Prođe vrijeme, dođe rok...

Izabela Kolar Furjan

White Bear Lake, VIII 2007.

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

Impresum: Objava@issuu.com/izabela.kolar.furjan *Naslov: Prođe vrijeme, dođe rok… *Opis: Nezaobilazan izazov svakoga spisatelja. *Stranica objave: http://issuu.com/izabela.kolar.furjan/docs/prodje_vrijeme *Datum objave: 04. svibnja 2011. *Vrsta: knjiga *Sadrži pornografiju/nasilje: ne *Kategorija:

©

autorsko djelo

*Jezik: Croatian [Hrvatski] *Ciljna skupina: svijet *Audio prilog: nema *Pristup: Javni *Opcija komentiranja: dozvoljeno issuu članovima *Opcija ocjenjivanja: nije dozvoljeno *Opcija preuzimanja dokumenta: nije dozvoljeno *Link dokumenta: http://issuu.com/Izabela.kolar.furjan/docs/prodje_vrijeme? mode=embed&layout=http%3A%2F%2Fskin.issuu.com%2Fv%2Flight %2Flayout.xml&showFlipBtn=true *Stranica prve objave: https://izabelafurjan.wordpress.com *Format prve objave: blog *Format originalnog rukopisa: MS Word 97-2003 Document *Radni naslov originalnog rukopisa: Satenske vrpce

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 2/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

Pisac i čitalac, mada naizgled dva različita svijeta, u istom su položaju naspram priče.

Pisac je na putu da proda dušu Vragu onoga trena kada počne ispisivati prve riječi priče, bio toga svjestan ili ne. Budućnost mu donosi samo dvije opcije, a obje predstavljaju smrtni grijeh. Ne postoji pisana riječ koja ne bi bila u potrazi za čitaocem. Kada ga pronađe, divljenje ili neodobravanje čitaoca pisac može prihvatiti ili ih se ustručavati. U prvom slučaju počinio je grijeh taštine, u drugom oholosti. Čitalac je na putu da proda dušu Vragu onoga trena kada počne čitati prve riječi priče, bio toga svjestan ili ne. Budućnost mu donosi samo dvije opcije, a obje predstavljaju smrtni grijeh. Ne postoji pisana riječ koja ne bi dozivala čitaoca. Kad ga dozove, čitalac se može prepoznati ili poistovjetiti. U prvom slučaju počinio je grijeh lakomosti, u drugom zavisti.

Pisac koji je unaprijed svjestan zamke koja ga očekuje, šegrt je koji je već naučio prve lekcije i zna da pisanje nije umjetnost nego svojevrsna magija. Čitalac koji je unaprijed svjestan zamke koja ga očekuje, šegrt je koji je već naučio prve lekcije i zna da čitanje nije razonoda nego svojervrsna opsjena.

Opće je mjesto da niti jedan Majstor neće uzeti šegrta koji nije unaprijed, pri punoj svjesti o onome što će uslijediti, slobodnom voljom pristao biti kinjenim, zlorabljenim, iskorištavanim, preopterećivanim, buđenim iz sna, ismijavanim, osramoćivanim i uopće ponižavanim na raznorazne načine koji bjelodano izražavaju Majstorovu moć nad bijednom pojavnošću šegrta.

Bog djeluje u skladu sa svojom prirodom: javno, neprofitno i bez diskriminacije – svatko tko osjeća potrebu za njegovom milošću jednako je dobrodošao u bilo koju od njegovih zemaljskih ispostava.

Vrag djeluje u skladu sa svojom: tajno, profitno i s diskriminacijom – svatko tko ima otrebu za njegovim uslugama mora platiti određenu cijenu i potpisati neopozivi ugovor. Bogu nije važna a priori svjesnost, ali Vragu jest. Ona je garancija opstanka njegove nezavisne djelatnosti, budući da je, za razliku od svog davnašnjeg nadređenog, nemajući ključeve Raja, nemoćan iskazivati konačni pravorijek.

Coelho je, u 'Vrag i gospođica Prym' napisao: 'Čovjek koji nema što izgubiti, ne razmišlja o zagrobnom životu.' Za onog čitaoca koji još dvoji, nema mjesta u ovoj priči.

Lakomislen će čitalac na ovo upozorenje gledati s izvjesnom dozom posprde prema autoru, već podlegavši opsjeni o autorovoj taštini ili oholosti. Ni za takvog čitaoca, koji ne dvoji, ali samo stoga što reagira nagonski, nema mjesta u ovoj priči.

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 3/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

Konačno, kažu da je jedna od najuspješnijih taktika Vraga uvjeriti ljude da on sam ne postoji. Međutim, to je fâma. Najuspješnija taktika Vraga bila je (i još uvijek jest), uvjeriti Boga samoga da Vrag ne postoji. Između ostalog, ovo je priča o tome kako Vrag, poput Gogoljeva Čičikova, otkupljuje mrtve duše, a zatim ih ili upošljava kao šegrte u vlastitoj mreži ili pak pretvara u 'bijelo roblje', hurije, i preprodaje u Dženet, mada o tome možda neće biti ni riječi.

Ako se još ne osjećate mrtvom dušom, koja je sve vidjela, sve iskusila, na sve ravnodušna i spremna svejednako završiti na rajskom mjestu u Paklu ili paklenom mjestu u Raju, ova vam priča nema što ponuditi.

Ustrajete li unatoč tome u čitanju, iz nevjerice, čistog prkosa ili obične znatiželje, a zatim pokleknete pred iskušenjem prepoznavanja ili poistovjećivanja, svi počinjeni grijesi idu na vašu vlastitu dušu.

Ja svoje i predobro poznajem, a da bih dala i paru za vaše.

Withe Bear Lake, na Veliku Gospu 2007.

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 4/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

I DIO........................................................................................................................7 PROLOG.............................................................................................................................7 Raj zemaljski..................................................................................................................7 Prvi grijeh.......................................................................................................................9 STRANAC..........................................................................................................................12 Obnaživanje..................................................................................................................12 Razotkrivanje................................................................................................................15 UPOZNAVANJE..................................................................................................................19 Zavođenje.....................................................................................................................19 Nemoralna ponuda........................................................................................................23 KONTRAPUNKT.................................................................................................................26 Predigra........................................................................................................................26 Preokret........................................................................................................................30 Izazov..........................................................................................................................34 DAN PRVI.........................................................................................................................38 Praskozorje...................................................................................................................38 Predvečerje...................................................................................................................42 'REPRIZA'..........................................................................................................................46 Amoralna ponuda..........................................................................................................46 Razodijevanje................................................................................................................50 Rošada.........................................................................................................................54 PRVA NOĆ........................................................................................................................58 Onkraj ponoći...............................................................................................................58 Gluho doba...................................................................................................................62 Neočekivana ponuda.....................................................................................................66

II DIO.....................................................................................................................69 PRVI SNIJEG.....................................................................................................................69 Glas boje vjetra.............................................................................................................69 Buđenje........................................................................................................................73 Razgovor......................................................................................................................76

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 5/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

White Bear Lake, VIII 2007.

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

str. 6/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

I DIO PROLOG Raj zemaljski 21 Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. 22 Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku. 23 Nato čovjek reče: »Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!« 24 Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.

25 A bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida.

[Knjiga postanka 2, 21-25]

Silvestrovo, rano poslije podne. Grad zaogrnut tmurnim sivilom zime, uskraćen za najbitniji element blagdanskog ugođaja – snježnu bjelinu. Vremenska prognoza bila je jednako zlosutna: nova će godina stići jednako razodjevena, posve lišena simboličkog izraza vlastite nevinosti. Grad, okićen uzduž i poprijeko vrištećim instant kičem lampica i šljokica, pretvorio je blagdan u karikaturu. Ljudi su se užurbano kretali pločnicima, bez zastajkivanja, sudarajući se tu i tamo gotovo se i ne osvrćući, ruku punih vrećica, podsjećajući na mrave u njihovom posljednjem predzimskom pohodu na već ogoljenu zemlju.

Ursula, krenuvši s posla jednako rano kao i ostali, nakon prijepodneva provedenog u ugođaju povišenog pretprazničkog raspoloženja zbog kojega se zapravo i nije radilo i koje ju je više umorilo negoli naporan cjelodnevni rad, hodala je polako, duboko udišući zrak čija je hladnoća davala lažan osjećaj prirodne čistoće. Promatrala je prolaznike, primjećujući kako joj njihova potpuna zaokupljenost vlastitim blagdanskim scenarijem daje potpuniji osjećaj nevidljivosti negoli inače. Kako bi produžila svoje uživanje u njemu, odlučila je pješačiti do stana.

Konačno, bio je to upravo onaj osjećaj koji samo veliki grad može dati, onaj isti koji ga je takvim i učinio, privlačeći njime ljude iz manjih sredina.

To se nije odnosilo na nju, ona sama je tu odrasla, no dovoljno je ljetnih mjeseci provela u malom mjestu na obali da bi mogla biti posve svjesna te prednosti grada, zapravo i svjesnija, kao što se upravo pokazivalo, no mnogi koji dođu znajući čime su privučeni, ali koji ubrzo dopuštaju biti zavedeni gradom, zaboravljajući zbog čega su mu u početku težili, po inerciji donoseći sa sobom sliku svoje sredine i projicirajući je na prvo podesno platno u gradu. U suštini, trebala bi im biti zahvalna na tome – upravo zahvaljujući množini tih slika grad je gubio onu koherentnost karakterističnu za manja mjesta.

Posve u skladu sa odlukom o uživanju u nevidljivosti, nije slijedila impuls koji je do nje dopro iz mase – pomisao da bi i ona mogla kupiti još nekoliko sitnica da popuni zalihe za slučaj da joj

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 7/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

na pragu osvane kakvo nepozvano čestitarsko društvo. Banu li nenajavljeno, tada ionako nema nikakve obaveze prema njima, a k tome se i nadala da je mogućnost da se to dogodi preduprijedila time što je odbila sve pozive i nastojala otkloniti sve možebitne iznenadne dolaske izjavljujući da će, najvjerojatnije, biti izvan grada. Nije uopće imala namjeru napuštati ni stan, a kamoli grad, no pozivanje na 'vjerojatnost' savršen je alat laganja koje to istovremeno i jest i nije.

Nije postojao neki osobit razlog zašto je to učinila – naprosto se nije osjećala ni voljnom ni sposobnom za forsirano ili, još gore, hinjeno zabavljanje na točno određeni dan, koji je još k tome i sam simbolično odbio biti onime što je trebao predstavljati – preokretom, novim početkom, oslobođenjem od balasta prošlosti. Slijedila je unutrašnji osjećaj koji je očigledno, a i ne po prvi puta, bio u skladu sa porukom koju je i majčica priroda ove godine poslala gradu.

Odlučila je ponašati se, u mjeri u kojoj je to moguće, kao da je posve običan vikend naumivši ga provesti nesmetano uživajući u odmoru – čitajući i ljenčareći.

Stigavši u stan, osjetila je potrebu za dugim, toplim tuširanjem. Onim ritualnim, koje služi ispiranju vlastite duše od naplavina mravolike mase. Ta joj je misao odmah izmamila drugu, popraćenu širokim osmijehom: da li se itko ikada zapitao nije li 'Preobražaj' možda nastao kao posljedica neredovitog tuširanja? Tek što je dovršila misao, već je osjetila posramljenost i brzo uputila misao isprike. Naravno, ne Kafki, nego samoj sebi – poruga, čak niti neizrečena, nije pripadala u kategoriju ponašanja koje je kod sebe željela njegovati.

Ušla je u kadu upućujući uobičajenu misao zahvalnicu njoj nepoznatom tehnološkom junaku koji je smislio protočni plinski bojler, omogućujući joj time svakodnevnu temeljitu katarzu. Nije bila od onih koji pjevaju u kupaonici, što je kod nje zapravo značilo 'čak niti u kupaonici', ali se predavala vodi kao tajnom ljubavniku, puštajući misli da, okupane blaženstvom, blude samo njima znanim smjerovima. Ponekad bi, donijele blagu čežnju, rjeđe, kao ovoga puta, žudnju.

Nakon više od godinu dana samoće, koliko je prošlo od njene zadnje veze, žudnja nije bila iznenađujuća. Ono što jest bilo, bio je njen intenzitet. Gotovo da ju je mogla opipati u sebi, neimenovanu žudnju koja je iznenada, poput ljetne oluje, buknula negdje iz dubine njenog bića i vrisnula prema nebu svom silinom svoje jalovosti, napinjući svaku žilicu, svaku stanicu, svaku sinapsu, čineći se neizdrživom, ostavivši je na trenutak bez daha, preneraženu samom sobom.

Obrisala se, još pomalo zbunjena, i obukla svoje nezamjenjive kućne dronjke – široku, ispranu majicu iskrzanih rubova na rukavima i donji dio trenirke od mekanog frotira na golo tijelo.

Izbjegavala je nositi gaćice, još od najranijeg djetinjstva, naučivši to od svog tadašnjeg anđela

čuvara – prabake sa sela, uvijek strogo propisno odjevene u lanenu nošnju s rubačom, ali bez gaćica. Osim, naravno, pumperica zimi, no i njih bi se tako i tako teško moglo nazvati 'gaćicama'.

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 8/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

Vani je već pao mrak, samo su detonacije petardi koje su odjekivale ulicom obilježavale večer praznikom, a ne vikendom. Dosljedno svojoj odluci, oglušila se na njih, gurajući ih u drugi plan i, uspješno ih pretvorivši u akustičnu kulisu, uzela knjigu. Prije no što će početi čitati još si je jednom uzela vremena biti svjesnom užitka koji joj pruža činjenica da je ove večeri, sama u svom vlastitom stanu, negirajući mnogo veću mravoliku masu no u gradu, masu razasutu diljem kontinenata, vlastitom voljom stvorila svoj otok, svoju oazu, svoj mali individualni svijet potpuno izdvojen od kolektivnog doživljaja. Zatim uze knjigu i poče čitati.

Prvi grijeh 1Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi: »Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?« 2 Žena odgovori zmiji: »Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. 3 Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ’Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!’« 4 Nato će zmija ženi: »Ne, nećete umrijeti! 5 Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.« 6 Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede.

[Knjiga postanka 3, 1-6]

Završivši s knjigom, pogledala je sat – manje od sata do ponoći. Osjećajući glad, odluči nešto pojesti. Prisjeti se ponovo onog trenutka u kupaonici koji ju je prenerazio i, žvačući posve automatski, zaboravivši da uopće jede, pokuša ga prizvati, kao da liže vlastitu ranu, ne znajući je li to zato što želi ponovo osjetiti čudesan fenomen boli ili uživati u mirisu i okusu vlastite krvi, ponukana onim istim stranim porivom koji čovjeka tjera da jezikom uvijek iznova dodiruje bolno mjesto u ustima. Činjenica je bila da nije voljela žestoke doživljaje, ni oko sebe, a ponajmanje u svojoj vlastitoj nutrini. Naprosto nije mogla, a da mu se ne vrati tražeći objašnjenje. Uzrok nije mogao biti hormonalne prirode jer niti joj je vrijeme ovulacije, niti PMS-a. Pa ipak, mogao je biti fizičke, ako dopusti da tijelo ima vlastitu reakciju na relativno dug period apstinencije.

Naravno, u slučaju da uopće zna razlikovati odnos sa drugim tijelom od odnosa sa samim sobom, što joj se činilo donekle pretjeranom sposobnošću razlučivanja za ono što obično nazivamo nagonom. Ali čak ni takvo objašnjenje nije ju u potpunosti zadovoljavalo. Nije to bila tek želja za parenjem, za dodirom drugog tijela, znojem, toplinom, prisnošću. Poznavala je vlastiti nagon i rijetko mu se opirala, smatrajući to besmislenim, poput svađanja sa samim sobom. Ali ovo je bilo nešto snažnije, nešto dublje, nešto sveobuhvatnije, drugačije. I ono što joj se najmanje dopadalo, sada je tek toga postala svjesna, nešto samosvojno. Nešto što izmiče kontroli, čak i sada, opirući se njenom pokušaju da bude evocirano.

U onom trenutku, prisjeti se, nazvala je to 'žudnjom'. U stvari, i nije nazvala, jer riječ je već bila u njenom umu, u istom onom trenutku. Kao da se osjećaj sam imenovao. I što zapravo znači riječ 'žudnja'? Do sada je o žudnji razmišljala kao o sinonimu za želju, ali kao

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 9/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

što je već ustvrdila i kao što je bilo posve evidentno, ovo nije bila želja kakvu je do sada poznavala. Želje obično bivaju popraćene imenom, muškim imenom. Ako ne, onda barem slikom nekog toplog i bliskog imaginarnog tijela koje se uvija oko njenoga. Ovoga puta nije bilo imena, nije bilo slike, samo taj žestoki, neopipljiv, težak, stran osjećaj u vlastitoj nutrini i ta riječ 'žudnja' koju sada premeće u mislima kao vruć kesten, ne znajući što da s njome učini, kamo (ili kako) da ju smjesti, osjećajući kako ju sve više frustrira vlastita nemoć da ju kategorizira i spremi, podjednako uredno kao što je to uvijek činila sa svima ostalima, naprosto podrazumijevajući kamo (ili kako), niti ne pomišljajući da bi moglo biti drugačije.

Poput netraženog odjeka njene frustracije, detonacije na ulici pretvorile su se u neprekidnu tutnjavu baražne vatre. Ponoć. Ali ne u vrtu Dobra i Zla, nego na zamišljenom pragu staroga i novoga. Staroga koje je odbilo otići kako pristoji i novoga koje je jednako tako odbilo stići kako pristoji. I, sada, zvuci vatrometa u odgovor: 'koga briga'. Ustala je zaogrnuti se vestom, odlučivši izaći na balkon. Voljela je gledati vatromet i nije ga željela propustiti samo zaradi podržavanja uvjerljivosti samoobmane da vanjski svijet nema ništa s njenim vlastitim. Vatromet je vrijedio više od toga.

Ugasila je svjetlo u sobi da joj ne umanjuje vidljivost i izašla na balkon. Kako nije bila odviše udaljena od najstrožeg centra grada, a na putu nije bilo nebodera, imala je panoramski pogled na vatromet boja koje su šarale nebom. Odjednom, osjetila je da njen pogled nije jedini u mraku. Intuitivno, slijedeći osjećaj koji ju je upućivao na pravac kao da je pogled dodir koji se može pratiti do izvora, pogledala je prema balkonu susjednog stana, već mjesecima praznog u iščekivanju kupca, i vidjela siluetu. Zatečena, u trenu se nagonski ukipila kao da je ugledala zmiju koja joj je prepriječila put i koja ju neće napasti ostane li dovoljno nepomičnom. Oči su joj se već priviknule na tamu i sada je mogla vidjeti da se radi o muškarcu. Po svemu sudeći gledao je u njenom smjeru. I dalje je stajala nepomično, gotovo zadržavajući dah, očekujući da nešto kaže ili barem klimne glavom u znak pozdrava. Nije učinio niti jedno od toga. Njegovo opušteno držanje bilo je nekako groteskno nesrazmjerno njegovoj šutnji, uz istovremenu, ili si je barem ona to umišljala u ovo kasno doba, precizno usmjerenu pažnju. U nelagodi, okrenula je glavu nastojeći neprimjetno zauzeti jednako nehajnu pozu i odgledati vatromet do kraja. Ali se to nekako pokazalo neizvodljivim u potpunosti. I dalje je njena cjelokupna pažnja bila zaokupljena mišlju, osjećajem, idejom, dodirom, čimegod, da ju on netremice promatra. Provela je još nekoliko trenutaka kao na žeravici, a zatim, praveći se da je vidjela ono što je htjela, okrenula se vratiti u sobu, upućujući, potajice, još jedan pogled u njegovom smjeru. Njegove siluete više nije bilo tamo gdje ju je ona očekivala. Nije znala u kojem je trenutu otišao, ali odsutnost njegove pojave

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 10/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

kao da je dotaknula nešto u njoj i ona je na tren jasno osjetila, kratko i oštro, ubod razočaranja.

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 11/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

STRANAC Obnaživanje 8 Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu. 9 Jahve, Bog, zovne čovjeka: »Gdje si?« – reče mu. 10 On odgovori: »Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.« 11 Nato mu reče: »Tko ti kaza da si gol? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?«.

[Knjiga postanka 3, 8-11]

Sjela je i zapalila cigaretu. Odviše neobičnih događanja za početak onoga što je intimno proglasila običnim vikendom koji će provesti ljenčareći. Možda najgore od svega što se ništa osobitog nije uistinu dogodilo, ako pod uistinu podrazumijevamo okruženje. Mora da je danas naprosto preosjetljiva, iz tko zna kojeg razloga. Možda je ipak pogođena činjenicom da se svi drugi zabavljaju, hinjeno ili ne, samo si to ne želi priznati. Pa ipak, jednako tako pouzdano zna da, da je u društvu, ne bi se zabavljala ništa više, pače manje, nego sama.

Prenulo ju je zvono na vratima. Na vratima stana, ne ulaza u zgradu, znala je jer je zvono podešeno na različite zvukove. Tko li može biti na vratima, a da nije zvonio na ulazu u haustor.

Nova je, podsjeti samu sebe, susjedi su vjerojatno izašli na ulicu i ostavili vrata otvorenima.

Uostalom, tkogod bio od njenih prijatelja, na koncu se pokazo dobrodošlim. Otvorila je vrata bez gledanja kroz špijunku, tog paranoičnog običaja od kojeg se ljudi s druge strane, znajući da su promatrani, većinom osjećaju nelagodno. A možda i ne, možda se samo ona tako osjeća izložena sumnjičavim skrivenim pogledima. Slično kao maloprije na balkonu.

Pred vratima je stajao muškarac, nepoznat, s bocom šampanjca u jednoj i dvije šampanjske čaše u drugoj ruci i pozom gotovosti da uđe. Još jednom zatečena, rezignirano pomišljajući 'Bože, zašto je danas sve nekako pogrešno?', nakrivila je glavu, napravivši grimasu koja je trebala jasno ocrtati dva velika upitnika u širom otvorenim očima. Gotovo u istom trenutku je shvatila. Susjed, balkon do. To što je počela misliti u kraticama, svakako nije slutilo na dobro.

On je ležerno krenuo prema naprijed, kao da ulazi u vlastiti stan, ona se instinktivno izmaknula. Sada je ona bila leđima okrenuta vratima, a on na sredini njenog vlastitog predsoblja, okrenut prema njoj.

'No, hoćemo li nazdraviti?', upitao je, ne poprativši pitanje gestom podizanja čaša, uobičajenom u takvim situacijama. Nastojala je misliti takvom brzinom da na koncu nije uspjela uhvatiti niti jednu upotrebljivu. 'Zašto ne?', slegnula je ramenima u znak indignacije, osjećajući kako je obuzima neki unutrašnji mir kao da je već sama ispraznila cijelu bocu. 'Uđite, nazdravljati u predsoblju ne čini se baš prikladnim prilici.' Pustila ga je da uđe prvi, ona ga je slijedila. Ušavši, krenuo je prema stolu i spustio jednu čašu, a u drugu stao lijevati šampanjac s prikladne visine.

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 12/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

Pružio ju je njoj. Zatim je, i dalje bez riječi, napunio i svoju i tek tada, podigavši je u znak zdravice, rekao 'Sretna Nova', netremice je gledavši u oči. 'I vama', odvratila je ne odvraćajući pogled, ali osjećajući kao da joj mjehurići pjenušca klize niz kičmu umjesto niz grlo. Može li se boju glasa opisati kao ledeni baršun? Odsutno hladan i mek istodobno? Teško. Ali joj prikladniji opis nije padao na pamet. Pred otvorenim pogledom koji je zavređivao barem malu crnu haljinu, osjetila se naglo posramljenom svojom izlizanom, prevelikom odjećom i kratkim sportskim čarapama. Golom u svojoj intimi izloženoj pogledu ovog stranca, obnaženijom no da ju je zatekao neodjevenu. Šampanjac je bio leden. On je, primijetila je krajem oka dok ga je ispijala, imao papuče na nogama, tamne vunene hlače, blještavo bijelu košulju i pulover na kopčanje od kašmira, nezakopčan.

Okrenuo se i pogledao naslovnicu knjige koju je upravo pročitala. Barem nešto dobro, pomislila je, Eseji o pisanju svakako bi trebali biti dovoljan znak da se iza dronjaka krije nešto bolje od toga, čak i ako sam nema pojma o literaturi, što se nije činilo vjerojatnim, mada bi voljela tu malu osvetu zbog poniženja kojem ju je maločas izložio. Produžio je prema polici s knjigama, klizeći pogledom po naslovima, polako i pomno. Nije mogao znati da većina knjiga koje pročita dolazi iz neke od knjižnjica. Promatrala ga je tek sada shvativši da se, protivno svim boljim običajima ponašanja, nije predstavio. No, zasigurno, ona ne namjerava biti ta koja će to prva učiniti. Ta je prkosna pomisao učinila da jasno uvidi kako je ovo točka na 'i' današnjeg dana – ne kraju se, u vlastitom stanu, počela osjećati nevidljivom. Njegova zainteresiranost njenom policom s knjigama, a zatim i drugim detaljima u sobi, a sve bez i jednog izgovorenog komentara svakako je tome doprinosila. U stvari, kad malo promisli, činilo se da on to radi namjerno, a ta joj se pomisao nimalo nije svidjela. Bilo je nečega u njegovom držanju u što nije mogla proniknuti.

To joj se svidjelo još manje.

Kao da je naslutio njene misli, okrenuo se i rekao 'Ne poželite li katkada odrasti i otisnuti se u svijet izvan ovih zidova?' U njegovom glasu nije bilo niti znaka prijekora niti osobne znatiželje, pitanje izgovoreno kao retoričko, pa ipak vrlo jasno upućeno njoj. Gotovo da nije vjerovala svojim ušima. Ta, tko on misli da je? I što misli, tko je ona? Istina, izgledala je nešto mlađom no što je bila, u ovom kućnom izdanju vjerojatno i više, ali adolescencija je bila tako daleko iza nje da je se više jedva i sjećala. 'Molim?', nevjerica je izletjela iz nje prije nego li je uspjela smisliti išta dostojnije od toga. 'Moje ime je Aleksej, Alex za vas. Biti će mi drago da mi se obraćate sa 'ti'.

