FAAR 008

Page 1




FAAR—008

FAAR je skraćenica za FAshion i ARt. Znači, u pitanju je modno-umetnički magazin, čijem sadržaju je, po mojoj proceni, u velikoj meri nedostajala savremena umetnost. Kako je magazin sklon prerušavanju, promenama identiteta ili pozajmljivanju likova popularnih “gradskih faca”, ovaj put je prostor predat meni. Odlučio sam da ga posvetim kreativnim stvaraocima. Kako inostranim tako i domaćim. Konceptualni pristup mi je blizak i zadovoljava moju opservaciju i interesovanja. Možda će vas ovo izdanje pomalo podsetiti na katalog izložbe, možda će delovati suviše slikovito, ali to je baš ono što želim. U ovom broju sadržaj Faar–a demonstrira uticaj umetnosti na modu i obrnuto. Locira jednu društveno-političku kapislu koja ima uticaja na sve svesne i nesvesne stanovnike planete Zemlje, na one koje interesuje i koje ne interesuje politika, moda, umetnost itd. Da li mi je stvarno stalo do još jedne “zvezde” ili još jedne lepe manekenke i manekena? Da li mi je zapravo muka od “lepe lepote” pošto je toliko sažvakana i plastificirana, i na kraju krajeva se ipak samo dobro slika? Kako su i da li su teroristi, huligani,

burke, fetiš, ratni zločinci, maske, intervencije na fotografijama prijatelja, kosom upakovana, ili vetrom poetično skrivena lica tema FAAR_8? Već čitavu deceniju posmatram neobuzdano prisustvo “skrivenog lica” u medijima. Dalje je slika skrivenog lica fabrikovana u modnim i umetničkim krugovima odakle ubrzo postaje inspiracija imidžu muzičara i počinje da dominira i drugim medijskim scenama. Konačno nesvesno prihvatanje iste od strane main stream-a (mase) dovodi do adiktivnog konzumiranja i identifikacije mladih “bezličnim” slikama na profilima sa facebook-a. Nekima je izgovor poetika, nekima misterija, nekima čuvanje privatnosti. Kako god, one postaju deo mase, a sve manje individue. Teško je locirati početak. Želeo sam da na jednom mestu pod jednim naslovom prikupim kolekciju radova stvaralaca koji se svega ovoga dotiču. Predlažem jedan niz i tok koji možda ima smisla i za vas. Među hiljadama drugih koji skrivaju lice i sam sam se oprobao u toj veštini. Izgleda da mi dobro ide! Vaš faceless Bogomir Doringer

BOGOMIR DORINGER Gost urednik Faar-a 008

NASLOVNA / FRONT PAGE Photo: Levi van Veluw Aetwork: Landscape IV Galerie Ron Mandos Amsterdam – Rotterdam

English text on page 152

003


FAAR—008

003—INTRO Bogomir Doringer

034—Sintetička ličnost Nienke Klunder

084—Sonia Wyss Zimska tišina

007—De-Facing the face Zlatan Gruborović

040—Calm PHOTO—Marija Knežević STYLING—Zorana Stojanović

086—Dvojnici Aleksandar Kujučev

046—Loganov Neo Narcizam Zahari Logan

011—Ne dopada vam se istina - 4 dana u Gvantanamu Luc Cotea & Patricio Henriqueza 013—Integration impossible Tanja Ostojić 014—Umetnost koja ubija nasilje Caron Geary 016—Targets Brian Kenny

050—Bol može biti dobar učitelj Andreas Kuck

053—MASK Madison Gerritsen 054—Glava na zidu Ferry van de Nat

020—Lice Svetog Saturna Jelena Đurović 023—Nike Air Sneaker David Haines 027—Ekstremni bezobrazluk Slava Mogutin

096—Holy Anorexia etc. Marine Marković Maja Ćirić 099—Where have all the children gone? Dejan Kaluđerović

130—Air Force PHOTO—Miloš Duma STYLING—Ashok Murty

100—Sjoerd Vroonland, Rianne Suk, Andrea Ajala, Erik Alkema, Marcelo Evelin 135—BEST OF BELGRADE—Intro 136—Oktobarski salon

066—Umetnost prerušavanja Thorsten Brinkmann 073—Dreams of escape keep me awake Aleksandar Maćašev 074—The Devil love meets when God wants it too PHOTO—Marko Krunić, STYLING—Maja Atanasijević

ad/design: Marko Samardžija, Aleksandar Milić

fotografi: Marko Krunić, Aleksandar Kujučev, Miloš Duma, Đorđe Tomić, Slava Mogutin, Ferry van de Nat, Nienke Klunder, Marija Knežević, Mimi Antolović, Laura Kirchner

CIP - Katalogizacija u publikaciji Narodna biblioteka Srbije, Beograd 64 FAAR : Fashionart Magazine / glavni i odgovorni urednik Nenad Radujević. - 2007, br. 1 - Beograd (Kralja Milutina 34): Modni studio Click, 2007 (Subotica : Rotografika) . - 30 cm

004

128—Filep Motwary

061—Repetition Levi van de Veluw

izvršni urednik: Ivana Bajić

naslovna strana: Slavimir Stojanović

126—Iris van Herpen 093—COLLECTIVE Tania Theodorou

059—Persona Non Grata Modvark Genius

081—Lice nije uvek važno Ana Kraš

gost urednik: Bogomir Doringer, multimedijalni umetnik

118—Corpus Delicti Jelena Mišković 120—VIP Mirror Project PHOTO—Aleksandar Kujučev STYLING—Maja Atanasijević

095—All we ever wanted

058—Savršen čovek, savršen robot Nicolas Petisoff

019—Children choose Philippe Vogelenzang

FAAR /fashionart magazine glavni i odgovorni urednik: Nenad Radujević

088—Primitivna umetnost namenjena robovima Mladen Đorđević

048—Muzika je moja najvernija muza Snežana Golubović

010—REACTION Xeno

033—HAIR Marina Abramović

117—FASHION Branko Popović

saradnici: Bojan Šašić, Branislav Cerović, Duška Jovanić, Gordana Hainović Nataša Višnjić −Todorović, Dragana Galić, Filip Stamenković lektor: Dragana Nastanović prevod: Public Events

138—Belgrade Fashion Week Priredila— Nataša Višnjić-Todorović

103—POETIC Matija Ferlin 104—Rezonantni zapleti - telesni prostor Ute Klein 106—I Found Myself Den Baruca PHOTO—Mimi Antolović 112—Seraphim Bram van Diepen PHOTO—Laura Kirchner

izdavač: Modni studio Click Kralja Milutina 34, Beograd tel/ fax: (+381 11) 306 72 97, 306 72 99, 362 99 11 e−mail: faar@click.co.rs www.faarmagazine.com direktor: Nenad Radujević

146—Choomich Fashion District Loona Loo 150—U njenom drugom svetu Dejana Vučićević 152—Engleski prevodi 158—SHOPPING LIST 160—Barovi, restorani, klubovi

finansije: Slobodanka Stanisavljević public relations: Nataša Višnjić−Todorović sekretar redakcije: Vanja Stefanović

distribucija: Distri Press d.o.o. Dunavska 45 11 000 Beograd, Srbija Tel: +381 11 2761 199 štampa: Rotografika d.o.o Segedinski put 72, Subotica tel: 024 63 66 23




FAAR—008

English text on page 152

Gospodina Doringera upoznao sam davno, u vreme kada je raznovrsnost noćnog života još uvek postojala u Beogradu, a klubovi važili za mesta gde se išlo da se osmotre lica i moda, da se vidi ili – daleko verovatnije – da se bude viđen. To, što mi se sada, gospodin Doringer, toliko vremena nakon što smo se upoznali, obratio da pišem o njemu, neminovno je u meni izazvalo dilemu. Od našeg prvog susreta, sve ređe sam viđao gospodina Doringera, no, s druge strane, pisao sam već o njegovom radu, a sasvim ponekad, u časopisima ili preko zajedničkih prijatelja i poznanika, čitao i slušao o njegovim putovanjima i uspesima. Zato sam isprva i bio zabrinut – da li ću baš ja biti u poziciji da ga prikažem na pravi način i u odgovarajućem kritičkom svetlu. Bilo je to nakon što smo pričali online da je sve postalo još jasnije jer mi je, tom prilikom, otvorena mogućnost da sarađujemo. Naime, on je (kao gostujući urednik) novom izdanju magazina FAAR dodelio temu FACELESS. Ovo je rešilo dilemu u meni, te premda Doringera nisam ni video ( jer živimo na različitim kontinentima) dozvolio sam sebi da bez obzira na vremensku distancu mogu da pišem i o nekome koga nisam video izvesno vreme, jer je on, na neki čudan način, a što je veoma a propos same teme broja, postao FACELESS za mene. Ne mislim da je izbor teme FACELESS za FAAR bio slučajan, štaviše, mislim da je kao potez urednika bio vrlo mudar – gospodin Doringer jednako je poznat po svojim transformacijama u karijeri, umetnosti, kao i u nekolikim aspektima privatnog života i identiteta, kako tematski, tako i hronološki. Poznate artističke ideje odsutnosti, nedostatka i nestabilnosti identiteta definisale su i značajno uticale na rad gospodina Doringera, koji je prošao različite faze: od modnog dizajna preko vizuelne umetnosti da bi okončao u filmskoj umetnosti. Upravo zbog toga, gospodin Doringer je, reklo bi se, u savršenom skladu sa svojim umešnostima i umetnostima, često kombinujući obe u performativni samoreferentni umetnički

007

entitet, koji ga istovremeno pokazuje ali i skriva. Na taj način, gotovo kao kameleon, koji čezne za dodatnim kamuflažno dizajniranim slojem kože, gospodin Doringer je skriven, ali i prepoznatljiv za one koji ga znaju – jer mi se ne damo zbuniti bojama kojima se on prikazuje/skriva, te s lakoćom prepoznajemo njegovu kamuflažu kao čin performativnosti. U prošlom veku, mnogi umetnici su bazirali svoj rad na ideji nedostatka identiteta (ili njegovoj mnogostrukosti), poput Marcela Duchampa, Cindy Shearman, Yasumasa Morimure, da spomenemo samo neke. Sama strategija stvaranja ‘bezlične’ umetnosti i / ili umetnika-stvaraoca nije nova – dokumentovana je kao neophodna kako za apstraktnu, tako i za konceptualnu umetnost. Ipak, gospodin Doringer je pametno, lukavo i poprilično intenzivno zasnovao svoju karijeru na mnogobrojnim delima mnogobrojnih istorijskih prethodnika – baš kao i mnogi njegovi postmoderni prethodnici. No, ako je verovati umetniku, ove ideje, koje se bespogovorno tumače kao aproprijacija, javljale su mu se u gotovo nesvesnim stanjima, momentima inspiracije, ili kako je jednom izjavio na RTS-u: u snovima. Stoga nedoslednost, koja se može uočiti u njegovim radovima, predstavlja refleksiju različitih faza njegovog razvoja, a i uticaja različitih lokacija na kojima je živeo i stvarao, što dodatno dislocira i defragmentira njegov opus. Gospodin Doringer uživa da simultano briše, ali i otkriva lice svog subjekta, što zapažamo već u njegovom diplomskom radu, nazvanom DERANGED. U ovom video projektu njegova ‘žrtva’ je degenderised Figura, kako je umetnik naziva. DERANGED je interaktivni video rad koji se, prema gospodinu Doringeru, prilagođava ili živi, u svakom novom prostoru gde je izložen, na sasvim nov način. Sastoji se od mračnog hodnika, obojenog u crno, koji sam umetnik opisuje kao prostor koji "poziva posetioca da se približi slici/figuri". Slika, koju vidimo još pri samom ulasku u izložbeni prostor – odnosno

Bogomir Doringer Photo: Ferry Van de Nat

– na kraju spomenutog koridora, predstavlja ono što gospodin Doringer naziva „Figura”, odevena u njenu/njegovu kosu, koja poput vela skriva lice. U istom crnom koridoru odvija se i performativna interakcija između linearnog kretanja posetioca i svlačenja Figure. Što je posetilac bliže Figuri, on/a će ukloniti više kose. Ipak, to se ne dešava tako jednostavno kao što se čini: Figura je (pre) programirana da reaguje na kretanje posetioca: on/a emituje zvuk, i pokazuje nešto – što se čita/doživljava kao nelagoda, a vidi se i u pokušajima Figure (ovde smo već na granici S&M odnosa publike i umetnosti) da ukloni svu svoju kosu, koja istovremeno definiše i skriva njen/njegov identitet, za koji je ključno mesto – samo lice. No, da bismo ostali dosledni kako temi broja, tako i S&M nagoveštajima u radu gospodina Doringera, ostavićemo čitaoce FAAR izdanja sa podnaslovom FACELESS bez informacije o finalnom ishodu instalacije DERANGED, to jest o ‘pravom’ identitetu Figure (informaciji koja je, da, ipak, budemo donekle obzirni, dostupna na internetu, i koju je autor ovog teksta tamo komentarisao detaljnije i kompleksnije).

Video rad "Deranged"


FAAR—008

U Doringerovom sledećem projektu, labavo zasnovanom na skandaloznom porodičnom nasilju u Austriji, dotični gospodin rekonstruiše mesto zločina pretvarajući ga u vizuelnu naraciju inspirisanu bajkom „Crvenkapa”, koja, iako glavni akter, nikad nije

Video rad "Fashion and despair"

008

prikazana u krupnom planu, niti je vidljivog lica. U ovom burlesknom restagingu, nedostatak lica glavnog aktera, konačno, razrešava tetovaža koja ga opisuje, izvedena na bicepsu gospodina Doringera (fotografija ove tetovaže toliko je inspirisala umetnika i njegove fanove da je

mesecima bila njegov avatar na Facebooku). Na taj način, telo umetnika preuzima ulogu silkscreen-a, a sam umetnik postaje podvojena ličnost (split personality) agent koji skriva lice žrtve, ali i neko ko je može prikazati kao svoje vlastito, po potrebi.


FAAR—008

Mišljenja sam da u narednom ko-projektu, snimljenom u Parizu, gospodin Doringer doseže vrhunac u eksploataciji teme FACELESSnessa. Otuđene, solidno stilizovane figure (u ovom radu, mogu se, takođe, uočiti ostaci sjaja autorovog styling talenta) nastanjuju čudne, somnabulne lokacije. U pitanju su figure/ statue, ponajpre zato što na fotografijama nijhove glave izgledaju kao da su izvedene u gipsu. Ove lutke-manekeni podsećaju nas na nedostatak identiteta, što skoro svi mi uočavamo u drugima, a neki (katkad) i u sebi.

Video rad "Deranger - project with Avant 16"

Na kraju, u instalaciji, koja je tek u procesu realizacije, gospodin Doringer služi se najnovijim ratnim visokim tehnologijama, stvarajući slike vojnika koji se ne mogu identifikovati, pokrivene, u cyberkamuflažnim uzorcima. FACELESSness je dupliran ovde – pošto su već i sami akteri u ratu kamuflirani – ovde njihovo lice postaje ništa drugo nego sloj mimetičkog nedostatka. U

svim prazninama i kameleonskim mrežama koje ih skrivaju, oni, čini mi se, prikazuju alegoriju vlastitih umetničkih i ličnih ratova/sukoba, mnogostrukih dilema i osiguranih pobeda samog umetnika. Alegoriju poput ove razumeće u potpunosti samo onaj ko je temu i odabrao, i možda po koji inspirisaniji čitalac Faar-a. Nije u pitanju inteligencija već inicijacija, cinik bi dodao.

Upoznao sam gospodina Doringera davno, kad je bio samo jedno od lica; danas je, moglo bi se reći, postao ime i lice poznato u Srbiji, nadajmo se i šire. Privodeći ovaj tekst kraju, osećam da posle svekolike analize i igre rečima – paradoksalno – autora znam previše dobro, a da njegovu umetnost razumem daleko manje. Ono što sam ovde pokušao da predočim biće u procesu štampanja u

trenutku kada je gospodin Doringer već u Holandiji; a promocija FAAR-a, verovatno, po mom odlasku u SAD. Ne znam da li ću u skorije vreme uopšte i videti primerak FAAR-a: sve će biti uređeno online: dizajn, slike, i dan kada ću dobiti moj honorar. Ipak, takav je svet u kom živimo, kao i umetnici koji ga prikazuju - po strani i otuđeni, i kamuflirani – jednom a neprevodivom rečju – FACELESS. Zlatan Gruborović

009


Xeno je prigodni umetnik koji ne postoji da bi provocirao već da bi podelio i razmotrio borbe i misli koje su mu prisutne u glavi.

010

Xeno is an occasional artist that is not there to provoke just to share and discuses the struggles and the thoughts he has in his mind.


REACTION

Scene iz dokumentarnog filma „Ne dopada vam se istina – četiri dana u Gvantanamu“

English text on page 153

„Ne dopada vam se istina – četiri dana u Gvantanamu“ je nagrađeni dokumentarni film koji su režirali Luc Côtéa i Patricio Henríqueza, u kome je predstavljen slučaj Omara Ahmeda Khadra. Građanin Kanade, rođen u Torontu 19. septembra 1986, imao je petnaest godina kada su ga američke vojne snage zarobile u Avganistanu, jula 2002. godine. Zarobljen u bici i teško ranjen, odveden je u Bagram, vojnu vazdušnu bazu, gde je ispitivan i mučen. Oktobra 2002. poslat je u američki vojni zatvor u zalivu Gvantanamo na Kubi. Američka vlada je Omara Khadra optužila da je ubio američkog vojnika i namerava da mu sudi kao ratnom zločincu. Omar je poslednji građanin zapadne sile koji je držan zarobljen u Gvantanamu. Kanadska konzervativna vlada odbila je zahtev za njegov povratak u domovinu. Loš video zapis ovako počinje: Otvaraju se vrata sobe za ispitivanje. Iza stola mladi zatvorenik u lancima, obučen u narandžasto odelo, sedi i čeka. Dvojica muškaraca i jedna žena ulaze u ćeliju: Muškarac 1: Kakav vam je engleski? Omar Khadr: Dobar. Muškarac 1: Dobar, a? Omar Khadr: Aha. Muškarac 1: Vidi, razlog zbog kog smo ovde je što već nekoliko dana želimo da razgovaramo s tobom.

011

Omar Khadr: OK. Muškarac 1: Da razgovaramo s tobom o nekoliko stvari. Omar Khadr: Nema problema. Muškarac 1: Dobri ste u tome? Omar Khadr: Da. Muškarac 1: Pa, pretpostavljam da smo prvi Kanađani koje si video u poslednje vreme? Omar Khadr: Kanađani? Muškarac 1: Aha. Omar Khadr (smeje se): Konačno! Ovo su prve reči koje je Omar Khadr razmenio sa timom kanadske bezbedonosne tajne službe, koja je došla da ga ispita. Atmosfera je, izgleda, bila opuštena, a Omar se, izgleda, ponadao i poverovao da ta poseta može da donese pozitivne rezultate. On je čak izgledao samouvereno. A zašto i ne bi? Oni su se prema njemu odnosili kao prema čoveku. Obraćali su mu se po imenu, ponudili mu sendvič: Subway ili voliš McDonalds? Koji god želiš. Koka-kolu? Mladić ljubazno prihvata. Skoro neverovatan preokret događaja. Stvari imaju dobar početak. No, neće tako ostati. Omar, sa jedva 16 godina, već je bio podvrgnut nizu američkih tehnika „intenzivnog ispitivanja“. Pošto je poslednjih pet meseci proveo u Gvantanamu, on bi brzo podlegao psihološkom pritisku kanadskih agenata. I, zaista, do narednog dana već je bio u stanju duboke psihološke regresije. Ovo ispitivanje je trajalo četiri dana – od 13. do 16. februara 2003. godine – u

objektu sa najvećim obezbeđenjem u zalivu Gvantanamo na Kubi. Ceo susret je snimljen. U maju 2008. kanadski Vrhovni sud je kanadskoj vladi naložio da advokatima Omara Khadra preda stotine stranica dokumentacije koja se odnosi na slučaj. Tako je sedmočasovni video zapis dospeo u javnost. Pre nego što su predali video zapis, CSIS je od „nacionalne bezbednosti“ tražila da izbriše pojedine delove audio-trake. Bez obzira na to, dijalog koji ostaje i događaji koje on razotkriva su šokantni i dramatični. Uzimajući ovaj jedinstveni dokumenat kao suštinu dokumentarnog filma, usledila je analiza ispitivanja od strane grupe stručnjaka, uključujući i psihijatra iz Toronta, čija je uža specijalnost lečenje žrtava nasilja, kao i američkog vojnog branioca koji je zastupao Omara Khadra. Postoje i intervjui sa oslobođenim zatvorenicima iz Gvantanama koji su dobro poznavali Omara, i bivšim dželatom iz zatvora u Bagramu, vazdušnoj bazi u Avganistanu. Američka vlada optužuje Omara Khadra za ubistvo vojnika američkih specijalnih snaga tokom napada jula 2002. u Avganistanu. Omar je tada imao petnaest godina. Dok ovo pišem, maja 2010. godine, on ostaje u zatvoru i čeka suđenje pred vojnom komisijom. On će biti prvo dete vojnik koje je ikad osuđeno za ratni zločin.

Svaki od četiri dana ispitivanja ima svoje osobenosti, a kada se zajedno uzmu u obzir, hronologija daje strukturu priče koja se odvija u četiri poglavlja. Dan 1: Nada Dan 2: Pad Dan 3: Ucena Dan 4: Neuspeh Poslednjeg dana, kada su se kanadski agenti spremali da odu, čujemo poslednje reči koje su razmenili: Omar Khadr: Želim da pozovem svoju babu i dedu. Muškarac 1: Pa, to ne možemo organizovati. Omar Khadr: Ne činite ništa za mene. Muškarac 1: Zar ne možemo ništa učiniti za tebe?! Omar Khadr: Niste ništa učinili za mene... Muškarac 1: Ne možemo ništa učiniti za tebe. Muškarac 2: Mi ništa ne možemo učiniti za tebe, samo ti možeš pomoći sâm sebi. On ustaje i stavlja slušalice. Naravno, u originalnom niskokvalitetnom video-zapisu koji su napravili državni agenti u zatvorskoj ćeliji nema umetničke dubokomislenosti. Naš cilj je da kao stvaraoci filma preuzmemo isti materijal i preinačimo ga u delo koje će imati kinematografsku vrednost.



REACTION

1—

English text on page 153

2—

Tanja Ostojić živi u Berlinu i Beogradu, a aktivno, kao interdisciplinarna likovna i performans umetnica, stvara i izlaže širom Evrope i sveta. Počev od 1992. učestvuje na velikom broju grupnih izložbi, a samostalno izlaže od 1995. godine. Smatra se jednom od najmarkantnijih umetničkih pojava mlađe i srednje generacije sa prostora bivše Jugoslavije. Karakteristika njenog rada je političko pozicioniranje, izražen feminizam i lični angažman, a posebno tematizuje elitizam Evropske Unije vezano za politike migracije i integracije.

3—

- Integration Impossible? je interaktivna kompilacija mojih performansa, umetničkih akcija i dokumentarnog filma (nastalih u periodu od 2000-2005.) koji se bave pitanjima restriktivne politike migracije unutar EU i pitanjem instrumentalizacije pojma „terorizam“. Istraživala sam strategije prelazaka granica koje su migranti bili prinuđeni da koriste decenijama i primenjujem ih tokom sopstvenih umetničkih projekata kojima se borim za svoja prava koja su mi uskraćena važećim zakonskim regulativama EU. Primenjujem strategije provokacije i osvešćivanja javnosti kršenjem upravo tih zakona. U širem smislu, performans sumira moja iskustva imigrantskog života žene u Francuskoj i Nemačkoj.

Noseći u prvom delu performansa kamuflažnu burku na ulici Mančestera i u drugom delu performansa crvenu, takozvanu „seksi-terorističku“ masku – želela sam da ukažem na sliku apstrahovanja i demonizacije manjinskih grupa u EU koju stvaraju mediji, kao i stereotipe u antiislamističkom i antikomunističkom diskursu, i „borbu protiv terorizma“. Integracija Nemoguća? je performans koji je po prvi put realizovan na feminističkom festivalu “[prolog] novi feminizam/nova Evropa” u Mančesteru 2005. godine, čiji je prvi deo izveden u javnom prostoru - na ulici - a drugi unutar pozorišta „Cornerhouse“, samo nekoliko dana nakon što je britanska policija ubila nevinog Brazilca u Londonu, u jeku uznemiravajuće realnosti „borbe protiv terora“. -

1—Tanja Ostojić, Integration Impossible?, Izvedena u Prologue: Bootlab i M12, Berlin, 2006. godina, Fotografija: Michelle Teran, Courtesy: Tanja Ostojić 2, 3—Tanja Ostojić, Integration Impossible?, 2005. godina, Lecture-performans sa video i foto projekcijama (ukupno trajanje 60 minuta) , Prvi put izveden na: Prologue: Novi feminizam, nova Evropa, Cornerhouse, Mančester, 2005. godina, Fotografija: Jon Jordan, Courtesy: Tanja Ostojić

013


FAAR—008

CARON GEARY Umetnost koja ubija nasilje

014

Frontal view No.1 of white british female, UK born- ‘feral’, London – Autoportret (2007)

Desno/Right— Close-up view No.1 of white british female, UK born - ‘feral’, London – Autoportret (2007) Close-up view No.2 of white british female, UK born - ‘feral’, London – Autoportret (2007)


REACTION

Caron Geary je umetnica koja živi i radi u Londonu. U Beogradu je nastupala sa bendom „Cantankerous“ na modnoj reviji „Bez naslova“ dizajnera Bogomira Doringera na Beogradskoj nedelji mode 2007. godine. Poznata je na underground sceni već više od dvadeset godina. Kako se razvijao i menjao tvoj rad sa maskama? Menjao se tokom vremena, konkretno za revije maska je nastala kao rezultat saradnje sa kreatorom Deanom Brightom iz Londona. Ne volim da budem potpuno prekrivena pa sam zato od njega preuzela neke ideje - rezultat je da je stvoreno nešto zaista predivno. Uticaji u pogledu maski kreću se od političkih uticaja iz Irske i Srednjeg istoka, preko uticaja plemena iz Afrike i Dalekog istoka, pa sve do Cigana i religijske ikonografije.

konvencionalnog posmatrača zbunjenim. Uprkos tome što maska otkriva usta i oči, ona sprečava otkrivanje pola, što prelazi u domen dvopolnosti. Postoji očigledna otpornost prema izopačenom shvatanju ženstvenosti, ipak „Divlji“ nekako ostaje privlačan različitim društvenim grupama i do izvesne mere i u seksualnom smislu. Zabranjivanje neposrednog prepoznavanja vodi do dvosmerne komunikacije, postaje teško zlostaviti ili napasti potencijalnu metu koju ne možemo okvalifikovati, pa onome ko nosi masku to pruža odstupnicu koja smanjuje nivo lagodnosti posmatrača a povećava osećaj uplašenosti.

Koja ideja se krije iza toga? Maska daje mogućnost da se stvori prikrivena osoba, ‘Divlja’, koja nosi u sebi plemenski, religiozni i politički, a ne mitski ili nadrealni sadržaj; istovremeno poriče svako neposredno prepoznavanje zasnovano na rasi, polnosti, klasi ili srodstvu.

Ne možemo ignorisati odnos prema horor filmovima, da li tvoj rad ima veze sa filmskom umetnošću i medijima? Možete dovesti u pitanje šta je „to“, verovatno se plašite „toga“, ali „njegova’’ moć proističe iz nedostatka razumevanja šta ‘to’ zapravo predstavlja. ‘To’ upravlja strahom i divljenjem u isto vreme, što se kroz istoriju dokazalo kao kombinacija smrtonosnog i zavodljivog. Divno je što možete da stavite masku i igrate, a zatim, kada završite, skinete je i niko ne zna da ste to vi.

