Sretan Uskrs – Ja sam uskrsnuće i život (409)

vjera

• društvo • kultura

SRETAN USKRS

Ja sam uskrsnuće i život Godina XXXV. ◆ broj 409 ◆ Sarajevo, travanj 2017. ◆ cijena 3,5 KM (15 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Draga braćo i sestre, u proljeće kad se slavi Uskrs, priroda buja od života i ljepote. Izvanjski sve zove na novi život, postaje očito kako poslije zime odjedanput umrtvljena priroda oživljava i počinje bujati pravi život. U korizmenom vremenu mi se povlačimo u sebe i duhovno se obnavljamo. Onaj tko je duhovno obnovljen kadar je započeti novi život i na duhovan način doživjeti uskrsnuće.

Svi mi imamo želju i potrebu nanovo se roditi, uskrsnuti već sada kako bismo mogli definitivno uskrsnuti na koncu našeg vremena. Sve su civilizacije čeznule za Novim, sve su civilizacije i svi ljudi u njima otvoreni mesijanski i uskrsno. U čovjeku treba uskrsnuti novi čovjek, prijatelj, brat, čovjek mira, pitomi čovjek, čovjek slika Božja. Sve ovo u nama drijema, sve je ovo u nama skriveno kao potencijal koji treba doživjeti preobrazbu započetu na krštenju.

Svako uskrsnuće ovjekovječuje, pobožanstvenjuje. Zato nema uskrsnuća bez Boga i njegove ljubavi. Slavljenjem Isusova uskrsnuća mi ispovijedamo vjerovanje i u ljudsko uskrsnuće. Vjerujemo u uskrsnuće svakoga čovjeka koji vjeruje i koji se predaje Ljubavi. Isus je uskrsnuo i On je trajno s nama. Bez uskrsnuća Isus ne bi bio sa svim ljudima, posvuda. Tako je i s nama. Samo nas uskrsnuće čini univerzalnim kao što su univerzalni ljubav i Bog. Kao što se događa s gusjenicom koja se preobražava u leptira, tako se događa i s ljudskim životom. Uskrsnućem se preobražavamo u Božjeg leptira kojemu je i uskrs i život potpuno različit od života gusjenice. Inkubacija u kojoj se događa ta preobrazba jest Božanska ljubav. Samo Bog uskrisuje jer je Apsolutna ljubav. Naša je ljubav nejaka za uskrsnuće, ali je jaka da nas približi i ugradi u Isusovu ljubav i ljubav jednih prema drugima!

Sretan i blagoslovljen Uskrs!

Fra Jozo Marinčić, provincijal

iz sadržaja

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba redakcija Vanja Čerenić, Janko Ćuro, Rafaela Obučić, Danijel Stanić redakcija@svjetlorijeci.ba marketing Vanja Čerenić marketing@svjetlorijeci.ba pretplata Emil Perković pretplata@svjetlorijeci.ba Lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 uredničko vijeće fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 40 KM; Hrvatska 160 kn; Švicarska 60 CHF; Zapadna Europa 40 €; Prekooceanske zemlje 80 USD/100 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devize

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22

račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil račun u austriji

Sparkasse Kufstein, Kristijan Montina „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein.

IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986 Fotografija na naslovnoj stranici: Ivo Dulčić, Kristov život, vitraji u crkvi sv. Ante u Sarajevu Snimio: Danijel Stanić

Tema broja Saducejsko nijekanje uskrsnuća i Isusov odgovor Uskrsnuće − mogućnost nemogućega O radosti življenja Primi ljubav raširenih ruku

6 16

Reportaža Franjevačka teologija Sarajevo 20. obljetnica povratka 22 S našima u svijetu HKM Zürich Zajedništvo u Kristu

44

Razgovor Dr. fr. Slavko Slišković Smrt ne može pobijediti život 46 Roditeljima i djeci Naš obiteljski blagdanski stol 74

Svjetlo riječi

Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. (Iv 11,25-26)

Draga naša čitateljice, čitatelju

Neka Ti srce uvijek bude ispunjeno mirom i praštanjem, lice neka Ti sjaji radošću uskrsnog jutra, a cijeli život neka Ti prožima ljubav uskrslog Krista. Sretan Uskrs!

Danijel, Emil, Janko, Lidija, Lorko, Pero, Rafaela i Vanja t rava n j 2017.

3

RIJEČ ČITATELJA Lijep pozdrav svima u redakciji Svjetla riječi. Želim Vam puno uspjeha u budućnosti i Vašemu radu. Dugogodišnji sam Vaš čitatelj, jako sam zadovoljan Vašom revijom.

Uz pozdrav, Bog i svako dobro.

Nikola Sarić, Recklinghausen, Njemačka

Posvetite broj hendikepiranim osobama

Srdačan pozdrav mojoj omiljenoj redakciji! Vaš sam dugogodišnji pretplatnik. Iako nisam baš religiozna osoba, to me ne sprječava uživati svakoga mjeseca u vašoj briljantnoj reviji. Najviše volim viceve, recepte, a jako mi se sviđa i nova Fra Jurina biljna ljekarna, kolumna Politički (ne)korektno te Ženidbeno pravo Katoličke Crkve. Voljela sam i rubriku Treće oko, koje nažalost više nema, kao ni rubrika o glazbi i filmu.

Oduševio me ožujski broj posvećen

ženama, naročito članak Bez jednakih prava. Najviše me dirnula ona rečenica o položaju romskih djevojaka te žena i djevojaka s invaliditetom u BiH. O položaju Romkinja ne mogu govoriti iz prve ruke, no nažalost, o osobama s invaliditetom itekako mogu. Kažem „osobama”, jer ovdje nije lako ni invalidnim muškarcima, bez obzira o kakvom se zdravstvenom problemu radi, jesu li ikako pokretni ili ne. (...)

Predlažem vam, draga redakcijo, da jedan od idućih brojeva vaše revije u cijelosti posvetite nama, fizički hendikepiranim osobama jednako kao što ste prije nekoliko godina posvetili broj osobama s intelektualnim poteškoćama. U kolumni Ženidbenog prava iznesite stav Katoličke Crkve o sklapanju braka takvih osoba, kako sa zdravim partnerom, tako i s onim kojeg također muči nekakav hendikep. U rubrici Politički (ne)korektno mogli biste pisati o stavu bh. zakonodavstva prema ovoj proble-

matici. Usput, mogli biste objaviti i detaljnu reportažu o fojničkom Reumalu. Šaljem vam topli pozdrav iz Livna te želim mnogo uspjeha u radu!

Ivana Krišto, Livno

Piše Anto Popović

Đuro Seder, Uskrsnuće

Tema broja

SADUCEJSKO NIJEKANJE USKRSNUĆA I ISUSOV ODGOVOR

Uskrsnuće – mogućnost nemogućega Ondje gdje je postavljena granica čovjekovoj moći, Božja svemogućnost pritječe u pomoć čovjekovoj nemoći. To premošćivanje između čovjekove nemoći i Božje svemogućnosti događa se u činu vjere. U tome smislu, antropološki gledano, vjera u nemoguće bitno je obilježje biblijske vjere 6 svjetl ori jeci . ba

Nepoznata Biblija

Piše fra Darko Tepert

Uskrs u vrtu Kad je riječ o izvješćima o Isusovu uskrsnuću, koja nalazimo u kanonskim evanđeljima, poznato je da ne postoji nijedan tekst koji bi opisao kako je izgledao sam trenutak uskrsnuća. Navještaj o Isusovu uskrsnuću polazi od vijesti o njegovim ukazanjima prvim učenicima. Ova pak ukazanja često su obilježena kasnijim promišljanjima kršćanske zajednice i samih evanđelista.

ovom članku osobito ćemo se zaustaviti na tekstu Ivanova evanđelja koji na simboličan način povezuje Isusovo uskrsnuće sa stvaranjem prvoga čovjeka. To, naravno, nije jedinstven slučaj u kršćanskom promišljanju o uskrsnuću.

U jednoj drevnoj homiliji na Veliku i svetu subotu čitamo Kristove riječi upućene staromu Adamu: „Radi tebe sam ja koji prebivam nad nebom došao

U

Marc Chagall, Izgon iz raja (detalj), 1961.

t rava n j 2 017.

13

O radosti življenja

Piše Tatiana Tajči Cameron

Primi ljubav raširenih ruku Zašto ponekad neki od nas, sputani boli, očajavaju pod križem umjesto da siđu s Golgote, prihvate radost obećanoga novoga života i uistinu dožive snagu Uskrsa?

B

ol možemo spoznati. Stoput smo ju već osjetili, prošli kroz nju, čak je i uspjeli kontrolirati. Pronašli smo kojekakva sredstva kojima ju nakratko umrtvimo. Prihvaćamo ju kao kronično stanje naše ljudske naravi.

Duboka radost življenja, ushićenje i osjećaj slobode u Ljubavi koja nas prihvaća i voli je nešto s čime mnogi od nas nemaju puno iskustva. Nitko od nas se ne sjeća radosti rođenja, prvoga zagrljaja i sigurnosti majčine topline, prvih osmijeha i radosti roditelja što postojimo. S druge strane, naša svijest vrlo brižno pohranjuje sjećanje na trenutke boli i straha u kojima smo kao djeca bili prekoreni, u kojima su nam rekli da nismo dobri, da smo nepristojni, nezahvalni, lijeni, uprljani, ružni ili, jednostavno, nevaljali. Ako smo i doživjeli romantičnu ljubav koja nas je obnovila i dala nam novi smisao, motiv za život, gotovo uvijek smo uz nju osjetili i bol – bol rastanaka (makar i trenutnih) ili bol 16 svjetl ori jeci . ba

zbog nemoći da olakšamo patnju onom tko nam je drag. Trenuci radosti nam se čine tako kratki, dok nam se bol duboko urezuje u srce i stvara ožiljke koji nas zauvijek podsjećaju da život donosi i patnju.

Nije ni čudno da nam je onda teško napustiti očaj i prepustiti se Ljubavi koja kaže ja sam preuzeo tvoju patnju jer te volim. Ta Ljubav ne traži od nas ništa drugo nego povjerenje i odluku da se prestanemo tvrdoglavo i prestrašeno držati boli.

Gdje je Bog?

Prije jedanaest godina spremala sam se na turneju korizmenih koncerata kada sam primila poziv iz Hrvatske. Rekli su mi da je moj otac obolio od raka i da prognoza nije dobra. Sljedećih 40 dana pjevala sam o Isusovoj muci i molila da taj kalež mimoiđe moga tatu. Iako sam te godine pjevala na uskrsnoj misi, nisam doživjela radost Uskrsa. Ostala

sam ispod križa žalosna i prestrašena.

Uz tatu sam provela tri posljednja mjeseca njegovoga života, nemoćna da mu pomognem. Nakon njegovoga odlaska zapala sam u veliku tugu. Nisam sebi mogla oprostiti propušteno vrijeme.

Daleko sam rodila sinove koji nisu imali priliku upoznati djeda Stanka, njegovu radost i ogromnu ljubav prema ljudima i životu. Tuga je postupno prerasla u depresiju, a depresija u anksioznost i napade panike. U nedostatku životne radosti i tijelo se prilagodi izlučujući određene hormone. Kemijska ravnoteža se naruši i zatvori nas u krug kliničke depresije.

Katolički prijatelji su mi savjetovali da provodim više vremena u molitvi, da se molim za zagovor nekom svecu, da se oslonim na Boga jer mi samo on može pomoći. Ali što sam se ja više molila, to sam dublje zapadala u tminu. Bog se nije oglašavao... Barem ne na onaj način koji sam zamislila – kao čudo koje bi otjeralo moju depresiju poput čarobnoga štapića. Kako se čudo nije događalo, pomislila sam kako sam nevrijedna, nedorasla i loša – jer i Bog ignorira moje molitve. Ljudi oko mene su se hvalili pričama o iscjeljenju, dok sam ja sve više tonula u laži da se ne znam ni moliti, da moje molitve ne dopiru do Svemogućega.

Kad sam naposljetku došla do dna, postalo mi je jasno da su me tuga i strah zarobili i paralizirali i da mi Bog ne može pomoći ako se sama ne odlučim za život. Počela sam razgovarati s psihoterapeutom, životnim trenerom i franjevačkim svećenicima.

