Andjelika 10

Anñelika i urota tame

Anne i Serge Golon

A N ð E L I KA 10.

ANðELIKA I UROTA TAME

SADRŽAJ PRVI DIO: STRAŠNI SNOVI ................................................................. 4 01.

02.

03.

04.

Potreba za ljubavlju .............................................................................

Predosjećaj opasnosti...........................................................................

Anñelika spasi Joffreya od markiza de Varange i njegovih sljedbenika..........

Bračna scena na Gouldsborou................................................................

5 8 10 16

DRUGI DIO: NA RIJECI ........................................................................ 19 05.

06.

07.

08.

09.

10.

11.

12.

13.

14.

15.

16.

Na brodu Peyracove flote ......................................................................

Meñu prijateljima na "neprijateljskom teritoriju".......................................

Uzvodno prema Quebecu ......................................................................

Honorina · Sjena stranog broda .............................................................

Iznenañujuća Peyracova otkrića o prošlosti..............................................

Noć na brodu ......................................................................................

Damska toaleta ...................................................................................

Anñelika sanja Quebec .........................................................................

Moja ljubavi... .....................................................................................

Noć ljubavi .........................................................................................

Moja snaga je u vama .......................................................................... Šutnja je zlato ....................................................................................

20 24 29 30 32 36 40 41 44 47 49 50

TREĆI DIO: TADOUSSAC ...................................................................... 55 17.

18.

19.

20.

21.

22.

23.

24.

25.

26.

27.

28.

29.

30.

31.

32.

33.

34.

35.

36.

37.

38.

39.

40.

41.

Dolazak pred Tadoussac .......................................................................

Ne bojim se naroda, nego opasne vlasti... ...............................................

Ljubljena Francuska .............................................................................

Doček na francuskom teritoriju ..............................................................

Natjecanje u strijeljanju........................................................................

Anñelikini branitelji ..............................................................................

Anñelika osvaja lokalno stanovništvo ......................................................

Incident sa francuskim brodom..............................................................

Sveti Ivan Krstitelj, pun francuskih vina ..................................................

Visoka ličnost na francuskom brodu........................................................ Žena u crnom .....................................................................................

Anñelika upoznaje Marguerite Bourgeoys ................................................

Predaja gradonačelnika Tadoussaca........................................................

Sastanak glavnih s Peyracom ................................................................

Sudbina gospodina Willoaghbya .............................................................

Spašavanje starih drugova ....................................................................

Raste Anñelikin ugled ...........................................................................

Aristide Beaumarchand, čovjek sa srećom ...............................................

Politička pitanja izmeñu ljuštenja graška .................................................

Nova Francuska u džepu .......................................................................

Teška sudbina kraljevih djevojaka ..........................................................

Dolazak Eloia Macolleta ........................................................................

Sumnje markiza de Ville d'Avraya ..........................................................

Priče lukavog markiza...........................................................................

Djela lukavog markiza ..........................................................................

56 57 59 60 64 66 68 70 71 72 73 77 78 82 84 87 92 95 96 100 102 103 106 107 109

ČETVRTI DIO: KRALJEV IZASLANIK .................................................... 111 42.

43.

44.

45.

46.

47.

48.

49.

50.

Djeca na neprijateljskom brodu .............................................................

Djeca na sigurnom...............................................................................

Tajanstvena poruka plemenitog neznanca ...............................................

Neznanac ugovara susret......................................................................

Susret sa prošlosti ...............................................................................

Ispovijedi bivše ljubavi .........................................................................

Kraljev službenik i njegov zadatak..........................................................

Kralj ne zaboravlja Peyraca ...................................................................

Ja sam gusareva žena... .......................................................................

112 113 115 119 121 125 130 131 133

PETI DIO: VINO ................................................................................... 138 51.

52.

53.

54.

55.

56.

57.

58.

"U zdravlje kralja Francuske!"................................................................

Zabava sa guvernerovim vinom ............................................................

Daleko je Quebec ................................................................................

Markiz Ville d'Avray i vino .....................................................................

Vizija Quebeca izmeñu vinskih para ........................................................

Igra istine ..........................................................................................

Anñelikine želje ................................................................................... "Život je lijep!"....................................................................................

139 140 143 144 147 149 154 156

ŠESTI DIO: DOLASCI I ODLASCI ........................................................ 159 59.

60.

61.

62.

63.

64.

65.

66.

67.

68.

69.

70.

71.

72.

Izljevi strasti kraljevskog izaslanika ........................................................

Dolazak Maribelle ................................................................................

Baron d'Arreboust i znakovi nad Quebecom .............................................

"Otmica" baruna d'Arrebousta ...............................................................

Prepredena vucibatina ..........................................................................

Prijatelju Desgrez... ............................................................................

Urota tame ........................................................................................

Mudre riječi Majke Bourgeoys ...............................................................

Anñelika i prijetnja tame ......................................................................

Ples kitova · Neočekivani dolazak ...........................................................

Prisutnost Florimonda i polazak za Quebec ..............................................

Moć ljubavi kao kazna .........................................................................

Ile d'Orleans ......................................................................................

Zora u Quebecu .................................................................................

160 167 170 173 175 178 181 186 190 191 195 197 198 202

PRVI DIO

STRAÅ NI SNOVI

1.

POTREBA ZA LJUBAVLJU Anñelika se probudi. Noć je bila tamna i jasna. Blago zibanje usidrena broda činilo joj se jedinim znakom života oko nje.

Kroz prozore zadnje palube prosijavala je prigušena mjesečina i naglašavala obrise nekoliko veoma lijepih komada namještaja u salonu Gouldsboroa, koji su se ljeskali zlatom ili mramorom iznimne vrijednosti.

Svjetlost je dopirala do ruba alkova1 u podnožju istočnjačkog divana na kojem se skutrila Anñelika.

Probudio ju je osjećaj u kojem se beskrajna ljubavna čežnja stapala s tjeskobom, pa čak i strahom pred nečim užasnim što će joj se dogoditi i što joj opasno prijeti.

Pokuša se prisjetili snova koji su u njoj pobudili tako proturječne osjećaje - strah i požudu - da se naglo probudila.

Je li sanjala da je Joffrey opet uzima u naručje ili ju je pak izmučio san da je žele ubiti?

Nije se mogla točno sjetiti.

Prožimao ju je veoma živ i gotovo razbludan osjećaj, i to od ruku, preko prsnih bradavica do korijena kose...

Ali i strah. Bila je sama.

To nije bilo neobično.

Na ležaju se pokraj nje još moglo nazrijeti ulegnuće muškog tijela koje je tu počivalo nekoliko sati.

No veoma često se dogañalo da Joffrey de Peyrac ustane usred noći i poñe u obilazak svog broda.

Anñelika se naglo uspravi u krevetu.

Prvi put otkad plove uz Rijeku svetog Lawrencea glavom joj prostruja misao koje dotad kao da nije bila svjesna: oni su na teritoriju francuskoga kralja!

On, njezin muž - nekoć osuñen na smrt, i ona, prognanica za čiju je glavu raspisana nagrada, sad prodiru u kraljevstvo iz kojeg su ih jednom otjerali zauvijek.

Doduše, sila je na njihovoj strani, to je istina. Brodovlje od pet odlično opremljenih laña.

Ali - zar moć kralja Luja XIV, premda veoma daleka, nije još uvijek mnogo veća?

Njegova ruka dosiže i do ovih tako dalekih krajeva.

Doista, tu ih očekuje mnogo neprijatelja čijim djelima upravlja francuski kralj. I tu autoritet vladara iz Francuske odlučuje o životu i smrti.

Otkad se davno u šumama Poitoua začela njezina sudbina - sudbina pobunjenice protiv kralja Francuske - Anñelika sve do danas nikad nije tako silovito doživjela osjećaj da će je zgnječiti, da će je uhvatiti u klopku.

Uz nadčovječanske napore ona i grof Joffrey de Peyrac uspjeli su pobjeći iz Francuske i naći svoju dragu slobodu u Americi, a sad se oborene glave upuštaju u silno iskušenje: da posjete Quebec i obnove svoje veze sa Starim svijetom, sa svojom domovinom.

Kakva ludost! Kako je mogla dopustiti Joffreyu da je nagovori na to? Zašto nije onog trenutka kad je odlučio: »Idemo u Qucbec!« jasno vidjela da je taj čin bezuman, da im nema spasa, jer svugdje gdje vlada svemoćni kralj čeka ih samo opasnost i na njih vreba smrt.

Kakva iluzija ju je tako omamila?

1

Arapska riječ: udubina za postelju, niša. - Op. prev.

Kakvoj se to neshvatljivoj nostalgiji odala?

Kako i zašto su bili uvjereni da ista krv i isti rod mogu prevladati sve zapreke, sve suprotnosti i da je vrijeme već ublažilo kraljevu srdžbu? A sad - sad su opet u njegovoj vlasti...

Misao koja se pridružila tom silovitom i mučnom osjećaju u Anñeliki je stvorila dojam da sanja teške snove. Učinilo joj se da se doista vratila u Francusku, da živi u svom gradu u Poitouu, u ono i ne tako davno vrijeme prije šest godina kada je bila tako beskrajno sama, napuštena od svih, i kad ju je usred olujne noći probudila svijest o moći muškarca koji ju je htio voljeti, žal za jednom drugom, izgubljenom ljubavi te tjeskoba pred velikim opasnostima koje su je okruživale i vrebale na nju.

Cijelim tijelom je zadrhtala i nije mogla ovladati tim dojmom davno proživljene strave i neuspjeha, koji ih sad opet neizbježno očekuje.

Ona ustade.

Rukama je pipala po pokućstvu da bi ustanovila gdje se nalazi. Tu je globus majstorske izradbe, tu je astrolab.2 Ali ni taj dodir stvarnosti nije ju umirio.

Preplavio ju je dojam da je zatočenica toga salona, tih nepomičnih komada namještaja, staklenih zaslona prozora na zadnjem mostu broda, koje je nemilosrdna svjetlost mjesečine dijelila na srebrne četverokute i koji su joj se činili nesavladivi, kao da su to rešetke zatvorske ćelije. Život je bio daleko od nje.

Ona je bila mrtva.

Kralj je neprekidno i dalje vrebao i čekao. Zastori neprohodnih šuma njezine drage domovine, u kojima je negda potaknula puk na pobunu, više je nisu štitili. Više se nigdje nije mogla skriti pred kraljevom vlašću. Koliko god i gdje god da je bježala, kralj ju je svugdje dosegnuo i obrušio na nju svu težinu svoje osvete. Zapravo je glavom uletjela ravno u njegovu klopku. A onda je sve bilo svršeno i ona je bila mrtva.

A dragi Joffrey je nestao. Kamo je otišao, Bože dragi, kamo je otišao?

Bio je negdje na drugom kraju svijeta, gdje uvijek sija sunce, a ne treperavi mjesec, gdje blista život i ne prijeti smrt. Ne, nikad više pokraj nje neće biti to snažno, divno, golo tijelo kojim vitla ljubavna požuda.

Bila je osuñena na strahotu da ostane zatočenica tog fantomskog broda, tih mračnih prostora - a nju, njezino srce će mučiti sjećanje na divne zemaljske užitke, na njegove zagrljaje i pomamne poljupce koji su postali nedostižni. Ako to nije pakao...

Snažan osjećaj gubitka tako ju je potresao da je glasno uzdahnula i samo što nije izgubila svijest.

- Neka me proñe taj strah - zdušno je molila - neka se ne ponovi!

Kad ju je nesmiljeno obuzeo očaj, osluhnula je nijemu noć i učinilo joj se da čuje ljudske korake. Istodobno sa spoznajom toga blagog šuma vratio joj se osjećaj stvarnosti - taj šum je bio tako jednakomjeran i umirujući - i morala je reći samoj sebi: - Ipak smo u Kanadi!

Zatim je vrhovima prstiju opet dodirnula globus, ne više s onim mračnim osjećajem noćne more, nego zato da se uvjeri u živu stvarnost.

- Ipak smo na Gouldsborou! - glasno je ponovila. Rekla je »smo« da bi sama sebe uvjerila u neki slatki suživot koji su snovi pokušali izbrisati, a koji prebiva u njezinom sjećanju i umiruje ju.

Ponajprije, tu je on, njezin ljubljeni gospodin i gospodar, Joffrey de Peyrac, koji je zacijelo negdje gore na brodu, u kajuti na palubi. Mirno istražuje tamnu noć u ovom 2

Naprava za odreñivanje vremena i zemljopisne dužine. - Op. prev.

dalekom, divljem kraju Novoga svijeta. A oko njega su okupljeni njegovi vjerni muževi, njegovi brodovi, cjelokupno njegovo brodovlje, usidreno u podnožju vapnenačkih stijena Sainte-Croix-de Mercy. Da, i to ime joj je ostalo u sjećanju: Sainte-Croix-de Mercy.

Skriveni fjord, zabačeno mjesto, skriveno od dosega snažne riječne matice, kojom su se još od ušća valjali prljavi valovi Atlantika. Peljar, koji je bio rodom iz krajeva oko Rijeke svetog Lawrencea, bio im je rekao: - Ovo ovdje je Sainte-Croix-de Mercy. Tu se možemo usidriti preko noći.

To je bilo samo ime koje je označavalo nimalo jezovit potez obale, pa ipak je za Anñeliku imao nekakav mračni, gotovo mitološki značaj. Kao da se kormilar s vunenom kapicom na glavi iznenada preobrazio u lañara na rijeci Stiks.3 Za nju je u tim krajevima vladala smrt. To kao da su vrata u pakao...

Odjenula se poput automata.

Nije se mogla odlučiti da upali svijeću koja se pokraj njezine postelje bjelasala u svijećnjaku od kovana srebra. Kao da ju je zadržavao strah da će joj iznenadni proplamsaj svjetlosti potvrditi strašnu činjenicu: - Zapravo sam mrtva, jer on je otišao od mene! Ogrnula je pelerinu i otvorila vrata.

Vani ju je odmah zahvatio uspuhani i duboki dah noći, zašao joj u grlo te ona prepozna i osjeti znakovit brodski miris: odisao je solju, opranom palubom, konopcima, platnima te po nekom nevidljivom dimu ili vatri koja je dopirala od žarnih peći. Meñu mornarima cijelog svijeta uvriježena je navika da priprave kakvo jelo u tradiciji svoje rodne zemlje čim im se pruži prilika. Sam Bog zna da se u mornarskom zboru što ga je gospodar skupio sa svih strana svijeta našlo neizmjerno mnogo veoma raznolikih recepata.

Anñelika se nasloni na dovratak. Odmah joj se vratila hladnokrvnost. Disala je punim plućima i nejednoliko kucanje njezina srca se primirilo.

Joffrey je ipak posve blizu. Za koji trenutak bit će s njim. Dovoljno je da napravi nekoliko koraka, prijeñe nekoliko stuba od lakirana drveta i osvrne se udesno - i već će ga ugledati.

Stajat će ondje, uspravan i visok, čestit poput kondotijera,4 a njegov obris odražavat će se na tamnoj nebeskoj pozadini. Ugledat će njegova čvrsta ramena u lijepom kaputiću, njegova nježna leña koja ipak skrivaju tako plamene strasti, njegove noge koje postojano počivaju u raskošnim viteškim čizmama.

Ne, neće je odmah opaziti. Bit će odviše udubljen u misli. Jer, upravo je oko ponoći, u samoći svog bdijenja najradije stvarao svoje nakane, spletao niti svojih stostrukih planova i djela.

Približit će mu se.

I on će progovoriti.

- Zar ne spavate, ljubljena moja?

A ona će odgovoriti: - Tako sam poželjela da vas vidim, da budem kraj vas, da se opet uvjerim da ste tu, ljubavi moja! Sanjala sam nešto strašno. I strah me je tako jako izmučio!

A Joffrey će se nasmijati.

Ugrijat će je plamen njegovog pogleda kojim će je milovati.

Još odavno je shvatila da samo ona može pobuditi takav izraz radosti u njegovom milom pogledu, tako muževnom, ponosnom, prodornom i dominatnom, koji je ponekad tako neumoljiv prema ljudima, a istodobno tako mekan i blag kad struji prema njoj i zrači nježnošću i ljubavlju.

Samo je ona - kad bi položila ruke na njega - mogla u njemu izazvati onu drhtavu slabost muževnosti, jedinu slabost koju si je dopuštao taj visokorodni muž koji je bio 3 4

Rijeka mrtvih u podzemlju grčke mitologije. - Op. prev.

Vojnički zapovjednik, osobito u renesansi. - Op. prev.

gospodar i koji je vladao nnogim ljudskim sudbinama. No pred njenim nogama rado je klečao.

Jednim svojim pogledom mogla je pokoriti toga ponosnog čovjeka, tog roñenog vojnika koji se očeličio u brojnim bitkama. Pogledom bi uvijek uspjela ublažiti njegove skrivene rane. Slatko predavanje koje nije skrivao pomagalo mu je da u životu preboli mnogo poniženja i veoma teških nepravdi.

A nije lagao, nikako ne, kad je tvrdio da je upravo zbog nje i njezine milosti i miline najsretniji čovjek na svijetu.

Svijest o moći nad tim zavodnikom ženskih srdaca, činjenica da njoj priznaje i dopušta prirodnu povlasticu da ga može učiniti ljubomornim, svijest o neizmjerno čistim vezama koje je održavala - sve to je napokon i u tom teškom satu posve utješilo Anñeliku i u njoj rasplamsalo ljubavni oganj koji je svijetlio prema njemu. Još samo nekoliko koraka i bit će pokraj svoga voljenog!

Plahom kretnjom uhvatit će njegovu toplu ruku. Tako jako je voljela njezinu snagu, ljepotu, lagani miris po duhanu. Zatim će ljubiti i opet ljubiti sve njegove prste, kao što muškarci obično cjelivaju prste svoje drage.

A on će je pomilovati po licu i prošaptati: - Moja draga ludice!

2.

PREDOSJEĆAJ OPASNOSTI Ondje ga nije bilo.

Anñelika je ugledala samo sjevernjaka Ericksona koji je pušio svoju lulu duge cijevi i bdio s onom kamenom mirnoćom koja ga je odlikovala. Bio je besprijekoran izvršavatelj naredbi, razumio bi svaku, čak i nedovršenu rečenicu, bio je genijalan pomorac, čvrst i neumoljiv, koji vodi svoj brod stisnutim zubima, pas čuvar koji uvijek nesmiljeno stišće čeljusti i šuti o svemu što mu je povjereno.

Anñelika ga pomnjivo promotri i uvjeri se da na krovu sjedi on, a ne Joffrey.

U trenutku je gornja kajuta lañe opet postala začaran prostor u kojem se zbiva njezin usud.

I opet je šuma pokazivala svoj crni zastor iza svjetlucave vode i činila joj se tako tuñom i neljudskom.

Stupila je naprijed i rekla: - Dobra večer, gospodine Erickson. A gdje je gospodin de Peyrac?

Kad je stupila bliže, vidjela je da brodska svjetiljka otkriva obalu, bližu nego što je mislila. Mogla se dobro razaznati i u odsjaju plamena koji je gorio na obronku.

- Je li možda otišao na kopno?

Erickson se osovio na svoje krive noge i pridignuo svoj mekani šešir s perima kojim je ukrašavao glavu otkad je imenovan kapetanom broda Gouldsboro, za putovanja u Europu koje je laña obavila tijekom zime. Preuzeo je zapovjedništvo na istinsko zadovoljstvo svih. Autoritet toga malenog muškarca nad posadom bio je bezuvjetan i bez prigovora.

- Uistinu, gospoño! Još prije sat vremena gospodin de Peyrac otplovio je na kopno.

- Je li uzeo pratnju? - jedva čujno upita Anñelika zamirućim glasom.

- S njim je pošao samo njegov štitonoša Yann Le Couennec.

- Yann...

Odmah je pogledala tamnu obalu. Ondje se u beskonačnost prostirala gusta kanadska šuma, prebivalište medvjeda i Indijanaca.

Što znači njegov odlazak onamo, njegovo srljanje u to drveće na kratkom zavoju rijeke punom poplavljena korijenja, a u čunu je ostavio samo dva stražara da čekaju na njega?

Ona se osvrnu prema Ericksonu i zagleda se u njegov blijed i neproničan pogled.

- Je li vam rekao kamo ide?

Erickson je odmahnuo glavom.

Bilo je vidljivo da oklijeva, a zatim je potegnuo dim iz lule i promrmljao: - Donijeli su mu neku poruku.

- A tko to? Indijanac?

- Ne znam tko je to bio. Ali činilo se da je monseigneur5 upućen u sve. Vidio sam da je pročitao taj list, a potom sam čuo njegovu naredbu da spuste čamac samo s dva veslača. Upozorio me je da pazim na brod i rekao da će se vratiti za sat ili dva.

Anñeliku je u hipu preplavila silna zabrinutost. Svi drugi osjećaji su zamrli u njoj, ostali su samo nemir i tjeskoba.

Dušom joj zavlada hladan i oštar strah. Da, to je ono na što su je upozorili njezini teški snovi. Opasnost. Prodrli su na teritorij francuskoga kralja, pa makar i na nenaseljenu zemlju kod ušća rijeke...

Ona reče Norvežaninu: - Dobro! - i udalji se dostojanstvenim korakom. Stubama se spusti do svoje kabine.

U trenu se u njoj probudi golema snaga.

Koracima je premjeravala pod. Upalila je svjetiljke, iz ladice uzela svoj mali pištolj, vrećicu municije i rog s barutom. Pomnjivo je nabila pištolj i zataknula ga za pojas.

Uspela se na palubu. Osvrnula se oko sebe. Što zapravo traži u toj britkoj noći koja odiše salamurom i pougljenim mladim drvetom?

Nedaleko od nje prošao je jedan mornar iz posade, odjeven u svoj bivolji ogrtač; zijevao je. Izgubio je i u posljednjoj igri kockama te se vraćao u svoju mrežu za spavanje. U njemu je prepoznala Jacquesa Vignota, tesara iz Wapassua. U hipu joj je sinula zamisao. Znala je što mora učiniti.

- Jacques - rekla mu je - potražite Kouassi-Ba i Enrica Enzija. Recite im da se naoružaju i pridruže mi se na mostu.

Ona se vrati u gornju kajutu. Odmah je spazila stražara koji je u rukama držao staklenku.

- Ericksom vas čeka dolje, gospo - reče joj on. Erickson je već bio naredio da se čamac spusti u vodu.

- Pomislio sam, gospo, da biste i vi željeli otići na kopno. Zato mi dopustite da vas pratim, jer bi mi gospodin de Peyrac strašno zamjerio da to ne učinim.

Shvatila je da je i on tjeskobno uznemiren i da je jednostavno upotrijebio tu izliku kad je vidio da Anñelika kani učiniti ono što je i sam smatrao prijeko potrebnim. I njemu bi gospodar nerijetko očitao bukvicu. A kako mu je Norvežanin bio do skrajnosti odan i vjeran, često bi se jako zabrinuo. Neovisnost i bezbrižnost koja bi prelazila u rizik kod gospodina de Peyraca nisu se uvijek slagale s vezanošću i ljubavlju za one koji su mu bili predani srcem i dušom.

- Gospodine Erickson, mislim da se to razumije samo po sebi - reče mu Anñelika i uputi mu osmijeh zahvalnosti.

Na Anñelikin zahtjev Erickson je pozvao riječnog kormilara kojeg su bili unajmili iznad Gaspea. Anñelika je htjela temeljito se obavijestiti o tom zapuštenom kraju blizu rta, gdje se brodovlje usidrilo preko te noći.

- Što je to Sainte-Croix-de Mercy?

- To... vjere mi, nije ništa!

5

Francuski naziv za visokorodnog plemića. - Op. prev.

- Pitam još jednom, što je to Sainte-Croix-de Mercy? Je li to indijanski tabor?

Trgovačka postaja? Ili možda zaselak?

- Ništa - odgovori on.

- Doista? Pa kakva onda posla ima Joffrey de Peyrac u kraju koji nije ništa? - reče ona sama sebi.

- Zapravo, tamo gore...

- Što?

Muškarac vrhom prsta pokaza na vrh oštre stijene na obali.

- Malena prastara kapucinska gostionica u ruševinama u kojoj Indijanci ponekad ostavljaju svoja krzna za prodaju.

Tko bi mogao ugovoriti sastanak s Joffreyem na tako zabačenu mjestu?

Ljudi koje je pozvala došli su. Crnac Kouassi-Ba, Maltežanin Enrico i tesar Vignot.

Mala skupina ukrcala se u šalupu6 i odmah se otisnula.

Erickson je ispitao oba veslača šalupe i stražare koji su čuvali vatru. Od njih je tražio da mu pokažu točan smjer u kojem je pošao gospodin grof sa svojim štitonošom.

Pokazali su mu početak veoma zarasle staze.

3.

ANðELIKA SPASI JOFFREYA OD MARKIZA DE VARANGE I NJEGOVIH SLJEDBENIKA Odmah su se počeli uspinjati strmom stazom.

Ugasili su svjetiljku.

Tek ponekad bi iza oblaka prosijala mjesečina i osvijetlila u strminu usječen put koji je vodio do vrha.

Kako se morala probijati kroz granje i gustiš, Anñelika je posve izgubila osjećaj za prostor i vrijeme. Opet se sama sebi činila onakvom kakva je bila u Poitouu kad je počinjala svoju ludu pustolovinu pobune protiv francuskoga kralja. Tada se upravo tako probijala kroz drveće i grmlje u društvu svojih kamerada koji su je slijedili poput vukova. To je bila zastrašujuća banda koju je gonila mržnja i pretrpljene nepravde: hugenoti i katolici, seljaci i mali pokrajinski plemići, svi su slijedili njezin put, na kojem su okrutno sijali smrt. Bili su tihi i mračni poput noći iz koje su izrasli. Penjali su se po kozjim stazama i strminama, u gluhim šumarcima rušili su i obarali drveće na kraljeve konjanike i uspjelo im je više od dvije godine držati u šahu »misionare u čizmama« koji su haračili ubogom zemljom. Pred njima su se morale sklanjati čak i regimente koje je francuski kralj poslao da ih ukrote.7 Dok se tako penjala strminom, tjerana srčanom revnošću zbog koje nije osjećala napor uspinjanja, a ni korijenje i grane koje su je udarale i greble po licu, u njezinom su se duhu budila sjećanja i spoznaje, kao da joj se u tijelu opet naselilo neko davno biće...

I ovaj put se bori da obrani, da spasi onoga kojeg ljubi svim srcem.

Proplanak, koji se doimao malenim i uskim, bio je strmo položen uz liticu i nudio je pogled na vode Rijeke svetoga Lawrencea. Poluotok i mjesto Gaspe sa svojim visokim zidovima i nisu bili tako daleko, pokrajina je bila puna zavoja i ispupčenja na kojima su se gnijezdile tisuće i tisuće ptica.

U to riječno ušće s bogatim sadržajem soli punom je snagom prodirao ocean: čuo se šum valova, a i ledeni morski vjetar je smrzavao vlažna čela putnika.

6 7

Velik čamac za prijevoz od lañe do kopna i obratno. - Op. prev.

Vidi: Anñelika buntovnica

Anñelika je pozorno promatrala okolicu, ali nije vidjela ništa osim ravnih travnjaka s druge strane provalije i staze kojom su se uspeli.

A tad je netko dotaknu da bi privukao njezinu pozornost. Vignot joj rukom pokaza nešto iznad njih, zdesna.

Vidjela je slabašnu svjetlost i obrise nekakve kolibe od balvana. Sve je bilo u dubokoj sjeni šume. Na njezinu rubu smjestila se koliba čiji se ocrt jedva razaznavao. Bilo ju je moguće vidjeti samo zbog titrava svjetla koje je dopiralo možda od jedne jedine svijeće ili pak od majušne vatrice koja je gorjela u unutrašnjosti.

Skupina se zaustavi i zastade na rubu šume.

Anñelika se osvrnu prema Kouassi-Ba i dade mu znak. Navukao je kapicu preko svoje bijele kose i tako se, potpuno nevidljiv zbog svojega crnog lica, pod zaštitom drveća odšuljao sve do kućice.

Zatim su vidjeli da je stigao do cilja i pogledao kroz prozor.

Začas se vratio i šaptom im ispričao da ono svjetlo doista dopire odatle. U kolibi gori vatra, ali ništa nije mogao razaznati u unutrašnjosti, jer su prozorski otvori zastrti neprozirnim kožama. Ipak je čuo šapat, nalik na razgovor dvaju glasova, a mogao bi se zakleti da je jedan od njih bio glas grofa de Peyraca.

Dakle, tu je! Ali s kim?

Anñelikina napetost je popustila.

Svijest da je ljubljeni u blizini i da je živ umirila ju je.

Netko je bio pozvao grofa de Peyraca i on je mirno otišao na sastanak ne pobrinuvši se za jaču pratnju koja bi ga branila ako iskrsne potreba. Sa sobom je poveo samo Yanna Le Couenneca, a ne svoju španjolsku gardu, što znači da je ipak zacijelo znao o kome se radi. Možda je već prije računao na taj susret.

Nije ništa govorio o tome. No ona ga je poznavala dovoljno dugo da zna kako bi on unaprijed u tišini pripremio sve potrebno za svoje ekspedicije; prijatelje i poznanstva imao je upravo posvuda.

Tako je i s njihovim putovanjem u Quebec! Tko zna koliko je dugo već razmišljao o njemu? Ne bi se nimalo začudila kad bi saznala da ide poslaniku guvernera Nove Francuske gospodinu de Frontenacu, koji im je bio naklonjen, ali je svoju simpatiju morao izražavati na najskriveniji način, jer je dobro znao za mržnju i strah koje su Peyracovi pobuñivali u njegovu pučanstvu, a osobito u njegovoj vladi.

No premda se umirila, nije se kanila tek tako vratiti.

Nije znala zašto, ali to mjesto joj se nagonski činilo neopisivo mračnim i opasnim. Ta njezina tjeskobna bojazan koju nije htjela glasno izraziti kao da se proširila na sve njezine drugove i prožela ih dubokom ozbiljnošću. Ni oni se nisu micali s mjesta. I njih je prožeo osjećaj strašnoga nepovjerenja. Dok ih je sve redom promatrala u prigušenom svjetlu koje je prosijavalo kroz granje i lišće, vidjela je njihova napeta, mrka i veoma oprezna lica. Jedan od njih opet dotaknu njezin lakat i kažiprstom pokaza nešto novo.

Uprli su pogled na drugu stranu gornjeg proplanka. Zadržali su dah. Vidjeli su da je došao Yann Le Couennec. Bio je gologlav i bezbrižnim je korakom stupao ovim svijetom. Mladi štitonoša usudio se prići rubu provalije, zagledao se u tamu bezdana i činilo se da osluškuje udaranje valova u stijene u podnožju. Potom je krenuo natrag prema kući. Na pola puta je zastao i pripalio lulu. Zatim je zijevnuo, širom razjapivši usta. Noć mu se već činila veoma dugom. Možda baš i ne mora jako oprezno stražariti; ili, možda ipak mora?

Anñelika je još oklijevala da li da Bretoncu otkrije svoju nazočnost. Očito je tako potpuno bezbrižan da uopće ne bi shvatio njezine razloge - možda ih ne bi razumio ni Joffrey.

Ali sve je to sada nevažno. Još prije nekoliko trenutaka Anñeliki se kao u bljesku spoznaje otkrila i druga strana njihove ekspedicije prema Quebecu, u koju se upustio

grof de Peyrac s dijelom svojih ljudi i brodova. Možda taj čin i nije bio izraz nekakve potpune nepromišljenosti - u njihovoj su se svijesti ipak izbrisale sve teškoće i prepreke koje su ih očekivale, ponajprije zato što su svi roñeni Francuzi i idu se sresti s Francuzima...

Na neki način gotovo da su zaboravili na krutu sudbinu zbog koje su zauvijek postali izopćenici i prognanici iz svoje domovine.

Pa i sam Yann, koji je nekoć ubio čuvara plemenitog gospodina Helgoata zato što je dao objesiti njegovog oca samo zbog jednog ubogog ulovljenog zeca, taj Yann, veseljak otvorena srca, očito je sasvim zaboravio da ga na francuskom teritoriju još uvijek čeka uže od konoplje na vješalima.

Umjesto što su drsko žurili naprijed i samo naprijed, trebali su udvostručiti lukavost i oprez, ispitati neće li se naći netko tko bi ih u ime nekakvih zakona i kraljevih ovlasti uhitio zbog optužbi koje su bile nad njima izrečene i koje su ih pred grañanima Francuske činile lakim plijenom za vješala ili još štrasniju smrt. Ona im je bila odreñena iz više od jednog razloga...

Samo njihova snaga, drskost i osobito njihova neprestana budnost omogućit će im put do pobjede, omogućit će im da ostanu zdravi i čili te da pobjedonosno dovrše taj ludi, ali možda ipak potreban pothvat, baš kao što salamander prelazi žeravicu a da se pritom ne opeče.

Najvažnije je da se ne daju prijevarom namamiti. Čak i u ovim rijetko naseljenim predjelima na obalama velike sjeverne rijeke moraju biti veoma oprezni, jer bi neki nepažljiv postupak s domaćim pučanstvom, bili to Indijanci, seljaci, ribari, svećenici ili kraljevi službenici, mogao za njih biti smrtonosan.

Još je bila zadubljena u svoje misli kad je slučajno bacila pogled na proplanak i ondje ugledala prizor koji joj se odmah učinio živom potvrdom njezina razmišljanja.

Poput dviju ptica grabljivica, iznenada iz šume jurnuše dva muškarca, u nekoliko hitrih skokova dostigoše Yanna i oboriše se na njega. Uslijedila je veoma kratka borba te je Bretonac, kojeg su iznenadili napadom i silovito ga udarili po glavi, nemoćno pao.

Nepomično je ležao na tlu, poput mrtvaca.

Tada je u tišini noći odjeknuo surov i zapovjednički glas.

- Nije vrijedno truda da ga vežemo. Dovoljno je privezati mu kamen o vrat i baciti ga u rijeku. Ona će ga dokrajčiti!

To je govorio jedan od napadača.

Ali u tom blijedom svjetlu, usred tamnih sjena pod mutnom mjesečinom koju bi povremeno prekrivala i magla, napad je bio tako iznenadan da su nevidljivi svjedoci na rubu drveća samo promatrali što se dogaña.

Tek kad su vidjeli da zločinci vuku prema ponoru nepomično štitonošino tijelo, Anñelika i njeni ljudi su se prenuli. Prvo je krenula ona, a za njom muškarci, jednako žurno i nečujno kao što su se maloprije prišuljala dva nepoznata zločinca.

Kao da su se potiho dogovorili, nisu stvarali ni najmanji šum da ne bi prizvali drugove koji su možda bili s grofom de Peyracom u kući.

Stari rapir koji je Erickson bacio svojom silovitom rukom, preklao je vrat prvoga napadača i on pade svom svojom težinom, kao stablo oboreno sjekirom. U tom trenutku drugi se okrenu prema njima. Strahovit udarac izravno u lice presjekao mu je krik koji je htio ispustiti. A tada se crna, kvrgava ruka Kouassi-Baa ovi oko njegova vrata poput boe kad lovi plijen, te mu silovitom kretnjom slomi vrat.

Neprekidan život u bitkama i opasnostima iz većine je de Peyracovih ljudi, osobito njegovih najstarijih drugova, stvorio okorjele ubojice.

I tako su pokraj nesvjesnoga Yanna na oštroj travi ležali leševi neprijatelja.

Anñelika znakovima pokaza da se valja skloniti na sigurno.

Htjela je malo ispitati oba neznanca da možda dozna tko ih je poslao: da li su to mornari koji su pobjegli iz pobunjeničkog broda, šumske skitnice, ili pak lopovi u službi ovog ili onog plemića; kako god bilo, to su plaćeni ubojice. No nije dvojila o tome da njihov zadatak nije bio samo da uklone Yanna, nego da potom napadnu i ubiju de Peyraca kad izañe iz kuće u koju su ga doveli.

To je bio jezovit prizor, kakav se uopće ne bi mogao očekivati u srcu djevičanske i još nedirnute kanadske šume, koja je blistala životom čistih voda i divljih životinja.

No Anñelikina slutnja bila je posve ispravna.

To je početak nove bitke protiv grofa de Peyraca, protiv nje.

Preplašeni naglim koracima i nasilnim djelima ljudskih bića, ptići ispali iz gnijezda na vrhovima stijena zacvrkutaše i razbježaše se, dirljivo cijučući. Vidjela su se njihova bijela krila kako lepeću u dubokoj noći. Neki su se vratili i opet sjeli na proplanak koji se kupao u mjesečini.

Kad su opazili da se nešto trgnulo u unutrašnjosti kolibe, Anñelika i njezini drugovi hitro su se sklonili u sjenu stabala, a sa sobom su odvukli i leševe.

Spremni na sve, uprli su oči u vrata čije šarke upravo tada zaškripaše.

- Što znače ti vrištavi krici? - upita nepoznat muški glas.

- Ništa, to su ptice - odgovori glas Joffreya de Peyraca, čija se visoka prilika sagnula da prijeñe preko praga, a zatim se opet uspravila.

Napravio je još nekoliko koraka. Bio je vrlo vidljiv u svijetlom sjaju mjesečine. Nije bilo teško shvatiti da mu pogled nepovjerljivo pretražuje okolicu. Odmah je prema nesumnjivim znakovima shvatio da nešto nije u redu.

- Yann! - uzviknu.

Vjerni štitonoša se ne pojavi, ne odgovori, a za to je bilo dovoljno razloga.

U tom trenutku se na vratima kolibe iza grofa pojavi i drugi stanovnik kolibe.

Koliko su Anñelika i njezini skriveni kamaradi mogli razaznati na toj udaljenosti, bio je to postariji muškarac, pomalo pognutih leña, ali hod mu je bio nehajan i bezbrižan. Uopće nije izgledao opasno.

I on je poput Peyraca pogledao na proplanak i opazio samo uznemirene ptice živih boja koje su čučale.

- Došli su neki ljudi - reče Peyracov glas - ili je to Yann. Ali gdje li se djeo?

Na prigušen zvuk toga glasa koji joj je tako drag, Anñelikino srce zadrhta. Joffrey ovaj put nije nosio ni svoju uobičajenu masku. U blijedoj svjetlosti mjeseca Anñelika prepozna njegovo voljeno lice na kojem su mnoge brazgotine, obrubljene dubokim sjenkama, isticale čvrst karakter - to lice je pobuñivalo strah, ali bilo je neizmjerno nježno za one koji su poznavali njegovu unutarnju dobrotu, njegov razum, duboku mudrost, bogata iskustva i sposobnosti.

Doista, Anñelikino je srce treperilo od nijeme i velike ljubavi. Ljubljeni je živ. Došla je u pravi čas.

Dojam bezbrižnosti koji su odavala oba muškarca koja su izašla iz kolibe nije ju prevario. Dobro je znala i osjećala da prijeti strašna opasnost; u to je posve uvjerena. A možda je to posumnjao i sam Peyrac. Vidjela je to po njegovom oprezu i pozornosti.

Anñelikina ruka grčevito uhvati oroz pištolja, koji je već prije bila otkočila.

Ni na trenutak nije skidala pogled s nepoznatog plemića koji je malo zaostao za Peyracom, stajao kod vrata i takoñer ispitivačkim očima pregledavao okolinu.

- Zacijelo se već pita kamo su se djeli njegovi žbiri - pomisli Anñelika - očito misli da predugo odlažu napasti Joffreya i udariti ga u leña, kao što je dogovoreno. Ne, izgleda da taj čovjek nije od onih koji bi sami obavili posao.

No u tom trenutku, kao da želi opovrgnuti te njezine misli, neznanac s isukanim mačem srnu na Peyraca.

U tom trenutku ona kriknu i opali istodobno.

Grof de Peyrac odskoči ustranu.

Odmah je bio u potpunoj pripravnosti, s mačem u rukama.

No vatreni je hitac već zaustavio ubojičin napad.

Spotaknuo se. Potom je zagrmio i drugi hitac i muškarac pade na zemlju koliko je bio dug i širok.

Dok je ležao na tlu, osvijetljen bijelom mjesečinom, vidjelo se da je golem i vitak poput zmije.

Peyrac pogleda oko sebe. Na samom rubu šume ugleda Anñeliku, veoma uspravnu i dostojanstvenu; u ruci, koja nije nimalo drhtala, još je držala oružje iz kojeg se vio tanak pramen dima.

Bila je veličanstvena i silna, prava prilika ratnice.

- Sjajan hitac, najdraža!

To su prve riječi koje je izrekao de Peyrac kad mu se približila korakom tako laganim da se činila poput prikaze koja kao da klizi površinom zemlje.

Bljedoća mjesečine još je više isticala čistu bjelinu njezina lica. Kao da je bila prožeta aurom svoje svijetle kose, u srebrnastom plastu od tuljanove kože koji je nehajno nosila na ramenima.

Jedini stvarni i materijalni element u njezinoj pojavi bilo je oružje čiji su se drveni i metalni dijelovi ljeskali dok ga je i dalje oprezno držala u svojoj vilinskoj ruci, tako nježnoj i tako krhkoj.

Ali, snaga toga mekanog zapešća izvirala je iz načina kako je ruka držala oružje.

Premda je bilo teško i veliko, nije nimalo drhtala, već je bila spremna i opet ubiti ako se ukaže potreba.

Anñelikin pogled vladao je cijelim prostorom i dogañajima u njemu hitrom i podrobnom oštrinom koju Peyrac još nije poznavao - kao da joj prodiranje pogledom kroz noćne sjene i duboku tamu šume čini poseban užitak.

Potom mu se približi, stane pokraj njega, još uvijek mrka i na oprezu, te je Peyrac imao dojam da mu se prikazala prilika onih anñela čuvara za koje kršćanska vjera govori da su čuvari ljudskih bića u opasnosti.

- Htjeli su vas ubiti - rekla je šaptom.

- U to nema dvojbe. A bez vas bih sada bio mrtav.

Kad je izrekao tu rečenicu, Anñelikom prostruji drhtaj. Uistinu, bez njezina bi pothvata njezin voljeni sada bio mrtvo truplo. Opet je obuze onaj mučni osjećaj bezimene more da će se odvojiti od njega, da će ga zauvijek izgubiti.

- Moramo pobjeći - reče ona. - Jao! Zašto ste morali napraviti tu glupost, tu nesmotrenost!

Prezirno je gledao na to što je ona nazvala glupošću i nesmotrenošću.

- Priznajem da sam kriv. Taj mi se čovjek predstavio kao izaslanik gospodina de Frontenaca. No, od toga plemića čovjek doista ne bi mogao očekivati takvu izdaju. To će mi biti dobra pouka. Odsad ću biti dvostruko oprezniji. Bez vas, najdraža moja...

Ali gdje je Yann?

Yannu se vratila svijest.

Muškarci su se okupili oko grofa de Peyraca. Ukratko su mu priopćili o napadu čija je žrtva bio njegov štitonoša i koji je dovoljno jasno dokazivao da su naručeni zločinci imali namjeru umoriti i ubiti.

Peyrac klekne pokraj trupla prvog mrtvaca i okrene ga. Prvu je kuglu dobio posred grudi, druga mu je prostrijelila kičmu, pa se srušio. Bio je konačno i potpuno mrtav, bez pomoći i priziva, a njegovo uvelo lice s ustima u zijevu imalo je izraz velikoga iznenañenja.

- Markiz de Varange - reče Peyrac. - Guverner Nove Francuske upotrijebio ga je kao prenositelja nekakve poslanice u kojoj mi je zaželio dobrodošlicu. Veoma čudna dobrodošlica, kao što se doskora pokazalo. Rekao je da guvernerova politika prema

meni ne uživa potporu najviših državnih krugova, ali kako je se neće i ne želi odreći, moli me da ovaj susret s njegovim poslanikom zadržim u najvećoj tajnosti. A on će pak postaviti cijeli Quebec pred svršeni čin i protivnici nam više neće biti opasni.

Priznajem da su mi se njegove upute činile razumnima i da nisam nikome, pa ni vama, rekao ni jedne riječi o predviñenom susretu. Kasnije sam to požalio, čim sam se našao pred tim markizom Varangeom. On je u meni pobudio tako čudno nagonsko nepovjerenje da ga nisam nikako mogao razumski objasniti.

Na putu koji se uzdizao od obale čulo se pucketanje grmlja.

Jedan glas poviče: - Što se dogaña?

Uznemireni pucnjevima iz pištolja, čuvari odreñeni za čuvanje vatre i čamca došli su vidjeti što je bilo.

- Uredite to, Ericksone - odreza Peyrac - moramo spriječiti da se ovo previše ne razglasi i ne razviče.

Kapetan Gouldsboroa obratio se svojim vjernim vojnicima.

- Momci, sve je u najboljem redu. Vratite se na svoja stražarska mjesta.

Zatim se vratio u skupinu.

Morali su se posavjetovati.

Tu su bila tri mrtvaca, meñu njima i važan kolonijalni službenik koji je bio desna ruka guvernera Nove Francuske. Zabačena okolina koju su bili izabrali za svoj podli napad na Peyraca sada je olakšavala zadatak da izbrišu sve tragove drame koja se odigrala.

- Šuma je prostrana, a rijeka beskrajna - reče Peyrac. - A vi koji ste bili ovdje znat ćete dobro čuvati tajnu. Ta neće vam biti prvi put, prijatelji moji.

Redom je pogledao sve koji su došli s Anñelikom. Svi će šutjeti kao grob. Ako treba, njihovo pamćenje je nijemo i gluho. Ono što treba izbrisati iz njega izbrisano je zauvijek. Ničega se ne bi sjetili ni na mučilima.

Ruka Joffreya de Peyraca ovila se oko Anñelikina struka i nježnim stiskom on je svoju ljubljenu prizvao iz napola uspavanoga stanja u koje je bila zapala; prst joj je još uvijek bio na orozu pištolja.

- A vi, najdraža moja, kako ste naslutili što se dogaña i prispjeli u pravi čas?

- Predosjećaj, bio je to predosjećaj! Ništa više, samo vrlo jak osjećaj, strepnja u duši, jer ste bili tako slabo zaštićeni, da vam se slučajno ne dogodi nešto strašno u ovoj zemlji koja je za nas, sada kao i prije, puna pakosti i zamki. I taj strah me je gonio, pa više nisam mogla ostati na brodu. Zato sam zamolila neke od vaših ljudi da me prate. No mogu sa sigurnošću tvrditi da osim njih nitko ništa ne zna i ne sluti.

- Bez gospoñe grofice sada biste bili u koži mrtvaca, monseigneur - reče Erickson.

- Da, poput zastave svetoga Lawrencea u koju biste me umotali - šalio se Peyrac sa svojim licem punim ožiljaka.

Anñelika se već bila prenula i zadrhtala te je grof pod rukom osjećao kako je to čudesno tijelo, koje je sve dotad bilo nepomično i neumoljivo kao čelik, iznenada zatreperilo u pravoj ženskoj tjeskobi.

Anñeliki je mašta naslikala zapanjujuću viziju. Joffrey ubijen, a njegovo tijelo s kamenon oko vrata bacili su s vrha vapnenačkih stijena.

Opet su ga htjeli ubiti pomoću iznenañenja i izdaje.

Joffrey je imao pravo. Taj zločin, koji se trebao dogoditi u najpotpunijoj tajnosti nitko ne bi ništa saznao o njemu - taj zločin ili njegov pokušaj sada treba oviti jednakom potpunom šutnjom. Zato treba ukloniti sve tragove.

Jer, njihov polazak u Quebec već je i sam dovoljno sumnjiv. Ne, ne mogu na svoja leña natovariti još i smrt markiza de Varangea. Tu smrt bi u Quebecu proglasili za nasilni čin, a ne za zakonitu samoobranu. Svi bi u jedan glas povikali o ubojstvu, o pokolju nedužnih žrtava.

- Nemam pojma što si je taj zvekan zabio u glavu - izloži Peyrac nakon trenutka razmišljanja. - Ali gotovo sam uvjeren da se nije ravnao po naredbama koje je dobio od Frontenaca. To je isključeno. Ponašao se u potpunoj suprotnosti s obećanjima o dobrodošlici koju mi je guverner obećao više nego jedanput. Quebec je s obzirom na stajalište prema nama podijeljen na različite stranke. Frontenac je pogriješio samo u tome što je loše izabrao svoga izaslanika. Ako ga je uopće sam izabrao?

Klečeći pokraj umrloga, pretražio mu je džepove i iz njih izvukao neke papire i druge stvari. Kad ih je pregledao ne bi li u njima pronašao trag onih koji su pripremili zavjeru, sve je vratio gdje je bilo.

- Nikakva traga! U rukama nemamo ništa što bi nas moglo odvesti do čovjeka koji nas je poslao u gnijezdo tih izdajica. Pismo guvernera Frontenaca ostavit ću u džepu gospodina de Varangea. Tako će ostati dojam da mi ga uopće nije uručio. A zatim će nestati bez traga, putem kojim su nas kanili poslati.

Naredio je Ericksonu da pretraži kuću i osigura da u njoj ne ostane nijedan dokaz tog čudnog i zločinačkog susreta.

Potom je odveo Anñeliku sa sobom; zajedno su se spuštali prema riječnoj obali.

Kouassi-Ba, Vignot i Enzi ostali su za njima da očiste poprište.

Na pola puta, u gustoj tami drveća, Joffrey de Peyrac se zaustavi, zagrli Anñeliku i vatreno je privi k sebi.

- Ljubavi moja, spasila si mi život - reče. - Tisuću puta hvala!

Tada se oglasiše oštri krici divljih morskih ptica kojima su dogañaji opet poremetili noćni mir; letjeli su okolicom te se dizali i spuštali u blizini rta.

Izbrisani su svi tragovi onoga što se te mučne noći poput mračne more dogodilo u laurentinskoj pustoši.

4.

BRAČNA SCENA NA GOULDSBOROU Gouldsboro je bio utočište u kojem na njih nije vrebala smrt i nije ih očekivala nikakva opasnost.

To, samo to je željela za sebe i svoga voljenoga.

I tek ondje će biti posve uvjerena da ga je uistinu spasila.

Dok se čamac snažnim udarcima vesala približavao velikom brodu što je nepomično počivao s tri lijepe, velike svjetiljke na zadnjem mostu - bile su izrañene u obliku zublje i na mirnoj noćnoj vodi presijavale su se crvenom i zlatnom bojom - Anñelika je opet drhturila. Grčevito je uhvatila Peyracovu ruku. Grof bi je povremeno zabrinuto pogledao, ali nije rekao ni riječi.

Potpuno je razumio da je bila svjedokom silne napetosti posljednih sati i da je vrlo potresena. A ni on sam nije manje uznemiren. Ne toliko zbog opasnosti koja se nadvila nad njim, koliko zbog Anñelikina čudesnog pothvata koji mu je donio spas.

U svakom slučaju, sa svakoga gledišta njezin je čin bio pravo iznenañenje, pravi udarac: pojavila se tako neočekivano i djelotvorno, i tako neukrotljivo da je izgledala posve divlja, spremna upravo na sve da bi ga spasila. I uistinu mu je spasila život.

Tako je opet osjetio kako ga silno voli i postao svjestan mjesta koje mu pripada u srcu te žene; opet je iznova otkrio njezinu gotovo tajnovitu i donekle nepoznatu priliku koju je ugledao u tako potresnom trenutku na rubu šume, kad je neumoljivo stisla šaku i podignula oružje, a potom bez ijednog treptaja ubila čovjeka koji mu je prijetio smrću.

Opet ga je do srži preplavila njezina junačka hrabrost, pa ju je privinuo u čvrsti ljubavnički zagrljaj, s osjećajem radosti i vedrine koji je u njemu nadvladao sve druge osjećaje.

U sebi je govorio da će se vječno sjećati te čudesne noći kao osobita praznika.

Smrt ga je gotovo dotaknula, ali mu to, dakako, nije bilo prvi put u životu. Ono što je bilo posve novo u njegovu doživljaju bila je svijest o istinskoj i neizmjernoj sreći, euforija,8 jer je znao da je ostao živ zaslugom čudesne voljene žene, da mu je ona prije nekoliko trenutaka na najneočekivaniji način darovala život i istodobno posvjedočila svoju žarku ljubav: upravo ta spoznaja grofu de Peyracu rasvijetlila je mračnu kanadsku noć sjajem najčudesnije zvijezde.

Anñelika, koja se čvrsto privinula uz njegovo tijelo, nije tako jednostavno doživljavala svoju ne manju sreću.

Težina tjeskobe koja ju je spopala posljednjih sati i koja je prijetila smrću njezinom ljubljenom, još ju je pritiskala.

Doista je osjećala bol.

Potom, kad je bila s njim u kabini na brodu Gouldsboro u lijepom salonu, njihovom istinskom boravištu koje skriva toliko vedrih prizora njihove ljubavi i njihovih tjelesnih prožimanja, živci su joj iznenada popustili te su iz nje provalili siloviti prijekori.

- Zašto ste mi to napravili? Kako je to glupo!.... Da ste mi barem rekli što kanite i kamo idete, bilo bi mi jasno. Ovako me je cijelo vrijeme mučio predosjećaj velike opasnosti... O, već znam i zašto. Nekoć sam srela i upoznala francuskoga kralja.

Znam za kakve su izdaje sposobne njegove sluge... Bila sam buntovnica u Poitouu. I vi mi sad niste vjerovali. Kao da me uopće nema. Možda nisam ništa osim žene koju ne poznajete, koju prezirete, koju ne želite upoznati?

- Ljubljena moja - šaptao je Peyrac - umirite se. Zar je to moguće: prvo mi na svoj čudesni način spasite život, a zatim mi priredite bračnu svañu?

- Meni se čini da je to dvoje posve nezdružljivo.

Potom mu se opet baci u zagrljaj i gotovo ga uguši stiskom.

- Oh, ljubavi moja! Ljubavi moja! Mislila sam da se opet vraća strašna mora koju sam negda odviše često doživljavala kad sam bila daleko od vas. Trčala sam prema vama kroz mračnu i sablasnu šumu, ali uvijek, uvijek bih stigla prekasno. Grozni, grozni snovi!

- No ovaj put niste stigli prekasno, već u pravi trenutak!

Zagrlio ju je i milovao njezinu svilenu kosu koja mu se kovrčala po licu.

Iznenada je zabacila glavu i pogledala ga pravo u lice.

- Vratimo se, Joffrey! Vratimo se u Gouldsboro!9 Ne idimo dalje. Sada mi je posve očita ludost koju time nužno činimo. Jer, opet idemo u francusko kraljevstvo. Što dublje budemo zalazili u Ameriku, bit ćemo to više prepušteni kralju i njegovoj Crkvi.

Tom kralju protiv kojega sam se borila, toj Crkvi koja vas je osudila. Uspjeli smo im umaknuti, kralju i Crkvi, zadobili smo slobodu i blagostanje, a sad se dobrovoljno vraćamo u njihove ruke. Joffrey, to je ludost!

- Vraćamo se s brodovima i zlatom, sa sporazumima i pomilovanjem koje donosi davna prošlost.

- Nemam povjerenja.

- Zar ćete se ovako ponašati, lijepa moja ratnice, već pri prvom napadu? Sve to nije bilo ništa: nevažna čarka. Dokazali smo da je naša veza tako čvrsta da takve teškoće rješava usput. Čvrsto ju je privio k sebi da bi dokazao svoju snagu i vjeru. No ona se nije mogla umiriti.

8 9

Blaženstvo - Op. prev.

Peyracov posjed u Akadiji. - Op. prev.

- Zar uistinu moramo putovati u Quebec? - rekla je glasom u kojem je treperila sva njezina nerazumna tjeskoba. - Činilo se tako jednostavnim: vratili bismo se kao prijatelji prijateljima. Ali tada mi se u hipu pokazala i druga strana slike: očekuju nas, mame nas samo da bi nas čvršće zgrabili i konačno svršili s nama.

- Nemojte tako pretjerivati, ljubljena moja. Stvar očito nije jednostavna, ali nije ni odviše ozbiljna! Ondje zasigurno imamo i istinske i vjerne prijatelje.

- Ali i nepomirljive neprijatelje! Sad smo ih vidjeli!

Pognula je glavu i opet prošaptala: - Zar doista moramo u Quebec?

Nije odmah odgovorio.

- Da, mislim da moramo - reče napokon vrlo odlučno. - Ovo je opasnost koju moramo svladati, kušnja kojoj se moramo oduprijeti. Ali, vi i ja možemo samo zajedno svladati mržnju koja se tamo možda skupila protiv nas. A ako pobijedimo, postići ćemo mir koji trebamo da bismo mogli živjeti sretno, mi, naša djeca, naši prijatelji, naše sluge, mir bez kojega je sva naša teško zadobijena sloboda tek obmama. Jer ćemo inače cijelog života ostati prognanici i izopćenici.

Obujmio joj je lice rukama i pogledom uronio u njezine oči koje su blistale poput smaragda i u kojima se mogao vidjeti odsjaj nekakve neizmjerne žalosti i boli. One žalosti i boli koja je nekada mučila lijepu markizu du Plessis-Belliere kad se je sama svojim slabim snagama oduprla moćnom kralju Francuske - nepoznata žena, buntovnica iz Poitoua, čiju je obnovljenu pojavu maloprije vidio na rubu šume, kod kolibe.

- Ničega se ne boj, ljubavi moja, samo se ne boj - šaptao je. - Uvijek ću biti s tobom i uz tebe. Sad smo dvoje, sad smo neodvojivi!

Uspio ju je izvući iz njezina silnog straha, pojačati njezinu vjeru i povjerenje u njihovu budućnost i zajedničku sudbinu.

Polako, polako se umirivala. U slučajnoj sreći koja je dopustila da priskoči u pomoć ljubljenom u trenutku njegove smrtne opasnosti vidjela je povjerenje mnogo prije nego poraz.

Radost je zamijenila tjeskobu i strah.

Neizmjerna omama uvjerenja da su strašni snovi bili lažni, da je njezin ljubljeni opet pokraj nje, ta omama ju je tako opila da je malaksala od slasti i sreće. Čudesna toplina opet joj ispuni srce i dušu - osjećala ju je na mjestu na kojem je počivala Joffreyeva ruka. Spustila je pogled u znak pristanka i suglasja, kao gestu blažene pokornosti.

- Pa neka bude tako! Ići ćemo u Quebec, ljubljeni moj gospodine i gospodaru. Ali ovaj put... morate mi obećati... morate mi obećati...

- No, što?

- Ne znam ni sama!... Da mi nikada nećete umrijeti, da ćete me uvijek čuvati uza sebe... da nas ništa na svijetu neće moći razdvojiti, što god se dogodilo... što god bilo...

- To vam obećavam.

On se nasmija. Njihove usne se sastaviše.

Zaboravili su na sve i predali se svojoj silovitoj ljubavi koja ih je spajala, koja je svakim danom bivala sve jača i koja je sama predstavljala najveću pobjedu.

DRUGI DIO

NA RIJECI

5.

NA BRODU PEYRACOVE FLOTE - Ah, ah - uzdisao je mali markiz de Ville d'Avray dok je udisao vlažan i slankast riječni zrak. - Ah, kako mi je pri srcu to ozračje ljubavi...

Intendant Carlon začuñeno ga je pogledao.

Stajali su na brodskoj palubi u mrzlom sumraku mjeseca studenog, a činjenica da se olovno nebo malo razvedrilo negdje daleko na obzoru i propustilo nekoliko zraka zlatne svjetlosti nikako nije opravdavala usklik tolike očaranosti.

Voda je bila tamna i uzburkana. Bilo je tako pusto da je budilo sumnje.

Pod preplanulom kožom, osvijetljenom zorom i prigušenom vatrom, Laurentinac je skrivao divlju narav brñanina, veoma visokog, kukasta nosa, pravog Indijanca algonkinskog plemena, lukavog i divljeg poput vepra.

S vremena na vrijeme jata divljih ptica preletjela bi nebom, a trag im je odjekivao otegnutim, izgubljenim kricima.

I kakve ljubavi uopće može biti u takvom ozračju?

- Zar doista ne osjećate, Carlone - nastavio je mali markiz i presavio podstavu kožuha podstavljenog vidrinim krznom - kakvo nadahnuće leži u ljubavi! Ah, ljubav, ljubav! Kakvo blaženo okružje, zapravo jedino, u kojem se ljudsko biće uistinu i potpuno može dokraja razviti, razmahati se kao riba u vodi. Kako je ugodno uroniti u to okružje i obnoviti se u njemu. Rijetko sam ga osjećao oko sebe s tolikom snagom i svježinom kao danas.

- Ali, ljubav prema čemu? - upita intendant, blago uznemiren. Markiz de Ville d'Avray donekle je osobit, to stoji. Ali - zar ponekad nema dovoljno uzroka da se uplaši za njegov zdrav razum?

Pod hladnim i nepovjerljivim pogledom svoga sugovornika markiz se sve više raspaljivao.

- No, znate, jednostavno ljubav kao ljubav, ljubav sama po sebi! Ljubav sa svim svojim radostima, uzbuñenjima, strasnim sukobima, s tajnama punim iščekivanja, teškim i istodobno slatkim predajama, kratkotrajnim svañama, bojaznima koje se odmah umire, bolesnim strahovima, ali ipak tako krhkima da ih prvi osmijeh razgoni kao što sunčeve zrake tope snijeg, s nadama i sigurnostima, sa svim tim razbuktalim vatrama koje zublje srca i tijela neprestance obnavljaju, a raspaljuje ih svaka životna pojedinost i iznenañenje, te vas prebacuje u posve drugi svijet, u kojemu ste udvoje... čovjek više nije sam, nego udvoje, oboje ste spremni živjeti i, ako treba, umrijeti ovog trenutka, jer se upravo svakog trenutka, svakog sata, svakog dana onome koji ljubi i ljubljenom biću otvaraju sama vrata raja i njegove bajne, nebrojene figure i napete slasti...

- Pretjerujete, jako pretjerujete - prekinuo ga je intendant Carlon - ili ste preduboko zavirili u čašicu.

Bacio je ponešto nesiguran pogled na sastojke užine koja ih je očekivala posve blizu, ostavljena na niskom stoliću. Čaše, kristalni pehari i srebrne šalice ljeskale su se u zracima sunca na zalazu, ali vidjelo se da male boce vina i likera još nisu načete.

- Da, dakako da sam pio - prizna Ville d'Avray. - Opio sam se onim božanskim pićem o kojem sam vam pripovijedao: ljubavlju. To omamljujuće piće svjetluca silnom nježnošću i gotovo nedosežnom daljinom, a istodobno je tako silovito, tako silno i plamteće, da me taj osjećaj uvijek napaja svojim divnim mirisom koji doista nikako ne mogu prezreti ili ne osjetiti... Što ćete, ja sam ipak osjećajno biće, čovjek...

- Sa svojim mirisom - ponovi Carlon. - Mirisi uistinu nemaju u sebi ništa tako nebeski divno. No doista je zanimljivo da nas miris plime prati sve dovde, iako smo tako duboko u unutrašnjosti kopna.

- Ma tko je spomenuo plimu? - otrese se markiz. - Strašno ste realni. Uzalud se trudim da u vama probudim čak i najnedužnije strune uzvišenosti.

Sav razočaran, okrenuo se i uzeo bombon iz kristalne zdjele. Njegov okus valjda mu je vratio dobru volju i iznova je oživio.

- Vidite! Znamenje ljubavi ukazuje mi se čak i u ovoj slatkoj stvarci. Moramo u i ovom bombončiću vidjeti moć srca i ljubavi, koja nam je i u ove daleke i zabačene pokrajine poslala slatkoću svojih zlatnih usta. Usprkos grubosti i očitoj negostoljubivosti ovih naših krajeva, i ovdje vlada svemoć i sveprisutnost ljubavi.

Jer, doista ljubiti ne znači ništa drugo nego neprestano pred noge svoje ljubljene rasprostirati sva bogatstva i zemaljska dobra, bez prestanka predavati svoje srce i duh slatkom užitku davanja i darovanja. Vidite da je čista istina da nijedno podneblje i nijedno razdoblje ne može ostati izvan dohvata svjetske ljubavi koja je naša zajednička gospa i gospodarica. Pa i vaša...

Upro je prstom u Carlonova prsa i lagano ih udario.

- Vi doista pretjerujete - ponovi intendant - i slabo mi je od vaših riječi...

Ali gospodin de Ville d'Avray, guverner Akadije, bio je u svom elementu.

Uhvatio je za ovratnik svoga sugovornika, koji ga je nadvisivao za cijelu glavu.

- Ne, ne, nikad mi nemojte izjaviti da ste posve bezosjećajni i da ste to uvijek bili.

Ako je vaš oklop kraljevog službenika tako krut i bijedan, ipak mi ne možete i nikad nećete moći reći da se pod tim blijedim izgledom hladne ribe koji odaje vaša izvanjskost ne krije živo ljudsko srce i da glas muškog spola drhtavo ne klikće za zadovoljenjem?

Carlon se odmaknu od njega, krajnje ogorčen.

- Guverneru, navikao sam na vaše besmislene govore, ali sad prelazite sve granice.

Dopustite mi da vam jednom zauvijek kažem da uopće ne razumijem, a niti želim razumjeti vaše suludo klepetanje. Smrzava se, dolazi noć, mi jedrimo prema Quebecu, gdje nas očekuje mnoštvo poteškoća, a vi meni i dalje trubite kako vas oblijeva ozračje ljubavi! Ali ljubavi prema komu, opet vas pitam!

- A zašto bi to uvijek morala biti ljubav prema nekomu? - jogunio se markiz. - Bilo bi mnogo pametnije da od mene ne tražite ime tog bića!... Pomislite samo kako ste slijepi! Pogledajte malo i shvatite tko nam se približava!

Teatralnim i pobjedonosnim pokretom pokazao je skupinu koja se upravo pojavila na platformi zadnjega mosta. Dok su se približavali u suprotnom svjetlu, bilo je teško meñusobno razlikovati te ljude čiji su se šeširi ukrašeni raskošnim perjanicama tamno ocrtavali na zlatastoj pozadini neba, ali meñu njima jasno se isticala jedna ženska pojava.

- No, eno, vidite je ondje - reče markiz, sav drhteći. - Zar je doista ne vidite - nju, jedinu na svijetu? Žena obdarena svim ljepotama prirode, svim darovima ženstvenosti, bez mrlje i greške, čiji pogled osvjetljuje i najtamniju noć, čija vas riječ, kad se otisne s njezinih čudesnih usana, u hipu posve očara, ona, čija vas milina zavodi, a snaga njezine ljepote potrese vas do dna. Ta gospa je takva da o njoj nikad ne možete znati da li priziva vašu snagu da bi obranila i zaštitila svoju očaravajuću slabost ili pak otkriva i razobličuje vašu slabost da bi pokazala svoju prikrivenu i nepobjedivu moć. Ali uvijek i neprestano u vama budi želju da se privinete uz te tople grudi kao što se dječak privija uz majčina njedra. To je žena za koju nikad ne možete znati da li vas zavodi najčišćim, anñeoskim osobinama svoje duše ili pak najstrašnijim silama svoga spola. Ali kako god bilo - nemoguće je da ijedan muškarac kraj nje ostane hladan i bezbrižan. U njoj je neosvojiv čar, ali koji

osvaja sve, čar što je po mojemu mišljenju prvotna i najbitinija osobina prave žene, ŽENE velikim slovima, žene po sebi, u svojoj najdubljoj biti.

Morao je zastati da doñe do daha.

Intendant Carlon samo je šutio, ali u njegovom pogledu ipak se upalila iskra očita zanimanja.

U tom trenutku je Anñelika, grofica de Peyrac, u pratnji svoga muža grofa de Peyraca i svih časnika grofovog brodovlja, kapetana, drugih časnika te mornarskih i viših službenika, svih prelijepo odjevenih u blistave halje, dostojanstveno koračala niz stubište od lakirana drveta, koje je vodilo na donju palubu. Čak je i na toj nemaloj udaljenosti sjaj njezina nježnog ženskog lica privlačio svu pozornost i čovjek koji bi je ugledao ne bi mogao reći da li je svjetlost koja isijava iz nje odsjaj sunca na zalazu, koje osvjetljava njezinu dražesnu pojavu, ili pak ta svjetlost izvire iz njezina osmijeha puna miline i umilnosti, koji je blago rastvorio njezine usne dok je mirno slušala što su joj govorili muškarci oko nje, ljudi koje dva udaljena sugovornika nikako nisu mogla razaznati, ali bilo je očito da su vrlo pokretne i živahne, šaljive gotovo do vragolastosti.

Pokrivao ju je velik šešir od snježnobijele kože što ga je nosila po uzoru na konjanike te joj se na vrhu glave doimao kao sjajna i svijetla aura. Pelerina od bijela satena, podstavljena bijelim krznom, otvarala se i otkrivala prsluk s ovratnikom ukrašenim prelijepim trovrsnim malinškim čipkama.10 Haljina joj je bila ružičaste boje, po modi u krilu malo presavijena baršunom tamnije boje. Sprijeda su haljinu ukrašavale i dvije vrste prišivaka od srebrnaste vrpce.

Jednom rukom pridržavala je baršun haljine i lako je silazila niza stube, dok joj je druga ruka bila skrivena u mufu od bijela krzna što joj je visio na zlatnom lančiću oko vrata.

Svaki pokret Anñelike de Peyrac zračio je tolikom dražešću i spretnošću da je Ville d'Avray samo prošaptao: - Zar ta dama ne zaslužuje da upravo sada korača velikim stubištem u Versaillesu, pokraj samoga kralja?

- Kažu da se to već dogodilo... - promrmlja Carlon.

- Što? Da se uspela velikim versajskim stubištem? Uz kralja?

Intendant nije odgovorio, samo je hvatao dah dišući kroz nos. Ville d'Avray ga iznova napade.

- Oho! Pa vi znate mnogošto o njoj? Ta recite mi! No, dobro, sad ste odlučni u šutnji, ali jednoga dana navest ću vas na to da progovorite.

Na brodskoj ogradi se kao taman obris na svijetloj pozadini sutonskoga svjetla prikazala titrava silueta majušne životinjice i u nekoliko vitkih skokova dostigla skupinu na odlasku. Zaustavila se tik pred Anñelikom, napeto je promatrala nekoliko trenutaka, a potom se postavila pred nju na čelo povorke i vrlo svečano koračala, mašući repom iza sebe kao perjanicom.

- Mačak! - veselo uskliknu Ville d'Avray. - Vidite, čak i životinje rado prate groficu de Peyrac i s veseljem se podvrgavaju njezinoj volji. Ah! Da ste je vidjeli u Gouldsborou s medvjedom!

- Kakvim medvjedom? - poskoči Carlon.

- Golemom i dlakavom životinjom, strahovito divljom, a ona, gospoña grofica, sklonila se k njemu, milovala ga i milo mu govorila.

- Ali to je jako uzbudljivo! Još nikad mi niste spomenuli da gospoña de Peyrac ima takve nadnaravne moći.

- To je bio prizor koji se ne može zaboraviti.

- Donekle odiše po magiji.

10

Malines - pokrajina u Francuskoj koja je bila poznata po čipkarskom obrtu. - Op. prev.

- Ni govora! To je samo njezin osobni ljudski i ženstveni čar... Zar doista ne vidite koliko je božanstvena?

- I da i ne. Pitam se nismo li u rukama čovjeka koji je član flibuste11 i možemo li se u stanovitom smislu smatrati njegovim zarobljenicima? Ne, doista nema razloga da se posebno radujemo.

- Ma, hajdete! Kakva vam je to prokleta navada da sve vidite samo crno! Nama ništa ne prijeti, mi smo samo gosti gospodina de Peyraca, toga pustolovnoga plemića gaskonjskog podrijetla koji je istodobno najbogatiji čovjek Sjeverne Amerike. Pošto nam je bio od pomoći na našem inspekcijskom putovanju u Akadiji, sada je tako dobar da nas svojim brodom vozi sve do Quebeca, kamo je namjerio i sam, jer se želi pokloniti guverneru Nove Francuske, gospodinu de Frontenacu.

- A vi? Kakva vam je to pak prokleta navada da život uvijek slikate samo ružičastim bojama? - ironično priupita Carlon.

- Ja sam čovjek sretne naravi. O tomu se radi. U životnim dogañajima vidim i osjećam sve što je u njima ugodno, a što bi za čovjeka moje osjećajosti bilo ugodnije od toga da budem u uljudnom društvu na brodu - da, i vaše društvo je ugodno, prigovarali mi koliko god hoćete - te da mogu razgovarati s najčudesnijom ženom na cijelom ovom Božjem svijetu? A sa sobom vodim brod koji mi je gospodin de Peyrac darovao kao zamjenu za moj Asmodee što su ga potopili morski razbojnici. Samo ga pogledajte, ondje je usidren, pogledajte kako je lijep! Još ne znam kako ću ga nazvati... Sa sobom nosim još i mnogo vrijedna blaga: lijep tovar krzna, velik broj boca jamajkanskog ruma... peć od fajanse... Bože moj, sama čudesa! Gospodin de Peyrac naručio je peć za mene izravno iz Francuske. Pogledajte samo.

- Pogledajte, pogledajte... samo ta riječ vam je na jeziku i zapravo mi dosañujete...

No, doista: pogledam li oko sebe, ne vidim ništa drugo osim sve sumnjivijeg našeg položaja, vidim perspektivu o kojoj sam vam već govorio, perspektivu koja mi je neopisivo mrska, osobito stoga što su gospodin i gospoda de Peyrac dva posve nepredvidljiva ljudska bića koja utjelovljuju, kao što i sami kažete, ljubav i njezine slijepe užitke - upravo zato u Quebecu možemo računati na zbrku i gužvu! Zar da se veselimo takvim izgledima? Za početak će s obje strane zagrmjeti topovi, za to mogu dati ruku u vatru, a zatim, kad se nekako riješimo oružanih napada, bit ćemo, kao i oni - jer smo sudbinski povezani s njima - izloženi samo sramoti i nemilosti, a možda doživimo i ono najgore - izopćenje! I sami dobro znate da se grof monsinjor Laval i isusovci nimalo ne šale s pitanjima čarobnjaštva i slobodnjaštva te baš nikako ne mogu zamisliti da će cijelu našu družbu dočekati s osmijehom na usnama.

- Jao, što vam sve ne padne na pamet, dragi moj! Kako pretjerujete! Gotovo kao da će zavladati pometnja, krici, jauci i škripanje zubima. No, ja obožavam tako dinamičan život i priznajem da...

- O, dakako. Pa vas svi dobro poznaju. O tome se slažem s gospoñom de Peyrac; ona kaže da vas ništa na svijetu ne veseli toliko kao kad možete cijeli grad prevrnuti naglavačke.

- Ona je to rekla? Kako ispravno rečeno, i kako pravedno! Doista je čudesna, zar ne?

- Da, da, s vama je upravo nemoguće raspravljati, jer ste zaljubljeni u nju.

- Nikako, nisam zaljubljen... ili, jedva, jedva. Očito niste baš ništa razumjeli, ništa...

Vi doista ne biste znali uliti srčanosti čovjeku... S vama uopće više neću razgovarati.

Markiz de Ville d'Avray se okrenu i naduri se.

Tada su Anñelika i grof de Peyrac sa svojom pratnjom došli do njih i obojicu ih zatekli smrknutih lica.

Nakon još jednog dana plovidbe brodovlje se opet usidrilo u zabačenom zaljevu sjeverne obale Rijeke svetog Lawrencea. Kao što je već bio običaj, kapetani ostalih 11

Gusarske družine. - Op. prev.

brodova došli su na Gouldsboro na zakusku i porazgovorali o dogañajima toga dana te o etapi koja je bila predviñena za idući dan.

- Uskoro ćemo biti u Tadoussacu.

- Prva francuska postaja!

- Nadajmo se da nam neće prirediti nedostojan doček.

- A zašto i bi? To je samo malo i zabačeno mjestašce bez jače obrane. Stoga je prava sila na našoj strani. No mi imamo samo posve miroljubive namjere.

6.

MEðU PRIJATELJIMA NA "NEPRIJATELJSKOM TERITORIJU" Brodovlje je uistinu davalo veoma lijepu sliku. Bilo je usidreno u sjenci rta koji ga je dobro štitio od svakog iznenañenja. Činila su ga tri broda od po dvjesto do tristo tona, što dakako nije predstavljalo brodove najveće tonaže i udarne sile, ali ipak su imali na raspolaganju gotovo šezdeset topova.

Dvije malene jahte nizozemske proizvodnje, vrlo brze i okretne, uz njihove su bokove igrale ulogu pasa čuvara i izvidnika. Bile su tako izgrañene da su u meñupalublju mogle nositi po dva topa, a sprijeda i straga na palubi po dva kulevrina12 koji su mogli stvoriti velike neugodnosti onomu na koga bi uperili svoja uska i dugačka ždrijela.

Jedna jahta zvala se Rochelais, a druga Mont-Desert. Cantor, stariji sin Anñelike i Joffreya de Peyraca zapovijedao je lañom Rochelais, jer je usprkos svojih šesnaest godina bio već vrlo zreo i u moreplovstvu iskusan časnik. Doba učenja proživio je na Sredozemlju, po kojem je plovio s ocem od svoje desete godine, a zatim na Karipskom moru.

Vanneau, negdašnji mornar gusara Zlatobradog, vodio je Le Mont-Desert. Zbog njegova ugleda grof de Peyrac dao mu je prednost pred drugima koji su dulje bili u njegovoj službi, jer u staroj Francuskoj nikada nije bio osuñen i bio je vjeran katolik.

Pitanje vjere na veoma je strog način odreñivalo izbor posade i imenovanje viših časnika. Bilo je posve isključeno da u Novu Francusku plove Francuzi protestantske vjere. Oni su se izlagali trenutnom uhićenju, pa čak i vješalima, jer su ih smatrali izdajicama. Upravo zato je bilo veliko pitanje da li da u posadu uzmu strance. No grof de Peyrac vrijedio je kao osobit i neovisan gospodar te je pod njegovom zastavom cjelokupna njegova momčad, kakvog god bila sastava, bila dobro i pošteno primljena.

Ali i meñu njima je trebalo pomno birati.

Zapovjedništvo nad brodom Gouldsboro dodijeljeno je Norvežaninu Ericksonu, koji je bio šutljiv i pametan čovjek te nije nepotrebno privlačio pozornost na se.

Joffrey de Peyrac zadržao je kod sebe sva četiri Španjolca iz svoje posebne straže, muškarce koji su već dugo nepokolebljivi u odluci da učine sve za njegovu osobnu sigurnost i koji ne bi znali što da rade na ovom svijetu bez tog životnog zadatka.

Ni ta četvorica nisu voljela naklapanja. Družili su se samo meñusobno i nisu se miješali s francuskim pukom, pa se nisu družili ni s Peyracovim mornarima i naseljenicima.

Kapetani posljednja dva broda bili su grof d'Urville i vitez de Barssempuy, francuski plemići iz dobrih obitelji koji neće tražiti posebna prijateljstva u plemenitoj quebečkoj družini uz uvjet da nitko odviše ne istražuje njihovu prošlost i ne ispituje razloge zbog kojih su napustili francusko kraljevstvo i otisnuli se na more.

12

Vrsta topića. - Op. prev.

Kad se Anñelika približila, odmah je opazila ražalošćeni izraz de Ville d'Avraya, a takoñer i tugu i pokunjeni lik intendanta Carlona. Eh, no, pomislila je, ova dva kuma morala su se ozbiljno posvañati... jer, već je iz daljine vidjela kako je markiz mahao rukama, a potom se ljutito okrenuo i udario nogom o pod.

Ubogi markiz, kojemu je bilo toliko jako stalo do toga da »život bude lijep«!

Anñelika nikad nije bila nezainteresirana za osjećaje i muke svojih bližnjih.

Ville d'Avray umirio se čim je vidio da je postao predmetom zanimanja toga tako prodornog i blistavog pogleda. Jako bi mu se svidjelo kad bi netko pokazao zanimanje za njega, kad bi mario za njegovo duševno raspoloženje. A Anñelika za njega nije bilo tko, ona je jednaka boginji.

Kad je krenula prema njemu, ta ga je njezina kretnja uzdignula do blaženstva.

- No što se dogaña, dragi moj prijatelju? - upita ga ona. - Ili mi se samo čini da nešto nije u redu?

- Oh, naravno, mogli bismo tako reći - zastenja Ville d'Avray. - Da su na svijetu bića poput ove individue i da je čovjek prisiljen družiti se s njima - ah, neka teolozi govore što hoće, čistilište zapravo počinje još na ovom svijetu.

- Kad tako govorite, mislite li na gospodina Carlona?

- Na koga bih drugog mogao misliti?

- Sjednite kraj mene i ispričajte mi sve.

Skutrio se pokraj nje na sjedalu koje je bilo podstavljeno debelim jastucima.

Anñelika, koja je dakako pozorno slušala njegova jadanja i tužbalice, gledala je oko sebe.

Ta večer bila je vrlo lijepa. Nakon dva dana pljušteće kiše čovjek je osjećao istinsku radost što može udisati pročišćeni zrak.

Nakon zastajanja u Sainte-Croix-de Mercyju putovanje se nastavilo a da se nije proširio ni najmanji glas o tragičnom dogañaju što su ga neki putnici doživjeli te noći.

Anñelika se kadšto morala pitati nije li to možda sanjala.

U toj skrivenoj tragediji najdojmljivija je bila i ostala mala promjena u odnosima izmeñu nje i njezina muža. Cijelo vrijeme joj se činilo da je otada gleda nekim novim pogledom, punim divljenja i radoznalosti, te da u njemu nadahnjuje još veće pouzdanje nego prije, da ju još više cijeni.

Još radije no prije uvodio ju je u sve svoje planove, još češće ju je pitao za savjet i molio je za pomoć.

Dakako, bilo je mnogo pitanja koje je trebalo riješiti ili ih barem raspraviti prije no što spuste sidra ispred Quebeca, koji je bio feud francuskoga kralja i prostirao se u Novoj Francuskoj, dakle na francuskom tlu.

No, cilj putovanja još je bio vrlo daleko. Putnici su gotovo imali dojam da plove nekuda izvan svijeta, posebno onda kad bi se mirisi ledenoga zraka pomiješali s morskim mirisima koji su dopirali s rijeke, s mirisima neizmjernih šuma koje su bile posve blizu, pa s neočekivanim i raskošnim mirisima kolača i slastica te s egzotičnim vonjem kave skuhane u bakrenoj posudi, pa čokolade, pa čaja - svim tim je novi glavni kuhar, gospodin Tissot, dvorio visoko društvo, govoreći da je ta kuhinja zadnji krik plemenitaškoga Pariza.

U tom je trenutku, vrlo zadubljen u svoj rad, nadzirao malenu srebrnu posudu koja je počivala na rubu žeravice na braseru.13 - To je najograničenije biće na svijetu koje poznajem - nastavio je Ville d'Avray i kušao nadjevene smrdljike.

- Još uvijek mislite na gospodina intendanta Nove Francuske?

- O, dakako!

- No, u tom pogledu ne dijelim vaše mišljenje u potpunosti, markiže. Gospodin Carlon možda ima osobitu narav, ali on je i veoma naobražen čovjek te je razgovor s 13

Originalni američki žeravnik. - Op. prev.

njim vrlo zanimljiv. Moj muž s njim rado razgovara, posebno o pitanjima trgovine, o kojima je očito dobro obaviješten.

- A ja? A što je sa mnom? - prigovarao je Ville d'Avray. - Zar ja možda nisam nadležan za trgovačka pitanja?

- Da, naravno, dakako da jeste.

- Zar ja nisam naobražen čovjek?

- Nedvojbeno... jedan od najnaobraženijih plemića koje poznajem... a i jedan od najljubaznijih.

- A vi ste čarobni kao i uvijek - prošapta markiz i s pobožnom odanošću poljubi joj ruku. - Kako se veselim tome što ćete mi uskoro biti mnogo bliže... Vidjet ćete nastavio je i razvio svoj omiljeni kuplet - kako ćemo se dobro osjećati u mojemu malenom salonu u Quebecu, kad budemo sjedili ispred moje peći od fajanse dok vani bude zavijao i bjesnio vihor. Pripremit ću vam šalicu onoga kineskog čaja što mi ga otac Maubeuge ponekad daruje u malenim zapečaćenim zamotuljcima koje mi šalje izravno iz te udaljene zemlje... Sjedit ćete u mom najboljem naslonjaču - pravom, originalnom bouleu14 veoma udobnom i mekanom, što mi ga je po narudžbi izradio stolar - odat ću vam i njegovo ime - a svila na jastucima originalna je tkanina iz Lyona... No, vidjet ćete već... Smjestit ćete se i pripovijedati mi sve, cijeli svoj život.

Anñeliki de Peyrac postajalo je sve jasnije da u cijeloj toj avanturi s Quebecom nije i neće biti najzapletenije pitanje kako će ih ondje dočekati, nego će za nju zacijelo najmučnije pitanje biti kako proživjeti cijelu dugu i pustu zimu u bliskom društvu s tim radoznalim markizom kojemu neće smjeti dati priliku da nakraju sazna sve o njoj i njezinoj prošlosti, sve najintimnije pojedinosti njezina života.

Jer, uistinu se činilo da će se morati teško boriti za svoju potpunu slobodu.

- No, još ćemo vidjeti - napokon je rekla. - Nakraju krajeva, još nismo u Quebecu.

Usprkos pretjeranu Joffreyevu optimizmu, koji u atentatu na sebe nikako nije htio vidjeti plod smišljenog i skupnog plana - a Joffrey je još manje htio vjerovati da plan potječe od samoga guvernera Frontenaca - ipak je bila istina da ih i u Quebecu očekuju vrlo moćni neprijatelji i da baš nigdje ne piše da ti neprijatelji neće moći slaviti pobjedu nad njima.

- Kakva osoba je bio markiz de Varange? - posve nedužno upita Ville d'Avraya. On se iznenadi.

- Varange? Čuli ste nešto o njemu?

- Čini se da...

- Ponajprije, zašto ste rekli: kakva osoba je bio? Koliko znam, nije mrtav.

Anñelika se ugrize za usnu i najradije bi sama sebe udarila zbog tih neopreznih riječi koje bi je mogle izdati. Otkad su ušli u francuske vode, očito više nije potpuno vladala situacijom. Imala je osjećaj da su kod kuće, u Francuskoj, a to nije bilo dobro.

Zato sad mora besramno lagati da bi ispravila svoju pogrešku.

- Netko mi je govorio o njemu, ni sama više ne znam tko. Ah, dakako, sad se sjećam: to je jamačno bila Ambroisine de Maudribourg, ondje na istočnoj obali.

Zacijelo mi je rekla da su ga pozvali natrag u Francusku.

- Sasvim moguće, ne poznajem baš dobro te stvari - pomalo ogorčeno reče Ville d'Avray.

Potom je razmišljao jedan dug trenutak.

- U svakom slučaju, veoma je moguće da naša draga vojvotkinja ima pismene ili drukčije veze s njim, što bi u potpunosti odgovaralo njezinu značaju. On je bio lijepi stari dosadnjaković koji je stupio u kolonijalnu upravu i u njoj služio s vrlo čudnim nakanama. U Quebecu je postao nešto nalik na državnog rizničara, no ja ga nikad ne 14

Naziv po imenu znamenitog proizvoñača. - Op. prev.

posjećujem... Ta vojvodska mrcina očito je dobro poznavala sve tamošnje ljude još prije nego što je vlastitom nogom stupila u Novi svijet! Kakav pokvarenjak! Ubuduće ću Varangeu vjerovati još manje no dosad.

Da bi promijenila temu razgovora, Anñelika mahne Kouassi-Bau. - Da, rado bih popio koju kapljicu - reče Ville d'Avray - toliko sam govorio, a iznad svega uzalud toj ograničenoj individui... Carlonu. Da, govorio sam mu o vama, same čudesne stvari koje ću vam jednoga dana ponoviti i koje bi ga morale ganuti, otvoriti mu oči; a on mi je suprotstavio tvrdi i neumoljivi zid nekakve logike, kroz koji ne možeš ništa vidjeti, ništa slutiti ni osjećati.

Visoki crnac Kouassi-Ba pokloni im se s bakrenim pladnjem u ruci, na kojem je donio malene šalice pune vruće turske kave.

Kouassi-Ba - to je značilo isto što i vjernost nad vjernostima, on je de Peyracove pratio gotovo cijelog njihovog zajedničkog burnog života. Oh, koliko bi taj muškarac mogao ispripovijedati o prošlosti grofa i grofice de Peyrac, toliko toga što bi Ville d'Avray tako rado saznao!

Od onoga davnog trenutka kad je kao rob u Toulouseu ugledao Anñeliku koja se dovezla u kočiji, u zlato odjevena nevjesta, pa do one večeri na Rijeci svetog Lawrencea, kad joj se opet mogao pokloniti, uvijek je bio posvećen njezinu životu.

Da bi mogao ići s njima u Quebec, grof de Peyrac mu je naredio da doñe iz Wapassua u Gornjem Kennebecu, gdje je radio u rudniku.

Te večeri je za dvorenje plemenita društva odjenuo svoju livreju ukrašenu zlatnim našivcima, no istodobno vrlo udobno podstavljenu da ne bi trpio hladnoću. Nosio je bijele hlače sa zlatnim prugama, a obuo je cipele s kopčama i veoma visokim petama. Snježnobijelu glavu pokrio je širokim turbanom od skrletnocrvene svile, koji ga je štitio od hladnoće i istodobno davao značajan izgled njegovu posve crnu licu.

Uha su mu krasile dvije naušnice od pravog zlata, odakle je visio lančić na kojem su se ljeskala dva velika bisera - vrijedan dar što ga je grof de Peyrac nedavno poklonio svojem vjernom sluzi.

Ville d'Avray ljubomorno je ogledao velikoga crnca i divio se njegovim pokretima punim prirodne plemenitosti i spretnosti.

- Taj vaš Maur u Quebecu će doživjeti velik uspjeh... Kako to da ja nisam pomislio na to da nabavim jednog takvog...

Coktao je jezikom na svoj osobit način.

- Doista - u ovoj quebečkoj rupi čovjek izgubi svaki smisao za modu i vrijeme...

Njegova prijateljica, vojvotkinja de Pontarville, koja stanuje u predgrañu SaintGermain,15 imala je dva mlada paža iz Sudana. Kad bi je zamolio, zasigurno bi mu ustupila jednog, ali već je prekasno da pošalje glasnika u Europu. Trebat će pričekati do idućeg proljeća.

Gospodin de Vauvenart se zanimao: - Gospodine de Peyrac, zašto ste tako kasno zašli u rijeku? Vrijeme nam je još naklonjeno, ali uskoro ćemo biti u opasnosti od susreta s ledenim santama.

- Bolje je susresti se s ledenim santama nego s brodovima! Čuvši taj odgovor, Carlon ga ošinu oštrim pogledom.

- Vidi se da dobro poznajete probleme Nove Francuske. Doista, još krajem listopada svi su se brodovi vratili u Europu i zato se uopće ne treba bojati da ćemo naletjeti na pravi brod koji bi vam mogao nametnuti borbu. Nova Francuska nema svoje brodovlje i upravo se glede toga protivim gospodinu Colbertu.16 No ako vam Quebec zatvori vrata i ako se budete morali vraćati - zar ne dolazite u opasnost da se uhvatite u zamku svog vlastitog opreza?

15 16

Aristokratska četvrt u Parizu. - Op. prev.

Ministar za financije kralja Luja XIV. - Op. prev.

- A zašto bi nam, po vama, Quebec zatvorio vrata? - planuo je Ville d'Avray, koji ni po koju cijenu nije želio dopustiti da mu netko pokvari ugodnu večer. - To bih htio vidjeti. Ljudi iz moje oblasti bit će na obroncima i priredit će nam veselu budnicu...

Bit će tako i nikako drukčije. Nemojte bulazniti, ljudi Božji, nego se radije poslužite ovim sjajnim slasticama...

Tako žustro je mahao oko sebe da se Anñelika doista uplašila za pladanj s kavom koji je držala u rukama, ali istodobno ju je od srca veselila markizova revnost da ih sve obrani i uvjeri da će sve izaći na dobro.

Izbjegla je da crna kava zaprlja njezinu lijepu odjeću. Bakreni lončić za kavu čvrsto je stajao u svom porculanskom kućištu, a domaćica je držala ručku trima prstima da se ne bi opekla. Zatim je sama ispila nekoliko gutljaja.

Putovanje rijekom značilo je primirje i odgodu. Činjenica da se putovalo u osobitom miru, takvom miru da je već gotovo počeo uznemiravati, ta činjenica nije mogla prikriti istinu da još od otoka Anticoste plove francuskom rijekom, Rijekom svetoga Lawrencea, usred države Kanade.

Oni koji se nisu bojali pogledati istini u oči bili su svjesni toga - što je i Anñelika doživjela u svojoj noćnoj mori - da se kreću po neprijateljskom tlu. Ali usprkos svemu, bili su to prijatelji u društvu prijatelja.

Rijeka je i dalje bila posve prazna. Samo pljuskovi kiše ponekad bi pritjerali uz obalu skupine indijanskih kanua ili ribarske barke.

To su bili pojedinačni naseljenici, osamljeni koloni, seljaci raspršeni po zaboravljenim brdima i zaseocima, koji uopće nisu iskazivali pretjeranu radoznalost ni želju da saznaju namjere te tuñe mornarice koja je s razapetim jedrima i s nepoznatim zastavama na vrhu jarbola plovila prema Quebecu.

Već prvih dana mjeseca studenog oplovili su rt Gaspe, gdje su krici divljih ptica postali njihova pratnja. Prošli su pokraj zastrašujućih otoka s gnijezdima pataka i divljih pataka, u cik-caku su pod nepovoljnim vjetrom krstarili od jedne do druge obale da bi se sklonili od burnih i trenutnih oluja na toj velikoj rijeci čije prljave vode prodiru više od sto milja u unutrašnjost kopna.

Iznenañujuće vedro vrijeme što je vladalo tijekom plovidbe po zaljevu i za putovanja prema sjeveru uz obale Akadije, vidno se pokvarilo čim su prošli morski rt Gaspe. U tamnoj pokrajini, koja je pokazivala više ili manje turobno lice, brodovi bi ponekad izmakli pogledu pa bi se dozivali otegnutim zvucima roga.

Kroza sve te turobne i negostoljubive magle zorom bi se na obzoru mogao vidjeti rumeni plašt ogromnih šuma i prašuma čije se lišće žarilo čudesnim bojama kanadske jeseni.

