Država i religija - Caru carevo, a Bogu Božje (466) by Svjetlo riječi

vjera

• društvo • kultura

DRŽAVA I RELIGIJA

Caru carevo, a Bogu Božje Godina XL. ◆ broj 466 ◆ Sarajevo, siječanj 2022. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

40 KM

red vama je treća monografija o prirodi Bosne i Hercegovine, a bavi se zanimljivom tematikom rijeka Bosne i Hercegovine, možda našeg najznačajnijeg resursa. Nastala je kao rezultat dugotrajnoga rada duž naših lijepih rijeka i potoka. O rijekama postoje brojne studije i manje monografske jedinice, ali ni na jednom mjestu kod nas a ni u Europi do sada nije objavljen monografski pregled svih rijeka.

uda! n o p a n e tarina v š t s o p + Jedin M K 0 ijeni od 5 c o p e t i p u k knjige e j b o u j n č e j i Samo u s

amjera ove male publikacije s fotografijama koje su u njoj jednako važne kao i tekst jest da se pobudi zanimanje za staru kršćansku nadgrobnu skulpturu iz osmanskoga doba, koja je jedan od najautohtonijih kulturno-povijesnih znakova i vrijednosti stare Bosne, a danas leži zanemarena i neprimijećena, izložena propadanju, uništenju i zaboravu.

25 KM

Svoj primjerak naručite pozivom na broj telefona: 033 726 200; e-mailom na: redakcija@svjetlorijeci.ba; putem webshopa na: www.svjetlorijeci.ba. Posjetite nas u Sarajevu na adresi Zagrebačka 18 ili u našim knjižarama u Vitezu i Livnu.

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro redakcija Anamarija Ćuro, Janko Ćuro, Monika Galić pretplata Emil Perković marketing Monika Galić lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 redakcija@svjetlorijeci.ba uprava@svjetlorijeci.ba uredničko vijeće

fra Jozo Marinčić, fra Janko Ćuro, fra Damir Pavić, fra Josip Ikić, fra Vili Radman godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 220 HRK; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj i austriji

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Naslovna stranica: Sarajevo, crkva sv. Ante Foto: Dijana Muminović

oš prije osam stoljeća prorok Izaija najavio je Božje utjelovljenje i rođenje kao događaj radosti, mira, sreće i spasenja za sve narode i cijelu zemlju. Ovako savršen čin Božje ljubavi i brige dotada čovječanstvo nije zapisalo niti su takvom događaju svjedočila vremena: Bog postaje čovjekom, čovjekovu oku prepoznatljiv, uhu shvatljiv, prstu dodirljiv. Rađa se na periferiji grada i društva bez sile, bez strahota i bez spektakla. Samo je savršena FRA JANKO ĆURO ljubav kadra oplijeniti samu sebe radi drugoga. Ona nas urednik@svjetlorijeci.ba poziva na radost, bez obzira na današnju tešku situaciju. Već drugu godinu započinjemo okovani Covid-19 virusom. Uz bolest i strah, sada se dodaju restrikcije kretanja, rada i postojanja. Ovozemaljska vrhovništva i vlasti iz godine u godinu sve nervoznije siju mrak podjela. Dijele nas na vaksere i antivaksere, cijepljene i necijepljene, Rijetko se razumiju crne i bijele, neuke i pametne itd. No, najviše žalosti što politička i vjerska čak i u Katoličkoj Crkvi pojedini najamnici već sprovovlast ali onda kada de segregaciju vjernika na osnovi cijepljenja uskraćujući Božje darove onima koji bezuvjetno ne prihvate ono što pronađu zajednički od njih traži „svijet” – isti onaj na koji nas Isus upozorajezik, obično prava u Ivanovu evanđelju. Među odlukama za novu godinu podcrtajmo budvednik završi na nost kojom ne smijemo dopustiti da nas itko podijeli. križu, a istina trpi. Bog iz ljubavi dolazi svima, a ne ovima ili onima. Samo je Njegova ljubav kadra porušiti naše međusobne ograde, zidove i rovove i uvesti nas u život slobode i mira. Zaogrnimo se takvom ljubavlju cijeloga života kako bismo umjesto hladnoće podjele i mržnje unosili jedni drugima u živote toplinu prihvaćanja i razumijevanja. Kao kršćani sve to besplatno primismo, pa besplatno to darujmo jedni drugima i cijelom svijetu. Neka nas sve u 2022. godini prate mir i dobro! Tema revije nije lagana ali je nužna za pravilno razumijevanje i tumačenje stvarnosti u kojoj živimo. Uvijek moramo znati razabrati što je carevo a što Božje (usp. Mt 22,21) jer se moćnici ovoga svijeta dobro potrude ovu liniju zamaskirati kako bi se caru davalo Božje a Bogu carevo. Svaki put kada se dogodi da se država i religija, odnosno politika i vjera, dogovore, politika ispolitizira vjeru, a vjera gotovo nikada ne posveti politiku. Rijetko se razumiju politička i vjerska vlast ali onda kada pronađu zajednički jezik, obično pravednik završi Slavko Šohaj, Isusa osuđuju na smrt na križu, a istina trpi. Simbioza svjetovne i religijske vlasti nikad nije donosila puno dobroga ni na mjesnoj ni na globalnoj razini. Sigurno ne bi ni danas pa i kad bi se zvala čin ljubavi.

Riječ čitateljima

svjetlorijeci.ba

Pisma čitatelja Svjetlo riječi svijetli Poštovani oci franjevci Bosne Srebrene, pozdravljam vas kao jedan od prvih pretplatnika Svjetla riječi a možda i jedan od trenutno najstarijih?! Hvala vam na divnom Svjetlu riječi, koje upravo danas u ovim oblačnim i tmurnim danima nad Bosnom svijetli riječju i djelom te pokazuje nesigurnom i jadnom puku Bosne pravi put i siguran izlaz iz ovoga kaosa! Pravi ste sinovi serafskoga oca i sa srcem fra Marka Krnete, ljubite svoj narod, kao što je on ljubio svoj samostan i pomažete svima bez razlike u skoro nemogućim prilikama izići iz ovih teških prilika! Divim vam se i zahvaljujem Bogu što vas je dao Katoličkoj Crkvi drage Bosne! Vi ste oni koji će sa svojim vjernim pukom znati i umjeti izići iz svih poteškoća zdravi i živi i plivati sa svojim narodom kao ulje na vodi kako vam reče naš nobelovac Ivo Andrić koji se uvjerio u vašu vrijednost i ispravnost i na vama zaradio svjetsku slavu. Neka vas dragi Bog blagoslovi, uzdrži i dadne vam snage uz pomoć serafskoga oca Franje! Hvala vam na svemu što činite i radite za vjerni puk i sve ljude! Uz pozdrav i svako dobro, Marko Zoran Selak, Spaichingen, Njemačka Poslušnost Poslao je Bog iz Neba svog anđela Gabrijela, u Nazaret grad Davidov hoće sklopit Zavjet Nov. Josipovu zaručnicu izabra za saveznicu, da mu Ona sina rodi svijet od grijeha oslobodi. 4

siječanj 2022.

Od svih grijeha čista bila Marija je Bogu mila, Duhom Svetim začeti će Novi Zavjet početi će.

Lijepe trenutke Ponekad dušu pustiš Neka nad jezerom jeca Neka suza klizne iz oka Onda ćeš mirisati cvijeće Usput ostavljati hranu za ptice Veseliti se malim stvarima Glas u tebi će ti šapnuti Ne gasi svoju zvijezdu Povlastica je biti malen A opet velik

Iz ljudskog je samo straha Marija upitala: „Kako će se sve to zbiti da se neću morat‘ kriti”. Anđeo joj na to reče: „O Marijo, sjaj od sreće Duhom svetim začeti ćeš i Isusa rodit Ti ćeš. Elizabeta roda Tvoga milost data joj od Boga i Ona će rodit sina određenog za visina”.

Miljenka Koštro Mostarskom prijatelju

Marija tad uskliknu: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi Tvojoj”. Vinko Đotlo, Švicarska Mali, veliki čovječe Mali, veliki čovječe Ponekad si umoran i slab Pod težinom bremena Pun samosažaljenja Ljut na samoga sebe Plijeviš korov iz srca Molitvom vadiš trnje iz peta Padaš, pa se ustaješ Ideš dalje Osjetiš milost Visine Nasmiješiš se Kreneš još čvršći Mali, veliki čovječe Slutiš, bit će dobro Sutra će sunce sjati Srce će ti zatreperiti Oslanjaš se na ravne sebi Uz njih ćeš Nemire baciti u ponor U sjećanja složiti

Prijatelju! Jesu li zrele trešnje u Mostaru Čuju li se kujundžije od Mosta do Tepe Jesu li zacijelile rane na Bulevaru Jesu li djevojke još onako lijepe? Zvone li zvona Svetog Petra i Pavla Da li se Radobolja ponekada muti? Zveči li na Balinovacu tavla Bdije li nad Neretvom krnjav mjesec žuti? Ima li vjenčanja kod Svete Trojice Jesu li čaše pune vina Bruje li na tamburi žice Žive li još Pjesnik i Emina? Martin Kolobarić, Frankfurt/M Obavijest o zatvaranju računa za pretplatnike u Švicarskoj Dragi naši čitatelji i pretplatnici revije Svjetlo riječi, ovim putem Vas obavještavamo da se od 1. 1. 2022. godine zatvara račun u Švicarskoj. Gospodinu Peri Mrvelju zahvaljujemo na dugogodišnjoj nesebičnoj suradnji te želimo obilje Božjega blagoslova u životu.

Iz sadržaja

6 Država i religija

11 Susret s Raspetim

u crkvi sv. Damjana

34 Glas(nik) Božji kao teoretičar zavjere

41 Ilija Ladin: Živež tvoj 46 Vojujuća Crkva u vrijeme krize

56 Identitet Jeruzalema 58 Religija

52 Župa Vojnić:

U okrilju sv. Ante

„ljudskih prava”

26 Dževad Karahasan: Književnost kao razgovor i briga za svijet

Željko Šain: Nemamo jedinstvenu ekonomsku politiku svjetlorijeci.ba

TEMA BROJA

DRŽAVA I RELIGIJA PIŠE: MILE BABIĆ

U DEMOKRATSKOJ DRŽAVI RELIGIJA JE ODVOJENA OD DRŽAVE, A TO ZNAČI DA JE RELIGIJA SLOBODNA JER MOŽE ŽIVJETI U SKLADU SA SVOJIM RELIGIOZNIM I MORALNIM PRINCIPIMA I PO TIM PRINCIPIMA TREBA PROSUĐIVATI SEBE I DRŽAVU TE TAKO PRIDONOSITI HUMANIZIRANJU I SPAŠAVANJU SVIJETA

siječanj 2022.

ajprije ću kazati nekoliko riječi o jedinstvu vjere i religije te o razlici među njima, a nakon toga i ponešto o odnosu religije i države.

Zagreb

Vjera

Vjera je osobni čin, i to najosobniji. To je čin cijele osobe, ne samo čin razuma, volje i osjećaja. Osoba vjeruje drugoj osobi. Time je omogućena dublja spoznaja druge osobe. Drugu osobu možemo dublje spoznati samo ako nam se ona otkriva, ako nam govori o sebi, ako se očituje. Druga nam osoba otkriva svoje dubinsko ja ako joj vjerujemo, ako imamo povjerenje u nju kao osobu i u ono što ona nama u povjerenju govori. Čin vjere događa se u nutrini osobe, u njezinu srcu kao središtu osobe. Zato je vjera unutarnji čin jedne osobe, i to najunutarnjiji. Čin vjere nastaje iz slobode, i to iz vrhunske slobode, tj. iz pozitivne slobode koja je komunikativna jer nas povezuje s drugim osobama, a nije negativna, tj. ne negira druge osobe. Činom slobode čovjek nadilazi svoj prirodni egoizam, oslobađa se svoje sebičnosti i postaje komunikativan, tj. stupa u zajednicu s drugim osobama i s njima izgrađuje zajednicu. Što je osoba slobodnija, to je sposobnija za komunikaciju s drugima. Oni koji prekidaju komunikaciju s drugima prekidaju lanac života i time osiromašuju svoj i tuđi život. Mi danas živimo u epohi individualizma i kolektivizma, tj. u epohi

individualističke i kolektivističke palanke (Radomir Konstantinović). Današnji individualizam proglasio je individuuma primarnom realnošću i mjerom svega postojećega. Također je kolektivizam svoj kolektiv proglasio primarnom realnošću i mjerom svih stvari. Tako i individualizam i kolektivizam razaraju komunikaciju među ljudima i među grupama. Iz te zatvorenosti u sebe nastaje mržnja prema drugima, a iz nje nasilje prema drugima. Vjera u Boga je najunutarnjiji, najosobniji, najslobodniji i najkomunikativniji čin koji nastaje i razvija se u relaciji ja – Ti, a ne u relaciji subjekt – objekt (ja – predmet). Glasoviti židovski teolog Martin Buber ističe da se vjera u Boga ostvaruje u relaciji ja – Ti, a ne u relaciji ja – ono (ja – predmet). Ako je u našem životu nestalo relacije ja – ti, to znači da je u nama nestalo sposobnosti za vjeru u Boga (tj. za relaciju ja – vječno Ti). Živimo u vremenu u kojem je važnije imati nego biti (Erich Fromm). Ljudi uspostavljaju posjednički odnos prema svemu što postoji: prema stvarima jednako kao i prema osobama. Vjera je Božji dar jer je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku. Reći da je čovjek Božja slika znači reći da je Bog prisutan prvenstveno u svakom čovjeku. Mi kršćani vjerujemo da se Bog iz slobode i ljubavi neraskidivo sjedinio s čovjekom Isusom iz Nazareta, a time neizravno sa svakim čovjekom. Božju ljubav nismo zaslužili, a ona je bezuvjetna, posve nesebična i bezgranična prema svakom čovjeku i prema svakom stvorenju. svjetlorijeci.ba

STOPAMA SV. FRANJE ASIŠKOG

Susret s Raspetim u crkvi sv. Damjana PIŠE: FRA DANIJEL NIKOLIĆ

Jedno od najznačajnijih mjesta u životu sv. Franje i sv. Klare zasigurno je crkva sv. Damjana u Asizu. Ta crkva se u njihovo vrijeme nalazila na periferiji, izvan zidina srednjovjekovnoga grada Asiza. Bila je zapuštena i u dosta ruševnom stanju. Upravo takva po Božjoj milosti postala je jedna od ključnih faktora u procesu obraćenja mladoga sina bogatoga asiškog trgovca jer se u njoj 1205. godine dogodio Franjin susret s Raspetim. Iako sam sv. Franjo u svojoj Oporuci spominje susret s gubavcima kao presudni trenutak svoga obraćenja, ipak je događaj u crkvi sv. Damjana obilježio cijeli život sv. Franje koji je od tada u svom srcu nosio muku Kristovu sve do svoje smrti. Iskustvo s gubavcima potaknulo je u njemu promjenu vrednota i nastojanja pa je zato i rekao: ono što mi se činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast. Franjo je tako iskusio i realno ostvario Isusov nauk da ono što učinimo nekom u potrebi, kao da je učinjeno samom Isusu. Tek nakon što je u svakom gubavcu otkrio brata, Frano bijaše spreman na susret s bratom Kristom, a što se dogodilo dok je molio pred Raspetim u crkvi sv. Damjana. Od tada je otajstvo križa u središtu Franjine duhovnosti. Nasljedovanje Krista siromašnoga i raspetoga glavni je spiritus movens u njegovu životu. Tako je Bog preko Raspetoga u crkvi sv. Damjana pozvao Franju i povjerio mu zadatak – misiju obnoviti Crkvu. Sam Franjo u početku je pogrešno shvatio svoju misiju te je krenuo s materijalnom obnovom crkve sv. Damjana. Međutim, najvažnije je da je poslušao Božji glas i hrabro i odvažno se prihvatio posla. To vrijedi i za nas danas. Nije važno odmah sve razumjeti, ali je važno poslušati Božji glas i djelovati. Tek kasnije će se dobro razumjeti jer Bog ne dopušta da dugo ostanemo u zabludi. Tek je kasnije i Franjo shvatio da ustvari treba obnoviti Kristovu Crkvu. Unatoč svim problemima i izazovima i u ovoj novoj godini, na poseban način kada se pomrači naš horizont i naši koraci postanu nesigurni, svatko može moliti molitvu Franje pred Raspetim za hrabrost i odvažnost kršćanskoga života.