Fra Tom je mirno sjedio pored mene. – Što te drži zarobljenom? – pitao me nježno. – Tuga. Ogromna tuga i strah. – prošaptala sam kroz suze. – Bojim se napustiti tugu. Kako ću biti radosna kad je on toliko trpio? Fra Tom se nasmiješio s razumijevanjem.

– Gdje je sada duša tvoga tate? – pitao je tiho. – Vjerujem da je u raju. – odgovorila sam. – A gdje je raj? – fra Tom

Riječ obiteljima

Piše Boris Beck

Djelo vrijedno Boga

Budući da nitko nije želio zaposliti dječaka, Benvenuto je sjedio sve dok nije postao dovoljno star da može raditi.

Jednom je naišao na bolesnu ženu koja je bila preslaba da umiri svoje dijete. Benvenuto je sjeo i utješio bebu, a majka je za to vrijeme zaspala. On je ostao mirno sjediti kako se beba ne bi slučajno probudila i kako bi se žena odmorila. Za to mu je vrijeme izrasla prva sijeda vlas.

Potom je jedne noći pomogao djevojci koja je do jutra morala otkati vunu, ali je bila za to preumorna. Benvenuto je sjeo za tkalački stroj i dovršio posao umjesto nje, dok je ona spavala...

Od stroja je ustao još sijediji.

I tako je Benvenuto sve više stario – jer je pomagao ljudima. Tako je i umro – kada je zadnji put sjeo kako bi nekomu pomogao.

Jedna od najljepših stvari vezanih za malu djecu su priče. Možete im do mile volje pričati, čitati i izmišljati Čovjek bez sebičnosti što god želite i koliko vas god mašta služi. I dok govo- A onda, opet, ima i priča za odrasle za koje shvatite da ih možete pričati djeci. rite, a mališan se privije uz vas, držeći vaše uho, otkri- Jednu od najljepših priča svih vremejete koliko su priče iz djetinjstva u vama žive, i kao da na napisao je nakon Drugoga svjetskog rata francuski pisac Jean Giono – nisu prošla desetljeća. Čovjek koji je sadio drveće. On je bio eni je tako nedavno iz zaborava izronila epizoda iz romana Đelsomino u zemlji lažljivaca, Giannija Rodarija. Taj je talijanski pisac vrlo često prevođen na hrvatski, a prije nekoliko godina u kazalištu je uprizoren i njegov Čipolino. U knjizi o doživljajima Đelsomina, Rodari je opisao neobičnu sudbinu čovjeka kojega su zvali Benvenuto – Mai Seduto, što znači Dobrodošao – Ali Nikad Sjeo.

Benvenuto se rodio kao živahno i veselo dijete, ali je vrlo brzo rastao. Kad se rodio, polegli su ga u kolijevku, ali ju je do jutra prerastao. Drugi dan su ga stavili u veći krevetić, ali je krevetić već iduće jutro bio premalen. Za tjedan dana narastao je dovoljno da krene u školu. U školi se događalo isto: na početku nastave bi ga posjeli u klupu, a na

M

18 svjetl ori jeci . ba

kraju nastave toliko je bio velik da nije mogao izaći iz nje.

Našega malog Benvenuta, koji više i nije bio mali, odveli su liječniku i on je otkrio neobičan fenomen: mališan stari samo dok sjedi ili leži. Jedna minuta na miru za njega je kao jedan dan. Liječnik je odmah odredio i terapiju za tu neobičnu bolest – dječak uvijek treba biti na nogama.

I tako je Benvenuto jeo i spavao kao konj – stojećke. Zato su ga i prozvali Mai Seduto – Onaj Koji Nikad Ne Sjedi. Takav mu život nije padao lako, ali bolest je imala i dobru stranu – da Benvenuto nije nikada sjeo, ne bi ostario i mogao bi živjeti u vječnome djetinjstvu.

Pa ipak, Benvenuto je često sjedao.

Najprije mu je umro otac, pa je odlučio raditi kako bi pomogao majci.

Provansalac, a ondje se odvija i priča.

Jedan je mladić 1913. godine posjetio zabačene dijelove Provanse na jugu Francuske. Bile su to gole vrleti, bez vode i vegetacije. Ljudi su živjeli teško i na rubu očaja, a u tome sumornom krajoliku nemilosrdno je puhao strašan vjetar.

Lutajući brdima upoznao je staroga pastira koji je imao neobičan običaj – dok bi čuvao ovce, štapom bi bušio rupe u zemlji i unutra ubacivao žirove iz vreće koju bi nosio. Pa on sadi hrastove!, shvatio je mladić.

– Je li to vaša zemlja? – pitao je pastira, a on mu je odgovorio da nije. Nastavio je: – Znaš li čija je?

Odgovorio mu je da ne zna i da ga nije briga.

Pastir se zvao Eleard Bouffier, imao je 55 godina i u brda se preselio nakon

UZ 20. OBLJETNICU POVRATKA FRANJEVAČKE TEOLOGIJE U SARAJEVO Piše fra Anđelko Barun

Kvasac mira, suživota i sloge Jedna od brojnih nevolja koje su kroz povijest pratile Franjevačku teologiju Bosne Srebrene dogodila se u travnju 1992. Srpske paravojne snage opsjedale su Sarajevo. Prostor za kretanje sve se više sužavao.

Z

bog nastale ratne situacije bogoslovima je omogućeno da nešto ranije nego što je uobičajeno otiđu u svoje rodne župe pred Uskrs, koji je te godine bio 19. travnja, a nas je 23 ostalo u zgradi Teologije. Ujutro 8. lipnja 1992. započele su žestoke borbe. Pucalo se iz svih vrsta oružja u blizini naše zgrade. U 9.45 sati uniformirane osobe preskakale su ogradu i ulazile u naše dvorište, a

potom i u zgradu. Vrijeme je sporo prolazilo u neizvjesnosti i bojazni.

Dana 9. lipnja profesori i osoblje protjerano je iz Nedžarića.

Uz veliko razumijevanje i susretljivost lokalnih vlasti i uprave hotelskog naselja Apartmani u Tučepima, bogoslovi i profesori sredinom kolovoza smješteni su u njihove hotelske prostore. Tu su bogoslovi produžili privremene zavjete, pripremali se i polagali ispite služeći se knjigama

Franjevačke teologije u Makarskoj.

Potom je provincijal provincije sv. Ćirila i Metoda izrazio spremnost da nam ustupi u Samoboru zgradu njihove nekadašnje Gimnazije, u kojoj su bili smješteni prognanici iz Vukovara.

Zahvaljujući naklonosti hrvatskih državnih vlasti, vukovarski su prognanici 4. rujna premješteni u bivšu vojnu bolnicu u Vlaškoj ulici u Zagrebu, a zgrada u koju su oni dotad bili smješteni ustupljena je našoj Teologiji.

Ženidbeno pravo Katoličke Crkve

imati moralnu sigurnost da se ništa ne protivi njezinu valjanom i dopuštenom sklapanju, tj. da ne postoje elementi koji bi isključivali ženidbenu privolu niti kakva zapreka koja bi samu ženidbu činila nevaljanom ili nedopuštenom.

Piše dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

Kanonski postupak za ženidbu Tijekom ljeta se u župama znatno poveća broj vjenčanja pa uvijek prije toga nastaje gužva u župnim uredima zbog sređivanja potrebne dokumentacije za zaručnike i buduće supružnike koji se žele vjenčati u svojoj ili nekoj drugoj župi, odnosno biskupiji. Nerijetko se onda stvari zakompliciraju, kako od strane župnika tako i od zaručnika.

D

ogodi se da često ni jedni ni drugi ne znaju što i od koga tražiti. Župnici ne znaju tko je pravno mjerodavan s obzirom na kanonske izvide prije vjenčanja jer je danas sve više vjernika koji imaju nekoliko prebivališta i boravišta, a samim time i više pravno mjerodavnih župnika. Zaručnici ostaju zbunjeni jer svaki od njih kaže nešto drugačije ili traži dokument više koji u stvarnosti i nije potreban ili ga čak nema pravo tražiti. Da bi se takve situacije izbjegle, ovdje će se ukratko pokušati prikazati kanonske odredbe koje je potrebno 28 svjetl ori jeci . ba

provesti prije same ženidbe, kako bi joj župnik mogao zakonito prisustvovati.

Pojedine ih biskupske konferencije donose za svoje područje sukladno općem pravu Katoličke Crkve, a odnose se na ženidbene navještaje, kanonske izvide i zaručničke ispite (kan. 1067). Čemu služe ove odredbe? Već se u prethodnim člancima vidjelo da valjanost ženidbe ovisi o ženidbenoj privoli kao i to da samo pravo, božansko i crkveno, može zabranjivati i određivati zapreke za sklapanje valjane ženidbe. Stoga je, sukladno kanonu 1066, potrebno

Ženidbeni navještaj

Ženidbeni su navještaji doslovno javno oglašavanje imena osoba (njihova vjera, datum i mjesto rođenja, imena roditelja i sl.) koje namjeravaju sklopiti ženidbu.

Prema aktualnom Zakoniku (ZKP iz 1983.) ženidbeni navještaji više nisu obvezni jer se potrebni izvidi mogu obaviti i na druge načine. Ovdje Zakonik daje slobodu biskupskim konferencijama da odluče o njihovoj pravnoj obvezi i načinu uređenja, bilo da se radi o usmenom ili pismenom navještaju.

Svrha navještaja je dati ženidbi dimenziju javnosti kako bi svi koji znaju da se iz nekoga razloga ženidba ne može sklopiti valjano to na vrijeme prijavili i spriječili duhovnu i materijalnu štetu zaručnika i drugih osoba. Tako su Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine donijele odluke da se sklapanje ženidbe treba jedanput usmeno ili pismeno oglasiti u župi ili župama gdje zaručnici imaju prebivalište ili boravište (ako ih ima više, onda u svim).

Oglašava se nedjeljom ili blagdanom na misi ili kod drugoga bogoštovnoga čina na kojem se okuplja župna zajednica.

Pismeni oglas treba izvjesiti na prikladno mjesto uoči nedjelje i blagdana i ostaviti ga izvješenim barem tri dana na oglasnoj ploči. Ženidbeni navještaji mogu se izostaviti u slučaju mješovite i tajne ženidbe, prijeke potrebe i oprostom mjesnoga ordinarija.

Kanonski izvidi

Da bi se izvidi za vjenčanje mogli napraviti na vrijeme, zaručnici se moraju javiti svome župniku barem mjesec dana prije vjenčanja. Zadaća izvida prije ženidbe pripada župniku na koga spada i

BH Retrospektiva Piše Marko Karamatić

Nezvani gosti i politički profiteri Čak i u ovlašnom praćenju društvenih zbivanja nije teško zapaziti kako različite incidente, naizgled banalne, kao što su provale u stanove ili sakralne objekte, u određenim okolnostima politički ili vjerski predstavnici ciljano politiziraju i koriste za ubiranje poena, što za posljedicu ima stvaranje političke napetosti u društvu. To čine prije svega pristranim i zlonamjernim tumačenjima činjenica i događaja kao i služeći se neprovjerenim medijskim informacijama. išta nije slučajno; to je metoda programiranoga političkoga uznemiravanja i stvaranja ozračja žrtve uvijek jedne strane. Možemo to zorno vidjeti na primjeru provala u tri sakralna objekta – dva pravoslavna i jedan katolički. Ne toliko zbog počinjene štete, koliko zbog agresivno politiziranih reakcija. To dakako ne znači da su sva tri slučaja u tom smislu jednaka. Postoje razlike kako ćemo to ovdje vidjeti!

N

Napadnut pravoslavni hram

Tjednik Novosti Srpskoga narodnoga vijeća u Zagrebu objavio je 6. srpnja 2016. priopćenje Mitropolije zagrebačko-ljubljanske pod naslovom „U Sisku napadnut pravoslavni hram”. U njemu je istaknuto kako su nakon više slučajeva 36 svjetl ori jeci . ba

upadanja u privatni posjed, vrijeđanja i prijetnji upućenih sisačkom parohu Veselinu Ristiću i članovima njegove obitelji, nepoznati počinitelji u noći s 4. na 5. srpnja provalili u hram svete Petke: „Vandali su obivši prozor ušli u hram, uništili i razbacali crkvene sasude i druge bogoslužbene predmete. Potom su se popeli na terasu parohijskog doma, obili balkonska vrata, devastirali spavaće i dnevne sobe, a u kancelariji Crkvene opštine razbacali arhivu i uništili kasu.

