Issuu on Google+

VJERA DRUŠTVO KULTURA

Godina XXXI.  Broj 358  Sarajevo, siječanj 2013.  Cijena 3,5 KM (15 HRK) omot.indd 1

www.svjetlorijeci.ba 24.12.2012 15:12:34


rijeÄ? Ä?itateljima đ&#x;”˜

Vjera i vizija

iz sadrĹžaja tema broja Vjera je nasljedovanje Isusa

4

krťćani istoka Krťćani u zemljama islama

16

aktualno Vjera u Ĺžrvnju egzistencije

18

razgovor – Philip Yancey Milost ima vlastitu moć

24

reportaĹža – novi travnik Od bratstva i jedinstva do podjela 30 fra vjeko ćurić (1957-1998) Pravi bosanski ujak AfriÄ?ki Schindler Treba Ĺživit po zapovjedima Pun dobrote i radosti

39 41 42 46

povratak – bosanski novi Novi ljudi u Novom su sad

50

priÄ?a Sladoled

66

A

merikanac finskog porijekla Martin F. Saarinen objavio je prije dvadesetak godina studiju u kojoj je analizirao metodistiÄ?ku crkvenu zajednicu. DoĹĄao je do spoznaje da i religijske (crkvene) zajednice prolaze Ĺživotni ciklus kao i Ä?ovjek – od roÄ‘enja, djetinjstva i mladosti do zrele dobi i konaÄ?no starosti. I religijske zajednice su "smrtne". One, kako to pokazuje povijest, mogu nestati. Glavni razlog starenja i konaÄ?nog nestajanja tih zajednica jest nedostatak vizije, shvaćene kao vizije cjeline Ĺživota – vizije osobnog Ĺživota, obitelji, zajednice, naroda, druĹĄtva, Ä?ovjeÄ?anstva. BeÄ?ki teolog P. M. Zulehner smatra da je jedan od glavnih razloga krize suvremenog krťćanstva i njegovih crkava slabost pa i gubitak vizije. Vizije imaju veliku snagu – one pruĹžaju orijentaciju, motiviraju i daju Ĺživotnost, i imaju i proroÄ?ku i kritiÄ?ku moć. Religije i religijske zajednice nastaju iz vizije. Tako je bilo i s krťćanstvom. Isus iz Nazareta je svojim rijeÄ?ima i djelima utjelovio viziju jednog posve novoga svijeta koji je on nazvao BoĹžjim kraljevstvom. Od svojih uÄ?enika traĹžio je da slijede tu viziju. To nije bilo kakva vizija i nije ju nikad bilo lako slijediti, ni u proĹĄlosti ni danas. Kad god vizija tog novog svijeta o kojem je govorio Isus iz Nazareta oslabi, nastupaju osobne ali i krize zajednice. Nedostatak vizija jedna je od oznaka duha naĹĄeg vremena, pogotovo institucija ali i pojedinaca, i "vjernika" i "nevjernika". Suvremeni Ä?ovjek je siromaĹĄan vizijama, iako se Ä?ini da je kreativniji, aktivniji i mobilniji od svojih prethodnika. Ako i ima vizije, one su kratkog daha, Ä?esto bez dubljeg smisla, ponekad daleke i nespojive sa stvarnim Ĺživotom. Budućnost je reducirana na kratkoroÄ?nost. Vjeri su takoÄ‘er potrebne vizije koje će je motivirati i hraniti. Ona je osobna odluka, osobni put s Bogom i ona prolazi kroz razliÄ?ite cikluse. Kod nekih ljudi ostane cijeli Ĺživot infantilna, kod drugih je pubertetski neobuzdana i divlja, kod trećih prebrzo ostari i zamre. Zrela, odgovorna i Ĺživotna vjera traĹži viĹĄe od dogmatskih formula, tradicije, folklora, emocije. Njoj je potrebna vizija koja će je voditi kroz sve Ĺživotne dobi, vizija koja raÄ?una s odnosima, s drugima i s Bogom u srediĹĄtu i cjelini Ĺživota. Vizija je potrebna svim ljudima, jer samo Ĺživot s vizijom ima smisla, a to je zajedniÄ?ko i "vjernicima" i "nevjernicima".

Urednik

Obavijest Ä?itateljima u Austriji! Od mjeseca kolovoza 2012. zatvoren je stari raÄ?un u Austriji. Uplate moĹžete izvrĹĄiti na novi raÄ?un otvoren na franjevaÄ?ku Ĺžupu Kufstein: Sparkasse Kufstein, Kontonummer 07701-154036 BLZ 20506 (Kristijan Montina Svjetlo Rijeci) Ă–sterreich vlasnik: FranjevaÄ?ka provincija Bosna Srebrena • nakladnik: FMC Svjetlo rijeÄ?i d.o.o. • ravnatelj: Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba • glavni urednik: Drago Bojić drago@svjetlorijeci.ba • redakcija: Drago Bojić, Janko Ćuro, Darko RubÄ?ić i Hrvoje VranjeĹĄ • adresa uredniĹĄtva: ZagrebaÄ?ka 18, BiH – 71000 SARAJEVO • tel: + 387 (0)33 72 62 00 • fax: + 387 (0)33 81 22 47 • e-adrese: redakcija@svjetlorijeci.ba • uprava@svjetlorijeci.ba • pretplata@svjetlorijeci.ba • www.svjetlorijeci.ba • uredniÄ?ko vijeće fmc svjetlo rijeÄ?i: Drago Bojić, Janko Ćuro, Davor Dominović, Lovro Gavran, Marijan Karaula, Josip Mrnjavac, Vili Radman i Nikica Vujica • godiĹĄnja pretplata: BiH 40 KM • Hrvatska 160 Kn • Ĺ vicarska 80 CHF • Zapadna Europa 40 â‚Ź • Prekooceanske zemlje 80 USD/120 AUD • bankovni raÄ?uni – KM: Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 • UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 • devize: Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371, IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S • UniCredit Bank d.d. BiH 25021420101, IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 • raÄ?un u njemaÄ?koj: Sparkasse Ulm, Kontonummer 891343 BLZ 63050000 (Svjetlo rijeÄ?i) Deutschland • raÄ?un u ĹĄvicarskoj Credit Suisse CS Wädenswil - 459061-10 Kontonummer PM Wädenswil 80-500-4 • raÄ?un u austriji: Sparkasse Kufstein, Kontonummer 07701-154036 BLZ 20506 (Kristijan Montina Svjetlo Rijeci) Ă–sterreich • grafiÄ?ko oblikovanje: Branko R. Ilić • tisak: Radin print culture, Sveta Nedelja • List Svjetlo rijeÄ?i je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem Ĺ M 35/99. od 27. 04. 1999. godine ISSN 1512-6986 sijeÄ?anj 2013. Svjetlo rijeÄ?i 3

sr03.indd 3

24.12.2012 15:15:27


đ&#x;”˜ tema broja

VJERA JE nasljedovanje Isusa Isus zahtijeva od svojih uÄ?enika da ga nasljeduju tako da ne nosaju njegov ni tuÄ‘e, nego svoj vlastiti kriĹž đ&#x;”˜ PiĹĄe: Ivan Ĺ ARÄŒEVIĆ