Na rijeci je bilo manje hladno nego za plovidbe zaljevom. Putnici su se mnogo radije zadržavali na palubi.

Kapetanima brodova - to su bili Roland d'Urville, Erickson, Vanneau, Cantor i Barssempuy - koji su se okupili na Gouldsborou radi savjetovanja, pridružili su se službenici francuskoga kralja koje je Joffrey de Peyrac ukrcao u Francuskom zaljevu i na istočnoj obali Akadije. Zbog engleskih gusarskih napada ili zbog nesreća na moru mnogi su ostali bez vlastitih brodova.17 Tu su bila gospoda de Vauvenart, Grand-Bois, Grand-Riviere - francuski plemići koji su htjeli iskoristiti priliku da malo napuste svoje udaljene zakupe i da radi ljepših uspomena posjete gospodina de Frontenaca, guvernera francuskoga kralja, čiji su oni i protiv svoje volje bili manje ili više vjerni podanici.

17

Vidi Anñelika i demonka

7.

UZVODNO PREMA QUEBECU - Ražalostili ste je - reče Ville d'Avray intendantu. - Vidite što ste učinili.

- Vrlo mi je žao, gospoño - reče Carlon.

- Svojim mračnim razmišljanjima...

- Ah, ne, ah, ne, gospodin intendant ima potpuno pravo i na pesimistične primjedbe pomirljivo će Anñelika.

Francuzi u Kanadi prikazivali su Joffreya de Peyraca kao engleskog saveznika koji se naselio na tlu Kennebeca samo da bi držao u šahu francuska područja u Kanadi i Akadiji.

Za druge je opet bio veoma opasan morski razbojnik, opasan i bezobziran poput Morgana. Na njegov račun proširili su toliko objeda i kleveta da je stoga bila posve ispravna njegova misao i nakana da samo potpuno iskrenim razgovorom oči u oči može umiriti uzburkane duhove.

Iz toga razmišljanja izvirala je njegova drska odlučnost da se uputi u Quebec, predstavi se tamošnjim ljudima i upozna ih sa svojim djelima.

Nažalost, prisutnost intendanta na njegovoj palubi - doveo ga je čisti slučaj - još više je zaplitala njegov neugodan položaj.

- Dobro znam, gospodine intendante, što vas muči - otpoče Anñelika - i zašto se svaki čas posvañate s gospodinom de Ville d'Avrayem koji nikako ne želi vidjeti ružne strane života.

- Taj Carlon je strahovito žučljiv muškarac. Stalno se boji što će se dogoditi kada doñemo u Quebec.

- Toga se svi bojimo - odgovori ona mirno.

- Osim njega, kladim se...

Ville d'Avray bradom pokaza na grofa de Peyraca, koji očito nije odviše mario za Carlonove crne pretpostavke. Anñelika odmahnu glavom.

- On!... Njega je oduvijek veselilo da se bori s burama.

Joffrey je još uvijek razgovarao s gospodinom de Vauvenartom i s geometrom Fallieresom o kretanju leda po rijeci i o tome kako se Sveti Lawrence ponaša u zimskom razdoblju.

Odložio je svoju šalicu kave, a Kouassi-Ba, koji je jednom rukom držao žeravnik s plamtećim ugljenom, drugom rukom mu ponudi smotak od listova savijena duhana.

Grof de Peyrac najviše je volio pušiti takve smotuljke u obliku kasnije cigare. Upalio je duhanski smotak na užarenom ugljenu i otpuhnuo nekoliko plavičastih oblaka dima blaga mirisa. To mu je očito neizmjerno godilo.

- Kao u Toulouseu - pomisli Anñelika.

Sjećanje na tu sliku umiri je. Kao da je sve nanovo oživjelo, kao da se sve iznova rodilo...

Tako je doživjela nekoliko trenutaka neometane uzvišenosti u kojoj su joj se sve prepreke činile beznačajne.

No te su trenutke nažalost odmah zamijenili drugi, u kojima ju je mučio strah od prošlosti što je još uvijek visjela nad njima poput more. Pogledala je Joffreya.

Doimao se tako silno mirnim, tako samopouzdanim, da je napokon i nju ispunio velikim povjerenjem.

Dok ga je gledala, u nju se prelijevala njegova neizmjerna snaga i uvjeravala je da će sve biti dobro i pravo, da se ne treba baš ničega bojati.

Kad je njezin vreli pogled privukao grofove tamne oči, one su je potražile i kroz mutni veo dima osjetila je bljesak ljubavi kojom su zračile. Davao joj je nemušt znak. Njim joj je htio reći da ni za čim ne žali. Još jedanput, kao i uvijek dosad, htio

ju je uvjeriti da treba nastaviti započetim putem. Uopće, čega da se boji, danas i ubuduće, kad je on uz nju?

Približno u ovo doba prošle godine uputili su se u šume Novoga svijeta. Podignute glave protiv nepoznatih i strašnih opasnosti, zajedno su odbijali napade Kanañana, osvete Indijanaca Irokeza, ubitačnu zimu s avetinjskim mrazevima, glad - a danas su opet zajedno, ali s njima je velika sila, plove na dobro naoružanim brodovima, udobnima, natovarenim s mnogo robe.

Iza njih u Sjevernoj Americi ostali su brojni saveznici i bogati posjedi, svi veoma vjerni politici grofa de Peyraca. Nije li to gotovo nalik na malo čudo? Nije li njezin ljubljeni Peyrac gotovo pokazao sposobnosti čudotvorca?

S njim uza sebe njezin život nikad neće izaći na ono što bi možda neki željeli, što bi možda neki poduzeli protiv nje. Bio je i ostao sjajan mačevalac, kadar za najjače udarce i najmanje očekivane parade.18 Tijekom te posljednje godine mogla je sto puta nastradati. Već su proglasili njihov potpun poraz, čak i smrt, mislili su da su zauvijek pobijeñeni.

A sada - puni slave i časti odvažno plove uzvodno prema Quebecu.

8.

HONORINA SJENA STRANOG BRODA Razgovor je utihnuo. Prekinuli su ga dječji smijeh i usklici, te brz trk po brodskoj palubi.

Anñelika ugleda svoju kćer Honorinu, koja je izašla, a slijedio ju je njezin prijatelj Cherubin.

Trčali su za mačkom koji se igrao s njima na gotovo ljudski način, izmicao im čim bi se približili; skočio je s navoja užadi na ogradu, odatle pak na čamac za spašavanje koji je bio privezan na sredini mosta. Tu se zgrčio, spreman planuti poput vražićka, upravo u trenutku kad su zadihana djeca pomislila da će ga uhvatiti.

Oboje su klicali od radosti, veselili se i poskakujući mahali rukama.

- Još ćemo poginuti zbog tebe - viknu Honorina mačku.

Cherubin je bio sasvim malen, okrugao bumbar, stasom malo manji od razigrane gospoñice, iako su oboje bili jednake starosti - četiri godine.

Njegov donekle neugodan položaj nezakonitog sina markiza de Ville d'Avraya trenutno ga nije tištio ni zabrinjavao.

Prije svega bio je zapravo sin »lijepe Marcelline«, znamenite pionirke iz unutrašnjosti zemlje oko Francuskoga zaljeva, pomalo obojene Akadijke što je bila dobra kao kruh i hrabra kao cijela regimenta kraljevih vojnika, a nije bilo većeg stručnjaka za otvaranje školjaka od nje.

Dopustila je da njezin Cherubin ode - posljednji iz niza djece, potomaka iste majke i mnogih slučajnih očeva - samo zato što ga je Anñelika preuzela pod svoje starateljstvo i zato što je njezina najstarija kći, Yolande, stara dvadeset godina, takoñer tada bila na putovanju brodom.

Ne, Marcellini uopće nije palo na pamet da markiz de Ville d'Avray hoće odgojiti svoga sina kao nekakva princa. Nikako! Neka dječačić ide u Quebec s ljudima iz Gouldsboroa, barem preko ove zime. Potom ćemo tek vidjeti kako ćemo i što ćemo.

18

Zaustavljanje i odbijanje napada u mačevanju. - Op. prev.

U tom se trenu iza djece i mačka pojavi odrasla Yolande, zatim vojnik Adhemar, pa Neals Abbial, švedsko siroče bez oca i majke što ga je jednom isusovac Louis Paul de Vernon pokupio s mola u New Yorku.

Svi ti maleni ljudi su zajedno s mačkom putovali u Quebec. Za te male sudbine, okupljene pod zaštitnim okriljem Anñelike i Joffreya de Peyraca, to je putovanje značilo doista mnogo.

Yolande će prvi put u svom životu vidjeti i osjetiti vrevu pravoga grada s katedralom i drugim crkvama i grañevinama - sve dosad nije vidjela ništa osim trgovačkih postaja i drvenih utvrñenja, skromih misionarskih kapela blizu mora, te divlje, beskrajne šume.

A Adhemar će se dolaskom u Quebec izložiti opasnosti da ga ondje objese kao vojnog bjegunca. Što se pak tiče Cherubina, Ville d'Avray je pri pogledu na njega dobro promislio kako bi se puritanski grad Quebec mogao ponašati prema njegovu nezakonitu djetetu. Ni u kojem slučaju ga nije kanio javno priznati i otkriti. U zraku je ionako sve mirisalo po raznim skandalima.

Imao je na umu sličnost izmeñu sebe i djeteta, koja je bila gotovo dovoljno vidljiva da polako otvori oči njegovim sumještanima.

U tom trenutku je s toplim mislima u duši gledao svog potomka i pravio velike planove. Jednog će dana Cherubin biti paž na kraljevu dvoru. Nezgodno je samo to što će taj plan primorati markiza da se vrati u Francusku. Ali, ne gori pod petama, ima još mnogo vremena...

Ukratko rečeno, za većinu ljudi na tom brodu »život je bio lijep«... a putovanje idilično.

Kad je mačak ugledao Anñeliku, odmah joj je prišao. Gospoña de Peyrac osjećala je da joj je životinjica poklonila nagonsku ljubav. Početkom ljeta u Gouldsborou je uzela to mače, bijedno i zapušteno, a otada su zajedno doživjeli čudne dogodovštine.

Kad je Honorina vidjela da je mačak skočio prema Anñeliki, odmah je i sama prišla i ljubomorno ovila ruku oko majčinog vrata.

Tmurnim pogledom promatrala je kako se mačak namješta na koljena dobre Anñelike.

- Vas puno više voli - reče s ljubomornim žalom.

Otkad je opet bila zajedno s majkom, imala je običaj razgovarati sa starijima, valjda da bi time dokazala da je došao kraj njezinim navikama iz djetinjstva, ili pak da im dokaže svoju zlovolju što su je neko vrijeme ostavili samu u Wapassuu.

- Misliš da je tako? Meni se pak čini da se s tobom igra radije no sa mnom, no nije zaboravio kako sam ga njegovala. To je zahvalna životinja, zahvalna gotovo kao čovjek.

Pripovijedala joj je kako je mačak bio ranjen. Nije joj rekla tko ga je ranio. Zato ga je i bila prepustila djeci obitelji Berne. Veselila se što će joj ga vratiti kad ozdravi. Bez njega im je bilo dosadno. Napokon, mačak je na brodu vrlo koristan, isto kao što je potreban u kući.

Honorina ju je slušala i istodobno pazila na svog takmaca koji ju je isto tako napeto promatrao poluotvorenim očima.

Donekle pakosnom kretnjom privila je lice uz majčin obraz, a Anñelika je zagrli s velikom i nježnom ljubavlju. Gledala je kako se uz nju pritišće to maleno, jugunasto lice obrubljeno lijepom kosom bakrenocrvene boje te ju je ponosno pomilovala.

Kći joj je očito veoma lijepa. U njezinu vladanju naslućuju se vladarske odlike. Imat će vrlo dug vrat, ponosan i čvrst. Put joj nije bila nejednake boje, kao što bi netko možda ocijenio, nego nježno i jednakomjerno zlatna, poput Anñelikine. Na njezinu okruglasto ovalnom licu čvrsto oblikovanih crta samo se njezinim malenim i tamnim očima mogla poreći ljepota, ali njihov pogled, istodobno neustrašiv i dubok, upravo

je svladavao sugovornika, promatrajući ga hladnom i istodobno ljubaznom pozornošću.

Da, ta djevojčica već je istinska ličnost.

Hoće li te prihvatiti u Quebecu, barem tebe? - pitala se mati. - Jer ipak si ti Francuskinja, roñena u srcu Poitoua, uz pomoć šumske čarobnice Meluzine?19 Protresla je glavom kao da želi odagnati nevjerojatno sjećanje. A to nije bilo ni tako davno. Ali koliko se toga otada dogodilo i do kakvih je velikih promjena došlo!

- Hoćeš li malo slatkiša? - upita Honorina mačka koji ju je napeto promatrao.

Anñelika je vidjela da je djevojčica elegantno uzela slasticu s pladnja koji su joj ponudili i potom je držala u ruci s nesigurnim izrazom lica nakon što je odgrizla manji komadić.

Opet je po navici osluhnula riječi odraslih koji su bili u njezinoj blizini.

Mačak je očekivao svoj dio i dobio ga je, kao i Honorina.

Na brodu je sve bilo mirno. Noć je polako rasprostirala svoje tamne zastore. Lica i čipkane kravate pod vratovima jasno su se isticali meñu tim mutnim obrisima i tijelima. Crvenkasto žarenje ugljena u braserima postalo je veoma izrazito.

S krme se poput sjenke približio muškarac i pridružio se sjenci grofa de Peyraca, koji ga je ugledao meñu svima ostalima.

Zatim se začuo njegov tihi glas koji je prošaptao: - Neki brod nas slijedi!

9.

IZNENAðUJUĆA PEYRACOVA OTKRIĆA O PROŠLOSTI U toplom zaljevu bili su ukrcali laurentinskog peljara kojega su obiteljski i drugi poslovi doveli na istočnu obalu Akadije i koji se sad, zaradivši nešto novca, htio vratiti u Kanadu.

Nudio se u službu putničkim brodovima zbog svojega dobrog poznavanja Rijeke svetog Lawrencea, njezinih struja i zamki izmeñu otoka.

Nekoliko Akadijaca koji su već bili na palubi jamčilo je za njegovo poštenje i sposobnosti. Joffrey de Peyrac odmah ga je platio okruglom svotom novca da bi bio siguran u njegovu neslomljivu odanost.

Esprit Ganemont - tako se zvao - brinuo se da brodovlje grofa de Peyraca koje su mu povjerili sretno i bez komplikacija doplovi do Quebeca.

On je bio taj koji je poluglasno upozorio Peyraca: - Neki brod nas slijedi.

Anñelika, koja je pozorno slušala, odmah se osvrnu i nagonskim zaštitnim pokretom još čvršće privinu Honorinu i Cherubina.

Kad njezini gosti vidješe da je ustala, iz uljudnosti učiniše isto, premda nisu bili ništa čuli, te pogledaše prema Peyracu.

On je bez iznenañenja primio novost.

Svi su ustali, pa se uspravio i on, ali još uvijek je mirno pušio svoju cigaru.

A kako je vani već bila mračna noć, mornari su objesili svjetiljke na kuke. Iz riječne vode dopirala je vlažna hladnoća.

Došao je trenutak kad se ugodno društvo moralo razići.

Polako i s očitim užitkom potegnuo je posljednji plavičasti dim. Zatim je odložio ostatak tinjajućeg duhanskog štapića u malenu srebrnu zdjelicu na čijem je dnu bilo malo vode.

19

U bajkama 15, stoljeća, morska vila. - Op. prev. Vidi: Anñelika buntovnica.

- Što se dogaña? - upita Ville d'Avray. Grof ponovi: - Neki brod nas slijedi.

Sve se glave kao jedna okrenuše prema tamnoj noći i pogledaše nizvodno.

- Hoćete reći da nepoznati brod plovi za nama uzvodno Rijekom svetog Lawrencea? uskliknu D'Urville.

Pomorac nato slegnu ramenima.

- U ovo doba? Ali, ta to je nemoguće. To bi bila čista ludost!

- Možda je to ratni brod što ga je kralj poslao u pomoć nezaštićenom Quebecu - reče neki glas.

Peyrac se nasmiješi.

- A kakva to opasnost prijeti Quebecu? I tko bi ondje u dalekoj Francuskoj uopće mogao znati ili uopće slutiti da namjeravam otputovati u Quebec?

- Stanovite misli ponekad putuju brže od brodova i mogu preko velikih udaljenosti utjecati na ljudski duh...

Grof odmahnu glavom.

- Ja ne bih miješao čarobnjaštvo s posve razumnim i stvarnim djelima. A ni francuski kralj nije meñu onima koji svoje kraljevstvo vode čarobnim formulama, niti bi se na njega ikada moglo utjecati u tom smislu.

- U svakom slučaju čini mi se da je francuskom kralju jako stalo do toga - na što ste mislili svojim prijašnjim riječima - da taj brod dolazi u Quebec prije zimskog leda i takoñer... prije nas.

- Vi ne vjerujete u čarobnjaštvo, gospodine de Peyrac?

- To nikad nisam rekao.

Peyrac nagnu glavu i pokuša razaznati tko to zapravo govori. Možda je to Fallieres ili jedan od akadske gospode, Vauvenart ili Saint-Aubin. Erickson priñe: - Želite li mi dati upute, gospodine, glede broda što se upravo pojavio?

- Nikakvih, zasad. Sad smo usidreni i ne možemo učiniti ništa bolje nego da tako usidreni ostanemo do zore... Ni taj brod, kao ni mi, nedvojbeno ne može nastaviti svoj put u tami.

Laurentinski peljar reče da se taj brod s malim zakašnjenjem početkom popodneva pojavio kod Štakorskog rta na sjevernoj riječnoj obali.

- To je vrlo daleko - reče Carlon, duboko razmišljajući, zavijen u svoju pelerinu čiji mu je ovratnik sezao gotovo do nosa - Kako su vas uopće mogli obavijestiti?

- Javila nam je skupina muškaraca koje sam poslao na kopno ispred rta Gaspe da bi nam štitila začelje putujući južnom obalom rijeke. Oni su poslali indijanskog glasnika koji nam je prenio poruku.

- Možda se radi o brodu koji dolazi iz Akadije - mislila je Anñelika.

- Zacijelo nije tako, jer bi nas tada upozorili na njegovo kretanje još dok smo bili u Tidmagoucheu. Osim naših vlastitih brodova koje smo odaslali tamo dolje i koji su dobili smjer i cilj, još prije no što smo ih napustili - bilo da ostanu na istočnoj obali, bilo da se opet vrate u Gouldsboro - te osim broda Neustrašivi gusara Van Ereicka, koji je na putu za Karibe, ne poznajem nijednog Akadijca koji bi u ovo doba godine ušao u Rijeku svetog Lawrencea. Zar nije tako, gospodine de Vauvenart - i vi ste radije stupili na moju palubu nego da izložite svoj brod takvoj pustolovini?

- Posve očito! - reče Vauvenart i slegnu ramenima.

Ne, njega sve to nimalo nije brinulo. Putovao je u Quebec da pokuša od Frontenaca dobiti oprost od poreza te da posjeti damu koju je kanio učiniti svojom ženom.

Kako je živio na rubu velikih šuma, nikako nije bio upućen u sporove gospodara Gouldsboroa s Novom Francuskom te uopće nije vidio razloga zašto ne bi iskoristio priliku da poñe na put u prijestolnicu na dobrosusjedskom brodu, u najboljim uvjetima.

- A možda je Englez?... To bi značilo glavobolju.

Ali, grof de Peyrac odmahnu glavom.

- Nije ni Englez. Osim našega prijatelja, drskog Phipsa, o kojem mi se čini da je obavio svoje ovogodišnje zadatke i po svoj se prilici vratio na zimovanje u Boston, dakle osim njega uopće ne vidim nijednog Engleza iz Nove Engleske koji bi se usudio sam u francusku mrežu, posebno zato što se izlaže opasnosti da ga zarobi led i bio bi na milost i nemilost... Ne, što se mene tiče, sklon sam smatrati da je riječ o trgovačkom brodu koji se vrlo kasno otputio iz Le Havrea ili Nantesa te još zakasnio zbog nepovoljnih vjetrova. Umjesto jednog, trebala su mu četiri mjeseca da doñe ovamo, to je sve.

No dok je govorio, grof de Peyrac napravio je nekoliko koraka.

Tako se naglo našao tik kraj Anñelike i ona je to prije osjetila nego vidjela, jer bilo je vrlo mračno. No cijelim bićem osjetila je njegovu nazočnost i udahnula onaj karakteristični miris duhana i ljubičica kojim je odisala njegova odjeća. Potom se ugodno trznu kad joj je njegova ruka obuhvatila ramena i privinula je k sebi kao što je ona privinula djecu.

- Što kanite poduzeti? - upita Carlon.

- Rekao sam vam. Počekati... Počekati do zore, pričekati da nam se brod predstavi.

- A zatim?

- Zatim sve ovisi o njegovu ponašanju. Ako me napadne, borit ćemo se. Ako ne...

No, doista! Svakako ću od njega htjeti saznati odakle dolazi, koga nosi na palubi, a ako bude neprijateljski - kakav plijen ćemo naći u njegovu potpalublju.

- Ali tako govore gusari! - uzviknu intendant u gnjevu iznenadna ogorčenja.

- Pa ja i jesam gusar, gospodine! - odgovori Joffrey de Peyrac opasnom ljubaznošću bar tako govore o meni, i sami znate tko.

Anñelika je jasno vidjela smiješak koji se jamačno ocrtao na njegovim usnama.

-... A takoñer sam i čarobnjak - nastavio je grof - čarobnjak kojega su živoga spalili na trgu Greve u Parizu, bit će tome već sedamnaest godina.

Zavladala je mukla tišina.

Potom se markiz Ville d'Avray potrudi da situaciji dade šaljivi obrat.

- A ipak ste još uvijek živi, i te kako! - uzviknu s odobravanjem.

- Upravo zato što sam čarobnjak, mogao sam se izvući iz tog bezizlaza... Govorimo istinu, gospodo. Francuski kralj - neka mu Bog bude milostiv - izrekao je smrtnu presudu. Grof de Peyrac de Morens d'Irristru, plemić u Toulouseu, bio je spaljen in effigie,20 ali unatoč tome nestao je zauvijek. No danas je oživio.

Tišina je vladala još jedan dug trenutak. Potpuno su zaboravili na najavljeni brod.

- I... kralj vas je pomilovao? - upita potom intendant plaho i tiho.

- Da i ne... Prije me je zaboravio. No vidite, upravo to je jedan od razloga što se sad upućujem u njegov feud. Hoću opet podsjetiti njegovo dobro pamćenje. Jer već je krajnje vrijeme. Od te osude već sam više nego dovoljno vremena bludio po svijetu.

Prišli su mornari koji su u rukama nosili štapove s gorućim spužvama za paljenje. Tu i tamo po brodu zapalili su svjetiljke koje su počivale u rogovima od lijevanoga bakra.

Prizor se u hipu osvijetlio i pokazao lica veoma različitih izraza.

Ville d'Avray gotovo je uzviknuo. Sa svjetlošću pojačala se i napetost. Postalo je zanimljivije.

Carlon je bio samrtnički blijed. Osinjak u koji je zašao očito je opasniji no što je mislio.

Stari Peyracovi drugovi Erickson i d'Urville nisu pokazali nikakvo čuñenje, samo su donekle bili u neprilici zbog svih tih gospodarevih priznanja i otkrića. Od svog su voñe očekivali gotovo sve jer su s njim navikli na to.

20

Bila je spaljena njegova slika, jer je on sam bio u bijegu. - Op. prev.

On nikad nije ništa rekao niti učinio bez trijeznog razmišljanja, uvijek je djelovao po unaprijed smišljenom planu, s posve odreñenim ciljem i nakanama.

Oni koji su kraće bili pod njegovim zapovjedništvom, kao Barssempuy i Vanneau, takoñer su pokazivali stanovitu bezbrižnost.

Sve su to bili pustolovni plemići što su u životu prošli kroz veoma različite i sumnjive avanture te su svi negdje u dubini nosili mračne tajne koje su pripadale samo njima i samo o njima je ovisilo hoće li ih otkriti ili ih čuvati do smrti.

Te večeri je zapovjednik brodovlja iz Gouldsboroa odlučio progovoriti.

To je bila njegova i samo njegova stvar.

Anñelika je bila osupnuta i zbunjena. Zadrhtala je kad je njezin muž ni manje ni više nego razotkrio svoju prošlost i podastro tako strašno priznanje.

Premda je ona još uvijek imala dojam da se nad njih nadnosi sav strah i odlučnost francuskoga kralja te da stoga moraju brižljivo paziti, Joffrey je upravo viknuo cijelom svijetu: »Veličanstvo, ovdje sam! Ovdje je onaj gospodin i plemić iz Toulousea što ste ga dali osuditi na smrt kako biste slomili njegov oholi ponos koji je bacao sjenu na vaše kraljevsko veličanstvo...« Nije li takvo izazivanje ludost?

Intendant Carlon kao da je izgovorio odjek njezinih vlastitih misli: - Očito ste poludjeli! Takvo priznanje! Pred svima nama! Francuski kralj predstavlja golemu moć, a vi je upravo izazivate!

- Ma nemojte! A što sam to izjavio što njegovo veličanstvo kralj već ne zna? Ako i mislim da doista nije mogao predvidjeti da ću se upravo ove zime uputiti u njegov Quebec, ipak sam posve uvjeren u to da je dobro obaviješten o svemu što se tiče nas, s obzirom na vijesti koje su mu poslali i koje su jasno spominjale moj posjed u Maineu. Usto, sve tri godine, otkad sam stupio na tlo sjeverne Amerike, uopće nisam krio svoje pravo ime, koje glasi: grof de Peyrac de Morens d'Irristru. Dao sam mu dovoljno vremena da se sjeti onoga vazala, jednom osuñenog i prognanog, i da ga možda pogleda drukčijim očima nego tada. Danas i ja predstavljam odreñenu snagu.

U meñuvremenu su protekle godine. Kralj je na vrhuncu slave. Mogao bi s većom obzirnošću gledati na sadašnju situaciju.

- Bez obzira na sve to, kakva drskost s vaše strane! - ponovi intendant Carlon.

- Mislim da bi mu se ta drskost mogla svidjeti.

- Vi ste kockar.

- A vi, gospodine intendante, nema li u vama prstohvat licemjerja? Zar doista nikad niste čuli ni riječi o svim tim nekadašnjim dogañajima? Zar vlasti u Quebecu zaista nisu upućene u tu stvar? U poruci koja je došla u ruke gospodinu de Frontenacu te su činjenice zacijelo bile navedene. Još jednom ponavljam: otkad živim u Novom svijetu, nikad nisam pokušao prikriti ni svoje pravo ime ni svoje podrijetlo, a kako je o svemu tome obaviješten Pariz, nije bilo teško dobiti svakojake podatke o meni.

Dobro znam, primjerice, da ih je priskrbio otac d'Orgeval.

Intendant slegnu ramenima i uzdahnu tako duboko da bi njegov uzdah pokrenuo mlinski kamen.

- Dakako da su kružile razne glasine, ali što se mene tiče, mogu tvrditi da im nikad nisam posvećivao posebnu pozornost. Ta ljudi su govorili i da je vaša supruga demonska žena Akadije, no to mi se uvijek činilo smiješnim. Sva ta naklapanja koja su vas ogovarala i optuživala vidio sam kao pretjerivanja priproste ljudske mašte u kojoj ste bili osuñeni kao čarobnjak. Sad mi je veoma teško što ih čujem iz vaših vlastitih usta.

- Možda doista niste imali prilike, gospodine intendante, pročitati tu poruku o meni!

- Ne, gospodine! Naš guverner gospodin de Frontenac držao ju je u velikoj tajnosti.

Ne znam ni da li ju je prenio monsinjoru Lavalu. Posebno ne isusovcima.

- To je izvrsno - veselo uskliknu Peyrac. - Upravo to sam uvijek očekivao od »roñenog brata« i smatram da će akcija koju sad kanim izvesti uroditi bogatim plodom. Gospodo moja, posve je nepotrebno da se uzbuñujete. Odlazim u Quebec razriješiti sve nesporazume i proturječja. Ne znam koliko mi je još godina dano na ovom svijetu, no bio njihov broj malen ili velik, želim ih izdržati u punoj svjetlosti dana, u miru sa svojim bližnjima, posebno sa svojim zemljacima. Svatko neka radi za dobro svih, osobito za blagodat zemlje u kojoj smo se nastanili. Nismo li svi suglasni u tome, gospodo?

- Tako je - reče Ville d'Avray i žustro zapljeska - gusar, čarobnjak ili oboje zajedno, meni je samo jedno jasno, samo jedno važno, i to priznajem u punoj mjeri: vi ste najbogatiji čovjek Amerike i svi mi možemo imati samo prednosti i koristi budemo li se razumjeli s vama. Nije li tako, dragi moj intendante? A sad pijmo za uspjeh i sreću svih vaših djela, kakva god ona bila. Ovo vino je izvrsno. Možda bi ga trebalo malo osladiti mesom, ali i tijestu čudesno mijenja okus. To je španjolsko vino, zar ne, dragi moj grofe i čarobnjače?

- Uistinu. Van Ereick poslao mi ga je iz Novog Meksika. Preporučio sam mu da mi pošalje nekoliko bačvica dobroga francuskog vina, burgundca ili bordoa, ali... Nije imao prilike. U klijeti imam samo dvije bačvice koje sam donio iz Gouldsboroa, a te dvije kanim sačuvati za gospodina de Frontenaca. Znam da često mora prireñivati proslave i da se tuži kako mu nedostaje francuskih vina. Izniman je poznavalac.

- Svi smo mi poznavaoci. To je francuska osobina ili bolest, a mi ćemo joj nazdraviti na ovoj vašoj gostoljubivoj palubi. Dakle, pijmo! Nazdravlje, Carlone, nasmiješite se, život je lijep!

Kouassi-Ba obišao ih je sve redom i iznova napunio čaše.

10.

NOĆ NA BRODU Honorina je ležala u svom sigurnom krevetu, sa svojom voljenom mačkicom i svojom kutijicom s blagom.

U meñupalublju, gdje su svojedobno protestanti iz La Rochellea boravili za svojeg puta u Ameriku, koje je prostrano i zračno, pripremili su nekakvo boravište za oba djeteta i Marcellininu kćer. Osjećale su se poput princeza s dobrim posteljama, jastucima i toplim krznima.

Zastori koje su danju dizali odvajali su ih od prostora u kojem su svoje mjesto imale »kraljeve djevojke« pod zaštitom Delphine Rosoy.

Posve na drugom kraju stanovala su tri svećenika koja su se ukrcala u Tidmagoucheu, i to ispovjednici gospodina de Vauvenarta i viteza Grand Rivierea, koji su obojica bili franjevci, te gospodin Quentin, koji je bio oratorijanac. Dakako, Adhemar je uredio tako da se smjestio meñu konopcima, to jest, u tamnom kutu odložio je svoj bijedni zavežljaj, onaj zamotuljak koji ga je pratio od odlaska u bitke u Gornjem Kennebecu, pa preko Port-Royala i Bostona, gdje je pao u englesko zarobljeništvo, dok ga oni nisu - jer nisu mogli ništa protiv toga izvrsnog primjerka francuske vojske - poslali natrag u zemlju u kojoj je taj čovjek mogao lakše iživjeti svoju bogatu maštu.

U tom trenutku učio je vrlog Cherubina svirati frulu, a istodobno je svako malo pogledavao ustranu prema lijepoj Yolande koja je žustro četkala kosu - bila je čudesno bujna i morala ju je gotovo na silu svijati pod tvrdu kapicu od bijeljenog platna.

Kraljeve djevojke klečale su na podu i pobožno mrmljajući molile krunicu. Završivši, prekrižile su se i ustale te odmah počele pripremati svoje siromašne postelje za tu noć.

Honorina pregleda svoje blago: školjke, šarene kamenčiće, osušene ruže, zlatnu zvečku koju su joj darovali kad je još bila dojenče, prsten što joj ga je dao Joffrey prvoga dana nakon njihova iskrcavanja u Americi i slično.

Govorila je sama sebi: - Kad budemo u Quebecu, pokazat ću svoje blago, ali samo onima koji budu dobri i ljubazni sa mnom.

Gotovo bismo pomislili da je pesimizam intendanta Carlona potaknuo razmišljanja u malenoj glavici, iako se pravila da ih uopće ne sluša.

Sada priprema svoje vlastite planove.

- A one druge, koji budu zlobni, njih ću ubiti.

Anñelika jedva zadrži osmijeh. Već dugo Honorina nije dala tako silovitu izjavu.

Putovanje prema Ouebecu, francusko ozračje koje je dok su napredovali putem sve jače prožimalo prostor oko njih, moralo je probudili sjećanje na njezino rano djetinjstvo kad je živjela u Rochelleu i nagonski oko sebe osjećala mnoge neobjašnjive opasnosti. Da, upravo u to vrijeme negda je uzela palicu i bosih nogu potrčala prema osobi koja ju je uznemirila: - Ubit ću te...

Jednog dana tako je htjela »ubiti« muškarca po imenu Baumier, katoličkog izaslanika koji je došao da izazove svañe izmeñu protestanata u Bernu, pod njihovim vlastitim krovom...

Dok je dijete pomnjivo spremalo svoje dragocjenosti nazad u kutijicu, Anñelika je prstom nježno milovala njezino okruglo lice. Honorina naglim pokretom strese svoju jogunastu glavicu.

Da, bili su to trenuci u kojima su joj znakovi nježnosti njezine majke jako smetali i dosañivali joj u njezinim samostalnim djelima.

- I ja sam imala kutijicu s blagom - povjeri joj Anñelika.

- A što je bilo u njoj?

Honorina je pokazala očito zanimanje. Odložila je svoju škrinjicu, uvukla se pod pokrivač i sneno upitala: - Reci mi, što je bilo u njoj?

- Više se ne sjećam dobro... Bilo je... Da, bilo je pero, guščje pero pjesnika iz Pariza koji je pisao lijepe pjesme, zatim je bio nož, vlasništvo jednog Egipćanina...

- Oh, ja nemam nož - reče Honorina i munjevito otvori oči. - A morala bih ga imati.

Gospodin d'Arreboust mi ga je obećao... A gdje je tvoja škrinjica?

- To više ne znam.

Honorinine trepavice su titrale.

Morala se jako potruditi da bi mogla upitati: - A gdje je taj pjesnik?

Prije no što je otišla iz meñupalublja, Anñelika je toplo poljubila usnulu djevojčicu i maloga Cherubina. Yolande je tiho upita: - Gospoño, trebate li me u svojoj sobi? Pomoći ću vam da otkopčate odjeću. Majka mi je naglasila da vam moram biti u svemu na usluzi i upozorila me da vam nikad neću moći dovoljno zahvaliti za vašu dobrotu.

- Ali imaš već dovoljno posla s tim vražićima.

- To uopće nije nikakav trud. Navikla sam na djecu i njihove postupke. A na ovom brodu doista sam se ulijenila. Možda se bojite da ne bih znala baratati svim potrepštinama i navikama velikih dama? Možda je to uistinu zapleteno, ali brzo ću se priviknuti. Imam deset zdravih prstiju, iako možda odajem loš dojam.

- Ma tko ti je to rekao? - reče Anñelika smijući se.

Veoma joj se sviñala ta vrla djevojka čvrste grañe i oštra poput britve, a krasila ju je slijepa i najodlučnija odanost.

- Znam da si veoma vrijedna kći lijepe Marcelline, nije li tako, Adhemare?

- Dakako, istina je - oduševljeno potvrdi vojnik. - Ta ona zna sve urediti poput svoje majke.

- Ali ne znam otvarati školjke kao što to ona zna - odgovori Yolande i sva pocrveni od skromnosti. - To ne! Ne mogu i ne mogu ih otvoriti tako brzo kao ona.

- No njezinu spretnost nitko drugi nikada neće dostići.

- Dosadno mi je bez nje - prizna Yolande. - No ništa zato. Ona ne bi bila mirna zbog ovoga vašeg putovanja u Quebec, brinula bi se za vas, gospoño, i za maloga Cherubina, kad vas ne bih ja pratila.

- Uistinu je besprimjerna prijateljica.

Anñeliku je ganulo kad je čula da se Marcellina podjednako brinula za nju i za maloga Cherubina.

- I ja, i ja takoñer čeznem za njom. Ali na proljeće ćemo se opet vidjeti u Francuskom zaljevu i znat ćemo da smo u Kanadi napravili dobro djelo. I nikad ne brini za moje poslove, Yolande. Radije bih da bdiješ nad djecom nego da postaneš moja sobarica.

- A da uzmete jednu od mojih djevojaka - predloži Delphine de Rosoy - na primjer, Henriette. Vidi se da je vrlo točna, a to je zato što je služila kod uglednih i velikih dama i veoma je spretna u tome. Uvijek je pomagala gospoñi de Maudribourg u njezinim osobnim poslovima.

- Ne, ne, nikako! - žustro odbije Anñelika.

- Onda biste možda prihvatili mene? - uzdahnu Delphine plahim glasom. - Iskusna sam u takvoj službi i od srca bi me veselilo, gospoño, da vam udovoljim kako najbolje mogu.

- Ne, ne! - ponovi Anñelika.

Već samo ime gospoñe de Maudribourg izazvalo joj je drhtaje po cijelom tijelu.

- Obje ste vrlo ljubazne, ali u ovom trenutku najradije bih se svukla sama. Vidjet ćemo kasnije, u Quebecu. Yolande, otkopčaj me samo malo ovdje gore, gdje teško mogu dosegnuti. Potom ću si sama pomoći.

Muškarac koji ju je otpratio svjetiljkom bio je Enrico Enzi, Maltežanin.

Vodio ju je po mračnoj palubi, jer je noć bila bez zvijezda.

- Da, i ja sam imala svoju kutijicu s blagom - prisjećala se Anñelika dok ga je zamišljeno slijedila - samo gdje sam li je ostavila? Gdje sam je izgubila?

U sjećanju je tražila predmete koje je čuvala u kutijici. Niz dogañaja potresao je njezin život u francuskom kraljevstvu, a pogotovo na Dvoru čudesa u niskim četvrtima Pariza. Ondje je doista bilo pero pjesnika Crottea, pamfletista koji je bio jedan od njezinih obožavatelja i kojeg su objesili, ondje je bio i bodež Egipćanina Rodogona... dugačak, ukrašen nož plaćenog ubojice, kojim je kasnije i sama ubila Velikoga Cara...

Ovila je pelerinu oko tijela. S neba se počela spuštati sitna i neočekivana kišica.

Gotovo da je bila više nalik na maglu kroz koju je mjesec još uvijek prosijavao svoje zlataste zrake metalna odsjaja.

Anñelika ugleda Joffreya na mostu i njezino srce utonu u slatku radost. Na tamnoj pozadini noći boje kositra ocrtavala se njegova još tamnija prilika. U magli je izgledao još veći, još veličanstveniji. Činilo se da se napeto ogledava po rijeci nizvodno. Je li ga brinula laña koja ih slijedi? Je li računao na mogućnost skorašnje bitke?

- Mislite li da brod koji plovi iza nas ima namjeru boriti se? - upita ona Enrica. Kakve su vijesti o njemu?

Maltežanin odmahnu glavom.

- Baš nikakve... Gospodin grof misli da je taj brod samo zakasnio zbog oštećenja ili nepovoljnih struja. Moramo pričekati i vidjeti. U svakom slučaju, sam je i mi smo mnogo jači od njega.

Napravio je kružnu kretnju kojom kao da je htio pokazati druge brodove koji su bili nevidljivi u noći, ali njihova prisutnost mogla se utvrditi pomoću povika koji su ih povezivali, gorućih plamenova ili brodskih svjetiljaka koje su prodirale kroz tamu.

- Gospodin grof je dao okrijepiti straže i naredio je svim časnicima da ostanu budni cijelu noć i odrede si zamjenike tek kad zora zarudi. Nekoliko muškaraca otišlo je na obalu i istražuje kopno.

Kad su prešli oba stubišta koja vode na treću palubu, Enrico i Anñelika zaustaviše se pred vratima s urezanim krilima, koja su zatvarala ulaz u veliki salon.

Dva drvena kipa izdjelana od ebanovine predstavljala su dva Maurina s očima od bijelog ahata koji su držali zublje od suhoga zlata i s obje su strane podupirali vrata.

Prostor su jarko osvjetljavale dvije svjetiljke od debeloga venecijanskog stakla, a njihov sjaj nadmašivao je svjetlost zublji. Zaslon je štitio plamen mnogih voštanica koje su već dugo gorjele i davale vrlo živahnu svjetlost.

- Neka gospoña grofica otpočine bez ikakve brige i bojazni - reče Enrico pozdravljajući je - jer nije nam prvi put da moramo biti budni i oprezni zbog sumnjive strane lañe. No mi smo nedvojbeno majstori u opažanju s brodova i u obrani, ako to bude potrebno.

Anñelika mu zahvali osmijehom.

- Doista te veoma veseli što opet ploviš, zar ne? Zacijelo ti je plovidba draža od sjedenja u jazbini usred šume u Wapassuu?

Maltežanin odgovori vrlo živahno i s posve mediteranskom galantnošću.

- Dok god postojim i živim, sretan sam što smijem biti u društvu gospodina Rescatora i vas, gospoño grofice.

- Vrlo lijepo znaš dijeliti komplimente, dragi Enrico. U Quebecu možemo očekivati probleme kad budeš okružen tolikim mladim tamošnjim djevojkama...

Enrico Enzi veselo se nasmije i vrlo zadovoljno se udalji sa svjetiljkom u ruci.

Namjeravajući stupiti u svoje odaje, Anñelika je osjećala da je netko gleda, a kad je nagonski dignula glavu, razabrala je Joffreya de Peyraca koji se na palubi naginjao preko brodske ograde.

Mjesec koji se probijao izmeñu dva oblaka tvorio je svijetlu auru oko njega pa Anñelika nije mogla razaznati Joffreyeve pokrete.

- Začuo sam vaš smijeh, ljubljena; s kim ste tako veselo razgovarali?

- S Enricom, vašim Maltežaninom. Umirio me je.

- A zašto vas je trebalo umirivati, draga moja djevojčice?

- Onaj brod...

- Taj brod je otišao. Ne bojimo ga se. Sad ima više nego dovoljno posla s obranom od valova.

A nakon kratke tišine doda: - No kad doñe pravi trenutak, ja ću se pozabaviti njime.

Ona ne odgovori. Lice je napeto okrenula prema van, a pelerinu je privila hladnom rukom. Te večeri utjerao joj je čudan strah u kosti kad je tako otvoreno izjavio: - Ja sam čarobnjak što su ga nekoć spalili na trgu Greve.21 Bilo bi joj draže da je sve ostalo tajno.

Bojala se je svakog svjetla nad tim tamnim razdobljem njihova i osobito svojega života, kad je, da bi preživjela, morala pobjeći u podzemlje Pariza i kad je obranu svoga života morala povjeriti razbojnicima i pljačkašima na Dvoru čudesa.

21

Trg u Parizu gdje su vješali i spaljivali osuñenike. - Op. prev.

On je tada bio nestao kao da je u zemlju propao, prognan, mrtav, optužen za svakojake strahote.

Kad je u duhu probudila to zlo vrijeme, sjećanja su navrla svom oštrinom. Ozračje nad Rijekom svetog Lawrencea počelo je zaudarati po lomačama te ona postade svjesna da je daleki kralj koji je bio osudio grofa de Peyraca svojim žezlom označio i ove strane i divlje pokrajine.

A sad putuju prema njegovoj silnoj svemoći, a Joffrey je ove večeri jasno i javno rekao da je odlučio nakon toliko godina otkrivena lica pojaviti se pred svojim velikim i strašnim protivnikom. Neće li borba koja se priprema biti odlučna?

Opet joj na uho blago zašumi dragi glas tog ljubljenog čovjeka, ali u njemu su već bili osobiti preljevi, ugodni poput ruke koja miluje.

- Prehladit ćete se, najdraža. Poñite brzo u sobu i dobro se ugrijte. Pridružit ću vam se malo kasnije.

11.

DAMSKA TOALETA U stražnjem salonu lañe Gouldsboro, žeravnik koji je počivao na teškom tronošcu od kovana željeza zračio je ugodnu toplinu.

Sasvim otraga bio je damski alkov na kojem su podigli brokatne zastore te se vidjela mekana postelja s čipkanim plahtama pripremljenim za spavanje, iznad pokrivača od svile i krzna.

Soba je bila vrlo udobna i puna lijepih i dragocjenih predmeta. Velika prozorska stakla u pozadini presijavala su se raspršenom svjetlošću brodskih svjetiljaka koje su gorjele vani. Ta nejasna svjetlost tvorila je majušne iskrice na bakrenim i zlatnim rubovima pokućstva te na skupocjenim uvezima knjiga koje su bile poredane u ormarima od palisandrovine.

Kad god je Anñelika mogla umaknuti u to svoje tiho sklonište, uvijek bi doživjela osjećaj sigurnosti i blagostanja.

Odložila je pelerinu na hrbat naslonjača, otišla u budoar i počela se svlačiti. No ubrzo je pala u očajanje. Čestita Yolande i Delphine imale su pravo. Za njezinu novu knezevsku odjeću bile su potrebne sobarice kad bi se htjela skinuti, ili bi morala biti spretna i gipka poput zmije da bi mogla dosegnuti mnoge spone i očice na leñima, te strpljiva poput mrava ako želi izvaditi nebrojene igle i pribadače a da pritom ne zaboravi koju.

Umorna, kao što je bila te večeri, uplašila se tako naporna posla. Sjela je na rub postelje i opustila podvezice nad čarapama od lionske svile. Dobro je znala zašto se toliko odupire pomoći tih mladih i uslužnih djevojaka. Ali nikako neće moći izdržati bez njih.

Zar velika dama uopće može brinuti o svojoj toaleti bez uzorne pomoći barem jedne služavke? U vrijeme »vesele znanosti« - Gay Savoir - imala je Margot, a poslije, kad je postala gospoña du Plessis-Belliere i otišla na kraljev dvor, Javotte joj je već bila na raspolaganju - ona Javotte koja se kasnije zaručila za Davida Chailloua, proizvoñača čokolade - a osim Javotte još gomila gospoñica koje su joj svojim ludostima i glupostima oduzele mnogo vremena, ali njihova nazočnost bila je neizbježna ako je htjela biti odjevena po modi i običajima te pod silnim svijećnjacima Versaillesa blistati više od svojih suparnica.

Ne, ni u Quebecu ne može biti drukčije. Morat će paziti na svoje dostojanstvo. Kakva šteta što nije mogla sa sobom dovesti Elviru ili gospoñu Jonas! S njima se ne bi bojala indiskretnosti kao s mladim djevojkama.

Ali one su pripadale R. P. R. - Religion Pretendue Reforme, reformiranoj protestantskoj vjeri - pa bi za njih atmosfera Nove Francuske mogla biti pogubna protestanti su bili plijen za vješala!

Anñelika se strese i posreći joj se da joj popuca nekoliko pribadača na leñima.

Zatim se posveti teškom zadatku da izvuče sve igle iz biserastog plastrona.

Raskopčala je i odložila bjelokosni grudnjak obrubljen satenom. Tako je oslobodila grudi i ruke.

S olakšanjem u duši potom se sama latila odjeće svih uglednih dama koje se riješe svojih okova - počela si je masirati kožu. Uistinu, opet će morati početi nositi steznike. To će još biti najlakše. No ona bi se rado opet odala radosti bogatih i zapletenih damskih tjelesnih ukrasa kad je ne bi ometala briga da poslije neće moći izdržati bez tuñe pomoći. Pri oblačenju i svlačenju dosad joj je često pomagao Joffrey, ali neće ga moći uvijek moliti za tu malenu uslugu, premda ju je znao oblačiti s čudesnim talentom. Morat će naći nekoga.

No neprestano joj se u mislima budila napast: strah da će se potom brzo otkriti ono što se nikada ne bi smjelo. Rukom je opipala svoje golo rame, glatko i toplo, te prstom malo niže na plećki potražila znamen srama - ljiljanov cvijet što joj ga je vrelim željezom utisnuo kraljev krvnik.

Znamen je još tu. Kakva sramota!

Uistinu, nikad neće moći nositi duboko izrezane haljine koje je tako rado oblačila tada u Versaillesu i koje su joj otkrivale ramena i leña sve do onoga sjenovitog pregiba što je u produžetku davao naslutiti oblik bokova skrivenih širokim suknjama.

A kraljev pogled toliko je puta klizio po njezinoj goloti...

Uz misli na negdašnji način života, već odavno zaboravljen, tegobe su se gomilale jedna na drugu.

Je li Joffrey uopće dovoljno dobro odvagnuo i ocijenio što znači to putovanje u Quebec, koje je gotovo isto što i povratak u Francusku, njihovu zabranjenu domovinu?

12.

ANðELIKA SANJA QUEBEC Quebec - cilj njihovoga putovanja. Quebec, kraj svega.

Quebec, poput igle uboden u srce američkoga kontinenta, skriveni sjajni biser.

U svojoj još veoma kratkoj povijesti grad Quebec je više puta osvajan, gubljen, opet zadobijen... A za koga? Zašto?

Quebec zapravo nije imao nikakva značaja.

Ležao je ondje na svome mjestu u dubokoj noći američkih šuma, a više od sedam mjeseci godišnje led ga je odvajao od cjelokupnog ostalog svijeta.

Duboko udubljena u ta svoja razmišljanja, Anñelika je odmah shvatila da se ni za što na svijetu više neće odreći iskušenja da otputuje u Quebec.

Ništa zato - unatoč svemu doći će ponosna čela i visoko uzdignute glave. Usprkos mogućim topovskim kuglama i unatoč jamačnoj ljudskoj mržnji iskrcat će se u Quebecu i tu preživjeti zimu. A ona sad žarko želi upravo to.

- Bože, daj mi to veselje - sasvim tiho je molila u svojoj gotovo dječjoj molitvi.

Preživjeti zimu u pravom francuskom gradu, toplom i životnom! Ići će na ples i na procesije. Imat će susjede, prijatelje. Pozivat će ih na ćaskanje i šalicu kave ili čokolade. I, dakako, bit će i večeri uz fajansnu peć sa Ville d'Avrayem. Sve to već dugo je zapisano u opsežnom programu. Poslat će Honorinu sestrama uršulinkama da tu nauči čitati i pisati.

Ali naći će i vremena da pročita nove knjige stigle iz Francuske. Već godinama i godinama nije više znala, nije mogla ni slutiti čime se ondje bave pametne glave.

Kupovat će sitnice u dobro opskrbljenim trgovinama, gdje će se sretati s uglednim društvom.

Klizat će se na smrznutoj Rijeci svetog Lawrencea, a u katedrali će se na Božić održati velika misa s biskupovom propovijedi. Na Sveta tri kralja bit će slavlje kod guvernera, a potom će doći karneval tijekom kojeg će se odvijati veseli skandali pod zaštitom krinka i kostima. Ville d'Avray joj je bio obećao da će je odmah opskrbiti svim novostima o ljubavnim dogodovštinama.

Dok su je omamljivali ti zamišljaji, Anñelika je umalo sama sebi zatajila Wapassu.

Doživjela je dovoljno pustoši, samoće, straha i smrti koja je uvijek vrebala skrivena iza stabala.

Prije godinu dana Joffrey ju je bio privio uza se u utvrdi Katarunk, koja je pala u ruke Kanadanima: - Ako se živi izvučemo iz zamki koje nas opsjedaju sa svih strana, jednog dana bit ćemo jači od svih njih...

To se i dogodilo.

Izdržali su, pobijedili i sad su jači od svih ostalih.

Minula je tek godina dana, a imaju zlata i srebra na pretek, imaju brojne postaje na riječnim obalama, bogate rudnike u srcu gora, pristaništa koja su cijele godine otvorena za bogatstva Atlantika, dobre veze s najznamenitijim indijanskim plemenima.

Tek nedavno je Joffrcv de Peyrac rasprostro svoj utjecaj i na istočnu obalu Akadije, gdje je za svoj račun preuzeo posjed staroga Nicolasa Parysa sa svim njegovim bogatim lovištima i ribolovištima, rudnicima staklenih bisera i »zelenim zlatom« bakalara.

No ipak se nije mogla otresti grozničavog drhtanja svaki put kad bi se sjetila što su pretrpjeli.

Uistinu, Joffrey je pravo rekao: morali su doslovno preživjeti sve moguće strahote surove Amerike.

Ne samo da im je na stotine i stotine puta prijetila strašna smrt - od Kanañana, od Irokeza, te konačno od nesmiljena zagrljaja ledene zime. Utvrda Katarunk bila je spaljena i ostali su bez ičega u neizmjerno dalekoj i zabačenoj zemlji.

Bili su bolesni, mučila ih je nostalgija,22 glad i bili bi umrli od nje da ih pred kraj zime kao nekim čudom nisu spasili Outtakeovi Irokezi koji su im iz svoje daleke zemlje Sedam naroda donijeli graha: u utvrdi Wapassu tada im nije bilo ostalo zaliha ni za dva dana.

Pri sjećanju na to Anñeliku bi još uvijek uhvatila vrtloglavica od gladi, posebno kad bi se prisjetila dana kad je Honorina ležala u njezinu naručju lagana poput pera, s nateklim desnima, a za vratom im je disala smrt koja je dostigla tolike druge pionire Novog svijeta u njihovoj osamljenosti.

Ne, nešto takvo ne bi mogla preživjeti još jednom. Bar ne ako ne bi okusila i lakši život.

Govorila je sebi da više ne bi imala snage za onakav život u najvećoj bijedi meñu bijednima kakav je izdržala dok su prebivali u Gornjem Kennebecu.

Nikad više neće morati mučiti dlanove svojih ruku kojima je palila i potpirivala vatru, nikad više lomiti nokte vješajući velike lonce nad plamen, nikad više nositi svežnjeve suha drva da bi mogla skuhati hranu i preživjeti te pomoći nekim ubogim, ali dragocjenim i ljubljenim bićima da prežive usred dubokih, negostoljubivih šuma.

22

Vidi Anñelika u Novom svijetu.

A sad će se malo pobrinuti i za sebe, živjeti i plesati, preporoditi se, opet postati nekadašnja anñeoska gospa, Anñelika, velika francuska dama, grofica de Peyrac, kraljeva ljubimica. Morat će probuditi i ovu novu legendu o sebi: o gospi sa Srebrnog jezera.

No ponajprije će morati nadvladati prijeteće prikaze koje spadaju u prošlost, ali ipak plaze oko nje gotovo poput živih fantoma, kao tamne magle kroz koje se vide odavno zaboravljena lica.

- Anñelika! Anñelika... gdje si? U što si se pretvorila... ti, koju nismo mogli izbrisati iz pamćenja...

Bilo je i drugih prikaza, neodreñenih i gotovo bezimenih, koje će ipak morati razotkrivati bez straha - prilike i obrisi okupljeni da pričaju o nemiru, žalosti i ognju što ih bude sva neobična djela, ljepota, različitost u jednakosti, sve ono što ne razumijemo odmah.

Quebec je kao stvoren i izabran za njezinu obnovu i lako je razumjeti različite odzive koje je osjećala u srcu dok su pripremali putovanje: isprva ju je veoma privlačilo, osjetila je slast i radost zbog slavlja i užitaka koji je tu čekaju.

Na drugoj strani, najradije bi otkazala putovanje zbog očekivanih opasnosti, onih koje je mogla unaprijed jasno vidjeti i onih koje je neodreñeno slutila.

No zar je uopće mogla birati?

Ne, jer ih je sudbina sama tjerala naprijed i za njima zatvarala čeljusti goleme američke pokrajine.

Iza Gaspea napredovali su prema Quebecu, ploveći širokom rijekom, prostranom poput mora. Jedrili su pod povoljnim vjetrom i još uvijek plovili po širokim oceanskim valovima, a magle su im skrivale obzorje.

Ali obale su bile meñusobno toliko udaljene da se s jedne nije mogla vidjeti druga zar to ušće Rijeke svetoga Lawrencea nije prava zamka u koju se raširenim jedrima uputilo pet brodova iz flote grofa de Peyraca?

Arktička jesen, taj neumoljivi tamničar, a potom dolazeća zima sa svojim ledom, snijegom, olujama i vihorima, zatvaraju im svaki mogući put za povratak.

Ne, moraju nastaviti put rijekom uzvodno, utopiti se u tišinu tajanstvenih zemalja, u pravu pustinju voda i dalekih šumskih masiva što se crno odražavaju pod tamnim, prijetećim oblacima.

A zatim - kad već budu mislili da su se izgubili u neistraženim krajevima, u srcu tamne, divlje i beskonačne tvari otkrit će grad... grad bijelih kamenova i strijeha od srebrnastih škriljaca, bučan, radišan grad, nasrtljiv, samosvojan: francuski grad Quebec!

Iznenadni dragulj, bezimeno čudo, nekakav bajni otok, mali Pariz, djelić Versaillesa, klepetav, nestrpljiv, elegantan, pobožan, bezbrižan, odan molitvi i umjetnosti, raskoši i ratu, mistici i preljubništvu, kajanju, političkim intrigama, veličanstvenim podvizima i djelima... francuski grad Quebec.

Doista, to je grad usred ogromnog oceana, oaza usred pustinje, ruža civilizacije i kulture u srcu primitivnog barbarstva, utočište i okupljalište protiv neukrotivih i podmuklih elementa što su se udružili radi smrti i uništenja čovjeka: hladnoće, gladi, negostoljubive divljine.

Ali otac de Vernon, kojemu se ljetos ispovjedila, rekao joj je: - Poñite u Quebec. Upravo to vam nalažem kao pokoru: poñite u Quebec! Pokažite srčanost i pogledajte tom gradu u lice - bez straha, bez srama. Možda će se naposljetku iz toga roditi nešto dobro za američke države.

Mrtav je, ubili su ga.

Sjetivši se njega, osjetila se još obveznijom dovršiti pokoru koju joj je naložio.

Otići u Quebec!

A onaj ljiljanov cvijet koji je obilježio njezino rame? - Život je lijep...

Ove zime ići će na plesove, igrat će karte i objedovati u media-noche23, a u danima čistoga sunca će se s Honorinom šetati po opkopima i gledati u daljini divlje šume Laurentide.

13.

MOJA LJUBAVI...

Ušao je i vidio da Anñelika spava.

U polumraku sobe lebdjeli su tragovi ženskog parfema koji mu je postao tako blizak.

Pogled na tu i tamo odložene ženske odjevne predmete prizvao mu je osmijeh na usne.

No gdje je ona stroga i gruba mala hugenotkinja iz La Rochellea koju je jednoga dana, dok su jedrili prema Americi, Rescator prihvatio u svoju raskošnu kabinu u odjeći služavke da bi je pokušao ukrotiti? Gdje je ona pionirka što je cijele duge i strašne zime u Gornjem Kennebecu stajala uz njega i pomagala mu svojom neizmjernom srčanošću?

Podignuo je komad čipkane odjeće, grudnjak čija je mekana svila čuvala oblike čudesnih oblina.

Pošto je bila bezimena služavka, a potom družica mužu koji je istraživao i prodirao u Novi svijet, njegova je Anñelika napokon postala gospoña de Peyrac, grofica Toulousea.

- To je Božja volja! - prošaptao je i plamenim pogledom razaznao dubinu alkova u kojem se ocrtavalo svjetlucanje bujne kose.

Anñelika je spavala.

Došao je do pisaćeg stola od mahagonija da bi uzeo svjetiljku od venecijanskog stakla i upalio je. Potom joj se približio mekanim koracima.

Stao je kraj njezine postelje i gledao je.

Spavala je onim dubokim i čistim snom koji je imala svaki put kad bi nadvladala strašne dogañaje i iskušenja što bi neko vrijeme zauzimali sve njezine snage. Već više puta je opazio tu njezinu osobinu. Uvijek je imala veoma lagan san, san žena čije je srce neprestano budno, koje uznemiri svaki šušanj, pa skoče iz sna ili se barem okrenu u snu, spremne da pohitaju u pomoć djetetu čim ih probudi i najtiši šum.

Ali najgore je prošlo. Može reći da je opet sve u redu i da su svi njezini izvan opasnosti i trenutno ne trebaju njezinu pomoć, pa se slatko skutrila u svom kutu i zaspala poput ruže koja zatvara svoj cvijet.

Više puta se dogodilo da je u kasne sate opazio njezin neobičan odmor kojem je milina sasvim osloboñenoga ženskog tijela i ljepota lica u gotovo potpunoj odsutnosti svijesti davala začudan i neopisivo privlačan čar.

Gdje je bila u tim razdobljima svoje nenazočnosti? Je li bježala nekamo daleko i bila još nedosežnija? Je li sama plovila stranim voñama?

Pobjegla je u ono svetilište svoje neotuñive duše što ga svako ljudsko biće nosi u sebi i kamo nitko drugi ne može stupiti.

U takvim se trenucima ljubav koju je živo osjećao prema njoj pretvarala gotovo u bolest.

Tijekom toga ljeta umalo je nije opet izgubio, no još jedanput ju je iznova otkrio, promijenjenu.

23

Noćni lokal. - Op. prev.

Ne, cijelog života neće zaboraviti trenutak kad ju je ugledao kako trči na obalu raširenih ruku, smijući se i plačući istodobno.

Nikad neće zaboraviti izraz na njezinom licu kad je srnula prema njemu i grčevito se uhvatila za njega te jecala besmislene ljubavne riječi što su joj spontano navirale iz najdubljih dijelova srca, kamo ih je sakrila i pokopala za dugih godina. U tom trenutku ih je izvikala iz sebe, spremna i na smrt ako treba, samo ne na život daleko od njega... ne daleko od njega!

U bljesku toga plamtećeg, silnog trenutka shvatio je što joj znači i kakvom ljubavlju ga ljubi, kakvom neizmjernom ljubavlju ga je uvijek ljubila, usprkos udaljenosti koja ih je bila razdvajala petnaest godina.

Njezin zanos tada je u hipu posve ispunio prazninu što ga je strašno mučila dok je mislio da ga je ona zaboravila.

A potom?

Ah, kako bi potom mogao opisati onaj dojam ozdravljenja, onaj osjećaj njihovoga čudesnog obnavljanja?

Tada je trebalo srediti mučnu priču s demonskom ženom, pomiriti zemlju, pripremiti zajednički odlazak u Quebec, a potom su opet bili sami sa sobom.

Pomalo se brinuo za nju, činilo mu se da otkriva neko novo biće iza njezinih spokojnih osmijeha, njenih tako pametnih riječi.

Ona se još uvijek svladavala u potpunosti.

Ali čim su napustili one proklete obale, čim su razapeli jedra prema Quebecu, oduševljenje skorom pobjedom posve ju je promijenilo. Iz nje je zračila iznimna radost koja je omamljivala cjelokupnu njezinu okolinu. S Francuzima koji su se ukrcali na njihov brod vodila je duhovite razgovore, pripovijedala je zabavne ili smiješne dogañaje i kipjela od toploga smijeha. Čovjek bi pomislio da se ta družba uopće nije uputila na opasan vojni pohod. Prije bi povjerovao da Peyracovo brodovlje odlazi na put kao galantan izaslanik s prinčevskom porukom koja potvrñuje vječne prijateljske veze.

Anñelika je davala ton cjelokupnoj društvenosti na brodovima, pa su čak i strogi muškarci iz posade pokazivali sve više živahnosti i dobre volje. Bili su tako vezani uz nju da bi im mogla narediti da proñu kroz ušicu igle...

Tako su jedrili, daleko od kopna i posve slobodni, odvažni i ponosni, veoma samopouzdani i s vjerom u sebe. Nebo i more presijavali su se bisernim bojama, a otoci po zaljevu blistali su se poput dragulja.

Anñelika se smijala, zabavljalo ju je sve što je pričao Ville d'Avray, pri svakom i najmanjem dogañaju bila je vesela i pravila tisuće planova.

Bilo je kao da je sasvim zaboravila sva ostala razdoblja svog života. A on, grof de Peyrac, iznova je otkrivao svoju ženu: u njoj je opet našao nekadašnju svjetsku ženu i gotovo drznicu s francuskoga dvora. To je Anñelika kakvu su vidjeli i htjeli poznavati »svi drugi«.

- Čudno će se ponašati u Quebecu...

Mamila ga je želja da dublje prodre u njezinu prošlost, da sazna što više o nepoznatom životu te neobične žene - sve ono što je doista čini, sve ono što je dosad silom odstranjivao iz svijesti, što nikada nije htio saznati, ni znati u kojoj mjeri ga je nekad prevarila ili izdala u osjećajima.

Ali - ljubomora je sasvim izgubila svoj otrovni žalac, a zle spodobe svoju tiransku vlast. Zid meñu njima srušio se - možda upravo zaslugom ñavolje demonke.

Sad je za njih važna samo činjenica da je ona kod njega, živa i živahna, da ga strasno ljubi, da je može imati uz sebe kad hoće i vruće je uzeti u naručje.

Sve drugo mu je malo važno. Samo povremeno bi poželio malo se udubiti u tajne njezina života da bi joj se još više približio u srcu.

- O, ženo moja!

Joffrey de Peyrac malo je povisio svjetiljku kako bi lakše mogao na prstu njezine slobodne ruke gledati blistavi krug prstena.

Zatim je kleknuo i jedan po jedan poljubio njezine prste.

Jao, kako duboko spava! Gotovo se zabrinuo.

Svaki put bi ga kraj nje spopao čudan, nerazumljiv i nerazuman strah.

Odložio je svjetiljčicu na stolić uz postelju te se još više približio svojoj ženi; na njezinu snom prožetu licu tražio je lagani drhtaj života, a na njezinim usnama trag vlažnog daha. Zatim se sam sebi ironično nasmiješio.

On, koji je toliko puta imao pred očima mrski i hladni prizor ljudske smrti i njezinih znakova, lica u agoniji - čemu on traži takve stigme na tom lijepom i blistavom usnulom licu?

Ona slatko spava i u miru obnavlja svoje snage.

- Tko je stajao uz nju dok mene nije bilo kraj nje? - pitao se. - Neki drugi muškarac?

I zamišljao je dodir tuñih usana na toj nježnoj koži, usana koje su htjele piti slast i užitak, a istodobno su same u toj osjetljivoj ženi pobuñivale snagu strasti koja omamljuje i oživljuje.

Da ga ta misao ne bi pretjerano mučila, sam je u sebi bez trpljenja prihvaćao činjenicu da su, na svu sreću, neki muškarci stali uz nju i pomogli joj, uzeli je u naručje u strašnim trenucima kad ju je trebalo spasiti od očaja.

Jer je tako krhka i nježna.

A ipak je slomila veoma važne muškarce: Mula Ismaela, kralja Luja XIV. Samo, kojim i kakvim oružjem je znala udariti ravno u srce - grubog, tuñeg sultana i bezobzirnog i nepopustljivog kralja?

I Joffrey otkri da više uopće nije ljubomoran - ili gotovo nije.

Sad mu je stalo do toga da upozna sve tajne njezina srca kao što je upoznao sve tajne njezina tijela.

Kad je na njezin nježni prst nataknuo taj vjenčani prsten, činilo mu se da je konačno potvrdio i ustanovio svoje pravo pred svim nevidljivim i neznanim takmacima iz prošlosti i prestao ih mrziti.

Zar takva mržnja ne bi bila djetinjasta?

Zar ne bi bilo bolje priznati i osjetiti da su prevladali meñusobnu krizu, da su duboke otvorene rane opet zarasle i tako otklonile sve sumnje i tjeskobe te neizmjerno očistile i uveličale njihova ljudska srca?

Ta neznana i nepoznata Anñelikina prošlost, čije spodobe su možda oživljavale iza zatvorenih vjeña u njezinu snu - kakva je bila ta prošlost?

Ne, ni izdaleka ne zna sve o njoj.

U sjećanje su mu dolazili pabirci raznih pripovijesti o njoj. No od one afere s Colinom Paturelom pokazala je veliku zlovolju kad god bi je Joffrey pokušao navesti na put povjerenja ili priznanja.

No u svemu tome bilo je i mnogo njegove krivnje. Loše je postupao s njom, neopisivo gnjusno.

Svojim bijesom kojim je prikrivao silovitu bol zbog životne nepravde u dobroj mjeri je pojačao udarce što su je već ionako pogañali.

- Drago moje zlato!

S vatrom u duši nagnuo se nad njezin san i nije se mogao suzdržati da joj na poluotvorene usne ne položi svoja goruća usta.

Istog trena shvatio je da je uznemirio njezin miran san, ali njegova nestrpljiva želja da je vidi kako otvara svoje nježne oči i gleda ga kraj sebe, da uhvati odsjaj njezine radosti dok ga bude gledala - ta pomalo sebična želja bila je jača od svih misli.

- Samo, što će biti njezina prva riječ? Njezin prvi dah?

Anñelika se pomaknu i Joffrey odmah prošapta: - Spavaj, ljubljena moja, spavaj!

No već je otvorila oči i čim ga je ugledala tako blizu sebe žar sreće je ispunio njezine smaragdne zjenice, još malo mutne od dubokoga sna.

- Smiješila si se u snu; reci mi o čemu si sanjala?

- Bila sam na obali, u tvojem naručju.

- Na kojoj obali? - upita on zamišljeno. - Ima toliko obala...

Ona se nasmije i ovi ruke oko njegova vrata, približi svoje lice njegovom te osjeti dodir svoga lica o njegovo, glatko i toplo.

- Pitam se... - započe on.

- No, što?

- Na kojoj si od svih tih mnogih obala bila najljepša, najdirljivija, najblistavija? Ne znam, ne mogu reći... U sjećanju te opet vidim uvijek i svuda, na vjetru i suncu, pod zastorima kiše u La Rochelleu, kad si onog dana pobjegla k meni... Ne, ne bih se mogao odlučiti... i reći na kojoj od mnogih obala si bila najljepša?

- Zar je to važno? Ah, kako mi je to malo značilo onda kad sam trčala k tebi.

Bila je trčala, lebdjela, letjela... Uopće nije osjećala tlo pod nogama, tjeralo ju je divlje ludilo da mu se pridruži, da ga dosegne, da uz sebe privije njegovo živo tijelo... pa čak i ako je nakon toga odgurne od sebe.

Ali, nije ju odgurnuo.

Raširio je ruke i privio je k sebi cjelokupnom svojom snagom.

I taj trenutak u Tidmagoucheu, u zbrci i dimu bitke, ostao je izmeñu njih kao svjetlost koja mijenja izgled mnogih stvari. To je bilo čudo, nebeski dar što blagoslivlje njihovu meñusobnu vjernost i ustrajnost pred nebrojenim zamkama u koje ih je sudbina htjela uhvatiti.

Ne, više se ne trebaju bojati buñenja strašnih duhova.

Samim pogledom, a potom i ljubavnim pokretima jedno drugom su dokazivali taj neizbrisivi i posve novi osjećaj.

Uvjerila se u njegovu dobrotu: to je istinska i iskrena, očita dobrota, nezamućena nikakvom slabošću. Možda je jedina njegova slabost u tome što je previše ljubi. I sam joj je tako rekao.

A ona je sebi predbacivala da se te prve godine njihova ponovnog susreta preplašila njegove ustrajnosti, njegove lukavosti, snage i vladanja drugim ljudima i svojom sudbinom koju očito nitko nije mogao zaustaviti.

Ne, doista nije spadao meñu ljude koje je lako pročitati ili barem shvatiti, pa iako bi mu bilo drago kad bi ga ljudi razumjeli, nije mario ni kad bi ostao neshvaćen.

Njegova unutarnja snaga u velikoj je mjeri izvirala iz činjenice da je malo bića ili stvari imalo moć da mu nanese bol. Čudan, neobičan čovjek, kojeg su mnogi mrzili upravo zato što je bio tako daleko od prosjeka!

Vidio je rušenje svojih djela, svojih palača, svog imetka.

Ali sve to uopće ga nije pogañalo, jer njegove radosti i boli izvirale su iz daleko tajnovitijih studenaca.

14.

NOĆ LJUBAVI - O čemu sanjaš?

- O tebi.

Nagnuo se nad nju i prstom poravnavao njezine zlatne trepavice, kao da osjeća posebno veselje meko risajući njihovu laganu krivulju. Poljubio joj je vrhove prstiju i na gola joj ramena navukao plahtu sa čipkanim obrubima.

Ali Anñelika se odgrnu, podignu ruke i naglo preko glave skinu svoju tanušnu košulju.

- Zagrli me! Poljubi me!

- Ludice! - reče on smijući se. - Hladno je.

- Onda me ugrij!

Njezine gole ruke strasno zagrliše njegov vrat i potegnuše ga k sebi. Svom svojom snagom, svom svojom dušom hrlila je k njemu, a takoñer i svim svojim slabostima srca i osjećaja.

- Ah, predragi moj - uzdisala je sva u sjaju - ti, čovječe koji me ljubiš!

Vidio je i osjetio kako se po njezinu čudesnom licu odmah razlijeva blistavilo osmijeha koji odaje ekstazu, a istodobno i onaj izraz očaja i gotovo boli, što često prati duboke ljubavne radosti.

- Muškarac koji me voli, muškarac koji me želi! Muškarac koji treba mekoću mojega tijela kao što je meni neizmjerno potrebna njegova toplina. Muškarac s kojim me prožimaju jeza i slast. Neprestano mi izmiče, a ipak znam da će uvijek biti tu, meni za ljubav, da mi nikada neće pobjeći. Ah, kakva slatka omama!

Strasnim pokretom privinu njegovu glavu na svoje grudi, nasmija se donekle luckastim smijehom, a on je privuče k sebi, nestrpljiv u želji da tako odgovori njezinoj ženskoj požudi što ju je žarila poput žeravice, da zasiti njezinu ljubavnu glad koju je priznavala bez stida i tjeskobe. Još od Akadije nije se više bojala pokazati strasnom i željnom.

- Je li bila takva i u zagrljaju drugih svojih ljubavnika? - nijemo se pitao Joffrey de Peyrac.

Zapravo... možda? Nehotice je zamislio gospoñu du Plessis-Belliere, kraljicu u Versaillesu... a i drugdje, kako se u naručju nekoga ljubljenog muškarca smije onim svojim iskrenim smijehom, bez prikrivanja i bez suzdržanosti.

Colin? Kralj Luj XIV? Uz takve misli morao je bezuvjetno priznati da zapravo ne zna ništa o njoj, ili toliko malo...

S kojim drugim muškarcima je već dijelila te ljubavne drskosti, te raznolike vještine kojima je uporabljala čudesno ljubavno znanje koje žena može naučiti samo od različitih majstora, od kojih je svaki u tu igru unio svoj ukus i svoju maštu?

Koji muškarci su stavljali svoje pohotne ruke na tu opojnu i omamnu Veneru, polagali čelo na njezine grudi, označavali je znamenjem i žigom svoje strasne ljubavi?

Ali ona je još bolje stavljala svoj žig na njih. A to, ah, to je bila njezina osveta nad njima. Ta njezina osveta bila je još silnija kad mu je pomogla da u slasti njezina užitka potpuno zaboravi na sve one druge.

Za njega je bila i ostala uvijek čista i nova.

Neznanom, tajnom čarolijom je sve što su zajedno radili imalo okus potpune novosti.

Podbočila se na plahte, bila je gola i tako neizmjerno lijepa, a kosa joj se spuštala poput vela. Odmaknula ju je pokretom ruke i otkrila nježna, bijela ramena, da ih može milovati, svoje pune grudi na koje je tako volio pritisnuti svoja požudna usta.

A potom su se njegove usne spuštale niz mramorno tijelo boginje, posve bijelo s blagim zlatnim preljevom, a osjenčane udubine zračile su tajnovitošću.

Predala mu se kao izgubljena u golemoj slasti, prepustila se u svojoj slatkoj obamrlosti, svoju drhtavu i nestrpljivu ženskost nudila je njegovim poljupcima. Bilo je to potpuno i bezuvjetno predavanje i bilo mu je jasno da ga se više uopće ne boji i da ga za sve ljubavne igre prihvaća kao jednakovrijedoga partnera.

Danas je tako manje postao njezin gospodar, a više njezin prijatelj koji je zavodi i nastoji se svidjeti, kao da se meñu njima radi samo o jednom ljubavnom činu jedne

večeri, darovanom i uživanom u punoj mjeri, a taj osjećaj je njihovu odnosu davao crtu slobode i lakoće.

Silno je uživao u svojoj i njezinoj ljubavnoj vatrenosti i predanosti. Bili su očarani i istodobno iscrpljeni svojim zajedničkim, prijateljskim drugarstvom u ljubavi. Ona je imala čarobnu moć da u njima potisne sve druge brige i poslove - ostajao je samo užitak do potpunog poništenja kad bi nakraju u meñusobnom zagrljaju doživjeli potpunu i blagotvornu posustalost te se vraćali u život s jedva prošaptanim riječima.

- Je li bilo lijepo?

- Oh, bilo je čudesno!

- Više me se ne bojiš?

- Oh, gluposti.

- No, dakle... A ako se ipak pokušaš malo udaljiti od mene, ili me ukloniti svojim slatkim čarolijama?

Ona se smijala, a on joj je opet i opet tvrdio, prekrivajući je strasnim poljupcima, da je lud za njom u pravom smislu te riječi, da ga još nikad nijedna žena nije tako potpuno omamila kao ona, nijedna ga nije tako zadovoljila, te ju je malo bocnuo time što joj je rekao da sasvim razumije da su svi muškarci ljubomorni na njega, zavide mu i čak ga žele ubiti zato što je ona doista neprocjenjivo blago u njegovim rukama.

Sve meñu njima bilo je slobodno, raskošno i blistavo.

15.

MOJA SNAGA JE U VAMA - Oh, kad bih barem mogla zauvijek ostati na lañi koja se ziba, s morem pred sobom... - uzdahnu Anñelika.

- Ništa se ne bojte, najdraža. I na kopnu nas čekaju dobre stvari.

- Doista ne znam, ali imam osjećaj kao da sanjam... a što više napredujemo, snovi se izmiču iz dosega mojih ruku i postaju neostvarljivi. Zato se preda mnom uzdiže sve strašno i opasno što me odvaja od tih snova, otkrivam stvari koje sam u svojoj sreći već zaboravila, otkrivam bića kakva jesu, a kakva ne bi morala biti. Sve ih poznajem i odviše dobro.

- Ali premalo poznajete sebe. Treba vam samo pokazati i...

I dalje i dalje joj je govorio.

- Sve promatrate i vidite samo u prošlosti. Zato premalo znate kakva je vaša snaga danas.

- Sva moja snaga samo je u vama - uzdahula je i privila se k njemu. Bilo joj je tako ugodno što može sigurno počivati u sjenci njegove blizine.

Dobro je osjećao njezinu nemoć i vruće je zagrlio i poljubio.

- Još ćemo govoriti o svemu torne i o vašoj snazi koja doista nije malena: vidio sam vas s pištoljem u ruci. Sad smo još vrlo daleko od Quebeca, slobodni smo na ovoj rijeci. Pristat ćemo u Tadoussacu. Ondje ćemo se zajedno malo odmoriti od naporne plovidbe. Rekao bih da ćemo tamo sresti prijatelje ili barem buduće prijatelje s kojima ćemo uspostaviti korisne i srdačne veze. Očekujem mnogo dobroga od Tadoussaca.

- Ako nas ondje ne dočekaju muškete i topovske kugle...

- Ne, to je samo trgovačko mjesto, a ne utvrñenje; ondje su seljaci i kapelica. Samo maleno naselje useljenika i Indijanaca koji trguju, mole se, čuvaju stada. To je i opskrbna postaja za vodu za brodove, gdje ima veoma malo mogućnosti za razonodu i zabave. Zato ćemo im mi ponuditi tu mogućnost. Zabava i ples na riječnoj obali! Što kažete na to?

- Kažem da mi se s toga gledišta osvajanje Nove Francuske čini prilično zabavnim...

Ušutjeli su.

Laña ih je zibala.

Magla je izvana donosila odjeke najrazličitijih šumova, povika ili glasova koji su se gubili u noći, a istodobno držali u opreznoj budnosti muškarce koji su bili za to zaduženi. Ipak je sve bilo mirno.

Anñelika zatvori oči.

Je li zaspala?

Vidjela je sebe kako silovito juri kroz plamene lomače da bi odozdo dosegnula visoku priliku, privezanu za stup, svu crnu u zlatnoj draperiji plamenova čija su je paklenska buka i ognjena vrelina neprolazno odvajali od njega. A on - to je bio onaj čarobnjak, onaj prokletnik što su ga htjeli spaliti na trgu Greve.

Taj privid nije trajao više od sekunde i ona se s mukom osvijestila. Pomislila je da je zavrištala u snu.

Ali on je spavao uz nju, bio je čudesno stvaran, sav vedar i svijetao. Iz njega je zračila snaga.

Položila je toplu ruku na njegovo glatko i pulsirajuće zapešće, a da ga nije probudila, i osjećala je kako život tuče pod njezinim prstima.

Snovi iz kojih se upravo probudila potom su se opet pomiješali s osjećajima što ih je bila doživjela kad je skočila kroz baskijsku vatru na otoku Monegan, one noći Ivana Krstitelja. Željezna ruka Hernanija d'Astiguera primorala ju je da skoči, da srne i poleti kroz plamenove i bez povrede doskoči na drugu stranu smrtonosne vatre.

- Sad ste sigurni, gospoño - bio je rekao veliki Bask. - ðavao ove godine neće imati više nikakve moći nad vama.

A zatim se nagnuo i vruće je poljubio u bolne usne.

16. ŠUTNJA JE ZLATO Brod koji ih je slijedio pojavio se sredinom idućega dana. Izronio je iz zelenkaste magle koja se nadvila nad rijeku, a svojim crnilom gasio je svjetlinu šume i zastirao blijedi obzor.

Peyracovo brodovlje je u polukružnoj formaciji od jednog do drugog kraja prostranoga Svetog Lawrencea zatvorilo put neznancu koji dolazi.

Kao što je grof još prije bio shvatio, uskoro se pokazalo da je to zakasnjeli brod koji se s mukom vukao prema svojem cilju, jer se nije mogao bez oštećenja probiti kroz sve tegobe i nevolje svoje plovidbe. Nagnuo se na desni bok i tako je duboko zaranjao pod rub svog uobičajenog gaza da je zibanje valova tek ponekad dopuštalo pogled na njegove jarbole s razderanim, dotrajalim jedrima. Na sve jačim valovima brod je svako malo nestajao iz vida i promatrači su imali dojam da će svaki čas potonuti.

Slijedio ih je na odreñenoj udaljenosti, poput uplašene, smrtno ranjene životinje.

Doslovno se vukao, ne bi se mogao ni okrenuti natrag, niti sam zajedriti u razbrazdanu maticu što su je za sobom ostavljali brodovi grofa Peyraca.

Kad je ugledao brodove koji su ostavljali dojam da se zaustavljaju i čekaju na nj, zaplovio je u zavojima, kao da želi što više usporiti svoje već ionako bijedno napredovanje.

Honorina je naglas i iskreno izrazila osjećaj tjeskobe koji je mučio to nježno srce.

- Jadnik! Jadni brod - zastenjala je suosjećajno - ubogi brod! Kako da ga uvjerimo da mu ne želimo nikakva zla?

Bila je na mostu pokraj Joffreya de Peyraca, koji ju je podignuo, posjeo na topovsku cijev i nakratko joj posudio svoj dalekozor.

- Hoćeš li je zaista začas potopiti? - upita ga osjećajnim glasom? Govorila mu je »ti« kao da želi s njim razgovarati kao sa sebi jednakim.

- Ne, gospoñice! Taj brod je već dovoljno bijedan.

Anñelika ih je opazila izdaleka, svojeg muža i svoju zlatnu kćerkicu. Stajala je na prvom mostu, gdje se skupilo mnoštvo ljudi. Nije mogla čuti riječi koje su izmjenjivali Peyrac i Honorina, ali su joj blistave oči odavale da se veseli njihovom tako očitom suglasju. Nježna ljubav grofa Joffreya de Peyraca davala je neobičan sjaj malenoj prilici crvene kose. Quebec je čekao i na nju.

To biće, preko kojeg je toliko puta prelazila tama nesreće, sudbina je povezala sa kobi neobičnog čovjeka, ovjenčanog blistavom i opojnom legendom. Sve je to dakako čudesno odgovaralo mladoj Honorini de Peyrac. Nimalo nije sumnjala u to da je sudbina Kanade i njezina ohologa grada potpuno u njezinim rukama. A tako je i pravilno i pravedno.

Trenutak kasnije Joffrey i Honorina su nestali Anñeliki iz vida te ih je opet vidjela malo poslije, dok su se jedno za drugim uspinjali uza stube zapovjedničkog mosta, pri čemu je Joffrey držao dijete za ruku.

Kad je stao na svoje zapovjedničko mjesto, pokrio je lice maskom od crne kože, kao što je često činio. To je još pojačavalo donekle divlji izgled njegove pojave i bilo je u velikoj suprotnosti s krhkošću malene kćerkine pojave što je uz njega koračala u svojoj šuštavoj haljini.

Anñelika začu kako Peyrac kaže Honorini: - Nastavit ćemo put do Tadoussaca, a strani brod ćemo pustiti da jednostavno nastavi svojim putem.

- A u Tadoussacu?

- Tad ćemo im se predstaviti i zanimati se nisu li možda na njegovoj palubi opasne osobe. Potom ćemo pretražiti njegovo potpalublje.

- Gospodine, vi ste pravi i istinski gusar - uskliknu malena Honorina, namjerno podražavajući Carlonov glas i naglasak.

Anñelika nije mogla a da ne prsne u smijeh. Osjetila je i pomislila da ništa na svijetu nije tako jako kao ta njihova ljubav koja ih tijesno veže. Sati koje je protekle noći provela u Joffreyevu zagrljaju oslavili su joj u srcu slatki osjećaj blaženosti.

Njezino je srce lebdjelo u sedmom nebu dok je gledala oba tako draga joj bića. S nadom je slutila njihov bogat i blistav život u budućnosti; bit će poput raketa na nebu dok u snopu žarnica padaju prema zemlji. Tako je htjela sudbina koju je sada prihvatila.

Taj umirući brod koji se polako vukao njihovom brazdom simbolizirao je posljednje grčeve nekog neprijatelja koji nije znao za milost, pa jamačno neće za milost ni moliti.

Je li upravo zato Joffrey tako miran, sada kad se upućuje u Novu Francusku pod svojim pravim imenom i titulom tuluškoga grofa? Je li tako čvrsto uvjeren u potpunu amnestiju koju će mu napokon udijeliti francuski kralj?

Unatoč svim tjeskobnim mislima polako je dokučila da je Joffreyeva moć danas veća negoli je bila nekoć, jer - a to je bitno - sada je slobodan. Nikakav sustav vazalske podreñenosti više ga ne veže svojim sponama, kao što je bilo nekoć, kad je unatoč svojoj vlasti plemića i gospodara Akvitanije24 još uvijek bio podložnik koji se mora pokoriti ili se boriti. Što bi dakle izgubio francuski kralj kad bi mu iskazao pravdu i 24

Staro ime za jugozapadnu Galiju. - Op. prev.

vratio dostojanstvo? I čime bi ga taj udaljeni takmac sada mogao uplašiti i nadvladati kao što je to učinio nekoć?

Unatoč tome - već idućeg dana vjetar je okrenuo, a to se nije vidjelo samo u vremenu koje je bilo maglovito, ali još toplije, nego osobito u Anñelikinu raspoloženju. Opet je utonula u strah i tjeskobu, nakon samo jedne rečenice koju je izrekao vojnik Adhemar.

Opet su svi bili zajedno na palubi. Zapovjednici brodova po običaju su došli na svakodnevno savjetovanje da bi porazgovarali o brodu koji je očito nastavljao put s najvećim poteškoćama. Da li bi trebali ponuditi pomoć?

Kouassi-Ba i nekoliko kuharskih pomoćnika kojima su pomagali šegrti ponudili su osvježavajuća jela i pića. No sva pozornost nazočnih muškaraca i dalje je bila posvećena udaljenom i sve sporijem kretanju broda koji je bio u teškoćama. Shvatili su da se radi o trgovačkom brodu iz Le Havrea ili Honfleura koji vjerojatno pripada Savezu stotinu ortaka.

Kad su na brodu vidjeli da su se udaljili sumnjivi brodovi koji su ga bili okružili prethodne večeri, a koje su očito smatrali engleskima ili gusarskima, opet je nastavio svoju mučnu plovidbu. Pitanje na koje treba odgovoriti glasilo je hoće li brod uopće izdržati do Tadoussaca.

Raspravljali su o razlozima koji su ga nagnali da se uputi u Kanadu u tako kasno doba godine. Zacijelo je bacio sidro u Zaljevu svetog Lawrencea, možda u Shediacu, ili čak u Tidmagoucheu? Ali zar ne bi bio bolje učinio da je tu i ostao i pričekao proljeće?

Dok su raspoloživi dalekozori išli iz ruke u ruku, začuo se plačljivi Adhemarov glas.

- A što ako je ta nesretna jedrilica uzela vojvotkinju na svoju palubu?

- Kakvu vojvotkinju? - uskliknuše i okrenuše se k njemu. Isprva uopće nije htio odgovoriti i samo se križao, ali zatim su ga shvatili. Kako je mladić bio vrlo priprost, poput ljudi koji dolaze sa sela i imaju slutnje i proročke snove, srca su im se ohladila od strašne tjeskobe.

- Što to govoriš? - zavapi Anñelika. - Vojvotkinja! Ta ona je mrtva. Stoput mrtva!

Mrtva i pokopana!

- Zar išta odreñeno znamo o bićima kao što su demoni - promrmljao je Adhemar i opet se prekrižio.

U dirljivom suglasju svi su se pogledi okrenuli prema grofu de Peyracu da bi u njemu našli umirenje. No bio je odviše udaljen i zato je umjesto njega morao progovoriti markiz Ville d'Avray.

- Prijatelji dragi, smirimo se - odlučno reče markiz. - Još uvijek smo pod prevelikim dojmom nedavnih strašnih dogañaja što su nas silovito potresli. Ali ipak moramo zaboraviti - sve, upravo sve moramo zaboraviti. Dobro me shvatite! Moramo doći u Quebec tako čista srca kao da smo posve, u potpunosti i do korijena zaboravili što se dogodilo u Zaljevu svetog Lawrencea. Da, Carlone, i vi morate zaboraviti. Nemamo nikakva izbora, jer je to jedini način da se riješimo svega strašnoga...

Ustrajao je u svojim mislima s doslovnošću koja je za njega bila uobičajena i koja je dokazivala da ni sam ne omalovažava ono što se skrivalo iza drame u kojoj su sudjelovali. I on je mislio na moguće zaplete s inkvizicijskim sudom.

- Čak i u slučaju potpune čistoće pred... sotonom - počeo je i poslije te riječi pognuo glavu i istodobno pogledao sve nazočne oko sebe - čak i u tom slučaju znamo da je moguće naći se usred paklenskog procesa. Carlone, kao što sam vam već više puta rekao: šutnja i zaborav. To je uvijek najbolji način da se ne bismo »skrivali« pred odviše radoznalim ljudima.

- A što ako se »ona« vrati? - iznova je počeo Adhemar i opet se počeo križati.

- »Ona« se neće vratiti - odreže Ville d'Avray - i ako si samo još jednom meñu nama dopustiš takve slutnje, slomit ću svoj štap na tvojim leñima - dodao je i verbalnoj

prijetnji pridružio pokret - i dat ću te okovati odmah čim doñemo u Quebec, ili čak objesiti zbog kukavičluka.

Adhemar pobježe u neizmjernom strahu.

- Gospodin de Peyrac na najbolji je način sredio to pitanje, pa o tome više nećemo govoriti - reče markiz, koji bi iza nasmijana vanjskog izgleda rado i odlučno volio pokazati da je guverner Akadije i da zato ima na brizi mnogo duša. - Još bih rado dodao - nastavio je - da ćemo svi stići u Kanadu živi i zdravi, da je pravo čudo da smo dosad sve sretno izdržali, a za to čudo moramo zahvaliti gospodu Bogu.

- ... A ako nas još uvijek bude mučila bojazan pred nekakvim demonskim duhovima, ne zaboravimo da smo sada već u gotovo kršćanskoj državi. A to je zasluga naših vrlih misionara koji se već više od pedeset godina muče u znoju svojeg tijela i krvi mučenika te poganske pokrajine. Kanada doista nije više Akadija, gdje, što nažalost moram iskreno priznati, živi još previše nevjernika.

On pogleda prema braći Defour.

- ...A kad sam već to rekao, motam još reći da se i u svojoj zemlji vrlo borimo protiv nepobožnosti, što nedvojbeno dokazuje i činjenica da smo pobijedili sve sotonine sile. Sve je gotovo, sve je svršeno. Dakle, možemo se umiriti i utješiti. Sad smo u sigurnoj zavjetrini. Osim toga i iznad svega, na palubi imamo i pobožne muževe naše svete crkve, koji nam nude svoju pomoć i svoju duševnu utjehu. Jutros smo slušali misu koju nam je čitao sam otac Quentin... Dakle, pakao više nema nikakve moći nad nama.

- Amen! - reče Carlon s podsmješljivim izrazom lica.

- Vi se samo pravite ludim, ako hoćete, ali ja sam imao posla i sa strašnijim stvarima, ja sam! S ništa manje od osamdeset legija demona, blago rečeno! - vikao je Ville d'Avray i vitlao svojim štapom sa srebrnom glavom. - Dobro znam o čemu govorim! Zajedno s gospoñom de Peyrac morao sam se boriti protiv ludih nasrtaja...

A vi, vi ste došli tek nakraju i čak ni tada vam nije bilo lako pri srcu na obali Tidmagouchea kad je ona luñakinja kriknula svoj strahoviti krik. Vidio sam kako ste i vi problijedjeli! A sada, sad lijepo slušajte moj savjet. Sve što kažem meñu nama mora i ostati meñu nama! Samo tako ćemo se moći riješiti odvratnih ispitivanja…

Neka to bude zid šutnje. Nasmiješite se i zaboravite sve! Život je lijep!

On odvede Anñeliku malo na stranu, s rukom oko njezina struka.

- Ništa se ne brinite.

- Ali ja...

- Poznajem vas dobro, predobro... Čujem kako vam kuca srce... Ah, kako je ranjiva moja srna!

Prstom ju je pomilovao po licu.

