Žena u Crkvi i društvu – Blagoslov i dar (408)

vjera

• društvo • kultura

ŽENA U CRKVI I DRUŠTVU

Blagoslov i dar Godina XXXV. ◆ broj 408 ◆ Sarajevo, ožujak 2017. ◆ cijena 3,5 KM (15 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

SVETIŠTE SV. NIKOLE TAVELIĆA Zagrebačka 18, Kovačići - Sarajevo

DUHOVNA OBNOVA ZA VJERNIKE GRADA SARAJEVA I SVE LJUDE DOBRE VOLJE Svake srijede po sljedećem rasporedu: 1700 1730 1800

1900

Sveta krunica Priprava za svetu misu, posveta Bezgrešnom Srcu Marijinu i zaziv Duha Svetoga Sveta misa uz molitvu za duhovni preporod našega naroda po zagovoru sv. Nikole Tavelića Klanjanje Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu uz molitvu za nutarnje iscjeljenje, blagoslov nabožnih predmeta

Predvoditelji duhovnih obnova su, uz fra Damira Pavića, voditelja Svetišta, također drugi svećenici iz Hrvatske i BiH.

Pjevanje predvodi bend „Antonius“ iz Sarajeva i druge gostujuće glazbene skupine.

Svetište sv. Nikole Tavelića - Sarajevo

iz sadržaja

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba redakcija Janko Ćuro, Vanja Čerenić, Rafaela Obučić, Danijel Stanić redakcija@svjetlorijeci.ba marketing Vanja Čerenić marketing@svjetlorijeci.ba pretplata Emil Perković pretplata@svjetlorijeci.ba grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 uredničko vijeće fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 40 KM; Hrvatska 160 kn; Švicarska 60 CHF; Zapadna Europa 40 €; Prekooceanske zemlje 80 USD/100 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709

račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil račun u austriji

Sparkasse Kufstein, Kristijan Montina „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein.

IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

devize

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22

Fotografija na naslovnoj stranici: Kip Kraljice Katarine, Kraljeva Sutjeska Snimila: Rafaela Obučić

Svjetlo riječi

Tema broja Žena u Crkvi Veliko poslanje i odgovornost 6 Žena u društvu Bez jednakih prava 9 Reportaža Katarina Kosača-Kotromanić Kraljica mogućnosti različitog 22 Aktualno Korizma Četrdeset dana i četrdeset noći 26 HR Retrospektiva Hrvatski narod izumire!

38

Razgovor S. Kata Karadža Odgoj je temelj našeg poslanja 46 Kaos kao fraktal Baka Lenka i muška primalja 52

Riječ čitateljima

G

ovoriti o ženi u društvu i Crkvi istovremeno je jednostavno i komplicirano. Jednostavno je jer je njihov utjecaj ogroman, a komplicirano jer ga je teško izdvajati od društva kao cjeline, kojeg, da nema žena, ne bi ni bilo. Prirodno je o ženi i muškarcu govoriti kao o ravnopravnim osobama, koje zajedno čine potpuna čovjeka. Međutim, potrebno je govoriti o ženama i izdvojeno, jer se uloga žene namjerno ignorira, podrazumijeva i podcjenjuje. A to traje tisućama godina. Žene su se tek u zadnja dva stoljeća (!) same izborile za neka osnovna prava.

Sredinom 19. stoljeća izborile su pravo glasa na najnižim općinskim razinama kao i pravo na studiranje. Tek su nakon Drugog svjetskog rata masovnije dobile pravo glasa. U politiku i na vodeće državne položaje dolaze tek od druge

polovice 20. stoljeća kad se počinju pisati razne deklaracije, potpisuju mnogi akti o jednakopravnosti žena. Većina ih je, u praktičnom smislu, ostala do danas samo slovo na papiru. Dodajmo ovome još činjenicu da žene danas čine samo trećinu prijavljene radne snage u svijetu, da primaju samo 10 % ukupnog svjetskog prihoda i da su vlasnice samo 1 % svjetskog posjeda. Istovremeno, znanost za čovjeka tvrdi da je sapiens (mudar, pametan) već 200 000 godina!

Priznati prava, ulogu i dobrobit žene u društvu i Crkvi jest potreba, zahtjev i nužnost. Sa zadovoljstvom to činimo u ovom broju revije, odajući priznanje i zahvalu svim ženama, majkama, profesoricama, kućanicama, spremačicama, liječnicama, pravnicama, doktoricama..., a najčešće su sve to istovremeno. Istaknuli smo u našem narodu nikad zaboravljenu kraljicu

Katarinu, koja je svojim životom, radom i političkim djelovanjem ostavila neizbrisiv trag, ne u spomenicima i knjigama, nego u srcima naših običnih i plemenitih ljudi.

Danas, kada nas naše političke vođe ne vode, nego se preko naših leđa penju u carstva svojih vlastitih interesa, ona i dalje ostaje svijetli lik preko čijih leđa se običan čovjek popeo u carstvo samopoštovanja, vlastite vrijednosti i prosperiteta. U tom kontekstu predlažem da, kad već u BiH moramo imati trostrukog predsjednika, izaberimo radije tri žene. Nema razloga da ne vjerujemo riječima Margaret Thatcher: Ako želite da u politici nešto bude rečeno, pitajte muškarca; ako hoćete da bude odrađeno, pitajte ženu. Mi još uvijek čekamo da se nešto barem smisleno kaže, a kamoli odradi.

Fra Janko Ćuro, urednik ož u j a k 2017.

3

RIJEČ ČITATELJA Drago uredništvo Svjetla riječi! Rado čitam vaš cijenjeni list, samo ustrajte tako. Moj lijepi kršćanski pozdrav. Ilija Galić, Kanada

Treba nam takav uzor!

Poštovano uredništvo, sada kada sam pročitala vaš članak o svetom mučeništvu misionara fra Vjeke Ćurića, moram reći ovo: Pa on je heroj u nasljedovanju onoga što naučava Krist Gospodin i treba biti proglašen blaženim! Nama katolicima (i drugima) treba takav uzor! U paklu sukobljenih plemena nije gledao tko je na čijoj strani, nego je u svakom čovjeku gledao stvorenje Božje koje treba spasiti. I to ga je stajalo života (ovozemaljskog!).

Pošaljite u Ruandu još jednog misionara čeličnog zdravlja i žarke ljubavi prema Bogu i dušama! On bi trebao pored redovnog misionarskog djelovanja tražiti preživjele svjedoke Vjekinog

djelovanja i mučeničke smrti. Sva svjedočanstva bi trebao zapisati i objediniti sve dokaze njegove svetosti. Takav skupljeni materijal treba predati za dijecezansko pokretanje procesa za Vjekino proglašenje blaženim. Svaki kršćanin je pozvan na svetost – svaki u svom okruženju i okolnostima svoga života. Zato 4 svjetl ori jeci .ba

vam toplo zahvaljujem na člancima koji nas potiču na duhovnu preobrazbu i širenje Radosne vijesti – evanđelja, npr. reportaža Volonteri u misijama, zatim Afrikanac iz Bugojna i dr.

Ipak bih voljela da bude u Svjetlu riječi više tekstova duhovnog sadržaja, više Vječne Riječi – Isusa Krista – koji odgaja tako divne ljude kao što je fra Vjeko. Kršćanin bi se trebao prepustiti Kristovom djelovanju. Tada njegova skromna osoba sama po sebi odiše kulturom.

Sve vas pozdravlja Miroslava Lucić.

Zahvala za sinove Lijepe Naše ...Sve češće odlaze dragi prijatelji i znanci, jednima je život kratak, drugima bio je dug.

I gle, u treperenju kasnog lišća na koracima njihovim već se zatvara duboke šutnje krug.

A koliko su od života očekivali mnogo... dok ih je kao slamku u mutnom nosio viru!

O Bože, utješno sada ih na pragu vječnosti primi da u okrilju TVOME počivaju u miru.

Oni su često ovdje patili danju i noću, pa ako dobrota Tvoja teret im s leđa ne skine , na čije će rame nasloniti svoju tugu i samoću?

(Ante Jakšić) Iz duboke zahvalnosti našem Stvoritelju što nam je podario velike sinove lijepe naše domovine BiH i Hrvatske: don Antu Bakovića, fra Serafina Sabola, prof. dr. Tomislava Ivančića i dr. Marka Veselicu „Sinjanina”.

Počivali u miru Božjem! Neka im je laka zemlja Hrvatska koju su toliko voljeli.

Ružica Batarilo-Poljak, München

Put do Boga i čovjeka

Poštovano uredništvo, budući da ste vi jedan od modernih medija koji grade milosrdne puteve do Boga i čovjeka, javljam vam se sa zanimljivom idejom o korištenju mobitela u meditacijske i misionarske svrhe i pokušaj biskupije Augsburg u motivaciji mladih na duhovnom polju putem Vibera i WhatsApp posrednika.

Oduševila me ideja nekoliko njemačkih mladih župnika i vjernika biskupije Augsburg u Bavarskoj, koja je dugo bila tradicionalna i konzervativna, a sada revolucionarna da pokrenu zajedničke molitvene susrete preko mobitela, a onda ako je moguće i žive susrete, koji se ipak ne mogu ničim nadomjestiti.

Kako kaže bosanska izreka: Ako neće brdo Muhamedu onda hoće Muhamed brdu. Ovaj bavarski originalni pokušaj da se priđe mladima pomoću medija mobitela, o kojima su često i ovisni, dokaz je da je Crkva zapravo živa zajednica, a ne zidine gdje se dosad isključivo moralo ići da bi se Boga slavilo iako znamo da je On svuda i na svakom mjestu. Zato od sveg srca preporučujem ove originalne inicijative Zapada i ističem potrebu i iskustvo mnogih fizički ograničenih zbog daljine ili bolesti te kako nam mnogo koriste RTV prijenosi duhovnih i vjerskih slavlja, a kako neće mladima koji su naša budućnost.

Dakle, sa Zapada pušu i dobri vjetrovi, a ne samo politički interesi i strahovi i često skupa prolazna roba. Duh i moderni mediji zaista nemaju granica i oni nas brzo povezuju.

Kontakt i dalje informacije za molitve u virtualnom svijetu kod dušebrižnika za mlade Daniela Ritzlera u župi Weißenhorn na tel. 0176/87202838 ili na e-adresu: daniel.rietzler@bistum-augsburg.de On je oduševljen idejom da i Hrvate uključi u ovaj projekt putem naših HKM u Europi a i u Domovini. Ora et labora!

Mir i dobro u služenju modernim medijima na putu do Boga i čovjeka želi

i raduje se duhovnoj povezanosti i susretima duhovnim i fizičkim Tomo Barbić iz Bavarske koja se budi i bori protiv hladnoće, osamljenosti i otuđenosti ovoga svijeta. Tomo Barbić, Njemačka

Šaljite nam svoje prijedloge, komentare i članke putem elektroničke pošte na: redakcija@svjetlorijeci.ba ili na adresu Zagrebačka 18, 71000 Sarajevo.

Širite svjetlo, čitajte riječ.

Pretplatite se ili godišnjom pretplatom obradujte dragu osobu i postanite član velike obitelji Svjetla riječi 

¨ Želim se pretplatiti na reviju ¨ Želim obradovati dragu osobu

godišnjom pretplatom na reviju

Ime

Prezime

Adresa Grad

Poštanski broj

Država

tel./mob.

¨

Pošaljite mi uplatnicu poštom.

¨

Uplatit ću iznos pretplate na jedan od vaših računa navedenih u impresumu s naznakom: PRETPLATA ZA SVJETLO RIJEČI.

Godišnja pretplata: BiH 40 KM; Hrvatska 160 kn; Švicarska 60 CHF; EU 40 €; Prekooceanske zemlje 80 USD/100 AUD

Popunjenu prijavnicu pošaljite na adresu Svjetla riječi, Zagrebačka 18, 71000 Sarajevo ili na e-mail: pretplata@svjetlorijeci.ba

ož u j a k 2017.

5

Tema broja

ŽENA U CRKVI Piše Mirta Miletić

Veliko poslanje i odgovornost

K

ad me urednik zamolio da napišem nešto o poslanju žene u Crkvi, razveselila me mogućnost o ovoj temi progovoriti upravo iz pozicije žene.

Pokušat ću ovaj tekst napisati upravo kroz svoje osobno iskustvo i ono što vidim kao blagoslov i dar koji baš mi žene možemo dati i dajemo Crkvi i društvu. A možemo dati jako puno!

Prije svega, razmišljala sam što znači poslanje žene u Crkvi? Je li to nešto odvojeno od mog svakodnevnog života, od odgoja moje djece, od ljubavi prema mome mužu? Od onoga što ja jesam u mojem profesionalnom životu, na radnom mjestu ili u bilo kojoj životnoj situaciji? Ne doživljavam to

6 svjetl ori jeci . ba

isključivo kao neki angažman u župnoj zajednici ili u nekom poslanju koje mi daje biskupija, kao vjeroučiteljici ili članici župnog pastoralnog vijeća. To je tek djelić ogromnog bogatstva poslanja koje iz dana u dan otkrivam i koji me ispunja radošću. No, otkud krenuti? Već samo razmišljanje o mojem tijelu i daru plodnosti, mogućnosti da budem trudna, da nosim novi život i sudjelujem u njegovu stvaranju nešto je neopisivo.

Ambasadorice života

To je zaista teško opisati riječima. Kao majka petero djece, živo nosim u sebi tu radost i ogromnu zahvalnost za taj dar! I ovdje vidim da je moje poslanje na najljepši mogući način povezano

sa slavljenjem života, sudjelovanjem u njegovu stvaranju. Tome je prethodilo sve što je dovelo do toga, do ovakva braka, ovakva supruga koji je otvoren životu. Primjećujem da je ovdje jako velika odgovornost upravo nas žena.

Kakvo će biti hodanje prije braka, vrijeme zaruka, prema kojim stvarnostima ćemo usmjeriti naš odnos. Ako žena u ovom području nije čvrsta i ako ne postavi jasno određene vrednote kao prioritete, onda će to utjecati i na sve što slijedi. Imam poslanje živjeti čistoću i svjedočiti da je moje tijelo hram Duha Svetoga, kolijevka života. I ako ja kao žena ne štitim to svetište života, kako očekivati da će to netko drugi činiti?

U knjizi Postanka čitamo kako je Bog

Tema broja

ŽENA U DRUŠTVU Piše Vanja Dandić

Bez jednakih prava

O

pćom deklaracijom o ljudskim pravima propisano je da su svi ljudi pred zakonom jednaki i imaju pravo na jednaku zaštitu, bez ikakve diskriminacije.

Međunarodni sporazum o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima također propisuje garanciju ostvarivanja prava, bez ikakve diskriminacije zasnovane na rasi, boji, spolu, jeziku, političkom ili kakvom drugom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom porijeklu, imovinskom stanju, statusu po rođenju ili kakvoj drugoj okolnosti, a država je

obvezna osigurati jednaka ekonomska, socijalna i kulturna prava muškarcima i ženama. Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena definira izraz „diskriminacija žena” kao svaku razliku, isključenje ili ograničenje u pogledu spola. Posljedično, ugrožava se ili onemogućuje ženama priznanje, ostvarenje ili uživanje ljudskih prava i temeljnih sloboda na političkom, ekonomskom, društvenom, kulturnom, građanskom ili drugom polju, bez obzira na njihovo bračno stanje, na osnov ravnopravnosti muškaraca i žena.

