Sveti mač pravde by igabibarun

SVETI MAC PRAVDE TINA ROŽAC

Ilustrirao: Matija Cipurić

U našim krajevima nitko od naših ljudi ne zna točno gdje se nalazi tajanstvena špilja. U davna vremena, dok je zemlja još bila pusta i hladna, bez ijednog živog stvora, u špilji su se sjedinili bog neba i boginja zemlje. Zemlja se zatresla, a iznad njih je nastala duga, simbol čiste ljubavi što spaja nebo i zemlju. U špilji su bogovi povili dječaka i djevojčicu. Od tada se ljudski rod raselio po cijelome svijetu, a u znak zahvalnosti naši su preci u toj špilji načinili svetište, u kome su se bogu neba i boginji zemlje svakoga ljeta na najduži dan prinosile na dar najveće dragocijenosti. 2

U njoj su potražili utočište svećenici i svećenice ne bi li se nahranili duhovnim moćima, ukrasivši njene zidove crtežima jelena, medvjeda, veprova i druge divljači. Oko špilje izgradili su zidine, a oko njih još jedne. Unutar njih, u zaklonu od surovog vanjskog svijeta, podigli su više nastambi, osnovavši tako prvo naselje. Toj utvrđenoj naseobini, gradini, nadjenuli su ime kaštelir. Tvorci su bili ponosni na bića koja su stvorili. Ali čovjek ne bi bio čovjek kad si ne bi navukao nesreću na vrat.

Jednom su se u kašteliru rodili blizanci koje su roditelji odgajali kao suparnike. Svi su se žitelji kaštelira toliko bavili njihovim neprestanim prepirkama, da su na ljeto zaboravili prinijeti darove u svetu špilju. Zaboravili su i koliko su zaštićeni i sretni, zaboravili su se zahvaliti bogovima za svoje živote. Time su na sebe navukli strahoviti gnijev boga neba. Bog je tada stao ispred majke i oca, i zagrmio najdubljim glasom: »Sve što sam vam darovao ja ću vam uništiti. Nezahvalnici! Kaštelir ću vam satrti u prah i zidine sravniti sa zemljom, samo špilju ću vam ostaviti kao opomenu. Samo zato što sam vas ipak stvorio, naći ću mrvicu milosti za vas. Vaši će sinovi dobiti svatko svoju gradinu. Prva će se zvati Jelenji kaštelir, a druga Medvjeđi kaštelir. A dječaci će – kao i stanovnici njihovih kaštelira – zauvijek živjeti u neprijateljstvu i nikada se više neće vidjeti.

Sveta špilja odsada će se zvati Zmijska špilja! Dragocijenosti i darove zadržite za sebe, a u špilju neka samo uđe tko se usudi! Tamo će ga na stolcu čekati sveti mač pravde koji će svakom uljezu presuditi po mojoj volji! Dan i noć će ga čuvati zmija, moja povjerenica.« Od tada je Zmijska špilja bila ničija i nitko se nije odvažio prijeći preko njenog praga. Medvjeđi i Jelenji kaštelir dugo su živjeli jedan pored drugoga – u neprijateljstvu, no bezbrižno i tiho. Nihovi žitelji nisu se međusobno poznavali, ali nije se zaboravljalo da su njihovi susjedi ujedno i njihovi neprijatelji. 5

Jednog se dana u Medvjeđem kašteliru kao jedino dijete velikog poglavara Magapla i njegove plemenite žene Oplike rodio njihov nasljednik Aviko. No Aviko nije bio običan dječak. Povodom njegova rođenja mladi je poglavar Magapl ponosno objavio pred čitavom zajednicom: »Tri dana i tri noći slavit ćemo dolazak našega nasljednika. Naši su nam preci prenijeli da će se zvati Aviko, jer se dječak rodio s nadljudskim okom – donja polovica je smeđa, gornja šarena. Kao da je netko smeđookom dječaku u gornjoj polovici oka nacrtao dugu. A duga znači božju milost i naviješta mir.« Tako je Medvjeđi kaštelir cijelu noć slavio uz pjesmu, ples, melodije lire i ritam udaraljki. Pri pogledu na slasna jela svima su curile sline. S glinenih su tanjura najprije zamirisala variva, potom je slijedila pirova kaša s pečenom janjetinom, a za kraj su kao poslastica stigle medene dunje iz južnih krajeva.

