Brak i obitelj - Radost ljubavi (422)

vjera

• društvo • kultura

BRAK I OBITELJ

Radost ljubavi Godina XXXVI. ◆ broj 422 ◆ Sarajevo, svibanj 2018. ◆ cijena 3,5 KM (15 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Obogatite svoju kućnu knjižnicu novim naslovima iz Svjetla riječi Zemlja planina BiH - zakoračite u nepoznate predjele i otkrijte ljepote planinskih bisera

Pedagoške mrvice - zavirite u svoju dušu i spremno krenite u nove izazove odgoja

Tragom narodne baštine - sačuvajte od zaborava običaje i kulturu bh. Hrvata

033 726 200

Brza pošta s povratom novca u roku 24 sata

iz sadržaja vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba zamjenik glavnog urednika

Danijel Stanić danijel@svjetlorijeci.ba redakcija Janko Ćuro, Rafaela Obučić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo marketing@svjetlorijeci.ba pretplata Emil Perković pretplata@svjetlorijeci.ba lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 uredničko vijeće fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 40 KM; Hrvatska 160 kn; Švicarska 60 CHF; Zapadna Europa 40 €; Prekooceanske zemlje 80 USD/100 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devize

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S

UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Tema broja Brak i obitelj

6

Reportaža Komušina i Kondžilo Samo da se narod vrati

18

Nepoznata Biblija Mudra obitelj

26

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil

S našima u svijetu Hrvati katolici u Tirolu

44

račun u austriji

Razgovor Miroslav Škoro Meni je glazba sve

50

Franjevačka karizma Odgovor na Božji poziv

54

Epimeteje O rodnoj ideologiji

82

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Sparkasse Kufstein, Kristijan Montina „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein.

IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986 Naslovna stranica: Rafaela Obučić

Svjetlo riječi

RIJEČ ČITATELJIMA Da me je netko prije samo dvadesetak godina upitao što su brak i obitelj, bilo bi mi čudno da to uopće treba tumačiti, ali bih točno znao što bih rekao. Znam i danas, ali bi moji odgovori bili „modernom i progresivnom društvu” neprihvatljivi, konzervativni, nazadni i homofobni, a da pri tome uopće ne bih ni pomislio nekoga obezvrijediti ili uvrijediti. Meni su jednostavno te vrednote nepromjenjive, očite i jasne kao lijep i sunčan dan, bez obzira na to što ih netko drugi subjektivno vidi i doživljava drukčije pa, u tome kontekstu, i sebe samoga. Sunčan dan je sunčan, bez obzira na to što ga netko subjektivno drukčije doživljava.

Konstatirati da su brak i obitelj danas u krizi jednostavno nema značajnijega odjeka najviše zbog indiferentnosti društvenoga sustava. Ono što netko naziva „krizom”, drugi naziva „civilizacijskim

postignućem” i „modernizmom”. Pa umjesto da tražimo rješenja za ovu krizu koja ne može biti očitija jer u stvarnom vremenu gledamo kako kao narodi nestajemo, nameću nam se radije teorije i redefinicije braka i obitelji koje kao takve imaju budućnost koliko i Babilonska kula.

Ne tako davno bračna zajednica muškarca i žene, uglavnom patrijarhalno obojena, ipak je funkcionirala sa svim svojim nedostacima i nesavršenostima jer je društvo prepoznavalo vrijednost i privilegiju braka. Djeca su tako bila blagoslov, a u novije vrijeme su problem ili uteg karijeri i uspjehu. Što se dogodi na kraju takve priče, svjedoči nam problem s kojim se u narednih pet godina suočava Njemačka. Naime, 840 000 malih i srednjih poduzeća u obiteljskom vlasništvu morat će se zatvoriti ili prodati jer vlasnici nemaju djece.

Očito je da nam se na mala vrata uvode novi standardi i upitna civilizacijska dostignuća koji se maskiraju i provode tehnikom kukavičjega jajeta pa smo kao društvo sve izraženije konfuzni i dezorijentirani. U ovakvim prijelomnim okolnostima, nitko ne bi trebao biti suzdržan. Moramo se angažirati kako bismo vratili dostojanstvo braku i obitelji koje je sam Bog osmislio (usp. Post 1,27-28). Štoviše, u svim onim slučajevima kad se politika bavi ideologijom, Crkva se mora pozabaviti politikom.

Zajedništvo muškarca i žene u braku je jedinstveno, prirodno, temeljno i prekrasno dobro za osobe, zajednice i cijela društva (papa Franjo). U takvim društvima, djeca nipošto nisu teret i prepreka vlastitoj karijeri i uspjehu, nego im upravo oni daju poticaj i smisao.

Fra Janko Ćuro, urednik sv i b a n j 2018 .

3

Riječ čitatelja Nastavite proročki širiti svjetlo

Poštovano Uredništvo Svjetla Riječi, čitam između redaka da nas i Vas i drugi čitaju i prate iz tko zna kojih razloga.

Vjerojatno traže Krista među mrtvima i materijalistima a ne među živima. Vi im na naslovnici dobro poručujete: Nije ovdje, nego uskrsnu! Nažalost, ovaj sekularizirani i materijalizirani svijet sve manje zanima vjera, društvo i kultura koju Vi proročki ističete šireći svjetlo i čitajući riječi uskrslog. Nastavite, usprkos kamenovanju i nerazumijevanju svjedočiti kako je Bog izabrao malene, slabe, siromašne, pa i lude da posrami velike, jake, bogate i mudre. Razumijem Vas da nije lako sizifovski kotrljati kamenje ovog svijeta niti se boriti protiv vjetrenjača svijeta koji želi Boga zamijeniti zemaljskim bogovima i vrijednostima umjetne inteligencije i robotike bez etike i duše.

Mir i dobro u nemirnim i teškim vremenima za kulturu, vjeru i društvo želi jedna od Vaših ptica iz tuđine koja sanja o zavičajnom zagrljaju Bosne Srebrene i uskrsnuću vjere, društva i kulture, duhovne slobode i vječne pravde.

Vaš Tomo Barbić, koji živi od sjećanja i zaborava i vjere u uskrsnuće. Sjećanje mi čini život ljepšim, a zaborav podnošljivijim, da parafraziram pisca Balzaka.

Spomenici pjevaju „aleluja”

U vremenu invazivne vladavine svega što je liberalno, neoliberalno ili čak anarholiberalno, arheološka graditeljska dobra kršćanske kulturne baštine sa svojim lokalitetima u BiH postaju najveća žrtva pasivnosti u zaštiti spomeničkih prostora i sakralne baštine „in situ”. Pokretni predmeti kulturne baštine imaju daleko bolju perspektivu jer mnogi od njih su i falsifikati izvornosti u manjoj ili većoj mjeri. Ako se tome doda i krivotvorena interpretacija novovjekih stručnjaka i akademaca, onda zaokružujemo sliku kontaminiranosti kulturnog i svekolikog identiteta jedne 4 svjetl ori jeci .ba

administrativne cjeline. Pored pojedinaca u takve nečasne radnje uključene su i mnoge tzv. „nevladine organizacije” i udruženja građana, s nelojalnom motivacijom lake zarade i povlačenja novca iz „fondova”.

Najveći svjetski arheološki instituti potvrdili su dosad istinitost najvećeg broja biblijskih događaja i artefakata iz toga vremena. Putem najnovijih znanstvenih saopćenja svjetski mediji gotovo svakodnevno javljaju o novim potvrdama biblijskih činjenica.

S druge strane heretička znanost sekularnih prostora obilno financirana od određenih središta moći svojim znanstvenim „ćorcima”, nije uspjela putem znanstvene faktografije oboriti niti jedan dokaz „Kršćanske arheologije”.

U ovom uskrsnom vremenu radosti i pobjede nad prolaznošću oživimo zov stoljeća i dodajmo prisutno bogatstvo prošlosti putem žive vjere, hrabrosti, nade i pobjede naših predaka, kršćanskih crkava, molitvišta, grobnica, krstaca, crkvina i gromila. Pored sačuvane toponomastičke baštine tu su i vidljivi ostaci graditeljskih struktura ovih indikativnih toponima. U kapitalnom djelu koje pripada samoj osnovici kulturno identitetske piramide BiH „Povijest kršćanstva u BiH” (Zirdum, 2006.), prezentirani su podatci o prvim kršćanskim crkvama iz kasnoantičkog perioda BiH, na posebno ekspresivan i deskriptivan način, kao i dokumentarno cjelovit popis 36 kršćanskih crkava iz ranosrednjovjekovnog perioda BiH (VIII. – XII. stoljeće). Još i danas se sjećam zvučnih tipkanja pisaćeg stroja bugojanskog Biser-a kada bih prolazio ispod sutješkog samostana kada je fra Andrija Zirdum skladao prve retke ove knjige tijekom sedmog desetljeća prošloga stoljeća.

Ove crkve su temeljno vegetativno stablo bogatog dokumentarnog aspekta autohtone sakralne kulture. Ono je neiscrpan izvor informacija za pojedinca i za buduće generacije. Rano srednjovje-

kovne crkve su rodoslovnici univerzalne, opće ili zajedničke graditeljske kulture u javnom prostoru. To je najstarija materijalno oblikovna realizacija simbola duhovno sakralne kulture čovjeka bosanskih i hercegovačkih krajolika.

One su osnovni prostorni markeri globalne povijesne urbanističko prostorne matrice BiH od Trebinjske Zavale do Gradiške na Savi, pa od Drine do Une. One čuvaju tragove kršćanske arhitekture koji dokazuju pripadnost zapadnoeuropskim umjetničkim stilovima, predromanici i romanici. O tome nam pričaju pleterni ukrasi i ornamentika s motivima euharistije, dijelovi fresko slika, skulptura, kamenog enterijera te bogata ostavština nakita u vidu medaljona i privjesaka s raspećem.

One i u naše vrijeme čine divergentnu podlogu različitih svjetonazora i etno socijalnih skupina. Sve do danas zanemarujući svjetonazorske radikalizme i ideološka samoljublja one na sugestivno nametljiv način isijavaju svojstva idejne, ideološke i psihološke naravi bosansko-hercegovačkog kolektivnog mentaliteta i povijesnog pamćenja.

Neminovno je označiti i značenje nadležnosti ili kvalifikativnosti ranosrednjovjekovnih kršćanskih crkava BiH u povijesnoj zadaći konstitucije povijesnih, znanstvenih, etnografsko-etnoloških, estetskih, psiholoških i ideoloških značajki socijalnog ambijenta BiH. Zapuštene na oranicama, livadama, pašnjacima, stranama, sedlima, grebenima, ćuvicima i visoravnima u svom prirodnom stoljetnom biotopu, prvi začetci, embrioni sakralno-prostorne opservacije bosanskog zavičajnog krajolika, utjelovljenje manifestacije vjere dalekim ehom prohujalih stoljeća, izvršavaju svoj povijesni usud koji se zove premošćenje vremena od nevremena.

One su uvijek žive i narativno nabrekle i radi čitača povijesti ili otčitača kulturne baštine čija prva rečenica njihove umjetničke kolaudacije bez obzira na

stilsku pripadnost i analizu počinje sa „Saxa loquuntur” – SPOMENICI GOVORE, ali u uskrsnoj noći A. D. 2018., ona će početi sa „ALELUJA”.

Za ovo nam svjedoči brončani jezičac s pozlatom iz Gornjih Vrbovljana (Ključ), na kojem je s obje strane napisana liturgijska formula „Sanctus, sanctus, ...”

A kao sigurni jamac toga je Uskrsli Krist u svojoj neprolaznosti, svemoći i beskrajnosti.

Na kraju možemo dati zaključak da su ove crkve dinamične, žive kategorije koje u svojoj spomeničkoj strukturi sadrže ishodište kulturološkog univerzuma BiH ili vrijednosnog trijalizma čije sastavnice ontološko-hebraistička, oblikovno-graditeljska i likovno-umjetnička, pulsiraju perspektivizam kulturne povijesti Bosne i Hercegovine u njezinom neprekidnom trajanju. Zato su ove crkve navedene na stranici 87. „Povijest kršćanstva u BiH” za mene najveći i jedini monument kulturnog univerzuma BiH, autora dr. fra Andrije Zirduma, bivšeg zamjenika meštra u bivšem sutješkom novicijatu, profesora na Franjevačkoj teologiji u Neđarićima, gvardijana na Bistriku...

Mijo Franković, Tuzla

Dužnik sam!

Moj mlađi prijatelj, bosanski franjevac i pjesnik Ivo Kramar darovao mi je davne 1988. godine u Sarajevu Vuletićevu zbirku pjesama Čempres u zavičaju.

Tu zbirku sam pohranio s drugim knjigama na tavan već tri desetljeća. Prije nekoliko dana ponovno sam na tavanu pregledavao kutije gdje su bile knjige.

Uzeo sam u ruke, čitao i prelistavao.

Jednu pjesmu sam ponovno – između ostalih – otkrio: To je tako.

Malo ostaje od ovog našeg života.

Gotovo da se kaže: ništa – šaka pepela i trag bez imena. [ ... ] Malo je istine u onom u što se kunemo, jer – mi smo dužnici, jer – mi smo pod bičem, nas gone, valja nam vraćati ono što

smo uzeli. A uzeli nismo ni svoj prvi ni svoj posljednji dan, ni prvi svoj korak ni svoje prvo ime. [ ... ] Nama su stavili kamen na glavu, nama su pritisli dušu, još davno, i – to se piše kao poklon, kao cvijet, kao ljubav, i uzdarje. Nama su goniči za petama – mi smo dužnici. Ni koza na nama ostati neće. [ ... ]

Mi smo dužnici, a goniči nisu više za petama. Oni su u našoj utrobi. I tu se utvrđuju. Sutra će klicati na našoj ruševini. TO JE TAKO. Mi ne živimo: zadužuju nas kako hoće, i razdužuju kad hoće. A nas nitko ništa ne pita. Dužni smo preko glave. Dužni smo od prvog do posljednjeg dana. Dužni smo i svoju smrt i svoje rođenje. Što to znači danas „biti dužan”, „imati dugove kod koga”, „biti kriv za...”, „snositi krivnju za... ”, „navući na sebe krivnju”, „postati – krivim drugima”?

Zašto smo dužni i svoje rođenje i svoju smrt? Anđelko Vuletić to u pjesmi jasno i bez dvojbe izriče: „Dužni smo od prvog dana do posljednjeg dana. Dužni smo i svoju smrt i svoje rođenje.” Ovdje pjesnik izriče izvorno čovjekovo „biti kriv”. Sve bitno u životu nam je darovano, bez zasluge. Budzašto. Dakle, „dužan” sam taj dar, dar svoga življenja

uzvraćati u suživotu – u radosti i žalosti – s drugim i DRUGIM. Nas je NETKO DRUGI pozvao – kroz naše roditelje – u ovaj zemaljski život. Mi nismo sami sebe rodili! Hoćemo li tu našu egzistenciju prihvatiti ili odbaciti leži u našoj odluci, u našim rukama.

Dužan sam, „kriv sam” i sebe samoga moram s naporom izvoditi iz izgubljenosti, otuđenosti natrag k samome sebi. Postati svoj čovjek. Biti originalan.

Usuditi se izreći svoju volju i svoje mišljenje. Preuzeti odgovornost za sebe i za drugog. I za posljedice mog djelovanja! Naći uporište u samom sebi. Suočiti se sa životom i smrću i tako nadvladavati strahove ovog svijeta i vijeka.

Izvodeći samog sebe iz izgubljenosti u suživotu s drugim ljudima, pojedincima moram budno paziti da ne „postanem krivim” i sebi i drugima tj. da drugoga u njegovoj egzistenciji ne ugrozim, ne zavedem na krvi put ili ga slomim, razrušim i zaniječem!

Josip Andrić, Neu-Ulm

Vjerni čitatelj

Hvaljen Isus i Marija, drago uredništvo Svjetla riječi! Revija je super i rado je čitam od početka do kraja svaki put. Želim vam puno uspjeha u daljem radu, neka vam dragi Bog bude na pomoći.

S poštovanjem, Nikola Sarić, vaš vjerni čitatelj

Šaljite nam svoje prijedloge i komentare putem elektroničke pošte na: redakcija@svjetlorijeci.ba ili Zagrebačka 18, 71000 Sarajevo.

Širimo svjetlo. sv i b a n j 2018 .

5

Tema broja

BRAK I OBITELJ Na klackalici negativnog društvenog ozračja i kršćanski autentičnog zajedništva osoba Piše prof. dr. sc. Suzana Vuletić Radost ljubavi koja se živi u obitelji, također je radost Crkve. (papa Franjo)

D

ok papa Franjo optimistički naglašava da se radost obiteljske ljubavi odražava na radost Crkve, mnogi će se od nas zapitati čini li nam se Crkva baš tako veselom. Koliko je uopće radosnih obitelji u suvremenom društvu? U čemu crpe snagu odupiranja zavodljivih tendencija suvremenih društvenih pobuda? Kako nadvladavaju tjeskobe koje se nadvijaju nad brak i obitelj u svakodnevnom življenju?

Brak i obitelj, težnja su svakoga živog bića, neovisno o tome u kojem se obliku ostvaruju. Nezaobilazne su to teme društvenih i Crkvenih promišljanja, 6 svjetl ori jeci . ba

svakodnevnih portala i brojnih knjiga.

Jedna od takvih, nezaobilaznih lektira, Ana Karenjina Lava Nikolajevića Tolstoja u početnim stihovima ukazuje kako su: sve sretne obitelji nalik jedna na drugu, dok je svaka nesretna obitelj, nesretna na svoj način.

U adolescentskoj se dobi, ovi književni reci mogu iščitavati s podijeljenošću izazova mladoj osobi u odrastanju, koja gaji obiteljske ideale, o njima još ni ne razmišlja ili potaknuta negativnim primjerom vlastite obitelji, naglašeno iščitava samo drugi dio rečenice, potvrđujući svoj proživljavani stav. Kao

odraslim pripadnicima suvremenoga društva, ova nam se izjava može učiniti zbunjujućom, bilo u pozitivnom bilo pod negativnim aspektom sagledavanja, pored postojanja tolikih bračnih i obiteljskih savjetovališta, socijalnih službi, psihoterapeutskih škola, obiteljskih skupina potpore, organizacijskih centara za podršku obitelji, rasprostranjenosti sigurnih kuća, popravnih institucija, kazneno-krivičnih postupaka za zlostavljanja i/ili zanemarivanje djece, sudskih zabrana pristupa, policijske potrebe da se štiti od agresivnih obiteljskih napada i nasilja u obitelji ratificirajućim

konvencijama... Kao kršćanima svih uzrasta ovakvo se prikazivanje braka i obitelji može činiti u potpunoj suprotnosti s Božjim naumom u kojemu početne stranice Biblije započinju opisom stvaranja međusobne upućenosti muškarca i žene, kao „jako dobroga”. Bog, koji uviđa usamljenosti stvorenja, pridružuje ih jedno drugom i blagoslovom uzdiže njihovo zajedništvo.

U Crkvenom ozračju susrećemo se s izvornom stvorenošću i blagoslovom obitelji, dok se s društvene/sekularne strane sve više suočavamo s negativnim sociološkim obilježjima braka, obitelji i njihovih uvjeta (ne)ostvarenja. Stoga ćemo nastojati ukazati na društveno ozračje za brak i obitelj i njihovo tumačenje kroz prizmu kršćanskoga ideala, kao mjesta autentičnoga zajedništva osoba, na tragu pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu, gdje se Crkva poistovjećuje sa svojim članovima, smatrajući da „radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena... jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nema ničega uistinu ljudskoga, a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu” (GS 1).

Negativno društveno ozračje

U Matejevu evanđelju Isus naglašava: Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!

(Mt 19,6) Ovo se Biblijsko upozorenje može učiniti vrlo (ne)praktičnim poštivanjem u suvremenom svijetu u kojemu vladaju požuda, strast, hedonizam, iskrivljeni „bračni” oblici i „ženidbene povlastice”, suprotno od izvornoga Božjeg nauma o braku i obitelji.

Svjedoci smo da su se mnogi kulturni, društveni i politički čimbenici urotili da izazovu sve očitiju krizu dostojanstva obitelji. Suvremena obitelj sve manje djeluje kao uporište zdravoga razvitka čovjeka, a potom i samoga društva. Dostojanstvo bračne ustanove zasjenjeno je danas u civilnome društvu, „nekonvencionalnim brakom, „neformalnim životnim partnerstvom”, „alternativnim/

izvanbračnim/istospolnim životnim zajednicama”, slobodnim vezama, brakom na probu, promiskuitetom, pošašću rastave, novim modelima „roditeljstva”, emancipacijom od rađanja i odgoja djece te proizvoljnim opredjeljenjem za rodom, gender ideologije.

Današnji svijet ima tendenciju liberalnoga razmišljanja i etičkoga relativizma te se čini da globalizacijska politika tolerancijom ovakvih modela teži potisnuti tradicionalne oblike kršćanskoga braka i obitelji; manipulirati temeljnim vrednotama braka i bračne ljubavi te se stremi i narušavanju temeljnih antropoloških istina; ustaljenih normi društva i prirodnih zakona, uvođenjem izražavanja „rodnog identiteta” s težnjom pravnoga priznavanja „trećeg spola”, naspram „konzervativnog” „rodnog stereotipa”.

U suvremenom društvu, sve su rjeđi partneri koji se odlučuju na sklapanje ženidbe. Oni koji to i čine, u pojedinim slučajevima, više vremena posvete dekorativnom osmišljavanju hollywoodskoga vjenčanja, nego duhovnoj pripremi ili međusobnom dubinskom upoznavanju.

Drugima se pak vjenčanje odvija ubrzanom uvjetovanom pripremom, „prisilom” zbog „djeteta na putu”...

Nerijetki su slučajevi i sklapanja brakova zbog razno raznih interesa ili krivih motiva u izboru bračnoga druga u kojima se preferira ljepota i bogatstvo

kanonske procedure unaprijed kalkuliranoga budućeg potencijalnog razvoda.

Neki ni ne smatraju da bi brak trebao biti monogamna, doživotna veza. Nekima je pak lako bračni odnos zasnovati, ali ga bude teško održavati i zadržati te se bračni odnos pretvara u prolaznu ljubavnu epizodu, a doživotni zavjet „u dobru i zlu... dok nas smrt ne rastavi” preinačuje se u mukotrpno podnošenje ili rastavu.

U nekim odnosima prevladava atmosfera međusobnoga nepovjerenja bračnih partnera, kontrole, neprestane provjere i uhođenja patološke ljubomore. Naspram tome, ima i slučajeva gdje se bračna ljubav pretvara u ravnodušnost u kojoj su bračni partneri zajedno, ali ne postoje jedno za drugo i njihov se brak pretvara u podstanarsku „usamljenost udvoje” bez emotivnoga zajedništva, radi „dobra” djece.

Sve su zastupljeniji i brakovi koji se bore s (ne)željenom (ne)plodnošću roditeljskih ostvarenja. Neki se „bez bojazni” i bez namjere „prokreativne svrhe braka” upuštaju u spolne odnose, primjenjujući različite metode reguliranja plodnosti, od onih prirodnih, preko kontraceptivnih, interceptivnih, kontragestativnih do abortivnih. Drugi se pak bore s problemima neplodnosti i teškoćama ostvarenja roditeljstva.

