„Bosna i Hercegovina ima povijesno najutemeljenije granice“. Preporod, god. XLVII, br. 5/2017, 1

Preporod ISLAMSKE INFORMATIVNE NOVINE • GOD. XLVII • BROJ 5/ 1087 • 1. MART 2017. • 2. DŽUMADE-L-UHRA 1438.

(MNE, SER, HR, SLO, MAK 1,50 €) CIJENA 1,50 KM

Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sebe

(Kur’an)

www.preporod.com

Domovino,sretan ti Dan nezavisnosti

U povodu Dana nezavisnosti BiH razgovarali smo s istaknutim historičarem profesorom dr. Husnijom Kamberovićem

Bosna i Hercegovina ima povijesno najutemeljenije granice Sagledavanja Saradnik “Preporoda” iz Washingtona: Kuda ide Amerika?

20

Svjedočenje Pitao sam se da li će moja majka saznati kako sam ubijen?

24

Pogledi Zbog čega nam je potreban dan majki?

28

Intervju Bosna i Hercegovina ima povijesno najutemeljenije granice PREPOROD: Je li postojalo sistematski planirano pripremanje referenduma? Čak se i u naučnim krugovima obično misli da je referendum o nezavisnosti bio rezultat aktivnosti bosanskohercegovačke političke elite od 1990. godine. to bi značilo da je Bosna i Hercegovina aktivno radila na disoluciji Jugoslavije. međutim, nije baš bilo tako i Bosna i Hercegovina ne samo da nije imala aktivnu ulogu u procesu raspada Jugoslavije nego je imala interes i radila na to“Danas su ti napadi me da se Jugoslavija, u tranprilično opasni i sformiranom vidu, sačuva. ozbiljno ugrožavaju U tom smislu je bio i prijedbosanskohercegovačko log Izetbegović-Gligorov o društvo. Oni su ozbiljni tzv. „stepenastoj federaciji“ koji je podrazumijevao tranzbog toga što dobrim sformaciju Jugoslavije u drdijelom dolaze iz same žavni okvir koji bi bio komBosne i Hercegovine, promis između konfederacije (što su željele Hrvatska i iz domaćih struktura Slovenije) i čvršće federaci– državnih, naučnih, je (što su željele Srbija i Crna kulturnih itd. i u Gora). U takvoj situaciji alitome se krije njihova ja Izetbegović i Kiro Gligovelika opasnost.“ rov su predložili kompromisno rješenje, ali drugi to nisu prihvatili i Bosna i Hercegovina jednostavno nije imala druge alternative nego se i sama upustiti u proces izlaska iz Jugoslavije i krenuti na put nezavisnosti.

Odluka o referendumu je bila jednostavno isprovocirana od strane drugih, jer bi u suprotnom Bosna i Hercegovina na jugoslavenskim ruševinama postala dio velike Srbije. Naime, Bosna i Hercegovina je na put neovisnosti krenula kada su drugi, prvenstveno milošević i tuđman, odbacili sve opcije transformacije Jugoslavije koja je podrazumijevala očuvanje pu-

Prof. dr. Husnija

U povodu Dana nezavisnosti BiH razgovarali smo s istaknutim povjesničarem i intelektualcem profesorom dr. Husnijom Kamberovićem, koji je pored angažmana na Filozofskom fakultetu u Sarajevu bio i direktor Instituta za istoriju u Sarajevu.

Autor je brojnih znanstvenih djela i članka i saradnik u evropskim znanstvenim centrima i na univerzitetima poput Humboldta u Berlinu. ne ravnopravnosti svih republika. Stvari su odlučno krenule u tom pravcu u oktobru 1991. kada je Skupština BiH usvojila Platformu o položaju Bosne i Hercegovine u budućem ustroju jugoslavenske zajednice. Nekoliko dana nakon usvajanja ove Platforme, u okviru Konferencije o Jugoslaviji prezentiran je dokument pod naslovom Okviri za generalno rješenje jugoslavenske krize u kojem se predviđala uska suradnja suverenih i nezavisnih republika. Slobodan milošević je odbacio taj dokument, pa je usvojena Platforma bila osnova za kasniju poziciju BiH u procesu međunarodnog priznanja. Stvari su se ubrzale u decembru 1991, kada je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine podnijelo zahtjev za međunarodno priznanje, a nakon mišljenja Badinterove komisije o potrebi provedbe referenduma kako bi se ispitalo mišljenje građana, Skupština BiH je 25. januara 1992. donijela odluku o održavanju referenduma 28. februara i 1. marta 1992. godine. U tom razdoblju, od donošenja odluke do održavanja referenduma, aktivisti SDa su agitirali među narodom, ali je to rađeno polahko, mudro, bez pretjerane pompe i euforičnosti. Rezultat je bio podrška neovisnosti, ali i poznate barikade u Sarajevu, kojima je Karadžić želio spriječiti međunarodno priznanje.