Plesu i veselju nije se nazirao kraj, no već sljedećeg jutra dogodilo se nešto čemu se žitelji kaštelira nisu ni najmanje nadali. 7

»Društvo, u lov,« odlučio je ponosni otac Magapl u želji da se dođe do još mesa za novu gozbu. Jahali su daleko i već se pomalo umorili, kad su na granici svog prostranog teritorija naišli na samog Fervaloka, poglavara susjednoga Jelenjeg kaštelira. Crnokosi suhonjavi poglavar nije bio naročito bistar, a još manje snažan, ali učinio bi sve da ojača svoju moć u kašteliru. Kako i nije bio baš omiljen, neprestano je tražio načina da se pred svojim ljudima iskaže i opravda svoje poglavarstvo – svoje prvenstvo među jednakima. Stoga je već ranije sklopio savezništvo s prevarantom Voltom. Za njegovu pomoć, kada se za nju ukaže potreba, poglavar je Voltu zauzvrat obećao svoju rosno mladu kćer Ditu. Toga dana susret s Magaplom došao je Fervaloku kao naručen – u neposrednoj blizini Zmijske špilje, o kojoj već stoljećima nitko nije ni pomišljao da je prisvoji. Govorilo se da u njoj zmija čuva brončani mač gnijevnog boga neba, i svi su to znali. Fervalok je časkom zastao, po glavi su mu se rojile misli. »A zašto svi izbjegavamo špilju? Mač gnijevnog boga neba samo je mač, što nam on može? Kad bih zauzeo špilju, dobio bih bolji nadzor nad cijelom zemljom. A mač… Dođe li u moje ruke, zmiji ću odsjeći glavu i time svima dokazati svoju moć. U Jelenjem kašteliru konačno ću potvrditi svoju vlast, na ponos svih svojih podanika.« Odjednom mu nešto pade na um i on izvali: »Magapl, slušaj!«

Svi prisutni krišom su zakolutali očima, ali ono što je Fervalok rekao u trenutku ih je otrijeznilo: »Izazivam te na dvoboj. Prsa o prsa. S mačem. Pobjedniku će pripasti Zmijska špilja. U boj!« »Polako, polako! Ta ne misliš ozbiljno! Zmijska špilja je ničija,« odlučno je odvratio Magapl. »Upravo zato. Zar nije šteta?« podrugljivo se nasmijao poglavar. »Kako ti pada na um? Pomisli samo kakav gnijev božji će se svaliti na nas!« »Ja se nimalo ne bojim. To su stare priče, nitko u njih više ne vjeruje. A zapravo… Kada bolje promislim… Ti se ionako ne bi usudio ući u špilju. Pa neka onda bude moja.« Te su riječi tako podbole Magapla da se više nije mogao suzdržavati: »Špilja nikada neće biti tvoja!« rasrdio se. Magapl je, a da nije bio ni svjestan što čini, posegnuo za mačem. Taj je pokret spremno dočekao ratoborni Fervalok. Izvukao je mač i u tren oka rasplamsala se borba na život i smrt.

Fervalok je napadao odlučno i brzo, ali po snazi i spretnosti Magaplu nije bio ni do koljena. Međutim, Jelenji poglavar imao je tajno oružje – to je bio Volto. Prepredenjak je uputio znak Fervaloku da sprema zamku sakrivši se iza obližnje stijene. Fervalok je, znajući da mu obojica trebaju prići bliže, stao uzmicati prema stijeni. Ubrzo ga je Magapl spretnim zamasima mača gotovo pritijesnio uz hladan kamen, te je izgledalo kao da Fervalok više ne može ustuknuti. Daljnja borba mogla se odvijati još samo u krugu – izdaleka se činilo kao da plešu. Fervalok je spašavao živu kožu i jedva se održavao na nogama preplašeno čekajući Voltovu pomoć. Metalni zvuci oštrih mačeva svima su utjerali strah u kosti, osim Voltu, koji je u zasjedi vrebao zgodnu priliku za napad. Kada su suparnici napokon zauzeli položaj u kojem su tijelima djelomično zakrivali pozadinu od pogleda mnoštva, Volto je spretno iskoristio priliku, skočio iza kamena i zarinuo svoj dugi nož u Magaplova leđa. Zatim ga je brzo izvukao i ponovo se sakrio, tako da ga nitko osim Fervaloka nije primijetio. Magapl je klonuo. Fervalok, ranije posve izgubljen u borbi, sada je, ohrabren, skočio na njega.

Magaplovim je prijateljima od tog prizora zastao dah. Magapl se nije micao. »Pao je,« pobjedonosno je izjavio Fervalok. »Zmijska špilja je naša!« Fervalok je krenuo prema špilji, no u tom trenutku nebo je naglo potamnilo, a neposredno ispred njega svom silinom udarila je munja kakvu ljudsko oko još nije vidjelo. Fervalok je odskočio: »Odlazimo! Svi! U Jelenji kaštelir!« Odjahao je najbrže što je mogao, a za njim svi njegovi pratioci. »Osvetit ćemo se!« povikao je za njima jedan od Magaplovih prijatelja. Preneraženi, okupili su se oko umirućeg poglavara, zajedničkim ga snagama podigli i odnijeli prema Medvjeđem kašteliru. Prije nego što je Magapl u mukama dočekao svoj zadnji trenutak, skupio je svu snagu što mu je još ostala tiho izustivši: »To je bila podvala. Prevarant iz njihovih redova zabio mi je nož u leđa.«

A tko je umorio poglavara sada više nije bilo važno. Susjedne su zajednice nepobitno ušle u spor, dok je Medvjeđi kaštelir strpljivo čekao da novi poglavar Aviko odraste i da se osveti za smrt svoga oca. Oplika se nakon muževe sahrane zavila u vječnu žalost, život je tekao dalje i, dok bi okom trepnuo, Aviko je već živahno trčkarao livadama.