Kad je nakon nekoliko dana prolazio pokraj crkve sv. Damjana, u duhu je potaknut da u nju uđe i da se pomoli. Ušavši u crkvu, počeo je gorljivo moliti pred likom Raspetoga koji mu je ljubazno i dobrostivo s križa progovorio i rekao: „Ne vidiš li, Franjo, da mi se ruši kuća? Zato pođi i popravi je!” Franjo je dršćući zbunjeno odgovorio: „Drage volje ću to učiniti, Gospodine.” Shvatio je naime da mu je to rečeno o onoj crkvi koja je zbog velike starosti prijetila da se sruši. Spomenute su ga riječi ispunile tolikom radošću i obuzele svjetlom da je u svom srcu osjetio kako je ono zaista bio raspeti Krist koji mu je progovorio s križa. (Legenda trojice drugova)

Svevišnji, slavni Bože, prosvijetli tamu moga srca i podaj mi ispravnu vjeru, sigurnu nadu i savršenu ljubav; smisao i spoznaju, Gospodine, da izvršim tvoju svetu i istinsku volju. Amen. svjetlorijeci.ba

NEPOZNATA BIBLIJA

Prorok i politika Knjiga proroka Jeremije ostaje važan dokument vjerskih, društvenih i političkih previranja na prelasku iz 7. u 6. st. pr. Kr. Pritom pokazuje da prorok nije ostao po strani, nego je nastojao Božju poruku ‘utjeloviti’ u svome vremenu. Zbog toga je morao i trpjeti, često odbačen i ponižen upravo od onih kojima je htio pomoći PIŠE: FRA DARKO TEPERT

tekstovima koje nalazimo u Bibliji odnos političke situacije i vjerskoga djelovanja možda najbolje dočarava sudbina proroka Jeremije. On je počeo djelovati u doba kralja Jošije i djelovao je sve do početka babilonskoga progonstva. Stoga se drži da je djelovao od 627. pr. Kr. do nakon 587. pr. Kr. Doba kralja Jošije Kralj Jošija (640. – 609. pr. Kr.) proširio je granice kraljevstva prema zapadu i osobito prema sjeveru. Prema zapadu sigurno je da je povratio vlast nad Lakišom i Gezerom u Šefeli. Nije toliko sigurno da je uspio dospjeti i do sredozemne obale. Prema sjeveru Jošija je proširio granice svoga utjecaja na dijelove nekadašnjega kraljevstva Izraela (usp. 2 Kr 23,15-20), barem do svetišta u Betelu. S druge strane, ideologija deuteronomističkoga pisca, zasigurno u ovisnosti o kralju, iznosi program velikoga kraljevstva do Dana do Beer Šebe. Projekt pomirenja sa sjeverom prisutan je i kod proroka Jeremije. Tome je mogla pridonijeti i prisutnost izbjeglica sa sjevera u Jeruzalemu. Biblijski izvještaj uz Jošiju povezuje i događaj nalaska Zakona (usp. 2 Kr 22,3-20). Premda se u tekstu ne kaže o 14

siječanj 2022.

kojem je točno spisu riječ. Obično se drži da je riječ o Pnz 4-28 čije su temeljne ideje sljedeće: Jahve je jedini Bog; poseban odnos između Jahve i njegova izabranoga naroda utemeljen je na savezu; Jahve je izveo Izraela iz Egipta i dao mu kanaansku zemlju; Kanaan će biti osvojen uz pomoć svetoga rata; narod mora biti vjeran Jahvi i njegovu Zakonu; Jahvin hram smije biti samo jedan, u Jeruzalemu. Takva je ideologija dovela do centralizacije kulta u Jeruzalemu i zatvaranja svih ostalih svetišta u Judi. Vjerojatno u to doba blagdan Pashe postaje hodočasnički blagdan (usp. 2 Kr 23,21-23), a moguće je da su upravo tada, dotadašnji pastirski i zemljoradnički blagdani (Pasha i Beskvasni kruhovi), stavljeni u kontekst slavlja izlaska iz Egipta. Jeremija ne piše mnogo u vrijeme kralja Jošije, vjerojatno i stoga što se slagao s njegovom vjerskom reformom. Sukobi nakon Jošije Jošija pogiba u sukobu s egipatskim faraonom Nekom kod Megida 609. pr. Kr. kad je ovaj krenuo u borbu protiv Babilonaca. U bitki kod Karkemiša Neko će biti poražen. Ipak, u međuvremenu se uspio uplesti u jeruzalemska dinastijska

pitanja. Prema biblijskim izvještaju već nakon tri mjeseca zbacio je s prijestolja Jošijina sina Joahaza (609. pr. Kr.) te ga zatočio (usp. 2 Kr 23,31-33). Umjesto njega za kralja je kao svoga vazala postavio drugoga Jošijina sina, Elijakima (609. – 598. pr. Kr.), koji se još naziva i Jojakim (usp. 2 Kr 23,34-35). Elijakim je kao vazal služio i babilonskom kralju Nabukodonozoru. Babilonski ljetopisi spominju da su svi kraljevi zemalja zapadno od Babilona, uz sredozemnu obalu, plaćali danak babilonskom kralju. Dva su kraljevstva ipak pokušala pobunu protiv Babilonaca. Bili su to Juda i Tir. No, iste godine kad je započeo pobunu Elijakim je i umro, a naslijedio ga je sin Jojakin (598. – 597. pr. Kr.). Kako se nalazio pod babilonskom opsadom, odlučio je predati se, pa je odveden zajedno sa svojom obitelji, uglednijim Judejcima i obrtnicima u Babiloniju. Hram u Jeruzalemu opljačkan je, a kao vazal ostavljen je Sidkija (597. – 587. pr. Kr.), treći Jošijin sin. Jeremijina knjiga predstavlja se kao bogat izvor informacija o lokalnim sukobima toga doba (usp. Jr 46-51). Ona donosi vijesti i o unutarnjim previranjima u doba Sidkije. Tako je bilo onih koji su se zalagali za pobunu s uvjerenjem da Jahve neće dozvoliti dolazak Babilonaca

Kod nas i u svijetu

Covid-19 financijski „booster” za bogate

Velika studija o nejednakosti u svijetu pokazala je da su najbogatiji ljudi na svijetu za vrijeme pandemije koronavirusa povećali svoje bogatstvo, piše BBC. U 228 stranica dugom Izvještaju o nejednakosti u svijetu stoji da je u 2020. godini bogatstvo milijardera naraslo kao ni-

kad. Istovremeno, 100 milijuna ljudi utonulo je u duboko siromaštvo. Najbogatijih 10% stanovnika našega planeta sada drži 52% globalnih prihoda, a siromašniji dio svega 8%. Također se navodi da su ekonomske mjere koje su bogatije zemlje uvele tijekom pandemije pomogle da manje ljudi utone u siromaštvo.

EU, kamo si (s)krenula? Početkom prosinca u javnost je procurio interni dokument Europske komisije koji preporučuje službenicima da pri komunikaciji koriste jezik uključivosti. U dokumentu se spominje da službenici ne trebaju polaziti od pretpostavke da svatko slavi Božić te se umjesto izraza „božićni blagdani” preporuča koristiti izraz „doba praznika/blagdana”. U pripovijedanju neke priče sugerira se ne koristiti tipična imena iz jedne religije, nego da se primjerice umjesto Marija i Ivan kaže Malika i Julio. Smjernice kažu i da nikad ne treba pretpostaviti da su svi heteroseksualci i da se svi identificiraju sa spolom po rođenju, pri čemu se preporučilo uvođenje opcije „nebinarna osoba” i „ne želi se izjasniti” u dokumentima Europske komisije. Interne smjernice o uključivoj komunikaciji Europske komisije su povučene nakon što je njihov sadržaj dospio u javnost i podigao dosta prašine, ponajprije u Italiji i na Malti. 16

siječanj 2022.

Papa u posjeti Grčkoj i Cipru Sveti Otac je u četvrtak, 2. prosinca, iz Rima zrakoplovom krenuo na svoje 35. apostolsko putovanje na kojem je pohodio Cipar i Grčku. U glavnom gradu Cipra, Nikoziji, susreo se sa svećenicima, redovnicima, đakonima, katehistima i crkvenim pokretima, te s predstavnicima vlasti, civilnog društva i diplomatskog zbora i vodstvom Ciparske Pravoslavne Crkve. U petak, 3. prosinca, na stadionu u Nikoziji predslavio je euharistiju s oko 10 000 katolika. Nakon dva dana boravka na Cipru, papa Franjo je krenuo prema Grčkoj, gdje se susreo s državnim vrhom te uputio poruku predstavnicima vlasti, civilnog društva i diplomatskog zbora. U poslijepodnevnim satima susreo se s Njegovim Blaženstvom Hieronymusom II., nadbiskupom Atene i cijele Grčke, primasom Grčke pravoslavne Crkve. U subotu, 4. prosinca, obratio se i katoličkoj zajednici u atenskoj katedrali Sv. Dionizija. Drugoga dana, papa Franjo posjetio je otok Lezbos i tamošnji prihvatni centar za migrante. U ponedjeljak, 6. prosinca, papa Franjo je završio svoj apostolski pohod.

Bog je blagoslovio moj život Kada je Matthew McConaughey osvojio Oscar za film „Dallas Buyers Club”, između ostalog je u svom govoru kazao: „Sada prvo želim zahvaliti Bogu zato što je On onaj prema kojemu sam usmjeren. Blagoslovio je moj život mogućnostima za koje znam da nisu iz ljudske nego iz Božje ruke”.

svjetlorijeci.ba

SAMOTNO MJESTO

Isključenost iz društva I u ovom malom segmentu izdvojenom iz velike knjige, vide se konture onoga što fra Ante Vučković smatra o odnosu vjere i politike: hrvatsko društvo je samo nominalno katoličko; političko djelovanje katolika mora biti povezano s kršćanskim moralom; Crkva se treba odreći trijumfalizma i sprege sa strankama te imati više povjerenja u laike PIŠE: BORIS BECK

„Crkva je velikim dijelom poprimila komunistički mentalitet. Ne mislim pritom samo na kler, mislim i na laike. Pokazalo se kako mentalitetom – načinom odnosa prema svijetu, dobrima, materiji ili novcu – ipak nismo toliko različiti od komunista protiv kojih smo se borili. Možda smo bili različiti u vjerovanju, svjetonazoru, pa i u ideologijama, ali u praktičnom životu jako smo nalikovali jedni drugima”, riječi su fra Ante Vučkovića iz knjige Neostvarena sloboda, s podnaslovom Crkva i društvo od pada komunizma do vladavine korone koju je objavio izdavač Salesiana iz Zagreba. Ante Vučković rodio se 1958. godine u Sinju, magistrirao je i obranio doktorat na Papinskom učilištu Antonianum u Rimu, kao profesor predaje na sveučilištima u Zagrebu i Splitu, a bio je i dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Splitu. Poznajemo ga kao komentatora na televiziji i na internetu, a u ovoj opširnoj knjizi, od čak 380 stranica, razgovara o aktualnim društvenim temama s novinarom Goranom Andrijanićem, svojedobno glavnim urednikom portala Bitno.net, a sada djelatnikom poljske medijske kuće Fratria. Andrijanić je, kako sam kaže u uvodu, poticaj za ovaj veliki intervju dobio nakon novinarskoga razgovora s fra 18

siječanj 2022.

Antom Vučkovićem prije dvije godine, u povodu objavljivanja njegove zbirke poezije Kolajna od šutnje. No sada nema ni riječi o poeziji, nego je velika tema knjige, uz neka specifična vjerska pitanja, odnos Crkve i politike. Nakon oduševljenja novom Republikom i svojevrsnoga duhovnog buđenja s dolaskom demokracije, smatra fra Ante, „nakon devedesetih u Katoličkoj Crkvi sve više opažamo kako je naša retorika postala floskulom te kako se ponašamo kao da je materija važnija od duha”. Materijalni nam je status važan i brinemo se o njemu, kaže autor; Crkva je upala u napasti materijalizma koje nam je liberalno društvo donijelo. „U komunizmu smo odolijevali jer je takvih napasti bilo manje. Komunizam je bio očit i prepoznatljiv neprijatelj, dok je liberalni kapitalizam zavodnik. Neprijatelj te tjera da ojačaš, a zavodnik te uljulja u blagostanju”, piše u knjizi. Ante Vučković politička pitanja vidi kao moralna, a moralna kao politička, no u svemu je realist. Primjerice, ne smatra da će u Hrvatskoj biti donesen zakon protiv pobačaja jer je četrdeset godina ovoga zakona donijelo promjenu mentaliteta, pa su „i mnogi vjernici sudjelovali u zlu pobačaja”. U tom smislu valja shvatiti Vučkovićevu misao navedenu na

početku članka: komunizam je nestao iz društva, ali ostao je u ljudima. Istovremeno, nova država, koju je Crkva srdačno pozdravila, postaje prema njoj hladna. Status quo „Država koju je Crkva osjećala svojom počinje se ponašati drukčije i više ne daje prednost Katoličkoj Crkvi zato što je najbrojnija vjerska zajednica”, kaže autor i nastavlja, „država je sve više sekularna i pokazuje da se ne želi ravnati prema očekivanjima Crkve; vremena kada su političari pokazivali svoju vjeru da bi dobivali dodatne glasove dobrim su dijelom iza nas, sada mnogima javno deklariranje vjere u političara postaje iritantno, pa je često i politički štetno; riskiraju glasove oni koji napadno pokazuju vjernost Crkvi; politika i političari ne ravnaju se ni prema zahtjevima crkvenih dokumenata ni prema očekivanjima biskupa.” Na snazi je svojevrsni status quo: „Ipak, politika ne želi ulaziti u neprijateljstvo s Crkvom, nego odvaguje do koje granice može ići, a da se odnosi ne ugroze. Koliko god lojalnost Crkvi više nije politički unosna, i dalje postoji strah od otvorena neslaganja s njom i od mogućnosti javnoga i otvorenoga sukoba.”

POGLED U DUŠU

Privid vlastitosti i vjerske slobode Nered u javnom društvu polazi od nereda u dušama pojedinaca. Kad pogledamo ili poslušamo razmišljanja na obiteljskim susretima koji se uglavnom događaju pri proslavi određenih datuma, vidimo upliv negativnoga, primitivnoga i necivilizacijskoga ponašanja sve više

olitika je u osnovnom filozofskom smislu proces kojim određujemo na koji ćemo način živjeti zajedno, ističe Rod Dreher u svojoj knjizi Benediktova opcija. Time bi politika trebala predstavljati red izgrađen na temelju određenoga zajedničkog poimanja Dobra i svi zakoni bi zapravo trebali slijediti ovu putanju. Danas smo svjedoci da je politika sve drugo samo ne gore navedeno. Nema reda, nema pravila, sve se izvrće, traže okolišna rješenja, protekcija, interes, nepotizam, neznalaštvo, prostaštvo, sluganstvo, nemoral. Demokratska država i religija Ako demokratska država izgubi svoju religiju, pisao je Alexis de Tocqueville, ona postaje plijen neumjerena individualizma, materijalizma i nedemokratskoga despotstva te neizbježno priprema svoje građane za robovanje. Stoga je on upozoravao: „Kršćanstvo se u novim demokracijama mora očuvati pod svaku cijenu.” Kako sve pokazuje, uputu koju je ovaj francuski sociolog i politički teoretičar dao još u 19. stoljeću kada 20

siječanj 2022.

PIŠE: PROF. DR. SNJEŽANA ŠUŠNJARA

je nakon povratka iz Amerike napisao djelo Demokracija u Americi, Europa nije primijenila te se i danas nalazimo u jednom otuđenom vremenu, u kojemu se ne osjećamo sigurno i tapkamo u mraku tražeći izlaz. On je također isticao da „ništa nije veličanstvenije od umijeća biti slobodan, ali ništa nije ni teže naučiti nego kako koristiti tu slobodu”. Današnja sloboda supermarketa nas grdno zavarava, osobito mlade ljude, i odaje dojam da sami biraju, dok pri tom ostavljaju konačne životne izbore za kasnije, misleći da je svaki izbor gubitak slobode. Rezultat tako shvaćene slobode – „čovjek se više ne usuđuje donijeti odluku i dakle više i ne živi! Tada život bira za vas, jer vrijeme nezaustavljivo teče”, upozorava Jacques Philipe u knjizi Unutarnja sloboda. Prema pisanju Patricka J. Daneena, političkoga teoretičara sa Sveučilišta Notre Dame, svrha je civilizacije „očuvati i podržati obiteljske, društvene i kulturne strukture i prakse koje održavaju i produbljuju osobne i međugeneracijske oblike obveza i zahvalnosti, dužnosti i dugovanja”. Antropološka je pogreška da civilizacija postoji kako bi

pojedinci činili što god žele. „Civilizacija u kojoj nitko ne bi osjećao obvezu prema prošlosti, budućnosti, drugim ljudima ili bilo čemu višemu od zadovoljavanja vlastitih nagona bila bi opasno krhka”, primjećuje Rod Dreher. Politika nije tek vještina upravljanja državom, upozorava kršćanski filozof Scott Moore, i dodaje: „Politika je način na koji uređujemo zajednički život u polisu, bilo da je riječ o gradu, zajednici ili čak obitelji. Riječ je o načinu na koji živimo zajedno, kako prepoznajemo i čuvamo ono što je najvažnije, kako njegujemo prijateljstva i obrazujemo svoju djecu, kako učimo misliti i razgovarati o tome kakav je životu uistinu dobar život.” Kršćani postaju sve slabiji i prezreniji u današnjem svijetu. Njihova se vjera ismijava, izruguju im se zbog ‚zastarjeloga‘ razmišljanja, konzervativnih stavova... a oni zapravo samo žive ono što im je usađeno u djetinjstvu i što ih ispunjava i čini sretnima. Sve se gleda crno i bijelo bez posebne želje uključivanja i propitivanja zašto postoje i druga mišljenja. Pokušaj življenja u istini kako ju jedan kršćanin doživljava postaje uzrokom njegova isključivanja iz

Predstavnici i sudionici „Bijelog puta” i Karitativne udruge „Kruh sv. Ante” franjevaca Bosne Srebrene okupili su se u petak, 10. prosinca 2021. godine, kako bi obilježili 28. godišnjicu polaska konvoja „kruha i ljubavi” pod nazivom „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”. Posjetili su grob dr. Franje Tuđmana, prvog predsjednika Republike Hrvatske, Milana

Bandića, gradonačelnika Zagreba, dr. Slobodana Langa, vođe konvoja i pokretača akcije te Ante Vlaića, smrtno

stradalog vozača u konvoju. Molitvom su zahvalili za njihov doprinos organizaciji, vođenju i sudjelovanju u tom konvoju. Obilježavanje godišnjice zaključeno je slavljem svete mise u župnoj crkvi Sv. Marije Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici koju je za sve sudionike konvoja i dobročinitelje predvodio fra Zdravko Dadić, župnik i gvardijan. (I. Jakovljević)

Novi broj Bosne Franciscane

Vjerski djelatnici nisu inspektori Na više upita od predstavnika medija u vezi sa stavom Katoličke Crkve o najavljenom zahtjevu da se na ulazu u crkve moraju pokazati nacionalne digitalne COVID potvrde, svoj stav izrekli su katolički biskupi Crne Gore. U izjavi koja je objavljena na mrežnim stranicama Kotorske biskupije navedeno je: „Smatramo potrebnim naglasiti da nas zbunjuju i ponižavaju stavovi pojedinaca koji bi htjeli da se vjerski djelatnici pretvore u inspektore i policajce, kada je u pitanju pridržavanje i provođenje donesenih mjera. Katolički biskupi i svećenici, nasljeđujući svoga učitelja Isusa Krista, ostat će vjerni svom pastirskom poslanju i pružati svojim vjernicima utjehu i okrjepu po svetim sakramentima, ne tražeći od njih bilo kakve isprave i dokaze o zdravstvenom stanju, držeći se, kao i do sada, korisnih propisa za suzbijanje korona virusa.”

Nedavno je iz tiska izašao 55. broj časopisa Bosna Franciscana koji izdaje Franjevačka teologija u Sarajevu, a čiji je glavni urednik prof. dr. fra Marko Karamatić. I ovoga puta časopis obiluje zanimljivim, aktualnim, korisnim i detaljno obrađenim temama kao što su: Osmanske isprave o ponovnoj izgradnji crkve sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci, 1591.-1592.; Stradanja fra Ilije Starčevića; Božić u tradicijskoj kulturi trogirskoga kraja; Promjene u Zakoniku kanonskog prava; potom Pisma fra J. Markušića arhitektu J. Plečniku te još mnoge druge kvalitetno obrađene teme. Časopis Bosna Franciscana pokrenut je ratne 1993. godine, tiska se dvaput godišnje, a odlikuju ga iznimno kvalitetni filozofsko-teološki, povijesni i drugi zanimljivi prilozi, te je kao takav prepoznat i prihvaćen kod čitatelja. svjetlorijeci.ba

VIJESTI

Obljetnica humanitarnog konvoja „Bijeli put”

RETROSPEKTIVA

Vijesti iz jazbine političke korektnosti Kršćanstvo je, zajedno s grčkom i rimskom kulturom, temelj Europe koja je postala civilizacijsko središte svijeta, odakle su potekla najveća duhovna i kulturna dostignuća i znanstvena otkrića u proteklom mileniju

rošlo je više od sedam desetljeća od nastanka ideje o Europskoj uniji 1950. godine kao novom obliku suradnje među državama. Bio je to put pomirenja i otklona mogućnosti budućega rata između praiskonskih neprijatelja Njemačke i Francuske, a slijedom toga i na dobrobit cijele Europe. Na početku je formirana Europska zajednica od šest članica, da bi se, nakon niza proširenjā, godine 1993. transformirala u Europsku uniju. Danas broji 27 članica, a funkcionira kao međuvladina nadnacionalna organizacija s ciljem gospodarske i političke integracije Europe. Na čelu joj je Europska komisija, sa sjedištem u Bruxellesu (Briselu), koja predlaže zakonodavne akte, provodi odluke Europskoga parlamenta i Vijeća EU-a. S nekim njezinim stavovima i odlukama, napose u ideološkim pitanjima, ne slažu se uvijek sve članice. Udar na razum Neslaganja sa stanovitim odredbama političkoga vrha EU-a su razumljiva. Neke odluke su uistinu bez ikakve suvislosti, a potječu iz radionice „političke korektnosti”, jedne notorno anticivilizacijske pojave. Nedavno se nepredviđeno 24

siječanj 2022.