Ustav Bosne i Hercegovine propisuje da će Bosna i Hercegovina i oba entiteta osigurati najvišu razinu međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, a zabranjena je diskriminacija po osnovi spola, rase, boje, jezika, vjere, političkog i drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla i slično.

Bosna i Hercegovina usvojila je 2009. godine Zakon o zabrani diskriminacije, a 2010. godine Zakon o ravnopravnosti spolova, kojima se garantiraju jednake mogućnosti i ravnopravan ož u j a k 2017.

9

Nepoznata Biblija

Piše fra Darko Tepert Carlo Crivelli, Sveti Pavao, 1473.

Izgubljene knjige u Novom zavjetu Kao što se u Starom zavjetu spominje nekoliko knjiga koje su sveti pisci koristili kao izvore za pisanje biblijskih knjiga, tako i u Novom zavjetu nalazimo spomen određenih spisa koji nam danas više nisu dostupni.

Među njima se ističe nekoliko Pavlovih poslanica. iječ je o izgubljenim Poslanicama Korinćanima, različitima od sadašnje dvije Poslanice Korinćanima koje se nalaze u Bibliji, te o Poslanici Laodicejcima. Apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima spominje neku prethodnu poslanicu koju je uputio kršćanima u Korintu. Ondje on kaže: „Napisah vam u poslanici da se ne miješate s bludnicima – ne općenito s bludnicima ovoga svijeta, ili lakomcima, ili razbojnicima, ili idolopoklonicima jer biste inače morali iz svijeta izići.

Napisah vam zapravo da se ne miješate s nazovibratom koji bi bio bludnik, ili lakomac, ili idolopoklonik, ili pogrđivač, ili pijanica, ili razbojnik. S takvim

R

ni za stol!” (1 Kor 5,9-11). Danas ova poslanica nije poznata, a neki znanstvenici drže da je barem dio njezina sadržaja uključen u današnju Drugu poslanicu Korinćanima, koja i inače odaje vrlo složeni sastav te postoji pretpostavka da je nastala kao sklop više Pavlovih poslanica.

Tako se tekst prethodne Poslanice Korinćanima ponekad prepoznaje u riječima: „Ne ujarmljujte se s nevjernicima. Ta što ima pravednost s bezakonjem? Ili kakvo zajedništvo svjetlo s tamom? Kakvu slogu Krist s Belijarom?

Ili kakav bi bio vjernik s nevjernikom?

Kakav sporazum hram Božji s idolima?

Jer mi smo hram Boga živoga, kao što ož u j a k 2017.

13

O radosti življenja

Piše Tatiana Tajči Cameron

Dovoljna i potpuna Tijekom ovih petnaest godina, koliko traju moje turneje po Americi, upoznala sam mnogo žena različitog statusa − od kućanica, učiteljica i župnih aktivistica do političarki, liječnica, poduzetnica i javnih osoba.

I

zgradile smo potpuno nestvarnu sliku „dobrog života”, u kojem se očekuje da smo uvijek snažne, nasmijane i dotjerane. Uz tradicionalne medije koji su nam i ranije pokušavali nametnuti svoju viziju uspješne žene, danas i sami svojim dorađenim slikama na društvenim mrežama podržavamo privid savršenog života u kome nema mjesta za bol, probdjevene noći, brigu, zagorjelo jelo i neoprano posuđe. I kad se nedjeljom susrećemo u crkvama i tada smo dotjerane, savršene. Čak i kad jedna drugu pitamo „Kako si?”, odgovaramo sa smiješkom: „Dobro, hvala!” Zato jer nemamo vremena za duge i povjerljive razgovore, ili ne želimo da drugi znaju da imamo problema, sasvim svejedno.

No, to samo stvara još veću nesigurnost. Stvara privid da nitko oko nas nema sličnih poteškoća i počinjemo sumnjati u vlastitu sposobnost. Prepuštamo se strahu i prihvaćamo laži 16 svjetl ori jeci . ba

kojima nas taj strah plaši: ako otkriješ da si depresivna, bit ćeš nepoželjna u društvu. Ako priznaš da ti nedostaje dijete dok si na poslovnom putovanju, reći će ti da ostaneš doma. Ako skineš šminku, reći će da si ružna. Ako plačeš, reći će da si slabić. Ako ustraješ na svom mišljenju u razgovoru s nekim tko se ne slaže s tobom, izbrisat će te s popisa prijatelja. Ostat ćeš sama.

Neke od nas stisnu zube kao ratnici, istaknu osmijeh na licu i potisnu bol, a neke se predaju i povuku – dopuštajući strahu da ih uvjeri da nikad neće biti dovoljno dobre, voljene i vrijedne ljubavi. Tu se razilazimo, otuđujemo jedna od druge i ostajemo bez sestrinstva za koje nismo ni svjesne koliko nam treba, nama, našoj djeci i cijelom društvu. Jake među nama se proguraju u prve redove i zaboravljaju slabe ili postaju previše zauzete da bi se osvrnule na njih. Slabe postaju žrtve manipulatora, egocentrika

i pohlepnih moćnika. Nitko u toj borbi ne pobjeđuje, a svi zajedno gubimo. Često tražimo krivce za svoju patnju među supružnicima koji nas ne razumiju ili u sustavu koji nas ne podržava.

Kad bol, strah i problemi postanu nepodnošljivi, budimo se u panici... Ako smo u tim trenucima buđenja svjesni Božje prisutnosti u našim životima, prisjećamo se otkud smo došli i kamo idemo. Shvaćamo da nas ništa izvanjsko ne određuje, ne smanjuje niti uvećava našu vrijednost. Prihvaćamo ponudu da odbacivši život prema nametnutim mjerilima živimo autentično, bez maske na licu. Kao Marija odgovaramo „Da!” i bez straha se prepuštamo Božjoj volji.

Kao Magdalena spremne smo doživjeti iscjeljenje, objaviti novi život i obećano Kristovo uskrsnuće. Postajemo hrabre i jake u svojoj ranjivosti i predanosti. Ne glumimo, nego živimo. Odbacujemo uloge lutaka kojima drugi upravljaju i postajemo dio pozitivnih promjena u svijetu. Ne bojimo se ponuditi svoje ruke kao ruke živog Krista i svoje oči kao oči kojima On danas sa suosjećanjem gleda na ovaj svijet, kako kaže sv.

Terezija Avilska.

Tada prestajemo kriviti druge za životne prepreke, hrabro preuzimamo odgovornost i krećemo u akciju. Ne prikrivamo više svoje rane i ožiljke, nego bez straha dopuštamo da nas oni jačaju – da budu temelj rastu našeg suosjećanja i razumijevanja drugih.

Više ne dopuštamo da nas se oslovljava sa – lutkica, koka ili mačka, uspostavljamo granice koje nasilnici više ne mogu preći. Štitimo jedna drugu i tražimo poštovanje. Ne opravdavamo prastara uvjerenja da su muškarci vođeni instinktom koji ne mogu kontrolirati i da su žene uvijek te koje su krive za požudu, preljube.

Odgajamo kćeri i sinove kao osobe sa stavom da je svaki čovjek najprije dijete Božje kojeg treba poštivati, uvažavati i voljeti. Učimo ih da je svatko od nas dovoljan, voljen i vrijedan ljubavi

Riječ obiteljima

Piše Boris Beck

Nestanak majke U Hrvatskoj je broj stanovnika pao ispod 4 milijuna.

Idući će milijun nestati za 15-ak godina. O tome se obično govori kao o nestanku naroda. No zapravo je nestala majka. ako su Eurostatove projekcije predviđale da će do 2020. u Hrvatskoj svake godine biti barem 40 000 novih majki, sada ih imamo samo 37 500, s tim da ih svake godine ima još za 5 % manje.

Majka postaje sve rjeđa. Sve ju je teže vidjeti na ulici, sve je manje majki u društvu, na poslu i u obitelji. Kada je Zagreb slavio 900 godina postojanja, početkom 90-ih, službeni plakat prikazivao je veliki prazan trg na kojem je bilo raštrkano dvadesetak usamljenih šetača – a nije bilo nijednog djeteta.

Također, ako gledate kostimirane povijesne filmove, nećete nikad u njima vidjeti nijednu trudnicu, iako je većina mladih supruga nekad više-manje stalno bila trudna. Majke su nestale i iz naše predodžbe, i iz našeg društva.

Prije pola stoljeća u Hrvatskoj se godišnje sklapalo deset brakova na tisuću ljudi, a sada ih se sklapa pet. I to

I

18 svjetl ori jeci . ba

sve kasnije: nekad su se žene udavale u prosjeku s 23 godine, a sada s 26, dok mladoženje imaju 29 godina. Riječi mladoženja i mladenka, izvedene iz riječi mlad, polako gube smisao. U toj se dobi najčešće postaje prvi put roditelj, a za oko pola parova i zadnji put; druga polovica parova imat će još samo jedno dijete, a više od dvoje djece imat će jedva svaki deseti par.

Kad kažem da je nestala majka, podrazumijeva se da je nestao i otac, ali majka je uvijek vidljivije vezana uz djecu. Unatoč emancipaciji, žene su uz kolica u parku, u pedijatrijskim učionicama, ispred vrtića i na roditeljskim sastancima. One izostaju s posla i fakulteta da bi donijele dijete na svijet, brinule se o njemu prvih mjeseci, a i kasnije, kad god zakašlje i dobije temperaturu. Zato je ženi kod poslodavca uvijek mana što ima djecu, jer zna da neće na nju moći računati sto posto.

Jedna od teorija zbog čega mladi odlažu ulazak u brak, pa u njemu odlažu dolazak djece, jest velika ponuda mogućnosti. Prije stotinu godina, ili samo pedeset, ljudi su brzo zasnivali obitelj i donosili djecu na svijet, dok su o svemu drugom razmišljali usput. Sada su izbori veliki i neminovni, a za svaku odluku treba vremena i vremena: studiranje traje, a poslije dodiplomskog slijedi poslijediplomski studij, dok karijera zahtijeva da posao nosite doma i budete stalno dostupni na mobitel i e-mail.

Ekonomska je klima sve lošija, dodatno otežana krizom, pa su poslovi povremeni i privremeni, bez stalnosti i pouzdanja u budućnost, ako ih uopće ima i ako se ne mora u inozemstvo. Uvijek treba još malo pričekati – do idućeg stupnja, do idućeg angažmana, do iduće godine, do iduće sezone.

Zatim, tu su i sve one divne stvari koje se mogu nabaviti za novac: moderne kuhinje i putovanja, plosnati televizori i zimovanja, masaže u toplicama i japanska hrana, brendirana odjeća i njemački automobili – ali to opet znači da treba raditi od jutra do mraka. Djeca će doći na red nakon svega toga.

Self-helf prevaranti

Međutim, neće. Za djecu je potrebna majka, ali nje nema. Nje nema u društvenim vrijednostima, nje nema na televiziji, nikad je nema u novinama, nema je u politici, nema je na šefovskim mjestima. To jest ima, majke jesu tamo, ali ne zato što su majke, nego unatoč tomu – zato što su uspjele izdržati konkurenciju ljudi bez djece.

Da nije nestao i otac, možda bi on kao političar donosio zakone koji podupiru majke, možda bi on kao sudac presudio u korist majke, možda bi on kao ministar uredio društvo da bude više majki, možda bi on u medijima izvješćivao o majkama. Ali majka nema podršku oca u društvu i zato je nevidljiva.

Druga teorija o nestanku obitelji kaže da se od mladih previše traži – traži

KROZ OBJEKTIV

Obljetnica stradanja franjevaca U

franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu 4. veljače započelo je obilježavanje 72. obljetnice ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca, koji su ondje stradali 7. veljače 1945. po nalogu komunističkih vlasti.

Trodnevnu pripravu za obljetnicu ubojstva predvodio je vlč. Tonči Matulić, profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, u koncelebraciji s vicepostulatorom kauze za proglašenje mučenicima ubijenih franjevaca fra Miljenkom Stojićem, gvardijanom samostana fra Tomislavom Puljićem i župnikom fra Stipom Biškom i drugim franjevcima ovoga kraja. Molitvenom programu redovito su nazočili brojni vjernici, među kojima su bili i hodočasnici iz okolnih župa.

Na dan obljetnice ubojstva širokobrijeških franjevaca, koji je ujedno i dan sjećanja na sve fratre ubijene u Drugom svjetskom ratu i poraću, vjernici su se okupili kod ratnog skloništa, gdje su ubijena dvanaestorica fratara. Zatim su u procesiji vjernici i svećenici stupili u crkvu, prema grobu gdje su pokopana 24 franjevaca. Misno slavlje predvodio je provincijal fra Miljenko Šteko. Četverodnevni program obilježavanja obljetnice mučeništva franjevaca sa Širokog Brijega prenijeli su brojni mediji. U drugim župama Hercegovine obilježena je obljetnica stradanja u vidu misa zadušnica te znanstvenih tribina na temu posljedica totalitarnih režima. (SR) 20 svjetl ori jeci . ba

Reportaža KATARINA KOSAČA-KOTROMANIĆ

Piše fra Vjeko Eduard Tomić

Kraljica mogućnosti različitog Može li jedna srednjovjekovna tragičarka i gubitnica, pobožna dobrotvorka i franjevačka trećoredica biti ikakva poruka danas i – kome – u zemlji koja puca po svim šavovima i čije je onodobno uništenje ova Hercegovka pravoslavnih korijena i vjerna katolkinja, platila i osobnom kalvarijom prije otprilike 550 godina?

Marko Antonini, 1906., freska u samostanskoj crkvi na Gorici u Livnu

Aktualno KORIZMA

Piše Danijel Stanić

Četrdeset dana i četrdeset noći Specifično vrijeme liturgijske godine koje je Crkva odredila kao vrijeme priprave za svetkovinu Uskrsa traje četrdeset dana. Prema latinskom izrazu quadragesima (četrdesetnica) i u hrvatskom se jeziku ono naziva Korizmom. zabrani izraelski narod 40 je godina lutao pustinjom dok ga Gospodin nije uveo u obećanu zemlju, a prema Svetom pismu i Krist je u pustinji proveo 40 dana i 40 noći prije početka javnog djelovanja. Stoga se kršćani pozivaju na 40-dnevnu pripravu za veliku svetkovinu Uskrsa. Ranije bi i Došašće trajalo 40 dana, a počinjalo bi na blagdan sv. Martina (Martinje) 11. studenog. No, vrijeme priprave za Božić u današnjoj liturgijskoj godini svedeno je na četiri nedjelje.

Period od 40 dana, dakle, bremenit je simbolikom. No kad nam tko pred oči donese kalendar, stvari postaju pomalo nejasne. Ako za primjer uzmemo

I

26 svjetl ori jeci . ba

ovu kalendarsku godinu, svatko će moći vidjeti da Korizma traje od 1. ožujka do 16. travnja – od Pepelnice do Uskrsa. Taj period međutim ne obuhvaća 40 kalendarskih dana. Kako onda pomiriti ovaj broj sa stvarnim trajanjem Korizme?