Jednoga ljetnog jutra, malog Avika probudila je ugodna toplina sunčevih zraka koje su prodirale kroz ulazna vrata. Protrljavši pospane smeđe-dugine oči, iznenađeno primijeti da na vratima stoji majka. »Idemo?« s osmijehom je pogledala prema dalekim brijezima, na kojima su stajali ponositi kašteliri. Dječaku nije trebalo dvaput reći. Potrčao je k majci i povukao je za haljinu. Jutranje svjetlo ocrtavalo je duge sjene visokih unutarnjih zidina kojima je u polukrugu bio utvrđen Medvjeđi kaštelir. Ako si ih želio cijelom dužinom prijeći medvjeđim koracima, morao si ih napraviti barem tisuću. Na oba su se kraja zidine prekidale uza sam ponor, tako da je kaštelir bio siguran od zvijeri, pljačkaša i neprijatelja. 14

Na jednom od dva prolaza iz utvrde, na velikim vratima, budno su stražarila dva snažna mladića. »Dobro jutro, gospođo i mladi gospodine,« obratio im se jedan od njih dubokim glasom otvorivši im škripava masivna vrata od brvana. »Dobro jutro,« odgovorili su jednoglasno i stali se probijati pšeničnim poljem ukrašenim živo crvenim makom, do vanjskih zidina, koja su u širokom luku okruživala unutarnji bedem, i dalje prema šumi. Uz ljubazni pozdrav stražara zaškripala su i druga, vanjska vrata – i već su bili nadomak šume, svatko veseleći se svojim najdražim šumskim plodovima… sin jagodama, gljivama i puževima, a majka medu i ptičjim jajima.

Ljetno jutro je prešlo u podne. Nakon višesatnog branja plodova, listova i korijena, mali Aviko i udovica Oplika su, prvi put u dječakovu životu, stigli do ruba kaštelirskog teritorija. Sjeli su kako bi se odmorili. »Gle, Aviko,« nakon kraće tišine rekla je majka usmjerivši kažiprst prema jednoj točki, »tamo, na pola puta između najvećeg hrasta i nakrivljenog bora skriven je ulaz u Zmijsku špilju. Tamo je, dragi moj Aviko, u junačkom boju za Medvjeđi kaštelir dao život tvoj otac, moćni poglavar Magapl. Pogledaj, to je sve što mi je ostalo od njega,« šapnula je sinu na uho i objesila mu oko vrata amulet u obliku psa. »Zmijsku špilju u nepravednoj je borbi prisvojio Fervalok, poglavar Jelenjeg kaštelira. Ali kako sam dočula, do današnjeg dana se nitko njih nije osmjelio ući u nju. Ti, Aviko, ti ćeš biti vođa na koga računaju svi stanovnici našeg kaštelira. Ti ćeš se osvetiti za očevu smrt, a to će se dogoditi nakon što te zmija pozove u špilju.« Mali Aviko je slušao je majčine riječi otvorenih ustiju, no nije mnogo razumio.

Tog dana nije imao ni naročite sreće pri branju plodova. U košarici, koja mu je sezala do koljena pa i više, samovalo je tek nekoliko prepeličjih jaja što ih je usput pronašao u gnijezdima. A bili su na povratku i oglasio se prazan želudac. Napokon ih je ipak ugledao… jagode! Prve ljetošnje jagode. Tako su bile slatke i toliko ih je bilo, da ih se mogao najesti do sitosti. A kad se sav crven oko usta uspravio, ugledao je ispred sebe ogromnog vepra. »Maaajkooo,« kriknuo je prestravljeno, ostavši na mjestu kao ukopan. Oplika se u trenu okrenula prema sinu i svom žestinom skočila između dječaka i divlje životinje. »Trči, Aviko, trčiiii!« Dječak je shvatio. Prestrašeno je otrčao u duboku šumu.

Dugo je, uplakan, u velikom krugu trčao koliko su ga noge nosile, sve dok se nije počela spuštati večer. Tada je, zdvojan i izmoren, ponovo ugledao špilju. Sklonio se u nju čvrsto stisnuvši amulet u obliku psa, što mu ga bijaše poklonila majka. Sada bi ga ona sigurno ugrijala i zapjevala mu pjesmicu. Ali nije je bilo. Tresući se na hladnom kamenu dugo u noć, naposlijetku je zaspao. Zmija se pri pogledu na nedužnog dječaka nije pomakla. Sklupčana, promatrala je događanje.