Upravo sam kupio stan do vašega i ne namjeravam odseliti u skorijoj budućnosti.' Nije joj pružio ruku. Pružajući mu svoju rekla je 'Ursula', hladnije i odsječnije no što je običavala, pokušavajući na taj način uspostaviti distancu koju je on naprosto prenebregnuo. 'Hvala na šampanjcu.' Nije rekla ni 'hvala ti' ni 'hvala vam', puštajući ga da čeka njen odgovor na iskazanu želju. Naravno, bilo bi nepraktično govoriti mu 'vi' kroz duže vrijeme u kojem će se neizbježno sretati, pogotovo

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 13/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

što se, unatoč određenoj markantnosti crta lica koje su mu davale muževan izraz činio možda čak i mlađim od nje. Ova joj je procjena ponovo u misli dozvala njegovu maloprijašnju primjedbu.

Toplo-hladno, shvatila je, taktika dva policajca, no obje je uloge igrao sam. Dobro, pomislila je, prihvatiti će tu igru za sada, da vidi kamo smjera. Uvijek stigne reći 'ne'.

'Hvala ti, Alex', dodala je naglašavajući 'ti', gledajući ga ravno u oči, mekšim glasom i sa osmijehom. 'Želiš li sjesti na čas?', pokazala je prema fotelji. 'Da.', odvratio je spuštajući se u fotelju i nastavivši – 'Uistinu nema nikakve potrebe da zauzimaš obrambeni stav. Uvijek se dogodi ono što se, u određenim okolnostima mora dogoditi, htjeli mi to ili ne. A to osobito vrijedi onda kada su žena i muškarac u pitanju. Na to sam mislio kada sam govorio o odrastanju. Možda je došlo vrijeme da to otkriješ, malecka.'

Govori joj stvari koje ona, naravno, zna. Opća mjesta, generalizacije. Ako on misli da su ti njegovi 'veleumni' zaključci nešto novo za nju, onda je, reklo bi se, on taj koji treba 'odrasti'. Ali ta riječ koju je upotrijebio, 'malecka', ta riječ kojom ju nitko nikada nije nazvao, ta je riječ čudnovato odzvanjala u njoj. Ona zasigurno nije odavno nikakva 'malecka' i gotovo je zaustila je da mu to jasno da do znanja, no nešto u njoj samoj nije joj to dalo. Osjećala je, mimo svake pameti, da želi da joj to kaže ponovo, svojim mirnim, baršunastim glasom, da joj kaže 'malecka' i uzme je u naručje i... i... i ne zna dalje. Bila je to zadnja stvar koju je željela, baciti se u naručje ovom strancu koji si umišlja da nešto zna o njoj, a opet, uvijek je bila dovoljno iskrena sa samom sobom da i sada može jasno definirati što u tom trenutku osjeća, željela to ili ne. Pa ipak, nije postojao razlog zašto bi on išta o tome trebao znati. Naglo se osjetivši umornom, poželjela je da on ode, da ovaj zbrkani dan konačno završi, da se baci u krevet i spava, snom bez snova. Padne joj na um čudna pomisao da je možda zaspala čitajući knjigu i da sve ovo samo sanja.

On ju je promatrao, mirno, ne pokazujući znakove nestrpljivosti, ali niti znakove snishodljive strpljivosti, kao da joj nemušto daje do znanja da i očekuje od nje da promisli i da si za to uzme onoliko vremena koliko joj je potrebno. Doduše, možda joj se i to samo pričinjalo, no kako god, nije pokazivao znakove ni najmanje namjere da ode. Mogla se ispričati umorom, zamoliti ga da ode i da upoznavanje nastave nekom drugom prilikom, ali sada je nepobitno znala da je to samo neka daleka mogućnost, ali ne ono što u ovom času uistinu može učiniti. Zašto, to nije znala. On je, očigledno, imao moć, sviđalo se to njoj ili ne, a nije joj se ni najmanje sviđalo, učiniti da se stvari odvijaju upravo onako kako on želi.

Znači, ništa od spavanja, zaključila je i šutke sjela na kauč, otpila još gutljaj šampanjca i, pomirena sa sobom, stala iščekivati nastavak. Ako on ima vremena, ima ga i ona. Sutra je ionako praznik i ne mora nikuda, stigne se naspavati.

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 14/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

Razotkrivanje 22 Zatim reče Bog: »Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!« 23 Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je i uzet..

[Knjiga postanka 3, 22-23]

'Brzo misliš', reče on, otpije gutljaj i doda – 'to je dobro'. Na te riječi ponovo je osjetila oboje: i žalac i ushit, nije joj se svidjelo da joj se obraća kao đačiću-prvačiću, ali istodobno, osjetila se polaskana njegovim komentarom. Bože, pomislila je, počevši razumijevati, pa taj čovjek doista uspijeva istodobno igrati obje uloge. I uspijeva, mimo njene vlastite volje, proizvesti u njoj reakciju na obje, zapravo dvije istodobne reakcije koje se međusobno poništavaju, čineći je potpuno nemoćnom da na bilo koji način reagira. Poput plijena uhvaćenog u klopku, koji ne može učiniti ništa nego nijemo gledati lovca. Osjetila je kako u njoj raste panika, mogla je čuti kako joj srce snažno i ubrzano udara, postajući svjesnom da nema izlaza. Ne može pobjeći jer ne zna kako joj on to čini.

'Ne boj se, malecka. Ja nisam ovdje da bih učinio apsolutno ništa što ti sama ne želiš. Znam da ti je u to u ovom trenutku teško povjerovati. Uostalom, ja sada i ne tražim da mi vjeruješ, nego da me saslušaš. Kada budem želio da mi vjeruješ na riječ, ja ću ti to reći i tada ćeš ti sama o tome odlučiti. Važno je da do tada razumiješ onoliko koliko je potrebno da bi to bila u stanju.

Odlučivanje u situaciji u kojoj ne raspolažeš dovoljnom količinom pravovaljanih informacija svojevrsan je oblik prinude. Ja se time ne bavim. Znam da te ovakav način razgovora zbunjuje, ali ovo nije ništa više ni manje od toga. Slobodno se opusti. Samo razgovaramo.'

Osjetivši se umirenom njegovim riječima, polako je uzdahnula i izdahnula. Osjetila je kako se panika u njoj povlači, poput mora u vrijeme oseke, odlazeći jednako kako je i došla. Ako on zna svoj plijen opčiniti tako da mu se preda bez straha, ona mu svakako namjerava to dopustiti – ni mazohizam nije spadao u kategoriju ponašanja kakvo bi kod sebe bila spremna njegovati. Otpila je novi gutljaj, osjetivši se probuđenom i usmjerila pažnju ka njemu.

'Zašto me zoveš malecka?'

'Zato što ti to jesi. Inteligentna si, praktična, puno čitaš, znaš puno o tome kako se ljudi ponašaju. No postoje stvari, važne, u smislu neizbježne, o kojima ti ne znaš ništa. Kažu da Učitelj dođe onda kada ga Učenik treba, ali to nije točno. Učenik je taj koji dođe onda kada ga Učitelj pozove – da to nije tako, značilo bi da Učitelj ne zna ništa više od Učenika. Naravno, postoje i takvi. Ja nisam ta vrsta Učitelja. Znam da si racionalna i da ne daješ pet para na priče o Učiteljima i vođama bilo koje provinijencije, političkim, vjerskima i inima. Međutim, moraš i sama priznati da su postojali oni koji su to uistinu bili, a koji su vrlo racionalno, praktično i razumljivo

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 15/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

znali objasniti svoja stajališta, poput Ghandija na primjer. Tvoj otpor određenoj vrsti terminologije samo je posljedica tvog generaliziranja koje je, kao prosudba, nužno pogrešno. Zato ti preporučujem da prestaneš prosuđivati o onome što govorim ili kako govorim i počneš jednostavno slušati. U svakom slučaju, nakon što sam ti to jednom rekao, ne mislim se na to ubuduće obazirati. S vremenom ćeš i sama uvidjeti da ne trošim energiju na ponavljanja. Nemam ni najmanju potrebu niti uvjeravanja, niti raspravljanja. Ako išta od toga poželiš ili ti bude potrebno, činiti ćeš to, po svom vlastitom izboru, sa nekim drugim, ne sa mnom.'

Ovo je zvučalo odveć autoritativno za njen ukus, ali većinom je imao pravo, shvati, jer konačno, što ona upravo ovog časa radi – točno ono što je on maločas ustvrdio, prosuđuje ga prema načinu na koji joj se obraća. Istina je, postoje formalni i tehnički autoriteti – formalni imaju potrebu da im autoritet bude potvrđen, tehnički znaju da znaju ono što znaju i ne smatraju potrebnim o tome raspravljati. Uzmi ili ostavi. Uzeti će, odlučila je u trenu, neke se prilike ne pojavlju dvaput, a ovo postaje zanimljivo. Ako se poslije pokaje, već će nekako s time izaći na kraj, kao i sa svim ostalim prije. Po pitanju iznevjerenih nadanja odavno je razdjevičena. Nije vrijeme da glumi lažnu nevinost. Jedan ožiljak više ili manje, tko više mari. Ipak nije baš toliko 'malecka'. Pogledala ga je. On je čekao, dajući joj vremena da razmisli o onome što je upravo rekao.

'Slobodno nastavi', rekla je, shvaćajući da on ne očekuje njen komentar, jer mu u ovom trenutku ne može reći baš ništa što on već ne bi znao, budući da ju očigledno čita kao otvorenu knjigu, nego samo potvrdu da ga pozorno sluša.

'Slušao sam danas dok si se tuširala. Nisi od onih koji pjevaju u kupaonici.' – nasmiješio se.

Nije mogla odrediti smiješi li se zato što joj je objelodanio da je na neki način svjedočio njenoj intimi ili ga je uveseljavala sama ta činjenica da ona ne pjeva u kupaonici. Nije vidjela ništa smiješno niti u jednome niti u drugome. Ali se ponovo sjetila onog intenzivnog osjećaja. Je li moguće da to ima neke veze s njime? Ta joj se pomisao učini zastrašujućom.

Nastojeći ne odati ništa o tome, odvažila se zapitati: 'Što sve ovo zapravo znači?'

'Ti tražiš, želiš, iščekuješ ili kako god to već nazivala, nešto. Pri tome ne možeš jasno artikulirati što je to. Ja točno znam što ti tražiš, ali ti to neću reći jer ti sama moraš doći do shvaćanja toga. I na pitanje zašto je to baš tako postoji odgovor, ali je za njega puno prerano. Ja ti u tome mogu pomoći, ali isključivo pod mojim uvjetima. Recimo, za sada, da ti tražiš odgovor na pitanje koje ne znaš postaviti. Ono što ti ja ovdje i sada nudim je da ti pomognem formulirati pitanje, a ne odgovor na njega.'

'Gle, Aleksej' – namjerno mu se obratila imenom, ovoga puta u nastojanju da smanji tu distancu koju su njegove riječi izazivale između njih čineći da se ona osjeća sve manjom i White Bear Lake, VIII 2007.

str. 16/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

nesigurnijom. 'Maloprije si ti mene upozoravao na pogrešnost uopćavanja, a sada ti sam pričaš sasvim apstraktno. Kada to što si upravo rekao pokušam prispodobiti ovoj situaciji u kojoj ti i ja, a koji smo potpuni stranci jedno drugome, sjedimo ovdje i trebali bismo se tek početi upoznavati, onda se tvoje riječi svode na najobičniji pokušaj zastrašivanja. Dozvoljam da ti znaš štošta o čemu ja nemam pojma, no ne vidim čime ti to daje pravo da mi, nakon što si iskoristio praznik kao izliku da nepozvan uđeš u moj stan, govoriš o tome kako ja sama o sebi ne znam ono što ti, navodno, znaš. Nazivao ti sebe Učiteljem ili čime god, ta ti priča ne drži vodu. Rekao si da ne trošiš energiju na uvjeravanje, ali ćeš ipak morati biti prilično uvjerljiviji od ovoga do sada, ako želiš da ti i jednu jedinu riječ povjerujem. I konkretniji.' – doda mirnije, uviđajući da je, ponesena vlastitim riječima, pokazala više afekta no što je namjeravala. 'Želiš li da odem, malecka?' Opet ta riječ, malecka. Kad ju izgovori tako kako ju izgovara, čini joj se kao da se negdje iza nje krije bunar tuge, tako duboke i sveobuhvatne da nema srca ni pomaknuti se, a kamoli ustrajati u svojoj žestini. Ovdje se događa nešto nesvakidašnje, nešto što ona ne razumije, utoliko on jest u pravu. Ako on misli da joj to može objasniti, onda neka joj objasni. Odlučila je biti potpuno otvorena.

'Da, želim, i ne, ne želim. U stvari me potpuno zbunjuješ i sa svakim pokušajem da to svedem u neke razumne okvire, moja zbunjenost samo još više raste. Ne volim se tako osjećati.'

'Ovo što se među nama događa i ne može se svesti u, kako kažeš 'razumne okvire'. Svakako ćeš biti manje zbunjena ako prestaneš u tome nastojati. Jednostavno to prihvati kao realitet, kakvo bilo da bilo. Na sva tvoja pitanja i sve tvoje sumnje, odgovori će doći s vremenom. A to i jest ono što od tebe tražim – da mi posvetiš nešto svoga slobodnog vremena, mislim da to nije tako nerazuman zahtjev. To što se događa, a ti sada ne razumiješ, neizbježno je i stoga se moralo dogoditi, na ovaj ili onaj način. Ja sam ovdje zato da bi se dogodilo na najlakši mogući.

Postoje i teži. Shvati to kao činjenicu, a ne zastrašivanje. Govoreći metaforički, to je bilo zapisano u zvijezdama onoga časa kada si se rodila.'

'Ne vjerujem u te priče o sudbini, bla-bla. Astrologija daje odviše tipizirane odgovore, a da bi ju se moglo smatrati iole kompetentnom. Misliti da je jedan takav fenomen kao što je život ili individualno ljudsko biće opisiv pomoću nekoliko jednostavnih obrazaca čini mi se više nego uvredljivim.'

'Djelomično si u pravu, ali samo djelomično. Promisli – ukoliko sudbina postoji, tada postoji po sebi, mimo tvog vjerovanja ili nevjerovanja u nju. Ono samo u tom smislu ništa ne mijenja.

Dapače, obrnuto, tada je i tvoje vjerovanje ili nevjerovanje u nju njome predodređeno.

Nevjerovanje je u izvjesnom smislu bolje jer omogućuje dokazivanje i, što je još važnije, dopušta objašnjenje. Toliko dugo dok podrazumijevaš postojanje sudbine, ne postavljaš pitanje 'zašto'.

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 17/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

No, ti ne vjeruješ u gotove, tipizirane odgovore, ti vjeruješ u znanost, vjeruješ u traženje odgovora. Ali, što ti je znanost, na koncu konca, ponudila kao odgovor? Prirodne zakone. Zgodan novi termin u nadomjestak za stari kojeg si odbacila. Možeš li mi objasniti čime te 'prirodni zakoni' čine iole slobodnijom negoli 'sudbina'? Čime ti to Planckova konstanta, Avogadrov broj, kozmološka konstanta, Boltzmannova konstanta i tako dalje, da ne nabrajam, ulijevaju išta više povjerenja u ovaj svemir negoli dobra stara sudbina? Ili hoćeš da ja kažem tebi?'

'Reci ti meni.' – ovoga se puta predala bez pokušaja opiranja.

'Sa zadovoljstvom.' – nasmiješio se. 'No, ispijmo prije toga još čašu šampanjca, dok ga se još iole može nazvati hladnime.'

Nasmiješila se i ona. – 'Postaje mi jasno. Ti si u stvari došao prodavati mi pamet.'

To ga je nasmijalo. – 'Tvoj najtočniji zaključak do sada, malecka. Ako hoćeš potpuno precizno, došao sam ti prodati rog za svijeću. Znam da nisam u tome prvi, ali ti jedno mogu jamčiti u nadoknadu – ja ću uspjeti tamo gdje su oni omanuli.'

Za to će ti biti potrebno vraški više od pustog samopouzdanja, pomisli Ursula posegnuvši za cigaretom, ali ne reče ništa.

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 18/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

UPOZNAVANJE Zavođenje 5

Ja sam u ono vrijeme stajao između Jahve i vas da vam objavim Jahvine riječi, jer se vi, u strahu od ognja, niste htjeli peti na

brdo. Rekao je: 7 Nemoj imati drugih bogova uz mene! 8 Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. 9 Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran.

[Ponovljeni zakon 5,5-9]

'Tebi se gomila nerazumljivih odgovora čini prihvatljivijom no vrlo jednostavan koncept kakav je sudbina zato što smatraš da ti ovo prvo ostavlja više individualne slobode, ne videći kakve bi veze prirodni zakoni, osim što ti omogućavaju da postojiš tako kako već postojiš, mogli imati s tobom osobno. S druge strane, oni čine da se osjećaš sigurnijom jer ti samo znanje o postojanju svih tih autoriteta koji iza njih stoje stvaraju privid kako uvijek postoji netko tko zna ono što ti ne znaš. Ja ću se složiti s tobom da su sve to sasvim logični zaključci, no u tome si previdjela dvije stvari: prvo, da ti nešto što ti omogućuje da postojiš, dakle služi tvojoj individualnoj egzistenciji, već samim time, a priori, daje tu slobodu. Drugim riječima, prirodni zakoni ti daju više individualne slobode ne zato što nemaju veze s tobom osobno, nego, upravo obrnuto, zato što je tvoje postojanje kao osobnosti njihova posljedica. A ako si ti posljedica nečega što je u svojoj biti obrazac, svejedno da li jednostavan ili kompliciran, onda prihvaćajući da su prirodni zakoni takvi kakvi jesu, dani, objektivni i nepromjenjivi, činiš upravo onu istu grešku zbog koje bježiš od koncepta sudbine – prihvaćaš ih zdravo za gotovo, ne pitajući 'zašto'. Što si napravila? Dreku pljusku dala. Jednostavan koncept koji ne razumiješ zamijenila za beskrajno kompliciran koncept koji ne možeš razumjeti sve i da hoćeš, jer je preopširan i logički prepun rupa kao švicarski sir.'

'Da li mi ti to pokušavaš reći da si u stanju izvući zeca iz šešira i da bi to trebao biti dovoljan odgovor na sva moja pitanja o životu i smrti, zemlji, svemiru i mojoj neznatnoj ljudskoj egzistenciji ili se samo poigravaš riječima?' – prekinula ga je.

'Da i da. I ne bih rekao da je baš zec, ali će ti se svejedno svidjeti.' – obijesno se nasmiješio.

'Misliš oboje? Nisam sigurna da razumijem.' – zbunjeno je odvratila.

'Shvatiti ćeš. Daj si malo vremena. I pusti me da završim. Svi ti autoriteti koji čine da se osjećaš sigurnom u svome, u suštini, neznanju, također to čine jedan drugome. Jednostavan zaključak: oni individualno ne znaju ni mrvicu više od tebe i, samim time, nisu nimalo veća garancija tvoje sigurnosti no što si ti sama sebi. Oni zapravo samo zadovoljavaju jednu tvoju psihološku potrebu – predstavljaju produženu roditeljsku ruku. Zato što se tvoj osjećaj 'sigurnosti' temelji na tvom prvobitnom iskustvu 'sigurnosti' koji kaže da su roditelji oni koji znaju ono što ti

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 19/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

ne znaš – i time ti ulijevaju lažan osjećaj sigurnosti. Lažan zato jer taj obrazac 'sigurnosti' naprosto nije primjenjiv u njihovom slučaju. Roditelji su o okruženju u kojem si rasla znali sve, dotični autoriteti imaju komadiće znanja koje je upitno već samim time što nisu te puzzle u stanju složiti u iole suvislu sliku.'

'Ne misliš li da su sve to preozbiljne teme za ovo doba noći? I da je možda vrijeme da pođemo na spavanje? Počinjem gubiti koncentraciju.'

'Ne, malecka, pitanje da li želiš da odem smo već prošli. Sada samo nastojiš izmaknuti mojim riječima jer ti se one ne dopadaju. A ne dopadaju ti se jer želiš zadržati svoje iluzije mada ti postaje jasno da su one upravo to. To je samo strah, malecka. Ono što u ovom trenutku ne razumiješ je da podržavajući taj lažni osjećaj 'sigurnosti' podržavaš osjećaj potrebe za roditeljima, a osjećaj potrebe za roditeljima te čini nesigurnom u sebe samu jer ti poručuje da si ti ta koja 'ne znaš' – time se zatvara krug. Ja ću ti pomoći da iz njega izađeš, ali će ti to izlaženje biti lakše ako u trenutku kada osjećaš strah radije imaš povjerenja u mene umjesto što me pokušavaš od sebe odgurnuti. U trenutku kada se bojiš ti doista jesi 'malecka' koja ništa ne zna i ima svega dvije opcije: vratiti se tamo odakle je došla, uspostavljajući prethodno stanje ili iskoristiti mene da joj privremeno popunim upražnjeno roditeljsko mjesto. To su trenuci u kojima ti sama o tome odlučuješ. Roditelji su imali ono što ja nemam – tvoje a priori povjerenje. Vanjski autoriteti također imaju ono što ja nemam – naviku da im to povjerenje poklanjaš. Nemajući niti jedno od toga jedino na što mogu apelirati to su tvoj zdrav razum i tvoja vlastita želja, kao i volja da mi to povjerenje pokloniš. A jedino što ti zasigurno mogu obećati jest da mi ne pada na pamet da odnos roditelj-dijete između nas dugoročno podržavam. Stoga to trebaš shvatiti samo kao 'prvu pomoć' dok ispražnjeno mjesto ne popuniš svojim vlastitim znanjem.'

'A zbog čega se baš ti osjećaš pozvanim razbijati moje iluzije? Ili smatraš svojom svetom dužnošću hodati okolo i razbijati drugim ljudima iluzije? Ili to možda činiš samo ženama koje su evidentno same?'

'Zato što ne pjevaš čak niti u kupaonici, malecka.' – Bože, taj je čovjek zbilja nemoguć, pomislila je.

'Kakve to veze ima s iluzijama?'

'Vanjski svijet nije zamišljen kao turobno mjesto. Ne nalazeći u njemu ono što te uistinu veseli, povlačiš se u svoj vlastiti mali svijet i u knjigama tražiš nadomjestak – komadiće čarolije kojima dozvoljavaš da te, barem na kratko, opčinjavaju. Jedini život koji uistinu živiš je onaj u riječima. I u bjelinama između njih. Ti si sanjar, malecka, a to itekako ima veze s iluzijama. Ti si jako, jako usamljena, malecka.'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 20/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

'Kada ti to tako kažeš, onda se ja tako i osjećam. No, za tvoju informaciju, činjenica je da se ja uobičajeno ne osjećam tako. Znam da sam, općenito gledano, manje društvena od onoga što se smatra uobičajenim, no ne vidim u tome, niti osjećam, neki poseban nedostatak. U pravu si, imam svoje snove, imam neke iluzije, neke pak sama namjerno podržavam jer tako želim.

Smatram to svojom slobodom izbora. Ali, a to je ono što, čini mi se, ti hoćeš reći, ne bih zbog toga sebe nazvala nesretnom.'

'Ja sam rekao usamljena, a ne nesretna, malecka. U potpunosti se slažem s tobom da su to dvije vrlo različite stvari, mada mnogi ne bi prihvatili takvu razdiobu, no to su oni koji vlastite snove prinose kao žrtvu na oltar one iste potrebe za sigurnošću o kojoj sam maloprije govorio.

Ako si ti spremna, za razliku od njih, tu istu potrebu prinijeti kao žrtvu na oltar svojih snova, ja ću te naučiti ono što oni ne znaju: kako se snovi pretaču u stvarnost.'

Nije mogla, a da se od srca ne nasmije.

'Ti si stvarno nemoguć. Izvaditi ćeš i čarobni štapić ili mi namjeravaš ponuditi ugovor koji trebam potpisati vlastitom krvlju?'

'Oboje, malecka, oboje.'

'A gdje su ti rogovi? Ili se više ne nose?'

'Naravno da se nose, ta što je muškarac bez rogova? A gdje je tebi svijeća, malecka?'

'Lako ćemo za svijeću, mene zanima što u ugovoru piše sitnim slovima.'

'Piše da mi se moraš bezuvjetno podati, na svaki način na koji ja to poželim i u bilo koje doba dana ili noći kada to od tebe zatražim.'

'Nešto si pobrkao – to zvuči kao bračni ugovor, a ne ugovor s Vragom.'

'Ne, malecka, ti si pobrkala – kada si čula za brak koji mladence nije, prije ili kasnije, odveo ravno u Pakao?'

'Nije li to generalizacija?'

'A ti ne voliš tipizirane odgovore. Zapravo piše da, nalazeći Raj beskrajno dosadnim, odviše tipiziranim mjestom za tvoj profinjeno amoralan ukus, pristaješ biti isključivo mojom osobnom robinjicom u Paklu i, povremeno, kada se za tim ukaže potreba, raditi kao under cover agentica u Raju, pod kodnim imenom Lilith. To je, naime, jedino žensko ime osim Eva koje tamo prolazi, tako da ga zapravo koriste sve agentice. Za potrebe zadataka na majčici zemlji ime će ti biti baba Urša i njih ćeš, naravno, obavljati pod odgovarajućom maskom.'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 21/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

'Hm, to zvuči kao puno zahtjevnog posla. Kad se radno mjesto zove 'robinjica' onda to i ne sluti na neku plaću.'