Pri tom se olako utječu dopuštenim i nedopuštenim metodama pomognute

Osnovni sadržaj obiteljskoga pastorala jest pomoć supruzima i obiteljima da razvijaju svijest o tome da su brak i obitelj za njih posebni Božji poziv i poslanje u svijetu i u Crkvi te da oni, svjedočeći vjernost evanđelju i izgrađujući civilizaciju ljubavi, tako pridonose rastu kraljevstva Božjega i u teškim društvenim uvjetima ili pak nečija nacionalnost za dobivanje papira ili porezne olakšice.

Drugi se pak radije opredjeljuju za civilni brak građanske ženidbe, zbog nerazrješivosti kršćanskoga braka i dugotrajne

oplodnje, bez jasne moralne distinkcije između jedne i druge varijacije, izostankom bioetičke konzultacije.

Obitelji, pak, blagoslovljene djecom, stalno proživljavaju strahove za svoju sv i b a n j 2018 .

7

Riječ obiteljima

Piše Boris Beck

PRATIO IH JE

DOBRI ANĐEO Biblija o braku govori na mnogo mjesta, ali nigdje tako opširno, lijepo i zabavno kao u Knjizi o Tobiji. To je jedna od najneobičnijih biblijskih knjiga – njezina je radnja živahna i dramatična, a opet ne nedostaje i pouke. To je priča o ljubavi i novcu, okrutnom vlastodršcu i požrtvovnom pravedniku, o očajnoj djevojci i hrabrom mladiću, a još se k tomu u njoj javljaju i demon i anđeo!

U

natoč svemu tome, ili možda baš zbog toga, ta knjiga nije kanonska za Židove i protestante, nego samo za katolike i pravoslavne. Međutim, njezini su ulomci nađeni u Kumranu, i to na aramejskom i hebrejskom, što govori o velikom ugledu i starini te knjige u Izraelu biblijskoga doba.

Ne zna se ni gdje je knjiga napisana, ni kada, ni na kojem jeziku. Tek se pretpostavlja da je nastala u 3. st. pr. Krista i to na grčkom. Crkveni oci i naučitelji, od Jeronima do Tome Akvinskoga, čitali su je kao istinitu povijest, ali mi danas mislimo da je sastavljena za razonodu i pouku.

Protiv požude, za čistoću

Priča prati postariji hebrejski bračni par u Ninivi, Tobiju i Anu, koji ondje žive sa sinom jedincem, nazvanim po ocu. Otac Tobija oslijepio je nesretnim slučajem zbog čega je obitelj zapala u

bijedu. U toj se nevolji sjetio kako je u dalekom Ragesu ostavio novac kod poslovnoga suradnika te je naumio po nj poslati sina. No put od Mezopotamije do Perzije obiluje opasnostima i majka Ana nije oduševljena da se riskira život mladoga Tobije. Istovremeno, u Ekbatani blizu Ragesa živi djevojka Sara s neobičnim problemom: demon Asmodej ubija joj muževe prve bračne noći, tako da živi nesretno, kao djevica i udovica istovremeno. Bog šalje anđela Rafaela koji će sve urediti – provest će mladoga Tobiju kroz opasnu pustinju i pomoći mu da nadmudri demona te oženi Saru, ne zaboravivši pritom na novčanu stranu poduhvata.

Knjiga o Tobiji ima mnogo slojeva, a ovom ćemo se prilikom usredotočiti samo na njezin govor o braku, koji je dirljiv i nadahnut. Ponajprije, sveti pisac ističe važnost tjelesne čistoće. Tako Sara

može mirne duše u molitvi reći sljedeće: „Gospodine, znaš da sam čista od svake nečistoće s muškarcem. U zemlji u koju smo prognani nisam okaljala ni svoje, ni očevo ime.” Zahtjev čistoće, dakako, vrijedi za oba spola, pa tako Tobija svojega sina upućuje da se „čuva svake požude” i da „ženu najprije odabere iz svojega naroda” – jer će tako najbolje zadržati svoju pobožnost i uspjeti obdržavati Božje zapovijedi.

Strah i kako ga prebroditi

Jedna od tema Knjige o Tobiji je i strah, odnosno njegovo svladavanje. Kada je mladi Tobija čuo od Rafaela da ga kani oženiti za Saru, smrtno se uplašio: „Čuo sam da su je redom udavali za sedmoricu muževa i da su svi pomrli u prvoj bračnoj noći. Zato se bojim: zao duh njoj ne nanosi nikakvo zlo, nego ubija samo onoga tko joj se pokuša približiti.” sv i b a n j 2018 .

11

Živa je riječ Božja

RIJEČ mudrosti Pj 8,6-7

Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao grob. Žar je njezin žar vatre i plamena Jahvina.

Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav niti je rijeke potopiti.

Riječ APOSTOLA

1 Kor 13,4-8

Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.

Ljubav nikad ne prestaje.

14 svjetl ori jeci . ba

Riječ Isusova Mt 19,4-6

Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo?

Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.

Reportaža

KOMUŠINA / KONDŽILO

Piše Danijel Stanić

Samo da se NAROD VRATI 18 svjetl ori jeci . ba

K

omušina je malo bosansko mjesto smješteno u srednjem toku rijeke Usore. Nekoć se naziv koristio za šire zemljopisno područje, ali se kroz povijest sužavao opseg pojma te se danas koristi samo za istoimeno naselje. Čitav je kraj u posljednjem ratu u velikoj mjeri raseljen te danas ondje živi tek 140 vjernika. Snagu za život daje im zagovor Majke Božje na Kondžilu.

Prema povijesnim nalazima, prvi pisani spomen na mjesto Komušinu seže u 1637., kad je u toj drevnoj župi krizmano 1454 katolika. Prvi naziv ove župe bio je Kuzmadanj, prema svecima Kuzmi i Damjanu, no taj se naziv već dugo ne koristi.

U prošlom stoljeću, iz praktičnih razloga, od župe Uznesenja BDM Komušina odijelila se župa sv. Petra i Pavla Gornja Komušina. Međutim, danas ondje živi tek mali broj vjernika, pa je odlučeno da jedan svećenik brine za duhovne potrebe svih Komušanaca. Tako je, premda ne i pravno, ponovno ujedinjena župa Komušina. Danas je ondje župnik vlč. Boris Salapić, ujedno i upravitelj Gospina svetišta na Kondžilu. Po dolasku u prostrano župno dvorište primjećujemo da su u župnoj kući u tijeku građevinski radovi. „Napomenite i to da se mijenjaju prozori na kući”, govori vlč. Salapić, dočekujući nas kao pravi domaćin.

Proljeće je ove godine u Bosnu došlo naglo, pa smo se pred jakim suncem sklonili u hladovinu crkvene kripte. Kao da zna što nas posebno zanima iz života župne zajednice, župnik odmah uspoređuje današnje brojčano stanje župe s onim prijeratnim: „Dvije župe u Komušini prije rata su brojile 5100 vjernika, a danas ih ima tek 140, u 85 domaćinstava.

Gotovo su svi vjernici već u mirovini, osim mene”, šaljivo će župnik. Posebno pohvaljuje nastojanja mladih Komušanaca koji su ostali u svomu rodnom kraju, unatoč trendu iseljavanja. Među njima je i marljivi Igor Balukčić, predsjednik Mjesne zajednice Slatina, čiji stanovnici pripadaju župi Komušina.

Nije iz „reda političara”, češće je u radnoj

Župnik vlč. Boris Salapić

odjeći nego u odijelu. „Nažalost, on danas nije mogao doći, ali sam ga pozvao, da Vam ispriča svoju životnu priču. Doista je vrijedan, nema danas mnogo takvih momaka”, objašnjava vlč. Salapić.

Povratnički napori

Mnogi su vjernici ove župe u prošlom stoljeću odlazili na rad u inozemstvo, velik broj njih u Sloveniju. Otamo se u Komušinu vratila većina današnjih župljana. Među njima je i povratnica i umirovljenica Mira Marić koja ovih dana pomaže župniku, dok domaćica Marijana sa svojim djevojčicama privremeno boravi kod roditelja u Žepču. Mira nam govori: „Vratila sam se 2012. godine, kad mi je umro muž. Nismo imali djece, pa sam stan u Sloveniji darovala nećakinji.

Meni je ovdje lijepo. Ljudi su sretni i zadovoljni, samo nisu sretni naši bližnji koji nam povremeno dođu. Kao da mi ovdje nemamo mogućnosti za život!”

Povratnici u Komušinu uglavnom su u inozemstvu zaslužili mirovinu. Škofja Loka kod Ljubljane, Viškovo kod Rijeke i Haiterbach nedaleko od Stuttgarta mjesta su u kojima su Komušanci našli novi dom. Tamo danas živi druga generacija Komušanaca, oni koji svoje djedove i bake posjećuju u domovini. O tomu

svjedoči još nekolicina župljana koji svoje umirovljeničke dane žive na djedovini – Ivka i Anto Grgić te Marija i Ilija Marić. „Ovdje smo rođeni. Ne želimo ostaviti sve što su nam djedovi stekli. To se ne ostavlja!” govori nam Anto, a Ilija dodaje: „Zašto bismo to nekomu poklanjali, kad u tomu mi možemo uživati?”

Komušanci su tijekom zadnjega rata doživjeli tragediju. Mnogo onih koji do tad nisu ostavljali svoje ognjište bili su primorani napustiti ga. Danas Komušina pripada teritoriju Republike Srpske i teško je potaknuti ljude na povratak. „Pohvaljujem hrabrost onih koji su se vratili.

Obnova ovdje uvijek počinje od temelja.

Neke je ljude na takav podvig potakla obnova i izgradnja svetišta na Kondžilu.

Naime, godine 2010. pristupilo se uređenju svetišta: zavjetna kapelica, vanjski oltar, ispovjedaonice i prostor za Put križa.

Danas je vidljiv napredak radova, ali još uvijek nije sve gotovo”, govori nam župnik. S njim se slažu i naši sugovornici te potvrđuju kako je vjera bila presudna za njihov povratak.

Župna crkva u Komušini obnovljena je početkom tisućljeća sv i b a n j 2018 .

19

O radosti življenja

Piše Tatiana Tajči Cameron

ZA SRETAN BRAK

OTKLONIMO STRAH Većina nas barem jednom u životu doživi trenutak u kojemu osjećamo potpunu povezanost s božanskom Ljubavi iz koje je cijeli svijet i sve u njemu stvoreno. U toj povezanosti svaki dio našega bića, svaka stanica i sav prostor između njih budu ispunjeni osjećajem cjelovitosti u kojem nam baš ništa ne nedostaje.

T

a Ljubav nas obnavlja, oslobađa od boli i strahova i daje nam novu životnu snagu. Doživljavamo je prilikom duhovnih buđenja – često usred teških životnih situacija ili na hodočašćima, u molitvi ili sakramentima, u kojima smo prisutni i duhom i srcem i tijelom. Ili u izuzetno emotivnim trenucima kad, npr. prvi put držimo novorođeno dijete u rukama, kad stvorimo nešto za što vjerujemo da smo rođeni ili kad volimo jako, nesebično i predano.

Tako u Prvoj Ivanovoj poslanici čitamo: Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu (1 Iv 4,16).

Od trenutka kad se rodimo i osjetimo fizičku odvojenost od Boga, neprekidno tražimo način da se vratimo Ljubavi koja daje život. Kad ju doživimo s nekim tko je poput nas spreman predati joj se i prihvatiti svetu moć (i odgovornost) koju Ljubav nosi u sebi, osjećamo se upotpunjenima. Stvaramo bračnu zajednicu u kojoj doživljavamo najdublji 22 svjetl ori jeci . ba

i najintimniji oblik ljubavi – u kojemu sudjelujemo u stvaranju novoga života.

Ali, to ponekad može biti komplicirano jer, da bismo se dragovoljno predali nekoj osobi, moramo se prvo riješiti okova naših srdaca i vjerovati da nas neće povrijediti. Svi u neko doba osjetimo da ljubav i boli – kad nas majka ne čuje ili prekori, kad nas prijatelj prevari ili kad prva simpatija ne uzvrati pažnju. Ta iskustva nam pokazuju da nas ljubav može i povrijediti. Razvijamo strah od emotivne boli i bojimo se prepustiti Ljubavi. Podižemo zidove i štitove oko našega srca kako bismo ga obranili od budućih prijeloma. Na taj način propuštamo možda i jedinu priliku doživljaja Ljubavi iz koje i za koju smo stvoreni. Zatvaramo vrata Ljubavi koja jedina ima moć da uistinu iscijeli naše najdublje i najveće rane.

Živjeti na površini

„Žena me je ostavila”, povjeri mi se prijatelj prilikom susreta na kavi. „Rekla

je da se u našem braku uvijek osjećala sama. Samoća je jedini razlog koji je navela kao razlog za rastavu.”

Bili su u braku 24 godine. On je imao dobar posao kojim je izdržavao peteročlanu obitelj. Omogućio je izvrsne privatne škole sinovima koji su izrasli u odgovorne i marljive mlade ljude.

Svake nedjelje su išli u crkvu i angažirali se u raznim volonterskim programima.

Jednom godišnje bi odlazili na lijepa putovanja, a svakoga Božića slali bi čestitke sa slikom njihove „sretne i blagoslovljene” obitelji. Šokirala ga je pomisao da se njegova supruga uz sve to osjećala usamljenom.

Nije mu bilo jasno kako je to moguće, s obzirom da joj je uvijek bio dostupan, vjeran, odgovoran, da nije pio ili puno putovao bez nje. „Ljudi se često osjećaju usamljenima i u naizgled dobrim vezama jer ne uspiju uspostaviti blisku i intimnu povezanost. Često je uzrok tome strah. Je

Ženidbeno pravo Katoličke Crkve

Piše dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

SILA ILI

STRAH U prethodnim brojevima revije, obrađujući kanone 10961100, govorilo se o različitim pomanjkanjima ženidbene privole (minimalno znanje odnosno neznanje, zabluda u osobi, zlonamjerna prijevara, zabluda o jednosti ili nerazrješivosti ili sakramentalnom dostojanstvu ženidbe, posebna zabluda) koja su u izravnom odnosu s razumom.

S

ada se želi nešto više reći o različitim pomanjkanjima privole s obzirom na volju, a to su sila ili veliki strah o kojima se govori u kanonu 1103 ZKP-1983. Tu se izričito kaže da je nevaljana svaka ženidba sklopljena zbog sile ili velikog straha koji je zadan izvana, pa i nenamjerno, tako da je netko prisiljen izabrati ženidbu kako bi ga se oslobodio.

Da bi se lakše razumjela ova odredba potrebno ju je ispravno tumačiti te stoga u pravnoj analizi ovoga kanona nastojat će se ukratko obraditi svaki njezin pojam: sila ili veliki strah, izazvan izvana, makar nenamjerno i ženidba kao jedini izlaz da se osoba oslobodi straha.

Prisila ili fizička sila

Nužno je odmah istaknuti da je prisila nešto više od običnoga pomanjkanja privole jer ju doslovno poništava. A što 24 svjetl ori jeci . ba

je onda prisila? Prema stručnoj pravnoj literaturi prisila je primjena moći jednoga pojedinca ili skupine na drugoga pojedinca ili skupinu. Definira se i kao nasilno ostvarivanje moći protiv volje drugoga pojedinca ili skupine. Prisila se ne interpretira isto za aktivnoga i pasivnoga subjekta prisile. Aktivni subjekt prisile je sam vršitelj (onaj koji provodi prisilu), a pasivni subjekt je onaj nad kojim se vrši prisila (onaj koji osjeća posljedice prisile). Kanon 1103 izričito navodi da ženidba sklopljena pod prisilom, odnosno pod utjecajem fizičke ili apsolutne sile kojoj se pasivni subjekt nikako nije mogao oduprijeti nije valjana.

Riječ o nevaljanom pravnom činu (kan. 125 §1) koji je učinjen pod prisilom, tj. o ženidbi koja je lišena slobode jer je izvedena samo formalno izvana, bez unutarnje volje. Smatra se da nije

ni sklopljena jer joj nedostaje privola.

Da bi se uopće moglo govoriti o fizičkoj prisili i o ništavosti ženidbe, osim fizičke ili moralne sile na ženidbu, nužno je da i pasivni subjekt, nad kojim se sila vrši, ipak pruža neku vrstu otpora. Te tako i onda, kada se takvoj fizičkoj sili ne može ili nije moguće do kraja oduprijeti, moraju postojati dvije stvari: jasne naznake pokušaja otpora i da se unutarnjom voljom nikako ne pristaje na samu ženidbu. Jer ako osoba koja se prisiljava na brak, zauzme pasivni stav ne pružajući i ne pokazujući apsolutno nikakav stav protivljenja i otpora na prisilu (ako sam već prisiljen/a na brak, što je tu je, nemam izbora) ne može se reći da se radi o prisili u pravom smislu koja bi činila ženidbu nevaljanom.

Kako se navodi u jednom od komentara ovoga kanona, da bi se imao bilo kakav otpor dovoljno bi bilo da pasivni subjekt u najmanju ruku učini sljedeće: pokuša uvjeriti onoga tko vrši prisilu, da na ženidbu s njime ne može pristati iz objektivnih razloga; pokuša pobjeći od vlasti onoga tko vrši prisilu; obznani vlastitu prisilu široj javnosti; prijavi slučaj civilnoj ili crkvenoj vlasti i sl. (usp. V. Blažević).

Moralna prisila ili strah

Osim fizičke sile koja uključuje fizička sredstva kojima se netko prisiljava na izvršenje nekoga čina, postoji i moralna prisila ili strah koja uključuje moralna sredstva kojima se utječe na izvršenje nekoga čina. Moralni se utjecaj uglavnom sastoji u prijetnji velikim zlom. Takvim prijetnjama i psihološkim pritiscima postiže se kod pasivnoga subjekta stanje duševnoga nemira i straha koje ga sprječava da djeluje u potpunoj slobodi. Subjekt ipak nije u potpunosti lišen voljnih sposobnosti nego je njegova unutrašnja sloboda samo umanjena, a volja, da bi otklonila zlo koje prijeti, odlučuje se na neki čin koji inače ne bi učinila da dotično zlo nije prijetilo. Te tako strah po sebi ne određuje nevaljanost

Nepoznata Biblija

Piše fra Darko Tepert

MUDRA

OBITELJ Starozavjetna mudrosna književnost na osobit način progovara o obitelji. Knjiga Sirahova sadrži i ove riječi: „Mudrost odgaja sinove svoje i brine se za one koji je traže. Tko ljubi nju, ljubi život, i koji je rano traže ispunit će se srećom” (Sir 4,11-12).

Č

ini se kao da slušamo pouke bilo kojega drevnog istočnoga mudraca koji čak nije nužno niti trebao biti vjernik. Ipak, da bi se razumjelo što to Sirah govori, potrebno je početi od početka njegove knjige gdje se čita: „Svaka je mudrost od Gospodina i s njime je dovijeka” (Sir 1,1). Ono, dakle, što odgaja sinove, od Gospodina je i bitno je s njime združeno. Nije to bilo kakva mudrost, nego mudrost Gospodnja. Tko takvu mudrost ljubi, ljubi život. Može se čak zaključiti: mudrost daruje život.

Prava i lažna mudrost

Sirah ipak vidi da nije svaka mudrost ista, pa naglašava: „Sva je mudrost u strahu Gospodnjem, i u svoj je mudrosti poštivanje Zakona. Ali mudrost nije u spoznaji zloće, i razbora nema u savjetu grešnika” (Sir 19,20-22). Može se govoriti o pravoj i lažnoj mudrosti.

26 svjetl ori jeci . ba

Lažna je ona koja se povezuje sa zloćom i grijehom. To zapravo i nije mudrost.

Prava je mudrost ona koja je u ovisnosti o Gospodinu i koja vodi vršenju Božjega zakona. Stoga drevni mudrac razlikuje razbor od mudrosti ili, još bolje, razum od mudrosti. Razumom čovjek može biti bogat, može biti inteligentan, ali pritom može i živjeti protivno Božjoj volji. To nije mudrost. Ona je sva u bogobojaznosti (19,24). Ako, dakle, mudrost odgaja sinove, onda ona to čini u bogobojaznosti. Dobro je da roditelji nastoje pružiti svojoj djeci sve što je potrebno za njihovo obrazovanje i intelektualni rast, no ako to nije praćeno poštovanjem Boga i njegova zakona, bezvrijedno je i nije mudro.

Gdje se onda nalazi ta mudrost? Nalazi je se u stalnom traženju. Lijepo i o tome progovara Sirah kad kaže: „Blago čovjeku koji razmišlja o mudrosti i

umuje razborito, koji u srcu svojem proučava njezine putove i posvećuje se u njezine tajne” (Sir 14,20-21). Već i sama želja za mudrošću donosi čovjeku blagoslov. On je poput onoga stabla o kojem pjeva Psalam: „Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca, već uživa u zakonu Gospodnjem, o zakonu njegovu misli dan i noć. On je k’o stablo zasađeno pokraj voda tekućica...” (Ps 1,1-3). Blagoslovljen je čovjek koji svoje korijenje duboko spušta prema Božjoj mudrosti. Ona ga tada napaja i omogućava mu da živi i raste. Pritom je jasno da je čovjek pred izborom. On se može odlučiti za savjet opakih i put grešnički ili se okrenuti zakonu Gospodnjemu. Ponovno je jasno da je biblijska mudrost u vršenju Božje volje.

No, može se gledati i dalje. U nastavku teksta iz Knjige Sirahove za čovjeka koji traži mudrost kaže se: „On je progoni kao lovac i vreba je kraj staze njezine; on viri kroz prozor njezin i prisluškuje na vratima njezinim” (Sir 14,22-23). Čovjek dakle nije pasivan primatelj mudrosti, on se ne može prepustiti samo čekanju da ga mudrost dostigne. Naprotiv, on je mora aktivno tražiti, poput lovca. Slika čovjeka koji traži mudrost tako da viri kroz njezin prozor i prisluškuje na njezinim vratima podsjeća na prizore koje susrećemo u Pjesmi nad pjesmama. Tako ondje zaručnica kliče: „Po ležaju svome, u noćima, tražila sam onoga koga ljubi duša moja, tražila sam ga, ali ga nisam našla.

Ustat ću dakle i optrčati grad, po ulicama i trgovima tražit ću onoga koga ljubi duša moja: tražila sam ga, ali ga nisam našla” (Pj 3,1-2). Zaručnica, premda ne nalazi odmah svoga dragoga, ipak nastavlja tragati. Ona se raspituje kod stražara (Pj 3,3), posvuda traži, da bi ga na kraju našla i rekla: „Uhvatila sam ga i neću ga pustiti” (3,4). U potrazi za mudrošću potrebna je upornost i stalan angažman. Konačno, kad nađe mudrost, čovjek uz nju podiže svoj šator, uz nju se

Obogatite svoju kućnu knjižnicu novim naslovima iz Svjetla riječi Zemlja planina BiH - zakoračite u nepoznate predjele i otkrijte ljepote planinskih bisera

Pedagoške mrvice - zavirite u svoju dušu i spremno krenite u nove izazove odgoja

Tragom narodne baštine - sačuvajte od zaborava običaje i kulturu bh. Hrvata

033 726 200

Brza pošta s povratom novca u roku 24 sata

VIJESTI Predstavljanje knjige Zemlja planina Svjetlo riječi

TUZLA – U međunarodnom ateljeu Ismet Mujezinović u Tuzli 18. travnja u večernjem terminu održano je predstavljanje knjige Zemlja planina – Bosna i Hercegovina, autora dr. Dalibora Balliana, profesora na Šumarskom fakultetu u Sarajevu. Knjiga je krajem 2017. godine izašla u nakladi Franjevačkoga medijskog centra Svjetlo riječi, a predstavljanje knjige organizirao je Društveno-politološki forum iz Tuzle.

