fanzin PRINCIP #1

Page 1


Uvod

DOBRO DOŠLI Ovo što držite u rukama (ili čitate sa ekrana) nije ni novo, ni inovativno, nešto ovakvo već odavno postoji i na nekim lepšim mestima je mnogo više poštovano i šire rasprostranjeno. Pred vama je prvi broj fanzina koji se izrodio iz Dejvidove ideje, a ja sam ga krstio. Ideja je realizovana nakon obostranog napuštanja nekih nefunkcionalnih sistema, gde su kola krenula nizbrdo, a svako stvaranje je bilo podređeno samouništenju u Kafkinom stilu. Pošto dva samoprozvana novinara nisu mogla tek tako da sede skrštenih ruku i ne rade ništa, odlučili su da pokrenu nešto svoje. Ime fanzina je nastalo kroz proces brainstorming-a, a nabacujući svakakve nazive na gomilu, ovaj se istakao. Da razjasnimo nešto na početku – iako je to i poznato prezime, u trenutku predlaganja nije se mislilo na njega. Princip je početak, temelj, način, a bez obzira koliko smo stvorili i pisali kroz fanzine i druge medije, i dokle smo time stigli, ovo je sopstveni početak sopstvenog glasila kojeg će potpisivati njegovi stvaraoci, a ne vlasnici. Na naslovnoj strani je Gavrilo koji je uperio pištolj sebi u glavu, a iza njega su različiti senzacionalistički novinski naslovi. Neki koji su videli naslovnu stranu, shvatili su ovo dosta pogrešno. Pa da i to ukratko objasnim: neko ko se u prošlosti borio za našu sadašnju slobodu, danas bi sebi sigurno uperio pištolj u glavu (ovo je kao pandan onome „prevrtati se u grobu“) kada bi video da smo tu slobodu stavili na doboš i pre nego što smo je dobili. Kako će izlaziti fanzin, to ne znamo, nekad mesečno, nekad ređe. Elektronskog izdanja će svakako biti, pa će se sve moći pročitati blagovremeno. U fanzinu će biti svega i svačega, trudićemo se da izbegavamo neukus, a sa druge strane ćemo tražiti od svih da pišu, ponajviše od onih koji to nikad nisu činili, kako bismo im ovakav vid izdavaštva i stvaralaštva približili, a i kako bismo malo osvežili dosta ustaljenu formu koja se javlja u ovakvim oblicima. Za prvi broj je Dejvid skupio najviše materijala, sve lepo sklopio i formatirao, ja sam kao malo proverio pravopis i napisao koju recenziju, odličnu naslovnu stranicu potpisuju Forgotten Goods i Bogić Moračanin, a prijatelji koji su nam nesebično pomogli u promociji su Nenad sa webzine-a Helly Cherry i Daniel iz fanzina Librarion. Na kraju, cilj nam nije prevashodno da ovo bude fanzin koji ćete želeti da pročitate, danas su informacije sažete i kratke, i čitaoci samo preleću i skeniraju naslove, ne ulazeći u suštinu. Cilj nam je da poželite da se nađete unutar ovog fanzina, da se udružite sa nama i da napišete priču, pesmu, kolumnu, recenziju, objavite sliku, kolaž ili šta god vam padne na pamet. Mi smo tu da se vaše mišljenje čuje glasnije, a time će ono i zaista postati samo vaše. A ako tako bude, bolje od toga ne može.

Tihomir Škara

Urednici: - Tihomir Škara - Dejvid Kontakt: - www.facebook.com/FanzinPrincip - princip-fanzin.blogspot.com - principfanzin@gmail.com

Naslovna strana: - Forgotten Goods - Bogić Moračanin Dopisnici: - Sofija Vojvodić - Branka Vojinović Jegdić - Ema Zihernadla - Arturo Bandini - Desja Lovorov - Dušan Mihajlović - V. Rašić


Iz ugla

Od ovog broja, na prvim stranama ćemo se družiti sa Nenadom Gvozdićem (CW2), koji će pisati kolumne u nastavcima…

Hahahahahahaha!!! Ništa lepše od mogućnosti da kenjaš kako ti padne napamet a da nema mogućnosti bilo ko da te prekida ili pitanja da ti postavlja. Kolumnisti nisu ljudi već zveri. Kako moj pseudonim kaze ("Vidi drugog sebe") dovodi me do mogućnosti da budem slon u staklarskoj radnji. Pa da počnem, najzad... Ovaj tekst (do sada) bio je namenjen jednom drugom fanzinu i ono kao, znao sam o čemu ću pisati. Međutim... Zaboravio sam :( Zato tema ce biti:

Poverenje Dobićeš ga, ako ga daš. Malo zvuči gejoliko, ali, tako je. Razmišljao sam... Kako je moguće da neko nema poverenja u mene. Istinu (ili bar ono što mislim da je) govorim iz principa (mada, nije oduvek tako bilo), lakše je naterati me na samoubistvo nego li na mogućnost da slažem. A opet, neko nema poverenja u ono što govorim. Evo i zašto: Svi mi, svakojaki, polazimo od sebe samih. Najpre mi padne na pamet da je nešto istina, a tek onda da možda i nije. Ali, MOŽDA. Ljudima koji lažu, najpre, sedne na um suprotno. Uradio sam neke analize po tom pitanju, a one izgledaju ovako: kada nekoga upoznam, provalim da smo na neki način bliski, razmišljanjima, stavovima i slično, onda mu počnem sejati istine o sebi, ali one manje opake i slušam "prijateljev puls", čitam gestove i pratim frekvencije glasa kojim "prijatelj" verbalno učestvuje u konverzaciji. Nakon samo nekoliko minuta (a kad-kad i sekundi) povlačim se nazad u ljušturu, ili se potpuno predam. Već sam se profesionalizovao. Ali... Sa modernom tehnologijom i komunikacijom, uz nju, došli su i moderni modeli istina i laži. Veoma je teško provaliti nekoga četom da je jedan od onih kojima treba reći "ajd pa tako", u startu. Još uvek učim i usavršavam svoja doznanja, ali napretka ima.  Bilo kako bilo, još ćemo se mi ćerat’.  Ajd da ne dužim... Kad ga daš i primiš ga. Opustiš se i uživaš. Poverenje ne boli.

3


Intervju

Ivan Mihajlović (Hund): Punk nisu društvene mreže, izaĎite iz svojih ljuštura, družite se po koncertima…

Nastali ste na pragu 90-ih, pred sam kraj bivše Jugoslavije. Šta vas je tada „nateralo“ da krenete svirati punk? Kako je nastao naziv benda H.U.N.D? Da, nastali smo krajem “srećnih” 80-tih i početkom nesrećnih 90-tih godina prošlog veka, kada smo se oko istih ideja okupili Kiri i ja (Čaki), a odmah nam se nakon toga priključio i Crv, tako da je tad definitivno napravljena okosnica naše družine (lepše je tako nazvati), koja se bavila istim stvarima, rešavala i ukazivala na iste probleme, trudila se da muzikom skrene pažnju na njih, a istovremeno i da odagna misli od istih; svira i plovi pozitivnom muzikom, zajedno sa ljudima koji su nas sledili i koji nas i danas slede. Lepo si primetio da smo krenuli u repu bivše velike i srećne Jugoslavije, prolazili kroz sve transformacije našeg društva, beležeći sve to našom muzikom i ostavljajući svoj pečat kroz nju, osvrćući se na jedinstven buntovni način na sve što nas je okruživalo i kroz sve lepe i ružne stvari kroz koje smo zajedno prolazili i kroz koje i danas prolazimo. Što se imena benda tiče, odmah da te ispravim, pravi naziv je HUND, a ne H.U.N.D, što je bilo privremeno, odnosno bolje rečeno, prinudno ime grupe prilikom izdavanja prvog albuma za “Take It Or Leave It”. Naime, pravo ime HUND, reč je iz nemačkog jezika i znači “pas (koji ujeda)”. Stariji čitaoci se sigurno ove reči sećaju po legendarnoj rečenici Slavka Štimca u filmu “Vuk samotnjak”. koji je našavši nemačkog vojnog psa, na pitanje o njegovom imenu odgovorio: “Piše Mile, a piše i HUND”. Skraćenicu smo stavili da bismo izdali album pod istim imenom, jer se u to vreme nije smelo pojaviti izdanje benda čije je ime reč nemačkog porekla, pa smo izabrali skraćenicu koja je glasila “Hodočasnici Umiru Nakon Drkanja”, i koja je figurisala samo na prvom izdanju benda “Ko je ubio mrtvog čoveka?”. Aranđelovac kad ste počinjali i sad? Zvoncekova Bilježnica, vi i još nekoliko manje poznatih bendova je činilo lokalnu scenu na nivou grada. Možete li nam u nekoliko redova odslikati ambijent tog vremena i povući paralelu sa sadašnjim? Svaka paralela tadašnjeg života i današnjeg bivstvovanja i preživljavanja mladih u našem gradu, naravno preslikano i mnogo šire, ne može nikako predstavljati ni približno horizontalnu liniju, već se vrtoglavo survala ka mračnim dubinama trodimenzionalnog “lista papira” po kome pokušavamo povući tu pravu liniju. Neverovatno je prosto koliko su se uslovi rada i uopšte, pokušaji mladih bendova danas i tih devedesetih, da rade, stvaraju i iskazuju svoje stavove i poglede na svet promenili. Konkretno, kod nas je tada bilo pregršt mladih (ali i nešto starijih i tada ozbiljnijih) kvalitetnih grupa, potpuno autorskih i posvećenih svojoj ideji, za razliku od današnjeg stanja u našem gradu, gde se ti pokušaji stvaralaštva, u poreĎenju sa tadašnjim, mere u promilima i pojavljuju tek u tragovima. Do sada ste snimili tri samostalna albuma. Više od deceniju se diskografski ne oglašavate. Ima li novih pesama i planova da se nešto u skorijoj budućnosti objavi? Rad HUND-a svih ovih godina je bio iskazan stvaralaštvom, raznim idejama i izrazima, gde se tokom ovog dugog perioda izmeĎu trećeg studijskog izdanja i maksi singla od dve numere nakon njega, orijentisao ka laganom kristalisanju naših osećanja, emocija, stavova, bunta i pogleda na svet oko nas, u nove pesme koje su definitivno dorasle prezentiranju javnosti i ulasku na novo izdanje, koje je trenutno u pripremi i čeka zatvaranje finansijske konstrukcije i ulazak u tonski studio. 4


Slabo vas ima u medijima za razliku od mnogih vršnjaka sa kojima ste pržili 90-ih, u skoro svakom gradu Srbije. Gde sada nastupa HUND? HUND nije bend koji se po svaku cenu i na svaki mogući način medijski eksponira, vukući za rukav i uvlačeći se pod skute raznim lažnim dušebrižnicima i mentorima grupa, još manje je bend koji pristaje na kompromise i gura se na medije gde će skakati i igrati po notama “kvazi-šou-biznisa” ili skupina “rock-mentora”, odnosno u njima otelotvorenih besposličara, neradnika, parazita i političkih prilepaka. „90-tih se moglo nesmetano svirati svuda, bilo je daleko, daleko više koncertno aktivnih ljudi, publika je bila ne samo mnogobrojnija, već i daleko osvešćenija i svesnija sebe i sveta oko njih. Nisi morao ići glavom kroz zid i opterećivati se koječime, već si jednostavno uzimao gitare i palice u ruke i kretao na višednevne turneje, iskrena druženja i razmenjivanje ideja i pozitivnog fluida među istomislećom grupom (i to mnogobrojnom grupom!) ljudi… Sada se sve svodi na sporadične kontakte i pozive klubova, fanova ili starih prijatelja i organizacijom koncerata tamo gde ima interesovanja. Prošle subote smo imali jako lep koncert i provod u Nišu, a sledeći zakazani nastupi su 21.03.2015. u Kruševcu, u klubu “Zamajac“ i 04.04. u Beogradskom Domu Omladine, već tradicionalno na Džimijevom festivalu “Provincija uzvraća udarac“, odnosno kako se sada zove – “Provincija napada”, pa pozivamo sve prijatelje i poštovaoce našeg rada da nam se pridruže i podrže na ovim nastupima, kao i budućim ukoliko nas ljudi budu želeli i zvali.

Nakon rata ste bili među prvima iz Srbije koji su nastupili u Hrvatskoj i BiH. Kako iz ovog ugla gledate na te godine? Da, definitivno smo zvanično bili prvi izvođači koji su posle ratnih sukoba na prostorima exYU svirali u Republici Hrvatskoj (Beli Manastir, dan po uvođenju graničnih prelaza) i u muslimansko-hrvatskoj federaciji (Tuzla). Verovatno se to tako pogodilo, uvek smo radili i bitisali na oštrici žileta, verovatno se to i poklopilo sa tim interesantnim podacima o kojima tada nismo ni razmišljali, niti su nam išta značili u to vreme. Bitno nam je samo bilo da 5


odemo tamo gde nas ljudi pozovu, gde nas vole i cene i gde ćemo se razmenom zajedničkog pozitivnog fluida i mi i publika i ljudi koji su bili željni druženja sa nama lepo provesti. Oba ova nastupa su nam ostala u najlepšem mogućem sećanju, a nadam se, bolje rečeno, uopšte ne sumnjam, i jako mnogobrojnoj publici koja im je prisustvovala. Što se ratnih godina tiče, one kao da su proletele mimo nas. Svirali smo non-stop i uopšte se nismo osvrtali na ružne stvari koje su se oko nas dešavale. Učestvovali smo i na par antiratnih kompilacija (najpoznatija je bila “We miss peace”) i koncerata, čime smo iskazivali svoj najiskreniji stav prema tadašnjim političkim zbivanjima i tadašnjim vlastima u ex-SFRJ državama. Na veliku žalost, nije se mnogo stvari do danas u pozitivnom smeru promenilo, čak naprotiv! Internet i punk. CD ili free download? Kako vama ljudima iz prošlog veka izgleda ta priča? PUNK, sirovi PUNK! Koncertni PUNK! To je suština cele ove priče. Ne možeš biti punker samo na FB, Twiteru i sl. Izađite ljudi iz svojih ljuštura, družite se, makar samo po koncertima, slušajte uživo muziku, provodite se, izbacite negativnu energiju i napunite se pozitivnom na svirkama! To je to, poenta je aktivno se družiti i provoditi sa ljudima, a ne samo sedeti uz monitor u četiri zida i pričati – “ja sam punker, cyber buntovnik, volim sve što vole mladi…”! I da, ploče! Tu je pravi zvuk! Ništa ne može zameniti taj sofisticirani doživljaj muzike koji se preko vinila može reprodukovati i koji samo vinil može pružiti. Eto, pećinski ljudi iz prošlog veka tako razmišljaju! Šalu na stranu, zaista nam nije teško prilagoditi se i pratiti svu ovu cyber priču koju tehnološki napredak neminovno nosi sa sobom, ali treba čovek da bude ono što jeste, prirodno i društveno biće. Pravi punkeri su oduvek bili “ljudi sa ulice”, na njoj su odrastali i na njoj (računajući tu prvenstveno koncerte) i iskazivali svoje

stavove i razmišljanja, ispoljavali svoj bunt… To je prava zdrava priča celokupnog iskrenog punk pokreta i načina razmišljanja koji iz njega proističe! Fanzini su bili aktuelni kad ste vi počinjali. Koliko su vam tad značili, sećate li se možda nekih? DIY scena, fanzini i sve ostalo što ih je pratilo 90-tih i početkom 2000-tih su imali izuzetno snažan i pozitivan uticaj na rad HUND-a. To nam je bio, pored koncerata naravno, najdraži vid komunikacije sa ljudima, najlepši i najprisniji odnosi među svima nama su nastajali kroz njih. Zaista, draže nam je bilo (a i još uvek je tako!) pojaviti se i dati intervju u jednom fanzinu, nego gostovati na 10 TV ili radio emisija. Poenta je da je taj način izražavanja i promovisanja ideja, bendova, dešavanja, isto kao i ljudi koji su ih radili i iskazivali kroz njih, bio krajnje iskren, pozitivan i dobronameran. Sećam se ogromnog broja fanzina, svaki je bio dobar na svoj način, svaki je bio originalan i unikatan, svaki imao veliki uticaj na našu scenu i svaki ostao svojevrstan svedok tog vremena, događaja, ljudi koji su se oko njega okupljali i onih koji su se u njemu našli. Teško mi je izdvojiti bilo koji od njih, bojim se da se neko od tih divnih ljudi koji su ih radili ne nađe uvređen ukoliko ga ne pomenem. Sve u svemu, jako pozitivna stvar u to vreme, nedostaju danas, šteta što su nestali, zajedno sa voljom i snagom ljudi… Koje savete biste dali mladim bendovima koji tek počinju svirati? Pustite slobodno da iz vas izlaze naleti verbalne dijareje! Oštro i bez kompromisa, iz srca, iskreno! Možda će nekome nekada to nekako postati ideja vodilja, zvezda koja će mu podići glavu i usmeriti pogled u pravom smeru, uspraviti ga i otvoriti mu oči... Ne dozvolite da vas sputaju i vežu, budite svoji! Punx not deda!