Priprava za Uskrs

Uglavnom se tvrdi kako Korizma traje samo do nedjelje Cvjetnice, kad se Crkva sjeća Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem, tjedan dana prije Uskrsa. U tom slučaju, pak, Veliki se tjedan tretira kao posebno liturgijsko vrijeme, iako zapravo ti dani pripadaju Korizmi. Drugo shvaćanje objašnjava da Korizma

traje do samog Uskrsa, s tim da se u kalendarskom shvaćanju izuzimaju korizmene nedjelje (pet korizmenih i nedjelja Cvjetnice), jer su one kao i svaka druga nedjelja u godini po svojoj biti tjedni Uskrs. Stoga na te dane ne treba postiti niti činiti djela pokore. Kao što Uskrs predstavlja vrhunac Isusova otkupiteljskog čina, tako i nedjelja predstavlja vrhunac tjedna, jer je Krist od mrtvih ustao upravo u osvit prvoga dana u tjednu (Mt 28,1). Kako bi se naglasila teološka važnost tzv. svetog ili pashalnog trodnevlja (triduum sacrum), neki opet tvrde da Korizma zapravo počinje tek na prvu korizmenu nedjelju, a završava uoči Velikog četvrtka. Premda se ovdje ispravno naglašava važnost osobitog trodnevlja pred Uskrs, ipak postoji nedostatak u tumačenju, jer Korizma počinje već Čistom srijedom. Suvremeni teolozi uglavnom se drže prvog objašnjenja, označujući Veliki tjedan kao posebno vrijeme.

Ipak, 40-dnevna Korizma nije uvijek bila jedini vid priprave za Uskrs. Ranije je u tradiciji Crkve postojala septuagesima (sedamdesetnica). To bismo vrijeme mogli nazvati i pretkorizmeno vrijeme. U Rimskom misalu bila je predviđena ljubičasta liturgijska odjeća uz izostavljanje pjesama Slava i Aleluja u obredima. Tradicija Sedamdesetnice dokinuta je s Drugim vatikanskim koncilom, kad je kao vrijeme priprave za Usrks određena Korizma, s početkom na srijedu Pepelnicu.

Vrijeme posta i nemrsa

Izravna veza s vremenom koje je Isus proveo u pustinji poziva kršćane na djelovanje. U 40 dana Korizme treba se pokrenuti, pomjeriti se s mjesta i učiniti dobro djelo. Crkva poziva na češću molitvu i sudjelovanje na pobožnostima Križnog puta te na davanje milostinje.

U našem je narodu uz to izražena želja za pokorom u vidu posta. Zanimljivo, zbog srednjovjekovne tradicije posta i nemrsa u Korizmi nastao je običaj da se

Ženidbeno pravo Katoličke Crkve Piše dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

Pravna kompetentnost Crkve

U prošlim je brojevima Svjetla riječi bilo naglašeno da se sakramentalna ženidba kao božanska ustanova uređuje i ravna božanskim pravom (prirodnim i pozitivnim).

Budući da je božansko pravo iznad svakog ljudskog prava, ono vrijedi za svaki brak, bilo između krštenih i nekrštenih osoba, bilo između katolika i nekatolika.

K

ako ispravno shvatiti ovo božansko pravo s obzirom na ženidbu?

To nam govore konkretni primjeri da se samoj naravi i prirodi čovjeka protivi ženidba između oca i kćeri, majke i sina, brata i sestre, kao i muškarca s muškarcem, žene sa ženom i slično. No, ženidba katolikā, makar i samo jedna stranka bila katolička, ravna se ne samo prema božanskom nego i prema crkvenom pravu, pri čemu ostaje netaknuta mjerodavnost svjetovne vlasti s obzirom na čisto svjetovne učinke ženidbe.

Tako je Katolička Crkva u četvrtoj knjizi ZKP neovisno o bilo kojoj ljudskoj vlasti odredila norme po kojim se pravno 28 svjetl ori jeci . ba

ravna ženidba i potrebne uvjete za njezino valjano i dopušteno slavlje, ali isto tako i dvanaest kanonskih zapreka božanskog ili crkvenog prava koje čine osobu nesposobnom za valjano sklapanje ženidbe.

Vrlo je važno napomenuti da ženidba uvijek uživa pravnu pogodnost, a to znači da se valjanost neke ženidbe ne mora dokazivati, ona se pretpostavlja. Jednom valjana ženidba je uvijek valjana. Samo, ako postoji sumnja da je neka ženidba nevaljana, onda se ta ista nevaljanost mora dokazati. A što bi to bila valjana ženidba? Valjanom se ženidbom u kanonskom pravu smatra

ženidba koju Crkva priznaje kao valjanu, a to je ženidba koju su sklopile osobe kanonski sposobne za ženidbu (nemaju nikakvih zapreka), koje su imale pravu ženidbenu privolu (nije bila ugrožena sloboda i sposobnost osobe te ispravnost njenih namjera) i ženidbu su sklopile u zakonitom kanonskom obliku. Nedostaci kanonskoga oblika ne odnose se na sposobnost osoba, nego izravno na valjanost čina, tj. slavlje sakramenta ženidbe.

(Ne)konzumacija braka

Prema odredbi kanona 1061, valjana ženidba među krštenima naziva se samo tvrdom ako nije izvršena (matrimonium ratum non consummatum), a tvrdom i izvršenom (matrimonium ratum et consummatum) naziva se ženidba koja je konzumirana seksualnim činom nakon vjenčanja od strane ženidbenih drugova. Kao što valjanost ženidbe uživa uvijek pravnu pogodnost i ne mora se dokazivati, tako i činjenica konzumiranja braka uživa pravnu pogodnost.

Ako su dakle ženidbeni drugovi, pošto je sklopljena ženidba, zajedno stanovali, pretpostavlja se da je ženidba izvršena, dok se ne dokaže protivno.

Ovdje treba naglasiti razliku između ove dvije valjane sakramentalne ženidbe (samo tvrda i tvrda izvršena). Može se reći da postoji proces nastanka ženidbe kao sakramenta. Tvrda ženidba jest sakrament, ali nepotpun, da bi sakrament bio cjelovit, potrebna je konzumacija braka od strane supružnika nakon vjenčanja. Na primjer, ako su supružnici imali spolne odnose ili čak začeli i dijete kao zaručnici prije crkvenog vjenčanja, a nisu više nikad imali i prakticirali spolne čine poslije vjenčanja kao istinski bračni drugovi, to ne utječe na izvršenje bračnog čina. Predbračni odnosi ili začeće djeteta prije vjenčanja ne dovode do same konzumacije, potrebno je brak konzumirati nakon vjenčanja.

Konzumacijom braka nakon valjanog vjenčanja sakrament ženidbe

BH Retrospektiva

Piše fra Petar Jeleč

Trećeentiteski ublehaši Već dugo vremena se, svaki put pred same izbore, iz krugova tzv. hrvatske stožerne stranke i plaćenih herceg-bosanskih medija počnu lansirati priče o potrebi stvaranja trećeg entiteta čije formiranje se smatra navodnim ključem opstanka bh. Hrvata na ovim prostorima. samu mogućnost njegova formiranja ne vjeruju ni oni koji o njemu najviše pričaju, ne vjeruje nitko osim sluđenih birača koji misle kako bi formiranje etnički čistih teritorija donijelo nešto dobro ovdašnjim Hrvatima. A koliko je zapravo dobra donijelo, može se jasno vidjeti u svim onim krajevima i mjestima u kojima ekskluzivno vladaju hrvatski političari, počevši od sjevera (ostaci ostataka Posavine) do juga BiH, odakle se u ovih dvadesetak godina iselila većina radno sposobnog stanovništva, jer su njihove političke elite opljačkale sve što se popljačkati dalo, a nisu im ponudili nikakvu mogućnost zaposlenja ni život dostojan čovjeka, za to uvijek iznova okrivljujući navodnu majorizaciju iz Sarajeva i još navodniju ugroženost hrvatskog naroda u Federaciji. Hrvate koji žive u Dodikistanu otpočetka se ne smije ni spomenuti.

U

36 svjetl ori jeci . ba

Treći entitet je zapravo jedna imaginarna kategorija, čista iluzija i od njegova stvaranja nema ništa, niti će on ikada biti formiran, ma koliko to „bogohulno” zvučalo nekim njegovim zagovarateljima. Radi se zapravo o predizbornom triku HDZ-a, koji ima za cilj privlačenje naivnih birača i skretanje pažnje s važnijih životnih tema koji muče obične ljude. Nitko nikada nije definirao što je točno taj entitet, koje su mu granice i koji teritorij bi on obuhvaćao, kakvo će mu biti uređenje, s kojim snagama ga se misli stvoriti. Na sve je to nedavno upozorila i dr. Diana Zelenika na zasjedanju jedne otužne organizacije koja sebe naziva ni više ni manje nego Hrvatski narodni sabor. Svi oni koji vjeruju Draganu Čoviću, Boži Ljubiću i ostalim „sabordžijama” iz Mostara kako će formirati treći entitet u velikoj su zabludi, jer za to ne postoje ni minimalni

preduvjeti – ni na unutarnjem ni na vanjskom planu. Apsurdno je i nemoguće da Čović iza leđa Bošnjaka, kao što su nekada radili Boban i Karadžić, s Dodikom stvori treći entitet samo od teritorija Federacije (njega točnije zanima samo zapadna Hercegovina), dok istovremeno pristaje na otpisivanje Bosanske Posavine i drugih krajeva u kojima su Hrvati činili većinu stanovništva.

Bilo je tužno a i tragikomično čitati neki dan kako se potpredsjednik Republike Srpske Josip Jerković, član HDZ-a BiH, morao posipati pepelom i objašnjavati svojim šefovima Čoviću i Dodiku da su mediji krivo prenijeli njegove misli i kako on nikada nije ni pomislio, a kamo li rekao da bi u treći entitet trebao ući i dio Bosanske Posavine koji su etnički očistili i okupirali Srbi. Jerković je naglasio da u treći entitet ili federalnu jedinicu, koju su nedavno dogovorili hrvatski predstavnici, treba ući samo dio Posavine, koji je sada dio Federacije BiH, a da nikada nije spominjana Republika Srpska, s čime se i on u potpunosti slaže, s predsjednicima Čovićem i Dodikom. Iz ovih nekoliko rečenica se jasno vidi sva bijeda i nemoralnost ljudi iz HDZ-a BiH, a što je još tragičnije i ljudi rodom iz same Posavine poput Josipa Jerkovića i mnogih drugih Dodikovih Hrvata u institucijama Republike Srpske koji ispravljaju jedino što su ikada dobro u životu rekli, ako su to uopće ikada i rekli.

Odgovor Crkve

Vezano za pitanje trećeg entiteta reagirao je nedavno i mons. Ivo Tomašević, tajnik Biskupske konferencije BiH, koji je jasno i nedvosmisleno naglasio kako je formiranje trećeg entiteta potpuno neprihvatljivo i da bi samo ozakonilo već postojeću nepravdu koja je počinjena Daytonskim sporazumom, te kako službenu hrvatsku politiku uopće ne zanimaju Hrvati koji žive u manjini s drugim narodima: „Dugogodišnja gotovo potpuna odsutnost zauzimanja

HR Retrospektiva

Piše dr. sc. Božo Skoko

Hrvatski narod izumire!

Kad se neki neupućeni stranac zatekne u Hrvatskoj i počne pratiti hrvatske medije mogao bi pomisliti kako živimo u zemlji bez ozbiljnih problema. Hrvatski sabor, intelektualna javnost i mediji tjednima su se bavili „plagijatom” ministra znanosti i obrazovanja Pave Barišića, koji je doslovce podijelio hrvatsko društvo.

P

o jednima je to ispolitiziran tehnički propust vezan uz nenavođenje izvora jedne fusnote u znanstvenom radu, a za druge teška intelektualna krađa, koja dalekosežno ocrnjuje Hrvatsku pred naprednim svijetom, a ministra i Vladu čini nevjerodostojnima. Prije toga se nadugo i naširoko raspravljalo o tome zašto je predsjednica države Grabar Kitarović putovala u SAD i je li zemlja od toga imala koristi. A Povjerenstvo za odlučivanje sukoba interesa čak je zatražilo njezinu prepisku i sadržaj razgovora s američkim kolegama, kako bi ustvrdilo je li njezin put bio opravdan ili je samo bila na izletu na račun poreznih obveznika. Vladajući MOST traži otvaranje komunističkih arhiva, koji su do sada uglavnom bili nedostupni, što je opet 38 svjetl ori jeci . ba

izazvalo buru reakcija – je li to potrebno i zašto baš sada... Oporbeni Živi zid istodobno je zabavljao naciju svojim performansima u Saboru, znajući da su im tako osigurane prve minute u Dnevniku. Potom je cijela zemlja navijala hoće li ili neće biti uhićen šef kabineta bivšeg premijera Milanovića Tomislav Saucha zbog isplata lažnih dnevnica i koga će u pritvoru „otkucati”.

Stvarno bi pomislio čovjek da Hrvatska nema ozbiljnijih problema, jer se ni u Saboru, ni na konferencijama za novinare političkih stranaka, a ni u važnim državnim institucijama i medijima ne govori o budućnosti ove zemlje, o ključnim problemima koji stvarno opterećuju naše građane, o projektima koji bi ovu zemlju mogli izvući iz krize... Puno je lakše moralizirati,

glumiti etičke vertikale, bacati kamenje, likovati i sablažnjavati se, nego realnosti pogledati u oči i suočiti se s njome. Svaka se zemlja suočava s etičkim prijestupima svojih dužnosnika, ali to rješavaju nadležne institucije bez potrebe jeftinog politiziranja i društvenih podjela. Teško je pronaći europsku državu gdje pojedine političke opcije ne nameću populističke teme na kojima žele zaraditi koji glas više. Međutim, to ne sprečava odgovorne stranke, bilo na vlasti, bilo u oporbi, da ne slijede njihovu agendu već se uhvate ozbiljnih tema i nametnu prave prioritete.

Demografski minus

A što je hrvatski prioritet u ovom trenutku? Odgovor već godinama pokušavaju dati hrvatski demografi, ali kao da nitko ne želi čuti njihova katastrofična predviđanja. Hrvatski narod izumire! I to brže nego je itko mogao predvidjeti.

U Hrvatskoj danas živi manje od četiri milijuna stanovnika. To je gotovo 300 tisuća ljudi manje od posljednjeg popisa stanovništva 2011. Hrvatska je ponovno postala iseljenička zemlja. Samo 2015. iz Hrvatske se iselilo oko 65 000 ljudi.

Istodobno daleko više ljudi umire nego ih se rađa, pa zbog tog negativnog salda, svake godine ostanemo doslovno bez jednog gradića od oko 15 000 stanovnika. Samo prošle godine umrlih je bilo čak 17 000 više. Poznati hrvatski demograf dr. Stjepan Šterc upozorava – nastave li se ovakvi trendovi, broj stanovnika u Hrvatskoj će već 2031. pasti na samo 2,9 milijuna. On podsjeća kako je Hrvatska jedina zemlja u okruženju koja je nakon svakog rata u prošlom stoljeću izišla s manjim brojem stanovnika. Tako ukupne hrvatske demografske gubitke u 20. stoljeću procjenjuje na 2,534 milijuna stanovnika. Samo nakon Drugog svjetskog rata, zbog ratnih stradanja, migracija i poslijeratnih zbivanja vezanih uz Bleiburg i Križni put zabilježen je gubitak od 640 000 ljudi, a nakon Domovinskog rata gubitak od 482 000 stanovnika.