Čini se da je tvoja estetika izuzetno jaka i seksualno tajanstvena? Oštrija estetika izaziva osnovne koncepte lepote i suprotstavlja se socijalnom konformizmu, ostavljajući

Postoji nekoliko različitih vrsta radova, za koje su tako vezana različita značenja, na primer „Napisano preko celog lica / Written all over your face“ reakcija je na prekomerno korišćenje

015

nasilja u filmovima i na televiziji u cilju zabave. Nasilje je postalo zabava za nas. Kada izgubimo kontrolu nad situacijom onda nas predstave u okviru scenarija koji samo možemo da zamislimo ili koga se plašimo, tako da rezultat bude uznemiravajući i perverzan, podsećajući nas da smo ranjivi i smrtni. Vezano za ovo delo više me zanima vrsta nasilja koju ljudi kao što sam ja doživljavaju, bilo iz prve ili druge ruke u Velikoj Britaniji, koje ima lične posledice za mene u smislu nečeg fundamentalnog, kao što je moje kretanje, i dublje, kao što je moje postojanje kao umetnika u pogledu moje prakse, bilo da je rezultat društvenog okruženja u kome se nalazim. Bez pogovora, mi imamo problem sa nasiljem i cenzurom ovde u Velikoj Britaniji, oba su u porastu, samo je pitanje vremena kada će britanski režiseri biti ubijeni, kao u Holandiji, a nova fama je uperena na britanske pisce i umetnike. Šta je ključ za umetničku slobodu? Obrazovanje je ključ za umetničku slobodu, toleranciju i smanjenje nasilja. Buduću situaciju kontrolisaće današnja deca koja sopstvene sukobe rešavaju korišćenjem vatrenog oružja i noževa. Deca u Velikoj Britaniji, zemlji koja kroz istoriju nije imala kulturu korišćenja oružja, sada jure naokolo ubijajući drugu decu kao što je to nedavno bio slučaj u Liverpulu

i Londonu. Majica koju moj sestrić Lorenzo nosi aludira na nekoliko situacija - moju smrt, smrt budućeg umetnika od ruku uskogrudog religioznog fanatika i neuspeh mladih ljudi. Zbog sve manjih prihoda u porodici treba uticati na njih da slede put sa manje nasilja, a više umetnosti. Da li je percepcija mladih inspirativnija? Deca mogu da iskuse izvesnu vrstu straha i nasilja još od svoje druge godine jer se nasilje simulira u crtanim filmovima i video trakama, a mi odrasli to dozvoljavamo jer su nam na taj način deca mirna, a mi dobijamo malo više vremena za neke druge stvari. Oni tu nauče kako da udare, šta je oružje i kako da oponašaju pucanje iz pištolja ili ubadanje nožem. Želela sam da komentarišem nivo nasilja, posebno u Londonu i u Engleskoj uopšte. Mi gledamo nasilje na televiziji u simuliranom obliku kao vid zabave; možemo ga isključiti u svakom trenutku. Možemo videti stvarne reakcije uprkos simuliranoj prirodi situacije, to nas podseća na to u kakvom svetu živimo. Kada se nasilje manifestuje u vidu napada ili silovanja bez objašnjenja ono prelazi iz realnog u hiper realni domen. Poreklo nasilja nam je često nepoznato, ali realnost je ta koja je poražavajuća. English text on page 153


FAAR—008

1—

1—Our Place 2—Dirt Biggers 3—Crackdown Warehouse

2— Brian Kenny je rođen 1982. godine u Hajdelburgu, Nemačkoj, u američkoj vojnoj bazi. Dok je odrastao stalno je putovao Amerikom sa vojskom koja mu je bila kao porodica. Kao tinejdžer, Brian se takmičio u gimnastici. Nakon srednje škole otišao je u Konzervatorijum Oberlin na studije solo pevanja, ali je na kraju napustio školu i usredsredio se na na svoje muzičko i umetničko stvaralaštvo. Kenny se bavio crtanjem, slikanjem, izradom skulptura, pisanjem, muzikom, snimanjem i blogovanjem. 2004. godine, Brian se preselio u Njujork gde je otpočeo saradnju sa Slava Mogutin-om u timu pod nazivom SUPERM. Oni su zaslužni za posebne izložbe, multimedijalnu galeriju i muzejske postavke u Njujorku, Los Anđelesu, Berlinu, Londonu, Moskvi, Oslu, Bergenu i Lionu, u Španiji. - „Fasciniraju me maske. Zato toliko volim Noć veštica. Veoma je zabavno

016

nositi masku i sakriti svoj identitet iza drugog. Sa maskom na licu lako se možete transformisati u nekog ili nešto drugo, kao pomoću magije! Ali maske nisu samo čisto fizička pojava, mislim da ljudi nose maske i iznutra. Ljudi maskiraju svoja osećanja, namere i stvarna interesovanja. Verujem da je ego maska. Maske stvaraju iluzije i ironično je da možete mnogo da naučite o nečijoj stvarnoj prirodi upravo posmatrajući masku koju nosi, (ili je oslikava na nekom drugom!). Ja volim da koristim puno 'maskiranja' u svom stvaralaštvu iz više razloga. Na čisto funkcionalnom nivou, u mom delu "Ciljano crtanje" često koristim maske da izmenim lica iz pozadine da bi jednostavno izbegao da se ista lica stalno pojavljuju u dosadnom nizu. Menjanjem ili maskiranjem svakog lica, može se naslutiti jedinstveni identitet; novi i lepši, neki koji reflektuje moje želje i namere”. -

Brian Kenny was born 1982 in Heidelburg, Germany, on an American military base. While growing up he traveled extensively throughout the US with his Army family. As a teenager, Brian was a competitive gymnast. After high school, he went to Oberlin Conservatory on a vocal scholarship, but eventually left school to concentrate on his own music and artwork. Kenny works across drawing, painting, sculpture, text, sound, video and blogging. In 2004, Brian moved to New York where he began collaborating with Slava Mogutin under team name SUPERM. They are responsible for site-specific, multimedia gallery and museum shows in New York, Los Angeles, Berlin, London, Moscow, Oslo, Bergen and León, Spain. “I am so fascinated with masks. This is also why I love Halloween so much. It's fun to put on a mask and remove your identity in favor of another. With a mask you can easily transform

into someone or something else like magic! But masks are not purely physical, I think most people wear masks on the inside as well. People mask their emotions, their intentions and their real interests. I believe is the ego is a mask. Masks are about creating illusions and you can ironically learn a lot about someone's true nature by observing which masks they wear, (or draw on someone else!) I like to use a lot of 'masking' in my artwork for many reasons. On a purely functional level, in my "Target Drawings" series I often use masks to alter background faces simply to avoid having the same faces appearing over and over in dull repetition. By altering or masking each face, they can each assume a unique identity; a new and more beautiful one, one that reflects my own wishes and intentions.”


REACTION

3—

017



REACTION

Sa svojom biografijom iz oblasti istorije umetnosti, Philippe je upisao odsek za fotografiju na “Kraljevskoj akademiji umetnosti” u Hagu. Nakon godinu dana, odlučio je da nastavi svoj razvoj kao autodidaktičar. Na svom razvojnom putu imao je nekoliko profesora, a zatim je počeo da razvija svež, istinit i estetski stil sa snažnim osećajem za modu. Pored snimanja modnih dešavanja za časopise, on je počeo da radi projekte i slike koje se tiču socijalnih pitanja i stvarnih ljudi.

Photo: Philippe Vogelenzang

019

With a background in Art history, Philippe applied for the photography department of The Royal Academy of Art in The Hague. After one year he decided to develop himself further as an autodidact. Having several teachers along the way, from that point, Philippe started to develop a fresh, real and esthetic style with a strong feel for fashion. Next to shooting fashion productions for magazines he’s drawn to create projects and images concerning social issues and real people.


FAAR—008

“This city is afraid of me. I have seen its true face. The streets are extended gutters and the gutters are full of blood and when the drains finally scab over, all the vermin will drown. The accumulated filth of all their sex and murder will foam up about their waists and all the whores and politicians will look up and shout "Save us!"... and I'll look down and whisper "No." Watchmen-Rorschach's Journal Veliki Džej Getsbi je organizovao najveće, najraskošnije, luksuzne žurke, žurke kojima, sam, nikada nije prisustvovao. Getsbi, junak romana F.Skota Fitcdžeralda na ovaj način je želeo da fascinira Dejzi, svoju mladalačku ljubav i opsesiju, Dejzi koja je bila pripadnica visoke klase, pre nego što je on, sirotan, otišao u rat, dobio orden “male, ali ponosne države Crne Gore” i vratio se u Njujork kao misteriozni pobednik i novopečeni bogataš. Dok

020

su se gosti veselili pod vedrim nebom, uz šampanjac i vatromet, domaćin je, izolovan, ispijao viski na terasi, i čekao da se pojavi Ona. To se i dogodilo, a onda roman počinje da dobija svoj zaplet. Modernija verzija ovakvog “džentlmena sa tajnom” zove se Don Drejper, i glavni je junak serije “Mad Men”. Ko je Don Drejper, pitanje je nad pitanjima, i razlog zbog kojeg ova serija niže sve nagrade za TV format. Sazna li se istina o njegovoj prošlosti, da li će se dame na ekranu i ispred njega razočarati u ovog “Lotarija”, pred kojim se noge šire bez puno pitanja. Da li je prikazivanje pravog lica za Drejpera, Getsbija i mnoge druge početak kraja? Dakle, lažni karakter kao prava sudbina! Današnja, ali i jučerašnja deca žele da budu poznate ličnosti. Ponekad ovu ideju inspiriše želja za novcem (poznati su, barem na Zapadu, i bogati ), a ponekad ovakvu želju

raspali i neostvarenost ili frustriranost roditelja. “Ja u TV Reviji”, “Ja u Saboru”, “Ja kod Baneta Vukašinovića”,“Ja u Žikinoj šarenici”, “Ja u Utisku nedelje”. Ja. A iz toga sledi: “Ja dobijam bolji komad mesa”, “Ja brže platim račun u pošti”, “Ja dobijam lepšu ženu, stan, auto”. A pitaju me i nešto o čemu nemam pojma. I opet me slušaju, jer sam to Ja, onaj iz „Sabora“. Fejsbuk, Tviter, blogovi su koji su promenili koncept “poznatosti”. Svačiji profil sada je interna “Glorija” i “Stori”, to su galerije putovanja, venčanja, zabavljanja, žurki, kulturnih događaja i to samo za odabranu publiku, onu do koje je posmatranome zapravo i stalo. Šareni magazini ostaju mesta na kojima “plebs” iščitava najnovije hejtove između treš narodnih pevaljki, dok je Fejs intimnije, probranije mesto, who is who and where is who na globalnom nivou. Biti opšte poznat postaje sekundarno u odnosu na online imidž i poziciju.


FAAR—008 Photo: Reuters

Novac počinje da struji u smeru identiteta na mreži, a ne onog veštački stvorenog, plaćenog, fotošopiranog. Vorholovih petnaest minuta tako se pretvaraju u petnaest klikova, koliko je potrebno za otvaranje Profila. Biti poznat danas je samo pitanje odluke. Najtajanstveniji su, neretko, najveći narcisi. Srpski bogataši, islamski teroristi, svetski politički spindoktori, svi oni pokušavaju da ostanu ljudi bez lica, da bi se time akcentovala njihova skoro božanska moć da odlučuju o sudbinama velikog broja “smrtnika”. Ovakva aura misterije sa sobom neumitno povlači i seksualnu konotaciju, pa je tako nedavno pojavljivanje Miše Beka u medijima izazvalo pravi tinejdž-trans među mnogim ovdašnjim domaćicama, a Žulijan Asanž je vlažni san liberalnog življa širom poznate galaksije. Kukuljice, šalovi, teretane i testosteron kao glavna obeležja nacističko-klerikalnih prosrpskih grupa već decenijama fasciniraju domaće gejeve, u tolikoj meri

021

da, dok se hodi u Paradnom krugu, neretko se šacuju i tzv.”batice”. Na slične teme pisala je i Suzan Sontag u zbirci eseja “U znaku Saturna” a najtačnije vizuelno dočarala još jedna žena, Lilijana Kavani, u REMEK filmu “Noćni portir”. Formiraj karakter, kreiraj sudbinu – zato i navijam za socijalne mreže. One su Roršahov test za ličnost i kreativnost, ogoljavaju, prikazuju nečiji ukus za muziku, kinematografiju, politiku, životni stil. Otuda su najdosadniji ljudi upravo osrednjaci sa zatvorenim profilima. Uvek mi dođe da ih pitam: “Druže, koga boli uvo za tvoje frendove, statuse i letovanja?” Jer oni ljudi koji su ZAISTA traženi imaju falš pasoše, nemaju pin-kod, ne plaćaju infostan i ne putuju “Kontikijem u paketaranžmanu” … Oni šalju kriptovane mejlove iz internet kafea. Oni nam ne žele dobro. Jelena Đurović , www.agitpop.me

English text on page 154



REACTION All images are courtesy Upstream Gallery Amsterdam

Nike Air Boy 02

023


FAAR—008

Na prvi pogled, detaljni, skoro hiperrealistični crteži i akvarel Davida Hainesa izgledaju kao da su izašli iz neke bizarne knjige za dečake u adolescenciji. Slike koje se nalaze na margini obrazuju osnovu njegovih kompozicija koje oslikavaju mladiće u misterioznim, okrutnim fetiš situacijama. Uključujući pozivanje na srednjevekovni i rani renesansni iluzionizam, crteži prikazuju

svoju originalnu digitalnu, odbačenu prirodu. Kroz proces unošenja bola, Haines postiže ono što on naziva 'pre-foto realizam', potvrđujući tako da je crtež svevremeni i važan oblik ljudskog izražavanja. Haines se naročito u pogledu oslikavanja i mode vodi scally uličnom kulturom severne Engleske, gde su logo ili brend od velikog značaja.

On se poigrava ovim imenima, kao što je Osiris, Reebok Classic i Nike Air, često ih doslovce dovodeći do vrednosti jednog lica. Kao rezultat, njegovo delo izgleda da se odnosi i na mitološke strukture i na današnju kulturu. Na ovaj način se virtuelna realnost prošlosti i sadašnjosti međusobno prepliću.

Adidas chicken convection

Infinite Equation x and y, 2009

024


REACTION

At ďŹ rst sight the detailed, almost hyper-realistic drawings and watercolours of David Haines seem to have stepped out of some bizarre book for adolescent boys. Images found on line form the basis of his compositions depicting young men absorbed in mysterious, cruel and fetishistic situations. Employing references to medieval and early renaissance illusionism, the drawings defy their

Liquid Myth with Nike Air copy

025

original digital, throw-away nature. Through the painstaking process he employs, Haines achieves what he calls a 'pre-photo realism', affriming drawing as a timeless and essential form of human expression. Haines is particularly drawn to the imagery and fashions of the 'scally' street culture of northern England, where the logo or brand name is of paramount importance. He plays with

these names, such as Osiris, Reebok Classic and Nike Air, often taking them, literally, at face value. As a result, his work seems to refer to both mythological structures and present day culture. In this way the virtual realities of both past and present are infused together.



REACTION

Slava Mogutin je ruski umetnik i autor koji živi u Njujorku, koji radi u različitim medijima, uključujući fotografiju, video, tekst, predstave, skulpture i slikanje. Mogutin je rođen u Sibiru, u industrijskom gradu Kemerovo, preselio

Photo: Slava Mogutin

027

se u Moskvu sa svojih 14 godina. Brzo nakon toga počeo je da radi kao novinar i producent za prve nezavisne ruske novine, izdavače i radio stanice. Kada je napunio 21 godinu, već je imao ocene kritičara i zvaničnu osudu za javno objavljene nastrane tekstove.


FAAR—008

Optužen za “otvoren i nameran prezir prema opšte prihvaćenim moralnim normama”; “maliciozno huliganstvo sa izuzetnim cinizmom i ekstremnim bezobrazlukom”; “podsticanje socijalne, nacionalne i regionalne podele”; “za propagandu brutalnog nasilja, fizičke patologije i seksualne perverzije”— tako je postao meta dva visoko publikovana kriminalna slučaja, koji su povlačili moguću zatvorsku kaznu i do sedam godina. Primoran da napusti Rusiju, dat mu je politički azil u SAD-u uz podršku Centra za međunarodnu amnestiju i PEN Amerika. Po dolasku u Njujork, Mogutin je promenio interesovanje na vizualnu umetnost i postao aktivan član gradske umetničke scene.

028


REACTION

Od 1999. godine, izlagao je svoje fotografije i multimedijalni rad u inostranstvu kao i u P.S.1 Centru za savremenu umetnost i dizajn u Njujorku, Yerba Buena Centru za umetnike u San Francisku, Australjskom centru za fotografiju u Sidneju, „Witte de With“ centru savremene umetnosti u Roterdamu, u Muzeju moderne umetnosti u Moskvi, „Overgaden“ Institutu za savremenu umetnost u

029

Kopenhagenu, Muzeju umetnosti „Haifa“ u Izraelu, i muzeju „Museo de Arte Contemporáneo de Castilla y León (MUSAC)“ u Španiji. 2004. godine je zajedno sa svojim partnerom i saradnikom Brian Kenny-em oformio SUPERM, multimedijalni umetnički tim koji je organizovao posebne scenske izložbe u galerijama i muzejima u SAD i širom Evrope.


FAAR—008

Extreme Outrage Slava Mogutin is a New York-based Russian artist and author, who works across different media, including photography, video, text, performance, sculpture, and painting. Born in Siberia, in the industrial city of Kemerovo, Mogutin moved to Moscow at age 14. He soon began working as

030

a journalist and editor for the first independent Russian papers, publishers and radio stations. By the age of 21, he had gained both critical acclaim and official condemnation for his outspoken queer writings. Accused of “open and deliberate contempt for generally accepted moral norms”; “malicious hooliganism with exceptional cynicism and extreme insolence”; “inflaming


REACTION

social, national, and religious division”; “propaganda of brutal violence, psychic pathology, and sexual perversions”—he became the target of two highly publicized criminal cases, carrying a potential prison sentence of up to seven years. Forced to leave Russia, he was granted political asylum in the US with the support of Amnesty International and PEN American Center. Upon his arrival in New York City, Mogutin shifted his focus to visual art

031

and became an active member of the downtown art scene. Since 1999, his photography and multimedia work has been exhibited internationally including P.S.1 Contemporary Art Center and Museum of Art and Design in New York, Yerba Buena Center for the Arts in San Francisco, Australian Centre for Photography in Sydney, Witte de With Center for Contemporary Art in Rotterdam, Moscow Museum of Modern Art, Overgaden Institute of

Contemporary Art in Copenhagen, The Haifa Museum of Art in Israel, and Museo de Arte Contemporáneo de Castilla y León (MUSAC) in Spain. In 2004, together with his partner-collaborator Brian Kenny, he co-founded SUPERM, a multimedia art team responsible for site-specific gallery and museum shows in the US and across Europe.



FAAR—008

Marina Abramović je umetnica svetske reputacije, rođena Beograđanka koja više decenija živi u Amsterdamu. Spada među rodonačelnike telesne umetnosti (body art) i performansa i jedna je od najsnažnijih umetničkih Photo: Slava Mogutin

033

figura danšnjice. Njen performans "The Artist is Present" po mišljenju relevatnih kritičara i umetničkih stvaralaca jedan je od najznačajnijih umetničkih događaja u 2010. godini.


FAAR—008

Bryce

034


Monument One


Zen moments


Rođena je u Kaliforniji 1975. godine, odrasla je u Holandiji. Kao diplomac na Likovnoj akademiji “Breda” učestvovala je u programu u “Fabrici”, centru za istraživanja i komunikacije kompanije Benetton u Trevisu. Poznata po šokantnim fotografijama portreta i provokativnim serijama i sekvencama, ima multidisciplinarni pristup svom poslu u izradi skulptura, crteža i postavki samostalnih ili zajedničkih projekata. Radeći uglavnom u sekvencama i serijama, često koristi autoportret u cilju proučavanja tema identiteta i transformacije. Njeni serijali su vizuelni eseji koji su komični i tragični, seksualni i politički. Krećući se između uloge fotografa i objekta fotografija, njeno stvaralaštvo ima efekat niza kinematografskih scena gde svaka slika sadrži u sebi obimnu priču. Tokom vremena koje je provela u Italiji upoznala je španskog kreatora Jaimea Havona, sa kojim je otpočela umetničku saradnju koja nastavlja da se razvija na različitim projektima. Zašto skrivate lica svojih karaktera? Moji karakteri su pojednostavljeni stereotipi. Dajem im ličnost ukrašavajući ih sintetikom, plavim perikama i ogromnim grudima. Dodavanje lica značilo bi da im dajem previše ličnog karaktera, pa bi to bilo skretanje od poruke koju pokušavam da pošaljem. Da li ste svesni prisustva „bezličnosti“ u proteklih deset godina u različitim medijima, i zašto mislite da se pojavila? Da, bezličnost identiteta je fenomen koji se vraća. Mi smo svakog dana okruženi sve većim brojem ljudi koji postaju žrtve globalizacije, polako gubimo svoj identitet. Ljudi koji su nekada imali sebi svojstven identitet, sada nose istu vrstu odeće, voze iste vrste automobila, žive u istovetnim kućama, pa čak dobijaju istovetne izraze lica. Lice, koje u najvećoj meri pokazuje osobenost ličnosti, gubi na važnosti. Mislim da je to reakcija na ono što se dešava sa našom generacijom. Da li je vaše stvaralaštvo reakcija na političku i socijalnu atmosferu? Kakav je identitet savremene žene? Kroz svoja dela kritikujem naše društvo i pokušavam da probudim pitanja i svest. Posebno se fokusiram na savremene žene koje su izgleda

postale žrtve pritiska preteranog ideala i izgubile su uvid u to šta je normalno. Ako govorimo o nezavisnosti i liberalnim shvatanjima u vremenu pre gotovo pola veka, danas su žene izgleda bliže višoj ideji o tome kako treba da izgledaju i da se ponašaju. Sebe poistovećujemo sa popularnim ličnostima, upoređujemo se sa kampanjama o lepoti koje su urađene u Photoshop programu, postupamo kao da se nalazimo u realiti emisiji na TV-u. Gde je tu nezavisnost? Žena intelektualac? Sloboda? To su pitanja koja me inspirišu.

returning phenomenon. we are with more and more people everyday, all becoming victims of globalization and slowly loosing our identity. once supposedly unique creatures, now wearing the same clothes, driving the same car, living in the same house and even getting the same face. Our face, which shows our biggest uniqueness is loosing it's importance. I think it is a reaction what is going on in our generation.

Born in California in 1975 and raised in the Netherlands, Nienke Klunder holds dual Dutch and US citizenship. A graduate of the Breda Fine Art Academy, she participated in the residency program at Fabrica, Benettons Research and Communications Centre in Treviso. Known for her striking photographic portraits and thought provoking series and sequences, she has a multi-disciplinary approach to her work in producing sculptures, drawings and installations of both her solo and collaborative projects. Working mainly in sequences and series, she often uses self-portraiture to explore themes of identity and transformation. Her series are visual essays that are in turn comic, tragic, sexual and political. Moving between the roles of photographer and subject, her work has the effect of a series of cinematic stills with each image containing a larger story. During her time in Italy she met Spanish designer Jaime Hayon with whom she embarked upon an artistic collaboration that continues to evolve across a range of mediums.

I criticize our society with a smile through my work, and try to raise questions and awareness. I focus specially on contemporary women who seem to have become more and more the victims of the pressure towards an exaggerated ideal, and have lost sight of what is normal. Were we speaking about independence and being liberal some 30/ 40 years ago. nowadays women seem to grow closer to a superficial idea of how they should look and behave. We reflect ourselves in celebrities, compare ourselves with photoshopped beauty campaigns, act as if we are on reality TV. where is the independance? the intellectual female? the freedom?

Why do you hide faces of your characters? My characters are simplified stereotypes. I give them personality by decorating them up with synthetics, blonde wigs and hilariously big boobs. Adding a face would mean to give them a more personal character, and this would eventually distract from the original message I try to send out. Are you aware of this "faceless" presence in the last 10 years in a different mediums,and why do you think that this came out? Yes, the faceless personality is a

Is your work reaction on the political and social atmosphere? What is the identity of contemporary women?


Zen moments


FAAR—008

CALM

040


Photo: Marija Knežević Photo Assistant: Nemanja Knežević Styling, Make Up: Zorana Stojanović

Models: Milica Balubdzić, Tatjana Radičević, Marko Ćerketa; Hvala Pavlu Popoviću i Petru Jevtiću na organizaciji.

Levo—Dukserica / privatno vlasništvo Gore—Blejzer / pull my daisy; šubara / privatno vlasništvo



Dukserice / Senka Kljakić; haljina / Dejana Ivanišević; nakit / privatno vlasništvo


Gore—Mantil / Dejana Momčilović Desno—Komplet / Ivan Ivanović; cipele / Slavna Martinovć



FAAR—008

Zahari Logan je tridesetogodišnji umetnik iz Kanade koji koristi isključivo svoje sopstveno telo kao predmet svog rada. Logan koristi lične pripovesti koje se bave pitanjem istorije muškog tela. Logan za svoje pripovesti, smeštene u okvire stilova neoklasicizma, renesanse i baroka, koristi teme muškog razmetanja hrabrošću, heroizmom i narcizmom koje često nalazi u istoriji žanrova slikarstva. Sa ovim različitim temama, on upoređuje stvarnost

u svetu modernog života koristeći svakidašnje odevanje. Logan je zainteresovan za stvaranje neobičnih pripovesti o samoanksioznosti koja stavlja u kontekst marginalizovane muške identitete u okvirima kanona vizuelne umetnosti. Zahari Logan je izlagao svoje radove širom Kanade i u inostranstvu, a u mnogim međunarodnim publikacijama izlazili su komentari i kritike o njegovom radu.

1—

1—Burkah, Graphite on paper, 50x60 inches; 2—Sleep 1, Blue pencil on mylar, 8.5x11 inches; 3—Mutations Daphne 2, Blue pencil on mylar, 8.5x11 inches;

046


HAIR

2—

Zachari Logan is a 30 year old Canadian artist who uses his own body as subject exclusively. Logan engages personal narratives that question historic masculine tropes. Logan's narratives, situated within Neoclassical, Renaissance and Baroque styles, utilize themes of male bravado, heroism and narcissism often found in historic genre paintings. With these various themes, Logan juxtaposes the mundane realities of contemporary life using common-place costuming and props. Logan is interested in creating self-anxious queer narratives which contextualize marginalized male identities within the canon of visual art. Zachari Logan has exhibited his work widely in both Canada and internationally and has been featured and reviewed in many international publications.

3—

047


FAAR—008

Snežana Golubović / Conversation 5, 2010 @ Snežana Golubović, 2010.

Rođena je, kako voli da primeti, u godini kada su ”The Rolling Stones“ osvajali planetu sa pesmom „(I Can’t Get No) Satisfaction“. Rasla je uz Beogradsku alternativnu scenu (BAS), slušala EKV, čitala Danila Kiša, posećivala FEST i BITEF. Studirala je dramske umetnosti, pisala je o muzici i filmu, pravila svoje radio i TV programe, leta je provodila u Dubrovniku. U Nemačku se preselila 1992. gde je radila kao glumica/performer u profesionalnim produkcijama eminentnih reditelja Alexandera Brilla, Dirka Hausera, Angiea Hiesla, Saskia Boddekea i Petera Greenawaya. Bila je članica ”Independent Performance Group“ (I.P.G.) koju je osnovala i vodila Marina Abramović. Njeni radovi su prikazivani širom sveta, između ostalog u Avinjonu, Amsterdamu, Veneciji, Pekingu...

Svaki umetnik u svom radu polazi od neke intimne inspiracije. Šta te pokreće u stvaralačkom procesu? Stvaram veoma intuitivno, sledeći svoja interesovanja, iskustva, znanja, duboka, iskrena osećanja, impulse, a ne neki plan, ili koncept. Ali činjenica je da je malo radova kao što je recimo KONVERZACIJA, serijal autoportreta, koji bivaju realizovani gotovo odmah, na licu mesta, onoga trenutka kada je ideja rođena. Sa KONVERZACIJOM je to moguće, jer tehnički nije zahtevna - sve što mi treba je moja snap-shot kamera, koju uvek nosim, malo šminke, eventualno

048


HAIR

još neki rekviziti. Uobičajeno je da prođe nekoliko meseci, ako ne i duže, od trenutka kada se razmišlja, kada se kreira ideja, do momenta kada je rad, recimo jedan novi performans, spreman da se pokaže. Sve ideje najpre beležim u “svaštaru” (zovem je “my first private aid”). One ideje o kojima i dalje razmišljam i koje mi se javljaju u snovima (a to je za mene posebno važno), njih zapisujem, konkretizujem “koncept” koji šaljem saradnicima, sponzorima, galerijama, festivalima, na sva ona mesta za koja verujem da bi taj rad mogao najbolje da se plasira. Ideja se u međuvremenu dalje oblikuje, ponekad i menja, prilagođava, ponekad je vezana i za ozbiljan istraživački rad – primer su recimo pripreme za performas “Dragi Egone…” koji sam izvela u ”Van Gogh“ muzeju u Amsterdamu 2005. godine tokom velike ”Egon Schiele“ retrospektive, i tokom koga sam mu, sedeći kao “model” među njegovim slikama, osam dana, pisala pisma. Tokom priprema za taj performas provela sam nekoliko meseci baveći se isključivo njegovim spisima i veoma bogatom prepiskom koju je vodio sa svojim najbližima, sa prijateljima i mecenama. U tom smislu, svaki novi rad ima svoju “biografiju” i svoj poseban razvojni put.

mirisi, pokreti, ples, cipele, kosa, lepota, sjaj u nečijim očima. Sve može da bude izvor moje inspiracije. Ali ono što me najviše inspiriše je muzika. Muzika je „soundtrack” moga života i moga stvaralaštva - moja najdraža i najvernija muza. Ona je inspiracija, ljubav, strast… I to ne samo da me inspirišu zvuk, melodija, kompozicija, pesma, stih, nego i instrumenti, nosači zvuka i sve ostalo što je čini i prati - “materijal”: ploče, vinili i njihova forma, diskovi, omoti, gramofoni. Muzika kao umetnost, kao estetika, kao sociološki fenomen, kao životni pratilac, kao lični biograf. Muzika kao duhova hrana. Šta je tema tvojih radova? Jedan moj dragi prijatelj i kolega mi je nedavno rekao da prateći moj rad već godinama misli da je u srži svega što stvaram – ljubav. To me je malo zbunilo i iznenadilo. Ali, dopalo mi se. I, bez obzira na to što bih ja sve mnogo drugačije i komplikovanije pokušala da objasnim i definišem, i upetljala tu neke priče o važnosti biografije u umetničkom stvaralaštvu, verujem da je moj prijatelj zapravo bio potpuno upravu. Ljubav jeste motor za sve što u životu činim, ljubav je ono za čim svi tragamo i čemu svi težimo – bez obzira na profesiju.

budućnost” rekla mi je jednom prilikom Margita Stefanović kada sam joj postavila pitanje kako vidi budućnost. Ta rečenica mi uvek ponovo zazvoni u ušima kada se postavi pitanje budućnosti. Živimo u dosta nepredvidljiva i čini se apokaliptična vremena: ptice padaju u jatima sa neba, ribe masovno umiru u morima, pčele izumiru, vulkani zaustavljaju avione, voda potapa čitave gradove, države pa i kontinente. Svetska ekonomska kriza, koja potresa svet već nekoliko godina, svakako da utiče i na umetnost. Umetnost i kultura u takvim “kriznim” vremenima među prvima podležu sankcijama i restrikcijama. I sve više se oseća da je sve manji broj umetnika u svetu koji mogu isključivo da se posvete svom stvaralaštvu. Većina je uposlena borbom da omogući svojim delima teren za opstanak, postojanje i napredak. S druge strane, savremene tehnologije se razvijaju munjevitom brzinom i nude toliko novih mogućnosti da se i umetnost sa njima razvija mnogo brže nego ikada do sada, dobija nove grane, nove forme - novi mediji, digitalni svet, virtuelne mogućnosti, novi pristupi, nove veze između nauke i umetnosti - čitav spektar novih mogućnosti se otvara svakome ko je radoznao - bez obzira na lošu ekonomsku situaciju.