- Ah, ondje na nebu nad nama gori zvjezdano znamenje Strijelca, koji vam već cijeloga života dijeli radost i bol, bol i radost. Ljubav koju nadahnjuje taj nebeski plamen istodobno je nebeska i zemaljska. Ta luč šalje svoju strelicu ravno kroz oblake, čini se neukrotivom i nepobjedivom, jer dolazi istodobno iz neba i zemlje.

- Govorite li o mojem nebeskom znaku sreće? - upita Anñelika ponešto uznemirena.

- Da! Vaš znak je Strijelac.

Ville d'Avray pogleda u noćno nebo kao da ondje želi vidjeti sliku mitskoga kentaura u trku, na paperjastim zvijezdama pri rubu gljivastih oblaka.

- To je izaslanik svijeta snova u onostrana područja. Vidite, Anñelika, upravo zato ste i vi bili više od drugih žrtvom onoga demonskog bića, jer u odreñenoj mjeri - on se prignu k njezinu uhu - i vi ste pripadali njezinoj vrsti, razumijete li me? Vi ste je vidjeli i prepoznali, tu demonsku osobu, mogli ste slijediti njezine greške... no bili ste stvoreni da je pobijedite, jer vi pripadate zemaljskom kraljevstvu, a ne kraljevstvu sjena i tame. Kentaur se čvrsto drži tla. Nije ga lako preplašiti ni zbuniti. Dakle, ne brinite se više za ono što je bilo, a niti za ono što će tek biti...

- Nije mi dobro - reče Anñelika i položi ruku na svoj steznik. - Dovoljno je da se sjetim onog njezinog strahovitog krika i da osjetim bol. Mogu to reći i priznati da sam se tada uistinu bojala. Što ćete, ipak sam malo praznovjerna... Lagala sam kad sam joj govorila da u meni ne budi strah... Incubus ili succubus25 - svi zli duhovi napajaju me jezom.

- Znali ste im vratiti milo za drago.

- Zar vi poznajete i znanost o zvijezdama, gospodine markiže?

- Poznajem gotovo sve znanosti - unatoč svemu vrlo skromno prizna Ville d'Avray.

- I uvjereni ste da još uvijek nismo u potpunosti gotovi s njom, s tom demonkom?

Predubokim korijenima se usidrila u našem svijetu. Tražit će je u Quebecu, htjet će znati što joj se dogodilo.

- Šutnja je zlato, kažem vam.

- Kraljeve djevojke će progovoriti i ispričati.

- One se već boje i previše. Potrudio sam se da im dovoljno jasno predočim da su bile u službi kod ljudi koji su plijen inkvizicije i da uopće ne bi bilo teško poslati i njih na lomaču. Jadne djevojke! Mislim da će sve do svog smrtnog časa moliti da im se ONA nikada više ne prikaže pred očima.

Anñelika je razmišljala o napadu u kojem je gospodin de Varange našao smrt. I o tome treba šutjeti! Drugovi koji su zapravo skrivili tu smrt će šutjeti, jer su to urotnici usred mreže podmuklosti i intriga, iz koje se ne mogu izvući unatoč svojoj hrabrosti, volji i duhovnim snagama. Dakle, kad se budu iskrcali u Quebecu, ti će drugovi biti čvrsta masa i u naborima ogrtača nosit će sve glasove neiskažljvih tajni koje potresaju zemlju Akadiju.

- Vjerujete li da je mrtva? - upita Anñelika tihim glasom.

- Ne samo da vjerujem, nego ona JEST mrtva! - odlučno utvrdi Ville d'Avray. - A u jedno možete biti posve uvjereni - ni mrtva, ni živa, ona više ne može ništa protiv vas. Ranjeni strijelac se oporavio i opet ide naprijed svojim zvjezdanim putem, visoko noseći svoj napeti luk u pobjedu... A što se tiče znanosti o zvijezdama, u Quebecu ću vas upoznati s duhovnikom, svojim prijateljem koji je vrlo učen u tim stvarima. Ispripovijedat će vam mnogo zanimljivih stvari o vašoj sudbini i o sudbini grofa de Peyraca... Vidjet ćete!

25

Dvije vrste zlih duhova u drevnom vjerovanju. - Op. prev.

TREĆI DIO

TADOUSSAC

17.

DOLAZAK PRED TADOUSSAC - Tišina, mornari!

Duboko promukli Ericksonov glas, kao iz bačve, odjekivao je nad vodom i donosio početne zapovijedi svim zapovjednicima brodova.

- Tišina, mornari!

Zatim je nastavio sa svojim popisom naredbi.

- Odvežite užad za spuštanje donjih jedara!

- Pripremite donje uže za glavno jedro!

U tišini što je zavladala još pri prvoj zapovijesti čulo se naglo toptanje bosih nogu po palubi.

Ljudi su hitali da izvrše zapovjeñeni manevar.

- Spustite pokrajnju užad na bočnom jedru!

- Pričvrstite svu spuštenu užad!

Oko brodova što su se poredali u propisanoj crti rudilo je jutro čudesne pastelne boje.

Na svakom su brodu časnici ponavljali iste naredbe, a u njihove povike miješali su se samo krici galebova i kormorana26 što su lagano plivali u zagasitoj jutarnjoj svjetlosti koja je još spajala vodu i nebo.

- Mornari s jedrenih prečaka, penjite se!

Poput spretnih i izvježbanih majmuna, muškarci su srnuli uz ljestve od užadi.

- Pazite na užad i ljestve!

- Ovijte užad oko jedara!

Na prednjoj palubi broda Gouldsboro stajala je Anñelika tik uz grofa de Peyraca. Tu su bili i drugi putnici, okupljeni oko njih dok je na brodovima tekao manevar svijanja jedara i spremanja užadi. Široko otvorenih očiju, puni čuñenja i očekivanja gledali su kako se pred njima prostire panorama obale, posijane drvenim kućicama i velikim štagljevima od sivkastoga kamena.

Na sunčanoj strani bilo je mnogo vinograda i voćnjaka, a potom dugi nizovi obrañenih njiva koje je pokrivala tanka korica blještavog leda.

U samom središtu, na pola puta kroz naselje, malena je crkvica uzdizala svoj zašiljeni zvonik, vrlo umjetnički izrañen. Njegovi rubnici od čistoga olova svijetljeli su se u raspršenu jutarnjem svjetlu.

Slijeva, na samom kraju rta, uzdizalo se maleno drveno utvrñenje sa četiri kule na uglovima i grubo zidanom glavnom kulom. Na njegovu vrhu vijorila se bijela zastava s tri zlatna ljiljana...27 - To je Tadoussac! To je Francuska! Štropot lanaca na kojima su se odvijala sidra ispunio je spokojni zaljev jakim zvukom koji se odbijao od stjenovitih obala od crvenoga granita što su se nadnosile nad rijeku Saguenay. Ona se iza obližnjeg riječnog zavoja ulijevala u vode Rijeke svetog Lawrencea.

Potom se opet vratio mir i čuli su se samo još vrištavi krici morskih galebova.

U gustoj, ljepljivoj i laganoj magli koja je obavijala cijelu pokrajinu boje su bile tamne ali i vrlo žive. Brijestovi i javori, raspršeni tu i tamo meñu jednokatnim kućama naselja, odražavali su se purpurnim i zlatnim mrljama svojeg uvelog lišća.

26 27

Vodena ptica, morska vrana. - Op. prev.

Zastava francuskoga kraljevstva. - Op. prev.

Dim se vio iz dimnjaka i za sobom ostavljao dugačke, posve bijele tragove mekog, bijelog drveta za potpalu - kao da ih je narisala ruka slikara umjetnika.

Prostrana ruža sivkaste pare odavala je maleno indijansko naselje koje je stajalo na pola puta izmeñu utvrde i prvih smreka djevičanske šume.

- Na prvi pogled sve mi se čini posve mirnim - reče Peyrac gledajući kroz svoj izvrsni dalekozor. - Stanovnici čekaju na obali, ali ne pokazuju borbene namjere. Kod utvrde se ne vidi nikakav pokret, nikakav znak.

- Ako nisu poslali nikoga iz Quebeca kao popunu posade, onda preostaju samo četiri vojnika - reče Carlon.

- Hvala vam što ste mi to rekli, gospodine intendante.

Grof de Peyrac sklopi svoj dugi dalekozor i obrati se intendantu Nove Francuske i guverneru Akadije.

- No, doista! Gospodo, ne preostaje nam drugo nego da se lijepo uputimo na suho.

Vaša nazočnost na mojoj strani potvrdit će tim vrlim ljudima moje miroljubive namjere.

- Znate što - reče Carlon - vidi se da ste napokon razotkrili svoje karte: nas dvojicu upotrijebit ćete kao taoce...

- Gospodine, na palubu moga broda nikako niste došli u tom svojstvu. Ta sjetite se!

Niste imali drugog izbora nego da pričekate kraj oštre zime u kakvom izgubljenom zakutku Rijeke svetog Ivana, gdje bi vam cijelo vrijeme prijetili Englezi, ili da zapnete meñu divljacima negdje na istočnoj obali. Ili biste možda radije stupili na palubu onog broda - ne preostaje vam nijedan drugi - koji se vuče našim tragom i mogao bi potonuti svakog časa?

Svi su se pogledi okrenuli unazad.

Magla je skrivala obzor i nije se vidjelo ništa, upravo ništa.

- Njime ćemo se baviti kasnije - reče Peyrac. - A sada, najprije Tadoussac.

Ville d'Avray kimnu Anñeliki u znak slaganja, kao i njezinoj uobičajenoj pratnji djece i mladih djevojaka.

- Doći ću po vas - reče im tiho. - Pričekajte samo da uredimo dva ili tri pitanja.

- Htjela bih vidjeti malenog Isusa u Tadoussacu - molio je glas male Honorine.

- Vidjet ćeš ga, ta već sam ti obećao.

18.

NE BOJIM SE NARODA, NEGO OPASNE VLASTI...

Od broda se udaljavala velika šalupa koju su pratila dva široka čamca puna naoružanih ljudi. No usprkos toj sigurnosnoj mjeri vladao je dojam da ni na jednoj ni na drugoj strani nema nikakvih znakova borbenog raspoloženja. Bilo je miroljubivo.

Ipak - svi su ostali krajnje oprezni. Jer, zbog magle nisu mogli točno razaznati moguće udaljene pokrete ili poslove.

- Slušajte zvono - začu se glas jedne od kraljevih djevojaka - zove na misu.

- Ne, to zvoni na uzbunu...

Nije se moglo jasno čuti, ali srebrnasti zvuk malena zvona što je u valovima dolazio iz crkvenog zvonika izgnanicima je istodobno davao osjećaj toploga doma. Francuski kralj...

- ...osim ako...

- Hoću li vidjeti maloga Isusa u Tadoussacu? - ljupko je molio sitni Honorinin glasić.

- Da, vidjet ćeš ga.

Sve je bilo mirno kao i prije. Napetost je polako popustila. A Anñeliki je postajao sve jasniji cilj koji je grof de Peyrac imao za svoje putovanje u Kanadu. To će biti posjet

gospodara gospodaru, guvernera guverneru. Tadoussac je samo zgodna postaja na putu. Francuski seljaci u Kanadi zasigurno neće pokazati nikakva neprijateljstva prema tim Francuzima koji im iskazuju samo znakove prijateljstva.

Peyrac i njegovi ljudi uvijek su održavali najbolje odnose s tim tragačima po kanadskim šumama. U Peyracovim postajama uvijek bi dobili utočište i pomoć. Sve dosad je izbjegao - što nije bilo bez žrtve i samosvladavanja - silom odgovoriti na vojnička izazivanja i tako je mir sačuvan sve dosad. Tako je trajalo već pune tri godine, jer o grofu de Peyracu išao je dobar glas diljem zemlje, ponajprije iz usta onih naseljenika koji su kod njega naišli na dobar prijem - svi su govorili da se kod gospodara Mainea, daleko dolje na američkom jugu, može naći dobar temelj za uspješnu trgovinu.

Anñelika je još odreñenije shvatila i što joj u srcu budi tjeskobne osjećaje.

- Ne bojim se naroda, nego opasne vlasti...

Narod ima svoje intuitivne spoznaje. Nisu to mjehuri od sapunice. Ne, narod ovdje nije moguće zaslijepiti. Jer, u gruboj Kanadi čovjek iz naroda uvijek je bio slobodan čovjek - drvosječa sa sjekirom za pojasom, seljak s kosom, trgovac s puškom o ramenu. To je doista bila njegova zemlja, dom naseljenika...

Kako su ga oplemenili ideali i čežnja za radom i slobodom, što ga je dovelo u Novu Francusku, gdje se usred neizmjernih opasnosti i teških kušnja kolonizatorskog života pobratimio sa svima, Kanañanin je pripadao posebnoj rasi, bio je mnogo neovisniji i objektivniji od svojih zemljaka koji su ostali u Francuskoj. Šalupa se vrati i prisloni uz bok Gouldsboroa. Iz nje se pope grof de Peyrac, dok je malo društvo živahno poskakivalo i pripremalo se da sjedne u čamac. Honorina je cvrkutala poput male lastavice.

- Doñi! Doñi! Mamice, doñi brzo! Odvest ćemo se na kopno.

Anñelika je požurila.

- Sve ide dobro - reče joj grof. - Osigurao sam glasnike mira. Mislim da će ovdašnji ljudi radije razgovarati sa mnom nego s intendantom Carlonom koji im upravo sada »čita bukvicu«. No meni neće moći predbaciti nikakvu posebnu izdaju. Vrlo brzo će se priviknuti na nas. Svi su se sad skrili u svoje kolibe, ali rekao bih da iza svakog prozora jedno oko gleda u nas. Došao je trenutak. Sad poñite i odigrajte svoju igru na svoj vlastiti način. Ville d'Avray vas očekuje. Ne sumnjam u to da će vam biti potrebno vrlo malo vremena i začas ćete osvojiti to iskreno pučanstvo - lako, kao kad navlačite rukavicu.

On joj poljubi ruku.

- A sad poñite, najdraža moja! Poñite! Opet kročite svojom dražesnom nožicom na francusko tlo. I pobijedite u igri!

Anñelika pogleda na obalu. Sad pustolovina uistinu počinje.

- Za mnom, gospodo Kanañani! - pomisli ona.

Dok se čamac uz ravnomjerno udaranje vesala približavao obali, sama je sebe pitala nije li se trebala elegantnije odjenuti. Tog jutra odjenula se veoma brzo, jer ju je mučila nestrpljivost da što prije vidi naselje Tadoussac.

Na sebi je imala kaputić od čiste runske vune, opušteni šal podstavljen krznom sive vjeverice, vunenu pelerinu tamne boje s dugom kapuljačom, a oko kose koju je savila povrh glave nad tjemenom ovila je vrpcu od crnog satena.

Sve to davalo joj je malo stroži izgled, ali ništa zato. Nije više bilo vremena da ga popravi.

Osim djece, kraljevih djevojaka, Yolande i Adhemara u čamac su se smjestila još dva španjolska vojnika, Luis i Carlos.

Mornari i veslači su za svojim indijanskim remenovima ili na konopcima nosili čvrste pištolje s dugim drškama i s dvije cijevi; bili su francuske izrade te ih na drugim brodovima nisu imali ni časnici visoka čina.

Ali Peyracove posade uvijek su bile najbolje opremljene od svih.

19.

LJUBLJENA FRANCUSKA Peter Baure i gospodin Quentin već su čekali na obali, okruženi mnoštvom Indijanaca i radoznalaca, a malo poviše kod crkve gospodin de Ville d'Avray već je mahao svojom palicom sa srebrnom glavicom: - Požurite, požurite! Otac Dafarel otvorit će nam ormar s blagom...

Nedaleko od njega čekala je prilika u crnoj sutani,28 nedvojbeno tamošnji isusovac.

Očito ga je Ville d'Avray već pridobio na svoju stranu.

Magla se raspršila. Sunce je bilo živo i žarko. Iz tog naselja na terasastim padinama moglo se vidjeti daleko uokrug. Dakako, obala je bila najniže pa su i stanovnici najudaljenijih kuća mogli jasno vidjeti tko se iskrcao.

Onih nekoliko vojnika u utvrdi, koji su neumorno pušili lule ili obrañivali svoje malene vrtove na brdu, takoñer su mogli razaznati brodove, čamce ili kanue koji dolaze ili od Saguenaya ili od Svetog Lawrencea. Nitko nije bio neupućen u to tko je došao k susjedu ili otišao od njega, moglo se vidjeti odozdo nagore kao i odozgo nadolje - na sve strane.

Anñelika je gledala prema gospodinu de Vile d'Avrayu i isusovačkom misionaru, a istodobno je osjećala da je vide svi ti ljudi što su se prividno opet latili svojih svakodnevnih poslova u kući ili na polju, u ribolovu ili trgovini. A zapravo nisu gubili iz vida ništa od onoga što se dogañalo u luci ili u šalupi s putnicima i mornarima.

- Jeste li vidjeli kakve pištolje imaju ti ljudi?

- I mnoštvo vojnika s kacigama i crnim oklopima?

- Kažu da su to sve sami Španjolci!

- U kojoj dobi mogu biti one mlade djevojke?

- I odakle uopće dolaze?

- A djeca, nisu li čudnovata izgleda, mališani tako punih lica, tako crveni i svježi unatoč napornom putovanju?

- A ona žena, dama koja je upravo stupila na tlo i uspinje se prema kapelici, a djecu vodi za ruku, ah, kako je čudesno lijepa! Čak i izdaleka u njoj se može prepoznati visokorodnu gospoñu, to je ona... ona koju očekuju u Quebecu!

Staza je bila zgodno položena, poput ulice u naselju, pa se Anñelika brže no što se nadala našla na trgu pred crkvom, na pola puta do vrha brijega.

Odatle se lijepo vidjelo koliko široko se prostire Rijeka svetog Lawrencea, zastrta mliječnobijelim isparenjima. Magla se već bila povukla na drugu stranu rijeke.

Kad se Anñelika našla na samo dva koraka od isusovca koji je stajao nasuprot Ville d'Avrayu, odmah mu je pristupila: - Oče, kako je velik bio užitak kad smo nakon tako duga putovanja po divljim krajevima začuli crkveno zvono i postali svjesni da nas čeka sveto i drago Božje prisustvo!

I ona se uputi prema crkvenom pragu.

- Prije no što se počnemo diviti ljepotama o kojima nam je govorio gospodin de Ville d'Avray, molim vas dopustite mi da zajedno sa svojom djecom i ovim mladim djevojkama kleknem pred Njim, koji nam je svima tako neizmjerno potreban i kojega zahvaljujući vašem trudu, odanosti i službi možemo pronaći čak i u najudaljenijim krajevima svijeta. Zato vam najljepše zahvaljujem!

28

Svećenička odjeća. - Op. prev.

Otac Dafarel potvrdio je uljudnim naklonom. Moglo bi se reći da je u dnu njegovih očiju, koje su bile sivih nijansi, ležao donekle podsmješljiv izraz. Ali taj izraz imali su gotovo svi isusovci, jer bi petnaestogodišnje školovanje u »egzercicijama svetoga Ignacija Lovolskoga«29 uzrokovalo da na svijet, njegove pokrete i boje, njegove skromne lukavštine, gledaju s nekom trpeljivošću i istodobnom nepopustljivošću.

Taj plamen dobrodušnosti s istodobnim pozornim ispitivačkim pogledom Anñelika je već vidjela kod svoga brata, isusovca Raymonda de Sancea. Potom je opet naišla na nj kod oca Louis-Paula Maraichera de Vernona, koji ju je pod krinkom engleskog mornara spasio od utapljanja. Zatim i kod oca Masserata u Wapassuu, koji je tako dobro pripremao pivo i pritom si bez oklijevanja visoko zavrtao rukave.

Stoga se nije odviše bojala tako važnih predstavnika katoličke crkve kao što su bili isusovci. Osjećala im se u nekom smislu dovoljno bliskom po tome što je njihova unutarnja sloboda općenja s drugim ljudskim bićima donekle slična njezinoj.

No nije ponudila ruku ocu Dafarelu, jer je znala da katolički duhovnici općenito izbjegavaju običaj dodirivanja ženskih ruku.

Slijedili su isusovca i stupili u malu crkvicu što je imala samo jednu lañu, mračnu i prožetu mirisima tamjana. U njoj je svijetlila uljanica od crvenog stakla i njezina slaba svjetlost padala je na svete slike i predmete u crkvi.

U Anñeliki se u trenutku probudila lavina uspomena i osjetila je neočekivanu i potresnu ganutost.

Ah, koliko je vremena, koliko je godina proteklo otkad nije stupila u posvećen prostor - u crkvu, u kojoj je nekoć minulo toliko njezina mladog, djevojačkog života! Mise jutarnjice, pa večernjice, bili su blagoslovljeni sati svakodnevnih pobožnosti, bile su to velike svetkovine katoličke crkve, kantate, ispovijedi, pričesti - crkva je bila tako blizak prostor da se u njoj osjećala gotovo kao u rodnoj kući.

Spontano je pokleknula pred tabernakulom i položila dlanove na lice.

- O, ljubljena Francusko! - rekla je vrlo tiho.

I u oči su joj navrle suze svom snagom dubokih osjećaja radosti i ljubavi, dugo zadržavanih i zatajivanih, koje sama sebi nije smjela priznati: ljubavi prema zemlji svog roñenja i vezanosti za vjeru u kojoj je krštena.

Dugo je klečala u polutami, u sabranosti svoga srca.

- O, Bože moj - molila je u svom slijepom zanosu - Bože na nebesima! Ti, koji me dobro poznaješ! Ti, koji dobro znaš tko sam ja!

- Bravo - reče joj Ville d'Avray kad su se zajedno uputili prema sakristiji - vaš govor bio je nadasve ganutljiv, nisam znao da ste tako taktični i tako jako pobožni. Doista ste glumica vrijedna divljenja!

- Ali u mojoj molitvi nije bilo ni takta ni glume! - živo mu prigovori ona.

- Onda je sve još strasnije i opasnije. Doista se počinjem bojati da ćemo u Kanadi još doživjeti čudne stvari.

20.

DOČEK NA FRANCUSKOM TERITORIJU Maleni Isus iz Tadoussaca bio je voštani kip koji je isusovskim misionarima darovao Luj XIV još kao dijete. Kraljica majka Ana Austrijska izvezla mu je odjeću od srebrnastosivog satena i obrubila je biserima i trunčićiama čistog srebra.

Honorina istegnu ručicu prema kipu i poželi ga kao svoju igračku.

29

Utemeljitelj isusovačkog reda. - Op. prev.

Misni plaštevi, misali30 sa skupocjenim inicijalima, dva svijećnjaka od bjelokosti i zlata, zlatni kaleži s poklopcima i križem u sredini, ukrašeni rubinima i kuglicama od bjelokosti - bilo je to crkveno blago čija je vrijednost i ljepota bila u neskladu s bijedom i siromaštvom crkve i okolice. Sve za Božju slavu i čast! Čisto zlato mističnih i čudesnih vjerovanja u toj se zemlji miješalo s okrutnom i bijednom istinom, rubini s krvlju mučenika koje su mirne duše ubijali ljudi mračnog podrijetla, jer su bili plebejci kao u prvim godinama kršćanstva. Bujna raskoš crkvenog blaga još je jače opominjala koliko je u toj okolini lažno svako bogatstvo u zlatu, jer se istinsko bogatstvo skriva i izražava u mučnim svakodnevnim poslovima, u svakodnevnom krutom žrtvovanju.

Kad su izašli iz crkve, na trgu pred crkvom skupio se cijeli Tadoussac, uključivši i Indijance iz gornjeg logora, kao i ljude iz donjih tabora i onoga kod rijeke Saguenay.

Bilo je uistinu dirljivo.

Pred tim gusto stisnutim mnoštvom kamenih lica, tek nekoliko koraka udaljenim, koje joj se divilo, Anñelika uistinu požali što se nije elegantnije odjenula. Nije znala što ti ljudi zapravo očekuju od nje. Možda su bili duboko razočarani što su je vidjeli u tako skromnoj odjeći.

Promatrala je njihova okrugla lica, mirna i spokojna - pod bijelim ženskim kapicama i vunenim, crvenim, muškim beretkama. U prvom redu promatrača bili su Indijanci sa svojom golom i krastavom djecom koja su im se motala meñu nogama i prepirala se s malenim seljačićima koji su isto tako htjeli biti prvi i najbolje vidjeti. Zatim su majke pohvatale i ukrotile svoje potomstvo. Kad bi bilo potrebno, protresle bi djecu kao mačke, te se sve začas umirilo i postalo nepomično poput slike iz snova.

Anñelika kimnu mnoštvu, ali njezin uljudni pozdrav ne dobi nikakva odgovora. Ljudi su je nijemo promatrali.

Tu je bilo tragača, nogu čvrsto omotanih u čizme i mokasine, bilo je seljaka u čizmama ili grubim cipelama na spone. Bilo je žena s kapicama, no preko tog pokrivala ovile su debele šalove nalik na velike rupce, kojima su si na indijanski način prekrile ramena.

Gledali su je čvrsto zatvorenih usta - osim onih kojima je meñu zubima stršala lula.

Da, to nijemo promatranje trajalo bi sve do večeri.

Anñelika se ogledala oko sebe i ubrzo opazila da ni isusovac ni Ville d'Avray, možda zbunjeni ili odviše bezbrižni, nemaju namjeru preuzeti situaciju u svoje ruke.

Tada spazi starca koji je na desnoj strani crkvenih vrata sjedio na kamenoj klupi.

Usprkos svojoj visokoj starosti izgledao je spretno i živahno. Njegova kapica od crvene vune, otrcana, gotovo izblijedjela zbog uporabe na svakom vremenu, no puna medalja i pera, bila je u čudnovatom skladu s njegovim rumenim licem, naboranim poput mušmule.

Ona mu se malo približi i reče mu ljubaznim glasom i vrlo glasno: - Držim, gospodine, da ste najstariji u Tadoussacu. Nitko mi ne može bolje od vas predstaviti sve ove dobre ljude koji su ljubazno došli da me pozdrave i kojima bih se rado zahvalila na pažnji. - Nije oklijevala, nego je mirno stala pred njega i dodala: Zovem se grofica de Peyrac i upravo sam se iskrcala s broda što ga vidite ondje u luci.

Time nije nikome rekla ništa novo. Ali osjećala je da ponajprije treba postaviti stvari na pravo mjesto. Sama još nije osjećala nikakva neprijateljstva u ponašanju tih Kanañana. Gledaju je, promatraju je - to je sve.

Pomisli da im mora pomoći da stvore svoj sud.

Nekoć su istu suzdržanost pokazali njezini seljaci u Poituu, koje je vodila u bitku. Istu suzdržanost u istim okolnostima, koje su zahtijevale dobru mjeru pameti i 30

* Misne knjige. - Op. prev.

razmišljanja. Ovim ubogim ljudima u Tadoussacu govorili su o ženi koja... o ženi kakva... No, vidjet ćemo!

Starac nije ništa odgovorio, ali pokazao je da nije ni gluh ni slabouman.

Odmaknuo se da joj načini mjesta, a na njegovim preplanulim crtama zaigrao je osmijeh kad je vidio Honorinu i Cherubina. Dječaka je očito najviše zanimala njegova vunena kapica.

Markiz de Ville d'Avray imao je veliki smisao za kazališno ozračje. Jako je volio trenutke u kojima su mu dogañaji dopuštali ili omogućavali da stane na pozornicu.

Tad bi ga prožela velika napetost, postao bi svjestan svoje važnosti, ušao bi u igru i odlučio kakvu ulogu će zaigrati. No sad im je poklonio još nekoliko trenutaka značajne tišine, da bi njome pojačao opću radoznalost. Blago je pogledao isusovca, kojega se cijela ta stvar nije jako ticala, i potom rekao: - Moja draga Anñelika, niste mogli odabrati bolju osobu od toga plemenitog starca.

To je Carillon. U ove krajeve došao je još davno, zajedno s našim hrabrim Champlainom. I morate znati da je upravo on bio onaj kojega je taj istraživač ostavio Algonkinima u zamjenu za jednoga njihovog člana kojega je odveo u Francusku i predstavio kralju kao primjerak indijanske vrste. Prije nekih sedamdeset godina ovaj je naš prijatelj sam živio s Indijancima gotovo pune dvije godine. I kad se istraživač vratio sa svojim Indijancem, on, Carillon, znao je mnoštvo narječja ove zemlje i živio je po običajima i navikama ovdašnjih naroda.

- Gospodine, vrlo sam počašćena što sam vas upoznala - izjavi Anñelika i okrene se prema svom susjedu.

On je prihvatio predstavljanje kojim ga je počastio Ville d'Avray i ne pokazavši da ga je čuo. Njegov prepredeni pogled kružio je po nazočnima. Istegnuo je skvrčeni prst i tim znakom pokazao nekome da izañe iz gustih redova slušatelja.

Tad se mnoštvo pokrenulo, posebno žene, koje su se odmah uznemirile. Raspravljale su i gurale pred sebe vrlo lijepu crnokosu djecu, koja su davala dojam kao da se odupiru. Stajali su na mjestu, kao da im se cijela situacija čini mrskom i prisilnom.

Starac joj je još uvijek slao znakove naredbe i time je pozivao da stupi bliže. Njegov kažiprst bio je vrlo rječit - očito je imao običaj njime govoriti više nego jezikom, možda zato da prištedi svoje snage, a možda je smatrao glupim i beskorisnim već više od devedesetčetiri godine služiti se istim riječima za iste stvari.

Djevojka koju su gurkali sa svih strana ipak je ostala ondje gdje je bila.

- Ali to je Mariette - veselo uskliknu Ville d'Avray i raširi ruke. - Kako je lijepa i kako je narasla! Uistinu, prošle godine se udala.

Mjesto na kojem su stajale žene zgusnulo se i neka su lica opasno pocrvenjela. Ville d'Avray pohita meñu njih kako bi se postavio kao sudac u neugodnom sporu. Brzo je uspio pridobiti žensko povjerenje i dvije visoke, u šal uvijene žene rječito su mu opisivale situaciju.

Zatim se vratio Anñeliki.

- Gledajte što se dogaña. Ta djevojka je Carillonova praunuka - objasni on i nagne se bliže njezinu uhu - ima problema sa svojim dojenčem, a stari si je zabio u glavu da vi možete nešto učiniti za njezino zdravlje. Jer, uz ostalo što govore o vama, sve dovde je došao i glas o vašem medicinskom znanju. O tome govore otkad se proširila vijest da putujete prema Quebecu. Stari je tvrdoglav kao tikva...

- A ona, zar ona neće?

- Ovdašnje seoske djevojke djetinjaste su i praznovjerne.

- Ne, nego se djevojka boji da zla kob ne bi pogodila dijete - reče Anñelika. - Takve stvari su im ulili u glavu. No stari Carillon kao da ne vjeruje u naklapanja. Znam i osjećam da bi mogao biti naš saveznik.

Ona se okrenu prema starcu koji je pogledom ošinuo žene.

- Gospodine Carillon, posve sam na raspolaganju da pomognem svakome tko bi to htio. No nikako nemojte misliti da imam čarobne moći u tom ili nekom drugom smislu. Možda ste vi učeniji od mene u znanosti o ljekovitom bilju, jer ste toliko putovali po šumama i posjećivali Indijance. No ipak ću dati da mi donesu moj kovčežić s lijekovima, pa kad se malo bolje upoznamo, možda ću moći uvjeriti tu mladu ženu da mi pokaže svoje dijete.

Vidjelo se da je starac bijesan. Nije se moglo znati je li tako gnjevan zbog Anñelikinih riječi ili zbog upornosti svoje praunuke.

Ona se usprkos starčevoj ljutnji nije pomaknula ni za palac. Spadala je u naraštaj koji je odrastao na rubu šuma iz kojih se svakog trenutka mogao pojaviti divlji Irokez sa sjekirom u ruci. To je kalilo karakter i današnja mladež više ne poznaje nekadašnju poslušnost.

Gotovo je s nekadašnjom Europom koja se temeljila na volji starijih i predaka!

Gotovo je s glupostima! Mnogo se govorio tome da kanadska mladež sve radi po svojoj tvrdoglavoj glavi.

Starac se tresao kao da ga je spopala kap. Ispljunuo je dug ispljuvak sline, crvene od duhana, i to na udaljenost koja je dovoljno rječito govorila o njegovom bijesu. Potom se predao nizu nekakvih kabalističkih znakova čiji je rezultat bio to da je odnekuda dotrčao dječak bosih nogu i svijetle kose koja je vijorila na vjetru i donio kalumet31 od crvenog kamena, torbicu s duhanom i komadić ugljena.

Kad je Carillon pripalio svoju lulu, bio je spreman na pomirenje.

Ali taj neočekivani spor prekinuo je nepomičnost i tišinu mnoštva te je nastalo veliko komešanje u koje su se umiješali i domoroci.

Ljudi su klicali glasnim krikovima i vidjelo se kako jedna mušketa prelazi iz ruke u ruku, manje ili više grubim pokretima.

Sve je ukazivalo na to da će se stvar zapetljati i Anñelika je pogledala prema stranim vojnicima koji su joj dodijeljeni kao straža. Ostali su nepomični. Navikli su svladavati razjarene gomile svih vrsta, od Indijanaca s Amazone do gusara s Tortuge, od pobunjenih crnih robova do - nedavno - bande vojvotkinjinih slugu. U svojoj službi morali su se baviti i Irokezima i Abenakijima, a i ribarima s baskijskih i maloskih brodova...

Taj skup čistokrvnih Kanañana, skupljenih sa svih krajeva svijeta nije ih se nimalo dojmio. Vidjelo se da su u službi grofa de Peyraca stekli nekakvo šesto osjetilo koje bi ih uvijek upozorilo na trenutak kad stvar postaje ozbiljna i kad moraju zaprijetiti vatrom...

Sporno oružje Kanañana konačno je došlo u ruke velikog uroñenika crvene boje poput limunova drveta, koji se Anñeliki činio nekako poznatim. U tom trenutku su svi nazočni prasnuli u smijeh. Vrli ljudi su se okrenuli prema Anñeliki s izrazom lica kao u djeteta koje se priprema na vragoliju.

Tim obradovanim licima Anñelika je odgovorila osmijehom. Donekle joj se činilo da opet stoji na seoskom trgu svojeg djetinjstva, da sjedi pod malenim brijestom, kao nekoć uz svoje roditelje, baruna i barunicu de Sance, koji su uvijek bili zadovoljni i strpljivi gledaoci seoskih lakrdija i predstava. Njezini roditelji uistinu su ih uvijek rado gledali. A sad ona sama - kao po davnom primjeru - privija k sebi Cherubina i Honorinu, kao što ju je nekoć u davno vrijeme njezina majka privijala na svoje grudi.

Sada je razgovor tekao na indijanskom jeziku, na narječju bliskom irokeškom.

Anñelika nije znala dovoljno riječi da bi nešto mogla razumjeti, ali isusovac je ukratko upoznao sa sadržajem markiza, kojemu se lice odmah rasvijetlilo.

31

Dugačka indijanska lula. - Op. prev.

- Ah, već smo tu! A sad me poslušajte, draga gospoño: oni hoće znati je li istina sve ono što ljudi govore o vašim neusporedivim streljačkim sposobnostima. Ovaj domorodac kaže da ste ga vi ranili prije godinu dana u ne znam kojem kraju.

- Anaštaha! - uskliknu Anñelika. - To je Anaštaha, stotnik Hurona, dobro ga se sjećam. To se dogodilo na pličini Sakoos, blizu Katarunka.

Kad je vidio da ga je prepoznala, Huron je bio sav oduševljen. Anñelika se tiho zahvaljivala nebu što joj je dalo izuzetno dobro pamćenje imena, pa i indijanskih.

Huron i njegovi prijatelji prsnuli su u silan smijeh i led je bio probijen u potpunosti.

Domoroci su čak zaplesali, djeca su se prevrtala preko glave dok su odrasli Kanañani veselo pljeskali.

- Ali ja nisam bila ona koja ga je ranila - htjela je dodati. No kako je očito svima odgovaralo da ga je ranila upravo ona - to se sviñalo čak i samoj žrtvi - Anñelika je mudro šutjela.

Anaštaha se hrabro približio i stavio joj mušketu na koljena.

- Što hoće?

- Da pucate, kvragu! Hoće da im pokažete svoju streljačku nadarenost o kojoj je glas došao sve dovde.

Anñelika je oklijevala.

Dakako, rado bi im udovoljila i zadovoljila radoznalost tog simpatičnog pučanstva koje je čekalo na svaku mogućnost da malo razvedri svoj krut i tegoban život.

Takvi dogañaji poslije bi išli od usta do usta i još dugo su ih prepričavali. Činilo se kao da je situacija srdačna i iskrena - ali, pitala se Anñelika, ne krije li se iza tog prijedloga nekakva strašna zamka? Nema li možda meñu tim prostodušnim ljudima i onih koji će poslije njezinu spretnost pripisivati magičnim ili čarobim moćima te je opet pokušati žigosati kao vješticu?

- A što mogu - odluči ona. - Valja pokušati.

21.

NATJECANJE U STRIJELJANJU Pitala je kome pripada oružje.

Iz gusto zbijenih redova istupio je mladić u kožnom kaputiću s resama i približio se malo se ljuljajući. Ali i on je odavao vrlo prisan i druževan dojam. Bio je sličan mnogim svojim zemljacima, svim Laubigniercima, Maudrenilcima i drugima koje je bila sretala u utvrdama Katarunk i Wapassu.

Blago se kolebajući, skinuo je svoju vunenu kapu i odmah je opet stavio na glavu. No mladić nije bio skalpiran poput starog Macolleta, naprotiv, imao je vrlo lijepu i gustu kosu. Ali taj dio njegove odjeće, crvena kanadska kapa, valjda je bila neodvojivi dio njegove osobe i njegove opreme te ju je skidao samo u crkvi, ili pred guvernerom ili kraljem, kad bi toj gospodi kakvog lijepog dana palo na pamet da se malo prošetaju po »svojoj« Kanadi.

Sada mora svom popisu plemenitaša dodati još jedno ime, još jednu osobu pred kojom se morao otkriti. To je dama visoka roda, i to dama koja ga gleda pogledom istodobno plašljivim i silno prijateljskim, s čudesnim osmijehom u kutu usana.

Mladić se morao zapitati da li ta gospoña možda o njemu već nešto zna?

- Kako se zovete, gospodine? - ljubazno upita Anñelika.

- Martin du Lougre, s nadimkom Lijepo Oko, milostiva gospoño. Stojim vam na usluzi.

- Lijepo, lijepo! Gospodine du Lougre, imate vrlo lijepu nizozemsku pušku.

Istaknula je svoj osmijeh i mladiću se činilo kao da želi dodati: »Zacijelo ste je dobili u zamjenu za krzna na kakvoj graničnoj postaji Nove Engleske ili Orangea.« - To bi dodala da ga ne dovede u nepriliku.

Potom je malo zašutjela i nastavila bez zahtjeva za odgovorom.

- Ovo oružje dakako nije ravno oružju francuske izrade koje mi imamo sa sobom, ali takvo nešto ne biste si mogli priuštiti s lakoćom. No dobro - natjecat ćemo se, gospodine! Ništa zato... Dajem vam prednost da izaberete oružje, premda ćete zacijelo htjeti pucati svojom puškom, razumljivo. Pucat ćete prvi, a kako vas već zovu Lijepo Oko, to gotovo sigurno znači da ste odličan strijelac. Nisam odviše uvjerena da mogu odnijeti pobjedu nad vama i iznenaditi gledatelje. Sve što želim jest da vam budem jednaka, sa svojim oružjem ili s vašim!

Uz te riječi ustala je i ponudila mu svoju pušku.

Uzeo ju je.

Nasmijao se i kimnuo glavom. Uopće nije mislio na gañanje, ali sada više ne može odstupiti.

Skupljeno mnoštvo zgledalo se i Anñelika pomisli da je srećom upotrijebila pravu taktiku. Natječući se s vještim strijelcem svima će moći dokazati svoj dar za baratanje oružjem, a neće morati praviti predstavu nekakve magične spretnosti.

Mladić je dao primaknuti metu.

Razdaljina koju je izabrao Anñeliki se činila posve prihvatljivom. Moći će se časno iskazati.

Krug radoznalaca i besposličara razmaknuo se i dao mjesta natjecateljima.

Anñelikin spokoj i druževnost otklonili su svaki osjećaj agresivnosti na objema stranama.

U trenutku je zavladala samo želja za natjecanjem.

Po naredbi staroga Carillona, koji je svoje želje iskazivao pokretima svojih koščatih, dugih, staračkih prstiju, Lijepo Oko je izjavio da će sporazumno isprva ciljati u sredinu napete kože, a potom će odstrijeliti pero koje su postavili na ogradu.

Opalio je.

Rupa koju je hitac načinio u meti nije bila u samoj sredini, ali s te udaljenosti i to je bio dobar pogodak.

Zatim je opet nabio pušku, dugo nišanio i hicem dotaknuo pero, kao što su se bili dogovorili.

Nato ga Anñelika zamoli da malo pričeka i sama nabi mušketu. Osjećala je da je mladi tragač promatra s velikom radoznalošću, jer mu se još nikad u životu nije dogodilo da vidi ili pomogne dami tako lijepih ruku, koja je punila tako tešku, nimalo žensku mušketu.

Kad je vidio Anñelikinu spretnost dok je čistila cijev, nasipala prah, napela oružje i prepremila ga za hitac, morao je u čuñenju odmahivati glavom, kao da nikad nije ni sanjao o nečemu takvom.

Potom ga je zamolila da joj objasni nešto o paljenju štapina, no to je učinila iz pristojnosti, a mladić se mogao uvjeriti da se prelijepa dama čudesno dobro razumije u oružje.

Meñu promatračima vladala je takva tišina da bi se čula muha u letu: utihnuli su svi uobičajeni glasovi koji ispunjavaju sva naselja.

Svi nazočni doista su oglušili za sve zvukove koji nisu dolazili od napetoga dogañanja kojem su bili svjedoci. Čak i indijanska djeca bila su posve tiha.

Sve je prožeo drhtaj napetosti kad je Anñelika podignula oružje i usprkos njegovoj težini spretno ga uprla o rame.

Pozorno su pratili sve njezine kretnje. Vidjelo se da su mirne, spokojne, ali i iznenañujuće odlučne.

Mnogi mladići medu prisutnima ne bi to priznali niti su bili toga svjesni, ali očarala ih je neopisiva ženska milina s kojom je nagnula glavu k oružju da bi bolje nanišanila. Čovjek bi rekao da joj je puška postala živa družica, da joj posve tiho govori: - Idemo zajedno, prijateljice! Obje ćemo ih neizmjerno iznenaditi!

Vilie d'Avray bio je sav u vatri.

- Odlična je, zar ne? - reče ocu Dafarelu, koji je ostao hladan kao kamen.

U tom trenutku Anñelika je konačno pripremila oružje i upitala starog Carillona što mu je draže: da pogodi u sredinu mete ili u točku koju je pogodio Lijepo Oko. Promrmljao je nešto svojim bezubim ustima i pokretom potvrdio: Drugi prijedlog pogodak Lijepog Oka - bio bi nešto sjajno.

Anñelika opet postavi pušku na rame, a zatim vrlo precizno ocijeni udaljenost i put metka. Još malo je zastala i zamolila da odmaknu metu još jedan hvat dalje.

Dvadesetak mladih ljudi odmah je skočilo da ispune njezinu želju, a drugi su glasno odobravali. Kvragu, pa to je prava drskost! Ta žena umije izazvati napetost! Ta uvijek se govori da ona nije obično ljudsko biće! Ako pogodi s te udaljenosti, to neće biti posve bez čarobnjaštva!

Mnoštvo je iščekivalo kao na žeravici, ali istodobno se držalo oholo u najvećoj mjeri.

Anñelika, koja je osjećala da mnoštvo postaje nestrpljivo, napokon se odluči. Sve njezine mjere pripomogle su joj da čvrsto uhvati pušku u ruke. Živahno je podignu i odmah opali, toliko naglo da ljudi uopće nisu imali vremena da to shvate i učinilo im se da sanjaju.

Potrčali su prema meti. Morali su utvrditi da je na njoj još uvijek samo jedna rupa, ali malo proširena na rubu. To je bio dostatan dokaz da je i drugo tane upravo tu proletjelo kroz metu. Mušketa se još dimila i Anñelika, kojoj je pomogao Lijepo Oko, napuni je još jednom.

Radoznalci su se morali malo odmaknuti, a ona je opet uprla oružje o rame i okinula.

Pero je zalepršalo zrakom kad ga je pogodila njezina kugla.

Potom je Anñelika gotovo ravnodušno vratila oružje mladom tragaču.

- Tako - reče i obrati se mnoštvu. - Pucala sam i mislim da sam dokazala da vam Anaštaha nije nimalo slagao kad je veličao moj streljački talent. Znam pucati barem tako dobro kao gospodin Lougre, ali to me ipak ne čini nikakvom čarobnicom. Bilo bi krivo kad...

Njezina iskrenost je osvojila ljude i u pridobila ih u trenu. Uslijedili su veseli usklici i smijeh. A zatim je zabučalo poput orkana. Oduševljenje i zadovoljstvo, kojima se pridružilo nekakvo unutarnje olakšanje, morali su doći do punoga izražaja. Tapšajući se po leñima, ljudi su davali oduška neizrecivom iznenañenju koje ih je obuzelo.

Anñelika ugleda muškarca grañanskog izgleda u kaputiću i suknenu odijelu koji je odbrojavao zlatnike u ruku jednog tragača. Dakle nije pogriješila kad je zaključila da su pale oklade o tom neočekivanom natjecanju.

I to još prije njezina dolaska u Tadoussac.

22.

ANðELIKINI BRANITELJI Do uha su joj doprli francuski glasovi: - Već dolazimo! Držite se dobro!

Slični usklici iz smjera utvrde čuli su se kao jeka.

- Gore, naprijed! Hrabro! - vikala su sva trojica vojnika iz utvrde. Morali su se brzo odjenuti u svoje plave uniforme i sad su sva trojica trčala prema crkvi s oružjem u

ruci, dok se uzbrdo naglim korakom od obale približavao vod mornara s broda Gouldsboro, što ga je vodio Yann Le Couennec.

Svi su bili naoružani. Šalupa, puna pušaka i mušketa, odvojila se od Gouldsboroa i brzo veslala prema obali. Na pramcu je stajao Erickson sa sabljom u zraku.

Zbog toga dvostrukog napada u mnoštvu je zavladao osjećaj straha.

- Što se dogaña? - uzviknu Anñelika i okrenu se k Yannu koji se upravo iskrcao i sav zasoptan neodlučno se zaustavio kad ju je našao kako spokojno sjedi nasuprot starom Carillonu.

- Što se dogaña? - pitali su i Kanañani, koji su se opet sabrali nakon nekoliko trenutaka iznenañenja.

- To bismo i mi htjeli pitati vas! - zagrmio je jedan od vojnika iz utvrde.

Obje »armade« koje su se odjednom suprotstavile iznenañeno su se pogledale, a potom se okrenule prema okupljenom mnoštvu i zahtijevale objašnjenje.

- Tko je pucao i zašto? Gospoño, mislili smo da ste u opasnosti - reče Yann.

- Čuli smo pucnje iz puške - jednako glasno napomene kraljev narednik.

Uto se pojavi sam Erickson.

Gospodin de Peyrac, koji je prije njih otišao s broda, odlučno mu je naredio da mora biti budan, na straži. Grofica je ipak na kopnu. Možda sve dobro proñe. A možda i ne... A kad je čuo pucnje, Erickson je skočio poput preplašene životinje i naredio da se šalupa spusti u more.

Sa svojom ogromnom sabljom u jakim rukama obazirao se na sve strane i gledao kojeg neprijatelja mora zaklati.

Sve su mu objasnili.

Svi ti vojnički pokreti bili su posve nepotrebni. Radilo se samo o običnom natjecanju u gañanju. Nedužnoj igri.

Ali - prepredene oči prisutnih seljaka i tragača već su ustanovile koliko jakom silom bi raspolagala grofica de Peyrac za svoju obranu kad bi joj slučajno u Tadoussacu htjeli učiniti nešto nažao.

Njihova uboga tri vojnika iz utvrde izgledala su kao bijedne prilike, unatoč svojoj očitoj i iskazanoj hrabrosti.

Ti novi došljaci, što su ih nazivali gusarima ili korsarima iz Francuskog zaljeva, naoružani su do zuba, do nosa. I kakvim sjajnim oružjem, posve novim, svijetlim, blještavim kao bijeli dan!

Po svemu tome trebalo je shvatiti i priznati da je upravo ta dama ona gospa sa Srebrnoga jezera o kojoj su mnogi ljudi u Quebecu, koji je nisu još nikad vidjeli, pripovijedali same strahote, dok su mnogi drugi - Indijanci, drvosječe, tragači - koji su je već vidjeli i upoznali, o njoj govorili kao da je nebeska prikaza.

Isprva su se još dvoumili. Stupila je na kopno i tako spokojno držala svoju djecu za ruku. Što su zapravo očekivali, čega su se bojali? Zacijelo ih je mučila uznemirujuća misao, jer svi su čuli da je silno lijepa, da je to ljepota koja ubija, od koje se ljudi razbole i umiru.

Tako je prva reakcija pučanstva bilo iznenañenje, čak zapanjenost.

Isprva su na njoj pogledima tražili tragove vlasti pakla. Bili su spremni prekrižiti se pri prvom susretu s njom.

Potom se sve odvijalo i teklo sasvim drukčije. Konačno, pa i nije tako uznemirujuće lijepa u tom više nego jednostavnom ogrtaču i bijelom ovratniku, s kapom na bujnoj kosi. Gotovo da je nalikovala svim ostalim Kanañankama.

Potom im se neočekivano nasmiješila.

Zatim je pucala i čudesno pogodila.

A onda im se obratila i rekla:

- Vidite, i sami vidite da nisam nikakva čarobnica...

Bila je to prava i dobra gospoña de Peyrac.

23.

ANðELIKA OSVAJA LOKALNO STANOVNIŠTVO - Mamice! Jako je vruće i ja sam žedna - iznenada je uskliknula Honorina, koja se dosañivala čim više nije bila riječ o pucanju ili vojevanju.

Uistinu - sunce je paklenski peklo. Usprkos skoroj zimi božanska je zvijezda grijala snagom koja je uobičajena samo u područjima blizu ekvatora. Stjecao se dojam da sunčeva toplina u slapovima pljušti na zemlju i baca vrlo tamne sjene, dok istodobno stvara žive boje.

A kad padne mrak, na zemlju će se spustiti nagla i hladna noć.

Zato su dnevni sati bili plameni, suhi i treperavi, pa je bilo posve razumljivo da je žeñ mučila ljudska bića.

Iz gomile je istupila jedna žena.

- Da li biste željeli piva, gospoño? - upitala je Anñeliku.

- Lijepo vam zahvaljujem, ali radije bismo malo mlijeka. Ima tako dugo kako ga nismo pili.

- Onda svi poñite za mnom - pozvao je Ville d'Avray. - Ta dobra Katarina-Gertruda odmah će nam donijeti osvježavajuća pića.

On uhvati Anñeliku za lakat.

- Što kažete - upita Anñelika - zar imate i svoj hotel u Tadoussacu?

- Ne hotel, nego skladište... Za svoju trgovačku robu. Službenik mojeg društva upravlja njime tijekom moje odsutnosti. On ima i ključ. Nije daleko od luke.

Skladište je bila gruba grañevina od dasaka, izgrañena na humku zemlje. Tu je bio i jedan od onih vrlo dugih stolova na koje prodavači odlažu svoja krzna te vaga za vaganje željezarije. U kutu na ognjištu od velikih kamenova mogla se upaliti vatra.

Vidjelo se da je skladište Ville d'Avraya dobro opskrbljeno. Muškarac u suknenom odijelu koji je maloprije platio tragaču izgubljenu okladu bio je skladištar. Zacijelo je dobijao dobar postotak dobiti u poslovima Ville d'Avraya, jer markiz ga je pogledao poluotvorenih očiju dok je poluglasno objašnjavao Anñeliki: - Kad se vraćam iz Akadije, rado ostavljam dio svojih stvari ovdje i poslije ih mirno prebacim u Quebec. Ta razumijete... U ovo naše neugodno doba čovjeka vrlo brzo osude i okleveću. Ne bi mi se isplatilo mučiti se po Akadiji - i sami znate po cijenu kakvih opasnosti - ako bi mi se potom dobit rastopila kao maslac na suncu i zauvijek propala u ne znam kakvom glupom državnom džepu.

- A je li gospodin Carlon upućen u sve to?

- Dakako, no to su takvi detalji da se intendant nema vremena njima baviti.

Gospodin pomoćnik iz Sjevernog društva, kojeg vidite ondje, daje mi ruku i svoje ime, a njegov neposredni predstojnik gospodin Ducrest, koji važi za kralja u Tadoussacu, takoñer zažmiri na jedno oko čim mu se drugo razveseli pri pogledu na žutu kovinu. Kakav lijep pogled imamo odavde, zar ne? No u Quebecu, u mojoj kućici u koju ću vas smjestiti, sve je još mnogo ljepše... Ah, u daljini vidim nekoliko ponosnih jedara. To je zacijelo brodovlje gospodina de Peyraca, koje manevrira.

Markizovo skladište otvorili su odmah po njegovu dolasku. Računao je da će tamo odvesti Anñeliku. Isto tako je računao s tim da će Anñelika čim uñe ugledati svog mačka koji se sklupčao na stolu kao da je kod kuće.

- Da, iskrcao se jutros kad i ja - reče Ville d'Avray očarano. - Jako je vezan uz mene.

Na plosnatom kamenju ognjišta zapalili su vatru. Domaći narod koji ih je slijedio gurao se da zauzme bolje mjesto, pri čemu su na čelu bila indijanska djeca.

- No, no, nemojmo se gurati - reče markiz, vrlo zadovoljan svojom velikom omiljenošću. - Pridobili ste ih - reče Anñeliki. Žena koja je bila ponudila pivo vratila se s glinenim vrčem u kojem je nosila mlijeko s vrhnjem. Slijedile su je kćerke i unuke koje su nosile jaja i kruh.

Anñelika i djeca sjeli su na klupu pokraj ognja.

Mačak se nakostriješio prema psima koji su ga otkrili.

- To je mačak gospoñe de Peyrac - uskliknu Ville d'Avray dramatičnim glasom. Nemojte mu učiniti ništa nažao.

Udarcima su otjerali pse.

Prisutne žene su predlagale da umute jaja u mlijeku za djecu gospoñe de Peyrac.

Uistinu, svi su hvalili tu lijepu i vrijednu djecu. Divili su se glatkom i milom Cherubinovu licu i Honorininoj kosi. Zatim su se muški pogledi žarko okrenuli prema mladim djevojkama koje su tvorile Anñelikinu pratnju.

Već se proširio glas da su to one znamenite kraljeve djevojke. Ali odakle dolaze? Iz Pariza? Ili su možda iz naše zemlje? Tko im je omogućio putovanje? Hoće li u Kanadi potražiti muževe?

- Nažalost! - uzdahnu Henriette na uho Jeanne Michaud. - Kad bi znali da smo bez ikakva miraza...

Od svega što su morale pretrpjeti najviše ih je žalostio upravo taj gubitak: što su izgubile kraljevu kutijicu s novcem. Bez miraza - tko će ih u Kanadi htjeti za žene?

Morat će se zaposliti kao sluškinje i potom štedjeti godine i godine dok im se ne pruži mogućnost da se dostojno smjeste ili da se vrate u Francusku.

Ali nije bio trenutak za crne misli, jer opet su donijeli pivo i jabukovaču, pa nekoliko boca dobre rakije, čišće od dijamanta i zamamnije od topaza...

- Da, mora se priznati da kod nas ima dobra pića! - razlagao je trgovački pomoćnik.

Posada broda Gouldsboro već se blago napila i iskazivala je veliko oduševljenje koje se pojačavalo svakim novim gutljajem što bi ga natočili u malene glinene šalice. One su zacijelo stigle izravno iz Normandije ili Perchea. A domaći župnik odličan je pri destilaciji rakije. Zato se još nije pojavio.

Donijeli su veliki hljeb kukuruznoga kruha te omote maslaca i slastice.

- Ovi domaćini su doista čarobni - reče Ville d'Avray, koji je već bio raznježen. - Zar vam to nisam unaprijed rekao? Čarobni - možda to nije prava riječ za Kanañane u tim krajevima i u to vrijeme.

Nebrojeni sukobi, strašne borbe, grub i primitivan život, bitke s Irokezima te tegobne zime - sve to je od njih isklesalo surovu i čvrstu vrstu ljudi, uglavnom vrlo šutljivih i zatvorenih u sebe.

No na svoj način su ti ljudi bili istinski ljubazni i rado su iskazivali iskrenu i poštenu gostoljubivost.

Unatoč barjaku s kraljevim ljiljanima tu je vladalo toplo ozračje slobodne luke, donekle slično ozračju akadijskih bregova. Pravosuñe je bilo francusko, ali službenici su nažalost živjeli više u Quebecu nego u Tadoussacu. Radije su se ondje nastanili sa svojim obiteljima, mnogo radije nego da žive u tom malom trgovištu ribara i seljaka.

Njih su naime svi malo prezirali i nisu imali posebna utjecaja. Pravi gospodari u tim krajevima bili su predstavnici udruga, osobito trgovine krznom.

Anñelika se prisjetila svojih sumnji i bojazni, svog straha prethodnog dana i sama se sebi začudila kad je vidjela s kakvom lakoćom su se dogañaji okrenuli u njezinu korist.

- Dakle, umirili ste se i opustili? Ta rekao sam vam da će tako biti - govorio joj je Ville d'Avray. - No, dakle! I, vjerujte mi, u Quebecu će biti posve isto! A znate li zašto? Zato što su Francuzi najveći promatrači na ovom svijetu! A kad ugledaju vas,

upravo vas! Koji Božji stvor ne bi zanijemio pri tom prizoru? Što je istina, istina je: ovdje su ljudi već očarani vašim dolaskom... Upravo tako bit će i u Quebecu...

No u tom trenutku začuše topovski hitac.

24.

INCIDENT SA FRANCUSKIM BRODOM Da, bio je to pravi topovski hitac.

- Nije to ništa! Baš ništa! - uskliknuo je markiz Ville d'Avray, ali usprkos tome je istrčao kroz vrata.

Uzeo je svoj dalekozor i pritisnuo ga na oči.

- To je zacijelo gospodin de Peyrac koji je ponudio pomoć brodu što nas je cijelo vrijeme slijedio uz poteškoće.

- Ali čemu onda topovski hitac?

Svi su bili okupljeni na čistini pred skladištem i napeto su upirali oči u udaljeno, zamagljeno obzorje. Ništa nisu vidjeli, čak ni izvježbani pogledi mornara nisu ništa razaznali.

Samo Ville d'Avray mogao je razaznati što se dogodilo ondje dolje. Povremeno se moglo razabrati bjelinu jedara koja su se pomicala onom brzinom manevriranja koju vidi čovjek koji opaža izdaleka. Uto zasvijetli nov bljesak, kojem je uslijedio prasak nove eksplozije.

- Stvar se ponešto zapliće!

- Čudno, unesrećeni brod je onaj koji puca! - objasni Ville d'Avray.

- To je doista čudno!

S rukom nad očima, da bi bolje vidjeli u daljinu, ljudi su napeto promatrali i svatko je pokušavao razabrati tajne udaljenih, u bojni red postavljenih brodova.

Ali sve je bilo prilično bezoblično, a svi su već dugo znali iz iskustva da ništa ne dolazi tako sporo kao vijesti o dogañajima na moru.

Zato su svi morali potisnuti svoju nestrpljivost i samo promatrati pokrete brodova što su se jedan uz drugog pojavljivali sad u boljem, sad u bljeñem svjetlu, a potom bi opet posve nestali.

Uto je netko uzviknuo: - Dolaze k nama!

Razvijena jedra brodova doista su postajala sve vidljivijima i bilo ih je lako razaznati.

To je bio znak da su brodovi okrenuli pramac prema luci.

Potom se sve dogodilo izuzetno naglo.

Bijela zibajuća flotila vidno se povećavala i u podnevni sat, kad je sunce bilo najviše, brodovlje grofa de Peyraca - osim samoga Gouldsboroa, koji je još ostao pred zaljevom, na otvorenom moru - uplovilo je u luku Tadoussac. Pratilo je nepoznati francuski brod, sav zasoptao, koji je odavao dojam kao da će se svaki čas nagnuti na bok i potopiti se.

Mala jahta Rochelais, kojom je zapovijedao Cantor, služila je kao pilotska laña voñenom brodu što ga je užetom privezala na sebe.

Anñelika je pokušala razabrati Joffreyevu siluetu na mostu nekog od brodova, ali uzalud - nije ništa vidjela i zato ju je spopao velik nemir.

I ostali su bili posve tihi. Zar je doista došlo do kakvog napada - tko je to skrivio i protiv koga?

Zatim se čulo struganje lanaca kad su bacali sidra na dno čiste vode. Mornari su se već ukrcali u čamce, a brodovi su čvrsto stajali na svojim mjestima.

Uz njih su odmah pristali indijanski kanui koji su došli od obale i francuskim brodovima ponudili krzna u zamjenu za rakiju.

Anñelika je gledala tu olupinu oko koje su se poredali brodovi i pitala se da li je Joffrey »pomogao« francuskom brodu ili ga osvojio.

U misli joj se vrati Adhemarova zlokobna slutnja: što ako je na brodu vojvotkinja?

Protiv svoje volje problijedila je kao zid...

Oko nje su Kanañani iz Tadoussaca opet oživjeli. Iz njihovih riječi jasno je zračila odlučnost da se ne postave ni na jednu ni na drugu stranu.

Lijep izgled dobro održavanih brodova grofa de Peyraca koji su se u zalazu sunca pojavili pred Tadoussacom ostavio je povoljan dojam na pučanstvo. Zato su sad mnogo sumnjičavijim očima gledali na tobožnju francusku trgovačku lañu koju je grof de Peyrac dovukao u pristanište Tadoussac.

Uto netko iznenada uzvikne: - Pa to je Sveti Ivan Krstitelj, barka onog lopova Renea Dugasta iz Rouena.

- Samo kako se dogodilo da doñe tako kasno... Neće više moći natrag.

- Da je barem potonuo na dno mora!

- Uvijek nam na svojoj palubi doveze nekakve barabe!

- I opet će gospodin Gonfarel iz Quebeca imati priliku da se obogati!

- Sve to znači da je Dugast još uvijek kapetan? Nikakvo čudo da je opalio iz topa!

Vjerojatno bi radije da ga potope nego da netko vidi njegov tovar... Ta dobro znate čime taj čovjek trguje!

25.

SVETI IVAN KRSTITELJ, PUN FRANCUSKIH VINA Hodali su nizbrdo prema luci i Anñelika se našla na molu upravo u trenutku kad je uz obalu pristao grof d'Urville s novim voñom svoje posade.

Kao i uvijek, veseli d'Urville ni sad nije pokazivao nikakve zabrinutosti, nego je bio zaposlen.

S izrazom sreće u očima još izdaleka je pozdravio Anñeliku.

- Što se dogaña? - upita ga i pridruži mu se. - Zašto su opalili iz topa?

- Zacijelo je netko na tom nesretnom brodu izgubio živce. Okružili smo ga, predstavili se i ponudili mu svoju pomoć, a zatim nam je neznanac poslao salvu po boku, namijenjenu našoj palubi, pa smo se jedva izmaknuli. Naša želja za prijateljskim dodirom sa strancima, a i zemljacima, nije se baš dobro ostvarila. Jesu li možda u našoj dobroj volji željeli vidjeti loše namjere? Ili je kapetan, unatoč tome što mu je brod u najvećoj opasnosti, više želio da ga pošalje na dno nego da se otkrije i predstavi? Zacijelo je surovi pijanac ili luñak. Ali iz njega nismo mogli ništa izvući. Putnici u potpalublju, sve novi naseljenici, u žalosnom su stanju. Više od trećine onih koji su se bili ukrcali umrli su tijekom puta.

- A zašto taj brod stiže u tako kasno doba godine i po tako lošem vremenu?

- Bio je meñu posljednjima koji su još ljetos otplovili iz Europe. Uz malo više sreće mogao je doploviti ovamo i natrag. No imao je veliku smolu: orkani, potom bezvjetrica, pa oštećenja... Barem su nam tako rekli neki ljudi na brodu... a to su gotovo sve sami divljaci.

Pristupi Ville d'Avray.

- Kažu da u njegovu potpalublju ima na tone francuskih vina, primjerice burgundca najviše kakvoće!

- No očito ste se dobro obavijestili, gospodine markiže - reče d'Urville i nasmiješi se.

- Nadam se da je gospodin de Peyrac osvojio brod?

- Ma kakvi! Gospodin de Peyrac htio ga je naučiti pameti prije no što produži put prema Quebecu. Naime, nikako se ne može izložiti opasnosti da mu se pod zidinama grada Quebeca uz bok prisloni brod s opasnim namjerama. Ni u kojem slučaju ne želi da se o njemu širi glas kao o gusaru, koji mu tako rado pripisuju.

- Ne postupa dobro - naglasi Ville d'Avray. - Ja se na njegovu mjestu ne bih uopće brinuo. Bože moj - burgundsko vino, a možda čak i iz pokrajine Beaune...32 Zločin je propustiti takvo nešto...

I odmah je pao u svoj meditativni zanos.

26.

VISOKA LIČNOST NA FRANCUSKOM BRODU Anñelika je jako željela vratiti se na Gouldsboro i pridružiti se Joffreyu de Peyracu.

Htjela je s njim razgovarati o tom ponešto uzbudljivom dopodnevu njihova dolaska, o kojem nije imala siguran osjećaj je li počeo dobro ili loše.

Oprostila se od svih koji su je tako lijepo primili, posebno od Kanañanke, domorotkinje Katarine-Gertrude Ganvin, koja je očito bila važna osoba u selu i obećala je da će se popodne opet vratiti.

Na brodu joj je njezin muž potvrdio sve što joj je već ispripovijedao grof d'Urville.

Usprkos svom više nego bijednom stanju, rouenski brod koji nosi tako pobožno ime Sveti Ivan Krstitelj pokazao se otvoreno neprijateljskim, što se uostalom moglo shvatiti kad pomislimo da ga je opkolilo tuñe brodovlje, prisililo ga da promijeni smjer i primoralo da se predstavi. No Joffrey je smatrao da bi zbog dolaska tog broda ljudi u Tadoussacu i njih same mogli unaprijed loše procijeniti, pa zato nije na slab doček gledao odviše strpljivo. Naprotiv - bio je strog.

- Zabranio sam posadi da pod bilo kojim izgovorom ode na kopno. Ljudi s tog broda mogli bi nam jako naštetiti kod domaćina u Tadoussacu. Kako smo dobri prijatelji s njima, ne bi imalo nikakva smisla pokvariti svoj položaj. Samo popodne ću dopustiti maloj skupini mornara sa Svetog Ivana Krstitelja da pod strogom stražom odu na kopno po vodu. Možda ću dopustiti iskrcavanje i nekim bolesnim ženama i djeci od svih tih putnika bijedna zdravstvenog stanja. Poslao sam im na palubu nekoliko tesara i drugih radnika da im pomognu pri popravku havarija.33 No moji ljudi su dobro naoružani kako bi se mogli braniti, a kapetana sam upozorio da će biti u dosegu mojih topova.

- A zašto je pucao?

- To ne zna ni on sam. Alkohol ga je potpuno uništio. Možda on nije ni dao tu naredbu...

Anñelika shvati da postoji nešto što joj nisu rekli.

Uprla je u njega odlučan i upitan pogled.

Odmahnuo je glavom i vidjelo se da je malo neodlučan.

- To su samo glasine koje smo čuli - konačno se odluči - ali čini se da je na njihovoj palubi kraljev predstavnik s poslanstvom koje je istodobno službeno i tajno. Zacijelo neka visoka ličnost dolazi izravno s dvora. Možda je upravo ta osoba dala naredbu za paljbu.

- A tko bi to bio? Njegovo ime? - vrlo gorljivo upita Anñelika. Dijelila je neizraženo Peyracovo mišljenje da možda taj posebni dvorski izaslanik donosi ukaze koji se tiču njih. U tom slučaju bi bilo smotreno da požure i prije njih stignu u Quebec.

32 33

Ondje se uzgajaju najbolja francuska vina. - Op. prev.

Oštećenja na brodu. - Op. prev.

Ali Joffrey je odmah umirio njezinu uzburkanu maštu.

- A možda ga uopće nema? Rekao sam da su to samo glasine. Tek indicije, jer sam zahtijevao popis svih putnika da bih podrobno pregledao tko je sve na njihovoj palubi. Nije bilo nikakvih imena, nikakvih pojedinosti. Ali ljudi su bili vrlo neprijateljski raspoloženi. Ako je meñu njima kraljev glasnik, morao ih je potkupiti da ne bi odali njegovu nazočnost na brodu.

- Jamačno se boji da biste ga mogli zarobiti i tražiti otkupninu.

- To je bio i moj dojam.

- Ali trebalo bi pretražiti brod od vrha do dna, ući u sve kabine i prisiliti ga da se pokaže na danjem svjetlu.

Joffrey de Peyrac se nasmiješi.

- Samo mirno, samo mirno! I vi ste poput našeg dragog, razdražljivog markiza koji uvijek želi samo silu i najradije bi se ponašao kao pravi flibustijer.34 Ali ja nikako ne kanim da me u Kanadi smatraju nasilnikom. Želim djelovati pomirljivo u najvećoj mogućoj mjeri, a ne zastrašivati i navući si kritiku zbog neopravdanih i nepravednih mjera, pa makar one bile samo prividno takve... Ako je dakle istina da je na palubi Svetog Ivana Krstitelja poslanik iz Versaillesa, zasad ću ga ostaviti u njegovoj anonimnosti. Ta ne može nam ništa, posebno ako se ne želi pokazati. Samo ćemo biti slobodniji u svojim postupcima na putovanju.

- A koliko dugo kanite ostati u Tadoussacu?

Grof de Peyrac je odgovorio posve neodreñenim pokretom, i ona je opet imala dojam da joj ne želi reći sve.

Tog popodneva se s djecom vratila na kopno.

27. ŽENA U CRNOM Došla je upravo u trenutku kad je gospodin d'Urville na obali rasporeñivao dva reda naoružanih vojnika.

- Kakvu stražu pripremate?

- Sveti Ivan Krstitelj šalje šačicu svojih ljudi radi opskrbe vodom. Imam nalog da ih pomno nadzirem.

Pristao je čamac koji je dovezao mornare s oštećenog broda.

Izgledali su kao surovi obješenjaci, bilo da su uistinu bili samo lopovi i ubojice, bilo da su ih tegobe života na moru u najlošijim uvjetima pretvorile u poludivlje i iscrpljene životinje. Bili su mršavi kao trska, visoki i poderani. Psovali su hrapavim, kreštavim glasom i počeli stavljati na obalu svoje posude i prazne kante. Bez imalo uljudnosti zvjerali su okolo i očito tražili priliku za svañu i tuču.

Ljudi s Gouldsboroa nadzirali su ih bez riječi i odlučili da ih odvedu do izvora nekoliko koraka ustranu, u jednu prirodnu kamenu vrtaču.

Na drugoj strani ih stanovnici Tadoussaca, koji su se iz radoznalosti okupili u velikom broju, nisu najtoplije primili. Taj brod bio im je već dobro poznat po tome što je uvijek sa sobom donosio sve moguće nevolje, nasilno se ponašao i slabo plaćao.

D'Urvilleovi vojnici odlučno su ih odveli do studenca kako bi spriječili nerede.

Ali - tik iza mornara iz čamca je izašla jedna žena. Bila je bijedno odjevena u crninu i vidjelo se da je u godinama, no još čvrsta i očito navikla sama voditi svoje poslove, i to u svakakvim okolnostima.

34

Gusar, pirat. - Op. prev.

Nije molila za pomoć pri iskrcaju na obalu, sama je izašla iz čamca na obalu; jednom rukom je podigla rub haljine, a u drugoj je nosila dijete.

Oko vrata je nosila svoje velike cipele koje su visjele na trakama. Popela se na obalu i sjela u pijesak da se na miru obuje. Dijete joj je stajalo sa strane.

Nekoliko trenutaka ostala je nepomična.

Taj prizor podsjetio je Anñeliku na iskrcavanje »dobročiniteljke« koja je u naručju držala maloga Pierrea. No ta imitacija bila je bijedna i bezbojna, bez značaja, slabunjava, anonimna. Žena je imala boje zemlje. Oči su joj bile obrubljene crvenim, zacijelo je imala nekakvu upalu koju je nedvojbeno uzrokovao morski zrak. Ispod crnog rupca virili su pramenovi sijede kose. Stisnula ih je pod kapom koja nije izgledala pretjerano čista, ali izbijali su ispod nje.

Prije no što se uspravila, iz osjećaja pristojnosti pokušala je malo popraviti frizuru, ali nije od toga imala koristi. Zatim je vrlo živahnim pokretom naglo ustala i Anñelika vidje da uopće ne može biti tako stara. Žena je opet uzela dijete u naručje i počela se penjati uz brijeg.

D'Urville je zaustavi: - Gospoño! - reče s priroñenom uljudnošću. - Tko ste vi i što radite ovdje? Imam nareñenje da nijednom putniku sa Svetog Ivana Krstitelja ne dopustim da stupi na kopno bez izričitog dopuštenja ili naredbe gospodina de Peyraca. Žena podigne prema njemu svoje mirne oči kojima se nije mogla odrediti boja, bile su toliko isprane zbog anemije.

- Gospodina de Peyraca, rekli ste? Je li to onaj gusar što nas je jutros prisilio da poñemo njegovim putem, zar govorite o njemu? No, u tom slučaju vam mogu reći da mi je upravo on dao dozvolu za odlazak na kopno, jer se moram pobrinuti za ovo umiruće dijete. Na palubi manjka svega...

Glas joj je bio svijetao i ugodan, čak čist i krepak, mnogo mlañi nego što je pokazivala njezina iscrpljena pojava.

Jedan od mornara s Gouldsboroa koji su pratili ukrcaj potvrdio je putničinu izjavu i gospodinu d'Urvilleu uručio list na kojem je mogao razabrati rukopis i potpis grofa de Peyraca.

Pročitavši poruku, dopustio je ženi da ode.

- Sve je u redu. Možete poći, gospoño, i oporavite se po svojoj volji i kako želite. Žena se zahvalila. Taj dogañaj očito je donekle oslabio njezinu početnu hrabrost.

Uzdahnula je i nakon blagog oklijevanja krenula ozbiljnim i teškim korakom.

No, mnoštvo se već bilo razišlo. Neki više nisu htjeli razgovarati s mornarima sa Svetog Ivana Krstitelja, a drugi su ih slijedili jer su htjeli saznati okolnosti koje su u tako kasno doba godine dovele brod iz Francuske u vode Rijeke svetog Lawrencea.

Neke je zanimao i brodski tovar.

Na obali je napokon ostala samo Anñelika sa svojom djecom i s nekim kraljevim djevojkama.

Osjetila je jaku sućut s tom ženom koja je očito sama stupila u novi svijet poslije mnogih mjeseci putovanja čije se teške kušnje moglo očitati s njezina praznog, blijedog lica. Dobro se sjećala u kakvom su stanju bili oni sami kad su došli u Gouldsboro i kako su malena djeca bila iscrpljena i bijedna. I Joffrey je svim svojim snagama bdio nad njima te im za vrijeme prekomorskog putovanja donosio sve što su trebali.

Ona istupi korak naprijed.

- Gospoño, mogu li vam pomoći u nečemu? Žena je pogledala radoznalim i gotovo neuljudnim pogledom. Isprva se kolebala, a zatim je potvrdila.

- Ne bih željela odbiti pomoć i zahvaljujem vam na njoj, gospoño. Posebno zbog ovog ubogog mališana koji umire. Potrebno mu je malo mlijeka ili juhe. Već tjedne i tjedne za hranu smo imali samo namočene korice kruha - i to u morskoj vodi - a pili smo samo pokvarenu jabukovaču.

- Poñite sa mnom - reče Anñelika.

Uspele su se prema skladištu Ville d'Avraya, koje nije bilo daleko. Čim je markiz ugledao Anñeliku, pošao je prema njoj, ali njegov zanos je ponešto oslabio kad je vidio ženu koju vodi, te je spustio pogled i nije rekao ni riječi. Zatim je odmah nestao kao da mu gori pod nogama.

Putnica ga uopće nije bila opazila. Ušla je u kuću i s uzdahom olakšanja sjela pokraj vatre.

- Ah, kakve li radosti kad čovjek opet osjeća čvrsto domaće tlo pod nogama!

- Jeste li vi možda iz Tadoussaca? - začudi se Anñelika.

- Ne. Iz Ville-Marie... No ovo je sve Kanada i čim sam položila nogu na ovu blagoslovljenu zemlju, nemam dovoljno riječi da se dostojno zahvalim Bogu.

Osjećam se kao preporoñenom.

Anñelika pristavi lonac s mlijekom na žeravicu.

- Je li to vaš unuk? - upita je i rukom pokaza na dječaka kojem je žena počela skidati vlažne navoje, natopljene solju. Potom je njegove sitne, nježne udove izložila blaženoj toplini vatre. Pridošlica odmahnu glavom.

- Ne... to je sin bračnog para useljenika koji su bili na palubi i oboje su umrli. Na životu je ostao samo mališan koji je bio na samom kraju snaga i nitko nije mario za njega. Čula sam kako su mornari razgovarali o tome da ga bace u more, pa mi se smilio u dnu srca. Uzela sam ga protiv volje svoje skupine, u kojoj su se svi razboljeli. I sama sam bila na kraju snaga i na rubu smrti. Izgubili smo dvije osobe.

Anñelika joj ponudi drvenu žlicu u koju je ulila toploga mlijeka. Žena ga pažljivo uli djetetu u usta.

Već nakon nekoliko gutljaja dječak se uspravi i poče pohlepno piti.

- Kažu da ste imali strašno putovanje - reče Anñelika.

- Nije moglo biti gore. Pretrpjeli smo sve najgore osim brodoloma. Treba reći da je brod postao prava bolnica. Čim smo isplovili iz Rouena na njemu je izbila kuga. Imali smo mnogo mrtvih. Srećom je na palubi bio gospodin Bichard, sulspicijanac,35 koji se brinuo za bolesnike. Kapetan je čovjek bez savjesti...

Dok je žena govorila, Anñelika je iz svoje torbice uzela malenu bočicu s balzamom koji iscjeljuje rane i istodobno ublažuje bolove. Njime je istrljala dječakovo tijelo i udove. Potom je skinula rubac s glave i ponudila ga ženi da u nj dobro umota svojega štićenika.

- A sad treba pričekati. Pojeo je malo hrane i nije ju povratio, što je dobar znak. Lijek kojim sam ga namazala ugrijat će ga i okrijepiti. Zasad ne možemo više ništa učiniti za njega.

Smjestila je dječaka pokraj ognjišta, na deke koje je bila uzela s polica u skladištu Ville d'Avraya. Potom se obratila djevojkama, Delphini i Henrietti, i naredila im da odu Katarini-Gertrudi te je u njezino ime zamole da skuha dobru juhu. Žena ju je samo gledala i očito je uvidjela živahnost i zapovjednički karakter njezinih pokreta i riječi.

- A sad ste vi na redu! - reče joj Anñelika i nasmiješi joj se. - Možda to i ne znate, ali zbog vašeg bijednog izgleda smilovalo bi vam se i srce od kamena.

- Priznajem da nam doista nije bilo osobito udobno. Kapetanova zla volja još je povećavala našu bijedu. Kad smo se ukrcali u Rouenu, gospodin Quampois, koji je glavni opskrbitelj broda i uopće nije loš čovjek, dao je utovariti više barela vode nego 35

Vrsta redovnika. - Op. prev.

što je uobičajeno, i to radi mojih sestara i mene, jer ne pijemo vina. No čim se brod više nije mogao vidjeti iz luke strogo su nam zabranili vodu i naredili da pijemo isto piće kao i mornari. Kako se pridružila još i bolest, moje sestre i ja smo u doista očajnom stanju.

Anñelika joj ponudi šalicu mlijeka koje je ugrijala i u nj nadrobila mrvice kruha.

- Brzo popijte! Rekla bih da već duge tjedne niste ni pojeli ni popili ništa toploga...

- Ništa zato, ništa zato! Bog nas je doveo u dobru luku.

- Ali ne odviše udobno, čini mi se, a to je najmanje što bismo mogli reći.

- Dobro rečeno! Molili smo ga samo da nas dovede u Kanadu - odgovori putnica i stidljivim osmijehom otkrije svoje upaljene desni.

Još malo i skorbut bi sredio tu ubogu jadnicu - pomisli Anñelika.

Kad se tog popodneva opet vratila na suho, za svaki slučaj ponijela je svoj kovčezić s lijekovima. Stavila ga je na stol i počela tražiti u njemu ljekovite biljke.

- Pripravit ću vam čaj koji će vam jako dobro činiti.

- Kako ste ljubazni! - prošapta žena glasom punim hvale. - Ali tko ste vi? Uopće vas ne poznajem. Jeste li došli u Kanadu za vrijeme moje odsutnosti? Uistinu, ovu zemlju napustila sam još prije dvije godine...

- Pijte! - zamoli je Anñelika. - Poslije će biti dovoljno vremena da se predstavimo jedna drugoj. Žena je posluša, milo se nasmiješi. Pila je s nekakvom pobožnom pribranošću, vrlo brižno, kao što očito radi sve svoje poslove.

Unatoč užitku što ga je morala osjetiti pri pijenju tog okrepljujućeg pića, vidjelo se da su njezin duh i misli negdje drugdje. I dalje je vrlo napeto promatrala Anñeliku.

Zjenice, koje su joj posve izblijedjele od pothranjenosti, još uvijek su zračile osobitim sjajem. Kad se malo okrijepila, opustile su joj se crte lica i vrlo dobro se vidjelo da je to osoba velike probranosti i finoće.

Uskoro je njezin pogled s raznježenom milinom počivao na licima Cherubina i Honorine.

Zatim je odložila šalicu na koljeno i misli su joj odlutale. Opet je upitala: - Jesu li to vaša djeca?

- Da i ne. Ovo je moja kćerkica Honorina, a pokraj nje je Cherubin, mali dječak što su mi ga povjerili.

U pogledu njezine sugovornice zaplamtjela je radost, polako je spustila pogled i pogledala maloga.

Anñelika je intuitivno shvatila da je strankinja zacijelo u trenutku uvidjela djetetovu sličnost s nekim drugim poznatim joj licem.

- Nije li onaj čovjek kojega sam maloprije ugledala bio gospodin de Ville d'Avray? upita ona. - Čovjek bi rekao da je pobjegao preda mnom.

Očito joj nije promakla nijedna, ni najmanja stvar. Zatim je promijenila temu: - Je li vaš kovčeg s lijekovima na onom stolu?

- Da, u njemu imam stvari koje mogu u nuždi ublažiti i vrlo teške bolesti. Uvijek ga nosim sa sobom.

Rekla je da će pripremiti obloge za cijeljenje rana što ih je uzrokovala stalna vlaga koja vlada na brodu, a koje je vidjela na dječakovu tijelu i na njegovoj zaštitnici.

Koža na strankinjinim rukama izgledala je nagrizenom, a vrat u izrezu njezina ovratnika otkrivao je ružno crvenilo upale.

- Zacijelo ste strašno trpjeli!

- Nije to ništa. Pomislite samo na rane koje je morao pretrpjeti naš gospodin Isus Krist!

Ona vrati šalicu Anñeliki, pokretom koji je bio odraz prijateljske jednostavnosti.

Anñelika je odloži, ali strankinja je uhvati za lakat i zadrži je.

- A sad je na vama red, gospoño. Poslušala sam vas, a sad mi dugujete odgovor. Tko ste vi?

28.

ANðELIKA UPOZNAJE MARGUERITE BOURGEOYS Anñelika je osjetila da će njezin odgovor odlučiti o njezinoj sudbini u Kanadi.

Razgovor je skrenuo na područje na kojem ne vrijedi ni sila oružja ni moć bogatstva.

Ali nije mogla uzmaknuti. Morala je skupiti svu svoju hrabrost.

- Ja sam »gusareva« žena - reče ona. - Da, onoga čovjeka kojeg ste maloprije tako nazvali.

- Drugim riječima, vi ste grofica de Peyrac?

Anñelika potvrdno kimnu glavom.

Strankinja ni tada nije promijenila izraz lica, i čvrsto je promatrala Anñeliku. Vidjelo se da se već prilično oporavila, uspravila se, držala se ravno i proučavala Anñeliku. A i Anñelika se iznenadila kad je shvatila da i ona proučava svoju nepoznatu sugovornicu.

Isprva ju je smatrala nekakvom siroticom, jednom od onih novih useljenica, seljakinjom ili ženom obrtnika, koja prvi put dolazi u Novi svijet. Potom je otkrila da je ona već domaća u toj zemlji, osjetila je njezin autoritet, njezinu samosvijest.

Shvatila je da se radi o čistokrvnoj Kanañanki. No ona je bila još više od toga.

Unatoč jednostavnom ponašanju, unatoč krajnje bijednom stanju njezine odjeće, osobnost te žene iznenada joj se učini posve iznimnom, a ta spoznaja došla je vrlo naglo. To je bila nekovrsna duhovna razmjena meñu njima i Anñelika je dobila dojam da su se predugo promatrale - a da nisu pazile što se dogaña oko njih.

Uto je strankinjin pogled pao na poklopac kovčežića za lijekove, koji je bio pridignut.

Na njegovoj unutrašnjoj strani bili su naslikani likovi svetog Kuzme i svetog Damjana, zaštitnika ljekarnika i travara.

- Zar štujete svete slike? - upita glasom u kojem se osjećalo iznenañenje.

- A zašto ih ne bih štovala? Zar u meni ima nešto što bi vas moglo navesti na pomisao da možda ne štujem svece koji nas štite?... Vjerojatno su vam ispričali ružne stvari o meni, zar ne? Osjećam to. A osjećam i da to ogovaranje dolazi ravno iz Pariza. Odakle dolazite? Tko ste vi?

Pridošlica nije odgovorila. Ustala je, nagnula se nad dijete i uvjerila se da spokojno spava. Zatim je pristupila stolu i pomogla Anñeliki koja je razmatala tkaninu za zavoje.

U tom trenutku ušla je debela seljakinja, Katarina-Gertruda, koja je u naručju nosila dojenče.

Odmah je usklikhula: - Oh, čestita majko, nisam znala da ste ovdje!

Ušutjela je, jer joj je žena brzo dala znak da mora šutjeti.

- Dakle, vi ste pionirka ili čak utemeljiteljica reda - nastavi Anñelika pokušavajući razotkriti tu tajanstvenu osobu.

- Ta vas kao da muči radoznalost - reče tajanstvena žena. A zatim prasnu u smijeh pun mladolike veselosti. No još ništa nije rekla o sebi i zabavljala se Anñelikinim upitnim pogledima.

Tada u sobu stupi netko tko je u trenutku prepoznao strankinju.

- Bogu hvala! - uskliknuo je. - Dakle, vratili ste se u Kanadu, majko Bourgeoys, kakva sreća!

- Dakle, vi ste Marguerite Bourgeoys?

Poslije, kad su joj tamošnje žene dovele svoju djecu na liječenje - vrlo brzo je kod majki u Tadoussacu pobudila veliko povjerenje - Anñelika je razmišljala o slučaju ili čudnoj sreći koja joj je još pri prvim koracima omogućila da se nañe u prisutnosti jedne od najvažnijih žena Nove Francuske. Prošlog ljeta je u Katarunku prvi put čula da se govori o njoj. Žilavi tragači i u bitkama očeličeni vojnički zapovjednici spominjali su je s odanošću. Još kao vrlo mlada djevojka došla je s prvim naseljenicama gospodina de Maisonneva tada kad je taj slavni čovjek osnovao Montreal na malenom otoku Rijeke svetog Lawrencea. Grad se isprva zvao VilleMarie, Marijin grad, jer je bio posvećen nebeskoj kraljici.

Marguerite Bourgeoys tada je došla posve sama, bez straha, nadahnuta Božjom ljubavlju, podizati djecu i divlje domoroce pripremati za obred krštenja. Potom je radila na poljima, osnivala škole, njegovala ranjenike u bitkama s Irokezima.

Nije li upravo ona spasila život Eloi Macolletu kad su ga okrutno skalpirali?

- Kao što vidim, već ste čuli nešto o meni? - pripomenu gospoñica Bourgeoys.

- Ali s posve drukčije strane - živahno odvrati Anñelika. - Dok mene prikazuju samo u crnoj boji, vi ste naprotiv najčistiji anñeo.

Gospoñica Bourgeoys živo je reagirala.

- Uopće ne želim slušati takve riječi! - uskliknu ona odlučno. - Pogrešne su u oba smisla. Grijeh je već čuti ih, izgovoriti ih. Lijepo vas molim da ih ubuduće ne potvrñujete ni time što biste ih ponavljali za drugima.

U tom trenutku njezino lice zablista i ona posve neočekivano kažiprstom desne ruke pomilova Anñelikino lice.

- Sad vidim što je: vi ste pravo impulzivno dijete.

Potom su obje bile u potpunosti zabavljene odgovaranjem na nebrojena pitanja stanovnika koji su se jatili i molili savjete i lijekove.

Izgledalo je kao da je cjelokupno stanovništvo Tadoussaca, još jučer tako zdravo i krepko, u trenu oboljelo od svih bolesti ovoga svijeta.

Iskustvo Marguerite Bourgeoys, koje se pridružilo Anñelikinom znanju i bogatstvu njezine ljekarne, značilo je neočekivanu priliku za liječničku njegu - priliku koja se možda nikad više neće ponoviti, ili bar ne tako uskoro.

Iskrena simpatija koju je pokazivala novodošla žena potresla je Anñeliku, a činjenica da je ta žena koju svi vole stala na njezinu stranu upravo u trenutku kad je stupila na kanadsko tlo činila joj se znakom osobite sreće. Odmah se osjetila domaćom, kao da odavno živi meñu tim Kanañanima i Kanañankama, kojih se još jučer - bojala. A i ljudi su se prema njoj ponašali kao da je već odavno poznaju.

Brzo su uvidjeli kako lijepo zna umiriti preplašenu djecu i mnogi su uskoro osjetili blagotvornost njezinih tako lijepih ruku koje su znale previjati čudesno spretno.

Samim dodirom na bolesno čelo ili povrijeñeni ud ustanovile bi uzrok bolesti i odmah davale čudesno olakšanje.

Dogovorili su se da novi posjet bude već idućeg dana, koji će biti posvećen vañenju zubi i otvaranju gnojnih čireva...

A tad su Honorina i Cherubin počeli sa svojim glupostima.

29.

PREDAJA GRADONAČELNIKA TADOUSSACA To se dogodilo u trenutku kad je Anñelika prebirala po svom liječničkom kovčežiću kako bi u njemu našla potrebnu vrećicu s različitim bobicama protiv kašlja. Majka Bourgeoys je pravodobno opazila da je mala Honorina sakrila vrećicu i pokušala istresti njezin sadržaj u Cherubinove cipele. Prije no što se Anñelika stigla umiješati,

majka Bourgeoys oglasila se kao pedagog koji često odvraća djecu od svakakvih gluposti. Sad se latila Honorine.

- Ali te bobice su za gospodina Willoaghbyja - odgovori djevojčica.

- A tko je taj gospodin Willoaghby, mala moja? - upita Marguerite Bourgeoys s ljubaznom strpljivošću svih odgojitelja.

- Medvjed, jedan medvjed koji je moj veliki prijatelj. I jako voli bobice borovnice.

- Nimalo ne sumnjam u to. Ali zar ne bi bilo bolje za njega nabrati svježih borovnica nego da mu daješ sušene? Dobro poznajem mjesto u Tadoussacu gdje ih možeš nabrati jako mnogo. Ondje sam bila već više puta.

- Zar i vi imate medvjeda? - htjela je znati Honorine, a majka Bourgeoys joj je spretno uzela lijek.

- Ne, draga moja, i vrlo mi je žao što ga nemam. Uvjerena sam da medvjed može biti očaravajući drug. Na palubi Svetog Ivana Krstitelja bio je jedan kojega sam dobro upoznala. I moram reći da je bio pažljiv i neopisivo plemenit gospodin.

Honorina prasnu u smijeh.

Uz te i takve doskočice razgovor je pomalo utihnuo i s vrata se čulo raspravljanje i šapat. Zatim je netko kojeg se još nije moglo vidjeti, povikao bijesnim glasom: - Ali... zar ovdje nitko ne zna ni za pristojnost ni za strah? A ako je doista opasna? To je upravo nevjerojatno...

Trgovački pomoćnik, koji je bio drugi sugovornik, odgovarao je neodlučnim glasom i kao da se opravdava. Zatim je opet zagrmio zapovjednički glas: - Uistinu... I kažete da je ovdje? I čini vam se takvom da ste joj čak dovodili djecu na liječenje? Krajnje ste neoprezni...

Anñelika donekle zabrinuto shvati da govore o njoj. Istupila je naprijed i držala za ruku maloga Cherubina, koji je bio sav zamazan slatkišima.

- Želite li govoriti sa mnom, messire?36 - obrati se muškarcu u kaputiću i redengotu te sa šeširom s resama. Gotovo da je nalikovao kakvom kraljevu službeniku koji je svisoka razgovarao s trgovačkim pomoćnikom.

Pratila ga je pomalo smiješna žena u mjesnoj nošnji, po svoj prilici njegova žena, te muškarac neodreñene starosti, naizgled pisar. Plemić pogleda Anñeliku drsko i zlovoljno.

- Odakle dolazite?... Rekao bih sa Svetog Ivana Krstitelja! To je doista prokleto zapušten brod, i u kakvu je samo stanju! Gospodi iz pomorske službe u Rouenu ne može se čestitati na njemu. Gdje se sve nije skitao, a baš je sad morao doći u ove vode! A onda se još da svladati od gusara - usred francuskog zaljeva Tadoussaca...

Ali neće to tako lako proći. Ta već su vas upozorili...

Jednom rukom zapovjednički je odgurnuo trgovačkog pomoćnika, a drugom rukom vlastitu ženu koja ga je htjela slijediti.

- Ostani vani, draga, jer čovjek nikad ne zna...

I on izbočenih grudi kroči u skladište.

- Gdje je?