Politički (ne)korektno!?

Piše fra Pavo Filipović

Vrijeme je da se nešto učini

izraz velvet zamijenjen izrazom gay, nakon što je Michael Ovitz u časopisima Spy (1995.) i Vanity Fair (2002.) homoseksualne lobiste okrivio za neuspjeh njegove kompanije.

No, tko je zapravo ta gay-mafija?

Nju se može opisati kao organiziranu mrežu lobističkih homoseksualnih skupina koji predstavljaju neku vrstu subkulturne podzemne organizacije i koja kontrolira većinu mode, dizajna, pop-kulture, umjetnosti, obrazovnoga sektora, industrije zabave i medija.

Cilj im je politizacija seksa i seksualizacija politike po načelima genderizma.

Gay-mafija je osobito poznata po tri stvari: 1. perverznom nagonu za moći, 2. nevjerojatnoj gramzivosti za novcem i 3. diskriminaciji kršćana širom svijeta.

Jedan od ciljeva njihove agende je i infiltracija u crkvene krugove.

Čovječanstvo je upravo pred povratkom u seksualno kameno doba (A. Laun), doba potpuno necivilizirane i nekultivirane seksualnosti. Gay-mafija i njezina crkvena Gay-mafija u crkvenim krugovima? inačica, Lavanda-mafija, žele svoju ideologiju u obliku Kongregacija za nauk vjere je još 1986. godine u Pismu biskupima Katoličke homohereze proturiti svim silama i u Katoličku Crkvu. Crkve o pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe nedvosmisleno upozorila: No, tko zapravo čini tu gay-mafiju? „Ipak, danas sve veći broj osoba, pa i

A

ko u Nizozemskoj Vlada zemlje koristi novac poreznih obveznika za programe kojima je cilj uvjeriti građane kako je homoseksualnost dobra i poželjna stvar; ako na popularnoj aplikaciji za komuniciranje WhatsApp nalazimo genderizirane naljepnice (dvije žene ili dva muškarca s djecom); ako se u Francuskoj novčanom i zatvorskom kaznom kažnjavaju oni koji na portalima napišu kako je homoseksualizam izlječiv; ako spotovi glazbenih umjetnika više ne mogu biti emitirani na TV-u ukoliko na svojemu albumu nemaju barem jednu gay-friendly pjesmu; ako Američko udruženje psihijatara homoseksualnost skine s popisa duševnih bolesti uz obrazloženje kako se radi o političkoj odluci, a ne o znanstvenoj – što mislite čije je onda to „maslo”?

40 svjetl ori jeci . ba

To je „maslo” pripadnika militantnoga gay-pokreta koji je u naše vrijeme poprimio sasvim jasne mafijaške strukture. Riječ je o tzv. gay-mafiji! Ne zna se kada se točno izraz pojavio. Neki mu podrijetlo nalaze kod engleskoga kritičara Kennetha Tynana, koji je još 1967. godine uputio izdavaču Playboya, A. C. Spectorskyju članak u kojemu se žali na prisutnost „homoseksualne mafije” u umjetnosti. Potom je pojam velvet mafia (baršunasta mafija) postao izrazito prisutan u medijima 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća, osobito na stranicama New York Posta i engleskoga časopisa The Sun. Posljednji se tužio na preveliku zastupljenost (over-representation) gay-populacije u Laburističkoj stranci, jednoj od tri najveće stranke Ujedinjenoga Kraljevstva. Postupno je onda

unutar same Crkve, snažno pritišće Crkvu da prihvati homoseksualno stanje (...) često su (ti isti, op. a.) tijesno povezani s onima koji djeluju izvan nje.

Unutar Crkve razvilo se i nastojanje koje promiče uporne skupine različitih imena i različite rasprostranjenosti i teži pribaviti ugled predstavnika svih homoseksualnih osoba koje su katolici. Pod okriljem katoličanstva nastoji se okupiti homoseksualne osobe. (...)

Jedna od taktika koje se upotrebljavaju jest tvrdnja, (...) kako bilo koja kritika ili rezerviranost prema homoseksualnim osobama, njihovim aktivnostima i njihovu životnom stilu jest jednostavno oblik nepravedne diskriminacije.”

Te skupine različitih imena o kojima Ratzinger u Pismu Kongregacije za nauk vjere govori, dobile su u međuvremenu svoj službeni naziv

S našima u svijetu HKM LIÈGE Piše fra Pavo Filipović

Hrvati u Gradu Euharistije Pedesetak kilometara od njemačke granice nalazi se belgijski grad Liège. Počeo se razvijati u 8. st. kao biskupsko sjedište s vrlo moćnim kaptolom i u srednjemu vijeku bio je važno vjersko, političko i kulturno središte. Smatra se da je grad osnovao sv. Lambert, a na većoj važnosti počeo je dobivati u vrijeme sv. Huberta, koji je 721. godine biskupsko sjedište preselio u Liège. akon što su mu je supruga umrla pri porođaju zajedno s djetetom, nalazio je u lovu izlaz iz boli i tuge. Nakon vizije Raspetoga među rogovima jelena, shvatio je kako čovjek ne smije svoje porive i strasti postaviti kao glavno mjerilo svega. Taj prizor vizije sv. Huberta vjerojatno je široj javnosti poznatiji s amblema popularnoga alkoholnog pića, Jägermeister. Nakon toga viđenja Hubert se odrekao lova, povukao u molitvenu osamu, kasnije bio zaređen za svećenika te bio misionar i najzad biskup Liègea. Nekadašnji biskupski grad danas je prava metropola Valonije (frankofonskoga dijela Belgije) i broji oko 200 tisuća stanovnika s više od sto različitih narodnosti. Poslovični

N

44 svjetl ori jeci . ba

su u svijetu postali belgijski vafli, čokolade, pivo i bombonijere. Stanovnici metropole tvrde čak i da je pomfrit njihov izum.

Početkom 20. st. Liège je postao prijestolnica industrijalizacije i radničkoga pokreta. Neki čak tvrde kako je zapravo ondje započela industrijska revolucija.

Nakon sloma industrije 80-ih godina, grad se počeo ponovno podizati i iznova definirati svoj identitet kao kulturna metropola i središte turizma.

Grad je poznat i po sv. Julijani (12./13., st.). Kako je rekao papa Benedikt XVI. u katehezi od 17. studenoga 2010., to je važno istaknuti jer je u to doba biskupija Liège bila prava „euharistijska dvorana posljednje večere”.

Naime, ondje su još i ranije glasoviti teolozi rastumačili neprocjenjivu vrijednost sakramenta euharistije. Sveta Julijana je najzaslužnija što je u Liègeu, i nešto kasnije u općoj Crkvi, uvedena svetkovina Tijelova s tijelovskim procesijama. Od njezina vremena ta se svetkovina silno razgranala i postala vrlo draga kršćanskomu puku. Godine 2014. bila je proslava 750. obljetnice uvođenja svetkovine Tijelova.

Najvjerniji su Bosanci

„Euharistijsko proljeće” koje je vladalo u vrijeme sv. Julijane već odavno je prešlo u „euharistijsku zimu”. Prema nepotvrđenim istraživanjima časopisa Le Vif i L’Express, većina stanovnika Belgije bi danas bili ateisti, agnostici, naturalisti, sekularni i slobodoumni humanisti ili ireligiozni građani. Nekonfesionalne svjetonazorske zajednice Belgije okupljaju se u krovnoj udruzi „deMens.nu”, koja predstavlja neku vrstu organiziranoga sekularizma. Te se skupine snažno zalažu ne samo za dekristijanizaciju, nego i za deeklezijalizaciju Belgije, pod čime se podrazumijeva suzbijanje normativnoga djelovanja Crkve u javnome i društvenome sektoru. Vjersko stanje se može najbolje vidjeti na oronulim crkvama – crkvama po kojima se prave izložbe i hodaju psi. Danas samo mali broj katolika sudjeluje na nedjeljnim svetim misama.

Don Mirko Skorin, koji trenutačno pastoralno skrbi za Hrvate Liègea i koji je dugi niz godina djelovao na belgijskim župama, govori o njih 2 – 3 %. „Asimilacija Hrvata dogodila se ne samo u jezičnome i kulturnome smislu, nego još više u vjerskome. Kako Belgijanci pokazuju ravnodušnost prema kršćanstvu, tako sve više i Hrvati”, kaže on. Na hrvatskim nedjeljnim misama u Liegeu sudjeluje između 40 i 50 osoba. U posljednje vrijeme nešto više jer dolaze nove obitelji iz domovine. O broju Hrvata u Liegeu i okolici ne postoji nikakav krajnje pouzdan podatak.

Razgovor

Razgovarao fra Janko Ćuro

S. KATA KARADŽA provincijska predstojnica Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina

Odgoj je temelj našeg poslanja

S

estra Kata Karadža rođena je 10. srpnja 1970. godine u Bulićima kod Jajca. Redovnički hod u zajednici Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina započinje 1988. godine u Bugojnu. U Zagrebu je primljena u postulaturu 1989., a u novicijat 1990. godine u Kloštru Ivaniću. Prve zavjete 46 svjetl ori jeci . ba

položila je 1991. u Podhumu, doživotne 1996. u Ljubunčiću kod Livna.

Dvije godine poslije stekla je diplomu licencijata odgojnih znanosti sa specijalizacijom Pastoral mladih i katehetika na Fakultetu odgojnih znanosti Papinskog sveučilišta Salesiana u Rimu.

Na njujorškom Sveučilištu Sv. Bonaventure završila je postdiplomski studij iz franjevačke duhovnosti i 2007. stekla

akademski stupanj magistrice humanističkih znanosti. Službu zamjenice provincijske predostojnice i prve savjetnice te tajnice Provincije obnašala je od 2009. do 2015. godine.

Na redovitom provincijskom Kapitulu 2015. godine izabrana je za provincijsku predstojnicu. Za dopredsjednicu Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine

Pogled u dušu Piše: prof. dr. sc.

Snježana Šušnjara

Žene i obrazovanje Koliko je važno imati odgojenu i valjano usmjerenu mladež pokazuje svakodnevica i zbivanja u društvu.

Danas su mladi izloženi mnogobrojnim izazovima i opasnostima. Ako u svojim domovima, prvenstveno, pa potom i odgojno-obrazovnim institucijama, ne prime prave zasade i vrednote, teško će se moći othrvati svemu što ih čeka na njihovu putu odrastanja. brazovanje je, srećom, postalo obvezno. Nisu davno bila vremena kad su roditelji bili spremni i kaznu platiti – samo da djecu ne šalju u školu. Bojali su se da će se ona otuđiti od njih i otići u svijet. Posebice su postojale predrasude vezane za školovanje ženske djece i još uvijek se čuju razmišljanja kako njima ne treba obrazovanje, jer ih ono samo kvari i utječe na osjetljivu žensku dušu. A što gore utječe od neukosti i neznanja?!

U jednom članku iz 1913. godine, koji se bavi ženskim obrazovanjem u Europi i kod nas, jedan učitelj navodi da su se u to doba javljala dva različita stajališta. Jedno je promoviralo ideju da se ženama dozvoli potpuna sloboda akcije

O

50 svjetl ori jeci . ba

i ingerencije u svim pitanjima koja su dotad bila isključivo pravo muškaraca, te da ih potpuno š njima sravna. Drugo je bilo znatno drukčije i niječe ženama svako pravo i sposobnost da se miješaju u one poslove, koji su po shvaćanju dotičnika, isključivo i neosporivo pravo muškoga spola, stoji u članku.

Muškarcu fali...

Pristalice prvog stajališta su smatrali da je žena kao članica ljudskog društva, osoba kojoj se nameću tolike dužnosti a posebice one koje se tiču uzgoja čitavih pokoljenja, te da već i zbog toga ima pravo biti ravnopravna muškarcu i s njim zajedno djelovati na dobrobit društva. Oni su, također, isticali da je

ženama dugo bila nanošena golema nepravda, jer ih se držalo po strani i ništa ih se nije pitalo, niti ih se uključivalo u bilo kakvo donošenje odluka a kamoli pitanja od državnih važnosti. Slijedeći ovakvo gledanje, iznosili su i zaključke poprilično smione za ono doba, a danas sasvim jasne i svrsishodne. Mnogobrojni neuspjesi u mnogim granama upravnog rada, koji su isključivo vogjeni od muškarca, izviru iz toga što žene, kao takove, nisu u njima sudjelovale, te je tim načinom pomanjkala jaka jedna poluga, koja bi svojim uplivom mnogo koješta bila na bolje okrenula.Jasno je da se ovdje ukazuje na tankoćutnost i praktičnost žena, jer su one suočene sa stvarnim problemima i najbolje su znale što nedostaje i što bi trebalo mijenjati. Međutim, nije ih se čulo i nije im se davalo pravo. Ovi hrabri pojedinci toga doba, usprkos silnim otporima većine tadašnjeg društva, ipak nastavljaju: ma koliko muškarac bio uopće intelektualno jači od žene, to još uvijek njemu fali dublje shvaćanje, onih intimnih psihičkih zakona, koji imaju svoj izvor u osjećajima, a koje žena već svojim samim instinktom pogagja.

Jasnoća kojom su žene razumijevale svakidanje situacije bez ikakva pitanja pokazivala je zainteresiranom promatraču da ih se treba pitati i njihovo mišljenje uvažavati, jer one osjećaju i kad nisu sigurne da razumiju uzroke nekih zbivanja. Djeluju instinktivno, pogotovu ako se radi o njihovim potomcima i njihovoj zaštiti.

Nije žena „drugog reda”

Predstavnici koji su zastupali drugo mišljenje ili, kako ih autor naziva, konservativni elementi preporučivali su ženama da se drže okvira svoje prirodne djelatnosti i da tu vrše svoja prava kao majke i domaćice, smatrajući da dalje od šporeta ne treba ići. Zahvaljujući ovakvu većinskom mišljenju toga doba, žene su, dok je sve napredovalo i razvijalo se, stajale uvijek sred primitivnog načina života (...) i boravile svoj

Kaos kao fraktal

Piše Viktorija Banić

Baka Lenka i muška primalja Nemoguće je ispričati priču o ženi, a ne ispričati i priču o muškarcu. Istina je da je Bog ženu stvorio naknadno, ali samo zato jer je ozbiljno promišljao o njenoj biti, kao i o tome koliko žena i muškarac jedno drugo trebaju oznajem ženu koja je bila zaposlena u mjesnoj tvornici. Nakon radnog vremena obrađivala bi komadiće zemlje koje je vrijednim rukama otkinula od kamena, a navečer čistila „na crno”. Po povratku pregledavala zadaće i radila sve što mama radi.

Spavala svega nekoliko sati. Godinama.

I sama podignula troje djece. Njihov je otac, za to vrijeme, ležao na ulici, pijan.

Nezainteresiran i za nju i za njih.

Poznajem i ženu koja desetljećima prodaje na tržnici voće i povrće. Teško joj je i zimi i ljeti. Sad je viđam umotanu, ali nikad tako brižljivo pokrivenu kao što je pokriveno šarenilo na njezinu štandu koje čuva od ovih minusa. Njene crvene ruke lebde oko kupaca zajedno s uvijek izvješenim širokim osmijehom.

Taj isti osmijeh hrani već i drugu generaciju u njenoj obitelji.