Taj put nije ga probudila sunčeva zraka, već vesela pjesma. »Maaajkooo!« radosno je povikao. Ali to nije bila majka. Ispred špilje ugledao je tamnokosu djevojčicu. »Tko si ti?« »Iko,« odgovorio je dječak. Tada je imao tek nešto više od dvije godine i još nije znao dobro izgovoriti svoje ime. »Odakle si?« Slegnuo je ramenima. »Znaš li govoriti?« Začuđeno ju je pogledao. Bila je dvije godine starija od njega, a već je poznavala sve staze. »Ja sam Dita.« Njezin radosni smijeh smjesta ga je očarao. Primila ga je za ruku i odvela prema svome domu. Dugo su hodali sumračnom šumom. U jednom trenutku su se stabla razrijedila i oni su napokon izašli iz šumskog šipražja. Dječak je zadivljeno zastao. Ispred njega, čarobno obasjan, na zelenom brežuljku bočio se kaštelir okružen dvostrukim zidinama, unutar kojih je se moglo vidjeti stado ovaca i koza na paši. Premda Aviko još nikada nije bio tako daleko od majke, ubrzo ga je preplavio osjećaj sigurnosti. »Vidiš, Iko, to je moj dom. To je Jelenji kaštelir,« objasnila mu je Dita.

Ditina mati Galga upravo je tkala vunu kad je na vratima ugledala ne jedno nego dvoje djece. »Što se dogodilo, Dita?« »Pronašla sam ga u šumi. Ime mu je Iko. Gotovo ništa ne govori.« »Nesretni dječače, izgubio si se. Kod nas ćeš ostati, Iko,« smilovala mu se Galga. Kutlačom mu je nasula punu zdjelu kaše, koju je pripremila od mješavine mahuna, žitarica i svježeg bilja. Pored ukusnog objeda i ljubaznih Ditinih osmijeha Ikova je tjeskoba ubrzo isparila. Umjesto nje, preplavio ga je osjećaj sigurnosti. Osjećao se gotovo kao da je kod kuće.

Prolazile su godine i Aviko je odrastao u ljubaznog i velikodušnog, no ništa manje odlučnog, hrabrog, snalažljivog i svojstvenog mladića. Snažne visoke građe, sjajnih kestenjastih kovrča i očiju smeđih i duginih boja lako je privlačio poglede djevojaka. Mada možda i nije bio najljepši od svih mladića, zasigurno je važio kao najhrabriji. Pomislimo li još i na njegov istančani smisao za humor kao i spremnost da pomaže pri raznim poteškoćama, nije nimalo čudno da je žiteljima kaštelira uistinu prirastao srcu. Svima osim Ditinom ocu Fervaloku. Da, upravo onom Fervaloku koji je malo nakon dječakova rođenja sudjelovao u ubojstvu njegova oca. Dječak je najprije htio steći njegovu naklonost, no Fervalok se, kao da je znao tko je, sve vrijeme prema njemu odnosio prezrivo.

Zbog njegovog odnosa prema dječaku patila je i Dita. Premda je voljela svog oca, u njihovim nesuglasicama uvijek bi se postavila na stranu prijatelja. No, njezina se naklonost prema ocu do kraja poljuljala, kad joj je jednog popodneva najavio: »Kćeri moja, danas je tvoj sretan dan. Tvoju sam ruku prije više godina obećao mojemu najvjernijemu čovjeku: Voltu. Danas si dovoljno odrasla da ti mogu priopćiti tu sretnu istinu.« Dita je s gorčinom i mukom pomislila na škrtoga starca s kojim će morati živjeti do kraja života. U njezinoj glavi u tom trenutku zavladao je pravi košmar. Jedinu utjehu mogla je potražiti u društvu prijatelja Ika, kojeg je zajedno s vršnjacima upravo te večeri čekao obred inicijacije, ulaska mladića u odraslu dob.

Svi su se stanovnici okupili u središtu kaštelira. Na jednoj strani mnoštva stajao je Aviko, a na drugoj kaštelirski svećenik crvenoga oslikanog lica u živopisnim svečanim odorama. Duž staze koja je prolazila kroz mnoštvo pratili su ga glasni pjevači i svirači. Podignute glave mladić je izdržao hodanje po žeravici, gnjurenje glave u vodu i ispit bacanja koplja, te tako bio primljen u svijet odraslih. Dobio je dužnost čuvanja svog kaštelira, kao i dozvolu za trgovinu sa susjednim i udaljenim kaštelirima te prijevoz robe konjem ili mulom.

Otada je svakih nekoliko dana kretao na put prema moru, gdje je obalnim stanovnicima prodavao kože, jaja, med, meso, ljekovito bilje i druga dobra koja je znao sam uzgojiti i privrijediti. Vremenom je u robnoj razmjeni u morskim krajevima uspio skupiti nešto dragocijene soli, koju je potom kod domaćih ljudi razmijenio za glinene posude, nekoliko vunenih suknji i brončanih motika. Svoje je bogatstvo ponosno pokazao Diti: »Sutra rano ujutro poći ću prema moru. Tamo ću sve ovo razmijeniti najmanje za tucet bisera.« »Mogu li s tobom?« bez oklijevanja upitala je djevojka, »reći ću da idem po korijen lincure.« »Na putu do tamo raste mnogo lincure. Nabrat ćeš je i nitko neće pomisliti da si bila sa mnom,« ushićeno se složio Aviko. A zbog Ditine želje je srce mu je počelo jače tući.

