„Lekcija o konstruiranju povijesti: Kako Slobodan Šoja konstruira povijest i kako se sada varamo“

12

OSLOBO\ENJE

POLIGON

utorak, 10. novembar 2009. godine

Polemike

S

kromni poku{aj istori~ara Slobodana [oje da na stranicama Oslobo|enja od 27. oktobra 2009. na tri primjera prevara iz ju`noslavenske parlamentarne historije (1921, 1939. i 1991) poka`e kako dana{nje rasprave o ustavnim promjenama u Bosni i Hercegovni svoj neuspjeh dobrim dijelom mogu opravdati iskustvom prevara iz na{e historije, ostao je doista skroman u svim elementima, osim u jednom: u bogatstvu krivih interpretacija.

Krive interpretacije Mada na prvi pogled izgleda da izdvojena tri primjera mogu pokazati kako se prevarama iz historije na ovom tlu mo`e opravdati dana{nje odbijanje ustavnih promjena od vladaju}e politi~ke banjalu~ke elite, te objasniti “za{to Srbi danas uporno insistiraju na entitetskom glasanju i za{to su veoma podozrivi prema svim onim koji `ustro i uporno rade na ukidanju entitetskog glasanja“, kako to Slobodan [oja u svom tekstu navodi, za bolje poznavatelje povijesnih prilika jasno je da je [oja ovim tekstom samo ra{irio povijesne stereotipe, te da je nategnutim poku{ajem da prona|e argumente za svoju tezu da su ovdje tokom historije dominirali sporazumi dvojice kako bi se prevario tre}i, jednostavno konstruirao povijesnu stvarnost u skladu sa svojim politi~kim uvjerenjima.

Tu je Slobodan [oja prestao biti histori~ar i po~eo ispisivati svoja politi~ka opredjeljenja. Sve je to razumljivo, ali je neprihvatljivo konstruirati povijesnu stvarnost u skladu sa svojim politi~kim opredjeljenjima. A pogotovo je problemati~no krivim kontekstualiziranjem krivotvoriti povijesnu stvarnost. Ovakav [ojin pristup mo`e biti poruka savremenim politi~kim pregovara~ima, a ona bi se mogla i ovako ~itati: “Pazite, samo {to ne ka`e Slobodan [oja, u povijesti su se de{avali sporazumi dvojice protiv tre}eg i sve su te opcije i sada mogu}e.“ Da li je to sijanje straha od mogu}ih novih prevara i sklapanja sporazuma dvojice protiv tre}eg u Bosni i Hercegovini? Da li to mo`e doprinijeti rje{enju politi~ke krize u na{oj zemlji ili vodi daljem zao{travanju te krize?

U ovom osvrtu ja se ne}u baviti politi~kim ciljevima koje [oja svojim tekstom `eli posti}i, nego }u se osvrnuti na njegovu krivu interpretaciju i krivo povijesno kontekstualiziranje primjera koje je odabrao za svoju analizu.

Slobodan [oja kao prvi primjer uzima sporazum od 15. marta 1921. kojega on karakterizira kao “neprincipijelni dogovor“ Srba i bosanskohercegova~kih Muslimana usmjeren protiv Hrvata. Ovakva interpretacija sporazuma je posve kriva. Tu se nije radilo ni o kakvom “neprincipijelnom dogovoru“ Srba i Muslimana protiv Hrvata, kako [oja `eli pokazati, nego o politi~kom sporazumu JMO i Radikalne stranke o tome da poslanici JMO podr`e Vladin (dakle, Pa{i}ev) nacrt Ustava Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Taj je sporazum, koji je doprinio uvo|enju ustavnosti u politi~ki `ivot, te, prema mi{ljenju lidera JMO, vodio politi~koj stabilizaciji zemlje, dosad razli~ito interpretiran, jer je on predstavljao davanje podr{ke centralisti~kom Ustavu i odstupanje JMO od autonomisti~ke politike, ali ozbiljna literatura to nije nikada tretirala kao sporazum Srba i Muslimana kako bi prevarili Hrvate. Taj je sporazum bio povod velikim sva|ama u Muslimanskom klubu, u kojem je ~ak do{lo do raskola, a nakon izglasavanja Ustava do{lo je i do rascjepa u samoj stranci koji su se najjasnije mogli vidjeti u