O knjizi su uz autora prof. dr. Dalibora Balliana, govorili fra Janko Ćuro, ravnatelj FMC Svjetlo riječi, dr. Edin Hadžimustafić, profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Tuzli te Danijel Barišić, ravnatelj Osnovne škole Katoličkoga školskog centra Sveti Franjo u Tuzli. Prof. Ballian je istaknuo da je put do realizacije ove knjige bio dug, i da je pripremana oko tri godine. Naveo je da je od malih nogu obilazio planine i skupljao informacije te da je sve započelo s njegovim djedom, koji je bio planinar i od kojeg je i dobio prvu knjigu o planinama. Podsjetio je da su 42 posto površine BiH planine, a samo pet posto ravnice. „Mi smo planinska zemlja, a svaka planina ima svoju

Noć u Muzeju Ivana Kešić/SR

FOJNICA – Treća festivalska noć istraživačkih laboratorija i radionica za učenike osnovnih i srednjih škola pod nazivom Noć u Muzeju održana je u noći s 18. na 19. travnja u Muzeju Franjevačkog samostana Duha Svetoga u Fojnici.

Ovaj program u Fojnicu je doveo 145 školaraca iz Sarajeva, Posušja, Srebrenika, Foče i Nevesinja, Bugojna, Sarajeva, Travnika i drugih gradova i općina.

Dočekalo ih je 30 volontera, članova franjevačke mladeži FRAMA i koordinator programa fra Mario Katušić.

28 svjetl ori jeci . ba

priču, dušu, samo treba proniknuti u nju.“ rekao je ovaj znanstvenik.

Fra Janko Ćuro je u svom obraćanju istaknuo da je ova knjiga jedan od većih nakladničkih projekata Svjetla riječi te je nastala na takvom temelju ljubavi prema prirodi u kojoj planine nisu samo geografska vizura, nego povlaštena mjesta na kojima čovjek itekako može iskusiti ne samo širinu svijeta koji ga okružuje, nego i širinu vlastitoga duha, što je iskonsko

usmjerenje ljudskoga bića kojeg je Bog stvorio na svoju sliku. Jedan od promotora, Edin Hadžimustafić naveo je da je autor u knjizi obradio 45 bh. planina te istaknuo da je to poduhvat vrijedan poštovanja. Posjećenost događaja predstavljanja knjige u ateljeu Ismet Mujezinović pokazala je veliko zanimanje Tuzlaka za prirodu Bosne i Hercegovine, za njezine planine i jedinstvenu biološku raznolikost koju one kriju.

Više informacija o knjizi Zemlja planina Bosna i Hercegovina možete pronaći na mrežnom portalu www.svjetlorijeci.ba Poručite svoj primjerak jedinstvene zbirke tekstova o bh. planinama pozivom na broj telefona 033/726-200.

Učenike je na otvaranju pozdravila ambasadorica SAD-a u BiH Maureen Cormack. Otvaranju je nazočio i kustos Zemaljskog muzeja BiH Samir Avdić i drugi gosti. Riječju dobrodošlice nazočnima se obratio gvardijan samostana fra Miro Relota. Nakon otvaranja programa u Okrugloj dvorani Muzeja, u samostanskoj crkvi organizirana je prva zajednička aktivnost Mala škola muziciranja i mini koncert na orguljama. Fra Emanuel Josić i Bartolomej Stanković predstavili su učenicima orgulje i osnove solo, opernog i crkvenog pjevanja.

Posjetitelji ovoga programa imali su priliku prenoćiti u prostorijama samo-

stanskoga muzeja, a nakon doručka narednoga dana organizirana je radionica i izvedba plesne koreografije Mladi za mir, čime je završio dvodnevni program ovogodišnjega događaja Noć u Muzeju.

U jutro Uskrsa B. Lukačević/SR

ORAŠJE – U Galeriji Franjevačkoga samostana u Tolisi 4. travnja otvorena je izložba U jutro Uskrsa, likovne umjetnice Ivane Ćavar iz Širokoga Brijega. Autorica je izložila 20 autorskih umjetničkih djela, rađenih tehnikom ulje na platnu, koja su nastala u razdoblju od 2005. do 2017. godine. Izložbu je otvorio gvardijan samostana fra Mario Jurić, a otvaranju je nazočio i fra Nikola Bošnjak, kolekcionar umjetnina

Obilježena obljetnica stradanja Hrvata Nikolina Marčić/SR

KONJIC – Dana 16. travnja obilježena je 25. obljetnica u ratu stradalih katolika Hrvata u Trusini. U znak sjećanja na žrtve ovog zločina izaslanstva su pristupila polaganju vijenaca nakon čega je pomoćni biskup vrhbosanski dr. Pero Sudar izmolio opijelo za pokojne, a fra Emanuel Josić otpjevao pjesmu Na grobu. „Na jednom mjestu skupiti bivše pripadnike nekada zaraćenih vojski, a danas ljude dobre volje koji odaju počast stradalim, to je zaista veliko. Ovakav odnos prema svim žrtvama je važan korak prema budućnosti u kojoj, vjerujem, nitko ne želi

i inicijator izložbe, nekadašnji profesor Franjevačke klasične gimnazije u Visokomu. O izloženim djelima i autorici nekoliko je riječi iznio i povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Stanko Špoljarić, rekavši kako je Ćavar pjesnikinja sakralne umjetnosti.

Ivana Ćavar je likovna umjetnica koja je do danas izlagala 30-ak samostalnih te više od 100 skupnih izložbi sakralne umjetnosti u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Predviđeno je da izložba U susret Uskrsu u Tolisi bude otvorena do 4. svibnja. da se ponovi ono što nam se događalo 1990-ih”, kazala je u svom obraćanju Dragica Tomić, predsjednica udruženja žrtava.

Uslijedilo je sveto misno slavlje na groblju u Trusini koje je predslavio dr. Pero Sudar u koncelebraciji župnika fra Marinka Štrbca i nekoliko svećenika. U svojoj propovijedi biskup je naglasio kako se „ovdje nismo okupili samo kao ljudi i Hrvati, nego kao vjernici koji vjeruju u Boga i koji se u duši moraju suprotstaviti svakom zlu. (...) Nama je žao i suosjećamo sa svakom žrtvom jer znamo da je svaki čovjek dijete Božje, a vjerujemo i želimo biti djeca Božja”, naglasio je biskup, te dodao: „Zato vjerujem da su i žrtve Trusine u zadnjem trenutku, kad su

se suočili s tolikom nepravdom koja oduzima život, posve predali Bogu i da je to bio čin ispovijesti vjere.” Svoju pastirsku riječ zaključio je riječima: „Kakav god čovjekov život bio, vrlo kratko traje i kako god završio, samo je jedno važno – da završi s Bogom i u Bogu, a onda je postignut zadnji i najveći cilj ljudskoga poslanja na ovom svijetu.”

Prije 25 godina, 16. travnja 1993., zločin nad Hrvatima u Trusini izvršili su pripadnici Armije Republike BiH. Zločin se dogodio u jutarnjim satima, a počinili su ga pripadnici jedinice za posebne namjene Zulfikar kada su ubili 22 Hrvata, od čega 18 civila te četiri zarobljena pripadnika Hrvatskoga vijeća obrane.

sv i b a n j 2018 .

29

VIJESTI Proslava patrona župe sv. Jurja Svjetlo riječi

VITEZ – Na spomendan svetoga Jurja, 23. travnja, u Vitezu je proslavljen patron župe. Za svečanu proslavu župljani su se pripremili trodnevnicom. Svakoga dana tako se najprije održavala molitva krunice, zatim sveta misa i zaključno euharistijsko klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu. Prvoga dana misu je predvodio viteški župnik fra Velimir Bavrka,

Obljetnica obnove Sjemeništa i KŠC-a KT/SR

TRAVNIK – U Nadbiskupskomu sjemeništu Petar Barbarić i istoimenom Katoličkom školskom centru u Travniku obilježena je 19. i 20. travnja 20. obljetnica obnovljenoga rada. Prvoga dana u središtu je bilo sjemenište. Euharistijsko slavlje toga dana predvodio je nadbiskup vrhbosanski Vinko kard.

Puljić. Nakon mise u svečanoj dvorani Katoličkoga školskog centra upriličena je i prigodna akademija te domjenak.

Drugoga dana jubilejske proslave u središtu je bio KŠC Petar Barbarić, koji djeluje u sklopu Sustava katoličkih škola za Europu. Misno slavlje tim je povodom predvodio Vinko kard. Puljić u koncelebraciji s apostolskim nuncijem u BiH mons. Luigijem Pezzutom, biskupom banjolučkim mons. Franjom

30 svjetl ori jeci . ba

drugoga župni vikar u Vitezu fra Hrvoje Radić, a trećega župni vikar župe Ovčarevo fra Julijan Madžar. Trećega dana trodnevnice pod misom je održan i obred primanja i obećanja za ukupno 98 framaša ove župe.

Središnje misno slavlje na samu svetkovinu svetoga Jurja u 11 sati predvodio je fra Nikola Kozina, član Bosne Srebrene koji je trenutno na postdiplomskom studiju u Rimu. S njim su u suslavlju bila i brojna braća u svećeništvu te brojni puk župe Vitez i hodočasnici

čitave Lašvanske doline. Misno slavlje pjesmom je animirao mješoviti župni zbor.

Uz ovogodišnju svetkovinu župnoga patrona u Vitezu na rondou pred župnom crkvom svečano je otkriven kip svetoga Jurja. Kip je rad autorice Marije Škunca, a izrađen je u radionici Mate Vlahe u Zagrebu. Materijal korišten za izradu kipa jest broncirana kamena prašina iz okolice Viteza. Izradu kipa financirali su župljani ove župe te Općina Vitez.

Komaricom, odgojiteljima u malomu sjemeništu u Travniku i drugim svećenicima koji su se okupili na svečano obilježavanje jubileja. Na početku mise nazočnima se obratio preč. Željko Marić, odgojitelj u malomu sjemeništu.

Nakon svečane mise u svečanoj dvorani Katoličkoga školskog centra upriličena je akademija na kojoj su sudjelovali članovi ritmičke sekcije razredne nastave, dramska sekcija Osnovne škole i Gimnazije i školski zbor. Ovoj svečanosti nazočili su i predstavnici javnoga i političkog života, ravnatelji i odgojitelji drugih katoličkih školskih centara iz Zenice, Tuzle, Žepča i Banje Luke.

Za kraj napominjemo kako je zgrada koja je nekoć bila u vlasništvu Sjemeništa nacionalizirana te je do danas vraćen tek dio zgrade na uporabu Sjemeništu i KŠC-u u Travniku. Trenutno se još uvijek vode borbe oko povratka imovine u vlasništvo Vrhbosanske nadbiskupije.

Nastavlja se poziv misionara milosrđa ST/Svjetlo riječi

VATIKAN – U uskrsnom tjednu uz blagdan Božanskoga milosrđa, od 7. do 12. travnja, papa Franjo sazvao je preko Papinskoga vijeća za promociju nove evangelizacije misionare milosrđa iz cijeloga svijeta na njihov drugi susret u Rimu. Cilj ovoga susreta bila je duhovna formacija i obnova misionara milosrđa. Najprije je na Nedjelju milosrđa održano misno slavlje na Trgu sv. Petra na kojem su koncelebrirali misionari milosrđa. Zatim je u utorak 10. travnja Sveti Otac slavio misu u zajedništvu sa svim prisutnim misionarima milosrđa u bazilici sv.

Petra u Rimu. Na ovomu susretu s papom Franjom bili su i članovi provincije Bosne Srebrene fra Slavko Topić i fra Josip Ikić.

Papa Franjo u jubilejskoj Godini Milosrđa imenovao je misionare milosrđa i podijelio im ovlasti odrješivanja od grijeha koji su pridržani izravno Svetoj Stolici. Po isteku ovoga jubileja Sveti Otac produžio je službu ovih misionara dok ne bude određeno drugačije. Naime, po službi misionara milosrđa u svijesti i savjesti kršćanskih vjernika duže se zadržava i dublje urezuje Božje milosrđe. Također, sakrament svete ispovijedi na taj se način čini još privlačnijim i još plodonosnijim.

Vjeronaučna olimpijada 2018.

Ana Papić

Markovdan na Plehanu Fra Franjo D. Stjepanović

PLEHAN – Franjevački samostan i župa sv. Marka na Plehanu upriličili su uz proslavu patrona sv. Marka evanđelista prigodan kulturno-vjerski program.

Manifestacija Dani Plehana započeli su tako u nedjelju, 15. travnja, posjetom veće skupine vjernika iz župe sv. Ladislava u Punitovcima. Predvođeni župnikom vlč. Đuricom Pardonom, vjernici Punitovaca ovim su hodočašćem obilježili 250. obljetnicu doseljavanja Plehančana u ovo malo mjesto nedaleko od Osijeka. Nakon ove svečane mise organiziran je i ručak za župljane i prijatelje iz Punitovaca i Plehana.

U ponedjeljak, 23. travnja, na Plehanu je upriličen ručak u organizaciji Ivana Ravlića za članove Kluba Hrvata iz Bosne Katarina Kotromanić iz Slavonskoga Broda. Riječ je o događaju koji oslikava pripravu plehanskih Hrvata za svečanu proslavu patrona na Markovdan.

Patron franjevačkoga samostana i župe na Plehanu proslavljen je na blagdan svetoga Marka evanđelista 25. travnja. Misno slavlje u 11 sati i blagoslov polja toga je dana predvodio fra Franjo Dalibor Stjepanović, župni i samostanski vikar te voditelj terapijske zajednice Izvor koja je projekt HKO Kruh sv. Ante, u koncelebraciji s franjevcima ovoga kraja. Uvečer istoga dana, u 18 sati, upriličena je svečana Večernja molitva

u župnoj crkvi, a nazočila joj je velika skupina kandidata za svećenički red.

Bili su to đakoni brojnih (nad)biskupija Crkve u Hrvata te redovničkih zajednica iz naših krajeva koji su u petodnevnom studijskom putovanju posjetili crkvene i redovničke ustanove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Njih 34 tako je nakon Banje Luke, Mostara i Sarajeva posjetilo i samostan i župu sv. Marka na Plehanu.

Dana 26. travnja u dvorani muzejsko-galerijskoga prostora u izgradnji na Plehanu upriličeno je predstavljanje dviju knjiga. Prva je od njih djelo koautora mons. Franje Komarice i Winfrieda Gbureka Ljubav. Sila. Domišljatost. Skidanje maski, a druga zbornik radova u povodu 20 godina progona Hrvata Prešućivani zločin. O knjigama su govorili voditelj studija Europske akademije Banjolučke biskupije Frano Piplović i dopisnik radija Slobodna Europa iz Banje Luke Erduan Katana.

Središnje obilježavanje Markovdana na Plehanu bilo je predviđeno za subotu, 28. travnja, uz slavlje hodočasničke svete mise koju predvodi župni vikar iz Širokoga Brijega fra Augustin Čordaš.

LIVNO – Završno natjecanje Vjeronaučna olimpijada 2018. održano je 25. travnja 2018. u Livnu u Osnovnoj školi Fra Lovro Karaula. Geslo vjeronaučnoga natjecanja bilo je Kršćani na putu dijaloga. Uvjete za završno natjecanje ostvarilo je 16 osnovnih škola i dvije srednje. Nakon okupljanja u prostorijama škole učenici su u svečanoj povorci, zajedno sa svojim mentorima i livanjskim framašima koji su uvelike pridonijeli organizaciji, krenuli prema župnoj crkvi Svih svetih na euharistijsko slavlje koje je predslavio mons. Ratko Perić, biskup mostarsko–duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko–mrkanski. Nakon euharistijskoga slavlja, u školskoj

dvorani je održano i službeno svečano otvorenje na kojemu je uz brojne goste bio prisutan i ministar znanosti, prosvjete, kulture i sporta Hercegbosanske županije Petar Galić.

Natjecanje se sastojalo od tri dijela: tombola, pismeni test, usmeni dio ispita, a prema kriterijima i ocjeni Povjerenstva prvo mjesto na Vjeronaučnoj olimpijadi u kategoriji učenika osnovnih škola osvojila je Prva osnovna škola Bugojno, drugo mjesto pripalo je Osnovnoj školi fra Didaka Buntića iz Čitluka, dok je treće mjesto zauzela Osnovna škola Sovići, Grude. U kategoriji srednjih škola najbolji su bili učenici Katoličkoga školskog centra Don Bosco iz Žepča. Ovo je prvo održano državno vjeronaučno natjecanje u Bosni i Hercegovini. sv i b a n j 2018 .

31

Retrospektiva

Piše Marko Karamatić

NA VALOVIMA

PROSVJEDA Pojam tolerancija oblikovao se u vrijeme vjerskih ratova prije nekoliko stoljeća, a označava uvažavanje drukčijih shvaćanja i stavova, drukčijega načina života, osobito drukčijega svjetonazora jedne skupine u odnosu na drugu, ali i u odnosu na pojedinca. Sve protivno tome bila bi netolerancija.

S

vjedoci smo često organiziranih prosvjeda raznih skupina društva radi postizanja određenih ciljeva.

Uglavnom su motivirani egzistencijalnim, ali i svjetonazorskim izazovima.

Kao oblik javnoga izražavanja stavova, prosvjedi su zakonski ugrađeni u sustave demokratskih država i mogu se organizirati u punoj slobodi ukoliko nikoga ne ugrožavaju.

U nedemokratskim, autoritarnim ili totalitarnim sustavima, kakav je bio režim bivše države, prosvjede je mogla organizirati jedino vlast i to u vlastitom interesu, a svi drugi bi s takvim pokušajima bili proglašeni „neprijateljima naroda i države” i strogo sankcionirani.

Prosvjed je verbalni ili manifestativni izraz osporavanja određenih događaja, situacija ili konkretne društvene prakse. Manifestira se u različitim 32 svjetl ori jeci . ba

oblicima, počevši od individualnoga iskazivanja mišljenja do masovnih demonstracija. Akteri to čine s ciljem da svoje poglede i stavove učine vidljivima, zadobiju utjecaj na javno mnijenje i politiku ili pokušaju direktnom akcijom doći do ciljanih promjena. Prosvjedi dijelom mogu biti ograničeni zakonskim odredbama, gospodarskim okolnostima, društvenim ustrojstvom ili monopoliziranim sredstvima javnoga priopćavanja. Zbog toga mogu prerasti u otvoreni građanski neposluh, poprimiti suptilniji otpor ili utjecati na drugim područjima kao što je sfera kulture ili konačno protestni odlazak u emigraciju. Zbog različitosti mišljenja i oprečnoga gledanja na stvarnost prosvjedi se nadalje mogu pretvoriti u pobunu, ustanak, pa i prerasti u političku odnosno socijalnu revoluciju, što uključuje i nasilje.

Primjer nasilnoga prosvjeda, o kojem je bilo govora na ovim stranicama, jest onaj međunarodnih ljevičarskih antiglobalista, tzv. putujućih prosvjednika, u srpnju 2017. u Hamburgu koji se pretvorio u pravi teror: paljenje auta, razbijanje izloga, pljačkanje... Bilanca: 600 povrijeđenih policajaca, 20 milijuna eura štete!

Okrenemo li se neposredno našoj društvenoj stvarnosti, nije teško zapaziti da su prosvjedi u Bosni i Hercegovini prije svega socijalne prirode (nezaposlenost, socijalna nezaštićenost, bahatost politički privilegiranih, nezakonito bogaćenje, socijalna nepravda...).

Sudionici to čine na različite načine, nerijetko blokadom prometnica ili sl., i uglavnom su nenasilni. Ali ne uvijek, na primjer 2014. godine dogodili su se žestoki prosvjedi u BiH kao izraz socijalnoga bunta, koji su završili nasilnim akcijama sudionika. Najlošija je posljedica bila paljenje Arhiva BiH u Sarajevu.

U Hrvatskoj su prosvjedi učestaliji.

Uglavnom zbog niskih plaća, upropaštavanja gospodarskih tvrtki, ekološkoga zagađivanja, zapostavljanja branitelja, zbog korupcije u gospodarstvu, pravosuđu, politici i slično.

„Napredni” i „nazadni”

No daleko su više medijski eksponirani svjetonazorski prosvjedni istupi. U novije vrijeme u žiži javnosti bila je ratifikacija „Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji” (kolokvijalno Istanbulska konvencija). U nju je integrirana i „rodna ideologija” koja je izazvala val prosvjeda njezinih protivnika u Zagrebu i Splitu kao i žučne rasprave u javnosti. Protiv Konvencije se izjasnila i crkvena hijerarhija. No, ona je u Saboru ipak usvojena velikom većinom glasova zastupnika. To je inspiriralo čelnika SDP-a da izjavi: Neće nas nazadnjaci vraćati u srednji vijek!

Baš tako! Pomodna fraza, česta u propagandi bivšega režima. ‘Povratak’

Pogled u dušu

Piše prof. dr.

Snježana Šušnjara

VRŠNJAČKO

NASILJE Vršnjačko nasilje postaje stalna tema društvenih mreža i pisanih medija. Prisutno je i u školskim dvorištima, ali i izvan njih. Djeca i mladi udaraju, ogovaraju, manipuliraju, zlostavljaju, izbjegavaju svoje vršnjake ne misleći o posljedicama. Pri tom nije rijedak slučaj da sve snimaju mobitelom i onda to stavljaju na društvene mreže.

Š

to se više pojave na društvenim mrežama i u što goroj varijanti, izgleda, čini ih zvijezdama i jako popularnima. Biti zlostavljač, sam(a) ili u grupi izgleda da je postalo jako važno i da se nove (bez)vrijednosti unose u svakodnevicu novih naraštaja. Je li tomu krivac današnje društvo koje potiče konzumerizam i materijalizam ili su iskrivljene slike koje mladi ljudi dobivaju putem različitih medija razlog tomu?

Je li odgoj zakazao ili je dobio konkurenciju u vidu opasnih susretanja?