Dejvid 6


Recenzija

Po Kratkom Postupku U raskoraku (EP) Slušaj Najglasnije (2015)

Nije nimalo lak zadatak biti objektivan u recenziranju novog albuma benda čija se stara stvar (u ovom slučaju - Zidovi) nalazi u privatnoj top 5 listi omiljenih pesama domaćeg panka. Imam utisak da im ne bih zamerio ni da su napravili govno od albuma (što ovaj, naravno, nije), baš iz razloga što gajim izvesnu dozu poštovanja prema Zidovima. Elem, singlom “Ne traži razloge”, beški bend Po Kratkom Postupku je najavio novi EP album U raskoraku, a izdao ga pod etiketom izdavačke kuće “Slušaj najglasnije” iz Zagreba, koja je dobro poznata široj underground publici, i ne treba je posebno predstavljati. Živimo u vremenu u kojem je najpopularnije sredstvo informisanja – internet – pretrpano informacijama i kada se sveži sadržaji, kao na traci smenjuju, prebrzo gutaju, a vremena za varenje pojedenog gotovo i da nema, jer ga smenjuje novi sadržaj i to tako cirkuliše u nedogled. To je isto kao kad se zasitimo hranom bez hranljivih materija. Svi sadržaji se prihvataju površno, i bez ikakve želje da se suštinski protumače.Ta globalna površnost je dovela do tog stadijuma da se slušanje LP albuma može smatrati podvigom. Pretpostavljam da je PKP prilično svestan ove činjenice i da se iz tog razloga odlučio na kraću formu izdavaštva, koja je efektnija, ne zamara letargičnog konzumenta i može se reći da su obe strane na dobitku. Album sadrži pet autorskih pesama i jednu obradu, a radi se o pesmi “Ne mogu da pobegnem” kultnog subotičkog benda Džukele. Ono što se odmah da primetiti prilikom slušanja početnih tonova je promena na vokalnoj poziciji i to formira sasvim novu dimenziju zvuka. Prethodni pevač je hrapavim glasom, rečeno muzičkim slengom, melodično “prljao” već dovoljno prljavim tonovima obojen zvuk i na trenutke činio da slušalac više puta vraća isti deo pesme, ne bi li se razumela ispevana reč, dok su kod novog dase za mikrofonom reči kristalno jasno otpevane i može se reći da je “sprao” nečistine i zvuk benda, u vokalnom pogledu, napravio melodičnijim. Sama produkcija je na prilično dobrom nivou, obazirući se na pravac muzike kojim se ova ekipa bavi. Vidi se da dobro funkcionišu na probama i koncertima (nisam imao prilike da ih čujem uživo, pa je ova teza samo puka pretpostavka, jer produkcijska šminka može svašta da napravi). Nisu odmakli puno od svog esencijalnog zvuka. Ostali su dosledni u tom pogledu, jer su agresivni bubnjevi, pršteća gitarska distorzija, Rancid-ovske bas linije i dalje na istom nivou, kao i na prethodnim izdanjima. Iako je ovo tročlani sastav, može se primetiti da zvuk nije ostao “prazan” na mnogim solo deonicama. Postoje bendovi koji jednostavno ne žele da snime druge gitare, na deonicama gde je neophodna, ukoliko nemaju drugog gitaristu. Međutim, PKP nije zauzeo 7


ovakav stav, a to je rezultiralo da finalni zvuk ispadne sasvim pristojno na albumu. Ne znam kako je na živim svirkama. Iako je pank forma izražavanja u kojoj muzička složenost i perfekcija nisu neophodne stvari, ovim momcima se mora odati priznanje za kvalitetno riljanje. Uvežbano, čvrsto, zvučno i zadovoljava sve kriterijume garažnog roka, kojim se ovi momci služe, ne bi li slikovito opisali svoj zvuk. Velika manjkavost panka je u tome što je, na neki način, sve rečeno i odsvirano na dobro prepoznatljiv način, pa stoga, usled hendikepa u inovacijama, sve više punk bendova upada u šablon, i muzički i poetski, i dovodi nas do onog déjà-vu (već viĎenog) momenta. Takvih elemanata ima i na ovom izdanju. Prva pesma je Svi oko mene, koja nije teško razumljiva ljudima iz velikih gradova, ali ipak smatram da je bliža stanovnicima provincije. Dobro je opisana alijenacija u modernom svetu, a ako u večernjim satima prošetate ulicama sopstvenog grada, shvatićete pravo značenje ove pesme. Nakon nje – Lažu te. Politička pesma koja govori o nemaru egoističnih političara kojima je jedino bitna “sopstvena guzica”. Od nule ponovo je treća numera i pripada grupi motivacionih pesmama, koje nazivam “feniks iz plamena”. Četvrta na ovom izdanju je obrada Džukela Ne mogu da pobegnem. Nakon nje, ide priča o bednim dušama - Ne traži razloge. I za sam, kraj numera po kojoj album nosi ime – U raskoraku koja opominje i tera slušaoca da se dublje zamisli stihovima “Život nikog ne čeka, neće ni tebe čekati dok praviš korak napred, a u nazad tri” Suma sumarum, za pank, odnosno underground standarde, ovo je sasvim solidno izdanje stoga je (subjektivna) ocena:

Intervju

Arturo Bandini

Nakon recenzije, odlučili smo da napravimo i kraći intervju sa jednim članom benda Po Kratkom Postupku. Miki Veselinović, gitarista i prateći vokal, nam je odgovorio na par pitanja u vezi albuma i predstojećih planova sastava iz Beške.

Koliko je trajalo snimanje albuma, gde ste ga snimali, ko su autori muzike i tekstova? Album smo snimili tokom oktobra I novembra 2014. u “Shockroom” studiju u Sremskoj Mitrovici. Za snimanje, miks i mastering albuma, bio je zadužen Nemanja Velimirović. Sve pesme (tekstove, muziku i aranžmane) potpisujemo zajednički kao bend. Koliko ste, sada kad slušate finalni proizvod, zadovoljni urađenim na albumu? Da li biste nešto menjali, gledano sa ove vremenske distance? S obzirom na sve okolnosti u kojima je materijal nastao i u kojima je snimljen, mi smo zadovoljni postignutim rezultatom. Lično, ne bih ništa menjao. Sa odreĎene vremenske distance, na svaki naš album gledam kao na neki “dokument vremena” u kojem je nastao. Ne mislim da su naši albumi savršeni, ali volim ih takve kakvi su, jer me podsećaju na to vreme i ljude sa kojima sam sve to i radio. Na albumu (EP) se nalazi šest pesama. Neki će reći da je neisplativo snimati diskove u današnje vreme. Zašto ste se odlučili na taj korak? Kad bismo gledali sa stanovišta “isplativosti”, odavno bismo “okačili instrumente o klin”. U ovoj digitalnoj eri kad smo zatrpani gomilom informacija, ljudi gube interesovanje da se 8


ozbiljnije udube u bilo šta, nego samo površno proprate te informacije. Tako i mnoge dobre stvari ostanu neprimećene. Znamo da i CD pripada ovoj digitalnoj eri, ali traje duže od jednog linka na internetu. S druge strane, kad nekom želiš da prezentuješ svoj autorski rad i daš mu u ruke “hard copy”, ostavljaš utisak da ti je do toga zaista i stalo. Nama je stalo do ovoga što radimo! Među 6 pesama, nalazi se i jedna obrada, (od benda Džukele). Ima li neki poseban razlog zbog kojeg ste obradili baš ovaj bend i ovu pesmu? To je PRVA pesma, koju je PRVA postava benda, odsvirala na PRVOJ probi koju smo imali kao bend PKP (sada već davne 2002. godine). I jedina je pesma koja je tada odsvirana u celosti (smeh)… Meni su “Džukele” jedan od TOP 10 omiljenih bendova, tako da je ova obrada svojevrsni omaž tom bendu. S druge strane, sama pesma je vrlo pogodna za obradu. Nismo hteli samo da je odsviramo “onakvu kakva je” (to nema smisla raditi!) nego da je dinamički i aranžmanski promenimo i damo joj naš peča’. Mislim da smo to dobro uradili i da se ova pesma odlično uklapa u album. Na svakom albumu imate drugog izdavača. Ovaj put ste se odlučili za Slušaj Najglasnije iz Zagreba. Koliko ste zadovoljni (ili nezadovoljni) tom saradnjom? Veoma smo zadovoljni! Drago nam je što je naš album izašao za prvu nezavisnu izdavačku kuću na ovim prostorima kultnu Slušaj Najglasnije Rec. Čitav dogovor je tekao prilično glatko. Poslao sam materijal Zdenku Franjiću, čovek se javio i

rekao da je zainteresovan to da objavi pod svojom etiketom. Bez ikakvih uslovljavanja, bez imalo glavobolje. Zahvaljujemo mu se i ovom prilikom. SviĎa nam se taj DIY duh i entuzijazam koji ima Zdenko. Koje su to poruke koje nose pesme sa novog albuma PKP? Ljudi treba više da se otvore jedni prema drugima, da više meĎusobno komuniciraju i budu iskreni. Previše upijamo informacije iz virtuelnog sveta i života nego iz stvarnog. Ta laka “online” dostupnost svega i svačega je potpuno umrtvila ljude. Kad se tome pridoda i medijsko ispiranje mozgova, dobijemo društveno nesvesne i apatične zombije koji ne žele da se aktivno angažuju za bilo šta. Iritira me kad vidim ljude kako sede za istim stolom u kafiću i svako bulji u ekran svog telefona. Mislim da ljudi previše kriju svoje “pravo ja” iza svih tih statusa i lajkova, što samo povećava ljudsku dvoličnost koja vas kadtad zaskoči s leĎa. Ne dozvolite da vas ta ljudska dvoličnost spusti na patos! To je taj “raskorak” koji je nezgodan (štaviše, bolestan!) pa je potreban svojevrsni “šut u muda” za buĎenje. Kakvi su planovi nakon izdavanja albuma? Promocije? Turneja? Gde da vas očekujemo? Svakako ćemo se truditi da što više promovišemo album (i virtuelno i uživo). E, sad… ako se sviranje vikendima može nazvati turnejom, onda će biti i neka turnejica. Trudimo se da odemo gde god ima interesovanja za ovo što radimo, samo to ne radimo “ispod svake cene”.

Dejvid 9


Poezija

Vasa Radovanović

ANONIMNO PISMO Napunio si trideset sedam Vaso Radovanoviću Napunio si trideset sedam A još ideš u pocepanim farmericama Tvoji drugovi Kupuju mercedese Grade kuću i karijeru Okreću novac I prave decu Dok ti Piskaraš poeziju Ideš na utakmice I ne izlaziš na glasanje A napunio si trideset sedam Moj Vaso Radovanoviću Napunio si trideset sedam A još ideš u pocepanim farmericama 1998.

VLADISLAVU PETKOVIĆU DISU Za stihove: ,,Ne marim da pijem Al' sam pijan često...’’ Ne moram da pijem da bih pijan bio dovoljne su samo jedne plave oči nežna kao srna u san da mi kroči da dodirne tajnu što sam vešto skrio Ne moram da pijem da bih pijan bio Ja sam često budan a u stvari snevam dovoljan je klavir neka pesma stara miris davne jeseni dunja iz ormara da letim u hodu, da plačem i pevam Ja sam često budan a u stvari snevam Ja ne pišem stihove, oni sami teku dovoljan je poj slavuja u lugu da tik ispred voza ja pretrčim prugu da dodirnem oblak, da preplivam reku Ja ne pišem stihove, oni sami teku Ne moram da pijem da bih pijan bio dovoljne su samo jedne plave oči nežna kao srna u san da mi kroči da dodirne tajnu što sam vešto skrio Ne moram da pijem da bih pijan bio Vasa Radovanović je pesnik i muzičar. Iza sebe ima nekoliko knjiga poezije. Više od trideset godina je vokal u beogradskoj grupi Grešnici. Uređuje fanzin Oprem Dobro, najdugovečniji fanzin na ovim prostorima.

10


Iz ugla

Moj grad i njegova scena Dakle, živim u Slobinom gradu. Iako je skoro postao grad nemarno ukrašene jelke kao simbol bolikurca opštinara, ništa se nije promenilo, Slobin duh je i dalje meĎu nama. Oseti se svaki put kad nam, dok sedimo u parku, petkom uveče traže lične i preturaju po stvarima. Scena u mom gradu je kao u svakom drugom manjem gradu - nedovoljna. Fazon, ima svirki, ali bi moglo da ih bude više; ima bendova, ali su k’o go kurac; scena je mrtva, ali mi nećemo da platimo ulaz. Imamo tu prvomajsku gitarijadu, koja je drugog maja, koju opština želi da ukine, jer joj je mnogo da daju na narkomane. Ljubičevska gitarijada ima tradiciju od 35 godina, a Požarevac je jedan od gradova koji ima baš lep kolač od poreza. Jednom, do dva puta godišnje, ispred Centra za kulturu sviraju po tri-četri grupe, uključujući i DLM. Uvek ima gužve, neću da grešim dušu. Dolaze ljudi sa strane, jer s obzirom na dešavanja kod njih - ovo je sjajno! Jednom je bila svirka u skejt parku. Da, Požarevac ima skejt park, preko puta Bambi parka, koji je većim delom svog postojanja uglavnom prazan. Skejteri se i dalje voze kod “Dralonija”. On inače služi da se natopi mašću od pečenja i staklićima šatora Ivandanjskog vašara. Ali, svirka je bila do jaja. Pank su svirali Transfer blama i Megawatt. Vrlo kratko postojao je i Čoper kafe, koji je imao vrlo slabu posećenost i jednu jedinu metal svirku. U lokalu nije moglo da se prdne kolko je gužve bilo, a za to su krivi lokalni Sunovrat, Grobdanište i Indolence. Nešto što vadi prosek jeste taj klub KB, koji je mali. I sam vlasnik se pita kako je bendovima uopšte isplativo da biju put da sviraju za nas dvadeset. Svakog vikenda ima nekog dešavanja. Nema ko tu nije svirao: od Counter Ignation-a, Anti Infarkta i Stop-a do Psihomodo Popa, Goblina i Discipline Kičme. O ostalim kafanama ne želim da govorim. A ljudi su ovde tako dvolični i non-stop se žale. Žale se na ekonomiju, vesti, pukotinu u asfaltu, lepo vreme, ružno vreme, dosadu, čudne ljude. I ako se leti mogu videti više tablica sa slovom W nego sa slovima PO, grad je jako siromašan duhom. Eto, tol’ko o mom gradu i njegovoj sceni. Nije da ne bih mogla do sutra, ali da li te stvarno toliko zanima? Dobrodošli ste da obiĎete korzo dug 200 metara, Milošev park sa sve spomenikom Miloša, koji prima žalbe 24/7. Ali, obiĎite ih samo ako posećujete tetku u KPZ, blizu je. Sve je blizu.