P

onavljali smo poslije starijih rijeÄ? po rijeÄ? molitve ili su nam nosali ruku da napravimo znak kriĹža. Tako je redovito poÄ?injalo u majÄ?inu ili bakinu krilu, u oÄ?evu naruÄ?ju. I s raznoraznim pitanjima o nebu, o Bogu iznad oblaka – kamo su, govorilo nam se, otiĹĄli umrli. Onda su nas vodili za ruku na svibanjske i druge poboĹžnosti, podizali u crkvi da vidimo svećenika i njegove mi-

nistrante. I nizalo se od boĹžićne pĹĄenice i drvca, jaslica, pastira i anÄ‘ela, ĹĄkropljenja svetom vodom, pospanih jutarnjih i dugih veÄ?ernjih molitvenih preporuka, materica i oÄ?ića, uskrsnih jaja... Kasnije je nadoĹĄao vjeronauk, prva priÄ?est, ministriranje i tako redom. Pa krizma, koju u tim godinama nismo shvaćali kao potvrdu krĹĄtenja, kao zrelu odluku “suobliÄ?avanjaâ€?, nasljedovanja Isusa. Jednostavno se urastalo u obiteljsku i katoliÄ?ku tradiciju. Vjera kao tradicija i osjećaj. Tradicija je sastavni dio vjere. Odnosno, i ondje gdje se vjera ne prenosi, gdje se ne prakticira ili se obitelj i okolina prema njoj odnose s negacijom, steÄ?eno i nauÄ?eno nas odreÄ‘uje za Ä?itav Ĺživot. Tradicija se usvaja, ponavlja bez razmiĹĄljanja ili se s njome konfrontira, selektivno odabire neĹĄto iz nje ili je se zanemaruje. Iako je na poÄ?etku i prati nas Ä?itava Ĺživota, vjerska tradicija je relativna. Mo-

gli smo se, naime, roditi od crnih roditelja, na nekom indonezijskom otoku ili u eskimskom iglu; mogli smo biti djeca budistiÄ?ke, konfucijske ili muslimanske obitelji. Mogli smo biti djeca ateista. I za to nismo odgovorni. To nije u naĹĄim moćima. BaĹĄ onako kako smo se i rodili bez svoga htijenja. U vjeri gledano, dio je to temeljnoga BoĹžjega plana i zbog toga su svi ljudi jednaki bez obzira na koĹžu i geografiju, jezik i tradiciju. Tradiciji pripadaju i pouke, pogotovo one moralne: ĹĄto trebamo Ä?initi a ĹĄto izbjegavati, ĹĄto je istinito a ĹĄto laĹžno, ĹĄto donosi sreću a ĹĄto nesreću, ĹĄto Bog nagraÄ‘uje a ĹĄto kaĹžnjava. I sve te pouke starijih odreÄ‘ene su predodĹžbama pojedine kulture i duhom vremena, reĹžimima (dominantnom politikom) i teologijom pojedine crkve, Ĺžupnikâ, vjerouÄ?iteljâ. Pouke bi bile proĹžete biblijskim uputama i pripovijestima, ovisno o tome koliko je starijima bilo vaĹžno Sveto pismo. I da-

4 Svjetlo rijeÄ?i sijeÄ?anj 2013.

sr04-09.indd 4

21.12.2012 13:21:45


đ&#x;”˜ duhovne stranice

K

ad ispovijedamo da smo vjernici, Ä?esto, zapravo, hoćemo potvrditi kako vjerujemo u BoĹžju opstojnost. No, vjerovati da Bog postoji jedva da ima dublje veze i s Bogom i s vjerom samom. ÄŒin vjere zbiva se u dubinama naĹĄe vlastite opstojnosti u nju unoseći svjetlost. Svjetlost koja nas povezuje s naĹĄim izvorom: jedinstvom s Bogom i kozmosom. Vjerom se trajno prisjećamo toga jedinstva, povezujemo s vlastitim dubinama. Vjera nam otkriva smisao naĹĄega Ĺživota. I uza sve sumnje i uza sva neodgovorena pitanja. Vjera je prijemÄ?ivost za boĹžansko, izvire iz duĹĄe. BoĹžanskomu, prisutnom u naĹĄoj duĹĄi i u povezanosti svega Ĺživoga, ne otvaramo se toliko uvjerenjem i rijeÄ?ima, koliko osluĹĄkivanjem te ustrajnom i odanom pomnjom. BoĹžji zov Ä?ujemo kadikad iz ljepote prirode, iz dragoga nam lica, iz simboliÄ?koga potencijala liturgije, no njegovu glazbu naslućujemo tek iz cjeline. Vjera nas uvodi u prostore svetosti Ĺživota. Boli i radosti se odmjenjuju – vjera nam omogućuje uvijek iznova otkrivati cjelinu. Svetost je prostor u kojem bivamo obasjani blizinom sviju stvari, istodobno bivajući od svega udaljeni. Svetost je prostor u kojem smo cijeli, jedno sa samima sobom, istodobno Ĺžudeći za cjelinom svega. Ne moĹžemo ući u taj prostor bivajući fragmentarni, zaslijepljeni fragmentarnim viÄ‘enjem stvari kojima nas veĹže naĹĄ ego. Kada nas vjera vine do molitve u kakvoj niĹĄta ne traĹžimo nego sve pri-

mamo, otkriva nam se priroda naĹĄe nade. Usplamtjela, nagraÄ‘uje nas slutećim dodirom nedodirljivoga. Vjera prethodi transcendentalnom iskustvu omogućujući ga. I to tek ako smo otvoreni ljubavi koja nas za njega odgaja i hrani. Vjeru doĹživljuje onaj tko strastveno Ĺžudi za krajnjim smislom koji se ne artikulira konceptima nego sluti i osjeća cijelim bićem. Vjeru ćuti onaj tko trajno skrbi za Ä?udesnost Ĺživota. Takva odana skrb proĹžima onoga tko se vjeri, toÄ?nije povjerenju, prepuĹĄta u svemu ĹĄto radi, misli i osjeća, trajno bivajući licem u lice s neizrecivim, izloĹžen, ozraÄ?en, predan... Vjera je nutarnje razumijevanje svekolike zbilje kakvo svagdanju stvarnost vidi u perspektivi onkrajnosti, a onkrajnost u perspektivi svakodnevice. Bog nije odgovor na pitanja – on je prisutan u pitanjima u nama samima. On ne jamÄ?i spasenje – spasenje je put kojim ga traĹžimo. On ne daje skup pravila posluĹĄnoťću kojima ćemo zadobiti njegovu milost – on je milost koja se svuda i svagda rasipno dijeli. Vjera nam daje oÄ?i da vidimo mrklini unatoÄ?. Da gledamo s ljubavlju. U svjetlu vjere ne tumaÄ?imo, nego zamjećujemo, upijamo otajstvo skrovito prisutno u svemu. BoĹžju prisutnost ne provjeravamo i ne dokazujemo, nego za njom Ĺžudimo. Vjera je vjerno i povjerljivo podrĹžavanje te Ĺžudnje. đ&#x;”˛ Jadranka BRNÄŒIĆ

10 Svjetlo rijeÄ?i sijeÄ?anj 2013.

sr10-11.indd 10

21.12.2012 13:24:59


đ&#x;”˜ boĹžja djela u bibliji

Pohod mudraca Samo sklad znanja i klanjanja dovodi do Isusa. Jedno bez drugoga jednostavno ne ide: bez znanja glavara svećeniÄ?kih i pismoznanaca mudraci s Istoka ne bi pronaĹĄli Isusa, kao ĹĄto bez svijesti o vlastitoj malenosti pred Isusom Ĺžidovska vjerska elita nije pronaĹĄla Isusa i poklonila mu se đ&#x;”˜ PiĹĄe: Stipo KLJAJIĆ