Autorice knjige Danski odgoj, Jessica J. Alexander (Amerikanka) i Iben D. Sandahl (Dankinja), uspoređuju danski i američki odgoj ukazujući na razlike u pristupu čovjeku u ove dvije zemlje. Za razliku od Danske koja 34 svjetl ori jeci . ba

je prošle godine proglašena zemljom najsretnijih ljudi, upravo zbog međusobnih druženja unutar obitelji i njegovanja zajedništva, one kazuju da se u Americi godinama smatralo da su ljudi u osnovi sebična i natjecateljski ovisna bića koja se ne libe biti agresivni jedni prema drugima. Industrijska revolucija, tržišna ekonomija, financijski i pravni sustavi kao da se temelje na ideji egoizma koja ljude udaljava jedne od drugih. „Evanđelje pohlepe” kako se naziva ponašanje i utjecaj Wallstreeta jedan je od pokazatelja otuđenosti ljudi i njihove samodostatnosti te odsutnosti empatije u međusobnim odnosima. U školama, u društvu, na radnom mjestu nameće se natjecateljski duh bez milosti. Šire se ideje da

jedino pobjednik zavrjeđuje živjeti, ali i on mora stalno biti na oprezu od njemu sličnih, kojima je cilj zauzeti njegovo mjesto. Teorija evolucije podržava ovakva čovjekova ponašanja tvrdeći da su i prirodni zakoni takvi. Čak i pojedini američki filozofi zagovaraju ovakva stajališta namećući pojedincu mišljenje da je dovoljan sam sebi i da su mu drugi samo smetnja. Ovakva stajališta, duboko ukorijenjena u američkom društvu, jasno se oslikavaju kroz ponašanje i načine komuniciranja pojedinaca jednih s drugima. Naravno da je ova pojava prisutna i u odgoju djece i majčinstvu i da ne može ostati bez posljedica.

Nove gladijatorske igre

Jedan od razloga pojave vršnjačkoga nasilja jest kopiranje onoga što djeca proživljavaju u obiteljima. Često se događa da djeca koju su roditelji zlostavljali prenose isti model ponašanja na druge oko sebe. Tako umjesto da se otvaraju drugima i u njima nađu prijatelje, počinju pokazivati simptome koji im nimalo ne prijaju, ali koji su nastali iz straha i samoobrane. Ona se žele prikazati u boljem svjetlu, ali ne žele priznati svoju ranjivost iz straha da ne budu odbačena.

Stoga primjenjuju drugu taktiku, posramljuju druge i dovode ih u ponižavajuće situacije kako bi se oni uzdignuli i pokazali se jačima, a zapravo samo prenose naučeno i ono na što su naviknuta u sredini u kojoj odrastaju.

Postalo je moderno najaviti sukob i fizički obračun, kao što su to nedavno uradile djevojke u Splitu te su njihovi vršnjaci i vršnjakinje došli i promatrali njihovu borbu u pol bijela dana. Djevojke su se krvnički udarale, a kasnije je slabija bila oborena na zemlju i bila iscipelarena od svoje vršnjakinje dok su ostali sve pomno snimali mobitelima i odmah slali na društvene mreže kao da je to nešto svakodnevno, nešto što vrijedi pogledati i u čemu se uživa.

Niti jedna prisutna osoba nije našla za

Kaos kao fraktal

Piše Viktorija Banić

BRAK KAO

UTVRDA Kata je rođena početkom dvadesetoga stoljeća. Tamnih očiju i još tamnije kose bila je ljepuškast curetak, ali i dosta svojeglava. Kasnije se pričalo da je bila zaljubljena u jednoga mladića, a samo je ona znala jesu li osjećaji bili i uzajamni.

U

to vrijeme djevojke su morale poslušati odluku muškarca u obitelji, oca ili brata. A Kata je, uz oca, imala i čak dvojicu braće koji su polagali pravo na odluku o njezinu životu.

Smatrali su da je Jakov za nju prava prilika. Imetak je zaradio radeći s braćom u Belgiji pa su svoju obitelj unaprijedili, gradili, otvarali i ulagali. A Jakov? Onako visok i plav, svijetlih očiju, potpuno suprotan njoj? Uvijek miran, ponosan, vrijedan od malih nogu? Obučen malo po stranjski... Oči su mu bježale Kati, a srce mu je tamo davno uteklo.

Kata je tiho negodovala i na kraju pristala, pokorila se braći. Htjeli su se i obiteljski povezati s Jakovom i njegovima. Kakav je to brak bio? Jakov je bio svjestan da je on taj koji više voli i to ga je ljutilo, pa je često bio nepotrebno strog prema Kati. Kad bi joj bilo previše, viknula bi na u međuvremenu rođenu 36 svjetl ori jeci . ba

djecu i uvijek s mrvicom rezerve ostajala pri svome. Kako su djeca odrastala i mladost prolazila, polako su jenjavale i ljubomora i ljutnja zbog nejednako uzvraćene ljubavi. Kata je postupno preuzimala vodstvo u njihovu odnosu, a Jakovu je ionako postalo svejedno. Zove li se to ravnoteža, pravda ili jednostavno životni smiraj, ne znam, ali pedeset+ zlatnih zajedničkih su proslavili. Na kraju su i otišli. Najprije ona, a onda i on, ostavljajući djecu, unuke i praunuke koji su izrasli iz braka ni boljega ni lošijega od većine. Jedna (polu)šaljiva izreka kaže da su brak i roditeljstvo poput velike srednjovjekovne utvrde – oni koji su unutra htjeli bi vani, a oni izvana bi htjeli unutra...

Nisu današnji brakovi sami po sebi ni bolji ni lošiji od Katinog. Danas je samo lakše otići. Više nitko ne trpi tuđe čarape na podu, praznu rolu toalet

papira, vječno kašnjenje i nezatvorenu tubu paste za zube. Ili prepričavanje uvijek istih anegdota. Nestrpljivi smo jedni s drugima. Možda je ta nestrpljivost pustila svoj korijen kada smo prihvatili opći stav da se pokvarene stvari ne popravljaju, a polomljene ne lijepe?

Postolari, krojači, urari, pa i električari zanimanja su koja se gase. Znate li da su nekada postojali i obrtnici koji su krpali najlon čarape? Ili remenari? Krpanje lonaca? Pranje perja? Popravljanje namještaja? Danas kupimo novi. Sve bez greške i dodatnoga truda, a ako nije takvo, nije ni vrijedno popravka. Na isti se način, izgleda, danas odnosimo i jedni prema drugima.

Postoji još jedna boljka današnjih brakova – zagubili smo putem i nekadašnjega muškarca i nekadašnju ženu!

Današnji muškarac nosi u kovčegu više odjeće od prosječne žene i panično se boji ćelavosti. Vježbanje mu je tek povod da sebe satima promatra u ogledalu, a što se mišića tiče, sve će ionako odraditi proteini. Pri tome uživa u povlasticama obiteljskoga doma i majčinoga tetošenja, gotovo pa zauvijek, a odobravanje traži u kvartovskom druženju s dečkima. Priče uvijek iste – o obezvrijeđenom sportu, prljavoj politici, predvidivom životu, vječnom nerazumijevanju ostatka svijeta za njihova mlaka nastojanja te o eventualnom odlasku iz zemlje.

Izgubili smo i nekadašnju ženu.

Ova današnja je čudno utegnuti lik napućenih usana, tamno iscrtanih obrva, identične „ispeglane” kose i gotovo uniformirane odjeće: žena je to koja se u markiranoj sportskoj opremi prigodno bavi sportom, dovoljno dugo tek za dobar selfie. Žena, uvijek odgođenoga majčinstva, s prvenstvenim zadatkom da se uda za nekoga tatinog sina koji životnu egzistenciju ima odavno riješenu. U tu svrhu neumorno objavljuje statuse po bespućima društvenih mreža, glumeći poželjnu sebe nekim isto tako nestvarnim ljudima koji zavidno

Širimo svjetlo.

FMC Svjetlo riječi Sarajevo i Župni ured svetog Ilije Novi Šeher vam predstavljaju novu knjigu

Od Ponijeva do Šehera

Povijest župe Svetog Ilije Proroka - Novi Šeher Sve što ste ikada željeli saznati o bogatoj povijesti novošeherske župne zajednice, od njezinih početaka, ali i života tijekom kasnijih godina, sadržano je upravo u ovoj spomen-knjizi.

Ona je mozaik koji pruža sliku o različitim općim i posebnim temama vezanim za naš zajednički zavičaj.

Svoj primjerak knjige poručite u župnom uredu Novi Šeher. Za više informacija nazovite 033 890 010

VIJESTI IZ SVIJETA Proslava srebrenog jubileja FIA/SR

NJEMAČKA – Na uskrsni ponedjeljak, 2. travnja, u bavarskom mjestu Palling u Njemačkoj, fra Mato Oršolić, franjevac Bosne Srebrene, proslavio je 25. obljetnicu svoga misništva. U prepunoj crkvi, u zajedništvu sa svojom subraćom svećenicima, fra Mato je predvodio

U katedrali nakon 500 godina Svjetlo riječi

ŠVEDSKA – Katolici će uskoro misu slaviti u srednjovjekovnoj katedrali u Lundu – prvi put od vremena reformacije. Naime, Luteranska Crkva u Švedskoj ponudila je katolicima svoju katedralu kao privremeno bogoštovno mjesto za vjernike katoličke župe sv. Tome, čija će crkva uskoro biti zatvorena zbog restauracijskih radova.

Luteranska katedrala tako će od 21. listopada ove godine biti privremeni dom za katolike Lunda, a predviđeno je da će radovi na crkvi trajati do proljeća 2019. Papa Franjo posjetio je ovaj grad u listopadu 2016. u povodu zajedničkoga obilježavanja 500. obljetnice reformacije, u kojoj su

Vratiti ugled i dostojanstvo muškarcima Svjetlo riječi

NJEMAČKA – Njemačka poduzetnica i plemkinja Gloria von Thurn und Taxis (58) založila se nedavno za ugled heteroseksualnih muškaraca. Tekst o njoj i njezinim stavovima osvanuo je nedavno u tjednicima Neue Bildpost i Katholische Sonntagszeitung (Katolički nedjeljnik) u nakladi Sankt Ulrich iz Augsburga. „Homoseksualci se u suvremenom društvu gotovo smatraju plemenitima. Oni su napredni i moderni. A na normalnoga muškarca gleda se s visoka kao da je on ostavština nekog davno minulog vremena”, izjavila je Princeza iz Regensburga. Na ovaj tekst ukratko se osvrnula i Katolička 38 svjetl ori jeci . ba

svečanu svetu misu. Zbog ratnih događanja, fra Mato nije uspio proslaviti svoju mladu misu, stoga je sada, kako je i sam kazao, radostan zbog proslave ovog jubileja. Na kraju svete mise čestitke su uputili predsjednici župnih vijeća, načelnik općine kao i definitor Bosne Srebrene fra Kristijan Montina, koji je prigodom slavlja istaknuo važne osobine i nadarenosti svoga subrata fra Mate. sudjelovali katolici i luterani. Nakon zajedničke molitve obećali su duhovno zbližavanje i praktičnu suradnju u njihovu zajedničkomu putu pomirenja. Otada su dvije crkvene zajednice održale nekoliko zajedničkih Večernjih molitava u crkvama ovoga grada. Kapelanica ove katedrale vlč. Lena Sjöstrand prenijela je kako je Papin posjet Lundu i obližnjemu Malmeu dirnuo mnoge ljude. Ona tvrdi kako je kroz zajednička slavlja ljudima moguće vidjeti kako Papin posjet nije bio samo izolirani događaj, nego zapravo put jačanja odnosa i veza između ovih dviju kršćanskih zajednica. Godine 2013. potpisan je zajednički dokument Od konflikta do zajedništva u kojemu je bilo govora o rezultatima dijaloga koji je počeo 50 godina ranije, na II. vatikanskom koncilu. novinska agencija iz Njemačke. „Zar se mi žene ne bismo ponovno trebale založiti za svoje muževe i stati pred njih?

Ne radi se o tomu da se treba oživjeti mačo-muškarce, nego muškarcu treba vratiti dostojanstvo koje on zaslužuje.

To ponajprije vrijedi za očeve. Ako uništimo lik oca, uskoro više neće biti klasične obitelji s ocem, majkom, djetetom. One koja odgovara kršćanskoj slici čovjeka”, zaključila je.

Premda je Gloria von Thurn und Taxis ranije u njemačkoj javnosti bila poznata po svojim istupima u medijima, od 1995. godine priznaje se katolkinjom. Danas je član pokreta za život Ja zum Leben i angažirana je u ostvarivanju projekata dobrotvornih društava. Član je konzervativne udruge Forum njemačkih katolika.

Lopov vratio ukradeni novac Svjetlo riječi

ITALIJA – U jednoj seoskoj crkvi kod mjesta Montoro Inferiore, oko 50 km istočno od Napulja, lopovi su iz crkvene kasice za dobrotvorne svrhe ukrali 3750 eura namijenjenih siromašnoj djeci u Brazilu, izvijestile su 9. travnja novine Il Giornale na svojoj internetskoj stranici. Međutim, nakon nekoliko dana, očigledno je lopove zapekla savjest i oni su vratili ukradeni novac. Dok je mjesni župnik bio u crkvi, netko mu je u auto ubacio kuvertu s točnim iznosom ukradenoga novca. Odlučeno je da će novac biti poslan franjevcima u brazilsku federalnu jedinicu Mato Grosso, jednu od najrjeđe naseljenih područja Brazila.

Mještanima sela nije jasno što je natjeralo lopove da novac vrate – grižnja savjesti ili rad policije. Naime, policijsku istragu zatražio je mjesni župnik.

Slično razbojništvo dogodilo se ranije u susjednoj seoskoj zajednici Figlioli.

Izvedba mjuzikla On uskrsnu SR/Fra Šito Ćorić

ŠVICARSKA – Dana 22. travnja u Hrvatskoj katoličkoj misiji Luzern koju vodi fra Branko Radoš gostovala je dramska skupina Hrvatsko kazalište u Švicarskoj. Ova skupina amaterskih glumaca već duže vrijeme djeluje u Hrvatskoj katoličkoj misiji Solothurnu u kojoj djeluje fra Šimun Šito Ćorić. Ove je godine skupina glumaca i glazbenika pripremila mjuzikl On uskrsnu, autora fra Šite Ćorića. U izvedbi je sudjelovalo više od 80 ljudi. Osim izvedbe mjuzikla On uskrsnu, nazočni vjernici mogli

Neobično velik milodar za katedralu Svjetlo riječi

NJEMAČKA – Danas se u vijestima redovito može čuti kako se dogodila krađa u crkvi. No, ovaj put iz Hildesheima dolaze dobre vijesti. Reagirao je i pomoćni biskup.

Kustos katedrale Blažene Djevice Marije u Hildesheimu pronašao je nedavno ukupno 10 000 eura u kasici dobrovoljnih priloga. Nepoznat darovatelj ovaj je iznos crkvi ostavio tijekom velikog tjedna, i to u dvije kuverte s iznosom od po 5000 eura. Vijest o tomu objavljena je na službenoj mrežnoj stranici katoličke biskupije

su čuti glasove 20-ak mladih pjevača iz HKM Luzern. Svojevrsni uskrsni koncert pratilo je više od 800 posjetitelja crkve svetoga Karla u Luzernu.

Mjuzikl On uskrsnu amaterske skupine Hrvatsko kazalište u Švicarskoj premijerno je izveden u uskrsnoj noći u ponoć u crkvi svete Marije u kojoj se okuplja HKM Solothurn. Druga je izvedba upriličena na Uskrs u podne u crvki sv. Vendelina u Dullikenu. Hrvatsko kazalište u Švicarskoj nastoji svake godine, obično u korizmeno-uskrsnom i u božićnom vremenu, pripremiti predstavu za vjernike hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj i Njemačkoj.

Radujte se i kličite RV/SR

VATIKAN – Dana 9. travnja u Vatikanu je predstavljena apostolska pobudnica Gaudete et exsultate – Radujte se i kličite. Podijeljena je u pet poglavlja u kojima Sveti Otac promišlja o pozivu na svetost i kako odgovoriti na njega u suvremenom svijetu. Papa Franjo tako objašnjava da se svecem postaje živeći u skladu s blaženstvima, idući protiv struje svijeta. Svi su pozvani na svetost jer je Crkva oduvijek podučavala da je riječ o općem pozivu koji može ostvariti svatko, kao što svjedoče brojni sveci. Život je pak svetosti, naznačio je Papa, usko povezan sa životom milosrđa, ključem neba. Prema tome, svetac je onaj koji zna biti dirnut i pokrenuti se kako bi pomagao nevoljnima i zaliječio jade.

Svetac je onaj koji je, između ostaloga, u ubrzanom i agresivnom svijetu sposoban živjeti radosno i sa smislom za humor.

Hildesheim. „Sasvim je neobično da se netko odluči na ovakav način davanja milodara”, izjavio je pomoćni biskup mons. Heinz-Günter Bongartz, dekan katedrale. Biskup Bongartz izrazio je zahvalu za, kako kaže, izvanrednu potporu, a naknadno će biti odlučeno u što će utrošiti darovani novac.

Svim posjetiteljima omogućeno je da svoj dobrovoljni prilog ostave u prozirnu kutiju za priloge katedrali u Hildesheimu. Gotovo pet godina trajala je restauracija ove srednjovjekovne katedrale koja se od 1985. godine nalazi na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine. Od kolovoza 2014. crkva je ponovno u funkciji i otvorena za posjetitelje. sv i b a n j 2018 .

39

Politički (ne)korektno

Piše fra Pavo Filipović

PROKLETSTVO

S KVIRINALA Najviši od sedam brežuljaka na kojima je sagrađen antički Rim zove se Kvirinal. Zajedno s Palatinom čini jezgru staroga Rima. Ondje su pape sagradili u XVI. stoljeću Kvirinalsku palaču kao papinsku ljetnu rezidenciju.

K

virinalska je palača međutim, služila i kao mjesto održavanja papinskih konklava, kao papinska rezidencija i sjedište središnjih ureda civilne vlasti u Papinskoj Državi do 1870./71. godine, kada je nasilno oduzeta i pretvorena u kraljevsku, a kasnije u predsjedničku rezidenciju. Još prije je papa Pio IX. napustio Kvirinalsku palaču, 1848. godine, nakon ubojstva ministra predsjednika Papinske Države Pelegrina Rossija, kojega je radikalno-demokratski revolucionar Giuseppe Mazzini dao ubiti u toj kobnoj godini velikih europskih revolucija.

Mazzinijeva revolucionarna tvorevina Rimske Republike bila je kratkoga vijeka. Propala je već 1849. godine. Papa Pio IX. se 1850. godine s kardinalima vratio iz progonstva u Rim i premjestio papinsku rezidenciju s Kvirinala u Vatikan, koji je od tada sjedište papa. Ne znaju to mnogi, ali odnos talijanskih kraljeva i predsjednika s Kvirinalom 40 svjetl ori jeci . ba

ostao je od 1870./71. uvijek neprirodan i opterećen, smatra novinar Giacomo Galeazzi. Viktor Emanuel II., prvi kralj Italije, koji je i ukinuo Papinsku Državu i oteo Kvirinalsku palaču, uvijek je pokazivao određenu nelagodu kada bi se trebao uspeti u „la Ca‘ preive” („kuću svećenika”) kako je on nazivao palaču.

Osobito ga je ta nelagoda hvatala nakon što mu je jedna rimska Ciganka pri ulasku u Rim „prorekla” kako će na Kvirinalu umrijeti, što se doista i dogodilo.

Kardinal Giacomo Antonelli izdao je 1870. godine okružno pismo u kojemu tvrdi kako je Viktor Emanuel II. počinio razbojništvo koje se ni revolucionarni Mazzini nije drznuo počiniti. Enrico de Nicola, prvi predsjednik Republike Italije, uvijek je kategorički odbijao uzlaziti na Kvirinal i radije je boravio u dvorcu Giustiniani, koji je već u njegovo vrijeme bio sjedište Velike lože Grande Oriente d‘Italia. Slično je bilo i s drugim predsjednicima: Luigijem Einaudijem,

Antoniom Segnijem, Giovannijem Leoneom... Prema najpraznovjernijima Talijanima, samo se popeti na Kvirinal već znači sedam godina nesreće.

No, kako je došlo do toga da Kvirinal od ukidanja Papinske Države i nasilnoga oduzimanja Kvirinalske papinske palače ima tako loš omen? Prema jednoj staroj rimskoj gradskoj legendi kaže se kako je papa Pio IX. izrekao anatemu protiv svih „provalnika” (misli se na talijanske kraljeve i predsjednike) Kvirinala. To „prokletstvo s Kvirinala”, kako Talijani nazivaju papinsku anatemu, postalo je sinonimom borbe pape Pija IX. protiv liberalizma. Zar je papa Pio IX. bio antiliberalan?

Liberalizam je grijeh!?

Kada je 1846. godine za papu izabran pedeset četverogodišnji kardinal Giovanni Maria Mastai-Ferretti, prolomio se cijelim liberalnim svijetom usklik oduševljenja. Engleske novine su pisale o njemu kao o najprosvjećenijemu vladaru stoljeća. Iz New Yorka je Papi stigla čestitka od iz Europe protjeranih političkih disidenata lijevo-liberalne i demokratske orijentacije: Upućujemo Vašoj Svetosti svjedočanstvo naše bezgranične simpatije; simpatije koju Vam ne iskazujemo kao katolici, već kao sinovi Republike i prijatelji slobode. Oduševljenje i očekivanja liberalnoga svijeta nisu bila bez uporišta. Novi Papa potječe iz plemićke obitelji Mastai-Ferretti koja je slovila kao prosvjetiteljski raspoložena. Kao biskup Imole, Giovanni Maria se otvoreno družio s liberalnim političarima i intelektualcima. Bez ikakvih primisli čitao je Lamennaisa, Montalaberta, Lacordairea i druge francuske teologe koji su staru katoličku vjeru htjeli pomiriti s novim idealima prosvjetiteljstva i Francuske revolucije. Došavši na Petrovu stolicu, Pio IX. je nastavio isti kurs. Slovio je za čovjeka napretka, slobode i otvorenosti promjenama u društvu i u Crkvi. Isposlovao je puštanje na slobodu preko tisuću liberalnih

◆ KNJIGE ◆ DEVOCIONALIJE ◆ SUVENIRI

◆ ŠKOLSKI PRIBOR ◆ UREDSKI MATERIJAL ◆ ČESTITKE

KNJIŽARE

◆ Trg Branitelja bb, LIVNO ◆ Kralja Petra Krešimira IV. bb, VITEZ

Zdravstveno-turistički centar „Banja Vrućica”, Teslić Kardial**** — Posavina** — Srbija — Hercegovina

Usluge ZTC „Banja Vrućica": zdravstveni i wellness centar, kongresni i sportsko-rekreativni program, otvoreni i zatvoreni bazen, kuglana i restoran, 7 km uređenih staza za šetnju i biciklizam • Termomineralna voda pogoduje u liječenju: kardiovaskularnih, neuroloških i fizijatrijsko-reumatoloških oboljenja • Dijagnostički centar nudi: ultrazvuk srca, ergometrijska testiranja, ultrazvuk abdomena, osteodezintometriju, neurološke i ortopedske preglede, kompletnu radiološku dijagnostiku, mamograf • Stomatološka ordinacija nudi: endodonciju, ortodonciju, protetiku

Zdravstveni program BEO dan: od 54 KM pa do 110 KM po osobi.

Više informacija na kontakt telefon: +387 53 410 030 ili na e-mail: marketing@banja-vrucica.com

ŽIVOTNO ISKUSTVO BRAKA Piše Danijel Stanić

Nemoj lagat’, kaži istinu...

Nema većega dara od života. To zna svatko, a ponajbolje majke kojima je Bog darovao više djece. Takva jedna majka je i dugogodišnja čitateljica Svjetla riječi Anđa Kapetanović iz Lepenice koja je u braku s mužem Mirkom rodila i odgojila desetero djece.