Lekcija o povijesti Oslobo|enje je 27. oktobra 2009. u rubrici Poligon objavilo tekst Slobodana [oje, bosanskohercegova~kog ambasadora u Egiptu, “Lekcija o pregovorima: Historija prevara - kako smo se varali i kako se zavaravamo“. Husnija Kamberovi}, direktor Instituta za istoriju Sarajevo, uzvra}a “Lekcijom o konstruiranju povijesti: Kako Slobodan [oja konstruira povijest i kako se sada varamo“ `u~nim polemikama na politi~kim skupovima koje su pojedine politi~ke frakcije u okviru JMO vodile kako bi dobile podr{ku {irokih muslimanskih masa. Iz tih podjela kao pobjednik je iza{ao Mehmed Spaho, koji je ubrzo preuzeo poziciju predsjednika stranke.

Sam Mehmed Spaho je situaciju pred potpisivanje sporazuma objasnio na Skup{tini stranke odr`anoj 6. i 7. oktobra 1921, nagla{avaju}i da je postizanje sporazuma bilo motivirano `eljom za stabilizacijom politi~kih prilika u zemlji i uvo|enje ustavnog stanja: “Do konca januara ove godine (tj. 1921, op. H.K.) vodili su se pregovori izme|u na{eg kluba (Muslimanskog kluba u Parlamentu, op. H.K.) i vlade, koji su se uvijek prekidali radi toga jer vlada nije htjela nikako prihvatiti na{e stanovi{te. Kada smo stekli uvjerenje da svoje gledi{te o unutarnjem ure|enju dr`ave ne mo`emo proturiti, onda smo bili stavljeni pred alternativu: ili dozvoliti da se ustav donese bez nas, pa i protiv nas, ili da u Ustav unesemo bar ono {to se mo`e. Ustav bi bio donesen i bez nas. Uo~i glasanja o ustavu zemljoradnici su poslali gospodinu Pa{i}u memorandum u kome su tra`ili da se opozovu samo na{e agrarne uredbe, pa }e odmah glasati za ustav. (...). U jednoj ve}ini od 270 ~lanova (koliko je brojao jugoslavenski Parlament, op. H.K.) mogu li 24 poslanika (koliko je bilo iz reda JMO, op. H.K.) prodrijeti potpuno sa svojim programom? Mi smo mogli po}i i drugim putem, mogli smo i}i u opoziciju i ostati u njoj i 5 godina. Ali je kod nas prevladalo oportunisti~ko uvjerenje, jer stvarne uspjehe ni jedna stranka ne mo`e imati bez kompromisa, a gdje je kompromisa, tu je i popu{tanja.“ akle, ovdje se nije radilo o sporazumu Muslimana i Srba protiv Hrvata, kako `eli nategnuto pokazati Slobodan [oja, nego o poku{aju lidera JMO da doprinesu politi~koj stabilizaciji i uvo|enju kakvog-takvog ustavnog stanja u zemlji. Kona~no, nekoliko godina nakon {to je usvojen centralisti~ki Vidovdanski ustav, koji je mogao biti usvojen i bez podr{ke JMO, Stje-

D

Oslobo|enje, 27. 10. 2009.

pan Radi} kao lider Hrvatske republikanske selja~ke stranke tako|er je prihvatio taj Ustav te formirao Vladu sa Nikolom Pa{i}em, promijeniv{i ~ak i naziv svoje stranke.

Ko se s kim dogovorio Drugi primjer koji [oja navodi tako|er je problemati~no kontekstualiziran, ali je ~injenica da se naj~e{}e taj sporazum interpretira kako to ~ini i [oja. No, valjalo bi postaviti pitanje kako objasniti ~injenicu da Dragi{a Cvetkovi} sa Ma~ekom pregovara isklju~ivo kao predstavnik krune, odnosno kneza Pavla, a ne kao predstavnik Srba! Ma~ek je poku{avao da u pregovore bude uklju~ena i srbijanska opozicija, ali je knez Pavle to odbacio. No, ovaj slu~aj je [oji bio zgodan da argumentira svoju temeljnu tezu: “Dok su se osamnaest godina prije Srbi i Muslimani dogovorili da prevare Hrvate, sad su se Srbi i Hrvati dogovorili da prevare Muslimane“, tvrdi [oja. No, vjerujem da je jasno da “prije osa-

