Prešućeni zločini nad Hrvatima

Marinko JURIČIĆ (iz Zagreba)

Ovih dana obilježena je se tužna godišnjica stradanja Hrvata u Briševu, selu između Prijedora i Sanskog Mosta, u Bosni i Hercegovini. Briševo je 24. i 25. srpnja 1992. godine praktički izbrisano s lica zemlje – pripadnici srpskih postrojbi pobili su 67 mještana hrvatske narodnosti, ostali su protjerani, a nakon rata gotovo nitko se nije vratio. Svjedoci kažu da bi zločincima, pripadnicima 5. Kozaračke brigade i 6. Krajiške brigade iz Sanskog Mosta, na maštovitosti i okrutnosti pozavidjeli i najveći zlodusi.

„Većina ubijenih je usmrćena vatrenim oružjem, ali neki su i mučeni. Milan Buzuk je očito mučen jer smo njegov leš našli i uočili da su mu oči izvađene, uši odsječene, a mišići na rukama prerezani. Glava mu je bila rascopana (razbijena) nekakvom letvom ili toljagom. Tijelo smo pronašli u kukuruzima”, izjavio je jedan svjedok. Mato Buzuk je također masakriran, odsječene su mu uši, nos i genitalije, te je nakon toga zaklan.

Ovim zločinom ugašene su čitave obitelji, stradalo je i staro i nejako. Najmlađa žrtva, Goran Matanović, imao je 14 godina, dok je najstarija Stipo Dimač imao 82 godine. Pored Gorana, ubijeno je još nekoliko djece koja su bila stara oko 15 godina.

Bilo je to najveće stradanje Hrvata u jednom danu tijekom cijelog rata u BiH. Brutalno su poubijani ljudi koji nisu imali veze s vojskom, niti s borbama u Hrvatskoj ili BiH. Ubijeni su bili poljodjelci, seljaci, obični ljudi koje nije zanimala politika, jer, kako piše jedan poznavatelj prilika u tom kraju, da su pratili što se događalo na bojištima

Malo tko je u Hrvatskoj čuo za Briševo, selo između Prijedora i Sanskog Mosta, koje su srpske snage 24. i 25. srpnja 1992. zbrisale s lica zemlje širom BiH i Hrvatske zasigurno ne bi čekali kao janjad na milost i nemilost dvjema do zuba naoružanim srpskim brigadama.

Briševo danas najbolje je opisao novinar Slobodne Dalmacije Damir Tolj koji su svojoj reportaži piše: "Samo u kasnu jesen, kad sav list otpadne s gore, a svakako prije prvih snjegova, samo tada će vam se ukazati obrisi, odnosno razvaline sela, ali morate imati krila – s tla se Briševo ne vidi. Ni iz Briševa ga nećete ugledati jer je izbrisano zločinom i nestalo u prašumi, kao drevni gradovi Inka i Maja."

Što je najtužnije, riječ je o gotovo zaboravljenom zločinu. Ili, bolje rečeno, zločinu koji nikada nije ni dobio odgovarajuću medijsku pažnju. Što je i logično, budući da ga srpski mediji iz razumljivih razloga ignoriraju, bošnjački se bave slučajevima zločina u kojima su žrtve Bošnjaci, a hrvatski se bave slučajevima u kojima bi se Hrvate moglo proglasiti krivcima, osobito kada je riječ o zločinima u Bosni i Hercegovini.

U Hrvatskoj i „malo dijete” zna za Ahmiće, ali za Briševo zna malo tko. Baš kao što malo tko zna da su prve žrtve zločina u hrvatsko-bošnjačkom sukobu u BiH bili Hrvati iz sela Dusine kod Zenice. Zločin nad Hrvatima u Dusini počinjen 26. siječnja 1993. godine prvi je masovni zločin Armije BiH nad Hrvatima u BiH, ujedno i početak otvorenog sukoba Bošnjaka i Hrvata. U Hrvatskoj se ne zna ni za brojna druga mjesta stradavanja Hrvata u BiH, niti je većini građana poznata činjenica da su Hrvati srednje Bosne rat preživjeli u dvije enklave, u potpunom okruženju. Umjesto da suosjeća s njihovom patnjom, proglašava ih se agresorima na BiH!

