Page 1


Prijevod: Martina Petranović


Prvi dio


1 LIPANJ 1991. Julia Roberts se udaje. Ozbiljno: udat će se u osam tisuća dolara vrijednoj dvodijelnoj haljini šivanoj po mjeri u salonu Tyler Trafficante u zapadnome Hollywoodu, a na svečanom primanju nakon obreda moći će skinuti šlep i duži dio suknje kako bi mogla plesati. Djeveruše će biti odjevene u zelenkaste haljine boje morske pjene i njihove će cipele (Manolo Blahnik, 425 dolara po paru) također biti iste boje. Djeveruše će biti Julijine zastupnice (njih dvije), njezina vizažistica, te prijateljica također glumica, premda nitko nikada nije čuo za nju. Torta će imati četiri kata i bit će ukrašena ljubicama i vrpcama boje morske pjene. ”Ono što mene brine jest što je s našom pozivnicom”, kaže Elizabeth. ”Da se možda nije zagubila u pošti?” Elizabeth - Hannina teta - stoji kraj kreveta i slaže oprano rublje dok Hannah sjedi na podu i naglas čita članak iz časopisa. ”A kako joj se ono zove zaručnik?” ”Kiefer Sutherland”, odgovara Hannah. ”Upoznali su se na snimanju Tanke linije smrti.” ”Je li sladak?” ”Nije loš,” Ustvari, jako je sladak - ima kratku plavu kosu i, da stvar bude bolja, jedno plavo i jedno zeleno oko - ali Hannah ne želi priznati da joj se sviđa; što ako nema ukusa. ”Daj da ga vidim”, kaže Elizabeth i Hannah joj pruži časopis. ”Hah”, kaže Elizabeth. ”Može proći.” To je Hannu podsjetilo na Darraeha. Hannah je stigla u Pittsburgh prije tjedan dana dok je Darrach - Elizabethin suprug, Hannin tetak - bio na putu. Večer kad je Darrach stigao kući, nakon što je Hannah postavila stol za večeru i pripremila salatu, Darrach je rekao: ”Moraš ostati kod nas zauvijek, Hannah.” Tu istu večer Darrach je iz kupaonice na katu također viknuo: ”Elizabeth, kuća izgleda jezivo neuredno. Hannah će pomisliti da živimo kao stoka.” Nakon toga je kleknuo i uhvatio se ribanja. Istina, kâda je bila prljava, ali Hannah nije mogla vjerovati svojim očima. Nikad nije vidjela svog oca da briše radnu plohu, mijenja posteljinu ili iznosi smeće. A Darrach je klečao na podu, unatoč tome što je tek stigao kući nakon sedamnaest sati vožnje. Ali ima jedna kvaka kad je riječ o Darrachu - ružan je. Zbilja je ružan. Zubi su mu


smeđi i iskrivljeni u svim smjerovima, obrve divlje, dugačke, oštre i jogunaste baš kao i njegovi zubi, a kosu veže u minijaturan konjski rep. Visok je i mršav i ima ugodan naglasak - Darrach je porijeklom iz Irske - ali ipak. Ako Elizabeth misli da Kiefer Sutherland može proći, što li tek misli o vlastitom suprugu? ”Znaš što bi mogle?” kaže Elizabeth. U rukama drži dvije čarape, obje su bijele ali upadljivo nejednake dužine. Sliježe ramenima, po svemu sudeći samoj sebi, slaže čarape u klupko i baca ih na gomilu sa složenim rubljem. ”Mogle bismo prirediti zabavu za Juliju. Sa svadbenom tortom i sendvičima od krastavaca bez korice. Nazdravit ćemo joj i poželjeti joj sreću. Svi ćemo piti pjenušavu jabukovaču.” Hannah promatra Elizabeth. ”Što?” kaže Elizabeth. ”Ne sviđa ti se moja ideja? Tà znam da se Julija neće pojaviti.”

”Oh”, kaže Hannah. ”Onda dobro.” Kad se smije, Elizabeth toliko jako rastvori usta da joj se vide plombe na kutnjacima. ”Hannah,” kaže, ”nisam luda. Jasno mi je da filmska zvijezda neće doći u moju kuću samo zato što sam je pozvala.” ”Nisam tako mislila”, kaže Hannah. ”Znam što si htjela reći.” Ali to baš i nije posve istinito; Hannah nije u stanju dokraja pročitati svoju tetu. Elizabeth je oduvijek bila sastavni dio njezina života Hannah se sjeća sebe u dobi od šest godina i vožnje na stražnjem sjedištu Elizabethina automobila dok Elizabeth zajedno s radijem prilično glasno i zaneseno pjevuši pjesmu Tako si tašt - međutim, veći dio vremena, Elizabeth je bila sastavni dio njezina života iz udaljenosti. Premda Hannin otac i Elizabeth nemaju druge braće i sestara, njihove se dvije obitelji godinama nisu okupile. Sada, za boravka u Elizabethinoj kući, Hannah shvaća koliko zapravo slabo poznaje svoju tetu. Prvu informaciju koju je oduvijek vezivala uz Elizabeth saznala je tako davno da se više i ne sjeća kad ju je točno zapamtila: da joj je jednom, nedugo nakon što je Elizabeth postala medicinska sestra, jedan pacijent ostavio pozamašnu svotu novca i da ga je Elizabeth sveg spiskala. A potrošila ga je na golemu zabavu, premda se nije radilo ni o kakvoj posebnoj prigodi, nije joj čak bio ni rođendan. Otada pa nadalje, jedva spaja kraj s krajem. (Hannah se, međutim, iznenadila kad je shvatila da njezina teta naručuje hranu iz dostave, najčešće kinesku, kad Darrach navečer nije kod kuće, a to je najmanje pola vremena. Nije da se baš ponašaju kao da jedva spajaju kraj s krajem.) Nije pomoglo, s financijske strane gledano, ni to što se Elizabeth udala za vozača kamiona: Irskoga Hipija, kako ga zove


Hannin otac. Kad joj je bilo devet godina, Hannah je upitala majku što znači hipi, a majka joj je odgovorila: ”To je osoba koja nije konformist.” Kad je Hannah upitala svoju sestru - Allison je tri godine starija - ova joj je rekla: ”To znači da se Darrach ne tušira”, no to se, kako se Hannah osobno uvjerila, pokazalo netočnim. ”Hoćemo li prirediti zabavu prije ili nakon vjenčanja?” pita Hannah. ”Vjenčanje je četrnaestoga lipnja.” Potom, zamišljajući da tako mora pisati na pozivnici, vitičastim slovima, domeće: ”Tisuću devetsto devedeset prve.” ”A zašto ne baš četrnaestog? Darrach može biti moj pratilac, ako bude ovdje, a Rory može biti tvoj.” Hannu preplavljuje osjećaj razočaranja. Dakako da će njezin pratilac biti osmogodišnji retardirani bratić. (A ako je vjerovati Hanninu ocu, to je završna kockica u mozaiku Elizabethina financijskoga kraha: to što se Rory rodio s Downovim sindromom. Na dan Roryjeva rođenja, otac je rekao majci, stojeći u kuhinji nakon posla i pregledavajući poštu: ”To će ih dijete otpraviti u grob.”). Ali što je Hannah mislila da će Elizabeth reći? Tvoj pratilac će biti

šesnaestogodišnji sin jedne od mojih kolegica s posla. Jako je zgodan i odmah ćeš mu se svidjeti. Upravo tako, Hannah je očekivala baš to. Oduvijek je živjela u uvjerenju da će dečko u kojeg će se zaljubiti pasti s neba.

”Da bar mogu pronaći svoju vjenčanicu kako bih je mogla odjenuti za zabavu”, kaže Elizabeth. ”Ja vjerojatno ne bih mogla uvući ni nožni palac u nju, ali tebi bi sigurno preslatko stajala. No bog bi ga znao gdje sam je tutnula.” Zar je moguće da Elizabeth ne zna gdje joj je vjenčanica? Tà to nije isto što i zametnuti šal. Doma u Philadelphiji, vjenčanica Hannine majke pažljivo se čuva na tavanu u dugoj tapeciranoj kutiji, nalik na lijes. ”Moram stavit’ ostatak veša u sušilicu”, kaže Elizabeth. ”Ideš?” Hannah ustaje, još uvijek držeći časopis u rukama. ”Kiefer joj je darovao tetovažu”, kaže. ”Crveno srce s kineskim simbolom koji simbolizira ”snagu srca’.” ”Drugim riječima”, kaže Elizabeth, ”rekao joj je: ‘U znak moje ljubavi, neko će te vrijeme bockati iglom koja u sebi sadrži tintu.’ Zar zbilja misliš da se tom tipu može vjerovati?” Sad su u prizemlju, prolaze kroz kuhinju prema stubama koje silaze u podrum. ”A smijem li uopće pitati gdje se tetovaža nalazi?”


”Na njezinu lijevom ramenu. Darrach nema tetovaža, zar ne? Premda je to, ono, tipično za kamiondžije?” Je li ovo nepristojno pitanje? ”Nijednu, barem koliko ja znam”, kaže Elizabeth. Čini se da se nije uvrijedila. ”S druge strane, ne vjerujem da mnogo kamiondžija jede tofu ili luduje za jogom.” Jučer je Darrach pokazao Hanni svoj kamion, parkiran na prilazu; prikolice kojima se koristi vlasništvo su tvrtki za koje vozi. Darrachova trenutačna ruta kreće odavde, iz Pittsburgha, gdje preuzima osovine, preko Crowleyja, u Louisiani, gdje dostavlja osovine i preuzima šećer, do Flagstaffa, u Arizoni, gdje dostavlja šećer i preuzima ženske podsuknje koje onda prevozi natrag u Pittsburgh. Neku večer Darrach je dopustio Roryju da joj pokaže kako pomaknuti prednje sjedalo i uvući se u kabinu za spavanje. Zatim im je Darrach pokazao ležaj na kojem meditira. Tijekom razgledavanja, Rory je bio veseo. ”To je od mog tate”, nekoliko je puta ponovio Hanni, šireći ruke. Po svemu sudeći, kamion je jedna od Roryjevih opsesija; druga je pak novo štene vozača autobusa kojim se vozi. Rory zapravo nije vidio štene, ali trenutno se vodi rasprava hoće li idući vikend Elizabeth odvesti Roryja u posjet vozačevoj farmi. Promatrajući svoga bratića u kamionu, Hannah se pitala može li njegovo obožavanje roditelja ostati neokaljano. Možda njegov Down ohladi njihovu ljubav. Nakon što je Elizabeth ubacila mokru odjeću u sušilicu, uspeli su se podrumskim stubama. U dnevnoj sobi Elizabeth se baci na kauč, stavi noge na stol i glasno uzdahne. ”Onda, kakav nam je plan za dalje?” pita. ”Darrach i Rory se ne bi trebali vratiti iz grada još najmanje sat vremena. Otvorena sam za sve vrste prijedloga.” ”Mogle bismo prošetati”, kaže Hannah. ”Ne znam.” Baci pogled kroz prozor dnevne sobe koji gleda na prednje dvorište. Istini za volju, Hannah je zgrožena susjedstvom. Ondje gdje živi njezina obitelj, u okolici Philadelphije, kuće okružuju široki travnjaci, prilazi su dugački i zavojiti, a ulazna su vrata obgrljena dorskim stupovima. Ovdje, naprotiv, nema portika sa stupovljem, samo trijemovi prekriveni tinjcem, a ako sjedite vani - nekoliko prethodnih večeri, Hannah i Elizabeth bile su vani dok je Rory pokušavao hvatati krijesnice možete čuti televiziju iz okolnih kuća. Trava je suha, biglovi laju u noć, a poslijepodne, bljedunjavi desetogodišnjaci u majicama bez rukava voze bicikle u krug, onako kako se to može vidjeti na televiziji u pozadini priloga u kojemu neki uredno počešljani reporter stoji pokraj mjesta zločina na kojem je ubijena sedamdesetšestogodišnja žena.


”Šetnja nije loša ideja,” kaže Elizabeth, ”samo da nije tako odvratno vruće.” Potom dnevnom sobom, ili točnije rečeno cijelom kućom, zavlada tišina, izuzme li se prevrtanje rublja dolje u sušilici. Hannah može čuti zveckanje metalne dugmadi o stijenke sušilice. ”Mogle bismo se počastiti sladoledom”, kaže Elizabeth. ”Ali nemoj nositi sa sobom časopis.” Naceri se Hanni. ”Ne znam koliko sam zvjezdane sreće još u stanju podnijeti.” Hannu su otpravili u Pittsburgh. Spakirali su je i posjeli u Greyhoundov autobus, a Allison je zbog ispita dopušteno da ostane u Philadelphiji s majkom. Hannah misli da bi i ona trebala biti u Philadelphiji iz istog razloga - zbog ispita. Ali Hannah ide u osmi razred osnovne, za razliku od Allison koja ide u prvi razred srednje škole, što očigledno znači da su njezini ispiti važniji. Osim toga, Hannini roditelji smatraju da Hannah nije samo mlada nego i manje uravnotežena te da bi stoga njezino prisustvo moglo biti nezgodno. Iako njezina školska godina još nije ni završila, Hannah je zbog toga ipak ovdje, s Elizabeth i Darrachom do daljnjega. Prema pismu koje je potpisao dr. William Tucker i koje je njezina majka osobno odnijela u ravnateljev ured, Hannah ima mononukleozu i obitelj je zatražila da joj se dopusti nadoknada nastavnog programa u drugome dijelu ljeta. To je laž. Dr. William Tucker ne postoji, nego su ga izmislile Hannina majka i Hannina teta Polly, majčina sestra. Hannina majka i Allison posljednjih su deset dana odsjele kod Pollyne obitelji. Hannah nema mononukleozu (druga mogućnost koju su majka i tetka Polly razmatrale bile su vodene kozice, ali su na koncu zaključile da je Hannah već dovoljno velika i da ih je trebala preboljeli, i osim toga, ljudi bi se kasnije mogli pitati kako to da nema nikakvih ožiljaka.) Hannah izostaje iz škole zato što je jednu noć nju, majku i Allison otac istjerao iz kuće. To je, dakako, bilo pomalo ludo. Ali nije bilo nimalo luđe ili okrutnije od ostalih stvari koje je otac učinio, što ipak ne znači da je cijelo vrijeme lud ili okrutan. Takav je kakav je; zna biti savršeno ugodan; on je vremenska nepogoda s kojom moraju živjeti, a način na koji se ponašaju, kad god je on u blizini, ovisi o njegovom raspoloženju. Ta zar njih tri ne mogu shvatiti da je život s njim jednostavno takav kakav je? Zaliti se ih opirati se jednako je izlišno kao i žaliti se protiv tornada ili mu se opirati. To je razlog zbog kojeg majčino trenutačno odbijanje da se vrati kući najviše zbunjuje Hannu, i to je razlog zbog kojeg Hannah krivi majku jednako koliko i oca za svu tu gnjavažu. Otkad se to njezina majka zauzima za sebe? Prestala se ponašati u skladu s obiteljskim pravilima.


Možda je vanjski čimbenik pogoršao cijelu stvar, to što su se morale dovesti do tete Polly i tetka Toma i pokucati na njihova vrata iza ponoći, kada posljedice očevih napadaja bijesa obično ostaju između četiri zida njihove kuće, izvan pogleda javnosti. Ili je to možda prouzročio čimbenik eskalacije, jer je način na koji ih je otjerao, onoliko koliko je to uopće moguće, bio nešto dramatičniji od uobičajenog urlanja, lupanja vratima ili ponekog razbijenog tanjura. Istina je da je cijela zgoda bila ponižavajuća (Hannah je stajala pred svojom sestričnom i bratićem, Fig i Nathanom, u ružičastoj spavaćici na žvakaće gume koju ima od petog razreda), ali nije bila šokantna. Majka se ponaša kao da je šokantna - i odbija se vratiti kući. Ponaša se kao da, bilo koja od njih, ima pravo postavljati normalne zahtjeve pred Hannina oca. A znaju da ne mogu postavljati normalne zahtjeve pred njega. Hannina majka je ta koja mu je najviše udovoljavala svih ovih godina, koja je naučila Hannu i Allison, kako primjerom lako i poukom, kako mu najbolje udovoljiti. Hannah gasi televiziju - ako je upaljena preko dana ima osjećaj da je bolesna - i uzima časopis koji je listala dan prije. Sama je u kući: Elizabeth je na poslu, Rory u školi, a Darrach, koji sutra odlazi na novu turu, u željezariji. Ne bi bilo loše bili slavan, razmišlja Hannah okrećući stranicu. Ne zbog onog na što biste prvo pomislili - zbog novca i glamura - već zbog izoliranosti. Zar je moguće biti usamljen ili dosađivati se ako si slavan? Nemaš vremena za to jer nikada nisi sam. Stalno trčiš između ljudi i sastanaka, čitanja scenarija, proba za srebrnu haljinu sa šljokicama koju ćeš nositi na idućoj dodjeli nagrada, vježbanja trbušnih mišića dok trener po imenu Enrique bdije nad tobom i ohrabruje te. Imaš pratnju, ljudi se polome da mogu razgovarati s tobom. Novinari žele znati tvoje novogodišnje odluke ili omiljene grickalice; bilo bi im stalo doći do takvih podataka. Roditelji Julije Roberts rastali su se kad je imala četiri godine njezin otac, Walter, bio je prodavač usisavača, a njezina majka, Betty, crkvena tajnica - i onda joj je otac preminuo od raka kad je imala devet godina, što mora da je bilo strašno, osim ako joj nije došlo kao olakšanje. Bez obzira na to, od Julijinog je djetinjstva, u Smyrni u Georgiji, prošlo mnogo vremena. Sad ima dvadeset tri godine i živi u Kaliforniji, državi u kojoj Hannah nikada nije bila, ali je zamišlja kao vjetrovitu i sunčanu zemlju, punu visokih ljudi, blistavih automobila i beskrajno plavoga neba. Tek je prošlo trinaest sati. i Hannah je još prije sat vremena pojela sendvič s maslacem od kikirikija i marmeladom, ali već je počinjala


razmišljati o hrani u kuhinji: ostaci Darrachovih vegetarijanskih enchilada od sinoć, sladoled s komadićima čokolade. Deblja se, no to se počelo događati i prije njezina dolaska u Pittsburgh. Od početka osmog razreda udebljala se šest kilograma; sada već ima i bokove, a veličina grudnjaka, 80C, u njoj izaziva nezadovoljstvo i nekoć joj je bila nezamisliva. Osim toga, na njezinom je licu, kao grom iz vedra neba, izrastao nos stranca. Nije toga bila ni svjesna dok nije vidjela najnoviju razrednu fotografiju: svijetlosmeđa kosa, blijeda put, plave oči i onda ono, mesnata izraslina na vrhu njezina nosa, iako je ranije uvijek imala mali, prćasti nos na mamu. Hannina majka je sitna ženica koja voli nositi marame oko glave, ne odustaje od plavih pramenova i igra tenis u parovima svako jutro, ljeti i zimi, s tetom Polly i još dvije žene. Počela je nositi aparatić za zube s trideset osam godina, skinula ga je sa četrdeset - prošle godine - ali zapravo ju je uvijek resila osobnost privlačne odrasle žene s aparatićem: povlaštene, ali pokajničke, dobronamjerne ali s malo nade da će tu dobronamjernost netko shvatiti ozbiljno. Nikad nije komentirala Hanninu težinu per se, ali ponekad je s pretjeranim oduševljenjem govorila o, recimo, celera. U takvim trenucima majčini se postupci Hanni ne doimaju toliko kritičnima koliko zaštitničkima, jer oprezno pokušava spriječiti kćer da ne krene pogrešnim putom.

Postaje li Hannah ružna? Ako postaje, onda je to najgore što joj se

moglo dogoditi; ostavlja na cjedilu i svoju obitelj i, lako moguće, dečke i muškarce gdje god bili. Hannah to zna i zahvaljujući televiziji i zahvaljujući muškim pogledima. Točno se vidi da je ono što žele više od svega, ljepota. Ali ne u šovinističkom smislu, čak ni kao nešto što moraju osvojiti. Nego onako nagonski, da je mogu gledati i uživati u njoj. Ljepota je ono što očekuju, a osobe od kojih je najviše očekuju su tinejdžerice. Kad ste stariji, kao Elizabeth, onda je dopušteno udebljati se, ali kad ste tinejdžerica, onda je biti lijepa ili u najmanju ruku slatka vaša dužnost. Izgovorite li riječi šesnaestogodišnja djevojka bilo kojoj skupini muškaraca, jedanaestogodišnjaka, pedesetogodišnjaka, vidjet ćete da će sliniti, možda mnogo ili možda malo ili će se možda pokušati suzdržati da ne sline. Ali sasvim će sigurno zamišljati šesnaestogodišnjakinjine glatke i preplanule noge, čvrste grudi i dugačku kosu. Možemo li ih uopće kriviti što očekuju od nje da bude lijepa? Trebala bi vježbati, misli Hannah, odmah sad - dvadeset pet skokova raširenih ruku i nogu. ili pedeset. Ali umjesto toga, u hladnjaku je komad cheddara, a u kuhinjskom ormariću prhki i slani krekeri. Jede ih stojeći kraj sudopera dok se ne pretrpa i potom izlazi iz kuće.


Ulica njezine tete je slijepa i završava kraj parka, a na drugoj strani parka nalazi se javni bazen. Hannah prilazi ogradi bazena na stotinjak metara i okreće se. Sjeda na trošan izletnički stol i ponovno prelistava časopis premda je svaki članak pročitala već nekoliko puta. Ovog je ljeta namjeravala volontirati kao pomoćna bolničarka u Philadelphiji, a kad bi znala koliko dugo ostaje, mogla bi to činiti i u bolnici u kojoj Elizabeth radi kao medicinska sestra. Ali nije imala ni najmanju predodžbu o tome. Razgovarala je telefonom s Allison i majkom, ali čini se kako se kod kuće ništa nije promijenilo: još uvijek su kod tete Polly i tetka Toma, majka se još uvijek ne želi vratiti kući. No najčudnije joj je, na neki način, zamišljati oca noću samog u kući; teško ga je zamisliti ljutog kad njih nema u blizini. To mora da je isto kao kad sami gledate kviz, pa vam se izvikivanje odgovora čini glupim i besmislenim. Što je gnjev bez svjedoka? Gdje je napetost bez publike koja se cijelo vrijeme pita što je iduće što ćete učiniti? Frajer u trapericama i bijeloj majci bez rukava prilazi Hanni. Hannah obara pogled i pretvara se da čita. Uskoro stoji tik do nje; prešao je cijeli put da joj se približi. ”Imaš vatre?” kaže. Hannah podiže pogled i odmahuje glavom. Frajer ima možda osamnaest godina, viši je od nje nekoliko centimetara, njegova sjajna plavkasta kosa tako je kratka da djeluje gotovo obrijano, ima tanke brčiće, zrikave plave oči, debele usne i lijepo oblikovane mišiće na rukama. Odakle se samo stvorio? Između dva prsta drži nezapaljenu cigaretu. ”Ne pušiš, zar ne?” kaže. ”Od toga se dobiva rak.” ”Ne pušim”, odgovara. Promatra je - čini se da nešto uklanja jezikom s prednjih zuba - a onda kaže: ”Koliko imaš godina?” Hannah oklijeva s odgovorom; prije dva mjeseca napunila je četrnaest. ”Šesnaest”, kaže, ”Voliš motore?” ”Ne znam.” Kako se uplela u ovaj razgovor? Nije valjda u opasnosti? Vjerojatno jest, makar manjoj. ”Sređujem si motor kod prijatelja.” Frajer joj nešto pokazuje desnim ramenom, ali je teško pogoditi što točno pokazuje. ”Moram ići”, kaže Hannah i ustane, prebacujući jednu nogu pa drugu preko izletničke klupe. Počinje se udaljavati, a onda se osvrće. Frajer je još uvijek tamo. ”Kako se zoveš?” pita je.


”Hannah”, kaže mu i istog trena požali što mu nije rekla neko ljepše ime: Genevieve, možda, ili Veronica. Kad joj je bilo devet godina, Hannah je na jednoj zabavi u pidžamama naučila vic u kojem na sve što osoba koja priča vic kaže, sugovornik mora odgovoriti rečenicom: ”Trlja i jaja.” Kad je u nedjelju ujutro otac došao po nju, Hannah je odlučila isprobati štos na njemu. Otac je djelovao odsutno - okretao je različite radiopostaje - ali je pristao na igru. Bilo joj je važno reći mu to dok su još bili u automobilu, dok su bili sami, jer je pretpostavljala da majci neće biti smiješno. No zato je njezin otac imao dobar smisao za humor. Kad vikendom nije mogla zaspati, ponekad je smjela ostati s njim u radnoj sobi i gledati Saturday Night Live, a otac bi joj donio gazirani sok od đumbira dok su majka i Allison spavale. Tada bi promatrala odsjaj televizije na njegovu profilu i ponosila se time što se smije u isto vrijeme kad i televizijska publika - tada joj se činilo da otac pripada svijetu izvan granica njihove obitelji. U automobilu, Hannah ga je upitala: ”Koje ti je omiljeno jelo za doručak?” ”Trlja i jaja”, odgovorio je otac. Prestrojio se. ”Koje ti je omiljeno jelo za ručak?” ”Trlja i jaja.” ”Što se prodaje u trgovini?” ”Trlja i jaja.” ”Što-?” Zastala je. ”Što ti se nalazi u prtljažniku?” ”Trlja i jaja.” ”Što-” Hannah je osjećala kako joj se glas zgušnjava od iščekivanja, kako zbog nagona za smijehom - tako brzo! - možda neće moći postaviti pitanje do kraja. ”Što te supruga moli noću?” Automobilom je zavladala tišina. Njezin je otac polako okrenuo glavu prema njoj i pogledao je. ”Znaš li što to uopće znači?” Hannah je zanijemjela. ”Znaš li što su to uopće jaja?” Hannah je odmahnula glavom. ”To su testisi. A nalaze se uz muškarčev penis. Žene nemaju jaja.” Hannah je pogledala kroz prozor. Cice. Mislila je da su to jaja. ”Znači da šala nema smisla. Trljaj jaja. Shvaćaš li zašto ta rečenica nema smisla?”


Hannah je kimnula. Htjela je pobjeći iz automobila, što dalje od mjesta njezine ponižavajuće pogreške. Otac je ispružio ruku i pojačao radio. Ostatak puta do kuće proveli su u tišini. Na prilazu otac joj je rekao: ”Ružne žene pokušavaju biti duhovite. Misle da time nadoknađuju nedostatak. Ali ti ćeš biti lijepa, kao mama. Nećeš morati biti duhovita.” Čim je čuo okretanje ključa u bravi, kad je Elizabeth došla kući s posla, Rory se sjuri iza kauča i čučne, a kosa mu ostaje vidljivo stršiti: ”Bok, Hannah”, kaže Elizabeth, a Hannah joj pokazuje na kauč. ”Znaš što bi mi godilo?” kaže Elizabeth glasno. Odjevena je u ružičasto bolničko odijelo i nosi ogrlicu od tjestenine koju je prošli tjedan Rory izradio za nju u školi. ”Godio bi mi jedan kupanac. Šteta što ne znam gdje je Rory, kladim se da bi mi se i on rado pridružio.” Roryjeva kosa se pomakne. ”Morat ćemo otići bez njega”, kaže Elizabeth. ”Ako ga ne uspijem pronaći-” U tom trenu Rory iskače iz svog skrovišta mlatarajući rukama po zraku. ”Evo Roryja”, viče, ”evo Roryja!” Trkom zaobilazi kauč i baca se majci u zagrljaj. Kad ga Elizabeth uhvati, oboje padaju postrance na jastuke, Elizabeth leži na Roryju i naizmjence ga ljubi u obraze i u nos. ”A tu je moj dečko”, kaže. ”Tu je moj veliki, zgodni dečko.” Rory ciči i migolji se ispod nje. Na bazenu Elizabeth i Hannah sjede jedna do druge na bijelim plastičnim ležaljkama. Elizabeth ima smeđi kupaći kostim, a oko trbuha joj pleše komad materijala u koji Hannah više puta skrivećki pogledava prije nego što shvati o čemu se radi. No budući da bi bilo nepristojno postaviti izravno pitanje, mjesto toga kaže: ”Imaš novi badić?” ”Šališ se?” kaže Elizabeth. ”Kupila sam ga kad sam bila trudna s Roryjem.” Znači, to je trudnički badić. Međutim, Elizabeth ne može biti trudna; nedugo nakon Roryjeva rođenja dala je podvezati jajovode (to je izraz koji je Hannah čula od roditelja zbog čega je Elizabethine reproduktivne organe zamišljala kao zavezane kobasice). Rory je u plitkom dijelu bazena. Elizabeth ga promatra s jednom rukom iznad čela, zaklanjajući oči od kasnoposlijepodnevnoga sunca. Ne druži se s ostalom djecom, zamjećuje Hannah, nego je naslonjen na rub bazena s napuhanim rukavicama za plivanje na nadlakticama


iako mu voda ne doseže više od struka. Promatra skupinu od četvero ili petero djece, redom mlađe od njega, kako se međusobno prskaju. Hannah osjeća potrebu da uđe u bazen s Roryjem, ali nije ponijela kupaći kostim. U stvari, rekla je Elizabeth da nema kupaći, što nije istina. Ima nov novcat kupaći kostim - majka joj ga je kupila u Macy’s neposredno prije odlaska iz Philadephije, kao da ide na odmor - ali ga Hannah nema volje nositi ispred toliko ljudi. A Elizabeth nije rekla: Naravno da imaš kupaći kostim! Svi imaju kupaći kostim! Niti je rekla, Otići ćemo u trgovački centar i kupiti ti ga. ”Kako tvoje filmske zvijezde?” pita Elizabeth. ”Julijin veliki dan je sve bliže.” U pravu je - vjenčanje je ovaj petak. ”Vrijeme je da se ozbiljnije pozabavimo našom zabavom”, kaže Elizabeth. ”Podsjeti me da u četvrtak poslije posla kupim mješavinu kolača, a mogle bismo si dati oduška i počastiti se minjonima.” ”Što su minjoni?” ”Šališ se? Imaš tako otmjene roditelje, a ne znaš što su minjoni? To su sitni kolačići koje vjerojatno nisam jela od svog službenog ulaska u društvo.” ”Ti si bila službeno uvedena u društvo?” ”Hoćeš reći da ne djelujem dovoljno otmjeno?” ”Ne, mislila sam-” zausti Hannah, ali je Elizabeth prekine. ”Zezam te. Prezirala sam to. Predstavili su nas u nekom muzeju, a očevi su nas proveli nekakvim dugačkim tepihom kako bismo se naklonile pred nekim jezivim starim aristokratom. Bila sam uvjerena da ću se spotaknuti. Bilo mi je zlo cijelo vrijeme.” ”Roditelji su te prisilili na to?” ”Mami je zapravo bilo svejedno, ali je otac žudio za napredovanjem u društvu. Njemu je to bilo važno. A znaš da je i tvoj djed također bio nagle naravi, zar ne?” Elizabeth namjerno ležerno čavrlja o tome, pomisli Hannah; ispipava Hannu. ”Ali vjerojatno ne bih smjela kriviti roditelje za sve svoje nevolje”, nastavlja Elizabeth. ”Sama sam si otežala život svojom silnom stidljivošću. Kad se samo sjetim kako sam bila stidljiva, mislim si: Kriste, koliko sam vremena

potratila bezveze.”

”Čega si se stidjela?” ”Oh, čega nisam. Svog izgleda. Svoje tupavosti. Tvoj tata je pohađao Penn i potom studirao pravo na Yaleu, a ja sam se provlačila kroz Temple. Ali onda sam odlučila postati medicinska sestra, našla


posao, upoznala Darracha, koji je vrhunski zgoditak. Kad smo već kod toga, vidiš li Roryja?” ”Tamo je iza one dvije djevojčice.” Hannah pokaže na drugu stranu betona. Okolo naokolo bazena je beton, kao da je sagrađen usred pločnika. U ladanjskome klubu njezinih roditelja bazen je opločen kamenom. Također, ovdje morate platiti tri dolara samo da biste ušli, na šanku ne zapisuju vaše prezime nego plaćate gotovinom i morate ponijeti svoje ručnike. Sve djeluje pomalo prljavo, i premda je večer vlažna, Hanni nije žao što je lagala da nema kupaći kostim. ”Kako ste se ti i Darrach upoznali?” pita. ”Nisi još čula tu priču? Oh, svidjet će ti se. Živim u kući sa svojim otkvačenim prijateljima - jedan frajer se naziva Panda, radi ukrase od bojanog stakla, vozika se državom i prodaje ih na parkiralištima prije koncerata. Upravo sam dobila prvi posao, a jedan od mojih pacijenata je neki smiješni starkelja koji se zapalio za mene. Imao je rak gušterače, a kad je umro, ispostavilo se da mi je ostavio nešto novaca. Mislim da se radilo o pet tisuća dolara, što bi danas bilo kojih osam tisuća. Isprva sam bila sigurna da ga neću moći zadržati. Da će se neki davno zaboravljeni rođak pojaviti niotkuda. Ali pravnici su obavili svoje i nitko od rođaka nije se pojavio. Novac je zbilja bio moj.” ”Nevjerojatno”, kaže Hannah. ”Da sam bila pametna kao tvoj otac, stavila bih ga u banku. Ali ja sam mjesto toga dio love darovala zakladi za borbu protiv raka, jer sam osjećala totalnu grižnju savjesti, a ostatak sam podignula i priredila zabavu. Ne mogu ti ni opisati koliko je to bilo neobično za mene. Uvijek sam bila tako plaha i nesigurna, ali sam si rekla, k vragu više s tim, i pozvala svakoga kog sam poznavala i moji cimeri su pozvali svakoga kog su poznavali i unajmili smo bend koji nam je svirao u dvorištu. Bio je kolovoz i imali smo baklje i gomilu hrane i piva i došle su stotine ljudi. Svi su plesali i znojili se i bila je to sjajna zabava. A onda se u društvu prijatelja pojavio jedan visok, mršav Irac, apsolutno najseksepilniji muškarac kojeg sam ikad vidjela. I Irac će meni: ‘Ti si sigurno Rachel.’ A ja ću njemu: ”Koja vražja Rachel?’ A on će: ‘Rachel, cura koja je organizirala zabavu.’ Ispostavilo se da su on i njegov prijatelj - njegov prijatelj je bio Mitch Haferey, Roryjev krsni kum - došli na pogrešnu zabavu. Trebali su otići u susjednu ulicu, ali su čuli glazbu i došli kod nas ne provjerivsi adresu. Tri mjeseca kasnije Darrach i ja smo se vjenčali.” ”I sad živite sretno do kraja života.” ”No dobro, ne kažem da je to što smo učinili bilo najpametnije. Vjerojatno smo previše žurili, ali imali smo sreće. Također, nismo bili


mala djeca. Ja sam imala dvadeset sedam godina, a Darrach trideset dvije.” ”Julija Roberts ima dvadeset tri godine.” ”Oh. mili Bože. Tà još je dijete.” ”Ali, mlada je samo četiri godine nego što si ti bila!” kaže Hannah. Imati dvadeset tri godine sasvim sigurno ne znači biti dijete: s dvadeset tri godine čovjek ima završen fakultet (Julia Roberts doduše nije studirala - otišla je iz Smyrne u Hollywood sa sedamnaest godina, dan nakon što je maturirala). Ima posao i vrlo vjerojatno automobil, smije piti alkohol, ne živi s roditeljima. ”Oh!” kaže Elizabeth. ”Gle tko nam je došao.” Rory stoji kraj Elizabethine ležaljke, zubi mu cvokoću iza pomodrjelih usana, tijelo mu drhti. Njegova uska ramena su skupljena; grudi su mu vrlo bijele, a bradavice veličine novčića i boje breskve. Elizabeth omata Roryja u ručnik i privlači ga k sebi na ležaljku, a Hannah ustaje čim shvati da slijedi uobičajena rutina grljenja i ljubljenja. Slatka je, ali ovdje u javnosti djeluje nekako drukčije. ”Mislim da ću se vratiti kući”, kaže. ”Moram nazvati sestru.” ”Ne želiš pričekati i odvesti se s nama?” kaže Elizabeth. ”I mi ćemo uskoro.” Hannah odmahuje glavom. ”Dobro će mi doći malo kretanja.” Eto što znači vjenčati se: jednom vas je volio najmanje jedan muškarac; vi ste bili osoba koju je volio najviše na svijetu. Ali što učiniti da vas muškarac toliko zavoli? Udvara li se on vama ili se vi udvarate njemu? Vjenčanje Julije Roberts održat će se u tonskom studiju broj 14 filmske kompanije Twentieth Century Fox. Već je preuređen tako da izgleda kao vrt. Hannah je pokušala nazvati sestru u Philadelphiju, ali joj se javila njezina sestrična Fig. Fig je točno Hanninih godina i ide u razred skupa s Hannom; zajedno su provele dobar dio života, što uopće ne znači da doista vole jedna drugu. ”Allison nije kod kuće”, kaže Fig. ”Nazovi za sat vremena.” ”Možeš li joj prenijeti poruku?” ”Nalazim se s Tinom Cherchis u trgovačkom centru. Što misliš kako bih izgledala da probušim dvije rupe na uhu?” ”A smiješ to?”


”Ako budem nosila raspuštenu kosu, vjerojatno nitko neće ni primijetiti.” Muk. ”Moja mama misli da je tvoj tata manijak”, kaže Fig. ”To nije istina. Kladim se da tvoja mama samo pokušava utješiti moju mamu. Zapitkuju li klinci u školi što o mojoj mononukleozi?” ”Ne.” Čuje se klik i Fig kaže: ”Netko je na drugoj liniji. Najbolje da nazoveš večeras i Allison će biti kod kuće.” Zaklopi slušalicu. Hannina najgora uspomena - ne scena očeva najvećeg izlijeva bijesa, nego scena koja najviše rastužuje Hannu - pada u vrijeme kad je njoj bilo deset godina a Allison trinaest, i kad su zajedno išle s ocem po pizzu. Pizzerija je bila udaljena od kuće pet-šest kilometara, i bila je vlasništvo dvojice braće Iranaca čije su supruge i mala djeca često bili iza pulta. Bila je nedjelja navečer i Hannina majka je ostala kod kuće prostrijeti stol. Osim toga, unaprijed se znalo da će Hannah i Allison za desert dobiti sladoled od vanilije s preljevom od jagoda koji je toga poslijepodneva Hannina majka na njihov nagovor kupila u trgovini. Kad su automobilom stigli do križanja, Hannin otac je zakočio jer se upalilo crveno svjetlo. Čim se upalilo zeleno, frajer koji je izgledao kao student stupio je na pješački prijelaz, a Allison je pružila ruku i potapšala oca po nadlaktici. ”Vidiš ga, zar ne?” rekla je Allison i pokazala na pješaka ispred njih. Hannah je istog trena - otac je imao osebujan način na koji je grizao usnu - znala da je bijesan. Osim toga, iako je Hannah mogla vidjeti samo sestrin potiljak, osjećala je da Allison nije svjesna očeva bijesa. Ali ne zadugo. Nakon što je pješak prešao cestu, otac je projurio kroz križanje i zaustavio automobil pokraj ceste. Okrenuo se prema Allison. ”Da više nikada nisi tako smetala vozaču”, rekao je. ”To što si upravo učinila bilo je glupo i opasno.” ”Samo sam htjela provjeriti jesi li ga vidio”, rekla je Allison tiho. ”Nije na tebi da bilo što provjeravaš!” grmio je njihov otac. ”Nećeš ti govoriti pješaku smije li prijeći cestu ili ne. Želim da mi se ispričaš i to smjesta.” ”Oprosti.” Nekoliko je trenutaka zurio u Allison. Spustivši glas, koji je unatoč tomu još uvijek ključao od gnjeva, rekao je: ”Večeras idemo ravno kući. A pizzu ćete jesti neki drugi put kad se naučite pristojno ponašati.”


”Ali tata, ispričala se”, rekla je Hannah sa stražnjeg sjedišta, a on se naglo okrenuo. ”Kad me bude zanimalo tvoje mišljenje, Hannah, bit ćeš obaviještena.” Nakon toga više nitko nije prozborio ni riječi. Kod kuće su u tišini ušli u predvorje, a majka je viknula iz kuhinje: ”Što li to tako miriše, da nije možda pizza?” i pošla im ususret. Otac je projurio kraj nje i odjurio u radnu sobu. Najgore je bilo objasniti joj što se dogodilo, promatrati njezino lice dok polako shvaća da je večer propala. I mnogo je drugih večeri propalo - kako i zašto samo su varijacije na temu - ali majka je obično prisustvovala propadanju. To što su joj ovaj put morali ispričati što se dogodilo - to je bilo grozno. Nije dopustila Allison i Hanni da pronađu nešto za jelo u hladnjaku jer je htjela da pričekaju dok ona pokuša izmamiti njihova oca iz radne sobe (iako je Hannah znala da od toga neće biti ništa) i ponudila se da će ona sama otići po pizzu (iako je Hannah znala da joj on to neće dopustiti). Nakon četrdesetak minuta majka im je rekla da si slože sendviče i ponesu ih u svoje sobe na katu. Ona i njihov otac idu na večeru u restoran, a on nije želio vidjeti Hannu i Allison u prizemlju. Hannah tu večer nije pustila ni suzu, ali i sada ponekad zaplače, kad se sjeti stola koji je majka prostrla, plavih tanjura, prugastih salveta utaknutih u prstenove, i kad se sjeti kratkog intervala nakon što su shvatile da neće jesti pizzu zajedno, a prije nego što je to saznala i njihova majka dok je još bila zaokupljena pripremama - ona osebujna sjeta koja nastupi nakon što se izjalovi neka obična, ugodna stvar gotovo je nepodnošljiva. Nedugo nakon što su njezini roditelji otišli iz kuće, zazvonio je telefon, a kad se Hannah javila, muški glas je rekao: ”Kamal je. Zovem u vezi vaše pizze. Mislim da se hladi i da biste trebali doći po nju.” ”Nitko od nas nije naručio pizzu”, rekla mu je Hannah. Dok su oni bili na bazenu, Darrach je za večeru pripremio lazanje. Sa svježim špinatom i s mnogo bosiljka. ”Svaka čast kuharu”, kaže Elizabeth. ”Sjećaš se, Darrach, kako su nam Hannini roditelji pomogli oko priprema za vjenčanje? Baš sam maloprije razmišljala o tome.” ”Naravno da se sjećam.”


”To je bilo suludo.” Elizabeth odmahuje glavom. ”Vjenčali smo se u kući u kojoj sam živjela umjesto u crkvi pa moji roditelji nisu htjeli doći.” ”Grozno”, kaže Hannah. ”Mama se još godinama grizla zbog toga. Njoj je to palo gore nego meni. Ni tvoj tata nije baš bio oduševljen onim što je za njega bio otkvačen stil života, ali on i tvoja mama dovezli su se ovamo iz Philadelphije na dan vjenčanja. Stigli su oko podneva, donijevši sa sobom milijun kilograma račića, u prijenosnim hladnjacima na stražnjem sjedištu. Svadbeno primanje trebalo je biti vrlo ležerno, ali tvoji roditelji su htjeli da bude lijepo. Doslovce smo čistili račiće kad je stigao matičar, a tvoja mama se brinula da ćemo Darrach i ja zaudarati na dan svog vjenčanja.” ”Mogu li ustati?” pita Rory. ”Još samo jedan griz”, kaže Darrach. Rory stavi vilicom veliki komad lazanja u usta i poskoči od stola, još uvijek žvačući. ”To će biti dovoljno”, kaže Darrach, a Rory odjuri u dnevnu sobu i upali televizor. ”Sve je bilo vrlo zbrčkano”, kaže Elizabeth, ”ali zabavno.” T nitko nije mirisao po plodovima mora”, kaže Darrach. ”Mladenka je mirisala, kao što će i uvijek mirisati, po ružama.” ”Vidiš?” kaže Elizabeth. ”Pravi šarmer, zar ne? Tko bi mu odolio?” Darrach i Elizabeth gledaju jedno u drugo, a Hannah zbog njihovog ljigavog izljeva ljubavi u isti mah osjeća i nelagodu i znatiželju. Zar ljudi doista žive u takvom skladu i zar su doista tako nježni jedni prema drugima? Dojmljivo je, ali njihovim životima zacijelo nedostaje pravac i svrha. Kod kuće točno zna koja joj je svrha. Kadgod je njezin otac u kući - ujutro prije odlaska na posao, poslije posla, vikendima - njegovo raspoloženje diktira o čemu će se razgovarati i hoće li se uopće razgovarati, ili u koje sobe smiju ili ne smiju ući. Kad živite s osobom koja u bilo kojem trenutku može planuti, sve vam je savršeno jasno: cilj je da ne potpirujete vatru, a ako uspijete, izbjegavanje je nagrada samo po sebi. Stvari za kojima čeznu drugi ljudi, za kojima jure i na koje misle da imaju pravo predmeti ili zabava ili, uzmimo, pravednost - vrlo važno? To je sve nebitno. Sve što želite je produžiti razdoblje između dva ispada ili, ako se to pokaže nemogućim, sakriti te ispade od ostatka svijeta. Hannah odlazi u kupaonicu i već je na putu natrag u kuhinju kad čuje Darracha kako govori: ”A sutra za Louisianu, ajme.” ”Vozačevu poslu nikad kraja”, kaže Elizabeth.


”Ali, ne bi li bilo mnogo bolje”, kaže Darrach upravo kad je Hannah zakoračila u kuhinju, ”da ostanem kod kuće i da se ševimo kao zečevi?” Rastegnuo je to ševimo kao pravi Irac. Istodobno se oboje okreću i zure u Hannu. ”Bravo.” Elizabeth se, još uvijek sjedeći za stolom, plaho nasmije. ”To si lijepo rekao.” ”Oprosti.” Darrach, stojeći za sudoperom, prigiba glavu pred Hannom. ”Idem staviti Roryja u krevet”, izjavljuje Hannah. ”Pomoći ću ti”, kaže Elizabeth. Dok prolazi kraj Darracha, lagano ga tapša po guzi i odmahuje glavom. U dnevnoj sobi, kaže Hanni: ”Hoćeš li imati traume zbog ovoga? Povraća ti se?” Hannah se smije. ”U redu je. Vrlo važno.” U stvari, pomisao na seks između Elizabeth i Darracha jest donekle odvratna. Hannah zamišlja Darrachove smeđe zube, neobuzdane obrve i mali repić, a onda ga zamišlja golog, u erekciji, kako visok i mršav i blijed stoji u njihovoj spavaćoj sobi. Ovo može uzbuditi Elizabeth? Želi da je on dodiruje? A Darrachu, kad smo već kod toga, ne smeta Elizabethino golemo dupe, ili to što joj je kosa, koju je večeras podigla s lica crvenom maramom, prošarana sjedinama? Jesu li samo sklopili dogovor - bit ćeš mi privlačan ako i ja tebi budem privlačna - ili su doista privlačni jedno drugome? Ali kako je to moguće? Evo kako Hannah najradije zamišlja svog oca: nakon koledža, pridružio se Mirovnim snagama i dvije je godine proveo u honduraškom sirotištu. Bilo je to sve u svemu teško iskustvo: mislio je da će podučavati engleski, no zapravo je mnogo češće gulio krumpir kuharici, starijoj ženi zaduženoj za svakodnevno pripremanje triju dnevnih obroka za 150 dječaka. Siromaštvo je bilo nezamislivo. Najstarijim je dječacima bilo dvanaest godina i molili su Hannina oca da ih povede sa sobom u Sjedinjene Države. U rujnu 1972., uoči očeva povratka kući, on i skupina dječaka probudili su se usred noći i okupili se u blagovaonici kako bi slušali radijski prijenos utrke na 100 metara leptirovim stilom na Ljetnim olimpijskim igrama u Münchenu u kojoj je plivao Mark Spitz. Radio je bio malen i imao je slab prijem. Spitz je već oborio svjetske rekorde i osvojio zlatne medalje na 200 metara leptirom i na 200 metara kraulom, a kad je srušio još jedan rekord otplivavši utrku za 75,27 sekundi - svi su se dečki okrenuli prema Hanninu ocu i počeli pljeskati i klicati. ”Ne zato što sam ja bio ja”, objasnio joj je. ”Nego zato što sam bio Amerikanac.” No ona je ipak


vjerovala da je to dijelom bilo i zbog njega: jer bio je snažan i sposoban, odrastao čovjek. Bila je to njezina standardna predodžba o muškarcima; njezina predodžba o ženama bila je da su malčice cmizdrave. I kako se onda njezin otac pretvorio od čovjeka kojemu su kliktali honduraški siročići u čovjeka koji je, devetnaest godina kasnije, izbacio svoju obitelj iz kuće? Obično, kad bi majka razljutila oca - jer je pripremila piletinu a on je rekao da želi odrezak, jer je zaboravila donijeti njegove košulje iz kemijske čistionice iako je ujutro obećala da će to učiniti - prisiljavao ju je da spava u gostinjskoj sobi; i to na lijevom krevetu. To se događa možda jedanput mjesečno, koje tri noći za redom, i označava razdoblje povećane napetosti. Ne mora nužno prerasti u istinski ispad ili izlijevanje otrova - ponekad je riječ samo o prijetnji. U takvim razdobljima, otac ignorira majku, iako i dalje zajedno večeraju, a s Allison i Hannom razgovara upadljivo prijateljskim tonom. Majka puno plače. Prije spavanja, majka odlazi u veliku spavaću sobu i moli ga da je primi natrag; preklinje ga i cmizdri. Dok je Hannah bila mlada, ponekad je i ona stajala ondje, plačući zajedno s majkom. Vikala bi: ”Molim te, tatice! Pusti je da spava s tobom!” Otac bi se proderao: ”Caitilin, makni je s vrata. Makni je odavde.” Ili bi rekao: ”Nemoj pokušavati okrenuti djecu protiv mene ako ti je stalo do ove obitelji.” Majka bi prošaptala: ”Idi, Hannah. Ne možeš mi pomoći.” Cijelo to vrijeme televizor u spavaćoj sobi bio bi jako pojačan, povećavajući pomutnju. Prije nekoliko godina, Hannah je prestala pratiti majku ispred spavaće sobe i počela odlaziti u Allisoninu sobu, ali nakon dva-tri takva odlaska na sestrinu je licu pročitala da joj Hannino prisustvo nije drago jer je podsjeća na sve što se događa. Sad Hannah ostaje u svojoj sobi. Nabije na glavu slušalice i čita časopise. Onu večer kad su prognane iz kuće, oko jedanaest i trideset. Hannah se probudila i čula kako se svađaju. Majka nije spavala u gostinjskoj sobi prethodnih noći, ali Hannin otac je sada izrazio želju da se majka premjesti. Ona je odbijala. Ne odlučno, već molećivo. ”Ali već sam legla”, čula ju je Hannah. ”Tako sam umorna. Molim te, Douglas.” Onda je izrazio želju da ode iz kuće. Nije ga zanimalo gdje će - to je bio njezin problem. Rekao je da mu je već puna kapa njezina nepoštovanja, s obzirom na sve što on čini za njihovu obitelj. Slobodno može povesti i cure, jer ga one cijene još manje nego majka. ”Sama biraj”, rekao je. ”Ili ćeš im ti reći da moraju otići iz kuće, ili ću ih ja sam probuditi.” Nakon toga majka je izvikivala Allisonino i Hannino ime, požurivala ih, govorila im da nema veze što nisu


odjevene. Bilo je to u četvrtak. Iduće jutro Hannah nije išla u školu majka ju je odvela u kupovinu u Macy’s da ima što obući - a u subotu se ukrcala na autobus za Pittsburgh. Ali evo u čemu je stvar: Hannah vjeruje da majka i Allison zapravo uživaju. Kad je posljednji put razgovarala sa sestrom, Allison je rekla: ”Ali kako si ti? Jesu li Elizabeth i Darrach dobri prema tebi?” Prije nego što je Hannah stigla odgovoriti, Allison je rekla: ”Fig, stišaj radio! Jedva čujem Hannu.” Možda je to kao kad njezin otac ode na službeni put pa sve odjednom postane opušteno. Objed je u pet ili u devet sati navečer; jedu sir i krekere i ništa drugo, ili zdjelu slastice od rižinih pahuljica podijeljene na tri djela, i jedu stojećki kraj štednjaka; sve tri zajedno gledaju televiziju, umjesto da se povuku svaka u svoju sobu. Odsustvo napetosti ponekad djeluje poput kakve smicalice, a na neki način, zbog toga što je privremeno, to i jest. Ali možda je tijekom boravka kod rodbine Hannina majka shvatila da bi njihovi životi mogli biti takvi cijelo vrijeme. Što nije ni pogrešan ni nerazuman zaključak, pa ipak - ako Hannah i Allison i njihovi roditelji žive svi zajedno u istoj kući, ipak su obitelj. Djeluju savršeno normalno, netko bi im čak mogao i pozavidjeti: atletski građen otac, ljubazna i privlačna majka, ljupka starija sestra koja je upravo izabrana za potpredsjednicu učeničkoga vijeća, i mlađa sestra o kojoj se, istinabog, zasad nema bog zna što za reći, ali se možda, misli Hannah, pokaže da je i ona po nečemu posebna. Možda će se u srednjoj školi pridružiti debatnome timu i uskoro putovati na državno natjecanje u Washington, D. C, služeći se riječima poput nepobitno. Život kojim svi zajedno žive u njihovoj kući i nije tako loš, i uopće ne djeluje loše izvana, unatoč tome što njihova rodbina s obje strane sada zna njihovu tajnu; no dobro, pa to je ipak samo rodbina. Nije da obični ljudi znaju što se zbiva. Hannah bi trebala dočekati Roryja na autobusnom stajalištu. Inače ga dočekuje gospoda Janofsky, šezdesetosmogodišnja starica koja živi preko puta, ali Elizabeth kaže da Rory mrzi biti kod gospođe Janofsky te da bi, ako joj nije teško, Hannah učinila veliku uslugu svima. To bi čak mogla biti istina, no možda Elizabeth samo pokušava nečim zaokupiti Hannu. Sat vremena prije dolaska autobusa - Hannah pazi na vrijeme tušira se već drugi put taj dan, pere zube i nanosi dezodorans, ne samo ispod pazuha nego i na predio između gornjeg dijela bedara, za svaki slučaj. Veže plavu vrpcu oko konjskog repa, zaključuje da djeluje nezgrapno, skida je, a na koncu skida i gumicu. Iako ne može biti


sigurna da će frajer biti u parku, to je otprilike vrijeme kad je prvi put bio u parku. U parku je. Sjedi za izletničkim stolom - ne za onim za kojim je Hannah sjedila prošli put, ali nedaleko od njega. Smjesta joj glavom proleti pitanje, što on radi u parku? Da nije diler? Na udaljenosti od pet-šest metara, razmjenjuju poglede, zatim ona obori pogled i skrene ulijevo. ”Hej”, dovikuje joj. ”Gdje ćeš?” Smije se. ”Dođi ovamo.” Pristupivši izletničkom stolu, pokazuje joj rukom da sjedne do njega, ali ona ostaje stajati. Hannah prebacuje jednu nogu ispred druge i prekriži ruke na prsima. Kaže joj: ”Plivala si, zar ne? Mogu vidjeti tvoj kupaći?” Ovo nije bilo pametno. ”Kladim se da super izgleda”, kaže. ”Nisi premršava. Dosta cura je premršavo.” To je zato što joj je kosa mokra - zato misli da je bila na plivanju. U isti je mah i prestrašena, i uvrijeđena, i polaskana; osjeća toplinu u želucu. Što bi bilo da ima na sebi kupaći i da mu ga zbilja pokaže? Ne ovdje, nego da pode za njom u onaj šumarak. Što bi joj onda učinio? Sigurno bi nešto pokušao. Ali opet - i ta je spoznaja izjeda vjerojatno ne izgleda, ispod odjeće, onako kako si on to zamišlja. Mekani trbuh, kratka dlaka pri vrhu stegana, tik ispod donjeg rublja (u svlačionici nakon tjelesnog, od drugih cura je čula da se one briju svaki dan, ali ona na to često zaboravi). Možda ipak ne želi vidjeti ono što misli da želi vidjeti. ”Ne mogu ti ga sada pokazati”, kaže mu. ”Misliš da sam prost? Nisam. Nešto ću ti pokazati”, kaže, ”a ti meni ne moraš pokazati ništa.” Ako je sada siluje, ili zadavi, hoće li njezin otac shvatiti da je on kriv za to? Srce joj lupa. Frajer se smije. ”Ne to”, kaže. ”Vidim na što misliš.” Onda frajer - udaljeni su svega metar i pol - podigne svoju majicu bez rukava preko glave. Prsa su mu, kao i ruke, mišićava; ramena su mu preplanula, a koža ispod majice nešto bljeđa. Ustaje, okreće se i naginje prema naprijed, oslanjajući se rukama o stol. Evo što je na stvari: tetovaža. Ogromna tetovaža koja prekriva većinu njegovih leđa; ćelavi orao raširenih krila, glava iz profila, blistavo divlje oko i otvoren kljun s namjerno izbačenim jezikom. Pandže su spremne zgrabiti - što? Miša u bijegu ili možda domoljublje glavom. To je najveća tetovaža koju je ikada vidjela, jedina koju je ikad vidjela s tako male udaljenosti. Ostatak frajerovih


leđa nije dlakav, ali je na dijelovima ispucan. Ispucanost je najuočljivija na rubovima ramena, tamo gdje tetovaža završava. ”Boli te?” pita ga. ”Boljelo je dok su mi je radili, ali sada više ne boli.” ”Baš je fora”, kaže mu. Nakon stanke, gotovo stidljivo, kaže joj; ”Ako želiš, možeš je dotaknuti.” Do samog trenutka dodira vrška njezina kažiprsta i kože na njegovim leđima, nije sigurna kani li to doista učiniti. Onda prelazi prstom preko orlovih žutih pandži i crnoga perja i blistavih crvenih očiju. Kineski simbol koji označava snagu srca, pomisli. Prelazi prstom istim putem natrag, a frajer kaže: ”Ovo je ugodno.” Ruka joj se nalazi točno ispod njegova vrata u trenutku kada uočava da sat pokazuje tri sata i deset minuta. Oh, Bože”, kaže. ”Moj bratić!” Uskoro se ne sjeća kad je podigla ruku s njegovih leđa, ne sjeća se što mu je još rekla; već trči parkom. Roryjev autobus je trebao stići u tri, a ona je bila s frajerom svega nekoliko minuta, ali toliko se dugo odijevala da je već vjerojatno bilo skoro tri kad je počela razgovarati s njim. Ako se nešto dogodi Roryju, morat će se ubiti. Pomisao da bi mogla razoriti Elizabethinu obitelj je - nepodnošljiva. Uvijek je bila nedužni promatrač za vrijeme razaranja obitelji i dosada nije shvaćala kako i ona u sebi nosi tu istu sposobnost. Rory nije na autobusnoj stanici. Niti blok dalje, stoji ispred svoje kuće, usred dvorišta. Ogledava se, s ruksakom širim od njegovih leđa. Nekoliko večeri ranije Elizabeth je, na Roryjevu molbu, prišila sovu na vanjski džep. ”Oprosti”, kaže Hannah. Jedva dolazi do daha. ”Rory, tako mi je drago što te vidim.” ”Trebala si me pričekati na autobusnoj stanici.” ”Znam. Zato sam se i ispričala. Zakasnila sam, ali sam zato sada ovdje.” ”Ne sviđaš mi se”, kaže Rory, zbog čega je Hannah isprva iznenađena a potom ponižena. Ima potpuno pravo na to. Ta zašto bi mu se sviđala? Hannah otključava ulazna vrata i oboje ulaze u kuću. ”Što kažeš na sladoled kod Sackeyja?” kaže Hannah. ”Volio bi to?” ”Imamo sladoleda i kod kuće”, kaže Rory. ”Mislila sam da možda želiš neki novi okus.”


”Želim mamin sladoled.” Jednu kuglicu sladoleda od čokolade daje Roryju, a drugu stavlja sebi, no on odlazi jesti ispred televizora a ona ostaje u kuhinji. Sve je više i više uznemirena, bolesno uznemirena. Nešto se strašno moglo dogoditi zbog nje. Osim toga, tko zna što bi učinio onaj frajer da nije morala otrčati po Roryja? Možda bi se iz toga razvilo nešto ugodno, možda čak i početak njezina života. Pa ipak je sebično od nje što razmišlja na taj način. Elizabeth i Darrach su joj širom otvorili vrata svoga doma, a Hannah im je uzvratila nepažnjom prema njihovu sinu. Vrijeme je da donese stanovite odluke, misli Hannah, da poduzme stanovite korake ako želi postati jedna posve nova osoba. Nije sigurna koji bi to koraci trebali biti, ali je uvjerena da ih ima nekoliko. Kreće prema dnevnoj sobi, uvjerena da čuje Elizabethin automobil, ali kad pogleda kroz prozor, shvaća da ondje nema ničega, da je čula samo fantomski motor. Potom, napokon, Elizabeth doista stiže kući. Hannah ne može dočekati da Elizabeth ude u kuću. Istrči van dok Elizabeth vadi namirnice iz prtljažnika, a Elizabeth podigne glavu i kaže: ”Hej, Hannah, došla si mi pomoći?” Ali Hannah počne plakati; suze joj se slijevaju niz obraze. ”Oh, ne”, kaže Elizabeth. ”Oh, tako mi je žao. Vidjela sam na TV-u u bolnici, ali nisam znala jesi li već čula. Sirota Julia Roberts, je l’ da?” Kroz jecaje, Hannah kaže: ”Što si vidjela?” ”Samo kratki isječak na jednom programu. Ako je istina da ju je varao, slažem se što je otkazala vjenčanje.” ”Kiefer ju je varao?” U tom trenutku Hannine suze prerastaju u poplavu; više ništa ne vidi i jedva dolazi do daha. ”Oh, dušice, znam isto koliko i ti.” Elizabethina je ruka sada već omotana oko Hanninih ramena. Obje usmjeruje prema trijemu te sjedaju. ”Vjerojatno nitko drugi osim njih dvoje ne zna što se doista događalo.” Kad je Hannah ponovno u stanju govoriti, kaže: ”Zašto bi Kiefer varao Juliu?” ”No, dobro, kako rekoh, možda to uopće nije istina. Ali ne smijemo zaboraviti da su i zvijezde ljudi od krvi i mesa, te da i one imaju svojih problema. I one žive u istom svijetu kao i mi.” ”Ali bili su tako dobar par”, kaže Hannah, a onda je preplavljuje novi val suza. ”To se vidjelo.” Elizabeth još čvršće privija Hannu, tako da je jedna strana Hannina lica pritisnuta na Elizabethine grudi. ”Nisu nimalo drukčiji od nas”, kaže Elizabeth. ”I Julia Roberts liježe u krevet a da nije oprala zube. Ne baš svaku večer, ali ponekad da. Vjerojatno kopa nos.


Sve zvijezde to rade - tužne su, ljubomorne su i sukobljavaju se jedna s drugom. I Hannah, znaj da je biti u braku jako zahtjevno. Znam da ti misliš da se brak sastoji od staklenih cipelica i svadbene torte, ali brak je najzahtjevnija stvar na svijetu.” Hannah naglo podiže glavu. ”Zašto uvijek braniš mog tatu? Znam da znaš da je seronja.” ”Hannah, tvoj tata ima svoje demone. Jednostavno ih ima. Svi radimo najbolje što znamo i umijemo.” ”Boli me briga za njegove demone!” prodere se Hannah. ”On je jedan obični nasilnik! Toliko je zao da mu se nitko ne želi suprotstaviti.” Elizabeth isprva šuti. A onda kaže: ”U redu. On je nasilnik. Ne mogu se pretvarati da nije. Ali dok ne narasteš nećeš moći shvatiti koliko je tvoj tata nesretan. Nitko se tako ne ponaša ako nije nesretan. A on zna. On zna kakav je, a znati da si iznevjerio svoju obitelj, da se ponašaš isto onako kako se ponašao naš otac - sigurna sam da ga to uništava.” ”E pa, iskreno se nadam da ga uništava.” ”Sve će to jednog dana biti iza tebe, Hannah. Obećavam ti. A ako ga se tvoja mama uspije kloniti, kad se vratiš kući više neće biti tako strašno. To je greška koju je načinila moja majka, jednostavno je ostala s tatom zauvijek. Ali tvoja mama je odlučila otići dok još nije prekasno, a to je najpametniji i najhrabriji potez koji može učiniti.” Znači, njezini roditelji se rastaju. A što bi drugo. Hannah je prilično sigurna da Elizabeth ne shvaća što joj je upravo rekla, i možda u ovom trenutku to i nije tako izvjesno, ali kad se početkom kolovoza Hannina majka doveze u Pittsburgh po nju te je, dok jedu riblje sendviče iz Dairy Queena na putu kući, izvijesti da je preselila u stan, Hannah neće biti iznenađena. Stan je u lijepoj četvrti, a majka je već uredila Allisoninu i Hanninu sobu. Hannah će imati zastore s ružičastim prugama i isti takav prekrivač prebačen preko francuskog kreveta. Hannah će uskoro zavoljeti stan više nego što je ikad voljela prijašnju kuću u kojoj će njezin otac živjeti još nekoliko godina - stan neće biti tako velik pa neće biti ni tako uznemirena kad ostane sama u njemu, i bit će smješten u blizini ljekarne, trgovina i nekoliko restorana u koje će Hannah i njezina majka ponekad svratiti subotom navečer. Hannah i Allison nedjeljom će ručati s ocem, ali ga izvan toga neće ni viđati ni razgovarati s njim. Otac će im reći da su uvijek dobrodošle ako žele doći na objed ili prespavati, ali one će to učiniti svega nekoliko puta, samo zato da bi pokupile stvari koje majka još nije stigla prenijeti. Otac će početi izlaziti s jednom osobom iz


ladanjskoga kluba, s jednom privlačnom ženom čiji je suprug stradao u pomorskoj nesreći nedaleko od Michigana. Žena, Amy, imati će troje male djece, a Hannah će se pitati skriva li njezin otac namjerno svoju pravu prirodu pred Amy, ili se Amy pretvara da je ne vidi. Dugo, dugo, Hannina majka neće izlaziti ni s kim. Ovako će glasiti pojedinosti glasina o Juliji Roberts: da ju je Kiefer varao s plesačicom po imenu Amanda Rice, premda je u klubu gdje radi, Lude cure, poznata pod imenom Vrana. Na dan kad se trebala vjenčati, Julia će otputovati u Dublin s Jasonom Patricom, još jednim glumcem koji prijateljuje s Kieferom. Hotelsko osoblje Hotela Shelbourne, u kojem noćenje u apartmanu stoji 650 dolara, reći će da Julia djeluje ispijeno, da ima narančastu kosu i da ne nosi zaručnički prsten. Dvije godine kasnije, udat će se za pjevača country glazbe Lylea Lovetta. Poznavat će se svega tri tjedna, bit će bosonoga tijekom obreda, a brak će trajati svega dvadeset i jedan mjesec. Bit će deset godina stariji od nje, čupave kose i suhonjavoga, strogoga lica. Godine 2002., Julia će se udati za snimatelja po imenu Danny Moder. Vjenčat će se u ponoć, četvrtog srpnja, na njezinu ranču u Taosu, u Novom Meksiku, s time da će se Danny Moder prije toga morati razvesti od supruge, vizažistice po imenu Vera, s kojom je bio u braku četiri godine. Onoliko dugo koliko još Hannah uopće bude imala mišljenje o tome, osjećat će blagu nelagodu zbog ovog s Verom, ali sve u svemu, vjerovat će da su Danny i Julia dobar par. Na fotografijama djeluju opušteno i sretno, tek mrvicu prelijepo za obične smrtnike. Međutim, Hannah više neće pratiti dogodovštine iz života Julije Roberts, ukoliko ne računamo listanje časopisa u stomatološkoj čekaonici ili u redu u trgovini; više neće trošiti svoje slobodno vrijeme na zvijezde. Ne zato što je zaključila da je to isprazno - razumije se da jest, ali takva je većina stvari - nego zato što će biti zauzeta drugim stvarima; bit će odrasla. Iz dana u dan Hannah se neće osjećati osobito drukčije od onoga kako se osjećala kao četrnaestogodišnjakinja, ali ovo će biti jedan od znakova da je ipak drukčija: prije je znala toliko stvari o Juliji Roberts, a sada ne zna gotovo ništa. Daleko u budućnosti Hannah će imati dečka po imenu Mike s kojim će razgovarati o svom ocu. Reći će da ne žali zbog načina na koji je odgajana prije razvoda, da misli da je na više načina takav odgoj bio koristan. Kad odrastate u nestabilnoj obitelji svjesni ste da svijet nije stvoren zato da bi vama ugodio, što je, po Hanninu mišljenju, nešto što jako mnogo ljudi tek pokušava shvatiti nakon što su već dobrano zagazili u život. Svjesni ste kojom se brzinom situacija može


preokrenuti, svjesni ste da opasnost doista vreba sa svih strana. Ali vas krize, jednom kad se dogode, ne zatiču nespremne; jer nikada niste vjerovali da živite pod zaštitom neke suštinske dobrote. Osim toga, zbog nestabilna djetinjstva znale cijeniti mir i ne jurcati za uzbuđenjima. Znate provesti subotu poslijepodne ribajući kuhinjski pod i slušajući operu na radiju, ili tu istu večer izaći u indijski restoran i vratiti se kući prije devet - to je dovoljno. To je blagoslov. Jednom će Hannin dečko zaplakati kad mu počne pričati o svom ocu, iako ona neće plakati. Drugi put će joj reći da misli da boluje od Stockholmskog sindroma, ali tada će mu glavni predmet na studiju biti psihologija te će, po Hanninu mišljenju, biti prilično povodljiv. Tijekom seksa, Hannah će misliti na točno određen predio Mikeovih leđa, na dio koji se vidi preko njegova lijevog ramena, i ponekad će, dok bude pokušavala svršiti, zamišljati kako se tamo gdje više ne dopire njezin pogled počinje pružati golema tetovaža orla; prelazi t će prstima preko mjesta na kojem bi trebala biti tetovaža. Nakon onog dana kad je zaboravila otići po Roryja više nikada neće sresti frajera s pravom tetovažom. Premda će još dva dana ostati kod tetke, više nikada neće otići u park. U ovome se trenutku, na ulaznome trijemu, dok joj je još uvijek četrnaest godina, toliko primakla tetki Elizabeth da može osjetiti miris bolničkoga sapuna na tetinim rukama. Elizabethine vrećice s namirnicama su u dvorištu gdje ih je odložila. Rory se taman sprema izaći van i moliti da ga odvedu na bazen, a nakon što to učine, za večeru će, s obzirom da je Darrach na putu, naručiti kinesku wanton juhu, piletinu s indijskim oraščićima i govedinu s brokulama. ”Hoće li se moji roditelji razvesti?” pita Hannah. ”Hoće, zar ne?” ”Moraš shvatiti da je većina muškaraca zapravo jako slaba”, kaže Elizabeth. ”To je jedini način da im oprostiš.”