Kada se već krenulo na put nezavisnosti valjalo je to izvesti do kraja. S obzirom na podijeljenost bosanskohercegovačke vladajuće elite (SDS koji je sa SDa i HDZ BiH bio na vlasti suprotstavljao se tome) bilo je jasno da su sukobi veoma izgledni. Doista, sve je rezultiralo velikim ratom protiv Bosne, a u tom ratu su počinjeni najveći zločini, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima.

PREPOROD: Kako su revitalizirani ljiljani?

Paralelno sa ovim političkim akcijama građenja puta ka nezavisnosti, pokrenuta je i akcija donošenja novih bosanskohercegovačkih simbola. Rađeno je to unutar jedne posebno formirane radne grupe, koju je početkom 1991. imenovala Skupština BiH, ali ta radna grupa nije uspjela

završiti posao do kraja. međutim, princip je bio važan: kao simboli nove postsocijalistike Bosne i Hercegovine trebali su služiti predetnički simboli, s kojima se nije identificirala niti jedna posebna etnička skupina, nego je riječ o srednjovjekovnim bosanskim simbolima. tako je došlo do ideje da se kao novi simbol BiH uzme ljiljan, koji, dakle, ne predstavlja niti jednu posebnu etničku skupinu nego asocira na neovisnu srednjovjekovnu Bosansku državu. Izbijanje rata je spriječilo da se novi simboli i usvoje, pa su oni, uz manje korekcije, usvojeni tek u maju 1992. godine.

Nažalost, ti novi simboli sa ljiljanima nisu uspjeli ujediniti sve etničke zajednice u Bosni i Hercegovini, ubrzo su „nacionalizirani“, odnosno prihvaćeni jedino od Bošnjaka, te su poslije rata izostavljeni iz državnih obilježja. Danas su oni još uvijek prihvaćeni među Bošnjacima, jer su Bošnjaci pod tim simbolima ginuli boreći se za Bosnu i Hercegovinu.

Napadi sada opasniji, jer dolaze iz domaćih struktura PREPOROD: S obzirom da se danas često govori o promjeni granica BiH, po Vašem mišljenju koliko je taj scenarij realan i pod kojim uslovima, te Vaše mišljenje kao povjesničara je li u povijesti bilo težih prijetnji, kada je u pitanju promjena granica te kako su završile?

Bosna i Hercegovina ima povijesno najutemeljenije granice, jer su današnje granice, uz male izmjene, postavljene koncem 17. stoljeća, tzv.

Karlovačkim mirom. te granice su priznate Berlinskim kongresom 1878, a potom i zasjedanjima aVNOJ-a i potvrđene kasnijim ustavima i zakonima socijalističke Bosne i Hercegovine. U tim je granicama Bosna i Hercegovina međunarodno priznata 1992. godine. Premda postoje određene ambicije da se te granice mijenjaju, ne vjerujem da će do toga doći. Da se razumijemo, dobro bi bilo kada bi se probudili i oni iz Bosne i Hercegovine koji sanjaju o tome da nama povijesno pripadaju neki dijelovi koji su sada u sastavu drugih država. Za Bosnu i Hercegovinu je važan princip očuvanja postojećih državnih granica.

No, treba voditi računa o tome da su granice države samo vanjski okvir, ali da je važno sačuvati i unutarnju strukturu koju taj vanjski okvir samo obilježava. Napadi na bosanske granice u povijesti nisu bili napadi na određeni komad bosanske zemlje nego napadi na bosansku državu i bosansko društvo u cjelini. Danas su ti napadi prilično opasni i ozbiljno ugrožavaju bosanskohercegovačko društvo. Oni su ozbiljni zbog toga što dobrim dijelom dolaze iz same Bosne i Hercegovine, iz domaćih struktura – državnih, naučnih, kulturnih itd. i u tome se krije njihova velika opasnost.