'Imaš pravo, malecka. Mi ne odobravamo Božju politiku slobodne volje, mi se držimo biča i čuvamo tradiciju starog provjerenog robovlasničkog poretka. Možeš dobiti stan, hranu, odjeću i status slobodnog građanina Pakla, a s time ide i posjedovanje nekretnina, nakita, vlastitih robova i robinjica po izboru, kao i sezonske pretplate na orgije i crne mise. Jedina čvrsta valuta koja postoji u Paklu je kurac, ali za razliku od onoga što na Zemlji zovu kurcem, naši, zahvaljujući tome što je u njima utjelotvorena njihova vlastita vrijednost, ne podliježu niti inflaciji niti devalvaciji. Špijunski poslovi na Zemlji plaćeni su u lokalnoj valuti, prema standardiziranoj cehovskoj tarifi. Na Zemlji smo, naime, ustrojeni po feudalnom principu. Poslovi kontrašpijunaže u Raju također nisu plaćeni u klasičnom smislu, budući da oni imaju nemonetarnu privredu utemeljenu na razmjeni čistih ideja, tako da tamo možeš dobiti eventualno nešto voća, povrća i bobica i evenutualno kakav-takav krov nad glavom, a i to samo ako im uspiješ prodati fintu da su to neizostavni sastojci potrebni da bi se ideja koju im želiš ponuditi u cijelosti oblikovala. Odjeću nemoj ni pod kojim uvjetima pokušati tamo nabaviti jer te to automatski razotkriva, budući da su oni, po definiciji, svoje golotinje nesvjesni. No, svaki takav posao donosi ti bonus kod tvoga gospodara u Paklu, kao i određeni broj slobodnih dana, s kojima opet možeš dalje trgovati, ali to su već interni detalji koji se u ugovoru ne spominju.' – sve to izrekao je jednako staloženim glasom kao i sve ostalo prije toga. Kada bi mu čovjek slušao samo glas, ne razumijevajući riječi ni po čemu ne bi mogao zaključiti da se šali. Ona se pak nije mogla suzdržati i što je priča dalje tekla, to se više smijala.

'Time out. Ne mogu se toliko smijati, raspuknuti ću se.' – uspjela je progrcati prije no što ju je zahvatila nova salva smijeha.

'Drago mi je da se smiješ, to je znak da si počela razumijevati moj jezik. Ali to ne znači da se ja šalim, malecka, u onom smislu u kojem ti shvaćaš riječ 'šala'. Činjenice ne moraju biti ozbiljno izrečene da bi bile to što jesu. One kao takve postoje nezavisno od načina na koji su iznesene.

Sjeti se da sam ja taj koji gospodari ovom situacijom. I to je ponovo činjenica, ne zastrašivanje.

No, ne moraš se zbog toga prestati smijati.'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 22/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

Nemoralna ponuda 2

Sjećaj se svega puta kojim te Jahve, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u

srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš. 3 Ponižavao te i glađu morio, a onda te hranio manom - za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci - da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih.

[Ponovljeni zakon 8,2]

Ursula se nastavila smijati. Pomalo se već naviknula na te njegove neočekivane primjedbe kojima ju je, zapravo snagom iznenađenja, dovodio u stanje zbunjenosti. Opustivši se, sve je više uživala u njegovoj lucidnosti, postajući iznenada svjesnom koliko joj je upravo ona nedostajala.

Iznova je morala priznati sebi da je on u pravu – ona jest bila usamljena. Usamljena u tipiziranom svijetu instant-kiča u kojem nitko nema vremena ni za druge ni za sebe samoga, svi odviše zaokupljeni pohlepom ove ili one vrste – pohlepom za prestižem, pohlepom za moći, pohlepom za hranom, novcem, autima, malim kuhinjskim aparatima, seksom, automobilima, silikonskim umecima, perilicama, hi-fi linijama, slavom, autoritetom... popis se činio beskrajnim. Odjednom, jasno je, kao rukom ocrtanu, uvidjela i vlastitu pohlepu – golemu glad za njegovim riječima, njegovom lucidnošću, smijehom koji je u njoj tako lako razbuktao gotovo do puknuća. Željela je da nikad ne prestane, da ju svejednako nastavi opčinjavati.

'Kad promislim, nisam sigurna da iole vidim razliku između Pakla i svega ovoga što svaki dan gledam oko sebe. Bojim se da te moram izvijestiti da mi nisi ponudio ništa od onoga što već ne bih imala.'

'Trčiš pred rudo, malecka.' – blago ju je prekorio. 'To je bio samo opis beneficija koje idu uz radno mjesto, o plaći još nismo prozborili ni slovca. Generalno gledano, sa zemaljske točke gledanja, postoje dvije vrste ugovora – ugovor za obične smrtnike i ugovor o šegrtovanju. Obični smrtnici su oni koji, za razliku od tebe, nisu svjesni da je pohlepa njihov najdublji nagon, da je ona pokretač svega što oni čine. To su oni koji, u trenucima odluke, biraju ići linijom manjeg otpora i podržavajući tako jednako svoju vlastitu kao i kolektivnu samoobmanu, hraneći time i svoju i tuđu pohlepu. Kada dođe njihovo vrijeme i jedan od naših djelatnika im dođe sa svojom ponudom, kao što sam ja ove noći došao k tebi, njihova se pohlepa već toliko udobno ugnijezdila u njima da oni s njome žive u simbiozi, više niti ne primjećujući razliku između sebe i nje. Oni stoga bez imalo promišljanja prihvaćaju prvu ponudu, niti ne primijećujući da su po inerciji učinili ono na što su navikli – samo još jednom kupili muda pod bubrege. Oni s Vragom ne pregovaraju, njihovo pitanje nije što mogu dobiti, nego čega se moraju odreći. Oni se ne libe dobitka, oni se boje gubitka. Teže za moći ne znajući gdje se istinska moć krije. Njima je udobno u vlastitom paklu u kojem već žive i jedino čega se istinski boje je izlazak iz njega.'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 23/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

'Nisi mi rekao ništa što već ne bih znala. Misliš li da tautologija išta više vrijedi kao prosudba nego generalizacija?'

'Opako brzo misliš, malecka. Ali to je nešto što sam ja već znao. Jedino zbog toga sam i došao osobno.' 'Što misliš pod 'osobno'? Postoji li i neki drugi način na koji si mogao doći?'

'Da, malecka, ti znaš da postoje izaslanici – Demoni kojima je to posao. Ono što ne znaš je da Lucifer nikada na Zemlju ne silazi osobno jer je to praktično neizvodljivo – to zadire u samu srž stvari.'

Ursula se grleno smijala. – 'Lud si kao boza. A čime li sam ja to zaslužila takvu izuzetnu čast, ako dozvoljavaš mojoj malenkosti da na trenutak slobodno zbori u tvojoj nazočnosti? I što si mi zapravo došao ponuditi? Ugovor o šegrtovanju? Baba Urša?! Nudiš mi posao vještice? Naučiti ćeš me spravljati vražje napitke u velikom kazanu pod svjetlošću punog mjeseca? I kako da bacam urokljive poglede od kojih krave prestaju davati mlijeko? Znaš, čini se da si malo izvan vremena – propustio si zapaziti činjenicu da današnja djeca misle da mlijeko dolazi iz supermarketa, a da su krave ljubičaste. Možda bi i ti trebao štogod naučiti od tih svojih robinjica koje vrište od užitka dok ih nemilosrdno bičuješ ili daješ pržiti na tihoj vatrici, a to što im radite tim paklenskim kurčevima da i ne spominjem. No, dobro, dozvoljavam da se i to može svesti pod osobnu slobodu izbora budući da to, kako se i pristoji, radite iza zatvorenih vrata.'

'I da i ne, malecka. Ponuda za ugovor o šegrtovanju dolazi kasnije, čim riješimo još neke tehničke poteškoće oko... hm, srži stvari. U ovom ti trenutku ne mogu reći više od toga. Ja sam došao sa drugom vrstom ponude. Rekao sam ti da Učitelj ne dolazi kada ga Učenik treba, nego Učenik dolazi kada ga Učitelj pozove. Ti si me pozvala, malecka.' – Ursula je sada iznova iza tog 'malecka' jasno osjetila onaj isti bunar tuge, nekako odsutne i duboke kao more. Njegove su je riječi i dalje nasmijavale, ali nešto u njoj nije dozvoljavalo da taj smijeh pronađe svoj put. Sada se nije mogla oteti dojmu da se iza njegove pristale vanjštine krije beskrajno tužan klaun.

'Oh, siroti Luciferu, dođe mi da se sažalim nad tobom. Jesi li siguran da opet nisi nešto pobrkao? Vraga se po definiciji treba bojati – čak nam i Bog prijeti Vragom budemo mu li baš jako neposlušni – a ne sažalijevati ga.'

'Bojim se da stvari stoje još gore od toga, malecka. Izgleda da sam ovdje zato što me ljubiš.'

'Molim?' – ovo je već pomalo prelazilo granice šale i vjerojatno, i dobrog ukusa. Upada nenajavljeno, kaže joj, u maltene prvih nekoliko rečenica da je naivka koja živi u svijetu vlastitih iluzija, a sada još i implicira da je u njega zaljubljena. Vjerojatno bi bilo zanimljivo znati od kada to? Od trenutka u kojemu ga je tolerantno pustila da joj uđe u stan i strpljivo sluša njegovu

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 24/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

tiradu? Dobro, iskrenosti radi, u dobrom njenom dijelu je doista uživala. Ali zaljubljena? Ipak je to prejaka riječ. Usamljenost je jedno, zaljubljenost nešto posve drugo. A nije baš ni odveć sklona zaljubljivanju.

'Nema veze, malecka, taj dio možemo preskočiti ako ti nije po volji.' – njegov je odgovor stigao za nijansu brže nego dotadašnji.

'Naravno da ima veze. Slušam te vrlo pažljivo.' – odvrati ona polako.

'Toga sam se najviše i bojao, mada sam znao da je to neizbježnan dio. Dobro, što je, tu je.

Zemlja je, kao što znaš, samo poprište vječne bitke Dobra i Zla. U suštini se to svodi na dva suprotstavljena tabora – anđeoski i demonski zbor. Bog i Lucifer su manje više počasne titule, bez nekog osobitog stvarnog posla, tako da se njihova uloga uglavnom svodi na simboličnu, poput crnog i bijelog kralja na šahovskoj ploči. Svi međusobni odnosi razrađeni su do perfekcije, praktično ne postoji detalj za koji ne postoji procedura, konvencija, ugovor i tako dalje.

Jednostavno rečeno, u odnosima između Raja i Pakla vlada savršen red, nema nikakvih nepoznanica, postoji do najsitnijih detalja razrađen timing, ono što ljudi nazivaju sudbinom ili, ako ti je milije, prirodnim zakonima, a koje oni, kako god ih nazvali, ne razumiju. Stvari su podešene tako da ih i ne mogu razumjeti sve da hoće. Dobro i Zlo igraju igru koja je, ustvari, namještena tako da niti jedno od njih ne može zadobiti nešto što bismo mogli nazvati konačnom premoći. Ljudi su, u stvari, garancija tome, oni na kolektivnom nivou, nesvjesno održavaju ravnotežu. Ako Demoni zavedu previše duša, ljudi se počinju osjećati otuđenima, izgubljenima, usamljenima i počinju tragati za ljubavlju, suosjećanjem, zajedništvom – tada Anđelima cvate posao i obrnuto. U individualnom smislu, svaki čovjek ima svog osobnog demona koji ga u trenucima iskušenja navodi na grijeh i svog osobnog anđela čuvara koji ga od njega odgovara, svak dakle radi u najboljem interesu svoje strane, služeći se dozvoljenim argumentima, što zapravo znači da su ograničeni svim onim već navedenim. Primjerice, anđeo ne može pozivati na osvetu jer to njega samog diskvalificira po definiciji.' – zastao je.

'Dozvoli mi malu pauzu, malecka, ovaj je dio meni jako naporan.' Sada mu se i na licu očitavao umor. Ona se, naprotiv, osjećala začudno budnom.

'Idem skuhati kavu. – reče. 'Izgleda da će ovaj razgovor potrajati dulje no što sam mislila.'

'Meni, molim te, stavi više mlijeka i šest žlica šećera.' – uzvratio je.

'Moliš?! I, šest žlica šećera?' – podigla je obrve u nevjerici. – 'Jesi li siguran?'

'Da, malecka, navika. U Paklu pijemo samo majčino mlijeko, a ono je jako slatko.'

'Ako je tebi dobro, tko sam ja da sudim o tome.' – odvrati Ursula sa smiješkom.

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 25/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

KONTRAPUNKT Predigra ZU DREI: Der Anblick gibt den Engeln Stärke, Da keiner dich ergründen mag, Und alle deine hohen Werke Sind herrlich wie am ersten Tag. [Johann Wolfgang von Goethe:Faust: Der Tragödie erster Teil; Prolog im Himmel ]

Aleksej je sa neskrivenim zadovoljstvom otpio gutljaj kave, zažmirivši dok ga je gutao, a zatim joj se ponovo obratio.

'Hvala ti, malecka. Kava je izvrsna, doista mi je bila potrebna.'

'Nema na čemu, Aleksej.' – namjerno ga je oslovila imenom. Ova pauza je i njoj dala vremena da obuzda svoju probuđenu znatiželju. Šašav, pomisli, ali odavno se ni sa kime nije tako od srca smijala. Kako li se stvari samo brzo mijenjaju – u početku iznenađena i razljućena, sada ga je već doživljavala kao starog prijatelja. Izgleda da bi to doista mogli postati. Ta joj se pomisao počela dopadati. Bilo je u njemu nečega očaravajućega od čega se doista bilo teško obraniti. A nije vidjela niti zašto bi se uopće branila. Niti jedno unutrašnje zvonce nije zvonilo na uzbunu. Baš naprotiv – sva su bila začudno mirna.

'Mogu li nastaviti?' – upitao je.

'Ako želiš.' – odgovorila je koketno.

'Sada smo sami, malecka.' – rekao je.

'Rekla bih da smo i do sada bili sami, ili sam nešto propustila?' – odvratila je.

'Do sada sam koristio prevodioce, da se tako izrazim u nedostatku pogodnijeg izraza. Sada to više nije slučaj i oprosti mi unaprijed bude li moje daljnje izlaganje pomalo nespretno. Moje poznavanje ljudskog jezika još je vrlo oskudno. Ako se ne izrazim dovoljno jasno, svakako me prekini i pitaj da ti pojasnim. Razgovori koje ćemo, nadam se, i ubuduće voditi, puno će mi pomoći u proširivanju tog znanja.'

'Pusti me da pogađam. Ti si glumac, u stvari.'

'Moglo bi se i tako reći. Da, neke vrste. Pokušati ću ti to pojasniti sa ljudske točke gledišta, mada osobno u ljudskosti nemam nikakvog iskustva. Moglo bi se reći da su Raj i Pakao dva arhetipska svijeta. Oni su temeljno nepomirljivi jer funkcioniraju na principu inverznosti. Tako mi vidimo ono što vi zovete prirodnim zakonima. Primjerice, u Raju je uvijek svjetlost, u Paklu je

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 26/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

uvijek tama. Ljudski svijet objedinjava ta dva svijeta, pa Zemlja ima i dan i noć. I tako dalje – sve postojeće inverzije se reflektiraju kroz ljudsku percepciju. Preko Zemlje mi razmjenjujemo međusobno ono što imamo za ono što nemamo, a želimo. Mi zapravo ništa ne činimo ljudima osim što preko njih međusobno komuniciramo. Ljudi našu komunikaciju u jednom smjeru vide kao maštu, a u drugom kao snove. Recimo da te slike koje oni vide nemaju nikakve veze sa onima koje mi zaista razmjenjujemo odnosno vidimo, naša međusobna komunikacija za ljude je samo simboličke naravi. Ljudska bića te simbole prevode u svoje vlastite slike. Obrnuto, međusobna ljudska komunikacija za nas je također simboličke naravi. Međutim, vaše međusobne poruke su nam važne zato što se mi prema njima orijentiramo u prostoru i vremenu, a pomoću te orijentacije održavamo međusobnu harmoniju. U suštini to znači da vi imate svoj svijet, mi imamo svoj svijet. Naš svijet nalazi se u prostoru vašeg kolektivnog nesvjesnog, vaš svijet nalazi se u prostoru našeg individualnog nesvjesnog. Sa naše točke gledišta, a vašim jezikom rečeno moglo bi se reći da ste vi naši osobni anđeli i demoni. No, čini se da postoji razlika između vašeg i našeg doživljaja anđela i demona – mi volimo i svoje anđele i svoje demone. Oni su nama ono što vi nazivate muzama. Mi svoje anđele čujemo kao muziku, a naši demoni u nama plešu. Kada mi pjevamo muziku koju čujemo od anđela i plešemo onako kako demoni u nama žele, mi beskrajno uživamo u ljepoti i harmoniji koju pritom osjećamo.'

'Znam, sad glumiš aliena. Leteći tanjur ti je parkiran iza zgrade. Apelirati ćeš na moj jednolični život i očajničku potrebu za avanturom i ponuditi mi da skoknemo do Alpha Centauri i razgledamo prirodne ljepote.' – rekla je, smijući se.

'Ne, malecka. Zapravo, ne još. Drago mi je da se smiješ mojim riječima.'

'I meni je drago.' – priznala je. 'Ali nastavi.'

'Mi u početku nismo znali da vi postojite. Odnosno vi ste za nas bili ono što vi zovete dušom.

Vi ste nas nadahnjivali. Vi ste za nas bili viša bića ili, ako hoćeš, duše ili bogovi. Mi smo plesali, pjevali i ljubili se onda kada smo osjećali da vi to želite. Mi smo bili sretni i vjerovali smo da ste i vi jednako sretni kao i mi. Pogriješili smo. A vi ste mislili da smo mi neka viša bića koja se otimaju za vaše duše. I vi ste pogriješili. Ali ostaje činjenica da ste vi nas činili sretnima, a mi vas nesretnima. Tako ste vi nama stvarali Raj, a mi vama Pakao. Najtužnije od svega je da se sve to događalo na ovoj istoj Zemlji na kojoj postojite i vi i mi, svaki na svoj način. Mi smo, da tako kažem, vaši dužnici.'

'Da li ti to meni pokušavaš reći da si ti 'duša' koja je, hm, 'sišla na Zemlju', ne razumijem, doduše, odakle, ali svejedno?'

'Da, malecka.'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 27/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

'Ne činiš mi se baš nešto prozirnim.'

'Ne mogu ni biti. Imam najobičnije ljudsko tijelo. S jednom malom razlikom. Nisam rođen, nego sam se utjelovio.'

'Nismo li već imali jednoga takvoga prije par tisuća godina. Odazivao se na ime Isus.'

'To je bila moja sestra. Ona se sama utjelovila u ženi i zadržala je božanska svojstva. Zato je mogla hodati po vodi i izvoditi to što vi zovete čudesima, no nama je to prirodno stanje.'

'Pisani tragovi se jednodušno slažu oko toga da je Isus bio muškog spola.'

'To je zbog inverznosti, malecka. Vi ste ju vidjeli kao muškarca.'

'Ne misliš da je za pretpostaviti da su neki, koji su o tome svjedočili, vidjeli da ima kurac.'

'Imala ga je. Ali to što vi zovete kurac, to je, kako da se izrazim, naš čarobni štapić.'

'Genijalan si, Aleksej, zaista se ne sjećam kada sam se zadnji puta toliko smijala. Ali, reci, zašto ja u tom slučaju tebe ne vidim kao ženu? Ili mi hoćeš reći da ti i jesi žena?'

'Nisam, malecka. Ja sam se utjelovio na Zemlji i nemam božanska svojstva. Ne mogu hodati po vodi i pretvarati vodu u vino. Ona je bila Bogo-čovjek, ja sam Čovjeko-bog. Gledano sa Zemlje, ja sam njena inverzija. Gledano sa našeg stajališta, mi smo dvije polovice jednog, recimo, božanskog bića. Ono što su za vas dva različita vremena za nas je istodobno. Zato nam je, gledano iz zemaljske perspektive, toliko dugo trebalo da dođemo popraviti što smo zabrljali. Mi smo isti trenutak znali da smo pogriješili, ali taj isti trenutak vama je trajao dvije tisuće godina.

Zato sam rekao da je ovo bilo neizbježno. Ako se dogodilo tamo, tada, moralo se ovo dogoditi ovdje, sada.'

'A u čemu ste zapravo vi, ili ona, pogriješili?'

'U početku je sve bilo dobro, dok nije upoznala Mariju Magdalenu. Tada su počeli prvi nesporazumi. Marija Magdalena je mislila da je Isus muškarac, a ona-Isus je mislio da je Marija Magdalena muškarac. Ona ju je htjela ljubiti, onako kako se mi ljubimo, a Marija Magdalena je s njom htjela razgovarati riječima, ovako kako vi razgovarate. Uglavnom, to je, kao lančana reakcija, prouzročilo cijeli niz nesporazuma dugih dvije tisuće godina. Možeš li zamisliti na što liči igra pokvarenih telefona koja se igra dvije tisuće godina? Uglavnom, najgori su bili onaj period koji vi zovete mračni srednji vijek kad smo bili proganjani i spaljivani na lomačama, i ovih zadnjih dvjestotinjak godina, sa svim tim smrtima, ratovima i boleštinama koje su vas užasavale. Tek tada smo shvatili što se zbiva i počeli učiti vaš jezik, a i vi naš. To je već doba viteza i trubadura koji čeznu za svojim gospama i alkemičarima koji prizivaju vraga u potrazi za kamenom mudraca i s druge strane doba seksualne revolucije, feminizma, homoseksualizma i inih sloboda.'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 28/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

'Ne razumijem zašto je vaš bio deset puta duži i kako ste vi u tom slučaju naši dužnici?'

'Odgovor na prvo pitanje je zato što mi učimo i razmišljamo brže od vas, jer je naše učenje kolektivno – ono što nauči jedan, svi znaju. A na drugo – zato što smo mi u svojih tisuću godina beskrajno uživali. Mi obožavamo biti neslobodni, to je naše prirodno stanje – služiti vam u svakom pogledu. A vi obožavate biti slobodni, to je vaše prirodno stanje. Kolektivno gledano, nesporazum je izglađen. Sve prije i sve poslije toga odgovara i jednoj i drugoj strani. Svi su se, sa svojim osobnim anđelima i demonima sporazumjeli i dogovorili tko, za početak, želi na koju stranu. S vremenom će se ili se jesu, ovisi kako gledaš, dogovoriti i sve ostalo. Isus i Marija Magdalena su početak nesporazuma, ti i ja, malecka, smo završetak nesporazuma. Dogovoreno je i kako će se nesporazum zaključiti, s ove i s one strane, što će reći sada i prije dvije tisuće godina. Još smo ostali samo nas i njih dvoje da se krug zatvori.'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 29/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

Preokret 17

"Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti.

nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude.

18 19

Zaista, kažem vam, dok ne prođe Tko dakle ukine jednu od tih, pa i

najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom."

[Evanđelje po Mateju 5,17-19]

Ursula je zapalila cigaretu. Pomislila je da bi možda njemu to moglo smetati, ali je tu misao odagnala. Konačno, u svome je vlastitom stanu – on je bio taj koji je naprosto upao i ne pitajući što ona o tome misli. U međuvremenu se, to ipak mora priznati, znatno upristojio.

'Ti naravno i ne očekuješ da ti ja uistinu povjerujem i riječ od ovoga što govoriš?'

'Ne, malecka. Ti ćeš mi jednostavno povjerovati jer je to neizbježno.'

'Da, to o neizbježnosti sam već čula. Dobro, recimo da ti dam priliku da me uvjeriš. Ja sam, kao što si rekao, racionalno biće. Ako si to u stanju dovoljno dobro, a to će reći logično obrazložiti, rekla bih, poznavajući sebe, da bih ti čak i mogla povjerovati. Nisam baš ljubiteljica fantastike, puno više držim do klasične znanstvene fantastike. Bude li tvoja priča držala vodu bez da moram povjerovati u mač i magiju, dobro, nemam ništa protiv.' – reče Ursula. Ipak ovo sve više počinje ličiti na san, pomisli. Možda se na kraju ipak probudim.

'Moram ti reći da nisam ni najmanje religiozna. Jest da su me kao dijete tjerali u crkvu i slali na vjeronauk, ali čak ni tada me, onako mladu i naivnu, nisu uspjeli uvjeriti u Božje Oko svuda

gleda tako da te priče o Bogu i Vragu, anđelima i demonima, premda zgodne metafore za vječne ljudske moralne dileme, barem što se mene osobno tiče, a dozvoljavam da neki ljudi u to bukvalno vjeruju, predstavljaju samo najčistiju fantastiku.'

'U jednom smislu si u tome, malecka, više nego u pravu. Na neki način to i jest ono što ti pokušavam reći – ono što vi zovete maštom je vaše viđenje svijeta u kojem mi živimo. Mi također imamo svoje viđenje vašega. Oni se prepliću u onome što vi zovete individualno nesvjesno.

Budući da, prije Isusa, nemamo, ili nismo imali, zajednički jezik, niti zajedničko iskustvo, i mi i vi smo jednostavno živjeli u svojim svijetovima naprosto podrazumijevajući, odnosno jednostavno prihvaćajući onaj drugi, bez odviše 'zašto'.'

'Ako je tvoj svijet svijet mašte onda si ti ovdje što? Moja halucinacija? Ili ja ustvari sanjam, a san mi je poprilično lucidan?'

'Ni jedno ni drugo, malecka. Budna si, jednako kao i ja. Od svih nesporazuma, pogrešnih prijevoda i ostalih nerazumijevanja, najveći problem je predstavljalo pitanje doživljavanja vremena, u čemu se vi i mi temeljno razlikujemo. Mi se ne rađamo i ne umiremo, stoga nemamo

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 30/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

početak i kraj. Vrijeme za nas nije linearni fenomen, onako kako ga vi doživljavate, mi vrijeme doživljavamo, recimo, kao vi prostor – možemo po njemu putovati. Vi ste naše dolaske i odlaske doživljavali kao rođenje i smrt. Željeli ste imati djecu, ali ste se užasavali smrti. Međutim, u prostorno-vremenskom smislu kada netko dođe, netko mora otići jer između toga postoji povezanost. Mi individualno postojimo u parovima, koje mi zapravo doživljavamo kao dvije polovice jednog bića – jedan uvijek zna gdje i kada je drugi, već po tome gdje i kada je on sam u odnosu na ostale. Budući da naš doživljaj vremena nije linearan, mi nemamo satove, mi se orijentiramo isključivo u međusobnom odnosu.'