Zihernadla 11


Poezija

Stefan Radojičić

SLOBODA

POLITIČKA

Deformisan prostor, vreme i ljudi, Svako jutro isto je, uzalud se budim, Pokušavam da sredim slike u glavi, Zaključana vrata, ključ nije u bravi.

Hteo sam da pevam samo o pivu I ţenama, A ne da mrţnja teče mojim venama, Hteo sam da radim za pivo da imam, A ne da se zbog gluposti svakodnevno cimam.

Hoću da se otkačim, da niz vetar letim, Šta znači SLOBODA, ja bih da se setim, Srce slabo tuče, hladna su mi nedra, Boţe daj mi snage, napuni mi jedra. Iza sebe ostavljam propale planove, Sreća je kurva, klizi mi niz dlanove, Sa ovim sto imam pojuriću snove, Samo bušne dţepove i ono što PONOS se zove. RATOVI ZVEZDA Tog sam dana dosadu davio u pivu, Igrao sam menadţer, slušao alternativu. I dok sam razmišljao kako dan da skratim, Posetu je najavila: “Knjigu da ti vratim.” Vrlo dobro znao sam šta to znači kod nje, A za mene baci smeće i brzo tuširanje, Nismo izlazili iz ljubavnog gnezda, Vrteli smo ploče i Ratove zvezda, Spazio sam na TV-u igrala je Zvezda, Ali šta je uradila, verujte mi ne znam. Pri odlasku njenom, ni “Zdravo”, ni “zbogom!” Kratko mi je dobacila: “Neka sila bude s tobom!”

Gubim snagu, gubim i volju, Smanjite mi platu za budućnost bolju, Zakonima svojim polako me guše, Ovo nije pesma već jecaj iz duše. Nepismeni ološ sad se svuda gura, Na kulturu odavno stavljena cenzura, Doktorsku diplomu dobiti je lako, Na privatnom faksu “pametan” je svako. I ranije mi smo iz stvarnosti beţali, Pendreci su pucali, kerovi reţali, Kičmu su nam savijali, ali mi smo jači, Siđe jedan, a drugi se na od pozadi kači. Intelektualci crtaju smajliće, Gluposti pišu, pa slikaju listiće, Zato uvek igraj kako vlast ti svira, Ti se samo smeškaj nepismen nek’ bira.

Stefan Radojičić je rođen 1990. godine. Ţivi i stvara u Gornjem Milanovcu. Piše poeziju, peva u bendovima Planktoni i Imenjaci i ide na utakmice lokalnog kluba Takovo. 12


Recenzija

Atomski Rat Sumrak slobode (2014) Samizdat?

Crust punk bend iz Šida je u 2014. godini izbacio album Sumrak slobode, i obradovao sve ljubitelje prljavog punk zvuka. Od prve (Depresija), do poslednje pesme (Tama), bend se svojski trudio da izađe iz jednoličnog D-beat fazona, i u tome su delimično uspeli, tako što su pesme prošarane raznim ritmovima – Košmar pocinje sporim ritmom, pa ubrzava, Ka Slobodi ima i nekoliko krcačko-blekerskih deonica, gde bubnjar svira kečinu, a pesma Poslednji Dani počinje kao marš, da bi se nastavila krcanjem prošaranim sjajnim, a prostim rifovima. Generalno, ne volim da recenziram ovakve bendove, jer im je muzika monotona i dosadna, uglavnom namenjena šutkama i masakriranju ljudi u publici, jer teško da možes nešto zanimljivo da čujes iz sve te buke. Međutim, moram da priznam, zaista dobro izdanje, sa nekoliko zanimljivih pesama i gomilom sirove punk energije. Jedino mi je žao što sam morao da tražim i tekstove, jer se apsolutno ništa nije moglo razaznati. Ljudima koji vole melodični punk, ovaj album će verovatno biti sranje, a razloge za to će nalaziti u činjenici da je teško slušljiv zbog lošeg kvaliteta snimka… Ali, da snimak nije prljav, da bas ne distorzira, da nema vrištećeg vokala, koji se ne razume ama baš ni jednu jedinu reč, i da nije iritantnog krcanja u pozadini, ovo izdanje se ne bi razlikovalo od drugih i sličnih punk albuma. V.Rašić

Bjesovi Svetla, svetlosti (2015) Nocturne media (digital download) Kvalitetnija slušalačka publika je vrlo alergična na cover bendove, što je potpuno opravdano, jer je odavno dosadilo slušati brdo istih bendova koji sviraju milijardu puta odsvirane pesme. Onda se javi ovakav bend, koji sa svojim dugogodišnjim iskustvom uradi nešto nalik tome, i obori vas sa stolice. Novi album Bjesova je potpuno sastavljen od obrađenih numera bendova iz Srbije i regiona. Ukratko, greške nema, da ove pesme niste čuli u originalu (a verujem da ima mnogih koji nisu), ne biste ni pomislili da su obrađene. I sam pevač Zoran kaže da za neke bendove 13


ranije nije čuo. Uspeh i snaga ovog albuma je što je suština originalne pesme ostala netaknuta, a opet je izvedena na sirov i grub način, svojstven ovom sastavu. Tu je pesma new wave benda Idoli, kao i pesma black metal benda The Stone. Ovi žanrovi su dijametralni i nemaju skoro nikakvih dodirnih tačaka, dok se na ovom izdanju može čuti kako njihove pesme zvuče kad se očvrsnu, tj. ublaže u drugom slučaju. Takođe, svaka pesma ima svoj spot, a većinu njih je uradio sam Zoran, što dodatno oplemenjuje ovo izdanje. Realizacija albuma je trajala par godina i sve se na kraju sumiralo u jednu zaokruženu i odličnu celinu kojoj zaista ništa ne fali. Svaka numera je vrlo kvalitetno izvedena, a kad je u pitanju ovako zreo sastav, mislim da to ni ne treba dovoditi u pitanje. Ovo je odličan i sjajan album, zaista jedan od boljih koji se u poslednjih par godina pojavio kod nas, ne drži se striktnih standarda, ali takođe nema prevaganja na bilo koju konkretniju stranu, sljušljiv je, i svačije uši mu se mogu prilagoditi i u njemu uživati. Tihomir Škara

Raskid13 Mi imamo bend (2015) Samizdat? Vrlo simpatičan album skoro osnovanog benda. Kao što sam bend kaže, oni izazivaju sreću u našim srcima, tako da ovaj album ne treba shvatati preterano ozbiljno. Sve se svodi na blag humor koji krasi tekstove o svakodnevnim mukama i problemima mladih ljudi. Peva se o bivšim i sadašnjim devojkama, o raskidima i ponovnim pomirenjima, propuštanju sjajnih prilika zbog ortakove rakije i skidanju sa kurvi i alkohola, opet zbog neke bivše. Tekstovi često ne prate neku zamišljenu logiku događaja, ali od početka do kraja pričaju jedan događaj i priču, i to na kraju sasvim dobro zvuči. Dosta toga je fantazija i nije se desilo u praksi, ali u tome je i suština te humoristične note ovog izdanja. Tu su i dve pesme, možda džingla, pod nazivom Skočko 1 i Skočko 2. Pomalo odskaču od ostatka i verujem da bi mnogo bolje zvučale kao jedna pesma, koja se mogla dodatno snimiti i proširiti ove dve ideje. Prateći vokali lepo zvuče, fino su izbalansirani, dovoljno glasni da popune i ojačaju celinu, a i dovoljno stavljeni u drugi plan, da ne nadjačaju vokal i vodeće melodije. Produkcija je osrednja, ništa preterano, ali ipak sasvim slušljivo. Na gitarama su naglašeni previše visoki tonovi, dok je bass gitara često negde daleko u pozadini, što je manjkavost miksa, ali kao što rekoh, sve je sasvim slušljivo, pa ovo i ne predstavlja ogroman problem. Veći problem je vokal koji često vrlo brzo peva reči, pa se one ponekad ili pogrešno čuju, ili se uopšte ni ne čuju jasno. Kako god, ovo je vrlo zabavan album sa pitkim i lakim tekstovima, traje kratko, neće vas smoriti, već vas može samo oraspoložiti i nasmejati. Tihomir Škara 14


Proza

РЕЦЕПТ ЗА ДУГОВЈЕЧНОСТ

Шта да ти причам дијете моје? Што ти је живот тежи то дуже живиш, да те више јада бије, тако је то било код мене. Откако знам за себе, само ме мука салијетала и никад не одмори ко друге. Сад би ја могла да лежим али не дају леђа. Никад два добра немош саставити. Увече би потоња лијегала, од умора клепи ни се свлачи а устајала прије првих пијеваца да ме случајно зора не претекне. Само сам једне године лежала кад су ме да опростиш укочила крста па се нисам могла маћи. Пуну неђељу дана ја лежим а ко да су сви послови легли. На силу се дигни, вуци ко пребијено пашче али завршавај послове. Више ти никад нисам лежала а бивала сам болесна. И ђецу док сам рађала нисам се задржавала у аљинама. Но тада нико није ни водио рачуна о иксану, више се гледала овца и крава но жена. Конташ ли ти шта ја причам дијете? А кад сам била дијете и тамо ме бијо јад и чемер. Испратила ме маћа а дочекала маћа. У роду сиротиња, у дому сиротиња. Све исто. Док се нисам удала васи вијек за стоком са иглама у рукама и груменом тврда сира уз комад љеба. Вунену џупу сам носила и распале прављене опанке, па сва промзла и јадна а од ваши да полудиш. Маћа ко маћа, не боли је срце за туђим ђететом а отац ко колац, тако се код нас каже. Када ме удаше тамо нађо велику фамилију, пуна кућа чељади,само да једна пече љеба имала би цио дан посла. Чојек наопак до зла бога, он оком а ја морам скоком. А да не послушам не би ме оставио у животу, мокрим конопцем би ме туко какав је био.Једном нешта прозборих а он по мени удри ли удри, једва ме одбранише. Од тада језик мимо зубе не извлачих, држах га у топло. Знала сам ја жене што су истурале језик па би увијек попиле ћутек. У селу бијо један што није мицо руку са жене а она никад да ућути и кад је бије она сица и куне га. И уклела га, он погине од грома. Изродила сам дванесторо ђеце, но ми двоје не претече. Било тада пуно болести а доктори далеко па шта Бог да. Он ми их узе али остави ми доста, фала му. Од свега је најтеже кад мајка копа своје чедо, ни крвнику то не би пожељела. И сад ме боле џигарице за њима али шта ћеш? Научила сам да живим са тим ранама. Ма само што ме није млио воденички камен све сам ти остало претурила преко главе. А и рат сам преживјела. Ситна ђеца, све једно другом до ува а војске се смјењују и свака за се каже да је права. Бјежали смо и крили се по збјеговима гладни и престрављени. Погине ми брат па ми срце имало препући а у дому и ђевер страда. Они су ти били на различитим странама а ја се пекла између двије ватре. Е, мука мојих колико се само мржње накупљене преко мене преносило а нико није ни на кога диго руку. Дуго су се потљије рата кад би се неђе нашли за истом трпезом мој отац и свекар гледали попријеко. Тешка су то била времена. Подигосмо некако ђецу, свако оде својим путем, ђед умрије прије двије године а они навалили па ме одведоше у град. Они све куд који а ја у стану ћубим сама по вас дан.Ја и наморам да ме врате, кад већ самујем онда ћу на мом прагу, некако ми самоћа лакше пада. Обилазе они мене и свега доносе, ништа ми не фали. Дођу моја ђеца, па њина ђеца и њине ђеца ђеца. Посучу се по кући па не знам ни ко се како зове а ни шта се ради. Волим ја њи све, црно испод нокти би им дала и живот би за њи дала али кад оду ја оданем. Ово ти је старо много накарадно, куку кад смо сами а куку и кад је пуна кућа фамилије. Нико нам не би угодијо. Ето дијете моје, ја сам ти се одужила и Богу и људима. Своје сам одрадила па сад чекам и не бојим се. Више никоме ништа не дугујем, што сам имала дала сам у раду и подизању а не тражим ништа до само лаку смрт. То се молим Господу сваки 15


Prikaz

дан да не панем на постељу, да ме кака мука обиљежи и не могнем ни вамо ни тамо. Вјерујем да ће ме моја ђеца, унучад и праунучад испратити на тај задњи пут. Кад год помислим на то радујем се. Ова моја прича је само један мали дио тешког живота који ме направи ко стијену па пркосих тако животу. ПРИКАЗ КЊИГЕ СКУПЉАЧИ ЈЕСЕЊЕГ ЛИШЋА (Бранка М. Касловић) Издавач: СВЕТ КЊИГЕ (Београд) ХЕРБАРИЈУМ БЕСКРАЈА

Читајући књигу ,,Скупљачи јесењег лишћа“ ауторке Бранке М. Касаловић и код мене су се усковитлала осјећања као да их је понио снажан вјетар па поново вратио. Није лако сјећати се града који је некад био њен а то више није, али је још теже писати о њему, одболујући тако још једном његов губитак. Враћајући се на улице које је некад вољела и познавала сваки њихов педаљ, бива поражена спознајом колико је у њима сад све страно и отуђено али и страшно. И све те успомене, ма колико да су већ сјетне носе над собом још тамнију сјену. Понекад ту меланхолију разбије зрачак неког срећног тренутка, неки безбрижни период, нека духовитост али нада и љубав ту су увијек и помажу да се човјек не изгуби у лавиринтима туге. Ауторка преноси читаоцу истину не покушавајући ничим да је уљепша или прикрије, нешто што се можда не би допало читаоцу дарује на свој начин пун љепоте казивања, уводећи га у своје живљење, надање, снивање али поклањајући му и пехаре горчине да их попије заједно са њом. Све те приче из дјетињства, младости и садашњости преплићу се и у том ковитлацу ране још више боле и крваре. Пишући о својим пријатељима она вјерно описује њихове ликове и судбине нудећи читаоцу потпуно саживање са тим догађајима и временом, а да при том не покушава ништа да сакрије. Њихове мане не уљепшава, њихове грешке не осуђује, али зато њихове наде подгријава и ту је увијек да пружи руку подшке и утјехе. У те приче уклапа се и прича о својој баби која јој је поклонила своју огромну љубав а она јој је узвраћала истом мјером. Звук тастатуре као најљепша музика извлачи из ауторке све оно за шта не би

имала храбрости да каже усмено, све њене унутрашње немире и сумње, све радости и сва очекивања, и она то исказује поетично и надахнуто. Кроз сво приповиједање појављује се лик оца коме у ствари она посвећује све своје ријечи јер само на тај начин може да му опрости рани одлазак. Недостатак његовог постојања и љубави оставио је дубок траг који чак ни улога мајке није могала да избрише. Та периодика остављања тече и даље, али не тако трагично. Пишући оцу она вјерује да постоји у овом космосу нешто много више и значајније што (срећом по нас) људски род још увијек није открио. Скупљајући у књигу своје успомене она их упоређује са опалим лишћем које самим опадањем кида ону нит која га веже и почиње да блиједи, повремено бљескајући тек да опомене да се треба сачувати. Она препознаје те бљеске попут правих скупљача и успијева да их окупи у нови, вјечити хербаријум бескраја који неће моћи однијети никакви окрутни вјетрови. А сво то лишће не би постојало да није било дрвета: Било је дрво На сред ледине Хладне Раскошно и бело У дну засечено Па шепаво изнутра. Стани! ... И онда је дрво прогледало вјером човјека, а вјера је оно што нас води напријед. Да бих написала ове редове књигу сам читала више пута и сваким новим исчитавањем откривала сам нове боје овог прекрасног лишћа које сам и ја тако скупила и сачувала, што топло препоручујем и другима.