Kamberović 16 Preporod BROJ 5/ 1087 • 1. maRt 2017.

UDBA i „muslimanski nacionalista“ PREPOROD: Određen broj osoblja s Filozofskog fakulteta je imao važnu ulogu u interpretaciji nacionalnog identiteta Bošnjaka, koja je nekada išla naruku nacionalističkim aspiracijama susjednih zemlja. Je li Odsjek za historiju i općenito historija na Filozofskom fakultetu bila oslobođena takvih osoba i aspiracija? Interesuje me i Vaše iskustvo kada kao jedan od najboljih studenata niste primljeni za asistenta nakon završetka fakulteta.

Historija je oduvijek bila pogodno polje za konstrukcije nacionalnih identiteta i historičari su imali važnu ulogu u građenju svijesti određene zajednice. Filozofski fakultet i Odsjek za historiju, odnosno profesorski sastav do rata 1992. obično se poistovjećuje sa miloradom Ekmečićem i njegovom ulogom koju je imao koncem 20. i početkom 21. stoljeća. Bilo je tamo, međutim, i drugih ljudi, koji su bili i odlični profesori, i odlični historičari, i bosanskohercegovački patrioti, koji su to bili i prije i poslije Ekmečića. mogao bih poimenično nabrojati mnoge historičare sa Filozofskog fakulteta, kao one iz starije generacije tako i one koji su i u ratu 1992 – 1995. ostali pravi bosanskohercegovački patrioti, pri tome ne gubeći svoj profesionalni identitet.

Ono što je starija generacija uprkos svemu, ipak uspjela učiniti jeste promoviranje, makar i nedovoljne, nacionalne, bosanskohercegovačke historije. Nije to bilo nimalo lahko. Početkom 1970-ih o tome su se vodile oštre rasprave, jer su neki smatrali da posebno studiranje historije BiH na sarajevskom Univerzitetu nije nužno, jer se bh historija, navodno, može sasvim dovoljno proučavati unutar historije Jugoslavije. Ipak, tada ustanovljen zaseban predmet o historiji Bosne dalje se razvijao, i sada smo već na dobrom putu da sami, hrabro i bez ikakvih kompleksa, istražujemo sve aspekte naše nacionalne historije. Utemeljili smo i nove predmete na Odsjeku za historiju unutar kojih se predaje i najnovija historija Bosne i Hercegovine, sve do genocida u Srebrenici 1995. godine. a, što se tiče kadrova na fakultetima: to je vječno pitanje s kojim se suočavaju svi univerziteti. Ja osobno sam uvijek preferirao rad ne na fakultetu nego u naučnim institutima. Imao sam sreću da sam prošao jednu normalnu naučnu karijeru, imao priliku, radeći u institutu istraživati u brojnim arhivima, upoznati mnogo kolega. to što nakon završetka fakulteta nisam ostao raditi na fakultetu nego otišao u Institut za istoriju prvo u Banju Luku, pa potom u Sarajevo, nisam nikada doživljavao kao nešto loše i tada to nisam doživljavao kao znak nepodobnosti političkom establišmentu. Puno godina nakon završetka fa-

“S druge strane, Islamska zajednica ne može ostati posve izvan društvenih kretanja, ali vjerujem da i ljudi u Zajednici, na čelu sa sadašnjim reisu-l-ulemom Husein-ef. Kavazovićem, imaju dovoljno mudrosti da razumiju dokle taj društveni angažman Islamske zajednice može ići.“ kulteta, negdje 2003, saznao sam iz „špijunske“ tzv. plave knjige da sam koncem 1980-ih ja ipak bio „muslimanski nacionalista“ i ne znam da li je to imalo nekog utjecaja na odluku tadašnjih mojih profesora da mi ponude mjesto na institutu (uz obećanje da će me, čim se ukaže prilika, vratiti na fakultet). Naravno da je ta optužba o „nacionalizmu“ bila konstrukcija i prava izmišljotina, ali je i ona, možda, imala nekog utjecaja na činjenicu da sam karijeru razvijao na institutima a ne na fakultetu. I radostan sam zbog toga, jer sam radeći u institutima imao dovoljno vremena da „ispečem zanat historičara“.