Drugi dio


2 Veljača 1996. Dogovorile su se da će Hannu pokupiti u devet, ali u pet do devet Jenny nazove Hannu i kaže joj da vjerojatno neće stići do nje prije devet i trideset ili petnaest do deset. Kaže da je Angie kasno došla s posla i da se još mora istuširati. (Hannah nema pojma gdje Angie radi.) ”Oprosti”, kaže Jenny. Hannah sjedi za pisaćim stolom. Okreće se na stolcu i promatra svoju sobu u studentskom domu: hrpu novina koja je, čekajući da je baci u stari papir, narasla toliko visoko da podsjeća na otoman; cipele poredane duž jednog zida; kofer koji koristi kao noćni ormarić i plastičnu čašu na njemu, te njezin krevet, koji je pospremila prije nekoliko minuta, premda je već večer, jer se već odjenula i nije znala na što bi drugo utrošila svoju rastrojenu energiju. Pogled na krevet, na protresene jastuke i fino zaglađen pokrivač presvučen u posteljinu od flanela, mami Hannu da kaže Jenny da ne moraju navraćati večeras jer će radije ostati kod kuće. Mogla bi zaspati za deset minuta - sve što treba učiniti je spustiti se hodnikom i umiti se, presvući se u pidžamu, nanijeti balzam za usne i ugasiti svjetlo. Uvijek ide u krevet ovako rano. To je pomalo čudno i nimalo nalik na ostale studente, ali s njom je to tako. ”Dakle, kod tebe smo za pola sata do četrdeset pet minuta”, kaže Jenny. Riječi su već spremne: Znaš što, već sam pomalo umorna. Ovdje bi se Hannah mogla nasmijati, kao da se ispričava. Mislim da ću ostati

kod kuće. Oprosti, znam da sam jadna. Ali puno li hvala što si me pozvala. I obavezno želim čuti kako je bilo. Kladim se da ćete se odlično provesti. Samo ako zine, riječi će poskočili u zrak i

proputovati sveučilišnim kampusom preko telefonskih žica do Jenny, i Hannah neće morati ići. Jenny će biti ljubazna - Jenny jest ljubazna - i možda će pokušati nagovoriti Hannu da se predomisli, ali ako Hannah bude ustrajna, Jenny će odustati. Odustat će i nikada neće postati prave prijateljice jer će Hannah ispasti čudakinja koja je u posljednji čas odustala od putovanja u zapadni Massachussetts. A Hannah će provesti još jednu večer ne radeći ništa, spavajući. Probudit će se u šest sati, dok je kampus još mračan i tih, a menza se neće otvoriti još puna četiri sata zato što je vikend. Istuširat će se,


pojesti suhe žitne pahuljice iz kutije na prozorskoj dasci, početi pisati domaću zadaću. Nakon nekog vremena, kad završi s marksističkom teorijom i prijeđe na evolucionističku biologiju, pogledat će na sat i shvatiti da je sedam i četrdeset pet - tek sedam i četrdeset pet! - i još uvijek se nitko neće probuditi, neće biti ni blizu buđenju. Sjedit će tako kose ravno počešljane i vlažne, čista kao suza, sa stranicama i stranicama podcrtanog teksta u knjigama, i neće se osjećati ni vrijedno, ni marljivo, već uspaničeno. Jutro će biti strujanje sivoga zraka koji mora ispuniti sama. Koga briga što joj je kosa čista ili što je proučila patogene strukture stanovništva? Za koga je njezina kosa čista, s kime može razgovarati o patogenim strukturama stanovništva?

Idi, misli Hannah u sebi. Trebala bi ići. ”Čekat ću vas kod glavnog ulaza”, Hannah kaže Jenny. Sklopivši slušalicu, ponovno, kao i uoči Jennyna poziva, ne zna što bi sa sobom. Ne bi trebala pisati domaću zadaću - ili se neće moći koncentrirati ili će je gradivo toliko zaokupiti da će izgubiti volju za izlaskom koju ionako već gubi, volju koja je rasla dok se tuširala pod vrućim mlazom vode, podižući lijevu nogu i prelazeći britvicom preko lista, potom spuštajući lijevu nogu i podižući desnu. Kad se vratila u sobu, pojačala je radio jako glasno, stala pred ormar i počela proučavati odjeću. Izvukla je dvije crne košulje, isprobavajući jednu pa drugu. Zamišljala je koju bi joj preporučila njezina sestrična Fig (Hannah je prva godina Tuftsa, a Fig je prva godina na Sveučilištu u Bostonu). Fig bi joj savjetovala da odjene onu usku. Zali što nema lak za nokte, jer bi ih u tom slučaju sada mogla lakirati, ili što se ne šminka, jer bi u tom slučaju mogla stajati pred ogledalom napućenih usana, mažući ih nekom zanosnom, svjetlucavom nijansom ružičaste boje. U najmanju ruku, žali što nema pri ruci neki ženski časopis u kojem bi mogla čitati o drugim ljudima koji to rade. Ima doduše grickalicu za nokte - nije bogzna što, ali je ipak nešto. Ponovno sjeda na stolac kod pisaćeg stola, stavlja kantu za smeće ispred sebe i gura vrh nokta u ralje grickalice. To ne traje dugo. Završivši, ustaje i ogledava se postrance u velikom zrcalu na unutrašnjoj strani vrata njezine sobe. Košulja koju je na koncu izabrala baš joj i ne stoji najbolje. Uska joj je u ramenima a široka oko grudi - uska na pogrešan način; ustvari, uopće nije toliko uska, u usporedbi s onim što će vjerojatno obući ostale cure. Oblači onu drugu košulju. Pjesma na radiju završava i DJ kaže: ”Tko je izvan sebe jer je petak navečer? Nakon ovoga, slijedi mnoštvo popularnih plesnih


hitova, zato ostanite s nama.” Slijedi reklama za autokuću, i Hannah gasi radio. Hannah često sluša radio, čak i dok uči, ali ga rijetko sluša petkom ili subotom navečer upravo zbog toga: DJ-eva oduševljenog iščekivanja. Svaki petak poslijepodne u pet sati na toj radiopostaji puštaju pjesmu čiji tekst glasi: Ne želim raditi / želim samo lupati po bubnjevima cijeli dan”, i to je trenutak u kojem Hannah gasi radio. Zamišlja kako zaposleni bostonski muškarci i žene izlaze iz svojih ureda, napuštaju parkirne garaže ili uskaču u T 1. Dvadesetogodišnjaci nazivaju prijatelje i dogovaraju sastanke u kafićima, a obitelji u predgrađima pripremaju špagete i posuđuju filmove (obitelji pobuđuju u njoj daleko veću ljubomoru), a pred njima je vikend, olakšanje koje donose slobodni sati. Spavat će do kasna, prati automobile, plaćati račune, sve ono što se već radi. Hannah ponekad petkom popije sirup za kašalj kako bi mogla zaspati i ranije nego inače, jednom je to bilo čak u pet i trideset poslijepodne. To joj vjerojatno nije baš najpametnije, ali ipak se radi samo o sirupu za kašalj, a ne o pravim tabletama za spavanje. Večeras je neobično biti dio DJ-eva svemira i spremati se za izlazak. Gleda na sat i misli kako bi već mogla polako sići. Oblači kaput, opipava džepove - balzam za usne, žvake, ključevi - i još jednom se ogledava u ogledalu prije nego što krene prema vratima. Kasne, kao što je i očekivala. Čita studentske novine, prvo današnje, potom jučerašnje, potom današnje oglase. Drugi studenti prolaze kroz domsko predvorje, neki od njih su uočljivo pijani. Jedan frajer ima traperice toliko brojeva prevelike da mu se odostraga vidi petnaest centimetara bokserica. ”Što ima?” kaže joj u prolazu. Nalazi se u društvu još jednog frajera koji u ruci drži bocu umotanu u papirnatu vrećicu. Drugi frajer joj se ceri. Hannah ne odgovara ništa. ”Dobro, dobro, kako hoćeš”, kaže prvi frajer. Sjeda na klupu te svakih nekoliko minuta prilazi prozoru pokraj ulaznih vrata i prislanja lice na staklo, zureći u tamu. Taman gleda kroz prozor dok se zaustavlja jedan automobil; isprva ne shvaća da je to automobil koji čeka, ali onda joj Jenny počinje mahati sa suvozačkog sjedišta. Hannah se odmiče od prozora i zakopčava se. U jednom trenutku, dok stoji na ulaznim vratima, masivnim vratima od tamnoga drveta, izvan njihova vidokruga, pomisli kako bi se mogla šćućuriti i krenuti unatraške na sve četiri i odšuljati se na kat kako bi do trenutka kad je netko ude potražiti, mogla zbrisati.

Bostonski transportni sustav koji obuhvaća autobuse, podzemnu željeznicu, željeznicu i trajekte.

1


”Hej”, kaže Jenny kad je Hannah izašla. ”Oprosti što toliko kasnimo.” Dok ulazi u automobil bombardiraju je glazba i cigaretni dim i kremast, parfimiran miris cura koje se više brinu o sebi od nje. Jenny se okrene prema njoj sa suvozačkoga sjedišta. ”Ovo je Kim.” Jenny pokazuje na vozačicu, sićušnu djevojku kratke tamne kose s dijamantnim naušnicama koju Hannah vidi prvi put u životu. ”Ovo je Michelle, a Angie znaš, zar ne?” Angie je Jennyna cimerica, koju je Hannah upoznala kad je učila kod Jenny. U Jennynoj sobi je upoznala i Michelle, iako Michelle kaže: ”Drago mi je.” ”Michellina prijateljica ide na Tech”, kaže Jenny. ”Onda, što ima kod tebe - još uvijek se oporavljaš od ispita iz statistike? Ako slučajno prođem, kunem se da ću to proslaviti.” Hannah i Jenny počele su se družiti na satovima statistike, premda su se upoznale na kampiranju u sklopu orijentacijskog izleta za brucoše, jer su spavale u istom šatoru. Hanni je to kampiranje, i gomila brucoša koji su se po svemu sudeći bezobrazno mnogo trudili, ostalo u prilično nejasnom sjećanju; nije shvaćala da je to razdoblje kad se morate truditi. Dobro se sjeća jedino jednoga buđenja oko tri sata ujutro, okružena curama kojima nije znala imena u vrećama za spavanje, te vrućeg i zagušljivog zraka u šatoru. Dugo je ležala otvorenih očiju, potom je ipak ustala, pogrbljena, gazeći preko ruku i glava, ispričavajući se šapatom kad bi se neka od cura pomaknula, i izašla kroz otvor na šatoru u noć. Ugledala je kupaonicu, betonsku građevinu udaljenu stotinu i pedeset metara s druge strane zemljanog puta. Bosih nogu, uputila se prema njoj. Na ženskoj strani građevine, zelenkasto svjetlo osvjetljavalo je tri WC kabine čija su vrata bila išarana inicijalima i psovkama. Kad se pogledala u ogledalo iznad umivaonika, Hannah je osjetila bolesnu želju da ovaj trenutak iščezne, da ovaj isječak vremena prestane postojati. Sav njezin jad djelovao joj je tako opipljivo, poput stvari koju može uhvatiti i baciti. Iduće jutro vratili su se u kampus, a Hannah nije razgovarala ni s kim koga je upoznala na orijentaciji. Ponekad bi nekoga srela; isprva joj se činilo da se pretvaraju da je ne poznaju, a potom, nekoliko tjedana kasnije, da su se prestali pretvarati. Ali onda je u siječnju, jedan dan kad su izlazile iz predavaonice nakon statistike, neka cura uhvatila korak s Hannom. ”Hej”, rekla je cura. ”Ti si bila sa mnom na orijentacijskom kampiranju, zar ne?” Hannah je pogledala u curu, u njezine plave šiške i smeđe oči. Nešto je na njoj djelovalo prijateljski, pomislila je Hannah, i shvatila da su to njezini zubi: sjekutići su bili neproporcionalno veliki. Ali nije


bila neprivlačna. Imala je bijelu, dobro skrojenu košulju ispod sivog vunenog džempera i traperice koje su djelovale ispeglano. Odjeća kakvu bi Hannah očekivala na studentici iz pedesetih. ”Ja sam Jenny.” Cura joj je pružila ruku i Hannah ju je prihvatila, iznenađena jačinom Jennyna stiska. ”Nego, moram ti nešto priznati”, rekla je Jenny. ”Nemam blage veze o čemu se radi na ovom predmetu. Doslovno mi ništa nije jasno.” To što je Jennyno priznanje bilo toliko spokojno bilo je u isti mah i olakšanje i razočaranje. ”Prilično je zbunjujuće”, rekla je Hannah. ”Znaš li kakvu grupu za učenje?” upitala je Jenny. ”Ili bi ti se dalo da učimo zajedno? Mislim da bi mi bilo lakše učiti uz nekoga.” ”Oh”, rekla je Hannah. ”Može.” ”Umirem od gladi”, rekla je Jenny. ”Bila si na ručku?” Hannah je oklijevala. Ona je samo doručkovala u menzi jer ste tako mogli doručkovati sami; i drugi su to radili. ”Da, jesam”, rekla j e Hannah, i potom smjesta požalila. I za ručak i za večeru jela je peciva i voće u svojoj sobi. I to joj se već počelo gaditi. Željela je nešto toplo ili vlažno - hamburger ili tjesteninu. ”Ali možda možemo zajedno ručati u srijedu, nakon predavanja”, rekla je Hannah. ”Čekaj da ti dam svoj broj”, rekla je Jenny. Stigle su do stazice koja vodi do menze. Pružajući Hanni komadić papira, Jenny je rekla: ”Onda se vidimo na predavanju, ukoliko si prije toga ne oduzmem život pripremajući se za nastavu.” Vraćajući se prema svojoj sobi, Hannah je pomislila: Prijateljica. Bilo je to pravo čudo. Upravo je tako svojedobno zamišljala da će upoznavati ljude na faksu, bez neke velike muke, ali dotad joj se takvo što nije dogodilo. Vidjela je da se to događa drugim studentima, ne i njoj. Prva nevolja bila je u tome što je, slučajno, dobila samačku sobu. Druga nevolja bila je Hannah kao takva. Prije dolaska na studij imala je prijatelje - ne mnogo njih, ali nekolicinu i bila je uvjerena da će na studiju biti mnogo bolje nego u srednjoj školi. Ali po dolasku na Tufts, nije se pridružila ni jednom klubu. Nije započinjala razgovor ni s kim. U početku, kad su svi iz njezine domske zgrade masovno odlazili gledati improvizacije studentske kazališne družine ili a cappella zborove, Hannah nije išla s njima jer joj se nije dalo, jer su joj improvizacije kazališne družine i a cappella zborovi bili pomalo blesavi. (Kasnije je zaključila da takvo razmišljanje nije bilo pametno.) Subotom poslijepodne sjela bi na T i odvezla se do Figina doma na Bostonskom sveučilištu i motala se kod nje dok se Fig spremala za zabave bratstava, a potom bi se vratila na Tufts oko osam sati navečer i njezin bi dom bio prekriven tišinom izuzme li se nekoliko bučnih


soba pokraj kojih bi Hannah brzo projurila. Njezine su odluke same po sebi bile beznačajne, ali su se nagomilale, pa je osjećala kako polako klizi unatrag. U listopadu, kad su klinci koji su živjeli oko nje izlazili, ona nije mogla ići s njima, ne zato što to nije željela nego zato što nije mogla. Jer što bi im ona mogla reći? Doista, nije imala nikome što reći. Prošlo je pet mjeseci, pet najdužih mjeseci u Hanninu životu, i onda je upoznala Jenny. Što se Hanne tiče, Jenny nije ni po čemu posebna osim po svom odnosu prema Hanni. Čini se da Jenny ne shvaća da je ona Hannina jedina prijateljica. Kad su posljednji put zajedno učile, Jenny je rekla: ”Nekoliko nas ide u Springfield u petak. Moja prijateljica Michelle išla je u srednju školu s jednim frajerom koji tamo ide u višu tehničku školu, a nju, ono, pohađa devedeset posto muškaraca.” Jenny je dvaput podigla obrve, a Hannah se nasmijala, jer je znala da se to od nje očekuje. ”Mogla bi nam se pridružiti”, rekla je Jenny. ”Možda ispadne bezveze, ali barem ćemo promijeniti okolinu. A ionako mi je već muka od ovdašnjih frajera.” Jenny je prije toga u grubim crtama iznijela Hanni sagu o njezinoj vezi s frajerom koji živi dvoja vrata niže, s kojim je Jenny spavala kad su se oboje napili na istoj zabavi, premda misli da je kreten i nije joj zgodan. S obzirom na lepršav način na koji je Jenny ispripovjedila Hanni svoju priču, moglo se zaključiti da pretpostavlja kako je i Hannah imala sličnih zapetljancija, a Hannah je nije ispravila. Ustvari, Hannah nikada nije bila u vezi s nekim dečkom, nijednom. Nikada nije nikoga ni poljubila. Frajer s tetovažom na orla - to je bio njezin krajnji domet. Zbog tog se neiskustva u osamnaestoj godini života naizmjence osjeća uvrnuto i čudesno, kao da bi je trebalo staviti pod stakleno zvono i podvrgnuti znanstvenom promatranju. Osim toga, to je razlog zašto se u opasnim situacijama - usred turbulencija na letu kući, primjerice - osjeća imuno. Hannah je uvjerena da je nemoguće, pa i protivno zakonima prirode, da netko preživi srednju školu i potom pogine, a da nikad u životu nikoga nije poljubio. U automobilu, izlazeći na cestu koja ih udaljava od kampusa, na radiju počinje svirati pjesma jedne reperice, na što se Angie, koja sjedi između Michelle i Hanne, naginje prema prednjim sjedištima i pojačava radio. Ukratko, pjesma govori o tome da ako frajer odbije pružiti uslugu oralnoga seksa reperici, reperica ne želi imati posla s njim. To nije radijska postaja koju Hannah sluša, ali već je čula tu pjesmu kako trešti iz ostalih studentskih soba. Po svemu sudeći, Angie i Michelle znaju cijeli tekst te ga glasno pjevaju, kimajući glavama s jedne strane na drugu i smijući se.


Stražnje sjedište je skučeno i Hannino je bedro stisnuto uz Angieno. Hannah navlači pojas preko ramena i pokušava iščeprkati kopču između nje i Angie. Ne može je naći. Još malo čeprka, potom odustaje, zamišlja neki grozan prizor s mnogo slupanoga metala, smrskanoga stakla i krvi. Čini se da je situacija upravo zrela za takvu nezgodu - mlade djevojke željne dobroga provoda, dugačka noćna vožnja usred zime. U ovom slučaju, imunitet koji je prati, jer se nikada nije ljubila, možda neće biti dovoljan ni da zaštiti Hannu. Kad bolje razmisli, ostale četiri cure sigurno su se seksale već toliko puta da to poništava njezino neiskustvo. Jenny pali cigaretu i dodaje je Kim, a potom pripaljuje cigaretu i sebi. Jennyn prozor otvoren je nekoliko centimetara, i dok otresa pepeo, Hannah uočava njezine glatke, sjajne nokte; namazani su tamnocrvenim lakom boje vina. Jenny se okreće i izgovara nešto što nitko ne razumije jer je muzika preglasna. ”Što?” kaže Hannah. ”Dim”, kaže Jenny glasnije. ”Smeta te?” Hannah odmahuje glavom. Jenny se ponovno okreće prema naprijed. Glasna glazba joj zapravo dođe kao olakšanje jer isključuje mogućnost smislenoga razgovora. Trebala su im gotovo dva sata da dođu do Springfielda. Dok silaze s autoputa, Hannine se vjeđe sklapaju. Usta su joj suha; pretpostavlja da bi joj glas zvučao kreštavo da pokuša nešto reći. Michellin prijatelj živi u stambenom bloku na vrhu brda. Michelle je već bila ovdje ali kaže tla se ne sjeća točno njegova ulaza, pa se voze okolo i čitaju adrese. ”Negdje je u sredini”, kaže Michelle. ”U to sam sigurna. Ah, ovdje, skreni ovdje.” ”Hvala što si nam to rekla na vrijeme”, kaže Kim šaljivim tonom dok skreće na prilaz i parkira se iza jednog terenca. Hannah slijedi cure prema vratima, a Jenny i Angie nose svaka po dva pakiranja od šest piva koje su izvadile iz. prtljažnika. Ulaze u predvorje u kojem ih dočekuju smeđi tepih, bijeli žbukani zidovi i niz poštanskih sandučića s lijeve strane. Dok se uspinju stubištem, čuje se šuštanje zimskih jakni. Na odmorištu se nje okreće i govori: ”Ruž mi se dobro drži?” Hannah ne shvaća odmah da se Angie obraća njoj, iako se nalazi neposredno iza Angie. Potom kaže: ”Da, sve je u redu.” Michelle kuca na vrata. Hannah čuje glazbu. ”Ruž mi se dobro drži?” pita Angie Jenny, i Jenny kaže: ”Savršeno.” Vrata se otvaraju,


otkrivajući zdepastoga, tamnokosoga frajera, crvenog u licu i kratke bradice, s limenkom piva u jednoj ruci. ”Michelle, ma belle”, kaže i privija je u zagrljaj. ”Uspjela si.” Pokazuje limenkom piva. ”A tko je čopor ljepotica?” ”Ovako.” Michelle pokazuje prstom. ”Angie, Jenny, Kim, Hannah. Curke, ovo je Jeff.” Jeff kima nekoliko puta. ”Dobrodošle, dobrodošle”, kaže. ”Ako vam ja ikako mogu pomoći da se osjećate ugodnije, samo recite.” ”Za početak bi nas mogao ponuditi pićem”, kaže Michelle. Već grabi mimo njega prema unutrašnjosti stana. ”Ovuda.” Jeff pruža jednu ruku, otvorenog dlana, i one prolaze kraj njega. Hannah primjećuje da se Kim i Jelf pogledavaju. Hannah uopće ne vidi Kimino lice, ali odjednom pomisli kako će se njih dvoje večeras spetljati. Vjerojatno će se seksati. Najednom joj postaje savršeno jasno da je u tom vjerojatno i smisao cijelog noćašnjeg izlaska: u spetljavanju. Ionako je to već naslućivala, na ovaj ili onaj način, no sad je to postalo više nego očito. U dnevnoj je sobi natiskano deset do dvanaest frajera i dvije cure. Jedna je lijepa plavuša u uskim trapericama i crnim kožnim čizmama. Druga ima trenirku s kapuljačom i šiltericu. U vrtlogu upoznavanja Hannah shvaća da je lijepa cura djevojka koja je došla u posjet iz drugog grada, a druga cura je studentica na koledžu. Hannah nije zapamtila imena niti cura niti bilo kojeg frajera. Upaljeni su i linija i TV na TV-u je košarkaška utakmica - i prostorija je više-manje mračna. Gosti stoje u skupinama ili sjede na podu i na jednom od dva kauča i puše. Jedan frajer priča na bežični telefon, šetkajući se između dnevne sobe i drugog kraja stana. Hannah ulazi u jarko osvijetljenu kuhinju. Angie joj dodaje pivo, i potom se Hannah vraća u dnevnu sobu i staje kraj kauča. Oči su joj prikovane za televizijski ekran i pretvara se da gleda. ”Samo mi nemoj reći da voliš Sonicse.” Gleda tko je to rekao. Jedan frajer sjedi na kauču, a noge su mu oslonjene o stolić ispred njega. ”Ne volim”, kaže. Čini se da je to bio suviše kratak odgovor; ako joj je stalo da nastavi razgovarati s njom, morala bi reći još nešto. ”Koji je rezultat?” pita ga. ”Sedamdeset pet - pedeset osam. Knicksi su si već osigurali pobjedu.”


”Oh, odlično”, kaže Hannah. Onda se uplaši da će je prokužiti i na brzinu dodaje: ”Iskreno rečeno, baš i ne pratim košarku.” Čini se da je njezino priznanje razveselilo frajera. Razigranim glasom dodaje: ”Cure jednostavno ne shvaćaju duhovnost sporta.” ”Duhovnost?” ”Ono što spaja ljude. Crkva je, ono - tko još ide u crkvu? Ali pazi sad ovo: ostalo je još samo deset sekundi do kraja. Bullsi zaostaju za jedan pogodak. Pippen dodaje loptu Jordanu, Jordan kreće u akciju. Baca pogled na sat koji polako otkucava. Publika je na nogama. Dvije sekunde prije kraja, Jordan se diže u zrak i rješava utakmicu. Obožavatelji su ludi od sreće - potpuni stranci grle jedni druge. Kaži mi da tu nema duha.” Dok je govorio, Hannah je razmišljala. Molim te, prosvijetli me, Einsteine. Ali dok je govorio, o strancima koji grle jedni druge - kako da ne zamisli njega kako grli nju? Je li to rekao namjerno? Odjeven je u kariranu flanelsku košulju, a Hannah zamišlja kako obavija ruke oko nje. ”Sve u svemu, mislim da je sport pozitivna stvar”, kaže Hannah. ”A što još postoji?” kaže frajer. ”Navedi mi jednu stvar koja na taj način zbližava ljude.” ”Ne, znam što želiš reći”, kaže Hannah. ”Slažem se s tobom.” ”A kad čujem roditelje i ona njihova sranja kako su sportaši loši uzori, mislim si: Vi odgajate svoju djecu. Ili biste to barem trebali. Kužiš? Jebote, kao, Dennis Rodman ne ušuškava malog Johnnyja u krevet svaku večer. To što sportaši šmrču kokain ili mlate supruge nema nikakve veze s njihovim sportskim uspjesima.” ”Ne bih se baš složila da su šmrkanje kokaina i premlaćivanje supruge ista stvar”, kaže Hannah. ”Ma nemoj srat.” Frajer se naceri. ”Mlatiti suprugu je daleko jeftinije.”

Dakle, misli Hannah, nasilje u obitelji kao odskočna daska za flert. Ali ipak se blago nasmiješi; ne želi mu pokvariti zabavu. ”Nego,” kaže frajer, ”ja sam Todd.” ”Hannah.” Todd pokazuje na mjesto do njega. ”Želiš mi se pridružiti?” Hannah oklijeva, ali kaže: ”Zašto da ne.” Na kauču joj se smjesta počinje sviđati više nego što joj se sviđao dok je stajala. Uživa u njegovoj blizini, u tome što rub njegove ruke dodiruje rub njezine ruke. Možda on postane prva osoba koju je ikad


poljubila. U budućnosti će ga se sjećati kao Todda, u kariranoj košulju

one večeri u Springfieldu.

”Onda, što studiraš na Tuftsu?” pita Todd. ”Još uvijek nisam izabrala glavni predmet. Ali, sviđaju mi se predavanja iz povijesti umjetnosti.” ”To je ono kad gledaš slike i služiš se velikim riječima da bi opisala kako se osjećaš gledajući ih - nije li tako?” ”Navlas. I nosimo crne dolčevite i crne beretke.” Smije se. ”Ne sjećam se kad sam zadnji put bio u muzeju. Kladim se da je to bilo još u osnovnoj školi.” ”Kako bilo, nisam još sto posto sigurna da ću diplomirati povijest umjetnosti. Ali imam još vremena odlučiti.” Promatra je. ”Znaš da sam se šalio u vezi onih velikih riječi, zar ne? Samo sam te zezao.” Hannah je pogledala u njega i potom u stranu. ”Nisi me uvrijedio”, kaže. Oboje šute. ”A što je s tobom?” pita ga. ”Svi frajeri žele biti inženjeri, zar ne?” Tod se naslanja. ”Ja sam strojar”, kaže. ”Točnije, inženjer strojarstva.” ”Vau.” Ali on ne ulazi u detalje, a ona se ne može sjetiti što bi ga još pitala osim što radi inženjer strojarstva? Ispija pivo u jednom dugom gutljaju i drži praznu bocu. ”Mislim da ću otići po još jedno. Da i tebi donesem nešto?” ”Ništa, hvala, imam sve što mi treba.” U kuhinji Jenny i Angie razgovaraju s dva frajera. Jenny stišće Hannu za rame. ”Zabavljaš se?” ”Da, naravno.” ”Ne djeluješ mi baš oduševljeno.” ”Odlično se zabavljam!” uzvikuje Hannah i u tom trenutku shvaća da je pijana. Jedno pivo je bilo više nego dovoljno. Jenny se smije. ”S kim to razgovaraš?” ”S Toddom. Ali ne znam baš.” ”Što ne znaš?” Jenny podbode Hannu laktom. ”Skroz je sladak.” Jenny govori tiše. ”Nego, da čujem što misliš o-” Okreće oči ulijevo. ”S naočalama?” šapuće Hannah. ”Ne, onaj drugi. Zove se Dave.”


”Nije loš”, kaže Hannah. ”Samo naprijed.” Nije sigurna što je nevjerojatnije: to što razgovaraju o tome metar od frajera o kojem je riječ, ili to što je ona uopće uključena u taj razgovor. Čini se da zna koje riječi i intonacije treba upotrijebiti. Trebala bi se češće oslanjati na tu svoju sposobnost; možda je ipak samo umislila da ima poteškoća u sklapanju poznanstava. Ali vrativši se u dnevnu sobu, Hannah shvaća da kraj Todda sjedi Michelle. Ali, ništa strašno. Ima još mjesta s njegove druge strane. Prekoračuje njihove noge i mrmlja: ”Hej”, dok sjeda. Nijedno od njih ne odgovara. ”Moj tata si je kupio BMW M5”, govori Michelle. ”Poklonio ga je sam sebi za pedeseti rođendan.” ”Razgovarate o muškarcima i krizi srednjih godina?” pita Hannah. Michelle pogleda Hannu i kaže: ”Razgovaramo o automobilima.” Okreće se natrag prema Toddu. Kaže: ”Uvijek mu kažem: ‘Tata, ako želiš da bilo što obavim za tebe, dovoljno je da to kažeš.’” ”Sadašnje Bembure u usporedbi sa starijim modelima-” počinje Todd, a Hannah se okreće. Na drugom kauču, koji se nalazi tik do ovog kauča, bez razmaka između naslona za ruke, cura koja će također diplomirati strojarstvo ispija žestice s trojicom frajera. Čini se da je prijenos košarkaške utakmice na televiziji završio. Dva komentatora drže mikrofone i govore nešto što Hannah ne čuje. Raspoloženje joj se naglo kvari. Naginje bocu i ispija pivo. Mogla bi se vratiti u kuhinju i pridružiti se Jenny, ali ne želi je gnjaviti. ”Hej.” Todd je lagano lupka po listu. ”Držiš se?” ”Malo sam umorna.” ”Što, od proučavanja slikarstva?” Smije se, a Hannah razmišlja kako možda ipak nije izabrao Michelle mjesto nje. ”To je mnogo zahtjevnije nego što ti misliš”, kaže Hannah. ”Ja nemam predavanja petkom ovaj semestar”, kaže Michelle. ”I to je super.” Ni Hannah nema predavanja petkom, što bi mogao biti izvor problemima sa sirupom za kašalj - do petka poslijepodne, Hannah već više od dvadeset četiri sata neće imati nikakvih obaveza. ”Vi humanisti”, kaže Todd. ”I ne znate koliko vam je dobro.” ”Ja se spremam za medicinu, čovječe”, kaže Michelle. ”Ubijam se od posla.” ”Dobro, ali ona” - upire prstom na Hannu - ”studira povijest umjetnosti. Ako imaš pitanja o Mona Lisi, ona zna sve što te zanima.” Trudi se, razmišlja Hannah. Možda ne osobito, ali ipak se trudi. A i ne


izgleda tako loše, i vjerojatno je pijan, što je dobro, jer u tom slučaju možda neće shvatiti da ona nema pojma što radi kad se budu ljubili. ”Hannah i ja se zapravo uopće ne poznajemo”, kaže Michelle. A onda kaže Hanni: ”Prije nego što smo došle po tebe, mislila sam da si netko drugi. Ali mislim da se ta cura zove Anna.” ”A ja sam mislio da ste najbolje prijateljice”, kaže Todd. ”Točno si mogu zamisliti kako ti friziraš Hannu, a ona posuđuje tvoje hulahopke.” ”Žao mi je, ali nitko mladi od sedamdeset ne nosi hulahopke”. kaže Michelle. ”A što ona nosi?” Todd pokazuje na Kim, koja stoji kraj linije s Jeffom. ”To su tajice”, kaže Michelle. ”Hulahopke su prozirne. Kao da si, ono, gola.” ”Gola, ha? Sviđa mi se kako to zvuči.” Ne, Todd vjerojatno neće biti prvi frajer s kojim će se Hannah poljubiti. Doduše, voljela bi biti sigurna u to pa da zna da se više ne mora truditi. Nadmetanje između nje i Michelle - Michelle u pripijenoj ružičastoj košulji s V izrezom i ogrlicom iz robne kuće od ravnog, debelog zlata - smiješno je i nestvarno, kao iz filma: zločeste cure bore se za frajera. Možda se Todd još nada da će osvojiti obje. Sad razgovaraju o praksi koju će Todd ovo ljeto odrađivati u tvrtki Lockheed Martin. Hannah ponovno pogledava prema susjednom kauču. Mogla bi zaspati na naslonima između njih, razmišlja, samo se nasloniti i sklopiti oči. To će možda izgledati čudno, ali ne vjeruje da će ikoga biti briga, a osim toga, vjerojatno će zaključiti da se onesvijestila. Namješta se na jastuke i sklapa oči. Istog trena, tone u mrak. Mrak je poput zastora, kao da se sto stvari događa s njegove druge strane, a ljudi udaraju o crni kazališni zastor odostraga. ”Pazi ovo”, čuje Todda. ”Valjda joj je dobro?” ”Mislim da je samo zaspala”, kaže Michelle. ”Čini se da se baš i nije zabavljala.” Hannah očekuje još strastvenih izljeva prezira Ionako je totalna pljugerica! - ali mjesto toga Michelle kaže: ”Idemo li onda u taj kafić ili ne?” ”Čekaj da pitam ostale”, kaže Todd.

Samo dajte, razmišlja Hannah. Spetljajte se. Zarazite jedno drugo klamidijom. Oko Hanne se čuje još više komešanja. Sa susjednog kauča jedan frajer kaže: ”Je li ova cura zaspala?” Boji se da će joj se lice trgnuti ili da će se, što je još gore, nasmijati i odati se.


”Hannah,” Netko je tapše po ruci na što ona otvara oči. Potom, pretvarajući se da ne zna gdje je, ponovno sklapa oči, guta, ponovno ih otvara. Jenny kleči ispred nje. ”Zaspala si”, kaže Jenny. ”Sve je u redu?” ”Da, dobro sam.” ”Svi idu u jedan kafić, na sat, dva. Želiš li ostati ovdje ili ideš s nama?” ”Mislim da ću ostati ovdje.” ”Da ti donesem vode ili nešto?” Ima neke vedrine u Jennynim očima, površne suosjećajnosti u njezinu glasu, zbog čega je Hannah prilično sigurna da je Jenny prilično pijana. Hannah odmahuje glavom. ”Onda dobro. Lijepo spavaj.” Jenny se smiješi Hanni i kroz Hanninu glavu proleti želja za istinskim prijateljstvom s njom. Gotovo da je u stanju povjerovati da bi je Jenny prihvatila, čak i da joj Hannah doista pokaže svoje pravo lice. Isključuju televizor i liniju te gase svjetla, osim u kuhinji. Kad svi odu, tišina je nevjerojatna. Hannah misli da bi zbilja mogla zaspati. Shvaća da nema pojma kako će se ili kada bilo tko od njih vratiti u kampus. Možda prenoće ovdje. Pomisao na to je obeshrabruje - ne želi gledati ista ona lica na nemilosrdnom jutarnjem svjetlu, dok stoje u redu za kupaonicu. Žao joj je što nije ponijela četkicu za zube. Nije prošlo ni pet minuta prije nego što je Hannah ponovno prepoznala zvuk otvaranja ulaznih vrata. Ulazi dvoje ljudi, frajer i cura, oboje se smiju i šapuću. Uskoro više ne šapuću već razgovaraju tišim glasom. Cura je, shvaća Hannah, Jenny, i pretpostavlja da je frajer Dave, onaj iz kuhinje. ”Ostavila sam ga u unutrašnjem rukavu kaputa, što znači da bi, ako mi je ispao, trebao biti na podu u WC-u”, kaže Jenny. ”Ali nemoj paliti svjetlo. Hannah spava.” Neko vrijeme šute, a kad Dave ponovno progovori, glas mu je drukčiji - grublji. ”Imaš li uopće šešir?” kaže. Jenny se smije. ”Što bi to trebalo značiti?” ”A što misliš da bi to trebalo značiti?” U tom trenutku vjerojatno dodiruje Jenny po čelu ili vratu. ”Nemam ništa protiv ako ga nemaš”, kaže. ”Drago mi je što smo ostali sami.” ”Kunem ti se da je ovdje negdje”, kaže Jenny. I njezin je glas također drukčiji, nježniji i usporeniji. Stan je tih - Hannah ima osjećaj da zadržava dah - a potom se čuje lagano cmakanje njihovih usana, dodirivanje njihove odjeće.


Na Hannino zaprepaštenje, udaljavaju se od ormara i premještaju se na susjedni kauč. Nema mnogo razgovora i uskoro oboje dišu ubrzano. Hannah razabire otkopčavanje dugmadi. Nakon nekoliko minuta, Jenny kaže: ”Ne tako, zakopčava se s prednje strane.” Noge su im okrenute prema Hanninoj glavi i od nje ih dijeli tek nekoliko centimetara jastuka i naslona za ruke na dvama kaučevima. ”Sigurna si da spava, zar ne?” kaže Dave, a Jenny kaže: ”Ugasila se kao svjećica.” Hannah se pita vjeruje li Jenny doista u to. Čuje se još šuškanja. Čini se da to traje dosta dugo, kojih petnaestak minuta, iako Hannah nije otvorila oči otkako su Jenny i Dave ušli u stan i nema pojma koliko je sati. Čuje se otkopčavanje patenta, a nakon nekoliko sekundi Dave tiho kaže: ”Želiš to, zar ne?” Ustvari, Jennyno stenjanje zvuči više kao jaukanje, samo što to očito nije. Ali ima nečeg nježnog i žalobnog, nečeg djetinjastog, u zvukovima koje proizvodi. Samo molim te nemoj svršiti, razmišlja Hannah. Molim te. Shvaća da i sama plače. Jedna po jedna, suze kapaju kroz njezine stisnute vjeđe u dugačkim kapima, klize niz njezinu bradu i završavaju negdje oko njezine ključne kosti. Dave mrmlja: ”Tako si seksi.” Jenny na to ništa ne odgovara, i Hannu to iznenađuje, suzama usprkos. Čini joj se da bi mu Jenny trebala zahvaliti na komplimentu. Ne mora mu nužno reći hvala, dakako, ali nešto bi trebala reći. ”Čekaj malo”, kaže Jenny odjednom, a glas joj je gotovo običan. Pomiču se, i Jenny ustaje s kauča. Nedugo nakon toga, iz kupaonice dopire prepoznatljiv zvuk povraćanja. ”Sranje”, kaže Dave. Ustaje i kreće u pravcu buke. Hannah otvara oči i izdiše. Voljela bi da se može premjestiti u jednu od spavaćih soba, ili čak u hodnik - svejedno joj je. Ali ako se premjesti dok njih nema, znat će da je cijelo vrijeme bila budna i možda pomisliti da ih je namjerno prisluškivala. Čuvši približavanje koraka, ponovno zatvara oči. Pretpostavlja da su koraci Daveovi, ali čuje Jenny kako sikće: ”Hannah. Hannah!” Hannah gunđa. ”Probudi se”, kaže Jenny. ”Upravo sam povratila. A spetljala sam se jednim frajerom. On je sada u kupaonici, čisti za mnom. Oh, Bože, moram pobjeći odavde. A da odemo? Idemo odavde.” ”A gdje?” ”U školu. Kod mene su Kimini ključevi. Ti imaš vozačku, zar ne? Nisi tako puno popila?” ”Ako odemo, kako će se Kim i ostale vratiti?”


”Možemo svratiti do kafića i pokupili ih. Ako ne budu željele poći, a u to sam sigurna, doći ćemo po njih sutra.” ”A frajer?” ”Oh, Bože. Ne znam kog vraga uopće radim s njim. Upravo me pokušao poljubiti u kupaonici, nakon što sam povratila. Rekla sam mu, ono, da je poludio. Jer ja nisam u stanju voziti-” Jenny je gura na kauč. ”Evo ga. Pravi se da spavaš.” ”Hej”, Hannah čuje Jenny. ”Dobro sam se izblamirala.” ”Nema veze”, kaže Dave. ”Svi znamo kako je to.” ”Znaš što?” kaže Jenny. ”Mislim da mi je dosta za večeras. Vrijeme je da krenem kući.” ”Šališ se?” ”Mislim da bi to bilo najpametnije.” ”Ne brini zbog ovog”, kaže. ”Ostani.” ”Zbilja mislim da je najbolje da pođem. Hannah, probudi se.” Kako Jenny može odbiti Davea? On ju je spreman prihvatiti, bez obzira na povraćanje i sve, a ona ga odbija. Hanni se ne čini odvratnim što ju je pokušao poljubiti nakon što je povratila; prije ljubaznim. ”Ne moramo ništa raditi”, kaže Dave. ”Možemo i spavati.” Govori to onako neobavezno, kao da će ležernim nastupom lakše nagovoriti Jenny da se predomisli. ”Drugi put”, kaže Jenny. ”Hej, uspavana Hannah.” Po treći put večeras, Hannah se pretvara da se budi. Sad kad Jenny zna da samo glumata, Hannah se pita shvaća li Jenny da se ponaša točno onako kako se ponašala i prethodna dva puta. ”Idemo kući”, kaže Jenny. ”Spavat ćeš u svom krevetu.” ”Dobro.” Hannah sjeda i promatra Davea. ”Bok”, kaže. ”Bok.” Dave promatra Jenny kako oblači kaput. Jenny dobacuje ključeve Hanni. Dok Hannah uzima kaput iz ormara, Jenny grli Davea. ”Drago mi je što sam te upoznala”, kaže mu. ”Kad drugi put dođete, morate ostati duže”, kaže Dave. ”Dogovoreno.” Jenny kima. ”To će biti zabavno.” I onda su na stubištu, vrata stana zatvaraju se iza njih, a Dave ostaje unutra. Jenny hvata Hannu za zapešće i šapuće: ”Koji pekmezast frajer.” ”Meni je bio baš simpatičan.”


”Bolesno. Da smo se zajedno probudili, rekao bi mi da me voli.” Hannah ne odgovara. ”Dobro da si zaspala”, kaže Jenny. ”Pametna odluka.”

Odluka? pomisli Hannah s nevjericom. Nisam ja ništa odlučila. A potom pomisli: Ili jesam? Stižu do automobila. Vani je ledeno, zrak grize za obraze. Kafić se nalazi na dnu brežuljka; Hannah ostavlja upaljen motor dok Jenny juri unutra obavijestiti ostale cure da odlaze. Hannah pretpostavlja da će cure biti ljute, ali Kim proviruje kroz prozor kafića, smiješeći se i mašući. Hannah joj odmahuje. ”Moram ih nazvati sutra poslijepodne”, kaže Jenny ušavši u automobil. ”Ali vjerojatno nećemo morati dolaziti po njih prije nedjelje ujutro. Ići ćeš sa mnom po njih, zar ne?” Ova molba iznenađuje Hannu - čini se da se večeras nije ponašala tako čudno da bi Jenny u cijelosti digla ruke od nje. Zbog toga bi joj vjerojatno trebala biti zahvalna. Samo su jednom pogrešno skrenule prije nego što su pronašle autoput. Na cesti nema mnogo automobila - već je prošlo tri, shvaća Hannah pogledavši na digitalni sat na komandnoj ploči - i sjenovite grane stabala grle cestu s obje strane. Michellein automobil može dobro potegnuti, toliko dobro da brzinomjer, kad Hannah baci pogled na njega, pokazuje da vozi gotovo trideset kilometara na sat brže nego što je dopušteno. Zna da bi trebala usporiti, ali ima nečeg okrepljujućeg u kretanju automobila. Shvaća da joj je žao što su morale otići. Ispod svega, čini se da se potajno nadala da će se ostatak društva ipak vratiti iz kafića, da će se Todd zasititi Michelle i da će se ona, Hannah, na kraju maziti s njim - da će, prije kraja večeri, nekoga poljubiti. Ali sada joj je drago da je otišla. Da se ona i Todd sutra susretnu na ulici, vjerojatno je ne bi ni prepoznao. Kako njezino razočaranje blijedi, tako blijedi i njezin gnjev prema Jenny. Stvarno bi bilo blesavo da ti frajer izjavi ljubav nekoliko sati nakon što ste se upoznali. To zvuči privlačno samo u teoriji. U svakom slučaju, Hanni je teško zamisliti da bi se takvo što moglo dogoditi i njoj. Pita se koliko će još dugo čekati da poljubi nekoga, da spava s nekim, da joj neki frajer izjavi ljubav. Pita se imaju li navedena zakašnjenja kakve veze s nečim što ona radi a druge cure ne, ili s nečim što one rade, a Hannah ne. Možda nikada neće poljubiti nikoga. Kad ostari, bit će rijetka poput resorepke: ribe za koju se, ako je vjerovati njezinom udžbeniku iz evolucionističke biologije, mislilo da je izumrla prije sedamdeset milijuna godina, sve dok tridesetih godina 20. stoljeća nije pronađen jedan primjerak u blizini


Madagaskara, a potom i na tržnici u Indoneziji. Izgledat će kao riba, bit će prekrivena plavim ljuskama i klizeći kroz mračnu vodu neće proizvoditi nikakve zvukove. Pola sata prolazi u tišini. Odmah nakon što prođu znak za odmorište u blizini sljedećeg izlaza Jenny kaže: ”Jesi li za kavu? Ja častim.” ”Pije ti se kava?” pita Hannah. Ona ne pije kavu. ”Ako ti se da.” Hannah daje žmigavac i silazi s autoputa. S kraja izlaza zamjećuje blistav, tridesetmetarski znak na kojem je ispisano ime odmorišta, a većim dijelom prazno parkiralište okupano je svjetlom. Čeka da se upali zeleno na semaforu. ”Uvrnuto”, kaže Jenny. ”Imam déjà vu” ”O odmorištu?” ”O svemu. O automobilu, o tebi za volanom.” ”Do osjećaja déjà vua dolazi kad ti oči upijaju situaciju brže nego mozak”, kaže Hannah. ”Negdje sam to pročitala.” Jenny ne odgovara, a onda - Hannah osjeća kako počinje blebetati, govoreći ubrzano i u jednom dahu - dodaje: ”Ali to je tako dosadno objašnjenje. Tako kliničko. Ponekad razmišljam o tome što će biti za, ono, deset godina, i mislim si, što ako se udam i rodim djecu i živim u kući i što ako jednu večer, dok suprug i ja budemo spremali večeru i ja budem sjeckala povrće ili tako nešto, mene uhvati déjà vu? Što ako pomislim, ono, oh, čekaj malo, ovo mi je sve odnekud poznato? Mislim da bi to bilo zbilja uvrnuto, jer bi to značilo da sam oduvijek znala da će na kraju sve dobro završiti. Da sam znala da ću na kraju ipak biti sretna.” Hannino srce divlje lupa. ”Pretpostavljam da ti to zvuči čudno”, kaže. ”Ne.” Jenny djeluje vrlo ozbiljno u tom trenutku, gotovo tužno. ”Uopće mi ne zvuči čudno.” Skreću na parkiralište. Reklame za rasprodaju sode u pakiranju od dvije litre vise s prozora, a iza pulta Hannah zamjećuje dvije žene u crvenim uniformama. Čini se kao da je cijeli kompleks nabijen elektricitetom. ”Nisam baš bila s puno frajera”, kaže Hannah. Jenny se tiho smije. ”Imaš sreće”, kaže.


3 Travanj 1997. Vraćajući se T-om u školu nakon sastanka s dr. Lewin, Hannah bilježi o čemu su razgovarale. Jared je vjerojatno laskao, piše. Zašto bolesna gesta? Zašto ne pažljiva? Piše po bilježnici iz Islamske umjetnosti, a u domu će istrgnuti stranicu i ubaciti bilješke u kartonski fascikl koji drži u gornjoj ladici pisaćega stola. Kad se nakupi dovoljno listova papira, Hannah će, nada se, shvatiti tajnu sreće. Ne zna točno koliko će to dugo trajati, ali Hannah odlazi k dr. Lewin već godinu dana, svaki petak poslijepodne od proljeća na prvoj godini faksa. Dr. Lewin joj zaračunava devedeset dolara po satu, naoko pretjerano visok iznos koji zapravo odražava klizni sustav naplate. Kako bi pokrila ovaj trošak da ne mora tražiti novac od roditelja - to jest, da ne mora priznati roditeljima da odlazi k psihijatru - Hannah je počela raditi kao knjižničarka u veterinarskoj knjižnici. ”Misliš da znaš kako će reagirati pa im zato ne želiš reći?” pitala ju je jednom dr. Lewin, a Hannah joj je odgovorila: ”Jednostavno ne želim razgovarati o tome s njima. Ne bi imalo smisla.” Dr. Lewin je u kasnim tridesetima, vitka je i u dobroj formi; Hannah pretpostavlja da trči. Ima tamnu kovrčavu kratku kosu, svijetlu put i žarko plave oči. Najradije nosi bijele ili prugaste košulje i crne hlače. Sastaju se u uređenom podrumu doktoričine velike sive žbukane kuće u Brooklynu. Sudeći prema diplomama na zidu ureda dr. Lewin, pohađala je Wellesley, diplomirala je summa cum laude, a medicinu je nastavila studirati na Sveučilištu Johns Hopkins. Hannah ima osjećaj da je dr. Lewin Židovka, premda joj Lewin ne zvuči kao židovsko prezime. Dr. Lewin ima dva sina osnovnoškolskoga uzrasta koja je čini se usvojila, možda iz Srednje ili Latinske Amerike - sudeći prema uokvirenoj fotografiji na stolu dr. Lewin, imaju kožu boje karamela. Hannah ne zna ništa o suprugu dr. Lewin. Ponekad ga zamišlja kao kolegu psihijatra, muškarca kojeg je dr. Lewin srela na fakultetu i koji se divio njezinoj inteligenciji i ozbiljnosti, no ponekad (a Hanni je ova verzija mnogo draža) ga zamišlja kao privlačnog stolara, strastvenog frajera koji nosi opasač s alatom i koji se, premda na drukčiji način, također divi inteligenciji i ozbiljnosti dr. Lewin. Na današnjoj seansi razgovarale su o tome kako je Hannah dala bočicu sirupa za kašalj frajeru s predavanja iz sociologije po imenu


Jared. To je predavanje na koje ne dolazi mnogo studenata, svega njih dvanaest, a profesor je zagrižljiv, bradat frajer u traperu. Svi studenti sjede oko velikoga stola, a Hannah i Jared obično sjede jedno do drugoga i nikad ne razgovaraju, premda se među njima katkada osjeti strujanje pozitivne energije; Hannah pretpostavlja da Jared zamjećuje isto što i ona, da su mu isti studenti zabavni ili naporni. Jared njeguje vrlo osebujan stil odijevanja, možda pankerski, možda pederski: velike crvene ili mornarski plave ili maslinasto zelene kratke traper hlače mnogo duže od uobičajenih kratkih hlača, koje mu dosežu dobrano ispod koljena; bijele sportske čarape navučene preko tanašnih gležnjeva i listova; tenisice od antilopa; najlonske trenirke koje sprijeda imaju patentni zatvarač, a na rukavima okomite bijele pruge. Izlazite li iz učionice nakon njega, možete vidjeti srebrni lanac koji mu visi između stražnjeg i prednjeg džepa, očito povezujući nešto za što Hannah ne zna točno što je (novčanik?) s još nečim za što Hannah ne zna točno što je (ključevi? džepni sat?). Ima obojenu crnu kosu i po kampusu ga viđa na skateboardu, u društvu drugih frajera koji se odijevaju slično njemu i djevojke koja ima naušnicu na desnoj obrvi. Razlog zbog kojeg je Hannah dala Jaredu sirup za kašalj je, razumije se, činjenica da je na nekoliko predavanja zaredom jako kašljao. Sjedeći kraj njega jedan dan Hannah se odjednom sjetila bočice sirupa za kašalj u kutiji u njezinu ormaru u domu, preostale još od onda kad ga je uzimala kako bi lakše zaspala. (Prestala je s tim prošle godine otprilike u vrijeme kad se sprijateljila s Jenny, što je također i vrijeme kad je počela odlaziti kod psihijatra.) Bočica je još uvijek bila hermetički zatvorena; sirup je imao okus trešnje. Kad ga je Hannah spremila u ruksak prije idućeg predavanja, uočila je da je istekao rok upotrebe, ali kao da je to važno, zar ne? Tà ne radi se o mlijeku. Dala mu je sirup na izlasku iz učionice - kad je poviknula ”Jared?”, zaostajući nekoliko koraka za njim, to je bilo prvi put da je izgovorila njegovo ime - on je isprva djelovao blago zbunjeno a potom, kad mu je objasnila o čemu se radi, blago zadovoljno. Zahvalio joj je, okrenuo se i nastavio hodati. Nisu nastavili hodati zajedno, čak ni na izlasku iz zgrade. Na idućem predavanju, a to je bilo danas, nije joj se ni obratio, ustvari, nisu se ni pogledali, što je po Hanninu mišljenju bilo posve neuobičajeno za njih. Kako se predavanje primicalo kraju, Hannah je osjećala ogromno, golemo žaljenje, takoreći mučninu. Zašto je tako jebeno čudna? Zašto je ovom pankerčiću s kojim nikada nije razgovarala dala sirup za kašalj kojemu je istekao rok trajanja? Zar ona tako doživljava koketiranje? Osim toga, što ako rok trajanja na sirupu za kašalj ipak nešto znači i ako je u sirupu plivao debeo sloj plijesni kad ga je Jared otvorio, ako je


Jared otvorio bočicu, iako to vjerojatno nije učinio jer je njegov kašalj posljedica neke njihove nove droge za koju Hannah nikada nije čula. Slušajući sve ovo, dr. Lewin je ostala, kao i uvijek, savršeno pribrana: manje ju je zanimalo smatra li Jared zbog toga Hannu čudnom od toga zašto Hannah misli da mu je željela dati sirup za kašalj, zašto misli da bi Jared mogao protumačiti njezin postupak samo kao ljubaznu gestu i koji bi razlozi nevezani za sirup mogli biti uzrokom činjenice da Jared nije izmijenio pogled s Hannom tijekom današnjega predavanja. ”Zbilja želite da vam navedem razloge?” upitala je Hannah. Dr. Lewin je smireno kimnula. (Oh, doktorice Lewin, ponekad misli Hannah, iskreno se nadam da ste zaista lako časni i dobro

prilagođeni kao što se čini! Iskreno se nadam da vas život kojim živite čini istinski sretnom, da vas štiti od svih neprilika i tuga s kojima se svi ostali moraju baktati.)

”Ne znam - možda je bio umoran zato što je cijelu noć pisao seminarski rad”, rekla je Hannah. ”Ili zato što se posvadio s cimerom.” Oba su razloga savršeno uvjerljiva, rekla je dr. Lewin. Osim toga, nije vidjela razlog zbog kojeg bi Hannah morala reći Jaredu na idućem predavanju u ponedjeljak, ukoliko to već i sam nije primijetio, da je sirupu za kašalj istekao rok trajanja. Dr. Lewin je smatrala da nema veće opasnosti po njegovo zdravlje, a ona je, na kraju krajeva, liječnica. Hannah je počela odlaziti kod dr. Lewin tako što je nazvala studentski dom zdravlja na Tuftsu i otišla k njoj po preporuci. Ono što ju je nagnalo da nazove studentski dom zdravlja - ili bolje rečeno tko ju je nagnao - bila je Elizabeth. Njih se dvije čuju telefonom svakih nekoliko mjeseci, a jednom je Elizabeth nazvala Hannu u petak u sedam sati navečer i probudila je. ”Malo si prilegla?” upitala ju je Elizabeth, a Hannah je odgovorila: ”Recimo.” Tu nedjelju Elizabeth je ponovno nazvala i rekla: ”Želim ti nešto reći i želim da znaš da to nije napad na tvoju doista iznimnu osobnost. Mislim da si u depresiji i da bi trebala otići k psihijatru.” Hannah nije odmah odgovorila pa je Elizabeth dodala: ”Nisam te valja uvrijedila?” ”Ne”, rekla je Hannah. I nije. I njoj je palo na pamet da je možda u depresiji; ali joj nije palo na pamet da nešto poduzme u vezi toga. ”Neki psihijatri su pravi bezveznjaci”, rekla je Elizabeth. ”No prava osoba ti zaista može pomoći.” Dr. Lewin je bila prva osoba koju je Hannah nazvala s popisa liječnika koji je dobila i odmah joj se svidjela. U stvari, dr. Lewin je odmah Hannu podsjetila na Elizabeth,


no kako je vrijeme odmicalo, Hannah je shvaćala da je to bila posve pogrešna procjena, sasvim sigurno nastala kao posljedica okolnosti u kojima je tražila psihijatra; te dvije žene uopće nisu bile slične jedna drugoj. Kad se Hannah ponovno našla u svojoj sobi, već je gotovo šest sati. Otvori gornju ladicu na pisaćem stolu, ubaci novi list papira iz bilježnice u fascikl, zatvori ladicu i nekoliko trenutaka sjedi za stolom, nepomično. Večeras bi trebala raditi u veterinarskoj knjižnici, i zbog toga misli, Hvala Bogu. Strah od petka navečer, nagon da se sakrije u svoju sobu, ne obuzima je tako lako ako zna da kasnije mora negdje biti. Ponekad svrati do menze, ne zato da bi pojela cijeli obrok, nego zato da pokupi jabuku ili pločicu sa žitaricama. A potom, u knjižnici, odlažući knjige u njihovim prozirnim plastičnim ovicima na metalne police, slažući sive ili plavo-bijele časopise na kojima su u sadržaju na koricama navedeni naslovi članaka - ”Artroskopska operacija mišićno--koštanog sustava konja” - u uredne hrpe, posve nezahtjevna usredotočenost i ponavljanje karakteristično za te trenutke, čini Hannu gotovo smirenom. Tri su sata, nedjelja je, zvoni telefon. Hannah proučava nicejske pločice iz šesnaestog stoljeća, ni s kim nije razgovarala od petka navečer, vjeruje da će kad podigne slušalicu na drugom kraju telefonske linije čuti Jennyn glas. Sad kad je toplo, nedjeljom poslijepodne ona i Jenny zajedno idu na smrznuti jogurt. Mjesto nje, na liniji je Hannina sestrična Fig i kaže: ”Nego znaš, zovem jer me zanima kako je baka.” ”O čemu pričaš?” ”Oh, Bože”, kaže Fig. ”Oh, ne. Oh, pa to je užasno. Da, naravno.” Šapćući, Fig dodaje: ”Pretvaraj se da znaš o čemu govorim.” Ponovno govoreći glasno - abnormalno, teatralno glasno, shvaća Hannah - Fig dodaje: ”Da, pretpostavljam da bih trebala. Ne znam, možda ako dođeš po mene. Zbilja, nije ti problem?” ”Fig?” ”Kuća u kojoj se nalazim je u Hyannisu. Najbolje je da kreneš cestom broj tri za jug, i potom nastaviš šesticom, a onda kad uđeš u grad, skreneš u Ulicu Barnstable - stižeš pisati?” Hannah neko vrijeme šuti, a potom pita: ”Je li to stvarno pitanje ili zbilja razgovaraš sa mnom?” Ponovno šapatom, takoreći sikćući, Fig kaže: ”Zaglavila sam s jednim profačem, zbilja je jadan i želim što prije otići odavde. Moraš pronaći Henryja ¡ zamoliti ga da dođe po mene. Ne javlja mi se na


telefon, ali ako odeš do zgrade njegova bratstva, vjerojatno ćeš ga naći vani kako baca frizbi ili jednostavno pitaj nekoga gdje je. Oh,” dodaje, glasno i žalobno, ”ni ja ne mogu vjerovati. Nekad se zbilja sve odigra tako brzo.” ”Ponašaš se užasno čudno”, kaže Hannah. ”Zar si u opasnosti?” ”Pretvaram se da je baka upravo umrla”, šapuće Fig. ”Možeš li odmah krenuti?” ”Misliš baka koja je umrla prije četiri godine?” ”Hannah, što sam ti maloprije rekla? Pretvaraj se da znaš o čemu govorim. Jesi li zapisala kako doći ovamo?” Fig joj iznova daje upute, a Hannah ih ovaj put zaista zapisuje, premda Fig govori brzo, svojim neobičnim glasom. ”Bila si na Capeu, zar ne?” pita Fig. ”Cape Codu?” ”Ne, Capeu dobre nade. Za Boga miloga, Hannah, a što misliš kojem?” ”Oprosti”, kaže Hannah. ”Nisam. Henry zna kako doći do tamo?” ”Oh, nemoj se žalostiti”, kaže Fig. ”Hannah, kucnuo je i njezin čas.” ”Moram priznati da me sad već lagano plašiš.” Ponovno šapćući, Fig kaže: ”Objasnit ću ti u autu.” Potom, glasnije: ”Pazi kako voziš, dobro? Pusa, Han.” ”Reci mi s kojeg me broja zoveš”, kaže Hannah, ali Fig je već poklopila slušalicu. Usred presjedanja na Trgu Davis za zapadno stajalište Sveučilište u Bostonu, Hanni pada na pamet da možda nije trebala ići T-om nego uzeti taksi. Koliko je vrijeme važno? Je li Fig u opasnosti? Sigma Alpha Epsilon jedna je od kuća u nizu od crvene cigle s polukružnim ulaznim trijemom i, nadstrešnicom iznad trijema, također polukružnom, koja počiva na tanašnim jonskim stupovima; dva frajera, od kojih je jedan gol do pasa, sjede na nadstrešnici na vrtnim stolcima koji zauzimaju gotovo sav prostor iza crne ograde od kovanog željeza. Zaklonivši oči rukom, Hannah škilji prema njima. ”Oprostite”, kaže. ”Tražim Henryja.” Shvaća da nema pojma kako se Henry preziva. Sreli su se svega jedanput, prije nekoliko mjeseci, kad je bila kod Fig u njezinoj domskoj sobi. Henry je student četvrte godine, dvije godine stariji od Fig i Hanne. Zgodan je, što nije neobično, ali je i drag, što jest; a za razliku od svih prijašnjih Figinih dečki, razgovarao je s Hannom o onome što nju zanima.


”Moraš nam reći što je Henry skrivio prije nego što ti odamo gdje je”, kaže jedan od frajera. ”Takva su pravila.” Hannah oklijeva, a potom kaže: ”Ja sam sestrična njegove cure Figina sestrična.”

”Figina sestrična”, ponavlja frajer gol do pasa, a potom se obojica nasmiju. Hannah bi najradije rekla Hitno je, ali baš i nije sto posto

sigurna da je tako, a i malo je glupo tako naglo promijeniti ton razgovora. Dečki se ponašaju prijateljski, a sama si je kriva što odmah nije naglasila da vrijeme igra dosta važnu ulogu.

Pokušavajući zvučati veselo, kaže ”Žao mi je, ali jako mi se žuri. Čula sam da možda baca frizbi?” Frajer gol do pasa ustaje, naginje se preko ograde i pokazuje na kuću. ”Gleda utakmicu.” ”Hvala.” Hannah se brzo uspinje stubama. Vrata su obojena crveno i napola otvorena pomoću žutosmeđeg plastičnog koša za smeće, a dok gura masivna drvena vrata, čuje jednog od njih kako kaže, ”Bok, Figina sestrična.” Drago joj je, jer to znači da nije djelovala potpuno neduhovito. Unutra je mračnije nego vani, a televizor je ogroman. Stoji na pragu dnevne sobe - jedan frajer je promatra, a onda odustaje - i promatra potiljke kojih sedam muških glava. Dečki sjede po različitim stolcima i kaučima. Prilično je sigurna da je Henry onaj koji sjedi nekoliko metara ispred nje, pa zaobilazi sofu. ”Henry?” kaže definitivno je on - a kad se Henry okrene, Hannah položi ruku na ključnu kost. ”Ja sam Hannah”, kaže. ”Ne znam sjećaš li me se upoznali smo se prije nekog vremena - kod Fig?” Što god je očekivala da će se dogoditi - da će, kojim slučajem, obratiti pozornost - nije se dogodilo. ”Bok”, kaže i nastavi je znatiželjno promatrati. ”Možemo li nakratko razgovarati?” Hannah pokazuje prema predvorju. ”Vani?” Kad su se udaljili od televizora, Henry je stao pred nju prekriženih ruku, premda ne neljubazno. Visok je oko metar osamdeset, nosi običnu bijelu majicu kratkih rukava, plave sportske kratke hlače i japanke. Ima tamnosmeđu, gotovo crnu kosu i smeđe oči. Jako je sladak, točno onakav kakvim zamišljate idealnog dečka kad imate devet ili deset godina - onakav kakav mislite da će vaš dečko biti, da bi morao biti - čime pomalo slama Hannino srce. Jedva ga poznaje (možda i nije tako divan), ali ipak misli da je nepravedno što samo određene cure imaju pravo na dečke poput njega.