mnaest godina“, to jest 1921, nije bilo sporazuma Srba i Muslimana kako bi se prevarili Hrvati, pa je i ovakva [ojina interpretacija razloga za sporazum Cvetkovi} Ma~ek ~ista konstrukcija. Sporazum, za koga [oja ka`e da je “brzo sklopljen“, rezultat je spleta unutarnjih i vanjskopoliti~kih okolnosti (Drugi svjetski rat je bio na pragu, a Njema~ka je bila doslovno na jugoslavenskim granicama) i do njega nije do{lo uop}e brzo. Ko pro~ita knjigu Ljube Bobana, koja je ostala neprevazi|ena o tom doga|aju, mo`e se uvjeriti da su pregovori bili mu~ni i te{ki, te da njihov cilj nije bio sklapanje sporazuma Srba i Hrvata protiv Muslimana! Uz to, Ma~ek nije izjavio da se sa Cvetkovi}em ve} na prvom sastanku dogovorio kako Bosna i Hercegovina “ne postoji pa je poslije sve i{lo glatko“, nego je, u interpretaciji koja je u literaturi zabilje`ena, on kazao kako }e se praviti da “muslimani ne postoje“ i tako utvrditi koji dijelovi zemlje imaju u}i u sastav Banovine Hrvatske. re}i slu~aj je najbolji primjer [ojine proizvoljne konstrukcije povijesti. ^ini se da je ~itav tekst i napisan upravo s ciljem da se uka`e na ovaj primjer koga “neobjektivni istori~ari svjesno zaobilaze“, veli objektivni istori~ar Slobodan [oja. Nakon {to je konstruirao pri~u da su se najprije Srbi i “muslimani“ dogovorili protiv Hrvata, potom Hrvati i Srbi protiv “muslimana“, sada mu je trebao primjer sporazuma Hrvata i “muslimana“ protiv Srba. I prona{ao ga je u slu~aju zasjedanja Skup{tine BiH 14. i 15. oktobra 1991. kada se raspravljalo o Platformi o polo`aju Bosne i Hercegovine u budu}em ustrojstvu jugoslovenske zajednice. E, sada tu dolazi prava [ojina mo} konstruiranja povijesne stvarnosti u skladu sa svojim politi~kim stavovima. Prema njegovoj interpretaciji, ta skup{tina i odluke na njoj donesene, primjer su sporazuma Hrvata i “muslimana“ usmjeren protiv Srba, i one su vodile ru{enju Jugoslavije ([oja ka`e: “ru{enje jedne dr`ave“ bez da su Srbi o tome pitani), te je to odvelo zemlju u rat! Dodu{e, na|e [oja priliku da, pozivaju}i se na “gospo|u Biljanu Plav{i}“, navede kako Ka-

T

OSLOBO\ENJE utorak, 10. novembar 2009. godine

13

POLIGON

konstruiranju SPORAZUM CVETKOVI] - MA^EK Ko pro~ita knjigu Ljube Bobana, koja je ostala neprevazi|ena o tom doga|aju, mo`e se uvjeriti da su pregovori bili mu~ni i te{ki, te da njihov cilj nije bio sklapanje sporazuma Srba i Hrvata protiv Muslimana! Uz to, Ma~ek nije izjavio da se sa Cvetkovi}em ve} na prvom sastanku dogovorio kako Bosna i Hercegovina “ne postoji pa je poslije sve i{lo glatko“, nego je, u interpretaciji koja je u literaturi zabilje`ena, on kazao kako }e se praviti da “muslimani ne postoje“ i tako utvrditi koji dijelovi zemlje imaju u}i u sastav Banovine Hrvatske rad`i} i Kraji{nik “nisu oli~enje morala“ (kako li [oja pronicljivo ocjenjuje ova dva tipa!?), ali da, eto, nisu svi Srbi kao njih dvojica, da Srbi “u svojim redovima imaju bezbroj ~estitijih i istorijski odgovornijih osoba koje se ni u ~emu ne sla`u niti identifikuju sa Karad`i}em i Kraji{nikom i da se takve parlamentarne prevare ne mogu raditi upravo zbog tih ljudi“. skladu sa tako postavljenom tezom [oja nastavlja kako je “progovorila ru`na bosanska stvarnost.