Na kraju krajeva, pomisli Anñelika, on se i ne ponaša toliko pogrešno. Ako svi uokolo pričaju da stiže demonska žena, onda se tome ne valja smijati. Tada je korisno i potrebno upravo čvrsto izbočiti grudi i skupiti svoje snage. Ne, život nije lak u takvim okolnostima - to Anñelika i sama dobro zna iz vlastitog iskustva. I ona je srela demonku i upoznala se s njom. I koliko glavobolja joj je uzrokovala!

Prizvala je u sjećanje Ambroisinin dolazak na obalu Gouldsboroa. Ambroisine se tada privijala uz njezine noge poput umiruće ptice. Anñelika se opet sva stresla kad je pomislila na to. Taj vrli muž, službenik francuskoga kralja, ima puno pravo da se boji. Ali Ambroisine, koja je doista bila vražja žena, Ambroisine u onoj svojoj žutoj 36

Francuska dvorska titula. - Op. prev.

odjeći, u svijetlomodroj pelerini, crvenom prsluku i sa svojom mačje dopadljivom ljupkošću - Ambroisine bi i toga strogog muškarca smekšala kao rukavicu na ruci.

Ne, uopće nije jednostavno izbjeći zamke takvih demonskih bića. Zar možda i ona sama pokazuje neke od tih nemirnih i uznemirujućih paklenskih osobina? Bilo joj je drago što se tako jednostavno odjenula i cijenila je mudrost kojom je to priprosto stanovništvo Tadoussaca prihvaćalo dogañaje i ljude.

Taj novi pridošlica nije na seljake i njihove žene djelovao ni toplo ni hladno i morao se zbog tako ravnodušnog prijema donekle umiriti, osobito kad je ugledao Marguerite Bourgeoys.

- Ah! I vi ste tu, majko Bourgeoys...

On se opusti.

- Budite dobrodošli, časna majko. No što se to ovdje dogaña? Rekli su mi da...

Ogledao se po prostoriji, vidio je otvoreni kovčežić s rasprostrtim lijekovima i žene s djecom na koljenima.

- Ali kvragu, to je ludost... Prava ludost.

Pokušao je otkriti to strašno lice, razabrati meñu svim tim ženskim likovima onu neznanku, strašnu ženu na kojoj se koče sva Luciferova znamenja - groficu de Peyrac.

- Gdje je ona? Zar se raspršila u dim? Majko Bourgeoys, lijepo vas molim, vi ste razumna žena... Pokažite mi je!

- Ali koga to? - upita gospoñica Bourgeoys, koja ga nije mogla razumjeti.

- Nju, koja se usuñuje nazivati se groficom de Peyrac i o kojoj su mi rekli da je još prije nekoliko trenutaka bila ovdje!

- Zapravo sam još uvijek ovdje - odlučno reče Anñelika i istupi ravno pred njega.

On je pozorno pogleda, a zatim se opet upusti u nove i grube prijekore.

- Dosta je toga. Vi pravite budalu od mene.

- Kako to?

- Pravite budalu od mene! To je nedopustivo! Što se uopće ovdje dogaña? Ljudi gube glavu! Ne iskazuju mi više nikakvo poštovanje, nikakvu poniznost, sve ih je prokleto malo briga za moje savjete i upozorenja...

Zauzeo je teatralnu pozu i zaorio: - Zahtijevam da mi pokažete groficu de Peyrac!

- No, doista! Pa pogledajte je! - punim glasom poviknu Anñelika. - Pred vama sam!

Ja sam grofica de Peyrac, glavom i bradom, messire. Još jednom kažem: pogledajte me i budite toliko ljubazni te mi napokon kažite što mi želite reći!

Lice njezina sugovornika promijenilo je sve dugine boje. Još nikad nije vidjela čovjeka koji bi bio u većoj neprilici i jače se zbunio. Lice mu je izražavalo sve nijanse iznenañenja i osupnutosti, sumnje, nevolje i straha, dok nisu prevladali sumnja i osupnutost.

Anñelika ga se ponovo lati i doda s neizmjernim dostojanstvom: - A tko ste uopće vi, gospodine? Vičete i urlate oko mene, a još se niste ni predstavili... Čovječuljak je planuo i u krajnjem očaju oborio se na trgovačkog pomoćnika. Zgrabio ga je za ovratnik i divlje ga protresao.

- Budalo jedna! Zar me nisi mogao opomenuti i spriječiti me da ispadnem smiješan!

- Ne govorite tako s mojim pomoćnikom - uzviknu Ville d'Avray i skoči na noge. Kako se to ponašate? S kojim pravom ga gnjavite?

- Ah! Napokon ste se oglasili, gospodine guverneru Akadije! Sad se više uopće ne čudim što stvari poprimaju tako paklenski smjer!

- Paklenski? Ponovite još jednom!

U tom trenutku krajnje zaprepaštenosti on se pojavi na pragu.

Nosio je masku.

Pojavio se na svoj znakovit način: nitko nije čuo kako dolazi, i to u trenutku kad je pozornost svih nazočnih bila prikovana na spor koji je lebdio u zraku.

Prikazao se poput duha.

Zato je njegova pojava djelovala sablasno. Ljudi su nehotice zadržali krik u grudima i pitali se nije li izronio iz zemlje pred njihove oči.

U prvom trenutku zapanjenosti svi su uočili pojedinosti njegova izgleda koji je privukao sve poglede. Tako prisutni uopće nisu mogli shvatiti što je omogućilo zapovjedniku broda Gouldsboro da u trenu ovlada situacijom i čvrsto je drži u rukama!

Posebnu pozornost mamila je njegova krinka, koju su svi promatrali, te dijamantna zvijezda besprimjerne ljepote koja mu je visjela o vratu na širokoj vrpci od bijele svile, optočena čudesnom srebrnom dalijom. Drugi dijamant jednake veličine krasio je dršku njegova mača.

U svemu ostalom njegova odjeća bila je jednostavna, bliska tadašnjoj engleskoj modi. No i ta činjenica pobuñivala je nejasan nemir u ljudima kojima su još donedavno Englezi gospodarili u Tadoussacu. Ta neprijateljska okupacija trajala je cijeli niz godina.

Doista ni po čemu nije bio sličan francuskim plemićima, kičasto ukrašenima perjem i čipkama - od cipela sa kopčama do izvezenih kaputića.

Uistinu je odgovarao onoj opjevanoj prilici stranca, gusara koji se ne pokorava nijednom knezu i nikakvom zakonu i čije je bajno bogatstvo, što je nastalo na Karibima, sad već dosegnulo Sjevernu Ameriku.

Takav kakav jest, donio je udaljenoj, polarnoj Kanadi - zemlji izgrañenoj naporima priprostih seljaka, zemlji šuma koja je nažalost lišena onih rudnih bogatstava štu su značila Eldorado za osvajače - tim negostoljubivim sjevernjačkim maglama i tim surovim, strogim planinama donio je sliku najblistavije osobnosti, priliku jednog od onih muškaraca o kojima su često razgovarali mornari što često putuju ili Akadijci koji ga bolje poznaju: priliku pustolova i gusara. Za samotnih i hladnih večeri pri vatri pripovijedali bi o njihovim borbenim podvizima, neizmjernim bogatstvima, a i o njihovim velikim zločinima.

Ne, ti jednostavni Kanañani uistinu nisu očekivali da će i u svojoj sredini ugledati takvog čovjeka, i to jednoga od najznamenitijih.

Dakle, u trenu se pojavio na pragu. Došao je sa svojom pratnjom, a da ga uopće nisu čuli od vike i galame u prostoriji.

Galantno je uveo u sobu blijedu suprugu službenika francuskog kralja, koja je čekala na pragu, zanemarena. Po njezinu očaranom osmijehu svima je bilo jasno da joj je izrekao cijelo brdo ljubaznosti koje zacijelo nije čula još nikad u životu, jer mu je upućivala poglede preplašene i istodobno umirene ovčice.

Potom se njezin pogled usmjerio na čovjeka se svañao s Ville d'Avrayem, jer su obojica bila u najvrućoj vatri.

- Da se niste toliko upirali da se nastanite na drugoj strani Saguenaya, mogli ste biti na mjestu kad su se iskrcali ti navodni gusari. Bilo je to jutros i naglašavam vam da sam i sam bio s njima. Tad sam vas mogao dostojno predstaviti gospoñi grofici de Peyrac - zapjenjeno je razlagao Ville d'Avray.

- I sami dobro znate da je za zdravlje moje žene bolji zrak tamo dolje, na imanju Haut-Clocher.

- Onda se nemojte žaliti što uvijek zakasnite na dogañaje koji su možda u vašoj jurisdikciji.

Markiz se tad obrati Anñeliki: - Draga prijateljice, dopustite mi da vam predstavim plemenitoga gospodina Ducresta de Lamotta.

A kad je ugledao Joffreya, odmah je dodao:

- A ovo je njezin muž, gospodin de Peyrac, čije brodovlje je usidreno pred Tadoussacom.

Dok je promatrao plemenit Anñelikin stas nasuprot tamnoj silueti maskiranoga kondotijera, Ducrest de Lamotte doživio je drugi šok toga dana. Njegov smeteni pogled titrao je izmeñu jednostavne Anñelikine pojave i pridošlice koji se bez riječi predstavio kao potpuni pobjednik s jakom vojničkom pratnjom. Oklopi i kacige Španjolaca su mu služili kao osobna garda, dovoljno jasno su govorili da s takvim čovjekom nema šale.

No najviše ga je zgrozila činjenica da je Joffrey de Peyrac vlastitom rukom doveo u sobu njegovu ubogu ženu i rekao joj: - Nikako nemojte ostati vani, gospoño. Budući je društvo unutra tako mnogobrojno, doñite i sjednite meñu nas, molim vas.

U bljesku svojih ne odviše razumnih misli francuski službenik ugledao je svoju nesretnu ženu, još tako slaba zdravlja, kao taokinju ili štit nekakvom barbarinu nalik na Morgana ili Olonaisa, znamenite gusare što su gospodarili južnim morima.

I tako je uzviknuo: - Gospodine, lijepo vas molim, nemojte joj učiniti ništa nažao. Ta predajem se, evo mog mača...

30.

SASTANAK GLAVNIH S PEYRACOM Peyrac otkloni ponuñenu predaju i oružje.

- Gospodine, niste me razumjeli. Ne želim vaš vrli mač. Vratite ga u korice. Od srca želim da tu i ostane, i to dugo, vrlo dugo. Znajte da u Tadoussac dolazim kao prijatelj, a zadržat ću se kratko jer me je gospodin de Frontenac, vaš guverner, pozvao u Quebec. Ovdje je i gospodin Carlon, koji je moj gost na palubi Gouldsboroa i on vam može potvrditi da su moje namjere čiste.

- Gospodine intendante - zajecao je Ducrest i s poštovanjem skinuo šešir pred Carlonom koji je takoñer ušao.

Carlon je bio bijesan, i to s posve drugog razloga, a ne zbog činjenice da je predstavljen nazočnima gotovo kao saveznik grofa de Peyraca. Bio je bijesan zbog spora oko tovara.

- Vidio sam da moji tovari dasaka i trupaca te barela sa žitom i uljem morskog psa, kao i usoljenih jegulja još uvijek čekaju u luci... Što to znači? Dobro znate da je roba bila spremna za otpremu u Francusku...

- Brodovi nisu htjeli primiti taj tovar.

- Radije priznajte da ste bili tko zna gdje kad su brodovi isplovili.

- Pa ni vi niste bili ovdje, gospodine intendante - ohrabri se Ducrest - a obećali ste mi da ćete još od listopada biti nazočni pri istovaru...

- Znam, znam... zadržali su me u Akadiji... imao sam nebrojene poteškoće. A sad kad sam napokon došao, roba je složena na hrpu i ne preostaje joj ništa drugo nego da prezimi pod snijegom.

- Neće joj biti ništa, gospodine, ne očajavajte. Osim toga, nisu svi brodovi razapeli jedra za polazak u Europu.

- Glupost! Ne žele valjda da im led prereže trup.

- Maribelle je bila zadržana. Čuli smo glasine da se boji... nekog gusarskog kapetana... a to je kraljev brod, naoružan s trideset topova.

Intendant se svali na obližnju klupu i odmahnu rukom kao da želi reći da mu sve te pojedinosti ne znače ništa u usporedbi s položajem u kojem se našao.

- Same gluposti! - uskliknu - taj brod će biti žrtvovan bez razloga, jer gospodin de Peyrac dolazi u Quebec sa svojih pet brodova koji zajedno imaju više od trideset topova.

- Mislio sam da vi odgovarate za njegove namjere - prošapta preplašeni kraljev službenik.

- A što bi drugo mogao učiniti?

- Nikad me ne podcjenjuje, dragi moj prijatelju - veselo uskliknu Peyrac. - Već sam vam rekao da sam spreman otkupiti sav vaš zaostali tovar. Upotrijebit ću ga za održavanje svojih brodova i posada. Jer od Nove Francuske molim samo srdačnu gostoljubivost, a ne tražim korist.

- Ali to vas nije spriječilo da jutros bez razmišljanja osvojite francuski trgovački brod.

- Svetog Ivana Krstitelja? No, o tome se može raspravljati - uzviknu Ville d'Avray, koji se umiješao u razgovor. - Znate isto tako dobro kao i ja da je Rene Dugast najvraškiji lopov kojega poznaju ove obale. Zajedno s Bonifaceom Goufarelom pobrinuo bi se da se oprostite barem od polovice svoje trgovačke robe. Zato radije lijepo zahvalite gospodinu de Peyracu na tome što ju je spreman otkupiti. Tako se uopće nećete morati brinuti kamo ide dragocjena roba, jer dobro znate da se moji brodski tovari, od pariških parfema do skupih likera, u Quebecu ispod ruke prodaju vama pod nosom - jer sve pribavljaju onaj stari prepredenjak Boniface i njegova žena Janine Goufarel. Gospodine intendante, ako malo snizite ovogodišnja carinska davanja, i vi ćete imati lijepu priliku da...

Nato je kažiprstom opet pokazao na Peyraca i nastavio prigušenim glasom: - Čini se da na palubi Svetog Ivana Krstitelja ima nekoliko buradi vina iz pokrajina Beaune i Dijon. Kao što znate, to su naša najbolja crna vina. Vi, gospodine de Peyrac, koji ste tako žalosni što vam manjka dobrih vina za vaše goste, mogli biste biti tako dobri...

- No, još ga i ohrabrujete! Kao da nije dovoljno to što je zarobio posadu i putnike na palubi. Meñu njima je, kako sam čuo, i jedna veoma visoka ličnost čije ime je tajna, a poslao ga je sam kralj kao posebnog izaslanika! Ako se potuži...

- A kome? - razdraženo uzviknu Ville d'Avray. - Ovdje smo svi svoji. Što će nam nekakva »visoka ličnost«? Sami smo sebi dovoljno visoke ličnosti i gospoda iz Versaillesa nemaju nikakva prava gurati nos u naše poslove. Bit će već dovoljno neugodno što ćemo ga morati cijele zime trpjeti u Quebecu, a ako je gospodin de Peyrac zaslužan što nekakva »visoka ličnost« već sad nije u našoj sredini, možemo mu biti samo zahvalni.

Dok su se izmjenjivale te važne rečenice, Anñelika se predstavila gospoñi Ducrest de Lamotte i uljudno je uvela u svoje društvo.

Kad je ugledala gospoñicu Bourgeoys, gospoda de Lamotte se umirila. Razmjenjivale su vijesti.

Anñelika se obrati Katarini-Gertrudi i upita je što bi mogli ponuditi prisutnima, ali Yann joj dade znak glavom. Opazila je da se pojavio njihov glavni brodski stražar s nekoliko svojih pomoćnika. Donijeli su vreće s vinom, nekoliko vrčeva ruma te, dakako, slastice. Ona se jako razveseli.

Bože moj, pomisli ona, kakav je užitak živjeti s Joffreyem! U njegovom društvu jedno očaranje slijedi za drugim. Tako je samosvjestan, ili bolje: siguran u sebe.

Uvijek je išao meñu ljude i nije ga plašilo što su drukčiji i suprotstavljaju mu se.

Uvijek bi se najprije pobrinuo da od njih načini prijatelje, ili bi ih onemogućio ako su mu htjeli postati neprijatelji. Je li iz posebnog značaja svoje domovine Languedoca crpio taj svoj iznimni dar u kojem se skrivaju savršeno poznavanje svakog čovjeka i nagonske slutnje o njemu?

Doista, s njim uza se čak i opasnost postaje slatka.

Iza nedokučive maske Anñeliki se osmjehnuše Joffreyeve lijepe oči.

On joj se približi.

- Koliko vidim, već imate Kanañane na svojoj strani.

- To je samo Tadoussac. A Tadoussac nije Quebec.

- Sve ide kao podmazano.

- Ali ne smijete zaboraviti da sam imala sreće i srela znamenitu gospoñu Bourgeoys iz Montreala...

- Imat ćete sreće i dalje.

Dobar broj vrčeva s vinom i rumom koje su pripremili, toplina vatre i mnoštva ljudi, te skupine što su se stvarale i meñusobno privlačile bilo pogledima, bilo zanimljivim razgovorima - sve to je pridonijelo da društvo uskoro dosegne onaj sveti trenutak kad su ljudi sretni jedan s drugim. Unatoč tome što se nisu poznavali, brzo su našli put od srca do srca, slušali jedni druge i zabavljali se, skriveni od neuljudnih pogleda i otvoreni u duši.

To je ono što daje najljepši čar životu meñu ljudima, pa bio on i samo trenutan.

Radost što su se ublažile sve napetosti meñu njima, što je opasnost prestala, dala je ljudima blažen osjećaj da će sve izaći na dobro budu li dobre volje.

Joffrey de Peyrac zadržavao se u Anñelikinoj blizini. Vidio je samo nju i samo ona je postojala za njega. Pružila je ruke prema posudama koje su stajale na stolu.

- Što biste željeli popiti, gospodine Rescator?

- Ništa... želim samo vas gledati.

Ona se prisjeti dara što joj ga je neočekivano ponudio tog jutra - sata s ljiljanovim cvjetovima, koji joj sad visi o vratu.

- Zašto ovaj sat? - upita ona.

- A zašto ne?

Ona se naglo okrenu prema njemu i upre pogled u proreze njegove tajanstvene maske. Položi prst na njegovo lice, upravo tamo gdje se ocrtavao trag brazgotine.

Bila je to bezbrižna, prisna, no istodobno prijateljska kretnja, puna ljubavi.

- Vi! - reče ona. - Ljubavi moja!

Htjela je reći još: - Kako ste puni iznenañenja... Ti čudesni, zapanjujući pokreti vašeg srca, vaše duše... koji su samo vaši, ali začaravaju cijeli moj život... Kako da se sva ne predam toj krasoti... I još nešto: možda vas samo ja zaista poznajem usprkos vašoj tajnovitosti... ja mogu razabrati vaše najskrivenije znakove... Ne, nikad mi niste bili neznanac, nikada stranac... A vi - i vi ste isto tako uvijek znali zaigrati na moje srce i na moje najskrivenije misli... Istina je, slatka istina: potpuno sam u vašoj vlasti.

Nije se brinuo za gomilu što ih okružuje i nježno se sagnuo. Uzeo joj je lice meñu dlanove i nježno je poljubio u čelo kao dijete, a potom u usta; ona je na licu osjećala rub njegove kožne maske dok je slatko kušao njezine usne.

Iznenadili su ga pogledi nekih ljudi, primjerice pogled Marguerite Bourgeoys, oca isusovca te nekoliko seljaka što su odmahivali glavom. Nekoliko mladih seljančica potiho se smijuljilo.

Zaključili su da će te večeri biti veliko slavlje u luci. Ništa nisu znali o tome što se doista dogaña u Tadoussacu.

31.

SUDBINA GOSPODINA WILLOAGHBYA Ta večer ostala je zapamćena po dogañaju koji je osvijetlio Anñelikinu ličnost u izrazito reljefnom svjetlu i još dugo potom poticao priče o njoj, koje su već postajale legendom.

To je bilo gotovo posve prirodno ili barem lako razumljivo svima koji su je poznavali i živjeli u njezinoj blizini, no gotovo na granici nerazumljivoga za one koji su je tad vidjeli prvi put, iako je njezin veliki ugled dobro odgovarao ozračju kanadskog života, pogodnom za intuiciju i osjećajnost. Tako se priznanje koje je dobila čim se pojavila u Tadoussacu potvrñivalo pri svakom sljedećem koraku ili činu.

Slavlje je doseglo vrhunac; nakon ponoći slijedile su pjesme i plesovi, a njoj iznenada pade na pamet čudna misao.

Kao da je zove neodloživ posao, odjednom je napustila mnoštvo, usred kojeg je tek trenutak ranije prva digla čašu i nazdravila za sreću Nove Francuske i svih ljudi u Tadoussacu.

Sve je išlo odlično. Velike vatre grijale su noć i dopuštale ljudima da slobodno sjede i jedu, piju i plešu. Na trgu pred crkvom pekli su vola na ražnju. Peyrac je donio veliku količinu vina, kolača i svetih sličica. Te sličice, posve nove, stigle izravno iz Francuske, predstavljale su sve svece u raju, a grof de Peyrac dao ih je razdijeliti pučanstvu kao svoj osobni dar; to je njegovom dolasku u Kanadu dalo gotovo vjerski značaj. Tako su se svi, čak i sam sieur Ducrest, bez grizodušja i prijekora predali veseloj večeri. Župnik je iz podruma svoje klijeti izvukao nekoliko bočica bazgine rakije koju je sam destilirao i drage je volje blagoslovio svetinje koje je takoñer dopremilo brodovlje gospodara iz Gouldsboroa. U ruke su mu stavili bocu svete vodice, a polili su ih dragocjenim nektarom.

Zatim je svatko kušao piće, a Joffrey je objasnio crkvenjaku svoj slavni postupak za destilaciju alkohola.

Sve posade bile su nazočne slavlju, vojnici iz domaće utvrde, trgovci, seljaci, tragači te, dakako, Indijanci iz obližnjih logora. Njihovi poglavice došli su ukrašeni perima i maskirani, kao što se kod njih i pristoji.

Na palubi su morali ostati samo putnici i posada Svetog Ivana Krstitelja, zajedno s kapetanom. Grof de Peyrac prema njima je pokazao veliku strogost, koja je bila razumljiva s obzirom na dva neprijateljska topovska hica koja su mu bili uputili.

Pomalo nemirna, Anñelika je otišla s namjerom da potraži Marguerite Bourgeoys.

Ona je iskoristila praznični dan i ostala u selu s djetetom za koje se brinula.

Anñelika je opazila da je gospoñica govorila s Joffreyem, a malo kasnije su prema Svetom Ivanu Krstitelju, koji je bio pod strogom stražom, putovale košare s namirnicama i hranom, nedvojbeno namijenjene redovničinim družicama i najiscrpljenijim putnicima.

Gospoñica se kasnije tek nakratko pridružila slavlju i posjetila nekoliko skupina koje su se dobro zabavljale. Kći staroga Carillona, Katarina-Gertruda, ponudila joj je gostoprimstvo pod svojim krovom.

Anñeliki su pokazali kuću - bila je to velika seljačka kuća, sagrañena od čvrsto spojenih kamenova, s još većom štalom što se prislonila na glavnu zgradu.

Kad je došla tamo, upravo su obavljali večernju molitvu. Anñelika se tiho ušuljala unutra i kleknula iza svih da bi pričekala kraj službe. Te večeri su u čast gospoñice Bourgeoys dodali i litanije svih svetaca.

Anñelika je sva kipjela od nestrpljivosti, mučila ju je briga koja ju je iznenada spopala dok je u luci trajalo veselo narodno slavlje.

Bila je to čudna, glupa, gotovo bizarna misao. Sjedila je pokraj svoga muža, pljeskala je plesu mladića i mladih djevojaka. A tad u njoj zabljesnu neka trenutna svijest da se mora pobrinuti za nešto, inače će biti kasno, prekasno!

Imala je jedva toliko vremena da odloži čašu u ruke onoga koji ju je posluživao te se već probijala kroz redove bezbrižnih promatrača.

- Jeste li gdje vidjeli gospoñicu Bourgeoys? - pitala je. - Znate li gdje bi mogla biti gospoñica Bourgeoys?

Sad ju je našla i morala je čekati, a cijelo je vrijeme imala osjećaj kao da je na žeravici.

Napokon se pobožni skup podigao i Anñelika se mogla približiti ženi koju je tražila.

- Gospoñice Bourgeoys, da li bih mogla s vama izmijeniti koju riječ? Čim ju je društvo oko Katarine-Gertrude ugledalo - muž, sinovi, snahe, djeca, unuci i unuke, stričevi, tetke, nećaci, sluge i sluškinje - svi su bili oduševljeni njezinim dolaskom, ali ona nije imala vremena da ih sve pozdravi.

Pozvala je gospoñicu Bourgeoys malo ustranu.

- Molim vas, oprostite mi. Jamačno biste htjeli na počinak.

- Ne mogu to poreći. Iako služba našemu Bogu od nas traži da trapimo svoje tijelo te iako sam posve zadovoljna malim, ipak moram priznati da će noćašnje spavanje u dobroj postelji, opet ovdje u Kanadi, oživjeti srce i dušu.

Zatim je odmahnula glavom.

- Jadni sveti Ivan Krstitelj! Jako sam voljela tog sveca iz pustinje koji je krstio našega gospodina Isusa Krista, ali moram priznati da više ne mogu pomisliti na njega a da ne pomislim na grozni brod koji nosi njegovo ime. Kakva neudobnost! No to još nije ništa; kakva zloba, kakva podmuklost na svakom koraku! Svi naši prigovori, sve naše molbe nisu ništa pomogle. Vidi se da ta posada i njezin kapetan, koji imaju dušu crnu poput ugljena, svakako žele dati svom brodu privid pobožnosti.

- Da, i ja sam opazila - doda Anñelika - da Karibi vrve gusarskim brodovima po imenu Djevica Marija... no moram vam reći da me je k vama dovela jedna druga briga, nešto što ste mi nedavno rekli... U tom trenutku nisam bila tako pozorna, a poslije mi je to ušlo u misli i sad me muči...

- Uistinu? Recite mi, molim vas!

- Nećete mi se rugati?

- Lijepo vas molim - pomalo nestrpljivo ponovi Marguerite. - O čemu se radi?

- To je nevažna pojedinost koja me ipak jako uznemiruje, pogotovo zbog vaše sumnjive posade... Kad vam je moja kćerkica Honorina pripovijedala tko je bio njezin dobri medvjedić gospodin Willoaghby, zar niste spomenuli, ako se dobro sjećam, da je neki medvjed i na palubi Svetog Ivana Krstitelja?

- Da, tako je!

- Dakle, medvjed je na palubi. Ali to nije uobičajeno. Zacijelo je to pripitomljena životinja? Ipak je to nesvakidašnja pojava. Zar ne bi bilo moguće da je riječ o istome medvjedu... našem gospodinu Willoaghbyju za kojeg smo tako vezani?

- Upravo to se i ja sama pitam - iskreno prizna gospoñica Bourgeoys. - Nažalost, zaboravila sam ime te životinje. Otkad ga je Honorina spomenula, ne mogu ga se više sjetiti.

- A u kakvim se okolnostima taj medvjed našao na Svetom Ivanu Krstitelju?

- U Zaljevu svetog Lawrencea kapetan je bez razmišljanja prepao jednu barku i njezine putnike. No to je bilo vrlo čudno - na njoj je bio i taj medvjed.

- A meñu njima je bio i ubogi mali crnac?

- Doista, tako je bilo.

- Bože moj, to su oni: medvjed mister Willoaghby i crnac Timothy! Nema nikakve dvojbe da su to naši dragi prijatelji. Molim vas, lijepo vas molim, recite mi što im se dogodilo?

- Kapetan je u tome vidio mogućnost dobre zarade, jer bi za njih tražio veliku otkupninu ili bi ih prodao u Quebecu, a na palubi svoje barke imali su i nekog Engleza iz Nove Engleske. To je vlasnik medvjeda - Elie Kempton!... Vrlo ružno su se ponašali prema tim jadnim ljudima, posebno prema Englezu. Premda je krivovjernik, nisam se mogla ne založiti za njega u ime kršćanskog milosrña koje zabranjuje zlostavljanje ljudskog bića bez jakog razloga. Mornari, sve sami zločinci, ipak su me poslušali. Dobro poznajem tu vrstu ljudi, te pomorce. Uspjela sam ih uvjeriti da će

biti u njihovu korist ako dovedu svoje zarobljenike kao vojni plijen u Quebec, a ne da ih ubiju.

- A medvjed?

- Podigli su ga na palubu Svetog Ivana Krstitelja kako bi došli do njegove kože te ga rasjekli i spremili meso u sušnicu.

- Kakva strahota! Jadni moj ubogi Willoaghby! I što se potom dogodilo s njim!

- Uspjela sam ih uvjeriti, ni sama ne znam kako, da bi to bilo posve nekorisno ubojstvo i da tog medvjeda ne bi bilo tako lako svladati. Zatim je njegov gospodar dobio priliku da ga ukroti te da ga nakraju nauči neke šale koje su veoma zabavljale cijelo društvo. Pustili su ih na miru i smjestili su se na palubi.

- Ako ste doista spasili gospodina Willoaghbyja, draga moja Marguerite, dugujem vam vječnu zahvalnost, a takoñer i Honorina... Ali kako je moguće da ih moj muž i njegovi ljudi nisu vidjeli? Ta oni su, kako kažete, još uvijek na palubi Svetog Ivana Krstitelja!

- Bez ikakve dvojbe. Iako ih ni ja od jučer nisam više vidjela na palubi. Možda ih je kapetan htio sakriti od pogleda kad smo stigli u Tadoussac!

- A možda ih je ubio? Oh, Bože moj, gospoño Bourgeoys! Sada shvaćam zašto sam bila zbog njih tako strašno zabrinuta. Ne smijemo izgubiti ni trenutka.

Srnula je prema vratima, a Marguerite Bourgeoys joj se pridruži.

- Slušajte me! Sjećam se da je u jednom trenutku jedan od putnika, pomalo nezgodan čovjek, mora se reći, ali to nije razlog da ga tako divlje premlate kao što su to te grdobe učinile, posebno s obzirom na to što je tvrdio da je teško ranjen...

- Otvoreni Trbuh! To je bio on!

- Možda! Sjećam se da je taj muškarac spomenuo da su svi oni zapravo pod zaštitom grofa de Peyraca, da su gotovo dio njegove kuće i da će se on strašno osvetiti za svaku nepravdu koja im bude učinjena. Dakle, kad je kapetan Dugast vidio da ga grof de Peyrac ima u svojim rukama, jako se uplašio i sakrio svoje zarobljenike negdje na brodu i zatvorio im usta, gotovo sigurno je tako.

- Da, vrlo vjerojatno. Oh, ti nesretnici!

- Tako mislim i bojim se - nastavi redovnica i plahim se očima obrati Anñeliki - da će ih možda opet pokušati uništiti, jer sad vidi da neće moći umaći gospodinu grofu te se boji njegove kazne zbog otmice i zlih djela. Taj čovjek spreman je upravo na sve.

Promatrala sam ga.

- Oh, Bože moj, Bože moj na nebesima - ponovi Anñelika - samo da ne stignemo prekasno...

Jako si je predbacivala svoju premalenu brigu te je ustala i krenula.

Nažalost, u Tidmagoucheu je zapustila mnoge stvari koje nije smjela zapustiti.

Pustila je da otplovi barka Aristidea Beumarchanda, a da se nije zanimala za njezin cilj i da im se nije zahvalila za pomoć.

A bila je čista istina da je i taj čovjek spadao meñu ljude kojima duguju pomoć i zaštitu.

32.

SPAŠAVANJE STARIH DRUGOVA Lagano je dotaknula rukav na Joffreyevu kaputiću. On se okrenuo i jako se iznenadio kad je vidio da je zadahtana kao da je trčala; no uistinu je trčala.

Ukratko ga je obavijestila o svemu što je upravo saznala.

- Jeste li ostavili svoje ljude na palubi Svetog Ivana Krstitelja! - upita ga ona.

- Ne. Kako nitko s broda ne može napustiti svoje mjesto, nije bilo potrebe za takvom mjerom.

- Jao, onda će iskoristiti tu priliku za...

Joffrey de Peyrac u trenu je smislio plan. Dao je znak grofu d'Urvilleu koji je plesao s gospoñicama.

- Ja ću otići, a vi ostali nastavite s veselicom - reče mu Joffrey vrlo tiho. - Neka načine vatromet kako bismo skrenuli pozornost ljudi, tako da ne opaze našu odsutnost. Ja pak imam posla na palubi Svetog Ivana Krstitelja, zajedno s Barssempuyem i njegovim ljudima.

Zatim su se s Anñelikom uputili u luku. Pratili su ih španjolski vojnici. Blizu mola stražario je Barssempuy s manjom skupinom naoružanih ljudi. Grof de Peyrac mu oduze četvoricu da mu posluže kao veslači do usidrenog broda čija nagnuta sjenka se nejasno odražavala u vlažnoj noći.

Kad se šalupa otisnula od obale, s ledine srnuše prema nebu prve rakete vatrometa koje su ispalili ljudi s Gouldsboroa. Osvijetlile su tamu i mnoštvo je odjekivalo usklicima čuñenja.

- Taj prizor će privući svu pozornost i na stranom brodu - poluglasno reče Joffrey. Svi će gledati u tom smjeru. A mi ćemo se prišuljati sa stražnje strane i iznenaditi ih.

- Sve to možda nema ni repa ni glave, ni smisla ni razloga - govorila je Anñelika za sebe dok je sjedila nasuprot Joffreyu i stiskala njegov lakat - ali ništa zato. - Htjela je biti načisto s tim. A on, njezin Joffrey, potpuno ju je razumio.

Ah, tako je umirujuće imati za muža vrlo moćnog čovjeka koji je uvijek spreman sve učiniti za njezino dobro, staviti svoje čete u njezinu službu, kao i svoje oružje i brodove, a nikada joj se nije rugao.

S posve ugašenim svjetiljkama okružili su olupinu i prišli joj sa strane koja je bila skrivena od svjetala s kopna. I doista - odmah su primijetili da su se svi budni mornari okupili na drugom rubu palube i ondje napeto promatrali nebo, ozareno plamenim sjajem vatrometa.

Kad se jedan od Barssempuyevih vojnika dignuo, oboružan motkom kako bi umirio udarce šalupe u bok nepomičnog broda, čuo se otegnuti ženski krik, što je bilo vrlo neočekivano u toj prividno tako mirnoj noći koju su dotad presijecali samo udaljeni hici svjetlećih raketa.

- Pomozite! Upomoć! Hoće me ubiti!

- To je Juliennin glas - kriknu Anñelika i ustade tako naglo da umalo nije pala u vodu.

Dakle, njezina strašna slutnja bila je ispravna. Tog trenutka njezini su prijatelji bili u istinskoj i neposrednoj opasnosti.

- Upomoć, pomozite, upomoć! - kričao je glas. - Ako ima krštena duša na ovom prokletom brodu, neka mi pomognu! Hoće me ubiti!

Uto zabrzaše koraci po palubi. Kao da plašljiva gomila ljudi topće u jezovitoj tami.

Joffrey je dao upaliti fanal,37 bacili su kuku na onu stranu na koju se brod nagnuo, željezni zupci zakvačili su se za ogradu.

Spretnošću koja je pokazivala veliku vještinu stečenu u mnogobrojnim naglim osvajanjima brodova, muškarci iz šalupe su se u nekoliko trenutaka našli na palubi i na mostu Svetog Ivana Krstitelja.

Grof je prvi skočio na brod, a Anñelika je morala pričekati da joj bace ljestvice od užadi. Kad se popela preko ograde, u svjetlosti brodskih baklji ugledala je prizor od kojeg su joj žmarci potekli po leñima.

Joffrey je s pištoljem u objema rukama držao u šahu iznenañene strane mornare, meñu kojima se otimala napola razgolićena žena. Bila je to Julienne. Malo sa strane

37

Velika svjetiljka na brodu. - Op. prev.

na mostu ležala je nejasna prilika, brižljivo svezana i nepomična. Muškarcu su već oko vrata ovili konopac koji je na kraju imao velik okrugao kamen.

- Prokleti zlikovci! - rekao je jedan vojnik s Gouldsboroa koji je vidio konopac i kamen.

Kad su ga oslobodili spona i kamena, ubogi Aristide Beumarchand s jednakom je grozom gledao u ogromni kamen koji bi ga potegnuo u dubine Rijeke svetog Lawrencea.

Strašna i jasna istina je da su ga htjeli utopiti kao psa.

- Kapetan je tako naredio - priznali su mornari kad su ih pritegnuli.

Oduzeli su im noževe, a zatim ih svezali.

Julienne se bacila Peyracu u naručje i dugo je jecala na njegovoj dijamantnoj zvijezdi, a potom se objesila oko vrata Anñeliki.

- Znala sam da ćete doći i spasiti nas. Stalno sam to ponavljala Aristideu: doći će, vjeruj mi...

- Vidite kako su se ponašali prema nama, poštenim ljudima - reče Aristide - uistinu prava sramota!

- A što je s Englezom, onim pokućarcem - zabrinu se Anñelika - zar su i njega bacili u vodu?

- Ne, taj je još sa svojim medvjedom, u šupi za koze u potpalublju. Okovan je lancima.

Dok su koračali kroz dio broda u kojem su se tiskali putnici, vidjeli su mnogo jako preplašenih lica. Većina putnika je bdjela unatoč kasnom noćnom satu, jer ih je probudila nagla živost na palubi i buka veselice s kopna.

Morali su pretrpjeti stotine muka gotovo četveromjesečne plovidbe po oceanu, orkane, bezvjetrice i epidemije te su napokon stigli u Kanadu. A tu su postali žrtve najpodlijeg piratstva.

Vidjela su se blijeda obličja nesretnih žena, bezosjećajna lica duhovnika, muškarci pogurenih ramena. Kroz otvorene brodske prozore odsjaji vatrometa povremeno bi raznobojnim svjetlom ocrtavali taj jadni prizor, sličan Danteovom opisu prokletih duša u devetom krugu pakla. Bilo je tu i djece, tako iscrpljene da ih je bilo strašno vidjeti, ali oni su usprkos svemu grozničavim očima sretno gledali i čudili se dalekim, iskričavim raketama.

Na samom dnu zrak je bio još teži i kužniji, a tu nañoše ubogoga Kemptona, lancima okovanog, kako leži na stogu trule slame.

- Ah, gospoño! Koji dobri duh vas je poslao - uzviknu pokućarac iz Connecticuta i uzdignu ruke u okovima. - Doista sam već očajavao... Posebno radi vaših cipela koje sam dovršio. Pravo čudo, kažem vam. Ali uopće nisam znao kako da vam ih pošaljem... A sad su mi ti lopovi uzeli svu moju robu.

- Ti razbojnici su nam sve ukrali - bjesnio je Aristide. - Sav njegov tovar, sav moj odlični rum, najčišći proizvod iz Jamajke!

- Gdje je mister Willoaghby? - upita Anñelika kad je Joffrey poslao po ključara da otključa okove zarobljeniku.

- Ondje! - reče Kempton i pokaza na stog slame sa strane.

- Ali što mu je? Ta ne miče se. Zar je uginuo?

- Ne, ne! Samo spava.

- Ali zašto? Je li bolestan?

- Ne, jednostavno spava! Što ćete, gospoño, takva mu je narav. S tim medvjedom možete postići sve što hoćete, gospoño, ali ne možete mu zabraniti da padne u zimski san... Da nas taj nesretni brod nije ugrabio, imao sam najbolju namjeru iskrcati ga na mjesto koje je jedno od njegovih omiljenih zimovališta. Potom bih se s Aristideom malo odmorio u Novoj zemlji. Ondje imam i nekoliko stranaka koje nas čekaju. Zatim bismo zajedno otišli u Novu Škotsku... U proljeće bismo se opet vratili

po Willoaghbyja i zajedno bismo otputovali u New York. To je moj uobičajeni kružni put... No da! Ali sudbina je odlučila sasvim drukčije. Odveli su nas kao urotnike u Novu Francusku. Takva su pomorska putovanja...

Dok se taj razgovor odvijao na engleskom, jedan mornar ne baš dobre volje morao je otključati lance pokućarcu, koji se digao, protegao udove, protrljao zapešća i gležnjeve što su otrnuli od lanaca, a zatim brižljivo otresao svoj puritanski šešir od raznih mrvica i prašine te ga stavio na glavu.

- Što ćemo sada? - upita Anñelika, sumnjičavim pogledima promatrajući stog slame, gdje je naslućivala ogromnu masu usnuloga medvjeda. Kako ga premjestiti? Možda bi bilo opasno ili po njega štetno kad bi pomutili njegov zimski počinak.

- Doista, ne smijemo ga buditi - vrlo zabrinuto reče Kempton. - Medvjed koji se silom probudi ne može više zaspati te postane razdražljiv i agresivan.

- A vi morate na kopno da biste se oporavili.

- Ne! Ne! - vrlo živahno odbi Englez. - Moram ostati ovdje i čuvati svog prijatelja. Ti francuski razbojnici bili bi u stanju zadaviti ga dok spava kako bi osušili njegovo meso. Spasio sam ga samo uz velike poteškoće i zaslugom vrlo ljubazne dame, redovnice i poznate papistice, koja je stala na moju stranu i prizvala pameti te divljake.

- Poslat ćemo vam namirnica.

- Da. Dajte mi i oružje. Tako ću biti mirniji glede gospodina Willoaghbyja. Moći ću ga braniti ako mu se budu htjeli približiti i ubiti ga na spavanju.

- A gdje je Timothy? - uskliknu Anñelika, koja je očito htjela okupiti sav svoj mali svijet.

Raspršili su se po palubi i potpalublju da bi pronašli crnca.

Joffrey de Peyrac usput je izmijenio nekoliko rečenica s duhovnicima koji su bili ondje i uvjerio ih da će brod uskoro moći nastaviti put prema Ouebecu, kamo će oni zacijelo stići prije njega.

Još jednom ih je uvjerio u svoje najbolje prijateljske i miroljubive namjere.

- Sveti Ivan Krstitelj - rekao je - trebat će popravke, a njegov kapetan dobru lekciju.

Svi su se suglasili s tim. Meñu njima je bio i otac isusovac koji nije krio da je na kraju snaga.

- Već sam šest puta bio u Kanadi, gospodine. Nitko ne može tajiti da je i najudobnije od tih putovanja ipak prava muka za dušu i tijelo. No nijedno prijašnje putovanje nije mi stvorilo toliko sijedih vlasi kao ovo.

Strahote te plovidbe kao da su ga lišile suzdržanosti i mirnoće svojstvene njegovom redu. Bio je to veoma lijep muškarac iskrena i živahna lica.

Dio putnika bio je nalik njemu, bili su odlučni i puni života, premda im je vrućica širom otvorila oči na izmoždenim licima. Drugi su pak bili apatični, voštani, suhonjavi ili otekli, svi u vrlo žalosnu stanju.

Crnca su našli u kapetanovoj kabini, gdje je čistio cipele koje su bile visoke poput njega samoga.

Dugast je bio jedan od onih moreplovaca, napola trgovaca, napola gusara, koji bi svoj brod natovarili svakojakom robom i pretvorili ga u trgovačku postaju, a kao dodatak još bi malo gusarili po obali. No on je bio u jednako bijednom stanju kao i njegova jadna posada mornara i putnika. Bio je prilično debeljuškast, ali gotovo bezbojan i bez bljeska u očima. Pogled koji je uputio Peyracu bio je gotovo pogled umirućega. Bio je toliko slab da se pokušao pridignuti na svom ulegnutom ležaju, ali svom težinom je pao natrag.

Uzrok njegova stanja shvatili su čim su kraj njega otkrili bocu od crna stakla, s dugim vratom, iz koje se širio miris tako jakog alkohola da su od njega muhe padale na pod.

- Rum! - reče Barssempuy, koji je pomirisao bocu. - Ali kakav rum! Najstrašniji tafia što sam ga imao priliku kušati tijekom svoje duge sudbine flibustijera, a već... već sam kušao sve rumove ovoga svijeta!

- To je jamačno Aristideov rum.

Anñelika se nije varala.

Pohlepni kapetan očito je htio okusiti plijen koji je osvojio s priobalne barke, te je bio njime obilno kažnjen. Izgubljenom izmeñu medvjeda kojeg je htio pojesti, tog strahovito jakog ruma, njegova proizvoñača koji mu je u igri kockama izvukao i posljednji novčić te žene koja je posve smutila njegovu posadu - za njega je stvar već unaprijed bila posve izgubljena. I sad ga je u Tadoussacu zarobio nekakav gospodski gusar i namjerava ga pozvati na odgovorost zato što je htio utopiti svu tu ušljivu gamad...

Pustili su ga da i dalje guta svoj rum i svoj gnjev. No uzeli su maloga Timothyja, koji je bio sav blažen. Ubogi crnčić bio je takav da bi pobudio suosjećanje i u kamenu.

Anñelika ga je ogrnula u svoj plašt. Kad su opet obećali Kemptonu da će mu poslati hrane i kad su se pobrinuli za njegovog malenog crnog slugu, odveli su osloboñene na kopno. Vatromet je njihovom povratku dao pobjedonosni sjaj.

- Ah, kakvo ste pravedno djelo učinili! - govorio je Aristide. - Već sam imao kamen privezan oko vrata.

Kamen oko vrata! Kamen oko vrata!

Još dugo se na obalama velike rijeke prepričavalo njegovo grozno iskustvo.

Vesla su meko udarala u crnu vodu i približavala putnike životu i svjetlosti.

- Bez Julienne bili bismo izgubljeni. Ta djevojka je pravo blago, kažem vam! Samo ona nas je spasila.

- Kako to?

- Uistinu! Julienne je tako lijepa djevojka da su je ti šugavci htjeli sebi priuštiti prije nego je bace u valove. Razvezali su je i otčepili joj usta. A potom - da ste samo vidjeli njihovo guranje! Ali nitko ne zna tako pametno urediti stvari kao ona, Julienne. Tako smo dobili na vremenu, pa ste vi došli. Uistinu, Bog je na našoj strani, to sam uvijek govorio.

- Znala sam, gospoño, da ćete doći - reče Julienne i poljubi ruke Anñeliki. - Cijelo vrijeme sam molila svetu Djevicu da doñete.

Ubogi ljudi još ne znaju da su spašeni za dlaku, za vlas.

Kad su se iskrcali, odveli su ih do tople vatre. Donijeli su im kozji ragu, sir i bocu dobre jabukovače. Svi su došli i ogledali ih s velikom radoznalošću. Ljudi su bili već malo omamljeni od pića iz župnikove zalihe. Priča o oslobañanju išla je od usta do usta i dopunjavala se mnogim pojedinostima u kojima se već unaprijed moglo čuti ime svete Djevice, jer pobožna Julienne neprestano je razlagala: spašeni smo jer sam tako lijepo molila Djevicu Mariju.

Uz te priče ljudi su se silno raznježili. Kad su potom govorili i o medvjedu koji spava svoj zimski san, intendant Carlon je upitao: - Je li to onaj medvjed koji je ubio oca Vernona?

- Ta već sam vam odavno rekao da ga nije ubio medvjed.

- A tko jest?

- Nije važno. Drugi put ću vam pričati o tome. Znajte da se uistinu hrabro borio s medvjedom.

- Borio s medvjedom?

- Da, vidio sam. Bio sam blizu tog božanskog prizora. Bilo je veličanstveno. I on je pobijedio.

- Ma, tko?

- Eh, no - isusovac.

- Što kažete?

- Da. No borba je bila pripremljena tako da medvjed bude uvjeren u svoju pobjedu da se ne bi žalostio. Naime, taj medvjed je veoma osjetljiv. Ah, naš dragi, naš sjajni Willoaghby!

- Pričate mi koještarije!

- Ne. Ja sam svjedok. To se dogodilo upravo u Gouldsborou. Čudesna pokrajina, kažem vam.

- Ali otac Vernon je umro i...

- Drugom prilikom - oštro odreza Ville d'Avray. - Doñite i pijte! Treba pospremiti i ovu hranu namijenjenu tragačima debelih želudaca. Ah, meso je bilo ukusnije u Gouldsborou. A ovdje manjka i vino. Kad pomislim da su na palubi lešinarskog broda Sveti Ivan Krstitelj najbolja burgundska vina koja će se možda proliti u vodu prije no što stignu u Quebec... A ona dva lešinara Dugast i Boniface će ih ispod ruke prodavati za suho zlato... Gospodin de Peyrac doista mi se čini odviše savjesnim što ih nije prisvojio, ne mislite li tako?

33.

RASTE ANðELIKIN UGLED Pripovijest o medvjedu sljedećeg je dana išla od usta do usta po cijeloj naseobini.

Dakako, bilo je posve logično što su ljudi naveliko raspravljali o tom dogañaju i podsjećali se na prijatelje koji su nekad bili u smrtnoj opasnosti, bili oni u najdaljim krajevima svijeta ili pak u blizini. No takve stvari ne dogañaju se svakome i ne odviše često.

Dakle, mnogo su govorili. Ponavljali su kako se gospoña de Peyrac iznenada zabrinula za ljude koje su upravo tada htjeli ubiti na Svetom Ivanu Krstitelju te kako je potom vrlo brzo učinila sve da im u pravi čas pritekne u pomoć.

Prigušenim glasom pripovijedali su i kako se dogodila ona pojava »sjećanja« ili poziva kad je prošle godine u božičnoj noći u svojoj utvrdi u Gornjem Kennebecu ustala od stola i rekla da je čula kucanje na vrata. No pred vratima nije bilo nikoga.

Ali samo njezinom zaslugom tada su spašena velika i slavna imena Nove Francuske: barun d'Arreboust, grof de Lomenie-Chambord, vitez de la Salle i otac Masserat, koji bi inače bili umrli u snijegu nedaleko od Wapassua.38 Kao da ima istine u priči o tajnim moćima koje joj pripisuju...

No bez obzira na takve ili drukčije pretpostavke, nakon spašavanja jadnih zarobljenika s broda Sveti Ivan Krstitelj Anñelikin ugled zablistao je još jače.

Ponešto praznovjerno poštovanje pridružilo se simpatiji koju je pobudila svojom pojavom, a činjenica da je u dogañaju sudjelovala i majka Bourgeoys samo je pojačala glas o tom »gotovo čudu« - ljudi u Tadoussacu bili su uvijek zaneseni čudima i spremni povjerovati u njih, kao što su vruće vjerovali u čudesni uskrs našega Gospodina Isusa Krista.

U tom euforičnom raspoloženju prošao je cijeli idući dan. Odlučili su ostati u Tadoussacu najmanje četiri ili pet dana, ako ne i cijeli tjedan. Led i zimska hladnoća nisu prijetili da će stići prebrzo. Nebom su još uvijek letjela velika jata divljih gusaka, a to je značilo da će oštra zima još zakasniti.

Anñelika se jako veselila tom ostanku. Budući da je tako pobjedonosno prošla prvo iskušenje svog osobnog dodira s Kanañanima, osjećala je potrebu da malo predahne i još bolje učvrsti svoj položaj.

38

Vidi: Anñelika u Novom svijetu.

Osim toga, i domaćini su zabavni i zanimljivi, vrlo uljudni. Voljela je tu opuštenu atmosferu, zacijelo lakšu od one u Quebecu, s onom nijansom svjetovnosti i službenosti koju će ondje zasigurno susresti: Quebec su tada zvali Malim Parizom.

Naposljetku, bilo joj je drago što će tako moći stvoriti još čvršće prijateljske veze s gospoñicom Bourgeoys.

Spas koji joj je tako dobro uspio protekle večeri u velikoj mjeri joj je olakšao dušu i posve je uvjerio da su joj naklonjeni i Kanañani i njezini auguri.39 Istodobno je dobro znala za pravi i glavni razlog tog produženog boravka u Tadoussacu: u Quebecu je još uvijek usidren brod kraljevske mornarice po imenu Maribelle i očito ih čeka. No domalo će biti prisiljen da se zbog dolazeće zime otisne na more. U Tadoussacu će morati doploviti pred ždrijela njihovih topova i nastaviti svoj put prema Europi.

No, bilo je dovoljno jednim pogledom prijeći cijeli zaljev u kojem je plutao Sveti Ivan Krstitelj na kojemu možda čeka posebni kraljev izaslanik i vidjeti da tim brodom u potpunosti vladaju Rochelais i Mont-Desert, dok brodovi Barssempuya i Vanneaua s jedne strane nadziru ušće rijeke Saguenay, a s druge rt iza kojeg se otvara put prema ušću Rijeke svetog Lawrencea. Uza sve to, svakom je bilo jasno da je Joffrey de Peyrac u tom trenutku neosporni i bezuvjetni gospodar Tadoussaca.

Ipak, Anñelika mu postavi jedno pitanje.

- To što je gospodin de Frontenac zadržao kraljev brod koji nas treba... dočekati - zar ta mjera ne dokazuje da je gospodin guverner slabiji naš saveznik nego što mislimo?

- Mislim da ponajprije mora uzeti u obzir fanatične glave koje ga okružuju. Meñu njima posebno je Castel-Morgan, koji je u potpunosti odan ocu Orgevalu i nosi funkciju vojničkoga guvernera. Ali to dakako ne znači ništa.

- No prepustimo to vremenu. Tako će se već unaprijed ublažiti i razriješiti mnogo suprotnosti i proturječja. Šalupa ju je vozila prema obali. Pozorriost joj je privukao pogled na Aristidea Beaumarchanda i Julienne, koji su je očito čekali u luci. Te noći ih je Barssempuy prihvatio na svoju palubu, dok su Timothyja povjerili dobroj Yolande.

Doista - donekle neobičan i ganutljiv dvojac što su ga činili Aristide i Julienne, čvrstim korakom i pogledom čekao je povratak svojih dvaju spasitelja. Nekoliko koraka za njima okupio se roj radoznalaca i napeto ih promatrao.

- Zar je uopće bilo potrebno - upita Anñelika svog muža, nasmijana lica - da se tako trudimo oko izbora svoje pratnje i vjernih vojnika? Ta uz nas vjerno stoje ta dva dobra čovjeka, pa engleski puritanac iz Connecticuta i njegov zaspali medvjed. Bože moj, što da radimo s tim parom koji nažalost predstavlja upravo onu vrstu »nezaposlenih« od koje se Nova Francuska tako oštro brani i tjera ih. Pogledaj ih!

Dok su se približavali, sve su bolje vidjeli smiješno ponašanje »pirata« Aristidea nazvanog Otvoreni Trbuh otkad mu je Anñelika »ovila zavoj«, kao što je govorio40 te pomalo izazovan hod i držanje Julienne, koja je rado otkrivala svoje čari dok je mirno i dostojanstveno očekivala skori dolazak šalupe. Čim se plovilo koje je dovozilo grofa i groficu de Peyrac pojavilo na dosegu pogleda, oboje počeše živahno izražavati svoju dobrodošlicu.

Anñelika otpozdravi mahanjem ruke.

Joffrey de Peyrac gledao ju je s visine svoje uspravne figure, jer je sjedila uz njega.

U mekanom profilu vidio je crte njezina lica koje je jutarnji mraz ozario svježim crvenilom, te je shvatio da se ne može suzdržati i ne nasmijati se toplim pozdravima »ono dvoje« te da je doista vrlo sretna što ih je opet pronašla.

- Vrlo ih volite - reče on - sve te nesretnike, siromahe, te ponižene i uvrijeñene!

Samo gdje ste dobili taj dar da ih znate tako čudesno pridobiti, umiriti i ublažiti 39 40

Negdašnji proroci koji su proricali budućnost iz ptičjeg leta. - Op. prev.

Vidi: Anñelika u iskušenju.

njihove skrivene tegobe, kao što krotitelj samom svojom prisutnošću uguši strah i krvavi bijes divlje zvijeri.

- Razumijem ih - reče ona - i sama sam...

Htjela je reći »trpjela takav život«, ali suzdržala se. Da, to je bilo ono razdoblje njezina života o kojem još nikad nije raspravljala s njim: Dvor čudesa.

Da ga je poznavao, lako bi shvatio odakle izvire njezin nedvojbeni dojam jednostavne iskrenosti koji je povezuje s koketnom djevojkom po imenu Julienne Julienne ju je živo podsjećala na Polakovu, njenu prijateljicu iz pariških dana - a povezuje je i s Aristideom, koji je mrcina kakve je često sretala u životu - doista odviše česta vrsta ljudi, sposobna za najgore zločine, ali ipak ima iskru svjetla u sebi, iskru koja može u hipu preobraziti čovjeka i pretvoriti ga u najbolje biće.

- To su »vaši« - reče Peyrac - ali morate mi priznati, najdraža, da su ipak mnogo sumnjiviji od »mojih«.

- Da, ali su i mnogo slikovitiji!

Smijali su se kao dva dobra druga i stupili na obalu, gdje su im se spašeni sa Svetog Ivana Krstitelju počeli motati oko nogu.

Aristide i Julienne ponašali su se kao djeca. Sad, kad su opet pronašli gospodina iz Gouldsboroa i gospoñu Anñeliku, njihova budućnost više ih nije brinula. A kako je društvo na putu u Quebec - dobro, i njih dvoje će poći u Quebec!

- Kako je ovdje lijepo! - rekla je Julienne dok je zadovoljno promatrala okolicu. Podsjeća me na zavičaj, gdje sam roñena, blizu Chevreuse.

Joffrey ih napusti da bi potražio intendanta Carlona koji ga je čekao nekoliko koraka dalje, kraj svoje zaostale robe.

Anñelika je odlučila predstaviti Aristidea i Julienne gospoñici Bourgeoys, kojoj su dugovali velik dio svog spašavanja.

Dakako, poznavali su je iz viñenja, jer su bili zajedno kad se zauzela za njih na Svetom Ivanu Krstitelju, ali okolnosti su tada bile tako malo naklonjene uspostavi čvršćih prijateljskih odnosa.

Anñelika je išla uz obalu, a slijedila ju je njezina uobičajena pratnja kraljevih djevojaka, djece, dvojice španjolskih vojnika, kao i nekolicine muškaraca koji su mladim djevojkama pomagali nositi košare s rubljem za pranje i raznim potrepštinama, vjedra, zdjele, košare sa sapunom. Bili su odlučili tog jutra na kopnu obaviti veliko pranje. Za njima je tapkao i mačak te im se motao izmeñu nogu.

Na prvoj vojničkoj platformi sreli su Katarinu-Gertrudu Ganvin koja se vraćala s jutarnje mise; na ramenu je nosila štap na kojem su visjela dva vjedra od izrezanog drva.

Ona reče Anñeliki: - Doñite, popit ćete šalicu mlijeka... Znam da ga volite.

- Doista je čudesno.

U Kanadi i Quebecu bilo je dovoljno mlijeka, maslaca i jaja, namirnica koje su im jako nedostajale tijekom zimovanja u Wapassuu. Svakodnevno jesti takvu hranu značilo je pravo bogatstvo, značilo je živjeti u raskoši. A svaka kanadska obitelj proizvodila ju je više nego dovoljno za sebe.

Prateći ih prema skladištu Ville d'Avraya, Katarina-Gertruda pripovijedala je da joj je muž umro prije dvije godine jer ga je ugrizao Irokez. Dok se vraćao iz viših predjela, natovaren kožama i krznima, neznabožac mu je skočio za vrat s vrha jedne stijene, zgrabio ga kandžama oko vrata i zarinuo mu svoje strašne bijele zube u zatiljak.

Kanañanin ga se otresao uz najveće poteškoće, ali ga je taj ipak ubio. Ugriz je uzrokovao infekciju u blizini mozga te mu nije bilo pomoći.

Sve to je Katarina pripovijedala Anñeliki dok su se udaljavali od obale.

- Ugriz Irokeza je poput ugriza bijesna psa; odmah vam otruje krv.

Poslije toga Katarina je sama održavala gospodarstvo. To je radila i prije, pa smrt njezina muža, tragača i šumskog lovca, nije jako promijenila njezin način života.

Sinovi i zetovi opskrbljavali su je potrebnim mesom divljači i kožama. Usto, u blizini je bio susjed koji joj je udvarao i htio se oženiti njome. U to doba udovicama se nije bilo teško udati, ali ona je htjela pričekati još malo. Dovoljno se već napatila i pretrpjela: mnoga djeca, unuci, nećaci, nećakinje... A muž, što on uopće znači?

Samo još jedno dijete...

34.

ARISTIDE BEAUMARCHAND, ČOVJEK SA SREĆOM Bilo je još rano.

Napokon su stigli do skladišta markiza Ville d'Avraya. On je uvijek nudio najiskreniju gostoljubivost. Ondje je Anñelika našla Marguerite Bourgeoys koja je ljuštila suhi grašak u društvu triju ili četiriju mladih djevojaka. Bila su to očajno blijeda bića u kojima je bilo lako prepoznati putnice sa Svetoga Ivana Krstitelja, nedvojbeno redovničine družice koje su očito dobile dopuštenje da mogu doći na kopno.

- Gospodin de Peyrac im je dopustio - gospoñica Bourgeoys brzo objasni Anñeliki. To je značilo da je tog jutra opet bio na Svetom Ivanu Krstitelju.

- Potvrdio nam je da popravci dobro teku i ako sve bude u redu s posadom - reče gospoñica Bourgeoys - uskoro ćemo moći nastaviti svoje putovanje u Quebec. Zatim je zamolio moje sestre da uzmu svoju odjeću i dao ih odvesti na suho kako bi se napokon malo odmorile i osvježile. I svi ostali putnici veoma su nestrpljivi.

Anñelika je brzo uvidjela da je Joffreyev dobrohotan značaj i način na koji sam bdije nad svim pojedinostima do dna duše ganuo sestru nadstojnicu, što je bila titula gospoñice Bourgeoys.

Zato mu je gospoñica Bourgeoys objasnila sve što se dogañalo na palubi nesretnoga broda i kako im je unatoč svemu uspjelo spasiti zarobljenike nemarnog kapetana Dugasta.

- Gospodine, možete se pohvaliti da imate vrlo dobre i moćne prijatelje - reče gospoñica Bourgeoys Aristideu. - Nikad neću zaboraviti silnu revnost s kojom nam je gospoña de Peyrac pohitala u pomoć te brigu koju je pritom pokazala. Zacijelo ste vrlo plemenit čovjek kad pobuñujete takvu suosjećajnost - zaključi ona i svojim prodornim pogledom ošinu lukavo lice Aristidea Beaumarchanda, koji je usprkos jadnom izgledu nosio neizbrisivim slovima napisane znakove svih zločina i strašnih djela koja su bila njegovo uobičajeno zanimanje prije nego što je pao u ruke ljudi iz Gouldsboroa.

Anñelika reče: - Ne zavaravajte se, časna majko, taj čovjek je strašan bandit. Kad smo se prvi put sreli, gotovo smo se meñusobno podavili, ali poslije - kao što vidite - napokon smo našli mogućnost za sporazum.

- Bio sam ranjen, a ova gospoña mi je zašila ranu - reče Aristide. - Da li biste htjeli vidjeti njezino sjajno djelo, časna sestro?

Gospoñica Bourgeoys potvrdi. Začudila se lijepoj brazgotini.

- Sasvim neobično, odlično! Dakle, tako! Gospodine Beaumarchand, ponavljam ono što sam već rekla: uistinu ste čovjek s mnogo sreće, kad ste našli tako plemenitu osobu koja vas je spasila u trenutku kad ste dobili tako tešku ranu. A tko vas je tako strašno zarezao? Divlja zvijer?

Aristide je izgledao iznenañeno. Sve je već bio zaboravio. Pogledao je Anñeliku i vidjelo se da mu je pamćenje vrlo mutno i neodreñeno.

- Vojska! - reče napokon fatalističkim glasom.

- Kako vidim, to vas je opametilo. Nadam se da svaki dan zahvaljujete dragom Bogu na tolikoj primljenoj dobroti, Aristide? Moj mali prst mi kaže da ne molite često.

- To je istina. Zato Julienne moli za oboje.

- Kod vojvotkinje sam se navikla na to - objasni Julienne - više ne mogu bez molitve.

Iako moram priznati da sam s vojvotkinjom toliko molila da bi to bilo dovoljno za cijeli život, pa bih se sada mogla i odreći molitava...

35.

POLITIČKA PITANJA IZMEðU LJUŠTENJA GRAŠKA Tijekom tog razgovora prišao je markiz de Ville d'Avray i uhvatio Anñeliku podruku.

- Sve doñe u svoje vrijeme - reče, sav očaran. - Nedvojbeno se dobro sjećate kako sam žalio što nemam svog crnog paža kao vi. I gledajte - sad nam je taj crnčić pao ravno s neba! Izgledat će čudesno u paževskoj odjeći od purpurnocrvena satena.

Nosit će mi torbu, zemljovide, bombonjeru. U Quebecu ću s njim postići lud uspjeh!

- Ali on pripada pokućarcu Elieu Kemptonu - uzviknu Anñelika.

- Ah, tom Englezu! Tom krivovjerniku! Zar vam se ne čini - odgovori Ville d'Avray da tu neće biti ni najmanjeg problema? Potrudit ću se da ga strpaju u zatvor čim doñemo u Quebec. Ili ćemo ga prodati nekoj pobožnoj obitelji u Marijinom mjestu, koja će se potruditi za njegov katolički križ.

- Da ga prekrste u katoličku vjeru? Eliea Kemptona? - nepovjerljivo ponovi Anñelika.

- Ta poludjeli ste. Njega, pravog i istinskog sina Connecticuta koji je još kao dječak sa svojom obitelji kroz gorje Apalachian slijedio reverenda41 Thomasa Hookera, koji je ondje osnovao Madford? Zar uopće niste pomislili na to?

- Dakako da sam pomislio, kako da ne. Ali i ja radim za čast i slavu Božju i rado bih upoznao onoga tko će me u tome spriječiti. Imat ću maloga crnca!

Izgledao je do krajnosti odlučan i Anñelika je dobro znala da je bio spreman na sve kad bi bacio oko na ono što je htio imati - a upravo to je za njega bio crnčić Timothy.

Bila je ogorčena.

- Ne, ja vam to zabranjujem i dobro znajte: budete li tvrdoglavo i na silu ustrajali u tome, nikad više vam neću uputiti niti riječ... Da! Onda ćete uzalud čekati na one večeri kraj fajansne peći, uz koje biste htjeli jesti jabuke s karamelama...

Markiz je vidio da je stvar ozbiljna. Bio je ponešto iznenañen i nije više ustrajao u svojem. Otišao je i bio ljut na cijeli svijet. Gospoñica Bourgeoys sa zanimanjem je pratila taj spor.

- Vidite, gospoño - reče ona Anñeliki - nikako niste u potpunom suglasju s našim gospodinom Isusom Kristom i njegovom Crkvom. Ogorčeni ste na pomisao da bi netko pokušao spasiti i odvesti na pravi put spasenja ljudsku dušu koja živi i putuje u zabludi. Primjerice, tog Engleza u zarobljeništvu, bio on iz Connecticuta ili odakle god. Zar ne marite za spasenje takvih izgubljenih krivovjernika? Posebno kad je riječ o osobi koja vam je tako pri srcu, više vas doista ne razumijem. Zar vječni život ima tako malenu cijenu u vašim očima?

Anñelika ne odgovori ni riječi. Jednostavno je sjedila i sama počela ljuštiti grašak. A kad je napokon odgovorila, učinila je to s velikom suzdržanošću.

- Posve je sigurno da vječni život ima veliku vrijednost. Ali zar nije naša najsvetija dužnost da ovaj svoj zemaljski život proživimo na najdostojniji, najvrliji način, u dobroti i suglasju s ljudima koji nas okružuju?

41

Anglikanski pastor. - Op. prev.

- Ali to ipak ne znači da moramo s pretjeranom popustljivošću prihvaćati sve one koji žive u zabludi i grijehu. Dakle, ipak je unatoč svemu istina ono što govore o vama?

Da ste saveznica Engleza i da štitite krivovjernike? Što odgovoriti na te riječi, koje su više nego očita optužba? Kako obrazložiti gospoñici Bourgeoys koliko čovječnosti i plemenitosti u sebi skriva djelovanje koje ona, francuska redovnica, smatra činom pobune protiv Boga i zločinom neprijateljstva prema kralju?

U Anñelikinu sjećanju tada se pobudi slika Abigail s malom Elizabeth u naručju, tamo na obali Gouldsboroa. Osjetila je želju da gospoñici Bourgeoys govori o toj dragoj prijateljici, o maloj Elizabeth koja je bila dojenče, lijepo kao slika, da bi je za njih pitala: - Zar oni nemaju pravo živjeti?

Suzdržala se i izgovorila nekoliko pametnih fraza.

- Zar ne pretjerujete glede tih nekakvih borbenih namjera protestantskih naseljenika u Novoj Engleskoj? Na obalama Akadije imali smo lijepu priliku vidjeti ih izbliza. Oni nisu ništa drugo no vrli i miroljubivi ljudi koji žele u miru vrijedno obrañivati svoja polja.

Gospoñica Bourgeoys namršti se u sumnji.

- Ali do nas nisu došli takvi glasovi. Otac Orgeval opisao nam je strašne postupke tih lukavih Engleza prema Indijancima Abenakijima, a i to kako ih potpiruju na rat protiv nas, Francuza.

- Valjda je mnogo bolji on, koji je potpalio rat - uskliknu Anñelika.

Kipjela joj je krv u žilama kad se sjetila onoga što je bila vidjela u Brunswick Fallsu.

- Ali kako može tako iskrivljavati istinite činjenice? Vjerujte mi da vas vrlo slabo obavještava. Vlastitim sam očima vidjela... o, svašta, svašta - govorila je i odupirala se nastupu gnjeva.

Sagnula je glavu da bi se umirila.

- Razočarana sam - nastavi ona. - Znala sam da taj isusovac svojim mnijenjem vlada Quebecom, ali nisam mogla zamisliti da ste i vi na njegovoj strani. Zar mi niste rekli da Montreal nije isto što i Quebec?

- Što se tiče oca Orgevala, isto je! Morate znati da je otac Orgeval istinski duhovni otac cijele Nove Francuske.

- Fanatik je i samo rovari, to da! Kad biste znali što je sve nadrobio protiv nas!

Marguerite Bourgeoys odvrati vrlo oštro: - Ono što radi, radi za pobjedu dobra. I veoma dobro bdije nad svom svojom djecom.

Bila je tvrdoglava.

Anñelika opet s naporom ukroti svoj gnjev.

- Hoćete li reći da bi branio vas, vašu djecu, od neprijatelja kao što smo mi? Ali lijepo vas molim, što mu daje pravo da nas proglašava vašim neprijateljima?

- Zar ne ugrožavate opstanak Nove Francuske time što ste se nastanili u pokrajinama koje pripadaju kraljevstvu?

Anñelika joj je htjela ogorčeno reći u lice da cijeli svijet zna i priznaje ugovor u Bredi, koji je potpisao sam gospodin de Tracy, sve te pokrajine odstupio Englezima u Massachusetsu.

Ali u hipu je postala svjesna da bi svako uvjeravanje i dokazivanje bilo prazno i uzaludno. Kao i u svakom sporu o vlasništvu i posjedu, bilo je nemoguće dokazati istinu onome tko na stvar gleda sa strastima, a ne s razumom. Strasni osjećaji nužno bi ga potjerali u suprotan tabor.

Gospoñica Bourgeoys bila je razumna i inteligentna žena te je dobro znala o čemu govori. Petnaest godina opasnoga života u stalnoj ugroženosti uvjerilo ju je u »pravilnost i pravednost« njezine borbe.

- Engleza ima dvjesto tisuća, gospoño - nastavila je - i još je gotovo toliko Irokeza u njihovoj službi. Nas, Kanañana, ima jedva šest tisuća. Kad se ne bismo oštro branili, pregazili bi nas i uništili. Pobili bi i naše jadne Indijance koje smo s mukom priveli križu, a oni do kojih još nismo mogli doći i pridobiti ih za vjekove bi izgubili svaku mogućnost da ih prosvijetli plamen prave vjere. Njezino širenje naša je dužnost i sveti zadatak. Zar zaista mislite da bismo to smjeli ugroziti zbog nemarnosti?

Govorila je mirno, ali dovoljno postojano, a pritom je i dalje ljuštila grašak.

Anñelika nije mogla pokazati ni izdaleka toliko vedrine i mirne tvrdoglavosti. Činilo joj se da još nikad nije tako jako osjećala da je riječi, djela i njihovo objašnjavanje tako grubo odvajaju od njezinih zemljaka, od svijeta u kojemu se rodila. Čak i od onih kod kojih je željela naći pomoć i tople osjećaje.

Ustala je i napravila nekoliko nemirnih koraka. Vjerovala je da će sve biti vedro i spokojno, ali već je vidjela da se stvari zaoštravaju. Sve rasprave i dokazi o pravu na život jednih i drugih ne mogu ništa dokazati onima koji ne znaju ili ne žele znati za ugovore koji odreñuju ta prava.

Neke ne smatraju valjanim, a poštuju samo one koji govore u prilog francuskoga kraljevstva i njegove Crkve.

Trebalo je ići drugim putem, ali taj nije bio bez teškoća za ponosnu Anñelikinu narav.

Sporazum i suglasje morali bi se temeljiti na privrženosti srdaca. Meñusobna ljubav, razumijevanje, poštovanje, ozračje tople čovječnosti ublažavalo bi i uklanjalo opasnosti i prijetnje, tako da bi svaki strah od silovitih suprotstavljanja nestao i nikad se ne bi vratio.

Okrenula je glavu i osmjehnula se ženi koja je sjedila kod ognjišta i promatrala je sa zanimanjem i bez neprijateljstva. Radoznalost i iskrenost koje je pokazivala ispunjavale su je simpatijom i povjerenjem.

- Gospoñice Bourgeoys, pustimo na miru ta pitanja. Život će potvrditi spontano prijateljstvo koje sam odmah osjetila prema vama, u to sam čvrsto uvjerena. Nadam se da ćemo se još bolje upoznati i iza onoga što nas razdvaja otkriti mnogo velikih i važnih stvari koje nas spajaju.

Sestra nadstojnica male vjerske zajednice potvrdi kimanjem glave. Nije bila nimalo bijesna, nego zamišljena, te je dugo ostala udubljena u svoja mozganja.

- Bezuvjetno se morate sastati s ocem Orgevalom - reče odlučno i iznenada gotovo silovito. - Što više razmišljam i bolje vas upoznajem, to sam više uvjerena da cio taj spor koji nas dijeli izvire iz nesporazuma. Čim o svemu porazgovarate s ocem Orgevalom, stvari će se popraviti. Ta vi ste kao stvoreni da sve razumijete i sporazumijete se i s ocem Orgevalom.

- Donekle sumnjam u to - napomenu Anñelika, čije je lice u trenu potamnjelo.

Sjela je.

- A moram vam priznati i to, gospoñice Bourgeoys, da se strašno bojim susreta s njim.

- Možda zato što se bojite njegova prodornog pogleda koji bi uspio razotkriti zbrku u vašoj savjesti?

Anñelika nije odgovorila.

Pomnnjivo je prstima odvajala zrnje i pritom se nehotice prisjećala s kakvim je užitkom jednom jela juhu koju su Irokezi poslali iz svoje doline, gdje vladaju tri boga: bundeva, kukuruz i grah. Oni su ih spasili od smrti od gladi. Sad se milujućim i zahvalnim prstima posvetila pradavnom seljačkom poslu ljuštenja - u držanju njezine malo ustranu nagnute glave, u nagibu njezinih lijepih ramena, uvijek malo povijenih unazad, kao kod kraljica - u svoj svojoj ženskoj ureñenosti i pri svakodnevnim poslovima izražavala je svoju predanost čudu čulnosti i tijela.

Tu njezinu tjelesnu čulnost odmah je dobro zapazila i gospoñica Bourgeoys, koja je bila navikla promatrati ljude, brzo ih prosuñivati i pravilno ocjenjivati. Još od prošle večeri Anñelika joj je, ne znajući to, postavljala niz problema.

- Sad ste u stanju duhovne nespremnosti - iznenada joj reče. Anñelika je pomiluje blagim, ali razoružavajućim osmijehom.

- Moguće je - reče ona. - Ali zar se to ne dogaña svim ljudima, i to uvijek? I vama, dakako, u to sam uvjerena.

U njoj se oblikovala jedna misao, jedno uvjerenje koje je istodobno bilo grubo i umirujuće, čim je postalo jasno i odreñeno. Njezin pogled promatrao je redovničine ruke koje su brzo radile. Iznenada je prože spoznaja da možda nijedan muškarac nije položio usne na nju, sa strašću i ljubavlju - na te tako zrele ženske ruke, na to ljubazno lice koje je pod crtama prolaznosti još uvijek svjedočilo o privlačnoj ljepoti.

Velikoj ljepoti, kad je imala dvadesetak godina. Kao u magičnoj začaranosti naglog privida vidjela je sebe u Joffreyevu zagrljaju, kako umire od miline pod njegovim poljupcima. Samo to sjećanje potjeralo je njezino srce da brže zakuca i prizvalo joj val crvenila na lice.

Oni koje je u svom životu srela i silom ih morala očarati, bili su joj čudesno strani još više strani od, primjerice, Irokeza Outtakea ili Abenakija Piksaretta. Ili je, bolje rečeno, ona bila čudesno strana meñu njima, kao da pripada drugoj vrsti, drugoj ljudskoj rasi. Ali već samom svojom prisutnošću nehotice je donosila čudan nemir. Čak i demonka, bez maske, bila je manje zavodljiva. Bila je navikla jednostavno se kretati meñu duhovima dobra i zla. Znala ih je pridobiti i njima omamljivati ljude. Ali ona, Anñelika, koja ih je privlačila i istodobno ih se bojala, bila je unatoč svojim ženskim moćima posve nemoćna i slaba pred njima.

Prekinula je s radom i nagnula se prema Marguerite Bourgeoys: - Iskreno mi recite, majko, mislite li da sam opasna?

- Opasno je ono što živi u vama i što ne možete ukrotiti - odgovori redovnica. Činilo joj se kao da prihvaća Anñelikinu misao, njezino doživljavanje tjelesnosti i čulnosti.

- Takvo shvaćanje života na zemlji odvraća ljudska bića od vječnoga spasenja nastavila je vrlo odlučnim glasom - i to utoliko više što vaš čar, kojim utječete na ljude, možda slabije duše navodi na misao... da imate pravo vi, a ne nauk o vječnom blaženstvu.

Anñelika je osjećala kako joj srce divlje lupa, kao da su je riječi gospoñice Bourgeoys već unaprijed i konačno porazile.

- Dakle... smatrate me vješticom, ženom koja ima veze s ñavlom?

- Ne, nikako ne... No posve je sigurno da vam je priroñena moć očaravanja, da, velika moć očaravanja ljudi!

Redovnica je to rekla bez oštrine u glasu i s mekanim prizvukom nostalgije, kao da je se dojmio taj dar.

Anñelika opet osjeti u sebi toliku tjeskobu da je morala ustati i malo hodati. Tako jako je stisnula ruke da su joj članci pobijeljeli. Pogled joj je bludio po ljudima koji su sjedili oko nje a da ih nije vidio.

Ali njezina zbunjenost trajala je samo trenutak. Jednako naglo kao što se u njoj rodila tjeskoba, u nju se vratio mir.

- Opasno je ono što živi u vama i što ne možete ukrotiti - bila joj je rekla njezina sugovornica. I učinilo joj se kao da te usne nastavljaju optužbu: - Sve ono što živi u vama: čulno uživanje, neizmjerna radost života, slast sreće, povezanost s ljudskim bićima, sa svim Božjim stvorenjima!

Ali - zar nije sve to upravo onaj izvor iz kojeg ljudski život crpi cjelokupnu svoju pobjedonosnost?

U tom trenutku učinilo joj se da ni svete djevice u svojoj vjerskoj odanosti nisu tako jako udaljene od nje, od njenog proživljavanja osjećaja. I s njima bi lako našla

dodirne točke. Zar nisu nju, Anñeliku de Sance de Monteloup, odgajale uršulinke u Poitiersu? Usprkos cjelokupnom kasnijem životu, koji ju je vodio tako dalekim i stranim putevima, još uvijek se sjećala svih pojedinosti iz tog lijepog, mladog vremena.

No već u to doba rado se opirala, rado raspravljala, dokazivala. S vrha zida samostanskog vrta, koji je bio sav obrastao zelenilom i preko kojeg je često bježala, vidjela je kako dolazi jedan od njezinih prvih zaljubljenika. Bio je to kraljičin paž.

Prisjetivši se toga, morala se nasmijati, a meñu slušateljstvom koje ju je promatralo zavladala je trenutačna opuštenost.

Naime, nehotice prisutni spornoj raspravi izmeñu tih dviju žena, iako je bila posve mirna, osjećali su svu duboku istinitost i napetost temeljnih životnih pitanja.

- Dakle, niste uvrijeñeni ni bijesni zbog moje iskrenosti? - upita Marguerite Bourgeoys.

- Ali kako bih to mogla biti? Znajte, draga moja sestro Marguerite, što god doñe od vas, iz vaših usta ili vašeg srca, nikad me neće povrijediti. Vi ste spasili medvjeda Willoagbyja... i zato ću vas uvijek voljeti!

36.

NOVA FRANCUSKA U DŽEPU - Ponašaju se kao prinčevi - ogorčeno reče Carlon. - Dali su im pravo na lov i ribolov, pa sad misle da su velika gospoda! A gdje su im kmetovi da im obrañuju zemlju?

Kako da izvedemo kolonizaciju s tim nemogućim Kanañanima? Svi su vjetrogonje!

Važno im je samo jedno: trgovina. Zato je bilo potrebno donijeti zakone, da malo umire te potepuhe. Kad navrši osamnaest godina, svaki mladić mora se oženiti u roku od šest mjeseci, inače se izlaže globi koju mora platiti on sam ili njegov otac.

Jer, ovdje više ne manjka djevojaka. Doveli su ih iz staroga kraljevstva u velikom broju. Ali ti gospodičići radije pobjegnu u šume i »gase šibice«42 s malim Indijankama.

Razgovarajući s Peyracom, intendant Carlon je mahao rukama i istodobno budnim pogledom s povišena mjesta nadzirao kako na palubu Gouldsboroa i drugih Peyracovim brodova tovare robu koju su propustili brodovi na odlasku u Europu.

Usprkos svim njegovim naredbama nisu je uzeli sa sobom kad su početkom proljeća otplovili prema Akadiji.

Grof de Peyrac otkupio je dio te ostavljene robe. Bile su to daske, grede i brodski jarboli. Suha i dimljena riba. Vjedra s usoljenim jeguljama i lososima te kitovo i tuljanovo ulje. Vreće s brašnom, pivo, vreće graška i suhoga graha, što je nadomještalo u Starom svijetu vrlo rasprostranjeni bob.

- Uveli su zabrane, donijeli ukaze, ukinuli dozvole - nastavi intendant - išli tako daleko da su zaprijetili izopćenjem svim novim stanovnicima koji pribavljaju alkohol divljim plemenima... Ali nema koristi! Fućkaju oni na zakone. Na njihovoj strani je golema šuma. Pri najmanjoj kazni - globa, osuda - oni šmugnu u šumu! Uistinu, dosta mi je tih Kanañana. Na glavu su mi se popeli. Guzica ih ne pušta na miru, kao da je stalno namakču u vreloj vodi...

Dok je lako ispovijedao svoj pogled na svijet, Jean Carlon silazio je prema luci.

- Nekoliko vjedara tuljanove masti, kao i nekoliko jarbola te nešto tesarske grañe ostavit ćemo za Maribelle - odluči on. - Da nitko ne bi mogao reći da je taj brod zbog 42

Indijanski običaj. Zaljubljenik bi se noću došuljao do ležaja svoje drage držeći u rukama upaljenu slamnatu grančicu, šibicu. Ako bi je djevojka ugasila, to je značilo da ga prihvaća. - Op. prev.

pomanjkanja tovara otplovio s pijeskom u potpalublju, a da je moja roba ostala neutovarena. Bože moj, kakav neshvatljiv nered! Kakva zbrka! Na višem mjestu nikad neće shvatiti što sve moram ovdje pretrpjeti!

Peyrac ga je pustio da riječima olakša svoju žuč. Bio mu je nekako simpatičan.

Cijenio je jasnoću njegovih sudova, njegov poduzetni duh i njegovu otvorenost za ekonomska pitanja i mudra rješenja.

Kod Engleza bi čovjek s takvim sposobnostima, inicijativom, poduzetnošću i pravilnom procjenom trgovačke razmjene već odavno bio na čelu prosperitetne kolonije. Ali ovdje, kod kraljevih Francuza, sav njegov trud pretvarao se u ništa.

Nesretnik se je, dakako, uzalud trudio da zaustavi ili obrne teški stroj koji se već stoljećima kretao drukčijim putevima. Putevima vjerskih strasti i borbi, osvajanja radi sve veće časti i slave Crkve i vladara mnogo više nego radi koristi i sreće jadnih kolona i potomaka negdašnjih francuskih kmetova. Oni su i ovdje morali bježati u šume; kao nekad u Starom svijetu, ni tu nisu smjeli uloviti zeca niti pecati ribe udicom, pod prijetnjom smrtne kazne vješanjem.

I premda je negdje daleko odavde živio kraljev ministar Colbert koji je znao da se veličina kraljevstva temelji samo na trgovini i industriji, trebalo je još mnogo raditi na tome da se takvo mišljenje ucijepi drugim vladarima, a i širokim slojevima običnog puka, da uñe u značaj Francuza, čiju kvintesenciju43 je predstavljao taj kanadski narod.

Tako je i u Tadoussacu zapravo ostalo malo ljudi. Osim vojnika i nekolicine seljaka koje bi ženina bolest ili epidemija zadržala pri žetvi, osim službenika i časnika, obrtnika, kovača, kolara - a i njih su najčešće zamjenjivali njihovi šegrti i djeca - svi koji su činili muško stanovništvo Tadoussaca izmeñu šesnaest i četrdeset godina raspršili su se po slobodnoj prirodi čim je žetva bila završena i zrnje jedva spremljeno. Po buci u selu čulo se s koliko malo revnosti mlate po štagljevima i žitnicama. Čak i oblaganje kućnih temelja slamom da im ne bi odviše naštetili oštri mrazevi prekinuto je u pola posla, iako je svakog jutra bijelo inje prekrivalo pokrajinu, a smrznuto tlo već je škripalo pod nogama.

- Žene nikad ne mare da se sve obavi - razlagao je Carlon. - Osim toga, one imaju onu čudnu groznicu u krvi, koja im ne da mira ni spokoja. Pogledajte ih samo kako se utrkuju - reče on i pokaza u smjeru rijeke Saguenay, gdje su upravo dočekivali skupinu kanua iz viših predjela. - Stoga nije teško razumjeti zašto moji tovari zastaju na vodi i zašto svake godine pred kraj zime zavlada glad. Sve prodaju, sve potroše, a nije ih briga što će biti poslije...

Nizvodno po obali čuo se veseli žamor i vidjelo se mnogo ljudi kako žure tamo-amo po kućama i nude rakiju, kruščiče i raznu drugu robu.

Joffrey de Peyrac promatrao je naselje, jadne zdepaste kuće, elegantnu kapelicu koja je skrivala blago unutar svojih zidova, te svu tu iznenadnu sajamsku živost. Jer, kraj stjenovitih hridi Saguenaya iz divljih pokrajina spuštala se cijela flota kanua; dolazili su s Jezera svetog Ivana, iz Hudsonskoga zaljeva, a dovozili su kože i krzno.

Uzbuñenost zbog novog dogañaja, a možda i nada u brzu i veliku dobit davala je ljudima okus radosti koja obećava i drukčije užitke - kakve, to nitko nije znao možda samo užitak posjedovanja i kratkotrajan osjećaj sigurnosti, ostvarenja snova, tko zna.

Svi ti ljudi bili su do krajnosti živahni i radoznali. Možda je ona sila koja im je život činila lijepim i slatkim bila upravo ta silovitost s kojom su morali sa svih strana zahvaćati život, njegove tegobe i dražesti.

Kad je Carlon vidio da se Joffrey nasmiješio, obuzela ga je nova britkost.

43

Unutarnja bit. - Op. prev.

- Mogu pretpostaviti što mislite... No upravo to i ja mislim! Nikad »ih« nećemo moći promijeniti, zar ne? Na kraju krajeva, i ja imam korist od toga, a vi ćete iskoristiti priliku i staviti Novu Francusku u svoj džep.

37.

TEŠKA SUDBINA KRALJEVIH DJEVOJAKA Anñelika je predstavila skupinu kraljevih djevojaka gospoñici Bourgeoys u nadi da će se ona možda donekle zanimati za njihovu sudbinu.

- Ovdje su djevojke što su ih po naredbi gospodina Colberta skupili u domovini i uputili u Kanadu. Pretrpjele su brodolom i doživjele mnoge strašne nesreće. Da li biste možda mogli nešto učiniti za njih?

Podrobno i osjećajno je pripovijedala kako je slučaj bacio na njihovu obalu u Maineu taj nesretni brod koji se pred njihovim posjedom raspao na komadiće i kako su se ljudi u Gouldsborou morali brinuti za preživjele. Potom su iskoristili svoj odlazak u Quebec kako bi te uboge mladenke dovezli do njihova prvotnog odredišta - Quebeca.

Gospoñica Bourgeoys sa žaljenjem odmahnu glavom.

- Razumjet ćete da je stvar prilično teška... - reče. - Po tome što ste mi rekli, njihova dobročiniteljka poginula je u brodolomu. Dakle, više nemaju nikakva oslonca. Što će s njima biti u Quebecu? Tko će se pobrinuti za njihov život?

- Zar ne bi njihovi muževi mogli preuzeti tu brigu?

- Da bi se mogle udati, potreban im je miraz. Rekli ste mi da su te djevojke izgubile svoje kraljevske škrinjice.

To je kod nje značilo neopozivu osudu, unatoč svoj milostivosti i plemenitosti za koju je bila sposobna.

Objasnila je u kakvim bi se poteškoćama našla mlada kolonija kad bi iz svoga već tako malenog proračuna morala djevojkama dati miraz za koji se moralo pobrinuti kraljevstvo. A kako su došle u tako kasno doba godine, nema nikakve mogućnosti da ih opet ukrcaju na brod čija bi jedra bila usmjerena prema Europi. Čak i tada trebalo bi dobro platiti kapetanu, koji bi cijenu njihova prijevoza tražio od državne zaklade, od trgovačke kompanije ili pak od pobožne vjerske ustanove koja je priredila njihov odlazak.

- Ta mi imamo vrlo lijep miraz - odgovori Henriette sa suzama u očima. - Svaka ima gotovo sto funti rente koju nam je dala naša dobročiniteljka, a kao djevojačku spremu imamo po tri rupca, kapu od tafta, ogrtač za jaku zimu, dvije haljine...

Gospoñica Bourgeoys prekinu to nabrajanje.

- To je lijepo. No vaša škrinjica leži na dnu mora, mala moja, i što ćemo sad? Tko će osigurati vaše preživljavanje u Quebecu?

- Zar se ne bi moglo urediti da se zaposle u jednoj od vjerskih zajednica, koje su dovoljno brojne, kako su mi rekli? - zalagala se Anñelika.

- Bilo bi ih moguće zaposliti, točno. Ali prehraniti? Prinos namirnica i povrća ljetos je izračunat prema broju članova naših zajednica. A već i sad su oskudne. Ako zima bude oštra, zasigurno neće biti dovoljno namirnica. Od raznih dobrotvora ne možemo očekivati nikakve pomoći sve do proljeća. Kad bismo barem imali vjerodajnice koje bi dopustile gospodinu guverneru ili gospodinu intendantu da iz zaliha u glavnom skladištu dodijele nešto vreća brašna i graška koje bi poslije nadomjestili dodatnim sredstvima gospodina Colberta kad bude sastavljao novi državni proračun za koloniju. Ali za to bi bila potrebna vrlo visoka ličnost koja uživa potpuno povjerenje u domovini i kod kralja; ona bi nam mogla dodijeliti još zaliha za preživljavanje Nove Francuske.

- A zar vi, časna majko, ne biste mogli u Ville-Marie naći prostora barem za neke od tih djevojaka? Ta tužite se da vam manjka podmlatka...

- To je istina! No, nažalost, i sama sam u jednako teškom financijskom položaju kao i naša državnička gospoda.

Objasnila je da su i njene zalihe oskudne, a dobrotvorni darovi rijetki.

Dok ju je tako slušala, Anñelika je duboko spoznala da je za djelovanje u dalekoj zemlji važno imati pouzdane izvore i čvrsta sredstva, istinsku podršku i potporu, odanu i vjernu zaštitu. A takoñer i mnogo novaca - on bi najviše pripomogao čak i pri preobraćenju i evangeliziranju Indijanaca u Novom svijetu.

Izmeñu tih udaljenih zemalja, izmeñu salona i posebnih predstavnika glavnoga grada i ostalih gradova u kraljevstvu morala bi teći neprekinuta struja veza, meñusobnih utjecaja i djelovanja.

Dakako da se dogañalo da se je najgorljivija vjera spajala s najstrašnijim moralnim grijesima.

Anñelika, koja je navikla na život kod tako velikog gospodina kao što je bio grof de Peyrac - on doista nije očekivao pomoć ni od koga osim od vlastitih djela i vlastite poduzetnosti te je upravo zato ostao neovisan i nepobjediv - Anñelika je u njegovu društvu još davno zaboravila na rubno i od tuñe volje ovisno preživljavanje velike većine običnih ljudi.

Narod je posvuda bio ovisan o teškom i zapletenom državnom sustavu. To je bilo još vidljivije i teže u koloniji koja je imala vrlo velike izdatke za obranu i ratove, a malene za proizvodnju.

Sjetila se što joj je Joffrey bio rekao o gospodinu Quentinu, sulspicijancu, slobodoljubivom čovjeku koji je bio sav sretan što smije biti na Gouldsborou kao kapelan. Joffrey je veoma dobro poznavao ljude i imao je mogućnost da pokretom ruke osigura ekonomski položaj stanovništva i pojedinaca. Brzo je shvatio da je u Kanadi za svaku od skupina koje su tvorile tu državu, bile one vjerske, upravne ili jednostavno obiteljske skupine, najvažnije da nema na plećima prekobrojna usta koja bi trebalo hraniti. Zato je njegov sulspicijanac bio sretan što Joffrey de Peyrac ne mora paziti na svaka dodatna usta, jer ih lako može prehraniti.