Hannah duboko udahne. ”Fig želi da dođemo po nju. Negdje je sa svojim profesorom.” ”Molim?” Pretpostavljala je da će mu odmah sve biti jasno i da će on objasniti njoj o čemu se radi. Razdražuje je i iznenađuje što reagira točno onako kako je reagirala i ona. ”Nazvala me” - Hannah baca pogled na sat - ”prije otprilike sat vremena. Želi da dođemo po nju. U Hyannis.” ”Zar je s Markom Harrisom?” ”To joj je profesor?” ”Profesor - da, kako da ne.” ”Zar nije?” Henry promatra Hannu nekoliko trenutaka. ”Fig i ja zapravo više nismo zajedno”, kaže. ”Imam osjećaj da ti je to zaboravila spomenuti.” A što sad? Da se sama vrati na Tufts? Tà valjda se ne očekuje od nje da unajmi auto i sama ode po Fig, zar ne? Lako moguće da je njezinoj avanturi naglo došao kraj. S druge strane, osjeća da Henry ipak nije u cijelosti nezainteresiran. Nije rekao ne; prije bi se reklo da želi pokazati da pristaje, ali nevoljko. ”Sumnjam da je Fig u opasnosti”, kaže Hannah, napola se gadeći samoj sebi što se ponaša tako snishodljivo. Izvoli, moja samoživa

sestrično, i izvoli, njezin kolebljivi kvazi-dečko, dopustite da poguram situaciju prema ishodu koji oboje priželjkujete i da vas u isti mah oslobodim bilo kakve moguće nelagode. ”Ali”, dodaje Hannah,

”nije mi baš zvučala sasvim svoja.”

”Hyannis je, ono, sto kilometara odavde”, kaže Henry. Hannah ne odgovara. I dalje ne skida pogled s njega. Za što god da je uvjeravanje Henryja vježba, i koliko god ono bilo Hannin kompromis prema samoj sebi, nevjerojatno je kako joj dobro ide. Na koncu, Henry uzdahne i pogleda u stranu. ”Znaš put?” Hannah kima. ”Ključevi su mi u sobi”, kaže Henry. ”Nađemo se ispred zgrade.” Bilo bi joj draže da ima sunčane naočale, no inače joj je baš ugodno voziti se autocestom za ovako savršenog kasnotravanjskog poslijepodneva, baš joj je ugodno jednostavno negdje putovati. Nije se vozila automobilom otkako je bila kod kuće preko proljetnih praznika prije više od mjesec dana. I već se pripremila da će Henry slušati neku


užasnu mušku glazbu - heavy metal ili možda neke pretenciozne bijele repere - ali iz CD playera svira Bruce Springsteen. Lako moguće da je ovo najsretniji trenutak u cijelom Hanninu životu. Za razliku od nje, Henry ima sunčane naočale, s izblijedjelom purpurnom vezicom, sportskom vezicom, oko glave. U automobilu drži auto vodič Massachussettsa, također izblijedio, trenutno rastvoren na karti koja zauzima dvije stranice. ”Ti ćeš biti navigator”, rekao je kad su sjeli u automobil, a kad je Hannah shvatila koliko vožnje ima do Hyannisa, preplavio ju je val uzbuđenja. Isprva nisu razgovarali, ako se ne računa to što je Hannah rekla: ”Trebaš li se popeti na cestu broj 93 da bi skrenuo na cestu broj 3?” a Henry na to odmahnuo glavom. Prošlo je gotovo pola sata prije nego što je stišao autoradio. ”Znači, jednostavno te nazvala iz čista mira i rekla: ‘Dođi po mene’?” pita. ”Otprilike.” ”Ti si dobra sestrična, Hannah.” ”Fig zna biti jako uvjerljiva.” ”Da, može se to i tako reći”, kaže Henry. Hannah ne naglašava da je i on, također, u automobilu. Ne razgovaraju - ”Dobio sam otkaz u skladištu drvne grade”, pjeva Bruce Springsteen - a onda Hannah kaže: ”Mislim da mi je puno više išla na živce dok smo bile mlade. Osobito na početku srednje škole, jer je to bilo razdoblje kad je Fig pozivana na zabave brucoša i maturanata. Ili bih čula druge da razgovaraju o nečem što se dogodilo, primjerice, kako je Fig tijekom košarkaške utakmice na parkiralištu pripremala alkoholni žele, i onda bih pomislila, stani malo, moja sestrična Fig? Moja Fig?” Činjenica da je to lagano razdražilo Henryja, i činjenica da je on Figin - pa iako su Fig i on prekinuli, još uvijek je Figin i stoga zabranjena zona za Hannu djeluju oslobađajuće na Hannu, te se Hannah osjeća neobično razgovorljivo. Nije da mu se pokušava dopasti, ili ga zadiviti; jednostavno se može opustiti. ”Naravno, nisam baš sigurna da sam uopće htjela ići na brucoške i na maturantske zabave”, nastavlja. ”Vjerojatno sam htjela biti pozvana na zabave više nego doista ići na njih. Ali ja sam ionako čudakinja.” ”Ili alkoholni žele jednostavno nije tvoja furka”, kaže Henry. ”Zapravo ga nikad nisam ni probala.” Pita se zvuči li mu to kao priznanje. Ukoliko zvuči - pa što! Budući da se dosad još ni s kim nije poljubila, alkoholni žele je zadnja stavka na popisu stvari koje nikad nije probala. ”Ali ono najvažnije što želim reći o Fig jest da od nje ne


treba očekivati da će dobro uzvratiti dobrim”, kaže Hannah. ”Jednostavno treba znati cijeniti njezine vrline i ne uzimati previše k srcu kad te otpili.” ”Na koje vrline misliš?” Hannah ga gleda. ”Bio si s njom”, kaže Hannah. ”Znaš i sam kakva je.” ”Istina”, kaže Henry. ”Ali me zanima na što ti točno misliš.” ”A da ti prvi počneš?” ”Želiš da ti kažem što mi se sviđa na Fig?” ”Tà ti si to isto pitao mene.” ”Vas dvije niste upravo prekinule”, kaže. ”Ali neka bude, pristajem.” Prestrojava se u lijevi trak, pretiče Volvo, vraća se u desni trak. Ne samo da je dobar, nego je i samouvjeren vozač. ”Kao prvo, prekrasna je.”

Bla, bla, bla, misli Hannah. Henry gleda u nju. ”To nije uvredljivo, zar ne? Smijem reći za zgodnu curu da je zgodna cura?” ”Naravno da smiješ”, kaže Hannah. Jedino što je dosadnije od razgovora o Figinoj ljepoti je razgovor o Henryjevu pravu da razgovara o tome. ”Nije stvar samo u izgledu”, kaže Henry. ”Ali lagao bih kad bih rekao da to nije jedan od razloga. Također, neukrotiva je.” Ovo je, pretpostavlja Hannah, eufemizam za dobra u krevetu. ”Ne da ti mira”, nastavlja Henry. ”Ima toliko energije i spremna je na sve. Da su tri sata ujutro i da kažeš: ‘Što kažeš na kupanje bez odjeće u Charlesu’, ona bi rekla, ono: ‘Sjajna ideja!’”

Okej, misli Hannah. Sve mi je jasno. A onda Henry kaže: ”Nakon svega rečenog, ne čini se čudnim što mene smatra jednom velikom konzervom.” ”Da, ali Fig voli konzerve.” ”Misliš?” ”Fig treba publiku. Kao da je određuje suprotnost u odnosu na onoga tko je kraj nje.” Hannah nikada nije razgovarala o ovome ni s kim, ali je prilično sigurna da stoji iza toga što govori. ”Kad smo išle u šesti razred, u našoj bejzbolskoj ekipi bila je jedna cura po imenu Amanda koja se uvijek nešto glupirala - ili je pazuhom svirala ‘Yankee Doodle’, ili je radila zvijezde dok nam je trener nešto objašnjavao, ali bilo je više nego očigledno da mu je bez obzira na to bila draga. Kad smo se vozili kombijem,


Amanda je sjedila na prednjem sjedištu i birala radiopostaje. Govorila je: ”Samo ravno treneru Halvorsen”, a on bi na to zavrludao cestom. Imala sam osjećaj da je Amanda nadfigirala i samu Fig. A Fig ju je mrzila.” ”Čekaj malo”, kaže Henry. ”Cura je svirala ‘Yankee Doodle’

pazuhom?”

”To joj je bila svojevrsna specijalnost.” ”Pa onda nije ni čudo što se Fig osjećala ugroženo.” Hannah se smije. ”Vjerojatno si u pravu kad kažeš da je to u najmanju ruku neobično”, kaže Hannah. ”Amanda bi zadigla košulju i mlatarala rukom, kao da glumi kokoš, a njezin pazuh bi cvilio.” ”Isuse, a ja sam mislio da sam otkvačen jer umijem prevrtati očima.” ”Sjećam se toga”, kaže Hannah. ”To su radili dečki s kojima sam se vozila autobusom, a sve cure su vrištale.” ”A po čemu si ti bila posebna u osnovnoj školi? Samo mi nemoj reći da nisi imala neki sličan talent.” Jedino čega se Hannah trenutno može sjetiti nešto je što se inače ne govori zgodnim frajerima. Ali kao što rekosmo: on je Figin. Hannah ga ne pokušava zavesti. ”Jednom sam u četvrtom razredu”, kaže, ”usred sata sociologije istodobno i kihnula i prdnula.” Henry se smije. ”Nisam htjela priznati da sam to bila ja. Sjedila sam u stražnjem dijelu učionice, a svi klinci oko mene su vidjeli što se dogodilo i rekli, ono: ‘Tko je to prdnuo?’ a ja sam rekla: ‘Ja očito nisam, budući da sam upravo kihnula.’” ”To je bilo zbilja lukavo.” ”Vjerojatno su svi mislili da je krivac Sheila Waliwal, koja je oduvijek bila žrtveni jarac za sve grozote i strahote u razredu. Ona je prva dobila menstruaciju, u petom razredu, i tada je nastao pravi pakao. Sheila se krila u WC-u dok su ostale cure šizile i utrčavale i istrčavale iz zahoda. A Fig je bila glavna - bila je i redatelj i producent Sheiline menstruacije.” ”To zapravo zvuči donekle slatko.” ”Pa, moglo bi se reći da su se sve cure iskazale. Mislim da nam je bilo drago što to nije bila jedna od nas, premda se sad kad razmišljam o tome ne bih iznenadila da su neke od cura već bile dobile mjesečnicu ali to nisu oglasile na sva zvona. Ali Sheila se povjerila Fig, a to ti dođe na isto kao i povjeriti se radiostanici.”


”Kad je moja sestra blizanka dobila mjesečnicu”, kaže Henry, ”tata joj je na tome čestitao za večerom. Malo je falilo da ne izgubim apetit. Imali smo trinaest godina, što je značilo da sam izgledao i ponašao se kao devetogodišnjak, a Julie je izgledala i ponašala se kao da ima dvadeset pet godina.” ”Nisam znala da imaš blizanku”, kaže Hannah. ”Oduvijek mi se činilo da bi to moglo biti zabavno.” ”Ti i Fig ste takoreći blizanke. Razlika je svega nekoliko mjeseci, zar ne?” ”Ona je tri mjeseca starija od mene”, kaže Hannah. ”Ali nije to isto. Odrasle smo u različitim kućama, s različitim roditeljima. Osim toga, najbolje kod blizanaca je to što-” ”Misliš na posebnu povezanost? Moram te razočarati, ali kod mene i Julie nema ništa od toga.” ”Ustvari, mislila sam na zabave u pidžamama. Mislila sam, da imam brata blizanca, on bi pozvao svoje prijatelje, a ja bih ih prisluškivala i saznala u koga su zaljubljeni.” ”Vidiš, kad je Julie imala zabavu u pidžamama, ja sam bio protjeran iz kuće. Jednom sam trebao prespavati kod prijatelja, ali on se razbolio u posljednji tren pa sam morao ostati kod kuće. Mama je samo procijedila: ‘Nemoj da Julienim prijateljicama zbog tebe bude neugodno. Da ih se nisi usudio zafrkavati.’ Nije da sam namjeravao vjerojatno mi je bilo neugodnije nego njima. Ali mama me natjerala da spavam u njezinoj i tatinoj sobi, u vreći za spavanje na podu kraj njihova kreveta. Cijelu noć, svakih nekoliko sati, uspravila bi se u krevetu i rekla: ‘Henry, još si tu?’” ”Gdje si odrastao?” pita Hannah. ”U New Hampshireu. Sloboda ili smrt.” ”Ja sam odrasla nedaleko od Philadelphije. No dobro, ovaj - isto kao i Fig. Ali bojim se da ne znam naš državni slogan.” Bez oklijevanja, Henry kaže: ”Krepost, sloboda i nezavisnost.” ”Zbilja?” ”Massachussetts: Mačem tražimo mir, pod uvjetom da smo slobodni. Taj je težak.” ”Ti to izmišljaš ili?” ”Morali smo to naučiti za sociologiju”, kaže Henry. ”Neki od nas su učili dok su drugi prdili.” Hannah ga udara nadlanicom po ruci. Lagano, jedva ga dotaknuvši, ali odmah joj se vratilo vrlo neugodno sjećanje na očevo upozorenje da nikada ne ometa vozača. ”Oprosti”, kaže.


”Na čemu?” pita Henry. I dalje razmišljajući o ocu, Hannah se pita postoje li uopće situacije, dugoročno gledano, u kojima sukob ne vreba na tebe baš iza svakog zavoja, u kojima se vrijeme ne odmotava samo zato da bi naplatilo neku od tvojih pogrešaka? Za nju je to kao da zamišlja neko začarano planinsko selo u Švicarskoj. Naglas kaže: ”Oprosti što sam sumnjala u tebe. A što je s Aljaskom - znaš li njezin slogan?” ”Na sjever u budućnost.” ”Missouri?” ”Dobrobit građana je vrhovni zakon. Neki su od njih prevedeni s latinskog.” ”Maryland?” ”Muška djela, ženske riječi.” ”To sigurno nije državni slogan Marylanda”, kaže Hannah. ”A što jest, ako to nije?” ”Što uopće znači, Muška djela, ženske riječi! Što je muško djelo, odnosno ženska riječ?” ”Mislim da je muško djelo nešto kao cijepanje drva. A ženska riječ je... možda, maskara? Ubrus? Usput rečeno, pretpostavljam da trebamo ostati na Trojki dok ne dođemo do mosta Sagamore?” Hannah uzima autovodič koji se nalazi do njezinih nogu. ”Čini se da se nakon toga Trojka pretvara u Šesticu, a to je isto što i autocesta Mid-Cape. Do tamo imaš još petnaestak kilometara.” Oboje utihnu, a potom ga Hannah upita: ”A zašto misliš da si konzerva?” ”Mislio sam u odnosu na Fig. Jednostavno nisam tako lud za tulumarenjem. Kad je čovjek solo, onda stalno izlazi, ali kad sam u vezi - ponekad mi je draže ostati kod kuće i ljenčariti. Ali, tvoja se sestrična voli zabavljati. Luda je za rum-Colom, zar ne?” ”Ta niste valjda prekinuli zbog njezina tulumarenja?” ”Jednostavno nas zanimaju različite stvari. Ja bih trebao diplomirati za nekoliko tjedana i namjeravam se zaposliti kao savjetnik, a to znači da ću raditi od-do. A činjenica je da Fig ima još najmanje dvije godine faksa - jednostavnije mi je ovako, nego se stalno pitati gdje je i što izvodi.” Znači, Fig ga je prevarila. Vjerojatno je to htio reći. ”Ali dobro si rekla”, nastavlja. ”Treba prihvatiti Fig takvu kakva jest i ne očekivati previše od nje.” Zar je to rekla? Uopće se više toga ne sjeća. ”Mark Harris nije pravi profesor, kad smo već kod toga”, dodaje Henry. ”Nego nekakav kretenski asistent koji proučava, ono, Chaucera, za doktorat - on je Gospodin Osjećajni. I slini nad Fig još od jeseni.”


”Ne predaje valjda njoj?” ”Ne ovaj semestar. Ali frajer je, ono, totalni ljigavac. Uopće se ne bih iznenadio da ga zateknem u baršunastoj pelerini.” Hannah se smije, ali Henry ne. Kaže: ”Ma koji to asistent ima kuću na Cape Codu? Sigurno je riječ o kući njegovih roditelja, zar ne?” Odmahuje glavom. ”Moram ti priznati da bi dio mene najradije okrenuo auto i krenuo natrag.” Isprva Hannah ne kaže ništa. Figin poziv je došao tako neočekivano i odjednom su se stvari zahuktale same od sebe. Ali zaista, tko zna što se doista zbiva? Sjeća se kad su ona i Fig bile još male, kako je Fig znala doći kod nje igrati se pa bi crtale ili pekle kolače i onda bi, bez upozorenja, Fig odjednom željela otići iako je Hannah mislila da se odlično zabavljaju. Jednom se to dogodilo usred noći, nakon čega je Hannin otac, koji je Fig smatrao razmaženim derištem, zabranio Fig da spava kod njih. Vjerojatnost da se Fig našla u po nju neugodnoj situaciji zapravo je vrlo mala. Najvjerojatnije se zasitila svog asistenta, kojega Hannah, zbog baršunaste pelerine, sada zamišlja kao sir Waltera Raleigha. Ali ako Hannah i Henry okrenu automobil, njihovo će se druženje znatno skratiti. Razlozi zbog kojih Hannah želi nastaviti putovanje nemaju mnogo veze s Fig. ”Mislim da bismo trebali nastaviti dalje”, kaže Hannah. ”Jednostavno tako mislim. Nego, želiš čuti jednu bolesnu priču?” ”Ako mi pokušavaš odvratiti pozornost s Fig, moram te upozoriti da nisi baš suptilna.” ”Ne, zbilja ti to želim ispričati. Neki sam dan” - zapravo je namjeravala o tome razgovarati s dr. Lewin još jučer, ali nije stigla ”bila na predavanju iz političkih znanosti. Sjedila sam relativno blizu katedre i pomislila, ‘Udat ću se za sljedeću osobu koja ude u učionicu.’ Jednostavno mi je tako šunulo u glavu. I onda su se vrata počela otvarati, ali su se na koncu zatvorila a da nitko nije prošao kroz njih. Misliš da to znači da sam osuđena na samački život?” ”Je li netko ušao nakon toga?” ”Da, ali nitko nije ušao onda kad sam razmišljala o tome.” ”Šališ se, zar ne?” ”Nije da stopostotno vjerujem u to, ali to mi djeluje kao prilično čudna slučajnost.”


”Hannah, ne budi luda. Nešto gluplje odavno nisam čuo. A što bi bilo da je ušla neka cura - ne bi valjda mislila da se trebaš udati za nju?” ”No dobro, možda sam mislila na sljedećeg frajera koji ude.” ”Ali, to se i dogodilo, ušlo je nekoliko frajera, zar ne?” ”Valjda, iako-” ”Ako se ne želiš udati, u redu. Ali ne možeš očekivati da će o tome presuditi neka uvrnuta mentalna igra koju igraš sa samom sobom.” ”Ti to nikada ne radiš? Ne kažeš si, ono: Ako se probudim na vrijeme, dobit ću peticu na ispitu’?” ”Ako pronađem novčić, imat ću sreće’?” ”Nisam mislila na općenarodna praznovjerja”, kaže Hannah. ”Nego na ona koja si sam izmislio, ali osjećaš da bi se mogla ostvariti. Jedva se i sjećaš da si ih izmislio.” ”‘Ako mi pahulja padne u lijevo uho, dobit ću na lotu.’” ”Nema veze”, kaže Hannah. Henryja radi, pretvara se da se nadurila. ‘”Ako se mimoidem sa žirafom na nogostupu, izrast će mi treća bradavica.’” kaže Henry. ”Vrlo duhovito.” ”Ako kihnem i prdnem u isto vrijeme-”‘ ”Tebi se stvarno ništa ne smije povjeriti.” ”Molim?” namršti se Henry. ”Nisam te valjda uvrijedio?” Srednjim prstom i palcem desne ruke, Henry lagano kvrcne Hannu po jednoj strani glave. Hannah je oduševljena - kao prvo, zato što ju je dotaknuo bez nekog posebnog razloga. A potom i zato što to znači da je u redu to što je ona prije toga lagano potapšala njega po ruci. U matematici njihova međusobna odnosa, Hannah je dosad bila u manjku, no odsad su izjednačeni. Zatim Henry kaže: ”Kladim se da vjeruješ i u ljubav na prvi pogled”, a njoj postaje toplo i nježno pri srcu. Ako ovo nije očijukanje, što jest? Ali njezin glas zvuči neobično prirodno kad kaže: ”A što - ti ne vjeruješ?” ”Vjerujem u privlačnost na prvi pogled”, kaže Henry, i njegov glas također zvuči prirodno, bez imalo zadirkivanja. ”I da se onda ljudi možda zaljube jedno u drugo kad se bolje upoznaju. Zapravo, mislim da vjerujem u kemiju na prvi pogled.” Hannah se osjeća kao da je na gimnastičkoj gredi, kaže li nešto suviše otrcano ili suviše objektivno, prevrnut će se na jednu stranu.


Ali kaže li kojim slučajem točno ono što treba, Henry će se zaljubiti u nju. (Ne, naravno da neće! On je Figin bivši dečko! A bilo koji frajer koji bi uopće izašao s Fig... Osim toga, nema šanse da očijuka s Hannom, jer razgovor između dvoje ljudi o romantičnim temama obično znači da između njih dvoje nema romantike, zar ne? Taman i da Henry osjeća neku neodređenu privlačnost prema Hanni, ne bi li sve ovo bilo ipak malčice preočito?) ”Nisam sigurna što bih rekla na to”, kaže. Henry odmahuje glavom. ”Ne izvlači se. Da čujem.” ”Onda valjda moram reći da ne vjerujem u ljubav na prvi pogled. Razočaran si?” ”A što je s frajerom koji je trebao ući u učionicu?” ”Ne bismo se zaljubili taj dan. To bi bila samo uvertira. Možda uopće ne bismo razgovarali na tom predavanju, ili do kraja godine, ali bismo zato iduće godine išli zajedno na predavanje i tad bismo se upoznali.” ”Dobro si ti to razradila.” ”Pa, nije da sam baš puno razmišljala o tome. Kažem to samo zato da ti odgovorim na pitanje.” ”Zanimljivo je to”, kaže Henry, ”jer je Fig pomalo luda, i ti si pomalo luda, ali ste obje lude na sasvim drukčije načine.” ”A na koji si način ti lud?” ”Već sam ti rekao, ja sam tipičan američki dosadnjaković. Igrao sam bejzbol u srednjoj školi. Imali smo zlatnog retrivera. Roditelji su mi još uvijek u braku.” ”I uskoro ćeš postati savjetnik - to mi djeluje kao dobar posao za dosadnu osobu.” ”Touche”, kaže Henry, ali - Hannah provjeri - sa smiješkom. ”Što se čudiš, upravo si mi rekao da sam luda.” ”Možda sam trebao reći ekscentrična. U svakom slučaju, daleko si prizemnija od Fig”, kaže. ”Ustvari - no dobro, kao prvo, uopće se ne bih složila da sam luda. A kao drugo, mislim da je frajerima draga ta stanovita količina ludosti kod djevojaka. Cijelo vrijeme viđam frajere kako izlaze s curama koje stalno nešto cendraju i izvode. I to posve iracionalno cendraju i izvode.” ”A što je s curama koje izlaze s kretenima?” ”To baš i nije isto. Cura o kojoj ja govorim stalno se nešto žali i cvili i izvodi bijesne gliste. Da sam ja njezin dečko, ne bih ostala s


njom ni pet minuta. Ali činjenica da dečko ipak ostaje s njom znači da mu se njezino dramatiziranje sviđa.” ”Izvana je teško procijeniti što dvoje ljudi pružaju jedno drugome.” Zbog načina na koji je to rekao, onako smireno, Hannah je prilično sigurna da je Henry imao nekoliko ozbiljnih veza; djeluje joj zrelo i mudro, kao da, za razliku od Hanne, govori iz vlastitog iskustva. ”Ono što drugi vide je samo pola istine”, kaže. ”Osim toga, svi se mi ponašamo onako kako se od nas očekuje, zar ne? Ako ti cura šizi, naravno da ćeš je u tom trenutku pokušati umiriti, čak i ako ne zvuči posve razumno. Čak i ako gunđa.” ”Po tome ispada da cura treba biti totalni davež ako želi naći dečka.” ”Osobito ako pritom nosi majicu s dubokim dekolteom.” ”Znači, ne slažeš se sa mnom?” ”Vjerujem da si u nekim slučajevima u pravu, ali mislim da previše generaliziraš.” Hannah je utihnula; njezino oduševljenje je splasnulo. Očito gubi Henryjevu naklonost svojom teorijom o curama zahtjevnim za održavanje - drži se diplomatski, ali ne ostavlja dojam da ga to osobito zanima. Pa opet, udaljenost koja raste između njih na neki joj način dolazi kao olakšanje; količina njezine nade od maloprije bila je vrlo pretjerana. Prolazi nekoliko minuta, a onda Henry kaže: ”Dobro si?” ”Ide.” Ali i vrijeme se okreće: kroz otvoren prozor osjeća se da pada večer. Dok prelaze most Sagamore, Hannah govori samoj sebi da se prestane pretvarati da ima trideset jednu godinu i da Henry ima trideset tri i da na stražnjem sjedištu sjedi njihovo dvoje djece (šestogodišnje i četverogodišnje); govori samoj sebi da se prestane pretvarati da putuju u vikendicu na plaži u kojoj će boraviti preko vikenda. Kvaka je u tome što su studentski izlasci, i svi rituali i čudna odjeća i šifrirane poruke koje se od nje očekuju - toliko daleko od onoga što ona priželjkuje. Bilo bi bolje da je deset godina starija, da je razdoblje u kojem se od nje očekuje da bude zabavna i živahna već iza nje. Sve što Hannah doista želi je netko s kim će naručivati hranu, s kim će se vozili u automobilu, točno ovako kao sada, s tom razlikom da bi Hannah igrala glavnu a ne sporednu ulogu; uvjerila bi Henryja da idu negdje ne zbog Fig nego zbog nje. Cape izgleda jeftinije nego što je očekivala. Očekivala je da će djelovati snobovski, ali ima mnogo malih trgovačkih centara. Najprije se približavaju Hyannisu, a onda su već u Hyannisu. Razgovor između Hanne i Henryja zamro je prije dvadesetak minuta, pa je Henryjev


glas takoreći iznenađuje: ”Vidiš onaj meksički restoran? Jesi li za klopu?” ”Tako-tako”, kaže Hannah. ”Zašto ne.” Unutrašnjost odaje ugođaj restorana s brzom hranom, ali Hannah misli da nije riječ o podružnici nekog velikog lanca. Oboje naručuju burrito - u nekom neodređenom pokušaju da ispadne dama, Hannah odbija umak od avokada i kiselog vrhnja - iznose ih van i sjedaju za stol nedaleko od ceste. Henry sjeda na stol, pa i Hannah slijedi njegov primjer. Okrenuti su prema automobilima, kao da gledaju televiziju; tako nemaju osjećaj da moraju razgovarati. Hannah je već skoro pojela svoj burito kad Henry kaže: ”Nije da si u krivu kad kažeš da frajeri traže zahtjevne cure - čak bih rekao da u osnovi imaš pravo. Ali mislim da podcjenjuješ koliko je dečkima važno da su nekome potrebni. Znam da zvuči smiješno, ali ako cura računa na tebe i ti je ne iznevjeriš, onda se osjećaš kao superheroj.” Zašto, točno, ova izjava toliko ražalošćuje Hannu? ”Dugoročno gledano, cura koja se ne zna brinuti o samoj sebi nije cura s kojom frajer želi biti”, kaže Henry. ”Ali neko vrijeme - ne znam. To je prilično zabavno. Kad je loše, je loše, ali kad je dobro, onda je zbilja jebeno dobro.” Hannah nastavlja promatrati automobile. Pomalo ga počinje prezirati. Donekle usporava dok govori: ”Znam da smo se prije današnjeg dana sreli samo jednom, ali čini mi se da ti znaš što hoćeš. Ne djeluješ mi kao osoba koju treba spašavati.” Žalosti li je to što je samo napola u pravu - odnosno da nju ne treba spašavati nego da to nitko drugi neće moći učiniti? Oduvijek je znala da će ona morati spasiti samu sebe. Ili je možda žalosti to što bi joj takva spoznaja trebala olakšati život, a zapravo joj ga otežava. ”Jasno ti je da je to dobro, zar ne?” kaže Henry. Nakon kraće stanke dodaje: ”Ne bi trebala misliti da se nećeš udati, jer si ti upravo prototip cure kojom se frajeri žele oženiti.” Boji se pogledati ga, boji se reagirati. Zbunjena je jer joj je udijelio jedan od dvije vrste komplimenata, ali te dvije vrste su proturječne. Rekao je to ili zato što se sažalio nad njom, ili zato što ga privlači. Ili je samo tješi, ili joj je otkrio nešto o sebi. Osim toga, njegova bi je bratska blagonaklonost trebala malčice vrijeđati, ili bi joj trebalo biti neugodno - na dobar i ugodan način neugodno - zbog njegove izjave. Molećivo, razmišlja u sebi: Molim te reci još nešto. Idi korak dalje.


Nemoj da zvuči kao sažaljenje. Gleda ga postrance, a kad im se

pogledi susretnu, njegov izraz lica je ozbiljan. Da govori iz sažaljenja, ne bi li joj se ohrabrujuće smiješio? Vraća pogled na promet i tiho kaže: ”Da, možda.” Ne čini se nemogućim da bi je sad mogao poljubiti ili je uhvatiti za ruku, i da odluka možda ovisi o tome hoće li ponovno uhvatiti njegov pogled ili ne. Odgađa gledanje u njega više nego što to izbjegava, ili se barem tako osjeća nekoliko trenutaka prije nego što Henry ustane, zgužva omot od burrita u kuglicu i baci ga u metalni koš za smeće. Odjednom joj se više ne čini da bi je Henry ikada mogao poljubiti. Ponovno su u automobilu, a približavajući se ulici u kojoj se navodno nalazi Fig, nekoliko puta skreću u pogrešnom smjeru. Hannah predlaže da se vrate na glavnu cestu i pitaju za upute. Ali Henry u tom trenutku ugleda ulicu koju traže. Ulica se zove Put drača, što i nije toliko drukčije od onog što je zapisala Hannah, Put mača; da stvar bude bolja, Put mača zvuči kao mnogo bolje ime za ulicu u kojoj stanuje Sir Walter Raleigh. ”Barem smo je našli”, kaže Hannah. ”Nismo dolazili ovamo uzalud.” Vidi da je Henry mrzovoljan jer su se izgubili. Njegovo gunđanje, doduše, nije sasvim nedobrodošlo. Ipak im odvraća pažnju, vraća ih u prirodno stanje. ”Hoćeš se kladiti da Fig sjedi na plaži i pijucka koktel?” kaže Henry. ”A onaj seronja joj vjerojatno čita sonet.” Dok govori, vozi polako, gledajući kućne brojeve. Hannah je razočarana kad skrene na prilaz od smrvljenih bijelih školjaka iza kojega se nalazi kuća osrednje veličine prekrivena plavom sindrom - razočarana je jer je njihovu druženju udvoje došao kraj. Daleko razdraganije nego što se osjeća, Hannah kaže: ”Misliš da rade alkoholni žele?” i to je trenutak u kojem Fig izlijeće iz kuće. Doslovce, trčeći. Odjevena je u traperice i crni pamučni džemper s Vizrezom, a preko desnoga ramena je prebacila bijelu platnenu torbu s ružičastim obrubom (umišlja li Hannah ili joj je tu torbu za Božić darovala Hannina majka prije nekoliko godina? Pomalo je iznenađena vidjevši da je Fig doista koristi.) Figina duga i ravna smeđa kosa leprša iza nje; iako to Hannah isprva ne primjećuje jer Fig juri kroz dvorište, a nakon što Fig otvori stražnja vrata automobila, baci torbu na sjedište, ude u automobil, zalupi vratima i vikne: ”Idemo. Vozi. Henry, vozi” - u tom trenutku Hannah, okrećući se prema njoj, uočava da Fig ima rasječenu usnicu. U lijevom dijelu donje usnice: vertikalna posjekotina, dvije blistave krvave linije sa svake strane i nepravilni oblačak već sasušene krvi iz posjekotine. Osim toga, tu je i neprirodno crvenilo oko kutova usta i na koži oko njih, te unutar tog


crvenila, nekoliko sićušnih točkica, poput minijaturnih pjegica još tamnije crvene boje. Automobil i dalje stoji na mjestu: Henry je također okrenut prema njoj. Fig ne plače, niti izgleda kao da je plakala, i ne djeluje uplašeno. Ali djeluje vrlo nestrpljivo. ”Kog se vraga ovdje zbiva?” kaže Henry. ”Da li nije palo na pamet ulaziti unutra”, kaže Fig. ”Ili vozi ili mi daj ključeve pa ću ja voziti.” ”Nije te onaj seronja valjda udario ili takvo što - da čujem?” Henry djeluje i prestravljeno i zgroženo u isti mah; djeluje zbunjeno. ”Možemo li poći?” kaže Fig. Odmah potom, s podrugljivim izrazom lica, podigne ruke i napravi navodne znake u zraku: ”Pala sam’”, kaže. Hannah ne može razabrati izruguje li se njihovoj brizi ili samoj zamisli da bi se trebala pretvarati da je rasječena usnica posljedica nesretnog slučaja. ”Fig, jesi li dobro?” kaže. ”Zbilja - želiš da te odvezemo u bolnicu?” Fig prevrće očima. (Osjeća li se i Henry kao da je Fig dijete, a njih dvoje roditelji? I to ne slatka šesnaestogodišnjakinja s pletenicama nego ratoborna tinejdžerica.) ”Dajte se saberite, oboje”, kaže Fig. ”Po stoti vas put pitam, možemo li napokon krenuti?” Henry se naposljetku okreće prema volanu, a Hannah primjećuje kako napeto promatra Fig u retrovizoru. Dok isparkirava automobil i silazi s prilaza na ulicu, Hannah se fizički opušta: Mark Harris neće izlaziti iz kuće, Henry neće pokušati ući u kuću. ”Oh, da”, kaže Fig sa stražnjeg sjedišta. ”Hvala što ste došli po mene.” Fig govori gotovo normalno. Da je ne vidi, Hannah bi mislila da govori punih usta. ”Fig, trebala si mi reći”, kaže Hannah. ”Takvo što mi nije bilo ni na kraj pameti.” Henry odmahuje glavom. ”Koji neandertalac.” ”Znate što?” kaže Fig. ”Mark izgleda mnogo gore nego ja, i kunem vam se da ne izmišljam.” Henry je pogledava preko ramena. ”Ponosiš se time?” Istina je da Fig zvuči čudno, kao da se hvali. ”U svakom slučaju, ne moraš spašavati moj obraz ili što god si već imao na umu”, kaže Fig. ”Ja se znam brinuti za sebe.” ”Kao što vidimo iz priloženog”, kaže Henry. ”Znaš što, Henry?” kaže Fig. ”Ponekad te zbilja mrzim.”


Tijekom razdoblja tišine koje je uslijedilo, Hannah shvati da CD Brucea Springsteena svira bez prestanka otkako su ona i Henry krenuli iz Bostona; mora da su ga dosad preslušali već nekoliko puta. Nakon nekoliko minuta, kad su ponovno izašli na glavnu cestu. Henry skreće desno na benzinsku crpku. ”Oh, dobra ideja”, kaže Hannah. ”Fig, da ti donesemo flaster ili štogod?” Kasnije, upravo ta primjedba podsjeti Hannu koliko je blesava bila. Djelomice zbog toga što uzima stvari zdravo za gotovo. Fig i Henry otresaju se jedno na drugo, a Hannah misli da je to zato što su ljuti. Hannah zaista vjeruje da će se, ako zajedno popiju sok, svi smiriti, i da će vožnja do Bostona biti ugodnija, i da će Henry odbacili Fig do njezina studentskog doma, i da će Hannah izaći s prednjega sjedišta, zagrliti Fig za laku noć i potom ući natrag u automobil, i da će nakon toga Henry i ona otići na večeru i započeti život u kojem će njih dvoje biti par. Zbilja, ona mora da je najnaivnija dvadesetogodišnjakinja na svijetu. Ugasivši motor, Henry kaže Fig: ”Želim razgovarati s tobom.” ”Ja ću natočiti benzin”, kaže Hannah. Njih dvoje se udaljavaju, a Hannah ubacuje crijevo u rezervoar. Noć je lijepa, pirka prohladan proljetni povjetarac, rubovi neba su blijedo purpurni. Očito, profesor je neki ljigavac, ali Fig djeluje manjeviše dobro, pa možda i nije toliko grozno što joj je ovaj dan bio tako lijep; štoviše sjajan. Ali, onda se njih dvoje ne vraćaju - gdjegod da su otišli, ne vraćaju se. Plaćajući benzin. Hannah ih ne vidi nigdje između polica s čipsevima i antifrizom. Trenutak prije nego što je Henry skrenuo na crpku, Hannah je zamišljala kako će ona i Fig stajati ispred umivaonika u ženskom toaletu i kako će joj Hannah brisati lice vlažnim papirnatim ubrusom - pomalo u stilu Florence Nightingale dok će Henry čekati vani. (Pumpajući game, možda? U svakom slučaju, obavljajući neku pozadinsku mušku radnju.) Ali ženski toalel je prazan, i nitko ne ulazi i ne izlazi iz muškog WC-a. Vjerojatno joj je sve već jasno, ali još toga nije svjesna. Kupuje flaširanu vodu i izlazi. Na parkiralištu doziva: ”Fig?”, a onda se osjeća glupo. Obilazi malu zgradu i uviđa da nisu otišli tako daleko: Fig je naslonjena leđima na stražnji dio trgovine, a Henry kleči pred njom, omotavši ruke oko njezina struka i prislonivši lice na njezin goli trbuh. Fig ga miluje po glavi. Premda joj je džemper zadignut, oboje su potpuno odjeveni; hvala Bogu na tome. Užasno joj je što to mora gledati - na neki način, nježnost među njima pada joj teže nego da ih je zatekla kako se ševe ali nije iznenađena. U tom trenutku, Hannah nije iznenađena, a kasnije će, kad i sama bude imala dečka, shvatiti da je u takvoj


situaciji takvo što bio posve prirodan rasplet događaja. Njihov nedavni prekid, Figina ozljeda, bolno lijepa proljetna noć - zar je bilo ikakve šanse da ne padnu jedno drugome u zagrljaj? Osim toga, ako ste dio para, čak i onog otuđenog, vaše ponovno sjedinjenje je nepotpuno i neslužbeno dok se ne zagrlite. Čak i kad se samo nalazite u restoranu na večeri - ako se ne zagrlite ili ne poljubite, razmišlja Hannah, s vašom vezom sigurno nešto ne valja. Ukratko rečeno, oboje su igrali zadane uloge. Nisu htjeli biti zli prema njoj. To svakako nije Henryjev motiv, a vrlo vjerojatno nije ni Figin, dok ne okrene glavu prema Hanni i blago se ne nasmiješi, stisnutih usana. Istog trena, Hannah se povlači. Hannah se naslanja na automobil prekriženih ruku; smišlja plan. Poljubit će nekog dečka. Ili, ako je ikako moguće, nekoliko njih. Ljubit će se s drugim dečkima i onda će jednoga dana - ne večeras, očito, a možda čak i ne neko dulje vrijeme - kad je Henry bude htio poljubiti, biti spremna. Dao joj je razlog da se pripremi. Nije tužna. Razmišlja o Jaredu sa sociologije, koliko je bila rastresena zbog onog sirupa za kašalj, i kako o njemu zapravo ne zna gotovo ništa. Ne zna čak ni je li heteroseksualac. Istina je da ne može ni zamisliti da se u njegovoj blizini ponaša ikako drukčije nego uzrujano - u najboljem slučaju, ugodno uzrujano, u najgorem, samo uzrujano. Ali ne može zamisliti kako ga ljubi. Prilično je sigurna da je on ne privlači. On joj dođe više kao igra koju je igrala. Zahvaljujući njemu, ima o čemu razmišljati i ima o čemu razgovarati s dr. Lewin, s nekim tko nisu njezini roditelji. S Henryjem bi, međutim, noću mogla dijeliti krevet. Ujutro bi s njime mogla doručkovati žitne pahuljice ili piti pivo u kafiću. U to spadaju i one dosadne stvari - mogla bi ići s njim u trgovinu kupiti kišobran, ili čekati u autu dok je on u pošti. Mogla bi ga upoznati s majkom i sestrom. Nije da zamišlja neku spektakularnu romansu, ali jednostavno ne može zamisliti situaciju u kojoj ne bi mogla biti s njim, ne može zamisliti stvar koju mu ne bi mogla reći. Ima osjećaj kao da bi mu uvijek imala nešto za reći, a sve i da nema, i to bi bilo u redu, i zbog toga joj uopće ne bi bilo nelagodno. Vraćajući se prema automobilu, Fig i Henry zrače onom parovima svojstvenom samodostatnošću koju Henry pokušava rastjerati, a koja nimalo ne smeta Fig (kad su imale petnaest godina, Fig je natjerala Hannu da prijeđe s njom sedam ili osam kilometara do kuće nekog frajera, potom se izgubila s frajerom negdje na tavanu dok je Hannah sjedila u kuhinji i čekala; sramotno ali istinito, kad se frajerova mama vratila kući, zatekla je Hannu kako jede krušku iz zdjele na stolu). Hannah se ne buni kad Fig sjedne na prednje sjedište. Henry postavlja Hanni trapava, brižna pitanja, kao da posljednja dva sata nisu proveli


zajedno

u

automobilu:

namjerava provesti ljeto?

Kad

joj

završavaju

predavanja?

Kako

Nekoliko dana kasnije, šalje joj e-mail: Bok Hannah, piše u emailu. Nadam se da si dobro. Pronašao sam tvoju adresu na Tuftsovim internetskim stranicama. (Ovo joj je omiljen dio, slika njega kako utipkava njezino ime.) U subotu je bilo prilično ludo, zar ne? Fig i ja

smo se družili i čini se da se dobro osjeća. Mislio sam da bi te to moglo zanimati. Čuvaj se, Henry. P. S. Sigurno misliš da sam pravi licemjer. Kladim se da bi me upozorila da lošem samome sebi kad bismo razgovarali o tome.

Hannah isprinta e-mail, pa čak i nakon što je zapamtila svaku riječ - posljednja rečenica je njezin drugi omiljeni dio - još uvijek povremeno baci pogled na ispis. Budući da Hannah nije uzrujana što su Fig i Henry ponovno zajedno, dr. Lewin ne može shvatiti (a vrlo je neobično da dr. Lewin nešto ne može shvatiti) da Hannah ne doživljava Henryja kao utjelovljenje frajera koji joj se sviđa ili s kojim bi željela biti; Hannah želi biti baš s Henryjem, s Henryjem osobno. Ali da ponovno naglasimo: ne još. Kasnije, kad bude spremnija za to. To je razlog zbog kojeg joj, vraćajući se s Capea, takoreći nije uopće bilo krivo što je ona ta koju njih dvoje najprvo odbacuju kući, što ona dobiva zagrljaj za laku noć. Dok Fig ulazi natrag u automobil. Hannah se naginje i maše Henryju koji je ostao za volanom. ‘‘Bok, Henry”, kaže. ”Drago mi je što smo se ponovno vidjeli.” Ima li kakve šanse da će shvatiti kako Hannah govori pristojnim ali ravnodušnim tonom samo zato jer želi prikriti što doista osjeća? Henry oklijeva, a potom kaže: ”I meni, Hannah.” Dok promatra automobil na odlasku, vani vlada potpuni mrak. Prvi put nakon tko zna koliko godina, Hannah nije ljubomorna na Fig, a rasječena usna tek je dio razloga. Jednostavno joj se čini da je Fig krenula krivim putom. Ponašati se prema Henryju tako kako se ona ponaša - to ne može trajati dovijeka, on joj to neće dopustiti, ili karma, Hannah je u to uvjerena. Prije nego što stražnji farovi automobila nestanu u daljini, Hannah se jako usredotočuje, kao da će zbog toga Fig doista primiti poruku, kao da je Hannah u stanju usaditi tu odgovornost u Fig. Razmišlja: Bolje ti je da vodiš brigu o ljubavi

mog života.


4 Srpanj 1998. Vrativši se kući u svibnju, prije početka ljetne prakse, Hannah ruča s ocem u blizini njegova ureda. (Ručak je bolji nego večera jer danju nije toliko opasan.) Odlaze u restoran i sjednu za stol na pločniku. Hannah naruči raviole sa špinatom, poslužene u umaku od vrhnja a ne od rajčice; to je vjerojatno pisalo i u jelovniku, samo što nije obratila pozornost na to. Hannah pojede nekoliko zalogaja, ali jedan je poslijepodne, vrlo je vruće i od pomisli da bi trebala pojesti cijelu zdjelu vrućih raviola u umaku okreće joj se želudac. Pojevši do kraja svoje jelo, cezar salatu i pečenu piletinu, njezin otac kaže: ”Nije ti fino?” ”Dobro je”, kaže Hannah. ”Hoćeš malo? Nisam baš gladna.” ”Ako ti jelo nije ukusno, slobodno ga vrati.” ”Nije da mi nije ukusno. Jednostavno nisam od volje za paštu.” Čim je to izgovorila, zna što slijedi. Jedan od znakova na njezinu ocu, jedan od najsigurnijih znakova, njegove su nosnice. A trenutno sijevaju, poput bikovih. ”Ne pamtim da sam ikad čuo za ‘volju za paštom”‘, kaže. ”Ali reći ću ti što znam. Znam da ovi ravioli koštaju šesnaest dolara i znam da ću te gledati kako ih jedeš sve do zadnjega.” Hannah u sebi osjeća potrebu, podjednako snažnu, i da pukne od smijeha, i da brizne u plač. ”Imam dvadeset i jednu godinu”, kaže. ”Ne možeš me prisiliti da nešto jedem ako ja to ne želim.” ”Dobro, Hannah” - govori to svojim lažno ležernim glasom, tonom poznatim kao dovoljno sam velikodušan da ti udovoljim, što zapravo znači da ti neće udovoljavati još jako dugo - ”evo u čemu je stvar. Kad vidim da se tako olako razbacuješ novcem, ne mogu a da se ne zapitam, koliko je zapravo pametno od mene da ti preko ljeta plaćam stanarinu kako bi se ti mogla klatiti po nekakvoj reklamnoj agenciji? Možda ti zapravo ne radim uslugu time što te toliko mazim.” I ovo je, također, jedan od očevih zaštitnih znakova zaoštravanje. Nijedna bitka nije bitka sama za sebe nego bitka protiv svih vaših golemih osobnih nedostataka, vašeg temeljnog nepoštovanja spram njega.


”Ali upravo si me ti nagovarao da prihvatim neplaćenu praksu”, kaže Hannah. ”Tvrdio si da će takvo što zvučati mnogo bolje u životopisu nego čuvanje djece.” Odmjeravaju se preko stola. Konobarica u crnim hlačama, bijeloj košulji i crnoj pregači svezanoj oko struka prolazi kraj njih, s pladnjem u ruci. Bez riječi, Hannin otac pokazuje na tanjur s raviolima. Ispod stola, Hannah gnječi ubrus, i ponavlja si da ne smije zaboraviti torbicu na odlasku. Guta knedlu. ”Ne kanim to pojesti”, kaže. ”I ne moraš mi plaćati stanarinu preko ljeta. To ionako nije bio baš najpametniji prijedlog. A ne moraš mi plaćati ni školarinu za ovu godinu.” Izraz očeva lica u isti mah odaje i zaprepaštenje i oduševljenje, kao da mu je ispričala prost ali vrlo smiješan vic. ”Ma vidi vraga”, kaže. ”Nadao sam se da ću uštedjeti šesnaest dolara, a mjesto toga sam uštedio trideset tisuća. Samo bih volio znati gdje ćeš smoći toliki novac. Misliš da tvoja majka može pljunuti tako velik iznos?” Nakon razvoda, majčini su izvori prihoda Hanni bili nepoznanicom. Prije mnogo godina majka je počela raditi četiri dana u tjednu u prodavaonici otmjene posteljine i kupaonske kozmetike, ali čini se da je dobar dio po svoj prilici skromne plaće trošila na njihove proizvode: kupaonice u njezinu stanu opremljene su prodavaoničkim ručnicima s vijugavim rubovima i minijaturnim bočicama engleskih losiona. Očigledno je primala alimentaciju, a dobila je i nasljedstvo kad su prije nekoliko godina umrli Hannini baka i djed s majčine strane, ali gledajući majku, Hannah nije toliko stekla dojam istinske sigurnosti koliko površinske profinjenosti. S druge strane, Hannah je također stekla dojam da upravo ta površinska profinjenost igra odlučnu ulogu u održavanju majčina vedrog raspoloženja, što znači da je vrlo vjerojatno riječ o dobroj investiciji, Unatoč svemu tomu: Hannah ustaje. Prebacuje torbicu preko ramena. ”Nešto ću valjda smisliti”, kaže. ”Ne želim imati više nikakvog posla s tobom.” Nešto prije deset i trideset u uredu još uvijek nema gotovo nikoga - danas je petak uoči Četvrtoga srpnja - a netko s dna hodnika pali radiopostaju na kojoj puštaju glazbu iz sedamdesetih, čega Hannah postaje svjesna nakon pete ili šeste pjesme. Oko jedanaest stiže Sarie, druga stažistica i skorašnja studentica četvrte godine na Northeasternu, zastajući na mjestu na kojem bi bila vrata u slučaju da radni odjeljak stažista ima vrata.


”Dakle, trebao je doći po mene i totalno je zakasnio”, kaže Sarie. Čim sam ušla u auto, on će meni, ono: ‘Nisam baš gladan. A da odemo samo na kavu?’ A ja ću, ono, nema šanse, ne želim ići samo na kavu. A ja sam-” Nijemo izgovara riječi depilirala noge. Potom, nastavljajući govoriti svojim uobičajenim glasom, kaže: ”Mislim, ipak sam si dala truda. No, mislim si, hajde, neka mu bude. I tako ti mi odemo u tu vražju zalogajnicu, nismo čak otišli ni u Starbucks. A ja si sve nešto mislim, kuhinja je sigurno puna štakora. Nismo ostali ni sat vremena, a on me već vozi kući. Vani smo, a on me pita - nećeš vjerovati kad ti kažem, Han - pita me može li ući.” Sarie odmahuje glavom. ”Ne shvaćam”, kaže Hannah. ”Što je tu tako čudno?” ”Pita me može li ući na kavu. A upravo smo popili kavu. Mislim, zbilja moraš biti glup za takvo nešto. Nisam mu se udostojala ni odgovoriti. Zalupila sam mu vrata ravno u lice.” ”Oh”, kaže Hannah. ”Baš šteta.” ”Dabome da je šteta”, kaže Sarie. ”No, da me izveo na večeru, e to bi već bila sasvim druga priča. Ali nakon onoga, nema šanse.” Mršti se i mrmlja: ”Frajeri.” ”Nisu svi takvi”, dodaje brzo Hannah. ”On je iznimka. Patrick, zar ne?” Sarie kima. ”Nemoj se ljutiti, ali meni je otpočetka djelovao bezvezno.” ”Da, zbilja si ga odmah prokužila, ha? Trebala bih te češće slušali, Han. Svi su oni svinje.” ”Nije istina da su svi oni svinje!” Hannah se takoreći prodere. ”Samo ti malo vadim mast.” Sarie se naceri. ”Moram svratiti do toaleta.” Dok se okreće, Hannah uočava dužinu Sariene suknje, koja uopće nije duga: seže joj svega nekoliko centimetara ispod dupeta, ne više; kestenjaste je boje; načinjena je od rastezljivog materijala koji Hannah ne prepoznaje jer u vlastitom ormaru nema ništa slično. Prije ovog ljeta Hannah nije znala da zaposlenici mogu dolaziti na posao u odjeći kakvu nosi Sarie. Ali čini se da je u ovome bijelome svijetu koješta dopušteno. Sarie je niska i puna oblina, i dok joj izmiče iz vida, Hannah zamjećuje njezine lijepo oblikovane listove. Hannah vjeruje da Sarie ima tijelo kakvo frajeri najviše vole: nije previsoka, sitna je ali dovoljno putena, a ima i ugodno bezoblično lice i lažnjikavu, ali ne i posve lažnu plavu kosu. Sarie uvijek nosi suknje, za razliku od Hanne koja uvijek nosi hlače. Također, Sarie nosi tange. Uvijek kad su zajedno u toaletu, Sarie nabraja njihove prednosti (jako su ugodne, ne


ocrtavaju se na odjeći) i tvrdi da se Hannah više nikad ne bi vratila na staro kad bi jednom probala tange. U određenim trenucima - Sarie je dva puta uspjela nagovoriti Hannu da navečer izađe s njom u kafić i Hannah je tada sjedila tamo osjećajući se golemo i dosadno dok su se, s druge strane stola, muškarci lijepili na Sarie kao da je pred njima kakav izvor energije ili svjetla - Sarie je znala zadiviti Hannu. Ali onda se Hannah sjetila poslijepodneva kad je Sarie rekla: ”Čekaj, je li Šangaj grad ili država?” A najgore je to što se, vjerojatno zatečena Hanninim zaprepaštenim izrazom lica, Sarie na to počela nelagodno smijati i rekla, ”To je bilo zbilja glupo pitanje, zar ne? Nemoj nikome odati što sam rekla.” Oko petnaest do dvanaest, glazba s dna hodnika toliko joj je narušavala koncentraciju da je zatvorila izvješće sa sastanka na kojem je radila i uzela list papira na kojem je otisnut memorandum tvrtke. Oprati rublje, piše na vrhu stranice. Potom dodaje: Rođendanski poklon za mamu. Potom joj više ništa ne padne na pamet. Gleda prema hodniku. Ted Daley, koji je upravo unaprijeđen iz radnog odjeljka u prostoriju bez prozora, prolazi kraj nje. Pogledi im se susreću i on joj lagano mahne. ”Prestani se mrštiti”, kaže joj i Hannah se odjednom nasmiješi. ”Imaš lijepe naočale”, kaže Ted. ”Nove su?” ”Mislim da mi je ovo silno zurenje u računalo oštetilo vid”, kaže Hannah. ”Malo su štreberske.” ”Ne, zbilja su fora. Šteta što ste danas morali doći na posao, ha? Neplaćeni radnici bi trebali imati bar neke povlastice.” ”Nema veze.” U početku je Hannah trebala raditi ovdje pet dana u tjednu, ali je na kraju ispalo da treba dolaziti samo triput tjedno, pa u preostale dane može čuvati djecu jednog profesora. Hannah je nastojala iznijeli Lois, voditeljici stažista, što je moguće više detalja o njezinoj novonastaloj financijskoj situaciji kako promjena prvobitnoga plana ne bi ispala neodgovorna. Na koncu se ispostavilo da zapravo nema što raditi ni ova tri dana. Posao koji Hannah treba odraditi sastoji se uglavnom od slanja fakseva, fotokopiranja i sjedenja na sastancima na kojima više rangirani zaposlenici potroše sat vremena kako bi rekli nešto što se prema Hanninu mišljenju može sažeti u otprilike tri minute. Trenutačno je njezin glavni cilj dobiti dobru preporuku koju će nakon diplome moći iskoristiti kad bude tražila posao, doduše, ne u marketingu. ”Ni ja ne bih došao”, kaže Ted, ”da u listopadu ne putujem u Baju; nema šanse da prije toga potrošim ijedan dan godišnjeg.” Podiže ruke kao da pokušava spriječiti nevidljive zidove da ga ne


uguše i potom njiše bokovima, ili barem onim što se može smatrati bokovima. ‘”Nekoliko dobrih valova, otkvačena vibra i ja sam sretan čovjek.’” ”Ha?”

”Fast Times at Ridgemont High”, kaže Ted. ”Film? Iz sredine

osamdesetih? Nema veze - vjerojatno si još bila u vrtiću. Nadam se da ću u Baji moći surfati.” ”Oh”, kaže Hannah. ”Fora.” Slijedi kratko zatišje tijekom kojega Ted zuri u sat, a Hannah u Tedov slušni aparatić. Kad netko sa slušnim aparatićem želi ući u vodu, pita se, mora li ga prvo skinuti ili su slušni aparatići vodootporni? Ted ima svega dvadeset sedam ili dvadeset osam godina - a radi kao pomoćni računovođa - i kad je tek stigla, malo se bila zatreskala u njega, ako je to moguće, upravo zbog njegova slušnog aparatića. Zbog njega joj je djelovao nekako osjećajno, kao da je prebrodio kojekakve nevolje, no ipak ne tako velike da bi postao čudan ili ogorčen. Imao je ugodan, pjevušav glas, a osim toga, bio je visok i imao je zelene oči. Međutim, ta ju je zatreskanost prošla već nakon manje od mjesec dana. Na nedavnoj uredskoj zabavi na kojoj je ostala punih šesnaest minuta, čula je kako s nekim živahno raspravlja o tome koja je Lois kuja, što se Hanni činilo, kao prvo, neistinitim Lois je vrlo draga osoba - a potom i nepromišljenim ¡ nepodnošljivo plitkim. S aparatićem ili bez njega, Ted ni po čemu nije osobit. ”Naručit ćemo pizzu za ručak”, govori Ted. ”Želiš nam se pridružiti?” ”Može”, kaže Hannah. ”Koliko ti dugujem?” Ted ulazi u njezin radni odjeljak po novac, a Hannah nagonski zaklapa popis obaveza, premda se čini da ni Ted danas nije osobito radišan. ”Pišemo ljubavna pisma?” pita je dok se ona saginje kako bi dohvatila torbicu s poda ispod stola. ”Aha, tebi”, kaže Hannah. ”Molim?” Kad shvati da je nije čuo, koleba se da li da ponovi šalu ili ne, ali onda pomisli: Oh, vrlo važno? ”Pisala sam ljubavna pisma tebi”, kaže glasnije. On se smije. ”Kao i sve druge djevojke.” ”Suparnice.” Hannah mahne rukom po zraku. ”Što će ti one?” ”Ma nemoj?” kaže Ted i dalje se cereći, ali njegovo lice odaje mješavinu znatiželje i iznenađenja. Ted je upravo, shvaća Hannah, odmjerava, pa se odjednom više ne može sjetiti što bi još rekla.


Obori pogled i potom pogleda ponovno u njega. ”Deset dolara je dovoljno?” ”Da, ako želiš počastiti pola ureda.” Hannah uvijek nudi više novaca nego što zna da bi trebala, uglavnom zato što se boji da ne ispadne škrta. Većina se nikad ne buni. ”Pet dolara bi trebalo biti više nego dovoljno”, kaže Ted. ”Dosta su ti, koliko, dvije kriške?” Potom dodaje: ”Dotad mi slobodno nastavi pisati poeziju”, i Hannah shvaća da je prijašnje raspoloženje čudnovatu neopterećenu energiju između njih dvoje - zamijenila nelagoda samo s njezine strane, ne i s njegove. Kad su stigle pizze, devetero ili desetero ljudi tiska se u kuhinju. Ubrzo se ispostavlja da danas rade samo mladi zaposlenici. Netko je naručio pivo te jedna boca dolazi i do Hanne. ”Ali nisam ga platila”, mrmlja, ali nitko je ne sluša i onda Lois, koja je u petom mjesecu trudnoće, dodaje Hanni otvarač za boce. ”Ja neću”, kaže Lois, gladeći se po trbuhu. Jede krišku pizze s gljivama. ”Imaš li kakve planove za praznik?” pita Hannah. Lois je upravo zagrizla komad pizze pa maše rukom ispred usta. ”Oh, oprosti”, kaže Hannah. Lois guta. ”Ništa posebno. Jim i ja idemo na večeru s još nekoliko parova.” ”Svatko donosi nešto od hrane?” pita Hannah vedro. U mislima se ceri samoj sebi. Ona obično objeduje sama, ide u zalogajnicu u neboderu Prudential po Cobbovu salatu 2 u prozirnoj plastičnoj kutiji i Sprite u navoštenoj čaši. ”Pa tako nešto, da”, kaže Lois. ”Ali otmjeno, znaš? Ja sam zadužena za desert.” ”Oh, zbilja? Što ćeš peći?” ”Ispekla sam ga sinoć. Napravila sam čokoladnu tortu za koju mi je recept dala Jimova majka.” ”Zvuči ukusno”, kaže Hannah. Smazala je prvu krišku pizze. Prolazi tridesetak sekundi tijekom kojih šute i ona i Lois, a onda Hannah počinje pijuckati pivo. Tamno je i gusto, poput gorke juhe. ”Bok, curke”, kaže Sarie, prilazeći im. ”Kako je ured danas pust.” Salata od peradi, rajčica, avokada, slanine, tvrdo kuhanih jaja i sira s plemenitom plijesni. Nazvanu prema Robertu Cobbu, vlasniku restorana u kojem je osmišljena.

2


”Meni pričaš”, kaže Lois. ”Han, hoćeš li sutra navratiti i spremati se kod mene?” ”Mogla bih”, kaže Hanah. ”Ali nisam se mislila nešto posebno sređivati.” ”Vas dvije idete slaviti negdje van?” pita Lois. ”Nego što”, kaže Sarie. ”Šogorov stan ima krovnu terasu s koje puca sjajan pogled na vatromet.” Hannah se nastoji ne dodvoravati. Ali mrzi samu sebe što to ipak radi - kao da je uostalom važno što Lois misli? - i sve što želi je pobjeći od obadvije. ”Odmah se vraćam”, kaže i izađe iz kuhinje. U hodniku stoji skupina muškaraca koju Hannah jedva poznaje: Ted, tonac po imenu Rick, pisac tekstova zvan Stefan, i frajer čije ime nije zapamtila. Ugledavši je, Ted joj uzima pivsku bocu iz ruke i mjerka je. ”Čini se da ti treba nova pošiljka”, kaže. ”Mislim da mi je jedno pivo usred bijela dana i više nego dovoljno”, kaže Hannah, ali Ted se već uputio u kuhinju. ”Kad god nema Nailanda, nikad se ništa ne radi”, kaže Stefan. ”Nije li Nailand došao na posao i onaj dan kad mu se supruga porađala?” kaže Rick i svi se smiju. ”To zapravo nije moguće, jer su Nailandovi usvojili dijete”, kaže Hannah. Ted se u međuvremenu vratio te se, čuvši njezinu primjedbu, nagne, zagrli je i približi usne njezinu uhu kao da će joj nešto šapnuti. ”Ti samo nastavi pijuckati svoje pivo”, kaže normalnim glasom i svi frajeri ponovno prasnu u smijeh. U nedostatku ičeg pametnijeg, Hannah doista pije pivo. Muškarci počinju razgovarati o planovima za vikend, i kamo putuju. ”Odgovorio sam curu od Nantuckcta, hvala Bogu”, kaže Rick. ”Stvarno mi ide na živce.” Rick je osoba iz agencije s kojom je Ted najbliži, i osim toga - i to je prvo što Hannah pomisli kad razmišlja o njemu - netko s kim je Sarie imala aferu čim je počela stažirati, daleko od očiju njegove cure, zaljubljenice u Nantucket. ”Nego, tko danas pušta tu glasnu i bezveznu glazbu?” pita Stefan. ”Pazi što pričaš, momče”, kaže Ted. ”Znači li to da je riječ o tebi?” pita Stefan. ”Ustvari, ne”, kaže Ted. ”Ali me nije sram reći da su sedamdesete poznate po sjajnoj glazbi. Pokaži mi frajera koji ne voli I will survive.” ”Šališ se, zar ne?” kaže Hannah. ”Pa znaš da je to, ono, feministička himna, zar ne?”


Na to muškarci doslovno umiru od smijeha, premda Hannah nije željela biti smiješna. Ted odloži svoje pivo na pod, udalji se nekoliko koraka, okrene se i duboko uzdahne: ”First I was afraid, I was petrified I Kept thinking I

could never live without you by my side...”

”Zaboga”, kaže Hannah. Ponovno ude u kuhinju, uzme još jedno pivo i kaže Sarie i Lois: ”Ovo morate doći vidjeti.” Vani na hodniku, Ted skakuće i pjeva refren, a uskoro mu se pridružuju i cure, izuzev Hanne. Već je lagano omamljena, pa čak i razdragana, ali nije pijana. Ipak, prilično je dobro raspoložena. Rijetko pije, a kad popije, žao joj je što cijelo vrijeme ne može biti lagano pripita. Tedov nastup potiče i ostale da počnu pjevati pjesme čije riječi svi znaju: Stayin’ Alive, potom Uptown Girl. U komešanju. Lois ruši Tedovo napola popijeno pivo, ali nitko osim Hanne ne primjećuje kako se tekućina upija u tepih. Cijeli ugođaj djeluje jeftino nestvarno: poput prizora iz humoristične serije o uredskom životu, a ne stvarnog ureda u kojem, navodno, ljudi nešto rade tijekom dana. Potom Ted odostraga zgrabi Hannu za ramena, okrene je i uhvati je za ruke. Hannah se smije. Ali kad je pusti, tetura unatraške i kaže: ”Moram se vratiti na posao.” ”Na posao, ha?” kaže Ted. ”Nema šanse.” Kad se vratila natrag u stažistički radni odjeljak, čini joj se da se zidovi premještaju. Sjedne za stol i uhvati miša s desne strane monitora, te provjerava elektronsku poštu. Vidi da nema novih poruka i brzo zatvara internetsku adresu, prije nego što svim suradnicima ne pošalje cirkularni mail inkriminirajućeg sadržaja - Nikad u životu nisam srela toliko mediokriteta okupljenih ispod jednog krova, ili možda: Raditi sa svima vama je isto što i umirati vrlo sporom smrću - ili, još gore, prije nego što napiše da je zaljubljena u Henryja. Od vožnje na Cape Cod od koje je prošlo više od godinu dana, Hannah i Henry povremeno su izmijenili nekoliko mailova nimalo zaljubljeničkoga sadržaja (jednom joj je pisao da je izvijesti kako je u Globeu od toga dana izašao članak o sloganima pojedinih država), ali mailova je sve više otkako Henry živi u Koreji. U ožujku je počeo raditi u Seoulu za istu savjetničku tvrtku za koju je radio i u Bostonu. Nije prošlo ni dvadeset minuta prije nego što se Ted ponovno pojavio. ”Hej ti”, kaže, a ona mu također uzvrati s ”Hej”. Jako ju je sram. Nije da joj se agencijski zaposlenici ne sviđaju, razmišlja. Nema razloga da joj se ne sviđaju kao pojedinci, stojeći pred njom s vlastitim tikovima, i apetitima, i neprekidnim iskazima naklonosti?