TRI KRALJA, Ä?uro Seder

S

vako je roÄ‘enje tajna. Velika tajna. Osobito roÄ‘enje Ä?ovjeka. Premda su medicini i znanosti uopće razumljive mnoge zakonitosti i datosti vezane za roÄ‘enje, ipak je svako novo raÄ‘anje posebno, upravo tajnovito. Tajna dolaska na svijet zavrĹĄava tajnom odlaska sa svijeta: od jedne tajne u joĹĄ veću tajnu, od roÄ‘enja do smrti. EvanÄ‘eoski opisi Isusovog roÄ‘enja ogledalo su tajnovitosti. EvanÄ‘elist Matej jedan je od dvojice evanÄ‘elista koji, barem fragmentarno, opisuju Isusovo roÄ‘enje i djetinjstvo. Potrebno je stoga pri svakom novom Ä?itanju i promiĹĄljanju njegovog opisa Isusovog roÄ‘enja i s njim povezanih dogaÄ‘aja imati na umu kako on nije htio (a ni mogao!) kirurĹĄki precizno i znanstveno struÄ?no donijeti sve okolnosti vezane za roÄ‘enje osobe koja će biti u srediĹĄtu njegovog EvanÄ‘elja. Matejev opis Isusovog djetinjstva nije iznoĹĄenje toÄ?nih povijesnih Ä?injenica koje bi u tanÄ?ine odgovarale stvarnim dogaÄ‘ajima. Jasno, time se nikako ne dovodi u pitanje sama povijesnost Isusovog roÄ‘enja: jasno je ĹĄto se dogo-

dilo, no manje je jasno kako se to doista dogodilo. Ipak, svaki zapisani evanÄ‘eoski odlomak o Isusovom roÄ‘enju i djetinjstvu ima svoju poruku i svrhu, koje se barem donekle mogu otkriti ispod plaĹĄta tajnovitosti. Za primjer ćemo uzeti poznati i nama dragi dogaÄ‘aj poklona mudraca s Istoka. EvanÄ‘elist Matej jedini je koji opisuje ovaj dogaÄ‘aj, ĹĄto ga Ä?ini joĹĄ teĹže shvatljivim. Premda je sam dogaÄ‘aj da-

nas postao neizostavan u poimanju BoĹžića – joĹĄ od pravljenja jaslica pa sve do svetkovine posvećene upravo akterima ovog dogaÄ‘aja – nije izgubio gotovo niĹĄta od svoje prvotne tajnovitosti. Naime tijekom povijesti Matejev opis dolaska mudraca novoroÄ‘enom Ĺžidovskom kralju poprimao je razna tumaÄ?enja i nove elemente koje prvotno Matej uopće ne spominje. Broj tri, odnosno da ih je bilo trojica, nigdje nije izriÄ?ito naveden, nego

12 Svjetlo rijeÄ?i sijeÄ?anj 2013.

sr12-13.indd 12

21.12.2012 13:26:37


đ&#x;”˜ krťćani istoka CNS

U arapskom dijelu Bliskog Istoka Ĺživi krťćanska populacija, koja, iako je danas brojÄ?ano mala, joĹĄ uvijek u pojedinim zemljama predstavlja autohtonu krťćansku nazoÄ?nost, Ä?iji korijeni prethode pojavi i ĹĄirenju islama u tim zemljama đ&#x;”˜ PiĹĄe: Marinko PEJIĆ

A

rapski i turski Bliski istok Ä?ini danas podruÄ?je u kome je islamska kultura bez sumnje većinska, koje ipak, za razliku od zemalja danaĹĄnjeg Magreba (Zapad), nije poprimilo

apsolutnu homogenost. PodruÄ?je MaĹĄreka (Istok) zadrĹžalo je sve do sada, tijekom stoljeća, karakteristiku inter-konfesionalnosti, u kojem muslimani, krťćani i Ĺžidovi, tradicionalno Ĺžive u istom socijalnom i kulturnom sustavu, iako su se socijalne kategorije, na kojem se taj suĹživot temeljio, mijenjale kroz stoljeća, sve do naĹĄih dana. U arapskom dijelu Bliskog Istoka, koji ukljuÄ?uje: Egipat, Jordan, Libanon, Siriju, Palestinu, Izrael i u manjim proporcijama Tursku, Ĺživi krťćanska populacija, koja, iako je danas brojÄ?ano mala, joĹĄ uvijek u pojedinim zemljama predstavlja autohtonu krťćansku nazoÄ?nost, Ä?iji korijeni prethode pojavi i ĹĄirenju islama u tim zemljama, i koja je doprinijela i doprinosi kulturnom, socijalnom i ekonomskom razvoju tih druĹĄtava. Radi se dakle o autohtonim krťćanskim zajednicama koje su u potpunosti ukorijenjene u bliskoistoÄ?ni svijet, jer su njihovi Ä?lanovi uglavnom Arapi, u manjoj mjeri etniÄ?ki, ali većim djelom arabizirani pripadnici bliskoistoÄ?nih naroda kao ĹĄto su stari Egipćani, Asirci, Perzijanci, Armenci, Grci ili drugi drevni narodi. Sa svojim sugraÄ‘anima muslimanima, oni dijele velik dio povijesti i kulturnog naslijeÄ‘a. Jedini razlikovni element, bremenit so-

cijalno-kulturoloĹĄkim posljedicama, jest religijska pripadnost krťćanstvu u muslimanskoj većini. Pripadnost krťćanstvu ne treba ovdje shvatiti u monolitnom smislu, jer jedna od karakteristika ovog krťćanstva jest upravo njegova raznolikost, ili pripadnost razliÄ?itim Crkvama, koja je svaka sa svojom tradicijom, svojim liturgijskim obredima, koje vuku korijene iz drevne ili novije povijesti bliskoistoÄ?nih druĹĄtava. S pojavom i ĹĄirenjem islama, poÄ?evĹĄi od VII. stoljeća, zapoÄ?inje proces islamizacije Ä?itave bliskoistoÄ?ne regije. Muslimansko osvajanje za ove krťćanske narode znaÄ?ilo je ukljuÄ?ivanje u jedan socijalni i povijesni sustav, baziran na principima nove islamske religije, koji je za ne-muslimane predviÄ‘ao specifiÄ?an status kojim se reguliralo njihovo ukljuÄ?ivanje u islamsko druĹĄtvo. Radi se o statusu, koji je u svojim bitnim elementima ostao nepromijenjen sve do XIX. st. i Ä?iji se utjecaj osjeća i danas u odreÄ‘enoj mjeri na kulturoloĹĄkom, socijalnom i pravnom podruÄ?ju. Razumijevanje danaĹĄnjeg stanja krťćanskih zajednica na Bliskom istoku, nuĹžno traĹži poznavanje naÄ?ina po kojima je islam institucionalno organizirao odno-

16 Svjetlo rijeÄ?i sijeÄ?anj 2013.

sr16-17.indd 16

21.12.2012 13:37:00


đ&#x;”˜ aktualno

Vjera u Ĺžrvnju egzistencije đ&#x;”˜ PiĹĄe: Stjepan RADIĆ

P

ored mnogih odreÄ‘enja koje vjera ima, jedan od temeljnih jest takoÄ‘er i taj da je ona Ä?in. I to ponajprije unutarnji, svjesni i slobodni Ä?in, koji svoju konkretizaciju ima u svakodnevnom Ĺživotu pojedinaca. U tom smislu, vjera zahvaća Ä?ovjeka u njegovom bitno egzistencijalnom momentu: razuma, slobode, osjećaja, volje‌, jednostavno, sve ono ĹĄto u bitnome ukljuÄ?uje osobnost,

vlastito jastvo. Svakom je Ä?ovjeku svojstveno da – potaknut vlastitim faktiÄ?nim i svakodnevnim iskustvom – promiĹĄlja o ovim netom spomenutim (nutarnjim) fenomenima, te da na temelju tog promiĹĄljanja (u najboljem sluÄ?aju problematiziranja), sebe odreÄ‘uje, usmjeruje, na kraju formira kao osobu. Kao jednog od najeminentnijih zastupnika ovog unutarnjeg puta u povijesti teologije i filozofije ovdje istiÄ?emo sv. Augustina. Nećemo pretjerati ako istaknemo da Augustinova teologija i filozofija – promatrane specifiÄ?no u ovom

BOG POZIVA ABRAHAMA, Christian Rohlfs

Svaka vjera bi morala imati za posljedicu pretresanje i propitivanje uvjeta vlastite egzistencije nakon koje slijedi konkretan odgovor i slobodna odluka da se upusti u avanturu s Bogom