Бранка Војиновић Јегдић 16


Poezija

Dušan Mihajlović (1992) iz Vranja. Pisanjem se bavi sedam godina. Njegova poezija je nagrađivana na brojnim konkursima u Srbiji i BiH.

NA PUTU

U DRUŠTVU JEDNOG DRUGA

Na putu sam sam, bez ikoga Osećaj je totalne slobode Povratio sam veru u boga I neveru u one što ovuda hode

U dugim noćima dok brojah čaše U društvu svog jedinog druga Setih se očiju što suzama kvase Udaljene meni predele juga

Sa krstom na leđima Odlazim iz kraja Sa krvlju na plećima Na utabanom putu raja

Još dane brojim treptajem tvojim Noći su mi duge poput veka Žalim jer kraj tebe više ne stojim A glas ti čujem poput ustajalog eha

Milosti i nemilosti Put usamljenih dana Umornih i slomljenih kosti I ispucalih misli punih mana

Ne mogu iz glave izbrisati ove misli Još razmišljam na ono što smo bili U trenutku besa razbismo snove I srušismo gnezdo što smo davno svili

Gledajući u sunčev svod U beskrajni svod i nadu Bitan mi svaki bod I zato ne dam da mi sreću kradu

Misli na tebe su mi duga Posle kiše u pravo vreme Dok ispijah piće u društvu jedinog druga Setih se svoje daleke šećerleme

Rasečenih ruku držah slomljenu lutku Ko u nestvarnoj bajci U zamišljenom trenutku Mogao sam mnogo reći majci

BxOxKx

je one (wo)man bend iz Kraljeva. Iza njega stoji Branislava, koja je kroz ovaj bend realizovala svoje ideje koje nisu sprovedene u delo u njenom prethodnom bendu No Choice! Bend broji pet albuma i četiri EP-a, a peti album nosi naziv kao i bend – Just be okay! Žanr je dosta neobičan i teško opisiv, nešto kao elektronski punk. Prvi put se susrećem sa nečim ovakvim, i moram priznati da sam bio dosta skeptičan, ali da mi je ovaj album zaista prijao. Materijal je solidno snimljen i programiran, pa je adekvatno slušljiv i nemam nekih velikih zamerki po pitanju toga, nije klasična lo-fi tehnika, niti je profesionalizam, a opet sasvim lepo zvuči. Peva se uglavnom o prijateljstvu i nekim svakodnevnim borbama, ali sve to povremeno pređe u opšte mesto, jer su ove teme i previše puta opevane. Ima tu i trenutaka gde vokal ispada iz tonaliteta, ali uzimajući u obzir kompletnu ideju i sve ostale aspekte ovog projekta, takve greške ne smetaju previše, a posle par slušanja bivaju zanemarene. Ako volite eksperimentalne zvuke, a ako ste pri tome u punk vodama, overite bandcamp stranicu, jer sam ubeđen da ćete naći nešto što će vam se dopasti. Ako vam se i ne dopadne, Branislava takođe piše recenzije muzičkih izdanja, tako da i tu takođe možete naići na nešto što će vam se možda dopasti. Tihomir Škara 17


Intervju Bend ima veoma karakterističan naziv. Kako je došlo do ideje da se bend nazove Aman Zaman i kako je uopšte počela priča u vezi sa bendom? Kada smo počinjali prvo smo se zvali Aura, pa smo skontali da je to već zauzeto ime i trebalo nam je novo autentično, i posle nekoliko sati mozganja i hiljade predloga za naziv, neko je rekao AMANZAMAN više i od tada je ostalo. Istovremeno šaljivo i oštro, baš kao i naša muzika. Šta članovi benda privatno slušaju? Možete li izdvojiti neke bendove koji su uticali na vaš zvuk? Hm, dobro pitanje. Naša muzika je kolaž više žanrova, jer privatno svi slušamo različite stilove, ima tu rocka, metala, funka, soula, hip hopa, crossovera, ali i elektronske muzike, kao što je drum n bass, dubstep, brakebeat... Od bendova Dub INC, Prodigy, ZIon Train, James Brown, Asian Dub Foundation, Korn... Čini se da je reggae scena jača nego ikad. Kako iz vaše perspektive deluje to? Čini se da reggae bendovi deluju kao porodica, da li je to baš tako? Scena je svakim danom sve jača i raznovrsnija, pojavljuju se nove face, novi albumi, ne samo kod nas, nego na čitavom Balkanu. Mi se privatno družimo sa svima na sceni i muziku kapiramo kao spoj ljubavi i kreativnosti, ne zanimaju nas tračevi i suvišna priča oko konkurencije itd. Smatram da jesmo jedna velika srećna porodica. Album se već dosta dugo najavljuje ali još uvek nije objavljen. Pesme su davno snimljene je l’? Kada možemo da očekujemo da će album ugledati svetlo? Koliko pesama će biti na njemu? Odlučili smo da ozbiljno izađemo sa novim materijalom pa smo ga podelili na dva EP-a.

Prvi "NOĆ' izlazi ovih dana a "DAN" izlazi početkom leta. Oba EP-a će imati po 5 pesama i nekoliko spotova uz njih. Da li na novom albumu ostajete dosledni svom prepoznatljivom reggae zvuku ili možemo očekivati iznenaĎenje? Mi nikada nismo ni bili "klasičan" reggae bend, ali na novim pesama ćete imati priliku da čujete kako smo se igrali sa zvukom, ubacili neke nove instrumente i malo eksperimentisali sa žanrovima. Biće to jedno lepo iznenađenje.

Šta ,,Aman Zaman,, radi sad? Pošto je nedelja, neko svira, neko kuva, neko trenira, neko čita, neko odmara od burnog vikenda. Koju poruku Aman Zaman šalje ljudima; svojim slušaocima i čitaocima našeg fanzina? POZITIVAN BUDI KADA IDE ILI NE , NE DOZVOLI DA TE SLOME! AmanZaman pozdravlja sve čitaoce i poziva sve ljude na toleranciju, strpljenje i pozitivne misli. Uživajte u životu i iskoristite ono najbolje od njega što Vam se pruža, jer život nije Youtube da ga možete iskoristiti da ponovite ili vratite na neki deo. JEDNA LJUBAV, AMANZAMAN! Dušan Mihajlović 18


Proza

GOSPODA KANCELARIJSKA

Sedim ja, ne pomičem onaj usiljeni osmeh, a još me bole leđa i s vremena na vreme jednom šakom se izmasiram na koji trenutak da me prođe bol. Jebeno već četvrto jutro ustajem u 6:10 izjutra i sa Avale šipčim na NBG. Ah... opet upoređuju automobile koje direktori "koncepATA za ţivot" voze sa tim ko je kakav čovek. Vrte se telefonima, ajfonima i ekranizuju na "super kul bitnim i besplatnim podučavanjima (eej, besplatnim! Ne plaćaš 50 evra, budi srećan što me gledaš ovako našminkanog sa veštačkim zubima i ajfonom u ruci!) koje se bave: "How to sell magla my dear future potrčko od studenta i studentice." Bilo mi je od početka pa na dalje sve više sumnjivo sva ta klimanja glavom, sve te facijalne ekspresije kojima ne moţeš, a da se nasmeješ do suza, ali reko, ček da ba vidim još malo Nahvališe me lepo kako brzo učim i kapiram. Kako sam inteligentna (u p.m.) i kako ću napredovaT. A onda mi reču: okreni 20 brojeva i dozovi klijentelu dragi naš potrčkostudentice i dobićeš JOŠ znanja našeg svemoćnog i za koju godinu imaćeš 100 evra. Jeste li znali da je Macuo Bašo bio monah ispod Himalaja obučen u narandţasto, a ne japanski pesnik haiku poezije? E pa dragi moji, gospoda našminkana kancelarska tako pročitali negde. Bitno da se oni "bave ljudima". "ALI mi se bavimo ljudima, to nam je najvaţnije, a ne prodaja! "- sraše uzaludno. Srećad tetkina. I tako ja reko- NE. Pobegoh im. Pobegoh od tih muzičara. Bilo je to veoma zanimljivo iskustvo od nedelju dana. Nije da nisam ništa naučila, ali i shvatih još jedared: Teška smo mi govna.

MILION PUTA Nekada su ljudi ţeleli i trudili se da urade nešto za svoju drţavu, narod, a danas se ljudi trude da postanu neko i nešto- Margaret Tačer Niţe, stalno sve niţe mi tonemo, mi se gušimo. Protivrečnosti ove slike gomile, mase, koja je toliko disfunkcionalna, promašena, zapostavljena, neiskazana, nedokazana. Preziranje razuma ili šta? Lukavost nadređenih i nesvesnost podređenih. Da li je čovek dobar? Ili je zao? Jedno je sigurno- ne treba gajiti nikakve iluzije. Tek ponekad, kad se lenja masa probudi nekom silom od kakvog nepodmićenog pojedinca, desi se revolucija, koja se mora odreći svega konformističkog i stabilnog da bi se desila neka promena na bolje i to je upravo ono zbog čega mi non stop odlaţemo tu istu revoluciju. Ţaliti se, ţaliti, kriviti druge, vlast, drţavu, loše pojedince, nije i nikada neće biti delo jakih ljudi. Jaki, sposobni ljudi, ţeljni promena i ţrtvovanja samih sebe i svojih ţivota, pravedni i pametni ljudi, izađite i borite se. Sastavite se. Bacite konformizam i uradite nešto. Skupijmo se i promenimo to što nas baš sada nervira i grize iznutra i napolje. Kolektivna volja! Svako od nas nek kaţe milion puta, pomuči se milion puta, propati milion puta, ali će milion i prvi put uspeti! Verujte u sebe! Ne zatvarajte se u svoje ljušture i ne zaboravljajte da je duţnost svakome od nas da se digne kad padne i uradi nešto dobro za kolektiv, a ne za radi sebe i svog komformizma nastavlja i dalje da uništava isti.

Sofija Vojvodić (1990) mi nije poslala ništa o sebi, tako

da ću morati sam da izmislim. Nesuđene kolege na faksu, nepoznatim spletom okolnosti – virtuelni prijatelji na fejsu... Pazi, ovo se skoro rimuje. Voli biljke i ţivotinje i određene ljude. To je ukratko. Za nešto opširnije nema prostora. 19


Recenzija

Bolesna Štenad Desiće se lepe stvari (2015) Rock Svirke Records

Beogradski pank sastav Bolesna Štenad (iliti štenci, kako ih je nazvao moj kolega Marko) su objavili drugo studijsko izdanje pod imenom „Desiće se lepe stvari“ za Rock Svirke Records, koje je bilo najavljeno singlom Život je lep. Ovo izdanje neće promeniti ništa značajno ni na domaćoj (a pogotovo na inostranoj) muzičkoj sceni, niti u privatnom životu individue koja se usudila da presluša ovaj album. Pre svega, album ne sadrži ništa što nije već viđeno (ni u muzičkom, ni u idejnom, ni u tekstualnom smislu), ali obiluje ogromnim količinama sirovog pank zvuka, crnohumorično-satiričnih tekstova obojenih velikom dozom sarkazma i zrači nekom bizarnom „BIGZ“ energijom koja je mene obuzimala sve vreme tokom slušanja i slika koju BŠ dočaravaju je toliko verodostojna i opipljiva, da sam sve vreme imao utisak da se nalazim u prostoriji u kojoj održavaju probe. Bitno je pomenuti da je producentska palica bila u rukama velikana domaćeg rokenrola Nikole Vranjkovića, koji je uz pomoć Gos'n Bandara iz Piknika odradio očekivano dobar posao i u produkcijskom smislu nema mnogo odudaranja od prethodnog izdanja „Loše loše“. Ako vas interesuje kako zvuče bendovi koji vežbaju u trenutno najznačijem i najpoznatijem stecištu srpske alternativne scene – gorepomenutom BIGZ-u – Bolesna štenad su svakako bend koji ne smete izostaviti sa liste stožera Nove srpske scene, pored pregršt drugih mladih alternativnih bendova. S obzirom da je u panku došlo do prezasićenja i da vlada „mračno doba monotonije“, ovi beogradski momci i devojka (za bubnjem) su uprkos ovoj činjenici uspeli da zadrže određenu dozu sopstvenog, prepoznatljivog zvuka bogatog prštećim distorzijama i čvrstim šamaranjima bubnja. Album sa optimističnim naslovom sadrži 11 pesama i svaka je priča za sebe, ali bih izdvojio pesmu koja će sigurno izazvati podeljena mišljenja među slušaocima, a to je stvar „Multietnička atrakcija“ u kojoj su „popljuvani“ mnogi velikani domaćeg rokenrola, počev od producenata ovog albuma, preko Koje iz Discipline kičme, do Kojota iz Eyesburna. Lično smatram da je ova pesma veliki omaž ovim ljudima, a pogotovo bendu Multienička Atrakcija, koji takođe predstavlja jedan od najvažnijih bendova Nove srpske scene i pretpostavljam da su u dobrim odnosima sa štencima. Ova pesma me malo podseća na pesmu Ventilator benda Sukob Interesa, pa sam je i zbog toga izdvojio od ostalih. Predlažem da poslušate album. Nećete čuti ništa novo, ali ćete se slatko nasmejati i to je lajt motiv ovog albuma. Arturo Bandini 20


Poezija

Milica Drndarević Noć nikotinskog kašlja

Otvaram prozor pravim lagani korak ka ivici neograĎene terase posmatram mrak i loše ispisan grafit na kontejneru. Automatizovanim pokretom gasim poslednju usijanu varnicu haosa i osluškujem melodiju nerazumljivih vapaja Podsećaju me na pseudoumirujuću mantru. Starim i brže nego što bi trebalo i umire Nemir Ili je to samo gušenje nekog predugo ostalog unutar mene. želim da umre Nepovratno. Jebi se Nova Godino! Našla sam te u magli provincije Njen zadah na jeftin benzin i provrelu mokraću grebao je usne i beonjače. "Ova godina će biti jebena!" povika vunena kapa sa ušima ispijajući čašicu vruće rakije. Volim već osamnaest sati Volim... baš sve volim "A koliko košta petnaest minuta svetlosti izazvane tvojim usnama?" upitah jedne sive oči "Razmisli dobro devojčice", rekoše mi Ukradoh im praskav smeh a klitoris je neočekivano zasuzio. Taj smeh... Te oči... Zapišale su kućnog hrčka zauvek vernog umrloj fatamorgani ljubavi A ona? Ona je i dalje žvakala bajate kokice uz Novogodišnji program.