Ne, dok su ovakvi kakav je Ted sad, sasvim su u redu. Bilo bi okrutno reći da nisu u redu. Jednostavno nije očekivala da će rad u uredu život odraslih ljudi - biti tako običan. ”S radnim danom je više-manje gotovo”, kaže Ted. ”Idemo k Ricku i bilo bi mi drago da nam se pridružiš.” ”A gdje Rick živi?” pita Hannah, i to joj se čini kao pristojan način da odbije Tedov poziv, a da ne izgleda kao da ga je odbila. ”U North Bodu. A ti si u Somervilleu, zar ne? Poslije možeš sjesti na T kod Haymarketa i doma si.” Hannah je zapanjena spoznajom da Ted zna gdje stanuje preko ljeta. ”Spremna sam za minutu”, kaže. U trenutku kad se napokon nadu na ulici, već je tri i trideset: Hannah, Ted, Rick, Stefan i Sarie. T je neobično krcat za ovo doba dana, pa se šale da je ostatak Bostona markirao dok su oni radili. Bučni su, ali čini se da su i svi drugi bučni. Zrak je nabijen elektricitetom, iščekivanjem prazničnoga vikenda. Rickove djevojke nema kod kuće. U stanu se nalazi crni kožnati kauč, a preokrenuti sanduci mlijeka služe kao stolovi. Koja jeziva kombinacija, pomisli Hannah. Potom se, zavaljena na kauču, uhvati kako razmišlja koliko Rick zarađuje. Stefan i Ted raspravljaju što kupiti u prodavaonici pića dolje na kraju ulice, a Rick im tumači kuda trebaju ići. Kad su otišli, odlazi u spavaću sobu presvući se, a Hannah i Sarie ostaju sjediti na kauču. ”Jesam li ti rekla za Portorikanca koji je danas nazvao?” pita Sarie. ”Mislim da sam čula dok si razgovarala s njim”, kaže Hannah. ”Bio je tako naporan. Tražio je neku curu po imenu Margaret, a ja sam mu uporno ponavljala, ono: ‘Ovdje ne radi nijedna stažistica pod tim imenom.’ A on će na to: ‘Molim vas, dati mi gospođicu Margaret.’” Hannah protegne ruku i uzme časopis Sports Illustrated sa sanduka mlijeka ispred nje. Lista ga, promatrajući reklame, Sarie nastavlja pričati. U nastavku priče, pozivatelj prestaje biti Portorikanac i postaje Meksikanac. Nakon nekoliko minuta, Hannah pogledava na sat i pita se hoće li ostatak ljeta svi misliti da je čudna ako sada ustane i ode. U tom trenutku vraćaju se Stefan i Ted, a ono što slijedi je jedno veliko, bezočno opijanje - i to vrijedi za sve njih, a osobito za Hannu. Rick donosi igru Potraga za blagom iz spavaće sobe te se neko vrijeme igraju, ali istodobno piju žesticu i za sat vremena nitko nije u stanju dati točan odgovor. Dignu ruke od igre i netko upali TV. Prolazi još


četrdeset pet minuta, a kad Hannah ustane s kauča jer mora u kupaonicu, shvaća da se mora pridržati za Sarieno rame ako želi ostati na nogama. U zrcalu iznad umivaonika, zuri u svoje rumene obraze i, iz tko zna kojeg razloga, ceri se. Ručnici su crveni - činjenica da Rick uopće ima ručnike odmah ga podiže u njezinim očima - i Hannah briše prste jedan po jedan, pretvarajući se da je model za ruke. Vrativši se u dnevnu sobu, Hannah uviđa da su Ted i Sarie zamijenili mjesta, pa idućih sat vremena obilježava složeno manevriranje i Hannina hipersvjesnost trenutaka, i to isključivo onih, u kojima između nje i Teda dolazi do tjelesnoga kontakta. Ti su trenuci sve učestaliji dok Ted napokon ne položi ruku na njezina ramena, lagano ali zamjetljivo. Stigavši do tog raskrižja - sve je više i više znakova koji ukazuju da bi se nešto moglo dogoditi - Hannah se vraća u kupaonicu, uzima jednu četkicu iz čaše na umivaoniku i pere zube. U stanju u kojem se trenutno nalazi, posuđivanje četkice čini joj se elegantno i prilično neodoljivo. U jednom trenutku Rickova djevojka dolazi kući, noseći nekoliko vrećica s namirnicama, i djeluje ljutito, pa ona i Rick odlaze na drugi kraj hodnika i počinju se glasno prepirati. Da je trijezna, Hanni bi možda bilo neugodno, ali bi sa zanimanjem pratila razvoj događaja, no trenutno je suviše rastresena da bi mogla cijeniti dramu koja joj se odvija pred očima. Sklapa oči - sve se okreće - a kad ih otvori, vidi Teda kako odlazi u kuhinju. Ne može si pomoći i odlazi za njim. Nema mu što reći, nema razloga biti tamo. Samo želi ostati u njegovoj blizini. Kako je poslijepodne odmicalo i približavala se večer - prošlo je sedam sati - tako je i ton televizora postajao sve glasniji pa je sada treštao, dajući ovom malom okupljanju daleko veći dojam kaosa od onog koji je doista vladao. ”Zabavljaš se?” dobacuje joj Ted kad je ušla u kuhinju. Ted stoji kraj sudopera i stavlja led u čašu. ”Drago mi je da si došla”, dodaje. Dok joj to govori, i ona i Ted se smijulje, zatim Ted odlaže posudu s ledom, primiču se jedno drugome i naginju se sve dok se ne dotaknu. Njegove usne lagano dodiruju njezinu vilicu, to je prvi oblik dodira. Potom slijedi kratak, jedinstven trenutak pregovaranja licima - to je dakle ljubljenje - i potom se počinju uistinu ljubakati. Nikad nije ni pomislila da će se prvi put poljubiti u kuhinji s osobom koju jedva poznaje, s frajerom koji ima skoro trideset godina i to dok ona ima naočale na nosu; nije ni znala da je uopće moguće ljubiti se s


naočalama na nosu. Osim toga, vrlo je vjerojatno da ih svi u dnevnoj sobi mogu vidjeti. Ali Hannah je toliko pijana da je boli briga za bilo što od navedenog! Ted obujmljuje njezino lice s obje ruke, prstima je dodiruje po vratu tamo gdje joj prestaje rasti kosa, palčevima joj pritišće mjesto blizu ušnih resica. Zakoračuje prema njoj - u nju - tako da im se tijela dotiču u svim točkama. Ovo nije neki probni, bezvezni poljubac; ovo je poljubac prije seksa. Odakle to zna? Jednostavno zna. U skladu s tim, Ted se odmiče, prelazi dlanom preko njezine kose i kaže ”Hoćeš da odemo odavde?” Hannah kima. U dnevnoj sobi se pozdravljaju s ostatkom društva. Ted smišlja neku ispriku koju Hannah sluša s pola uha grleći sve prisutne izuzev Sarie koja se navodno onesvijestila u kadi. Potom silaze stubištem i izlaze u vlažnu noć. Raspravljaju kamo otići, kod njega ili kod nje, i na koncu se odlučuju za njezin stan, zato što su njezine cimerice, Jenny i Kim, već otputovale iz grada za vikend. Odsustvo Hanninih inhibicija toliko je naglašeno da se Hannah osjeća kao da su ona i Ted pobjegli iz društva neke kritikama sklone treće osobe - pratetke napućenih usana, na primjer. T je krcat - nije sigurna zašto, u ovo međudoba - na putu ka njezinoj stanici, ona i Ted stoje vrlo blizu jedno drugoga, i povrh svega, neprestano padaju jedno po drugome. Ni sama Hannah nije sasvim sigurna koliko je to posljedica trzanja vlaka, a koliko namjernih postupaka nje ili Teda. Dok izlaze sa stanice na Trgu Porter, sunce polako zapada i Hannah osjeća da se počinje trijezniti. No to je ne smeta. Najveći ponor zacijelo leži između dodirivanja i nedodirivanja, a ne između dodirivanja i onog što slijedi nakon toga. Hodaju nogostupom i skreću iza ugla prema stanu koji su ona, Jenny i Kim unajmile. Otvara prva vrata, otključava druga. Uspinjući se stubama na drugi kat, osjeća kao da sva krv u njezinom tijelu nadire i goni je naprijed. Ušavši unutra, Ted kaže: ”Pokazat ćeš mi stan?” Osim neupečatljive kuhinje i jednako neupečatljiva dnevnoga boravka, preostaju još samo spavaće sobe. Ona i Jenny dijele sobu u kojoj se nalaze dva kreveta; Kim plaća više i spava u francuskom krevetu u svojoj sobi. Hannah uviđa da je jutros zaboravila pospremiti krevet, pa u trenutku kad je Ted ponovno počinje ljubiti, ona i Ted stoje kraj njezinih smotanih bež plahti. Ljubljenje traje nekoliko minuta i onda joj Ted skida naočale. Uopće ne razgovaraju, i stanom vlada takva tišina, osobito u usporedbi s bukom Rickova stana, da je


Hannah svjesna zvukova koje proizvode, onog blagog mljackanja. Žao joj je što se nije sjetila staviti neki CD. Ali uskoro - ni sama ne zna kako - već su u ležećem položaju i Hannah prestaje razmišljati o lome. Leži na leđima, noge joj vise s kreveta, Ted leži preko nje, pomiču se prema jastuku. Raskopčava joj bluzu, grli je i otkopčava grudnjak. ”Možeš li ugasiti svjetlo?” kaže Hannah, ali Ted ne odgovara. ”Hoćeš li ugasiti svjetlo?” kaže glasnije. ”Prekidač je pokraj vrata.” ”Ali, želim te gledati”, kaže on. Nema šanse. Hannah kaže: ”Ne, zbilja”, i gurka ga. Ljubi je po vratu, staje i promatra je prije nego što ustane i ode ugasiti svjetlo. ”Usput rečeno,” kaže nakon što je ustao, ”imaš li kakvu, ovaj, zaštitu?” Ponovno liježe, više kraj nje nego na nju. ”Ustvari, mislila sam da se muškarci obično pobrinu za to.” Počinje se hihotati ali se smjesta posrami, premda Ted ne djeluje kao frajer koji bi to što je upravo rekla, ili način na koji se hihotala, smatrao sramotnim. ”Možda imam jedan”, kaže. ”Čekaj.” Okreće se na bok i kopa po stražnjem džepu. Odjednom se otvara procijep u vremenu koji se jednako brzo počinje zatvarati. Kani li nešto reći, mora to reći sada. ”Kad smo već kod toga,” počinje, i već vidi da počinje govoriti glasom kojim obično iznosi Lois izvješće sa sastanaka, ”vjerojatno bih ti trebala reći. Nije neka velika stvar, ali dosad još nisam ni sa kim spavala.” Slijedi tako duga stanka da Hannah počinje misliti kako je Ted uopće nije čuo i zaključuje da bi možda ipak bilo pametnije da mu sve skupa prešuti. ”Želiš reći”, kaže on, i prije nego što bilo što kaže, Hanni je jasno da ju je savršeno dobro čuo, ”da si, da si djevica? To želiš reći?” ”Pa ovaj, mrzim tu riječ. Ne volim čak čuti ni izraze kao što su djevičansko maslinovo ulje ili djevičanski snijeg. Ali da, to je točno.” ”Jesi li religiozna?” ”Ne”, odgovora Hannah. ”A sad si, što, druga ili treća godina faksa?” ”Sad ću biti četvrta.” ”Da nije - nemoj me krivo shvatiti, da nije neki frajer bio zao prema tebi?” ”Kako misliš, da me zlostavljao?” kaže Hannah. Glas joj je maloprije lagano drhtao, ali sad je ponovno zvučao odlučno. ”Na to si mislio, zar ne?”


Ted šuti. ”Ne”, odgovara mu. Ne kani mu dalje objašnjavati. Gotovo je. Trenutak je nestao. ”Nije da nisam polaskan”, kaže Ted, ”ali mislim da bi to trebala učiniti s nekim koga voliš.” ”Bože, kako si staromodan.” ”Hannah, zbilja si mi draga.” Ted zvuči tako iskreno; pjevuši i više nego inače. ”Sviđaš mi se. Ali, u ovakvim okolnostima-” ”Možda bi bilo najbolje da odeš.” ”Ma daj. To ne znači da se ne možemo zabaviti.” ”Misliš?” kaže. ”Možemo li?” Potom - ne želi biti takva osoba, ne želi popustili vlastitoj zloći kaže: ”Trebao si to pametnije odigrati. Sarie je laka stažistica, ne ja.” Ted gleda ravno u nju prvi put nakon nekoliko minuta. Čak i u mraku, njegov je pogled nepodnošljiv. Hannah skreće pogled u stranu. Njegovo tijelo koje ustaje iz kreveta nekoliko trenutaka kasnije je sporedno, više nalik na sjenu nego na stvarnu osobu. Ted ustaje, gura košulju u hlače i obuva cipele. ”Vidimo se”, kaže. ”Hvala, Hannah.” U glavi, Hannah domeće, ni na čemu. Iskreno rečeno, Ted ne zvuči sarkastično. Samo rezervirano. Izlazi iz spavaće sobe, a potom se čuje otvaranje i zatvaranje ulaznih vrata. Prvo što joj padne na pamet jest da je danas petak i da barem ima vikend pred sobom prije nego što se ponovno vrati na posao. Ostane ležati točno onako kako ju je ostavio, u poluraskopčanoj bluzi, s otkopčanim grudnjakom, raširenih nogu. Prolazi neodređeno razdoblje, a onda začuje pucanje petardi - vrlo blizu, možda čak i u dvorištu njezine zgrade - i sobu obasja bijela svjetlost kao kad sijeva. Da joj je samo znati tko su ti kreteni koji Četvrtoga srpnja uvijek moraju bacati petarde? Prije početka ljeta, Hannah je imala osjećaj da će biti drukčije, da će joj se život promijeniti. Umjesto da ode kući, ostala je u Bostonu, unajmila stan s Jenny i Kim i počela raditi kao stažistica. Bila je puna nade. Prisjeća se onog svibanjskog dana, poslije ručka s ocem. Restoran se nalazio u Ulici Spruce, i kad je ustala od stola, krenula je na sjever Dvadesetom ulicom - tresući se - i skrenula desno na Trg Rittenhouse. Park je bio prepun zaposlenih ljudi koji objeduju na otvorenom, beskućnika koji sjede na klupama okruženi vrećama sa svim svojim blagom, male dječice koja trčkaraju oko skulptura. Na suprotnoj strani parka, izašla je na Ulicu Walnut, zastavši kako bi


kupila bočicu vode od uličnog prodavača. Vani je bilo trideset stupnjeva i bio je to prvi zaista vruć dan u godini. Parkirala je majčin automobil na križanju Sedamnaeste i Ulice Walnut, i hodajući prema njemu, prošla je kraj nove prodavaonice odjeće u kojoj se odvijala neka velika proslava u čast otvaranja. Zaposlenici su nosili traperice i majice kratkih rukava u živim bojama, a iz zvučnika postavljenih pred ulaz treštala je pjesma koja će ubrzo postati zarazna i sveprisutna ljetna uspješnica; to je bilo prvi put da ju je Hannah čula. Čim je prošla Osamnaestu ulicu, između prodavaonice delikatesne hrane i otmjenog butika sa satenskim haljinama u izlogu, Hannah je počela hodati iza troje ljudi za koje je isprva mislila da hodaju odvojeno, no koji su, kako se ubrzo pokazalo, bili zajedno: djevojka Hanninih godina, nekoliko godina stariji mladić i žena koja je izgledala kao da bi mogla biti majka jednog od njih dvoje. Hannah je promatrala njihove profile dok su međusobno razgovarali. Par je - a morali su biti par, zaključila je Hannah, jer je mladić uhvatio djevojku pod ruku s mnogo više nježnosti nego što bi to učinio da su bili brat i sestra - bio prilično zgodan, mladić je imao široka ramena i izražen nos. Djevojka je bila u zelenoj haljini bez rukava i imala je dugu, svijetloplavu kosu; njezina ju je prozračnost činila nekako ranjivom. Držala je bradu visoko u zraku, gotovo kao da ismijava držanje visokog društva. Starija žena je bila krupnija i usporenija, a oko glave je imala svezanu maramu. Hannah se pitala kamo idu. Mladić je rekao nešto djevojci, a djevojka je zatresla glavom. Hannah nije mogla čuti o čemu razgovaraju, pa je ubrzala tempo. Ali gotovo cijeli blok nisu uopće progovorili. Potom se, nenadano, žena okrenula prema djevojci i rekla: ”Jesi li sretna?” Imala je nekakav naglasak, pa je naglasila oba sloga: Jesi li sretna? Sigurno je iz Istočne Europe, zaključila je Hannah, možda iz Mađarske. Djevojka nije odgovorila, i premda zvuči glupo, Hannah se osjećala kao da je pitanje upućeno njoj. Zašto djevojka nije odgovorila? Je li cijeli njezin život bio upravo to, jedan dugačak pokušaj da odgovori na pitanje odvijaju li se stvari onako kako bi to ona željela? S druge strane ulice nalazio se policijski automobil s upaljenim svjetlosnim signalom, Hannah je najprije pogledala u plavi vrtlog, a potom u samog policajca. Policajac je pisao kaznu muškarcu koji je sjedio za volanom kombija i uzbuđeno mahao rukama. Obojica su joj djelovala vrlo daleko. Unatoč prometu još se mogla čuti glazba iz novootvorene prodavaonice i Hannah se, kao i uvijek kad bi negdje vani u gradu čula glazbu, osjećala kao da je u filmu. Upravo je povukla radikalan i iako moguće pogrešan potez u vezi oca. Ali nije joj bilo žao.


Na neki neobičan način, njegova je izopačenost imala i svoju suprotnost, a svuda oko nje provirivala je mogućnost da će se u mjesecima koji dolaze stvari popraviti. Približila se Mađarici, toliko blizu da joj je mogla položiti dlan na leđa. ”Jesi li sretna?” upitala je žena ponovno, ovaj put mnogo odlučnije, a Hannah joj je, hodajući prema Ulici Walnut, zamalo odgovorila da je.


5 Kolovoz 1998. U sobi 128 Holiday Inna u Anchorageu, Harmina sestra Allison upravo je oprala zube, a Hannah se umiva. Čim Hannah odloži svoj ručnik na rub umivaonika, Allison kaže: ”Hannah, zaručila sam se! Sam i ja ćemo se vjenčati.” ”Sam?” Hannah izgovara njegovo ime kao da nije sigurna o kome je riječ, premda se Sam, ovoga časa, nalazi s druge strane vrata, u istoj ovoj hotelskoj sobi. Ona i Allison su čavrljale, raspravljale su o vrstama krema za sunčanje. ”Kad ste to odlučili?” pita Hannah, ”Zaprosio me prošli tjedan. Pogledaj.” Allison pruži lijevu ruku na kojoj blista srebrni, valoviti prsten. Hannah ga je već bila uočila, ali joj nije palo na pamet da bi to mogao biti zaručnički prsten. ”Malo mi je falilo da se ne izbrbljam preko telefona, ali na kraju sam zaključila da je bolje da ti to kažem osobno”, kaže Allison. ”Mama zna?” ”I ona i tata. Sretna si zbog mene? Možda bi mi mogla čestitati.” Allison se pomalo bespomoćno smiješi. ”Mislila sam da ti se Sam sviđa.” ”Nisam rekla da mi se ne sviđa. Jednostavno - nisam znala da ste u tako ozbiljnoj vezi.” ”Hannah, već godinu dana živimo zajedno.” ”No dobro, jednostavno nisam pomislila na to. Imaš tek dvadeset četiri godine - još si mlada. Ali Sam je drag dečko. Hoću reći, da, čestitam. Jednostavno ne shvaćam što je na njemu tako posebno.” ”Isuse, Hannah.” ”Oprosti”, kaže Hannah. ”Nepristojna sam, zar ne? Samo sam htjela biti iskrena. Nisam to trebala reći, zar ne?” ”Ne,” kaže Allison, ”nisi to trebala reći.” Ali Hannah doista nije pomislila da bi se njezina sestra mogla udati za Sama. Allison nikad ne pristane na brak kad je netko zaprosi. Ona to ne mora, jer će se uvijek naći netko novi tko će se u nju zaljubiti. Ima velike zelene oči i dugačku, valovitu svijetlo-smeđu kosu, a prije Sama zaprosila su je već dvojica frajera. Prvi je njezin dečko iz studentskih dana kojega je odbila zato što, kao što je pojasnila Hannah, nije još bila spremna za taj stupanj obvezivanja, a


drugi frajer ju je zaprosio pred jednim kafićem u San Franciscu na Valentinovo. Allison je čekala prijatelja na pločniku, a kad se okrenula, pred njom je stajao visok i mršav crnokosi frajer u crnoj kožnoj jakni i s mnogo srebrnih naušnica, ni približno njezin tip, ali on i Allison su se pogledali i sljedeće što zna je da su se njihove usne sudarile, i da su njegove ruke bile u njezinoj kosi. Imala je osjećaj da bi doista mogla pasti u nesvijest. Frajer je rekao: ”Udaj se za mene, ljepotice.” Hannah si to točno može zamisliti, kako njezina sestra gleda tog frajera svojim velikim, iznenađenim očima; ima ljudi čije oči kažu ‘ne’ i prije nego što to izgovore, ali Allison nije jedna od njih, čak ni kad su u pitanju propalice ili bivši dečki ili razvratnici po kafićima. Potom se odnekud stvorio Allisonin prijatelj i odvukao je, a ona se nije opirala. Ona i frajer izgubili su kontakt i nikad se više nisu sreli. Ali kaže da je razlog zbog kojeg mu ništa nije odgovorila bio taj što se bojala da će mu reći ‘da’. U kupaonici Holiday Inna, Hannah kaže: ”Nemoj se ljutiti na mene. Već se privikavam na to. Dođi-” Hannah raširi ruke i Allison, tek blago gunđajući, prihvati njezin zagrljaj. ”Ovo je uzbudljivo”, kaže Hannah dok se grle. ”Jupi.” Kad su izašle iz kupaonice, Sam leži na krevetu i gleda kartu Zaljeva Princa Williama, a Elliot, Samov brat, kopa po ruksaku naslonjenom na jedan od zidova. ”Čujem da nekome treba čestitati”, kaže Hannah i polijeće zagrliti Sama, osjećajući se poput neke velike i trapave ptičurine. Ovo je već drugi put danas da trapavo grli Sama; prvi put je to učinila u zračnoj luci. Hannah je prva stigla u Anchorage i budući da nije znala što bi sama sa sobom, kupila je pureći sendvič pun hladnog, bljedunjavog mesa, zatim je većinu toga mesa izvadila i odložila na plastični pladanj, nastavivši jesti salatu i kruh, da bi ga na koncu bacila u smeće. Odlunjala je do grizlija; pravog ali mrtvog grizlija, visokog preko dva i pol metra, koji je imao smeđe krzno sa srebrnkastim vrhovima, i stajao je u staklenoj vitrini razjapljenih usta. Ako je vjerovati natpisu, odrasli grizli može doseći težinu od preko 350 kilograma i može nanjušiti strvinu već na trideset kilometara. Na Aljasci sam, govori Hannah samoj sebi. Aljasci. Aljasci! Načas je poželjela da je u svom unajmljenom stanu u Bostonu, da skupa s Jenny gleda neku TV dramu o životu u policijskoj postaji i da jede kajganu za večeru. Ušla je u suvenirnicu i pregledala magnete i privjeske za ključeve te razmatrala kupovinu razglednica, ali je na kraju ipak zaključila da još nema pravo na to. Četiri sata kasnije - na koncu je ipak odustala i kupila nekoliko časopisa da ima što čitati dok čeka - počeli su pristizati i ostali.


Allison, Sam i Elliot doletjeli su zajedno iz San Francisca, a kad su sišli s aviona Hannah ih je dočekala na izlazu. Čim je uočila sestru, Hannah je osjetila ono isto nadimanje u grudima koje osjeća uvijek kad vidi Allison nakon nekoliko mjeseci razdvojenosti. Allison joj je tako poznata, svaka crta njezina lica, svaka njezina gesta, i tako je neobično lijepa, a k tome je i Hannina. U svoj toj gomili ljudi, Hannah je ona koju je Allison tražila. Hannah se doslovce morala susprezati da ne zaplače. Ona i Allison su se zagrlile i Allison je rekla: ”Imaš dobre naočale. Djeluješ kao prava intelektualka”, a Hannah je rekla: ”Sačuvala sam ti nekoliko keksa iz aviona jer imaju okus po cheddaru.” Kad im je prišao Sam, Hannah nije bila sigurna trebaju li se zagrliti ili poljubiti, te se odlučila za zagrljaj. Ali Sam se tako oborio na nju da je Hannah odmah shvatila kako se on odlučio za poljubac, pa je u posljednji trenutak okrenula obraz prema njegovim usnama u naletu i bespomoćno položila ruke na njegova ramena. Do tad je, dakako, već i on shvatio da je Hannah od njega očekivala zagrljaj, pa ju je jedva dotaknuo usnama po čelu i obujmio je oko struka. ”Ovo je moj stariji brat, Elliot”, rekao je Sam kad su se Hannah i on napokon raspetljali. ”A ovo je moja mlada sestra, Hannah”, rekla je Allison. ”A danas u emisiji Obiteljska raspra...” rekao je Elliot. Elliot je opako zgodan, pomislila je Hannah dok su se rukovali, nesumnjivo daleko zgodniji od Sama, premda su sličili jedan na drugoga. Elliot ima plave oči, ravan nos, plavu kosu i crvenkasto-plavu bradu. No ne onu bezveznu, akademsku bradicu, premda je Elliot išao na postdiplomski, nego pravu sportsku bradu. Grleći Sama po drugi put u hotelskoj sobi, Hannah razmišlja kako bi se, ako već ni zbog čeg drugog a ono zbog dobra izgleda, Allison trebala udati za Elliota. ”Ti ćeš nam nositi cvijeće, zar ne?” kaže Sam. ”Hannah će mi biti kuma, ludo”, kaže Allison. ”Zar ne, Hannah?” Allison sjeda na krevet kraj Sama. ”Naravno”, kaže Hannah. ”Ovo je sjajno.” Promatrajući sestru i Sama jednog kraj drugog, napokon uviđa da su zapravo baš dobar par. Allison je socijalna radnica, a Sam predaje šestim razredima. Kuhaju komplicirane večere u koje obavezno ide korijandar, nedjeljom zajedno rješavaju križaljke u Timesu, a u hladnije doba godine najradije nose kape i rukavice bez prstiju koje su ispleli seljaci iz Paragvaja. Osim toga, Samov otac je direktor nacionalnoga lanca drogerija, tako da si unatoč svojim skromnim prihodima, Sam i Allison i dalje mogu priuštiti odmor na Aljasci. (Vrlo je vjerojatno


Samov otac, posredno, platio i Hanninu avionsku kartu do Aljaske.) A Hannah nije lagala kad je rekla da nije da joj se Sam ne sviđa. On je uvijek savršeno ljubazan prema njoj, a kad ih Hannah nazove na kućni broj u San Franciscu, prije nego što proslijedi slušalicu Allison, Sam je uvijek priupita kako se snalazi u zemlji graha i bakalara. Elliot odlazi u kupaonicu, a Hannah sjeda na rub praznoga francuskoga kreveta. Upravo joj je nešto palo na pamet, nejasnoća koju želi otkloniti prije odlaska na počinak. ”Allison, ti ćeš spavati ovdje, zar ne?” kaže. ”Braća posebno, sestre posebno?” Sam savija ugao karte da je može vidjeti. ”Bojiš se da moj brat smrdi?” Hannah shvaća da to znači da se od nje ne očekuje da spava kraj Elliota, ali vrativši se proučavanju karte, Sam dodaje: ”Allison i ja smo navikli spavati u istom krevetu. To ti je jako važno, Hannah?” ”Samo sam pretpostavila da ćete ti i Elliot spavati u jednom krevetu, a Allison i ja u drugom”, kaže Hannah. Zar je to zaista tako čudno? Hannah je uvjerena da će se gotovo svi složiti da je ubitačno dijeliti krevet s vrlo privlačnim muškarcem kojeg jedva poznajete, a da je lako dijeliti krevet sa sestrom; barem nemate grižnju savjesti zato što joj kradete plahtu. ”Vas dvoje-” zausti Allison, ali je prekine Samova rečenica: ”Kad spavaš, ionako ti je svejedno, nije li? Ne znam za vas, ali ja sam krepan.”

Seronjo, misli si Hannah. Elliot izlazi ih kupaonice i Hanni je smjesta neugodno nastaviti započetu raspravu u njegovom prisustvu. Onda Sam kaže: ”Elliot, Hannah ne želi dijeliti krevet s tobom. Rekao sam joj da su one optužbe podignute protiv tebe za napad odbačene, ali mi ne vjeruje.” Elliot se ceri. ”A nije bila čak ni prava žena. Nego tranzić!” Allison kaže: ”Hannah, a kako bi bilo da ti i Elliot večeras dijelite krevet i šator kad budemo u planinama, a da ti i ja dijelimo kajak?” Ovo je tako tipično za Allison; uvijek smišlja neke kompromise. ”Ako želiš provesti vrijeme sa sestrom, bolje je da ga provodite zajedno dok ste budne nego dok spavate”, kaže Elliot. Zvuči nestrpljivo ali savršeno logično, a potom slijedi tišina tijekom koje Hannah uviđa da raspolaže vrlo neugodnom moči i da je u stanju svima uništiti ovaj odmor bude li se ponašala u skladu sa svojim karakterom. ”Pa dobro”, kaže. ”Allison i ja ćemo dijeliti kajak.” Kad pogase svjetla, svi smjesta utihnu. Hannah postane svjesna koliko je njezin jastuk mekan, a odmah potom i koliko je u sobi


zagušljivo. Neko vrijeme promatra Elliotova leđa u sivoj majici kratkih rukava i pita se ima li djevojku i ako ima, kakva je. Prolazi sat vremena. Hannah zapada u očajanje. Tetura do kupaonice po mraku. Kad sjedne na školjku, sve što izlazi iz nje je čajna žličica svijetložutog urina. Vraća se u krevet. U ponoć - četiri ujutro po Hanninu vremenu, sat i četrdeset pet minuta nakon što su pogasili svjetla i otprilike dvadesetak sati otkako je otputovala iz Bostona - razmišlja da li da probudi Allison, ali onda bi se vjerojatno probudili i Sam i Elliot. Također razmišlja da se iskrade, odveze se taksijem do zračne luke i ode kući, no to bi pokrenulo lavinu uzbuđenja koja jednostavno nije vrijedna truda. Sada je 00:25. Hannah se toliko prevrtala da se plahta s njezine strane kreveta izvukla iz madraca i omotala joj se oko gležnjeva. Zatvori oči i ne otvaraj ih ni po koju cijenu, govori sama sebi. To joj i uspijeva na četiri minute, kao što primjećuje na digitalnoj budilici čim otvori oči. Dobro, pokušaj ponovno. Odnekud vani, iz udaljenosti koju je teško procijeniti, dopire neobično cviljenje. Ne može razabrati je li cviljenje ljudsko ili životinjsko. Leži i osluškuje ga, napetoga tijela, pitajući se što bi, i bi li uopće, trebala učiniti. Tone u san, pitajući se. Ujutro se Hannah tušira posljednji put u idućih pet dana. Svi zajedno odlaze u prodavaonicu sportske opreme, jer Sam mora kupiti još vunenih čarapa. Prodavaonica se proteže na dva kata i dupkom je puna kanua i šatora i vreća za spavanja i prodavača svijetlih očiju i dobre kondicije koji Hanni, u svojim kaki kratkim hlačama i planinarskim čizmama, djeluju savršeno sposobno, onako kako Hannah to nikada neće biti. Već joj je unaprijed jasno da nije tip osobe koja kampira na Aljasci i da to što će zaista kampirati na Aljasci ne znači da će ikada postati taj tip osobe. Allison i Sam mjesecima su planirali ovo putovanje, a onda su u lipnju pozvali Hannu da im se pridruži, a Allison je rekla da su pozvali i Elliota i da Hannah neće imati razloga osjećati se kao da im drži svijeću. Prilično je sigurna da ju je Allison pozvala zbog svađe s ocem - Allison vjerojatno vjeruje da će nagovoriti Hannu da se primiri. Kad je Hannah odbila njezin poziv, kazavši da si to ne može priuštiti, Allison je rekla: ”Mi ćemo ti platiti avionsku kartu. Ti si samo trebaš nabaviti opremu.” A iako ni Hannah ne zna kako, cijena se opreme, koja uključuje takozvanu toplinski učinkovitu vreću za spavanje i nekoliko vrsta hlača, jakni i donjeg rublja različitoga stupnja otpornosti na vodu, popela do osam stotina dolara. Stojeći na blagajni u Cambridgeu, Hannah je osjetila neugodnu bojazan. Vjerojatno više nikada neće upotrijebiti išta od navedenoga.


Taman je stajala pokraj police s kišnim kabanicama kad joj pristupi prodavač. ”Mogu li vam kako pomoći?” pita je. Ima kovrčavu kosu i kozju bradicu - sladak je - i mogao bi biti njezinih godina. ”Samo čekam da prijatelji obave kupovinu.” ”Došli ste ovamo na odmor?” ”Idemo kajacima u Zaljev Princa Williama.” ”Oh, zbilja? Oduševit ćete se. Možda vam se posreći pa ugledate i medvjeda. Zaista je zadivljujuće vidjeti ih u njihovu prirodnome staništu - neusporedivo sa zoološkim vrtom.” ”Ali, nije li opasno sresti medvjeda?’’ Prodavač se kratko i ljubazno nasmije. ”Vjerujte mi, oni se više boje vas nego vi njih.” (U cijelom svom životu. Hannah nikada nije povjerovala ikome tko joj je rekao to isto o bilo čemu.) ”Obično ljudi nalete samo na njihov izmet”, nastavlja frajer. ”Ako zbilja sretnete medvjeda, smatrajte to srećom. Grizlije je možda bolje izbjegavati, ali crni medvjedi znadu biti razigrana mala stvorenja.” ”Ali kolika je vjerojatnost da ćemo ga sresti?” ”Ako ste zabrinuti, najbolje je da, u slučaju da ste sami, osobito u području s mnogo raslinja, viknete, nešto u stilu: ‘Hej, medo. Hej, momak.’ Ili zapjevate. Važno je da ih ne iznenadite, osobito ako naletite na medvjedicu s mladunčadi. Ako vas čuju kako se približavate, sklonit će vam se s puta. Kampirat ćete, gdje, na otočićima?” Hannah kimne. ”Ovisi o veličini otoka. Ne zaboravite počistiti za sobom. To ste znali, zar ne? Nemojte stavljati parfem, noću objesite hranu, znate kako to već ide.” Sve što govori, Hanni zvuči poznato, poput nečega što je već pročitala u vodiču ali tada na to nije obraćala pažnju - poput nečega što je samo prolistala, recimo, i što joj se u tom trenutku činilo nevažnim. Sad razmišlja: Medvjedi? Pravi pravcati medvjedi? Hannah nije čak ni ljubitelj pasa. ”Ako ste se uplašili, mogu vam ponuditi ova zvonca”, kaže frajer. ”Dajte da vam pokažem.” Odlazi prema stražnjem dijelu trgovine, a Hannah ga slijedi. ”Također”, kaže, okrećući se, ”postoji i obrambeni sprej. I njega ću vam pokazati.” Zvonca nalikuju na božićne zvončiće. Prodaju se po komadu, u jarkim bojama, na uzici s čičkom.


Frajer podigne jedno crveno zvono. ”Pričvrstite ga na sebe”, kaže. ”Isprobat ćemo ga na kopči na vašem remenu.” Dok čuči, glava mu je u blizini njezina struka, i Hannah se pita izgleda li debelo iz tog kuta. Ustane i kaže: ”Načinite nekoliko koraka.” Zvonce zvoni. ”Koliko dođe?” pita. ”Tri dolara. Sad ću vam pokazati i sprej. A koliko dugo ostajete?” ”Tjedan dana, s putovanjem i svim ostalim, ali samo pet dana u kajaku.” ”Odakle ste?” ”Iz Massachussettsa.” ”Stvarno? Potegnuli ste ovamo čak iz Massachussettsa na samo pet dana?” Trebala je reći dva tjedna, misli u sebi. Sprej stoji trideset i pet dolara. ”Ako mene pitate,” kaže frajer, ”više vam se isplati kupiti zvonce.” Hannah odluči kupiti oboje. Dok plaća račun na blagajni, Allison, Sam i Elliot čekaju. Frajer i njima počinje pričati o medvjedima, a kad im se Hannah pridruži, frajer joj položi ruku na rame. ”Sve će biti u najboljem redu”, kaže. ”Možete biti mirni.” ”Nije te valjda strah?” pita Elliot. ”Ne”, kaže Hannah, a frajer u isto vrijeme kaže: ”Prošli vikend sam bio u Nacionalnom parku Denali s curom, nadajući se da ćemo sresti medvjeda, ali svejedno nismo imali sreće.” Na spomen cure, Hannah se osjeća glupo što je pomislila da bi prodavač mogao obratiti pažnju na obujam njezina struka. Elliot pokazuje na Hannin sprej. ”Nije ti palo na pamet da si, sve da ti medvjed i priđe dovoljno blizu da ga možeš poprskati s time, više-manje gotova? Ili možda imaš nadljudsku moć ciljanja.” ”Odjebi”, kaže Sam blago. ”Neka ga nosi sa sobom ako joj je tako lakše.” Allison uzme zvonce od Hanne, digne ga u zrak i zvoni. ”Ho, ho. ho”, govori. ”Čestit Božić.” Okreće se prema Samu. ”A jesi li ti bio dobar dečko ove godine?” Zaustavljaju se u prodavaonici i kupuju zalihe hrane, potom se voze vlakom do Andera, gdje će preuzeti kajake i kasno poslijepodne sjesti na brod do Zaljeva Princa Williama. Ander čini nešto manje od kilometar nepravilno razmaknutih kućica - prodavaonice hrane, dvatri restorana, nekoliko poslovnica za iznajmljivanje kajaka - skupa s


napuštenim ili zaustavljenim željezničkim vagonima i divovskom zgradom s ružičastom fasadom, bivšim vojnim bunkerom u kojem, tako barem kažu, sada živi dvije trećine lokalnoga stanovništva. Iza zgrada uzdižu se planinski vrhovi, jedni prekriveni zelenilom, drugi snijegom; ispred zgrada pruža se plavetnilo ulaza u Zaljev Princa Williama, a s onu stranu vode novi nizovi snijegom prekrivenih planina, lako je sunčano, glibovit šljunak kojim su posute gradske ulice prepun je lokava. Sada je tri i trideset, i za ručak odabiru sendviče s lososom, osim Allison, koja je vegetarijanka i naručuje špagete. Konobarica koja ih poslužuje djeluje pripito; može joj biti kojih četrdeset godina, ima masnu kosu i mrtav prednji zub, i razdragano im govori da je iz Corvallisa u Oregonu, da je došla ovamo prije četiri godine jer joj je tako puhnulo, i da se baš prije dva mjeseca udala za ovdašnjeg kuhara, odjevena u traper koji ima na sebi upravo ovoga časa, upravo u ovom restoranu. Sada ona i suprug stanuju u bunkeru, na četvrtom katu. Zaboravlja što je Allison naručila i mora se vratiti, a Hannah osjeća neobičnu ali ne i nepoznatu želju da bude ova konobarica, da bude četrdesetogodišnjakinja, spokojno neprivlačna, da živi u stranom i sićušnom gradu na Aljasci, s kuharom u restoranu brze hrane koji je voli. I da ne mora izlaziti na vodu, ususret medvjedima. Nakon ručka, odlaze do dna doka i ukrcavaju se na brod koji uzbibanim valovima grabi sjeverno prema fjordu Harriman. Kapetan je krupan, stariji bradati čovjek; dok ostali razgovaraju s njim, Hannah ostane sjediti na jednom kraju broda, vjetar joj puše u lice i umrtvljuje joj kožu. Nakon sat vremena, kapetan usporava i brod klizne prema stjenovitoj plaži. Iza stijena naziru se paprat i bobičasto grmlje i veliki, gusti vražji grm, potom stabla omorike i johe, i napokon, iza drveća, glečer. To je prvi koji su vidjeli, sljubljen s planinom, a proteže se prostranstvom od kojih osam kvadratnih kilometara. Hannah je mislila da su glečeri glatki, blistavi i ravno odrezani, poput golemih kockica leda iz posude za led, ali ovo pred njom je više poput polja namreškanoga, prljavoga snijega. Ima neku plavkastu nijansu, kao da je pošprican sredstvom za čišćenje stakala. Kajaci su zavezani za vrh brodske kabine, a kapetan se s iznenađujućom okretnošću penje kako bi im ih dodao. Nježno polažu kajake na stijenje, potom se vraćaju na brod po ruksake gacajući kroz plitku vodu u svojim crnim gumenim čizmama. Kapetan odlazi. Sve djeluje golemo, i more i nebo i planine i ogromno, stjenovito prostranstvo plaže. Hannah ne može vjerovati da ovo, sve ovo, uopće postoji. Postoji dok ona čuva profesorsku djecu, dok jede smrznuti jogurt s Jenny u studentskom centru u kampusu. Odjednom joj sve to


djeluje daleko i nevažno. Ovo je pravi svijet: bistar zrak, vjetar koji povija visoku travu, svjetlucanje kasnoposlijepodnevne sunčeve svjetlosti na sićušnim valovima koji udaraju o stijene. Pa ipak se osjeća smiješno; misli o vlastitoj nevažnosti i same uvijek djeluju nevažno. Osim toga, divljenje ne isključuje tjeskobu. Šatore postavljaju pedesetak metara od vode. ”Eh, kad bi mi još objasnio što mi je činiti”, kaže Hannah Elliotu. Elliot joj dodaje kolce, sklopljene, s gumenom uzicom na sebi. Način na koji se metalni dijelovi slažu jedan na drugi, na koji nešto savijeno postane ravno, podsjeća je na čarobni štapić u madioničarskim predstavama za djecu. Tlo je meko te je lako zabiti kolce u njega. Šator je tirkizan, i čim Hannah ude u njega, na koljenima, da ne unese prljavštinu, zapaža kako najlon baca plavkaste sjenke po njezinim podlakticama. Na drugom kraju šatora, Elliot otkopčava preklop i otkriva plohu trokutastoga oblika - prozor - koji na Hannu ostavlja dojam ugodnog domaćeg ugođaja. Kao da je objesio zvona za vjetar ili postavio poštanski sandučić s njihovim imenima, u slučaju da im Allison i Sam požele poslati pismo. Hannah ubacuje vreće za spavanje u šator, još uvijek neraspakirane: ruksake su naslonili na drveće. Neće isploviti u kajacima prije jutra. Za večeru, braća pripremaju tjesteninu sa sirom pomiješanu s nasjeckanim vegetarijanskim hrenovkama. ”Nemoj stavljati vegetarijanske hrenovke u Hanninu porciju”, kaže Allison. ”Ne pašu joj.” Nakon objeda, Sam vješa hranu na jedno stablo. Braća igraju šah na minijaturnoj magnetnoj ploči, a Allison sjedi na plaži i piše dnevnik. Ni sama ne znajući što bi, Hannah ulazi u šator, odjene dugu pidžamu i drugu majicu kratkih rukava, te se zavuče u svoju vreću za spavanje. Pod sve slabijim svjetlom, čita krimić koji je Allison pročitala u zrakoplovu, ali svako malo zadrijema pa se mora vraćati na prethodnu stranicu. Do Elliotova ulaska u šator prođe četrdeset minuta. Obrati joj se jednosložnim mrmorom dajući joj na znanje da je svjestan njezina prisustva. Okrenut leđima, skine majicu i jaknu od flisa, koža mu je preplanula, ruke mršave ali mišićave. Potom skine i traperice i odjeven u sive bokserice uvuče se u svoju vreću za spavanje. ”Doktorirat ćeš neurologiju, zar ne?” kaže Hannah. ”To nije isto što i biti liječnik?” ”Bavit ću se istraživačkim radom i vjerojatno ću predavati, ali nikoga neću operirati, ako me to pitaš.” ”Zanima te neko posebno područje?”


”Tim u kojem radim istražuje utjecaj stresa na različite dijelove mozga. Trenutno proučavamo amigdalu, no sumnjam da ti to nešto znači.” ”Zvuči mi poznato.” Slijedi duga stanka.

Pa dobro, misli si Hannah. Briga me. Na koncu Elliot kaže: ”Ti ideš na Tufts, zar ne?” ”Aha, uskoro bih trebala upisati četvrtu godinu. Ljetos sam stažirala u jednoj marketinškoj agenciji. Boston uopće nije loš. Istina je što kažu za bostonske vozače, ali ja ionako nemam automobil, pa mi je svejedno.” ”Znam kakav je Boston. Studirao sam pravo na Harvardu.” ”Vau - imao si posla preko glave.” Elliot ne odgovara na to. Ali oboje leže na leđima i Hannah ne može a da ne pomisli da joj Ellliot dođe poput supruga. Stvar je u mješavini intimnog i prozaičnog, za razliku od intimnog i erotskog; na drugoj godini je jednom slučajno pomogla znanstvenom novaku iz njezine zgrade, frajeru po imenu Vikram, kupiti namirnice za pauzu u učenju, i bilo je jednako tako. Vikram je nije privlačio, ali su zajedno gurali kolica između polica s namirnicama i raspravljali što bi trebalo kupiti: Zašto je grožđe tako skupo? Dobro bi nam došli slanci, zar ne? Elliot se okrene na bok, tako da je leđima okrenut Hanni. Zna da bi trebala šutjeti - očito pokušava zaspati - ali čuje samu sebe kako govori: ”Onda, što misliš o vjenčanju Sama i Allison? Ludnica, ha?” ”Drago mi je zbog njih”, kaže Elliot. ”Nadam se da su sretni.” ”Znao si da je njihova veza tako ozbiljna?” ”Sam bi bio zbilja blesav da prokocka takvu priliku. Imaš genijalnu sestru.” Allisonina genijalnost, koja Hannu inače ispunjava ponosom, sad joj se čini kao izlizana tema. Stoga više ne proširuje priču, baš kao ni Elliot. Jako je mračno i čuje se zapljuskivanje valova. Prolazi četrdeset pet minuta, a Hannah se koleba - trbuh joj je napuhnut i napet između zabrinutosti da nikada neće zaspati ili da će zaspati i glasno prdnuti. Zamišlja kudravo medvjede krzno boje cimeta i njegov oprezan vlažan nos, smeđe i lagano zakrivljene, duge pandže. Jasno joj je da je to samo pričin, ali drago joj je da je u šatoru, na sigurnom. Mora da je lijepo biti medvjed, biće kojega se sva druga bića boje; osjećaj mora da je neopisiv, slobodno lutati plažama i šumama.


Poslije doručka, dok oblače kajakaška odijela i navlače prsluke za spašavanje, Elliot kaže: ”Nisi to valjda namjeravala nositi u kajaku, zar ne? Na moru nema medvjeda.” Hannah je zakačila zvonce za medvjede za rukav jakne i zvoni kad god se pomakne. Najprije gleda u Elliota, a potom u stranu. Već joj je zlo od pokušavanja da mu se svidi. ”Draže mi je tako”, kaže u isti čas kad Sam kaže: ”Hej, Hannah, koji broj prsluka nosiš?” ”Ne znam.” Otkopčava plastične kopče s prednje strane i skida ga kako bi pogledala što piše na etiketi. ”L.” ”Mijenjaj se sa mnom, hoćeš li?” Sam joj dobacuje drugi prsluk. ”Prsluci srednje veličine su za tebe i Allison, a ovi veći su za mene i Elliota.” ”Ali-” zastaje Hannah. ”Znam da si viši od mene, ali Sam, ja imam sise. Moja prsa su zapravo veća od tvojih.” Allison zahihoće. ”Hannah je prilično obdarena”, kaže. ”Patim zbog toga još od srednje škole.” To nije istina. Kad je krenula u osmi razred, Hannah je nosila veći grudnjak i od njezine starije sestre i od njezine majke, ali zbog toga je najviše patila ona sama. Ipak, ona i Allison se već godinama pretvaraju da postoji barem jedna stvar zbog koje Allison zavidi Hanni. ”Činjenica je da sam ja veći”, kaže Sam. ”To nema nikakve veze sa seksizmom. Stani kraj mene, Hannah.” Najprije staju bok uz bok, potom leđa uz leđa. ”Ovo je glupo”, kaže Elliot, ali Hannah nije sigurna na što točno misli. Na nastalu situaciju? Na nju? ”Teško je procijeniti ovako od oka, bez metra”, kaže Allison. Još uvijek govori - pretvarajući se da suosjeća, misli Hannah - šaljivim tonom. ”Možeš li zakopčati prsluk srednje veličine?” pita Sam Hannu. Hannah provlači ruke kroz otvore. Uvjerena je da ga neće moći zakopčati, ali ipak uspijeva. Ali to vjerojatno znači da bi ga mogao zakopčati i Sam, koji joj je nekako iščeprkao veći prsluk iz ruku dok je ona bila zaokupljena zakopčavanjem. Sad im više nema druge nego gurnuti kajake u vodu. Isprva se ljuljaju, ali uskoro počinju glatko ploviti, kao da klize po samoj vodi, kao da ih ne razdvaja fiberglas. Elliot i Sam veslaju brže od nje i Allison, a nakon što im odmaknu stotinjak metara, Hannah okrene glavu i preko ramena kaže - Allison je na krmi, kormilari ”Onda, što misliš o onom idiotskom potezu svoga dečka ili zaručnika ili što ti je već?”


”Hannah, smiri se.” ”Hvala što si se zauzela za mene. Prepala si da će se osjećati kastrirano ako priznaš da mu prsa nisu baš tako velika kao što misli?” Allison ne odgovara. ”Ali zato zaista uživam u ugodnom društvu njegova brata”, kaže Hannah. ”Drag momak, nema što.” ”Elliot je sladak”, kaže Allison, a Hannah bjesni što se Allison ne želi zauzeti za sebe, ne želi reći ništa što ima ikakve veze s onim o čemu razgovaraju. Kad su bile male, znale su se zbilja posvaditi - bile su to svađe u kojima se mržnja iskazivala čupanjem kose - i premda je tjelesna komponenta pomalo iščeznula, i dalje su se prepirale dok Allison nije krenula u sedmi razred. A onda je - i to je bilo grozno Allison postala ljubazna. Kao što u nižim razredima srednje škole neke cure postanu popularne ili anoreksičnc ili darkerice, tako je Allison postala savršeno ljubazna, kao da time želi definirati svoju osobnost. Usto se i proljepšala, zbog čega je njezina ljubaznost djelovala još velikodušnije i izlišnije. ”Znaš na koga me obojica podsjećaju?” Možda će, misli si Hannah, ipak pretjerati. ‘”Čuvaj se muškarca koji je pročitao jednu knjigu.’ Ponašaju se kao da sam paranoična jer se bojim medvjeda, a nije da oni imaju tonu iskustva s kampiranja.” ”Samu ovo nije prvo takvo kampiranje”, kaže Allison. ”Ozbiljno. Obojica su u djetinjstvu često išla na kampiranje u Wyoming.” ”Ma čuj ti to”, kaže Hannah. ”Rođeni kauboji.” Allison ponovno ne odgovara. ”Ali jedno te ipak moram pitati”, kaže Hannah. ”Nije ti krivo što njegovi plivaju u novcu, a ti si dobila samo srebrni zaručnički prsten?” ”Moram priznati”, kaže Allison, ”da te trenutno vrlo teško mogu zamisliti kao svoju vjenčanu kumu.” ”Da to shvatim kao prijetnju?” ”Hannah, zašto bih ti prijetila? Ali vrlo si mi jasno dala do znanja da ti se ne sviđaju ni Sam ni Elliot. Nema smisla da te nepotrebno dovodim u neugodnu situaciju.” ”Kao na primjer sada? Posve je jasno da bi svima bilo draže da me nema.” Čeka da je Allison krene razuvjeravati, ali s obzirom da Allison ne reagira, Hannah dodaje: ”Uključujući i mene.”


Obje šute više od dvadeset minuta. Hannu je prsluk isprva toliko stezao da je imala osjećaj kao da na sebi ima korzet, ali se kasnije naviknula. I pravo je olakšanje što su u kajaku. Sada treba izdržati još samo putovanje, no ne više i pripreme za putovanje i samo putovanje. Napokon, Allison kaže: ”Vidiš onaj glečer ispred nas? Ne smijemo mu se suviše približiti jer se svaki čas nešto može odlomiti. To se zove odlamanje.” Da, Allison je daleko zrelija od Hanne, Allison je daleko bolja osoba, ali isto tako, ona može mnogo manje izgubiti. Allison si može priuštiti da odustane od razgovora s njom jer Hannah ionako nije središte njezina interesa; za Allison, Hannah nije središnja osoba na ovom putovanju. ”Odlično ti ide”, dodaje Allison. ”Kad sam ja prvi put išla na kajakiranje, dobila sam morsku bolest.” Mumljajući, Hannah kaže: ”Zar je to moguće?” ”Ja sam povraćala u vodu. Pitaj Sama. Mislio je da sam totalni kreten.” Kasnije toga poslijepodneva susreću bjeloglavog orla, a potom i tuljan izranja nedaleko od njihova kajaka. Ima nečeg žalobnog u njegovoj vlažnoj smeđoj glavi, razmišlja Hannah, dok ponovo zaranja i nestaje. Prije večere, dok Sam grije vodu za kus kus, a Allison i Elliot su u šatorima, Sam kaže Hanni: ”Ne ljutiš se zbog prsluka za spašavanje, zar ne?” Hannah zastaje, a potom kaže, ”Ma, sve u redu.” Sam stišava glas. ”Allison je jako zabrinuta zbog tvojih problema s ocem.” ”Nisam znala da su moji problemi s ocem javna stvar”, kaže Hannah, na što Sam odustaje od teme. Poslije večere kartaju u Samovu i Allisoninu šatoru. Toliko je hladno da svi oblače jakne i vunene kape. Oko devet, kad počne padati mrak - Aljaska nije zemlja ponoćnoga sunca u kasnom kolovozu vade baterije i postavljaju ih u kutove okrenute prema gore, poput četiri mjeseca unutar šatora. Ali ubrzo se sasvim smrači pa čak i uz svjetlost baterija postaje nemoguće razabrati karte. Prije nego što se pridruži Elliotu na putu do šatora, Hannah odlazi do stabla udaljenog nekih šest metara. Skidajući donje rublje, dugačko donje rublje i hlače od flisa, zamišlja kako joj s leđa prilazi medvjed i grebe je po guzi. Zatrese svoje zvono za medvjede, na što joj Allison dovikne: ”Čujem te, Hannah”, pjevušavim glasom. Hannah mora čučati još cijelu minutu prije nego što se opusti dovoljno da može mokriti. Prilično je sigurna da se malo pomokrila po nogama -


ima vunene čarape i natikače - ali suviše je mračno i suviše je umorna da bi se zamarala zbog toga. Dani postupno dobivaju pravilan ritam. Doručkuju zobenu kašu ili

Pop-Tarts i ponekad piju vrući kakao; za ručak jedu mrkve i jabuke i peciva s maslacem od kikirikija; a za večeru Elliot ili Sam spremaju tjesteninu ili podgrijani grah na Elliotovom kuhalu. Svaki od njih ima dvije bočice s vodom, jednu zdjelu, jednu šalicu i jedan pribor za jelo.

Sele se na drugi otok, a na tlu neposredno iznad plaže, Hannah ugleda nekoliko hrpica nečeg što bi po svemu sudeći trebao biti medvjeđi izmet: veliko kašasto grumenje koje je mjestimično tamno smeđe a mjestimično gotovo ružičasto, prošarano cijelim, neprožvakanim bobicama. Hannah se prisjeća frajera iz trgovine u Anchorageu i njegovih riječi: ”Možete biti mirni”, i grčevito se pokušava uhvatiti za te riječi, kao za talisman. Na vodi, u daljini, pojavljuju se izletnički brodovi. Sam i Elliot podrugljivo komentiraju putnike i neautentičnost njihova doživljaja Aljaske. ”Turisti”, kažu prezrivo, a Hannah pomisli: A što smo onda mi? Radije bi bila putnik na izletničkome brodu: primjerice sjedokosa gospoda iz Milwaukeeja koja nosi fotoaparat u zlatnoj torbici od lamea i večera obliša s bijeloga tanjura. Zahvaljujući brodovima u daljini Hannah osjeća da nisu toliko usamljeni i uvijek se jako ražalosti čim nestanu s obzora. Također joj bude lakše kad jednu večer, kraj mjesta na kojem su se utaborili, u prašini ugleda poluzakopan flaster. Flaster je ukrašen prizorom iz Kremenka, a Hannah ga podiže - što u normalnim okolnostima nikada ne bi učinila - i promatra ga na dlanu. Noću Hannah spava u sportskom grudnjaku i, slijedeći Allisonin savjet, polaže mokru odjeću - uglavnom čarape - preko trbuha kako bi se osušila. Barem jednom dnevno rominja kišica. Hannah tada misli da će, ne bude li razmišljala o tome, vrijeme brže proći i da će uskoro biti na Tuftsu, započinjući novu školsku godinu i grizući se što nije znala cijeniti svoje egzotično i skupo putovanje. Četvrtoga poslijepodneva, za vrijeme jednoga sunčanog intervala, braća - u pravilu daleko odmakla ispred njih - čekaju Allison i Hannu, a potom ih počinju prskati veslima. Točnije rečeno, braća prskaju Allison. Elliot, kao i Hannah, sjedi na pramcu, ali tijelo mu je zakrenuto tako da je uvijek okrenut prema Allison. Dok Allison vrišti i smije se, izraz Elliotova lica odaje takvo nepomućeno zadovoljstvo da izgleda poremećeno. Njegovo trenutačno, zaneseno veselje pobuđuje Hanninu sumnju. Pa onda ona večer u kampu kad je Elliot otišao s


Allison skupljati drvo za ogrjev i kad ih je Hannah vidjela kako se vraćaju plažom. Ono što ga odaje njegovo je opušteno ali pozorno držanje; očito, ako postoji mjesto na kojem Elliot želi biti više od svega, onda je to ovdje. U tom trenutku, u trenutku njegova obožavanja Allison, Hannah se gotovo može poistovjetiti s Elliotom. Promatrajući ih, Hannah u vlastitoj ruci osjeća želju da pomiluje valovitu kosu ove djevojke, djevojke čija bi ljubaznost i ljepota mogli učiniti vaš život sretnim kad biste je uspjeli privoljeti za sebe. Hannah se pita je li Elliot mislio da će i ona biti samo jedna inačica Allison. Kad je oprano suđe nakon večere, Elliot i Sam izjavljuju da odlaze u istraživanje. Nakon što odu, Hannah odlazi sjesti, sa zvonom i sprejem, na veliki kamen koji se spušta do vode. Nebo je nisko i pamučno bijelo, prošarano nježno ružičastom bojom, a rubovi svih stvari počinju se gubiti u mraku. Zaljev je miran i staklast. Allison joj se pridružuje. Dugo neće prozboriti ni riječi. ”Toliko je lijepo da osjećam grižnju savjesti što idem spavati”, kaže Allison napokon. ”Kladim se da će i ujutro sve ovo biti ovdje”, kaže Hannah. ”Znam što želiš reći.” Allison zastaje. ”Hannah, stvarno mislim da bi trebala popričati s tatom. Ako mu se ispričaš, uvjerena sam da će ti nastaviti plaćati školarinu za iduću godinu.” Ah, da - Hannah je znala da joj se to sprema. Odgovara: ”Nema šanse da mu se ispričam.” ”A kako ćeš onda smoći novac?” ”Već sam bila na razgovoru u uredu za financijsku potporu. To nije tvoj problem.” ”Ali jest. I mama je pod stresom. Znaš da ti ona ne može plaćati školarinu.” ”Nisam to od nje ni tražila. Dignut ću studentski kredit.” ”Misliš da je to u redu? Sigurna sam da netko iz manje imućne obitelji treba taj novac više nego ti.” ”Kredit, Allison, ne stipendiju. Morat ću ga vratiti, ili drugim riječima da, mislim da na to imam savršeno pravo.” ”Meni je tata platio magisterij”, kaže Allison. ”Sigurna sam da bi i tebi platio poslijediplomski, ako mu to dopustiš. Vrlo je velikodušan, iako to možda tebi tako ne izgleda.” ”Tata je seronja”, kaže Hannah. ”Nego da te pitam nešto drugo, Sam zna da je njegov brat zagrijan za tebe?” Allison se smije. ”O čemu ti trabunjaš?”


Tà razumije se da će se Allison nasmijati na takvo što. Ali u kojem trenutku se njezino optimistično nijekanje pretvara u površnost? Toliko glupa sigurno nije. Hannah govori ljudima (barem je tako rekla dr. Lewin) da su ona i njezina sestra bliske, ali sad se pita je li to doista istina? Uživaju li ona i Allison u društvu jedna druge, znaju li još uvijek one najosnovnije stvari jedna o drugoj? ”Bilo je trenutaka kad ti se nabacivao?” Hannah pila. ”Zašto me to ispituješ?” kaže Allison, što više svakako nije nijekanje. ”Koji ljigavac”, kaže Hannah. ”Jednom. Pokušao me poljubiti na jednom tulumu kad je bio zaista pijan, a idući dan mu je bilo jako neugodno.” ”Rekla si Samu?” ”Što te briga jesam li?” Ton Allisonina glasa koleba se između prkosa i samosažalijevanja. ”Kako god bilo, ti ćeš samo sjediti i osuđivati nas.” Oh, kako je Hanni nedostajala ona osnovnoškolska Allison, ona Allison koja je u stanju i počupati se ako je dovoljno raspalite! ”Znaš, nekad sam te gotovo sažalijevala što ti se frajeri tako napadno upucavaju cijelo vrijeme”, kaže Hannah. ”Znala sam da bih ti trebala zavidjeti, ali meni su svi ti frajeri djelovali kao teret. Gotovo ti se nikada nisu sviđali, ali ipak si im morala uzvratiti poziv ili im dopustiti da te poljube u obraz ili jednostavno, ono, izlaziti na kraj s njihovom pažnjom što je djelovalo prilično iscrpljujuće. Ali sad mi se čini da sam bila u krivu. Ti uživaš izlaziti na kraj s njihovom pažnjom. Zašto bi inače pozvala Elliota na ovo putovanje, a znala si da mu se sviđaš?” ”Nepravedna si.” ”Zato da Elliot može promatrati tebe i Sama kako uživate u prirodi?” ”Ti zbilja ne znaš stati, zar ne?” kaže Allison ljutito i nespretno ustajući. Obrazi su joj rumeni. Kad ode, Hannah ostane sjediti u skarednom, tihom zatišju vlastitog neprijateljstva. Ali onda se Allison vrati. Staje ispred Hanne, skupljenih očiju. ”Mama me katkad pita mislim li da nešto s tobom nije u redu. Znala si to? Pita me: ‘Zašto Hannah nema dečka, zašto nema više prijatelja? Imam li razloga za brigu?’ A ja te uvijek branim. Kažem joj: ‘Hannah kroči svojim putem.’ Ali uopće se ne radi o tome. Nego u tome što si užasno tvrdoglava i ogorčena. Misliš da znaš sve o svima, da si prokužila sve nas i naše glupe, nevažne živote, i možda si u pravu, ali si zato


nesretna. Unesrećuješ sebe i unesrećuješ ljude oko sebe.” Allison oklijeva.

Hajde, reci da čujem do kraja, misli Hannah. Što god bilo. ”A najgore je to,” kaže Allison, ”što me podsjećaš na tatu.” Ovo je njihova posljednja noć u divljini. Večeras su ponovno na drugom otoku, trećem i posljednjem (putovanje se primiče kraju, primiče kraju, primiče kraju). Hannah nema pojma koliko je sati ali osjeća da je čvrsto spavala, vjerojatno nekoliko sati, kad se probudila pod pritiskom Elliotove težine koji je ležao na njoj i stiskao joj ruku preko usta. ‘Pokušaj ostati mirna”, kaže Elliot. Šapće joj ravno u uho, tiše nego što je ikad ikoga čula da šapće; gotovo kao da joj tek mišlju pokušava prenijeti svoje misli. ”Nešto se pokušava dočepati naše hrane. Ne smiješ vrištati. Razumiješ? Sada ću maknuti ruku, ali ako počneš praviti buku, vratit ću je natrag.” Iako nije upotrijebio baš tu riječ, shvatila je - nakon što je shvatila da je ne pokušava silovati - da govori o medvjedu. Medvjed se, kao što je to cijelo vrijeme i slutila, napokon pojavio. Kimne glavom i Elliot odmakne ruku. Izvana se čuje zvuk grebanja, kao da nešto grebe koru, i nekakvo nesvjesno puhanje. Grebanje prestaje, a potom ponovno počinje. Jesu li Sam i Allison također budni? Elliot ostaje ležati na njoj. Hannah leži na boku u vreći za spavanje, a on je izašao iz svoje i pridignuo se na ruke; središtem torza pritišće njezino rame, trbuhom njezin bok, opkoračio ju je nogama. Ostaje li u ovom položaju zato što ne želi riskirati da medvjed čuje kako silazi s nje? Ili zato što je želi zaštititi u slučaju da medvjed uđe u šator? Ili zato što je vrlo ugodno, i iznenađujuće prirodno, što su ovako prepleteni? Pritisak njegova tijela uopće nije nelagodan. U Elliotovu se dahu osjeti miris luka od večere i vjerojatno bi joj bio odvratan da su na nekom tulumu. No u ovom joj trenutku nije odvratan. Pita se hoće li umrijeti. Razmišlja o eksponatima u zračnoj luci u Anchorageu: Medvjed pokazuje svoju ljutnju režanjem i

škljocanjem zubima, krzno na vratu mu se naježi, a uši su mu spljoštene. Kad je ugrožen, medvjed je u stanju napasti. Pa ipak joj je

gotovo drago što se medvjed pojavio; to znači da nije bila paranoična.

Potom medvjed prolazi između mjeseca i trokutastog šatorskog prozora te ga Hannah može vidjeti, ne u cijeloj veličini ali vrlo jasno njegovo tamno, srebrnkasto krzno i mišiće na njegovim ramenima. Riječ je o grizliju; ispred njihovog šatora nalazi se grizli. Na sve četiri


je (zamišljala ga je uspravljenog na dvije noge) i nalazi se na manje od tri metra od njih. Kako je moguće dane umru, kad im je grizli tako blizu? Možda je razlog zbog kojeg je Elliot ostao u ovom položaju to što nije važno što će učiniti mogao bi je uhvatiti za sisu ili joj pljunuti u oko i nitko nikada ne bi saznao za to. Njegovo srce lupa prislonjeno na njezine grudi. Tijelom joj prolazi val tuge, osjeća kako joj se lice počinje grčiti; počinje plakati. Ispušta jedan poluprigušen šmrcaj, na što Elliot smjesta opušta ruke pa je sada i njegovo lice prislonjeno na njezino, njegov nos ispod njezine brade, njegovo čelo na njezinu uhu. Odmahuje glavom. Omata ruke oko njezina tjemena, stišćući je i umirujući. Tik uz njegovo lice, Hannah tiho izgovara riječ Allison. Elliot ponovno odmahuje glavom. Da je bilo tko drugi na njegovu mjestu, bilo tko čiji brat nije u susjednom šatoru, ne bi mu vjerovala. Negdje na dnu njezina ruksaka nalazi se privjesak za ključeve - kako naglo ključevi postaju nebitni izvan vašeg grada - i za privjesak je zakvačena zviždaljka koja bi možda prestrašila medvjeda da puhne u nju. Možda bi vrijedilo pokušati, da nema povjerenja u Elliota koji tvrdi da treba ostati miran. I onda medvjed odlazi. Poput kakve osobe - Hannah to osjeća baci pogled uokolo i provjeri je li sve obavio prije nego što ode. Ali ovdje ga više ništa ne zanima, njegova je pažnja već usredotočena na nešto drugo. Odlazi, i više ga nema. Ni ona ni Elliot se ne miču. Koliko se dugo ne miču? Možda šest minuta. Sam prekida tišinu. Dovikuje: ”Jebote život!” ”Hannah, dobro si?” kaže Allison. ”Oboje ste dobro, zar ne? Vidjeli smo da je prošao kraj vašeg šatora.” ”Dobro sam”, odgovara Hanni. ”Elliot me uvjerio da ostanem mirna.” ”Želim te doći zagrliti”, kaže Allison. ”Ali mislim da ću pričekati do jutra.” ”Zar nismo objesili hranu dovoljno visoko?” pita Elliot Sama. Izgovara to običnim glasom još uvijek ležeći na Hannah. Sad je njegov zadah već počinje smetati. ”Objesio sam je isto kao i svaku drugu večer”, kaže Sam. ”Mislim da se nije ničega dočepao. Mislim da je samo bio znatiželjan.” ”Ili je svratio u prijateljski posjet”, kaže Elliot suho. Ispod njega, Hannah se smije - ne zato što je Elliotova opaska osobito duhovita, već zbog njezine potisnute energije. Svi priželjkuju da se raspoloženje preokrene i doista se preokreće, počinje dobivati na ugođaju koji će sadržavati kasnije, kao priča koju će prepričavati drugima.


”Nije želio razočarati Hannu”, kaže Sam. ”Znao je da bi se osjećala prevareno da nam se barem jedanput nije ukazao.” ”Ma to uopće nije bio pravi medvjed”, kaže Allison. ”Nego onaj frajer iz trgovine u Anchorageu, preobučen u medvjeda. Bojao se da bi u suprotnom mogla tražiti povrat novca za sprej.” Sad se već svi smiju. Također, Elliot ima erekciju. Da je neka druga osoba, a ne djevica, ovo bi bio čas u kojem bi Hannah - učinila što? Otkopčala svoju vreću za spavanje, skinula svoj sportski grudnjak? Vjerojatno ne bi trebala učiniti bog zna što da stvari krenu svojim tokom. Osim toga, trebalo bi računali i na to, koliko god neugodno, da ih Sam i Allison ne smiju čuti. Na putu kući, lupat će se po glavi što nije iskoristila ovaj trenutak. Elliot je seksi, na Aljasci su, i za Boga miloga, upravo su izbjegli napad grizlija. To što nema sreće s frajerima - tko je, zapravo, kriv osim nje same? U ključnom trenutku, jednostavno nikada ne uspijeva skupiti dovoljno snage. Ali ako to što se dogodilo razmotri kao pojedinačan događaj i ako ga dubinski sagleda sa svih strana, umjesto da ga olako otpiše kao još jednu stavku na podužem popisu, mora priznati da bi u istoj situaciji ponovno donijela istu odluku. Bila je umorna. On je imao neugodan zadah. Ispod njezina desnog bedra je bio kamen, bockajući je kroz dno šatora, prostirku za spavanje i vreću za spavanje. Sutradan bi im bilo neugodno, a možda i cijeli niz godina koje slijede; razbijala bi si glavu pitanjima je li primijetio da nema nikakvog iskustva, misli li da se očajno ljubi. A osim toga, osoba koju on doista želi njezina je sestra. To što je spreman zadovoljiti se njome, što ga je bliski susret s medvjedom napalio - nije se činilo dovoljno dobrim razlogom. Okrene se kao da želi leći na trbuh, a on side s nje. Ujutro slijedi neizbježno prepričavanje detalja, višekratno uprizorivanje medvjedova kretanja kroz njihov kamp. Pospremaju stvari posljednji pul i veslaju dalje. Poslijepodne će se naći s kapetanom na istoj plaži na kojoj ih je ostavio prije nekoliko dana. Poslije ručka nebo se naoblačuje i smračuje. ”Hannah”, kaže Allison, a Hannah napeto iščekuje i svaka dlaka na njezinoj glavi je naelektrizirana. ”Znam da je na ovom putovanju, već otpočetka, koješta debelo krenulo krivim putom”, kaže Allison. ”Voljela bih da to mogu ispraviti, a možda bi bilo bolje da nikada nismo ni dolazili ovamo zajedno. Ali moraš prihvatiti činjenicu da se udajem za Sama. Vjeruj mi kad ti kažem da je jako dobar čovjek i da si mu draga. A ako se odbiješ potruditi, svima će biti neugodno.”