To što su počinioci znali da sveštenička porodica neće biti u Sisku te noći, svedoči da se radi o dobro pripremljenoj i ostvarenoj nameri da se, još jedamput uputi otvorena pretnja Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, njenom sveštenstvu i vernom narodu u Sisku i Hrvatskoj.” Ako

policija u Sisku ni ovaj put „ne pronađe počinioce, pitamo se šta je sledeće?

Kakvom teroru treba da bude izložena Srpska Pravoslavna Crkva, njeni hramovi i sveštenici da bi dobili zakonsku zaštitu? Iz tog razloga Mitropolija zagrebačko-ljubljanska očekuje bratsku i hrišćansku pomoć Katoličke Crkve u Sisku, ali će o ovom i sličnim slučajevima izvestiti Sveti Arhijerejski Sinod Srpske Pravoslavne Crkve i druge relevantne domaće i međunarodne ličnosti i institucije.” Tako iz Mitropolije!

Provale u kuće i crkve i nisu neka novost. Redovito je motiv koristoljublje, iako se katkad ne isključuje i neki drugi razlog. Međutim, pljačku i vandalizam Mitropolija u svom priopćenju kvalificira kao nesumnjivo politički motiviran napad iako to nije potvrđeno službenom istragom. Na istom je tragu i posjet parohijskom dvoru mitropolita Porfirija i predsjednika Srpskoga narodnoga vijeća Milorada Pupovca. Sasvim je očekivano da su provalnici znali da „sveštenička porodica” te noći nije kod kuće. Oni ne idu naslijepo! Međutim, trebalo bi dokazati da se radi „o dobro pripremljenoj i ostvarenoj nameri” da se iznova zaprijeti „Srpskoj Pravoslavoj Crkvi, njenom sveštenstvu i vernom narodu u Sisku i Hrvatskoj”. K tome, iz Mitropolije prijete da će izvijestiti važne domaće i međunarodne čimbenike. Time ovaj slučaj očigledno žele politički što više podgrijati. To isto čine i Novosti kad u naslov stavljaju da je „napadnut hram”, što daleko jače odzvanja nego da su u naslov stavili da je „provaljeno u hram”! Nimalo slučajno!

Provala u katoličku crkvu

Nepoznati počinitelji provalili su u župnu crkvu svete Ane u Maradiku u Srijemu (Srbija). „Provaljeno je u crkvene prostorije i vjeronaučnu dvoranu, koja posljednjih mjeseci služi kao prostor za svetu misu i druge liturgijske obrede jer je 2014. godine, uz teško dobivene dozvole, počela gradnja nove crkve”, izjavio je za Hinu župnik Božidar

HR Retrospektiva

Piše dr. sc. Božo Skoko

Prava na život i neradnu nedjelju Korizmeno vrijeme u Hrvatskoj obilježeno je jednom odlukom i jednom inicijativom koje se tiču prava na život i dostojanstveno svetkovanje dana Gospodnjega.

Naime, Ustavni sud je nakon punih 26 godina odgađanja i kalkuliranja, odbacio prijedlog da se stari socijalistički Zakon iz 1978., koji regulira „pravo na pobačaj”, proglasi neustavnim, što je nekoliko katoličkih udruga zatražilo još 1991. godine.

O

d 13 ustavnih sudaca samo jedan je bio protiv te odluke, a u svome obrazloženju su naveli da se oni zalažu za pravo na život, što jasno definira hrvatski Ustav, no da nije jasno „kad nerođeno biće postaje osoba”. Sabor nakon ove odluke ne može donijeti zakon koji bi zabranjivao prekid trudnoće pa bi čak i pokušaj referenduma bio uzaludan. Ustavni sud, doduše, smatra da stari Zakon iz SFRJ nije usklađen s hrvatskim Ustavom pa je naložio Hrvatskom saboru da u roku 38 svjetl ori jeci . ba

od dvije godine donese novi koji će biti na istoj liniji, ali će dodatno definirati edukativne i preventivne mjere kako bi pobačaj bio izuzetak.

Ta je odluka burno pozdravljena u dobrom dijelu hrvatske javnosti, posebice među aktivističkim udrugama koje se bore za prava žena. U drugom dijelu javnosti su zgroženi. Mnoge su udruge i stranke lijevoga ideološkoga predznaka na sva usta hvalile Ustavni sud iako su ga donedavno napadale, smatrale irelevantnim i politički obojenim. U vladajućoj

koaliciji HDZ-a i MOST-a su načelno pozdravili odluku suda smatrajući kako bi bilo nemoguće potpuno zabraniti pobačaj iz mnogobrojnih razloga, ali uz blage ograde, ističući da se oni i nadalje zalažu za pravo nerođene djece te će činiti sve da pobačaj bude izuzetak.

Najoštrije reakcije su stigle od predstavnika Crkve, koja bezuvjetno štiti ljudski život od začeća do naravne smrti. Zanimljivo je da su na strani crkvenoga tumačenja i mnogobrojni znanstvenici. Oni drže da ljudski život nastaje začećem. Čak su se i neke poznate osobe poput televizijskoga voditelja Aleksandra Stankovića, kojega javnost doživljava daleko više lijevo nego desno, očitovale kako su njihova stajališta bliža Crkvi nego Ustavnom sudu.

Pravo ili bezakonje?

Iako je ova odluka otvorila žestoku raspravu u hrvatskoj javnosti, po starom običaju uglavnom se ne raspravlja argumentima, već svjetonazorskim svrstavanjima, vrijeđanjima i prilično apsurdnim tumačenjima. Tako oni koji se zalažu za „pravo na pobačaj” kažu kako se tu radi o apsolutnom pravu žene jer se „radi o njezinu tijelu”. Međutim, svatko tko se iole razumije u biologiju zna da je novo biće u tijelu žene od začeća različito od nje i predstavlja jedinstvenu individuu.

Isto tako se potpuno prešućuje pravo muškarca da odlučuje o sudbini djeteta, koje je i njegovo. Često se od muškarca očekuje odgovornost za dijete nakon rođenja, a u vrijeme trudnoće mu se želi uskratiti. Jasno, govorimo o odgovornim muškarcima, a ne o onima koji bježe od žene čim zatrudni smatrajući da je to njezin problem, zbog čega mnoge, nažalost, posežu za takvim „rješenjem”.

Iako su svima puna usta prava na privatnost, vlastito tijelo i sl., mnogi bi rado pogazili pravo na život. Tako mnogobrojne europske države samovoljno tumače kad se nerođeno dijete pretvara u osobu s određenim pravima pa je u nekim državama regulirana mogućnost

Politički (ne)korektno!?

Piše fra Pavo Filipović

Jannah, jannah Bosna!

Neki tvrde kako u Prečkome polju postoji birtija u kojoj na jednome zidu visi ćilim s motivom iz Tisuću i jedne noći. Motiv prikazuje arapske muškarce koji na bijelome konju odvode otetu djevojku. U pozadini scene vidi se mnoštvo džamija.

D

ok Arapi nisu upravo ondje započeli svoj megaprojekt Buroj Ozone City, ta je scena izgledala nestvarno. Tko bi ikada mogao i sanjati kako će baš onamo Arapi i doći?!

Bog je, kaže knjiga Izlaska, čuo vapaj svoga naroda i sišao izbaviti Hebreje iz egipatskoga sužanjstva. Provevši ih kroz pustinju, odveo ih je Jahve Bog u „Obećanu Zemlju” u „dobru i prostranu zemlju – u zemlju u kojoj teče med i mlijeko” (Izl 3,8). Bio je to za njih neke vrste raj na zemlji. Nešto slično se dogodilo i Arapima koji su došli u Bosnu i Hercegovinu. Kada je veliki arapski investitor Ismail Ahmed iz tvrtke Buroj Property Development iz Dubaija s visoravni na Dejčiću pogledao na Treskavicu, uzviknuo je: Jannah, jannah Bosna! Jannah je arapska riječ za ono što muslimani u Bosni označavaju turcizmom džennet – raj. Bosna je za njega raj: Jannah-Bosna.

40 svjetl ori jeci . ba

U jednome svom pismu iz 1920. godine Ivo Andrić piše kako je Bosna divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima (...) može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nežnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom kao u Bosni. Ali u istome pismu Andrić nastavlja književnički oslikavati i drugu stranu Bosne: Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha.

Naziva je zemljom urođene, nesvesne, endemične mržnje, zaostalom i ubogom gdje se u neporoznim dubinama kriju olujne mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrevaju i čekaju svoj čas.

U vrijeme kada se govori kako se iz Bosne i Hercegovine odselilo 47 % mladoga i radno sposobnoga stanovništva, nije ni čudo što kod domaćega stanovništva sve više prevladava ovaj negativni vid Bosne o kojemu Andrić govori. U isto vrijeme kod Arapa prevladava pozitivni vid Andrićeva opisa Bosne. Dok se domaće bh. stanovništvo odseljava, Arapi se naseljavaju i kliču: Inšallah, živjet ćemo u Bosni! (Azra Efendić). Arape fascinira priroda Bosne i Hercegovine, njezine gorde planine i jezera, hrana, dobra kava, snijeg; sviđa im se ljubaznost i srdačnost ljudi kao i to što je ona moderna europska zemlja s islamskom tradicijom i naslijeđem, pristupačnim cijenama, halal hranom, ugodnom klimom (za razliku od pustinjske arapske).

Vijeće za suradnju arapskih zemalja Zaljeva (GCC) čije su zemlje članice Bahrein, Kuvajt, Katar, Oman, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, odlučilo je nedavno kako će spomenute zemlje sve više ulagati u Bosnu i Hercegovinu i kupovati velika zemljišta. Mnogi domaći stanovnici se gotovo euforično raduju zbog arapskih investicija. Nadaju se od toga boljemu sutra. Njemački dnevni časopis Frankfurter Rundschau tvrdi u jednome članku od 15. veljače 2017. kako je 2015. godine 26 %, a 2016. 39 % svih investicija iz inozemstva u Bosnu i Hercegovinu došlo iz zemalja Zaljeva.

Islamizacija Bosne?

Na dolazak Arapa u Bosnu i Hercegovinu mnogi u Europi, međutim, gledaju sa sumnjom. Oni ga vide kao još jedan vrlo važan strateški korak u stvaranju velike Eurabije. Profesor Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Sarajevu Esad Duraković, opisao je masovnu navalu Arapa na nekretnine u Bosni i Hercegovini kao posebnu strategiju čiji se krajnji učinci ne vide sada, ali će se vidjeti kada bude prekasno. Akademik Duraković, profesor arapskoga jezika i književnosti, rekao je kako vjeruje da se tu radi o nekoj vrsti projekta. A projekt je da se sve

Piše Miljenka Koštro

Želim pjevati, J

a u svijetu? Doista jesam. A svijet u meni? Doista je. Gledam prema svijetu, osluškujem. Tako smo daleki, različiti, a opet isti i bliski. Tihi lahor leluja mojom dušom.

Osvrnem se oko sebe. Preduskrsno vrijeme teče. On me zove, s križa. Odazivam se. Glas mi drhti. Hodočastim. Potoci i potočići iskustva slijevaju se u rijeku misli. Teško pronalazim prave riječi da bi izrazila misli. Ipak pokušavam.

Cvjetnica obećava mladim izdancima, stidljivim cvjetićima. Čista i dobronamjerna radost cvjetanja otvara čula. Ali, Njega razapinju. To čine ljudi. Skončavaju gozbu ljubavi. Tama se nadvija. On u Maslinskom vrtu gleda Judin poljubac izdaje. Veliki petak spušta crni zastor. Duboka bol pritišće, a strepnja ispušta krik i traži otvoren prozor.

Izdaja! Zamisli, izdaja od čovjeka, od ljudi.

Strašno! Razbojnici slave jer ubiše Sina Božjega. Bi mučen i pokopan. Neizmjerna je bol Njegove Majke. Tišine muk zaogrnuo dan i noć. Ogromna bol pritišće grudi. Kušnja maše pred očima. Želi zavesti lakovjerne prevrtljivce.