'Dobro, recimo da u tome svemu i ima neke logike, premda ovako kako si to izložio djeluje jako zbrčkano tipa sve se nešto čini da gdje ima dima ima i vatre, ali je zapravo ništa s ni sa čim, dakle, samo recimo. U smislu da ti znaš o čemu govoriš, mada ja o tome još uvijek nemam neku osobitu predodžbu. Zašto si ti u tom slučaju ovdje, odnosno što se to 'neizbježno' mora dogoditi?

Ako je neizbježno i ako ti znaš da je neizbježno onda ćeš mi valjda znati i reći što bi to imalo biti.

Pri tome nemoj, molim te, previše ulaziti u zašto i kako jer se samo sve dublje ukopavaš u jamu, pokušaj to reći najjednostavnije što možeš.'

'U redu, malecka. Jednostavno rečeno, ti i ja najprije moramo ometati Isusa i Magdalenu u nakani da se poševe, a onda kada nam to ne uspije, ometati ih u tome da istodobno svrše. I to, bojim se, ne samo jednom.'

'A kako bismo mi to trebali izvesti, ako smijem pitati?'

'Jednostavno, malecka, tako da radimo sve suprotno.' – reče Aleksej posve mirno.

'Ako sam ja to dobro shvatila ti si meni upravo rekao da bismo se ti i ja trebali, prvo, ševiti, a drugo, istodobno svršavati? I, ako sam i ostatak dobro shvatila, to što mi trebamo ometati njih znači i to da će oni u tome ometati nas?

'Tako nekako, malecka. Dok se oni ševe, mi razgovaramo. Kad se mi ševimo, onda oni moraju razgovarati. Kad ja tebe, što ti kažeš, uvjerim, odnosno kada tebi postane jasno da sam u nečemu od onoga što govorim u pravu, a što neće biti lako, Isus svrši. Kada ti mene uspiješ zbuniti, Marija Magdalena svrši. Ako se ti i ja uspijemo potpuno razumjeti, oni će svršiti istodobno. I obrnuto.'

'Za sada ću preskočiti tu, hm, neizbježnost toga da se mi poševimo. Ako oni nas drže u klinču, a mi njih, kako misliš da mi njih ili oni nas u tome možemo spriječiti? Meni to prije liči na pat poziciju, u kojoj nitko od nas ne može mrdnuti.'

'Gledaj to ovako – za mene je neizbježno, za moju sestru, Isusa, još uvijek nije. Za Mariju Magdalenu je neizbježno, za tebe još uvijek nije. Ti i Isus se morate dogovoriti. Ja znam što će se

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 31/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

meni dogoditi kada se vi dogovorite, jednako kao i Marija Magdalena. Mi smo oboje na to pristali, jer smo se ona i ja već dogovorili. U ovom trenutku mi znamo kako smo se mi dogovorili, ali nemamo pojma kako ćete se vi dogovoriti. Drugim riječima, mi generalno znamo što će se dogoditi, ali ne znamo kako. Vi ne znate što će se dogoditi, ali znate kako će se dogoditi. Ovo predstavlja vremenski paradoks koji je razrješiv, budući da, s izvjesne točke gledišta, već jest razriješen. Mi sada samo trebamo proći kroz taj paradoks i tada ćemo i jedni i drugi znati kako vrijeme izgleda gledano na način onog drugog.'

'Zašto misliš da mi znamo kako će se to dogoditi?'

'Zato što imate pisani trag. U Novom Zavjetu je zapisano kako su ljudi razumjeli Isusove riječi, a sada, kada će ih Marija Magdalena prevoditi meni, a ja tvoje Isusu, ti ćeš znati što je on zapravo rekao, a on će znati što si ti zapravo rekla. Možeš na to gledati ovako – on je tvoj osobni demon, ja sam tvoj osobni anđeo. Ti nas trebaš pomiriti, jednako kao što je Marija Magdalena pomirila tebe, svog osobnog demona i Isusa, svog osobnog anđela.'

'Zašto misliš da bih ja to mogla i htjela učiniti? Pod uvjetom, kao što kažeš, a koji jest paradoksalan, da to što je neizbježno, ne znači da ja nemam slobodnu volju?' – odvratila je.

'Gle, malecka, to je paradoksalno samo ako apstraktno razmišljaš o ta dva pojma – neizbježnosti i slobodnoj volji. U konkretnom slučaju ne mora biti ni malo paradoksalno. Koliko puta si dala ljudima na volju da nešto odluče, znajući kakva će biti njihova odluka, znajući to po okolnostima i po poznavanju njihove psihe ili, ako hoćeš, mentalnog sklopa? To što si ti 'znala' kako će oni odlučiti još uvijek je bila samo tvoja pretpostavka, a ne sigurnost sve dok oni tako ne bi i odlučili.'

'U slučaju o kojem govoriš, ja sam predmnijevala, ali nisam znala, dakle nije bilo neizbježno.'

'Postoji temeljno pitanje na koje mi, božanska bića, uvijek odgovaramo isto, i na koje vi, zemaljska bića, uvijek odgovarate isto. Utoliko je neizbježno, jer su to pitanja u kojima vi nas i mi vas, kao što kažeš, držimo u pat poziciji. Ti i ja smo ovdje da konačno tu poziciju razriješimo na obostrano zadovoljstvo.'

'To nije baš precizan odgovor, jer još uvijek nisi rekao koja su to pitanja, na moje pitanje zašto misliš da bih ja to htjela učiniti, ali ne i odgovor na pitanje zašto misliš da bih ja to mogla učiniti.'

'Slažem se, malecka, da nije precizan. To su pitanja ljubavi i slobode i pitanja života i smrti.

Sa zemaljske točke gledišta, između života i smrti vi uvijek birate život, mi smrt. Između ljubavi i slobode, vi uvijek birate slobodu, mi ljubav. U tome se razlikujemo. Problem je u tome što između

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 32/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

slobode i smrti mi biramo smrt, a između ljubavi i života, vi birate život. Oko toga se neprestano natežemo jer nikako da i vi i mi imamo, metaforički rečeno, i ovce i novce.'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 33/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

Izazov 39

A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.

htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju.

41

40

Onomu tko bi se

Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije.

42

Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš."

[Evanđelje po Mateju 5,39-42]

'Opet generalizacija koja me, premda zvuči prilično logično, zbunjuje jer nisam na taj način navikla o tome razmišljati. Ali, to još uvijek ne odgovara na pitanje zašto misliš da bih ja htjela to učiniti? Odnosno, zašto misliš da je 'neizbježno' da ja to hoću, unatoč tome što sam slobodna sama o tome odlučivati?'

'Zato malecka što si ti najamoralnija zemaljska žena u svih ovih dvije tisuće godina.'

'Molim? A po čemu si ti to zaključio?' – odvratila je preneražena takvom neočekivanom izjavom.

'Po tome što ti, kao što reče Gorki, ništa ljudsko nije strano. Ti se ne zgražaš ni nad čime, ti promisliš bi li ti to učinila ili ne, a onda slegneš ramenima i kažeš: sloboda izbora, tko sam ja da sudim o tome i ideš dalje svojim putem. Ljudi većinom prosuđuju, to je njihova temeljna osobina, oni nisu u stanju potpuno se mentalno izdvojiti od drugih – od tuđih predodžbi, tuđih mišljenja, tuđih postupaka – ti to jesi. Oni razmišljaju u crno-bijelim kategorijama i zato nas dijele na Dobro i Zlo, na Anđele i Demone, na ovo je moralno, a ovo je nemoralno. Pri tome naravno nisu svjesni toga u kolikoj mjeri i na kakve sve načine svoje vrijednosne sudove nastoje nametnuti drugima i stalno se vrte u začaranom krugu odobravanja i neodobravanja drugih. Ti znaš da je to sve relativno i da će se uvijek naći netko tko će se s tobom složiti i netko tko se s tobom neće složiti i u stanju si biti svoja i kad ti odobravaju i kad ti ne odobravaju. U društvu se ponašaš uvažavajući druge i poštujući njihova pravila ponašanja, ali smatraš da, a to i njima daješ za pravo, u svoja četiri zida možeš raditi što god te volja. Riječ amoralno ne znači, kao što ljudi često misle, nemoralno – ona znači 'niti moralno niti ne-moralno', ona znači da se neki čin ne kategorizira u smislu morala. Ljudi ne razumiju da osoba može biti amoralna i istodobno imati vlastiti moral koji joj to dopušta. Njima se to čini kontradiktorno, tebi nimalo.'

Ursula ga je gledala u nevjerici, širom otvorenih očiju.

'Moram priznati da sam zapanjena načinom na koji si, kao potpuni stranac, nakon tako malo vremena provedenog u razgovoru sa mnom, poprilično precizno ocrtao neke značajke moje malenkosti koje baš ne udaram na sva zvona. No, ako si, kako tvrdiš, moj osobni anđeo, doduše, konvertiran čini se, jer si se u početku predstavio kao Lucifer osobno, ne bi trebalo čuditi da znaš ponešto o mojim intimnim mislima.'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 34/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

Nasmijao se. Pomalo stidljivo ili joj se to samo učinilo?

'Nema smisla da se ispričavam na nečemu što je tako kako je. Rekao sam ti, malecka, da je vaša mašta vaše viđenje svijeta u kojem mi živimo. Kada vi sanjarite o onome što želite u svojoj budućnosti, o tome kako ćete kupiti auto ili imati dijete ili otići na Karibe ili čeznete za muškarcem ili ženom u koje ste zaljubljeni, tada zapravo vidite ono što mi činimo u svom svijetu – recimo da vidite život vašeg anđela. Postoji i druga vrsta mašte – seksualna mašta. Kada se samozadovoljavate, tada također vidite ono što mi činimo u svom svijetu – recimo da vidite život vašeg demona. Ili ako hoćeš, s jedne strane vidite želje naših žena, a s druge želje naših muškaraca. Mi si te želje uzajamno ispunjavamo. Vi pak, misleći da su to vaše vlastite želje žudite za time da vam se ispune i onda tražite način da ih ostvarite. Na taj način nas spajate, u prostoru i vremenu. Ali ono što nas spaja, vas razdvaja i tako se vi zapravo sve više udaljujete od onoga što mislite da želite. U vašem svijetu, što je muškarčeva mašta 'prljavija', to će žena biti njome više odbijena i više će čeznuti za nježnim, romantičnim ljubavnikom i obrnuto – što je ženska mašta 'nježnija', muškarac će njome više biti odbijen i više će žudjeti za slobodnom, raskalašenom ljubavnicom. To se uvijek dogodi, prije ili kasnije, pitanje je samo vremena. Ljudi zbog svog 'moralno – nemoralno' i 'odobravanje – neodobravanje' gledanja nisu u stanju uravnotežiti svoju žensku i mušku stranu. Žene ne razumiju muškarce, muškarci ne razumiju žene. Ne zato što se oni u stvarnosti ne bi mogli razumjeti, nego zato što cijela komunikacija između vas ide preko nas, a naša preko vas. Zapravo, zemaljske žene ne razumiju božanske muškarce, zemaljski muškarci ne razumiju božanske žene. Mi se preko vas dogovorimo, vi ostanete kratkih rukava, osim ono nešto mrvica što tu i tamo uspijete pokupiti zahvaljujući vremenskoj razlici.'

'Pa, lijepo je čuti da si nismo sami krivi za to, premda ti taj dio priče kod mene baš i ne može proći. Nekako su mi malo u suprotnosti ideja slobodne volje i ideja nečije tuđe krivice.'

'Uf, malecka. Ne znaš što mi radiš. Ali si potpuno u pravu, ja sam sâm na to pristao. Nisam ni mislio da će biti lako.'

'Govoriš u šiframa, Aleksej. Bojim se da doista ne znam što ti ja to radim. Ako mi to možeš pojasniti, svakako ću prestati.'

'Još ne mogu, malecka. Ali budem, kad dođe vrijeme. Imaš li nešto protiv da nastavim?'

'Ne, samo izvoli.' – odgovorila je, posegnuvši za cigaretom. Na prošlu se nije pobunio što je ona shvatila kao znak da mu ne smeta.

'Još uvijek nisam shvatila zašto misliš da ta moja amoralnost ide u prilog tome da bih ja

htjela učiniti ono što od mene tražiš?'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 35/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

'Zato što će ono što tražim predstavljati jednako izazov tvojoj amoralnosti kao i tvome umu.

Ono što ja zapravo tražim je da Bogu objasniš seks, a Vragu ljubav. Ne da napraviš ono što samo neki pojedinci ili grupe smatraju nemoralnim, jer to smo već tražili od drugih, nego ono što sve kulture čiji je moral utemeljen na opreci Dobra i Zla smatraju grijehom, dvostrukim grijehom.

Tražim da istodobno počiniš blasfemiju i incest. Incest simbolički, blasfemiju bukvalno. Sagriješiti mišlju dovoljan je argument Bogu, a Vraga možeš uvjeriti samo djelom. Zapravo tražim da

detroniziraš obojicu. Za ovo prvo potreban ti je mentalni amoral, za ovo drugo tjelesni. U izvjesnom smislu rečeno, sve što je potrebno jest pomiriti riječi i djela. Mada kad se to tako jednostavno kaže, čini se lakšim no što uistinu jest. Doduše, nakon izvjesnog vremena, kada shvatiš kako ih dobiti da se međusobno dohvate, a da ti pritom ostaneš izdvojena i mirna u svom vlastitom mentalnom prostoru koji si ti znaš napraviti, vjerojatno ćeš početi i uživati promatrajući ih.'

'Još uvijek me nisi uvjerio.' – nasmijala se. 'Kako misliš da bih htjela 'detronizirati' obojicu, kad ne dajem pet para ni za jednoga ni za drugoga. Što se mene osobno tiče, oni si još odavno svoje argumente mogu objesiti mačku za rep. Nisu me uvjerili ni kada sam imala sedam godina, kako bi me onda mogli uvjeriti danas? I, ako malo razmisliš o tome što si upravo rekao, to, baš suprotno, govori u prilog tome da ja to čak ne bih ni mogla jer naprosto ne bi bilo pravovaljano.

Promisli malo, kako mogu počiniti blasfemiju ako ne vjerujem da Bog postoji? Ako postoji, on će znati da sam to počinila u neznanju i oprostiti će mi, ako ne postoji, nikom ništa, nema ni blasfemije. Kako misliš da je uopće moguće počiniti blasfemiju? Bog bi morao postojati, ja bih morala sa sigurnošću znati da on postoji, što je, rekla bih, već po njegovoj definiciji ljudima nemoguće, i tek tada bih, svjesno i namjerno, znajući pri tome da on zna, mogla počiniti blasfemiju, a da se ona smatra mojom vlastitom slobodnom voljom. Čini mi se da su trenutačno uvjeti tako definirani da je to 'grijeh' koji, sve i da hoću, naprosto ne mogu počiniti.'

'Upravo tako, malecka, upravo tako. Fantastična si. Znao sam da jesi, ali znati i uvjeriti se u to na svoje vlastite oči, ni otprilike nije isto.' – glas mu je i dalje bio miran, ali činilo se da je poprimio jedva primjetan prizvuk divljenja.

'U kom smislu misliš fantastična?' – upitala je.

'U smislu logičnosti. Nije moguće tako brzo misliti ako nemaš jasno definiran pojmovni sustav. Ja radim ono što anđeo/demon uobičajeno zajedno rade – postavljam ti logičke zamke. Ti bi, kao ljudsko biće, trebala kolebati – malo se svađati s jednim, malo se svađati s drugim, sve dok ti se nečiji argumenti ne učine boljim, što će reći prodati dušu jednome ili drugome, barem na neko vrijeme. Ti to ne radiš – jednostavno ne zagrizeš bačenu prikrivenu udicu. Ti, malecka, misliš svojom vlastitom glavom, na svoj vlastiti način i uistinu, kao što kažeš, ne daješ ni paru niti

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 36/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

na jednoga od nas. Ti znaš što ti misliš o nekim stvarima, i, da se tako izrazim, boli te kurac što će o tome netko misliti, pa bilo to i pola svijeta. Ti znaš što znaš. To nas vraća na početak priče.'

'Početak priče?'

'Da, nije li rečeno da Pakao ima više krugova?' – nasmijao se. 'Jedan smo upravo prošli.'

'Siguran si? Nisam primijetila da sam u Paklu.' – odvrati ona. 'A iskreno, ne sjećam se niti da sam umrla. Što, naravno postavlja pitanje kako je Dante uspio o Paklu tako uvjerljivo pisati.

Uvjerena sam da ćeš mi ti i to znati objasniti.'

'Naravno, malecka. Točnije, objasniti će ti on sam kada za to dođe vrijeme. Nitko nije niti rekao da si ti u Paklu. Ja sam taj koji je u Paklu. I moram ti reći da postoje izvjesni dijelovi koje Dante nije spomenuo ni slovcem.'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 37/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

DAN PRVI Praskozorje 27

"Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba!

28

A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio

preljub u srcu.

[Evanđelje po Mateju 5,27-28]

'Ne znam kako ti, ali ja moram nešto pojesti.' – reče Ursula, osjećajući intenzivnu glad.

Zapravo je već odavno trebala biti gladnom. Moguće da je i bila, ali nije primijetila, odviše zaokupljena razgovorom. Nekako je imala osjećaj da se, unatoč lakoći kojom je njihova konverzacija tekla, u svemu tome krilo nešto dublje. Nije mogla točno definirati što bi to bilo, ali je jasno mogla osjetiti da se, metaforički rečeno, nešto iza brda valja. Nije imala nikakvu predodžbu kuda sve to vodi. Aleksej joj je, za razliku od većine ljudi s kojima se susretala, bio nečitljiv. Nije mogla proniknuti u njegove namjere, a teško bi bilo, nakon svega što je izrekao, zaključiti da ih on uopće nema. Nečega je tu moralo biti. Kako god, prije ili kasnije će izaći na vidjelo.

'Ja ne bih ništa, možda komadić tosta, ako imaš. Nisam se još sasvim naviknuo na ovozemaljsku hranu.' 'Čovjek bi mislio da ste tamo u Paklu navikli na bakanalije, takav se glas o vama širi ovim prostorima. Imaš sreće, imam tosta. Ja ću ipak nešto konkretnije.'

'Smijem li s tobom do kuhinje?' – upitao je.

'Sinoć nisi bio tako ponizan. Vani već pomalo rudi zora. Trebam li pomisliti da su te dvije stvari u nekoj vezi? Namjeravaš se pretvoriti u šišmiša i odlepršati? Ako si mi mislio štogod krvi posisati, moram ti sa žaljenjem saopćiti da ti je klepsidra upravo iscurila.' – nasmijala se i dodala – 'Možeš, naravno.'

'U pravu si, malecka, što se poniznosti tiče. Vraga je, po definiciji, nemoguće natjerati da bude ponizan, jer to, kao što sam već napomenuo, zadire u srž stvari. Nisam se šalio kada sam maloprije rekao da sam ja u Paklu. Nemaš pojma što mi radiš.'

'U tom se slučaju nadam da ćeš mi objasniti. Ne čini li ti se da si se počeo ponavljati?'

'Joj, malecka.' – rekao je to jednostavno, ali je u njegovom glasu bilo neke tome neprimjerene ozbiljnosti.

'Vratimo se malo na početak. Rekao sam ti da Učenik dođe kad ga Učitelj pozove i da sam ovdje zato što si ti mene pozvala. Zapravo, pozvala si nas obojicu. Ili, da budem precizniji i slikovito se izrazim, natjerala si njega da me prebaci preko koljena kao kakvog balavca i nalupa i

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 38/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

zatim mi objasni neke stvari, a mene da ga navučem za uši i dovučem ovamo. Zadrla si u samu srž stvari.'

'Nevjerojatan si, zaista. Nemoj me toliko nasmijavati – ne mogu gutati od smijeha, a priznati ćeš da sam te do sada dovoljno strpljivo slušala da bih zaslužila nešto pojesti.'

'Sjećaš li se da sam spomenuo da smo mi poput crnog i bijelog kralja na šahovskoj ploči?

Retoričko pitanje, oprosti. Da nemaš takvo fotografsko pamćenje kakvo imaš, ne bi mogla učiniti to što si učinila. Rekao sam ti i da je igra tako namještena da je nemoguće da ijedan od nas zadobije konačnu prevlast. Nekad dobije partiju on, nekad ja, nekad završimo patom. Mi uvijek dobivamo, jer vodimo igru. Vi gubite jer ste samo figure na ploči – u suštini smo mi ti koji vas pomičemo po ploči, upravljajući tako vašim postupcima. Mi se možemo pomicati u vremenu, kao što se kraljice u šahu mogu pomicati s kraja na kraj ploče. Mi smo istodobno i kraljevi, čije je kretanje jednako ograničeno kao i ono pješaka, i kraljice, čije je kretanje omeđeno samo veličinom ploče. Vaše je kretanje u vremenu ograničeno i zato za vas postoji neizbježnost, za nas ne. Crni kralj i bijela kraljica igraju zajedno, kao i bijeli kralj i crna kraljica – to je ono u što niti jedan obični smrtnik ne bi trebalo proniknuti. Da bi to učinio, morao bi znati najmanje dvije stvari – kako funkcionira vrijeme, odnosno kako se figure kreću u vremenu krećući se u prostoru i kako funkcionira ploča, odnosno kako se figure kreću u prostoru krećući se u vremenu. Drugim riječima, morao bi znati zašto su, ono što vi zovete prirodnim zakonima, takvi kakvi jesu.'

'Pssst, Aleksej. Nemoj mi otkrivati najčuvanije nebeske i paklenske tajne, a da se nismo najprije dogovorili oko plaće. Ja sam ti samo obična zemaljska cura koja ne voli iznenađenja.

Nisam sklona uletati grlom u jagode pa opaliti glavom u zid.'

'Nemoj me, molim te, krivo razumjeti, malecka. Pokušavam ti reći da si ti ta koja znaš ono što mi ne znamo. On i ja smo ti koji smo te došli zamoliti da budemo tvoji, da tako kažem, šegrti.

Iako bismo radije bili robovi, no to ti se ne usuđujemo ponuditi. Ne tražimo nikakvu plaću i nikakva druga zemaljska dobra. Naprotiv, pribaviti ćemo ti svako koje poželiš, uključujući i neograničen broj anđela i demona, po tvom vlastitom izboru, a i to samo ukoliko to ne nađeš odveć bezobraznom ponudom.'

Ursula se smijala do suza. Dobar je, stvarno je dobar, pomislila je. Ovo je odglumio s takvom mrtvo-hladnom ozbiljnošću da bi, da se nju pita, mogao ravno do Sunset Boulevarda ostaviti otiske za vječnost.

'Naravno, naravno, nisam ni sumnjala. Iza zgrade u stvari nije svemirski brod nego 'nabrijana' bundeva, a u džepovima su ti staklene cipelice, od kojih ću, jasno, dobiti takve kurje oči da ću vidjeti sve zvijezde, ali o tome se šuti, jer što je to za pretrpjeti kada je ljepota u pitanju. Dvorac da ne spominjem.'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 39/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

'Dopuštaš mi da nastavim, malecka?' – upitao pogledavši je pogledom tužnog pajaca. Ursula je sve više uživala u njegovoj glumi. Lukav je, pomisli, ako svakoj ženi posveti toliko vremena ulagujući se njenom egu, mora da mu jako dobro ide. Ne dobiju li od žena sve što požele upravo oni muškarci koji ih uspiju uvjeriti da su nezamjenjive, stvorene samo za njih, čineći da se osjećaju kao kraljice?

'Moram te razočarati, moj nesuđeni prinče Tame, ne gajim ambicije biti kraljicom. Mislim da mi se neki primjeri iz povijesti nisu osobito dopali, pa se klonim traženja kruha preko pogače.

Možda da abdiciraš zbog mene, to bi mi, po svemu sudeći više polaskalo. Što je ujedno i odgovor na tvoje pitanje.'

'Uh, dobro. Mogu ti to opisati sa naše točke gledišta, koristeći se šahovskom usporedbom.

Znaš za običnu partiju šaha koja se igra 'naslijepo'. Postoje dva igrača koji vuku poteze ne gledajući u šahovsku ploču – oni time demonstriraju ne samo kombinatoričku moć, nego i moć vizualizacije. Čula si, naravno, i za 'simultanku' – kada jedan ili više igrača koji se izmjenjuju svaki određeni broj poteza, igra istodobno cijeli niz partija sa drugim, 'statičnim', igračima. Oni, dakle, demonstriraju još i svoju moć simultanog pamćenja višestrukih kombinacija. Sad zamisli da imaš dva igrača, nazovimo ih Bog i Vrag koji igraju simultanku naslijepo sa svim običnim smrtnicima na drugoj strani, a izmjenjuju se u neredovitim ciklusima, ovisno o tome da li su, gledano sveukupno na svim pojedinačnim pločama, u prednosti crne ili bijele figure. Kada bilo koja od pojedinačnih partija završi, onaj od njih dvojice koji je taj čas na potezu i zna da je pojedinačna partija završena, zaustavlja igru i preostale figure na tabli raspoređuju se na odgovarajuće pozicije u Raju ili Paklu, a ploča se u slijedećim ciklusima preskače, toliko dugo dok se ne skupi novi set crnih i bijelih figura koje se tada ponovo vraćaju u igru. Na taj način, igra je beskonačna, što znači da ne postoji ništa takvoga kao Posljednji sud ili Apokalipsa. Hoću reći, ništa takvoga nije predviđeno našim pravilima igre. Mi smo u igri, takvoj kakva je, beskrajno uživali i nije dolazilo u obzir da bismo ju okončavali. Konačno, što bismo drugo tada uopće radili? Možeš li si zamisliti koliko duga mora biti Vječnost?'