Bićeš bolje! Lažni optimizam Često razmišljam o suicidu opčinjava mi podsvest kao osvetljeni bilbord. Govorim sebi Bićeš bolje! Ne misli o tome dok... I tako ponovo živim do sledećeg suicida Rekao mi je jedan poznanik alkoholičar militant u penziji da je to za pičke Nije! Suicid je dobra ideja kada doĎe u pravo vreme! Ubij se! Evo, odmah ću samo dok operem sudove! Ubij se! Hoću, hoću, lepi moj Samo dok pročitam šta će se desiti na kraju romana Aman ubij se! Zar ne vidiš da je sve monohromno sivo pastelno zeleno i depresije dim? Ma hoću! Samo dok isprobam još nekoliko ljubavnika i dok poljubim komšinicu preko puta i dolazim ti u zagrljaj. I tako lažem misli i misil mi veruju ali se ponovo vraćaju Jezive lokomotive tutnje Ubij se! Sirene urliču Ubij se! A ja sedim kraj puknutog prozora u autobusu i ponekad čitam dok mi hladne kapi kiše padaju na teme Bićeš bolje Bićeš bolje Bićeš bolje 21


Strip


Strip

by Forgotten Goods


Recenzija

Bugarska Skupština Vožnja po principu (2015) MetalkonobA (digital download)

Ubrzo nakon trećeg, stiže i četvrti album. Već na prvo slušanje ostavlja samo maskimalno pozitivan utisak. Energija je i dalje ogromna, čak još jača u odnosu na prethodni album, što samo govori koliko je ovaj bend iskren u onome što radi i stvara. Dok je prethodni album pevao mahom o prijateljstvu, ovaj je malo drugačiji i peva o svakodnevnom preživljavanju, ali i dalje kritikuje određene društvene pojave i pojedince. Tekstovi su zaista bez dlake na jeziku, oštri, glasni, iskreni, ubeđujući, a najviše lični i istiniti. Kroz tekstove ovih šesnaest pesama analiziran je skoro svaki aspekt života, od nekog univerzalnog životnog puta, preko toga da je svako zaslužan za svoj (ne)uspeh, zatim se pruža pogled sa bicikla na apokaliptičnu današnjicu gde mladi smatraju da su Bog i batina, pa sve do toga da se radi za minimalac ili čak ni za to. Tu su takođe pesme o nesagledivim mukama ušminkanih i situiranih ljudi, koji svoje probleme smatraju presudnim i krupnim, dok neko sa druge strane roni po kontejneru, da bi preživeo do sledećeg dana i sledećeg ronjenja. Ovaj album je skup sabranih dela, kako bend sam ističe, a sve su pesme nastale u prethodnih deset godina, tako da je ovo ujedno i retrospektiva benda i njegovog odrastanja i stasavanja u jedan zreo sastav koji zaista ima šta da kaže, i čijih se reči treba držati i plašiti, sad sve zavisi sa koje ste strane. Sve pesme udaraju direktno, komponovane su tako da nema mnogo virtuoznosti, već je ono što tekst nosi stavljeno u prvi plan, i to s punim pravom. Tek pretposlednja pesma nosi melodiju kroz sebe, i to osvežava ovaj album i sasvim lepo ga zaključuje. Produkcija je dostojna izdanja, i dalje je zvuk sirov, bez previše peglanja i izvlačenja nekog savršentsva, jer bi se suština time žestoko osakatila. Prethodni album je i dalje opasan i jak, a ovaj je namestio ogroman korak napred, još je jači, strašniji, brži, i pre svega iskren i bez cenzure, što je danas zaista retko, a bendovi kao ovaj postaju endemska vrsta, što je zaista tužno i žalosno. Bend je najavio sledeći album koji izlazi krajem godine, što znači da nema stajanja i da ima tu još mnogo čega o čemu će se pevati i što će biti na udaru. Tihomir Škara

Librarion zine

yupunk.info

Forgotten Goods

24


Poezija

NEBESKI SVOD Nebeski svod prati naš hod, Osluškuje korak naše duše, Posmatra taj naše radosti znaj, A zna i kad nam se snovi ruše. Tokom noći kad Mesec portir u Zemlju Snova Pušta unutra najsmirenije i radu privržene, Planetom i dalje hode i liše sebe sna, Zabrinute duše, one zaljubljene, kao i one usamljene. Mesec ne zna da čovek i budan može da sanja, Sunce ne zna da nije naš jedini izvor svetla, Planeta to sve zna i nikom neće kazati, ono što su joj nebeska usta rekla.

Proza

Nebeski svod Planetu pokriva, Dok skuplja čestice mraka i dima. Dobro zna kako izgledaju lica nevina, a kako ona kriva. Našoj Planeti sve planete zavide na bučnim gostima, Našem nebeskom svodu svi zavide na lepoj plavoj boji, Izgleda da samo mi ne znamo da cenimo naše saputnike Čvrsto tlo pod nogama i vetar što vijori. NOĆ

Noć provodim u društvu dobrih prijatelja i šansonijera čija je dobra energija u stanju da izbriše iz sećanja sve nedaće tog dana i okrene na šalu i najnesretniji splet okolnosti. Upijam svaku notu oslušane pesme, svaku promenu raspoloženja na sagovornikovom licu... Kako noć odmiče naša lica su sve ustaljenjija u svom izrazu, obučena osmehom, naše priče su tema dana, a sve one melanhonične pesme koje nekada otvaraju pandorinu kutiju sećanja, u njihovom društvu gube na težini i postaju aperitiv, lagani ples na letnjoj kiši, dnevnik koga vredi ponekad prelistati kako bi zaokružili naša iskustva i postavili sebi nove težnje... Ali, u tom trenutku težim samo osmehu, mirnoći, bestežinskom i bezbrižnom stanju za koje neki kažu da ga pruža samo mladost, a za koje se nadam da me nikad neće napustiti. U savršenoj harmoniji duše i tela, razboritog uma, izoštrenih čula, otvorenog srca, vraćam se kući znajući da ću uskoro opet izaći u potrazi za tim istim mirom, tim istim vakuumom sećanja u kome se otvaraju nove fioke koje vode do Zemlje čuda. Ulazim u noćni autobus, razmišljajući kako dan u kome se nije desilo ništa posebno može da bude tako poseban i dan zaključujem mišlju kako je najmračnija noć ona provedena u osamljenoj sobi i kako je najveći problem onaj koji nikad ne podeliš s drugima. NINA GAJIĆ: Ona je student Filološkog faksa, ili iz „milošte“, kako ga svi mi sa njega zovemo, FilFak. Jedna pesnička, hipi duša, zeleno-plavih očiju večito uprtim u nebo. Sa njom, svaki izlazak van, dobija šarene boje, najlepše osmehe i nezaboravno puno pozitivne energije. To tvrdim ja, njena posestra Sofija. 25


Intervju Za prvi broj fanzina, odlučio sam da razgovaram sa Vladimirom Rašićem, koji je i sam nekada bio fanzinaš (Konstruktivna Borba). Ovaj put, nećemo o fanzinima i prošlosti. Vlade sada svira u čačanskom bendu Hit by Pain i ovaj razgovor ćemo usmeriti na tu temu. Za početak, predstavi ukratko bend našim čitaocima. Vlade: Pozdrav svima! Hit By Pain je hardcore bend iz Čačka. Nastao je kao ideja još 2011. godine, posle raspada dva HC benda iz ovog grada, a to su Democratic Terror i Anti–Dogma, ali kao datum osnivanja uzimamo 1. decembar 2013. kada se bend useljava u svoj lični studio za probe, dovodi još jednog gitaristu i počinje konkretno da radi. Hit by Pain trenutno čine Konstantin (vokal), Petar (gitara), SrĎan (gitara), Vladimir (bas) i Miloš (bubanj). Dobili smo ime po pesmi niškog HC benda T-Error, iz poštovanja prema pomenutom bendu, i kao način da pokažemo poštovanje prema celoj domaćoj HC sceni. Hit By Pain je trebalo da bude radno ime dok ne smislimo nešto bolje, meĎutim, nama se svidelo, a ljudima je postalo prepoznatljivo, pa smo rešili da ga ne menjamo.

Hit by Pain: Vlade, Srđan, Miloš, Petar i Konstantin (s leva na desno)

Postoje li drugi bendovi ili muzičari koji su uticali na vaš stvaralački rad? Vlade: Imali smo dva uzora, ako mogu tako da ih nazovem, a to su upravo bendovi u kojima smo već svirali – Democratic Terror i Anti-Dogma. Želja nam je bila da ispravimo neke stvari koje nisu funkcionisale u prethodnim bendovima, da sviramo brže, jače i sa mnogo više srca, da skupimo ekipu koja će dugo moći da se održi na okupu i, što je najbitnije, da nastavimo onde gde su prethodni bendovi stali. Iz tog ugla gledano, veliku zahvalnost dugujemo gore navedenim bendovima od čijih je članova nastao Hit By Pain! 26


Zašto ste se odlučili da svirate ovu vrstu muzike, i to isključivo autorske stvari, kad znamo da HC zvuk teško prolazi i u mnogo većim sredinama nego što je Čačak? Vlade: Zato što volimo hardcore! Najstariji članovi benda slušaju ovu vrstu muzike više od 15 godina, ali uprkos tome što radimo, stvaramo porodice, imamo obaveze, ljubav prema ovoj vrsti muzike je ono što nas gura iz dana u dan! Ko piše nove stvari u bendu? Koja tematika preovladava u tekstovima? Vlade: Pesme uglavnom nastaju kao ideje gitariste Pera i basiste Vlada, s tim što ni jedna pesma nije ostala ista otkad je sviramo pa do danas, i mislim da je to jako bitno, jer je kreativnost najbolja kad svi članovi benda daju svoj doprinos. Trudimo se da saraĎujemo maksimalno otvoreno jedni sa drugima, i to, za sada, ima dobre rezultate. Što se tematike tiče, to je već standardna HC priča – teme su uglavnom socijalnog karaktera. Pevamo o sceni, o prijateljima i neprijateljima, sistemu koji nas guši, slobodi koju nemamo, izneverenim prijateljstvima i buntu prema kiču i šundu koji nas okružuju. Skoro ste probili led i organizovali prvu svirku na domaćem terenu? Ima li Čačak publiku za koju se vredi toliko ’cimati’ i ulagati vreme i kintu? Vlade: Ovaj grad je imao jaku scenu nekad, imao desetak solidnih bendova, gomila ljudi je išla na svirke... A onda je sve propalo. I danas u Čačku, osim bendova Zbedem i Hit By Pain, plus još par više projekata nego bendova, nema ništa. Kada smo rešili da organizujemo svirku, prvu underground svirku u Čačku posle 6-7 godina, nadali smo se da ćemo bar moći sto karata da prodamo, da nam ljudi bar pokažu da iole poštuju to što se cimamo. I šta se desilo? Video si i sam, bio si tu! Bilo je skoro 200 ljudi u klubu, bendovi su razvalili, svi smo se odlično proveli, u publici je bila ludnica, prijateljstvo na sve strane, posle svirke se sedelo, pilo, pričalo o svemu... I onda shvatiš. Ljudi u Čačku su gladni dešavanja ovakve vrste, i mislim da su shvatili da, ako nas ne podrže sad, sutra neće imati šta da podrže. Hvala im do neba na tome, i zbog te činjenice, moj odgovor na tvoje pitanje je – DA, APSOLUTNO! Tri reči koje opisuju nastup Hit By Pain-a? Vlade: Prijateljstvo, zezanje, ludnica. 27


Dosta ste putovali za ovo kratko vreme koliko postojite. Daj neku anegdotu. Vlade: Pa ’ajde recimo ovako... Kad smo svirali u Gornjem Milanovcu prvi put, naš pevač Konstantin je bio toliko pijan, i kada je najavljivao bend pre prve pesme, pokušao je da se zahvali svima koji su nas pozvali u Milanovac da sviramo, ali je istrtljao nešto što do dan danas nije uspeo da nam prevede na srpski jezik. I dan danas kada gledamo taj snimak na Youtube-u, pokidamo se od smeha, što ni on sam nije mogao da razume šta je želeo da kaže. Iskreno, pijemo dosta na svirkama, i nije ovo neka anegdota, i sigurno da ih ima i boljih, ali ja stvarno ne mogu da se setim sad ni jedne. Celu svirku gurate svoj repertoar uz retke obradu. Materijala ima i za ceo album? Vlade: Materijal imamo, navežbani smo do jaja, imamo i solidnu opremu, i jedino što nam sad trenutno nedostaje je – novac... Snimanje je užasno skupo, a mi nismo u situaciji da iskeširamo hiljadu-dve eura za snimanje. Ipak, uskoro ulazimo u studio, snimamo singl i spot za pesmu, pa cemo konačno moći da se predstavimo publici na pravi način. A nadamo se da ćemo do leta uspeti da skupimo neki novac za snimanje i da ćemo konačno izbaciti taj veoma očekivani album prvenac. Hoće li HBP biti taj bend koji će srušiti predrasude o netrpeljivosti Užičana i Čačana? Dakle, hoćete li zasvirati u komšiluku? Vlade: Sjajno pitanje! Po meni, netrepeljivost Užičana i Čačana je nastalo od strane fensi seljaka, kao i fudbalskih navijača, i mi se nikako ne vidimo u toj priči. Imamo dosta prijatelja u Užicu, a čak nam i gitarista tamo živi i radi, i zaista nam nije jasno zašto ljudi jedu govna i pljuju svoje komšije. Trebalo bi malo više da se držimo zajedno, ali mislim da će ljudi sa scene to skapirati tek kad seljaci počnu da ih biju po ulici samo zato što ne žele da budu seljaci kao oni. Svirali smo u Gornjem Milanovcu, za koji nas opet veže neko rivalstvo, i dočekani smo tamo kao braća, bez ikakvih prekih pogleda, a kamoli incidenata ili nešto slično. Tamo smo zajedno, mi i Milanovčani, pokazali da dobri ljudi prevazilaze gluposti, i da smo najjači kad se držimo zajedno! Dakle, mi smo uvek radi da doĎemo, da se zezamo i da se družimo, samo treba neko da nas pozove! Za kraj, ima li ugovorenih nastupa za predstojeću godinu? Festivali, svirke…? Vlade: Uh, sad trenutno, nastupa imamo gomilu – Čačak, Kraljevo, Valjevo, Beograd, i dva nastupa na dva festivala, Provincija Napada u Beogradu, i Invasion From The East u Novom Sadu. IzmeĎu svih tih svirki je i planirano snimanje singla i spota, a planiramo i veliko otvaranje skejt parka u našem gradu, na kome će nastupiti veliki i poznati domaći bendovi. U medjuvremenu, sreĎujemo svoj studio, zakazujemo još nastupa i pripremamo majice, dukseve i ostale zajebancije za štampu. Iskoristio bih ovu priliku da ti se zahvalim što si nam dao priliku da odgovaramo na pitanja. Hvala i svim našim prijateljima muzičarima i bendovima na saradnji, nadam se da ćemo saraĎivati još dugo. Veliko hvala za sve koji nas slušaju i podržavaju ovo što radimo. I najveće hvala našoj ekipi koja je uvek sa nama iz bez koje ne bismo imali razloga da se cimamo. Veliki pozdrav od HBP. Dejvid 28