Krajem ožujka Anđa je navršila 80 godina života. Taj bi dan prošao kao i svaki drugi da je nisu sva djeca iznenadila došavši joj na kućni prag, radosno i s pjesmom. Kako ih polovica s obiteljima živi u Lepenici, a pola u Zagrebu, nije im se svima nadala. Jer kako kažu, prošlo je već 40 godina od posljednjega takvog zajedničkog susreta.

Na proslavu Anđina 80. rođendana bili su pozvani i članovi redakcije Svjetla riječi. Dugogodišnja čitateljica nije znala ni za nas, pa je iznenađenje bilo još i veće. Od najstarijega do najmlađeg djeteta – svi su bili radosni zbog susreta i odmah počinje predstavljanje djece, koja pozivaju svoju mamu da otprve svima nabroji imena. Tako Anđa počinje: „Božana, Dragan, Marija, Zoran, Tihomir, Krešo, Mario, Katarina, Mirjana i Anto.” Mogla bi ona prepričati životne putove sve svoje djece, ali ipak posebno ističe samo dvoje najmlađih, jer je, osim toga što je nosila blizance, za njihovo rođenje veže upečatljivo sjećanje. „Svima je u rodilištu tada bilo čudno što sam kod kuće već imala osmero žive i zdrave djece. Pohvalio me doktor kako sam hrabra bila i nisam se bojala”, ističe iskusna mama i dodaje: „Anto mi je tada jedva preživio, zamalo da se ugušio.

Sad mi je jedino on ostao, svi su se drugi razišli.”

42 svjetl ori jeci . ba

Anđi je danas ponajteže prihvatiti što joj blizu živi tek polovica djece: „Imam ja dva brata u Americi, znam kako je kad su daleko. Ali meni je i Zagreb daleko – kamo sreće da su mi bliže. Ne volim što su tamo daleko. Naša je Bosna lijepa.” Danas u obiteljskoj kući osim Anđe žive dvojica njezinih sinova, Zoran i Anto. Dvoje ih još živi u Lepenici, dok je sin Mario sa suprugom Dijanom u sarajevskomu Otesu. Ostali su nastanjeni u Zagrebu, dvije kćeri i tri sina.

Samo jedan član Anđine uže obitelji danas nije s njom. Mirko, Anđin pokojni muž, prva i jedina njezina ljubav, počiva u miru u obližnjemu groblju. On je umro 1993., za posjeta djeci u Zagrebu. Zbog ratnoga vihora tada je najprije i ukopan u Zagrebu, a tek je nakon rata njegovo tijelo prevezeno u Bosnu.

Na neki su način Anđa i Mirko i danas povezani. „Bila je to prava ljubav. Nismo se dugo zabavljali, udala sam se s 22 godine života. Na vrijeme! Ostavila sam roditelje u Lepenici i pošla s Mirkom u Ljetovik, pod Čubren. Kako to ne bi bila ljubav, kad sam odlučila živjeti s njim na brdu?! Nismo imali ni vode ni struje. A opet smo ondje proveli prve tri godine braka, dok nismo zaradili novca, kupili imanje i izgradili kuću. Bilo je to teško vrijeme”, prisjeća se Anđa, „Mirko je radio, ja sam sijala povrće, a svekrva je čuvala djecu. Pa kad bi koje ogladnjelo, dozvala bi me da ih nahranim, a onda opet pođem na njivu.”

Kako sama kaže, imanje nisu naslijedili, nego su ga stekli.

Ali je Anđa ipak najviše ponosna na svoju djecu. Njima je prenijela sve čemu ju je njezina pokojna mati Kata poučila. „Nije da ih hvalim ja – zna ih cijela Lepenica. A ja za njih Boga molim svaki dan.” Njezin muž Mirko bio je građevinski radnik, pa bi po cijeli dan bio na terenu. „Mama je uvijek mislila na to da nitko od nas ne bude gladan, žedan, gol ili bos, jesmo li napisali zadaću, tko mora čuvati kravu, tko mlađega brata, tko babi treba odnijeti vodu”, naglašava Marija, koju od milja zovu Maja.

Jedno je vrijeme Anđin muž Mirko radio u Njemačkoj, ali nije dugo mogao bez svoje supruge. Kako žene prožive trenutke dok su same s djecom, a muževi u inozemstvu, mogu znati samo takve žene. „Nemoj lagat’, kaži istinu...”, uporno će Maja, potičući svoju majku da se prisjeti i toga vremena.

Anđa nastavlja: „Uvijek je bio ljubomoran. Jednom me čak iznenadio kad je iz Njemačke došao da vidi kako sam. Čuvao

me i pazio. A ja sam morala voditi i kuću i djecu kad muža ne bi bilo. Ali samo je tri godine bio vani, pa nam se vratio u Lepenicu.”

U zadnje vrijeme Anđa više ne može poći do župne crkve na misu. Kaže da je bole noge, a ni srce joj nije u najboljem stanju. „Moj župnik fra Stipan stalno me pita gdje sam, što ne dođem na misu. Rado pjevam pod misom, znam sve pjesme napamet. A jednom me jedna žena pitala: gdje si, ne čuje se tvoj glas! Jedva čekam da malo prizdravim, da opet mogu poći u crkvu”, govori Anđa i prisjeća se svojih hodočašća – u Deževice i druga svetišta poput Olova i Podmilačja. A uz veliki jubilej 2000. godine posjetila je i Rim.

Djeca su blagoslov

Danas Anđa ima i 14 unučadi i dvoje praunučadi. Ponosna je, iako bi voljela da u obitelji bude još djece: „Ja sam 10 rodila, a voljela bih da svatko tako. Svima poručujem – rađajte, djeca su blagoslov. Ne treba se bojati budućnosti. Nije lako, to je jasno, ali pogledajte kakvu sam ja sreću doživjela. Svi me paze, ne mogu da ne budem sretna!” Neki od unuka javili su se slikom putem interneta iz Zagreba. U zadnje vrijeme među Anđinim unucima gotovo nitko nije odselio iz svoga kraja, unatoč trendu odlaska na Zapad: „Samo je jedna unuka iz Zagreba odselila u Austriju na studij i ondje ostala.”

Anđa je donedavno bila aktivna i u folklornom društvu u Lepenici. Pokazuje fotografiju s nastupa na kojoj u tradicijskoj nošnji lepeničkoga kraja stoji sa svojim prijateljicama. Kako ne pokazuju sve unuke naročito zanimanje za tradicijske nošnje, već je odlučila kojoj će od njih u naslijeđe ostaviti svoju nošnju. „Jednom me Mariova Ani pitala da joj dam svoju nošnju, a još nije znala ni dimije svezati! Ali već ih je do danas nosila, igrala je u njima, član je folklorne skupine u Sarajevu”,

ponosno će Anđa. Unuci je često posjećuju, naročito oni iz Zagreba.

Najstarija kći Božana prva se udala, potom se oženio Dragan, treća je Maja pokušala živjeti redovničkim životom, ali se uskoro predomislila i udala. Činilo se da će tako Anđa svoju djecu po redu ispratiti iz kuće. No dvojica su sinova do danas neoženjeni. Ipak, sretna je što su joj djeca osnovala vlastite obitelji. Kad netko spomene moderne brakove, Anđa se prisjeti svoga suživota s pokojnim Mirkom: „Danas gotovo da i nema više braka iz ljubavi. Kod mene i Mirka bilo je lijepih i ružnih dana. Ali bilo je više lijepih – one sam teške već izdržala. Nikad nisam bila usamljena pored toliko svoje djece. Čak i kasnije, kad su se već razišli, nisam bila usamljena. Često su me znali posjećivati.” Među onima koji su ostali u Lepenici, braća i sestre priznaju kako je najstarija Božana ipak od najveće pomoći: „Čim dođe, odmah se laća posla. Ona joj je kao desna ruka.”

I kako to biva kad se slavi rođendan, redom su se Kapetanovići počeli prisjećati svoga djetinjstva. Tko je od njih najbolje slušao roditelje, tko je morao čuvati mlađu braću i sestre, kako su kao mali spavali kao sardine dijeleći krevet, tko je kroz prozor bježao u selo, a tko zbog nestašluka klečati na kukuruzima. I kakva god sudbina zadesila ovu složnu obitelj, svi se slažu kako su zahvalni Bogu za svoje roditelje. A za kraj Krešo šaljivo dobacuje: „Neka je Gospodin poživi i u zdravlju održi barem još 10 godina, za svako dijete po jednu godinu!”

Iz razgovora s Anđom i njezinom djecom, iz njihovih životnih priča, iz sjećanja na mlađe dane, može se izvući pouka za svakoga. Mladima – neka svoju srodnu dušu ne čekaju predugo, očekujući savršenstvo. Jer ljubav tek u braku doseže svoju puninu.

Onima koji su svoju ljubav već pronašli – neka strpljivo podnose poteškoće. Jer tko savršeno ljubi, savršeno i prašta. A onima koji se plaše brojnoga potomstva – neka vide kako su u životu blagoslovljeni roditelji kojima je Bog darovao život u izobilju.

sv i b a n j 2018 .

43

S našima u svijetu

HKM KUFSTEIN

Piše fra Kristijan Montina

HRVATI KATOLICI

U TIROLU

Na zapadu Austrije, u brdovitoj pokrajini Tirol, na obalama rijeke Inn, nalazi se grad Kufstein. Danas približno broji 20 000 stanovnika, među kojima je i mnoštvo Hrvata podrijetlom iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

K

ufstein, biser Tirola, postao je tijekom prošloga stoljeća dom brojnim Hrvatima, te se u vremenu nakon Drugoga svjetskog rata pokazala potreba za osnivanjem vjerničke zajednice. Župa sv. Josipa Kufstein-Sparchen, u sastavu nadbiskupije Salzburg, predana je najprije na upravljanje franjevcima Provincije sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu, a župnu crkvu je dao podići vukovarski franjevac fra Josip Sabin Stefan prema projektu austrijskoga arhitekta Otta Prossingera, rođenoga u Bihaću. Nakon nekoga vremena župu preuzimaju franjevci tadašnje Tirolske provincije, a potom i franjevci Bosne Srebrene. Onamo je 2000. godine kao župnik došao fra Antun Perković, a župni vikar bio je fra Marijan Živković.

Nekoliko godina po dolasku, bosanskim franjevcima povjerena je još i Župa sv. Martina Kufstein-Zell. Istovremeno se u ovim crkvama osim na njemačkom jeziku počinju slaviti mise i na hrvatskomu. U rastućoj zajednici Hrvata i župama u Kufsteinu do 2011. godine djelovali su fra Vislav Krijan, fra Ivo Kramar i vlč. Goran Dabić. Te je godine župnikom imenovan fra Kristijan Montina, a dogodine župnim vikarom postaje fra Mirko Bobaš.

44 svjetl ori jeci . ba

Uz svetkovinu Duhova 2012. godine u nadbiskupiji Salzburg došlo je do promjene u strukturama župa pa je tako i u Kufsteinu osnovan savez župa, među kojima su se našle i dvije pod upravom bosanskih fratara. Novoosnovani savez župa broji približno 17 000 vjernika. S druge pak strane, rastuća zajednica Hrvata katolika u Kufsteinu zapravo pripada Hrvatskoj katoličkoj župi sv. Alojzija Stepinca sa sjedištem u Salzburgu. U ovoj župi je od 2008. godine župnik fra Zlatko Spehar, a župni vikar fra Ivan Cvetković, obojica franjevci Provincije sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu.

Kao kod kuće

Kako je Kufstein smješten u brdovitom kraju, oko ovoga mjesta postoji i mnoštvo naselja u okolnim tirolskim selima.

Svake se godine u božićnom vremenu organizira blagoslov za hrvatske katoličke obitelji, kojih je oko 200. Većina ih je iz Rame, Kraljeve Sutjeske i Posavine. U Kufsteinu i filijalama župe u protekloj je kalendarskoj godini upriličeno ukupno 111 ukopa, 29 vjenčanja i 79 krštenja.

Od toga je broja 12 hrvatskih novokrštenika, dvoje pokojnih i jedno vjenčanje.

Svete mise slave se na hrvatskom jeziku svake nedjelje i svetkovinama u crkvi

Proslava 10 godina misništva

Samo u Svjetlu riječi...

Karl-Josef Kuschel Ove su knjige izazov za svakog vjernika triju svjetskih religija koje se stoljećima susreću, spore, nadmeću... Koje mjesto ima drugi za mene?

Koji prostor pored mene ima drugo svjedočanstvo vjere? − temeljna su pitanja koja pisac postavlja svakome od nas.

Piše Miljenka Koštro

Čobanice

Bilo je to vaktile u jednom selu u Ercegovini. Baba Anica je živila sama u kamenoj kući. Uvatila je zgodu da nasamo besidi s unukom Ružom koja je maločas stigla iz grada. Bijo je vrijo litnji dan.

– Ajder cvitiću moj da ti baba ništo pripovidi. Sile su na drvenu sećiju isprid babine kuće. Orašak je razgrnijo grane da jin učini debelu ladovinu.

– Šta je baba tako prišno?

– Sidi i poslušaj svoju babu. Vrlo je itno. Slušaj! I ja san bila curetak ko i ti.

Rano moja ljuta kad je to bilo, iiii. Moran ti ništo pripovidit. Vaka stara mogu otić na oni svit, a ne posvitova te.

Baba Anica je najprija pripovidila Ruži kako je kad je bila dite, svojoj babi Ani, po kojoj je i ime dobila, krala kocke šećera.

– Došla ti babina rodica iz grada i donila mojoj babi Ani kilo kocke šećera. Veliko je to unda bilo. A neimašćina, štaš besidit, bila oskudica svega i svačega. Iiii, da mi se bilo nakusat do mile volje. Baba je šećer odnila u svoju drvenu škrinju koju bi zakrakunala jer je u njoj čuvala vridne stvari. U škrinji joj stala misna odića, košuljak od svile, koja sveta slika, mrđalice i tako. Upratila ja di baba ostavlja ključ. Kad ona ode na obor, u pojatu ili u tor di su bile ovce, ja vrcon podignen strožak od slame na njezinoj postelji, jamin ključ i bržebolje otvorin škrinju i drpin dvi kocke šećera.

Tako svaki dan dok je teklo. Nisan smila više o dvi da me ne uvati. Digot bi mi ona dala koju kocku, ali mi to bilo malo.

Eto, vidiš ti Ruže, dica su uvik bila dica,

46 svjetl ori jeci . ba

vursetna i neuvrnuta.

– Je li te ikad uvatila? Unuka Ruža radoznalo gleda u babu Anicu.

– Ršum ga odnijo, nije. Zabaci baba meculet (šudar) na glavi i nastavi pripovidat.

– Kad san bila nako curetak i poslen, bila san čobanica. Ćaća nije ima vele zemlje, pa bi ja čuvala ovce kad je bijo red kume Cvite i nas. Unda bi mi kuma Cvita štogot dala, komadić odiće ili mojoj materi varićak žita. Iz susidnog zaselka ovce bi čuvala Luca Perkina. I ona nako curetak ko i ja. Pa bi mi sastavile krda i polako za njiman. Znale smo svaki bus i kamenicu u brdu. Ponesi u zovnici kruva i vode za užinu.

– Tako bi ja i Luca po cili dan za ovcan. Igle u ruke i pleti vunene čorape i terluke za udaju. Mrvu se zacurile, pa nan momci na dernecin počeli namigivat, a nama se zacrljeni obrazi. Aaaa jesmo i pivale, odma na šćesrce, ko prave jaranice. Sićan se one; Sinoć mi se ojanjila Bika, niti ljubi niti ima mlika, pa unda; Svekrvice sime od ljubice, ženi sina evo nevistice, unda; Oj dragane gorijo ko drača, tvoja ljubav dotra me do plača... Oko Božića bi pivale; Iđe Božić, iđu Božji sveci, moj dragane, istinu mi reci. Luca je volila onu; Milo ti me, majko, lola zove, ustala bi da bolujen bole.

U ćindiju se vrni kući s ovcan i unda još na leđin donesi burilo vode s bunara.

– Jedan dan razvezale ti mi besidit o momcin. Pita mene Luca bi li volila da ti sad naliđe momak ili vuk? Momak bi drpijo tebe, a vuk ovcu. A ja njoj velin da neće nalić ni jedan ni drugi. I tako, besida po besida, i kroz beside saznan ja da isti momak namiguje i meni i njoj.

Na kratko pristanen puvat. Duman ja u sebi. Zamal se ne uduši od nevirice, šta to ču. Dobro znan Lucu, ne laže. Kažen ja njoj da joj moran itno ništo pripovidit.

I velin ti ja njoj da isti momak namiguje i meni i da mi je triput doša na silo. Unda ona, brte, poblidila ko krpa. Momak je bijo iz jednog zaselka u našoj župi. Ime mu bilo Mijovil. Nako kršna barabusina.

Plemkast. Ćaća mu bijo imućniji čovik.

Ima je konja, dva vola i druge živine.

U brdu i u polju ima je dosta zemlje i šume.

– Šta ćemo sad, pita me Luca?

– Dat ga belaju, crka dabogda, balek jedan, velin joj ja. Zduisale se mi kako ćemo. Kazaćemo mu obe da imamo ozbiljna momka i da ćemo se udavat. Svašta smo mu sapsovale, brezobrazniku.

Zaželile smo da svrata.

– Jednu večer banijo mi Mijovil na silo i ja mu velin da iman drugog momka, a on brte, pozelenijo od bisa. Srića da me nije za vrat jamijo. Isto tako ko ja učini i Luca. Eto ti sad. I je se vučina mislijo prodat za janje. Poslen, i mene i Lucu zamirili ozbiljni momci i obe se udale. Ja rodila ćer, Luca njoj bila krsna kuma. Luca rodila ćer, ja njinoj ćeri bila krsna kuma. Volile smo udat se za siromašna, a da nan je viran, nego za imućna koji će nas varat. Kad san rodila sina Matu, Mijovil mi se ponudijo za kuma.

Majke ti mile šta ću? Kažu, nivalja odbit kumstvo. Ja sve pripovidin svom Vrani.

On kaže: Neka bude. I ja virujen u Boga pa san mu oprostila, a i on se prid menon poslen pokaja zarad svog vladanja.

Ta nisan ništa ni imala šnjin kad mi je dolazijo na silo.

– Niste se, ... ni poljubili? Oprezno, odli protunjka Ruža.

– Ajde umukni, balek te bilo. Baba Anica osorno pogleda unuku Ružu, te nastavi pripovidat.

– Kaže mi kuma Luca: Biće ti dite vragolasto ko ta pogrda Mijovil, ako ga bude drža na krštenju. Vala Bogu, moj Mate je izresta u čestita isana, a i kum mu je poslen bijo asuli. Mijovil se nikad nije ni oženijo. Kazivali su kako je jednon kad se napijo pripovida da je bijo zamirijo dvi kršne i čestite cure, a da nije zna koja je urednija pa je namigiva i iša na silo obama, unda se opeka.

– Ja i Luca, čobanice, vala i jesmo bile kršne cure. Kad mi je kuma Cvita dala svoju svilenu bljuzu za Gospojinu, a mater mi, naruke ušila kotulu, nije taka

Franjevci među svojim pukom

Piše fra Anđelko Barun

SREDNJOVJEKOVNA

VIKARIJA

U 14. st. i u prvoj polovini 15. st. Bosanska vikarija doživjela je veliki uspon. Granice svoga djelovanja proširila je od Apulije do Crnoga mora i od Jadrana do Karpata.

I gradnja katoličkih crkava u Bosni vezana je uz dolazak franjevaca i razvoj gradova.

D

ok su krstjani Crkve bosanske živjeli po selima i manjim naseljima, franjevci su boravili u trgovačkim, gradskim i prigradskim naseljima i tu gradili crkve i samostane.

Kako je bujan život Bosanske vikarije bio već u 14. st. svjedoči nam prvi sačuvani popis svih franjevačkih provincija, vikarija, kustodija i samostana Bartolomeja Pizanskoga, pisan od 1385. do 1390. godine. Podatke za Bosansku vikariju preuzeo je iz izvještaja bosanskoga vikara Bartola Alvernskoga za generalni kapitul 1375. godine. Prema tom popisu Bosanska vikarija obuhvaća sve zemlje od Crnoga mora do Istre, s dijelovima Ugarske i Vlaške, sa sedam kustodija i 36 samostana. Vikarija se dijeli na manje teritorijalne jedinice koje se zovu kustodije.

U većim mjestima osim samostanske crkve postojala je i gradska crkva.

48 svjetl ori jeci . ba

U gradnji crkava i samostana sudjelovali su primorski majstori, osobito iz Dubrovnika. Građene su od kamena u vapnenoj žbuci u gotičkom stilu s relativno širokom i dugom lađom. Imale su oblik propovjedničkih crkava karakterističnih za franjevačko graditeljstvo u Europi onoga vremena. Interijer je bio ukrašavan freskama i raznim umjetničkim predmetima. Većina crkava posvećena je Blaženoj Djevici Mariji koja se posebno štuje u Franjevačkom redu.

Franjevci su, dakle, u Bosni i u ono vrijeme pratili suvremena zbivanja u Crkvi i Redu. Pojedine su crkve bile opremljene srebrnim i zlatnim posuđem te bogatom odjećom. Svjedoči nam to i papa Pavao II. koji je 1469. naredio crkvama i samostanima u kršćanskim zemljama da vrate bosanskim franjevcima sve knjige, kaleže, crkvenu odjeću, crkveni pribor i arhivu, koje su franjevci za

vrijeme provale Osmanlija, a osobito prilikom osvajanja Bosne, prenijeli u samostane okolnih kršćanskih zemalja ili su ih trgovci za male novce kupili.

Osma kustodija Bosanske vikarije osnovana je 1393. u Apuliji s četiri samostana koji su služili za liječenje bolesne braće i za odmor umornih misionara. S vremenom su neke kustodije nestajale, a druge diobom ili uspostavom novih nastajale. Prije pada pod Osmanlije u sjevernoj Bosni podignuto je 11, u srednjoj 10, u zapadnoj 14 i u Hercegovini četiri franjevačka samostana.

Franjevci dušobrižnici

Bosanska vikarija doživjela je procvat za pape Eugena IV. (1431. – 1447.), njegova delegata u Bosni hvarskoga biskupa Tome Tomašića i kralja Tomaša. Djelovanjem papinoga delegata i franjevaca, kralj Stjepan Tomaš prihvaća jedinstvo s Katoličkom Crkvom, postaje gorljivi pobornik i promicatelj katoličke vjere u Bosni. Kralj je sklopio crkveni brak s Katarinom, kćerkom Stjepana Vukčića Kosače, iz jedne od najuglednijih porodica u Bosanskom kraljevstvu. Katarina je postala revnom katolkinjom i franjevačkom trećoredicom. Kralj i kraljica podigli su nekoliko crkava po raznim mjestima Bosne. Podupirani od kralja i kraljice, franjevci su mogli razviti svoju djelatnost po cijelom Kraljevstvu.

Bosanska vlastela i knezovi, po primjeru svoga kralja i kraljice, prelazili su na katoličku vjeru.

