IZDAVAČ JU KIC „Budo Tomović“ Podgorica
ZA IZDAVAČA Aida Batilović direktorica
UREDNICA Jelena Knežević
LEKTURA I KOREKTURA Valentina Knežević urednica Informativno-edukativnog programa
ZBORNIK RADOVA
FORUMA MLADIH PISACA I KNJIŽEVNE RADIONICE
KIC-a „BUDO TOMOVIĆ“
Podgorica, 2024.
MARIJA VUJOŠEVIĆ (1995, Podgorica) autorka je knjige poezije „Igra makazama“ (Treći Trg, 2021), koja je nagrađena na regionalnom konkursu za prvu knjigu Trećeg Trga i Beogradskog festivala poezije i knjige i bila u najužem izboru za nagradu „Dušan Vasiljev“ za 2021. godinu. Osnovne i master studije psihologije završila je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Poeziju piše i izvodi od 2015. godine. Pjesme su joj objavljivane na regionalnim internet portalima, kao i u zbornicima Nouvelle poésie BCMS i Spoken Word RS. Bavi se plesnom improvizacijom i poetskim performansom, a svoj vizuelni izraz nalazi kroz crtež, sliku, kolaž.
zovem se Marija i u meni ima nečeg od životinje
u grlu otvoreno plodno polje u polju sjeme pjesme
zemlja pulsira poda mnom pupčanom vrpcom hrani me njeno vrelo jezgro
nema cilja, ni ideje o savršenstvu (jer ono već jeste)
uvijek sam gdje su mi stopala i svejedno je kojim putem idem (svaki je pravi)
ja, Marija, orkestriran sam događaj, prauzrok i ishod, korijen i plod
u mojim poljima prestaje teror poistovjećivanja i lako je da se sjećam kako sam došla
izvan vremena kroz pokret i glas, orgazmičku kontrakciju kapije od žada.
prestani da ližeš nož, kaže brižno i odlazi, dobronamjerno, po svoju batinu iz raja
da napravi prostor ljubavi u meni: jedan udarac – jedna ljubav svaki ožiljak – glad kad odrastem željeću sve to da ponovim
prepoznaću bez greške one koji će prionuti na označena mjesta da ih razgore da ne dozvole da se stišam da sačuvaju baš takvu meni poznatu ljubav svojim laž-usnama nož-jezicima pesnica-milovanjima.
dan u Gradu izgleda kao eksperimentalni lm na jeziku koji ne prepoznajem neka lica mi promaknu kamera gubi fokus ona druga progone podrugljivim pogledom
pucketa signal kroz slušni živac ovaj Grad se čuje
drugačije nego prije (sve manji sve teže je ne sresti neko od neželjenih Ja)
danas pod okupacijom kojoj se niko ne opire jer bogatstvo tuđeg carstva daje taman toliko slobode
da se bez žurbe dovrši razgovor i treća šoljica kafe najveći izbor kostima
vrijeme za beskrajno ponavljanje replika odjednom
šum, pikov kralj na pločniku gazim mu crvenom cipelom mač oslobađa se misao:
šta ako je moje da napravim rez?
miris zagorelog mesa
me je spasio
raspršio maglu misli
koje se množe nekontrolisano poput maligniteta
svoja sam žena u svojoj kuhinji i pitam se bi li me se prababa, ratna heroina, posramila
što sam ovog (i svakog) jutra u kojem mi zbilja ništa očigledno ne fali uzela Zolo
čija je moja borba?
nemam neprijatelja ali mi sljepoočnice
pritiska osvetnički bijes
nemam oružje ali osjećam da nešto moram da branim
nikog nisam izgubila a nezamisliva je sila i snaga potrebna za dalje
čiji je moj bol?
smije li se i u t(r)ajnom ratu običnog života biti, bar ponekad, heroj?
MARKO STANOJKOVSKI (1998, Podgorica) završio je osnovne studije engleskog jezika i književnosti na Filološkom fakultetu u Nikšiću. Trenutno je student književnog smjera master studija anglistike na Univerzitetu u Sarajevu. Jedan je od nalista 47. Ratkovićevih večeri poezije u Bijelom Polju, a bio je u najužem izboru konkursa Treći trg 2018 za prvu knjigu i u širem izboru regionalne književne nagrade „Jovan Popović“ (Partizanska knjiga, 2024). Poezija mu je objavljena u zbornicima Foruma mladih pisaca, u zborniku Rukopisi 41 i književnim časopisima Script i ARS, kao i u zborniku Nova BHCS poezija, izdavačke kuće Slavitude (Pariz, 2023), gdje je njegova pjesma prevedena na francuski jezik.