”Nije da se ne slažem s tobom”, kaže Hannah. ”Ali možeš li mi molim te objasniti zašto se udaješ za njega? Kunem se da se neću ponašati kao kuja. Iskreno me zanima. Želim znati koje te to vrline toliko privlače na njemu.” ”Udajem se za njega zato što me usrećuje”, kaže Allison i u tom trenutku počne padati kiša. Prava kiša, a ne rosulja. Hannah se ne može sasvim okrenuti - može okrenuti glavu tako da gleda bočno i Allison joj je samo na rubovima vidokruga, ali bolje ne može. ”Osjećam se mnogo bolje kad sam s njim nego kad sam sama”, dodaje Allison, a zbog kiše koja sve jače pada, gotovo da se mora derati. U daljini - teško je reći koliko točno daleko jer su na moru - munja razdire nebo. Hannah nije sigurna je li je Allison uočila. ”Znam da zvuči kukavički”, kaže Allison, ”ali Satu se brine o meni. Nije da ne vidim njegove mane. Vidim ih. Ali ga volim i unatoč njima.” Sada već lijeva; kišne kapi se slijevaju niz Hannin prsluk i natapaju joj lice i kosu. ”Naočale mi se magle”, kaže. ”Jedva da išta vidim.” ”Skini ih. Ako ne vidiš kroz njih, ne može biti gore od toga.” Skinuvši ih, ne zna kud bi s njima. Ako ih stavi u džep od kabanice, boji se da će se slomiti kad budu pristajali, te ih napokon zakači za izrez na majici. Kiša čini sve ispred nje sivim i neraspoznatljivim. ”Vidiš dečke?” kaže Allison. ”Idu prema plaži s desne strane. Ti nastavi veslati, a ja ću nas usmjeravati.” Hannini zubi cvokoću, a ruke su joj promrzle i skliske od vode. Kiša je gotovo kruta, poput solike. Okreće se djelomice oko svoje osi. Kaže: ”Zapravo uopće ne mislim da je Sam seronja. Nadam se da to znaš.” (Kao da je nazivanje Sama seronjom najgore što je Hannah rekla. Ono zbog čega bi se doista trebala ispričati je: Jednostavno ne shvaćam što je na njemu lako posebno. Ali iskrenost tog komentara čini ga neizbrisivim; bolje je jednostavno nastaviti dalje.) ”I znam da se ponekad ponašam kao tata. Ali mislim, naravno da se ponašam kao tata. To mi je u genima. Nije li čudnije to što ti nisi kao on nego to što ja jesam?” ”Ti previše razmišljaš o stvarima koje te čine nesretnom”, kaže Allison. Nema sumnje da je u pravu. A opet, razmišljanje o stvarima koje Hannu čine nesretnom - to je tako spontan refleks. Ona ga doživljava toliko prirodnim, kao da je to ono što ona doista jest. Neugodne opaske na račun drugih osoba, komentari zbog kojih upada u nevolje, nisu li upravo oni istinitiji od čavrljanja i zahvalnica? Gori, ali


istinitiji. A ispod sve te uljuđenosti, nisu li gotovo svi ogorčeni i skloni osuđivanju drugih? Ili to vrijedi samo za neke ljude, i može li odabrati da ne bude jedna od njih - može li to odabrati a da se istodobno, poput njezine majke, ne preda? Veslaju kroz kišu, i kad napokon dođu do otoka, braća, koja su već pristala, ulaze u vodu pomoći im. ”Postavio sam ceradu”, kaže Sam. Kad su osigurali i drugi kajak, Elliot rastvara i drugu ceradu na tlu. Liježu na nju, svi četvero, ispruženi na leđima. ”Ima li još netko smežurane prste?” pita Allison. ”Ja sam smežuran tako da ne želiš ni znati”, kaže Sam. Opružena na ceradi, iscrpljena i promrzla i ne gledajući u oči nikoga od njih, Hannah se smiješi. Naposljetku, sad više ne mora strahovati od medvjeda a sutra odlaze kući. Uklanja pramen mokre kose s čela i naglo se pridiže u sjedeći položaj. ”Ne znam gdje su mi naočale”, kaže. ”Kad si ih posljednji put vidjela?” pita Sam, a Allison mu objašnjava da ih je Hannah skinula kad je počelo kišiti. ”Jebiga”, kaže Hannah. Ustaje i opipava se po grudima i trbuhu. ”Sigurno su mi ispale dok smo izvlačili kajak iz vode.” Provlači se ispod cerade, izlazi natrag na kišu i trči prema vodi. Zuri u mjesto na kojem valovi udaraju o obalu. Udara o crni pijesak i sitno kamenje vrhovima svojih gumenih čizama, ali voda je od toga još samo mutnija. Ulazi dublje u vodu, zastajući na mjestu na kojem joj valovi dosežu do ispod koljena i gdje bi se već mogli preliti preko vrhova njezinih čizama. ”Hannah. Hej, Hannah.” Allison je također izašla. ”Došla sam ti pomoći.” Traže naočale, pogrbljenih ramena i povijene glave, škiljeći u vodu. Idu svaka svojim putom, povremeno se mimoilaze dok pretražuju područja koja se dodiruju, ne razgovaraju. Kiša glasno i prodorno šumi. Možda desetak minuta kasnije, Hannah zna da ih nikada neće pronaći. Ali nastavljaju tražiti, ili barem nastavljaju gacati po vodi. Povremeno pogledava prema Allison, mutnoj spodobi u zelenoj kabanici, njezina svijetla kovrčava kosa sada je ravna i tamna, slijepljena za glavu. Zna da je ona ta koja će morati prekinuti potragu; Allison to sama sigurno neće učiniti. ”Sigurno ih je odnijelo more”, kaže Hannah. ”Nema veze. Nabavit ću nove.” ”Jako mi je žao”, kaže Allison. ”Sama sam si kriva što ih nisam spremila u džep.”


”Možda ti uspijemo nabaviti naočale u Anchorageu.” ”Ne, nema problema. Stvarno.” I nema. Zračne luke, okulisti - s njima se Hannah može nositi, s njima se može nositi čak i bez naočala. Allison stišće Hannu za podlakticu. ”Voljela bih da mi budeš kuma”, kaže. ”Od sveg srca. Ono maloprije je zbilja bilo glupo od mene.” Zavukavši se natrag pod ceradu, odluče pripremiti vruću čokoladu, a Sam pronađe Hanninu šalicu, ispere ostatke zobene kaše od doručka - insistira na tome - promiješa kakao prah i vruću vodu iz zdjele. ”Kratkovidna sam”, kaže Hannah. ”A to znači da ne vidim samo na daleko.” Ali on joj ponovno želi oprati šalicu i nakon što je popila kakao, na što ona pristaje bez mnogo prosvjedovanja. Dodajući Samu šalicu, dodiruju se vršcima prstiju. Predajem ti svoju sestru, pomisli Hannah, jer nemam drugog izbora. Ali nikada nas nećeš

dostići; uvijek ću je poznavati duže od tebe.

Ako ju je i shvatio, nije to ni sa čim pokazao. U Anderu, odakle su i krenuli, vraćaju kajake, prsluke za spašavanje, kajakaška odijela i gumene čizme, slikaju jedni druge kako stoje na molu dok se iza njih pružaju planine, i tu večer noće u hotelu u kojem je uz noćenje uključen i doručak - Davidin B&B - koji se nalazi u starom vojnom bunkeru. Riječ je o stanu koji zaudara na cigaretni dim. do stana ih dizalom prati Davida osobno, ljubazna žena u pedesetima odjevena u izlizane traperice, džemper boje lavande i plavu vjetrovku, te energično prska prostoriju osvježivačem zraka dok ga Hannah ne osjeti u ustima, poput kiselkaste izmaglice. Čim je Davida otišla, Elliot kaže: ”Tko bi rekao da jedno B znači bunker?” što osobito nasmije Hannu. Od Elliotova sinoćnjeg kvazinabacivanja, isprva je prema njemu osjećala velikodušno sažaljenje, onda je počela sumnjati da se između njih stvara stanovita seksualna napetost, a sada osjeća da ga ona vjerojatno uopće ne privlači ali se zato ona definitivno zatreskala u njega. U posljednja tri sata, zatreskanost je sve više dobivala na snazi. Ujutro sjedaju na vlak natrag za Anchorage i uzimaju taksi do zračne luke odakle svi četvero odlaze noćnim letovima. Hannah će stići u Boston u šest i trideset ujutro. U WC-u u zračnoj luci Allison dobije mjesečnicu i nema tampon i Hannah joj ga kupi, ubacujući novčiće u aparat na zidu, i potom joj ga doda ispod vrata WC kabine. ”Zar nije sjajno što ti se to nije dogodilo u divljini?” Allison kaže: ”Medvjed bi me nanjušio u sekundi.”


A onda Hannah doista jest opet na Tuftsu i počinje nova školska godina. Ponovno je na sigurnom i sama, kao što je uvijek na sigurnom i sama. Idućega svibnja, Allison i Sam će se vjenčati u sklopu kratkog obreda u Palači Legije časti u San Franciscu, i premda će tjednima prije leta onamo Hannah neprestano razmišljati što će se događati između nje i Elliota, Elliot će je uglavnom ignorirati. Na vjenčanje će doći s vrlo mršavom, vrlo plavokosom ženom koja nije samo daleko ljepša od Hanne nego je daleko ljepša čak i od Allison. A žena će, navodno, biti liječnica u hitnoj službi. Dugo, dugo vremena - mnogo češće nego što će priželjkivati da nije rekla Allison da jednostavno ne shvaća što je na Samu tako posebno, daleko češće nego što će žaliti što se nije spetljala s Elliotom - Hannah će razmišljati o svojim naočalama na dnu sjevernoga Pacifika. Dolje je mračno i mirno; ribe klize kraj njih; njezine naočale, prozirne plastične leće i okviri od titanija, miruju netaknute. U dubokoj tišini bez nje, njezine naočale gledaju i gledaju.


6 Rujan 1998. Hannah upoznaje frajera u uredu za financijsku potporu dok čeka sastanak s ravnateljem. Ovo je treći put da dolazi u ured otkako se vratila s Aljaske; sustav za financijsku potporu počinje joj nalikovati na dodatnu nastavu za koju neće dobiti nikakve bodove. Na komadu papira računa isto ono što je izračunala već više nego jedanput, kao da će ovaj put dobiti neki drugi rezultat: ako godišnja školarina iznosi 23.709 dolara, i ako njezina majka poveća iznos koji joj semestralno uplaćuje s 4.000 dolara na 6.000 dolara (”To zaista nije potrebno”, rekla je Hannah, a njezina majka je odgovorila: ”Oh, Hannah, jedino mi je žao što ti ne mogu ponuditi više”), i ako Hannah uspije dignuti studentski kredit u iznosu od 4.300 dolara, i ako u veterinarskoj knjižnici bude radila trideset sati tjedno mjesto dvadeset - usred proračuna osjeća da je frajer s druge strane stola promatra. Podiže glavu. ”Dok čekaš, možda mogu odgovoriti na neko od tvojih pitanja”, kaže frajer. Prilično je sigurna da je student nižih godina. Jedva da je nekoliko centimetara viši od Hanne, ima smeđu kosu i nosi naočale, i nije osobito zgodan. Hannah odmahuje glavom. ”Komplicirano je.” ”Svejedno možemo pokušati. Radim ovdje već nekoliko godina.” ”Ja sam izniman slučaj”, kaže Hannah, doslovno ponavljajući riječi ravnatelja ureda za financijsku potporu - iznimno je to što Hannah do kraja prošloga svibnja, nakon svršetka akademske godine, nije znala da će joj trebati pomoć - ali frajer se i dalje smješka. Kaže: ”Oh, to sam i sam shvatio.” Ili joj se nabacuje ili je ismijava; što god bilo, ide joj na živce. Ponovno spušta glavu i nastavlja pisati. Nije prošla ni minuta prije nego što frajer kaže: ”Bio sam na toj izložbi u Muzeju lijepih umjetnosti.” Knjiga koju drži na krilu ispod komada papira biografija je Pierrea Bonnarda. Hannah razmišlja o njemu kao o mogućoj temi diplomskoga rada. ”On slika svoju ženu u kadi, zar ne?” kaže frajer.


Hannah kimne. Ne može se reći da nije zadivljena. ”Vidio si onu posljednju?” pita ga. ”Žena mu je umrla dok ju je slikao, ali na kraju se pokazalo da mu je to daleko najbolji rad. Međuigra toplih i hladnih boja, zidnih i podnih pločica, doista je nevjerojatna. Slika, ono, prosvjećuje.” Istog joj je trena neugodno. Ono s prosvjećivanjem zvučalo je tako tipično za studenta povijesti umjetnosti. Ali frajer kima glavom. Djeluje kao da ga to zanima. Kaže, ”Kad sam bio na izložbi-” i to je trenutak u kojem ravnatelj ureda otvara svoja vrata i proviruje kroz njih. ”Hannah Gavener?” kaže, na što Hannah ustane i uđe u ured za njim. Tijekom protekle tri godine, mjesta na kojima je Fig ostavila Hannu da je čeka ne pojavivši se jesu dva Starbucksa (onaj na trgu Kenmore i onaj na uglu Ulice Newbury i Clarendona); odjel tvrtke Clinique na drugom katu robne kuće Filene; i sada, u nedjelju ujutro, Figin vlastiti stan nedaleko od kampusa. Trebale su zajedno otići na objed; stojeći u prljavom predvorju Figine zgrade, Hannah pritišće dugme interfona triput za redom. Nakon trećeg pokušaja, pospan, neprijateljski raspoložen ženski glas - jedne od triju Figinih cimerica, po svoj prilici - kaže: ”Tko je?” ”Hannah je, tražim-” zausti Hannah, ali je glas prekida. ”Fig nije ovdje. Sinoć uopće nije došla kući.” U prekidu veze koji slijedi, ima nečeg konačnog; ponovno pozvoniti, odmah joj je jasno, ne bi imalo nikakvog smisla. Vrativši se u dom, Hannah šalje Fig sarkastičan e-mail (Nema

veze što se nisi pojavila, jer sam istinski uživala u ranojutanijoj vožnji T-om...), ali nakon što nekoliko dana ne dobije odgovor, Hannah se počinje brinuti da se Fig nije nešto dogodilo.

U srijedu poslijepodne, Hannah je nazove. ”Oh, Bože, umirem od želje da razgovaram s tobom”, kaže Fig. ”Možemo li se naći što prije? Imaš vremena za večeru? Ili, čekaj, ne večeras, jer sam rekla tom jednom studentu prava da ću izaći s njim na piće. Student prava je jedina gora stvar od pravnika, zar ne?” ”Što se dogodilo prošli vikend?” ”Ne pitaj. Sjećaš se moje cimerice s prve godine, Betsy?” Hannah je se jako dobro sjeća. Kad je Hannah prvi put došla u posjetu Fig na Bostonsko sveučilište, Betsy je rekla: ”Trčala si do ovdje?” a Hannah je rekla: ”Došla sam T-om. Zašto pitaš?”, a Betsy je rekla: ”Jer si tako znojna.”


”Betsy je u subotu organizirala veliki tulum i, ukratko, pogubila konce iz ruku”, kaže Fig. ”Preklinjala me da joj pomognem oko priprema, a vjeruj mi, posljednje što sam htjela je biti uvučena u vrtlog njezina ludila. Ali jurile smo na sve strane, nabavljale namirnice, pospremale, a onda se tulum odužio unedogled. Nitko zapravo nije počeo odlaziti prije šest ujutro. Šteta što nisi došla.” ”Teško da bi to bilo izvedivo, s obzirom da nisam bila pozvana.” ”Betsyn novi dečko nosi aparatić. Možeš li zamisliti oralni seks s frajerom koji nosi aparatić?” ”Ako si bila mamurna, Fig, jednostavno si mogla nazvati.” ”Znam. Ja sam najgora osoba na svijetu. Ali upravo sam te sad namjeravala nazvati. I iskupit ću ti se - pripremit ću ti objed.” ”Ali ti ne znaš kuhati”, kaže Hannah. Osnovu Figine prehrane čine ukiseljene lučice iz staklenke, mješavina mekog sira i kečapa i, s vremena na vrijeme, čokoladne štangice. U restoranima naručuje hranu, ali rijetko kada pojede više od nekoliko zalogaja, zbog čega Hannah i Allison već godinama sumnjaju da je anoreksična. ”Ne budi takav mrgud”, kaže Fig. ”Dođi k meni ovaj vikend, a ja ću nam spremiti pohani kruh.” ”Ali ti nisi nikad u životu radila pohani kruh.” ”To je možda istina”, kaže Fig, a Hannah shvaća da ima nečeg neobično utješnog u tome što toliko dobro poznaje svoju sestričnu da čak ni onda kada ne želi biti u pravu glede Fig, ipak ne griješi. ”Ali vidjela sam mamu kako to radi sigurno tisuću puta”, govori Fig. ”Sama jaja i kruh.” ”Ne vraćam se k tebi”, kaže Hannah. ”Ooh, sad se već i bahatimo. To mi se sviđa, Hannah, to mi se sviđa. To je hrabro od tebe. Ali nemaš brige, ja ću doći k tebi. Može onda nedjelja, u podne?” ”Imam puno posla ovaj vikend”, kaže Hannah. ”Ali bit će odlično. Hihotat ćemo se i povjeravati si tajne.” ”Rekla sam da imam posla.” ”Znači, dogovoreno”, kaže Fig. ”Jedva čekam da te vidim.” Onaj isti frajer ponovno sjedi za stolom kad Hannah ponovno svrati u ured za financijsku potporu ostaviti jedan formular. Čim je ugleda, kaže: ”Hannah, ako se ne varam?” ”Bok”, kaže mu. ”Ja sam Mike”, kaže. ”Ako te zanima. Kako si?”


U čekaonici se nalazi još dvoje ljudi - sportski građen frajer koji čita The Economist i sredovječna žena koja samo sjedi - i Hanni je pomalo neugodno čavrljati ispred njih. ”Dobro sam”, kaže Hannah. ”Imaš kakve planove za vikend?” ”Ništa posebno. Mogu li ostaviti ovo kod tebe?” Pruža mu formular, jedan list papira. Ali tik nakon što izađe - prešla je jedva kojih pet metara hodnika - frajer dođe za njom. Kaže: ”Hej, Hannah”, a kad ona zastane, kaže: ”Htio sam te pitati voliš li džez. Čuo sam za jedno mjesto, Aujuord’hui, gdje vikendom sviraju džez.”

Ako pokušavaš ono što mi se čini da pokušavaš, pomisli Hannah s

nelagodom, morat ću te razočarati.

”Ne znam jesi li slobodna u petak”, dodaje Mike. Iako da je sve od sebe, ne može smisliti razlog zbog kojeg bi rekla ne. Kaže: ”Mislim da jesam.” U petak se nalaze ispred njezina doma i šeću kroz toplu jesensku noć prema restoranu. On je iz Worcestera, u Massachussettsu, kaže joj. Sin jedinac. I njegovi su roditelji razvedeni. Saznavši da je ona iz Philadelphije, kaže: ”Samo mi nemoj reći da si Amiš.” ”Oni se obično nalaze izvan većih gradova”, kaže. ”Zezam te”, dometne brzo. Njihov stol se nalazi u kutu daleko od pozornice. Hannah se pita je li taj stol poželjan, ovako izoliran, pa je dan njima jer su mladi i jer je očito da su na prvom spoju, ili je pak nepoželjan, pa su gurnuti u zapećak jer nisu dovoljno glamurozni. Čak i ovdje u kutu, glazba je toliko glasna da Hannah ima osjećaj da viče svaki put kad otvori usta. Na koncu si Mike i ona počinju uzajamno kimati, napola se smiješeći. Kad se ponovno nadu na ulici, relativno je mirno. Mike kaže: ”Živa glazba zna biti sjajna”, i u tom trenutku joj se čini kao osoba koja nikada neće izgovoriti ništa što bi ikoga moglo iznenaditi. Ljeti će pitati: Dovoljno ti je vruće? Prvi dan studenoga će se požaliti (no čak ne niti odviše gorljivo - požalit će se veselo, u razgovornom tonu) kako se božićni ukrasi iz godine u godinu postavljaju sve ranije, a ako izbije skandal oko nekog političara, reći će da novinari stalno izmišljaju nekakve senzacije i da je dosadno čitati o tome u novinama iz dana u dan. (Hanni osobno takvi skandali nikada nisu dosadno štivo.) S vremenom će ponuditi brak - ne Hanni nego nekoj drugoj osobi - tako što će se pojaviti pred djevojčinim vratima s velikim


buketom crvenih ruža, izvesti je u neki lijep restoran i dogovoriti se s konobarom da sakrije prsten u créme brûlée u kojoj će ga ona pronaći pomoću žličice, i tu će se večer, nakon što ona pristane, seksati - on će to zvati vođenjem ljubavi a on će je gledati ravno u oči i reći joj da se uz nju osjeća kao najsretniji frajer na svijetu. Zaručnički će prsten biti zlatan, s malim, pravim pravcatim dijamantom. Kad počnu hodati, dodaje: ”Ali ovo je bilo očajno. Nije ti se svidjelo, zar ne? Tako sam si i mislio.” ”Malo sam se zabrinula da će saksofonistu prsnuti krvna žila”, priznaje Hannah. ”Možda bi bilo bolje da se to dogodilo”, kaže Mike. ”Da nas poštedi daljnjih muka. Da pozovemo taksi?” Udaljava se od nje, prema ulici. ”Možemo i pješice”, kaže Hannah. ”Ili ti možeš taksijem, a ja ću prošetati. Mislim, ne idemo - ne vraćaš se u moj dom, zar ne?” Mike se naceri. ”Zbilja si pristojno odgojena.” ”Samo sam htjela reći da ne idemo u istom smjeru. Naravno da možeš svratiti do mene ako želiš.” A zašto je to rekla? ”Ali moram te upozoriti da nemam čak ni TV.” Mike se smije, i možda mu se učinilo da ju je njegov smijeh uvrijedio, jer je odmah zatim potapšao po ramenu. Osjeća njegov pogled na svom licu. ”Jako lijepo izgledaš večeras”, kaže joj i grudima joj proleti prvi istinski osjećaj te večeri. Zar se doista može tako lako predomisliti? ”Hej”, kaže Mike. Ona ga pogleda, a on se nasmiješi i uzme njezinu lijevu ruku u svoju desnu ruku. (Ruke su im otprilike jednake veličine, premda su njegovi nokti uži od njezinih, kao i njegovi zglobovi na prstima. Kasnije, Hannah razmišlja kako bi, da netko slika njihove ruke jednu pokraj druge, pokaže ih nepoznatim ljudima i kaže im da pogode koja je muška a koja ženska ruka, većina ljudi koja ih ne poznaje pogriješila.) Počinju hodati, držeći se za ruke. ”Drago mi je što smo ostali zajedno”, kaže Mike. ”Baš je ugodna noć.” Hannah jako tiho kaže, ”Da, jest.” S vremena na vrijeme, tijekom posljednjih nekoliko sati, razmišljala je kako će prepričati Jenny ili Fig sve o očajnom izlasku s ljigavcem iz ureda za financijsku potporu, ali onda joj sine da im ne mora reći ama baš ništa. U domu, sjede jedan kraj drugoga na rubu njezina kreveta, Mike prolazi palcem po njezinoj goloj podlaktici, a Hannah zbog delikatnosti novonastale situacije nije u stanju prozboriti ni riječi. Mike djeluje tako drago i optimistično (ovo će sigurno prije ili kasnije poći po zlu) da joj dođe da zaplače.


Mike vršcima prstiju okreće njezinu vilicu, a kad se poljube, jezik mu je topao i vlažan. Iako na koncu ne odlaze mnogo dalje od ljubljenja, Mike ostaje prespavati, odjeven u majicu kratkih rukava i bokserice, grleći je objema rukama; tražio je njezino dopuštenje prije nego što je skinuo košulju i hlače. Ovo cjelonoćno maženje zatiče Hannu. Nije mi žao ni zbog čega što se dogodilo između nas, kao da govore Mikeove ruke. A onda, prije zore: I dalje mi nije žao ni zbog čega što se dogodilo. Ali ujutro, kad ponovno sjedne na rub njezina kreveta, ovaj put kako bi zavezao cipele prije odlaska - slagala je i rekla mu da njezina smjena u knjižnici počinje u osam - Hannah stoji preklopljenih ruku. Kad i on ustane, polaže svoju ruku na njezina leđa, i premda je to lijepa gesta, djeluje nekako proizvoljno i neprirodno, kao daju je jednako tako mogao položiti na njezino tjeme ili je uhvatiti za lakat. Djeluje simbolično; njih dvoje su glumci u dramskom komadu, a redatelj mu je rekao da je dotakne tako da publika shvati da između njih postoji neka veza. Želi da Mike što prije ode. Nedjeljno podne dolazi i prolazi. Začuvši lupanje o vrata u 13:20, Hannah nakratko pomisli da nije obavezna otvoriti ih, ali na kraju ih naravno otvori. Fig je odjevena u uske crne hlače, crni džemper i crne čizme s visokim petama. Baca torbu na pod i u tren oka - Hannah osjeća miris cigareta u Figinoj dugačkoj kestenjastoj kosi dok prolazi kraj nje - Fig leži pod pokrivačem u Hanninu krevetu. Hannah, odjevena u traperice i majicu kratkih rukava, kaže: ”Ovo je odvratno, Fig. Skini čizme.” Fig zabaci pokrivač i podigne jednu nogu u zrak. ”Ne dolazi u obzir”, kaže Hannah. ”Kad te lijepo molim”, kaže Fig. ”Nevjerojatna si.” Hannah primi Figin desni gležanj, otkopča čizmu i skine je, a potom to isto ponovi i s lijevom čizmom. ”Hvala ti, najdraža”, kaže Fig ponovo navlačeći pokrivač do brade. ”Odlučila sam postati lopov. Ne bih bila loša, zar ne?” ”Mislila sam da odemo u kino”, kaže Hannah. ”Ima neki film koji bi željela pogledati?” ”Pa, zapravo se ne mogu predugo zadržavati, jer očekujem Henryjev poziv.” Fig se okreće i gleda na Hannin sat. ”Koliko je sati?” Na spomen njegova imena - Hannah kao da se sjetila nekog prekrasnog tuluma koji iščekuje s veseljem. Kako nerazumno, zaista, od nje što je uopće pomislila da bi prema nekome poput Mikea, kojeg


jedva poznaje, mogla osjećati onu pouzdanu naklonost koju osjeća prema Henryju. Njegovi dosad najbolji e-mailovi stigli su prije nekoliko dana: Trebala bi razmisliti o dolasku u posjet. Fig je

natuknula nešto na tu temu, ali nisam siguran da će to doista i učiniti. U Seoulu ima doista štošta za vidjeti (u većini toga ni sam još nisam imao prilike uživati), a mogli bismo i putovati. Bilo bi divno vidjeti poznato lice, a čujem da korejska aviokompanija nudi razmjerno jeftine karte. Razmjerno jeftino - provjerila je - na kraju se penje do iznosa od gotovo tisuću dolara, što nije dolazilo u obzir. Ipak, bio je to sjajan e-mail.

”Kako je Henry?” pita Hannah. Nije bila sigurna zna li Fig da se ona i Henry dopisuju - vjerojatno ne zna, ali pametnije je pretpostavljati da zna. Fig joj obično daje više podataka o Henryju nego sam Henry, što vjerojatno i nije tako neobično, redovito iznoseći neku pojedinost o njegovu životu koja jasno pokazuje koliko je njegova komunikacija s Hannom pročišćena. Najnovija poslastica je podatak da su on i nekoliko kolega s posla izašli u noćni klub u kojem će vam, ako ga zamolite da vam nade djevojku, konobar pronaći najatraktivniju ženu u klubu, i dovesti je za vaš stol, čak i silom, ako se za tim ukaže potreba. Spomenuti fenomen, ako je vjerovati Fig koja se nije osjećala nimalo ugroženom time što druge žene bivaju doslovce bačene Henryju pod noge - zove se ‘predbilježba’. ”Zvuči umorno”, kaže Fig. ”Obično me zove kad su ondje oko tri sata ujutro, a on je još uvijek u uredu. A što, ne zanima te moj izlet u svijet kradljivaca?” ”Zar bi trebao?” ”Ukrala sam nešto.” ”Bravo, Fig.” ”Zaviri u moju torbu.” Hannah je sjela na svoj radni stolac i ne miče se. ”Ne glumi nego pogledaj”, kaže Fig. ”Neće te ugristi. Kladim se da ćeš se razveseliti.” Hannah uzme torbu. Unutra je nekoliko novčanica od jednog dolara gumicom pričvršćenih za vozačku dozvolu, ruž za usne, kutija cigareta i mali srebrni okvir za slike u kojem se nalazi crno-bijela fotografija žene s pregačom i mačkastim okvirima. ”Tko je ovo?” pita Hannah. ”Murrayjeva prabaka.” ”A tko je Murray?”


”Onaj student prava. Bila sam zatočena u njegovu stanu do prije pola sata.” ”Mislila sam da ti se ne sviđaju studenti prava.” ”Sad sam se i uvjerila u to. Dosadan je kao stjenica. Ali je lud za mnom, pa sam ga malo počastila.” ”Henry zna za to?” ”Što ne znaš, ne boli. Shvaćaš? Uostalom, nakon onog sinoć, gotovo je s čašćenjem.” ”Misliš da Henry preko ima neku žensku koju ti nije spomenuo?” ”Hmmm...” Čini se da Fig razmatra takvu mogućnost posve ravnodušno. ”Ne”, kaže napokon, a Hannah osjeća kako joj tijelom prolazi topao, snažan val olakšanja. Pomisao da bi Henry samo tako mogao pronaći neku drugu i netragom nestati i iz njezina i iz Figina života je užasava. Ako ništa drugo, dok je s Fig, barem zna gdje je. ”Fotka je strašno kičasta, zar ne?” kaže Fig. ”Jednostavno nisam mogla odoljeti.” Hannah ponovno promotri uokvirenu fotografiju. Žena se široko smiješi i ima skupljene oči iza naočala; moglo bi joj biti šezdesetak godina. ”Nemaš grižnju savjesti?” pita Hannah. ”Imam stravičnu grižnju savjesti. Neopisivu.” ”Trebala bi.” ”Nosim košulju od kostrijeti da bih se kaznila. Znam da to sada ne vidiš jer sam ispod pokrivača, ali grebe k’o sam vrag.” ”Fig, to mu je baka.” ”Prabaka.” Fig se naceri. ”A seks je bio tako očajan da sam zaključila da zauzvrat moram uzeti nešto Murrayjevo.” ”Seks je bio očajan? Zbilja?” Činjenica da je Fig iskusila očajan seks je nešto posve neobično. ”Trebalo mi je valjda sat vremena da svršim. Kad smo već kod toga, ima li kakvih promjena u tvojoj epskoj sušnoj priči?” ”Trenutno mi se zaista ne da razgovarati o tome”, kaže Hannah. Najgore je to što Fig nema pojma koliko se priča zakomplicirala, jer prije Teda i ljeta - Fig nije pokazivala nikakvo zanimanje za Hannin život. Ali spomenuti joj Mikea, spomenuti joj ga izvan konteksta neke masne šale, nezamislivo je. ”Moraš otpustiti kočnice”, kaže Fig. ”Postoji razlog zbog kojeg ti je Bog darovao velike cice, Hannah.” Hannah sklopi oči. ”Zar nisi rekla da si u žurbi?”


”Želim razgovarati s tobom o nečemu”, kaže Fig. ”Mislim da sam upoznala muškarca iz snova.” ”Fig, molim te.” ”Ozbiljno”, kaže Fig. ”Ne šalim se.” U tom trenutku se čini kao da je doista na rubu da bude istinski povrijeđena. ”Pretpostavljam da nije riječ ni o Henryju ni o Murrayju?” kaže Hannah. ”Zove se Philip Lake. Upoznata sam ga ljetos na vjenčanju sestre Tracy Brewster - sjećaš se kad sam otputovala kući zbog toga? Ti si tad bila na Aljasci.” Hannah kima. ”Na vjenčanju nisam s njim ni razgovarala, ali tad sam ga prvi put vidjela. Bio je u laganom prugastom odijelu, kakvo malokoji frajer zna nositi, ali on zrači savršenim samopouzdanjem. Bio je s nekakvom ženom priljepkom, pa mu zbog loga nisam mogla prići. Ali nakon vjenčanja nisam mogla prestati misliti na njega. Na koncu sam zamolila Tracy za njegovu adresu i sad mi je žao što nisam sačuvala kopiju pisma koje sam mu poslala. Zbilja sam ga dobro sročila.” Da nije ubacila i fotku? Poznavajući Fig, vjerojatno jest, i to neku obnaženu. K tomu, pomisli Hannah, male su šanse da je žena priljepak razlog zbog kojeg mu Fig nije pristupila na vjenčanju. Da je to zaista htjela, Fig bi našla način. Zacijelo ju je privlačila tajanstvenost odgođenog upoznavanja, snubljenja izdaleka. ”Radi na televiziji u L. A.-u, i nije da se hvali, ali vidi se da je uspješan u tome što radi”, kaže Fig. ”Želi mi kupiti kartu do tamo. Neko vrijeme smo se dopisivali, a ovaj tjedan smo počeli razgovarati telefonom. Zašto me tako gledaš?” ”I ti misliš da je to pametno? Ali frajer je praktički stranac.” ”Hannah, ako ne izađeš s vlastitim bratom, u početku ti je svaki frajer s kojim izlaziš stranac.” Hannah se sjeti Mikea - Fig je u pravu. ”Ali razmišljala sam o sigurnosti”, govori Fig, ”i zaključila da bi ti trebala poći sa mnom.” ”U L. A.?” ”Unajmit ćemo hotelsku sobu. Znam da ti je nezgodno zbog love, pa možemo podijeliti troškove.” Ona to smatra velikodušnom ponudom? ”Ako sve bude u redu, ostajem kod njega. No ako se pokaže kao ljigavac u stilu Marka Harrisa, a gotovo sam sigurna da neće, onda ću odsjesti u hotelu s tobom. Možemo zajedno uhoditi filmske zvijezde.”


”A zašto si tako sigurna da Philip Lake nije još jedan Mark Harris?” ”Zato što je gotovo u rodu s Brewsterovima. Bio je u braku sa sestrom gospodina Brewstera.” ”Razveden je? Pa koliko godina ima taj tvoj frajer?” ”Četrdeset i četiri.” Fig se lascivno smješka. ”Hannah, vjeruj mi, stariji muškarci znaju što rade. Možda bismo i tebi trebali pronaći jednog takvog.” ”A kad bismo putovale?” ”Ne znam još točno, ali vjerojatno drugi ili treći tjedan u listopadu. Petkom nemaš predavanja, ako se ne varam?” ”Bojim se da ovaj semestar imam.” ”Onda je vrijeme da počneš malo živjeti. Nikada nisi bila u Kaliforniji, zar ne?” Unatoč samoj sebi, Hannah se osjeti polaskanom kad god joj Fig uputi neki ovakav poziv. Koliko god se pretvarala, zna da će ići s njom. Uvijek će ići s njom. Fig će se možda predomisliti i neće željeti da Hannah ide s njom, ali ona će i dalje htjeti ići. Fig se pridigne u sjedeći položaj i spusti noge na pod. ”Razmisli o tome”, kaže. Podigne ruke u obliku slova ipsilon, protežući se; očito se sprema za odlazak. Ogledava se po sobi. ”Baš je slatko što još uvijek živiš u domu, iako si već na zadnjoj godini”, kaže. Najčudnije je to što se Hannah i Mike nastavljaju nalaziti. On je neprestano zove, a kao i s njihovim prvim izlaskom, Hannah nikada nema dovoljno dobar razlog da odbije njegove pozive. Na drugom izlasku odlaze u kino; iako tijekom cijele večeri nije bilo nikakvog tjelesnog dodira (ne znajući što bi, Hannah mu je mahnula kad su se našli), pet minuta prije odjavne špice, Mike je uhvati za ruku. Na trećem izlasku objeduju u vijetnamskom restoranu, na četvrtom idu na cheeseburgere. Uvijek on plaća, što joj je sada mnogo važnije nego što bi joj to bilo prije; ne obazire se na njezine poluiskrene prosvjede. Na petom izlasku, idu na Harvardski trg, potom šeću uz rijeku Charles, od čega Hannah očekuje neku nategnutu romantiku, kao da se previše trude, ali se na kraju pokazuje kao vrlo ugodno iskustvo. Osim loga, nakon njihova razmjerno nevinog prvog susreta, svaki idući susret završava u Hanninoj mračnoj studentskoj sobi (on ima cimere), pri čemu su oboje potpuno goli. Mike je ne pokušava nagovoriti na seks, ali joj često govori koliko ga privlači; i to je otprilike najveći domašaj u njihovu razgovoru tijekom tih seansi. Kad


je ona već na rubu sna, on kaže: ”Neće te smetati ako se pobrinem za sebe?” a kad ona kimne, on se okrene na leđa, obuhvaća svoj penis i povlači prste gore-dolje. Ona leži na boku kraj njega, dok je on drugom rukom grli i miluje njezinu gornju dojku. Čini to dok ne svrši. Hannah bi očekivala da će mu se takav dogovor činiti ili odvratnim ili izrazito čudnim; ali on to prihvaća tako staloženo i neopterećeno tako da ne izgleda ni jedno ni drugo; usred noći, dok je ona sklupčana kraj njega i na rubu sna, sve to skupa zapravo je nježno. Ponekad pomisli kako bi to, da je Fig, ona učinila umjesto njega, ali onda pomisli kako to, da je Fig, ne bi bilo potrebno jer bi vjerojatno visjeli zajedno s nekog trapeza, ližući šlag jedno s drugoga. Sve češće i češće, Hannah ga doista dodiruje. On kaže: ”Ne moraš biti tako pažljiva. Nećeš me ozlijediti.” Ali ton tih njegovih primjedbi uvijek odaje - a to je vrlo čudno i Hannah nema pojma zašto je tako ushićenost; čini se da je njemu sve što ona učini slatko, dražesno djevojački. Kad prvi put poljupcima slijedi trag njezine prsne kosti do trbuha pa do predjela između njezinih bedara, Hannah kaže: ”Ne moraš to raditi.” On kaže: ”Znam da ne moram. Ali to želim.” Ona kaže: ”Mislila sam da to dečki ne vole.” U mraku, Mike pridiže glavu. Kaže: ”Tko ti je to rekao?” Isprva ne spominje da je djevica - naučila je svoju lekciju - ali jednu noć nakon više od dva tjedna, kad se stvari zahuktaju i Mike je miluje straga, razbija tišinu sobe i kaže: ”Razmišljala sam o tome i pitala sam se s koliko si osoba već spavao.” Mike ne oklijeva. Kaže: ”Četiri.” S druge strane ove razmjene podataka počinje se uzdizati tišina. Hannah je prekida. Kaže: ”Broj osoba s kojima sam ja spavala”, zastaje, a potom nastavlja, ”je nula.” Slijedi milisekunda šutnje, stanka u vremenu. Sjeti se Tedove ljetošnje reakcije. Potom je Mike povuče za rame i okrene je prema sebi. Dok se promatraju, tijelo uz tijelo, uzima njezine ruke jednu po jednu, polažući jednu ispod sebe a drugu oko svojih leđa. Potom na isti način polaže svoje ruke oko nje. Nije prozborio ni riječi. U studentskom centru, Hannah nalijeće na Jenny. ”Više te uopće ne viđam”, kaže Jenny. ”Gdje se skrivaš?” Hannah grize usnu. ”Viđam se s jednim frajerom.” Jennyno lice se razvedri. ”S kim?” ”Ne vjerujem da ga poznaješ. A i nije ništa ozbiljno.”


”Imaš vremena? Da odemo na jogurt?” Nakon što su kupile smrznuti jogurt, nose čaše od stiropora za stol probijajući se kroz gomilu drugih studenata koji pregledavaju svoje poštanske pretince, ulaze u knjižaru ili izlaze iz nje. Hannah opisuje slijed izlazaka s Mikeom. ”Drag je”, kaže. ”Ali zapravo nije moj tip.” ”A kakav jest tvoj tip?” ”Nemam pojma. Viši.” Jenny je zgroženo pogleda. ”Ozbiljno”, kaže. ”Ne vidim u čemu je problem. Frajer zvuči sjajno.” Većinu vremena prevrću se po madracu i miluju se dok ne zaspu ne presvlačeći se u pidžame, ne umivajući se, ne perući zube - ali tu večer Mike vadi novu četkicu za zube, još uvijek u originalnom pakiranju. Podiže je. ”Nemaš ništa protiv?” kaže. Hannah kimne. ”Super”, kaže. ”To znači da smo otišli korak dalje.” Kad idu u krevet, on prelazi preko Hanne te penisom okrzne njezino koljeno, a njoj se to čini savršeno prirodnim. To što su njihova tijela, kao što se ubrzo pokazalo, samo tijela, istodobno je ili duboko umirujuće ili duboko razočaravajuće. Leži opruženo na njoj, i oboje su mirni, a nakon jedne minute Mike kaže: ”Ja sam ti prvi dečko?” ”Nisi ti moj dečko.” Kaže to koketno i dvaput ga potapše po guzi. Ali se zapravo ne šali. ”Ja nikad ne bih mogla imati dečka.” ”Zašto?” ”Zato što sam ja Hannah.” ”Kako to misliš?” Je li ovo razgovor o vezi? Koliko god se ona naslušala o tome, to joj je uvijek zvučalo kao odlazak na safari ili uključivanje u kuglačku ligu, nešto što rade drugi ali u čemu ona sama nikada ne bi sudjelovala. To što sada ipak sudjeluje ne doima joj se kao olakšanje, ne doima joj se kao dokaz bilo čega što je željela dokazati. Doima joj se nestvarnim, i ponovno budi u njoj osjećaj da su oboje samo glumci u nekom dramskom komadu. ”Kako da te onda predstavljam?” pita Mike. ”Kao Hannu”, kaže.


Fig je zove u utorak poslijepodne. ”Upravo sam razgovarala s djelatnicom putničke agencije”, kaže. ”Moram joj se javiti prije pet sati. Ideš sa mnom, zar ne?” Sad je četiri i trideset. ”O kojem je ono vikendu riječ?” ”Hannah, kakve veze to sad ima? Kao da imaš neka preča posla?” Jednostavno ne želi izručiti Mikea Fig da ga ne uništi. Kaže: ”Možda budem morala pisati neki seminar.” ”Riječ je o trećem vikendu u listopadu. Karta stoji tri stotine i nešto sitno.” Hannah uzdahne. Sad kad je ionako u dugovima, novac joj je počeo djelovati poput igre - nema velike razlike između minusa od 11.000 ili 11.300 dolara. ”U redu”, kaže. Treći viked u listopadu - u subotu - Mikeov je dvadeset drugi rođendan. Mike kaže: ”Rekao sam ti. Razgovarali smo da ćemo tad otići u posjet mojoj mami,” U pravu je. Sad kad ju je podsjetio na to, savršeno se sjeća cijelog razgovora. Kaže: ”No dobro, barem nije riječ o nekom zbilja velikom rođendanu, kao što je dvadeset prvi.” ”Lijepo je čuti da ti je zaista stalo.” Ovo je prvi put da je razočaran njome i njegova joj razdraženost djeluje djetinjasto. Hannah ustane iz kreveta na kojem su se izvalili preko popluna, odjeveni - taman su namjeravali otići na večeru potom uzme gumicu iz posude na komodi i veže kosu u konjski rep; to joj služi kao izgovor da se makne od njega. ”S obzirom na to kako se inače izražavaš o svojoj sestrični, nisam stekao dojam da ti je uopće draga”, kaže Mike. ”Opisala si je tako da meni zvuči kao neka grozna osoba.” ”Pa i jest”, kaže Hannah, ”Ali je jednako tako i sjajna.” Mike je gleda u nevjerici. ”Kad smo bile male, netko je darovao Figinim roditeljima čokoladne bombone za Božić, a mi smo poskrivećki odnijele bombonjeru u njezinu sobu i sve pojele”, kaže Hannah. ”Poslije smo shvatile da je u njima bio neki liker, i Fig me uvjerila da smo obje pijane. I sebe je u to uvjerila. Počele smo teturati po njezinoj sobi, valjajući se po podu - a ustvari uopće nismo imale pojma kako se ponašaju pijani ljudi. Ja sam se u potpunosti izbezumila, ali je istodobno bilo vrlo zabavno. Fig nikada nije dosadna, i život nikada nije dosadan kad si s njom.” Mike i dalje ne djeluje oduševljeno.


”Osim toga,” kaže Hannah, ”jednom mi je pokušala namjestiti frajera na Bostonskom sveučilištu.” ”Nisam siguran želim li to čuti.” ”Bilo je to početkom prošle godine. Išla je na nekakvo svečano primanje u jedno bratstvo i sredila je da ja idem s prijateljem frajera s kojim je išla ona. Uvjerena sam da je taj moj frajer mislio da ću biti zbilja lijepa jer sam Figina sestrična. Rekla je da će mi se, budem li puno pila i ne budem li rekla ništa čudno, sigurno upucavati, ali da ne odlazim s njim u njegovu sobu ukoliko nisam spremna na seks. I zapravo je navalio na mene već u autobusu, ali ja to jednostavno nisam mogla. Jednostavno to nisam mogla učiniti.” Hannah se također ne može sjetiti kako se frajer zvao. Bavio se lakrosom, a Hanni su se kao njegove glavne karakteristike u pamćenje usjekle dvije stvari, to što je nosio pripijenu, tanku ogrlicu od smeđih drvenih kuglica i to što joj je rekao da bi želio zarađivati soma dolara - točno se tako izrazio - pet godina nakon diplome. ”Cijela večer je bila totalni fijasko”, kaže Hannah. ”Ali evo što želim reći: Fig mi je donijela kiticu cvijeća. Znala je da to moj frajer sigurno neće učiniti, pa mi ju je donijela ona, peruniku sa sa darkom. Nije sve na Fig tako loše.” Mike odmahuje glavom. ”Kao prvo, ti jesi zbilja lijepa”, kaže. ”I znaš što još? Ti si samoj sebi najljući neprijatelj.” Mike je pohađao katoličku srednju školu za dječake i Hannah misli kako je za njega jako dobro što se upisao na tako slobodoumno sveučilište: Mike je službeni član Zelene stranke i ne jede grožđe zbog radnika migranata koji ih beru. Hannah kaže: ”Kakve veze imaju s tim radnici migranti?” a on joj detaljno odgovara, što je iznenađuje; djelomično ga je to pitala zato što nije bila sigurna da će znati odgovor. Ali nije bila načisto je li to što je njegov idealizam utemeljen na pouzdanim podacima dobra ili loša stvar. Njoj se to činilo pomalo bedastim. Odrastajući, u vrijeme kad je još živjela s ocem, osnova svakoga dana bila je ne dizati prašinu, za razliku od ljudi koji su svojevoljno dizali prašinu, koji su se određivali na tako bučan način pa se nije mogla otresti osjećaja da se takvi ljudi samo igraju, čak i ako toga nisu svjesni. Čini se da i Mikeu neobično imponira to što je jedna od njegovih najbližih prijateljica lezbijka po imenu Susan koja na stražnjem dijelu vrata ima istetoviran sićušan crni križ. Jednu večer kad su izašli s njom u kafić, Hanni se učinilo da u Mikeovom glasu osjeća neobičan


prizvuk zadovoljstva dok je tješio Susan koja je upravo nabasala na svoju bivšu curu. Ali onda - a čine to tjedan dana ranije zbog Hannina puta u L. A. Hannah i Mike odlaze autobusom u posjet njegovoj majci u Worcester, te se ispostavlja da je i njegova majka lezbijka. Dakle, ne, onu večer u kafiću kad je Mike tješio Susan, podtekst nije govorio:

Vidiš kako mi se tvoje lezbijstvo gadi.

Kuća Mikeove majke je uredna i dobro održavana kolonijalna kuća s dvije spavaće sobe i bijelom aluminijskom oplatom. Mike, Hannah i Mikeova majka večerali su na stražnjem trijemu, a kad je Hannah oslovila njegovu majku kao Gospodu Koslowski, ova joj je rekla: ”Ne budi smiješna, Hannah. Možeš me slobodno zvati Sandy.” Sandy je računovotkinja, a ona i Mikeov otac razvedeni su od Mikeove četvrte godine. Niska je, kao i Mike, i vitka, ima sijedu kosu do brade i blagi massachussettski naglasak. Nosi kariranu košulju bez rukava, traperice i mokasinke. Vlasnica je apatičnog buldoga po imenu Newtie, što je skraćenica od Newt Gingrich 3. ”To je priznanje ili uvreda?” pita Hannah, a Mikeova majka odgovara: ”Muškarcu ili psu?” Zbog stanovite prepredenosti u odgovoru Mikeove majke kojim joj je istodobno uskratila podatak o sebi i suzdržala se od iznošenja suda o Hanni, ili se pretvarala da se suzdržava od suda Hannah shvaća da je Mikeova majka doživljava kao malu bogatašicu. Što, iako se Hannah ovih dana možda ne osjeća tako, i nije posve netočno. Mike često dodiruje Hannu u prisustvu svoje majke, a nakon objeda, sjeda kraj nje na klupu i polaže ruku oko njezinih ramena. Ustajući kako bi pospremio stol - ne dopušta Hanni da mu pomogne uzima njezinu lijevu ruku i ljubi je u nadlanicu. Za desert jedu sladoled. ”Hannah, želiš li sladoled s komadićima čokolade ili onaj od maslaca i oraha?” pita je Mike iznoseći posude iz kuhinje, a kad Hannah kaže: ”Mogu li dobiti malo i jednog i drugog?” Mikeova majka zadovoljno kaže: ”To je cura po mom ukusu.” Dopušta Mikeu i Hanni da spavaju u istoj sobi, u njegovu dječačkom krevetu; Hannah je mislila da će spavati na kauču u dnevnoj sobi. Usred noći - oboje su u boksericama i majicama kratkih rukava - Mike kaže: ”Mogli bismo se skinuti. Želim osjetiti tvoju kožu.” ”A tvoja mama?” kaže Hannah. Bivši predsjednik Zastupničkog doma Kongresa u SAD-u. Republikanac i dugogodišnji podupiratelj politike G. Busha.

3


”Ona spava kao klada.” Uskoro se, naravno, ljube i miluju; on je na njoj. ”Siguran si da nas ne može čuti?” šapuće Hannah. ”Psst.” Mike se smije u mraku. ”Pokušavam zaspati.” Kad kaže da ima kondom, Hannah kima - doista, neobično je to što im je trebalo toliko dugo - i potom Mike prodire u nju; sam ulazak najviše boli, a Hannah se prisjeća Figinih riječi još iz srednje škole: ”Stisneš zube i obaviš to.” Nakon ulaska, kad se stvari zapravo počinju događati, nije ni onoliko bolno ni onoliko ugodno kao što je to zamišljala. Mikeovo ulaženje u nju, Hannah uglavnom doživljava kao nekakvo vlažnjikavo trenje, i razmišljajući kako je to razlog zbog kojeg, navodno, ljudi subotom navečer stoje u prekrcanim kafićima, zbog kojeg sklapaju brakove i čine zločine i ratuju, ne može a da ne pomisli: Zbilja? Samo zbog ovoga? Zbog toga joj se ljudi, svi oni - svi mi, pomisli - čine tako neobičnima i slatkima. Jasno joj je kako se gotovo svaki drugi čin između muškarca i žene u krevetu može mijenjati, ali mora li ovo uvijek biti više-manje isto? Prvi put nakon što je upoznala Henryja prije gotovo godinu i pol dana, padne joj na pamet da on možda nije odgovor ni na što posebno. Možda je Mike jednako tako odgovor koliko bi to mogao biti i Henry. Nakon što se Mike sruši na nju, šapne joj, ”I, što kažeš na seks, Hannah?” A što se tu ima za reći? Stisne ga za ruku. Mike šapne: ”‘Bit će sve bolje i bolje”, i premda nije zaplakala, to je trenutak u kojem je najbliže suzama, zato što je Mike tako uvjeren u njihovu zajedničku budućnost. Zar uopće ne sumnja u nju? Kaže: ”A sada dopusti da se pobrinem i za tebe”, te upotrijebi vrhove kažiprsta i srednjeg prsta. Hannah se meškolji i meškolji (ovo je zacijelo jedan od onih činova koji se razlikuju od para do para), i dok svršava, tiho zastenje, a on joj šapne na uho: ”Tako si lijepa. Ne mogu ti opisati koliko sam sretan što imam tako lijepu, prekrasnu golu ženu u krevetu.” Večer uoči Hannina odlaska u Los Angeles, Mikeova prijateljica Susan upriličuje mu rođendansku proslavu. Susan živi nedaleko od kampusa s još dvije žene; poslužuju njoke na papirnatim tanjurima i crno vino u plastičnim čašama, i svi puše travu osim Hanne, uključujući i, vjerojatno iz prkosa prema Hanni, Mikea. Hannah je donijela kolač iz supermarketa i na računalu je ispisala bon za večeru u restoranu po Mikeovu izboru. Misli da je njezin poklon jadan, poput poklona kojim bi neki nedomišljat i nepromišljen frajer iznervirao


svoju curu, ali kad ga je uručila Mikeu prije odlaska na zabavu, Mike ju je zagrlio i rekao: ”Hvala, dušo.” (Biti oslovljen s dušo: ponovno safariji i kuglačke lige, fenomen za koji nije vjerovala da će ikada iskusiti iz prve ruke.) Na proslavi, Hannah ne pije, ali zato Mike ispija šest ili sedam piva. Kad su se vratili u njezin dom, Hannah liježe u krevet poslije njega, gasi svjetlo i okreće se na bok. Mike se naginje preko njezinih leđa i navlači joj prekrivač preko ramena. ”Hvala”, kaže mu. ”Nadam se da se osjećaš ugodno i voljeno.” Zastaje. ”Jer te volim, znaš.” Dva su sata ujutro i soba je u potpunom mraku. Hanni je ranije znalo pasti na pamet da će s Mikeom doći do ovoga, ali se nije mogla odlučiti želi li to ili ne. U svakom slučaju, noćas to nije očekivala. Nakon šutnje od tridesetak sekundi, Hannah kaže: ”Kako znaš?” Čuje ga, osjeća kako se Mike smiješi. ”Položio sam test na internetu”, kaže i grli je; zariva nos u njezinu kosu. Reći Mikeu da i ona osjeća isto nije nemoguće, ali do tog nije došlo spontano i vrijeme sve više i više prolazi. Da nije zaspao? Prednji dio njegova tijela privija se uz njezina leđa, a ona leži otvorenih očiju. Nakon petnaest minuta, tihim ali savršeno budnim glasom Mike kaže: ”Voliš li ti mene?” Razlog zbog kojeg mu ništa ne odgovara je taj što baš ništa što joj pada na pamet ne odgovara istini. Na koncu - osjeća se podlo, ali se jednako tako osjeća da je stjerana u kut - kaže: ”Zajedno smo tek nepuna dva mjeseca. To nije dugo.” Odmiče se od nje. ”Učini mi uslugu”, kaže. ”Provjeri što piše u tvom emocionalnom planeru i reci mi čemu se mogu nadati. Možda možeš nabaciti i nekoliko datuma koji ti odgovaraju.” Nikada dosad Mike nije bio ovako sarkastičan. ”Možda, Mike”, kaže. ”Možda što?” Ponovno ne odgovara ništa, i potom kaže: ”Ako ti to kažem zato što si me ti na to prisilio, zaista će ti nešto značiti?” Osjeća kako se odmiče od nje za daljnjih devedeset stupnjeva, pa sada leže leđa o leđa. ”Hvala ti na tako divnom rođendanskom poklonu”, kaže, a ona počinje plakati. Istog trena se okreće prema njoj (znači ipak ima muškaraca koji su slabi na ženske suze). ”Što bi se trebalo promijeniti između nas da bi nam bilo još bolje?” kaže. ”Meni se čini da ne može bolje od ovoga,


osim što ti ne želiš da se zna da smo zajedno. Nisi ti moj dečko i slična sranja - što ti to znači? Nije valjda da me se sramiš?” ”Naravno da te se ne sramim.” Ali ponekad ga se srami. Voljela bi da prestane izgovarati riječ istinski, i-stin-ski, bez imalo ironije, poput kakvog prodavača rabljenih automobila; voljela bi da počne jesti grožđe ili da barem ne priča zašto ga ne jede; voljela bi da ne misli kako bi njezini, kad bi ga upoznala s njima, pomislili da nije posebno zgodan. Jasno joj je da mu ne smije reći što osjeća, no treba li se pretvarati, čak i pred samom sobom, da ti osjećaji ne postoje? ”Jednostavno mi treba vremena da se priviknem na sve ovo”, kaže. ”Znaš što?” kaže Mike. ”Privikavaj se bez mene. Ne mogu prespavati ovdje noćas.” ”Ali sada je dva i trideset ujutro!” ”Previše sam ljut. Ne želim se svađati s tobom.” ”Sutra putujem u L. A.”, kaže mu. ”Nemoj ići.” ”I znaš što još?” kaže joj. ”Veterinarska knjižnica subotom radi tek od deset.” ”O čemu pričaš?” ”Kad smo prvi put izašli, rekla si mi da u osam ujutro moraš biti na poslu.” ”Mike, tad smo se jedva poznavali. Prepala sam se.” ”Imaš ti pravo, znaš”, kaže joj. ”Zašto bih te ja morao uvjeravati u bilo što?” S ruksakom i vrećom, Hannah se vozi T-om do Figina stana. Pristala je svratiti do nje prije nego što krenu u zračnu luku kako bi pomogla Fig oko izbora odjeće. U Hanninoj glavi, svađa s Mikeom je poput zdjele juhe koju mora prenijeti s jednog kraja dugačkog hodnika na drugi, a razmišljati o tome i sekundu znači proliti sadržaj zdjele; najpametnije je gledati pred sebe i hodati. Stigavši kod Fig, nalazi otvorena vrata sestričnine spavaće sobe, a Fig stoji ispred ormara u crnim tangama i ničem drugom. Automatski, Hannah zaklanja oči rukom, a Fig kaže: ”Ne budi takva čistunka. Hoću li izgledati kao studentica ako odjenem majicu koja se veže oko vrata?” ”Ali ti jesi studentica.” Figin francuski krevet je nepospremljen i pretrpan odjećom, pa Hannah sjedne na pod, naslonivši se leđima na zid. Ali ne želim da me Philip Lake doživljava kao curu koja ide na, ono, studentske tulume”, kaže Fig. ”Želim djelovati elegantno.”


”One tvoje crne čizme su elegantne”, kaže Hannah. ”Obuj njih.” ”Zapravo su Mindyne, ali to je dobra ideja. Hej. Mindy-” Još uvijek samo u tangama. Fig izlazi iz spavaće sobe i ulazi u hodnik. Kad se vrati, Hannah kaže: ”Kako ćeš odlučiti hoćeš li noćas prenoćiti kod Philipa Lakea ili se vratiti u naš hotel?” ”Prema nahođenju.” ”Što kažeš na ovo - večeras sasvim sigurno spavaš u hotelu, a sutra razmisliš hoćeš li ostati kod njega ili ne?” Fig ulazi u crnu suknju od jelenje kože, navlači je do bokova i kopča je. Staje ispred velikog zrcala na zidu i napeto promatra svoj odraz. ”Što kažeš na ovo?” kaže. ”Ja stavim ogrlicu, na koju ti pričvrstiš uzicu, pa kad postanem suviše nestašna, ti me povučeš natrag.” ”Fig, ti si tražila od mene da idem s tobom.” ”Nisam tražila od tebe da mi izigravaš dadilju.”

Zapravo jesi, pomisli Hannah, ali ne kaže ništa. Fig svuče suknju i baci je natrag na krevet. Pogledava u Hannu, a kad im se pogledi susretnu, Fig kaže: ”Nije valjda da mi mjerkaš cice?” Hannah osjeća žarenje u obrazima. ”Naravno da ne”, kaže. Ustvari, promatrajući Fig, razmišlja kako prvi put u životu počinje shvaćati zašto ženske grudi toliko privlače muškarce. Ranije su joj se grudi oduvijek činile kao čudnovat i nezgrapan dio ljudske anatomije - uključujući i vlastite grudi u rečenu prosudbu - ali na njezinoj sestrični, grudi imaju smisla. Figine su grudi sitne ali čvrste, a potamnjela koža (Fig se ljeti izležava na suncu, a ostatak godine ide na kvarcanje) dolazi do izražaja u kontrastu s tamnijim bradavicama. Ponekad kad joj Mike siše grudi, Hannah nije sigurna tko kome radi uslugu - misli da on izvlači veću korist ali nije sasvim sigurna na koji način. No Figine grudi, naprotiv, doživljava poput svojevrsne svečanosti; onako vidljivo ovješene, djeluju Hanni poput pozivnice. Hannah naglas kaže: ”Onda, kakav nam je plan? Dolazi li po nas u zračnu luku?” ”Oh, ne, zaboga”, kaže Fig. ”Mislila sam da uzmemo taksi. Hoću reći, Hannah, nije da Philip zna da i ti dolaziš sa mnom.” Fig nanosi parfem na zapešća i potom zapešćima trlja predio iza ušiju. Više ne gleda u Hannu tako da, pomisli Hannah, sigurno neće primijetiti izraz očajanja na Hanninu licu. Naravno da Philip Lake ne zna da Hannah dolazi; samo što je ona zaključila drukčije jer uopće nije pošteno razmislila o tome. Bilo je perioda kad bi cijelo ovo putovanje puno jače


zaokupilo Hannu, kad bi trošila mnogo više energije na iščekivanje, ali u posljednje vrijeme pažnju joj odvlače neke druge stvari. Nije čak sigurna ni kad im točno polijeće zrakoplov - ili u 13:20 ili u 13:40 - pa otkopča ruksak i potraži avionsku kartu. Izvadivši je, uoči žuti papirić zalijepljen na košuljicu avionske karte. Plavom tintom, Mikeovim rukopisom piše: Hannah je super! Najmanje jednu minutu Hannah drži četvrtasti komadić papira palcem i kažiprstom, promatrajući ga, zapanjeno. Ne zna je li ga Mike ostavio prije ili poslije njihove svađe, no u svakom slučaju se pita kako je mogla biti tako glupa? Koji je uopće vrag tjera u Los Angeles? Zašto, kao što bi to rekla Allison, poklanja svoje vrijeme osobi koja je rastužuje, zašto i dalje daje prednost Fig kad napokon ima povlasticu birati? Ustaje. Kaže: ”Fig, ipak ne idem s tobom.” ”Kako to misliš?” pita Fig. ”Ti ćeš se već snaći. Ako misliš da Philip Lake nije površan, vjerojatno si u pravu. Ne trebam ti ja.” ”Uvrijedila si se jer mu nisam rekla da i ti dolaziš? Ako ti je to toliko važno, reći ću mu.” ”Nije stvar u tome”, kaže Hannah. ”Moram riješiti neke stvari ovdje. Ovo putovanje od početka nije bila pametna ideja.” Stavlja ruksak na leđa, uzima vreću u ruke. Fig je promatra podjednako znatiželjno i zbunjeno. Možda, a dotad je takvo što bilo nezamislivo, Fig razmatra mogućnost da i Hannin život također ima svoje mračne zakutke i tajanstvena vrata. ”Usput rečeno, zbilja imaš krasne cice”, kaže Hannah. ”Uvjerena sam da će se Philip Lake oduševiti njima.” ”Što je tebe spopalo?” kaže Fig, ali Hannah već odmiče niz hodnik, mašući joj slobodnom rukom. ”Pričat ćeš mi kako je bilo”, kaže joj. ”Totalno si skrenula”, kaže Fig, ”i zaboravi da ću ti vratiti novac za avionsku kartu.” *

*

*

Hannah sjedi na klupi i čeka T, držeći Mikeovu poruku u ruci. Fig je može vidjeti iz stana, ali ne silazi za njom. Vlak se upravo pojavljuje u daljini kad Hanni padne na pamet da ne može čekati toliko dugo koliko traje presjedanje i potom hodati od stanice na Trgu Davis do kampusa. Prilično je sigurna da Mike radi do podneva i da bi joj bilo pametnije sjesti u taksi i odvesti se do ureda za financijsku potporu.


Ali on joj je sigurno ostavio poruku prije nego što su se posvađali i što ako ona više ne važi? U blizini pruge se nalazi telefonska govornica. Hannah ubacuje kovanice i bira broj. Kad joj se Mike javi, kaže: ”Studentska financijska služba”, a Hannah je na rubu suza dok govori: ”Ja sam.” Tišina s druge strane linije traje dovoljno dugo da se Hannah preplaši. Tijekom tišine, razmišlja da će mu, ako mu bude drago što je čuje - bit će slomljena ako mu ne bude drago što je čuje - reći da i ona njega voli; reći će mu to bez odlaganja, u razgovoru koji slijedi. Čuje ga kako guta. ”Bok, dušo”, kaže joj.