Ove godine se ipak dogodio mali pomak - visoki predstavnik međunarodne zajednice Christian Schmidt odao počast za osmero hrvatske djece ubijene u lipnju 1993. bošnjačkom granatom na dječjem igralištu u Vitezu. To bi mogao biti znak hrvatskim medijima da su zločini nad Hrvatima legitimna tema.

Piše: Zvonimir Despot

Izvanredna sjednica Hrvatskog sabora bila je uglavnom politička lakrdija, kao što to često biva i s redovnim sjednicama. Ljudi je uglavnom nisu pratili, oni koji jesu uglavnom su se zgražali, i na kraju se, dakako, ništa nije riješilo, baš kao što je najavio i njezin sazivatelj, šef države Zoran Milanović. On je prvi omalovažio Sabor i sjednicu koju je sazvao, jer je odbio doći u Sabor. Njegov je odgovor bio da tamo predsjednik države nema što raditi. Milanovićeva objašnjenja nakon sazivanja sjednice bila su njegovo tipično omalovažavanje institucije. To je u stilu kao kad je nekad bio šef SDP-a i zastupnik, pa ga nije bilo u Saboru, pa su ga pitali zašto ga nema, a on je lakonski odgovarao da ga od previše sjedenja bole prepone!

Milanović je napravio presedan i sazvao sjednicu samo zato da dodatno napakosti Andreju Plenkoviću. On je u njihovu međusobnom ratu iskoristio situaciju i svoje ovlasti, samo da pokaže što sve može i da Plenkoviću digne tlak i šećer i pomrsi mu planove. Koliko mu je do svega doista stalo, pokazao je svojim komentarima. Ljudi su pak mahom već debelo zasićeni saborskim sjednicama i raspravama koje su (pre)često lakrdijaške pa su bili premalo motivirani da bi još pratili i ovu izvanrednu. No protiv oporbe je ustala i neviđena oluja nad Hrvatskom koja je došla posve u prvi plan u javnosti i medijima, a ne zastupnička nadmu-

drivanja, prepucavanja i vrijeđanja. Ako ćemo se malo narugati, a opet navesti činjenice, evo koji su bili neki od glavnih zaključaka prvog dana zasjedanja: Stipo Mlinarić više voli Gordana Jandrokovića u odijelu nego u kupaćim gaćicama; Dražen Bošnjaković ustvrdio je da u državnoj upravi više nema uhljeba, a to je potvrdio i Boris Milošević; Marin Miletić ustvrdio da je Radnička fronta neokomunistička, a Katarina Peović da je Most neofašistički; Miro Bulj dao je do znanja da se 1991. nije borio da bi danas sve poljoprivredno zemljište dali strancima; Marijan Pavliček za štrajk na sudovima okrivio je uvođenje eura; Domagoj Hajduković urla, sikće i lupa po klupi ako se spomene da je bio u SDP-u; Hrvoje Zekanović najnapredniji je zastupnik jer je u Sabor uveo šefa države hologramom; Zlatko Hasanbegović traži košarkaški klub; zastupnici HDZ-a drže da je Andrej Plenković zlatno tele; Furio Radin je za sinoćnjeg predsjedanja gotovo izdahnuo.

Posve je bilo jasno da vladajući neće prihvatiti nikakve zaključke Milanovića i oporbe. Tko je to očekivao, taj je bome teški naivac. Vladajući su dosad već dokazali da za sve ključne odluke u Saboru imaju dovoljno ruku, pa da tako jučer proguraju i vlastite zaključke. Također je posve jasno da je oporbi trebala izvanredna sjednica kao dodatni poligon za napade na HDZ i posebno Plenkovića. No oporba je često između sebe pucala po šavovima, radikalna ljevica i desnica s jedne strane, a onda i desnica između sebe, kao Most i Domovinski pokret. Oporba je imala šanse bar biti vidljiva, a ispalo je da je dva dana sabornica uglavnom gotovo prazna i da je u nekim trenucima bilo više zastupnika vladajućih nego oporbe! Kao i kad su u subotu oporbenjaci naprasno napustili sjednicu jer nisu podnijeli provokacije Hrvoja Zekanovića, a kad su neki od njih došli na red za govore, nije ih bilo i izgubili su pravo pa je onda krenulo primitivno vrijeđanje na osobnoj razini.