Vidim i žene koje se unatoč odbijenicama uporno prijavljuju na raspisane

P

52 svjetl ori jeci . ba

natječaje za zapošljavanje. A kad isprate djecu u školu, kreću u potragu za odbačenim bocama. Sjetim se onda i svih onih žena koje su vezale listove duhana oko sebe i švercale ga u vječnom strahu od „vinanca”, a prodavale motivirane malim licima koja su ih čekala kod kuće... Čitam naslove: Pretukao ženu pred očima djece ili Ubio suprugu i punicu, pa presudio i sebi... Tragedije. Ali ako sada očekujete još jedno razmišljanje o teškom životu žene, priču o strahu, sigurnoj kući, batinama, otkazu, minimalnoj plaći, ponižavanju i iskorištavanju, u krivu ste. Ovo nije takva priča. Nije, jer to nije pravilo, nije, jer to nije normalan način života. Nije, jer je jasno kao dan koliko je to pogrešno, krivo, okrutno. Prema bilo kome. Ovaj put prema ženi, često ovisnijoj, tjelesno slabijoj, a zlostavljači su, bez iznimke, kukavice i slabići.

Zato to i nije prvo što mi se nametne kad poželim pričati o ženi. Osim toga, svaka priča može biti ispričana sa više strana: Bili su zgodan bračni par. Poslovno uspješni, financijski situirani, stambeno zbrinuti i društveno prihvaćeni. Roditelji dvoje djece osnovnoškolskog uzrasta.

Istina, on je s godinama braka bivao sve mršaviji i nekako tiši, ali to je razumljivo, obitelj, obveze... Jednog je dana, ni po čemu različitog od bilo kojeg do tada, prišao supruzi i rekao joj da je ne voli, da je zaljubljen u drugu ženu već 10 godina i da ne želi više s njom živjeti. Sve što je upitala bilo je Zašto?, a kad suvislog odgovora nije bilo, spakirala (!) mu je stvari i on je otišao.

Znam što mislite, zar ona godinama nikada ništa nije primijetila? Ili je bilo lakše prešutjeti i nastaviti bez rasprave, umotana u lažnu stvarnost? Nije li to kukavičluk? Ova priča ima i još jednu stranu – njegova nova odabranica je bila udana žena. Napustila je supruga, koji je u invalidskim kolicima. Uh, kakva žena!? Polako, tko smo da sudimo i otkuda znamo što se krilo iza tih kolica, iza njihovih vrata?

Ovo je tek priča o izgubljenim ljudima s nezdravim međuljudskim odnosima, ali i priča o tome kako životni novčić može imati više i od dviju strana.

Samo ga treba obrnuti. Poneke i sam život obrne. Istina, potrebno je vrijeme, ali bar vremena život ima napretek: Stjepan je bio zgodan i uporan mladić, šarmer. Tako je i virnuo radoznalo u fotografiju sestre svoga kolege u vojsci. Zgodna ti je Lenka, ja ću se njome oženiti! – rekao je. I oženio se njome.

Ali žene nije prestao šarmirati. Odgovornu i vrijednu Lenku je to vrijeđalo.

Uz zahtjevan posao i odgoj njihove kćeri jedinice, održavala se kao akrobat na klackalici takvog braka. Bilo je tu faza kada je njihov odnos visio o tankoj niti, bilo je razmišljanja o odlasku, ma svega. Godine su prolazile, zajedničkih 57, a svatko od njih preko 80. Stjepan se

Tragom narodne baštine

Vesele se moje majke dvori dok u njima moje grlo ori.

Piše Ana Papić

Lik žene u tradiciji Nekoć je u našim seoskim zajednicama uobičajeno bilo da obitelj, najbliži krvni srodnici, žive u zadruzi, zajednici, velikoj familiji ili velikoj kući kako se negdje takva zajednica nazivala. Te su obiteljske zajednice dijelile imovinu i poslove. eke su zajednice brojile čak sedamdeset čeljadi i svatko je imao svoju dužnost kojom je pridonosio domaćinstvu. Često se doživljavalo kao sramotu kad bi se braća razdvajala u zasebna domaćinstva. Posljednje takve velike zajednice mogu se pronaći šezdesetih godina 20. stoljeća. Bilo je zajednica koje se nisu dijelile sve dok ne bi umro otac, glava obitelji. Starješina je glava svake zajednice, strog i pravedan, sve je nadgledao i svime upravljao. Zajednice su mogle biti zajednice sinova i zajednice braće. U onima koje su činila braća, bilo je više prćije (osobnih dobara). U zajednici braće vlast starješine je ograničena, a u sinovskoj starješina pazi da među sinovima jednako podijeli prava i obveze. U zajednici braće češće je dolazilo do sukoba, što je redovito bio uzrok diobe. Starješina je u zajednici redovito bio muškarac,

N

54 svjetl ori jeci . ba

a žena je mogla biti na čelu zajednice jedino ako nema muža ili drugih odraslih muškaraca u kući. Zajednica je osim starješine imala i maju (starješicu), najčešće starješinina žena, ali je ulogu maje mogla imati i najstarija nevjesta. Njezina je zadaća bila kuhati i brinuti se za čistoću.

Poslovi su se dijelili na muške i ženske. Muški su podrazumijevali teže fizičke poslove, dok su se žene brinule o kući, okućnici i djeci. Bolje vidjeti žensko bez ruku, nego obješenih ruku narodna je izreka koja jasno pokazuje kako se od žene očekivalo da bude vrijedna (valjana). Sve su žene i mlade djevojke morale uz kuhanje znati raditi i ručne radove.

Prije dolaska u muževu obitelj, žene su često pjevale o ljepoti djevojačkoga života i bezbrižnosti u roditeljskom domu.

*** Trešnja se od roda lomiše, ‘ćerka se od majke diliše. „Praštaj mi, praštaj, sva rodbino!

Dosta sam majku slušala, a sada slušam svekra i svekrvu.”

Kasniji su zapisi u dva stiha uglavnom ironični, s tematikom odnosa svekrve i nevjeste.

Ja svekrvi nabavila krevet, sve od stakla, ne bi’ li je smakla. *** Cvalo cvijeće, svekrva me neće.

‘Oće lola i svekrva mora. *** Svekrvice, budi meni dobra, sterat ću ti postelju do groba. *** U svekrve jezik od aršina, a u neve leti k’o mašina.

Muškarca se unutar zajednice doživljavalo u potpunosti tek kad se oženi, a ženu kada se uda. Onoga tko nije oženjen identificira se kao momka, a onoga tko je oženjen kao čovika. Za ženu je ne udati se značilo ostati usidjelica, stara cura, bez zaštite, najčešće u bratovoj obitelji. Tradicija poznaje i pojam virdžine, djevojke koja se svjesno odlučila ne udavati. Odijeva se kao muškarac i iz nekoga razloga zavjetuje da se neće udavati.

Momka se ženilo kada je mogla kuća, a djevojku se udavalo čim bi se ukazala prilika. Kod udaje djevojka u zajednicu unosi svoju osobnu imovinu koja je podrazumijevala blago, ruho te zemlju. Zemlju su donosile obično one djevojke koje nisu imale braće. Poslije majčine smrti njena su dobra nasljeđivala njezina djeca, a ako nije imala djece, dobro su vraćali njezinoj najbližoj rodbini.

NECROLOGIUM BOSNAE ARGENTINAE

Fra Mladen Ravnjak (1928. – 2017.)

U 89. godini života i 60. godini svećeništva umro je najstariji franjevac Bosne Srebrene fra Mladen Ravnjak. Okrijepljen svetim sakramentima preminuo je u bolnici Sveti Rafael u Strmcu kod Nove Gradiške.

Pokojni fra Mladen rođen je 15. lipnja 1928. godine u Donjem Svilaju kod Odžaka, kao treće od sedmero djece od oca Ivana i majke Klare, rođene Barišić. Nakon završene osnovne škole u Svilaju, 1944. godine upisao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. U novicijat je 1948. stupio u Kraljevoj Sutjesci, a ondje je 1953. položio svoje prve privremene zavjete. U Sarajevu je 1956. godine položio vječne zavjete. Za svećenika ga je 29. lipnja 1957. zaredio nadbiskup mons.

Marko Alaupović.

Pastoralno je djelovao kao župni vikar u Tolisi, Vitezu, Zenici, Kraljevoj Sutjesci, Dubravama, Jajcu, Bihaću, Bugojnu, Tišini, Sivši, Tuzli, Osovi, Gornjoj Dubici, Potočanima, Koraću, Gornjim Bogićevcima, Plehanu i Svilaju. Župnikovao je u Gornjoj Dubici, Bugojnu, Potočanima i Breškama. Od 2010. obnašao je službu ispovjednika i propovjednika u franjevačkom samostanu na Plehanu. Posljednjih nekoliko mjeseci proveo je u specijalnoj bolnici za palijativnu skrb Sveti Rafael u Strmcu, jer u privremenim samostanskim prostorijama na Plehanu nije bilo osnovnih mogućnosti za brigu koja je njemu bila potrebna.

Misu zadušnicu s izloženim lijesom predvodio je vikar provincije Bosne Srebrene fra Petar Jeleč u župnoj crkvi sv. Marka, uz koncelebraciju sedamdesetak svećenika. Izraze sućuti Provinciji i rodbini pokojnog fra Mladena izrekao je delegat kardinala Vinka Puljića mons. Luka Tunjić, naglasivši kako je fra Mladen bio dobar redovnik i svećenik, prijatelj. U ime rodbine, oproštajni govor održao je pokojnikov nećak vlč. Tomislav Ravnjak, župnik u župi Brod Moravice u Gorskom Kotaru, kojemu je stric Mladen uvijek bio velik uzor.

U ime franjevačke zajednice na Plehanu nazočnima se obratio fra Franjo Dalibor Stjepanović, vikar tamošnjeg samostana i njegovatelj bolesne i nemoćne braće toga kraja. Između ostalog, on je poručio da su pokojnog fra Mladena mnogi poznavali po njegovu temperamentu. „Njegova marljivost očitovala se u neprestanom radu na kućnom dvorištu, oko samostanskih prostorija i crkve na Plehanu. Redovno je svake večeri posjećivao fratarsko groblje, brinuo se da bude čisto, upozoravao kad bi se što trebalo uraditi, a da to on sam nije mogao. U posljednjim danima života primjetno je žalio što zbog bolesti nije mogao biti na Plehanu”, podijelio je fra Dalibor. Pokojni fra Mladen pokopan je na fratarskom groblju na Plehanu u utorak, 14. veljače. Sprovodne obrede predvodio je plehanski župnik i gvardijan fra Anto Tomas.

Brankica Lukačević/Svjetlo riječi

7. 3. 1997. – fra Eduard Kulijer 9. 3. 1997. – fra Anto Hrvat 7. 3. 1998. – fra Antun Antunović 14. 3. 1998. – fra Tomislav Dusper

26. 3. 1998. – fra Franjo Rehlicki 14. 3. 2001. – fra Lovro Bosankić 31. 3. 2002. – fra Luka Borovičkić 26. 3. 2015. – fra Jozo Ančić ož u j a k 2 017.

57

Razgovor s precima

Piše Zdenko Lešić

List na vjetru U posljednje vrijeme obuzima me čežnja da razgovaram s piscima o čijim sam književnim djelima i sam pisao. Svijest o tomu da su svi oni odavno mrtvi nije ublažavalo tu čežnju. Želio sam od njih čuti ono što sam propustio uočiti dok sam im čitao djela i pokušavao odgonetnuti njihova značenja. velikom valu moderne pjesničke riječi, koji je krajem Prvog svjetskog rata u silovitu zamahu stvaralačkih snaga nekolicine izuzetnih pjesnika potisnuo stara shvaćanja poezije i otkrio njene nove mogućnosti, značajnu ulogu imao je i Gustav Krklec.

Njegove prve pjesničke zbirke Lirika (1919.) i Srebrna cesta (1921.) ušle su u samu maticu onoga što od tada zovemo modernom poezijom. Zato mi je bilo posebno zadovoljstvo razgovarati s tim klasikom naše pjesničke avangarde.

– Poznato je – podsjetio sam ga – da si dvadesetih godina XX. stoljeća bio jedan od naših najpopularnijih pjesnika. Kažu da su u Beogradu, gdje si u to vrijeme živio, tvoji nastupi na literarnim matinejama i soarejama redovito bili dočekivani dugotrajnim i gromkim pljeskom, što je bio znak da je kod mladih i kod starih možda najomiljenija pjesnička figura bila baš ta tvoja „kajkavska duša”. Reci, dakle, kako se to dogodilo

U

62 svjetl ori jeci . ba

da je jedan ekspresionistički pjesnik postao miljenik ljubitelja poezije?

Zamislio se. Za trenutak je zašutio.

A iza debelih stakala naočala kao da se zapalila neka vatra. – Nisam imao ni punih dvadeset godina kad se svjetski rat bližio kraju. Te posljednje ratne mjesece proveo sam u Beču, a kad se rat završio, vratio sam se u Zagreb, noseći u svojem koferu čitava godišta časopisa Die Fackel Karla Krausa, berlinske ekspresionističke revije Der Sturm i nekoliko knjiga Rainera M. Rilkea, Hermanna Bahra i Petera Altenberga. To je bila literatura pod čijim su utjecajem u ono vrijeme bili gotovo svi pisci moje generacije.

Tada smo A. B. Šimić, Nika Milićević i ja pokrenuli, po ugledu na berlinski Der Sturm, časopis Juriš, koji nije bio niti je mogao biti duga života. – odgovorio je.

– Da, ali je bio izraz jednog općeg doživljaja svijeta, koji je gromko odjeknuo u ambijentu u kojem se pojedinac osjetio odasvud ugrožen i izgubljen u

nekom kozmičkom kaosu bez vjere u povijesni smjer svjetskih zbivanja, ali i u smisao vlastite egzistencije. – rekao sam.

– To je istina. – složio se: – U svim tim našim ranim pjesmama odjekivao je onaj isti „krik tjeskobe” o kojem je govorio Hermann Bahr i o kojem je u Jurišu pisao Šimić: Vrisak je danas jedini glas stvaralačkog duha, vrisak boli i vrisak bijesa. Taj vrisak bio je i osnovni ton ekspresionističkog akorda koji je tih godina odjekivao našim pjesničkim prostorima. Ja sam „zaigrao na istu kartu”, pišući, na primjer, ovako: Prhnuli su krikovi iz tijela / Kao divlje ptice iz kaveza..., ili: Kad umre zadnji krik i mrtvi dan se razbije / zapjevat će tužno ptice zloguke i tome slično. U mojim prvim pjesničkim knjigama naći ćeš gotovo u svakom stihu takve metaforičke preobrazbe jezika. I to je ono što smo po ugledu na njemačke pjesnike tog vremena zvali ekspresionizam. Ali se ja nisam zavaravao da ću na takav način utrti put pjesničkom ugledu za kojim sam, kao i svi mladi pjesnici, žudio.

– Svejedno, – rekao sam – ti su stihovi, napisani poslije Velikog rata, imali autentičnost ne samo pjesničkog jezika već i pjesničkog doživljaja. Uzmimo za primjer samo ovu strofu iz pjesme Crvena smrt: A kad se sruši lomača u prah, ja ću pasti mrtav pored pepela i mrtav gledat kako zvijezde padaju i slušat kako tutnje divlji vlakovi po crnim šinama u noć u zadnju noć.

