Frenzy Spark Magazine - Issue 10

Page 1

POP CULTURE MAGAZINE

SEPTEMBER/NOVEMBER - SEPTEMBAR/NOVEMBAR 2012

ISSUE/BROJ 10

THIS IS BILINGUAL MAGAZINE

If you speak English jump straight to the page 147

1


2


Samsung Srbija Fan Page website: www.samsung.rs

3


#filmcorner

PRVI FILMSKI E-MAGAZIN AUTORSKI DOKUMENTARNI BLOKBASTERI INDI NASLOVI AZIJSKI HORORI FILMSKI FESTIVALI

MAGAZIN

CINE 4


#filmcorner

5


6


#filmcorner

More čiji talasi zapljuskuju obalu unatraške, indigo nebo, tamnozelene krošnje palmi, i savršeno beli pesak Pensakola plaže, i naravno dr Eleanor Arroway sigurno jesu asocijacija za film Kontakt. Ako ipak nisu, obavezno ga pogledajte, a trenutak, odnosno scena u kojoj Ellie na nepoznatoj planeti, u sasvim poznatom okruženju projektovanom iz njene podsvesti, razgovara sa entitetom koji preuzima lik njenog oca, pamtićete kao jednu od najdirljivijih scena ikada. Kako nemam puno prostora, neću

postavljati citate iz filma, ali ipak tu je jedna rečenica koja razoružava svakog od nas, ali i daje nadu da se ipak može uspeti samo ako se ide malim koracima. Sada se možemo osvrnuti iza sebe i slobodno reći da smo upravo napravili prvih deset koraka. Dragi čitaoci Frenzy Spark magazina, pred vama je deseti broj, veći nego ikad ranije (ovog puta poptuno neplanirano). Tu je 200 stranica kvalitetnog sadržaja, od čega nekih pedesetak stranica pokriva deo magazina na engleskom jeziku. Kao i obično, trudili smo se da obuhvatimo što više oblasti, a deseti broj vam donosi i još nešto novo, a to je redizajn naših stranica, tako da ćete od sada uživati i čitati naše tekstove u nešto minimalističkijem okruženju. Dok budete prelistavali deseti broj, redakcija FS magazna će polako krenuti sa pripremama za naš 11. broj, odnosno naš jedanaesti korak. Ovom prilikom želim da se zahvalim svim autorima (i novim i starim) i saradnicima koji učestvuju u radu na magazinu, na njihovom trudu i strpljenju. S poštovanjem

D. Darko :)

courtesy of Cyril Rolando

http://cyrilrolando.tumblr.com

Redakcija:

Graphic Design: Beksi Lejdi David Darko Nevena Starbuck Grubač

Art direktor/glavni i odgovorni urednik: David Darko Lektor: Vesna Sunrider

FACEBOOK PAGE TWITTER PINTEREST TUMBLR EMAIL

HELLY CHERRY PHOTON TIDE HAPPYNOVISAD FILMSKI.RS and FILMOFILIA

Sonja Nikolić Aleksandra Hegediš Vesna Sunrider Nina Dusper Svetlana Nedeljković Ivana Cvetanović Maja Todorović Milica Jović Iva Šapić Marija Blagojević Andrej Vidović Andrija Maslać Andreja Kojanić Dražen Pekušić Slobodan Vučković Ga Damn Nemanja Milisavljević Miloš Raičević Barry El Beardo Predrag Radović Ivica Milarić Michel Petković Srđan Mitrović Hitch David Darko

7


8


9


#rumourhasit Priredio: David Darko

MATTHEW VAUGHN REŽIRA STAR WARS: EPISODE VII Vest da je Disney kupio Lucasfilm, je protutnjala planetom u neviđenom galopu, ostavljajući brojne fanove zgranutim, a mnoge od njih veoma srećnim nakon što je procurela vest da je u planu nastavak čuvene Star Wars franšize. Naravno, rekordni broj mimova je preplavio internet takođe. Kako je Episode VII planirana za 2015. jasno je da se već mora znati ko će režirati takav vruć krompir, jer nije ostalo puno vremena. Naravno, i to je obznanjeno ovih dana. Matthew Vaughn, koji je poznat kao režiser filmova Kick-Ass, Stardust, Layer Cake i X-Men: First Class je u pregovorima sa studiom Lucasfilm oko preuzimanja štafete zvane Star Wars: Episode VII

MOBY DICK U SVEMIRU(?) Melvilov klasik, Mobi Dik, dobiće novu adaptaciju i ovoga puta stvari će biti nešto drugačije. Za scenario je zadužena Lynne Ramsay, poznata kao scenarista, producent i režiser filma We Need to Talk about Kevin. Novi projekat na kome ona radi je baziran na Melvilovoj knjizi i zove se Mobius,i to će biti psihološki triler smešten duboko u svemiru.

Iako preuzimanje neke ideje iz klasičnih dela i smeštanje radnje u svemir miriše na katastrofu, za Mobius ipak ima nade. Rory Kinnear, koscenarista koji je radio sa njom na filmu We Need to Talk About Kevin, je takođe ponovo u timu. We Need to Talk About Kevin je primio prošle godine veoma dobre kritike i bio je priutan i veoma dobro primljen na većini festivala, te nema sumnje da će ovaj dvojac odraditi dobar posao. Produkcija i finansiranje filma jesu zaduženje produkcijske kuće Scott Pictures, iza koje stoji Scott Steindorff koji je u svetu filma poznat po adaptacijama brojnih bestselera.

10

UKRŠTANJE BLADE RUNNER I PROMETHEUS UNIVERZUMA

U reklamnoj kampanji pred izlazak DVD/Blu-ray izdanja filma Prometheus bilo je puno obećanja da ćemo konačno dobiti odgovore na mnoga postavljena pitanja nakon premijere filma. Ipak, možda za tu cenu dobijemo mnogo više od onoga što smo tražili i očekivali. Kako stvari stoje, izgleda da će Prometheus u sebi udružiti Blade Runner univerzum sa univerzumom čuvene Alien franšize. “Uskršnje jaje” je podmetnuto u britanskoj Blu-ray verziji, gde možemo videti kratku poruku iza koje stoji Peter Weyland, diskutujući o svom preminulom mentoru, koga će svako ko je gledao Blade Runner prepoznati iz konteksta. Jasno je da mentor o kome on govori jeste Eldon Tyrell, iz Tyrell Corp. iz filma Blade Runner. Definitivno ćemo imati posla sa “zajedničkim univerzumom”, koji na neki način jeste sličan Marvelovom univerzumu. A možda se i Peter Weyland pojavi u najavljenom Blade Runner nastavku, u cameo ulozi.

DAWN OF THE PLANET OF THE APES REŽIRA MATT REEVES Nakon što je Rupert Wyatt odustao od režije filma Dawn of the Planet of the Apes, nedavno se pojavila se uža lista kandidata za režiju tog filma, sada je Deadline konačno potvrdio da će Matt Reeves biti taj koji će raditi na nastavku. Prema nekim saznanjima, na listi su pored njega bili i Rian Johnson (Looper) i Guillermo Del Toro. Matt Reeves je pre svega poznat po filmu Cloverfield, ali je takođe odgovoran za Let Me In. Oba filma su bila veoma dobro prihvaćena, pa tako verovatno i majmuni ostajuu dobrim rukama.


#tofollow

England

Č

ini se da današnji sport i njegovi moderni gladijatori zaboravljaju na plemenitu ulogu koju istovremeno imaju. Zaboravljaju da je, osim nadmetanja, važna i ona ljudska strana sporta, kada istaknemo spremnost da prihvatimo i uvažimo razlike naših oponenata. Jedino tada, kada lične razlike nisu bitne i kada se koncetrišemo samo i jedino, na kvalitet rivaliteta, medjusobno nadmetanje ima uzvišeniji smisao. Primer takvog viteškog odnosa prema sportu i životu daje nam Ben Koen (Ben Cohen). Uspešni Engleski reprezentativac u ragbiju odlučio se da prekine svoju petnaest godina dugu i uspešnu profesionalnu karijeru (1996. – 2011.) i posveti se borbi protiv homofobije i nasilništva, osnovavši 2011. godine fondaciju pod nazivom The Ben Cohen StandUp Foundation. U taj svoj angažman uključuio je i zalaganje za

http://www.standupfoundation.com

jednak pristup ljudima s invaliditetom, jer i sam ima fizički hendikep. Benu je dijagnostikovan problem sa sluhom, koji 33% umanjen na oba uha, te on želi da se izbori i za jednak odnos u sportu prema osobama oštećenog sluha i prema gluvonemima. Kako je istakao, postoje dva glavna razloga zbog kojih se odlučio na tako krupan iskorak i okončanje svoje sportske karijere. Prvi razlog je taj što tvrdi da danas u sportu postoji puno primera sportista homoseksualne orijentacije koji ili ne smeju da izađu u javnost s tim priznanjem ili kada izađu budu dočekani na nož, kako od javnosti tako i od sopstvenih porodica. Tim ljudima je preko potrebna podrška, jer su im karijere pa čak i životi ugroženi. Drugi razlog je više ličnije prirode. Novembra 2000. godine Benov otac pretučen je na smrt dok je pokušavao da zaštiti prijatelja

u fizičkom obračunu. Taj nesrećni događaj ostavio je veliki trag na Benu i bio još jedan razlog da ode s ragbi terena u ring ljudskih prava i borbe za izjednačavanje razlika, ma kakve one bile. Nesebičnim zalaganjem za prava LGBT populacije Ben Koen je već dobio status gej ikone. Zbog toga ga mnogi smatraju homoseksualcem, mada on to nije, već srećno oženjen bivši sportista, otac dvoje dece. Time dodatno on pokazuje da viđenje polne jednakosti nije uslovljeno pripadanjem manjini bilo koje vrste, već jedino zdravim razumom i normalnim sagledavanjem stanja stvari u društvu. I nesumnjivo daje primer drugim sportistima, širom sveta, kako mogu uticati na pozitivne promene u društvu, koristeći svoj uticaj na mlade generacije.

Autor: Dražen Pekušić

11


#filmcorner

12


Najbržim ali i najmarljivijim čitaocima našeg magazina, delimo, dva puta po jednu knjigu “Fizika nemogućeg”, koju je napisao dr Mičio Kaku, i knjigu “Skrivena stvarnost”, koju je napisao Brajan Grin. Vaš zadatak je da na stranicama našeg magazina potražite reč “Heliks” koja može biti skrivena bilo gde, na bilo kojoj stranici, u tekstu ili u nekoj slici. Pošto delimo ukupno tri knjige, biće skrivene tri reči “Heliks”. Troje najbržih, koji nam se jave u komentaru ispod posta (u kome je ovaj broj magazina) na našoj fan stranici, dobijaju ponuđene knjige. Naravno, poželjno je da napišu na kojoj su stranici pronašli zadatu reč. Srećno! I pažljivo čitajte! ;) NAPOMENA: Reč HELIKS koja se nalazi na zvaničnim reklamama ove izdavačke kuće, u ovom broju se ne računa.

Ova knjiga zaokružuje trilogiju koju čine prva dva dela Brajana Grina – Elegantni kosmos i Tkanje svemira. U čudesnom putovanju predelima moderne fizike, autor nas vodi možda najuzbudljivijim stazama nauke.

Hoćemo li jednog dana moći da prolazimo kroz zidove? Pravimo svemirske brodove koji će putovati brže od svetlosti? Čitamo misli drugih ljudi? Postanemo nevidljivi? Pomeramo predmete snagom svog uma?

Web lokacija: www.heliks.rs

13

Kontakt: knjige@heliks.rs

IZDANJA IZ OBLASTI POPULARNE NAUKE

13


#historyrepeating

14


#historyrepeating

G

eografski prostor na kome živimo oduvek je oblikovala burna i nadasve šarenolika istorija. Područje prošarano različitim narodima, religijama i uticajima bilo je plodno tle na kome je ostala bogata istorijska zaostavština. Tako bogata da mnoge od priča nikada do kraja nisu ispričane, rasvetljene i razjašnjene, a uticaj vremena često je dovodio do još većih istorijskih zabuna. Jedna takva nerazjašnjena priča zbila se na Avali, planini nadomak Beograda, na kojoj se danas nalazi spomenik Neznanom junaku. Spomenik posvećen svim neznanim junacima palim u nebrojenim bitkama za odbranu i oslobođenje zemlje. Podignut pre 74 godine, čiji temelj je na mestu nečega s mnogo dužim istorijskim stažom od samog mauzoleja sagrađenog davne 1937, spomenik Neznanom junaku

nalazi se na nekadašnjem braniku Beograda, na mestu srednjovekovnog gradatvrđave Žrnov. Misterija se rađa onog momenta kada je, iz do sada neobjašnjenih razloga, odlučeno da se Žrnov minira i uništi u potpunosti, ne bi li, baš na tom mestu, bio podignut kompleks spomenika čuvenog jugoslovenskog vajara Ivana Meštrovića. Tu, pre svega, treba skrenuti pažnju na neprocenjivu istorijsku vrednost tog srednjovekovnog zdanja. Od ruševina Žrnova danas nije sačuvan niti jedan jedini kamen. Sravniti sa zemljom jedan takav dragocen i jedinstven istorijski spomenik – radi drugog spomenika, koji bi mogao bilo gde da bude sagrađen – predstavlja svojevrsni skandal. Najstarije poznato utvrđenje na vrhu Avale datira još iz Rimskog perioda, kada je podignuto s ciljem kontrolisanja prilaza

Singidunumu, ali i zbog zaštite rudara koji su tu bili uposleni. Prvi poznati rudari bili su Skordisci, mešavina Slovena i keltskih plemena, poznati po veštini obrade metala, a koji su bili privučeni bogatim rudnim nalazištima. Upravo otud i ime Žrnov – po velikim žrvnjevima za mlevenje kamene rude iz rudnika u podnožju planine. Kasnije su na njihovim osnovama Rimljani podigli osmatračnicu. Bio je to, zapravo, višenamenski punkt. Nema dokaza da li je grad živeo u doba Vizantije, ali je svakako sigurno da je prvo pravo utvrđenje podignuto za vreme despota Stefana Lazarevića. To utvrđenje, 1442. godine osvajaju Osmanlije. S kraćim prekidima, Turcima je Žrnov, ojačan dodatnim bedemima, služio za česte napade na Beograd, koji su tada teško uspevali da pokore. Upravo iz tog razloga nadenuli su ime utvrđenju Havala, što bi s turskog jezi-

Žrnov iz XIX veka, crtež Feliksa Kanica “...Isto tako uzaludan je ostao i iznenadni prepad na Beograd koji je sledeće godine preduzeo smederevski sandžakbeg. Odbio ga je hrabri Janko Hunjadi; ali kad je ovaj s jednim delom posade otišao u Erdelj, paša je to iskoristio i na Žrnovu, jugozapadno od Beograda, izgradio 1442. tvrđavu “Havale” (Avalu), koja je već pri sledećoj opsadi otežavala snabdevanje Beograda s juga.”1 1 Kanic, F.: Srbija, zemlja i stanovništvo, 2122, Ljubljana, 1987.

15


#historyrepeating

ka mogli da prevedemo kao – smetnja. Potom je i sama planina gde se utvrđenje nalazilo dobila to isto ime. Od prvobitnog imena Havala, nama je danas ta planina poznata kao Avala. Tek s padom Beograda 1521. godine, Žrnov počinje da gubi svoj strateški značaj. Utvrda je zvanično napuštena u XVIII veku i prepuštena zubu vremena, iako su ostaci bili dobro očuvani sve do 1934. godine i odluke o dizanju u vazduh. Žrnov se sastojao iz dva segmenta – Gornjeg grada, koji je činila srpska tvrđava, s kasnijim Osmanlijskim proširenjem i Donjeg grada, nadovezanog na Gornji, s kojim sačinjava bedem koji prati oblik padine na kojoj se nalazi. Gornji grad ima osnovu izduženog pravilnog petougla i odgovara položaju današnjeg spomenika Neznanom Junaku. Velika kula bila je glavni štit utvrđenja, okrenuta niz greben ka najblažem prilazu, koji odgovara današnjem stepeništu koje spaja stub s barjakom sa samim

spomenikom. Bedemi su se od glavne granali ka dve polukružne kule, jedne naspram druge. Dalje, ka jugoistočnom delu, nalazila se polukružna kula, dok se u južnom temenu petougla nalazila kula-kapija. Ali i pored živopisne i burne istorije koja je krasila ovaj monument, kralj Aleksandar Karađorđević je naprasno odlučio da ga sruši. Na tu odluku je, između ostalog, dodatno uticala i tadašnja „moda“ podizanja spomenika neznanim junacima koja se širila Evropom između dva rata. Obuzet idejom podizanja sličnog zdanja kraj Beograda, kralj je prihvatio tadašnji nacrt čuvenog Ivana Meštrovića, koji je za svoje delo odredio Avalu. Ali Avalu bez Žrnova na njoj. Čak ni u nacrtima nije uzeta u razmatranje ideja da se Žrnov ostavi na svom mestu, već je plan bio načinjen tako kao da se radilo o potpuno golom vrhu planine, bez zidina Žrnova. Meštroviću je bilo potrebno prazno platno za njegovo remek delo u nastajanju.

16

Žrnov je važio za jedno od šest najznačajnijih utvrđenja u Srbiji. Zato je njegov nestanak izazvao veliko uzbuđenje u javnosti, tim veće jer je to nedelo, kako se smatralo, bila kraljeva zamisao. Doduše, nikada do kraja nije razjašnjeno odakle vladaru takva ideja. Karađorđević je ipak ostao pri svome i tako kraljeva volja bi ispunjena. Niko drugi se nije ni pitao. Kada je sve postalo izvesno, pojavila se ipak grupa ljudi s namerom da zaštiti vredno kulturno nasleđe. Uzalud. Kralj je ostao gluv na sve apele. I pored negodovanja javnosti, ostaci Žrnova bili su minirani. Demoliranje utvrđenja trajalo je dva dana. Prvo miniranje obavljeno je 18. aprila 1934. godine, ali kako posao nije bio dobro urađen, sve je nastavljeno sutradan. Tri puta su mineri postavljali eksploziv, dok od grada nije ostao ni kamen na kamenu. Čak ni mediji tih dana nisu ništa opširnije izveštavali o događaju koji se odvijao na Avali, iako se vest među građanima nezaustavljivo širila. Ostaci Žrnova su nestali, teren je potpuno raščišćen i više nije bilo niti jednog kamena koji bi podsećao na prve temelje ovog slovenskog utvrđenja od pre skoro dva milenijuma. Istoričari tvrde da ni tadašnji Beograđani nisu verovali da će vladar to zaista učiniti, iako se već neko vreme pričalo o kraljevoj

Kralj obilazi lokaciju zamisli. Koliko je ideja da se sruši Žrnov bila neočekivana, vidi se iz tadašnje reakcije beogradske čaršije, koja je bila zatečena kada se pronela informacija da je Žrnov uništen. Vest je primljena s nevericom, smatralo se da je reč o traču. Ostala je i priča da se neko ipak usudio da kralju prigovori da je srušio utvrđenje koje su podigli srpski vladari. Suveren je na to odgovorio da je mislio da su grad podigli Turci, a ne Srbi i da je zato naredio rušenje. Grad je srušen, a manji deo ruševina prebačen u podavalsko selo Beli Potok. Na goloj steni podignut je današnji spomenik Neznanom junaku. Iz nekog razloga, kralju je rušenje tog grada bilo posebno važno, pa je radove i lično nadgledao i usput se fotografisao. Čak je bilo dozvoljeno tada desetogodišnjem Aleksandru, sinu kneza Pavla, da pritisne jedan od tastera za miniranje zdanja.

Eksplozija nakon miniranja Žrnova


#historyrepeating

Spomenik Neznanom junaku Ali to nije bio kraj čišćenja terena. Kralju i njemu omiljenom vajaru smetao je stari spomenik Neznanom junaku podignut još ranije, nedaleko od novog mauzoleja. Kvario je ambijentalnu celinu, kako je tada objašnjeno. I njega su srušili i tu izgradili rotondu, gde se danas nalazi jarbol. Od starog spomenika ostao je samo krst koji leži u porti crkve u Belom Potoku. Danas nema nikakvih vidljivih ostataka Žrnova. Prostor na kome se utvrđenje nalazilo je, posle rušenja, zabetoniran i na njemu se danas nalazi čuveni spomenik Ivana Meštrovića. Jedini podaci o nekadašnjem izgledu Žrnova ostali su u vidu zapisa starih hroničara. Da ironija bude veća, kralj Aleksandar nije doživeo da vidi završeno Meštrovićevo delo na sveže zaravnjenoj površini jer je, svega nekoliko meseci od početka gradnje piramidalnog mauzoleja, stradao u atentatu u Marseju. Spomenik Neznanom junaku svečano je otvoren na Vidovdan, 28. juna 1938. godine. Moglo bi se primetiti da po svom izgledu podseća na grobnicu kralja Kira, Persijskog cara. Piramidalnog je oblika i sastoji se od gotovo 4.000 kubika obrađenog kamena.

Ruševine Žrnova nakon miniranja

Nažalost, ovakvi postupci dokaz su kako se često nalazimo, kao nacija, u situaciji da prisustvujemo povlačenju određenih poteza koji nisu baš najutemeljeniji na racionalnim činjenicama i objašnjenjima, a još manje podložni zabrani, od strane običnih građana. Ili još gore, da istina o nekim dešavanjima iz burne prošlosti nikada ne bude ni obelodanjena, a kamoli objašnjena. Gaženje po sopstvenoj tradiciji i istoriji, dakle, u Srbiji nije samo savremena pojava.

Početak gradnje spomenika Neznanom jnaku na Avali

17


#musicloop

U vreme kada su ljudi postali umorni od generičke hiphop i r’n’b muzike, koja se u poslednjih nekoliko godina pravi po šablonu: dobar sempl + provokativan tekst + dobar gost na pesmi = komercijalan uspeh, malo je onih izvođača Omot albuma The Weeknd koji se izdvoje po - Trilogy originalnom zvuku. Onda se gotovo niotkuda pojavilo potpuno novo ime – Abel Tesfaye, poznatiji pod imenom The Weeknd, kanadski r’n’b izvođač etiopijskog porekla, koji je doneo potrebno osveženje muzičkoj sceni ovog pravca. Svoju karijeru je započeo 2010. godine postavljajući nekoliko numera na svoj youtube kanal, da bi je nastavio projektom trilogije mikstejpova „House of Baloons“, „Thursday“ i „Echoes of Silence“ sa sopstvenom nalepnicom XO. Sva tri izdanja su bila dostupna za besplatno preuzimanje na njegovom oficijelnom sajtu, a kako to obično biva – dobar glas se daleko čuje. Međutim, njegove početke karakteriše misterija iza njegovog pogrešno spelovanog imena The Weeknd1 i njegovog identiteta. Prve numere postavljene su na njegov youtube kanal potpuno anonimno, samo pod ovim pseudonimom. Ima onih koji smatraju da njegovo ime ne bi trebalo da predstavlja završetak nedelje, već da izgovor koji je u skladu sa pogrešno napisanim imenom zapravo znači „oslabljen“, što je u skladu sa tematikom kojom se bavi u svojim pesmama. Osim ovih nedoumica oko same njegove pojave, on je pokušao da izgradi sliku lošeg momka kroz tvitove kao što je „This game needs a villain...“, što je u suprotnosti sa njegovim tekstovima u kojima govori „I’m not as hard as I make it seem to be“2 . Tako je, pored specifičnog zvuka uspeo da zaintrigira javnost i da kreira misteriju oko svoje pojave. Sa obzirom na specifičan zvuk, njegovu muziku su od samog starta kritičari i slušaoci pokušavali da klasifikuju i smeste u neki od žanrova, ali čini se da to nikome nije polazilo za rukom. Ipak, on sebe naziva r’n’b izvođačem, iako u njegovoj muzici nesumnjivo postoji jako puno primesa drugih žanrova, prvenstveno elektro popa, „blue eyed“ i neo soula, kao i indija i ambijenta koji daju savremeni urbani zvuk čiji pečat nosi svaka numera ovog izvođača. U pesmama se mogu prepoznati semplovi izvođača kao što su Aaliyah, Siouxsie and the Banshees, Beach House, Martina Topley-Bird, France Gall i drugi. 1 Umesto The Weekend (u prevodu vikend, završetak nedelje) prim. autor 2 Montreal (pesma sa mikstejpa „Echoes of Silence“)

18

On se kao umetnik ne štedi... U svaku pesmu bezrezervno i nesebično ulaže sirovu, neprerađenu emociju. Njegovi tekstovi obiluju eksplicitnim sadržajima i pričama o drogi, seksu i lakim ženama, koji u kombinaciji sa sint i sner zvucima, podvučeni linijom dubokog basa nepogrešivo bude emociju koju je izvođač želeo da prenese na slušaoca. Kada slušate njegovu muziku, teško je shvatiti da ona dolazi od nekoga ko ima samo 22 godine, jer je u njegovim tekstovima opisano toliko različitih (uglavnom negativnih) iskustava. Njegovi tekstovi su prouzrokovali veliki broj rasprava i interpretacija na urbanim rečnicima i sajtovima za tumačenje pesama3 . Džon Noris4 je čak išao tako daleko da ga nazove „najvećim muzičkim talentom još od Majkla Džeksona“. Ko od njih dvojice zvuči bolje, možete proveriti upoređivanjem Džeksonove pesme „Dirty Diana“, čiju je obradu The Weeknd uvrstio na svoj mikstejp „Echoes od Silence“. Njegov kvalitet nije prošao nezapaženo, kada je komercijalni uspeh u pitanju. Verovatno najzaslužniji za to je njegov kanadski kolega Drake, koji je javnost upoznao sa Abelovim radom, prvenstveno putem društvenih mreža, tvitujući stihove i linkove ka njegovoj muzici. Abel kao The Weeknd ostvaruje muzičku saradnju kao autor i gost na pesmi sa nekim od trenutno najpopularnijih izvođača na hip-hop sceni: Drake, 2 Chainz, Wiz Kalifa i drugi, uvek pružajući sopstveni specifičan prizvuk. Za 13. novembar 2012. zakazan je izlazak njegovog albuma prvenca „Trilogy“ sa pečatom Universal Republic Records (Universal Music Group), koji će sadržati remasterizovane pesme sa njegova prethodna tri mikstejpa, kao i tri potpuno nove numere. Numera koja najavljuje album je „Rolling Stone“, a spot je već dostupan na kanalima VEVO i xoxxxoooxo (oficijelni The Weeknd youtube kanal).

Autor: Nemanja Milisavljević

WEEKND - ROLLING STONE 3 Na primer www.rapgenius.com 4

Novinar sa muzičkog veb magazina Noisevox


#musicloop

19


#filmcorner

K

ao jedan od pretpostavljam, pet najprepoznatljivijih režisera na planeti, novi projekat Stivena Spilberga donosi priču o životu čoveka koji je bio toliko bogat i značajan da se ne može ispričati u nekoliko časova. Umesto toga, njegov ’’Linkoln’’ prati poslednji period u životu 16. predsednika Sjedinjenih država. U tom momentu, građanski rat se bližio kraju, a armije Unije, naoružane ljudstvom i industrijskim potencijalom severnih država, polako su plavile raspadajuću Konfederaciju. Dok se okončanje sukoba koji je odneo stotine hiljada života naziralo, mnogo veća bitka na pravnom planu spremala se u političkim krugovima i Linkolnovom životu, posebno sa sopstvenim kabinetom, dok je predsednik pokušavao da ukine ropstvo jednom i zauvek.

20

U Americi, gotovo je sigurno da će film podići bar malo prašine, pošto će se baviti pravnim pitanjima secesije, promene 13. amandmana američkog ustava i drugim temama koje su čisto pravno gledano, bile i ostale nešto nalik sivoj zoni. Osim Spilberga, značajna osoba u ovom projektu je Denijel Dej-Luis koji tumači glavnog lika, glumac fantastičnog raspona koji je za to već nagrađen Oskarom. Koliko se vidi iz trejlera, on je vredno radio na prenosu lika i stava Abrahama Linkolna, do te mere da je na mnoge trenutne potpuno neprepoznatljiv. Naravno, postavlja se pitanje čemu to, budući da

niko od nas nikada nije niti video niti čuo pravog čoveka, i samo imamo istorijske podatke o njegovim manirima, govoru i svemu ostalom. Ipak, Dej-Luis u mnogim kadrovima trejlera izgleda kao da pozira za neki od poznatih portreta, što je nivo posvećenosti koji mogu da cenim, ali čiju svrsishodnost nisam siguran da li podržavam. U Americi, gotovo je sigurno da će film podići bar malo prašine, pošto će se baviti pravnim pitanjima secesije, promene 13. amandmana američkog ustava i drugim temama koje su čisto pravno gledano, bile i ostale nešto nalik sivoj zoni. Sve to su debate koje su i dalje prisutne u, slobodno rečeno, desničarskim krugovima, kao i među istoričarima, amaterima i onim malo ozbiljnijim. Sa druge strane, motivi predsednika


#filmcorner

’’Linkoln’’ prati poslednji period u životu 16. predsednika Sjedinjenih država. U tom momentu, građanski rat se bližio kraju, a armije Unije, naoružane ljudstvom i industrijskim potencijalom severnih država, polako su plavile raspadajuću Konfederaciju. Dok se okončanje sukoba koji je odneo stotine hiljada života naziralo, mnogo veća bitka na pravnom planu spremala se u političkim krugovima i Linkolnovom životu, posebno sa sopstvenim kabinetom, dok je predsednik pokušavao da ukine ropstvo jednom i zauvek.

su stavljeni na tron pravednosti davno pre rođenja Spilberga, pa je i pitanje u kojoj meri će moći da istražuje njegovu ličnost, posebno one negativnije crte koje svako od nas poseduje, pa pretpostavljam da je isto bilo i za Linkolna. Nas, međutim, pola sveta dalje, političke i istorijske implikacije filma ne zanimaju. Mi ćemo gledati koliko nam drži pažnju, koliko zabavlja i koliko pruža smislenosti i uvlači u svoju radnju. Znajući opus režisera i studije koji su mu obezbedili 50 miliona za snimanje, siguran sam da nećemo biti iznevereni – dobićemo kombinaciju dramatike i masovnosti istorijskih scena, bilo na ratištima ili na javnim govorima, u koju će biti umešani intimni trenuci predsednika sa njegovim najbližim saradnicima, koji će pružati (zamišljen) uvid u Linkolnov um.

Na žalost, za mene se postavlja mnogo veće pitanje: da li Stiven Spilberg, čovek koji poseduje maštu i kreativne sposobnosti deset umetnika, i dalje negde duboko u sebi poseduje onu iskru sirovog potencijala za stvaranje, koja bi mogla da pruži delo koje je neopterećeno budžetima koji se broje u desetinama miliona i megalomanskim očekivanjima studija i publike. Umesto dela o najvećem čoveku u istoriji Amerike, voleo bih da vidim njegovu siroviju stranu, onaj deo uma koja gura granice, i koji ga je pre 30 godina stavio na filmsku mapu. Ne sumnjam da će ’’Linkoln’’ biti odličan film, samo mi se čini da je, koliko god to čudno zvučalo, daleko ispod Spilbergovih potencijala.

Autor: Ivica Milarić

21


#sparkpersona

Autor: Srđan Mitrović Hitch

22


#sparkpersona “Kaži šta god želiš, ali nemoj da kažeš da voliš da radiš! To zvuči kao Meri Pikford, nacifrana kučka” Mejbel Normand bila je najveća komičarka nemog filma. Zvali su je Kraljica komedije i Ženski Čaplin. Bila je jedinstvena i specifična, pre svega zbog svojih uloga u vreme nastanka filmske industrije. Istorija nemog filma teško može da se napiše bez njenog imena. Često su je poredili s drugim komičarima, što je bilo vrlo teško jer Mejbel “nije bila sa ovoga sveta”. Njena bolest i nesrećan život sprečavali su je da ispolji puni potencijal iako je u komedijama pokazivala neverovatan raspon emocija i izražajnosti. Rođena je u Njujorku i živela je u veoma siromašnoj porodici. Pre nego što je počela da se bavi filmom, za život je zarađivala tako što je pozirala za razglednice kod čuvenog umetnika Čarlsa Dane Gibsona (čuvene su “Gibsonove devojke” koje su predstavljale lepotu i nezavisnost američke žene na početku dvadesetog veka), kao i kod Džemsa Mongomerija Flaga (poznatog po posteru za regrutaciju “I want you”). Počinje kao statiskinja za “Kalem Film Studios”. Ubrzo dobija stalan posao kod D. V. Grifita, gde upoznaje reditelja Meka Seneta sa kojim je bila i u ljubavnoj vezi (koja je bila na granici skandala). Mek Senet osniva “Kiston” 1912. godine. Zajedno rade na uspostavljanju novog žanra - slepstik komedije. Filmsku karijeru počinje kao lepotica, ali Senet vrlo brzo uviđa da je Mejbel rođena komičarka i ona vrlo brzo postaje zvezda kratkih filmova. Bila je pionirka novog tipa komičnog lika na filmu. Do pojave Mejbel, komičari su osim glume, morali i da izgledaju smešno: od odeće pa do zrikavih očiju. Mejbel je očarala publiku kombinacijom svoje lepote i ubitačnih gegova. Njeni filmski partneri su bili Feti Arbakl i Čarli Čaplin. Kada je Čaplin došao u “Kiston” kompaniju 1913. godine, sav zanat je naučio upravo od Mejbel. Svoj talenat pokazuje i kroz režiju nekoliko Čaplinovih ranih filmova. Urbana legenda kaže da je ona prva osoba koja je bacila pitu u lice na filmu (što je kasnije bio glavni detalj svih nemih komedija). Njen talenat je bio veoma veliki i važila je za jednu od najperspektivnijih komičara tog doba. Mejbel je režirala celovečernje filmove čak i pre Arbakla ili Čaplina. Sa Čaplinom snima film “Tillie’s Punctured Romance” 1914. godine i

postaje velika filmska zvezda. Filmski magazin je 1915. proglašava za najbolju komičarku, dok je najbolji komičar bio Čarli Čaplin. Najbolja glumica te godine je bila Meri Pikford. Bila je verena za Seneta ali se nikada nisu venčali. Zauzvrat, Senet joj pomaže da otvori sopstveni filmski studio u Kalver Sitiju, u Kaliforniji, 1916 godine. Tih godina, bila je veoma profesionalna, sve scene u slepstik komedijama radila je sama, bez dublera, pa je stalno bila u modricama. Najveći hit je bio njen film “Miki” iz 1918. godine, dok je naslovna pesma iz filma bila veoma popularna, pa su je izvodili mnogi pevači i orkestri dvadesetih godina prošlog veka. Mnogo je uložila u ovaj film i nekako “Miki” je prostao Mejbel. Za vreme snimanja filma se teško razboljeva. Ubrzo raskida sve odnose sa Senetom i potpisuje ugovor sa Semjuelom Goldvinom. Vrlo brzo počinje da živi život tipičan za zvezde tog doba, što je dodatno uticalo na njeno već narušeno zdravlje. Mejbel postaje psihički vrlo nestabilna. Ogromne količine alkohola u kombinaciji sa raznim narkoticima ugrožavaju joj i karijeru i zdravlje. Upušta se u razne ljubavne afere sa sumnjivim muškarcima. Njen raskid sa Senetom je naterao Mejbel da dobro razmisli o svom životu i počinje ozbiljno da se bavi sopstenim obrazovanjem, počinje jako puno da čita. Reditelj Vilijam Desmond Tejlor, sa kojim je delila ljubav prema knjigama i filmu, pokušava da joj pomogne u njenoj borbi protv raznih zavisnosti. On je u to vreme bio jako poznat i uspešan. Zanimljivo je da je glavna junakinja filma “Bulevar sumraka” dobila ime Norma Dezmond po njegovom srednjem imenu i imenu njegove najbolje prijateljice Normand. Vrlo brzo postaju jako bliski prijatelji. Vilijam Desmond Tejlor je ubijen 1922. godine, petanest minuta nakon što je Mejbel napustila kuću. Ona ga je poslednja videla živog i zbog toga je bila pod opsežnom istragom kako policije tako i

medija. Ubistvo nikad nije rešeno. Mediji su sve češće pisali o njenim ispadima u javnosti i drogama. Karijera je počela drastično da bledi. Njeni filmovi postaju sve ozlaglošeniji. Mnogi filmovi koje je radila sa Feti Arbaklom dodatno postaju nepodobni, jer i sam Arbakl je bio učesnik mnogih skandala kao i njegova umešanost u smrt glumice Virdžinije Rap. Kao da joj nije bilo dosta skandala, ubrzo njen šofer Džo Keli (bivši osuđenik) ranio je jednog od mnogih njenih ljubavnika Kurtlanda. I to iz pištolja čiji je ona vlasnik. Nekoliko godina nije snimala filmove, a onda je njen bivši reditlej F. Ričard Džons odlučio da joj pruži drugu šansu i zahvaljujući njemu potpisuje ugovor sa “Hall Rouch Studios” 1926. godine. Snima nekoliko filmova, ali i pored velike podrške ljudi iz sveta filma (pogotovo njene dobre prijateljice Meri Pikford), filmovi su jako loše prolazili u bioskopima. I tako je posle više od 250 filmova, njena karijera došla do kraja. Iste godine se udaje, ali njeno zdravsteno stanje je bilo sve gore. Posle dužeg boravka u bolnici, umire od tuberkuloze u 38. godini života u Kaliforniji. Mejbel Normand Ima svoju zvezdu na Holividskoj stazi slavnih, broj 6821, za njen doprinos filmu. Sredinom sedamdesetih godina, na Brodveju je postavljen mjuzikl zasnovan na njenoj ljubavnoj vezi sa Senetom pod nazivom “Mek i Mejbel”.

23


#musicloop

24


#filmcorner

25


#musicloop/sparkpersona

Ovaj atak na centar za ravnotežu, otelotvoren u vidu simpatične devojčice, doneo nam je početkom prošle godine eksploziju zvuka u ritmu bez pravila. Žanrovskog raspona od elektronike do srednjovekovne muzike (nisam sigurna da li se radi o obrnutom smeru) i primesama popa, ambijentala i “bučnog roka”, njena muzika na momente pada u senku vokalnih akrobacija koje ova devojka izvodi, na taj način stvarajući kompletno mističan ali prepoznatljiv muzički identitet. Dakle, ko je ona?

Ako bi hemijske reakcije imale saundtrek, on bi bio potpisan sa Grimes. Ovaj atak na centar za ravnotežu, otelotvoren u vidu simpatične devojčice, doneo nam je početkom prošle godine eksploziju zvuka u ritmu bez pravila. Žanrovskog raspona od elektronike do srednjovekovne muzike (nisam sigurna da li se radi o obrnutom smeru) i primesama popa, ambijentala i “bučnog roka”, njena muzika na momente pada u senku vokalnih akrobacija koje ova devojka izvodi, na taj način stvarajući kompletno mističan ali prepoznatljiv muzički identitet. Dakle, ko je ona? Iako njeno mesto porekla samo leksički ima neke sličnosti sa Skandinavijom,

26

ona je sa ovim delom sveta uspela da uspostavi direktnu sponu čak iz Kanade. Eksperimentalnom popu dala je sasvim novu konotaciju, koja vas smešta u zaseban i zabavan svet blistavih tonova, od kojih vam se pričinjavaju varnice iz zvučnika. Ustalom, šta očekivati od glave koja izučava rusku književnost i neuronauke - uporedo, a u slobodno vreme nastupa u napuštenoj fabrici tekstilne industrije pretvorenoj u koncertni prostor. Kada je izbačena sa fakulteta, pošto je preskakanje predavanja i odlaske samo na ispite smatrala edukativno prihvatljivim, sa svojim tadašnjim dečkom otisnula se na plovidbu Misisipijem, brodom koji su sami napravili i nazvali “Baršunasta

rukavica izlivena u gvožđu”. Ma da. Među prtljagom im se našlo leglo pilića, pisaća mašina, desetine kilograma krompira i kopija primerka Mark Tvenovih “Avantura Haklberi Fina”. Nažalost, ubrzo su ostali bez pilećeg mesa pošto su njegovi vlasnici oboleli od encefalitisa (iliti spavaće bolesti o kojoj ćemo vam jednom pisati iz ličnog iskustva) tako da je ovaj maštoviti par bio prisiljen na držanje “krompir dijete”, a zahvaljujući nerazumevanju patrola rečne policije iz Minesote za mladalački rečni avanturizam - i na obustavljanje svog putničkog poduhvata. Kada se, sticajem okolnosti, setila da joj bolje ide pevanje i kompnovanje od brodogradnje, Grimes, ili što bi njeni roditelji rekli Kler Bučer,


#musicloop/sparkpersona

se 2010. zaputila pravo u studio, iz kog je ubrzo iznela kasetu sa koje se mogao čuti njen prvi album Geidi Primes. Malo kasnije te godine, snimila je još jedan, Alfaxa, a kada je 2011. otvorila koncert Lykke Li, na njenoj turneji po Severnoj Americi, moglo se naslutiti gde se ova devojka zaputila i kojom brzinom će tamo stići. Ne gubeći vreme, krajem iste godine zatvorila se u svoju sobu u Montrealu i posvetila u-uvodu-pomenutom-albumu (Visions) čijem snimanju je pristupila na sledeći način: Devet dana nije napuštala nekoliko kvadrata oivičenih sa četiri zida + plafonom, “jer kada provedete dovoljno vremena bez ikakvih spoljnih uticaja, počinje da isplivava stimulans koji nosite

u podsvesti”. I zaista. Nakon povlačenja u sebe, na svetlosti dana pojavila se sa 13 pesama koje su put od njenih moždanih vijuga do vinila prešle za samo tri nedelje, da bi ih Njujork Tajms klasifikovao kao jedne od najimpresivnijih iz 2012. godine, a Gardian nagradio sa 4 od 5 zvezdica. Iako ga je stvorila ubrzo nakon prva dva, Visions je daleko konzistentniji od svojih prethodnika, pa je Kler koja ima samo 24 godine doneo status zrele umetnice, čija drim pop psihodelija na više načina čak i prevazilazi tu kategoriju. Svoju frekventnu i dinamičnu muziku, Grimes opisuje kao ADD (Attention deficit disorder) melodiju, a neopozivo najbolji opis nje dao je Tastemaker Magazine, koji

je ovu čudesnu devojku nazvao detetomvanzemaljcem začetim iz ljubavi Aphex Twina i ABBA-e. Kada je bila mala, Kler je konstantno imala potrebu da o različite predmete lupa nogom u ritmu, pa joj je bavljenje muzikom došlo kao odličan način za kanalisanje nervoze. Grimes kaže da voli da se igra svojim stopalima sve dok ne pogodi tempo koji joj se dopada, i da je onda samo pitanje trenutka kada će ti redovi biti popunjeni notama. Ja trenutno slušam nadljudski senzualnu stvar “Skin” koja se i mimo mog plejera izdvojila sa njenog poslednjeg albuma, i pitam se nešto drugo: ma da nije Grimes stvarno vanzemaljac?!

27


#magnifyingglass

Robot koji peva džez rastumačuje problem svesti Pevajući robot koji se podučava džez improvizacijama u duetu sa ljudskim bićem je glavni protagonista projekta kojim se istraživači nadaju da će osvetliti problem svesti. Antonio Chella sa Univerziteta u Palermu radi sa robotom razvijenim u Hiroshi Ishiguro laboratoriji u Japanu (na slici). Robot uči da oponaša pokrete i jednostavne zvuke koje pravi i ljudski subjekt, kao i da povezuje određene delove muzike sa različitim emocijama. Zatim će se utvrditi da li robot može da koristi ove povezanosti da improvizuje – odabiranjem vokalizacija i pokreta koje sa podudaraju sa onim njegovog ljudskog pevačkog partnera.

Bi-Fi: Biološki internet Bioinženjeri i istraživači sa Univerziteta Stanford, Monica Ortiz i dr. Drew Endy su “parazitirali na parazitu”, bezopasnom virusu M13, i upotrebili njegove glavne atribute - činjenicu da nije smrtonosan i da pakuje i odašilje arbitrarne DNK lance - kako bi kreirali ono što se može nazvati “biološkim internetom”, ili BiFi. Njihovi nalazi su objavljeni početkom septembra u časopisu Journal of Biological Engineering.

Džez muzičari koje je Chella intervjuisao tvrde da imanu mentalnu biblioteku muzičkih izraza koje mogu da kombinuju na nove načine, kada ih na to podstaknu drugi muzičari. Ono što je najvažnije je da se ovo improvizovanje dešava u stanju koje je „slično sanjanju..., ne sasvim svesnom, ali ne ni nesvesnom.“ Chella želi da ovo stanje postigne i mašinom. „Svest bi mogla da bude u vezi sa ovim momentima improvizacije“, rekao je. Inteligencija se često definiše kao sposobnost da se otkriju povezanosti između postojećih stvari ili entiteta. Chella nagoveštava da bi svesni organizam mogao da ide korak dalje i razvija nove veze koje rezultiraju u kreaciji nečega novog – što je upravo ono zbog čega je konsultovao spomenute džez stvaraoce. Izvor: New Scientist

Koristeći virus, uspeli su da kreiraju biološki mehanizam koji šalje genetske poruke od ćelije do ćelije. Sistem u velikoj meri povećava kompleksnost i količinu podataka koja se može prenositi između ćelija što može odvesti do veće kontrole bioloških funkcija unutar ćelijskih zajednica. Ovaj napredak mogao bi veoma da ubrza kreiranje kompleksnih, višećelijskih zajednica koje funkcionišu u saglasju kako bi izvršile važne biološke funkcije.

Izvor: Science Daily

28


#magnifyingglass Veštačka inteligencija mapira univerzum Nemački astronomi sa Leibniz Instituta za astrofiziku u Potsdamu su razvili algoritam veštačke inteligencije koji im može pomoći u sastavljanju karata i grafikona svemira, kao i u objašnjavanju strukture i dinamike istog, sa preciznošću bez presedana. Zbog toga što galaksije formiraju kompleksne kosmičke mreže sa velikim prazninama između, ono što astronomi vide velikim teleskopima i koriste za procenjivanje udaljenosti i koordinata je ponekad nerazumljivo i neobjašnjivo. Bogata struktura svemira, sa gravitacijom kao osnovnom silom, sačinjena je poglavito od tajanstvene „tamne materije“ (procenjuje se da sačinjava 72% univerzuma) koja ima dejstvo suprotno sili teže i ubrzava širenje kosmosa. Merenje pozadinskog mikrotalasnog zračenja – ostatka Velikog Praska – pomaže da se procene brzine kretanja određenih galaktičkih jata. Međutim, dr Kitaura kaže da je „traženje rasporeda tamne materije jednako pravljenju geografske mape Evrope noćnim satelitskim snimcima na kojima se vidi samo svetlost gusto naseljenih područja.“ Stoga je razvio novi AI algoritam koji počinje od fluktuacija u gustini univerzuma kakvo se vidi po pozadinskom zračenju, a zatim modelira način na koji materija formira današnje galaksije u toku narednih 13 milijardi godina. Rezultati algoritama su vrlo bliski posmatranim rasporedima i kretnji galaksija. „Naša najpreciznija merenja pokazuju da pravac kretnje i 80% brzine galaksija mogu biti objašnjeni gravitacionim silama koje su izronile iz materije udaljene do 370 miliona svetlosnih godina. Možemo posmatrati kako distribucija materije na velikim distancama utiče na nama mnogo bliže galaksije.“ Izvor: Royal Astronomical Society

Slika preseka lokalnog svemira, 370 miliona svetlosnih godina sa svake strane. Crveni krugovi su pozicije galaksija stečene istraživanjem koje je merilo pozicije i distance preko 45000 galaksija. Plavi krugovi su proizvoljne tačke (galaksije) postavljene da „izglačaju“ mapu širom „zone izbegavanja“ gde obližnji gasovi i prašina blokiraju pogled na udaljenije objekte.

Veliko pomeranje ekosistema Pacifika do 2100. Najnovija studija objavljena u Nature Climate Change proučava raspored raznih živih organizama u otvorenom okeanu Pacifika i istražuje kako bi se on mogao promeniti u tekućem veku, sa globalnim povećanjem temperatura okeana. Zaključak je glasio da bi neki od najvažnijih okeanskih habitata mogli da pretrpe

ogromne promene u lokacijama, pomerajući se i više od 800 km od mesta gde su sada, dok bi neki drugi mogli da ostanu relativno neizmenjeni. Neke od okeanskih životinja, poput plavih kitova, izvukle bi „deblji kraj“ iz ove pojave, dok bi neke druge, poput morskih ptica, imale koristi. „Za vrste koje su već pogođene ljudskim uticajem, povećanje distance i vremena migracije do njihovih hranilišta mogao bi da bude veliki udarac“, kaže Eliott Hazen, istraživač na projektu. „Ali, ako uspemo da napravimo neke ostvarive scenarije kako bi se morski ekosistemi mogli promeniti, to bi nam pomoglo naporima da ih prioritizujemo i proaktivno upravljamo njima.“ Satelitska merenja morske površine u kombinaciji sa kompleksnim matematičkim modelima sa podacima decenije starog TOPP projekta su identifikovali „ključne oblasti habitata“ za nekoliko vrsta morskih predatora. Zatim se koristio klimatski model okeanskih temperatura kako bi se odredilo kako bi se ova staništa mogla promeniti pod pretnjom zagrevanja okeana. Izvor: Science Daily

29


#architecture

Kuća Gropijus bila je Gropijusov dom od 1938. godine, kada je sagrađena, do njegove smrti 1969. godine. Danas je ova kuća istorijska znamenitost i, zahvaljujući Udruženju za očuvanje nacionalnog blaga Amerike, sačuvana je u potpunosti i održavana u dobrom stanju. Valter Gropijus (Walter Gropius) (18831969), nemački arhitekta, predavač i dugogodišnji direktor umetničke škole Bauhaus, pripada grupi začetnika moderne arhitekture. Jedan od njegovih projekata bila je porodična kuća u Linkolnu, država Masačusets. Kuća Gropijus, kako je i danas poznata,a značajna je po tome što je uvela neke nove ideje u arhitekturu Nove Engleske, ali je i, kako je i sam Gropijus rekao, apsorbovala i zanimljivosti tamošnje tradicije. Ovo je ujedno bio i prvi ostvareni projekat koji je Gropijus radio u Sjedinjenim Američkim Državama. Kuća Gropijus bila je Gropijusov dom od 1938. godine, kada je sagrađena, do njegove smrti 1969. godine. Danas je ova kuća istorijska znamenitost i, zahvaljujući Udruženju za očuvanje nacionalnog blaga Amerike, sačuvana je u potpunosti i održavana u dobrom stanju. Ono što je već na prvi pogled vidljivo je to što je kuća potpuno uklopljena u okolinu, što je Gropijus i želeo da postigne, okružena je poljima, šumom, a oko same kuće nalazi se stotinak stabala jabuke. Za izgradnju je Gropijus koristio materijale tradicionalne za ovo podneblje- ciglu, drvo- ali ih je kombinovao sa materijalima koji su za njega primarni, a to su industrijski materijali, velike staklene površine, gipsane ploče, površine od hroma. Vidljiv pomak u idejama je i u samom enterijeru- koristio je sve prednosti moderne tehnologije koje olakšavaju život. Svi novi predmeti koji su se nalazili u kući, mogli su se videti u katalozima i mestima za

30

kupovinu pokućstva koji su bili dostupni u SAD. Pa ipak, moglo bi da se kaže da je arhitektura kuće zapravo prilagođena nameštaju koji je porodica donela iz Nemačke, uglavnom izrađenog u radionicama Bauhausa. Kuća Gropijus je izgrađena ekonomično - postojao je sistem za maksimalno korišćenje ventilacije, kao i solarno grejanje, ali i brojne terase, kao i trem, za boravak izvan zatvorenog prostora. Radna sobna Valtera Gropijusa nalazila se na severnoj strani kuće. Interesantna je činjenica da je njegov radni sto bio napravljen u radionici Bauhausa u Nemačkoj, ali je Gropijus prilagodio sobu baš tako da se sto savršeno uklapa i izgleda kao da je prvobitno namenjen ovom prostoru. Dugačka radna ploča stola izrađena je od javorovog drveta i napravljena tako da ima mesta da dva čoveka rade bez sudaranja jer je Gropijus dosta radio sa pomoćnicima. Ovo je bila i politika Bauhausa - saradnja, zajedništvo i sloboda, a Gropijus je čak načinio stepenice na spoljašnjosti kuće (vidljive iz njegove radne sobe) kako bi prijatelji njegove ćerke mogli da dolaze ne brinući oko formalnosti pozdravljanja sa njenim roditeljima. Pa ipak, to što se stepenice nalaze baš na mestu gde Gropijus provodi najveći deo vremena, govori o tome da je ipak imao uvid u to ko dolazi u goste. Soba njegove ćerke, Ati, nalazila se na gornjem spratu, a Gropijus je dozvolio Ati da učestvuje u dizajniranju, da iskaže svoje ideje i kreativnost.

Centar kuće je dnevna soba, povezana sa trpezarijom, uokvirena velikim prozorima koji čine da prostor izgleda veće i da je zapravo raskošna bašta njen sastavni deo. Zna se da su Gropijusovi učenici često bili gosti u kući pa je prostrana dnevana soba bila zgodno mesto za okupljanja, ali je Gropijus uživao i u intimnim večerama sa prijateljima koje je organizovao postavljajući u trpezariji. Zahvaljujući pažljivo nameštenom osvetljenju, svetlucanju kristala i mestu na kom se nalazila, delovalo je kao da se obeduje u bašti. Najveće inovacije u kući ipak su bile u kuhinji u kojoj je funkcionalnost igrala glavnu ulogu. Radne površine bile su prekrivene nerđajućim čelikom, sa delom koji se otvara za odlaganje smeća. Zanimljivo je da je još 1938. godine Gropijus ugradio i mašinu za pranje sudova, što u to vreme nikako nije bio uobičajeni kuhinjski aparat. Takođe, puno predmeta je bilo od plastike jer, kako je sam Gropijus smatrao, plastika je vrhunac materijala, a to je bio i relativno nov materijal, koji je počeo da se upotrebljava tek krajem XIX veka. Veoma je interesantna činjenica da je kuća Gropijus projektovana sa toliko pažnje, naročito na detalje poput posuđa i malih ukrasa i pored toga što je bila njegov dom. Danas je kuća pretvorena u muzej i sve je sačuvano onako kao je bilo u vreme kada je porodica Gropijus u njoj živela. Može se čak reći da izgleda kao da je porodica otišla u kratku šetnju i da samo čekamo da se vrate u svoj dom.