U nepoznato su krenuli još prije svitanja. Tamni put tijesno je stisnuo jedno uz drugo. Svaki zvuk je mogao značiti opasnu zvijer, no zajedno su se osjećali jači nego ikada. Nakon nekoliko sati hoda, u daljini su ugledali more, a uz samu obalu moćni kaštelir s trostrukim zidinama. Ditino se oko zaustavilo na koloni pomičnih točkica, za koje se ubrzo pokazalo da su to zapravo nosači koji nose pune košare soli iz obližnjeg mora, gdje se u velikim brončanim zdjelastim posudama grijala morska voda i tako dobivala sol. »Moje oči nikada nisu vidjele ništa slično,« čudila se Dita. Lakih nogu prošli su pored straže, jer su stražari već poznali Avika.

Kad su prošli i kroz posljednja vrata, Diti se otvorio sasvim nov svijet. Na vrhu kaštelira uzdizao se ogroman, munjom ožežen no još uvijek živ hrast. S hrastovih grana visjele su crne lubanje risova, a oko debla bila je opasana dugačka ogrlica od raznobojnih galebovih kljunova kojom su uz stablo bili prikliješteni golemi oklopi morskih kornjača – što je značilo da su došli u Kornjačin kaštelir. Na živopisnoj tržnici usred kaštelira blistale su se poslastice i dragocjenosti o kojima kod kuće nije mogla ni sanjati. Zadivljeno je prelazila pogledom preko brižljivo skrojenih i pomno sašivenih haljina svakojakih boja, preko vješto oslikanih vaza, te se naposlijetku zaustavila na širokoj paleti brončanog nakita. Nije se mogla načuditi svim broševima, ukosnicama i kopčama, no posebno joj je pala u oči kopča s tropregom. To je izdaleka primijetio i Aviko. Kako je bio dobar trgovac, ubrzo je sve prodao za dva tuceta bisera. S polovicom bisera napokon si je mogao priuštiti vlastitu mulu, dok je drugu polovicu krišom razmijenio za kopču s konjskim tropregom. Njome je želio iznenaditi djevojku, za kojom mu je potiho tuklo srce.

Put je na povratku vodio pored Zmijske špilje. »Ovdje je uvijek tako lijepo. Hajde, zaustavimo se malo,« predožio je Aviko. Ljetne temperature bile su još dovoljno ugodne te su izmoreni legli ispred špilje u travu, promatrajući u tišini zvjezdano nebo. U čvrstom zagrljaju zamalo su zaspali, kad je mula odjednom zahrzala. Iz šume su dolazili nepoznati glasovi.

»Tu ćemo prenoćiti,« rekao je vođa konjanika odlučnim, promuklim glasom. »Ne! Ne čekajmo, odmah napadnimo dok još spavaju,« prigovorio je jedan od njegovih pajdaša. »Ovako mi je rečeno: od Zmijske špilje vode dva puta. Jedan, onaj prema zvijezdi Sjevernjači, vodi prema Jelenjem kašteliru, a drugi pod pravim kutom pa lijevo, prema Medvjeđem kašteliru. Nas je premalo da bismo sada napali. Pričekajmo jutro. Tada zauzmimo jedan kaštelir, okrijepimo se i kad padne noć napadnimo drugi!« »Neka bude tako, Hosti, kako ti kažeš.« Nekoliko trenutaka Aviko i Dita nisu mogli doći do daha. »Napasti će i naš kaštelir!« »Moramo ih obavijestiti,« odlučno je rekao Aviko. U tišini su pričekali da su nepoznati konjanici zahrkali i pali u dubok san, a zatim se s mulom spretno iskrali prema domu. 29

U kašteliru su digli uzbunu i za nekoliko minuta svi su bili na nogama. Svi osim Fervaloka, koji se nije obazirao na dječakove »djetinjarije«. Radije je bezbrižno spavao dalje. Avikova hrabrost tako je još više došla do izražaja. Žiteljima se obratio riječima rođenog vođe: »Ljudi, ispred špilje spavaju okrutni konjanici. U ranu zoru će nas napasti. To je njihov plan. Plan koji ćemo im mi spriječiti. No sami ne možemo uspjeti u tome. Razbojnici žele izbrisati sa zemlje ne samo nas, nego i susjedni Medvjeđi kaštelir.« »Naše neprijatelje?« povikalo je mnoštvo. »Da, naše neprijatelje. Ali bez njih neće ići. Samo se zajedno možemo oduprijeti krvoločnom Hostiju i njegovoj mnogobrojnoj bandi.« Jedni su zabrinuto kimali glavom, drugi se zamislili a treći se počeli tresti. »To je jedini način. Ako nas napadnu, smrvit će nas u prah. Nas je premalo. Jeste li sa mnom?« »Jesmo!« »Dobro! Neka bude tako! A ja krećem na put da obvijestim Medvjeđi kaštelir. Usput ću još provjeriti kako su razbojnici naoružani.«