Uskrsnu od mrtvih, On, Svemogući! Slutnje sreće nadvijaju se nad zemljom. Blagdan se širi sretnom tišinom ispod plavetnila neba.

Slušam pjev daleke ptice koja sluti radost Uskrsnuća. Želim joj se pridružiti. Želim pjevati, pjevati, pjevati... Pjesma mi ulazi u

dušu, srce, pluća... Rodila se nada, ne dvojim.

Prema Nebu usmjerim ruke, pogled i misli da dotaknem bljesak ljubavi što nudi nadu. Vidici se otvaraju. U srcu zatreperi radosni trenutak koji želi trajati i trajati. Nebo ovozemaljske livade posu cvijećem ljubavi. Moram paziti da ne pogazim te darovane cvjetove. Želim ih njegovati i gledati dugo, duže, još duže.

Negdje iz prikrajka zlo viri, čeka priliku i pokušava pogaziti cvjetove da brže uvenu, želi omesti ljubav, ugasiti nadu. Dozivam; o Ljubavi raspeta, ne dopusti da svemir zašuti! Brani naše duše od kušnji zla i od samih nas, da koraci jutra tišinom zašušte dok izranjaju iz mirnoće vječnog u nadi zagrljaja proljetne mudrosti.

Moj ovozemaljski ples je prolazan, to mi je čisto jasno, ali nije nebitno kakav je. Penjem se i padam, ustajem, pogledam prema Nebu, iskreno se nadam... Zar mogu, zar smijem iznevjeriti sebe i sve one koji su me učili vjeri i nadi u Tvoje uskrsnuće? Zar mogu iznevjeriti Tebe koji si žrtvovao sebe, za naše spasenje iz ponora zla? Tvoj križ je bol, jer Te poljubi poljubac smrti, jer Te razapeše zli ljudi, ali Uskrs je još veća radost, jer si uskrsnuo od mrtvih i uzašao na Nebo.

Vjerujem u Tebe, Stvoritelja Neba i Zemlje, i molim se da želja za ubijanjem, zauvijek napusti svako ljudsko biće.

S našima u svijetu HKM ZÜRICH Piše fra Damir Pavić

Zajedništvo u Kristu Zürich je najveći švicarski grad koji broji preko 400 000 stanovnika i spada među najprosperitetnije gradove današnjice. Po jednoj anketi iz 2006. godine to je grad s najboljom kvalitetom života na svijetu. Međutim, Zürich, koji je pod zaštitom ranokršćanskih mučenika sv. Feliksa i Regule, proživio je svoje uspone i padove. vaj grad i njegova višestoljetna katolička tradicija štovanja zaštitnika, vezana uz tri znamenite crkve: Wasserkirche, Grossmünster i Fraumünster, pretrpio je velik udarac tijekom protestantskog pokreta u 16. stoljeću.

Predvodnik protestantizma u Švicarskoj bio je Huldrych Zwingli, koji je 1519. godine kao dušobrižnik najveće crkve u Zürichu započeo sa žestokom kritikom Crkve, napadajući središnje istine katoličke vjere. Među ostalim, umjesto slavlja svete mise uveo je službu riječi i posebno se obrušio na kult štovanja svetaca.

Posljedica toga bilo je uklanjanje oltara, svetohraništa, slika, kipova, relikvija svetaca, orgulja, zapravo svega što crkvi daje unutarnju ljepotu i olakšava susret s božanskom stvarnošću.

Koračajući kroz crkvu Grossmünster mogao sam osobno osjetiti u što

O

44 svjetl ori jeci . ba

se pretvorio bogoslužni prostor zahvaćen Zwinglijevim reformama. Nalazite se u beživotnom i praznom prostoru, lišenom topline i nježnosti. Kao kad uđete u roditeljsku kuću, a oca i majke već odavno nema! Umjesto da padnete na koljena, poklonite se Kristu u svetohraništu, izmolite Zdravomariju pred Gospinim kipom i čujete zvuk orgulja – najradije biste izašli van. U crkvi Fraumünster, doduše, postojala je alternativa: meditirati ispred vitraja Marca Chagalla i gledati u umjetninu koja bi čovjeka trebala vinuti u sferu duha – pitanje je samo kojega?

Rastuća zajednica vjernika

U ovom gradu, stjecištu različitih naroda, kultura, vjera i običaja koji zajedno žive pod okriljem savršeno uređene države, koja od svojih građana traži i

slijepo obdržavanje zakona, smjestila se zajednica hrvatskih vjernika. Oni su u ovoj zemlji pronašli svoj dom. Trude se održati na okupu i ne zaboraviti u dalekom svijetu dvije velike dragocjenosti: vjeru u Isusa Krista i ljubav prema zemlji svojih predaka. Da ne bi postali, kao što se to redovito događa, stado bez pastira koje se brzo rasprši i postane nečijim plijenom, ključnu ulogu već desetljećima u tome ima Hrvatska katolička misija Zürich. Stoga mi je drago što sam, na poziv voditelja ove misije fra Ivana Prusine da održim duhovnu obnovu, imao priliku izbliza upoznati ovu živu i rastuću zajednicu vjernika i djelatnike misije: franjevce Hercegovačke franjevačke provincije i njihove suradnike.

Počeci ove misije, točnije, organizirane duhovne skrbi za naš narod koji je u potrazi za boljim životom dolazio i u Švicarsku, vezan je uz lik i djelo hercegovačkog franjevca fra Lucijana Kordića. On 1953. godine dolazi u Švicarsku na liječenje i tu ostaje. Iste godine u Švicarsku na liječenje stiže i 20-ak Hrvata iz izbjegličkog logora u Trstu. Broj migranata s vremenom raste, a 60-ih godina započinje velik val doseljenika koji u Švicarsku dolaze na privremeni rad.

Iz njegovih zapisa vidljivo je kako fra Lucijan na vlastitu inicijativu preuzima pastoralnu i humanitarnu skrb o njima. Stoga je razdoblje od 1953. do 1961. bilo vrijeme neslužbenog dušobrižništva, a 1963. godine fra Lucijan biva od Rima i službeno imenovan hrvatskim dušobrižnikom za cijelu Švicarsku. Svete mise su se redovito slavile samo u Zürichu, a povremeno i u drugim švicarskim gradovima.

Značajno je da HKM Zürich ove godine slavi 50. obljetnicu svoga postojanja, jer se 1. srpnja 1967. godine uzima kao službeni početak uspostave misije koja se tada još uvijek zvala Hrvatska katolička misija u Švicarskoj. Prema izvješću fra Ljube Krasića, prvoga voditelja HKM u Zürichu, 1967. godine se

Razgovor

Razgovarao Danijel Stanić

DR. FR. SLAVKO SLIŠKOVIĆ provincijal Hrvatske dominikanske provincije

Smrt ne može pobijediti život

S

lavko Slišković rođen je 16. siječnja 1975. u Doboju, zavičajno u župi Lug – Brankovići nedaleko od Žepča. Teologiju je studirao u Zagrebu, magistrirao u Fribourgu (Švicarska), a povijest je doktorirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2000. godine radi na Katoličkom bogoslovnom fakultetu 46 svjetl ori jeci . ba

Sveučilišta u Zagrebu gdje predaje crkvenu povijest, pročelnik je Katedre crkvene povijesti na Fakultetu, a u nekoliko je navrata bio prodekan Fakulteta. U Hrvatskoj dominikanskoj provinciji vršio je službe tajnika Provincije, bio je član Provincijskoga vijeća te samostanski prior, a u rujnu 2016. godine izabran je za provincijala.

Mnogopoštovani oče Slavko, prošle ste godine imenovani provincijalom Hrvatske dominikanske provincije – čestitamo Vam na novoj službi. Ujedno Vam želimo sretan Uskrs.

Zahvaljujem na čestitkama te ujedno Vama i Vašim čitateljima želim radost Uskrsa. Oprostit ćete mi ako se kratko osvrnem na Vašu prvu konstataciju o

Pogled u dušu Piše: prof. dr. sc.

Snježana Šušnjara

Odgoj nekad i danas

i nejasnost postupaka koji se pokazuju u odnosu jednih prema drugima. Tako ćemo čuti novopečene roditelje kako govore svojim roditeljima da oni ne znaju odgajati djecu i da se ne miješaju u odgoj njihova djeteta. Što prije nastoje dijete poslati u vrtić, ukoliko je to dostupno, samo kako bi se dijete spasilo od starih koji na dijete prenose neke „besmislice”. Mladi roditelji su često u nesuglasju kako odgajati djecu, pogotovo u situaciji ako sami dolaze iz obitelji s različitim odgojnim utjecajima. Tako dolazi do prepirki i svađa kojima su često i djeca svjedoci. Kazne i vikanje nikome ne prijaju i stoga je potrebno što prije iznaći nova rješenja koja će navesti djecu da surađuju i budu sretna u svojoj obitelji, a i roditelji će uživati u svojoj djeci i vremenu provedenom s njima.

Svaki naraštaj djece je drugačiji od prethodnoga i svau odgoju ki traži drugačiji pristup u odgoju. Međutim, odrasli Novosti Cilj pozitivnoga odgoja, kako Gray načesto ponavljaju ono što su sami iskusili kroz odgoj i vodi, jest u stvaranju djece koja imaju volju, ali su spremna na suradnju. prema svojoj djeci se ponašaju onako kako su se njiho- svoju Pozitivan odgoj stvara suosjećajnu djevi roditelji ponašali prema njima iako im se to u nekim cu, djecu kojoj nije potrebno prijetiti i vikati na njih da bi se držala pravila. situacijama nimalo nije sviđalo.

Djeca izložena pozitivnom odgoju rado ad otkriju u sebi postupke svojih roditelja, zaprepaste se i požele promijeniti sebe i odnos prema svojoj djeci. Žele biti drugačiji, žele mijenjati sebe i svoje odnose prema drugima, ali im usađeni obrasci ponašanja često stoje na putu. Naravno da svaki roditelj svojoj djeci želi sve najbolje, ali često sama želja nije dovoljna. Autor knjige Djeca su iz raja, John Gray ističe: Kad roditelji griješe u odgoju djece, to nije zato što ne vole svoju djecu, već zato što oni jednostavno ne znaju za bolji način.

Današnji roditelj treba svladati nove vještine roditeljstva, naučiti nove metode pristupa svojoj djeci kako bi obje strane bile zadovoljne. Potrebno je smanjiti prijetnje i kažnjavanje i polako uočavati što doista djeluje u radu s djecom današnjice. Vještine pozitivnoga odgoja

K

50 svjetl ori jeci . ba

su nešto što se ne čini zahtjevnim, ali je ipak potrebno priviknuti se na njih i usvojiti ih ako se želi ostvariti dobra komunikacija s djecom jer djeca su iz raja, kako veli Gray, i ne treba ih kvariti nekim nametnutim i naučenim pravilima kojima su odrasli bili izloženi kao djeca i koje oni prenose dalje iako su im se tada protivili. Često smo svjedoci da odgojne metode koje su nas „čeličile”, imajući za cilj napraviti od nas odgovorne i poštene članove društva, danas imaju slab učinak na nove generacije djece. Svjedoci su tome i učitelji u školi, kao i roditelji i njihovi roditelji.

U stvarnosti koja nas okružuje vidimo nesretne roditelje, nezadovoljnu djecu, zanemarene starije. Svi su pogubljeni i radost koju malo dijete donese u kuću uskoro zamijene nelagoda

surađuju, spontano djeluju i otvorena su. Nemaju potrebu služiti se lažima i obmanama kako bi uvjerila odrasle da su bila dobra i da nisu pogriješila. Moralnost se ne nameće ovoj djeci izvana, nego ih se poučava poštenju i pravednosti kroz odgoj i suradnju s roditeljima i tako moralnost potječe iznutra kroz svakodnevne utjecaje. Dijete usvaja norme gledajući odrasle.

Raniji odgojni postupci su išli k tomu da stvore pokornu djecu dok pozitivni odgoj ide k tomu da u djeci pobudi samopouzdanje kako bi bila sposobna malo po malo stvarati vlastitu sudbinu, a ne biti samo pasivni sljedbenici onih ispred sebe. Tako će djeca postajati svjesna sebe i onoga što žele postići.