Snijeg na svilenim nitima Urala pokrivenim modrim otiscima šapa istiskuje pahulje prosute po zelenim krošnjama tvrdih obraza sibirskih šuma.
Tišina pod sedefnim sjedalima vozova zauvijek nestalim među prstima Aljaske postaje prašina nad crnim gumama bicikala Holandije izvezenim bojama sa Polokovog platna.
Magla premazana tankim slojem sjete radoznalo miluje zamkove Norveške.
Fluorescentna krv varnica rascvjetanih na ponoćnom vazduhu obasjava red pejzaža na cesti otisnutih na fotografsku hartiju. Efekat
Iza ljudi ostaju oblaci.
Sakriveni u stihovima Šimborske, lutaju nad evropskim predgrađima.
Kucaju na prozore zatvorenih fabrika i raspršuju se po ulicama kao sapunica pomiješana sa kapima mlijeka tek prosutog iz vedra samohrane majke.
Po potrebi nestaju u šumovima radio talasa uspostavljajući komunikaciju sa onostranim.
Duboko se klanjaju pred ranama Poljske najavljujući skori mir u svijetu.
Svijaju gnijezda među parcelama uokvirujući epitafe prstima od pamuka.
Ali na grobu i nema ničeg boljeg sem ovih rima, repuha i sove.
BARBARA DELAĆ (1994, Kotor) autorka je dvije knjige poezije „Tomorrowland“ (Narodno pozorište Timočke krajine – Centar za kulturu Zoran Radmilović: Festival mladih pesnika, 2018; Nova knjiga, 2019) i „Gdje smo ovo, pričaj mi“ (OKF, 2020). Laureatkinja je Festivala mladih pesnika (Zaječar, 2017), dobitnica je Brankove nagrade (Novi Sad, 2018), kao i rezidencijalnih stipendija Berlin-Stipendium, koju dodjeljuje Akademija umjetnosti (Berlin, 2019) i Reading Balkans (Priština, 2021). Tokom rezidencije u Njemačkoj napisala je poemu Gdje smo ovo pričaj mi, koja je u Berlinu imala i svoje premijerno, performativno predstavljanje, u saradnji sa kantautorkom Sarom Renar. Ovaj eksperimentalni i interdisciplinarni materijal objavljen je 2023. u izdavačkoj kući Book & Zvook u formi audio knjige i može da se posluša putem njihove aplikacije. Poezija joj je prevođena na engleski, njemački, albanski, francuski, slovenački, poljski, grčki i italijanski.
pisanje je nužno skok u tišinu
iskopavanje
arheoloških ostataka djetinjstva
izrada neizrađenih slika i stavljanje
riječi na nepoznata mjesta
ostavljam negative u stilskim gurama izrađujem lm
mjesec je mlad utiče mi na raspoloženje
stihovi
dugo gledaju nepoznatog čitaoca
zalazim u polje intime roditelji bi to nazvali brigom za egzistenciju
uzbudljivo
sve što voda pamti povlači se u stijene i brdovite predjele ili očvrsne i pretvori se u led
pjesme su stalaktiti padaju pred sanjivim očima
svjetlucaju na mjesečini i tope se kao suze ostavljenog ljubavnika
ova pjesma što sjedi na ćošku revolucije & ne, ne, negoduje
gleda u tebe mene opet tebe
nejako lice metafore koje se neće preobraziti
neće me uzbuditi kratki uzvici pejzaža osim možda
dugo putovanje u besanu noć krilati jednorozi na proplanku nade ono što zovemo preživljavanje raste u koljenima civilizacije i podrhtava od ničim izazvane nježnosti
dodir dva vojnika izvan fronta
slika u muzeju, bezuslovna samonikla subjektivnost uhvaćena na djelu ©
spremnost za posmatranje
možda i nije potrebno da ostanemo bez struje preskoči nam srce i more se popne do praga gradova
možda se ovo dešava u popodnevnim satima dok se sunce lijeno okreće na berzi besmisao tinja u zakuvanom ručku
i nova zemlja se rađa djeca nalaze divove i vilenjake u šumama se otvaraju prozori s pogledom na druge svjetove