Treći dio


7 Veljača 2003. Na dan vjenčanja njezine majke i Franka McGuirea, Hannah spava do petnaest do devet i budi se kad joj Allison kaže: ”Ustani, Hannah. Teta Elizabeth je na telefonu i želi razgovarati s tobom.” Kad Allison razgrne zastore - s ružičastim prugama, one iste koji su visjeli u Hanninoj sobi i kad su se prije dvanaest godina doselili u ovaj stan svjetlost zaslijepi Hannu. S vanjske strane prozora lepršaju bijele pahulje. ”Opet sniježi?” pita. ”Kažu da ne bi trebalo napadati više od nekoliko centimetara. Požuri i javi se na telefon. Elizabeth te čeka,” Allison zastane na vratima. ”Kad završiš s razgovorom, mogla bi priteći u pomoć Oliveru. Teta Polly je ovdje i mislim da ga davi svojim pričama.” Tà naravno - Oliver. Hannah zna da mora postojati razlog zbog kojeg je tako nemirna čak i u snu. ”Stižem za sekundu”, kaže. U Hanninoj staroj sobi više nema telefona. Ulazi u majčinu sobu, podigne slušalicu i stane ispred zrcala obješenog na unutarnjoj strani vrata otvorenog ormara. Odjevena je u pamučni donji dio pidžame i majicu dugih rukava i promatra svoj odraz u zrcalu dok pozdravlja tetu. ”Možemo li nakratko razmotriti koga vraga prekrasna Jennifer Lopez radi s onim bezveznim Benom Affleckom?” kaže Elizabetli. ”Kad god ga ugledam, dođe mi da mu izbrišem onaj frajerski smiješak s lica.” ”Meni su baš slatki”, kaže Hannah. ”Darrach i ja smo upravo posudili - sad se više ne mogu sjetiti ni naslova. Hannah, taj moj zakržljali mozak. Ali evo zašto te zapravo zovem. Moraš posjetiti oca.” ”Mislim da ću to preskočiti”, kaže Hannah. ”Koliko je već prošlo? Pet godina?” ”Vidjeli smo se na Allisoninu vjenčanju i to je bilo prije nešto manje od četiri godine. Kad smo već kod toga, to je zadnji put da sam vidjela tebe.” To je istina. Od ljeta koje je provela s Darrachom i Elizabeth, Hannah je samo dvaput vidjela svoju tetu: jednu nedjelju u prvom razredu srednje škole (to je bila Hannina želja) kad su se


Elizabeth i Darrach i Rory našli s njom i njezinom majkom u restoranu na pola puta između Philadelphije i Pittsburgha; a potom, nekoliko godina kasnije, kad je Elizabeth došla u Philadelphiju na proslavu očeva pedesetog rođendana. Hannah i Elizabeth i dalje se čuju svaka dva do tri mjeseca, no Hannah misli na svoju tetu mnogo češće od toga - prisjeća se stvari koje joj je Elizabeth rekla, koje joj je najavila kao sastavni dio života odrasle osobe - ali Hannah više nikada nije bila u Pittsburghu. Uvjerena je da bi povratak probudio previše toga u njoj. ”Daj, daj”, kaže Elizabeth. ”Njegova bivša žena se udaje, a frajer za kojeg se udaje zvuči, oprosti na izrazu, vraški bogato. Misliš da tvoj tata nije zaslužio još jednu šansu?” ”Kako je Rory?” pita Hannah. ”Još uvijek radi u onom restoranu?” ”Nemoj skretati s teme.” ”Tata me može nazvati jednako tako kao što ja mogu nazvati njega. Zašto bi to bila moja odgovornost?” ”Zar mu nisi rekla da te više nikad ne zove?” Hannah ne odgovara na to. Nekoliku dana nakon onog posljednjeg ručka s tatom, proslijedio joj je razglednicu od zubara u kojoj je zubar podsjeća da je vrijeme za uobičajeni godišnji pregled, a koja je iz nekog nepoznatog razloga stigla na očevu adresu. Na vanjskoj strani omotnice u koju je ubacio razglednicu, otac je nažvrljao poruku: Drago mi je što smo se vidjeli prošli tjedan, Hannah, a njoj nije bilo jasno je li sarkastičan ili samo zaboravan. Na Allisoninu vjenčanju nije ga mogla izbjegavati cijelo vrijeme, ali je to nastojala koliko god je mogla. Do dana današnjeg Allison tvrdi da otac uvijek pita za nju, a Hannah ne zna je li to istina. Činjenica da na kraju ipak nije platio troškove školarine za njezinu posljednju godinu na Tuftsu jest svojevrsna poruka - da je htio mogao je zanemariti njezine želje i jednostavno poslati ček. Hannah niti jednom nije požalila zbog svoje odluke, ali je još uvijek u dugovima. ”Nisam te zamolila da se nađeš s ocem”, kaže Elizabeth. ”Nego sam ti to naložila. Mogu li si to dopustiti?” ”On i ja nikada nismo imali bogzna što za reći jedno drugome”, kaže Hannah. ”Možda je ovako trebalo biti.” ”Nisam ni rekla da se moraš pretvarati kao da je sve u redu. Ali mogla bi popiti čaj s njim, pitati ga kako mu je na poslu. Daj mu razlog da ne pomisli da je uništio ama baš sve dobro u svom životu.” ”Ali kad zapravo jest”, kaže Hannah, premda to govori jednako automatski koliko i uvjerljivo. Zar njezine ljutnje na oca, ono što je


osjetila ono poslijepodne u restoranu, izblijedjeo je; zna da se ljuti na njega više nego što je to doista potrebno. ”Ako se pristanem naći s njim”, kaže, ”uvjerena sam da će očekivati od mene da se ispričam.” ”Boli te briga. Naći ćeš se s njim druženja radi, a ne puzanja.” ”Ne znam zašto si tako uvjerena da je to dobra ideja?” ”Najradije bih rekla da to uopće ne radiš zbog njega, nego zbog sebe. A možda to zapravo radiš zbog mene. Evo u čemu je zapravo stvar. Jesi li spremna za ovo?” ”Vjerojatno nisam.” Hannah je prišla prozoru koji gleda na prilaz. Vani i dalje sniježi i odavde vidi majku, u ružičastom krpenom ogrtaču i čizmama, kako razgovara s tetom Polly na putu do tetinog Volva. Ako ništa drugo, teta Polly više ne davi Olivera. ”Stvar je u tome da je usamljen”, kaže Elizabeth. ”A on je ipak tvoj otac.” U kuhinji, u košari na stolu stoje peciva i mafini, Sam ocjenjuje ispite šestaša, a Allison omata vilice i noževe u salvete i veže ih tankom plavom vrpcom. Na večeru dolazi devetnaest uzvanika, uključujući članove obitelji; obred počinje u pet sati poslijepodne. Kad je Hannah upitala majku hoće li izbjegavati Franka tijekom dana - što i ne bi bilo osobito teško, jer Frank i dalje ima svoju kuću - Hannina majka je odgovorila: ”Oh, dušo, ja imam pedeset tri godine. To su običaji za ljude tvojih godina.” Kad je Hannah sjela, Sam kaže: ”Ohoho, nije li to Uspavana ljepotica. Da nisi mamurna?” ”Gdje je Oliver?” pita Hannah. ”Otišao je maminim autom obaviti nešto”, kaže Allison. ”Rekao je da će doći za dvadesetak minuta.” ”Stani malo”, kaže Hannah. ”Odvezao se?” Ali Oliver nema vozačku dozvolu. Pod Allisoninim upitnim pogledom, Hannah skreće pogled u stranu. Okreće se prema Samu i kaže: ”Uopće nisam mamurna. Sinoć nisam popila ni kapi.” ”E pa trebala si”, kaže Allison. ”Šampanjac je djelovao izvrsno.” Allison je u šestom mjesecu trudnoće te zrači i više nego inače. ”Hannah, ako kaniš izlaziti s Australcem, morala bi se više potruditi”, kaže Sam. ”I postati, ono, pijanica.” ”Oliver je s Novoga Zelanda”, kaže Hannah. ”Ali hvala na savjetu.”


Sam se naceri, a Hannah pomisli na energiju koju je ranije trošila samo zato što joj je išao na živce. Tada još nije shvaćala da nema smisla tražiti bilo koga da brani svoju bolju polovicu, da to nikada nije trebala tražiti od Allison. I to ne zbog svetosti života u paru (što se Hanne tiče, ionako postoje samo vrlo kratke epizode svetosti između bilo kojeg para), nego zbog toga što taj netko možda ne može u cijelosti obraniti svog partnera, zbog toga što možda - vjerojatno - taj netko ima i vlastitih dvojbi, a vaše mu kritike izmiču tlo pod nogama. I to ne samo paru nego i tom pojedincu koji nastoji napredovati u životu, koji nastoji donijeli odluke za koje se nada da su ispravne, ali tko to, zapravo, može znati? Prisiljavati Allison da se zauzima za Sama, pomisli Hannah, bilo je u jednakoj mjeri naivno i odvratno. Hannah je svojedobno zamišljala mnogo veće sjedinjenje dviju osoba, do točke u kojoj ni jedno ni drugo nemaju nikakvih dvojbi. ”Jesi li se potpisala na čestitku za mamu i Franka?” pita Allison. Hannah kimne, uzimajući pecivo sa sezamom. ”Tata je u gradu, zar ne?” pita. ”Aha, jučer smo se našli. Mislila si se...” Allison zausti, s nadom na licu. ”Možda”, kaže Hannah. ”Ali te molim da me poštediš rasprave o tome.” Oliver se vrati nakon gotovo četrdeset a ne dvadeset minuta. Čim začuje zvuk automobila na prilazu, Hannah zgrabi jaknu i izađe iz kuće. Oliver je ljubi u usta, a Hannah osjeća dim cigareta, zbog kojeg je vjerojatno i otišao u kupovinu. Nosi kariranu flanelsku košulju i preko je navukao crnu pernatu jaknu koja sasvim sigurno nije njegova - vjerojatno je Samova ili možda Allisonina. Hannah pokazuje na nju i kaže: ”Slatko.” Hannah i Oliver sinoć su sletjeli iz Bostona, a onda je Oliver - Hannina se majka ispričavala, ali je bila uporna - spavao na kauču na izvlačenje u radnoj sobi. Malo je čudno vidjeti ga ovako zgodnog na dnevnom svjetlu u majčinom poznatom, utješnom, neuzbudljivom stanu. ”Nego, teta Polly se ponudila da će mi pokazati mapu radova sa svog slikarskog tečaja”, kaže Oliver. Nasloni se na ogradu trijema, pripali cigaretu i uvuče dim. ”Ali imam osjećaj da je puna divovskih penisa i bojim se da se neću osjećati dovoljno kompetentnim.” ”Teta Polly ide na tečaj slikanja? U sklopu obrazovanja za odrasle ili nešto takvo?”


”Najbolje da je to sama pitaš. Jedva će dočekati. Trenutno proučavaju ljudsku anatomiju i kaže da je muški model prilično dobro obdaren.” ”Teta Polly nije upotrijebila riječ obdaren.” Oliver podiže ruku s cigaretom, dlanom okrenutu prema Hanni. ”Kunem se.” Doduše, licem mu titra onaj njegov polu-smiješak. ”Teta Polly nikada ne bi rekla takvo što. A ako je to i učinila, onda to znači da zapravo ne zna što je rekla.” Polly je Figina majka, ima pedeset osam godina i prosijedu crnu kosu koju obično veže u punđu. Na Dan zahvalnosti nosi broš od emajla. ”Kako ne bi znala što je rekla”, kaže Oliver. ”Ne misliš valjda da je govorila o njegovim uškama? A dodala je i da ima sjajne testise. Kaže da nikada nije bila luda za testisima, ali da ovaj frajer ima ono nešto.” Hannah odmahuje glavom - oboje se smiju - i kaže: ”Koji si ti lažov.” ”Poštovanje koje tvoja teta iskazuje prema muškim spolnim organima je zdravo. Ne budi tako zadrta.” Oliver i dalje sjedi na ogradi, a Hannah osjeća neobičnu potrebu da mu zarije glavu u grudi, poput koze. Iako nije luda za seksom s njim, uvijek se osjeća sigurno u njegovu naručju. Kad Oliver pripali još jednu cigaretu, Hannah osjeti kako je preplavljuje val sreće - mislila je da će popušiti samo jednu, ali ovo znači da će još neko vrijeme ostati ovdje na stražnjem trijemu, sami. Oliverovo pušenje je nimalo ne smeta, a to je zapravo nešto što je prilično smeta. Ali cigaretni dim je podsjeća na njega, čak i kad su zajedno. ”Možda se danas odem naći s tatom”, kaže Hannah. ”Što ti misliš o tome?” Oliver sliježe ramenima. ”Zašto ne.” ”Znaš da nisam razgovarala s njim nekoliko godina?” ”Otkako te htio prisiliti da pojedeš onu tjesteninu, ako se ne varam.” Iako vam se katkada može činiti da baš i nije najpažljiviji slušač, Oliver ima sjajno pamćenje. Što je u isti mah i uvredljivo i laskavo. ”U slučaju da se odlučim naći s njim, želiš li poći sa mnom?” pita Hannah. ”Želim li ili hoću li?” ”I jedno i drugo, valjda.”


”Da, hoću, ne, ne želim.” Možda osjeća da je njegove riječi nisu oduševile, pa je privuče k sebi tako da je postrance naslonjena na njegove grudi. Premda je njegova cigareta vrlo vjerojatno opasno blizu njezinoj kosi, ovaj položaj je otprilike ono o čemu je maloprije razmišljala, uspoređujući se s kozom. ”Ne trebam ti ja, Hannah”, kaže, glasom koji odaje podilaženje s ljubavlju. ”Ipak si ti već velika cura.” Izašavši iz dizala na četvrtom katu, Hannah hoda po hodniku prekrivenom tepihom dok ne nade očev stan. Ovdje živi već deset godina, otkako je prodao njihovu obiteljsku kuću na Main Lineu. Iako joj srce želi iskočiti iz grudi, kuca bez oklijevanja; kucanje je navika. Kad joj otac otvori vrata, smiješi se na ugodno površan način, kao što bi se smiješio susjedovoj odrasloj kćeri, i kaže: ”Izvoli, uđi.” Slijedi ga i prihvaća dijetnu Colu kojom ju je ponudio, a to je piće koje i on pije. (Čudno je - gotovo djetinjasto - gledati oca kako pije dijetnu Colu.) Najviše je čudi kako dobro izgleda. Iako mu je pedeset osam, i dalje je mršav i u dobroj formi; njegova sijeda kosa uredno je počešljana; nosi Top-Spidersice, kaki hlače i plavu polo majicu s kragnom koja proviruje ispod sive trenirke. Da je stranac s kojim se mimoišla na nogostupu, zacijelo bi pretpostavila da vodi život u skladu s takvim izgledom. Pomislila bi da ima privlačnu ženu, s kojom te večeri ide na dobrotvornu večeru u muzeju umjetnosti. Čim su se smjestili u dnevnoj sobi, kaže joj: ”Dugo se nismo vidjeli, Hannah. Moram priznati da sam se iznenadio kad si jutros nazvala. Čemu dugujem to zadovoljstvo?” ”Pa, u gradu sam cijeli vikend”, kaže Hannah. ”Istina. A mama postaje nasljednica carstva nekretnina, ha? Tko bi se tome nadao.” ”Frank djeluje kao sasvim pristojan čovjek.” ”Odmah ću ti ja reći tko je Frank McGuire, on je jedan lukavi poduzetnik, eto tko. Ne libi se uprljati ruke. Eto što ću ti reći.” ”Upoznao si ga?” ”Oh, kako ne. Nismo se vidjeli već godinama, ali znamo se. On je jako poznata osoba u gradu.” ”Kad je s nama, ponaša se prilično samozatajno”, kaže Hannah. ”A kako si ti? Pretpostavljam da imaš dobar posao.” Ako doista pita Allison za nju, onda bi morao znati gdje Hannah radi. ”Radim u neprofitnoj organizaciji koja klasične glazbenike šalje u državne škole”, kaže.


”Ha, koja ironija. A ti nisi htjela učiti svirati klavir ni za živu glavu.” ”Misliš na Allison. Ja nikad nisam učila svirati klavir.” ”Kako to misliš? Učila si klavir kod one vještice u Ulici Barkhurst.” ”Kažem ti da je to bila Allison.” ”Ti nikada nisi učila svirati klavir? Onda si zbilja imala nesretno djetinjstvo.” ”U svakom slučaju,” kaže Hannah, ”ja se bavim skupljanjem novca.” ”A kažeš neprofitna, ha? I ti i sestra ste ispale neke suosjećajne dušice.” ”Ti si bio u Mirovnim snagama, tata.” Na to mu se lice nekako razvedri. ”Da ne povjeruješ, zar ne? Oduvijek sam mislio da će jedna od vas dvije završiti ekonomiju ili pravo. Još nije kasno, znaš. Uskoro ćeš navršiti dvadeset šest?” Hannah kima. Teško da može zamisliti išta što bi joj manje odgovaralo od ekonomije ili prava. ”Tebi bi vjerojatno odgovaralo nešto između. Poslovno upravljanje, da budem precizniji, to ti otvara cijeli niz mogućnosti. Da sam tvojih godina, ja bih odabrao tako nešto, fućkaš pravo.” Hannah ponovno kima. Izdrži li još petnaest minuta, to bi trebalo biti dovoljno. ”Moraš li mnogo putovati zbog posla?” ”Sve manje i manje. Vodim jedan slučaj u King of Prussia u Pennsylvaniji, ako se odlazak u tu vukojebinu može smatrati putovanjem. Ali sam zato prošli mjesec bio na Floridi, i to ne zbog posla nego zbog odmora i opuštanja.” Otac se naginje prema naprijed. ”Dodaj mi onaj album s police, molim te. Mislim da će ti se svidjeti.” Hannah uzme album, a on je pozove da mu se pridruži. Znači li to da bi trebali sjediti na kauču jedno do drugoga? I otkad se to njezin otac bavi fotografiranjem? Uvijek je bio nestrpljiv kad ih je majka molila da se slikaju; dok je majka optimistično čekala da se sunce ponovno pojavi ili da se Hannah nekim čudom nasmiješi, otac bi rekao: ”Požuri više i slikaj nas, Caitlin.” ”Bio sam s dvojicom prijatelja, Howardom Donovanom i Richom Inslowom”, kaže. ”Inslow je odnedavna također rastavljen.” Hannah se ne sjeća da je njezin otac imao prijatelje, a sasvim sigurno nije imao bliske prijatelje. Obitelj Donovan i Inslow bili su članovi istog ladanjskog kluba kao i obitelj Gavener - majka je


prestala biti članicom nakon razvoda, pa je Hannah rijetko kad odlazila onamo - ali nije stekla dojam da su ostali muškarci više od usputnih poznanika. Zanimljivo, otac je prestao izlaziti otprilike u vrijeme kad je majka počela; u početku je imao nekoliko veza, ali sve su se brzo raspale. ”Išli smo igrati golf tijekom jednog produženog vikenda”, govori njezin otac. ”Ovo je hotel u kojem smo boravili. Predivna priroda, savršen pogled na ocean. Nalazi se u Clearwateru, nedaleko od zaljeva.” Neobično joj je zamisliti oca kako kupuje ovaj plavi kožnati album u trgovini i kako zatim sjeda na istu ovu sofu, primjerice, i slaže slike ispod plastične folije. Nije obilježio fotografije, niti ih je probrao, pa su tako ubačene i identične i mutne fotografije ili snimci na kojima osobe imaju zatvorene oči. Ovdje Howard Donovan i Rich Inslow dok sjede u čekaonici zračne luke u Philadelphiji, a Rich jede neku vrstu sendviča, ondje zračne snimke za vrijeme slijetanja zrakoplova, zatim fotografija Howarda kako vozi dok Rich drži kartu na prednjem sjedištu, pa fotka njih dvojice kako vade palice iz prtljažnika unajmljenog automobila na hotelskom parkiralištu. Sliku za slikom, očevo raspoloženje postojano raste dok joj pokazuje album, a onda dolazi nedvojbeni vrhunac: fotografije mjesta koje njezin otac naziva orijentalnim restoranom u kojem su jeli večeru uoči odlaska. Na dvije fotografije je Rich s rukom oko mlade, privlačne tamnokose konobarice u mornarski plavom i bijelom kimonu, nekoliko snimaka dekora (puno bambusa i mogućnost - koju su otac i njegovi prijatelji očito odbili - da skinu cipele i sjednu na pod), i očeva omiljena fotografija s njegova omiljenog mjesta, pladanj sušija i sašimija koji je naručio Howard. Otac joj pokazuje sluzave pravokutnike ružičaste i kestenjaste ribe omotane oko riže, sićušnu hrpicu dumbira. ”Znaš što je ovo?” pita je, pokazujući na blijedo zeleni komad hrane. ”Wasabi, ako se ne varam?” ”Ubojita stvarca. Neka vrsta japanskoga hrena. Kunem ti se, nakon što to pojedeš suze ti oči.” Hannah je zaprepaštena i boji ga se pogledati. Otvarajući sljedeću stranicu, otac joj opisuje desert čijeg se imena ne može sjetiti ali zna da se poslužuje zapaljen. Hannah je potpuno zbunjena. Eto tko je njezin otac: netko koga može oduševiti već i puko postojanje sušija. Netko tko fotografira prizore po restoranima. Njezin otac je bezveznjaković. Čak je i njegova privlačnost, pomisli, promatrajući jednu od rijetkih fotografija na kojima se nalazi i on, nekakve bezazlene općenite naravi, to je privlačnost sredovječnog muškog modela na slici iz robne kuće u nedjeljnom Inquireru. Možda si je


samo umislila da je nekakvo čudovište? Njegova glavna lekcija, oduvijek je vjerovala, glasi ovako: Postoji mnogo načina na koje možete pogriješiti, a većinu njih nećete ni prepoznati dok nije kasno. No da nije ona ta koja je izmislila rečenu lekciju? U najmanju ruku. izašla mu je u susret na pola puta, nasjela je na štos. Ne samo kao dijete nego i kao tinejdžerica i kao već odrasla osoba - sve do sada. Sada joj je jasno da Allison ne nasjeda na njegove štoseve, da ne nasjeda na njih već godinama, i da je to razlog zbog kojeg se Allison ne svada s ocem i ne odbija razgovarati s njime na duža vremenska razdoblja. Čemu? Hannah je oduvijek mislila da je Allison odana ocu jer ju je on na to prisilio, ali nije tako – Hannah je ta koja njegovu ljutnju oduvijek doživljava strasnijom nego što to ona doista jest. Nakon trideset i dvije minute Hannah odnese svoju Colu u kuhinju i baci je u smeće (Allison ga je prije tko zna koliko godina pokušala natjerati da reciklira limenke, ali on je to naravno odbio). Hannah se pita zna li i Sam da Douglasa Gavenera ne treba uzimati odviše ozbiljno? Zna li to dr. Lewin, iako ga nije upoznala? Znaju li to svi osim Hanne i, neko vrijeme - devetnaest godina, koliko su njezini roditelji bili u braku - njezine majke? No, ne biti nikakva prijetnja nije isto što i ne biti kreten. A njezin otac se ponio kao kreten. Stojeći u kuhinji, razmišlja kako će se vratiti u dnevnu sobu i pitati ga zbog čega je bio toliko gnjevan sve one godine. Imao je nježnu suprugu i poslušne kćeri. Živjeli su lagodnim životom višega srednjeg sloja. Zašto to nije bilo dovoljno? No ušavši u dnevnu sobu, čuje ga kako joj govori ”Reci sestri ili Samu da mi se jave ako žele karte - Eaglesi protiv Giantsa. Možda mogu nabaviti i jednu za tebe.” Potom joj pruži ruku da se rukuju, i to je razlog zbog kojeg ga više ništa ne može pitati. Ako se rukuje s njom, ako je toliko rezerviran i oprezan, onda zna da se ponio kao kreten. Ne treba ga to pitati niti mu to govoriti - ispod svih onih kiselih šala, on zna. Primakne mu se i poljubi ga u obraz. Kaže ”Bok, tata.” Frank McGuire ima šezdeset jednu godinu, stariji je od Hannine majke osam godina. Visok je otprilike metar i osamdeset, kosa na tjemenu mu je sve rjeđa i tanja, ima oveću trbušinu, bucmaste prste i pune usne; donja usna mu je osobito meka i debela kao u kakve holivudske glumice. Tijekom obreda, stišćući u ruci buket frezija i ruža, Hannah osjeća snažno naviranje misli koje su do toga časa bile potisnute. Seksaju li se njezina majka i Frank? Kupuje li Frank, u


suštini, majčinu sredovječnu ljepotu, i može li je kupiti samo zato što ju je njezina majka stavila na prodaju? Kako mu izgleda trbuh kad je razodjeven i je li muškarac s takvom trbušinom gore ili dolje? Jedno je starjeti zajedno, postupno, pa vješanje i širenje nije toliko upadljivo jer se zbiva godinama, ali doći jedno drugom u ovakvom stanju - zar se čovjek u takvoj situaciji ne osjeća strahovito preplašeno zbog svojih nedostataka i zar se ne boji što će ona druga osoba otkriti o njemu? Osim toga, što je s odavanjem podataka o sebi? S obzirom na sve ono što se čovjeku dotad dogodi, prebiranje i odabiranje je neophodno, pa znači li to onda da jednostavno treba odbaciti najružnije trenutke iz prošlosti? Hoće li Hannina majka ikada ispričati Franku kako je njezin prvi suprug izbacio nju i njezine kćeri iz kuće usred noći? Sjeća li se Hannina majka uopće toga? Sigurno se sjeća. Nije da će ikada razgovarati o tome, ali sigurno se sjeća. ”Reći ću ti nešto što dosad nisam nikome rekla”, kaže Fig, ”ali moraš mi obećati da ćeš ostati smirena.” Hannah i Fig sjede na kauču u dnevnoj sobi, s tanjurima na krilima. Za hranu se pobrinula tvrtka za kejtering, Hannina majka je izvadila plavo-bijeli porculan i srebrninu s potpisom, a posvuda oko njih ostali uzvanici, većinom rođaci, bučno razgovaraju. Obred je bio kratak, već je skoro šest sati i kroz rastvorene zastore vidi se da je vani pao mrak. Unutra prostorija ima ružičast odsjaj: čaše i srebrnina blistaju, a obrazi uzvanika su rumeni, možda zbog šampanjca a možda i zbog toga što je u proslavu pokorno uključena i gospođa Dawes, najstarija prijateljica Hannine i Figine pokojne bake, te je termostat stoga podešen na 24 stupnja. ”Ne šalim se”, dometne Fig. ”Bez čuđenja, molim.” ”Fig, reci više o čemu se radi.” ”Nalazim se s jednom novom osobom”, zausti Fig, a Hannah pomisli: Naravno i već je napola spremna isključiti se, ali onda Fig kaže: ”a riječ je o sestri Davea Risca.” Isprva Hannah misli da je nije dobro čula. ”Njegovoj sestri?” ponavlja za njom. ”A što sam te maloprije zamolila?” ”Ta smirena sam”, kaže Hannah. ”Samo želim biti sigurna da sam te dobro shvatila.” Fig izlazi sa ženom? ”Ne želiš mi valjda reći da se nalaziš-nalaziš s njom”, kaže Hannah. ”Nego da ste zabrljale na nekom tulumu.”


Kad Fig kaže: ”Ne, želim reći da smo u vezi”, Hannah pomisli kako će zbog ovoga morati dobro promisliti o svijetu u kojem živi. ”Srele smo se nekoliko mjeseci nakon što sam doselila natrag u Philadelphiju”, kaže Fig. ”Razgovarale smo na pločniku, ja sam osjetila neku vibru, a ona me pitala jesam li za piće. I tako smo, malopomalo, završile zajedno.” ”Kako izgleda?” ”Moderno.” U Figinu zatravljenom, zaštitničkom tonu, Hannah osjeća da spomenuta žena doista privlači Fig. Za Fig je ta veza možda samo usputna zabava, ali ne u potpunosti. ”Ima, ono, nježnu vilicu i zelene oči. A zove se Zoe.” ”Duga ili kratka kosa?” ”Kratka.” Nakon toga, Hanni pada kamen sa srca. Bilo bi nekako nepravedno, premda ne i neobično, da Fig izlazi s lezbijkom duge plave kose. ”Je li zbilja drukčije od izlaženja s frajerom?” kaže Hannah. ”Zapravo i nije. Ionako mi je uvijek bilo lakše svršiti prilikom oralnog seksa nego nakon penetracije.” ”Fig, fuj. Nisam na to mislila.” ”Naravno da jesi.” Fig se naceri. ”Svih zanima seks između dvije cure. A kako tvoj seksualni život s Oliverom?” ”Nema veze”, kaže Hannah. ”Oliver je sladak”, kaže Fig, no to potišti Hannu. A najviše ju je potištilo zato što je Oliver, nedugo nakon što ga je upoznala s Fig Fig je bila odjevena u bluzu s dubokim dekolteom - šapnuo Hanni na uho: ”Sestrična ti ima odlične cice.” Ne bi se čudila da upravo u ovom trenutku, budući da se Oliver nalazi na drugom kraju prostorije, on i Fig razmjenjuju neku vrstu izvanosjetilnih signala na koju imaju pravo samo vrlo privlačne osobe: Zgodna si, bip, bip. Da, znam, i ti

isto, bip, bip. Ne mogu vjerovati da sjedim kraj Hannina napornog očuha. Nakon što je Oliver prokomentirao Figine grudi, Hannah je

rekla: ”Trebao bi je pitati smiješ li dotaknuti jednu od njih”, a Oliver je odgovorio: ”Čemu gubiti vrijeme na pitanja? Pa da pokvarim iznenađenje.” ”I moja mama misli da je sladak”, kaže Fig.”Hej, mama.” Teta Polly stoji kraj kamina i razgovara s Allison. ”Hannin dečko je baš sladak, zar ne?” kaže Fig. Teta Polly zaklanja jedno uho od buke.


”Hannin dečko”, ponavlja Fig i pokazuje palcem prema gore.

(Hannin dečko - to će uvijek biti najčudnije riječi koje Hannah može zamisliti. Golemi škamp, pomisli. Tajna služba.)

”Oh, predivan je, Hannah”, kaže teta Polly, ”A tek onaj njegov australski naglasak!” ”Mislite novozelandski.” Hannah ima dojam da viče. ”Allison mi je rekla da ste se upoznali u uredu. Hajdemo-” Teta Polly okreće glavu udesno i pokazuje. Razgovarat ćemo kasnije u kuhinji, želi reći. Ili ćemo se barem pretvarati da hoćemo, samo da

više ne moramo urlati.

”Jesi li primijetila da gospođa Dawes večeras ima očajan zadah?” pita Fig i Hannah ga iznenada osjeti jednako kao što osjeća da je vrijeme da se posveti Oliveru. Možda i ona ipak ima neke izvanosjetilne moći, možda one ipak ne ovise o pojedinačnoj privlačnosti. Razgovarajući s Hanninom majkom i Frankom, Oliver je postao nemiran, želi zapaliti cigaretu i želi da mu Hannah pravi društvo dok puši. Ona to zna. ”Kao da je pojela češanj češnjaka prije nego što je došla ovamo”, kaže Fig. Hannah dodirne Fig po podlaktici. ”Pričekaj me na čas”, kaže. ”Oprosti. Brzo ću se vratiti.” Eto zašto je Hannah pala na Olivera: jer joj je izvadio iver. Ponekad razmišlja u sebi, kao da smišlja neku vrst isprike, kako joj se prije nego što je postao njezin dečko Oliver uopće nije sviđao. No čini li je njezin prvobitan otpor, s obzirom na sve ono što se odigralo između njih, još većom naivčinom? Na poslu su njihovi stolovi bili okrenuti prema suprotnim zidovima, i kad bi ga čula kako razgovara na telefon ili, još gore, kad bi neka mlađahna, privlačna kolegica kakve su često dolazile u udrugu stajala na dovratku, očito se ili spremajući za ili se omamljeno vraćajući s nekog izvanuredskog seksualnog susreta s Oliverom, Hannah bi ignorirala i njega i navedenu ženu. Cijela ta igra, slijed njihovih riječi, način na koji je žena ili bila bezvoljna i ravnodušna kao Oliver, ili potpuno spremna da je osvoji, bez imalo cinizma u sebi Hanni su se gadile obje mogućnosti. A nakon nekog vremena, Hannah ih je jednostavno prestala zamjećivati. Eto koliko je Oliver nije zanimao, koliko je nije mogao izbaciti iz takta. (Kasnije je osjećala žal za vremenima kada ga još nije uzimala za ozbiljno.) Jedan dan, nakon što je do njega svratila žena po imenu Gwen ona i Oliver su tu večer, po svemu sudeći, trebali otići u kafić u


Downtown Crossingu 4 - Hannah je rekla: ”Nadam se da si svjestan da je devedeset posto toga u tvom naglasku.” ”Moje seksualne privlačnosti, na nju si mislila?” Oliver se smijao. U procijepu između njezina komentara i njegova odgovora, Hannah je pomislila da neće znati na što je mislila, i zato joj je pao kamen sa srca. Ali nije djelovao uvrijeđeno. ”Ne znam bih li to baš tako nazvala”, rekla je Hannah. ”Ali neka ti bude.” Da je nije shvatio i da ga nije uvrijedila, ostala bi pri tome. No činjenica da ju je shvatio i da se nije uvrijedio - no dakle - to je samo značilo da se mora više potruditi. ”Životinjska privlačnost”, rekao je Oliver. ”Tako bi se to moglo nazvati.” ”Moglo bi.” Jesu li ikad dotad uopće razgovarali? Odjednom joj se činilo da nisu. Četiri mjeseca su sjedili na rastojanju od dva i pol metra, slušajući svaku riječ koju je jedno od njih izgovorilo, a da su pritom međusobno izmijenili svega nekoliko najjadnijih klišeja: Pokisnuo si? Ugodan vikend! A onda joj je sinulo da možda jest ljigav, ali i da je inteligentan. ”Naravno,” rekao je Oliver, ”postavila si dva pitanja, ili zasad samo dva. Nesumnjivo, postavit ćeš ih još gomile, a onda ćemo morati odgovarati na njih cijeli život. Ali najvažnije pitanje jest, imam li pravo kad kažem da ti sebe ne ubrajaš u onaj tip žena koji se da zavesti nečim tako površnim kao što je nečiji naglasak?” ”Očito da ne”, rekla je Hannah, ”a ostalih deset posto je puka agresija. To je bilo tvoje iduće pitanje, zar ne?” ”Pa ti si vidovita!” uzviknuo je Oliver. ”Baš kao što sam i mislio. Ali agresija ima prizvuk grabežljivosti, a ja sam tako miroljubiv momak.” ”Prije bih rekla bahat”, rekla je Hannah. ”Ti si lovac na suknje.” ”E pa vidiš, to mi već ne smeta - zvuči tako staromodno.” ”Ženskar”, rekla je Hannah. ”Kako ti to zvuči?” ”Pustolov.” ”Samo se ti nadaj.” ”Ako misliš da sam lovac na suknje”, rekao je Oliver, ”onda moraš priznati da svaka žena želi biti lovina.”

4

Trgovački dio grada u Bostonu.


”A ne uvijek ustvari znači da, zar ne? A ako se voziš T-om kraj privlačne žene i želiš je dodirnuti, nemaš se razloga suzdržavati, jer će sigurno biti oduševljena.” ”Ne ne znači uvijek da”, rekao je Oliver. ”Ali kod tebe to pravilo vjerojatno važi više nego kod većine drugih žena. Uvjeren sam da ispod te tvoje uglađene vanjštine kuca srce neke napaljene zvijeri.” Protivno samoj sebi, Hannah se osjetila polaskano, a onda je on dodao: ”Recimo, skočimiša.” Je li čekao, ovih nekoliko posljednjih mjeseci, da ona započne razgovor s njim? Je li želio razgovarati s njom? Ne. Umišljen je - da je to htio, sam bi započeo razgovor. Vjerojatno se radilo samo o tome da se u trenutku kad ga je Hannah uvrijedila dosađivao i da je jedva čekao neki manji sukob. Bilo je tri i trideset poslijepodne, najmrtvije razdoblje radnoga dana. Zašto ne? Ali neko vrijeme se činilo da njihov razgovor postaje neugodan; uvreda sa skočimišem zvučala je osobno. Sjedili su svaki za svojim stolom, napola okrenuti jedno prema drugome, a onda je Hannah rekla: ”Moram obaviti jedan telefonski razgovor.” Taman je birala broj kad je rekao: ”U meni pak kuca srce lava opčinjenog ženskim suknjama.” Bilo joj je čudno, pomislila je Hannah, što se Oliver trudi biti zabavan, jer to po svemu sudeći uopće nije morao. Činilo seda je svakoj Gwen na ovome svijetu bilo savršeno svejedno je li zabavan ili nije. Osim naglaska, u takvim je razgovorima važan ton i ritam, zar ne? A ne ono što je doista rečeno. Ne treba zaboraviti ni njegovu privlačnost, koja doista nije bila zanemariva: Oliver je visok metar osamdeset tri i ima široka ramena, dok mu je kosa, smećkasta kad je tek počeo raditi u udruzi, tri tjedna kasnije postala platinasto plava. Hannah ga je svojedobno pitala je li bio u frizerskom salonu na bojenju ili ju je sam obojio kod kuće, i razočarala se kad je saznala da se sam obojio, uz pomoć jedne prijateljice. Kasnije je uvidjela da je željela biti podrugljiva prema frajeru koji troši stotine dolara na kosu. Nastojala je ne obraćati pozornost na njegovu privlačnost; bilo joj je savršeno jasno da je gotova ako joj se prepusti. Nakon njihova postgwenovska razgovora, Hannah i Oliver još su malo razgovarali, ali ne predugo. Vjerojatno ne duže od tri minute, no možda čak i prije nego što se ponovno okrenula prema svome stolu, Hannah se uzrujala i pitala se hoće li ovo narušiti njihovu ustaljenu dinamiku. Treba li se odsad ponašati drukčije? Ono, mrzovoljno ali spremno na prepucavanje? Iduće jutro, uspinjući se dizalom na osmi kat, osjetila je paniku; paničareći, postajala je sve hladnija i hladnija.


Oliver je kao i uvijek stigao četrdesetak minuta iza nje, a ona je obavljala polupotrebne telefonske razgovore jer je smatrala da će biti bolje bude li telefonirala kad on ude u ured; neće osjećati toliki pritisak da složi neki osobit izraz lica ili da nešto kaže. Ali uskoro nije više imala koga nazvati pa se, kad je Oliver napokon stigao, pretvarala da je zaokupljena papirologijom. Podignula je pogled prema njegovu licu ne gledajući ga u oči i rekla: ”Hej”, te se vratila poslu. Savršeno prijateljskim tonom, iako ne i suviše upadljivo toplim glasom, rekao je: ”Bok, gospođice Hannah”, i to je bilo sve. Znači možda - možda ipak ni on nije želio razgovarati s njom i nije želio da njihov jučerašnji razgovor postane presedan. Možda jučerašnji razgovor nije postao presedan. Možda ga jednostavno nije bilo briga. Bilo kako bilo. Što je vrijeme više odmicalo - točnije rečeno, dani - to joj je bilo draže što se oko toga više ne mora brinuti. Do preokreta je došlo nekoliko tjedana kasnije, tijekom poslovnog putovanja u Newport. Bilo je to u listopadu, i ostali su prenoćiti, zahvaljujući velikodušnosti jednog od njihovih glavnih donatora. Toga su se jutra svi ukrcali u autobus u Bostonu, uz mnogo šala oko toga koliko rano ujutro mogu početi piti, a kad su stigli u hotel, Hannah je opazila da je Oliverova soba samo troja vrata dalje od njezine. Poznavajući njega, sigurno neće spavati sam; Hannah je bila prilično sigurna da je nova pomoćnica po imenu Brittany sjedila kraj njega u autobusu. Navečer, nakon sastanaka ali prije večere, Hannah se istuširala, odjenula i izašla na terasu s pogledom na ocean. Temperatura se kretala između petnaest i dvadeset stupnjeva, nebo je bilo prošarano ružičastim i narančastim prugama, zrak je bio svjež i slatkast, a Hannah je osjetila nadom protkanu sjetu jer se zatekla na tako savršenu mjestu. Možda smetena sjetom, ili njezinom opojnom naravi, Hannah je neoprezno prešla rukom preko drvene ograde. Iako ju je smjesta povukla prema sebi, već je bilo prekasno - iz njezina je dlana virio mali smeđi okrajak ivera, ostatak čvrsto zabijen u njega. Hannah mrzi kad je zatekne ovakvo što, trepavica u oku, mušica u ustima, bilo kakav vanjski predmet tamo gdje ne bi trebao biti; tada samo želi da to što prije prođe, da ponovno dođe trenutak kad je sve prošlo i kad može nastaviti tamo gdje je stala, čak i ako se udarila ili porezala. Bez razmišljanja i gotovo trkom, Hannah je pojurila prema svojoj sobi i potom hodnikom prema Oliverovim vratima. Bio je u sobi. Da kojim slučajem nije bio u sobi, nikada ne bi završili zajedno? ”Imam iver u dlanu”, rekla je i pružila ruku dok je još stajao na vratima. Nije ju toliko mučilo to što joj uopće nije palo na pamet da bi mogla djelovati djetinjasto, ali imala je iver u dlanu desne


ruke, a dešnjakinja je. Ta kako bi ga mogla izvaditi sama? Uveo ju je u sobu - učinilo joj se, premda nije bila sto posto sigurna, da ju je potapšao po leđima dok je ulazila - a onda su sjeli na rub jednoga kreveta. Njezina soba je imala veliki bračni krevet, a on je imao dva manja kreveta. Negdje u podsvijesti, glavom joj je nakratko proletjela misao kako bi mu, bude li ljubazan oko vađenja ivera, možda mogla ponuditi zamjenu soba da bi on i Brittany imali više prostora za seksanje. Nagnuo je glavu nad njezinu pruženu ruku i uz pomoć palčeva raširio meso na njezinu dlanu u oba smjera. ”Prilično je duboko ušao”, rekao je. Istog trena, spoznaja o njegovoj prisutnosti i o njegovoj blizini, nadvladala je uzrujanost oko ivera. Postalo joj je sasvim svejedno što će biti s iverom. Možda je to ionako bio samo izgovor. Kosa mu je ponovno bila smeđa, obojani dio je izrastao, svidjela joj se njegova pognuta glava, svidjeli su joj se njegovi muški prsti, svidjelo joj se to što uopće nisu morali razgovarati i što se on uopće nije iznenadio kad ju je ugledao ispred svojih vrata. Imala je osjećaj da je ovo bilo neizbježno. U njihovom zajedničkom životu prihvatit će je kao članicu svoga plemena: neće pobrkati njezinu šutljivost s ljubaznošću, njezin osjećaj za odgovornost s neduhovitošću; čak neće pobrkati njezinu krepost s istinskom kreposti. Bit će glasan i oduran i neće misliti (za razliku od Mikea) da je razgovaranje o drugim ljudima pomalo nemoralno. Hannah se neće osjećati usamljeno jer jedino ona ima mišljenje o nečemu. Kad izađu iz restorana u kojem su objedovali s grupom ljudi, a ona primijeti da je jedan od njih ostavio vrlo malu napojnicu ili da je jedna druga osoba nadugačko i naširoko pričala o svom putovanju u Francusku, uvjerit će se da je i Oliver to primijetio. Ali Oliver neće lažnim ljubaznim tonom reći: ”Ja sam baš uživao slušati kako je bilo na putovanju.” ”Treba mi pinceta”, rekao je Oliver. Iako je Hanni bilo malčice neugodno što ima pincetu, pinceta se pokazala neophodnom. U razdoblju koje joj je trebalo da ode u svoju sobu, pronađe pincetu i vrati se hodnikom, njezina spoznaja o sudbini koja im predstoji izokrenula se naglavce - bilo je očito da joj nisu sve na broju - a kad je ušla u njegovu sobu, ponovno se izokrenula. Da. Izraz srodna duša zvučao joj je glupo, ali znala je da Oliver za nju predstavlja kako god već glasio onaj nebedasti izraz za isto to. Mogli bi stalno praviti društvo jedno drugome, a Hannah bi se mogla brinuti o njemu, mogla bi ga usmjeravati. Nema dvojbe da mu treba netko tko će ga usmjeravati. Možda se, pomislila je vedro, bezuspješno pokušava odviknuti od kokaina.


”Pokušaj biti mirna”, rekao je. ”Još malo i imam ga. Aha, riješeno. Želiš ga vidjeti?” Podignuo je pincetu u zrak; ivera, u njegovoj tvrdoglavoj smeđoj vretenastosti, gotovo nije ni bilo, bio je gotovo zanemariv. Kad ju je pogledao, znala je da ga promatra suviše opčinjeno. Nasmiješio se - slamajući joj srce - i rekao: ”Nemoj zaboraviti, Hannah, da imaš posla s lovcem na suknje.” ”Nisam zaboravila”, rekla je Hannah. ”Onda dobro.” Pa ipak, nijedno od njih dvoje nije se pomaknulo. Na koncu je rekla: ”Da sam neka druga žena, poljubio bi me istog trena.” ”Istina”, rekao je. ”Pa, poljubi me.” Naginjući se prema njoj, približivši svoje usne njezinima, Oliver je rekao: ”Oduvijek sam znao da si jedna pohotna drolja.” Nakon svadbene torte pripadnici mlađeg naraštaja - Hannah, Oliver, Allison, Sam, Fig i Figin dvadesetdvogodišnji brat Nathan - se povuku u radnu sobu i gledaju sportski program. Allison pita: ”Fig, što je s tvojim ljepotanom?” ”Kakvim ljepotanom?” Fig zvuči blazirano. ”Znaš na koga mislim. Na onog komada s kojim si me upoznala prošle godine.” ”Oh, on”, kaže Fig- ”On je već odavno prošlost.” ”Isuse”, kaže Allison. ”Ne uspijevaju te zadržati, zar ne?” ”Znači, imamo posla sa žderačicom muškaraca”, kaže Oliver preko ramena. Sjedi na rubu kauča između Hanne i Fig, naginjući se prema TV-u, laktovima oslonjen o koljena, s viskijem (četvrtim? devetim?) u ruci. Fig se zavalila na jastuke, oslonivši noge o stolić. Ovo je kauč na kojem je Oliver sinoć spavao. ”Ponekad”, kaže Fig. ”Kad sam gladna.”

Ne, pomisli Hannah. Ne, ne, ne! ”Zašto te uopće zovu Fig 5?” pita Oliver, a Hannah pomisli: Ne dolazi u obzir. Ni pod razno. Osim toga, Oliverovo pitanje je sranje, jer mu je Hannah već pojasnila porijeklo Figina nadimka ne jednom nego dvaput. Rekla mu je to još u početku veze, kad mu je prvi put opisivala svoju obitelj, i onda mu je to ponovila u zrakoplovu za Philadelphiju.

5

Fig (engl.) - smokva.


Jasno joj je da se prvog puta možda i ne sjeća, unatoč njegovu poslovično sjajnom pamćenju, ali drugoga bi se morao sjećati. ”Zbog Hanne”, kaže Fig. ”Jer nije znala izgovoriti Melissa.” ”A sad ti je ipak draže da te zovu po nadimku”, kaže Oliver. ”Mogla bi ga promijeniti da hoćeš.” ”Pristaje mi”, kaže Fig. ”Jer sam slatka kao smokva.” ”Misliš suha kao smokva”, kaže Nathan ne okrećući glavu od televizije. Fig oblikuje kuglicu od ubrusa koji se nalazio ispod čaše vina i gada ga njome, a kuglica se odbija od njegove glave. Ne okrećući glavu, Nathan se tapše po mjestu na koje je sletjela kuglica. ”U drevnoj Siriji smokva se smatrala afrodizijakom”, kaže Oliver, na što Hannah ustaje i izlazi iz prostorije. Prilično je sigurna da njegova primjedba, između ostaloga, uopće nije istinita. Nije da nije znala da je dovesti Olivera kući na majčino vjenčanje upitna ideja nego si nije mogla pomoći. Ovaj zgodan, karizmatičan muškarac je, na neki način, njezin; htjela je svjedoke. U kuhinji Hannina majka i teta Polly peru sude. Hannina majka ima pregaču preko satenske bež haljine u kojoj se udala. ”Mama, ne bi to smjela radili”, kaže Hannah. ”Pusti mene.” ”Oh, nije to meni teško. Ali bi mi zato mogla učiniti jednu veliku uslugu i s Frankom odvesti kući gospodu Dawes. Samo pođi s njim da se ne izgubi. U predvorju su.” Ovu joj se čini kao pravo kockanje - ostaviti Fig i Olivera u kući bez nadzora - ali što joj drugo preostaje? Osim toga, zapravo i ne želi biti u njihovoj blizini. Dok Hannah, Frank i gospoda Dawes silaze niz osam stepenica koliko ih dijeli od stana do automobila (prestalo je sniježiti još rano poslijepodne i Hannah je bila očistila stubište), I larmah razmišlja kako bi vanjski promatrač, netko s druge strane ulice, mogao pomisliti da su bliski članovi obitelji - Hannah je kći u dvadesetima, Frank je sredovječni sin, a gospoda Dawes baka - a istina je da se međusobno jedva poznaju. Gospođa Dawes se pridržava za Frankovu ruku, a Hannah hoda neposredno ispred njih. Kreću se bolesno sporo. Gospođa Dawes ima crne cipele s niskim potpeticama i crnim svilenim mašnama, obične najlonke boje kože i crno-crveno vuneno odijelo skriveno ispod dugačkog crnog vunenog kaputa. U rukama stišće crnu kožnatu torbu--pismo. Gležnjevi su joj tanki kao što su Hannini bili u osnovnoj školi, dok joj je kosa, ošišana u sijedu bob frizuru koja se pri dnu lagano kovrča, počela opadati pa se na pojedinim mjestima naziru ružičasti predjeli njezina tjemena. Trebala


bi staviti šešir ili šal, pomisli Hannah, iako sama ne nosi ni jedno ni drugo. Zahvaljujući Franku, automobil je već upaljen a grijanje uključeno. U podnožju stubišta, Hannah i Frank pomažu gospođi Dawes da ude na prednje sjedište, i prije nego što Frank zatvori vrata, Hannah kaže: ”Gospođo Dawes, želite li se vezati? Ako hoćete, mogu vam zakopčati pojas.” ”Ne treba”, kaže gospođa Dawes. Hannah sjeda otraga, točno iza gospođe Dawes, a Frank za upravljač. Vozi Mercedes. Za razliku od njezina oca koji je, poput dobermana pinčera koji uvijek mora biti zbrinut, dobro nahranjen i kojega se ne smije gnjaviti neslaganjima i iznenađenjima, uvijek imao odlučujuću riječ u svakoj situaciji, Frank je toliko susretljiv da nije sigurna što bi mislila o njemu. Do ovog vikenda, Hannah je vidjela Franka samo dvaput: prvi put ljetos, i onda opet kad su na Dan zahvalnosti Frank, Hannina majka, Hannah, Allison i Sam otputovali u skijaško središte Vail, odsjevši u tri odvojene sobe koje je platio Frank. Prije toga, Hannina majka nije skijala od 1969., ali sada je skijala skoro cijeli dan, svaki dan, počevši već prvoga jutra sa satovima na bijelom spustu da bi se nedugo nakon toga pridružila Franku; Allison je skijala svega nekoliko puta sa Samom na Jezeru Tahoe ali je također uživala u spuštanju snježnim padinama, a nekoliko puta se čak spustila i snowboardom; Hannah nikad prije nije skijala i nije se zapalila za skijanje ni nakon prvog sata na koji je otišla zajedno s majkom. Promatrajući majku i sestru dok su se navečer vraćale u svratište, zdrave ružičaste boje lica i dobro raspoložene, Hannah se u isti mah osjećala i zadivljeno i izdano. To je putovanje bilo osmišljeno da pomogne Franku, Allison i Marini da se upoznaju, kao što je to Hannina majka više puta ponovila, čak i kad su svi bili u istoj prostoriji - rekla bi: ”Nadam se da se polako upoznajete!” Razgovori između Hanne i Franka mogli bi se opisati kao razgovori sa simpatičnom osobom koja se zatekla na sjedištu kraj vas u zrakoplovu: vrijeme, filmovi, hrana koju trenutno konzumirate. Frank je čitao opsežnu, tvrdo-ukoričenu biografiju nekog britanskog parlamentarca s početka dvadesetoga stoljeća. Vidjelo se da obožava rješavati križaljke. Nosio je kravatu za večerom, osim onda kad je Allison izjavila: ”Imamo iznenađenje za tebe, Frank!” i odvela ih u restoran za koji je doznala iz novina i u kojem su na zidovima visjeli rogovi a konobarice nosile pripijene traperice i još pripijenije potkošulje dugih rukava ili flanelske košulje. Frank je i za taj restoran kao i uvijek odjenuo sako i košulju, s time da taj put nije zakopčao prvi gumb. Ceh za njih petero u takozvanom restoranu iznenađenja


(Hannah je zavirila u račun) iznosio je 317 dolara, a račun je kao i svaki put, podmirio Frank. Ponekad kad ona i Allison razgovaraju o, recimo, parfemima pred Frankom, Hannah se pita smatra li ih Frank dražesno brbljavima ili samo ispraznima. Frank nema djece. Dvadeset devet godina proveo je u braku sa ženom koja je bila ili psihički bolesna ili iznimno zahtjevna (Hannina majka o njoj govori tako šturo i tajanstveno da Hannah nije sigurna što je od toga dvoga točno), a prije četiri godine je postao udovac. ”Malo je sramežljiv”, upozorila ih je isprva Hannina majka, premda Hannah nije siguí na je li to baš tako - to što nije brbljav ne znači da je sramežljiv. No najvažnije, Frank je bogat. To je najrašireniji podatak o njemu, razlog zbog kojeg je njegovo vjenčanje s Hanninom majkom, izuzmemo li potencijalno psihotične crte njegove ličnosti koje se dosad nisu pokazale, napredak. Kad se sve zbroji, zašto ne biti u braku s bogatašem? (Negdje, pomisli Hannah, zacijelo postoji izvezeni jastučić koji to isto pitanje postavlja na daleko suptilniji način.) Sad je Hannina majka barem sigurna da, neko dogledno vrijeme, i dalje može nositi plisirane ružičaste hlače i meke pastelne džempere na kopčanje, i dalje može u posebnim prilikama spremati fettuccine s račićima Alfredo (njezin specijalitet). Nije da je Hannina majka materijalist, ali Hannah nije sigurna bi li njezina majka mogla živjeti ikako drukčije. A Frank ostavlja dojam sposobnosti i sigurnosti koje, Hannah pretpostavlja, vjerojatno djelomice dolaze u paketu s novcem. Hannah je stekla osjećaj da bi Frank, pod pritiskom, bio u stanju rješavati probleme - da, uzmimo, Allison ili Hannah boluju od poremećaja u prehrani i da trebaju ići u bolnicu, ili da jednu od njih uhvate kako vozi u pijanu stanju. Vjerojatnost da će se išta od toga ostvariti je gotovo zanemariva, ali da dođe do nečeg takvog, čini se da bi Frank razmotrio problem i krenuo ga rješavati bez gubljenja vremena na razgovore i optuživanja. Osim toga, čini se da Frank nikome ništa ne pokušava dokazati, čini se da je sve samo ne živčenjak. Pa čak i činjenica da vozi kući gospodu Dawes - Hannah smatra da je za Frankov i majčin brak dobar znak to što Frank nema potrebu uživati u pozornosti novopečene ženice, što nema potrebu provesti cijelu noć zalijepljen za svoju suprugu kako bi se mogao smatrati, ili kako bi ga drugi ljudi mogli smatrati, osobom koja je cijelu noć provela zalijepljena za svoju suprugu. Frank pali radio, namješten na javnu radiopostaju, i unutrašnjost automobila ispunjava umjereno glasna klasična glazba. ”Gospođo Dawes, nije vam hladno?” pita. ”Bit će toplije za minutu-dvije.” ”Meni nikada nije dovoljno toplo”, kaže gospođa Dawes. ”Mogao bi pojačati do maksimuma, a meni bi i dalje bilo prehladno.”


”No, u svakom slučaju mi je drago što ste svojim dolaskom uveličali naše vjenčanje”, kaže Frank. ”Caitlin je to jako mnogo značilo.” Iako gospoda Dawes nikada nije bila posebno draga Hanni, vjerojatno ima istine u izjavi da je njezin dolazak nešto značio Hanninoj majci: stariji naraštaj posvećuje novo sjedinjenje. ”Nevjerojatno je kako je Caitlin i dalje vitka”, kaže gospođa Dawes. Okreće glavu devedeset stupnjeva ulijevo. ”Kladim se da vi cure morate dobro paziti što jedete, ali vaša majka je oduvijek bila mršavica. Mislim da neću pogriješiti kad kažem da je Allison deblja nego zadnji put kad sam je vidjela.” ”Allison je trudna”, kaže Hannah, a Frank frkne kao da se suspreže da ne prasne u smijeh - što bi značilo da je stao na Hanninu stranu - ili kao da je progutao zrno prašine. ”Trebala bi roditi u svibnju”, dometne Hannah. ”Nadam se da neće imati problema. Što ste stariji, to je teže roditi, znate.” ”Allison ima tek dvadeset devet godina.” Gospoda Dawes se glasno nasmije. ”Nije baš u cvijetu mladosti, Hannah. Ja sam sa dvadeset devet godina imala već četvero dječice. Ali vi cure samo ganjate karijeru.” Blago, čak ne niti strastveno, Hannah pomisli: Oh, jebi se. Općenito, Hannah zaključuje da je zla jer joj se ne sviđa jedna osamdesetdvogodišnjakinja. Tjelesna slabost gospode Dawes prizor je koji čovjeka vraća u stvarnost. Ali kad god Hannah razgovara s njom duže od jedne minute, odmah se sjeti zašto joj je ova tako antipatična: gospođa Dawes uvijek kuka i kritizira nekim prpošnim tonom, kao da, možda, želi istaknuti svoju velikodušnu trpeljivost spram tuđih nedostataka. Nikada ne zapitkuje Hannu ni o čemu posebno, niti je osobito blagoglagoljiva, pa ipak uvijek znate da očekuje od vas da je služite i bavite se njome, što u konačnici olakšava razgovor s njom. Hannah zna da ostali (prije svega Allison) ne bi smatrali pravednim suditi starije ljude prema kriterijima koji vrijede za one mnogo mlađe, što je i razlog zbog kojeg Hannah nikome nije spomenula da joj je gospođa Dawes antipatična. Osim toga, gospođa Dawes nije baš toliko čangrizava ili naporna da bi je se i službeno trebalo proglasiti starom gnjavatoricom. ”Recite mi”, kaže Frank, ”imate li sinove ili kćeri, gospodo Dawes?” ”Po dva od svakog, i biste li mi povjerovali da vam kažem da svi žive u Kaliforniji? Svih četvero.”


Aha, kako ne bih povjerovala, pomisli Hannah. Potom se, premda joj je jasno da ju je majka poslala s Frankom ne zato da bi ga usmjeravala, nego zato da bi mu olakšala putovanje s gospodom Dawes, isključuje i svu težinu razgovora prevaljuje na Frankova leđa. Gospoda Dawes živi petnaestak minuta od stana Hannine majke, u kvartu s mnogo stabala u kojem se većina kuća ne vidi s ulice. Skrenete na prilaz i vozite se skoro kilometar kroz drveće, a onda se pred vama pojavi kuća - u pravilu velika, ali onog staromodnog tipa, u šindri, za razliku od bestidnih novijih zdanja. Gospoda Dawes objašnjava Franku ljubav njezina pokojnoga supruga prema promatranju ptica - zove ga dr. Dawes - a onda zastaje u pola rečenice i govori Franku da skrene lijevo na njezin prilaz. Hannah se nejasno sjeća da je bila ovdje prije puno godina na rođendanskoj zabavi jednog od kalifornijskih unuka gospođe Dawes, u sklopu koje je prikazana madioničarska točka. Premda Hannah nije mogla imati više od šest ili sedam godina, sjeća se da joj je bilo čudno što mora ići na rođendansku proslavu osobe koju nikada prije nije vidjela. Kuća je potpuno u mraku. Allison i Sam došli su po gospođu Dawes prije vjenčanja, i Hannah razdraženo pomisli kako je njezina sestra trebala ostaviti barem jedno upaljeno svjetlo. Frank predloži da Hannah pomogne gospođi Dawes izaći iz automobila na ciglenu stazu koja vodi do ulaznih vrata, a on će se pomaknuti nekoliko metara unatrag i osvijetliti je automobilskim svjetlima. Hannah izađe sa stražnjeg sjedišta, otvori vrata gospođi Dawes i pruži joj desnu ruku. Gospoda Dawes stane nogama na tlo ili, točnije rečeno, zabije pete u snijeg, jer staza nije očišćena. (Još jedna stvar koju su Allison i Sam trebali učiniti - Samu bi za to trebale otprilike tri minute.) Gospođa Dawes prihvati Hanninu ruku, a Hannah osjeti kako se stara gospođa pridiže. Kad joj se gospođa Dawes primakne, Hannah osjeti miris ugodnog parfema od jorgovana a ne češnjaka, kao što je tvrdila Fig. Hannah se nagne iza nje kako bi zatvorila automobilska vrata, a Frank ubaci u rikverc. Prolazi samo nekoliko sekundi otkad su se vrata zatvorila te Hannah i gospoda Dawes stoje same u noći, no Hannah osjeća onaj iskonski strah od mraka - kuća i drveće i nebo oko njih su mračni, kradomice budni i ravnodušni spram ljudske ranjivosti, možda čak vrebajući tu ranjivost. Čak i nakon što je Frank parkirao i izašao iz automobila, Hannina napetost tek neznatno popusti. Kao i kad su napuštali majčin stan, hodaju sitnim koracima, s time da je ovaj put Hannah glavna pratilja. ”Mogu li dobiti vaše ključeve, gospodo Dawes”, kaže Frank. ”Otići ću ispred vas i otvoriti vam vrata.”


Stanu dok gospođa Dawes pregledava džepove. Njezin privjesak za ključeve čini smeđa kožnata uzica, pomalo nalik na straničnik, ukrašena tirkiznim, crvenim i crnim kuglicama. Dakle, gospodo Dawes, pomisli Hannah, kako kulturološki osviješteno od vas. Zbrkani pokušaj da objasni Franku koji od desetak ili koliko već ključeva odgovara dvjema bravama znači da su vrata i dalje zatvorena kad im Hannah i gospođa Dawes priđu. ”Dajte ih meni”, kaže gospoda Dawes odrješito, ali i njoj trebaju pune četiri minute da ih otvori. ”Toliko ste ih spetljali da se više ni sama ne snalazim”, kaže Franku, ne jednom. Tijekom tog razdoblja, Frank i Hannah nekoliko se puta međusobno pogledavaju. Prvi put Frank podigne obrve, a drugi put se smiješi najtužnijim smiješkom koji je Hannah ikada vidjela. Franka ovo ne čini nestrpljivim, uviđa Hannah; prema gospođi Dawes Frank osjeća samo suosjećanje. Vrata su napokon otvorena, Frank pali svjetlo te ulaze u hodnik s drvenim podom prekrivenim orijentalnim tepihom. Desno od vrata nalazi se stol od mahagonija a iznad njega visi ogledalo; lijevo od vrata je stubište s blistavom ogradom. Hodnik vodi u dnevnu sobu ispunjenu policama i starinskim ali lijepim namještajem - bijelom sofom, nekoliko velikih naslonjača prekrivenih tkaninom s cvjetnim uzorkom, stolićima s mramornim pločama, malim stolićem s porculanskom pepeljarom i srebrnom vazom u kojoj nema cvijeća - te smeđim La-Z-Boy naslonjačem udaljenim nekoliko metara od plazme. ”Da vam pomognem da se popnete na kat, gospodo Dawes?” pita Frank. ”Želim biti siguran da ste zbrinuti prije nego što krenemo.” Hannah proučava je li stubište opremljeno električnim stolcem. Nije. A majka joj je rekla da gospoda Dawes odbija pomoć izuzme li se spremačica koja dolazi tri puta na tjedan. Hannina majka to uvijek spominje kad treba nešto reći o gospodi Dawes: gospoda Dawes koja ne želi ni čuti da se odrekne one velike kućerine; gospođa Dawes, koja

i dalje ne želi unajmiti njegovateljicu, pa čak ni ženu koja bi samo sjedila u prizemlju i koju gospoda Dawes ne bi monda ni gledati...

Nekoliko godina Hannina je majka jedanput ili dvaput na tjedan nosila hranu gospodi Dawes - pokoji kolačić, primjerice, ili zdjelicu juhe - a zbog zanemarive količine Hanni se oduvijek činilo da se toliki trud ne isplati. Ili, još gore, da joj Hannina majka jednostavno nosi ostatke, a hranu kupuje u luksuznoj trgovini delikatesa. Ali sada, zamišljajući majku kako se vozi ovamo, Hannah shvaća smisao tih minijaturnih obroka. Osim toga, možda shvaća i zašto je majka u stanju previdjeti Frankovu trbušinu.


”Vas dvoje se trebate vratiti da ostali ne pomisle da ste zapeli negdje u snijegu”, kaže gospoda Dawes. ”Nikud nam se ne žuri”, kaže Frank. ”Jeste li za čaj? Ne znam volite li popiti šalicu čaja prije spavanja.” ”Reći ću vam što želim popiti otkako smo otišli iz Caitlinina stana, a to je čaša vode. Patka je bila jako slana. I tebi je bila preslana, Hannah?” ”Meni je bila ukusna”, kaže Hannah. ”Ja baš i nisam neki ljubitelj pačetine. Ako želiš popiti vode, pođi za mnom.” Slijedi još jedan teretni hod, ovaj put niz hodnik, i onda su u kuhinji: crno-bijeli karirani linoleum na podu, zaobljeni hladnjak i sudoper koji Hanni djeluju kao da su iz pedesetih, ali bi mogli bili i iz četrdesetih ili šezdesetih. Kad je gospoda Dawes zatvorila slavinu. Hannah postaje svjesna potpune tišine koja vlada u kući. Jedina buka je ona koju sami stvaraju. Gospoda Dawes je izvadila čaše za sok prošarane izblijedjelim narančastim točkama veličine novčića. Ne nudi ih ledom i tako njih troje samo stoje, čujno gutajući mlačnu vodu. Hannah shvaća da je bila pomalo žedna. Gleda - najprije vidi što će se dogoditi, potom vidi što se događa, a tek kasnije razmišlja o tome kao o nečemu što je možda mogla spriječiti - kako gospođa Dawes odlaže svoju čašu na rub ocjeđivača. Dvije trećine dna čaše vise u zraku, kao na litici. Cijela čaša pada na pod i razbija se. Frank krikne. ispustivši visok, sramotan krik. Potom se nadvija nad krhotine, prigibajući se u struku a ne u koljenima, kako bi rolom papirnatih ubrusa kraj umivaonika očistio prolivenu vodu. Podigavši pogled, crven u licu, bilo zbog krika, bilo zbog pregibanja, pita: ”Gospođo Dawes, gdje držite metlu? Začas ćemo mi to srediti.” Nakon što gospođa Dawes izvadi metlu iz ormara u kutu. Frank je pokušava uzeti ali mu ona ne dopušta. ”Sama sam napravila nered, Frank”, kaže. ”Sama ću ga i počistiti.” Mete polako i pomalo nesigurno, a Hannah osjeća kao da promatra neku vrlo intimnu radnju; kao da bi se trebala okrenuti ili se praviti da je zaokupljena nečim drugim. Ali se istodobno želi i uključiti. Čeka dok gospoda Dawes ne načini hrpicu od krhotina i onda kaže: ”Dopustite meni da to ubacim u smeće. Smijem?” Možda joj gospoda Dawes to dopušta jer je Hannah žensko, ili se gospoda Dawes ne može sagnuti do poda onako kako bi trebalo dok rukujete lopaticom za smeće. Je li pokupila i one najsitnije komadiće, pita se Hannah, ili joj je zaostao pokoji komadić stakla? Nada se da gospoda Dawes nosi papuče, jer bi bilo jako nezgodno da se kojim


slučajem poreže - morala bi se sagnuti i pritiskati vatu na nogu, probijajući se do mjesta na kojem drži flastere, provjeriti je li staklo ostalo u koži ili je još uvijek negdje na podu. ”Budi oprezna”, kaže gospođa Dawes, a zatim ne kaže više ništa, baš kao ni Frank. Hannah osjeća kako je promatraju odozgo. Prije nekoliko trenutaka, razmišljala je kako joj bedra izgledaju široka dok čuči, ali odjednom shvaća da je ovoga časa njezina najupadljivija osobina vjerojatno njezino zdravlje. Njezina mladost, snaga, gipkost lakoća s kojom je čučnula kako bi pomela razbijeno staklo i usredotočenost na čin metenja. Možda misle da nakon ovoga namjerava izaći van s rođacima i Oliverom, da je vjenčanje bilo tek prvi dio večeri, ali za nju drugi dio ne postoji. Što se nje tiče, neće ga biti, ali istina je da bi ga moglo biti. U kuhinji gospođe Dawes Hannah osjeća uzbudljivu i vedru spoznaju o nizu mogućnosti koje joj život još pruža, o nepredvidivostima. Sasvim je sigurno da će joj se događati i loše ili bolne stvari, ali i da će ih prebroditi. Štošta se još treba dogoditi. Kad je staklo uklonjeno, gospoda Dawes ih prati do ulaznih vrata, a Frank joj govori: ”Sigurni ste da se možete sami popeti na kat? I ja i Hannah ćemo vam rado-” Vrlo brzo, pogledava prema Hanni, a potom u stranu. Tim joj se pogledom ispričava, a Hannah će kasnije taj trenutak pamtiti kao trenutak kad je zavoljela svog očuha. Ljubazna drskost kojom nudi njezine usluge, i potom njegova gotovo istodobna isprika zbog toga, i zbog toga što je možda odgodio njihov odlazak iako vidi da je već nervozna - djeluju tako familijarno. Hanni je drago kad gospoda Dawes ponovno odbije Frankovu ponudu. Međutim, dopušta mu da joj skine kaput i objesi ga. ”Još jednom iskreno hvala što ste svojim dolaskom uveličali naše vjenčanje”, kaže Frank i Hannah vidi da se premišlja hoće li ispasti suviše napadan ako je zagrli. Vjerojatno je zaključio da hoće, ili da bi gospođa Dawes pomislila da je suviše napadan, jer se na kraju odlučuje potapšati je po ramenu tri puta. Prije nego što je uopće bila svjesna toga što čini, Hannah se nagne i poljubi gospodu Dawes u obraz, gotovo jednako onako kako je prije nekoliko sati poljubila svog oca. Lako moguće da više nikada neće vidjeti gospođu Dawes. Prije nego što Hannah i Frank izađu iz kuće, gospoda Dawes pali vanjsko svjetlo, te sada osvijetljeni cigleni prilaz otklanja tugu i prijetnju noći. A tugaljivost i prijetnja su istodobno na sigurnoj udaljenosti, s druge strane osvijetljenoga prolaza, i zato što su Hannah i Frank ostavili gospođu Dawes unutra. Jupi! Nije ružno osjećati se tako, zar ne? Učinili su sve što su mogli. Bili su savršeno


strpljivi, i više nego što je potrebno. Koliko se puta Frank ponudio da je otprati na kat? Najmanje dvaput! Ali dok su zakopčavali pojaseve, žalobna simfonija s radija rasplinula je Hanninu kratku provalu veselja. Odjednom Frank i ona više ne postoje u odnosu na gospođu Dawes nego su ponovno oni sami, zatočeni u automobilu. Pogledava lijevo. Frank je usredotočen na vijugavi prilaz. Izlaze na cestu, te sjedeći ondje i vjerojatno osjećajući njezin pogled na licu, Frank odmahne glavom. ”Da barem nikada ne ostarim, Hannah”, kaže. Hannah ga zapanjeno promatra. Pomisli Ali već jesi. Stigavši kući, Frank parkira na prilazu, i ulazeći, Hannah kroz prozor na stražnjem trijemu primjećuje da su se Oliver i Fig pridružili njezinoj majci i teti Polly u kuhinji. Da nema Olivera, mogla bi ići spavati, ali zato što je tu i Oliver, i zato što je to Oliver, morat će ga zabavljati. Jutros ju je pitao gdje mogu posuditi pornić, a ona mu je odgovorila: ”Ovo je kuća moje marne, Oliver.” ”Stigli ste”, kaže Hannina majka, a Oliver klikne: ”Evo naših vozača!” Hannah sjeda za kuhinjski stol i zuri u Olivera - to je pogled koji čuva za njega već satima - no on se samo smiješi staklastim očima i potom se ponovno posvećuje vezivanju vreće sa smećem. (Hannah je zaprepaštena spoznajom da Oliver radi nešto korisno.) Fig stoji nekoliko metara od njega, briše posude. ”Gospođa Dawes je zbrinuta?” pita Hannina majka. ”Bogme je svojeglava”, kaže Frank. ”Nije nam dopustila ni da je otpratimo do kata.’’ ”Možda nije htjela da vidite njezinu zbirku vibratora”, kaže Fig, a teta Polly kaže: ”Zaboga, Fig.” Fig je, po svoj prilici, također pijana. Oliver zastane kraj vrata prije nego što iznese vreću sa smećem na stražnji trijem i kaže: ”Fig, ne budi zločesta.” Hannah je bila u pravu prije milijun godina - zbilja je stvar u njegovu naglasku. Teta Polly kaže: ”Caitlin, patka je bila izvrsna. Jesu li ono bile višnje u umaku?” U isto vrijeme Hannah čuje kako Fig govori Oliveru - tiho, ali ne toliko tiho - ”Možda bih trebala dobiti po guzi što sam tako nestašna.” ”Ne samo višnje nego i jabuke”, objašnjava Hannina majka dok Oliver izlazi van. Zaista, Hannah se jedva suspreže da ne skoči i ne zaključa vrata. ”Bojala sam se da će biti preslatko, ali dostavljač hrane je rekao da im je to jedno od najpopularnijih jela.”