Šta te inspiriše? Puno toga me inspiriše, čak i onda kada toga nisam svesna. Inspirišu me ljudi, slike, predeli, putovanja, životinje, reči, knjige, filmovi, neki

Ovo je turbulentno vreme za život u kome su u prvom planu tehnološka i informatička dostignuća. Kakva je pozicija umetnosti? “Mačke zažmure kada hoće da vide

Šta podrazumeva život umetnika? Ne znam da li sam ikada postala umetnik. Mislim da sam to, na neki način, oduvek bila i želela da budem. Zaista verujem da se tako nešto “ne

postaje”. Puno sam se tražila, moj put je imao i još uvek ima puno “stranputica”: muzičko obrazovanje, sviranje klavira, pisanje poezije, pisanje o muzici, časovi crtanja, studije dramaturgije, pisanje priča, komada, novinarstvo, gluma, pozorišni angažmani - mislim da sam oduvek bila umetnik. Ipak, i dalje imam jasnu svest o tome da još uvek treba da učim, otkrivam i radim na tome da “budem” i da “ostanem” umetnik. Svi oni koji prepoznaju u sebi da jesu ili bi mogli da budu umetnici imaju ozbiljan zadatak pred sobom, na kome bi ceo svoj život trebalo da rade, ako žele da budu umetnici. Život umetnika podrazumeva i sa sobom donosi puno predivnih i veoma “posebnih” momenata ali i puno rada, discipline i puno – možda i previše - odricanja. Biti umetnik: to nije samo “full time job – to je full life job! Ako bi mogla da promeniš svet, šta bi promenila? Ljude. Ljudi su najsavršenija ali i najnesavršenija živa bića na našoj planeti. I koliko god da su dobrih i divnih stvari ovoj Zemlji podarili, toliko su joj zla i bola učinili. Davno sam prestala da verujem da bilo ko od nas, “malih ljudi”, može da promeni svet. INTERVJUISAO—Andreas Kuck

049

E


FAAR—008

Andreas Kuk je rođen u Nemačkoj (Hamburgu), 1978. godine. Pohađao je studije na fakultetu „Lola – Rogge“ u Hamburgu za profesora plesa, gde je diplomirao 1999. godine. Oktobra 1999. godine preselio se u Holandiju zbog pohađanja studija na Plesnoj akademiji u Roterdamu (Codarts), gde je diplomirao 2001. godine. Od 2001. godine sve do 2007. godine, Andreas je radio kao profesionalni plesač za plesnu grupu „Kristina De Châtel“ i tokom tog vremena radio je za mnoge koreografe. Aprila 2007. godine, odlučio je da počne da radi kao slobodan umetnik – plesač, profesor i muzički režiser. Nakon toga, sarađivao je sa umetnikom vizuelne umetnosti, Bogomirom Doringerom: „Deranged“ (NL). Radi kao vanredni profesor u : Roterdamu, Hamburgu, Berlinu, Njujorku, Koreji, Bremenu… Kako ste postali plesač? Smatram da čovek ne postaje plesač, on se rađa kao plesač!! Kada razmislim, ja sam se oduvek kretao, skakao naokolo, plesao sam kad god mi se ukazala prilika…. Videćete da kasnije tokom razvoja, naravno možete naučiti određene tehnike, upoznati svoje telo….ali da biste postali dobar izvođač potrebno vam je više od tela...magija je ta o čemu ja sada govorim!!! Bilo kako bilo, moj put je kasno započet, imao sam dvadeset godina kada sam upoznao Miriam Vilijams, koja je otkrila moj talenat za glumu…. podučavala me je osnovama veštine glume, ali me je i podsticala da se više krećem i naučim kako da koristim svoje telo!! U to vreme imao sam devojku koja je bila balerina i sa njom sam prvi put video balet i zaljubio se…. Interpretacija „Neumeirs swanlake“ me je rasplakala….!! Tako sam odlučio da pohađam časove

050

plesa i studije za profesora plesa u Hamburgu….!! Bio sam kao u transu, želeo sam da naučim, ljudi su mislili da ću poludeti...valjda tako danas tumače nečiju opsesiju… Nakon što sam diplomirao, odlučio sam da nastavim studije u Roterdamu (Na Plesnoj akademiji) i 2001. godine diplomirao sam kao scenski plesač…. Tamo me je primetio koreograf Kristina De Chatel….tako je moja karijera formirana. Šta i ko Vas inspiriše? Inspiracija je veoma važan faktor kod plesača, pošto treba da naučite kako da maksimalno koristite svoje telo, a za to su vam potrebni uzori, nikada nisam bio grupni plesač, ali kada sam bio mlađi imao sam svoje uzore kao što je Nurejev, ili Gamal Gouda… Ali generalno, inspiraciju pronalazim u književnim delima Brehta, Mana, Šilera…( “sve što postoji mora nešto da čini; čovek je jedino stvorenje koje želi”, Šiler). Sunce, ljudi, prijatelji, kolege, umetnost i naravno veoma važnu ulogu ima muzika!!! Nijedan moj dan ne prođe bez muzike, ona je jedan od najvećih izvora inspiracije. Šta Vaše telo predstavlja za Vas? Moje telo je moje sredstvo za rad, moj instrument…treba se prema svom instrumentu ophoditi izuzetno dobro, stičući iskustvo upoznajete svoje telo, iako postoje loši dani, kada osećate bol ili vas savlada umor, plesači imaju veoma jaku volju i disciplinu u pogledu umetnosti plesa! Ponekad mrzim svoje telo, zato što nikad ne mogu biti savršen i svaki dan je različit, nekad je lako, nekad teže, ponekad frustrirajuće... Ali s godinama shvatite da sve ima svoje vreme, nešto se dešava brže nešto sporije!! Ja svoje telo posmatram kao baštu, kojoj je potrebna velika pažnja...!! Za mene je PLES uvek posebna personifikacija lepote i savršenstva tela.


FAAR—008 HAIR

Šta za Vas predstavlja lepota? Šta je savršenstvo? To je veoma teško pitanje!! Ja ne verujem da savršenstvo postoji, možete težiti savršenstvu, ali ljudsko biće nikada neće biti savršeno... Nije savršenstvo to što plesača čini uverljivim, već sposobnost da budeš iskren u trenutku…!! To je ono što predstavlja lepotu! Energija je veoma lepa stvar, ukoliko možete da je primite i transformišete...To je kao kada nekog pogledate u oči po prvi pu i imate osećaj da ga poznajete već godinama, a nikada niste razmenili ni jednu reč...!! Lepota je stvar ličnog mišljenja, a naročito u plesu gde postoji mnogo različitih estetika. Drama uvek poseduje neku vrstu osećanja, lepote, ili je tužna, ili srećna, nasilna ili blaga... Lepota pokreće dušu...a kada se to dogodi, ja se osećam dirnutim… Ples je povezan sa disciplinom i bolom – telo oseća bol. Koju vrstu uloge imaju disciplina i bol u Vašem životu i radu? Plesači vole da pričaju o svojim povredama i kako da ih leče...a bol je prisutna svakog dana, zbog napornog rada i to što ste tokom celog dana u pokretu...Naročito u periodima kada imate probe i nastupe istog dana!! Tokom ovih dana na nogama budete dvanaest sati i kada konačno stignete kući, venama struji toliko adrenalina da je prosto nemoguće zaspati!! S druge strane, plesači su istrenirani da ponekad pređu i granicu izdržljivosti, da iskušavaju sebe svakog dana...to zahteva mnogo kontrole. Bol može mnogo da vas nauči, ako znate da saslušate...da znate kada je dovoljno!! Ja volim da iskušavam i kada me pitate za moj rad i život kažem sledeće: postoji samo život, ne rad…!! Jeste, ponekad je to bolan način života…! Postoje li neke razlike između vas privatno i vas kao plesača – osobe koju predstavljate na sceni? Ukoliko ih ima,

051

koje su najznačajnije razlike? Pa, mislim da je jedna od značajnijih ta da je Andreas privatno veoma stidljiv. Na sceni, ja sam kao glumac koji glumi iluziju, to vas čini moćnim...i veoma je dobar osećaj...!! Kako vidite budućnost plesa i umetnosti uopšte? Dolaze teška vremena! Finansijska kriza donela je drastične promene u celokupnom svetu umetnosti a naročito u plesu...Ali, smatram da treba razviti nove strukture, saradnju različitih koreografa, koji će raditi za istu produkcijsku kuću da bi se smanjili troškovi! Više grupnog rada čak i u umetnosti biće zanimljivije... Ali treba izvršiti promene u obrazovanju... ljudi treba da saznaju o tome koliko je umetnost važna, odražavanje i kreativnost...smatram da naše društvo ne bi moglo da funkcioniše bez umetnosti, ali ono je izgubilo svest o tome kako živeti sa njom!!! Umetnik ne može da doživi neuspeh; uspeh je biti umetnik samo po sebi, Čarls Horton Kuli. I u pravu je...!! Mislim da stvaraoci i plesači treba da pronađu način na koji će komunicirati...političari treba da znaju šta oni rade... Kada biste mogli da promenite svet, šta biste promenili? Besplatno obrazovanje, bila bi to najveća prva promena...Smatram da samo znanjem i mudrošću možete dostići uspeh!! Svako treba da ima slobodu izbora i mogućnost da uči, gde god da se nalazi i ko god da je na planeti!! Naravno, postoji više stvari o kojima treba govoriti, šta i kome je potrebna promena!!

English text on page 154



FAAR—008

“Veliki deo mog stvaralaštva oslanja se na moju biografiju grafičkog dizajnera. Volim dimorfne slike tela. Nešto što može biti stvarno, ali često nije. Volim novu vrstu lepote gde konvencionalna lepota ostavlja prostora individualnoj jedinstvenoj lepoti. Volim kinematografsku tenziju kod slika koja čini da ljudi zastanu i zapitaju se šta se stvarno događa ali bez kinematografskog konteksta. Nemam nameru da objašnjavam svoje motive da napravim revije, pošto smatram da slike i koncepti treba da žive svoje živote u svetu bezbrojnih interpretacija i mogućnosti u glavi posmatrača. Na skoro svakoj reviji koju napravim ja završim tako što sakrivam lice manekena ili ih bojim da bi stvorio sloj koji sklanja manekene od posmatrača i dodaje neku vrstu tenzije. Vi kao posmatrač postajete deo priče, pošto vam ja neću reći zašto sam je napravio”. “A lot of my work leans on my background as a graphic designer. I like dimorphic body images. Something that could be real, but often is not. I like a new kind of beauty where conventional beauty makes room for individual unique beauty. I like cinematic tension in images where it makes people stop and wonder what the hell is going on, but without the cinematic context. I tend to not explain my motives behind the shoots because I feel that images and concepts should live their own lives in the world of countless interpretations and possibilities in the mind of the viewer”. In almost every fashion shoot I do I end up hiding the model's face or painting over it to create a layer that removed the model from the viewer and adds a type of tension. A story, that you as a viewer become a part of because I won't tell you why I did it.”

053

TIED by Madison Gerritsen


FAAR—008

Bubba

054


Mode—incent mask—Backstage mask—Guillaume AIRIABAUD

cigarette—Gaulloise Blonde mask—Guillaume AIRIABAUD scarf—Hermes


Fashion Editor—Ferry van de Nat Model: Tijn @ Ulla Models Vintage Silk Corsage—Kabinet amsterdam.nl

Hand printed mas—eyniek.com Mouth piece—Guillaume AIRIABAUD



FAAR—008

English text on page 155

Humanizovati: dati humaniji izgled nečemu. Postati blaži, civilizovaniji. Automatizovati: pretvoriti u robota, svesti na mehaničke zadatke koji se ponavljaju. Serija „ne biti robot“ je koliko organsko, toliko i numeričko delo. Nikolas pokušava da, putem matematičkih vektora (linije) projektuje neku vrstu emocija i čudnog izraza ljudskog lica. To je delo o perfekciji koja je u ovom slučaju ugrožena. On koristi liniju, geometrijski oblik koji je kreirala ljudska ruka, lagano odbacujući

Fotografije iz serije „ Ne biti robot“ – N.Petisoff

058

ravnotežu oblika. Biti nesavršen je najviše dostignuće. Nedostaci oplemenjuju. Nicolas nema tipičan put karijere u izradi umetničkih predmeta od plastike. On je glumac i veoma je privržen prenošenju osećanja i osećajnosti u vizuelni vid prezentacije, on traga da pronađe medij preko koga će preneti svoje želje. Slika i njene mutacije su važne na tom putu traganja, linija odražava njegov rigorozan i numerički veo kojim pokriva poznata i nepoznata lica. Sa pečatom dečje nostalgije, pronalazeći super heroje u masci svog detinjstva, pojam "Robota" bio je rođen.


FAAR—008

English text on page 155

Daido, umetnik sa više veština: Dizajn predmeta (kaciga, naočare za sunce), fotografija i geometrija, pravljenje frizura i perika u stilu šezdesetih godina. Belgijski umetnik koji živi u Berlinu od 2008. godine. Već je sarađivao sa: Lady Gaga, Jessie Evans, Ivan Civić... “Ja sam malo nedefinisan umetnik, putujem Evropom (London, Pariz, Brisel, Ženeva, Luizijana, Berlin, Rim) gde jednu nedelju radim kao frizer na nekonvencionalnim mestima (u prostorijama bioskopa, galerijama, barovima), a pored toga kreiram slike opšteg karaktera, bavim se korektivnim radom i izradom predmeta. Opsednut sam naočarima. Moj celokupan rad usmeren je ka geometrijskim oblicima i želji za ljudskim savršenstvom (korišćenje oble proporcije i brisanje ljudskih emocija). Moj rad nema ni malo politički karakter niti je smešan, mada je oštar i sadrži teme pop muzike. Ja sam zaista inspirisan starom školom futurizma i geometrijom šezdesetih i osamdesetih godina zbog šarolike grubosti i muzike. Teško je definisati moje namere

Fotografije iz serije „Ekstremni preobražaji“ Intervencije na fotografijama prijatelja Modvark Genius

059

kao umetnika pošto sam potpuno šizofreničan u pogledu svog rada i mogu potpuno da skrenem iz jedne veštine u drugu i tako stvorim nešto potpuno različito od onoga što sam prethodno radio. Trenutno radim na kolekciji naočara pod nazivom 4D naočare za sunce. Tri prostorne dimenzije i četvrta dimenzija kretanja. Naočare će menjati svoj oblik sa kretanjem tela. Ovo podrazumeva primenu sistema tečnosti ili nekih drugih tehničkih mogućnosti”.

www.persona-non-grata.be



MASK

Galerie Ron Mandos Amsterdam – Rotterdam Photo: Levi van Veluw

Landscape II, 120x100cm & 60x50cm, 2008 061


FAAR—008

Landscape III, 120x100cm & 60x50cm, 2008

Levi van Veluv je multidisciplinarni umetnik koji živi i radi u Holandiji. Nakon što je diplomirao na Institutu za umetnost ARTEZ (2003-2007), odseku za autonomne umetnosti u Arnhemu, počeo je da radi i iznenađuje svojim radom. Do sada je učestvovao na brojnim izložbama širom sveta – u Amsterdamu, Njujorku, Španiji, UK, Švedskoj, Nemačkoj, Australiji, Austriji, Belgiji i Kini. Osvojio je brojne nagrade kao što su: Međunarodna nagrada za fotografiju (2007. godine u SAD-u), Nagrada za umetnički intervju (2007. godine, Nemačka), nagrada „Winner Akzo Nobel“ za mlade talente ( 2007. godine, Holandija), nagrada za umetničku fotografiju „Winner Epson“ za najbolji rad (2006. godine, Holandija). Njegove publikacije su štampane u mnogim poznatim časopisima: „Financial Times“, „NY Times“, magazinu „Art nouveau“, „Neo2“ u Španiji… Danas on predstavlja jednog od najintrigantnijih mladih umetnika u Holandiji. (www.levivanveluw.com)

062

Veneer III, 120x100cm & 60x50cm, 2010

“Slike koje stvaram sastoje se iz ponekad nelogičnih kombinacija materijala, mustra, boja, oblika, a moja glava je jedini konstantni faktor koji na to utiče. Svaki element se svesno bira tako da utiče na predodređenu transformaciju. Igrajući se vrednostima svakog materijala i njihovim korišćenjem u svrhu koja nema njihovu originalnu namenu, konstruišem unutar slike sitnim detaljima, različite poglede na svet. U većini slučajeva moja glava je ta koja nosi ove transformacije i kombinacije. Bezizražajno i gotovo univerzalno lice daje mogućnost posmatraču da se sam projektuje u delo. Pošto dela stvarno postoje i nema digitalne manipulacije, svaka slika sadrži kratku istoriju u svojoj predstavi. Repeticija je tema koja je veoma interesantna pošto se može koristiti za različit završetak. Na primer, koristeći istu glavu i izraz lica, osoba polako dobija drugorazredni značaj za

formu. Elementi koji ostaju konstanta gube svoju vrednost, a elementi koji se menjaju postaju predmet dela. Na ovaj način ja stvaram smenu u hijerarhiji vrednosti. Svakidašnje mišljenje o ”estetici“ slike je ono koje oslobađa nezadovoljavajućih karakteristika i opštih ljudskih nesavršenstava. Po mom mišljenju, to je najviši oblik lepote. U svojim delima pokušavam da stvorim različitu formu estetike. Neobični i neupečatljivi materijali, tragovi lepka i druga nesavršenstva koja postoje u procesu stvaranja dela su ti koji stvaraju estetsku vrednost na mojoj slici. Ovakva revaluacija inače beznačajnih elemenata javlja se samo zato što oni sada postoje u novom kontekstu koji ih udaljava od njihovih izvornih okolnosti i asocijacija. Tokom ovog procesa, ja postajem sve više svestan da svi objekti, materijali, događaji dobijaju jednu zajedničku vrednost, ali da isto tako ta vrednost

može lako da postane drugačija. Ti elementi, o kojima niko nije razmišljao su upravo onda postali najinteresantniji za mene, zato što se činilo da imaju malo značaja za ljude, mogu se preoblikovati pa tako se lako može promeniti i način na koji ih posmatramo. Moj rad raste iz malih istraživanja u vrednosti koje mi dajemo stvarima koje nas okružuju i asocijacija koje one na ovaj način stvaraju. Mada ovi naglašeni razlozi nisu odmah vidljivi u delu, kod posmatrača se budi veoma specifična nejasna reakcija. Iako je uzrok ovakve reakcije obično parče sivog tepiha, logično je da ljudi reaguju na njega na ovakav način pošto je posmatrač primoran da preispita svoje svakidašnje mišljenje o ovom materijalu. Slika nastavlja da menja percepciju posmatrača, u maloj formi i o nevažnoj stvari”.


MASK

Sterling wood, 120x100cm & 60x50cm, 2008

063


FAAR—008

Veneer IV Object, 12 cm x 12 cm x 5 cm, 2010

Levi van Veluw is a multidisciplinary artist and he lives and works in the Netherlands. After graduation, ARTEZ Institute of Arts (2003-2007), Autonomous Arts in Arnhem he began to surprise with his work. So far, he participated in numerous exhibitions worldwide - Amsterdam, New York, Spain, UK, Sweden, Germany, Australia, Austria, Belgium and China. He has won numerous awards such as: International Photo Award (2007 USA), Art Interview Award (2007 Germany), Winner Akzo Nobel for young talents ( 2007 The Netherlands),Winner Epson Photo Art Award for best selected work (2006 The Netherlands). Many famous magazines have published his publications: Financial Times, NY Times, Art nouveau magazine, Neo2 Magazine Spain… Today he is one of the most intriguing young artists in the Netherlands. (www.levivanveluw.com). The images that I make consist of often unlogical combinations of materi-

064

Veneer IV, 120x100cm & 60x50cm, 2010

als, patterns, colours, forms, with my head as the only constant factor. Each element is consciously chosen so as to affect a pre-determined transformation. By playing with the value of the each material and by using them for a purpose that was not originally intended for them, I construct within the image, in a very small way, a different perspective on the world. In most cases it is my head that is the carrier of these transformations and combinations. The expressionless, and almost universal face, allows the viewer to project himself onto the work. Because the works have really existed and have not been digitally manipulated, each image contains a short history of a performance. Repetition is a theme I find very interesting as you can use it for different ends. By for example using the same head and facial expression, the person slowly becomes of secondary importance to the form. The elements that remain constant lose their value and the elements that change, become the subject of the work. In

this way I create a shift in the hierarchy of values. The commonplace notion of the ‘aesthetic’ image is that which is free of unsatisfactory characteristics and general human imperfections. This in my opinion is the most superficial form of beauty. In my work I attempt to create a different form of aesthetic. The unusual and unimpressive materials, traces of glue and other imperfections that exist in the production of the work are what form the aesthetic value in my image. This revaluation of these normally insignificant elements only occurs because they now exist in a new context that distances them from their original circumstances and associations. During this process I became more and more aware that all objects, materials, events are assigned a commonly held value, but that this valuation could just as easily be different. It was those elements that nobody had an opinion about that then became

most interesting to me. Because they seem to contain little meaning to people, they are malleable and can easily have their perceptions about them altered. My work amounts to small researches into the valuations we assign to the things around us and the associations they engender in this way. Although these underlying reasons are not immediately apparent in the work, a very specific unsettling reaction is invoked in the viewer. Although the cause of this reaction is a mere piece of grey carpet, it is logical that people react to it in this way as the viewer is essentially forced to review his commonly-held notions about this material. The image succeeds in shifting the viewer’s perception, be it in a very small way and about an unimportant subject.


MASK

Origin of the Beginning 1.2

NOVO UMETNIČKO DELO

NEW WORK

„Odakle potiče početak“

Origin of the Beginning 1.2

“Ova izložba je prilika da predstavim novi izraz u svom stvaralaštvu. Sugeriše da osim portreta postoji i neki drugi svet. Raniji moji portreti težili su apstraktnom. U njima nije bilo izraženih emocija niti su pričali priču mog života. Mislim da bi izraz apstraktni autoportret bio prikladan. Novi radovi predstavljaju fotografiju sobe u gro planu. To je moja nekadašnja spavaća soba iz perioda od moje šeste do dvanaeste godine. Ako bolje pogledate videćete da je ivica stola nagorela. Razlog tome su svi oni sati koje sam sam u njoj provodio. Bio sam opsednut vatrom pa sam eksperimentišući spalio svoj sto. Napravio sam 15000 drvenih blokova i poređao ih po zidu. Svrha je bila dvostruka: slika je bila apstraktnija a ja sam iskoristio priliku da odlutam iz realnog i zađem u naraciju. Blokovi su, takođe, izraz opsesije i fiksacije,

065

a predstavljaju i neophodnost za potpunom kontrolom umanjujući haotičnost. Ovaj moj rad je prvi put objavljen u časopisu Faar, a biće izložen i tokom Armori izložbe u Njujorku koja se održava u galeriji „Ronmandos“ od 03. do 06. 03. 2011. godine, kao i na samostalnoj izložbi u galeriji „Ronmandos“ u Amsterdamu od 21. 05. do 25. 06. 2011. godine”.

“This installation presents the next step in my work. It suggests that there is a world behind the portraits. The (former) portraits tend to be abstract. There is nothing about emotions and it does not tell my story. I think the term “abstract self-portrait” would be appropriate. My new work presents a zoom out image of a room. This room is my former bedroom, when I was 6 to 12 years old. If you take a good look you will see that the edge of the table is burned. This is a direct reference to many solitary hours I used to spend in my room. I was obsessed by fire, so I burned my table as an experiment. I have made 15.000 blocks of wood and put one the wall. This has two purposes: the image becomes more abstract and it gives me the opportunity to go beyond reality and create

a narrative setting. The blocks also illustrate an obsession and fixation; they represent an urge for total control, and chaos less situation. This work was first shown in the magazine Faar and will be also presented in the Armory show New York, Ronmandos Gallery from 3rd to 6th March 2011 as well as at Solo exhibition Ronmandos Gallery in Amsterdam, 21st May- 25th June 2011”.


FAAR—008

Thorsten Brinkman rođen je u Herneu, u Nemačkoj 1971. godine. Diplomirao je na Likovnoj akademiji u Hamburgu gde živi i radi. Učestvovao je na kolektivnim izložbama širom sveta, a samostalno je izlagao u Hamburgu, Berlinu, Hagu, Bazelu, Dablinu, Briselu.... Brinkmanovo delo uključeno je u mnoge javne kolekcije: „Mont Blanc“ u Nemačkoj, “Gemeentemuseum“ u Hagu, „Muzej Moderne umetnosti“ u Salcburgu, „Fotomuseum Winterthur“ u Švajcarskoj, kolekcija „Caron“ u Francuskoj… O radu Thorstena Brinkmana piše Mark Velman iz berlinskog muzeja „GeorgKolbe“. ©VG Bild-Kunst Bonn 2010, Courtesy the artist, Courtesy Gallery KUNSTAGENTEN

Padre Blechle, 2010, C-Print, 130 x 170 cm

066


MASK

Još uvek mlad ali veoma nezavistan i nekonvencijalan, rad Torstena Brinkmana kreće se između žanrova fotografije, skulpture, performansa i umetnosti postavke. Fotografska auto-dramatizacija u kojoj umetnik deluje kao glumac, režiser i fotograf u jednom, i kreira slike sam u svom studiju, jedna je od njegovih oblasti na koje se fokusira. Prekriven second-hand odećom i predmetima iz svakodnevnog života, on se transformiše u anonimnu, ponekad

androgenu figuru nalik na objekat – skulpturu – koju stari majstori unose u kompozicije. Fotografije su deo duge tradicije izrade autoportreta kod umetnika, ali on praktično izlaže prateće mitove, krijući svoje prisustvo i prazneći ih od svake prepoznatljive individualnosti. U njima, Thorsten Brinkmann istražuje granice odnosa između ljudi i njihovih tela sa svetom objekata. U tom procesu on stvara tenziju koja

postoji između objekta i subjekta pod uticajem mašte. Sve na ovim fotografijama je stvarnost i fikcija u isto vreme. Predmeti razvijaju svoje sopstvene živote na telu umetnika i postaju proteze i maske sa zagonetnim izrazima i moćima koje pruža fizionomija lica. Pored fotografske dramatizacije, Brinkmanovo delo sadrži predmete koji su zapravo kombinacija različitih pronađenih objekata. Njihova tema

je osnova za rad na skulpturi. On stvara uređujući gotove predmete kao skulpturu i fotografske scene života čija kompozicija upućuje na istoriju umetnosti. Nova serija radova kombinuje gotove skulpture sa kalupima napravljenim od delova tela umetnika – od kojih neki nose njegovu odeću. U kontekstu većih izložbi, on fotografije i predmete okružuje postavkama koje se sastoje od tepiha,

Jr. White Stripe, 2007, Mixed Media , 80 x 60 cm

067


FAAR—008

tapeta, furniranih stolova i drugih delova nameštaja. Posetioci su postavljeni na isti način kao i figure na fotografijama, a neke propozicije sa fotografija mogu se prepoznati i na samoj izložbi. U kontekstu istorije umetnosti, radost koju Brinkman pronalazi u pretvaranju i prerušavanju svog tela pomoću predmeta je samo nastavak Hugo Ball kabarea u Cirihu ili Oskar Schlemmer-ovih kostima za ”Triadic balet“. Kada govorimo o prelazima između sveta mode i pop kulture, možemo povući paralele i sa legendarnim australijskim umetnikom i modnim kreatorom Leigh Bowery-em (1961-94). Boverijeva prerušavanja su ostavila trag na londonskoj modnoj sceni 80-ih godina 20. veka. Brinkmann-ova fotografska dramatizacija predmeta – kako je zabeleženo u nekoliko video zapisa –oživljavanje je arhaičnog humora Bustera Keaton-a ili Monty Python-a, nalik na urnebesnu komediju.

Thorsten Brinkmann je prikupio značajnu kolekciju predmeta iz kontejnera, sa buvljaka i iz prodavnica polovne odeće u poslednjih pet godina - otpad civilizacije. On ih skladišti na policama do plafona u svom studiju u Hamburgu i na njima crta svoje dramatizacije, skulpture i postavke. Polazna tačka koncepta izložbe u muzeju „Georg-Kolbe“ je premeštanje dela Brinkmanovih predmeta i kolekcije odeće u bivši studio „Georg–Kolbe“ kao prostorne postavke. ‚Studiomove‘ označava premeštanje Brinkmana i dela njegovog studija punog predmeta i odeće u Berlin u muzej „Georg–Kolbe“, i opisuje perpetum mobile predmeta unutar studija i kretanje umetnika/predmeta kao glavnog motiva njegovog dela .