18 Svjetlo rijeÄ?i sijeÄ?anj 2013.

sr18-21.indd 18

21.12.2012 13:54:21


đ&#x;”˜ razgovor

knjiĹževnik

Isusov Ĺživot i njegova smrt prekinuli su krug grijeha i pokajanja te su donosili vjeÄ?no pomirenje. Sada mi, koji slijedimo Isusa, pozvani smo da budemo pomiritelji, da oslobodimo ovu protusilu milosti u svijet nemilosti

24 Svjetlo rijeÄ?i sijeÄ?anj 2013.

sr24-28.indd 24

21.12.2012 14:01:37


Ĺživot i vjera đ&#x;”˜

Miro JeleÄ?ević

Malo zrno goruĹĄice Na “krizu vjereâ€? ne odgovara se posebnim tehnikama, aktivizmom i tehnologijama, nego povjerenjem u Boga, osobnom i zajedniÄ?kom vjerom i vjerodostojnoťću

U

z vjeru se – uz krťćansku ali i vjeru uopće – danas Ä?esto povezuje misao o nerazumljivosti i nejasnoći, udaljenosti od stvarnog Ĺživota i o neÄ?emu ĹĄto pripada tek proĹĄlosti. Ne moĹže se reći da u samom krťćanstvu i osobito u njegovim institucionalno-doktrinarnim oblicima nema razloga za takvu misao. Dosta toga u naĹĄem krťćanstvu postalo je samo stvar folklora i muzeja; mnogo dobrih sadrĹžaja oblaÄ?i se u slike i pojmove koji jednostavno ne pripadaju danaĹĄnjem svijetu. A kako god bilo, vjera ipak polazi od toga da svijetu – danaĹĄnjem svijetu! – ima reći i prenijeti neĹĄto za njega vaĹžno, Ä?ak presudno i sveobuhvatno. Nerazumljivost i nejasnoća vjere nipoĹĄto ne spadaju na bit vjere niti su njezina nepromjenjiva sudbina. Naprotiv, krťćanska vjera bitno polazi od razumljivosti rijeÄ?i koja se za Ĺživot svijeta i Ä?ovjeka ostvaruje i izgovara kao rijeÄ? prihvaćanja, dobrote i praĹĄtanja. Samo ono ĹĄto Ä?ovjek uistinu razumije, moĹže biti i mjesto njegove odgovornosti u najĹĄirem smislu te rijeÄ?i. Vjera kao odnos s Bogom, koji ukljuÄ?uje naĹĄe razumijevanje – to ne znaÄ?i i “rjeĹĄavanjeâ€? svih paradoksa, poteĹĄkoća i tajanstvenosti vezanih uz vjeru – jest naĹĄ povjerljivi odgovor na BoĹžju rijeÄ? o sebi kao i naĹĄ djelatni odgovor u vlastitom Ĺživotu. Pri tome BoĹžja rijeÄ? ukljuÄ?uje dinamiku Ĺživota ne kao neĹĄto sporedno ili ĹĄto se silom prilika mora prihvatiti, nego u potpunosti kao svoju, jer je ona sama Ĺželi i nosi. BoĹžja rijeÄ?, koju njegov Duh raznosi posvuda, jest rijeÄ? Ĺživota i o Ĺživotu te na koncu samo kao razumljiva rijeÄ? za Ĺživot zasluĹžuje Ä?ovjekovo najdublje i krajnje povjerenje u nju. U tom smislu vjerom odjekuje Ĺživot i ona istinski uspijeva samo na tlu Ĺživota. Tu se dakako ne misli na nekakav idealni Ĺživot – taj zapravo i ne postoji u naĹĄim vremensko-prostornim koordinatama – nego na ljudski Ĺživot s radostima i tugama, s ljepotama i strahotama, s ushitom i zanosom, ali i pitanjima koja stanuju na samom rubu oÄ?aja. Vjera kao odnos s Bogom prolazi kroz ljudske odnose, kakvi god oni ponekad mogli biti, i u njima se potvrÄ‘uje ili demantira. Upravo spoznaja da nam u vjeri biva priopćeno neĹĄto za Ĺži-

vot vaĹžno i veliko, Ä?ini vjeru aktualnom i perspektivnom. Naravno, moguće je, bilo u zajednicama vjere bilo kroz forme vjere, uÄ?initi vjeru i neaktualnom i besperspektivnom. Tada je ona samo ljuĹĄtura i teĹĄka prazna rijeÄ? o Ĺživotu koji viĹĄe ne stanuje tu; koji dakako nije nestao ni prestao, nego se po BoĹžjoj volji preselio u neki drugi, Ĺživotni oblik ili pak drugu zajednicu. Samim tim ĹĄto je neĹĄto nastalo iz vjere, ne znaÄ?i da je ne moĹže izgubiti i iznevjeriti se vjeri. Danas se puno i ozbiljna lica govori o krizi vjere i osobito o krizi sadrĹžaja i fenomena vjere. ÄŒitave biblioteke su napisane o tome kako je danaĹĄnji Ä?ovjek izgubio vjeru i kako ga vjeri treba ponovo vratiti. Pri tome se u crkvi – redovito – zanemaruje Ä?injenica da danaĹĄnji Ä?ovjek nije jednostavno isti kao i Ä?ovjek iz srednjeg vijeka ili ranog krťćanstva. Iste su doduĹĄe ljudske Ĺželje za smislom, ljubavlju, prihvaćanjem, isto je iskustvo pogoÄ‘enosti zlom, patnjom i pitanjima bez odgovora. No, puno toga je drugaÄ?ije: slike, naÄ?ini iskustva, druĹĄtveni i kulturni konteksti, u jednu rijeÄ? – Ĺživot je drukÄ?iji. Zato se danas i kad se kroz godinu dana Ĺželi intenzivnije govoriti o vjeri, u crkvi mora prije svega postaviti pitanje: koliko Ĺživot crkve i djelovanje krťćana doista pokazuju da se radi o zajednici vjere koja svoje blago, koje joj je darovano, Ĺželi priopćiti i prenijeti u Ĺživim, razumljivim i osjetljivim slikama, pojmovima i formama. Na “krizu vjereâ€? ne odgovara se posebnim tehnikama, aktivizmom i tehnologijama, nego povjerenjem u Boga, osobnom i zajedniÄ?kom vjerom i vjerodostojnoťću.

G

ovoreći o BoĹžjem kraljevstvu Isus je Ä?esto priÄ?ao o malim stvarima. I vjeru uÄ?enika usporeÄ‘ivao je s neznatnim zrnom goruĹĄice. Vjeru koja – danas bismo rekli – poput atoma ima snagu da Ä?ovjekov Ĺživot prepun pitanja otvara za tajnu i smisao, da mijenja nabolje svijet u kojem se konkretizira, da otvoreno i razumljivo progovara ljudima o onome ĹĄto se tiÄ?e njihova Ĺživota. I to ne bilo kakvog Ĺživota: nego dobrog ljudskog Ĺživota koji se ne zaustavlja na sitniÄ?arenjima, nego pretendira na darovanu puninu. Takva vjera ostaje u Ĺživotu i daje mu budućnost. đ&#x;”˛

sijeÄ?anj 2013. Svjetlo rijeÄ?i 29

sr29.indd 29

24.12.2012 15:48:37


đ&#x;”˜ reportaĹža Novi Travnik

Od bratstva i jedinstva do Grad mladosti, bratstva i jedinstva, u kojem su prije rata Ĺživjeli razliÄ?iti narodi i narodnosti, postao je grad Hrvata i BoĹĄnjaka i njihovih podjela đ&#x;”˜ PiĹĄe: Hrvoje VRANJEĹ 

P

Grad mladosti. Od samog poÄ?etka sudbina grada ovisila je o tvornici. Kako su dovoĹženi strojevi i podizane prve jednostavne hale tako su iz svih krajeva Jugoslavije pristizali inĹženjeri, kovaÄ?i, trgovci, lijeÄ?nici i radnici svih zanimanja, osim svećenika, popova i hodĹža, naravno. S ponosom se govorilo kako u novom gradu sloĹžno Ĺžive i rade Srbi, Hrvati, Muslimani, Makedonci, Slovenci, Crnogorci... ÄŒak 17 naroda i narodnosti.