Piše: Branimir Stanić

Vrlo bi ozbiljno odgovorni u Hrvatskoj, ali i odgovorni među zemljama Europske unije, trebali shvatiti nedavno objavljenu “Deklaraciju o granicama srpske književnosti” koju je iznjedrila “IV. interkatedarska srbistička konferencija” održana krajem lipnja u Tršiću u Srbiji. Ona nastavlja za europski kontinent niz višegodišnjih nepojmljivih kulturnih posezanja jedne zemlje prema drugoj, što je događaj bez presedana. Ozbiljnost deklaracije nije toliko u obilatu manipuliranju, iznošenju neistina i znanstvenicima neprimjerenu jeftinu aktivizmu u službi velikosrpske ideje, a nije čak ni u tome da su je potpisale ključne jezične, književne, kulturne i znanstvene ustanove u Srbiji. Ozbiljan je trenutak u kojem je objavljena, to jest da kulturno posezanje dolazi u doba prijetnje razbuktavanja trećega svjetskoga rata kojemu ne će presuditi samo trgovanje oružjem, nego i razornim nacionalističkim ideologijama. Štoviše, ako je tko mislio da je tekst deklaracije neko junačenje starih ideologa s retorikom iz prošloga stoljeća, grdno bi se prevario. Očito je da se sa starim velikosrpskim obrascem udružila i nova konstruktivistička lijevoliberalna ideologija koja je svoje ideje, dosad

Milanović je napravio presedan i sazvao sjednicu samo zato da dodatno napakosti Andreju Plenkoviću. da pokaže što sve može i da premijeru digne tlak

Bila je to samo još jedna politička lakrdija, jedna u nizu kakve nam već dugo serviraju političari svih boja! Ključno je pitanje hoće li i kako nadležne institucije odraditi plinsku aferu i da što prije imamo funkcionirajuće pravosuđe. (Večernji list)

povezane s tvrdnjama poput “identitet ne postoji, on je društveni konstrukt” ili “rod ne postoji, ovisan je o tome kako se tko osjeća” sada proširila i na kulturna i identitetska pitanja. Kao što se već sada u pojedinim zemljama kriminaliziraju oni koji npr. transrodne osobe oslove muškim ili ženskim zamjenicama, tako bi se u dogledno vrijeme, uz dovoljno jaku političku represiju, moglo dogoditi da krivcem postane onaj koji istinito tvrdi da je Dubrovčanin Ivan Gundulić hrvatski književnik, jer Srbi ga “osjećaju” svojim.

Na tu srpsku deklaraciju već su oštro reagirali i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti zajedno s Maticom hrvatskom, Društvo hrvatskih književnika te Ministarstvo vanjskih i europskih poslova. Već je u naslovu izjave HAZU-a i Matice jasno kamo smjera srpska deklaracija, to jest da je ona “nastavak srpske jezične i kulturne agresije na Hrvatsku, hrvatski jezik i književnost” te da se u njoj “naslućuje imperijalistička podloga za širenje stvarnih granica srpske države jednoga dana u budućnosti”. No možda je najopasnije u deklaraciji ono što se čini najmanje jasnim i poprilično zakukuljenim.

Dobro su to uočili u hrvatskim institucijama prepoznavši “nejasne i ne osobito suvisle teze, po kojima se granice srpske

Hrvatska bi trebala ozbiljno shvatiti nedavno objavljenu “Deklaraciju o granicama srpske književnosti” donesenu u Tršiću, rodnom mjestu Vuka Karadžića književnosti mogu mijenjati onako kako to odgovara autorima Deklaracije i njihovoj predodžbi o identitetu srpske književnosti i srpske nacije”.