@architecture

31


#sparkpersona

Postoje biografije zasnovane na karakterima epohalne uzbudljivosti, one koje remete uvrežene standarde učmalih akademskih žitija. Kao i mitski tvorac umetnosti letenja, Džon Haldejn - pionir populacione genetike, marksista, ateista, ponovorođeni hinduista, nepopravljivi “kontraš” i ugursuz, odvažni eksperimentator i eminencija smisla za humor - otisnuo se glinom svog bića u tapiseriji vremena kao osoba čiju briljantnost duha niko nije mogao da ponovi. O tome koliko jogunasti karakteri štete ili koriste istraživačkom radu, moglo bi se pisati i razgovarati u nedogled. Za oba ishoda postoje validni argumenti i isto tako osnovane kritike, ali istina je da iza često hladne usmerenosti naučnih zgoda valja potražiti i onu dimenziju ljudskosti: ljudskih slabosti, kajanja, nedoslednosti i prava na svoj stav, jedinstven izraz i nemar ka konvencijama. Tek kada se svojim likom i delom kosi sa opštostima svih vrsta i pri tom čini nemerljive poduhvate, naučnik definiše svoj karakter - i postaje shvatljiv u svom primordijalnom obliku koji neretko biva ispraćen komentarom “i on je samo čovek”. Uz primedbu da ovo “samo” nikako ne pristaje storiji o Džonu Bardonu Sandersonu Haldejnu (John Burdon Sanderson Haldane, Oxford 1892. - Bhubaneswar 1964). Na jedan vrlo osion i protivrečan način, Haldejn je bio enfant terrible naučne zajednice prve polovine XX veka.

RANI “JADI” Ima izvesne poetike u činjenici da je Haldejn rođen baš na dan 5. novembra (1892. godine) - datum proslavljen u istoriji Ostrva kao dan “Zavere baruta” iz 1605. godine (inicijator Guy Fawkes je vrlo prisutan fantazam u aktuelnom istorijskom trenutku). I sam eksplozivne naravi, tokom života odvažnog koliko i produktivnog, od malena je izložen vrhunskoj kultivaciji svoje zanosno poštovane loze. U jednakoj meri i od njegovog oca i majke obdaren je nekom vrstom porodičnog nasleđa: izrazitim individualizmom, intelektualnom obdarenošću i aristokratskim integritetom. Škotski koreni, dualitet liberalnog i konzervativnog vaspitanja (muški roditelj zastupao je prvu ideologiju, a majka drugu, “torijevsku”) nije ga gurnuo ni u jednu dominantnu matricu koja bi odvela u indoktrinaciju, te je svoje široke nazore filtrirao ranim zanimanjem za radove

32

pater familias-a, fiziologa Džona Skota Haldejna. U početnoj fazi života spoznao je (i primenjivao na svojim zamorcima) genetiku Gregora Mandela. Haldejn junior je ispoljio retko viđene domete, kako u razumevanju delikatnih puteva nauke, tako i u otvorenosti za, najblaže rečeno, “ćaknute” empirijske metode svog oca. Postavši majstorovim šegrtom, zabeleženo je da je, na primer, mlađi Haldejn testirao neuralne efekte gasova u rudnicima tako što je, lociran na dnu, recitovao Šekspirove stihove do obeznanjivanja. Ovo je bila tek uvertira u vrlo osoben niz samopovređivanja i nauđivanja samome sebi što je bio sastavni deo njegove eksperimentalne prakse i kasnije u karijeri. Mlada krv je, kako se sećao njegov savremenik ser Peter Medevar, bila podložna “spektakularnim nastupima


#sparkpersona

temperamenta”, podgrejanim nezanemarljivom arogancijom nežnog uzrasta. U jednoj takvoj nezaboravnoj epizodi, sit maltretiranja koje mu je priređivao lokalni đuvegija, počupao je iz korena obližnju mladicu i nasrnuo na svog mučitelja. Pošto je ovaj izbegao ozlede, Haldejn se tako naoružan stuštio u svoj razred urlajući “Želeo bih da mogu da ubijem!” Ostalo je zapisano da je razvijao vrlo duboke antagonizme spram određenih dečaka u njegovoj školi, što je donekle bilo olakšano njegovom prirodnom, zavidno gabaritnom fizionomijom. Uspešno izbegavši oštrije disciplinske mere, njegovoj jarosti je gledano kroz prste na konto lakoće sa kojom je savladavao stepenike edukacije. Kao poliglota (francuski, nemački, kao i tadašnji temelji obrazovanja, latinski i grčki, bejahu oruđe kojim je umešno vladao), u sebi je imao i žar za pisanjem političkih komentara i učestvovanjem u tumačenju istorije. Školovanje na Itonu i Nju koledžu u Oksfordu je završeno taman pred osvit do tada najužasnijeg masovnog oružanog sukoba u kojem je Haldejn video dobru priliku za “iživljavanje” svojih nagona pre nego što zakorači u svet ozbiljne nauke i da joj svoj izdašan doprinos. Vodnik njegovog puka, škotske “Crne Straže”, nazvao je Haldejna “najhrabrijim i najprljavijim” borcem kojeg je imao. Sam Haldejn bio je samo donekle zapanjen otkrićem da “prilično uživa u ubijanju drugih ljudi” u vihoru I Svetskog rata.

Uz asistenciju saradnika, omogućio je prve korake “Modernoj sintezi” i neo-darvinijanskoj misli.

SAM SVOJ POKUSNI KUNIĆ Fascinantna ruta i preokreti njegovog života tek su trebali da počnu. Osamostalivši se vlastitim umećem i talentima, poduzeo je seriju bizarnih ogleda u kojima je nemalo puta rizikovao fizički

hendikep, pa i smrt. U dekompresionim komorama probijene su mu bubne opne, dok je drugom prilikom popio smelu količinu hlorovodonične ili „sone“ kiseline (!) kako bi na najneposredniji način posmatrao kako će na to reagovati njegovi mišići. Iscrpljivao se do krajnjih granica merenjem pritiska ugljendioksida u plućima, a vrhunac mazohizma je dosegao lomljenjem kičmenih pršljenova u eksperimentu sa povećavanjem nivoa zasićenosti kiseonikom - srećom, bez većih posledica. U svom eseju “On Being the Right Size” iznosti tezu da prosta veličina organizma predodređuje njegovu prirodu i pružio primer insekata koji, usled malih dimenzija, nemaju krvne tokove koji prenose kiseonik jer se ono malo tog elementa neophodnog njihovim ćelijama može apsorbovati jednostavnom difuzijom vazduha. Od tada, ovo je poznato kao Haldejnov princip. Njega, međutim, nije sasvim ispravno etiketirati kao “genija” u uskom smislu tog pojma ili, pak, nekog ko je uveo revolucionarne obrte u svoju disciplinu. Kako ga se seća Ronald Klark u impresivnoj biografiji “The Life and Work of J. B. S. Haldane”, “Haldejn nije bio strahovito originalan mislilac. Njegova se izuzetnost sastojala u tome što je obogaćivao tlo, a ne osvajao nove teritorije.” Dodaje se da “nije bio autor novih velikih koncepata, ali je iz njegovih iskaza isijavala iluminacija najvišeg reda, nešto što se shvatalo vrlo ozbiljno”. Tim Radford iz Gardijana ocenjuje da je ono što ga je činilo izuzetnim čak i kada je grešio (a činio je to, često) to što je izgovarao sentence koje su silno delovale unutar bilo koje teme o kojoj se osećao pozvan da priloži. I njegov ljubavni život talasao je daleko više od privatnog opsega. Istinski skandal izbio je tokom njegovih dana na Kembridžu, 1926. godine, kada se oženio Šarlot Burgs, novinarkom koju je upoznao dve godine pre toga. Tokom njegovih indiskretnih sastanaka sa Šarlot, tada udatom za

33


#sparkpersona izvesnog Džeka Burgsa, pretilo mu je isključenje sa Kembridža na koji je “bacao ljagu nečasnosti”. Šarlot se razvela od Džeka, ali i njen brak sa Haldejnom je potrajao samo do 1945. godine. Imao je tu sreću da bude deo jedne liberalnije faze britanskog društva, oslobođenog (žestokih) progona ideoloških oponenata. Isprva je Haldejn bio ambasador kantovske filozofije kao jedinog pogodnog misaonog okvira za ajnštajnovsku eru nauke (njegov otac je, slično tome, držao stranu hegelijancima i podrivao materijalizam kao filozofiju nauke). Međutim, ono što je komunizam epohe između dva rata odlikovalo bila je relativna čistota i još uvek ne sasvim iskvarena, naivna vera u njegovu uspešnu

primenljivost. Haldejn je bio privučen snagom sugestivnosti Vladimira Iljiča Lenjina i, u manjoj meri, Staljina i postao član britanske komunističke partije (i čak se kao dobrovoljac borio protiv režima generala Franka u španskom građanskom ratu 1936). Uređivao je kolumnu u njihovom glasilu, The Daily Worker, gde je nesputano grmeo protiv indolentnosti i pasivne potčinjenosti Čemberlenove vlade u predvečerje II svetskog rata. “Moja konačna konverzija u komunistu”, pisao je kasnije “bila je kada je gospodin Eden potpisivao pakt sa Musolinijem u trenutku kada su italijanski bombarderi potopljavali britanske brodove. Iako sam samo par godina pre toga bio tek blago “crveni”, gotovo rozikast, liberal.” Čak je i u svom krucijalnom delu, “The

Njegovim rečima “Teleologija je biologu poput ljubavnice: ne može da živi bez nje, ali nije voljan da ga vide sa njom u javnosti.” “Teorije imaju četiri etape prihvatanja: 1) ovo je bezvredni nonsens, 2) ovo je zanimljivo, ali izopačeno gledište, 3) ovo je istinito, ali vrlo nebitno, 4) oduvek sam tako govorio.” Kada su ga upitali šta smatra za najupečatljiviju osobinu Boga kao Tvorca, Haldejn je britko odgovorio: “Neobičnu privrženost bubama.” (aludirajući na činjenicu da oko 40% živih organizama na Zemlji čine insekti) “Moja praksa kao naučnika je ateistička. Što će reći da, kada postavim eksperiment, ja pretpostavljam da nijedan bog, anđeo ili đavo neće uticati na njegov tok; a ova pretpostavka je opravdana uspesima koje sam postigao u karijeri. Stoga bih bio intelektualno neiskren ako ne bih bio ateista i u svetskim dešavanjima.” “Imao sam gastritis oko 15 godina dok nisam pročitao Lenjina i druge pisce koji su mi objasnili šta nije u redu sa našim društvom i kako da se ono izleči...od tada nije mi potreban magnezijum.” “Moja je pretpostavka da je svemir ne samo čudniji nego što pretpostavljamo, već je čudniji nego što možemo da pretpostavimo.” “Nema nijednog velikog otkrića, od vatre do letenja, koje nije bilo smatrano za uvredu nekog boga.”

34

Causes of Evolution”, posvetio pasaž “Darvinovom velikom savremeniku, Marksu” objašnjavajući kako je moguće da se primeni socijalizam, ali ne i istorijski materijalizam.

MODERNA SINTEZA I LINIJA VEĆEG OTPORA Najveći rad, onaj koji ga je definisao kao jednu od figura nauke “zlatnog doba” 1920-ih, otpočeo je u saradnji sa R. A. Fišerom i Sevalom Rajtom. Neophodno je bilo redefinisati Darvinovu teoriju kroz Mendelovu genetiku i koncepte nasleđivanja. Najveći doprinos matematičkoj teoriji populacione genetike - studiji o genetskoj kompoziciji bioloških populacija i promena unutar njih kao ishoda prirodne selekcije, genetskog drifta, mutacija i protoka gena - dao je radom “A Mathematical Theory of Natural and Artificial Selection”. Haldejnovi napori bili su blagovremeni i vrlo dobrodošli. Desili su se u momentu kada je darvinizmu bio preko potreban dah svežine i obnove na novim osnovama. Autoritet poput Stivena Džej Gulda (Stephen Jay Gould) veli da je upravo matematička populaciona genetika bila središte ovog oživljavanja Darvinove teorije evolucije. Počev od kontinuiranih varijacija na maloj skali koje takođe imaju Mendelovu osnovu, preko malih selektivnih pritisaka koji funkcionišu na kumulativan način, Haldejn je primetio da “koliko god da su male selektivne prednosti koje novi oblik širi, prosečna prednost od jednog u milion će biti vrlo efikasna kod većine vrsta.” U toku perioda od devet godina (1923–1932) predavao je biohemiju na prestižnom Triniti koledžu na Kembridžu. Tu je u besprekornim uslovima mogao da nastavi svoje matematičke radove, ali i posveti se proučavanju enzima (katalizatora, najčešće proteina, koji utiču na ubrzavanje hemijskih reakcija bez kojih većina funkcina organizama ne bi bila moguća) i produbljavanja matematičkih analiza pri proučavanju stopa mutacija, veličina populacija, šablona reprodukcije i drugih aspekata ljudske fiziologije. U spomenutom klasiku “The Causes of Evolution”, na najuspeliji način je postigao sintezu nekoliko bioloških škola misli. Prvi je objasnio evoluciju biberastih moljaca (koji su jedna od najšire upotrebljavanih “pokaznih vežbi” evolucije u praksi) koji


#sparkpersona dalekosežan. Bez velike ideje neodarvinizma, Dokinsov “Sebični gen” jednostavno ne bi bio napisan i genetika bi ozbiljno kaskala. Kvantitativna teorija evolucije koju je razvio na konceptima promene frekvencije gena ponovo je (i, što je najvažnije - za sva vremena) ustanovila prirodnu selekciju kao osnovni mehanizam evolucije, a Modernu sintezu kao jednu od najslavnijih srećnih okončanja dilema, u korist Darvinove zamisli.

Autor: Andrej Vidović su vremenom razvijali tamnije nijanse svojih krilaca kako je industrijski napredak (i zagađenje) uzimao danak i bojio u sivo njihovo prirodno stanište, drveće breze. Gro svojih profesorskih godina provodi u predanom radu na katedri za biometriju na Univerzitetu u Londonu. Tamo istražuje fiziologiju i dekompresiju za potrebe mornarice i vazdušnih snaga Ujedinjenog Kraljevstva ali i ohrabruje razviće ljudske genetike.

Vodnik njegovog puka, škotske “Crne Straže”, nazvao je Haldejna “najhrabrijim i najprljavijim” borcem kojeg je imao. Sam Haldejn bio je samo donekle zapanjen otkrićem da “prilično uživa u ubijanju drugih ljudi” u vihoru I Svetskog rata Stare ideološke iluzije su mu razbijene jednom za svagda kada 1950. napušta Partiju i to iz – naučnih razloga. Naime, u Sovjetskom Savezu je u usponu bio izvesni Trofin Lisenko, agronom blizak Staljinu, koji je započeo hajku na genetičare mendeliste proglasivši ih za “antidarviniste”, dok je vladajuća paradigma genetike odbacivana jer nije kompatibilna sa dijalektičkim materijalizmom. Progon naučnih neistomišljenika je lako i brzo srastao sa totalitarizmom. Kada je 1956. godine izbila tzv. Suecka kriza, diplomatski i vojni konflikt sa Egiptom na jednoj i Izraelom, Francuskom i Britanijom na drugoj strani, zgađen i revoltiran podrškom svoje zemlje onim što je smatrao “nepravednom bitkom”, Haldejn se odriče svoje postojbine i pronalazi smirenje u dalekoj Indiji.

U INAT SMRTNOSTI Iako i dalje pod snažnim uticajem bivše kolonijalne sile, duhovna snaga velike zemlje je na Haldejna delovala zasenjujuće. Skrasivši se na odeljenju za istraživanje biometrije na indijskom Statističkom centru u Kalkuti, Haldejn podmiruje svoje duhovne snage trajnim tekovinama hinduizma, a 1961. godine i zvanično postaje indijski državljanin, usvojivši i tamošnji način odevanja i ishrane. Radio je do poslednjeg daha. Već sledeće godine premestio se u novu državnu laboratoriju za rad na genetici u Bubanesvaru. Njegov istrajan humoreskni karakter nije jenjavao čak ni kada je, u sedamdeset drugoj godini života, bio prikovan za bolesničku postelju. Umirući od kancera, od života se opraštao smejući se u lice zloćudnoj bolesti ovim stihovima:

My final word, before I’m done, Is ‘Cancer can be rather fun’— Provided one confronts the tumour with a sufficient sense of humour. I know that cancer often kills, But so do cars and sleeping pills; And it can hurt till one sweats, So can bad teeth and unpaid debts. A spot of laughter, I am sure, Often accelerates one’s cure; So let us patients do our bit To help the surgeons make us fit. Njegovo telo je, nakon smrti 1. decembra 1964. godine, po njegovoj želji zaveštano Medicinskom fakultetu u Rangaraji u svrhu istraživanja. Šta je sa nasleđem koje je Haldejn ostavio u amanet potonjim generacijama naučnika? Njegov legat, nagrađivan brojnim priznanjima, dubok je i

Nadahnuće “future šokom” Sasvim moguće najčarobnija sinteza koju je Haldejn ikada stvorio bila je ona popularne nauke i fikcije u vizionarskoj knjizi “Dedal”, objavljenoj 1923. u kojoj ljudsko društvo budućnosti, kao žetelac alternativnog vida reprodukcije, ide sumornim tokom stroge selekcije osoba koje će biti preci ovih “test tube generacija” u cilju genetskog usavršavanja i anihilacije svih društvenih anomalija. Ove zamisli o eugenici bile su iskra koja je potpalila imaginaciju Haldejnovog bliskog prijatelja, i samog izdanka respektabilne familije intelektualaca, Oldosa Hakslija. Osim što ga je parodirao u noveli “Antic Hay” kao beznadežno rasejanog biologa Shearwatera, jedno daleko značajnije delo - “Brave New World” - hrani se vrlo istančanom ali jezivom konstrukcijom “ektogeneze” - uzgoja dece u specijalnim, artificijelnim uslovima i epruvetama. Kao plodan pisac, Haldejn je autor i vrlo uspešne dečije knjige “My Friend Mr Leakey” koja je doživela sedam izdanja a u kojoj je na metaforički način približavao nauku najmlađim naraštajima. Pripisuje mu se i kovanje reči “klon” u govoru održanom pred smrt, 1963. godine.

Jedna od najvizionarskijih knjiga popularne nauke, “Daedalus; or, Science and the Future”, u celosti je dostupna na internetu. http://cscs.umich. edu/~crshalizi/Daedalus.html

35


#stoplook&listen

Bez većine ovih izuma, koji su danas veoma rasprostranjeni u svakodnevnoj upotrebi, život bi bio praktično šta nam je sve to stiglo iz ovog dela sveta. 1. Tetra Pak

Izum koji danas čuva naše mleko i sokove svežim je zapravo izum dvojice Šveđana. Erik Valenberg i Ruben Rausing su izumeli i proizveli tetra pak 1951. Iako je ovo pakovanje od tada prošlo dug put i mnoge oblike, njegov najpoznatiji dizajn – tetra brik, odnosno četvrtasto pakovanje, je i danas deo svakodnevnog života svih nas. Ne bih da vas zamaram tehničkim i dizajnerskim detaljima, ali činjenica je da kad god odete u prodavnicu po mleko ili sok, treba da zahvalite Šveđanima što su vam omogućili lako nošenje i duži rok trajanja istog.

2. Lego

Ovo verovatno za većinu vas nije nikakva novost, ali nikako nisam mogla da preskočim stvar koja je moje detinjstvo učinila zanimljivijim. Iako većina nas Lego kockice pamti po barem jednom momentu kad bi bosonogi stali na neku od njih i vrištali koliko nas grlo nosi, ipak smo se fenomenalno igrali njima, zar ne? 1932, Ule Kir Kristiansen, drvodelja iz Bilunda u Danskoj koji je inače pravio merdevine, napravio je prve Lego kockice od drveta. 1934. osnovana je kompanija Lego, koja svoje ime duguje frazi na danskom leg godt koja znači ”lepo se igraj”. Od tada, Lego kockice su nezamenljivi detalj iz detinjstva dece širom sveta. Ne znam za vas, ali ja bih se i danas igrala njima, samo da su mi pri ruci.

3. Celzijusov termometar Anders Celzijus (1701 - 1744) bio je švedski astronom i profesor astronomije na Univerzitetu u Upsali. Ovaj zanimljivi čika je imao mnogo naučnih dostignuća u svom, na žalost, kratkom životu, ali je najpoznatiji po Celzijusovom termometru, odnosno Celzijusovoj skali. No, pre nego što pređem na sam izum, moram pomenuti nekoliko bitnih stvari o ovom čoveku. Celzijus je 1736 bio član čuvene ekspedicije u Laponiju. Cilj ekspedicije je bio da se izmeri dužina jednog stepena duž meridijana u blizini pola, i da

36

se ti rezultati uporede sa rezultatima slične exspedicije u blizini ekvatora. Rezultati su potvrdili tezu Ser Isaka Njutna o tome da zemlja zapravo nije savršeno okrugla, već elipsoidnog oblika i spljoštena na polovima. Ova ekspedicija je Celzijusu omogućila da od švedskih vlasti traži donacije, a rezultat njegovih napora je bio najmodernija opservatorija tog vremena – Celzijusova opservatorija u Upsali. Takođe, Celzijus je uvideo i vezu između pojavljivanja Aurore Borealis i promena u magnetnom polju Zemlje. Nego, da se vratimo na stvar po kojoj je poznat – Celzijus je svoj termometar zapravo bio kreirao tako da je 0⁰ temperatura na kojoj voda ključa a 100⁰ temperatura na kojoj se mrzne. Nakon što je 1744 preminuo od posledica tuberkuloze, Karl von Line je preokrenuo skalu u onu koju danas poznajemo.

4. Eksplozivi

Većina vas je verovatno čula za Alfreda Nobela, još jednog Šveđanina, i zna ga kao čoveka koji je izmislio dinamit. Međutim, ovo nije njegov jedini izum. Čovek je malkice bio opsednut eksplozivima, pa lista njegovih izuma baš i nije kratka. Odgovoran je za Nobelov patentirani detonator, dinamit, blastingi gel i ”skoro bezdimni barut”, da pomenem samo nekoliko stvari. Obogatio se zahvaljujući svojim izumima, ali nikad nije bio previše srećan zbog toga čime se bavio, s obzirom da je bilo usko povezano sa uništavanjem. Veći deo svog bogatstva je ostavio u Nobelov fond, koji i dan danas svake godine dodeljuje Nobelovu nagradu za fiziku, hemiju, medicinu, književnost i mir.

5. Boca pod pritiskom

Iako se zasluge za boce za aerosole pod pritiskom uglavnom pripisuju dvojici Amerikanaca koji su radili za Ministrastvo poljoprivrede i do ovog izuma došli u pokušajima da efektivno istrebe malarične komarce, preteča boca za aerosole pod pritiskom zapravo dolazi iz Norveške. Erik Rothajm, hemičar i pronalazač je podneo zahtev za patent za svoju bocu pod pritiskom 1926. Patent mu je odobren 1929, dve godine pre nego što su Amerikanci dobili svoj patent.


#stoplook&listen

o nezamisliv. Krenimo samo od kugličnih ležajeva i zakotrljajmo se prema ostatku liste u kojoj razotkrivamo 6. Šibice

Sigurno ste čuli za horor priče o tome kako su šibice nekada bile užasno otrovne i kako ljudi koji su radili u fabrikama koje su ih proizvodile baš i nisu imali dug životni vek. Pa, to se kao završilo (kao, pošto se nije baš završilo ali je u velikoj meri smanjeno) izumom novih, drugačijih šibica koji dugujemo čiki koji se zvao Juan Edvard Linstrom i bio je Šveđanin. 1855. Lindstrom je svetu predstavio prvi siguran način za paljenje vatre. Sam proces nam je vrlo poznat i nije ni bio neka novost. Ono što jeste bilo novo, je upotreba crvenog fosfora umesto žutog koji se do tada koristio. Crveni fosfor ima mnogo višu temperaturu paljenja i znatno je manje otrovan od žutog. Upravo je žuti fosfor izazivao bolest poznatu kao fosforna vilica – veoma bolno i smrtonosno oboljenje koje karakteriše oticanje desni, nekroza vilice i ozbiljna oštećenja na mozgu.

7. Kuglični ležajevi

Male stvari zbog kojih se ”naš svet vrti” (i pri tom ne mislim na novac) dolaze nam iz Skandinavije, tačnije iz Švedske. Da li ste nekad čuli za S.K.F? Svenska Kullagerfabriken je svetu donela mnogo različitig varijanti kugličnih ležajeva, a čovek koji se zvao Sven Gustav Vingkvist je bukvalno pokrenuo svet. Iskreno, nema teorije da vam objasnim Vingkvistov proces stvaranja kugličnih ležajeva ili za šta se sve isti koriste. Ono što vam mogu reći jeste da se kuglični ležajevi nalaze u gotovo svemu i svačemu oko nas, i da nam život sigurno čine lakšim. Ako baš želite da saznate nešto više, možete pročitati na sledećim linkovima: Sven Wingqvist i Ball bearing

8. Nož za sir Znate kako kad u prodavnici kupujete sir oni mogu da vam ga iseku na onako fine tanane listiće koji savršeno staju u sendvič? E pa, to možete da uradite i sami kod kuće, ako imate oštar nož i dobru tehniku, ili još bolje specijalni nož za sir. Heliks Ovu vrstu noža za sečenje sira je izmislio Norvežanin Tur Bjorklund 1925, a

već 1927. je počela masovna proizvodnja. Dizajn je pozajmljen naprave koja se zove ručno rende za drvo, a ja vam kao osoba koja poseduje jedan ovakav nož mogu reći da odlično secka.

9. Pippi Långstrump

Ona je devojčica sa crvenim upletenim kikicama i pegama na licu, mali đavolak u svima nama. Ona je ono što smo svi želeli da budemo kad smo bili mali. Pippi Långstrump ili Pipi Duga Čarapa, je kreacija švedske spisateljice Astrid Lindgren. Pipi ima magične moći, dvoje najboljih prijatelja Tomija i Aniku, majmunče, konja i želju da nikad ne odraste. Ona je nešto kao ženski Petar Pan, s tim što ima mnogo veće šanse da se uvali u nevolju i mnogo više volje da ismeva odrasle svakom mogućom prilikom. Svi smo je kao deca voleli i svi smo odrasli čitajući priče i gledajući filmove o njoj. Za to zapravo treba da zahvalimo ćerki Astrid Lindgren, koja je Pipi dala ime i zapravo je i kreirala u glavi svoje majke, penjući joj se na glavu da joj ispriča dobru priču za laku noć.

10. Muzika

Dobro, nisu Skandinavci izmislili muziku ali mora im se odati počast da prave više nego dobru muziku. Znam da ovo nije izum, ali skandinavska muzika se morala naći na ovoj listi. Ko god sluša metal (uključujući i mene) je upoznat sa skandinavskom muzikom. Norveška black scena je poznata širom sveta, a ni ostale skandinavske zemlje ne zaostaju. No, nije u pitanju samo metal. ABBA je bila globalni fenomen 70ih godina, a lista dobrih i poznatih muzičara iz Skandinavije je poprilično dugačka. Kakav god da vam je muzički ukus, sigurno znate i volite barem jedan bend iz Skandinavije. I to bi bilo to. Lista bi mogla da se razvlači u nedogled, ali će se zaustaviti ovde. A sad svi na tavan i pronađite tu prašnjavu kutiju Lego kockica. Odrastanje inače nije zabavno, pa se možete barem na kratko podsetiti kao izgleda biti dete.

Autor: Svetlana Nedeljković

37


#filmcorner

Originalni ‘Frankenweenie’, snimljen davne 1984. godine, je film o dečaku koji uz pomoć nauke ‘oživljava’ svog psa. Naravno pas se vraća u život sa manjim promenama. Predstavljamo vam Viktora i njegovu porodicu u najnovijoj animiranoj adaptaciji Tima Burtona. Prikazivanje animiranog filma ‘Frankenweenie’ u bioskopima počelo je u oktobru ove godine.

38


#filmcorner

39


#filmcorner

40


#filmcorner

41


#filmcorner

42


#filmcorner

43


#filmcorner

44


#filmcorner

45


#filmcorner

Bob

46


#filmcorner

Bobova mama

47


#musicloop

ZVUK PONOVO U BAŠTI Nakon kraćeg izleta do liderske pozicije u Audioslejvu, Kris Kornel je 2010. ponovo okupio Saundgarden, grandž bend iz Sijetla, da bi nakon nepune dve godine najavio snimanje novog albuma, kojim će nastaviti tamo gde su stali. E pa ideja tog novog albuma, radnog naziva King Animal, nešto na šta su fanovi prethodnih pet čekali više od 15 godina, kako je objasnio gitarista Kim Tejil, jeste da podseti publiku da ovi momci i dalje alternativno rokaju, da su još uvek jaki i malo čudni. Novi materijal će biti dostupan za nabaviti ga 13. novembra, a čega će među 13 pesama sve biti, krajem septembra demonstrirao je singl “Been Away Too Long”. Mali hint gospodina Frontmena je da se radi o mešavini različitih raspoloženja koje je teško opisati, tako daćemo morati da sačekamo da ih sami preslušamo.

MINUS ZA PORTISHED Džef Barou je ponovo sa svog uma sišao pravo na drum, udarivši ni pet ni šest nego na “Vajni Šithaus”, da budemo precizni. Po njegovom skromnom mišljenju, Ejmin glas je bio veštački, a ovu iskrenu priliku iskoristio je i da pohvali Adel, doduše nerado, ističući da se i ona trudi da zvuči “veliko”. Kah. Na svom kraju, nastavlja Džef, Ejmi se pretvorila u karikaturu onoga što je predstavljala i onoga kako je pevala. Kako bi osigurao bespovratni prelazak granice dobrog ukusa, instrumentalista Portisheda nas je podsetio kako je Ejmi upala u probleme sa drogom, kako su se u celu priču umešali tabloidi i kako se ista pretvorila u onu o Mini Riperton. (Američka pevačica najpoznatija po svom rasponu glasa od celih pet i po oktava, koja je na rukama svog muža umrla slušajući snimak koji joj je posvetio Stivi Vonder, dok je bolovala od raka dojke koji joj se proširio na limfni sistem.) Džef, zaman! Kad je već pričao o Ejmi, nije mogao da se ne seti “Marka Fakin’ Ronsona” (još jedan citat) kojem je iskazao duboko divljenje budući da je potreban “impozantan talenat da se pristojna pesma Boba Dilana pretvori u komercijalno fanky sranje”. Mark je bio nešto nezainteresovaniji za tuđa posla, pa mu je samo poželeo da odraste i ponovo počne da pravi monumentalnu muziku, koja će možda opet biti dovoljno popularna da bi je puštali u supermarketima, kao devedesetih godina. Kratko i jasno.

48

Priredila: Beksi Lejdi GRIN DEJ VS BON DŽOVI, BUKVALNO Kad smo već kod ophođenja u javnosti prema kolegama, šteta bi bilo ne pomoći im u kamčenju publiciteta i ne pomenuti zamerku gitariste Grin Deja, Bilija Džona Armstronga, da je Bon Džovi najgori bend sa kojim su ikada bili na turneji. Pre nekog vremena, Bili se požalio na društvo ikona osamdesetih godina, sa kojima “nije bilo zabavno deliti scenu”, na šta mu je kolega Riči Sambora odgovorio da se ne seća da su ikada udruživali snage na nastupima. Usput je ljubazno izrazio saosećanje sa ovim izbirljivim pankerima što su se tom prilikom loše proveli, a mi verujemo da se to svakako više neće dešavati.

TIN LIZI U STUDIJU Period čekanja na novi album dug 30 godina, možda zvuči preterano nonšalantno onima koji veruju da je za to vreme nekoga lako zaboraviti. Oni kod kojih to nije slučaj, glatko mogu sebi i drugima da priušte tako nešto, a članovi grupe Tin Lizi su sebi isti luksuz krajnje opravdano i dozvolili. Osim što će njihov 13. album biti najdrskiji u ovom smislu, budući da je između prethodnih najveća vremenska razlika iznosila dve godine, odlikovaće ga i odsustvo nekadašnjeg lidera Fila Lajnota. Tri godine pre smrti svog frontmena, jednog od retkih crnaca koji su uspeli da se probiju u svetu hard roka, bend je izdao svoj poslednji album Thunder and Lightning pa je ova šestorka više nego spremna za nove pohode. Gitarista Skot Goram, najavio je saradnju sa prodecentom Kevinom Širlijem, koja će se studijski realizovati za mesec dana, nakon što u Los Anđelesu slože stihove i note za još deset pesama, pored isto toliko, kojima već raspolažu. Svesni da će njihovo vaskrsnuće otelotvoreno u LP izdanju biti pod mikroskopom kritičara, kada se pojavi 2013. godine, veruju da među njima neće nužno biti i njihovih fanova koji jedva čekaju nastavak onoga što je Tin Lizi imao da ponudi svih ovih godina, i to na živim nastupima od kojih nikada nisu odmarali.


#musicloop

MUSE: THE 2ND LAW - U FOKUSU I IZVAN FOKUSA

Ono što stoji iza imena Muse većina deli na period pre i posle Otpora koji su pružili 2009. Kako je moja muzička skala baždarena na tri mesta: dobra muzika, sjaja muzika i Muse, ja zapravo ne pišem recenziju njihovog novog materijala nego proveravam da li je moguće pobediti pristrasnost. Zbog Volstenhomove najave da će njihov šesti album biti radikalno drugačiji od onoga na šta smo do sada pomišljali kada nam neko pomene ovu maestralnu englesku trojku, nakon izlaska albuma, dobar deo fanova ostao je zbunjen Kristoferovim poimanjem radikalnog i drugačijeg. Istina je da je Skrillex podno jednog od dva finalna singla - Unsustainable - sa razlogom stavio svoj dubstep potpis, kao i da ovaj album u više navrata ima funk prizvuk, ali isto tako je činjenica da je “all over it” fazon koji je već doneo The Resistance, zbog čega je prigovor neradikalnosti u menjanju Muse kursa jedini koji bih ja uvažila. Oni kojima se njihov prethodni i ozloglašeni album nije dopao, ovaj novi smatraće krupnim korakom u pogrešnom pravcu sa diskutabilnom mogućnošću vraćanja nazad, ali će svi ostali, koji nemaju ništa protiv progresivnih pretenzija i mešavina različitih ideja i stilova, standardno uživati Muse je oduvek svirao fantastičnu fuziju spejs roka, hevi metala, alternative i elektronike, što im a priori omogućava da šetaju kroz sve žanrove ovog sveta bez nekog naročitog koncepta. Uostalom, niko nije rekao da je The 2nd Law tematski album. Dakle, složićemo se i sa zvaničnim muzičkim kritičarima da je album pomalo težak i nefokusiran, ali to što dok slušate Muse čujete i Led Zepelin i Majkla Džeksona i Čajkovskog, što se mene tiče ne ostavlja mesta ni za jedan drugi argument. Pri osvrtu na pojedinačne stavke, zanimljiv je Krisov omaž njegovim problemima sa alkoholom, koje je pretočio u dve sjajne stvari: Save me i Liquid State, od kojih je ova druga na prvo slušanje završila kao moj ringtone, budilnik i pesma za pevušenje tokom celog dana. Istom brzinom izdvajaju se i Madness, Panic Station i Supremacy, ali se na svako novo slušanje celog albuma čuje po nešto što vam je do tada promaklo, dok je eksplicitni tekst koji možete čuti u Panic Station, The 2nd Law-u obezbedio i “Parental Advisory” etiketu. Suma sumarum, kako je rekao Alexis Petridis, Gardianov kritičar, Muse su kao blokbasteri. Od njih niko ne očekuje duboku karakterizaciju I besprekoran scenario: oni su tu da nas zapanje i omađijaju specijalnim efektima, što Metjuu, Kristoferu i Dominiku, zahvaljujući njihovoj sposobnosti da virtuozno sviraju sopstvenu parodiju, savršeno pristaje. Ja bih na to dodala samo jedno: ljubav sve pobeđuje, ali ne i pristrasnost. Odličan pet, žmureći.

...A KO TO NEMA NOVI ALBUM? Za razliku od Tin Lizija i Audioslejva koji su najavili svoje muzičke prinove, RATM su se odlučili za misteriozniji pristup raspirivanja popularnosti, pošto se o snimanju njihovog novog albuma za sada samo nagađa. Na pitanje šta se dešava na tom polju, basista benda Tim Komerford je odgovorio duplim “možda”, a ako se iza toga u stvari krije jedno “big yes”, uskoro ćemo slušati njihov peti album, pre kog su poslednji izbacili još davne 2000.

Zlatna kakva jeste, Lili Alen je trenutno pozicionirana u sredini priče o novim materijalima, na šta nam je ukazala opreznom izjavom da trenutno samo mozga u studiju, a da će njen naredni album izaći tek kada nove pesme bude doterala do “amejzing” nivoa, pošto je sada preokupirana trudnoćom. Ako je verovati njenom (materinskom) instinktu, novu Lili mogli bismo da čujemo tek naredne godine, a da li će nas u međuvremenu iznenaditi nekim nastupom ili saradnjom poput one sa Pink - na čijem je poslednjem albumu uspešno gostovala - nije se izjašnjavala.

49


@stop/look&listen

50


#stoplook&listen

Č

ovek je oduvek bio fasciniran nebeskim predstavama koje se odvijaju nad njim. Ples planeta i zvezda konstantno je oblikovao ljudsku misao i maštu i usmeravao ljude kroz istoriju da svojim intelektom pokušaju da se upuste u neverovatnu avanturu rezotkrivanja principa po kojima nebesa funkcionišu. Bilo da su ih imenovali kao božanstva kojima su se klanjali, ili ih kasnije sagledavali kroz matematičke principe, svakako ih je nebo podsećalo na to da nad sobom imaju jedan božanstveni mehanizam, vredan pažnje. Samim tim, bilo je samo pitanje vremena kada će se neko odvažiti da svojim znanjem i veštinom pokuša da načini mašinu koja bi oponašala te nebeske divove i time svima omogućila da zavire u savršene mehanizme prirode. S današnjeg stanovišta, teško je zamisliti da je znanje koje je bilo dostupno i korišćeno u vreme antike bilo dovoljno za jedan takav kolosalni poduhvat. Jedinstven po svojim mehaničkim i matematičkim osnovama. Igrom slučaja, 1900. godine kod ostrva Antikitera, u Grčkoj, pronađena je olupina trgovačkog broda u kome su oktriveni mnogi artefakti i umetnine iz antičkog perioda. Kada je olupina istražena, utvrđeno je da je brod najverovatnije pripadao Rimljanima, odnosno floti koja je prevozila ratni plen. Ubrzo po otkrivanju sav pronađeni materijal transportovan je u atinski Nacionalni arheološki muzej na čuvanje. U narednih nekoliko godina, dok su trajale analize pronađenih predmeta i papira, jedan od arheologa naišao je na interesantan komad kamena u kome su bili uočljivi obrisi nečeg mnogo složenijeg. Bili su to obrisi zupčanika i drugih pokretnih, ali sada usled dugog protoka vremena okamenjenih, delova nekog mnogo kompleksnijeg uređaja. U samom startu pretpostavilo se da se radi o nekoj vrsti astronomsko-mehaničke naprave jer su bili vidljivi ugravirani tragovi znakova zodijaka i simboli planeta, ali je to stanovište ubrzo odbačeno uz izgovor da je mehanizam bio isuviše kopleksan za period iz koga se pretpostavljalo da datira. Tako se i zaboravilo na ovaj uređaj, a intereseovanje je postepeno iščezlo. Tek 1951. godine i ličnim angažovanjem istoričara umetnosti i fizičara Derika Prajsa (Derek J. de Solla Price), profesora sa Jejl univerziteta (Yale University), uređaju se ponovo poklanja više pažnje i tek tada biva odgonetnut pun smisao i svrha Antikitera mehanizma. Od tog momenta počinje detaljno ispitivanje pronađenog predmeta. Prema podacima na Antikiteri i analizom pronađenog teksta koji je išao uz mehanizam, pretostavlja se da uređaj datira iz osamdesetih godina pre nove ere. Prajs je za ispitivanje funkcionisanja koristio najsavremeniju dostupnu tehnologiju, pa je snimajući mehanizam rentegnom uspeo da pronikne i u najsitnije detalje funkcionisanja Antikitere, a da je ni malo fizički ne ošteti. Te fotografije dale su do tada najdetaljniji uvid u sastav mašine i olakšale njeno razumevanje. Antikitera je pre svega složeni mehanički kalkulator, koji je služio za računanje i predviđanje pozicija planeta i zvezda. Slobodno se može nazvati prvim analognim kompjuterom, s obzirom na to koliko je komplikovanih operacija bio u stanju da obavi, a sve to pomoću složenih matematičkih proračuna primenjenih na revolucionarni mehanički model. Tu se videlo koliko su daleko antički Grci otišli u svom razumevanju matematike i astronomije, ali i u primeni tih znanja u praksi. Mehanički je toliko jedinstvena da se sa sigurnošću tvrdi da čak u narednih hiljadu godina nije bio zabeležen ni jedan slučaj pronalaska iole sličnog, a tako kompleksnog, uređaja. Sastojala se od velikog broja zupčanika, koji

51


#stoplook&listen

su imali za cilj oponašanje kretanja Sunca, pet tada poznatih planeta (Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Saturn) i Meseca. Antikitera je sa svojih 30 cm dužine i oko 20 cm širine jasno dekodirala Sunčev sistem i oponašala ga, u manjoj razmeri. U pronađenim ostacima Antikitere bilo je oko 30 sačuvanih zupčanika, ali se pretpostavlja da ih je bilo ukupno 37. Zubi zupčanika bili su oblika jednakostraničnog trougla i trebalo je samo mehanički uneti određeni datum da bi mašina dala podatke o položaju Sunca, Meseca i planeta. Matematički model govori nam da je za osnovu reprezentovanje kretanja Sunca i Meseca potrebno imati dva zupčanika, jedan sačinjen od 254 zubaca i drugi od 19. Taj odnos prvi je ustanovio grčki filozof Meton iz V veka pre nove ere, po kome je i teorija dobila naziv Metonski ciklus. Metonskim ciklusom teoretski je dokazao da se, posmatrano sa Zemlje, Sunce i Mesec svakih 19 godina nađu na približno istoj tački na nebu, u istom zodijaku odakle su i krenuli na put. Tako posmatrano, u tih 19 godina imamo 254 (tropska) meseca i to je osnovna formula. Sa 19 rotacija velikog zupčanika imamo 254 rotacija manjeg, Mesečevog, zupčanika. Tako je kretanje Sunca i Meseca preslikano na mehanički model. Ipak, graditelji Antikitere išli su dalje od toga, jer su prvobitni odnos

52

od 254x19 još bolje razradili. Podelili su ga na manje segmente, čime su dobili na prostoru i postigli bolju preciznost. Veću sofisticiranost mehanizma postigli su time što su na veći zupčanik prikačili šest manjih. Centralni se sastojao od 64 zubaca i nadovezivao na zupčanik od 38 zubaca, i tako redom. Korišćenjem tih osnovnih 6 zupčanika, oponašan je Metonov prvobitni odnos. Tako dobijamo – 64/38 x 48/24 x 127/32 = 254/19 Da bi stekli još dublji uvid u to o koliko složenom uređaju je reč, graditelji su takođe u obzir uzeli i promenljivu ugaonu brzinu Meseca, koja se ogledala u tome da je Mesec u određenim vremenskim intervalima blago usporavao, a zatim ubrzavao svoje kretanje. Do tog otkrića o primeni ugaone brzine Meseca u sistemu Antikitere nije se znalo da su Grci tog vremena posedovali tako kompleksno znanje o kretanju Meseca, a ponajmanje o njegovoj promenljivoj ugaonoj brzini. Takođe, uređaj je prikazivao i lunarne faze u toku godine, kao i predviđanja pomračenja Meseca. Dva prednja zupčanika prikazivala su simbole zodijaka i kalendar dana u godini, dok su metalne strelice označavale pozicije nebeskih objekata. Cilj uređaja bio je usklađivanje solarnog i lunarnog ciklusa, radi stvaranja skladnijeg i savršenijeg kalendara. Čitav

mehanizam pokretao se okretanjem omanje ručice, koja je nažalost izgubljena, a nalazila se sa strane kutije. Na taj način bi se podešavao datum na prednjoj strani, odnosno na glavnoj ploči sa satom, a samim tim bi se ujedno podešavale i pozicije nebeskih objekata, pre svih Sunca i Meseca. Složenim sistemom prenosa, na taj način su se ujedno podešavale pozicije i ostalih objekata. Na prednjem delu Antikitere nalazile su se dve kružnice, jedna unutar druge. Spoljni prsten odnosio se na 365 dana u godini po Egipatskom kalendaru, poznat kao Sotički ciklus. Sotički ciklus ili kanikularni period je naziv za period od 1461 drevnih egipatskih godina, odnosno 1460 julijanskih godina. Za vreme sotičkog ciklusa godina od 365 dana gubi dovoljno dana da bi na kraju ciklusa ponovno koincidrala s helijakalnim uzdizanjem zvezde Sirius, koju su drevni Grci nazivali Sothis. Unutar prvog nalazio se drugi prsten, označen grčkim simbolima zodijaka i bio podeljen na stepenove. Pretpostavlja se da se na prednjoj strani uređaja nalazio brojčanik s najverovatnije osam kazaljki. Po jedna za dan u godini, dok je ostalih sedam ukazivalo na pozicije nebeskih objekata. Tokom istraživanja potvrđeno je da je kazaljka koja je ukazivala na Mesec imala mogućnost


#stoplook&listen rotacije oko sopstvene ose, što je potvrdilo pretpostavku o prikazu mesečevih faza. Tehnike koje su koristili za određivanje praćenja Mesečevih mena, i njihove primene na mehanički model svemira u malom, dokazuju o kakvoj preciznosti je ovde reč. I znanju. Sve se baziralo na više stotina godina dugom periodu neprekidnog praćenja neba i tehnikama za koje se danas pouzdano zna da su se među atronomima odomaćile tek stotinama godina kasnije. To se prvenstveno odnosi na promenljivu ugaonu brzinu Meseca, koja je, maltene, nevidljiva golim okom, kao i na implementaciju retrogradnog kretanja planeta. Retrogradno planetarno kretanje je efekat do koga dolazi kada posmatrač sa Zemlje prati kretanja drugih planeta. Usled različite udaljenosti drugih planeta u odnosu na Zemlju i njihovih brzina kretanja na putanji oko Sunca, dolazi do prividnog efekta usporavanja i retrogradnog smera kretanja. To se dešava kada se Zemlja pozicionira ispred određene planete. Mehanizam je posebno dragocen u tom smislu što je na izuzetno malom prostoru, veličine kutije za cipele, smeštena tako kompleksna i efikasna naprava. Ovakav poduhvat iziskivao je veliko umeće graditelja, kako u poznavanju mehanike i drugih prirodnih nauka, tako i u veštini primene u praksi. Jedno je dobro baratati teorijom, a posve drugačije biti u stanju da se znanje pretoči na fizički model. S druge strane, mehanizam kakav je u Antikiteri nije bio viđen sve do XIV veka i ponovne upotrebe u zapadnoj Evropi, pri izradi astronomskih satova. Tek tada dolazi do ponovnog otkrića tih, starih, znanja u Evropi, prvenstveno u Španiji, a kojima su antički Grci vladali još za svog vremena. Jedno od objašnjenja za ovakav razvoj događaja ogleda se u prodoru islama, putem severne Afrike i Pirinejskog poluostrva. Taj period važi za jedan od najplodonosnijih u sferi nauke i umetnosti. Talas znanja doneli su u Evropu Arapi, za vreme njihovih osvajanja. Upravo je na taj način Grčki uticaj ponovo oživeo i zaigrao odlučujuću ulogu u razvoju Evrope i njene misli, samo je ovog puta ruta znanja išla preko Afričkog kontinenta, nošena novim talasom. Takođe, još jedna od interesantnih činjenica vezanih za Antikiteru je ta da je pažljivim snimanjem uređaja utvrđeno da pri izradi mehanizma nije bilo nikakvih naknadnih promena ili modifikacija. Odnosno, sve je bilo sastavljeno apsolutno savršeno precizno, bez bilo kakvih odstupanja koja bi zahtevala izvesne promene ili dorade. Čak i kada su savremenim metodama rađene kopije Atikitere, naučnici nisu uspevali da sve sastave iz prvog pokušaja i dobiju funkcionalni uređaj. Pored originalne Antikitere u Atini, postoje i rekonstrukcije tog uređaja širom sveta. Neke od njih nalaze se u Američkom računarskom muzeju (American Computer Museum) u Montani i u Muzeju umetnosti i veštine (Musée des Arts et Métiers) u Parizu. Zadnjih nekoliko godina došlo se do još nekih otkrića, jer su naučnici uspeli da razaznaju preko 2.160 karaktera i simbola urezanih na mehanizam. To je skoro 95% od ukupnog broja simbola na Antikiteri. Time se stiče još detaljnija slika o svrsi uređaja i nejgovoj nameni. Rezultati ovog otkrića saopšteni su decembra 2006. godine na internacionalnoj konferenciji u Atini. Osnovna svrha mehanizma Antikitere je ljudska potreba za razumevanjem prirode, nebesa i dokaz koliku je važnost igrala astronomija za um antičkog čoveka i koliko pažnje je pridavano njenom što preciznijem dekodiranju. Mehanizam Antikitere je za narod antičke epohe bio nešto približno našem poimanju planetarijuma, gde su svi na delu mogli da vide savršene principe Univerzuma. Jer, držati Antikiteru u ruci jednako je držanju čitavog Kosmosa. Savršena minijaturizacija savršenstva prirode.

53


#musicloop/sparkpersona

54


#musicloop/sparkpersona

55


#musicloop/sparkpersona Miles Davis je sa još petoricom muzičara ušao u studio Columbia Records­a, 2. marta 1959, na 30-­oj ulici u Njujorku i u dva dana snimio Kind of Blue. Ništa više neće biti isto, ni za džez ni za Majlsa. Čitava priča je počela pet godina ranije. Konačno se „otresavši navike“ vezane za heroin, Majls Dejvis je okupio svoj prvi znameniti kvintet. U to vreme je Majlsovo ime već bilo ubeleženo u istoriju džeza albumom Birth of the Cool, ali ne manje ni albumima koji su usledili. Kada su probe kvinteta počele, posao saksofoniste je bio u nadležnosti čuvenog Sonija Rolinsa. Osim njih dvojce kvintet su činili Red Garland na klaviru, Fili Džo Džons na bubnjevima i dvadestogodišnji basista po imenu Pol Čejmbers, kasnije poznat kao mister PC, što u ono vreme nije imalo ni najmanju geek konotaciju. Svirke su počele u njujorškom kafiću Bohemia u julu, da bi se koliko septembra Soni Rolins netragom izgubio, kao što je i najavio da će učiniti. Otišao je da se i sam otrese navike. Svirke u klubu su bile ugovorene i trebalo je hitno naći novog čoveka da svira tenor. Ime tog čoveka je bilo Džon Gilmor. Niste čuli za njega? Majls ga je otpustio nakon prve probe. Tada je neko doveo Džona Koltrejna, zvanog Trejn. Majls je poznavao Koltrejna od pre: nekoliko godina ranije je ovaj uzeo učešća u svirci zajedno sa Sonijem Rolinsom, gde ga je Soni oduvao sa scene. Nije znao, međutim, koliko je Trejn u međuvremenu napredovao. No, zamalo da naravi stanu na put stvaranju priče o nastanku ploče Kind of Blue. Majls je naime bio notoran po zađevicama prilikom prvog susreta sa muzičarima koji su pred ulaskom u njegov bend. Koltrejn je na probi odsvirao odlično, ali je iznervirao Majlsa postavljajući previše pitanja o načinu na koji bi to trebao da čini. Majls mu je nešto odbrusio, Trejn se uvredio i vratio u Filadelfiju da svira sa Džimi Smitom. Namolili su ga da se vrati. Legenda o Dejvisu Majlsu i Koltrejnu, koja će dopreti sve do Bajage, počela je da se stvara. Za puno razumevanje fenomena Majls (uvek govorite samo Miles, nikada Miles Davis ili nedajbože Davis) bi trebalo reći nekoliko reči o njegovom poreklu. Naime, za razliku od većine, ako ne i svih crnih džez muzičara Majls je poticao iz imućne porodice. Njegov otac, Majls Dejvis II je bio zubar i ugledna lokalna politička figura, a njegov deda, Majls Dejvis I se obogatio kao knjigovođa i imao sopstveni ranč u Arkanzasu. Možda je srednjestaleško

56

poreklo pomoglo Majlsu da tako dobro vidi u kom pravcu bi džez muzika trebalo da ide, a da se dopadne i ljudima tog društvenog statusa. Istovremeno, Majls nije bio uskraćen ni mrve afroameričke kulture. U ranoj mladosti podržan od strane Čarlija Parkera i naročito Dizi Gilespija, kao da je bio predodređen za velike stvari. Što je važnije, uskoro je i sam počeo da veruje u to. Majlsov kvintet je postao natraženiji džez bend u Americi. Na svirke po klubovima su dolazili ljudi poput Marlon Branda, Frenka Sinatre, Ave Gardner, Elizabet Tejlor i Ričarda Bartona… Kada se Soni Rolins vratio sa uspešne rehabilitacije, ustanovio je da u bendu za njega nema mesta. Trejn je tada već bio nešto posebno. Primorao je velikog Sonija da se povuče u svoju brvnaru za vežbanje koju je držao u blizini Njujorka, i da poseti Bruklinski most u gluvo doba noći u potrazi za boljim, naprednijim stilom, ­ potrazi koja je bila uspešna, no o tome u nekoj sledećoj priči. Već sledeće godine Majls je kupio svoj beli Mercedes na koji je bio toliko ponosan (u potonjim ludim godinama će ga zameniti za čuveni žuti Ferari). U to vreme je snimio svoje poslednje snimke za Prestige i potpisao za nacionalno veliki Columbia Records. Majls nije krio da je to uradio koliko zbog novca, toliko iz želje da proda što više ploča. ‘I always thought music should reach as as many people as it could, and why not’, govorio je.

ta ukaže na koji način bi ovaj saksofonista morao da unapredi svoj način sviranja. Kanonbal je začudo hladno dočekao ovako formulisan Majlsov poziv. Tri godine kasnije, Majls je došao na ­ genijalnu­ ideju da u bend stavi i Trejna i Kanonbala. U to vreme kritičari su već imali opšte mesto u opisivanju magije Majlsovog kvinteta ističući gracioznost kojom se Majlsov delikatni, vazdušasti zvuk nezaboravno ocrtava u gromoglasnom kontrastu Trejnove svirke. Kanonbal je takođe bio gromoglasan saksofonista i Majlsov rezon je bio jasan: dva su bolja od jednog. Koliko je Kanonbal bio važan za zvuk i način sviranja grupe najjasnije se videlo kada je, ubrzo nakon snimanja Kind of Blue napustio grupu, pozabavivši se sopstvenom karijerom. Priznavši da za njega nema zamenu, Majls je morao da napusti č i t a v k o n cept

Majlsov kvintet je 1958 postao sekstet. Bilo je to ovako. Majls je želeo saksofonistu Džulijana Aderlija, zvanog Kanonbal (po naški Đule, kao Gile), još u vreme kada je tražio zamenu za Sonija i Modalni džez privremeno odbeglog Koltrejna. Đuletovi koreni su bili duboko u bluz muDo 1958­-59 i Majlsovog doprinosa, istorija džeza bi se mogla s zici, i on nije svirao ni način: pela se od svog začetka preko pleća Luja Armstronga, pa p nalik Koltrejnu. No svi- prinos Lestera Janga i Kolemana Hokinsa do Dizija i Čarlija Parkera rao je moćno, i Majls pravila granu oličenu u Djuk Elingtonu iz čijeg se koncepta uz Majlsov ga je cenio. Vođen rodio cool jazz. Dizijev i Parkerov bop je (opet uz značajne Majlsove na n e p o g r e š i v i m evoluirao u svoju čvršću i bliže bluzu okrenutu varijantu, tzv. hard bop. osećajem za takt, mnoga imena u ovom pregledu preskočena, suštinski je to bilo to pred rođeni vođa nije šezdesetih. Muzičari su osećali da je potrebno nešto novo. Ornet Kolmen propustio da svirao free, ali ga pre 1959 niko nije slušao. Mingas je davao svoj origanlni dop već prilikom o kome će biti reči u nekom drugom tekstu. Majls je najzaslužniji za pravac ko prvog susre- biti po nekima označen kao vrhunac džeza ­– modalni džez.


sažeti na sledeći prošla kroz doa. Usput je navo zalaganje adležnosti) I mada su početak n je već prinos, oji će

#musicloop/sparkpersona gova devojka. Tu je čuo jednostavnu muzičku pratnju koja ga je potakla na razmišljanje. Ubrzo potom, grupu je napustio Red Garland. Iznervirao se kada je Majls na svoj umilan način pokušao da mu, za vreme snimanja albuma Milestones, objasni način na koji želi da se odsvira jedna numera. Stvar se završila tako što je Garland napustio i snimanje i bend sa kojim je bio tri godine, a Majls je demonstrativno sam odsvirao klavirsku deonicu, što se može čuti na pomenutom albumu u kompoziciji „Sid’s ahead“.