'Ne, naravno, premda postoje situacije u kojima obični smrtnici dobiju jako dobru predodžbu o tome. Reklo bi se da upravo one u kojima dobiju najjasniji uvid imaju itekako veze sa vašim 'raspoređivanjem figura nakon završene partije'. – odgovorila je Ursula osmjehujući se. – 'Kako god, morati ću te razočarati – ni otprilike nisam ljubiteljica šaha, pa ako si ovdje zbog koje partijice, morati ćeš jednostavno otići tako kako si i došao.'

'Nadam se da se šališ, malecka. Naravno da nisam ovdje zbog partije šaha. Dogodilo se nešto drugo. Kada sam ja, metaforički rečeno, dobio jednu partiju i zaustavio igru, na sredini table, dijagonalno, su stajale dvije kraljice. Samo dvije kraljice. Slično se dogodilo njemu – kad je

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 40/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

dobio partiju i zaustavio igru, na sredini table, suprotno dijagonalno, stajala su dva kralja. Samo dva kralja. Tako smo obojica shvatili da je nešto opako moralo poći po zlu.'

'Nisam sigurna da lovim poantu. Zar šahovska partija ne može tako završiti ili je nešto drugo u pitanju?'

'Ne, naša ne može. Kao što sam rekao, bijela kraljica uvijek igra s crnim kraljem i crni kralj s bijelom kraljicom. No, naravno, mi ne igramo šah uistinu. Ljudi tako, metaforički rečeno, doživljavaju cijelu priču i budući da im je neshvatljiva, mi nesmetano uživamo u svome svijetu. To zapravo znači da je Bog Adam, a njegova žena Lilith, a ne Eva. Eva je Luciferova, dakle moja žena. Ja sam beskrajno uživao sa svojom toplom, nevinom, bezazlenom ženom, on sa svojom vrućom, napaljenom, besramnom ženom. Eva kaže Adamu što Lilith želi, a Lilith meni što Eva želi – mi im obojica naravno ispunimo svaku njihovu želju. Kad se poševimo, Eva dobije sve ljudske stvari koje je poželjela, a koje u Raju nemaju – odjeću, nakit, porculan i tako dalje, a Lilith dobije sve voće, cvijeće, ptice i tako dalje, sve ono što mi u Paklu nemamo. Mi smo to zvali Nebo i Zemlja – na nebu je bilo ono što vi zovete Pakao, a na Zemlji, ne vašoj nego našoj Zemlji ono što vi zovete Raj i to je svima savršeno odgovaralo. Naravno, to je isuviše pojednostavljena slika jer se dogovor ne odvija tako neposredno, nego hijerarhijski preko cijelog demonskog i anđeoskog zbora – svi se moraju također dogovoriti tako da razmjena bude lančana. Otprilike neka vrsta multilateralne kompenzacije, pri čemu, kad se svi dogovore Bog i ja potpišemo, svaki sa svoje strane. I na Nebu i na Zemlji vladala je potpuna harmonija.'

'Zvuči utopijski.' – reče Ursula i nastavi – 'I što vam se onda dogodilo? Dosadilo vam je?'

'Kako bi nam moglo dosaditi, malecka? Svaki dan je bio drugačiji – imali smo koncerte, maskenbale, orgije, bakanalije, bavili smo se umjetnošću, uređivali dvorce, parkove, igrali različite društvene igre, putovali, posjećivali se, razgovarali. Uvijek se moglo doživjeti nešto novo i uzbudljivo. Ne, stvari su naprosto krenule po zlu, a mi nismo znali zašto.'

'Namjeravaš li mi objašnjavati do Sudnjeg Dana ili misliš da bismo konačno ipak mogli malo odspavati?' – upita Ursula.

'Kako želiš, malecka. Hvala ti na razgovoru.' – reče Aleksej.

'Nema na čemu.' – odvrati ona prateći ga do vrata. Vrativši se u sobu, zijevnu. Odlučila je sve ostaviti tako kako je i pospremiti ujutro. Ostavio je čaše, pomisli. Slučajno ili kao dobar izgovor da se po njih vrati, upita se, no bila je odviše umorna da bi o tome razmišljala.

Legavši, prije no što je zaspala uspjela je samo pomisliti kako će se, kada se probudi, sve ovo vjerojatno pokazati kao san, bude li ga se uopće sjećala.

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 41/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

Predvečerje 17

A on ih ošinu pogledom i reče: "A što ono piše: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni?

18

Tko god

padne na taj kamen, smrskat će se, a na koga on padne, satrt će ga."

[Evanđelje po Luki 5, 17-18]

Ursula se probudila i, pogledavši kroz prozor vidjela da je vani mrak. To ju je zbunilo na tren, nije znala je li se probudila iste večeri ili rano sutrašnjeg dana. Pogledala je na sat, bilo je pola šest. U ovo zimsko doba to je moglo jednako značiti i jedno i drugo. Kolebala se da li da se okrene na drugu stranu i pokuša nastaviti spavati, ali je onda shvatila da se svakako mora ustati i otići na zahod. Šampanjac, pomisli. To joj u sjećanje dovede prethodnu noć – malo se odviše dobro sjećala svakog detalja da bi to bio san. Na svu sreću ne mora dugo ostati u nedoumici – boca i čaše su ili još na stolu ili nisu. Ustala je i protežući se krenula prema kupaonici, no znatiželja je bila jača pa se ipak najprije uputila do sobe. Cijeli je nered stajao onako kako ga je sinoć ostavila, uključujući bocu i čaše.

Odgegala je u kupaonicu, ne znajući što da misli o svemu tome, ni o njemu ni o njihovom razgovoru. Sve skupa je bilo totalno suludo, a opet, s druge strane, uspio ju je nekoliko puta dovesti do toga da grca od smijeha. Zapitala se kakav je to zapravo um koji je u stanju isproducirati toliko šašavosti u tako malo vremena. Luđak ili samo otkačenjak? Na ovu se prvu mogućnost malo prenula, ali, osim šašavih priča kojima ju je nasmijavao, ništa drugo na njemu nije govorilo tome u prilog.

Dok je čekala kavu, pokupila je suđe iz sobe i ubacila ga u sudoper. Čaše je ipak ostavila sa strane, bojeći se da ih ne razbije – izgledale su vrlo krhko, a nije mogla znati koliko su vrijedne.

Možda su dio nekog skupocjenog kompleta. Ili još gore, kakve obiteljske ostavštine. Upalila je televizor, samo da pogleda teletext – sat je tamo digitalni – i utvrdi je li večer ili jutro. Bila je večer. Ulila je kavu u šalicu i zahvalno otpila gutljaj, uživajući u aromi. Pripalila je i cigaretu, polako se razbuđujući i pitajući se što li će raditi cijele noći, budući da je dan prespavala. Na neki joj je način bilo čak i drago da je tako. Ona je zapravo više voljela noć, jer je noću mogla nesmetano uživati u samoći, neometana bukom grada i kurtoaznim telefonskim pozivima.

Obožavala je čitati, a najljepše je bilo čitati u miru.

Otpuhivala je dimove cigarete, lagano ispijajući kavu. Večeras će opet biti bučno – 'repriza' Nove, za one koji misle da su sinoć nešto propustili kao i za one koji se još nisu niti otrijeznili.

Nije mogla a da se ne zapita hoće li i ona doživjeti reprizu? Čaše su svejednako stajale na sudoperu, neoprane, privlačeći njen pogled.

Zazvonilo je zvono na vratima. Zašto me to ne iznenađuje, pomisli uzdahnuvši, i krenu prema vratima. Ludilo se nastavlja, pomisli, i ta joj pomisao izazva osmijeh. Biti će da i nije bila

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 42/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

svjesna koliko je, kako je on ustvrdio, usamljena, ali možda još više nešto drugo, što je on propustio primijetiti – koliko se zapravo dosađivala u svojoj jednoličnoj svakodnevici. Izazov, rekao je on. Da, možda joj je doista trebao izazov, mada nije sigurna da joj se izazov ove vrste dopada. S druge strane nije mogla zanijekati da je, na zvuk zvona, nešto u njoj poskočilo od, hm, radosti. Nije da joj se i to baš dopadalo, ali lagala bi sebi da ne prizna da je bilo upravo tako.

Otvorila je vrata.

'Your place or mine?' – smiješio se. Bila je to svakako ugodna promjena u odnosu na onu sinoćnju nedodirljivu ozbiljnost.

'Moje' – odgovori – 'sigurno je sigurno. Ne bih riskirala prekoračiti tvoj prag i zateći se na nekom paklenskom mjestu.'

'To sam i pretpostavljao.' – odgovori Aleksej i dalje se smiješeći. Nije mogla, a da ne primjeti da joj se njegov osmijeh dopada više no što bi željela.

'Kavu?' – upita jednostavno, kao da se već odavno poznaju. Postade joj jasno da se ovdje nešto prebrzo događa, a ona ni najmanjeg pojma nema kako mu to uspijeva. Čini se da će morati biti opreznija.

'Da, molim te. Sa više mlijeka i šećera.' – dodao je.

'Nisam zaboravila. Šest žlica.' – smijala se. Već se smijala. To svakako nije slutilo na dobro.

Dodala mu je šalicu, produživši u sobu. On ju je slijedio.

'Onda, kako danas stoje stvari u Paklu?' – upita, smjestivši se na kauč, digavši i noge i podvlačeći ih pod sebe.

'Oh, to. Nisam danas namjeravao pričati ti o poslu. Nadao sam se opustiti i zaboraviti da postoji.'

'Ah, tako. A o čemu si onda namjeravao pričati?' – upita Ursula. Stvarno je odličan. Mora da je primijetio da joj je cijela ta priča o anđelima i demonima, mada doista zabavna u početku, ipak lagano počinjala ići na živce. Pa, ukoliko je on izazov njenoj dosadi, biti će mu bolje da ga bude dostojan.

'Vidiš, ja u stvari nemam iskustva sa zemaljskim stvarima. Mislio sam da bi ti meni mogla malo pojasniti neke stvari.' – rekao je, pogledavši ju pomalo snishodljivo.

'I sinoć si to napomenuo, ali, dozvoliti ćeš mi da primijetim, to ti nije smetalo da svejedno imaš štošta za reći o 'vama' i 'nama'.' – odvrati Ursula.

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 43/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

'Pa, rekao sam da nemam osobnog iskustva. Znam ono što znaju drugi, spomenuo sam ti da mi tako funkcioniramo. Ali, rekao sam ti – znati i uvjeriti se na vlastite oči i uši, dvije su posve različite stvari. Moram nerado priznati da prije nisam mislio tako.'

'Nisam sigurna da razumijem na što misliš kada kažeš 'uvjeriti se'. Uvjeriti se u što? Nisam primijetila da bih te ja sinoć i u šta uvjeravala. Baš naprotiv, ti si mene nastojao 'uvjeriti' u neke stvari, mada ne znam ni da li se tu može uopće upotrijebiti riječ 'uvjeravati', budući da je to bila tek zabavna konverzacija u kojoj sam ja i uživala kao takvoj. Namjeravaš li i dalje ustrajati na istoj priči? Bojim se da ćeš u tom slučaju postati malo naporan. Ne možemo stalno mlatiti istu praznu slamu, postaje malčice dosadno.'

'Uf, malecka. Kako da ti objasnim da to nije prazna slama? Da ja jesam upravo ono što kažem – Lucifer osobno?'

'Možda bolje da niti ne pokušavaš. To svakako nije nešto u što bi me mogao uvjeriti, pa da se trudiš od sada do svetog Nigdarjeva. Mogao bi, možda, probati izvesti kakvu predstavu sa rogovima, kozjim nožicama, repom i sumpornim parama, no sumnjam da bi me i tada uspio uvjeriti. Vjerojatnije je da bih mislila da si šegrtovao kod Davida Copperfielda.' – odvrati Ursula smijući se.

'Oh, malecka, to mi i nije moguće. To može demonski zbor, ali ne i ja osobno. Rekao sam ti da više nemam svoje moći. Ti mi ni jednu jedinu riječ nisi povjerovala.'

'Aleksej, pa normalno da ti nisam povjerovala. Kažeš da si Vrag, ali da nemaš niti jednu svoju moć. Izgledaš kao čovjek, govoriš kao čovjek, tvrdiš da ne možeš učiniti ništa više no čovjek i očekuješ da ti povjerujem da si Vrag? Gdje je tu ikakva logika? Ne želiš mi valjda reći da bih ti trebala povjerovati na riječ, možda samo zato što piješ kavu sa šest žlica šećera?' – i dalje se smijala.

'U pravu si malecka. U stvari, ja sam ovdje da bi ti uvjerila mene. Naime, meni je samom još uvijek teško povjerovati da sam sad čovjek, a ne više Vrag. Ja ti samo želim objasniti, s moje točke gledišta, da si, na neki način, ti to napravila. Odnosno, želim znati kako si to napravila, budeš li mi voljna objasniti. Tek tada ću biti potpuni čovjek.'

'A zar sada nisi? Zar ti nešto nedostaje?' – i dalje nije mogla ne smijati se, zaista je bio glumac par exelance.

'Da, malecka. To ti cijelo vrijeme pokušavam reći. Izgubio sam svoje moći – im-potentan sam. Naša je moć utjelovljena u našim kurcima. Čula si priče o vješticama i tako dalje. Ako demon izgubi svoju moć i postane anđeo, on zapravo samo privremeno izgubi svoju moć na Zemlji, što će reći kurac mu se smanji. Ali kada stekne premoć nad anđelom, kurac mu ponovo

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 44/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

naraste i moć mu se vrati. Tako, naime, vi vidite naše kurce. U stvarnosti, našoj stvarnosti, već sam spomenuo, naši kurci niti se smanjuju, niti rastu. Mi ševimo kad mi hoćemo i koliko mi hoćemo. Ne postoji ništa takvoga kao što je 'nagon' ili 'orgazam' – mi živimo u stanju trajne ekstaze, seks je samo jedan njen vid.'

Ursula se i dalje smijala. Svakako nije bilo nimalo u redu smijati se nekome tko pati od impotencije, ali naprosto se nije mogla nad njim sažaliti. Toliko puno okolišanja da bi joj rekao da je impotentan. O, bože, muškarci. U kojem svijetu oni žive? Zar nisu nikada čuli da ima i puno gorih stvari od toga? Uostalom, zar je ona pokazala ikakvu namjeru poševiti se s njim?

'O, bože, Aleksej, zašto si mislio da mi to uopće trebaš spominjati? To je tvoja osobna stvar koja se mene ni malo ne tiče. Konačno, ne moraš to tako tragično shvaćati, koliko mi je poznato, to nipošto nije nešto čemu ne bi bilo lijeka.'

'Upravo to je ono što ti nastojim reći, malecka. Ti si lijek.'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 45/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

'REPRIZA' Amoralna ponuda 6

I Jahve reče Kajinu: "Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? 7 Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti."

[Knjiga Postanka 4, 6-7]

Ursula se smijala kao luda. Znala je da stvarno nije u redu smijati se impotentnom čovjeku, ako je istina to što kaže, ali jednostavno nije mogla prestati, bilo je to jače od nje. On se šali, definitivno. Ovo je svakako najoriginalnije upucavanje koje je ikada doživjela. Muškarci su joj se ubacivali na razne načine, i ne znajući da to ili nije potrebno jer bi ona odmah znala da je voljna s njima otići u krevet ili je uzaludno jer bi ona odmah znala da nije voljna završiti s njima u krevetu. Igra spolova je, što se nje tiče, bila upravo to – igra u kojoj su i jedna i druga strana otpočetka znale kuda vodi. Ako je vodila u krevet, bila je riječ o zavođenju, a ako je bila razbibriga tada je bila riječ o flertu. Ali, sada, razmišljajući o tome, postade joj iznenada jasno da u ovom slučaju ona ne može reći je li ovo zavođenje ili flert. Niti da li bi s njime htjela završiti u krevetu ili ne. Pokušala je 'opipati' svoje osjećaje, ali ništa nije mogla odgonetnuti. Ništa u njoj nije govorilo niti u prilog niti protiv toga. Bilo je to svakako vrlo čudno, nešto što ona nije doživjela nikada prije. Nije čak niti znala treba li ju to brinuti ili ne. Ništa. Nula. Prazno. Kako god, prestala se smijati.

'Oprosti, molim te. Ako je istina to što kažeš, stvarno nije lijepo od mene da ti se smijem. Ali kad si ustvrdio da sam ja lijek, stvarno se nisam mogla suzdržati. Pa ipak, ne vidim kako bih ti ja mogla pomoći. Iskreno, nemam nikakvih iskustava sa dizanjem mrtvaca u život. Čini se da si se obratio na krivu adresu.'

'Uf, malecka. Nisam tako mislio.'

'Nego kako?'

'Metaforički. Što ovdje na Zemlji, naravno, postaje doslovno. Hoću reći, moja potencija tj. moć da činim ono što vi zovete Zlo, a koja je ustvari za vas mentalne naravi, se u Paklu očituje kao ono što vi zovete kurac. Božja potencija tj. moć da čini ono što vi zovete Dobrim, a koja je za vas također mentalne prirode, se u Raju očituje kao ono što vi zovete pička. Budući da sam ja sada osobno na Zemlji, nemam više svoju mentalnu moć ovdje što znači da sam, fizički, tamo, a ne ovdje impotentan. Možeš li zamisliti Vraga kojem je pao kurac i koji još k tome ne može objasniti ni svojoj ženi ni cijelom demonskom zboru zašto mu se to dogodilo? Ja sam, ovdje, da se tako izrazim, Pali Demon.'

Ursula se već držala za trbuh, smijući se sve više i više.

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 46/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

'Stani, molim te, stani. Čekaj. Polako. Ne mogu se toliko smijati.'

'Malecka, ja te i ne želim nasmijavati. Što se ti više smiješ, meni kurac postaje manji. Ne ovdje, tamo. Meni to, vjeruj mi, doista, doista nije nimalo smiješno. Molim te, malecka. To što radiš je pravi pakao za mene.' – njegov je glas poprimio molećiv prizvuk.

'Dobro, Aleksej. Oprosti.' – rekla je, još uvijek nastojeći suspregnuti smijeh. Stvarno nije u redu, pomislila je. Ali, k vragu, ne bi li se i on mogao malo spustiti na zemlju, pa razgovarati normalno.

'Kako možeš tražiti od mene da se ne smijem kad si ti sam taj koji me nasmijava? Prestani me nasmijavati i ja ću se prestati smijati.'

'Ne znam kako, malecka, kad ne znam što ti u tome uopće nalaziš smiješnim. Ja sam sasvim ozbiljan.'

'Možda ne bi trebao biti toliko ozbiljan. Neće propasti svijet zato što si ti impotentan. Kažem ti da to u principu nije neizlječivo, pa čak i da je, ima puno drugih stvari osim seksa koje je u životu moguće raditi i u njima uživati.'

'O tome ti i govorim, malecka. Moj hoće. On se, u odnosu na ono što je bio, pretvara u istinski pakao. Točnije, pretvara se u Raj. Mi to naprosto ne možemo podnijeti. Ja sam ovdje zato da bih spasio ostale. Ista se, samo suprotno, stvar događa u Raju. I on njima postaje Pakao, što naravno ni oni ne mogu podnijeti, kao ni mi. Isus je otišao spasiti njih.'

'Nisi li nešto opet pobrkao? Isus se, koliko je meni poznato, žrtvovao da bi spasio ljude.'

'Ne, malecka, to ste možda vi tako shvatili. On se utjelovio da bi shvatio kako Raj izgleda u očima ljudi. Za njega je to značilo postati Vragom, nečim što on nije i čime je naprosto užasnut.

Ja sam došao naučiti kako Pakao izgleda u očima ljudi. Za mene to znači postati Bogom, nečime što ja nisam i čime sam jednako tako užasnut.'

'Kako to misliš 'postati Bogom' kada tvrdiš da si izgubio sve svoje moći, odnosno sve više ih gubiš?'

'Upravo tako, malecka. Bog nema nikakvu moć, on je potpuno pasivan. Njegova je moć u njegovom odustajanju od moći, u njegovom potpunom predavanju. On je ustvari Žena. Vrag je aktivan i njegova moć se osniva na uzimanju, u njegovom potpunom obvladavanju Ženom. On je ustvari Muškarac. Budući da smo oboje i Žena i Muškarac, polovina je Raj, polovina je Pakao – ali budući da volimo znati tko je tko od nas, stvari smo si uredili tako da sam ja danju Adam, a on Eva u Raju, odnosno našoj Zemlji, a noću sam ja Lilith, a on Lucifer u Paklu, odnosno našem Nebu. Tako sam ja uvijek dominantan, a on uvijek podložan i tako svatko dobiva od jednog i od

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 47/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

drugog svijeta ono u čemu beskrajno uživa. Mi smo jedno bi-seksualno biće, ali bi-seksualno samo fizički. Mentalno sam ja uvijek dominantan, a on uvijek pasivan.'

'Da li ti to meni pokušavaš reći da je Lilith Vrag, a Lucifer Bog? Nisi li rekao da si ti Lucifer osobno? Hoćeš reći da nisi Vrag, nego Bog?' 'Da, malecka, ako tako gledaš, Marija Magdalena je Vrag. Ona, kao ni ja, nije rođena, nego utjelovljena na Zemlji. Ona priča o javnoj kući u kojoj je odrasla je zemaljsko viđenje onoga što se u Paklu događa. Moja priča za javnost je da sam dečko sa slamom u kosi. Seoski momak, provincijalac. Na zemlji sam muškarac u tijelu, ali sam žena u duši. Marija Magdalena je žena u tijelu, ali je muškarac u duši.'

'A Isus? Rekao si da ti je on tj. ona sestra.'

'Isus je zemaljski muškarac, jednako kao što si ti zemaljska žena. On je moja, da tako kažem, mentalna sestra, kao što si ti Mariji Magdaleni mentalni brat. Preko tebe, njega i svih ljudskih bića u zadnje dvije tisuće godina, a što na drugoj strani znači cijelog anđeoskog i demonskog zbora, smo mi Muškarac i Žena.'

'Ne razumijem u čemu je tu problem i zašto si ti zapravo došao k meni?'

'Zato, malecka što je on nekako zaveo Mariju Magdalenu, koja je bila moj, da se tako izrazim muž, i uvjerio je da će joj on biti puno bolja žena nego ja. To što je na Zemlji sad u ženskom tijelu njoj ionako ne predstavlja problem. Ni meni ovo tijelo sad ne predstavlja problem samo po sebi. Problem je u tome što je ona impotentna, a ja frigidan.'

'Ti si lud, lud, lud.' – smijala se Ursula. – 'Zar nisi rekao da mi moramo njih ometati u tome da se poševe i da svrše? A sad mi kažeš da je problem u tome što ona ne može svršiti?'

'Ne, malecka, kažem ti da je problem u tome što je ona impotentna, a ja frigidan. Ona je oduvijek bila muškarac i ne zna se poševiti kao žena. Svaki njihov pokušaj da se poševe završi tako da ona vrišti od bolova, a ja dobijem neopisivu migrenu. Ja sam oduvijek bio žena i opirao sam se svakoj pomisli da budem muškarac – još sad mi se diže kosa na glavi na samu tu pomisao, cijelo moje biće se protivi tome, ali smo i ona i ja zaključili da je ovakvo stanje nepodnošljivo i da moramo nešto učiniti. Odnosno, ja sam, budući da sam ionako oduvijek činio sve što ona želi, pristao učiniti ono što ona od mene traži. Zato sam ovdje.'

'A što bi to bilo, ako smijem pitati?'

'Razumjeti kako se zemaljska žena ševi sa zemaljskim muškarcem. Kada ti meni objasniš zemaljskog muškarca, a ja tebi nebesku ženu, onda će ona moći objasniti Isusu nebeskog

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 48/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

muškarca, a on njoj zemaljsku ženu. Onda će se oni moći konačno poševiti, a ja se u tebe zaljubiti.'

'Ti želiš da ti ja pomognem da se zaljubiš u mene?' – smijala se Ursula. – 'Ne misliš li da bih li ja u tom slučaju trebala najprije biti zaljubljena u tebe? Ne pada mi na pamet navoditi te na to da se u mene zaljubljuješ ako sama ne osjećam ništa za tebe.'

'Zašto si tako okrutna, malecka?' – uzdahnu Aleksej.

'Kako to misliš – okrutna?' – prenerazila se Ursula. – 'Nije li to, baš naprotiv, vrlo pošteno i otvoreno od mene?'

'Malecka, i ne znaš što govoriš. Što bi ti rekla o nekome tko bi te tjerao da se na dvije tisuće godina udaš za muškarca kojeg ne voliš i koji te ne može zadovoljiti?'

'Poslala bih ga u rodno mjesto. Ali ne vidim da bi to ovdje bio slučaj.'

'Malecka, ja i ne tražim da se ti zaljubiš u mene. Ja te samo molim da zahtijevaš od mene da se ja zaljubim u tebe.'

'Ne razumijem zašto bi ti za to trebala moja dozvola?'

'Zato što je to u skladu sa mojom prirodom, malecka. Ja niti imam slobodnu volju, niti je želim. I, nemoj me, molim te, tjerati da ju imam jer mi je nepodnošljiva i sama pomisao na tako nešto.'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 49/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

Razodijevanje 21

I načini Jahve, Bog, čovjeku i njegovoj ženi odjeću od krzna pa ih odjenu.

22

Zatim reče Bog: "Evo, čovjek postade kao jedan

od nas - znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!"

23

Zato ga Jahve, Bog,

istjera iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je i uzet.

[Knjiga Postanka 3, 21-23]

'Zbilja si nevjerojatan, Aleksej. A kako bih ja to trebala zahtijevati?'

'Ovako kako već radiš. Smijući se kad sam ono što jesam, Lucifer i tješeći me kad sam ono što nisam, čovjek. Ovo prvo radi Lilith, a ovo drugo Adam. Ali kad ti to radiš, onda je to kao da me Lilith tješi, a Adam mi se smije. I jedno i drugo me toliko užasava, da se Mariji Magdaleni diže kurac, oprosti, hoću reći vraća joj se njena moć. Što je ona moćnija, ja joj se više predajem i onda ona sve manje osjeća bol, a tada i moja migrena popušta i ja počinjem polako uživati u ovozemaljskom životu. Ako nastavimo razgovarati ovako dobro kao do sada, možda se uskoro oporavim dovoljno da ti napišem stihove. A onda će već sve ići puno lakše.'