Jedan od tužnijih dana u karijeri Od 2005. predajem na fakultetu, ali sam ipak uvijek bio vezan za Institut, koji je bio i ostao moja najveća ljubav. Početkom 2017. sam, zbog raznih okolnosti, definitivno napustio Institut za historiju, i to je bio jedan od tužnijih dana u mojoj karijeri koju od sada vežem isključivo za fakultet, što će mi dati puno više vremena da intenzivnije radim sa studentima. a, kao što se krajem 1980-ih nisam osvrtao na pitanja podobno-

sti ili nepodobnosti tadašnjem političkom establišmentu, neću se osvrtati na ta pitanjani kada je u pitanju sadašnji politički establišment.

PREPOROD: Koje su nove tendencije u pisanju povijesti BiH i kakvo je stanje u BiH od stjecanja nezavisnosti do danas u odnosu politike i historijskih nauka?

Naša je historiografija prošla mukotrpan put i sada smo mi mala ali vrlo cijenjena zajednica historičara. Na tom putu se, naravno, dešavalo svega, ima svega i danas: amaterizma, nestručnosti, politikanstva, romantičarskog zanosa, ali i smišljenog rada pojedinaca i grupa koje, gradeći podijeljeno sjećanje na historiju, produbljuju pukotine u bosanskohercegovačkom

“Nisam nikada posao historičara razumio kao posao nacionalnog romantičara. Bavljenje i tamnim stranama nacionalne historije ne smije se tretirati kao akt nacionalne izdaje nego čin nacionalne hrabrosti.“

Prof. dr. Husnija Kamberović: “Kao što se krajem 1980-ih nisam osvrtao na pitanja podobnosti ili nepodobnosti tadašnjem političkom establišmentu, neću se osvrtati na ta pitanjani kada je u pitanju sadašnji politički establišment.“

BROJ 5/ 1087 • 1. maRt 2017.

Preporod 17

Intervju društvu i time smanjuju šanse za održavanje i dalji razvoj Bosne i Hercegovine kao države. U historiografiji ima i utjecaja politike, ali veliku krivicu za to snose historičari koji preko politike liječe neke svoje frustracije. Na žalost, vrijednosti u društvu su poremećene, pa i mnogi historičari se više bave politikom nego historijom.

Uprkos tim pojavama, veliki dio naše historiografije je očuvao svoja profesionalna obilježja. Bilo je puno galame i nezadovoljstva na činjenicu da neke teze starije historiografije o pojedinim pitanjima iz historije Bosne i Hercegovine nisu doživjele reviziju. ali, za svaku historiografsku reviziju nužno je stvoriti kadrovske pretpostavke i napraviti detaljna istraživanja ukoliko želimo biti vjerodostojni. mislim da smo mi u posljednjih “Džemal Bijedić je, 20-ak godina radili dobar posao, približili smo našu histou skladu sa svojim riografiju evropskim i svjetkomunističkim skim tendencijama, neka pitanazorima, smatrao nja (pitanja identiteta, svakodda treba podržati nevice, historijske mitologije itd) postala su gotovo uobičagrađenje jedne laičke, a ne klerikalne jena u našim doktorskim i magistarskim radovima. Na istraIslamske zajednice, živanjima socijalističkog razpa ma šta pod time doblja smo otišli dosta daleko podrazumijevali.“ i puno više smo napravili nego historiografije u susjedstvu.

Susjedne historiografije su bile više motivirane antikomunizmom, ali im to nije dobar saveznik za naučnu relevantnost. Ostaje još puno posla pred nama: nova istraživanja Drugog svjetskog rata su tu prioritet. Još jedan težak zadatak je pred nama: kako približavati pojedine historiografske centre u Bosni i Hercegovini? ali, to ne smijemo raditi na uštrb vrlo visokih kriterija kojih smo se pridržavali u dasadašnjim naučnim radovima. mislim da imamo mogućnosti da na tome istrajavamo, i bilo bi šteta da podlegnemo zovu politike i pokvarimo sve što smo mukotrpno radili posljednjih 10-15 godina.

Proces nacionalnog konstituiranja Bošnjaka je završen PREPOROD: Želim istaknuti Vaše znanstvene polemike u medijima s pojedincima koji su latentno dovodili u pitanje povijest i nacionalni identitet Bosne i Bošnjaka. To je danas vrlo hrabar istup za jednog znanstvenika u BiH. Je li još uvijek kod Bošnjaka prisutan taj (jugoslovenski) kompleks od znanstvenih i javnih djelatnika drugih nacija?