Lady Glittersky, 2009, C-print, 121 x 92 cm

068


MASK

Thorsten Brinkmann was born in Herne, Germany in 1971. He graduated with an MFA in Fine Arts in Hamburg where he lives and works. He participated at collective exhibitions worldwide and had his solo exhibitions in Hamburg, Berlin, Hague, Basel, Doublin, Bruseless… Brinkmann`ş work has been included in many public collections: Mont Blanc Collection, Germany, Gemeentemuseum, Hague, Netherlands, Museum der Moderne, Salzburg, Fo-

tomuseum Winterhur, Switzerland, Caron Collection, France… Mark Wellman from the Museum Georg-Kolbe writes about Thorsten Brinkmann`s work. Still young, but highly independent and unconventional work by Thorsten Brinkmann moves between the genres of photography, sculpture, and performance and installation art. Photographic self-dramatisation, in which the artist functions as an actor,

director and photographer in one, and creates images in the solitude of his studio, is one of his areas of focus. Wrapped up in used clothing and found objects from everyday life, he transforms himself into anonymous, sometimes androgynous figures that appear as objects – sculptural figures – that allude to compositions by old masters. The photographs are part of the long tradition of self-portraits by

artists, but he practically explodes the accompanying myths by hiding his countenance and emptying them of any recognizable individuality. In them, Thorsten Brinkmann explores the boundaries of the relationship of people and their bodies to the world of objects. In the process, he builds upon the tension between object and subject as influenced by imagination. Everything in these photos is real and fictional at the same time. Formerly soulless things develop their own

Conde du Mu¦êtz, 2008, C-Print, 82 x 62 cm

069


FAAR—008

lives on the artist‘s body and become prostheses and masks with puzzling, physiognomic powers of facial expression. In addition to his photographic self-dramatisations, Brinkmann‘s work includes objects that are combinations of various found objects. Their subject: bases for sculptural works. He creates sculpturally arranged ready-mades and photographic lives whose compositions also make references to art history. A new series of works combines ready-made sculptures with casts made from the artist‘s body parts – some of which wear his clothing. In the context of larger exhibitions, he surrounds the photos and objects with an installation-like environment consisting of carpets, patterned wallpaper, veneered tabletops and various other pieces of furniture. The visitors are in

the same setting as the figures in the photographs, and some of the props in the photos may exist in the exhibition environment. Within an art-historical context, the joy Brinkmann finds in pretence and disguising his body with objects is a continuation of Hugo Ball‘s Cabaret Voltaire in Zurich or Oskar Schlemmer‘s costumes for the ‚Triadic Ballet‘. When it comes to crossovers between the world of fashion and pop culture, parallels to legendary Australian performance artist and fashion designer Leigh Bowery (1961-94) can also be drawn. Bowery‘s disguises left their mark on the London fashion scene of the 1980s. Brinkmann‘s photographic dramatisation of objects – as also recorded in several videos – is reminiscent of the archaic humour of Buster Keaton or Monty Python, in the way in which the moment is

Drune Quoll, 2007, C-Print, 70 x 54 cm

070


MASK

captured as a slapstick performance. Thorsten Brinkmann has acquired a significant collection of things from dustbins, flea markets and secondhand shops in the past few years: the detritus of our civilisation. He stores it all on ceiling-high shelving in his studio in Hamburg and draws on it for his self-dramatisations, sculptures and installations. The conceptional starting point of the exhibition in the Georg Kolbe Museum is the removal

of part of Brinkmann‘s object and clothing collection to Georg Kolbe‘s former studio as a spatial installation. ‚Studiomove‘ signifies the removal of Brinkmann and part of his studio full of objects and clothing to Berlin in the Georg Kolbe museum, and also describes the perpetual movement of objects within the studio and the movements of the artist /objects as the main motif of his work.“

Reginald von Eckhelm, 2010, C-print, 130 x 170 cm

071



FAAR—008 Varijacija rada "Dreams Of Escape Keep Me Awake" (9. August 2008, New York City) iz serije Margins; www.macasev-margins.blogspot.com ---------------------------Aleksandar Macašev www.macasev.com

073


FAAR—008

Photo: Marko Krunić Model: Maja Atanasijević @ CLICK models Styling: Maja Atanasijević

074

Hair: Marija Petrovska Creative team, Belgrade Jewelry: Harem Royal Screwpulous jewelry


CERYNITIS vs. KITSUNE BI—deer king vs. vixen queen eye patch TITANIA—butterfly princess earring T shirt Robert Cary—Williams


FIREBIRD—pheasant duchesses blade wing rosary ; SHESHA—dragon dervish medallion T shirt Robert Cary - Williams


NICHNYTSIA—butterfly princess brooch Stylist’s own vintage fur coat


TITANIA—butterfly princess spike earring FIREBIRD—pheasant duchesses blade wing rosary; Coat Raf Simons; Shoes Danijela Biškup; T shirt Robert Cary - Williams


CECROPS vs. HOSHI NO TAMA—dragon dervish medallion vs. vixen queen spike rosary Jacket SunaSu



MASK

Na nekim mojim fotografijama lice je skriveno zato što lice nije uvek važno i ljudima je često udobnije da ih fotografišem ako im se lice ne vidi ili se ne vidi u potpunosti. Nekada mi se dopada da su fotografije što manje lične, a što više univerzalne, i da na njima može biti bilo ko, a ne neko konkretan. Fotografije najčešće nastaju spontano, neko se prosto malo pomeri i okrene glavu tako da lica nema, a devojke se često kriju iza kose jer se stide. Ne dopada mi se izrežirano skrivanja lica i više volim

081

fotografije na kojima se lice vidi. Lice je lepo ali nije uvek previše važno tako da je svejedno da li ga primećuješ. Ako ga spontano nema to mi ne bode oči, a ako ga pretenciozno nema onda mi nekada smeta. Kod crteža je lice još manje bitno jer je crtež apstraktna stvar, čak iako liči na realno. Na ovim ilustracijama ljudi kriju lice iza maski zato što je klijent tako želeo. Ovi crteži su deo jedne knjige.


FAAR—008

Crteži Ane Kraš www.anakras.com www.ikebana-albums.com

082


MASK

083


FAAR—008

Winterstilte (Zimska tišina) je debitantski igrani film, prepun paganske simbolike, koji je režirala video umetnica Sonia Wyss iz Švajcarske. Sonia smešta radnju filma, veoma često čarobnih prizora izuzetne ekspresivne snage, u izolovano i snegom okovano švajcarsko seoce u kome je vreme stalo. Jedna udovica i njene četiri kćeri su u žalosti za nesrećno preminulim suprugom i ocem. Iako zatočene u hermetičnom svetu katoličke vere i lokalnog sujeverja, ove žene žude za ljubavlju i nežnošću. Jednoga dana pristižu tajanstveni posetioci odenuti kao jeleni, nepovratno menjajući živote ovih žena. Četiri mlade žene doživljavaju seksualno buđenje i unose malo svetlosti ranog prolećnog sunca u svoje živote. Film, u kome se prepliću elementi religije, ženskog principa, čežnje i seksualnosti, protiče u laganom tempu. Celokupna glumačka postava koristi na izvanredan način odsustvo dijaloga da bi što uverljivije dočarala pomešana osećanja kada su tradicija i seksualnost u pitanju. Sonia nas uvodi u svet koji oscilira između ovozemaljskog i duhovnog, prenoseći nam veoma jasnu poruku kroz jedan autentičan filmski eksperiment. Ona koristi lokalne mitove na sličan način kao i Luis Trenker u svom filmu The Prodigal Son (Bludni sin). Univerzalna i duboko emotivna priča je ispričana jezikom umetnosti u kome nisu prisutna tradicionalna sredstva filmskog stvaralaštva. Film je dobio nagradu za muziku na "Filmskom festivalu Holandije".

Crteži Sonia Wyss

084

Winterstilte Winterstilte (Winter Silence) is a feature film debut, full of pagan symbolism, directed by Swiss video artist Sonja Wyss. Setting her often-dazzling tableaux of a hard-edged brilliance in an isolated, snow-bound Swiss village suspended in time, Wyss tells us the story of a widow and her four daughters during their period of mourning the family patriarch’s accidental death. Although these women are locked in a hermetic web of intense Catholic faith and local superstition, they all have their own desires for love and intimacy. Mysterious hooded men with antlers ("Deer-men") appear one day, changing existence of the women. Four young women meet their sexual awakening and let the early spring sunshine bathe their faces. The film flows flawlessly, with smooth tempo alternating between the aspects of religion, femininity, longing and sex. The whole cast makes perfect use of no-dialogue setting to convey mixed emotions towards tradition and sexuality. Wyss introduces us to a world teetering on the border of earthliness and spirituality and gives us a clear message in a full-blooded cinematic experiment. She utilizes regional mythologies similar to those in Luis Trenker's The Prodigal Son. A universal and deeply emotional tale, told with the language of art that eschews the means of traditional cinema. Superb use of sound won an award at the Netherlands Film Festival.


MASK

VERA BROCONI: Kakvi su Vaši umetnički počeci? SV: Rođena sam na Bahamima, a odrasla u Švajcarskoj. Nakon završetka školovanja u Cirihu preselila sam se u Amsterdam da bih studirala likovnu umetnost na „Rietveld” akademiji. U stvari, sebe smatram umetnicom, a ne rediteljkom. Vajala sam, radila instalacije, pisala pesme i snimala video radove. Uvek pokušavam da pronađem najbolji medij da bih izrazila ono što želim. U ovom slučaju to je bio film. VB: Kako je proteklo istraživanje jednog sasvim novog medija? A kako je bilo raditi sa ekipom profesionalnih glumaca? SV: Veoma uzbudljivo i naporno u isto vreme. Uvek sam sve sama radila kako bih imala kontrolu nad svojim delom, ali u kinematografiji svako ima svoje zaduženje. Moja ekipa je bila veoma nadahnjujuća. Svi su bili zainteresovani za projekat, ali sam morala da pronađem odgovarajući jezik za komunikaciju sa njima. VB: U filmu nailazimo na nekoliko simbola: maskirani lik u odelu prekrivenom praporcima, potom muškarcijeleni i ogromna zastrašujuća sova. Koje je njihovo poreklo? Da li su deo švajcarske tradicije? SV: Maskirani lik u odelu prekrivenom praporcima je duh koji, prema verovanju, odvodi duše umrlih i teši ožalošćene članove porodice. Inspiraciju za njegov kostim sam pronašla u jednom drevnom švajcarskom običaju poznatom kao „Fasnacht” (slično pokladama u Srbiji, prim. prev.), a za likove muškarca-jelena, koji predstavljaju simbol muške seksualnosti, u švajcarskim legendama. A sova, ona je više deo moje lične mitologije. To je mudra životinja koja sve zna ali nikoga ne osuđuje. Ona predstavlja simbol ženske mudrosti, u ovom slučaju majčinske mudrosti. Majka je, na početku filma, ogorčena i gruba. Potom vidimo kako sova izbacuje iz svoga kljuna loptice od perja. Na kraju, Majka pronalazi svoj unutrašnji mir. Slobodna je da svojim kćerima pokaže put od nevinosti do buđenja i ponovnog rođenja. VB: Da li Vas posebno zanima ženski princip kao tema? SV: Ljudi često kažu da istažujem tu temu, iako nije centralna tema

085

moga stvaralaštva. Na neki način su u pravu zato što ne mogu da ignorišem činjenicu da sam žena. U svom najfeminističkijem video radu, ako tako mogu da se izrazim, ja se šminkama i potom menjam tu šminku nekoliko puta sve dok ne nastane haos na mom licu. Taj video rad je inspirisala umetnica kojoj se divim, Marina Abramović. VB: Zanimljivo je da ste upotrebili reč ’mitologija’, a u filmu nailazimo na mnogobrojne hrišćanske ali i paganske simbole. SV: Razmišljala sam o snimanju filma dok sam bila u malom švajcarskom selu Imfeldu gde ljudi veruju u Boga, ali i božanstva koja štite svaki segment njihovog teškog i opasnostima ispunjenog života. Tamo ove dve religije nisu u koliziji. U jednoj sceni sam želela da prikažem jedan veoma drevni običaj. Naime, često se u hranu bolesnika sastruže malo gipsa sa figurice Device Marije. VB: Da li razmišljate o snimanju novog filma? SV: Da, ali još uvek nisam sigurna da li će biti igrani ili dokumentarni. Uvek snimam video radove, ali bih sledeći put htela da koristim pravu filmsku tehiku. Winterstilte je zapravo video rad, prevenstveno zbog ograničenih finansijskih sredstava i ograničenog vremena kojima sam raspolagala. Takođe, bilo bi veoma teško koristiti filmsku tehniku na jednoj veoma hladnoj i vlažnoj lokaciji. Naravno da bih htela da snimim umetnički film. Ne želim sve da objasnim na jedan logičan način. Film je kao i muzika, moram ga osetiti, a ne razumeti. Iz intervjua za časopis "Open Magazine" Vera Broconi, London

Kadrovi iz filma "Zimska tišina"


FAAR—008

U okviru projekta “Trenutak sreće 2” Aleksandar Kujučev je tokom maja 2010. u Tokiju imao dve samostalne izložbe. Fotografije iz serije “Dvojnici” su bile izložene u galeriji "Gendai Heights Gallery Den", dok su fotografije i video radovi pod nazivom “Trenutak sreće” bili izloženi u galeriji "Zuisho-ji Art Project". Kustos obe izložbe bila je gospođa Nobuko Akikawa.

www.tokyoartbeat.com/event/2010/6EF3 www.gendaiheights.fc2.com/japanyugo/npo04.html www.zuisho-ji-arts.net/?p=232 www.kujucev.rs

086

Within the Project ”A Moment of Happiness 2”, Aleksandar Kujučev had two solo exhibitions during May 2010 in Tokyo, Japan. The photographs from the series ”Doubles” were exhibited in the Gendai Heights Gallery Den, while the photographs and videos entitled ”A Moment of Happiness” were exhibited in the Zuisho-ji Art Project Gallery. Ms. Nobuko Akikawa was the curator for both exhibitions.


Od samog početka bavljenja fotografijom, skoro isključivi predmet mojih interesovanja bili su ljudi, njihova lica i tela. U potrazi za svežom inspiracijom zainteresovale su me forme koje nisu ljudske, već samo poseduju ljudske obrise. Tako sam došao do ideje da pravim makro snimke minijaturnih plastičnih igračaka. Na tim fotografijama, ljude su zamenili veštački objekti sa veštačkim ličnostima - likovi naštancovani u ogromnim serijama, masovni proizvodi industrije zabave. Njihovo postojanje koje teče paralelno sa svetom prirodnih pojava, intrigira me svojom pojednostavljenom bezobličnošću, uslovljenom zakonima masovne proizvodnje. Razlike između njihovih minijaturnih lica

uglavnom nisu posledica pola, rase ili tragova koje su ostavile godine. Rezultat su nerpavilnosti nastale tokom proizvodnog procesa različitih vrsta i tekstura plastičnih materijala: pojava mehurića vazduha, nabora i ostalih deformacija nastalih livenjem u kalupima koji ostavljaju karakteristične nepravilne šavove, nepreciznosti u nanošenju boje... Industrijski masovni proizvodi savremene civilizacije, pod velikim povećanjem, svojim poluformiranim, ribolikim, embrionskim oblicima, nas vraćaju na same početke života. Sakriveni od oka prosečnog posmatrača svojim minijaturnim dimenzijama, na velikim fotografskim povećanjima nam se otkrivaju kao čudni, često zastrašujući dvojnici.

Since I became involved in photography, the main objects of my interests were people, their faces and shapes of their bodies. While searching for new inspiration I became interested in forms that weren't human but had human shapes. That's how I came to an idea of making macro photographs of miniature toys made of plastic. On those photographs people were replaced by artificial objects with artificial personalities - characters produced in huge series by entertainment industry. Existing simultaneously with the world of Nature, they are intriguing me with their mass produced simplified amorphousness. Differences between their faces are not caused by different race, sex or age. They are results of irregularities

found in production process: different kinds and textures of plastic materials, all sorts of distortions occurring during the process of casting, irregular seams and joints, air bubbles, creases, imprecisely applied colours... When highly magnified, those industrial mass products of today's civilization, with their half-formed, fish-faced, embryonic shapes, are reminding us of beginnings of life. Hidden from the average eye due to their miniature size, they are revealing themselves to us on giant photographic enlargements, as strange, often frightening doubles.


FAAR—008

Kadrovi iz filma "Porno banda" Photo: Nemanja Jovanov

Jedan od najprogresivnijih mladih filmskih reditelja u Srbiji, autor filmova „Made in Serbia” i „Život i smrt porno bande” za FAAR govori o svojim neobičnim likovima i njihovim sudbinama... Kako likovi iz filma „Život i smrt porno bande”, gube ili dobijaju svoje novo lice? Kako od ideje da menjaju svoju sredinu zapravo menjaju sebe i otkrivaju neko svoje novo lice, koje okruženje čini jos ekstremnijim? Likovi iz filma „Život i smrt porno bande” u jednom trenutku, dobijaju priliku da uzmu ozbiljan novac pod uslovom da ubijaju dobrovoljce pred

088

kamerom u specijalno aranžiranim „snuff ” predstavama. Članovi porno bande, na tom putu, otkrivaju svoje novo lice autodestrukcije. Ubijajući druge, oni sebe uništavaju. Zapravo, oni svesno okončavaju svoju egzistenciju na ovom svetu, pošto nisu za njega, ne snalaze se u njemu. Kako si stvorio svoje likove u filmu, kako oni dobijaju lice? Likovi u filmu su nastali inspirisani likovima iz mog prethodnog filma, dokumentarca „Made in Serbia”. Nadogradio sam ih filmofilskim iskustvom iz američkog „b filma”, japanskih filmova, horora... Prvobit-

na ideja bila je da pravi porno glumci igraju i u „Porno bandi”, ali sam od toga odustao zbog činjenice da su dijalozi komplikovani i da porno glumce ne možete ozbiljno vezati za proces snimanja, jer oni nisu profesionalci, već to rade da bi preživeli od danas do sutra. Takođe, zbog reakcija sredine, verovatno ne bi ni pristali da glume u igranom filmu. Na taj način bi bili previše izloženi. Zašto je film „Život i smrt porno bande” radije gledan u inostranstvu nego kod nas? U Srbiji, film je u bioskopskoj distribuciji videlo oko 3000 ljudi.

Na domaćim festivalima bilo je oko 2000. Televizijska premijera na B92 imala je jako dobar rejting, s obzirom da je bila oko pola dva ujutru. Nakon televizijske premijere, kada se film pojavio na internetu, dosta ljudi se potrudilo da ga na taj način pogleda. Treba imati u vidu da moj film nema glumačke zvezde i ne radi se o prepoznatljivoj estetici bioskopskog filma. Pod uticajem dominantnog američkog filma, estetika (na svetskom nivou) dosta se klišeizirala, pa ljudi u većem broju nigde ne žele da vide sirov film, niskobudžetnog mirisa, sa neobičnim glumačkim pojavama. Uz to je oštar, sa eksplicitnim prizorima


MASK

Kadrovi iz filma "Made in Serbia"

seksa i nasilja. Zbog toga je film intenzivno zaživeo samo na festivalima širom sveta. Bilo ih je preko trideset. Sada nas očekuje i DVD distribucija u više od deset zemalja. Film „Made in Serbia” i njegovi akteri? Akteri u „Made i Serbia” - porno glumci koji žive na društvenoj margini svlačili su se pred kamerama, pokazivali lice svojih tela, koja su, u svakodnevnom životu, sakrivena odećom. Njihova tela nisu privlačna, negovana itd. Ali tu postoji zanimljiv momenat estetike destruktivnog, estetike raspada, neke veličine u tom

089

propadanju, truljenju, nesavršenosti. Sa stanovišta morala, veći „pornićari” od njih bile su one komšije koje su ih osuđivale zbog tog posla. Da li previše “slika” oko nas menja lice ljudi? Naravno da menja. Ljude menjaju i reči koje su oko njih, ne samo slike. Većina ljudi živi tako što im je potrebno da ih nešto odredi, pokaže im put, kako bi „plovili” kroz život bez većeg naprezanja. Kultura pokretne slike (filma) još uvek nije dovoljno razvijena da bi postala sastavni deo svakodnevne kulture “običnih” ljudi. Američki filmovi, koji dominiraju,

zapravo su paraliterarne forme, sa vrlo malo specifično filmskih kvaliteta. Da stvar bude grđa, često se radi o lošoj literaturi. To je primitivna “umetnost” namenjena robovima. Da li ćeš nastaviti da se baviš istim temama? Snimam filmove koji su društveno i politički angažovani. Kombinujem različite stilove i žanrove. Izazov je kada povezujete tradiciju domaćeg filma, posebno period crnog talasa iz kasnih šezdesetih, sa elementima savremenog japanskog filma, američkog b-horora, ali i sa elementima karakterističnim za filmove

Paula Morrissey-a, Johna Waters-a… Zanimljivo mi je na koji način kemp funkcioniše u okviru peotike crnog talasa. Zanima me pornografija koja ima taj ogoljeni, sirovi i okrutan pristup životu i seksu, a u kontekstu današnje sterilne evropske kulture, manje je licemerna nego zamaskirana i pročišćena "mentalna pornografija" koja se krije pod okriljem takozvanog pročišćenja.


FAAR—008 MLADENOV IZBOR FACELESS FILMOVA ZA FAAR Bruiser (r. George Romero, 2000) Mirni, tihi četrdesetogodišnjak, koji celog života radi u jednoj firmi, trpeći iživljavanje pretpostavljenih, a kod kuće pritisak žene i njena varanja sa raznim tipovima… Nikad se u životu nije pobunio, u kritičnim situacijama je manji od makovog zrna. Jednog jutra se budi sa bezličnom, jednostavnom, belom maskom na licu, koju ne može da skine. I u ovom filmu, Romero masku predstavlja kao ovaploćenu suštinu, a ne laž. Međutim, ovoga puta je čovekova bezlična, ukroćena, pređašnja priroda izašla na videlo, a još dublja priroda (ona suštinska i dugo prikrivana), je zapravo agresivna, pošto naš junak počinje da vrši stravična ubistva. Dakle, njegova prividna bezličnost dolazi do ekstrema - u vidu maske, a prava priroda prvi put progovara. DAVITELJ PROTIV DAVITELJA (r. Slobodan Šijan, 198), ĆAO INSPEKTORE (r. Zoran Čalić, 1985.) , ŠPIJUN NA ŠTIKLAMA (r. Milan Jelić, 1988.) ITD. Transvestija u domaćim komedijama osamdesetih se ticala kemp pristupa. Negde visoko profilisanog i samosvesnog (Davitelj protiv davitelja), a uglavnom je to bila slučajnost tj. trash. Dakle, transvestijom se nisu bavili zbog socijalnih i psiholoških razloga, ulazeći u položaj transvestita u društvu. Pre svega su to bile komedije situacije, a autori (i njihovi gledaoci, građani Jugoslavije) su se, sa jedne strane, podsmevali kvir momentima, ali su se i, potajno, divili tom zabranjenom (Zapadnom) voću.

HIDDEN (r. Džek Solder, 1987. ) Šta je ušlo u građane Amerike? - pisalo je na posteru ovog filma Džeka Soldera iz osamdesetih. Vanzemaljac sa nepoznate planete koristi tela bezličnih, konformističkih građana, kako bi preživeo na Zemlji. Znači, preoblači se da bi mogao da funkcioniše u novom okruženju. Njegovi "domaćini", do skora poslušni građani, postaju vrlo agresivni. Oni izgleda skidaju maske koje im je nametnulo društvo.

IDI I GLEDAJ (r. Elem Klimov, 1985.) Drugi svetski rat. Fetišizam uniforme. Zategnute, čiste uniforme nemačkih vojnika u kontrastu sa užasima koje čine po beloruskim selima. To se naručito vidi u dvadesetominutnoj sceni genocida u jednom selu. Erotičnost, koja proizilazi iz obuzdavanja strasti i krvoločnosti pomoću uniforme i discipline, tj maske. Dakle, imamo masku, koja lažno predstavlja, ali i sputava, a sve je to deo jedne demonske igre.

Mladen Đorđević je budućnost (svetla, naravno) srpskog filma, samo to Srbijica još nikako da u potpunosti prihvati. Đorđević se nametnuo retkom kombinacijom zaista osobene autorske vizure, zanatske kompetencije (dokazane i u neuslovima) i jasno i glasno artikulisanog stava. Sve navedeno, kao i u slučaju Želimira Žilnika kao njegovog nepobitnog preteče, dovoljan je razlog da bude smešten na marginu ovdašnjeg filmadžijstva. A Đorđevića na tematskom nivou upravo ta margina i privlači, i u svetu prokazanih i prezrenih on je svoj na svome. Nikada margina nije izgledala tako upečatljivo (a istovremeno i filmski pismeno) kao u njegovim filmovima "Made in Serbia" i "Život i smrt porno bande". A "Porno banda" je, uprkops tišini kojom ju je dočekao državotvorni filmski esnaf, najkvalitetniji najprecizniji srpski film posle Dragojevićevih "Lepih sela". A, što je daleko važnije, film po meri ućutkane i odbačene Srbije koja uporno bitiše i van zabata isforsiranog dualiteta Prve i Druge Srbije. Đorđević je hrabro zauzeo taj brisani prostor, marginalizovanima barem tokom trajanja tih filmova dao glas, za kratko vreme postavši nesumnjivi autoritet kada je smisleni i iskreni arthouse film u pitanju. A, nažalost, zasad samo u poimanju onih verziranih i takođe gurnutih u stranu, dokazao se kao nepatvoreni izvozni potencijal Srbije na umoru. Zoran Janković

Photo: lična arhiva

090

MARBLE ASS (r. Želimir Žilnik, 1995.) Šta je zapravo travestija ? I, ko su travestiti? Ko se maskira i ko skriva svoju pravu prirodu, tj lažno se predstavlja? U Žilnikovom filmu, to svakako nisu travestiti Merlinka, Sanela i Likana, već vojnici (uniforme), ratni profiteri, kriminalci … Radnja filma se dešava ratne 94.-95. Žilnik se bavi raskrinkavanjem društvenog licemerja.

LIVING DEAD trilogija (r. Džordž Romero) Romero se u svojoj zombi trilogiji ozbiljno bavio socio - poltičkim aspektima savremene Amerike. Tu su, zapravo, američki građani maskirani u hodajuće mrtvake. Ali, oni, ustvari, kao da nisu maskirani, već su im to prava lica, nihova prava priroda. Bezlični pioni, bez samosvesti i duhovnosti, pokretani strasnom, metafizičkom silom nepoznatog porekla …

SOCIETY (r. Brajan Juzna, 1989.) Američko predgrađe. Mirno i bogato. Sunce sija, travnjaci se zelene … Bil je tinejdžer na prelasku u zrelo doba. On oseća da se razlikuje od svog okruženja i porodice. Na kraju otkriva užasnu istinu te "više klase". Prisustvuje sceni svinga, na kraju koje se, pitomi građani međusobno spajaju, ali bukvalno - u jednu veliku, splačinastu, bezličnu masu. Uplašeni građani se zapravo preoblače (maskiraju) u odelo društva (ulaze u tuđe odelo), tj. zajednice, kako bi se osećali jačim, kako bi (naravno, na pogrešan način) zadobili identitet, ali i izgubili se u nečem većem. Sve to da sutra ne bi imali odgovornost za svoje postupke. Odgovornost jeste za zrelog i slobodnog čoveka, ali je istovremeno i teška, nije lako nositi se s njom.




FAAR—008

Tania Theodorou je grčka umetnica koja živi i radi u Amsterdamu. Ovaj rad sastoji se od dva improvizovana rama koji sadrže više grupnih fotografija srećnih parova, prijatelja i porodica, koje pokazuju šta su uspomene i kako postati zadovoljan. Umetnica je koristila crno mastilo da bi uklonila važne delove fotografije, ostavljajući ih tako otvorenim za niz različitih interpretacija.

093

Tania Theodorou is a Greek artist who lives and works in Amsterdam. This work consists of two ready made frames sold with stock photographs of happy couples, friends and families, indicating what is supposed to be memorable and setting a guideline for potential content.The artist has used black ink to remove important parts of the photographs thus leaving them open to a different array of interpretations.



COLLECTIVE 1—Sarah Domogala 2—Mireille de Koning 3—Niki Mens Ti Photo: Bas Losekoot 4—Daniel Roozendaal Left: Anton Geesink Right: Woman holding eggboy-head

SVE ŠTO SMO ODUVEK ŽELELI

ALL WE EVER WANTED

„Ukoliko se bavite nečim, želite da u tome budete stvarno dobri. A ukoliko niste, morate pronaći nešto u čemu ćete biti bolji od drugih".

"If you do something, you want to be really good at it. And if you're not, you have to find something that you're better at than others".

2010. godina. Nebo je granica. Svako može biti zvezda i svako može biti lep i popularan. Pa zašto ne i Vi? Vaši snovi i mogućnosti su veliki, divlji i beskonačni. Gde počinjete? U okruženju gde važi pravilo što više to bolje, „dovoljno“ izgleda kao horizont – uvek izmiče.