Ovo je jako važno imati na umu. Kao roditelji možete pomoći svojoj djeci, ali ne možete izbrisati njihove jedinstvene

Kaos kao fraktal

Piše Viktorija Banić

Put do stvarnoga početka Uskrs će uvijek doći. Bog je konačno milosrđe. Na nama je samo kako ćemo ga dočekati i hoćemo li vrijeme provesti u strahu od straha ili ćemo prihvatiti i iskoristiti milost traženja i pronalaska. Sebe u Njemu edan od najvećih ljudskih strahova je izgubiti se, ostati sam. Nakon prvoga takvoga iskustva strepit ćeš i pri samoj pomisli na osjećaj izgubljenosti u trgovini. Mama te traži rukom pruženom u pravcu gdje bi trebao biti, a tebi pogled prikovan na sve to šareno i privlačno blago poredano na policama. Pogotovo na onima daleko od njene ruke.

Trenutak nepažnje i već bezglavo trčiš između tih istih, sada prijetećih polica, vičeš uplakan, izgubljen, sam...

Tek što ti obrišu suze, naslutiš isti onaj nelagodan osjećaj u nedužnoj igri skrivača. Dođe i tvoj red da brojiš zatvorenih očiju i izgovoriš glasno tko se nije skrio... A onda se uzbuđeno i naglo okreneš... Praznina i napeta tišina. Ništa. Izgubljen opet.

Uskoro osjetiš i led samoće koja vlada na sredini pozornice tvoje školske predstave u trenutku kada ti reflektor proguta i ono malo rasute pribranosti.

J

52 svjetl ori jeci . ba

Trebaš pjevati, pričati, a riječi nikako ne nalaze put i čuješ samo lupanje svoga srca, toliko snažno da ga sigurno svi gledatelji čuju.

Kasnije shvatiš da su ovo bile tek prve od mnogih prigoda kada te strah čvrsto stisne i zapriječi put do kuće, do priznanja, obavljenoga posla, ispoštovanoga obećanja ili preuzete obveze.

Nijemo ti zaprijeti da ćeš se izgubiti između postaja djetinjstva, prijateljstva, partnerstva, roditeljstva, življenja. I nije se teško izgubiti u mraku straha od samoće. Događa se. Teško se jedino ponovno pronaći baš na onom mjestu i među onim ljudima s kojima želiš biti.

Posebno te snažno jeza zgrabi i gurne na rub bezdana u trenutku kada netko tvoj odlazi. Kada njegova životna igra skrivača dođe do svoga ovozemaljskoga kraja. U trenu ti postane jasno da je jedan suigrač zauvijek istupio iz igre.

Ma koliko puta glasno ponovio tko se nije skrio i ma kako ga pažljivo tražio.

Vlatko je sve obavio mlad. Mlad je točno znao što želi, mlad je izučio zanat, mlad počeo raditi. Tako se i mlad oženio, mlad postao otac pa je mlad otišao i na privremeni rad zauvijek. Za prvim djetetom ubrzo je stiglo još jedno pa još jedno i tako je, zajedno sa svojom Milkom, spremno preuzeo beskonačan rad u smjenama, dodavanje djece među smjenama, planiranje i štednju – život. Život protkan ponekom dječjom nepodopštinom i još rjeđim prijekorom, uglavnom vedroga i na šalu spremnoga Vlatka. A njegova Milka? Tiha i marljiva, uvijek u sjeni s vječnim odgovorom Pitaj tatu!...

Protutnjali jedan za drugim duši rijetki i uvijek prekratki godišnji odmori, zajedno s konačnim završetkom i opremanjem obiteljske kuće u rodnom kraju. Kuće koju je počeo graditi još prije prvoga odlaska ili je otišao upravo zbog njene gradnje, kako se uzme. U svakom slučaju, davno je postao svjestan da ta ista kuća neće nikad biti zapravo njihova. Onako „njemački” namještena i uglavnom samo ljeti otvarana bila je laka meta provale. Jedne je zime bila i poplavljena nakon puknuća cijevi, progovorivši tiho slapovima vode koji su se spuštali ispod ulaznih vrata.

Istovremeno je bila i mjesto bučnih obiteljskih druženja, susreta s prijateljima kao i čvrst dio široko nasmijanoga ljetnoga djetinjstva njegove djece. Djece koja su izrastala jednako brzo kao i sijede vlasi u Vlatkovoj kosi, potpuno u neskladu s mladićki vrijednim i spretnim rukama koje su i nakon posla tražile posao. Rukama koje su strpljivo popravljale, prepravljale i često otpisanim predmetima udahnule novi i smisleni život.

Između prve dječje nespretne vožnje na biciklu i prvoga vlastitoga automobila, tek je jedan korak, a eto već u sljedećem njegova su djeca sebi pronalazila životnoga para. Uskoro su, jedna za drugom, stigle i dugo željene glavice

Tragom narodne baštine

Piše Ana Papić

Govornički oblici u tradiciji Retorički (govornički) oblici su usmeno-književni oblici koji se ostvaruju umijećem govorenja. Ovaj oblik usmene književnosti podrazumijeva basme ili zaklinjanja, zdravice, brojalice i brzalice, blagoslove, kletve, rugalice. oznati su bili i u najstarijim civilizacijama. Aristotel ih karakterizira kao ukrašeni govor, dok Ciceron retoriku naziva umijećem govorenja i uvjeravanja. Petar Hektorović je u djelu Ribanje i ribarsko prigovaranje zapisao zdravice što ih ribari pjevaju naizmjence. Cilj govornika je vještim govorom zadržavati pažnju i dobro raspoloženje okupljenih. Usmeno-književna retorika podrazumijeva govorenje kojemu je zadaća nekoga u nešto uvjeriti, kazati neke sadržaje govornim umijećem kako bi se pridobilo slušatelja i da bi se takvim tekstom postigli željeni učinci. (Botica, 1995: 261) Retorika (grč. rhetorikós – pripadati govorničkoj vještini) je bila znanstvena disciplina koja proučava oblike i pravila govorništva te školska disciplina koja daje upute i poučava dobrom i uspješnom govorništvu. Iako je govorništvo kod Hrvata uvijek bilo njegovano, retorici

P

54 svjetl ori jeci . ba

u usmenoj književnosti pozornost se počela pridavati tek u novije vrijeme.

Basma (egzorcizam, zaklinjanje, bajalica, bajavica) je usmeno-retorički oblik kojim se želi nekoga ili nešto zaštititi od bolesti i demonskih sila. Izvođači ovih oblika su odabrane osobe koje se nazivaju mole, moliboge, bogomolje, bogomoljke. Mola se prekriži i izmoli Vjerovanje te se na koncu obreda prekriži.

Liječile su ljude od demonskih sila, bolesti, poganice, straha, vrtoglavice, protiv uroka i more. (Kekez, 1996: 282, 283) Bajalo se protiv bolesti ljudi i stoke, ujeda zmija te se štitilo stoku od bolesti i demonskih bića. Molilo se i kad se krava nije dala pomusti, kad se mlijeko nije dalo izmesti, usiriti, ukiseliti. Bajalo se i protiv magle, dima, groma, oluje, nevremena, a za vrijeme suše bajalo se za kišu. (Dragić, 2007/2008: 505) U basmama su se odgonili bolest i demoni: Oj, poganice pogana, oj, nemilice nemila,

oj, nesritnice nesritna.

Nesritna izrodice, izrodica ti majka.

Iđi, nesritna izrodice, u pustinju: dje sveti Ilija gromove odgoni, dje čedo ne plače, dje pivci ne pjevaju, dje ždripci ne ržu, dje se Bogu ne moli.

Ajde, nesritnice nesritna: U duboko more, tude ti je misto.

Za uvike vikova, amen.

Izgovaralo se tri puta, a na kraju se svaki put molilo Vjerovanje i preporučilo se za koga se molilo. (Ivić, 1986: 148) Zdravice se najčešće govore u svadbama, ali i za druge proslave kao što su imendani, rođendani, proslave svetih sakramenata, godišnjice itd. Ritam zdravice je svečan, najčešće je riječ o kraćim oblicima, ali ima ih i s razrađenom pričom. U zdravicama su izražene želje za zdravljem, blagoslovom, uspjehom, srećom...

Koliko na njivi bilo zrna pšenice, toliko Bog dao ovnova vilaša; mladih snaša, jaraca rogoša, vranih konja i debelih volova.

Zdravice ponekada imaju i šaljivih osobina, a postoje i parodijske zdravice, anti-zdravice, šaljivi govori kojima se, tobože, želi sve obrnuto od želja iskazivanih u ozbiljnoj zdravici. Na svadbenim se svečanostima drže i drugi govori koji su rijetko bili pomno bilježeni i objavljivani. (Bošković-Stulli, 1972: 55) Svi zdravi i svima Bog pomog’o!

Ovu zdravicu za svu braću okolo sjedeći i očima gledamo i ustima jedemo.

Ljubili se, ne mrzili se mnogo ljeta.

Pred kućom ti stog, pomog’o ti Bog. Nekome dijelio šakom, nekom kapom, nekom vrećom, a nama okolo sjedećim svakom dobrom srećom.

Nekada je svadbena povorka bunjevačkih Hrvata podrazumijevala mastalundžije. Običaj dolazi iz vremena

NECROLOGIUM BOSNAE ARGENTINAE

Fra Andrija Zirdum (1937. – 2017.)

Fra Ilija Matanović (1942. – 2017.)

6. 4. 1997. – fra Anto Vrdoljak 23. 4. 2002. – fra Miroslav Vrgoč

Fra Andrija Zirdum rođen je 8. veljače 1937. od roditelja Blaža i Ane, r. Lovrić.

Stariji brat mu je fra Velimir Zirdum, također svećenik Bosne Srebrene, a pokojna sestra Veljka redovnica Milosrdnih sestara sv. Križa. Fra Andrija je osnovnu školu završio u rodnom Žeravcu, srednju školu u Derventi. Novicijat je pohađao u Kraljevoj Sutjesci, a svečane zavjete položio u Sarajevu 1959. u ruke provincijala fra Borisa Ilovače. Diplomirao je i doktorat stekao na Teološkom fakultetu u Ljubljani. Potom je za svećenika zaređen 1963. po rukama vrhbosanskog nadbiskupa Marka Alaupovića. Bio je župni vikar u Bihaću, Plehanu, Bugojnu i Žeravcu, drugi meštar novaka u Kraljevoj Sutjesci, potom samostanski vikar i gvardijan u Nedžarićima i na Bistriku. Kao profesor povijesti na Franjevačkoj teologiji jedno je vrijeme bio dekan profesorskog zbora. U vrijeme rata bio je pastoralni pomoćnik u njemačkom Freiburgu te je boravio u franjevačkom samostanu u Slavonskom Brodu.

Zlatnu misu proslavio je 2013. u Žeravcu.

Njegov je život posebno obilježila zbirka umjetnina Žeravac, koja je nastala kao rezultat dugogodišnjeg kolekcionarskog rada. Bio je autor velikog broja povijesnih knjiga i studija, a osobito je dobro poznavao bosansku medievistiku. Preminuo je 29. ožujka u 81. godini života u bolnici u Slavonskom Brodu. Sahranjen je 1. travnja u fratarskom groblju na Plehanu.

Fra Ilija Matanović rođen je 28. veljače 1942. u Svilaju od oca Joze i majke Anice r. Ivelj. Fra Zlatko Matanović, također svećenik Bosne Srebrene, njegov je stariji brat.

Osnovno obrazovanje stekao je u Donjem Svilaju, a pohađao je gimnaziju u Gradačcu.

Završio je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Franjevački habit obukao je 1963. u Kraljevoj Sutjesci, gdje je proboravio vrijeme Novicijata. Nakon što je položio jednostavne privremene zavjete, započeo je studij na Teološkom fakultetu u Splitu.

Po završetku studija zaređen je za svećenika po rukama nadbiskupa splitsko-makarskog mons. Frane Franića. Nakon što je službovao kao župnik u župama Glamoč i Dolina (Banjolučka biskupija) i kao župni vikar u Potočanima, položio je u Sarajevu 1979. svečane zavjete. Osim toga, pastoralno je djelovao kao župni vikar u Sivši, Potočanima i Ulicama, kao župnik u Breškama, Sivši, Potočanima i Špionici te kao gvardijan i župnik na Plehanu. Od 1992. do 1996. boravio je u izbjeglištvu u Remetama.