Manje je više

Na Garlandovo mesto je stupio čovek koji će predstavljati poslednju kockicu u mozaiku koji je bio potreban da bi nastao Kind of Blue. Njegovo ime je Bil Evans. Bil Evans je bio jedini belac u grupi, veoma mlad, uredne frizure, sa naočarima. I svirao je kao anđeo. Pri tom je bio punokrvan džez pijanista, sa osećajem za improvizaciju i sving. U bend je doneo razumevanje i interesovanje za kompozitore kao što su Ravel, Rahmanjinov i Hačaturijan, koga Majls posebno ističe kao kompozitora koji je uticao na njegov rad na Kind of Blue. Klasični kompozitori su, kaže Majls, pisali muziku baziranu na skalama (modalnu) već dugo vremena, ali malo ko je to u džezu znao ili prihvatio. Majls je to učinio najpre u naslovnoj kompoziciji albuma Milestones, da bi kasnije čitav Kind of Blue bio odsviran po modalnom principu. Hajde da se otresem i onih malobrojnih čitalaca koji su još tu i da objasnim o čemu se tu radi.

Dizi i Parker i svi njihovi naslednici su se trudili da sviraju što više nota. Brzo i u visokom registru. Majls je smatrao da solisti jednostavno sviraju previše toga, uz to još i predugo. (Ipak, „dozvolio“ je Trejnu da svira tako, ali samo jer je Trejn svirao veoma dobro; osim toga, i Trejn je delio Majlsovo mišljenje da treba svirati u srednjim i nižim registrima). Ljudi i vreme su danas drugačiji negi 1944, kaže Majls u svojim memoarima, potreban je novi pristup. Ideju je, ako mu je verovati, dobio gledajući baletsku predstavu ansambla iz Gvineje na koju ga je odvukla nje-

Modalni pristup se najbolje može opisati kao „oslobađanje“ od akordske pratnje. Postoji određen broj skala, lestvica, sa po 7 tonova u njima – ­„do re mi fa sol la si“ je jedna takva skala, ­i kada se improvizuje, svira se u okviru skale (tj. skala), umesto da se melodija za improvizaciju bazira na zacrtanim tonovima u okviru akordskih promena. Modalni pristup daje više mogućnosti solisti jer nije zarobljen tonovima koji idu u sklopu odsviranog akorda u akordskoj pratnji. Detaljnije i preciznije o ovome sam pripremio za ljubitelje u fusnoti.

svirke, i da se vrati na sviranje na način na koji je to bend činio pre Kanonbala. Ovo je i glavni razlog što se ništa slično albumu Kind of Blue nikada više nije snimilo. Ali jeste pre, a to je stvar Milestones sa istoimenog albuma. Ovaj album nas uvodi u novi muzički koncept, modalni, po kome je i vrsta muzike nazvana modalni džez.

Važno je naglasiti da modalni pristup sam po sebi nije zaslužan za uspeh albuma Kind of Blue, već je to sinergija, što voljom proviđenja što voljom Majlsa Dejvisa odabranih muzičara, okupljenih u pravo vreme i oko prave ideje. Hemija, kažu ljudi kada opisuju „ono nešto“ što dovodi do vrste ljubavi kojom odiše svaki snimak sa ove ploče (nevažna primedba: meni se taj izraz uvek činio vezanim za formule). Svakako, osećaj da se radi nešto novo je uticao na opšte ushićenje, a pojam modalnog džeza je nemoguće preskočiti kada se priča o Kind of Blue. U vreme snimanja Bil Evans je faktički već napustio bend, zamenio ga je Vinton Keli, ali se Evans vratio samo za tu priliku, dok je Keli je ipak odsvirao jednu stvar. Fili Džo Džons je najzad svojim navikama dojadio i Majlsu i ljudima, i bio zamenjen odličnim Džimijem Kobom, bubnjarem sa kojim sam imao priliku da razmenim učtiv klimoglav prilikom njegovog sešna u Domu Omladine, čast za koju imam isključivo da zahvalim najlepšoj plavuši u sali sa kojom sam bio u društvu a koja može da se pohvali i razmenom osmejaka i namigivanja sa čiča Kobom (sve ne prestajući sa svirkom). Takvi su ti džezeri. Majls se u studiju pojavio samo sa osnovnim zamislima koje se tiču kompozicija, skicama. Svakom snimanju je prethodio dogovor u vezi tih skica, i zatim bi se stvari snimale bez ponavljanja, iz prve. (Tako sam i sam snimao osamdesetih, ali samo jer nismo imali novca za duže vremena upotrebe studija na Banovom Brdu). Majls je međutim želeo da sve bude urađeno iz prvog tejka, zbog magije trenutka u kojem se otkriva šta sad odsvirati. Ovako nešto je bilo moguće samo sa muzičarima koji su se znali u dušu. Poimence: Miles Davis, John Coltrane, Cannonball Adderley, Bill Evans (plus Wynton Kelly), Paul Chambers, Jimmy Cobb. Za sam kraj navešću reči Majlsa Dejvisa u vezi sa ovom pločom. „Promašio sam. Uopšte nisam zamislio da ovako ispadne. Znam da je dobro, ali sam hteo da bude drugačija“. Nikada nećemo saznati kako.

57


#music&science

58


#music&science

MESTO GDE MUZIKA I NAUKA STOJE RAME UZ RAME. 59


#music&science

Jesmo li zaista usamljeni na putu koji smo sami sebi stvorili, ili sa sobom nosimo i nasleđe starije od nas samih? art rock (2010) Heliks

S

ve teže podnošljiva, zaglušujuća tušta i tma sveprisustva sveta, elemenata života koje ne želimo u svojoj svesti, ali koji kanalima omasovljene komunikacije dopiru do nas i protivu volje, rađa novu generaciju modernih pustinjaka. U potrazi su za usamljeništvom kao izvorom napajanja kreativnih sokova paralisanih sveopštošću stimulusa i hi-

perprodukcijom naših sve kraćih dana. Zov samoizolacije obećava mir uma i, u sve odlučnijem maniru, hrlimo ovom pročišćenju nereda u glavi. Prostranstva mora i uma - jedine dve dve tačke egizstencije samoprognanog protagoniste albuma Missa Atropos, odbrambeni su mehanizam i pokušaj razlučivanja pređašnjeg toka napuštenog života. Isčezla veština introspekcije je muzički ključ, a odvažna melanholija i ledeni huk samoće su tonalitet trećeg uzastopnog “filma bez slika” žalosno neprimećenog norveškog benda. Nakon epopeje o snovima i tuđoj svesti sa “Night” (2007) i Sen Egziperijeve pustinjske odiseje “Tick Tock” (2009), obrađena je ideja koja možda najuspelije može biti oslikana zvučnim pejzažima mračnog, violinama i tmastim ambijentalom zasićenog, mračnog roka Gazpacha. Svetionik, lokacija nikako lišena mučeničke simbolike života žrtvovanog zarad spasa drugih, sav je konstruktivni okvir na kojem nosilac toka priče gradi svoju životnu zaostavštinu - misu za At-

ropo, boginju sudbine i vitalan deo tematske igre reči (missa atropos - misos anthropos - mizantropija). Razrušeni mostovi i pokidane veze nose u sebi jedan dah ironije: neumitnost nakon što su učinjene je tako jaka i bespovratna da sve što usledi nakon iziskuje samo stoičku pomirenost i tek povremeni tihi žal. Zato je i muzička porcija, kojoj je pružena jadnaka pažnja kao i fabuli, prikladno smerna, ali ne bez nagoveštaja da se do ogromne, užasne tranformacije duha već došlo - i to težim putem. Samouveren ton laganih uvodnih taktova ispresecan naletima snage i ehoa negdašnje buke seciraju psihologiju tipa ljudi koje privlači introvercija, veoma potcenjenu družinu neslućenih potencijala. Zadnje četiri reči prethodne rečenice su ujedno i idealan opis još jedne tihe skandinavske sile o čijem postojanju većina nije informisana, ali kada budu, neće biti kasno: od ovakve muzike se stvaraju istinite legende. A vreme samo čeka svoje riznice blaga.

Autor: Andrej Vidović

60


#music&science

RAZUMETI POTREBU ZA IZOLACIJOM I OSAMOM Šta je to što zaista sputava našu radost u vezama, našu kreativnost i mir? Iznenađujući odgovor, u ovom dobu alijenacije, je manjak samoće. Smisleno vreme provedeno nasamo je snažna potreba i neophodan tonik u današnjem nadzvučnom svetu. Samoća nam dozvoljava da se potom povežemo sa drugima na mnogo bogatiji način. Živimo u društvu koje obogotvara nezavisnost, ali se duboko plaši otuđenja: naša era je ubrzana i prepovezana. Populacija planete se udvostručila od 1950-ih, te su gradovi širom sveta i nova globalna ekonomija revolucionizovali društvene veze. Mobilni telefoni se uveliko protežnu na domene van onog koji se tiču posla; religija ne predstavlja oruđe za tiho povlačenje u sebe već “megacrkve” socijalne i sekularne razonode; a planinari sa osvojenih najviših vrhova koriste radio veze da bi zvali kući. Hitamo ka vremenu u kojem će nas telefoni, gedžeti i uređaji prenošenja podataka nepovratno i neprestano držati u kontaktu i u mentalnom smislu - na okupu. Ali na drugi, mnogo dublji način, beznadežno smo udaljeni. Mogućnost istinske i konstruktivne osame je u potpunosti nestala, a sa njom, nestali smo i mi. Sada, više nego ikada pre, potrebno nam je da budemo sami. Samo tada sposobni smo da čujemo sebe i da dobijemo snagu i ideju kako da regulišemo i prilagodimo naše života. Može nas naučiti istrajnosti i sposobnosti da zadovoljimo naše potrebe. Podstiče naše prirodno nastojanje da istražujemo, našu radoznalost o nepoznatom, našu volju da budemo individualcima. Samoća je gorivo života. (dalje)

61


#music&science 1. Sundown 10. Fiery Sky 2. Seattle Lights 11. Time Stands Still 3. Vaya Con Dios 12. Don’t Wake Up 4. Ghost Town Strut 13. Say Goodbye 5. Hell’s Gates 14. Corrupt Shadows 6. Showdown - Fanu 15. Barrels of Bourbon Remix (Featuring Lokeye 16. Suicide Doors and Michael Harris) 17. Cabin Fever 7. Somebody’s Out There 18. As The Waves Crash 8. An Old Acquaintance Against the Rocks 9. The Trail 19. Blue Horizon

Podne „vuče“svoju simboliku kroz istoriju, predstavljajući tačno vreme oružanog(vidi cover)sukoba dva muškarca, iliti borbe za čast, život ili smrt. Ovaj Novi Zakon s’ druge strane zabranjuje bilo kakvu zlo-upotrebu oružja, osim ako nije mentalno i registrovano kako treba. Bang! Uzimajući u obzir da predstavlja najvišu dosegnutu tačku Sunčeve dnevne putanje, Podne takođe može biti demistifikovano i kao simbol “višeg”stanja svesti, uma. Philip K. Dick je iskoristio identični element za metaforu svoje knjige ‘The Man in the High Castle’ napisanu 1962.,

62

gde je Visoki Zamak bio baš to, Više stanje, Više mesto. E sad, “naše” Visoko Podne predstavlja najvišu tačku u vremensko/prostornoj putanji kretanja tri žanra: trip-hopa, downtempo-a i experimentalnog hiphopa. Nategnuta do savršenstva, baš zato, ova zapeta puška(bang!)-mešavina u isto vreme greje i gasi svojim prividnim laid-back etitjudom. Ako vas je Bonobo prošle nedelje pozvao na koktel u okviru svog Crnog Peska, ovaj Novi Zakon se nameće kao nonšalantni avanturistički superheroj, noseći vas na plećima kroz najmračnije prašume, najviše planinske vrhove, močvare, zagljaje aligatora,

kroz avanture suludih naleta adrenalina i opasnosti. Misija ovog modernog Tarzana je da vas povuče za sobom u svojim bahatim izletima u novo, jače, brže, lepše.. toplije, ledenije, dalje, opasnije.. zašto? Pa, posle njega ćete toliko otvoriti um za novo, da će sve ostalo delovati dosadno i već viđeno. Kao pustinja. Suluda ekspedicija kroz samoga sebe, e to je avantura. Dakle, zgrabite svoje vrelo Podne, jer ako to ne učinite na vreme, neko će vam ga već ukrasti. Novi Zakon tako nalaže. Sve uši ka ovome:


#music&science

Autor: Marija Blagojević

Sunčev ciklus ili Sunčev ciklus magnetske aktivnosti, je povremena promena količine Sunčevog zračenja koje dođe do Zemlje. To je ciklus, u proseku svakih 11 godina, a Sunčevo zračenje se promeni za 0.1 % (vrednost Sunčeve konstante je 1365 - 1367 W/m2). 5 - 1367 W/m2). Promena Sunčevog ciklusa je povezana sa promenom broja i jačinom Sunčevih pega, ali i ostalih Sunčevih aktivnosti: promena sastava Sunčeve atmosfere, promena Sunčevog zračenja (1366 W/m2 na Zemlji), promena kratkotrajnog Sunčevog zračenja, od ultraljubičastog zračenja prema X-zracima, promena učestalosti pojavljivanja Sunčevih baklji i ostalih eruptivnih pojava, promena toka visokoenergetskog kosmičkog zračenja koje dolazi do Sunčevog sistema itd. Sunčev ciklus je otkrio 1843 godine, Samuel Heinrich Schwabe, nemački astronom, nakon 17 godina istraživanja, beležeći broj Sunčevih pega. Tačka najvećih aktivnosti Sunčevih pega se naziva Sunčev maksimum, dok se tačka najmanjih Sunčevih aktivnosti Sunčevih pega naziva Sunčev minimum.Ukupno Sunčevo zračenje je količina energije Sunčevog zračenja, koje ulazi u gornju Zemljinu atmosferu. Ona se nije mogla meriti sve do postavljanja satelita u Zemljinu orbitu 1978 godine. Solarne varijacije(pročitaj) kao i BBC o Suncu.

63


#beyondthemilkyway

A

merikanci napokon mogu da odahnu, jer se čini da će njihova zavisnost od ruskih i japanskih svemirskih teretnjaka uskoro postati prošlost. Prva, u potpunosti komercijalna misija ka Međunarodnoj Svemirskoj Stanici (ISS) uspešno je lansirana 8. oktobra, u tačno 20:35 h po lokalnom vremenu. Svemirska bespilotna letelica Dragon, proizvod privatne svemirske kompanije SpaceX, dobila je „go“ od Kejp Kanaveral kontrole misije i na Falkon-9 raketi uspešno se vinula u nisku orbitu. Dragon je u maju ove godine sproveo veoma uspešan eksperimentalni let, čiji je cilj bio, između ostalog, i uvežbavanje manevara pri spajanju sa ISS. Dragon je tom prilikom izveo nekoliko neubičajenih i nekonvencionalnih manevara i pritom dobio sjajne ocene, te se ne sumnja da će i ovo „zvanično“ spajanje, po planu misije predviđeno za 10. oktobar, proći bez problema. Koristeći čuvenu mehaničku ruku, komandant ISS-a, astronaut Sanita Vilijams, imaće tu čast da obavi simbolično rukovanje između NASA-e i privatnog sektora koji su mnogi priželjkivali, te spoji komercijalni brod sa Stanicom. Planirano je da se Dragon krajem oktobra vrati kući, obavi standardno sletanje u vode Pacifika i sa sobom donese nekoliko stotina kilograma materijala kojim su rezultirali dosadašnji eksperimenti na ISS-u.

Iako samo jedna od ukupno četiri planete našeg sistema koja ima prstenove, Saturn nikad nije prestao da pleni i razbacuje se svojom lepotom. Uvek u prvom planu pri apsolutno svakom prikazu „domaćih“ planeta, nedvosmisleno je najpopularniji i najprepoznatljiviji od ostalih članova Sunčeve porodice. Nećete pronaći mnogo znalaca koji bi umeli da razaznaju i imenuju svaku od osam planeta, ali možete se kladiti u to da će svaki par očiju umeti da prepozna Saturn, po mnogima najlepšu planetu Sunčevog sistema. Mada smo već navikli da je krivac za najfascinantniju astrofotografiju Hubble, ponos i dika međunarodne astronomske kolaboracije, ovog puta zasluženo izdvajamo magičan video sačinjen od fotografija Saturna načinjenih kamerama svemirske letelice Cassini.

Grafički prikaz spajanja letelice Dragon sa ISS-om Dragon bi trebalo da u narednom periodu ostvari svoju višekratnu namenu, te redovno saobraća na relaciji Zemlja – ISS i raznosi potreban teret, kao stalni deo NASA-ine svemirske flote. Dogovor između NASA-e i SpaceX-a vezuje privatnu kompaniju da Agenciju opskrbi sa 12 misija. Mnogi su optimistični kada je u pitanju kolaboracija NASA-e sa privatnim sektorom. Bilo da je to zbog nedostatka izbora ili nečeg drugog, a sa Virgin-om na vidiku i SpaceX-om u niskoj orbiti, čini se da su u pravu.

64

Cassini misija je nastala kao rezultat saradnje između NASA-e, evropske i italijanske svemirske agencije. Lansirana je 1997e godine, a u komšiluk Saturna stigla je 2004-e. Od tada pa do sad, njen cilj je prikupljanje materijala koji će nam pomoći da bolje upoznamo prstenastu planetu. Cassini misija je izuzetno vešto operisala do dan-danas, pa je njen vek trajanja produžen i očekuje se da će bar do 2017-e godine snimati ovaj divni svet sa mnoštvom njegovih meseca.


#filmcorner

N

iste morali biti fan naučne fantastike, niti nauke uopšte, da biste se mnogo puta sreli sa najrazličitijim spekulacijama i teorijama vezanim za crvenu planetu. Pisci su oživljavali plemenite civilizacije, naučnici zamišljali kanale za navodnjavanje, filozofi kontemplirali a zaljubljenici u nebo maštali sa ponekim fotonom odbijenim o površinu Marsa u zenici. Uvek intrigantan zbog svoje velike sličnosti sa Zemljom, zbog približnih dimenzija, gravitacije, atmosfere, Mars je kroz istoriju raspirivao maštu zemaljskih umova i praktično molio da ga istražimo. I mi smo počeli. O roverima koji provode svoj vek na Marsu smo već pisali, ali poslednji veliki podvig Curiosity-ja vredan je posebnog pomena. Čini se da je najmlađi marsovski rover pronašao nešto što bi moglo biti okarakterisano kao posredni dokaz o nekadašnjem postojanju tekuće vode na površini ove planete. Veoma oprezno stupamo na klizavo tle ove tematike oko koje senzacionalističko novinarstvo raspreda mitove već godinama, a umorni naučni autoritet pokušava da unese razum u ogromna očekivanja javnosti. Potpuno nam je jasno kolika se neizvesnost vezuje za krajnje rezultate ove predpostavke i koliko će vremena biti potrebno da se ustanovi kredibilitet ove tvrdnje, ali je vest svakako vredna objektivne objave. Curiosity je u neposrednoj blizini svog mesta sletanja, u krateru Gale, pronašao i snimio formaciju kamenja koje izgleda kao da je oblikovano nekada tekućom vodom. Detaljnom analizom fotografija koje je rover poslao ka Zemlji, došlo se do zaključka da je energični potok nekada nosio krupne komade kamenja svojih tokom, kotrljao ih preko strmih padina da bi na kraju njihovi fragmenti završili praktično zacementirani na ravnoj površini centralnog dela kratera. Procenjeno je da je potok morao teći brzinom od bar 1 metar u sekundi da bi imao ovakav efekat, a do ovoga se došlo zahvaljujući dimenzijama zaokrugljenog, krupnog kamenja koji svoj obli oblik mora dugovati kotrljanju kroz jake bujice. Voda je mogla biti dubine od nivoa gležnjeva do nivoa ljudskog struka. Naučnici nisu smatrali da mogu dati precizni vremenski okvir u koji bi smestili postojanje tekuće vode na Marsu, mada su neki od njih smatrali da neće pogrešiti ako predpostave da sve sve ovo dešavalo već pre neku hiljadu godina. Bez obzira na ovo fascinantno otkriće, robot je ostao nepokolebljiv u svom pohodu na planinu Sharp, visoku 5,5 km, koja mu je ultimativni cilj, a do koje će putovati u parcijalnim i skromnim deonicama. Rover je tzv Hottah formaciju posetio 39-og marsovskog dana svog boravka, a zatim se okrenuo u pravcu istok-jugoistok od mesta sletanja i zaputio se ka svojoj sledećoj destinaciji udaljenoj dugih i sporih 400 metara. Ostaje da čekamo i vidimo hoće li Curiosity doneti još ovako uzbudljivih vesti. Svakako ostajemo radoznali.


#science&know

Da li učenjem o drugim kulturama ispravljamo vlastite zablude i preoblikujemo odnose sve mahnitije demografije planete? Čini se da, ipak, sazrevamo kao vrsta, makar u smislu razumevanja stranog - sporo, doduše, i neujednačeno. Ovo je kratka povest nauke koja nam je pomogla da dođemo dotle. Ako se išta može proglasiti konstantom na jedinoj planeti za koju znamo da održava inteligentan život, to je da će baš taj život, uprkos svojoj umnoj uzvišenosti, odveć često stupati u konfuzne, problematične međuzavisnosti i odnose uslovljene površnim poznavanjem problematike “drugog”. Izvesno je i da se ova pojava usložnjava sa eksponencijalnim rastom, kako populacije, tako i sve dinamičnije metamorfoze i homogenih i heterogenih društava od kojih se svako bori za svoje parče priznanja i opstanka u sve tešnjem ambijentu. “-centrizmi” svih vrsta i redova veličina su nam prirođeni kao vrsti, reklo bi se. Iz jedinog ugla od kojeg možemo poći pri odmeravanju snaga sa svetom - tj. od sebe - to verovatno i jeste “logičan” ishod naše samosvesti. Kvalitativan otklon od svega ostalog živućeg je u našoj jedinstvenoj adaptaciji i sklonosti ka stvaranju kulture. Ploveći istorijskim izobiljem ljudske vrste, uočavaćemo vrlo nedvosmislene – nekad munjevite, nekad postupne – skokove sa jednog na drugi oblik društvenog uređenja, sistema vere i nivoa podozrenja ili prihvatanja drugačijeg. Stari se Grci nikako ne mogu smatrati začetnicima savremenog antropološkog metoda. Dominantna etnocentrična srž koja je preovladavala u njihovom kolektivnom (ne)svesnom (gnothi seautón - “spoznaj sebe” - nije samo elegantan

66

poziv na ličnu introspekciju) činila bi ih, u globalnom etičkom kodeksu današnjice, diskriminatorima i otpadnicima. Sa tom premisom vere u duhovnu, moralnu, fizičku i svaku drugu nadmoć svog etniciteta, Heleni su nedostojnim varvarima smatrali bezmalo svakog ko njima nije pripadao, kako primećuje Aleksandar Bošković, naš poznati antropolog i doktor socijalne antropologije, i pride navodi slavan (i začuđujuće često previđan) primer persijske civilizacije kao jedinog i verovatno istorijskog pionira tolerancije, kulturne razmene i razumevanja, i to pod pokroviteljstvom samih vladara ove snažne civilizacije.

znanja o uslovima, uticajima i predistoriji izvesnih karakteristika manjih naroda. Kao i u slučaju Herodota, postoji još nekoliko figura značajnih za razvoj antropologije koje opšta publika poznaje isključivo u jednoj ulozi, i to nevezanoj za

NEISTRAŽENA OBZORJA Možda ironijom kosmosa, a možda i činjenicom da mu poreklo nije bilo u potpunosti grčko, upravo je jedan od pripadnika ove “kolevke zapadnog sveta” najčešće navođen kao otac antropologije, iako ne one u modernom smislu. Herodot je neko za koga svi znamo kao za progenitora istorije, ali ovaj istinski “globtroter” rodom iz Halikarnasa bio je prototip terenskog istraživača i zvezda vodilja za kasnije superzvezde poput Malinovskog (Bronisław Malinowski). Intenzivno putujući i najneposrednije komunicirajući sa pripadnicima drugih, brojnih kultura na području Male Azije i dalje, Herodot je vršio prvu dokumentaciju i sistematizaciju

Herodot je među prvima sistematizovao otkrića o drugim kulturama


#science&know

ovu nauku. Rimljanin i pravnik, Kornelije Tacit, druga je po redosledu istorijskog pojavljivanja, ali ne i po značaju, persona koja je svojim opisima germanskih plemena, mnogo više politički motivisanim nego etnografski iscrpnim, odigrala značajnu ulogu za svoje Carstvo (Bošković primećuje da je njegova rasprava “Germanija” vrlo verovatno bila jedan od

prvih vidova političke propagande). Koliko nas bi se setilo imena Frančeska Petrarke, poete rane renesanse, u tom kontekstu? Ali upravo je on, svojim radom na komparativnoj književnosti, određenim oduševljenjem za nasleđe stare Grčke i Rima (što je i otvorilo kapije humanizmu i renesansi), pojmio važnost i, najzad, lepotu otvorenog proučavanja starih kultu-

Razlike u odnosu na etnologiju i sociologiju Članovi trougla familijarnih nauka, antropologija-etnologija-sociologija, često bivaju međusobno brkani pa i smatrani za “istu stvar”. Naravno da to nije tako. Za razliku od antropologije, etnologija je primarno (i jedino) usmerena na analizu, poređenje i istraživanje porekla, religije, kulture, društvene strukture i ostalih komponenti jedne određene etničke, rasne ili narodne grupe. Pošto se smatra i jednom od grana kulturne antropologije, vrlo često ide “u paru” sa antropologijom na akademskim studijama (kao što je slučaj na Univerzitetu u Beogradu). Sociologija je društvena nauka koja proučava funkcionisanje ljudskih društava kao i svih zamislivih faktora koji utiču na razvoj i organizaciju istih. Sociolozi su, prevashodno, usmereni na izučavanje vlastitih zajednica (za razliku od antropologa koji nemaju tih ograničenja) i rade sa tvrdim i vrlo jasnim činjenicama, za razliku od antropologije koja je zavisna od zaključaka studija. Sociologija posmatra pojedinca kao subjekt izložen uticajima, dok je za antropologiju ključna čovekova svest koja oblikuje. Isto tako, za sociologiju je ljudsko ponašanje merljivo i izvodi generalizovane konkluzije iz ispitivanja velikih uzoraka stanovništva - dok antropologija drži da ljudski postupci izmiču merljivosti i zaključuje po totalitetu društvenog života zajednice.

ra bez etnocentrične patine. Venecijanac Marko Polo, famozni moreplovac i trgovac, svoje međukontinentalne odiseje obogatio je korisnim zapisima o navikama i obredima daleke kineske kulture (knjiga „Milion“). Biti antropolog nekada, dakle, nije ograničavalo u pogledu odabira karijere i načina života. Sa istorijata, na trenutak skrećemo pažnju na bazična načela i istraživačka područja, pre nego što se vratimo povesti. Svođenje na osnovni princip bi antropologiju definisalo kao nauku koja se oslanja na kulturni relativizam. Tim stanovištem se urgira na razoktrivanje i proučavanje drugih kultura iz njih samih, a ne kretanjem od sebe, tj. iz ugla kulture proučavalaca - i time izbegavanje zamki razmišljanja po principu “nas i njih”. Konačno, reč je o “nauci čovečanstva”, koja za predmet svog rada ima čoveka i njegov razvoj u rasponu od evolucijskog i biološkog do društvenog i kulturnog - ali ne kao individue, već kao dela šireg konstrukta - kao pripadnika zajednice. I pored antičkih dečijih koraka, antropologija (termin skrojen 1501. godine u Nemačkoj) se smatra mladom naukom, možda i zato što se sa svakom nastupajućom epohom i društvenim promenama menja i ona sama, tj. izazovi na koje mora da odgovori su drugačiji.

67


#science&know

Nije netačno reći da je antropologija na raskršćima prirodnih i humanističkih nauka. Olakšaćemo sebi ako je seciramo na četiri podtipa (što je bila neophodnost sa sve većom specijalizacijom koja je usledila u XX veku) po samo jednoj od škola, koje su često neusaglašene po ovom pitanju. Biološka antropologija dela na dubljoj spoznaji fizioloških, demografskih i evolucionih aspekata homo sapijensa u poređenju sa primatima. Kulturna (ili socio-kulturna) antropologija je oblast međusobne komparacije kulturnih sistema i društava kroz praćenje šablona društvene ogranizacije. Antropološka lingvistika ponire u probleme svih oblika komunikacije, verbalne i neverbalne, njene evolucije i povezanosti svih jezika sveta kao i načina na koji oblikuju ljudsku misao i realnost. Psihološka antropologija nadzire uticaj koji kultura i društvena struktura imaju na psihu pojedinca i brine o položaju jedinke u monumentalnosti sveta (Sigmund Frojd je iznedrio nekoliko izvanrednih antropoloških rasprava, kao što je “Totem i tabu”). Osim njih, dejstvujuće su i podoblasti poput urbane, medijske, medicinske, ekološke, kognitivne, ekonomske, transpersonalne, paleoantropologije... ali je za ovu uvodnu priliku upoznavanja sa primarnim konceptima ove nauke dovoljno spomenuti njen hijerarhijski “gornji dom”.

OSVETLJAVANJE MAPA Hermetički zatvorene zajednice Evrope srednjeg veka nisu donele značajan proboj u razumevanju drugih i drugačijeg, jer crkveni diktat nije smatrao rasplamsavanje takvih težnji svrishodnim. Jedan događaj, ipak, jeste čoveka ove epohe u pokrenuo sa mrtve tačke tom smislu, osvestivši ga da drugi mogu biti, ako ništa drugo, izuzetno moćna pretnja. Invazija Mongola, monumentalnih razmera

i samo pukim slučajem upravo jedne njihove kulturne odlike obustavljena (neophodnošću povratka armije u maticu tokom skupa kanata i odabira novog Velikog Kana), izazvala je vrlo očit i okrutan sudar svetova što je evropski živalj trgao iz učaurenog sna. Kolonijalno doba je tadašnjim proučavaocima društva donelo veliku zavisnost od izveštaja misionara i guvernera kolonija. Francuski mislilac, moralista i humanista XVI veka, Mišel de Montenj (Michel de Montaigne) skovao je sintagmu “plemeniti divljak” (bon sauvage) u svom eseju koji je, rađen na osnovama jedne kolonijalne misije, opisivao običaj brazilskih urođenika da jedu leševe svojih neprijatelja kao čin odavanja počasti, naglasivši da se “varvarizmom naglašava ono na šta nije naviknuto”. Istovremeno je mnogo većim divljaštvom nazvao evropske običaje spaljivanja verskih neistomišljenika. Prvu veliku sintezu disciplina iznedrio je Napuljac Đanbatista Viko (Giovanni Battista „Giambattista“ Vico) u Eri prosvetiteljstva, prvom dobu u kome je nagoveštaj progresa bio potkrepljen velikim tehnološkim razvojem (premda je Ruso imao amandman na ovo gledište, rekavši da je “razvoj nije progresivan već degenerativan”). Osim što je u delu “La Scienza Nuova” premijerno spojio istoriju religije, filozofiju, prirodne nauke i etnografiju, Viko je diskreditovao dotadašnju paradigmu linearnog razvoja kultura teorijom tranzicionalnih etapa u kojima se smenjuju usponi i propadanja. Velika komparativna studija zakonodavnih sistema koju je načinio de Monteskje, ovime je zagrebala površinu mnogo intimnijih odnosa jednog društva, poput poligamije i ropstva koji su bili omeđeni zakonskim sistemima.

Dolazak britanskih kolonista na tle Amerike, na slici Suzan Konstant

68

Filozofi nemačkog klasicizma, prevashodno Imanuel Kant i Fridrih Hegel zaveštali su važnu baštinu ovoj sve aktuelnijoj nauci. Prvi je zastupao tzv. metodološki individualizam, sistem po kojem je pojedinac početna tačka za vrednovanje i proučavanje svega. Nasuprot njemu stoji Hegelov metodološki kolektivizam koji za osnovu uzima društvo, a ne čoveka. Ova dva suprotna sveta izviru iz Kantovog nazora da je saznanje kreativan proces i da čovek poznaje svet onako kako ga interpretira, a ne kakvim jeste; odnosno, iz Hegelovog weltgeist-a - duha sveta koji se razvija nezavisno od individue, ali se manifestuje kroz nju. Ovo su bili neki od društvenih konstrukta realnosti doba romanticizma koji su odjekivali debatama kasnijih vekova. U ovom razdoblju javio se i snažan glas koji je protestovao protiv univerzalizma (prvenstveno francuskog) i pružao počast jeziku, emocijama i “duhu svakog naroda”; bio je to Gotfrid fon Herder (Gottfried von Herder). Viktorijansko doba donelo je imena poput Adolfa Bastijana, kritičara simplističkog pogleda na evoluciju i nastavljača Herderove tradicije. Verovao je u zajedničko tle svih kultura i naslutio kasniji difuzionizam Franca Boaza (Franz Boas) tvrdnjom da su se kasnije odvajale u različitim pravcima. Donekle je unapred parafrazirao psihologe poput Junga i predvideo strukturalizam Levi-Strosa (Claude Lévi-Strauss), verovanjem da postoje obrasci mišljenja koje ljudi širom sveta dele. Johan Bahofen (Johann Jakob Bachofen) je izrekao postulat o matrijarhatu kao originalnom društvenom ustrojstvu, što je poprimilo loš preokret kada je primitivnost tih društava naivno stavio u korelaciju sa dolaskom patrijarhata i napretkom društva, implicirajući zaostalost zajednica pod vođstvom žena. Usledio je veliki preobražaj Evrope koji je donela industrijska revolucija početkom XIX veka. Akumulacija kapitala i povećan obim proizvodnje značio je da je kontinent mogao da nahrani veći broj ljudi, stoga je i populacioni bum bio jedna od posledica. Doba prevrata je dolazilo. Francuska revolucija obećavala je veći udeo u krojenju sudbine države građanskom staležu. Usledila je i pojava prvih socijalističkih ideologija, filozofija materijalizma, naučne snage su se razmeštale i ova oblast ljudskog delokruga je postajala sve više internacionalizovana. Antropologija je sticala svoj status akademske discipline. Osim što je pokrenula lavinu novih bioloških i drugih pitanja i najavila


stasavanje sasvim novih disciplina, “O poreklu vrsta” Čarlsa Darvina je knjiga koja je u potpunosti usmerila moderan antropološki diskurs. Gledište po kojem sav živi svet deli zajedničkog pretka bio je savršeno sinhronizovan sa još starijom teorijom univerzalizma po kojem sav naš kapacitet za kulturu izranja iz jedne zajedničke, fundamentalne matrice. Slično tome, Edvard Bernet Tajler (Edward Burnett Tylor) primetio je zajednički imenitelj svih religija u veri u dušu - animizam (takođe je razvio danas napuštenu teoriju kulturnog preživljavanja - osobine koje više nemaju funkcija u društvu, ali svejedno opstaju). Džejms Džordž Frejzer (James George Frazer), uticajni škotski naučnik u oblasti mitologije i komparativne religije, prvi je primetio napredak univerzalan za sve religijske sisteme i društva uopšte, od magijskih rituala preko višeg stupnja religije do naučnog razumevanja. Ovaj razvojni “trokorak” je i danas jedna od teorija antropologije koja nije u potpunosti osporena.

#science&know

Malinovski na terenu sa žiteljima Trobrijanskih ostrva skosti i kapaciteta za magijskim aspektom, kao prvim stupnjem razvoja. On je na društvo gledao kao na organizam, u kojem postoji ogromna međuzavisnost delova i zajednički rad da se održi celina, kroz solidarnost ljudi koji podržavaju društveni red i jedni druge zato što per-

Animizam je vera “primitivnih” kultura u dušu koja prožima sav fizički svet

NOVA SAZNANJA, NOVI IZAZOVI Emil Dirkem (Émile Durkheim) je opšte poznat, uz Ogista Konta, kao osnivač sociologije, nauke po mnogo čemu srodne antropologiji zbog čega je njegov uticaj na nju bio srazmerno snažan, pogotovu na britanskim ostrvima. Delo “Les Formes élémentaires de la vie religieuse” dokumentovalo je najelementarnije forme religijskog mišljenja i obreda, aboridžinski totemizam. Dirkem je bio pod utiskom da se u “primitivnijim” zajednicama može daleko pouzdanije doći do esencije ljud-

cepiraju jedni druge kao slične, u “preslikanim” životnim situacijama sa malim odstupanjima. Ova veza se postiže ritualima koji boje kolektivnu predstavu jednog društva snažnim emotivnim nabojem. Sa istraživanjima V.H.Riversa se ispostavilo da evolucionizam ne može da pruži valjane odgovore na sve protivrečnosti i danas je mahom odbačen. Rivers je, zajedno sa dvojicom kolega, bio član jedne od do tada najvećih ekspedicija na ostrva Tores između Australije i Nove Gvineje. U Nemačkoj je ustanovljena škola antropologije koja je svoj pristup bazirala na geografiji i filologiji i nije se to-

liko bavila univerzalnim istorijama naroda koliko kulturnim tradicijama i njenim adaptacijama. Tek početkom XX veka maha je uzelo profesionalno terensko istraživanje, posebno ono između 1915. i 1918. godine koje je na Trobrijanskim ostrvima sprovodio Malinovski, jugoistočno od Nove Gvineje. Njegove monografije iz tog perioda postavile su nove standarde antropološke reportaže. U ovo vreme se fokus istraživanja pomerao sa otkrivanja primitivnog porekla zapadnih običaja na objašnjavanje svrha raznih praksi institucija poput religijske vere, kako se navodi u enciklopediji “Britanika”. Franc Boaz je utemeljio jednu novu vrstu razmišljanja o razviću kultura, koji se kosio sa evolucionističkim pristupom, opterećenim generalizacijama. Difuzionizam, koji je Boaz razradio, je u obzir uzimao faktore koji nepredvidivije utiču na oblik, sudbinu i diseminaciju kulture poput migracije, geografske razmeštenosti ili asimilacije novih elemenata - sve snažnije posledice globalnog društva. Najvažniji njegov doprinos bilo je stvaranje konkretnog naučnog metoda za proučavanje kulture koji se nije bazirao na nepouzdanim izvorima i ograničenjima utemeljenih stereotipa. Ovo je postala jedna od osnova nove, američke škole antropologije. Boaz je načinio izvesnu reformu terenskog rada, insistirajući na učestalim povracima na polje, dugoročnosti i timskom radu. Još jedan njegov koncept, istorijski partikularizam, glasio je da svaka kultura sadrži svoje vrednosti i unikatnu istoriju i protivio se evolucionističkom gledanju na kulturu. Društvena antropologija je oslonac našla ne u ljudskoj biologiji već u društvenim naukama. Tokom 1930-ih i 40-ih napisan je nemerljiv broj radova i komparativnih studija koji su opisali i

69


#science&know

Levi-Stros kao istraživač u mlađim danima i kao priznati svetski intelektualac u poznijim godinama klasifikovali društvene strukture nekih plemenskih društava. Čovek kojeg neretko prati epitet “najvećeg intelektualnog giganta XX veka” i “oca moderne antropologije”, Klod Levi-Stros je istakao da “divljački” um ima istu strukturu poput “civilizovanog” i da su ljudske karakteristike svuda iste. Kao strukturalista (ideja koju je inkorporirao iz lingvističkog strukturalizma Ferdinanda de Sosira) tražio je utisnute obrasce u svim kulturama, elemente koji se mogu razumeti samo ako se posmatraju u odnosu na veće sisteme ili strukture. Ovo podrazumeva

međuodnose, interakciju kao jedini slučaj u kojem je ljudski život validno promatrati. Levi-Stros je klasifikovao sisteme srodststva i sklapanja brakova, ali i prepoznao tabu incesta kod brazilskih plemena kao evolutivni momenat. Istaknuti podtip strukturalizma bilo je učenje funkcionalizma, sa Alfredom Redklif-Braunom (Alfred Radcliffe-Brown) kao najuticajnijim čovekom. Psihoanaliza je vrlo često upotrebljivano “oruđe” funkcionalizma koji je kretao od traganja za društveno integrisanim mehanizmima

Trendovi i budućnost Neposredan susret sa fenomenima koje opisuje načinio je antropologiju manje teorijskom a mnogo više empirijskom naukom, sa tešnjom saradnjom sa prirodnim naukama na horizontu, posebno genetikom. Tomas Hilend Eriksen (Thomas Hylland Eriksen) i Fin Sivert Nilsen (Finn Sivert Nielsen) pišu da fragmentacija ove discipline, koja je u trajanju od 1990-ih, vodi ka sve više holističkom pristupu, oštrijoj svesti o etičkim pitanjima, novom interesovanju za fizičke teritorije koje naseljavaju ljudi ali i udaljavanju od stare ideje “ljudi koji poseduju zajedničku kulturu” i dirkemovski - herderovskih nazora o zajednici kao autonomnom sistemu. Antropologija će se i u budućnosti boriti sa tenzijama poput one po kojoj je ona “nauka koja generalizuje”, tražeći legitiman status jedne od humanističkih nauka; izvesno je da će i dalje postojati podela na antropologiju koja se orijentiše na istorijske fenomene kulture i društva i onu koja je u traganju za vanvremenskim, nepromenljivim strukturama i obrascima.

70

i, naravno, funkcijama koje nešto vrše u određenom društvu i daju mu smisao, što ga čini relativističkim i nemoralizujućim pravcem (jer, ukoliko poseduje smisao funkcije, čin je opravdan). Nakon najveće tragedije čovečanstva, II svetskog rata, antropologija konačno prestaje da bude disciplina koja se izučava najvećim delom u Evropi i SAD. Japan, Kina, Južna Afrika, Brazil (koji ima jedno od najmasovnijih nacionalnih udruženja antropologa na svetu) pozicioniraju se na mapi zemalja uticajnih na ovom polju. Dramatična prošlost navela je na potrebu da se antropologija odbrani od napada i optužbi na račun širenja zabluda i strahova od “tuđinskih” i nedovoljno istraženih kultura. Kao nauku koju je lako zloupotrebiti, i to sa fatalnim posledicama, “otrovne strelice” su hitale u njenom pravcu, optužujući je za najgore aspekte socijalnog darvinizma i iščašenih ideologija. Da je to samo loša zamena teza i izvitopereno zaključivanje pokazalo je vreme. Sa žaljenjem, moraju se tek počasno spomenuti imena Margaret Mid (Margaret Mead), Edvarda Evans-Pričarda (Edward Evans-Pritchard), Marsela Mosa (Marcel Mauss) i drugih koji su, svi bez izuzetaka, fantastično doprineli intelektualnoj građi našeg doba. Jednostavno, opseg magazinskog prostora i “držanje pažnje” čitaocu su verovatno skršeni već i ovim do sada napisanim. Promena perspektive sa pretežno zapadnog pogleda na nezapadne kulture dovela je do toga da je zapadna kultura sve više predmet ogleda nezapadnih. Slabljenje evropskog uticaja uslovilo je kopernikanski obrt, te kulture koje su nekada bile pod lupom vladajućih, sada su i same u poziciji ispitivača. Još jedna potvrda dvosmernosti tokova kojima se kreću struje naše civilizacije.

Autor: Andrej Vidović


#filmcorner

IZDANJA IZ OBLASTI POPULARNE NAUKE

71

Web lokacija: www.heliks.rs

Kontakt: knjige@heliks.rs

71


#makeyouthink

U Berkeley laboratorijama na pomolu je otkriće strukture koja bi mogla da nadživi i sam univerzum

red i

Be lab ley rke

72

Izvor: phys.org

Moguća struktura kristala prostorvremena sa periodičnim strukturama u prostoru i vremenu. Čestice rotiraju u jednom pravcu čak i na najnižnim nivoima energije. Ultrahladni joni su zarobljeni u potencijalu oblika prstena u slabom magnetnom polju. Masa i naelektrisanje svakog jona su M i q. Magnetno polje je B. c

t:

Zamislite časovnik koji bi zauvek mogao da meri vreme, i to savršeno, čak i nakon smrti svemira. Ovo je “wow” faktor koji se krije iza kristala prostor-vremena (space-time crystal), četvorodimenzionalnog kristala koji ima periodičnu strukturu, kako u vremenu, tako i u prostoru. Sa takvom 4D materijom, naučnici bi imali mnoge nove i efikasnije načine za proučavanje kako se kompleksna fizička svojstva i pojave pojavljuju iz grupnih interakcija velikog broja individualnih čestica. Kristal prostor-vremena bi mogao da se koristi i za proučavanje kvantnih fenomena poput prepletenosti - uticaja ponašanja jedne čestice na drugu, čak iako su međusobno veoma udaljene. Kristal prostor-vremena je dug period vremena postojao kao koncept u glavama teoretičara koji - do sada nisu imali ideju kako da naprave jedan. Međunarodni tim naučnika sa departmana za energiju u Lawrence Berkeley National laboratoriji je predložio eksperi-

mentalni dizajn ovog jedinstvenog kristala osnovan na jonskoj zamci električnog polja i Kulombovog odbijanja čestica koje imaju isti elektronski naboj. “Električno polje jonske zamke sadrži naelektrisane čestice na mestu, a Kulombovo odbijanje uzrokuje da spontano formiraju prostorni kristalni prsten”, objašnjava Xiang Zhang, naučnik koji vodi ovo istraživanje. “Pod primenom slabog statičkog magnetnog polja, ovaj prstenasti kristal će započeti rotaciju koja se nikada neće zaustaviti. Trajna rotacija zarobljenih jona ima vremenski red, što vodi do formacije prostorno-vremenskog kristala na najnižim nivoima kvantne energije.” Zbog toga što je krisal već na toj najnižoj kvantnoj energiji, njegova vremenska uređenost - ili merenje vremena - bi, teoretski, moglo da se nastavi čak i ako ostatak univerzuma dostigne termodinamički ekvilibrijum, ili “toplotnu smrt”.


#techiespark

Kao osoba koja voli da čita i voli gedžete, prosto sam srećan kao malo dete kada se ta dva sretnu na interesantan način. U slučaju Elektrobiblioteke sam čak malo i pišnuo :). Ovaj klip je na web postavio Waldek Wegrzyn, poljski student, kako bi nam demonstrirao hibridni, na knjizi zasnovani interfejs za pristup digitalnom sadržaju. Ova knjiga, izgrađena od nule, zapravo ima podjednako zajedničkih karakteristika i sa knjigama i sa modernim gedžetima. Mnogo toga interesantnog je nastalo na Arduinovim opensource mikrokontrolerima. Ovde se on koristi za komunikaciju između kola integrisanih u stranice knjige i sadržaja na ekranu. Knjiga će tako reagovati na okretanje strana, pomeranje prsta po istim, i verovatno još štošta. Doduše, gledajući samo klip, nije baš najjasnije koje sve akcije imaju okidače koji se mogu vezati za neku akciju. Ono što je jasno je

da vam je za korišćenje Elektrobiblioteke potrebna “knjižica”, koju je trenutno malo teže naći, i specifično prilagođeni sadržaj, koji možete prelistati na elektrobiblioteka.net. Ono što je prilično interesantno, sudeći po Vimeo strani, ovaj poduhvat je inspirisan radom umetnika-futuriste iz ranog 20. veka po imenu El Lissitzky. Na kraju, želeo bih da odmah imam više informacija o projektu. Bar u mom slučaju, oduševljenje je kratko trajalo: ovako kitnjasto - ali šturo - predstavljen projekat, ostaje previše “meta” za trenutno tržište oštrih zuba: teško je shvatiti šta je ovaj projekat postigao - ali da ima potencijala, ima.

Autor: Andreja Kojanić

Ideje vodilje projekta Ideje vodilje projekta su zapravo citirane stavke njegovog manifesta iz 1923., Topografija tipografije: 1. Reči na štampanoj površini se upijaju gledanjem, ne slušanjem. 2. Čovek prenosi smisao kroz konvenciju reči; smisao dobija formu kroz znakove. 3. Ekonomija izraza: optika, ne fonetika. 4. Dizajn prostora knjige, postavljen u okviru granica štamparskih mehanizama, mora odgovarati naponu 5. i pritisku sadržaja. 6. Dizajn prostora knjige koristeći blokove obrade koji proizilaze iz nove optike. Natprirodna realnost usavršenog oka. 7. Kontinualna sekvenca strana: bioskopska knjiga. 8. Nova knjiga zahteva novog pisca. Bočica za mastilo i guščije pero su mrtvi. 9. Štampana površina nadmašuje prostor i vreme. Štampana površina, beskonačnost knjiga, mora biti nadmašena. ELEKTROBIBLIOTEKA.

73


#tvshowcorner

I pored očigledne fascinacije Divljim Zapadom, „Justified“ vidno crpi inspiraciju i iz moderne serijske produkcije. Groteskna razigranost negativaca često dostiže „Breaking Bad“ visine sa urnebesnom neprikladnošću samoukih zločinaca. Uprkos ovim poređenjima, „Justified“ je daleko „lakša“ serija koja je podjednako uronjena u zdrav i efektan humor koliko u punokrvnu akciju. Praktično svaka epizoda krcata je one-linerima koji su u stanju da vas bace na pod.

I

majući u vidu tematski i formalni mejkover koji su serijski programi pretrpeli u poslednjih deset i kusur godina, u aktuelnom TV pejzažu „Justified“ štrči poput džinovskog roze slona u staklarskoj radnji. „Justified“ nije ni dubok, ni preterano ozbiljan, niti radi bilo šta radikalno novo i moderno. Šta više, ova serija je tako očigledno staromodna da se tu ne može govoriti o slučaju. Uprkos tome, „Justified“ nam iz nedelje u nedelju donosi gotovo neverovatan nivo zabave i uzbuđenja, koristeći najtradicionalnija narativna sredstva - često zanemarene stvari kao što su kvalitetna priča, zanimljivi likovi i jaki dijalozi. Koristeći površinski klišeiziranu vestern postavku sa dominantnim alfa mužjakom kao herojem i čitavu armiju epskih zlikovaca, scenaristi su pronašli zonu udobnosti u kojoj svi klišei zapravo rade u njihovu ko-

74

rist. U svojim lakrdijaškim raspoloženjima karikature „Justified“ likova su urnebesne, a kada se stvari uozbilje klišei su snažni i efektni. „Justified“ je kreirao poznati filmski i TV scenarista Grahan Yost na osnovu kratke priče Elmora Leonarda, pisca čiji su romani i priče poslužili kao podloga za brojne filmske i TV hitove. Glavni lik je federalni maršal Raylan Givens (Timothy Olyphant), jedan od najkuljih likova u istoriji televizije. Kao što izreka kaže, žene žele da budu s njim, a muškarci žele da budu on (autor ovih redova zapatio je takav man crush kakav nije imao još od osnovnoškolske fascinacije Michaelom Pareom u „Vatrenim Ulicama“). Raylan je čovek od zakona sa jakim, pomalo atipičnim moralnim kodeksom. On ne priča mnogo (mada bi svaka njegova rečenica mogla da se štampa na majicama) i nikada se ne odvaja od svog kaubo-

j s k o g šešira, što je čest predmet sprdnje njegovih kolega i neprijatelja. Raylan Givens je čovek stvoren za revolveraško doba Divljeg Zapada koji je, na sopstvenu žalost, rođen dva veka prekasno. U jednoj od ranijih epizoda treće sezone on se svome nadređenom ispoveda kako često razmišlja o nekadašnjim čuvarima zakona poput Wyatta Earpa i pita se kako bi se poredio sa njima. To nikada nećemo saznati, ali makar po broju leševa koje ostavlja iza sebe Raylan je dostojan naslednik nekadašnjih čuvara zakona. Upravo jedan leš koji je ostavio za sobom pod sumnjivim okolnostima vraća ga po kazni u rodni Kentucky. Ova rednečka zabit sa svim svojim rasizmom, nazadnošću, strahom od promena, ali i sirovom ljudskošću, poslužiće kao pozadina svih dešavanja u seriji. Slikoviti Kentucky sa svojom surovom i jednostavnom životnom logikom izrodio je u „Justified“ neke od najzanimljivijih likova skorije TV istorije. Posebno se ističe čitava plejada bizarnih negativaca – od klana Crowder iz prve, preko matrijarhata Bennett iz druge, pa sve do mesarske bande Ellstina Limehousea iz treće sezone. „Justified“ negativci najčešće nisu nekakvi veliki zločinački umovi, već jednostavni, često i priglupi narodski ljudi zagledani u svoje dvorište bez velikih kriminalnih ambicija. Kriminal je najčešće porodični zanat, a bande usko povezane krvni(čki)m


#tvshowcorner

vezama i prostom unutrašnjom logikom samoočuvanja. I sam Raylan potiče iz porodice sa dugom kriminalnom tradicijom, podvlačeći tanku liniju koja razdvaja njegovo upitno moralno gledište od nedostatka moralnog uporišta njegovih protivnika. Drugim rečima, značka je najveća – često i jedina - razlika između dvoje. Čak je i Raylanov otac Arlo kriminalni veteran koji, uprkos poodmakloj staračkoj demenciji, još uvek ume da napravi ozbiljno sranje. Velika pažnja posvećena stvaranju i razvijanju negativaca koji poseduju priprosti šarm i ljudsku vitalnost koja vas – hteli to ili ne – tera da se poistovetite sa njima u velikoj meri odvaja seriju od ostatka akcione produkcije, dok je jaki ženski likovi čine gotovo jedinstvenim slučajem u ovom žanru. U velikoj većini akcionih filmova i serija ženski likovi su samo lepuškasti rekviziti koji nam omogućavaju da vidimo „mekšu“ stranu glavnih junaka i pružaju im riliku da nešto povale. „Justified“ je svetlosnim godinama daleko od toga. U svetu opštine Harlan žene su iznenađujuće punokrvne, jake i trodimenzionalne, što važi kako za devojke i supruge, tako i za ćerke, majke

i maćehe. U celini, „Justified“ obiluje neverovatnim mnoštvom fascinantnih likova, od glavnih junaka pa sve do krajnje nebitnih epizodista. To je dovelo do praktično jedinstvenog slučaja da autor ovog teksta, inače osvedočeni namćor, tokom čitave tri sezone nije naišao ni na jednog lika za kojeg je jedva čekao da umre (najčešće sa pogrešne strane Raylanovog revolvera). Na ovome prvenstveno možemo zahvaliti iznenađujućoj razigranosti scenarista, ali i gotovo nepogrešivom kastingu koji će vam mnoga dobro poznata TV lica prikazati u vrlo drugačijem svetlu. I pored očigledne fascinacije Divljim Zapadom, „Justified“ vidno crpi inspiraciju i iz moderne serijske produkcije. Groteskna razigranost negativaca često dostiže „Breaking Bad“ visine sa urnebesnom neprikladnošću samoukih zločinaca, ali i brutalnošću koja vas udara pravo u utrobu, a hladna logika Ellstona Limehousea i njegove družine podsetiće vas na „The Wire“, doduše smešten u seljački južnjački geto kakav do sada niste videli. Uprkos ovim poređenjima, „Justified“ je daleko „lakša“ serija koja je podjednako uronjena u zdrav i efektan humor koliko u punokrvnu akciju.