Dakle, život je bio težak kao u zatvoru. Trebalo se boriti i istodobno plaćati danak svim mogućim zahtjevima i potrebama. Kao da su na straži u tvrñavi, ljudi su morali budno paziti da ih ne prevare trenutni osjećaji ili suosjećanje zbog kojeg bi kasnije trpjela cijela zajednica.

38.

DOLAZAK ELOIA MACOLLETA - Možemo vam pomoći - predloži Anñelika. - Vjerujte mi da novac ne bi dolazio od ñavla.

- U to sam uvjerena, ali nije sve u tome.

- Možda se bojite da će biti zajedljivi prema vama kad saznaju da ste prihvatili dar iz ruku neovisnoga gospodara iz Down-Easta,44 koji ima tako poznato ime i na lošem je glasu.

- Ne, ne radi se ni o tome. No ne bih željela mijenjati ono što je moja zajednica predvidjela i pripremila za ovu zimu. Imam prostora upravo za tri djevojke koje vodim sa sobom... a i upravo toliku mjeru strpljivosti da ih mogu ohrabrivati i odgajati za njihovo teško zvanje - dodala je s humorom. - Kad bih si natovarila kao 44

S istočne obale. - Op. prev.

breme još i nove djevojke koje usto nisam sama odabrala, to bi najvjerojatnije nadmašilo moje snage.

Bilo je očito da je njezino razmišljanje vrlo pametno i Anñelika je to morala priznati.

- A i vas - nastavila je gospoñica Bourgeoys - i vas upozoravam na to. Preuzeli ste na sebe velike troškove da biste spasili te jadne djevojke koje vam ništa ne znače. To je bio vrlo lijep postupak, ali vjerujte mi da nije sigurno da nećete osjetiti materijalne posljedice...

- To neće biti naš prvi ulog u Novu Francusku - reče Anñelika smjelo.

- No ipak mislim - nastavi Marguerite Bourgeoys, koju je to pitanje očito obuzelo zar mi niste rekli da je njihova dobročiniteljka unajmila brod svojim vlastitim novcem i s pomoću svojih prijatelja na dvoru? Možda je imala naručitelja u Quebecu?

- Možda, ne znam.

- Promislit ćemo o svemu tome - reče gospoñica Bourgeoys i ustade. - A sad poñimo i obavimo pranje.

Na obali Saguenaya, kamo je udarala kratka plima pomiješana s algama, prekupci i Indijanci trgovali su uglavnom kožama svih vrsta i boja: boja jeseni, noći, snijega i tame.

Bile su to dabrove kože u svim crvenkastim odsjajima, vidre, sobovi, kune, lasice čija se dlaka bjeličasto presijavala, što je značilo dvostruku cijenu, te nerčevi najnježnijih nijansi.

Indijanci i razni lovci sa sjevera pohitali su u Tadoussac u nadi da će tu naći brodove na odlasku u Europu te im za dobru cijenu prodati domaću robu, ponajprije krzno.

Obalom je koračao tragač koji se upravo iskrcao. Bio je okrenut na sjenovitu stranu, ali ono što se vidjelo od njegova nasmiješena lica davalo je dojam da ga ovdje već poznaju. Kad je bio udaljen samo nekoliko koraka, Marguerite Bourgeoys i Anñelika odmah ga prepoznaše.

- Eloi! - uskliknu prva.

- Macollet! - dopuni je druga.

- Ho, ho! Muškarcu je doista ugodno kad ga pozdrave dvije tako lijepe dame razveseli se on.

To je doista bio stari Macollet, kojeg su sunce i jaki šumski vjetrovi isušili kao suhu jabuku.

Bio je vrlo sličan Indijancu po svojoj krznatoj kapi s kožom što se presijavala poput bakra i po nasmijanim, vrlo svijetlim očima koje su žmirkale poput kapljičastog izvora. Uspravan, nizak, odsječna hoda, u kožnoj odjeći sašivenoj na indijanski način - dugi put koji ga je doveo iz Gornjeg Kennebeca, kamo je bio otišao proljetos da bi se ujesen vratio u Tadousssac, taj veoma dugačak put očito ga nije odviše umorio.

Honorina je odmah zaskakutala oko njega.

Kao da su ih obavijestile nevidljive antene, cijelo je naselje pohitalo k njemu.

Anñelika im je pripovijedala kako je Eloi Macollet prezimio s njima u utvrdi u Gornjem Kennebecu te kako im je njegov radini i domišljati karakter bio od velike pomoći.

- Ah, tijekom tog zimovanja dogodile su se neke stvari - reče Macollet malo zamišljeno. - Poslušajte, dobri ljudi! Zajedno smo izdržali proklete tegobe i iz njih smo se izvukli živi. Bilo je to pravo čudo! Osobito spas od onih crvenih kozica!

Anñelika se uplaši da njegova »čuda« ipak neće biti previše vjerojatna i pokuša prikazati pravu istinu.

Rekla je da ta bolest uopće nisu bile crvene kozice, koje ubijaju bez milosti, nego neko teško crvenilo ili crvena groznica. Ali ljudima se više sviñala prva Macolletova inačica.

- A tek Božić koji smo tada doživjeli!45 Uopće ne može biti ljepšega, čak niti kod gospodina guvernera u gradu svetog Luja. A zlato! Koliko je zlata bilo na stolu!

- A kako si ti bio lijep, Macollet - reče Honorina - s tim svojim kaputom s uvezenim cvjetovima i perikom!

- No, vaši roñaci dobro bi se zabavili kad bi vas vidjeli takvoga - potvrdi gospoñica Bourgeoys.

- A što si donio meni, dečko? - upita stari Carillon - što si mi donio iz gornjih krajeva?

- Medvjeda, djede, mrkog medvjeda čudesna stasa, a ubio sam ga upravo jučer ovim svojim nožem kod Jezera svetog Pavla. Sad leži gore na obali i moji brñani ga rasijecaju. Moći ćete pripremiti kotao i jesti njegove masne bubrege kao u negdašnja stara dobra vremena. No, ovdje me samo Carillon zove dečkom - reče on i obrati se Anñeliki. - Doista, bio sam samo ovoliko visok - on pokaza rukom do pasa - kad me je upravo on odveo u šume i doveo sve do doline Irokeza. Tada je imao bradu. A kad sam počeo ići svojim vlastitim putem, ništa se nije promijenilo. Za njega sam još uvijek bio dečko, premda se sve bitno promijenilo. On izgleda mlañi nego jest, a sa mnom je obratno. Pomislite, ta imam jedva šezdeset godina. Ali skalpirali su me, a sprijeda više nemam nijednog zuba. Iščupali su mi ih Irokezi da bi od njih napravili amajliju. Ali zapravo nisam tako strašno star. A dokaz... za njega pitajte gospoñe i gospoñice.

Ljudi su u redu silazili prema Saguenayu da bi se čudili Macolletovu ulovu i njegovoj robi. Glasno su se dozivali.

- Jeste li vidjeli opremu staroga Eloija? Kakav plijen! Samo gdje li je našao imetak da se tako odjene, taj oholica? Ništa čudno, kad nosi na prodaju najljepše kože...

- A ni sam biskup ne može mi ništa! - napomenu Macollet vrlo ponosno. - I nisam prodao divljacima ni kapljicu alkohola! Oni koji su ga željeli morali su se obratiti drugim trgovcima i drukčijim pticama! Ja sam radije tim ljudima ponudio lijepe stvari, od engleskih noževa do staklenih perli...

Svim tim opremio se u skladištima Joffreya de Peyraca u Kennebecu.

- Leti li još uvijek za domorotkinjama? - upita Anñeliku Marguerite Bourgeoys.

- Više no ikad. Već vidim da ga dobro poznajete. Naši mladići koje je mučila hladnoća i iscrpljivala glad uvijek su govorili da lakonogi i bistrooki Macollet traži sreću u ljubavi s malim Indijankama u najbližem logoru.

- Lopove - vrlo nestrpljivo pripiše Macolletu majka Bourgeoys. - Sva sreća da ti sin nije uopće sličan... A Sidonija se uvijek žalosti nad svojim mužem... Te stvari nisu u redu kod tebe...

- Nikad mi ne govorite o njima - progunña Macollet. - Od takvih riječi duša mi je crna od žalosti.

- Usprkos tome morat ćeš posjetiti svoju djecu i pozdraviti ih. Tvrdim da se od mojeg odlaska, prije gotovo dvije godine, uopće nisi brinuo o njima.

- Gotovo da nisam... Ali što biste htjeli: moja žena Sidonija pakosna je kao polomljen češalj.

- Uopće nije. Samo je jako izmučena. I mnogo trpi.

- Čemu? Samo to vas pitam. Žene njezine vrste veoma su pohlepne. Žele udobnost.

Irokezi nam nisu dali vremena da se žalostimo. Živjeli smo na kraju svoje puščane cijevi, spavali smo s puškom u ruci. A kad smo odlazili na polja, cijelog dana nismo znali hoćemo li se navečer uopće vratiti. Ali ne, majko Bourgeoys, nas dvoje, ta sjećate se... Moja obitelj sad ima sve: mir, gospodarstvo, polja, stado, ne mogu se ni na što potužiti.

- Ali ona bi htjela...

- Eh, pustimo to što bi ona htjela. Već je u dobroj mjeri zaboravila na svoga muža.

45

Vidi: Anñelika u Novom svijetu.

- No, to se ne bih usudila reći - zabrinuto napomenu majka Bourgeoys.

I iz srca joj se izvi dubok uzdah.

39.

SUMNJE MARKIZA DE VILLE D'AVRAYA Jednog jutra markiz de Ville d'Avray obratio se Anñeliki sa svojim najljubaznijim izrazom lica i daleko od svih ostalih.

Mislila je da će joj opet govoriti o krznima ili o onim bačvama burgundskog vina koje su mu ležale na srcu.

No on je pitao izravno: - Što se dogodilo s grofom Varangeom?

Anñeliki je srce brže zakucalo.

Na svu sreću po nju, otkad su bili u Tadoussacu, tamni zločin koji je obilježio njihov dolazak u Kanadu tako joj je nestao iz pamćenja da joj je bila potrebna stotinka sekunde da se opet prisjeti te tragedije. To joj je, iako samo na trenutak, dalo potreban izraz iznenañenja.

- Što želite time reći? Kakav Varange?

Ville d'Avray ju je strogo promatrao.

Opet joj se povrati hladnokrvnost i odavala je iskren dojam da ga uopće ne razumije.

- Ah, da... nedavno ste mi govorili o njemu... A zašto se zanimate za njega?

Anñelika je namrštila obrve, kao da s mukom nešto priziva u pamćenje.

- Mislim da sam vam rekla da sam čula nešto o njemu.

- Tko vam je govorio o njemu?

- Možda vojvotkinja, ili Fallieres... ne znam više. Htjela sam saznati nešto o njemu.

Moram unaprijed znati nešto o onima koje ću sretati u Quebecu.

- S njim se nećete više sresti.

- Zašto ne?

- Jer je poginuo.

- Oh! - Došao je nedavno i motao se ovuda, po Tadoussacu - prišapnu joj i nagnu se do njezina uha. - Doplovio je iz Quebeca svojom velikom barkom, sa svojim slugom.

Govorio je da mora nadzirati pečenje rakije i baskijske kitolovce koji se često drznu sve do... Ali toliko se potucao nizvodno da su se svi zapitali koga to traži... ili očekuje. Možda biste mi vi mogli reći?

- Ja? Zar ste poludjeli?

Gotovo joj je natjerao crvenilo na lice svojom odviše prodornom radoznalošću i svojim inkvizitorskim pogledom.

Ali i tu kušnju izdržala je s velikom hladnokrvnošću, tako da nije potpalila nove sumnje.

Popustio je; pozorno je promotrio okolicu i šaptom pitao: - Ali što je tu radio? S kakvom namjerom je došao?

- To ćete nesumnjivo saznati kad doñete u Quebec.

- Hoću li ga ondje naći? - još jednom posumnja tvrdoglavi markiz i pogleda Anñeliku tako strogim pogledom da je gotovo posve izgubila duševnu ravnotežu.

- A zašto ne biste?

- Zato što je poginuo, kao što sam vam već rekao... Zajedno sa slugom.

- Možda se vratio u Quebec na svojoj lañi... sa svojim slugom.

- Ne... jer lañu su našli... praznu.

Pokazao je prema obzoru, na drugu obalu Rijeke svetog Lawrencea.

- Ondje dolje... u Zaljevu guščjega krika. A od njih nema ni traga.

Anñelika učini neodreñenu kretnju.

- Na kraju krajeva, nije me briga. Upozorili su me da spada meñu naše neprijatelje.

Ako ga više ne sretnemo u Quebecu... A sada, dragi markiže, što ćete raditi ovog jutra? Ja moram u prezbiterij u posjet župniku...

- Hoćete li mu govoriti o alambiku?46 - Htjela bih pomoći Aristideu da poboljša svoj rum. Župnik ima lijepu zalihu listova divlje trešnje i voća ubranog prije no što je dokraja dozrelo. Poznato je da ga možemo upotrijebiti kao dodatak koji daje rumu tafia vrlo privlačam okus. Usto smanjuje štetne učinke prevelike količine droždine. Izvest ćemo nekoliko pokusa.

Kako vidite, već kao da smo se udomaćili u Tadoussacu. No ipak je naš odlazak već blizu. Što da čekamo? Da nam se kraljev brod Maribelle predstavi sa svojih trideset topova? Ili da nam se izvoli prikazati kraljev izaslanik koji skriven čuči na Svetom Ivanu Krstitelju?

- Taj kraljev izaslanik je strašljivac.

- Osim ako ga uopće nema... Dakle, markiže, zar me nećete otpratiti do župnika? Ili pak...

Ville d'Avray se kolebao. Promatrao je Joffreya de Peyraca, koji je naručio prijevoz na Gouldsboro te bi mu se najradije pridružio. Stalno je bio nečim zaposlen i jurcao s jedne strane na drugu. Osim toga, imao je potajne namjere i taj trenutak učini mu se iznenañujuće pogodnim.

Stoga se oprostio od Anñelike i potrčao da bi se ukrcao na grofovu šalupu zajedno s njim.

Odmah je započeo razgovor s njim: - Dragi prijatelju, već nekoliko dana muči me jedno pitanje. Uvjeren sam da se na palubi Svetog Ivana Krstitelja nalazi glasnik gospoñice d'Hourdanne.

40.

PRIČE LUKAVOG MARKIZA Joffrey de Peyrac promatrao je Tadoussac.

Naselje je izgledalo kao slika, kao tapiserija rasprostrta duž cijele doline kako bi se ljudi mogli diviti njezinoj prostranoj ljepoti, od rta nad rijekom Saguenay do drugoga kraja, gdje se šuma doticala s vodom. U cijelosti se vidio raspored koliba i kuća, pogodan smještaj utvrde na lijevoj strani, gdje je vijorila zastava s kraljevim ljiljanima; u sredini kočila se seoska crkva, ispod nje lučka skladišta, a na samom vrhu, na krajnjem rubu polja što su se penjala od obale prema još neiskorištenim šumama uzdizalo se posljednje gospodarstvo s kućom od sivkasta kamena.

U tom smjeru uputila se Anñelika. Pratile su je gospoñica Bourgeoys i Julienne. Iza njih išao je Kouassi-Ba, kojeg nisu bili odmah iskrcali da ne bi preplašili stanovništvo.

Kad su ga svima prisutnima predstavili kao druga u zimovanju sa starim Macolletom, doživio je najsrdačniji prijem. Na pristojnoj udaljenosti slijedile su ih kraljeve djevojke zajedno s novakinjama majke Bourgeoys.

Tog dana vidjeli su i Cantora s njegovim proždrljivcem, što nije bilo često. Nakon kratkog otpora naselje je radoznalo prihvatilo lakrdijašku životinju. Isprva su je promatrali izdaleka, tu blještavu, debelu okruglu masu koja poskakuje, trči i očito se dobro zabavlja strašeći djecu ili praveći se da su djeca prestrašila nju. Kristalno čistim jesenskim zrakom odjekivali su blagi usklici, prštav smijeh i žamorenje mnogih 46

Naprava za destilaciju. - Op. prev.

ženskih glasova. Na samom začelju tapkao je Aristide u zanesenom razgovoru s Eloijem Macolletom.

- Tako je to - nastavi Ville d'Avray. - Gospoñica d'Hourdanne je moja susjeda u Quebecu, u središtu grada. Bit će vam susjeda, jer ću vam ustupiti svoju kuću. To je zanosna žena, udovica ugledna časnika koji je prije deset godina došao s regimentom Cariguan-Salieres. Ubijen je u borbi kad je markiz de Tracy ratovao s Irokezima. A ona, ona je poput mene. Sviña joj se u Quebecu. Ali možda nije imala dovoljno hrabrosti da poduzme novo putovanje preko mora. Kod nas ima mnogo takvih ljudi koji radije riskiraju da im Irokezi oderu kosu ili da umru od gladi ili mraza, da nikad više ne vide svoje roñake - radije nego da se još jednom nañu na brodu usred sablasnog oceana. Napokon, to je lako razumjeti... Da li me uopće slušate, dragi grofe?

- Imate moju punu pozornost.

- Ne. Vi gledate nju, samo nju... Ah, sad je nestala iza one okuke. Dakle, mogu nastaviti. Rekao sam vam da je gospoñica d'Hourdanne ostala u Kanadi. Sada je već slabunjava, uopće više ne napušta postelju, ali mnogo piše. Njezina glavna korespondentica je udovica poljskoga kralja Kazimira Petog. Ne, ne radi se o LouiseMarie de Gonzague, njegovoj prvoj ženi. Ona je - kao što znate - umrla još prije desetak godina, a kralja je zbog njezine smrti obuzela takva bol da je odložio krunu i povukao se u samostan Saint-Germain-des-Pres, gdje je sad opat. Ona o kojoj vam govorim, prijateljica gospoñice d'Hourdanne, njegova je druga žena. Mogao se vjenčati s njom iako je crkvenjak. Zovu je Lijepa Travarica, jer je valjda nekoć prodavala trave u Grenobleu. Trave, a i druge svoje stvari, dok je bila mlada.

Posrećilo joj se da je redom postajala žena mnogih slavnih ličnosti, bogatih godinama i novcem, pa ju je udovištvo za udovištvom nakraju dovelo na dvor i sve do poljskoga kralja, koji ju je takoñer ostavio udovicom, ali sada s vrhunskim počastima. Svi ti njezini doživljaji dokazuju vam da ta žena nije glupa te zato i gospoñica d'Hourdanne, koja je isto tako pametna zvjerčica, a upoznala ju je na dvoru, s njom rado održava pismene veze. Tako si dakle pišu svaki tjedan, kadšto i svaki dan. Preko zime pisma se gomilaju u škrinjicama koje su izmijenile kao meñusobne darove, čuvaju ih u znak sjećanja i pune ih uvijek novim porukama.

Prvim brodom koji na proljeće opet poñe u Ameriku, poljska gospoña šalje svoju prvu pošiljku. Posljednju šalje krajem ljeta, posljednjim brodom koji razvije jedra za Novi svijet. Upravo je nevjerojatna briga s kojom šalje svoje detektive u sve luke, u Trgovačku zbornicu, pa čak i u Admiralitet, kako bi zasigurno saznala koji brod posljednji kreće za Kanadu. Neki brodovi zakasne. Drugi se odluče u zadnji čas, uzdajući se u sreću i dobre vjetrove koji bi im omogućili put tamo i povratak još prije zime. Tako je, primjerice, učinio Sveti Ivan Krstitelj. Ukratko, tom zadnjem brodu povjerava svoju dragu škrinjicu u kojoj su odgovori na pisma koja joj je gospoñica d'Hourdanne poslala tijekom ljeta. Vidite, tako je to. Takve su zabave žena, koje imaju više mašte za življenje života nego mi muškarci. Zato vam kažem da je, s obzirom na kasni datum odlaska Svetog Ivana Krstitelja iz Rouena, na njegovoj palubi škrinjica namijenjena gospoñici d'Hourdanne. Rekao bih da je tako. I to ne bi bilo prvi put da je kapetan Dugast preuzeo takav nalog. Ta činjenica potiče me na razmišljanje, jer taj kapetan je bezvrijedan podlac te ako je škrinjica lijepa, mozaična i optočena biserima, prisvojio bi je, a pisma bi uništio. O njemu se zna da rado baca stvari u more. Tad bi Cleo bila sretna kad bih joj ja sam donio njezina pisma.

Pogotovo s obzirom na to da taj barbarin još uvijek traži novac od nje, iako mu je prijevoz plaćen unaprijed još u Europi...

Salupa pristade uz Gouldsboro.

Joffrey de Peyrac pope se na palubu, a zatim okrenu svoj blago ironični osmijeh prema markizu. Taj je stajao u čamcu što se ljuljao na valovima i čekao je na odgovor s osmijehom nestrpljivog i sretnog djeteta pred svojim ocem.

- Ako sam vas dobro shvatio, vaša je želja da vam ustupim čamac za prijevoz do Svetog Ivana Krstitelja kako biste potražili škrinjicu s pismima ako je na njemu.

- Upravo to! Ovi čvrsti momci koji su nas vozili ostavljaju vrlo dobar dojam, zar ne bih mogao računati na njih u slučaju potrebe?

- Dakako! - Peyrac je s palube izdao nareñenja mornarima. Oni se opet otisnuše od broda i zaveslaše prema Svetom Ivanu Krstitelju.

Peyrac se od srca smijao dok se udaljavala lañica koja je nosila markiza Ville d'Avraya. Njegovo ljuskavo lice kao da je unaprijed sijalo od veselja.

- Dakle, razumjeli smo se! Dajete mi sva punomoćja? - zavapio je već izdaleka.

- Da, dragi markiže... Ali bez prolijevanja krvi.

41.

DJELA LUKAVOG MARKIZA Peyrac je opet promotrio obalu. Uzeo je dalekozor. Vrijeme mu se činilo ugodno.

Bacivši letimičan pogled na brodove, dopustio si je nekoliko trenutaka počinka. I tada je mislio na nju i sanjao o njoj; kao što se čovjek na vrelom popodnevnom suncu utječe sjenovitu studencu - tako se on vraćao utočištu svoje ljubavi.

Takvi trenuci su u njegovu skrivenom unutarnjem životu postali poput prodiranja u novu zemlju, udaljenu i pomalo jezovitu.

- Morat ćemo se još bolje upoznati, ljubavi moja... Vrijeme pritišće, život teče, a meñu mnogim natovarenim bremenima i darovanim zakladama ti si jedinstvena poput jutarnje zvijezde, tvoje lice se žari i blista u svim tminama moga pustolovnog života, punog blaženstava i omamljujućih bolesti... O, ljubavi moja!

I dalje je promatrao veliku kuću na brdu u koju su se uputili Anñelika i njezini pratioci.

Poput rosnog mladića veselio se što će je opet ugledati u daljini kako živahno hoda kao srna u šumi - čudesno je predstavljala njezinu dražest i radost života...

- Čak i izdaleka može izluditi muškarca... Samo zašto se tako dugo zadržava kod tog župnika koji peče rakiju... Da bi poboljšala Aristideovu tafiu! Oh, vrati se što prije, dušo moja draga!

Osmjehivao se u sebi.

- Ne, ništa zato, mogu i pričekati... Dušo moje duše, svjetlosti moga života, pripadaš mi...

Vrijeme je prolazilo.

Ville d'Avray sretno će dovršiti sve svoje planove, priznate ili zatajene.

Grof de Peyrac opet začu kako ga doziva nadobudni markizov glas. Gouldsboroova šalupa se vraćala.

- Već je imam! - uzviknu markiz i podignu malenu škrinjicu visoko u zrak. - Vidite kako dobro poznajem ljude i stvari! Cleo će biti sva blažena od sreće.

Peyrac se malo nagnu i odmah ugleda četiri bačve što su ležale na dnu čamca i prilično ga opterećivale. Pravo rečeno, grof je očekivao nešto slično.

- A što je to? - upita on i pokaza na neočekivani tovar.

- Ovo? Ali, dragi moj prijatelju, zar mi niste dali slobodne ruke? A kako sam, posve slučajno, ugledao to skladište burgundskoga vina, nisam mogao dopustiti da taj čudesni nektar ostane u rukama takvih lopova! Znate, to vino je iz beaunskih vinograda, prodaju ga na dražbi i upotrebljavaju pri službi Božjoj. Najbolje je u ovoj

zemlji, ako ne i u cijeloj Francuskoj. Na svoju veliku žalost, nisam mogao uzeti sve, nažalost, nažalost - dodao je tužno. Pričekao je nekoliko trenutaka.

- U cjelini uzeto, dragi moj grofe, vas optužuju za sve moguće i nemoguće, čak i strašne stvari, pa vam ova malenkost ne može jako štetiti, zar ne? A mi ćemo si milostivo razblažiti grlo. Što da radim s ovim bačvama?

- No, dobro, markiže, dajte jednu prenijeti na palubu da bismo navečer popili čašicu s prijateljima. Ostale tri spremite na »svoj« brod, jer ste i sami pripomogli ovom velikom razbojstvu.

- Oh, dragi gospodine grofe, vi ste najpouzdaniji i najiznimniji prijatelj od svih koje sam ikad sreo. Sto puta i tisuću puta vam zahvaljujem. A sada o nečem drugom.

Kapetana Dugasta našao sam u vrlo jadnom stanju. Ne mogu ni zamisliti što mu je, ta on je sjenka samog sebe. Čovjek bi rekao da su ga otrovali ili nešto slično. Moje je mišljenje da biste trebali biti malo strpljiviji s tim nesretnikom. Usto mi se čini da sam zapazio plemića vrlo lijepa ponašanja, iako se pokušao prikriti. Ako je to kraljev predstavnik, zar ne bi bilo mudro malo popustiti uzde? Dopustite mu da sa svojom pratnjom doñe na kopno prije nego Sveti Ivan Krstitelj nastavi put prema Quebecu, kamo će stići prije nas i prenijeti dobre ili loše vijesti. Sutra je nedjelja...

ÄŒETVRTI DIO

KRALJEV IZASLANIK

42.

DJECA NA NEPRIJATELJSKOM BRODU Anñelika je vidjela kako je njezin muž grof de Peyrac neobičnom brzinom prešao brodski most, uspeo se dvjema stubama uz prvo stubište stražnje palube i zabrzao po galeriji na lijevoj strani broda. Usmjerio je svoj sklopivi dalekozor ravno prema Svetom Ivanu Krstitelju. Grof d'Urville, kapetan Vanneau, Ville d'Avray i nekolicina drugih trčali su za njim.

- Što se dogaña? - upita Anñelika. Ville d'Avray joj odgovori: - Honorina je na palubi.

- Na kojoj palubi?

Ville d'Avray joj odgovori: - Na palubi Svetog Ivana Krstitelja.

Sad je i Anñelika dotrčala do stubišta i pridružila se skupini naguranoj oko Joffreya de Peyraca. Peyrac spusti durbin.

- Istina je. Honorina je na palubi! Pogledajte i vi!

U krugu objektiva Anñelika je brzo razlučila dio broda: iskrivljenu ogradu, kraj mosta, sav u neredu slabo održavana broda, a u potpunoj suprotnosti s tim jadnim prizorom ugledala je nekoliko udaljenih silueta ljudi s pernatim šeširima, elegantno odjevenih, koji su zacijelo bili časnici u pratnji kraljevog izaslanika. A usred njih... nije moglo biti nikakve dvojbe.

- To je ona! To je ona! Dobro poznajem njezinu zelenu kapicu. Dobila ju je upravo danas, za procesiju.

Ruke joj omlohavješe od užasa.

- Honorina... na palubi Svetog Ivana Krstitelja! Ali što ondje radi?

- Oteli su je - izlanu netko. Bila je nedjelja.

Tog jutra sve su posade Peyracovih brodova otišle na misu, a na Božju službu bili su pozvani i svi putnici sa Svetog Ivana Krstitelja.

Nitko još nije vidio kraljevog izaslanika, premda je mogao biti meñu nekim putnicima koji su se obavili ogrtačima s podignutim ovratnicima - to je opravdavala hladnoća a na glave stavili pernate šešire spuštene na oči. Uopće nisu bili spremni na razgovor s domaćim stanovništvom, iako nisu odbili doći na kopno i poslušati misu, gotovo kao kaznu koja im je propisana u zarobljeništvu.

Ukratko, nestali su im ispred očiju. Zajedno s Indijancima, seljanima, tragačima i drvosječama koji su došli iz gornjih zemalja, činili su golemo mnoštvo koje je preplavilo malenu kapelu čije je zvono čvrsto odjekivalo čistim i hladnim zrakom.

Odmah poslije podneva počela je procesija.

Honorina je bila vrlo vesela što se mogla uresiti svojom novom, zelenom, izvezenom kapicom te je tog lijepog nedjeljnog dana činila čast mladoj obitelji grofa de Peyraca.

Potom je Anñelika prepustila oboje djece njihovoj uobičajenoj zaštiti. Vreva je doista bila živahna i zabavna.

Groznica trampe ovladala je svima i veselje je bilo opće, utoliko više što je u čast bijele svetice koju su slavili toga dana - bijele zbog svojih posve bijelih haljina Joffrey de Peyrac dao razdijeliti stanovništvu smotke virdžinijskog duhana te svakom pun pehar vina, a Indijancima malene bisere koji nisu bili jako vrijedni, ali su ih domoroci žarko željeli kao ukras za svoju izvezenu prazničnu odjeću.

Anñelika se vratila na Gouldsboro da bi se presvukla i malo otpočinula. U luci je vladalo neprekidno komešanje svih vrsta plovila: barke i kanui vozili su mornare s brodova na obalu i obratno.

A u trenutku kad se htjela vratiti na kopno opazila je veliku strku na mostu i Ville d'Avray joj doviknu:

43.

DJECA NA SIGURNOM - Honorina je na palubi...

Zar Honorina na palubi Svetog Ivana Krstitelja! Otela ju je ta gomila lopova!

Grof de Peyrac opet je uzeo dalekozor i počeo podrobno promatrati.

- Vidim i Yolande, ovaj čas se pokazala.

Tu djevojku, visoku Akadijku, bilo je moguće razaznati izdaleka i prostim okom, kao i ispranu modru bluzu Adhemarove odore. Cherubin se gotovo utopio u gomili, neuočljiv zbog svojeg malog stasa koji ni sa crvenom kapicom na glavi nije sezao iznad ruba brodske ograde.

- Moj sin je pao u ruke čoporu bandita - uskliknu Ville d'Avray svojim dramatičnim glasom. - Ah! Sad smo konačno izgubljeni. Zašto ste im, zaboga, grofe, oduzeli ono njihovo burgundsko vino? Sad će nam se strašno osvetiti.

Intendant Carlon, koji im se u meñuvremenu pridružio, prekinuo ga je: - Dragi moj, ipak vas moram podsjetiti da ste vi bili taj - tako sam čuo – koji je ocrnio dušu tim zlim činom. Usprkos svim mojim upozorenjima...

- Nedvojbeno! Ali nije im se smjelo dopustiti da odu na kopno.

- Eh, no, markiže! Vlastitim ušima sam vas čuo govoriti kako bi bilo dobro požuriti i malo omekšati zatvor ili uzde, ako je već na palubi kraljev izaslanik...

- Gospodin de Peyrac nije me trebao poslušati.

- Dosta je bilo rasprava - presudi Peyrac. - Zlo se već dogodilo i sad ga treba ispraviti. Gospodine Carlon, kao intendant Nove Francuske mogli biste mi pomoći.

- Na raspolaganju sam vam - pristade kraljev službenik. Uistinu je imao zabrinuto lice, ne toliko zbog komplikacija koje su mogle uslijediti koliko zbog čistog straha za to dvoje djece, što je odmah ganulo Anñeliku. U tom trenutku bila je zahvalna za svaki izraz suosjećanja.

- Nikako ih niste smjeli pustiti na kopno - stenjao je Ville d'Avray. - Sad su to podlo iskoristili i zarobili taoce. I to kakve taoce! Naši jadni mališani... Sad će od nas zahtijevati razornu otkupninu. Dobro poznajem tog Dugasta. Spreman je upravo na sve. Osim ako... Jao, Bože moj, gdje su? Više se ne vide!

Anñelika opet uze durbin što ga je prisvojio markiz, dok su ostali po Peyracovoj naredbi skočili po nove dalekozore. Vrlo uzbuñena, Anñelika je prinijela napravu očima.

Morala je ustanoviti da je skupina koju su maloprije vidjeli nekamo nestala. Most na Svetom Ivanu Krstitelju bio je posve prazan.

- Bacili su ih u vodu! - zavrišti Ville d'Avray. Odmah je zbacio svoj redengot i pripremio se da skoči u more samo u hlačama do koljena i prsluku. Jedva su ga zadržali.

- Umirite se - reče grof. - Spustit ćemo šalupu u more i povesti se njome. Brže ćemo veslati nego što vi možete plivati. Molim vas, markiže, ne gubite hladnokrvnost.

Hitrom kretnjom sklopio je durbin te u pratnji svih prisutnih stupio na glavnu palubu i uputio se prema velikom čamcu za spašavanje koji su mornari brzo odvezivali. Nešto posade srećom je ostalo na palubi, a svi drugi su dobili voljno i veselili se na kopnu.

Anñelika je blagoslivljala nebo zbog toga što je Joffrey brižno pazio na to da ne ostane bez veze s kopnom. Taj dan bio je tako iznimno euforičan, opće nepovjerenje je popustilo u toliko velikoj mjeri da je čak i na palubi Gouldsboroa donekle popustila inače tako stroga i stalna disciplina.

Postalo je očito da su to iskoristili ljudi na Svetom Ivanu Krstitelju i izveli svoj podli napad.

Joffrey je prvi - to je Anñelika kasnije saznala - shvatio da je nešto sumnjivo na Svetom Ivanu Krstitelju.

Ville d'Avray je i dalje tjerao svoj tužni monolog dok se ljestvicama od užadi spuštao u čamac.

- Dat ću ih poslati na galiju, dat ću ih strijeljati arkebuzama... Usudili su se dotaknuti moga sina! I sad će možda od mene tražiti sav moj imetak... Ništa zato, platit ću...

Ali onda neka se čuvaju! Ne, neće sretno doći u raj...

Anñelika se trudila da ne izgubi pribranost. Sveti Ivan Krstitelj bio je opkoljen velikim i dobro naoružanim brodovljem. Lako će ga ukrotiti.

Unatoč tome situacija je bila vrlo neugodna, jer su lopovi na palubi svoga zloglasnog broda držali nedužne i dragocjene živote...

Ali kako se sve to moglo slučiti? S kakvim prokletim izgovorom su tako privukli oba djeteta, koja nikako nisu pretjerano povjerljiva, a čuvali su ih Yolande i Adhemar? I kako je bilo moguće ugrabiti i Yolande i Adhemara? Jesu li nitkovi upotrijebili silu?

Kod Yolande to je bilo posve nevjerojatno. Bilo bi potrebno više od te posade ništarija da je silom dopremi na brod. Dakle?...

No sve to nije više važno. Najprije treba sve zarobljenike vratiti s broda, a potom ćemo govoriti o tome kako se sve to dogodilo.

Anñelika je vidjela da je Peyrac pozvao svoju španjolsku gardu, naoružanu mušketama. I mornari koji su ga pratili bili su u punoj opremi za iskrcaj.

On joj se obrati: - Poći ću prvi.

- Pratit ću vas.

- Ne, budite strpljivi! Bilo bi posve nepotrebno da oboje padnemo u ruke bandita ako stvari poñu lošim tijekom. Slijedit ćete me tek kad poñem. Dao sam na kopno poslati signale s naredbom dvjema posadama da se odmah vrate na Gouldsboro. Doći ćete jednom od tih dviju barki zajedno s d'Urvilleom i njegovim ljudima. Naoružajte se pistoletama. Ville d'Avray ukrcat će se na drugu barku. Proglasio sam stanje stroge pripravnosti na kopnu. Svaki čovjek sa Svetog Ivana Krstitelja koji je još na suhom opkoljen je i ne može napraviti štetu niti doći na palubu svog broda.

- Možda su predvidjeli takve mjere? Možda su svi na brodu i pripremaju se da isplove? - reče Ville d'Avray koji je upravo predao dalekozor grofu d'Urvilleu kako bi taj nadzirao dogañaje na Svetom Ivanu Krstitelju. - Reklo bi se da se nešto priprema... na prednjoj palubi... Pogledajte...

- Taj stari lisac ne može nam tek tako odmagliti... Markiže, molim vas da ne očajavate unaprijed. Sada moramo uskladiti svoja djela...

Joffrey de Peyrac govorio je s velikim mirom.

- Uvijek je miran kad se sprema najgore - reče u sebi Anñelika prisjetivši se suzdržane Joffreyeve spokojnosti pred utvrdom Katarunk kad su je opkolili crvenokoži Irokezi.

Ipak je posve problijedjela.

On tada položi svoju umirujuću ruku na njezino zapešće. Ta njegova kretnja jako joj je pomogla, to je bio stisak koji je prenosio potpuno povjerenje.

- Dao sam poslati signale na kopno s naredbom da nadziru pokrete na Svetom Ivanu Krstitelju. Strpljenja, draga moja! - ponovi on. - Doći ćete odmah za mnom i zajedno ćemo učiniti sve što je u našoj moći - a ona nije malena - da tim lopovima damo odlučan znak da ih nasilna djela koja su počinili ne mogu daleko dovesti. Nije potrebno da osjete kako su nas jako pogodili.

Ona se slabašno osmjehnu.

- Shvaćam vas. Spremna sam.

- Samo hrabro! Potrebni ste mi vi i sva vaša hladnokrvnost. Zar će ona biti slabija sada, kad se radi o životu vaše kćeri, nego što je bila kad se radilo o životu vašeg muža? Ta znate, one večeri...

- Ne, ne! - zajeca Anñelika. - Ali djevojčica je još tako... tako malena.

Vidjela je kako se Joffreyevo lice zgrčilo i shvatila je da i on u sebi drhti zbog njihovog ljubljenog djeteta.

Potom se naglo okrenuo i počeo se spuštati, namrštenih obrva.

- Pričekajte - doviknu ljudima pokraj topova. - Pozor! Čini se da se ondje nešto miče.

Svi su se u trenu utišali i uperili svoje dalekozore u tom smjeru.

S pramca Svetog Ivana Krstitelja otisnuo se čamčić, zaobišao provu i zabrzao prema obali. Meñu putnicima u tom čamcu mogli su razabrati šarene mrlje dječjih kapica, bijeli Yolandin pojas te Adhemara.

Nestali su im iz vida kad su dotaknuli obalu, jer je udaljenost bila prevelika. No odmah se od Gouldsboroa odvojio čamac i sve njih zajedno uputio prema nepoznatom plovilu.

- Vraćaju nam njihova trupla - zastenje Ville d'Avray.

- Ah, ne, dobro ih vidim i čine mi se vrlo živi - reče Anñelika, koja je pozorno pratila napredovanje šalupe. Šaka koja joj je cijelo vrijeme stiskala srce ipak se polako počela rastvarati.

Ali sve je to ipak bilo tako čudno. Koliko se moglo vidjeti s te udaljenosti, putnici na barci nisu se ponašali kao zarobljenici koji su upravo pobjegli od strašne opasnosti, nego - po svojoj staroj navici - kao lakomisleni praznoglavci koji se vraćaju kući nakon ugodno proživljena prazničnog dana.

Vidjeli su Honorinu i Cherubina kako umaču ruke u vodu, iako su se time izlagali opasnosti da padnu u vodu - to im je bila omiljena zabava, ali kod kuće strogo zabranjena.

A Yolande i Adhemar su posve opušteno veselo brbljali sa stranom posadom.

- Petnaest udaraca palicom svakom veslaču - nestrpljivo uzviknu Ville d'Avray na kraju živaca - jer veslaju kao da krstare po plitkom ribnjaku. Zar ih doista nije briga što mi ovdje umiremo od straha i tjeskobe?

Ali u meñuvremenu su se svi vratili na most. Bili su istinski umireni i kad je malo društvo pristalo nemir u njihovim srcima pretvorio se u mirnu radost.

Honorina i Cherubin stupiše na palubu, podignuti grozničavim rukama, te na licima domaćeg glavnog štaba, okupljenog da ih dočeka, odmah opaziše kako je stvar bila ozbiljna.

Honorina je bila svjesnija te činjenice, ali nije se doimala posebno odgovornom ni zbunjenom. Tolika je bila samosvijest te malene osobe od koje su svi tražili odgovor više nego od Yolande i Adhemara, koji su se pojavili pred upitnim očima i izmijenili nemirne poglede - kao da su napokon shvatili kakvu su glupost počinili.

44.

TAJANSTVENA PORUKA PLEMENITOG NEZNANCA - Gdje ste bili, mala gospoñice? - upita Joffrey de Peyrac obrativši se svojoj kćeri Honorini.

Ona ga je promatrala s malom mjerom zabrinutosti. Smatrala je da je pitanje suvišno, jer Joffrey de Peyrac mora dobro znati da je bila na Svetom Ivanu Krstitelju - ta svi su promatrali njihov dolazak svojim dobrim i preciznim dalekozorima.

No mlada gospoñica već je odavno shvatila da odrasli žele na sva pitanja dobiti precizne odgovore kao potvrdu posve očitih stvari. Djevojčica je isto tako dobro znala

da nitko na brodu, pa ni ona, ne smije prkositi neospornom gospodaru, gospodinu de Peyracu.

I zato mu rukom pokaza na brod Sveti Ivan Krstitelj, a njezina kretnja bila je puna poštovanja.

- Dakle, na Svetom Ivanu Krstitelju - ponovi Peyrac. - A možete li mi reći, mala gospoñice, s kojeg ste razloga počinili tu glupost i popeli se na palubu tog broda bez našeg izričitog dopuštenja?

- Zato što su me pozvali na zakusku.

- Ma hajde. A tko vas je pozvao?

- Jedan od mojih prijatelja - reče Honorine svečanim glasom. Dok je iz sebe izvlačila tu slavnu izjavu, bila je tako neopisivo dražesna s onim svojim izrazom uvrijeñenosti i prijekora zbog tog mrskog i po njezinu mišljenju posve nepotrebnog ispitivanja da je to grofa upravo potreslo.

Usta mu se razvukoše u osmijeh.

Zatim se saže i podiže kćerkicu. Tijesno je privi uz srce.

- Ti, moje maleno veliko blago - reče prigušenim glasom - kakvu si to nepromišljenost napravila, zlatna moja djevojčice! Zar ti doista nije pala na um misao, kad si prihvatila taj nenadani poziv, da na tom brodu imamo i neprijatelja koji bi se meni mogli strašno osvetiti time što bi doveli tebe u veliku opasnost?

Uzrokovala si smrtni strah i tjeskobu svojoj majci i meni.

Honorina ga je začuñeno promatrala.

- Dakle, istina je! - uskliknu ona cijelom svojom dušom, sva očarana - Bojao si se za mene?

- Upravo tako, gospoñice. I lijepo te molim da nikad više ne napraviš ništa slično! Jer moraš znati da bi moje srce bilo zauvijek slomljeno kad bi se tebi dogodilo nešto ružno.

Nijedna riječ ne bi mogla tako očarati Honorinu kao to iskreno očevo priznanje ljubavi.

Uronila je pogled u oči Joffreya de Peyraca da se uvjeri govori li iskreno. Zatim ga je stisnula objema ručicama, privinula lice na njegov obraz pun plemenitih ožiljaka i ponovila svom svojom vatrenošću: - Oprosti mi, predragi oče, oprosti mi!

Kad je Cherubin vidio da je Honorina u očevu naručju, znao je da je sve na najboljem putu i jurnuo je prema Anñeliki.

Ona nije mogla ništa drugo nego uzeti malenog ubogog gospodičića u naručje i dati mu poljubac umirenja, suosjećanja i oprosta.

- Traži oproštaj kod svog oca - reče mu i preda ga Ville d'Avrayu koji je plakao kao dijete od raznježenosti i pretrpljena straha. Još nikad nije tako jako osjetio koliko mu je drago to maleno biće.

Cherubin je bio spreman zagrliti i poljubiti sve prisutne, jer nije baš sasvim shvatio uzrok svih tih osjećajnih izljeva. No u svojem dječjem srcu osjećao je da su odrasli morali doživjeti svojevrstan potres. Ali to je ipak bolje nego da ga kude ili kažnjavaju.

- Gospodin de Ville d'Avray već je bio spreman otplivati po vas - upozori Anñelika Honorinu.

- Zar uistinu? - uskliknu mlada gospoñica, sva uzbuñena; dogañaj ju je sve više bacao u istinsku očaranost.

Iz očeva naručja skliznula je na ruke Ville d'Avraya i toplo ga poljubila. Potom se počela motati oko svih prisutnih kako bi odredila svoju veliku omiljenost, jer svatko ju je htio barem pomilovati, ako ne i zagrliti - svi su joj samo ponavljali kako ih je prestrašila - svi ti pustolovi su gotovo u jedan glas tvrdili da je to bio najveći strah, da, upravo najveći strah u njihovu junačkom životu.

Anñelika se obrati Peyracu: - Hoće li uopće shvatiti kako je velika bila ta njezina nepromišljenost? Kad je svi miluju i umiljavaju joj se...

No istodobno se morala nasmijati izrazu na Peyracovu licu.

- Vi je ipak volite više nego ja.

- Tako je ženstvena - reče on i odmahnu glavom. - Očarava moje srce i oči...

Uhvatio je Anñelikinu ruku, prinio je usnama te joj utisnuo vrući poljubac.

- Njome ste mi dali istinsko blago, koje mi čini čudesnu radost. A sad se lijepo umirite, srce moje...

- Da, umirit ću se - prošapta ona.

Napokon je osjetila kako joj krv opet živo teče žilama. Posve se pribrala.

- A sad moram i ovim dvjema velikim skitnicama postaviti pitanje - reče i stroga lica stupi pred Yolande i Adhemara. - Zar ste posve izgubili pamet, vas dvoje? Zar vam je trgovina krznom i pretjerano bančenje koje je prati toliko pomračila razum da ste se s djecom bez razmišljanja uputili na palubu Svetog Ivana Krstitelja? Zar doista ne znate da nam je zapovjednik tog broda neprijatelj? Još nije prošlo ni tri dana otkad je htio utopiti Aristidea i Julienne, a danas vas dvoje prihvaćate zakusku na njegovoj palubi?!

- Da, gospoño, imate pravo - zastenja Yolande i sakri lice u pregaču. - Možete me istući, zaslužila sam to tisuću puta.

- Da, da, udarite je, gospoño grofice - naglasi Adhemar i pokaza prstom na svoje lice. - Ja sam lakovjeran. U potpunosti sam povjerovao u sve što su mi rekli. Onaj plemić izgledao je vrlo pošteno.

- Koji plemić?

- Ne grdi moju dragu Yolande - umiješa se Honorina i pohita u pomoć svojim drugovima. - Ja sam bila ta koja je htjela ići.

- Je li to opravdanje? - prigovori Anñelika, koju je sve to već malo rasrdilo. - Da, vas dvoje velikih zaštitnika jednostavno ste dopustili da vas dvoje djece od pet godina povuče za nos umjesto da ih spriječite da učine takvu glupost koja je mogla imati najstrašnije posljedice. A gdje je Neals Abbial? - uznemiri se ona čim je shvatila da nema malenog Šveñanina koji je obično pratio to dvoje djece. - Jesu li ga zadržali na palubi Svetog Ivana Krstitelja?

- Ne! - pouči je Honorina - on nije htio ići s nama. Baš je glup!

- Ne, nego je bio vrlo pametan! Znaš, gospoñice, da bih se razveselila kad bi ti pokazala barem pola njegove pameti. Sada sam čak uvjerena u to da vas je pokušao odgovoriti od tog više nego čudnog poziva, ali vi ste slabo slijedili njegove savjete.

Za svoj trud dobit će nagradu i plaću, a ti ćeš biti kažnjena.

Honorina je sagnula glavu.

Nikad nije podržavala nikakve iluzije, a stvari su se nakraju okrenule na dobro. No djevojčica je dobro znala da Anñelikin bijes nije moguće tako brzo i lako ublažiti kao onaj Joffreya de Peyraca.

Zato je uzdahnula i počela prebirati po džepovima svoga kaputića, dok je Anñelika nastavila obraćajući se Yolandi i Adhemaru: - Objasnite mi sve. Želim znati što se dogodilo i kako ste se dali tako namamiti.

Yolande, koja je klečala na mostu u svom osjećaju krivnje, te Adhemar, koji joj je dobrovoljno i solidarno htio priskočiti u pomoć, upustili su se u dugo i zbrkano pripovijedanje iz kojeg je postalo jasno da su oboje isprva malo trgovali dabrovim kožama i lijepim nerčevim krznima - za to je Yolande dala svoje koraljne naušnice koje je Marcelline dobila od svoje stare majke iz pokrajine Nivernais te ih je bila posudila da bi s njima blistala u Quebecu, a Adhemar je dao vrećicu za barut iz svoje vojničke opreme - dakle, kad su obavili tu kupovinu s lukavim domorocima, shvatili su da je Honorina u meñuvremenu nestala.

Počeli su je tražiti kao ludi i pronašli su je usred velike rasprave s plemićem koji je spadao meñu putnike sa Svetog Ivana Krstitelja koji su smjeli izaći na kopno.

- Ipak biste morali biti barem malo nepovjerljiviji - predbaci im Anñelika. - Tadoussac je danas pun svakojakih, pa i vrlo podlih ljudi.

- Ali moj prijatelj nije bio takav - ispravi je Honorina.

- Ti si još premlada da bi to mogla znati.

- Istina je, plemić je ostavljao nadasve dojam poštenjaka - opet se Yolande založi za djevojčicu.

- Nedvojbeno je to i bio, jer ste se svi sretno vratili a da vam nije učinio ništa nažao.

Ali ipak, tko je on?... Putnik koji se htio razvedriti? Zašto baš s našom djecom? Što hoćeš, Honorina? Što je to?

Honorine je napokon uspjela pronaći što je tražila u džepovima ne zanimajući se za rasprave odraslih.

Vrlo uspravna, oštro gledajući u daljinu, zamišljena izraza lica, ispružila je prema svojoj majci ručicu čiji su bijeli prsti stiskali veliku omotnicu zapečaćenu crvenim pečatom.

- Što je to? - još jednom ponovi Anñelika.

- To je za tebe - odgovori Honorina posve bezbrižno. Anñelika je uzela omotnicu, načinjenu od lijepog, bijelog, teškog pergamentnog papira. Voštani pečat na sredini i na sva četiri kuta omotnice nosio je znamenje grba - nejasnog grba i natpisa, jamačno latinskog. Duga, teška vrpca bila je od čiste svile.

Bilo je to upravo zapanjujuće.

Anñelika je ogledala omotnicu u ruci, ali na njoj nije našla nikakvo ime. Sumnjičavim pogledom okrenula se prema Honorini, koja je još uvijek bila sva dostojanstvena.

- Gdje si to dobila? Tko ti je to dao?

- Moj prijatelj, onaj plemeniti gospodin.

- On ti je dao ovu omotnicu?

- Da. - Za koga? Za mene, upravo za mene?

- Da, majko - ponovi Honorina i uzdahnu. Trenutak kasnije dodala je: - Vidio te je jutros na procesiji.

Tad se Anñelika odluči skinuti vrpcu s tog tajanstvenog pisma i tako slomi voštane pečate.

Vosak je bio tanak i krhak, kao da je pečaćenje bilo obavljeno vrlo brzo.

Rastvorila je list, ispisan uskim, vrlo elegantnim rukopisom koji je takoñer bio veoma brz i ponegdje posut mrljama i oštrim potezima. Vidjelo se da je piscu guščje pero bježalo - bilo je slabo zašiljeno. Sve je to otkrivalo veliku žurbu, jer pisac očito nije imao ni toliko vremena da svoje pismo pospe prahom i osuši svoju poslanicu.

Anñelika poče glasno čitati: - »O, vi, najljepša meñu ženama...« I prekinu čitanje.

- Taj početak mnogo obećava - reče Ville d'Avray, koji se bio približio jer ga je stvar jako zanimala.

- I malo je preslobodan - napomenu Carlon. - Osjeća se bezbožna i donekle besramna ruka...

- Dosta je tih vaših neuljudnosti - oštro ga prekori Ville d'Avray. Nagnuo se nad Anñelikino rame i pokušavao pročitati nastavak pisma. Time joj je zapravo ponudio svoju pomoć, jer se poslanica pokazala praktično nečitljivom.

No markiz je imao vrlo dobre oči.

Nastavio je naglas: - »Sjećanja na vaše... na vaše čudesne usne i njihove zamamne poljupce, na vaše tijelo boginje, na sve vaše čari kojima na svijetu nema sličnih, sva ta sjećanja živjela

su sa mnom i u meni svih ovih dugih godina. Usred najtamnije noći vaše smaragdne oči blistale su jedinstvenim i nezaboravnim sjajem.« Ville d'Avray obliznu usne.

- Ne može biti nikakve dvojbe, draga moja. Ovo pismo može biti naslovljeno samo na vas.

Ostali su suzdržavali smijeh i izmjenjivali značajne poglede.

45.

NEZNANAC UGOVARA SUSRET Ljepota gospoñe de Peyrac bila je one vrste koja je kao stvorena za poticanje sporova, tragedija i strasti. Na to su se svi već odavno navikli i počeli su osjećati istinski ponos.

Iskustvo je pokazalo da je njezin dolazak uvijek prizivao nepoznate elemente u život i nitko nikad nije mogao znati kako će se stvari razvijati u njezinoj prisutnosti. Bilo je to kao u kazalištu, gdje je svaki trenutak i svaki dogañaj posve neočekivan.

Anñelika sva zbunjena podignu oči prema Joffreyu de Peyracu.

- Ovo uopće ne shvaćam. Ovo pismo jamačno je namijenjeno nekom drugom. To je greška.

- Smaragdne oči... - opet veselo istaknu Ville d'Avray. - Mislite li da je takva boja očiju česta?

Ona slegnu ramenima.

- Ako kažete da me je taj plemić vidio na procesiji... Onda ga je to moglo navesti na besmislene komplimente. Zacijelo nema baš previše pameti.

- Prije bih rekao da je to jedan od vaših nekadašnjih obožavalaca - prekinu je Peyrac, prihvaćajući to s potpunom hladnokrvnošću. - Prepoznao vas je kad vas je vidio na misi. Treba računati na takva iznenañenja, jer smo već na tlu Nove Francuske.

Anñelika i on malo se odmaknuše od drugih te on uze pismo i pregleda pečate i vrpcu.

- Uopće me ne bi začudilo kad bismo u ovom slučaju imali posla s tim tajnovitim izaslanikom gospodina kralja. Čestitam! Uspjelo vam je istjerati ga iz rupe!

Anñelika pokuša razaznati potpis, ali bio je još nečitljiviji od ostalog. Posve ga je prekrila mrlja tinte preko koje je ležao voštani pečat. Moglo se samo neodreñeno prepoznati veliko »N« kao početno slovo.

Pošto se dugo uzalud trudila, morala se odreći nade u uspjeh.

- Nemam pojma tko bi to mogao biti.

- Zaista nemate? Baš nikakve pomisli?

- Nikakve! I još jednom ponavljam da me je taj plemić zamijenio s nekom drugom osobom.

- Ne! Ville d'Avray ima potpuno pravo - smaragdne oči, to je dovoljan dokaz. Rekao bih da su te oči nekada bile slavne na dvoru i da neko vrijeme nisu imale takmaca.

Anñelika je napela sve snage da bi se barem nečega prisjetila. U duhu je gledala svu tu dvorsku vrevu i cirkus, Zrcalnu galeriju, lijepu, našminkanu i nalickanu gospodu, njihove zavodničke osmijehe, drske ruke koje su se mogle odbiti blagim udarcem lepeze, bludni pogled zbog kojih se pristojna žena morala praviti da ne shvaća njihove poruke.

- A što je s onim nezaboravnim poljupcima? - ustrajao je Peyrac. U njegovu pogledu zaplamtio je ironičan bljesak, ali i dalje je bio dobre volje, kao da se čudesno dobro zabavlja.

- Ne, doista se ne sjećam...

- Zar je bilo toliko prilika? - reče on smjelo. - I one tako prisne bliskosti da netko može govoriti - dakako, posve točno - o vašem tijelu boginje? - doda poput samog vraga.

- On se samo hvali.

U očitoj zbunjenostil, ona opet poče čitati pismo.

Tko god bio taj njezin nekadašnji obožavatelj, piše kao pjesnik. A strasni osjećaji kojima je možda nekada bio opsjednut nisu se uopće ustalili da bi time umirujuće djelovali na njegovo pero. Njegove nemirne osjećaje nije otkrivao samo neravni i nesigurni rukopis, nego i uzbuñenost njegovih riječi i izraza. »Moja radost je neizmjerna kad vidim da ste opet blizu mene. Nadam se da ćete prema meni biti manje grubi no što ste to bili jednom u prošlosti i da ćete imati toliko milosti da me se barem sjetite. Ako barem nakratko noćas umaknete svom gospodaru, čekat ću vas kod skladišta, onoga najbližeg, na rtu, u neposrednom produžetku indijanskog naselja. Ne zadajte mi tu bol da uzalud čeznem za vama i čekam vas, a da vas ne dočekam. Doñite, da napokon uzmognem doživjeti čudesni, neočekivani, nenadani san da vas još jednom vidim. Ljubim vam ruku...« - Dakle, ugovara sastanak! - napomenu grof de Peyrac. - Otići ćete onamo.

- Ne! Što ako je to podla zamka?

- Znat ćemo je izbjeći. Osim toga, i vi ćete biti naoružani... Mi ćemo čekati malo sa strane, spremni da odmah uskočimo na najmanji znak...

Dao je znak Yolandi i Adhemaru, koji se plaho približiše.

- Jeste li možda čuli ime toga plemića? Kako je izgledao?

- Uistinu mogu reći da je vrlo lijep muškarac - reče Yolande. - Nedvojbeno je vrlo visok plemić. Ali nije nam rekao svoje ime, a mi se dakako nismo drznuli upitati ga za nj. Jednostavno nas je pozvao da poñemo s njim, pa smo ga svi zajedno slijedili.

Anñelika pokuša nešto više doznati od Honorine.

- Je li rekao svoje ime onaj koji ti se obratio? I što ti je rekao kad ti je dao ovo pismo za mene?

Ali Honorina se još malo durila. Pravila se kao da uopće ne čuje. Uzela je svoju kutijicu s blagom, koju je ugledala u kutu, sjela na pod, oslonila se leñima na zid i počela prebirati po svojim omiljenim predmetima kao da joj ništa drugo na svijetu uopće nije važno. Ponekad bi nešto pokazala Anñeliki i rekla uz naivan dječji osmijeh: - Vidi, mamice, pogledaj samo kako je ovo lijepo!

- Namjerno me draži - reče Anñelika. - Zato što sam je prekorila umjesto da je valjda pohvalim za njezinu pustolovinu. Sad opet hoće da plešemo kako ona svira. I od sebe pravi još veće dijete samo da bismo je lijepo pustili na miru. Ne, iz nje dugo nećemo izvući ni riječi.

- Ništa zato! U svakom slučaju, samo vi možete razjasniti tu stvar, kad se nañete oči u oči s tom osobom. Što više razmišljam, to sam više uvjeren da je taj plemić koji vam izjavljuje tako plamene riječi i kraljev tajni izaslanik koji se ne želi otkriti - jedna te ista osoba. Važno je saznati koga ćete zapravo prepoznati u njemu.

Anñelika opet pogleda pismo čiji joj je raskošni pergamentni papir šuškao u ruci.

- Vaši poljupci... Kakvi i koji poljupci?

Koje usne na dvoru su osvojile njezine usne?

Sjećala se samo kraljevih usana u dubokoj sjeni šumice...

I ljubavi svoga dragog muža Philippea. Ali Philippe je već odavno mrtav.

Dakle, tko? Zar je doista podijelila toliko poljubaca da ih se sada ne može ni sjetiti?

Ona se obazre po stranom prizoru oko sebe.

Njezine zamišljene oči počivale su na prirodi koja ih je okruživala i koja joj se činila gotovo nevjerojatnom - ta obala s koje se diže dim iz indijanskih logora, taj silan

prostor oko jadnih naseljeničkih kuća, te tihe i neustrašive planine, to nebo koje se plavi nad neizmjernim šumskim prostranstvima.

I usred te pokrajine dosegnuo ju je sjaj njezine davne prošlosti i sa sobom donio odjek nerazumnog i čudnog života kojim je živjela u Versaillesu.

- Pogledaj, mamice - opet kao izdaleka doviknu mala Honorina i zamahnu svojom zlatnom zvečkom - pogledaj samo kako je ovo lijepo!

46.

SUSRET SA PROŠLOSTI Anñelika je prešla vanjsku granicu sela i krenula putem prema mjestu spomenutoj u pismu.

Bila je to grañevina od balvana koja se uzdizala kraj riječne obale, nedaleko od indijanskog sela. Ville d'Avray je rekao da to skladište pripada nekom visokom državnom službeniku iz Montreala. Nasuprot tome, Carlon je tvrdio da je to skladište vlasništvo isusovaca. Kako god bilo, mjesto je bilo dobro odabrano, jer je bilo udaljeno. U Tadoussacu je trgovina krznom još uvijek uspješno tekla.

Anñelika se mogla udaljiti od uzavrelog naselja a da je ne opaze.

Pala je večer. Tadoussac se obavio maglom i dimom, koji su se vijugali poput niti: magla se uzdizala s rijeke, a dim se vio iz brojnih dimnjaka ili iz huronskog logora.

Usto je bilo još mnogo drugih ognjišta na kojima su okretali i pekli cijele životinje, primjerice cijelog orignala, kanadskog losa - to je bilo francusko ime za najveću i najsočniju divljač u zemlji. Poneki su i pržili ribe ili pekli krumpir u žeravici ispod pepela, ili su pak postavili kotao nad vatru i u njemu kuhali kukuruznu juhu kako bi se nasitili ljudi koji su pridošli iz »gornjih« krajeva.

Anñelika okrenu leña posljednjim svjetlima i vatrama te uroni u tamu.

Tu je noć već u dobroj mjeri obavila svoj posao. Obližnja šuma više se nije mogla razlikovati od rijeke ili neba koje je magla još jače zamutila. Da ne bi privukla pozornost, Anñelika je skupila svoju raskošnu kosu pod kapicu te je ovila velikim rupcem. Ništa strašno ako njezin zaneseni zaljubljenik iskusi malo razočaranja kad je ugleda u toj ponešto neukusnoj odjeći!

Dok je odsječno koračala, dušom su joj se rojila sjećanja. Iskrsavala su joj imena koja su nosila lijepa gospoda iz neposredne kraljeve pratnje: Brienne, Orvis, SaintAignan... Zar ju je doista jedan od njih žarko ljubio, a da to ona nije znala ili barem naslućivala? No, sve je bilo moguće. U Versaillesu je uvijek bilo dovoljno vremena za romantične afere!

Približavala se kraju puta. Ne, nije osjećala nikakav nemir. Bila je naoružana, kao što joj je savjetovao Joffrey, a znala je i da će joj priskočiti u pomoć čim pokaže i najmanji znak straha.

No imala je osjećaj da te sigurnosne mjere uopće neće biti potrebne. Što je dalje napredovala svojim nepoznatim putem, to ju je više mučila radoznalost i obuzimala želja da opet vidi nekoga tko ju je poznavao u ono davno doba kad je bila na dvoru francuskoga kralja. Žena posve drukčija od ove, sadašnje. Tijekom putovanja prema Quebecu nekoliko se puta pokušala uživjeti u ulogu te nestale osobe što je nosila znamenito ime gospoñe du Plessis-Bellieres. No doista se morala jako potruditi da bi se prisjetila te žene koju su negda tako dvorili, koju je ljubio Philippe, koju je poželio i sam kralj dok je vladala svečanostima u Versaillesu.

Ta blistava prikaza posve je nestala u strašnoj noći pokolja u gradu Plessisu, kao da je izgorjela u jarkim plamenovima i raščinila se u tami.47 A to vrijeme i nije tako davno. Možda je tek šest godina dijeli od onoga kraljevog pisma: »Ljubavi moja nezaboravna, ne budite grubi prema meni, ne budite grubi prema meni...« A sada, večeras joj srce ne lupa zato što će se naći pred svjedokom svoje prošlosti, nego od bojazni da će joj se u duši opet probuditi nekadašnje boli i radosti, danas tako strane njezinim osjećajima i umu. Što se više približavala, to je više zaboravljala da je u Kanadi.

Zaokupljena sjećanjima, išla je ne toliko na sastanak s neznancem koliko na sastanak sa samom sobom, suočenje koje bi joj moglo iznova razjasniti neke odavno nestale vidike njezine duševnosti.

A tada joj je gotovo pred nosom iskrsnula velika masa zgrade i morala se naglo zaustaviti.

Teški miris grmlja prodirao joj je u grlo te je položila ruku na grudi, kao da želi umiriti burno kucanje srca. Potom je u trenutku skupila svu svoju hrabrost, zakoračila naprijed i zadihano obišla ugao velike zgrade.

Tu je stajao muškarac, slabo osvijetljen prigušenom svjetlošću mjesečine.

U prvi mah gotovo da je zateturala od munje koja joj je sijevnula u grudima: »To je Philippe« - pomislila je. A dobro je znala da je Philippe već odavno mrtav, »topovska kugla odrubila mu je glavu.« No, nešto u pojavi plemića koji je stajao na stjenovitom rtu nekoliko koraka dalje podsjećalo ju je na njezina drugog muža, markiza du Plessis-Bellierea. Nije mogla reći što je to bilo. Možda pomalo teatralno držanje. Možda način kako je nosio ogrtač, kako je upro nogom o tlo...

Svjetlost koja je dolazila od vatri koje su gorjele na udaljenoj obali osvjetljavala ga je dovoljno da bi mogla vidjeti lijep vez na njegovoj odjeći.

Nosio je ogrtač s visokim, takoñer izvezenim ovratnikom, ukrašenim zlatnim nitima, nemarno zasukana orukavlja. Ljeskale su se i kopče na njegovih cipelama od fine kože, vrlo visokih peta. Širokom kretnjom prinio je ruku svom perjem okićenom šeširu i poklonio se dubokim naklonom u dvorskom stilu.

Kad se ispravio, vidjela je crte njegova lica, ljubazne i blage te joj se zaista nisu činile nepoznatima. Nije nosio periku, jer je još imao gustu kosu boje kestena.

Vidjelo se da je to lijep muškarac u najboljim godinama.

Smiješio joj se.

- Dakle, to si uistinu ti? - uskliknu on drhtavim glasom, punim osjećajne napetosti. Anñelika, ljubavi moja! Vidim te kako dolaziš kao vila, lakim, prelakim korakom, uvijek ista, uvijek čarobna!

- Gospodine, zar me poznajete?

- Ali, kako? Zar ti se pri pogledu na mene ne bude sjećanja?

- Nažalost, ne, moram priznati...

- Ah, još uvijek si jednako okrutna!... Da, tvoji slatki udarci!... Uistinu, to si uistinu ti! - ponovi on sa svojevrsnom mučnom tvrdoglavošću - i dalje ne mariš za moju strast i nehotice mi zarivaš bodež usred srca... No, ipak me pogledaj izbliza, molim te, pogledaj me...

On joj se približi i pokuša stupiti na najosvjetljenije mjesto. Nije bio izrazito visok, ali ju je znatno nadvisivao. Bio je vrlo elegantan, pravi svjetski čovjek, a cjelokupnim

47

Vidi: Anñelika pobunjenica. - Op. prev.

njegovim ponašanjem prosijavala je nijansa luckastosti, što je nadjačavalo melankoliju njegova jasnog pogleda.

Odmahnuo je glavom: - Oh, kakvo razočarenje! Dakle, nestao je svaki trag koji sam ostavio u tvom sjećanju? Dakako, nisam mogao mnogo očekivati od tebe, ali ipak! Vidiš kakvi su putovi ljubavi. Moja je bila tako duboka da sam je održao netaknutom tijekom dugih godina koje su minule. Pokušavao sam uvjeriti samog sebe da si barem na trenutak shvatila i dijelila moju ljubav... Samo ta misao mi je omogućila da pretrpim muke tvoje odsutnosti... Uvijek iznova sjećao sam se riječi koje si mi bila uputila, izraza tvog lica, pokušavao sam uhvatiti smisao tvojih rijetkih osmijeha te sam se napokon u duši uvjerio da unatoč tvom otporu moja osoba nije ostala bez ikakva traga u tvojim mislima i da si me - Bože moj! - barem malo voljela, iako to nisi htjela pokazati, bilo iz straha ili iz sramežljivosti. Jao, a sada moram izgubiti i svoje posljednje iluzije... Da, sad mi je jasno da me nikad nisi voljela.

- Žao mi je, gospodine.

- Ne, ne, lijepo te molim, ta nisi ti kriva. Nažalost, ljudske osjećaje nije moguće prisiliti na ljubav.

Uzdahnuo je: - Zar ti ni moje ime ništa ne govori?

- Ali, ja ga i ne znam.

- Kako? A pismo koje sam ti poslao?

- Nikako nisam mogla razabrati potpis - uzviknu Anñelika. - Messire, ne zamjerite mi, ali vaš rukopis je grozan...

- Ah! Ako je samo to... Ništa strašno, zaista ništa strašno, gotovo da si me umirila...

Sav radostan, on se okrenu, uhvati je za ruku i prinese je usnama.

- Oprosti mi. Svaka malenkost koja dolazi od tebe može mi značiti život ili smrt... A u ovom trenutku preplavljuje me najuzvišenija sreća. Ovdje si, pokraj mene, stvarna i puna života... Ah, zar sanjam...

I opet joj grozničavo poljubi ruku.

U njoj je sve više raslo uvjerenje da ga jamačno poznaje, i to veoma dobro, ali tom ugodnom licu nije mogla pripisati nijedno odreñeno ime.

- Ali gdje sam vas srela? - upita ga smjelije. - Na dvoru? To je vrlo vjerojatno. U kraljevoj pratnji?

Muškarac ustuknu maleni korak.

- Na dvoru? - ponovi on i iznenañeno otvori oči. - Zar sam te mogao sresti i na dvoru, tebe - na dvoru?

U tom trenutku kao da ju je zabljesnula munja prisjećanja. Da, vidjela ga je. Da, i čula ga je... ali gdje je to bilo? Shvatio je da će ga Anñelika svaki tren prepoznati.

Lice mu se ozarilo.

- Da? Da? - govorio je silno nestrpljivo i ispružio ruke prema njoj, hoteći obuhvatiti njezino lice.

- Samo mi malo pomozite - zamoli ona. - Gdje je to bilo? Kada? Je li prošlo mnogo godina? Sve mi se čini da i nije bilo tako davno...

- Dvije godine!

Dvije godine! Dakle, tog muškarca uopće nije upoznala u Versaillesu... Prije dvije godine? To je bilo u La Rochelleu!

- Gospodin de Bardagne! - uskliknu i napokon prepozna kraljevog namjesnika koji je tada vladao u gradu La Rochelleu. Kao gospodar toga gnijezda pravih hugenota bio je posebno zadužen za njihovo obraćenje.

- Uh! - reče on napokon - doista nije bilo lako. - Malo je hinio olakšanje.

La Rochelle! To je sve promijenilo u hipu. Nije riječ o kraljevom dvorjaninu koji bi je poznavao u njezinoj slavi i sjaju. Naprotiv. A to joj i odgovara.

- Gospodine de Bardagne - ponovi zadovoljno. - Oh! Kako sam istinski sretna što vas opet vidim! Ostali ste mi u tako lijepom sjećanju.

- To se baš i nije pokazalo.

- No u tome ima i vaše krivice - predbaci mu ona. - Imali ste tako tmuran, tako smrtno ozbiljan izraz lica, a sad, kad sam se napokon sjetila vaše nekadašnje nazočnosti u mojem životu, monseigneur, očekivala bih radosnog, nasmiješenog čovjeka...

- Bol što sam te bio izgubio narušio je moj izgled...

- Da, vjerujem... No, niste li tada nosili male brčiće, usto što ste bili istinski veseli i nasmijani...

- Obrijao sam ih. Nisu više u modi.

Promatrala ga je sa sve većim veseljem. Ne, doista se nije promijenio.

La Rochelle!

U nju navriješe sva stara sjećanja: gospodin de Bardagne u kočiji kojom ju je bio poveo usprkos njezinoj jadnoj pojavi uboge služavke.

Gospodin de Bardagne s maskom na licu i u ogrtaču sive boje sreće je na putu iz praonice, odakle je dolazila sa svojom velikom košarom punom opranog rublja...

- Sad mi je jasno zašto je Honorina rekla da ste njezin prijatelj.

- Ona me je odmah prepoznala, to čudesno, to predivno, drago dijete! Dakle, ona!

Kad sam je ugledao na obali usred svih onih malenih kanadskih dječaka i djevojčica, pomislio sam da ću se onesvijestiti od iznenañenja i radosti. Prišao sam joj i nisam mogao vjerovati svojim očima, a ona je odmah jurnula prema meni, kao da smo se jučer rastali...

- Sad shvaćam i zašto mi je pod nosom mahala onom zlatnom zvečkicom, ta mala vragolanka! Upravo vi ste joj je nekoć darovali.

- Da, istina je. Ti je nisi htjela primiti, zar se ne sjećaš?

- Bio je to daleko prelijep predmet za osobu kakva sam bila u tadašnjim uvjetima.

- Ne, nego nikad nisi htjela ništa primiti - uzdahnu on - najdraža moja.

Ljubav u njegovu pogledu bila je više nego očita. Spontano su si pružili ruke i pokušali jedno drugome u očima pronaći odsjaj te davne, a ipak nedavne prošlosti.

- Sretna sam, istinski i iskreno sretna što vas opet vidim, gospodine de Bardagne potvrdi Anñelika. - No, dakle, sad mi se lijepo nasmiješite, gospodine de Bardagne, da vas doista do kraja prepoznam.

- Da, lijepa moja služavko.

Oboje se nasmiješiše. Zatim, kao da ih je nagnao zajednički poriv, usne gospodina de Bardagnea dodirnuše Anñelikine usne i žarko se utisnuše u njih. Ali to je ipak bio više prijateljski nego ljubavnički poljubac i Anñelika mu vatreno odgovori.

Taj poljubac zaključio je susret o kojem nije ni pomislila da bi joj mogao donijeti toliko veselja.

Za dvije duge godine bila je potpuno zaboravila na gospodina de Bardagnea. No čim ga je opet vidjela i prepoznala, prisjetila se cjelokupne bogate ljestvice njihovih nekadašnjih odnosa, prožetih galantnošću, blagom sjetom, a takoñer i silom i prisilom, kojima ipak nije nedostajalo čiste srdačnosti - u dramatičnom ozračju La Rochellea, tog proganjanog i osuñenog hugenotskog grada.

On je ondje bio kraljev namjesnik, guverner, najmoćniji čovjek u gradu, a ona je bila nesretna žena na samom dnu društvene ljestvice i nagrada je bila raspisana za njezinu glavu.48 Ali to kraljev namjesnik dakako nije znao.

A zatim je privukla njegovu pozornost. Ludo se zaljubio u nju. Počeo joj je bezumno udvarati i uopće nije mogao shvatiti kako to da pokloni kraljevog guvernera nisu odmah zaslijepili ubogu služavku.

48

Vidi: Anñelika pobunjenica. - Op. prev.

Usprkos svojemu iznimno visokom položaju konačno joj je pred noge podastro svoje ime, svoje visoke titule, svoj imutak, tako je neizmjerna i neutoljiva bila čežnja koju je pobudila u njemu. Ponašao se kao da ga već sam pogled na nju baca u neshvatljivu požudu i strast kakvu još nikad nije osjetio ni prema kojoj drugoj ženi.

Dakako, bilo je više nego prirodno što su Anñelikina hladnoća i odbijanje još jače podjarili njegovu strast, koja se pretvorila u vrući plamen.

I sve to opet je počelo.

- Ah! - uzdahnu on i odmaknu je vrhovima prstiju da bi je bolje vidio - uistinu, uistinu si to ti! Opet vidim tvoje lijepo lice, tvoje zanosne oči, obris tvojih usana, o kojima sam toliko sanjao. Kad bih uopće mogao posumnjati u tvoju istinitost, u tvoju stvarnu prisutnost, odmah bi me u nju uvjerila čežnja koju mi budi pogled na tebe, kao i ta pročišćujuća milina što je samo ti možeš dozvati u moje srce. Te napokon ta blažena groznica koja me čini tvojim robom. A mislio sam da sam se izliječio od tebe.

No doista se nisi promijenila.

- Oh, ni vi, gospodine de Bardagne, ni vi se niste ni najmanje promijenili. To je više nego očito!

- Pa, svejedno, u čemu je tajna tvojeg sveusrećujućeg čara? - nastavi on. - Na sam zvuk tvoga glasa iznova oživljuju sve moje groznice i opet osjećam nad sobom njihovu nesavladivu strast i moć. Da li da se žalim zbog toga? Ne znam ni sam.

Takva ljubav je velik dar, često razoran, ali je blago za onoga tko ga je upoznao u svom životu, blago i za mene, pa me blaži i sama ta spoznaja. Doñi i sjedni kraj mene, drago moje dijete. U zavjetrini ove zgrade je jedna klupica...

Sjeli su.

Pregib strehe bacao je gustu, crnu sjenu i skrio ih od svih pogleda, ako je takvih bilo, koji su vrebali na njih kroz lišće i granje.

Noćna ptica iznad njih pjevala je i ćurlikala.

Nicolas de Bardagne obuhvatio je Anñelikina ramena i pomilovao je. Nabori njegova ogrtača zapuhnuli su je nježnim i slatkim mirisom. Znao je upotrebljavati miris ljiljana s velikim ukusom.

Njegova nježnost morala je pobuditi poštovanje na samu pomisao kakvim je neudobnostima bio izložen na brodu na kojem je bio gost, te kakvim tegobama prekomorskog putovanja na tom strašnom Svetom Ivanu Krstitelju.

No on je pripadao onim svjetovnjacima kojima je savršen izgled uvijek i u svim okolnostima najviši zakon, a galantnost prema ženama uvijek im je predstavljala svetu dužnost.

47.

ISPOVIJEDI BIVŠE LJUBAVI - Zapravo bih te morao mrziti - nastavio je nakon trenutka šutnje, kao da slijedi nit svojih misli - jer si me napravila budalom, ti, malo podlo biće, lagala si mi na najbestidnij način, ismijala si me, još strašnije: izdala si me. Ali, što mogu? Izgubio sam pamet zbog tebe i večeras sam potpuno spreman sve ti oprostiti. Osjećam kako si mi blizu, u rukama držim tvoj nježni i istodobno čvrsti stas... Je li to uopće moguće? Ali sad ću govoriti - nastavio je u sve većem zanosu - govorit ću i neću se bojati nikakvih svjedoka, platit ćeš mi...

- Pst! - umirivala ga je - ne tako glasno...

Pogledala je oko sebe s iskrom nemira u očima i iznenada rekla kao da je u trenu shvatila gdje je zapravo: - Moram otići.

- Što? Već sad? Ne, to je nemoguće, nikad... nikada te više neću pustiti da odeš. Reci mi jesi li još uvijek s onim svojim gospodarem?

- Svojim gospodarem? - začudi se Anñelika, koju je taj izraz bio začudio još u pismu.

- Da, s onim trgovcem, onim tvrdoglavim i žučljivim Berneom koji te je čuvao u svojoj kući, a ja ti se nisam mogao ni približiti. Je li on čovjek s kojim si pošla u daleku Kanadu?

- U Kanadu? - uskliknu ona iznenañeno. - S hugenotom? Pa što vi mislite? Valjda ste posve izgubili razum, gospodine kraljev namjesniče. Čovjek bi pretpostavio da se razumijete u pitanja takozvane reformirane crkve? Ta razmislite malo bolje, moj gospodine! Ovo je Nova Francuska, messire. To je nadasve katolička zemlja u kojoj policija ima još dužu ruku nego u La Rochelleu. Ne, ovo nije utočište za poznatog hugenota koji bježi pred kraljevim dragunima.

- Istina je! Ta gdje mi je bila glava? Govorim prave gluposti, a sve samo zbog tebe.

Vidiš kako mi se um buni kad si blizu mene. Ne mogu misliti ni na što drugo osim na tebe, tako neizmjerna je radost koja me preplavljuje. A ipak, kao što sam rekao, morao bih te kuditi, raskrinkati, kazniti. Zbog svega što si mi učinila! Ima li uopće na svijetu lukavije žene, izopačenije u svojim namjerama nego što si ti, mala, nesretna majstorice hipokrizije, što si mi s pogledom anñela nudila najgore laži? Ah, da!

Majstor Berne! Kako lijepo razgovaramo o njemu!... Poznati hugenot, rekla si... a ti si mu pomagala, ti si mu pomagala... Morat ćeš mi priznati da si mu pomogla da pobjegne... A meni si licemjerno govorila da su te u njegovu obitelj postavile gospe iz Saveza svetog sakramenta da bi ga preobratila zajedno s njegovom obitelju i time otkupila sebi oprost, jer si uvijek bila predivna grešnica... A ja, ja sam ti slijepo vjerovao i pritom zanemario svoju dužnost da se bolje posvetim tom mračnom krivovjerniku i nañem tisuću razloga da ga pošaljem u tamnicu kao izdajnika domovine i kralja... Zbog svoje nestrpljivosti i popustljivosti prema tebi zanemario sam sve svoje dužnosti, ja, koji sam bio kraljev namjesnik, guverner grada La Rochelle, posebni izaslanik za vjerska pitanja, kojem je bio povjeren zadatak da za manje od dvije godine podredi pobunjeni grad kralju i kraljevstvu! Ah, zaista si mi vraški lijepo pomogla! Uistinu, uistinu, to je bilo tvoje svijetlo djelo!

Sav je drhtao od ogorčenja, uhvatio je za bradu i prisilio je da mu pogleda ravno u lice.

- Sad se usudi, danas mi se usudi reći u lice da sve to nije istina, da mi nisi lagala sa svom prijetvornošću opsjenara što obećava da će izvaditi zub bez boli, da me nisi uvalila u mrežu laži kao da sam naivni dječačić da me nisi podlo nadmudrila, ti malena zvjerčice bez imalo obzira prema mojoj osobi, a onom bijednom skitnici i izgnaniku pomogla si da mi umakne?

Sav se tresao od pravedničkog bijesa i zaboravljena gnjeva. A Anñelika, koja je dobro razumjela njegovu srdžbu i dobro znala - o, kako dobro je to znala! - da je sasvim opravdana, radije je i dalje samo šutjela.

Zatim se umirio. S punom pozornošću gledao je u njezinu tako blisku sjenku, u dragu svjetlost što je obasjavala oval tog čudesnog ženskog lica koje se naginjalo k njemu.

Duboko je uzdahnuo.

Zatim ju je pustio i odmaknuo se od nje.

- Što da radim? Tako sam slab prema tebi - zastenjao je. - Premda sam već stotinu puta spoznao tvoju pakost. Prokleo sam te, stoput sam te poslao na dno pakla, ali sve to nije nimalo ublažilo moju bol, a sada, kad si samo nekoliko trenutaka pokraj mene, opet se osjećam posve zarobljen. Kukavički ti sve opraštam, zaboravljam zlo i užas... i svu nesreću za koju si kriva, za moju izgubljenu karijeru, moj ocrnjeni ugled, moj uništeni život, tvojom krivicom...

- Kako to? Mojom krivicom?

- Dakako, toga se više i ne sjećaš. Otišao sam u Pariz, vrlo zadovoljan time što mogu predočiti vrlo obećavajući izvještaj ljudima koji su u kraljevstvu vodili vjerske poslove, svom neposrednom predstojniku u Savezu svetog sakramenta, a takoñer i Kraljevom uredu za vjerska pitanja, koji je dobro poznavao odnose u svim francuskih pokrajinama. U La Rochelleu sam mogao postići važan napredak glede tih pitanja, jer neki tvrdoglavci koji se ne žele odreći krive vjere nemaju više gotovo nikakav utjecaj na svoju nekadašnju braću u vjeri. Tako sam pripremao svoje izvješće, odlučan da posebno istaknem potpuni mir u gradu, jer sam taj iznimni rezultat bio postigao bez ikakva nasilja. Ta i sama znaš da sam više pokušavao uvjeravati nego zastrašivati, pri čemu sam se čak upuštao u veoma dugačke i mučne teološke rasprave koje je preporučio gospodin Fenelon,49 samo da uvjerim te ograničene protestantske tvrde glave i navedem ih na to da se dobrovoljno i suglasno odreknu krive vjere. Uvijek sam se trudio uskladiti zakonske ukaze što su ponekad bili kruti s gledišta posve razumljivih ljudskih osjećaja. Sjetit ćeš se kako sam na najbolji mogući način uredio stvar staroga strica Lazara i spasio ga mnogih strahota te sam se stoga po pravdi mogao nadati da će mi Berneova obitelj biti zahvalna i pokazati više razumijevanja.

Kako god bilo, bio sam postigao uvjerljive rezultate i, kao što sam ti već rekao, bio sam zadovoljan njima. No, potom sam se jako iznenadio kad su me u Parizu primili više nego hladno. Vrativši se u La Rochelle, shvatio sam uzrok tome. Ondje me je čekalo toliko strahota i katastrofa da mi se naježila koža... Moj najdragocjeniji plijen je nestao. Eskadru probranih draguna razbili su na bridovima stjenovitih hridi, bojni brod su potopili, uhićenja je bilo kao otpalog lišća, a optužaba ništa manje. Glavni stožer kraljevog admiraliteta zgrabio me je za vrat...

- Zašto? S kojih razloga?

- Upravo zbog tog potopljenog broda koji poslaše na dno mora... A i zato što su uhitili gospoñu Demuris... Oh, da, zacijelo se sjećaš te katolkinje kojoj je Ured za preobraćenja povjerio Berneovu djecu.

- Da. Bila je to sestra majstora Bernea... i... zar su je uhitili?

- Dakako! Dopustila je da joj djeca odmagle... i to s kim?... S tobom, s tobom! Ne obazirući se na sva svoja obećanja koja je dala kao preobraćenica, izručila ti ih je...

Dakako, ne znam što si joj sve nalagala, ali sigurno je da su to bile velike laži... Tako se žena našla u vraški neugodnom položaju. Muž joj je bio časnik kraljeve mornarice, na veoma dobrom položaju i glasu, te ga je visoko cijenio i sam admiral, koji je osjećao posebnu sklonost prema njemu. Uhićenje njegove žene uzrokovalo je veliku buku. Što se mene tiče, koji sam u tom prekrasnom gradu na koji sam se bio posve naviknuo i imao u njemu odlične prijatelje, gdje sam unatoč hugenotima ili upravo zbog njih živio vrlo zanimljivim životom, obavljao korisnu i poštovanja vrijednu zadaću - ja sam tada naišao na opustošeni La Rochelle. Još gore, ondje sam postao poput izgnanika, krivca, optuženika i osuñenika. Baumier... Sjećaš li se tog Baumiera?

- Da, bio je to grozan, malen, smrdljiv inkvizitor.

- Tako je. Baumier mi je pripremio strahovit doček, predbacujući mi stotine stvari, a u prvom redu tebe, ti si bila najbolniji prijekor, upravo ti...

- Za ime Božje, opet ja!

- Da, ti, malo čisto nevinašce, ti, licemjernice, ti i tvoji prijatelji iz reformirane Crkve, sve tvrde glave u La Rochelleu, ne samo stupovi hugenotskoga otpora, nego svi važni ljudi u trgovini i obrtu, svi, svi ste bježali, svi ste išli u Ameriku, smijući se u brk našem policijskom aparatu što sam ga ja uspostavio i koji nitko, razumiješ li, nitko nije smio podrovati, za njega sam jamčio pred samim kraljem. Tako su svi ti zloglasni i smrdljivi tipovi umakli kraljevoj pravdi, jer bi njihovo konačno podreñenje 49

Francuski bogoslov i pisac. - Op. prev.

značilo potpuni slom oholosti i buntovnosti toga grada. Ali sve to nije bilo ništa prema osobnom udarcu što me je najstrašnije pogodio: ti si pobjegla, pobjegla s njim! Jao, kakva bol!

Zašutio je, sav zadihan i očajan.

A zatim je završio mrtvačkim glasom.

- Uhitili su me. Samo malo je nedostajalo da me okuju na galiju kao kažnjenika. Ja, kraljev namjesnik - na galiji! Vidiš kakva me je strahota zadesila. Optužili su me za suradnju s hugenotima, nepouzdanost, otpadništvo... Baumier je čak išao tako daleko da je proširio glasine o meni, da sam i sam nekoć bio hugenot i da sam se samo prividno preobratio... ja, potomak tako plemenitog i katolicizmu vjernog roda iz Berrija...50 - Sve to je uistinu grozno. Jako, jako mi je žao. I kako ste se spasili iz tog paklenskog osinjaka?

- Zatražio sam zaštitu od jednog pomoćnika gospodina de la Reyniea, policijskog poručnika kraljevstva. Taj čovjek bio mu je desna ruka. Taj visoki policijski službenik bio je u La Rochelleu kad sam se vratio. Stoga je posredovao i još u pravi čas spriječio da me zavezanog vuku po gradu u kolima i bace u tamnicu.

Anñeliku je ta pripovijest vidljivo ganula.

- Dakako, i sama si već shvatila o kome govorim. Ta tebi taj policijski službenik uopće nije nepoznat i dajem ruku u vatru da bi ga odmah prepoznala kad bi se sad pojavio. Sama mi reci njegovo ime...

- Francois Desgrez - reče ona vrlo živahno.

- Upravo on.

Nicolas de Bardagne duboko je udahnuo i pokušao sakriti svoju silnu unutarnju smetenost, ali bezuspješno. Zato je planuo.

- Francois Desgrez, dakako! I mogla bi reći što je bilo izmeñu tebe i tog lukavog prepredenjaka, jer vidjelo se da te poznaje vrlo dobro!

- No, no, gospodine guverneru, nemojte sad počinjati s ljubomorom!

- A kako ne bih kad se prisjetim sardoničkog osmijeha te individue, njegove samouvjerenosti zavodnika koji uopće više ne broji svoje pobjede, toliko ih ima! O tebi je govorio s tako čudnom prisnošću, s tako gnusnom besramnpšću! Kao da si mu već odavno pripadala, kao da te on jedini na svijetu ima pravo ljubiti, milovati, razumjeti te, kao da te samo on poznaje do tančina - osjećajnih i tjelesnih. Jao, kakve mi je paklenske muke zadao!

- Ali rekli ste da vam je učinio uslugu.

- Da, moram priznati da bih bez njega bio izgubljen. Baumier bi me osudio bez milosti. Samo Desgrez me je spasio od galije, a možda i od vješala, to ne mogu i neću poreći. Tajna moć te žalosne gospode policajaca danas je bezgranična i jedina koja vrijedi! Ni kralj više nema dovoljno jak utjecaj na tu svoju tajnu policiju. No ima pravo kad tvrdi da Pariz mora biti čist, da ga moraju očistiti od svih vrsta lopova. Ali vidjet ćemo kamo će ta bespogovorna moć tajne policije dovesti cjelokupnu državu.

Uzmemo li samo tog Desgreza - neće ga zaustaviti nijedna prepreka, nijedno ime, ma kako veliko i slavno. Prošle godine uspio je uhititi damu iz vrlo visokog plemstva s izlikom da je otrovala svog oca, brata i napokon veliki dio svoje obitelji... Sve je u redu, to je vrijedno hvale ako je tako, ali nikakvo plemstvo neće vas više moći zaštititi pred crnim noktima tih policajaca, pa bili vi vojvoda ili knez. Desgrez se potom hvalio da ju je duge godine slijedio i vrebao pravi trenutak, te da će uhititi još mnogo drugih i iz najviših krugova. Kakva besramnost! Taj ne priznaje ni Boga ni kralja!

- Je li njegova trovačica osuñena?

50

Francuska pokrajina. - Op. prev.

- Jest, jest! Kralj se nije mogao zaustaviti ni pred činjenicom da je bila kći državnog savjetnika. Rekao je da hoće poštovati pravilo da smo svi jednaki pred zločinom.

Ipak su je poštedjeli lomače, ali su joj odrubili glavu. Kakva pobjeda za toga tvog Desgreza! Ali neka se čuva, jer bi mu se moglo dogoditi da ode predaleko.

Opet se morao potruditi da se malo umiri i teško je suzdržavao vrući tijek svog rječitog bijesa koji je htio prekipjeti.

- Moraš shvatiti da sam ga i ja mogao poslati u zatvor. Bilo je dovoljno očito da je svjesno, ponavljam, svjesno pomogao tebi i drugima da pobjegnete. To nije ni posebno skrivao. Čak i Baumier je to znao i gledao ga očima bijesnog štakora kad bi s njim razgovarao o tome. Ali Desgrez se samo igrao, bio je tako samosvjestan... I meni se nasmijao u brk kad sam mu samo spomenuo njegovu slabost prema tebi.

Znao je da sam ipak u prevelikom škripcu da bih zaigrao na tu kartu. A mogao sam to učiniti... Razumio me je. Rekao sam mu: »Rečeno, zaboravljeno, ali morate me izvući iz ovog prokletog živog blata...« Jao, kako je očajan bio taj naš susret! Ti si bila naša otvorena rana, uzrok svih naših grešaka, svih naših izdaja službenih dužnosti i zadataka! Pokušao sam mu objasniti moć koju si imala nada mnom i kako mi je strast kojom si me bila nadahnula posve smutila svijest, tako da sam zaboravio čak i na stanje u gradu La Rochelle. Nasmijao mi se i rekao: »Pa zar mislite da ste vi prvi muškarac na svijetu kojega je zaludila i gotovo poslala na vješala?« Oh! Bože moj na nebesima, nikad neću zaboraviti ponižavajuće ozračje naših razgovora, muku koju sam morao pretrpjeti u tom malenom, mračnom kabinetu u pravosudnoj palači u La Rochelleu, licem u lice s tim ogavnim, podsmješljivim krvnikom koji me je mučio neprestano mi spominjući tvoje ime na tako odvratno prisan način! Tebe, koju sam uvijek stavljao tako visoko, više od svih, tebe, koju sam gledao u tako lijepom, vedrom i uzvišenom svjetlu kako vodiš svoju kćerkicu za ruku, tebe, tako dostojnu poštovanja prikazivao je u posve drukčijem, za mene tako iznenañujućem svjetlu, te što su više trpjeli moji osjećaji, to više mi se u dušu uvlačila potresna sigurnost da si mu već pripadala, tom strašnom i besramnom čovjeku. I kako grubo mi se smijao i zabavljao se, gnjusni policajac, dok je pravio budalu od mene i ponižavao me. Bilo je grozno! Morao sam zamišljati kako te drži u svom zagrljaju i s neizmjernom mržnjom sam u duši gledao njegove podle usne kako se lijepe na tvoje!