2010. The sky is the limit. Everyone can be a star and everyone can be beautiful and popular. So why not you? Your dreams and your possibilities are big and wild and endless. Where do you begin? In an environment of more is better, ‘enough’ is like the horizon always receding.

SVE ŠTO SMO ODUVEK ŽELELI je film o mladim, kreativnim ljudima koji žive život velikog grada. Čini se da imaju sve što žele uz njihov sjajan izgled, fensi odeću i karijere koje su u usponu. U ovom dokumentarnom filmu sa vizuelnim karakteristikama visokog kvaliteta otkrivamo šta nije u redu sa ovom savršenom slikom i kolika je cena koju treba platiti da bi sve to imali. Sara (1978) je režiser dokumentarnih filmova iz Amsterdama. Njeni filmovi su direktan rezultat njenog svakodnevnog života. Jak uticaj umetnosti, filozofije i jednostavnost definišu njeno delo. Ona pokušava da uhvati svetlost u svakoj osobi ili predmetu na koji naiđe. Njeni filmovi su bogati atmosferom i poezijom, ali uvek dišu u korak sa savremenim podkulturama u kojima se nalaze njeni koreni.

ALL WE EVER WANTED is a film about young, creative, ambitious people living the big-city-life. They seem to have it all with their great looks, fashionable outfits and careers that are taking off.

2—

In this highly visual time document we discover what's wrong with this perfect picture and the price that has to be paid to have it all. Sarah (1978) is an Amsterdam based director of documentary films. Her films are a direct result of her daily life. Strong influenced out of art, philosophy and simplicity define her work. She tries to catch the light in every person or subject she encounters. Her films are thriven by atmosphere and poetry, but always breathe in the pace of the contemporary subcultures she has her roots in. 3—

1—

095

4—


FAAR—008

Savremena umetnost Marine Marković + varenje kao metafora = kritika palanačkog života Svako uživanje, tj. konzumiranje hrane nije ništa do asimilacija1. Svako duhovno (ne)zadovoljstvo može se iskazati kroz način na koji neko jede. Dok je lepo pridev za balansirani i harmoničan metabolizam, anoreksija ukazuje na zatvorenu ekonomiju koja je praćena gađenjem i povraćanjem, jer zbog svoje zatvorenosti dolazi do tačke limita tj. do odnosa sa sadržajima koji ne mogu da budu asimilovani. Filozofija palanke2 je filozofija malog raspona u prostoru dozvoljenom za igru, i za delatnost uopšte. Mali raspon ostvaren kroz infantilizam, kao jednu od odlika palanačkog života, utiče na oskudnost i kržljavost bića, na prinudnu zadržanost pod prisustvom rodbinsko-palanačkog nad–ja. Infantilizam je na Marininim crtežima ostvaren kroz figure i kolorit, a kritika palanačkog života ostvarena je narativom koji je ishod anoreksije.

Anoreksija je opet rezultat otpora da se asimiluje filozofija malog raspona i palanački duh, koji pokušavaju sve da ukalupe tj. zatvore u normativne okvire. Palanački podsmeh na račun otpadnika od norme, na crtežu Holy Anorexia prisutan u vidu sarkastičnog teksta “nismo mi”, “samo smo se igrali”, “rekli smo joj”). Represija male sredine manifestuje se linijom između otpora i samoubistva, mučenja i slobode. Ovaj crtež je svedočanstvo da ono što je radikalno drugačije nema šansu da opstane, jer će biti svareno, istopiće se u nekakvoj velikoj tradiciji tj. u duhu palanke, koji onemogućava punu egzistenciju u ovom slučaju. Crteži Marine Marković možda su lice pokušaja “da se stvar kaže”, da se obračuna sa svetom palanke!? Maja Ćirić

1—

1—Daniel Birnbaum and Anders Olsson, An Interview with Jacques Derrida on the Limits of Digestion, October 25, 1990.. Objavljeno u The Swedish newspaper Expressen, 15. februar 1991. 2—Radomir Konstantinović 3—Gadamerova filozofija je obeležena pojmom varenja, jer se njegova hermeneutika bavi asimilacijom onoga što je strano.

096


COLLECTIVE

2—

1—Oću i ja da budem slonče 2—Jadna Maki mjau mjau

097



COLLECTIVE English text on page 155

Dejan Kaluđerović je rođen u Beogradu 1972. godine. Diplomirao je na Likovnoj akademiji u Beogradu 2001. godine, a 2004. dobio je MLU na istoj akademiji. Studirao je i na Fakultetu vizuelne umetnosti u Njujorku i na Akademiji primenjenih umetnosti u Beču. Za svoje prve radove inspiraciju je često nalazio u slikama dece iz magazina "Burda" iz 70-tih i 80-tih godina. Od nedavno koristi i časopis "Vogue bambini". English text on page 156

U poslednjoj dekadi Dejan Kaluđerović je bio preokupiran detinjstvom kao lajtmotivom na svojim slikama, crtežima, fotografijama i video zapisima. Centralna tema u Kaluđerovićevom opusu je kako se odnosimo prema sadašnjosti i kako se ona manifestuje u budućnost. Umetnik teži da nas navede da postanemo svesni izbora koje danas pravimo i kako oni utiču na život koji sledi. Pošto je deo generacije koja je odrastala sedamdesetih godina, Kaluđerovićevo sećanje na detinjstvo pripada periodu kada se stvari nisu toliko istraživale kao što je to slučaj danas u medijskom svetu. Jedan od najvećih problema da se prisetimo svoje prošlosti je neizbežna činjenica da prošlost nije prisutna. Svako sećanje koje pokušamo da prizovemo postaje sadašnjost koja je već prošla. Upravo ta nepraktična želja za oživljavanjem onoga što je zauvek nestalo stvara osećaj nostalgičnosti, koja se može primetiti u svakom aspektu svakodnevnog života. Kaluđerović je svestan ove zamke i koristi prošlost da bi naglasio kako se vizuelni kodovi o dečijoj mašti menjaju kroz vreme. Svojim najnovijim radom Kaluđerović istražuje ono što označava detinjstvo, kao što su igrališta, električni automobili i ljuljaške koje smeštaju protagoniste van slike, doslovno. Umesto da se deca penju na merdevine, prelaze preko mostića na igralištu ili se spuštaju niz tobogane, Kaluđerović ostavlja prazno i napušteno polje, što kod posmatrača izaziva osećaj blage uznemirenosti. Dva mostića koja su predstavljena na crtežima "Plavetnilo" dosežu beskonačnost, ipak ne znamo kuda su usmereni. Mostovi bi mogli da predstavljaju njih same (decu) i nas (odrasle) – koji se nadamo se susreću negde u sredini i pronalaze zajedničko plodno tlo razmene iskustva. Na apstraktniji način, Kaluđerović nastavlja da ukazuje na našu odgovornost u oblikovanju naredne generacije i stalno postavlja pitanja iskrenosti u našim postupcima prema najmlađima. Gotov skulpturalni rad i nove serije crteža prikazuju osećaj napuštenosti i uznemirenosti. Kuda su nestala sva ta deca? Verovatno su odrasli ostavljajući iza sebe artefakte iz svog detinjstva kao deo istorije koja je nekada davno

099

bila deo njihovog života. Kaluđerović oživljava te objekte i daje im novi život. Električni auto je bio veoma bitan predmet za zabavu u zabavnim parkovima za dečake i devojčice koji su odrastali sedamdesetih i ranih osamdesetih godina. Na prvi pogled delo izgleda kao gotova skulptura u galeriji prostora, ipak Kaluđerović je dodao još jedan sloj koji nije vidljiv za posmatrače. Delovi unutrašnjeg prostora, oko mašine su ručno oslikani omiljenim crtanim junakom iz Kaluđerovićevog detinjstva. Ovim simboličnim gestom umetnik cilja na to kako pamtimo izvesne aspekte svog detinjstva i kakva nam je sposobnost da smestimo, zadržimo i oživimo informacije iz prošlosti i kako to utiče na našu budućnost. U jednom momentu, kao odrasli počinjemo da kopamo po prošlosti, naročito detinjstvu i pokušavamo da opravdamo svoje izbore koje smo napravili kao odrasli. Kaluđerović dovodi svog omiljenog crtanog junaka u konkretan skriveni prostor, pa ipak treba ih mentalno iskopati iz podsvesti otkrivajući šta nam oni znače danas. Drugo gotovo delo se na prvi pogled čini da ga ne možemo dešifrovati, ali pažljivim posmatranjem shvatamo da je to ljuljaška. Ovaj predmet bio je veoma blizak Kaluđeroviću u njegovom detinjstvu pošto se nalazio ispred zgrade u kojoj je umetnik živeo i odrastao. On je uposlio svog oca da skida ljuljašku sa javne površine i premešta je na njeno novo mesto tokom izložbe. Ovaj čin manifestuje veoma lična sećanja koja potiču iz jednog momenta Kaluđerovićevog života. Umetnik stvara novu ljuljašku, oblikovanu na originalnoj istražujući tako povratni proces proizvodnje lično izrađenog predmeta i njegovog postavljanja na javnu površinu iz mladosti. Svi predmeti na izložbi, bilo da su crteži, izrađeni predmeti ili video postavke nose izvesne tragove iz prošlosti. Da bi popravili budućnost moramo se vratiti u svoje detinjstvo. Boško Bošković

From above: Grau Monument / from the series „Children’s playgrounds – Monuments of a Void Childhood“, 2010 Yellow Monument / from the series „Children’s playgrounds – Monuments of a Void Childhood“, 2010 Blue Monument A/ from the series „Children’s playgrounds – Monuments of a Void Childhood“, 2010


FAAR—008

1—

English text on page 156

UPOTREBA STOLICE „Revised Craft“ najnovija je kolekcija nameštaja holandskog industrijskog dizajnera Sjoerda Vroonlanda. Kada je razvijao seriju, Vroonland je sebi postavio sledeća pitanja: "Da li je stolica samo funkcionalni predmet? Da li je to model sa vizuelnom pričom? Ili je to izraz tehničkog umeća pa samim tim i reprezentativni primerak svog vremena?". U okviru ove teme on dekonstruiše dizajn klasičara 19. i 20. veka i prenosi stvaralačku veštinu dela u nove materijale da bi razvio nove tehnike. Kolekcija počinje konceptualnom fazom u kojoj nema ustupaka u korist udobnosti, već samo fokusiranje na vizuelni dizajn i siluetu. Sledeću fazu kolekcije odlikuju udobni i funkcionalni modeli. "Kapstokstoel" dizajn je primer kako se stolica koristi. Vroonland nas uvodi u način i običaj kako koristimo stolicu, transformišući je u stalak za kapute. Kada je stolica za ljuljanje u pitanju, uočljiv je uticaj različitih idejnih rešenja Tonetove stolice, igrajući se originalnim modelom i siluetom. Primenom kuglica na različite načine, sadašnji model je modernizovan. www.sjoerdvroonland.nl 1—Sjoerd Vroonland 2—Rianne Suk 3—Andrea Ajala 4—Erik Alkema, Submissionairies: skulptura u tkanini: 150x100x150 cm, 2006. godina 5—Marcelo Evelin, Matadouro, Photo: Rogerio Ortiz

Modna dizajnerka koju inspirišu masivne forme i oblici. Poznata je po svojoj haljini od betona. „Reč „šuma“ ovde služi kao sinonim za razvoj, ali i iskustvo koje stičete vremenom i tokom života. To je ono što vas čini posebnim, osobom kakva želite da budete i kakva ste postali. Herojem sopstvene dnevne rutine“. www.riannesuk.tumblr.com

2—

100


COLLECTIVE

DENOMINIRANJE PROSTORA Kolekcija 2007

MASKIRANJE U CILJU SKIDANJA MASKE

„Kolekcija koja sadrži određene ideje koje ću prikazati i istaći, postaviti na vrh, ideje koje će izaći iz okvira odeće tako da ih možete jasno videti. Neću prikazati čak ni lice, ni telo već samo ideju u pokretu. Tako ću drugačije prikazati pokrete, otiske, forme obrazaca ili celokupno delo. Na izvestan način ideje koje su utkane u odeću postaju žive, izgledaju samostalno, lako ih je izdvojiti, skoro kao neki predmet. To je ideja koja potiče iz nadrealizma, u kojoj nalazite različite elemente, predmete smeštene u određeni prostor, nepostojeći prostor (Max Ernst). Ili je kao ready-made koji nastaje premeštanjem ovih predmeta sa njihovog mesta na novo, neutralno; tako oni dobijaju novu vrednost, a gube prvobitni kontekst“. Inspiracija Man Ray, Jean Cocteau, Alejandro Jodorowsky i Joan Brossa. www.andreaayala.com

3—

Marcelo Evelin studirao je ples i koreografiju u Parizu. Radi kao plesač, koreograf, režiser, istraživač i podučava improvizaciju i kompoziciju na Fakultetu umetnosti u Amsterdamu, na odseku za mimiku i moderan ples. 2006. godine počeo je da režira u pozorištu "Joao Paulo II Theatre" u Teresini – Piauí. Jedna od ovogodišnjih nacionalnih premijera u Brazilu, „Matadouro“ treći je deo Marcelo Evelinove / Demolition Inc. trilogije koja počinje delom „Sertão“ (2003), „Bull dancing“ (2006), koji su nastali na osnovu tema iz klasičnog epa „Os sertões“, Euklida da Cunha, koje se bavi pitanjima raseljenih pojedinaca u

5—

101

Erik Alkema živi u Amsterdamu i bavi se vizuelnom umetnošću. Njegovi najnoviji radovi su politički dokumentarni film, dve postavke u skulpturi i muzička video prezentacija. Koliko god da je različit medij u kome radi, jedno je zajedničko za sve njegove radove - oni predstavljaju lutke u obliku kostima, maski ili marioneta. Za jednog umetnika koji svoj rad opisuje kao traganje za „realnijim“ i „iskrenijim“ osobinama, njegovo skrivanje lica iza maski čini se kontradiktornim. Ali, brisanjem onoga što ljudi mogu da kontrolišu da bi sebe prikazali svetu na način na koji oni to žele, ili smeštanjem u situaciju u kojoj to prestaje da bude važno, možete iz njih izvući osobine koje inače leže duboko ispod maske koju nose svakog dana. Oni su otkriveni i samim tim ranjivi. Bezimeni. Njihov izgled ih čini manje svesnim sebe pa tako većini ljudi daje slobodu da pokažu mnogo više nego što bi to inače uradili. Ovo predstavlja njihovu spoljašnjost i tako ih čini stvarnim i prisutnim. www.erikalkema.com

4—

teritorijalnom i kulturnom smislu i sukoba između racionalnosti i surovosti koji su deo života savremenog čoveka. „Matadouro“ je delo kojim se istražuje telo kao metafora za mesto sukoba između zvaničnog i marginalizovanog dela sveta, divljeg i civilizovanog, pojedinačne teritorije i globalizovanog sveta. Na samoj sceni, osmoro izvođača oživljava ovu bitku na ograničenom prostoru, i za sobom povlači i periferne prostore. Ova predstava je dobila stipendiju od organizacije FUNARTE 2008. godine. www.nucleododirceu.com



FAAR—008

"Kada sam bio dete pokrivao sam svoje prljavo lice rukama da me ne bi videli. Pre nekoliko noći ponovo sam pokrio svoje lice. Trebalo mi je vremena da shvatim da sam se u stvari krio. Izbrojao sam do sedam miliona dok me nisu pronašli. Imam običaj da stavljam masku nekoliko puta u toku godine. Izbegavam februar. Čin samoodražavanja i bogatstvo nestajanja. Bezuspešno. Ponovo razmišljam. Pokrivam se krznenim kaputom. Javno. Privatna tama vas navodi da postupate na iskreniji način. Nisu li poštenje i iskrenost ono za čim žudimo. Ja da. Odštampao sam slova i Left column from above: Sad sam almost 6, photo: Nada Žgank Matija Ferlin by Paula Winkler Right column from above: Matija by Mauricio Ferlin Work in progress - videostill by Matija Ferlin Drugo za jedno by Mauricio Ferlin

103

English text on page 156

zalepio ih na svoje lice tako da se moj lenji jezik može odmoriti. Stalno se ponavljam. I moje lice takođe. Proces starenja stiže dovoljno sporo tako da mogu brže da se transformišem. Umotavam svoju glavu svakog dana da bi se vi osećali prijatnije. Pamuk ili plastika ili čak neka jeftina šminka manje je štetna nego koža dvadeset osam godina stara i tamna kosa. Oslikan duh, ćebe sa rupama. Oni ponovo napadaju, potpuno odeveni. “Ako želite uspešan rat onda se postarajte da nosite dobar kostim i masku” ne želim da prepoznam neprijatelja kada mi jednom slomi srce".


FAAR—008

Ute Klein rođena je 1981. godine u Bonu u Nemačkoj. Diplomirala je na odseku za fotografiju na Univerzitetu „Essen“ 2009. godine a trenutno je na master studijama likovne umetnosti i fotografije na koledžu za umetnost „Royal College“ u Londonu. Za svoj diplomski rad, serija pod nazivom "Resonanzgeflechte", primila je nagradu za mlade nemačke fotografe „2009/2010“. Njeni radovi su izlagani širom Evrope i prikazani u nekoliko publikacija. Njen rad izlaže galerija „Bossert“ u Kolonji kao deo izložbe koju održava DZ Banka u Frankfurtu. Ute je živela u Minhenu ali trenutno živi i radi u Londonu. Treba reći nešto o ljubavi u ovom radu. Ona govori iznutra, uvijena i umotana u tela. Podiže se, širi i bori. Zavijena, udvostručena, sakrivena u ljušturi. Oslikani parovi se vide u trodimenzionalnoj interaktivnoj skulpturi.

104

Karakteristične osobine, upletene emocije i tela koja se opažaju utiču na performativni čin kroz sam govor tela. Tela su interaktivna i rezoniraju pod uticajem drugih tela. Krajnji oblik predstavlja metaforički prikaz, nematerijalno treće „telo jednog para“ i može se shvatiti kao izvrnuta unutrašnjost posmatrana iz ugla spoljašnjosti: neuzdržana, zamršena ili teleskopska kompozicija predstavlja složenu emocionalnu povezanost.


POETIC

Ute Klein (b. 1981) was born in Bonn/Germany. She received her degree with honours in Photography from Folkwang University Essen in 2009 and is currently doing her MA in fine art photography at the Royal College of Art in London. Her graduation series "Resonanzgeflechte" has received the Gute Aussichten young german photography award 2009/2010. Her work has been exhibited Europe-wide and is shown in several publications. Her work is represented by Bossert Gallery in Cologne and as part of an edition held by DZ Bank Frankfurt. Ute is based in Munich and currently lives and works in London. There is something to be said about love in this work. It speaks from within the stacked up, twisted and flexed bodies. In raising and stretching and struggling. In folding, entwining and suspending.

105

The depicted couples are realized as a three-dimensional interplay of sculptural form. Characteristic traits, emotional entanglements and bodily perception influence the performative act through body language. Bodies interact and resonate under the influence of others. The final form constructs the metaphorically seen, non-material (third) “Body of the Couple” and may be understood as the inversion of the concealed interior viewed on the outside: expansive, knotted or telescoped compositions represent complex emotional interconnections.


FAAR—008

106






Produced: MUVA, ZVEREENE and HIBRID Direction: Mimi Antolović and Den Baruca Camera and light design: Uroš Vovk Music, video editing and postprodution: Den Baruca / THENVISION Special thanks to Matevž Paternoster Styling: Danaja Vegelj Model: Aleksander @ IMMORTAL MODELS Make up: Romina Regvat Hair: Matjaž Šiška Photo: Mimi Antolović


FAAR—008

BRAM VAN DIEPEN (Amsterdam - Paris) Menswear Designer, currently working at Damir Doma. Finding balance between fantasy and men's reality, between what I want and what others want without compromising my own esthetic. and... I'm working on the perfect pocket right now.

112


POETIC

113


FAAR—008

Photo: Laura Kirchner

114


POETIC

Kostimi Bram van Diepen

115



FAAR—008

Branko Popović, multidisciplinarni umetnik i dizajner. Rođen u Jugoslaviji, živi i radi u Mastrihtu (Holandija). www.brankopopovic.com „Moj rad je direktan izraz mog života. Svaki rad govori ličnu priču ili je izraz određenog trenutka mog života. Ispitujem u kojoj meri mogu da budem ili se usuđujem da budem ličan u svom radu. Umetničko delo „Zvali su me Zeka”, govori priču o periodu mog detinjstva kada sam živeo u Beogradu. Zbog mojih neravnih zuba deca su mi dali nadimak Zeka. Imao sam jaku želju da obeležim određene privatne trenutke. U ovom delu izraz lica igra važnu ulogu iako je prekriveno maskom.” Pored umetnosti i mode, Branko je ko-osnivač i kreativni direkor FASHIONCLASH organizacije i FASHIONCLASH STORE. www.fashionclash.nl

Branko Popovic, Multidisciplinary artist and designer. Born in Yugoslavia, lives and works in Maastricht (The Netherlands). www.brankopopovic.com My work is a direct expression of my life. My each (art) work tells a personal story or an expression of a certain moment of my life. I examine the extent to which I can be or dare to be personal in my work. The artwork “They used to call me Zeka” is based on my childhood period in Belgrade. Because of my crooked teeth I was bullied by children and called a bunny (Zeka).I had a strong desire to capture certain private moments. In this part face plays an important role although it is covered with a mask. Besides artwork and fashion Branko is co-founder and creative director of FASHIONCLASH & FASHIONCLASH STORE. www.fashionclash.nl They used to call me Zeka Styling & concept: Branko Popović Photo: Lonneke van der Palen

117


FAAR—008

English text on page 156

Postoje mesta u svetu gde nije dozvoljeno da se zabavljate na svoj način. ”Očigledno je da svako pleme ima svoja pravila o tome šta je ispravno a šta nije – pol i osobine u tri civilizovana društva...” - Margaret Mead. Jelena Mišković dokazuje da je njeno multimedijalno stvaralaštvo personalizovano, obeleženo posebnim tekstovima, delikatnog izgleda i kapaciteta kojim se mogu apsorbovati velike količine energija. Raznovrsnost u obrazovanju i saradnja sa drugim umetnicima doneli su joj originalni iskaz u sadržajima i vizualnom izražavanju. U svom radu ona kombinuje medije, materijale i događaje, stvarajući tako sopstvene metode stvaranja i često se osvrće na različite razvoje u društvu, nauci, filozofiji; kulturi i ljudskoj prirodi. “U nekim muslimanskim zemljama nije dozvoljeno da se zabavljate na način kao u zapadnim zemljama. Ljudi se nekako bolje zabavljaju nego na Zapadu, ali iza zavese. U suprotnom, samo možete završiti u zatvoru. U redu, zabranjeno voće je slađe, zato sam odlučila da dam nekoliko rešenja za one koji se zabavljaju. Papirnate haljine su prisutne u mom radu već neko vreme. Saznala sam za probleme u vezi zabava u arapskim zemljama, i nekako se sve to složilo... Kada upadne policija dovoljno je da spalite odeću u posebnoj metalnoj kutiji koja se dobija kada kupite više od 10 papirnatih haljina za zabavu, i dokaz nestaje. Činjenica da je haljina za jednokratnu upotrebu, lako se proizvodi, lako se distribuira, jednostavna je, može se priuštiti, može biti lep poklon, ima dobru cenu... Proizvod bi trebalo da se prodaje na crnom tržištu u svim zemljama Srednjeg Istoka. Trebalo bi da bude duhovit i da ga ima svako ko je kreativan i ima smisao za humor, definitivno će imati kupce širom sveta... Deo prihoda može da se usmeri na podršku kreativnim ženama na Srednjem Istoku. Za mene je važno da kažem da ovo nije politički posao, to je više društveni, uperen je protiv nerealnih zabrana, slepog odricanja od stvarne ljudske prirode i aktivnosti i slepog prihvatanja svega što je DOZVOLJENO".

118

Photo: Jelena Mišković


FASHION

Dvoslojni papirni foto portret Jelene Mišković

119


FAAR—008

Photo: Aleksandar Kujučev Styling: Maja Atanasijević Make up: Ljiljana Petrović Set design: Kuja & Yoma

Tijana Todorović, DJ and TV star Coat Dejan Despotović Stylist’s own vintage Emporio Armani T shirt Model’s own vintage belt

120


Maja Uzelac, All you know her for & more Jacket Boris Ćalić Stylist’s own vintage punk T shirt and vintage hot pants Shoes Manolo Blahnik


Anđelija Vujović, model, actress and TV star Jacket Dejana Momčilović Stylist’s own vintage Vivienne Westwood T shirt and vintage hot pants Shoes Casadei


Duška Jovanić, journalist and fantasy victim Dress Dejana Momčilović Stylist’s own vintage T shirt Shoes Giordano Torresi


Masha Nastić, multitasker and power girl Top JSP Hot pants Slavna Martinović Stylist’s own vintage punk T shirt Boots Giordano Torresi


Tamara Radivojević, fashion designer and woman with huge balls Jacket Tamara Radivojević Stylist’s own vintage BOY T shirt


FAAR—008

Iris van Herpen je rođena Holanđanka i bavi se modnim dizajnom Van Herpen je diplomirala modni dizajn na HBO, ARTEZ Akademiji u Arnhemu, Holandija, 2006 godine, malo pre nego što je prikazala svoju kolekciju "Krhka budućnost" na Tokio Fashion Week-u 2007. Iris je redovno prikazivala svoje kolekcije na međunarodnoj nedelji mode u Amsterdamu, pre nego što je 2010 godine prikazala svoju kolekciju za jesen-zimu pod nazivom "Sinesthesia” kao deo "Blow PR-a", pred velikim kritičarima. Radila je na revijama Alexander McQueen-a i Viktor & Rolf u Parizu, a dala je intervjue za mnogobrojne svetske magazine, kao što su "Surface", "Clear" i "L'Officiel". Drugi magazini kao što su "Elle", "Celebrity" i "Glamur" (Italija), takođe su objavljivali njen rad Iris je sarađivala sa koreografom Nanette Linning u okviru pozorišne produkcije "Sinthetic Twin", a trenutno učestvuje u proizvodnji za prodavnice, kao što su "Alan Journo" u Italiji i "Fin" u Antverpenu.

Iris Van Herpen is a Dutch born and based fashion designer. Van Herpen graduated with a fashion degree from the HBO, ARTEZ Academy Arnhem, the Netherlands, in 2006, before going on to exhibit her collection ‘Fragile Futurity’ at Tokyo Fashion Week 2007. Iris has regularly shown her collections at Amsterdam International Fashion Week, before going on to show her AW10 collection entitled ‘Synesthesia’ as part of the Blow PR presents show, to great critical acclaim. Iris has worked on the fashion shows of Alexander McQueen and Viktor & Rolf in Paris, and has been interviewed for international magazines, such as ‘Surface’, ‘Clear’ and ‘L´Officiel’. Other magazines, such as ‘Elle’, ‘Celebrity’ and ‘Glamour’ (Italy), have also published her work. Iris has also collaborated with choreographer Nanette Linning on a theatre production ‘Synthetic Twin’, and is currently involved in the creation of pieces for shops such as ‘Alan Journo’ in Italy and ‘Fin’ in Antwerp.

126

Synethesia AW10/11


FASHION

Photo: Joost Vandebrug @ manjaottenpm Fashion editor/ production: Ferry Van Der Nat www.ferryvandernat.nl Make-up: Katinka Gernants @ houseoforange Hair: Stef Ralbovsky @ view agency Model: Steffi @ micha models Rubber coat: Vintage Paco Rabanne Pullover: Sober Stocking: American apparel Shoes: Lanvin 3d printed top: Iris Van Herpen Lace bodystocking: Wolford Special thnx to: Studio 13


FAAR—008

Filep Motwary je rođeni Kipranin sirijske nacionalnosti koji živi u Grčkoj. U svet mode je ušao kao asistent stilista za grčko izdanje časopisa "L'Officiel", gde je radio nakon studija, da bi potom četiri godine radio kao prvi asistent dizajnera u modnoj kući "Loukia". U Parizu je radio kao pripravnik za "John Galliano", "Dior Couture", a kasnije i za modnu kuću "Chloe". Njegov blog "Un nouVeau iDeal", magazin "Dazed and Confused" nedavno je uvrstio u deset najboljih modnih blogova u Evropi. Dizajnom ženske odeće nastavlja da se bavi kod Marie Mastori. Dva puta godišnje je urednik za modu magazina "Isterografo" gde je intervjuisao više od sto najznačajnijih imena u svetu mode, među kojima su Maison Martin Margielu, Lacroix, Juergen Teller, Rick Owens, Victor & Rolf, John Galliano … Njegova dva kratka filma "Sophia" i "Sarka" prezentovani su u različitim medijima i galerijama, od italijanskog "Vogue-a" do francuskog umetničkog centra "Pompidou"… Radite na toliko različitih polja u okviru mode, da izgleda kao da vam je moda zapravo život. Moda za mene ima kaleidoskopsko značenje, potpuno sam joj odan. Čini mi se da sam joj posvetio ceo sadašnji život. Za mene je to normalno, mislim da bi se osećao potpuno beskorisno ako jednog dana lepota umre.