Izv o H Praktično AP r: svaka epizoda PY N krcata je one-lin-

O

erima koji su u stanju VI SA da vas bace na pod. Ležeran D odnos prema nasilju i smrti čini da, čak i kada stvari postanu smrtno ozbiljne, one nisu stvarno ozbiljne. To ne znači da vas akcija neće prikovati za ekran. U svakoj od prethodne tri sezone događaji su nas nepogrešivo vodili ka klimaksu finalnih epizoda u kojima su se zapetljane niti radnje rasplitale uz zapanjujuću eleganciju, ostavljajući nas sa brojnim ikoničnim scenama koje su na idealan način zaokruživale sezonu i sejale seme budućih dešavanja. Sve ovo nas tera da od „Justified“ i u budućnosti očekujemo velike stvari i sa zgražavanjem gledamo na mesece i mesece koji nas razdvajaju od narednog susreta sa čovekom sa šeširom.

Autor: Nebojša Ćato

75


#filmcorner

76


77


#filmcorner

Prva ekranizacija Betmena nastala je još 1943., samo četiri godine od pojave prvog stripa o Betmenu. Bio je to “Batman”, crno-beli filmski serijal B-produkcije kuće Columbia, u 15 nastavaka u trajanju od po 15-20 minuta. Procenjeno je da bi junak koji uzima zakon u svoje ruke bio nepriličan, pa film umesto toga prikazuje Betmena kao agenta američke vlade koji pokušava da osujeti zle planove japanskih agenata. Prva ekranizacija Betmena nastala je još 1943., samo četiri godine od pojave prvog stripa o Betmenu. Bio je to “Batman”, crno-beli filmski serijal B-produkcije kuće Columbia, u 15 nastavaka u trajanju od po 15-20 minuta. Procenjeno je da bi junak koji uzima zakon u svoje ruke bio nepriličan, pa film umesto toga prikazuje Betmena kao agenta američke vlade koji pokušava da osujeti zle planove japanskih agenata. Lewis Wilson je pojavom bio ubedljiv kao Bruce Wayne, ali po mnogima nije bio dovoljno atletski tip za Betmena. Ruku na srce, ovo nije bio slučaj ni sa sledeća dva glumca koji su igrali gotamskog “mračnog viteza”. Douglas Croft je sa 16 godina jedan od retkih glumaca koji su godištem odgovarali liku Betmenovog vernog pomoćnika Robina/Dicka Greysona. Kostimi koje Betmen i Robin nose sa današnje tačke gledišta izgledaju prilično neubedljivo i smešno. Zbog malog budžeta, Betmen ovde ne

78

vozi Betmobil već običan crni kadilak. Sa naracijom koja je publici objašnjavala ko je Betmen, naivnim i apsurdnim zapletima i velikom dozom rasizma prema Japancima (što nije iznenađujuće s obzirom na istorijski trenutak njegovog nastanka, kada su u SAD građani japanskog porekla ni krivi ni dužni završavali u logorima), ovaj film je danas zanimljiv samo kao istorijski dokument i nenamerna farsa. Najveći doprinos Betmen univerzumu koji je ovaj film dao bilo je to što je lik vernog batlera Alfreda, koji je u stripu prvobitno bio debeljuškast, u tumačenju britanskog glumca Williama Austina postao vitki gospodin sa brčićima, posle čega su i crtači stripa počeli da prikazuju Alfreda na ovaj način. Ovaj serijal je ponovo pušten u bioskope u vidu maratona 1965. godine i doživeo izvestan uspeh, koji je doveo do stvaranja popularne televizijske serije. Ista filmska kuća snimila je 1949. drugi, veoma sličan serijal, u 15 nastavaka, pod nazivom “Batman and Robin”. Wilsona je u glavnoj ulozi zamenio Robert Lowery, a Robina/Dicka Greysona je igrao dvadesetšestogodišnji Johnny Duncan, glumac koji je zbog niskog rasta i dečačkog izgleda uspevao da dobije uloge mnogo mlađih likova. U ulozi Vicki Vale pojavila se Jane Adams, a komesara Gordona igrao je veteran Lyle Talbot. Snimljen u mirnodopsko vreme, ovaj film

za razliku od prethodnog nije opterećen ratnom propagandom, pa je priča mnogo više nalik uobičajenim zapletima stripova o Betmenu. Glavni negativac je zagonetni The Wizard koji identitet krije tako što nosi crni plašt sa prorezima za oči, i koji krade uređaj pomoću koga može da kontroliše automobile. Film obiluje greškama i nelogičnostima, a nizak budžet vidljiv je na svakom koraku. Kostimi Betmena i Robina i ovde predstavljaju manje ubedljiv element filma, a umesto Betmobila, Betmen ovog puta vozi automobil marke Merkuri. Betmen se vratio najpre na male, a zatim


#filmcorner

i na velike ekrane 1966. godine. Telvizijska serija „Batman“ (1966-1968) američke TV mreže ABC i film “Batman: The Movie” koji je snimljen 1966. u produkciji 20th Century Fox, zasnovani su na pomenutim ranijim filmskim serijalima, ali su se za razliku od njih odlikovali velikom dozom auto-ironije, parodičnim i kemp elementima, sa teatralnim dijalozima, prenaglašenom glumom i specijalnim efektima, raznobojnim kostimima i scenografijaom, i povremenim “razbijanjem četvrtog zida”. Bruce Wayne/ Betmen u tumačenju Adama Westa imao je određeni nevini šarm i bio je sve samo ne mračni vitez, a fizičkom građom nije bio ni izdaleka ubedljiv kao strah i trepet kriminalaca Gotama. Doduše, ovog puta je na raspolaganju imao ne samo Betmobil, već i čitav arsenal vozila – betcikl, betčamac i betkopter. I njegovi arhineprijatelji poput Džokera (Cesar Romero), Pingvina (Burgess Meredith) i Riddlera (Frank Gorshin) bili su više zabavni nego zastrašujući. U seriji su još igrali Burt Ward kao Robin, i u ulozi Catwoman, Julie Newmar, koju je u trećoj sezoni zamenila Eartha Kitt. Većina ovih glumaca je ponovila svoje uloge i u bioskopskom filmu, sem Julie Newmar, umesto koje se u ulozi Catwoman pojavila Lee Meriwether. Zapleti su se često na komičan način poigravali hladnoratovskim tenzijama i političkim figurama tog vremena, povremeno ismevajući američku vladu. Serija je doživela veliku popularnost, mnoge od replika postale su legendarne, a odnos između Betmena i Robina mnogi su videli kao oličenje homoerotike, to je zajedno sa kemp estetikom dovelo do toga da ova verzija Betmena stekne veliki broj obožavalaca među gej populacijom. Ipak, gledanost je počela da opada tokom treće

sezone, pa je serija ukinuta. Prošlo je dve decenije pre nego što se Betmen vratio na veliki ekran. U produkciji kuće Warner Brothers, kultni režiser Tim Burton pružio je svoju verziju priče o mračnom vitezu u “Batmanu” (1989). Burton nije prethodno bio fan stripova, ali se oduševio stripovima “The Dark Knight Returns” i “The Killing Joke” i poželeo da na ekran prenese njihov mračniji i ozbiljniji ton. Tvorac Betmena Bob Kane bio je konsultant na filmu, što je trebalo da umiri fanove koji su se plašili da će ovaj film biti po tonu sličniji seriji sa Adamom Westom. Burton je film zamislio kao priču o sukobu dva podvojena lika koji se ne uklapaju u društvo, Betmena i Džokera. Studio je vršio pritisak da se uloga Betmena da nekoj od tipičnih holivudskih akcionih zvezda, ali je umesto toga uloga Betmena poverena Mi-

chael Keatonu, koji je prethodno sarađivao sa Burtonom u filmu “Beetlejuice”. Ova odluka izazvala je dosta kontroverzi, pošto je Keaton pretežno bio poznat po komedijama, ali je većina promenila mišljenje kada je videla njegovu glumu. Od velike pomoći je bio i impresivni novi kostim koji je činio da Keaton izgleda fizički snažnije i opasnije u ulozi Betmena. Glavna zvezda filma je ipak bez sumnje bio Jack Nicholson koji je sa specifičnom harizmom i energijom odigrao Džokera. Džoker je u ovom filmu prvobitno običan kriminalac pod imenom Jack Napier (ime koje je predstavljalo omaž britanski glumcu Alan Napieru, koji je igrao Alfreda u seriji iz šezdesetih), koji je u ovoj verziji i odgovoran za smrt Wayneovih roditelja. U filmu su igrali i Kim Basinger kao Vicki Vale, Michael Gough u ulozi Alfreda, Pat Hingle kao komesar Gordon, Jack Palance kao mafijaški bos Carl Grissom (lik smišljen specijalno za ovaj film), a Billy Dee Williams dobio je ulogu državnog tužioca Harveya Denta i nadao se da će u nekom od nastavaka dobiti priliku da postane Two-Face, ali se to nije desilo pošto je u filmu “Betmen Forever” ulogu umesto njega dobio Tommy Lee Jones. Mišljenja o upotrebi Princeove muzike u filmu su podeljena, a neki su kritikovali Burtona zbog toga što je dao veći prostor Džokeru nego samom Betmenu. Ipak, sa kombinacijom estetike pulpa, film noira i nemačkog ekspresionizma, mračnog tona i crnog humora, film je doživeo ogroman uspeh kako kod kritike tako i na blagajnama, zaradivši 400 miliona dolara u celom svetu i osvojivši Oskara za nominaciju za Zlatni globus, i nominacija za Saturn, nagradu Akademije za SF i fantasy. Ovo je bio početak Warnerove filmske franšize o Betmenu. Sledeći Burtonov film, “Batman Returns” (1992) neobičan je film

79


#filmcorner

1949: Robert Lowery, koji je nasledio ulogu u serijalu “Batman and Robin” pojavom i glumom je podsećao na Roberta Mitchuma. Bivši igrač bezbola, imao je atletsku građu koja ga je činila ubedljivijim Betmenom.

1943: Prvi filmski Batman bio je Lewis Wilson, u filmskom serijalu B produkcije “Batman”. U ovom filmu Betmen nije viđilante, već tajni agent američke vlade. Wilson je pojavom bio uverljiv kao milijarder Bruce Wayne, ali je kritikovan kao “suviše širok u predelu stomaka” da bude ubedljiv Betmen. Prilično smešan kostim mu sigurno nije pomogao.

80

1989: Michael Keaton je u filmskom hitu “Batman” i nastavku “Batman Returns” (1992) Tima Burtona prvi na ekranu otelotvorio Brucea Waynea kao komplesknu, mračniju figuru tragične prošlosti. Njegov Wayne nema nonšalantni šarm kojim bi uverio javnost da je samo praznoglavi plejboj, ali zato uz pomoć impresivnog crnog kostima koji je poslužio kao model za kasnije filmove ubedljiv kao Betmen.

1966: Adam West je postao popularan glumeći kemp i donekle komičnu verziju Betmena u istoimenoj TV seriji (1966-1968) i filmu (1966). Njegov Bruce Wayne se odlikuje nevinim šarmom i sve je samo ne “mračni vitez”, a fizički ne deluje ubedljivo kao superheroj od koga strahuju kriminalci Gotama.


1995: Val Kilmer je u filmu “Batman Forever” zamenio Keatona kada je Burton prepustio režisersko mesto Joelu Schumacheru. U Schumacherovom pokušaju da stvori mainstream hit o Betmenu, Kilmer uglavnom deluje kao da se dosađuje i donosi veoma razvodnjenu i bledunjavu verziju lika, dok većina njegovih partnera u filmu preglumljuje.

1992: Kevin Conroy podario je glas animiranoj verziji Batmana u seriji “Batman: the Animated Series” (1992-1995) a zatim i u nizu spinof serija i animiranih filmova, u epizodama animiranih serija o drugim superherojima, kao i u nizu video igara. Interesantno je da je Conroy prvi koji je došao na logičnu ideju da koristi različite glasove za Waynea i njegov alter ego.

2005: Christian Bale je u Nolanovoj trilogiji o Batmanu – “Batman Begins” (2005), “The Dark Knight” (2008) i “The Dark Knight Rises” (2012) ubedljiv u svim aspektima lika: kao mladić željan osvete i čovek opterećen prošlošću koji se bori sa svojim demonima, i kao razmaženi i praznoglavi milijarder koga Bruce Wayne glumi pred javnošću, a zahvaljujući rigoroznom režimu treninga i ishrane, bez sumnje je fizički najimpresivniji Betmen. Mada se mnogima nije dopao glas koji je odabrao za Wayneov alter ego , treba reći da je ovo jedini Betmen u igranom filmu koji se na ovaj način trudi sa sačuva svoj tajni identitet.

1997: U filmskoj katastrofi “Batman and Robin”, George Clooney manje-više igra samog sebe, što ga čini solidnim u ulozi Brucea Waynea koji svetu predstavlja imidž opuštenog plejboja, ali i verovatno najgorim od svih filmskih Betmena. Njegov Betmen zadržava „kul“ stav i ironični odmak prema svemu što radi, i teško je shvatiti zašto taj čovek uopšte oblači kostim slepog miša i ide da se bori protiv kriminala.

81


#filmcorner

koji više podseća na ostatak opusa njegovog režisera, nego na većinu stripova ili ostale filmove o Betmenu. Gotska atmosfera, crni humor i elementi fantastike još su izraženiji nego u prethodnog Burtonovom filmu, čemu je doprinela i muzika Dannyja Elfmana i nezaboravna pesma “Face to Face” legendarnog post-pank/gotik benda Siouxsie and the Banshees. Antagonisti su i ovog puta mnogo koloritniji i zanimljiviji od glavnog junaka. Michelle Pfeiffer je kao Selina Kyle/Catwoman pobrala opšte

82

pohvale stvorila jednu od ikoničkih figura i najvećih seks simbola decenije, i većini ljudi je prva asocijacija na ovaj film njena opasna, zavodljiva pojava u tesnom crnom kožnom odelu, a njen odnos sa Wayneom/ Betmenom možda je i najbolje razrađena i najzanimljivija filmska romansa koju je zaštitnik Gotama imao na ekranu. Sa druge strane, mišljenja o glavnom negativcu Pingvinu, u tumačenju Danny De Vitta, veoma podeljena. Dok je Pingvin u stripu niski, debeljuškasti kriminalac koji podseća na Pingvina, Burtonov Pingvin je i zaista čovek koji je deformisan i liči na pingvina, pa čak ima i neke animalne osobine. Drugi negativac filma, Max Schreck u tumačenju Christophera Walkena (sa imenom koje predstavlja omaž nemačkom glumcu poznatom po ulozi jezivog vampira, grofa Orloka u filmu “Nosferatu, eine Symphonie des Graunes”), koji predstavlja korporativno, prepredeno zlo, nasuprot Pingvinovoj otvorenoj čudovišnosti. Ovaj film se bez sumnje veoma udaljio od uobičajenog tona i tema priča o Betmenu, ali je za mnoge, uključujući i potpisnicu ovih redova, u pitanju kultni klasik, poetična gotska priča o autsajderima, ljudima koji se ne uklapaju u “normalno” društvo. Mada, film je nominovan za Oskara za najbolju šminku i vizuelne efekte. Studio je odlučio da je došlo vreme da se uzde franšize predaju nekome ko neće slediti svoje neobične vizije, već će

isporučiti lagane, mainstream hitove. Ovaj zadatak pripao je Joelu Schumacheru, režiseru koji je do tada bio poznat po komercijalno uspešnim filmovima poput “The Lost Boys”, “The Client” i “A Time to Kill”, ali koji je sada možda najviše zapamćen kao čovek koji je ovu filmsku franšizu doveo do samog dna. Michaela Keatona je u ulozi Betmena u filmu “Batman Forever” (1995) zamenio Val Kilmer, Chris O’Donnell je igrao Robina, a Nicole Kidman u ulozi psihološkinje dr Chase


#filmcorner

Prva glumica koja je oživela lik Catwoman bila je Julie Newmar u prve dve sezone popularne TV serije “Batman” (1966-1967), u kojoj je flertovala sa svojim kvazi-neprijateljem Batmanom i osvajala publiku svojom zavodljivom pojavom. Julie je sama modifikovala svoj kostim, kako bi njena figura peščanog sata došla do izražaja. Interesantno je da pravo ime Catwoman, Selina Kyle, nikad nije upotrebljeno u TV seriji.

Pošto je Julie Newmar bila zauzeta tokom snimanja bioskopske verzije TV serije o Betmenu, njenu ulogu u filmu “Batman” (1966) preuzela je bivša Mis Amerike Lee Meriwether. Njena Catwoman manje se poigravala sa Betmenom, ali je zato bila ozbiljnija u svojim zločinačkim planovima, a uz to je njen alter ego, Ruskinja po imenu gospođica Kitka, uspela da osvoji njegovo srce.

U trećoj sezoni TV serije (1968), Julie Newmar ponovo nije bila u stanju da igra Catwoman zbog drugih obaveza, pa se u ovoj ulozi pojavila zavodljiva Eartha Kitt, prethodno najpoznatija kao pevačica i zvezda kabarea, koja je, po rečima jednog od producenata, bila žena-mačka pre Žene Mačke. Na žalost, ovo je značilo da je u seriji nestala svaka naznaka seksualne tenzije između Catwoman i Betmena, pošto je romantična veza između belca i crnkinje bila neprihvatljiva za cenzore i publiku šezdesetih.

Meridian je tu da obezbedi neubedljivu romansu obeležena užasnim replikama poput “Zašto me uvek privlače pogrešni muškarci?” – “Kola su u pitanju, zar ne? Ribe vole kola”. Negativci su i ovog puta u prvom planu, ali predstavljaju jedan od najgorih aspekata filma: Jim Carrey neopisivo šmira u ulozi Riddlera, a ni Tommy Lee Jones mnogo ne zaostaje kao Harvey Dent/ Two-Face, koji je sveden na karikaturu i u čiju se prošlost film uopšte ne udubljuje. Očajan scenario, loš ritam, usiljen humor, prenaglašena gluma svih sem Kilmera, koji deluje potpuno nezainteresovano, činili bi ovaj film možda najgorim filmom o Betmenu, da Schumacher nije snimio i nastavak dve godine kasnije. “Batman i Robin” (1997) skoro je uništio filmsku franšizu o Betmenu. Čini se da je namera bila da se kombinacijom akcije, humora i kempa u stilu serije sa Adamom Westom, i učešćem velikih zvezda poput Arnolda Schwarzeneggera, obezbedi veliki filmski hit. Umesto toga, dijalozi sastavljeni iz očajnih replika i detinjastog humora, površna priča, brojne greške u kontinuitetu i šmiranje cele ekipe (sa izuzetkom Michael Gougha, koji je ovde po poslednji put u ulozi Alfreda) učinili su da se film na mnogim listama najgorih filmova svih vremena nađe na prvom mestu. Dobio je i “čast” da bude nominovan za 11 čak Zlatnih malina, uključujući one za najgori film, režiju, scenario, filmski par (George Clooney i Chris O’Donnell kao Betmen i Robin) i četiri najvažnije sporedne uloge (O’Donnell, Arnold Schwarzenegger kao Mr Freeze, Uma Thurman kao Poison Ivy

i Alicia Silverstone kao Batgirl), osvojivši “nagradu” za najgoru sporednu žensku ulogu (Silverstone). Lik koga igra George Clooney je neko ko je opušten i ima ironični odmak prema svemu – problem je samo u tome što taj lik uopšte ne podseća na Betmena, i nije jasno zašto bi taj čovek svake noći navlačio kostim slepog miša i išao da bije kriminalce. Mada su glavni negativci u filmu bili Mr. Freeze i Poison Ivy, film je uspeo da upropasti još jednog istaknutog negativca iz stripova iz Betmenu – Bane je ovde mršavi zatvorenik koga napumpaju serumom Venom da bi postao praznoglavi telehranitelj Poison Ivy, a glumio ga je profesionalni rvač. Prilično fetišistički kostimi Betmena i Robina (sa detaljima poput ozloglašenih bradavica) takođe su izazvali dosta kontroverzi. Pored igranih filmova, o Betmenu je snimljena i animirana serija “Batman:

the Animated Series” (1992-1995), i, na osnovu nje, film “Batman: The Mask of Phantasm” (1993). Delimično inspirisani Burtonovim filmovima o Betmenu, bili su karakteristični po mračnijem tonu. Za razliku od mnogih drugih animiranih serija o superherojima, ova je bila okrenuta pretežno odraslog publici. Betmenu je glas pozajmljivao Kevin Conroy, a negativcima niz poznatih glumaca poput Marka Hamilla u ulozi Džokera. Conroy je nastavio da Betmenu pozajmljuje glas u spinof serijama “The New Batman Adventures” (19971999), “Batman Beyond” (1999-2001), “Justice League” (2001-2004) i “Justice League Unlimited” (2004-2006) kao i u animiranim filmovima Betmen & Mr. Freeze: SubZero” (1998), “Batman Beyond: Return of the Joker” (2000) i “Batman: Mystery of the Batwoman” (2003). Conroy je prvi koji je koristio različite glasove za Waynea i

83


#filmcorner

Bartonova verzija Catwoman iz mračnog i maštovitog filma “Batman Returns” (1992) razlikovala se od lika iz stripa po mnogo čemu, od boje kose do karakterizacije i prošlosti, ali je Michelle Pfeiffer fantastičnom glumom i uz pomoć crnog kožnog kostima stvorila nezaboravan lik. Ova Catwoman nije običan lopov; ona poseduje izvesne natprirodne moći, i iz neurotične sekretarice Seline Kyle, transformiše se u antiheroinu koja je opasnija, mračniju ženska verzija samog Betmena.

Oskarovka Halle Berry napravila je najveću grešku u karijeri kada je prihvatila glavnu ulogu u filmu “Catwoman” (2004), koji se pokazao kao promašaj u svakom smislu. Priča ovog filma, o ženi po imenu Patience Phillips, koja dobija supermoći od egipatske boginje-mačke, nema nikakve veze sa Batmanom, Gotamom ili Catwoman kakvu poznajemo. Film je nominovan za sedam Zlatnih malina i osvojio je četiri, uključujući one za najgori film, režiju, scenario i glavnu glumicu, a Halle Berry je pokazala samokritičnost i smisao za humor kada se pojavila na ceremoniji i održala govor primajući nagradu.

Mada su mnogi loše primili vest o tome da je ulogu Catwoman u “The Dark Knight Rises”(2012) dobila Anne Hathaway, prethodno poznata najviše po sladunjavim romantičnim komedijama, ova glumica je sve veoma prijatno iznenadila. Njena duhovita, cinična, pragmatična kradljivica dragulja Selina Kyle (ime Catwoman se nijednom ne pominje) unosi preko potreban dašak zabave i seksepila u ponekad preozbiljan film.

84

Betmena: “Pomislio sam, čekaj malo – on je Bill Gates Gotama, on je najpoželjniji mladoženja, svi znaju ko je - ali čim navuče masku, niko ga ne prepoznaje?!”” Mada je peti nastavak franšize bio planiran, Clooney je posle debakla “Batmana i Robina” odlučio da više ne igra Betmena, a studio je konačno doneo odluku da snimi mračniji prikaz Betmena, i da posao poveri nekom ozbiljnijem režiseru. Posle neuspelih pregovora sa Darrenom Aronofskym, konačno je 2003. sklopljen dogovor sa Christopherom Nolanom, režiserom i scenaristom koji je kao autor kultnog nezavisnog hita “Memento” privukao pažnju kritičara i dobio nominaciju za Oskara za najbolji originalni scenario. Nolan je odlučio da ponovo pokrene franšizu, tj. napravi reboot. Njegov prvi film o iz ove serije, “Batman Begins” (2005) bio je priča o tome kako je Bruce Wayne postao Betmen, a ton se u potpunosti razlikovao od Schumacherovih. Nolanova vizija je izuzetno ozbiljna, mračna i, za standarde superherojskih filmova, veoma realistična. Dok je Tim Burton unosio elemente fantastike koji ne postoje u stripu (na primer, u prikazu Catwoman i Pingvina), Nolan se trudi da svaki element priče učini što bližim stvarnosti. Činjenica da je Betmen jedan od retkih superheroja koji nemaju natprirodne supermoći, njegova tragična prošlost i ambivalentan status heroja-viđilantea učinile su ga idealnim (anti)junakom Nolanovih noir kriminalističkih dra-

ma koje se bavi etičkim dilemama. Ulogu mračnog viteza, zaštitnika Gotama, preuzeo je Christian Bale, verovatno najtalentovaniji od svih glumaca koji su igrali ovog superheroja. Bale nije bio klasična holivudska zvezda, i do tada bio poznat po nezavisnim filmovima i izazovnim karakternim ulogama, uključujući ulogu u filmu “The Machinist”, za koju je izgubio čak 28 kilograma, da bi odmah zatim, dobivši ulogu Betmena, nabacio 45 kilograma mišića. “Batman Begins”, za koji je Nolan napisao scenario u saradnji sa Davidom S. Goyerom, priča o tome kako je Bruce Wayne od deteta obeleženog tragičnom smrću svojih roditelja i mladića željnog osvete postao čovek koji se tajno bori za pravdu u Gotamu, punom kriminala i korupcije, jedan je od retkih filmova o Betmenu u kome je glavni junak zaista u prvom planu. Nolan je angažovao fantastičnu ekipu glumaca, među kojima su Michael Caine u ulozi Alfreda, Gary Oldman kao Jim Gordon, Liam Neeson, Tom Wilkinson, Morgan Freeman, Rutger Hauer, i Cillian Murphy kao iznenađujuće realna verzija negativca Scarecrow. Jedina pogrešna odluka bilo je to što je vrlo važna uloga Rachel Dawes (lika koji su stvorili Nolan i Goyer), Bruceove prijateljice iz detinjstva u koju je zaljubljen, pomoćnice državnog tužioca i moralnog arbitra filma, poverena neubedljivoj Katie Holmes, ali su neke od kritika na račun njene glume (poput nominacije za Zlatnu malinu) ipak preterane.


#filmcorner Conrad Veidt u filmu “The Man Who Laughs” Inspiracija izgled najpopularnijeg negativca iz stripova o Batmanu bio je glavni junak filma “Čovek koji se smeje” (The Man Who Laughs) u tumačenju Conrada Veidta, nesrećni klovn koji je imao nesreću da ga kao dete unakazi zli kralj iz osvete njegovom ocu. Cesar Romero igrao je Jokera u TV seriji “Batman” (1966-1968) i istoimenom bioskopskom filmu (1966). Romerov Joker bio je komična kemp figura, sa karakterističnim kikotanjem i brojnim smešnim poduhvatima, poput pretvaranja vode iz gradskog vodovoda u žele.

Jack Nicholson Ova greška je ispravljena u nastavku, kada je zauzetu Holmesovu zamenila daleko talentovanija Maggie Gyllenhaal. Film je odlično primljen, i po mnogima je započeo trend “mračnih i realističnih” reboot filmova koji su postali popularni poslednjih nekoliko godina. Nominovan je za Oskara za najboljeg snimatelja (Wally Pfister), tri nominacije za BAFTA nagrade i osvojio tri Saturn nagrade. Malo ko je ipak mogao da predvidi ogroman kritički i komercijalni uspeh drugog dela Nolanove trilogije, “The Dark Knight”. Tragična smrt Heatha Ledgera dominirala je novinskim stupcima i uvećala legendu o ovom glumcu, ali bi njegova uloga Džokera bila u svakom slučaju legendarna. Ledger je kao inspiraciju za svoju interpretaciju Džokera koristio uloge Malcolma McDowella u filmu “A Clockwork Orange”, Dennisa Hoppera u “Blue Velvet” i animirane verzije Džokera u vokalnom tumačenju Marka Hamilla. U skladu sa duhom Nolanovih filmova, ovaj Džoker je mračna, zastrašujuća figura, psihopata bez ikakvih ograničenja. Ipak, Džoker svakako nije jedino po čemu je ovaj film nezaboravan, i uprkos harizmi, ne baca u zasenak ostale aspekte filma. “Mračni vitez” izlazi van okvira superherojskog filma i postaje prava moderna tragedija. U centru priče je sam grad Gotam, poprište borbe između Betmena i Džokera koja nije obična borba dobra i zla, već priča o eskalaciji nasilja. Džoker je agent haosa, oličenje pretnje ne samo poretku već samim osnovama civilizacije, i njegov

cilj nije samo da pobedi Betmena i ostale pozitivne junake, već da ih iskvari i natera da pokažu svoju najmračniji stranu. Ova tema odslikana je u sudbini tragični antijunaka filma, zlosrećnog “svetlog viteza” Gotama, Harveya Denta (Aaron Eckhart), i njegovoj transformaciji u negativca Two-Face. Po mnogima jedan od najboljih filmova decenije, “Mračni vitez” je postao i jedan od najuspešnijih filmova svih vremena, sa preko milijardu dolara na svetskim blagajnama. Osvojio je sveopšte pohvale i brojne nagrade raznih udruženja kritičara. Heath Ledger je posmrtno osvojio Oskara za najbolju mušku sporednu ulogu – što je prvi put da je jedan film o superheroju dobio jedno glumačko priznanje. Film je pored toga dobio Oskara za najbolju montažu zvuka i još šest nominacija, ali su, na žalost, izostale one u najvažnijim kategorijama što nije bilo neočekivano, ali je ipak bilo razočaravajuće što je Akademija ponovo podlegla svojim predrasudama u odnosu na određene žanrove. Mnogi smatraju da su upravo kritike zbog ignorisanja “Mračnog viteza” u kategoriji najboljeg filma dovele do toga da Akademija poveća broj filmova koji se nominuju u ovoj kategoriji sa pet na deset. Nolanova trilogija o mračnom vitezu kompletirana je ove godine, dugoočekivanim filmom “The Dark Knight Rises”.

Priredila Ivana Cvetanović

Film “Batman” Tima Burtona (1989) najviše je zapamćen po maestralnoj ulozi Jacka Nicholsona, čiji Joker je istovremeno opasan, mračan i crnohumorno zabavan. Prvobitno kriminalac Jack Napier, Joker je u ovoj verziji priče i krivac za smrt Wayneovih roditelja. Joker se pojavljuje i u brojnim animiranim verzijama priče o Batmanu, uključujući seriju “Batman: The Animated Series” (1992-1995) i film “Batman: Mask of Phantasm” (1993), u kojima mu je glas pozajmljivao Mark Hamill. U ovoj verziji prvi put se pojavio lik Jokerove pomoćnice Harley Quinn, koja je postala tako popularna da je ubrzo postala i deo DC stripova.

Vest da će Heath Ledger igrati Jokera u početku je dočekana sa negodovanjem. Glumčeva tragična smrt 2008. godine, pre prikazivanja samog filma, doprinela je legendi, ali i bez toga, njegov Joker u filmu “Mračni vitez” (The Dark Knight) Christophera Nolana jedna je od nezaboravnih glumačkih kreacija u istoriji filma: mračna, zastrašujuća figura, psihopata bez granica i oličenje čistog haosa.

85


#filmcorner

Sa druge strane, ako posmatramo Nolanovu trilogiju kao (za standarde superherojskog potrebi ljudskog društva za herojima i položaju heroja u društvu, ostaju brojna pitanja: rec nabolje u Gotamu, sem što njegovi građani sada umesto da slave Dan Harvija Denta podiž po svoj prilici, uskoro dobiti novog Betmena koji će biti tu da spreči nekog novog terorist

Z

avršni deo trilogije Christophera Nolana o Betmenu, „Uspon mračnog viteza“ (The Dark Knight Rises), film je koji može da oduševi neke gledaoce, razbesni i razočara druge, a treće ostavi sa pomešanim osećanjima. Treba odmah reći da ovaj film nije ni izdaleka tako dobar kao prethodna dva filma Nolanove trilogije, mada je kvalitet filmova „Batman Begins“ i posebno „The Dark Knight“ postavio veoma visoke standarde. Teško ga je porediti sa ostalim letnjim hitovima o superherojima, pošto je, kao što se od Nolana može očekivati, umetnički mnogo ambiciozniji, ali ima mnoge slabosti. Film ipak svakako vredi pogledati. Dinamičan je bez obzira na trajanje, pruža nam neke nove i upečatljive verzije dobro poznatih likova iz stripova o Betmenu, i veoma dobro funkcioniše kao zaključak lične priče o Bruceu Wayneu i njegovom tajnom životu u liku Betmena. Bruce Wayne je u ovom filmu mnogo više

86

u fokusu nego u prethodnom, mada manje nego što je to bio slučaj u „Batman Begins“. Osam godina posle događaja iz filma „The Dark Knight“, Bruce Wayne je izgubio nadu i dodir sa svetom, i živi povučeno, u depresiji, fizički i duhovno obogaljen i zarobljen u prošlosti. Više ni ne oblači kostim Betmena, dok ga nova opasnost po Gotam ne natera na to, a dodatni problem je tp što policija Gotama i dalje smatra Betmena za zločinca koga treba uhapsiti zbog ubistva Harveya Denta. Teza da se mora pasti nisko kako bismo naučili da ustajemo predstavlja potku Bruceove priče u ovom filmu. Christian Bale je standarno dobar u glavnoj ulozi, a malobrojne ali važne scene između njega i Alfreda (Michael Caine) spadaju u dirljivije trenutke filma. Film ima još jednog junaka, koji ulogom i minutažom skoro parira Wayneu – mladog policajca Johna Blakea u tumačenju Josepha Gordona-Levitta, koji dokazuje da postoje uverljivi i simpatični likovi „dobrih

momaka“ koji nisu ni moralno ambivalentni, ni sarkastični, ni bombastični, naprosto obični ljudi koji rade pravu stvar. Negativac je ovog puta Bane, mišićavi, inteligentni i harizmatični teroristički lider i bivši član Lige senki, i jedini lik iz Betmen univerzuma nad kojim Betmen nema fizičku nadmoć. Potpuno neprepoznatljivi Tom Hardy uz pomoć svoje fizičke transformacije i filmskih trikova deluje fizičko izuzetno impresivno i zstrašujuće, i uspeva da stvori vrlo upečatljivu ulogu iako mu je veći deo lica prekriven gas maskom. Najprijatnije iznenađenje je ipak Anne Hathaway, koja se ovde rešila svog ranijeg imidža preslatke devojke iz romantičnih komedija, i sjajna je u ulozi Seline Kyle, odnosno Catwoman (mada se za nju u filmu ni u jednom trenutku ne upotrebljava ovo ime). Svojim pragmatičnim i ciničnim stavom, britkim kometarima, seksepilom i antiherojskim šarmom ona unosi svežinu u film u kome se ostali likovi guše u ozbiljnosti i velikim ideološkim izjavama. Sa druge strane, u priči ima veliki broj nelogičnosti, motivacija glavnih negativaca prilično je stereotipna, jedan izuzetno važan lik ostao je veoma nedorađen, a scene koje se odvijaju u jednoj neidentifikovanoj, najverovatnije bliskoistočnoj zemlji, pune su patetike i „egzotičnih“ klišea. Romansa između glavnog junaka i drugog ključnog ženskog lika, bogate poslovne žene i filantropkinje Mirande Tate (Marion Cotillard), zbrzana je i neuverljiva. Najviše ipak smeta to što su poruke koje Nolan pokušava da pošalje veoma konfuzne i kontradiktorne. Tako, prvi deo filma ističe u prvi plan teme siromaštva i ekonomskih nejednakosti u Gotamu, ali se u nastavku ove teme uopšte ne razrađuju, kao ni


#filmcorner

Autor: Ivana Cvetanović

filma) realističnu dramu o cimo, šta se uopšte promenilo žu spomenike Betmenu, i što će, tu koji pokuša da uništi grad. nagoveštaj da je kriminal u Gotamu posle smrti Harvija Denta postignut po cenu ozbiljnog narušavanja ljudskih prava. Umesto toga, film postaje već viđena priča o tome kako Betmen uz pomoć prijatelja spasava Gotam od terorista koji žele da ga unište zato što ga vide kao leglo greha i korupcije. Mnogi smatraju da je sam grad Gotam glavni junak Nolanove trilogije. Ovo je bilo najizraženije u filmu The Dark Knight, u kome je jedan od najsnažnijih trenutaka bio neuspeh Jokerovog „društvenog eksperimenta“, kada su obični građani Gotama, uključujući zatvorenike, dokazali da u ljudskoj prirodi ima dobrote. Na žalost, u The Dark Knight Rises nema takvog trenutka u kojima se vidi heroizam običnih građana, kao što nema ni trenutaka koji pokazuju mračniju stranu ljudske prirode na primeru tih istih običnih ljudi, iako je zaplet pružao savršenu priliku za to.. Sa izuzetkom grupe dece iz sirotišta iz koga je potekao Blake građani Gotama su u ovom film praktično nevidljivi. Na trenutke se čini kao da u Gotamu nema nikoga sem policajaca, Brucea Waynea i njegovih prijatelja. Ako još uvek niste pogledali film, prestanite da čitate na ovom mestu, da ne biste saznali neke od iznenađenja i obrta u priči. Otkrovenje da je Miranda Tate zapravo Talia Al Ghul, ćerka Ra’s Al Ghula, i glavni negativac ovog filma, ima svoje dobre i loše strane. Treba odati priznanje Nolanu što je široj publici predstavio još jedan istaknut lik iz stripova o Betmenu, i za promenu dao ženskim likovima mnogo veću ulogu u radnji. Ali, njen lik nije dovoljno razvijen, a njena veza sa Wayneom postaje još nelogičnija, sem kao omaž stripovima, u kojima je Talia bila jedna od najvećih

Betmenovih ljubavi. Film troši dobar deo vremena na priču o tragičnoj prošlosti Talije i Banea, ali mada je ova priča zanimljiva sama po sebi i izaziva izvesne saosećanje prema glavnim negativcima filma, ona je u suštini nepotrebna za samu priču filma pošto nema nikakve veze sa njihovom motivacijom za uništenje Gotama. Priča bi mnogo bolje funkcionisala kada bi oni imali neki snažniji i ličniji razlog za mržnju prema Gotamu. Ovako, Talia je samo Ra’s Al Ghul 2.0 Kraj filma je, zavisno kako na njega gledate, savršen ili vrlo manjkav. Kao priča o Bruceu Wayneu, trilogija je dobila zadovoljavajući kraj: umesto da postane pali heroj koji jedino u smrti nalazi oslobođenje i razrešenje, glavni junak se rešio obe svoje „maske“, Betmena i „ekscentričnog milijardera Brucea Waynea“ i konačno dobio novi život. To što je taj novi život sa Selinom Kyle ima poseban značaj zato što su u pitanju Betmen i Catwoman, a i u okviru samog filma zato što je Selina, iako su joj poreklo i prošlost sasvim suprotni Wayneovom, takođe osoba koja želi novi početak i koja je tokom celog filma tražila način da ne dozvoli da je prošlost zauvek određuje. Ulogu Betmena Wayne prepušta dostojnom nasledniku, Johnu Blakeu, koji je, kako nam se otkriva na kraju, u ovom filmu na neki način igrao ulogu Robina (Nolan je ovako dao omaž trojici „Robina“, Betmenovih pomoćnika iz stripa, mada je Blake originalni lik), ali koji će postati novi mračni vitez, zaštitnik Gotama.

Sa druge strane, ako posmatramo Nolanovu trilogiju kao (za standarde superherojskog filma) realističnu dramu o potrebi ljudskog društva za herojima i položaju heroja u društvu, ostaju brojna pitanja: recimo, šta se uopšte promenilo nabolje u Gotamu, sem što njegovi građani sada umesto da slave Dan Harvija Denta podižu spomenike Betmenu, i što će, po svoj prilici, uskoro dobiti novog Betmena koji će biti tu da spreči nekog novog teroristu koji pokuša da uništi grad. Parola da „Betmen može biti svako“ provlači se kroz film, najavljujući trenutak kada Blake počinje da postaje novi mračni vitez. Ipak, tačnije bi bilo reći da ova smena u ulozi mračnog viteza samo dokazuje da Batmen može da postane svako ko ima tragičnu prošlost, gnev i motivaciju sličnu Wayneu a pritom dobije finansijsku i tehnološku pomoć jednog milijardera.

87


#comiczone

I

tako, privedosmo Nolanovu Betmen trilogiju kraju. Po svemu sudeći, a najpre po njegovom senzibilitetu, Kristofer se neće vraćati u strip univerzum, DC ili bilo koji drugi. Toliko fame, kritika, disekcija i studija je nastalo po webu i mnogo je navežbanih nerdovskih prstiju besno i/ili ushićeno lupetalo po tastatiurama zadnjih godina. Malo tog hajpa su odgrizli The Avengers, ali i oni su vrlo brzo potpali pod “lanjski sneg” kategoriju, jer smo odmah posle toga imali Veliko Finale Žitija Betmenovog. Nolan je ovim velikim filmom (ma šta neki od kritičara pričali) filmom povezao sve niti onog klupčeta koje je razvezao i pustio niz stepenice u Batman Begins, davne 2005. godine. E, ovaj tekst će se od ove tačke na dalje baviti jedinom niti koju je Nolan ostavio zamotanu u dnu stepenica, takvu da neko komotno može da se saplete i slomi si vrat: drastičan skok u postotku Betmen fanova na svetu. Ne kažem ja da posle Nolana ništa betmenovsko neće valjati, ali vodim se situacijom kada sam malom bratancu koji je bio u poseti dao figuricu Robina da se igra (jer se ostale ne vade iz “kredenca” tek tako, razume se), na šta je on odgovorio: “Mene Betmen interesuje.” U nastavku teksta, videćete nešto od mojih preporuka koji će Vas, bar privremeno, preseliti na ulice Gotama.

#10 - Batman: Year One [GRAFIČKA NOVELA + ANIMIRANI FILM]

GN: Frenk Miller (Sin City, 300, Ronin) kao pisac i David Macukeli (Asterios Polyp, City of Glass, Daredevil: Born Again) kao ilustrator sudaraju svoja dva suprotstavljena principa u Batman: Year One (1987) (originalno kao brojevi 404-407 DC Comic’s Batman) - Milerova grandioznost i tendencija da od napisanog pravi operu je sučeljena sa Macukelijevim minimalizmom. Tako dobijamo finalni proizvod koji je danas kultno ostvarenje, savršena mešavina pulpa i poezije koja opisuje rani period Betmena i Džima Gordona kao boraca protiv kriminala.

88


#comiczone

AF: Ne samo da je Nolan pozajmio neke od detalja iz grafičke novele, prvenstveno način na koji Brus Vejn kreira svoj Betimidž i nalazi saborca u liku Džima Gordona, već je i na osnovu nje snimljen istoimeni animirani film, koji se smatra jednim od najboljih iz DC-ja. Dosledan prema originalnoj miniseriji, sa bezmalo obrnutim ulogama (na momente se čini da Vejn/Betmen igra sporednu ulogu pored Gordona), film prati krstaški pohod Gordona protiv korumpirane policije Gotama.

#09 - Batman: Dead End (2003) [FAN FILM]

Ovaj film je svojevremeno privukao veliku pažnju na webu, delom činjenicom da je snimljen bez dozvole ljudi koji drže autorska prava na Betmena, delom zbog toga što je fenomenalno ostvarenje. Sendi Kolora, u nameri da snimi traku za demonstraciju svojih režiserskih sposobnosti, nenamerno je postavio standard za sve fan-filmove današnjice, i još uvek čvrsto drži tron. I ne samo to - Dead End je imao bitnu ulogu u kreiranju Interneta kakvim ga mi danas uzimamo zdravo za gotovo: kao sredstvo za slobodnu distribuciju individualnih kreativnih izleta. U tih skromnih 8 minuta, u koje je investirano (i na najbolji mogući način iskorišćeno) samo 30 000 američkih dolara, Betmen prati Džokera po kišnom natopljenim zabitima Gotama, da bi se na kraju našao oči u oči sa pretnjom koja je možda i van njegovih mogućnosti.

#08 - LEGO Batman & LEGO Batman 2: DC Super Heroes [IGRICE]

Iz nekog razloga, LEGO igre se uvek zanemaruju i pripisuju im se etikete “detinjasto” i “neinventivno”. Jeste prvi deo ove igre, po glasu naroda, bio promašaj, ali je sve nadoknađeno u drugom delu. Kada je u međuvremenu “open-world” format LEGO Hari Potera očarao mase, DC Super Heroes je takođe omogućio igraču istraživanje ogromnog Gotama, u isto vreme zadržavajući LEGO trademark: zabavne zagonetke, humor i šarm. Na sve to, igra se u strašno mnogo detalja naslanja na Betmenov univerzum, toliko da se reference ka istom mogu naći na svakom koraku.

#07- Batman: Under The Red Hood [ANIMIRANI FILM]

Ovaj film se bavi jednom od crnih rupa (na donekle indirektan način) u strip-istorijatu Betmenovog sveta, smrću Džejsona Toda, drugog Robina koga nasmrt pretukao Džoker. U ovom mračnom i napetom filmu, misteriozni nasilnik po imenu Red Hood stvara apsolutni haos u

89


#comiczone podzemlju Gotama, takav da je ova priča, fino isklesana iz mnogo podserijala stripa, morala biti ispričana iz više uglova sa obe strane zakona. Balans snaga je ovde jako labilan, kao i granice dobrog i lošeg, toliko da imamo Betmena koji se nalazi u nezamislivim situacijama, od spašavanja života neprijatelja do potencijalnog uništenja bližnjih. Under the Red Hood je jedan od onih filmova koji ne gubi vreme na pojašnjenje prethodno poznatih dešavanja, životopisa Brusa Vejna i ostalih učesnika, i udara pravo u rebra objašnjujući da koncept “preuzimanja pravde u svoje ruke” podrazumeva i čestu promenu tih istih ruku.

#06 - Batman: Arkham Asylum [GRAFIČKA NOVELA]

Arkham Asylum istražuje najmračnije kutke psihe Betmenovih neprijatelja i njega samog, i ko bi bolje to dočarao u sekvencijalnoj formi do Grent Morisona (Animal Man, The Invisibles, All-Star Superman...) i Dejva Mekina (The Sandman), tako da u ovom paketu imamo sve od tarota, okultnog simbolizma, Alistera Kraulija, preko hiršćanske ikonografije, do referenci na Hičkokovog Psiha i masu drugih stvari iz pop kulture. Ubrzo po izdavanju, postaje najprodavanija gračika novela svih vremena, kao i osnova za hit serijal igrica, pod brojem #03 na našoj listi.

#05 - Batman (1989) i Batman Returns (1992) [FILM]

Tamo oko 1989. godine, Betmen franšiza je već toliko bila toliko eksploatisana i mislilo se da se nema šta više reći. Slična situacija je vladala i sa ostalim superherojskim filmovima. Tada se Warner Brothers rešio na opasno kockanje, postavivši Tima Bartona u režisersku stolicu i Majkl Kitona u glavnu ulogu. Ispostavilo se da je to bio sjajan potez: iako je stajao na klimavom temelju ne-toliko-dobrog scenarija, film je začuđujuće dobro prošao. Prvi faktor uspeha je bila činjenica da Tim Barton u svakom filmu zaposli Vaša čula bar 120% (scenografija pokojnog Antona Fursta i zvučna podloga Deni Elfmana), drugi je bio sjajni Džek Nikolson u ulozi Džokera (bez namere da se umanjuje izvedba ostatka glumačke ekipe), a treći činjenica da Vas je film odmah sa početka naterao da se postavite u taj svet, bez nekih preteranih uvoda, objašnjenja i izvinjenja.

Sa takvim polazom, tri godine kasnije, Batman Returns se okrenuo još tamnijem ambijentu i još mračnijem, “seksi ali grotesknom” sveopštem osećaju. Priča je više utemeljena u političkim vodama, sve sa Pingvinovim (sjajno oslikanim od strane Deni DeVita) megaloman-

90


#comiczone skim tendencijama podržanim od strane beskrupuloznog biznismena Maksa Šreka (Kristofer Voken), dok sa druge strane imamo onu tananiju nit koja je zanavek postavila definiciju odnosa Betmena i Žene-mačke (Mišel Fajfer). “Povratak” nije bio efikasan kao njegov prethodnik, ali je i dalje jedno od dva najbolja pre-nolanovska ostvarenja. Warner se odlučio da tu zaključi saradnju sa Bartonom i ostatkom ekipe, samo da bi sa sledećim filmom, Batman & Robin, napravili travestiju koje se fanovi gnušaju već petnaest godina.

#04 - Batman: The [ANIMIRANA SERIJA]

Animated

Series

Ovde je u pitanju najbolja adaptacija ove forme, koja nikada nije omašila da “uhvati i isporuči” esenciju Betmena kroz interesantne i, za razliku od npr. “The Batman”, inteligentne priče i zaplete, fantastičnim umetničkim aspektom u vidu ne-štedenja na muzici, interesantnoj režiji i sličnim segmentima. Kada u to uključimo i sjajno odrađen kasting, prvenstveno u pogledu Marka Hemila (da, da, Luk Skajvoker) u ulozi Džokera, koji ovde nije morao ni da izgovara “da” i “ne” jer može samo smehom da odglumi svaku emociju, priča je zaokružena. Za mnoge koji nisu odrastali u vreme kada (i na mestu gde) su mogli da se za cent kupuju Detective Comics i da prate “Razvojni put Betmena”, Batman: The Animated Series = Betmen.

#03 - The Arkham Series (Arkham Asylum, Arkham City, Arkham City Lockdown) [IGRICE]

U plejadi igara za sve moguće platforme u kojima se Mračni vitez pojavljuje, Arkam serijal štrči i glavom i ramenima. Ove igre, u tandemu sa Nolanovim kanonom čiji su savremenici, su imale ogroman udeo u Betmenovom povratku na vrh liste najpopularnijih strip junaka. Arkham Asylum je igra koja je najbolje “ubedila” igrače da se baš oni nalaze ispod Betmenove maske, dok je Arkham City dovela koncept na potpuno novi nivo uključujući i open-world aspekt nelinearnosti, dajući igraču opciju slobodnog tumaranja po enormnom gradu i nebrojene kombinacije sekundarnih misija. Koliko shvatam, čak i touch-screen minijatura za iOS uređaje, Arkham City Lockdown je odlična, brza i zabavna.

#02 - Batman: The Killing Joke [GRAFIČKA NOVELA]

Ovo je jedan od mojih ličnih favorita, iako ga se naposletku Alan Mur odrekao (čini mi se da on to malo često radi, kanda uživa u tome?)... The Killing Joke za fokus ima ne Betmena, već

91


#comiczone Džokera, i objašnjava njegovo (ptencijalno tačno) poreklo kroz prizmu Džokerovog plana da izludi komesara Gordona. Možda ne prizma koliko kaleidoskop, ili čak kuća ogledala: budući da Džoker za kulise svoje “predstave” bira napušteni cirkus, gde imamo najnedinamičnije odmeravanje snaga Betmena i Džokera ikada. Jer da bismo poznavali jednog, moramo poznavati drugog - to je princip na kome je nadgrađena ova priča. Tako, iako ne eksplicitno o Betmenu, The Killing Joke je jedna od najpopularnijih novela iz Betmenovog sveta, zahvaljujući kojoj je vizija nakeženog Džokera ilustratora Brajana Bolanda ono što svima prvo pada na pamet kada se pomene Džoker. Takođe, u jednom od poslednjih intervjua pred smrt, Hit Ledžer, poslednji Džoker, je rekao da mu je Murov Džoker bio baza, a sama novela svakodnevno štivo u toku snimanja “The Dark Knight”.

#01- Batman: The Dark Knight Returns [GRAFIČKA NOVELA + ANIMIRANI FILM PART I]

GN: Ponovo Frenk Miler i još jedan dijamant među DC izdanjima. Milerova crna, ali ne koncu, hvalospevna vizija Gotama budućnosti i ostarelog i ogrubelog Betmena koji se vraća iz “penzije” da ga spase, je Milera i načinila rok-zvezdom strip neba. Rame uz rame sa Watchmen, Povratak Mračnog viteza je redefinisao način na koji se posmatraju superherojski stripovi, kao i način reprezentacije Betmena današnjice. Pročitaćete ovu novelu i shvatiti da Kristofer Nolan sigurno nije uradio za Betmena koliko Frenk Miler.

AF: Film je, kao i prethodna dva sa liste, apsolutno pogodio ton i senzibilitet koji je Miler postigao u originalnoj formi. Film nas vodi u najmračniju i najokoreliju verziju Gotama, Milerove alternativne osamdesete godine prošlog veka, gde se ne preza ni od čega: ubistava dece, samoubistava, silovanja. Opet, kao i prethodna dva filma, ima PG-13 rejting i nikako nije namenjen deci, ali i uprkos svemu nabrojanom je odoleo realnoj mogućnosti da postane crn, težak i mučan - naprotiv, film je jako dinamičan i inteligentan. Naravno, još uvek nismo u prilici da ga ogledamo celosti, jer je adaptacija planirana u dva dela, ali srećom, prvi deo je idealno podeljen da se može gledati kao nezavisna celina.