možda se nakon 21. vijeka i ne može pisati poezija
djeca koja stradaju u sigurnim zonama ne mogu biti dio estetike sintetike realizma
tijesno je i neprijatno oblačiti se za posao svaki dan voditi razgovore o politici
možda se ova zemlja neće sačuvati
možda i ne mora
strahovi su noseći zid naše kuće kad zalupimo vrata za sobom ostaju noćne more ali
jezik je taj koji mijenja frekvencije emituje muziku
i možda u njemu možemo posaditi klicu
poeziji je lako da otkaže poslušnost
lako i da uđe na zadnja vrata uma
i u njemu ostane dugo dugo
pratim unutrašnji kompas
treba otići na tibet zapaliti logorsku vatru i čekati
nerazgovjetni promukli zvuk nelagode tu je
što ne možemo da dohvatimo guramo još dalje pod kauč
u mrtvim uglovima
nekad mislim pronaći ću svijet
JULIJA MIJUŠKOVIĆ (2005, Podgorica) studentkinja je psihologije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Članica je Foruma mladih pisaca od 2022. godine i poezija joj je objavljena je u 9. zborniku Foruma Pjesma-zagrljaj (2023). Njene pjesme su se našle i u zborniku poezije mladih pjesnika Vlati (2024), u izdanju Narodne biblioteke „Radosav Ljumović“. Takođe je i jedna od autorki u zborniku poezije i proze Rukopisi 47. Osvojila je drugo mjesto na 54. Ratkovićevim večerima poezije, održanim u avgustu 2024. godine u Bijelom Polju.
ja sam rupa onamo
gdje treba da bude izbor.
Re eksija.
Ogledalo je dokaz života, jer, ako bog postoji, naći će se na ukrštanju puteva, koje velika ruka
Zvjeri Suda uzima iz mojih snova.
Ptica je ulovila mačku. Imuni na paradoks.
Razbijanje četvrtog zida počinje onda kada više nismo ono što besomučno ponavljamo.
Ja sam rupa onamo gdje treba da bude moja smrtnost.
Granica postoji, jer tu prestajem, ostali počinju. Rupa
Ostali, čije su glave pune voska, koji izlaze na sunce i ostaju beživotni, i živi u svom svijetu od tri sloja.
Bog iz ogledala mi govori da im progledam kroz prste.
Jer ja sam, ipak, rupa onamo gdje treba da bude moja re eksija.
Sramežljivost nije urođena babicama koje porađaju djelove istine u vremenskim kapsulama, kao u atomskim bombama, i koje šiju crvenim koncima znamenja
za dekadente posrnule u disaje tek nastalih, neukih sluga renesanse, takođe zalutalih u suštine sebi nesvojstvene, strane, bolne.
Hladnoća u kovčegu podstiče da prvi maternji jezik bude zemljin blagoslov, poljubac u čelo i trzaj nogom u nepoznato, kao fajront ili paradigma takvog (su)života u čauri.
I najmanji pokret izraz je poletnosti, najglasniji plač nagovještaj egzistencije, umorne od putovanja
kroz kivote i svjetove umovanja, na tren zaspale u novoj toplini slatke krvi, radoznale za svjetlost koja osljepljuje za dodir koji ne boli i ne razara, već čuva i razaznaje.
Svojim tijelom veličine tačkice nosim težinu nebesa, i postajem mala planina u majčinom stomaku.
Javljanje Uranusa
Snom tvojim koračam, i suzama ti ispiram margine pjesnika i stidljive ore tvoje krvi.
Otvaram ti um i ostavljam te bez sumnje u to da sve što je pojedinačno, pomalo je i ništavno.
Postajem negator postojećeg, izgubljeni bog revolucije jer tvoja osovina miruje, daleko od žamora sjutrašnjice.
Ti si svjedok neba, čuvar tišine kosmosa, u tvom svijetu snovi se pretaču, djetinje nježno, dok ja prolazim kroz tvoje krugove tihe prisutnosti i vječno zamrznutih vjetrova.
Koliko god da tražim, u tvojoj tišini pronalazim sebe.
