Sveti mač pravde

Taj put nije ga probudila sunčeva zraka, već vesela pjesma. »Maaajkooo!« radosno je povikao.

Ali to nije bila majka. Ispred špilje ugledao je tamnokosu djevojčicu. »Tko si ti?« »Iko,« odgovorio je dječak.

Tada je imao tek nešto više od dvije godine i još nije znao dobro izgovoriti svoje ime. »Odakle si?« Slegnuo je ramenima. »Znaš li govoriti?« Začuđeno ju je pogledao.

Bila je dvije godine starija od njega, a već je poznavala sve staze. »Ja sam Dita.« Njezin radosni smijeh smjesta ga je očarao. Primila ga je za ruku i odvela prema svome domu. Dugo su hodali sumračnom šumom. U jednom trenutku su se stabla razrijedila i oni su napokon izašli iz šumskog šipražja. Dječak je zadivljeno zastao. Ispred njega, čarobno obasjan, na zelenom brežuljku bočio se kaštelir okružen dvostrukim zidinama, unutar kojih je se moglo vidjeti stado ovaca i koza na paši.

Premda Aviko još nikada nije bio tako daleko od majke, ubrzo ga je preplavio osjećaj sigurnosti. »Vidiš, Iko, to je moj dom. To je Jelenji kaštelir,« objasnila mu je Dita.