Proza

Странци

„Како си то могао да ми урадиш, Никола?! Зар ти ове године нису значиле баш ништа?“ Гледао сам Наташино избезумљено лице и размишљао о томе како је ружна без шминке. Усне су јој биле скупљене од беса, очи спуштене, прљава коса везана у реп. Чинило ми се да се мало и угојила. Видео сам како јој се усне померају и претпоставио сам да и даље прича. Чуо сам њен очајни јецај и схватио каква сам животиња постао. Уопште ми није било жао. Просто ми је било свеједно хоће ли ме мрзети, покупити своје ствари и отићи, или ми опростити и остати са мном до краја живота. Што се мене тиче, ја сам могао одмах позвати ту цуру и опет преварити Наташу. На њене очи? Без трунке проблема. „Да ли ти уопште желиш да причамо о овоме?“ Усправио сам се из полулежећег положаја на фотељи и направио мало другачији израз лица. Мало се смирила. „И? Имаш ли нешто да ми кажеш?“ „Не.“ „Не желиш ни да покушаш да се оправдаш?“ „Наташа, схвати...просто ме не занима.“ „Шта те не занима?“ „Ништа.“ Јачина истине у мојим речима је била толико јака да је могла подићи Наташу и продрмати је толико снажно да би се освестила и схватила моју равнодушност. Није се та равнодушност огледала само у мојим поступцима. Највише се видела у мојим очима. Она је мислила да је то само фаза, криза и није могла да се помири са ишчезавањем особе коју је волела. Дуго ме гледала и неколико пута отварала уста, узимала дах, припремајући се за паљбу на моју новонасталу личност, али ниједна реч није могла дочарати бујицу осећања која су се смењивала у њој. Мрзела ме је. Осећао сам то и није ми сметало. Једино о чему сам размишљао, а да је могло бар мало да ме забрине је спознаја да је ова „фаза“, ово осећање равнодушности требало да ме „спичи“ много раније – у буквалном смислу те речи. Опет, и то је нестало како сам дуже размишљао о томе. Устао сам, узео хладну лименку пива, запалио цигарету и вратио се у фотељу. Наташа и обриси њене личности су сада нестали и из мог стана, као и из живота много раније. Већ ми је тај период био мутан у сећању и није ми недостајао. У следећем тренутку ми је зазвонио телефон и ортак ме је позвао на пиво. „Ето ме за десет минута, зови неке рибе.“ Џејн Јелесић 29


Poezija

SINOVI

PULS NOVOG SRCA moje ruke su snažne moje noge su zrak moje čelo je led moje oko je sjaj moje srce je beat moje srce je moć moja kičma je čelik moja lobanja pancir moji nervi su steel moj instikt je snažan moja čula su budna ja sam lovac i gun mogu biti vrisak mogu biti šum ili biti muk mogu biti sjena mogu biti dan ili biti noć ja sam licem u lice ja sam ruka u ruci ja sam oko za zub ja sam licem u lice ja sam gore i sam ja sam uvijek tu dišem gledam hodam sam

Sinovi su rok bend bend iz Lukavca. Njihovu poeziju, kao i muzički rad, možete ispratiti na sledećim adresama: sinovibend.blogger.ba sinovibend-fwd.blogger.ba soundcloud.com/sinovi www.facebook.com/sinovi

OKO BEZ LICA čujem zaboravi sada i sve zaboravi tajnu, utrobu, kraj stvarnost je sada i samo tu stvarnost je glad i radio glas i čujem: uzmi me! ti znojnom rukom stegni komad krvavom rukom taj sveti list i znojnom rukom uzmi me! sva nova usta brzo uče gola sila mašina je moć! glad je dril lice je broj gola sila mašina je moć! ... ja sve što imam samo je moje i sve što imam sam stekao teško sve mrtve stvari u snu me guše iz sna me bude i sve što je moje nikad moje nije i smo glad i strah i dug i samo sad i samo tu samo glad, strah i dug još pokreću me sva nova usta brzo uče gola sila mašina je moć! sva gola usta lica su broj gola sila mašina je moć! ... kao nož u leđa - ljubav i laž čelik u srcu - silikon u koži otrov u veni i rupa što raste sve jača glad kao plastika - kao suicid kao talac - kao genocid lanci od svile za mlado meso mlado meso za staru krv mlado meso za staru krv

30


Intervju

Vasa Zeleni: „Duša i srce se ne prodaju za bedne pare“

Bezobrazno zeleno je ponovo na sceni. Šta vas je to navelo da se opet uhvatite za instrumente? Nemoć bendova da se suprotstave najezdi primitivizma i povlađivanje nemoralu u svemu, isprovociralo nas je da uradimo nešto po tom pitanju. Namera nam je da animiramo kompletnu srpsku populaciju, računajuci i Grand i Pink publiku, i da vratimo magiju roka tamo gde joj je mesto, pošto su je preuzeli primitivci, u najbanalnijem obliku (kostimografija, način života, scenografija… čak i svirače koji očajni pristaju na sve… neće moći). Tu računam i ove tzv. repere, koji su se priklonili toj skaradnosti, zbog kinte, praveći trenutne prostakluke i nastupajući po raznim bljuzgavim tzv. rijalitima. Duša i srce se ne prodaju za bende pare!

Šta su članovi benda radili u periodu dok bend nije svirao? Zgađeni posmatrali užas, ne želeći da učestvuju u tragi- komediji; radili muziku za sebe, u svom studiju… Mnogo toga ima, raznih žanrova (pogledati na primer VASA ZELENI PROJEKAT “Slike za izložbu”… tek pčcet da se postavlja na Jutjubu i Fejsbuku sa muzičkom ilustracijom na Rembrantovu “Noćnu stražu”)… Osim toga, dosta je na našu tišinu uticala i nemilost kod komunističke vlasti, od Broza pa nadalje. 31


Kada biste pokušali da definišete pravac muzike kojim se bavite, kako biste okarakterisali svoj zvuk? Zvuk ne definišemo, ne vezujemo se za nešto, već kako srce kaže. Neće moći da nas stavljaju u bilo kakve fioke i fascikle. Projekat je divljina, totalna. Kroz bend je prošlo dosta muzičara. Sarađivali ste sa velikim brojem poznatih muzičara. Možete li reći nešto o njima? Ne bih govorio o drugima, ko ima šta da kaže neka kaže, na ovaj ili onaj način. Tu smo Điđi (bubnjevi) Vasa Zeleni (kompozitor, tekstopisac, pevač, gitarista, basista, snimatelj) i producent Milan Burda, uz pridružene članove za žive nastupe (koji će uslediti posle određenog broja pesama), Boba Orlić (bas gitara) i izneneđenje „divlja žena“ na solo gitari. Za sada ne bih pominjao ime. Kada možemo očekivati da ćemo Bezobrazno Zeleno čuti uživo? Promocije, popularno tizeri, po gradovima Srbije. Nekompletni nastupi će uslediti čim budemo pustili prvu pesmu „Luda žena“ na TV-u. Za sada imate ova dva spota na internetu Šta nam Bezobrazno Zeleno sprema danas? Danas i ovih dana ćemo podsećati na stare stvari, koje nisu baš primećene pored “Gibaj se” i “Bombarderi“. Šta biste poručili čitaocima našeg fanzina? Ne poštujte pravila koja vam se serviraju, čak ni način protesta koji vam omogućavaju. To oni žele, jer ga kontrolišu. RAZMIŠLJAJTE SAMI! S Poštovanjem i Uvažavanjem - Vasa Zeleni i Bezobrazno Zeleno. Dušan Mihajlović

32


Iz ugla

ZA KOGA JE UMRO DOKTOR GEVARA

Ovdje se vode ratovi populizma. Da se razumijemo, nije više bitno ko će kome obraz osvjetlati, gdje će koji hajduk omrknuti, gdje će i ko istinu koju izgovoriti. Da se razumijemo, otvoreno vam kažem, a ne govoreći ništa, slažem se sa urbanom većinom zagovornika novog doba (new age). Patriotizam je perjanica priprostih debila, a još samo oni stoje da brane neke stavove viših nacionalnih ciljeva koje, naravno, ne razumiju. Oni su sve i počeli, oni, jezivo prosti (prostaci), počeli su da staju na branik otačstva i svojom logikom talasaju velike parole. Oni, a nije imao ko, kada tu ulogu nije preuzeo onaj koji je trebalo da je preuzme. A ko je trebalo da je preuzme? Pa neko pametan očigledno, neko pravedan očito i neko siguran u istinu, onu koja neće povrediti milione. To se nije dogodilo, zato smo ostali na društvenom Ďubrištu da se snalazimo sa ostacima prošlosti. Narod koji u prošlosti nije išao naprijed, sutra za njega postaće juče. Jasno, bez crtanja. Mi smo bili bliži Brazilu i Kubi nego Evropi i to smo jasno pokazivali kroz društvene inicijacije. Politika nam je bila revanšistička kada je u pitanju vlast, a anti-reformistička kada su bili u pitanju ljudi, goloruki narod. Svaki novi, ustoličeni, (revolucionizirani) vladar je postajao bezlična i odvratna figura sa potrebom da drži monologe. Zašto onda ja, opisujući političare, krivim čitavi narod? Krivim ga zbog toga što smo generalno zakržljali u odnosu sa politikom. Svakog vladara doživljavamo kao apsolutnog voĎu, indirektno kao pravednog i nepogrešivog, ali i kao nedodirljivog, tabuiranog tiranina kome se ništa ne može. Plašimo se svake svoje fukare koja je dobila posao preko stranke, svake figurine koja u reveru nosi partijsku knjižicu, svakog mačora koji ima šare tigra i svakog guštera koji iskezi zube imitirajući zmiju. Mi, plašeći se, odobravamo tiraniju. Mi se jedino ne plašimo ginuti za ciljeve pogrešnih i instaliranih ideologija, a kada je u pitanju naš hljeb, spremni smo da ćutimo na nepravdu koja nam je u komšiluku. „Komšija gladan, ma ko ga jebe, ja imam do sutra, a prekosutra će biti neke kraĎe“ Lakše krademo, nego što radimo. Lakše prosimo, nego dostojno da nosimo. Zašto Kuba i Brazil, Čile i Argentina? Zato što je to naš pravi pandan, to su zemlje u kojima su tiranine zamjenjivali tirani i to tirani nad sopstvenim narodom. Jedini ispravni revolucionari su umirali, nestajali. Jedini iskreni vjernici ideologija, koji su stvarali revolucije su odlazili u istoriju i postajali portreti, zastave, kolajne, medalje i ordenje. Sa njiima smo se kitili i kitimo se, a to znamenje nam daruju oni koji njihovu politiku ne gaje ili su ih izdali kada im oni nisu bili potrebni za dalje vladanje. Zašto je pandan nama neka zemlja trećeg svijeta? Zato što smo ubijali reformatore, a veličali individualiste koji su nas terorisali. Zato što smo svakog reformatora nazivali stranim plaćenikom, a zagovarača prošlosti mesijom. Zato što je doktor Che u stvari izgnanik, a ne kako su nas učili Fidelov drug. Onoga momenta kada shvatimo da je Če Gevara jedini ideolog i tvorac moderne kubanske misli kog je politički odstranio Fidel Kastro, tada ćemo da vidimo sličnosti o kojima govorim. Postavio bih pitanje: Da li je Kastro komunista? Ja bih odgovorio da nije! Na kraju krajeva, čovjek je prvobitno zbacio Batistu i oslobodio ostrvo pod nazivom Democrata Cuba, a kasnije je dr Ernesto uz tekilu pod nos Kastru pružio 33


Marksa u najraskošnijem izdanju „Das Kapital“. Ali to, gotovo, niko ne zna, pa prema tome kako može da zna, prosječan Srbin, današnje prilike na Balkanu u ovim nesretnim zemljama. Nije samo Srbin u toj zabludi, govorim o svima dejugoslovenizovanim narodima. Populizam je uzeo dušu svima koji razmišljaju za svoju korist, a postavljeni su na mjesto sa kojeg mogu da utiču na mase. Ta nerealna slika, ta kob obećavačkog društva, društva onih koji drže monologe i onih koji slijepo vjeruju je slika bombardovanja mozga narodu od strane instruirane kaste koja ima svoje apetite. Nama, kao narodu, su zabranili da se izjašnjavamo drugog dana, poslije revolucija koje smo izgurali, po značaju bitnijeg dana od dana same revolucije. Mi svoje revolucije nismo nikada ni imali, a vladavina naroda je ostala floskula, gipsana maska, paravan za novog voĎu koji je dobio palicu, štafetu, žezlo kojim mlatara po mješinama i kažnjava svako svijetlo koje se upali u njegovom mraku. Naš patriotizam zato nije usmjeren tamo gdje treba već se sropoštao preko balvan, jogurt, šerpa i buldožer revolucija, u lični interes stranih banaka i svjetskog robovlasničkog kapitala. Naše revolucije, na puku žalost, finansirane su ili od slamarice Čerčilove buržoazije ili od povaĎenih zuba Jevreja iz Dahaua. Sve je to samo pretopljeno u bižuteriju jeftinih parola koje su nosili naši balkanski narodi koje su i jedni i drugi finansijeri smatrali stokom bezrepom. Mi stoka, morali smo balansirati i glumiti vlastite ideje, stvarati sopstvene mitove i na njima kopati rake za sopstvenu djecu. Danas, naša djeca, nemaju ni to, jer se ne isplati dizati graja na suve suverene, sa suve grane, dok himna opominje na božju pravdu. Danas čekamo boga, sve mi se čini onog drugog rogatog kojeg smo prvog zazivali. Naša „Božja pravda“ postala je kletva robova koji nemaju mir ni u okovima pa onda onaj ključni stih „Bože spasi, bože hrani“ je vapaj da nemamo ni slobodu ni hljeba i postade nam sudba kleta. Naše komšije pak pjevaju o ljepoti neke njihove koja je konačno postala tuĎa, ona koja je uvijek i bila zahvalna Germanima na osloboĎenju „stare slave djedovine“. A o „junačkoj zemlji miloj“ da ne govorimo. Sve junak do junaka u njoj, Brisel kud zaište tu će 'rvat da pogine. Strašno smo svi u kompletu glupi, ali se uporno mrzimo, jer samo mržnja je vječna, ona mržnja koja se nadahnjuje glupošću. Zato me muči jedan čovjek, mladi Ernesto, doktor po struci, koji je, „ničim izazvan“ 1964 odlučio da ode u crnu Afriku i skoro odloži sigurnu smrt u „Kongoanskoj krizi“, da bi po neuspjehu dizanja revolucije i dolaska na noge, negostoljubivom već za njega, El Fidelu, shvatio da mora presjesti na brod koji vozi šećernu trsku u Boliviju. E, tu u Boliviji, u planinama gdje još vlada zakon Inka i gdje je Amerika započela naftnu kampanju, tu će doktor Ernesto početi ozbiljnije da se bavi Marksom i završiti svoj ovozemaljski put. Njegov dželat, gle ironije, biće jedan imigrant iz Juge, pripadnik pokreta iz „lijepe njihove“ tako da mu očigledno nije teško palo da saspe rafal u Ernesta, zamišljajući da ubija Tita. Ali zašto sam navalio na pokojnog El Commadanta iz majanskih bunara suza? Nisam sigurno da bih dizao revoluciju u nekome, već da bih ugušio kontrarevoluciju koja je počela i koja propagira apatiju. Revoluciju će podići onaj koji se odrekne apatije. A sad pitanje i definicija! Za koga je umro Ernesto Gevara, za nas? Ne bih rekao da je uopšte postojao, jer sudeći po istorijskim zavrzlamama, obučen u pop ikonu danas poput Džima Morisona, nismo shvatili njegove prave ciljeve. A tek za današnju omladinu dr Gevara je crtani lik ili video bot. Više emocija pridaje se porno glumcima, a sve što talasa krv i poziva na bunt to ostaje u orgazmu pred širokim asortimanom ljepotica sa „Red tube“ kanala. Neko je već rekao da revolucija ne bi ni bilo, prije sto godina, da su postojale blagodeti društvenih mreža i porno sajtova. Rakiju smo prevazišli i sada, kako proroci iz Pule (Atomsko sklonište) rekoše, ispijamo čaše etera. Mladen Popović 34


Recenzija

KGF Dio nas (2015) Samizdat?