PIŠE: MARKO KARAMATIĆ

u javnosti ukazao interni dokument Europske komisije pod nazivom Unija jednakosti u kojem su dane smjernice za zaposlenike Komisije u internoj komunikaciji, ali i prema vani. Prema riječima povjerenice Komisije za ravnopravnost, cilj je da zaposlenici ostvaruju uključivost, odnosno „inkluzivnu komunikaciju”, da se „svi cijene i prepoznaju” u materijalima Komisije „bez obzira na spol, rasu ili etničko podrijetlo, vjeru ili vjeroispovijest, invalidnost, starosnu dob ili spolnu orijentaciju”. Predložena su pravila za uporabu novih riječi i pojmova namjesto uobičajenih, što je, blago rečeno, udar na zdravi razum. Novi jezik i pojmovi su tobože u funkciji uključivosti, a u stvari su diskriminatorni, s konačnim ciljem oblikovanja novoga društva. Komisija je dokumentom izazvala pravu buru negodovanja „brisanjem” Božića, kršćanskoga blagdana, gotovo dvomilenijske tradicije, što ju je konačno prisililo na njegovo povlačenje. Kršćanstvo je, zajedno s grčkom i rimskom kulturom, temelj Europe koja je postala civilizacijsko središte svijeta, odakle su potekla najveća duhovna i kulturna dostignuća i znanstvena otkrića u proteklom mileniju. Pa ipak

Europska komisija smatra da njihovi zaposlenici moraju imati na umu da „svi ne slave božićne blagdane” i da trebaju biti osjetljivi na činjenicu da su „ljudi različite vjerske tradicije”. Stoga umjesto govora o Božiću i božićnim blagdanima, potrebno je govoriti o praznicima, radi onih drugih, manjinskih, kako ih se ne bi vrijeđalo(!). U tim je naputcima međutim „promaklo” da je u duhu uključivosti potrebno biti osjetljiv i na većinsku kršćansku tradiciju u kojoj se blagdani nazivaju imenom Božić, Uskrs, a ne neutralnim pojmom praznici. To je gotovo dvotisućljetna tradicija a, k tomu, to je i stvar kulturnoga a ne samo vjerskoga nasljeđa Europe. Brisati Božić u ime uključivosti (inkluzivnosti) drugih u Uniju jednakosti, znači diskriminirati kršćane kao većinske Europljane. Sve religije zaslužuju poštovanje, ali to se ne čini „brisanjem” Božića i nijekanjem kršćanskih korijena Europe. No farsa ide dalje. Taj čudni dokument preporučuje korištenje običnih imena „umjesto kršćanskih”. Tako umjesto imena Marija i Ivan treba koristiti imena „Malika i Giulio”. Kako to u praksi zamišlja politička klasa Bruxellesa, teško je odgonetnuti, jer je to izvan dosega svake pameti!

RAZGOVOR

DŽEVAD KARAHASAN

KNJIŽEVNOST KAO RAZGOVOR I BRIGA ZA SVIJET PISAC JE ČOVJEK OBILJEŽEN DISTANCOM PREMA SVEMU, ON PROMATRA I RAZUMIJE, ON NE SUDJELUJE I NE SUDI. U SVAKOM SLUČAJU, MENE JE, NENAVIKLOG NA TOPAO PRIJEM A NAVIKLOG NA RUBNO MJESTO, ZBUNILO TO KAKO SAM DOBRO PRIMLJEN U NJEMAČKOM JEZIKU I O TOME SE PITAM VEĆ GODINAMA

ijenjeni pisac i teatrolog Dževad Karahasan (Duvno, 1953.), redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Njemačke akademije jezika i književnosti, spremno je i ljubazno odgovorio na pitanja o svome književnom opusu i na neka od općenitih pitanja u vezi s duhovnom situacijom naše svakidašnjice. Akademik Karahasan iznimno se uspješno okušao u svim proznim formama (u romanima, novelama, esejima i dramama jednako kao u književnokritičkim i teoretskim tekstovima) i odavno postao jedan od najcjenjenijih pisaca u BiH i u zapadnom inozemstvu, posebno u njemačkom jezičnom svijetu. Od početka osamdesetih do danas stvorio je respektabilan opus, koji – na sreću književnosti – još uvijek nastaje. Dosad je, uz ostalo, objavio zbirke pripovjedaka Kraljevske legende, Stid nedjeljom, Kuća za umorne i Izvještaji iz tamnog vilajeta, knjige drama Kralju ipak ne sviđa se gluma i Misionari, romane Stidna žitija, Istočni diwan, Noćno vijeće, Šahrijarov prsten, Sara i Serafina i trilogiju Što 26

siječanj 2022.

RAZGOVARAO: LADISLAV TADIĆ

pepeo priča, knjige eseja O jeziku i strahu, Dnevnik selidbe, Dosadna razmatranja, Knjiga vrtova i Dnevnik melankolije, teoretske rasprave Kazalište i kritika i Model u dramaturgiji. Kod sarajevskoga izdavača Connectum preklani su objavljena Izabrana djela Dževada Karahasana u deset svezaka. Bio je profesor na Akademiji scenskih umjetnosti i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu te na sveučilištu u Göttingenu. Petnaesterostruki je laureat za književno stvaralaštvo: uz ostale nagrade, dobitnik je Goetheove medalje i Goetheove nagrade, dvaju njemačkih priznanja najvišega ranga, i nagrade za književnost Franjevačke provincije Bosne Srebrene. ◆ Gospodine Karahasan, predlažem Vam da krenemo od Miroslava Krleže. Vi ste u Zagrebu doktorirali g. 1986. tezom „Dramaturški modeli u Glembajevskom ciklusu”. Kako vidite Krležu danas? Danas, kao i onda kad sam pripremao doktorat, vidim Krležu kao uistinu velikog pisca. Danas, kao i onda, mislim da

teatar nije iskoristio ni dio mogućnosti koje mu Glembajevski ciklus nudi, između ostaloga zato što teatarski ljudi nisu prepoznali i nisu preveli u teatarski jezik komedijske i ironijske dimenzije drama iz kojih se taj ciklus sastoji. Danas je Glembajevski ciklus aktualniji nego onda kad sam o njemu pisao, danas nama vladaju i svakodnevnicu nam uvelike određuju neki Glembajevi. Dio tih novih Glembaja je još daleko od prave glembajevske rafiniranosti, ali njihova djeca studiraju danas u Londonu i Parisu, Milanu i New Yorku i sutra će biti pravi Glembaji – bogati, otmjeni i negdje u dubini bića „varalice i ubice”, kako se u Krležinoj drami govori o Glembajevima. Velika književnost, ili bar neki značajni književni opusi, uvijek iznova dobivaju zapanjujuću aktualnost. Tako je i sa Krležom. Nakon dugog perioda u kojem nam je on bio klasik, autor kojeg se čita u obaveznoj lektiri i doživljava kao spomenik, danas moramo primijetiti da dio njegova opusa govori o nama, doslovno vidimo i prepoznajemo sebe i svoj svakodnevni život u njegovoj književnosti. Pročitajte opet Banket u Blitvi,

molim Vas pročitajte ga kako biste se uvjerili da je Krleža tridesetih godina dvadesetog stoljeća napisao nas današnje. Neposredno nakon opsade Sarajeva igrali smo u Narodnom pozorištu sve tri drame Georga Büchnera koje su tada u našem gradu imale upravo zastrašujuću aktualnost. Tada sam tvrdio da je Büchner očigledno svoje drame napisao po narudžbi iz Sarajeva i da je samo nevažna tehnička pojedinost to što ih je napisao 170 godina unaprijed. Nešto slično bih mogao danas reći u vezi s Krležom – u Glembajevskom ciklusu i u romanima Banket u Blitvi i Na rubu pameti on je ispisao nas današnje, a nevažna tehnička pojedinost je to što nas je napisao sedamdesetak godina unaprijed. ◆ Biste li, barem u glavnim potezima, mogli skicirati vlastitu književno-kulturnu vertikalu? Bojim se da ne bih. Mislim da nijedan čovjek, dok živi, ne može ni približno imenovati tradicijske linije koje nastavlja, uticaje koji ga određuju, svoje mjesto u kulturi u kojoj djeluje. Jer mi nismo

samo ono što o sebi znamo i mislimo, naše odluke i djelovanje jednako toliko ili još i više određuje ono što o sebi ne znamo, ono što nismo ni primijetili ni osvijestili. Gdje ću staviti jedan određeni kamen u zidu koji upravo gradim? To zavisi u određenoj mjeri od mene, recimo od mog plana, i od kamena (njegovog oblika i veličine), ali najviše zavisi od zida, recimo od njegove strukture i namjene. A kulturna tradicija je mnogo složenija od zida, ona ima sinkronijsku i dijakronijsku dimenziju, ona je sličnija mreži nego zidu. Do kojeg čvora u mreži kulturne tradicije će doći moj rad (ako dođe do bilo kojeg mjesta u toj mreži)? Kako će ga osvijetliti niti mreže koje vode do tog čvora i od njega? Neke oslonce s kojih promatram svijet i nastojim razumjeti historiju ja jesam osvijestio i o njima mogu govoriti, ali mnoge, možda one presudne, nisam ni primijetio i uopće ne znam da oni u meni djeluju. To bi mogao prepoznati neki pažljiv i osjetljiv promatrač dvadesetak-trideset godina nakon moje smrti – ako tada bude pažljivih i osjetljivih ljudi koji čitaju moje knjige.

◆ Gdje bi se na toj vertikali, ako bismo o njoj ipak govorili, našao svijet bosanskoga franjevaštva i kako bi bio pozicioniran Matija Divković? Nema sumnje u to da i bosanski franjevci i Matija Divković imaju u mom životu i radu izuzetno važno mjesto. U djelovanju bosanskih franjevaca primjećujem jedan lijep paradoks, na koji bih Vas želio upozoriti jer mislim da je važan. Franjevci su bez rezerve odani svom domu, a taj dom je njihova provincija, njihov samostan i njihova zemlja Bosna. Pritom oni svoj dom privremeno napuštaju kad god se ukaže prilika da steknu ili prošire znanje, i odlaze u Rim, Budimpeštu, Paris ili gdje već. A onda se vraćaju kući i tamo stečeno znanje donose u Bosnu i tu ga prenose drugima ili ga pretvaraju u djelo. Tako pružaju dragocjen doprinos društvu u kojem žive, i to već sedamstopedeset godina. Oni svojim djelovanjem naime otvaraju bosansko društvo za poglede koji do tada u njemu nisu postojali, donoseći u njega znanja stečena negdje daleko, a istovremeno osiguravaju, da ne kažem ljubomorno svjetlorijeci.ba

SKUPLJAJUĆI ZALASKE SUNCE

Zlato iz našega smeća U posljednje vrijeme smeće je vrlo česta tema i u javnom prostoru. Događa se to ciklički, kao i na našoj analitičkoj terapijskoj grupi, kada dođe vrijeme za odbacivanje staroga, potrošenoga, kako bi se načinilo mjesta za neke nove sadržaje PIŠE: ELVIRA KOIĆ

a seansama grupne analitičke psihoterapije, periodično, moglo bi se reći i ciklički, odnosno nakon nekoga vremena, ponovno se pojave teme prašine i smeća. Prašina kao veliki neprijatelj svakoga kućanstva protiv kojega borba ne prestaje, iako se čini uzaludnom. „Začarani krug”, kaže Nataša. Slično i smeće koje se ne doživljava kao neprijatelj, već se više kao svi nešto čude, uz neizostavno, uvijek isto pitanje: „Otkud je samo došla ta prašina?” Ili: „Otkud se samo nakupi toliko toga smeća?” Pa stvarno, kako uspijemo proizvesti toliko smeća? Naravno, od različitih šarenih omota, u kojima je manje ili više sadržaja. Sadržaj je bitan, a forma se na kraju ipak – baca u smeće. Po definiciji smeće je otpad, ostaci ili beskorisni materijali koji su izgubili svoju svrhu. Moraju se negdje odložiti i već tu, na početku stvaranja smeća počinju problemi jer se gomilaju i zauzimaju prostor za život, svima smetaju, više ih ne trebamo jer je potrošen sadržaj. Tako su smišljena „smetlišta”, mjesta kamo se odvozi i odlaže otpad. Svi smo svjedočili situacijama kada dođe do poremećaja u odvoženju ili skladištenju otpada. U posljednje vrijeme kao da ga ima više nego ikada prije. Toliko je smeća na sve strane da leži razbacano, 32

siječanj 2022.

neodvezeno i nagomilano po ulicama gradova. A već se zamalo zaboravilo kako je tužno kada vjetar nosi papir i plastične vrećice. Smeću su bliski i neugodni mirisi koji ne daju disati, naročito kada je otpad takozvani „biorazgradivi”, organski, onaj koji potječe od živih organizama, biljaka, životinja ili ljudi. Bez obzira na to dolazi li iz kuća, trgovina, tvornica, građevina ili bolnica, nije dobrodošao. Na primjer pelene u bolnicama, za čije uništenje postoji specijalna tehnologija. Poseban je problem veliki, glomazni otpad, od materijala koji nisu živi, ali su svojevremeno nečemu služili, kao baterije, limenke, bolnički materijali, kontaminirana zaštitna oprema, igle, šprice ili nesretne obične plastične vrećice. U posljednje vrijeme kao da su baš te male, nekad korisne, vrećice postale gotovo najveća prijetnja živom svijetu, na kopnu i u vodama. Sada imamo i nuklearni otpad koji zrači stoljećima, a imamo i najnoviji, svemirski otpad. Uspjeli smo i taj dio planeta zatrpati iskorištenim dijelovima koje više ne trebamo. A dano nam je čuvati taj naš mali predivni svijet. Zar posustajemo? Na našim terapijskim analitičkim grupama pitamo se ima li to što se događa izvana s našim smećem i otpadom neku vezu s onim što se događa u našoj svijesti ili u našoj podsvijesti? Što nam

naše smeće simbolički predstavlja? Što mi to smatramo smećem? Kada proizvodimo „previše” smeća kojega se ne možemo ili ne znamo riješiti? Zašto nam trebaju pomagati cijele organizacije i poduzeća kako bismo se riješili svoga smeća? Spremni smo im plaćati za pomoć u prikupljanju, odvozu i uništenju. Samo da ne gledamo svoje smeće razbacano na sve strane. Samo da se ne moramo suočiti sa svojim smećem. Nije to lako. A kada se uspije prikupiti i skladištiti otpad, što onda činiti s njim. Najbolje bi ga bilo spaliti, da ga nema i da nestane. Ali gle čuda, to je preskupo i rijetko se organizira. Češće se smeće zakopava u zemlju. Oko nekih gradova rastu brda smeća, iza kojih već zalazi sunce koliko su velika. Moram priznati da mi ti zalasci sunca baš i nisu ugodni, kada na obzoru lete vrane i drugi strvinari. Uz tu sliku zalaska sunca s vranama kao da čujemo i njihove krikove. Po takvim planinama od smeća ne raste drveće, već eventualno trava. I baš stvarno ni jedno nije primamljivo za šetnju zbog nepodnošljivoga mirisa koji je isti u svakom gradu na svijetu. U posljednje vrijeme smeće je vrlo česta tema i u javnom prostoru. Događa se to ciklički, kao i na našoj analitičkoj terapijskoj grupi, kada dođe vrijeme za

40 KM

uda! n o p a n e tarina v š t s o p + Jedin M K 0 ijeni od 5 c o p e t i p u k knjige e j b o u j n č e j i Samo u s

25 KM

AKTUALNO

Glas(nik) Božji kao teoretičar zavjere Postavlja se pitanje što uistinu priječi novonastajuću ideološku i političku elitu da „jednoga dana” termin „teorija zavjere”, taj politički koristan i upotrebom dokazani ideološki antibiotik protiv svakoga drukčijeg mišljenja, ne primijeni i na kršćanstvo?

J 34

PIŠE: DR. SC. FRA VILI RADMAN

edan od termina s kojima se vrlo često susrećemo u svakodnevnom životu zadnjih nekoliko godina svakako je termin „teorija zavjere”. siječanj 2022.

Sam termin, kao i svaki drugi termin, ima svoju povijest i kontekst, uglavnom političke naravi, i vrlo se često koristi(o) kao blaža verzija za „nepodobno

mišljenje”: naime, koristili su ga vladajući protiv mišljenja onih koji se s njima nisu slagali nudeći svoja vlastita objašnjenja društveno-političkih događanja.

AKTUALNO U biti, u pozadini je borba oko narativa koji će u bitnom određivati naše živote jer, kako to lijepo pokazuje M. Foucault, jedna od bitnih dimenzija vlasti kao izraza Moći jest kontrola narativa naših života: drugim riječima, ono što se nekad zvalo „ideologija”. Mentalni virus Sudeći po aktualnoj upotrebi, koja je poprimila epidemijske razmjere, čini se da bi se „teorija zavjere” odnosila na govor i razmišljanje osoba (pa onda, je li, i na same osobe) koje nešto stalno umišljaju, ne vjeruju u ono što im se službeno kaže te stalno dosađuju tražeći neke razloge drukčije od ponuđenih u narativu vlasti… Do te mjere da normalni i moralni građanin može već ozbiljno sumnjati u mentalno zdravlje „onih” koji pokazuju takve simptome ponašanja i sasvim je za očekivati da bi „oni” u jednom, pogodnom trenutku, jer timing je sve, trebali završiti u nekoj ustanovi… Za njihovo dobro, naravno. Narav ustanove, naravno, trebaju odrediti autoriteti kojima je, naravno, stalo do naše dobrobiti više od nas samih i koji su na vlasti, naravno, iz moralnih razloga prije svega: ako toga dosad nismo svjesni, onda i mi možda pokazujemo te neke prve asimptomatske simptome, ili nešto slično, toga mentalnog virusa. I tako u toj atmosferi zabrinutosti i straha od svega, i fizičkoga i mentalno-intelektualnoga, s trunkom nade da se ipak možda pojavi kakav atmosferski booster, približava se i Božić te naravno neizbježna božićna priča o rođenju maloga Isusa (naravno, protiv EU tuttifrutti smjernica). I tako opet pod utjecajem atmosfere, koja bi lako mogla biti asimptomatska, čovjek, kršćanin počinje čitati/slušati tu priču iz trenutne perspektive svojih problema te simptomatskih i asimptomatskih stanja. Kad gle, i u toj božićnoj priči ima neka zavjera, dapače više zavjera. Eto, ni u toj Svetoj knjizi čovjek ne može pronaći sanitarnoga mira od tih simptoma!