”Mogu si misliti”, kaže teta Polly. ”Pripremaju je na još jedan način, u azijskom stilu, s kupusom i mahunama i čime sve ne” - u tom se trenutku Oliver vraća u kuću ”ali ja sam se bojala da bi to moglo biti malčice previše za gospodu Dawes. Nije baš odvažna u izboru jela. Hannah, koja ju je od vas dvije, ti ili Allison, jedanput ponudila humusom, a ona jednostavno nije znala što bi s njim?” ”Ne sjećam se”, kaže Hannah koja je tek napola sluša jer promatra Olivera - i to je tek djelomice čudi - kako se prikrada Fig, povlači je za kragnu na bluzi i ubacuje joj grudu snijega niz leđa. Fig vrišti, a Hannah ustane. ”Pametnije ti je da odustaneš”, kaže. Svi se okreću prema njoj. Fig se pokušava domoći grude na leđima, a Oliverov je izraz lica - još uvijek je prilično vruće - izraz znojavoga veselja. ”Uzalud ti trud”, kaže Hannah. ”Samo gubiš vrijeme. Fig navija za suparničku momčad.” Nitko ne reagira. Hannah gleda Fig u oči nekoliko trenutaka. Fig djeluje zbunjeno. Hannah vrati pogled na Olivera. Izraz iznenađenja smjenjuje izraz veselja. ”Fig je” - Hannah zastaje - ”lezba.” Hannah ne pamti da je ikada prije upotrijebila tu riječ. Gadi se sama sebi. Njezina nelojalnost prema Fig i njezine predrasude su ružne, ali nespretna izdaja uistinu je groteskna. Zure u nju, svih petero. Na kraju, ništa nije tako neobično kao ljudsko lice. A nekoliko njih odjednom - kako su svi dospjeli do ovog užasnog trenutka? ”To je razlog zbog kojeg joj se ne bi trebao upucavati”, kaže Oliveru izlazeći iz prostorije. ”A ne zbog toga što mi je sestrična.” Pravila za Olivera su: Ne smije spavati s prostitutkama. Smije spavati s istom ženom dvaput, ali ne više od dvaput. Smije primati uslugu oralnoga seksa ali je ne smije pružati. Mora koristiti prezervative. Mora se istuširati prije nego što se nakon toga nađe s Hannom. Vjeruje li mu da poštuje bilo koje pravilo osim onog s tuširanjem? Većinu vremena, naravno da ne. Budimo realni. Vjerojatno i ne radi ništa drugo negoli pruža oralno zadovoljstvo kurvama, a Hannah je vjerojatno zaražena nekom spolno prenosivom bolesti.


Ponekad pak Hannah ipak vjeruje da njezina pravila i nisu tako nerealna. Čini joj se mogućim da ostavljaju dovoljno slobode čak i osobi kao što je Oliver. Hannah je jednom pretraživala internet tražeći podatke o ovisnicima o seksu, ali je posustala već nakon što je pregledala nekoliko stranica. Pa što onda ako i Oliver spada u njih? Ili ako je alkoholičar? Možete to zvati kako god želite - ali on je takav kakav je i ne kani se mijenjati. Nije da mrzi samog sebe, barem ne više nego što itko drugi mrzi samog sebe. Jednostavno ne vjeruje u monogamiju. Ovo je pravilo za nju (samo je jedno): Smije ga pitati što god želi, dokle god ima u vidu da njegov odgovor ništa ne mijenja na stvari; dokle god ima u vidu da je za njih oboje bolje da ne koristi ovo pravo nego da ga sačuva, kao kupon, za neku neodređenu budućnost; dokle god ga ustvari, da budemo iskreni, nikada ništa ne pita. Sve ovo je prvi put izašlo na vidjelo u drugom tjednu Hannine i Oliverove veze. Nakon što su objedovali izvan ureda, vratili su se u ured, a kad je ona sjela za svoj stol, on je rekao: ”Okreni se. Želim ti nešto reći.” Djelovao je živčano, poput osobe koja hitno mora na WC. ”Znaš onaj moj problem sa ženskarenjem?” rekao je. ”Da?” ”Debbie Fenster mi ga je jutros popušila.” Mislila je da se zafrkava. Nije bila sto posto sigurna, ali isprva je bila sigurnija da se zafrkava nego da je ozbiljan. Rekla je: ”Ovdje?” ”U toaletu za invalide.” Nije bila toliko tužna ili ljuta koliko joj se to gadilo. Debbie je klečala u toaletu, na onim prljavim pločicama? Hannah je dobro poznavala taj toalet; sama je najradije odlazila u njega jer običan ženski WC ima nekoliko kabina, a u ovom je mogla biti sama, u miru. A što, Oliverova guzica je bila zalijepljena za onaj zamazani zid? Pod neonskim svjetlom, u deset sati ujutro, ili kad već? ”Što misliš o tome?” pitao je. ”Mislim da je to odurno.” ”Hoćeš li prekinuti sa mnom?” upitao je. Nijedno od njih dvoje nije, od Newporta, upotrijebilo riječ dečko ili cura; jednostavno su očijukali preko elektronske pošte s udaljenosti od svega nekoliko metara, odlazili u kafiće nakon posla (u to se doba opijanje s Oliverom, osobito vikendom, činilo kao praznik) i zajedno provodili noći. Tih kratkih tjedan dana bila je nelagodno sretna.


”Bila bih glupa kad ne bih prekinula s tobom”, rekla je. ”Slažeš se?” Pomislila je da bi trebala biti očajnija nego što jest. Bilo joj je teško i mučno čuti ovakve novosti, ali nije bila očajna. I dalje je stajao, napeto je promatrajući, a onda je zakoračio prema njoj, kleknuo, položio glavu u njezino krilo i omotao ruke oko njezinih listova. Vrata njihovog ureda su bila otvorena; čula je kako dvojica kolega razgovaraju o nogometu na udaljenosti od kojih desetak metara. ”Ustani”, rekla je, iako uopće nije željela da to učini. Pritisnuo je nos uz njezinu stidnu kost. ”Oliver-” Premda bi bila istinski užasnuta da ih je netko zatekao, dopao joj se njihov neprimjeren položaj. A onda joj je pred očima bljesnula slika Debbie Fenster kako kleči pred Oliverom, slično ovako kako je Oliver u tom trenutku klečao pred njom. ”Ozbiljno”, rekla je Hannah. ”Ustani.” Kad je podignuo glavu i zaljuljao se oslanjajući se na pete, Hannah je ustala. ”Idem i danas se više neću vraćati. Ako me netko bude tražio, reci da sam kod liječnika. Ovo je prebolesno za mene.” S praga je rekla: ”Znam da si me upozorio na to još u Newportu. Ali je svejedno bolesno.” Taj dan, i noć, više nisu razgovarali, a kad je iduće jutro došla na posao prije njega na tipkovnici je stajala omotnica s njezinim imenom. Ne poslovna kuverta nego ona za čestitke u čijoj se unutrašnjosti, kako se pokazalo kad ju je otvorila, nalazio vodomar u tamnim tonovima, reprodukcija slike iz 1863. godine. Na čestitki je, za Olivera tipičnim velikim slovima, pisalo, DRAGA HANNAH, MOLIM TE OPROSTI MI ŠTO NISAM DOVOLJNO DOBAR ZA TEBE. TVOJ NEPOSLUŠNI KOLEGA, OLIVER. Tek joj je nakon nekoliko tjedana palo na pamet da je poruka možda trebala biti njegov milostiv oproštaj, da je vjerovao da je među njima gotovo. Ona je bila ta koja je incident s Debbie Fenster doživjela kao kratkotrajnu pustolovinu. Ali čak i kad je postala toga svjesna, nije požalila što nije bila grublja prema njemu. Grubost je mogla djelovati kao odluka prije nego kao organska reakcija. Kasnije toga dana, dok su sjedili svaki za svojim stolom, Hannah je postavila dovoljno pitanja da pretpostavi kako bi sve to skupa moglo izgledati u budućnosti, i onda je postavila svoja pravila. Razgovor uopće nije bio onoliko neugodan koliko je očekivala; možda je razlog tomu bilo mjesto njegova odvijanja, ali njoj se činio strahovito sličnim prijateljskom poslovnom dogovoru, začinjenom trenucima nepromišljenosti.


Ležeći na leđima na pokrivaču, Hannah začuje kucanje i potom se otvore vrata, žuta svjetlost iz hodnika presiječe sobu, vrata se ponovno zatvore, a Fig kaže, i to ne pokajničkim šapatom nego normalnim glasom: ”Budna si, zar ne?” Do trenutka kad je Fig progovorila, Hannah se još uvijek nadala da bi osoba koja je ušla u sobu mogla biti Oliver. (Svaka žena želi biti lovina.) Gdje li je sada, u stražnjem dvorištu, puši travu s Figinim bratom? Ili je i dalje u kuhinji, uveseljava njezinu majku i tetu pričama o životu na Novome Zelandu? Ali možda je to ono što je Hannah oduvijek priželjkivala: muškarac koji će je se odreći. Njezin muškarac koji zapravo nije njezin. Nije li upravo to pravi razlog zbog kojeg je prekinula s Mikeom - ne zato što je Mike otišao u Sjevernu Karolinu na studij prava (on je želio da ona pođe s njim, no ona ga je odbila), nego zato što ju je obožavao? Ako ga je zamolila da ustane iz kreveta i donese joj čašu vode, on je to i učinio. Ako je bila loše raspoložena, on ju je pokušavao utješiti. Nije ga smetalo ako je zaplakala ili ako nije oprala kosu ili obrijala noge ili ako nije imala za reći ništa osobito zanimljivo. Sve joj je opraštao, uvijek je mislio da je prekrasna, uvijek je želio biti u njezinoj blizini. S vremenom joj je sve to postalo tako dosadno! Tà odgojena je, na kraju krajeva, da ugađa a ne da se njoj ugađa, a ako je ona bila sav njegov svijet, onda je njegov svijet bio skučen i on je pristajao na premalo. Nakon nekog vremena, kad bi joj razdvojio usne svojim jezikom, pomislila bi, Bijah bijah evo ga opet. Željela je osjećati se kao da snažno grabi naprijed, kao da hoda ususret okrepljujućem vjetru i uči na svojim pogreškama, a umjesto toga se osjećala kao da sjedi na dubokom, mekanom kauču, jede grickalice u pregrijanoj prostoriji. Njezinu svakodnevicu s Oliverom uvijek oblikuje nešto novo, uvijek vlada neka napetost koja im ne dopušta da se previše opuste: Dalek si mi, blizak si mi. Svađamo se, slažemo se. Hannah ne odgovara na Figino pitanje, no Fig se, bez upozorenja, baca na krevet kraj Hanne. Namještajući jastuke, Fig kaže: ”Nisam znala da koristiš riječ lezba. Hrabra si, nema što.” ”Žao mi je što sam odala tvoju tajnu pred našim mamama”, kaže Hannah. ”Hoćeš li sada molim te izaći?” ”Moja mama je to već znala, a i tvoja”, kaže Fig. Ovo je ne bi trebalo čuditi. Kad joj je Fig rekla da se još nikome nije povjerila, naravno da to nije mislila doslovno. Vjerojatno je to već i sama rekla Oliveru i on je vjerojatno progutao foru. ”Obje su pročitale neki članak o biseksualnom eksperimentiranju u Newsweeku i zaključile da to mora biti to.”


”A je li?” ”Pa, Zoé i ja izlazimo od lipnja. Što misliš?” ”Izlaziš sa Zoe od lipnja? Pa to je dvostruko dulje nego što ja izlazim s Oliverom.” ”Ma daj?” kaže Fig. ”Onda možda zbilja jesam jedna velika lezba.” ”Fig, ako je to istina, ja sam uz tebe. Razumije se da u homoseksualnosti nema ničeg lošeg.” ”Vrlo važno”, kaže Fig, i čini se da to i misli. Kako može biti tako spokojna kad je riječ o njezinu životu? Iz nekog razloga, Hannah se prisjeća ljeta po svršetku četvrtoga razreda, kad je javna knjižnica sponzorirala projekt za djevojčice u sklopu kojega je, ako biste pročitali biografije svih prvih dama, vaše ime bilo otisnuto na papirnatoj zvijezdi i obješeno na plutenu ploču na dječjem odjelu. (Dječaci su pak čitali o predsjednicima.) Hannah je obožavala čitati te knjige, uživala je u vedrom i svakodnevnom načinu na koji su bili prepričani njihovi životi - Martha Washington je loše sricala, Bess Truman je bacala kuglu - i do kolovoza je pročitala sve biografije do Nancy Regan. U međuvremenu je Fig, čija disleksija neće biti prepoznata još nekoliko godina, zapela negdje na Abigail Fillmore. Hanni se tada činilo da je čeka blistava budućnost, kao da doista grabi naprijed. ”U svakom slučaju,” kaže Fig, ”došla sam ti reći da smo se Oliver i ja samo zafrkavali. Bez ikakvih skrivenih namjera.” Hannah ne govori ništa. ”A ionako se ništa ne bi dogodilo”, dometu Fig. Obje šute gotovo punu minutu, a onda Hannah kaže: ”Neprestano me vara. Ne znam može li se to uopće nazvati varanjem. To je način na koji mi živimo. Kao kad kažeš da udišeš kisik ili da, ono, ideš zaplivati.” ”Ima ljubavnicu ili je riječ o različitim ženama?” ”Ovo drugo.” ”Znam da ja nikada nisam bila primjer vjernosti, ali možda bi ga trebala nogirati.” ”U posljednje vrijeme”, kaže Hannah, ”razmišljam o braku s njim.” ”To samo misliš zato što je Oliver prvi frajer s kojim izlaziš poslije Mikea. Oduvijek si doživljavala muškarce preozbiljno.”


”Lako je to tebi sada govoriti.” Pa ipak, njezina tvrdnja i nije toliko netočna. Sve ove godine, Hannah je doživljavala Fig kao osobu koju određuje njezin odnos s muškarcima i to koliko im je privlačna, i to je dio razloga zbog kojeg se toliko zapanjila - moglo bi se reći prenerazila - što je Fig sada u vezi sa ženom. No kad se bolje pogleda, možda je Hannah ta koja se dovela u situaciju da je određuje njezin odnos s muškarcima: prvo zato što se brinula što će biti ako ne bude izlazila s njima, potom izmišljajući nove brige nakon što je počela izlaziti s njima. ”Ako već ne želiš prekinuti s Oliverom”, kaže Fig, ”mogla bi mu barem reći što misliš.” ”Zna on da ja znam. Razgovarali smo o tome i više nego dovoljno.” ”Sereš - ti u vezi otvorenoga tipa?” ”Nisam sigurna da bih to baš tako nazvala. Za mene nije otvorena. U zrakoplovu sam ga zamolila da se ovdje pokuša suzdržati i pritom sam mislila na tebe. Nisam te htjela spomenuti poimence jer mu nisam željela ubaciti bubu u uho, ali pritom sam mislila na tebe.” ”Hannah, pa što ti misliš o meni. Da smo tinejdžerice, možda bih ga poljubila ili štogod slično, ali znaš da to sada nikada ne bih učinila.” ”Bilo kako bilo, on bi svakako poljubio tebe. I gotovo da mu se divim zbog toga - nije promijenio svoje ponašanje ni trunku bez obzira na okolnosti. Hoću reći, hvatao te pred mojom mamom. Nije li njegovo grozno ponašanje zapravo jedan oblik iskrenosti?” ”Previše mu toga dopuštaš”, kaže Fig. ”Ima i boljih frajera od njega.” ”Aha, a ja sam izlazila s jednim od njih. Kad smo Frank i ja bili kod gospode Dawes, razmišljala sam o tome kako se Oliver nikada ne bi brinuo o meni da sam stara i nemoćna. A onda sam pomislila, ma daj, Oliver mi ne bi pomogao ni da se brinem o nekom drugom, na primjer mami. Za razliku od Mikea koji je bio sav brižan, a ni on mi nije bio dovoljno dobar. Oliveru i meni je dobro ovako. Nije da nam je grozno cijelo vrijeme. Možda ne može bolje od ovoga.” ”Oh, Bože”, kaže Fig. ”Kakve su to crne misli.” Okrene glavu prema Hanni. ”Nemoj me pogrešno shvatiti, ali nije li vrijeme da nas napokon poštediš tog svog vječitog nedostatka samo-poštovanja. Već nam je svima pomalo dosadilo, razumiješ?” ”Nije istina da nemam samopoštovanja”, kaže Hannah. ”Aha.” ”Nije”, kaže Hannah.


”Slušaj me dobro”, kaže Fig, ”jer ti ovo više ne kanim ponavljati. Ti si vrlo poštena osoba. I to je jedna od tvojih najvećih vrlina. I nisi muljatorica. Vjerojatno bi bolje prolazila u životu da kojim slučajem jesi muljatorica, ali nisi. Vrlo si pouzdana i odana. Nisi osobito duhovita - nemoj se uvrijediti - ali imaš dobar smisao za humor i znaš cijeniti tuđu duhovitost. Sve u svemu, može se reći da si jedna uspravna ličnost, a danas se malotko time može pohvaliti.” ”Molim te”, kaže Hannah, ”reci da si htjela reći ustrajna ličnost.” ”Pa to sam i rekla.” ”Rekla si uspravna, a to je riječ kojom se opisuju predmeti.” ”Hannah, pokušavam ti udijeliti kompliment. Prestani se pretvarati da me ne razumiješ. Oh, još nešto, onda kad si me spasila od onog ljigavog profesora na Cape Codu, bila je to jedna od tri najljepše stvari koje je itko ikada učinio za mene. Taj dan sam znala da te mogu nazvati jer si jedina osoba koja će sjesti u automobil i doći po mene, a da ti prethodno ne moram objašnjavati u detalje što se zbiva.” ”Aha, ali sam te ostavila na cjedilu kad si išla u posjet Philipu Lakeu.” ”Tko je Philip Lake?” kaže Fig. ”Šališ se? Onaj frajer iz L. A.-a, tvoj muškarac iz snova.” ”Ah, da, znala sam da mi je ime odnekud poznato.” ”Ne zanima te što je bilo s njim?” ”Pa baš i ne”, kaže Fig. Obje šute. ”Sad kad već olakšavamo duše,” kaže Hannah, ”vjerojatno bih ti trebala priznati da je putovanje u Cape Cod označilo i početak moje opsjednutosti Henryjem. Još sam godinama bila ludo zatreskana u njega.” Fig se uspravi u krevetu. Hannah pretpostavlja da je njezina sestrična ljuta - unatoč proteklom vremenu i svemu ostalome. Fig je ljuta - ali zvuči gotovo veselo dok govori: ”Pa naravno! Ti i Henry ste stvoreni jedno za drugoga. Trebale bismo ga smjesta nazvati.” Hannah je povlači natrag na krevet. ”Fig, Henry i ja nismo u vezi već godinama. Izgubili smo kontakt dok je bio u Seoulu.” Zastaje. ”Imaš li uopće njegov broj?” ”Sigurna sam da ga mogu nabaviti. Mislim da sad živi u Chicagu. Pa ovo je savršeno. Ja sam otpočetka bila suviše luda za njega, ali vas dvoje biste se divno slagali. Kako mi to ranije nije palo na pamet. Rekla sam ti da ima ogroman penis? Možda će ti malo prerasporediti unutarnje organe, ali uživat ćeš u svakoj sekundi.”


”Čini se da zaboravljaš da ja već imam dečka.” ”Mislila sam da smo upravo odlučile da ćeš ostaviti Olivera.” ”To si ti odlučila. Uostalom, zašto misliš da bi Henry htio biti sa mnom?” ”Evo, ovo je upravo ono o čemu sam ti govorila”, kaže Fig. ”Prekini više s tim defetističkim sranjima. Zašto od sada pa nadalje, dok ti se ne dokaže suprotno, ne bi mislila da svaki frajer kojeg upoznaš misli da si neodoljiva?” Ležeći kraj Fig - glave su im sada na istome jastuku - Hannah ne može a da se ne nasmiješi. ”Znači, to je tajna tvog uspjeha”, kaže. ”Oduvijek sam se pitala u čemu je trik.” Prije odlaska na počinak Hannah više ne izlazi iz sobe i spava nemirno. Kad god se probudi, pomisao na suočavanje s majkom, Frankom ili tetom Polly nakon onog ispada čini joj se sve stravičnijom i stravičnijom. Oliver je ne brine - dosad se već uvjerila da je njega nemoguće uvrijediti. Ustaje već u sedam i trideset, misleći kako će na brzinu pojesti zdjelicu žitnih pahuljica prije nego što se ostali ukućani probude, ali u kuhinji zatječe majku koja stoji ispred sudopera u ružičastom krpenom ogrtaču i ureduje jedan od vjenčanih buketa. Odmah joj je jasno da se majka voljna pretvarati kao da Hannah nije pokvarila sinoćnju proslavu svojom osobnom pakošću. ”Treba dijagonalno odrezati stabljike ako želiš da cvijeće ostane svježe”, kaže njezina majka i pruža joj jedan cvijet, stabljikom okrenut prema njoj. ”Ovako”, kaže njezina majka. ”I treba promijeniti vodu u vazi ako se počela mutiti.” Hannah kima. Njezina majka je oduvijek bila izvor korisnih savjeta za život kakav, a Hannah je u to prilično sigurna, ona nikada neće živjeti: nemoj koristiti agresivna sredstva za čišćenje kad pereš mramorne površine; ne zaboravi staviti ravan papirnati ubrus preko svakog tanjura kad slažeš visokokvalitetan porculan. ”Upravo si se mimoišla sa sestrom. Otišla je u šetnju”, kaže njezina majka. ”Hoćeš li molim te razgovarati s njom i upozoriti je da bi trebala biti opreznija kad je riječ o vježbanju po ovako niskim temperaturama, osobito sad kad je u drugom stanju?” ”Zašto joj to sama ne kažeš?” ”Već jesam. Znam da sam staro zanovijetalo, zar ne? Što mogu kad me to brine.” Majka otvara ormarić ispod sudopera i baca punu


šaku stabljika u smeće. ”Hannah, nadam se da znaš koliko mi je važno što ste obje došle kući.” ”Mama, pa to se podrazumijeva.” ”Mislim, znam da ste obje jako zaposlene. Obje mnogo radite.” Možda zato što se sama ne može pohvaliti nekim osobitim poslovnim uspjehom, razmišlja Hannah, njihova majka pretjerano poštuje poslove svojih kćeri. Za Božić im je darovala kožnate aktovke s njihovim inicijalima. Ali ja uglavnom sjedim za stolom, najradije bi joj rekla, no pretpostavlja da majka uživa u pomisli na Hannu i Allison u akciji, kako rukovode važnim poslovima. Majka briše ruke o krpu za posude. ”Ti i Oliver odlazite oko tri, zar ne?” Hannah ponovno kima. Majka oklijeva - možda se čak i zarumenila - a onda kaže: ”Znaš, dušo, upoznala sam Figinu prijateljicu i mogu ti reći da mi se činila vrlo draga.” ”Upoznala si Figinu curu?” Majka se još jače zarumeni. ”Tada još nisam znala za njihov slučaj, da se tako izrazim. Ali Frank i ja smo nabasali na njih u restoranu Striped Bass, oh, mislim da je to bilo u studenome. Pa smo sjeli na piće.” Zar je moguće da je njezina majka potajni pobornik homoseksualizma? Hannah jedva čeka da kaže Allison. ”Djeluje kao pristojna mlada žena”, kaže njezina majka. U tom trenutku se oglašava toster, kratkim zvučnim signalom. ”Jesi li za jedan engleski mafin?” Hannah pristane prije nego što shvati da joj majka namjerava dati taj engleski mafin, taj koji je već spreman. ”Lako ja sebi pripremim mafin”, kaže Hannah. ”Oh, dušo, ne budi smiješna. Još jedan mafin će biti gotov u tren oka. Sjedi i jedi dok je još topao.” Hannah se pokorava jer joj se to čini lakšim, jer joj se čini da je to ono što njezina majka želi. Dodajući Hanni tanjur, majka kaže: ”Mislim da je važno pronaći nekoga u čijem se društvu osjećaš ugodno.” Potom - njezina majka je oduvijek bila plaha i nimalo suptilna - dodaje: ”Oliver je malčice ekscentričan, zar ne?” Spustila je glas; po svoj prilici, Oliver spava u radnoj sobi. ”Kako to misliš?” pita Hannah. ”Pa, uvjerena sam da je štošta iskusio u životu. Ako sam dobro shvatila, proputovao je cijeli svijet. Svatko odrasta u drukčijim okolnostima, zar ne?” Ovo je sasvim sigurno majčina inačica osude.


Jedino je pitanje, je li Oliver učinio nešto otvoreno neprimjereno ispred nje, izuzev grude snijega, ili je riječ o općem dojmu koji je majka stekla? ”I jako je privlačan”, nastavlja njezina majka, ”ali znaš, i tvoj je otac bio privlačan u mladim danima.” Majčine je riječi zanimaju više nego što je vrijeđaju. Budući da u majci nema ni trunke pakosti, u stanju je reći takvo što samo zato što se uzrujala zbog Hanne, što se brine za njezinu budućnost. ”Pa nije valjda to razlog zbog kojeg si se zaljubila u tatu, njegov dobar izgled?” pita Hannah, a njezina majka na to neočekivano prasne u smijeh. ”I to je vjerojatno bio dio razloga. Tako mi Bog pomogao ako je to bio jedini razlog. Na dan našeg vjenčanja imala sam dvadeset dvije godine, što mi se danas čini nevjerojatnim. Iz roditeljske kuće sam preselila ravno u kuću u kojoj sam živjela s tvojim ocem. Ali Hannah, nikada ne bih rekla da je brak s tvojim ocem bio pogreška. Često sam se grizla, misleći kako sam pružala loš primjer tebi i Allison, ali na koncu sam ipak shvatila da nikada ne bih imala vas dvije da se nisam udala za vašeg oca. Ponekad je teško razlučiti lošu odluku od one koja to nije.” Nakon stanke, njezina majka dodaje: ”Drago mi je što si ga jučer posjetila. Znam da ga je to razveselilo.” ”Tko ti je rekao?” ”On mi je to spomenuo kad me nazvao da mi poželi sve najbolje.” ”Pa to je neuobičajeno velikodušno od njega.” Njezina majka se smije. ”Nadajmo se da nikad nije prekasno ni za koga od nas.” Hannah zagrize u engleski mafin, koji je izvrstan: savršeno je zapečen, a majka ga je namazala maslacem otprilike tri puta više nego što bi to učinila Hannah, što znači da je tri puta bolji. ”Mama”, kaže Hannah. Majka okrene glavu prema njoj. ”Zbilja mi se sviđa Frank”, kaže Hannah. ”Drago mi je što si se udala za njega.” Iako to nije namjeravala, prolazeći pokraj zatvorenih vrata radne sobe na putu za kat, nagonski zastane i okrene kvaku. Zastori su navučeni i prostorija je zamračena; Oliver izgleda kao vodoravna izbočina ispod prekrivača. Hannah slijedi nagon i pridruži mu se. Oliver leži na leđima, a Hannah se privija uz njega, namješta glavu u udubinu između njegova ramena i vrata i polaže jednu ruku na lijevu stranu njegova grudnoga koša, a drugu preko njegovih prsa. Čini se da


se Oliver nije do kraja razbudio dok se premješta tako da njoj bude ugodnije i grli je rukom oko struka. Hannah mu promatra lice, opušteno od sna. Iako glasno diše, ne može se reći da hrče. Ima nešto u načinu na koji Oliver miriše ujutro, ispod uvijek prisutnoga smrada cigareta; miriše, razmišlja Hannah, kao bebin izbljuvak. Da mu to ikada kaže, narugao bi joj se. Riječ je o mirisu tijela ali savršeno Čistom, koji tvori mješavina njegove kose i usta i kože, i to je ono što Hannah najviše voli na njemu. Udišući ga i sada, Hannah osjeća potrebu da ga nekako pohrani, da ga spremi za uspomenu, i po tome zna da će na koncu ipak prekinuti s njim. Naravno da hoće. Tà nije li ona jedina osoba koja je ikada pomislila kako bi bilo što drugo bilo pametnije? No kako je to tužno, jer da su stvari samo mrvicu drukčije, uvjerena je da bi mogli biti sretni. Oliver joj je doista drag, voli ležati kraj njega, uživa biti u njegovoj blizini; kad podvučete crtu, za koliko ljudi to zapravo možete reći? Ali istodobno, koje je to olakšanje: kad se probudi, Hannah to zna, bit će razgovorljiv - uvijek je razgovorljiv ujutro, čak i onda kad je mamuran - a nakon nekoliko minuta povući će joj ruku prema svom nabreklom penisu. Pogledaj što si učinila, reći će. Lijo jedna. Ne tako davno, unatoč svemu što je znala, njegova joj je stalna napaljenost na neki način laskala, ali trenutno se zbog toga osjeća prazno. Odbiti ga ili mu popustiti - obje joj se mogućnosti čine jednako mrskima. I tko zna što će se još dogoditi, kako će se sve to skupa na kraju rasplesti? Zasad je, razmišlja Hannah, najbolje učiniti ovako: promatrati ga što je moguće pozornije ne bi li ostala uz njega do posljednjeg mogućeg trenutka, prije nego što otvori oči.


8 Kolovoz 2003. Kad Hannah kaže Allison da moraju svratiti do ordinacije njezina liječnika u Brookline prije nego se uključe na autocestu, Allison ine riječi - nimalo nalik na nju - glase: ”Ti to mene zajebavaš?” Sada je malo iza jedanaest, sunčano je jutro posljednjega dana kolovoza, obje se znoje. Hannin stan je prazan, sav namještaj i kutije ukrcane su u kamion; ona i Allison su sinoć spavale svaka u svojoj vreći za spavanje na jednom madracu na napuhavanje. Između jutrošnjih silazaka do kamiona, Hannah je pojela nekoliko šaka ustajalih krekera u obliku životinja iz kutije koju je iskopala negdje u ormaru, a Allison joj se nije htjela pridružiti. ”Brookline uopće nije tako daleko”, kaže Hannah. ”Gotovo da je paralelan s Cambridgeom.” Allison pogledava Hannu. ”Paralelan?” ponavlja za njom. Budući da je Allison pristala izvesti kamion za selidbe iz grada, Hannah je prisiljena ponašati se diplomatski. U osam godina života u Bostonu, Hannah je po njemu vozila točno jedanput - onda na prvoj godini faksa kad su se ona i Jenny usred noći vraćale iz više tehničke škole - i nema ni volje ni želje ponoviti to iskustvo, unatoč tome što kamion ne može biti manji nego što jest. Kad joj je Hannah to prvi put predložila, Alllison je malčice oklijevala zbog svoje kćeri, Isabel, koja ima svega nekoliko mjeseci, ali samo pitanje vožnje u Hanninoj molbi nije ju osobito uznemirilo. U San Franciscu Allison i Sam oboje voze tipični Saab i bez problema se parkiraju na uzbrdici vožnjom unatrag. Hannah ubacuje u usta još tri krekera u obliku životinja i, žvačući, kaže: ”Da polako krenemo?” Nije sigurna kako doći do ordinacije dr. Lewin - dotad je uvijek dolazila T-om - i laknulo joj je shvativši da se nisu izgubile. Nekoliko ulica od ureda dr. Lewin, u podrumu njezine obiteljske kuće, Hannah postaje svjesna svoje pogreške. Kad je rekla Allison da je zaboravila džemper kod liječnika, Allison je vjerojatno pomislila na liječnikaliječnika, što je Hannah dakako i željela. Ako se parkiraju ispred sive kuće dr. Lewin morat će joj štošta objasniti, a neposredno uoči dvodnevne vožnje od Bostona do Chicaga, Hannah nekako nije od volje priznati da posjećuje psihijatra, osobito ne sad kad je Allison ovako jako loše raspoložena. Allison je socijalna radnica te se stoga i


po službenoj liniji zalaže za održavanje mentalnoga zdravlja, ali Hannah pretpostavlja da će Allison biti čudno, gotovo na rubu neukusnoga, da njezina vlastita sestra posjećuje psihijatra. Hannah se ne bi iznenadila da sazna da je Allison jedna od onih osoba koje misle da samo luđaci idu kod psihijatra. ”Oprosti”, kaže Hannah, ”ali skroz sam se zbunila. Znam kako odavde doći do Devedesete, ali nisam sigurna kako doći do” - zastaje - ”bolnice. Mislim da ću ih jednostavno zamoliti da mi pošalju džemper.” ”Hoćeš li pogledati na kartu? Sad kad smo već ovdje, ne vidim razloga da je ne potražimo.” ”Ne, imala si pravo. Ovo je bio glup potez. Ako skreneš u Ulicu Beacon, zaobići ćemo cijeli kvart.” ”Misliš da tvoj liječnik nema pametnijeg posla nego da tebi šalje džemper?” ”Allison, mislila sam da želiš krenuti što prije.” Allison ne odgovara, a Hannah misli: Ovo je ne samo za moje nego i za tvoje dobro. ”Oprosti”, kaže. ”Bila sam uvjerena da znam

put.”

Allison skreće u ulicu koja će ih odvesti do autoceste broj 90, ali se umjesto da odgovori na Hanninu ispriku nagne prema naprijed i mijenja radiostanice dok ne pronađe jednu javnu radiopostaju. Pojačava zvuk, a to je baš u njezinu stilu: agresija Državnim javnim radijem. Hannah gricka krekere u obliku životinja i zuri kroz prozor. Začudo, Hannah do jučer nije nijednom, za punih sedam godina terapije, zaplakala u uredu dr. Lewin. Jučerašnje su je suze, no moglo je to biti i bilo što drugo, potaknule na dogovaranje selidbe: ranije toga poslijepodneva Hanah je bila (već četvrti put toga tjedna) u dućanu za selidbe, namjeravajući kupiti još nekoliko kutija srednje veličine, međutim, kutija je ponestalo. Vrativši se u stan, gotovo pola sata čekala je na liniji pokušavajući dogovoriti isključivanje plina i zatvaranje računa, da bi na koncu poklopila slušalicu jer je morala krenuti na terapiju kod dr. Lewin. Na stanicu je stigla taman da vidi kako joj vlak bježi ravno ispred nosa, a drugoga nije bilo toliko dugo da je zakasnila na terapiju šest minuta, ili u prijevodu 12,60 dolara. (Klizni honorar dr. Lewin s godinama je pošteno otklizio naviše.) Osim toga, vani je bilo bolesno sparno, sunce je pržilo iz sve snage, a klimatizacijski uređaji radili su na maksimumu kako bi bilo barem pristojno svježe. Za kog je vraga uopće nosila sa sobom ovaj ružičasti


pamučni džemper? Hannah ga je odložila na pod kraj svog stolca od masivnog drveta i kože. Njezina vlažna koža zalijepila se za njega. ”Oprostite što kasnim”, rekla je po drugi put. ”U redu je, zaista”, rekla je dr. Lewin. ”Kako napreduju pripreme oko selidbe?” Umjesto odgovora, Hannah je briznula u plač. Dr. Lewin joj je dodala kutiju s maramicama, ali se Hanni u tom trenutku činilo praktičnijim jednostavno potegnuti okovratnik svoje košulje i njime obrisati nos. ”Vidim da si pod velikim stresom”, rekla je dr. Lewin. Hannah je odmahnula glavom; nije bita u stanju govoriti. ”Samo polako”, rekla je dr. Lewin. ”Ne brini zbog mene.” Hanni su trebale još dvije-tri minute (4,20 do 6,30 dolara) da se pribere, a onda se sjetila, no dobro, svega, i ponovno počela roniti krokodilske suze, nakon čega se ponovno morala pribrati. Kad se konačno činilo da je gotovo sa suzama, da se napokon isplakala, dr. Lewin je rekla: ”Reci mi što te najviše muči.” Hannah je progutala knedlu. ”Selidba u Chicago nije tako loša ideja, zar ne?” ”Pa, što je najgore što ti se može dogoditi?” ”Da me otpuste, možda. Mislim, vjerojatno bih pronašla drugi posao.” Dr. Lewin je kimnula. ”Vjerojatno bi pronašla drugi posao.” ”Pretpostavljam da je doista najgore što mi se može dogoditi da Henry i ja ne uspijemo. Mislite li da sam luda što se selim u Chicago iako uopće nismo u vezi?” ”Misliš li ti da si luda?” ”Nemojte me krivo shvatiti” - Hannah je malo šmrcnula - ”ne biste li to vi trebali znati procijeniti bolje nego ja?” Dr. Lewin se blago nasmiješila. ”Koliko ja vidim, jasno ti je da ni s Henryjem ni s bilo kime drugim ništa nije sto posto sigurno. Odlučila si riskirati, a to je savršeno normalno i razumno.” ”Stvarno?” ”Imaš dvadeset šest godina”, rekla je dr. Lewin. ”Zašto ne bi bilo?” Ovaj zašto ne bi bilo tip komentara razmjerno je novi smjer kojim je krenula, napose nakon prekida s Oliverom: dr. Lewin je, nakon svih ovih godina, postala pomalo odvažna. Nakon što joj je Hannah rekla da svaki put nakon seksa s Oliverom ima osjećaj da je pokupila neku spolnu bolest, dr. Lewin joj je rekla: ”Zašto onda ne


prestaneš spavati s njim i ne kupiš vibrator?” Hannah je vjerojatno na to raskolačila oči jer je dr. Lewin odmah dodala: ”To nije protuzakonito, znaš.” Hannah nije mogla a da se ne zapita, je li moguće, čak i u najmanjoj mogućoj mjeri, da će nedostajati dr. Lewin? ”Što znači da baš i nisam tako mlada”, rekla je Hannah. ”Nije da imam dvadeset dvije.”‘ ”Poanta je u tome da nemaš nikakvih obaveza ni prema kome. Biti spreman riskirati ne znači biti neodgovoran.” A rizik koji je Hannah prihvatila - koji prihvaća - selidba je u Chicago da vidi imaju li ona i Henry kakve šanse. Sve se dogodilo prilično brzo. Figino vjenčanje (tako ga je Fig nazvala, vjenčanje ustvrdivši kako ”sklapanje zajednice zvuči suviše homo”) bilo je u lipnju. Bilo je skromno i elegantno, a odvijalo se u privatnoj prostoriji u jednom restoranu u Ulici Walnut u Philadephiji. Zoe je odjenula bijelo odijelo, a Fig jednostavnu bijelu haljinu s tankim naramenicama i obje su izgledale moderno i prekrasno. Allison i Hannah bile su Figine djeveruše, a Nathan i Zoein brat bili su - no dobro, baš i ne točno mladoženjini kumovi - ali Fig se zato zbilja pametno dosjetila da obred vodi Frank, čime je izmamila pritajeno odobrenje starijeg naraštaja s kojim su se mogli složiti i Figini roditelji. Frank je bio i dostojanstven i srdačan u isti mah, i činilo se da ga Figini roditelji istinski obožavaju. Kasnije, za večerom, Nathan je popio nekoliko martinija te je zdravicu otpočeo riječima: ”S obzirom na to kakva je drolja bila, tko bi se nadao da će Fig postati lezba?” Osim toga: na svadbi je bio i Henry. Hannah ga nije vidjela od pretposljednje godine faksa, ali došao je na svadbu; Hannah je bila prilično uvjerena da ga je Fig pozvala iz puke samilosti. Na svečanoj večeri Hannah i on sjedili su jedno kraj drugoga i Hannah je s lakoćom razgovarala s njim. Mjesto da im razgovor zamire, polako jenjavajući što su dulje bili zajedno, postajao je sve intenzivniji i intenzivniji. Trebalo je pokriti beskrajno mnogo tema i ništa što je imao za reći nije joj bilo dosadno - jedna od njegovih priča govorila je o događaju kad je, nakon što se tog istog poslijepodneva prijavio u hotel, zaglavio u dizalu s osamdesetdevetogodišnjom Ruskinjom koja ga je uskoro nudila piroškama i smišljala kako da mu namjesti svoju unuku, premda je na koncu, kako je rekao Henry, izašao iz dizala lagano zaljubljen u tu osamdesetdevetogodišnjakinju; zvala se Maša. Također su raspravljali o Figinu ”pređomišljanju”, kako ga je nazvao Henry, i nije joj djelovao osobno povrijeđen. Rekao je: ”Ta kako se ne bih radovao zbog nje? Nikad je nisam vidio ovako smirenu.” Kad mu je Hannah ispričala sve što se dogodilo između nje i Olivera, rekao je: ”Hannah, frajer zvuči kao totalni kreten. Taj te sigurno nije vrijedan.”


Oboje su dobrano zavirili u čašicu, a ovo je bilo rečeno negdje iza ponoći, kad je svadbena proslava već pomalo zamirala. ”Još uvijek dijeliš ured s tim frajerom?” rekao je Henry. ”To mora da je grozno. Vrijeme je da zbrišeš iz Bostona.” ”A gdje da odem?” ”Bilo gdje. Svijet je ogroman. Dođi u Chicago. Chicago je definitivno bolji od Bostona.” Pogledala ga je iskosa, lagano napućivši usne. Sad je bila beskrajno bolja u ovome nego na studiju - osim toga, bila je prilično sigurna da i izgleda znatno bolje. Skratila je kosu do brade, počela je nositi kontaktne leće, a djeverušina haljina bez naramenica koju je odabrala Fig i koja joj je otkrivala ramena i ruke isticala je njezine vrline. Bilo kako bilo, tada je prvi put u životu obukla takvu haljinu. I zaključila da to ne bi smio bili i posljednji put. Možda čak i najkoketnijim glasom kojim je ikada progovorila, Hannah je rekla: ”Misliš da bih se trebala preseliti u Chicago?” Smiješio se. ”Mislim da bi se trebala preseliti u Chicago.” ”A što bih ondje radila?” ”Isto što i drugi ljudi bilo gdje drugdje. Išla na posao. Jela. Seksala se. Slušala glazbu. Ali sve bi to bilo bolje zato što bi se odvijalo upravo tamo.” ”Onda smo se dogovorili”, rekla je Hannah, ”Zbilja?” rekao je Henry. ”Jer ću te držati za riječ.” Kako je večer odmicala, tako se činilo sve izglednijim da će između njih doći do neke vrste tjelesnoga kontakta, no okolnosti su bile složene - njegov je hotel bio u centru, a ona se vraćala u predgrađe s majkom i Frankom. Cijela njezina obitelj Henryja je poznavala kao Figina bivšega dečka. Ne bi im bilo lako objasniti. Na ulici, dok su majka i Frank čekali u automobilu, Hannah i Henry su se zagrlili, Henry ju je poljubio u obraz i Hannah je pomislila da će jednako ovako biti i jednoga dana kad postanu muž i žena i kad jedno drugoga budu ispraćali na željezničkim postajama ili u zračnim lukama. Gotovo da joj i nije smetalo što se ništa drugo nije dogodilo. Na putu kući sjedila je na stražnjem sjedištu i srce ju je stezalo koliko joj se sviđao. A što je sprječava da se preseli? Fig se vjenčala sa Zoe, što znači da se ona i Henry neće pomiriti, da je među njima svršeno jednom zauvijek. Osim toga, ako je Zoe uspjela natjerati Fig da se zaljubi u nju iako uopće ne pripada rodu koji je dotada privlačio Fig, zbog čega bi onda bilo tako nevjerojatno da Hannah i Henry budu zajedno? Doista,


Zoeina i Figina veza zapravo je bila ohrabrujuća za Hannu; ulijevala joj je nadu. Od pet neprofitnih udruga u Chicagu kojima je Hannah poslala svoj životopis, pozvana je na razgovor samo u jednu - u obrazovnu podružnicu jednog srednje velikog muzeja umjetnosti. Otputovala je krajem srpnja i razgovor je prošao dobro (iako nije bila posve usredotočena, jer je razmišljala o skorašnjem susretu s Henryjem te večeri), a onda je večerala s njim i njegovim prijateljem Billom i opet je sve bilo divno, sve su troje otišli na biljar u Aveniji Lincoln i šest sati u komadu igrali biljar i pikado; Henry se pokazao osjetljivim, a Hannah dobrom u pikadu; kad joj je, nakon što se već vratila u Boston, ponuđen posao, nije mogla naći dovoljno dobar razlog zašto bi ga odbila. Dr. Lewin nije pokazala neodobravanje - iako je prije toga Hannah bila uvjerena da hoće, no poslije se više nije mogla sjetiti zbog čega je tako mislila. Jučer, tijekom njihove posljednje terapije, koja je uz privolu dr. Lewin potrajala nešto duže nego inače, dotada nezamislivih osam minuta duže, Hannah joj je ispisala ček na kojemu su preko odjeljka ”platite po ovom čeku s mog tekućeg računa” bila otisnuta dva lagano osvijetljena i zaigrana žuta šteneta labradora. ”Znam da vam je vjerojatno svejedno”, rekla je Hannah, ”ali ipak bih željela napomenuti da ovo nisu čekovi koje inače koristim i da je razlog zbog kojih ih sada koristim to što mi je ponestalo običnih čekova, a budući da uskoro namjeravam otvoriti novi bankovni račun u Chicagu, nisam htjela vaditi novi komplet, pa su mi jednostavno dali svežanj uzoraka. Vidite, na njima ne piše moja adresa.” Hannah je istrgnula ček iz čekovne knjižice i pružila ga dr. Lewin, a dr. Lewin ga je promatrala nekoliko trenutaka prije nego što ga je uzela. Potom joj je Hannah pokazala i ostatak čekovne knjižice; sad se na gornjem čeku nalazio orangutan s podlakticom prebačenom preko glave, tako da mu se dobro mogao vidjeti cijeli pazuh. ”Pogledajte”, rekla je Hannah. ”Ovaj je još i gori.” ”Hannah.” Dr. Lewin je ustala, a Hanni se učinilo da u njezinu glasu zamjećuje i naklonost i neko vrstu upozorenja. ”Dovoljno te dobro poznajem i znam da nikada ne bi naručila čekove s likovima životinja koje imaju krzno.” Hannah je također ustala. Trebala je dr. Lewin donijeti nekakav poklon, pomislila je. Je li to uobičajeno na oproštaju? Mogla joj je donijeti neku finu bombonijeru ili buket pelargonija. ”Hvala vam što ste se sastajali sa mnom od moje prve godine fakulteta”, rekla je Hannah. Njezine riječi bile su smiješno neprikladne.


”Bila mi je čast.” Dr. Lewin je pružila ruku i stisnula Hanninu bilo je to više od rukovanja, a opet manje od zagrljaja. ”Čuvaj se, Hannah, i javi kako si se snašla.” ”Znate da hoću.” Hannah je još nekoliko puta kimnula prije nego što se oprostila od nje i krenula prema izlazu, gdje ju je čekala zagušljiva vrućina, potpuno zaboravivši na džemper. Već su prošla četiri sata kad Hannah kaže: ”Trebala bih piškiti, pa bi bilo sjajno kad bi sišla s autoceste na jednom od sljedećih izlaza.” ”Možda ne bi trebala piškiti toliko često da stalno nešto ne grickaš”, kaže Allison. Nije netočno da Hannah stalno nešto gricka cijelo poslijepodne, ali to je zato što Allison nije htjela napraviti stanku za objed, iako uopće nisu doručkovale. ”Zar si ne možeš nešto uzeti ovdje?” rekla je Allison kad su zadnji put točile gorivo, pa je Hannah kupila perece, kokice s karamelom te malo pakiranje krekera i sira. Sir je izgledao poput blata i uz njega je bio priložen crveni plastični štapić za razmazivanje. ”Ne piški se od hrane”, kaže Hannah. ”Nego od pića.” ”Piški se i od hrane, također”, kaže Allison, i prije nego što Hannah stigne odgovoriti, Allison dodaje: ”Koji glup razgovor.” ”Dobro”, kaže Hannah, ”ali ako ne želiš da se upiškim u gaće, bolje ti je da staneš.” Na benzinskoj postaji Allison uđe u toalet odmah nakon Hanne (Aha, pomisli Hannah, i tebi se piški) i čim joj sestra izađe iz kabine, Hannah kaže: ”Hoćeš da ja malo vozim?” Nada se da će je Allison odbiti. Osim težine upravljanja kamionom, upravo su prošli pokraj znaka koji najavljuje radove na cesti. ”Može”, kaže Allison. Pružajući Hanni ključeve, kaže: ”Vodi računa o temperaturi. Ukoliko se promet previše uspori, vjerojatno bismo trebale isključiti klimu.” Najgora stvar je to što, kao što je i očekivala, ne vidi što se zbiva iza nje. Druga najgora stvar je pak sama veličina. Dotad joj nikada nije palo na pamet kako, kad god naide na unajmljeni kamion za selidbe, postoji velika vjerojatnost da njime upravlja netko jednako nestručan kao i ona. Nema veze tko će je sve preteći, ali ona se ne miče iz desne trake. Alison presloži svoju trenerku i nasloni je na prozorsko staklo, potom položi glavu na nju i sklopi oči. Hvala na moralnoj podršci, pomisli Hannah, ali joj već nakon nekoliko minuta postane drago što


je njezina sestra zaspala, ili što se barem pretvara da spava; ovako se barem ne mora znojiti pred publikom. Jedina dobra stvar na kamionu je njegova visina. Zaista, kad ste ovako visoko, kako se ne biste osjećali moćnije od neke sićušne Hondice? Otprilike četrdeset pet minuta poslije, nakon što je Hannah već uhvatila ritam ceste (prva tura radova na cesti nije bila tako dugačka), pred kamion izleti neko smećkasto stvorenje s repom, osrednje veličine. ”Oh, Bože”, klikne Hannah naglas i potom, gotovo istoga trena, prelazi preko toga: preko male izbočine ispod lijevoga kotača. Prinese ruku ustima, stišćući je u šaku tik ispred usana. ”Allison, jesi li budna?” Allison se počne meškoljiti. ”Gdje smo?” ”Mislim da sam upravo pregazila oposuma ili rakuna. Što da radim?” ”To je bilo maloprije?’’ ”Da se okrenem?” Allison se upravlja na sjedištu. ”Sad je već ionako prekasno”, kaže. ”Samo nastavi voziti.” ”Ali, što ako nije skroz uginuo? Što ako se muči?” Allison odmahne glavom. ”Svejedno je već prekasno - bilo bi suviše opasno okrenuti se. Zar nikada nisi pregazila životinju na cesti?” ”Nije da baš tako često vozim.” ”Jesi li uopće sigurna da si nešto pregazila? Provjerila si u retrovizoru?” ”Sigurna sam”, kaže Hannah. ”Onda prestani razmišljati o tome.” Allisonin glas je ljubazan ali odlučan. ”To se stalno događa - vidjela si onog jelena na prostoru između kolnika prije nekoliko sati? To je bilo mnogo gore od bilo kojeg oposuma.” ”Jesi li ti ikada pregazila nešto?” ”Mislim da jesam.” Allison zijevne. ”Zapravo se ne sjećam, što valjda znači da nisam tako suosjećajna kao ti.” ”Ali ti ne jedeš meso.” ”Pa dobro, nikad nisam jela pregaženu životinju, ako te to zanima. Zbilja, Hannah, prestani razmišljati o tome. Želiš da ja vozim?” ”Možda.” ”Kunem ti se da nisi učinila ništa strašno. Kladim se da je siroto stvorenje krasno živjelo i da je sada na nekom ljepšem mjestu.”


Obje utihnu - Žao mi je oposuma, pomisli Hannah - a onda Allison kaže: ”Znaš o čemu sam razmišljala dok sam drijemala? Sjećaš se onog meksičkog restorana iz kojeg smo naručivale onu sedmodijelnu salatu? Mama bi otišla po nju onda kad su ona i tata izlazili van na večeru ili slično, ali to zapravo uopće nije bila salata nego više nešto kao kiselo vrhnje preliveno preko sira ispod kojeg je bila govedina i umak od avokada.” U isto vrijeme, Hannah kaže: ”Da, to je bilo odlično”, a Allison kaže: ”Ne bi čovjek povjerovao kako smo nezdravo jele dok smo bile male.” ”Bilo je i zelene salate u njoj”, kaže Hannah. ”U tragovima. A ona govedina je bila zbilja opaka. Ne mogu vjerovati da sam ikada jela meso.” Allison i Sam jedu gotovo isključivo hranu organskoga porijekla, i to je, shvaća Hannah, vjerojatno podtekst Allisoninih primjedbi - pravo je čudo što je izrasla u tako pametnu i samosvjesnu osobu unatoč djetinjstvu u kojem je pretrpavana pesticidima i hidrogeniziranim uljima. Postoje čak i organske inačice proizvoda za koje Hannah nije ni znala da postoje dok ih nije vidjela u Allisoninu i Samovu stanu: primjerice kečapa ili tjestenine. ”Ali, znaš što si jako voljela?” kaže Hannah. ”Onu ekstra masnu pizzu iz restorana na Aveniji Lancaster.” ”Oh, taj restoran je bio zakon. Imaš pravo. I bila sam luda za prutićima od kruha - ne znam zašto, ali sjećam se da sam bila uvjerena da su nešto posebno.” ”Zbog umaka”, kaže Hannah. ”Jer nam je mama pričala o fonduu, sjećaš se? Pa smo imale osjećaj da smo poput Parižana u nekom njihovu bistrou. Nego, zašto si dosad bila tako loše volje?” ”Kad sam bila loše volje?” ”Misliš, osim posljednjih pet sati?” ”Hannah, moraš priznati da si trebala biti razumnija i raspitati se kako doći do bolnice.” Hannah ponovno prepozna znakove zlovolje u Allisoninu glasu. Nije trebala načinjati tu temu, osobito ne nakon što je uspjela izvući Allison iz ponora organske pravičnosti i navući je na sanjarenje o izblijedjelim ugljikohidratima njihove mladosti. ”Zar ti ne umireš od gladi?” pita Hannah. ”Cijeli dan nisi ništa jela.” ”Nemam teka”, kaže Allison, i prvi put Hanni padne na pamet da je Allison možda uzrujana zbog nečeg što nema nikakve veze s Hannom, da je Allisonino neraspoloženje posljedica nečeg drugog, a


ne sestrinske netrpeljivosti. Kad je pod stresom - što je Hanni nezamislivo - Allison gubi tek. Hannah bi je najradije pitala: Što se dogodilo? Mjesto toga kaže: ”Ostalo je još malo kokica.” Pokazuje na sjedište između njih. ”Stvarno nisam gladna. Osim toga, uskoro ćemo stati i negdje večerati.” Allison ponovno zijevne. ”Je li ti itko ikada rekao da držiš upravljač kao nekakva bakica?” ”Aha, ti.” ”E pa znaš da držiš. Trebala bih te zvati Esther. Ili možda Myrtle. Točno te mogu zamisliti kao Myrtle.” Hannah baci pogled preko sjedišta. ”Hoću li ispasti bezobrazna”, kaže. ”ako ti kažem da si mi bila draža dok si spavala?” Tu su večer prenoćile u motelu nedaleko od Buffala. Hannah ih je odlučila počastiti, ukoliko se odsjedanje u Days Innu u zapadnom dijelu države New York može nazvati čašćenjem. Allisonin mobitel zazvoni dok gledaju televiziju prije spavanja. Sam je. Čini se da najprije drži telefon kraj Isabelina uha. ”Jako nedostaješ svojoj mamici, Izzie”, kaže Allison. ”Mamica jedva čeka da te vidi.” Ne prvi put, Hannah je zatečena sestrinom velikodušnom i bezgraničnom ljubavi prema kćeri. Očito, Allison je dobra majka i k tomu još ima sreće. Je li vrijeme ikada uspjelo proteći između trenutka kad je Allison postala svjesna da nešto želi i trenutka li kojem joj se to ostvarilo? To što se vjenčala, to što sad ima dijete - sve se to doima kao dokaz da je Allison voljena, da Allisonin život lijepo napreduje. Sve što Allison želi je prirodno i prikladno. Nakon što je poželjela laku noć Isabel, Allison svojim normalnim odraslim glasom kaže: ”Aha, pričekaj trenutak.” Ustane, ode u kupaonicu i zatvori vrata. Zar misli da će je Hannah prisluškivati? Osim činjenice da je prisluškivanje neizbježno, dakako - zar Allison i dalje misli da Hannah ima trinaest godina i da je beskrajno zanima sve što se zbiva s njezinom starijom sestrom? Najgore je to što je Allisonina suzdržanost probudila Hanninu znatiželju; probudila je u njoj onu uspavanu trinaestogodišnjakinju. Gledale su humorističnu seriju, no tijekom idućeg bloka reklama, Hannah stišava ton i podiže glavu s jastuka. Isprva čuje samo sestrin glas, ali ne razabire riječi, međutim, čini se da je Allison ljuta. Nije valjda da se svađaju? Oko čega bi se Allison i Sam mogli svađati? Potom, glasno i bez imalo dvojbe, Allison kaže: ”Do jedne mjere


nisam čak ni sigurna koliko je uopće važno je li to istina ili nije.” Zastaje. ”Ne. Ne. Sam, nisam ja-” Mora da ju je prekinuo, a kad se ponovno oglasila, Hannah više ne razabire njezine riječi. Ponovno počinje televizijska emisija i Hannah to shvaća kao znak da prestane prisluškivati. Pojačava zvuk. Razumije se da se nakon ovoga Allison više neće moći pretvarati da je sve u redu, no razgovor je potrajao toliko dugo da je Hannah zaspala prije nego što je njezina sestra izašla iz kupaonice. Nalaze se zapadno od South Banda, u državi Indiana, i upravo se spremaju započeti četvrti krug od dvadeset pitanja - igru koju nisu igrate, vrlo vjerojatno, dvadesetak godina - kad Allisonin mobitel ponovno zazvoni. Tri su sata, oblačno je ali još uvijek toplije nego dan ranije, i Hannah je za volanom. Pokušava potisnuti sve veću i veću tjeskobu koja je obuzima sa sve učestalijim pojavljivanjem znakova za Chicago. Stotinu i pedeset kilometara, pisalo je na posljednjem, a Hannah i Allison su se dogovorile da će zamijeniti mjesta kad dođu do sedamdeset. Odvest će se ravno do Hannina novog stana - koji je unajmila na slijepo - iskrcati stvari uz Henryjevu pomoć i još istu večer vratiti kamion za selidbu. Allisonin zrakoplov za San Francisco polijeće sutra poslijepodne. ”Je li riječ o nekoj ženi?” pita Allison. ”Da.” ”Slavna je?” ”Da”, kaže Hannah. ”Slobodno se javi na telefon, usput rečeno.” ”Nema veze. Je li glumica?” ”Ne.” ”Političarka?” ”Ne baš, ali neću brojati ovo pitanje.” ”To nije pošteno. Ili jest, ili nije.” ”Onda nije.” ”Još uvijek je među živima?” ”Ne. To je bilo peto pitanje.” ”Amerikanka?” pita Allison, a njezin mobitel počinje ponovno zvoniti. ”Da. Zbilja, javi se. Meni ne smeta.” Allison izvadi mobitel iz torbe, pročita broj pozivatelja na ekranu i odloži mobitel sa strane. ”Tko je to?” pita Hannah, a Allison se pravi da je ne čuje.


”Dakle, rekli smo žena, mrtva, Amerikanka, nije političarka ali skoro kao da jest. Da nije Harriet Tubman?” ”Nisi valjda ponovno trudna, jesi li?” ”Koliko ja znam, nisam. Da to shvatim kao niječan odgovor na moje pitanje o Harriet?” ”Ima li to kakve veze s tim što je Samov brat zaljubljen u tebe?” pita Hannah. ”O tome se radi?” ”Jedina osoba koja je ikada pomislila da je Elliot zaljubljen u mene si ti. Bio je lagano zatreskan u mene prije nego što smo se Sam i ja vjenčali, a to je bilo davno.” ”Nije te valjda Sam prevario? Ako jest, mogu mu odrezati jaja ako želiš.” ”Jako ljubazno od tebe, Hannah. Imat ću to na umu. Dobro, znam - riječ je o Ameliji Earhart?” ”Zašto mi ne želiš reći što se događa?” ”A zašto misliš da se nešto događa?” ”Jer ipak nisam toliki kreten. Nikad mi ništa ne želiš reći. Reći ću ti nešto. Želiš čuti pravi razlog zbog kojeg se selim u Chicago? Znaš Henryja, frajera koji će nam pomoći da iskrcamo stvari iz kamiona? Mislim da je on ljubav mog života.” Allison isprva šuti, a onda kaže: ”Izlaziš s Figinim bivšim dečkom?” Evo ga na - ovo je razlog zbog kojeg Hannah ne bi trebala govoriti o sebi pred drugima. ”Ne izlazim s njim”, kaže Hannah. ”Ali smo prijatelji.” ”Seliš u drugu državu kako bi živjela u blizini frajera s kojim nisi u vezi?” ”Zaboravi”, kaže Hanah ”Rekla si mami?” ”A ti si rekla mami da imaš problema u braku?” Gledajući ravno pred sebe, Allison kaže: ”Obitelj jedne od djevojaka u Samovoj trkačkoj ekipi podigla je tužbu protiv škole, tvrdeći da si je Sam dopustio nekoliko neprimjerenih primjedbi. Jesi li sad zadovoljna?” ”Neprimjerenih u seksualnom pogledu?” ”A kako drukčije?” Allison zvuči ogorčeno. ”Prošlo proljeće je trenirao cure iz sedmih i osmih razreda, a njima hormoni toliko divljaju da su praktički neukrotive. Sad je to puno drukčije nego kad smo mi bile njihovih godina - te curice nose male sportske grudnjake


i skakuću oko njega u svojim kratkim suknjicama i postavljaju mu kojekakva pitanja o pušenju i onda još imaju obraza reći da se kraj njega osjećaju nelagodno.” ”Što kaže škola?” ”Ovih će se dana sastati i dogovoriti se što učiniti. Lako moguće da će ga jesenas suspendirati s mjesta trenera, što je suludo. Praktički je proglašen krivim dok se ne dokaže da je nevin.” ”Nisi valjda ljuta na njega, zar ne?” ”Pa, nije da sam baš oduševljena. Osjećaš li da nešto gori?” Hannah stane njušiti i potom odmahne glavom. ”Znaš li pojedinosti o naravi Samova navodnog prijestupa?” ”Cure su se pretvarale da su prostitutke ili nešto slično, a on se našalio da bi se mogle prodati u četvrti crvenih svjetiljki.” ”Ups”, kaže Hannah. ”Hvala, Hannah”, obrecne se Allison. ”Krivo je procijenio. To ne znači da je perverznjak.” ”Nisam to ni mislila. Znam da nije. Ti i Sam ste idealan par Gospodin i Gospoda Savršeni.” ”Sigurna savjetnicu.”

sam

da

bi

tvoja

izjava

oduševila

našu

bračnu

”Čekaj, vas dvoje idete bračnoj savjetnici?” ”Da, krenuli smo još prije zaruka. Skupa je k’o sam vrag.” ”Počeli ste odlaziti bračnoj savjetnici prije nego što ste stupili u brak?” ”Ona je terapeut za parove. Nije važno. Mislim zbilja, Hannah, vrijeme ti je da se spustiš na zemlju. Savršeni parovi ne postoje.” Ovo podsjeća Hannu na jedan drugi razgovor; ali na koji? Taman kad se sjetila da je Elizabeth rekla nešto slično kad su Julia Roberts i Kiefer Sutherland otkazali vjenčanje, taman kad se počela prisjećati kako je sjedila kraj Elizabeth na tetinu ulaznom trijemu u Pittsburghu prije dvanaest godina - Allison kaže: ”Isuse Bože, Hannah, hauba nam je sva u dimu. Stani!” Dok Hannah usporava i pali desni žmigavac, Allison se naginje prema upravljaču. ”Pogledaj temperaturu!” kaže. ”A lijepo sam ti rekla da vodiš računa o njoj!” Pokazivač je dosegao sam vrh; zašao je u žarko crvenu zonu. Osim toga, dim sada već kulja iz haube i Hannah ga pouzdano može osjetiti - miriše na zagorene morske plodove. Čim su parkirale na ugibalištu, Allison izlazi iz kamiona, a Hannah se prebacuje preko sjedala i izlazi s Allisonine strane. Stoje nekoliko koraka od haube, na vlažnom


poslijepodnevnom zraku, okružene automobilima koji jurcaju kraj njih. ”Da je otvorim?” pita Hannah, a Allison kaže: ”Motor se pregrijao. Moramo pričekati da dođe pomoć na cesti.” Nakon što su pozvale autoklub - hvala Bogu da je Allison član, jer Hannah nije - Allison kaže: ”Nisi valjda imala dignutu ručnu?” Iznad gornje usnice joj se skupljaju kapi znoja. ”Naravno da nisam. Zašto misliš da je ovo moja krivnja?” ”Nisam to rekla, ali mislim da je zanimljivo što su se oba incidenta dogodila dok si ti bila za volanom.” ”Allison, ali polomila si se od truda kako bi me uvjerila da je sasvim normalo pregaziti životinju na cesti.” Nakon stanke, Allison kaže: ”Ovo je suludo. Imamo još možda sat vremena do Chicaga.” ”Žuri ti se nekud? Nadala si se da ćeš večeras još stići do muzeja?” ”Nadala sam se da neću zaglaviti bogu iza nogu, u državi Indiana.” ”To se jednako tako moglo dogoditi i dok si ti vozila”, kaže Hannah. Allison ne odgovara. ”Koja si ti koza”, kaže Hannah. Načini nekoliko koraka po travnatom brežuljku oko ugibališta. Ne sviđa joj se što je u vidnom polju automobila koji prolaze kraj njih, ne sviđa joj se što je netko za kog će drugi vozači pomisliti kako im je drago što nisu na njezinu mjestu. Sklapa ruke jednu preko druge i okreće se prema sestri. ”Usput rečeno,” kaže, ”zamislila sam Eleanor Roosevelt.” I tako već drugu večer za redom odsjedaju u motelu. Nije još ni pet sati kad se prijavljuju na recepciji; odbacio ih je frajer koji je došao po kamion. Mehaničar im je rekao da će kamion biti spreman za polazak sutradan prijepodne, što znači da će morati ići izravno u zračnu luku ukoliko Allison želi stići na avion. Onda će se Hannah sama odvesti u grad, probijajući se kroz zastrašujući čikaški promet, kako bi se našla s Henryjem i istovarila kamion, i onda će, vrlo vjerojatno, sama vratiti kamion. Dokle god nije shvatila da od toga neće biti ništa, Hannah nije shvaćala koliko joj je zapravo stalo da Allison bude uz nju kad dođe Henry, kad se i službeno doseli u njegov grad. Iako joj se to nikada ne može dogoditi s Fig jer ona i Fig nisu nimalo slične jedna drugoj, Hannah ponekad, kad su ona i Allison zajedno, ima dojam da i ona profitira na račun Allisonine ljepote. Dva


automobila su se zaustavila i ponudila im pomoć dok su čekali momke iz autokluba; oba su puta vozači bili muškarci i Hannah se pitala bi li joj stali i da nije bila sa sestrom. Nalaze se u gradu po imenu Carlton. Riječ je o obiteljskom motelčiću, prizemnom, s parkirnim mjestima ispred soba. Na jednom se kraju nalaze skromne kuće, na drugom bujno i zeleno drveće zbog kojeg Hannah zaključuje da je nedavno palo mnogo kiše. Ako je vjerovati ženi koja im je dala ključ od sobe, najbliže trgovine i restorani su oko kilometar i pol iza šume, uz cestu koja nema nogostup. Čim su Hannah i Allison odložile torbe, Allison izjavi da ide trčati. Nema je gotovo sat vremena i vraća se sva znojna i crvena u licu. U tom trenutku Hannah upravo gleda već drugi talk-show za redom. Čim se istuširala, Allison ponovno izađe iz sobe i vrati se nekoliko minuta kasnije s vrećicom čipsa iz automata, ali ne ponudi Hannu. Leži na drugom krevetu i čita knjigu o tome kako odgojiti djecu da poštuju sama sebe. Da ona i sestra trenutno ne mrze jedna drugu, razmišlja Hannah, moglo bi čak biti zabavno ovako zaglaviti - zbog puke slučajnosti, pa čak i zbog same gnjavaže. No kako sad stvari stoje, Hannah je toliko napeta zbog Allison da je u iskušenju reći joj neka istog trena sjedne na autobus i odveze se u zračnu luku. Neka ode, briga Hannu. Ali Hannah ne kaže ništa. Oko šest se spusti kiša s grmljavinom, a čim prestane kišiti, Hannah kaže, ”Što ćemo za večeru?” ”Ja sam sita. Najela sam se čipsa.” Mora da se šali? Hannah se nadala da će večernji obrok dati nekakav smisao i oblik cijeloj večeri. ”Želiš poći sa mnom da nešto pronađemo?” ”Ne, hvala.” Hannah odluči - i to joj pričinja dvostruko veselje jer će u isti mah razdražiti Allison i obradovati sebe - naručiti dostavu iz kineskog restorana. Pronalazi telefonski imenik u ladici i naruči tri jela (račiće Kung Pao, mahune na sečuanski i patlidžan u pikantnom umaku od češnjaka) te jednu porciju juhe wonton i dva punjena kroketa. Nakon što je spustila slušalicu, Allison kaže: ”Nadam se da to namjeravaš sama pojesti, jer ti se ja nemam namjeru pridružiti.” ”Dala sam si nekoliko mogućnosti”, kaže Hannah. ”Nisam točno znala što mi se jede.” ”Sve će zaudarati po hrani.” ”Ja volim miris kineske kuhinje.” ”I okus, koliko se može primijetiti.”