'Misliš, onda ću se ja lakše zaljubiti u tebe?'

'Ne daj Bože, malecka. To bi bila katastrofa. To se nipošto ne smije dogoditi jer onda sam potpuno izgubljen. Isus se već zaljubio u Mariju Magdalenu i, kada bi se ti zaljubila u mene, sve bi se potpuno preokrenulo – ti i Isus postali biste jedno božansko biće, a ona i ja dvije izgubljene polovice jednog bića osuđene na to da vječno, kroz vrijeme i prostor traže jedna drugu.'

Ursula se smijala. – 'Ovo zadnje mi zvuči poznato. To se jednostavnije kaže, bili biste ljudi.

Možda se ne biste našli, ali bi si mogli pisati pjesme i čeznuti jedno za drugim. Moram ti reći da mi to radimo već tisućama godina i sasvim nam dobro ide.'

'O tome i govorim kada ti kažem da tražiš od mene da se udam na par tisuća godina za nekoga koga ne volim. Mi to tako radimo, malecka. Za vas ekstaza ima samo jedno značenje, a to je seks. Ako bismo mi postali ljudi, vi biste slijedećih par tisuća godina hodali naokolo neprekidno napaljeni i ševili se tko bi s kime, gdje i kako stigao. Civilizacija bi iščeznula, a vi biste postali divljaci iz jednostavnog razloga jer ne biste nalazili dovoljno vremena i volje činiti išta drugo osim ševiti se do iznemoglosti, čak i na samrtnoj postelji. Rekao bih, malecka, da to nije rješenje ni za nas ni za vas. Moramo smisliti nešto bolje od toga.'

'Meni se to samo čini ili ti već imaš neku bolju ideju?'

'Da, malecka. Da ti budeš moj Vrag.'

'Nasmijavaš me Aleksej. Prvo, nemam ambicija biti ti išta što nisam, a drugo, nemam ambicija spašavati svijet. Mislim da takvih na ovom svijetu ima i previše. Možda da se ipak obratiš

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 50/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

nekom drugom. Uvjerena sam da postoji gomila žena koje će vrlo rado ispuniti svaku tvoju želju po tom pitanju. Osim toga, što god da ti je zapravo namjera, mislim da bi ti bilo puno korisnije da mi prestaneš prodavati te fore. Nisi li ti ipak dovoljno odrastao da više ne vjeruješ u bajke?'

'Uh, malecka. Stvarno si opaka. Shvati to kao kompliment, naravno. Teško mi je prestati vjerovati u nešto što predstavlja tisuće i tisuće godina moga života.'

'No, dobro, ne moraš baš prestati vjerovati, jer naravno svatko ima pravo vjerovati u što god mu drago, što se mene tiče možeš vjerovati i u Djeda Mraza i Uskršnjeg Zeku ako te to veseli. Ali čemu ulagati trud i vrijeme u to da mene preobratiš? Ta priča naprosto ne drži vodu s koje god strane da je pogledaš i što više na njoj ustrajavaš to se više u nju zaplićeš kao pile u kučine. Kad čovjek stavi na hrpicu sve što si noćas i večeras rekao, to da budem iskrena, kako se u narodu kaže, 'ni pas s maslom ne bi pojeo'. Možda da promijenimo temu?'

'Kako to misliš 'da promijenimo temu' malecka? Ne postoji druga tema. Postoji jedna jedina tema – Vječna Priča između Muškarca i Žene. Ja te vidim kao ženu i ti mene, ovdje na Zemlji, vidiš kao muškarca, ali kad govoriš, ti činiš ono što Muškarac uvijek radi Ženi – potpuno negiraš sve ono što ja jesam i time u potpunosti afirmiraš sebe. Ti me jednostavno uzimaš i meni ne preostaje ništa drugo do da ti se, cijelom svojom dušom, predajem.'

'Ti si potpuno šašav, Aleksej. Početi ću se pitati što sam ja Bogu skrivila da mi te poslao.' – odvrati Ursula smijući se. – 'A da se jednostavno odmah predaš pa da s tim završimo? Ne želim te uvrijediti, ali to mi tvoje predavanje postaje već malkice dosadno. Što misliš o tome da naručimo nešto za pojesti? Počinje mi lagano kruljiti u želucu, a u frižideru baš i nemam ništa osobito?'

'Kako želiš, malecka.'

'Jesi li za pizzu ili želiš nešto konkretnije?' – upita Ursula izvadivši iz ladice pisaćeg stola cijelu hrpicu letaka.

'Ja ću isto što i ti. Ti odaberi.' – odgovori Aleksej.

'Meni bi pizza odgovarala. Kakvu voliš? Nisi vegetarijanac ili tako nešto?'

'Ne, malecka. Kakvu god želiš, svejedno mi je.'

'Ja volim 'calzone', ostaje duže toplija. Hoće li ti to odgovarati?'

'Da, naravno.'

Ursula je naručila, stavila kuhati novu kavu i vratila se na svoje uobičajeno mjesto. Sjela je i šutjela. Odlučila je čekati. Zanimalo ju je kako će nastaviti konverzaciju, sad kad mu je jasno dala do znanja da njegov dosadašnji nastup smatra iscrpljenim i da mu je bolje da smisli nešto novo.

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 51/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

Bilo joj je zabavno, istina, smijala se do suza, ali ista se šala ne može pričati unedogled. Šutnja je potraja neko vrijeme. Ona i dalje nije pokazivala niti najmanju namjeru da je prekine. To ga je, izgleda, ipak pokolebalo.

'U redu, malecka. Ja mogu prihvatiti kao hipotezu, dakle samo kao mogućnost, da postoji i neka druga priča. Bi li ti u tom slučaju mogla prihvatiti kao hipotezu moju priču?'

'Koju tvoju priču? Raj i Pakao? Anđele i Demone? Mač i magiju? Male zelene? Djeda Mraza i Uskršnjeg Zeku? Božanska bića i zemaljske ljude? Koju priču, Aleksej?'

'Strast.'

'Strast? Kako misliš 'strast'?'

'Da postoji Strast i da je ona temeljni pokretač svega, da bez Strasti ne bi bilo ni vas ni nas ni svijeta.'

'A ti ćeš mi ponovo pokušati objasniti što je zapravo ta Strast? Svojim standardnim, kako mi se čini, pseudo-teološkim jezikom?'

'Ne, ti ćeš meni pokušati objasniti da postoji i nešto drugo osim Strasti. Ti si žena, zar ne?

Heteroseksualna? Nisi lezbijka? Nemaš nikakvih homoseksualnih sklonosti?'

'Da, jesam, odnosno ne, nisam, premda ako je to bilo ono što te od početka zanimalo, mogao si me to jednostavno pitati, a ne toliko okolišati.'

'Nije bilo baš tako, ali nema veze. Vidiš, način na koji ti razmišljaš i zaključuješ je muški, da tako kažem. Ono što mene zanima je kako ti uspijevaš biti ženom u seksualnom smislu, a muškarcem u intelektualnom smislu, dakle kako ti uspijeva promišljati kao muškarac, a ne poželjeti ženu? To je, s moje točke gledanja, prilično nespojivo, čak bih se usudio reći posve paradoksalno. Mene to užasava, tim više što je to ono što sam ja na neki način sada, samo u suprotnom smislu – moj mental je ženski, moje tijelo je muško. U mentalnom smislu, ja želim muškarca, a ne ženu, no u fizičkom smislu, dodir muškarca me odbija, jer ni ja, kao ni ti nemam homoseksualnih sklonosti.'

'Nije li to što si upravo rekao prilično kontradiktorno? Želiš muškarca, ali nemaš homoseksualnih sklonosti? Hoćeš reći da si latentni homoseksualac i da se bojiš svoje vlastite želje?'

'Ne, malecka. Ja savršeno znam što želim. Želim ženu u fizičkom smislu koja je muškarac u mentalnom smislu. Ali žena koja to jest, ovdje na Zemlji, je to i u seksualnom smislu, dakle ona bi mene u tom slučaju željela kao muškarac ženu, što bi za mene značilo da me želi kao žena muškarca, što je sve prije nego ono što ja želim.'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 52/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

'Ne čini li ti se da si se malo zapetljao, Aleksej? Možda ni sam nisi siguran u to što želiš.

Znaš, kad čovjek posve sigurno zna što želi onda je i u stanju to jasno izreći.'

'Slažem se s tobom, malecka. Uvjeren sam da bi ti to mogla izreći daleko jasnije nego ja. Ti si ta koja jasno zna što želi. Ja sam taj kojem svaki pokušaj da to iole razumije izaziva kratki spoj u glavi.'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 53/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

Rošada 13

Onog dana uđe u korablju Noa i njegovi sinovi: Šem, Ham i Jafet, Noina žena i tri žene Noinih sinova s njima;

vrste životinja: stoka, gmizavci što po tlu gmižu, ptice i svakovrsna krilata stvorenja, što u sebi imaju dah života.

16

15

14

oni, pa sve

uđu u korablju s Noom, po dvoje od svih bića

Što uđe, sve bijaše par, mužjak i ženka od svih bića, kako je Bog naredio Noi. Onda Jahve zatvori za

njim vrata.

[Knjiga Postanka 7, 13-16]

Dostavljač je donio pizzu, Ursula mu je ostavila napojnicu, a zatim prostrla stol u blagovaonici, stavivši svijeću u sredinu i zapalivši je. Nije pogledala na sat, no ponoć se, čini se, približavala, sudeći po učestalosti detonacija koje su odzvanjale ulicom. Uvijek se pitala zašto li ne samo klinci, nego i sasvim odrasli muškarci toliko u tome uživaju, no nikada nije na to pitanje dobila zadovoljavajući odgovor. Pomislila je pitati Alekseja, no tu je pomisao odmah odbacila – on joj se nije činio tipom osobe koja bi o tome znala išta više no ona sama. Čini se da bi ipak mogli imati nešto zajedničko, pomisli nasmijavši se u sebi na to, ali pazeći da joj se misli ne ocrtaju na licu. Sjetila se da ima i bocu makedonskog crnog vina koju je ne tako davno dobila i potpuno zaboravila na nju. To je samo po sebi govorilo koliko je sklona piću – bilo je to vino koje je osobito voljela, pa ipak je uspjela zaboraviti da postoji. Obzirom na to da je sinoć on sam donio šampanjac, pretpostavljala je da neće imati ništa ni protiv čaše vina. Stavila je i čaše i pozvala ga za stol.

'Lijepo, malecka.' – reče on sjedajući na stolicu.

'Lijepo? Ah, znam. Dečko sa slamom u kosi.' – nasmijala se Ursula.

'Ti mi se rugaš, malecka. Htjedoh reći, vrlo ženstveno.' 'Ženstveno? Misliš ono – žena je stvorena za kuhaču? Tako seoski momak doživljava idealnu ženu? Malo si pretjerao, ovo je ipak samo fast food. Nisam sigurna da bi bio baš oduševljen mojim kulinarskim umijećem.'

'Nisam mislio na hranu, nego na način. Ali ti to vjerojatno znaš samo me zafrkavaš. No, dobro, ja sam uistinu zadnji koji bi ti to zamjerio.' – nasmijao se.

'Moram ti priznati da si sasvim ugodno društvo kada se smiješ.' – ustvrdi Ursula jednostavno. – 'Čini mi se da je tvoj problem u tome što si preozbiljan. Sve odviše uzmaš k srcu i na kraju ne uspijevaš uživati u jednostavnim stvarima. Doduše, kad malo bolje o tome promislim, tko sam uopće ja da nešto govorim o tome. Kao što si i sam mogao primijetiti, ja radije sjedim kod kuće i čitam knjigu nego da se zabavljam kao sav ostali svijet. Čak i za novogodišnje praznike. Uostalom, ja i tako ništa ne znam o tebi.'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 54/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

'Oh, ne govori tako, ja mislim da ti o meni znaš više nego ja sam o sebi.' – bilo je neke dječačke ozbiljnosti u njegovom glasu.

Ursula se nasmije. – 'Dobro, na neki si način možda u pravu. Znam ponešto o muškarcima.

U svakom slučaju, više nego o ženama. Konačno, s muškarcima imam više iskustva. O nekim stvarima, što se žena tiče, bih mogla suditi samo prema sebi, što, kao što smo već ustvrdili, nije dovoljno dobra osnova za prosudbu. Hoću reći, muškarce sam upoznala i intimno, žene samo društveno.'

'A zar se ne bi moglo reći da, poznavajući muškarce, poznaješ i žene, već samim time što oni na neki način predstavljaju jedni drugima suprotnost? Ono što žele muškarci nije ono što što žele žene, pa ako znaš što žele muškarci, znaš što žene ne žele i na taj način zapravo poznaješ i žene?'

'Rekla bih da griješiš. I da je to što si upravo izrekao klasična greška koju naprave i jedni i drugi. Upoznala sam muškarce koji su mislili da ja želim ono što oni žele, kao i one koji su mislili da ja želim suprotno od onoga što oni zapravo žele i nastojali me uvjeriti da je baš to ono što ja želim. Niti jedni niti drugi nisu bili u pravu. To je stereotip. U logičkom smislu, to što znaš da ja nešto ne želim ne govori baš ništa o tome što ja uistinu želim. To je odviše površno, ili-ili gledanje na stvari.'

'Ti hoćeš reći da muškarci čine grešku i u jednom i u drugom slučaju – ili podrazumijevajući da su žene iste kao i oni ili, shvativši da to nisu, podrazumijevajući da su im oprečne? Naravno, i žene isto tako, sa svoje strane.'

'U stvari da. I u jednom i u drugom slučaju polaze od sebe i onu drugu stranu promatraju kroz prizmu vlastite. I onda se vrte u krugu iz kojeg ne znaju izaći, jer ne znaju pronaći treće rješenje. Koje je, rekla bih, savršeno jednostavno.'

'A to je, malecka?'

'Pitati, Aleksej, pitati. Promatrati drugu stranu bez predrasuda, a to ujedno znači i bez nametanja vlastitih predodžbi. I, kad vidiš da nešto ne razumiješ, umjesto da doneseš svoj sud, jednostavno pitaš.'

'Da, primijetio sam to kod tebe. Ti ništa ne prihvaćaš zdravo za gotovo, ti stalno propitkuješ.

Ne misliš li da to ljudima pričinjava neugodu, taj tvoj način? Ako pitaš nešto što netko podrazumijeva da ti znaš ili bi trebala znati neće li naći tvoje pitanje zlonamjernim? Hoću reći, ti si, ako dozvoljavaš da primijetim na temelju vlastitog iskustva s tobom, sasvim otvorena u svojoj znatiželji? Mnogi bi se muškarac, uvjeren sam, uvrijedio da si ga pitala da li je latentni homoseksualac.'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 55/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

'Jesi li se ti uvrijedio?' – upita Ursula.

'Nisam, mada mi se na trenutak tvoje pitanje činilo vrlo neprimjerenim.' – odgovori Aleksej iskreno.

'Zašto nisi?' – upita Ursula nevino, osmjehujući se.

'Zato što sam shvatio da je to zaista pitanje, a ne insinuacija ili provokacija.'

'A po čemu si to zaključio?'

'Po načinu na koji si me to pitala, malecka.'

'Misliš glasu, izrazu lica ili po nečemu drugome?'

'Pitala si me to kao muškarac muškarca, malecka.'

Ursula je prasnula u smijeh. Taj čovjek zaista ima neviđenu sposobnost da ju nasmije.

'Kao muškarac muškarca? Što bi trebalo značiti to 'kao muškarac muškarca', Aleksej?'

'Pa, metaforički rečeno, da si me razoružala. Muškarac može razgovarati otvoreno s muškarcem zato što on zna da će ga ovaj drugi razumjeti jer je isti kao on. Kada bi ga to isto pitanje pitala žena, on bi to shvatio kao da ona sumnja u njegovu muškost i našao bi se time ili uvrijeđen ili povrijeđen.' – odgovori Aleksej jednostavno.

'Hoćeš reći da žena ne smije muškarčevu 'muškost' dovesti u pitanje čak niti onda kad je evidentno i, k tome, još i po vlastitom priznanju, impotentan?' – smijala se Ursula. – 'Ali ja jesam žena, Aleksej. Zašto misliš da sam te to pitala kao 'muškarac muškarca'? Zašto si stekao dojam da ću te baš ja razumjeti, mada, kako kažeš, misliš da te žena ne bi razumjela?'

'Zato, malecka, što si posve besramna.'

'Misliš zato što ti znaš da sam ja besramna – koliko se sjećam, ovo ti nije prvi puta da to spominješ – ili zato što sam ti ja to na neki način pokazala?'

'Zato što si mi se pritom na neki način rugala, malecka. Rugala si tome što sam 'slab' kao muškarac. Muškarac se muškarcu može smijati jer zna da to nije kraj svijeta budući se to sutra može i njemu samom dogoditi. Obojica znaju da im je to ruganje, da tako kažem, unaprijed oprošteno. To je ono što žena ne može. Žena se suštinski boji muškarčeve 'slabosti'. Ono što nju čini onime što jest, bezbrižnom i sigurnom u njenom predavanju muškarcu je njegova 'snaga', njegova stabilnost, njegovo povjerenje u samoga sebe. Njoj ne pada na pamet da mu se u tom trenutku ruga jer se boji da bi time samo pogoršala stvari. Ona, zato što se u tom trenutku sama boji, podrazumijeva da se i on boji i počinje ga tješiti ne shvaćajući da ga time zapravo vrijeđa

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 56/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

jer, zbog trenutka slabosti, pokazuje sumnju u ono što on temeljno jest. Ona ga, pokušavajući mu pomoći, zapravo odalečuje od sebe.'

'Ne govoriš li ti meni sada ono što sam ti i sama maločas rekla? Da je osnovna greška koju većina počini to što gledaju drugoga kroz prizmu sebe samih?'

'Da, malecka, oprosti, htio sam si to samo pojasniti na vlastitom primjeru.'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 57/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

PRVA NOĆ Onkraj ponoći 11

U dan onaj - šestote godine Noina života, mjeseca drugog, dana u mjesecu sedamnaestog - navale svi izvori bezdana,

rastvore se ustave nebeske. 12 I udari dažd na zemlju da pljušti četrdeset dana i četrdeset noći.

[Knjiga Postanka 7, 11-12]

'Ne moraš se svako toliko ispričavati, Aleksej. I to je bilo samo pitanje. Što misliš o tome da pređemo u sobu, udobnije je?' – predloži Ursula.

'Možemo. Hoćeš li da ti najprije pomognem ovo raščistiti?' – upita Aleksej smiješeći se.

'Ne trebaš, neka stoji. Neće pobjeći. Barem nikada do sada nije.' – nasmiješi se i ona. – 'Ponesi samo svoju čašu, možeš i bocu. Ja ću ponijeti kavu.'

'Dakle, složili smo se oko toga što je generalno osnovni problem između žene i muškarca. Ne misliš li, malecka, da bi se ista logika mogla primijeniti i na odnos između tebe i mene?' – upita Aleksej.

'Između mene kao žene i tebe kao muškarca?' – uzvrati Ursula protupitanjem.

'Ne, između mene kao žene i tebe kao muškarca.' – odgovori on sasvim jednostavno.

'Opet me nasmijavaš, Aleksej. To ti tvrdiš da sam ja muškarac, premda se ja u tome s tobom nikako ne bih složila. Ne misliš li da bih ja, iz svoje vlastite kože, ipak trebala bolje od tebe znati što sam?'

'Uf, malecka. Ne daš mi da govorim o sebi ljudskim jezikom jer je to, kažeš, mač i magija i ostali bakrači, ne daš mi da govorim o sebi svojim vlastitim jezikom, jer je za tebe to banaliziranje i nametanje mojih vlastitih predodžbi. Kako uopće da razgovaram s tobom? Kojim ti jezikom uopće govoriš? Svojim vlastitim?' – i dalje je govorio mirno, no Ursuli se učinilo da se pojavilo neko kolebanje u njegovom glasu. Zadnja su pitanja slijedila jedno drugo brže no što je to do tada bio slučaj. Činilo joj se da ga je malčice uzrujala, mada to ne želi pokazati.

'Da li ti to meni pokušavaš reći da ti ja namećem vlastite predodžbe? Da te ja promatram s predrasudom?'

'U izvjesnom smislu da, malecka.' – odvrati on nekako pokunjeno. 'Žao mi je ako si to tako doživio, svakako mi to nije bila namjera.'

'Nema veze, malecka. Nije li odavno zapisano da je 'put u Pakao popločen dobrim namjerama'? Ne mogu reći da nisam znao što me očekuje.'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 58/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

'A koje bi to predrasude po tvom mišljenju ja trebala odbaciti?' – upita Ursula.

'Zapravo, nikakve, malecka. Ti ih i nemaš. Ja sam taj koji treba odbaciti svoje i naučiti svijet gledati onako kako ga ti gledaš. Ljudskim očima.'

'Nisi li upravo bio ustvrdio da ih imam? Zašto tako nagla promjena mišljenja?'

'Mislio sam da ih imaš, jer me gledaš kao ljudsko biće i ne dozvoljavaš da ti objasnim da ja to ustvari nisam. Ali sam onda shvatio da si ti u pravu, da me ti gledaš točno onime što ja sada jesam – čovjek, muškarac. Drugim riječima da sam ja taj koji mora odbaciti svoje prijašnje predodžbe o sebi samome budući da one više ni na koji način ne odgovaraju stvarnosti.' 'Želiš reći da si ti o sebi do sada imao predodžbu da si Vrag glavom i bradom?'

'Tako nekako, malecka. Ja to i jesam bio. Očigledno je da više nisam. Ili ako hoćeš, za mene kao Vraga/Boga, moja je stvarnost bila sukladna mojim 'predodžbama', točnije mojim mislima.

Kao u onoj narodnoj 'što se babi snilo, to se babi zbilo.' Moja je stvarnost bila satkana od moje 'mašte' – sve što sam zamislio, to se dogodilo. Sada to više nije slučaj. Ti si sad ta koja na neki način upravlja mojom stvarnošću. Koliko god ja želio biti onime što sam bio prije, ti me stalno iznova 'spuštaš na Zemlju'.'

'Možda bi mi mogao, kad već sve znaš, objasniti i kako li ja to radim. Jer, za tvoju informaciju, bez obzira na to što tvrdiš, ja o tome baš i nemam nekog pojma.'

'Nisam siguran da mogu, ali pokušati ću, malecka. Moja stvarnost, nazovimo ju mojom

bivšom stvarnošću, funkcionira na bazi onoga što je ljudskim bićima paradoksalno, a s čime sam ja savršeno dobro izlazio na kraj – nelinearnim shvaćanjem vremena. Moja je misao bila, da tako kažem, svevremenska – ono što bih negdje pomislio, postojalo bi negdje drugdje u sveprostoru. I da bih uživao u onome što sam poželio, bilo je dovoljno znati gdje se to točno nalazi. U tome su mi na neki način, ljudska bića bila putokaz u prostoru i vremenu, budući da ona ne mogu shvatiti paradoks. Ono što sam stvorio, pronašao bih tako što bi nekom ljudskom biću to izazvalo, metaforički rečeno, kratki spoj u glavi, odnosno ono što vi zovete 'unutrašnjom borbom'. Ili, ako hoćeš, ono što bih stvorio, napravilo bi u njemu neku vrstu rascjepa. Jer u biti, ja nisam stvarao niti novo vrijeme niti novi prostor, nego sam samo preoblikovao postojeću, vlastitu stvarnost.

Ljudi bi moj 'pomak' iz jedne stvarnosti u drugu doživljavali kao sukob između moga 'staroga' i moga 'novoga', kao borbu između 'anđela' i 'demona', koja bi okončala kada bi moj pomak bio završen.'

'Zanimljivo.' – konstatirala je Ursula osmjehujući se. 'Jedan od boljih, ne samo tvojih – tvoji su, nadam se da se nećeš uvrijediti, bili poprilično katastrofalni – pokušaja objašnjavanja

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 59/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

'neobjašnjivog'. Ali nisam primijetila da si se i dotaknuo moje navodne uloge u tvom, hm, prizemljenju.'

'Ti nemaš nikakvih problema sa situacijama koje ljudi doživljavaju paradoksalnim. Ti si me, da tako kažem, zavarala. Vrijeme koje si, kao svako normalno ljudsko biće, trebala provesti svađajući se sama sa sobom, ti si praktično preskočila, a da ja to nisam primijetio. Skratila si mi vrijeme, malecka. Moje se vrijeme svelo na samo dvije tisuće godina, što drugim riječima znači da se moj prostor jako zgusnuo – cijela moja stvarnost zbijena je u ovo tijelo koje vidiš ispred sebe. Pretvorila si me u čovjeka, malecka.'

Ursula se smijala, pa prestala, pa ponovo smijala. Pitala se odakle mu toliko šašavih ideja. I kako li samo ih uspijeva tako složiti da svaki puta završi s istom poantom, izazivajući u njoj salve smijeha.

'Lud si koliko te ima, Aleksej.' – izusti konačno došavši do daha.

'Znam, malecka. Upravo tako se i osjećam.' – odvrati on mirno, na što ona ponovo prasnu u smijeh.

'Zar te nisu naučili da luđaci uvijek misle da su normalni?'

'Ne, kod nas nema luđaka. Odnosno, nije ih bilo. Ja sam prvi.' – u njegovom je glasu zatitrao tračak ponosa, što je nju nasmijalo i više negoli sama konstatacija.

'Prvi luđak svjestan vlastitog ludila? To je prilično kontradiktorna definicija. Ali, za tvoju utjehu, takve ovdje zovemo normalnima.'

'Da, poznato mi je. Ali ono što je za vas normala, za nas je, naravno, čisto ludilo. Naša je normala živjeti u svijetu koji se oblikuje prema našim vlastitim željama. Kad želimo da pada kiša, kiša pada, kad želimo da sije sunce, sije sunce, i tako dalje, do u najsitniji detalj. Mi živimo u svijetu izvjesnosti. Nema nikakvih nepredvidivosti. Naš svijet je savršeno uređen. Upravo zato vi i živite u svijetu neizbježnosti, budući da smo mi ti koji upravljamo stvarima, na način koji vi ne razumijete i ne možete dokučiti.'