Tekst & banner art by Andreja Kojanić

92


#filmcorner

#01 - Najbržih 100 miliona dolara na Box Office za Mračnog viteza (2008), i to za manje od 48 sati; #02 - Prva pojava strip heroja u igricama, još davne 1986. za ZX Spectrum računare; #03 - Najveća kolekcija Betmen kolekcionarskih predmeta pripada komšiji iz Bugarske, Zdravko Genov - 2011. godine imao je evidentiranih 1160 različitih stavki; #04 - Betmen je najadaptiraniji strip heroj sa 8 igranih filmova; #05 - Najskuplji filmski “eksponat” prodat na aukcijama je Betmobil iz Šumaherovog “Betmen zauvek” (1995), prodat 2006. za 335000 američkih dolara; #06 - Adam Vest ima najviše pojava na ekranu u formi Betmena / Brusa Vejna, počev od Betmen TV serije (1966-1968.), preko pratećih filmova, velikog broja sinhronizacija animiranih i TV filmova; #07 - Najveća Box Office zarada jednog filmskog kompozitora - samo od aprila 2012. na ovamo, filmovi za koje je muziku radio Hans Cimer zaradili su 19.625 miliona dolara; #08 - Najduže objavljivani strip mesečnik - Detective Comics, mesečnik DC Comics, štampa se u Americi od marta 1937. godine, a lik Betmena predstavljen je u broju 27, maja 1939. godine; ...a ovde ponestaje interesantnih Betmen činjenica (kao da ove nisu dovoljne), ali da ispoštujemo postavljenu formu i naučimo nešto novo: #09 - Najveća zarada filma u toku vikenda premijere pripada Kristoferu Nolanu, režiseru poslednjeg Betmen kanona, ali sa filmom Inception, u kome imamo ogroman broj već etabliranih glumaca iz trilogije o Mračnom vitezu (Majkl Kejn, Tom Hardi, Džozef Gordon-Levit, Marion Kotijar); #10 - Slepi miševi (sisari iz reda Chiroptera) imaju najizoštreniji sluh među svim kopnenim životinjama zahvaljujući nečemu što se zove ultrasonična eholokacija. Dok većina vrsta slepih miševa koristi frekvencijski opseg 20-80Hz, neki mogu čuti i do 120, pa čak 250Hz. Uporedite to sa ljudskim gornjim pragom od samo 20Hz, ali i sa 280Hz koje čuje “obični” delfin (Delphinus Delphis).

Priredio Andreja Kojanić

93


#filmcorner

KRATKE TOP LISTE PO KATEGORIJAMA: STRIP

FILM

‘Batman: Earth One’ (Geoff Jones)

Batman Forever

‘Batman and Robin vol.1’ (Morrison / Quitely)

Batman Beyond Return of the Joker

‘Batman: Year 100’ (Paul Pope)

Batman: Mask of the Phantasm

‘Batman: The Long Halloween’ (Loeb / Sale)

Batman: Year One

‘Batman: (Dixon/Moench)

Knightfall’ Batman Returns

‘Batman: A Death in the Family’ (Starlin / Aparo)

Batman: Dead End

‘Batman: Year One’ (Miller / Mazzucchelli)

Batman: The Dark Knight Returns, Part I

‘Batman: The Killing Joke’ (Moore / Bolland)

Batman (1989)

‘Batman: The Dark Knight Returns’ (Miller / Varley)

Batman Under The Red Hood

94


#filmcorner Priredio Andreja Kojanić

SERIJE

IGRICE

Batman 1966

Batman Returns (SNES)

The Batman

Batman Returns (Sega / Atari)

Justice League Unlimted

Adventures of Batman & Robin (SNES)

The New Adventures

Batman/Superman Gotham City Impostors (Multiplatform)

Batman: The Brave and the Bold

LEGO Batman (Multiplatform)

The New Batman Adventures

LEGO Batman 2: DC Super Heroes (Multiplatform)

Justice League

Arkham City Lockdown (Multiplatform)

Batman Beyond (a.k.a. Batman of the Arkham Asylum Future) (Multiplatform) Batman: The Animated Series

Arkham City (Multiplatform)

95


#comiczone

Pre četiri godine, svi ljubitelji devete umetnosti bili su jako skeptični kada se jednog četvrtka, nekako niotkuda, na kioscima pojavio Zagor. Opet sa numeracijom #1, i opet nova ekipa entuzijasta koja bi da oživi strip scenu u Srbiji. Svi su mislili da nova izdavačka kuća neće izdržati ni do dvocifrenog broja. A onda se desilo pravo čudo: pored Zagora, svakog četvrtka je i ostatak družine iz edicije Boneli redovno posećivao kioske. Ne samo da im to nije bilo dosta, već su krenuli i sa kolekcionarskim izdanjima Zagora i Dilan Doga, pa čak i izdavali po dva stripa na nedeljnom nivou. Danas se čini da je pronaći strip na kiosku sasvim normalna stvar, ali na početku 2008. godine, to i nije bilo baš tako. Jedan od glavnih krivaca što se danas veselimo svakom četvrtku jeste i Dušan Mladenović, glavni urednik strip edicije „Veseli četvrtak“, sa kojim smo popričali na temu devete umetnosti u Srbji: FS: Kako danas izgleda strip scena Srbije u odnosu na ono vreme kada ste rešili da je bilo dosta i da je vreme da se neke stvari pokrenu sa mrtve tačke? DM: Uh, ne preterujmo sa najavom, za početak. Ja sam samo silom prilika prvi među jednakima u našoj maloj redakciji. :) Promenila se situacija, definitivno. Mi smo za ove četiri i kusur godine objavili preko 400 različitih izdanja, što nam sad već deluje kao najnormalnija stvar. Maltene podjednako kao što je najnormalnije otići na kiosk i kupiti strip koji je izašao te nedelje. Oni čije pamćenje dobacuje dalje od pet godina unazad znaju da je tada sama priča o kupovini stripova na trafikama bila ili plod (jugo)nostalgičnih prizivanja uspomena ili naučno¬-fantastična priča sumanutog čoveka. Naravno, osim što su se kolekcionarima popunile police našim izdanjima, volim da mislim da je VČ privukao nove čitaoce, ali i podstakao neke ljude da se sami upuste u izdavaštvo, pa tako danas poznavaoci domaće strip scene u šali kažu da trenutno ima više

96

izdavača nego čitalaca... Nažalost, veliki deo izdavača koji danas funkcionišu nije u mogućnosti da radi tiraže veće od 500 ili 1000 primeraka svojih strip izdanja i da samim tim bude „konkurencija“ nama na kioscima. Što nikako nije dobro. Ali hajde, bar sa sigurnošću možemo da kažemo da strip scena postoji i da nije masovna halucinacija, jer šta god da jeste, sigurno se ne radi o nečem masovnom. FS: Sa kojim ste se sve problemima suočavali? DM: Lično, najveći problem sa kojim se i dalje borim je jutarnje gmizanje iz kreveta i odvlačenje na posao. Sa druge strane, radim verovatno najbolji ne-politički posao u zemlji i nemam nikakvo pravo da se bunim, zar ne? Problemi su enormni, očekivani, neočekivani, pritajeni, rešivi, nerešivi, depresivni i van svakog razuma. Ne bih da se ovo pretvori u naricanje nad tužnom sudbinom okruženja u kom smo se našli, ali stvarno ih ima neviđeno mnogo. I možda je bolje da čitaoci ne znaju za njih, jer postoji opasnost da im gorka istina pokvari ugođaj čitanja omiljenog štiva. Kad bih počeo da kukam o ekonomskom uređenju, mafijaškim sistemima, distributivnim problemima, dugovanjima, neuljudnosti, netoleranciji, nerazumevanju, bahatosti, amaterizmu, neobrazovanosti, nepismenosti, infantilnosti, plati koja kasni (a onda ti je još i smanje!), generalnom

neinteresovanju bilo koga za nešto što se zove strip, i ljudskoj gluposti, uopšte, to nas nikud ne bi odvelo, pa zato hajde da se bavimo isključivo rešavanjem problema kako koji nailazi, a ne da razmišljamo o njima. Radimo i vrebamo, i tražimo pravi put. FS: Za kojim junacima su ljubitelji stripa u Srbiji najviše patili? DM: Verovatno za Alanom Fordom, ali mi ne objavljujemo dogodovštine grupe TNT, pa nećemo da pričamo o tome. :) To je serijal koji je s razlogom u narodu postao više od stripa, ali verujem da nije zbog samog glavnog junaka dobio kultni status, već zbog prevoda i adaptacije pokojnog Briksija. Svejedno, činjenično stanje govori da je Zagor najpopularniji strip junak među Srbima, dakle mora biti da im je on najviše falio. Istina, tu su i Diznijevi stripovi, pa je možda najtačniji odgovor da su Miki Maus i ekipa bili oni za kojima su deca najviše patila. Setimo se samo onog terora pod nazivom „Oproštaj od Diznija“ koji se početkom devedesetih sprovodio nad omladinom i zbog kog su deca plakala, vrištala i odbijala da idu na spavanje. Zabavno je to koliko se danas među ljubiteljima stripa javlja fanatizam (koji je možda nastao upravo zbog tog dugog vremenskog perioda bez stripa na kioscima?), što najbolje vidimo po pismima koja dobijamo. Dakle, sad već možemo da apelujemo na Ministarstvo zdravlja da ne


#comiczone

dopusti da se ista situacija ponovi, jer nedostatak stripova očigledno pogubno utiče na zdravlje nacije. Recimo, u tim dopisima svaki drugi čitalac je ubeđen da: 1. On zna o stripu više od izdavača (čak i onda kad, npr, prizna da je strip otkrio tek kad je „Veseli četvrtak“ počeo sa radom); 2. On zna tačno šta bi „dobro išlo“ kod publike (iako kao potvrdu za tu proročku tvrdnju ima samo činjenicu da je video na internetu da to nešto postoji); 3. On zna bar još tri čoveka koji misle isto što i on, što samo po sebi njegovu teoriju čini vrhunskom istinom;

4. On zna da je izdavač zao, bezobrazan, gramziv, da ne radi posao „iz ljubavi“, već iz čiste bahate namere da dozida još jedan sprat na svojoj vili na Dedinju, kako bi tu posadio još jedan olimpijski bazen, da namerno neće da izdaje više od jednog stripa nedeljno i da je, pre svega, loše ljudsko biće.

„Bred Beron“, iako završen, nastaviće da živi kroz, takođe kolekcionarsku, „Specijal“ ediciju sa pričama od po 240 strana. Što je, iskreno, poražavajuće. Dešava se upravo ono što smo mislili da ćemo moći da izbegnemo: zarobljavanje stripa u male tiraže, dostupne samo najvećim ljubiteljima koji posećuju specijalizovane knjižare.

FS: Od novih junaka koje ste krenuli da izdajete, a koje do sada nismo imali prilike da čitamo, ko je stekao najviše fanova?

FS: Kako su čitaoci odreagovali na strip verzije sjajnih tekstova Franca Kafke, Viktor Iga i ostalih?

DM: Sad bih ja trebalo da kažem: „Sve je divno! Čitaoci su jedva dočekali da im se ponudi nešto novo, i da se ne insistira samo na reprintima starih serijala!“ Međutim, nije tako. Uopšte. Ispostavlja se da su novi junaci interesantni samo uskom krugu ljubitelja (tu se vraćamo na onu priču o 500 kolekcionara), a praksa je pokazala da se vremenom i taj krug rasipa. Konkretno, novi serijali „Bred Beron“ i „Dampir“ su flopnuli. „Dampira“ smo početkom ove godine morali da ugasimo kao kiosk ediciju na četrdesetom broju (toliko dugo se izguralo isključivo zbog naše sulude ideje da nešto novo može da prođe), a „Bred“ je, na radost svih, krajem avgusta doživeo svoj poslednji broj, doduše kao što su autori i zamislili, jer se radi o mini-serijalu. „Dampir“ će nastaviti svoj životni vek iduće godine, ipak u formi kolekcionarskog izdanja za tih 500 čitalaca (ili koju stotinu manje) koji su bili spremni da mu daju šansu, a

DM: Otvoriću dušu i na ovom pitanju. Čitaoci su odreagovali... onako. Ni tamo,

97


#comiczone ni ‘vamo. Prodao se određeni broj primeraka, ali još toliki nije. Izostale su bilo kakve reakcije, što može samo da znači da se nije svidelo ni ljudima koji su ih kupili. Možda je bila isuviše apstraktna pomisao da će to nekoga zanimati. Franc Kafka („U kažnjeničkoj koloniji“), Viktor Igo („Poslednji dan na smrt osuđenog“) i Edgar Alan Po („Ubistva u Ulici Morg“) u stripu? Pa ljudi neće da čitaju to ni u knjigama. Zanimljivo je da se Po prodao bolje od svojih drugara u nevolji, ali bizarno je to da je Ministarstvo kulture procenilo ova izdanja kao nedovoljno bitna da se nađu u bibliotekama. Toliko o svemu.

daci po krovovima, italijanski kolekcionari koji žele da imaju egzotična srpska izdanja u svojim kolekcijama, naši ljudi rasejani po svetu kojima znači da čitaju omiljeni strip na svom jeziku... Ima, doduše, i pretnji smrću, paljenjem redakcije, vožnjom kolima sa porno glumcem, ali i poziva na večeru iz jednog sela u Vojvodini. Ne javlja se mnogo devojaka, doduše. :(

FS: Posle izdavanja kolekcionarskih izdanja Zagora, Dilan Doga, Mister No-a i Teks Vilera, da li će čitaoci u Srbiji uskoro možda moći da očekuju i Martija u tom formatu?

DM: Dalo bi se diskutovati o tome koliko su popularni ti stripovi, ako se već stalo sa njihovim izdavanjem. Takođe, zavisi od toga da li pod skoro misliš da se scena skoro pa oporavila, ili da je nedavno oporavljena. ;) Svugde je ista situacija i svugde je kriza, bila ona ekonomska ili moralna. Sve je na staklenim nogama i može sutra da se sruši. Ne treba ništa uzimati zdravo za gotovo, to mora da nam bude jasno. Domaća strip scena je debelo u krizi čim postoji samo jedan, uslovno rečeno, veliki izdavač kao što smo mi i čim ne postoji veći izdavač koji finansira proizvodnju domaćih stripova. Mislim da je cela iduća godina (ako je bude, naravno:) prelomna i da će se tu događati velike stvari. Ili da će sve propasti. Buahahaha...

DM: Ne ove godine. A iduće neće ni biti (godine, je li), jer pričaju da nam predstoji smak sveta krajem ove. Šta smo uradili, uradili smo. :) FS: Koje su neke od najzanimljivih poruka podrške koje su stigle u redakciju? DM: Zvučaće kao fraza, ali svaka poruka podrške znači. Isto kao što svaki napad koji nije na mestu boli. Sve nam je simpatično i drago: razred jedne osnovne škole koji nam pošalje grupnu zahvalnicu, novopečeni roditelji koji fotografišu svoju bebu kako čita „Dilana Doga“, autor porno ilustracija koji svako malo pita da objavimo njegov strip, vojnici u rovovima, baš svi lu-

FS: U Hrvatskoj su nedavno ugasili neke jako popularne stripove, da li je opravdvana bojazan da skoro oporavljena strip scena u Srbiji može opet da zapadne u krizu?

FS: Dakle nema bojazni da jednog četvrtka odemo do trafike i ne nađemo novi broj omiljenih junaka?

DM: Nada umire poslednja. Ne može se reći da je situacija previše dobra. Recimo, ako se uporedi prodaja naših izdanja iz ove i iz naše prve godine, ljudi bi se zaprepastili koliko se zapravo na koži oseti kriza. Kad se uporedi koliko smo albuma izdali u našoj drugoj, a koliko u ovoj godini, ja se zaprepastim i rastužim. Imali smo tu veliku seču pre dve godine, kad smo usporili gomilu izdanja na tromesečni ritam. I ne, to nismo uradili zato što smo pakosni i volimo da nanosimo bol drugim ljudima, već zbog objektivnih tržišnih okolnosti. To je valjda svima jasno. Ne znam samo da li je jasno i onima koji u četvrtak kupe naš nov strip, skeniraju ga, i u petak već okače na forume, da svako može slobodno da skine. A posle, kad sve propadne, ti isti će možda kukati i kriviti nekog drugog za sve. FS: Pre neki dan se završio sajam knjiga, da li su vaši verni čitaoci i posetioci sajma doživeli neka iznenađenja po pitanju novih junaka i edicija?

Veseli Četvrtak Crew

98

DM: Opet, voleo bih da izletim sa super seksi prijavom o pet novih edicija, deset novih albuma, domaćim strip serijalom, novim kiosk edicijama, da kažem kako sam na minulom sajmu obelodanio dogovorenu italijansko srpsku koprodukciju filma „Dilan Dog u Beogradu“ i šta još sve ne. Ali bilo bi nepristojno da lažem. Na ovogodišnjem Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga ponudili smo publici nove brojeve naših kolekcionarskih edicija. Dakle, iz štampe su izašle nove knjige „Biblioteke ZAGOR“, „Biblioteke DILAN


#comiczone DOG“, „Biblioteke TEKS“ i „Biblioteke MISTER NO“. Plan je bio da se konačno pojavi i dugoočekivani strip album „Valkira“, nastavak mitološko nibelunškog epa „Zigfrid“ Aleksa Alisa, ali nas je štamparija izdala u poslednjem trenutku, a kako nismo hteli da rizikujemo mogućnost da usled brzine, trke, frke, panike nešto ne ispadne kako treba, bili smo primorani da odložimo to izdanje. Ne zadugo, sva sreća, jer ga očekujemo spremnog za prodaju

do kraja novembra. I na kraju, kao najdrži biser, privilegovani čitaoci su premijerno mogli da kupe četvrti broj naše kiosk edicije „Talični Tom“ u epizodi „Talični Tom protiv Pinkertona. Iz budućnosti nam je stigao i devetnaesti broj „Zagor Odabranih priča“, koji je u zvaničnu distribuciju otišao tek u novembru (kao i „Talični Tom“), i to je bilo to za ovaj put. Malo je to, viče neko iz gomile? Prijatelju, pa to je skoro 3000 strana stripa koje naša mala redakcija priprema u pauzi

između redovnih izdanja koja se na vreme pojavljuju svakog četvrtka. Treba imati malo obzira i biti realan. :) Na kraju, želeo bih da iskoristim ovaj deo za želje i pozdrave, i da pohvalim redakciju Frenzy Sparka na entuzijazmu, trudu i profesionalnosti koje ulažu u ovaj časopist. Hvala što ste posvetili prostor stripu, redovni smo čitaoci i uvek jedva čekamo sledeći broj! ;)

Razgovor vodio Miloš Raičević

99


#filmcorner

Fantasia (1940) je Disney-jeva dugometražna animirana “koncertna” filmska prekretnica. To je eksperimentalni film koji objedinjuje osam prekrasnih kompozicija klasične muzike sa opčinjavajućim, uzbudljivim i maštovitim umetnički koreografisanim animacijama. Sveobuhvatni okvir individualnih delova obuhvata oblasti kao što su praistorija, četiri godišnja doba, prirodu, pakao i raj, svetlost protiv tame i haos protiv reda, razigrane životinje, klasičnu mitologiju i legendu.

Fantasia (1940) je Disney-jeva dugometražna animirana “koncertna” filmska prekretnica. To je eksperimentalni film koji objedinjuje osam prekrasnih kompozicija klasične muzike sa opčinjavajućim, uzbudljivim i maštovitim umetnički koreografisanim animacijama. Sveobuhvatni okvir individualnih delova obuhvata oblasti kao što su praistorija, četiri godišnja doba, prirodu, pakao i raj, svetlost protiv tame i haos protiv reda, razigrane životinje, klasičnu mitologiju i legendu. Ova Disney-jeva produkcija u stvari je ambiciozni eksperiment pokušaja da se popularizuje klasična muzika, zbog povezivanja sa animacijom. Film je prvobitno trebao da se sastoji iz jednog segmenta sa čarobnjakovim pomoćnikom (“The Sorcerer’s Apprentice”), ali je onda proširen na punu antologiju kratkometražnih delova. Pomalo je bio i kontroverzan zbog prikazivanja kentaura golih grudi u segmentu posvećenom Pastoralnoj simfoniji, kao i zbog drugih stereotipnih rasnih opisa. (Na zahtev Hays Production Code-a, likovima su dodati cvetni grudnjaci nakon plivanja u potoku. Takođe, u kasnijim prikazivanjima filma, u segmentu Pastoralne simfonije, izbačena su dva crna Nubijca/kentaura koji su prisustvovali Bacchusovoj proslavi, zajedno sa tamnoputom ženkom kentaura sa upletenom kosom koja uglačava kopita bele ženke kentaura). Drugi delovi, poput “Ride Of the Valkyries”, “Swan of Tounela” i “Flight of the Bumlebee” su obrađeni, ali nikada u potpunosti animirani, usled čega nikada nisu pušteni u produkciju i uključeni u kasnija izdanja. Film se, sa troškovima produkcije većim od 2 miliona dolara (što je tada bilo otprilike četiri puta više za prosečan nean-

100

imirani film) u početku loše pokazao na box-office-u (delom zbog skupe instalacije “Fantasound” opreme za reprodukciju zvuka u bioskopima), ali se potom njegova popularnost povećala i njegov kultni status je bio osiguran kada su ga članovi narko kulture 60-ih usvojili kao omiljeno halucinogeno iskustvo kada je bio ponovno objavljen (zajedno sa drugim anti-kulturnim, head-tripping favoritima među kojima su se nalazili 2001: A Space Odyssey (1968), Easy Rider (1969), i ponovno objavljena Alice in Wonderland iz 1951. godine). Usled finansijskih poteškoća studija, njegovo sledeće izdanje, Dumbo (1941), bio je niskobudžetni film. Kasnih 60-ih, Fantasia je naišla na topao prijem, a nastavak nazvan Fantasia/2000 (1999) pojavio se kao widescreen IMAX atrakcija. Fantasia/2000 je bio prvi dugometražni animirani film objavljen u IMAX formatu. Film je ilustrovao sedam novih klasičnih dela: - Peta simfonija, Ludwiga van Beethovena, koja je predstavljena kao kompjuterski animiran deo sa drhtavim trouglovima/ leptirima, itd. - Rimski borovi, Ottorina Respighija, sa akrobatskim grbavim kitovima - Rapsodija u plavom, Georgea Gershwina - sivkasto-plavi deo inspirisan Al Hirschfeldovim crtežima ljudskih karaktera depresionističke ere. - Koncert za klavir br. 2, Dmitrija Shostakovicha koju prati kratka priča Hansa Christiana Andersena “The Steadfast Tin Soldier” o jednonogom vojniku-igrački koji oživljava kako bi spasao balerinu iz muzičke kutije od zlog klovna iz kutije. - Karneval životinja, Camille Saint-Saën-

sa sa jatom flamingosa koji se igraju sa jojoom - Repriza Čarobnjakovog pomoćnika, Paula Dukasa iz originalnog filma - Raskoš i ceremonija, Edwarda Elgara propraćena pričom o Nojevoj arki, sa Pajom Patkom kao pomoćnikom - Završna verzija Žar-ptice Igora Stravinskog iz 1919, o smrti (od strane vulkana) i prolećnog ponovnog rođenja (potpomognutog magičnim vilenjakom) šume

Varijacija na ovaj tip filma bio je Disneyjev “nezvanični” nastavak Make Mine Music (1946), njegov osmi dugometražni animirani film koja je klasičnu muziku zamenila pop muzikom. Dva njegova najpoznatija segmenta (od deset) su Prokofiev “Petar i vuk” (u naraciji Sterlinga Hollowaya) i “Casey at the Bat”. Još jedan od segmenata, “Blue Bayou”, originalno je postavljen za Debussyjevu “Claire de Lune” i trebalo je da bude uključen u Fantasiu, ali je bio izbačen zbog dužine. Postoje bar dve satire na Fantasiu: (1) A Corny Concerto, Warner Bros-a (1943), sa Elmerom Davežom koji imitira Deems Taylor na taj način predstavljajući kratkometražne animirane filmove (Priče iz Bečke šume i Plavi Dunav), i (2) Allegro non Troppo (1977) Bruna Bozzeta sa šest poznatih muzičkih dela vizualizovanih live-action pričom i animacijom (Debussyjev “Prelude a l’apres-midi d’un faune”, Dvorakov “Slovenski ples”, Ravelov “Bolero”, Sibeliusov “Valse Triste”, Vivaldijev “Koncert u C-duru” i “Žar-ptica” Stravinskog).

Izvor: HAPPYNOVISAD


#filmcorner

101


#techiespark

priredio: Andreja Kojanić

OMG, RAZR!

Motorola je predstavila RAZR i, Android 4.0 smartfon baziran na Intel Medfield Atom procesoru na 2GHz. (Iako su iz Texas Instruments tek pre koju nedelju najavili da njihovi procesori napuštaju tržište mobilnih uređaja, izgleda se to već dešava...) Procesor je sa jednim jezgrom, ali koristi hyperthreading. Od ostalih karakteristika, tu su

16GB RAMa, 8GB interne memorije, microSD slot, kamera od 8Mpix i od-ivice-do-ivice ekran u sada već tradicionalnom Motorola stilu od 4.3 cola (ili inča, ako baš insistirate), rezolucije 960×540, kod koga se Motorola ponovo odlučila za Super Amoled Advanced tehnologiju, karakterističnu i za ostatak RAZR serije.

102


WIKIPEDIA 2 EPUB Među postojeće mogućnosti izvoženja članaka Vikipedije, konačno je dodat i svima omiljeni eBook format.

#techiespark

Sve što treba da uradite je da kliknete na Print/ export link na sekciji sa leve strane određenog članka, odnosno штампање/ извоз ukoliko operišete na Википедији. Odatle, odabirom Create a Book iliti Направи књигу, otvarate stranu koja objašnjava princip funkcionisanja Book Creator (Креатор књига) modula. U suštini, aktiviranjem modula na zeleno dugme (Start Book Creator /

Photo Credit: IBN Live

Na tržištu gde i dalje vladaju arhaični NOKIA telefoni Početkom septembra, Nokia je najavila dva nova telefona na Windows Phone 8 platformi. Slabiji, Lumia 820, ima ClearBlack OLED ekran od 4,3 „cola“ rezolucije 800×480. Ukoliko niste upoznati sa istim, ClearBlack displeje (CBD) je Nokia kreirala da eliminišu refleksiju, uvođenjem dodatnog polarizovanog sloja između touch-panela i ekrana. Od ostalih karakteristika, ovu „malu“ Lumiu odlikuju i dual-core procesor na 1.5GHz, 1GB RAMa, 8GB hard diska i kamera od 8 Mpix. Na policama će se naći negde krajem ove godine. Drugi telefon iz paketa je Lumia 920, perjanica ove serije. Ona, nažalost, nema OLED ekran, ali ima jako dobar LCD: 4.5 inčni WXGA rezolucije 1280×768.

Покрени књиговезницу), Vikipedija Vas vraća na prethodno pregledanu stranicu, iznad koje postavlja „uramljeni“ Book Creator sa svim pripadajućim kontrolama, pa tako možete kliknuti na Add this page to your book / Додај ову страну у своју књигу i nastaviti sa pretragom Vikipedije kako biste u Vašu eKnjigu dodali još koje poglavlje na isti način. U trenutku kada ste završili sa dodavanjem

članaka, kliknućete na Show Book / Покажи књигу, gde možete preudrediti raspored poglavlja, obrisati nepotrebne, i konačno, u Download/ Преузимање segmentu (dole desno) iz padajućeg Format menija odabrati onaj koji Vam najbolje odgovara. Et voilà, Vaša lična Minipedija! Ukoliko smo bili konfuzni u objašnjenju, klikom na ovaj link vodimo Vas na stranu Vikipedijinog video uputstva za rad. :)

NOKIA NIJE UMRLA, A KAD CE NE ZNAMO

Ako je verovati Nokia timu, ovaj LCD je 25% svetliji od bilo kog drugog na tržištu, takođe i najbrži kojeg je Nokia do sada izbacila na svojim smartfonima. Od

jačih strana tu su i dual-core procesor na 1.5GHz i PureView kamera od 8Mpix sa hardverskom stabilizacijom i dobrim

performansama pri lošem osvetljenju. Posle nokauta u vidu sudske presude protiv Samsunga, a u korist Apple-a, Android je prilično uzdrman, pokazivao to Google ili ne. Nokia, tesno sarađujući isključivo sa Microsoftom koji ima sporazum o „imunitetu patenata“ sa Apple-om, smatrala je da je upravo to trenutak da se „ukliza“ na smartfon tržište. Ono što je zabrinjavajuće je da je Wall Street odmerio ova dva nova aparata obaranjem cene akcija Nokie za „skromnih“ 10%. Da li je ovo dramski zaplet pred veliki povratak kome se Nokia nadala, ili još jedan omašen zicer?

103


#curiousmind

UTICAJ ALISTERA KROULIJA NA DRUŠTVENO TKIVO XX VEKA OGLEDA SE U TOME ŠTO ON PREDSTAVLJA SVEZ DAH SLOBODNOG DUHA, U DRUŠTVU OKRENUTOM MATERIJALIZMU I RATNIM SUKOBIMA TOG DOBA. DELOVANJEM SKRECE PAZNJU NA NEKE DRUGE ASPEKTE LJUDSKOG BICA, MALO DALJE I DUBLJE POZICIONIRANE. Ljudi su bića sklona masovnim histerijama. Dovoljno je svega par reči i malo neupućenosti da se stvori fama oko bilo čega, pa tako i oko likova i dela ljudi koji svojim intelektom uveliko prevazilaze nivo običnih smrtnika. Potrebno je samo da se udobno zavalimo i da žuta dnevna štampa odradi posao za nas. Na nama je da poverujemo u priču, pod uslovom, naravno, da nemamo nikakvih znatiželja da sami saznamo i istražimo malo više o temi o kojoj bismo voleli da diskutujemo. Tom istom formulom dobili smo najuvrnutijeg čoveka na svetu. Često opisivan kao hedonista, biseksualac, eksperimentator sa drogama i veliki kritičar društva. Bio je ekspoze jednog vida libertinizma zasnovanog na formuli Čini šta ti je volja. Neretko prozivan i najvećim zlikovcem i često optuživan za najrazličitija (ne)dela, satanizam, ubistva, optuživan od nedovoljno upućenih u učenja i filozofiju po kojoj je živeo – govorimo, naravno, o Alisteru Krouliju (Aleister Crawley, 12.10.1875 - 1.12.1947). Jer, kada je o njemu reč, čini mi se da danas, uglavnom, postoje dva tipa ljudi. Jedni ga momentalno oboje u crno i svaki svoj dalji stav baziraju na neproverenim pretpostavkama, a drugi imaju tendenciju da ga uzdižu na nivo božanstva, klanjajući se svakom njegovom potezu. Svakako, u oba slučaja radi se o ekstremima. Iz ličnog iskustva čini mi se da je relativno mali broj onih koji lik Alistera Kroulija sagledavaju na jedan, da tako kažem, normalan, analitički način. Njegov lik i delo suviše su dugo trpeli pogrešno tumačenje i satanizaciju od strane dezinformisanih biografa i vreme je

104

da se stvari postave na svoje mesto. Ovde bih voleo da vam ispričam priču o Krouliju, čoveku čiji um tek s vremenom počinjemo da posmatramo u pravom svetlu. Edward Alexander Crowley, pre svega, važi za jednog od najvećih poznavalaca okultnih nauka i misticizma, ali on je i književnik, šahista i pasionirani planinar. Za njegovo rano okretanje duhovnosti zaslužna je porodična klima iz koje je potekao, kao i strogo vaspitanje koje mu je, najverovatnije, podarilo čeličnu volju, po kojoj je za života bio itekako poznat. Njegov otac, Edvard, bio je inženjer koji nikada nije radio u struci, već je svoje ispunjenje pronašao u ulozi sveštenika hrišćanske sekte Plimutska braća (The Plymouth Brethren). Ta činjenica automatski je značila da će detinjstvo Kroulija u dobroj meri biti obojeno verskim fanatizmom, koji ova sekta propagira. Gubitak oca, s otprilike osam godina, bila je jedna od značajnijih prekretnica u životu mladog Kroulija, jer je na oca gledao s velikim poštovanjem i divljenjem. A s obzirom na to da je njegov otac bio i vlasnik pivare, porodica je od zaostavštine bila finansijski dobro obezbeđena, te su vrata obrazovanja i manje-više lagodnog života bila otvorena. Kako to obično biva, mešanje verskog fanatizma s mladim i živahnim dečačkim umom, obično zna da ostavi mladića nedovoljno iživljenim. Od najranije mladosti važio je za problematično dete, što je dovelo do toga da kao učenik biva izbacivan iz više škola, upravo zbog nedoličnog ponašanja. Takav razvoj događaja ubrzo je doveo i do njegove lične pobune protiv

hrišćanskog verskog ustrojstva, pod čijom senkom je bio vaspitavan tokom čitavog detinjstva. U periodu upisa na Triniti koledž (Trinity College, Cambridge), menja svoje ime u Alister i ujedno počinje s ispoljavanjem brojnih interesovanja, među kojima je i sklonost ka pisanju poezije i šahu. Ostalo je zabeleženo da je na prvoj godini studija uspeo da pobedi i predsednika šahovskog društva na koledžu. Takođe, u tom periodu počinje i njegovo zanimanje za misticizam i okultno. Pravac u kome će, u narednim godinama, iskazati svoj mentalni vrhunac. Može se reći da je jedno određeno delo ostavilo poseban trag na Alistera Kroulija, usmerivši ga čvrsto ka okultnim naukama. Radi se o knjizi Karla Ekartshauzena Oblak nad svetilištem (The Cloud Upon the Sanctuary, Karl Eckartshausen), koja govori o tajnom bratstvu koje bdi nad razvojem čovečanstva. Od tog momenta njegov cilj je isključivo bio ulaz u jedno od tih društava okrenutih tajnim učenjima istoka. Tih godina, za vreme studija i brojnih poznanstava, dolazi u kontakt i sa Džordžom Sesilom Džonsom (George Cecil Jones), članom okultnog društva Zlatna Zora (Hermetic Order of the Golden Dawn), tajnog reda nastalog krajem XIX i početkom XX veka. Preko tog poznanstva i sam je stupio u društvo Zlatna Zora. Taj red je, s punim pravom, predstavljao simbol renesanse mističnih učenja i razvoja zapadnog hermetizma s početka XX veka. Društvo je osnovano od strane trojice poznatih rozenkrojcera i bilo je zatvorenog tipa. Važilo je za elitnu okultnu ustanovu viktorijanskog Londona. U osno-


#curiousmind

105


#curiousmind Kabala Kabala je drevno jevrejsko ezoterijsko učenje koje se oslanja na dublje tumačenje Tore. Prenosila se isključivo usmenim putem sve do III veka, kada je napisana Sefer Jecira (Knjiga Sazdanja), koja tumači stvaranje sveta putem mistične simbolike deset sefirota Drveta života i dvadeset dva slova hebrejskog pisma. Dalji razvoj kabale kao učenja nastavlja se u španskoj jevrejskoj zajednici, gde u XII veku nastaje delo Zohar (Knjiga Sjaja), koje tumači mističnu stranu Tore (Mojsijevo petoknjižje) i tada se prvi put jasno definiše glif Drveta života, kao centralnog simbola kabale. Kabala kasnije postaje temelj zapadnog misticizma i hermetizma, zaslugom brojnih poznavalaca ove oblasti koji se koriste simbolom Drveta kao sredstvom direktne i praktične komunikacije. Sa njima prestaje uloga kabale kao tajnoga učenja i počinje nova era shvatanja kabalističke doktrine kao snažnog psihičkog pokretača, motora unutrašnjeg razvoja čoveka, donekle oslobođena religijske pozadine, u zavisnosti od tumačenja. Zahvaljujući brojnim društvima, pre svih Zlatnoj Zori i ljudima koji su se tu okupili, krajem XIX i početkom XX veka dešava se renesansa mističnog stvaralaštva na području Evrope. Kroz takvu formu inicijat je imao instrumente za rad na sebi, odnosno smernice duž puta lične samospoznaje. Kamen temeljac za ostvarenje Velikog dela, čemu svaki adept teži. Od poznatih članova ZZ, svakako treba pomenuti Vilijema Batlera Jejtsa (William Butler Yeats), pisca i dramaturga, Gustava Mejrinka (Gustav Meyrink), austrijskog pisca, dramaturga i prevodioca, Florens Far (Florence Farr), britansku glumicu, režiserku i kompozitorku. Cilj bavljenja okultizmom, pre svega, ogleda se u samospoznaji dubljih aspekata ljudskog bića i ovladavanju njima. vi Zlatne Zore nalazila se kabala, odnosno jevrejski misticizam. Tako Alister Krouli započinje svoj najplodniji i najdinamičniji period života. Ulaskom u Zlatnu Zoru biva iniciran u tzv. Spoljni red. On tada dobija svoje prvo od mnogih magijskih imena - Perdurabo, što u prevodu znači Izdržaću do kraja. Ubrzo po inicijaciji usledio je poziv od jednog od istaknutijih članova reda da započne sa njim saradnju. Tako Alan Benet (Allan Bennett) postaje njegov tutor i učitelj, sa kojim je jedno vreme i živeo, sve do Alanovog odlaska na Cejlon i posvećivanja budizmu. Rad njih dvojice se uglavnom

106

temeljio na izučavanju tehnika ceremonijalne magije i upotrebe droga u okultnim radovima. Kasnije je i sam Krouli napisao knjigu na temu upotrebe droga pod nazivom Dnevnik uživaoca droge. Danas često Alistera omalovažavaju upravo zbog upotrebe opojnih sredstava, ali jedan od osnovnih razloga za detaljnije upuštanje u svet droge bio je i taj da je njemu ona bila prepisivana medicinski, kao lek, u terapeutske svrhe. – što je u to toba bilo apsolutno legalno, iako je u tom periodu razvio heroinsku zavisnost. Za života je bolovao od astme i težeg oblika bronhitisa, da bi, na kraju, i svoj život okončao usled komplikacija respiratornog sistema. Kroulijev put i napredak kroz ZZ je bio neverovatno brz i uspešan. Iako je početkom 1898. godine tek bio iniciran u red, do maja iste godine uzdiže se do ranga Filozofus, čime je prevazišao tzv. Spoljni red unutar ZZ. U Parizu 1900. godine biva uzdignut u stepen Adeptus Minor, u okviru Unutrašnjeg reda (Inner Order) i to od strane jednog od osnivača Zlatne Zore, MekGregora Metersa (Samuel Liddell MacGregor Mathers), sa kojim je bio u prijateljskom odnosu tih godina. Poslednji, Treći red, završavao se stepenom Ipsissimus. Takvom ubrzanom razvoju događaja par činjenica je išlo na ruku. Prvenstveno se mora reći da je sam Alister važio za nekoga ko je imao izuzetan dar za okultizam i misticizam, te u kombinaciji s inteligencijom koja ga je krasila, imao je otvoren put ka munjevitom napretku u hijerarhiji

reda. Takođe, razvio je i blizak odnos sa samim Metersom što je ceo proces dodatno ubrzalo. S druge strane, te godine su važile za period rasula i krize u ZZ. Došlo je do problema jer se većina članova pobunila protiv autokratije samog Metersa, zahtevajući promene unutar reda, kao i na samom vrhu. U tim prvim momentima tzv. pobune, Krouli nije bio na strani pobunjenih. Međutim, ubrzo se ispostavilo da ni prijateljstvo dvojice magova neće dugo potrajati. Burno su se razišli Meters i Krouli. Jedan od glavnih razloga za svađu je objavljivanje tajni i rituala ZZ od strane Kroulija. Postoje mnoge priče da je između njih dvojice besneo svojevrsni magijski rat. Čak se išlo dotle da je Krouli optuživan za smrt Metersa, koji je umro od gripa. Ipak, u vihoru sukoba unutar samog reda i sam Krouli biva izbačen. Duboko pogođen krizom unutar ZZ, on naredne dve godine provodi lutajući od Nju Jorka do Meksika, potom preko Tihog okeana do Japana, te dalje sve do Kine i Cejlona, gde se susreo i sa svojim starim prijateljem i mentorom Alanom Benetom. Tokom putovanja intenzivno je praktikovao zlatnozorske tehnike, ali i pridodavao neka nova znanja do kojih je, tokom te dvogodišnje avanture, dolazio. Takođe, dok se nalazio u Aziji posvetio se nakratko i planinarenju, pokušašvši da osvoji vrh K-2 na Himalajima. U tome nije uspeo, sprečen malarijom i gripom, od čega je oboleo dobar deo ekspedicije. Uspeli su da se popnu do 6.000 metara, pre definitivnog odustajanja. U London se vraća 1903. godine, osnovavši svoju izdavačku kuću. Ubrzo upoznaje Rouz Keli (Rose Kelly), sa kojom stupa u brak već nakon nekoliko nedelja veze. Često se navodi da je glavni razlog

Alister Krouli u uniformi Zlatne Zore


#curiousmind

njegove fascinacije s Rouz bila činjenica da je ona bila izuzetan spiritistički medijum, a to je okultnom umu Kroulija bilo više nego dovoljno da sa njom stupi u bliži odnos, a potom i u brak. Taj momenat je možda i najvažniji u okultnom radu Alistera Kroulija, jer samo godinu dana kasnije objavljuje Knjigu Zakona (Book of the Law, Liber Al vel Legis). To delo predstavlja kamen temeljac njegove doktrine u nastanku. Delo nastaje za vreme posete Egiptu, u Kairu, kada je Rouz ispoljila do maksimuma svoje medijumske sposobnosti. Nejasno je da li je Krouli na neki način učestvovao u izazivanju izmenjenog stanja svesti kod Rouz, ili se to desilo spontano, ali prema svedočenju samog Kroulija, ona je u više navrata ispoljila promene stanja svesti

i mentalne percepcije, stalno tvrdeći, u nekom polu transu, da ga neko očekuje. Pisao je u svom dnevniku da ga je dodatno zbunjivalo to što je ona u tim trenucima govorila stvari koje nikako nije mogla da zna, niti čuje od bilo koga. Tako dolazi do diktiranja Knjige Zakona od strane entiteta nazvanog Ajvaz (Aiwass), u trajanju od po sat vremena, u rasponu od tri dana, 8. 9. i 10. aprila, 1904. godine. Knjigom Zakona objavljuje se nastupanje novog eona, eona Horusa, koji smenjuje dotadašnji eon Ozirisa. Time Alister uspostavlja svoju doktrinu Teleme (Thelema). Jedna od prepoznatljivijih formula koja se odnosi na nastupajući novi eon je uveliko poznata reč abrakadabra (abracadabra), koju svi mi imamo u glavi, najčešće iz

Čini šta ti je volja i to neka je jedini zakon Prvo i osnovno pravilo Teleme glasi “Čini šta ti je Volja i to neka je jedini zakon”. I upravo se ova parola uzima na nož, jer često se tvrdi da tom porukom poziva na opštu anarhiju. Ipak, poruka je mnogo dublja. Jer volja ovde označava čovekovu istinsku, uzvišenu Volju. Tada nema anarhije i haosa, na koje aludiraju nedovoljno upućeni. Drugo pravilo glasi Ljubav je zakon, ljubav pod voljom (Love is the law, love under will). Ovde se na ljubav gleda kao na uniju dve različitosti, dva kraja spektra, stapanje dve krajnosti, dva polariteta. Njihovo usklađivanje je ključ prosvetljenja, koje se postiže kada se kontroliše aparatom Volje. Zato nema jasno definisanih pravila između dobra i zla, već su oba principa samo dve krajnosti. Rečima našeg dualnog sveta - zlo se pre krije u krajnostima, disbalansu, dok dobrim možemo nazvati ekvilibrijum i ravnotežu dva suprotna, a opet ista, pola. Samim tim, radi spoznaje ovih principa, okultista mora iskusiti obe strane medalje.

crtanih filmova, kojom se direktno aludira na magiju. Naravno, ne slučajno. Ta reč potiče iz aramejskog jezika, koji je danas, maltene, potpuno iščezao. U direktnom prevodu znači – stvorio sam svojim rečima, ibra k’dibra (‫)ארבא ארבדכ‬. Ipak, u svetlu svoje novoeonske filozofije Krouli je koristio reč abrahadabra, zamenivši C u H, aludirajući na princip eona Horusa, ali podsećajući i na jedan od rituala. Drugi, još dublji, razlog za slovnu promenu krije se u čitanju reči po sistemu gematrije, odnosno numeričkim vrednostima slova. Svako slovo nosi određenu brojčanu vrednost. Tako, korišćenjem slova H, vrednost formule abrahadabra iznosi 418. Inače, taj broj se često javlja u Kroulijevoj Telemi, simbolizujući novo doba, i pored broja 93 predstavlja osnovu misterija Teleme. Abrahadabra takođe označava Reč dvostruke moći, sjedinjujući mikro i makro kosmos, kroz simboliku pentagrama i heksagrama, čoveka i svemira. Čovek kao svemir u malom. Takođe, istim sistemom zamene služio se i pri kovanici magika (magick), koju daleko češće koristi, umesto reči magija. Korišćenjem gematrije, svaka reč dobija jedan potpuno drugi i dublji smisao, skriven od profanih čitalaca. Čak se radi skrivanja određenog znanja i simbolike pribegava i namernim greškama pri pisanju određenih knjiga, čime bi se znanje štitilo od neiniciranih pojedinaca u tajna znanja. Jevrejski rabini često su se time koristili, kada govorimo o pisanoj kabali.

107


#curiousmind

OTO logo Osim svoje uloge u ZZ, Alister Krouli ostavio je neizbrisiv trag i u gnostičkom redu Ordo Templi Orientis (OTO). OTO je osnovan oko 1895. godine u Nemačkoj ili Austriji (nije do kraja razjašnjeno), od strane industrijalca i visoko rangiranog masona Karla Kelnera (Carl Kellner). Dalji uspon reda dešava se sa Teodorom Rojsom (Theodor Reuss), naslednikom Kelnera na čelu OTO-a. Pri susretu sa Kroulijem, Rojs biva fasciniran njegovom pojavom i ubrzo ga, 1922. godine, određuje kao sopstvenog naslednika na čelu reda, proglasivši ga za Vrhovnog i Svetog Kralja za sve zemlje engleskog govornog područja. Takođe, Rojs za predstavnike Reda ovlašćuje Papusa u Francuskoj i Rudolfa Štajnera u Berlinu. Godine 1922. godine Krouli postaje poglavar organizacije, nakon Rojsovog povlačenja zbog zdravstvenih problema, i proglašava Ordo Templi Orientis misionarskom organizacijom Novog Eona, novog vremena. Tako Alister u OTO uvodi svoju doktrinu i filozofiju baziranu na njegovom ličnom radu i iskustvima. OTO je podučavao seksualnu magiju, te je Krouli to iskoristio kao idealan agens za objavu zakona Teleme. Iako je seksualna magija čuvana kao tajna viših stepenova, ona je pre stvar ličnog postignuća. Iz tog razloga je apsolutno besmisleno opisivati taj metod, ne zbog toga što je tajna, već samo zato što je njegova uspešna primena zahteva sposobnost koncetracije uma i snažnu vizuelizaciju, a to su darovi koji se retko pronalaze kod prosečne osobe. Telema tada ulazi na velika vrata i od tada zauvek biva povezivana s OTO-m. Međutim, glavni talas popularizacije uslediće dosta posle smrti Alistera

108

Kroulija, tokom 70-ih i 80-ih godina XX veka. Red je po ustrojstvu blizak klasičnim masonskim ložama, usvojivši određne masonske obrede. Bavljenje magikom predstavlja umetnost i znanje u jednom. Osnova svih rituala su arhetipovi i vibratorni zazivi božijih imena, čime se dubinski podsvesni sadržaji menjaju u cilju postizanju željenog mentalnog stanja, promene svesti. Korišćenje simbola i arhetipova utemeljenih u kolektivnoj svesti daju mogućnost snažnog delovanja na objektivnu stvarnost. Svaki ritual ima pripremnu fazu, zatim fazu čišćenja, ritual priziva, misu i pričest. Takođe, neki od moćnijih instrumenata za postizanje tog cilja su i psihoaktivne supstance ali i sam seksualni čin, koji pravilnim doziranjem dovodi do sličnog učinka kao pri korišćenju opojnih droga. Ritualni seksualni čin uglavnom je karakterističan za više stepene unutar reda. Tu treba spomenuti Alisterovo seksualno opredeljenje, za koje se može reći da je idealno u odnosu na ono čime se bavi i čemu teži. Sebe deklariše kao panseksualca, što predstavlja neku vrstu omniseksualnosti, odnosno privlačnosti prema oba pola i ostalim međuvarijacijama. Više se odnosi na sklonost ka samoj ličnosti, nego prema polu osobe. Često je tvrdio da je pol nebitan. Krouli je mrzeo podelu između religije i seksualnosti, koju je nametnulo širenje hrišćanstva, a koje je suštinski seksualno negativno, pojavivši se pobednički nakon gašenja paganskih religija. On se gnušao te podele i obavezao se na ponovno ujedinjenje ova dva principa kroz jedan veličanstveni ritual. Imao je na umu vid obožavanja koje bi se korenilo u čovekovim najdubljim biološkim i spiritualnim potrebama. „Seksualni čin je svetinja volje i svako njegovo profanisanje je veliki zločin“ - isticao je Krouli. U drugoj polovini dvadesetih godina XX veka, Krouli je živeo u Sjedinjenim Državama i tu je sreo još jednog mladog čoveka koji je kasnije postao jedna od najuticajnijih osoba u svetu zapadnog hermetizma. Njemu se 1928. godine kao sekretar priključio Izrael Regardi (Israel Regardie), koji je s njim proveo naredne četiri godine. Regardi je posle 1932. kada se razišao sa Kroulijem i krenuo sopstvenim putem, ostavio neizbrisiv trag koji su sledile generacije magičara, kako telemita tako i onih koji su radili u tradiciji Zlatne Zore, u kojoj je Regardi igrao aktivnu ulogu do svojih poslednjih dana. Najpoznatije delo Regardija je „The Golden Dawn: The Original Account of the Teachings, Rites & Ceremonies of the Hermetic Order“, u kome daje detaljnu analizu okultnog pokreta ovekovečenog kroz delovanje

Alister Krouli prilikom jedne od njegovih poseta Cejlonu Zlatne Zore i njenih članova. Paradoksalno je da je Alister duboko zamerio Izraelu na objavljivanju tajnih spisa, iako je u prošlosti to isto i Krouli učinio, kada je time doveo do svađe i prekida saradnje sa Metersom. Još jedan od redova koji su obeležili okultni preporod s početka XX veka, a u kome je Krouli imao – ponovo – ključnu ulogu je svakako i Argenteum Astrum (Srebrna Zvezda), red koji je on lično osnovao 1907. godine. Moto reda je: Metodom nauke postići cilj religije, a Knjiga zakona predstavlja temelj učenja. Zanimljiva je činjenica da iako ne pripada OTO, OTO smatra Argenteum Astrum svojim bliskim saveznikom, sestrinskim redom. Rad unutar AA se razlikuje od sličnih okultnih društava koja su do tada postojala, prvenstveno po tome što je prednost data samostalnom radu pre nego grupnom, uz obavezno savetovanje i nadgledanje od strane izabranog tutora. Osim toga, unutrašnja organizacija umnogome podseća na Zlatnu Zoru. Sastoji se od jedanaest stepena podeljenih u tri odvojena reda, unutar same AA. Prvi u hijerarhiji je red Zlatne Zore (Golden

Kroulijev jednopotezni heksagram, simbol njegove doktrine


#curiousmind

Alister Krouli tokom rituala Dawn), zatim Ruže i Krsta (Rose-Cross), te Srebrne Zvezde (Silver Star). Svaki od stepenova korespondira s jednom od sefirota kabalističkog Drveta života. Jedan od poznatijih članova AA je svakako i Ostin Osman Sper (Austin Osman Spare), poznati engleski umetnik. Takođe, ovaj red i danas važi za ekskluzivniji od svih ostalih na polju okultizma, a koji su i dalje u funkciji i aktivni. U vreme osnivanja AA, Alister započinje i s izdavanjem časopisa „The Equinox“, koji je izlazio dva puta godišnje. Ovaj časopis važio je, ali i dalje važi, za jedan od najboljih i najprestižnijih na temu okultizma, misticizma, umetnosti i fikcije u XX veku. Takođe, časopis je bio i zvanični organ AA. Poslednje izdanje objavljeno je 1998. godine. „The Equinox“, kao i druge knjige koje je Alister Krouli izdavao, krasio je vrhunski povez i kvalitet štampe. Veliki deo svog bogatstva i zaostavštine potrošio je upravo na ta raskošna štampana izdanja, na kojima ni najmanje nije štedeo i čija vrednost danas u nekim antikvarnicama u svetu (Weiser Antiquarian Books) prelazi i nekoliko hiljada dolara po komadu, a predstavljaju prave raritete posebne istorijske vrednosti. U periodu osnivanja svog okultnog reda – te iste godine – upoznaje i Viktora Nojburga (Victor Neuburg), tada

mladog engleskog pisca i pesnika. Poznanstvo s Nojburgom ostalo je zabeleženo prvenstveno po njihovoj pustinjskoj avanturi i operacijama sa enohijanskom magijom i Etirima, koje su zajedno izveli i koja je obeležila Kroulijev famozni prelazak preko tzv. Bezdana i sukob sa demonom Horonzonom. Taj ritual imao je za cilj susret sa sopstvenom Senkom i konačnom anihilacijom ega. Idealna prilika da se za sva vremena suoči sa samim sobom i sa svim mogućim sadržajima sopstvene psihe, koji su mu do tada izmicali kontroli. Ceo događaj je umnogome podsećao na rad poznatog dvojca od pre tri veka, Džona Dija i Edvarda Kelija i na njihovo eksperimentisanje sa enohijanskim sistemom magije. Iskustvo u severnoj Africi je, nesumnjivo, imalo strahovito snažan uticaj na celokupan tok Kroulijevog daljeg života. Jedan od prvih rezultata ovog poduhvata ogledao se u tome da je sada bio spreman da ozbiljno prihvati već postignuti stepen Magistar templi, Trećeg reda. Jedan od poslednjih velikih koraka koje je načinio u svetu okultizma pripisuje se periodu rada u Opatiji Teleme (Abbey of Thelema) 1920. godine, gde je uspostavio hram svoje okultne doktrine. Opatija se nalazila u Italiji, u Čefaluu (Cefalù) na Siciliji, u blizini Palerma. Život u Čefaluu obeležila

su pravila strogo propisana tumačenjem Kroulijeve Knjige zakona. Tu je sa svojim sledbenicima, bukvalno, živeo svoju viziju života i duhovnosti, mada su retki uspevali da ga prate u zacrtanim ciljevima. Četrdesete godine obeležene su Drugim svetskim ratom. Tada se posle puno godina Krouli vratio u Englesku i nastanio najpre na Pikadiliju, a zatim 1945. prešao u Hejstings. U to vreme vodio je prepisku koja je finalno uobličena u knjigu objavljenu pod imenom „Magika bez suza“, ali ne za njegovog života. Pre toga, 1944. objavljena je Knjiga Tota (The Book of Thoth), s novodizajniranim špilom tarota na kome je sa Fridom Haris (Freida Harris) počeo da radi još 1938. Danas taj špil karata predstavlja jedan od najkorišćenijih skupova simbola. Iz svega navedenog, mediji nikada nisu propuštali priliku da pišu o Krouliju u negativnom kontekstu i pozivajući na uzbunu, zahtevajući da se preduzme sve kako se nešto slično ne bi ponovilo u budućnosti. Čest primer zloupotrebe lika i dela Kroulija oslikava se u tome da je opisivan kao ubica, koji čak ne preza ni od žrtvovanja ljudi. Ipak, dovoljno je samo malo razumevanja njegove filozofije da bi se shvatilo da kada govori o žrtvama, tu se pre svega misli na metode seksualne magike i masturbaciju. To su te velike i strašne žrtve koje je položio na oltar bogovima novog eona. Mimo okultnih krugova, njegov uticaj je fascinantan kada se pogleda u širem kontekstu. Tu se prvenstveno misli na niz društvenih promena koje će kasnije, tokom 60-ih godina, prerasti u Kontrakulturni i New Age pokret, s glavnim uporištem u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji. Uticaj tih društvenih promena najbolje se osećao u muzici tog doba, alternativnom

Poenta njegove misli i dela je da svako od nas kroz rad na sebi treba da probudi uspavane potencijale, osvesti mogućnosti sopstvenog uma i ovlada materijom za svog života. Da uzdigne sopstvenu svest, jer svaki čovek i svaka žena je Zvezda.