- Desgrez nema podle usne - pokušala se braniti Anñelika.

Ali ta njezina upadica bacila je Nicolasa de Bardagnea do dna očaja.

Bio je to za njega posljednji udarac bez milosti.

Zanijemio je i ostao sjediti.

Nakon duge šutnje ponovo se sabrao.

- No, dobro - reče - kad ga već braniš, neću više govoriti o njemu. Mogu ti reći još samo da mi je taj podli, bijedni čovjek morao prokleto skupo platiti svoju besramnost. Vidiš, on mi se zapravo svojim ponašanjem htio osvetiti zato što sam i ja dobio poneki tvoj osmijeh - o, koliko malo njih! Ali poučio me je svakojakim stvarima. I znao sam da ima potpuno pravo. Ti pripadaš ženama koje muškarci ne mogu zaboraviti, pa iako je milost koju bi im udijelila bila tako skromna - možda samo pogled, samo osmijeh... Ti si... oh, ti si ženska tajna, utjelovljena na zemlji... čežnjivo očekivanje sreće... blaženost... ŽENA, ah, žena, velikim slovima!

On se opet leñima nasloni na zid zgrade.

- Zar možda sve ovo sanjam? - prošapta čudnim, odsutnim glasom. - Gdje smo sad?

Negdje na kraju svijeta. I ti si ovdje uz mene, ti, za koju se više nisam nadao da ću te sresti na ovom svijetu. Sad si iskrsnula iz ovih jezovitih, beznadnih kanadskih krajeva - odkad smo prodrli u njih, bili smo već barem dvadesetak puta blizu smrti...

Možda je to doista samo sjenka?... Možda sam zapravo već odavno mrtav?

48.

KRALJEV SLUŽBENIK I NJEGOV ZADATAK Anñelika nije više mogla slušati Bardagnea, njegove vatrene izljeve, njegovo zbrkano i silovito pripovijedanje; bila je kao omamljena. I nju su preplavila neočekivana sjećanja i jednostavno nije više izdržala.

Bardagne joj je doslovno ulio u glavu mnoštvo još živih uspomena za koje joj se činilo kao da pripadaju nekom davnom, prošlom svijetu. Sve su bile nasilne i bolne, na pozadini tmurne boje koja je u njoj budila osjećaj velike tjeskobe i duhovnog nasilja u onom kutu sudbene palače u La Rochelleu, dok su vani vjetar i more slavili slobodu.

A pred njom je sjedio policajac Frangois Desgrez sa svojim očima poput ognja i zlobnim osmijehom u kutu usana, koji se zbog nje - zbog nje! - dobrohotno ublažio.

Bilo joj je žao Nicolasa de Bardagnea. Oni doživljaji zacijelo su bili strašni za njega, kao i nemilost u koju je pao - on, koji je tako ustrajno radio svoj posao i kojemu je napredovanje u službi bio najveći užitak, smisao života.

- Umirite se! - reče mu vrlo glasno. - Moj ubogi, dobri prijatelju! Sad je sve to tako daleko. Svim srcem vas molim da mi oprostite. I vrlo sam sretna što vidim da ste se usprkos svemu opet snašli i postavili se na noge. Barem mi se čini da vam opet dobro ide.

- Da, jer sam imao sreće! Dakako da nisam iz nekakve posebne sklonosti izabrao upravo Kanadu za svoju buduću karijeru, ali ponuñena mi je prilika za sasvim posebno poslanstvo u kojem bi moj ugled opet porastao te sam stoga prihvatio ponudu.

- Je li opet riječ o vjerskim pitanjima?

- Da i ne... Ne radi se o neposredno vjerskim pitanjima, ali je za to poslanstvo potrebna odreñena izučenost u vjerskim pitanjima i u ophoñenju s crkvenim osobama. Posebno s protestantskim, a u tome sam kao kod kuće. Upravo zbog tih posebnih uvjeta izabrali su baš mene. Tako sam prihvatio tu novu, visoku dužnost.

Moja uloga u Quebecu bit će vrlo osjetljiva, ali dane su mi sve punomoći i sva sloboda da dovedem igru do sretnoga kraja.

- Jeste li možda vi... onaj visoki kraljev službenik koji je navodno na Svetom Ivanu Krstitelju i o kojem se proširila vijest da je teško bolestan?

- Oh, kako se sve pročuje u ovim tako zabačenim i dalekim krajevima - nasmija se Bardaigne. - Da, to sam doista ja, ali pssst, draga moja - reče tiho i poče se ogledavati oko sebe - bit će bolje da još malo sumnjaju u važnost moje dužnosti.

- A zašto?

- Zbog onoga morskoga gusara s južnih mora koji nas je zarobio u zaljevu Tadoussaca.

Anñelika naćuli uši.

- Hoćete reći... onoga flibustijera koji je trenutno usidren u zaljevu? Grofa de Peyraca?

- Grof de Peyrac? Eh, o njemu govoriš s daleko prevelikim poštovanjem. Za mene je on morski razbojnik i ništa više, a pogotovo nije nikakav grof. Istina je da stanovnici kolonija ne pokazuju osobitu osjetljivost glede titula, posebno ne kod ljudi koji nabiju džepove zlatom, a tijelo ukrase dijamantima. Upozorili su me. I sad ne bi bilo dobro kad bi se taj čovjek, bio on gusar ili plemić, odviše zanimao za moju osobu, jer, reći ću ti u velikom povjerenju... On se nagnu prema njoj i šapnu joj na uho: - Poslanstvo koje mi je naloženo tiče se upravo njega.

49.

KRALJ NE ZABORAVLJA PEYRACA Po tom očitom otkriću Anñelikino srce poče brže kucati.

Na svu sreću, posebni kraljev izaslanik nije mogao vidjeti izraz na njezinu licu koje je odmah silno poblijedjelo.

- I vidiš, draga moja - nastavio je Bardagne - bio je čisti slučaj što sam već na ušću Rijeke svetog Lawrencea naletio na njegov trag. Sve će mi to na odreñeni način pomoći da što brže i sretnije obavim svoje poslanstvo. To doista nisam očekivao.

Znao sam da se zadržava na jugu, ondje u Akadiji, gdje je polako prisvojio naše posjede. I zato sam odlučio poći u Quebec, gdje ću zajedno s vladom Nove Francuske osmisliti bojni plan. I gle čuda - već je u našoj najvećoj blizini, gotovo nama na raspolaganju. Moram priznati da sam bio malo iznenañen kad sam saznao da oni brodovi koji su nas opkolili na Rijeci svetog Lawrencea pripadaju upravo njemu.

Valjda su nam htjeli - sve je ukazivalo na to - zapriječiti put prema Quebecu. Mislio sam da je zacijelo saznao za moj dolazak i htio me učiniti svojim taocem. Ali nije bilo ništa od toga i uopće je nemoguće da on išta zna o mojem putovanju i poslanstvu, jer je odluka o njemu donijeta žurno i u najvećoj tajnosti. Tu bi mogla pomoći samo magija. Dakle, uopće nije mogao posumnjati da znam za njega i računam s njim. Još prije no što nas je zarobio pred Tadoussacom, morao sam razdijeliti mornarima i kapetanu mnogo novca kako ni u kojem slučaju ne bi odali moje ime niti otkrili išta što se odnosi na moju osobu. Srećom, zanimale su ga - kao svakoga pravog gusara samo bačve u potpalublju. Zamisli, najdraža moja, da je na Svetom Ivanu Krstitelju počinio tu nedostojnost da mi je ukrao četiri bačve burgundskoga vina koje sam nosio kao dar gospodinu guverneru de Frontenacu... No, ništa zato! Sad ne mogu ništa. U njegovim smo rukama i zbog svojih pet brodova on ima veliku premoć nad nama. Najvažnije je to da nas smatra neagresivnima i bezopasnima te nas pusti da bez prepreka nastavimo put do Quebeca.

Anñelika je vidjela da de Bardagne i ne sanja o njezinu pravom identitetu. Mislio je da je priprosta stanovnica Tadoussaca te tako i sama podvrgnuta zakonu i volji čovjeka kojeg je kratko nazvao »gusarem« - inače joj ne bi sve to govorio tako krajnje iskreno.

- Ali... ali zašto se toliko zanimaju za njega na višem mjestu - upita ona - do te mjere da šalju posebnog izaslanika koji mu treba biti za petama? Ta kolonija može sama urediti svoje poslove.

- To je vrlo zapletena priča, a zbog nje su tako važne naredbe koje sam primio. Tu se očito ne radi o običnom morskom pustolovu. Već njegovo podrijetlo francuskog plemića traži da mu vlasti posvete mnogo veću pozornost nego nekakvom običnom pustolovu. Osim toga, čini se da je prisvojio teritorije koji pripadaju francuskoj kraljevskoj kruni. I nakraju - to je pitanje koje još moram raščistiti - postoji sumnja da je taj čovjek onaj Rescator, znameniti renegat51 iz Sredozemlja, koji je ondje nanio strašne gubitke galijama njegova veličanstva.

Anñelika nikako nije mogla umiriti svoje disanje.

Dakle, s gledišta »druge strane« Joffreyeva bi djela mogla napraviti od njega ne samo neprijatelja Nove Francuske, nego cjelokupnog kraljevstva i njegova vladara.

Označuju ga kao »renegata«, a to je bio najstrašniji mogući zločin. S takvim čovjekom nije moguća nikakva veza, nikakvo pomirenje. Očito je da je takvo mišljenje o njemu uvriježeno u Parizu i da se temelji na vijestima iz Amerike - te vijesti o njemu stižu već dvije godine - a i na njegovoj prošlosti koju se može 51

Otpadnik. - Op. prev.

iskopati u policijskim arhivima. Nadaju se da će upravo u prošlosti tog tajnovitog osvajača sjeverne Amerike i napadača na francusku Akadiju naći oružje kojim će ga moći pobijediti. Ili ga barem prikazati javnom mnijenju u Francuskoj i ovdje kao nepopravljivog izdajicu...

Zar se nije takva mračna urota začela već u visokim trgovačkim krugovima koji su ga htjeli uništiti u materijalnom pogledu - time što su poslali gusara Zlatobradog s nalogom da mu oduzme posjede, a odupro se je i daleko suptilnijim, ali jednako sotonskim namjerama demonske žene?52 I tako su sada protiv njega poslali - da bi ga napokon ukrotili i bacili na koljena posebnog izaslanika koji bi trebao djelovati službeno i politički, kad već zapletene mjere nisu dale nikakva uspjeha.

Dakle, mržnja nije prestala.

Ali tko to kuje uvijek nove urote: Orgeval, taj nepopustljivi isusovac? Colbert?

Francuska trgovačka udruženja? Savez svetog sakramenta? Ili možda svi oni zajedno?...

- A tko vam je dao naredbu za istraživanje i praćenje? - upita ga ona što je moguće bezbrižnijim glasom nakon dugog trenutka šutnje.

- Sam kralj.

- Sam kralj? - trgnu se ona i zaprepašteno raširi oči. - Zar hoćete reći da ste povodom toga posjetili samoga kralja?

- No, naravno, drago moje dijete, naravno. Što je u tome tako neobično? Ta moraš znati da sam dovoljno važan da me primi njegovo veličanstvo, jer mi je morao dati svoje osobne naredbe i posebne poruke. Kralj daje iznimno značenje ovom poslanstvu. U kraljevoj audijenciji ostao sam više od punog sata u razgovoru o tom gusaru. Razabrao sam da je njegovo kraljevsko veličanstvo s najvećom pozornošću proučilo dosje o grofu de Peyracu. U to uopće ne treba sumnjati. Srećom, imamo vladara koji svemu čega se lati posvećuje izuzetnu pozornost i strpljivost.

Anñelika blago kimnu glavom. Htjela je potvrditi: - Da, da, dakako - ali nikakav glas nije joj se htio oblikovati na usnama.

Bila je neizmjerno uznemirena. Mislila je na kralja i prizivala u sjećanje lik toga velikog vladara, Luja XIV, Kralja Sunca, njegove osobine, drskost i hrabrost, njegovu izuzetnu težnju za slavom i ljubomornu svijest o jedinstvenoj ulozi koju igra punim srcem i koja ga je za nekoliko godina dovela na mjesto najvećeg vladara na svijetu.

Kojim god putem poñu njezina i muževa sudbina u Americi, njihovi putevi još uvijek su ovisni o strašnim kraljevskim rukama koje drže žezlo, spremne njime udariti po glavi onoga tko bi se odupirao njegovoj silnoj i sveprisutnoj moći.

I tako je u tom trenutku točno saznala da ni s one strane oceana kralj nije zaboravio na njih. Luj XIV se opet nagnuo nad tajni dosje u kojem je vatrenim slovima zapisano ime grofa de Peyraca.

Je li iza svih isprava o osudi, policijskih izvješća, a i drugih, novijih poruka koje su spominjale nova osvajanja i u dalekoj Americi oživljavale ime de Peyrac, iza one ganutljive priče o fantomu za kojeg je smatrao da je zauvijek nestao - kralj ipak naslutio prisutnost žene? Ah, one žene koja mu se jedne olujne večeri u Trianonu oštro obratila i rekla mu ravno u lice: - Ne, nećete me imati, mene, njegovu ženu - ženu Joffreya de Peyraca kojeg ste dali živoga spaliti na trgu Greve!

Vidio je da je strašno zbunjena, ali se nije mogao dosjetiti uzroku. Pretpostavio je da ju je uplašio. Kako ga je privukao plahi izraz golubice na njezinu licu i kako je osjetio da mu je vrlo bliza, grof de Bardagne se nježno privi uz nju.

52

Vidi: Anñelika i demonka.

Obuhvatio ju je rukom oko ramena te kako se bojao da joj ne bi bilo hladno, još ju je čvršće ovio naborima svog ogrtača.

Zatim je počeo polagati na njezinu sljepoočnicu malene, kratke, ali tople poljupce, jer se nikako nije mogao oduprijeti privlačnosti tog tako blizog tijela mekanog kao saten.

Ona je bila tako zadubljena u svoje misli da isprva nije ni opazila njegove kretnje.

Bila je prijemljiva samo za moć njegova zagrljaja koji joj je brže potjerao krv u žilama i bacio je usred burnog vrtloga brige i tjeskobe, koji se opet svom snagom probudio u njoj.

Naslonila se na njegovo rame. Umor joj je oslabio snage. U trenutku je osjetila neopisivu nevoljkost zbog neprestane borbe, za koju zna da nikad neće prestati. Zar zaista neće moći živjeti u miru s grofom de Peyracom?

Bilo joj je hladno, ali istodobno joj se čelo žarilo.

Bila joj je potrebna muška pomoć da je podupre, a premda je muškarac kraj nje bio njezin istinski neprijatelj, njezina potreba da se osloni na tu mušku snagu i privije se uz nju bila je još jača. Osjećala je da će je život uništiti, pa mu se tim više prepustila na milost i nemilost. To je u tom trenutku bio njezin najdublji doživljaj, osjećaj koji je dolazio iz dna utrobe.

Osjećala je da joj predaja bolje održava budnost nego kad bi se pobunila i pravila se nedostižnom.

Upravo takav osjećaj imala je i tada u La Rochelleu. Tada je bila živo svjesna da taj u biti dobar i ljubazan muškarac po svom položaju ima svu službenu moć da je uništi jednom jedinom riječju, jednim mrštenjem obrva. Moć da uništi onaj blaženi, iako malo grubi mir koji je uživala kod obitelji Berne, te ugasi nesigurno pribježište u kojem je opet skupila svoje razasute snage, zajedno sa svojim djetetom koje je moralo rasti bez očeve zaštitničke ruke.

Tada je zapravo iskoristila tog muškarca i on ju je doista bio zaštitio od onog najgoreg. Uistinu je bio grozan, ali samo u službi te strane, nesmiljene sile. Kako ju je ljubio od srca i nepokolebljivo, mogla je svladati sve zamke tiranije koje su joj prijetile.

Tako je opet doživjela dvostrukost zbrkanog i više nego čudnog, jedinstvenog osjećaja: morala je biti oprezna da mu se ne povjeri odviše, ali mu je istodobno morala vjerovati i uzdati se u njega.

- Zašto tada nisi prihvatila moj prijedlog i otišla sa mnom u Berri? - šaptao je. - Bio bih te odveo na svoj plemićki posjed. Ondje bi mogla u miru dočekati bolje dane.

Usred šuma i polja oboje bismo svaki dan jeli plodove iz moga vrta i voćnjaka. Ondje imam vrlo lijepe posjede, veliku udobnost, obilne zalihe drva za zimu, lijepo pokućstvo i opremu, lijepe knjige, odane sluge... Znaš, Berri je udaljena i skrivena pokrajina, izvan svih virova i tokova. Ondje bi me pričekala s djevojčicom...

Zaboravila bi na grubost ljudi i svijeta, odmorila bi se od zla koje su ti nanijeli. Ja ti ne bih ničim dosañivao... dok ne bi dobrovoljno došla k meni...

Nije se više sjećala da joj je bio predložio da je odvede i skrije u Berriju... No bilo je to moguće, posve nalik na njega!

50.

JA SAM GUSAREVA ŽENA...

- A sad mi pripovijedaj kakva je bila tvoja sudbina u ovim divljim krajevima? Još mi ništa nisi rekla!

Kolebao se. Očito ne bi rado govorio o tome. Radije ne bi ništa znao o sadašnjoj, toj tako stranoj Anñeliki. Radije bi je samo držao u zagrljaju, kao da mu oduvijek pripada, kao da se ništa nije promijenilo.

S naporom je nastavio: - Ako više nisi u službi kod majstora Bernea, gdje si sada? Odnosno... s kim živiš?

Jer, nažalost... posve mi je jasno da glede toga ne smijem imati nikakve iluzije - reče napola oštro, a napola uz osmijeh - Desgrez me je dobro poučio o tebi. Uopće nisi ona opora pokajnica kao što sam mislio i vjerovao u tajnoj komori svoga srca nastavio je gotovo ljubomorno. - Odviše si lijepa - dok sama putuješ gotovo po cijelom svijetu i prepuštena si i najtežoj sudbini - da ne bi našla zaklon kod nekog drugog muškarca, zar ne?

Na njegovu naizgled radosnom licu vidjela je da se usprkos svemu ludo nada - u suprotnosti sa svakom logikom, svakom stvarnošću - da će mu reći kako je još sama i slobodna, kako živi bez ljubavnih užitaka i predaje se samotnoj sudbini odgoja svoje kćeri, a ne tome da bude rob nekom muškarcu.

Bilo joj je teško što ga mora razočarati.

A ono što će mu morati reći vrlo će zaplesti njezin, a pogotovo njegov položaj.

Bardagne je vjerojatno očekivao da se udala za kakvog kanadskog tragača ili drvosječu, a možda čak i za obrtnika nedavno pristiglog iz Francuske. Ali - nije ga više mogla ostaviti u nesigurnosti. Prizvala je svu svoju hrabrost da joj ispuni srce i glas.

- Vrlo dobro ste shvatili - rekla je podražavajući naizgled veseli Bardaigneov govor nikako ne živim sama - jedva je suzdržala blagi osmijeh - nego sam našla zaštitnika.

Poslušajte me, želim biti posve iskrena prema vama.

- Ah! Napokon!

- Da. Ali ne sumnjam da će vas moj izbor strašno potresti, no ipak...

- Kakve strahote si mi sad pripremila - nepovjerljivo reče Bardaigne - ali molim te da nastaviš. O čemu se radi, ili bolje: o kome?

- O tome... No, što ćemo! O tom gusaru o kojem ste mi upravo govorili...

Zamalo nije dodala: - Ja sam njegova žena.

Ali kraljev izaslanik ju je preduhitrio. Cjelokupno njegovo držanje iskazivalo je najpotpunije odbijanje.

- Nećeš mi valjda reći da si pala u ruke tom sablasnom moreplovcu!

- No, da... upravo to se dogodilo.

- Ali to je strašno! Ludo! O, ti nesretnice! - provalilo je iz očajnog čovjeka. - Jesi li uopće svjesna kako je taj čovjek opasan? Da je to najciničniji pustolov što ga je vidio svijet? Kad bi samo znala, jadna moja djevojčice, sve ono što ja o njemu znam i što mi je povjerio sam kralj! Taj čovjek imao je posla s vragom i zato je bio osuñen i izgnan iz kraljevstva. Otada bludi svijetom kao izgubljena duša. Punu mjeru njegove besramnosti pokazuje i činjenica da je bez ikakva razmišljanja opet uzeo svoje obiteljsko ime i nije ga briga što je pod tim imenom osuñen zbog čarobnjaštva...

- Ali možda time želi reći da je ta osuda bila nepravedna...

- Ne, ne, kod nas se ljudi ne osuñuju na lomaču ako se prethodno ne skupi dovoljno dokaza. Naša sveta Crkva je mudra i vrli rad Inkvizicije danas je pomnjiviji nego ikada...

- No, gospodine Bardagne, ne budite licemjerni - uskliknu Anñelika gotovo ogorčeno.

- Znate isto tako dobro kao i ja kakva se komedija skriva iza inkvizicijskih sudova.

Zapanjen njezinim iznenadnim izljevom, grof de Bardagne uputi joj nepovjerljiv pogled.

- Zar doista drhtiš za tog nesretnika? Tako si vezana uz njega? Ne, ne mogu, ne mogu to vjerovati. Ti, Anñelika, da tako nisko padneš! Da se valjaš u toj strahoti!

Lijepo te molim, drago dijete, nemoj dodavati nova razočaranja onima koje si mi već nanijela i nemoj se pokazati u tako ružnom svjetlu! Zar će se morati dogoditi da u sebi zauvijek izgubim čudesnu sliku o tebi što sam je čuvao i vezao se za nju, a u kojoj je krepost predstavljala najčudesniji čar?... Zar je istina da sam bio odviše naivan s tobom, pa si ružno iskoristila tu moju naivnost...

- Nažalost, tako je - rekao je kad mu je bijes malo popustio - znam tvoje mane, ali svejedno te obožavam. Ipak moram shvatiti da si se morala tako ponašati zato što nisi bila ništa drugo nego jadno proganjano psetance... A kad ljudsko biće luta svijetom... bez utočišta, bez pomoći... Ali zašto, zašto nisi otišla sa mnom u moj lijepi Berri?... Tamo bih ti bio mogao pomoći da izañeš izvan rešetaka svoje sablasne tamnice. A sad pustimo tu nesretnu prošlost. Još nije kasno, mogu te spasiti. Još je vrijeme. Napusti tog čovjeka! Napusti ga i poñi sa mnom! Ja imam moć u rukama! Ni najstrašniji gusar koji ne poštuje vjeru i zakon ne može se ponašati ne obzirući se na poslanika francuskog kralja... Potrudit ću se da te iščupam iz njegovih kandži...

- Gospodine, to je nemoguće! Udana sam.

- Za njega? Za ime Božje... ne valjda za njega?

Prva reakcija grofa de Bardagnea na tu razornu tvrdnju bio je bijes na samoga sebe.

- A ja, nesretnik, otkrio sam ti poslanstvo koje se tiče upravo njega, upravo tvojeg muža! Hoćeš li me izdati?

- Ne, sigurno ne. Čak sam vrlo zadovoljna što ste mi govorili s takvim povjerenjem, jer ću vam pomoći da raspršimo neke nesporazume... Mogu pripomoći uspjehu vaše misije otkrijem li vam da je taj plemić uistinu El Rescator o kojem ste govorili. To biste sigurno saznali prije ili kasnije. U Sredozemlju se proslavio svojim djelima, koja nikako nisu bila gusarska. Prije bi se moglo reći da je na tom području uveo red, stanovitu ekonomsku ravnotežu. Doista, često se morao sretati i s galijama njegova veličanstva. No ovdje u Kanadi možete se sresti s njim bez ikakve brige za svoju imovinu ili život. Grof de Peyrac iskazuje najveće moguće poštovanje prema kralju Francuske i njegovim izaslanicima...

- A što ako me odmah objesi na vrh jarbola?

- Kad bi vas odmah objesio na vrh jarbola, to mu ne bi nimalo koristilo. Sad je na putu za Quebec s najmiroljubivijim namjerama. Gospodin de Frontenac moći će vam osobno potvrditi da je želio taj dobrosusjedski posjet...

- S pet brodova spremnih za borbu! No ipak ti želim vjerovati ili barem imati povjerenja u to da me ne želiš prevariti. Istina je da bi taj rasplet mogao iznimno koristiti mojem poslanstvu. U tom slučaju bih mogao reći da mi je sudbina namijenila sreću...

Anñelika je sebi čestitala u duhu, jer je Nicolas de Bardagne po nagonu vidio stvar s dobre strane. Ali taj njegov mir zapravo je izvirao iz umrtvljenosti koju je uzrokovao zadani udarac.

Prenuo se nakon kratkog razmišljanja.

- Ne! Ne! - uzviknuo je vrlo živahno. - Udana! Udana! I za toga gusara! Ne, to se ne može održati, to je bogohuljenje! Možda si mu uistinu priležnica, ali ne možeš mu biti žena, njegova žena! Zašto tako grubo lažeš? Oduvijek si imala dar za izmišljanje, dar prijevarnosti, koji mi je bio nesnosan. Ni u kojem slučaju se nije mogao oženiti tobom. On je grof, jedno od najvećih imena Francuske... A ti, tko si ti? Sluškinja!

Uistinu, Desgrez mi je dao naslutiti da potječeš iz dobre obitelji i da si dobila vrlo dobar odgoj. Upravo te osobine odmah si upotrijebila i navela tog čovjeka da se oženi tobom... Ne, u to jednostavno ne mogu i ne smijem vjerovati. Opet i opet mi lažeš. Ništa zato, neizmjerno te ljubim i ta moja kobna ljubav kriva je za to što mi donekle pripadaš. Previše sam čeznuo za tobom, previše trpio zbog tvoje odsutnosti... Još gore! Uvijek si bila donekle lakomislena, napola bezumno biće, uvijek si se bez sramežljivosti davala muškarcima i znala si ih bez razmišljanja vrtjeti

oko malog prsta. Onaj pohotni Desgrez! Onaj glupi Berne! Zar doista misliš da sam u La Rochelleu bio slijep i gluh? Gospodar i služavka! Živjela si pod njegovim krovom i jamačno te je položio u svoju postelju, taj bernovski Berne!

- Gospodine, sad je dosta toga! - poviknu Anñelika.

Pokušala je ustati.

- Odvratni ste mi sa svim tim starim pričama i vrijeñate me toliko da ja to više ne mogu podnijeti. Ne mogu to više slušati... Odlazim.

Grof de Bardagne je zgrabi za zapešće i prisili je da opet sjedne.

- Oprosti mi, molim te, oprosti mi - reče zadihano - uistinu sam odvratan, moram priznati... ali tako si me strašno slomila svojim priznanjem da više ne znam jesi li to još uvijek ti: ono očaravajuće i uzvišeno biće koje mi je negda bilo odano, ili si žena nalik na toliko drugih, a njihovo je ime laž i lukavstvo... Ništa zato! Zbog tebe sam uvijek morao trpjeti, ali uvijek sam te blagoslivljao i hvalio Boga što mi te je dao.

Nijedno drugo biće nema tvoj čar, ti si prekrasna, čak i kad tako divlje poskočiš, puna vatre, života, sna...

I opet ju je nesavladivom kretnjom privinuo k sebi, stisnuo je uza se, nagnuo se i uzeo njezine usne, ovaj put s divljom pohlepom. Otvorio ih je i njegov osvajački jezik iskao je odgovor, tražio ga u njezinim ustima.

Strasno ju je grlio, kao lud, napet u krajnjoj mjeri, jer ga je u bezumnost bacio strah da će mu opet pobjeći, da će opet usahnuti izvor koji je napokon opet našao i koji će sad barem ublažiti njegovu vruću želju.

Dugo je uživao u slasti što nju, upravo nju drži u rukama i napaja se njezinim usnama koje drhte i trepte u blagom, ženskom, sočnom cvatu...

Potom se odmaknuo i rekao polagano, kao da sanja: - Neka je Bogu hvala!

I glas mu je bio začudno blag.

- Neka je Bogu hvala! Kako su slatke te usne! Neka je Bogu hvala na njima!

- Mislite li da doista treba miješati Boga u ovo meñu nama? - upita Anñelika koja je jedva došla do daha.

- Da, jer sad razumijem da mi Bog šalje svoju plaću, svoju nagradu. Bio sam ponižen i uvrijeñen, neizmjerno sam trpio zbog pravde... i zbog ljubavi. Osjećao sam da sam darovao sve, da sam sve izgubio... da me je Bog napustio, a i ljudi... Bio sam kao Job, bez ikakve nade, a sad mi je milostivi Bog vratio tebe... Nije li to upravo nepojmljivo čudo, pravo, istinsko znamenje s neba?

Kroz prigušenu noć nad kojom su plovili daleki oblaci prosijavala je nejasna svjetlost što je omogućila Anñeliki da svojim očima susretne pogled grofa de Bardagnea. Bio je pun nekakve čudne miline, potpune odanosti, pogled za koji nikad ne bi pomislila da bi mogao biti pogled praznih zjenica kraljevog generalnog namjesnika u La Rochelleu.

Oči su mu izgledale neobično svijetle. Svjetlost koju su zračile rijetke zvijezde na nebu i mjesečev srp u obliku badema u trenu je probila noćnu maglu i dala njegovu sivom pogledu odsjev srebrnkastog noćnog sjaja.

- Još nikad nisam opazila da su mu oči tako lijepe - pomisli Anñelika.

Ta orošena noćna svjetlost padala je i na njegove blize usne koje su se opet otvorile i tražile odgovor.

I u Anñeliki se probudi iznenadna želja da im se pridruži i odgovori na njihovu neizmjernu želju.

Usne su se spojile. Poljubac je bio dubok i kao beskrajan. Predali su mu se u stanju čudne odsutnosti, kao da su osloboñeni svega zemaljskoga.

S neizmjernim čuñenjem u sebi Anñelika osjeti kako joj u duši buja zamamno čuvstvo novog odrješenja, koje joj je brže potjeralo krv u žilama.

- Ovaj put demonka je pobijeñena - reče ona u sebi.

I ugleda čudnu fatamorganu kako bježi pod tamnim noćnim nebom jašući na metli.

Plemić je ovio dlan oko njezina vrata i čvrsto ga privijao k sebi. Prsti druge ruke uhvatili su joj bradu i blago joj nagnuli glavu unazad te je opet morala piti poljupce iz njegovih nezasitnih i neutaživih usana.

Strast gospodina de Bardagnea omamljivala ju je pićem kojemu nije znala imena, a koje joj je ludo oživljavalo tijelo i dušu, raspršilo i rastjeralo tmine koje je posvuda posijala demonska žena, pomutilo njezinu vječnu vjeru u život, njezinu vjeru u sebe i svoju sudbinu te - barem za trenutak - čak i njezinu ljubav za jedinoga, za njezina muža...

Kao da je osjetila usne svih muškaraca koji su joj se divili i obožavali je: kralj, Desgrez, pjesnik...

Svi ti muškarci podvrgnuli su se njezinu jarmu, objašnjavali su joj kako je neizmjerno ljube, kako će je vječno ljubiti, svojom zasužnjenom strašću su joj dokazivali da je ona njihova gospodarica, da uvijek iznova pobjeñuje, a sve je to značilo vječni nagon za borbom i pobjedom.

Do dna utrobe osjetila je slatku silu vlasti, svoje vlasti: da budi ljubav i očarava...

- Bacaš me u ludilo - šaptao je Bardagne. - Bože moj, što će biti sa mnom sad, kad sam te opet našao!

- I ja, i ja se to pitam - reče Anñelika kolebljivo. Potom ustade i odmah se zatetura.

Htio ju je poduprijeti, ali ona odbi njegovu pomoć neodreñenom kretnjom.

- Ne, molim vas lijepo... Opet ću doći, najdraži. Ali neka bude zbogom za večeras...

Vidio ju je kako odlazi, čuo kako se spotaknula na kamenu, a zatim se osvrnula i povikala: - Ne zaboravite... na gusara!

Zatim je otrčala.

PETI DIO

VINO

51.

"U ZDRAVLJE KRALJA FRANCUSKE!" Prva prepreka na koju je naišla pri tom svom naglom bijegu bio je on, upravo on, grof de Peyrac...

Koliko dugo već stoji tu kao straža? Što je uspio čuti?

Rubom pradavne šume vladala je duboka sjena. Zato nisu odmah opazili jedno drugo. Ruke Joffreya de Peyraca je obuhvatiše, a ona ga zagrli oko vrata i zagnjuri lice u nabore njegova ogrtača, nagnana gotovo djetinjastim strahom. Ne, uopće nije mogla reći što ga je uzrokovalo.

- Ta vi gorite - reče on svojim mirnim, malo suzdržanim glasom. - Tresete se, uplašeni ste. Što se dogodilo?

- Oh, ništa strašno. Ali to je duga priča! Uopće nije riječ o osobi iz kraljeve blizine, nije bio na dvoru i nisam ga ondje upoznala... Ali Versailles je ipak umiješan... I kralj, naravno... I dakako da se radi o vama…

Pomnjivo ju je slušao i naginjao se k njoj u tami. Vidjela je da je jako oprezan, a po nekontroliranom podrhtavanju glasa shvatila je njegovu napetost.

A njoj je lice gorjelo, strašno gorjelo, dok su joj ruke bile hladne.

- Je li vam hladno?

Led! Vrelina! Ni sama nije znala. Što se zapravo dogodilo? Opet se našla u Francuskoj, ovdje, usred Kanade! Bila je sva zadihana.

- To je prošlost - zajeca ona - ta znate: davna prošlost...

- Da, znam i shvaćam. Ali ne uznemirujte se toliko, ljubavi moja.

Jak i prisan Peyracov glas dao joj je osjećaj umirenja i lakše je disala. Opet se umirila i uravnotežila. Sama sebi je predbacila da je vrlo glupa i da se nerazumno ponaša. Pribrala se i mirnije hodala pokraj njega te mu je počela potanko objašnjavati tko je taj grof de Bardagne i što je saznala od njega a tiče se neposredno njih.

Sve je bilo upravo onako kako su unaprijed slutili. Sve potječe od kralja; kralj im je na tragu.

- Jedino što mi nije jasno - napomenu on - je to što ne znam zašto je kralj za poslanstvo što se tiče mene izabrao upravo de Bardagnea, koji vas je upoznao u La Rochelleu i nema pojma o vašim vezama na dvoru. Spreman sam povjerovati u slučaj, ali čini mi se da je i u tom pogledu stvar odviše dobro pripremljena i organizirana. Imam osjećaj da neki nepoznati sotona iza kulisa drži konce u rukama i upravlja lutkama.

- Ne govorite o sotoni! - zamoli Anñelika.

Približiše se naselju, u kojem su pojedinačne vatre još gorjele i ljudi su plesali oko njih.

Ona se začudi. Činilo joj se da je proteklo beskonačno mnogo vremena otkad je pošla na sastanak s kraljevim izaslanikom.

Rukom je obrisala čelo.

- Oh, kako sam umorna, nasmrt umorna! Da li se noć bliži kraju?

- Ne, ne, nikako - reče on uz smijeh. - Tek je počela. Zar si već zaboravila da smo otvorili jednu od onih slavnih bačvi burgundca koju je tako jako poželio Ville d'Avray?

Sad nas cijelo naše društvo očekuje na proslavi na palubi Gouldsboroa. Dakle, draga moja gospo, pusti svoj umor. Jer, hvala Bogu, zora je još daleko!

Ljubomornim pokretom još je tješnje ovio ruku oko njezina struka i još brže je povukao za sobom.

- Zapravo, mogli bismo pozvati toga gospodina da i on sudjeluje u našoj proslavi?

Vino je bilo njegovo...

- Ne, ne - reče ona brzo. - Mislio bi da je to zamka u koju ga želimo uhvatiti. Vrlo nam je nesklon.

- Sutra ću otići da mu se predstavim i umirim ga. A dotad se možemo poveseliti! nastavio je sa zanosom u srcu. - Auguri mi se čine povoljnima. Nazdravit ćemo tvom susretu s nekadašnjim zaljubljenikom, uspjehu svih svojih planova, a i njegovih - u želji da se jedni i drugi ne križaju odviše!

Slušala ga je kako se smije, kao da od svoje sudbine očekuje jedan od najzabavnijih i najmudrijih poteza.

- La Rochelle! Dakle, to je bilo u La Rochelleu! Tamo se nećete vratiti više nikad!

Zaustavio se i vatreno je zagrlio, a zatim ju je živahnim korakom vodio sa sobom.

Osjećala je neumoljivu snagu njegove ruke koja ju je pridržavala kao da joj u pomoć nudi svu svoju energiju.

Koliko god je još prije nekoliko trenutaka bila sva umorna i kao omlohavjela, opet je osjetila kako je visoko diže njegova dinamičnost, njegova radost.

Ukazala se obala osvijetljena bakljama koje su nosili Peyracovi ljudi, a na rubu rijeke čekala je šalupa.

- Zašto ste mi rekli sve to o La Rochelleu? Ta ja tu ništa ne mogu. Čist je slučaj što smo opet naišli na toga grofa de Bardagnea.

- Blagoslovimo slučaj, blagoslovimo sve slučajeve na svijetu i ne govorimo više o tome... barem ne do sutrašnjeg dana!

Podigao ju je u naručje i odnio do barke da ne bi morala zagaziti u vodu.

- Noćas smo nas dvoje vladari svijeta, radosnoga svijeta - uskliknu on i zubi mu zablistaše na preplanulom licu. - Nas dvoje smo gospodari Tadoussaca, Kanade i cijelog francuskog kraljevstva. Nećemo i ne moramo priznati da smo podložni bilo kome, osim možda božanskoj lozi, toj blaženoj biljci, ukratko: vinu, vinu i samo vinu, ocu muškog svijeta. Dakle, nije bačen nijedan trenutak u kojem se diže čaša za najveću čast i slavu - Burgundije! Doñite da pijemo, ljepotice moja! Da pijemo i veselimo se! Zdravicu u čast naše ljubavi, u čast naše pobjede! U zdravlje naših prijatelja, u zdravlje naših neprijatelja. U zdravlje našega kralja, gospodara Francuske!

52.

ZABAVA SA GUVERNEROVIM VINOM Gotovo da je nije pustio da predahne.

U zapovjedničkoj kabini Gouldsboroa našla je - za to su se pobrinule Yolande i Delphine de Rosoy - prelijepu odjeću, lepezu i pelerinu, kao da je na dvoru.

Ali čim je sjela, on sam joj je skinuo čarape i otkrio njezine divne noge. Očito je bio sjajne volje. Pjevušio je.

- Ta već je vrijeme... već je vrijeme... da se ove lijepe čarape navuku... na ove božanske noge... Čarape su bile od skrletno crvene svile izvezene zlatnim nitima. Obuvao ju je poput princa iz bajke koji kleči pred prelijepom Pepeljugom.

- Oh, moja grofice skitnice!

Lako joj je poljubio prste, a potom je prepustio Delphini, koja je ušla s malenim grijačem i ugrijanim željeznim uvijačima za kosu.

Uz pomoć mlade djevojke uskoro je bila spremna. Pohitala je, držeći lepezu u ruci.

Domjenak je bio pripremljen u plesnoj dvorani.

S obale je, na veselje naroda, prsnuo novi vatromet.

- Ah, kakvo praznovanje, kakvo slavlje! - reče ona Ville d'Avrayu, s kojim je gotovo dotrčala pred vrata dvorane u kojoj se slavilo. - Ako je tako već u Tadoussacu, što će biti u Quebecu?!

- Ondje će biti pravi Versailles - odgovori markiz - i još više, još gore, još mogo gore!

Draga moja - nastavi on i odmaknu se da bi ona mogla ući - pripovijedao sam vam da je u doba karnevala u Quebecu tako ludo da ljudi padaju na zemlju od umora, jer su previše plesali, previše jeli i pili, previše molili i hodali za procesijom, previše brbljali i klizali se na klizaljkama, previše kartali i previše gubili, ukratko, svega toga je previše, čak i ako ne uračunamo galantne pustolovine, kojih u to doba nije malo.

Prava je sreća ako se srce dodatno razvedri time što neće biti potrebe ići u rat protiv Irokeza ni umirati od gladi kad doñe proljeće... Ah, Quebec!

Na stolu i posvuda po dvorani pripalili su velike, srebrne svijećnjake. Toplina i miris visokih voštanica od najboljega voska miješali su se s mirisima jela koja su sluge već vrijedno donosile.

Kao početak, na redu je bila golema posuda za juhu od čistoga srebra.

- Upravo sam s vašim šefom kuhinje razgovarao o načinu pripravljanja juhe od mesa divljači; tvrdio sam da fazan i šljuka moraju visjeti na zraku punih šest dana, a on pak tvrdi da je dovoljno i četiri dana.

- Radi se o vrlo mladoj divljači - branio se šef kuhinje, koji ih je čuo - zato su četiri dana sasvim dovoljna.

Veselo društvo je sjelo. Bio je to zajednički objed najbližih prijatelja, odabranih meñu članovima posade Rescatorova brodovlja, glavnih časnika te više ili manje cijenjenih gostiju. To društvo stvorilo je uži krug već na početku putovanja i bilo je dovoljno jedinstveno i povezano, jer su ih za to kratko, ali ipak ne prekratko vrijeme povezivale iste dogodovštine, isti poslovi, a i isti užici. U čast izuzetno dobrom vinu postavili su raskošniji stol no ikad dotad i svakom gostu ponudili čašu od znamenitog češkog stakla s crvenim i zlatnim odsjajima.

I, dakako, vino nisu točili na uobičajen način, nego po starodrevnom obredu, ne u boce ni vrčeve, nego u brodić od srebra i slonove kosti, koji je već i sam bio jedinstveno remek-djelo zlatarskog umijeća. Vino je iz njega istjecalo grlićem koji je predstavljao dupina s otvorenim ustima. Svaka pojedinost broda bila je vjerno prikazana, čak i minijaturni ljudi od srebra koji stoje na brodskom mostu ili se penju po ljestvama od užadi, načinjenim od zlatnih niti i srebrnih listova.

Mladi mornar koji je upravo te večeri promaknut u vinotoču bio je ganut time što smije podignuti to neopisivo čudo sa srebrnog pladnja koji je prikazivao tri dupina kako skaču iz vode, a oči su im bile maleni, ali pravi dijamanti.

Markiz de Ville d'Avray kao da je zinuo od čuda od tolike raskoši.

I Anñelika se prvi put mogla diviti tako lijepoj posudi. Uistinu - Rescator je uvijek bio pravi princ. Mogao je pretrpjeti i najgrublji, najskromiji život; kad je trebalo, mogao se hraniti samo voćem, ali unatoč tome uvijek bi mu preostalo mnogo blaga.

Po cijelom svijetu imao je tajna skrovišta i vjerne ljude koji su ih čuvali i bdjeli nad strpljivo prikupljenim čudesima.

Ne, Anñelika još uvijek nije znala sve o čovjeku koji je bio njezin suprug.

- Danas više ne cizeliraju tako divne predmete - s uzdahom reče Ville d'Avray.

Ta čudesna posuda zacijelo je bila već dva stoljeća stara. Bilo je to djelo ruku švicarskih zlatara, koji su zajedno sa svojim njemačkim kolegama bili stručnjaci za takve brodove za nalijevanje vina.

Sjeli su za stol.

Više nije bilo radoznalaca, novih uzvanika, ni stranaca. Bili su u prisnom društvu i to im je dopuštalo da razgovaraju bez okolišanja.

Odmah su pokrenuli živahnu raspravu. Meñu njima nije bilo ničega prisilnoga, ničega ukočenog. Anñelika je slušala Carlona koji se obratio Peyracu i tako nastavio razgovor koji su započeli dok su još stajali: - Nisam licemjer, ali mi se nimalo ne sviña površnost, lakomislenost koju je Ville d'Avray pokazao u ovoj stvari. Kao da ne zna ili hini da ne zna da u Quebecu još uvijek gledaju na vas kao na neprijatelja francuskog kralja. Osim toga, još uvijek ste osuñeni na smrt in contumatiam53.

- Ali to su stare stvari - prigovori Ville d'Avray i široko prostre svoj damastni ubrus pod posudu od slonove kosti iz koje je dopirao blaženi miris »njegovog« burgundskog vina. - Sve to dobro znamo i vi to posve nepotrebno ponavljate, dragi moj.

- Nikada nije odviše toga. Kad treba pripremiti oružje i ustanoviti kako i čime ćeš se izvući iz bezizlazne situacije, moraš biti oprezan. Sve nam govori da gospodina de Peyraca bije loš glas karipskoga gusara. Danas tom sumnjivom ugledu dodaju još i glas osvajača francuske Akadije sve do izvora Kennebeca. Kako su tijekom ljeta francuski brodovi iz domovine donijeli i dodatne optužbe, ne treba se nimalo začuditi ako duhovi u Quebecu budu uskipjeli i ako nas ondje dočekaju topovskim salvama...

Joffrey de Peyrac zapazio je ono »nas« koje se očito omaklo gospodinu intendantu.

Visoki službenik je nastavio.

- I gospoña de Peyrac morat će se otresti naklapanja i svakojakih ogovaranja.

Primjerice, njezin očiti utjecaj na divljake i domoroce čudno je sumnjiv - kako ga objasniti? I kako ste mogli izaći kao pobjednici u irokeškom napadu, pošto su njihove poglavice poklani pod vašim krovom? Svatko tko imalo poznaje indijansku narav i običaje zna da je to za njih neoprostiv zločin... Svi su mislili da ste već sto puta mrtvi, a vi ste se opet pojavili, još uvijek ste živi. To doista odiše po magiji...

- I što još govore o meni u Quebecu? - upita Anñelika. Pocrvenio je od neprilike.

- Da ste lijepi, lijepi, čudesno lijepi!

Pogodilo ju je njegovo nepotrebno, višekratno naglašavanje te riječi.

- Meñu nama, dragi moj, ne mislite valjda da bih zato morala plakati?

- Morali biste.

- Ali, kakva glupost! Otkad su Francuzi postali takvi čistunci?

- Nije to puritanstvo. To je strah.

- Zar Francuzima manjka hrabrosti pred ljepotom?

U znak izazova bijesno je protresla svoju blijedozlatnu, bujnu kosu koju su dotad sputavale dvije niske bisera.

- Ako od mene doista očekuju takvu ljepotu, potrudit ću se da ih ne razočaram.

Kao prvo jelo poslužili su krepku juhu da bi se ugrijali i dobili tek, a i zato da se ne požure s kušanjem vina, što ne bi bilo dobro na tašte.

Svi su bili dobre volje i zato malo ljuti na intendanta Carlona. Poslušali su ga uljudno i strpljivo dok je nabrajao sve »loše glasove« koje je znao, bez iluzija i ne razmišljajući kako da na njih odgovore kad doñe vrijeme.

Ali to njega nije sprečavalo da punom žlicom ne uživa u pripremljenom jelu.

- Rekao bih da će nas pitati za smrt gospodina d'Arpentignyja... pa za smrt PontBrianda, za povratak Saint-Castina... No najteža i najozbiljnija stvar je to što je poginuo otac de Vernon, o kojem govore da je umoren na vašem posjedu u okolnostima koje traže objašnjenje. Izgleda da ga je ubio medvjed.

- Ah, ne, vi uvijek sve pomiješate - zajauče Ville d'Avray. - Naprotiv, on je bio taj koji je gotovo ubio medvjeda vlastitim rukama, tu jadnu, nesretnu životinju! I ta životinja je doista ubila pastora, koji je i nju isto tako ubio.

- Bili ste svjedok?

- Dakako da sam bio - potvrdi markiz s posebnim naglaskom.

53

U odsutnosti. - Op. prev.

- No, usprkos tome nećete me uvjeriti da progutam takvu bajku. Dobro sam poznavao oca Vernona. Bio je to odličan, umjeren crkvenjak, možda malo hladan, ali zapravo vrlo mio, voljen i omiljen.

- To znači da ga uopće niste poznavali. Nikad ga niste vidjeli u pravom svjetlu.

Doista, trebalo ga je vidjeti u Gouldsborou. Bio je pravi Heraklo.54 A vi ste ga sretali samo u Quebecu. Ali u Gouldsborou - kakva čudna spodoba! Grofe de Peyrac, obećajte nam da ćete nas opet sve pozvati tamo! Zar ne, Anñelika?

- Najprije moramo doći u Quebec - promrmlja Carlon. On odloži žlicu, obrisa usta i obrati se Peyracu.

- Jesmo li mi vaši taoci?

- To ovisi o prijemu koji će nam pripremiti u Quebecu.

- Tako, dakle! Napokon ste se raskrinkali! - uzviknu Carlon s mračnim nezadovoljstvom.

53.

DALEKO JE QUEBEC Anñelika je doživjela osjećaj neobične dvostrukosti.

Maloprije se u duhu vratila u La Rochelle. Zatim se u hipu opet našla u Kanadi i opet su tu bile brige zbog dolaska u Quebec zajedno s raznovrsnom družbom suputnika. I prvi i drugi privid davali su dojam čudnih, gotovo bezumnih snova.

Doista je bilo preporučljivo pozvati Bardagnea, kao što je predložio Peyrac; bilo bi dobro da je sad s njima.

Ali Quebec - to je već prava Francuska. Proslave, svjetovnjaštvo, a u sjenci svega toga: urote. Razgovarat će, ćaskati, ali veseli smijeh stalno će prikrivati planove skovane s lukavošću i tvrdoglavošću. Iza svih namjera i ciljeva gospodarit će smrt, ljubav, sreća.

- Što ćemo s tim kraljevim izaslanikom? - pitala se Anñelika - i ja, što ću ja s njim?

Gdje je njegov prostor na šahovnici u partiji koja nas očekuje?

Ljutiti Carlon uopće nije ništa slutio o tom novom, dodatnom zapletu, iako je već pomalo sumnjao. Mogao se unaprijed veseliti, jer to je bio bitan prilog njegovu prorokovanju nesreće i katastrofe.

- Njegova žena ne može stalno biti vesela - reče Anñelika i nagnu se prema markizu, koji je sjedio uz nju.

Pokretom brade pokazala je da misli na Carlona.

- Ali ipak je čarobna. Čim je to rekao, udario se po čelu.

- Ah, ne! Kako sam glup. Ta on je samac!

- A o kome govorite?

- O gospoñici d'Houredanne. Tako su vezani da se smatra da su gotovo u braku.

- Je li ona njegova ljubavnica?

- Nije ni to! To je posve platonska veza. Jadna d'Houredanne vrlo malo izlazi meñu ljude. Spremna je izaći samo ako je ja pratim. Ali Carlonu je jako privržena. On se brine za njezinu dušu, za njezino napredovanje i uspjeh, podupire je u njezinim planovima te o njoj govori svakome tko ga hoće slušati - zato doista ne bi bilo nimalo čudno da su se napokon vjenčali, a da mi to i ne znamo.

54

Junak u grčkoj mitologiji. - Op. prev.

D'Urville i Carlon razgovarali su o efektivnoj snazi oružja u Quebecu te o topovima na Gouldsborou, pogotovo o tome mogu li ti topovi dosegnuti bedeme tvrñave SaintLouis.

A Anñeliku je u duši mučila misao da pronañe temu za razgovor koji ne bi bio tako sklizak. Nije mogla ništa i ponekad bi joj se učinilo da nikad neće biti dorasla tim muškim raspravama. Gotovo da je poželjela biti sama i načiniti red u vlastitim mislima ako ne uspije zagospodariti razgovorom i odvesti društvo u ugodnije struje.

Susret s Bardagneom na neki ju je način isto tako uznemirio i morala se potruditi da u sebi raščisti što se zapravo dogodilo.

Pogledala je prema Joffreyu de Peyracu. Njegove oči su je promatrale zanesenim pogledom. Pustio je da se gosti zabavljaju ili podbadaju kako hoće, a sam se nije miješao. Jamačno je mislio na nešto posve drugo.

Kad je susreo njezin pogled, blago se nasmiješio.

Zatim je obratio pozornost na tekući razgovor: - Zašto da se unaprijed bavimo time, gospodo moja? - reče on - Ta još nismo pod Quebecom i uopće nema smisla raspravljati o topovskim salvama. Dolazimo na poziv gospodina de Frontenaca, s kojim sam uvijek održavao najbolje odnose.

- Dakako, dakako, gospodin de Frontenac je vaš zemljak iz Akvitanije, pokrajine koja je često bila buntovnička, vrlo sklona krivovjerju.

- O, vi, čovječe svetoga sjevera! - promrmlja Peyrac. - No ništa se ne bojte! Kako bih zadobio ljubav gospe Kanade, zaboravit ću na Montforta!55

54.

MARKIZ VILLE D'AVRAY I VINO Slavlje je očito počelo loše. Ako se muškarci prisjete još i albigenza56, treba se bojati najgorega. Anñelika dade znak šefu kuhinje: došlo je vrijeme da se natoči vino.

Vino je zaiskrilo u čašama i prisutni nisu mogli ništa drugo no da usporede njegovu rujnost s bojom rubina.

- To vino je čudesno dozrelo u bačvama - uskliknu Ville d'Avray pošto ga je pogledao, onjušio i kušao. - Znate li uopće što to znači: da vino dozre? Ja vam to mogu objasniti, jer sam dugo živio u Burgundiji. Kad vino vrije, sok crnoga grožña daje crveno vino. Uglavnom se misli da je dovoljno zdruzgati ga kao i svako drugo grožñe.

Nije, jer bi tada sok tekao u svjetlijoj boji. Crno grožñe naime ne daje odmah svu svoju boju. Dakle, kad ga poberu i spreme u kace, njegova crvena boja se polako tijekom nekoliko dana mijenja u sok koji vrije. Kad ga zatim okreću i druzgaju, polako će prevladati posve crveni sok, boje krvi, jake i gotovo crne. Ah, koliko brige i truda za pripremu tih čudesnih odsjaja u kojima se poigrava nebesko sunce naše blažene zemlje Burgundije!

Otpio je, zadržao nebo u ustima, a oči su mu bile zatvorene u zanosu.

- Vinograd u Tillezu; vidim cijelu pokrajinu, brijeg na sunčanoj strani, maleni zvonik koji se nadnosi nad seoske krovove koji se ocrtavaju na pozadini čistoga neba, te obzorje koje se prostire u sinjim preljevima. Vinogradi, posvuda vinogradi, u nedogled, to je Burgundija. I kad pomislim da nas je onaj lopov Cartier57 htio uvjeriti da bismo mogli i u Kanadi proizvoditi dobro vino!... Bože moj, kakav bijes bi ovdje 55

Aluzija na baruna Simona de Montforta, rodom iz Montfort-L'Amuryja, koji je godine 1208. ognjem i mačem prodro u Languedoc da bi tu uništio katarensko krivovjerje. - Op. prev.

56 Kršćanska sekta iz 12. stoljeća, slična bogumilima. - Op. prev.

57 Kolonizator Kanade. - Op. prev.

doživio kod loze! Ta on je vidio vino posvuda, kao i dijamante, neka mu Bog pomogne! Morao je i tako uz pomoć mašte opravdati svoju ludost što se uputio i došao u ovu zemlju, u ovu neizmjernu, neljudsku zamku u kojoj nije bilo ničega, shvaćate li, ničega osim hladnoće, noći i divljaka, a gdje moramo još i danas živjeti kao da nas na to tjera ne znam kakvo prokletstvo, daleko, neizmjerno daleko od lijepih krajeva naše domovine... Ali opet govorim samo ja - iznenada se prenu i pogleda oko sebe. - Recite nešto i vi ostali. Ta nije potrebno da uvijek ja držim uzde.

- Kad nas znate tako lijepo očarati, dragi markiže - reče Peyrac i podiže čašu njemu u čast. - Popiti dobru čašu i istodobno slušati vas, što je ljepše na svijetu od toga!

- Previše mi laskate... No to je istina koju moram potvrditi: lijepo me primaju gdje god doñem. Ni na dvoru nisu gledali ni slušali nikoga više od mene. A što mogu?

Volim život i njegove radosti. To me je često usrećilo, a često mi je i naudilo.

Pogotovo na dvoru. Mali Monsieur58 bio je strašno ljubomoran na mene. Ovdje u Kanadi mnogo mirnije živim, iako je to Cartierova jalova zamka. Ali, vidite, uz malo truda i mašte može se i ovdje dobro živjeti. Ali ovo vino! Ta morate priznati da bi bio pravi grijeh prepustiti ga drugima! Kome je uopće bilo namijenjeno?

Nepoznavaocima, neznalicama, vandalima!

- Gospodi biskupu i guverneru Nove Francuske - ispravi ga Anñelika. - I niste ga zaplijenili moreplovcu Martinu Dugastu, markiže, nego vam mogu s veseljem poručiti: uzeli ste ga pravom predstavniku francuskoga kralja koji ga je nosio kao osobni dar tim dvjema visokim ličnostima.

- Predstavniku francuskoga kralja, kažete, dakle kraljevom predstavniku - uskliknu Ville d'Avray i zanosnom kretnjom podignu svoju čašu prema svjetlosti. - A vi, vi ste vidjeli tog predstavnika francuskog kralja, susreli ste se s njim, sastali ste se. Dakle, jamačno ga poznajete! Zasigurno vas je ljubio! Ha, ha! Nakraju će ipak bili istina da je takav čovjek na palubi Svetog Ivana Krstitelja.

Njegov žmirkajući pogled lutao je od Anñelike do Peyraca, od Peyraca do Anñelike i tražio odgovor na ta pitanja.

- Kakav čudesan dogañaj! Morat ćete mi ga ispripovijedati.

Dao je znak slugama da mu opet natoče i pio je s neizmjernim užitkom.

- Božansko je!

- Vi se smijete, markiže - prigovori Anñelika koja se takoñer smijala - premda znate da kraljev predstavnik optužuje mog muža za to nepošteno djelo.

- Ah, pa to je onda još smješnije!

- Ne, nije. On je posebni kraljev izaslanik, a vi ste mu uzeli vino ispred nosa! Bacit ćete ga u vraški loše raspoloženje.

- Ako bude loše volje, to gore po njega! Mogao se pokazati, razotkriti se i braniti. Ta nije bilo moguće ni saznati mu imena... Ili ga možda znate vi, koja znate sve? obrati se on Anñeliki.

Odmahnula je glavom u kretnji koja nije značila ni da niti ne.

- Vi sve znate! - reče on. - I sve ćete mi ispripovijedati, upravo sve. To je dogovoreno. U svakom slučaju, taj dogañaj s »ukradenim« vinom nema baš nikakva značenja. Uza sve ono što već imamo na savjesti i što bi bilo dovoljno za okove, vješala ili lomaču, još četiri bačve vina, pa ma koliko dobro bilo to vino, samo su malenkost.

- Što opet trabunjate? - Carlon je bio ogorčen. Ville d'Avray ga pogleda mračnim pogledom.

- Povrh svega, na našem zajedničkom računu je i smrt vojvotkinje de Maudribourg...

- Ta šutite - reče Carlon i osvrnu se prema domaćinima. No markiz je bezbrižnom kretnjom otklonio njegov usklik.

58

Kraljev brat. - Op. prev.

- S nama su sve njene žrtve, sve su vidjele, u svemu su sudjelovale, što im želite sakriti? Uistinu vam kažem što smo mi na ovom brodu. Banda lopova koje povezuje strašna tajna.

Kao da ga je obuzela radost, opet je iskapio čašu.

- Ali ja to obožavam! Opet osjećam da živim. Nalij još vina, prijatelju! - naredi on i ispruži čašu vinotoči koji mu je već bio iza leña i nije morao hitati prema tom vjernom i neuništivom vinopiji.

- Da, to je osjećaj koji baca čovjeka u deveto nebo! Da sam napokon na strani optuženih i odbačenih, prokletih, svih onih koji dakako imaju pravo, upravo zato što su protiv svih zakona... Ma hajdete! Zar možete zamisliti da se vojvotkinjina smrt dogodila tek tako i nikom ništa? Ta znate da su sve vjerske eminencije bile obaviještene o njenom dolasku.

- Oh, to je grozno - jaukao je Carlon. - Kao da mi okrećete nož u otvorenoj rani.

- Ah, ma kakvi, pretjerujete!

- Kako mogu pretjerati? Smrt mlade i vrlo lijepe žene, zavodljive plemenite dame koju je štitio dvor i otac Orgeval, smrt u tako strašnim okolnostima...

- Bili ste ondje i, koliko znam, niste učinili ništa. Jedino ona je pokazala za nju malo čovječnosti - reče on i pokaza na Anñeliku.

- Dragi moji! Zar se nismo dogovorili da izbrišemo sve to...

- Ali to nije tako lako...

Kanadska gospoda Grandbois i Vauvenart, koji su se već neko vrijeme željeli uključiti u razgovor, doñoše do riječi.

- Ali što to blebećete vas dvojica? Zločin... pa nitko je nije ubio, Bože moj! I nas dvojica bili smo prisutni. Ta sjetite se... Sama je pobjegla u šumu i ondje su je rastrgali vukovi... Ali gospoña de Peyrac ju je bila spasila na obali.

- Uopće, zašto ste je spasili? - upita Vauvenart Anñeliku. - To nikad nisam mogao razumjeti.

- Ni ja - reče Anñelika.

Učinilo joj se da opet čuje ganutljive Ambroisinine krike dok je trgaju bijesne ruke razjarenih ljudi. Iskapi punu čašu vina da bi došla k sebi.

- Zaista ne znam zašto sam to učinila... Valjda zato što smo bile jedine žene na obali.

Ali lijepo vas molim da govorimo o nečemu drugom.

- Ah, žene, žene! - uskliknu Ville d'Avray. - Što bi svijet bio bez njih: nedostajala bi mu milina, dobrota, čudesnost, nježnost, mušičavost i svi oni iznenadni i posve nelogični obrati čije tajne žene tako dobro poznaju.

- Etienne, obožavam vas - reče Anñelika i zagrli ga.

- Ovo vino je temeljito - pripomene Carlon i podignu svoju čašu prema svjetlu da bi ga podrobno pogledao.

- Čini mi se da ćemo se polako opiti.

- I upravo tada će se na dnu vaše čaše pokazati istina - reče Ville d'Avray.

- Da. Carlon je i dalje ostao mračan.

- Uistinu smo ubili vojvotkinju i zato nam je savjest teška. Imate pravo, Ville d'Avray.

Protiv volje čini mi se da sam sukrivac u zločinu.

- U dva zločina - grubo ga popravi markiz.

- Kako u dva? - planu intendant.

- Da! Jedan je onaj što vam ga predbacuje vaša savjest. Umorstvo vojvotkinje de Maudribourg. A drugi: noćas s nama pijete vino koje je bilo namijenjeno guverneru i biskupu.

- Kad sam sjeo za stol, nisam znao za njegovo podrijetlo.

- No ipak ga pijete i, štoviše: čini vam se dobrim!

55.

VIZIJA QUEBECA IZMEðU VINSKIH PARA Nekoliko trenutaka intendant Carlon ostao je kao prikovan. Bilo je očito da u mislima obnavlja tijek stvari i dogañaja koji su ga doveli u tako nezgodan i neopoziv položaj.

Prvo, engleska zamka na Rijeci svetog Ivana, zatim posredovanje Joffreya de Peyraca koje ih je spasilo od zarobljeništva u Novoj Engleskoj. Zatim, Tidmagouche i suñenje na obali, za koje su tražili njegovu službenu nazočnost i tad je bio i protiv volje primoran slušati cijelu zbirku strašnih zločina sa svjedocima koji su se pojavili kao da su iz zemlje iznikli i pripovijedali čudne i iznenañujuće priče, a on je morao suditi i presuñivati. Posve bezumne stvari.

Još uvijek se pitao kojom stranputicom je došao do toga da je morao odigrati svoju ulogu u tome. Ne, nikad više neće poći u Akadiju...

- I zašto sam se uopće uputio na taj put u Akadiju? - zastenjao je.

- Da, zašto? - zareža Ville d'Avray. - Odmah ću vam reći, čujte istinu iz mojih usta: htjeli ste zabiti svoj nos u moje stvari, htjeli ste me spriječiti da uberem svoje dividende. Zamišljali ste da čovjek ide na putovanje u Akadiju kao na obilazak pokrajine u kojoj proganja svoje dužnike. Ali Akadija - to je nešto drugo. U njoj se ne može tako ponašati. Budite veseli što ste je tako dobro podnijeli. No ipak vas je Akadija slomila. Sad ste obična krpa.

- Ah, ne, čemu takve riječi - prigovori Anñelika i pohita u pomoć nesretniku. Etienne, uistinu ste zloban čovjek. Ne slušajte ga, gospodine intendante. Da, previše smo pili. Sutra ćete se opet naći na čvrstom tlu i vratit će vam se hrabrost.

- Ali nikad nećete zaboraviti što je rečeno i ispripovijedano - ustrajao je Ville d'Avray, sav bijesan. - Zaboraviti! Zaboraviti Akadiju! A ako je pokušate zaboraviti, ja ću vas podsjetiti na nju. Budite uvjereni: ja ću biti tu!

- Okrutni ste prema njemu, Etienne.

- Anñelika, i on je okrutan, možda ćete ga upoznati u Quebecu. To je štap koji je postao čovjekom. Zato se neću odreći divne prilike da mu se osvetim. Još me preslabo poznajete. Zapravo sam, ili barem mogu biti, zloban, čudesno zloban...

Anñelikine misli se rasplinuše, lebdjela je u prošlosti.

Bardagne! La Rochelle! Kakvi daleki snovi, život preko kojega je prešla spužvom zaborava!

Ali danas, danas život počinje iznova. Sve je sasvim drukčije. Sad je oprezna pred svim, osobito pred svim strašnim. Sad je sigurna s muškarcem kojeg ne plaši ništa na svijetu i koji je dariva svojom vrelom ljubavlju.

Kao da je privlači magnet, potražila ga je očima na drugom kraju i crpila umirujuću sigurnost iz njegova pogleda i same njegove prisutnosti. Kolo života se okrenulo.

Podarena joj je velika sreća.

Okrenuo se prema njoj, polako dignuo čašu i ispio je, a usnama je jedva čujno ponavljao: - Pijmo! Pijmo! U zdravlje kralja naše domovine Francuske!

Pila je. S tim božanskim nektarom u nju se ulijevala radost i pobjedonosnost. Dugo, dugo je pila. Bila je žedna, a vino je bilo sjajno. Njegov blagi i topli tijek joj je u grlu pobudio okus beskrajnog i sladostrasnog poljupca. Čudesno ju je umirilo, ali istodobno je u njoj probudilo još vatreniju želju.

- Čemu onaj poljubac? - reče u sebi dok je mislila na Bardagnea. On ju je zapanjivao i uopće ga nije mogla žaliti. S njim je okusila beskrajnu i osobitu slast. Prikaza La Rochellea, boli i radosti koje su pripadale samo njoj - sve je bilo u jednom poljupcu.

U mislima koje su je podsjećale na sve nekadašnje osjećajne bure i nemire pomaljao

se osjećaj da je poljubila prikazu, izgubljenu sestru života, ranjenu i izopačenu, samu sebe u nekoj davnoj prošlosti...

Tik pokraj nje Ville d'Avray i dalje je nastavljao svoj monolog.

- Doduše, Castel-Morgeat je mnogo opasniji od Carlona. On je vojnički guverner u Quebecu. Jedan od naših najstrašnijih neprijatelja.

- Ali i on je Gaskonjac, kao i Frontenac, kao i moj muž.

- Da, ali njegova narav je mračna, sektaška. Priključio se stajalištu oca d'Orgevala, kao što su njegovi preci prišli reformiranoj Crkvi. Uvijek kao pravi, zagriženi vjernici.

I on voli nestrpljivost, to mu je u krvi.

- Zar je protestant? Na tako visokom položaju?

- Ne. Ali je sin obraćenika, a to je još gore. A što se tiče gospoñe Sabine de CastelMorgeat, stvar je drukčija. Ona vlada mjestom jer ima u rukama sve društvene dogañaje. Pobožna je, ali ne pretjeruje, s jednakom srećom se predaje dobročiniteljstvu, raskoši, svjetovnjaštvu. Priroñeni su joj briga za druge i kršćanska milost. Dakako, postoje i ljudi koji je ružno i zlobno osuñuju. Ali ja ne. Volim je kao da mi je sestra... Ali, posvañali smo se zbog njezina sina Anne-Francoisa. Orgeval je poslao tog rosnog mladića kao lovca u gornje pokrajine. Prigovorio sam. Ali gospoña je pod potpunim utjecajem tog Sebastiana d'Orgevala. Čak govore da mu je priležnica.

- Ali, ta on je isusovac - ogorčeno napomenu Anñelika.

- Naravno. Ali, znate, isusovci...

- Šutite! Previše ste pili. Postajete zlobni i klevetnički.

Opet je prislonila čašu na usne. Oh, to vino je tako opojno da posve ispunja čovjeka, a ne uzrokuje uobičajeno surovo pijanstvo. Naprotiv - što je više teklo po usnama i po jeziku, više je budilo žeñ, sve zahtjevniju i nepomirljiviju.

To je bila potreba koja ju je uvijek iznova potresala i silila je na to da opet prinese svoju čašu vinotoči.

Unutarnja toplina žarila je u njoj poput požara i u hipu je preplavila cijelo njezino biće.

Morala je izaći iz sobe. Vani ju je svježi zrak isprva osvježio, a zatim još jače opio.

Zibanje broda još je pojačalo njezinu vrtoglavicu.

Od žeravnika, čije su se vatrice svjetlucale u noći, crvene i zlataste poput odsjaja tog vina u čašama, dopirao je miris pečenog mesa.

Od topovskih baterija čuo se smijeh - Cantor i Vanneau ondje su se trudili razvedriti kraljeve djevojke. A od veslačkih klupa čulo se mornare kako pjevaju. Svaki čovjek, uključivši i stražare na dužnosti, imao je pravo na pola pinte burgundca koji su natočili u kositrene čaše.

Napravila je nekoliko koraka izmeñu tame i svjetlosti te je unatoč živahnoj vrevi bila sama s tom čudnom družbom koju daje omama pijanstva: to je kao drugo ja, čudesno raspoloženo, prijateljsko.

- Tko bi ti mogao učiniti išta nažao? - govorila je njezina pobjedonosna sjena. - Što to naklapa Carlon? Budućnost pripada tebi. Ti imaš Ljubav i Ljepotu... A još uvijek imaš i Mladost. Moć, živahnost, radost života - to su tvoje dobre družice. A na tvojoj strani je muškarac čiju zaštitu uživaš, koji je nepobjediv i obožava te... Trebaš se samo pokazati i odmah ćeš osvojiti Quebec...

Pomilovala ju je ruka čvrsta poput željeza, povukla ju je silna snaga i privila je k sebi, a druga ruka joj je uhvatila lice.

- Oni su već posve pijani - reče Peyracov glas. - Ljubavi moja! Ti, moja ljubavi!

U mraku i vrtoglavici na njoj su bile njegove ruke koje su je milovale i omamljivale je više nego vino...

- Ljubavi moja! Ah, moja ljubavi!

Opet i opet ju je grlio i ljubio. Izgledalo je da se do beskonačnosti neće nasititi njezinih usana.

- Šajtana!59 Šajtana! - ponavljao je s nježnom, ali neizmjernom ljubavnom nestrpljivošću.

I tako se morala prisjetiti perzijskoga princa. I on je govorio: - Šajtana... vražja djevojko!

- Doñite, srce moje ljubljeno, naš veliki šef kuhinje donosi fazana, ukrašenog svim njegovim perima... i čudesno nadjevenog...

On je odvede sa sobom: - Okusit ćete i ostala jela koja su na stolu, a to će vam pomoći da pobijedite omamljenost te da nas i dalje očaravate svojom prisutnošću. U trenutku kad odete, kao da će ugasnuti sva svjetla. Ostat ćemo samo mi, ubogi, priprosti, surovi muškarci, ljudi ostavljeni negdje daleko na kraju svijeta...

56.

IGRA ISTINE Sad je već i intendant vidio dvostruko. Bila su tu i dva suca koja su ga gledala s kraja stola, gdje je opet sjedio Peyrac.

- Imate previše moći nad nama - reče malo tjeskobnim glasom. Posve mi je jasno zašto vas je kralj maknuo s puta. Znam samo jednog čovjeka koji ima sličnu moć nad ljudskim bićima; to je Sebastien d'Orgeval. Ali on nema, kao vi, na raspolaganju hrpe zlata da bi mogao slaviti pobjedu.

- Zato ima na raspolaganju nebeske legije, a kad je potrebno, takoñer i gomile demona.

Intendant nije odgovorio, nego je i dalje oštro promatrao Joffreya de Peyraca, koji mu se kroz maglu pijanstva zacijelo činio više ili manje poput Mefistofelesa.

- Znate odviše stvari o meni, o svima nama.

- Ne, varate se, gospodine intendante - reče Peyrac i u trenu oživi - vi ste za mene neznanac, jer o vama ne znam ništa osim onoga što ste mi sami htjeli pokazati. A to je tek neznatan dio vaše osobe. Tako smo svi tajanstveno skriveni u sebe, a vani pokazujemo samo maleni barjačić koji kao da pripada samo jednom vladaru, samo jednoj ideji, samo jednom izboru. Ipak morate priznati, gospodine intendante, da bi bilo dobro ponekad razbiti sliku koju drugi imaju o nama. Jer uistinu smo osuñeni, ugušeni, obvezani tim slikama, tim predstavama... Noćas vam predlažem novu igru.

Obrnimo slike. Stavimo na stol posve drugu kartu, onu koju skrivamo u rukavu, skuplju, zlatnu kartu, zato što o njoj znamo da je možda nikada nećemo odigrati. A ipak je upravo to naša prava slika, naš adut, naša istina, naša najiskonskija bit, naša esencija. Tako ćemo opet naći sebe meñu prijateljima... a ne usred neprijatelja... pogledat ćemo se licem u lice, bez okolišanja i izlika. Sad ste kod mene. Na ovom mojem brodu... No sad je noć. Ali vi ste negdje drugdje. Svijet nije važan. Kao da je izbrisan. Noć je naklonjena osvjetljavanju, povjerenju ljudskih duša. Dakle, pogledajmo u sebe i razotkrijmo se... bez srama, bez himbe, bez zadrške... Što biste htjeli biti, gospodine Carlon, da se niste uključili u kolonijalnu upravu?

- Ne, nećemo tako! - usliknu Carlon kao da ga hoće odrati živoga. I privi uza se nabore svoga redengota, kao što bi to učinila prestrašena djevojka.

59

Arapski izraz koji znači zanosnu i prepredenu ženu. - Op. prev.

Igra koju je predložio Peyrac u hipu je promijenila atmosferu meñu ljudima. Lica se podigoše, oči su tražile jasnovid usred zavjesa duhanskog dima kao da im se na njima prikazuju vizije davno zaboravljenih snova.

- Gospodine intendante, čekamo vas - srdačno ga pozva Joffrey de Peyrac.

- Ne! To nikako, kao što rekoh - uzviknu intendant kao odgovor. U svojem tvrdoglavom pijanstvu udari nekoliko puta šakom po stolu. - Ja se neću igrati... Ne, neću se igrati. Odlazim...

Ali nije se mogao dignuti i kruto je pao nazad na svoju stolicu.

- Dobro! Onda ću ja dati primjer - reče Peyrac. - Da počnem. Uronio je lice u pozlaćenu svjetlost svijeća - lice obilježeno borama, ali čudesno oblikovane usne su u njemu ukazivale na jaku i privlačnu senzualnost. Usta su mu otkrivala neobičnu milinu, dok je preostali dio lica najčešće bio - nehotice, ali možda i hoteći - malo manje privlačan.

Govorili su da izaziva strah. Možda zbog svojih ožiljaka? Možda zbog oštrog i potresnog pogleda svojih posve crnih očiju? Koža mu je bila kao uštavljena i zagorjela, kao da mu u žilama teče crnačka krv, a bore koje su mu se urezale u put činile su ga još izrazitijim.

Ali - bila su tu ta njegova živa i putena usta u kojima se bora u kutu usana tako rado proširivala u podsmješljiv osmijeh koji mu je otkrivao vrlo bijele zube. Za Anñeliku je upravo taj osmijeh značio svu blaženost svijeta i kad bi vidjela da sazrijeva, da se obraća njoj, doživjela bi tako omamnu radost da bi od nje gotovo klonula.

Vjerojatno je i on uživao u svojem blago ironičnom pogledu na svijet, u njemu je vidio istinsku inkarnaciju60 svojega sebstva, koja je potanko odgovarala unutarnjoj biti njegove ličnosti.

- Radije nego da budem samo biće koje luta svijetom - govorio je polako - i izigrava stotine i tisuće golih slučajeva koje vrijeme nudi, radije nego da samo gomilam ili gubim blaga i osvajam položaje, zemlje i gradove te ih branim ili prepuštam - što doduše, to ne mogu zanijekati, odgovara odreñenom dijelu moje pustolovne naravi koja se protivi svakoj monotoniji - ipak mi cijela ta vreva oko mene ostavlja osjećaj neispunjenosti, nedostatnosti, kao da sam izgubio i pogriješio pravi put, put za koji sam bio roñen, kao da sam straćio sudbinu za koju sam bio stvoren... Radije nego da vladam kao knez, kao gospodar pokrajine ili države - knez sam negda bio po roñenju i podrijetlu, sa svim odgovornostima koje taj položaj daje, sa svim počastima, slavom i sužanjstvom - radije od svega toga bio bih neupadljiv, nepoznat čovjek, sav predan samom sebi i svojim znanstvenim sklonostima, živeći u tišini i skrovitosti svoga laboratorija. Neki plemeniti mecena podupirao bi moj rad i opskrbljivao moju radionicu najljepšim instrumentima, aparaturama, retortama, prekapnicama za destilaciju. Ja se ne bih trebao brinuti za sve to, niti išta kupovati. To zacijelo često predstavlja onaj mučan dio znanstveničkog posla, a njegov je duh tada kao ptić podrezanih krila. Htio bi se vinuti visoko, visoko - zna kamo, vidi kamo. Ali ne može, ah, ne može. Nedostaju mu sredstva. Mir, spokojnost... Proganjaju ga i tjeraju ga u tuñinu, mora ići iz jedne zemlje u drugu. Ah! A on bi se tako rado zatvorio u sebe kao u ćeliju te se danonoćno naginjao nad nevidljivim, mnoštvu nepoznatim svjetovima koji se roje i kojih ima nebrojeno mnogo. Ah! Tada ne bi znao što je dan, a što noć. Biti prisutan čudu uvijek novog i novog beskrajnog stvaranja. Znati da imaš u sebi moć ići dalje i još dalje, u beskonačnost. Pomicati, širiti, oslobañati granice ljudske spoznaje.

- To vam uopće ne vjerujem - odgovori Ville d'Avray. - Odviše ste epikurejski i vojnički nastrojeni da biste se mogli prilagoditi takvom mlohavom životu. A slava? A ugled?

60

Utjelovljenje. - Op. prev.

- Ne marim za to.

- A žene, dragi moj? Ta ovako ih lako možete pridobiti.

- Nikad nisam rekao niti mislio da bi se znanstvenik koji se neprestano posvećuje strogim nalozima svoga duha morao odreći životnih radosti.

- Živjeti usred retorti i prekapnica, nije li to malo suhoparno? - upita Grandbois.

- Njihova zavodljivost je takve vrste da je nije moguće definirati i neupućeni je nikako ne može razumjeti. Mnogo je takvih područja ljudske djelatnosti. Mula Ismael, vladar Maroka, vrlo krvoločan tiranin, razbludan i pohotan do opscenosti, jednog dana mi je rekao da je njegova najveća slast - molitva. Ali, čovjeku kojemu je poznat misticizam španjolskih država, takvo gledište bit će razumljivo. Da Mula Ismael nije roñen kao marokanski kralj, možda bi postao veliki pustinjski isposnik.

- Hoćete reći da se znanost napaja i iz skrivenih osjećajnih sklonosti.

- Da! I onaj osmijeh koji je Anñelika toliko voljela raširio se Rescatorovim usnama.

- I upravo iz takve nezasitne i posve osobne želje bi svatko od nas mogao objasniti svoje biće i svoje ne-biće, ono što bi želio biti... Možda vi, Barssempuy? Samo hrabro... na svjetlo s istinom.

Nekadašnji drugi časnik gusara Zlatobradog pocrvenio je do ušiju. Bio je to još vrlo mlad čovjek, lijep, ljubazan, vrlo razuman, obdaren odličnim odgojem duelista i viteza - pravi uzor mlañih sinova uglednih obitelji, koji nisu znali za drugo nego za vojsku, Crkvu ili lude pustolovine po cijelom svijetu. Mogli su se iživjeti samo na taj način, jer su posjed i bogatstvo pripadali samo najstarijem sinu.

On je izabrao pustolovine. I činilo mu se da je malena i nevažna razlika u tome da li se ratuje na gusarskoj palubi ili na palubi kraljeva broda. U prvom slučaju čak ima više mogućnosti da se osvoji imetak i zadobije bogatstvo. Barem je tako mislio kad je pošao.

Potom ga je utukla smrt njegove zaručnice, mile Marije, a crte njegova karaktera obojila je jetkošću.

Zato je odmah odgovorio da njegov život ne može biti nikakav primjer, da je nevažan.

Zatim je sjeo natrag na svoje mjesto.

- Rekao bih samo to da bih rado bio svoj stariji brat - doda on - ne toliko zbog časti i bogatstva koje mu je donijelo nasljedstvo, koliko zbog načina života koji to prati.

Rado bih živio lijepim životom, prireñivao slavlja i gozbe. Kao Fouquet u Vaix-leVicomtu. Uredio bih malen dvor s učenjacima i umjetnicima; pohañao sam humanistička predavanja i vrlo su me veselila duhovna znanja i umjetnosti. Sad moj brat živi na dvoru, tlači i iskorištava svoje kmetove kako bi mogao održavati svoj položaj, a posjed propada iz dana u dan. Mogu samo pokušati zaboraviti sve to. Ne, ja nisam mogao odigrati svoju omiljenu kartu. Položaj koji se stječe roñenjem jest sudbina.

- Kakav je bio vaš položaj s obzirom na starijeg brata? - upita jedan od prisutnih.

- Ta bio sam njegov kadet, njegov mlañi brat - jednostavno odgovori Barssempuy.

Ta pripovijest ganula je sve nazočne, a tome su bili skloni i zbog pića.

- A zašto ga niste ubili? - upita Ville d'Avray nevjerojatno prostodušno.

- Pobjegao sam od kuće upravo da bih se odupro tom iskušenju.

- Što znaš, sinko, možda i nije tako daleko dan kad će ti prepustiti svoje mjesto reče Grandfontaine.

- Ta on ima sinove.

- Nikad ni za čim ne žalite, gospodine Barssempuy - umiješa se Anñelika blagom riječju. - Danas nitko više ne želi ostati na posjedu, pa čak i ako ondje može živjeti poput princa. Kralj ne dopušta da se plemstvo razmahne. Brzo bi vas dosegla njegova zlovolja i nemilost. Samo onaj tko drži svijeću ili spavaćicu u kraljevoj

spavaonici u Versaillesu može napredovati i dobiti sredstva za preživljavanje i popravak svog propadajućeg plemićkog krova.

Erickson napomenu i razveseli sve goste izjavom da je on trebao postati poljskim kraljem.

- Zar upravo kraljem Poljske? - upita Ville d'Avray.

- Upravo tako.

Kakvi snovi u glavi tog pomorca!

- Ali Poljaci već imaju kralja.

- Imaju, ali se odrekao krune i povukao se u samostan.

- Ali bivši, a ne sadašnji.

Nitko nije bio posebno upućen u pitanja poljske povijesti. Stoga su odložili za kasnije konačnu odluku o pitanjima poljskih vladara, koja je zbog Ericksonove tvrdoglavosti mogla postati žučnom.

Fallieres je pak pripovijedao kako je kanio postati kraljev mušketir, ali nažalost, prije svega nije Gaskonjac, a manjkalo mu je i novca za plaćanje te vrlo zatvorene službe.

I njegova spretnost u mahanju mačem bila je daleko od savršenstva. Dovršio je svoje redovne studije, naslijedio lijep imetak od svog oca i postao općinski geometar.

Pripovijedanje je bilo u punom tijeku, vino je kružilo te su uz toliko posve neočekivanih otkrića i ispovijedi zaboravili na jelo.

Samo jedan od njih je rekao da nikad nije sanjao o svojoj sudbini, nikad ni za čim nije žalio, te da se vrlo dobro osjeća takav kakav jest. Živi život od danas do sutra, iz ruku u usta. Gotovo svi drugi su se posuli pepelom po glavi i tvrdili da ih je morala zadesiti drukčija sudbina, koja bi uistinu bila njihov uspjeh, ali nisu znali kakva bi trebala biti.

Grandbois je ispovjedio da ga je oduvijek mučio samo jedan san: da postane jako bogat, nosi periku, ima kočiju, sluge, služavke, te da se nikad ne udaljuje od takvog svog doma - upravo on, koji je zapravo stalno putovao po planinama i dolinama, čamcima po rijekama Akadije ili jedrilicama po Francuskom zaljevu. Ali - nasuprot svojim snovima imao je šuplje džepove. U njima nije ostao niti jedan jedini novčić.

Dakle, zbogom dvorce, zbogom kočijo i slatki, mirni živote!

- A što biste uopće cijelog dana radili na tom svojem gospodarstvu? - upita ga Anñelika.

- Igrao bih karte, batinao sluge, brinuo za svoju čašicu, uzgajao vrtne biljke i svake večeri imao ženu u postelji...

- Uvijek drugu?

- Ne, uvijek istu, mladu ili manje mladu, zapravo - svoju ženu! Ženu samo za sebe, uvijek spremnu, a da je ne moram moliti i uvijek se upuštati u nove troškove.

Upravo žena mi je uvijek manjkala. Nerado spavam sam, jer mi je hladno, a usto me je ponekad i strah, kao kad sam još bio dječak... Ali ovaj život koji živim na Rijeci svetoga Lawrencea ne daje mi pravih mogućnosti. Indijanke! Smrde!... Oh, oprostite mi, gospoño, malo sam se udaljio od teme... Bogat sam, to je istina... Ali još nedovoljno da bih se vratio u kraljevstvo...

- Pregledaj svoje džepove, Grandbois - uskliknu Vauvenart i grubo se nasmija.

Tapšao se po trbuhu u svojem raspojasanom veselju.

- A sad ti reci, velika klado - progunña Grandbois - ispovjedi se i odmah ćeš se manje smijati.

Vauvenart se zamisli i posve utihnu.

- Želio sam postati duhovnik - reče napokon - i to čak isusovac.

Ta neočekivana izjava koja je došla iz usta tog čvrstog pokrajinskog plemića u Akadiji - bila je poznata njegova obješenjačka veselost, njegov poduzetni duh, divlja predanost ratu, kojem se odavao cijelim svojim bićem - doista u sebi nije imao ništa crkvenoga i ta izjava imala je učinak iznenañenja na slušateljstvo. Prisutni se nisu

mogli suzdržati od smijeha. Nije mu bilo neugodno i samo je čekao da ta bura smijeha proñe.

- Da, htio sam postati isusovac - ponovi. - Htio sam vladati.

- Vrsta vlasti kao i svaka druga - reče Peyrac.

- Tako je. I mogao sam to postati, moj grb je dovoljno dobro opremljen. Uspijevao sam i u svojim studijama. Jednu godinu sam čak bio u seminaru.

- To mi nisi nikad pripovijedao - reče zapanjeni Grandbois.

- I što se potom dogodilo? - upita netko iz društva.

- Uplašio sam se... Imao sam osjećaj... no, zapravo se treba držati Akadije ako želiš da od tebe bude nešto... Uspio sam se odvojiti od domovine, to je bajni doživljaj, ali potom se ne smiješ bojati. Orgevaiu je njegov rad u krvi, on živi i diše s njim.

Jednom sam ga vidio kako moli: poput ispružene životinje čučao je napola na tlu, kao sveti Ignacije. To je učinilo jak dojam na mene. Govorili su mi: »Nadareni ste, imate smisao za mistične doživljaje.« To je nedvojbeno istina. A ipak sam otišao. A danas, kad vidim kako Indijanci prizivaju svoje demone i razgovaraju s duhovima, kažem sebi da sve to uopće nije tako strašno, da se samo nakratko nisam znao priviknuti. I tako ponekad imam jasan dojam da sam promašio svoj život...

- Ili si možda previše popio - upita ga Grandbois - i htio bi praviti budale od nas?

- Eh, zar mi predbacuješ piće? To su stvari koje se dogañaju. Vidjet ćeš da govorim istinu. Samo pričekaj da se vrati Cavalier de la Salle, koji sad vuče čizme obalom Mississipija i ondje traži nekakvo Kinesko more. Jednom ćeš ga moći pitati. Da, i on je bio isusovac.

- Bacaš me u dobro raspoloženje - reče Grandbois. - O svim tim stvarima moći ćemo mnogo saznati kad umremo. Ta već sam ti rekao da se bojim noći... Ali, što, zar je boca već prazna? Vinotočo, daj vina!

- No, ja ću vas doista začuditi - reče Ville d'Avray s očaravajućom naivnošću - ali ja bih zapravo htio biti žena. Uvijek sam im zavidio na onoj radosti života koja je možda po roñenju osobina tih lijepih bića. I potom je potrebno samo da se udaju da bi mogle živjeti po svojoj volji, rasipaju, kite se i lepršaju nalijevo i nadesno kao leptiri, bez brige za životne teškoće i muke preživljavanja. Ali kad sam se dovoljno dobro pomirio sa svojim nasljedstvom i kad sam uvidio sve prednosti koje mi nudi moj položaj muškarca, prestao sam žaliti svoj spol.

- Gospodine intendante, sad ste vi na redu.

- Nemam što reći.

- Recite meni za ljubav - zamoli Anñelika i uhvati ga za ruku preko stola.

Ta njezina kretnja svladala je i Jeana Carlona.

- No, dobro, neka bude. Kad sam imao osamnaest godina, doživio sam susret...

- Je li bila lijepa?

- Nije.

- Nego?

- To nije bila žena.

- Ah! - A tko je onda bio? - upita Anñelika blagim glasom.

- Moliere - reče Carlon gotovo nečujnim glasom. Zatim je njegovo pripovijedanje oživjelo.

- Tad se još zvao Poquelin. Bilo je to u Orleansu, gdje sam studirao zajedno s njim da bih postao odvjetnik. Jean-Baptiste61 i ja smo uglavnom radije pisali tragedije i postavljali predstave. Po uzoru na njega odlučio sam posvetiti se kazališnoj umjetnosti. Ali otac mi je dao po prstima. Govorio mi je da ću biti proklet, da će me pokopati kao psa u neposvećenoj zemlji, izvan grobljanskog zida.62 Bio je sav 61 62

Moliereovo krsno ime. - Op. prev.

To pravilo je tada vrijedilo za kazališne glumce. - Op. prev.

nesretan zbog toga što je njegov sin tako zaboravio na svaku ljudsku čast. To je bilo odviše strašno. Pošao sam putem koji mi je on pokazao.

- I u tome ste lijepo uspjeli - utvrdi Anñelika. - A isto tako i Moliere. Zato vam kažem, gospodine Carlon, ne žalite ni za čim. Kazališni život je lud život, komedijantski, a vaš nekadašnji suučenik dobro zna što to znači kad mora danas klečati pred dvorom. Jer, bolje je biti u gledalištu nego na kazališnim daskama.

- Dakle, svi smo zadovoljni svojom sudbinom - zaključi Peyrac i podignu svoju čašu a ni vi, gospodine Carlon, nećete vječno biti u mukama. Što se mene tiče, sretan sam zbog trnovitih i vijugavih puteva kojima sam hodio, jer su me napokon doveli do toga da ove večeri veselo praznujem s vama u našoj lijepoj Kanadi! Stoga pijmo za sreću svog života! Svojih uspjeha! Svojih snova! I osobito za zdravlje gospodina Molierea - doda on obraćajući se Carlonu.

- Da, za Moliereovo zdravlje - ponovi Carlon vrlo tihim glasom, a oči mu se zamagliše od suza.

A kad su podigli čaše koje su se ljeskale i svijetlile, u daljini su se oglasili zvuci Cantorove gitare te flauta i harfi koje su pratile, dok su čisti glasovi pjevali: Ševo, ptico moja lakokrila, rado bih te očerupao...

- Mladost ne zna ono što znamo mi - reče Ville d'Avray. - Ti mladići baš ništa ne znaju, uopće ne slute da u džepu imaju kartu koju nikad neće odigrati! Gledaju ravno preda se i vide da je sve širom otvoreno. Pijmo za njihove vesele nade...

I pili su dugo i svečano. Na dnu čaše im je svijetlilo sunce, daleke obale, pomaljale su se tamne sjenke, plesali su odsjaji starih tijeskova, poezija berbe, te se u pamćenju budio privid gologrudih tijela što su propadala u poleglu masu grožña u ogromnim hrastovim kacama.

- U zdravlje Burgundije! U čast francuskog vina! Za sreću kralja Francuske! uskliknu Ville d'Avray u lirskom crescendu.63 Zatim je odmah zaplakao; grcao je kako je daleko Francuska, kako su ih posve zaboravili u ovim nezahvalnim američkim zemljama! Možda bi najviše voljeli da svi budu mrtvi, skalpirani, žrtvovani na oltaru naroda, na oltaru najstarije kćeri svete Crkve: države Francuske. Uzvišenost žrtvovanja i muka izgnanstva uzbudila je njegovo srce i nitko nije mogao reći da li su suze koje su mu tekle po licu bile suze žalosti ili nježne ljubavi.

Plakao je i Carlon, koji je mislio na Molierea.

Postajalo je mučno.

57.

ANðELIKINE ŽELJE Anñelika ustade, ali je noge nisu čvrsto držale. Sva ta gospoda otići će pušiti, a ona će se s glavom punom misli svaliti na svoj ležaj i zaspati snom pravednika.