Naime, priča kaže kako se rađa novi kralj svijeta, ali koji opet nije ono kao pravi kralj: on je malo drukčiji, na nekoj višoj razini i ljudima bi trebao prenijeti poruku koja bi im trebala pomoći da u sebi otkriju neki drugi, viši, pravi identitet Božje djece. Drugim riječima, da otkriju svoju istinsku duhovnu narav te da onda, postajući svjesni te naravi, započnu mijenjati i duhovno-materijalni svijet u kojem žive: odnose među ljudima, među stvorenjima, njegovu materijalnu dimenziju… ama baš sve, ono baš cool, pravi makeover: k‘o neko Kraljevstvo nebesko, eto. I sad tu se opet nešto zapetlja: naravno, krivi su oni neki mudraci, učeni ljudi. Uvijek problem s tom učenošću i knjigama, svašta se tu nađe… Oni su to saznali daleko prije svih, ili su im rekle knjige, te baš izdaleka dolaze da se poklone tom novom kralju: Kralj 2.0, reklo bi se danas. Međutim, u svojoj potrazi za točnim mjestom njegova boravka, nesvjesno prave pogrešan korak kao i svi koji su prošli kroz različite treninge Systema: idu kroz njegove službene kanale, preko njegovih institucija da dođu do detaljne informacije (a vrag se uvijek krije u detalju, kaže izreka) i riješe problem, igraju po programskim pravilima Systema… i tako aktiviraju tajni Program koji nam je System od djetinjstva, daleko prije Assangea i Snowdena, instalirao… Bez našega znanja, naravno. Naravno, System ih lijepo primi, prepoznajući u njima sa zadovoljstvom svoje instalirane programske obrasce, s njima popriča i naravno njegovi analitičari strateški odmah uvide situaciju jer nisu oni bezveze tu gdje jesu: do moći se ne može doći ako se ne razmišlja pravodobno, na daljinu, strateški… a to znači dobro se snalaziti u vremenu i prostoru te kontrolirati budućnost tako što je planiramo/stvaramo u sadašnjosti. OK, sve je to lijepo, misle institucije Systema, ali ako je tu Kralj 2.0, što će onda biti s Kraljem 1.0…? Pa dobro nije ni on toliko bitan, oni su ionako samo figure, lutke

onih koji vuku konce u sjeni… Nego što će biti s „nama u sjeni”, s dubokim, nevidljivim Systemom? Ima nas, odavno smo već tu, imamo mi svoje interese da se ništa ne mijenja… Inače ne bismo i dalje bili tu gdje jesmo: ono što je za druge kaos, za nas je kontrolirani kaos. Mudraci u službi teoretičara zavjere I naravno, diplomatski, oni otprave mudrace da oni potraže toga Kralja 2.0 te, ako ga nađu, red je da u povratku naiđu i pruže im povratnu informaciju pa da i oni uspostave prikladne odnose s tim novim kraljem. Naravno, sigurnosni je sustav odmah bio stavljen u pripravno stanje „CodeRed”, Stožer se budio, a medijski se narativ već počeo pripremati… Zavjera Systema protiv K 2.0, kako je protokolirana u Dossieru sigurnosnih službi, stavljena u pogon. I tako mudraci krenuše, happy da su tako lijepo primljeni i da su, eto, naišli i na zanimanje drugih ljudi, i to ljudi Moći, za toga novog Kralja: izgleda da se svijet ipak promijenio, možda ipak previše vremena provode za knjigom, trebaju češće izlaziti… I onda im se pokaza Znak u visini, na nebu, i odvede ih tamo gdje svakodnevna misao ne očekuje da pronađe nešto izvanredno, nešto uzvišeno, istinskoga Kralja… Ali duhovna misao, suptilni duh gleda drugim očima i u tom Djetetu rođenom od Majke prepoznao je nadu za svijet i darivahu Dijete. I onda opet, happy, krenuše na počinak pa će onda u povratku dati informaciju institucijama Systema da se i oni obraduju, a oni će onda dalje svojim putom: i oni i System u obostranom povjerenju i zadovoljni jedni s drugima. I u tišini njihova sna se onda (po)javi jedan Glas, isto tako moćan i sjajan kao i ono Svjetlo što ih je vodilo prema malom Kralju 2.0: i otvori im opet oči za istinu Svijeta i Moći, za tajni Program koji je u njima instaliran bez njihova znanja i reče da, ako žele dobro Kralju 2.0, svjetlorijeci.ba

Fotovijest

SNIMIO: DAVOR KRAJINOVIĆ

ZAKLJUČENA PRVA SINODA VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE Na svetkovinu Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije u srijedu, 8. prosinca, svečanom sv. misom u sarajevskoj katedrali Srca Isusova zaključena je Prva sinoda Vrhbosanske nadbiskupije. Euharistiju je predslavio vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić u zajedništvu s vrhbosanskim nadbiskupom koadjutorom mons. Tomom Vukšićem te uz koncelebraciju više od 75 svećenika, među kojima su bili: generalni vikar VN-a mons. Slađan Ćosić, provincijal Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić te generalni tajnik Sinode dr. Mario Bernadić. Na misi su bili nazočni članovi Skupštine Prve sinode koji su na svečanosti prije sv. mise u dvorani Svećeničkog doma VN-a uručili kardinalu Vinku „Završni dokument” kojega su izglasali 20. studenoga. U prigodnoj homiliji kardinal Puljić je najprije progovorio o misnim čitanjima u kontekstu svetkovine Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije i grijeha koji je ušao u povijest čovječanstva. Nadalje je dodao kako je u današnjem vremenu čudne ideologije izuzetno važno prepoznati razliku između zloga i svetoga. „Više ne smiješ spomenuti ni Božića ni božićnih blagdana. Stvara se nekakav sinkretizam koji želi oprati pamet ljudima i ukinuti im identitet. Upravo je zato važno sačuvati jasnoću stavova i opredjeljenja”, ustvrdio je kardinal Puljić te nadalje progovorio o završetku zasjedanja Prve sinode Vrhbosanske nadbiskupije te započinjanju ostvarenja sinodskih odluka koje će biti objavljene kao „program obnove ove mjesne Crkve u ovim teškim vremenima”. Na kraju euharistije, koju su animirali združeni zborovi pod ravnanjem fra Emanuela Josića, kardinal je zahvalio svima koji su doprinijeli da se Sinoda dogodi te su nazočni zapjevali Tebe Boga hvalimo, prenosi nedjelja.ba. Podsjetimo, ovom sv. misom završen je dugogodišnji proces u Vrhbosanskoj nadbiskupiji koji je započeo na svetkovinu Sv. Petra i Pavla daleke 2012. Kao što je rečeno za vrijeme svečane predaje „Završnog dokumenta” nadbiskupu Puljiću u Svećeničkom domu, sada je potrebno donijeti strategiju djelovanja za budućnost kako u praktičnom pogledu tako i u pravnom segmentu. svjetlorijeci.ba

KNJIŽEVNOST

Izvanjski pogled na poeziju Jehude Amihaja (II.) U svojoj ljubavi Amihaj vidi Jeruzalem kao ženu, osjeća slavu Jeruzalema – žena iznutra, voleći ga/nju kako sebe, a poštujući ga više nego sebe. Samo tako zna on da će biti „miran šator njegov” (Job 4,26)

jesto povratka, žuđeno mjesto – Jeruzalem, Amihaj vidi/ osjeća kao vrtuljak. Na horizontalnoj razini to je savršen krug koji „okreće se i okreće, / od Staroga grada, / kroz četvrti, / i ponovno se vraća u Stari grad” (Jeruzalem – vrtuljak) To je zaštitni sveti krug: „Tko iskoči, / riskira život.” Jeruzalem je istodobno i ljuljačka. Dolaskom na nj, povratkom u svoje iskonsko djetinjstvo Amihaj piše: „Ponekad se spuštam u dubinu bivših pokoljenja, ponekad uzlijećem prema nebesima (…).” Kako dijete istodobno uzvikuje: „Hoću se slustiti, tata, želim se spustiti, / Tata, skini me, skini me! // Tata, želim ostati gore, / tata, nemoj me skidati!”, a zatim moli: „Svevišnji, Oče naš, / ostavi nas gore, / Oče naš, Gospodine naš!” (Jeruzalem – vrtuljak). Dječja igra, kojom se Amihaj često služi kao izvorom iskonske mudrosti, pretvara se tu u molitvu, uobličenu u igru iterativnoga, prividnoga udaljavanja i približavanja, koja je zapravo neprekinuti vertikalni krug života. Pjesme od dvije nade U svojoj ljubavi Amihaj vidi Jeruzalem kao ženu, osjeća slavu Jeruzalema – 38

siječanj 2022.

PIŠE: LUKO PALJETAK

žena iznutra, voleći ga/nju kako sebe, a poštujući ga više nego sebe. Samo tako zna on da će biti „miran šator njegov” (Job 4,26). Tu on želi i umrijeti, u svojoj postelji, kako piše u svojoj drugoj knjizi Pjesme od dvije nade (1958.), onda „kada bude zreo, kao što se žito snosi kad dozori” (Job 55,26). Amihaj to kaže kao mlad čovjek nakon što je „vidio (…) da moguće snalaziti se i živjeti / i u lavljim raljama” (Ali ja bih želio umrijeti u svom krevetu), precizirajući svoje mjesto odlaska, znajući da je vrijeme između jedne točke i druge, točke dolaska i točke odlaska „vrijeme jedno”, tj. da je to prostor / vrijeme „otvoreno zatvoreno otvoreno”, kako je naslovio svoju posljednju knjigu objavljenu 1998., dvije godine prije nego je svojom smrću uklonio vlastitu ljudsku „branu između prošlosti i budućnosti”, znajući da tada „prošlost zapljuskuje budućnost. / I nema ni onoga prije, ni onoga poslije” (Otvoreno zatvoreno otvoreno). Amihaj je mirotvorac. Njegovo dijete stoga miriše na mir. Amihaj stoga smije izgovoriti: „Blagoslovljen si, Vječni Bože, naš, Kralju svijeta, koji stvaraš vrste mirisa.” Amihaj smije sve izgovoriti. On tako i čini: „Jednom godišnje zadajem bol / čak i samom Bogu. / Jednog ću dana

umrijeti.” Zatim na kraju pjesme „Ona je rekla” dodaje: „Ti bi mogao. Ti bi mogao biti. / Ti si bio.” U tim riječima kao da prepoznajem odjek onih s Fortunina kola, bez onoga „ti jesi”, a on ipak jest, u svakoj svojoj riječi i zna gdje mu je mjesto. Zato ga i traži, nakon što ga je našao; to mora biti „jedno ugodno mjesto, visoko i korisno / odakle će gledati svoj život u najboljem i najgorem svjetlu”, piše on u svojoj posljednjoj knjizi. Određujući svoj položaj kaže: „Ja sam dolje, ali također i gore.” – To je ona ljuljačka. – „Ja sam kao Balaam na brežuljcima / i kao djeca Izraela što logoruju u dolini.” On je i više od toga: „Ali, ja sam također i zapovjednik topništva / koji smješta svoje topove na dobro mjesto. / Ali, ja sam također kao čovjek koji pati od nesanice / pa mijenja položaj da bi zaspao. / Ali ja sam također i kao ljubavnik. Ali ja sam. Ali. (…) / Ja, ja kažem, ali u ali. Sve je ali” (Otvoren zatvoren otvoren). Ne samo vizualno/grafički on veznik ali spaja s pojmom bol, a sve ali relativno i razdiobno, afirmativno. „Crna sam, ali lijepa”, kaže zaručnica u „Pjesmi nad pjesmama” (1,5). Idealno pak mjesto jest ono na kojem nije bio, i gdje neće biti, ali i mjesto na kojem je bio, kao da nije bio. On želi živjeti u onom između, zato negoduje: „Zašto

ZOV RIJEČI

PRIREDIO: IVAN KRAMAR

Živež tvoj

Ne pij vodu sam! Stada slonova idu i ona se moraju napiti. Ne pij vodu sam! Jata ptica slijeću i ona se moraju napiti. Ne pij vodu sam! I žabe i crvi i vodozemci naokolo također se moraju pošteno napiti. Ne pij vodu sam! Pošto i trava morska i sve trave uzvodno od vode koju piješ također se moraju pošteno napiti. Ne pij vodu sam! Nemoj jesti sam! Lavovi gladni idu i oni se moraju najesti. Nemoj jesti sam! Skakavci gle slijeću i oni se moraju najesti. Nemoj jesti sam! I gusjenice i svi hrčci uokolo također se moraju pošteno najesti. Nemoj jesti sam! Pošto i moljci mračni i svi crvi mračniji od mraka koji jedeš također se moraju najesti. Još uvijek više imaš ti! (Ilija Ladin, iz zbirke Prije tebe ničega, 1968.)

Ilija Ladin, rodio se 1929., u selu Stratinska, kod Banje Luke. Pravo prezime mu je Kozić. Ladinom se prozvao po ocu Ladi. Jedan je od posljednjih boema. Kasno je završio osnovnu školu, gimnaziju je pohađao u Travniku, Zagrebu i Banjoj Luci. Odrastao je u poslijeratnom siromaštvu i jadu, vazda ovisan o tuđoj dobroti. Završio je romanistiku, a zatim je kroz cijeli svoj radni vijek predavao francuski i latinski jezik, uglavnom po seoskim školama Bosne i Hercegovine i na „određeno vrijeme”. Jednom je tako bio bez posla, a u nekoj školi iznad Kaknja tražili su nastavnika njemačkog jezika. Javio se i zatajio da ne zna ni jedne njemačke riječi, niti je ikada učio taj jezik. Primili su ga, nakon čega je on, zajedno sa svojim đacima, učio njemački i bio im dobar učitelj. Umro je 23. listopada 2001. u sarajevskome domu staraca. Dvije ili tri godine ranije, nakon jednog neurološkog ispada, naglo je zaboravio sve. Nije pamtio ni to da je ikada bio pjesnik. svjetlorijeci.ba

Nova knjiga Svjetla riječi

3p0oštKarMina +

U nakladi FMC Svjetlo riječi iz tiska je izašla nova knjiga prof. dr. Mile Babića pod nazivom „Secundum loca et tempora. Ljudska egzistencija i dodirne teme”. Ovo djelo tematizira europske i svjetske aktualne probleme te ih promatra, opisuje i analizira s aspekta katoličke teologije i suvremene filozofije. Naručite odmah: Tel.: +387 33 726 200 Viber: +387 60 33 88 018 E-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba

Knjižare Svjetla riječi: Vitez: +387 30 710 336 Livno: +387 34 201 111 E-mail: pretplata@svjetlorijeci.ba

www.svjetlorijeci.ba/shop

Djelatnice Udruge „Majka Krispina”

DOBRA PRIČA

Pravo na dostojanstvo PIŠE: ANAMARIJA ĆURO

za nas su božićni blagdani. Radovali smo se rođenju Djeteta, Riječi koja je postala tijelom kako bi svatko od nas mogao živjeti puninom života. Život se oduvijek smatrao najvećim darom. Rođenje djeteta se iščekivalo s nestrpljenjem, sva pažnja obitelji bila je usmjerena na novi život koji treba doći na zemlju. Međutim, suvremeno vrijeme i kultura odlučili su odbaciti stav koji ljudi imaju od postanka svijeta kada je riječ o početku života. Svim nam se silama trudi nametnuti mišljenje kako žena polaže pravo na život djeteta. Tek začetom plodu ne daje se dostojanstvo koje mu pripada tim začećem, već se određuje dob kada dijete u majčinoj utrobi doista treba nazvati djetetom. Jučer nije bilo dijete, ali danas jest. „Moderni” svijet govori jedno, ali Bog nam poručuje drugo: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; 42

siječanj 2022.

prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih” (Jr 1,5). Potrebu za očuvanjem ljudskoga dostojanstva i života koji počinje začećem i koje nam je od Boga dano iz čiste ljubavi, prepoznale su posebne i hrabre žene koje djeluju i rade u Udruzi „Majka Krispina”. Razumljivo je zašto ovdje ne navodimo sve podatke o Udruzi, ali vrijedno je progovoriti o osobama koje uz pomoć Božje providnosti vode ovu Udrugu u kojoj se nalaze žene u potrebi. Gospođe Desa, Kristina i Suzana uz časne sestre Leopoldinu, Bonifaciju i Vitaliju, svakodnevno se stavljaju na raspolaganje potrebama žena koje su zbog raznih životnih nevolja bile primorane doći u Udrugu. Udruga „Majka Krispina” službeno je otvorena 2005. godine. Početak ove vrste djelovanja bio je u Majčinu selu gdje je s. Bonifacija okupljala žene koje su trebale pomoć. Kako je

„Majčino selo” prvenstveno ustanova za skrb i odgoj nezbrinute djece, stvorila se potreba za posebnom ustanovom koja će razviti vlastitu misiju. Udruga „Majka Krispina” prihvaća pod svoj krov i skrb djevojke i žene s problemom neželjene trudnoće, nasilja u obitelji i društvu te drugih različitih nevolja. Ova zajednica razlikuje se od drugih sigurnih kuća jer živi i djeluje u Katoličkoj Crkvi. U njoj ne rade najstručniji psiholozi, pedagozi i terapeuti po diplomi, već žene koje su u svojoj nutrini prepoznale osjetljivost za bližnje u potrebi i koje su se pored svojih obiteljskih obveza odlučile posvetiti zaštiti života. Priče žena koje borave ovdje su različite, ali dijele jedno, svaka od njih bila je potrebna pomoći kako bi vratila svoje dostojanstvo i pronašla izlaz iz teške životne situacije. Udruga je otvorena svakoj ženi u potrebi, bez obzira na vjeru i nacionalnost. Za ulazak u zajednicu prvo se obavlja razgovor s jednom od odgovornih osoba. Zatim se identitet prijavljuje policiji u slučaju da suprug ili drugi član obitelji prijavi nestanak žene koja se nalazi u zajednici. Ovime se sprječava policijska potraga za osobom, ali se također čuvaju informacije o štićenici. Potrebno je neko vrijeme da se osoba koja je napravila ovaj korak oporavi od šoka. Sestre i djelatnice Udruge na raspolaganju su za razgovor uz podršku i razumijevanje kako bi pomogle svakoj osobi proći kroz teško razdoblje. Za djevojke koje su usprkos stavu obitelji i partnera odlučile sačuvati život nerođenoga djeteta, pruža se podrška i pomoć u pronalasku dugotrajnoga rješenja. Ukoliko se u cijelom radu bilo kada ukaže potreba za pomoć psihologa, pedagoga ili sl., pozovu se stručne osobe.