Posljednje godine života proveo je u Potočanima, gdje trenutno boravi i njegov brat fra Zlatko. Uvijek je bio odan i temeljit radnik, vesele naravi. Na druženjima bi uvijek rado zapjevao posavsku narodnu pjesmu Ona ga gleda. Narod će ga pamtiti upravo po druželjubivosti. Fra Ilija je preminuo u rano jutro 29. ožujka u bolnici u Orašju, s navršenih 75 godina života. Sahranjen je 1. travnja u fratarskom groblju na Plehanu.

4. 4. 2003. – fra Ilija Puškarić 16. 4. 2007. – fra Smiljan Radić 10. 4. 2012. – fra Berislav Kalfić

1. 4. 2014. – fra Mato Mrkonjić 8. 4. 2014. – fra Berislav Kasalo

Pokoj vječni daruj im, Gospodine! t rava n j 2 017.

57

Najbrži, najjednostavniji, siguran i povoljan način slanja i primanja novca putem pošte

Slanje i primanje novca PostNet uputnica Poslani novac stiže za 25 minuta na području BiH, Hrvatske, Crne Gore i Srbije!

besplatni info telefon 080 088 088 www.post.ba

t rava n j 2 017.

59

Historia est magistra vitae NACIONALNO-POLITIČKE IDEOLOGIJE KOD JUŽNIH SLAVENA

Piše fra Petar Jeleč

Ideologija jugoslavenstva Pod jugoslavenskom idejom, u najširemu značenju te riječi, misli se na ideju o kulturnome i političkome okupljanju svih Južnih Slavena. Zastupnici jugoslavenske ideologije upravo su na temelju jezične srodnosti Južnih Slavena propagirali kulturnu i političku suradnju među njima, koja bi na kraju trebala dovesti do stvaranja nezavisne države Južnih Slavena nastale iz borbe protiv dvaju stranih carstava.

B

ilo je to s jedne strane Habsburško, kojemu su pripadali teritoriji Slovenije i Hrvatske, a s druge strane Osmansko, koje je pod svojom vlašću od XV. stoljeća držalo veliki dio Balkanskoga poluotoka. Jugoslavenstvo se kao ideja rodilo među intelektualcima, posebno među hrvatskima u XIX. stoljeću i to – kako prosuđuje povjesničar S. M. Džaja – u vrlo nejasnu i difuznu stanju. Jedan od glavnih ideologa jugoslavenstva bio je Franjo Rački (1828. – 1894.).

Hrvatski narodni preporod – ilirizam

Pod utjecajem prosvjetiteljstva i Francuske revolucije, krajem XVIII. i 60 svjetl ori jeci . ba

početkom XIX. stoljeća, u Europi nastaju pokreti nacionalnoga preporoda koji žele oživotvoriti nacionalnu svijest te sanjaju o ujedinjenju naroda u jedinstvenu naciju i zajedničku državu. Takve ideje pojavile su se i na teritorijima na kojima su živjeli Južni Slaveni. Ideja o njihovu ujedinjenju pojavljuje se u prvoj polovici XIX. stoljeća među hrvatskim intelektualcima, upravo u sklopu ilirskoga pokreta. Nastanku ilirskoga pokreta pogodovale su germanizacija i mađarizacija cjelokupna društvenog i političkog života Hrvatske, koja je tada bila u sastavu Habsburške Monarhije.

Nakon smrti cara Josipa II., 1790. godine, Mađari su postigli da se u

Mađarskoj kao službeni jezik ukine latinski, a umjesto njega uvede mađarski. Probuđena mađarska nacionalna svijest, koja je u sebi nosila i opasnost od mađarizacije društvenoga života u Hrvatskoj, izazvala je reakciju Hrvata, pogotovo nakon nasilna uvođenja mađarskoga jezika u škole, urede i vojne ustanove na hrvatskome teritoriju.

Počelo se razmišljati o alternativnome nacionalnom programu koji je trebao obuzdati mađarski nacionalizam. Realizaciju programa preuzeo je ilirski pokret koji su pokrenuli mladi hrvatski intelektualci okupljeni oko hrvatskoga pjesnika i izdavača Ljudevita Gaja (1809. – 1872.).

Početkom 1833. godine sa svojim je prijateljima počeo objavljivati u Zagrebu dva važna lista: Novine horvatske i Danicu horvatsku u kojima su se protivili mađarizaciji i germanizaciji društvenoga i političkoga života u Hrvatskoj.

Posebno je tu bilo važno učvršćivanje standarda ili norme hrvatskoga jezika na osnovi štokavštine i suprotstavljanje iliraca njemačkomu i mađarskomu jeziku u hrvatskoj kulturi i društvu, što je imalo i veliko političko značenje jer je time pokrenut proces integriranja razjedinjenih hrvatskih pokrajina i formiranja hrvatske nacionalne svijesti.

Ljudevit Gaj i njegovi suradnici u svome djelovanju nisu zastupali samo ideju kroatizma, tj. okupljanja svih hrvatskih zemalja i uvođenja hrvatskoga kao službenoga jezika na hrvatskim teritorijima, nego i ideju jugoslavenstva, tj. potrebu širega okupljanja Južnih Slavena koje se imalo zbiti pod zajedničkim ilirskim imenom, jer se tada smatralo kako Južni Slaveni potječu od Ilira. U Gaja i iliraca ideja kroatizma i jugoslavenstva međusobno se ne isključuju, nego jedna drugu uvjetuju i prožimaju, jer su smatrali kako se Hrvati samo ujedinjenjem s drugim južnoslavenskim narodima mogu oduprijeti nadmoćnim susjedima poput Mađara i Nijemaca.

Uvjerenje kako svi Slaveni vode podrijetlo od Ilira, nije bila nova. Prvi put

Razgovor s precima

Oksimoron, koji je u osnovi ove slike, postat će temeljna figura jezika Jame. Miris jagoda ili miris krvi? – to je dilema koja je stajala pred njim. A on se odlučio za onu za koju je trebalo najviše kreativne snage: Ako je tuđem djetetu zaklana majka i obješen otac, zar nećeš svisnuti Zar nećeš vrisnuti?

Možeš li zatvoriti oči kada teče vrijeme kao krvava rijeka?

Piše Zdenko Lešić

Alkemija poezije Gorana sam upoznao dok sam pisao monografije o njegovu životu i književnom djelu (Polja svijetla i tamna, 1971.; Ivan Goran Kovačić, 1984.). A vraćao sam mu se često, svaki put iznova uvjeren da je on jedan od onih naših pjesnika čiji se životni i pjesnički put ulio u sam matični tijek naše povijesti. šavši u književnost početkom tridesetih godina dvadesetoga stoljeća kao pjesnik sunčanih predjela zavičaja, on je samo desetak godina kasnije postao pjesnik najstrašnijih zbivanja u našoj novijoj povijesti. Umjesto u začarani svijet djetinjstva, koji je oživljavao u svojoj predratnoj poeziji, on je u vrijeme rata zaronio u mračni ponor zla pa je od muka i patnje, od krvi i suza ljudskih sačinio najpotresnije pjesničko djelo hrvatske književnosti.

Kako se to dogodilo? Kako je jedan pjesnik skoro infantilne imaginacije imao snage da s nevjerojatnom izražajnom superiornošću evocira strašne prizore zla? Pisao je: U našim snima dan je klet: vješala, muke, umorstva i klanje.

U

62 svjetl ori jeci . ba

A nekad je ovako, u zavičajnom narječju, pjevao: Sunce ima plav škrljak i od zlata lače, plašč svilni mu je oblak, pa veselo skače!

Ili je ovako, s vedrinom, oživljavao stvarnost: U polju pjeva kosa u rosi i mekana trava plače, a vjetar miris jagoda nosi.

Svjetlo biva sve jače.

Kad je Svjetski rat potresao Europu, on je napustio razigrani svijet pjesničkih maštarija, da bi se opsjednuto zagledao u mračno lice zločina: Kada sklopim oči, tama ne silazi i opet krv tek vidim.

Odgovor na to pitanje, koje je postavio u pjesmi Samom sebi, može se ovako formulirati: Kako je nastala „Jama”?

Odgovor na to pitanje potražio sam od samoga Pjesnika, u zamišljenom razgovoru s njim.

Priču o tome Pjesnik je počeo ovako: – Bilo je to 19. aprila 1941. godine.

Bio sam sâm u svojoj sobi i u gluhoj noći, kraj male svjetiljke, smireno čitao, dok je sobom prigušeno odjekivala s neke češke stanice Novakova muzika.

Bilo mi je divno. Ali odjednom jezoviti me uhvatio strah, da će sve to prestati doskora...

– Doskora je sve to prestalo. – ponovio sam za njim. – U tom trenutku nestao je svijet u kojem si se prepuštao mašti na volju, evocirajući razdragano sunčane dane djetinjstva. U tom trenutku promijenio se i sam duh tvoje poezije koja je postala čin otpora: Mračno me doba zagušit neće!

Znao sam da je volio film, da je pisao filmske kritike i da je smatrao da se elementi filmskoga jezika mogu adoptirati i u literaturi. Zato mi je ovaj fragment eseja Strah u umjetnosti uvijek izgledao kao dio nekoga filmskoga scenarija: „Popodne, dok poslije objeda građanin spava, tutnje nad njegovom glavom elise aviona i on se skriva u neke hodnike, pod zaklone, dok padaju bombe i ruše se kuće oko njega; trči preko ceste, a tisuće sitne tanadi, kao pijesak i ose, lete zrakom, on čučne i odjednom osjeti kako ne može da se digne, kako

Piše Leona Sabolek

KULTURA

Čuvari kulturnog identiteta

i da je s lingvističkog stanovišta neistražen. Potrebno je više znanstveno-istraživačkog rada na bogatoj jezičnoj građi hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini.

Predsjednik Hrvatskog društva za znanost i umjetnost prof. dr. Marinko Pejić je nakon pozdravne riječi prepustio moderiranje voditeljici projekta Ivani Krstanović iz Udruge Libertas.

Skup je oplemenio pjesnik Dino Porović stihovima Silvija Strahimira Kranjčevića i Augustina Tina Ujevića uz pratnju Adnana Kršlaka na gitari.

Prigodom obilježavanja 175 godina

Matice hrvatske 16. ožujka organizirano je druženje ogranaka iz Čitluka, Gruda, Posušja i Sarajeva. U programu su sudjelovali fra Petar Perica Vidić, Slavo Antin Bago, Mate Grbavac, Blago Kovač, Andrija Stojić, Mario Bušić i Ljubo Kovač.

Moderator je bio Andrija Stojić iz Čitluka.

Predstavljene su knjige i godišnjaci koje vrijedno izdaju ogranci iz Hercegovine sa svrhom čuvanja kulturnog identiteta zavičaja. U tom duhu je bila i izložba fotografija Ljube Kovača Divota krajolika hercegovačkog koju je otvorio prof. dr. Zvonimir Marić, a zapjevalo se čak i uz gusle.

Sarajevo moj grad

bosanskohercegovačkih gradova iz 1937. godine su hrvatski slikari i grafičari Vladimir Pintarić (1918. – 2010.) i Tomislav Krizman (1882. – 1955.). Izloženo je 28 slika u bakrotisku akademika Krizmana i 7 Pintarićevih slika u tehnici koju je izumio i nazvao rasterografija. Izložba predstavlja izbor iz Zbirke reprodukcija i crteža Historijskog arhiva Sarajevo arhivista Admira Nezirovića i Saše Beltrama.

21. ožujka, predstavljena su njegova Sabrana djela u Akademiji nauka i umjetnosti BiH u Sarajevu.

Ovu duhovnu zadužbinu u četiri knjige izdali su zajednički Art Rabic iz Sarajeva i Synopsis iz Zagreba. O djelu pjesnika-filozofa, kako ga još nazivaju, govorili su njegovi mlađi kolege Slobodan Blagojević i Mile Stojić. Posebno emotivan bio je osvrt profesorice i akademika Hanife Kapidžić-Osmanagić. Urednik izdanja Željko Ivanković je rekao da su knjige različite jer je i Koromanov angažman kroz 60 godina rada bio različit. Tu je poezija, poetsko-prozni mikroeseji, književno-kulturni angažman kroz tri hrvatske antologije u BiH, pripovjedna proza i veliki intrvjui. Sve će se to trebati još iščitavati. Na kraju se obratio akademik Veselko Koroman i pročitao svoju pjesmu.