Kad naglas čitaš te stihove (a tvoje pjesme treba naglas čitati), osim buke metafora čuješ i neku tihu muzičku pratnju, koja „prija uhu” usprkos riječima od kojih se sastoje ti stihovi: lomača, prah, mrtav, pepeo, divlji vlakovi. Ta harmonija zvukova, koja je karakteristična za mnoge tvoje rane stihove, najavila je pjesnika koji se od početka bori s jezikom da bi postigao muzičku vrijednost stiha. – zaključio sam.

Piše Leona Sabolek

KULTURA

Zaljubljena u svijet boja

Specijalistica hitne medicine Sarajka Olga Sabolek Tegzeš slika otkako zna za sebe. Želeći se ozbiljnije posvetiti svome hobiju 2010. godine upisuje školu crtanja i slikanja pri Hrvatskom društvu umjetnika Adolf Waldinger iz Osijeka i tu se usavršava pet godina. Zajedno s najdarovitijim kolegicama 2016. pristupa Društvu likovnih umjetnika amatera Likar u Osijeku i osniva atelje u kojem realiziraju svoje likovne zamisli i prikazuju ih na skupnim izložbama.

Omiljena tehnika joj je ulje na platnu, iako se služi i drugim tehnikama. Ističe se nedvojbenim talentom i zanimljivim likovnim rješenjima, nečim što zrači kroz sliku. Njena djela krase brojne stanove, ali i Dom zdravlja u Valpovu, gdje je zaposlena kao liječnica obiteljske medicine. Jedno je vrijeme radila kao profesorica u Medicinskoj školi u Osijeku, ali je najsretnija bila u Hitnoj pomoći, jer je tu najviše mogla pomoći ljudima, spašavajući živote. Ratom otrgnuta iz rodnog grada postala je tako omiljenom liječnicom u ravnoj Slavoniji. I danas slika te svoje radove izlaže na domaćoj sceni, na skupnim izložbama.

Blago bez trezora

Monografija Blago Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, izdana povodom 71. obljetnice ove institucije, predstavljena je javnosti 15. veljače 2017. godine u prostoru Biblioteke. O knjizi su govorili direktor Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH (NUBBiH) Ismet Ovčina, pomoćnica ministra civilnih poslova BiH Biljana Čamur Veselinović, rektor sarajevskog Univerziteta Rifat Škrijelj i književnik Gradimir Gojer.

Nije to bila samo riječ o djelu nesumnjivo visokih tiskarskih standarda, nego o onome na što ono ukazuje, a to je neprocjenjivo blago koje se čuva u ovoj instituciji od državnog značaja, od svih napuštenoj. Iako se radi o desetini onoga što je ostalo nakon paljenja Vijećnice, još uvijek postoje primjerice četiri inkunabule, Mercatorova karta iz 1590. godine i vrijedan rukopis Delail el-Hajrat

iz 1823. godine. NUBBiH ne čuva samo autohtonu kulturu i tradiciju, već i osmansku i austrougarsku. Osim starih i rijetkih knjiga tu su kartografska zbirka, grafička zbirka te stara periodika.

Biblioteka se izdigla iznad politike i sačuvala sve što je vrijedno i što pripada svima. To je blago koje bi druge države držale u trezoru, a naše je društvo svojom nebrigom izabralo da bude zaboravljeno. Sve ovo je spašeno samo entuzijazmom i stručnošću zaposlenika.

Knjigu su pripremili Ismet Ovčina, Nadina Grebović-Lendo, Muamera Smajić, Adisa Žero i Anja Mastilović. Stručna je savjetnica bila Amra Rešidbegović, dok je ovo drugo dopunjeno izdanje na engleski jezik prevela Dragana Bogdanović. Biljana Čamur Veselinović je nakon promocije otvorila istoimenu izložbu koju su priredile Smajić, Žero, Mastilović i Teufik Osmanović, a čine je eksponati zastupljeni u monografiji.

Na svilenom putu umjetnosti

Tradicionalni međunarodni festival Sarajevska zima ove je godine organiziran pod motom Supstanca Sarajeva – Svileni put umjetnosti. Samo otvaranje 33. međunarodnog festivala Sarajevo – Sarajevska zima 2017. trajalo je čak četiri dana. Započelo je 7. veljače susretom umjetnika i medija u Botaničkom vrtu Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Tada je direktor Festivala Ibrahim Spahić darovao Muzeju sadnicu duda sa željom da se i dud i uzgoj dudovog svilca vrate u Bosnu i Hercegovinu. Ceremonija svečanog otvorenja se odvijala i u Narodnom pozorištu. Ambasadorica Indonezije gđa Amelia Achmad Yani otvorila je ondje izložbu Različitost, kreativnost i zajednica. U foajeu su izlagali još Kina, Iran te Indija, čiji se ambasador Rahul Chhabra kao pokrovitelj obratio prije nego što su plesači iz Indije izveli svoj program.

Festival je 31. siječnja najavio ansambl kineskih nacionalnih manjina Glasovi Yunnana nastupom u Domu oružanih snaga BiH. Kako Sarajevska zima traje do 21. ožujka, ljubitelji umjetnosti će gotovo dva mjeseca moći uživati u bogatim sadržajima za sve generacije kroz predstave, filmove, izložbe, predstavljanja kulturne baštine u kojima će sudjelovati oko 1500 umjetnika iz cijelog svijeta. Među pokroviteljima festivala ove je godine i UNESCO. ož u j a k 2017.

65

Zemlja planina CINCAR I KRUG Piše Dalibor Ballian

Stanište divljih konja Cincar (Cincer gorje) je planina u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, sjeveroistočno od Livna, od kojeg je dijeli plato Kruzi, vrlo često nazivanog planina Krug. Sam Cincar nalazi se između Kupreškog, Glamočkog, Livanjskog i Duvanjskog polja na granici istoimenih općina. Najviši vrh je Cincar s 2006 metara nadmorske visine te je to najviša planina ovoga dijela Bosne i Hercegovine, odnosno naš najzapadniji vrh s preko 2000 m. rhunac planine je razmjerno pravilan, čunjasto-piramidalnog je izgleda te se uzdiže uz Glamočko polje na jugoistoku, a dalje na istok pružaju se drugi pripadni vrhovi do najistočnijeg Malovana (1828 m) prema Kupreškom polju. Između Cincara i Malovana se još uzdiže niz od desetak vrhova iznad 1700 m: zapadnije prema Glamoču su Kujača (1849 m) i Osječenica (1798 m), a istočnije spram Kupresa uzdižu se još Kurozeb (1704 m), Kozjak (1710 m) i Osin (1720 m). Ovi vrhunci ne tvore jedinstven greben, nego su razasuti na kraškoj visoravni od 1200 do 1500 m, koja se još nastavlja sjevernije i južnije bez drugih većih vrhova.

Visoravan na sjeverozapadnoj strani planine također se zove Cincar. To je plitka depresija između 1400 i 1480 metara nadmorske visine. Ispod jugozapadnih padina Cincara pruža se prostrana kraška visoravan Krug na 1150 do 1350 metara nad morem,

V

66 svjetl ori jeci . ba

s kraškim fenomenima, brojnim vrtačama i drugim oblicima, kao što su ponori i špilje. Sjevernije se nalazi druga slična visoravan Hrbljina (Hrbine), koja se dalje nastavlja do više i šumovitije visoravni poznate kao planina Vitorog (1907 m).

Utjecaj ledenjaka

U geološkom pogledu planina je većinom građena od mezozojskih karbonata, tj. uglavnom od vapnenca i dolomita, kao i ostale dinarske planine. Zbog svoje visine Cincar je bio pod većim utjecajem ledenjaka od okolnih planina tijekom pleistocenskih oledbi, pa zato na njegovim sjevernim, najvišim padinama ima jasnih tragova diluvijskih ledenjaka kao što su cirkovi i morene.

Cincar je u klimatskom pogledu granično gorje koje na jugu razdvaja primorska gorja jugozapadne Bosne, s toplijim submediteranskim klimatom oko njihovih podnožja, od sjevernijih

kopnenih, kišno-hladnijih gorja u zaleđu planine. Zbog veće visine, hladni vrh Cincara često nosi snježnu kapu kroz pola godine, od rane jeseni pa sve do kasnog proljeća.

Visoravni i planinske padine iznad Livanjskog i Glamočkog polja na nadmorskim visinama iznad 1100 m, pa do oko 1300 m, prekrivene su travnatim površinama koje su do Domovinskoga rata u BiH služile za ispašu velikog broja ovaca. Od oko 1250 m pa naviše, za Krug planinu su karakteristične siromašne planinske livade koje su na stjenovitoj i kraškoj vapnenačkoj podlozi ispresijecane oštrim grebenima i dubokim dolinama. Većina dolina je obrasla johom zbog dosta zemljišne vlage te niskim šibljem među kojim dominira vrba.

Fauna planine

Iznad 1350 m nadmorske visine, zapadne i sjeverne padine Cincara (gorska

Brojke i slova

Piše Željko Bošnjak

Svijet u kojem vozimo Alkohol i loša prometna infrastruktura, tehnički neispravna vozila te loši vremenski uvjeti, glavni su razlozi prometnih nezgoda zbog kojih svake godine u svijetu smrtno strada oko 1,2 milijuna ljudi. Statistike smrtnih slučajeva zbog vožnje u alkoholiziranom stanju zabrinjavajuće su, a ljudi odgovorni za prometnu sigurnost ulažu razne metode kako navedenom stati ukraj. vaj tekst će prikazati porazne statistike o učestalosti prometnih nezgoda. Isto tako će vas potaknuti na pažljivije i odgovornije kretanje u prometu. Budući da se nalazimo u vremenu priprave za Uskrs, neka i apstinencija od ispijanja alkohola bude idealan primjer kako izravno doprinijeti većoj prometnoj sigurnosti, a ujedno i obogatiti svoj duhovni život.

Da su prometne nezgode zaista zabrinjavajući problem, potvrđuju i izvješća Svjetske zdravstvene organizacije.

Navedena ističu kako će za petnaestak godina – ako se nastavi ovakvim tempom – prometne nezgode biti peti po redu uzrok smrti u cijelome svijetu.

Ako se ne učine drastične promjene po

O

68 svjetl ori jeci . ba

pitanju prometne osviještenosti, već do 2020. godine u svijetu će godišnje umirati oko 2 milijuna ljudi. Pola od toga će i dalje biti pješaci, biciklisti i motociklisti. Odnosno, većim dijelom sudionici u prometu koji se ni krivi-ni dužni, nesretno nađu na cesti kojom juri neki nedovoljno osviješteni vozač. Mladi ljudi od 15 do 29 godina će i dalje najviše umirati zbog posljedica prometnih nezgoda, a obična ulična šetnja svakoga od nas zvat će se kretanjem zona visokog rizika.

Čije su ceste najopasnije?

Prema zadnjem izvješću Svjetske zdravstvene organizacije za 2013. godinu, stopa smrtnosti u cijelome svijetu od posljedica prometnih nesreća iznosi

0,017 %. To znači, na svakih 100 000 stanovnika, prosječno njih 17 strada u prometnim nezgodama. Od toga broja, njih 7 strada u automobilu, 3 na motociklu, 5 stradalih budu pješaci, a ostalo dvoje strada na biciklu ili u drugom prometnom sredstvu. Najviše smrtnih slučajeva zbog prometnih nezgoda događa se u zemljama s niskim ili srednjim dohotkom. Velikim dijelom su to afričke zemlje koje zbog loših prometnih vozila te neizgrađene prometne infrastrukture, imaju najviše prometnih nezgoda po stanovniku na cijelome svijetu.

Prema podacima iz 2013. godine, na prvom mjestu nalazila se Libija. U ovoj sjevernoafričkoj zemlji, na 100 000 stanovnika, njih 73 izgubi život zbog posljedica prometnih nezgoda. Od toga broja, njih 70 % nastrada zbog nesreće u automobilu. Nakon Libije slijedi Malavi (35) i Liberija (34), ali i azijska država Tajland u kojoj 36 stanovnika na njih 100 000 izgubi život zbog prometne nesreće. U njihovu slučaju, 73 % budu vozači motocikla.

Apsolutno najviše smrtno stradalih u prometu imaju Kina i Indija. Iako obje zemlje imaju prosječnu smrtnost od 17 poginulih na 100 000 stanovnika, zbog brojnosti svoga stanovništva, svaka od njih u godini dana izgubi više od 200 000 stanovnika.

U Europi najviše smrtnih slučajeva zbog posljedica prometnih nezgoda ima Kazahstan. Ova euroazijska zemlja na kraju 2013. godine imala je 24 smrtna slučaja na 100 000 stanovnika.

Slijede je Rusija (19), Armenija (18), a nažalost i Bosna i Hercegovina (18).

Najsigurnije zemlje u Europi, a tako i u cijelome svijetu su Monako, Švedska i Velika Britanija. Nijedna od spomenutih nije imala više od 3 smrtna slučaja na 100 000 stanovnika.

Kako pokazuju izvješća, vožnju cestama Bosne i Hercegovine možemo zvati rizičnom. Veliki broj prometnih nezgoda sa smrtonosnim posljedicama po glavi stanovnika svrstava je među

FRANJEVAČKA OBITELJ Godišnja Skupština Frame Bosne Srebrene

Magdalena Bilkić, područna tajnica

U konviktu Franjevačke klasične gimnazije od 27. do 29. siječnja održana je redovna godišnja Skupština Frame Bosne Srebrene. Skupštinom je predsjedalo područno vijeće Frame na čelu s fra Domagojem Šimićem, područnim duhovnim asistentom, a nazočili su predstavnici 25 mjesnih bratstava Frame u provinciji.

Susret je započeo u petak zajedničkom svetom misom koju je predvodio fra Božidar Štrkalj, duhovni asistent Frame Tuzla. Nakon mise i večere uslijedilo je predstavljanje izvještaja mjesnih bratstava, a dan je završio klanjanjem pred Presvetim oltarskim sakramentom.

Drugi dan Skupštine nastavljen je s izvještajima mjesnih bratstava, a potom su svoje izvještaje iznijeli područna predsjednica Marija Trogrlić, područna voditeljica formacije Iva Maros i područni duhovni asistent. Marija je u svom izvještaju istaknula kako je puno učinjeno u radu s Framom na svim razinama, ali i da prostora za napredak uvijek ima te pozvala framaše da uvijek teže više i bolje kako bi uistinu svjedočili da su snaga i nada Crkve. Iva je pak

70 svjetl ori jeci . ba

stavila naglasak na važnosti pravilnog provođenja formacije u bratstvima te još jednom prezentirala Nacionalni priručnik za formaciju Frame BiH kao izvrsnu pomoć u tome. Na ta izvješća i plenum o aktualnim pitanjima u Frami odlično se nadovezalo poslijepodnevno predavanje Marijana Begića, područnog ministra OFS-a na temu „Kako biti Franjin u svijetu”. Marijan je počevši od kratkog povijesnog prikaza života sv. Franje i nastanka OFS-a, framašima posvijestio da je njihovo mjesto zapravo

u OFS-u te da se ne boje prelaska. Nakon predavanja uslijedila je sveta misa koju je predvodio fra Domagoj Šimić, a potom večera i vesela večer te večernja molitva Časoslova.