- Gospoño, vi još niste ništa ispričali - iznenada prigovori jedan glas.

- Jao, to je istina! Ali, gospodo, što bih i mogla ispripovijedati nakon ovako dubokih ispovijedi? Samo to da sam već davno htjela otići u Ameriku...

- No, vidite, vidite!

63

Glas koji se pojačava. - Op. prev.

- Ali bila sam još dijete. Kasnije sam tijekom svih dogañaja i dogodovština koje sam preživjela u snovima vidjela utočište koje bi odgovaralo mojem srcu, u obliku elegantnog i udobnog prebivališta u kojem bi živio muškarac kojeg bih voljela i koji bi volio mene; pravila bih igračke za djecu, mnogo djece koja bi me gledala svojim velikim očima.

- Doista vrlo skromni snovi... Kao i kod Grandboisa. Zar doista niste nikada, kao sve ostale žene, sanjali o većoj časti, o Versaillesu... o dvoru, gdje biste se svidjeli samom kralju?

- Mogla sam se svidjeti kralju, gospodo moja, ali više mi se sviñalo da mu se ne svidim.

- Ah, kakva glupost! - uskliknu nekoliko glasova kao jedan.

- Valjda nam ne želite reći da ste prezreli dvor... taj raj kojim hode samo najviše ličnosti...

Anñelika je već odlazila.

Iznenada se naglo okrenu prema njima i odlučno reče: - A što je s trovačima?64 Kao i kod Vauvenarta, ta njezina izjava, očito protivna svakoj logici, izazvala je jaku buru smijeha. Poput Vauvenarta, i ona je pustila da ta poplava mine, a nije se naljutila. Svi su bili vrlo veseli i sve se činilo neopisivo smiješnim: trovači! Pa još u Versaillesu!

Zatim je zaključila: - Vidite, zato sam ovdje.

- U rukama gusara - dopuni Joffrey, koji je počeo pušiti jednu od onih svojih dugih cigara koje je sam izradio.

- Dakle, i to je ipak istina? Da ste i nju ugrabili, monseigneur?

- Ne posve... ali gotovo.

- Kad je to bilo?

Anñelika se privi uz Peyraca i stavi mu prst na usne, jer je očito kanio reći nešto o tome.

- Ne, ne, dragi, moraš šutjeti. Odviše bi zbunio ovu spokojnu gospodu! To je predugačka priča.

Peyrac je uhvatio njezine nježne prste kao ptičice u letu i vruće ih poljubio ne obazirući se na okupljeno društvo.

A ona je s osobitom nježnošću pomilovala njegovu gustu crnu kosu južnjaka iz Sredozemlja.

Vino je i kod njih oslobodilo spone koje su ih možda još sputavale pred javnošću.

Dok je prolazio mimo njih, Ville d'Avray je uhvatio Anñeliku za haljinu koja se raširila i zadržao je.

- Jednom ćete mi sve ispričati, zar ne? Povijest svoje ljubavi s ovim mračnim čovjekom, gospodinom de Peyracom... Kad budemo u Quebecu.

- Hoćemo li uopće stići tamo? Ta čuli ste gospodina intendanta: otjerat će me kamenjem, spalit će me živu... On sam će baciti baklju na moju lomaču. Kao da ga vidim...

- Gospoño, što to govorite? Neka me Bog na nebesima čuva od takva djela - uskliknu Carlon i teturavo se podignu, sav izvan sebe - žalim što me uopće niste razumjeli...

Govorio sam samo zato da vas upozorim, da biste se čuvali... i bili oprezni...

- Bog čuva damu, mušketiru - podsmješljivo mu odrecitira Grandbois.

- Kvebečani nisu glupi... Uvjeren sam da će vam pasti pred noge zbog vaše čarobnosti... Past će... na koljena...

64

Za vrijeme vladavine Luja XIV na francuskom dvoru izbila je velika afera s trovačicama i trovačima u najvišim krugovima. - Op. prev.

- Ne, ne zahtijevam od njih toliko - uskliknu Anñelika i gromko se nasmija. Gospodine intendante, za sve vaše dobre i lijepe riječi opraštam vam sve, upravo sve... Ali nemojte ih zaboraviti već sutra kad vas proñe vinska omama...

Nije bilo lako probiti se do vrata i udahnuti svjež zrak punim plućima.

Zatim je još trebalo bez spoticanja prijeći preko mosta i popeti se stubama.

58. "ŽIVOT JE LIJEP!" Peyrac je više izdaleka i uz osmijeh slušao razgovor svoje žene s intendantom. Svi su bili potpuno pijani, u to više nije moglo biti nikakve dvojbe. Otkrivali su svoju pravu narav. I Carlon, taj stari dečko, hladnokrvni izmučeni čovjek, podložan je Anñelikinu čaru.

Opasnost te čudesne žene u tome je što je ona uvijek upravo ona sama. I to tim više kad joj vino prizove vatreno crvenilo na lice, neobičnu svjetlost u oči, kad joj se zubi ljeskaju, kad se veselo smije.

Ah, doista se rijetko može vidjeti kako se smije! Noćašnji smijeh nešto je posve novo i predstavlja sočnost kakvu još nisu doživjeli. Bila je... no, bila je utjelovljenje zavodljivosti.

Anñelika u Versaillesu... Anñelika koja se tako slobodno smije pred velikim kraljem.

Koji bi se muškarac uopće mogao oduprijeti tom njezinu smijehu, bio on kralj, seljak ili kruti službenik financijskog ministarstva? A kad doñe u Quebec? Cijeli grad će pasti... na koljena, na koljena!

Sasvim malena bol koja je uvijek pratila njegovu radost i užitke uskoro je ophrvala Peyracovo srce. Ah, kako je teško dijeliti njezinu zavodljivost s drugim ljudima!

Gotovo da mu je strašno što je tako ljubazno dostupna svima i obdarena tako očitom vlašću nad muškarcima.

No, i ta činjenica, zapravo, sama ta činjenica još je više raspirivala njegovu požudu i krijepila snagu obožavanja koju je posvetio njoj.

Iznenadio se time što je njegov pogled, kao da je nečim očaran, i dalje prikovan za vrata kroz koja je ona upravo izašla.

Otkad je grof de Peyrac, kao u prolazu, ali s neprikrivenom strašću i ljubavlju poljubio Anñelikine prste, markiz de Ville d'Avray postao je zamišljen i vrlo žalostan.

Zatim je odjednom planuo: - To nije pravedno!

- Što to?

- Ta ona vas ljubi - ogorčeno nastavi markiz - istinski, istinski vas ljubi. Luda je za vama. Za nju ste važni samo vi...

- Jeste li uvjereni u to?

- To je napadno jasno, to udara u oči.

- Po čemu to vidite, markiže?

Markiz se otresao iznenadne izjave koja kao da nije bila posve logična posljedica prethodnih dogañaja. Ali nitko od nazočnih više nije bio u stanju logično misliti.

- Samo vi, samo vi imate moć da u njoj izazovete patnju, da patnju... - reče on.

- Samo trenutak - odvrati mu Peyrac i kretnjom mu naznači da su njegove misli sad negdje drugdje.

Prinio je cigaru usnama, promatrao dim što se u plavičastom oblaku raspršio pred njegovim ustima i vidjelo se da mu Ville d'Avrayeve riječi pričinjaju neizmjernu radost.

- Istinski vas voli. Luda je za vama.

A zatim i: - Samo vi imate moć da u njoj izazovete patnju...

To je ono što sve dosad nije mogao shvatiti - a tko zna, možda je upravo to najistinskiji znamen te njihove velike ljubavi - moć da je prisili na patnju, na suze.

Možda je upravo to znamenje svake istinske ljubavi. Ta znate... kad vam puca srce... o, tad dobro znate kako jako volite... doista, čudna pojava u ljudskim odnosima.

Da, sjeća se da ju je čuo da plače kao dijete - iza vrata, one večeri kad ju je udario. I tad je ostao sam u duši, bez ikakve pomoći, a nažalost nije mogao shvatiti upozorenje koje je davao taj izljev bijesa.

Samo on, da, samo on ima moć da joj slomi srce, da je baci u očaj, da je učini jadnom i nemoćnom, a njezin smaragdni pogled, koji je za sve ljude koji su ga vidjeli bio tako jedinstven i čudesan, mogao je učiniti bijednim i patetičnim.

Odjednom više uopće nije zavidio svojim takmacima, od kojih se Anñelika mogla odvojiti tako hladnokrvno, s grubom jednostavnošću, s uvredljivom bezbrižnošću žena naviknutih na mušku odanost i poklone te ih uzimaju za svoje veselje, svoj užitak. A kad ih odbace, ne pokažu ni malo žaljenja, ništa što bi nalikovalo grizodušju.

I Anñelika je takva žena. Kralj... Mula Ismael... i tko još... Oh, sve samo jadni siromasi, zaboravljeni na životnom putu...

Od svih njezinih ljubavnika samo on ima moć prizvati suze iz njezinih očiju, suze, tu svijetlu krv njezina srca. Da, vidio ju je na koljenima pred sobom...

Opet je poluzatvorenih očiju duboko udahnuo svjež zrak. Gotovo da nije htio slijepo vjerovati u tu svoju moć. Osjećao je da ima u rukama silno oružje protiv nje, odviše silno i gotovo nepravedno. Pritom nije doživljavao vruće i sladostrasno veselje koje u čovjeku budi saznanje o tako velikoj moći nad bićem koje mu je izručeno na milost i nemilost.

Ali, ona, ta čudesna žena, Anñelika... Pozor! Zatekao se kako se pita nije li uistinu koji put iskoristio, gotovo zloupotrijebio tu svoju silnu moć da bi doživio iznimni užitak u njezinu posve odanu pogledu, u povijanju njezine dražesne glave, u znaku njezine potpune predaje... Ona! Ona! I morao se gromko nasmijati sam sebi. Dobro je znao, u dubini srca je osjećao da je i u njoj takoñer silna moć kojom mu može vratiti milo za drago...

Ne brinući se za učinak koji bi njegove riječi mogle imati na grofa, Ville d'Avray opet je progovorio glasom u kojem je treperila isplakana žalost.

- Ali zašto vi, upravo vi? Samo vi! Vidite, to je tajna! To je nepravedno! Ta uopće niste lijepi... štoviše, jezoviti ste i zastrašujući. Dakako, neizmjerno ste bogati. Ali to smo i svi mi... Doduše, vaše bogatstvo gotovo da vas ne prati... Iznimno ste bogati i dogodovštinama, ali zar je suñeno da lagodan život pustolovnog plemića privuče tako divnu, kraljevsku ženu? Da, rekao sam pravu riječ: kraljevsku ženu. Njoj bi bio potreban Versailles, kao što sam još prije spomenuo... No ništa zato, ništa zato...

Kako nema Versaillesa, ja, ja ću je učiniti kraljicom Quebeca.

Pomalo iskosa promotrio je Peyraca.

- Zar ste ljubomorni?

- Mogao bih biti.

Lice markiza Ville d'Avraya osvijetli se.

- Dakle, i vi ste ranjivi? Ali to je čudesno! Doista, vi ste potpun čovjek u svakom pogledu. Možete biti čak i ljubomorni. Na svojoj strani imate upravo sve adute. Nije mi teško shvatiti zašto vas ljubi. Iako još uvijek ne mogu shvatiti kako se moglo zbližiti dvoje tako različitih ljudi.

Peyrac se preko stola nagnuo prema markizu. Približio je svoje lice njegovom kao da mu želi priopćiti nešto vrlo povjerljivo.

- Gledajte, bilo je ovako... Kupio sam je kad je imala sedamnaest godina, zajedno sa rudnikom srebra. Njezin otac, pokrajinski plemić, nije mi htio ustupiti rudnik ako ne uzmen i njegovu kćer. Zaključio sam kupoprodaju. Uopće nisam vidio dijete kad su mi je prodali...

- I to je bila ona?

- To je bila ona.

- Uvijek ste imali neopisivu sreću, Peyrac.

- Ne uvijek. Kako kada! Rodila se ljubav, ali razdvojili su nas.

- Tko vam ju je oduzeo?

- Kralj.

- Dakle, kralj je vaš takmac?

- Ne, i zato je stvar ozbiljnija. Ja sam kraljev takmac.

- Ah, da. To znači da je kralj voli, a ona voli vas.

- Tako je.

Ville d'Avray očito je razmišljao.

- To je doista ozbiljna stvar. Nadajmo se... da ju je kralj možda već zaboravio?

- Zar mislite da kralj može nešto zaboraviti, ako je uopće kralj?

Ville d'Avray odmahnu glavom.

To što mu je povjerio Joffrey de Peyrac, te dragocjene tajne, neočekivane i slavne, sasvim su ga umirile. Trljao je ruke.

- Ha! Ha! Situacija postaje sve zapletenija, kako mi se čini. Sjajno, sjajno! Život je lijep!

Å ESTI DIO

DOLASCI I ODLASCI

59.

IZLJEVI STRASTI KRALJEVSKOG IZASLANIKA Bardagne je čekao i čekao...

Anñelika ga je ugledala izdaleka, kako korača onih stotinu koraka po obali. Nekoliko muškaraca u širokim ogrtačima, sa šeširima s perima, stajalo je postrani i gledalo prema njemu, ali poštovali su njegovu samotnu nestrpljivost kojoj nisu mogli shvatiti uzrok.

To su zacijelo bili ljudi iz njegove kuće i pratnje, poput njega su bili putnici na Svetom Ivanu Krstitelju, ali njihov odnos bio je odreñen njihovim položajem prema njemu i važnošću njegova položaja u društvu i njegove funkcije.

Kad stvari gledamo izdaleka, primjerice s brodskog mosta koji gleda na obalu, uglavnom ih vidimo u vrlo odreñenim i potankim oblicima, gotovo nepromjenjivim.

Ono što se istinski vidi kroz cijev dalekozora ne može lagati, ne može varati i vrlo se rijetko dogaña da se tako ne vide stvari koje se kasnije potvrde izbliza.

Nicolas de Bardagne je na obali Tadoussaca očekivao svoju lijepu služavku iz La Rochellea i cjelokupno njegovo ponašanje odavalo je zaljubljenika kojeg pretjerano zanima samo jedna stvar. Hoće li doći? Hoće li je opet ugledati? Bilo je gotovo nevjerojatno da čeka ondje, nepomičan, nestrpljiv.

Anñelika je morala dobro otvoriti oči da bi se uvjerila kako je on doista ondje. Uopće se ne bi čudila kad ga ne bi bilo. Naprotiv.

Nakon te noći pijanstva, koja je u njoj gotovo izbrisala sjećanje na susret prethodne večeri, bila je dužna razjasniti stvari do kraja. On je tu i čeka je.

Još jedan fantom koji se postavio na njezinu putu prema Quebecu. Otkad su uplovili u Rijeku svetog Lawrencea, ponekad je imala osjećaj da se približava bezimenim pokrajinama gdje je očekuju sjenke i područja tame. I gle, iz riječne magle iznenada se pojavila jedna od njih: Nicolas de Bardagne. A odmah iza njega: policajac Desgrez, gospodin de la Reynie, policijski poručnik, a na samom kraju - sam kralj.

Da, kralj, i on, poput prikaze. Njegov prigušeni glas ju je zvao: - Anñelika moja nezaboravna...

Sinoć ju je Nicolas de Bardagne, koji je izniknuo iz nestale prošlosti, držao u svom naručju i na njegovim usnama poljubila je sva davno zaboravljena lica.

Veselo uživanje u burgundskom vinu na Gouldsborou prošle večeri iskopalo je duboku jamu izmeñu tog mračnog trenutka usred tame i novog, svijetlog dana.

Treba reći po pravdi: kad su gosti na Gouldsborou ustali od stola s prvim jutarnjim svjetlom, bili su jedva sposobni da se gotovo bez svijesti zavale na ležaj, ili su se pak, kako je tko mogao, predali razvratu lude ljubavi. Što se tiče Anñelike, utonula je u san pun blještavih svjetala.

Kraj nje je bio Joffrey i držao je u zagrljaju.

Bila je to čudesna i omamljujuća noć i kad se ujutro probudila imala je osjećaj kao da je sve to samo sanjala, kao i svoj protekli život, kao i sve tragedije i sve ludosti...

U Kanadi je svanulo posve novo, čisto jutro. Zrak je bio leden, čist poput kristala, na rijeci su se ljeskali tamnosrebrnasti odsjaji - prve sante dolazećeg leda koji već počinje okivati rijeku.

A potom - morala je prihvatiti istinu. Bardagne je čeka ondje.

Zajedno s njim čekale su je sve nedokučive, neodreñene tjeskobe.

Kako se moglo dogoditi da je kralj odabrao upravo tog čovjeka, Nicolasa de Bardagnea, ako je želio prozreti tog nepoznatog ili nedovoljno poznatog gospodara Gouldsboroa i Wapassua tamo daleko u američkoj pokrajini Maine; čovjeka koji po mišljenju mnogih ugrožava njegove prekomorske posjede...

Joffrey je u tome vidio više od gole slučajnosti. Nešto drugo mora ležati iza svega toga, mislio je. Ali - kralj gotovo da nije mogao znati da je Nicolas de Bardagne sreo Anñeliku u La Rochelleu. A ni nekadašnji guverner grada La Rochelle nikako nije mogao slutiti da je ta žena bila u Versaillesu - ona, uboga služavka kod obitelji visokog hugenotskog grañanstva.

- Dakako, služavka kojoj su se svi jako divili, o tome ne može biti upravo nikakve sumnje - sa smiješkom je napomenuo Joffrey. Ali pogled mu je bio donekle ukočen.

Anñelika se sjećala njegove ljubomore prema Berneu, a dobro je pamtila i svañu koju je meñu njima pokrenuo zbog Colina Paturela.

I uskoro je u dvoboju ubio poručnika Pont-Brianda, koji se drznuo poželjeti je.

- Dobro se sjećam - reče u sebi. - Taj Bardagne je posve nemoguć. Nikako nije htio shvatiti da nije tako jednostavno dobiti moj pristanak. Uvijek sam ga jasno i odlučno odbijala, a on se uvijek iznova vraćao.

Ali ipak je u samom dnu duše morala priznati da su, usprkos otporu koji je u to vrijeme osjećala prema muškoj naklonosti, Bardagneova ustrajnost i tvrdoglavost napokon učinile dobar dojam i malo je omekšale.

A sad je opet ovdje. Putuje u Quebec da ondje proživi zimu, kao i mi. Možemo očekivati da će iskre frcati na sve strane... Što se skriva iza svega toga?

Anñelika je odlučila da će otići na kopno i opet, na danjem svjetlu, vidjeti svog nekadašnjeg obožavatelja.

Pomalo je oklijevala.

Htjela je razjasniti u kakav položaj to stavlja Joffreya. Rado bi obavila taj drugi susret zajedno s njim. Hodala uz njega prema kraljevom predstavniku koji bi dakako morao razumjeti da je ona Joffreyeva žena, da je vezana za njega i da zato ne može biti nikakve veze izmeñu nje i Bardagnea, ako to nije u društvu čovjeka kojeg je nazvao »gusarom«.

U tom trenutku ugleda grofa de Peyraca koji je dolazio odnekud na obali i koračao prema Nicolasu de Bardagneu, a slijedila ga je njegova španjolska garda.

Srce joj je silovito zalupalo.

Ta nije potrebno da se toliko uznemiruje. To su ipak muškarci koji ponajprije žele izbjeći svaki sukob. Njihove odgovornosti prevelike su da bi mogli neozbiljno zaboraviti na njih i razračunavati svoje osobne sporove.

Vidjela je kako se sreću s velikom uljudnošću, duboko se klanjaju, a pera njihovih šešira dotaknula su tlo, kako to čine plemići. Jer, obojica su upravo to. Zatim su pristupili jedan drugom i razgovarali nekoliko trenutaka; očito su izmijenili jednostavne rečenice. Obojica su jednako dobro podnijela udarac neočekivanog susreta.

Nicolas de Bardagne bio je malo niži od Joffreya. No nijedan nije pokazao zlovolju ni agresivne namjere.

Razgovarali su kao što to čine ličnosti na visokom položaju za pravog diplomatskog susreta, ličnosti koje predstavljaju vrlo suprotne interese, ali se ipak trude da po svaku cijenu nañu mogućnost sporazuma, jer samo sporazum može koristiti uspjehu njihovih djela i ciljeva.

Anñelika odloži svoj dalekozor i požuri prema šalupi koja je čekala na nju kako bi došla do sugovornika prije nego što se razdvoje.

Ali kad se približila, ustanovila je da se Joffrey de Peyrac već oprostio od kraljevog predstavnika i udaljio se. Grof de Bardagne opet je bio sam na obali i čekao je.

Stajao je posve nepomično i netremice je gledao ravno prema Gouldsborou.

Tražio je njezinu siluetu na mostu udaljenog broda i uopće nije opazio da je Anñelika u čamcu koji se približava obali. Nije ga htjela upozoriti na sebe prijateljskim znakom ruke. I dalje ga je gledala, jer ga je u jasnoj svjetlosti jutra mogla bolje vidjeti.

- Gotovo da mi je neugodno - reče ona u sebi - doista u sebi ima nešto nalik na Phillipea, kao što mi se učinilo još noćas u tami. Ni sama ne znam zašto imam takav dojam.

Možda zato što je njegovu duboku ozbiljnost iz davnih vremena zamijenila nekakva pribrana melankolija koju nikad nije opazila kod njega?

Nekadašnje dražesne crte lica oplemenile su se. Više nije nosio brkove i izgledao je mlañe. Jasno se vidjelo da po prirodi ima onu malo mutnu put na koju tako često nailazimo kod ljudi iz zapadne Francuske. Ta boja puti bila je u ugodnom kontrastu s plavičastosivom bojom njegova pogleda.

Nije se moglo poreći da ima ono što je najbolje jednostavno opisati: vrlo lijep izgled.

Spadao je u one plemiće koji dobro znaju nositi pelerinu - osobina koja je postala prilično rijetka u doba skorojevićkih grañana. Takvu napomenu izrekla je i Ambroisine kad ju je Joffrey de Peyrac pozdravio tako plemenitaški, upravo francuski veličajno - na obali Gouldsboroa.

Bardagne je nosio periku, a na njoj okrugao šešir s perima, po najnovijoj modi, a cjelokupna njegova pojava odisala je plemenitošću i probranošću.

Njegovi brci - naime, činjenica da ih je uklonio - očito su djelovali na njegovu pojavu.

Ne bi mogla reći što ga čini toliko drukčijim od čovjeka kojeg je upoznala prije dvije godine. Kao da mu lice lebdi u oblaku različitosti.

Ali taj pomalo mračan izraz promijenio se čim ju je vidio. A to je bilo tek kad je izašla na suho. Zubi su mu zablistali kad se iskreno nasmijao, a Anñelika je ustanovila da je upravo onakav kakvog je zapamtila u prošlosti.

Brzim koracima došao je do nje, zatim je pred njom malo zastao da bi joj se naklonio, a nogu je ispružio naprijed po viteškom običaju.

- Ah, kakva boginja dolazi k meni! - uskliknu on - draga, najdraža Anñelika! Sad vas vidim pred sobom u svjetlosti dana i znam da ne sanjam.

Govorio joj je vi jer je saznao da je Peyracova žena.

- Otkrivam vas onakvu kakvu sam vas slutio u tami, ali još ljepšu, blještaviju, ako je to uopće moguće. Kakvo čudo! Ne, ništa vam neću prikrivati, sinoć sam bio tako opupnut, tako plah, bojao sam se, zbunio sam se, bio sam izvan sebe. Opetovano sam uvjeravao sebe da ste posve stvarni, da me nije omamila bezumna prikaza, bludnja uma, mašta. Cijele noći nisam mogao spavati… cijele noći nisam oka sklopio.

- A mi smo se nasmrt napili! - pomisli Anñelika - i to njegovim vinom, vinom grofa de Bardagnea! To je bilo nedostojno!

Grizodušje ju je potaklo da mu ljubazno pruži ruku.

Vatreno ju je poljubio.

- Vidjela sam da ste prije nekoliko trenutaka govorili s mojim mužem - reče ona.

Gospodin de Bardagne pocrvenje.

- Eh, da! Bio je to mučan trenutak za moje ranjeno srce. No moram priznati da mi je pristupio s dobrom mjerom uljudnosti. Kad sam ga izdaleka ugledao usred one garde mračnih stranih vojnika, odmah sam bez teškoća shvatio s kim imam posla. Španjolska garda! Kao da mi, naime Francuska, uopće nismo u ratu sa Španjolcima!

Još jedan grub potez s njegove strane. Ukratko, u trenu sam shvatio da je taj plemić s navikama condottiera nažalost osvojio i vas, Anñeliko! Njegovo lice pobuñuje jezu.

No ipak mi je prišao s milinom na licu i s ljubaznim riječima te mi potvrdio svoju odanost francuskom kralju, u koju ipak blago sumnjam, te potpunu slobodu moga kretanja. No, ta ponuda dolazi malo prekasno, nakon svih neudobnosti koje nam je prouzročio u prvim danima, kad smo se usidrili u Tadoussacu. Možda vama dugujem zahvalnost za tu njegovu gostoljubivost? Tvrdi da možemo otploviti već sutra, čim Sveti Ivan Krstitelj bude dovoljno popravljen da može nastaviti plovidbu. Ukratko, uopće se ne mogu potužiti na njegovo ponašanje. Ali - sve to je više nego nedovoljno da bi me prošla žalost koju u meni pobuñuje pogled na njega.

Na trenutak je zašutio, a potom je nastavio.

- Mnogo sam razmišljao. Ako je on Rescator, onda je upravo taj gusar onaj čovjek s kojim ste pobjegli iz La Rochellea. Malo se sumnjalo u njegov identitet, ali se sjećam da su tada spominjali to ime, slavno u cijelom pomorskom svijetu: El Rescator.

Njegovo manevriranje pod zidinama La Rochellea, kad se izmaknuo topovskim salvama, bilo je izniman pothvat. Sad sve razumijem. Ondje ste ga sreli.

- Nije baš tako bilo - htjela je reći Anñelika. Ali Bardagne je nastavio izlagati svoje misli.

- Dakako, sve razumijem. Iskazao vam je naklonost, a vas je ona ženska sentimentalnost primorala da u njemu vidite svog spasitelja... Ali zašto ste se poslije udali za njega, nesretno dijete? Kakva strahota! Zašto niste pričekali da ja doñem po vas!?

- Uistinu nisam mogla pomisliti da ćete se uputiti pravo u Kanadu.

- Ah, ne, htio sam reći, da doñem u La Rochelle. Zašto niste pričekali da se vratim u La Rochelle, umjesto što ste tako bezglavo pobjegli?

- Svi su bili uhićeni, bez iznimke. Baumier je imao naš popis. Osim toga, taj čovjek mi je rekao da se više uopće nećete vratiti, jer ste pali u nemilost.

Bardagne zaškripa zubima.

- Lopov! Žao mi je što ga nisam probo svojim mačem kao smrdljivog štakora, što i jest!

- Time se ništa ne bi riješilo.

- No pustimo tu nesretnu aferu - prekinu razgovor gospodin de Bardagne. - Dakle, danas ste preda mnom kao gospoña de Peyrac.

- Danas i sinoć.

Nakratko je zastala, jer mu je namjeravala objasniti da se još davno vjenčala s Joffreyem de Peyracom i da je nakon toga petnaest godina bila odvojena od njega.

Kao nekim čudom opet je naletjela na njega čistim slučajem tad u La Rochelleu. Sad je pred ispovijedi svog života osjećala svu duboku ozbiljnost tih dogañaja.

I dalje je očito imao naviku gledati je kao lažljivu i lakomislenu i već ga je vidjela kako usklikuje da je njezina životna priča posve nevjerojatna. Mogla je pretpostaviti da je neće htjeti slušati do kraja i da će je zaustavljati pri svakoj riječi.

To je čovjek koji je htio čuti samo ono što mu godi i uopće ne želi prihvatiti istinu pa bila ona i tako očita - koja bi uništila njegove iluzije i nade.

Dakle, pomisli Anñelika, zašto da se uopće upuštam u nepotrebna i nerazumna povjeravanja? Mogla bih doživjeti da ih krivo shvati, prenese ih dalje te bi nakraju ojačale položaj mojih neprijatelja u Quebecu.

Ali što znaju o njima, o njoj i grofu de Peyracu, u tom malom Parizu, u Quebecu?

Kakvi istiniti, ili još bolje, kakvi lažni glasovi već potiho ili glasno kruže na njihov račun?

No, bit će vremena da se sve to sazna kad stignu tamo. Bilo bi potpuno nepotrebno dolijevati ulja na vatru neprijateljskih mnijenja i ljudi. Ta ionako je jasno da su sposobni za sve moguće mjere i zla djela.

Anñelika je bila posve svjesna da je još kao buntovnica u Poitouu, kad je podigla oružje protiv francuskoga kralja, prekršila francuski zakon, da joj je glava u opasnosti.

Njezin položaj još je opasniji od Joffreyeva, jer je njega kralj već potiho pomilovao.

Svim opasnostima koje već vrebaju na nju u Novoj Francuskoj, jer je užarenim ljiljanovim znakom označena kao zločinka - pridružila se i strašna mogućnost da je prepoznaju i uhite.

Krug se sužavao. Kad bi ispričala sav svoj život, to bi bilo kao da se vezanih ruku i nogu izručuje na milost i nemilost kraljevom predstavniku. Hoće li se prema njoj ponašati s punom oštrinom, iako je zaljubljen u nju?

Ne, nikada ne smije zaboraviti da je upravo njega kralj Luj XIV odabrao za misiju da istraži sve o to dvoje supružnika u Novom svijetu i da ustanovi da li je žena koja prati grofa de Peyraca ista ona koja je bila buntovnica u Poitouu.

Nije bilo lako. Dok je slušala kako joj Bardagne govori o kralju i opisuje joj kako je pun poštovanja sjedio pred kraljem - njoj, koja je nekoć sjedila u kraljevom naručju - kako ga je njegovo veličanstvo kralj, davši mu svoje posljednje upute, otpratio sve do vrata, te kako je Versailles palača besprimjerne, nepojmljive ljepote okupane čudesnim lipanjskim suncem - zamalo joj se nije omaklo da ga prekine riječima: Da, da, sve mi je to poznato - i da ga upita: - Jesu li već izgradili novi voćnjak s narančama? Je li dovršeno lijevo krilo palače? I kakve je nove komedije majstor Moliere ponudio ove sezone i podastro ih svom vladaru?

Suzdržala se u posljednjem trenutku i promijenila predmet razgovora: - Pomislila sam na to, ali sam vas posve zaboravila upitati - reče ona naglo. - Jeste li oženjeni?

- Oženjen? - ponovi on bez daha - Ja? Kako to uopće možete i pomisliti?

- A zašto ne? Pomislila sam da ste u dvije godine mogli donijeti takvu odluku.

- Zar ja? Za mene su to bile dvije paklene godine, doista! Ne možete ni zamisliti što sam sve pretrpio. Najprije očaj što sam vas tako naglo izgubio, a potom nemilost! I da sam oženjen! Jao, kako ste nepromišljeni!

Taj čovjek, koji je nekad bio tako zadovoljan sobom i svojim životom, očito je jako uzdrman. Sve dogañaje prihvatio je s tragične strane.

- Zar ga je doista tako potreslo ono što sam mu učinila? - pitala se Anñelika.

Vjerovao je da su ga unatoč Desgrezovoj zaštiti bacili u tamnicu. A gospodin de La Reynie, glavni poručnik kraljeve policije, izvukao ga je iz nje.

Anñelika je iskoristila tu priliku da mu postavi pitanje koje joj je peklo jezik.

- Uistinu, recite mi kako su vas nakon tolikih zgoda i nezgoda opet preporučili kralju za poslanstvo koje nikako nije nevažno?

- Mislim da su stvari tekle ovako. Kralj je tražio povjerljivu osobu za taj zadatak u Kanadi. Dobro znam da ima naviku u takvim slučajevima obratiti se svom policijskom upravitelju, gospodinu de La Reynieu, koji ima pri ruci najpotpunije podatke o gotovo svim važnim osobama u kraljevstvu. No, ni Desgrez nikad ne pušta La Reyniea iz vida. On mu je desna ruka. Kad je Desgrez vidio da La Reynie želi što bolje izvršiti kraljevu naredbu, spomenuo mu je mene, kao što mi je i obećao. Tako se dogodilo da moram biti još i zahvalan tom prokletom Desgrezu koji mi je učinio toliko ružnih stvari.

- Da, shvaćam... Dakle, Desgrez, kažete... Desgrez vas je preporučio za kraljevu misiju u Kanadi! On vam je naložio da... Recite mi sve o tome...

- No, dakako da je gospodin de La Reynie odredio Desgreza da me doprati u Versailles. Barem jedanput se pokazao diskretnim i pristojno je čekao u kutu kraljevoga kabineta dok sam ja razgovarao s njegovim veličanstvom. Sve je govorilo da ga se Versailles jako dojmio. Vrlo duboko se klanjao dok mi je otvarao vrata.

Napokon je barem jednom shvatio koje je njegovo pravo mjesto. Nismo izmijenili ni tri rečenice, a nijednom nije aludirao na onu nesretnu epizodu u La Rochelleu. To mi je bilo drago. No, draga Anñeliko, sad ste saznali sve o tijeku tih dogañaja!

Da, Anñelika je sve dobro znala.

I Joffrey se nije varao kad je tvrdio da je iza kulisa tog imenovanja ruka nekog moćnog zlog duha koji vuče svoje lutke na žici i koji je nesretnog Bardagnea u njegovom neznanju poslao za ženom koju tako ljubi.

Tako je kralj sjedio u svojoj veličajnosti pod versajskim lusterima i zahtijevao od Nicolasa de Bardagnea - glasom kojim je možda pokušavao prikriti unutarnju napetost i vatrenost:

- Kad doñete u Kanadu, gospodine, pokušajte otkriti da li je žena koja živi s grofom de Peyracom ona ista koja se nekoć borila protiv nas u našim zemljama, pod imenom buntovnice iz Poitoua. Nestala je i moja policija uzalud je traži već dvije godine. Ona je opasna poput njega...

A policajac Desgrez stajao je u pozadini, u sjenci visokih zastora, izvezenih zlatnim cvjetovima ljiljana, te slušao te riječi, a u neproničnu masku njegova lica urezao se podrugljiv osmijeh.

Desgrez se jamačno dobro zabavljao, jer je znao da je on sam zapleo niti te mnogopotezne spletke. Zamislila ga je kako računa i razmišlja dok mu oči svjetlucaju bojom crvene školjke. Zapravo je tim svojim makijavelističkim planom ponajprije htio potražiti nju - markizu Anñeliku - opet je pronaći...

- Desgrez, moj prijatelj Desgrez - sanjarila je, jer ju je obuzela nostalgija.

- Sad mislite na Desgreza - reče grof de Bardagne oštrim glasom. - Ne, nikad mi ne tajite ono što je očito. Vidio sam kako su vam oči zablistale i raznježile se. No, i ja bih bio neoprostivo nezahvalan čovjek kad bih mu bio zavidan. Usprkos svemu odurnom u njemu, imam na umu da ne smijem zaboraviti da sam samo njegovom zaslugom sada slobodan i ovdje u Kanadi, blizu vas, umjesto da trunem na vlažnoj slami smrdljive tamnice.

O, taj naivni Bardagne!

Dok su razgovarali, pomaknuli su se nekoliko koraka da ih ne bi čulo mnoštvo koje je, kao i obično, vrvjelo pristaništem.

Usred Kanañana, tog čudnog mnoštva drvosječa i tragača, pomoraca i flibustijera, stvorio se Bardagne koji je znao i osjećao da ga promatraju, da vide da je vrlo povjerljiv sa svojom sugovornicom. Ponašao se kao da je na tim obalama on jedini koji je dobro poznaje.

Samo njih dvoje su došli izravno iz Europe, iz La Rochellea, a on se upoznao s njom mnogo prije svih ovdašnjih, tako različitih ljudi.

Umirivao se time što joj je govorio da samo on nosi u svom srcu odavno njezin lik te da samo njih dvoje imaju zajednička sjećanja. Zamalo je rekao: obiteljska sjećanja.

- Ah, kako sam volio La Rochelle! - uzdahnu on.

- I ja.

- Često sanjam o La Rochelleu. Čini mi se da je to bilo najsretnije razdoblje mog života. Ondje je vladala sasvim posebna živost, a na probleme su gledali neiskvarenim, čistim očima. Taj grad imao je svoj karakter. A ondje sam i vas sreo.

A i one nepopustljive tvrdoglavce, i oni su mi se sviñali. Bili su meñusobno povezani obiteljskim osjećajem koji mi je odgovarao. Žene su bile ozbiljne, inteligentne. Vidite, pitali ste me o ženidbi. Doista sam se neko vrijeme vrlo rado družio sa starijom kćeri gospodina Manigaulta, s onom čednom Jenny. Ali kakav bijes, kad sam to samo spomenuo toj strašnoj kalvinističkoj obitelji. Za njih sam bio poput samog vraga!

Radije nego mene, izabrali su nekog malenog časnika Gavreta, koji je bio glup, ali je bio kalvinist.

Sjećanje na Jenny ražalostilo je Anñeliku. Jadna mala Jenny! Oteli su je divljaci.

Doslovno je nestala u dubokom dnu američke šume. Okrutna zemlja...

Bardagne joj nije zatajio nijedno pitanje. Ali ona je mislila da je pametnije da mu ništa ne kaže o tome što se dogodilo s Jenny, lijepom Rochellijankom.

- A što sam to tražio od njih? - nastavi kraljev izaslanik. - Obraćenje... To su strašno ozbiljno shvatili. A zapravo, obraćenje nije ništa strašno. Ako oni hoće biti odani Francuzi, rekao sam, moraju poštovati francuske zakone. Ni pod kojim uvjetom vlast ne smije dopustiti da zavlada anarhija. Podijeliti kraljevstvo na dvije države, od kojih jedna osuñuje svog vladara i odriče mu poslušnost? Ako hoćete uništiti kralja, kime ga kanite nadomjestiti? Istina, Englezi su odrubili glavu svom kralju. I kamo ih je to dovelo? Do toga da su na prijestolje postavili drugoga. Mnogo sam na lijep način

raspravljao s tim hugenotskim tvrdoglavcima. Govorio gluhima. Radije su ostavili sav svoj imetak i nisu se obratili... Svi su imali putra na glavi! A upravo oni su se smatrali najboljim podanicima njegovog veličanstva. Dobro znam da ste im davali za pravo svojom tipično ženskom nesvjesnošću, koja uopće nije uroñena nama muškarcima i zbunjuje nas. Sad možete vidjeti da ste loše računali. Pali ste pod utjecaj onog Bernea, svoga gospodara. Bio je to sangvinik, pun velikih želja, to se odmah vidjelo... Poželio vas je. Opazio sam to. U vašoj prisutnosti pravio se kao da vas uopće nikad ne gleda. No ja imam nos za takve stvari... Napokon - je li se on mogao oduprijeti iskušenjima koja izaziva zajednički život? Jako sumnjam u to...

- Kad ćete pustiti jadnog Bernea na miru? - uzdahnu Anñelika. - On je vrlo daleko i ne može vam se dogoditi da ga ikad ovdje sretnete. A imajte na umu i to da već odavno više nisam njegova služavka...

- To je istina! Vi ste žena onoga gusara, tog velikog gospodina prezirnih očiju. Zaveo vas je svojim velikim bogatstvom. No to se može shvatiti. Ali usprkos svemu, to je nepravedno i ja to ne mogu prihvatiti tek tako. Morate pripasti meni, morate postati moja milosnica. Želim vas uzeti i imati...

- Odmah? Tu? - upita Anñelika i pokaza na mali seoski trg na kojem su se tad zaustavili. Zatim je prasnula u smijeh vidjevši njegovo iznenañeno lice.

- No, no, dragi gospodine de Bardagne, važite svoje riječi, lijepo vas molim. U njima se izražava osjećaj koji mi se možda sviña i koji mi godi, ali treba biti realan. To pak znači, u to uopće ne trebate sumnjati, da sam mužu obećala odanost i vjernost.

Osim, toga, nadam se da vas neću uvrijediti ako vas opomenem da muškarci njegova karaktera imaju vrlo istančan osjećaj časti. A ni vi, nažalost, ne spadate u one koje bi strah od dvoboja natjerao na uzmak... Stoga vas molim da u mom najodlučnijem stavu vidite samo prijateljstvo koje osjećam za vas i vruću želju da ne lutate nepotrebno slijepom ulicom ili nešto još gore...

Vidjela je da je Bardagne sluša s istinskom zamišljenom pribranošću, da mnogo bolje shvaća zvučnu ljepotu njezina glasa nego smisao i značenje malenoga govora koji mu je održala.

Zaneseno se nasmiješio.

- Doista mi se činite - uzdahnu on upravo blaženo - tako materinskom da vas opet u sjećanju vidim kako čvrstom, ali ljubaznom rukom vodite svoju malu kćer. Kako ste čudesno znali razgovarati s djecom! Tad mi se dogañalo da sam bio upravo ljubomoran na Berneovu djecu kad ste govorili o njima. Sanjario sam kako ću jednog dana i ja ležati u vašem naručju, a vi ćete mi govoriti isto tako blaženim glasom, milo i toplo, i milovati me po licu.

- Ta milo govorim s vama.

- Ali nažalost nisam u vašem naručju, a ni čelo mi ne milujete.

No ipak se opustio i oboje se toplo i prijateljski nasmijaše. Zatim je grof de Bardagne rukom uhvatio Anñelikin lakat.

- Ne bojte se ničega, zapisao sam u srce vaš prijekor i uzeo ga na znanje. Taj nauk je okrutan za mene, ali - on je poljubi u ruku - odviše ste slatki da bih mogao dugo biti ljut na vas. Moj bijes na vas mogao bi biti posve opravdan, jer ulili ste mi otrova u krv, no istodobno ste mi poklonili toliko sreće! Doista bih bio nezahvalan kad bih vam naprtio na rame breme svojih problema i time vas učinio nesretnom. Ali vam čvrsto obećajem da ću ubuduće biti razuman s vama. Samo mi nemojte nikada odletjeti!

- A kamo bih i odletjela, dobri moj prijatelju - reče ona i nasmija se od srca - zar ne vidite da nas riječna struja neumitno nosi prema Quebecu, da nas isti ribič ima na uzici i da ćemo se svi mi - raznovrsni ljudi, raznovrsne ribe - zajedno naći u Quebecu da ondje preživimo zimu?

- No, onda ću vas još vidjeti... Vidjet ću vas - šaptao je blaženo, kao da ne može vjerovati u toliku sreću. - Upravo to sam osjećao još sinoć - da je u ovom našem susretu čudesan slučaj i gotovo Božja providnost.

Anñelika nije bila tako uvjerena u to i imala je osjećaj kao da u njegovoj pozadini leži ironično lice policajca Desgreza.

Ali čim je pomislila na život koji ih čeka u Quebecu, pogotovo na sagove koje će im stavljati pod noge, posebno pod njezine noge, neočekivana nazočnost grofa de Bardagnea dodavala je nov i gotovo blagotvoran element.

Ako je doista ljubi u tolikoj mjeri da ga je ljubavna strast potpuno oslijepila, ako je spreman na sve samo da bi ugodio njoj, onda će čuvati svoju slatku vlast nad njim i zacijelo će joj biti koristan, kao što je to bio nekoć u La Rochelleu.

Jer - napokon, čak i guverner, gospodin de Frontenac, dužan je slušati kraljevog izaslanika.

Kako su mu povjerili poseban zadatak - da neko vrijeme bude kraljevo oko u koloniji - potrudit će se da ostvari dobre odnose, da ga ne bi kakva neugodna vijest možda opet bacila u nemilost....

Kad bude morao rješavati dilemu na čijim su krajevima ona i Joffrey, jamačno će se radije naći na njezinoj strani nego da izazove njezinu ljutnju.

U cjelini uzevši, kao što je i sam rekao, doista je sretan slučaj što je za to poslanstvo imenovan upravo on, a ne netko drugi. Pri toj misli osjetila je toliko olakšanje da je nehotice privila k sebi ruku grofa de Bardagnea, koju je držala ispod svoje ruke dok su tako zajedno išli.

Iznenañen tim posve neočekivanim stiskom, pogledao ju je s izrazom sretnog čuñenja.

U tom su trenutku Anñelikine oči, gledajući prema obzorju rijeke kao da se žele odmoriti promatrajući mirne vode i daleke obale, razaznale bijelu točku koja je dolazila niz rijeku: jedro.

I u luci naglo nastade komešanje; dotrčali su i mladići iz gornjeg sela. Dok su prolazili pokraj njih, jedan od njih je zavikao: - Le Maribelle!

60.

DOLAZAK MARIBELLE - Le Maribelle! - uskliknu i Nicolas de Bardagne - zar to nije upravo onaj kraljev brod koji mi treba doći u pomoć iz Quebeca?

- O! Ta nitko vas nije napao! - uskliknu Anñelika s bijesom u glasu.

Istrgla je svoju ruku ispod njegove.

- Prestanite konačno s tom svojom manijom da uvijek mislite kako ste u strašnoj opasnosti. Nitko vam ne prijeti. I morate svim srcem željeti da ne bi nekoj budali na tom brodu palo na pamet da na nas puca topovima! Jer u tom slučaju vaš položaj uopće ne bi bio zavidan. A što se tiče mene, jednom zauvijek zapamtite da što god pogaña grofa de Peyraca, mog muža, pogaña i mene, njegovu ženu. Vaša nada da ćete ostati moj prijatelj bit će posve uzaludna ako stanete na stranu njegovih neprijatelja.

Zatim ga je ostavila, zbunjenog i žalosnog, i otrčala do obale, gdje je našla oboje djece i svoje tjelesne stražare.

Gotovo se sudarila s Marguerite Bourgeoys, koja je došla u pratnji svojih djevojaka i skupine putnika sa Svetog Ivana Krstitelja.

Brzo su izmijenile poglede. Nisu se vidjele već dva dana.

Anñelika živahno reče: - Ne mislite da će dolazeći brod nešto promijeniti. Mi nismo došli da bismo se borili...

- U potpunosti dijelim vašu nadu, gospoño - potvrdi Marguerite Bourgeoys.

Ipak - meñu pučanstvom je zavladala neka nesigurnost. Val sumnje što je isprva preplavio promatrače protiv njihove volje naglo se smirio.

S velikim mirom su gledali kako se skupine naoružanih mornara postavljaju oko sela i polako opkoljavaju obalu koja je bila sva crna od mnoštva ljudi.

Ljudi gospodina de Peyraca nisu pokazivali izrazita neprijateljstva, ali je njihovo ponašanje odmah oduzelo hrabrost svima koji su možda u trenutnoj zbrci htjeli nauditi de Peyracu još i prije nego što progovore topovi.

Kad je bacila pogled na zaljev, Anñelika je odmah vidjela da je došlo do promjene u rasporedu brodova.

Gotovo neopazice u jutarnjoj vrevi razapeli su jedra i počeli manevrirati. Jedan od njih - onaj kojim je zapovijedao Barssempuy - pomaknuo se i postavio pred Gouldsboro kako bi posve zakrilio i zaštitio taj lijepi brod koji je ostao usidren na prijašnjem mjestu. Ali i na njemu su podignuti kapci otkrili crna ždrijela topova. Neka od njih bila su okrenuta prema Svetom Ivanu Krstitelju, na kojem se cjelokupna posada okupila na ogradi, a druga, dakako, u smjeru dolazećeg broda.

Obje male jahte i brod najveće tonaže gledali su pravo prema otvorenom moru. Kao i onog dana kad su pratile Svetog Ivana Krstitelja koji se vukao prema Tadoussacu, ti su se brodovi rasporedili u polukrugu kako bi na taj način zatvorile put Rijekom svetog Lawrencea i onemogućile napredovanje prema sjeveru, prema ušću.

Novi gost - ako je htio proći mimo - nije imao druge mogućnosti nego da se usmjeri prema Tadoussacu i, htio - ne htio, podredi se obruču koji je bio postavljen da ga dočeka.

Dakle, još dok je Anñelika ćaskala s kraljevim izaslanikom, a ljudi se mirno predavali svojim poslovima, Joffrey de Peyrac i njegove posade su - staloženo, kao da se uopće ništa ne dogaña - organizirali i izveli cijeli obrambeni sustav koji im je u najgorem slučaju osiguravao barem to da ih nitko ne može iznenaditi.

Dakako, grof de Peyrac bio je mnogo prije obaviješten o dolasku Maribelle - kao i uvijek. Brod se već dobro vidio i prostim okom, a skretao je ravno u luku. Očito je dobro ocijenio situaciju i shvatio da nema baš nikakve, ali baš nikakve mogućnosti da nekako umakne.

Samo jedno pitanje je ostalo otvorenim - neće li brod, nedajbože, povući neke nesretne poteze.

- Bit će mi mrsko - mrmljao je Peyrac - budem li morao pucati na brod njegova veličanstva.

Tad Anñelika opazi da stoji točno iza nje, bio je došao sa svojom gardom i glavnim časnicima.

- Biste li se možda željeli sa mnom vratiti na Gouldsboro? - upita je. - Možda ćemo tamo uskoro primiti zapovjednika Maribelle, pa bi mi dobro došla vaša nazočnost pri razgovorima.

Uljudno je pozdravio Nicolasa de Bardagnea, koji se držao malo po strani, te je pomogao Anñeliki da se smjesti u šalupi, zajedno s djecom, Yolande i Adhemarom.

Unatoč prividnoj spokojnosti grofa de Peyraca, Anñelika je bila tako uznemirena da joj nije palo na pamet da se pozabavi kraljevim izaslanikom.

Dok su veslali prema Gouldsborou, Maribelle se već toliko približila da su se čuli uzvici kapetana na mostu dok je nareñivao manevre.

Vidjeli su se i ljudi koji su se verali po snašću i hodali po jedrenim prečkama. Neka jedra su se razvila, druga su ubrali i brzo ih smotali te se teški brod okrenuo i promijenio smjer puta.

- Vraća se u Quebec - uskliknu Adhemar.

U šalupi su svi napeto promatrali što se dogaña.

Ali Maribelle je jednostavno htio usidriti se na ušću Saguenaya, iza rta koji štiti prilaz rijeci. Pramac i krmu broda privezat će uz obalu.

- Ako se iskrcaju, zar ne bi mogli zauzeti Tadoussac s leña? - poluglasno upita Anñelika.

- Straže su na obalama Saguenaya - odgovori Peyrac - a naši ljudi zauzeli su luku.

Od Maribelle su se vidjela samo košna jedra, jer je zašao iza rta. Zatim su ga promatrali kako se udaljuje prema drugom kraju ušća, jer mu se prvo mjesto na kojem se htio usidriti vjerojatno učinilo nepogodnim.

Brod se sve više udaljavao, a zatim se zaustavio i čuo se odjek sidrenih lanaca, odjek koji se odbijao od visokih stijena Saguenaya.

- Pametan je taj brod! Ne vjerujem da bi se ta gospoda iz kraljeve mornarice uopće željela odmjeriti s nama.

Popeli su se na palubu i izdaleka pratili kretanje pridošlog broda. Barssempuyev brod se još uvijek zadržavao u blizini, spreman odmah stupiti u akciju. Ali sve je govorilo da to neće biti potrebno.

Zatim su vidjeli da se od boka stranog broda otisnuo čamac i usmjerio se ravno prema Gouldsborou.

- Zar vam nisam navijestio da ćemo primiti posjet? - reče Peyrac. Ville d'Avray pokuša unaprijed odrediti tko će im se predstaviti.

- To su žutokljunci iz kraljeve mornarice... Zacijelo misle da su na osvojenom teritoriju... A i Maribelle... Pitam vas, zar je to uopće ime za brod. Nešto tako pretjerano ženski. Ali, kad bi se radilo o Englezu...

- A vi, kako ćete vi nazvati svoj brod, gospodine de Ville d'Avray? - upita Honorina.

- Još ne znam, dijete moje. Razmišljam...

U čamcu je zajedno s veslačima sjedio muškarac vrlo jaka stasa. Ovratnik ogrtača bio mu je podignut i skrivao mu je lice. Na glavi je nosio šubaru.

- Ne, to nije zapovjednik Maribelle - objasni Ville d'Avray. - Oni su obično ukrašeni pozlatom i vrpcama te su vrlo ponosni na one svoje bogate perike, ta gospoda od kraljeve mornarice...

Oni se popeše na most.

Muškarac se veselo peo uz obješene ljestvice od užadi koje su spustili za njegov dolazak.

Stupio je na most. Bio je obuven u debele čizme od tuljanove kože. Njegov čipkani prsluk bio je vraški lijep; nosio je mač.

- Gospodin barun d'Arreboust! - uskliknuše svi istodobno kad prepoznaše quebečkog gradonačelnika koji je prošle zime bio njihov gost u Wapassuu.

On zastade, pogleda prvo Peyraca, a zatim Anñeliku te mu se strogo lice razvedri.

On poñe k njima s ispruženom rukom, s očitim zadovoljstvom poljubi ruku Anñeliki te mimikom izrazi svoje očito čuñenje što je sreće kao tako visoku damu, a negda ju je upoznao kao ubogu pionirku u težačkom okolišu utvrde.

Na trenutak je zastao kad je ugledao Ville d'Avraya i intendanta, koje jamačno nije tu očekivao, jer nije mogao slutiti da su gosti na Peyracovom Gouldsborou. Potom se okrenu prema Peyracu.

On je stajao na mostu i izgledao mnogo drukčije nego nekoć - sad je zapovjednik brodovlja s jakim posadama i nedvojbeno je veoma dobro opremljen; očito je istinski gospodar Tadoussaca.

- Dobrodošli na palubu Gouldsboroa - reče grof i pristupi mu. - dolazite li kao poslanik s Maribelle, koji donosi posebnu poslanicu od njegova zapovjednika?

- Ne, a zašto? - reče barun d'Arreboust, koji je izgledao začuñeno. On pokaza na Maribelle.

- Onaj lopov de Luppe već će se i sam maknuti iz svoje kabine kad njegovo dostojanstvo ili sigurnost budu smatrali takav potez potrebnim. To se mene ne tiče...

No zahtijevao sam da mi daju čamac na raspolaganje jer sam osjećao potrebnim doći i pozdraviti vas, a osobito... upozoriti vas.

- Na što?

Barun d'Arreboust se odmaknu jedan korak. Na lice mu izbi izraz silnog užasa.

- Plamene lañe iz lovačkog odreda krenule su iz Quebeca.

Rekao je samo to.

61.

BARON D'ARREBOUST I ZNAKOVI NAD QUEBECOM Plamene lañe krenule su iz Quebeca...

Gospodin d'Arreboust stajao je pred njima.

Sav uspravan, istodobno tragična i svečana lika, objavio im je: - Lañe iz lovačkog odreda su krenule iz Quebeca.

Potom je zašutio.

Daleko iza njega u daljinama Rijeke svetoga Lawrencea nazirala su se tri brodska jarbola, kao da su iskrsnuli iz zimske magle, svijenih jedara.

Bio je to Maribelle.

Ništa više od toga. A da je i došao neopaženo, što bi uopće mogao učiniti protiv pet dobro naoružanih brodova? Dakle, uopće nije imao namjeru napasti ih. Zadovoljio se time što je bacio sidro i odmah poslao prema Gouldsborou čamac u kojem je doplovio muškarac, vrlo vatren, ali zdepasta stasa i ugodna lica, koji je izgledao sretnim što ih opet vidi - što je sve neočekivano.

Ali gospodin d'Arreboust doista je bio iskren prijatelj.

Dolazak Maribelle nije predstavljao nikakvu dramu - tragedija je izvirala iz vijesti koju im je priopćio kvebečki gradonačelnik.

- Lovački odred uputio se iz Quebeca...

A u glasu mu je bio istinski očaj. Anñelika je imala dojam da želi dodati: - Vratite se! Vratite se natrag, jer ste prokleti i izgubljeni!

Ogledala se oko sebe da bi vidjela kako su ostali primili strašnu vijest.

Ona sama, budući iz Poitoua, odmah je shvatila da se radi o ružnom znamenju.

U njezinoj domovini često govore o lovcu i njegovoj vatrenoj lañi koja je krstarila nebom Poitoua i Saintonga.

Uslijedila je smrt i kuga.

No, većina Peyracovih časnika i drugova uopće nije znala o čemu se radi. Stoga su vijest saslušali posve bezbrižno. Sam Peyrac prihvatio ju je spokojno i sa zrncem ironije, jer nije smatrao potrebnim vidjeti u njoj neke osobite poteškoće za svoje brodove. Ali, Carlon ju je prihvatio s jakim strahom, dok ju je Ville d'Avray otklonio veselim smijehom.

- To obećava velike nesreće, upade, poraze - zagrakta intendant poput ptice zloslutnice.

- Te narodne bajke doista su vrlo zgodne, zar ne? - podsmješljivo napomenu Ville d'Avray. - Znate, najdraža moja - reče i obrati se Anñeliki - ovdje narod pripovijeda da vatreni čamci ponekad prelete nebom. To je takozvani kanadski lovački odred.

Isto kao što se tamo dolje, u našoj dragoj dalekoj Francuskoj, moglo vidjeti lovca i njegovu lañu koja bi preletjela put od Parthenaya do Saint-Jean d'Angelyja, tako su i ovdje u modi čamci koji lete od Montreala u Gaspe... To je posve normalno, ta ipak smo u Kanadi. Narodna mašta doista ne zna više kako bi se zabavila. Uvijek su joj

potrebna čuda i štošta fantastično... To je to slavno nebesko znamenje... Nešto slično sam uistinu vidio i sam - doda Ville d'Avray. - Bilo je to godine 1660, u doba velikog zemljotresa, sjećate li se, d'Arreboust?

- Sjećam se - potvrdi barun - dakako da se sjećam, i upravo zato bih želio da pazite, gospodine de Peyrac. Lañe ognjene čete letjele su nad Quebecom, bilo je to prije nekoliko dana... Tu pojavu potvrñuje veoma mnogo ljudi, toliko da se uopće ne može dvojiti govore li istinu. Većina tvrdi da je vidjela vrlo udaljeno brodovlje koje je prokrstarilo nebom u smjeru Ville-Marie. Ali jedan čovjek koji je bio otišao kako bi prije zime popravio zamke za medvjede pripovijeda da se vraćao iz šume i ugledao čamac koji je plovio vrlo blizu kraj njega, u potpunoj tišini...

- A tko je bio u njenu - upita Ville d'Avray koji kao da je gorio od radoznalosti.

- Isusovci mučenici, oci Brebeuf i Lallemant, zatim neki šumar, ali čovjek nije bio posve siguran da ga je prepoznao, jer su mu plamenovi siktali oko lica. Ipak misli da je to bio Nicolas Perrot.

- Nicolas Perrot? - uskliknu Anñelika, strahovito iznenañena, kao da su joj time objavili smrt dragog kanadskog prijatelja. - Nemojte mi reći da mu se dogodila nesreća...

- Dosta s naklapanjima - reče Carlon vrlo nestrpljivo. - Kao što dobro znamo, sve to je samo praznovjerje glupih, priprostih ljudi.

- Ne tako naglo, prijatelju - prigovori Ville d'Avray. - Ja, ja sam ih vidio sam vlastitim očima, možete mi vjerovati.

- Oh, naravno, upravo vi! Vi uvijek vidite sve. No, dobro. Ja pak mogu reći da ih još nikad nisam vidio... ali to uopće nema nikakva značenja. Jesu li ih vidjeli ili ih nisu vidjeli - i jedno i drugo znači da je grad vrlo uznemiren. Rekao bih da je pola stanovništva u crkvama, a druga polovica na bedemima...

- Ta vaša izjava mogla bi biti točna. Uršulinke su počele devetodnevni post kako bi se brodovi gospodina de Peyraca vratili odakle su došli.

- Vidite, grofe, ta činjenica neće olakšati vaš dolazak...

- Zar vi dolazite u ime prestrašenog pučanstva, barone - upita Peyrac obraćajući se d'Arreboustu - da biste me nagovorili da se povučem kao Atila pod zidinama Pariza, jer je udovoljio želji svete Genoveve?

To pitanje malo je zbunilo d'Arrebousta.

Lice mu je potamnjelo, a zatim je odmahnuo glavom, neodlučna izraza.

- Ne, ne, nemam nikakvih zamolba, naprotiv.

- Što želite reći time: naprotiv?

Baron pognu glavu. - Vraćam se u Francusku - reče on. - Zato i jesam na palubi Maribelle.

Bio je sav skrušen od žalosti.

- Bio sam uhićen - reče.

- Vi, uhićeni?...

Taj usklik čuñenja istodobno se oglasio iz mnogih usta.

- Kojim povodom?

Anñelika je postavila to pitanje. Barun d'Arreboust kruto je pogleda.

- Zbog vas.

U tišini koja je uslijedila prevladavao je užas iznenañenja. Gospodin d'Arreboust važio je gotovo za osnivača Kanade. Njegova nesreća jednostavno nije bila vjerojatna. Nitko nije mogao shvatiti kako bi upravo Anñelika mogla prizvati njegov pad u nemilost.

- Kažem vam: zbog vas!... Gospoño, oprostite mi, jer se radi i o gospodinu de Peyracu. Ukratko, bio sam jedan od vaših najvatrenijih zagovornika.

- Dakle, to čeka i nas - prodre britki Carlonov glas iz pozadine. Joffrey de Peyrac nije zanemario baruna, ali je najveću pozornost posvećivao Maribelle.

- Mislite li da će nas ona gospoda smatrati neprijateljima? Imaju li takve namjere?

- Mislim da nemaju. Gospodin de Luppe, koji je zapovjednik broda i moj zemljak, mlad je čovjek koji malo mari za sukobe i svañe meñu Kanañanima. Zato sam samo po imenu zarobljenik na njegovu brodu. Biste li bili spremni razgovarati s njim?

- Dakako.

- No, onda možda imate pri ruci bijeli rubac ili kakav komad platna ili vrpce, da mu dam znak?

- No, vidite da ste ipak došli kao poslanik.

Ville d'Avray mu dade rubac koji je pokrivao remen na kojem je nosio svoj mač, a gospodin d'Arreboust njime je više puta mahnuo u smjeru Maribelle.

- Rekao sam mu da ste častan čovjek, ali mladić je vrlo nepovjerljiv. Ondje dolje toliko pričaju o vama, a kad se prikazalo ono nebesko znamenje vatrenih laña, groznica u Quebecu dosegla je vrhunac upravo kad smo mi dignuli sidro.

Gospodin de Luppe bio je mlad časnik visoka rasta i vrlo lijep. No, hinio je nadmen i preziran izraz lica. Bio je to pravi tip dvorjanina, vrlo raširen: sličan je markizu de Vardesu ili bratu Louisu de Lavalliereu. Djeca razmažena u neprirodnom svijetu koji se rastapao u laski i hvalospjevima. Unatoč tome bili su odgovorni i vrlo revni mladi ljudi na svojim zapovjedničkim mjestima.

Odredio si je pratnju od šest mornaričkih vojnika, naoružanih mušketama, ali je posve pravilno ocijenio svoj podreñeni položaj.

- Gospodine - rekao je kad je stupio na palubu Gouldsboroa i obratio se grofu de Peyracu - imate li možda neprijateljske namjere prema meni?

- Ali, gospodine, ja vama moram postaviti isto pitanje - odgovori de Peyrac.

Markiz de Luppe bacio je pogled na okolinu i rukom pokazao jedrilice koje su manevrirale na blagom vjetru.

- Dobro vidim, gospodine, a znam i brojati. Sam sam protiv pet brodova. Nemam nikakvih viših naredbi glede vas, niste me napali, Francuska nije u ratu s vašim narodom, ma koji bio. Zašto bih imao neprijateljske namjere prema vama?

- Onda smo se dogovorili, gospodine, i moći ćete nastaviti put!

- Željeli bismo ostati dva dana u Tadoussacu da bismo se opskrbili pitkom vodom i drvom za potpalu u kuhinji.

- Kako vam drago, ali pod uvjetom da poštujete i naredite svojim ljudima da poštuju svoje obveze nezaraćene strane u odnosu na mene.

- I stanite, vrli čovječe - upadne im u riječ Jean Carlon i istupi iz pozadine. - Htio bih natovariti na vaš brod svoje grañevinsko drvo i brodske jarbole za prijevoz u Le Havre...

- Ali moje potpalublje je puno - uskliknu mladi časnik i promijeni boju - brod je vrhom pun. A u prvom redu, tko ste vi, gospodine, da mi se tako obraćate?

- Tko sam ja? Odmah ćete saznati, mladiću - uskliknu intendant Nove Francuske i uspravi se u cjelokupnoj svojoj visini. - Nimalo nije važno što zapovijedate bojnim brodom...

Anñelika nije čekala nastavak i kraj tog predstavljanja koje je obećavalo buru i neugodnosti.

Kad je vidjela da će se sve što se tiče nje i grofa de Peyraca srediti na najbolji mogući način, odvukla je baruna d'Arrebousta prema plesnoj dvorani. Željela je razgovarati s njim i potanko saznati u kakvim je okolnostima pao u nemilost i za što ga uopće optužuju...

62.

"OTMICA" BARUNA D'ARREBOUSTA - Što se dogodilo? - upitala ga je kad su zajedno sjeli za stol sa znamenitim burgundskim vinom, tim lijekom za sve boli i poteškoće.

- Da me vi to pitate, upravo vi! - uzdahnu on. - Vi, opet i opet vi... Da, moram ipak priznati da smo Lomenie i ja pravili gluposti. Kad smo se vratili iz Wapassua, do besvijesti smo ponavljali da smo zaljubljeni u gospu od Srebrnog jezera... Naime, u vas.

- Nisam imala prilike iz usta gospodina Lomeniea čuti takvu izjavu - reče Anñelika uz osmijeh. - To ne bi bilo u njegovom stilu. Zar on nije duhovnik? Vitez Malteškog reda?

- Dakako! Njegova sklonost pobudila je još goru pozornost nego moja. Ipak ga jamačno slabo poznajete. Gospodin de Lomenie je vrlo slobodan i vatren čovjek, a kad se radi o osjećajima, a rekao bih i o uvjerenjima, onda ide do kraja... Tako su nas poslali dolje k vama da de visu65 doñemo do vlastitog mišljenja i priopćimo ga.

Naivno sam zamišljao da će naši zemljaci poštovati naša upozorenja, s obzirom na povjerenje koje su nam poklonili odabravši nas za taj posao. Ali prekasno sam shvatio da su od nas htjeli i tražili odgovor u svom vlastitom smislu, da, u svojem, a to znači - da vas proglasimo neprijateljima koje treba potući. Kako nismo donijeli takav odgovor, ubrzo smo postali nepoželjni i sumnjivi. Optužili su nas da smo se dali zaslijepiti, kupiti, uopće - pridobiti. Ali mi nismo marili za te optužbe. Mislili smo da će se duhovi umiriti ako im predočimo pravu i čistu istinu. No, doista smo se ponašali kao dvije budale - ponovi on. - Kad smo se vratili iz Mainea, bili smo u stanju čudne euforije. Kao da je za nas svijet promijenio boju. Čovjek bi se uistinu morao čuvati od tih zračnih struja koje zimi, kad je zrak hladan, bacaju čovjeka u nekakvu laganu omamu pijanstva. Zapravo smo govorili mudre stvari čak i kad smo se šalili. Zar se u Novoj Francuskoj uopće ne smije šaliti? Ne: treba vjerovati, samo slijepo vjerovati.

- Popijte malo - reče Anñelika, jer je vidjela da je na samom kraju sa živcima.

Gdje je sad onaj mirni i spokojni čovjek kojeg su prošle godine primili pod krov u Wapassuu?

- To je vino iz Burgundije...

- Uistinu je veoma dobro. Pravi nektar. Već se osjećam bolje...

- Umirite se. Sad ste s nama. Pomoći ćemo vam.

- Nemoguće... Ja sam čovjek koji je pao u nemilost. U Francuskoj me čeka još samo Bastilja.

Na te riječi Ville d'Avray stupi u plesnu dvoranu trljajući ruke.

- Ho! Ho! Kakva dobra prilika. Ta plovidba Maribelle omogućit će mi da napišem pismo gospoñi de Pontarville u Pariz i zamolim je da mi ustupi jednog svog malenog crnca kao paža. Pomoću tog brzog glasnika uštedjet ću cijelu godinu i bit ću toliko brži...

On sjede pokraj njih i natoči si čašu vina.

- Govorili ste o Bastilji, barune. Nemojte se odviše žalostiti! Tko sve već nije barem kratko vrijeme proveo u Bastilji? Dakako, i ja, kao i svi. Ali mogao sam imati uza se slugu i kuhara. Morate bezuvjetno tražiti najbolju podvorbu. Imaju sve mogućnosti da vam je pruže.

- Zahvaljujem vam se na dobrim savjetima - reče d'Arreboust vrlo oštrim glasom.

- Moram priznati da ćete nam jako nedostajati na našoj partiji faraona za zimskih večeri u Quebecu.

65

Vlastitim očima. - Op. prev.

Barun d'Arreboust trpkim je pogledom promatrao vedri osmijeh malog markiza.

- Nemojte biti tako duhoviti. Možda pometu i vas.

- Mene? Oh, mene se nitko neće usuditi ni dotaknuti.

- I ja sam tako govorio još prije nekoliko mjeseci. Ali kao što vidite - nastavio je i obratio se Anñeliki - stvari su pošle loše po nas a da nismo bili toga svjesni. Lomenie i ja svojim smo izjavama nesvjesno skrenuli vodu na mlin nekim ljudima koji su željeli da propadnemo i jedva čekali na to. To je potaknulo naše neprijatelje da nas napadnu i obeščaste nas. Ali i nas dvojica smo imali oružje, jer smo ih upoznali i znali smo od koga se moramo čuvati. Gotovo mistična opasnost potvrñivala je našu vjeru i davala poseban smisao cjelokupnom našem trudu i žrtvovanju.

Dakle, kad smo im oduzeli izliku da djeluju u ime neba, naši su neprijatelji razglasili da smo oruñe pakla. Nažalost, to sam shvatio odviše kasno, jer dugo nisam mogao ozbiljno uzimati te njihove opsjednute ideje koje su sve više razglašavali. Kao da nismo imali dovoljno Irokeza koji su nam dovodili život u opasnost? Ali ljudi su ludi. I oni su poludjeli. Nakraju više nismo znali nismo li i nas dvojica smeteni... Bilo kako bilo, jednog jutra doñoše oružnici na konjima i odvedoše me u zatvor, mene, predstojnika u Quebecu, mjesnog župana.

- Oružnici na konjima? - uzviknu Ville d'Avray i širom otvori oči. - Jao, zar je to moguće? Ta ne želite valjda reći da je Frontenac naredio tu strahotu?

- Nije, ali je dopustio da ga Castel-Morgeat lijepo pretekne. On je vojnički upravitelj grada, to ne smijemo zaboraviti, a i cjelokupne Nove Francuske. On je poslao oružnike na mene.

- A vaša žena? - upita Ville d'Avray kao da ga je obuzela iznenadna misao. - Vraća li se s vama u Francusku?

On se udari po čelu.

- Ta nećete mi reći da je Lucille zajedno s vama na palubi Maribelle? Dajte mi odmah šalupu da je mogu posjetiti, tu zanosnu prijateljicu!

- Ne, nije na palubi! - zareža d'Arreboust te se naglo okrenu i zadrža uzbuñenog malog markiza koji je već htio odjuriti prema vratima.

- Ne, nije sa mnom! Ta vrlo dobro znate da je već godinu dana zatvorena u samostanu u Montrealu.

- Zatvorena u samostanu! Zatvorena u samostanu! - ponovi Ville d'Avray kao da ne može shvatiti. - Hoćete reći odstranjena, zazidana... gore nego da je opatica?! I dopustili ste da joj to učine... I sad biste mirno otputovali u Europu i napustiti je? Vi ste gori od kuge... Da sam na vašem mjestu, razbio bih tu samostansku ćeliju da komadiće, razrušio bih je lopatom i krampom. Lucille, zatvorena u samostanu...

Takva predivna ljepotica... Kao lutkica... Zar vam nisam još davno govorio da ta žena ima najbujnije grudi na svijetu, a vi je zanemarujete...

- Šutite, vole jedan! Da ste smjesta ušutjeli! - zajaukao je d'Arreboust i zgrabio ga za ovratnik. - Šutite, vi bijedni, podli skote! Samo mi vrtite bodež u otvorenoj rani, prokleti gade!

Postao je skrletno crven, kao da ga je udarila kap.

Dva muškarca pograbila su se šakama tako iznenada da se Anñelika nije stigla umiješati. Nije znala što da učini da bi ih razdvojila.

Dotle su i sami uvidjeli nepodesnost svog ponašanja, prestali se tući i počeli se opravdavati.

- Oprostite mi, gospoño - reče barun d'Arreboust. - Moja nesreća me je dokraja slomila, a gospodin de Ville d'Avray me ružno izaziva ne obazirući se na moje nadljudske muke.

Ville d'Avray je popravljao odjeću.

Bio je vrlo nezadovoljan, pogotovo zbog vijesti o osamljenosti Lucille d'Arreboust.

- Znate što, prvo mi oduzmete pogled na Lucille, a zatim valjda očekujete da vam budem zahvalan! Samo idite, idite odmah! I neka vas u Francuskoj bace u Bastilju...

Mene će to samo veseliti.

On ih napusti da bi napisao ono pismo gospoñi de Pontarville.

- Ima pravo - reče barun s krajnjim očajem - ako odem, neću je više nikad vidjeti, to dobro znam. Bit će zakopana tamo, u Ville-Marie, a ja ću biti isto tako zazidan u Bastilji. I tko će uopće mariti za nas? Jao, Bože na nebesima, zašto se u tako kratkom vremenu moglo dogoditi da je takva bura uništila naš život!

- Nešto svakako treba učiniti za gospodina d'Arrebousta - uzviknu Anñelika i jurnu ravno prema Joffreyu de Peyracu. - Hoće ga razdvojiti od njegove žene i baciti ga u tamnicu...

Ispričala je svojemu mužu što joj je barun upravo povjerio i kako se zajedno s Lomeniejem stavio u težak položaj zbog svojeg odanog prijateljstva prema Peyracu i Anñeliki.

- Ako otputuje u Europu, možda je više nikada neće vidjeti. I tko će se ikad potruditi da ga izbavi iz tamnice u Bastilji? Proći će godine i godine. Predložila sam mu da ostane na Gouldsborou, ali kaže mi da je dao de Luppeu svoju časnu plemićku riječ...

Joffrey de Peyrac gledao je prema zapovjedniku Maribelle, koji se iskrcao na suho kako bi obavio svoj dio trgovine kožama i krznom. Ispitao je časnika Maribelle o barunu d'Arreboustu i uvjerio se da ni on neće imati nikakvih poteškoća, a pogotovo neće biti optužen da je surañivao sa slavnim gusarom de Peyracom. Bilo mu je osobno svejedno hoće li gospodin d'Arreboust ostati u Kanadi ili će ga zatvoriti u Bastilji. Napokon, gospodin de Frontenac nije ga zadužio da bude tamničar barunu a njegova uloga mu je mrska i zbog toga što je porodica d'Arrebousl u daljem srodstvu s njegovom porodicom.

Gospodin de Frontenac se dakle postavio na stajalište »laissez-faire« - neka stvari idu svojim putem.

- Možda ipak postoji rješenje - reče Peyrac. Zajedno sa ženom posjetio je baruna u plesnoj dvorani.

- Gospodine, biste li željeli ostati u Kanadi?

- Naravno, još kako! Stotinu i tisuću puta! Ovdje je sav moj život, ovdje je moje srce. Ali Veliki savjet me je osudio, za mene više nema mjesta u Novoj Francuskoj.

Osim toga, dao sam časnu riječ gospodinu de Luppeu da neću pokušati pobjeći.

- Ništa zato, barune! Ni vi ne možete ništa protiv volje velikoga gusara. Bit ću barem jedanput podoban slici koju su stvorili o meni. Kad ste mi već pali u ruke, trebaju mi taoci. Gospodin de Luppe morat će se podvrći neumoljivim zahtjevima flibustijera.

- Što želite time reći?

- Vrlo jednostavno: ugrabio sam vas i zarobio.

63.

PREPREDENA VUCIBATINA - Taj Desgrez je prepredena vucibatina!

Davna rečenica došla joj je na usta dok je razmišljala o Bardagneu. Na Dvoru čuda su je upotrebljavali da bi njome označili izdajicu i sljepara...

No u njoj je i odsjaj popustljivosti i gotovo divljenja: - Prepredena vucibatina!

A vucibatina je »šaljivac«, koji ima ne posve obične zamisli, kao što su govorili na Dvoru čuda, takve zamisli »za koje nije moguće znati gdje ih je pokupio«, čovjek koji lako svladava i opasne stvari, pravi genij u brzim i spretnim udarcima. Neki su u

leña, neki su neshvatljivi, ali o njima se ne može reći da ih nije zadao pošteno, da nisu dio otkrivene igre.

Prepredena vucibatina - to je onaj koji se uvijek zna obraniti i koji iz svakog snopa zna upotrijebiti najubojitiju strelicu.

Anñelika je bila sama u lijepom salonu Gouldsboroa. Stajala je kraj svog pisaćeg stola i mislila na Desgreza.

Bila je večer. Svjetiljka od steatita, postavljena na konzoli i puna tuljanova ulja, isijavala je blago crvenkasto svjetlo. Primitivni Eskimi s dalekog sjevera zamjenjivali su te jednostavne luči za sol, za bisere. Imale su čudesno svojstvo da istodobno osvjetljavaju i griju. Svjetlost im je bila poput meda, zračila je poput meke i opojne aure.

U toj svjetlosti Anñelikino lice doimalo se duboko zamišljenim. Danas se nije otputila na kopno. »Otmica« gospodina d'Arrebousta zabavila ju je u punoj mjeri. Osim toga, nije imala nikakve želje da opet vidi Bardagnea. Iz njega je već izvukla sve što je bilo zanimljivo. Govorilo se da će Sveti Ivan Krstitelj dignuti sidro idućeg dana.

I - sretan put, jedrenjače! U Quebecu će imati dovoljno vremena za susrete sa svojim zaljubljenikom. Desgrez je bio onaj koji je u Bardagneovoj pozadini u potpunosti zauzeo njezin duh. Desgrez, kao da je ustao iz mrtvih. Desgrez, koji je gleda u polutami i govori joj: - Ovdje sam, markizo anñela.

Zatim je ovako razglabala i razmišljala: ako Desgrez ima svoje prste u tome, to je umirujuće, jer taj čovjek neobično je djelotvoran, ali možda je i uznemirujuće, jer dokazuje da bi situacija mogla postati opasnom. Desgrez bi se pojavio uvijek kad bi stvari po nju išle loše, doista vrlo loše.

No, ovaj put se nije pojavio samo zato da bi je prepustio Bardagneu. Grof de Bardagne ne zna ništa. Još uvijek misli da mu je Desgrez povjerio to poslanstvo zbog njegovih negdašnjih zasluga.

Ne, Desgrez traži Anñeliku i hoće da mu je Bardagne nañe. Poslao joj je čovjeka koji nije nimalo opasan za nju. Čovjeka koji će slijepo slijediti njegove upute, jer bi ga inače mogao poslati natrag u zatvor.

Dakle, ona će morati razjasniti tu igru, i to odmah. Ondje dolje! Ili, još bolje - ovdje! Činjenica da su uhitili d'Arrebousta, da je Lomenie-Chambord isto tako gotovo pao u nemilost, da ozbiljna prijetnja visi nad Ville d'Avrayem, usprkos njegovoj blagorječivosti, a čak i nad intendantom Carlonom, a sve samo zato što su lani prihvatili njihovu pomoć u Akadiji - ta činjenica dokazuje tajnu povezanost onih koji ih hoće ukloniti, nju, grofa de Peyraca i sve njegove.

Najprije je došla Ambroisine. Bila je gotovo simbol, prava kvintesencija urote. Bila je poput čvrste tamne spone izmeñu drugova s obiju svjetova, sa Starog i Novog svijeta, koji imaju nalog da unište Anñeliku i grofa de Peyraca.

Ambroisine je poginula. Ali pojavili su se drugi, novi sudionici u uroti tame. Bila je poput hidre sa stotinu glava. Ali čemu?

Gle - Desgrez se opet pojavio u pozadini. Zauzeo je svoje vodeće mjesto u tom divljem urotničkom plesu. Zapravo ga uopće nije ni napustio, taj obruč koji se steže oko nje...

Probudila je neke stvari u sjećanju.

Upravo Anñelika je govorila Ambroisini o Desgrezu - kad je htio uhititi njezinu prijateljicu, markizu de Brinvillers, trovačicu.

Tad je rekla: - Zbog njega sam morala pobjeći. Bio je odviše radoznao, a bio mi je za petama...

Ona poskoči.

Nekakva nevidljiva prisutnost čekala je postrani, kao da nešto vreba na nju, kao da joj se s krajnjom pozornošću približava neko biće i šulja uz njezinu odjeću.

Osvrnula se unazad otvorenih usta, spremna na krik straha i groze. Od onih dogañaja s demonkom ostala je strašno živčana.

- Ah! Ti si...

- Vraški dobro si me uplašio!...

- ...?

- Doñi, mic-mic moj...

Mačak je bio zbunjen kad ju je vidio tako nepomičnu i osupnutu. On se približi, skoči na stol i iznenada je bio tako blizu da joj je dotaknuo lice svojom satenskom njuškicom, a svoje oči što su se zlatno presijavale utopio je u njezine s radoznalošću koja se pretapala u strah: - Ali što joj se moglo dogoditi? Je li bolesna ili se samo takvom čini?

Ona se veselo nasmija: - Doñi, mačku moj...

Obuhvatila ga je rukom, a pogledom je prodirala u njegove hrabre i tajanstvene zjenice.

- Ti, ti si je vidio! - sanjarila je pritom. - Vidio si sotonin oganj koji je kao aura blistao oko njezina očaravajućeg lica, ti si bjesnio na nju i htio je rastrgnuti... Zlo paklenskih tmina... ti, ti si ga vidio, mali mačku!... A vidio si i Indijanca, i njega. Zvao se Piksarett! »Žena puna demona«, govorio je. Smjesta je pobjegao i zavapio mi: »Pripremi se za molitvu!« Hoće li i u Kanadi naći Piksaretta? Ili će je možda prepustiti demonima?

Pomilovala je životinjicu. Njezino nježno krzno djelovalo je tako umirujuće blago.

Imala je dugu, svilenu dlaku. Uistinu uglañen mačak, dobro uhranjen, koji na kraju krajeva nema nikakve druge brige nego da pokazuje svoju izvanjskost - te je upotrebljavao najveći dio dana u oduševljenom umivanju.

U tom trenutku bio je posve miran i vjerovao je u budućnost. Svio se u klupko i legao pokraj svjetiljke na dugi počinak - barem mu se činilo da će biti dug i bez nemirnih snova.

Onda kad ga je bila našla sveg okrvavljenog usred noćne tame u selu, u Gouldsborou, kad je imao spaljene kapke i kad ga je izmučio nevidljivi demon - tada je znala da vreba demon zla... Onoga zla koje se tako rado pridružuje lažnoj nedužnosti...

U jednom budoaru u Versaillesu nekoć je - i tada je bila noć - vidjela u svjetlosti svijeća novoroñenče koje su ubili dugom iglom.

- Ne gledajte u košaru - rekao je stražarima u sobi hrapavi glas strašne vještice koja je u zoru donijela iz sobe maleno, žrtvovano tjelešce.

Pri samoj pomisli na ta strašna sjećanja u njoj se oglasio isti strah pomiješan s odvratnošću.

Anñelika sjede za svoj stolić.

Mačak je sklopio kapke, oči je napola zatvorio, ali je s nesmanjenom pozornošću gledao njezino uobičajeno oružje: list vrsnog papira, crnilo, brižno zašiljeno guščje pero, strugalo, džepni nožić, voštane štapiće, te zlatno-bisernu posudu u kojoj je bio vrlo sitan pijesak. Upravo taj predmet najviše je zanimao maloga mačka. S vremena na vrijeme nježnom bi kretnjom istegnuo svoju malenu, radoznalu njuškicu, ponjušio, a potom se opet predao drijemajućem ležanju.

Pravi osjećajni poriv nagnao je Anñeliku za pisaći stol, za koji je rijetko sjedala. Sad je zaneseno otvorila ladicu u kojoj je bilo sve što joj je bilo potrebno.

Kad je vidjela da Ville d'Avray šalje hitno pismo u Europu, pala joj je na pamet osobita pomisao.

Vani, u gustoj tmini, rog je zatulio kroz maglu.

Gusti zastor odložio je odlazak Maribelle.

Negdje u unutrašnjosti Gouldsboroa Ville d'Avray je zaneseno škripao po papiru i od srca se nadao da će uspjeti na brzinu poslati preko mora dobro osmišljene retke koji će mu pribavili stvari koje je već tisuću puta poželio: crnog paža, vrlo rijetku umjetninu, vrlo rijedak liker. Prijatelji i prijateljice u dalekoj Europi mogli bi se malo potruditi za njega. Ionako nemaju drugog važnog posla.

64.

PRIJATELJU DESGREZ...

Anñelika se malo dvoumila, a zatim je sjela. Uzela je naoštreno pero. Svim onim što znam mogu zatvoriti otrovna, zmijska usta svim zlobnim dvorjanima i dvorskim damama, kao i svim ljubomornim pobožnjacima koji su uvijek spremni samo na to da naude poštenom čovjeku. Svim mračnjacima, svim »urotnicima tame«. Tako je pisala: »Desgrez, prijatelju Desgrez, Pišem vam iz daleke države. Ta znate kakva je ta država. Jamačno to znate, ili barem sumnjate. Uvijek ste znali sve o meni...« Stvar je sezala vrlo daleko unatrag.

Do tada kad ju je otpratio do kapele majstora Georgesa u ulici Saint-Nicolas u Parizu.

Do tada kad ju je slijedio i gonio po ulicama sa svojim psom Sorbonnom.

- Vidi, vraćam ti tvoju škljocu...

U trpkoj pariškoj noći bodež joj pade do nogu... A policajac je otišao, izgubio se u tami.

No Desgrez joj je bio za petama. Svuda se pojavljivao, svuda nestajao, poput straha.

U La Rochelleu joj je dopustio da pobjegne. »Desgrez, prijatelju Desgrez, ovo sam vam htjela reći: prije šest ili sedam godina htjeli ste od mene saznati neke tajne o visokim ličnostima koje ste sumnjičili za zločine. Danas ću vam ih odati...« Tako je pisala, vrlo brzo, vrlo razložno: »Znam malenu kuću na uglu ulice Blancs-Manteaux na trgu Triquet. Tu stanuje, ili je barem još nedavno stanovala, proročica po imenu Deshaves-Monvoisin. I u La Gravoisu kraj Fauborga ima zgodne sobe, a u njima pripravlja svoje napitke i otrove.

Ondje su takoñer davili i ubijali djecu...« Pero je letjelo po papiru i greblo ga. Mačak je iz svoga kuta pozorno pratio podrhtavanje bijeloga guščjeg pera koje je treperilo na vršcima Anñelikinih prstiju.

Tek ponekad bi blago stavilo točku, kao da se odviše užasava svega toga.

Pero je klizalo papirom, a ponekad bi se i pokliznulo. Ali to nije omelo Anñeliku. Vrlo dobro se svega sjećala. Svih tajni koje su gospodin de La Reynie i Francois Desgrez uzalud pokušavali izvući iz nje. Danas ih otkriva sama.66 U ono vrijeme bi samo polovica onoga što je znala uzrokovalo pravi lom u francuskom društvu. Cijeli dvor bio bi izložen strašnom bijesu gomile. Neki pojedinci pali bi pod krvnikovu sjekiru ili bi izgorjeli na inkvizicijskim lomačama. Mnogi kneževi koji su uživali najviše počasti morali bi u izgnanstvo. Bilo bi mnogo rastepenih imetaka i uništenih karijera. Kralj bi bio pogoñen ravno u srce.

Oči policijskih službenika gledale su samo nju i uopće nisu skrivale svoju odlučnost.

Znali su da ona zna i preklinjali su je da kaže...

- Govorite, gospoño - ustrajao je gospodin de La Reynie. - Tko je vaša neprijateljica i tko je vještica koju ona plaća?

66

vidi: Anñelika i kralj. - Op. prev.

Šutjela je, samo je šutjela... Ali danas...

A danas, kad je neprijateljstvo iznova počelo, ili je pak doseglo svoj posljednji stupanj - podmuklu borbu koju čine mračne izdaje, napadi ljubomore, podzemni pokreti, razne lažne tajne o njima koje se usmjeravaju protiv njih, opasna ogovaranja koja bi je mogla opet gurnuti u krajnje muke i borbu za goli opstanak, a na kraju bi im sile tame i urote zadale i posljednji smrtni udarac iz milosti - o, ne, danas će progovoriti!

Jer, ono što ona zna moći će sasvim utišati i najopakije nevidljive neprijatelje... »Ta dama, ta Voisinka ima slobodan pristup Versaillesu. Uhitite li stanovitu gospoñicu Desoeillet...« O, Desgrez je vrlo dugo čekao ovaj trenutak.

Bez obavijesti i dokaza u ruci nije mogao prodrijeti u Versailles i ondje zgrabiti zločince. Dobro je znao da ljestvica krivih vodi sve više i više. »Od te djevojke saznat ćete za vrh piramide. Ta osoba je služavka jedne od najvažnijih dama iz neposredne kraljeve okoline. Morate se obavijestiti o njoj.« Ustala je i počela se prisjećati gospoñe de Montespan, svoje nekadašnje prijateljice, uvijek pobjedonosne kraljeve ljubavnice - ona joj je bila suparnica kod kralja i pokušala je umoriti.

Dodala je: »Upravo ta visoka dama iz najviših krugova jednom mi je dala znamenitu košulju67 koju joj je pribavila navedena Monvoisinka...« Još se malo kolebala da li da velikim slovima napiše ognjeno ime velike zločinke: Athenais de Montespan.

Ne! Desgrez će nedvojbeno shvatiti.

Bilo da pismo uredno doñe u njegove ruke, bilo da ga se domognu nepozvane osobe - bolje je da se ne kaže sve glasno.

Gospodin d'Arreboust je rekao: - Moj sluga će nastaviti putovanje. Uvijek se želio vratiti u Europu. Ali možete mu uručiti svako pismo koje biste željeli poslati, čak i najpovjerljivije. Pobrinut će se da doñe kome je naslovljeno.

Desgrez će napokon dobiti polugu kojom će otvoriti vrata strašne tvrñave zločina.

Dobro je čuvaju. Tu je društvo oko dvora, nasilno, oholo, nemoralno, uvjereno u svoje privilegije, ponosno na svoje grijehe, spremno na svaki zločin da bi udovoljilo svojim strastima. A oko tog visokog društva cijela je vojska suučesnika: slugu, stražara, ispovjednika, trgovaca - svi oni žarko žele ostati u pratnji i pod zaštitom velikaša i njihova mračnog kraljevstva.

Crne čizme de La Reynievih »tragača« toptale su po toj blistavoj pozlati ali nikad nisu mogle ni odškrinuti tajna vrata. Skupljali su leševe koje je nosila Seina, osluškivali glasine o mnogim iznenadnim i neočekivanim smrtima, promatrali sudske procese koji su se po višoj naredbi završavali brzo i nepravedno - često bi Desgrezovi momci čak i smrću platili svoj radoznali nos, kad bi ga gurnuli kamo nisu smjeli.

Kako god bilo - i najspretniji policajci ostali su nemoćni i praznih ruku pred tim blistavim zidom.

Vojvotkinja de Maudribourg bila je dobar primjerak divljači koju su uzalud slijedili. Čak je i ona smatrala potrebnim poći preko širokog mora, spremna nastaviti svoja podla djela s druge strane oceana.

Anñelika se sjećala da je Ambroisine, došavši u Gouldsboro, znala mnogo stvari o njezinoj prošlosti: da je bila na dvoru, da se zvala gospoñom du Plessis-Belliere i da je Athenais još uvijek mrzi iz sveg srca.

67

Od otrovane tkanine. - Op. prev.

Desgrez je ipak nekako uspio dočepati se gospoñe de Brinvilliers. No s obzirom na cjelokupan opseg afere, ta strašna trovačica bila je samo plijen nižeg stupnja.

Pokazala se čudnom osobom koja je djelovala u razmjerno uskom krugu, u zatvorenom društvu svoje obitelji, svojih ljubimaca te nekoliko veza s visokim društvom - za svoj užitak i svoje osobno zadovoljenje. Glazer, rodom Švicarac, njezin glavni dobavitelj arsena, bio je oprezan dobričina i njegova trgovačka djelatnost bila je manje razvedena nego ona prepredene i snalažljive Monvoisinke koja je opskrbljivala cijeli Pariz.

Kad je uspio poslati Brinvilliersovu na lomaču, policajac je bio u opasnosti da izgubi živce i nastavi udarati u prazno.

Druga ptičica, Ambroisine, odletjela je.

Svi veliki i najveći krivci bili su nedosežni, nedodirljivi.

Kako da taj strogi i pošteni čovjek doñe do sretnog raspleta ako drži u rukama samo nekoliko ubogih karika lanca koji seže vrlo visoko i za nj je gotovo nevidljiv. Uopće nije sigurno da će Voisinka progovoriti i u mučionici.

U Anñelikinu sjećanju iznenada se pojavi jedna pojedinost. Zanesenim pokretom, od kojeg se mačak trgnuo, jer je već bio mirno zaspao, opet je uzela pero i napisala: »Ako želite sve saznati, otvorite pismo koje sam uručila gospodinu de la Reynieu i zamolila ga da ga otvori tek kad bude saznao za moju smrt. Nisam mrtva, ali vam već danas kažem: na moj zahtjev slomite pečate na tom pismu. Tu su zapisane sve stvari koje morate znati o atentatu čija sam žrtva gotovo postala u Versaillesu.

Tu ćete pročitati i neka visoka imena koja će vam omogućiti uspješnu istragu u pravom smjeru, kako biste raskrinkali ličnosti koje, u nadi da ne mogu biti kažnjene, ugrožavaju živote svojih bližnjih i surañuju sa sotonom.« Zatim je precrtala posljednji odlomak. Sve je prepisala na nov list i završila riječima: »Saznat ćete sve što trebate znati.« Nikakvi komentari nisu joj se činili potrebnim.