'Pa, dobrodošao u ludnicu. Nije ovdje ni tako loše. Naviknuti ćeš se. Možda još malo vina?' – odvrati Ursula.

'Hvala, malecka, rado. Hoćeš li mi ti u tome pomoći?' – upita Aleksej ozbiljno.

'Vrlo rado, no nisam baš sigurna da ti mogu biti od neke velike pomoći. Ne bih rekla da ni ja nešto osobito razumijem ljude. Kao što reče cvijet Malom Princu nestalni su i to im uvelike smeta . Čitao si 'Malog Princa'?' – upita zainteresirano.

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 60/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

'Oh, malecka, neću tvrditi da sam ga ja napisao, jer to sa ljudske točke gledišta nipošto ne bi bilo korektno, ali da sam na izvjestan način imao, metaforički rečeno, svoje prste u tome, imao sam. Antoine i ja smo se svojedobno upoznali u jednom društvu i neko vrijeme proveli u ugodnom razgovoru. On je obožavao svoju ženu i tvrdio kako je jedinstvena, a ja sam mu rekao da govori poput ovce, da su sve žene suštinski iste i da je tako i tako svejedno s kojom si. Njemu se to dopalo, ali je poslije imao poprilično problema nastojeći to objasniti Consueli. Naravno, to je bilo prije nego što sam ja susreo lisicu koja je meni objasnila da su svi lovci isti. Ona je, naravno, dobro poznavala njihovu prirodu budući da je sama imala iskustvo s kokošima. Čini se da, kada se ponovo sretnemo, dugujem ispriku oboma.'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 61/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

Gluho doba 14

Sijač sije Riječ.

njih posijanu.

16

15

Oni uz put, gdje je Riječ posijana, jesu oni kojima, netom čuju, odmah dolazi Sotona i odnosi Riječ u

Zasijani na tlo kamenito jesu oni koji kad čuju Riječ, odmah je s radošću prime,

17

ali nemaju u sebi korijena,

nego su nestalni: kad nastane nevolja ili progonstvo zbog Riječi, odmah se sablazne.

[Evanđelje po Marku 4, 14-17]

'Smiješan si Aleksej. Hoćeš reći da svi muškarci misle da su žene kokoši, a sve žene misle da su muškarci lovci?'

'Ne, hoću reći da svi muškarci misle da su žene ruže, a sve žene da su muškarci ovce. I da se onda i jedni i drugi boje da ovca ne pojede ružu. To Malom Princu ne daje priliku da pripitomi lisicu. Ili ona njega, ovisi kako gledaš.'

'Zanimljiv način gledanja, moram priznati. Misliš li i ti da su žene ruže? Lijepe i tašte?' – upita Ursula, osjećajući se pomalo dirnuta ovom njegovom opaskom, sjetivši se da ju je on sam već u nekoliko navrata podsjetio na tužnog pajaca. Zaista, i sama se uvijek pitala zašto li je SaintExupéry bezazlenog dječaka prikazao tako tužnim? Nostalgija za djetinjstvom? Ili prvom ljubavi?

'Rekoh ti da sam mislio da su muškarci ovce, dok nisam upoznao lisicu. Znaš li što su oni u stvari jedno drugo naučili?'

'Da je sve relativno.' – odgovori Ursula smijući se.

'Nevjerojatna si, malecka. Počinjem uistinu vjerovati da imaš jako dobre razloge zašto radije sjediš doma i čitaš knjige umjesto da si vani i zabavljaš se. Nije tvoj problem u tome što ne poznaješ ljude, nego što ih predobro poznaješ. No, mogu li oni razumjeti tebe?'

'Ne bih znala, Aleksej. Čini se da nemam odviše komunikacijskih problema. Imam, istina, nešto polupanih snova iza sebe, ali ne bih od toga pravila dramu. Više volim gledati naprijed, no prebirati po prošlim svršenim vremenima.'

'Lisica je Malog Princa naučila da je ljubav čežnja, prisjećanje. Da ona postoji samo kroz razdvajanje. On je nju naučio da je žudnja strast, odazivanje. Da ona postoji samo kroz spajanje.

On se vratio svojoj ruži zato što ga je ona dozivala svojom ljubavlju. Njena je čežnja razbuktala njegovu žudnju. Vratio joj se jer je shvatio da je trnje ono što ju čini tako lijepom i da bi bez njega ona bila cvijet kao i svaki drugi. Ona ga je otjerala da bi joj se on vratio svojom vlastitom voljom, a ne zato što ona to zahtijeva od njega. Ona je željela da on sam shvati da ju želi upravo takvom kakva jest – lijepom i taštom.'

'Ti to meni kažeš da nisam dovoljno tašta da bih bila lijepom, Aleksej? Da me muškarci zato napuštaju?' – upita ona sasvim jednostavno.

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 62/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

'Muškarci te napuštaju, malecka, zato što ne znaju prepoznati tvoje trnje. Tvoje trnje nije od one vrste koja izaziva žmarce koji plaze niz kičmu, nego od one koja izaziva leptiriće u trbuhu.

Oni se, nenavikli, od njih osjećaju nelagodno. Ono što im ti činiš, malecka, je ono što je Kundera predivno nazvao nepodnošljivom lakoćom postojanja . Njima su njihovi okovi odviše dragi, a da bi ih se tako lako odrekli. Ti si, malecka, utjelovljena strast. To ih plaši.'

'Baba Urša, ha? Sudeći po tome od koga je, to bih vjerojatno trebala smatrati komplimentom.' – odvrati Ursula smijući se. – 'Ne čini li ti se da mi ipak nedostaje pokoja bradavica s dlakama na bradi?'

'Znaš li, malecka, po čemu možeš znati da si u nekome dotakla strast samu?'

'Po čemu, Aleksej? Naravno, ako pri tome ne misliš na nepodnošljivu lakoću kojom se izvjesni dijelovi tijela opiru gravitaciji.' – odvrati ona.

'Po smijehu, malecka. Smijeh, kao i suze, dolazi ravno iz duše. Smijeh i suze su za dušu ono što su sunce i kiša za zemlju.'

'Još jedan pokušaj vrbovanja, Aleksej? Za tvoje paklenske ciljeve? Ah, jasno, moraš me prvo uvjeriti da imam dušu da bih ti ju mogla prodati.'

'Ne, ti nemaš dušu, malecka.'

'Oh, sad nemam. Razočarana sam, Aleksej. Skoro pa sam se ponadala. Nemam li i ja ipak pravo na neku dušu u toj vašoj velikoj tajnoj zavjeri protiv čovječanstva? Možda kakvu sitnu dušu? Može i rabljenu, nisam previše izbirljiva po tom pitanju, daj što daš, bolje ikakva nego nikakva. Zar sam ja gora od drugih?'

'Jesi, malecka, i ti to jako dobro znaš.' – smijao se i on.

'Pa dobro, znam da nisam baš cvećka, ali toliko...' – odvrati Ursula prijekorno.

'Gora si od mene, malecka. A to je doista nepodnošljivo. Mislim da ću se morati kazniti.'

'Oh, u slobodno vrijeme prakticiraš flagelaciju? Dobro da si me upozorio, čujem li te da vrištiš, neću te doći ometati. Samo ću si staviti vatu u uši.'

'Nastojiš me uvrijediti malecka? To je prejednostavno, svak to može. Ne, mislim da ću ti napisati pjesmu, tužnu i ispunjenu tako dubokom čežnjom da će generacije oplakivati moju napaćenu dušu.' – odvrati Aleksej pitomo.

'Vidiš, vidiš... A ja sam se pitala kako li se pravi Potop? Počinje mi svanjivati. I, kad smo već kod svanuća, vjerojatno nismo ni od njega daleko. Vani je prilično utihnulo.' – ustvrdi ona.

Pomislila je kako bi on to mogao shvatiti kao znak da je vrijeme za počinak, što je i bilo, no njen

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 63/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

biološki sat sada je bio pomaknut i nije joj se činilo da bi mogla zaspati. Doduše, vjerojatno je isto bilo i s njim.

'Da, biti će da smo sami.' – osmjehnuo se.

Nasmije se i ona. 'Anđeoski zbor spava, a što li radi demonski, pitam se, pitam?'

'Noćne more, zar sumnjaš?' – odvrati on.

'Ah, to. Pa da, jasno. Što bi drugo radili? Moraju se nečim zabavljati. Duga je vječnost.'

'Potpuno si bešćutna, malecka. Sve me više podsjećaš na Lilith. Počinjem čeznuti za njom.' 'Čini se da su i tebi tvoji okovi odviše dragi, a da bi ih se odrekao, Aleksej.' – smijala se.

'Joj, malecka. Počinjem razumijevati da ti nije lako među ljudima.'

'Aleksej, neprestano mi nastojiš nametnuti neku svoju predodžbu o meni. Te sam usamljena, te me ljudi ne razumiju, te mi je teško. Možda je tebi teško, u to ne ulazim, no, vjeruj mi, ja se ovdje sasvim dobro snalazim. Ja sam tu odrasla, znaš. Ljudi nisu savršeni, ali nisam to niti ja. Niti bih željela biti. Ustvrdila bih čak da se pomalo grozim same te ideje. Ideja utopije svakako nije nova, to je vjerojatno jedna od najžilavijih ideja u ljudskoj povijesti – svatko toliko nađe se netko tko napiše kakvu knjigu o njoj i svatko toliko nađe se netko tko je uvjeren da ju može sprovesti u djelo. Nekima pače uspijeva uvjeriti u to i cijele bulumente istomišljenika. Neki čak i uspiju ponešto kratkoročno postići. No, ostaje činjenica da su ljudi nesavršeni i različiti – koliko god im se neka ideja tog tipa dopala na prvu loptu, poslije se ispostavi da je tek još jedna generalizacija koja je dobro zvučala kao ideja, ali u praksi im vraški ide na živce.'

'Tvoji su argumenti odveć jasni, a da bih im se mogao suprotstaviti. Jedno mi, nadam se, ipak nećeš osporiti, malecka. Ti poznaješ ljude bolje no oni sami sebe.'

'Mislim da se čak niti u tome ne mogu složiti s tobom. Ja poznajem ljude po onome što čine.

Kaže se, istina, povijest je učiteljica života, i kad zaviriš u povijesne udžbenike štošta naučiš o ljudima. Kad se družiš s ljudima, također štošta o njima naučiš. No, zapravo imaš samo blijedu sliku o onome što ih uistinu pokreće, svakog ponaosob. Ne znaš njihove osobne misli, ne znaš njihove osobne dileme, ne znaš njihove osobne želje. Kad se dvoje ili više ljudi u nečemu složi, to ni otprilike ne znači da se slažu i u svemu ostalome. Ljudi su neprestani izvor iznenađenja, utoliko ih je zapravo nemoguće poznavati. Ja prilično dobro sebe poznajem, no ne bih dala ruku u vatru ni za sebe samu, a kamoli za nekoga drugoga. Ideja o tome da je ljude moguće 'poznavati' samo je još jedna u nizu utopijskih. Ideja da 'svi mi isto želimo' predstavlja samo još jedan put u Pakao popločen dobrim namjerama. Ni dvoje ljudi koji zajedno žive se najčešće ne može dogovoriti oko

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 64/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

toga koji će film gledati poslije večere. Kako onda misliš da ih se više i na dulje vrijeme i oko čega može složiti?' 'Čini se da si u pravu, malecka. Uostalom, ti si srušila moju vlastitu utopiju.'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 65/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

Neočekivana ponuda 4

U ona su vremena - a i kasnije - na zemlji bili Nefili, kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima pa im one rađale djecu. To su oni

od starine po snazi glasoviti ljudi.

[Knjiga Postanka 6, 4]

'To sam već čula, Aleksej.' – odvrati Ursula. – 'Imaš li što originalnije?'

'Imam.' – nasmiješi se on. – 'Hoćeš li se udati za mene?'

'Oh, moj dragi Prinče, ja sam Vas čekala. Svakako. Imati ćemo štogod zemlice, sedam malih patuljaka, nešto kravica, malo živadi i ostalih kućnih ljubimaca. Patuljčići i patuljčice će trčati gologuzi po dvorištu, a mi ćemo se valjati u bračnoj idili kao dva prasca u blatu.'

'Misliš li da se šalim, malecka?' – odvrati Aleksej mirno.

'Ja sam ti, znaš, visokourbanizirana intelektualka. Mislim da bi me malo čudno gledali da se na otvorenju izložbe pojavim u gumenjacima, a u glazbenom zavodu glasno podrigujem. Doduše, ovo prvo bi mi možda i prošlo – ne bi vjerovao što sve današnji stilisti smatraju pukim savršenstvom.' – smijala se i dalje Ursula. 'Šašava si, malecka. Ja sam sasvim ozbiljan.' – Gledao ju je ravno u oči i u njima je vidjela neku mirnu odlučnost zbog koje je počela osjećati da on doista misli ono što je rekao.

'Ti si šašav, Aleksej. Ti o meni ne znaš ništa, ja o tebi još manje. Ni psa ti tako iznebuha ne bih mogla povjeriti na čuvanje, a kamoli samu sebe. A ni tebi ne bi škodilo da promisliš na isti način.'

'Promišljam o tome već dvije tisuće godina, malecka.'

'Opet me nasmijavaš. S tobom čovjek doista nikada ne zna na čemu je. Po onoj staroj, tko te ne zna skupo bi te platio.'

'Malecka, upravo si ustvrdila da me znaš. Da li da to shvatim kao potvrdan odgovor na moje pitanje?' – upita zadovoljno se smiješkajući.

'Ni slučajno.' – odgovori Ursula razveseljeno. – 'Još se nismo dogovorili o plaći.'

'Bezočna si, malecka. Ne opraštaš ni slovca.' – smijao se i on. – 'Nisi li maločas ustvrdila da ni za sebe ne bi dala ruku u vatru, a kamoli za drugoga? Pa, ako je ljude nemoguće doista poznavati, nije li onda svejedno hoćeš li pristati odmah ili tjerati me te još malo uvjeravam? Nije li to samo 'još jedan krug po dvorištu da ne pomisli da sam laka ženska'?'

'Nastojiš li ti to mene obrlatiti mojim vlastitim riječima, Aleksej?' – Ursula se glasno smijala, pomislivši na trenutak kako bi, u ovo doba noći, ipak trebala imati malo više obzira prema

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 66/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

susjedima. Nema baš neku osobitu potrebu susretati se na stubištu sa njihovim prijekornim pogledima, dok joj istovremeno ljubazno odvraćaju pozdrav, praveći se da je sve kao i obično. 'Čak i da si u pravu i da jest tako kako kažeš, to još uvijek ne govori u prilog tome da bih od toga trebala odustati. Moram te razočarati – riječ 'svejedno' po definiciji daje slobodu izbora, tako da ti to i nije baš neki osobiti argument. Morati ćeš smisliti nešto uvjerljivije, želiš li me skuhati na brzaka.'

'Nisam mislio na valjanje u blatu. Naprotiv, mislio sam da ti ubogom seoskom momku pokažeš ljepote gradskog života. Kazališta, kina, muzeje, knjižnice, restorane, kavane...'

'Nov si u gradu pa tražiš eskort? Želiš spojiti ugodno s korisnim? A ja bih to trebala smatrati komplimentom?' – smijala se Ursula.

'Grozna si, malecka. Je li to tvoja definicija braka? Bavljenje najstarijim zanatom na svijetu?'

'Ne baš sasvim tako. Po mojoj definiciji u braku se time podjednako bave oboje.' 'Šašava si skroz – naskroz. Kamo je nestala dobra stara podjela rada po kojoj žena drži tri ugla u kući, a muž čita novine poslije ručka?'

'Bojim se da niste smjeli izmisliti sve te perilice, usisavače i ostala pomagala. Žene sad naprosto imaju odviše vremena, a da bi vam tolerirale ljenčarenje. Reklo bi se da ste upali u jamu koju ste si sami iskopali. Sad vam je malo prekasno da se kajete.'

'I to što kažeš. Znači ništa od braka iz ljubavi, ništa od braka iz računa, ništa od braka iz razumijevanja, ništa od braka iz supatništva, ništa od braka iz poštovanja? Ima li još neka vrsta koju ti nisam ponudio?'

'Jesi li probao sa jednim dugim prijateljstvom?'

'Vidiš, vidiš... Ta tko bi se toga sjetio? Nisu li vođene brojne rasprave na temu mogu li žena i muškarac biti prijatelji? I može li njihovo prijateljstvo preživjeti trenutak zaborava kad podlegnu niskim strastima? Misliš li da je to moguće, malecka? Zar prijateljstva ne padaju na puno beznačajnijim preprekama?'

'Počeo si naglo postavljati puno pitanja, Aleksej. Možda da nazoveš informacije. Ili pitaš u turističkom uredu. Ne moraš se bojati da će biti iznenađeni. Navikli su oni i na gore od tebe.'

'Jedino si ti gora od mene, malecka. Što misliš zašto sam ja ovdje? Na svaki standardizirani odgovor koji smo ti poslali, ti si imala cijeli niz primjedbi i potpitanja. Kad podređeni ne zna što više da napravi, prespoji klijenta nadređenom. Izbezumila si nam cijeli anđeoski i demonski zbor.

Ruže su, istina, tašte i odveć zahtjevne, ali ti si posebna biljčica, malecka. Ti si od one vrste od koje se prave noćne more.' – smješkao se Aleksej.

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 67/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

'Oho, sad smo se već počeli i vrijeđati, Aleksej? Siguran si da već nismo u braku? Možda smo se zanijeli pa zaboravili. Možda da mi ponudiš razvod?' – odvrati Ursula smijući se, odjednom svjesna treperenja signalne lampice – on me odveć lako razoružava. Ako ovako nastavi, uskoro ću pristati i na tri mala praščića, a ne samo na sightseeing, pomisli, potpuno svjesna činjenice da se u tom trenutku po prvi puta jasno u njoj uobličio kondicional. No, nije ga mogla pobliže definirati, odrediti kamo vodi – bila je to tek mogućnost nečega. Čega, na to pitanje nije znala odgovor.

'Dopada mi se ta ideja. Obzirom na to da smo oboje civilizirani građani, to bi mogao biti početak jednog dugog prijateljstva.' – odvrati on sasvim ozbiljnog izraza lica, no ovoga puta oči su mu se osmjehivale. Ursula je shvatila što joj je lampica nastojala saopćiti – bilo je nečega duboko očaravajućeg u njegovoj transformaciji iz tužnog pajaca u čovjeka sa mjesecom u očima.

Odjednom je jasno shvaćala zašto crni leptiri bivaju neodoljivo privučeni blijedom svjetlošću ulične svjetiljke približavajući joj se iznova i iznova, ne mareći pritom što će im opržiti krila i zašto je to isto učinio Ikar.

'Misliš, možemo se povremeno susretati na kavi i reminiscirati. Nakon četrdeset ili pedeset godina nostalgija će učiniti svoje i onda se možemo vjenčati, tako da ostarimo zajedno i damo da nas pokopaju u zajedničku grobnicu.'

'Nije to ni tako loše, malecka. Više nego što su imali Romeo i Julija. Tko smo mi da se žalimo?'

'I to što kažeš. Do tada možemo bez uzrujavanja izživjeti sve roditeljske ambicije i bez odviše žaljenja pokopati sve svoje nade u svijetlu budućnost.'

'Tako sam nekako i ja mislio. Čitaš mi misli, malecka. Izgleda da smo se konačno sporazumjeli. Hoćemo li u to ime nazdraviti?' – upita on podigavši čašu i dalje se smješkajući očima.

'Svakako. Poslije ćeš mi objasniti koji sam dio propustila.' – odgovori Ursula podižući svoju u odgovor i gledajući ga u oči. Staklo je zazvecalo poput praporaca u noći, a iznenadni nalet vjetra zahučao je iza prozorskog okna.

Otpijajući dugi gutljaj, Ursula je pogledala prema prozoru. Vani je sniježilo. U svjetlu ulične svjetiljke vidjelo se kako vjetar kovitla krupne krpe snijega. Bilo je u tome neke divlje, nesputane radosti.

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 68/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

II DIO PRVI SNIJEG Glas boje vjetra Y el viento, el viento que me peina

I vjetar, vjetar koji me miluje

como una mano maternal.

[Pablo Neruda: Me peina el viento los cabellos]

poput majčinske ruke [Pablo Neruda: Vjetar mi miluje kose]

One godine, u kojoj se san prišuljao u javu, zijevalice su raskošno cvjetale čitavu zimu nimalo ne mareći za mrazom okovanu zemlju.

Ujutro, probudivši se, ona bi krenula ka prozoru svejednako pomiješanih osjećaja – nadajući se da su i danas jednako čudesno rascvjetane kao jučer i istodobno strepeći od pomisli o cvjetanju usred ciče zime. Lice bi joj se ozarilo kada bi ih ugledala, savršeno stvarne i potpuno nehajne. Cvjetajući onako kako one znaju – kao da je cvjetanje najprirodnija stvar na svijetu. I upravo urođena ležernost kojom su to i činile raspršivala je sumnje omogućujući ovom tek malenom otklonu da prođe gotovo nezapaženo.

Drugih znakova nije bilo pa je život nastavio kročiti uobičajenim stazama.

Proljeće, koje je već iz zemlje izmamilo ostalu svoju djecu, donijelo je ovoga puta još jedan dar – neočekivan, ali dobrodošao susret s očima boje zemlje. Pripadale su jednom markantnom muškarcu i činile se pomalo nestašno zaintrigirane očima boje neba. Njenima.

Kao što u takvom susretu cijela priča biva sadržana u onom poznatom jednom jedincatom treptaju u grudima, tako bi i ovdje čitalac nepogrešivo predmnijevao i zaplet i kraj da nije bilo zijevalica, još zaostalih u nekom zakutku sjećanja. U tom trenutku, dakako, potpuno izblijedjelog.

Desilo se, dakle, točno onako kako je slutila i čeznula da bi se sudbinski susret mogao i trebao odvijati; neumanjeno, u svim tim godinama sanjarenja, niti jednom mišlju o tome kako je to tek jedini mogući način. Pogled, treptaj, upoznavanje pa lagano približavanje, kao iz priručnika: mimo i unatoč prepoznavanju...

I ipak još nešto, nespoznato, ali prisutno, posve tankoćutno, lebdeće uz sam rub osjećaja – ono nešto čemu će se, puno kasnije, kada ushit tih trenutaka bude ublažen nadolazećom prisnošću, a zatim ponovo i ponovo oživljavan u razdvojenosti, vraćati mnogo puta u mislima, ono jasno postojuće, ali izmičuće pokušajima neposrednog doticanja.

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 69/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

Do tada, priča će se odvijati na najstariji poznati način, poput zijevalica tako iskonski prirodna u svojoj vječnoj ponovljivosti da će učesnicima, jednako kao i njihovim prethodnicima, njena izvanjska banalnost ostati posve neprimjetnom.

Razum uronjen u osjećaje gubi od svoje stvarnosti onoliko koliko zapremaju istisnuti snovi, a kako oni oboje bijahu sanjari, nije za čuđenje što će se ubrzo od svakodnevnice udaljiti više no što je to u takvim prilikama uobičajeno. Mala naprslina u tkanju jave mogla bi se, barem što se njih ticalo, posve neprimjećeno pretvoriti u razderotinu; san bi mogao preplaviti zemlju i teći potocima, a da oni niti trepnuli ne bi, toliko će sveobuhvatno biti zaneseni svojim vlastitim.

Prvu su zajedničku noć proveli u velikoj, starinskoj postelji, posve goli i bez ijednog dodira.

Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica. Čini se da je jedno od redovnih početnih obilježja sudbinskih susreta uspostava prvobitnog stanja nevinosti. Teško je reći je li to zato da bi priča postala nova i jedinstvena, ili zato da bi mogla doživjeti svoj potpuni raspon ili možda pak stoga što je međusobna privlačnost u tim trenucima toliko snažna da stvara gotovo opipljivu granicu već samim time što je razum nije u stanju pojmiti bez izvjesnog osjećaja donekle sličnog vrtoglavici.

Probudila se naglo, prenuta jasnim osjećajem događanja nečeg nesvakidašnjeg, s jednom zatečenom, već oblikovanom mišlju: 'Vrijeme je stalo.' Jednostavno tako, izjavno, neupitno, činjenično. Uostalom, i očekivano, ustanovila je letimičnim pregledom davnašnjih slutnji. Sve je bilo točno kako treba jer on je, još usnuo, ležao kraj nje.

Da je, probudivši se, rekao «Iza kuće je parkiran svemirski brod, dođi, putujemo na Alpha

Centauri», bila bi ga slijedila bez pitanja, kao da se sve to samo po sebi razumije. On je, ipak, nasmiješivši se, rekao tek «Dobro jutro», a u očima mu bijaše ispisano ono što je već i sama znala – izvan njihove postelje, svijet još nije bio stvoren.

Kako je sve vrijeme svijeta sada pripadalo samo njima samima i niti jedan izgovor za žurbu još nije doveden u postojanje, priča si je, nakon tko-zna-koliko milijuna i milijuna raznoraznih inačica, konačno mogla dati malo istinskog oduška i raspredati se paučinastim nitima najfinije svile.

Primjerice, nitima daha, za početak.

Dahom joj je blago, poput još neodlučnog, tek naslućenog povjetarca, dodirnuo ušnu resicu – blisko i pomalo sneno kliznuvši do samog praga srži njenog bića. Njoj se oteo kratki, tek pred kraj suspregnuti uzdah ushita – radost prvog dodira bojazno prigušena preporođenom nevinošću.