Franjevački samostan sv. Ante na Bistriku je u samo dva dana bio domaćinom dvjema manifestacijama važnim za čuvanje identiteta Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Znanstveni skup Sociolingvističke funkcije hrvatskog (standardnog) jezika i pravo na uporabu hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini održan je 15. ožujka u organizaciji Udruge za promociju i kulturne djelatnosti Libertas, Hrvatskog društva za znanost i umjetnost, pod pokroviteljstvom Federalnog ministarstva obrazovanja. Cilj skupa bilo je razumijevanje i kritičko propitivanje fenomena jezika u suvremenom društvu.

Predavači su bili profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu dr. sc. don Mario Bernadić i profesorica Tamara Čapelj, lektorica za hrvatski jezik u Parlamentarnoj skupštini BiH. Dr. Bernadić je istaknuo važnost čitanja za jezičnu kulturu iznoseći podatke o sve manjem čitanju knjiga u suvremenom društvu. Profesorica Čapelj naglasila je da je hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini standardiziran i zakonom zaštićen, da je varijetet standardnog jezika u Hrvatskoj

U Bosanskom kulturnom centru 4. ožujka na zanimljiv način predstavljena je sedma knjiga iz edicije Sarajevo moj grad, u izdanju Art Rabica. Dvadeset autora svojim je tekstovima sačuvalo ono Sarajevo kojega više nema. Knjigu je uredio književnik Željko Ivanković, a osim izdavača Gorana Mikulića, predstavili su je dr. Bakir Nakaš i glumac Mladen Jelčić Troko. U programu su sudjelovali dječji zbor Palčići, Gudački kvartet i maestro Ognjen Bomoštar, plesači, čak i mađioničar Kenan Imamović.

Gradovi na starim grafikama

Historijski arhiv Sarajevo je povodom Dana nezavisnosti BiH, 1. ožujka, u Brusa bezistanu postavio izložbu Bosna i Hercegovina na crtežima. Autori grafika

Lovac na ljepotu

Malo je književnika sa ovih prostora koji su dočekali sabrana djela za života. Jedan od njih je Veselko Koroman, kojega danas ubrajaju među najveće živuće pjesnike hrvatskoga jezika i čije je načelo Svaki čovjek mora učiniti sam sve što može.

Upravo na Svjetski dan poezije

t rava n j 2 017.

65

Zemlja planina PRENJ Piše Dalibor Ballian

Riznica prirodne baštine Planina Prenj, središnji planinski masiv u sjevernome dijelu Hercegovine, smatra se najljepšom, najatraktivnijom, ali i najsurovijom planinom u Bosni i Hercegovini jer su mnogi planinari zbog neiskustva ondje ostavili živote. va je planina poznata od davnina, a stari Rimljani su joj dali ime Mons Daversus. Dolaskom Slavena na ova područja mijenjaju se i toponimi pa se pretpostavlja da je Prenj svoje današnje ime dobio po Perunu, bogu gromovniku starih Slavena.

Razlog tomu su brze i nagle promjene vremena koje planinu čine vrlo ćudljivom i hirovitom. Poznate su solsticijske oluje tijekom kojih munje osvjetljavaju vrhove Zelene glave, a oštri zvuk gromova potresa zemlju. Taj zvuk se s kraja na kraj razliježe planinom koja svojim izgledom podsjeća na amfiteatar. Ali kako oluje iznenada počinju, tako brzo i završavaju.

O

Iznimna geologija

Po svom zemljopisnom položaju, ali i po geološkom sastavu Prenj pripada velikom gorskom nizu Dinarida. Premda su sve gorske kose i lanci na Prenju po svome geološkom sastavu i genezi slične, ipak se u morfološkome pogledu međusobno znatno razlikuju. Ovu planinu karakterizira osobit tip krša, krš u dolomitima, sa svim kraškim fenomenima, brojnim vrtačama, perinama i špiljama. Za vrijeme ledenoga doba Prenj je bio pod debelim ledom, iznad 66 svjetl ori jeci . ba

1500 metara nadmorske visine, gdje su se formirali ledenjaci koji su oblikovali planinu. Najznačajniji su bili Otiški, koji je bio dug 5 – 6 km i ledenjak iz doline Tisovice s dužinom od 4 – 5 km te niz manjih od kojih su također ostali ledenjački cirkovi te dolinski valovi Bijele i Kantarski cirk. Danas se ostaci tih ledenjaka vide kao morenski nanosi, rastočene stijene cirkova i morenski bedemi kao onaj na Tisovici. Inače su morenski bedemi na Prenju najniži među Dinarskim planinama.

Prenj je s tri strane omeđen rijekom Neretvom. Tako ona u širokom luku, od Glavatičeva na sjeveroistoku, do Bijeloga polja kod Mostara na jugoistoku, obilazi ovu nadasve interesantnu planinu. S istočne strane, preko prijevoja Rujište, povezana je s Veležom, a preko Dabića poljane s planinom Bahtijevicom koja se veže s planinom Crvanj.

Padine Prenja prema obalama Neretve su vrlo strme pa su u kanjonu između Jablanice i Salakovca na pojedinim odsjecima prisutne litice visoke i do 800 metara. S druge strane, prema Boračkoj dragi, padine su nešto blaže te su tu otvoreni putovi u srce planine.

Oko planine Prenj nalazimo i prostrana polja koja se intenzivno obrađuju,

kao što su Bijelo polje, Velika draga, a intenzivno se za ispašu koristi Hansko polje koje se s planinom Bahtijevica nalazi na trasi staroga rimskoga, a kasnije karavanskoga puta koji je Bosnu povezivao s Dubrovnikom.

Prenj spada u naše najviše planine, s jedanaest vrhova koji prelaze 2000 metara nadmorske visine. Najviši vrh Prenja je Zelena glava (2155 m), a slijede Lupoglav (2102 m), Otiš (2099 m), Vjetrena Brda (2088 m), Botina (2050 m), Herač (2046 m), Osobac (2030 m), Ovča (2029 m), Vidina Kapa (2032 m), Velika Kapa (2007 m), Cvitina (Cetina, 2000 m). Većina pobrojanih vrhova povezana je uskim prirodnim grebenom Barice koji planinu dijeli na dvije visoravni – zapadnu i istočnu. Na planini nalazimo i više dolina kao što su Tisovica, Lučine, Barni do, Glogovo, Štirni do, Poljica, Crno polje, Vlasni do, Velike bare, Bijele vode, Rapta.

Na klimu Prenja utječu blizina mora, reljef i nadmorska visina. Do južnih strana planine dopiru utjecaji izmijenjene mediteranske klime dolinom Neretve. Topli se zrak razbija u masiv Prenja iznad Bijeloga Polja, a djelomično prodire kanjonom Neretve sve do Konjica i Glavatičeva. Uz visoku

Brojke i slova

Bolji od prosjeka

Piše Željko Bošnjak

Brak naš svagdašnji Jedan od statističkih pokazatelja dobrih rezultata, a po kojemu je Bosna i Hercegovina u samome svjetskom vrhu, je niska stopa razvoda braka. Dok se u bogatim zemljama, kao što su Belgija ili Luksemburg, razvede i više od 60 % sklopljenih brakova, u Bosni i Hercegovini je učestalost takvih slučajeva šest puta manja. rema podatcima Eurostata, vodeće europske organizacije za pružanje statističkih podataka, Bosna i Hercegovina je na kraju 2010. godine bila europska zemlja s najnižom stopom razvoda braka.

Brak je temelj svake obitelji i mjesto gdje njezini članovi dostižu svoje društvene i osobne potrebe. Brak se sklapa suglasnom izjavom žene i muškarca, a jedna od prvih odluka koja opisuje njihovo jedinstvo je zajednički odabir mjesta njihova vjenčanja. Iako to nije pravilo, crkveni brakovi se obično sklapaju u mjestu iz kojega dolazi mladenka. Građanski brakovi se mogu sklopiti u mjestu iz kojih dolaze mladenci, ali i na drugim mjestima diljem svijeta, udaljenima i nekoliko tisuća kilometara. Spomenutu činjenicu potvrđuje i

P

68 svjetl ori jeci . ba

podatak da su upravo egzotični Sejšeli na prvome mjestu u svijetu po broju sklopljenih brakova u odnosu na broj stanovništva. Naime, prema podatcima Ujedinjenih naroda za 2013. godinu, ova otočna država Indijskoga oceana je na svakih tisuću stanovnika imala prosječno 18 vjenčanja. Odnosno, na svakih tisuću stanovnika koji su se te godine nalazili na otoku, njih 36 je bilo upravo vjenčano.

Prosječan broj sklopljenih brakova na tisuću stanovnika u Europi iznosi 4,4.

Prema podatcima iz 2011. godine, brakove najčešće sklapaju stanovnici Rusije.

Njihova stopa od 9,2 sklopljena braka pokazuje kako je na svakih tisuću stanovnika u prosjeku njih 18 bilo vjenčano te godine. Spomenute brojke odnose se na sklapanje braka u građanskome obliku.

Stopa sklapanja braka u Bosni i Hercegovini je iznad stope europskoga prosjeka. Kako prikazuju podatci Eurostata za 2012. godinu, broj sklopljenih brakova u Bosni i Hercegovini iznosio je ukupno 18 235. Ako se uzme u obzir i ukupan broj stanovnika Bosne i Hercegovine, dobije se stopa od 4,8 sklopljena braka. Ona pokazuje kako je prosječno 10 stanovnika na njih tisuću te godine sklopilo brak. U susjednim zemaljama češće sklapaju brakove jedino stanovnici Crne Gore, a rjeđe samo stanovnici Slovenije – Srbija i Hrvatska imaju jednak rezultat kao Bosna i Hercegovina.

U Europi se najmanje sklapaju brakovi u Bugarskoj, s prosječno 2,9, i u Portugalu, s prosječno 3,3 sklopljena braka na 1000 stanovnika.

Prema posljednjim raspoloživim podatcima, u Europi prosječna dob mladoženje iznosi 30,9, a mladenke 29,2 godine. Najranije u brak stupaju stanovnici Turske (muškarci s 27,4, a žene s 24,3 godine). Slijede Makedonci, Poljaci, Rumunji i Litavci. Najkasnije u brak stupaju stanovnici Švedske kod kojih mladoženja u prosjeku ima 35,8, a mladenka 33,3 godine. Osim Šveđana, kasno u brak stupaju i stanovnici Španjolske, Norveške i Danske.

Stanovnici Bosne i Hercegovine u brak stupaju prije nego stanovnici svih susjednih zemalja. Prosječna dob mladoženje u Bosni i Hercegovini 2014. godine iznosila je 29 godina, 7 mjeseci i 6 dana. Prosječna dob mladenke iznosila je 26 godina, 4 mjeseca i 24 dana. U odnosu na muškarce iz Bosne i Hercegovine, muškarci iz Hrvatske u prosjeku se žene jednu godinu kasnije, a muškarci iz Srbije godinu i pol. Muškarci iz Slovenije žene se stariji dvije i pol godine, dok se muškarci iz Crne Gore žene u prosjeku stariji za više od tri godine.

Državljanke Bosne i Hercegovine udaju se godinu i pol prije državljanki Hrvatske i Srbije. U odnosu na državljanke Crne Gore udaju se prije za više od dvije

FRANJEVAČKA OBITELJ Predavanje o zvanju i pozivu Frama Kreševo

Na redovitom tjednom susretu kreševskih framaša 24. veljače gostovao je fra Stipo Alandžak, profesor i odgojitelj Franjevačke gimnazije u Visokom, održavši predavanje na temu poziva i zvanja. Potaknuo je okupljene mlade na razmišljanje o duhovnom pozivu i životu uopće, kako bi mogli prepoznati poziv, na koji ih Bog poziva. Zahvalni predavaču, framaši su susret okončali radosna srca zbog bogatstva koje su primili.

Animator – tko, što, kako?