”Oh, sram me bilo što jedem tri obroka dnevno. Uhvatila si me na djelu. Do vraga, sad mi je zbilja neugodno.” ”Znaš”, kaže Allison, ”čovjek bi pomislio da zato što sam ostavila svoju malu kćerkicu kako bih tebi učinila uslugu i prevezla tvoje stvari kamionom za selidbu s jednog kraja države na drugi možda nećeš biti bezobrazna kao inače.” Dostavljaču treba dosta dugo da dođe, gotovo sat vremena. Ali napokon, netko pokuca na vrata i sredovječni Azijac u košulji kratkih rukava bež boje uruči Hanni vrećice s hranom. Hannah odloži sve posude na komodu; ukoliko skine poklopce, hrana će se brže ohladiti, no to je mala cijena s obzirom na činjenicu da će cijelu prostoriju i Allisonine nosnice ispuniti mirisom. Pretpostavivši da je objed predviđen za cijelu obitelj, restoran je poslao tri para štapića i plastičnog pribora za jelo, no ne i tanjure, pa Hannah privuče jedini stolac u sobi za komodu, priljubi koljena uz srednju ladicu na komodi i počne jesti izravno iz posuda. Iznad komode se nalazi zrcalo u kojem se Hannah ogleda dok jede; nije baš neki privlačan prizor. Ispružena na jednom krevetu iza Hanne, Allison mijenja programe na TV-u i na koncu se odlučuje za reality o izlaženju. Pomalo neobičan izbor razumljivo je da Hannah gleda reality o izlaženju, ali kad je u pitanju Allison to djeluje kao priznavanje poraza, možda čak i znak očajanja. Što se dogodilo s knjigom o odgovornom odgoju djece? Hannah si ne može pomoći, a da u zrcalu ne baci oko na sestru svakih nekoliko minuta. Jednom im se pogledi susretnu, na što Allison brzo skreće pogled u stranu. Hannah se dosita najela i taman se počinje znojiti kad odluči odustati. Pojela je jedan punjeni kroket, dvije žlice juhe, jednu desetinu predjela od račića i jedan patlidžan te pola porcije mahuna. Hrana joj se već sad čini odvratnom pogreškom. Pere ruke umivaonik nije u kupaonici nego tik do nje - i potom pažljivo zatvori i pospremi sve posude.

”Ne dolazi u obzir da ovo ostane u sobi preko noći”, kaže Allison. Hanni to zapravo i nije bila namjera, ali joj sama ideja počinje zvučati primamljivo kad je shvatila dubinu Allisonina gnjeva. ”Mislila sam ostaviti hranu ispod tvog jastuka u slučaju da ogladniš”, kaže Hannah. ”Ali ako si sigurna da je ne želiš, mislim da ću je otići baciti.” Jedva čujnim glasom, Allison kaže: ”Hvala.” Parkiralište je mokro od kiše i okupano zlaćanom sunčevom svjetlosti. Pirka lagani vjetrić i nakon stravične vrućine koja je vladala posljednjih tjedan dana, zrak je prilično ugodan. Stojeći ispred recepcije motela, Hannah razmišlja da li da ponudi ostatke hrane ženi


na recepciji, no strah ju je da bi se ova mogla uvrijediti. Taman je bacila vrećice u metalnu zelenu kantu za smeće i okrenula se kadli ju je ugledala: ogromnu dugu, najveću koju je ikada vidjela, savršeno oblikovanu, na vrlo maloj udaljenosti. Promatrajući polukrug od šarenih boja, Hannah se prisjeti lekcije o spektru boja iz četvrtoga razreda. Požuri u sobu. ”Allison, dođi brzo. Moraš ovo vidjeti.” Allison, ležeći na krevetu, okrene glavu; izraz njezina lica odaje sumnjičavost, a Hannah shvati da se više ne sjeća zašto su se zapravo prepirale. Ali Allison ipak ustane. Slijedi Hannah i izađe kroz vrata, te stanu jedna kraj druge na parkiralištu. ”Predivna je, zar ne?” kaže Hannah. ”Nikad nisam vidjela tako veliku dugu.” ”Predivna je.” Nijedna od njih dvije ne progovara nekoliko idućih minula, a onda Hannah kaže: ”Kad smo bile male, govorilo se da se Cigani žene kad sija sunce i pada kiša, sjećaš se?” Allison kinine. ”Što misliš, koliko ima do nje?” pita Hannah. ”Kilometar, možda. Teško je reći.” Ne prestaju je gledati, a onda Allison kaže: ”Mislim da Sam nije učinio ništa loše. Ali sve skupa je jako neugodno. Ponižavajuće.” ”I to će proći.” ”Ne možeš biti sigurna u to.” ”Zaista mislim da hoće. Sam je dobar čovjek. Sigurna sam da odlično obavlja svoj posao. I možda doista niste savršen par, ali dobar svakako jeste. Ne vjerujem da bi namjerno ugrozio vaš brak - previše te voli da bi učinio takvo što. Zbilja, to je razlog zbog kojeg se i ja selim, jer želim imati to što vi imate.” Hannah gleda prema njoj. Allisonin profil svjetluca na večernjem suncu, čelo joj je namršteno, usne stisnute. ”Ne želim zvučali patetično”, nastavlja Hannah, ”ali imam osjećaj da je dobar dio života neugodan i ponižavajući. Ali čovjek jednostavno ide dalje. Nije li to najvažnija lekcija koju smo naučile živeći s tatom? Daš sve od sebe i pustiš vrijeme da zaliječi rane.” Nakon nekoliko trenutaka tišine, Allison kaže: ”Kad si ti postala tako mudra?” ”Nisam baš tako tupava kao što misliš. Hoću reći, ne znam. Ustvari, i ja idem psihijatrici. I njoj sam priznala zašto se selim u Chicago, kad smo već kod toga, i nije imala nikakvih primjedbi na to.”


”Hannah, i ja sam trčala za frajerima kad sam bila slobodna. To svi rade.” ”Zbilja?” ”Naravno. I dobro je što ideš psihijatru. Već sam ti to nekoliko puta htjela predložiti.” Allison zastaje. ”Nego, misliš da bismo trebale pokušati potražiti ćup sa zlatom?” ”Znam što misliš”, kaže Hannah. ”I meni se stalno vrti u glavi pjesma Somewhere Over the Rainbow.” Allison se nasmije. Kaže: ”Svaki put kad pomislim na tu pjesmu, dođe mi da zaplačem.”


9 Svibanj 2005. Draga dr. Lewin, već Vam se neko vrijeme namjeravam javiti, ali sam to odgađala, najprije zato što nisam stizala od posla, a onda i zato - glupo mi je što to moram reći, iako je istina - što sam htjela pričekati trenutak kada ću Vam moći napisati da sam se zaljubila. Ne bi čovjek povjerovao da su prošle već gotovo dvije godine otkako sam odselila iz Bostona, a danas poslijepodne (danas je subota) zaključila sam da je krajnje vrijeme da Vam napišem pismo, prije nego što zaboravite tko sam ili prije nego što moja želja da Vam se javim ne postane sentimentalna i besmislena, čak i meni. Sada živim u Albuquerqueu, u Novom Meksiku, i radim u školi za autističnu djecu. Iako je riječ o mješovitoj školi, moj razred pohađaju samo dečki. (Pretpostavljam da znate da je autizam češći kod dječaka nego kod djevojčica.) Dječaci su stari od dvanaest do petnaest godina. Većina dječaka je sitnije građe i djeluje mlađe nego što zapravo jest, ali jedan od njih, učenik po imenu Pedro, viši je od mene i vjerojatno dvadesetak kila teži. Ponekad me zna podmuklo osloviti po imenu, kao da neću primijetiti. Ako crtamo jedno kraj drugoga - najradije crta gitare - reći će: ”Sviđa ti se moj crtež, Hannah?”, a ja ću reći: ”Ne Hannah, Pedro, nego gospoda Gavener”, onda će nekoliko trenutaka šutjeti, a potom će reći: ”Ne Pedro, gospođo Gavener, nego gospodin Gutierez.” Pedro je najbrbljaviji od svih učenika. Većina njih govori vrlo rijetko i sklona je neočekivanim ispadima i napadajima bijesa. Jedan je učenik, Jason, osobito temperamentan, a njegovi su džepovi uvijek puni kojekakvih predmeta, uključujući i polomljene čepove kemijskih olovaka, omote od slatkiša, gumice, dva ili tri para škarica i četku za mačke. (Četka za mačke je načinjena od sive plastike, s metalnim čekinjama.) U jednom trenutku Jason mirno objeduje, u drugom ispušta grožđe na pod i počinje histerizirati, ili se dogodi da razgovaram s njim i nagovaram ga da mi odgovori postavljajući mu pitanja - jednom se to dogodilo kad sam rekla: ”Počinje li tvoje ime sa slovom J?” - a on je složio strahovito uvrijeđen izraz lica i potom počeo kiptjeti i pljuvati. Za razliku od njega, dječak po imenu Mickey je najveselija osoba koju sam ikada upoznala. Vodim ga na toalet svakih sat vremena. Odnedavna je prestao nositi pelene i prešao na


pelene-gaćice; ako se slučajno zabunim i nazovem pelene-gaćice pelenama, smjesta me ispravi. Kad sjedi na školjci (sjedi čak i dok piški), Mickey promatra toalet tako vedrim i razdraganim pogledom da me podsjeća na poslovnog čovjeka koji je napokon otputovao na dugo priželjkivano putovanje na Bahame, leškari u ležaljci kraj bazena i pijucka neko fantastično piće. Mickey ima kovrčavu kosu i, bez obzira na vremenske prilike, naizmjence nosi crvenu i plavu trenirku. Prošli mu je tjedan, dok je tako sjedio na školjci u crvenoj trenirci s nogavicama spuštenim do gležnjeva, za oko zapeo metalni ormarić polica, točnije rečeno - za odlaganje toaletnog papira. Pokazao je na nju i rekao: ”Ovo je novo?” ”Da, Mickey”, rekla sam. ”Mislim da jest.” Nasmijao se tako široko i zatresao glavom tako polako i tako spokojno da bi čovjek pomislio, da se vratim usporedbi s poslovnim čovjekom, kako je upravo saznao da je osvojio bonus od milijun dolara. Bio je ushićen. Pitao me čemu služi polica, a ja sam mu odgovorila da služi za odlaganje toaletnog papira. Onda me je upitao, i to ne prvi put: ”Jesam li ja vama drag, gospodo Gavener?” (Mickey guta riječi i izgovara moje prezime više kao gospođa Gav.) Rekla sam: ”Da, naravno”, prošlo je još nekoliko minuta, a onda je ponovno pokazao iznad sebe i rekao: ”Nova polica!” Nasmiješila sam se i rekla, ”Znam, Mickey.” A on je veselo, pokazujući prstom, rekao: ”Pogledajte je!”, a ja sam rekla: ”Jesam.” Stanujem u ciglenoj prizemnici južno od sveučilišta, a cimerica mi je policajka. (Prije nego što sam upoznala Lisu, nisam osobno poznavala nijednu policajku.) Gotovo polovicu vremena Lisa provodi kod dečka, također policajca, ali kad je kod kuće, zajedno gledamo televiziju. Mnogo Lisinih navika moglo bi se nazvati tipično ženskima - stalno ide na manikure ili potroši tristo dolara na cipele u trgovačkom centru - iako je istovremeno i pomalo muškobanjasta i strastveno navija za sveučilišni atletski tim, Lobose. U prvih tjedan dana, jedanput je rekla: ”Nijedan dan nije toliko usran da ga ne može izvući jedna dobra margarita.” Odrasla je u Albuquerqueu, i nikad joj nije palo na pamet - to bi vas možda moglo zanimati - da bi trebala ići kod psihijatra. Ako Vam se čini da izbjegavam glavnu temu, temu zvanu Henry, vjerojatno ste u pravu. Ali mogu Vam iskreno reći da više ne razmišljam o njemu iz dana u dan, pa čak niti iz tjedna u tjedan. Mislim na njega svaki mjesec, no istini za volju, mnogo češće mislim na Vas. Ponekad se, kad pokušavam donijeti neku odluku, pitam što biste mi savjetovali, i Vi u mojim mislima uvijek odaberete onu mogućnost koja je zabavnija ili u kojoj se zauzimam za sebe. Kad si


pokušavam objasniti potencijalne mane, podsjetite me da se opustim: kako god bilo, kažete mi, isplati se probati. Usput rečeno, drago mi je što sam prije odlaska iz Bostona napokon upoznala Vašeg supruga, iako smo se sreli sasvim slučajno ispred kina u Ulici Brattle. Iznenadila sam se (ni u dobrom ni u lošem smislu te riječi - jednostavno se tome nisam nadala) kad sam shvatila da je crnac. Pretpostavljala sam da je liječnik poput Vas, ili možda neki seksi drvodjelac - vjerojatno mi je to palo na pamet zato što u uredu imate tako lijepo izrađenu drveninu, a i pod je tako elegantno prelakiran - ali budući da je profesor matematike, obje moje pretpostavke padaju u vodu. Kad ste nas upoznali, niste mu smjeli odati odakle se znamo, ali pretpostavljam da je sam zaključio. Osmjehnuo mi se kao da kaže: Pretpostavljam da ste strahovito

neurotični, ali nemam ništa protiv vaše neuroze.

Dr. Lewin, do dana današnjeg slovite kao najpametnija osoba koju sam ikada upoznala. Jednom ste upotrijebili riječ perifrastično - i to posve nerazmetljivo, jednostavno zato što je u danim okolnostima to za vas bila najpreciznija moguća riječ - a ja sam bila strahovito polaskana što ste pogrešno pretpostavili da sam razumjela što ste željeli time reći. Nikad Vam nisam rekla da sam nakon svake sesije, u vlaku, bilježila sve o čemu smo razgovarale. Nakon što sam doselila ovamo, dok sam raspakiravala stvari naletjela sam na fascikl s tim bilješkama; bile su mi zanimljive iz posve narcisoidnih razloga, no moram priznati da djeluju pomalo nejasno i neshvatljivo, iako sam očekivala da ću čitajući ih doživjeti nekakvo otkrivenje - jasnoću i trajnost nekog službenog znanja koje će mi istog trena zvučati istinito i koje će sloviti kao istinito od tog trenutka nadalje. U svakom slučaju: prvu večer u Chicagu, nakon što sam odbacila Allison u zračnu luku i nakon što smo Henry i ja unijeli sve kutije i namještaj u moj novi stan, rekla sam: ”Da odemo nešto pojesti?”, a on je rekao: ”Znam jedan odličan grčki restoran iza ugla, ali čekaj da prvo nazovem Danu”, a ja sam rekla: ”A tko je Dana?” ”Oh,” rekao je Henry, ”nisam ti spomenuo da imam curu kad smo se sreli na Figinu vjenčanju ili kad si doputovala na razgovor za posao?” Nije. Dana je taj dan izašla s nama na večeru - nisam mogla vjerovati da mi se to događa - i pokazalo se da je riječ o visokoj, pomalo snobovskoj ženi. Na koledžu se bavila veslanjem, bila je republikanka, i činilo se da, bez obzira koliko je popila, nikada neće izvaliti ništa neprimjereno ili razdragano. Pred kraj večere pitala me: ”Kako to da si doselila u Chicago?” a ja sam se živčano nasmijala i odgovorila: ”Toga se i ja pokušavam sjetiti.” ”Dobila je posao”, rekao je Henry.


Dana je bila pravna pomoćnica, radila je od jutra do mraka i rijetko je imala slobodnog vremena preko tjedna, pa čak i vikendom. Zbog toga smo Henry i ja mogli provoditi ogromne količine vremena zajedno. Zbog Daninog sam se postojanja isprva osjećala izdano, iako se to nikada ne bih usudila reći Henryju, no to mi je možda i odgovaralo. Kad smo na faksu zajedno putovali za Cape Cod, Figino postojanje je za mene bilo neka vrsta olakšanja, eliminiralo je bilo kakav pritisak. Tada, u Chicagu, mislila sam da će Dana omogućiti Henryju i meni da se ponovno naviknemo jedno na drugo i da će nakon toga Dana ispariti, kako se i pristoji. Takav se ishod i nije činio osobito nerealnim: Henry je redovito iznosio komentare koji su dovodili u pitanje stabilnost njihove veze, a ja sam se nastojala pretvarati da nisam oduševljena tim komentarima. ”Mislim da je potajno zaljubljena u svog šefa”, glasio je jedan od prvih. Ili: ”Nije baš osobito suosjećajna.” Na žalost, nisu svi komentari na njezin račun bili negativne prirode, a Henry je jednom rekao: ”Ona je prva cura s kojom sam bio, a koja bi me mogla pretući kad bi to poželjela. Misliš li da je bolesno što me to uzbuđuje?” U vrlo kratkom roku, Henry i ja smo zajedno izlazili gotovo svaku drugu večer. Često je tražio moj savjet, zbog čega sam bila i iznenađena i polaskana. U to doba, on i njegova blizanka porječkali su se na daljinu - njezin suprug je pozajmio neki novac od Henryja kako bi otvorio restoran u New Hampshireu, a Henry je sve više i više sumnjao u cijeli taj poduhvat - pa smo raspravljali što bi Henry trebao poduzeti, i bi li uopće trebao što poduzeti. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da shvatim kako nisam jedina osoba kojoj se Henry povjerava. Istina, postala sam mu prijateljica s kojom se najčešće nalazi, ali to je možda bilo zato što mu nitko drugi nije bio toliko dostupan. Premda nisam bila sigurna zašto je vjerovao mojoj prosudbi, jako sam ozbiljno shvaćala sve njegove probleme i toliko sam ozbiljno razmišljala o njima, istinski se trudeći pronaći valjano rješenje, da me nakon toga znala boljeti glava. Osim što smo razgovarali o njegovoj sestri i šogoru, puno smo razgovarali i o njegovom novom šefu u konzultantskoj tvrtci u kojoj je radio, a koji je, ako je vjerovati Henryju, bio totalni šupak, a ponekad smo razgovarali i o Dani. Henry si je utuvio u glavu da je sam upropastio nekoliko prethodnih veza i čvrsto je odlučio da neće dopustiti da se to ponovi i s ovom. Meni se činilo tako očitim da od toga neće biti ništa da ga nisam čak ni pokušavala uvjeriti u to. Pretpostavljala sam da će to uskoro i sam uvidjeti. Jedne večeri krajem rujna - tada sam živjela u Chicagu već tri tjedna - Henry, ja i njegov prijatelj Bili odvezli smo se u Milwuakee na


utakmicu Brewersa i Cubsa. Premda baš i nisam bila dobar poznavatelj bejzbolskih pravila, Henry mi je kupio kartu i uporno me nagovarao da pođem s njim. Kad smo stigli na stadion, Bili je svečano izjavio da će pojesti po jedan hot-dog za svako uspješno optrčavanje Cubsa. Nakon petog hot-doga, Bili se pokunjeno držao za trbuh, a nakon sedmoga je već jedva uspijevao pratiti utakmicu. Naginjao se naprijed, oslanjajući glavu na ruke. Nakon utakmice, vraćali smo se kući u Chicago; Bill je zaspao na stražnjem sjedištu, Henry i ja smo slušali radiopostaju na kojoj su puštali klasične rock stvari, i bila je to topla ranojesenska noć. Razgovarali smo o Henryjevoj sestri i o novoj zgradi koja se gradi nedaleko od njegova stana. Nismo razgovarali o Dani: ti su mi razgovori ionako već postajali nepodnošljivi, jer su imali moć da me ili ushite ili slome srce, a te mi je noći sve djelovalo uobičajeno i mirno. Izbacila sam ruku kroz prozor pa mi je zrak udarao o dlan, i u tom mi se trenutku činilo da nikada nikoga neću voljeti tako kao što volim Henryja. Voljela sam to što je istodobno i dobar i opušten vozač; što mi je na stadionu kupio golemi prst od stiropora; što me nagovarao da dođem na utakmicu, što ja želio da dođem; što me u prvih tjedan dana nakon što sam doselila u Chicago naučio otvoriti bocu vina, parkirati bočno i reći: ”Zajeban si ti tip” na španjolskome, a riječ je o vještinama koje sam trebala već odavno savladati ukoliko želim imati sretan i ispunjen život; što je, nakon što sam mu priznala da me sestra u srednjoj školi naučila pjevati pjesmu Under my Thumb od Rolling Stonesa tako da svaku zamjenicu ona ili njezin zamijenim s on ili njegov, i on zapjevao tu pjesmu na isti način, a da ga nisam morala tjerati na to, kad smo je idući put čuli na radiju; što je izgledao tako slatko u kariranoj košulji s bisernim prošivima i što je izgledao tako slatko s kravatom iz Brooks Brothersa i što je izgledao tako slatko kad smo se našli nakon njegova košarkaškog treninga, dok je još bio sav znojan, i što je imao onu lijepu vrstu prstiju, prstiju koji su jednako široki i u korijenu i pri vrhu i što nisu šiljasti; što me zbilja dobro poznavao i što je, kad smo jednom jeli u restoranu na otvorenom, rekao: ”Sjedni ovdje”, jer je jedna od stvari koje je znao o meni i to da ne volim biti okrenuta leđima prema ulici. Kasnije, kad sam razmišljala kako bih trebala otpiliti Henryja, razmišljala sam i o tome kako bih trebala naučiti neku drugu osobu da me upozna tako dobro kao što me poznaje on, i to mi se učinilo - osobito s nekom hipotetičnom osobom - kao jako mnogo posla. Sve što sam tu večer željela je sjediti na suvozačkom sjedištu kraj Henryja, na povratku s bejzbolske utakmice u Milwaukeeju. Kad smo


stigli u grad, prvo je odvezao Billa, iako mu to nije bilo usput, jer je uvijek svakog drugog odvozio prije negoli mene. Parkirao je automobil ispred moje zgrade pa smo razgovarali još desetak minuta, ponovno ni o čemu naročito, a ja sam ga tako jako htjela dodirnuti da sam se osjećala kao da uopće nisam tijelo, nego nekakav užareni meteor, no onda je on iznenada rekao: ”Mrtav sam. Vrijeme je da pođem u krpe.” Uvijek je on prekidao naša druženja, jer je to bio u stanju; ja to jednostavno nisam mogla. Kad sam ušla u zgradu, bilo je grozno i dalje ostati meteor. Bila sam sama sa svojom potisnutom energijom. Iskreno sam vjerovala, osim u trenucima očajanja kad u to nisam vjerovala niti trunke, da će Henry i Dana prekinuti i da ćemo on i ja započeti vezu koju ćemo naposljetku okruniti brakom, s time da sam se bojala da ću kad me prvi put poljubi, zbog toga što smo prijatelji, biti napetija nego što bih bila da to nismo, i da me, nakon što se tako napeto poljubimo, uvjeren da se stvari ne mogu popraviti, više nikada neće htjeti poljubiti. Ali poanta je u tome da sam bila sigurna u Henryja, da sam bila uvjerena kako je moj pravi život napokon otpočeo i da je sve ono prije bio samo uvod. Jedne zimske subote, kad je Dana otputovala u posjet roditeljima u Washingtonu, Henry i ja smo otišli hodati po snijegu - on se toga dosjetio - i tu smo večer spremali tacose, pili pivo, sjedili u njegovu stanu i slušali Brucea Springsteena. U tri sata ujutro, Henry se izležavao na podu, a ja sam ležala na kauču nogu oslonjenih o stolić i rekla: ”Henry, ponekad imam osjećaj da je ovo među nama pomalo čudno.” Nitko mi nikada nije rekao da su ovakvi razgovori uzaludni, da jednostavno treba skupiti hrabrosti i poljubiti ga jer što je razgovor u usporedbi s tvojim toplim i podatnim usnama? Frajer te i dalje može odbiti, to je točno, ali će te odbiti zato što ti ne želi uzvratiti poljubac, što je razlog stvarniji od bilo kakvog verbalnog objašnjenja. Henry je utihnuo, u zraku se osjećala napetost, još su uvijek bila moguća dva ishoda, a onda je rekao: ”To se i meni ponekad čini”, i premda je ovo bila svojevrsna potvrda, odmah mi je bilo jasno da će me ostatak razgovora rastužiti. Bit će i svijetlih trenutaka, ali poanta svega bit će upravo to: tuga. Onda je ponovno utihnuo na duže vrijeme, a potom je rekao: ”Mislim da ne shvaćaš koliko mi je doista stalo do tebe”, a ja sam mislila da ću briznuti u plač. ”Henry, i meni je stalo do tebe”, rekla sam. ”Ali i Dana je divna”, rekao je. ”A ona mi je cura.” ”Moram ti ovo reći”, rekla sam. ”Sviđaš mi se još od studentskih dana.” Henry je razrogačio oči. ”Još sam ti se onda sviđao?”


”Mislim da se to vidjelo iz aviona.” ”Oh, što ja znam. Bilo je trenutaka-” Odmahnuo je glavom j duboko izdahnuo. ”Nije to baš tako jednostavno.” Kad se sad toga sjetim, mislim si: Zapravo, jest. I mislim si: Ne, Dana uopće nije bila divna. Ali tada sam ipak bila sklona vjerovati Henryju na riječ.

Henry je rekao: ”Kad sam živio u Seoulu, zbilja sam želio da mi dođeš u posjet. Sjećaš se toga?” Kimnula sam, ”Mislim da sam tada bio zaljubljen u tebe. A kad si u mailu napisala da imaš dečka, bio sam ljubomoran.” Lagano se nasmiješio, a moje je srce poletjelo - bio je zaljubljen u mene! - i neću pretjerati kad kažem da sam valjda stotinu puta požalila što mu tada nisam otišla u posjet. Tek kad sam preselila u Novi Meksiko, shvatila sam da se nikad ne radi samo o jednoj stvari koju jeste ili niste učinili ili rekli. Možda želite vjerovati da je tako, ali nije. ”Možeš li nas zamisliti kao par?” upitala sam ga. ”Naravno.” Uslijedila je još jedna dugačka, dugačka stanka, a onda je rekao, tužnjikavim glasom: ”Imam osjećaj da sam sve pokvario.” ”Nisi”, rekla sam. ”Ja sam nas dovela u nezgodnu situaciju načinjući ovu temu.” ”Nakon ovoga će sve biti jako nezgodno. Vrlo nezgodno.” Nacerio se. Odslušali smo pjesmu do kraja - svirao je Mansion on the Hill - a onda je rekao: ”Kasno je. Najbolje da prenoćiš kod mene. Ti možeš spavati u mom krevetu, a ja ću se prebaciti na kauč.” Kad me pratio u sobu, zastao je na pragu, položio ruku na moje rame i rekao: ”Nemoj misliti da ovo radim zato što mi nisi privlačna, jer jesi.” I upravo me time, od sveg ostalog, najviše povrijedio. Zvučao je tako u stilu: Hajde, hajde, sestrice. Sad mi je jasno da mi je otvarao mogućnost, ali da sam u svim tim situacijama ja morala voditi igru. Morala je to biti moja pogreška, ili u najmanju ruku moja više nego njegova. Ali nisam to shvaćala kao uvjet, ili možda napola jesam podsvjesno sam sve shvaćala ali sam bila previše stidljiva, a i nisam željela da se to dogodi na taj način, dok je još uvijek u vezi s drugom. Nasmijala sam se kao dobar prijatelj i rekla: ”Hvala što si mi dopustio da noćas prenoćim kod tebe, Henry”, potom smo se promatrali još jedan trenutak, a onda je on rekao: ”Lijepo spavaj, Gavenerice.” To što me oslovio prezimenom također me povrijedilo, tada.


Pretpostavljam da naslućujete što je bilo dalje. Stvar je tako uobičajena da čak i ako možete zamisliti samo dio, odmah znate cijelu priču. Mislila sam da je ta noć veliki preokret, ali nije bila nikakav preokret, mislila sam da ćemo nakon toga sigurno postati par, mislila sam da je razgovor bio strahovita pogreška, ali bio je to razgovor kojeg smo vodili uvijek iznova, te mi se svaki put sve više činilo da nije toliko riječ o priznavanju obostrane privlačnosti jednoga prema drugome koliko o mome podsjećanju Henryja da ga bezrezervno volim i da mu stojim na raspolaganju kad god on to poželi. On je pak mene uporno podsjećao kako me cijeni i kako ga dobro razumijem. Ukoliko je razgovor skrenuo u pogrešnu smjeru, ponekad bi me pitao, pretvarajući se da je povrijeđen: ”Ne želiš da ostanemo prijatelji samo zato što ne mogu biti tvoj dečko?” A ja bih rekla: ”Naravno da želim da ostanemo prijatelji!” Biti uz njega dok je on pokušavao dokučiti što osjeća, dok se pekao na neugodnoj vatri vlastite neodlučnosti, slagati izraze brige i suosjećanja i nesebičnoga razumijevanja i nepovrijedenoga pristajanja - nije mi bilo nimalo teško. Ali morala bih zbilja biti jadna pa reći da ne želim da ostanemo prijatelji ako mi već ne može biti dečko? Henry je nekoliko puta rekao: ”Volim naše prijateljstvo.” Ili ”Volim biti u tvom društvu.” Ili, i to je najviše što je uspio procijediti: ”Volim što si dio mog života.” A da ne govorim o večerima koje smo provodili gledajući televiziju tako da sam ja sjedila na kauču, a on položio glavu u moje krilo; ponekad sam znala položiti ruku na njegovo rame, ali tek toliko da izgleda kao da odmaram ruku; nikad mu nisam prošla prstima po kosi. Kad je tako ležao, bila sam sretna kao nikada prije. Bila sam tako sretna da sam se jedva usuđivala disati. Nikada nismo razgovarali o tome, a svaki razgovor koji smo vodili prije, tijekom ili nakon toga, bio je posve prozaičan. I nikad nismo razgovarali o tome kad je napokon prestao s time, a prestao je - nisam sasvim sigurna koliko je to povezano, ali čini mi se logičnim - odmah nakon jednog vjenčanja na kojem je bio zajedno s Danom. Nakon što je prestao s time, dok smo sjedili na kauču, odsutnost njegove glave iz mog krila bila je snažnija od televizijskog programa ili moga stana ili grada Chicaga. A gdje je bila Dana u svemu tome? Radila je u pravnoj tvrtki u centru grada, zatim je veslala na ergometru u teretani u Ulici Clark, zatim je, petkom i subotom, ispijala džin-tonikna zabavama na koje me Henry nije pozivao, u mondenim klubovima u kojima nikada nisam bila. Kad sam jednom bila u kupaonici u Henryjevu stanu, oko mi je zapelo za omot od tampona u košu za smeće i došlo mi je da zaplačem. Nekoliko puta je rekao: ”Mislim da se Dana osjeća


ugroženo zbog tebe. Osjeća se ugroženo jer ne zna što bi mislila o tebi.” I mislite da mi se nije sviđala pomisao da se Dana, djevojka širokih ramena i zaljubljenica u džin. osjeća ugroženo zbog mene, mislite da nisam, na neki način, uživala u vlastitoj tuzi? A vikendima, kad bih odlazila u trgovinu ili u videoteku u sedam i trideset navečer u samtericama i trenirci dok su se posvuda oko mene parovi u svečanoj odjeći držali za ruke i pozivali taksije, mislite da me nije izjedala bol zbog vlastite usamljenosti, zbog toga što sam znala da zaslužujem Henryjevu ljubav, zbog toga što sam bila uvjerena da će sve biti još tisuću puta ljepše nakon sve te silne patnje? S jedne strane, imam osjećaj da sam se ponijela kao najveći kreten na svijetu: ako frajer želi biti u vezi s tobom, pokuša te poljubiti. I to je cijela priča, a ako te ne poljubi, nemaš ga razloga čekati. Da, u povijesti zaljubljivanja znalo se dogoditi da se jedna osoba predomisli oko druge - tijekom spomenutog perioda, pretvorila sam se u pravog sakupljača takvih priča - ali se to događalo vrlo rijetko. Da ponovim, nitko me nije upozorio na to. I nije da nisam znala da mi nije pametno provoditi toliko mnogo vremena s Henryjem. Nego me jednostavno nije bila briga. Nisam se željela držati podalje od njega, sabrati se i jednoga dana u podzemnoj upoznati nekog dragog momka, frajera koji bi me znao cijeniti onako kako zaslužujem da me se cijeni. Htjela sam Henryja. Naše vjenčanje, vjerovala sam, neće biti pobjeda sama za sebe, već jednostavno prirodna posljedica činjenica da toliko uživamo biti zajedno i da je nemoguće zamisliti trenutak u kojem to više neće biti tako. Moje uvjerenje je bilo poput kakvog stvarnog predmeta telefona ili tenisice, ničeg osobito dragocjenog ili blještavog - i nisam morala biti u istoj prostoriji s njim da znam da postoji. Za njegov dvadeset deveti rođendan, kupila sam mu dvanaest narančastih tanjura koje sam platila preko dvije stotine dolara i premda je to bio više nego skup poklon, znala sam - ne u nekom dopadljivom smislu, ne u duhu neke privatne šale, nego kao činjenicu - da će jednoga dana ti tanjuri biti naši. Henry i Dana su još uvijek bili zajedno i u veljači kad je Henry upoznao Suzy, a tom sam upoznavanju i sama bila svjedok. (Čula sam da mnogo nazočnih na dodijeli diploma na Sveučilištu u Harvardu 1947., slušajući svečani govor ministra vanjskih poslova Georgea C. Marshalla, nije shvatilo da zapravo slušaju najavu Marshallova plana.) Henry i ja smo jednu večer otišli na pizzu u Aveniji Damen, a Suzy je sjedila za stolom iza nas, sama sa svojom cigaretom, dok smo Henry i ja čekali naručenu hranu. Djelovala je tako, u nedostatku bolje riječi, studentski, da mi nije bilo ni na kraj pameti uznemirivati se oko toga.


Bila je u traper jakni, većina njezine duge kose bila je raspuštena izuzev nekoliko tankih pramenova oko lica, i imala je srebrni prsten na gotovo svakom prstu. Bila je sitna i lijepa, i ne sjećam se da je mirisala na eterično ulje pačulija, ali djelovala je kao da bi to bilo moguće. Da ste me tu večer pitali kako smo zapodjenuli razgovor s njom, vjerojatno vam ne bih znala odgovoriti, ali kasnije sam se prisilila da se prisjetim, i nije mi se činilo slučajnim što su ona i Henry počeli razgovarati taman onda kad sam otišla na šank po čašu vode. Vjerojatno je on započeo razgovor. Kad sam se vratila, raspravljali su o kontroli oružja. A kad sam ga idući tjedan ujutro nazvala u ured rekao je da je mamuran. Sreo je Suzy u kafiću, rekao mi je, ali još uvijek mi ništa nije bilo jasno, i iznenadila sam se kad mi je rekao da su ostali do zatvaranja ”Čudno kako stalno nalijećeš na nju”, rekla sam. ”Možda te uhodi.” ”Ma ne, dogovorili smo se da ćemo se naći”, rekao je. ”Nazvao sam je.” Nastupila je tišina, tišina tijekom koje sam ja probavljala rečeni podatak, a Henry - što? - uvažavao trajanje mog probavnog ciklusa. ”Odakle ti njezin broj?” upitala sam ga osjećajući kako gubim tlo pod nogama: ruke su mi drhtale, znala sam da je pad neminovan. ”Imam ga otkako smo se upoznali”, rekao je, čime zapravo nije odgovorio na moje pitanje, ali mi je svejedno rekao manje-više sve što trebam znati. Čak i kad su on i Dana službeno prekinuli, mislila sam da to između njega i Suzy ne može biti ništa ozbiljno. Imala je devetnaest godina i vjerojatno mu je uživala pušiti ili što već. Jednom smo svo troje zajedno večerali i nije se pokazala glupom - koliko god sam ja to priželjkivala, naravno - ali se nije pokazala ni posebno zanimljivom. Nije znala postavljati pitanja ili ih barem nije postavljala meni. Bila je iz Madisona, studirala je sociologiju na Sveučilištu DePaul, radila je pola radnog vremena kao konobarica. U jednom trenutku Henry je rekao: ‘‘Danas sam dobio totalno uvrnut mail od Julie”, Suzy je rekla: ”Tko je Julie?”, a ja sam rekla: ”Henryjeva blizanka.” Nisam to rekla s nekom posebnom intonacijom, samo sam joj odgovarala na pitanje. Suzy je rekla: ”Imaš blizanku?”, i meni je opet (Dr. Lewin, nadam se da ne mislite da sam nepotrebno gruba) pala na pamet jedna te ista stvar - pušenje. Nakon te večere pješačila sam kući, a bila je kišna travanjska večer, i zaključila sam - u to doba sam si neprestano pokušavala nametnuti takve vrste ograničenja - da više nikada ne bih trebala


izlaziti s Henryjem i Suzy, i da se otada ne bih trebala viđati s njim više od dva puta tjedno i da ne bih trebala razgovarati s njim bude li me zvao na posao. Ili sam sve pobrkala, možda je to bilo onda kad sam odlučila da ne bih trebala razgovarati s njim kod kuće, nego samo onda kad sam na poslu. U svakom slučaju, idući tjedan smo otišli zajedno na ručak, i imala sam osjećaj koji me često pratio kad sam bila s njim, da između nas ne postoje riječi ili geste koje ne mogu biti izgovorene ili učinjene. Željela sam pružiti ruku preko stola i pomilovati ga po bradi i osjetiti sve kosti njegova lica ispod kože. Uvijek je djelovao moje. Ili sam mu željela reći: Osjećam se rasporeno kao riba, bez potrebe za dodatnim pojašnjenjima. Ali nisam ga pomilovala po bradi, i nisam rekla ništa uvrnuto, i nisam ga pitala za Suzy, jer je i to bila još jedna od mojih odluka: prestati se ponašati kao da me razgovor o njegovim curama ne dira. Nismo se bili čuli deset dana. Namjerno ga nisam zvala i bila sam ponosna na samu sebe što sam izdržala. A onda, kada me u utorak ujutro nazvao na posao, pomislila sam: Naravno, naravno, uvijek mi se mora javiti, a on je rekao: ”Imam novosti i nadam se da ćeš biti sretna zbog mene”, a onda je rekao: ”Suzy je u drugom stanju.” Nisu bili zajedno ni puna četiri mjeseca. Sjedila sam za stolom i svi su mi se predmeti na njemu - crvena podloga za miša, šalica za olovke, hrpa plastičnih fascikala odjednom učinili tako očitim; promatrala sam ih sasvim drugim očima. ”Trebat će mi tvoja podrška”, rekao je, a ja sam zurila u debeli hrbat čikaškoga telefonskoga imenika. ”Moji su pošizili.” Na koncu sam ga upitala, ”Koliko dugo?” ”Devet tjedana.” ”Mislila sam da podržavaš pobačaj?” ”Kako to misliš, Hannah? Pretpostavljam da ti je to teško zamisliti, ali mi želimo to dijete. Oboje vjerujemo da nam se to dogodilo s razlogom.” ”Misliš da postoji još neki razlog osim što Suzy nije popila antibebi pilule?” ”Zvučiš seksistički”, rekao je. ”Ja sam daleko spremniji na dijete nego ona. Ona se još uvijek školuje. Ali zaista se volimo.” Na trenutak sam pomislila da govori o nama. ”Volio bih da ne radiš dramu od toga”, rekao je. ”Mislim da si se ti već pobrinuo za to.”


Utihnuo je. ”Vjenčat ćete se?” upitala sam. ”Zasada ne, ali za neko vrijeme vjerojatno hoćemo.” ”Što kažu njezini?” ”Dosta su to dobro prihvatili. Bili smo kod njih prošli vikend. Divni ljudi.” Ponovno sam pomislila na ono poslijepodne kad smo se zajedno vozili na Cape Cod i o tome koliko se Henry otada promijenio mislim da je manje iskren prema sebi - ali i o tome kako sve ono što je vrijedilo onda vrijedi i danas, sedam godina kasnije: da voli spašavati djevojke koje je potrebno spašavati. Pogriješio je tek u tome što je mislio da će se ta njegova sklonost jednoga dana promijeniti. A Henry bi zacijelo bio razočaran da nisam negativno reagirala na njegove novosti. Nije li upravo to bio naš uobičajeni obrazac ponašanja - on će mi reći, a ja ću pošiziti, smiriti se, savjetovati ga kako da izgladi stvari s obitelji, zajednički ćemo smisliti kako potkrijepiti ideju da postupa kao dobar i obziran momak čiji se život kreće u zadovoljavajućem pravcu? Zaključit ćemo da je njegova odluka časna; osim toga, on će usput dometnuti kako je Suzy prekrasna, kao da mi želi poručiti da se izvrsno slažu u krevetu i da nemam razloga pomisliti da se ponaša potpuno neprimjereno. ”Pa, sretno ti bilo”, rekla sam, a on je rekao: ”Nije da se više nikada nećemo vidjeti.” Briznula sam u plač čim sam poklopila slušalicu. Sjedila sam za radnim stolom i vrata mog ureda bila su otvorena, ali nije me bilo briga. Plakala sam dijelom zbog toga što ga je Suzy dobila a ja nisam, ali više nego zbog toga što sam izgubila Henryja, plakala sam zbog vlastite zablude, zablude za koju sam sada imala neoboriv dokaz. Moja intuicija, moj unutarnji kompas - kako god se zvao, bio je u zabludi. Henry i ja nismo srodne duše. Nećemo provesti ostatak života objedujući s narančastih tanjura, nikada ga neću milovati po glavi položenoj u moje krilo, nikada nećemo zajedno otputovati u inozemstvo. Ništa se od toga neće ostvariti. Svršeno je. A možda on i Suzy ipak ne uspiju ili će htjeti biti sa mnom kasnije, za nekoliko godina, ili će htjeti biti sa mnom mnogo kasnije, pa će me potražiti kad meni bude šezdeset osam a njemu sedamdeset, ali kome će još tada biti stalo? Željela sam ga dok smo još uvijek osobe kakve smo sada. Osim toga, prekršio je uvjete onoga što sam smatrala našim prešutnim dogovorom. Odlučila sam preseliti u Albuquerque zato što tamo nisam nikog poznavala, jer je daleko i od Chicaga, i od Bostona, i od Philadelphije,


i zato što sam se nadala da ću na drukčijem tlu, suhom i planinskom i prošaranom neobičnim biljkama, i ja možda biti drukčija. Bijeg je, baš kao i neuzvraćena ljubav, stara priča. Za manje od mjesec dana nakon što me Henry obavijestio da je Suzy u drugom stanju, skutrila sam se u drugoj spavaćoj sobi u Lisinoj kući ovdje u Ulici Coal. Ljeto sam provela kao domaćica u francuskom restoranu, a u kolovozu sam primljena na radno mjesto na kojemu i sada radim kao pomoćna učiteljica u Školi Praither za učenike s posebnim potrebama. Kad sam počinjala nisam znala mnogo o učenicima s posebnim potrebama jedina osoba s poteškoćama u razvoju koju sam poznavala bio je moj bratić Rory - ali osjećala sam se spremnom za promjenu. Plaća koju primam nije osobito visoka, ali srećom, nisu ni troškovi života u Novom Meksiku. Osobito sam ponosna što mogu reći da sam u veljači isplatila posljednju ratu studentskog kredita. Prošli smo tjedan za vrijeme odmora dečke izvele van - druge dvije učiteljice u mojoj učionici zovu se Beverly i Anita, a glavna se učiteljica zove Graciela, ali ona je ostala unutra pripremiti sastojke za slane mafine koje su dečki učili pripremati tog poslijepodneva nekoliko je učenika igralo košarku, a ostali su se verali po penjalici. Promatrala sam ih sa strane i dječak po imenu Ivan opisivao mi je svoju želju da kupi traktor, kadli je do mene dopro nečiji krik. Bio je to Jason - onaj temperamentni dječak koji u džepovima nosi Četku za mačke i kojekakve tričarije. Okrenula sam se i vidjela da sjedi na platformi koja povezuje dva odjeljka penjalice i da su mu prsti zapeli u jednoj od rupa za odvod vode. Ovdje moram naglasiti da je penjalica predviđena za djecu sitnije grade i mlađeg uzrasta od mojih učenika. Popela sam se na platformu i kleknula pokraj Jasona, uvjerena da ću mu uspjeti izvući prste bude li miran. Cvilio je i plakao, a ja sam povukla njegovu ruku što sam nježnije mogla, no njegovi se prsti srednji prst i prstenja k - nisu pomakli s mjesta. Anita i Beverly priskočile su mi u pomoć, a ostali su dječaci napeto promatrali što se događa. ”Može li mi jedna od vas dvije donijeti vazelin?” upitala sam učiteljice. ”Ili malo sapuna i vode?” ”Uvest ćemo dečke unutra”, rekla je Anita. Igralište se ispraznilo, a Jason je i dalje urlao. ”Jason, što ti je to na majici?” rekla sam. ”Riba, zar ne? Riba iz Texasa?” Imao je tirkiznu majicu kratkih rukava na kojoj je pisalo OTOK SOUTH PADRE. ”Kakva je to riba?” pitala sam ga. Nije više plakao toliko jako i glasno.


”Pitam se voli li jesti slatkiše”, rekla sam. ”Jedu li ribe slatkiše? Ne u stvarnom životu, ali ribe u filmovima ili lažne ribe možda da.” Znam da je spominjanje slatkiša bilo podmuklo s moje strane - svaki drugi dan održavamo rasprodaje kako bi pomogli našim učenicima u svladavanju matematičkih zadataka (pretpostavljam da znate da je predodžba da su sva autistična djeca matematički genijalci potpuno pogrešna), ali i u svladavanju vještine kupovanja. Naš razred, razred D4, prodaje kokice - trideset centi po vrećici; razred D7, u kojem se nalaze najstariji učenici, prodaje slatkiše, za kojima su brojni naši dečki, uključujući i Jasona, jednostavno ludi. Jason je prestao plakati. Izvadila sam maramicu iz džepa i pružila mu je. ”Puhni”, rekla sam, na što se on namrštio i okrenuo glavu od mene. ”A lizalice?” rekla sam. ”Sviđaju li se ribama lizalice?” Ponovno se okrenuo prema meni. Krajičkom oka opazila sam kako Graciela i školska medicinska sestra izlaze iz zgrade i prilaze nam. Jason je zurio u mene. ”Imaš četrnaest godina?” pitao me. Odmahnula sam glavom. ”Ti imaš četrnaest godina”, rekla sam. ”Zar ne? Tebi je četrnaest godina. Ali ja sam već velika. Ja imam dvadeset osam godina.” Promatrao me ravnodušno. ”To znači da sam dvostruko starija od tebe”, rekla sam. Jason i dalje nije reagirao, pa sam ga upitala: ”Zašto tako zuriš u mene?” ”Tražim znakove društvenosti”, rekao je. Morala sam se ugristi za usnu. ”Izvrsno!” rekla sam. ”Jason, pa to je sjajno. Tako i treba. Samo, znaš što? Kad tražiš znakove društvenosti, onda se to onoj drugoj osobi obično ne govori. Nema potrebe.” Utihnuo je. Naslutivši da sam ga obeshrabrila, dodala sam: ”Odat ću ti jednu tajnu. Ja također tražim znakove društvenosti. I moram priznati da to nije nimalo lako, zar ne?” Graciela i sestra stigle su do penjalice. Donijele su vazelin i sapun, a ubrzo nam se pridružila i Beverly donoseći zubni konac i kockice leda. Međutim, ništa od navedenog nije pomagalo. Graciela i sestra stajale su ispod platforme i držale led na Jasonovim prstima, mazale ih vazelinom, okretale ih i gurkale, ali oni se nisu pomicali s mjesta. Na koncu je sestra pozvala hitnu pomoć. Ja sam razgovarala s Jasonom dok su se one krivile ispod platforme - znala sam da mu guraju prste jer bi povremeno zacvilio i potom, kao da se ponovno sprema briznuti u plač, pogledao u mene. Odmahnula sam glavom. ”Sve je u redu”, rekla bih. Ili: ”Samo ti pokušavaju pomoći.”


Hitna je stigla dvadesetak minuta kasnije. Stigla je i policija - to je njihova zakonska obaveza - i ubrzo se ispostavilo da su došli moja cimerica, Lisa, i njezin partner, što nije bilo prvi put. ”Što ja to vidim?” rekla je. Ponudila je Jasonu da stavi njezinu kapu, ali ju je Jason odbio. Osjećala sam kako njegova sklonost histeričnim ispadima raste s dolaskom novih automobila i lica. pa je malo zaplakao ali je ostao pribran. Čak i nakon što su mu dečki iz hitne izvukli prste iz odvoda - pretpostavljam da su jednostavno upotrijebili veću silu nego što su se Graciela ili sestra usudile učiniti - Jason je ostao pribran. Kad su mu prsti napokon bili oslobođeni i kad je mogao ustati, zagrlila sam ga. Kad god je to moguće, prema dečkima se nastojimo ponašati onako kako bismo se ponašale i prema običnim četrnaestogodišnjacima, uvažavajući iste granice kad je riječ o tjelesnom kontaktu - Mickey to osobito teško podnosi, pa često znade zagurati svoju glavu ispod moga pazuha i mrmoriti: ”Volim vas, gospođo Gaahv” - ali u ovom se trenutku nisam mogla savladati. Osjetila sam da mi Graciela istodobno i zamjera i da razumije moj postupak. Bila sam odjevena u sivu košulju, a dok se Jason udaljavao s medicinskom sestrom, opazila sam da je na nekoliko mjesta umrljana vazelinom, i u tom sam trenutku osjetila - sa školskog igrališta se vide planine Sandia - da mi je suđeno živjeti u Novome Meksiku, da mi je suđeno biti učiteljica s vazelinom na bluzi. Ne želim idealizirati dečke ili se praviti da su anđeli; Pedro redovito kopa nos dok mu ne prokrvari, i svi guraju ruke u hlače i toliko se često igraju s penisima da smo im na klupe morale zalijepiti papirnate ruke tamo gdje trebaju položiti dlanove. ”Ruke na vidjelo!” podsjećamo ih. ”Ruke na vidjelo!” Pa ipak osjećam da moji učenici čine cijeli svijet. Teško mi je to objasniti. Kao i svi mi, pohlepni su i razdražljivi i ponekad odvratni. Ali zato nikada nisu neodređeni; uvijek su bezrezervno iskreni. Bit će im teško u životu a da toga neće biti ni svjesni, i voljela bih da ih nekako mogu zaštititi - a ne mogu - ali dokle god im pokušavam pokazati kako da se zaštite mislim da to nije gubitak vremena. Možda je to način da provjerite radite li ono što biste trebali: bez obzira koliko malen ili neznatan napredak bio, nemate osjećaj da gubite vrijeme. Drago mi je, zaista, da nisam dobila ono što sam mislila da želim u Chicagu. Da sam dobila ono što sam htjela, nikada ne bih naučila savladati tinejdžera koji me pokušava napasti, nikada ne bih objesila dašiki na oglasnu ploču ukrašavajući učionicu povodom blagdana Kwanzaa, nikada ne bih stajala pred učionicom punom dječaka i poučavala ih o pubertetu i higijeni. A iskreno vjerujem da mogu biti


sretna što imam prilike stajati pred njima i simulirati nanošenje dezodoransa. Kako bi izgledalo da smo se Henry i ja vjenčali? Pretpostavljam da bismo provodili nedjeljna poslijepodneva u otmjenim prodavaonicama opreme za dom, kupujući ukrasne jastučiće ili porculanske pladnjeve za posluživanje začinjenih jaja. Ponekad mi se dogodi da poslijepodne, prilazeći umivaoniku kako bih oprala ruke nakon obavljanja nužde, u zrcalu ugledam odraz osobe koja mi je odnekud poznata ali ne znam gdje bih je točno smjestila. I tome su razlog dječaci: jer zahtijevaju svu moju pozornost, jer me u potpunosti zaokupljaju i jer zbog njih zaboravljam na sebe. A ako ponekad, perući ruke, zapazim da mi je komad hrane zapeo između zubi i zaključim da je tamo već satima i da sam tijekom toga perioda razgovarala s drugim učiteljicama i učiteljima, mogu reći da mi nije baš svejedno, ali i da me to previše ne opterećuje. U ranijim fazama života, kako u Chicagu, tako i u Bostonu, bilo bi mi strahovito neugodno da znam da sam razgovarala s ljudima s hranom zaostalom između zubi. Ali tada mi se takvo što ionako ne bi moglo dogoditi, jer sam jako vodila brigu o takvim stvarima. Ovdje mi ponekad nedostaje obitelj, ali koliko vidim, njima je sasvim dobro i bez mene. Allison je ponovno trudna, a trudna je i Fig - svijet je ovih dana čini se vrlo plodan - i jedva čeka da joj se pruži prilika objašnjavati svakome tko je želi slušati kako anonimni donator sperme koju su ona i Zoe upotrijebile ima kvocijent inteligencije 143. Kad su me zimus posjetili Darrach, Elizabeth i Rory, obišli smo sva turistička odredišta - svo troje su kupili tirkizne ogrlice u Starome gradu - a Elizabeth je stalno ponavljala: ”Kako odvratno genijalno da živiš ovdje. Cijeli život sam htjela posjetiti Novi Meksiko.” Ne znam sjećate li se moje prijateljice Jenny s Tuftsa, ona sada živi u Denveru, što zrakoplovom i nije tako daleko odavde, pa se stalno dogovaramo da ćemo posjetiti jedna drugu; ona završava drugi semestar škole za medicinske sestre. (Nadam se da vas ne gnjavim previše iznošenjem podataka o životu mojih rođaka i prijatelja sad kad vam više ne plaćam 105 dolara po satu. Nadam se također da znate da se ne rugam cijeni jer znam da su vaši ostali pacijenti plaćali i po 70 dolara više. Pretpostavljam da je razlog zbog kojeg vam nisam pisala ranije i to što kad ste rekli da vam javim kako mi ide nisam znala mislite li jednom ili redovno.) No da se vratim Henryju: pretpostavljam da je najjednostavnije objašnjenje da mu nisam bila dovoljno privlačna. Ali mu je privlačnost koju sam ja osjećala prema njemu laskala i vjerujem da je iskreno uživao u mom društvu. Što je mogao izgubiti držeći me u blizini? Ne zamjeram mu što mi je predložio da preselim u Chicago, jer je


činjenica da me nije trebalo dugo nagovarati - u razgovoru na Figinu vjenčanju čula sam ono što sam htjela čuti. A možda sam mu bila dovoljno privlačna, ali nije želio da osoba kojoj se povjerava o svemu istodobno bude i njegova cura. Jasno mi je da je čovjeku ponekad potrebna stanovita distanca. Jasno mi je, također, kako sam zbog toga što me odbacio imala privilegiju saznati točno na čemu sam, no budući da ja nikada nisam odbacila njega, on je živio u neizvjesnosti. A onda si ponekad pomislim, a ne, ne, griješiš. Stvar je u meni - ja sam ta koja se cijelo vrijeme opirala. Ja sam htjela držati sreću u pričuvi, poput boce šampanjca. Odgađala sam je jer sam se bojala, jer sam joj pridavala preveliko značenje i jer je nisam htjela iskoristiti; ta čemu bih se onda mogla nadati? Ta mi mogućnost, da sam se bojala onoga što sam priželjkivala, najteže pada, zato što u njoj vjerojatno ima najviše istine. U tri ili četiri navrata, Henry me je, mislim, namjeravao poljubiti, a ja sam se sva ta tri ili četiri puta okrenula. Ponekad samo centimetar, ili samo oči. Nikada to nisam činila namjerno; uvijek sam to činila nagonski, prije nego što bih to odlučila. Jednom se to dogodilo dok smo gledali TV, a on je držao glavu u mom krilu; gledao je u mene, zuño je u mene, i ja sam trebala gledati natrag u njega, ali sam se mjesto toga zabrinula da će mi vidjeti dlake u nosu i naherila glavu tako da više nismo gledali jedno drugome u oči. U takvim se trenucima nikada nisam osjećala spremnom, osjećala sam se kao da bih se prvo trebala istuširati ili pripremiti bilješke, tako da je sve skupa, ustvari, moja krivnja; sama sam osmislila vlastitu propast. Dio mene misli: Ali zašto nije mogao prebroditi moju

nervozu, zašto mi jednostavno nije mogao obujmiti glavu dlanovima i umiriti me? A drugi dio mene misli: Ionako je uvijek bio u vezi s nekom drugom. Možda je ovako najbolje za oboje.

Ponekad se sjetim povratka s utakmice Brewersa i Cubsa i svoje uvjerenosti da nikada nikoga neću voljeti više nego što volim Henryja. Na neki sam način možda bila u pravu: mislim da više nikada neću biti tako zaluđena i bezrezervno predana. Mislim da je Henry prva i posljednja osoba za koju sam mogla reći: Ako me on zavoli, onda će sve drugo također biti u redu. To što više nisam tako naivna istodobno je i dobitak i gubitak. Izašla sam nekoliko puta otkako sam preselila u Novi Meksiko - a jednom sam zbilja upoznala frajera u trgovini, iako sam prije mislila da se to događa samo u filmovima - ali trenutno nisam zaljubljena. Svejedno vam pišem, iako nisam zaljubljena. Da moram pogađati, rekla bih da ću se jednoga dana vjenčati, ali ni izdaleka ne mogu biti sigurna u to. Kad se sjetim Mikea i Olivera i Henryja, imam osjećaj da je riječ o različitim modelima - gotovo bi se moglo reći obrascima - i pitam se je li tri doista konačna brojka: muškarac koji je cijelim svojim bićem s vama, muškarac koji je s vama


ali zapravo nije s vama i muškarac koji će vam se približiti što je više moguće ali nikada zapravo neće biti vaš. Bilo bi arogantno tvrditi da između muškaraca i žena ne postoje drugi mogući suodnosi samo zašto što ih ja nisam iskusila, ali moram priznati da si ne mogu zamisliti koji bi to bili. Nadam se da griješim. Mike je jedini od sviju trojice kojeg se sjećam s nostalgijom. Mislim da bi bilo drukčije da se upoznamo sad kad ga imam s čim usporediti i kad mogu shvatiti koliko je njegova dobrodušnost rijetka, ali onda se sjetim kako mi je bilo muka ljubiti se s njim. Kako provesti cijeli život s osobom s kojom vam se muka ljubiti? U svakom slučaju, načula sam da se vjenčao. Oliver i dalje živi u Bostonu te se povremeno dopisujemo elektroničkom poštom. Nisam ljuta na njega - doista mi se sviđao - ali mi je drago da nismo ostali zajedno dulje nego što jesmo. A što se tiče Henryja, s njim se nisam čula otkako sam odselila iz Chicaga. Pretpostavljam da su Suzy i on još uvijek zajedno; kad god razmišljam o njemu, nju uvijek vidim u pozadini, s djetetom u naručju. Onaj dan kad sam selila iz Chicaga, Henry i ja smo zajedno doručkovali u jednoj zalogajnici, na njegov prijedlog, i dok smo se grlili opraštajući se, rekao je: ”Mislim da sam dosta pogriješio kad je riječ o tebi”, a ja sam rekla: ”Slažem se.” Ponovno je izgledao kao da će svakoga trena zaplakati, pa sam odmahnula glavom, gotovo razdraženo, i rekla: ”Nije uopće važno.” Igrom slučaja, jednom sam prilikom opisala Henryja svojoj cimerici, Lisi, nedugo nakon što sam preselila u Albuquerque. Premda sam govorila gotovo petnaestak minuta, jedva da sam, barem s moga stanovišta, zagrebla po površini, Lisa je okrenula glavu prema meni bile smo u njezinu automobilu i ona je bila za volanom - i rekla: ”Zvuči k’o neka pičkica.” Onaj dan na igralištu, prošloga tjedna, nakon što je Jason ušao unutra, Lisa se javila u središnju postaju toki-vokijem i potom zastala dok se njezin partner udaljavao prema policijskom automobilu. Rekla je: ”Hannah, što sam li rekla o guranju prstiju svojih učenika u rupe za odvod?” Nacerila se. ”Da večeras bacimo jedan roštiljčić?” ”Imamo sve što nam treba?” ”Svratit ću u Smith’s na povratku s posla.” Lisa je ušla u automobil, otvorila prozor, izbacila glavu i rekla: ”Ne mogu vjerovati da nosiš klompc. Baš si prava učiteljica.” Dr. Lewin, govorim Vam sve ovo jer želim da znate da sam napredovala; da sam krenula dalje. Dok sam dolazila k vama, mora da sam djelovala tako izgubljeno - u svojim predodžbama o sebi, o


muškarcima, o svemu - i mora da sam djelovala kao da ništa ne vidim i ne čujem, ali vjerujte mi da sam Vas cijelo vrijeme pažljivo slušala; da sam učila. A još uvijek učim: čak i nakon što sam preselila ovamo, imala sam osjećaj da bih trebala poslati poklon Henryju i Suzy, poželjeti im svako dobro i pokazati im da više nisam ogorčena kao što sam bila. Pa sam jedan dan otišla u prodavaonicu sportske opreme, kupila roštilj, donijela ga kući i počela ispisivati adresu na kutiju, a onda sam pomislila: Koji mi je vrag? To je roštilj koji Lisa i ja sada držimo u dvorištu. Trava u dvorištu je odavno povenula, ali imamo trijem na kojem možemo sjediti. Sada je proljeće; svjetlost ponad planina navečer izgleda prekrasno, a hamburgeri koje pečemo na Henryjevu roštilju su, moram priznati, iznimno ukusni. Ako Vas put ikada nanese u Albuquerque, nadam se da ćete me potražiti i dopustiti mi da Vam ispečem jedan. Šaljem Vam ovo pismo s mnogo ljubavi i zahvalnosti zbog svega što ste učinili za mene. Srdačan pozdrav, Hannah Gavener


Zahvale Moja zastupnica, Shana Kelly, sabrana je i mudra čak i onda kada ja to nisam, i izvrsna je u ama baš svim poslovima koje obavlja za mene. Također me paze i maze u Williamu Morrisu na čemu mogu zahvaliti Suzanni Gluck, Jennifer Rudolf Walsh, Tracy Fisher, Raffaelli DeAngelis, Michelli Feehan, Andy McNicol, Aliciji Gordon - koja je u stanju objasniti Hollywood tako da ga i ja razumijem - i Candace Finn, koja je uvijek vesela i dobro organizirana. Također imam sreće što, u Random Houseu, iza mene stoje Gina Centrello, Libby McGuire, Jane van Mehren, Sanyu Dillon, Avideh Bashirrad, Allison Saltzman, Victoria Wong i Janet Wygal. Ne da imam jednog, nego dva divna urednika: to su Daniel Menaker, moj učitelj, i Laura Ford, prva prijateljica Lee Fiore i Hanne Gavener u Random Houseu. Svaki sam dan zahvalna na Danovim i Laurinim pažljivim sugestijama, zabavnim mailovima, mudrim savjetima, susretljivosti i dobroj volji. Također moram napomenuti da su moji predstavnici za odnose s javnošću - Jynne Martin, Kate Blum, Jen Huwer, Jennifer Joner i Megan Fishmann - najpametniji i najmarljiviji ljudi na svijetu. Ponekad mi čak i potpuni stranci znadu reći da ovi čine čuda; slažem se s njima. Urednica Prepa, Lee Bourdeaux, pročitala je dijelove ovog romana u ranoj fazi i dala mi nekoliko mudrih i korisnih savjeta, što je tipično za nju; iako više ne surađujemo, zahvaljujući njoj roman je nesumnjivo bolji. Nekoliko mojih prijatelja pisaca također je pročitalo rukopis, a osobito sam zahvalna onima koji su imali strpljenja pročitati ga više puta te mi i nakon toga dati inteligentan odgovor: Jim Donnelly, Elisabeth Eaves, Emily Miller, Sam Park i Shauna Seliy. Moji roditelji, Paul i Betsy Sittenfeld, i moj brat i sestre, Tiernan i Josephine i P. G. su mnogo topliji, čudniji i duhovitiji od bilo kojeg lika koji sam ikad izmislila. I dobro se nose s činjenicom da imaju romanopisca u obitelji. Naposljetku, hvala mome dečku, Mattu Carlsonu, koji osmišljava i održava moje internetske stranice, koji mi je istražio iznos školarine na Sveučilištu Tufts za 1998. godinu i vrijeme plivačkih rekorda Marka Spitza, koji me tješi kad stvari ne idu baš onako kako sam zamislila, koji slavi sa mnom kad idu i koji je, dakako, kao iz snova.

Curtis sittenfeld muskarac iz snova  
Curtis sittenfeld muskarac iz snova  
Advertisement