Čim je Aviko stigao do Zmijske špilje, iza oblaka se na horizontu kao naručeno pokazao mjesec. Njegov je sjaj našao put do mača – u trenutku je u špilji zabljesnuo majušni srebrni tračak. Pozornom Aviku to nije promaklo. Ohrabrio se i ušao u špilju. Mjesečeva svjetlost odbijala se od oslikanih vlažnih stijena. Usred špilje ugledao je zadivljujući brončani mač, oko kojeg je bila smotana poput mjesečine srebrna zmija. Bog neba sa zanimanjem je pratio događanje, i kako u Avikovoj duši nije našao ni zlobu ni bijes, dao mu je priliku, zapovijedivši zmiji da se udalji. Ovoga puta nije ga savladala srdžba.

S mačem u ruci Aviko je spretno našao put do Medvjeđeg kaštelira. Nitko nije bio budan. Poglavarevu kolibu nije bilo teško naći jer je stajala na vrhu kaštelira i po raskoši se vidno razlikovala od drugih. Uza samu kolibu jasno se na mjesečini vidio visok grab ukrašen crnom medvjeđom lubanjom i omotan pletenicom od zmijskih koža.

Kad je ušao u kolibu, na svoje veliko iznenađenje nije ugledao poglavara. Pred njim je stajala poglavarka sa svojim mačem u ruci i crnim povezom preko pola lica. »Čula sam škripu vrata. Tko si ti?« upitala ga je pomalo uplašeno ali odlučno. »Dolazim iz Jelenjeg kaštelira. I nas i vas će napasti razbojnici. Njih je jako mnogo. Samo zajedno se možemo obraniti. Mjesečina mi je pokazala put do brončanog mača iz Zmijske špilje. Uz pomoć njega bit ćemo nepobjedivi.« »Kako da ti vjerujem? Vaš poglavar je bio pohlepan i zato je moj muž morao umrijeti. Dok sam ja, Oplika, živa, nećemo biti saveznici. Radije ću umrijeti, radije neka umre cijeli kaštelir nego da Magaplovom ubojici pogledam u oči!«

Iznenada, Oplika je nasrnula na Avika: »Ubojice!« Zgrabila ga je za vrat, ali je odjednom zastala. U njenim se rukama sjajio amulet. Amulet psa. Amulet njenog muža. Amulet koga je poklonila sinu. Odjednom joj se u glavi odvrtjela cijela priča. »Stani!« Upalila je baklju te ga pogledala u lice. U njegovom je oku bljesnula duga. »Aviko! Moj Aviko!« uskliknula je u silnom oduševljenju. »Aviko?« »Da, slušaj. Prije dvanaest godina moga sina i mene napao je u šumi vepar. Žrtvovala sam se za sina, pa iako mi je divlja životinja razmrcvarila pola lica, uspijela sam je nadvladati. Vratila sam se u kaštelir i jedva sam preživjela. Bez mazanja vidarica i pomoći duhova naših predaka sada ne bih bila ovdje. Tako sam bila prepoznata kao junakinja, a zatim su me proglasili i za poglavarku. No moja se tuga nije mogla ozdraviti. Sin, koji je uspio pobjeći divljoj životinji, nikada se nije vratio. Oko vrata je nosio ovaj amulet. U njegovom je oku sjala duga. Nikada se nisi vratio. Sve do ovog trenutka.« Aviku su se zasuzile oči. Uspomene na rano djetinjstvo izbrisalo je vrijeme, ali srce ništa nije moglo prevariti. Znao je da ispred njega stoji njegova majka. Pao joj je u zagrljaj. A tada ju je zamolio za pomoć.

Oplika je smjesta okupila svoje ljude i svi zajedno odjahali su prema Jelenjem kašteliru. Kašteliri su udružili snage; činilo se kao da su odjednom zvijezde dovedene u red. Zajedno su jurnuli usuret neprijatelju. Do usnulih konjanika došuljali su se spretno i nečujno, da bi provjerili kakvo je pravo stanje. Prvi su krenuli majka i sin. 35

Opremljeni svatko sa svojom sjekirom, kopljem, bodežom, toljagom ili praćkom na Avikov su znak svi odjednom odlučno napali razbojnike, koji, iznenađeni i brojčano preslabi, nisu imali nikakvih izgleda za obranu. Prije svitanja svi su već beživotno ležali na tlu. Oplika i Aviko su ispred Zmijske špilje zajedno visoko podigli mač pravde. »Pobjeda!« povikali su u jedan glas.