Seminar trajne formacije OFS-a

U Visokom je od 17. do 19. veljače u organizaciji područnog vijeća Frame održana XII. Škola animatora Frame pod geslom Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati! (Lk 12,48). Škola je okupila 62 framaša iz 28 mjesnih bratstava Frame u provinciji. Susret je započeo svetim misnim slavljem koje je predvodio fra Ivica Matišić, duhovni asistent Frame Kiseljak. Okupljene su pozdravili fra Domagoj Šimić, područni duhovni asistent Frame Bosne Srebrene i Marija Trogrlić, područna predsjednica.

Tijekom trodnevnog seminara za animatore u više kraćih kružnih predavanja i radionica framaši su osposobljeni za vođenje tjednih susreta Frame u mjesnim bratstvima uz osnovna znanja o animaciji. Jedno od središnjih predavanja bilo je i ono fra Nikice Vujice, na temu evanđeoske prispodobe o talentima.

Dana 24. veljače 2017. započeo je Nacionalni seminar trajne formacije Trećeg svjetovnog reda pod geslom Evo me, mene pošalji. Seminar, koji je održan u konviktu Franjevačke klasične gimnazije, okupio je 40-ak trećoredaca iz cijele Bosne i Hercegovine.

Susret je započeo svetim misnim slavljem, koje je predvodio fra Domagoj Šimić. Uslijedila je zajednička večera, nakon koje je sve prisutne je pozdravila nacionalna ministra Matea Galić. Na-

Frama BS

70 svjetl ori jeci . ba

I. V./SR

kon upoznavanja sudionika upriličeno je i euharistijsko klanjanje.

Središnja tema seminara bila je formacija i njezini različiti stadiji te služba učitelja formacije u bratstvima. Predavanja su održale područna učiteljica formacije bosanskog i hercegovačkog bratstva OFS-a Ljerka Mikić i Mila Čuljak te Nives Kanevčev, nacionalna povjerenica za formaciju.

Seminar je završen slavljem sv. mise u samostanskoj crkvi sv. Bonaventure koju je predslavio fra Gabrijel Tomić.

Zajedništvo i iskustvo seminara sudionici će prenijeti u svoja lokalna bratstva.

KAP DOBROTE Dobročinitelji za travanj 2017.

Za Fond Kap dobrote Dragoljub Ivanković, Švicarska 100 CHF S. Terezija Batarilo, Sarajevo 50 KM Pejo Mutapčić, Švicarska 100 CHF Stanko Živković, Švicarska 100 CHF Zdravko Mijić, Švicarska 50 CHF Stipo Breljak, Švicarska 100 CHF Šimo Bakula, Kiseljak 100 KM Franjo Budimir, Australija 100 AUD Branko Tokić, München 200 EUR Anto Karajica, Austrija 50 EUR

Za HKO KSA Mijo Pejić, Švicarska Pavić Plast d.o.o., Livno Stipo Brale, Švicarska Goran Marić, Njemačka Jozo Gagulić, D. Tramošnica

40 CHF 50 KM 60 CHF 200 EUR 100 KM

Za Patrika Ivanovića Gordana Nikolić, Kanada Filip Samardžić, Australija Ivica Kostić, Njemačka Marko Bejić, Usora Ratimir Bodulušić, Njemačka

100 CAD 125 AUD 50 EUR 50 KM 50 EUR

Za Tamaru Starčević Gordana Nikolić, Kanada Filip Samardžić, Australija Ivica Kostić, Njemačka

100 CAD 125 AUD 50 EUR

Za Ljiljanu Krajnc Gordana Nikolić, Kanada Filip Samardžić, Australija Ivica Kostić, Njemačka

100 CAD 125 AUD 50 EUR

Za Leonitu Gabrić Gordana Nikolić, Kanada Filip Samardžić, Australija Ivica Kostić, Njemačka

100 CAD 125 AUD 50 EUR

AKCIJE KOJE TRAJU Tamara Starčević boluje od teškog oblika mioklone epilepsije – Dravet sindroma.

Premda je dosad bila 40-ak puta u bolnicama, njezina bolest nije stavljena pod kontrolu. Bolest je visokorizična, komplicirana i za život i za liječenje. Samohrana majka lijekove plaća sama i naručuje ih iz inozemstva jer ih kod nas nema.

Patrik Ivanović ima urođenu srčanu manu VSD i plućnu hipertenziju. Dijete je s poteškoćama u razvoju, ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći. Svakodnevno koristi lijekove koji malo usporavaju njegovu bolest, a za koje roditelji izdvajaju oko 300 KM mjesečno.

Ljiljana Krajnc je 100 % invalid. Prije nekoliko godina imala je dvije transplantacije jetre i nakon toga još dvije operacije. Doživjela je kliničku smrt, bila na aparatima. Presadili su joj zaraženu jetru s hepatitisom. Od tada mora kupovati lijek hepsera jer joj on drži sve parametre pod kontrolom i bez njega ne bi mogla živjeti, ali lijek košta 600 € u inozemstvu.

Leonita Gabrić oboljela je od teške bolesti, od ko­je boluje tek trinaestoro djece u svijetu. Liječnici iz Beograda vjeruju da mo­gu pomoći Leoniti, ali za operaciju, tijekom koje bi donor kosti bila njezina majka, potrebno je oko 20 000 €. Pokažimo da imamo otvoreno srce.

72 svjetl ori jeci . ba

Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

Mt 25,45

Roditeljima i djeci

Piše s. Jelena Antolović

Naš i k s n a d g la b i k s obitelj stol Dok razmišljamo o Uskrsu i pripremama za te posebne dane, zapitajmo se čega se najp rije sjetimo i što nam je posebno važno u vezi s pripremom? Možda bojenje jaja? Priprem anje košare za blagoslov hrane? Ili umi vanje cvijećem na Cvjetnicu? Sve su to lijepi obič aji i ne treba ih zaboraviti, ali mogli bismo se sjetiti još nečega važnoga na što nas svetkova nje Uskrsa potiče. Što bi nam još moglo biti važno?

• blagoslovljenu hranu blagovati u obit elji • pomoliti se zajedno prije jela • za blagovanje blagoslovljenoga jela urediti svečani stol (a možemo se potruditi i što češće, osobito nedjeljom, jedni drug e iznenaditi lijepo pripremljenim stolom) • posvetiti više pozornosti uskrsnoj svije ći Svečani obiteljski stol mogu pripremiti i djeca te tako iznenaditi svoje roditelje za razl ičite prigode. Dovoljno je nekada složiti salvete na poseban način, staviti ih u čašu ili prek o tanjura i naš će stol biti veseliji i ljepši. Evo nam prilike da naučimo kako složiti salvete, a vi možete smisliti još puno zanimljivih nači na.

Trebate samo pripaziti da salvete puno ne peglate rukama, nego da su lepršave. Ako su s uzorkom ili šarene, treba ih slagati jednosta vno, a ako su jednobojne, možemo ih slag ati i nešto složenije. Važno je da su uredno slož ene.

74 svjetl ori jeci . ba

tanjura. vite preko Salvetu sta uhvatite između ut Slobodni k tuljac umotajte iu a ili dva prsta rema unutr ep te e lv a s pola rstima isp avrnite i p zmota.

Z i. n a v a prem ne ra alvete da se glajte kut s

1

2

Razmotanu salvetu savijte na pola, na trokut. Dobiveni trokut ponovno presavijte na pola te svaki dobiveni trokut na pola lijevo – desno. Savijajući donji dio, salvetu stavite na vilicu ili u čašu.

KRUH SVETOG ANTE Seminar Trauma u procesu pomirenja

U periodu od 23. do 24. veljače 2017. godine, u prostorijama Samostana sv.

Ante na Bistriku, u Sarajevu je održan bazični seminar Trauma u procesu pomirenja za 22 mlade osobe, u organizaciji Trauma centra Humanitarno-karitativne organizacije Kruh svetog Ante.

Sudionici seminara bili su studenti Franjevačke teologije, studenti Odsjeka za socijalni rad Fakulteta političkih nauka i Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

Sudionici su izrazili zadovoljstvo što su imali priliku steći nova znanja i proširiti postojeća o temama koje su prilagođene potrebama našega društva i kontekstu vremena i prostora u kojem živimo. Studenti su seminar ocijenili izuzetno uspješnim, edukativnim i korisnim, a teme seminara vrlo aktualnima za naše društvo.

Također, većina studenata smatra da bi se ovaj seminar trebao češće održavati, za što veći broj osoba, a naročito za mlade, jer izgrađuju svjetonazorska uvjerenja u području društvenih stereotipa i predrasuda bez kritičkog preispitivanja.

Uređenje čitaonice studentskog doma

Humanitarna akcija Mladi protiv gladi

Akcija je simbolično održana u korizmenom periodu. U vremenu odricanja i priprave za Uskrs, mladi su imali priliku korisno provesti svoje vrijeme i animirati građane da daju svoj doprinos i učine dobro djelo za potrebite, donirajući hranu i namirnice u prodavaonicama trgovačkog lanca Konzum na četiri lokacije (Ložionička, Importanne Shopping Centar, Dolac Malta i Bulevar na Dobrinji).

Pod sloganom Biti dobar ne košta, ali je neprocjenjivo mladi iz Udruge katoličkih studenata Emaus u suradnji s Nadbiskupijskim centrom za pastoral mladih Ivan Pavao II i volonterima Kruha sv. Ante uspješno su proveli još jednu u nizu, sada već prepoznatljivih i uvelike podržanih akcija.

Izložba u Vinkovcima

njihova djela i razloge dolaska u Srebrenicu, predstavila je Snježana Mutapčić, povjesničarka umjetnosti.

Na Prvoj međunarodnoj likovnoj koloniji Srebrenica sudjelovao je vinkovački umjetnik Dejan Duraković, koji je ovom prilikom prenio svoje utiske trodnevnog boravka u Srebrenici. Na kraju programa nazočne je pozdravio i izložbu proglasio otvorenom zamjenik gradonačelnika Vinkovaca Tomislav Šarić.

Večer je glazbenim točkama uljepšala sopranistica Marija Jurić uz klavirsku pratnju Tamare Krajinović.

Stanari Franjevačkog studentskog doma i stipendisti Humanitarno-karitativne organizacije Kruh svetog Ante našli su se u novoj volonterskoj akciji.

Naime, u tijeku je pospremanje čitaonice i sortiranje knjiga u studentskom domu. Studenti će kroz narednih par mjeseci raditi na sortiranju i grupiranju knjiga koje se nalaze u studentskoj čitaonici.

Planirana je katalogizacija i unos naslova u elektronsku bazu podataka.

Nakon završenog posla izradit će se Pravilnik o korištenju knjižnice, a knjige će biti dostupne svim studentima i stipendistima.

U petak i subotu, 10. i 11. ožujka, održana je humanitarna akcija Mladi protiv gladi, koja se uspješno provodi već četvrtu godinu. Volonteri HKO Kruh sv.

Ante i ove godine pomažu one kojima je pomoć najpotrebnija.

Cilj akcije bio je prikupljanje namirnica za potrebe pučkih kuhinja Kruha svetog Ante, Humanitarne organizacije Merhamet, Srpskog humanitarnog udruženja Dobrotvor te studentske menze Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. Korisnici navedenih kuhinja su studenti te pojedinci i obitelji koji nisu u mogućnosti osigurati hranu za sebe i najbliže.

Galerija likovnih umjetnosti Slavko Kopač, u okviru Gradskog muzeja Vinkovci, ugostila je 23. veljače 2017. skupinu umjetnika, koji su bili djelatni na Prvoj međunarodnoj likovnoj koloniji Srebrenica, održanoj 2016. godine.

Na svečanom otvaranju izložbe goste je pozdravio Ivica Belamarić, kustos galerije Slavko Kopač. Okupljenima se obratio i fra Joso Oršolić, župnik župe Zvornik – Srebrenica i organizator likovne kolonije. Umjetnike i njihova djela u iscrpnom izlaganju, opisujući 76 svjetl ori jeci . ba

Želimo Vam mir i radost Uskrsa!

u

-Al o v r D

• Prozori i vrata • aluminij i PVC • drvo-aluminij i PVC-aluminij

• Zaštita od sunca • Garažna vrata • Aluminijske fasade • Automatska vrata

BiH-72290 Novi Travnik Stjepana Tomaševića bb Tel: 030 792 888 Fax: 030 792 772 e-mail: info@ftm-doo.com www.ftm-doo.com

• Toplotna izolacija • Zvučna izolacija • Ekološki materijali