Način života koji je određen dnevnim redom, svakodnevnim zaduženjima vezanim za kućanske poslove i ručni rad, pomaže ženama i djevojkama vratiti vjeru u njihove sposobnosti, u talente koje su dobile. Samopouzdanje koje je uništeno različitim vrstama nasilja, polako se podiže uz male, svakodnevne uspjehe. Od skuhanoga ručka, do izrađene krunice za prodaju. Koliko god ovo možda zvuči banalno, žene žrtve nasilja počinju od samoga početka. Nasiljem je narušeno njihovo dostojanstvo i samopouzdanje. U običnim poslovima Bog otvara oči svakoj od njih kako bi upoznale koliko ih ljubi i kako im svojom ljubavlju cjeliva rane. Zato važno mjesto dnevnoga reda osim poslova zauzima molitva. Zajedničkom molitvom započinju dan, prekidaju obveze u podne i navečer odlaze na počinak. Budući da Udruga ne prima nikakvu pomoć socijalnih službi, donacije dobročinitelja i zarada od prodaje ručnih radova koji su produkt radne terapije, jedini su izvor prihoda kojima se omogućuje rad i život ustanove. Od početka djelovanja Udruge kroz nju je prošlo više od 700 djevojaka koje su bile žrtve psihičkoga, fizičkoga ili druge vrste nasilja. Nažalost, još uvijek smo društvo koje nije dovoljno osviješteno o važnosti zaštite života svakoga pojedinca. Od začeća do smrti dužni smo brinuti se za svoje bližnje. Biti Božji glas razuma u svijetu koji gubi tlo pod nogama misleći kako drži sve konce u svojim rukama. Iako je svijet promijenio svoj redoslijed vrijednosti, ovo nam je primjer kako je uz Boga moguće razlučiti istinu i činiti dobro. Ne čekajmo dobru priliku za činiti velike stvari. Može nam se dogoditi da život potratimo u čekanju. Umjesto toga, iskoristimo svaku priliku pa ćemo možda i početi činiti velika djela na slavu Onoga koji će nas u večer života pitati o ljubavi (sv. Ivan od Križa).

svjetlorijeci.ba

RIJEČ OBITELJIMA

Obitelj, politika i Kristovo kraljevanje Jednu od danas često zanemarivanih opasnosti za obiteljski i društveni život predstavlja racionalizacija zla. Racionalizacija zla znači nalaženje razloga i opravdanja za činjenje zla na način da se odbacuje krivnja za grijehe i nužnost uspostave pravde

red kraj posljednje svetopisamske knjige otkrivamo da konjanik konja bijelca iz Ivanovih viđenja nosi imena Riječ Božja i Kralj kraljevȃ i Gospodar gospodarȃ (Otk 19,11-16). Riječ je o važnoj pouci da je Isus Krist taj koji kraljuje i gospodari ovim svijetom i da je njegovo kraljevanje i gospodstvo u umnosti, smislu i poretku. Taj božanski Logos, ili na hrvatskom um, misao, smisao, počelo, red ili poredak, povijesno se najjasnije očitovao kroz dva naravna oblika ljudskoga zajedništva. Prvi oblik je onaj najosnovniji, a to je obitelj. Logos se u svijetu očitovao kroz jedinstvene, pobožne i bogobojazne obitelji koje je Bog blagoslivljao dobrim djelima, duhovnim zvanjima i svetim potomcima poput obitelji svete braće Bazilija i Grgura Nisenskog ili obitelji sv. Male Terezije. No Logos se jednako tako očitovao i kroz kršćanska društva u kojima je vladalo jedinstvo kroz zajedničku vjeru, kulturu i vršenje naravnoga i Božjega zakona, na čelu sa svetim monarsima poput sv. Stjepana u Mađarskoj, sv. Ljudevita u Francuskoj, sv. Kazimira u Poljskoj i Litvi ili sv. Margarete Škotske. 44

siječanj 2022.

PIŠE: MAJA HERMAN DUVEL , MAG. PHIL.

Znak Kristova kraljevanja nad takvim zajednicama bila je ponajprije poslušnost Božjoj riječi o onome što je dobro i što je zlo za čovjeka. Poslušnost stavlja čovjeka u položaj djeteta i prijatelja Božjega, a ujedno i prijatelja ljudi jer mi volimo jedni druge kada vršimo Božje zapovijedi (usp. 1 Iv 5,2). Za razliku od toga, pojedinci i zajednice koji si svojataju autoritet onih koji sami određuju što je dobro, a što je zlo, odnosno onih koji proglašuju da je ljudska narav drukčija nego onakva kakvom ju je Bog stvorio, samim tim činom odbacuju svoj položaj djece i prijatelja Božjih i prijatelja braće ljudi, i zauzimaju položaj Zakonodavca i Sudca, tj. položaj Krista Kralja. Takvo svojatanje, osim što predstavlja jedan oblik idolatrije i nepravde, predstavlja i preuzimanje na sebe tereta odgovornosti koji čovjek nije sposoban nositi. Obiteljski i politički život time postupno postaju nesnošljivi jer nadilaze ljudske umne i djelatne moći da učine vlastiti i zajednički život radosnim i svrhovitim. O težini toga tereta i veličini ljudske nemoći mnogi od nas su se mogli osvjedočiti i ovih blagdana prilikom tradici-

onalnih obiteljskih okupljanja. Trenutke obiteljske topline i zajedništva zasjenili su turobni društveno-politički problemi o kojima smo nadugo i naširoko razglabali. Možda smo pritom uočili da su našim obiteljima zavladale iste one sile koje vladaju našom političkom zajednicom: podjele, nesloge, pojedinačni interesi, materijalizam, racionalizacija grijeha i zla, odbijanje da ponajprije ljubimo one s kojima živimo u svome domu i u svojoj zemlji. Cjelokupno takvo stanje stvari možda je neke od nas potaknulo da se zatvorimo u sebe ili da se angažiramo u nekakvom obliku aktivizma. No, možemo li se zatvaranjem u sebe zaštititi od loših utjecaja i pronaći mir i radost? Može li aktivizam uspjeti ako nema podršku javnog autoriteta? Pa čak i da uspije, u čemu bi se sastojao takav uspjeh ako bi srca ljudi ostala nepromijenjena u odbacivanju naravnoga i Božjega zakona? Zasigurno bismo se ubrzo ponovno našli u sličnoj situaciji, ako ne još i goroj, kao što nas to povijest nažalost uči. Kristov primjer i primjeri svetaca nas stoga radije uče jednoj vrsti aktivne zauzetosti. Aktivna kršćanska zauze-

Knjiga Minima varia

Već sam naslov, koji sugerira kako su ovdje posrijedi kratki tekstovi o raznim pitanjima, najavljuje autora suvremena pristupa. Knjiga postulira, iza svih aspekata koje osvjetljuje, umski temelj zbilje i života koji je u sadašnjem trenutku zakriven negiranjem vrednota na svim razinama ljudskog djelovanja.

Knjiga Varia et diversa

Evociranje prošlosti, propitivanje odnosa teologije i filozofije te moralna obligacija u suvremenosti, čitatelja će na učen, ali nenametljiv način, provesti kroz vrlo ugodnu i poučnu filozofsku šetnju, nakon koje će mu zacijelo lakše biti i jasnije što činiti.

SJAJ ISTINE

Vojujuća Crkva u vrijeme krize U Crkvi nisam ni zbog bilo kojega čovjeka, bez obzira koliko bio svet, nego zbog Krista koji ju je ustanovio, koji je čudesno drži u postojanju i koji je zajamčio da je vrata paklena neće nadvladati (Mt 16,18). Ljubav prema Bogu dolazi prije nego ljubav prema sebi i prema ljudima

akon Drugoga vatikanskog sabora više se ne govori o vojujućoj Crkvi nego o putujućoj Crkvi, ali kako su istine vjere nepromjenjive to je samo drugi način za izreći istu istinu kojoj odgovara slika kršćanskoga viteza koji je stalno u pokretu i bori se za „krst časni i slobodu zlatnu”. Kriza Kriza je uvijek bilo, nekad više a nekad manje, ali sada imamo razloga za misliti da smo u posebnom vremenu kada kriza dolazi do kulminacije. Znakovi u prilog toga zaključka su: obnova države Izrael nakon skoro 2000 godina, masovni nikad zabilježeni otpad od vjere, nastajanje novoga svjetskog poretka i globalne vlade, evanđelje rašireno po cijelom svijetu. Nismo još u posljednjim vremenima jer se nije pojavio Antikrist, ali lako je moguće da smo u pretposljednjim vremenima. Ova korona-kriza može biti presudna jer je izuzetno ubrzala nametanje globalne diktature u kojoj se želi potpuni nadzor nad tijelom i dušom čovjeka. Tri su modela uništavanja kršćanstva na djelu: njemački ili materijali46

siječanj 2022.

PIŠE: DON JOSIP MUŽIĆ

stički gdje najbogatija Crkva u svijetu, na valu hedonizma, ubrzano i masovno gubi vjernike, a u isto vrijeme širi krivovjerja kod sebe i u svijetu; kineski ili statalistički gdje komunistička partija upravlja klerom koji je prisiljen aktivno surađivati u ateizaciji naroda i američki ili podrivački gdje lobiji sodomita i tajnih organizacija vode glavnu riječ sablažnjavajući malene, diskreditirajući Crkvu moralno, razarajući je iznutra. U sva tri slučaja rušiteljima, kako laicima tako i klericima, zajedničko je da se tjelesne slabosti pretvaraju u poroke, potom se vezuju uz častohleplje koje vodeći mediji raspiruju i na koncu završe u oholosti života kada je osoba zbog postizanja ili uvećanja moći spremna, neizravno a nekad i izravno, na klanjanje Sotoni. U skladu s time neki se, svjesno ili nesvjesno, stavljaju iznad Krista želeći Crkvu promijeniti na svoju sliku, drugi sluganski provode planove mrzitelja kršćanstva a treći, kod kojih još savjest nije okorjela ali žive poročno postaju lak plijen ucjene neprijatelja. U većini slučajeva razlog je nedosljedno življenje, prihvaćeno kao normalno, i posljedična malovjernost što se svodi na ponovljene, sve jalovije, pokušaje služe-

nja dvama gospodarima. Jednom kada se krene tim putom, nema zaustavljanja i slijede stalna popuštanja i ustupci zlu koji vode do gubljenja vjerodostojnosti i bljutavosti te na koncu završavaju u osobnoj propasti. U ubrzanom procesu stvaranja novoga svjetskog poretka sad smo došli do velike prekretnice kada se, u ime spašavanja zdravlja od korone, sva tri modela sjedinjuju i nastupaju udruženim snagama u provođenju istoga cilja – konačnoga uništenja kršćanstva. To je očito na primjeru COVID-potvrda koje su preteča žiga zvijeri i trenutno glavno sredstvo za prisiliti ljude na cijepljenje jer im se preko njih ukidaju osnovna ljudska prava, kao što je pravo na kretanje i rad. Sve više se u mnogim zemljama i unutar Crkve traži ova segregacijska potvrda kako od svećenika, da bi mogli obavljati svoju službu, tako i od vjernika da bi mogli pristupati sakramentima. Pod tim silnim pritiskom ostat će samo mala manjina katolika koja neće praviti kompromise sa svojom savješću. Rezultat je da će silom prilika doći de facto do raskola, poput onoga u Kini: s jedne strane „podobni” koji će se naći u polupraznim crkvama,

SJAJ ISTINE jer će mnogi sablažnjeni gaženjem prava na slobodan izbor i sluganstvom prema vlastima napustiti Crkvu, a s druge strane nesalomljivi ostatak „nepodobnih” koji će biti prisiljeni sastajati se u kućama, u prirodi i na koncu u katakombama, poput prvih kršćana. Vjerni ostatak Brojni unutarcrkveni problemi mnoge vjernike dovode do uvjerenja da se treba samo njima baviti dok se ne riješe. No puno je bolji drugi pristup na koji nas poziva Krist kad kaže: „pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve”, a ti idi za mnom i navješćuj evanđelje (Mt 8,22; Lk 9,60). Drugim riječima, zaobilazimo nominalne kršćane – hodajuće mrtvace – u širokom luku kao najveće prenositelje zaraze, dok se ne odluče obratiti, a bavimo se onima koji se trude biti vjernici i ljudima dobre volje koji traže istinu. Prvenstveno, zadaća nam je skrbiti o onima koji su, unatoč svemu, ostali vjerni sinovi Crkve. Protivno je i naravnom zakonu da ispred njih stavljamo brigu o ateistima i inovjercima u ime dijaloga, o odijeljenim kršćanima u ime ekumenizma, o krivovjercima u ime snošljivosti i javnim grešnicima u ime milosrđa. Kler, a poglavito crkvena hijerarhija, lako upada u zanemarivanje dosljednih katolika. Razlozi su dvojaki: jedni drže da takvi vjernici mogu sami jer su jaki, izgrađeni i naučili su se trpjeti, drugi, pak, na njih gledaju s podozrenjem kao rigidnima i fundamentalistima. Tijekom vremena ta se zanemarena manjina pod navalom zla sve više smanjivala i svela se na ostatak ostataka u kojem su mnogi pokolebani i u kušnji apostazije. Zato je važno baš sada, kada su u krajnjoj nuždi, dati im prioritet u skladu sa zakonom ljubavi jer su nam domaći u vjeri i od svih bližnjih najbliži. I sam Isus je poštovao red ljubavi djelujući unutar svoga naroda. Uzajamno prepoznavanje i podrška revnih katolika

pomaže ne samo da oni ustraju nego i da se uspješno uhvate u koštac s bilo kojom krizom. Isus je predvidio i najavio da će vjerni biti stado malo (Lk 12,32) baš zato da se ne obeshrabrimo i da budemo svjesni da bez Njega ništa ne možemo, odnosno da po Njemu sve možemo (Mk 9,23). Oslobodimo se materijalističkoga traženja sigurnosti u velikim brojevima i tlapnje o trijumfirajućoj Crkvi na zemlji. Naša je snaga u nadnaravnoj stvarnosti zajedništva s Bogom, a ne u održavanju izvanjskih privida lišenih sadržaja. Kairos sadašnjega stanja je prilika da se oslobodimo svega suvišnoga i posvetimo

onome što je bitno – izgradnji žive Crkve. Prve kršćane su prepoznavali po međusobnoj ljubavi koja je zadivljivala i posramljivala bezbošce svojom silinom jer je u njoj djelovala Božja milost. Kao samosvjesna manjina poslani smo kao ovce među vukove (Mt 10,16) i upozoreni da računamo na progonstva i mržnju svijeta. U isto vrijeme valja nam se čuvati kukolja lažne braće (Mt 13,2430) i kvasca farizejskoga (Mt 16,6). Vojevanje za kraljevstvo Božje odvija se dakle istodobno na dvije bojišnice: vanjskoj i unutarnjoj. To je zadaća koja nadilazi ljudske sile pogotovo jer su sile zla neusporedivo moćnije i koriste se

Rezultat je da će silom prilika doći de facto do raskola, poput onoga u Kini: s jedne strane „podobni” koji će se naći u polupraznim crkvama, jer će mnogi sablažnjeni gaženjem prava na slobodan izbor i sluganstvom prema vlastima napustiti Crkvu, a s druge strane nesalomljivi ostatak „nepodobnih” koji će biti prisiljeni sastajati se u kućama, u prirodi, i na koncu u katakombama, poput prvih kršćana svjetlorijeci.ba

KRALJEVINA JUGOSLAVIJA

Prosinačke žrtve Kad je povorka došla na Jelačićev trg, istoga trenutka na masu ljudi je otvorena mitraljeska vatra, bez milosti ili bilo kakvoga znaka upozorenja. Ubijeno je 13, a ranjeno 17 ljudi. Bila je to snažna poruka Hrvatima o tome gdje im je u Jugoslaviji mjesto i kako se neće dopustiti nikakvi prosvjedi protiv nove vlasti

ujedinjenjem u novu državu pojavili su se stari problemi koji su zorno pokazivali različite pristupe pojedinih političkih aktera toga vremena. I sama interpretacija čina ujedinjenja dugo je bila predmetom rasprava: dok je srpska strana smatrala da je Kraljevina SHS tek proširenje Srbije kao nagrada za žrtve i pobjedu u nedavno završenom ratu, Hrvati i Slovenci su smatrali da se radi o uniji više naroda s jednakim pravima u novu, a ne neku već postojeću državu kako su to interpretirali pojedini srpski političari sma-

PIŠE: FRA PETAR JELEČ

trajući kako se zapravo radi o teritorijalnom proširenju Kraljevine Srbije. Budući da su Srbi i Hrvati bili najbrojniji narodi u obje Jugoslavije i jer su na mnogim područjima države živjeli izmiješano, njihovi međusobni odnosi i hrvatsko nacionalno pitanje postali su najvažniji i najteži dio jugoslavenskoga etničkog i državnoga problema. Problem je bio što činom ujedinjenja u Kraljevinu SHS nije dano nikakvo jamstvo protiv hegemonije Srbije, čija je vojska odmah zaposjela sve teritorije Južnih Slavena iz bivšeg Austro-Ugar-

skoga Carstva, uključujući i Crnu Goru, ostvarujući svoj davni san o pansrpskoj uniji. Srbi su se tako vrlo lako prilagodili novonastaloj situaciji bez ikakvoga osjećaja pretrpljene štete po vlastite nacionalne interese, dok za druge narode to ujedinjenje nije bilo baš tako jednostavno. Naime, Hrvati i Slovenci našli su se unutar unitarne države sa Srbijom i Crnom Gorom, samo mjesec dana nakon duge vladavine Habsburške Monarhije. Za njih su odluku o ujedinjenju sa Srbijom donijele okolnosti i političari koji nisu znali kako uspostaviti vlast Demonstracije u Zagrebu 5. prosinca 1918.

siječanj 2022.

40 KM

uda! n o p a n e tarina v š t s o p + Jedin M K 0 ijeni od 5 c o p e t i p u k knjige e j b o u j n č e j i Samo u s

25 KM

REPORTAŽA

ŽUPA SV. ANTUNA PADOVANSKOGA VOJNIĆ

U OKRILJU SV. ANTE

NAŠA ŽUPA PRAVI JE MOZAIK SAČINJEN OD VJERNIKA KOJI SU „DOŠLI” IZ ČAK 92 MJESTA, NAJVIŠE IZ BIH, POTOM HRVATSKE, SLOVENIJE I VOJVODINE, TJ. SRBIJE. PREMA POSLJEDNJEM BLAGOSLOVU OBITELJI ŽUPA BROJI OKO 2000 VJERNIKA

olaskom prognanih bosanskohercegovačkih Hrvata u Vojnić (Karlovačka županija) 1995. godine najprije je osnovana Katolička misija za prognanike iz BiH za potrebe duhovne skrbi i pastorala. Sama župa osnovana je na blagdan bl. Alojzija Stepinca, 10. veljače 2001. godine dekretom nadbiskupa zagrebačkoga, kardinala Josipa Bozanića. Prvi je župnik bio pokojni fra Tomislav Jurić. Župljani nove župe pretrpjeli su mnoge nevolje i patnje, došli su s plastičnim vrećicama u ruci, ali s velikim duhovnim bogatstvom – svojom vjerom koju im nitko nije mogao oduzeti. Božja je providnost odlučila da u novoj sredini pustimo korijene. U početku se bogoslužje održavalo u maloj dvorani Doma kulture Petar Svačić. U nazočnosti brojnih vjernika i članova crkvenoga odbora za gradnju, 29. listopada 2001., započeli su zemljani radovi i ugradnja betonskih pilota na kojima će biti temelji župne crkve. Time se započela ostvarivati želja doseljenih Hrvata iz BiH da konačno imaju svoju crkvu u kojoj će slaviti Boga i primati svete sakramente. Zemljište za crkvu župi je darovala Općina Vojnić. Blagoslov kamena temeljca bio je 15. lipnja 2002. pod svetom misom. Uoči Velike Gospe 2004. 52

siječanj 2022.

