RUKOMET
Josip Glavaš
P
oznati i priznati rukometni stručnjak. Josip Glavaš rođen je u Derventi u Bosni i Hercegovini 5. listopada 1944. godine. U hrvatskom rukometu ostavio je veliki trag, zato se i našao u ovoj knjizi. Igračku karijeru proveo je diljem bivše države, a po prestanku aktivnog igranja u 32. godini je započeo trenersku karijeru u Rukometnom klubu Derventa. Najprije je bio trener juniora stvorivši jednu vrlo jaku generaciju rukometaša. Kao izraziti trenerski stručnjak i pedagog sa velikom je ljubavlju trenirao derventske mladiće, da bi im što više približio ovaj sport. Glavaš se nikada nije libio na svoje treninge pozvati rukometne znalce pa je često u Derventu tada zvao Abasa Arslanagića, koji im je demonstrirao neke od taktika svog velikog i nenadmašnog trenera u reprezentaciji, rukometnog maga Vlade Stenzla. Sudbina je htjela da Josip iz rodnog grada ode u Doboj gdje drugoligaša Slogu uvodi u elitno društvo. Sloga nije „plesala“ samo jedno ljeto već je postala i stabilan klub jugoslavenske prvoligaške elite. U Doboju je Glavaš otvorio i kafić pod nazivom „22:18“ koji je dobio ime po rezultatu koji je Slogu uveo u prvu ligu nakon majstorice protiv Celja, a koji je bio omiljeno okupljalište sportaša. Hali, kako ga zovu najbliži prijatelji, čovjek je koji uvijek zrači optimizmom i uvijek je pozitivan, a trenerski moto uvijek mu je bio da nema nepobjedivih… Uvijek je posjedovao svoj imidž koji se nije mogao kopirati. Oduševljavao je i svojim gafovima, kao i onda kada je u zadnjim sekundama utakmice ušao u teren i spriječio kontru, govoreći da je mislio da je kraj utakmice. Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća tada slavni Borac iz Banja Luke ga poziva da preuzme ulogu šefa stručnog štaba. Josip postaje trener i s njim na čelu Borac nastavlja s odličnim igrama. Ali za ovu priču najvažnije je da je Josip Glavaš bio pomoćnik izborniku reprezentacije Jugoslavije na Olimpijskim igrama 1988. godine kada je osvojeno treće mjesto i brončana medalja. Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kada ratne strahote vladaju najprije u Hrvatskoj, a kasnije i u Bosni i Hercegovini, ovaj vrsni znalac karijeru nastavlja u Hrvatskoj trenirajući vodeće hrvatske klubove: Medveščak, Zagreb, Umag, Varaždin, a 1997. godine izbornik je hrvatske rukometne reprezentacije na Europskom prvenstvu u Italiji. Kada je sve osvojio i ostavio veliki trag u hrvatskom rukometu, odlučio se na povratak u rukomet Bosne i Hercegovine da nakon ratnih strahota vrati ovaj trofejni sport na mjesto koje mu pripada. Mnogi su mislili da se ona nezaboravna i izuzetno uspješna epizoda iz Doboja više ne može ponoviti, odlazi u Ljubuški gdje s Rukometnim klubom Izviđač ostvaruje izvanredne rezultate. Osvojio je tri prvenstva i kup Bosne i Hercegovine, dva puta se plasirao u Ligu prvaka i u polufinale Kupa pobjednika kupova u kojem su ispali od španjolskog Ademar Leona, kasnije osvajača tog natjecanja. Trenirao je i reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Kako je malo trebalo da mu zalupa srce kada je prilikom gostovanja reprezentacije Bosne i Hecegovine u Liegeu protiv Belgije, po završetku susreta čuo od reprezentativca Terzića, tadašnjeg igrača Izviđača: „Joža je car, najbolji trener na svijetu.“ Josip Glavaš, za prijatelje Joža ili Hali, čovjek je koji je stvarao šampione. Mnogi rukometaši u Bosni i Hercegovini, a poglavito u Hrvatskoj rado spominju trenerske kvalitete ovog velikog rukometnog stručnjaka. Iako je rođen izvan Hrvatske, u knjigu je uvršten jer je u hrvatskom rukometu ostavio veliki trag, a na koncu na europskom prvenstvu bio je i izbornik hrvatske rukometne reprezentacije.
121