Proces nacionalnog konstituiranja Bošnjaka je završen i naš nacionalni identitet više niko nikada ne može dovesti u pitanje. Sada veću štetu možemo nanijeti sami sebi nego što nam to drugi mogu učiniti. Ja sam se trudio prvo izgraditi neku vlastitu stabilnu poziciju unutar akademskog svijeta i svoje naučne stavove graditi isključivo na naučnim činjenicama. Kada je čovjek siguran u ono što radi, i kada se trudi raditi najbolje što može, nema razloga ni za kakve komplekse. Znam da su mnogi s kojima sam ja javno polemizirao, svojim gardom pravili atmosferu straha kod drugih i na tom strahu gradili svoj autoritet. U toj atmosferi sijanja straha ti naučnici su gradili priče koje su na prvi pogled izgledale primamljivo i argumentirano, pa su često i mediji na njih nasijedali i širili ih u društvu. Ja sam, naprotiv, sasvim normalno proučavao teme iz nacionalne historije Bošnjaka, najveći dio mog naučnog opusa je vezan za ta pitanja, ali nisam ni-

18 Preporod BROJ 5/ 1087 • 1. maRt 2017.

“Neki smatrali da posebno studiranje historije BiH na sarajevskom Univerzitetu nije nužno, jer se bh historija, navodno, može sasvim dovoljno proučavati unutar historije Jugoslavije. Ipak, tada ustanovljen zaseban predmet o historiji Bosne dalje se razvijao.

Utemeljili smo i nove predmete na Odsjeku za historiju unutar kojih se predaje i najnovija historija Bosne i Hercegovine, sve do genocida u Srebrenici 1995. godine.“ kada posao historičara razumio kao posao nacionalnog romantičara. Smatram da nikome ne treba bolja prošlost nego bolja budućnost, te da samo objektivno sagledavanje naše prošlosti nama može biti od koristi. Bavljenje i tamnim stranama nacionalne historije ne smije se tretirati kao akt nacionalne izdaje nego čin nacionalne hrabrosti.

Ja sam se, tako, na primjer, odlučno i isključivo profesionalno upustio u istraživanja, na primjer, begovskih zemljišnih posjeda, ali i sudbine značajnih naših ličnosti i rušenje brojnih mitova vezanih za njihov život i smrt, od Husein-kapetana Gradaščevića, preko mehmeda Spahe do Džemala Bijedića, te sam pisao brojne radove i vodio mnoge naučne projekte o nacionalnom identitetu Bošnjaka, političkom nasilju, ulozi vjerskih zajednica, historijskim mitovima, ali sam se trudio slojevito sagledavati i razdoblje socijalizma, koje nije bilo jednoznačno i koje je imalo svoju razvojnu dinamiku od kraja Drugog svjetskog rata do sloma početkom 1990-ih godina.

Sve to sam se trudio raditi bez ikakvih predrasuda i kompleksa. a, kompleksaša raznih vrsta je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Iskreno mi je ih žao!

Nacionalni romantičari bi trebali biti naša prošlost PREPOROD: Pored nacionalističkih nastojanja da se dovede u pitanje identitet Bošnjaka, s druge strane imamo i, nazovimo ih, romantičarske, mit(oman)ske ili interesne interpretacije povijesti kod pojedinih Bošnjaka.

Nacionalni romantičari bi trebali biti naša prošlost, jer oni donose veliku štetu ne samo našoj historiografiji nego i naciji kao cjelini. Znam da se knjige tih nacionalnih romantičara rado čitaju, iako one mogu imati posve krivi efekat. U kriznim vremenima romantičari su korisni, ali u mirnim razdobljima trebalo bi njegovati ozbiljnu, kritičku nauku.

PREPOROD: Politika je uvijek nastojala vršiti pritisak ili utjecati na Islamsku zajednicu. Je li ovaj fenomen dovoljno znanstveno istražen?