PIŠE: IVICA JOSIPOVIĆ

prešli smo u nedovršeni prostor nove crkve. Unutrašnje uređenje teklo je sporije, ali je napredovalo s vremenom. Bulom pape Benedikta XVI. od 5. prosinca 2009., o ponovnoj uspostavi Sisačke biskupije, župa Vojnić postaje njezinom najzapadnijom župom. Sisački biskup msgr. Vlado Košić 15. listopada 2011. posvetio je župnu crkvu i glavni oltar. Tom je prigodom proslavljena deseta obljetnica osnutka župe. Nakon 12 godina dušobrižničkoga djelovanja „župnik – graditelj” fra Tomislav Jurić 21. kolovoza 2012. biva premješten u susjednu župu Gvozd. Na oproštajnoj svetoj misi zahvalio je Bogu što mu je davao uvijek nove snage i volje da se usudio upustiti u gradnju crkava u Vojniću i Tušiloviću, ali se istodobno i skrbiti za duhovno dobro vjernika. Za novoga župnika imenovan je fra Ante Ivanović, tadašnji župni vikar u Bihaću. Zbog problema sa zdravljem privremenu upravu župe 27. rujna 2017. preuzima današnji župnik fra Ivo Bošnjak. Teritorijalno je župa sv. Ante Padovanskoga vrlo raštrkana tako da osim naselja općine Vojnić obuhvaća i filijale Tušilović i Krnjak. Temeljni kamen filijalne crkve sv. Ilije Proroka u Tušiloviću blagoslovljen je 30. rujna 2011., a 24. travnja 2014. otkupljen je bogoslužni

prostor „Poljoprivredne zadruge” u Krnjaku. Župnik i župljani nadaju se kako će se i u Krnjaku uskoro izgraditi prikladna kapela za održavanje liturgije. Naša župa pravi je mozaik sačinjen od vjernika koji su „došli” iz čak 92 mjesta, najviše iz BiH, potom Hrvatske, Slovenije i Vojvodine, tj. Srbije. Prema posljednjem blagoslovu obitelji župa broji oko 2000 vjernika. Statistika za 2020. kaže sljedeće: umrlih 27, krštenih 18, vjenčanih 6 parova, krizmanika 60, prvopričesnika 30. (Ima života, ali nažalost kao i svugdje uočava se pad…) Župa danas Župnik fra Ivo ističe kako u župi ima velik broj samačkih domaćinstava. Puno je neženja ali i siromašnih obitelji kojima pomažemo na razne načine, a uključeni su Caritas Sisačke biskupije, „Kruh sv. Ante”, socijalne službe, pomoć dobročinitelja itd. Nažalost, kao i iz drugih dijelova Hrvatske, iz Vojnića također odlaze mladi. Oni koji su završili fakultet najčešće ostaju u većim gradovima, a odlaze i čitave obitelji, posebice nakon otvaranja zapadnoeuropskoga tržišta rada za hrvatske državljane. Na nedjeljnim misama redovito je lijep broj vjernika. Crkvene objekte odr-

REPORTAŽA

fra Ivo Bošnjak, župnik

Osjećam se kao da sam rođen među ovim narodom. Zajednički dijelimo sve jer mi smo svećenici na određenome mjestu dok poglavari ne odluče drukčije, a narod ostaje. Naša je zadaća pomoći im da se lakše nose s teškoćama na koje nailaze.

Župna crkva sv. Ante

žavaju župljani, a svaka pomoć dobrih ljudi sa strane dobro dođe. Prema riječima župnika, a i bilo kojega župljanina – izvrsna je suradnja s okolnim župama, kako između svećenika tako i vjernika. „Osjećam se kao da sam rođen među ovim narodom. Zajednički dijelimo sve jer mi smo svećenici na određenome mjestu dok poglavari ne odluče drukčije, a narod ostaje. Naša je zadaća pomoći im da se lakše nose s teškoćama na koje nailaze. Župljani su jako radišni i odani Crkvi. S Božjom pomoći idu naprijed…”, rekao je župnik fra Ivo Bošnjak. Do danas je većina ljudi zahvaljujući pomoći Republike Hrvatske riješila svoje stambeno pitanje. Dobar je dio radno sposobnoga stanovništva zaposlen. Uz državne i javne službe imamo privatnika: obrtnika, ugostitelja, obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava itd. Unatoč smanjenju broja vjernika imamo djece i mladih, možemo s optimizmom reći da u Vojniću ima života i budućnosti. Aktivnosti U župi se provode sljedeće aktivnosti: • prema potrebi akcije prikupljanja novčane pomoći za obitelji koje po-

godi nevolja (požar i sl.) ili za liječenje bolesnoga člana • svibanjska i listopadska pobožnost • redoviti susreti s članovima ŽPV i ŽEV • na blagdan Svi sveti misa na mjesnome groblju • u proljeće blagoslov polja • na blagdan sv. Cecilije župnik ugosti članove župnoga zbora koji tijekom cijele godinu, ne štedeći svojega glasa, obogaćuju naša misna slavlja svojim pjevanjem • obilazak bolesnih i nemoćnih i opremanje svetim sakramentima u korizmi i došašću • župna kateheza za prvopričesnike i krizmanike • Franjevački svjetovni red • petkom u korizmi pobožnost križnoga puta • solidarnost s Crkvom i ljudima u BiH (u korizmi) prikupljajući dobrovoljne priloge • nedjelja Caritasa u došašću • Misijska nedjelja • Dani kruha i zahvalnosti Bogu za plodove zemlje • patron župe s trodnevnom pripravom misama i pobožnosti sv. Anti

• tradicionalna procesija od kipa sv. Ante u centru Vojnića do crkve • pobožnost Mladih nedjelja uz blagoslov s Presvetim • trinaest utoraka na čast sv. Anti • oko Velike Gospe hodočašće u Mariju Bistricu, u sklopu hodočašća Sisačke biskupije. Kako bismo sačuvali svoje stare običaje i folklor te ih spasili od zaborava, osnovali smo Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo Sv. Ante – Herceg Bosna Tušilović koji ima pjevačku skupinu, plesnu i dječju. U nekoliko godina postojanja nastupali smo u više mjesta po našoj sadašnjoj domovini – Hrvatskoj i domovini koju nosimo u srcima – Bosni i Hercegovini. Inicijativom, zalaganjem i suradnjom svirača – voditelja zbora Josipa Goluba i vjeroučitelja Ivice Josipovića veći broj djece priključio se crkvenome zboru. Svojim predanim radom i redovitim probama djeca su vrlo rado pjesmom davala slavu Bogu na opću radost i oduševljenje. Možemo slobodno kazati kako su svojim pjevačkim žarom ganuli srca svih župljana pa i šire. Nastupili smo i u susjednoj župi. Zajedno svjetlorijeci.ba

VIJESTI

Nagrada „Žuti okvir” Misionar fra Miro Babić dobitnik je nagrade „Žuti okvir za održivi razvoj, znanost i obrazovanje” koju dodjeljuje National Geographic Magazine Croatia. Fra Mirin rad svrstan je u kategoriju smanjenja nejednakosti unutar i između država, uz moto National Geographica: „Nadahnjujemo ljude da skrbe o svom planetu”. Ovo priznanje pokazatelj je da drugi podržavaju fra Mirino nesebično darivanje. Također je i lijep poklon za 16 godina rada u Africi i 10 godina rada Udruge „Prijatelj malog doma”. Nagradu u fra Mirino ime primili su majka Jela i brat Vinko. (Mali dom)

Druga zlatna značka Na svečanoj promociji diplomanata i magistranata fakulteta i akademija Univerziteta u Sarajevu održanoj 18. prosinca 2021. godine, članu Franjevačke provincije Bosne Srebrene, fra Emanuelu Josiću, dodijeljena je Zlatna značka Univerziteta u Sarajevu kao jednom od najboljih studenata II ciklusa studija na Muzičkoj akademiji u Sarajevu.

Đakonsko ređenje na Gorici u Livnu Na četvrtu nedjelju došašća, 19. prosinca 2021. godine, u samostanskoj crkvi Sv. Petra i Pavla na Gorici u Livnu za đakone zaređena su dvojica kandidata Franjevačke provincije Bosne Srebrene, fra Mislav Jozić i fra Zvonimir Batista. Kandidate za red đakonata zaredio je mons. dr. Marko Semren, pomoćni

biskup banjolučki, pod svetom misom koja je započela u 10 sati. U koncelebraciji su bili provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene, fra Jozo Marinčić, gvardijan samostana na Gorici u Livnu, fra Pere Kuliš i još dvadesetak svećenika. (foto: fra Dario Laštro)

svjetlorijeci.ba

EUROCENTRIČNO

Identitet Jeruzalema Ako je moguće izglasati da je jedan Jeruzalem isključivo islamsko sveto mjesto, onda se sutra može izglasati da je Kraljeva Sutjeska bila sjedište kalifata, da je Ljubuški glavni grad Burkine Faso, a da se u Međugorju narod okuplja kako bi njegovao tradiciju Woodstocka. I da je 5 zaista trećina od 17

a visoka diplomacija kadgod djeluje bizarno neusklađeno sa zdravim razumom Hrvatima je, ako ne otprije, poznato otkako je Valentin Inzko redefinirao matematiku. Slično redefiniranje, ali ne matematike nego povijesti, nedavno su poduzeli i izaslanici većine država u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda. Početkom prosinca 2021. UN je izglasao rezoluciju prema kojoj se Jeruzalem de facto prepoznaje isključivo kao islamsko sveto mjesto, el-haram eš-šerif, dok se jeruzalemska važnost za židove, a time i za kršćane, briše. Tom se rezolucijom naziv „Hramska gora” praktično miče iz uporabe. Iza te rezolucije poglavito stoji Palestinska uprava koja na sve načine pokušava svratiti pozornost na sebe, što u ovo vrijeme nije lako. Teško je nadmetati se za naslovnice svjetskih medija s novim varijantama korone, apokaliptičnim klimatizmom, promicanjem novoizmišljenih rodnih identiteta i pripremama za Svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru. Usto je potpisivanjem Abrahamskoga sporazuma palestinsko pitanje veoma izgubilo na važnosti. Izrael, naime, i niz arapskih država dogovaraju suradnju ne pitajući Palestince za mišljenje. To je dobro za mir na Bliskom istoku, ali je loše za palestinsku kleptokratsku 56

siječanj 2022.

PIŠE: BORIS HAVEL

vlast koja desetljećima raskošno živi od podjarivanja sukobâ. Razumljivo je i da čitav niz islamskih, islamističkih, socijalističkih i autokratskih režima – koji kad se skupe u zbor drže većinu u UN-u – glasuje protiv židovske, a time i kršćanske povezanosti s Jeruzalemom. Među njima su Iran, Afganistan, Turska, Burundi, Kuba, Sudan, Sirija, Somalija, Saudijska Arabija, Venezuela, Vijetnam, Zambija i Jemen. Manje je jasno zašto je u prilog tomu glasovalo i službeno Sarajevo. Ili nije, uzme li se u obzir kako je SDA na dobrom putu da „Europski Jeruzalem” prometne u europski Kandahar. Bosanskohercegovačke se Hrvate ništa nije pitalo, a i neće prije izmjene izbornoga zakona. Krivotvorenje povijesti Rezolucija o Jeruzalemu dio je šire UNove kampanje blaćenja Izraela. Tijekom ovoga 76. zasjedanja Opće skupštine zacrtano je izglasavanje 14 rezolucija o kršenjima ljudskih prava u Izraelu, a o čitavu ostalom svijetu, koji uključuje Kinu (koja se sumnjiči za genocid nad muslimanskim Ujgurima i drugim manjinama) te Sjevernu Koreju, Iran, Siriju, Jemen i Venezuelu, tek 5. Premda broj država koje podržavaju palestinsko krivotvorenje jeruzalemske povijesti opada

(2017. rezoluciju je podržala 151 država, a samo 6 je bilo protiv, dok je 2021. za glasovalo 129, protiv 11 a čak 31 zemlja bila je suzdržana) radi se o fenomenu koji će potrajati i koji valja pratiti. Nama je osobito zanimljivo zašto su se diplomatskom zboru koji ovim glasovanjem pokušava izbrisati najvažniji dio jeruzalemske povijesti priključile brojne države članice EU-a kao što su Švedska, Finska, Italija, Belgija, Francuska, Irska i Grčka, ali i Rusija, Srbija i Crna Gora. Hrvatska je bila suzdržana. Palestinsko poricanje židovske, a time i kršćanske povezanosti s Jeruzalemom, razmjerno je nov fenomen. Prije samo nekoliko desetljeća bilo je općepoznato i općeprihvaćeno da je Jeruzalem svima svet jer je ondje, na Hramskoj gori, stajao židovski Hram. U traktatu Kratki vodič za el-haram eš-šerif koji je 1924. objavilo Vrhovno muslimansko vijeće u Jeruzalemu, piše kako

Kratki vodič iz 1924.

POD LUPOM

Religija „ljudskih prava” Jugoslavenski komunisti nisu mogli imati nikakvu grižnju savjesti iz jednostavnoga razloga što su samo sebe stavljali u kategoriju ljudi i humanosti, za razliku od svojih poraženih protivnika koje su izbacili iz kategorije ljudi i humanosti i stavili u kategoriju općega zla. U studiju političke psihologije takav stav zove se demoniziranje, sotoniziranje, kriminaliziranje i patologiziranje protivnika

judska prava glavni su temelj današnje liberalne demokracije. Uzrečica „ljudska prava” toliko se uvriježila da se danas smatra nečim najnormalnijim u svakodnevnom žargonu građana. I u Hrvatskoj ljudska prava postala su gotovo vrsta sekularne religije. U političkoj areni, u visokom školstvu, a i u hrvatskim medijima na floskulu ljudskih prava gleda se kao na svetinju, kao na nešto bogomdano, kao na nešto što se uopće ne smije kritički analizirati. Tko definira ljudska prava? Ima li osoba koja sumnja ili odbacuje uzrečicu ljudska prava pravo na svoja prava? Prije pedeset godina izraz ljudska prava gotovo se nije koristio u jugoslavenskoj javnosti, a prije sto godina rijetko da je bilo tko znao u Europi što znače ljudska prava. Tada ta jezična floskula ni njezina pravna ili politička pozadina nije još bila razrađena, niti je bila u modi. U načelu, svaka dominantna ideja postaje dogma, ovisno od povijesnoga trenutka. Danas je upravo to slučaj s uzrečicom „ljudska prava” koja mora biti presvučena plaštem znanosti te stoga i neupitnosti. Političari i akademici govore danas o tzv. znanstvenoj ili neupitnoj utemeljenosti ljudskih prava 58

siječanj 2022.

PIŠE: DR. TOMISLAV SUNIĆ

ili pak o „znanstvenoj primjeni cjepiva protiv korone”. Također, ima pojedinaca koji kritiziraju kršćanske ili islamske vjerske postavke ili pak kritiziraju donedavne komunističke ili fašističke ideje. Nekad popularne teološke i ideološke ideje nisu više tabu upravo stoga što one više nisu dio dominante ideologije u današnjem liberalnom sustavu. No u ljudska prava, koja čine glavnu okosnicu liberalnoga sustava, svatko mora vjerovati.

Politika i ljudska prava Ljudska prava podrazumijevaju univerzalna prava svakoga pojedinca, bez obzira na njegova stvarna pozitivna prava zemlje u kojoj taj pojedinac živi. Dakle, ljudska prava imaju normativni karakter – što govori i činjenica da moraju biti obvezno zacrtana u zakonodavstvu tzv. liberalno-demokratskih zemalja uključujući i hrvatsko zakonodavstvo. Po tom obrascu ljudska prava su prirodna i urođena prava

Na putu prema Bleiburgu

Kultura

Mladi starci PIŠE: LEONA SABOLEK

granak Matice hrvatske u Sarajevu spada u one vremešne kulturne institucije koje broje preko sto godina, točnije, zagazila je u 143. godinu od svoga utemeljenja 1879. godine. U sklopu obilježavanja pete obljetnice obnove rada 2001. održani su prvi Dani Matice hrvatske u Sarajevu i od tada postaju tradicionalna manifestacija Ogranka. Samo su prošle godine organizirani online zbog pandemije Covid-19, da bi se ove odvijali u prostoru Gradske galerije Collegium artisticum. Dani Matice hrvatske u Sarajevu 2021. svečano su otvoreni 17. studenoga dvjema izložbama – slika akademika fra Petra Perice Vidića i likovnih radova učenika osnovnih škola iz Kantona Sarajevo. Tako su u istome prostoru spojeni ugledni akademski slikar i djeca koja bi zahvaljujući talentu tek trebala poći njegovim putem. Na otvorenju su se obratili dopredsjednik Ogranka don Ivica Mršo, autor fra Perica Vidić, kustosica Galerije Sanela Nuhanović i akademkinja Adila Pašalić–Kreso koja je i otvorila Dane. Ne treba zaboraviti ni na glazbeni dio koji su posjetiteljima priredili mladi glazbenici. Prepoznatljive teme i stil fra Perica je zadržao i u novim djelima, no iz njih sve više kao da zrači neobična svjetlost. Djeca su priča za sebe. Nevjerojatan kreativni dar po-

siječanj 2022.

kazali su polaznici Zavoda za specijalno obrazovanje i odgoj djece Mjedenica, ali i za ne vjerovati – učenici Osnovne škole Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu. Glazbena večer sarajevskih gimnazija nije mogla biti održana zbog epidemioloških mjera koje zabranjuju okupljanje velikoga broja ljudi u zatvorenom prostoru. Ipak, na zatvaranju Dana Matice hrvatske 1. prosinca u Collegiumu artisticumu nastupili su solisti iz Prve i Treće gimnazije, Prve bošnjačke gimnazije te Katoličkoga školskog centra. Tom je prigodom ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Samir Avdić dobitnicima uručio nagrade za najbolje literarne radove koje je Matica hrvatska objavila u novom Zborniku poetskih i proznih radova učenika srednjih škola Kantona Sarajevo. Tako i ovoj staroj instituciji mladi udahnjuju novi život i svježinu. Jedan važan starina slavi i to svoj stoti rođendan. Naravno, on je Narodno pozorište Sarajevo koje je svečano otvoreno 21. listopada 1921. godine, a za obilježavanje stote godišnjice najveće kazališne kuće u Bosni i Hercegovini Drama, Opera i Balet pripremile su predstave kojima su započele svoj umjetnički rad. Narodno pozorište Sarajevo u početku je djelovalo kao dramsko kazalište. Drama je zato 21. listopada 2021. godine prva premijerno izvela Protekciju Branislava Nušića u adaptaciji Milene Bogavac i režiji Kokana Mladenovića. Osnutak Opere veže se za 9. studenoga 1946. godine kada je na scenu postavljena Prodana nevjesta češkoga kompozitora Bedřicha Smetane i ona se

od tada može pohvaliti izvedbama recentnoga svjetskog opernog repertoara, ali i praizvedbama djela bosanskohercegovačkih kompozitora. Balet se javlja najkasnije. Iako je osnovan kad i Opera, svoju je prvu predstavu Žetva Borisa Papandopula izveo 25. svibnja 1950. godine. Obnovljena Žetva sada u koreografiji Edine Papo premijerno je postavljena 28. prosinca i njome je obilježena sedamdeseta obljetnica Baleta.