Eugen IV. imenovao je bosanskoga vikara i njegove nasljednike inkvizitorima u svim krajevima gdje se protezala Bosanska vikarija: u Bosni, Ugarskoj, Moldaviji, Vlaškoj, Bugarskoj, Raškoj i Slavoniji; povjerio im je duhovnu pastvu, ovlastio ih da osnivaju župe i imenuju župnike, dijele svete sakramente, da blagoslivljaju sveto ulje i dijele krizmu. Papa je, također, pridružio Bosanskoj vikariji samostane u Vlaškoj, Moldaviji, Budimu i Segedinu, dva samostana u Dubrovačkoj

Svjetlo riječi, Zagrebačka 18, 71000 Sarajevo−BiH • redakcija@svjetlorijeci.ba

www.svjetlorijeci.ba

knjiga u Europi samo u Svjetlu riječi

www.svjetlorijeci.ba

Najbolja teološka

Razgovor Razgovarao fra Janko Ćuro

MIROSLAV ŠKORO

Meni je GLAZBA SVE „Očito moje pjesme i moji stavovi o životu nisu svima prihvatljivi. Mene su odavno smjestili u neku ladicu i teško da će me pustiti iz nje. Ne bih sad volio pričati previše o tome jer će ispasti da kukam, a to ne volim. Nikada se nisam stidio priznati tko sam i što sam.”

50 svjetl ori jeci . ba

M

iroslav Škoro rođen je u Osijeku 1962. godine. Diplomirao je najprije na Višoj građevinskoj školi u Osijeku, pa je studirao u Pittsburghu, SAD, a bio je i polaznik prve generacije Diplomatske akademije u Hrvatskoj. Studirao je ekonomiju (smjer marketing), i u prosincu 2017. obranio doktorsku disertaciju na Ekonomskom fakultetu u Osijeku.

Glazbom se bavi već više od 30 godina, a prvi od 11 samostalnih albuma napisao je 1989. u Pittsburghu. Idejni je tvorac dviju i voditelj više zabavno-glazbenih televizijskih emisija, a nastupima i danas puni koncertne dvorane. Od 1995. do 1997. bio je generalni konzul RH u Mađarskoj, a 2007. godine izabran je u Hrvatski sabor. ▶ Miroslave, Vas i Vašu gospođu Kim upoznao sam u našoj župnoj kući u Sesvetskoj Sopnici, pa bi mi to bio povod da Vas upitam koliko ustvari poznajete bosanske franjevce i što mislite o njima?

Mene su na župi u Višnjevcu odgajali isusovci, tako da više poznajem taj red i njihovu povijest. Jedno vrijeme čak sam se bavio mišlju studiranja teologije na nekoj od isusovačkih škola, ali Božja volja bila je drukčija.

O franjevcima znam kao i većina vjernika iz osobnih kontakata po župnim zajednicama diljem svijeta. Posebice se, po mom mišljenju, ističu bosanskohercegovački fratri zahvaljujući kojima se dogodilo pregršt milosti, koji su sačuvali kulturu, vjeru i opstojnost našega naroda u BiH. ▶ Tema ovomjesečnoga broja Svjetla riječi je brak, koji se shvaća na mnogo načina, ali je ipak najinteresantnije i najvjerodostojnije osobno poimanje.

Kako Vi shvaćate brak?

Rekao je Dostojevski da oni koji znaju odgovaraju kratko, pa ću, u strahu da se ne pogubim u nepotrebnim elaboriranjima, poslušati toga ruskog klasika.

U braku sam gotovo trideset godina i

mislim da je njegova osnova razumijevanje, uvažavanje i odricanje. Ako čovjek nije spreman na to, imat će grdnih problema, vjerujte mi. ▶ Široko je pitanje, ali izdvojite nam nekoliko razloga zašto se mladi danas najčešće odlučuju za brak u kasnijim godinama, i to ako se uopće odluče?

Pa dobro, sve se promijenilo u posljednje vrijeme. Zdravstvena skrb produžila je životni vijek, pa je i ta granica za stare cure i momke pomaknuta za nekoliko godina. Razloga je sigurno puno i nisam se baš bavio razmišljanjem i čitanjem na tu temu, no mogu reći kako ja to vidim.

Osim već spomenute biološko-socijalne kondicije ili premise, valja uzeti u obzir i ekonomske razloge koji nisu zanemarivi.

Sustav obrazovanja i informiranja svima je omogućio da se upoznaju s okolnostima u kojima valja stvarati obitelj.

Nažalost, nije mladima lako naći posao, skućiti se i privređivati dovoljno da bi uzdržavali sebe i bračnoga druga, a kamoli osigurali sve za odgoj djece.

Nema u nas ni infrastrukturnoga kapaciteta kada su u pitanju jaslice, vrtići i ostalo što je nužno da mladi ljudi zbrinu svoju djecu dok su na nekom poslu.

Dosta toga je improvizacija na temu „baka servis”, ali suvremeni svijet je surov kada je u pitanju radno mjesto, a i bake moraju raditi sve duže prije nego steknu uvjete za mirovinu. Ne mogu ne spomenuti i jednu vrstu otuđenja koja se pojavila kao nuspojava mobilne telefonije i širokopojasnoga interneta. Mladi su nam sve više u virtualnom, a ne u stvarnom svijetu, pa se ponekad čini da su izgubili smisao za komunikaciju. Sve navodi da je Karl Marx bio u pravu kada je govorio o alijenaciji i da smo sve bliži otuđivanju ne samo čovjeka od čovjeka nego čovjeka od samoga sebe. ▶ Nosivi stup kršćanskoga braka je vjera kojom supružnici prihvaćaju Boga kao središte svoga obiteljskoga života, koji neminovno sa sobom nosi različite

izazove, kušnje i teškoće. Međutim, izgleda kako se sve češće i među krštenim osobama to ne doživljava kao prednost, pa se radije odlučuju za civilni brak ili tzv. životno partnerstvo.

Zašto je to tako?

Na ovo bi pitanje ipak trebali odgovoriti teolozi i psiholozi. Moj je dojam da je u društvu prekomjerna doza licemjerja koju mediji, u ovisnosti o trenutku, dižu na entu potenciju. Skrivajući se iza velikih riječi i floskula, poput demokracije, ljudskih prava i sl., pojedinci su nas doveli u situaciju vladavine manjine nad većinom te nametanja jednoga sustava vrijednosti koji nije u skladu s tradicijom našega naroda. Istinske vrednote su omalovažene i svedene na arhaični, zastarjeli i nepopularni folklor kojega se valja stidjeti.

Mi smo narod koji više ne zna otkud je došao i potekao, pa samim tim ne možemo biti svjesni i spoznati kamo nas to vode i gdje ćemo završiti. Snaga obitelji koja je stvorila veliko Rimsko Carstvo svedena je na nebitnu komponentu bez koje se može, a ako čovjek malo zastane i razmisli, uvidjet će da je to po više osnova neodrživo stanje. Mislim da je to jedan od najvećih izazova za franjevce i Crkvu u cjelini. ▶ Nakon završene gimnazije, diplomirali ste na Višoj građevinskoj školi u Osijeku. No, tu niste stali. U prosincu prošle godine postali ste doktor ekonomskih znanosti. Cijeloga života ne odustajete od obrazovanja, premda ste davno ostvarili san svakoga glazbenika.

Uz sjajnu glazbenu karijeru, za sve ovo trebalo je puno žrtve i odricanja. Zašto?

Rekao je moj pokojni otac da se čovjek uči cijeli život i opet lud umre. To sam ja shvatio ovako: kad pročitaš neku stručnu knjigu, na kraju uvijek bude popis literature koja upućuje na autorove izvore i onda ti je nekako logično da malo i to pogledaš i tako se uhvatiš u kolo iz kojega nema lakoga izlaza. Eto, tražeći izvor, i sam sam se zapetljao u tom labirintu i još uvijek tražim izlaz. K’o da sv i b a n j 2018 .

51

Franjevačka karizma

Piše fra Danijel Nikolić

ODGOVOR NA

BOŽJI POZIV Obraćenje Franje Asiškog odgovor je na Božji poziv, ali to obraćenje nije se dogodilo odjednom. U tom mladom sinu asiškoga trgovca postojao je proces između ljudskih sumnji i božanskoga poziva, proces koji je pripremio unutarnju klimu za njegovo obraćenje.

I

pak presudni trenutak, koji Franjo spominje u svojoj Oporuci, bijaše kad ga je Gospodin doveo među gubavce i kad im je iskazivao milosrđe.

Bijaše to čista milost Božja, Božja inicijativa. Znamo iz biografskih izvora kako se dogodio zagrljaj s gubavcem i učinci koji su uslijedili u njemu samom nakon te njegove nutarnje pobjede.

Shvatio je da do toga trenutka nije bio otkrio Krista u svakom siromašnom i bolesnom bratu, jer bijaše u grijesima.

Ali sve se promijenilo kada je, nakon što je iskazivao milosrđe gubavcima, došlo nad njega božansko milosrđe i udalji se od svijeta. To iskustvo potaknulo je u njemu promjenu vrednota i nastojanja: ono što mi se činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast. Gubavci su i dalje odvratni kao što bijahu i prije, ali on je taj koji se promijenio.

54 svjetl ori jeci . ba

Franjo je tako iskusio i realno ostvario Isusov nauk da ono što učinimo nekom u potrebi, kao da je učinjeno samom Isusu. Tek nakon što je u svakom gubavcu otkrio brata, Frano bijaše spreman na susret s bratom Kristom, a on se dogodio dok je molio pred Raspetim u crkvi sv. Damjana. Prvi dio svoga obraćenja Franjo završava ovom zanimljivom tvrdnjom: Nakon toga malo sam čekao i onda sam napustio svijet. Nije se zatvorio u samostan, nije pobjegao u pustinju, jednostavno postao je drukčiji. Bijaše u svijetu, ali ne bijaše od svijeta (usp. Iv 17,11).

Bijaše obraćenik

Obraćenje znači promjenu smjera, pročišćenje. Obraćenik vidi jasno ono što se mora ostaviti u svom životu, ono čemu nema više mjesta na novoj skali vrijednosti po božanskom obrascu.

Međutim, još ne vidi budućnost, ne može spoznati što je to ono što Bog želi.

Tada se javlja spontana molitva, koja je molitva velikoga obraćenika poput sv. Pavla obraćenika na put u Damask: Gospodine, što hoćeš da učinim? Ta molitva izraz je spremnosti i potpune predanosti Božjoj volji. Od onoga dana i apostol Pavao je stavio u središte svojih težnji i dobitaka iskustvo Krista, sve ostalo ocijenit će kao gubitak, smeće, stvari bez vrijednosti (usp. Fil 3,7-14).

Franjo se htio upustiti u pustolovinu vjere i konkretnoga odgovora na Božji poziv bez ljudske pomoći, nije imao vodiča, nije se udružio ni s jednom grupom pokornika koji bijahu brojni u ono vrijeme. Nitko mi nije pokazao što mi valja činiti (Opor 14). Imao je intuiciju da ga Bog želi u ovoj samoći. I molio je pred Raspetim: Svevišnji, slavni Bože, prosvijetli tamu moga srca!

Kroz dvije i pol godine obraćeni mladić bijaše u očekivanju da može upoznati koji je smjer Bog želio dati njegovu životu, sve dok jednoga dana u Porcijunkuli nije čuo odgovor u evanđelju o poslanju učenika. Ovo želim, ovo tražim, ovo žudim da učinim svim srcem, uzviknuo je tad. Pun radosti se izuva, oblači jednostavnu tuniku opasanu užem i tako, postavši čovjek evanđelja, s velikim žarom i radošću započe svima propovijedati pokoru (1 Čel 22-23).

Napokon je imao ideal života koji treba ostvariti i podijeliti s drugima i proročku poruku koju treba pronijeti svijetom.

Pojavio se pred ljudima sasvim drugačije nego prije, „novi čovjek” (1 Čel 23).

Novi početak

Počevši od toga trenutka razmatrao je sa zadivljenošću o Otkupitelju koji je sama ljubav i koji se ponizio u utjelovljenju, koga je štovao s radosnom nježnošću u betlehemskoj štali, koga je slijedio kao Pastira i slušao kao Učitelja, ali iznad svega koga je oplakivao i s kojim se suosjećao do totalnoga suobličenja u žrtvi križa.

Pripovjedači i njihove priče

HAMZA HUMO

Piše Zdenko Lešić

AVANTURA

EKSPRESIJE „Figure tih naših prvaka bile su uporišta potištenim dušama u zavičaju preplavljenom strancima. Tada, Šantić, kao da je idući mostarskim ulicama u svojoj visokoj i lepoj figuri nosio nade nacije. Svetozar Ćorović kao da je bio osenčen ozbiljnošću dela pred kojim je stajala cela nacija.”

(Hamza Humo)

M

ostarac ne samo po rođenju već i po senzibilitetu, Hamza Humo je cijeloga života u svijesti čuvao boje i zvuke svoga zavičajnog podneblja. On je uistinu u sebi nosio „dušu Mostara”, pa se može reći da je on najautentičniji nasljednik slavnoga mostarskog književnog kruga.

Iako je u svojim stihovima ponekad govorio na način svoga velikog prethodnika, Alekse Šantića, a ponekad u pripovijetkama oživljavao pitoreskne likove Ćorovićevih pripovjedaka, on nije išao njihovim tragom. Uostalom, u vrijeme kad je počeo objavljivati svoje prve pjesme i pripovijetke, on je već bio daleko od Mostara i od neposrednoga djelovanja sredine u kojoj je odrastao. Tada je studirao povijest umjetnosti u Zagrebu, Beču i Beogradu, družio se s Donadinijem, 56 svjetl ori jeci . ba

A. B. Šimićem i Krklecom, oduševljavao se Kandinskim, čitao Knuta Hamsuna, prevodio Apolinairea i Remija de Gurmona, pisao sa simpatijama o inače neshvaćenim „Otkrovenjima” Rastka Petrovića i izričito odbijao da pripada „ikakvoj političkoj grupi na celom našem globusu”.

Pa ako se s poštovanjem sjećao Šantića kao „čovjeka koji je bio iskreno zanesen nacionalnom borbom”, Humo je – poput mnogih iz njegove generacije – bio uvjeren da je „minulo doba borbe” i da ni umjetnost nema drugih zadataka osim da bude „ekspresija umjetnikove osjećajnosti”. Sjećajući se s uvažavanjem nacionalne i književne misije Šantića i Ćorovića, Humo je u književnost ipak ušao na drugi način – kao u „avanturu ekspresije”.

Humine pripovijetke značile su radikalan prekid s onom tradicijom

pripovijedanja koju je onako sjajno afirmirao Ćorović. Opredijelivši se za otkrivanje onoga što je stavio u naslov svoje prve knjige pjesama, tj. za rastvaranje „nutarnjeg života”, on je razvio jedan novi narativni iskaz, u kojemu nema ni pričanja ni opisivanja, ni zapleta ni raspleta, ukratko ničega što ometa čistu ekspresivnost teksta. Pogledajmo samo ovaj nešto duži pasus iz jedne njegove rane pripovijetke: Noćni grad N. grad silueta, fantoma, crnih sena, belih munara i tamnih džinovskih čempresa. Sanja i ćuti grad na mrtvoj mesečini. Sa svojim izumrlim starim kućama, što se poverljivo unose jedna u drugu, kao da se nečeg plaše, pričaju o mrtvoj mesečini i belim prikazama. Sa svojim crnim prozorima zgledaju se šuplje i nepoverljivo. Ponoć. Ukočen grad sanja i ćuti na mesečini. Putevi se bele, groblja se bude, sene se pružaju...

Neko zapomaganje diže se u mesečinu i njiše se nad zaspalim gradom..., Gdje je tu opis? Kakav opis kad su dominantni pridjevi isključivo belo i crno. Gdje je tu prizor? Kakav prizor kad je sve utonulo u mjesečinu. Doista, to više nije ćorovićevsko pripovijedanje, već modernistička ekspresija iz dvadesetih godina XX. stoljeća, u kojoj do izražaja dolaze sasvim subjektivne vizije, upravo kao u modernističkoj poeziji toga vremena. U stvari, Humo je bio jedan od onih modernih pisaca koji su svoj doživljaj svijeta jednako izražavali u proznom kao i u stihovnom obliku, ignorirajući tradicionalne žanrovske distinkcije. (Većina pisaca koji su radili u tom vremenu bili su i pjesnici i prozaisti.) Stih više nije bio ona glavna distinkcija koja pjesnički diskurs distingvira u odnosu na prozno strukturiranje govora. Usporedimo, na primjer, jezični iskaz u upravo navedenom proznom fragmentu s nekom (bilo kojom) Huminom pjesmom iz istoga vremena:

Likovna umjetnost Bosne Srebrene

Piše Marko Karamatić

NEVOLJE S CRKVENOM

UMJETNOŠĆU

„Teolog koji ne voli umjetnost, pjesništvo, glazbu, prirodu, može biti opasan.

Sljepoća i gluhoća prema lijepom nisu nipošto sekundarne.

To se nužno odražava i u njegovoj teologiji.” Papa Benedikt XVI.

M

uke s Raspećem u Vitezu. Na Veliki petak 30. ožujka 2018. crkva sv. Juraja u Vitezu ‘izgubila’ je jedno vrsno suvremeno umjetničko djelo: monumentalno Raspeće (v. 300 cm), izrađeno u drvu (korpus bez križa), kipara Mile Blaževića iz Zagreba. Dovršeno je i postavljeno na apsidalnom zidu crkve 2011. godine. Nesumnjivo umjetnički vrijedno djelo renomiranoga kipara iz Zagreba koji je u Bosni Srebrenoj uradio više zapaženih djela sakralne umjetnosti, uglavnom u bronci, među kojima i poznati Ramski križ. Viteška crkva je brižno i promišljeno uređivana da bi svojim umjetnički oblikovanim interijerom u punom sjaju dočekala proslavu 150. obljetnice osnutka župe u listopadu 2011. godine. Crkva je izgrađena 1906. u duhu historicizma po projektu uglednog arhitekta Josipa Vancaša. Skroman prvotni liturgijski i likovni inventar, bez zapaženih umjetničkih ostvarenja, odraz je tadašnjih kulturnih i životnih prilika vjernika i njihovih pastira. Bilo je to u duhu pučke 58 svjetl ori jeci . ba

pobožnosti toga vremena, bez istaknutoga umjetničkog djela, ali s pučki dopadljivom likovnošću. Tako je bilo nekad.

Danas oblikovati duhovnost vjernika na neumjetničkom likovnom izrazu nije u skladu s dobrim duhom dvomilenijske likovne tradicije kršćanstva.

Ozbiljan umjetnički iskorak u viteškoj crkvi dogodio se u razdoblju pred obljetnicu 2011. godine. Pozvani su eminentni umjetnici da daju svoj doprinos. Korak po korak prostor je dobivao novi izgled. Opći plan uređenja interijera povjeren je vrsnom arhitektu Zlatku Ugljenu, prema čijem su nacrtu također izrađeni oltar, tabernakul, ambon i krstionica, a likovni umjetnici su svojim djelima zaokružili zacrtani plan. Slikar Josip Biffel u tehnici mozaika izradio je dva okrugla medaljona s prednje strane svetišta, Đuro Seder dva vitraja u svetištu, a ispod njih je postavljeno Raspeće Mile Blaževića, puna plastika u drvu. Vitraje u lađi izradila je Blaženka Salavarda, a tri desetljeća ranije Kruno

Bošnjak Put križa, reljefi u bronci. Već sama imena umjetnika, koja je pozvao tadašnji župnik fra Marko Kepić, bila su jamstvo da će crkva sv. Juraja na svoju obljetnicu zablistati u punom sjaju. I bilo je tako. Župljani Viteza mogu biti sretni jer su dobili sakralni prostor koji zrači skladom, kreativnošću i snagom likovnih ostvarenja. To je ovu crkvu svrstalo među najbolje estetski uređene u Bosni Srebrenoj. Postignut je vrhunski sklad interijera, niti jedan detalj se ne izdvaja, i boje zidova, i dizajn oltara, ambona i klupa – sve je estetski i duhovno uvezano u jednu stamenu cjelinu. Upravo za molitveni spokoj i mir duše! A onda, nakon svega, dogodi se nešto neočekivano – uklanjanje Raspeća odlukom aktualnoga župnika.

Bura oko Dulčićeve freske u Splitu.

Da nevolje s umjetnošću nisu samo specifikum viteške crkve sv. Juraja, pokazuje zanimljiv primjer borbe za ostvarenje jednoga od najboljih djela suvremene sakralne umjetnosti u Hrvata, freske

Strossmayer i Bosna

Piše dr. sc. Slavko Slišković, OP

HERCEGOVAČKI

USTANAK

Dok je Strossmayer bio zaokupljen pitanjem ostanka bosanskih franjevačkih bogoslova u Đakovu, Bosna i Hercegovina dolazi u žižu svjetskih interesa, a time i njegova zanimanja. Naime, 19. lipnja 1875. katolici donje Hercegovine započeli su ustanak protiv Osmanlija koji se proširio i na Bosnu, a uzrokovao je daleko šire posljedice i konačno oslobođenje ovih krajeva.

O

vaj ustanak bio je plod trajne želje kršćanskoga stanovništva, uz koju su povremeno pristajali i domaći muslimani da se oslobode jarma Porte, pogoršanja životnih prilika uslijed pokušanih, a neprovedenih reformi, bezvlađa na prostorima zapadnih granica Otomanskog Carstva, kao i sprege međunarodnih odnosa na Balkanu. S druge strane, Strossmayerova Narodna stranka je, nezadovoljna sve očitijim dualizmom u Monarhiji kao i njezinim držanjem u „Istočnom pitanju”, već 60-ih godina 19. stoljeća započela kontakte s Kneževinom Srbijom vezane za ideju stvaranja neovisne južnoslavenske države koja bi uključivala i Bosnu i Hercegovinu.

Biskup je simpatizirao srpsku vlast te je uspostavio izravne kontakte s 60 svjetl ori jeci . ba

pojedinim njihovim političarima u smislu ostvarenja ovoga cilja. Međutim, zbog šire europske politike, ali i tješnjega povezivanja Srbije s Ugarskom, osobito nakon ubojstva kneza Mihajla Obrenovića 1868., došlo je do zahlađenja međusobnih odnosa. Strossmayer je, čini se, bio idealist koji je želio ujedinjenje svih Južnih Slavena na ravnopravnim temeljima, dok su Srbi bili pragmatičniji u smislu vlastitih državnih interesa. Unatoč tome, u skladu s vlastitim uvjerenjem podržavao je svaku aktivnost usmjerenu prema oslobođenju jugoistoka Europe od Turaka budući da je stari kontinent promatrao kao dom kršćanskih naroda u kojemu za Osmanlije nije bilo mjesta. Srbiji je također bilo stalo do Strossmayerove

potpore zbog njegovih veza s političarima Zapada, kao i utjecaja na katolike u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Stoga su srpski političari najvišega ranga bili česti gosti u Đakovu. Početkom 70-ih godina iz Beograda dolazi prijedlog da Srbija i Hrvatska podijele Bosnu i Hercegovinu. U tim trenucima politika Monarhije nije protiv pripojenja dijelova Bosne i Hercegovine Srbiji i Crnoj Gori želeći ih na taj način zadržati u zoni svoga interesa budući da su ove zemlje bile pod njezinim utjecajem. Nakon što je knez Milan Obrenović oživio tješnje veze s Rusijom, mijenja se stav Habsburga o ovom pitanju.