Hajde da prevarimo ovog tre}eg, pa kud puklo da puklo. I puklo je. I sve se sru{ilo“, zaklju~uje vrli i objektivni istori~ar Slobodan [oja. [ta nije u skladu sa povijesnim istinom u ovoj [ojinoj konstrukciji povijesti?

Ni{ta, rekli bismo! Ostao je [oja du`an objasniti ko je napustio zasjedanje Skup{tine? Da li su to u~inili svi poslanici Srbi ili, mo`da samo poslanici SDS i SPO? Da li je neko od poslanika Srba ostao na zasjedanju i glasao za Memorandum o suverenitetu? Kako je tekla sjednica Skup{tine i {ta joj je prethodilo? Ko je sve s kime pregovarao tokom trajanja te sjednice? Niz je pitanja na koja [oja nije odgovorio, ali je zato, izbjegavaju}i i postaviti ta pitanja, ponudio rje{enja koja su ~ista konstrukcija, a sve s ciljem zamagljivanja istine.

Prije svega, valjalo bi naglasiti da je Skup{tina o kojoj [oja govori i koju interpretira kao doga|aj na kojem su “muslimani“ i Hrvati postigli sporazum protiv Srba, po~ela sa zasjedanjem 10. oktobra, te nakon pauze tokom vikenda nastavljena 14. i trajala do ranih jutarnjih sati 15. oktobra, a ne samo 14. i 15. oktobra 1991. godine. To je poznata Osma zajedni~ka sjednica vije}a Skup{tine Socijalisti~ke Republike Bosne i Hercegovine, na kojoj je Radovan Karad`i} izjavio da muslimanski narod mo`e nestati u ratu. Na

U

ovom je zasjedanju razmatrano nekoliko inicijativa: Platforma Predsjedni{tva SRBiH (koju je izlo`io Ejup Gani}), Izdvojeno mi{ljenje srpskih ~lanova Predsjedni{tva SRBiH (“gospo|e Biljane Plav{i}“, kako je oslovljava Slobodan [oja, i Nikole Koljevi}a), Inicijativa za mirno rje{enje jugoslavenske krize (tzv. Beogradska inicijativa), Stajali{te SDP o mogu}em mirnom rje{enju krize (koje je izlo`io Miro Lazovi}), te Memorandum - pismo o namjerama SDA. Postoji stenogram sa ovoga zasjedanja i mo`e se provjeriti kako je tekla diskusija, a Karad`i}eve prijetnje smo imali prilike toliko puta slu{ati i gledati na televiziji.

Podsje}anja [oja je propustio navesti da je u vrijeme ovoga zasjedanja Skup{tine ve} bilo formirano niz srpskih autonomnih oblasti koje su obuhvatale ve}i dio Bosne i Hercegovine i koje su vodile podjeli ove zemlje.

U vrijeme samoga zasjedanja nije postignut nikakav hrvatsko-muslimanski sporazum protiv Srba, kako to konstruira [oja, nego je nakon vi{ednevnog zasjedanja (nagla{avam, sjednica je po~ela 10. oktobra i trajala sve do 23.40, pa napravljen prekid preko vikenda i nastavila sa radom 14. oktobra i trajala do ranih jutarnjih sati 15. oktobra) skup{tinska ve}ina usvojila Memorandum o suverenosti, izveden iz Platforme Predsjedni{tva SRBiH, te odbacila Beogradsku inicijativu. Zanimljivo je kako [oja obja{njava odbacivanje Beogradske inicijative. On ka`e: “Indikativno je bilo tako|e i to da niko nije glasao za ´inicijativu za mirno rje{enje jugoslovenske krize i za dono{enje Ustava Jugoslavije´.