Ne znam puno o ovom bendu… Izguglao sam da skraćenica KGF, u stvari, znači Kraykulla and the Gypsyfuckers. Pre izdanja albuma Dio nas u januara ove godine, imali su demo Ulične rapsodije iz 2012. Dolaze iz Čakoveca i sviraju hardcore/punk/oi! Toliko o generalijama. Produkcija je očajna, baš onakva kakva i treba da bude. Osim ukoliko ne planiraju da sviraju velike dvorane ili da ih klinke danonoćno šeruju po fejsbucima, onda ne treba ništa da menjaju, što se tog dela tiče. Tematski, pesme su raznolike. KGF peva o prolaznosti, prijateljstvu, kritikuje surovu sadašnjost, razne devijacije u društvu… Generalno, ima tu i mračnih i veselih momenata. U pesmi Dosta je bilo, zakačeni su ljudi koji i dalje žive od prošlosti (u ovom slučaju matori panksi), koji smatraju da je samo „njihovo vreme“ vredelo, a današnju scenu treba ignorisati. U Tko da ti vjeruje, dotaknuta je pedofilija u crkvi, pomalo škakljiva i donekle tabu tema, čak i za 21. vek. Naslovna numera, Dio nas je bendovska oda, panku kao načinu života, i

sa te strane predstavlja dobar izbor za naziv albuma. Svih 11 pesama su uglavnom različite, i u muzičkom i tekstualnom fazonu, što je znak da ekipa nije upala u kreativni šablon i da itekako imaju još toga da kažu. Album k’o album, ne donosi ništa novo što već nismo čuli i videli, ali, ima par stvari koje zavreĎuju pažnju. Koliko i u kojoj meri će pojedine pesme biti primljene od strane publike, nimalo ne zavisi od mog subjektivnog suda, tako da, ako želite, poslušajte ovaj bend. Najbolje uživo (ako ste u mogućnosti), jer, samo tako možete imati kompletnu sliku. Ceo album je na bandcamp servisu i moguće ga je preuzeti za 0$. To važi za bedu sa ovih prostora, ako ste van, donirajte koji zelembać za umetnost.

Pred samo sklapanje fanzina krenuh preslušavati i ovaj bend, unapred žaleći vreme koje ću Demo (2015) utrošiti na još jedan album koji ću okrenuti dva-tri puta i onda jedva čekati da zaboravim šta sam čuo. MeĎutim, SpokOi! me je nakon treće stvari naterao da ih potražim na FB-u i da vidim ko su i šta su. Ok, nastali pre tačno godinu dana, dolaze iz Zagreba, sviraju street punk. Početkom ove godine izdaju demo album sa 10 autorskih stvari. Pesme na albumu su tematski šarenolike. Od onih u kojima preovladava bunt i neslaganje sa nametnutim normama i okvirima (Gdje svinje caruju, Mi smo SpokOi!, Nisam poželjan…) ili zezancija i prepevanih kafanskih dogodovština (Oda našoj maloj, Birtijaška, Piva..). Moj lični favorit je stvar „Put“, koja nosi jake antiutopijske poruke, šta god mi ovo značilo. Što se tiče generalnog utiska, produkcija albuma je minimalistička, nema tu nekog preteranog peglanja i doterivanja. Vokal je slušljiv i razumljiv, instrumenti su tu, odsvirani su. Većina pesama je zarazna na prvo slušanje i po tome, pomalo podsećaju na sugraĎane iz Šanka. Bek vokali su odradili svoje, pa imamo te navijački pevljive i jednostavne refrene. Posebna pohvala je što uz album dolaze i tekstovi, dakle, mislili su na svaku sitnicu, iako se radi o demo izdanju. Jedan veoma korektan album, čije pojedine pesme, vrlo brzo mogu naći mesto na vašoj plejlisti. Dajte mu šansu. Dejvid

SpokOi!

35


Intervju

Ţuta Minuta

Samo za vas, o pankeri, rokeri, trešeri, grandžeri najmiliji, stonerčine, klinci, starkelje, džezeri, ortaci, neznanci…..bla, bla- punk oi bend: “Žuta Minuta”. Svi osim Cesse iz Minute nam pišu, jer je ovog mrzelo. On je mnogo preopterećen i uzbuđen traženjem čarapa u paru, tako da mu ne možemo zameriti… I da skratim na još kraće, da odma’ mi pređemo na priču! Aljoo blizanac (a to je Andrej), pa kako si ovijeh dana...pešačiš li i dalje do Banovog? Andrej: Svakako, svakog dana. Od kako sam kupio novi fon sa aplikacijom koja mi broji korake i prepešačene kilometre, mnogo sam srećniji, i to je, bogme, učinilo moje šetanje zanimljivijim. Dosta ljudi poznaješ. Malo-malo pa zastaneš ulicom. Šta misliš, šta ljude privlači kod tebe? Andrej: Zato što sam bog-otac-dingospo. Šalim se…haha. Ne znam, biće zato što sam kul tip i komunikativan. Ova Ţuta Minuta u našem nesrećnom razdoblju traje li traje... Kad mislite da će nam svanuti? Da l’ će nam svanuti uopšte? Andrej: Svanuće nam kada shvatimo manipulacije tradicionalnog "nacionalnog" poretka, kada pobegnemo od generacijskog ispiranja i nametanja laţi nacija i kada budemo počeli da mislimo kao ljudi, homo sapiens. Tada moţemo da pričamo o nekom ţivotnom boljitku... David: Ţivimo u drţavi gde je stvorena iluzija da se narod pita oko nečega, a u stvari ispade da se ne pitamo ni za šta. I ovu i prethodnu vlast je izabrao taj isti narod koji je izašao na izbore i zaokruţio svog dţelata. Elem, šta ćemo sa dobrim delom ljudi koji nije glasao jer je upao u apatiju i nema poverenja ni u koga? Ţuta minuta celokupnog naroda je jako potrebna, ali teško da bilo šta moţe da se promeni iz gore pomenutog razloga, sve dok nam jednog dana bukvalno ne padne mrak na oči i na ni malo prijatan način kuka i motika ustane i preuzmu stvar u svoje ruke. Nije nam bilo bolje prethodnih 25 godina (koliko ja imam) i teško da će biti bolje narednih 25, tako je, jebi ga. Suviše je para otišlo u tuđe dţepove da bi očekivali promenu preko noći, kako najavljuje naš Vrhovni Vođa. Pera: Svanuće… a kad- to zavisi od nas, kad se opametimo i stanemo svi ko jedan za cilj za koji se borimo. Stvar je jednostavno komplikovana za izvođenje, zato tek kad saznamo šta hoćemo i to i uradimo bez obzira na prepreke. Ja, ja, tačno tako. Od kada ti Andrejče sviraš bubnjeve? Je l' to nešto što si od malena gotivio? Pa, u Osnovnoj školi sam počeo da ih lupam. Koliko sam imao godina, blage veze nemam, ali 'ajmo reć' da sam imao 9. Uvek sam se loţio na udaranje i istresanje energije, što praktikujem i dan danas, a praktikovaću još duuugi niz godina... Udaranje, dranje i energija - savršen spoj. 36


Zaboravljen i ostavljen jučerašnji heroj, nažalost prosi u invalidskim kolicima, na raskrsnici kod Plavog mosta. Da li ste nekada zastali i popričali sa nekim od jučerašnjih heroja? Andrej: Odrastao sam u vojnoj ustanovi, tako da sam bio okružen ratnim veteranima. Niko od njih nije sebe smatrao herojem, niti veličao akcije u kojima je učestvovao, eksplicitno govoreći o tugi, jadu i bolu što je naneo taj skorašnji bratoubilački, bespotrebni rat. Ti ljudi su vređali sebe i proklinjali dan kada im se probudio taj mikrokosmički nacionalizam i, veruj mi, svi bi oni želeli da uđu u vremensku kapsulu, vrate se u to vreme i dobro isprebijaju sami sebe, ne bi li sprečili sebe da počine tu grešku. Ja njih samo mogu da smatram herojima, jer su uslovi u kojima žive užasni i primanja užasna. Tu govorim o invalidima, itd. Mada, danas u Srbiji, svi smo heroji, svi se borimo za opstanak, tako da mogu samo reći da imamo jedni druge... Isuviše je kratak život da bismo mrzeli. David: Mnogo je jučerašnjih heroja koji preživljavaju danas, zaboravljeni, daleko od očiju javnosti, da se ne bi stvarala ‘’ružna slika’’ našeg divnog, ‘’liberalnog’’ društva. Ko još želi da se priseća ratova devedesetih? Ipak, oni su urezani kao još jedna recka u našu istoriju, i ne bi me čudilo da ponovo izbije neko sranje. Hoće, ali samo je pitanje vremena. Da neko ne shvati pogrešno, rat je najveće zlo koje postoji, ali gledano istorijski, na takvom smo geografskom položaju da je neizbežno da se pičkaranja dešavaju non stop, eventualno uz par decenija pauze. Kapiram da je svako od nas bar jednom došao u kontakt sa ‘’jučerašnjih herojem’’i ne bih voleo da sam u njihovoj koži, nisam ni vojsku služio, kamoli bio u ratu, tako da su reči malo ono što može da opiše ratište. Pera: Nažalost ne, ali razlog nije nezainteresovanost, nego nemoć... Šta reći ili učiniti takvoj osobi posle svega što čuješ, znajući da si i sam nemoćan da promeniš situaciju. Ostaje ti samo da u sebi opsuješ sistem u kom se nalaziš jer, da je valjao, takvi ljudi ne bi ni završili tu gde jesu.Tužne su to priče i, nažalost, toliko ih je mnogo, da nam je to postalo potpuno nomalno, i ne osvrćemo se, a trebalo bi… 37


Andrej, po kojim bendovima još sviraš i reci o njima po dve-tri reči. Andrej: Trenutno sviram samo u Ţutoj Minuti i vokal sam u hardcore bendu No Warning Shot. No Warning Shot- sirov hardcore sa primesama grind-a, hardcore punka i ulice. Od skoro smo ponovo na sceni, posle dvogodisnje pauze. Kako vam je bilo na StreetRiffs festu? Andrej: Ohh... bilo je sjajno! Atmosfera, ljudi - PUNK! Bilo je zaista fenomenalno, tri dana koja ću sigurno pamtiti. Isto vredno spominjanja je to što mi je to bila prva svirka sa Ţutom Minutom i ujedno prva svirka benda u novoj postavi, zaključno sa Perom i mojom malenkošću. Tako da, sada Ţutu Minutu činimo Cessa, David, Pera i ja. David: Meni je bilo vrhunski! Jako teţak poduhvat u koji smo se upustili Cessa, Pera i ja, bez dinara pomoći, sve iz našeg dţepa, ali uspeli smo da preguramo ta 3 dana zajebancije i dobre muzike bez većih problema. Za prvi po redu festival, bilo je odlično. Prva svirka Ţute Minute u novoj postavi bila je takođe na StreetRiffs-u, tako da verujem da ću ga baš do kraja ţivota pamtiti. Radimo planove za drugi po redu festival ove godine, vrše se pregovori sa raznim bendovima iz Srbije i regiona, ali još je rano da pričamo o tome. Pera: Streetriffs fest je dobra zamisao,koja bi trebalo da preraste u značajniju manifestaciju, s obzirom na to da sličnih dešavanja, koliko ja znam, nema mnogo, ako ih uopšte i ima.Pre svega, što sama organizacija događaja, nema za ciljzaradu,već afirmaciju i publike i bendova i same punk scene.Uz ozbiljniju podršku sponzora i medija moglo bi da preraste u jak dogadjaj, međutim, ovo je Srbija...videćemo. "Nam date malo panka" u sledećem nekom albumčetu? Andrej: Ţuta Minuta sprema svoj treći album i moram priznati da pesme zvuče fenomenalno. Uskoro ćemo promovisati neke nove, tek da osetite ukus nove Ţute Minute. David: Na treći album se svakako fokusiramo ovih dana, rade se probe i trebalo bi uskoro da uđemo u studio i snimimo pola albuma. Jebi ga, kad se nema para za sve odjednom. Trebalo je i spot da se radi, al’ pošto smo mi majstori za odugovlačenje, to još nije realizovano. Drugačije i sirovije će zvučati od prethodnog albuma, samo imajte strpljenja, isplatiće se čekanje i nama, a vala i fanovima. Recite čitaocima svoj najzapamćeniji doživljaj sa nekog od nastupa. Andrej: Ufff... toliko ih je bilo. Mogao bih da napisem knjigu. Eto! Baš povodom ovog pitanja mogao bih početi knjigu, ako mi dozvolis da iskoristim pitanje kao naslov za nju. Pera: Sa bendom sam od skoro, tako da, anegdote tek predstoje. Sa prošlim bendom ih je bilo dosta; recimo bubnjar na 6 pesama slomi 4 palice i u sred svirke penje se organizator na binu i odvrće činele u sred svirke. David: Za mene je to bilo 2012-te, kad smo po drugi put išli da sviramo u Temišvar. Tada je Cessa mogao da ostane jedini član u bendu, hehe. On je ostao u klubu da pije, a ostatak je otišao sa jednim prijateljem iz Rumunije, u neki restoran da jede. U povratku ka klubu, tadašnji bubnjar je vozio kao blesav, da se vidi sa ortakinjom koja ga je čekala na mestu gde je trebala da bude svirka. U jednom trenutku, upali smo u makazice u krivini ispod nekog nadvoţnjaka. Rekula je srećom dobar vozač, te je ostao priseban i dodao gaščinu i za milimetar smo se provukli između dva automobila. Usledila je tišina od nekih minut da bi Škodra izjavio: ‘’Dobro Rekiću, jebem mu mater, svi treba da izginemo zato što ti treba da se vidiš sa pičkom!’’ Hahahaha… Poručite, jednom rečenicom, zajedno što god… Bogataš u tuči nastoji sačuvati lice, a siromah kaput. Sofija Vojvodić 38


Poezija

Stefan Stefanović

Strahinja Kes

ENKIDU U MENI Dva zrna graška u mahuni uskoro devojačke sobe, presvučene ružičastim tapetama, miruju u prisustvu senki. U tom svetu, sati su minuti, a blagoslov svaki udah potrošen na nju. Leptiri glatke kože kroz pupak hitaju u iskru smeđih očiju, gde žive duže od jednog dana. Ne plaše se svetlosti, kao ni oni kojima je tama draža. Pod krovom koji pluta iznad naših tela, senke plešu zaglušujući tango tišine, jedino krevet u škripi oponaša sveže nikotinske grudi, potisnute njenim leđima. Ne dozvoli da se volimo u različito vreme, jer ta me ljubav podseća na ljubav mojih roditelja. Učestalo misleći o tebi, lakše podnosim vreme izopšten iz tvog naručja. Uhvaćen u zamku žene, posle bolnog perioda osame, Enkidu u meni oseća. Rođen 7.11.1992. u Užicu. Student srpske književnosti i jezika na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Voli poeziju, alkohol i žene, mada ne uvek tim redosledom. Želi da postane valjan čovek, brižan roditelj i suprug.