Posebno zabrinjava to što je deklaracija za određenje nacionalnih granica srpske književnosti uzela u obzir da je “bitna inicijalna određenost srpstva pravoslavljem, koje je od samog početka, od vremena Svetog Save, bilo otvoreno za utjecaje sa strane”.

Time se i pravoslavlje ponovno upreže u politički projekt “srpskoga sveta”. Naivno je očekivati da će Europska unija reagirati na srbijanske kulturne pretenzije prema Hrvatskoj kao njezinoj članici jer njihova je aktualna (geo)politička pozicija takva da im se više podilazi nego da ih se kudi. No iskustvo s kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća pokazalo je kamo je dovela slična šutnja.

Zato ni hrvatske političke, kulturne i diplomatske i druge institucije ne bi smjele sudjelovati tek u reakcijama “pro forma”. Tko želi zadobiti vječnu slavu, neka slobodno slijedi put hrvatske blaženice Marije Petković čiji se blagdan slavio 9. srpnja. Ta se redovnica prije stotinjak godina uputila iz Dalmacije u Beograd tražiti pomoć vlade za izgladnjelu djecu. No kada je shvatila da pred predsjednikom tadašnje vlade Nikolom Pašićem treba kriti svoj hrvatski identitet, odlučno je rekla: “Mi smo katoličke hrvatske sestre rođene u Dalmaciji, a podanici smo Jugoslaviji.” Nikada nije dobila donaciju. Ima li među odgovornima hrabrosti poput nje reći: “Prije ću izgubiti tih 100 000 nego se prodati i reći laž…?” (Glas Koncila)

Njih je Bog nagradio tolikom milošću da budu roditelji Majci Božjoj, a djed i baka Spasitelju svijeta

Crkva 26. srpnja liturgijski časti roditelje Blažene Djevice Marije, koje predaja spominje kao svetog Joakima i svetu Anu, te nam ih stavlja kao poseban uzor u strpljivosti i pouzdanju u Božju milost.

Iako Sveto pismo nigdje ne spominje roditelje Blažene Djevice Marije, crkvena predaja ih pozna poimence, i to kao svetog Joakima i svetu Anu, a svjedočanstva o njima prije svega crpimo iz apokrifnog spisa iz 2. stoljeća poznatog kao Jakovljevo

protoevanđelje.

Apokri�i su pobožni spisi iz vremena prve Crkve koji imaju svoju vrijednost, ali valja istaknuti kako oni nisu uvijek vjerodostojni s obzirom na povijesne podatke, nego su više vođeni literarnom �ikcijom putem koje žele potaknuti čitatelje na snažniju vjeru. Obično zato u njima pronalazimo one sadržaje kojih nema u Svetom pismu, ili im se ondje pridaje malo prostora, a posebno u tom smislu svoje mjesto imaju teme vezane uz Isusovo djetinjstvo i mladenaštvo, ali i mnoge druge. Ti su sadržaji s jedne strane rezultat dobro njegovane usmene predaje, jednako kao i novozavjetni spisi, ali su s druge strane nerijetko i rezultat piščeve potrebe da nadopuni “praznine”. Pri tome se osjeća i određeni stilski odmak od kanonskih spisa, odnosno u apokri�ima nerijetko pronalazimo, za razliku od novozavjetnih tekstova, sladunjav pristup prepun nevjerojatnih ili slabo vjerojatnih zgoda, a kojima je cilj, kao što je već rečeno, potaknuti na što veću pobožnost. Zbog toga je teško procijeniti što je u njima vjerodostojno, a što nije, posebice u onim slučajevima kada nema drugih paralelnih izvora iz kojih bi se to moglo barem usporediti.