Za proslavu kazališnoga stoljeća i 75 godina Opere odabrana je Prodana nevjesta koja je izvođena pred punim gledalištem 30. studenoga, 1. i 2. prosinca. To je četvrta obnova ove popularne komične opere u tri čina koja se značajno razlikuje od prethodnih. Umjesto klasične kostimografije i scenografije, kostimi su iz trećega desetljeća 20. stoljeća, a scenografija minimalna, obogaćena suvremenom tehnologijom. Pojedine sekvence sa scene se pojavljuju i na monitoru i sve podsjeća na filmski set. Radnja je dinamična s obiljem masovnih scena. Tako je simpatični libreto koji je napisao Karel Sabina ispričan jezikom bliskim suvremenom čovjeku, a Smetanina glazba plijeni svojom bezvremenošću. Za sve ovo su, uz soliste, zbor i glumce Narodnoga pozorišta i orkestar Sarajevske filharmonije, zaslužni redateljica Jelena Bosančić, dirigent Josip Šego, scenograf Josip Lovrenović i kostimografkinja Amna Kunovac– Zekić. Raduje i velik broj mladih ljudi koji su odlučili pogledati operu i sjajne izvođače, među kojima su bila i djeca, i nagraditi ih dugotrajnim aplauzom.

KNJIŽEVNOST BOSANSKIH FRANJEVACA

Hrvatske pučke propovijedi fra Marijana Jakovljevića Zabilježeno je napokon da se fra Marijan osim redovničkih i svećeničkih zaduženja rado bavio i manualnim radom: tesarstvom, uvezivanjem knjiga i gajenjem voća te da je bio čovjek šutnje i molitve

ra Marijan Jakovljević, koji je rođen u Banjoj Luci 1780., a umro u Fojnici 1853. godine, pripada najuglednijim franjevcima Bosne Srebrene koji su djelovali u prvoj polovici 19. stoljeća. Uz njegovo ime obično se navodi i pobliža odrednica stariji jer je viđenijim bosanskim franjevcima pripadao i njegov imenjak i prezimenjak fra Marijan Jakovljević mlađi, koji je djelovao jedno stoljeće poslije, a bio je rodom iz istog kraja. Rođen je naime 1880. u Priječanima (kod Banje Luke), a umro u Banjoj Luci 1943. godine. Bio je profesor biblike i plodan publicist, a obnašao je i ugledne službe gvardijana, definitora, urednika (Glasnika sv. Ante) te provincijala Bosne Srebrene (od 1937. do 1939. godine) i generalnog vizitatora provincije Presvetog Otkupitelja u Dalmaciji. Fra Marijan Jakovljević (stariji) rano je ostao bez oca, pa mu se majka s obitelji preselila iz Banje Luke u rodni Varcar. Nešto kasnije ga je ujak fra Mato Ivekić uzeo k sebi u Jajce i tu se uputio u osnove pismenosti. Nakon toga došao je u fojnički samostan, gdje ostaje do 1796. godine kad započinje novicijat u Kraljevoj Sutjesci. Studij filozofije i retorike završio je u Zagrebu, a teologije u više gradova Italije (u Barleti, Asizu, Ankoni i Napulju). 62

siječanj 2022.

PIŠE: IVO PRANJKOVIĆ

Nakon povratka u Bosnu najprije kratko boravi u Fojnici, a zatim je na službi kapelana u Tuzli, Lipnici i Gučoj Gori. Godine 1810. vraća se u Fojnicu gdje preuzima brigu o izobrazbi franjevačkih kandidata. Dvije godine poslije preuzima i službu magistra novaka. Godinama je ujedno vodio pisarnicu biskupa fra Augustina Miletića, a zatim bio i njegov tajnik (od 1813. do 1825.). U tom je svojstvu godine 1824. nosio je u Rim izvješće biskupa Miletića o stanju katolika u bosanskom vikarijatu. Nakon boravka u Rimu bilo mu je ponuđeno da preuzme službu apostolskoga namjesnika u Filipolju, ali je to, na čuđenje subraće, otklonio. Odbio je također i ponuđenu službu vizitatora u Bugarskoj. Nakon 1825. godine djelovao je kao župnik u Kupresu i Gornjem Uskoplju, a onda se opet (1836. godine) vratio u Fojnicu i tu ostao do smrti. Kao župnik u Uskoplju imao je 1834. godine vrlo velikih nevolja zbog potvore da su skopaljski katolici ubili sina kadije Hadži-Hasana Prozoraka. Zasluge u Bosni Srebrenoj Osim spomenutoga bio je Jakovljević i član delegacije koja je 1840. godine branila prava Provincije u vrijeme

djelovanje kontroverznoga biskupa fra Rafe Barišića, u vezi s kojim su nastupili vrlo mučni dani za Provinciju poznati pod imenom Barišićeva afera. Zabilježeno je napokon da se fra Marijan osim redovničkih i svećeničkih zaduženja rado bavio i manualnim radom: tesarstvom, uvezivanjem knjiga i gajenjem voća te da je bio čovjek šutnje i molitve. Najveće zasluge fra Marijana Jakovljevića bile su vezane za podizanje razine školstva u Bosni Srebrenoj. Primjenom tada suvremenih metoda uspijeva i svoje učenike brzo i uspješno naučiti ponajprije latinski jezik, ali je s uspjehom predavao i brojne druge predmete. Za svoje učenike napisao je više priručnika i drugih metodičkih pomagala i iz teologije (dogmatske, moralne i pastoralne), i iz kanonskoga prava, i iz krasopisa, i iz pjesništva te iz govorništva i logike. Dosta je i prevodio, npr. djela Bogoljubna redovnička duhovna zabava i Bogoljubna promišljanja fra Gaspara de Monte Santo te Trideset i jedno bogoljubno promišljanje Bartola de Monte. Sva su ta djela ostala u rukopisu i čuvaju se u fojničkom samostanu. Među njima je i rukopis jedne preradbe latinske gramatike o kojemu je 2001. godine opširno pisao fra Serafin Hrkać u zborniku Hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini pod

KRATKI RAZGOVOR

PROF. DR. ŽELJKO ŠAIN

NEMAMO JEDINSTVENU EKONOMSKU POLITIKU RAZGOVARALA: ANAMARIJA ĆURO

◆ Ekonomska stabilnost jedan je od glavnih pokazatelja stanja jedne države. Jesmo li mi zreo narod koji može uvesti red u državu? Reći ću odmah završnicu pa ću dati objašnjenje: nažalost, mi nismo zreo narod. Dokaz za ovo što tvrdim jesu povijesne činjenice, jer su ono što svi dobro osjećamo. Prvo ću reći sa stajališta državotvornosti i osjećaja domoljubnosti. Bosna i Hercegovina bila je suverena država do 1463. godine. Onda je došla osmanska vlast i faktički smo prelazili iz jedne vlasti u drugu koja nije bila 64

siječanj 2022.

izravno bosanskohercegovačka. Svoju je suverenost formalno BiH povratila 1992. godine, dakle nakon 529 godina. U tom vakuumu puno toga se izgubilo, pa i osjećaj pripadnosti i ljubavi prema Bosni i Hercegovini. I to je jedan od razloga zašto nismo sazreli kao narod Bosne i Hercegovine. Druga moja teza, odnosno tvrdnja, dolazi sa socioemotivnoga stajališta. Mi, u najvećoj mjeri, nismo izgradili iskrenu ljubav prema BiH. Bosna i Hercegovina je za mnoge ljude samo mjesto rođenja i mjesto gdje eventualno žive, ali sva osjećanja i ljubav prema domovini su negdje drugo. Je li

to u Hrvatskoj, Srbiji, Turskoj…, jednostavno kao da nemamo još dovoljno korijenja da bismo voljeli svoju domovinu i državu. Treća tvrdnja je da mi nismo ni vjerski sazreli. Mi u Bosni i Hercegovini gdje živi više naroda zaboravljamo da treba uistinu ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe da bismo sretno i sami živjeli u jednoj heterogenoj zajednici. No, mi kao da u tom pogledu nismo sazreli ili nas politika previše truje. Nismo dovoljno, izrečeno suvremenim rječnikom, pismeni da bismo mogli shvatiti Božje riječi koje trebamo primjenjivati u svom svakodnevnom životu. Dokaz

JEZERA BIH

ZELENGORSKO CRNO JEZERO

I ovo kao i ostala zelengorska jezera glacijalnoga je podrijetla, a nastalo je u izdubljenoj udolini koja je nastala nakon kretanja ledenjaka s okolnih vrhova ka selu Vrbica PIŠE: DALIBOR BALLIAN | SNIMIO: JANKO ĆURO

elengora, planina na jugoistoku naše zemlje, poznata je i kao planina jezera, među kojima se svojom iskonskom ljepotom i specifičnošću izdvaja Crno jezero. Smješteno je u šumovitom dijelu planine i okruženo je s nekoliko zelegorskih vrhova: Planik 1796 m, Velika Košuta 1872 m, Treskavac 1803 m. Inače, to područje Zelengore poznato je kao Trebava planina. Na nešto većoj nadmorskoj visini sjeverno od jezera kada se prođe kroz stoljetnu bukovu šumu, započinju visokoplaninski pašnjaci s privremenim ljudskim naseobinama poznati kao Lučki katun i Vrbničke kolibe. Samo jezero ne dolazi u red velikih jezera, a dugo je 170 m, široko 80 m, s ukupnom površinom od oko 1,04 ha te dubinom oko 4 m. Interesantno je da je 66

siječanj 2022.

jezero na nadmorskoj visini od 1450 m, a okruženo je prelijepim šumama bukve i jele. I ovo kao i ostala zelengorska jezera glacijalnoga je podrijetla, a nastalo je u izdubljenoj udolini koja je nastala nakon kretanja ledenjaka s okolnih vrhova ka selu Vrbica. Samo jezero je muljevitoga dna koje danas sve više zarasta u vodene trave te u njemu nije moguće kupanje. Za razliku od drugih jezera u blizini, Crno jezero ima izvore iz kojih se napaja vodom, s južne i sjeverne strane jezera. Također, iz jezera istječe suvišak vode koji se brzo spušta k dolini te od njega nastaje rječica Vrbica koja kasnije prelazi u rijeku Bjelavu. U florističkom pogledu jezero je zanimljivo jer nalazimo brojnu hidrofilnu floru, među kojom dominira sita, a na

malo ocjeditijem terenu veliki su bokori ljekovite nane. Također, flora oko jezera ukazuje na još jedan klimatski fenomen jer oko jezera nalazimo bor krivulj koji se tu spustio s okolnih visokih vrhova. Razlog njegova spuštanja je pojava temperaturne inverzije. Na samu inverziju utječe i vodena masa jezera koja je stisnuta u jednoj relativno maloj dolini te iako u početku zagrijava malu dolinu, kasnije je naglo radijacijski hladi te temperature padaju ispod nule, a na okolnim vrhovima su pozitivne. Od flore na okolnim oskudnim livadicama nalaze se neke rijetke vrste biljaka, a među njima se ističu bosanski ljiljani koji se povremeno pojavljuju. Uz samo jezero nalazimo još barski petolist, razne vrste šaša, a muljna oštrica je nova

Nova knjiga Svjetla riječi

3p0oštKarMina +

Knjižare Svjetla riječi: Vitez: +387 30 710 336 Livno: +387 34 201 111 E-mail: pretplata@svjetlorijeci.ba

www.svjetlorijeci.ba/shop

Kruh svetog Ante Za projekte KSA Marko Cvitanović 10 KM N. N. Mostar 20 KM Mirza Hukeljić 20 KM N. N. Sarajevo 20 KM Marina Puljić 30 KM Nikica Aždajić, K. Sutjeska 30 KM N. N. Sarajevo 30 KM Ivica Šmigoc, Sarajevo 100 KM Jadro d.o.o., G. Vakuf/Uskoplje 300 KM Apoteka Vita, Kiseljak 2.000 KM ŽU sv. Klare, Grude 9.000 KM Uposlenici Britanske ambasade u Sarajevu 455 KM Uposlenici Britanske ambasade u Sarajevu 20 EUR HKM Klagenfurt, Austrija 1.627 EUR HKM Basel, Švicarska 1.000 CHF Valentina Ivić, Zurich 150 CHF Za pučke kuhinje Humanitarni broj BH Telecom 14 KM Ermin Kazić, Sarajevo 20 KM N. N. Ljubuški 50 KM Željka Burazor 50 KM Lukša Šoljan, Sarajevo 100 KM Marijan Jozinović 100 KM N. N. Sarajevo 150 KM Goran Mandura 200 KM N. N. Sarajevo 750 KM Općina Novo Sarajevo 5.000 KM Frama i FSR Bosne Srebrene 400 KM

Kanton Sarajevo 8.507 KM Foundation Arthur McCluskey, Irska 2.985 EUR Marko Selak, Njemačka 108 EUR Za fond Kap dobrote Ilija Stipić Dragan Volić, Vitez Stipo Pranješ, Švicarska Misijsko vijeće Altdorf, Švicarska Stipo Breljak, Švicarska

100 KM 100 CHF 300 CHF 500 CHF 500 CHF

Dobročinitelji KSA, Hrvatska Ivan Marčeta, Zagreb 1.000 HRK Vjernici župe Banjol, Rab 300 HRK Rafael Romić, Zagreb 400 HRK Štefica Sedlanić, Bednja 200 HRK Anamarija–Company d.o.o., Sesvete 500 HRK Krunoslav Malekinušić, Sesvete 300 HRK Neda Maruna, Šibenik 200 HRK Draga Novokmet, Kaštel Štafilić 200 HRK Marija Miljanović, Čilipi 100 HRK Domagoj Brčić, Zagreb 2.325 HRK Grad Sveti Ivan Zelina 50 HRK Antonija Salacan, Opuzen 200 HRK Marin Antunović, Sesvete 1.000 HRK Renata Sušić, Zagreb 100 HRK Luka Jerković, Karlovac 1.500 HRK Bloock1 Technologies d.o.o., Zagreb 1.000 HRK

Za obnovu kuća obitelji stradalih u potresu u RH Mato Marčinković, Heerbrugg 192 CHF Dragan Milišić, Klagenfurt 100 EUR Ob. Ivana Karajice, Zaprešić 2.700 HRK Jako Jelušić, Kapfenberg 100 EUR Pero i Jelica Topalović, Asten 150 EUR AMB gradnja d.o.o., Zagreb 10.000 HRK Marko Grgić, Kloštar Ivanić 600 HRK Ivica Tolić, Sesvetska Sopnica 1.000 HRK Zdenko Tolić, Sesvetska Sopnica 750 HRK Solelux d.o.o., Sesvete 2.000 HRK Nevenka Juratovac, Sesvete 200 HRK Luca Kovačić, Laduč 200 HRK Josip Bogić, Klagenfurt 30 EUR Ob. Ivke Kovačić, Kotor Varoš, kuhinjski namještaj ISPRAVKA IZ PROŠLOG BROJA Marijan Jozinović 100 KM (greškom je upisano 1.000 KM)

Pomoć Federalnog ministarstva rada i socijalne politike

Zahvaljujući sredstvima Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, korisnici Pučke kuhinje će od sada imati kvalitetnije obroke. Dnevno, preko naše tri Pučke kuhinje i „Jela na kotačima” topli obrok prima više od 390 osoba. Sve teža situacija u državi i društvu utjecala je na broj korisnika naših kuhinja. Kroz dugogodišnji rad, kuhinja je dotrajala i 70

Željka Car, Zagreb 200 HRK Jelica Ujaković, Zagreb 1.000 HRK Katica Amidžić-Peročević, Zagreb 100 HRK Davor Borošak, Zagreb 200 HRK

siječanj 2022.

bilo je potrebno nabaviti profesionalni električni štednjak s pećnicom, kako bi pravili kvalitetnije obroke za naše korisnike. To smo uspjeli zahvaljujući sredstvima Federalnog ministarstva rada i socijalne politike. U ime svih korisnika, od srca smo zahvalni Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike.

Općina Novo Sarajevo nastavlja pomagati Dana 9. 12. 2021. načelnik općine Novo Sarajevo dr. Hasan Tanović je u zgradi Općine potpisao ugovore o sufinanciranju javnih kuhinja s područja Kantona Sarajevo. Potpisivanju ugovora prisustvovala je i ministrica za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo, Ivana Prvulović. Rad Pučke kuhinje „Kruh svetog Ante” podržan je sa 5.000,00 KM. „Ove godine želja nam je bila da se korisnicima javnih kuhinja, pored redovnih obroka podijele paketi sa osnovnim životnim namirnicama, svježim voćem, proizvodima

za održavanje lične i porodične higijene i slično. Općina će, kao i do sada nastaviti podržavati rad javnih kuhinja s ciljem pružanja pomoći onima kojima je najpotrebnija”, rekao je načelnik dr. Tanović. Zahvalni smo Općini Novo Sarajevo i općinskom načelniku što redovito podržavaju rad Pučke kuhinje „Kruh svetog Ante” na Grbavici. Nadamo se da ćemo donacijom ovih obiteljskih paketa bar malo uljepšati predstojeće novogodišnje blagdane našim korisnicima.

Donacija potrebitima u suradnji s GSS-om Foča U suradnji s Gorskom službom spašavanja Foča, osigurali smo obiteljske pakete, higijenske setove, kao i prekrivače za 20 socijalno ugroženih obitelji s područja mjesne zajednice Tjentište. Pored navedenog, osigurali smo i školski pribor za petero djece. Donaciju su u skladištu HKO KSA u Nedžarićima preuzeli pripadnici GSS-a Foča i prevezli na adrese korisnika.

svjetlorijeci.ba

Biljna ljekarna

Upala mokraćnoga mjehura PIŠE: FRA JURO MARČINKOVIĆ

istitis ili kronična upala sluznice mokraćnoga mjehura je najčešće bakterijska infekcija mokraćnoga mjehura koja je uzrokovana razmnožavanjem štetnih bakterija u mokraći. Posljedica upale je često mokrenje popraćeno peckanjem i bolovima za vrijeme i nakon mokrenja. Ovo stanje prvenstveno zahvaća žensku populaciju uslijed specifičnosti građe donjega urogenitalnog trakta. Naime, kod žena su mokraćni putovi kraći te neposredna blizina vaginalne i fekalne bakterijske flore. Oko 15 % spolno aktivnih žena barem jednom godišnje oboli od upale mokraćnoga mjehura, a gotovo dvije trećine žena će imati barem jednom cistitis u životu. Uzroci upala mjehura su brojni, ali najčešći su oslabljena imunost (kod ponavljajuće infekcije mokraćnih putova), slaba odjeća, sjedenje na hladnom kamenu, hladne noge, nehigijenom anusa poslije stolice, previše kofeina i zastoj mokraće zbog povećane predstojne žlijezde (prostate kod muškaraca). U neke od faktora rizika nastanka cistitisa spadaju šećerna bolest i trudnoća. S druge strane imamo i simptome cistititisa, a to su učestalo mokrenje, peckanje i osjećaj pritiska pri mokrenju, bolno mokrenje, neodgodiva potreba za mokrenjem, često mokrenje noću, promijenjena boja mokraće, neugodan ili jak miris mokraće koji osjećamo pri mokrenju, bolni spolni odnosi, bolovi u muškom spolnom organu, bolovi u slabinama, umor, povišena temperatura, povraćanje, tresavica, a kod starih osoba mentalne promjene ili smetenosti su često jedini znakovi moguće infekcije mokraćnih putova. 74

siječanj 2022.