Oslobođen sam, poezija me čini onim što jesam. Plitkost realnosti litica je sa koje skačem svakim slovom koju bol, završni produkt ljubavi, upotpunjuje. Sa svojih 23, biram da preterujem: PRETERUJEM Preterujem, preterujem i iznova u nedogled preterujem, Umirujem glas, da bi mogla čuti vapaj moje duše za spas, svi nebeski svodovi uporno govore o tome, danima brinu i traže eliksir za bolove moje a njihovim ranama djavo tiho boji grad. Preterujem, preterujem, preterujem, A šta drugo da radim, jednom opečen, drugi put je bilo mnogo gore, ponekad u snu poželim lice tvoje, pretučeno i blatnjavo zove ime moje, traži spas, iako zna da pogrešan teg stavljen je na tas. Preterujem, preterujem, preterujem, iako mi majka suzama oprost svim ženskim bludnicama traži, da gnev malo postane blaži, ispijam vino, jer takav sebi sam draži, preterujem, uporno preterujem, iako me otac više i ne priznaje, Preterujem, jer samo sebi verujem! Preterujem, i uvek ću da preterujem, i dokle god postoje dileme, živeću svoje filmove neme, u njih ćeš ući kad prestaneš biti čovek, Budimo zveri, što dalje od njih! Preterujem, jer samo sebi verujem. 39


Intervju

U Užicu sam živeo punih pet godina, i za to vreme se ne naslušah preterano dobre muzike. Ovi mladi momci pokušavaju da ugroze to moje viđenje. Pročitajte šta je na tu i slične teme imao da kaže Aleksandar Hadžić iz benda Ubrzo Potom.

Ko čini bend Ubrzo Potom, od kad postojite, šta svirate? Bend čine: Milan Cicvarić (bubnjar), Matija Simeunović (vokal, saksofon), Nikola Kojadinović (bas)i ja, Aleksandar Hadžić (gitara i prateći vokal). Bend postoji od oktobra 2012, međutim, prva svirka pod ovim imenom desila se 20. aprila 2013, dok se u ovom muzičkom smeru krećemo otkad je u bend došao Matija (početak leta 2013). Sviramo neku svoju verziju alternativnog RnR-a, međutim, mozete čuti uticaje i jazza i funka, rokenrola, bluza, metala i svega što je bilo ko od nas ikad preslušao u svom životu. Zbog toga se deklarišemo kao Fusion Alternative Rock, jer, između ostalog, mnogi nam zameraju to što smo ’’žanrovski neodređeni’’, što je potpuna besmislica. Pogledajte recimo ’’žanrovsku određenost’’ RHCP-a... Na bandcamp-u se mogu poslušati vaša dva demo albuma. Ima li novih pesama? Možda planova da se u budućnosti to podigne na još viši nivo, što se tiče produkcije… Možda i spakuje na neki CD? Nedavno smo snimali dve nove stvari u potpuno novoj produkciji, i za sada smo tim snimcima i producentom najviše zadovoljni. Za jednu od njih snimamo Promo Video koji ćemo objaviti pre ili u toku proleća, dok će drugu pesmu slušaoci malo pričekati. Na leto bi trebalo da uđemo u studio i snimimo još 8-11 stvari i krajem ove ili početkom sledeće godine možete očekivati album prvenac. Broju pesama na albumu i potencijalnom fizičkom izdanju istog će presuditi finansijski momenat, jer mi smo srednjoškolci i studenti, a ovo je Srbija... Užice je grad komplet lepinje, zagađenog vazduha i nervoznih taksista. Odakle vam ideja da svirate ovako nešto? Kakvi su komentari sugrađana? HAHAHAHAHA kako si slikovito i tačno opisao Užice u tri sintagme, ne mogu da verujem, a itekako si u pravu. Pa pazi, ništa od ovoga nije preterano namenski. Odrasli smo na sličnoj muzici, svako je pojedinačno otkrio svoj muzički talenat i pošto se družimo odavno prirodno je bilo da se skupimo, počnemo da probamo i krenemo s prvim svirkama. Bubnjar i ja se znamo od vrtića. Išli smo zajedno u osnovnu, a sad i u srednju školu, Nikolu znam od 5. a Matiju od 7. osnovne. Kad smo shvatili da možemo da pravimo muziku i da ta muzika nekoga interesuje krenuli smo ozbiljnije u ovu priču. Mlađi sugrađani nas uglavnom podržavaju i prate, a stariji... Dosta starijih uopšte i ne zna za nas, a od ovih koji nas znaju neki nas kapiraju i podržavaju, a neki gledaju zbunjeno što je sasvim normalno, ovo nisu 80-e. U komšiluku imate par starijih bendova koji odlično sarađuju međusobno. Kako gledaju starije kolege na to što radite? Pomažu li, ili samo podržavaju? Od ovih što nas ’’gotive’’ neki nas samo podržavaju, ali neki su spremni da nam pomognu i to ozbiljno. Zato ne mogu a da ne pomenem „Konje ritma“ koji su organizovali svirku u Dublineru,doneli svu svoju opremu, svirali za džabe i insistirali da nastupe prvi kako bi nas promovisali na najbolji mogući način. Stariji su duplo od nas, a ni trunke sujete. Tu su i Lude Žene, Bend koji nam pomaže od samog početka i koji nam od najranijih dana 40


youtube.com/Alekxandarrr/videos

ubrzopotomofficial.bandcamp.com

Ubrzo Potom: Aleksandar Hadžić / Matija Simeunović / Nikola Kojadinović / Milan Cicvarić (s leva na desno)

facebook.com/UbrzoPotomOfficial

ukazuje veliko poverenje. Bezbroj puta su nam pozajmljivali opremu, davali savete i pomagali nam. Prvu probu smo imali u njihovom studiju, i evo, i dan danas ne izlazimo iz njega. Dešavalo se da se odreknu svoje probe zarad nas, u situacijama kada su svesni koliko bi nama ta jedna proba značila. Medjutim izuzetak potvrđuje pravilo, tako da, realno još nismo baš prihvaćeni u Užicu. Koliko sam mogao da primetim, odavno ste prevazišli status lokalnog kllupskog benda i dosta svirate na strani. Koji su najznačajniji nastupi koje ste do sad imali? Finale Belgrade Demo Festa u KST-u, nastup na Nikšićkom Lake Fest-u, Demo masters u beogradskom Domu Omladine itd..

Koji muzičari, bendovi, umetnici generalno… su uticali, i utiču na vaš kreativni rad? Čije obrade izvodite, pored autorskih stvari? Ja sam odrastao na EKV-u i RHCP-u, ali recimo da sam sve to potisnuo kad sam počeo da slusam Tool. Tu je i Smak i Muse, Darkwood Dub, Bjesovi, Alice in Chains itd itd.. Ovo je prvo čega sam se setio, lista je poduža. Milan mi je najbliži u priči o RHCP-u i Tool-u, međutim on takođe voli i Rammstein, Faith No More, Prodigy, Haustor, Blondie, Enigmu... Nikola je u nekom fusion jazz tripu, međutim istovremeno se bavi pravljenjem elektronske muzike (možda nešto od toga mozete očekivati u nekoj našoj novoj pesmi), tako da se njegova plejlista kreće od Herbie Hancock-a do Jean Michel Jarre-a. Nikola je takođe u priči sa RHCP-om. Matija je u svom muzičkom ukusu najmanje sličan nama trojici, ali itekako razume i oseća muziku koju stvaramo. Zajednički jezik nalazimo u Haustoru, Bjesovima, Smaku, ali se Matija ipak bolje pronalazi u muzici Džonija Štulića, Cat Stevensa, Eric Clapton-a, Sade-a itd... Obrađujemo uglavnom to što i slušamo. Kad bismo radili novi intervju kroz jedno pet godina, koje su to vesti koje biste hteli prvo da mi kažete? Da smo potpisali ugovor za neku evropsku izdavačku kuću i da idemo na turneju po Evropi.  Poruka za kraj… (al’ da se i Njegoš postidi) Ubrzo je Potom grupa čudnovata ne ču je, al’ odmah napljuva. Dejvid 41


Poezija

Zoran Antonijević

DAN

NE POSTOJI MIR...

Ovaj dan isti je baš kao i svi dosadašnji dani

Ne postoji mir Svako ima neki hir Ja imam ratni vir

Ništa se ne menja Raspeće probodeno uredno krvari ljudi sa ikona prete kopljima i mačevima uskoro će do njih da stane i Tesla električna ikona Lucifera

Iza mene ostaće nemir Sve te vojske što ratuju ispod moje kože kada odem izaćiće

Kao i svaki drugi dan i ovaj je oblepljen plakatima sa kojih nam prete lažima i reformama poznata lica narodnih dželata smeškaju se sa bandera na kojima bi trebalo da vise iskasapljeni , izgrebani, zapaljeni Kao i svakog drugog dana i danas se nadam(o) danu koji neće biti poput ovog današnjeg Doćiće taj fenomenalan dan kada će sve biti baš onako kako do sada bilo nije Biće to dan posle kojeg ni jednog dana više biti neće..

Biće to slika neviđenog masakra nad jednim mrtvacem čije će kosti i kožu u jednom trenu da probiju milijarde mačeva , kopalja, u glavi pućiće neznani broj nukleraki i ostalih opasnih spravica i igračkica što ih majmunoliki napraviše da u dokolici seju smrt umesto da jedu banane Moj mikrokosmos moja creva, pluća , srce i ostali izvori smrada rasplinuće se kao supernova Aura je spektar radioktivnih boja Trupinu i patrljke poješće duga Moj grob biće crna munja moja sveća poslednji izdisaj sunca. Zoran Antonijević je rođen 1979. u Smederevskoj Palanci. Preživljava u Mladenovcu. Piše poeziju. 42


Proza

Ružičasto meso (pseudorasprava sa samim sobom i predsobljem)

Hteo sam svašta da napišem. Da ispadnem veći kanibal nego što jesam. Ili nisam - moram priznati da sam pomišljao i na masakriranje nekoga/nečega. Hteo sam napisati, oporuku, oproštajno pismo, testament, iako nemam puno svojih stvari. Zatim sam hteo sam napisati kritiku, polemiku, raspravu, hejt-mejl i razne sitne gadosti, koje sam te večeri osećao duboko u sebi. Ranjavan sam svakodnevnom i svakovečernjom pojavom u širem društvu. Bodu mi oči, bodu mi srce, bodu mi jetru, bodu mi mozak, njihovim glupostima i njihovom nesmotrenošću. Socijalnom aljkavošću, može se reći. Nisu vredni reči, stoga ih samo u kratkim crtama pominjem, a možda i ne. Zavisi kakav je tvoj pogled na svet, čitaoče. A svet je vrlo, vrlo zajebana stvar. Pogotovo žene, zbog kojih razni tekstovi naviru iz mog uma. Ipak, moj ego i moj, zašto da ne, super-ego mi ne dozvoljavaju da odustanem od sveta, a takođe i od žena. Komplikovane u svojoj jednostavnosti i jednostavne u svojoj komplikovanosti. Ne poznajem dovoljno žensku psihu, jer mi to nije niti jedna dozvolila, ali možda i bolje, da očuvam svoje mentalno zdravlje. Ne vredi ženama posvećivati pesme i tekstove, ta vremena su odavno prošla. Jednostavno ne vredi. Ali ipak, kako ne voleti stvorenja koja su u isto vreme, gle čuda, glupa i pametna, stidljiva i razvratna, suviše telesna i produhovljena, sve moguće suprotnosti sadržane u jednoj ženskoj personi. Iz svega ovoga se može zaključiti da smo, opet, blago rečeno: najebali, pre svega mi sitni i polusenzitivni muškarci, koji samo traže svoju ovozemaljsku muzu. Kažu da smo mi, muškarci, veoma jednostavni i "operativni". Izazivam neku žensku osobu da svojim šarmom i ostatkom ženskog "arsenala", proveri tu moju "jednostavnost". Iznenadiće se i čuditi danima, ako ne i godinama. Ja sam tu, prisutan i spreman. Ako treba i poješću je, ako to zatraži.

Ukaljana vestalka u poljima mitraljeza Bezbrižno je hodala poljima mitraljeza. Očajna i ponižena po prvi put u životu. Njena čast, njena posvećenost hramu i njen život prestao je u štali, kad je napastvovao omiljeni konj prvosveštenika Arenijusa. Otićiće negde, gde niko neće poznavati nju i njenu sramotu. Nažalost, nikad više neće ni pomisliti na konjsku kobasicu ili dimljeni konjski odrezak u sosu od ribizla... Tuga. Naletela je potom na vojnika koji je tražio svoj mitraljez. Vojnik se zvao Frederik. Bivša vestalka se odmah zaljubila u njega. Bio je nizak, naočit i imao je, na svu sreću, najmanji penis na svetu. Dugo su se valjali po tlu. U jednom trenutku, slučajno se nabola na zarđalu cev mitraljeza. Gadno se posekla. On je razderao odeću, ali joj spasa nije biloumirala mu je na rukama. Poslednjim atomima snage je izgovorila čini, koje su se uselile u njegovo srce, da je nikad ne zaboravi. Gorko je zaplakao, iako je vojnik. Tužan je lutao poljima mitraljeza. Tad mu je u glavi sinula ideja: da se zamonaši. Tako će, mislio je, sačuvati uspomenu na nju, koju je silno voleo. Živeo je isposničkim životom dugi niz godina, sve dok jednog jutra nije krenuo u štalu i kada je nešto opet krenulo po zlu. Utihnula su polja mitraljeza.

ДесЯ Ловоров

43


Prvi rad je delo Nine Gajić, pod nazivom GRAD. Autor dva kolaža je Desja Lovorov iz Subotice, urednik prijateljskog fanzina Librarion.

Dozvoljeno je svako neovlašćeno kopiranje, umnožavanje, poklanjanje, razmenjivanje, objavljivanje, preuzimanje, deljenje... i šta god vam već padne na pamet.


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.