128


FASHION

English text on page 157

Da li moda može da postane umetničko delo? To se može desiti kada se ona prevede ili proda na načine koji nisu uobičajeni. Tokom devedesetih mnogi kreatori su predstavili svoje kolekcije u vidu svojevrsnih performansa, dakle putem nastupa, robotike, plesa, žive muzike. To je bio i umetnički čin. Pomogli su da se modna scena pomeri na viši i zanimljiviji nivo, ali ipak moda se stvara da bi se nosila i upotrebila. Ako ne uspe da ispuni svoju glavnu svrhu, onda je u pitanju čista umetnost, a ne moda. Posvećeni ste kreacijama, ali i načinu na koji se vaš rad koristi. Svaka kolekcija je priča koju Maria Mastori i ja želimo da ispričamo što potpunije. Istina je da smo skloni kontroli kada je reč o tome kako drugi koriste ono što mi radimo. Uvek prvi imamo reč, kako bi se izbegle greške iz prošlosti ali i da se ne bi videlo na koji način je sve naš rad minimiziran na stranicama nekih groznih časopisa. To ne znači da mi nismo zahvalni svim ljudima koji su nas podržavali svih ovih godina, to zapravo znači da je malo njih uspelo da iskoristi naš rad na način koji ne vređa umetničku viziju studija MASTORI * MOTWARY. Zadovoljstvo kada vidite da stilista ili fotograf imaju novo viđenje našeg rada. Šta novo radite? Radimo na novom projektu koji će biti objavljen ovog proleća. www.filepmotwary.com

Filep Motwary SS2009 Photo: Harris Kyprianou

129


FAAR—008

Photo: prof. Miloš Duma (milosduma.com) Assistant photo: Ivan Topalović Styling: Ashok Murty Assistant styling: Katarina Lazarević Models: Denniz, Justice @ JUST2COOL crew Location: Colonial Sun (ljubaznošću Jelene Vučinić)

130

Jacket - Replay Vest - Tijana Pavlov Shirt - Azzaro Bow tie - Black Hugo Boss Pants - Punkuffer Hat – Converse Suspenders - Hugo Boss - HUGO, vintage Shoes - Orange Boss, vintage


Gore: Coat - Dejan Despotović Shirt - Azzaro Vest - JSP, vintage Tie - vintage Pants– Punkuffer Glove - Diesel, vintage Sun glasses – Dsquared (YASON) Hat- St George, vintage Shoes - Hugo Boss - HUGO, vintage

Dole: Pants - MiMiMaSo Jacket and T shirt - Replay Sweat shirt - Boss Orange Shirt - Azzaro Tie - Boss Orange, vintage Hat - Converse Sun glasses - Tom Ford (YASON) Shoes - Boss Orange, vintage


Gore: Jacket and sweater– Replay Shirt - Azzaro Bow tie and hat - vintage Pants - Orange Boss Glasses - Tom Ford (YASON) Shoes - Hugo Boss - HUGO, vintage

Dole: Jeans - Replay Sweat shirt - Converse Sweater - MiMiMaSo Scarf - Bershka Sneakers - Boss Orange, vintage Suspenders – Converse Hat - Cos (stylist’s own)


Jacket- Punkuffer Shirt - Azzaro Tie - Hugo Boss - HUGO, vintage Shorts - MiMiMaSo Tights – Deerspoter Socks - Happy socks (Supermarket concept store) Glasses - Tom Ford (YASON) Shoes - Black Hugo Boss



Beograd je grad koji se menja i razvija ubrzanim tempom. Grad u kojem je svako dobrodošao. Grad koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Beograd – grad kulture, mode, umetnosti. Beograd – pun inspiracije, grad za sport i opuštanje, grad festivala i muzike. Beograd – najbolji noćni život i zabava u Evropi ... neiscrpan izvor energije. Sjaj Beograda na raskršću evropskog preporoda slavi bogatu mešavinu kulture, arhitekture, prirodne kombinacije orijentalnih strasti i evropske prefinjenosti. BEOGRAD MART-JUL 2011. Mart • FAITHLESS, 22.03. www.arenabeograd.com • 48. MEĐUNARODNI SALON AUTOMOBILA-MSA/OICA, 25.03-03.04. www.beogradskisajamautomobila.rs • BELGRADE FASHION WEEK,26.03-3.04. www.belgradefashionweek.com • 58. BEOGRADSKI FESTIVAL DOKUMENTARNOG I KRATKOMETRAŽNOG FILMA, 30.03.-3.04. www.kratkimetar.rs April • 8. BEOGRADSKI FESTIVAL IGRE, 3-18.04. www.belgradedancefestival.com • 2. TANGO ENCUENTRO, 6-11.04. www.belgradetangoencuentro.com • DANI BEOGRADA, 16-19.04. www.danibeograda.org • 24. BEOGRADSKI MARATON, 17.04. www.bgdmarathon.org • ATP SERBIA OPEN, 23.04.-1.05. www.serbiaopen.rs

Maj • 8. NOĆ MUZEJA, 15.05. www.nocmuzeja.rs Jun • 6. BEOGRADSKA NEDELJA DIZAJNAFUTURE, www.belgradedesignweek.com • TOUR DE SERBIA- MEĐUNARODNA BICIKLISTIČKA TRKA, 12-19.06. www.tds.co.rs • 5. FISH FEST, 23-26.06. www.fishfestbeograd.com Jul • DAVIS CUP, 8-10.07. e-mail:office@teniskisavez.com • 20. BEOGRADSKI LETNJI FESTIVAL, jul i avgust www.belef.org • 9. BELGRADE BEER FEST, 17-21.08. www.belgradebeerfest.com • 8. BEOGRADSKI KARNEVAL BRODOVA www.travel-belgrade.com

TURISTIČKI INFO CENTRI Knez Mihailova 6 ponedeljak - subota 9-21h tel. 011 328-1859 bginfo.knezmihailova@tob.co.rs

135

Terazije, podzemni prolaz pon. - pet. 9-20h, sub. i ned. 9-16h tel. 011 263-5622 bginfo.terazije@tob.co.rs

Provozajte se biciklom i zaustavite se na nekom osveženju. Osetite energiju mladih i posetite neki od brojnih događaja poput Belgrade Fashion Week-a, izložbi u Kulturnom centru Beograda ili neki od brojnih koncerata. Opustite se, večerajte u nekom od restorana na reci ili u nekoj od živih, beogradskih ulica. Proverite našu klupsku scenu. Probajte prirodne proizvode na zelenim pijacama Beograda. Jednostavno, uživajte u Beogradu. www.tob.co.rs

Beograd je danas veoma živ i prepun pozitivnih ljudi, energije, ljubavi, radosti, osmeha, uzdaha i zvukova. Beograd je grad u koji se svako vraća sa razlogom! Belgrade is a city that changes and grows rapidly. A city that warmly welcomes everybody. A city which leaves no one indifferent. Belgrade – a city of culture, fashion and art. Belgrade – an inspiring city, a city of sport and relaxation, a city of festivals and music. Belgrade – a city with the best night life and parties in Europe…an inexhaustible source of energy. Belgrade on the brink of its European renaissance rejoices in all of its brilliance over an opulent and natural amalgamation of culture, architecture, Oriental passions and European refinement. Today Belgrade is a very dynamic city full of people with a positive attitude, energy, love, joy, smiles, oohs!, ahs!

and sounds. Belgrade is a city where everyone comes back to for a reason! Take a bike ride and make a short stop to refresh yourself. Feel the energy of young people and visit one of numerous happenings and events such as Belgrade Fashion Week, exhibitions in the Belgrade Cultural Centre or concerts. Relax. Dine at one of many cosy restaurants you’ll find either by the river or in one of the busy Belgrade streets. Check out our clubs. Try 100% organic food at one of the Belgrade markets. In short, enjoy Belgrade!

Photo: TOB


FAAR—008

Aernout Mik, still from scapegoats

51st October Salon, Former Military Academy

Oktobarski salon je najvažnija izložba savremene vizuelne umetnosti u Srbiji. Od kako su Narodni muzej i Muzej savremene umetnosti zatvoreni to je praktično i jedini veliki izložbeni događaj takve vrste tokom čitave godine. Međutim, Oktobarski salon nije i ne sme biti samo ozbiljna revijalna izložba. On je pre svega mesto edukacije i susreta publike sa savremenom umetničkom praksom. Salon je osnovan 1960. godine od strane grada Beograda kao izložba najboljih ostvarenja iz oblasti likovnih umetnosti, da bi sedam godina kasnije postao smotra koja je pokrivala i primenjene umetnosti. Organizator Salona je Kulturni centar Beograda. Do 2004. godine predstavljani su radovi sa isključivo domaće

136

Amar Kanwar, The Lighting Testimonies

umetničke scene, a od tada Salon postaje internacionalan. Beograd se time upisuje u međunarodni kalendar umetničkih dešavanja, a domaća scena oživljava mogućnošću zajedničkog izlaganja i neposrednog upoređivanja sa međunarodnim umetničkim tokovima i produkcijom. Od tada su kustosi koji su predlagali koncept Salona bili: Anda Rotenberg, Darka Radosavljević, Rene Blok, Loren Heđi, Bojana Pejić, Branislava Anđelković – Dimitrijević. Prošlogodišnji 51. Oktobarski salon pod nazivom "Noć nam prija" potpisali su švedski kustosi Juan Puset i Selia Prado. Naslov izložbe zapravo je citat iz Borhesovog eseja i govori o trenutku u kom ostajemo sami sa sobom i kom se suočavamo sa samoćom,

sećanjima, njihovom rekonstrukcijom i percepcijom, ličnim istorijama, kao i o tome kako sebe postavljamo u odnosu na svet. Kustosi su se bavili umetnicima koji kroz svoje radove individualno, subjektivno, reformulišu sećanja i strategije zaborava. Za publiku to je prilika da tuđim očima proširi sopstvene mogućnosti percepcije, čime se doprinosi širem razumevanju stvarnosti. Time se utiče i na preispitivanje sopstvenih izbora, interesovanje za posmatranje i refleksiju, a u osnovi tu se radi o zdravom razumu, a možda i u većoj meri, zdravom stepenu nepoverljivosti i konstruktivne kritike. Salon je važan i zato što je oduvek otkrivao i afirmisao nove prostore.

Nekada se radilo u Paviljonu Cvijeta Zuzorić, Turskom kupatilu, zatim nekoliko godina u Muzeju 25. maj. Prošle godine po prvi put za javnost je otvorena zgrada bivše Vojne akademije, koja je deo kompleksa Generalštaba. Ovaj objekat Vojska je poklonila Gradu, za potrebe smeštaja Muzeja grada Beograda. Oktobarski salon je u funkciju stavio oko 3000 m2, ulažući u zaštitu, čišćenje i popravke objekta sa ciljem što boljeg promovisanja ovog prostora u iščekivanju ozbiljnih finansijskih sredstava potrebnih za kompletnu rekonstrukciju, koja bi omogućila stvaranje adekvatnih muzejskih uslova, neophodnih za galerijsko izlaganje. Istorija ove zgrade kao i njena


BEST OF BELGRADE

Ana Adamović, Canzona, 2010

William Kentridge, What Will Come...

David Maljković, The Lost Memories from These Days

Steve McQueen, Once Upon a Time, still, photo Senja Vild

fantastična arhitektura umnogome su podržale temu Salona. Izložba je gotovo u celosti bila realizovana u mediju pokretnih slika što je dodatno doprinelo doživljaju. Deset hiljada posetilaca je tokom šest nedelja tumaralo hodnicima bivše Vojne akademije, idući iz sobe u sobu, iz priče u priču. Iako je video medij koji najviše koristimo u svakodnevnom životu za organizatore je on bio veliki izazov. Da bi se pogledala čitava izložba bilo je potrebno izdvojiti više od pet sati. To znači da je trebalo stvoriti takvu atmosferu da publika poželi da se vrati. To je postignuto bogatim pratećim programima. Gotovo svakog dana u prostoru izložbe bila su organizovana vođenja, diskusije, predavanja, radi-

137

onice. U pratećem programu su bile i dve izložbe održane u galerijama Kulturnog centra Beograda. "Love it or Leave it", izložba Rene Bloka, kustosa jednog od ranijih oktobarskih salona i izložba Sigalit Landau dobitnice nagrade KCB/a u okviru 49. Salona. Ovaj Salon bio je specifičan i po tome što je predstavio manje umetnika nego i jedan do sada. Sa druge strane imena koja smo imali prilike da vidimo su vodeća na savremenoj umetničkoj sceni. Ravnopravno sa Stivom Mekvinom, Vilijamom Kentridžom, Arnutom Mikon ili Rosom Barbom izlagala su i tri domaća umetnika Ana Adamović, Dušica Dražić i Zoran Naskovski. Glavna nagrada 51. Oktobarskog salona dodeljena je Ani Adamović

(Srbija), nagrada za životno delo Vilijamu Kentridžu (Južna Afrika), nagrada za poseban doprinos 51. Oktobarskom salonu dodeljena je Evi Kok (Danska), dok je nagradu Kulturnog centra Beograda dobila Roza Barba (Italija). KCB je ovaj program realizovao u saradnji sa nevladinim sektorom (Anonimus seid, Kiosk, Teorija koja hoda, Ana Nedeljković, Poligon), a veliku pažnju izazvala je i trodelna emisija „Gužva”, autorki Maje Uzelac i Tijane Todorović, koja se na primeru 51. Oktobarskog salona, bavila pitanjima kulturne politike, finansiranja i organizacije. Ove godine, kustosi 52. Oktobarskog salona su Galit Eilat (Izael) i Alenka Gregorič (Slovenija). One će se baviti

paralelnim narativima i pokušaće da predstave umetnike i scene na relaciji Istok (Evropa) – Istok (Bliski). www.oktobarskisalon.org Mia David

Photo: Senja Vild


FAAR—008

BELGRADE FASHION WEEK Sa željom da se ne priklanja samo svetskim modnim trendovima već i da svoj rad posveti i aktuelnim društvenim problemima Modni studio Click se opredelio da kampanju 28. Amstel Fashion Week-a posveti ekologiji uz slogan - Be green in any colour you wear! Držeći se, sad već tradicionalnog recepta koji kombinuje etablirane domaće dizajnere, uspešne modne kuće, atraktivne strane brendove zastupljene na domaćem tržištu i mlade talente srpske mode, 28. Amstel Fashion Week je i ovoga puta istakao modni dizajn kao najvažniji aspekt projekta. Po prvi put kod nas imali smo priliku da vidimo reviju odeće za pse Dogy Style, koja je pritom bila i humanitarnog karaktera, jer je Ivana Bajić, idejni tvorac ove revije, celokupan prihod od prodatih modela uplatila na račun fonda za sterilizaciju napuštenih pasa. Na narednim stranama pogledajte kako smo modele sa Belgrade Fashion Week-a uklopili u aktuelne svetske modne trendove!

No Excess

Change me

Photo: Đorđe Tomić

Change me

Freesoul JSP

PWL

Dragana Ognjenović

Replay

PWL 138


BELGRADE FASHION WEEK

Staff Jeans

Možda prejako zvuči kada se kaže ulična moda jer ovaj termin zapravo predstavlja ležerno odevanje najpre namenjeno dnevnim odevnim kombinacijama. U eri hroničnog nedostatka vremena često smo u (ne)prilici jer ne stižemo da dnevnu odevnu kombinaciju zamenimo za nešto u čemu bismo proveli veče. Zato su kreatori svetskih modnih kuća poslednjih godina intenzivno radili na oplemenjivanju ulične mode i sada možete izgledati ležerno ali chic. Naizgled nenosive odevne predmete ukombinovane uz dobar aksesoar, začas ćete pretvoriti u dobitnu kombinaciju. Mnogobrojni strani brendovi zastupljeni na domaćem tržištu imaju izvanredne ponude a evo šta predlažu oni koji su imali revije na 28. Amstel Fashion Week-u. (Puma, N fashion- Freesoul, No Excess i Staff jeans, Energie, Replay, Miss sixty, PWL, Change me)

Mimimaso

No Excess

Odd concept store

Miss Sixty

Puma

Energie

Freesoul

Miss Sixty Replay Bata Spasojević 139


FAAR—008

Trendovi za aktuelnu sezonu baziraju se na velikom povratku osamdesetih odnosno dominaciji printova, životinjskih uzoraka bilo da se radi o garderobi, pratećim detaljima... Must have ove sezone je bunda od veštačkog krzna, koja ne sme biti prenaglašena istovremeno i bojom i dezenom i krojem. Imajte na umu da igranje životinjskim printovima i krznom može da bude vrlo opasno. Najbolje je krzno kombinovati kao prateći detalj uz neku odevnu kombinaciju, recimo u crnoj boji. Naravno, trudite se da konzumirate samo veštačka krzna jer nove tehnologije čine ova krzna fantastičnim, a da bi i vaš ljubimac bio u trendu obucite i njega u toplu krznenu bundu. Pogledajte naše predloge. (Miss Sixty, PWL, Iva Stefanović, Viktorija Džimrevska, Tijana i Mila Popović, Doggy style - Irena Grahovac)

Sjaj blještavilo i glamur obuzimaju mnoge dizajnere. Vodeća dizajnerska imena u svojim su Pret à porter kolekcijama lansirala efektnu odeću ukrašenu perlicama, šljokicama kao neizbežnim zlatnim detaljima. Izgledajte ponekad kao disco diva kombinujući jednostavne komade odeće uz suknju boje starog zlata, a ukoliko ste smeliji kombinujte zlatne pantalone uz jednostavnu crnu bluzu. Ukoliko pak nemate hrabrosti da zasijate bićete u trendu dodajući zlatne detalje na jednostavne odevne kombinacije. (Miss Sixty, Bata Spasojević, Iva Stefanović, JSP, Viktorija Džimrevska, Dragan Milenković, Tijana i Mila Popović, Aleksandra Pecić)

Iva Stefanović Iva Stefanović

Dragan Milenković

Tijana i Mila Popović

Miss Sixty

Miss Sixty Miss Sixty

Miss Sixty

PWL

Dragan Milenković

JSP Aleksandra Pecić Doggy Style

140

Viktorija Džimrevska


BELGRADE FASHION WEEK

Za ženske kolekcije jesen/zima 2010. kreatori su pronašli inspiraciju u devetnaestom veku, poigravajući se sa dečačkim outfit-om žene. Izgrađen na iznenađujućim elementima, kao što su smoking, redizajnirano klasično muško odelo, novi ženski dandy stil podseća na Boa Brumela, britanskog dandy-a i na pisca, estetu Oscar Wilde-a. Sve to predstavljeno je na način na koji je čuvena Coco Chanel prekrajala mušku odeću prilagođenu damama tako da se u njoj osećaju samouvereno. Za razliku od androgenog izgleda svojstvenog cyber generaciji, dandy je, zapravo, vrlo ženstven. Ženski dandy može da ponese fedora šešir, kravatu, muški prsluk i odelo, a da i dalje izgleda neodoljivo. (Dragana Ognjenović, Bata Spasojević, Peđa Nerić, Iva Stefanović, studentkinja Megatrend univerziteta-Ivana Ćirović, Boris Ćalić, Dragan Milenković i dizajneri ODD concept store)

Odd concept store

Boris Ćalić

Dragana Ognjenović

Peđa Nerić

Boris Ćalić

Bata Spasojević Megatrend Ivana Ćirović

141

Iva Stefanović


FAAR—008

Evergreen među bojama, crna koja zapravo i nije boja, nikada ali nikada neće izaći iz mode! Ona nosi magiju, mističnost i noseći crnu osećate se moćno i superiorno. Svi svetski stilisti preporučuju uglavnom crne kombinacije za svečane prilike jer sa ovom bojom gotovo da ne možete da promašite. U crnom, izgledate elegantno, svedeno, decentno, tajanstveno, mršavije. Dovoljno je samo malo nakita, jer „Manje je uvek više“ kako je tvrdila čuvena Coco Chanel i voilà! Uzimajući u obzir sve gore pomenuto, domaći dizajneri koji su prikazali kolekcije na prethodnom Amstel Fashion Week-u u svojim kolekcijama imali su bar nekoliko modela u crnoj boji. (Ana Šekularac, Dragana Ognjenović, Peđa Nerić, Bata Spasojević, Ana Ljubinković, Ivana Pilja, Boris Ćalić, Tijana i Mila Popović, Viktorija Džimrevska, učesnici Modnih vinjeta, studentkinja Akademije lepih umetnosti Iva Soković, studentkinja Megatrend univerziteta Bojana Krstić kao i brend Change me)

Bata Spasojević

Modne Vinjete

JSP

Change me Modne Vinjete Peđa Nerić

Change me

Ivana Pilja PWL Ana Šekularac

142


BELGRADE FASHION WEEK

ALU - Iva Soković

Boris Ćalić

Dragana Ognjenović

Megatrend Bojana Krstić

Bugatti

Dragana Ognjenović

Viktorija Džimrevska

Tijana i Mila Popović Mimimaso

Mimimaso

143


FAAR—008

Obucite se u boje od glave do pete. Kombinujte naizgled nemoguće kombinacije. Ove sezone izdvaja se žuta boja koja se viđa na sakoima, košuljama, pa čak i pantalonama. Plave nijanse su, takođe, veoma moderne posebno kobaltno plava. I ljubičasti tonovi su u samom vrhu trendova, posebno u kombinaciji sa drugim bojama, i to od najsvetlijih do najtamnijih. Boja sezone definitivno je crvena, ali sa njom pri kombinovanju morate biti veoma pažljivi. I roza je veoma atraktivna, posebno pink nijansa koja se najčešće viđa na košuljama, trenčkotima. Evo predloga kako da kombinujete trendy boje. (Puma, Miss Sixty PWL, Bugatti, Change me, Odd concept store, Doda Komad, Dragana Ognjenović, Bata Spasojević, Peđa Nerić, JSP, Aleksandra Pecić, studentkinja FPU Jovana Knežević, studentkinja Megatrend univerziteta Marina Radivojša)

FPU - Jovana Knežević Change me JSP

Odd concept store Megatrend - Marina Radivojša

Miss Sixty

Dragana Ognjenović

Bugatti

Peđa Nerić

Doda Komad

Peđa Nerić PWL Bata Spasojević

144


BELGRADE FASHION WEEK

Change me

Vreme je da penzionišete svoje ultra mini suknje i previsoke potpetice! To su za ovu sezonu već uradili i svetski dizajneri Marc Jacobs, Michael Kors i Ralph Lauren i na velika vrata vratili duge suknje i haljine. Dakle, udobna seksi i ženstvena bezvremenska elegancija. Njihovog mišljenja su i naši dizajneri (Dragana Ognjenović, Ana Šekularac, Doda Komad, JSP, Tatjana Stanković, Stanslava Sinđelić, Dragan Milenković, Tijana i Mila Popović, kao i kreatori brendova Change me i Alhemija (Yolan Cris))

Alhemija Tatjana Stanković

Ana Šekularac

Doda Komad

Dragan Milenković Stanislava Sinđelić

JSP

Tijana i Mila Popović Dragana Ognjenović

145


FAAR—008

Čumić je.. sokače. Čumić je.. Choomich Fashion District. Čumić je...mesto gde žive zeke Ane Ljubinković. Čumić je.. adresa šešira Dejana Despotovića Čumić je.. odakle kreće "pravo zlato" u život. Čumić je.. lokacija gde možete naći kultni parfem VR Čumić je.. tamo gde vas čeka čarobni svet V. Stojanovića Čumić je.. habitat prirodni savršenih haljina Peđe Nerića Čumić je.. tamo gde vas očekuje Dejana Momčilović Čumić je...pun kufer "Punkkuffer-a" Čumić su.. "brothers and sisters" Čumić je.. Singer mašina Čumić je.. kroj i šnit Čumić je.. VOGUE koji se lista dok se čekaju mušterije Čumić je.. zvučao iznenađujuće na nivou skice. Bila je to svetlost na kraju modnog tunela. Spoznaja da se ljudi mogu ujediniti po pitanju kreativnosti i ekonomskog interesa. Fabulozna pomisao o napuštanju malih sujeta zarad nečeg teoretski veoma značajnog za zemlju čija je tekstilna industrija zamalo uvenula. Kako se približavao datum otvaranja grad je brujao i sa vekim očekivanjima dočekao otvaranje. Još neko vreme je medijska mašinerija radila za Choomich Fashion District, a onda je prepušten sam sebi. Nastupilo je ledeno doba i u Čumićevom sokačetu. Slučajni prolaznici koji sa Terazija žele prečicom do Doma omladine. Čumić .. kao i svi drugi koji se bave trgovinom prva dva meseca nove godine u iščekivanju "samo da prođe". Tako vam je to kada se bavite prodajom modnih artikala kada su se ekonomski iscrpljeni građani istrošili na poklone i novogodišnju- julijansko/ gregorijansku odevnu kombinaciju. Moto je samo da se preživi. Dodatno otežavajuća okolnost je što velike kompanije daju sniženja do 70%. Čumić je.. u krizi baš kao i "sve & svja" u ovoj zemlji. Sada sva snaga valja da se uloži u izradu novih kolekcija za proleće/leto. Dodatno valja osmisliti aksesoare i prateći program koji nikad ne izlazi iz mode za oprezne stari-

146

je kupce. U svoje radnje valja ubaciti sitnice koje su dostupne mlađoj ciljnoj grupi koja živi na džeparcu, a za sve to potrebna je neka vrsta kapitala jer novac se stalno mora ulagati. Čumić.. ima za komšiju Dom omladine, onog momenta kada ovaj akumulator velike frekvencije ljudi a potecijalnih konzumenata sadržaja Choomich Fashion Districta - otvori svoje dveri - menadžment mora da napravi neku vrstu konekcije. Valja povezati komšije - jedne posetioce valja slati kod drugih. Flajere i akcije već valja skicirati jer Dom o., samo što se nije otvorio. "Biti spreman to je sve" - kaže Hamlet. Čumić.. valja obogatiti jednom dobrom knjižarom i prodavnicom ploča, avangardnim frizerajem, kao i kafeom koji će dodatno generisati mlade da prošetaju do Čumića, a ne da se upute u gigantske tržne centre. Čumić je na dodatnom testu ovih dana, to je ideja koja se mora negovati i pomoći, on neće moći sam sebe da održava. Prolećni Fashion Week će svakako biti vetar u leđa, ali do tad ima još dosta dana i noći zato ko ne prošeta i ne kupi nešto narednih nedelja neka nosi istu odevnu kombinaciju kao ceo grad i to doživotno. LoonaLoo


BEST OF BELGRADE

Photo: Andrija Rančić

147


kreativni i umetnički direktor: Igor Milovanović direktor fotografije: Andreja Leko dizajn: Lidija Milovanović kostim: Marija Opačić, Snežana Veljković scenografija: Irena Kukrić, Livija Glišić šminka: Marija Jovanović


BEST OF BELGRADE

Impresivne veličine i originalnog dizajna, Telenorov kalendar za 2011. godinu izgleda kao zanimljiva umetnička forma koju je kreativni tim nazvao „12 kodova“. U dvanaest meseci, 23 mlada srpska umetnika raspoređeni su kroz neobične fotografije na kojima su prikazani kao likovi iz popularne kulture i svakodnevnog života. Tako su iz svojih realnih profesionalnih pozicija ovi umetnici, među kojima su i dramski pisac, fotograf, koreograf, reditelj, transponovani u likove koje smo sretali u uzbudljivim knjigama („Alisa u zemlji čuda“), omiljenim filmovima („Talentovani gospodin Ripli“) ili su jednostavno podsećanje na heroje prošlosti i junake dečijih igara ("Mirko i Slavko"). Telenor, koji već više godina na izuzetan način podržava savremenu srpsku umetnost, između ostalog i kroz jedinstvenu umetničku kolekciju koja se nalazi u zgradi kompanije u Beogradu, kroz sopstveni kalendar autentične forme nastavlja svoju umetničku misiju. „I telekomunikacije i umetnost smanjuju udaljenost i približavaju ljude, pa je to razlog zbog čega Telenor prati i istražuje šta se događa na umetničkoj sceni“, kaže direktorka Korporativnih komunikacija Telenora Sandra Štajner. U skladu sa vremenom u kome živimo, u kome internet i tehnološke inovacije predstavljaju svakodnevnicu, posebno za mladu populaciju, Telenorov kalendar ima i elektronsko izdanje – vidžet i mobilnu verziju, čime je postao dostupan široj publici na vebsajtu i WAP portalu. Vidžet je moguće preuzeti i instalirati na kućne računare, a mobilnu verziju na telefone. Na taj način se od štampanog izdanja ograničenog tiraža, pretvara u elektronsku umetničku formu dostupnu svima, pa neograničen tiraž ovogodišnjeg kalendara skreće pažnju na nove mogućnosti postojanja umetnosti u virtuelnom prostoru i njenu dostupnost.