„Stara postojbina”

Kad je ustanak već započeo, srpska vlast uvjerava Strossmayera kako je suglasna „da se Turska Hrvatska priključi po staromu pravu Hrvatskoj”. Zauzvrat su očekivali da u trenutku otvorenoga ulaska Srbije u sukob s Turcima katolički ustanici započnu borbu pod hrvatskom zastavom te da se u Hrvatskoj organiziraju dragovoljačke postrojbe koje bi krenule u Bosnu. Biskup je bio mišljenja da Hrvati ne smiju propustiti prigodu kako bi ponovno zadobili „staru svoju postojbinu”. Budući da je već imao iskustvo optužbi za antidržavnu djelatnost zbog kontakta sa srpskim i ruskim političarima, morao je biti oprezan. Zato je preko bana Ivana Mažuranića nastojao samoga cara uvjeriti u ispravnost te akcije i njezinu korisnost za Monarhiju.

Međutim, austrijski, pruski i ruski car su, s ciljem očuvanja trenutnoga europskog poretka, još u rujnu 1872. godine u Berlinu dogovorili neutralnost u slučaju pobune kršćanskih podanika protiv Osmanlija kao i održanje Srbije i Crne Gore u postojećim granicama.

Austriji je ostavljena mogućnost djelovanja u slučaju da se Turska raspadne, odnosno Bosna i Hercegovina označene su zonom njezina interesa. Biskupov strah pokazao se opravdanim. Vrlo brzo ga tisak Beča i Pešte optužuje kao

KULTURA

Leona Sabolek

Sajam knjiga

U organizaciji Centra Skenderija i TKD Šahinpašić, od 18. – 23. travnja održan je jubilarni 30. međunarodni sajam knjiga. Kroz ovo vrijeme na sajmu knjiga u Skenderiji svoje knjige izložilo je nešto više od 160 izlagača iz 18 zemalja. Štandovi nakladnika iz Bosne i Hercegovine, regije i svijeta privukli su brojne posjetitelje.

Jedan od prvih posjetitelja sajma Anto Vrankić, 83-godišnji umirovljenik istaknuo je kako već godinama posjećuje sajam te u kući ima malu knjižnicu koju je dobio na poklon kao prvi posjetitelj sajma. Organizirana su i brojna predstavljanja djela, susreti s autorima,

Od folklora do robotike

Tijekom travnja Franjevački samostan i crkva Sv. Ante ugostili su brojne programe. Na uskrsnoj radionici i koncertu 7. travnja sudjelovali su i gosti iz Slavonije i Trpnja. Nadalje, prof. dr.

Stjepan Marić 14. travnja je u organizaciji HDZU održao zanimljivo predavanje IV. industrijska revolucija i STEM iz kojeg se vidi u kojem smjeru ide obrazovanje u svijetu.

Klapa Skradinke je nakon koncerta 21. travnja s pjesmom prešla iz crkve u Malu galeriju svetog Ante gdje je otvorena izložba likovnih umjetnika Ogranka Matice hrvatske Šibenik pod imenom Pasija i predstavljen časopis Osvit.

62 svjetl ori jeci . ba

okrugli i stručni skupovi o aktualnim temama, a najboljima iz oblasti knjižarstva i književnosti dodijeljene su nagrade.

Najavljeno je također da će naredni sajam i 15. Bijenale knjige biti održano od 17. do 22. travnja 2019. godine.

Suvremena glazba za klavir

Bartolomej Stanković, a u publici je bila većina živih autora.

Za ovaj pionirski poduhvat Bartolomeja Stankovića nije bilo sluha u našoj zemlji pa je CD izdala glazbena produkcija NOTA BENE iz Zagreba.

Inače, Bartolomej Stanković dobitnik je brojnih nagrada na državnim i internacionalnim takmičenjima, kao i Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu za projekt Klavir – kroz historiju i građu, koji je kao koncertna prezentacija predstavljen u nekoliko gradova BiH i Hrvatske. CD album Balkan Madness – BH edition predstavljen je i u Visokomu, Banjoj Luci i Zagrebu.

Dana 19. travnja u multimedijalnoj dvorani Franjevačkoga studentskog centra u Sarajevu predstavljen je CD album Balkan Madness – BH edition, autora Bartolomeja Stankovića. Predstavile su ga Maja Baralić-Materne, Merima Čaušević, Lana Šehović-Paćuka i Šejla Vatrenjak. Glazbu za klavir suvremenih bosanskohercegovačkih kompozitora (S. Fejzić, M. Prebanda, V. Milošević, V. Komadina, M. Jeličanin, A. Horozić, J. Magdić, D. Mastikosa, D. Kosorić, A. Škobalj i B. Stanković) priredio je i izveo na prigodnom koncertu pijanist i glazbeni pedagog

LUCERNA LUCENS? www.svjetlorijeci.ba

Dossier “Dobri pastir”

Znam da će mnogi dočekati ovu raspravu s čuđenjem i pitanjem: čemu iznositi nutarnje crk­vene sporove u javnost?! Imaju pravo što se tako pitaju. O našim sporovima ne bi trebalo raspravljati u javnosti. Ali, ovo je pitanje već izneseno na javu i sva usta o njemu govore.

U takvoj situaciji mislim da je poštenije i korisnije za opću stvar istupiti otvoreno, s punim imenom, i kazati na pošten način ono što se misli i navesti razloge za svoje mišljenje. Šutnja, prešućivanje i zataškavanje istine hrane korupciju, bilo da se radi o poduzeću, državi ili Crk­vi. Nečasno je jedino govoriti tako da se onaj koga se stvar tiče ne može braniti: tj. iza leđa, pred neupućenim svijetom i ne navodeći dokaze.

Fra Ignacije Gavran

h a m d o e t či u 0 r a 0 N 2 6

2 7 033

Knjiga ima dvije zasebne i tematski samostalne cjeline. U prvoj cjelini radi se o djelu Lucerna lucens? iz 1978. godine kojeg je autor izdao u samostalnoj nakladi u kojemu je obrađen odnos Vrhbosanskog ordinarijata prema bosanskim franjevcima. Druga cjelina Dossier “Dobri pastir” donosi osam rasprava i polemika o bosanskom udruženju katoličkih svećenika između kojih se ističe dosad neobjavljeni spis Odnos bosanskih franjevaca i jugoslavenske države iz 1964. kojeg je fra Ignacije napisao na njemačkom jeziku.

Stopama armenskih kršćana Piše Dalibor Ballian

SAMOSTAN

GEGHARD Samostan Geghard ili Geghardavank, jedan od najznačajnijih armenskih samostana, u prijevodu znači samostan koplja. U njegovoj se riznici dugo čuvalo Longinovo koplje, kojim je, prema predaji, proboden Isusov bok na križu.

O

vaj jedinstveni samostanski kompleks većim je dijelom pod zemljom, odnosno uklesan u živu stijenu. Nalazi se jugoistočno od glavnoga grada Erevana, a do njega se stiže lošim asfaltnim putom za približno sat i pol umjerene vožnje. To područje pripada armenskoj pokrajini Kotajk koja zauzima središnji dio Armenije. Samostan je smješten u gornjem toku rijeke Azat i okružen je strmim liticama riječnoga kanjona. Danas je samostan kao i područje u kojemu je smješten svrstan na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine Samostan spada u najstarije samostane u svijetu. Osnovao ga je u 4. st. sveti Grgur Prosvjetitelj, zaslužan za pokrštavanje Armenaca, i to na mjestu gdje se u špilji nalazio sveti izvor. Povijest ovoga samostana jako je burna, 64 svjetl ori jeci . ba

a tijekom povijesti mijenjao je naziv.

Najprije se zvao Ajrivank (Špiljski samostan). Danas se, prema koplju kojim je proboden Isus na križu, zove Geghardavank. To je koplje prema predaji u Armeniju donio apostol Juda Tadej.

Danas se koplje koje je dugo čuvano u samostanu Geghard nalazi u središnjoj riznici Armenske Crkve u Ečmijadzinu.

Crkva uklesana u stijenu

Prvobitni samostan je uništen u prvom prodoru Arapa u ova područja tijekom 9. i 10. stoljeća. Osvajači su ga rušili, uništavajući crkvenu imovinu i vrijedne rukopise. Samostan je stradavao i od zemljotresa koji ovo područje pogađaju relativno često, ali je on i obnovljen u 12. i 13. stoljeću za vrijeme armenskih vladara iz Bagratidske loze, uz novčanu pomoć hodočasnika koji

su dolazili vidjeti relikvije svetih apostola Andrije i Tadeja, koje su također smještene u crkvi ovoga samostana. Od tada samostan nosi i neslužbeni naziv Samostan sedam crkava ili Samostan četrdeset oltara. Naime, u samostanskom kompleksu bilo je nekoć sedam crkava s ukupno četrdeset oltara.

Pored nadzemnih građevina, geološka struktura oko samostana dopuštala je da se neke od građevina isklešu u živim stijenama, poput najstarije samostanske građevine, kapele svetoga Grgura čija izgradnja datira u 1177. godinu. To su vjerojatno najljepše i najraskošnije građevine koje je čovjek izgradio uz sudjelovanje prirode: prirodne špilje postale su dijelovi unutrašnjosti crkava. Kako armenska narodna arhitektura ima tradiciju gradnje slojevitih krovova, tako su i na crkvama ovoga

Brojke i slova namijenjenih vatrogascima, redovno objavljuju i sveobuhvatnu statistiku o broju nastalih požara, broju upućenih telefonskih poziva, kao i broja stradalih i ozlijeđenih stanovnika u mnogim zemljama širom svijeta.

Piše Željko Bošnjak

Austrija – vatrogasna sila

HEROJI

LJETA Već duže vrijeme planiram napisati nekoliko riječi zahvale za sve dobro što nam pružaju vatrogasci, ali nažalost kako to s njima često bude – obično su ostavljani negdje sa strane, sve dok nam ne zagori za petama.

O

vaj put, daleko od ikakvih požara, već s velikom zahvalnošću za njihov uistinu humani i požrtvovni posao, prisjećamo se svih vatrogasaca koji će 4. svibnja obilježiti i Međunarodni dan vatrogasaca, kao i spomendan svoga pratitelja i zaštitnika sv. Florijana.

Kad upitate građane što rade vatrogasci, odgovor koji najčešće možete dobiti uglavnom bude isti – oni gase vatru. Poneki sugovornici znaju spomenuti i neke druge aktivnosti, pa se prisjete njihovih intervencija kod izljeva vode ili neobičnih spašavanja životinja sa stabla. To su zapravo njihovi najčešći poslovi. Međutim, vatrogasci u svome operativnom dijelu poslovanja obavljaju i mnoštvo drugih aktivnosti. Oni interveniraju od prometnih nezgoda pa sve do uklanjanja posljedica vremenskih nepogoda. Redovno sudjeluju u raznim potragama, kao i svim drugim spašavanjima za koje dobiju dojavu ili molbu građana. Stoga je oduvijek 66 svjetl ori jeci . ba

poznato kako ljudi posebno vole i cijene uniformu vatrogasca. Oni spašavaju naš život, imovinu i sve što nas okružuje – izlažući se nevjerojatnim uvjetima rada i pritom žrtvujući svoj život.

Vatrogasci u svakome trenutku trebaju biti spremni za učinkovito obavljanje svoje dužnosti. Disciplina im treba biti na visokom nivou, a za svakodnevnu pripravnost nalaže im se provođenje raznih kondicijskih vježbi, rješavanje taktičkih zadatka te kontrole vozila i ostale opreme. Kako bi olakšali svoj posao, ali i zbog poticanja suradnje između vatrogasaca i drugih stručnjaka u spašavanju, u Parizu je 1900. godine osnovana Međunarodna zajednica vatrogasnih i spasilačkih službi (CTIF). Ova organizacija danas predstavlja tehnički najveću vatrogasnu organizaciju na svijetu, a okuplja milijune članova u 39 zemlje Europe, Sjeverne Amerike i Azije. Osim organizacije raznih konferencija i natjecanja

Prema podatcima CTIF-a za 2017. godinu, na svakih 1000 stanovnika u prosjeku se dogode 4 požara, dok na svakih 200 požara u prosjeku smrtno strada 1 osoba. Na 1000 stanovnika, u prosjeku se upute 43 poziva za vatrogasnu intervenciju, a od toga njih 61 % budu pozivi u kojima se pruži i medicinska pomoć.

Pozivi upućeni vatrogascima zbog prometne nesreće čine 3 % poziva, lažni pozivi predstavljaju 7 % poziva, ostali 23 %, a tek 6 % poziva vatrogascima uputi se zbog zaista nastaloga požara. Što se tiče distribucije požara, u 38 % slučajeva požar se odnosi na zapaljene građevine. Dosta manje požara odnosi se na goruću travu i nisko raslinje (21 %), smeće (11 %), vozila (13 %) i šume (2 %), dok sve ostalo što može gorjeti predstavlja 15 % svih uzroka nastalih požara. U 2015. godini, najviše požara zabilježeno je u Sjedinjenim Američkim Državama. Od ukupno 1,9 milijuna požara i 33,6 milijuna poziva za vatrogasnom intervencijom, u ovoj zemlji od požara je stradalo 3250 stanovnika i ozlijeđeno njih više od 15 tisuća. Gledajući u postotku, najviše požara dogodilo se u Nizozemskoj koja je na 1000 stanovnika u prosjeku imala više od 7 požara. Najopasniji požari događaju se u Bjelorusiji gdje na 100 požara život izgubi 8 stanovnika.

Sjedinjene Američke Države danas imaju i najveći broj profesionalnih vatrogasaca, vatrogasnih vozila i vatrogasnih postaja. U odnosu na broj stanovnika, u Europi se kao vatrogasna sila ističe Austrija koja ima više od 8 tisuća vatrogasnih vozila te 240 tisuća dobrovoljnih vatrogasaca. To čini čak 2 % njihova stanovništva. Kina kao najmnogoljudnija

Tradicijska nošnja i nakit

RAMA

Piše o. Zvonko Martić

ZARUČNIKU

OMANET Muške nošnje u mnogim krajevima Bosne i Hercegovine osim uloge zaštite tijela od hladnoće i vrućine imale su i estetsko-socijalnu dimenziju pokazujući ukus u oblačenju i otkrivajući socijalni status u korištenju skupocjenih materijala i ukrasa. Tako je bilo i u Rami.

T

bvezni dio muške nošnje bila je ručno tkana košulja od lana ili pamuka.

Starije košulje krojene su bez ovršica ili kragni jaka sa širokim rukavima.

Utjecajem austrijskih vojničkih košulja počinju se nositi košulje s ovršicama i pokupljenim rukavima koje u Rami nazivaju svrzentama. Preko košulje ljeti, ali i zimi nosio se prsluk bez rukava anterija od ravno tkanoga platna ukrašenoga po prsima vezom od bijeloga konca ćesmom i raznobojnim staklenim zrnjem bopcima. U hladnijem dijelu godine nosio se kratki kaput s rukavima koparan na leđima ukrašen diskretnim vezom od raznobojnoga pamučnog ili svilenoga konca.

Ljeti su se nosile duge muške gaće od tkanoga platna, a zimi bi se preko tih pamučnih ili lanenih gaća nosile duge hlače od crnoga sukna šarvale. Uz ove hlače nošene su i suknene hlače užih nogavica 68 svjetl ori jeci . ba

čakšire. Oko pojasa su opasivali, u Uzdolu crvenom ili raznobojnom tkanicom, dok je u Gornjoj Rami oko pojasa nošen bijeli tkani pojas peškir ili pas. Isti takav peškir mlađi muškarci nosili su oko vrata. Ramljaci su na glavi nosili kupovne kape od crvene čohe fesove oko kojega su opasivali duge crvene šalove. Muškarci su nosili i pletene crne kape koje su ukrašavali ukrasima od staklenoga zrnja. Ženske nošnje su uz funkcionalnu i estetsko-socijalnu, za razliku od muških, imale i komunikacijsku dimenziju.

Područje komunikacijske uloge tradicijske odjeće bilo je osobito izraženo u funkciji pojedinih odjevnih predmeta kao zaruka kod Hrvata u gotovo svim krajevima Bosne i Hercegovine. Djevojka bi tajno mladiću poklonila neki dio nošnje koju bi budući mladoženja kasnije dao proscima da je donesu u

Djevojačka nošnja s ukrasima

Roditeljima i djeci

m a z e c i Malešn Piše s. Jelena Antolović

M

alešnice su pjesme pučkoga podrijetla namijenjene djeci – jedna vrsta brojalica, igra za prstiće uz izgovaranje stihova. Ovakva vrsta igre odrasloga i djeteta, najčešće roditelja, uz vježbu govora materinskoga jezika razvijena je kod svih naroda, a stručnjaci za dječji razvoj u nekim nacijama zapada pridaju im posebno važno mjesto i ne samo u razvoju govora nego i drugih važnih aspekata razvoja kao: emocionalnoga, motoričkoga, kognitivnoga i dr. Na engleskom govornom području vrijednost malešnice (nursery rhymes) kao kulturnu baštinu te kao vrijedno pedagoško sredstvo prepoznaju već početkom 18. stoljeća kada izlazi prva zbirka, a tijekom 19. stoljeća još nekoliko vrlo značajnih iz kojih se i danas može iščitavati o povijesti i kulturi toga naroda. Kod nas, nažalost, nije tako i ovoj vrsti književnosti za djecu se tek odnedavno daje važno mjesto u odgoju.

Fonološka struktura malešnica u sebi sadrži sve glasove jezika koje dijete treba usvojiti. Riječi su u njima nositelji zvuka koji često djeluje bez značenja, bez riječi i riječ bez smislene rečenice, smisao se često izokreće, a ritam je pravilan. Zbog ukorijenjenosti u jezik i tradiciju određenoga kraja, odnosno zemlje, u materinskom jeziku djeteta malešnice su najpouzdanije i najprimjenjivije za uvođenje djeteta u govor i za poticanje njegova kvalitetnoga i jednostavnoga usvajanja. Sam govor upućen djetetu na taj način biva nadopunjen i obogaćen onim dijelovima koji su u svakodnevnoj komunikaciji malo prisutni: rima, tempo te kombinacija glasova i slogova potrebni za pravilan izgovor.

U razdoblju između šestoga i osmoga mjeseca starosti dijete počinje izvoditi ritmičke pokrete rukama, poput pljeskanja, tapšanja i sl. Motorika koja je bila izvan djetetove kontrole postaje ritmična i kontrolirana.

Usporedno s tim, u govoru se javlja ritam slogova, slogovano gukanje, kao da-da-da i sl. S dvije godine djetetov rječnik ima oko 50 riječi, a razumije nekoliko stotina. Izgovara rečenice koje se sastoje od dvije riječi. U narednih nekoliko godina dijete će mjesečno učiti 50 riječi i znati više od 2000 riječi do svoje pete godine te nastaviti učiti 1000 riječi godišnje tijekom sljedećih nekoliko godina. Kako dijete raste, sve će manje koristiti geste, a razvoj govorne kompetencije bit će u porastu. Govor će polako potiskivati gestu iako geste u govoru neće potpuno nestati do kraja života.

S ovih nekoliko malešnica, koje koristim u svojem svakodnevnom radu s malom djecom u vrtiću, želim potaknuti roditelje, djedove i bake da koriste malešnice svoga kraja u druženju i razvoju govora svoje djece sudjelujući u očuvanju jezika i kulturne baštine svoga kraja.

70 svjetl ori jeci . ba

Ide, ide bubamara Ne zna, ne zna gdje bi stala Došetala na tvoj dlan Bubamaro, poleti van!

(Idemo prstima djetetu po ruci sve do dlana. Na kraju mičemo ruku kao da je odletjela bubamara.)

Ide, ide bubamara, Ne zna, ne zna gdje bi stala Traži, traži krevetić Gili, gili, gić.

Kap dobrote Dobročinitelji za travanj 2018.

Za Fond Kap dobrote Ena i Robert Rajić, G. Gora Zdravko Mijić, Švicarska Stipo Breljak, Švicarska Ivo Andrić, Švicarska Ilija Stipić, Jajce Ana Dejanović, Bijela Karlo Miletić, Dubrovnik

Za Tamaru Starčević Darko Dodig, Gradac na moru 400 HRK

100 KM 50 CHF 100 CHF 100 CHF 50 KM 50 KM 200 HRK

Za Patrika Ivanovića Darko Dodig, Gradac na moru 400 HRK

Leonita Gabrić (rođ. 2008.) iz Travnika boluje od rijetke bolesti Ollier, vrste tumora koja zahvaća kosti. Bolešću joj je zahvaćena desna noga, koja je u cjelini kraća za 8 cm, pa je stoga primorana na teške operacije u inozemstvu.

Posljednjih godina liječi se u Beogradu, gdje je u nekoliko zahvata operirana.

Liječnici osim tretmana protiv bolesti Ollier provode metodu liječenja Ilizarovim aparatom i bioaktivnim iglama, kojima se regulira dužina noge. Trenutno je na liječenju u Beču. Njezina majka Vedrana poručuje: „Ja kao majka molim sve dobre ljude za pomoć. Unaprijed vam se zahvaljuje cijela moja obitelj.”

Liječnici su savjetovali da tijekom školske nastave bude u nazočnosti majke, zbog rizika od epileptičkih napada. Koristi se invalidskim kolicima s visokom poleđinom, nosi ortopedske cipele i okovratnik zbog nepovoljnog položaja tijela.

Lijekove koje Tamara koristi plaća njezina samohrana majka.

Za Ljiljanu Krajnc Darko Dodig, Gradac na moru 400 HRK

Za HKO Kruh sv. Ante Jozo Gagulić, D. Tramošnica (za pučke kuhinje) 100 KM Martina i Nedjeljko Delać, Njemačka 50 EUR Manda Lučić, Pula 200 HRK

Za Leonitu Gabrić Darko Dodig, Gradac na moru 400 HRK

AKCIJE KOJE TRAJU

Tamara Starčević (rođ. 2002.) iz Sarajeva boluje od teške miokloničke epilepsije, poznate kao Dravet sindrom.

U posljednje vrijeme ima gotovo svakodnevne napade koji se javljaju i tokom spavanja i u budnom stanju. Unatoč redovnim kontrolama u zemlji i inozemstvu, bolest nije stavljena pod kontrolu.

72 svjetl ori jeci . ba

Patrik Ivanović (rođ. 2001.) iz Žepča ima urođenu srčanu manu – komorni defekt septuma. S godinu dana života urađena mu je kateterizacija, tijekom koje je došlo do komplikacija te je ostao bez kisika i njegov mozak je trajno oštećen. Danas ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći.

Kardiolog mu je preporučio lijek Tracleer, no nažalost, njegovim je roditeljima nemoguće nabaviti ovaj lijek.

Svakodnevno koristi lijekove za koje roditelji izdvajaju oko 400 KM mjesečno i često je po bolnicama zbog upale pluća.

Patrikovi roditelji kažu: „Nastojimo mu priuštiti sve što je potrebno da proživi što kvalitetniji život koliko je to moguće.

Zahvaljujemo svima koji su do sada pomagali i onima koji žele pomoći.”