Trećeg dana Skupštine, framašima se obratio i Božo Klarić, kao član vijeća OFS-a za Framu te izrazio svoju spremnost i nastojanje u približavanju svakog mjesnog bratstva Frame OFS-u.

Fra Domagoj je prezentirao okvirni plan aktivnosti Frame za 2017. godinu te framašima pružio poticajne riječi.

Izrazio je nadu da će Frama i u ovoj godini nastaviti zahvaćati sve segmente, ne samo života Crkve nego i društva u cjelini. Također, pozvao je framaše da se aktivno uključe u rad novog Portala.

Uslijedio je plenum Skupštine koji je rezultirao sljedećim smjernicama: 1. Neka područno vijeće nastoji pripremiti i izdati priručnik za animatore.

2. Neka se mjesna bratstva trude obilježiti Dan ekologije kvalitetnim projektom i ekološkim radionicama uz smjernice koje će pripremiti područno vijeće.

3. Neka se Frama Angelus održi od mjeseca rujna do prosinca s primarnim ciljem zbližavanja mjesnih bratstava u molitvi i zajedništvu.

4. Neka mjesna bratstva nastoje obrađivati teme duhovnog poziva na svojim tjednim susretima, a područno vijeće neka nastoji organizirati seminar za duhovna zvanja.

5. Neka mjesno bratstvo Frame stupi u kontakt s mjesnim bratstvom OFS-a (ukoliko ono postoji) te neka se trude organizirati zajedničke susrete u svrhu promicanja svijesti framaša o pripadnosti OFS-u, kao i mogućnost dvostruke pripadnosti Frami i OFS-u.

6. Neka se mjesna bratstva trude u svojemu radu promicati međureligijski dijalog.

Nakon plenuma uslijedila je sveta misa te odlazak framaša kućama u nadi da će ova skupština donijeti konkretne plodove u Frami.

Zbor Frame Jajce u Bad Ischlu Frama Jajce

Zbor Frame Jajce i zbor Hrvatskog kulturnog društva Napredak, 3. veljače posjetili su austrijski grad Bad Ischl.

Nakon dolaska, goste iz Jajca primilo je nekoliko tamošnjih obitelji, a navečer je održan koncert Napretkovog zbora.

Sutradan je organiziran obilazak obližnjeg gradića Hallstatta, a potom je na

večernjoj misi istoga dana u Bad Ischlu pjevao Framin zbor.

Poslije mise mještani i gosti su se uputili prema Hrvatskom domu gdje se nastavilo druženje i upoznavanje uz pjesmu i razgovor. Ovo je putovanje za članove naših zborova bilo jako lijepo iskustvo. Upućujemo velike zahvale organizatorima, a posebno obiteljima koje su nam pružile ugodan smještaj. ož u j a k 2 017.

71

KAP DOBROTE Dobročinitelji za ožujak 2017.

Za Fond Kap dobrote Ilija Gudelj, Svilaj Stipo Breljak, Švicarska Janja Petrović, BiH Za Tamaru Starčević N. N., Švicarska

120 KM 100 CHF 600 KM 100 CHF

Za Patrika Ivanovića N. N., Švicarska Anica Labudović, Usora

100 CHF 40 KM

Za Ljiljanu Krajnc N. N., Švicarska

100 CHF

Za Leonitu Gabrić N. N., Švicarska Dajana Grgić, Brestovsko

100 CHF 20 KM

Za Kruh sv. Ante N. N., Švicarska

400 CHF

AKCIJE KOJE TRAJU Tamara Starčević boluje od teškog oblika mioklone epilepsije – Dravet sindroma.

Premda je dosad bila 40-ak puta u bolnicama, njezina bolest nije stavljena pod kontrolu. Bolest je visokorizična, komplicirana i za život i za liječenje. Samohrana majka lijekove plaća sama i naručuje ih iz inozemstva jer ih kod nas nema.

Patrik Ivanović ima urođenu srčanu manu VSD i plućnu hipertenziju. Dijete je s poteškoćama u razvoju, ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći. Svakodnevno koristi lijekove koji malo usporavaju njegovu bolest, a za koje roditelji izdvajaju oko 300 KM mjesečno.

Ljiljana Krajnc je 100 % invalid. Prije nekoliko godina imala je dvije transplantacije jetre i nakon toga još dvije operacije. Doživjela je kliničku smrt, bila na aparatima. Presadili su joj zaraženu jetru s hepatitisom. Od tada mora kupovati lijek hepsera jer joj on drži sve parametre pod kontrolom i bez njega ne bi mogla živjeti, ali lijek košta 600 € u inozemstvu.

Leonita Gabrić oboljela je od teške bolesti, od ko­je boluje tek trinaestoro djece u svijetu. Liječnici iz Beograda vjeruju da mo­gu pomoći Leoniti, ali za operaciju, tijekom koje bi donor kosti bila njezina majka, potrebno je oko 20 000 €. Pokažimo da imamo otvoreno srce.

72 svjetl ori jeci . ba

Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

Mt 25,45

Roditeljima i djeci

Piše s. Jelena Antolović

Križ Isusov je dar!

Korizma je dar!

Ako ovaj put vama, djeco i roditelji, pred ložim da imate jedan mali sat vjeronauka u svoj oj obitelji, hoće li vam to biti preteško? Ma nije ni teško, a kamoli preteško! Ako malo promislimo, mi i moramo učiti o svojoj vjeri – najprije od svojih rodi telja. Roditelji bi možda rekli da nije lako djecu pou čavati o vjeri. Pogotovo sada u Korizmi. Govoriti o križu, o muci. Treba zato teologiju studirati. Međ utim, dobro znamo da roditelji o vjeri djeci ne treb aju puno reći riječima. Jer nije problem roditelju reći : „Izvoli nedjeljom otići na misu i nema rasprave !”, ako dajemo takav primjer. No, ne bi nam treb alo biti ni teško, u ove posebne dane u godini – u Korizmi – potruditi se još malo više. Imati još kakv u zajedničku aktivnost osim bojenja jaja. Nešto što će nas potaknuti da budemo bolji jedni drugima , i možda, da se bolje spremimo za svetu ispovijed.

Dat ću vam jedan prijedlog, na vama je, ako želite to i napraviti.

Pokušate osjetiti jasnije kako Korizma zna biti lijepa i kako je lijepo kada se svi zajedno potr udimo učiniti odnose u obitelji ljepšima.

Napravite svako svoju kutijicu od znaka križ a. Napišite na njoj svako svoje ime. Ukrasite je po želji. A u nju ćete ubaciti na papiriću zapisanu svoj u odluku, odnosno, što biste kod sebe popravili kroz ovu Korizmu. Roditelji tijekom Korizme mogu djeci ubaciti i papirić s ponekom pohvalom – što su dobro uradili. Pokušajte da vaša kutijica bude i priprava za veliku ispovijed prije Uskrsa. A svoje kuti jice možete otvoriti pred sam Uskrs.

74 svjetl ori jeci . ba

Za korizmenu kutijicu potrebno je: • Deblji papir ili karton (najbolje bijeli hamer papir) • Selotejp, škare, ravnalo i olovka • Ukrasi po želji: bojice, cirkoni, papirići u boji...

• Iscrtamo šest kvadrata poredanih u obliku križa, svaki veličine 7 x 7 cm • Iskružimo oblik križa. Možemo malo razgovarati o križu, ali bez forsiranja • Izrežemo otvor i sklopimo kutijicu te je zalijepimo • Napišemo imena i ukrasimo po želji

Kako nam Korizma može biti dar?

Pa lijepo! ...tako što ćemo se tijekom Korizme pokušati odviknuti od nekog poroka – loše navike • psovanja • ogovaranja • ružnih i uvredljivih riječi • lijenosti u obavljanju svakodnevnih dužnosti • laganja • lijenosti u molitvi • i... (koji je trenutno tvoj najveći porok)

KRUH SVETOG ANTE Humanitarni turnir u Švicarskoj

Nakon višemjesečnih priprema, dogovora i sudjelovanja na turnirima diljem Švicarske, Njemačke i Austrije, odbor podružnice Kruha sv. Ante iz Švicarske, na čelu s Dariom Jonjićem, dočekao je dan svoga već tradicionalnog malonogometnog Humanitarnog turnira koji je od 11. do 12. veljače održan u Schlierenu.

Ovogodišnji turnir četvrti je po redu te je organiziran u znak zahvalnosti prema Blaški Šariću, rodom iz Kraljeve Sutjeske, koji je preminuo prije četiri godine. Zahvaljujući njemu, podružnica Kruha sv. Ante u Švicarskoj je još prije dvadesetak godina započela s organiziranjem humanitarnih turnira, a njegovim idejama i ustrajnim zalaganjem, podružnica do danas nije prestala s radom.

U popodnevnim satima istoga dana, u pauzi turnira, održano je misno slavlje koje je predvodio fra Stipo Karajica, ravnatelj podružnice u Zagrebu, za Hrvatsku. Sudionike, organiozatore i sve pristigle ekipe pozdravio je i ravnatelj Kruha sv. Ante iz Sarajeva i počasni gost, fra Joso Oršolić. Ujedno je podsjetio sve igrače kako je turnir humanitarno-dobrotvorni i kako ga treba shvatiti i kao malu žrtvu, odricanje i priliku za dobra djela koja na ovaj način mogu učiniti prema svim korisnicima Kruha sv. Ante u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Fra Joso je zahvalio na svim darovima i pomoći koja se organizira u Švicarskoj te svima stavio na srce riječi sv. Pavla: Neka Vam nikada ne bude teško činiti dobro! Misno pjevanje uljep-

76 svjetl ori jeci . ba

šavao je crkveni zbor pod ravnanjem s. Zore Jažo. Nakon svete mise slijedila je okrjepa i nastavak turnira.

Na ovogodišnjem turniru sudjelovalo je 19 ekipa. Prvo mjesto za seniore osvojio je Dinamo München 1, drugo mjesto Dinamo München 2, a treće Lašvanska Dolina. Za aktivne, prvo mjesto je MNK Livno, drugo Lašvanska Dolina, a treće Kraljeva Sutjeska.

Najbolji golman bio je Dalibor Klarić, najbolji igrač turnira Josip Krišto, a za fair play ekipu je proglašen NK Bugojno. Iako su svi sudionici proglašeni pobjednicima, najboljima su uručene i prigodne nagrade i zahvalnice HKO Kruh sv. Ante.

U nedjelju 12. veljače susret je nastavljen misnim slavljem u crkvi sv. Josipa u Zürichu te svečanom proslavom Stepinčeva u Dietikonu. Udruga žena za tu je prigodu pripremila zakusku za sve sudionike slavlja kao i svoj novčani dar za Kruh sv. Ante. Sredstva prikupljena na Humanitarnom turniru i na misnim slavljima, dobrotom župnika fra Ivana Prusine i svećenika koji rade na HKM Zürich dodijeljena su radu Kruha sv. Ante u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te novom projektu koji je pokrenula sestra Magdalena Schildknecht pod nazivom „Šezdeset plus!”

U ime svih djelatnika i korisnika Kruha sv. Ante, najiskrenije zahvaljujemo na prijemu, razumijevanju, duhovnoj i materijalnoj potpori rada naše i Vaše Humanitarno – karitativne organizacije Kruh sv. Ante.

Radionice za nastavnike

U periodu od 24. do 26. siječnja djelatnice Trauma centra održale su dvije četvoročasovne radionice za 42 nastavnika u osnovnim školama Meša Selimović i Vladislav Skarić. Kroz interaktivni rad na radionicama obrađene su teme „Stres i profesionalno sagorijevanje” i „Asertivnost u komunikaciji”.

Dodjela sredstava s Bazara

Organizatori Diplomatskog zimskog bazara 10. veljače organizirali su u Sarajevu konferenciju za medije na kojoj su uručeni novčani čekovi za devet organizacija u čijem središtu djelatnosti su mladi i djeca.

Diplomatski bazar održan je 2016. godine te je okupio 40 ambasada i više od 70 nevladinih organizacija i izlagača iz cijele BiH. Na taj način su i prikupljena dodijeljena sredstva organizacijama, među kojima je i HKO Kruh sv. Ante. Već treću godinu zaredom Organizacioni komitet Diplomatskog bazara prepoznaje rad naše humanitarne udruge, a ove godine dodijeljeno nam je 20 000 KM za stipendiranje studenata iz cijele BiH što je osiguralo stipendije za 20 studenta u iznosu od 1 000 KM na godišnjem nivou. Iskreno zahvaljujemo za primljeni dar u ime djelatnika i svih korisnika stipendija.

Za projekte KSA Mate Kovač, München 100 EUR Dominik Jurković, München 100 EUR N . N., München 150 EUR Mladen i Iva Kordić, Geelong, Australija 50 AUD Fra Ivan Prusina, HKM Zürich 5.923 CHF

120 EUR Humanitarni turnir KSA, Schlieren, Švicarska 535 EUR Ivica Tomić, Aarau, Švicarska 100 CHF

Olivera i Željko Anđelić, Kloten 100 CHF Igor Mandić, Rotkreuz, Zug 100 CHF Marko Klapić, Zug 100 CHF Bijelo Brdo, Plehan 100 CHF Berislav Prskalo, Zürich 50 CHF Pavo Prskalo, Zürich 200 CHF Vlatko Ištuk, Aarau 100 CHF Rudo Đotlo, Zürich 100 CHF Tomo Ravlija, Zürich 50 CHF Verica Schat, Zürich 100 CHF Ljubo Šipić, Korgen 50 CHF Anđel Andrić, Hery 50 CHF

R

K

NT

E •

E

• HKO

A

IZ PR VE

UK

PO

Darovatelji HKM Dietikon kod Züricha, za projekte KSA − 800 CHF: Slavka Puljić, Čapljina (50), Anđa Gašparević, Stolac (50), Ruža Oršolić, Tolisa (50), Anica R UH Vidović, Sl. Požega (50), NeG SVE TO venka Percač, Križevci (100), Katica i Dragoljub Marić, Jakotina (100), Ilija Idžanović, Dobretići (50), Ana i Frano Ćuk, Š. Brijeg (50), Danijela i Franjo Rajić, G. Gora (100), Zajednica žena Dietikon (300).