Prvih deset godina grad uopće nije imao groblja, a prosjeÄ?na starost stanovniĹĄtva bila je ispod 30 godina. Grad mladosti, kako su ga zvali, za potrebe Bratstva najprije je dobio Vojno-industrijsku, pa Industrijsku ĹĄkolu, zatim kasnije Gimnaziju i na koncu MaĹĄinsko-tehniÄ?ku ĹĄkolu. Ona prva, zajedno s 250 djece bila je preseljena Ä?ak iz Bihaća. Osnovne ĹĄkole su otvarane i po selima koja su se naĹĄla na podruÄ?ju nove općine. Isto je vrijedilo i za ambulante. U svakom sluÄ?aju moĹže se govoriti, unatoÄ? ideoloĹĄkim ograniÄ?enjima komunistiÄ?kog sistema, o polaganoj preobrazbi druĹĄtva, ĹĄto ponajviĹĄe vrijedi za grad i standard ljudi u gradu, a manje za one koji su Ĺživjeli na selima, jer mnogi od njih nisu imali priliku da se ĹĄkoluju i zavrĹĄavaju zanate ili ĹĄkole. Agrarnu reformu, naime, ni komunisti nisu uspjeli do kraja provesti, unatoÄ? svojim BNT (Bratstvo Novi Travnik) traktorima. Grad je dugi niz godina bio bez dĹžamija i crkava. Komunisti su i svoje mrtvace zamiĹĄljali sahranjene u novom gradu jedne pored drugih, bez molitava, bez hodĹža i popova, sa jednakim obeleĹžjima iznad humke, jer ih ne dele ni verske ni nacionalne razlike (Mladen OljaÄ?a 1960), samo ĹĄto su onima koji su ipak htjeli i svoj znak i svoju molitvu i svoga hodĹžu i svoga popa, slobodu ako ne posve oduzimali onda bar ograniÄ?avali. ReĹžim je postao osjetno popustljiviji osamdesetih, pa je prva katoliÄ?ka gradska Ĺžupa osnovana tek

Foto studio Franjić

oslijeratna 1949. godina bila je oznaÄ?ena poletnoťću i nama danas, nakon straĹĄnih iskustava devedesetih godina, stranom i gotovo nezamislivom vjerom u bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti, ali i teĹĄkim socijalnim stanjem. Bosna i Hercegovina je bila ekonomski i infrastrukturno siromaĹĄna i zaostala zemlja (republika). Desetljeća poslije Drugog svjetskog rata obiljeĹžena su velikim ekonomskim i infrastrukturnim promjenama. S obzirom na bosanskohercegovaÄ?ku zaostalost, moralo se puno toga iz poÄ?etka stvarati. Zdravstvo, obrazovanje i industrija, koliko god to iz danaĹĄnje perspektive demokracije i vjerskih i nacionalnih sloboda bilo teĹĄko priznati, doĹživjeli su svoj naj-

veći uspon i vrhunac za vrijeme socijalistiÄ?ke Jugoslavije. Titov raskid sa SSSR-om Ä?etrdesetosme godine, njegova Ĺželja za većom samostalnoťću i vojnom stabilnoťću Jugoslavije, iznjedrili su, izmeÄ‘u ostalog, i odluku kojom se kod mjesta Kasapovići izmeÄ‘u općinÄ Travnik, Bugojno, Gornji Vakuf, Vitez i Fojnica osniva metalopreraÄ‘ivaÄ?ko poduzeće Bratstvo. Izbor lokacije odreÄ‘en je vojnom strategijom: vojna industrija treba biti u unutraĹĄnjosti zemlje, dalje od drĹžavnih granica, vodeći raÄ?una o konfiguraciji terena, o mogućnostima opskrbe energijom, sirovinama i ostalim resursima. U ljeto 1949. na nekadaĹĄnjem izletiĹĄtu travniÄ?kih begova udareni su temelji tvornici i budućem gradu koji je kroz nekoliko desetljeća iz radniÄ?kih naselja izrastao u pravi mali socijalistiÄ?ki grad, udaljen od Travnika zraÄ?nom linijom pet km. Pedesettreće godine grad dobiva ime Novi Travnik.

30 Svjetlo rijeÄ?i sijeÄ?anj 2013.

sr30-31.indd 30

21.12.2012 14:11:38


PETNAESTA OBLJETNICA SMRTI FRA VJEKE ĆURIĆA (1957-1998)

Pravi bosanski ujak Fra Vjeko je umro muÄ?eniÄ?kom smrću prije petnaest godina, ali svojim ljudskim, krťćanskim i franjevaÄ?kim Ĺživotom ostaje zauvijek nadahnuće i uzor đ&#x;”˜ PiĹĄe: Pero VREBAC

F

ra Vjeko je kao Ä?lan FranjevaÄ?ke provincije Bosne Srebrene bio jedan od 29 misionara dobrovoljaca koje je generalni ministar Reda manje braće, fra John Vaughn, poslao u Afriku u povodu 800. obljetnice roÄ‘enja sv. Franje (1182-1982) s ciljem da daruju mladu afriÄ?ku Crkvu franjevaÄ?kom duhovnoťću i da odgoje prve afriÄ?ke franjevce u istoÄ?nom dijelu afriÄ?kog kontinenta gdje franjevaca do tada nije bilo. Misionar. Nakon teÄ?aja francuskog jezika u Parizu (1982/3) i zajedniÄ?ke misijske priprave u Rimu, fra Vjeko je 1983. otiĹĄao u Ruandu. Ĺ˝ivio je u Kivumuu, tek osnovanoj Ĺžupi, s joĹĄ trojicom franjevaca, dvojicom Talijana, fra Anselmom i fra Giacomom, i Belgijancem fra Raulom. Fra Anselmo je bio gvardijan, fra Raul je radio u pastoralu kao Ĺžupnik, a fra Giacomo je bio odgovoran za promicanje zvanja. Prvi i ponajteĹži izazov s kojim se fra Vjeko susreo na poÄ?etku bio je lokalni jezik kinyarwanda. ZavrĹĄio je tromjeseÄ?ni teÄ?aj jezika u glavnom gradu Kigaliju, ali to je bio tek poÄ?etak uÄ?enja tog najteĹžeg bantu jezika. Zahvaljujući daru komunikacije i velikoj upornosti uspio je ovladati lokalnim jezikom tako dobro da se mogao s RuanÄ‘anima ĹĄaliti ĹĄto su oni jako cijenili. UÄ?eći jezik zanimao se za ruandsku tradiciju i obiÄ?aje. Svojom veseloťću i neposrednoťću plijenio je ljude i uskoro je postao vrlo blizak i drag jednostavnom puku. NesuÄ‘eni lijeÄ?nik. DruĹžeći se s obiÄ?nim ljudima u Kivumuu zapazio je veli-

ke probleme s kojima su se nosili: razne bolesti od kojih je veliki dio populacije umirao, posebice malarija i AIDS (HIV). Neishranjenost na svakom koraku, naroÄ?ito kod djece, jasno se raspoznavala po Ĺžućkastoj boji kose i izrazito nabreklim trbuĹĄÄ?ićima. Tad se rodila ideja kod fra Vjeke da studira medicinu na SveuÄ?iliĹĄtu Butare (Ruanda) kako bi ljudima mogao djelotvornije pomoći. Za studij medicine, kao svećenik-redovnik, trebao je dobiti dozvolu iz Rima. Za to je bio zaduĹžen fra Giacomo Bini, ondaĹĄnji vikar Provincije, koji je isposlovao pismenu dozvolu. MeÄ‘utim, fra Vjeku nisu primili na studij medicine pod izgovorom da je stranac. Njega to nije zbunilo. Fra Giacomo je radio s mladima i već su se neki poÄ?eli zanimati za franjevaÄ?ki naÄ?in Ĺživota. Fra Vjeko je pomagao fra Giacomu u radu s mladima, kao i fra Raulu u Ĺžupi Kivumu. Odgojitelj. Kad je prva skupina afriÄ?kih mladića jasno izrazila Ĺželju da bi Ĺželjeli postati franjevci, braća su zamolila fra Vjeku da bude odgojitelj u postulaturi. On je s prvom Ä?etvoricom postulanata: Georgesom, Kizitom, Cyrilom i Leandrom otiĹĄao u mjesto Nyina w’Imana (Majka BoĹžja), u filijalu Ĺžupe Byumba, na sjeveru Ruande. Naselili su se pokraj male troĹĄne crkvice.