Ljiljana Krajnc (rođ. 1970.) je 100 % invalid, a 2009. u Italiji joj je dvaput transplantirana jetra. Otpuštena je iz bolnice u Padovi uz hipeproteičku dijetu, a trenutno se liječi na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu.

Preporučen joj je lijek Hepsera, kako bi sve parametre držala pod kontrolom. Lijek u Bosni i Hercegovini nije na esencijalnoj listi, a u inozemstvu košta 2400 KM. Uz mjesečna primanja invalidnine u iznosu od 110 KM Ljiljana ovaj lijek ne može primati redovno. Samo uz pomoć dobročinitelja moguće je povratiti njezino teško zdravstveno stanje.

Ljudima dobre volje poručuje: „Iskreno se nadam da ću zahvaljujući vama za naredni period prikupiti sredstva za lijek. Veliku zahvalnost za pomoć dugujem Kruhu svetog Ante i Svjetlu riječi, na humanosti i darivanju.” Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

Mt 25,45

Nova knjiga Svjetla riječi

Fra Matija Divković i Jelaške Priredio: Nikola Kamenčić Knjiga Fra Matija Divković i Jelaške zbornik je radova s manifestacije Dani fra Matije Divkovića, održane u Jelaškama 23. i 24. srpnja 2011. godine, u povodu 400. obljetnice tiskanja prve knjige na narodnom jeziku u Bosni i Hercegovini.

U djelo su uključeni radovi izneseni tijekom simpozija. Donesena su i druga djela o fra Matiji Divkoviću i njegovu značaju za pismenost katolika u Bosni. Objavljen je i izbor tekstova iz Divkovićeva djela Besjede te fragmenti bogate i burne povijesti župe Jelaške.

Poručite svoj primjerak pozivom na broj 033 726 200

Franjevačka obitelj Stopama svetoga Franje Novaci Bosne Srebrene uputili su se početkom travnja zajedno s odgojiteljem fra Marinkom Baotićem na hodočašće u Asiz, rodni grad svetoga Franje, utemeljitelja franjevačkog reda. Putovanje je započelo u subotu 7. travnja okupljanjem novaka Bosne Srebrene i Hercegovačke provincije na Visovcu, otkuda su zajedno s dalmatinskim novacima Provincije sv. Jeronima krenuli prema Trsatu. Ondje su ih dočekali i novaci Provincije sv. Ćirila i Metoda. Nakon noći provedene u samostanu na Trsatu, svi su autobusom nastavili putovanje prema Asizu.

U Asiz su novaci stigli nedjeljom popodne, a pridružili su im se ondje i dvojica novaka Albanske franjevačke provincije s njihovim meštrom fra Markom Ešegovićem, članom provincije Bosne Srebrene i bivšim odgojiteljem bosanskih novaka. Nakon smještaja u hotelu uputili su se na prvo odredište hodočašća, crkvu svetoga Damjana, mjesto Franjina obraćenja i promjene načina života. Ondje je misu predslavio albanski meštar fra Marko Ešegović. Na koncu smo dana, u predvečerje nedjelje, na talijanskom jeziku molili Večernju molitvu časoslova u

74 svjetl ori jeci . ba

bazilici Marije Anđeoske unutar koje je smještena i Porcijunkula.

Drugi dan bio je određen za posjet pokrajini Rieti koja je od Asiza udaljena stotinjak kilometara. U njoj su novaci najprije obišli Greccio, mjesto u kojem je sveti Franjo uprizorio prve jaslice. U Grecciju su hodočasnici slavili i svetu misu koju je predslavio meštar trsatskih novaka fra Tomislav Faletar. Potom su se zaputili u Fonte Colombo, u kojem je svojevremeno Franjo Redu napisao Pravilo franjevačkoga reda. Dan je završio posjetom svetištu La Foresta, u kojem su novaci mogli čuti osobno svjedočanstvo liječenoga ovisnika.

Utorak je započeo svetom misom u Porcijunkuli, crkvici koju je sveti Franjo posebno volio. Misu je u njoj predvodio meštar hercegovačkih novaka fra Stanko Mabić. Ostatak prijepodneva bio je predviđen za slobodne aktivnosti, šetnju i osobnu molitvu. U poslijepodnevnim satima u tišini su novaci pohodili samotište Carceri gdje se nalaze spilje prvoga Franjina bratstva u kojima su braća molila. Dan je završen euharistijskim klanjanjem Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu u Svetom Damjanu. Četvrti su dan novaci proveli u staromu gradu Asizu. Svetu misu kod

groba svetoga Franje slavio je fra Ljubo Sesar, domeštar novaka na Trsatu. Nakon mise uputili su se novaci u razgledavanje bazilike i samostana franjevaca konventualaca, a zatim su posjetili i baziliku svete Klare i Casa Nuova. Popodne su novaci imali slobodno vrijeme za šetnju i kupovinu suvenira.

Petoga dana napustili su Asiz i zaputili se prema svetištu La Verna. Na tom brdu sveti je Franjo zadobio milost primanja Kristovih rana. Ondje su, u kapeli Marije od Anđela, proslavili misu koju je predvodio meštar novaka Bosne Srebrene fra Marinko Baotić. Nakon ručka su u bazilici sudjelovali u molitvi Srednjeg časa i procesiji prema kapeli Stigmata. Večer je na La Verni bila u znaku pjesme i druženja.

Posljednji dan hodočašća započeli su svetom misom u kapeli Stigmata koju je predvodio fra Ivan Režić. Odmah potom zaputismo se prema Padovi. Ondje su obišli baziliku svetoga Ante i svetište svetoga Leopolda Bogdana Mandića.

To je bila posljednja postaja ovogodišnjega hodočašća novaka u Asiz i Italiju.

Odande su pošli natrag prema Trsatu gdje su još jedanput prenoćili. Sutradan su otpočeli povratak i sretno se vratili u svoj samostan na Goricu, u Livno.

Pomoć potrebitima Članovi područnoga bratstva Frame u Jajcu, kao i brojna druga u Bosni i Hercegovini i u svijetu, nastojala su u vrijeme posebne priprave za svetkovinu Uskrsa pomoći ljudima u potrebi. Osim poticanja na duhovnu obnovu, kako vjernici ne bi slavili Uskrs samo izvana, framaši su prikupljali pomoć u vidu humanitarne akcije pod geslom S bližnjima u potrebi. Po završetku akcije framaši su uspjeli pripremiti 40 paketa pomoći za one župljane kojima je to najpotrebnije.

„Po završetku ove akcije, ostaje nam samo zahvaliti Bogu, framašima, kao i svim ljudima koji su na bilo koji način pridonijeli njezinom ostvarenju”, rekli su iz Frame Jajce. Framaši iz Kreševa organizirali su osobno prikupljanje pomoći u kreševskim prodavnicama u projektu pod geslom Darujmo ljubav. Prikupljene namirnice i potrepštine darovali su potrebitima na veliku subotu. „Hvala svim Framašima koji su pomogli pri dijeljenju i razvoženju hrane. Na ovaj način željeli smo im bar malo olakšati i uljepšati Uskrs”, poručuju kreševski framaši.

PLAN AKTIVNOSTI FRAME I OFS-a BOSNE SREBRENE XXI. Susret ministranata FRAMIN Visoko, 5. svibnja 2018.

Igre bez granica / Kviz znanja / Stolni tenis Dan otvorenih vrata FKG i Sjemeništa Dani ekologije 22. travnja – 5. lipnja 2018.

Franjevački hod Bosne Srebrene 25. srpnja – 5. kolovoza 2018.

XIV. Sportski susret Frame Visoko, 22. rujna 2018.

Mali nogomet (M) / Odbojka (Ž) XXI. festival duhovne glazbe – Framafest Sarajevo, 27. listopada 2018.

VIII. nacionalno hodočašće OFS-a BiH Kraljeva Sutjeska, 22. listopada 2018.

XV. Škola animatora Frame Visoko, studeni 2018.

Frama Angelus rujan – prosinac 2018.

Članovi Frame Domaljevac angažirali su se da tijekom korizme putem društvenih mreža animiraju vjernike na nutarnju pripravu i obraćenje. Tako su putem objava poticajnih misli nastojali produbljivati smisao korizme. „Vjerujemo da plodovi molitve nisu izostali i da smo u ovom povlaštenom vremenu doprinijeli dubljem razmišljanju o Kristovoj žrtvi za nas, te probudili u svima svijest kako patnja, kao sastavni dio našeg svakidašnjeg života, ima smisla i da je križ put prema uskrsnuću”, kažu framaši iz Domaljevca.

Pozdrav blaženoj Djevici Mariji Zdravo, Gospođo, sveta Kraljice, sveta Bogorodice Marijo koja si djevica postala Crkvom, i izabrana od presvetog Oca nebeskoga, koji te posveti s presvetim Sinom svojim ljubljenim i Duhom Svetim Tješiteljem.

U tebi je bila i jest sva punina milosti i svako dobro.

Zdravo, palačo njegova, zdravo, šatore njegov, zdravo, kućo njegova.

Zdravo, odjećo njegova, zdravo, službenice njegova, zdravo, majko njegova, i vi sve, svete kreposti, koje se po milosti i prosvjetljenju Duha Svetoga ulijevate u srca vjernih, da ih od nevjernih učinite vjernima Bogu.

Sveti Franjo Asiški

sv i b a n j 2 018 .

75

Kruh svetog Ante Studentski festival „Orfej” U periodu od 11. do 13. travnja studenti Muzičke akademije Univerziteta u Istočnom Sarajevu i Sarajevu organizirali su I. Studentski festival klasične glazbe Orfej.

Festival je organiziran u suradnji s Udruženjem građana za njegovanje klasične glazbe Koral, a u sklopu bogato osmišljenoga programa održani su dnevni i večernji koncerti, promocije i izložbe.

Djelatnici organizacije Kruh sv. Ante nazočili su svečanom otvorenju Festivala 11. travnja u amfiteatru Poslovnoga centra Unitic u Sarajevu. Tom prigodom prikazan je kratki video kroz koji su se sudionici upoznali s misijom Kruha sv. Ante te s projektima i aktivnostima koje organizacija provodi te su kroz razgovor s volonterima i djelatnicima Kruha sv. Ante dobili više informacija o načinima na koji se i oni sami mogu uključiti u rad.

Akcije Za dječji osmjeh Djelatnici HKO Kruh sv. Ante posjetili su 19. travnja mladu mamu u njenom domu u kojemu živi sa četvero djece.

Dvoje djece boluje od dijabetesa te moraju stalno koristiti lijekove, aparatić i trakice za mjerenje šećera. Upoznati s teškom socijalnom situacijom ove obitelji, prigodom posjeta uručili su dio sredstava prikupljenih od studentske akcije Za dječji osmjeh, ukupno 200 KM. Uz novčanu pomoć, uručili su i paket hrane, higijenske potrepštine te odjeću i igračke koje su dobili od dobročinitelja. „Unatoč teškoj situaciji u kojoj se nalaze, ova obitelj ispunjena je obiljem ljubavi i radosti. Iskreni osmjeh na licima dječiće bio je pravi izraz zahvalnosti i sreće. Od njihove skromnosti i velike zahvalnosti i sami smo bili poučeni.

Zahvaljujući dobrim ljudima koji su zaslužni za sve darovano, sretni smo jer smo bili u mogućnosti nekome uljepšati dan”, poručili su djelatnici HKO Kruh sv. Ante.

76 svjetl ori jeci . ba

Volonteri sa starijima Budući da Kruh sv. Ante svake godine stipendira studente slabijeg materijalnog stanja diljem Bosne i Hercegovine, stipendisti svoju zahvalnost za pruženu stipendiju iz mjeseca u mjesec pokazuju kroz volonterski rad pomažući ljudima Niz edukacija za studente HKO Kruh sv. Ante organizirao je kroz mjesec travanj niz edukacija za studente u suradnji s Nadbiskupijskim centrom za pastoral mladih Ivan Pavao II. i Centrom za promociju civilnog društva.

Osnovni cilj edukacija je da kroz neformalno obrazovanje i praktično iskustvo mladi usvoje znanja i vještine koje će im biti potrebne kada završe fakultet i počnu raditi. Teme edukacija birane su pažljivo kako bi se studentima ponudila upravo ona znanja kroz koja će ojačati svoje postojeće potencijale i izgraditi nove, podići samopouzdanje i osposobiti ih za tržište rada.

u potrebi. Stipendisti KSA s područja Orašja, svaki mjesec posjete 15-tak starijih, bolesnih i usamljenih osoba provodeći vrijeme s njima u razgovoru i druženju.

Osim svojim dolaskom, volonteri uvijek obraduju starije i bolesne nekim sitnicama, higijenskim potrepštinama i prekrivačima za koje znaju da će im dobro doći. Starijim osobama koje žive same, tijekom zimskog vremena i niskih temperatura, nesebično su pomagali u donošenju drva i kupovinom namirnica. Slušajući njihove priče i pomažući im, volonteri čine dobro djelo, ali i kako samo ističu, stječu nova iskustva i razvijaju prave životne vrednote.

Edukacije su održane u Franjevačkom studentskom domu u Sarajevu.

Moderator edukacije Pisanje CV-a i motivacijskog pisma i Prezentacijske vještine bio je Josip Milanović iz NCM Ivan Pavao II.. Edukaciju Osnaživanje potencijala održala je Aida Sujoldžić.

Podjela uskrsnih paketa Ove je godine u povodu svetkovine Uskrsa HKO Kruh sv. Ante organizirao podjelu prehrambenih paketa i higijenskih potrepština za svoje korisnike u Sarajevu, Bugojnu i Šikarama. Dana 28. ožujka tako je ukupno podijeljeno 90 prehrambenih paketa, 50 higijenskih kanti, 102 higijenskih seta, 169 prekrivača koje smo dobili od naših vjernih dobročinitelja MCC-a. Uz navedenu podjelu, korisnicima naših pučkih kuhinja, uz topli obrok 30. ožujka podijeljeni su i higijenski setovi i suho voće.

Donacije prikupljene od donatorske večeri, ožujak 2018.

Catholic Relief Services 5.000 KM Darko Tomašević 100 KM Tihomir Lukes 100 KM T. T. Kabeli, Široki Brijeg 500 KM Marko Cvitanović 10 KM Općina Orašje 750 KM Akademik Ivan Cvitanović 50 KM Prof. dr. Mirko Pejanović 50 KM Prof. dr. Mirjana Vuković 100 KM Veleposlanstvo R. Hrvatske 100 KM Kadrija Džinović 500 KM Fra Damir Pavić (Svetište sv. Nikole Tavelića) 300 KM Hayat Televizija (Ispuni mi želju) 250 EUR Miodrag Simović 900 KM Franj. samostan sv. Katarine 750 KM Sestre milosrdnice sv. Vinka 300 KM Valentin Inzko, Visoki predstavnik u BiH 1.500 KM Sarah Wocley 500 KM Franj. samostan Visoko 1.000 KM NCM Ivan Pavao II. 500 KM Dean Brajković 500 KM HKD Napredak 500 KM Vlada Županije Zapadnohercegovačke 2.000 KM

Donacijska kasa na Donatorskoj večeri 1.096,50 KM Za projekte Kruha sv. Ante tijekom i nakon Donatorske večeri, od donacija i prodaje slika prikupljeno je ukupno 17. 594 KM Svim dobročiniteljima, sponzorima, medijima, sudionicima, volonterima Donatorske večeri za projekte HKO Kruha sv. Ante od svega srca se zahvaljujemo za podršku koju su nam pružili i pomogli daljni razvoj naših projekata koji su usmjereni isključivo na pomaganje ljudima u potrebi.

Za Pučke kuhinje Općina Centar, Sarajevo 5.000 KM Kanton Sarajevo 7.363 KM Ermin Kazić 20 KM Mato Topić, Aachen 400 EUR ŽU Drijenča 325 KM Lukša Šoljan 100 KM Fondacija za obnovu i razvoj regije Vareš (Za pučku kuhinju Vareš) 320 KM

Akcija Ruka podrške Humanitarni broj BH Telecom 02/2018 Humanitarni broj BH Telecom 03/2018

166 KM 112 KM

Dan Kruha sv. Ante 2017. ŽU Drijenča 515 KM Za projekte KSA HKM Frauenfelg 3.000 CHF T. N. 20 KM N. N. 20 KM Podružnica KSA, Švicarska 4.000 CHF Nikica Aždajić, K. Sutjeska 20 KM Darko Marin Sučić 500 KM UniCredit Bank Mostar 3.000 KM Za Terapijsku zajednicu Izvor Compact d. o. o.

2.500 KM Ministarstvo financija RS 245,65 KM Za pučku kuhinju Vareš Općina Vareš (50 kg junetine; 35 kom. suhoga sira) Sehvedin i Mirnesa Rožajac (1 janje) Načelnik Općine Vareš Zdravko Marošević (kolači, jaja, pečenje)

Slobodna mjesta u Franjevačkom studentskom domu Dragi studenti, obavještavamo Vas da u Franjevačkom studentskom domu ima nekoliko slobodnih mjesta, a o detaljima se možete raspitati četvrtkom od 13 do 15.30 sati te ostalim danima od 9 do 13 sati ili pozivom na broj telefona 033 728 869.

Prijavnice možete preuzeti na našoj internetskoj stranici www.kruhsvetogante.com Uredno popunjene prijavnice možete dostaviti osobno ili poštom na adresu: Franjevački studentski dom, Zagrebačka 18, 71000 Sarajevo. sv i b a n j 2 018 .

77

U SPOMEN

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

Božić Ivan

Juro

(† 2012.) († 2017.)

Hvala vam za vašu neizmjernu ljubav i dobrotu i za sve što ste učinili za našu obitelj.

S vjerom i nadom u ponovni susret u svjetlu Božje ljubavi prate vas naše misli i molitve. Čuvali vas anđeli nebeski.

Počivali u miru Božjem! /Zahvalna obitelj/

Manda Šokčević

(† 1998.)

Draga i voljena naša mama već je 20 godina kako si nas napustila i pridružila se dragom tati Peri koji je preminuo 22. veljače 1995.

Mi, djeca, prikazujemo vas Gospodinu. Neka Milosrdni Otac prepozna vašu vjeru i ljubav koju ste nam usadili u srca i nagradi vas svojim nebeskim zagrljajem. /Vaša zahvalna djeca/

Tomičić Josip Krešimir († 2016.) († 2000.)

Uvijek ste u našim mislima i molitvama.

Mi koji vas volimo znamo kako je teško živjeti bez vas. Počivajte u miru Božjem. /Vaša obitelj/

Anđa Čilić rođ.

Pavlović

(† 1927.)

Prošlo je 10 godina otkad je prestalo kucati plemenito srce naše voljene Anđe. Hvala ti za ljubav, dobrotu i pažnju koju si nam velikodušno darivala, zauvijek si u našim 80 svjetl ori jeci . ba

srcima i molitvama. Pokoj vječni daruj joj Gospodine i svjetlost vječna neka joj svijetli u kraljevstvu nebeskom. Počivala u Božjem miru! Sveta misa služit će se 9. svibnja 2018. u svetištu Nikole Tavelića na Kovačićima. /Tugujuća obitelj/

Snježana Buzuk

(† 2016.)

Već dvije tužne godine su prošle od prerane smrti naše voljene majke, supruge, kćeri, sestre i nevjeste, stoga se s velikim bolom i tugom prisjećamo gubitka naše Snješke. Dana 20. svibnja 2016. godine, u mjesecu koji si najviše voljela, kada se budi priroda i pokazuje svoju ljepotu, kada započinju radovi u vrtu, koje si jedva čekala i u kojima si uživala, nakon kraće i opake bolesti današnjice završila si svoj ovozemaljski život.

Majko, tvojim odlaskom uskraćen sam za nešto najvrijednije na svijetu, a to je majčinska ljubav koja mi jako nedostaje i koja se ne može ničim zamijeniti niti nadoknaditi.

Nevjerica da te više nema među nama stalno je prisutna kao i praznina u našemu životu koji bez tebe protječe puno drugačije.

Draga majko i suprugo nikada te nećemo zaboraviti, ti živiš s nama u duhu i u našim srcima. Počivaj u miru Božjem! /Tvoj sin i suprug/

Boris Stančić

(†2013.)

Pet godina nakon tvoga odlaska, jednako si u našim najljepšim mislima i

sjećanjima! /Tvoji roditelji, sestra s obitelj i prijatelji/

Berislava Ćaleta

(† 2005.)

Prošla je još jedna tužna godina bez tebe, draga naša kćeri, sestro i tetka.

Uvijek si u našim mislima, srcima i molitvama. /Tvoji tugujući, obitelj Lozančić i Đikić/

Erna Prlenda († 2017.)

Ja Te živim Ja Te živim u rađanju sunca i sutonu dok se tiho gasi.

Svaki dan.

Ja Te živim u cvijetu na kamenu što svjedoči o vječnom smiraju.

Svaki dan.

Ja Te živim u suznim kapima boli i samoći tugom okovanoj.

Svaki dan.

Ja Te živim u molitvama svojim u tišini u vjeri Božjoj.

Svaki dan.

Ja Te živim a kako drugačije nego u ljubavi i sjećanju.

Svaki dan.

I tako dan za danom.

Ja Te živim, živim do svoga sudnjega dana.

Mojoj Erni. /Karmelo/

◆ KNJIGE ◆ DEVOCIONALIJE ◆ SUVENIRI

◆ ŠKOLSKI PRIBOR ◆ UREDSKI MATERIJAL ◆ ČESTITKE

KNJIŽARE

◆ Trg Branitelja bb, LIVNO ◆ Kralja Petra Krešimira IV. bb, VITEZ

Zdravstveno-turistički centar „Banja Vrućica”, Teslić Kardial**** — Posavina** — Srbija — Hercegovina

Usluge ZTC „Banja Vrućica": zdravstveni i wellness centar, kongresni i sportsko-rekreativni program, otvoreni i zatvoreni bazen, kuglana i restoran, 7 km uređenih staza za šetnju i biciklizam • Termomineralna voda pogoduje u liječenju: kardiovaskularnih, neuroloških i fizijatrijsko-reumatoloških oboljenja • Dijagnostički centar nudi: ultrazvuk srca, ergometrijska testiranja, ultrazvuk abdomena, osteodezintometriju, neurološke i ortopedske preglede, kompletnu radiološku dijagnostiku, mamograf • Stomatološka ordinacija nudi: endodonciju, ortodonciju, protetiku

Zdravstveni program BEO dan: od 54 KM pa do 110 KM po osobi.

Više informacija na kontakt telefon: +387 53 410 030 ili na e-mail: marketing@banja-vrucica.com

Širimo svjetlo.

FMC Svjetlo riječi Sarajevo i Župni ured svetog Ilije Novi Šeher vam predstavljaju novu knjigu

Od Ponijeva do Šehera

Povijest župe Svetog Ilije Proroka - Novi Šeher Sve što ste ikada željeli saznati o bogatoj povijesti novošeherske župne zajednice, od njezinih početaka, ali i života tijekom kasnijih godina, sadržano je upravo u ovoj spomen-knjizi.

Ona je mozaik koji pruža sliku o različitim općim i posebnim temama vezanim za naš zajednički zavičaj.

Svoj primjerak knjige poručite u župnom uredu Novi Šeher. Za više informacija nazovite 033 890 010