Umjesto odjeka njihovog glasa začuo se odgovor s neba: »Oplika, plemenita junakinjo, i Aviko, neustrašivi mladiću, s vama govorim ja, bog neba! Danas ste me učinili sretnim. Povezali ste neprijateljske kaštelire i tako izbrisali moj višestoljetni gnijev. Aviko, imaj moj mač. Zaslužio si ga, jer si ujedinio oba kaštelira. Donijet će ti mir i ljubav, a tvoje će kaštelire štititi od neprijatelja i zvijeri.« Pogledali su se, nakon čega je Oplika odlučila: »Aviko, vrati se u Jelenji kaštelir. Vodit ćeš ga mačem pravde. Znaj da u Jelenjem kašteliru živi netko tko je na prevaru ubio tvoga oca. Budući da si Magaplov sin, pripada ti vlast i u Medvjeđem kašteliru. On je od tebe očekivao osvetu, ali ti ćeš mu darovati nešto bolje. Pravdu. A s njom će zavladati mir i ljubav.«

Prije nego što se Fervalok prvi put okrenuo u snu, mnoštvo ljudi na čelu s Avikom bilo je pred njegovim vratima. »Fervalok! Izađi!« zahtijevali su žitelji kaštelira. »Tko me budi?!« pospanim i hrapavim glasom povikao je poglavar. »Fervalok, nećemo tebe!« odgovorio mu je muški glas. »Hoćemo Ika!« »Avika. Moje pravo ime je Aviko.« »Hoćemo Avika!«

Aviko je mahnuo rukom i mnoštvo je utihnulo. »Fervalok, nitko te ne želi za poglavara. Razočarao si svoj narod. Žele da ja preuzmem vodstvo. A saznao sam da je zbog tebe morao umrijeti moj otac, Magapl. I zato te, budem li ja na vlasti, ne želim više vidjeti u svom kašteliru. Imaš li što reći u svoju obranu?« »Ništa što si rekao nije istina. Pravu istinu poznajemo samo ja i… Volto!« rekavši to, Fervalok je kažiprstom pokazao na svojega sukrivca.

»Ne bih ti vjerovao, Fervalok, da u Medvjeđem kašteliru nisam saznao istinu. Znam da mog oca nisi ubio ti, kako se vjerovalo u Jelenjem kašteliru. Na prevaru ga je ubio Volto da bi dobio Ditu za ženu. I jedan i drugi ste krivi za očevu smrt! Zato ću vas sada obojicu prognati!« Čuvši to, Fervalok se bacio na koljena: »Aviko, ne, samo to ne čini! Molim te, na koljenima te molim, oprosti mi! Sve viškove sa svoje zemlje od sada ću davati u zajedničku žitnicu. Kunem se!« Aviko je nekoliko trenutaka razmišljao i presudio: »Neka bude kako kažeš, Fervalok. Ako nas snađu nevolje, tvoj ću višak podijeliti među onima kojima je najpotrebniji. A sve dok je naš kaštelir dobrostojeći, višak se se povećavati preko trgovanja. Tako će biti. Time ćeš doprinijeti blagostanju zajednice i iskupiti se za svoja djela. Donesite mi vodu,« zapovijedio je stražarima.

»Hvala, moj poglavaru,« odahnuo je Fervalok s pognutom glavom. Na nju je svećenik izlio vrč vode da ga očisti od zla. Ni Volto, također, nije čekao. I on je pao na koljena pred poglavara, otvorio usta, ali ga je Aviko smjesta zaustavio: »Ne pokušavaj! Dovoljno je bilo milosti za danas! Van s njim, na otvoreno!« Volto se svim snagama nastojao oteti stražarima koji su ga čvrsto držali, ali nije mogao pobjeći od sudbine. Poglavareva odluka je bila konačna.

Avikova se priča raširila Jelenjim kaštelirom dok bi trepnuli. Svome novom poglavaru donijeli su na dar najdragocijenije kože, najmekšu vunu, najbolje grčko vino i nazdravije govedo. No, najveće iznenađenje čekalo ga je na kraju. Galga, koja ga je prva prihvatila u zajednici, progovorila je odlučnim glasom. Svih tih godina bojala se svojega muža, ali sada je znala da je mnoštvo na njenoj strani: »Aviko, u zahvalu i u znak pomirenja, zato što si našu zajednicu spasio od propasti, nudim ti Ditinu ruku, ako se ona slaže s time.« Dita je sramežljivo no s jasnim osmijehom pokazala da se slaže. Spuštao se sumrak. Aviko je pričekao Ditu pred njenim vratima i povukao je malo u stranu. Iz džepa je izvukao kopču s konjskim tropregom: »Ovo je moj dar za tebe. On će nam donijeti blagostanje, moć i nasljednike. Dajem ti obećanje da ću se brinuti za našu sreću i mir između oba kaštelira.«

Tako je nakon dugog čekanja nastupio njihov sretan dan. Ne bi se moglo reći je li bio obojen modrije od neba ili žarkije od sunca, no na svečanoj zakletvi mladenaca više nije bilo nikakve sumnje: iznad njih nadnijela duga. Svadbena svečanost trajala je sedam dana i sedam noći.