Komunikativan i snalaĹžljiv kakav je bio, otkrio je da u ruandskoj kulturi postoji i ovaj obiÄ?aj: kad se momci Ĺžele oĹženiti moraju pokazati da su dozreli za obiteljski Ĺživot. Zato svaki sebi mora izgraditi kuću kako bi dokazali da su zreli i odgovorni. Tako je fra Vjeko oduĹĄevio svoje postulante da su oni u nekoliko tjedana sagradili sebi kuću postulature od tradicionalnog materijala: kolaca udarenih u zemlju, povezanih suhim usukanim bananinim liťćem i zidovima oblijepljenim blatom iznutra i izvana. Kad je u ljeto 1985. zavrĹĄio s njima postulaturu i oni zapoÄ?eli novicijat s fra Giacomom, doĹĄao je na odmor u domovinu. PriÄ?ao mi je s radoťću svoja prva afriÄ?ka iskustva. Osjećao sam koliko je zavolio svoje “gÄ reâ€?, kako je odmilja zvao RuanÄ‘ane. Graditelj. Godinu dana kasnije, kad se fra Raul vratio u Zair, fra Vjeko ga je zamijenio u Ĺžupi Kivumu. Ĺ˝upna crkva je bila mala i u ruĹĄevnom stanju. Stoga je fra Vjeko zapoÄ?eo akciju prikupljanja sredstava za gradnju nove Ĺžupne crkve. Pripremajući vjernike za tu veliku akciju fra Vjeko je sve dublje ulazio u komunikaciju s ljudima i njihovo meÄ‘usobno povjerenje i suradnja su rasli. Organizirao ih je da ispeku ciglu i iskopaju temelje za crkvu. Nakon dvije godine zajedniÄ?kog mukotrpnog rada sagraÄ‘ena je Ĺžupna crkva, sijeÄ?anj 2013. Svjetlo rijeÄ?i 39

sr39-41.indd 39

21.12.2012 16:03:44


đ&#x;”˜ povratak Bosanski Novi

Kako je moguć suĹživot s onima kojih viĹĄe nema, koji su otiĹĄli i nikada se nisu vratili, koji se sve i da hoće ne mogu viĹĄe vratiti u grad iz kojeg su protjerani đ&#x;”˜ Tekst i snimke: Robert SLIĹ KOVIĆ

D

vadeset je godina proĹĄlo, a uskoro će i dvadeset prva od kada je mnogim u naĹĄoj zemlji prestao Ĺživot kakvog su do tada poznavali, kojima je djetinjstvo prerano zavrĹĄilo, a ozbiljnost Ĺživota naglo doĹĄla, kojima su se snovi o mirnom i skladnom Ĺživotu u gradovima svojih predaka naglo rasprĹĄili... Kao da je netko rukom odnio sve ĹĄto je godinama stvarano, mnogi od tih ljudi morali su napustiti svoje domove, susjede i prijatelje s kojima su do juÄ?er zajedno razgovarali i radili, zajedno slavili BoĹžiće i Bajrame, zajedno tugovali.

Neki od njih, zapravo većina njih, nikada se viĹĄe nije vratila. Mnogi gradovi i mjesta zauvijek su izgubili svoju duĹĄu – ljude koji su ĹĄetali njihovim ulicama, koji su se skupljali na njihovim trgovima i divanili na obalama njihovih rijeka zastajući na mostovima kao kakvim simbolima spajanja i zajedniĹĄtva. Jedna od tih prijeratnih oaza sretnog i bezbriĹžnog, lijepog i radosnog, ali u isto vrijeme teĹĄkog i uĹžurbanog Ĺživljenja, gdje su tri naroda Ĺživjela rame uz rame, kao dobri susjedi i prijatelji, Ä?esto i roÄ‘aci, bio je i Bosanski Novi, koji je samo po imenu novo naselje. SmjeĹĄteno, naime, u plodnoj dolini uťća Sane u Unu te breĹžuljkastim padinama Kozare i GrmeÄ?a ovo je podruÄ?je, kao vaĹžno geostrateĹĄko podruÄ?je, od davnine privlaÄ?ilo velike vojske, a s njima i stanovniĹĄtvo koje je tu radilo i Ĺživjelo od svoga rada. Castrum Novum na Kulskom brdu kako se ovo mjesto prvi put u saÄ?uvanim dokumentima spominje već 1217, bio je utvrÄ‘eni kaĹĄtel knezova Babonjića kojim su nadzirali rijeÄ?ni i cestovni promet dolinama Une i Sane. DanaĹĄnji grad nastao je, pak, iz dva podgraÄ‘a smjeĹĄtenim na sjevernim padinama Kulskog brda – Podnovog (prostor danaĹĄnje Tunjice i LondĹže) i Ustisane (danas gradska Ä?etvrt

Prekosanje) gdje je vjerojatno bilo rijeÄ?no pristaniĹĄte za unsko-sanske laÄ‘are. Pad srednjovjekovne Bosne pod Osmanlije primorao je knezove Babonjiće, koji su se zbog utvrde Blagaj (izgraÄ‘ene u dolini Sane 7 km istoÄ?no od Novog) prozvali Blagajski da stvore savez s knezovima Zrinskim koji su krajem petnaestog stoljeća na lijevoj obali Une podigli utvrdu. Iako je i ta utvrda 1557. potpala pod osmansku vlast, ona je od 1788. bila u sastavu Austro-ugarske Monarhije, dok je Novi na desnoj obali Une ostao pod osmanskom vlaťću sve do 1878. Te godine, kao i cijelu Bosnu i Hercegovinu, Novi je okupirala Austrougarska i promijenila mu ime u Bosanski Novi. Tako je Novi, kroz povijest nazivan Castrum Novum, Novo Castro, Novigradec, Kastrum i Ujvar, od davne proĹĄlosti do danaĹĄnjih dana graniÄ?no podruÄ?je gdje su se stalno ukrĹĄtavali interesi velikih sila, grad na granici koja spaja i razdvaja narode i drĹžave: najprije na granici srednjovjekovne Bosne i Ugarske, kasnije Osmanskog i Austrougarskog Carstva, a danas na granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Neki će reći Federacije i Republike Srpske. Blizina granice te smjeĹĄtaj na raskriĹžju putova iz Panonske nizine na sjeveru i planinske oblasti Dinarida na jugu uÄ?ini-

50 Svjetlo rijeÄ?i sijeÄ?anj 2013.

sr50-51.indd 50

21.12.2012 16:58:14


đ&#x;”˜ pogled u duĹĄu

Ĺ˝ivjeti bezbriĹžno Ova je godina vjere doista dana kao blagoslov i prilika kako bismo ĹĄirom otvorili vrata svoje vjere i pozvali i druge da smireno i bezbriĹžno poÄ‘u prema jedinom smislu Ĺživota u punini, u svijet bez patnje i straha đ&#x;”˜ PiĹĄe: Elvira KOIĆ

