Pripovijest nas vodi tri tisućljeća daleko u prošlost, u brončano doba, kada su na Sjevernom Jadranu živjeli razni narodi, plemena i rodovi. Od surovog svijeta zaštitili su se gradnjom naseobina na vrhovima uzvišica, koje su branila barem dva obruča moćnih bedemskih suhozida. U tim su zajednicama ljudi zasigurno poznavali brojne pripovijesti o junaštvima koje su se prenosile usmenom predajom iz roda u rod, iz plemena u pleme. Junaštvima o kojima čitamo u priči o dječaku očiju smeđih i duginih boja, Aviku, i djevojčici Diti. Njihova se priča zbiva u vrtlogu zlopamtivih bogova, divljih životinja i pljačkaških konjanika, u kome ima mjesta samo za jedan mač – sveti mač pravde.