Nije se slavila samo svadba Dite i Avika, nego i mir među protivničkim stranama. Donedavno zavađene zajednice u svečanom su obredu uništile svaka po jedan svoj mač, bacivši ih na zemlju ispred Zmijske špilje, ne bi li tako potvrdile svoje savezništvo i suživot. A jedan je mač ipak zauvijek ostao iznad zemlje – sveti mač pravde.

Imena junaka upotrebljavao je narod, koji je u razdoblju brončanog doba živio pretežno na području današnje Istre. Značenje imena preuzeta su prema djelu Mate Križmana Rimska imena u Istri (Zagreb: Biblioteka Latina et Graeca, 1991): Aviko znači željen, voljen. Ime je nađeno u Roču i predstavlja istarsku inačicu imena Avitus. Osnova Avi dolazi od skr. ávih u značenju povoljan, slično i u glagolima, npr. gr. a(ω)ítas u značenju voljen. Dita je ona koja gleda, vidi. Ime dolazi od imena Ditica. Dit- je zajednički ilirsko-mesapski korijen iz ie. dheya-/dhi- »vidjeti, gledati«. Zapis imena Ditica nađen je u Buzetu i vjerojatno predstavlja ilirsko ime. Magapl znači vrlo jak. Ime je venetsko-istarsko i sestavljeno je od mag- u značenju »vrlo« (ilir. mega-, gr. mag) i apl- u značenju »snaga« (staronord. afl-). Oplika znači jaka. Ime dolazi od venetskog ili istarskog imena Oplus, a ovo od ie. *apelo u značenju »snaga«. Žensku inačicu Oplica (Oplika) nalazimo na Cresu. Fervalok znači plameni, vreo. Venetsko-ilirsko ime, koje je bilo nađeno npr. u Buzetu, dolazi od lat. korijena ferv-, što znači »vreti, plamtjeti«. Galga znači ona koja duboko razmišlja. To ilirsko ime nađeno je npr. u Puli i dolazi od imena Galgestes, a ovo od ie. *ghalgh-, što znači »ozbiljno razmišljati«. Volto je onaj koji želi, željan. Ime koje je nađeno u Buzetu i Labinu dolazi vjerojatno od ilirskega imena Voltimesis, a ovo od ie. *wel-, što znači »željeti«. Hosti je tuđinac, neprijatelj. Ime dolazi od ie. *ghostis u značenju »tuđinac«, lat. hostis u značenju »neprijatelj«. Imena s korijenom host- česta su keltsko-ilirska imena a nađena su npr. u Labinu, Obrovcu i Puli.

OPĆINA LANIŠĆE

OBČINA KOMEN

Slikovnica »Sveti mač pravde«, autorice Tine Rožac, nastala je u okviru projekta KAŠTELIR – Prazgodovinska gradišča in etnobotanika za trajnostni turizem in razvoj podeželja – od Krasa (preko Brkinov, Čičarije in Istre) do Kvarnerja / KAŠTELIR – Prapovijesne gradine i etnobotanika za održivi turizam i ruralni razvoj – od Krasa (preko Brkina, Ćićarije i Istre) do Kvarnera, kojeg sufinancira EFRR kroz Program suradnje Europske unije Interreg V-A Slovenija – Hrvatska. Za njen sadržaj isključivo su odgovorni nakladnik i sunakladnici i ni u kojem slučaju ne odražava stavove Europske unije.

Tina Rožac Sveti mač pravde Ilustrirao i suoblikovao Matija Cipurić © 2020, Buča Urednik: Darko Darovec Prijevod: Edo Fičor Stručno savjetovanje: Žiga Oman, Maša Sakara, Darko Darovec Grafičko oblikovanje: Žiga Valetič Tisak: Nonparel d. o. o. Nakladnik: Buča, d. o. o. Kolarjeva ulica 47, 1000 Ljubljana Za nakladnika: Samo Vadnov

Naručnik: Občina Izola Sunakladnici, © partneri projekta KAŠTELIR: Občina Komen – vodeći partner, Občina Izola, Univerza v Mariboru, Inštitut IRRIS za raziskave, razvoj in strategije družbe, kulture in okolja, Istarska županija, Općina Lanišće, Općina Mošćenička Draga, Javna ustanova »Park prirode Učka« Prvo e-izdanje. Publikacija je besplatno dostupna u digitalnom obliku na: www.buca.si Ljubljana, Izola, 2020 Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne može reproducirati ili distribuirati bez pismenog odobrenja nakladnika ili sunakladnika.

Kataložni zapis o publikaciji (CIP) pripravili v Narodni in univerzitetni knjižnici v Ljubljani COBISS.SI-ID=48445443 ISBN 978-961-7114-08-9 (pdf)