Sjećala se da su u onom pismu koje je uručila de La Reynieu, osim imena gospoñice Desoeillet, služavke gospoñe de Montespan, koja je donosila u palaču afrodizijake za kralja, navedena i imena vratara i stražara koji su primali mito zato što su noću propuštali Voisinku u palaču. Znali su da u svojoj košari nosi novoroñenče koje će za nekoliko trenutaka zadaviti i zaklati na oltaru crnog Sotone.

Kad bi crna misa bila obavljena, proročica se vraćala s istom košarom u kojoj bi tad ležalo mrtvo novoroñenče, a švicarska garda i ostali stražari su kao svoju plaću prebirali zveketave i sjajne srebrnjake.

Bilo bi vrlo čudno kad ti vrli muževi ne bi na istezaljci odali ime gospoñe de Montespan... Ta pohotnica će prije ili poslije upasti u zasjedu.

Tako su zadavili i umorili na tisuće djece kako bi njihova krv osigurala kraljevu ljubav zločinki, očuvala njezinu ljepotu, mladost i sreću.

Pod krinkom su se u golemom broju skrivale staklenke s otrovima.

Anñelika duboko uzdahnu.

U kakav su paklenski smijeh prasnuli one večeri kad im je na dvoru rekla u lice: - A što je s trovačicama...

Iako su se cijelim Parizom širili glasovi o tome, ti su ljudi prasnuli u grohot: - Ma što ne kažete? Trovačice na našem dvoru? Ta valjda ne vjerujete u takva naklapanja?...

Samo Desgrez je bio tako hrabar, ili tako krut, da je utišao smijeh i pretvorio ga u škrgutanje zubima, u strah od kazne... »Prijatelju moj, jamačno ćete znati cijeniti uslugu koju vam činim ovim otkrićima.

Zato vas usrdno molim da pazite što se o nama« - shvatit će da misli na sebe i Joffreya - »govori i ogovara u kraljevstvu, te da se odstrane i onemoguće oni naši

neprijatelji koji još uvijek žele našu smrt i nestanak, premda smo tako daleko. Budite tako milostivi i poduprite, u granicama svojih mogućnosti, naše interese kod kralja.« Precrtala je i taj odlomak.

Desgrez je dovoljno pametan da bi i bez posebne upute shvatio da treba braniti njihove interese kod kralja.

Jer kralj je još uvijek onaj koji drži sve njihove sudbine. Činilo joj se dovoljnim da doda: - Hvala vam, vi vražji dobrotvore.

Potom je malo oklijevala i napokon se potpisala: »Markiza anñela.« Tako će je još jedanput ugledati u svom pamćenju kako bježi - još gotovo dijete ulicama Pariza. Noć je bila smradna i odvratna. Slijedio ju je policijski pas.

- Sorbonna - rekla je posve tihim glasom.

Sad je sigurno već mrtav, taj policijski pas Sorbonna. Ali, kakav strah joj je nanio!

Kako to da joj nije zakazalo srce pri tom strahovitom bijegu!

Sorbonna! Sorbonna!

Dakle, tako će je Desgrez vidjeti još jednom. Sjetit će se kakva je bila kad ju je milovao vlastitim rukama, nju, markizu anñela raspuštene kose...

- Ah, kako joj srce tuče...

Podigla je oči sa svog pisma i pogledala mačka koji je napeto gledao u nju.

- Dobro nam je ovdje, mali moj. Protekao je veliki dio života, a sad smo nekako na njegovoj sredini. Ali još ćemo živjeti svoj život, sa svom njegovom težinom. Život, život! Ta razumiješ me.

Mačak je tiho preo.

- A možda ćemo napokon prestati bježati? Doći do vrha? Do pobjede?

Promatrala je pismo, koje je bilo mjestimice precrtano. To je poruka koja će doseći Desgreza, Pariz, dvor i izazvati mnoge strašne tragedije.

Osušila ga je pijeskom i dodala još nekoliko riječi: »Moglo bi se dogoditi da uskoro zatrebamo osnovne podatke o vojvotkinji de Maudribourg. Biste li nam mogli poslati poruku? Napišite bez zadrške sve što znate o njoj. A ako raspolažete pouzdanim glasnikom, pošaljite nam pismo po njemu.« Dakako, vojvotkinja de Maudribourg je mrtva, ali ako jednog dana netko zatraži da ona i grof de Peyrac polože račune o njezinoj smrti, bilo bi dobro kad bi mogli čvrstim i izvornim dokazima raskrinkali opasnu osobnost žene koju su nazivali Dobrotvorkom.

No, kako je već potekla ljuta borba otkrićima, prijavama i upitima, onda će i ona, Anñelika, izvući iz svojih ladica sve ono - a toga ima mnogo, što bi moglo nadvladati svijet koji se smatra jedino pravednim i ispravnim. Protiv njega će se boriti svojim vlastitim, poštenim oružjem. Za njenu sigurnost brinut će se pet brodova koji čekaju u zaljevu. Čak i prekomorske razdaljine malo znače kad je riječ o izmjeni razornih tajni.

65.

UROTA TAME Ušao je Joffrey de Peyrac. Stao je iza nje i gledao joj preko ramena.

Vidjela je da je malo iznenañen time što ju je našao pri pisanju. To je činila vrlo rijetko. - A ipak sam sreñivala račune i korespondenciju kad sam se u Parizu bavila trgovinom - pomisli ona.

- Zar vas je naš prijatelj Ville d'Avray zarazio svojom groznicom za pisanjem pisama - uskliknu on. - Ta kome u Francuskoj možete pisati?

- Policajcu Frangoisu Desgrezu.

Ona se podignu i ponudi mu pismo.

- Hoćete li pročitati?

Tiho je preletio retke.

Nije je pitao zašto se odlučila da ih napiše i pošalje tom udaljenom prijatelju od kojega ju je možda zauvijek razdvojio odlazak u Novi svijet. Anñelika je i dalje bila vjerna nekom svom priroñenom nagonu, nekim porivima što ih je najčešće prikrivalo vrlo dugo razmišljanje, mirna, razložna refleksija koja polako dozrijeva i pomaže joj da doñe do zaključka.

Zatim je djelovala.

Pročitao je pismo i spopala ga je lagana drhtavica zbog tako okrutne odluke.

Ta nježna i mala ruka pogodit će kralja ravno u srce.

Shvatio je što je već i prije sumnjao - kako i zašto je za neke ta blaga i čudesna ruka značila neumoljivu i nesmiljenu opasnost. Nekoć davno, dok je još bila sama, branila je svoje male i uboge. A danas se priprema da brani njega, sebe, sve svoje, s iznenañujućom odlučnošću i spretnošću.

Pogledao ju je, a ona je podigla oči prema njemu i čekala njegovo odobrenje.

Bile su to svijetle oči, čiste poput studenca, a tamne i duge trepavice davale su im blagu i gotovo zanesenu milinu.

U tom trenutku, u svjetlosti uljanica, obasjala ju je ljepota od koje čovjeku zastaje srce. Glatko, otkriveno lice plemenitih crta koje su se sa zrelošću samo popunile i postale još uzvišenije, zračeći mirnom, spokojnom, ravnomjernom i potpunom sreñenošću.

Crta obrva bila joj je iznimno elegantna, potezi nosa pravilni, obris usana još dojmljiviji i neočekivaniji. A tek smaragdni pogled njezinih dubokih očiju koje izgledaju kao dva jezera!

Ali u tom trenutku cijelo je njezino biće dokazivalo da je najčišći, najprozirniji dio njezine osobnosti - njezino srce.

Lice joj je istodobno bilo oličenje boginje i Madone. Na tom ženskom licu nije ostavio traga nikakav strah, nikakve pretrpljene muke, poniženja, niti brojne bolesti.

Naprotiv - na njemu se očitavala neobična plemenitost, prava uzvišenost. Sve u njoj i na njoj potvrñivalo je otpornost ljudskog bića koje se može podignuti - kao blistavo nebesko stvorenje - i s dna pakla.

On reče jakim glasom: - Ovo pismo pogodit će kralja u srce.

- Je li on oklijevao kad je mene udario u srce? I da me još i danas proganja?

Nastavila je ogorčenim, ranjenim glasom: - Progonio me je na stotine načina... Tjerao me je da hodam po ulicama, bosa i sama, poput pokajnice, u crnoj odjeći... i potom, da mu se posve predam, u njegovu krevetu... Bacio me je u najteže muke svom svojom moći, svom svojom silom... samo da mu se predam...

Ona se prekinu u pola rečenice i upita ga s iznenadnom plahošću: - Što vi mislite o tome?

- O čemu? O tom pismu? O vašoj odluci da ga napišete?

- O svemu tome.

- Mislim da je to pismo slično tinjajućem buretu baruta koje će potopiti brod sa svim ljudima i imetkom...

- Ako se ne bude previše dimilo i ako doñe izravno na cilj.

- I ako mu sieur Desgrez upali štapin i pobrine se za ekploziju.

- Da... Desgrez nam je jedini prijatelj u Francuskoj.

Ona ustade i položi ruku na njegov kaput, nesvjesno pomilovavši velur nad njegovim srcem.

- Zar ga se sjećate? Bio je vaš odvjetnik.

- Sjećam ga se. Dobro se borio na mojem suñenju.

Kretnja Anñelikine ruke prenosila mu je beskrajno blago milovanje čiju je toplinu osjećao kroz baršunastu tkaninu.

Oh, ta nježna i krhka ženska ruka - ta ruka kojoj je dana tolika moć. Pri tom dodiru zadrhtao je od ljubavi.

- Nakon vašeg procesa prijetila mu je smrt. Nestao je i to je bilo vrlo čudno. Sad shvaćam da vi i ja već dugo imamo zajednički život, jer smo već u davnoj prošlosti imali zajedničkog prijatelja... Bio je to on, Desgrez. Poslije sam ga opet našla. Postao je policijski istražitelj. A ja, ja sam postala... progonjena žena. Upoznao me je. I tako smo malo-pomalo...

- Dakako, bio je lud za vama.

- Desgrez nije nikada bio lud ni za kim i ni za čim.

- Ali... vi ste bila iznimka, zar ne?

- Možda. Ali ne pretjerano, do ludosti.

- Samo dotle da vam je pribavio propusnicu. I to je već mnogo. Pomogao vam je usprkos svojoj vjerskoj netrpeljivosti. Pomogao vam je da pobjegnete iz La Rochellea. To je vraški velik rizik za policajca na visokom položaju.

- Zato mu dugujem uzvrat.

Brzo mu je objasnila otkrića što ih sadrži pismo koje je jednom uručila gospodinu de la Reynieu s porukom da ga otvore nakon njezine snrti i priopće sadržaj kralju.

Joffrey je slušao. Po podrhtavanju njezina glasa shvaćao je kakav je težak život nekoć živjela. Kakvu nesmiljenu, okrutnu borbu, što se zbivala na planinama i u nizinama. Uza sve te pretrpljene muke nije bilo teško objasniti njezine ponekad oštre reakcije, jer se svojedobno morala bojati i bježati od osvete i zlobe ljudi oko sebe.

Dakle, nepovjerenje joj nije bilo priroñeno, nego ga je zadobila u životu, dok se morala neprestano braniti od ljudi i njihovih zamki, usred društva u kojem su vladali krajnje egoistični zakoni.

Svuda samo neprijateljski raspoloženi muškarci. Svi su zabranjivali, proganjali, uzimali. A na samom vrhu takoñer je muškarac - kralj.

Muškarac čija vlast ruši svaku solidarnost meñu žrtvama, pogotovo meñu ženama iz njegova kruga.

Da bi služila kralju, gospoña de La Valliere vrijeñala je i ponižavala Boga; da bi osigurala moć nad njim, gospoña de Montespan ubijala je svoje suparnice i odavala se ñavlu.

U svojoj obrani Anñelika je upotrijebila sve udarce za koje je mislila da je sposobna, ali pobijedili su je.

Zaista ne iznenañuje što se iscrpila i izmučila u toj strašnoj igri.

- Razmišljam o svemu tome - reče ona iznenada - i nešto mi pada na pamet.

- Da? Ta recite, rado bih sve saznao.

- Da sam... na kraju svega predala sam se kralju. Bilo je to u Plessisu, u gradu gdje su me čuvali kao zatvorenicu. Rekla sam kralju da se podvrgavam njegovoj vlasti. Da ću se uputiti u Versailles i obaviti pokoru pred cjelokupnim dvorom... Obećala sam da ću podanički kleknuti pred njim, kao posve odana i ovisna osoba... Istina je, sjećam se, napisala sam to pismo... jer zaista... više nisam mogla. Nisam više mogla gledati da pustoše moju zemlju ognjem i mačem, da je pljačkaju kraljevi vojnici, da uboge hugenotske seljake muče »misionari u čizmama«, a mene drže pod stražom kao zarobljenicu. Najviše sam patila zbog našega sina Florimonda. Bio je sa mnom i vidio je sve strahote. Jednog dana mi je prišao i rekao: »A meni, što će meni ostati u nasljedstvo?« I morala sam mu odgovoriti: »Ništa, upravo ništa, sine!« Ne samo da

mu je bilo oduzeto sve zato što je bio sin grofa de Peyraca, nego ga nitko nije branio osim mene. A ja sam bila nemoćna, zatvorenica u vlastitom gradu, u državi u kojoj jedinu vlast i pravdu predstavlja kralj. A ja sam se drznula oduprijeti mu se! Stoga sam pisala kralju. Molines, moj stari gradonačelnik, odmah je otišao i odnio to pismo.

Ali, bilo je prekasno!

Ona ga pogleda; činilo mu se da ga gleda kao ispovjednika od kojeg grešnik očekuje osudu ili odrješenje.

Slušao ju je i budno pazio da ne načini nijednu kretnju, da ne izrazi ni najmanji osjećaj, ni ganutost ni bijes.

Konačno je progovorila! Zato se trudio da je ne prestraši. Slutio je kako je slaba njezina duševna ravnoteža i kako se jako morala prisiliti na tu ispovijed.

Muškarcu, ona govori muškarcu! A muškarac je za nju pojam neprijatelja. Tako je nježna i krhka.

- Srećom, Florimond je pobjegao na vrijeme - nastavi ona. - U svojem vedrom i blagom čuñenju taj je dječak uvijek nalazio spasonosnu intuiciju... Valjda mu se usanjalo... U snovima je vidio vas i Cantora u Americi...

Glas joj je zamirao.

Gledala je u prazninu i šutjela.

- A potom? - prošapta on.

- Potom? Ta znate... Ne? Još vam nikad nisam ispričala?... Jao, potom... Došli su još te večeri kad je Molines odjahao na svojoj muli da odnese moju poruku kralju, došli su, spalili grad, zaklali mojega najmlañega sina, poklali moje sluge, sve uništili, opustošili, opljačkali... bilo je strahovito klanje... Shvaćate li me?

Kako se nije ni pomaknuo, nastavila je vrlo brzo: - Ne, nisu imali nikakvu posebnu naredbu. Situacija je bila takva da je došlo do eksplozije. Svi smo postali njezine žrtve, njezine najjadnije žrtve. Prekasno sam djelovala! Odviše dugo su morali čekati na moju izjavu o predaji. Sve što se dogañalo te noći, pravi ognjeni bijes nasilja, za mene je bio posljednji udarac koji mi je zadao nasilni kralj. Osjetila sam ga kao najveću krivicu kojom me je tiranski monarh htio uništiti. Postala sam pobunjenica u Poitouu. I vodila sam čete protiv kraljevih četa.

I dalje je samo šutio i vrlo pozorno slušao sve što je pripovijedala, ali bio je miran, spokojan.

- Danas se sjećam tog svog pisma koje je govorilo o mojoj poslušnosti. Možda će značiti nešto na vagi kad kralj bude morao iznova - jer opet će stati nama na put procijeniti i presuditi u slučaju buntovnice iz Poitoua, a i u slučaju Rescatora.

Anñelika je imala blag osjećaj da se oslobodila velikog bremena. U nekoliko trenutaka otkrilo se i razjasnilo toliko stvari!

- Poručit ću Desgrezu neka stupi u dodir sa starim Molinesom... ako je još živ - odluči ona.

Pero je opet hitro zagreblo po papiru. Anñelika je bila malo raščupana. Kad je bila došla s brodskog mosta, puhao je jak vjetar, a ona nije imala vremena počešljati se.

Pramenovi svijetle kose padali su joj sa čela na lijevi i desni obraz, što je stvaralo mladenački dojam koji je bio u suprotnosti s njezinim ponašanjem zrele, gotovo poslovne žene, navikle na ozbiljne poslove.

Opazio je da piše vrlo brzo, vješto i samosvjesno - a i potezi njezina pera otkrivali su onu drskost koja ju je uvijek prožimala kad bi krenula u kakvu god borbu.

Nad Anñelikinom glavom pogled grofa de Peyraca susreo se s pogledom mačka koji ga je promatrao pametnim, gotovo bi se reklo ironičnim očima.

- Zar ne, vaše veličanstvo mačku - razmišljao je - kako smo mi svi jadni u usporedbi s nekim ženama...

Anñelika je posula pijeskom i posljednje retke, presavila list i spretno otopila vosak te ga ukapala i zapečatila pismo.

U tom trenutku već je bila u Parizu, pokraj Desgreza koji će slomiti te pečate.

Peyrac ju je gledao s beskrajnom nježnošću.

Bila je tako daleko, ali njemu zamamno blizu. U sjećanju je oživljavala svoje negdašnje bitke, ali - srećom - sad je on tu i svakog trenutka je može uzeti u naručje i utješiti je ako strah obuzme njezinu dušu.

Podigla je oči prema njegovu licu.

- Tako, sad je to obavljeno. Desgrez će biti obaviješten. I tako ćemo nas dvoje nastaviti svoju obranu, dok će se on ondje boriti za nas.

Na trenutak je zašutjela.

- Ali najteže je to - reče - što se moramo boriti protiv urote tame. Neprestano osječam da se borimo sa sjenkama. Onima iz prošlosti i današnjim. Onima koji me slijede iz kraljevstva i onima koje nas očekuju u Quebecu. No treba ih razoružati jednu po jednu. Najprije ih vidjeti, pregledati, dovesti na svjetlo dana. Postaviti prava imena na njhova lica. Ne, nije se moguće boriti protiv tame kao takve. Prvo joj treba strgnuti maske s lica. Zato se tako bojim isusovca, oca d'Orgevala, koji me je zamrzio, premda me još uopće nije ni vidio. I on je sjenka, dio tame. Ali, on gotovo da je mit. Napokon sam se počela pitati da li uopće postoji. On je bio taj koji je skupio i prema meni usmjerio sve raspršene neprijateljske sile. Možda i ne znajući, jer nitko ne može znati sve. Ali sad, kad se kolo zavrtjelo, ne može se više zaustaviti.

Mora ići do kraja.

Govorila je vrlo brzo, a njen otvoren, čisti pogled imao je poseban, gotovo božanski odsjaj.

Nagnuo se prema njoj i promatrao je sa strogom pozornošću. Po izrazu njezinih zjenica vidjelo se da je ganuta do dna duše, a ta obuzetost činila ju je još zanosnijom, još privlačnijom.

Ona iznenada progovori: - Vi ste kao Nicolas de Bardagne. Nikad ne sluša što mu govorim, nego samo sluša zvuk moga glasa. A vi?

Peyrac ju strasno zagrli.

- Ja? Ja se samo gubim u silnoj ljepoti vaših očiju kad ste poput prestrašene ptičice.

Ništa na svijetu me ne očarava više od toga.

- Muškarci! Ah, kako me zbunjujete!

Ipak ju je uspio nagnati na smijeh.

Još čvršće ju je zagrlio i nježno poljubio u kosu.

- Ljubljena - reče on - neću nijekati opravdanost vaših slutnji. Ali ja, jer moj muški pogled vidi posve drukčije obzore, ja ću vam reći da vas umirim: vjerujte mi da na ovom svijetu ima još mnogo duhova koji s nama dijele bratstvo u najširim prostorima i daljinama. Ali, nažalost, još uvijek se moraju skrivati. Ipak, imam poznanstva u Quebecu, osobito čovjeka velika utjecaja, koji mi je istinski prijatelj.

- Frontenac?

Grof odrečno odmahnu glavom.

- Prešutjet ću njegovo ime dok ne doñemo u Quebec. Ako ga razglasim, ako ga samo imenujem, mogao bih ga dovesti u veliku opasnost. Ali upoznat ću vas s njim.

- Ništa zato! Unatoč svemu imam vrlo tjeskoban osjećaj.

- U to ne dvojim... Ali želio bih da mi navedete valjane razloge za svoju tjeskobu.

Znam cijelu istinu i objasnit ću vam je. Prestrašeni ste zato što još niste odabrali odjeću koju ćete odjenuti pri svom dolasku u Quebec. Da, odjeću koju će trebati odjenuti za taj naporan sat...

- Odjeća? - uskliknu Anñelika - ah, ne! Nije moguće! Uopće nisam mislila na odjeću.

- Da, odjeća! Veoma važna stvar! Imate samo tri haljine: svijetloplavu, gotovo boje leda; crvenozlatnu, kakvu ste nosili u Biarritzu za kraljevo vjenčanje, ili pak baršun purpurne boje. Azur je iz Pariza, zlato iz Engleske, a purpur iz Italije.

Anñelika je ostala otvorenih usta.

- Vi ste mislili na sve to? - uskliknu. - Ali... kada, u kojem trenutku?

- Uvijek. Jer, uvijek i svakodnevno sanjam samo o tome da vas vidim lijepu, sretnu, obožavanu od svih... čak i ovdje, na rubu američke prašume!

- Ah, kako ste vi čudni!

Bacila mu se oko vrata. Imao je pravo. Vijest koju joj je priopćio posve je umirila njezino srce. Bit će lijepa... Blistat će... Osvojit će mnoštvo. I sve predrasude past će u prah. Što tom mnoštvu može biti očitije i uvjerljivije nego da ga zadiviš, da mu ponudiš šarenu dugu predstave, a iznad svega - da mu govoriš jezikom ljepote, koji je visoko nad svim ostalim jezicima.

Uistinu će biti besprijekorna.

U potpunosti će ispuniti sva njihova očekivanja.

- Vi shvaćate baš sve, moj gospodine i gospodaru. Još uvijek sam poput djeteta.

- Naravno, zar to dosad niste znali? - lakonski reče Peyrac i poljupcem joj zatvori vruće usne.

66.

MUDRE RIJEČI MAJKE BOURGEOYS Anñelika je hitala kroz gustu maglu koja je prekrivala obalu, a pratili su je Delphine, crnkinja i Kuassi-Ba, koji su joj nosili košare.

Zora se tek slutila. Ali ona se bojala da će zakasniti za odlazak Svetog Ivana Krstitelja. Rekli su im da će i Maribelle otploviti krajem dana.

Markiz de Ville d'Avray još nije završio svoju korespondenciju, a ni kapetan svoju trgovinu krznom.

Bez obzira na to, Anñelika je čim je ustala potražila slugu gospodina d'Arrebousta i predala mu svoje tajno pismo za policajca Desgreza. Odlučnim i zapovjedničkim glasom dala mu je svoje posljednje naredbe.

Doimao se ozbiljnim i odanim. Vjernost svom gospodaru koju je očuvao i u njegovoj nemilosti - ta bio je spreman slijediti ga sve do Bastilje - odlučno je govorila u njegovu korist.

Nabrekla vrećica sa zlatnicima koju mu je darovao grof de Peyrac još je pojačala njegovu spremnost za poslanstvo koje je bio voljan obaviti već iz gole poslušnosti.

Novac će mu omogućiti malo udobnije, a time i sigurnije putovanje preko mora, a kad doñe u Le Havre, moći će unajmiti konja i stići u Pariz mnogo brže nego da putuje kočijom ili splavima po Seini. Vjerojatno će morati platiti i pomoćnike ili potkupiti drugove. Možda će odmah po svom dolasku na nj pasti sjenka sumnje raznih pobožnjaka i mračnjaka, s obzirom na to što će doći sam, bez optuženog d'Arrebousta.

Ljudi iz Društva svetoga sakramenta68 znali su biti vraški strogi kad su u opasnosti njihovi interesi, a osobito svemoć njihove sile i njihovih utjecaja koji su se ravnomjerno rasprostirali svim slojevima francuskoga društva. Slovili su po tome što su znali otvoriti usta i najtvrdoglavijim ljudima, milom ili silom.

68

Isusovci. - Op. prev.

I Anñelika je donekle okusila te dobrote, jer ih je često imala na vratu, dok se napokon nije njihovom zaslugom našla u samostanu, iz kojeg je izašla uz najveće poteškoće.

Zato i sad mora računati s tim. Stoga je toplo preporučila slugi njegov zadatak.

Morao je napamet naučiti Desgrezovu adresu te neka imena i oznake mjesta, koje bi mu morao usmeno priopćiti u slučaju da bude prisiljen uništiti pismo.

Pismo ni u kojem slučaju ne smije pasti u tuñe ruke.

Sveti Ivan Krstitelj napokon je dignuo sidro.

Sloboda kretanja koja mu je iznenadno dopuštena, navela je zapovjednika na brzu odluku da poñe, jer ga je prije zarobljeništvo obvezno zadržavalo u luci. Želi li možda Joffrey de Peyrac da mu kraljev izaslanik što prije nestane s očiju?

- Poñite u Quebec i recite im da dolazimo - reče on Nicolasu de Bardagneu i kapetanu, koji se barem malo oporavio od svog pijančevanja.

Kako je bilo već krajnje vrijeme, Anñelika je požurila, jer se htjela još oprostiti od gospoñice Bourgeoys, s kojom će se dakako opet vidjeti malo kasnije u Quebecu.

Srećom je magla, koja je tog jutra bila iznimno gusta, odlagala polazak broda, koji će i inače vjerojatno biti težak.

Kad je došla na pristanišni molo, Anñelika je srela gospoñicu Bourgeoys i njezine djevojke. Pratili su ih neki ljudi iz naselja, a dakako i Katarina-Gertruda, koja ih je prihvatila k sebi.

Uručili su im pisma i poruke za Quebec i Montreal. Bili su ljuti što nisu imali nikakvu mogućnost da pošalju svoju robu u zaštićenija mjesta.

- Donijela sam vam malo namirnica - reče Anñelika majci nadstojnici školskih sestara - i lijekova. A tu je i mjehur kanadskog losa s jetrenim uljem bakalara; dobila sam ga od bretonskih ribara na zapadnoj obali. Kažu da to ulje ima čudotvoran učinak na rane koje nastaju od promrzlina ili zbog slabe zimske prehrane. Okrijepit će i djecu.

Možete ga upotrijebiti i za otvorene rane i obloge. Dakako, uskoro ćemo se opet vidjeti. Iako Sveti Ivan Krstitelj kreće prije nas i nećemo ga stići, u času dolaska imat će samo malu prednost. Vidjet ćemo se, zar ne?

Redovnica je bila donekle suzdržana i hladna. Anñelika gotovo da i nije očekivala ništa drugo.

Magla je bila tako gusta da su u njoj i najbliži ljudi izgledali kao sablasti. Nije ih se vidjelo ni čulo. Anñelika uhvati sugovornicu za ruku i malo je pritegnu k sebi.

- Marguerite, o čemu se radi? Zar više nećete biti moja prijateljica?

U nadstojničinim očima ugledala je ona ista pitanja s početka njihova poznanstva.

- Znam da vam malo dosañujem - reče Anñelika - ali jamačno ste čuli da se govori o onim nebeskim znacima koji su se prikazali nad Quebecom? Je li u tome stvar?

- Gledajte - reče gospoñica Bourgeoys - takvi znaci na nebu ili na zemlji mogu nas ganuti, jer smo u ovim tuñim krajevima preživjeli toliko strašnih sati, toliko puta gledali smrt izbliza; prijetile su nam katastrofe; tako često smo bili na rubu potpune propasti kad su Irokezi gotovo potpuno istrijebili naše stanovništvo. Tad bi naša ovdašnja naseobina bila zbrisana s lica zemlje. Dakle, kad se opet prikažu znaci strahota, uvijek nas obuzme strah i pitamo se na kakvu nas novu opasnost želi upozoriti dragi Bog? Želi li nas opomenuti da smo premalo budni pred zlim duhom, njegovim kušnjama i pozivima? Kad su posljednji put ugledali te vatrene lañe iz lovačkog odreda, potom nas je napala irokeška vojska i dovela nas na rub potpunog izginuća. Irokezi su došli čak u Ile-d'Orleans i tu poklali sve stanovnike. A malo potom Montreal je pogodio strašan potres. Iznad Tri ruke u zraku su se čule očajne tužbalice, a vatrene lañe opet su se bile prikazale, u punom plamenu leteći zrakom oko Quebeca. Poslije smo shvatili njihovo strašno proroštvo. Pretkazali su neprijateljske kanue koji su cijelog ljeta pustošili našim obalama, paliti kuće i u plamen bacali jadne njihove stanovnike pošto bi ih strašno mučili. I što sad znači

novo vatreno brodovlje? Kakve strahote nam najavljuje? Na kakve nas opasnosti nebo upozorava, sada, na pragu nove zime, kad ćemo opet biti prepušteni samo vlastitim snagama? Doista se s punim pravom možemo sve to pitati te zato pitamo i vas: Što nam donosite sa sobom? Tko se približava Quebecu zajedno s vašim tako dobro naoružanim brodovima? Dolazi li s vama Zlo ili Dobro?

- Sveti Bože na nebesima! - uskliknu Anñelika. - Ta nećemo se valjda svañati zbog nekakvih privida! Draga, najdraža Marguerite, vi, koja ste najčišći razum, pa nećete valjda misliti da smo mi nekakvi Irokezi!? Upravo suprotno. Svi bez izuzetka morate priznati da su napadi vaših neprijatelja ove godine bili gotovo nezamjetni, a ja vam mogu potvrditi da je taj mir rezultat našeg utjecaja na velikog poglavicu Pet naroda, Outtakea, koji je napustio svoje želje za osvetom. Doista, naši brodovi plove uz vaše obale, ali koliko znam, nismo još ništa spalili. Po pravdi rečeno - zar nije zlo kojeg se svi moramo bojati, u punoj mjeri zastupljeno u onima koji bez prikrivanja i maske šire lažne glasove o strahotama samo da bi onemogućili uspjeh našeg puta mira i prijateljstva?

- Magla se diže - reče neki glas.

Doista, daleko uokrug rasprostrla se bijela, lagana svjetlost, a obris broda opet je postao posve vidljiv te su se putnici koji su se htjeli ukrcati brzo približavali obali.

Anñelika se bojala da će ugledati grofa de Bardagnea - kad bi je on vidio, zacijelo bi se htio odviše srdačno oprostiti od nje.

A ona sad nije raspoložena za igre riječima.

Bližio se trenutak kad će se naći pod zidinama Quebeca i ona se u duhu ponajprije bavila time da na bojište dovede prave saveznike, a to Bardagne zacijelo nije.

Po svaku cijenu morat će izbjeći potpaljivanje bureta baruta. No budu li pucali na njih, morat će dakako odgovoriti. Zatim će sve visjeti o niti, ili će započeti veliko klanje, a u takvoj situaciji će svaki dobrohotan čovjek koji bude govorio i borio se protiv panike imati veliku vrijednost.

Gospoñica Bourgeoys, koja je bila tako ljubazna, vrlo omiljena i svi su je rado slušali, mogla bi učiniti mnogo da se duhovi umire.

- Slušajte, Marguerite - reče ona s jakim naglaskom - Molim vas i preklinjem, govorite u Quebecu u našu korist, vratite povjerenje ljudima koji su možda sišli s pameti. Ne želim da izdate istinu zato da biste nam služili, nego samo da kažete što ste sami vidjeli i sami čuli...

Marguerite Bourgeoys okrenu glavu i napomenu da u Quebecu ima veoma malo utjecaja. Njezino područje je Ville-Marie, naime Montreal, kamo joj se i sad žuri.

Obavijestili su je da se ondje dogañaju vrlo žalosne stvari.

Anñelika je vidjela da redovnica ima sivkastu put i pomislila da ni nju ne čeka drugo.

Obje ih grize slična muka, slična bolest.

Anñelika je bila sva zadihana od tolikog govorenja i uvjeravanja. Osjećala je, jasno je osjećala da joj Marguerite Bourgeoys izmiče. Nepovoljni glasovi koji su prispjeli s dolaskom Maribelle očito su zadali jake udarce njezinoj naklonosti. Anñelika je brzo shvatila da se ne radi samo o priči o kanuima koji u plamenom sjaju lete nebom.

Posljednji oblačci magle raspršivali su se i bacali sjene po njihovim licima.

Da ih je tko pozorno promatrao, pomislio bi da su to neobični, mistični dodiri.

- Isplovljenje još nije moguće - reče onaj glas.

- Nije. Rastrgane krpe magle još se nisu posve raspršile.

- Hvala Bogu! Tad ću imati vremena da vas još malo zadržim. Nikako ne bih željela, Marguerite, da odete u takvom raspoloženju. Nešto vas je potreslo i dobro znam da to nisu bile samo priče o nebeskim prikazanjima. Recite mi sve, lijepo vas molim.

- Saznala sam da je biskup nedavno raspustio moju vjersku zajednicu u Montrealu prizna redovnica. - Kad se budem vratila, naći ću samo ruševine svog djela.

Dodala je da su je postavili za nadstojnicu u Quebec, jer su s tog mjesta opozvali augustinsku redovnicu. I još nešto - umiješao se gospodin de Lomenie-Chambord.

- Lomenie-Chambord! Ali to je nemoguće! - uskliknu Anñelika. Nije mogla uvidjeti povezanost izmeñu problema školskih sestara u Ville-Marie i viteza Malteškog reda.

Polako je shvaćala da su sve te vjerske ustanove nedokučivo zapletene.

- Što se dogodilo?

- Zaljubljen je u vas! - bolnim glasom kriknu gospoñica Bourgeoys i u krajnjem očaju prekri rukama lice. - Tako svet, tako čestit muškarac! Oh, Bože moj, to je strašno!

- Ali to ne može biti istina - odlučno prigovori Anñelika. - Znate isto tako dobro kao i ja da je gospodin de Lomenie-Chambord vrlo daleko od takvoga osjećaja.

Gospoñica Bourgeoys posve obeshrabreno odmahnu glavom.

- Kao i Pont-Briand, kao i mnogi drugi koje ste nagnali u propast - čim vas samo ugledaju, čim vas sretnu i upoznaju, u trenu su kadri pogaziti sve svoje prisege, zatajiti prijatelje, spremni su pridružiti se neprijateljima Boga i kralja...

- Ali to ne može biti istina, ne može! Gledajte, sad smo opet u Francuskoj. Oh, ta zaboravila sam... bilo s dobrim ili s lošim namjerama, u toj zemlji uvijek postavljaju ljubav na prvo mjesto. Marguerite, saberite se i pričekajte barem dok ne doñete u Quebec i vlastitim očima ne vidite gospodina de Lomeniea, a tek potom očajavajte. U svim tim stranim glasovima samo su ogovaranja. Tijekom svojih putovanja dvaput nas je bio obišao u Gornjem Kennebecu, to je sve. No, kako je pametan čovjek, pristaje uz mnijenje da se stvari mogu urediti bez prolijevanja krvi, a to se nikako ne sviña onima koji hoće da teče krv. Nažalost, takvih nije malo.

Osjećajnim pokretom uhvatila je zapešće uboge redovnice i tako je prisilila da je pogleda u oči.

- Lijepo vas molim, barem vi ne nasjedajte lažima i objedama. Doživjeli ste već i mučnijih situacija i dobro znam da u svom najdubljem biću osjećate svu istinu.

Iskreno rečeno, zar meñu nama - a svi smo mi Francuzi! - nema drugih rješenja osim pokolja, ubijanja, osvećivanja po načelu oko za oko, zub za zub? Marguerite, dobro poznajem Sveto pismo, dobro poznajem Evanñelja. Odgojena sam kod sestara uršulinki u Poitiersu. Znam da je rečeno: »Mir na zemlji ljudima dobre volje.« Zar doista mora pobijediti strašna misao da je sve meñu nama samo jedna strasna želja za nasiljem, za uništenjem, za zatiranjem, i da nigdje nema ljubavi? Da je jedina istina krvoločnost, ta sila koju ispovijeda sotona? Recite mi, Marguerite, jeste li i vi doista uvjereni da meñu nama ne može biti nikakva drugog rješenja osim rata i pucanja topova?

- Sasvim ste me smeli - reče Marguerite Bourgeoys. Ali vidjelo se da se umirila i utješila.

Sagnula se, kao da hoće staviti namirnice koje je donijela Anñelika u svoje jadne, napola potrgane vreće.

- Pustite to - odmah reče Anñelika - i uzmite sa sobom košare... Vratit ćete nam ih u Quebecu... I razmislite o tome što sam vam rekla: »Mir na zemlji ljudima dobre volje.« Ako se ni mi žene ne potrudimo dovesti stvari u red, kako da tako nešto očekujemo od naših muškaraca, koji nažalost po svojoj prirodi sanjaju o ranama i udarcima?

Počeli su tovariti šalupu, a one su pomagale ženama i djeci da se ukrcaju u nju.

- Bih li vas smjela zamoliti - nastavi Anñelika - da malo pripazite na ubogog engleskog pokućarca? Ne želi napustiti svog medvjeda i jako se bojim da će mu brodska posada praviti teške probleme čim se brod udalji od Tadoussaca.

Marguerite Bourgeoys je malo nesigurno pogleda.

- Zar doista ne znate?

- A što to?

- Obavijestili su me da je gospodin de Peyrac poslao na palubu Svetog Ivana Krstitelja nekoliko članova svoje posade da nas prate do Quebeca ili barem do Ile d'Orleansa. Ne znam da li bi to trebalo značiti pomoć pri upravljanju brodom ili nas njegovi ljudi nadziru kao vojni plijen, no kako bilo da bilo, u takvim uvjetima se vaš Englez ne treba bojati da će loše postupati s njim.

- Ah, tako... to je doista dobra vijest. I za Engleza i za vas i vaše družice. Dakle, Joffrey se lijepo pobrinuo... Ta nikad mi ništa ne kaže... Da sam znala, ne bih se tako brinula. No sad sam se umirila.

- I ja, i ja, moram priznati - reče Marguerite Bourgeoys, vrlo dobre volje.

Opet joj se vratio mir.

Pošto je na trenutak bila posve izvan sebe zbog okrutnosti dogañaja, sad se umirila, a Anñelikine riječi bitno su pridonijele tome.

- Jamačno prvo treba vidjeti kako stoje stvari, a poslije ćemo zbog njih razbijati glavu.

Opet je pogledala Anñeliku upitnim pogledom, ali ona nije oborila oči.

Dadoše znak ženama da se ukrcaju. Gospoñica Bourgeoys je sjela na svoje mjesto s dječakom za kojeg se brinula.

Ništa nije obećala, ali Anñelika je u srcu gajila nadu da su njene riječi pale na plodno tlo.

Još su malo oklijevali, a potom su otisnuli barku u riječne valove.

Marguerite je iskoristila priliku i znakovima pokazala Anñeliki da se približi, kao da se iznenada prisjetila veoma važne stvari koju mora priopćiti. Anñelika pristupi do ruba malenog drvenog nogostupa i nagnu se prema putnici.

- Dobro ste me izgrdili, gospoño - reče ona - i zahvalna sam vam na tome. Ali i ja vas moram ukoriti.

- Slušam vas.

- Prisjetit ćete se jedne misli koju ste izrekli. Kad ste govorili o drugima i o pogrešnoj slici koju im daju, rekli ste: »Odviše često vidimo samo strašilo, a ne više ljudsko biće.« - Uistinu.

- Prisjetite se te vlastite rečenice kad budete oči u oči s ocem d'Orgevalom.

67.

ANðELIKA I PRIJETNJA TAME Anñelika nije voljela mnogo misliti na oca d'Orgevala. Ali gospoñica Bourgeoys ju je pogodila u pravo mjesto.

Anñelika je tijekom protekle godine neopazice splela oko nevidljiva isusovčeva lika mrežu osjećaja utemeljenih na strahu, ogorčenosti i otporu, osobito otkad je njegovo ime povezivala s imenom Ambroisine i Zalil.

Riječi demonske žene u deliriju otvorile su joj vrlo čudne poglede na djetinjstvo tog čovjeka, koji sad u duhovnom pogledu vlada Kanadom.

- Bilo nas je troje proklete djece, troje strašne djece u gorama Dauphine: on, Zalil i ja. O, lijepo moje djetinjstvo! On - i njegove svijetloplave oči, i njegove ruke, pune krvi! On i Zalil, obojici im je curkom tekla krv...

Anñelika sva zadrhta u magli. Krajnjim naporom volje pokušala je otjerati sjećanje na taj bezumni glas. Morat će mirno i spokojno pogledati u lice čovjeku koji je izrastao iz tog dječaka, kad stupi pred nju u sutani i crnom plaštu svog isusovačkog reda. Morat će bez straha gledati u taj svijetloplavi pogled o kojem su svi toliko pričali.

Možda tad prevlada ljudska strana u ljudima i stvarima i sve izañe na dobro i plemenito. Nepromišljene mržnje će nestati. »Nitko me još nije vidio.« Upravo u tom trenutku obuze je neočekivana misao; u duhu joj zatitraše spodobe u neredu, koje se potom razvrstaše u besprijekornu falangu, te ona shvati nešto što joj je sve dotle izmicalo. Pod udarom snažnih osjećaja u lice joj udari jako crvenilo i zapeče je, ne hoteći nestati: tako je silna bila njezina neugoda pri tome što je upravo zamislila.

Rekli su joj da ju je »netko« iz Kanade prošle godine vidio dok se gola kupala u jezeru u Maineu. Bilo je to jednog prejasnog kasnojesenskog dana.

Tad se počela širiti legenda o njoj kao o zloj i kobnoj ženi. Često se pitala: - Tko me je to vidio? A sad - sad je shvatila.

- On, on je bio taj koji me je vidio. D'Orgeval me je vidio kad sam se kupala u jezeru... I upravo zato me tako neizmjerno mrzi!

Trebalo joj je nekoliko trenutaka da joj se duh opet umiri. Zatim je sama sebe uvjerila da sve to nema baš nikakva značenja, bilo to istina ili mašta. Otklonila je tu brigu. Bit će još vremena da misli na to kad se sretne s ocem d'Orgevalom. Ne, u ovom je trenutku bolje da uopće ne misli na to.

Iznenada se nasmijala. Kako su glupe sve te zgode. Ljudi su puni proturječja, suprotnosti, iznenañenja, strasti i fantazije. Nitko nikome ne vjeruje. Ljudi se boje jedni drugih, a zatim iznenada meñusobno iskazuju suosjećanje i ljubav.

A Anñelika više nije sama.

Joffrey će uvijek biti kraj nje.

68.

PLES KITOVA NEOČEKIVANI DOLAZAK Sveti Ivan Krstitelj se otisnuo; u vijugavoj liniji vukao se uzvodno Rijekom svetog Lawrencea, a i Maribelle je razapela jedra i spuštala se nizvodno prema Moru tmina.

Anñelika im nimalo nije zavidjela.

Ona je sa svojim malim brodovljem nastavljala put prema Quebecu, koji više nije bio daleko. Hvala Bogu! Kad minu najteži trenuci, opet će se naći u toplim kućama i izbama, meñu ljudima koji su čvrsto ukorijenjeni u svoju domaću zemlju, iako je opasna i divlja.

A dotle je Maribelle nastavljala svoj nesiguran zimski put po oceanu: sablasti, bezdani, smrtno opasan led, urlajući vjetrovi, crni oštri grebeni, bjeličasta pjena, valovi i njihovi bregovi i dolovi. U samom srcu tog neprijateljskog, razbješnjelog elementa po grebenima valova plesao je ili se iz njihovih dubina s mukom izvijao brod, poput orahove ljuske, pun soli i vlage - a u njemu su izmučena ljudska bića ginula, krvarila, borila se i bila prepuštena moru na milost i nemilost.

Daske su se svijale i škripale, a užad se trgala uz zviždanje! Ali svi na brodu nastavljali su putovanje zajedno sa svojim snovima, nadama, svojom malenom ljudskom sudbinom kao jedinom vrijednošću koja se računa, kao jedinom svjetlošću koja ostaje i oživljava ih, skrivena u odrpanom siromaštvu njihove pojave, najčešće posve promočene. Život, preživljavanje, želje, borbe, potrebe, strasti i snovi.

Sve to treperi i podrhtava u tabernakulima jadnog ljudskog tijela.

Budućnost, slava, sreća, uspjeh i pobjeda, opstanak i vječno spasenje - putnik jedva diše na dnu potpalublja kao u tamnici, a valovi ga prevrću i premeću po slijepom i neizmjernom oceanu.

- Na uglu ulice Blancs-Manteaux naći ćete stan... Tu dave i kolju djecu...

- Francuski kralj!... Pravda! Pravda!

- Gospoño, biste li mi htjeli ustupiti jednoga od svojih malih crnaca, jer bi mi trebao kao sluga ovdje u Kanadi...

Iz valova u valove i u nove vihore, ali - uskoro ćemo se vidjeti, Europo!

Njezina vreva ljudi i naroda, njezino bogatstvo velikih gradova! Na zvonicima su maleni tornjići, na opkopima su izgrañene kuće, dimnjaci su po svim strehama, limeni pijetlovi se okreću prema vjetru, zvona skladno udaraju... Ah, to je poput privida, poput velike fatamorgane, poput šarene duge koja se pokazuje na nebu.

Daleki Pariz.

Više legenda nego stvarnost.

Stvarnost: dok prema Desgrezu, prema kralju putuje poruka, u Kanadi je to golema zabačena rijeka, planine koje se veličajno uzdižu nad hladnim maglama, otoci puni ptica, a na samom kraju putovanja, što će biti za nekoliko dana - izgubljeni grad...

Posljednja dva dana bila su tako gusto nabijena dogañajima da su sudionici u toj igri malo lakše disali kad su se ti dogañaji počeli raspletati i razrješavati: »Otmica« gospodina d'Arrebousta koju je trebalo urediti s gospodinom de Luppeom, nagli odlazak gospodina de Bardagnea koji je odjedrio prema Quebecu, odlazak Maribelle koja je nosila pismo za Desgreza.

Sve to se križalo i preplitalo, brzo slijedilo jedno za drugim. Pritom su se nizale zapovijedi, čuli su se udarci vesala, kletve i psovke, jer iz potpalublja Maribelle morali su ukloniti pola natovarenog šljunka kako bi nakrcali tovar gospodina intendanta.

Na drugoj strani se i brodovlje gospodina de Peyraca grozničavo pripremalo za polazak. Na brodovima je vladala vrlo živahna i ubrzana aktivnost. Kad su na palubu donijeli velike svitke tkanine - bila je to skrletno crvena vuna i navoji zlatnih niti, što su mornari napeto gledali i komentirali - Anñelika je znala da će uskoro započeti i posljednji dio puta.

Bili su to »ukrasi« - dugački pramenovi platna, napetog na motkama. Njime će natkriti sve prolaze i prekriti sve balustrade. Nekoć je to platno bilo namijenjeno tome da prikrije ljude na brodu u slučaju bojnog napada, a sad će ta šarena platna dati brodovima tako veličanstven izgled da će ih upotrebljavati samo za posebne proslave i za svečane ulaske u pristaništa.

Posljednje večeri su se vrlo svečano oprostili. U pratnji domaćina putnici s Gouldsboroa spustili su se do Saguenaya da vide rijeku.

U nastupajućem mraku izgledala je nepomična poput posve zlatnog stolnjaka. Visoke obalne stijene više nisu bacale svoje hladne i duge sjene na njezinu glatkost.

Rijeka je blistala, okupana svjetlošću. Kad putnici stigoše na brijeg blizu križa, ugledaše pjenušave virove koji su se otvarali i zatvarali, a rubovi su im se svjetlucali i izgledali kao golem rep zmaja ili kao krilo divovske ptice.

Djeca su trčala po obali i udivljeno uzvikivala.

- Mama! Mama! Doñi, vidjet ćeš kitove! - dozivala je Honorine. Riječni kitovi koje su tako dugo lovili na tim obalama, još su prije nekoliko desetljeća napustili te krajeve.

No ipak bi se ponekad dogodilo da u ljetno doba, napustivši ledene vode na sjeveru i vraćajući se u topla mora, zañu u vode Rijeke svetog Lawrencea i tu nañu nekadašnje poznate struje kao drage uspomene.

Uistinu, večeras su opet ovdje - jedan golem i tri manja, meñu kojima je i jedno mladunče što potanko snima sve kretnje i okrete svoje majke i po uzoru na nju zaranja i izranja na površinu.

Da, tu su, lijepi, drevni primjerci, sjatili su se na ušću Saguenaya i plesali svoj ples neopisive dražesti.

Bila je to milina veličajnosti.

- Došli su upravo zbog nas! Upravo zbog nas! - veselo su uzvikivala djeca i poskakivala od veselja.

Mali Neals Abbal prinio je ustima svoju sviralu i začuo se otegnut ton, čist i vatren poput molitve ili kletve.

Zatim je melodiju preuzela Cantorova gitara i varirala je u poskočicu koja kao da je podražavala priroñene pokrete tih tako dražesnih životinja, koje su unatoč svojoj golemosti čudesno ljupke.

Glazba je potaknula djecu da se uhvate za ruke i postave u krug.

- Pozor! - uskliknu Katarina-Gertruda. - Djeca plešu, djeca plešu!

Njezina stara majka koja je došla iz Perigorda godine 1630. uvijek joj je govorila da je vrlo opasno kad djeca počnu plesati. Pokrajina Perigord bila je puna veličanstvenih hrastovih šuma i omamljujućeg sjemena paprati opojna mirisa. Bila je puna i starih, poganskih navika, priča i nazora.

U to davno doba nije bilo rijetko da se djeca koju je »nadahnuo vrag« naglo izgube u šumi. Našli bi ih posve gole i rumene kako poput ludih lutaka plešu oko velikog, razgranatog hrasta. Da, djeca su tako podložna čaranjima i demonskoj moći.

Katarina-Gertruda brzo se uputila svojoj kući da iz nje donese blagoslovljene vodice.

Anñelika, koja nije odmah shvatila uzrok njezine zbunjenosti i njezina naglog odlaska, i dalje je stupala prema obali.

Djeca su plesala. Pokreti su im odisali radošću i zanosom. Plesali su na zvuke flaute i gitare, uronjeni u pijanstvo zalazećeg sunca i glazbe, plesali su zajedno s kitovima koji su se bućkali u vodama Saguenaya - a sve to bio je upravo nezaboravan prizor.

- Pobijedit ćemo - reče Anñelika sama sebi, zaslijepljena ljepotom trenutka. Bio je to dar pobjede unaprijed, poput svijetlog obećanja.

Noć je padala i jedna za drugom su ugasle svjetlosti sunca, rijeke i neba.

Nadomjestile su ih svjetiljke ljudi - brojne vatre upališe se na obali. Osvrnuvši se uzvodno po rijeci koja je tonula u mrak, Anñelika je opazila, zapravo tek nazrela dolazak indijanskog brodovlja koje je dolazilo iza tamnih obalnih stijena i pristajalo.

U posljednjem odsjaju nebeske kugle na zalasku ugledala je siluetu Joffreya de Peyraca na uskom obalnom putu. Koračao je brzo, kao da je upravo iskočio iz jednoga od tih kanua; ona je zanijemila pri tom prividu, jer tek trenutak prije ostavio ju je na drugom kraju sela.

Imala je neugodan i čudan osjećaj, kao da se radi o dvostrukoj prisutnosti ili kao da je postala žrtvom neobične halucinacije.

- Zar mi se muti, čak i meni, ili što je?

Dotrčala je i Katarina-Gertruda. Djeca su prestala plesati. Mirno su tražili i skupljali školjke. Dobra seljakinja samo je stajala i nije znala što bi s bočicom blagoslovljene vodice koju je držala u rukama.

I ona je pogledala u smjeru u kojem je i dalje, sva zapanjena, zurila Anñelika.

- Kažu da su došli drvosječe s jezera Mistassin, a i iz viših krajeva. Jamačno imaju vrlo lijepe kune. Moram poći. Možda je meñu njima i moj bratučed Eusebe?

Došavši do broda, Anñelika je našla grofa de Peyraca u napetom razgovoru s njegovim upraviteljem i poslovoñom. Opremljeni »nacrtom brodskog tovara«, iz potpalublja su uzimali škrinje i brojne sanduke u kojima su bili predmeti, darovi i odjeća namijenjena naseobini u Kanadi, ali i ulasku u luku. Bilo je tu i skupih darova za duhovnike, od dragocjena stupnog sata do vjerskih slika za križni put. Sve je to bilo vrlo brižljivo i pomno razvrstano i opremljeno natpisima. Nered na brodskom mostu govorio je da taj posao traje već neko vrijeme.

- Zar niste još prije nekoliko trenutaka bili na obali Saguenaya? - upita Anñelika došavši do svog muža.

On je pogleda s čuñenjem i potvrdi joj da se nakon obavljena posla u luci odmah vratio na Gouldsboro.

- Ipak mi se učinilo da sam vas potom vidjela na Saguenayu. Očito gubim razum pomisli ona.

Zatim je došao Cantor da posudi mačka za svoj brod. U potpalublju je imao nekoliko štakora i mnogo miševa koji su nagrizali zalihe namirnica. Još prije nekoliko dana nestao je izjelica Wolverines. Cantora to nije odviše brinulo, jer nije bilo prvi put da je životinja htjela dio puta po suhom pratiti svoj brod, a zatim bi se nakon prijeñenih udaljenosti opet pojavila. Gotovo ljudski um te životinje omogućavao joj je i takve lukavštine.

- Od nje ćemo tražiti - reče Cantor - samo da se ne pojavi u Quebecu na dan našeg dolaska, usred proslave dočeka. Ta dovoljno je to što Indijanci ubrajaju tu izjelicu meñu one životinje kojima je dana dijabolična narav. To je doista najlukavije biće u cijelom Božjem svijetu.

Mladić se popeo na palubu, i dok je tražio mačka koji se šetao po brodu, noć se već duboko spustila. Honorina je iskoristila njegov posao kao izgovor da još ne mora ići spavati. Htjela je ispratiti svog prijatelja mačka i svog brata do ograde. Tako se cijelo društvo slučajno okupilo pri dogañaju koji je uslijedio. Bili su tu grof i grofica de Peyrac, Cantor, Honorina, mačak, a i Ville d'Avray.

Svjetlost je treperila na površini noćne vode; jedan drveni kanu približavao se brodu.

Indijanci koji su se vozili u njemu podigli su baklje od smole da osvijetle svoj put po rijeci.

- No, gledajte to... Što znači taj karneval? - uskliknuo je Cantor. Iz tame izroni grozna, dlakava maska koja je predstavljala vepra ili bizona crveno obojena lica, izbuljenih očiju od bijelih kamenova. Masku je na ramenima nosio muškarac odjeven u jelenju kožu i krzno, koji je sjedio u uskom kanuu.

- Vrač! Ali što hoće od nas? Čun je pristao tik uz Cantorov čamac koji je mladi kapetan male jahte Mont-Desert privezao uz kraj ljestvica od užadi koje su visjele uz bok Gouldsboroa.

Drugi putnik u kanuu, kojeg su svi isprva smatrali Indijancem, jer je bio tako ukrašen perima i kožnim pokrivkama, podigao je svoj visok i tanak stas te ih pozvao jasnim glasom.

- Hola! Europljani, da li biste željeli najljepša krzna svijeta? Donosimo ih s daleka sjevera, pravo iz naseobine Rupert.

Na zvuk tog glasa Ville d'Avray nehotice veselo uskliknu i nagnu se prema pridošlici.

- Ali pa to je Anne-Francois de Castel-Morgeat!

- Glavom i bradom! Tko me je prepoznao?

- Ville d'Avray.

- Sretan sam što vas vidim, markiže. Kojim sretnim slučajem vas nalazim ovdje u Tadoussacu?

- A ja vas, lijepi moj gospodine?

- Vraćam se iz Hudsonovog zaljeva i sa sobom donosim predivna krzna.

- Prekupac koji smrdi po alkoholu, Indijanac, kože - gledajte što su napravili od vas, lijepi moj dječače... Kakva šteta!

Mladi tragač odgovori mu praskom smijeha, čiji odjek je šuplje odzvanjao pod maskom koja je predstavljala bizona.

- A tko je ta pokladna maska koja vas prati i valjda se želi zabaviti na naš račun?

- Netko tko bi se htio približiti vašem brodu, a ne želi da ga prepoznate. Dajte mjesta!

Individua s bizonovom glavom uspravila se u barci i Anñelika je odmah bila uvjerena da je to onaj čovjek kojeg je vidjela kako spretno poskakuje obalom i čiju je siluetu zamijenila za Joffreyevu pojavu. Tada potpunom tišinom prostruja tanak, ali odlučan Honorinin glas.

- Ja znam tko je... Čučala je na sanduku i kroz otvore u brodskoj ogradi napeto promatrala bizonovu masku crvenih rogova koja ju je jako zanimala iz više razloga.

- Ja znam tko je to! - ustvrdi ona još jednom. - Prepoznala sam ga po rukama i po nožu. To je Florimond, naš Florimond!

69.

PRISUTNOST FLORIMONDA I POLAZAK ZA QUEBEC Na obzoru se ukaza Ile d'Orleans. Zaklanjao je pogled poput golemog morskog vuka nazubljenih leña i rijeka se neočekivano jako suzila.

Ujedriše u nj kao u kanal. Bijahu vrlo oprezni zbog nepoznatih struja i virova.

Iza rta ukaza se Quebec.

Nebo bijaše nisko i teško, pramenovi magle prekrivali su vrhove nagrizenih obalnih gora. Voda bijaše duboko tamna.

Približavao se zimski solsticij, taj strašan dio godine kad sve zamire, kad ljudi i sav svijet padaju u ledenu tamu. Noć bi ponekad iznenadila i usred dana.

Na brodovima, koje su ponekad ljuljali i tresli snježni vihori, svaki su dan iskoristili za pripreme za dolazak te ništa nije bilo tako upadljivo kao suprotnost izmeñu otužna dojma podneblja tih krajeva i živahne djelatnosti koja je bubrila na palubi brodova u koje su udarali valovi, a moćna sila vjetra neprestano ih je tjerala prema gradu, konačnom cilju njihova putovanja.

Sad je krajnje vrijeme da razmisle o uniformama, paradi, ženskim uresima i nakitu, da na svjetlo dana izvuku bubnjeve i odrede objavljivače koji će zasvirati u duge bakrene fanfare te odjecima oko stjenovitog rta najaviti dolazak visokoga gospodina de Peyraca.

Trebalo je skrojiti novo odijelo za Adhemara i haljinu za Honorinu te naučiti Cherubina da se pravilno klanja pred plemenitim gospodinom guvernerom de Frontenacom.

Te pripreme za slavlje i povorke više su utjecale na duhove na brodovima nego loše vrijeme u tom kraju. Otvoreni kovčezi u potpalublju i na palubi morali su pokazati svoje blago, a markiz de Ville d'Avray nije bio meñu posljednjima koji su prebirali po njima.

- Sve je dopušteno zaboravljenima na ovom svijetu - reče on - nema takvog tiranina koji bi nam mogao zabraniti da zaplešemo usred neizbježnog leda u ovom zimskom vremenu...

Dolazak Florimonda i njegova prijatelja Anne-Francois de Castel-Morgeata napokon je dao ekspediciji pravi pobjedonosni prizvuk. Tko bi uopće mogao pokazati tužno lice pred tom dvojicom sjajnih mladića, koji su bili više Kanañani i od samih Kanañana, duhom i pojavom više Francuzi i od onih Francuza koji ih očekuju u Quebecu, viteškiji od vlastitih učitelja i predaka, a njihova djela i doživljaji bijahu slavniji od svih djela junaka Romana o ruži ili vitezova Okruglog stola.69 Okolnosti koje su ih združile na krajnjim granicama dalekog sjevera bile su i dalje prilično tamne. Florimond uopće nije mogao dovršiti svoju pripovijest - ispričao je 69

Slavne srednjovjekovne epopeje. - Op. prev.

samo neke pojedinosti - jer je napredovanje brodovlja prema Quebecu privlačilo svu pozornost.

Zapravo, sreli su se slučajno u jednoj trgovačkoj postaji na obali Slatkog mora, a kako su jedan u drugom prepoznali čistokrvnog Gaskonjca, dakle brata, putovanje su nastavili zajedno.

Obojici su bile posve nepoznate stvari koje su se dogañale i zapletale u Novoj Francuskoj. Život je za njih imao samo boju šuma, svježinu lutanja djevičanskom zemljom, osjećaj hlada, miris dima i vatre, te blagu odbojnost pred indijanskom prljavštinom.

No sad bi obojica htjela zamijeniti tvrdu jelenovinu za dvorsku odjeću, a nakon mnogih mjeseci života u divljini sad se s istim mladenačkim zanosom i radošću života pripremaju za plesove s quebečkim gospoñicama. Čulo ih se kako s Cantorom veselo zapjevaju domaće francuske napjeve, dok je upravljanje jedrima na jahti Mont-Desert davalo barem malo oduška brodskoj posadi.

J'ai trois vaisseaux la merjolie, L 'un charge d'or, l'autre depierreries, Mallbrough s'en va-t-en guerre, Mironton-Mirontaine70...

Tri broda mi ziba valovlje blago, na njima je zlato, il' kamenje drago, Mallbrough ide u rat, Tra-ta-ri, tra-ta-tat...

Anñelika je odmah u srcu doživjela neizmjernu radost što je na tako neočekivan način Florimond došao u njezinu blizinu.

Takav slučaj je samo pridonio općem dojmu da Kanada nije obična zemlja, nego da je čuvaju sveci i Božji anñeli.

Još od dolaska u Kanadu sve ju je više brinula Florimondova sudbina, jer je nestao u beskrajnim američkim šumama, u pratnji Francuza Cavaliera de la Salle.

Unatoč povjerenju u karakter i narav svog najstarijeg sina, sve ju je češće mučila pomisao na opasnosti kojima se izlaže.

Yann Le Couennec vratio se u Wapassu odmah nakon odlaska ekspedicije, jer je bio ranjen pri nezgodnom padu. Izvijestio je da se nije bilo teško sporazumjeti s voñom, a i Florimond je potvrdio da ga upravo zato nije privlačilo da nastavi put brže od njega. Tako se zapravo završilo njihovo putovanje po Mississipiju.

I grof de Peyrac bio je iznimno zadovoljan što opet vidi svoga sina; rekao je sam sebi da čovjek nikad nema sinove koji su mu slični, ali teško je ne imati sinove koji nisu očeva kova.

U velikoj Florimondovoj odisejadi, u kojoj je mladić otišao na jug da bi otkrio Mississipi i Kinesko more, te se vratio preko sjevera, istraživši obale Hudsonova zaljeva, grof de Peyrac nužno je vidio i prepoznao onaj oblik lutanja svijetom koji je njega samoga u mladosti vodio gotovo cijelim tada poznatim svijetom. O tome da je Florimod napustio pohod Cavaliera de la Sallea, jer je mislio da se voña, koji je inače dobar čovjek, »uopće ne snalazi« i da »o kartografiji zna koliko i on, ili još manje« što je nedvojbeno bilo točno - o svemu tome će još poslije razgovarati.

I grof de Peyrac se posve jednako ponašao izmeñu svoje sedamnaeste i dvadesete godine i bio je toliko zadovoljan sobom kao što je danas sobom zadovoljan sieur Florimond, kojeg njegove dogodovštine nisu nimalo razočarale. A najmanje to što su se svi opet našli na okupu u Novoj Francuskoj.

Sa svojih istraživanja po sjeveru donio je cijelo mnoštvo zapisa i zemljovida.

70

Slavna francuska pjesma iz pionirskog doba: - Op. prev.

70.

MOĆ LJUBAVI KAO KAZNA - Otkrit će vas kao čudo - reče Peyrac - i njihove oči otvorit će se za posve nov svijet: ljepotu! Ljepotu koju se ne može zanijekati. Ljepotu koja očarava i umiruje ljude pred svakom životnom nepravdom.

- Zar sam doista tako lijepa? Kakva je to legenda o meni?

- Jača je od vas - prošapta on - ne možete ništa protiv nje. Čak i ako ne učinite ništa da biste je potvrdili, morat ćete se suočiti s njihovim velikim očekivanjima.

Anñelika se nasmiješila. Nasmiješila se riječima koje je izgovorio. Nasmiješila se i svojem liku što se presijavao u zrcalu.

- S tolikom ljepotom kakvu vi imate, to neće biti teško.

Pomagao joj je pri presvlačenju i isprobavanju haljina. Sve su bile veličanstvene.

Imala je na sebi skrletnu haljinu s dubokim odsjajima u naborima. Upravo ti baršunasto meki nabori isticali su njezinu vitku siluetu, a za tu malo težu haljinu, koja je zato bila tim raskošnija, najznakovitije je bilo njezino veličanstveno držanje.

Joffrey je obigravao oko nje.

Tamo gdje su počinjale njezine grudi i vrat položio je dijamantnu ogrlicu. Nad svakim dijamantom žario se krvavocrveni rubin. U cjelini, to je bila ogrlica neprocjenjive vrijednosti.

Bio je vrlo uspravan i taman nasuprot njezinu bijelom i svijetlom liku. Kritičnim pogledom promatrao ju je u ogledalu. A ona se blaženo prisjećala onoga dana kad je imala sedamnaest godina i kad je oko njezina nježnog vrata objesio svoj prvi dar.

Sva je drhtala pod milujućim dodirom njegovih zapovjedničkih ruku.

Mnoge godine ostao je isti, taj trubadur iz Languedoca; u njegovu pogledu žario je isti plamteći oganj.

- Zar smo se nakon tolikih godina opet vratili na početnu točku? - upita se ona. Život s Joffreyem de Peyracom je nešto što se može doživjeti samo s njim. Uz njega poput rijeke koja teče nestaje sva ozbiljnost, sva krutost koju donosi svijet. Čudesni predmeti, raskošna odjeća iz svih prijestolnica, raznoliki i ludo skupi darovi njihova kuća je puna svega toga, stvari počivaju na pokućstvu, na zidovima i u sobicama. Tako je i na njihovu brodu. Osim onoga što je Gouldsboro zimi dovezao iz Europe, bilo je tu i sve ono što je Joffrey kupio od Van Ereicka na obali Tidmagouchea.

Da, upravo na tog čudnog muškarca morala je pomisliti kad god bi čula da netko mrmlja staru francusku popijevku: Ah, svi ti darovi! Za guvernera, za dame, za redovnice, za sirote, za uboge i bogate, za vrle i za grešnike i grešnice svake vrste!

Ne, nije se mogla zanimati za sav taj tovar. Još uvijek je bila pod dojmom dogañaja koji je doživjela pomalo dramatično, i nikako nije mogla usmjeriti svoje misli na manje važne pojave. Nije se još bila osušila voda plime na obali Tidmagouchea kad ga je vidjela kako se zajedno s Van Ereickom naginje nad škrinje i sanduke te pregledava rijetke dragocjenosti, knjige, slike...

Oh, svi ti darovi! Čovjek se uistinu morao pitati kako može bez sjenke gubitka očuvati ukus za lijepe stvari i kako može, uza sve dužnosti i pravila koja mu nalaže škrto odmjereno vrijeme, i dalje nastavljati svoj neprestani lov, strastan i nježan, čija je jedina namjena da uljepšava život, da ga čini lakšim i boljim.

Ona sama, Anñelika, toliko je puta preživljavanje iskusila samo u suzama, s okusom ilovače, u muci i naporu, u suzama i nesrećama.

A on bi u takvim trenucima posve neočekivano otvorio dlan u kojem bi počivao plameni dragulj. Ili bi pak odlučio razveseliti i obdariti ljude. Davao bi im žita i vina, a mladim, siromašnim naseljenicima dao bi razdijeliti svakom po zrcalo da bi ih i time ohrabrio u njihovoj borbi za opstanak.

Njegova čudesna sposobnost divljenja i uživanja nije potamnjela ni pred kakvom kušnjom koja mu je pala na dušu. Naprotiv, čovjek je imao dojam da je upravo zato pripisivao još veću vrijednost, zapravo svojevrsno poštovanje i nježnu ljubav svemu dobrom na ovom svijetu.

Zato se nikad nije zamorio pri promatranju i divljenju umjetničkim djelima u kojima je osjećao stvaralački talent.

Isto svjetlo divljenja i sreće sijalo je i u njegovom tamnom pogledu dok je promatrao tu lijepu siluetu u skrletnoj odjeći koja ju je činila kraljicom, dostojnom kraljevskog Louvrea.

U mislima je odmjeravao moć i sjaj koji zrače iz tako besprijekorne ljudske pojave.

U Quebecu je mnoštvo ljudi u tom trenutku »pravilo planove« i pripremalo svoje baterije, no govorili su o tome kako da brane svoj grad, a ne svoje srce. Nisu ni sanjali što ih čeka.

On se nasmija.

- Sad imate izraz mačke koja se oblizuje - reče ona.

- I to se dogaña. Mislim na naše neprijatelje i na sve što će im se dogoditi.

- Kanite li biti zli prema njima?

- Jedva. Ali vi ćete morati biti prvi u bojnoj postavi.

- Joffrey?

- Da, lijepi moj bojni zapovjedniče?

- Zar sam doista dovoljno jaka da uspijem u tome što očekujete od mene? Hoću li vam uistinu pomoći da pobijedite?

- To ste uvijek činili. Jedan grad u Kanadi, ta što je to za vas? Znali ste osvojiti dvor, osvojiti kralja. Imat ćete ih sve pod svojim nogama ako budete htjeli...

- Možda danas nije sve posve isto. I ja sam se promijenila. Manje... manje sam krvoločna, manje divlja, rekla bih. Ljubav donekle oduzima snagu. A najviše me plaši to što ću se naći licem u lice s ocem d'Orgevalom.

- Ja ću biti uz vas - reče on s posebnom nježnošću. I njezin strah se rasprši.

On će biti uz nju. On će biti njezin oslonac, njezin zid.

Muškarac pun duha i moći, muškarac koji je voli - nju, svoju ženu; ljubi je više od svega na svijetu.

Nagnula je glavu i milujućim pokretom položila lice na ruku koja ju je držala za rame.

On se sagnuo i poljubio je u tjeme.

- Želim da vam se svi poklone - prošaptao je. - Svi će vas morati zavoljeti. Hoću da vam cijeli grad bude pod nogama. A i on. Želim ga vidjeti pobijeñenoga, tog vašeg neprijatelja koji se u svom odurnom fanatizmu drznuo napasti vas, oklevetati i poslati opasne neprijatelje na vas. Jednog dana će i on upoznati moć ljubavi. Da, jednog dana će vas i on zavoljeti. Morat će vas zavoljeti. I to će biti njegova kazna, njegova najteža kazna.

71.

ILE D'ORLEANS Te večeri bacili su sidro gotovo na krajnjem rtu Ile d'Orleansa, Orleanskog otoka.

Dva čovjeka popela su se na palubu i oni prepoznaše Maupertiusa i njegovog sina, mješanca Pierre-Andrea.

Vjernost tih vrlih ljudi koji su morali trpjeti zbog svoje privrženosti grofu de Peyracu i Anñeliki bila je utješna. Anñelika ih je posljednji put vidjela u engleskoj naseobini Brunswick Falls, malo prije napada francuskih Kanañana. Njihovi zemljaci su ih višemanje silom doveli u Novi svijet. Naravno, tu su imali velike poteškoće. No napokon se sve dobro uredilo. Ta u Kanadi se uvijek sve dobro uredi - meñu roñacima.

Ali, još od obavijesti o dolasku grofa de Peyraca i njegove pratnje grad je bio u velikoj uzbuñenosti te je Maupertius mislio da je pametnije da ih pričeka na otoku Orleansu, gdje mu je bila obitelj. Ljudi na Orleanskom otoku uopće nisu bili Kvebečani. Bili su nešto posebno, pomalo vještičje - tako su govorili o njima - jer su većinom svi preživjeli irokeške pokolje prije petnaestak godina. Ta okrutna sudbina načinila ih je šutljivima, ali i »neovisnima«, te su iz raznih razloga radije izgradili svoje kolibe na otoku nego da žive u previše bliskoj ovisnosti i povezanosti s vlastima u glavnom gradu.

Na prvi pogled uopće se nije moglo reći da li je otok naseljen. U tamnoj, dubokoj noći nije ga se moglo ni razaznati, ali vidjelo se da je velik; njegovi nazubljeni vrhovi stapali su se s noćnim nebom koje je te noći slučajno bilo bez oblaka. Nije bilo ni mjeseca i nebo je visjelo nad svijetom kao crn baršunast šator.

Joffrey de Peyrac htio je saznati pojedinosti o gradu. Pripremaju veliku proslavu, rekao je Maupertius, žele ih dočekati s najvećim počastima. Gospodinu de Frontenacu vrlo je stalo do toga, a i velika većina poslanika u Velikom vijeću smatrala je da je najpametnije da se pokažu uljudni prema tom veoma moćnom gostu.

Ali biskup se protivi. A isusovci? Kod njih ništa nije jasno... Gospodin de CastelMorgeat je zapovjedio otpor. Sve dosad ga nisu poslušali, ali kad su na nebu ugledali ognjene lañe, pristaše vojnog zapovjednika brojčano su se oporavili.

U dolini oko grada, blizu šume, velik je zbor Indijanaca, dalje je pripovijedao Maupertius. Uznemirilo ih je to čudno i strašno nebesko znamenje. Ako ih pridobije na svoju stranu Castel-Morgeat, koji uvijek ima jak utjecaj na njih, stvar bi mogla loše poći po Peyraca.

- A Piksarett? Gdje je on? - upita Anñelika.

- To nitko ne zna. Možda je meñu njima. Ali ti divljaci su vrlo vjetropirasti. Ne možete previše računati na njih, gospo.

Anñelika odmahnu glavom.

- Ne! Piksarett me nikad neće izdati.

Gospodin d'Arreboust, koji je bio prisutan razgovoru, radoznalo je pogleda.

- Dakle, ipak je istina. Nakon Irokeza Outtakea ukrotili ste i njegova zakletog neprijatelja, Abenakija Piksaretta. Nevjerojatno, nevjerojatno... I to za nekoliko kratkih mjeseci. Samo kako ste uspjeli pridobiti dva tako... neukrotiva, neumoljiva ljudska bića? Valjda je bilo dovoljno da se samo pojavite, kako mi se čini. Upravo to je sumnjivo većini ovdašnjih ljudi. U Quebecu su izveli velike zaključke... Dobro je poznato i to da ste upravo vi uzrokovali slom ljetnog vojnog pohoda na jug, prema engleskim naseobinama, tako što ste Velikog pokrštenika, poglavicu Patsuiketa, nagovorili da ne izvrši svoju dužnost kao što je morao. Samo, što ste mu rekli da biste ga odvratili od rata? To nije lakoumna ni lakovjerna osoba, dobro ga poznajem.

U rukama ga ima samo otac d'Orgeval, njega i njegova plemena, a i njemu je tada izmakao, čak i njemu. Što ste mu učinili? Jeste li ga očarali?

- Ah, taman posla! Prijatelji smo, to je sve.

- Prijatelji? Ta nije to tako jednostavno. Zar ste se i njemu samo pokazali i to je bilo dovoljno?... A ti, Mapertius, pripovijedaš da su se divljaci skupili na ravnicama oko grada? Huroni i Abenakiji se mrze i dovoljan će biti vaš dolazak u Quebec, naime, proturječja i suprotnosti koja će on izazvati, da se naši kršteni Indijanci uhvate meñu sobom. Zatim će nastati vraški lijepa zbrka.

Ville d'Avray uhvati Anñeliku za lakat i oni se odmaknuše za korak.

- Pokažite mi je - šapnu joj na uho.

- A što to?

- No, onu ogrlicu koju vam je bio dao Outtake u znak saveza i prijateljstva. Zacijelo je meñu najljepšima što su ikad kružile indijanskim rodovima. Sama je vrijedna kao tuce pobjeda. Pravo čudo!

- Pokazat ću vam je jednog dana, ali morate biti potpuno uvjereni u jedno: nikad vam je neću dati... Osjećam da se ni po koju cijenu ne smijen odvojiti od nje. Jako me je mučilo što sam je morala ostaviti kod kuće za svojeg posljedneg putovanja.

Možda je upravo to uzrok svih naših poteškoća u Port-Royalu i drugdje.

Skupa sa svojom prtljagom uručila ga je Abigael na Zapadnoj obali. Markiz de Ville d'Avray načini kiselo lice. Bio je nezasitan skupljač rijetkih i skupih predmeta. Zato se i sada osvetio koliko je mogao.

- Draga moja... lako je vama govoriti... kad već imate u rukama takav predmet... Ali da biste ga dobili... uistinu ste morali biti barem malo vještica!

U tom trenutku Anñeliki zazvoni u uhu ime koje je upravo bio izrekao Maupertius i ona se vrati prvoj skupini.

- Niste li upravo spomenuli Nicolasa Perrota? Oh, kakva sreća! Tako sam se bojala za nj.

Otkad je čula bezumno naklapanje da su ga tobože prepoznali meñu putnicima onog nesretnog nebeskog brodovlja koje je u plamenovima preletjelo nebom nad Quebecom, mučila ju je strašna slutnja glede njega. No sama je sebi govorila da ne smije dopustiti da na nju utječu glasine o neobičnim prividima.

Joffrey de Peyrac je pogleda s osmijehom u kutu usana.

- Ah, kakva ste to mala praznovjerna Poitouanka postali! - reče joj kad su opet bili sami.

- Priznajem da sam se dala glupo zavesti, bez razloga. Ovdje na čovjeka doista utječu sve moguće i nemoguće priče. Muškarci i žene ovdje žive kao na kraju svijeta, često u tako groznoj osamljenosti da nije ništa neobično ako traže utjehu u višim pojavama. Pritom se prisjećam priča svoje dojilje, od kojih smo moje sestre i ja cijelu noć drhtale od strave... Ipak smo ponekad skloni pomisliti da je svijet mnogo prostraniji i tajanstveniji no što to mi mislimo i vidimo.

- Ta ja to uopće ne poričem - reče Peyrac. - Osobito je Novi svijet pun neobjašnjenih pojava koje će znanost jednoga dana uvjerljivo objasniti. Hoću reći da ih se ne smijemo bojati. I sam sam vidio...

Zašutio je i sagnuo glavu kao da razmišlja.

- Bilo je to na otvorenom moru ispred Floride... Moje ljude obuzela je silna strava od nekakvih svjetlosnih pojava. Nije bilo nikakva logičnog objašnjenja za to što smo vidjeli... Morali smo ih jednostavno prihvatiti kao višu datost. Moramo spoznavati ovaj svijet koji nam je dan da ga doživljavamo i prihvaćamo, a ne trebamo se odviše uznemiravati zbog tajni koje naš slabi um još ne može objasniti. Pomislite samo!

Proteklih stoljeća su mornari koji su se uputili na More tmina mislili da je ocean ravan i da je na njegovu kraju veliki bezdan u koji pada svaki brod. Usprkos tome su drhteći odlazili ravno prema tom bezdanu, jer ih je tjerao nagon za lutanjem i otkrivanjem, putovanjem... A zemlja je jednostavno okrugla! Tko bi to mogao pomisliti? Trebalo je putovati da bi se to ustanovilo.

Zatim je promijenio predmet razgovora i upitao je: - Jeste li sa sobaricama već odabrali odjeću koju ćete nositi pri ulasku u Quebec?

- Ne, još nisam - zastenja Anñelika - a nemam više ni sobarica.

- To je nedvojbeno veoma ozbiljna stvar i trenutno mnogo važnija od toga što se možda dogaña u nevidljivim svjetovima.

Anñelika je požurila, htjela je odmah riješiti te svoje probleme. Delphine de Rosoy doći će i brinuti se za njezinu frizuru; to će biti najbolje rješenje u nevolji.

Od nje će zahtijevati da očuva bezuvjetnu tajnost onog sramotnog žigosanog znaka koje nosi na glatkom ramenu - proklet bio francuski kralj i taj strašni običaj s usijanim željezom! Kad god bi pomislila na to, najviše bi zamjerila uzvišenom Luju XIV to što više ne može nositi duboki dekolte.

Ta činjenica je sve govorila, sve otežavala. Primjerice, sad se mora poniziti pred Delphinom, iako dobro zna da djevojka neće zloupotrijebiti povjerenje koje će joj ukazati.

Pred vratima velike kabine čula je kraljeve djevojke kako obavljaju svoju molitvu.

Zato je morala malo počekati te je to vrijeme iskoristila za kratak obilazak mosta.

Koračala je dugim koracima. Noć je bila tamna. Ipak, imala je dojam da je tama prožeta nekom posebnom jasnoćom ili fosforescencijom. Ne, ta noć nikako nije slična drugim noćima. U njoj su odjekivali iznenadni šumovi i sasvim posebni mirisi. Iza noći slutila je postojanje Orleanskog otoka kao zida iza kojeg slijedi prostranstvo.

Beskonačnost noći koja seže daleko kroz šume i vode.

Došla je do kraja palube kao do kraja slijepe ulice, ali nije osjetila nikakav strah, nego veliku želju da osvježi svoje raspoloženje, da uzdigne dušu, da počne novi život s novim snagama.

Poput riječne matice, oko nje se nakupilo toliko života, a sad, kad je stigla do životnog meñaša, osjetila se čišćom i prozirnijom nego ikad. Nije znala gdje je ostavila teški dio svoje duše, gdje mučni teret svoga srca koji ju je dosad često tištio.

Sad je sve bilo svijetlo i jasno, znala je tko je, zašto je tu i kakvu ulogu mora odigrati u tim krajevima.

U zavjetrini Ile d'Orleansa atmosfera joj se činila začudno nepomičnom. Ljuljanje broda jedva se osjećalo. Valovi rijeke nikako nisu jednaki valovima mora. Pri toj misli malo je zastala, jer joj je gibanje na riječnoj vodi davalo sasvim poseban dojam.

Ona se osvrnu i zagleda u skrivenu prisutnost nečega stranog nad sobom.

Tad se njezine oči sretoše s golemom, blistavom plohom izdužena oblika, koja je nepomično počivala na tamnom nebeskom prostranstvu. Čim ju je razaznala, ploha se poče sve više smanjivati; doslovno je bajkovitom brzinom nestajala u daljini. Gotovo kao da je plamena stvar ugasnula kao plamen pod dahom divovskog bića.

Ostala je u silnom strahu.

- Što je to bilo? Što je to? Munja? Hitac?

Pogledavši prema krmi, spazi Joffreya kako silazi stubama zadnje palube.

Učini joj se da čuje škripanje sidra koje dižu na lancu, a u blizini začu topot mornara koji su trčali i penjali se da razapnu jedra.

Naredbe laurentinskog pilota odjekivale su u tami. Polako su plovili naprijed.

Trebao joj je veliki napor volje da se pribere i otrgne strašnom iznenañenju te se pridruži mužu. Tek kad joj je položio ruku oko vrata, osjetila je ledeni dah noći.

Privila se uz njega i obuhvatila ga svom snagom. Zatim mu je isprekidanim glasom pokušala objasniti što je vidjela.

- Sad ste kršteni znakom velikog straha svih pomoraca - reče joj kad mu je dokraja ispričala što joj se dogodilo.

- Toliko je mornara već vidjelo tu pojavu! Ali, nažalost, mornarima nikad ne vjeruju.

Zato je bolje da šute. Bilo je to na otvorenom moru kod Floride, gdje sam tražio blago španjolskih galija, kad sam bio svjedok takvih pojava. To je bilo silno svjetlo, čiji je sjaj bio gotovo jednak blještavilu užarene sunčeve kugle. Zatim je svjetlo nestalo, kao da se raspršilo. Prije mene je iste pojave doživio i ðenovežanin Kristof Kolumbo, a zatim ga je njegova prestrašena posada u okovima dovela natrag u domovinu...

- Zašto se brod miče i zašto su digli sidro u ovo noćno doba?

- To je mjera opreza. Takve pojave se često povezuju, ili to barem pomorci misle, s velikim plimama i vihorima koji mogu u trenu baciti brod na obalu. Zato je bolje udaljiti se. Ali ja još nisam ustanovio takvih povezanosti. Možete biti mirni. Ništa se neće dogoditi.

Držao ju je za ramena.

Usprkos njegovu miru nije mogla odagnati osjećaj potpune nestvarnosti, kao da su oboje posve sami, izvan vremena i prostora.

Pogledala je oko sebe da bi se uvjerila da svijet još uvijek postoji, a bilo je tako hladno da bi cvokotala zubima i drhtala cijelim tijelom da je Joffrey nije ogrnuo svojim plaštom.

- Jao! Gledajte ih, opet su tu, ta silna svjetla!

- Ah, ne, mala moja ludice.

- A što su onda one nepomične svijetle točke koje svjetlucaju na visokom nebu?

- Pogledajte bolje pa ćete vidjeti. Pomakli smo se i sad smo točno pod Quebecom. To što ondje vidite svjetla su grada, svjetla Quebeca!

Shvatila je. U trenu je zaboravila na neznane svjetove. Nije se podigao nikakav vihor. Ondje u mraku je grad koji se stupnjevito uzdiže prema nebeskom svodu.

Svijetle točke svjetiljaka i zublja pružale su se od donjeg do gornjeg dijela grada.

Iza svakog osvijetljenog prozora žive ljudi - u velikom očekivanju. Mnogo obitelji.

Djeca koju su položili u postelju, a ona nisu mogla zaspati. Žene koje poslije večere pospremaju stol. Starci koji su pripalili svoju posljednju lulu tog dana.

Razgovaraju li o tome što će se dogoditi idućeg jutra? O strancima koji će se iskrcati?

Polako su se iz guste tame izlučile mnoge pojedinosti i njoj se učini da već razabire bijele plohe krovova prekrivenih tankim slojem snijega, koji se uzdižu visoko po stjenovitim obroncima.

Crvene usplamtjele točke označavale su vatre koje su gorjele na obali, a njihanje svjetiljaka odavalo je mjesto gdje je bila luka. Odande je dopirao prodoran miris dima. Činilo joj se da čuje lavež pasa, onih pasa lutalica koji se potucaju ulicama grada... pasa bez gospodara... kojih je uvijek mnogo na ulicama svih gradova svijeta.

A taj samotni lavež ganuo ju je više od svega drugoga.

72.

ZORA U QUEBECU U zoru su jedva malo otpočinuli, jer je trebalo obaviti i posljednje pripreme.

Noć je još bila posve crna, ali na brodovima se obnovila živahna aktivost, kao usred dana.

Yolande je dotrčala do vrata iza kojih se odijevala Anñelika uz pomoć svoje sobarice.

Njezine poslove ljepote dokazivale su mnoge posudice, kreme, puderi - sve to može imati i na brodu, pa zašto da sve to i ne upotrijebi.

Htjela je ukusno istaknuti trepavice i obrve, usne, obraze, te ju je taj miran posao bacio u sretno raspoloženje.

Sutra, zapravo već danas, bit će vrlo lijep dan.

Nije više osjećala nikakva straha.

Svojim noćašnjim promatranjem pratila je ulazak u područje Quebeca.

Quebeca, koji ih očekuje, a oni ga još ne mogu vidjeti.

Tad uñe Delphine i donese odjeću. Ona i Henriette će joj pomoći da se lijepo počešlja. Zatim će se odjenuti.

- Yolande, tako si lijepa, draga moja! - reče mladoj Akadijki koja je doista bila čedna u svojoj narančastoj, mrežastoj haljini s bijelim ovratnikom i s raskošnom kapicom na glavi.

- Ali, kakva šteta! Kako si mogla zamijeniti svoje lijepe koraljne naušnice? Tako bi lijepo pristajale tvojoj današnjoj odjeći.

- To je bilo glupo, znam - prizna djevojka. - Kad te uhvati smola, više te ne pušta. Ali što možemo.

- Što hoćeš reći?

Yolande objasni da su počeli problemi. Čim je Honorina ustala, izjavila je da neće navući suknju, nego da će se odjenuti kao dječak. Rekla je da je svakako odlučila da se neće pokloniti pred guvernerom.

- Dovedi mi je - reče Anñelika.

Spremila je pribor za češljanje i ogrnula se krznom podstavljenom haljom, jer je unatoč upaljenom žeravniku temperatura bila vrlo niska.

Dok je obavljala te poslove, razmišljala je o argumentima kojima će pristupiti svojoj tvrdoglavoj kćerkici, iako je već unaprijed znala da će ih Honorina lako oboriti.

Honorina uñe; lice joj je bilo nepomično.

Već je bila navukla kratke hlače, odjeću po uzoru na mušketirsku odoru, koju joj je darovao Peyrac, dobro znajući da je ničim ne bi mogao tako usrećiti.

- Kćerkice moja predraga - uskliknu Anñelika - kako možeš odabrati takve grube hlače umjesto svoje lijepe haljine?

Haljina pripremljena za Honorinu doista je bila vrlo lijepa, sinje plave boje i ljeskala se svakim pokretom. Čudesno joj je pristajala i Yolande joj se divila, sva blažena. Ali Honorina odvrati pogled u stranu.

- Zato što će biti rata - reče ona ozbiljno. - A ako treba ratovati, hoću biti kao vojnik.

- Ali ako praznujemo, moraš biti kao princeza. Pogledaj kako ću ja biti lijepa.

- Ti, pa ti si zavodnica! - odvrati Honorina vrlo odlučno. - Svi to očekuju.

I još doda prodornim glasom: - Ti moraš biti lijepa, moraš!

Anñelika kao da je zanijemila. Hvala Bogu da Honorina nije bila u Gouldsborou barem tog prokletog ljeta. Ambroisine, koja se u svojoj paklenoj zlobi dohvatila čak i jadnoga mačka, učinila bi sve da naudi Anñelikinu najdražem djetetu.

Pri toj pomisli Añelika se strese od sad već neutemeljenog straha. Uze kćerkicu u naručje i privi je k srcu.

- Zlato moje! Oh, Bože moj, kakva sreća da ti se nije dogodilo ništa strašno.

- Znači, nemaš ništa protiv toga što sam odjevena kao dječak? - upita Honorina sva iznenañena.

- Da, žao mi je zbog toga, ali ništa zato... ponajprije neću da se ti osjećaš nesretno...

Mislim samo da... Oh, možda će gospodin de Lomenie-Chambord biti malo razočaran... što te neće moći vidjeti u tvojoj istinskoj krasoti na tako prazničan dan, kao što će biti ovaj...

Argument će možda uspjeti. Honorina je malo zaljubljena u gospodina de LomenieChamborda. Vidljivo je oklijevala. Anñeliki pade na pamet dobra zamisao.

- A što se tiče dara, sama ćeš ga uručiti, ako tako želiš.

Shvatila je. Doista, Honorina je pomislila da će se morati pokloniti guverneru u društvu tog djetinjastog Cherubina. Dobro ga je poznavala. Bio je u stanju spotaknuti se u najneugodnijem trenutku, a tad će sve biti izgubljeno.

Nadmenim i pobjedonosnim pogledom osvrnu se prema svom malom drugu koji je plazio po sobi kao mačak lutalica. Da, lijepo su se igrali zajedno, dapače, ali u ozbiljnim trenucima Cherubin nije imao osjećaja za dužnosti svog položaja.

A ona je kći velikog gospodina de Peyraca - zašto da dovodi u opasnost svoj ugled s takvim malenim luckastim dječakom?

Dakle, hodat će sama u svojoj lijepoj modroj opravici i gospodin de Lomenie bit će veoma zadovoljan što će je vidjeti tako lijepu.

Yolande je iskoristila taj trenutak njezine zanesenosti i počela ju je oblačiti. Honorina nije prigovarala. U sobi se dogodila čudna promjena. Svjetlost svijeća i svjetiljaka je izblijedjela. Anñelika brzo pogleda prema prozorima salona i ugleda ih kako trepere u purpurnocrvenom svjetlu, kao da je iza njihova providna stakla izbila iznenadna vatra.

- Gospode Bože na nebesima! Sad još i požar! Srnula je prema oknima i otvorila ih uz tresak. Bila je omamljena: kako ledenim zrakom koji je prodro u unutrašnjost, tako i predivnim prizorom koji je imala pred očima.

Brod je ostao usidren na onom mjestu s kojeg je prošle večeri vidjela kako u tami svjetlucaju svjetla grada. To što joj se učinilo kao strašan požar, zapravo je odsjaj izlazećeg sunca koje prelijeva cijeli Quebec blijedoružičastim, a odmah potom i jarkocrvenim ognjenim sjajem, kao da iz njega plamsaju svjetlucave iskre. U tom čistom jutru grad je izgledao kao da je od kristala. Čudesno izrañeni zvonici crkava kao da su bili od čistog srebra. Snježni krovovi koje je opazila još noćas, imali su boju badema.

Mirni pramenovi bjeličasta dima uspinjali su se iz dimnjaka i ovijali grad blagom izmaglicom u kojoj je izgledao kao grad iz bajke, mio i snovit.

U njegovu podnožju riječna voda kao da je bila od plavičastog platna; presijavala se poput ljetnog neba.

Anñelika je često sanjala o Quebecu, ali nikad nije zamišljala nešto takvo. To je poput snova.

- Honorina - jedva je disala - doñi, zlato moje, doñi da vidiš grad...

Uzela je djetinju ručicu u svoj dlan.

Osjetila je neizrecivu, silnu radost što može držati tu dražesnu, baršunastu ručicu, a zatim su se obje kod otvorenog prozora divile predivnoj slici.

Kao u valovima do njih je dolazio pozdravni zvon zvona, ali brod je bio predaleko da bi mogli razabrati govor stanovnika.

Grad im je poput probuñene ljepotice ponudio svoj čisti i nježni privid.

U tom trenutku uñe Joffrey de Peyrac, a slijedili su ga krojač i njegovi pomoćnici koji su nosili sve tri haljine: ažurnu, purpurnu i zlatnu. Došao je i Kouassi-Ba u svom turbanu s perjanicom, a u rukama je na jastučiću nosio škrinjicu od palisandrovine, po sredini urešenu nizom velikih bisera. Kad je otvorio škrinjicu, ah, kad je otvorio škrinjicu, u njoj zablista mnoštvo ogrlica, narukvica, bisernih i zlatnih dijadema...

Joffrey de Peyrac izvede široku kretnju čarobnjaka koji nareñuje stvarima da se preobraze...

- Tu su haljine - reče - a tu su i dragocjenosti. Dakle, neka slavlje počne, neka slavlje počne!