Protiv je bilo 124, uz 12 suzdr`anih“. [oja ovime `eli kazati kako su oni koji su glasali protiv te inicijative, zapravo, glasali za rat. Zbog toga bi trebalo objasniti da je ova “Inicijativa“, koju [oja spominje, pokrenuta 12. avgusta 1991. na sastanku Slobodana Milo{evi}a s predsjednicima skup{tina Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Cilj te inicijative je bio stvaranje Jugoslavije koju bi ~inile Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina. Ta inicijativa, koja bi vodila stvaranju Jugoslavije bez Hrvatske, Slovenije i Makedonije, doista je odba~ena na zasjedanju Skup{tine SRBiH jer bi to bilo stvaranje jedne posve nove dr`ave koja sa Jugoslavijom ne bi imala ni{ta zajedni~ko. Bilo bi to stvaranje pro{irene Srbije. Zbog toga je posve neprimjereno [ojino ukazivanje na tu “indikativnost“.

Da se ovdje nije radilo ni o kakvom hrvatsko-muslimanskom sporazumu protiv Srba, pokazuje ~injenica da je nakon prekida skup{tinskog zasjedanja 10. oktobra u 23.40 sati, odr`an sastanak ~elnika SDA i SDS tokom 12. i 13. oktobra na kojemu se poku{avalo na}i zajedni~ko rje{enje. Nisu uop}e dr`ani razgovori “muslimanskih i hrvatskih stranaka“, nego, dakle, “muslimanskih i srpskih“. Ali, sporazum nije postignut jer lideri SDS jednostavno nisu `eljeli podr`ati nijedan dokumenat koji bi mogao voditi ka stvaranju suverene Bosne i Hercegovine. Oni su uporno ostajali pri stavu da BiH mora ostati u Jugoslaviji, pa makar se ta Jugoslavija

pogotvo nakon {to su 8. oktobra 1991. Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost.

Protiv tih odluka nisu glasali poslanici SDS i SPO. [ojina tvrdnja da su te odluke usvojili samo Muslimani i Hrvati, koji su se udru`ili protiv Srba, jednostavno nije ta~na. Bilo bi dobro da nam [oja objasni kako su glasali Srbi poslanici koji nisu bili ~lanovi SDS i SPO! sim toga, usvojena Platforma o polo`aju Bosne i Hercegovine u budu}em ustroju jugoslavenske zajednice, bio je dokument koji je predvi|ao da Bosna i Hercegovina “kao moderna dr`ava ima potrebu i interes da ostvaruje ekonomsku i politi~ku integraciju sa svim drugimtakvimdr`avama. U tom smislusvakako je najprirodnija i najprioritetnija politi~ka integracija koju }e na{a Republika ostvariti sa dr`avama - ~lanicama sada{nje Jugoslavije. Oblik i intenzitet te integracije potrebno je (...) dogovorom utvrditi“. No, SDS-u nije odgovaralo ni{ta osim ostanka u Jugoslaviji bez Hrvatske i Slovenije. A svi znamo da to nije Jugoslavija. Upravo stvaranje takve “krnje“ Jugoslavije bio je cilj Inicijative za mirno rje{enje jugoslovenske krize i za dono{enje Ustava Jugoslavije, koja je odba~ena na ovom skup{tinskom zasjedanju 15. oktobra 1991, i za kojom [oja sada, poslije toliko godina, lije suze. Nepotrebno.

Jednako kao {to je bilo nepotrebno da [oja, konstruiranjem pri~a o tome “kako smo se varali“ sada poku{ava nas zavaravati prebacivanjem krivice za izbijanje rata sa klju~nih krivaca na “druge“.

svela samo na Srbiju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu, plus srpski krajevi u Hrvatskoj. Zna se ~ija je to bila politika.

Zbog bojkotiranja i prekida Skup{tine, koju je majstorski izveo Mom~ilo Kraji{nik, prijetila je opasnost da Bosna i Hercegovina svojim ne~injenjem jednostavno ostane u “krnjoj“ Jugoslaviji. Zbog toga je Mariofil Ljubi} preuzeo vo|enje Skup{tine, a poslanici SDS i SPO (dakle ne svi srpski poslanici) su demonstrativno napustili Skup{tinu SRBiH, a ostali poslanici su usvojili Platformu o polo`aju Bosne i Hercegovine u budu}em ustroju jugoslavenske zajednice i Memorandum izveden iz Platforme, te odbacili Beogradsku inicijativu (za kojom [oja toliko `ali).