NATAŠA GUDELJ (1997, Trebinje) autorka je knjige poezije Heterotopija (RVP, 2022). Studentkinja je master studija Digitalne ekonomije na Ekonomskom univerzitetu u Beču. Dobitnica je nekoliko nagrada, među njima: RVP 2021, Sremčevi dani – Bal u Elemiru 2021, Ulaznica 2019, a bila je nalistkinja više književnih konkursa, među kojima su: Festival mladih pjesnika u Zaječaru i Mladi Dis. Poezija joj je objavljena u brojnim zbornicima, antologijama i literarnim časopisima, među kojima su: Rukopisi (40, 41, 42, 43), ARS, Vesna, a može se čitati i u izboru PAF konkursa (2019). Poezija joj je prevođena na francuski, italijanski i grčki.
kad avion slijeće, u noći
pogase se unutrašnja svijetla posmatram lica ljudi koji ushićeno izvlače vratove iz rolki da kroz oblake vide decembarski Beč božićni marketi su otvoreni čak i bolnica ima svoj vašar oni koji su ušli na vrata a napuštaju je kroz prozor u decembru to ne rade nezapaženo sijaju malo jače za njima se prolivaju malo krupnije suze
neko im greškom postavi escajg za božićnom trpezom pa brzo sklanja, da drugi ne vide.
SOFIJA DRAKULOVIĆ (2002, Podgorica) studentkinja je Filološkog fakulteta u Nikšiću, na Studijskom programu za srpski jezik i južnoslovenske književnosti. Članica je Foruma mladih pisaca KIC-a od 2022. godine. Dobitnica je druge nagrade za najbolju zbirku poezije na festivalu Slovo Gorčina u Stocu. Na istom festivalu u Stocu i na Ratkovićevim večerima poezije u Bijelom Polju je bila nalistkinja pjesničkih konkursa 2024. godine. Poezija joj je objavljena u elektronskim časopisima Strane, Čovjek časopis, Bludni stih i Astronaut, i u časopisu Glasnik Narodne biblioteke „Radosav Ljumović“ .
Opet u deranžmanu emotivnom nervnom rastrojstvu opet stvaram analogije koje niko ne razumije to je produkt moje zamišljenosti i sujete vi to ne kapirate
opet sam luda proganjaju me
mjesta sa TV-a tamo je akademska godina
otkazana svi studenti su mrtvi kakav raj
anketa je utvrdila da muškarci jednom nedeljno pomisle na rimsko carstvo a žene ko zna Ja sam
ko će njih da anketira
histerija je naša imperija evo opet skrećem
tok svijesti nije u toku
riječi mutiraju i izlaze kroz dupe
na usta samo govna
ne idi
nisam nikad prestala da mislim na tebe
moram
moram
nemam šta da jedem to je žuta minuta
jedne mrtve osobe
žuti maslačak
žuti narcis
žuto sunce
žuto
žuto
žuto
božanska čestica
vakcine te žute osobe mrtve osobe
stala mala mara na kraj stara hana sama klik klik
stala mala mara na kraj stara hana sama tiiiin
stala mala mara na kraj stara hana sama tiiiin
stala mala mara na kraj stara hana sama
tiiiin
stala mala mara na kraj stara hana sama dobili ste SOS liniju za samoubice na čekanju ste
stala mala mara na kraj stara hana sama
stala mala mara u prelijepi hrastov kovčeg sama
skrećem s teme prepričavam snove najljepše je kad čovjek sanja
ili se vozi autobusom
nije ni tamo ni ovamo
proganja me mala mara
što nije bila ni tamo ni ovamo
to je neki plastični prikaz ne objašnjavam dobro daj
malo plastike da obložim lice
maske su mi uvijek
bile najgore
majka nije htjela da daje pare
na te šarene gluposti
a gluposti su jedino što me interesuje.
Mali plastični skuteri
bili su skupi
a moji su tvrdili da imam najbolji u gradu točkovima sam ispitala svaku rupu u dvorištu i tako saznala
gdje mi puca koljeno gdje mi puca usna
gdje mi puca glava to je bilo upozorenje
kloniti se nepraktičnih igračaka držati se oprezno
u krevet se ide na privremenu smrt prije toga se treniraju jecaji i strah ne smiju da nadglase drhtanje klima uređaja i kazaljke kuhinjskog sata brojim do 100 bojim se mraka nisam dobra kandidatkinja