Umiren ovim prepoznavanjem i razumijevajući ritam njenog odgovora, slijedećim ju dahom dodiruje smotrenije – poput plašta, zaštitnički prisno, zaogrće ju svojim, sada dubljim i smirenim

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 70/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

disanjem, ublažavajući njenu strepnju. Ona odgovara dugim, polaganim, pažljivim uzdisajima i neznatnom stankom prije gotovo nečujnih izdisaja – svaki ga udah poziva da se još malčice približi, svaka tišina raskriljuje novi prostor u kojem se na tren iskričavo dodiruju, a svaki opušteni izdisaj potvrđuje dodir mirno, bez odmicanja.

Ljube se dahom, oboje savršeno svjesni svakog, pa i najneznatnijeg, poljupca. I istodobno, sada već oboje savršeno svjesni i da je i ono drugo savršeno svjesno, ne samo ljubljenja, nego i svjesnosti drugog. I u tom čarobnom krugu oboje znaju da su i radost i zanos i uzbuđenje i bliskost u svoj svojoj veličini već tu, potpuno prisutni, podložni tek ritmu njihovog odabira.

I tada, kao kada poljupci počinju kružiti tijelom, njegov dah počinje kružiti nosnicama – izdisaji postaju nazalniji odajući prisutnost uzbuđenja. U odgovor, njeni uzdasi postaju nepravilniji, isprekidani svakim doticajem njegove zauzdane požude, stanke duže, a izdisaji ubrzani nehotičnom naglošću. On ju dahom obljubljuje, a ona mu se dahom prepušta. Dah po dah.

Sada, kada je nevidljiva granica dahom pala, njena se tek probuđena žudnja pokazuje kolebljivijom i nestrpljivijom od njegove – intenzitet njegove raste polako i staloženo, a ona žuri, pa uzmiče. Njegov ju dah grli i promatra, potičući je u novootkrivenom zanosu, ostavljajući joj prostora čak i da, poželi li, izmakne preko točke bez povratka. Ona zamjećuje njegovo uživanje u njenoj spontanoj razigranosti i vrluda između njega i dubljeg uzbuđenja, onoga koje dolazi izravno iz dodira suštine dvaju bića, motreći vlastiti dah, ne dopuštajući mu da odluta odviše, zastajući, umirujući ga i tako ponovo uspostavljajući ravnotežu s mirnim ritmom njegovog.

Kada uzbuđenje naraste tik do rasapa, kao po dogovoru niti jedno od njih ne želi prvo prekoračiti tanku liniju vrhunca – dahom si međusobno opipavaju misli i dahom se, nalazeći jedno u drugom umirenje i podršku, vraćaju poljupcima, još nježnijim, suptilnijim i neposrednijim negoli s početka.

Sada se ljube drugačije, kao već prokušani ljubavnici koji poznaju jedno drugo, poput dva vjetra koja plešu jedan s drugime i jedan oko drugoga – radosno, nestašno i zaneseno. Sve vrijeme svijeta je njihovo i oni se toj igri prepuštaju polako i dugo, milujući jedno drugo kao toplo kasnoproljetno sunce. Dah po dah.

Puno kasnije, srca već posve natopljenih bliskošću, dišu daškom leptirovih krila i upravo poput dva leptira koji zajedno ljube isti cvijet, lebdeći, opijeno stižu u svijet satkan od boja, mirisa i blaženstva.

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 71/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

U stražnjem je dvorištu bio parkiran tek običan automobil, standardne rent-a-car vrste, no ona će svejednako poći s njime kamo god to bilo. Udaljenosti još nisu imale mjeru jer on sam bijaše njezinim domom.

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 72/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

Buđenje 4

Uveo me u odaje vina i pokrio me zastavom ljubavi. 5 Okrijepite me kolačima, osvježite jabukama, jer sam bolna od ljubavi. 6

Njegova mi je lijeva ruka pod glavom, a desnom me grli.

[Pjesma nad pjesmama 2, 4-6]

Ursula je otvorila oči i pogledala prema prozoru. Bio je dan. Krovovi susjednih zgrada bili su pokriveni snijegom. Ispod pokrivača bilo je toplo i ona se protegnula, a zatim svejednako nastavila ležati. Nije se željela rasaniti. Prisjetila se da je sanjala nešto čudesno, ali nije mogla prizvati slike. U snu je bio prisutan neki muškarac i ona je nekako bila svjesna njegovog potpunog razumijevanja i prihvaćanja cijelog njenog bića, kao i njegove neskrivene želje. Osjećaj je bio božanstven i ona ga je nastojala evocirati. Slike i dalje nisu dolazile, ali je bila sigurna da nije bilo eksplicitnog seksa. Pa ipak, bilo je to nešto najerotskije i najstrastvenije što je ikada sanjala. Zagnjurila je glavu u jastuk, nastojeći u sebi što dulje zadržati ugođaj iz sna.

Osjećaj je konačno izblijedio ostavivši iza sebe tek osjećaj pritajene radosti. Oblaci su se natmureno spustili nisko iznad grada, ali Ursula nije marila. Njen je dan bio lijep, a ostalima kako im drago. Kava pa tuširanje ili tuširanje pa kava? Ovo drugo, odlučila je.

Navukla je papuče, samo zaogrnula vestu i krenula prema kupaonici. U prolazu je krajičkom oka spazila komad bijelog papira u predsoblju, na podu ispred vrata. Bila je uvjerena da noćas, kada je ispraćala Alekseja, nije bio tamo. Pomislila je kako će ga pokupiti kada završi sa tuširanjem, ali već u slijedećem trenutku znatiželja je pretegnula. Papir je bio za pisma, bez linija, uredno presavijen po polovici, netko ga je gurnuo ispod vrata. Podignula ga je i otvorila. Na njemu je, sitnim urednim rukopisom bio ispisan stih:

Budim se noću, nemiran, prožet tobom na čudne, snovite načine.

Umjesto potpisa samo veliko slovo 'A' sa točkom iza, sa viticom na početku, poput krasopisa. Izgleda da je bio ozbiljniji no što je mislila kada je govorio o pisanju pjesme. Ona mu se smijala, a on ih, čini se, doista piše. Zanimljivo, pomisli. Pitala se što joj je želio ovim stihom poručiti. Je li to bila samo neka vrsta zahvalnice za njihovo noćno druženje ili je time želio reći i nešto više od toga. Pročitala je ponovo, polako i uto se prisjetila onog božanstvenog osjećaja s kojim se probudila. Ne, nije moguće da jedno s drugim ima neke veze. Ne može biti ništa drugo osim slučajnosti. Pili su vino i ugodno razgovarali u posve opuštenoj atmosferi. Kad se sve to zbroji, ne čudi da je podsvjesno to doživjela kao ugodan odmak od jednoličja svakodnevice i da se to odrazilo i na san. Ne treba ju čuditi ako je i on noćas lijepo sanjao. Doduše, ona nije imala

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 73/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

namjeru spominjati mu svoj san – bilo je to nešto što je smatrala odveć intimnim. Nije znala niti zašto bi on našao za shodno napisati joj nešto tako osobno, makar i u formi stiha. Možda za njega to i nije bilo nešto stvarno, nego samo trenutak inspiracije pretočen u riječi. Nije pisala pjesme i nije baš imala predstavu o tome kako to ide. Jednako tako malo iskustva imala je u dobivanju stihova na poklon – ovo su bili prvi i nije znala kako bi to trebala shvatiti. Ne doslovno, nadam se, pomisli odlazeći prema kupaonici.

Otuširala se zadovoljna što se probudila za dana. To joj daje malo vremena za uživanje u ljepoti snježne bjeline, još netaknute gradskim smogom. Za dan, najviše dva, ako se i održi, pretvoriti će se u sivu, muljavu masu od milja zvanu bljuzga. Prisjetila se da na oglasnoj ploči u haustoru već više od mjesec dana visi 'raspored čišćenja snijega', letimično ga je pogledala još kada je izvješen i sad nema pojma na kome je danas ta nevesela zadaća. Spustiti će se do prizemlja i provjeriti, ali ne prije no što s užitkom popije kavu.

Uputila se prema liftu nadajući se da će imati dovoljno sreće da izbjegne susret s kojim od susjeda, a time i obavezu prigodnog čestitanja i razmjenu uobičajenih kurtoaznih fraza. Lift je bio prazan i kada se spustila, ostavila je vrata širom otvorena, da ga zadrži dok pogleda na ploču.

Dobro je, ustvrdi – do njenog reda po rasporedu ima tjedan dana, a do tada bi, bude li imala sreće, snijeg mogao i okopniti. Ne da generalno nije pobornik emancipacije žena, ali uz dovoljno zdravih i pravih muškaraca u zgradi zaista nije vidjela svrhe u tome da se žene, pa čak i one u mirovini, kupaju u znoju lica svoga lopatajući snijeg na prilazu ispred zgrade. Valjda neki relikt socijalizma, pomisli smijući se u sebi. Nije srela nikoga i šmugnula je nazad u lift sretna što je uspjela proći neopaženo. Dok se lift uspinjao, palo joj je na pamet da se Aleksej nije predstavio prezimenom. Popis u prizemlju napravljen je prije negoli se doselio, pa na njemu nije bilo njegovog imena. Mogla bi pogledati na njegova vrata, za slučaj da je već stavio ime, u što je sumnjala, no to nije dolazilo u obzir – da kojim slučajem otvori vrata dok ona stoji ispred njih prilično bi se neugodno osjećala. Tim gore jer bi se onda morala praviti da je krenula k njemu, a to nije nešto što bi u ovom času baš željela napraviti. Gostoprimstvo je jedno, a traženje istoga nešto posve drugo. Nije imala namjeru činiti ništa što nije u skladu s onime što osjeća. Uostalom, svejedno je kako se preziva. Ionako će saznati, prije ili kasnije.

Vrativši se u stan, pospremila je i oprala posuđe, a vani se dotle već počelo smračivati.

Odlučila je napraviti špagete sa carbonarom za večeru. Priredila je sastojke i, dok se tijesto kuhalo, pripremala umak. Pomislila je da bi mogla pozvati Alekseja na večeru. Ljepše je jesti u društvu, no nije znala kako bi on to mogao shvatiti, pa je odustala. Uostalom, navikla je jesti sama. Poslije može pogledati ima li na televiziji kakav film koji bi rado pogledala – ako nema, čitati će, ima još nekoliko knjiga koje je posudila u knjižnici pripremajući se za dugo praznično ljenčarenje.

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 74/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

Pojela je, popila kavu i popušila cigaretu, stavila suđe u sudoper i krenula prema dnevnoj sobi kada je zazvonilo zvono. Na ulaznim vratima, naravno. Sigurno Aleksej – bila je svjesna toga da se može ispričati, ali je, idući prema vratima, znala da to neće učiniti.

'Dobar večer. Jesi li slobodna za nastavak razgovora ugodnog ili imaš neki drugi plan za večeras?'

'Vidi, vidi... Da nisi možda proveo poslije podne čitajući bon-ton? Sinoć i preksinoć te nije zanimalo imam li možda neki drugi plan.' – odvrati Ursula glumeći prijekoran ton. – 'Nemam poseban plan, samo uobičajeni, a taj nije neodgodiv.'

'Smijem li onda donijeti bocu vina?' – upita on smiješeći se.

'Donesi. Ostaviti ću pritvorena vrata, pa samo uđi.'

Ursula je stavila kuhati kavu, posložila na pladanj šalice, posudicu sa šećerom, vrčić s mlijekom, čaše, otvarač za vino, zdjelicu kikirikija, svoje cigarete i pepeljaru i odnijela u sobu.

Aleksej je upravo zatvarao ulazna vrata za sobom. Odložio je bocu na stol i ležerno se smjestio u naslonjač. Ursula ga je promatrala razmišljajući kako su ljudi zapravo skloniji stvaranju navika negoli su toga svjesni. Dvije je uzastopne večeri sjedio u tom naslonjaču i sada se nije ni ogledao oko sebe, jednostavno je sjeo u njega kao da je to njegovo ne samo uobičajeno nego ujedno i najdraže mjesto. Posve nezavisno od toga što je jedino koje je isprobao, nasmije se u sebi Ursula. Ali ne mora biti tako, pomisli, možda je svjestan toga da birajući stalno isto mjesto održava kontinuitet atmosfere, prizivajući onu opuštenost u odnosu koju su već jednom dostigli.

'Pričekaj sekundu, idem po kavu.'

'Naravno, malecka.'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 75/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

Razgovor 7

Zato se pomolih i razbor dobih; zavapih i primih duh mudrosti. 8 Zavoljeh je više nego žezla i prijestolja i ništa ne cijenih bogatstvo

u usporedbi s njom. 9 Nisam je htio uspoređivati ni sa draguljima, jer je sve zlato pred njom kao malo pijeska, a srebro je prema njoj kao blato. 10 Ljubio sam je više od zdravlja i ljepote i zavolio više od svjetlosti, jer njezin sjaj bez prestanka svijetli.

[Knjiga o mudrosti 7, 7-10]

'Ti si se sasvim udomaćio, reklo bi se.' – reče Ursula vrativši se. Nije se mogla suzdržati, a da ga ipak ne bocne.

'Zar je tako očigledno?' – odvrati on i nastavi – 'Ah, sklon sam zaboraviti da tebi malo što može promaknuti.'

'Vrlo si vješt na jeziku. Umotaš kompliment u nevinu uzgrednu opasku odvraćajući tako pažnju od strelice precizno usmjerene u pravcu ega. Uopće ne sumnjam da polučuješ puno uspjeha kod žena. Smotaš ih, a da i ne shvate što im se dogodilo.' – ustvrdi Ursula smiješeći se.

'Zar se ti nikada ne zaljubljuješ, malecka?'

'Možda bih ti mogla odgovoriti na to pitanje kada bi mi pobliže objasnio što misliš pod

zaljubiti se.'

'Mislim zaljubiti se u smislu biti potpuno obvladan nekom osobom ili, ako hoćeš, potpuno zaslijepljen njenom osobnošću, osjećati neodoljivu privlačnost i, istovremeno, potpunu nemoć da joj se othrveš. Zapravo, u slučaju zaljubljenosti ta je nemoć toliko potpuna da u cijelosti negira svaku ideju o postojanju bilo kakve mogućnosti da bude ikako drugačije, što zapravo znači da ju i ne osjećaš kao nemoć budući da želju da budeš neprestano u blizini te osobe doživljavaš kao svoju vlastitu najsuštinskiju želju.'

'Moram priznati da si vrlo lijepo to opisao. Međutim, ja još uvijek ne vidim po čemu se taj tvoj opis razlikuje od opisa seksualne privlačnosti između dvoje ljudi i zašto je za to potrebna posebna riječ. Misliš da nesretno sam zaljubljen zvuči poetskije od on/ona me ne želi? Možda manje bolno za ego jer je manje osobno?'

'Razorno si racionalna, malecka. Po tebi bi pjesnici koji veličaju ljubav kao najuzvišeniji ljudski osjećaj mogli skapati od gladi.'

'Učinilo mi se da govorimo o zaljubljenosti, a ne o ljubavi.'

'U pravu si, nastojim te smesti, ali mi očigledno ne uspijeva. Tvoja sposobnost upravljanja vlastitom pažnjom neovisno o kontekstu je doista izuzetna. Ovo, naravno, jest kompliment, ali jednako tako i činjenica. Zar ne misliš da postoji razlika između stanja seksualne privlačnosti i stanja emocionalne privlačnosti? Kako to može biti isto?'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 76/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

'Nisam niti rekla da je isto. Riječ zaljubljenost izmišljena je zato što su ljudi skloni brkanju jednoga i drugoga. Vjerojatno stoga što seks predstavlja temeljnu ugodu događa se da pobrkaju različite vrste ugode. Kada mi daš kompliment, ja naravno osjećam ugodu – svatko voli čuti da je lijep, dobar, pametan, sposoban... Ali stoga što si mi učinio ugodu, čak i ako ja želim to stanje ponavljati, dakle biti s tobom da bi mi ti to činio, to još uvijek nema baš nikakve veze sa seksualnom privlačnošću. Iz nekog razloga, ljudi često nisu u stanju razlikovati jednu vrstu ugode od druge, a time i jednu vrstu privlačnosti od druge i to često rezultira manje ili više tragičnim nesporazumima.'

'Ti misliš da je moguće osjećati emocionalnu privlačnost, a da to baš ništa nema sa tjelesnom privlačnošću, da to nisu dvije strane iste medalje?'

'Nastojiš me uloviti u zamku. To jesu dvije strane iste medalje onda kada postoji seksualna privlačnost, jer ono čime ona raspolaže je potpunost privlačnosti, a to onda uključuje i emocionalnu privlačnost. Međutim, obrnuto ne vrijedi. Upravo neshvaćanje toga uzrokuje nesporazume. U konačnici, dođe do zamjene teza – emocionalna privlačnost uspne se na ljestvici rangiranja na prvo mjesto, što je, po mom osobnom sudu, potpuno neprirodno.'

'U kom smislu neprirodno?'

'Ponajprije, neprirodno je da nešto što je prirodno, ili bi trebalo biti, uopće bude stavljeno na pijedestal želje. Prirodno je htjeti da se drugi osjeća ugodno u tvome društvu – prirodno je dati kompliment, uočiti nečiju ljepotu, dobrotu, pamet, sposobnost, bez ikakvih primisli, ikakavih zadnjih pobuda. Prirodno je da ja želim da se ti osjećaš ugodno jer se onda i ja osjećam ugodno.

Ali ako ćeš ti zbog toga pomisliti da ja želim spavati s tobom, a ja to ne želim, onda je vjerojatno da ja to neću učiniti ili ću promisliti o tome bih li to učinila ili ne. Na taj način ljudi se prestaju ponašati prirodno, što naravno rezultira time da im nedostaje ono čime bi bilo prirodno da su neprestance okruženi – razumijevanjem i emocionalnom podrškom. Oni se dovode u stanje oskudice u onome što praktično svi imaju na raspolaganju za davanje u neograničenim količinama i što ništa ne košta. I onda, ako i kada dobiju neku mrvicu emocionalne hrane, naprave od toga romantičnu dramu popularno zvanu zaljubljenost. I onda, kao vrhunac, iz silne emocionalne gladi, doista počnu misliti i da tu osobu istinski žele i seksualno i počinju žudjeti za njom. Po mom mišljenju, sve skupa pogrešno. Da niti ne pričam o tome što se događa kad s vremenom steknu naopaki refleks povezivanja emocionalne oskudice sa seksualnom željom, pa najviše žude za onim što ili uopće ne mogu imati ili im se opire.'

'Ne bi li moglo biti upravo obrnuto? Da se ljudi tako ponašaju stoga što emocionalna privlačnost znači da u pozadini postoji pritajena seksualna privlačnost koju nisu spremni priznati niti joj dati prostora jer se ne žele pariti poput životinja, bilo kada i bilo s kime? I da, zadržavajući

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 77/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

distancu u odnosu na ono što je lako dostupno, kumuliraju seksualnu energiju, a da bi, kada sretnu osobu koja im se duboko i istinski dopada, dopustili da budu posve obvladani tom energijom i cijelim svojim bićem strasno privučeni osobi koju su sami odabrali?'

'To zvuči prilično dobro, no bojim se da te praksa negira. Koliko sam primijetila, zaljubljenost nije stanje koje se uobičajeno povezuje sa odabirom – svojevoljnim, razložnim, hladnomislećim odabirom. Baš naprotiv, opisuje se kao nešto iznenadno, neočekivano, nekontrolirano, ponekad čak neželjeno ili netraženo, nešto što nailazi mimo svakog razuma. Konačno, činjenica da svaka zaljubljenost ima svoj vijek trajanja i da poslije, kao poslije svake opijenosti, slijedi rastrežnjenje sama po sebi demantira tvoju tezu namjernom ponašanju i slobodnom odabiru. Onaj dio tvoje teze koji se odnosi na eksplozivno preplavljivanje privlačnom energijom donekle odgovara uobičajenom opisu, no govori ono o čemu i ja govorim – to što ljudi krste zaljubljenošću je seksualna želja, ni manje ni više od toga. Oni pripisuju emocijama nešto što nije produkt emocionalnog nego seksualnog. Ali, kao što sam već rekla, kada to učine jednom, oni neće čekati da im se samo po sebi dogodi ponovo, oni će nastojati umjetno stvoriti uvjete koji proizvode naizgled iste sveobuhvatne i dramatične osjećaje. Ljudi varaju sami sebe, Aleksej. Naravno, nije moguće sebe u cijelosti lagati, stoga će nužno, na ovaj ili onaj način, biti razočarani onime što su doživjeli. Stvar obično završava međusobnim okrivljavanjem za propuste. Što ih, naravno, ne smeta da istu grešku počine iznova, prvom pogodnom prilikom. ' 'Još uvijek me nisi uvjerila, malecka. Ako je tako, kako onda možeš znati što je uistinu prije, kokoš ili jaje? Zaljubljenost ili seksualna privlačnost?'

'Vrlo je jednostavno, Aleksej. Postoji trenutak u kojem se pogledi sretnu i oboje znaju da se sve što se treba dogoditi već dogodilo. Tada, u tom jednom jedincatom trenutku, oni su se dodirnuli unutarnjim čulom ili, ako hoćeš, njihove duše su se susrele. To je trenutak istinske želje.

Uzgred, u tom smislu mogu razumjeti onu tvoju litaniju o 'neizbježnosti'. Oni oboje znaju da i dalje imaju izbor u tome hoće li tu želju realizirati ili ne, ali također oboje znaju da su, u tom jednom jedincatom trenutku već sve o tome odlučili. To je trenutak dogovora ili, još preciznije, trenutak svjesnosti da je želja jedna, jedinstvena i zajednička. Želja, istinska želja, nikada ne dolazi izvana, ona dolazi iznutra. Ona po svojoj prirodi nije vezana ni za kakve vanjske okolnosti – fizičku ljepotu, pamet, sposobnost, obrazovanje, elokvenciju, razumijevanje, posjedništvo. Ona je lišena takvih prosudbi i upravo to ju čini sveobuhvatnom. Upravo taj kratki trenutak u kojem dva unutrašnja bića budu jedno drugim preplavljena, dok se dva ljudska stranca uljudno, pomalo upitno i sa distance gledaju u oči, je istinski trenutak, ne zaljubljivanja, nego čiste prirode, čiste strasti, čistog seksa, čistog vođenja ljubavi. Ako se to ne dogodi, tada je svaki takozvani osjećaj zaljubljenosti i seksualne privlačnosti tek konstrukcija nestrpljivog uma koji želi producirati nešto

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 78/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

što on po svojoj definiciji ne može i što neizbježno vodi ka frustraciji, osim ukoliko osoba ne smogne građanske hrabrosti da sama sebi prizna da si je nabajala Markove konake.'

'No, ako ljudi čine to što ti kažeš, onda se moraju događati situacije u kojima oboje žele proizvesti taj i takav osjećaj. Kad se oni nađu i pogledaju u oči, kako mogu razlikovati želju za željom, da to tako kažem, od istinske želje? Možda čovjek, kao što kažeš, ne može prevariti samoga sebe, ali može prevariti drugoga. I nisu li onda, uslijedi li razočaranje, doista oboje u pravu ako se osjećaju prevarenim?'

'Jako dobro pitanje. Odgovori su također jednostavni: da, tako je i ne, nije tako. Kada dvoje ljudi pri punoj svijesti odluče sebe međusobno dovesti u zabludu, tada to više nije pitanje ni zaljubljivanja niti seksualne privlačnosti, tada je to pitanje slobodne volje. Ako tako odluče oni to mogu učiniti, no niti jedno od njih u suštini nema pravo smatrati se prevarenim jer bi oboje trebali biti svjesni toga da su učinili točno isto ono za što optužuju drugoga. Da nisu, niti onaj drugi to ne bi mogao učiniti njima. To je ništa drugo doli licemjerje uzrokovano nesposobnošću direktnog suočavanja sa vlastitom pogreškom, ustrajanje na zabludi. I to je, dakako, pitanje njihovog izbora. Ja osobno radije igram otvorenim kartama. Ako već nema istinske strasti, možemo se, ako nam se hoće, poševiti kao ljudi bez da od toga napravimo dramu neuzvraćene ljubavi i neispunjenih očekivanja. No, čini se da mnogi vole drame. Cinični promatrač bi ustvrdio da su od toga čak napravili sport i međusobno se natječu.'

'Još uvijek nisam siguran da razumijem odgovor na pitanje kako možeš, ako se nađeš suočena sa takvom osobom, ne biti prevarenom, čak i ako ti sama nemaš namjeru ikoga dovoditi u zabludu?'

'Rekoh ti, Aleksej, ali mi ne vjeruješ. Želja dolazi jedino iznutra. Ako je tvoj um otvoren prema unutra jednako kao što je prema van, tada jednostavno znaš i znaš da znaš i znaš da onaj drugi zna. Ako se ono što je vani ne podudara s onim što je unutra, ako ono što vidiš jednako onome što osjećaš iznutra, tada se radi o pokušaju obmane čula. Nema dvije želje, njegova i njena, samo jedna, zajednička. Ako ju oboje ne vide i ne osjećaju istodobno i istovjetno, tada istinske želje i nema i tada se mogu samo kao ljudi, razumno, jasno i otvoreno dogovoriti žele li ili ne žele unatoč tome podijeliti svoje vrijeme na neki način koji će oboma biti ugodan i zadovoljavajući.'

'Nije li odveć apsurdno tako racionalno govoriti o iracionalnom? Ljubav je previše mistična, a da bi mogla biti opisana sa par jednostavnih svakodnevnih riječi. O ljubavi su napisane neizbrojivi stihovi, a ti govoriš o ljubavi kao da se radi o kulinarskom receptu.'

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 79/80

Prođe vrijeme, dođe rok…

©

Izabela Kolar Furjan, 2007.

'I opet moram reći da nisam primijetila da govorimo o ljubavi. Zašto misliš da je apsurdno razumski shvaćati da sam razum ima granice i da ono što je onkraj granice treba jednostavno prihvati takvime kakvo jest, iracionalno? Nije li to baš jedino razumno?'

'Izluđuješ me, malecka.

Uzgred, moja teza bolje od tvoje objašnjava zašto ljudi prvu ljubav doživljavaju kao nešto nezaboravno.

White Bear Lake, VIII 2007.

str. 80/80