Marija Simeunović i Ana Krstić

Dina Jonsen i princeza Jelisaveta Karađorđević

Žarko Paspalj i Vlade Divac

Nevidiljivi - Milica Maksimović i Aleksa Bijelović, arhitekti, osnovači studija Petokraka

Talentovani gospodin Ripli - Jordan Cvetanović

149

Umetnički direktor kalendara Igor Milovanović naglašava da su „vizuelni identiteti umetnika nazvani kodovima koji su prikazani kroz fotografije i to na način na koji su samo umetnici želeli da ih vide“. Mladi dramski pisac Jordan Cvetanović, čija se drama „Terapija“ sa velikim uspehom izvodi na sceni Ateljea 212, jedan je od junaka ovog autentičnog kalendara na kome je prikazan kao talentovani gospodin Ripli. Zanimljivo je kako je iz kolekcije popularnih likova Ripli postao junak februara. „Zvoni mi telefon. Kasno veče. Kažu, hoćeš da se slikaš za Telenor kalendar. Hoću, što da neću, i ovako slikam sam sebe po ceo dan. Koncept? Avatar, tvoje drugo ja, alter ego, lik kome se diviš. Kao iz topa kažem Marina Abramović, pada mi na pamet „Artist must be beautiful“ i ja ležim ispred krvavog zida, ali njima to nije bio hit. Onda uzviknem: Znam, Beyonce, spot Why don’t you love me, ta pesma mi je rington! Niko ništa. Tako smo došli do Talentovanog gospodina Riplija. Patriša Hajsmit, genije, lik koji je promenio krimi žanr naglavačke. Uostalom, kažu da sam i ja „ubica“. Verbalni, na svu sreću. Neki čak misle da sam i talentovan. I to je bilo to, oblače mi crno odelo, zalizuju mi kosu, prave rupu na staklu od naočara. Uživam punih osam sati koliko su me pržili reflektori. Ponašam se kao profi model koji ne zakera nego radi šta mu se kaže. Tako je nastao onaj tajanstveni osmeh i prodoran pogled, koji možete da vidite na kalendaru za mesec februar. Međutim, ponekad se okrenem i vidim iznad sebe na zidu nekog drugog Jordana, trgnem se pitajući se: Jesam li ovo zaista ja? Onda shvatim, u redu, momci, dobili smo ono što smo hteli. Kalendar sa drugim JA!“ Telenorov kalendar "12 kodova" možete pogledati na internet strani: www.telenor.rs/sr/O-Telenoru/ Korporativna-odgovornost/Telenorkalendar-2011/


FAAR—008

„In my other world My pain is bliss I own your soul I own your kiss In my other world“ Julee Cruise

Najnoviji projekat Dejane Vučićević još je jedna priča u slikama u koju ona, poput Šeherezade, uvlači posmatrača, zavodeći ga kompleksnom simbolikom i prepoznatljivošću minuciozno rekonstruisane epohe u koju je priča smeštena. Buđenje se dešava pedesetih godina prošlog veka, u vreme kada je holivudski mit o beskompromisnoj potrazi za srećom počeo da zamenjuje tradicionalnu ideju o braku i porodici. Osam od deset fotografija predstavljaju snove ili košmare i na svakoj od tih fotografija nalazi se neka diskretna ali jasna referenca kojom nam autorka sugeriše da ono što vidimo na slici ne predstavlja realnost. Da bi postigla to što želi ona koristi nekoliko različitih metoda oneobičavanja; tako je na nekim fotografijama jasno prisutna estetika nadrealizma, nekad samo u atmosferi fotografija, nekad gotovo direktnim citiranjem Magrita i Koktoa. Svako ko je pročitao "Alisu u zemlji čuda" setiće se Kerolove junakinje ispred fotografije na kojoj su džinovska zlatna kašika, ogromna torta i žena u beloj venčanici koja u

150


rukama drži sat, gotovo veći od nje same, koji pokazuje podne ili ponoć. Ovih osam fotografija povezano je oniričnom atmosferom koja priziva Dejvida Linča, ali i njegove velike holivudske uzore, Hičkoka i Sirka. Ipak, ovaj, kao i prethodni Dejanin projekat, ima twist na kraju - na poslednje dve fotografije vidimo realnost njene junakinje, njen happy end. Samoća i strah bili su samo noćna mora iz koje je budi poljubac čoveka koji je voli. Ovaj izbor holivudskog kraja karakterističan je za vreme u koje je smeštena radnja "Buđenja", kao što je neočekivani kraj njene mračno romantične priče iz prethodnog projekta, "Still Lovers", bio karakterističan za kinematografiju sedamdesetih. Sve Dejanine priče dešavaju se u nekom prošlom vremenu; no, način na koji je ta epoha predstavljena na njenim fotografijama, bilo da je se sećamo ili je prepoznajemo samo sa starih porodičnih fotografija, nepogrešivo budi nostalgiju. Sposobnost da nas na trenutak izmesti iz stvarnosti jedna je od najbitnijih i najtajanstvenijih karakteristika njene umetnosti. Možda je deo objašnjenja u tome što je svaki predmet koji vidimo na njenim fotografijama potpuno autentičan, svaki deo odeće, nameštaja, ambalaže zaista je imao sopstveni život u vremenu u kojem je nastao. Ipak, najbitniji element Dejaninog rada je to što ona svakom projektu pristupa kao da snima film u kojem je reditelj, scenarista,

151

producent, scenograf, kostimograf, a ponekad, kao u "Buđenju", i glavna glumica. Način na koji uspeva da ispriča svoju priču koristeći isključivo vizuelni aspekt, ne dopušta posmatraču da sam premontira ponuđeni materijal i napravi sopstvenu verziju prikazanih događaja. Kao svaki dobar reditelj, ona je diktator i gospodar sudbine svojih junaka. Upravo zbog toga, svaki put kada se ponovo sretnem sa njenim radovima, pomislim kako bih zaista želela da vidim film koji je režirala Dejana Vučićević. www.dejanavucicevic.com Marina Martić, likovni kritičar


FAAR—008

INTRO FAAR stands for FAshion and ARt. It means that we talk about a Fashionand-Art magazine which I assume to lack contemporary art a lot. As the Magazine is fond of camouflage, change of identity or borrowing images of popular “local guys”, this time I am given a part of it to arrange. I have decided to devote it to all creative designers; foreign as well as domestic ones. I am familiar with a conceptual approach since it satisfies the field of observation and interest. This edition may remind you a little of an Exhibition catalogue, it may seem too much colourful, but that is exactly what I want it to be like. This edition demonstrates how the art influences the fashion and other way round. It locates a social-political transmitter that has impact on all aware and unaware people living on the planet of Earth, on those who are interested and those not interested in politics, fashion, art, etc. Do I really care about one more “star” or one more beautiful female or male model? Am I actually sick of “lovely beauty” because it is so wrinkled and plastic, and finally it is just easy to be painted? In what way and whether the terrorists, hooligans, burqes, fetish, war criminals, masks, corrections on friends` photos, faces wrapped in hair or poetically hidden by wind, are the topics of FAAR_8? For almost a decade, I have been watching the anarchic presence of a “hidden face” in media. Further on, the image of a hidden face has been fabricated within fashion and art circles where it has very soon become an inspiration for musician’s images and has started dominating within other press scenes. Finally, the unawareness in accepting the same thing by the main stream (mass), which make them become addicted of consuming and identifying the young “faceless” images on Facebook profiles. Some find the excuse in rhyme, some in mystery, in keeping their privacy. Whatever, they become a part of a mass, loosing their individuality. It is hard to locate the beginning. I wanted to make a collection of creators` works and put it in one place and within one topic, works that refer to all the issues mentioned above. I suggest one series and one stream that can make sense even to you. Among hundreds of other people hiding their faces I tested myself in this skill. It seems that I do it just fine! Yours faceless, Bogomir Doringer

152

DEFACING THE FACE: The Face of Artist becoming Faceless – Mr. Bogomir Doringer (Work in Progress) I have met Mr. Doringer a long time ago; it was in the days when many night-clubs still existed in Belgrade, important as locations to which one would go to spot faces and fashion, to see and – more importantly – to be seen. It is now, long time after we met, that he asked me to write for him and about him, which caused a dilemma for me. Since then I seldom have seen Mr. Doringer; yet, on the other hand, I wrote about his work, and have heard about his travels and success through press and friends. This made me wonder if I may be in position to present him in a proper way or in a proper critical light whatsoever. It was after we chatted online that this has become unclouded, since there he opened up a possibility for me to write – he assigned a theme of Faceless to this edition of FAAR magazine. This resolved my issues, for even though I have not seen him, living abroad as I do, I can write apropos about someone who I have not seen for a while, since he has, in a way, become faceless for me too. I do not think such a choice of the theme for FAAR was incidental – Mr. Doringer is known for his transformations in career, art, and private life equally, if not respectively. The very notions of absence, lack, and instability of identities define and inform his work which itself changed from that of a fashion designer, via artist, to that of a film maker. Thus Mr. Doringer is in a sense in perfect accordance with his craft and art, often combining the two into performative self-referential entities that simultaneously show and hide him. In such a way, almost like a chameleon which always needs or desires an extra camouflage-patterned layer of skin, Mr. Doringer is hidden yet recognisable to those who know him, for we need not bother with the colours he displays, we easily recognise his camouflage as an act of performativity. In this century many artist based their work in the notion of the lack of identity (or the multiplicity of identities): Marcel Duchamp, Cindy Shearman, Yasumasa Morimura, to mention but a few. The very strategy of creating faceless art and/or artist-maker is not new – it is well established as seminal for abstract as well as for conceptual art. Yet Mr. Doringer cleverly, cunningly and heavily drew in his career on these

historical predecessors, although, in his words, these ideas that otherwise would be seen as appropriation, came to him in almost unconscious moments, inspirational and dream-like. Hence the inconsistency one may see in his work reflects his different stages of development, and different loci of his life, which further dislocate and de-fragment his oeuvre. As early as in his graduation work titled “DERANGED,” Mr. Doringer engaged himself in erasing and then revealing the face of his subject – a de-genderised f/Figure in this piece. “DERANGED” is an interactive video work that, according to Mr. Doringer, adapts itself to, or inhabits, every new space where it is exhibited, in a new way. It consists of a dark corridor, painted in black, which the artist himself describes as “inviting the viewer to move closer to the image.” The image one sees when entering the exhibition place, or rather, in the end of the aforementioned corridor, is that of what Mr. Doringer called a “Figure,” dressed in (her/his/its) hair, which conceals its face. In that black corridor the performative interaction between the linear movement of the viewer and the undressing of the Figure occurs. The closer the viewer is to the image of the Figure, the more of the hair that hides its face will be taken away. Yet, this will not happen as simply as it may appear: the Figure is (pre) programmed to react to the movement of the viewer by emitting vocals, and by showing something that reads as experiencing a certain unease, which is visualised by its attempts to remove the hair, that both determines (it) and hides its identity, of which the locus is in the face.. In his project inspired by a scandalous domestic-violence related event in Austria, Mr. Doringer reconstructs the site of the crime, transforming it into a fairy-tale-like narrative organised around Red Riding Hood figure, never seen in a close-up. The lack of the face of the main character in this burlesque restaging finally is resolved by a tattoo which depicts her, executed on Mr. Doringer’s biceps. Hence the body of the artist assumes a role of a silk-screen and the artists becomes a split personality – an agent who hides the face of the victim and yet who can display it as his own, if necessary. In a collaborative project filmed in Paris Mr. Doringer’s exploitation of the facelessness reaches its climax. Alienated, well dressed-up figures (and

here one can see the remaining glitter of Mr. Doringer’s talent as a fashion designer) inhabit strange, dream-like locations, with their head appearing as if executed in plaster. These mannequins remind us of the lack of identity we all face in others, and some in themselves. Lastly, in his work-in-progress installation, Mr. Doringer avails himself of the latest war-related high technologies, creating images of unidentifiable soldiers covered in a cyber-camouflage pattern. The facelessness is doubled here, as the already indistinguishable actors in war are camouflaged, whereby their face becomes nothing but a layer of mimetic lack. In all of their emptiness and chameleon-like net that hides it, they display, it seems to me, an allegory of Mr. Doringer’s own artistic and personal wars, multiplied doubts and secured victories, which only an editor who chooses the topic of Facelessness can understand fully, and which only an audience of such calibre can approach. I have met Mr. Doringer a long time ago, when he was but a face, and today he is, one could argue, a household name in Serbia. When finishing this text I feel – paradoxically – that I know him too well and understand his art by far less. What I speculated here will be printed while he will be away, and promoted when I shall be away. I doubt that I will see him soon – all will be arranged online: the design, the images, and the date when I will receive my honorarium. Yet such is the world in which we live and such are the artists who depict it – aloof and estranged, camouflaged and – faceless. . Firstly, there is the issue of distance of the viewer and the image (or the) that s/he sees, which here is the key for their interaction. Secondly, there is the problem of gender and gendering of the depicted (or in this case: projected) f/Figure, which is at first determined by its silhouette, yet later undone by the removal of its hair, which is also firstly functions as its dress. Thirdly, there is the emotional (inter)action that this encounter between the viewer and the f/Figure (the projection within the installation work) stipulates, resulting in orchestrated voices that the f/Figure emits and in the choreography that it performs. The issue of closeness and of the lure of the image is central here, since the closer the viewer comes to the image, the more (though against its will) it will reveal to her or him.


ENGLISH TEXT

Filmed in a sharp black-and-white contrast with a subordinated palette that includes the oversaturated colour of blue, the black hair is as active a subject here as the white body of the Figure. Gendered as feminine and depicted in form of a dress, which vanishes as the viewer increases her/ his proximity to the projected image of the Figure, hair in this installation is an unstable signifier of identity, its inconsistence and final disappearance. Enveloping the body of the Figure first in form of a dress, in an accelerated choreography, its hair becomes packed and reduced to its normative position, as a crown on the Figure’s head. Thus it assumes different roles in defining the Figure and shows its insecurity regarding its position in the masquerade it helps it to perform. In the final stage, the hair is removed from the chest of the Figure, thus becoming an agent of gender exposure. The absence of the hair from the figure (re)presents the Figure as a new Subject, defined by visible anatomy that undoes the initial assumption of the viewer. Thus the Figure, stripped off its hair, changes its identity, gender and presents itself anew to the viewer.

YOU DON'T LIKE THE TRUTH -4 Days Inside Guantanamo Is awarded documentary movie by Directors: Luc Côté, Patricio Henríquez Presenting the case of Omar Ahmed Khadr Canadian citizen. Born in Toronto on September 19, 1986 he was fifteen years old when he was taken prisoner by U.S. forces in Afghanistan on July 2002. Captured in battle and severely wounded he was taken to Bagram Air Force base where he was interrogated and tortured. On October 2002, he was sent to the U.S. military prison in Guantánamo Bay, Cuba. The U.S. government accuses Omar Khadr of having killed an American soldier and intends to try him as a war criminal. Omar is the last citizen of a western power being held in Guantánamo. The Canadian conservative government has refused to request his repatriation. A poorly recorded video starts. The door of the interrogation room opens. Behind table a young prisoner in chains and dressed in orange sits waiting. Two men and a woman enter the cell: Man 1: How’s your English? Omar Khadr: Good. Man 1: It is good, eh? Omar Khadr: Yeah Man 1: Look the reason we’re down here, we’re wanted to talk to you for a couple of days Omar Khadr: OK Man 1: Talk to you about a bunch of things. Omar Khadr: No problem

153

Man 1: You’re good with that? Omar Khadr: Yes. Man 1: So I guess we’re the first Canadians you’ve seen in a while? Omar Khad: Canadians? Man 1: Yeah Omar Khadr: Finally! (laughs) These are the first words spoken between Omar Khadr and the team from the Canadian Security Intelligence Service (CSIS) that has come to interrogate him. The atmosphere appears relaxed and Omar clearly seems to hope and believe this visit will yield positive results [for him]. He even appears confident - and why not? They treat him like a human being. They call him by his name, they offer him a sandwich. «A Subway or do you like McDonalds? Whichever one you want. A Coke?» The youngster gladly accepts, almost incredulous at this happy turn of events. Things are off to a good start. It won't stay that way. Omar, barely 16 years old, had already been subjected to an array of American «enhanced interrogation» techniques. Having spent the last five months in Guantánamo, he would quickly break under psychological pressure from the Canadian agents. Indeed, by the second day he had already fallen into a state of profound psychological regression. This interrogation lasted four days between February 13th and 16th, 2003, at a US maximum security facility in Guantanamo Bay, Cuba. The entire encounter was recorded. In May, 2008, the Canadian Supreme Court ordered the Canadian government to turn over to Omar Khadr's lawyers thousands of pages of documents related to the case. This was how seven hours of videotape entered the public domain. Prior to turning over the video the CSIS invoked claims of «national security» to erase significant portions of the audio track. Nonetheless, the dialogue that remains and the events it reveals are riveting and dramatic. Taking this unique document as the backbone of the documentary, the interrogation then is examined by a panel of experts including a Toronto psychiatrist who specializes in treating the victims of torture, and the US military defense lawyer representing Omar Khadr. There are also interviews with released Guantánamo prisoners who knew Omar well, and with an extorturer from the US detention facility at Bagram Air Base, Afghanistan. The government of the United States accuses Omar Khadr of killing a US special forces soldier during an assault in July, 2002, in Afghanistan. Omar was then fifteen years old. As of this writing, May, 2010, he remains incarcerated awaiting trial before a military commission. He is to be the first child soldier ever charged with war crimes. Each of the four days of interrogation possesses its own particular qualities

but taken together, the chronology gives the story a structure that unfolds in four chapters. Day 1 - Hope. Day 2 - Fallout. Day 3 - Blackmail. Day 4 - Failure. On the final day when the Canadian agents are just about to leave we hear the last words exchanged: Mr Kadhr: I want to call my grandparents Man 1: Well, I can’t arrrange that. Mr Kadhr: You ain’t doing anything for me. Man 1: We can’t do anything for you ?! Mr Kadhr: You didn’t do anything for me... Man 1: We can’t do anything to you. Man 2: We can’t do anything do you, only you can help yourself. He gets up and put the A/C on. Certainly, there are no artistic considerations from the original low quality video made by government agents in a prison cell. It has been our goal as filmmakers to take this same material and recontextualize it into a work of cinematic importance.

INTEGRATION: NIGHTMARE OF A DREAMER OR DREAMING OF A NIGHTMARE? Tanja Ostojić lives in Berlin and Belgrade, as an interdisciplinary artist of fine arts and performance, she creates and exhibits her work all around Europe and worldwide. Starting from 1992, she has taken part at a large number of collaborate exhibitions, and since 1995 she has had her independent exhibitions. She is considered to be the most imposing artist among young and middle generation in the ex Yugoslav countries. Her work has the characteristics of political positioning, emphasized feminism and personal engagement where she particularly uses themes referring elitism of European Union concerning migration and integration policies. Integration Impossible? is an interactive compilation of performances, art actions and documentary that questions EU migration policies and the notion of terrorism. I am familiar with popular border-crossing strategies that migrants have used for decades, and I reuse them as part of my performance. In order to re-claim my own rights that I have been restricted from by current EU laws, I have explicitly applied strategies of provoking the public with violation of these laws. Broadly, the performance summarises my experiences and investigations related to the situation of being a woman migrant in France and Germany. By wearing a camouflage burqa on the street in Manchester, and in the second part of the perfromance, a red,

so-called terrorist mask – I wanted to give visibility to minorities in the EU while addressing the picture of abstraction and demonisation of minorities created by the media, as well as stereotypes in the “war on terror”. Integration Impossible was a performance work created for the feminist festival “[prologue] new feminism / new Europe” in Manchester 2005, with the first part performed on the street and the second part inside the Cornerhouse theatre space, just a few days after an innocent Brazilian man was shot to death by the British police in London as a disturbing reality of the “war on terror”

CARON GEARY Is an artist living and working in London. In Belgrade she was performing with the band Cantankerous at Doringer’s fashion show called the Untitled at the Belgrade Fashion Week in 2007. She is known within the underground scene for more then 20 years. How did your work with masks change develop? Its changes over time, but for live shows the mask is collaboration with Dean Bright a designer in London. I am a bit over being completely covered so I took some ideas to him and we talk and then he creates something gorgeous. Recently Ive been working with a stylist in London, Justine Josephs, and Rein Vollenga from Berlin has made some head pieces for me. We are shooting some new press shots next week. Influences for the mask ranged from the political influences from Ireland and the middle east, tribal influences from Africa and the far East, Gypsies and religious Iconography. What is the idea behind it? In a climate of overt political correctness and an ever -increasing obsession with vacuous celebrity, the lottery of genetics are currently considered by the mediocrity, to be the western world’s greatest accomplishment. Familiarity now breeds commercial viability and acceptance rather than contempt and the notion of the individual as brand, combined with an increase in visual self-promotion, even among the aesthetically challenged, has sunk to an all time high particularly in the Un-united Mingdom and The St-hates. The mask permits the creation of a covert persona, ‘Feral’ that encompasses the tribal, the religious and political, rather than the mythical or surreal; concurrently denying any immediate recognition based on race, sexuality, class or gender. Your aesthetic seems quite hard and sexually uncanny? This harsher aesthetic challenges mainstream concepts of beauty and


FAAR—008

confronts social conformism, placing the conventional viewer in a state of confusion. Despite the mask revealing the mouth and eyes, it continues to inhibit a clarification of gender, which goes beyond the realms of androgyny. There is an obvious resistance to distorted notions of femininity, yet Feral somehow remains attractive to a variety of social groups and to a degree, sexually so. Prohibiting immediate recognition hinders two-way communication, it becomes difficult to abuse or attack a potential target that we cannot quantify, it affords the wearer a distance, which reduces the audiences’ level of comfort and increases their feeling of intimidation. We can not ignore the relation to horror cinema, does you work deal with the cinema and media? You can question ‘it’, possibly fear ‘it’ but ‘its’’ power stems from a lack of understanding as to what ‘it’ actually is. ‘It’ commands fear and admiration simultaneously, which historically has proven to be a lethal and seductive combination. Apart from all of that hahahaha! It great to put a mask on and perform and then when youre finished you take it off and not everyone knows its you. Theres a few different bodies of work, so there are different meanings attached, for example ‘written all over your face’ was a reaction to the over use of violence in film and tv for entertainment: Sanitised violence has become our entertainment. When our control over a situation disappears or is lost & we’re presented with scenarios that we imagine happening or are fearful of, the result can become disturbing & perverse, reminding us of our own vulnerability or mortality. Within this body of work I’m more interested in the type of violence experienced by people like myself either 1st or 2nd hand and in the UK, that has personal consequences for me in terms, as something as basic as daily my movement and more deeply as my existence as artist in terms of my practice, either as a result of the social environment I have occupied. Without question we have a problem with violence and censorship here in the UK, both are on the increase, it is only a matter of time before British film makers are murdered, as in Holland and new fatwa’s are placed on British writers and artists heads. Are you educator? Education is the key to artistic freedom, tolerance and a reduction in violence. The future situation will controlled by the current children, who now resolve there own conflicts and

154

seek fulfillment via use of fire arms and knives. Children in the UK, which has not historically had a gun culture, now cycle around killing other kids as was the case in Liverpool and London recently. The t-shirt my nephew Lorenzo wears alludes to several situations, my death, the death of future artists at the hands of narrow minded religious zealots and the failure of young people from lower income families to pursue a less violent or more artistic route due to a lack of instant financial gratification. Is the perception of youth more inspiring? Children are able to experience a particular type of fear and violence from as young as two years simulated by cartoons & videos, we as adults allow it, it often keeps the kids quiet & we gain a little more time to do other things. They see how to hit people, what weapons are and how to emulate firing guns or stabbing.. I wanted to comment on the level of violence in London specifically and England generally. We view violence on TV in its simulated form as entertainment; we can turn it off at any time. We can see that very real reactions are produced despite its simulated nature, reminding us of the world we live in. When violence in the shape of assault or rape manifests without explanation it enters into the realm of the hyper real. The origins are often unknown to us, but the reality can be devastating.

A FACE OF SAINT SATURN “This city is afraid of me. I have seen its true face. The streets are extended gutters and the gutters are full of blood and when the drains finally scab over, all the vermin will drown. The accumulated filth of all their sex and murder will foam up about their waists and all the whores and politicians will look up and shout "Save us!"... and I'll look down and whisper "No." Watchmen-Rorschach's Journal Great Jeff Gatsby has organized the largest, most pompous and luxurious parties, the parties which he himself had never been to. Gatsby, the character of the Fitzgerald Scott’s novel this way wanted to fascinate Daisy, his love and obsession from youth, Daisy who belonged to a high social class, before he, a poor fellow, went to war and received an order of “a small but proud State of Montenegro” and had come back to New York as a mysterious winner and newborn rich man. While the guests had been amusing themselves under the open air with champagne and fireworks, the host was isolated drinking whisky on the terrace and was waiting for her to

appear. Once it actually had happened the novel started to have its plot. A modern version of such “a gentleman with a secret” is called Don Drejper, and he is the main character in series “Mad Men”. Who Don Drejper is, is the prime question, and the reason why this series has been awarded all prices for the TV format. Provided the truth about his past has been revealed, would the ladies in front of the TV screen be disappointed in this “Lotary”, who has had all women without questioning. Is the showing of a real face for Drejper, Gatsby and many others the beginning of their end? So, false character as a real destiny! Children living today but also those that lived yesterday, has always wanted to become famous persons. Sometimes, this idea has been inspired by the wish to have money (known are those in the West, and the rich too), and sometimes this wish is enflamed by the parents` frustrations and by having been unfulfilled. “Me in the TV show”, “Me in Sabor”, “Me at Bane Vukašinović show”, “Me at the show „Žikina šarenica”, “Me at the show „Utisak nedelje”. Me. The following comes out of it: “I get the best piece of meat”, “I do not wait to pay a bill at the Post office”, “I have more beautiful woman, flat, car”. I am also asked about something I do not know anything about. And they listen to me, because it is Me, the one they had seen in „Sabor”. Facebook and Twitter are bloggs that have changed the concept of “familiarity”. Everyone`s profile is internal “Gloria” and “Story”, those are the galleries of traveling, weddings, amusements, parties, cultural happenings, anything for the chosen audience, the one that the person who is viewed actually cares for. Colorful magazines are the places where „plebs” read the last heights between the folk singers` trash, while the Face is more intimate and exquisite place, who is who and where is who on a global level. To be famed has become secondary, compared with “online” image and position. The money begins to flow in the direction of identity on the network, not the one artificialy made, paid, made in photoshop. Vorholov`s minutes of fame become fifteen clicks, as many as you need to open a Profile. To be famous today is only a matter of decision. The most mesterious ones are often most narcissistic. Serbian rich people, Islamic terrorists, world political spin-doctors, all of them try to stay faceless people, in order to emphasize their almost divine power to decide about the destiny of a large number of “mortals”. This kind of aura of mistery bears a sexual connotation, so the recent appearance of Miša Beko in media caused a real teenage-trans among many present

housewives, and Julijn Asange is a wet dream of liberal people throughout the known galaxy. Grubs, shawls, gyms and testosteron as main marks of nacistic-clerical pro-Serbian groups, have fascinated for decades domestic geys so much that while walking along the Parade circle, they like to watch so called ”brothers”. Suzan Sontag wrote about similar themes in her book of essays “In the sign of Saturn”, and one more woman, Lilijana Kavani, has visually conjured in her REMEK film „A night doorman”. Form the character, create your destiny – that is why I stand for social networks. They are Rorchach`s test for personality and creativity, they dismantle, show someone`s taste for music, cinematography, politics, life style. Hence, the most boring people are those staying in the middle with closed Profiles. I have always wanted to ask them “Who do you think cares for your friends, status and summer holidays?” Because, those people who are REALLY wanted have false passports, do not have pin code, do not pay utilities and do not travel by Kontiki in package arrangements... They send cripted e-mails from the internet cafes. They do not wish good to anyone. Jelena Đurović www.agitpop.me

ANDREAS KUCK THE PAIN CAN BE A GOOD TEACHER Andreas Kuck was born in Germany (Hamburg) in 1978. He studied at the Lola - Rogge School in Hamburg to become a dance teacher, and he graduated in 1999. October 1999 he moved to the Netherlands to study at the Rotterdam’s Dance Academy (Codarts) and graduated in 2001. From 2001 until 2007 he worked as a professional dancer for dance group Kristina De Châtel and worked those years for many choreographers. April 2007 he decided to work as a freelance artist - dancer, teacher and rehearsal Director. After that, he collaborated with visual artist Bogomir Doringer: Deranged (NL). He is a guest teacher in: Rotterdam, Hamburg, Berlin, New York, Korea … How did you become a dancer? I don't think you become a dancer, you are born as one! If I think back, I was moving always, jumping around, performing whenever I had the chance…. You see that later in the evolution, you can of course learn technics,to get to know your body….but to become a good performer you need more then just the body…it' s the magic, I m talking about!!!


