ma, i to u obliku čajeva, tableta i sirupa. Najčešće se koristi sirup koji je posebno omi ljen kod djece. Preporučena dnevna doza je 3-6 g droge (tri puta na dan) ili odgovarajuća količina nekog od galenskih oblika. Za djecu od 1 do 4 godine preporuča se 1-2 g na dan, za djecu od 4-10 godina 2-4 g na dan, a za djecu stariju od 10 godina primjenjuju se iste doze kao za odrasle. Trputac i pripravci na njegovoj osnovi sigurni su za primjenu, ali se ne preporučuju astmatičarima u vrijeme astmatičnih napada.
Jaglac Latinski naziv jaglaca Primula veris potječe od latinskih riječi primus (prvi) i ver, veris (proljeće). Ime kazuje da je biljka jedan od prvih vjesnika proljeća. Zbog toga su mu se u povijesti često pripisivala magična djelovanja. Tako se vjerovalo da može vezivati energiju Sunca i tjerati demone te pozitivno ut jecati na čovjekovo zdravlje. Prema dostup nim povijesnim dokumentima njegova ljekovita svojstva, za razliku od trputca, nisu bila poznata u antičko doba. Prvi pronađeni zapisi potječu iz 15. stoljeća. U njima se jaglac spominje kao Herba paralisis, jer se najviše koristio kao pomoć kod paraliza koje su nastajale kao posljedica moždane kapi. U nordijskoj mitologiji spominje se kao cvijet nimfa i patuljaka, a u sredozemnim knjigama o ljekovitom bilju prvenstveno kao sredstvo protiv gihta, ali i kao tonik za srce i liječenje rana. Kneipp ga je cijenio kao vrlo dobar lijek kod reumatskih tegoba i tegoba respiratornih organa. Opis Primula veris L. iz porodice Primulaceae je samonikla trajnica. U hrvatskom jeziku postoji nekoliko uobičajenih naziva za tu biljku. Najčešći su jaglac i jagorčevina, a radi lakšeg razlikovanja od drugih vrsta iz roda Primula koje se također nazivaju jaglac, koriste se i imena kao obični jaglac, proljetni
jaglac, medicinski jaglac ili engleski jaglac. Primula veris L. ima kratki podanak i rozetu prizemnih listova, iz čijeg središta izbija više kratkih, 10 do 20 cm visokih cvjetnih stapki na čijim se krajevima nalazi po 5 do 12 žutih cvjetova, složenih u štitasti cvat. Cvjetovi su smješteni u zelenoj duguljastoj čaški. Listovi su duguljasto jajasti, lagano se suzuju u peteljku, blago su nazubljenog ruba, bjelkasto vunasti na naličju. Jaglac je rasprostranjen po najvećem dijelu Europe, a proširio se i po zapadnoj Aziji, Sibiru i Kavkazu. Raste u svijetlim listopad nim šumama, među grmljem, na livadama i šumskim čistinama. U Hrvatskoj raste na sunčanim livadama i grmovitim rubovima, prvenstveno u brdskim i gorskim područjima. Kemijski sastav Kao biljna droga koriste se osušeni podanak s vlaknastim korijenom (Radix Primulae) i osušeni cvjetovi (Flores Primulae) koji sadrže brojne biološki aktivne sastavnice. Najvažniji za farmakološku aktivnost su glikozidni oblici triterpenskih saponina, pri mula kiselina A i protoprimulagenin A, te njihovi derivati kojih u podanku i korijenu ima oko 5-15%. Udio im varira ovisno o iz voru droge. Korijen sadrži i estere fenilglikozida primulaverin i primverin iz kojih, pri razgradnji s enzimom primverazom, nastaju esteri metoksisalicilne kiseline koji drogi daju karakterističan miris. U cvjetovima su značajnije zastupljeni flavonoidi i eterično ulje, dok saponina ima vrlo malo. U laticama ih gotovo i nema, a male količine (oko 2%) nalaze se u cvjetnoj ča ški i u listovima. Stoga cvjetove treba brati zajedno s čaškom. Svojstva i djelovanje Ljekoviti pripravci jaglaca imaju raznovrsnu primjenu. U narodnoj medicini se koriste i korijen i cvijet, i to kod akutnih upala dišnog sustava i kroničnog bronhitisa, kod reumatskih mišićnih tegoba, neuralgičnih i
26 www.inpharma.com.hr
ostalih glavobolja, dismenoreje, zubobolje, opće slabosti, gihta, tjeskobe, nesanice, kro ničnog zatvora. Jaglac se već stoljećima koristi i u kozmetici, i to kao sredstvo za bjelju i mekšu kožu. Spektar primjene u službenoj medicini i farmaciji je, ipak, znatno uži, pa se pripravci jaglaca najviše primjenjuju za olakšavanje iskašljavanja i razrijeđenje sekreta kod katara gornjih dišnih putova. Čaj od jaglaca koristi se i zbog svojstva poticanja izlučivanja tekućine iz organizma (saponini i flavonoidi). Najvažniju ulogu u ekspektorirajućem dje lovanju jaglaca imaju saponini, koji se zbog svoje površinske aktivnosti u obliku monomolekularnog filma šire iz ždrijela na okolnu sluznicu respiratornog trakta i tako djeluju lokalno na razrjeđivanje i izlučivanje gu ste bronhijalne sluzi. Djelovanjem saponina jaglaca ujedno se pojačava pokretljivost cilijarnih resica bronhijalnog epitela čime se po tiče uklanjanje sluzi. Stoga se pripravci jaglaca primjenjuju kao sekretomotorički i sekretolitički ekspektoransi pri bronhitisu, kašlju i prehladi za lakše iskašljavanje obilne sluzi iz respiratornog sustava. Gotovi pripravci jaglaca gotovo se uvijek spravljaju u kombinaciji s drugim ljekovitim biljkama. Jaglac se pri tome najčešće miješa s timijanom i majčinom dušicom, zatim korijenom sljeza, korijenom sladića, plodovima anisa. Većina kliničkih studija djelotvornosti jaglaca odnosi se, također, na opise djelotvornosti kombinacije korijena jaglaca i maj čine dušice ili timijana. Pripravci i doziranje Korijen i cvijet jaglaca koriste se u obliku čajeva ili gotovih ljekovitih pripravaka koji su dostupni najčešće u obliku sirupa. Kao dnevna doza preporučuje se 1 g korijena ili 3 g cvjetova jaglaca, odnosno odgovarajuća doza gotovog pripravka. Za djecu mlađu od 10 godina primjenjuje se polovica doze za odrasle. Pripravci jaglaca su u propisanim dozama sigurni za primjenu. Kod osjetljivih osoba mogu zbog iritacije sluznice izazvati želučane tegobe i mučninu, posebno pri nepropis noj primjeni. Cvjetovi mogu kod nekih osoba izazvati pojavu alergije.
Islandski lišaj Islandski lišaj nije cijenjen samo zbog svoje farmakološke aktivnosti. U nordijskim zem ljama koristio se i kao hrana za ljude i životinje. Pripremao se kao povrće, mljeo u braš no i upotrebljavao za pečenje kruha. Od njega su se pripremali žele i pasta, pa čak i čokolada. Njegova ljekovita svojstva prvi su prepoznali Islanđani. Preporučivali su ga za plućna oboljenja. Koristio se u ob liku tonika kod tuberkuloze i protiv proljeva. Za vanjsku primjenu koristio se kod rana koje teško zacjeljuju. Iako ga službena medicina nije uvijek visoko rangirala, danas je cijenjen kao pomoć kod kašlja i preopterećenih glasnica.