U tom smislu, najstariji poznati spis koji spominje Marijine roditelje – Jakovljevo protoevanđelje – potječe dosta godina nakon njihove smrti i smrti ostalih očevidaca Isusova vazmenog otajstva (nastao je u 2. st., a prvotno je napisan na grčkom jeziku, ali nam je ostala sačuvana redakcija iz 4. st., koja je nastala u Egiptu), a po svom sadržaju neodolji-

Kada se za ženu veli da je »lijepa kao anđeo«, time se najčešće hoće reći upravo suprotno od istinskoga značenja tih riječi. Naime, ne samo da se Božji glasnici u Pismu redovito javljaju u muškom liku, nego i dostojanstvo njihovih lica ljude toliko ustraši te je najčešća anđeoska rečenica: »Ne boj se!« Ipak, ljepota anđela nije na glasu bez biblijskoga utemeljenja. Daniel je u svoj opis anđela unio tvari sve blještave od ljepote – mjed i krizolit, oganj i munju – pa će se anđele i u Novom zavjetu raspoznavati po opravi u kojoj je prorok razaznao sjaj zlata i bjelinu lana. No Ezekiel upozorava kako je »čudesno lijep« kerub zaštitnik zbačen s gore Božje jer je mudrost odnemario zbog svoje ljepote.

bliži li se promatrač platnu, primijetit će da je »sastavljač snova« obojici ljupkih anđela u ruke djenuo – mačeve. Dok krajolik oko njih propada – ta u gradu se pod njima i sama ljudska narav suludo upropastila – anđeli nenametljivošću svojega sjaja upozoravaju kako se jedino ljepota oboružana mudrošću ne pomračuje. Makar sličniji onomu koji je »odjeven veličanstvom i ljepotom«, oni ne motre sebe, nego se u svjetlosti združuju.

vo podsjeća na starozavjetni tekst o majci proroka Samuela (koja se također zvala Ana), pa se pitamo koliko se u njemu treba iščitavati povijesna zbilja, a koliko literarna �ikcija.

Prema njemu, Marijin otac se zvao Joakim (neki drugi izvori navode druga imena), a bio je vrlo pobožan i bogat čovjek. Njegovo ime hebrejskog je podrijetla i znači Bog čini jakim. Sav prihod od zemlje dijelio je na tri dijela –jedan dio za sirotinju, drugi za hram, a tek treći ostavljao je sebi i svojoj ženi Ani za život. Unatoč pobožnom životu i stalnim molitvama, nisu imali djece, sve do duboke starosti, kad su im nade već ponestale. Biti blagoslovljen djecom značilo je u ono vrijeme imati posebnu Božju naklonost, ali isto tako svi oni koji nisu mogli imati djecu smatrani su u društvu manje vrijednima, a od Boga ostavljenima.

Upravo to je mučilo Joakima te je jednom prilikom, shrvan turobnim mislima, sa svojim stadom otišao u pustinju kako bi ondje u samoći oplakivao svoju sudbinu. No, jednoga mu se dana ukazao anđeo i rekao mu da će ga Bog blagosloviti djetetom. Potom se anđeo ukazao i Ani i navijestio isto. Obradovani tom viješću, obećali su Bogu da će dijete posvetiti u hramu.

Tako su, prema Jakovljevu protoevanđelju, Joakim i Ana dobili posebnu čast, odnosno postali su roditelji Blaženoj Djevici Mariji, a djed i baka Spasitelju svijeta. Mariju će odgajati u svojoj kući do treće godine, a potom će ju, prema danom obećanju, odvesti u hram, gdje će ona provesti do svoje dvanaeste godine, kada će biti zaručena za Josipa.

S vremenom će taj apokrifni spis, uz neke druge, oblikovati pobožnost prema roditeljima Djevice Marije, a potom će se oni početi i liturgijski častiti. Tako postoje neka svjedočanstva koja potvrđuju kako se sveta Ana na Istoku častila već u 4. st., a car Justinijan I. je 550. god. njoj u čast sagradio crkvu u Konstantinopolu. Postoje i svjedočanstva koja potvrđuju kako su se ondje zajedno Marijini roditelji častili u 6. st., dok će se na Zapadu najprije pojaviti pobožnost prema sv. Ani, i to u 10. st., a kasnije i prema sv. Joakimu, čini se značajnije tek u 16. st. Papa Urban VII. uveo je blagdan svete Ane za Englesku 1378. god., a papa Grgur XIII. proširio ga je 1584. god. na cijelu Crkvu. Sam blagdan svete Ane se i na Istoku i na Zapadu slavio u različite dane tijekom stoljeća (npr. 25. srpnja, 9. rujna ili 8. prosinca), sve dok se puno kasnije nije utvrdio današnji. Sveti Joakim je ostao zasjenjen, ali je također uvršten u liturgijski kalendar 1584. god. (slavio se 20. ožujka), a tada su se, pa sve do 1969. god., dvoje supružnika slavili zasebno. Od te se godine njihov spomen slavi zajedno, i to 26. srpnja.