B

iti specijalist psihijatar podrazumijeva lijeÄ?enje ljudskih duĹĄa, kada osoba osjeća patnju koju ne moĹže sama prebroditi, kada osjeća strah koji ne moĹže svladati, kada osjeća kako gubi kontrolu nad emocijama koje je preplavljuju i ometaju u svakodnevnom Ĺživotu, na poslu, u uÄ?enju, u odnosima s drugima. Bez obzira u kom smjeru djeluje ta silovita poremećena energija, na tijelo ili duĹĄu, lijeÄ?enje se provodi razliÄ?itim tehnikama, od kojih je uz primjenu lijekova, najÄ?eťća – psihoterapija. Ona prije svega podrazumijeva da osoba pokuĹĄava rijeÄ?ima opisati svoje osjećaje, ali i da psihijatar paĹžljivo sluĹĄa i doista Ä?uje i razumije ĹĄto mu se to govori. Taj drugi Ä?ovjek, sam se odredi pacijentom i zbog toga ĹĄto doĹživljava da je u nevolji – traĹži pomoć. Psihoterapijsko lijeÄ?enje podrazumijeva kako trening govorenja o svojim osjećajima tako i razvijanje vjeĹĄtine sluĹĄanja drugih ljudi. Psihijatar s viĹĄe od dvadeset godina iskustva u prouÄ?avanju emocija, njihovog porijekla, naÄ?ina ispoljavanja, izraĹžavanja i ljudi koji ih donose, sluĹĄa sigurno na drukÄ?iji naÄ?in od usputnog prolaznika ili od najboljeg prijatelja. Nakon takvog svakodnevnog uranjanja u tuÄ‘e emocije i rijeÄ?i, neki opći utisci i zakljuÄ?ci 56 Svjetlo rijeÄ?i sijeÄ?anj 2013.

sr56-57.indd 56

21.12.2012 17:51:39


đ&#x;”˜ glazba

Johann Sebastian Bach (1685-1750)

BoĹžićni oratorij Glazba 'BoĹžićnog oratorija' je jednostavna, ljupka, proĹžeta je pristupaÄ?nim glazbenim mislima i stoga bliska prosjeÄ?nom uhu đ&#x;”˜ PiĹĄe: Anto KOVAÄŒIĆ

O

ratorij je glazbena forma koja se postupno oblikovala tijekom 16. i 17. stoljeća, a svoje porijeklo ima u napjevima ĹĄto su izvoÄ‘eni na molitvenim okupljanjima koje je po Italiji u duhu protureformacije organizirao Filippo Neri, kao i u pasijama, to jest uglazbljenim prikazima Kristove muke. Oratorij je po glazbenoj strukturi donekle sliÄ?an operi, jer sadrĹži orkestralnu glazbu, zbor i solistiÄ?ke pjevaÄ?ke dionice, te najÄ?eťće prikazuje neku radnju u kojoj pojedine likove predstavljaju solisti. Bitna razlika izmeÄ‘u opere i oratorija je ta ĹĄto se oratorij ne izvodi kazaliĹĄno (s pozornicom, glumom, kostimima), nego koncertno. Donekle sliÄ?na oratoriju je kantata, koja je kraća forma lakĹĄeg glazbenog sadrĹžaja, obiÄ?no s tekstom koji ne prikazuje odreÄ‘enu radnju. Bach je napisao oko 300 kantata, dva oratorija (BoĹžićni i Uskrsni) i Ä?etiri pasije (prema pojedinim evanÄ‘elistima). BoĹžićni oratorij nastao je 1734. u Leipzigu, gradu u kojem je Bach sluĹžbuju-

ći kao kantor u crkvi sv. Tome skladao svoja najveća djela. U vrijeme nastanka ovoga djela Bach je, nakon jedanaest godina sluĹžbe u Leipzigu, već pomalo bio nezadovoljan tim gradom: u pismima se Ĺžalio na malu plaću i mnogo posla. Bio je angaĹžiran u nastavi i zaduĹžen za Ä?etiri glavne crkve u gradu, a za svaku nedjelju i blagdan bio je obvezan pripremiti po jednu kantatu. Prvih godina boravka u Leipzigu Bach je bio ambiciozan i odrĹžavao ritam tjednog i blagdanskog skladanja, pa je nakon prve dvije godine boravka u tom gradu iza sebe ostavio oko 300 kantata. MeÄ‘utim, nakon viĹĄe od jedne decenije, u 49. godini Ĺživota, pomalo naÄ?etog zdravlja, popuĹĄta njegov entuzijazam. Ipak je Bach tog BoĹžića 1734. iznova oduĹĄevio stanovnike Leipziga i druge koji su imali sreću po prvi puta Ä?uti BoĹžićni oratorij. BoĹžićni oratorij je monumentalno djelo, koje zapravo Ä?ini ciklus od ĹĄest kantata namijenjenih boĹžićnim danima (tri boĹžićna dana, Nova godina, nedjelja nakon Nove godine i blagdan Sveta tri kralja). Glazba BoĹžićnog oratorija je jednostavna, ljupka, proĹžeta je pristupaÄ?nim glazbenim mislima i stoga bliska prosjeÄ?nom uhu. O tom djelu Albert Schweitzer je rekao: “Osjeća se Ä?ovjek koji je svake godine sa svojom djecom proĹživljavao poeziju BoĹžićaâ€?. Bach je sebi u dobroj mjeri olakĹĄao stvaranje BoĹžićnog oratorija ugraÄ‘ujući u to djelo glazbu koju je ranije skladao za druge prigode. PosuÄ‘ene graÄ‘e u tom djelu ima otprilike jedna trećina. To su tri svjetovne kantate, sve skladane za prigo-

de vladarskih sveÄ?anosti: prva za roÄ‘endan saskog princa Friedricha Christiana, druga za roÄ‘endan Marie Josephe, kraljice Poljske i izborne kneginje Saske, a treća za krunidbu Augusta III, izbornog kneza Saske, za kralja Poljske. Osim ova tri izvora smatra se da joĹĄ neki dijelovi BoĹžićnog oratorija pripadaju ranijim djelima. PoÄ?etak oratorija Ä?ini spomenuta kantata za saskog princa, ĹĄto svakako objaĹĄnjava pompozan i pomalo vojniÄ?ki poÄ?etak s udaraljkama i trubljama. Postupak preuzimanja glazbenih dijelova iz ranijih djela, ne samo vlastitih nego i tuÄ‘ih, uobiÄ?ajen je u vrijeme baroka i naziva se glazbenom parodijom. U glazbi parodija prvotno nije znaÄ?ila djelo koje neĹĄto ismijava, nego preoblikovanje postojeće skladbe ili glazbene graÄ‘e u novo djelo, bez karikiranja. To je, dakle, vrsta preradbe. Evo joĹĄ primjera za prethodno reÄ?eno. Bach u prvom dijelu oratorija donosi napjev Wie soll ich dich empfangen? a istu melodiju koristi u ĹĄestom dijelu oratorija, u zavrĹĄnom napjevu Nun seid ihr wohlgerochen (razumljivo, s drukÄ?ijom glazbenom obradom). Ista ta melodija nalazi se i u Bachovoj Muci po Mateju, pod naslovom O Haupt voll Blut und Wunden. I tu nije kraj. Ta melodija uopće nije Bachova i prvotno uopće nije duhovna: to je svjetovni napjev koji je skladao Hans Leo Hassler (oko 1600), a prije Bachove preradbe u napjev je već umetan jedan drugi duhovni tekst. U naĹĄem prijevodu ta skladba nosi naslov Pred tobom padam nice. BoĹžićni oratorij je prelijepo glazbeno djelo, koje se lako prima. Ako nemate kondicije za tri sata sluĹĄanja, uzmite samo prvi dio, posvećen prvom danu BoĹžića. Da odmorite oÄ?i i uĹĄi od kiÄ?astog boĹžićno-novogodiĹĄnjeg tv-programa i ispunite se neÄ?im smislenim. đ&#x;”˛