U nastavku vam donosim mnoge pripravke od ljekovitoga bilja koji su vrlo djelotvorni u liječenju upale mokraćnoga mjehura i mokraćnih putova.

Čaj od cvjetova vrijesa. U 2 dl vrele vode stavite dvije male žlice cvjetova vrijesa, promiješajte, poklopite i ostavite poklopljeno 10 do 15 minuta. Nakon toga procijedite te popijte toplo i na gutljaje. Piju se tri šalice ovoga čaja na dan, jedna ujutro natašte, jedna tijekom dana, a jednu navečer pred spavanje. Čaj se pije svakodnevno tijekom tri tjedna, napravi se tjedan dana pauza i kura se ponovi. Nakon toga čaj se ponovno pije samo po potrebi. Ovaj čaj od cvjetova vrijeska uklanja upalu mokraćnoga mjehura i pojačava izbacivanje mokraće pri smetnjama s prostatom. Čaj od listova breze. U 2 dl vrele vode stavite dvije male žlice svježih ili suhih

brezinih listova, dobro promiješajte, poklopite i ostavite 15 – 20 minuta poklopljeno. Zatim procijedite te popijte toplo i na gutljaje, i to tri šalice na dan, jednu ujutro natašte, jednu tijekom dana, a jednu prije spavanja. Čaj se pije svaki dan tijekom 3 tjedna, napravi se tjedan dana pauze i kura se ponovi, a kasnije se ponavlja samo po potrebi. Ovaj čaj od listova breze uklanja upalu mokraćnoga mjehura i pojačava izbacivanje mokraće. Čaj od zlatnice. Uzmite dvije male žlice suhe biljke zlatnice i stavite u posudu s 2 dl hladne vode, promiješajte, stavite na peć i pustite da provri. Kada provri, skinite s peći, poklopite i ostavite 2 – 3 minute poklopljeno i procijedite. Na dan popijte tri šalice čaja, jednu ujutro natašte, jednu tijekom dana, a jednu pred spavanje. Pije se tri tjedna, tjedan pauze i po potrebi se kura ponovi. Čaj od medvjetke. U jedan bokal stavite 3 šalice hladne vode i dodajte 6 malih žlica suhih listova medvjetke, ostavite između 12 i 24 sata poklopljeno, u tom vremenu povremeno promiješajte. Nakon stajanja stavite čaj na peć da se dobro zagrije, ne smije vreti, i onda ga procijedite i stavite u termosicu. Na dan popijte 2 – 3 šalice čaja, jednu ujutro natašte, jednu tijekom dana, a jedna prije spavanja. Pije se 3 tjedna i ako želimo kuru ponoviti, moramo napraviti pauzu od mjesec dana. Pridržavajte se propisane dnevne količine jer previše čaja šteti jetri i izaziva bol u želudcu, a trudnice ga ne smiju piti. Čaj se može nabaviti pod imenom Uvin čaj.

Nova knjiga Svjetla riječi

3p0oštKarMina +

Knjižare Svjetla riječi: Vitez: +387 30 710 336 Livno: +387 34 201 111 E-mail: pretplata@svjetlorijeci.ba

www.svjetlorijeci.ba/shop

VIJESTI

Don Roko Glasnović imenovan dubrovačkim biskupom Tiskovni ured Svete Stolice u dnevnom biltenu za 30. studenoga, objavio je kako je papa Franjo novim dubrovačkim biskupom imenovao don Roka Glasnovića, svećenika Šibenske biskupije. Kako je objavljeno na vatican.va, don Roko Glasnović rođen je 2. srpnja 1978. u Šibeniku. Osnovnu školu pohađao je u Janjevu od 1985. do 1990., te u Šibeniku od 1990. do 1993. Srednju Tehničku školu pohađao je u Šibeniku od 1993. do 1997. Služio je vojni rok 1997./1998. Jednu godinu (1998.) studirao je na Pravnom fakultetu u Splitu. Od 1999. do 2005. bio je u Bogoslovnom sjemeništu i studirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Za đakona je zaređen 5. prosinca 2004., a za svećenika 2. srpnja 2005. u Šibeniku. Pastoralnu teologiju studirao je na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu od 2005. do 2008. (IKA) (Foto: sibenskiportal.hr)

Blagoslov zavjetnog kipa u Podhumu Na prvu nedjelju došašća, 28. studenoga 2021. godine, u župi Sv. Ivana Krstitelja u Podhumu kod Livna, blagoslovljen je zavjetni kip sv. Ivana Pavla II. Pučku sv. misu u 10 sati predvodio je banjolučki biskup mons. dr. Franjo Komarica pod kojom je blagoslovio zavjetni kip, a u koncelebraciji su bili župnik fra Jurica Periša te ravnatelj i glavni urednik radiopostaje „Radio Marija” u Bosni i Hercegovini, pater Mato Anić. Kip je zavjetni dar Draška i Senke Grabovac iz Vržerala, sela podhumske župe. U terakoti ga je uradio umjetnik, kipar Toni Kozarić iz Ljubuškog.

Obljetnica stradanja u Križančevom Selu U Križančevom Selu, nadomak grada Viteza, 22. prosinca obilježena je 28. godišnjica od kada je u napadu Armije RBiH na to selo 1993. godine ubijeno na desetine pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i civila. Svetu misu zadušnicu predslavio je viteški župnik fra Velimir Bavrka u koncelebraciji pet svećenika. Osim pripadnika hrvatske komponente Oružanih snaga BiH, u ime Vlade RH na misi su bili nazočni veleposlanik RH u BiH Ivan Sabolić te hrvatski politički dužnosnici iz Središnje Bosne predvođeni predsjednikom Federacije BiH Marinkom Čavarom. Nakon svete mise uslijedio je mimohod od crkve do spomen obilježja, gdje su zapaljene svijeće i položeni vijenci za sve stradale. (centralna.ba) (Foto: Robert Marić)

siječanj 2022.

Metafore i putokazi

Rijeka Pliva

U mjestu hodaš, a u hodu stojiš

I opet se život vrti ukrug. Gdje god svoju misao ostaviš, opet je istu pokupiš: nedovršenu i nemoćnu. Takav ti je i pogled dok besmisleno gledaš u vrata koja su se zatvorila, jer uopće ne vidiš ili ne želiš potražiti (isto je) neka nova koja su se otvorila. Sve što vidiš jest kako noći dane zatvaraju, a svaki novi dan iste misli otvaraju. U mjestu hodaš, a u hodu stojiš. Da, sada si posve siguran kako te ništa drugo osim čuda ne može osloboditi ovoga kruga, pa ga, kao i sve dosad u životu, ogrnut nadom čekaš. Ali čudo se ne čeka jer čudo ne hoda. Čuda se rađaju i ona se događaju samo onima koji se odvaže, zapute, trgnu, traže, bore… Onima koji vjeruju i koji ne oklijevaju niti zastajkuju. I zato ti ne treba čudo koje će ti život razmrsiti. Samo ti treba vjere, volje i snage pa ćeš od svoga života čudo stvoriti. (Tekst i foto: J. Ćuro)

svjetlorijeci.ba

NECROLOGIUM BOSNAE ARGENTINAE

Fra Stjepan Duvnjak (1948. – 2021.)

S nadom i vjerom u uskrsnuće mrtvih i život vječni, 13. prosinca 2021. godine, u Kantonalnoj bolnici u Zenici preminuo je fra Stjepan Duvnjak. Fra Stjepan je rođen 30. studenoga 1948. godine u mjestu Haljinići, župa Kraljeva Sutjeska, od oca Franje i majke Mare r. Komšo. Osnovnu školu završio je u Kraljevoj Sutjesci (1955. – 1964.), a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1964. – 1968.).

Franjevački habit obukao je u rodnoj Kraljevoj Sutjesci, gdje je pohađao i novicijat, te 10. siječnja 1971. godine položio jednostavne zavjete. Svečane zavjete položio je 7. prosinca 1975. godine u Sarajevu u ruke provincijala fra Stjepana Vrgoča. Red đakonata primio je 29. veljače 1976., a red prezbiterata 11. travnja 1976. godine u Sarajevu po rukama nadbiskupa mons. dr. Tomislava Jablanovića. Studij teologije završio je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1971.1976.). Nakon svećeničkog ređenja dvije godine je proveo u službi župnoga vikara u Tolisi (1976.-1978.). Godine 1978. dolazi u samostan sv. Ante u Sarajevo odakle započinje svoj postdiplomski studij u Zagrebu. Godinu kasnije, 1979., imenovan je za prvoga meštra bogoslova na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i tu je službu obavljao do 1982. godine. Iduće, 1983., godine uspješno je magistrirao te je iste godine uvršten u Profesorski zbor na Franjevačkoj teologiji, gdje je sve do 2018. predavao patristiku – nauk crkvenih otaca. Nastavio je poslijediplomski studij te je 1. lipnja

1990. godine doktorirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Uz navedeno u franjevačkoj zajednici obavljao je i sljedeće dužnosti: II. meštar bogoslova na Franjevačkoj teologiji (1982.-1985.); samostanski vikar u samostanu sv. Pavla na Nedžarićima (1985.-1991.); definitor Bosne Srebrene (1988.-1991.); gvardijan i župnik u Kraljevoj Sutjesci (1991.-2000.); župni vikar u Varešu (2000.-2003.). Od 2003. pa sve do svoje smrti obnašao je službu župnoga vikara u Kraljevoj Sutjesci te ujedno odlazio u Sarajevo vršeći svoju profesorsku službu na Franjevačkoj teologiji. Dragi fra Stjepane, neka ti je pokoj vječni. Hvala ti za svu dobrotu koju si pokazao prema svojoj zajednici i svome narodu! Neka te Gospodin, po zagovoru sv. Franje Asiškoga, primi u svoje vječno prebivalište. Sprovod pokojnoga fra Stjepana bio je u srijedu, 15. prosinca, u 12 sati u samostanskoj crkvi u Kraljevoj Sutjesci. Najprije je slavljena sveta misa zadušnica, a zatim ukop na mjesnom groblju.

DOSTOJAN POŠTOVANJA I LJUBAVI PIŠE: MILE BABIĆ

Fra Stjepan Duvnjak (30. 11. 1948. − 13. 12. 2021.) još kao učenik Franjevačke klasične gimnazije u Visokom (1964.−68.) i kao student na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1971.−76.) bio je željan znanja zato što je htio razumjeti svoju vjeru. Ta je težnja obilježila cijeli njegov život. Vjera i znanje, bez svođenja jednoga na drugo, ali stalno u uzajamnoj kritičkoj komunikaciji, raspoznajni su znak (signum distinctivum) njegove osobe. U tom smislu, djelovao je u Zboru franjevačkih bogoslova „Jukić” i bio glavni urednik zbornika Jukić za g. 1974., te član uredništva Jukića do svoje nagle smrti. Skoro za svaki broj „Jukića” preveo je jedan ili više članaka s njemačkoga jezika. Inače 80

siječanj 2022.

je veoma dobro poznavao klasične i moderne jezike. Također je bio član uredništva časopisa „Bosna Franciscana” sve do svoga preminuća. Bio je oduševljen reformom Katoličke Crkve koju je započeo Drugi vatikanski sabor (1962.−65.) i vjerodostojno se zauzimao za obnovu naše franjevačke zajednice i Katoličke Crkve na svim područjima i na svim razinama njihova života i djelovanja. U svrhu obnove Katoličke Crkve u svom se magistarskom i doktorskom radu bavio teologijom slike u patrističkom razdoblju, osobito teologijom slike kod Ivana Damaščanina, posljednjega teologa patristike, koji u svojim spisima zahvaća sveukupnu teološku problematiku. Da-

maščanin je bio i ugledan propovjednik. Glavno mu je teološko djelo „Izvor spoznaje”. Napisao je brojne crkvene pjesme i jedan roman, a po svojim Govorima o slikama postao je klasik teologije slike i njezina štovanja. Fra Stjepan je dokazao da je slika u navješćivanju Isusova Evanđelja nenadomjestiva, jer apostoli nisu samo slušali riječi Isusa Krista, nego su ga i gledali licem u lice. U slici Isusa Krista istaknuto je dvoje: 1. Isusova konkretnost i individualnost kao čovjeka, jasnije rečeno, njegovo ljudsko lice; 2. Božja prisutnost u njemu i Božja objava po njemu. Pošto je Bog postao čovjekom, mjerodavna slika Božje prisutnosti jest Kristovo ljudsko lice. Za Stjepana – baš kao i za

Damaščanina – zabraniti sliku Isusa Krista značilo je zabraniti nasljedovanje Isusa Krista. Teologija slike temelji se na kristologiji (Bog je postao čovjekom u Isusu iz Nazareta) i na teološkoj antropologiji (čovjek je stvoren na Božju sliku). Fra Stjepan je živio i djelovao u skladu sa svojom teologijom Božje slike. Bez obzira na to kako su se ljudi prema njemu odnosili, on je u njima gledao Božju sliku. Teško ga je pogodilo stradanje Kraljeve Sutjeske u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini (1992.−95.), jer su se obje politike (i bošnjačka i hrvatska) pokazale nevjerodostojnima: jedno su zagovarale, a drugo činile. Crno-bijelo prikazivanje stvarnosti – kako to do danas čine obje politike – jednostavno je laž i izraz mržnje. Ljudima je potrebna istina jer nas samo ona oslobađa od laži i nasilja. Svi koji poznaju Stjepana priznaju da je go-

vorio istinu, ali se mi ljudi stalno zavaravamo i lažemo sami sebi da je moguće zaobići i ubiti istinu. I oni koji su ubili Sokrata i Isusa smatrali su da je moguće ubiti istinu. To je nemoguće, jer se Istina ostvaruje u ovom svijetu svojom snagom. Tu istinu kao kroničar, knjižničar i kustos muzeja samostana u Kraljevoj Sutjesci fra Stjepan je stalno dobrohotno svjedočio, mudro i strpljivo izbjegavajući crno-bijelo prikazivanje stvarnosti, kako su to neki indoktrinirani posjetioci sutješkoga samostana od njega očekivali. Fra Stjepan je bio okrenut tradiciji jer se brzo uvjerio da ono novo nije a priori bolje od staroga. Istina i dobrota koje su prisutne u našim tradicijama motiviraju nas za nadu u bolju budućnost. Istina i dobrota koje su se već ostvarile i postale život otvaraju nas još boljoj budućnosti. Primat bu-

NAŠI POKOJNICI Josip Kljajić

(1936. – 2021.) Dana 22. 10. 2021. iznenada stade srce dobrog oca, djeda i vjernika koje je kucalo od 1936. godine. Bijaše sin Marka i Marije Kljajić iz Pećnika. Tu rođen a tu i pokopan (24. 10. 2021.), iako ga je zlo rata i progonstva „nosilo” po bijelom svijetu. Gdje je god bio i živio u sebi, i obitelji je nosio svoga Boga, svoju Posavinu. Ostao je rano bez oca (koji je 1945. godine ubijen od partizana) te je s majkom i još sedmero braće i sestara ponosno izdržao djetinjstvo i mladost. Tada je selo Pećnik imalo 400 kuća, a u tugu ostalo zavijeno 360 udovica, čije su muževe partizani pobili. Za njim tuguju i u vječni život se nadaju: supruga Ljubica, sin Marko, kćerke Antonija, Ana i Ivka s obiteljima i rodbinom.

Željko Mamić

(†2021.) Naš brat Željko, naš Braco, kako smo ga svi od milja zvali, preselio se s ovoga

dućnosti i nade omogućen je upravo onim dobrim i istinitim djelima koja su se ostvarila u prošlosti. Zato je Stjepan rado citirao mudre misli na grčkome i na latinskome. Imao je srca za ljude u nevolji. Tuđa ga je patnja duboko pogađala, pa je tuđa patnja (passio) postajala njegova supatnja (compassio). Fra Stjepan se na taj način pokazao dostojan poštovanja i ljubavi, o čemu svjedoče stotine i stotine ljudi koji se sada javljaju u povodu njegove iznenadne smrti. Nakon sedamdeset tri godine provedene u životu s ljudima stvorenima na Božju sliku otišao je Stjepan k mjerodavnoj Božjoj slici koja se zove Isus Krist. Hvala mu na svakom dobru što ga je učinio u ovome svijetu. Bog mu dao vječni život, u koji ga je njegova teologija Božje slike odvela!

Pokoj vječni daruj im, Gospodine! zemaljskog prolaznog života u Vječni, među svoje roditelje i rodbinu dragom Bogu, kojeg je slijedio u 10 zapovijedi i služio Mu u skromnosti i poštenju. A iznad svega, u ljubavi za sve nas i našu djecu. Neka mu dobri Bog osigura vječni mir i pokoj, a nama ljubav u zajedništvu za Vječnost. Hvala ti, dobri brate, za svu ljubav koju si nam darovao na tih i nenametljiv način. Bog neka ti bude milostiv u Vječnom prebivalištu. Tuga Što napisati kad te bol Pritišće u duši?! Malo se tada može reći, Ali zato se možeš Bogu uteći I Njemu bez riječi sve reći. Ne boj se da tada neće Tuga iz tebe pobjeći.

Luja Živković

(1946. – 2021.) U petak, 3. prosinca, u Gospodinu je preminula Luja Živković, majka svećenika fra Marinka Živkovića. Pokojna Luja rođena je 1. srpnja 1946. godine u Vidovicama od oca Vidana i majke Ljube r. Matanović, župa Vidovice. Udala se u Kostrč 28. studenog 1967. godine za Marka Živkovića s kojim je rodila šestero djece. Ukop pokojne Luje bio je u subotu, 4. prosinca, na groblju u Kostrču, a misa zadušnica u župnoj crkvi nakon ukopa. Fra Marinku i njegovoj obitelji iskrena sućut. Neka joj Gospodin podari pokoj vječni.

Zahvalni: braća, sestre i njihova djeca svjetlorijeci.ba

Knjiga Minima varia

Knjiga Varia et diversa

40 KM

uda! n o p a n e tarina v š t s o p + Jedin M K 0 ijeni od 5 c o p e t i p u k knjige e j b o u j n č e j i Samo u s

25 KM

Nova knjiga Svjetla riječi

3p0oštKarMina +

Knjižare Svjetla riječi: Vitez: +387 30 710 336 Livno: +387 34 201 111 E-mail: pretplata@svjetlorijeci.ba