Islamska zajednica je u svojoj historiji prošla dug put i drago mi je da sada postoji inicijativa i da se priprema važan projekat o pisanju cjelovite historije Islamske zajednice. Vrlo ozbiljni radovi o tome su već napisani. Urađene su tri doktorske disertacije o tome, a bio sam u svim komisijama za odbranu i mogu i s te strane potvrditi da je riječ o važnim naučnim radovima. Dvije knjige su već objavljene (autori su adnan Jahić i Denis Bećirović), dok se disertacija amira Duranovića, koja pokriva najvećim dijelom razdoblje kada je reisu-l-ulema bio Sulejman-ef. Kemura, tek treba objaviti. tu su i zapaženi radovi Zlatka Hasanbegovića i Šaćira Filandre. trebat će tu stvar dovesti do kraja i vidjeti koliko je Islamska zajednica bila stvarni činilac u historiji, koliko je njeno djelovanje bilo pod utjecajem države, kako se odvijala ta dinamika odnosa države i Islamske zajednice: od represije, toleriranja i upotrebe IZ od strane države, do velikog utjecaja koji Islamska zajednica ima u državi. Otvaranje arhiva Islamske zajednice je jako važno i sigurno ćemo tamo

naći dragocjenu građu, ali treba ubrzati posao na sređivanju i inventarisanju te građe kako bi ona bila lakše dostupna nama istraživačima.

Džemal Bijedić i otvaranje Fakulteta islamskih nauka Ja sam, na primjer, istražujući nacionalni identitet Bošnjaka, posebno intenzivno istraživao razdoblje 1960-ih i 1970-ih godina. U tom kontekstu sam se bavio i problemima Islamska zajednice. U knjizi o Džemalu Bijediću jedan dio sam posvetio njegovom odnosu prema Islamskoj zajednici. On se, naime, zalagao da se otvori Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i na jednom sastanku Bijedić je branio reisu-l-ulemu Sulejmana ef. Kemuru, koga je smatrao „našim čovjekom sto posto“. Džemal Bijedić je, u skladu sa svojim komunističkim nazorima, smatrao da treba podržati građenje jedne laičke, a ne klerikalne Islamske zajednice, pa ma šta pod time podrazumijevali. U tom smislu je on naveo da su bosanskohercegovački komunisti prihvatili i podržali reisovu ideju o stvaranja Islamskog fakulteta u Sarajevu jer je bio uvjeren da je reis u pravu kada je tvrdio „da su školovani ljudi u maroku, Kairu, alžiru i sl. manje-više klerikalci, a poneki od njih i agenti ove ili one obavještajne službe. Zato on (reis, op. H.K.) želi da se tu formira fakultet u Sarajevu“. Kao što znamo, Islamski fakultet u Sarajevu je otvoren koncem 1970-ih godine.

Islamska zajednica ne može ostati izvan društvenih kretanja PREPOROD: Naš reisu-l-ulema, porijeklom iz Vašeg rodnog grada, trenutno obnaša funkciju u vrlo turbulentnom vremenu. Vaše mišljenje o ulozi reisu-l-uleme i sadašnjim izazovima Islamske zajednice, koja je preživjela brojne političke sisteme i nadživjela politička organiziranja muslimana.

Sadašnji reisu-l-ulema obavlja dužnost u doista turbulentnom vremenu, punom izazova, ne samo u BiH nego izazova pred kojima se nalaze muslimani i islam u svijetu. mislim da on mudro vodi Islamsku zajednicu, iako su neki nastupi bili brzopleti i možda nedovoljno pripremljeni. On mora znati da se svaka njegova riječ sluša, da se svaki njegov nastup prati, snima i tako dalje. Nešto to rade prijatelji, a nešto neprijatelji. On svoju hrabrost, koju je pokazao i tokom ratnih dešavanja 1990-ih, treba i dalje njegovati, ali je u javnim nastupima treba mudro pokazivati. Rekao bih da bi nekada rezultat bio puno bolji da on svojim utjecajem, i posrednim putem, neke stvari inicira kada to drugi, koji bi to trebali činiti, ne čine iz raznih razloga. Ne bi bilo dobro da sadašnji reis preuzme ulogu političara. Znamo mi šta je politika, i reisu-l-ulema bi svojim moralnim autoritetom, a ovaj reis to svakako ima, morao sve to nadvisiti.

S druge strane, Islamska zajednica ne može ostati posve izvan društvenih kretanja, ali vjerujem da i ljudi u Zajednici, na čelu sa sadašnjim reisu-l-ulemom Husein-ef. Kavazovićem, imaju dovoljno mudrosti da razumiju dokle taj društveni angažman Islamske zajednice može ići i kada može da se pretvori u svoju suprotnost, s obzirom na strukturu bosanskohercegovačkoga društva i države.

RAZGOVARAO: ELVEDIN SUBAŠIĆ