ENGLISH TEXT

Anyway, my road started late, I was 20, when I met Miriam Wiliams ,who discovered my talent in acting….she teached me the basics of acting skills, but challenged me always to move my body more and learn how to use it! My girlfriend to that time was a ballett dancer and through her I saw my first ballett and fell in love….Neumeirs swanlake interpretation, made me cry… So I decided to take danceclasses and studied to become a danceteacher in Hamburg! I was so in trance, to learn, that people thought I would go nuts…. obsession you call that I guess… After my graduation, I decide to continue my studies in rotterdam (Rotterdamse dansacademie) and 2001 I graduated as stage dancer…. I got spotted by choreographer Krisztina De Chatel….and that how my careere took shape… What & Who inspires you? Inspiration is a very important factor as a dancer, because you need to learn how to use your body to the maximum and for that you need examples, I was never a groupie but when I was younger, I had of course heros as Nurejew, or Gamal Gouda… But in general I take a lot of inspiration through books, Brecht, Mann, Schiller…( “All things must; man is the only creature that wills” said SCHILLER) Sunshine, people, friends,collegues, art, and of course a very important role, is music!!! There is not one day without music for me and one of the biggest inspiration sources. What does your body mean to you? My body is my tool, my instrument… so you need to treat your instrument extreemly well and through the years and gain of experience, you get to know your body very well, even if there are days less nice, because you have pain or simply tiredness overwhelms you, dancers have a very strong mind and discipline towards the art of dance! Sometimes I hate my body, because you' re never perfect and every day is different, some days seam so easy and others are just less easy, sometimes even frustrating…But also with the age you realize, that everything has it ' s own time, sometimes it goes faster, sometimes slower… I see my body like a garden, it needs a lot of attention! For me DANCE is always some special personification of beauty and perfection of the body. What is beauty for you? What is perfection? That s a very difficult question! I don t believe in perfection you can go for perfection, but a human being is never

155

perfect…And it s also not perfection which makes a great performer so believable, it s the ability of being honest in the moment! That is beauty for me ! Energy in general is a very beautiful thing, if you can recieve and transform….It s like you look somebody the first time in the eyes and you have the feeling you know that person already for years, but never shared a word! Beauty is a very personal opinion and specially in dance you have a lot of different aesthetics. Drama has always, it s beauty, either sad,or happy, violent, or soft….Beauty awakens the soul to act…and when that happens, I m touched…:-) Dance is also connected with discipline & pain – body in pain. What kinds of role have discipline & pain in your life & work? In general dancers love to talk about injuries and how to treat them…and pain is every day present, because of the hard work and the continuation of moving the hole day….Specially in periods, when you have rehearsals and performances at the same day! On these days you are easy 12 hours on your legs and when you ' re finally home, still so much adrenaline runs through your vains, that sleeping is simply impossible! On the other side dancers are trained to go over the borders sometimes, to challenge yourself with every day….That asks for a lot of control. Pain can be a great teacher, if you know how to listen…to know when it s enough! I m rather a person who likes to experience and if you ask me about my work and life, I say: there is just life no work! And yes it ' s a painful life sometimes…:-)! Are there some distinctions between you as a private person and you as a dancer – a person who presents himself on the stage? If yes – what are the most significant differences? Well, I think one of a significant difference is that the private Andreas is rather shy. On stage, I m like a actor playing the illusion, that makes you very powerful….and it feels so good! How do you see the future of the dance & art in general? There are difficult times coming! The financial crisis sets drastically changes, in the hole art world and specially for dance… But I believe that new structures have to be developed, collaborations of different choreographers, who share a productionhouse to minimize high costs! More groupwork even in different artforms, will be more interesting…. But in general, the education has to change….people need to know about

the importance of art, the reflection and creativity….I think our society could t work without art, but also lost the threat of the knowledge how to live with it!!! An artist cannot fail; it is a success to be one. Charles Horton Cooley. And so right he is!!! I think makers and dancers, need to find a way of communication…and politicians need to know what they are doing…. If you could change the world, what would you change? Free education, would be the most amazing and first change….I think just through knowledge and wisdom you reach a higher you! And everyone should have the free choice and possibility to learn, wherever and whoever on this planet! Of course there are more things to discuss, what and who needs a change!

THE PERFECT MAN, THE PERFECT ROBOT Nicolas Petisoff To humanise: to confer a more human nature. To turn softer, more civilized. To automate: to turn into a robot, to reduce to repetitive mechanical tasks. The "not be a robot" series is an as organic as numerical work. Nico-icon tries, through a mathematical vector (the line), to project some kind of emotion and some strangeness on faces made of flesh. It's a workship of perfection which is hurt here. He uses the line, a geometrical shape which, made from human hand, lightly throws off the shape balance. The unperfectible is king. The failing is sublimated. Nico-icon has an atypical carreer path in plastic art. He's an actor and is very attached to the visual transposition of feelings and sensations, he wonders about an easy to reach media to pass on his desires. The image and the mutation of it are essential in this pursuit, the line reflects his rigour and a numerical lace covers known and unknown faces. Stamped of a childlike nostalgia, finding back the super heroes in a mask of his childhood, the "Robot" concept was born.

MODVARK About me: PERSONA NON GRATA aka Daido; Multi Skilled artist: Object design (helmets, sunglasses), photography and géometric 60's hairdressing and wig making. Belgian Artist based in Berlin since 2008. Already collaborated for : Lady Gaga, Jessie Evans, Ivan Civic, ... About my work: I am a bit of undefined

artist, i travel around europe (London, Paris, Brussels, Geneva, Lausanne, Berlin, Rome) where i do 1 week of haircutting in unconventional places (cinema rooms, galleries, bars). and on the side, i create overall images, pré and post editing, and objects. i am obsessed with eyewear. All my work tends to be around géometrical shapes and a desire for human prefection (all rounded proportions and erasing human emotions with the editing) My work is not at all political, funny though edgy and pop. really inspired by the old school futurism and the geometry of the 60's and the 80's for the colourful vulgarity and the music. It's difficult to define my intentions as an artists because i am completely schizophrenic when it comes to my work and i can totally go from one skill to another and create something completely different than what i did before. i am working nowadays on a collection of eyewear called 4-dimensions sunglasses. the 3 dimensions of space and the 4th dimension of movement. so the glasses will evolve in shape with movement of the body. this includes systems with liquids or other technical abilities. www.persona-non-grata.be

DEJAN KALUĐEROVIĆ Dejan Kaludjerović was born in Belgrade in 1972. He graduated from Academy of Fine Arts in Belgrade in 2001. In 2004 he received MFA from the same Academy. He also studied at School of Visual Art, New York in 1993- 94, and at the Academy of Applied Arts, Vienna in 2003/04. In his older work he was often inspired with images of children from Burda magazines from 70’s.and 80’s. Recen tly also with the Vogue bambini magazines. Where Have All the Children Gone? For the last decade Dejan Kaludjerović has been preoccupied with childhood as a leitmotif in his paintings, drawings, photography and videos. A central theme in Kaludjerovic's oeuvre is how we deal with the present and therefore how it manifests itself in the future. The artist strives to bring to our consciousness the choices we are making today and how they affect life that comes. Being of a generation that was brought up in the seventies Kaludjerović’s memory of childhood is of an era where matters were not as exploited as in today’s media saturated world. One of the largest complica-


FAAR—008

tions of memorializing our past is the inevitable fact that it is absent. Every memory we try to reproduce becomes a present that has already past. It is this impractical desire for recalling what is gone forever that brings to surface a feeling of nostalgia, noticeable in many aspects of daily life. Kaludjerović is very aware of this trap and utilizes the past to point out how visual codes towards the imagery of children have varied over time. With his newest body of work Kaludjerović investigates childhood signifiers, such as playgrounds, electric cars and swings leaving the protagonists out of the picture, quite literally. Instead of having the children climb up the ladders, cross over playground bridges or sweep down slides, Kaludjerović leaves an empty and hollow field, making the viewer feel slightly perturbed. The two bridges represented in the drawings Blue reach into infinity, yet we do not know where they are heading. The bridges could potentially represent them (children) and us (adults) – hopefully meeting somewhere in the middle and finding a common fruitful ground of exchange. In a more abstract manner Kaludjerović continues to point out our responsibility in shaping the next generation and perpetually questions the truthfulness of our acts vis a vis the youngest ones. The ready-made sculptural work and the new series of drawings portray a sense of abandonment and distress. Where have all the children vanished? They have probably become adults leaving artifacts from their own childhood as a piece of history that was once upon a time part of their lives. Kaludjerović retrieves those objects and gives them a new life. The electric car was a quintessential object of engagement in amusement parks for boys and girls growing up in the 70’s and early 80’s. On first glance the piece looks like a ready-made in a gallery space, yet Kaludjerović has added an extra layer that is not visible to the audience. Parts of the interior, around the engine are hand painted with favorite cartoon character from Kaludjerović’s childhood. With this symbolic gesture the artist hints as to how we memorialize certain aspects of our own childhood and our ability to store, retain and recall information from the past and how it affects our future. At one point as adults, we start digging into our past, namely childhood and try to justify our choices in our adult lives. Kaludjerović brings his favorite childhood character into a concrete hidden space, yet they need to be dug out mentally from a subconscious space figuring out what they mean to us today. The second readymade might not be apparent to decipher on first glance, but upon close inspection one realizes it is a swing. The

156

object was very close to Kaludjerović in his childhood since it used to be in front of the artist’s apartment building while growing up. He engages his own father in an action of dismantling the swing from a very public sphere, and recreates a new habitat for the swing during the period of the exhibition. The work manifests a very private memory of Kaludjerović’s life at one point in time. Concurrently, the artist creates a new swing, modeled on the original one investigating the reverse process of producing a privately made object and placing it back long term into the public sphere of his youth. All of the objects in the exhibition whether they are drawings, ready mades or video installations embed certain traces of past histories. In order to reclaim the future one needs to go back to its childhood. BoškoBošković

SJOERD VROONLAND The use of a chair Revised Craft is the latest collection by the Dutch product designer Sjoerd Vroonland. While he was working on his series of chairs, Vroonland asked himself the following questions: Is a chair purely functional? Is it a model with a visual story? Or, is it an expression of technical knowhow and, hence, a representative of its era? Within the subject matter at issue, Vroonland deconstructs classic designs from the nineteenth and the twentieth centuries, and he transfers craftsmanship of the pieces onto new materials in order to develop some new techniques. Vroonland’s collection starts with a conceptual segment where the designer makes no concession to comfort and only focuses on a visual design and a silhouette. The next segment is characterised by comfortable and functional models. The 'kapstokstoel' design is an example of how a chair is used. Vroonland introduces us to different forms and ways of using a chair, transforming it into a hanger seat. As far as the rocking chair, it is evident the influence of the Thonet chair. Vroonland plays with the original design and silhouette. By means of applying the beads from different perspectives, the existing model construction is modernised. RIANNE SUK Rianne Suk is a fashion designer who is inspired by massive forms and shapes. She is well known for her concrete dress. “The word ‘wood’ stands for the growth. It stands for the experience you get through time and life. This is what makes you who you are. The person you want to be. The person you've become. The hero in your own daily routine.”

ERIK ALKEMA Masking in order to throw off the mask Erik Alkema (Groningen, NL, 1974) is an Amsterdam based visual artist. His most recent works are a political documentary, two sculptural installations and a music-video. No matter how different the media he works in are they all have one thing in common: they all represent puppets in the form of costumes, masks or marionettes. It may seem contradictory to hide people behind masks if we take into consideration the fact that the artist describes his work as a quest for ‘more real’ and ‘more honest’. But, if you erasing what people can control in order to present themselves to the world in the way they want, or if you putt them in a situation where it doesn't matter anymore, you can bring out aspects of their being which are normally hidden behind their everyday masks. They become more vulnerable if they expose themselves. They become anonymous. Their looks make them less self-conscious and give them freedom to reveal more than they would usually do. This shows on the outside and makes them more real and present in a way. www.erikalkema.com ANDREA AJALA, Spain Denominate a space Collection 2007 ”A collection with ideas. I will present these ideas, highlight them, and make them go beyond the framework of garment pieces, so you can see them clearly. I shall show neither the face nor the body, just an idea in action. Thus, I will illustrate motions, prints, pattern forms or the entire piece differently. In a way, those ideas inwrought in the garment piece become alive. They seem to be independent. It is easy to take them out, almost like an object. It is an idea that comes from Surrealism, where you can find different elements, objects put in a space, in a non-existing space (Max Ernst). Or, like ready- made. You take objects out of their usual space and put them in a neutral one, thus de-contextualising and giving them a new value.” Inspiration from Man Ray, Jean Cocteau, Alejandro Jodorowsky and Joan Brossa. MARCELO EVELIN Marcelo Evelin studied dance and choreography in Paris. He is a dancer, choreographer, director and researcher. He teaches improvisation and composition at the Amsterdam School of Arts, the Department of Mime and Modern Dance. In 2006 he started directing in the Joao Paulo II Theatre in Teresina-Piauí. Matadouro is one of this year’s national premieres in Brazil. It is the third part in Marcelo

Evelin / Demolition Inc.’s trilogy, which started with Sertão (2003) and continued with Bull dancing (2006). The trilogy elaborates themes present in the classic epic Os sertões (Rebellion in the Backlands) written by Euclides da Cunha: displaced territorial and cultural identity, and the clash between rationality and bestiality in the life of contemporary men. Matadouro investigates the body as a metaphor for a battlefield where there is a conflict on between the official and the marginalised, savagery and civility, a single territory and a globalised world. On stage, eight performers portray this conflict in a limited space and drag with them the space of the periphery. This show was subsidised by FUNARTE (2008).

MATIJA FERLIN MASKING When I was a child I used to cover my dirty face with my small hands to protect myself from seeing. Few nights ago I covered my face again. It took me a while to recognize the fact that I was hiding. I was counting exactly till seven millions before I was found. I tend to put a mask on few times a year. I avoid February. The act of self reflection and the treasure of disappearance . Unsuccessful. I reflect again. I cover myself with a fur coat. Publicly. Private darkness makes you perform activities in a more sincere way. Isn’t honesty and sincerity goods that we crave for. I do. I printed words and glued on my face so that my lazy tongue can have a rest. I repeat myself constantly. So does my face. The aging arrives slowly enough for me to be able to transform more rapidly. I wrap my head daily in order for you to feel more comfort. Cotton or plastic or even some cheap make up is less harmful than a twentyeight year old skin and some dark hair. A vivid ghost, a blanket with a hole. They attacked again, fully dressed. “If you want a successful war make sure you wear a good costume and a mask” I do not want to recognize the enemy once you broke my heart.

JELENA MIŠKOVIĆ Corpus delicti Postoje mesta u svetu gde nije dozvoljeno da se zabavljate na svoj način. ”Očigledno je da svako pleme ima svoja pravila o tome šta je ispravno a šta nije – pol i osobine u tri civilizovana društva...” - Margaret Mead. Jelena Mišković dokazuje da je njeno multimedijalno stvaralaštvo personalizovano, obeleženo posebnim tekstovima, delikatnog izgleda i kapaciteta kojim se mogu apsorbovati velike količine energija. Raznovrsnost u obrazovanju i saradnja sa drugim umetnicima doneli su joj originalni iskaz u sadržajima i


ENGLISH TEXT

vizualnom izražavanju. U svom radu ona kombinuje medije, materijale i događaje, stvarajući tako sopstvene metode stvaranja i često se osvrće na različite razvoje u društvu, nauci, filosofiji; kulturi i ljudskoj prirodi. “U nekim muslimanskim zemljama nije dozvoljeno da se zabavljate na način kao u zapadnim zemljama. Ljudi se nekako bolje zabavljaju nego na zapadu, ali iza zavese. U suprotnom, samo možete završiti u zatvoru. U redu, zabranjeno voće je slađe, zato sam odlučila da dam nekoliko rešenja za one koji se zabavljaju. Papirnate haljine su prisutne u mom radu već neko vreme. Saznala sam za probleme u vezi zabava u arapskim zemljama, i nekako se sve to složilo... Kada upadne policija dovoljno je da spalite odeću u posebnoj metalnoj kutiji koja se dobija kada kupite više od 10 papirnatih haljina za zabavu, i dokaz nestaje. Činjenica da je haljina za jednokratnu upotrebu, lako se proizvodi, lako se distribuira, jednostavna je, može se priuštiti, može biti lep poklon, ima dobru cenu... Proizvod bi trebalo da se prodaje na Crnom tržištu u svim zemljama Srednjeg Istoka. Trebalo bi da bude duhovit i da ga ima svako ko je kreativan i ima smisao za humor, definitivno će imati kupce širom sveta...

157

Deo prihoda može da se usmeri na podršku kreativnim ženama na Srednjem Istoku. Za mene je važno da kažem da ovo nije politički posao, to je više društveni, uperen je protiv nerealnih zabrana, slepog odricanja od stvarne ljudske prirode i aktivnosti i slepog prihvatanja svega što je “DOZVOLJENO”.

FILEP MOTWARY Commitment to fashion Born in Cyprus with Syrian Nationality Filep Motwary now lives in Greece. After his studies, he started off as assistant stylist for the Greek edition of L'Officiel followed by four years as first assistant designer to couture house Loukia. In 2004 Filep moved to Paris as an intern to John Galliano, Dior Couture and later Chloe. Since 2006, he signs Un nouVeau iDeal, the blog that Dazed and Confused recently voted on the top ten fashion blogs in Europe. He continues as women's designer among Maria Mastori. Twice a year he is the Editor for the Fashion issue of Isterografo and has interviewed some of the most important names in fashion including Maison Martin Margiela, Lacroix, Juergen Teller, Rick Owens, V&R, John Galliano.. His two short films "Sophia" and "Sar-

ka" were presented in different media and galleries, from Italian Vogue to French Art Centre “Pompidou”. You work on so many different fields within fashion, so it looks like as if fashion is actually your life. Fashion has a kaleidoscopic meaning to me as I serve it loyally from equally sized angles. Unfortunately it is the only thing I can do in this life, or so it seems. I would be completely useless if some day beauty dies.

when it comes to how others translate what we do. We always have the first word in order to avoid mistakes of the past and seeing our work being raped for the sake of horrible magazine pages. Its not that we are not thankful for all the people who supported us through the years, its just that only a few managed to work with our pieces in a way that is not insulting to the vision of MASTORI*MOTWARY STUDIO. Nevertheless, it is always a pleasure when a stylist or photographer gives a new possibility and direction.

Can fashion become an artwork? Yes, it can be when translated or bought out through ways that are not common. In the whole of the 90’s era, many creators introduced or presented their collections via performances, robotics, dance, live music… They all helped the scene move to a higher and more interesting level; but Fashion needs to be worn. If fails to fulfil its major purposes, then it’s simply art and not fashion. You are committed to creations and to the way your work is being used. Each collection is a story for which both Maria Mastori and me want to bring out as complete as possible. The truth is that we are very controlling

On what new do you work? We are working on a new project which will be revealed this spring. For more information stay tuned on my blog at www.filepmotwary.com


FAAR—008

WOMAN & MAN ATTRATTIVO Ušće Shopping Center www.attrattivo.rs AZZARO Bulevar kralja Aleksandra 80a Knez Mihailova 32 Terazije 35 Delta City Gospodska 2 – Zemun www.azzaroparis.com ALHEMIJA salon venčanica Dobanovačka 101, Zemun www.vencanicealhemija.rs BUGATTI Makedonska 17 Ugao Džordža Vašingtona i Palmotićeva Partizanske avijacije bb Petrarkina 22a www.b-underwear.rs CHANGE ME Beograd: Kralja Milana 4, Ustanička 237, Kralja Petra 45, Bulevar kralja Aleksandra 124; Novi Sad: Jevrejska 20, Bulevar oslobođenja 72; Niš: Voždova 4; Subotica: Matka Vukovića 4; Kragujevac: Kralja Aleksandra I, Karađorđevića 15 www.changeme.rs CORTEFIEL Ušće Shopping Center www.cortefiel.com DIESEL Knez Mihailova 26 Delta City www.diesel.com FASHION&FRIENDS Bulevar kralja Aleksandra 28/32 Delta City Ušće Shopping Center www.fashioncompany.rs FRATTELI Masarikova 5 (Martini Vesto) TC Piramida lok. 17 (Fair Play) TC Piramida lok. 2 (Dea Fashion) Vovode Stepe 114 (Faretti) www.fratteli.rs HUGO BOSS Čika Ljubina 12 www.hugoboss.com IVKOVIĆ Kralja Milana 7 Zmaj Jovina 4 www.ivko-knits.com

158

INSIDE OUT Nikole Spasića 4a www.insideout.rs MANGO Delta City Ušće Shopping Center www.mango.com MARTINI VESTO TC Piramida – lokal 50 Trg Nikole Pašića 8 RK Beograd, I sprat www.martinivesto.rs MASSIMO DUTTI Delta City Ušće Shopping Center www.massimodutti.com MISS SIXTY Knez Mihailova 33 Delta City www.fashioncompany.rs MONA Terazije 10 i 43 Knez Mihailova 48 www.mona.rs MONSOON Knez Mihailova 19 Delta City www.monsoon.co.uk NICOLA’S Terazije 39 Nikole Spasića 4a Bulevar kralja Aleksandra 58 Požeška 73 www.nicolas.rs N FASHION, Puma, No Excess, Staff Jeans, Excessive Ušće Shopping Center www.n-sport.net PULL AND BEAR Delta City Ušće Shopping Center www.pullbear.com REPLAY Knez Mihailova 33 Fashion&Friends, Ušće Shopping Center Bulevar kralja Aleksandra 28 www.fashioncompany.rs SALSA Jeans Ušće Shopping Center www.triple-jump.com SPRINGFIELD Terazije 4 Ušće Shopping Center

TC Mercator, TC Immocentar www.spf.com TFY Trg Nikole Pašića 8 www.tfybrand.com TIME ZONE TC Super Vero TC Markator Prote Mateje 25 Supermarket Concept Shop www.dip-trade.co.rs WOMEN’S SECRET Kolarčeva 6-8 Ušće Shopping Center TC Merkator Bulevar kralja Aleksandra 92 www.womensecret.com ZARA Knez Mihailova 13-15 Delta City Ušće Shopping Center www.zara.com

LA GATTA Cara Lazara 15 www.lagatta.rs LIDIJA JOVANOVIĆ TC City Passage www.lidijajovanovic.net OFFICE SHOES Ušće Shopping Center Knez Mihailova 47 Terazije 8 TC Merkator www.officeshoes.rs SWATCH Knez Mihailova 28 www.swatch.com S&L TC Milenium Knez Mihailova 21a Delta City www.s-l.co.rs

SPORT ZEKSTRA Knez Mihailova 1-3 Glavna 39, Zemun www.zekstra.com XYZ Fashion Center Ušće Shopping Center www.sportina.rs

ACCESSORIES ACCESSORIZE Knez Mihailova 47a Delta City Ušće Shopping Center www.accessorize.com ALDO Knez Mihailova 17 Ušće Shopping Center Delta City www.aldoshoes.com DISTANTE Kralja Petra 50 Kralja Petra 44 www.distante.rs DVE ŠMIZLE Ušće Shopping Center Bulevar kralja Aleksandra 26 www.dvesmizle.rs IDENTITY Danijela Biškup Eurocentar, Makedonska 30 identity@eunet.rs

adidas Knez Mihailova 33 Delta City, I sprat Ušće Shopping Center, I sprat www.adidas.com NIKE SPORTSWEAR Delta City Ušće Shopping Center Knez Mihailova 2 www.nike.com CONVERSE Knez Mihailova 26 Ušće Shopping Center www.triple-jump.com PUMA Delta City Maršala Birjuzova 1 RK Beograd, Masarikova 5 Bulevar kralja Aleksandra 44 Glavna 25, Zemun Terazije 10 www.n-sport.net PWL Beograd: Sremska 1, Jurija Gagarina 151g; Zemun Migros, Glavna 12; Novi Sad: Best Fashion, Radnička 51a; Šabac: Karađorđeva 26, 30 www.pwlfashion.eu


SHOPPING LIST

BELGRADE DESIGNERS ALEXANDAR NIKOLICH Zoe store, Kolarčeva 5 aleksandarnikolich@hotmail.com ALEKSANDRA ŽIRAVAC Choomich Design District – Čumićevo sokače, lok. 13a totemalfa@yahoo.com ANA LJUBINKOVIĆ Choomich Design District – Čumićevo sokače, lok. 15 www.ana-ljubinkovic.com ANA ŠEKULARAC Dobračina 34 (ugao sa Jovanovom) www.boutique.anasekularac.com ATELJE ALTERNATIVA Daniela Glišić, Ivana Ristić, Ljubica Cvejić, Tijana Cvetković Choomich Design District - Čumićevo sokače, lok. 14 www.ateljealternativa.com BATA SPASOJEVIĆ Rige od Fere 6 www.bataspasojevic.com BORIS ĆALIĆ Supermarket Concept Store, Višnjićeva 10 borisclc@yahoo.com DARKO KOSTIĆ Atelje za dizajn Darkostić 011 2636277

IDENTITY Svetlana i Jelena Proković, Eurocentar, Makedonska 30 www.jspfashion.com IRENA GRAHOVAC Delta City TC Milenium, lokal 34 Uzun Mirkova 5 Ruzveltova 6 MIMIMASO Miloš Milivojević i Marko Sovilj Choomich Design District - Čumićevo sokače, lok. 69 www.mimimaso.com NATASCHA PLUM Choomich Design District – Čumićevo sokače, lok. 13a natascha_plum@yahoo.de NO BROTHERS NO SISTERS Tijana Pavlov i sestre Stevančević Choomich Design District - Čumićevo sokače, lok. 16 www.tijanapavlov.com ODD CONCEPT SPACE Uzun Mirkova 12 www.oddconceptspace.com PEĐA NERIĆ Choomich Design District - Čumićevo sokače, lok. 32 pedjaneric@yahoo.com

TAMARA RADIVOJEVIĆ Strahinjića Bana 59 www.tamararadivojevic.com

DEJANA MOMČILOVIĆ Choomich Design District - Čumićevo sokače, lok. 13a dejanamo@gmail.com

TIJANA I MILA POPOVIĆ Showroom "Cash For Trash" Laze Telečkog 19, Novi Sad www.tijanaandmilapopovic.com

DODA KOMAD dodakomad@gmail.com

VERICA RAKOČEVIĆ Delijska 3 Choomich Design District - Čumićevo sokače, lok. 31 www.vrcompany.com

DRAGANA OGNJENOVIĆ DO shop, Kneza Sime Markovića 10 www.draganaognjenovic.com Software Beograd, Terazije 29 DRESSING SHOWROOM Ana Grebec, Marija Sinđelić, Tijana Žunić, Ana Vasiljević, Vasilije Kovačev - Dobračina 37

159

CHOOMICH DESIGN DISTRICT Čumićevo sokače bb (ulaz iz Makedonske ulice) DELTA CITY Jurija Gagarina 16 www.deltacity.co.rs ROBNE KUĆE BEOGRAD Terazije 15 – 23, Ustanička 64a, Glavna 13 – 15 – Zemun, Beograđanka, Masarikova 5 www.rkbeograd.rs SAVA CENTAR Vladimira Popovića 9 www.savacentar.net SUPERMARKET Concept Shop Višnjićeva 10 www.supermarket.rs UŠĆE Shopping Center Bulevar Mihajla Pupina 4 www.usceshoppingcenter.com ZIRA Centar Ruzveltova 33 www.ziracentar.com FAAR PREPORUČUJE

SUZANA PERIĆ Studio SP, Uzun Mirkova 6 www.suzanaperic.de

DEJAN DESPOTOVIĆ Choomich Design District - Čumićevo sokače, lok. 34 despotovic.dejan@gmail.com

DRAGAN MILENKOVIĆ Butic Erectus, TC Kalča, Niš dragan.erectus@hotmail.com

SHOPPING CENTERS

VESNA MATIJEVIĆ TC City Passage Obilićev Venac 18–20 vesnamatijevic@eunet.rs VIKTORIJA DŽIMREVSKA Resavska 8 www.viktorijadzimrevska.com

AGITPOP: YOUR ROOM SERVICE FOR MORE NEWS “More news” portal www.agitpop.me lansiran je sredinom januara, a već je postao obavezna web “lektira”. Urednica Jelena Đurović, uz pomoć poznatog dizajnera Aleksandra Maćaševa osmislila je AGITPOP kao kao skup najrelevantnijih i najsvežijih tekstova sa svetskih sajtova, koje čitaoci, uz kratak uvod i naslov na srpskom, zapravo čitaju na originalnom jeziku. Izabrani tekstovi produbljuju informacije o temama koje su tog dana aktuelne, a tu je i ono što drugi ne znaju, ili ne smeju da objave. Sadržaj koji generiše sama redakcija sastoji se iz autorskih tekstova, radio emisija i video zapisa, a novitet čini i predstavljanje kreativaca kroz segment IT’S ME: INSPIRATION BOARD (mesto na kojem umetnici vizuelno dočaravaju detalje koji su uticali ili utiču na njihov rad). Važan deo sajta čini i Tweet nedelje, Facebook status nedelje, kao i Komentar nedelje (neka sumanutost koja se probere sa online izdanja dnevnih novina). Do kraja zime očekuje se i razvoj zanimljivog sadržaja koji se tiče mode. Ekstenzija ME odabrana je ne samo kao simbolična potreba da kažemo da svako ko čita AGITPOP zapravo postaje "Agitpoper", (AGITPOP TO SAM JA).


FAAR—008

KALEMEGDANSKA TERASA /internacionalna kuhinja/ Beograd, Mali Kalemegdan bb, tel: +381 11 3282727

27 /internacionalna kuhinja/ Beograd, Istarska 27, www.restoran27.com tel: +381 11 2651831

PIRE SLOW FOOD /internacionalna kuhinja/ Beograd, Cara Lazara 11, tel: +381 11 2634994

MADERA /nacionalna kuhinja/ Beograd, Bul. kralja Aleksandra 43, tel: +381 11 2651831

MALA FABRIKA UKUSA /nacionalna kuhinja/ Nebojšina 49a tel: +381 11 2435727

ZAPLET /nacionalna kuhinja/ Beograd, Kajmakčalanska 2, tel: +381 11 2404142

ABSINTHE /internacionalna kuhinja/ Kralja Milutina 33 www.absinthe.rs tel: +381 11 3640625

ČARDA STARA KOLIBA /internacionalna kuhinja/ Beograd, Ušće bb tel: +381 11 3117666

PASTIS Beograd, Strahinjića Bana 52b tel: +381 11 3288188

UDRUŽENJE SVETSKIH PUTNIKA Beograd, Bul. despota Stefana 7 tel: +381 11 3242 303

MAJIC Džordža Vašingtona 38 tel: +381 63 477773

PLASTIC Beograd, ugao Dalmatinske i Takovske www.clubplastic.rs tel: +381 11 3245437

TUBE Beograd, Dobračina 17 www.thetube.rs tel: +381 64 5082 272

MLADOST Beograd, Karađorđeva 44 tel: +381 64 01 333 00

QUARANTINE Beograd, Krunska 80, Vračar tel. + 381 11 2449336

KGB – klub građana Beogarda, Beograd, Vlajkovićeva 28, www.kgb.beoclick.com tel: + 381 64 1600277

160


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.