62 Svjetlo rijeÄ?i sijeÄ?anj 2013.

sr62.indd 62

21.12.2012 17:13:11


đ&#x;”˜ zapaĹžanje na rubu

Ante VuÄ?ković

Suglasje oÄ?iju i uĹĄiju ÄŒini se da mudrost od znanja traĹži poniznost i povjerenje, a od vjere dobrohotnost prema znanju i njegovoj jasnoći

G

ledanje je viĹĄe od sluĹĄanja, govorio je Toma Akvinski o odnosu vjere i znanja. Gledanje zastupa znanje, a sluĹĄanje vjeru. Dva osjetila za dvije vaĹžne ljudske sposobnosti. Par oÄ?iju za znanje, par uĹĄiju za vjeru. I jezik je kodirao znanje kroz gledanje a vjeru kroz sluĹĄanje. Probleme vidimo ili ne vidimo. UviÄ‘amo ĹĄto nam je bilo nepoznato, skriveno postaje vidljivo, uoÄ?avamo gdje leĹži problem i tako redom. Vjera pak dolazi iz sluĹĄanja. Vjerujemo nekome na rijeÄ?, vjerujemo ĹĄto smo Ä?uli, imamo povjerenja u onog tko govori. Gledanje ima prednost pred sluĹĄanjem. Ako vidimo, ne trebamo vjerovati. Ako vjerujemo, to Ä?inimo zato ĹĄto ne vidimo. Kada na mjesto vjerovanja doÄ‘e uvid, vjerovanje prestaje. Vjera je tako drugotna u odnosu na znanje. Nigdje to nije toliko jasno kao u vjeri samoj. Vjera je usmjerena prema gledanju. Sada vjerujem, ali vjerujem i to da ću jednom vidjeti. Sada se nadam da ću vidjeti, a kada budem vidio, prestat će nada i vjera. Nastupit će znanje, zor, pogled. Vrhunac odnosa s Bogom krťćanstvo je smjestilo u blaĹženo gledanje, u spoznaju Boga i samoga sebe pred njim, u uvid u ustrojstvo svega ĹĄto jest, u uĹžitak gledanjem. Drugim rijeÄ?ima, na vrhuncu stoji uĹžitak otkrića neviÄ‘enoga, spoznaja Nepoznatoga, znanje Nespoznatljivoga. Ako je to tako, kako to da se znanje omalovaĹžava u ime vjere, a vjera ismijava u ime znanja? Kako to da vjera sebe shvaća kao viĹĄi stupanj znanja, a znanje sebe razumije kao pobjedu svjetla znanja nad mrakom vjere? Kada je god rijeÄ? o svijetu koji je dostupan naĹĄim osjetilima i umu, dakle naĹĄoj spoznaji, onda znanje nedvojbeno ima prednost. BliĹži je zbilji onaj koji zna ĹĄto se u njoj, kako i zaĹĄto dogaÄ‘a od onoga koji samo vjeruje da se neĹĄto dogaÄ‘a na neki naÄ?in. Onaj tko zna moĹže prosuÄ‘ivati i znanje i vjeru i neznanje. Tko samo vjeruje nije u stanju procijeniti ni znanje ni neznanje. On moĹže samo Ĺželjeti da mu vjeru zamijeni znanje, da na mjesto vjere doÄ‘e jasno i utemeljeno znanje. Uvijek se radije oslanjamo na znanje nego na vjeru. Uvijek nam je pristupaÄ?niji onaj tko nam moĹže argumentima ukazati na ono ĹĄto se, kako i zaĹĄto dogaÄ‘a, negoli onaj tko od nas traĹži da mu vjerujemo na rijeÄ?. Gdje god je moguće doći do znanja, dat ćemo prednost znanju pred neznanjem i pred vjerom. Smatramo da je bolji onaj lijeÄ?nik koji zna o kakvoj je bolesti rijeÄ? i kako se ona lijeÄ?i nego onaj tko samo vjeruje da zna o Ä?emu se radi i od nas traĹži da mu vjerujemo na rijeÄ?. Znanje se moĹže dijeliti, a vjera je uvijek oslanjanje na onoga

kome vjerujemo. Zato nas znanje Ä?ini samostalnima, a vjera ovisnima o onome kome vjerujemo. No, kako stoje stvari u podruÄ?jima u kojima se ne moĹžemo osloniti na znanje? Primjerice, kada je rijeÄ? o vaĹžnim Ĺživotnim odnosima. Na koje se znanje moĹže osloniti djevojka koja voli mladića i Ĺželi s njime stvoriti obitelj? Kojim se znanjem moĹžemo ravnati pred pitanjima smrti? Pitanje smisla naĹĄega Ĺživota pojavljuje se i prije i nakon naĹĄih spoznaja, a nekada i u samom srcu naĹĄega znanja. ÄŒemu sluĹži? Koji mu je smisao? Koja svrha? Koji cilj? Kojem dobru sluĹži? Nije li usmjereno zlu? Kada ulazimo u prijateljski odnos, naĹĄe je znanje uvijek nedovoljno. JoĹĄ je krhkije naĹĄe znanje o Ĺživotu djeteta koje se tek treba roditi. Na koje se znanje mogu osloniti roditelji kada se odvaĹže veliki dio svoga vremena, emocija, snaga i novca investirati u svoje dijete? Gdje da naÄ‘emo znanje o tom kakvo će nam druĹĄtvo biti za deset godina, u kakvom će se stanju nalaziti politiÄ?ko ureÄ‘enje i kako ćemo stajati ekonomski? Pitanja bismo mogli nizati u nedogled. No, priliÄ?no je jasno: posvuda gdje smo prisiljeni priznati svoje neznanje upućeni smo na vjeru. Na povjerenje. Ovdje uĹĄi imaju prednost pred oÄ?ima, pouÄ?ava Akvinac. Gdje naĹĄe znanje staje, potrebno nam je povjerenje. Osjećamo da naĹĄi Ĺživotni problemi nisu ni dodirnuti Ä?ak ako i pronaÄ‘emo sve odgovore na naĹĄa znanstvena pitanja, tvrdio je davno Wittgenstein. Mi zapravo već Ĺživimo od povjerenja. Povjerenjem poÄ?injemo. Znanje dolazi naknadno. Bez povjerenja je nemoguće stvoriti dobre obiteljske, susjedske, prijateljske ili poslovne odnose. U koju god instituciju se uvuÄ?e nepovjerenje, ona propada. Na pitanja Ĺživota i smrti, smisla i besmisla, besplatnosti i ljubavi, darivanja i sluĹženja odgovaramo, i nakon ĹĄto saberemo sve moguće znanje, povjerenjem ili nepovjerenjem. Takav je odnos i s Bogom. O njemu neĹĄto znamo, ali njemu prvenstveno vjerujemo. Nametati znanje kao zadnje mjerilo odnosa s Bogom je zasljepljenost znanjem i nesposobnost uvida u krhkost znanja. Nametati vjeru u podruÄ?ju spoznatljivoga svijeta kao viĹĄi oblik znanja je sljepilo i za istinski domet znanja i za narav vjere.

I

stinska vjera pliva u strahopoĹĄtovanju prema sposobnostima, dometu i snazi znanja i Ĺžudi za konaÄ?nim zorom. Istinsko znanje iĹžarava strahopoĹĄtovanje prema tajni Ĺživota koja nadilazi svako znanje. ÄŒini se da mudrost od znanja traĹži poniznost i povjerenje, a od vjere dobrohotnost prema znanju i njegovoj jasnoći. đ&#x;”˛

82 Svjetlo rijeÄ?i sijeÄ?anj 2013.

sr82.indd 82

24.12.2012 15:58:18


ZIMA – Zvonko Benković omot.indd Sec1:84

21.12.2012 12:29:18


Svjetlo riječi - broj 358