Za{to je do{lo do izglasavanja ovih dokumenata? Zato {to je to bilo krajnje vrijeme da se iznese stav BiH o rje{enju jugoslavenske krize. Ubrzo nakon toga, 18. oktobra

O

KRNJA JUGOSLAVIJA SDS-u nije odgovaralo ni{ta osim ostanka u Jugoslaviji bez Hrvatske i Slovenije. A svi znamo da to nije Jugoslavija. Upravo stvaranje takve “krnje“ Jugoslavije bio je cilj Inicijative za mirno rje{enje jugoslovenske krize i za dono{enje Ustava Jugoslavije, koja je odba~ena na ovom skup{tinskom zasjedanju 15. oktobra 1991, i za kojom [oja sada, poslije toliko godina, lije suze.

Nepotrebno. Jednako kao {to je bilo nepotrebno da [oja, konstruiranjem pri~a o tome “kako smo se varali“ sada poku{ava nas zavaravati prebacivanjem krivice za izbijanje rata sa klju~nih krivaca na “druge“

Prevara u Skup{tini

1991. u okviru Konferencije o Jugoslaviji prezentiran je dokument pod naslovom Okviri za generalno rje{enje jugoslovenske krize u kojemu se predvi|ala uska suradnja suverenih i nezavisnih republika. lobodan Milo{evi} je odbacio taj dokument, ali su odluke Skup{tine BiH usvojene u rano jutro 15. oktobra 1991, za koje [oja sasvim proizvoljno ka`e da su bile rezultat hrvatsko-muslimanskog dogovora protiv Srba i da su odvele zemlju u rat, bile osnova za kasniju poziciju BiH u procesu me|unarodnog priznanja.

Te odluke nisu bile rezultat hrvatskomuslimanskog dogovora usmjerenog protiv Srba, kako `eli [oja predstaviti, nego je njihov historijski smisao u stvaranju uvjeta za osamostaljenje Bosne i Hercegovine i stjecanje ravnopravne pozicije sa ostalim jugoslavenskim republikama,

S

Na ovom bi mjestu mo`da trebalo ukazati da ideje koja [oja iznosi u svom tekstu nisu ni{ta novo. “Gospo|a Biljana Plav{i}“, kako tu osobu oslovljava Slobodan [oja, u svojoj je knjizi “Svedo~im“ te ideje ve} razradila, pa nam ih sada Slobodan [oja putem Oslobo|enja samo proslje|uje.

Plav{i} doslovno ka`e kako je usvajanje Memoranduma 15. oktobra 1991. bilo klasi~na muslimansko-hrvatska “prevara“, odnosno “prevara najvi{eg ranga“ (str. 90). Nakon {to je to na takav na~in okvalificirala Plav{i}eva nastavlja: “Prema tome, odgovor na tri pitanja koja se i danas postavljaju od strane mnogih ljudi (...) a to su: koji je doga|aj provocirao rat? Kada se to desilo? Ko je to uradio? Prevara u Skup{tini od 14. i 15. oktobra 1991. Ovo su uradili muslimanski i hrvatski poslanici (...) To bi bio odgovor na tri pitanja“ (str. 91). Zatim nastavlja: “Iza ovog nasilja nad Skup{tinom, nad Ustavom, Srbi su osetili nesigurnost (...)

Srbi su tra`ili od svojih izabranih predstavnika odgovor na to nasilje“ (str. 92). Tako je govorila Biljana Plav{i}, a sada nam sli~na obrazlo`enja nudi i Slobodan [oja.

Primjera podvala i prevara ima jako puno u na{oj povijesti, ali ovi koje je Slobodan [oja odabrao smatraju}i ih “zanimljivim“, zbog krivog povijesnog kontekstualiziranja nude i posve krive poruke, koje su, mo`da, u skladu sa [ojinim politi~kim stavovima, ali imaju malo veze sa povijesnom istinom.

Vjerujem da Slobodan [oja kao ambasador Bosne i Hercegovine bolje radi svoj posao od posla histori~ara. Ili se mo`da i tu varam?

Husnija KAMBEROVI]