109


#curiousmind

Sa ženom Rouz i ćerkom Nuit filmu, kao i u propagiranju korišćenja psihoaktivnih supstanci. Ipak, najveći uticaj prisutan je u muzici tog vremena, jer su razni muzički velikani stvarali bezvremena dela pod uticajem figure Alistera Kroulija. Da je živeo nekoliko desetina godina kasnije, Krouli bi, verovatno, postao pop zvezda. Bitlsi su ga na omotu albuma „Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band“ stavili među najslavnije ličnosti prošlog veka. Takođe, Ozi Ozborn (Ozzy Osbourne) je jednu svoju pesmu posvetio Alisteru, „Mr. Crowley“, dok su ga članovi sastava Led Cepelin (Led Zeppelin) izuzetno poštovali i sledili njegovu viziju. Gitarista Cepelina, Džimi Pejdž (Jimmy Page) važi za velikog kolekcionara njegovih dela i ritualnih predmeta, kupljenih na aukcijama. Malo je poznato da je i tvorac Džejms Bonda,

110

Jan Fleming (Ian Fleming), bio inspirisan Alisterom pri kreiranju lika Šifra (Le Chiffre) u Kazino Rojal noveli iz 1953. godine. S druge strane, BBC je Kroulija postavio na 73. mesto u kategoriji najvećih Britanaca svih vremena. Uticaj Alistera Kroulija na društveno tkivo XX veka ogleda se u tome što on predstavlja svež dah slobodnog duha, u društvu okrenutom materijalizmu i ratnim sukobima tog doba. Delovanjem skreće pažnju na neke druge aspekte ljudskog bića, malo dalje i dublje pozicionirane. Alister Krouli je bio strogo umeren u piću, tako da nikada nije bio ni blizu pijanstva. Jedini oblik alkohola koji je konzumirao bilo je blago vino. Opšti moral - kao kod uobičajnog aristokrate. Rasipnik, ali nikada kockar. Za sebe je tvrdio da je nesposoban da se naljuti, pa čak i na najteže uvrede, ali je, kako je i sam govorio, uživao da nanosi bol bez ikakvog razloga i to potpunim strancima. Naravno, bez uplitanja mržnje. Često je znao svojom pojavom da zagospodari i lako ovlada sagovornicima, te ih iskoristi za svoj naum. Po političkom ubeđenju bio je čisti torijevac. Njegovo osnovno načelo bilo je da engleski džentlmen ne treba da radi. Samim tim pitanje bavljenja bilo kakvim poslom za njega je bilo potpuno bespredmetno. Istovremeno, nije imao ni najmanju predstavu o vrednosti novca jer nikada nije bio u prilici da ga zarađuje. Bio je vrlo promiskuitetan, te

imao raskošan ljubavni život materijalizovan kroz odnose s oba pola. Kao preporuku za dublje upoznavanje sa likom i delom Alistera Kroulija svakako preporučujem dva naslova na našem jeziku, a koja su namenjena široj čitalačkoj publici. Prvi je Oko u trouglu, Kroulijeva biografija koja važi za najrealnije napisanu. Predstavlja ga sa svim njegovim ljudskim manama, bez preteranog ulepšavanja, temeljno analizirajući tu kompleksnu ličnost s psihološkog stanovišta, ali i kao vrhunskog mistika. Napisao ju je Izrael Regardi, jedan od najpoznatijih savremenih okultista i psihoterapeuta rajhovske orijentacije, koji je deo života proveo kao Kroulijev sekretar i učenik. Živeći u neposrednoj blizini velikog majstora kabale našao se u prilici da dobro upozna i sagleda njegovu višeslojnu i nadasve kontroverznu ličnost. Drugi naslov je Mesečevo dete, najčuveniji i najbolji Kroulijev roman. Tema je večna bitka između sila Svetlosti i sila Tame. Ovde čitalac proleće furioznim tempom kroz seriju magičkih zapleta i uzbuđenja iz celokupnog okultnog repertoara. Sam Krouli se u romanu predstavlja kao lik Dobrog Majstora Magike. Takođe, za dublji upliv u Kroulijevo okultno tu je njegova Magika (Magick, Liber ABA, Book 4), magnum opus, kapitalno delo Alistera Kroulija, u kome je do detalja izložio svoj sistem magike. Ova knjiga predstavlja najznačajniju studiju napisanu njegovim perom. Sveobuhvatnošću pristupa, ova enciklopedija magike i misticizma najbolji je primer njegove maksime metodom nauke postići cilj religije. A kao dopuna Magici je svakako i delo 777, u kome su sabrani gematrijski spisi, hebrejski rečnik kao i mnogobrojne tabele korespodencija koje se odnose na celokupni vidljivi i nevidljivi univerzum. Pored imena velikana prošlosti na polju okultnog i mističnog, kao što su Džon Di, Elifas Levi, Mek Gregor Meters i Franc Bardon, ime Alistera Kroulija više nego zasluženo sija među njima, prvenstveno zbog uticaja koji je imao na promene u društvu i nepresušne inspiracije za stvaranje novih, bezvremenih dela. Teško da ćemo skoro ugledati na svetskoj andergraund pozornici nekoga s toliko žara, hrabrosti i inteligencije, da stremi ka visinama koje malo ko razume. A gotovo niko prihvata. Poenta njegove misli i dela je da svako od nas kroz rad na sebi treba da probudi uspavane potencijale, osvesti mogućnosti sopstvenog uma i ovlada materijom za svog života. Da uzdigne sopstvenu svest, jer svaki čovek i svaka žena je Zvezda.

Autor: Dražen Pekušić


#curiousmind

Alister Krouli iz mlađih dana

111


#musicloop Retke pevačice se mogu pohvaliti muzičkom karijerom kakvu Alanis i dalje ponosno gradi i u 38. godini života. Čak četiri godine nakon svog poslednjeg albuma, odličnog “Flavors of Entanglement”, izdaje svoj osmi studijski album „Havoc and Bright Lights“. U svom karakterističnom introspektivnom tonu Alanis ostaje dosledna i donosi još jedan album pun sopstvenih životnih iskustava propraćen s jednakom količinom produkcije kao na prethodnim albumima, što svakako nije neobično uzevši u obzir da je koproducent ovog izdanja Guy Sigsworth. Rođenje sina 2010. godine i njegovo odrastanje doveli su Alanis u najzrelije kutke njene kreativnosti i u neku vrstu sklada koji joj je doneo porodični život. Osim što se tu i tamo pojavila u kojoj popularnoj TV emisiji i prilično dugo nosila trenirku i dalje je ostala verna veganskoj prehrani i aktivizmu u borbi za zaštitu životne sredine. Dobra stara Alanis ostala je verna svojim dubokim tekstovima, ali ovim albumom pokazuje da je našla mir koji je toliko dugo tražila u svojim ranijim izdanjima. Glavna misao celog albuma je kao i uvek njeno životno putovanje, dok je naglasak na jačanju karaktera i borbi s depresijom. Empathy i Spiral su takve pesme u kojima Alanis na malo drugačiji i melodičniji način ponovo govori Thank U. Dok u pesmama poput Lense ponovo osuđuje versku netrpeljivost, u Woman Down na vrlo veseli način, nalik na ranije Madonnine albume, hvali činjenicu da su danas napokon žene slavljene zbog svoje uloge u društvu. Guardian je prvi singl s albuma i ujedno najjača numera na albumu. Progovara o njenom stavu prema sinu sažimajući muzičke karakteristike „Flavors of Entanglement“ i tekstualno usko se veže na Havoc koja je takođe prilično kvalitetna numera u njenom opusu premda je, za razliku od Guardian, lagana, atmosferična i tužna. Album zatvara vrlo epska Edge of Evolution koja je takođe odlična, kako tekstualnom snagom tako i pamtljivom harmonijom i dramatičnim, gitarama nabijenim refrenom koji još jednom svedoči da se Alanis nije odvojila od svojih rock korena. Većina ljubitelja Alanis i njenih dela ovim albumom će biti prilično zadovoljna dok će drugima biti prilično slušljiv i ambijentalan. Preporuka albuma ide svima koje zanima nova, manje gnevna Alanis i njen povratak na muzičku scenu.

112


#musicloop Izvor: HAPPYNOVISAD

113


#musicloop

Sy Olivia Smith nije predlog, ona je imperativ. Ne samo zato što je pevačica, glumica i muzički producent, ili što ima četiri odlična albuma i pet puta više singlova, nego što svoj R’n’B, soul, fank i džez peva sopranom koji dostiže granice „whistle registra”, koji podrazumeva izuzetno visoke tonove od kojih se doslovno trese staklo kada nečiji glas izdrži na ovom nivou par desetina sekundi, što Sy Smith rado čini. Ona pokriva punih pet oktava, sa povremenim izletima u šestu i sedmu, što može ozbiljna manjina ljudi a kamoli poznatih pevača. Ovo je na vreme shvatila Vitni Hjuston, koju je Sy dugo pratila na turnejama, a to da joj komponovanje podjednako dobro ide, znali su i Carlos Santana, Brand New Heavies, Mya, Terry Lewis... Svoj prvi singl Gladly, izbacila je 1999., sledećim Good N Strong, obradovala je publiku godinu dana kasnije, a ubrzo nakon toga snimila je i svoj prvi album Psykosoul. Na ovom, kao i na sledeća tri: The Syberspace Social (2005), Conflict (2008) i Fast and Curious (2012), primetan je uticaj Majkla Džeksona, Mini Riperton, Dajane Ros i Čaka Brauna, a kako sve to zvuči kad se uzme u obzir da joj dobro ide i oponašanje dobrog dela instrumenata, otkriće vam recimo You Tube. Nicholas Haywood Stenton Currie više od 25 godina po muzičkim kućama u Ujedinjenom kraljevstvu, SAD i Japanu, izdaje albume zanemarljivog komercijalnog i kritičkog uspeha, što u njegovom slučaju posebno ne znači da ih treba zaobići. Ni jedan od njih 25. Svoje tekstove piše vadeći iz konteksta ideje kontinentalne, pretežno francuske filozofije, baveći se temama poput Japana, Rima, avangarde, putovanja kroz vreme i sexa. Osim određenog nivoa popularnosti u Japanu, specifični tekstovi doneli su mu dva puta i direktno učešće u sudskim parnicama, kao onda kada je napisao pesmu o Wendy Carlosu (američki kompozitor koji je promenio pol) koja govori o tome kako bi u slučaju mogućnosti putovanja kroz vreme, Wendy mogla da se vrati u period kada je bila Walter, i uda se za samu sebe. Zbog ove ideje, morao je da plati kaznu od 30.000 dolara ali to nije sve što njemu može da padne na pamet. Ovaj novac nabavio je tako što je snimio album Stars Forever, sastavljen od 30 pesama, koje je pisao o ljudima spremnim da mu za njih plate po 1.000 dolara i na taj način uđu u muzičku antologiju. Mislim da bolju preporuku za preslušati njegove pesme od ove, ne mogu da vam dam.

114


#musicloop

Austrijska pevačica i glumica, Edita Malovčić, osim u devet filmova i nekoliko serija, sjajno se snašla i svaki put kada je kročila u muzički studio, što se prvi put dogodilo 2005. kada je nastao njen debi album Madita. Iste godine izbacila je i singl Ceylon, kojim je zabeležila svoj najveći download uspeh, kada se ova pesma probila na prvo mesto UK World Music iTunes čarta, da bi se dve godine kasnije čula i u američkoj triler seriji Damages. Klavir, elektro soul, downbeat i synth u njenom izvođenju i kombinaciji sa tekstovima drže punu pažnju, što je 2008. dokazala i svojim drugim solo albumom Too, na kojem je otišla korak dalje u jazz swing pravcu. Postignuti uspeh ubrzo je potvrdila još jednim singlom – Because, a da planira da nastavi da širi svoju publiku, sugerisala je Pacemakerom koji je izašao pre dve godine i to sa sposobnošću da uspešno popunjava plejliste dok Madita ne izbaci nešto novo.

Filip Nikolić (nego!) i Jeffrey Paradise su disko duo iz L.A. koji bi baš mogao (čisto zbog eventualnog Filipovog rodoljublja) da dođe malo i u B.G. na primer. Osim jer smo gostoljubivi, to bi valjalo i zato što su njihovi optimistični vokali i ležeran retro zvuk, toliko vedro opuštajući da ja nemam pojma šta sam sledeće htela da napišem. A da, što se prethodnih angažmana momaka pored bazena tiče: Filip je producent, DJ i multiinstrumentalista rođen u Danskoj, kojem ni pre ovog nisu bile strane kvalitetne saradnje, dok je Jeffrey, poznatiji kao DJ Jefrodisiac, u stvari želeo da se bavi modnim dizajnom. Avaj, umesto toga, nakon predvođenja benda The Calculators, 2004. upoznao je Filipa, sa kojim je prvo just for fun snimio nekoliko pesama 2005, i iako su već naredne godine hteli da udruže snage u nekom disko projektu, to su realizovali tek 2010. Tada je nastao njihov EP Do you believe, a prošle godine izbacili su i LP Pacific Standard Time / Day & Night Recordings koji je totalni must hear.

115


#sparkpersona

U renesansnoj Italiji petnaestog i šesnaestog veka privredni prosperitet i delimična politička sloboda omogućili su razvoj „gradova raskoši“ poput Đenove, Firence i Venecije. Ponovno usmeravanje pažnje na antičke ideale, pre svega na ljudsko telo, dovelo je do procvata individualnosti i strasti u umetnostima. Vlast u još uvek strogo katoličkoj Italiji nije blagonaklono gledala na ovaj renesansni preporod. Dok hrišćanskim vlastima ovoga puta nisu smetale umetnosti poput slikarstva i poezije budući da su im vladari i poglavari našli propagandnu primenu, postojao je drugi problem sa kojim se raskošna Italija, a naročito Venecija, suočavala. Pored venecijanskog mosta “Delle tette” pojavile su se čuvene kurtizane, prepoznatljive po svojim slavnim veštinama i svom zaštitnom znaku - ticijan crvenoj kosi. Iako bi pojam kurtizane mogao da se identifikuje sa današnjim pojmom prostitutke, pa čak i starlete ili kolgerle, nisu sve kurtizane šesnaestog veka bile nisko kotirane na društvenoj i intelektualnoj lestvici. Neke od njih bile su najmoćnije žene Italije čiji je ugled bio ravan ugledu japanskih gejši, a ono što ih je izdvajalo od drugih bila je upravo – inteligencija. Iako damama u to doba formalno obrazovanje nije bilo dostupno, a ulazak u biblioteku strogo zabranjen, poziv elitne kurtizane ili “cortigiane oneste” rušio je sva ovakva bizarna pravila koja definišu žene kao “niža bića”. Elitne kurtizane bile se retke i privilegovane, te verovatno jedine žene koje su mogle da provedu popodne čitajući poeziju uz vino. Jedna od najpoznatijih bila je venecijanska pesnikinja Veronika Franko. Veronika Franko rođena je 1546. godine u plemićkoj porodici. Prvo obrazovanje dobila je prateći predavanja privatnih tutora koje je porodica plaćala da podučavaju njena dva brata. Udaje se vrlo rano, ali posle neuspelog braka

116

i bez miraza odlučuje da uzme sudbinu u svoje ruke i odabira poziv kurtizane. Đakomo di Babali, bogati trgovac iz Raguze (današnjeg Dubrovnika) postaje njen prvi zaštitnik. Sa dvadeset godina ulazi u venecijanski katalog najpoznatijih i najplaćenijih kurtizana Italije “Catalogo de tutte le principale e piu honorate courtigane di Venezia”, a glasine je ubrzo povezuju sa kraljem Francuske Henrijem trećim. Svoju prvu knjigu poezije “Terze rime”, Veronika objavljuje 1575. godine od kojih je sedamnaest pesama njeno, dok su ostale delo muškog autora i njenog ljubavnika Marka Veniera. Kao žena i kao pesnik, Franko odbacuje usiljenu i patetičnu renesansnu poeziju o ljubavi, smatrajući da takva poezija predstavlja ženu kao neživu, pasivnu i poslušnu. Kliše renesansne poezije i, uopšte renesansne umetnosti, podrazumevao je ženu kao nešto tiho, daleko i idealizovano – ona je forma koja samo ćuti i biva lepa. Veronika nije pristajala na to. Njena poezija bila je živa, strastvena i iskrena, a za ono vreme čak opscena i nepristojna. Ipak, iz njenih pesama izbijao je ideal i borba za ravnopravnost polova.“Da smo i mi trenirane i naoružane, ubedile bismo muškarce da imamo ruke, noge i srce baš kao i oni, iako umemo da budemo delikatne i nežne. Neki od vas koji su nežni su takođe i snažni, a mnogi od vas grubijana su obične kukavice. Žene još uvek nisu shvatile da je dovoljno samo da odluče i bile bi sposobne za borbu, a kao dokaz da govorim istinu biću prva među njima koja će to i pokazati.” – ovako je govorila Veronika Franko u vreme kada je ženama bilo dopušteno samo da ćute, vezu goblene i čitaju Psalme. Zbirka od pedeset pisama objavljena 1580. godine sadrži podatke iz njenog privatnog života i ima značajnu biografsku vrednost. Zbirka prezentuje neku drugačiju Veroniku, onu koja sprema

večere za prijatelje, radi na literarnim projektima i proučava radove pisaca i pesnika kojima se divi. Ovde vidimo slavnu, nemilosrdnu i moćnu kurtizanu kao moralistu i humanistu, budući da se prikazuje kao odan prijatelj, pronicljiv savetodavac i veliki borac za pravdu. Međutim, razum, mudrost i poštenje kao i obično ne izazivaju samo divljenje, već lavinu zavisti. Nakon epidemije kuge, Inkvizicija je 1580. godine optužuje za veštičarenje. Zahvaljujući političkim vezama, Veronika uspeva da se oslobodi optužbi za jeres. Pretrpevši mnoge gubitke tokom epidemije kuge 1575., posle mučnog suđenja i ličnih nesreća, Franko gubi svoju reputaciju i ugled. O njenom životu nakon 1580. godine ima malo informacija. Neki zabeleženi podaci govore da nije bila naročito imućna u kasnijim godinama, ali da svakako nije umrla u siromaštvu. Tvrdi se i da su ona i njen kolega pesnik Marko Venier ostali doživotni ljubavnici. Kult kurtizana živeo je gotovo puna dva veka uz prećutnu podršku države i crkve. Prvih godina 16. veka dozvoljavalo im se da se reklamiraju obnaženih grudi što je bilo regulisano posebnom uredbom. Početkom 16. veka kurtizane su čak uputile pismo patrijarhu tražeći novčanu pomoć od države, a Republika je za njihove finansijske nedaće optuživala popularizovanje i procvat homoseksualizma. Međutim, spisi govore da nisu homoseksualci bili krivi za lošu potražnju za seksualnim uslugama, već velika ponuda koja je izazvala utisak opšte nezaintersovanosti. U nekim podacima stoji da je 1511. godine u Veneciji živelo i radilo čak 11 654 kurtizane! Epidemija kuge dovela je do kolektivnog kraha, a budući da je kuga u narodu shvaćena kao božija kazna za nemoral, mnoge kurtizane optužene su za jeres i osuđene na smrt. I čuvena Veronika Franko je ovaj kolektivni krah, umalo platila glavom.

Autor: Sonja Nikolić


#sparkpersona “Courtesans, my dear, are the most educated women in the world. A courtesan is a force of nature in a civilized cloak. Any chambermaid can flop down, take off her shirt and men will come.Your true power comes from something much deeper than beauty. Cleopatra knew that. Theodosia. Aspasia. She could seduce a man at paces without revealing an inch of flesh. With her mind.� Dangerous Beauty, 1998.

117


#art&craft

Autor: Milica Jović

I

zraz “umetnost koja imitira o život” kao da je stvorena da opiše dela Britanske umetnice Trejsi Emin (Tracey Emin). Rođena u Londonu (1963), odrasla u malom gradu na obali, gde je u trinaestoj godini silovana, nakon čega je vodila promiskuitetan i samodestruktivan život i imala 2 abortusa u ranim dvadesetim godinama. Emin je svoju životnu priču prenela na svoja dela. Ona je i tužna i srećna, duhovita, zanimljiva, dirljiva, na trenutke brutalna i šokantna kao i sam život. I ne, nije patetična! Pažnju publike i kritičara privukla je 1995. godine instalacijom Everyone I have ever Slept With 1963-1995. Delo poznato i pod nazivom “Šator” sadržalo je imena stotinu i dvoje ljudi sa kojima je Emin spavala uredno ispisanih i zalepljenih u unutrašnjost šatora. Posetioci su bili ohrabrivani da uđu u šator kako bi pročitali imena. Svi oni koji su smatrali da je ova instalacija oda promiskuitetu iznenadili su se kada su pored imena brojnih partnera, pročitali i imena Trejsine bake, njenog brata blizanca i nekoliko plišanih igračaka. Naime, kad Trejsi kaže “spavanje” ona stvarno misli na spavanje! Instalacija koja je u početku delovala vulgarno odjednom deluje nežno, govori o odrastanju i ljubavi u svim njenim oblicima. Šator je izgoreo u 2004. godine u požaru a Trejsi je odbila da ga ponovo napravi iako joj je ponuđeno milion funti za to. Njeno najpoznatije delo instalacija My Bed (1998) ustvari je nenamešten krevet same umetnice. Na krevetu- prljavi isflekani čaršavi , peškiri, jastuci, korišćeni kondomi, pored kreveta- flaše vodke, papuče, krvav donji veš, kutije cigareta, pilule za kontracepciju, plišane igračke. Ova instalacija imala je nekoliko varijanti te su krevet krasili i tamponi, fotografije- autoportreti (koji svedoče o proteklim noćima kao i onima koji slede) a prvi put (i samo prvi put) krevet je izložen zajedno sa konop-

118

cem za vešanje. My Bed će vas podsetiti da se mnogi važni trenutci u čovekovom životu dešavaju baš u krevetu- začeće, rođenje, spavanje, sanjanje, seks, rađanje i umiranje. Prikaz hedonističkog i samodestruktivnog života umetnice izazivao je podjednako oduševljenje i gađenje kod posmatrača, te su neki novinari čak pisali kako krevet “smrdi” dok su drugi pozivali svoje čitaoce da i sami donesu svoj krevet u galeriju i predstave ga kao umetničko delo. Ipak, većina kritičira cenila je iskrenost, hrabrost i autobiografsku vrednost instalacije koji će postati najpoznatije Trejsino delo. Osim instalacija, Emin je poznata i po crtežima, fotografijama, neonskim znakovima kao i tekstilnoj umetnost. Crteži su uglavnom aktovi i autoportreti. U većini slučajeva gledajući aktove, očekujemo da vidimo nešto lepo. Ne kod Trejsi Emin! Njeni aktovi su grubi, oštri, vulgarni. 1995. godine nacrtala je niz dramatičnih aktova inspirisanih abortusima kao što su Abortion. How It Feels, A Week from Hell kao i Ripped Up. Jednostavni aktovi kombinovani sa provokativnim naslovima u kojima se provlače emocije- prkosa (Harder and Better than all of you Fucking Bastards ), razočarenja (If I Could Just Go Back and Start Again) samosažaljenja, (You Made me Feel like nothing), ljubavi (No Substitute For Your Love) postali su umetnicin zaštitni znak. 2009. godine u saradnji s izdavačkom kućom Rizoli (Rizzoli) Emin je izdala knjigu koja sadrži 1000 crteža umetnice. Uz to jedan od njenih crteža Little Owl and Beautiful Girl pretvoren je u zvanični poster Olimpijskih igara u Londonu ove godine. Neonske instalacije takođe su zaštitni znak umetnice. Uglavnom sadrže reči, ponekad i oblike i često su deo većih instalacija (tako je pored insalacije My Bed plavim neonom ispisano My Cant is Wet with Fear). Štošta se može

pročitati sa njenih neonskih znakova (od pretnji i šala preko izliva ljubavi, do čitavih pesmica), a ceniće ih svi oni koji vole umetnost koja se obraća ljudima direktno i bez uvijanja. Natpisi su provokativni kao i uvek a izložba Love is What you Want prikazuje najveći broj njenih neonskih kao i tekstilnih radova. Tekstil (tačnije ćebad) na kome su izvezene reči i slike opisuje Trejsin život počevši od prvog iz 1993. Hotel International (nazvan po hotelu koji je vodio njen otac i u kome je odrasla) do onog u kojem umetnica saopštava da ne očekuje da ikada bude majka ali očekuje da umre sama (I do Not Expect To be a Mother). Poslednja izložba otvorena od maja do septembra 2012. godine u gradu Margejtu (u kome je odrasla) i otvara još jednu škakljivu temu-menopauzu (koju je Trejsi opisala kao početak umiranja i bila kritikovana zbog toga). Na zidu aktovi koje je naslikala zato što je po sopstvenim rečima “želela da se ponovo oseti seksipilnom”, ali nije u tome uspela. Na podu krevet, sa bronziranom granom nazvan Dead Sea tu je da nas podseti da je vreme ludovanja prošlo. “Gotovo je sa seksom” izjavila je Emin u intervjuu povodom otvaranja. I sam naziv izložbe She Lay Down Deep Beneath the Sea nagoveštava nestanak stare i pojavu nove Emin, mada posmatrajući same radove deluje isto kao i uvek. Treba reći da je Emin i pisac koliko i vizuelni umetnik. Gotovo sva njena dela sadrže reči bilo ispisane na olovkom na platnu, neonom na zidu, izvezene u ćebetu ili nalepljene unutar instalacije. Njen život je najbolja umetnost. Kod Emin sve je na izložbi, od emocionalnih ožiljaka do seksualnih potreba. Čuvena po sposobnost da integriše delove života u svoja dela i time stvori osećaj intimnosti i povezanosti između nje i posmatrača, svoju životnu priču pripoveda direktno, drsko i iskreno ne štedeći pritom ni sebe ni publiku.


#art&craft

Neonski natpisi postali su zaštitni znak umetnice

102 imena ljudi s kojima je Trejsi spavala

Ispred jednog od svojih crteža

Hedonistički stil života prikazan u formi kreveta

Fotografije su većinom autoportreti, a najpoznatiji se zove “I`ve got it all”

Najnovija izložba inspirisana menopauzom

119


#filmcorner

120


#filmcorner

121


#trailerpark

Ovih dana gde god da se okrenete, kad god posetite neki filmski internet portal skoro sigurno morate naići na neku priču o Guillermu Del Toru. Trenutno možda i najzaposlenija osoba u Hollywoodu, Guillermo se dugo vezivao za režiju Hobbita, pa se tek

nakon konačne odluke Petera Jacksona preusmerio na realizaciju ogromnog monster filma Pacific Rim. Pored režije Guillermo se često javlja kao izvršni producent u filmskom svetu svojim imenom garantujući kvalitet. Predstojeći filmovi gde je on producent su potencijalni blockbuster Rise of the Guardians i horror film Mama. Ah da tu je i režija nove verzije Pinocchio-a, ali to je zakazano tek za 2014. Ako pitate većinu fanova njegovi najbolji filmovi su Panov Lavirint i Devils

Backbone pa svako njegovo uplitanje u horror žanr propraćeno je sa velikom pažnjom. Pred vama je trailer za film Mama koji je među horror fanovima već postao klasik. Važno je napomenuti da je film Mama nastao na osnovu kratkog španskog filma koji je toliko impresionirao Guillerma da je on stao iza celokupnog projekta obezbedivši finansijska sredstva za dugometražnu hollywoodskog verziju. Ako vas zanima originalni kratki film možete ga pogledati na ovom linku. Iza dugomentražnog filma stoji tvorac kratkog filma - Andres Muschietti i to kao scenarista i režiser. Lucas i Annabel su mladi bračni par koji nakon usvajanja Lucasove dve nećakinje nailazi na poteškoće njihove integracije u svoju porodicu. Naime, devojčice su pronađene nakon višegodišnjeg života u šumi i traumatskog gubitka oba roditelja (devojčice podsećaju na Nell - Jodie Foster) Devojčice su potpuno neprilagođene na normalan život i sa čudnim tvrdnjama da je duh njihove majke uvek sa njima. Annabel isprva misli da je poteškoća samo u njihovom prilagođavanju na njih, ali veoma brzo uviđa da postoji jedan mnogo mračniji problem… U glavnim ulogama pojavljuje se glumica Jessica Chastain, prošle godine nominovana za Oskara za film “The Help” i Nikolaj Coster Waldau poznatiji kao Jaime Lannister u seriji Game of Thrones. Mama dolazi u bioskope sledeće godine sa zakazanom američkom premijerom 18. januara 2013.

priredio Slobodan Vučković

122


#trailerpark

123


#musicloop

Č

ovek koji je dobio ime po rasterivanju mase sa dance floora. U oblasti Gaslamp u San Diegu, ljudi su voleli da slušaju lake note ne bi li im bilo lakše da smuvaju kakvo momče il’ devojče, a on ih je “ubijao” svojom muzikom. 2010. na Exitu Gaslamp Killer je morao da se saginje da ga ne pogodi flaša, upaljač i sl. Exit mu se svideo iako ga masa nije skontala. Ovaj ludi čovečuljak sa jew-fro frizurom i štreberskim naočarima izgleda kao neko ko ne zna gde se nalazi, a kad nastupa čini se kao da ima napad. Underground scenom žari i pali od svoje 17. godine,

a sad mu je 29. Priča o njemu je manje-više klasična: prvo je hteo da svira u punk-rock bendu, zatim se navukao na hip hop, a kad je otišao na svoj prvi rave, poželeo je da manipuliše masom. Onda je štekao keš, kupio gramofon i vredno vežbao svakog dana dok nije izgradio skill i svoj zvuk. Godine 2006. prelazi u LA i učestvuje u osnivanju kultnog Low End Theory-a, epicentru experimental beat scene. Iza sebe ima 3 EP-a (Killer Robots sa Free the Robots, My Troubled Mind i Death Gate) i nekoliko mixeva. Njegov zvuk je izuzetno čudan (i izuzetan i čudan). Old school hip hop, funk, jazz, psych rock sa različitih meridijana, IDM, dubstep, beats, scratch... Sve to možete čuti u njegovim setovima i u njegovoj autorskoj muzici. Duboke bas linije, prljavi analogni bubnjevi, uvrnuti etnički semplovi i sanjive synth deonice izazivaju podrhtavanje tela, što zbog brundanja basa, što zbog atmosfere koju ovaj dečko proizvodi. Valja poslušati: http://passionweiss. com/2010/08/10/the-gaslamp-killer-gaslamp-killers-mix/ Posle čitave decenije, Gaslamp Killer izdaje svoj prvi celovečernji album prigodno nazvan Breakthrough http://ninjatune.net/release/the-gaslamp-killer/breakthrough, i to za kultni label Ninja Tune. Reakcije su različite. Nekima je dosadan, nekima odličan, a nekima je (naravno) nejasan. Jedno je sigurno: album je ozbiljno zajeban i nije za đuskanje, a još manje za žurku gde se ljudi slikaju, zevaju, pa kače na Instagram. Prvo sam čuo Nissim i čekao sam da se Turkish melos pretvori u beat i klimanje glavom nije izostalo kad se to dogodilo. Onda sam poslušao ceo album i In the Dark se izdvojila kao najbolja. Mračno, povozito i scary as shit. Na albumu gostuju Gonjasufi, Samiyam, Daedelus, Shigeto i mnogi drugi. Vredi poslušati. Možda vam se i svidi.

Omot novog albuma.

124

Autor: Ga Damn


#musicloop Izvor: HAPPYNOVISAD

Omot Galactic Melt albuma. Ne, nije Tom Cruise, nego je Com Truise. Zanimljiv pseudonim iza kojeg se krije još zanimljiviji muzičar...

Haley je remiksovao Neon Indian (“Sleep Paralysist”), Twin Shadow (“Castles in the Snow”) i Daft Punk (“Encom, Pt. 2”). Nedavno je objavio kompilaciju “In Decay” nadahnutu njegovom opsesijom

prema 80-ima, a talent koji izražava kroz svoju muziku izlazi na površinu sve češće, jer zvuči nekako poznato, a opet potpuno sveže u isto vreme.

Seth Haley producent iz New Jerseya producira elektronsku muziku pod raznim pseudomimima, a poslednji od njih je Com Truise iza kojeg izražava svoj “slow-motion funk”. Prvo izdanje objavio je 2010. Ep „Cyanide Sisters“, ali pravo izdanje za Ghostly International usledilo je u januaru 2011. kada je objavio četiri trake. Dva meseca kasnije Ghostly je objavio još jedno njegovo digitalno izdanje kao teaser za nadolazeći album „Galactic Melt“. Nakon što je album objavljen u junu 2011.

125


#filmcorner

F

ilm “400 udaraca” autora Fransoe Trifoa je jedan od prvih i ,svakako, jedan od najvažnijih filmova francuskog Novog talasa (Nuvelle Vague).

Ovaj film je promijenio pravac tadašnje francuske kinematografije koja je bila u znatnom umjetničkom padu.On ruši stare konvencije filma iz 30tih i 40tih godina XX vijeka, uspostavlja nove i gradi audiovizuelni jezik koji može da izrazi čitavu ljestvicu unutrašnjih i spoljašnjih osjećanja.Trifo smatra da film ne treba da bude samo prosti niz slika sa značenjem kojima se prenosi priča,nego sveobuhvatno iskustvo koje obuzima i razum i osjećanja.Osim toga film kao takav treba da bude sredstvo ličnog estetskog izražavanja umjetnika kao i bilo koji drugi medij. Trifo je želio da pronađe pravac kojim će vratiti filmu umjetničku vrijednost.Filmom 400 udaraca je svakako to i uspio,a njegov uticaj,uz još nekoliko filmova Novog talasa, na svjetsku kinematografiju je neprocjenjiv. „400 udaraca“ je premijerno prikazan 1959. godine.Ta godina je bila jedna od najznačajnijih za francuski film, a posebno za Novi talas jer su u njoj, osim Trifoa, još dvojica vodećih autora ovog pokreta prikazala svoje prve igrane filmove : Alen Rene „Hirošima,ljubavi moja“ i Žan –Lik Godar „Do poslednjeg daha“. Prije nego što je snimio svoj prvi igrani film „400 udaraca“ Trifo je pripadao grupi mladih kritičara(Žan-Lik Godar, Klod Šabrol, Žak Rivet, Erik Romer, koji će postati najveći reditelji Novog talasa) okupiljenih oko časopisa Cahiers du cinéma (bukvalno prevedeno „filmske bilježnice“)koji su osnovali 1951. godine Andre Bazen i Žak Donio –Valkroz. Ovi mladi ljudi su bili filmofili koji su odrasli gledajući filmove prethodne i savremene decenije kao i klasične francuske filmove u Cinémathèque Française u Parizu.Pošto su znali o filmu više nego ijedna generacija prije njih, oni su, na osnovu iskustva stečenog gledanjem filmova, postali filmski kritičari. Jedna od najznačajnijih kritika koju je Trifo napisao je „Određene tendencije u francuskom filmu“ i objavio je 1954. godine u časopisu Cahiers du cinéma.Ovaj rad je pisao više od dvije godine i predstavlja najvjerniji primjer Trifoovog stila pisanja kritike i njegovog mišljenja o francuskom filmu. Meta Trifoovog kriticizma su bili tada poznati i priznati reditelji: Klod-Otan Lara, Rene Kleman, Žan Delanoj,Iv Alegra. Ovi reditelji su bili predstavnici francuskog komercijalnog filma sve do pojave Novog talasa. U njihovo vrijeme film je počeo da stagnira zato što su mnogi filmski stvaraoci koji su se pojavili u vrijeme okupacije bili čvrsto vezani za sistem studija ili opredjeljeni za rad na visokobudžetnim spektaklima i međunarodnim korporacijama. Većina francuskih filmova poslije okupacije su bile stilizovane adaptacije književnih djela. Ključna ličnost u ovim filmovima je bio scenarista, dok je

126


#filmcorner reditelj samo „dodavao slike“. Tim literatima,kako ih je nazivao Trifo, on je suprostavio autorsku kinematografiju ili „autorku politiku“ koju je sam formulisao na osnovu Astrikovih članaka objavljenih u časopisu L’Écran français o konceptu kamera-penkalo. U tim člancima Astrik filmskim stvaraocima daje status autora. Njegova zamisao je bila da treba srušiti tiraniju narativnog filma i razviti novi oblik audiovizuelnog jezika. Ovu zamisao je Trifo izrazio i dopunio u eseju „Određene tendencije francuskog filma“ formulišući je kao „autorsku politiku“.Po toj teoriji film bi trebao da bude medij ličnog estetskog izraza autora i da su prema tome najbolji filmovi koji nose lični pečat autora. Potvrdu ove teorije nalazi u djelima reditelja-pisaca kao što su: Gans, Vigo, Ofilis, Renoar, Kokto, Bekjer, Breson i brojnih američkih reditelja kao što su Vels, Hičkok, Hoks, Lang, Ford, Nikolas Rej, Entoni Men, Oto Preminger, Džeri Luis i Korman. Veliki stilski uticaj na Novi talas, pa tako i na samog Trifoa, imao je francuski dokumentarni pokret iz pedesetih godina ,kao i filmovi nezavisnih reditelja u okviru studijskog sistema produkcije. „Glavom o zid“, film Žorža Franžija iz 1958. godine se smatra pretečom Novog talasa. Djelo Žan-Pjera Melvila predstavlja još jedan primjer nezavisne produkcije van tradicionalnog sistema studija koji je značajno uticao na stasavanje generacije Novog talasa. Njegov obožavani gangsterski film Veliki Bob ,krajnje lično djelo čiji je način produkcije-snimanje u prirodnim dekorima, malobrojna ekipa, angažovanje nepoznatih glumaca - bio model koji su slijedili filmski stvaraoci Novog talasa. Sledeći način produkcije koji predskazuje Novi talas(neki ga ocjenjuju i kao prvi pojavni oblik talasa) bio je film Anjesa Varda „La Pointe-Courte“ iz 1955. godine u kom je drama muža i žene prikazana u poludokumentarnom obliku. Rani filmovi Rožea Vadima su najviše doprinjeli ekonomskom razvoju Novog talasa. Svojim filmom „I Bog stvori ženu“(1956) on je pokazao stagnirajućoj francuskoj filmskoj industriji kako mladi reditelji i privlačne teme mogu da privuku mnogobrojnu publiku u bioskope. U okviru tadašnjeg sistema, vlada je dodjeljivala pomoć produkcijama CNC na osnovu njihovog dotadašnjeg stečenog ugleda, tako da je potencijalnim rediteljima bio potreban čvrst dokaz o postignutim uspijesima, pa je malo novih moglo da se nada da će stupiti u redove ove industrije. Ali, 1959. godine zakoni se mijenjaju, pa je od tada državna pomoć dodjeljivana na osnovu scenarija koji je podnijet na uvid, što je omogućilo stotinama filmskih stvaralaca da postanu sopstveni producenti i stvorilo ekonomsku podlogu za pojavu Novog talasa. Međutim,Trifo je započeo snimanje ,,400udaraca“ u novembru 1958, dok su još vladali stari zakoni, pa je morao da se snalazi za novac na različite načine. Zahvaljujući svojim kratkim filmovima

Scena iz filma 400 udaraca od kojih je najznačajniji „Les Mistons“(Djeca), Ignans Morgensten, inače Trifoov tast, iako nije bio pretjerano oduševljen filmom, pozajmio mu je novac za njegov prvi dugometražni igrani film „400 udaraca“. Film je snimljen sa ukupnim budžetom od 75.000 dolara. Zbog ovako niskog budžeta koji je bio problem ne samo ovog nego i skoro svih budućih filmova Novog talasa, snimalo se brzo, sa mnogo grešaka koje nisu mogli da isprave zbog ograničenja u vremenu i novcu. Već od samog početka Trifo se susreo sa mnogobrojnim preprekama u snimanju filma.Drugog dana snimanja,umire Bazin, Trifoov saradnik i zaštitnik.Zato Trifo odlučuje da posveti ovaj film njemu. Zbog malog budžeta nije mogao da snima u velikom studiju sa raskošnim dekorima uz skupocjenu opremu, poznate kamermane, velike zvijezde i producente koji će sve da organizuju do detalja. Trifo je tako, koristeći minimualne dekore, male prostore, neprofesionalne glumce i dr. unio novu estetiku jednostavnosti i realističnosti. Snimanje kamerom iz ruke u prirodnim dekorima, neujednačena montaža i skokovi su uspostavili estetsku distancu između publike i filma.Tako nas filmovi Novog talasa stalno podsjećaju da gledamo film, a ne stvarnost na koju film neizbježno liči. Na ovaj način autori Novog talasa su pokušavali da pažnju gledaoca skrenu na činjenicu da on zapravo gleda svjesno smišljeno umjetničko djelo. Još jedno obilježje ovog filma jeste da su oni puni namjernih aluzija na druge filmove što je na neki način nastavak ili zavještanje kritičko-istorijske kinematografske svjesti iz kog je čitav ovaj pokret izrastao. Heliks Uspijeh filmova „400 udaraca“, „Do poslednjeg daha“ i „Hirošima,ljubavi moja“ omogućili su mnogim novim rediteljima da snime svoje filmove,a i svojim autorima da nastave sa snimanjem.U nekim slučajevima,reditelji komercionalnog hita, kao što su Trifo i Godar, bili bi producenti svom prijatelju koji je imao manje sreće. Godar je svojim prvim filmom postigao ogroman uspijeh, a on će ostatii i najplodniji i u stilskom pogledu najradikalniji reditelj Novog talasa. U svojim filmovima on je neprestano stavljao na probu odnos prema fikciji i stvarnosti, odbacujući narativni film. On je bio jasno ideološki opredjeljen,militantni intelektualac,koji je rušio sve filmske konvencije u neprekidnom nastojanju da proširi formu ovog medija i iskoristi njegove mogućnosti za lični umjetnički, intelektualni i politički izraz. Njegovi filmovi postaju sve više dijalektički i retorički pa ih i sam naziva „kritičkim esejima“.

Nastavak u sledećem broju.

Scena iz filma 400 udaraca

Autor: Maja Todorović

127


#musicloop

128


#musicloop

Britanski muzičar Mika ovog septembra objavio je svoj treći studijski album pod nazivom The Origin Of Love. Najavljujući album, Mika ga je opisao kao svoj prvi zreli album, koji se na nešto ozbiljniji način bavi temama koje do sada nije doticao i koji je muzički jednostavniji od njegovih prethodnika. Posle par slušanja, poslednju konstataciju možemo podcrtati – album je muzički i stilski zaista ujednačen. To se najviše oseti kod aktuelnog singla „Celebrate“ i hitičnih „Stardust“ i „Make You Happy“ koje, uprkos činjenici da su pravljene sa očiglednom namerom da se što duže zadrže na repertoaru noćnih klubova, ipak ne odudaraju previše od ostatka albuma. U neku ruku, ovakav pristup je zaista dobra stvar, još jedna „Grace Kelly“ bi zaista bila previše, ali činjenica je da smo Miku zapazili (a neki od nas i poprilično zavoleli) upravo zbog njegove sposobnosti da napravi izuzetno poletnu i zaraznu pesmu. Na „The Origin Of Love“ toga nema, ali nam album ipak nudi nekoliko zaista kvalitetniih pop numera. Naslovnu „The Origin Of Love“ nećete zavoleti na prvo slušanje, iako je sasvim jasno da je ovo jedna od najkvalitetnijih pesama na albumu i zaslužno dobila tu čast da otvori ovo izdanje. Ipak, ima jedna stvar koja nam nikako nije jasna u vezi ove pesme, a to je pojavljivanje nekakvog svešteničkog hora u sred numere. Jedino objašnjenje koje smo mogli da smislimo za jedan ovako nepotreban potez jeste da je to verovatno Mikin način da dokaže kako je ovo jedan ozbiljan i zreo album (jer, iskre-

no govoreći, ništa drugo na albumu na to ne ukazuje). Zapravo, „The Origin Of Love“ nudi nekoliko poprilično jeftinih momenata, kojima tu zaista nije mesto. „Popular Song“ i „Love You When I`m Drunk“ tipičan su primer popunjavanja praznine na albumu, ali za razliku od alternativnih bendova koji na ta mesta uglavnom ubacuju nekakve instrumentale (zapravo pesme u pokušaju za koje nisu uspeli da smisle tekst), Mika se ovde poslužio pesmicama koje će voleti tinejdžeri. Pored toga, vrlo rano uočavamo da na albumu nema tekstualno jakih, ili bar intrigantnih i šaljivih pesama, a onima koje pokušavaju to da budu, fali nešto malo samoironičnosti. Uticaje Mika ni ovaj put nije menjao. Još uvek su u njegovom radu osetne one blesave i kičaste osamdesete, odgovorne za šarm celokupnog albuma. Kao najbolje primere izdvojili bismo ipak pesme koje nose ženska imena. „Lola“ nam se i na prvu loptu najviše dopala, a francuska verzija „Emily“ (iliti „Elle Me Dit“ – ovo Emily je smišljeno verovatno da bi se vokalno poklapale), iskorišćena je kao promotivi singl u nekim delovima Evrope. Sve u svemu, možemo konstatovati da je, i pored očiglednih mana, Mika izneo još jedan solidan dens album. Fanovi će sigurno biti zadovoljni, ali nismo sigurni da će ovim izdanjem Mika uspedi da privoli i one izbirljivije slušaoce, kao što mu se desilo pre par godina.

Autor: Branka Malenica

129


130


131


#filmcorner

Pre nego što krenemo sa listom najpopularnijih stripova svih vremena po našem izboru, na kratko ćemo vas upoznati sa istorijom devete umetnosti. Iako su kod nas možda i najpopularnij bili italijanski stripovi, smatra se da danas postoje tri glavna svetska centra stripa: Francusko/Belgijski, Japan i Amerika, od kojih svako, naravno ima osobenosti i različitu tradiciju. Tako, recimo, u Francuskoj i Belgiji neguje se umetnička strana stripa, a nakon 1960-ih godina i uspona stripa za odrasle,

132

strip je postao prava umetnost. Autori stripa imaju mnogo viši status nego u Americi i Japanu. Japan je najmlađe ali i najveće od tri pomenuta centra. Japanski stripovi, manga, čine 40% ukupnog štampanog materijala u Japanu. Svaki mesec izlazi oko 350 stripovskih magazina i 500 stripova. U japanskim stripovima najviše se pazi na radnju, dok je crtež sporedan. U Americi stvorena je masovna potrošnja stripova kroz ideju superjunaka, koja i danas čini osnovu američke industrije stripa.

Na američkom tržištu postoji jaka konkurencija između dva izdavačka diva – Marvela i DC Comicsa. Marvel je počeo da objavljuje stripove još davne 1929, godine a od 1950. godine postaje dobro poznat. Od 2009. godine je u vlasništvu kompanije Walt Disney koja je Marvel kupila za ukupno 4,24 milijarde dolara. Širom sveta su poznati junaci koje objavljuje ova izdavačka kuća to su pre svega: Batman, Spiderman, X-Men, Fantastic Four, Iron Man, Hulk, Thor, Captain America, Daredevil, Flash, Punisher i mnogi drugi.


#filmcorner

Thor – Gromovi nordijskih Bogova On je BOG! On je Nordijsko božanstvo groma! On je besmrtnik, gospodar oluje i munje i nositelj začaranog uru malja - Mjolnira! On je najmoćniji ratnik svih mitologija! On je vladar Nordijskih bogova! On je sin svemoćnog Odina! On je kralj legendarnog Asgarda! On je moćni Tor! Baziran na ideji urednika Stana Leeja, priču postanka napisao je njegov brat Larry Lieber, a nacrtao ga je, naravno, Jack Kirby. Kirby je iz mita preuzeo Thorovu veličinu i snagu, vikinški šlem i dugu kosu, koju je prefarbao u plavo i obrijao mu je bradu. Kirbyjev Thorov kostim bio je, polu tradicionalni - polu superherojski, s kojim se ukazuje na njegovu pripadnost superherojima, ali i naglašava i ponešto privilegovaniji položaj među njima. Njegov položaj jasno je na samom vrhu Marvelove hijerarhije važnosti, jednak DC-ovom Supermanu. Priča je, poznata... Kako su prolazili vekovi, Thor je vodio aktivan, avanturistički život rat-

nika, boreći se neprestano sa Ledenim i Olujnim divovima, Trolovima, Demonima i drugim pretnjama za Večno carstvo. Odin postaje sve nezadovoljniji i zabrinutiji Thorovom svojeglavošću i bahatošću, pa odlučuje da je došlo vreme da svog sina nauči pameti. Oduzima mu malj i šalje ga na Zemlju u liku smrtnika i bogalja, studenta medicine Donalda Dona Blakea, bez sećanja na prošli život... Može se slobodno reći da je prikča o Thoru, nordijskom Bogu, u velikoj meri doprinela popularizaciji nordijske mitologije u svetu, mitologije koja je, u poređenju sa Grčkom i Rimskom, bila gotovo nepoznata širokoj javnosti.

X-Men – Mutanti superheroji

Dick Tracy – Neustrašivi detektiv

X- M e n , jedan od najpopularnijih Marvelovih stripova, stvoren je 1963. godine od autora Stan Leeja. X-Men su tim superheroja koji su rođeni sa specijalnim mutant moćima, koje ih čine drugačijim od ljudi.

Dick Tracy je jedan od strip junaka koji je bio i ostao veoma popularan u svetu, ali kod nas nije imao toliko uspeha kao drugi kriminalistički stripovi. Pojavio se u vreme kada su mafijaši kao Al Kapone vladali Čikagom. Kriminalci su bili glavna teme novina i svakodnevnice. Ljudima je bio potreban heroj koji će se pobrinuti za te lopuže i Čester Guld im je dao detektiva Dika Trejsija. Kriminalci sa kojima se Dick Treacy susreće su najgori ološ, a njihov izgled je često u skladu sa njihovim gnusnim zločinima i moralnom propašću. Tu su Stooge Viller, Dok Hump, Boris Arsou, Litlleface Finny, Pruneface. Neki od njih su bili izuzetno popularni iako su se pojvljivali samo u jednoj epizodi. Kao prvi, detektiv strip junak, Tracy je postao model za stvaranje raznih strip detektiva do danas. Njegov izgled je veoma prepoznatljiv, četvrtasta vilica, dugačak mantil i šešir na glavi. Još jedna zanimljivost za ono vreme je gadget - specijalni sat sa video telefonom koji ovaj detektiv nosi. Dik Trejsi je prototip surovog policajca koji veruje u pobedu pravde, tako da se negova borba sa kriminalcima često završava njihovom smrću.Ipak on je policajac koji deluje u okviru sistema, pokorava se nadređenima i koji neće uraditi nešto protiv zakona. Tako da nikada nije postao usamljeni osvetnik.

Moglo bi se reći da je ovo jedan od prvih stripova koji je ubacio društvene teme u superherojske stripove. Radnja se dešava u svetu u kojem postoje ljudi sa mutantskim sposobnostima koji su omrznuti od strane običnih ljudi, što je slično položaju Afroamerikanaca u odnosu na belce u Americi tog perioda, i njihove borbe za ljudska prava. Ipak X-Men mutanti pokušavaju da budu tolerantni prema ljudima. U stripu je takođe kroz metafore posvećena pažnja i drugim društveno-političkim temama. U originalne X-Mene koje je kreirao Sten Li spadaju Cyclops, Beast, Iceman, Angel, and Marvel Girl (Jean Gray) i svi su se pojavili u prvom X-Men stripu iz 1963. godine. Tokom vremena strip se menjao i postepeno su uvođeni novi likovi, kao što je popularni Walverine. Takođe, stvorena je jako uspešna filmska franšiza u okviru koje je snimljeno tri filmska hita: X-Men (2000), X2 (2003) i X-Men: The Last Stand (2006).

133


#filmcorner

Dylan Dog - Romantični detektiv natprirodnog Dylan je detektiv, istražitelj, ali ne bilo kakav. On je, kako je sam sebe prozvao, istražitelj noćnih mora. Iako prilično mlad, iza sebe već ima karijeru policajca Skotland Yarda, lečeni je alkoholičar, i slomio je na desetine srca. Međutim ko je zapravo Dylan Dog, ne zna ni on sam, jer je njegova prošlost prekrivena velom tajne. Za razliku od kolege Sherlocka Holmesa, koji je inspiraciju nalazio svirajući violinu, Dylan svira klarinet i u slobodno vreme sklapa modele galije koju verovatno nikada neće dovršiti. Inspiraciju za izgled lika, scenarista Tiziano Sclavi je pronašao u engleskom glumcu Rupertu Everettu, što je samo još jedan u nizu Bonellijevih junaka čije je lice „pozajmljeno“ od poznatih glumaca. Najslabija Dylanova tačka su lepe žene s kojima gotovo u svakoj epizodi završi u krevetu. Nije to mačo zavođenje tipično za akcione junake. Dylanov pristup ženama je pomalo setan, iskren i nabijen emocijama, ali te veze gotovo uvek traju samo jednu epizodu. Svet Dylana Doga je svet koji mi poznajemo. Glavno mesto odvijanja radnje je London u koji je na početku serijala bilo smešteno najviše epizoda. Budući da se Dylan Dog bavi jedinstvenim zanimanjem, u njegovom svetu srećemo sve vrste čudovišta: vampire, vukodlake, veštice, čarobnjake, gnome.... Iako se u mnogim epizodama prolivaju litri krvi, seku glave i odvijaju izuzetno morbidna ubistva, priče odšu velikom dozom poetičnosti i melanholije.