U ikonogra�iji se sveta Ana prikazuje s Joakimom, Isusom i Marijom, a oznake su joj knjiga i vrata. Sveti Joakim se obično prikazuje s lopatom, sa svetom Anom i Djevicom Marijom, a oznake su mu janje i golub.

I danas je puno raširenija pobožnost prema svetoj Ani nego prema svetom Joakimu, a vrlo je omiljena svetica u hrvatskom narodu.

Zaštitnica je roditelja bez djece, trudnica, majki i baka, udovica, kućanica, tkalja, radnika raznih struka, a zazivaju je kod neplodnosti i izgubljenih stvari, te kao pomoćnicu pri lakoj smrti, kod kostobolje i groznice. Sveti Joakim se posebno časti kao zaštitnik očeva i djedova, ali i kao zaštitnik domaćica, trudnica i porodilja. Njihov se pak blagdan slavi također i kao dan posvećen bakama i djedovima. Štuju ih, posebno svetu Anu, uz katolike, i pravoslavci, anglikanci i muslimani.

S obzirom na sve rečeno, iako ne možemo sa sigurnošću reći tko su uistinu bili roditelji Blažene Djevice Marije i kakav im je bio životni put, bez imalo sumnje možemo zaključiti da je riječ o odabranim osobama koje je Bog nagradio tolikom milošću da budu roditelji Majci Božjoj i djed i baka Spasitelju svijeta. Gledajući Marijinu kasniju životnu mudrost i bezuvjetno predanje Božjoj volji, ne možemo nego zaključiti kako za to barem jednim dijelom možemo zahvaliti i predanosti tih dvoje svetih ljudi.

Tako – kao gubitak mudrosti izazvan izopačenom žudnjom za ljepotom – valja razumjeti i zahtjev Sodomljana da im Lot preda dvojicu svojih anđeoskih gostiju: »Izvedi nam ih da ih se namilujemo!«

Je li prizor koji je na slici »Anđeli Sodome« zabilježio Gustave Moreau smješten prije ili nakon sodomitskoga zahtjeva – svetogrdna koliko zbog spolne nastranosti, toliko i zbog nagrde gostoljublja – teško je sa sigurnošću reći. U viđenju francuskoga simbolista, naime, Lotovi posjetitelji u lanenoj odjeći i zlatnom uresju naizgled nepomično lebde ponad grada prošarana tolikom mrklinom da nije jasno prekriva li ga gnus ljudskoga grijeha ili garež božanske kazne. No pri-

Kako bi joj pravila društvo na zornicama, mlada bi Zo�ia Truszkowska – poljska blaženica rođena 1825. - godinu dana prije Gustava Moreaua - svakoga jutra budila i svoju mlađu sestru Waleriju. Budući da pritom nije gledala na sat, djevojke bi često satima na cičoj zimi čekale da se otvori varšavska crkva sv. Križa. Ljepotu kojom su obilovali ti trenutci pokore Zo�ia će, uzevši kao franjevačka trećoredica ime Angela, ponovno pronaći u društvu udovica i sirota koje je s ulica sklanjala u iznajmljeni kućerak. No majku Angelu, kako su je zato prozvali, nije moglo zadovoljiti tek udruživanje njezinih sljedbenica. Progon ruskih vlasti koji su novoutemeljene sestre felicijanke prihvatile poradi njegovanja ranjenih pobunjenika ljepotu je njihova poslanja izbijelio od sebeljublja i pozlatio mudrošću. Za nju felicijanska utemeljiteljica svjedoči anđeoskim geslom: »Svete su žudnje poput krila što dušu uzdižu u nebo«.