M

OĆ

Darovatelji HKM Klagenfurt, za Kap dobrote − 5.420 EUR: Elfi i Ilija Abramović (50), Jasna i Juro Andričić (50), Antonela i Marko Andrijević (50), Josip Anić (20), Mara i Ivo Anić (30), A. P. (50), Ljubica i Anto Antolović (30), Ilija Balukčić (20), Jelka Ban (30), Obitelj Ban (50), Marija Barberić (50), Anđela i Mato Baštijanović (40), Snježana i Josip Bjelkanović (50), Ika i Tunjo Blažević (50), Josip Bogić (150), Anica i Ilija Bošnjak (20), Jozo Bošnjak (40), Slavica i Luka Bošnjak (100), Mato Brčina (20), Jozo Brnadić (20), Željko Čamber (20), Iva Dadić (20), Verica Divković (10), Dječji zbor (388), Joso Dominković (100), Ana i Dragan Dramac (50), Anica i Anto Dramac (50), Lenka i Niko Drmač (50), Danijela i Tomo Filipović (100), Obitelj Franjić (20), Marica i Zoran Gavran (50), Pero Gavran (50), Augustin Glavaš (50), Marko Gluhaković (30), Luca i Jakov Grgić (50), Lucija i Željko Grgić (30), Vladimir Grgić (30), Branko Hajdarović (30), Ilija Hrkač (50),

Drina Sesar, Zürich Branko i Jagoda Ravlija, Aarau N. K., München Dalibor Klarić, Zug Dinko Šušnja, Poljani Obitelj Blaške Šarića Za pučke kuhinje Jozo (Pave) Gagulić, D. Tramošnica Fra Vislav Krijan, HKM Traunreut

50 CHF 150 CHF 125 EUR 100 CHF 40 CHF 100 CHF

100 KM 1.000 EUR

Svjetlana Janjić (20), Kata i Drago Jelić (30), Marija i Ivo Jelić (50), Mijo Josić (20), Dragica i Petar Josipović (37), Anica Jularić (30), Marijana Jularić (20), Martin Jurić (50), Anđelka i Anto Katić (50), Sanja i Josip Klarić (100), Ivan Kljajić (20), Franjo Knežević (20), Kata Knežević (20), Slađana i Marko Knežević (50), Željko Kovačić (50), Marica Krakić (40), Pero Krištija (50), Obitelj Krnjić (80), Obitelj Krištić, Wolfsberg (50), Manda i Jakov Lučić (20), Obitelj Lučić (10), Josip Mačinković (50), Jozefina i Štefo Marić (100), Mijo Marić (50), Tvrtko Marić (20), Vera i Ivan Marinković (50), Niko Markić (10), Ana Markija (30), Obitelj Markija (10), Josip Martinović (50), Ruža Matanović (30), Petar Medjaković (50), Terezija i Ivo Medjaković (50), Andrija Miačević (50), Vjeko Mijić (20), Marija i Martin Mikić (30), Ilija Miškić (50), Slavica i Vladimir Miškić (50), Ana i Milan Mršić (150), Mara i Drago Mršić (100), Nevenka i Ivo Mršić (50), N. N. (130), Sarajka i Mićo Osmakčić (50), Ilija Pavlović (30), Ivan Paurević (10), Anto Pejić (40), Josipa i Tomislav Penava (30), Ambroz Perak (50), Ivo Perak (50), Obitelj Perić (50), Branimir Pokrivka (20), Mara i Ilija Pranjić (50), Nada i Ilija Pranjić (30), Branko Puljić (20), Obitelj Puškarić (50), Anka Radošević (30), Vinko Rajkovača (20), Mara Ristić (150), Mirko Sadrić (20), Valentina i Filip Sadrić (20), Ljuba Satončić (20), Ivan Soldo (20), Anđelka i Martin Stjepanović (50), Obitelj Šarčević (50), Anto Šarić (100), Zore i Ante Šimunović (50), Janja Tomić (50), Marko Tomić (10), Luca i Zlatko Tonjac (50), Smiljko Tuka (50), Danica Tučić (10), Kata Tunjić (40), Ruža i Mijo Viljušić (30), Obitelj Vladić (25), Pere Vrdoljak (50), Anto Vukadin (50). ož u j a k 2017.

77

NAŠI POKOJNICI

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

Kata Opačak, rođ. Zirdum

Ana Cvjetković, rođ. Komšić

(1933. – 2017.)

U 84. godini života, okrijepljena svetim sakramentima preminula je 23. siječnja u Slavonskom Brodu Kata Opačak. Rođena je 15. travnja 1933. u Žeravcu od oca Blaža i majke Anice. Sa suprugom Ivanom kršćanski brak je sklopila 1950. u Žeravcu. Imali su troje djece: Ivanku, Peru i Borislava, koji su im podarili četvero unučadi. Odrastala je u kršćanskoj obitelji uz četvero braće i šest sestara od kojih je troje odabralo duhovna zvanja: braća fra Andrija i fra Velimir su svećenici franjevačke provincije Bosne Srebrene, a pokojna sestra Veljka bila je redovnica Milosrdnih sestara svetog Križa u Đakovu. Kata je bila društvena, mudra i miroljubiva žena, spremna uvijek pomagati drugima u svojim mogućnostima.

Njegovala je i pazila da sa svima bude u miru te su je voljeli i cijenili. Bila je vrijedna domaćica, vjerna supruga i brižna majka. Uz rodbinu i prijatelje, brojne redovnike i redovnice pokopana je 26. siječnja na mjesnom groblju svoje rodne župe sv. Franje Asiškog u Žeravcu. Misu zadušnicu i sprovodne obrede predvodio je plehanski gvardijan fra Anto Tomas. /B. Lukačević/

Juro Blažević

(1922. – 2017.)

U Zagrebu je 17. veljače umro Juro Blažević, otac fra Bože Blaževića, franjevca Bosne Srebrene. Rođen je 1922. u Banjoj Luci, u župi Barlovci kao najstariji od desetero djece. Kao 22-godišnji njemačko-hrvatski vojnik bio je 18 mjeseci zatočen u francuskom logoru u Marseillesu, gdje je proživljavao velike patnje, a dvojica njegove braće nestala su na Križnom putu i Bleiburškom polju. U II. sv. ratu uz pomoć franjevaca spašavao je Srbe. Besplatno je radio kao

(1928. – 2017.)

Dana 30. siječnja umrla je Ana Cvjetković, majka fra Mate Cvjetkovića, svećenika Bosne Srebrene, u 89. godini života. Rođena je 1. travnja 1928. u kiseljačkom naselju Podastinje od roditelja Pere i Mare Komšić.

Dana 6. studenog 1946. vjenčala se s Nikolom Cvjetkovićem i u braku s njim rodila tri sina: fra Matu te Josipa i Slavka. Uz tri sina, Bog je njihov život obdario unucima i jednim praunukom.

Na groblju Borina u Kiseljaku upriličen je 31. siječnja ukop pokojne Ane. Svetu misu zadušnicu predvodio je član Uprave Bosne Srebrene fra Janko Ćuro, u koncelebraciji s pokojničinim sinom fra Matom i brojnim drugim svećenicima. U ime svećenika župe Kiseljak govorio je župni vikar fra Drago Perković koji je pokojnicu redovito obilazio: „Dobro poznajem Anu koja je uvijek iznenađivala svojom svježinom i znatiželjom. Bila je zahvalna svima koji su joj pomagali, posebno za vrijeme višegodišnjeg života vezanog uz krevet”, istaknuo je fra Drago. U svom nagovoru nakon naviještenog ulomka iz evanđelja, fra Janko je posebno naglasio značaj majke u životu. „Neka vam vaša majka Ana ostane trajna inspiracija za smislen i Bogom ispunjen život”, poručio je ožalošćenoj rodbini i prijateljima. građevinar po svim župama banjolučkog kraja. Svećenike je volio, pomagao im i štitio ih tijekom rata. Oženio se Dragicom Stojčević, koja mu je za života rodila šestoro djece. Bog mu je preko djece podario jedanaestero unučadi i šestero praunučadi.

Tijekom zadnjeg rata protjeran je iz Banje Luke, pa je odselio u Grubišno Polje, a posljednjih 12 godina života proveo je u Sesvetskoj Sopnici u Zagrebu. Franjevci fra Zdravko Dadić i fra Stipo Karajica redovito su ga posjećivali. Svetim sakramentima opremio ga je biskup Željeznog u Gradišću mons. Egidije Živković, uputivši mu zadnje riječi: hvala, zbogom i doviđenja u nebu.

U SPOMEN

Anka Galić

(† 2017.)

U 82. godini života, okrijepljena svetim sakramentima, preminula je 1. siječnja, u bolnici u Novoj Biloj, Anka Galić rođ.

Dujmović, vjernica župe sv. Ilije u Kiseljaku. Rođena je 23. srpnja 1935. od oca Pere i majke Kate u Čalikovcu kod Kiseljaka.

Sa suprugom Jozom kršćanski brak sklopila je 1955. Rodila je troje djece, Ivanku, Slavicu i Žarka, koji su joj podarili devetero unučadi i jedanaestero praunučadi. S ljubavlju i tugom čuvat ćemo uspomenu 80 svjetl ori jeci . ba

na tvoju dobrotu, ljubav i plemenitost.

Zauvijek si u našim molitvama i mislima.

Rajna Ledoux (Klaser)

(† 2015.)

Milo moje dijete, draga moja sestrice, dana 13. veljače 2015. zatvorio se krug Tvog ovozemaljskog života. Vrijeme tako brzo prolazi, a naša sadašnjica ispunjena je tugom koja ne jenjava. Naša stvarnost je nevjerica da više nisi s nama. A bolne misli, vrele suze! To je svakodnevnica

moga života, milo moje dijete! Zar je moguće živjeti bez Tvoje ljubavi i privrženosti, bez životnog žara kojeg si nesebično pružala svima, a za sebe najmanje ostavljala? Dragi Bog zna za Tvoje ovozemaljske vrijednosti. Dok smo živi, živjet ćeš s nama. /Tvoji mama i brat/

Sandra (Džepina) Lučić

(† 2011.)

Mi koji te volimo znamo kako je živjeti bez tebe. /Tvoji najmiliji/

Autor MARIOFIL SOLDO

Idiom, izričaj

Fluor

Ime franjevca, Skakava Gornja, Brčko, 20. 3. 1917.

- Venezuela, 24. 7 . 1998.

„Rabat”

Testament

Hrvatski slikar, Vjekoslav

Izreći pogrdu Sarajevsko naselje (Ilidža)

Petar Anđelović

Radij

Pseudonim Hrvatska pisca, publi- Spisateljica atletičarka, cista, bibličara, Peroci Kolak (koplje) naslici

Oruđe za ručno rezanje drva

Žalost

Tumač snova

Stvaralac, tvorac

Nog. klub iz Gabele Preteča džuboksa

Troska

Skup dobara koja komu pripadaju

Kratica za „gotski”

Austrija

Nikal

Ćiril Iveković

Prezime franjevca i misionara na slici

Vrsta morskog puža

Vrsta ribarske mreže

Žitelj Omiša

Početak utrke

Morski grebeni

Stjepan Tomaš

Rijeka u Italiji (Firenca)

„Konto”

„Amper”

Padanje

Antun Josipović

Prvi čovjek

Model, uzorak

Anton odmila

Pjevač, Mikulić

Indijski hrast

Glumica Gardner Glumica Lupino „Opskrbni centar”

Znanost o građi tijela živih bića „Razred”

Otoman, kanape

Uzgajivač voća

Urugvaj

Japan

Film Zrinka Ogreste

Kinez na slovenskom

Mirko Alilović

OSMOSMJERKA

N A N

U mreži osmosmjerke treba pronaći i zaokružiti osamnaest riječi iz popisa. Naposljetku će vam preostati četiri slova koja čitana vodoravnim slijedom daju konačno rješenje: smrtni (zemaljski) ostaci nekog sveca, također i njegova odjeća i predmeti kojima se služio, s kojima se s poštovanjem postupa.

ADAMS, ANGELA, MADEŽ, MAGLAJ, MRENA, ODJEL, OSJAK, OSLO, PLASMAN, POGLED, POLOVINA, SLOGA, SLOVO, SMET, SPLAV, VJERA, ZADATAK, ŽARKO

A O M J V M V D A A

Ispravna rješenja pošaljite na adresu uredništva najkasnije do 20. ožujka 2017.

Točna rješenja iz prošlog broja: mirisna ljubica, ljubičica, Iva Majoli.

I

V O L O P K

M K E S A O O J L T S R T D L L S E Ć A A A E S P O G L E D L Ž M N S N G A O A P

I

S M A D A A M Z

DOBITNICI: 1. Anton Voglar, Ciglana III 9a, 70230 Bugojno, BiH (Godišnja pretplata na reviju); 2. Mira Jagačić, M. A. Reljkovića 13, 42000 Varaždin, RH (knjiga Kalendar sv. Ante 2017.); 3. Antonija Malbašić, Perunska 39, 71333 Vareš-Majdan, BiH (knjiga Kalendar sv. Ante 2017.). ož u j a k 2 017.

81

Svjetlo riječi, Zagrebačka 18, 71000 Sarajevo−BiH • redakcija@svjetlorijeci.ba

www.svjetlorijeci.ba

KROZ KORIZMU SA SVJETLOM RIJEČI –33 %

10 KM

15 KM

Uzmi svoj križ i slijedi me (Put križa u riječi i slici) Put križa je omiljena i česta pobožnost među vjernicima, osobito u vrijeme korizme i Velikog tjedna. Onaj tko se kao sudionik uplete u Isusovu povijest, bit će dirnut Isusovim stradanjem, vidjet će se u likovima i pronaći u scenama na Isusovom putu križa, ili će – što je i smisao ove pobožnosti – slijediti Isusa i u njegovom udesu tražiti odgovore i utjehu za svoju životnu situaciju. Isusov put križa ima svoj smisao u povećanju osjetljivosti i za svoju i za patnju drugih. U ovoj knjizi ponuđena razmatranja, molitve i umjetničke slike uz Isusov Put križa, osobna su razmišljanja i izrazi o najpotresnijoj povijesnoj drami pravedna i nedužna čovjeka koji je do smrti ljubio ljude i sve svoje uzdanje polagao u Boga.

Suočenje s Bogom Franjo Mušura Knjiga u koju su ukoričena gotovo svakodnevna razmišljanja o Bogu. Ona u sebi nose obilježja kršćanske vjeroispovijesti. U tišini svoje sobe autor se suočava s Bogom postavljajući pitanja i tražeći odgovore na temeljima vjere i na biblijskoj pozadini. Traži odgovore na pitanja: Tko je Bog? Što od nas traži i što nam daje? A na samom kraju autor nam odgovara na pitanje: Što je čovjek?, te predstavlja četiri bitna obilježja čovjeka.

Suočenje s Bogom je knjiga koju vrijedi pročitati kako bismo dobili odgovore na najčešća pitanja iz područja vjere.

–33 %

10 KM

15 KM

–33 %

10 KM

15 KM

Blizu križa s tobom stati (Put križa u riječi i slici) Knjižica za sve one kojima je Isusov put križa nadahnuće za svakodnevni život, onima koji zastaju utopljeni u nerazumijevanja i bolesti, samoću i odbacivanje, patnje i smrt, onima koji zdvajaju pred smislenošću života. I dok budemo čitali, molili, razmatrali nad ovdje ponuđenim riječima i nad umjetničkim refleksijama Isusovih posljednjih zemaljskih dana, vjerujemo da ćemo prepoznati vlastitu ljudskost, njezinu malenost, naše ljudske izdaje i osude, zataje i poruge, naša nasilja i kockanja, naše spuštanje do mrkline grobne šutnje. Vjerujemo da ćemo u Isusovu putu križa pronaći putove za nove susrete, nove radosti, novu snagu u nošenju svoga križa i križeva svojih bližnjih.

Muka G. N. Isusa Krista i plač Majke njegove U obiteljima se „Plač” može recitirati ili pjevati u dijelovima na kraju večernje molitve, dok se kroz nekoliko večeri sav ispjeva ili izrecitira. „Plač” je zorno razmatranje muke Isusove, molitva koja ostavlja duboke tragove u dušama. Ako ga tako shvatimo i predstavimo, još više ćemo ga zavoljeti, a ova će nam knjižica biti u ruci kao najdraži molitvenik.

–20 %

4 KM

5 KM