Fantom – Duh koji hoda Ko je Fantom? On je legenda, a urođenici veruju da živi 400 godina, odnosno da je besmrtan. Samo pleme Bandari zna tajnu da je on običan čovek i da ga posle smrti nasleđuje sin. Plemena iz džungle Fantoma zovu Duh koji hoda. A on je istovremeno i tajanstveni komandant Šumske patrole, koja je zadužena za održavanje reda u području Bengalija. Patrolu je osnovao šesti Fantom da bi se efikasnije borio protiv pirata. Nikada nijedan član Šumske patrole nije saznao ko im je komandant, a neke od najboljih priča opisuju pokušaje otkrivanja njegovog identiteta. Fantom je bio prvi strip junak koji je obukao kostim usko pripijen uz telo. Razlog za to je jednostavan – da bi mogao lako da se kreće, ali naravno i zato da bi se videli mišići i da bi protivnicima izgledao strašnije. Njegov simbol i zaštitni znak je ljudska lobanja: živi u pećini tog oblika i ima takav prsten, kojim ostavlja „pečate“ na telima protivnika. Na drugoj šaci ima prsten s krstom u krugu, što je njegov dobar znak. Fantom je borac za pravdu koji pokušava da održi mir među plemenima u džungli. Fantomu su autori podarili mnoge osobine superheroja, ali ipak su njegove ljudske osobine dominantnije. On nije besmrtan, događa se da bude ranjen, a u prvim epizodama muče ga i ljubavni problemi. Zbog toga je donekle sličan Betmenu.

Superman – Čovek od čelika Poslat sa planete Kripton kao dete, mali Kal-El je sleteo na Zemlju, gde ga je pronašla i usvojila porodica Kent. Kao vanzemaljac imao je neverovatne moći – brži od ispaljenog metka, u stanju da preskoči najviše zgrade i da leti kao ptica, postao je šampion pravde i američkog načina života, maskirajući se u novinara Clarka Kenta. Ljubitelji stripa su upoznali Supermana i njegov tajni alter ego, Clarka Kenta. Divili su se tome kako leti, kako ništa manje od atomske bombe ne može da ga očeše i kako svojim pogledom probija zidove, ali ipak može da ga povredi kriptonit, element koji je u stvari ostatak njegove rodne planete. Takođe, upoznali su i Lois Lane, njegovu koleginicu, hrabru novinarku i večnu ljubav, kojoj je glavna zanimacija da otkrije ko

134

je u stvari Superman, kao i mladog redakcijskog potrčka Jimmyja Olsena, kojeg Superman stalno spasava iz neprilika. Naš superheroj je i ekranizovan. Osim legendarnog Donnerovog Supermana sa Cristopherom Reeveom i nastavaka, koji su se manje ili više obzirno ophodili prema originalu, bilo je i drugih filmova/serija od četrdesetih godina do danas.U međuvremenu je na televiziji emitovano 10 sezona megapopularne serije „Smallville“. Ovaj serijal je pratio Clarka još dok je bio srednjoškolac i dok nije postao Superman. Iako je bila rip-off „Buffy The Vampire Slayer“, serija je dobila veoma pozitivne kritike. Naravno, Hollywood ne odustaje od snimanja filmova, jer su stripovi zlatni rudnik ideja. Tako je za 2013. godinu najavljena nova verzija Supermana pod nazivom „Man of Steel“ (Čovek od čelika), sa Henry Cavillom i Russellom Croweom u glavnim ulogama, a u režiji Zacka Snydera.


#filmcorner

Martin Mystere – Legendarni detektiv nemogućeg Martin Mystere (Marti Misterija) je jedan u nizu strip junaka izdavačke kuće Sergio Bonelli Editore. Delo italijanskog pisca Alfreda Kastelija i crtača Đankarla Alesandrinija punih 30 godina oduševljava fanove popularne fantastike, okultnog i misterioznog širom sveta.

Njegov prijatelj Java, Neardetalac koji živi više od 1000 godina, koji je ujedno njegov asistent. On je stigao u modernu civilizaciju i bez problema se prilagodio. Java je gluv i izražava se jezikom gestova. On poseduje životinjki instikt koji je mnogo puta pomogao Martiju.

Marti je diplomirao arheologiju i specijalizirao druge nauke. Međutim, on nije priznati naučnik jer su njegova interesovanja one oblasti nauke koje se ismevaju i omalovožavaju. Posebna oblast njegovog interesovanja su male kulture. Jedno vreme je živeo u manastiru na Tibetu gde je naučio egzoterijske tajne i zaslužio „treće oko“.

Martijev najveći protivnik je Sergej Orlof. Orlof u društvu važi za uglednog čoveka ali Marti poznaje i tamnu stranu njegove ličnisti. Vremenom se Orli menja i staje na stranu dobra. Martijev naveći neprijatelj nema pravo lice, to je nevidljiva organizacija “Ljudi u crnom“. Autori ovog stripa su italijanski scenarista Alfredo Castelli i crtač Giancarlo Alessandrini. Saga o Marti Misteriji, zaljubljeniku u enigme nastala je 1978. godine, a prvi broj je izašao 1982. godine.

Spiderman – Pauk u telu čoveka Početak priče o Spider-Manu smešten je u 1962. godinu, a mesto radnje su SAD. Strip-magazin Amazing Fantasy proživljavao je poslednje dane egzistencije zbog veoma loše prodaje, dok su srodna izdanja Journey Into Mistery, Tales Of Astonish i Tales Of Suspense bitno bolje prolazila. Stan Lee, koji je tad već imao zapaženo mesto u svetu stripa, čelnicima izdavačke kuće predlaže novi projekat o novom superheroju koji dobija osobine pauka. Iako su bili šokirani njegovim predlogom, nisu imali šta da izgube i u poslednjem broju stripmagazina pojavila se prva priča o Spider-Manu. Ko je Spider-Man? Mladi student Peter Parker smušen je i ne baš previše omiljen među kolegama. Živi sa ujnom i ujakom, a roditelje nikad nije upoznao. Pokazuje veliko interesovanje za nauku i za vreme jednog laboratorijskog eksperimenta na radioaktivnim paucima biva uboden. Pored velike mučnine, nakon prospavane noći počinje da primećuje interesantne promene. Odjednom više ne mora da nosi naočare za vid, telesna konstitucija je vidno napredovala, kao i motoričke sposobnosti... U želji da osvoji srce svoje ljubavi iz djetinjstva, Mary Jane Watson, prijavljuje se na ilegalni meč rvanja kako bi zaradio nešto novca da kupi auto. Pojavljuje se u smešnom kostimu i pobeđuje, ali organizator meča ga vara i daje mu puno manji iznos nego što je bio obećan. Besan zbog prevare vraća se kući, a ispred nosa mu prolazi kriminalac kojeg je mogao da zaustavi, ali nije. Bila je to greška koja će ga pratiti kroz ceo život, jer upravo taj kriminalac nekoliko sati kasnije provaljuje u njegovu kuću i ubija mu ujaka. Shvativši svoju grešku, Peter Parker postaje SpiderMan, borac protiv zločina i nepravde.

Captain America – Prvi osvetnik među superherojima Captain America pojavio još 40-ih godina prošlog veka, pred početak Drugog svetskog rata. Poput Supermana, koji je tokom Drugog svetskog rata, a i kasnije, bio simbol patriotizma i SAD uopšte, Captain je bio možda još konkretniji primer toga kako su popularna kultura i masovni mediji korišćeni za potrebe ratne propagande. Tokom Hladnog rata, više je američkih diplomata ubijeno na misteriozan način, a dugo se šuškalo o izvesnom ubici koji je delovao pod imenom Winter Soldier! Pogađate ko bi to mogao da bude, a Brubakerov Captain započinje pričom baš o tome! On transforimše Buckyja od tinejdžera koji vitla mitraljezom do profesionalnog ubice i uzima u obzir godine koje su protekle, pa je Bucky sada negde na početku 30-ih... Zašto je Steve ostao mlad tokom prethodnih godina, od Drugog svetskog rata na ovamo, to zna svako ko je pročitao četvrti broj Avengersa. No, osvrnimo se samo još na to kako je Brubaker transformisao Buckyja, simbola američke omladine i borca protiv nacista, u hladnokrvnog ubicu, jer je to jako bitan aspekt ovog stripa. Did you ever see anyone shot by a gun without bleeding?

135


#filmcorner

Hulk - Neverovatni Mister Hajd Najpoznatije zeleno čudoviše poznato kao Hulk, odnosno Mr. Hyde, nastalo 1962. godine, a njegovi idejni tvorci su Marvelov scenarista Stan Lee i crtač Jack Kirby. Marvelov scenarista Stan Lee je 1962. godine dobio ideju o novom junaku. Strip je nazvao „The Incredible Hulk“. Inspiraciju je dobio gledajući film o Frankenštajnu. Frankenštajn je čudovište stvoreno pomoću eksperimenata. Bio je opasan, što je izazvalo mržnju među ostalim ljudima, ali Lee ga nije video kao zlo biće, već kao uplašeno. Sa svojom izvanrednom snagom, veličinom, postojanošću, brzinom i borilačkim

veštinama, Hulk je ostvario zavidan status jednog od najpopularnijih superjunaka proteklog veka. Ko je Hulk? Bruce Banner je rođen kao sin dr Briana Bannera i Rebecce Banner. Bio je jedinac. Majka ga je mnogo volela, ali otac alkoholičar ga je mrzeo jer je bio ljubomoran na Bruceovu vezu s majkom. Brian je nekad bio atomski fizičar i tvrdio je da je Bruceova inteligencija u stvari mutacija jednog eksperimenta u kojem je bio izložen radijaciji. Brian je često dolazio kući pijan, zbog čega je njegova supruga odlučila da pobegne zajedno s Bruceom. Kada je to saznao, ubio je nju pred sinom.

Brucea je usvojila Rebeccina sestra, a Brian je mnogo godina proveo u zatvoru. Bruce je postao mladi fizičar i radio je na univerzitetu u Kaliforniji. Jednog dana, tokom istraživanja gama bombe, Bruceov kolega Rick Jones našao se na terenu gde je trebalo da se testira ta bomba. Bruce se osetio pozvanim da spasava ljude, pa je rizikujući svoj život ostao ozračen. Spolja, Bruce je ostao bez ogrebotine (čak su njegove stare povrede zacelile), ali unutar njega je raslo ogromno čudovište koje ne poznaje granice besa. Kad god se Banner naljuti, pretvara se u zeleno čudovište zvano Hulk.

Priredio Michel Petković

136


#filmcorner

137


#filmcorner

D

a će novi album Killersa biti dobar mogli smo predpostaviti po najavnoj pesmi “Runaways”, ali da će biti toliko dobar nismo mogli ni naslutiti. Oni definitivno znaju šta rade, a svojim četvrtim studijskim albumom “Battle Born” dali su do znanja da su sada bend koji je prošao nekoliko pokušaja promene žanrova, ali je sasvim sazreo u svojoj muzici. Znamo da je bend imao turbulentnih razdoblja između poslednjeg albuma “Day & Age” do danas, a glavne probleme im je zadavao pevač Brandon Flowers. Čas bi imao solo karijeru, pa je izdao solo album, pa je najavljeno kako Killersi više neće svirati zajedno, a nakon toga su svi zagriženi fanovi konačno došli na svoje. Početkom godine objavljeno je kako su ovi momci iz Vegasa u studiju i snimaju album. I sva sreća što su se na to odlučili. Pre četiri godine objavili su poslednji album, a novi zvuči kao da nikada nisu ni otišli. Srećom, osvežili su svoj zvuk, koji je na “Battle Bornu” predivan. Od početne numere “Flesh and Bone” pa sve do poslednje, koju su krstili imenom kao i album, Killersi više ne ostavljaju sirovi zvuk u ušima koji su imali u vremenima “Somebody Told Me”, već ugodan, kvalitetni zvuk po kakvom ćemo ih dugo pamtiti. Drugopozicionirana, najavna pesma, “Runaways”, tipični je zvuk starih Killersa zbog refrena, a kako delimično podseća na “Read My Mind” dosta je pamtljiva i pevuši je već verovatno veliki broj vas. Pomak od starijih albuma benda vidi se po rečima pesama koje je uglavnom pisao upravo Flowers, a koji je, sudeći po albumu, u romantičnom razdoblju života. Ovaj put ne peva o depresiji u ljubavi, već dokazuje kako je sazreo kao muzičar. “The Way It Was” i “Here With Me” idu baš u tom smeru. Zvuk albuma se nastavlja u tom tonu, a pesme povezane tematikom teraju slušatelja da zaboravi na sve, prepusti se i samo uživa u muzici. Filmska muzika nastavila se i malo „tvrđom“ numerom “The Rising Tide”. Previše lagana za album je svakako “Heart Of A Girl”, koja nekako ne štima za uvertiru u veselu “From Here On Out”. Upravo ona je potencijalni sledeći hit sa albuma, a za razliku od najavne pesme, ostavlja puno veseliji utisak. “Battle Born” na kraju podstiče na ponovno preslušavanje albuma, koji je od početka do kraja predivan. Istina, imaju i oni još nekoliko kikseva, ali u celini “Battle Born” složen je kao svojevrsna “best of” kompilacija benda. Ne zato što su pesme već poznate, nego upravo zbog toga što je bend u album dao najbolje od sebe. “Battle Born” je svakako uživancija pa je nikako nemojte propustiti.

138


#filmcorner

Izvor: HAPPYNOVISAD

139


#gamespeopleplay

M

ali uvod za one neupućene: Sid Majer i Brajan Rejnolds su svojevremeno napravili revoluciju u poteznim strategijama kreiravši Civilization. Od milošte nazvana Civ, igra je postala neverovatno uspešna i ekstremno zarazna, iako nimalo jednostavna (pogotovo za taj period, 1995. - sada imamo na raspolaganju plejadu drastično kompleksnijih simulacija). Ukratko, cilj igre je “izgraditi civilizaciju koja će se odupreti zubu vremena”, započinjući “rast i razvoj” u 4000. godini pre nove ere, sve kroz ekspanziju teritorija istraživanjem, ratovanjem ili diplomatijom (ne nužno tim redosledom :) ), od taktičkog razvijanja znanja i tehnologija do šahovski-promišljenog unapređenja gradova, bilo to u vidu građevina ili ljudskih resursa ili svetskih čuda. Osim toga, potrebno je konstantno brinuti i o “brisanom prostoru”, transformaciji pripadajućeg terena, u smislu kako ga najbolje iskoristiti. Dakle, igrač u ulozi vladara civilizacije treba upravljanjem na svim nivoima da nadmudri, dovede do kraha ili potčini ostale civilizacije, od dve do šest. Uz to, sa neosvojenih teritorija preti konstantna opasnost od varvarskih plemena, koja, ruku na srce, i ne mogu da načine veću štetu, i sa osvajanjem mape ih je sve manje. Posle buma koji je izazvao prvi deo, 2000. pojavljuje se prva inkarnacija Civilization II sa brojnim poboljšanjima u domenu jedinica, civilizacija, specijalnih elemenata na poljima mape, tehnološkim dostignućima. Uvedeni su i novi koncepti poput Visokog Veća, skupa savetnika kojima se igrač mogao obratiti, ne toliko za savet koliko za malo hiperbolisane komedije. Sa tehničke strane, Civ je počela kao igra “sa pogledom o’zgo pod 90 stepeni”, dok je Civ II već prešla na ono čega se svi gejmeri iz perioda Y2K rado i sa blaženim osmehom sećaju: izometrijski prikaz. Postoji dva metoda kako se u Civ II može pobediti: (a) nadjačati sve ostale civilizacije i ostati jedina, a tako i najjača civilizacija i (b) “Space Race” pobeda - lansirati svemirski brod koji treba da stigne do zvezde Alfa Kentauri pre 2020. godine N.E.. Ukoliko se to ne desi do tada, igra se tada završava i pobednik određuje po bodovima. Korisnik u tom trenutku može odabrati i da nastavi sa razvijanjem svoje civilizacije. E, u tom trenutku je Redditor Lycerius rešio da redefiniše termin „zarazna“, i istu civilizaciju igra (sa prekidima) već 10 godina, i raportira nam direktno iz godine 3991. U nastavku teksta, njegov summarum prenosimo skoro u celosti, sa manjim adaptacijama. “Igram istu partiju u Civilizaciji II već 10 godina. Iako je igra davno zastarela, nekako sam postao fasciniran ovom konkretnom partijom, jer sam u trenutku kada je Civilizacija III izašla na tržište već bio u dalekoj budućnosti. Tada sam pomislio da bi bilo intere-

140


#gamespeopleplay

santno videti koliko duboko u budućnost mogu da doguram i vidim kakve bi posledice mogle biti. Naravno, igram i druge igrice i imam život, ali se često vraćam ovoj igri kada ništa drugo ne radim i nastavljam gde sam stao. Rezultati su sledeći: Svet je paklena noćna mora puna patnje i uništenja. Preostale su tri super-nacije u godini 3991 N.E., i takmiče se međusobno za ono malo resursa preostalih na planeti pošto je tuce nuklearnih ratova iole plodnu zemlju pretvorilo u pustaru koju je nemoguće naseliti. Polarne kape su se topile preko 20 puta (nekako), primarno usled mnogih nuklearnih ratova. Kao rezultat toga, svaki pedalj zemlje koji nije planinski predeo je ili pretvoren u močvaru, beskorisnu za uzgajanje namirnica, ili je ozračen. Zbog toga, veliki gradovi su već davna prošlost. Ugrubo, 90% svetske populacije (posmatrano u trenutku “vrhunca” planete, pre 2000 godina) je ili umrlo od posledica nuklearnog uništenja ili od gladi uzrokovane globalnim zagrevanjem koje nije ostavilo ništa od obradivih površina. Inženjeri (jedinice koje kasnije u igri menjaju radnike) su stalno zauzeti izgradnjom puteva kako bi nove jedinice stigle do prvih borbenih linija, puteve koji će biti razoreni već u prvom narednom krugu kada na protivnika dođe red. Tako nema dovoljno vremena da se raščiste močvare ili posledice nuklearnog rata.

u vodu moje planove, ili ceo moj krug. I naravno, tačno kao švajcarski sat, Vikinzi već u sledećem krugu prekrše primirje. Tako sam bio primoran da “odstranim” demokratiju još pre skoro hiljadu godina jer mi je ugrožavala imperiju. Ali, naravno, sada me narod prezire, i svakih par godina posle te odluke se pojavljuju ogromne gerila jedinice (poput varvara sa početka igre) u srcu moje države, sa kojima moram da se obračunam na štetu mojih ratnih planova. Preostale su samo tri ogromne civilizacije. Kelti (moja nacija), Vikinzi i Amerikanci. Ove dve nacije su pokorile sve ostale i asimilovale ih u svoja carstva. Čuli ste za Stogodišnji rat? Šta kažete na Hiljadusedamstogodišnji rat? Tri preostale nacije se nalaze u vrtlogu neprestane borbe na smrt već približno dva milenijuma. Mir se čini nemogućim. Čim se potpiše primirje, već u narednom krugu Vikinzi krišom napadnu moju ili američku civilizaciju, često koristeći i nuklearno naoružanje, čak i u situacijama kada Ujedinjene nacije forsiraju primirje. Stoga, pretpostavljam da do mira može doći samo kada njihova civilizaciju bude izbrisana sa mape. Ovo je faktor koji rat produžava ad infinitum. ICBM (InterContinental Ballistic Missiles - interkontinentalne rakete) oružje se koristi samo za napade na vojsku van gradova zbog postojanja SDI tehnologije (Strategic Defence Initiative - mehanizam za odbranu od interkontinentalnih projektila). Umesto toga, gradovi se napadaju tako što se infiltrira špijun koji detonira nuklearku. Od modela vladavine, preostale su dve teokratije i moja civilizacija kao komunistička država. Ja sam želeo da zadržim demokratski model, ali bi me Senat uvek nadglasao kad god sam namerio da objavim rat pre Vikinga, tako odlažući moj napad i bacajući

Ovakav vojni pat je, čini se, neprobojan. Kasnije faze igre u Civ II su savršeno balansirane, jer sve preostale nacije imaju razvijene sve tehnologije, stoga i nema prednosti. Toliko ima vojnih jedinica da u jednom krugu možete izgubiti dvadeset tenkovskih jedinica bez da vam protivnik preuzme ijedno polje teritorije, činjenicom da imate i konstantni priliv tenko-

va ka frontu. To takođe implicira da gradovi nisu više samo mestašca puna gladnih ljudi, već i to da tu situaciju nikako ne možete ispraviti i unaprediti ih. “Hteli biste silose, kako biste imali šta da jedete? Žao mi je, moram da napravim još jedan tenk. Možda kasnije.” Moj cilj za narednih par godina je da probam da stavim tačku na ratovanje i tako

iskoristim inženjere da raščiste močvare i radioaktivna polja kako bi poljoprivreda mogla da se postavi na noge. Želim da obnovim svet. Ali nisam siguran kako.” Naravno, kolege Redditori su mu pritekli u pomoć, čak i oformili subreddit forum /r/ theeternalwar za ovu i srodnu tematiku. Ali i dalje preostaje ona velika knedla u grlu, čak i kada se ogradimo činjenicom da pričamo o igri staroj 12 godina, sa ne toliko razvijenom veštačkom inteligencijom: da li i nas isto očekuje? Da li već sada prepoznajemo neke od sličnih tendencija ili pomeranje snaga? Da li je ova igra zapravo inteligentnija nego što se činilo? Nadajmo se da u našoj eventualnoj kataklizmičnoj budućnosti nuklearke bar neće pokidati optičke kablove, pa da se Internet ujedini kao u Lyceriusovom slučaju i reši

neki hipotetički sukob, koji je možda neizbežan... I da: instalirajte Civilizaciju, i sebi i deci i rođacima, studirajte Tech Tree, algoritam napretka znanja i tehnologije, trenirajte političko-taktički korteks. Možda nam i ustreba. Možda nije džaba Sid Majerova sledeća igra bila Alpha Centauri.

Autor: Andreja Kojanić

141


#musicloop

Tačno u ponoć i jedan minut 1. avgusta davne 1981. godine, uz snimak lansiranja tada tek pokrenutog Space Shuttle programa i sletanja Apolo 11 misije na Mesec, i uz čuvenu rečenicu koju je izgovorio John Lack - “Ladies and gentlemen, rock and roll!” - iz svog, tada malog studija u New Jerseyu MTV je započeo je osvajanje medijskog tržišta. Predstavljamo vam 10 nezaboravnih trenutaka u tridesetjednogodišnjoj istoriji MTV-a... Događaji koji su obeležili i zauvek promenili savremenu pop kulturu.

Prvi video spot koji je emitovan bila je pesma grupe The Buggles ironičnog naziva “Video Killed A Radio Star”, a tog istorijskog dana program je završen sa pesmom “Carouselambra” legendarnih Led Zeppelin. Do kraja iste godine MTV je putem kabla ušao u dva miliona američkih domova.

142

Ne zaboravimo seriju promotivnih spotova iz 1982. godine, gde su tadašnje pop i rock zvezde sa obe strane Atlantika, uzvikujući slogan “I Want My MTV!”, ubeđivali mlade Amerikance da nateraju lokalne kablovske operatere da uvrste novi muzički kanal u svoju programsku ponudu, kao i legendarni MTV promo džingl “Moonlanding” u kojem astronaut na Mesecu uz, sada već kultni gitarski rif Jonathana Eliasa i Johna Petersena, postavlja zastavu na kojoj se vijori MTV logo koji je dizajnirao Frank Olinsky.

Premijerno emitovanje 15-minutnog epskog video spota “Thriller” Michaela Jacksona. Događaj koji se smatra za prvo zvanično “spajanje” žanra muzičkog spota i filma.

Sa skromnim budžetom održana je prva dodela MTV nagrada – MTV Video Music Awards. Ostaće upamćen po legendarnom, i u to vreme kontroverznom, Madonninom nastupu sa pesmom “Like A Virgin”, gde se na bini Radio City Music Hall-a pojavila u čipkastoj beloj venčanici i kaišom sa natpisom “Boy Toy”.

Zajedno sa BBC-jem učestvuje u projektu Live Aid. To je bio jedan od najvećih ikad realizovanih satelitskih i TV prenosa – procenjuje se da je prenos uživo gledalo oko 1,5 milijardi gledalaca u 100 zemalja širom sveta. Live Aid je bio veliki humanitarni rok koncert za pomoć gladnoj deci u Etiopiji koji je održan 13. jula 1985. na više lokacija, kao neka vrsta „globalnog džuboksa“. Glavne bine su bile na Wembley stadionu u Londonu i JFK stadionu u Filadelfiji.


#musicloop

Konstantni rast alternativne rok scene rađa legendarni “120 Minutes”, emisiju koja je posvećena nezavisnoj muzičkoj sceni, demo bendovima, kao i indie pop, rok i elektro zvuku.

Priredio Michel Petković

Evropska verzija MTV-ja počela je uspešno da emituje svoj program iz studija u Amsterdamu (kasnije je produkcija preseljena u London), a prvi video spot koji je bio emitovan ‘sa ove strane Atlantika’ je bio “Money For Nothing” britanske grupe Dire Straits. Danas MTV Networks Europe svoje programe emituje u digitalnom formatu i predstavlja najuspešniju TV mrežu sa najinventivnijom produkcijom koja posluje u okviru MTV sistema izvan SAD.

Zajedno sa Madonnom i non-profit organizacijm “Rock the Vote” snima promotivne spotove kako bi podigli političku svest kod mladih ljudi i ubedili da izađu na izbore. Zahvaljujući ovoj kampanji MTV ubrzo kreće sa posebnim programskim blokom pod nazivom “Choose or Lose”, gde su gostovali mnogobrojne javne ličnosti iz sveta politike, sporta i zabave.

Svetu su predstavljeni “Beavis and Butt-Head”, legendarni MTV animirani junaci. Ovaj satirični animirani show je svojevremeno kreirao Mike Judge, koji je kasnije bio producent drugog animiranog serijala “King of the Hill” i režirao kultne filmove kao što su “Office Space” i “Idiocracy”. Dva poznata i potpuno blesava animirana karaktera su do sada obrađena u više od 200 epizoda. Iste godine snimljen je legendarni „Unplugged” nastup benda Nirvana u New Yorku, koji je i najgledaniji u istoriji ove kultne emisije.

No more music! MTV je predstavio novi logo gde je slavni tagline “Music Television” odbačen u potpunosti, a veliko slovo “M” je odsečeno do pola i tako dobio malo više pravougaoni oblik, što samo pokazuje da originalni MTV odlazi u istoriju i napušta prvobitnu misiju kao all-music TV kanal gde su se 24h vrteli video spotovi. Novi logo se fokusira na trenutne MTV talente – uglavnom zvezde reality show programa.

143


#talktalk

INTERVJU SA JEDNOM OD ORGANIZATORKI OVOGODIŠNJEG ISTRAKON FESTIVALA U PAZINU Organizacija jedne manifestacije velika je i ozbiljna stvar. Bila si jedan od organizatora/koordinatora na ovogodišnjem, trinaestom po redu, Istrakonu 2012 održanom u Pazinu. Možeš li nam reći nešto više o tome? Možda najprije da razjasnim razliku između pojmova koordinator i organizator, onako kako ih mi koristimo kad pripremamo Istrakon. Koordinator je ove godine bio Moris, i njegov je posao bio imati na umu sve aspekte organizacije, koordinirati ljude, paziti da se svi poslovi obavljaju kako treba. Ujedno je on i osmislio temu i koncept te program cijele konvencije. E sad, koordinator i svi ostali koji pripremaju konvenciju i nešto rade za vrijeme održavanja iste su organizatori. Tu spadam i ja, a ove godine sam bila zadužena za kontakt s izlagačima, udrugama i dijelom medija, organizaciju izložbeno-prodajnih štandova, organizaciju izložbe i vođenje i realizaciju svečanog programa. Moj dio istrakonskih obaveza bio je utoliko zahvalan što za većinu stvari nije zahtijevao moju fizičku prisutnost (osim za vođenje svečanog programa) pa se dosta jednostavno uklopio u zahtjeve mog posla. Većinu stvari dogovarala sam preko e-maila i telefona, u slobodno vrijeme i moram napomenuti da su ljudi koji dolaze na Istrakon, od gostiju pa do medija, stvarno susretljivi i fleksibilni tako da mi je i to olakšalo posao. Inače, ekipa koja radi Istrakon već je toliko uhodana da svaki tim praktički odradi sve pripreme za svoj dio posla potpuno samostalno. I stvarno je to jedno veliko krakato, ali dobroćudno čudovište s puno glava, koje ponekad ni ne znaju koliko ih u stvari ima na tom tijelu koje se zove Is-

144

trakon. ☺ Poslovi koje treba obaviti imaju jako širok raspon, od birokratskih zahtjeva (kao što je samo prijavljivanje javnog skupa), osnovnih logističkih pretpostavki (rezervacija prostora za željeni termin), pa do onih najmanjih detalja kao što su određivanje artikala koje treba naručiti za šank, uređenje prostora, popisivanje svih koji imaju pravo na besplatnu akreditaciju, itd. A između svega toga su zahtjevni poslovi osmišljavanja programa, pozivanja predavača i gostiju, dogovaranja smještaja za iste, slaganje satnice, izrada programa, osposobljavanje spavaonice, i mnoge druge bitne stvari. Zašto ste za temu ovogodišnjeg Istrakona odabrali apokalipsu? Pa, sve se poklopilo u tom smjeru. Trinaesti Istrakon i 2012. godina kao kraj svijeta po nekim interpretacijama kalendara Maja. Temu zaista nije trebalo dugo tražiti, čak suprotno – ona se sama javila. Bila je logični izbor, ali ne samo zbog simbolike broja trinaest ili kalendara Maja, već i zbog globalne slike ovog svijeta koji se nalazi u jednom teškom razdoblju sveopće krize – ekološke, ekonomske, društvene, etičke i duhovne. Mislim da svi osjećamo da svijet galopira prema točki kulminacije. Jedan od scenarija mogućeg razvoja događaja je svakako apokalipsa, kraj jednog svijeta. Istrakon se, kao jedna, između ostalog, informativna i edukativna manifestacija, potrudio ponuditi i različite odgovore na pitanja kao što su, „Je li krah neminovan?“, „Je li krah ujedno i kraj svega ili prijelaz iz sadašnjeg ciklusa razvoja u sljedeći?“, „Što slijedi nakon kraha?“. Sve u svemu, apokalipsa je jako privlačna tema (koliko god to

možda zvučalo kontradiktorno) ali i osobna, jer se, u konačnici, dotiče jednog od najvećih strahova čovječanstva općenito, ali i individualno – intimnog straha od smrti. Kako je izgledalo svečano otvaranje ovogodišnjeg Istrakona? Svečano otvaranje mi je bilo iznenađenje, jer nisam mogla dolaziti na sastanke organizacije zbog posla. Tako da sam bila dvostruko impresionirana na dan otvaranja! Uglavnom, otvaranje je bilo osmišljeno kao igrokaz u kojem dolaze četiri jahača apokalipse i uništavaju čovječanstvo. Oni prolaze kroz ljude te donose bolest, glad, rat, ludilo i smrt, dok ih lažni vođa zavodi obećanjima slave, napretka i bogatstva. Na vrhuncu govora lažnog vođe pojavljuje se mlada djevojka blagog i mirnog pogleda, ogrnuta smeđim ogrtačem i oboružana jednim neuglednim drvenim štapom, koja iscjeljuje ljude. Četiri jahača je pokušavaju napasti, ali im ne uspijeva, jer je oko nje nekakva nevidljiva, neprobojna barijera. Na kraju, poraženi, bježe, a spasiteljica čovječanstva odlazi po glavnu gošću kako bi se prerezala vrpca i otvorio Istrakon. Meni osobno, ovogodišnje otvaranje Istrakona, bilo je najupečatljivije, jer su glumci koji su sudjelovali ispričali priču i prenijeli poruku. Koliko god ta priča bila jednostavna i lako razumljiva, opet je dosta toga ostavljeno svima prisutnima na interpretaciju i to mi se posebno svidjelo. Tako sam, na primjer, čula među publikom rasprave o tome što je predstavljala djevojka koja se pojavila na kraju, neki su mislili da je simbolizirala snagu ljubavi, neki, zbog štapa, da je predstavljala mudrost. Ali, na


kraju svega, vjerujem da je glavna poruka uspješno prenijeta, a ta je da je svaki kraj ujedno i početak nečeg novog i nepoznatog, te da naša nastojanja mogu utjecati na to hoće li novo razdoblje donijeti boljitak ili štetu. Ti si vodila svečani program, održan u velikoj dvorani Spomen doma. Ko je sve učestvovao u svečanom programu i kako njegova realizacija izgleda „iza kulisa“? Imala sam tu sreću da je glavna točka programa, nastup Puhačkog orkestra „Fužine“, bila dogovorena mnogo mjeseci unaprijed, tako da se sve ostalo riješavalo u hodu. Što se tiče orkestra, glavnu ulogu su tu odigrale Maja Blažević, jedna od članica orkestra (i dobra prijateljica Martine Hreljak, jedne organizatorice), koja se u stvari sama ponudila da će dogovoriti koncert. Zahvaljujući njima dvjema, ostvarili smo jako uspješnu suradnju na obostrano zadovoljstvo. Imali smo još prikazivanje kratkog filma Gradske knjižnice (i tu su se voditeljice same javile da bi sudjelovale u programu) koji je uradak djece i volontera koji sudjeluju u programima knjižnice. Ovaj put su se bavili mogućim razlozima smaka svijeta, istražujući zapisana proročanstva i vlastite misli te su nas na svoj neposredan, dječji način podsjetili da smo u stvari sami odgovorni za ono što se dešava u svijetu. Tu je još bilo i predstavljanje zbirke „Astrolab gladi“ i autora čije su priče uvrštene u zbirku, što je već očekivano profesionalno odradio Davor Šišović, urednik zbirke. A sve ostalo (tehničku stranu priče – ozvučenje, svijetla, tko će gdje stajati, gdje ulaziti i izlaziti s pozornice, tonsku probu), moram priznati, dogovorili smo i odradili nekih sat vremena prije održavanja svečanog programa. Bilo je dosta… intenzivno. Reci mi nešto više o samom programu. Ko su bili počasni gosti, ko učesnici... Počasna gošća ove godine bila je američka spisateljica Ker Von (intervju koji je dala za HC možete pročitati ovde), popularna autorica serije romana o vukodlačici Kiti. Uz nju, imali smo mnoge domaće znanstvenike i jednu znanstvenicu iz Švicarske, Mari-Luiz Heuzer. Od naših znanstvenika, predavači su bili: toksikolog, Franjo Plavšić, dr Davor Čorak, fizičari Vladimir Paar i Petar Pervan, i drugi, a svake godine u programu sudjeluje Korado Korlević, koji je na neki način postao naš „kućni“ predavač s obzirom da uvijek održi najmanje jedno zanimljivo predavanje. Jedno dosta bombastično ime s obzirom na cijelu priču o piramidama u Bosni koje smo također ugostili kao predavača bio je Semir Sam Osmanagić. U zadnje vrijeme

#talktalk

oslanjamo se i na dr Davora Horvatića, koji je jako entuzijastičan i nastoji obogatiti naš program sa što više (svog) doprinosa. Lani smo ga iscijedili sa nekih pet nastupa u tri dana, pa se ove godine opametio i malo smanjio intenzitet. Ali moram ga istaknuti ovdje i zato što je održao dva besplatna predavanja u petak ujutro u školi gdje radim, za učenike srednje i osnovne škole. Mislim da to nije mala stvar. Osim znanstvenika, imali smo i pisce koji su objavljeni u zbirci ali i one koji su održali predavanja, udruge koje su sudjelovale u programu, predstavljanjem ili igrama koje su organizirale, i mnogi drugi.

sastanak udruge kako bi se počelo planirati za sljedeći Istrakon.

Istrakon se velikim delom, da ne kažem u potpunosti, oslanja na volonterski rad. Ko su volonteri?

Šta još, pored Istrakona, Pazin ima da ponudi posetiocima?

Što se tiče konkretnog rada, Istrakon se u potpunosti oslanja na volonterizam. Nitko od organizatora Istrakona ne prima nikakav honorar u smislu satnice. Jedini troškovi koji se nadoknađuju su putni troškovi, trošak telefonskih poziva i materijala koji se eventualno nabavljaju za konvenciju. Istrakonski volonteri su stvarno šaroliko društvo, ima nas od srednjoškolaca do ljudi koji imaju i preko 20 godina radnog staža. I što se naših interesa i privatnih života tiče, stvarno se može pronaći svega: električare i tehničare koji čitaju znanstvenu fantastiku i fantastiku, imamo policijskog inspektora koji zna valjda svu moguću literarnu SF produkciju, još koju godinu pa diplomiranog etnomuzikologa koji na Istrakonu radi na šanku, studente svih mogućih područja, zaštitare, inženjere… Nema smisla dalje nabrajati, iako bi to bio jedan interesantan popis. I to je ono što mene uveseljava svake godine, te različitosti koje nestaju kada treba napraviti još jedan Istrakon i kad svi postajemo kolege s jednim ciljem, da odradimo još jednu dobru konvenciju i da se zabavimo i izguštamo taj zajednički interes za SF i fantastiku. Ko još i na koji način podržava Istrakon? To su naši sponzori i pokrovitelji, npr. Ministarstvo kulture, Grad Pazin, Županija, mnoge tvrtke koje pomažu novčanim ili materijalnim donacijama, škole koje posuđuju tehničku opremu i učenike koji žele volontirati, mediji koji nas svake godine prate (Radio Istra, Radio Pazin, Glas Istre, NIT TV, i drugi). Koji su vam planovi za narednu godinu? Ovo će biti najkraći odgovor u ovom intervjuu. Ne znam, tj. treba čekati sljedeći

Znate li već unapred temu za sledeći Istrakon? Konkretno ne, ali s obzirom da se uglavnom izmjenjuje jedna tema iz područja znanstvene fantastike i jedna iz arene fantastike, sljedeća tema bi trebalo biti vezana za fantastiku. Imate li u planu specijalne goste za naredni Istrakon? Koliko mi je poznato, još ne.

Pa, ovisi što koga zanima. Definitivno postoji šarolika ponuda, pogotovo u ljetnim mjesecima. Mislim da je naglasak na kulturnoj ponudi, pogotovo u zadnjih desetak godina. Tako, npr. imamo TradInEtno festival koji se bavi istraživanjem etno glazbe u regiji i u svijetu, kada su organizirane radionice kroz cijeli tjedan a svaku večer se održavaju koncerti glazbenika iz cijelog svijeta. Zatim Festival fantastične književnosti, festival Sedam dana stvaranja u kolovozu, tijekom kojeg su također organizirane radionice iz svih područja umjetnosti (film, grafika, fotografija, kazalište, pisanje, glazba, …), te također ima i večernji program svaki dan. Od ostalih manifestacija koje privlače puno ljudi tu su Dani meda, kad se predstavljaju pčelari i medari iz cijele Istre i Hrvatske, ali i ostali ponuđači prirodnih domaćih proizvoda, pa tradicionalna fešta zvana Rim, iznikla iz starog vjerskog blagdana, koncerti, predstave… Bez svih tih događanja, Pazin je jedan lijepi mali gradić središnje Istre na neobičnom položaju u udolini okruženoj brdima, u kojemu se spajaju utjecaji Mediterana i središnje Europe (pogotovo austrougarske arhitekture). U Pazinu postoji jedan od najočuvanijih kaštela u Istri koji se pismeno prvi put spominje u 10. stoljeću, a taj kaštel stoji iznad Jame, geološkog fenomena. Radi se o spilji i ponoru u koji teče rijeka Pazinčica. Zbog toga je pogled na Kaštel i ostale zgrade na rubu ponora, s mosta iznad Jame prilično impresivan. Pazin ima i dobro obilježene i održavane pješačke staze koje prolaze kroz povijesno značajna mjesta, mjesta gdje se može popiti dobra kava i dobro se najesti za malo novca, podugačku pješačku zonu i nezamislivu klimu (u istom danu može biti među najhladnijim i najtoplijim gradovima u Hrvatskoj).

Razgovor vodila Tamara Lujak

145


#filmcorner

146


147


S

ince I was a little girl, English had always been my passion. Even though, not my mother tongue, I’ve been studying it for 16 years, which means, more than half of my life. It had become a part of me, as much as anything else that you love while growing up. However, there had always been one problem: no one actually understood why I loved it so much…no one, until recently, that is. I’ve met these wonderful people during the winter of 2011. I’ve always been friendly, talkative and willing to make new friends, but this…this was something else. These magnificent people had understanding and beautiful open minds for any type of new, practical and creative ideas…And almost a year later: One of them is on the screen in front of you. Frenzy Spark Magazine in English. It might sound pathetic, but when we agreed to put it into practice, I actually had teary eyes. In the end…I am a woman. :) One of my biggest passions had come to life in better shape and form that I could ever imagine. And, not only did we create, what we think is a very impressive pop culture magazine, but we also became friends in the process, “happy little family” or “cult” as some of us like to say. I would also like to thank to the brave people who found the time and will to write for this part of our magazine and helped to create it as well as give it that special “something”. I hope that you will recognize and feel the love and cooperation on every page, because it is there. In this era of industrialization, materialization and “it’s what’s on the outside that counts”, we tried to create something different for those who still believe in improvement of your inner-self and intellectual upgrade. My dear colleagues and I put the best of our knowledge, our souls and piece of our heart into every page. If you pay some extra attention, you will find us there :) Sincerely, Aleksandra Hegediš English Section Editor

148


149


#filmcorner

150


#filmcorner filmofilia.com

Sources told Collider that Matthew Vaughn is in talks with Lucasfilm to direct Star Wars: Episode VII and that Harrison Ford is open to the idea of reprising his role as Han Solo. Actually, second rumor came from other source – Entertainment Weekly. Rumors can feed other rumors so feel free to take them with a grain of salt.

Episode VII will be reportedly released in 2015, the first under the Disney/Lucas banner, with Episode VIII and Episode IX to follow, so should Vaughn take on the directing role this would be on a film by film basis rather than sign up for the whole three-movie project.

Ford has said he is open to reprising his role as the Han Solo character, who he last portrayed in 1983s Star Wars Episode VI: Return of the Jedi. Check back for more details as they become available.

Author: Nick Martin

Vaughn has reportedly dropped out of directing the X-Men: First Class sequel, XMen: Days Of Future Past because he has entered negotiations to direct the upcoming Star Wars movie. Disney is to make three new Star Wars films after agreeing to a deal to buy George Lucas’ Lucasfilm Ltd who created the fictional Star Wars universe which began with the first film, Star Wars Episode IV: A New Hope, in 1977.

151


#filmcorner

152


#filmcorner

Skyfall opens with a fairly impressive action sequence which starts as a car chase, changes to a bike chase and then onto a fight on top of a train. It’s a very good way to open the film, most of the footage from the trailers are in these opening 10 minutes so it makes you feel happy that you will see a lot more to come in which hasn’t been spoiled. Then we move on to the classic bond opening to Adele’s Skyfall song. The sequence is fantastic, it flows really well, the song fits the movie well and its not too over the top and cheesy. This gives high hopes for what to comes… Writing this review I knew it wouldn’t be a popular one for others to read. But if you’re reading this, remember it’s my opinion and I urge you to form your own. In Skyfall, Bonds loyalty with M is tested as her past comes back to haunt her. As MI6 comes under attack and the identity of agents are revealed, 007 must track down and find the threat no matter how deadly the cost. Skyfall opens with a fairly impressive action sequence which starts as a car chase, changes to a bike chase and then onto a fight on top of a train. It’s a very good way to open the film, most of the footage from the trailers are in these opening 10 minutes so it makes you feel happy that you will see a lot more to come in which hasn’t been spoiled. Then we move on to the classic bond opening to Adele’s Skyfall song. The sequence is fantastic, it flows really well, the song fits the movie well and its not too over the top and cheesy. This gives high hopes for what to comes… Unfortunately for the next 2 hours I was left cold and bored with endless dialogue and plot points that were brought up but went nowhere. Make no

mistake; this isn’t a bad film at all. It is directed very well, it looks great and Daniel Craig (as always) does a fantastic job. The frustrating thing on my mind was that we are made to believe that new villain Silva (Javier Bardem) is deeply connected to M in a way which could ruin relationships for everyone in MI6. But it’s just a simple revenge story, one which could be told

from any former MI6 agent’s perspective or from their families. We have a couple of small action scenes that just happen rather than go anywhere which means that when the film comes to its final stretch, it just feels like a long decline downhill from the promising opening. The introduction of Silva makes you think that he is a technological genius and can rule the world from behind a computer screen but this never really goes anywhere. We don’t even see him interact with a computer beyond moving the mouse to make the screen come off standby. Even the only bond gadget to appear in this edition is thrown away in its first use making it a pointless introduction in the first place. Naomi Harris as Eve was very sexy and believable which gave bond a match when it came to verbal sparring and her character really makes progress even within the space of one movie. Also Judi Dench as M really showed how vulnerable her character can be under pressure. But once again this is Daniel Craigs film showing that his bond will always be the true bond as he is a human like the rest of us. He gets hurt. Emotionally, physically and mentally. 3/5

153


#art/talktalk

154


#art/talktalk

155


#art/talktalk

You’ve probably seen his art work somewhere in the cyberspace...Maybe you’ve recognized his work, or you have it as a wallpaper and you don’t even know who the creator is, maybe you were so amazed that you’d spent more time browsing through his gallery than you’ve planned to, or maybe you were already a huge fan anxious to see what will Cyril under the pseudonym of Aquasixio create next! Either way, it’s about time to get to know this interesting and intriguing individual more closely, and we are here to help you with that. If you are interested in his technique, programmes that he uses and other common trivia, visit his deviantARTprofile. But today, we are talking with him about his insights on some of the most interesting and more personal matters. Enjoy! Frenzy Spark: In your biography you’ve mentioned that you work as a clinical psychologist for 5 years now. Is drawing just a hobby and if so, would you not be able to earn for living as an artist or is there any other reason? Cyril Rolando: I can’t earn for living as an artist for two reasons. Firstly, this is only a hobby; I paint to express my feelings, my emotions, relieve myself from tension, tell a story, and share a naive vision of life. All these effects would be swept away if I would start to focus the “money as a goal”. I would lose my inspiration completely; I wouldn’t know what to do. The other reason is: I don’t think of myself as an artist, I am a psychologist and I really love my job. It would mean that I would have to give up a part of myself if I only focused on the art domain. Moreover, I lack practice; I would prefer enrolling an art school and get a better perspective and anatomic notion. FS: As far as I am informed, dreams are very important element of human psychology. Are they important for your art, too? Do you incorporate some elements of your own dreams or the dreams of your patients

156

or people you know into your art? CR: I have difficulties to remember my dreams and often, they are too weird to build something poetic. I don’t use the discourse of the patients either. I think that I am really imaginative, meaning that it seems to me that I am able to dream even when I am awake. If you tell me about a blue house with a sea view and if the other person is telling a story about a dungeon and a dragon and a third person is showing their cup of tea, I can easily imagine the painting I could create, staging a dragon and the blue house, in a Zen mood, with the sunset, while playing with blue/orange contrasts. FS: You’ve explained your pseudonym as a combination of your favorite element (aqua) and your favorite number (six). Can you tell us why those two have a special meaning for you? What do they represent? CR: A pseudonym is a mirror of your soul. I wanted to reflect something with an original word. Six and water, how to create something using this material? Aquasixio. But today, the “X” bothers me; I would prefer something like “Aquapsychio”, to

emphasize the psychologist part that is me. But, nothing is perfect, so I’ll keep Aquasixio. FS: Main motives of your drawings are “lost children or children in quest for their own truth (not THE truth).” So, are we wrong if we assume that you value individuality in people you know and appreciate their personal harmony with (in) their own world rather than those that might live in what is considered more conventional worlds? CR: I meet a lot of people who are disconnected with their inner child. They are disenchanted. I am a child, even if I am adult; I try always to remember that, to play, to dream with this part of myself. By painting, I nourish my own quest. Adult are looking for... money? Sex? Power? What comes next? What really builds your individuality? It’s a part of the human maturation process, age means nothing. I can be wrong, but I think that in order to reach the real Happiness, we need to talk and play with this inner child, with an artistic activity or something which says something about you.


#filmcorner

157


#filmcorner

158


#art/talktalk FS: You’ve also mentioned that sad and dark moments in life are more inspiring to you than the happy ones. Does that mean that you have to be in a certain mood in order to create? CR: I am aware that I am not so special. A human in the universe is a leaf of a giant tree, and out there is a huge forest. So, I don’t want to complain about my situation, even if life tastes strangely sometimes. But, I have feelings, which I want to tell about, I want to exist, I want to be different from the other leaves. I don’t want to drown my difficulties in alcohol, run away using drugs or anesthetize my brain watching TV. In order to exist, I paint, I use my feelings, my emotions, and sometimes, I don’t even know how I really feel, maybe there is no word to explain what I feel. To conclude, I can’t create without being in these moods. FS: On the similar note, is there any reaction that you are hoping to induce with the observer or you don’t take that into account while you create? CR: I like to play with meanings. I love the possibility of the ambiguous interpretation, the enigma, the rebus. I think my paintings are like puzzles. Why are there

candles in her back? Why is there an arrow in his head? Why are the cats around a piano? I like the way observer uses a picture as a brain teaser. I am not so brilliant, I don’t always manage to create a good rebus, but I like to play with the common sense. FS: You’ve mentioned Tim Burton and his work as one of the things that inspire you the most. Which piece of his work are you especially fond of and why? Is it maybe overall liked Vincent, Corpse Bride since they’re both animated or something else? CR: Tim Burton dared to create original movies. I am fascinated by the people who dare to hustle my mind in an original way, without using violence, sex or politics. I remember, it was 1993, “Nightmare before Christmas”... My mother didn’t understand why I wanted to watch it, she said “Baaaaah! It’s so dark and dull.” I was 9, and I had to wait until I was 12 years old to watch it. I know every part, every song, in French and in English; I have this anime in my body. The magic didn’t work on me with the “Corpse Bride”. I think that maybe it was because of the nostalgia of this moment, when I was forbidden to watch it, because it was so... disturbing for people. A dark anime, funny idea!

Today, I prefer the work of Hayao Miyazaki, it is more dream-like and inviting to an otherworldly universe. FS: When I look at your work, I cannot escape the impression that characters somewhat remind me of the comic’s characters as well as the drawings themselves. We can even see some of the characters repeatedly. Is that association wrong or is it made intentionally? CR: If there is something that I really like, it’s to create bonds between the elements of the picture. I associate a child with a feature (an airplane, a heavy heart, a candle, an arrow, animals...) and I try to tell a story in several parts, during a several years period. We follow their quest year after year, their evolution, their meetings and their hopes. Actually, I am working on a different series now; I combine music with a certain emotion and element. FS: The boy with the arrow in his head (the one on our current magazine cover) is the character that caused a lot of talk and negotiation with our Editorial Staff and, as far as I can tell, on the internet too. Can you tell us more about this particular character and his symbolic, if there is any?

159


#filmcorner

160


#filmcorner

161


#art/talktalk CR: The painting is called “Save Our Souls”, and is my favorite art piece. I think I couldn’t paint anything stronger for myself. This is the combination of different levels of reflection. I did this piece when I started my psychology studies; I was looking for meaning in my life. I wanted to help people, but I was afraid to be lost while trying to save. Currently, I am sure that I can’t save someone, but when I started my studies, it was one of my wishes...I was young. “Save Our Souls”, is the story about a boy who realizes that he is alone. Maybe nobody will save him, and he is not a savior, he is just a boy looking for a direction (therefore: the arrow).

sume that you would agree if I notice that they bring special energy into each piece. Do they take special attention too and do they take a lot of time to create?

lievable. Do you think that drawing is a craft which would be important to master? Is that maybe the area that you are planning to work on or improve?

CR: I like to add a lot of details. I am sure sometimes it’s not necessary and makes the composition heavy, but this is an important part of the rebus I talked about. More details, more ways to interpret the picture, makes higher the chances to lose and find oneself. There isn’t a unique way to interpret my picture, see what you want, see what you wish to see, see a part of yourself. Maybe a mirror of your feelings?

CR: As I said, if I would really plan to go into art, I would like to enroll an Art school to learn the REAL basis of the art. I am like a thief: how can I paint without knowing how to present the perspective or the anatomy? Sometimes, I feel really uncomfortable when one of my paintings becomes “popular” since, in my opinion, it lacks technique.

FS: You incorporate many very precisely drawn small details in your drawings (such as books, balloons, tiny animals etc.). I as-

FS: You’ve mentioned that you don’t know how to draw on a paper support. Looking at your work, it is almost unbe-

162

FS: People are usually overenthusiastic and amazed by your work (at least those that I know :)). For example, you are the only artist (so far) that appeared on the cover of Frenzy Spark Magazine and two


#filmcorner

163


#filmcorner

164


#filmcorner

165


#filmcorner

166


#art/talktalk

Cyril’s tutorials:

• First steps of Voice Crystal • First steps of Protect Me Subscribe to Cyril’s Youtube channel, where you can pick up his tutorials and see some steps in creation of Cyril’s wonderful art. times in a row! Are you used to that kind of attention or are you still somewhat surprised? (We are not :)) CR: Interesting question. I am surprised. I feel quite uncomfortable with the idea of popularity, maybe because there is too much love to manage...and sometimes too much hate. Sometimes, I think I am looking for popularity, publishing on all the art community websites available or accepting the interviews, like this one. On

the other hand, I feel really anxious, as if it wasn’t ME. I am sure that there are artists who deserve more of this impersonating, because they work like pros or because they really want to be popular. Luckily, Aquasixio exists only on the internet. In real life, I don’t try to make Aquasixio out of Cyril. So, there are two feelings, a mix between pride and the awareness of being just a guy who has fun painting. I really don’t want to be full of myself... this is not typical for my personality.

FS: Your future plans when it comes to drawing and art in general? CR: I plan to keep on having fun, stay true to myself and hope to paint again and again until I am able to do so. How would my art, my visions, my whishes look in 5 years? It’s a great enigma but overall huge pleasure and a great desire of mine.

Interview by Aleksandra Hegediš

167


#filmcorner

D

avid Cronenberg is one of the few film auteurs out there that the film industry and modern culture didn’t chew and spit out. Constantly hanging on the verge of mainstream, he consciously defies stepping over. This is no Spielberg, let me assure you (and I mean this in a most positive way you can think of, with all due respect to ol ́ Steven) – his films are not meant to manipulate you by pulling your emotional strings, to provoke your tears, to become your favorite feelgood movie. They are often extremely unlikeable, hard to crack open. While being all brains, which is admittedly sometimes too intense, they provoke a scarily scarce feeling among cinemagoers nowadays – and that is actual thinking about what they saw and why they saw precisely that. So like a proven Cronenberg nerd that I am and a life-long admirer of the highbrow literature, I was head over heels when the news about Cronenberg tackling Don Lillo ́s most hermetic novel “Cosmopolis” came out. Talk about Christmas, pay-day, birthday and a good hair day all at once! Known to have previously masterfully adapted such “unfilmable” novels such as, for instance, William S. Burroughs’ “Naked lunch”, Cronenberg was a done deal, as far as I am concerned. But the fact remained: Cosmopolis is an extremely talky, stream of consciousness postmodern novel, or, otherly known as, how the heck do you make a film of that? But rest assured- the film he made, and a masterful one at that. In what seems like a slightly unusual day of a master of universe type of young Manhattan billionaire named Erick Packer, is indeed the far reaching parable about modern times, or, as one critic pinpointed it, the first film about the new millennium. The plot is simple and thus deeply symbolic: the said millionaire wants a haircut, and he

168

wants it NOW. Nevermind the fact that he obviously doesn ́t need a haircut (his hair is impeccable); nevermind the state of chaos the city is in, due to the presidential visit, high profile rap singer ́s funeral, anticapitalistic protests going on simultaneously. What he wants is what he gets, and we are there for the ride (since the 2/3 of the movie takes place in his limo, the pun is certainly intended). We follow his odyssey across Manhattan, witness crumbling down of his company, falling apart of his universe, yet we don ́t identify, because we can ́t identify, because Erick Packer ́s reality is so distant from ours. He is 1%, we are the rest 99%. He has everything we all long for and so much more, yet he doesn’t know how people talk to each other. His reality is cyber capital and there he moves smoothly until the inevitable collapse. Because death is where he is headed to. There is no means to avoid it, it is the only possible ending for such a creature, the only way for him to resume his humanity. And yet, you won ́t be moved by Erick Packer ́s death. You will be moved by the reasons his killer has for doing what he is about to do. Aside from that small ounce of humanity, everything in this movie works to alienate you as the spectator: main character, limo space and lights, camerawork, lack of music and abundance of spoken language. But... no matter how unlovable and anti feel-good “Cosmopolis” might be, I can promise you one thing: this one will make you think about it long after closing credits. You will think about it so hard, that you ́ll realize it ́s depicting our current times like so few other films have succeed. Don ́t mistake its meaningful coldness for pretentiousness. While not being everyone’s cup of tea (and not trying to be), “Cosmopolis” is a diamant, a true master piece.

Author: Nina Dusper


#filmcorner

169


#filmcorner filmofilia.com

Shot completely in Bangkok, the story takes place in a gloomy, notso-distant future where humans regularly enhance themselves with robotic body parts.

Up-and-coming director Stephan Zlotescu and N1ON have just released a new sci-fi short film called True Skin. Shot completely in Bangkok, the story takes place in a gloomy, not-so-distant future where humans regularly enhance themselves with robotic body parts. Check out the video above to get a better sense of Zlotescu’s fully developed CG world. According to The Hollywood Reporter, Harry Potter series producer David Heyman will produce the big screen version of the film, along with Scott Glassgold and

170

Raymond Brothers. The short’s director will also helm the feature version of True Skin, while the short’s producer, Chris Sewall, will serve as a co-producer. THR claims: “the studio hopes to make a project that has an underlying big concept but on budget similar to found footage sci-fi hit Chronicle. The short is set in the not-toodistant future where everyone is augmenting their bodies. The story’s hero can’t afford to augment in the U.S., so he heads

to the black market of Bangkok where he gets a hold of a mysterious chip that he discovers is slowly turning him robotic – and is a hot commodity wanted by shadowy forces. The feature will incorporate that aspect as it thrusts the hero in a race against time to elude his pursuers and save what’s left of his humanity.” As you can see, True Skin is merely a glimpse into a much larger story. Stay tuned for more on the film!

Author: Vesna Sunrider


#filmcorner filmofilia.com

So it’s the story of a man jumping into the future and leaving the world of everything he knows behind – kind of like Captain America, but without the whole superhero characterization.

The Twilight Zone movie project that is to be produced by Leonardo DiCaprio has had a REALLY hard time trying to make it through production ‘purgatory’ (or hell, however you look at it). The project has been in the making and passing through the Hollywood system since 2008, has undergone rewrites from Jason Rothenberg, Joby Harold, and Tony Peckham, and while it came close to getting made when Matt Reeves was hired to direct the film in October last year, he ended up moving on to make Dawn of the Planet of the Apes instead. We have no idea if a new Twilight Zone movie will ever actually happen, but at

least now we know what it will be about and can hope for the best. Unlike the last time Rod Serling‘s most famous TV show got the film adaptation (the one from 1983 with Dan Aykroyd), the new movie will only tell one tale of terror and Vulture has apparently found out exactly what it is. Mentioned in a feature about how time travel movies are becoming the next big thing, the site says that the new Twilight Zone movie will be about “a test pilot who winds up breaking the speed of light; when he puts down his craft, he discovers that he’s landed a bit late for supper — 96 years late.”

So it’s the story of a man jumping into the future and leaving the world of everything he knows behind – kind of like Captain America, but without the whole superhero characterization. I’m still not quite sure why the movie is being called The Twilight Zone movie when it doesn’t seem to have anything to do with the original show, but one simply does not fight the power of branding. Maybe the next director that gets his hands on this will question the idea and get the project made into something wholly original – as it should be.

Author: Vesna Sunrider

171


#archeology

Author: Pedja Kabwe Radović

This year marks an unusual anniversary – hundred years from the presentation of so called “Piltdown Man” fossil remains. Today known as one of the most elaborate and long lasting hoaxes in science, these remains were once believed to be a very important for the understanding of our own evolution. In 1871 Charles Darwin published his famous book “The Descent of Man” in which he predicted discoveries of transitional fossils, the “missing links” between apes and humans. A Dutch anatomist Eugène Dubois discovered what he believed to be Darwin’s “missing link” in 1891 at Trinil, Java. A skullcap and a thigh bone from Java (Homo erectus) alongside skullcap from Neanderthal, Germany, were the only human fossils known at the beginning of the 20th century. Impatient scientific community wanted more fossils to test evolutionary ideas. The Trinil discovery, that implicated Asia as the possible birthplace of humanity, did not fit well with

Eurocentric views, which dominated the European intellectual landscape and had its historical roots in European colonialism and imperialism. The discovery of skull and jawbone fragments at Piltdown gravel pit (East Sussex, England) had been greeted with great enthusiasm by British scientists, since they thought this confirmed that Europe played a major role in the early human evolution. The remains were first presented at a meeting of the Geological Society of London in December 1912, by an amateur archaeologist Charles Dawson. The Latin name Eoanthropus dawsoni (“Dawson’s dawn-man”) was given to the specimen which was about to change the face of human evolutionary studies. After the initial examination, Sir Arthur Smith-Woodward, a geologist and famous scientist at the time, concluded that the Piltdown fossil presented the combination of primitive, ape-like teeth and almost fully modern skull, with the large brain. Arthur Smith’s initial reconstruction of the

Piltdown skull rendered cranial volume of 1070 cm3. Curator of the Museum of the Royal College of Surgeons, Arthur Keith, later corrected Piltdown’s cranial volume to about 1500cm3 – which is a modern human cranial capacity. So, it seemed that during the course of human evolution the brain expanded very early on, before jaw and teeth were adapted to new types of food. This fitted perfectly well with the common notion at the time that our intellect had a major leading role in the early human evolution: change of the human mind was followed by the change of the body. The already existing evidence, contrary to the early evolution of a large brain in the form of Trinil fossil skull with a small cranial volume (850 cm3), combined with fully modern-looking thigh bone, was totally ignored. Likewise, the Piltdown Man discovery was partially responsible for the severe dismissal of the fist Australopithecus fossil find. In 1924, an Australian anatomist Raymond Dart discovered a juvenile fossil skull in Taung, South Africa, that showed a small chimpanzee-like brain (340cm3) and almost modern teeth with reduced canines. This indicated an evolutionary his-

The painting by John Cooke, exhibited in 1915, shows the examination of the Piltdown Man remains by the famous scientists at the time. Front Row: Dr. A. S. Underwood, Prof. Arthur Keith (central figure in white), W. P. Pycraft, and Sir Ray Lankester. Back Row: Mr. F. 0. Barlow, Prof. G. Elliot Smith, Charles Dawson, and Dr. Arthur Smith-Woodward

172


#archeology

The Piltdown Man skull reconstruction. Darkest colored areas represent the “original” fragments. tory very different from the one suggested by the Piltdown remains, which showed combination of the big brain and primitive teeth. Like Dubois, Dart believed the fossil to be a transitional form between apes and humans, a “pre-human” in his own words. Contrary to his view, strong proponents of the Piltdown Man, like Arthur Keith, characterized Taung as an “anthropoid ape” that had little to do with the evolution of humans. However, during 1930’s, Robert Broom, a medical doctor and paleontologist, discovered more specimens of the same species in South Africa, which finally

Raymond Dart with his famous “Taung child”, the first fossil Australopithecus specimen ever discovered.

led Arthur Keith to accept australopithecines as a part of the human lineage. In a letter to Nature in 1947, Keith apologized to Dart: “...I am now convinced, on the evidence submitted by Dr. Robert Broom, that Prof. Dart was right and that I was wrong; the Australopithecinae are in or near the line which culminated in the human form”. The discoveries of “the Peking Man” (Homo erectus) at Zhoukoudian near Beijing, China, further expanded the knowledge of our evolution. From this point onward, the Piltdown Man lost its scientific validity. Since there was a strong indication, both from Africa and Asia that brain size increased relatively late during the course of human evolution, the doubts about the validity of the Piltdown specimen grew into the scientific community. In spite skepticism about the Piltdown find that some scientists from the outset expressed, it was finally exposed as a forgery only four decades later. In 1953, Dr. J. S. Weiner of the Department of Human Anatomy at Oxford University carefully examined the fossils, when he noticed inconsistencies in teeth wear patterns and revealed unnatural alignment of the teeth. The fluorine content test proved that the “fossil” was made as a combination of different specimens. The forger had mechanically modified a juvenile orangutan’s mandible and teeth to reduce them and fit them to an anatomically modern human cranium! Artificial staining was used to give the fake fossil more authentic superficial appearance. The identity of the Piltdown forger remains unknown, although there have

been many suspects, like Charles Dawson, Arthur Keith, and even sir Arthur Conan Doyle. But the prime suspect of the fraud discussed today is Martin Hinton, a zoologist and curator of the Natural History Museum, London. In 1996 a trunk belonging to Hinton was found in the museum’s attic, that contained bones manipulated in a similar way to the Piltdown chimera. Whoever the perpetrator of the hoax, he was well aware of the attractiveness of human fossils, the rare resources that help to decipher our place in nature. Today, the “Piltdown Man” has no scientific significance for the study of the human evolution. We now know that the first hominins were bipedal creatures from East Africa that had chimpanzee-sized brains and human-like teeth. It seems that change of the body was followed by a change of the mind (brain), not the other way around. However, the Piltdown hoax represents one of the best examples of how preconceived notions in science can change assessment of available evidence, and thus misleading scientific research.

Sources:

In 1938 Sir Arthur Keith unveiled a memorial stone to mark the site where Piltdown Man was discovered by Charles Dawson in 1912. Henke W (2007) Historical Overview of Paleoanthropological Research. pp. 1-56 in Handbook of Paleoanthropology, eds. Henke W, Tattersall I, Hardt T, Springer Berlin-Heidelberg. Cela-Conde CJ, Ayala FJ (2007) Human Evolution: Trails from the Past, Oxford University Press. Lewin R (2005) Human evolution: an illustrated introduction-5th edition, Blackwell Publishing.

173


#sparkpersona

174


#sparkpersona

It is hard to find a monarch in history that has been marketed as much as Elisabeth of Austria, and raised to such iconic status but only after her death. Her life of what may be interpreted as depression and suffering has been highly romanticized and made into a phenomenal-selling product. However, not much interest was shown in her private or public life during her lifetime. The following lines will try to portrait the real “picture” of Elisabeth, to the extent that is available to the historians and the public today, and distinguish the myth that twines the name of Elisabeth and that was is the actual truth. Was she the lonely, sad, depressed empress, who was misunderstood, if understood at all, by anyone who knew her and telling her sorrow only through the lyrics she wrote or just another cliché of a self-centered, eccentric, slimming fanatic only interested in the beauty cult that was attached to her against or by her will? While painting the real picture of Elisabeth, we want to emphasize that it is always important to challenge clichés in order to find out the real truth, in this case, just as any other.

The questions that we are trying to answer are: How did this »Sisi« myth arise? How did the enthusiast young girl turn into somebody who would rather be dead? How did this person, for whom contemporaries had little time, became such an icon only after her death? The tragic death was certainly an important factor but her unconventional lifestyle contributed as well. How was Elisabeth actually viewed by her contemporaries? The newspaper articles showed that during her lifetime she was not beautiful and popular empress who fill the front pages but rather an empress who withdrawn from her public role and was rarely in Vienna which was all justified by her worsening health. In fact, it couldn’t be any other way, since all the papers were by the strict censorship when it comes to the matters of the court. In aristocratic circles, there was a huge pressure on the queen to fulfill her monarch responsibilities and to put aside her personal interests. The situa-

tion changes completely after her death. It is realized that the picture of the shygilded-in-a-cage-while-suffering empress is much more marketable than the one of an empress with ambivalent personality, egomania and egocentricity.

Elisabeth and the cinema In the early 1920s and 30s “Elisabeth” only played the supporting role in the movies about the Emperor Franz Joseph until the Ernst Marischka’s “Sissi” trilogy was made in the 1950s. That made the Elisabeth well-known all around the world, but as the young, sweet, easy-going Sissi played by Romy Schneider which was a portrayal not so close to the truth. In this trilogy, Sissi had the role of the loving mother, devoted wife and benevolent empress which won the hearts of the audience. This contributed to the establishing of a worldwide love story as well as the image of popular empress and is still thought today by many that the Elisabeth died young since her later life hadn’t been shown in the movies.

175


#sparkpersona This kind of “free” life was possible only because her father had no official function at the Munich court. Her parent’s marriage is not a happy one, her mother, Ludovika was very devoted to her family life and therefore close to her children while father was almost never around since he spent time with mistresses and illegitimate children. At the age of 15, Sisi’s first true love was Count Richard S, at the time in the services of the Duke and hence out of the question. He was sent away on the assignment where he gets killed leaving Sisi devastated and starting to write her first melancholic love poems.

The Real Elisabeth: Early life in Bavaria and Coronation in Vienna Elisabeth was born on December 24th 1837 in Munich as the daughter of Duke Maximilian of Bavaria and Ludovika, the daughter of the King of Bavaria. She spends most of her childhood life in Munich and country estate of Possenhofen on Lake Starnberg enjoying outdoor activities with seven brothers and sisters.

Elisabeth’s engagement and wedding in Vienna In the summer of 1853, Sisi accompanies her mother and older sister Helene to Bad Ischl to celebrate Franz Joseph’s 23rd birthday. The real reason of the travel is engagement of Helene arranged between the mothers of Franz Joseph and Ludovika. However, story turns out differently. Helene couldn’t change upon the arrival to Ischl since her luggage hasn’t arrived and is nervous while Sisi is carefree, naive usual self. For Franz Joseph, it was love at first sight: “Oh, but how sweet Sisi is! (...) What magnificent crown of hair frames her face, what lovely, soft eyes she has, and lips like strawberries!” He listens to his heart and asks for her hand in marriage! When Sisi is asked, she burst into tears saying: “How can he think of me? I’m so insignificant! I am so fond of the emperor! If only he were not the emperor!” On the formal betrothal Sisi is quiet while Franz is overjoyed. Afterwards, Sisi is back in Bavaria where preparations for their wedding begin immediately. She is also being prepared for her role as the future Queen which makes her very uncomfortable. Elisabeth left her homeland of Bavaria and traveled downstream to Vienna on the Danube arriving on 22nd April. Just a day later, she comes to Vienna from Schönnbrunn on a coach pulled by Lipizzaner horses like in a dream, but she is not radiant future Queen that the people cheer, but rather quiet, exhausted and sobbing girl. Nevertheless, Franz’s moth-

176

er describes her on the day as “charming while her conduct was perfect, with sweet and graceful dignity.” The wedding took place on 24th April in the church of St. Augustin. It was decorated with 15,000 candles, and the sole ceremony was held with over 70 bishops and abbots present. All eyes were fixed on scared Elisabeth that made her burst into tears (supposedly exhaustion) and leave the hall. There was no honeymoon since the Crimean War was raging. It’s said that the couple had the honeymoon in the castle near Vienna; however, Franz Joseph gets up early every morning and handles governmental matters not returning until late evening. Sisi is lonely and homesick, so only few days after her wedding, May 8th 1854, she wrote in her diary: “Oh, had I never left the path, That would have led me to freedom. Oh that on the broad avenues Of vanity I had never strayed.” She is aware that she is becoming a part of the world’s history while giving up her personal freedom that she cherished.

Author: Aleksandra Hegediš


#sparkpersona Beauteous dream dress: Only a few of Elisabeth’s dresses have been preserved. This is one of them which she wore at the farewell ball given on the 20th April 1854 before her departure for Vienna. Original is held in Historical Art Museum in Vienna but can no longer be on display for conservation reasons. A copy of a dress was made and is held in the Sisi Museum in Hofburg, Vienna. Investigation showed that the oriental decoration on the gown is an old Ottoman inscription meaning “Oh my Lord, what a beauteous dream.” No sources give us the origin of the dress but it is most probable that the Duke Maximilian, while on one of his journeys, had the dress made for special occasion or maybe brought it back from a trip himself as a gift to his daughter.

177


#stoplook&listen

It all started back in 1989, when a group of Japanese artists decided to place their exhibition of ice and snow sculptures exactly here. The following year, a French artist Jannot Derid, placed his own exhibition in an igloo in the very same place. The exhibition turned out to be really popular and all the hotels nearby were booked. A couple of tourists asked for a permission to spend a night inside the aforementioned igloo. They slept in sleeping bags, on top of the reindeer skins. These were the first „guests” of the hotel and the idea which was, by its founder and the owner Yngve Bergkvist named Ishotelet, or the Ice Hotel, was born. In a place far, far away, in the very North of Sweden, in a village by a very strange name, there is a castle made of ice. Every spring, the castle disappears from the curious looks of people, only to emerge again every winter. But there are no kings and queens to rule this castle, there is no fearful dragon to guard it, there is no sleeping princess trapped in the tower, waiting for true love’s kiss to wake her up from her sleep. This is a home of nice people and a huge number of tourists from all around the world. In the very North of Sweden, in a village called Jukkasjärvi, lies the Ice Hotel.

Hotel Entrance It all started back in 1989, when a group of Japanese artists decided to place their exhibition of ice and snow sculptures exactly here. The following year, a French artist Jannot Derid, placed his own exhibition in an igloo in the very same place. The exhibition turned out to be really popular and all the hotels nearby were booked. A couple of tourists asked for a permission to spend a night inside the aforementioned igloo. They slept in sleeping bags, on top of the reindeer skins. These were the first „guests” of the hotel and the idea which was, by its founder and the owner Yngve Bergkvist named Ishotelet, or the Ice Hotel, was born.

178


#stoplook&listen Starting from 1990, and stretching out to present day, tons of ice are scavenged from the river Torne every March, and stored nearby where they patiently wait the middle of November when it would become cold enough for the construction of the next ice hotel to begin. The ice is used for building the ice bar, the beds and the rest of the furniture, while the construction of the hotel itself is made of snow. Every year artists from all around the world submit their ideas for the new Absolut bar (yes, it is named by the popular brand of vodka which you can drink directly from ice shooters here), the ice church (real, legit, performs weddings and baptisms), the big hall, the reception and the rooms which can accomodate over 100 guests. A new section of the hotel is being opened every week stating from the early December, until the mid January when the hotel is usually completed. Every year, the hotel gets a new look and new sculptures, so it is definitely a unique experience every time you visit.

Wanna sleep in an icy bed? Ok, but, apart from all the beauty of the icy sculptures, it is quite cold inside. Sure, if you compare the inner temperature of -5 degrees Celsius with the outer temperature of -25 degrees, it sounds like its nice and cosy on the inside, but it’s actually not. -5 is, at least in my opinion, still quite cold. So, if you are planning on spending a night, arm yourself with warm clothes and a good sleeping bag. On the other hand, if freezing during your sleep isn’t your cup of tea – don’t worry, the hotel also offers warm accomodation in an object nearby (although, it’s not as cool as the cold accomodation is). I mean, after all, we are talking about the part of the world where saunas come from. Well, now that we know where the hotel is and how it’s made, let’s talk a little about the things to do. The ice sculputes are, of course, beautiful, but you can’t really spend the whole day just looking at them, can you? Luckily, there’s a bunch of interesting things to do around there.

179


#stoplook&listen

Cheers my friends! Let me start with the already mentioned and the most obvious activity – you can get hammered here. The Absolut bar is there - drinks are served in quite a nice quantities, so if that’s what you like... Still, if you’d rather stay sober, there’s something for you too. You can try making your own ice sculpture – kind professionals are there to help you. You can, of course, ski, engage in a snowball fight or make a Snowman. You can rent a snowmobile, or even better, experience dog sledding.

Mush! You can try hunting and fishing, rafting and canoeing (during the summer months of course) or introducing yourself with the Sami culture. Cheerful Sami people will take you to a reindeer sled excursion and serve you the local specialties. Last but certainly not the least – this is the perfect place on Earth to enjoy all the beautiful colors created by the slightly deadly solar wind. Be patient, Aurora Borealis likes to torture those who want to see it by making them wait in the extremely low temperatures, but the sight is worth every freezing moment. What is there to add in the end, except that visiting the Ice Hotel has been on my Bucket list for a long time now, and I believe it should be on everyone’s. Only the photos you can find across the internet will leave you breathless, let alone the chance to see it all in person. Just check out the photos on the official flickr page of the hotel http://www.flickr.com/photos/icehotel/favorites/. Now, the fact is that you’ll have to put your hand a little bit deeper inside your pocket, because the cheapest stay during the winter months in the hotel costs around 185 euro per person a night (if you really want the ultimate luxury, go for the most expensive option in the deluxe suit, which is around 815 euro a night), but if you can believe testimonials on the internet, it is worth every dime. So what are you waiting for? Visit www.icehotel.com and book your stay ASAP. However, if you’re not willing to spend that much money, you can always treat yourself with a one day visit of the hotel. The entrance ticket will cost you only 14 euros. Whatever you may decide, the ice kingdom awaits.

Author: Svetlana Nedeljković

180


#filmcorner

We warmly invite you to stay with us at Time Hostel in the CITY'S ABSOLUTE CENTER, where we aim to make YOUR BELGRADE ADVENTURE equally exciting and comfortable.

We offer you beautiful, spacious rooms; a fully equipped kitchen; two big bathrooms; a cozy common area; as well as a nice, open terrace‌

Phone Email Website

011 3285160

hello@time-hostels.com

http://time-hostels.com/in-belgrade/

Facebook https://www.facebook.com/timehostel Twitter

http://twitter.com/timehostel Skype

time-hostels

181


#science&facts

For a majority of us, time is but an alternate term for What is philosophy’s what occurs between two random points on the clock. But, stance on this... here is the gist: clocks - as claimed by scientists - do Ever since the ancient Hindu scrolls and all the assembled philosophical wisdom not measure time at all, but only our very own limited of old India - the Vedas - a man has, consciously or subconsciously, felt the cyclic and conditioned impression of it. Time is a concept that nature of universe that passes from one stage of creation to another, that of dewe depend upon as a stronghold in the overall uncertain- struction, and back again, “to the eternal recurrence”. Back then, two millennia beties of unpredictable world, the intangible thought on a fore Christ, a perhaps the most important prerequisite of the existence of time has thin wire of existing and enforced that mesmerized us ever been set - the change; as well as the crucial question of whether time can only be observed through changes. since, and continues to do so.

182


#science&facts

Vladimir Kush - Arrow of Time The eastern vision of metaphysics is, strangely enough, the one closest to the contemporary paradigms of natural sciences of 20th and 21st century - in the sense of their common conclusions. One of the greatest dichotomies in the history of philosophy were concepts of linear versus the cyclical time. Historians of ancient Chine debated very thoroughly and analytically about the events of the past, which endowed their nation with a very unique and sharply defined linear sense of time. However, flourishing of Taoism has, in a big way, turned this linear view of the world upside down, towards the cyclical which was very specifically evident in the rise and fall of the Chinese dynasties (a fun

trivia: the Chinese used to call the universe “Yii-Chou” which literally translates as “space-time”. “Yii” refers to tridimensional space, whilst “Chou” acts as the fourth dimension with the series of successive changes - a concept staggeringly familiar to Einstein’s “space-time”!). With the appearance of Budhism, linear and cyclical time (also known to Mayas, Incas and Babylonians) was joined by another one: timelessness. Within the proverbial cradle of European culture, Greece, a first true synthesis of philosophical and scientific thinking was taking place. The one who pioneered the speculation that time could be related to

the movements of celestial bodies was Plato (who was credited for saying “Time is a moving picture of eternity.”), and it was already with Aristotle that time was defined as a “conglomerate of changes on the plane of before and after”. Antiphon, the sophist, in his fragmentary work “On truth” claims that “time is not reality, but a concept or a measure.” Generally speaking, the thinkers of ancient Hellas had a penchant for standpoint by which there was no beginning of the cosmos, ie. that the entire reality has a limitless past. Traditional western notion of time as an absolute with finely determined measure units is a consequence of Judeo-Christian

183


#science&facts Monumental philosophical system of Immanuel Kant consisted of a time that was a priori intuition which allows us to comprehend the experience of sensations. The agent of creative evolution, Henry Bergson, held intuition and creativity as the essence and main component of lasting (durée).

Ouroboros - the ancient symbol of cyclical nature of time and life through the image of a dragon eating its tail teaching that opposed (for obvious reasons) the cyclical tendencies of the European part of the Old World as well as doctrine of polytheistic religions and pagan cults. During the Middle Ages, God was considered to be the cause of all things, and with him, the inevitable end was inexorable. In the modern age, however, chiefly after the Age of Enlightement, the science begins to seek for others, more convincing explanations of arche (pre-cause) of the world. Besides, post-quantum era of physics in its transformation encompasses a hefty amount of eastern philosophical knowledge. Physicist Fritjof Capra published a book titled “The Tao of Physics” in 1975.

What stands out with its attraction in modern era are ideas of John Ellis McTaggart, who pronounces the invention of time contradictory because only present time is real. He regards time as unreal because the differentiation of past, present and future is more essential for time itself than a fixed relation between previous and latter. What is particularly controversial is his notion that historical events are no different that made-up stories, due to the past being nothing but the memory of series of events that can be “colored” in many ways (emotionally, by being one-sided or uninformed...). Our memory constructs a delusion about the past, conscious perception of events produces the feeling of present moment, while the future is merely a mental construct made by patterns of past experiences. This is why time is thought to be a manifest concept, because it is a tool of our mind to makes sense out of world that is packed with changes.

The self-exposing conclusion is that the present, seemingly the most trustworthy dimension of time that we can rely on, is in fact the infinitesimally short-lived moment, simply a recording of a memory in a brain that we are mentally aware of. For example, if a person falls asleep and while being asleep completely misses a certain period of time or some happening, that event, de facto, never existed in his or her past, and therefore won’t exist in the past. Philosopher of science, Craig Calendar (such a name for this topic!) has established an altogether new and, quite frankly, genial notion of time, by dividing it into few types: our psychological impression of time progression, the measured time and biological time, thus making a non-biased comparation between absolutist view, by which time progression is independent of all changes in cosmos, and the relationist view which says that time itself is nothing but the change in cosmos.

...and what is science’s point of view Without a trace of doubt the most unavoidable scientific figure in the last 100 years is still the amazing Albert Einstein. He has irretrievably transformed both space and our idea of time, making it relative and departing from Newtonian tradition of absolute time. There is one man whose duty is to embark into most remote pits of time. His name is Ferenz Krausz and he is a quantum physicist who, in his laboratory in the Max Planck institute, measures the shortest temporal intervals ever observed - in quantum leaps of electrons in atoms. The interval between two leaps is about 100 quintillions of seconds (also known as attosecond). And to put this in some perspective - 100 attoseconds is to one second what one second is to 300 million years! That what happens on such incomprehendable scales of intervals must have certain “strange” consequences regarding thought experiments whether time exists at all. This temporal dimension, the Planck scale, is the boundary area of known, “macro” physics and physics in which the scales are so small that space and time dissolve (Planck’s time is the smallest measurable unit of time - 10−43 seconds). When one contemplates this quantum reality,

184


#science&facts

the only way to do that is to abandon the widespread concepts of time. Whatsmore, a certain majority of physicists considers their science to be heading towards describing universe as timeless - for it is believed that time below the Planck scale, on the most fundamental levels of physics, may not exist. And what about the arrow of time? Why is time moving specifically towards the future, when all the known laws of physics would function just fine even if time went backwards? Time is a unidirectional process because the initial state of cosmos was a very condensed, very compact dot of energy, whose expansion (that began with the Big Bang) caused bigger complexity and smaller orderliness of the universe - in other words, the direction of time and the growth of entropy go hand in hand. Austrian physicist, Ludwig Bolzmann, has defined entropy in 1870 as the measure of a degree of order within a closed system. Of course, the human tendency to comprehend every system works in a way that

we need to determine the initial and final conditions. And here’s the irony: this endeavor of ours, to describe the beginning and the end, is bothered by the fact that time is a continuum without end. In that sense, time is not something that exists outside of cosmos. Newton argued that time was something absolute, mathematically true, that springs out of itself and flows no matter what. Einstein has proved that time is part of the fabric of cosmos. Seth Lloyd, MIT’s quantum engineer, quotes an anecdote during his visit to National Institute of Standards and Technologies in Boulder, where the atomic clock that standardizes time in the USA is located. On his remark that their clocks aren’t very precise, the local scientists responded with: “No, our clocks do not tell time. Time is determined by what our clocks measure. Because, we never see the time iself, only the clocks - that is, physical variables as functions of other physical variables. And then we present it as an evolution, a succession of things in time.” Carlo Rovelli, the theorist of time, claims that past and future are best explained by causality and our search for causes and consequences - but also reminds that we can glimpse only somewhat into past and future.

Copyright: Internet Encyclopedia of Philosophy

Sean Caroll, theoretical physicist, wonders why is the past different than future and

why do we remember the past, and not the future (also, he deals with irreversibility of that process, that is why can the egg turn to omlette and not vice versa). He goes back to entropy, but with a delicate maneuver, asking: why was entropy low in the beginning, anyway? The most credible assumption is this is because our universe is expanding. Each universe that wouldn’t expand would reach maximum entropy and lose its arrow of time (small temperature variances are the proof that young universe had low entropy). The farthest past we know of, the singularity, was the inception of the time as we know it and the state of lowest entropy. If we could discover what came before singularity, we would also find out what preceded low entropy as well as is there, beside ours, another arrow of time, in some other universe, that may have been released in some other direction. Yes, the entire time saga may appear to be equally confusing as fascinating, both as a philosophical play and the set of scientific theories. There may not be any other phenomena that could be looked upon under so many different lights, from so many different angles. Time is a subject that evades explanations with remarkable ease - and yet, those explanations keep on multiplying.

WATCH THE VIDEO: THROUGH THE WORMHOLE: DOES TIME EXIST?

Author: Andrej Vidović

185


#historyrepeating

Sketch of Zrnov made by famous geographer, ethnographer and archaeologist Felix Philipp Kanitz

King’s surveliance

Ruins of demolished fortress Zrnov

186

The mystery was created in the moment when, due to so far unexplained reasons, it was decided to undermine and destroy Žrnov completely. On its ruins, the complex of monuments was built by the famous Yugoslavian sculptor Ivan Mestrovic. The geographical climate we live in has always been shaped by tumultuous and highly colorful history. The area mottled by different nations, religions and influences was a fertile ground on which rich historical legacy had developed. It is such a wealthy history that many of the stories were never fully told or clarified and the impact of time often led to even greater historical confusion. One of these unclarified stories took place on Avala Mountain near Belgrade, where today stands The Monument to the Unknown Hero. Monument was dedicated to all unknown heroes who died in the countless battles for the defense and liberation of the country. It was built 74 years ago, while its foundations stand in a place where something with much longer historical value than mausoleum had been built in 1937. The monument is located at the former bumper of Belgrade, at the site of a medieval fortress Žrnov. The mystery was created in the moment when, due to so far unexplained reasons, it was decided to undermine and destroy Žrnov completely. On its ruins, the complex of monuments was built by the famous Yugoslavian sculptor Ivan Mestrovic. It is very important to draw attention to invaluable historical merit of the destroyed medieval building. Not a single stone was preserved from the ruins of Žrnov. To level to the ground such a valuable and unique historical monument and then built another one, which could have been built anywhere else, was a first-class scandal. The oldest known fortress on the top of Avala dates back to the Roman times, when it had been built in order to control approach to the Singidunum, but also for the protection of the miners who worked there. The first known miners were Scordics, a mixture of Slavic and Celtic tribes, known for their metalworking skills, who were attracted here by the rich ore deposit. Due to the mill for grinding large rocks from the mine at the foot of the mountain, Žrnov got its name. Later on, the Romans had built their watchtower. It was, in fact, a multipurpose point. There is no evidence that the city lived in the time of the Byzantine Empire, but it is certain that the first real fortress was built during the rule of the Despot Stefan Lazarevic. This fortification was conquered by Ottomans in 1442. With short interruptions, Žrnov had been strengthened with additional walls, and was used by the Turks for the frequent attacks on Belgrade, which was veryy difficult to conquer. This is this reason why the fortress got its name – Havala; the Turkish word for nuisance. Later on the


#historyrepeating stay in its place, but the plan had been made ​​as if it were a completely vacant top of the mountain, without the walls of Žrnov. Mestrovic needed a blank canvas for his emerging masterpiece. Žrnov was considered to be one of six most significant fortifications in Serbia. That is why its The complex of monuments was built by the disappearance had famous Yugoslavian sculptor Ivan Mestrovic caused such a great mountain itself was given the same name. excitement of the public, and even greatToday Havala is better known by its mod- er than expected since it was considered ern shortened version of the name: Avala. that this misdeed was the brainchild of It was only with the fall of Belgrade in the king. It was never completely clarified 1521 that Žrnov began to lose its strategic where the ruler got that idea. However, importance. The fort was officially aban- Karadjordjević had remained adamant doned in the XVIII century and was left to and the Kings will was fulfilled. No one else the ravages of time, although the remains was consulted. When this project became were well preserved until 1934 and the de- certain, the group of people appeared cision of blowing it up. with the intent to protect valuable cultural Žrnov had consisted of two parts - the heritage. In vain. The king stayed deaf to Upper Town, which had been formed by all appeals. Despite the public outcry, the the Serbian stronghold, with the later Ot- Žrnov remains were blown down. toman expansion and the Lower Town, Demolition of the fort lasted two days. built on the Upper Town, which constitut- The first mining was conducted April 18th, ed the bastion that follows the contours 1934, but since it wasn’t performed right of the slope on which it is located. The up- the demolition was continued the next per town had the foundation of the elon- day. Explosive was placed three times by gated regular pentagon and its position the miners, until the citadel of Žrnov was corresponds to the present position of the completely destroyed. Those days, not Monument to the Unknown Hero. Great even the media made any long-winded Tower was the main fortress shield, facing coverage of the event that took place on a cliff, towards the nearest approach, that Avala, even though the news spread uncorresponds to the staircase which con- stoppably among the citizens. Remains nects the pole with the flag and the monu- of Žrnov had disappeared, ground was ment itself. Walls were branching from the cleared completely and there was not a major to two semi-circular towers, facing single stone preserved which would be one another. Further, on the southeastern kept as a token of the first foundations of part, there used to be a semicircular tower, the Slavic fortification nearly two millennia while in topics pentagon of the south tow- old. er stood the tower-gate. Historians claim that not even the BelBut despite the colorful and turbulent grade citizens of the time believed that history that had adorned this monument, the monarch would really take Žrnov King Aleksandar the First suddenly decid- down, although the monarch’s idea was ed to demolish it down. This decision was, already the subject of rumors for a while. among other things, highly influenced by The level of public denial of the possibilthe fashion of the time which consisted ity of demolishing Žrnov can be seen from of to raising the monuments to unknown the reaction of the former Belgrade baheroes, and this fashion was spread- zaar, which was highly surprised when the ing throughout Europe between the two rumor about the Žrnov being destroyed world wars. Overwhelmed by the idea of reached them. The news were received raising a similar monument near Belgrade, with disbelief, people considered it to be the King accepted the drafts of famous a rumor. There is a story which said that Ivan Mestrovic, who fixed Avala for his this someone dared to object to the monarch work. But Avala Mountain without Žrnov by saying that he had destroyed fortress on it. Not even in the draft was there a built by Serbian rulers. Sovereign respondconsideration of the idea that Žrnov could ed that he thought that the city was built

by the Turks, not the Serbs, and that it is the reason why he ordered the demolition. The city had been destroyed; a small part of the ruins had been transferred to the village of Beli Potok, under the mountain top. Today’s Monument to the Unknown Hero was raised on the bare rock hill. For some reason, the king found the demolition of the city especially important, so he personally supervised the work and took photographs while doing it. It was even allowed to a ten-year-old Alexander, the son of Prince Paul, to press one of the buttons for the fortress demolition. But that was not the end of the clearance of the site. King and his favorite sculptor were bothered by the old monument to the Unknown Soldier that had been raised earlier, not far from the new mausoleum. It was explained at the time that it was spoiling the ambience. It was also torn down and the rotunda had been built, at the place where we can find the mast today. Only the cross remained from the ancient monuments and it lies in the churchyard in Beli Potok. There are no visible remains of Žrnov today. The site, on which the fortress was standing, was cemented after the demolition and is now a place where the famous monument of Ivan Mestrovic stands. The only information about the previous look of Žrnov remained as records of old chroniclers. Ironically, King Alexander did not live long enough to see Meštrović’s completed work on the fresh plateau surface, since only a few months after the beginning of the construction of the pyramid mausoleum the king was killed in the attack in Marseille. Monument to the Unknown Soldier was officially opened on St. Vitus Day, June 28th 1938. It should be noted that its appearance resembles the tomb of the King Cyrus, the Persian king. Pyramidal in shape and consisted of nearly 4,000 cubic meters of cut stone. Unfortunately, actions like this one are evidence of how often we, as a nation, find ourselves in a situation to be a witness of the withdrawal of certain moves and decisions, which are actually not grounded on proven facts and rational explanations, and are much less the subject to the protection of the common citizens. Or worse: that the truth about some of the historical events of the tumultuous past stays disclosed, unclear and unexplained. Therefore, trampling on our own tradition and history apparently isn’t purely modern phenomenon in Serbia.

Author: Dražen Pekušić

187


#filmcorner

In case you were wondering who did that beautiful artwork, which was also standing on our 6th issue’s cover, you are about to find out. You can also visit his DeviantART profile.

188


#art/talktalk

189


#art/talktalk

190


#art/talktalk

The comics that inspires me most are Inoue Takehiko’s “Slam Dunk” , Akira Toriyama’s “Dragon Ball”, Hirohiko Araki’s “Jojo’s Bizarre Adventure” and “Rough” by Adachi Mitsuru. Actually I’ve read loads of comics since I was a kid and I like most of them. Guess I can only say that all of them do inspire me a lot. Frenzy Spark: First of all, congratulations on your new graphic novel “Perawan Pisces”. I have checked the other day some of your Facebook posts about it and I saw that drawing “Love Distance”. It is amazing, along with the astonishing coloring. Can you tell us more about that? Santa Fung: Thanks. “Perawan Pisces” is about the high school love relationship of a teenager... With some touches on some Zodiac related stuff. This is my first attempt at this genre (personally not quite a romantic person myself, haha), felt that it’s a bit challenging. Hopefully the result is not too bad…

FS: I know this isn’t your first comic in the comic industry, but tell me, which comics made you start drawing, inspired you when you were a child? Or was it a cartoon, or a movie? What turned that switch ON, in your case? SF: The comics that inspires me most are Inoue Takehiko’s “Slam Dunk” , Akira Toriyama’s “Dragon Ball”, Hirohiko Araki’s “Jojo’s Bizarre Adventure” and “Rough” by Adachi Mitsuru. Actually I’ve read loads of comics since I was a kid and I like most of them. Guess I can only say that all of them do inspire me a lot.

191


#art/talktalk

FS: How did you get involved in comics? What was your first one? SF: It has always been my dream to become a comic artist. However, such a specific subject is not offered in Malaysia’s colleges, so all that I can do is to learn through self study, which is what most comic artists do. Then there were ongoing attempts at submitting works to various comic publishers. My first submission was to a new local publisher. Unfortunately, that company only lasted for 3 months. After that I tried submitting to another local publisher called “Gempakstarz”. I felt very lucky to have found them, because Gempakstarz offered me a lot of good advice and opportunities to create my work. FS: You’ve got quite a unique illustration style; your characters have some pretty recognizable characteristics that have become like your style signature. When and how did you develop this style? How would you describe it?

192

I normally start the day by reading some books from 9-10am. After that it would take 30 minutes to warm up (drawing some FS:. I’ve seen the Bleach fan art human anatomy). Work among your work, are you just a fan or you were involved in the starts from 11am until 4pm, production process? SF: I’m just a fan ^^ then I’d take a short break FS: What do you think about Fi- for about an hour or two. nal Fantasy? After taking my dinner and SF: I have only experience playing the FF6 game (my favourite shower, I’d start working RPG all the time). Unfortunately, I did not have the chance to play again at around 9pm unthe rest of the series yet. But I really do admire their concept de- til 12 midnight (but if I’m sign. FF gave me a lot of inspirarushing work then it will be tions on character design works, too. overnight). SF: Thanks, but I think my current illustration style is still not mature enough. I can only say that every artist’s own unique style is shaped from the ongoing process of drawing, learning and developing. All these take up a few years time or even more.


#filmcorner

193


#art/talktalk

FS: Something that marked this summer was the last part of the Nolan’s trilogy, “The Dark Knight Rises”. I saw that you are a big fan of the movie, and I assume DC comics, too. Can you share with us some thoughts about the movie? SF: No doubt TDKR is a masterpiece. It cost me twice just to go watch the movie repeatedly in IMAX, haha. Just hope that one day I have an opportunity to draw a cover art for Batman comics. FS: What is your opinion about USA comics and their type of illustration and animation in general, contrary to manga/ manhwa which are common in Asia? SF: I like USA/Europe illustrations, I learn a lot from them, but I seldom read USA comics. For comics, I still prefer reading japanese manga. For me, what’s most attractive about japanese manga is that they have an endless range of stories. FS: Do you have any favorite animation

194

studio in USA or Europe?

FS: Are you working on a new project? Can you tell us something more about it?

SF: Pixar and Dreamworks FS: How would you describe your daily workflow? How much time do you spend doing pencils, and after that, how much time it takes you for coloring (if you’re doing all the work)? SF: I normally start the day by reading some books from 9-10am. After that it would take 30 minutes to warm up (drawing some human anatomy). Work starts from 11am until 4pm, then I’d take a short break for about an hour or two. After taking my dinner and shower, I’d start working again at around 9pm until 12 midnight (but if I’m rushing work then it will be overnight).

SF: Yes, another one in the Zodiac love story series. Well, currently it’s still at the beginning stage, so there’s nothing much to talk about here・sorry FS: Which 5 comic/graphic novel illustrators would you recommend to us? SF: Terada Katsuya, Masakazu Katsura, Oh!Great, Puppeteer Lee, Tan Eng Huat FS: Which five mangas/anime would you recommend to us, and why?

FS: Which equipment do you use for your work?

SF: (Anime) Blood + The Last Vampire, Akira, Sword of the Stranger, Innocence, Summer War Why? Cause they’re just so freking AWESOME!!! :D

SF: Mac mini + Wacom Intuos 3 + Photoshop + Comic Studio + Clip Studio Paint

Interview by David Darko


#filmcorner

195


#stoplook&listen

We’ve all heard about some great things coming from Scandinavia. However, this text is going to skip the obviou came from Scandinavia, but then again, I’m sure there’s at least one item on this list that will be news for you. S 1. Tetra Pak

The thing that today keeps our milk and juices fresh was invented by two guys from Sweden. Erik Wallenberg was the main inventor, while Ruben Rausing actually developed and produced Tetra Pak in 1951. Even though it has came a long road and many shapes since then, the most well known and widely used design - Tetra Brick is still a part of everyday life of all of us. I don’t want to bother you with all the design and technical details – the point is that every day you buy a carton of milk, juice or anything else, you should thank Erik and Ruben for making it happen.

2. Lego

This is probably not news for the most of you, but still I could simply not skip the thing that made my childhood so interesting. Although most of our memories about Lego are connected to stepping on one barefoot and screaming in agony, we did have a blast playing with them, didn’t we? In 1932, Ole Kirk Christiansen, a carpenter from Billund, Denmark, who originally produced stepladders, made the first Lego bricks out of wood. In 1934, the company Lego, that g o t its name out of Danish phrase leg godt, meaning “play well” was found. And since then, Lego has been an unavoidable part of children’s lives across the world. I don’t know about you, but I would play with those colorful bricks today, only if I had some of them at hand.

3. Celsius Thermometer Anders Celsius (1701 – 1744) was a Swedish astronomer and professor of astronomy at Uppsala University. This interesting guy has had many scientific accomplishments in his unfortunately short life, but the thing that made him famous worldwide is of course the Celsius thermometer. Before I jump to the invention itself, I’d like to mention a couple of important things about the man. He took part in the famous Lapland Expedition in 1736. The aim of the expedition was to measure the length of a degree along a meridian, close to the pole,

196

and compare the result with a similar expedition near the equator. The results confirmed Sir Isaac Newton’s thesis that the Earth was not completely round, but rather of an ellipsoid shape flattened at the poles. This expedition got Celsius some credit and a possibility to ask for donations from Swedish authorities. His efforts resulted in the most modern observatory of that time – The Celsius Observatory in Uppsala. He also realized the connection between the appearance of Aurora Borealis and changes in the magnetic field of Earth. But, let’s get back to the thing he’s most known for – Celsius actually originally constructed his thermometer with 0⁰ for the temperature of boiling water and 100⁰ for freezing water. After his death of tuberculosis in 1744, the scale was reversed by Carl von Linne.

4. Explosives

Most of you probably know that Alfred Nobel, another guy from Sweden, invented dynamite. However, this wasn’t his only invention. The man was pretty much obsessed with explosives, so the list of his inventions is not really a short one. He is responsible for Nobel patent detonator, dynamite, blasting gelatin and almost smokeless blasting powder, to name a few. He made a small fortune thanks to his inventions, but was never really happy about the field he was working in, since it was so closely related to destruction. He left most of his fortune to the Nobel fund which still awards Nobel prises every year in the fields of physics, chemistry, medicine, literature, and peace.

5. Aerosol Spray Can Although the credits for invention of aerosol cans usually go to two guys who were working for the U.S. Department of Agriculture and were trying to find a way to efficiently kill mosquitoes that carried malaria, the forerunner of aerosol spray can was actually invented in Norway. Erik Rotheim, a chemical engineer and inventor, filed for a patent of his aerosol spray can in 1926. It was granted in 1929, two years before the U.S. patent got its approval.


Author: Svetlana Nedeljković #stoplook&listen

us ones, at least some of them. Some of them you might have heard about, you might have even known that they So, keep reading. Not all of these inventions are scientific, but all of them have somehow made our lives better. 6. Safety matches

You know those horror stories how matches used to be insanely toxic and people who worked in factories that produced them didn’t really live a long life? Well, that kind of ended (kind of, because it didn’t really end, but it was greatly reduced) with the invention of a safety match, which we owe to the guy named Johan Edvard Lundström and coming from Sweden. In 1855, Lundström presented the world with the first safe way to start a fire. The actual process is very well known to all of us, and it wasn’t really that new. What was new however, was the use of red phosphorus, which had much higher ignition temperature and was far less toxic than the yellow one used in previous versions of matches. It was exactly that yellow phosphorous that caused a disease called phossy jaw – a very painful and quite deadly swelling of the gums, jaw necrosis and serious brain damage

7. Ball and Roller Bearings

The little things that “make the world go round” (and when I say that I don’t mean money) come from Scandinavia, more precisely from Sweden. Ever heard of S.K.F? Svenska Kullagerfabriken brings many kinds of ball and roller bearings to the world and a guy named Sven Gustaf Wingqvist literally rolls our world. Honestly, I absolutely cannot explain the process in Wingquist’s head or each and every use of bearings. I can tell you this m u c h – they are everywhere around you and they make your life easier. If you would like to find out more, visit these pages: Sven Wingqvist and Ball bearing

8. Cheese Slicer You know how, when you buy your cheese at the store, they cut it in those nice thin slices that are just perfect for a sandwich? Well, you can do this at home too. You either need a really sharp knife and a good technique or a simple invention called the cheese slicer. The cheese slicer was invented by a

Norwegian Thor Bjørklund in 1925 and the mass production started in 1927. The design was “borrowed” from the carpenter’s plane and as a person who owns one, I have to tell you that it works like a charm.

9. Pippi Långstrump

She is the girl with red braided pigtails and freckles. She is the little devil in every single one of us. She is what we all wanted to be when we were kids. Pippi Långstrump, or Pippi Longstocking is a creation of a Swedish writer Astrid Lindgren. Pippi has magical powers, two best friends Tommy and Annika, a monkey, a horse and a will to never grow up. She is a kind of a girl Peter Pan, except she is far more likely to get in trouble and mock adults whenever she can. We all loved her and we all grew up reading stories and watching movies about her. For that, we actually have to thank Astrid’s daughter, who named Pippi and basically created her in her mom’s imagination because she was very stubborn when she wanted to get a good story.

10. Music

Ok, it’s not like Scandinavians invented music, but world simply has to give them a credit for having a pretty damn good one. I know, this is not really an invention but it simply had to make the cut on my list. Everyone who listens to metal (including myself) knows Scandinavian music. Norwegian black metal scene is known worldwide and the rest of the Scandinavian countries do not fall behind. But, it’s not just about metal. ABBA was more than just a global phenomenon back in the 70s, and the list of famous musicians from Scandinavia is pretty long. No matter your music taste, there’s probably at least one band from Scandinavia you know and love. Well, this would be it. The list could go on and on, but for the time it will stop here. The fact is, we owe a lot of great or at least fun inventions to Scandinavians. Now, everyone off to the attic and find that dusty box of Lego bricks. Growing up is not fun anyway, so you might as well remember how it was being a child.

197


#filmcorner

After watching all 7 Saw movies in 7 consecutive years, I came up with the ‘odd movies vs. even movies’ theory….. Saw 1, Saw 3, Saw 5 and Saw 7 (in my opinion) are the only good ones in the Saw franchise. Moving onto the Paranormal Activity series, I’m starting to think that perhaps the theory is becoming ever more true. It’s a shame that PA4 has to follow PA3 as PA3 was so bloody good! It expanded the story, had genuine scares and jumps and was a fresh entry to the series after the boring PA 2. I watched PA4 at the cinema I work in with a room of colleagues at 1am in a closed cinema…sounds like an ideal surrounding for a scary movie right? Well that’s about as scary as it got. What’s so wrong about PA4? Unfortunately quite a bit. Alice is a typical teenage girl, her boyfriend is always hanging around and for some reason she films everything going on in her life. She lives with her parents who always argue and her little brother Wyatt. A woman and her son Robbie

198

move in across the street but when the woman falls ill, Alice’s family take Robbie in to look after him until his mum is better. And that’s when things start getting weird. The story sounds promising but instead of big scares and a creepy atmosphere, we get a re hash of ideas that have happened in previous instalments of the series but on a smaller scale. The film feels like it’s taken a huge step back in terms of practicality. In PA3 we had a kitchen disappear from sight only to fall from the ceiling. In this we get a knife doing the same. In PA1 Katie was slowly dragged out the bed by an unseen force. In this, Alice is simply lifted into the air. Alice and her boyfriend set up the laptops in the house to record the weird things that have been going on since Robbie has started staying with them. We see them watch the footage back at the beginning of the strange occurrences but once the activity gets more intense and scary, they abandon looking back at the footage completely. They set up this decent idea and just left it hanging which is such a shame as if the characters actually

looked at what they were recording, then they would have more sense in what was happening. The only refreshing idea was the use of the Xbox Kinect. It felt like rotating camera idea from PA3, so you know it was where a lot of clever scares would be set up. And it was, it creates some genuine spine tingling moments. The only problem is, you know these aren’t practical effects….they are covered in CGI. As the activity gets more ‘intense’, the finale hits with some unimpressive set pieces which suddenly ends in big letdown that makes you realise that this instalment of the Paranormal Activity franchise just didn’t add anything new to the story or the characters. Frustratingly I look forward to the 5th instalment which I’m hoping will bring everything to a satisfying close.


#filmcorner

199


#sparkspotlight 10. FOR THOSE WHO TURN TO BOOKS ONLY WHEN THE SHORT FORMS FAIL (AND BY SHORT FORM, I DO MEAN TWITTER), DESIGNERPHOTOGRAPHER JUSTIN SOUTHEY CAME UP WITH THE WHALE BOOKSHELF. THE ASOCIATION IS, HOPEFULY, CLEAR, AND THIS WHALE IS BY NO MEANS A #FAIL.

9. IF YOU ARE POLARIZED LIKE MYSELF, AND YOU ARE LITERALLY WEIGHING THE READ AND UNREAD, SOMEHOW IT IS CLEAR THAT THE RIGHT CHOICE FOR YOU WOULD BE THE NIKO ECONOMIDIS’ READ-UNREAD.

6. GAMING GEEKS AMONG US WILL DEFINITELY CHOOSE THE PAC MAN SHELF BY AN ITALIAN DESIGNER MIRKO GINEPRO.

5. FOR THE „GREEN“ PEOPLE, WE HAVE TWO SOLUTIONS WHICH SHARE THIS 5TH PLACE: BOOKSHELF TREE BY SHAWN SOH AND THE BOOKTREE BY KOSTAS SYRTARIOTIS.

2. ANOTHER DOUBLE FEATURE IS FOCUSED ON THOSE WHO LIKE TO BE SURROUNDED BY HIGH-END, MODERN YET INTRIGUING DESIGN: OPTICAL ILLUSION BOOKSHELF BY JOHN LEUNG FROM CLARKE HOPKINS CLARKE ARCHITECTS, AND DUO BOOKSHELF BY ANA LINARES.

200


#sparkspotlight

8. THERE IS SOMETHING BURTONESQUE IN WHAT VICTOR BARISH GIVES US IN THE DISASTER BOOKSHELF. FRANKLY, THERE IS A SIMILAR QUALITY IN HIS NAME, TOO. :) #FAIL.

7. READ BOOKSHELF, THE INSTANT INTERNET HIT, CAN ONLY BE SEENT IN THE NORDISKA KOMPANIET STOCKHOLM STORE. (PHOTO CREDIT: KIM YOKOTA)

4. FOR THE COLLEAGUES IN THE TRADITIONAL DIY SECTION, ONCE MORE, WE HAVE TWO PROPOSALS: PIPE BOOKSHELF BY KATIE KATZENMEIER FROM STELLA BLEU DESIGNS, AS WELL AS THE VINTAGE WOODEN CORNER LADDER BOOKSHELF BY THE NATURALLYCRE8TIVE TEAM.

3. IF YOU’RE ONE OF THOSE PEOPLE WHO RECKON THAT BOOKS AND WINE SHOULD NOT BE SEPARATED, WE RECOMMEND THE CANOE SHELVES FROM BELLACOR.

If you wish, you can check these images here in bigger resolution.

1. AND, FOR THE END, THE ABC BOOKSHELD FROM SAPORITI, CREATED BY EVA ALESSANDRINI AND ROBERTO SAPORITI.

AUTHOR: ANDREJA KOJANIC

201


#filmcorner

Agencija za prevode, dobarprevod.com, dobarprevod@gmail.com

202


#filmcorner

203


#filmcorner

204


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.