Page 1

TRATINÈICA atinčica» r T « a ić t r v g list Dječje • broj 31 . 1 2 0 2 , a ic n Kopriv

list dječjeg vrtića «Tratinčica»

1


Ante Odak (9) - Policijski helikopter

Lucija Nemet (6,8) - Moj prijatelj Eugen

Lovro Balog (3) - Vlak

Zara Šurić ( 6,3) - Cvrčak i mrav

Duna Novak (7) - Najbogatiji vrabac na svijetu

Mirta Sambolek (5) - Svijet Lora Sabolović (6,9) - Balerina

Dunja Kelbl (5,2) - Duga

Helena Vukina (5) - Pingvini gube svoj dom

Nikolina Dukarić (6,1) - Stablo u zimi

Ena Firšt (6,5) - Ljubičice Sara Tišljar (3) - Proljetna grana

2

Tratinčica, broj 31 Roko Godek (6,6) - Traktor

Tena Gregurec (6) - Maslačak

Lukas Picer (6,8) - Život u rijeci


Mata Pozder (6,2) - Narcise

Ema Juriša (6,3) - Pijetao

Nikolina Dukarić (6,4) - Ptica u gnijezdu

Poštovani roditelji! Po mnogočemu je ova pedagoška godina bila drugačija od dosadašnjih. Po mnogočemu je bila jednaka poput svake druge. Dječje veselje, smijeh, uzbuđenje koje je igra izazivala i ove godine je bilo jednako. To ne znači da je bilo lako. Trebalo nam je dosta kreativnosti, promišljanja, otvorenosti da uspijemo otpustiti neke stare načine i doći do novih. Nekad je bilo teže, nekad lakše, no uspjeli smo. Ono po čemu se ističemo u svojoj praksi jest bogata suradnja sa zajednicom. Upravo ste nam vi, kao dio te zajednice, nedostajali. Nedostajali su nam roditelji, bake i djedovi koji dolaskom u skupinu obogaćuju naš odgojno-obrazovni rad. Nedostajali su nam obrtnici, vatrogasci, učitelji, treneri koji su našoj djeci pokazivali čime se bave, kako to rade i time bogatili kasnije dječju igru i poduzetnički duh. Nedostajale su nam predstave i koncerti koji uvijek bude stvaralaštvo pri povratku u naše skupine. Nedostajali su nam naši kraći programi kojima se trudimo zadovoljiti individualne interese djece i još više potaknuti njihove jake strane. Unatoč našim tugovanjima djeca su puno stvarala sa svojim odgojiteljicama, što ćete vidjeti na narednim stranicama. Ovu ćemo godinu pamtiti i po još tri važne stvari. Grad Koprivnica je putem fonda Ministarstva poljoprivrede izgradio novi vrtić u Starigradu. Vrtić Jabučica započeo je rad u prosincu s tri odgojne skupine. S radom je započeo još jedan poseban i verificiran cjelodnevni program prema Montessori pedagogiji. U skupini rade odgojiteljice s dugogodišnjim iskustvom rada u vrtiću koje su završile dodatnu edukaciju za rad prema Montessori pedagogiji. Nastavili smo i dobru praksu Erasmus+ projekata te smo dobili novi projekt Most multigeneracijske suradnje, a partneri su Pučko učilište, Slovenija, Estonija i Cipar. Našim predškolcima želimo ugodne i radoznale školske godine, a mi s veseljem očekujemo nove mališane. Ravnateljica Ida Šipek

Klara Košanski (5,11) - Na paši

Skupina Smarties - Svemir

IZDAVAČ: Dječji vrtić "Tratinčica" ADRESA: Trg podravskih heroja 7, Koprivnica TELEFON: 048 621-358 UREDNICA: Katarina Flac LEKTURA: Nataša Verčević GRAFIČKA PRIPREMA: Tiskara Rihtarić, Koprivnica NASLOVNICA: Sretna djeca - Marta Žužul (6)

list dječjeg vrtića «Tratinčica»

3


I GLAS MOŽE BITI BOLESTAN KAKO ČUVATI ZDRAVLJE GLASA U VRTIĆU Mateja Ružić, mag. logoped

Glas i njegove karakteristike kao što su boja, intenzitet i visina čine svaku osobu jedinstvenom i prepoznatljivom. On se oblikuje tijekom djetinjstva i mladenačke dobi te se u ovom razdoblju događaju najveće promjene. Najveća i najzamjetljivija od njih je promjena visine glasa koja je posljedica odrastanja, točnije, anatomskih i funkcionalnih promjena u strukturi grkljana te ostalih organa i organskih sustava koji su zaslužni za oblikovanje glasa onakvim kakvim ga slušatelj čuje. Osim takvih normalnih razvojnih promjena, ponekad se u glasu javljaju i patološke promjene koje onda nazivamo poremećajima glasa.

Obilježja poremećaja glasa i njegova zlouporaba Poremećajima glasa možemo nazvati sve ono što smanjuje učinak komunikacije i čini glas manje ugodnim, pri čemu govornik za primjeren i ugodan glas troši previše energije (Bolfan-Stošić, 1994.). Poznato je da poremećaji glasa kod osobe smanjuju kvalitetu života ograničavajući joj izbor aktivnosti, izvršavanje zadaća i poslova te sudjelovanje u socijalnim interakcijama i druženjima. Kada je riječ o poremećaju glasa kod djece predškolske dobi, tada se najčešće misli na dječju promuklost ili disfoniju (Bolfan-Stošić, 1994.). Pojam promuklosti ili disfonije označava svako odstupanje od normalnih obilježja visine, intenziteta i kvalitete glasa. Promuklost se, osim u dječjoj, može javiti i u svakoj drugoj životnoj dobi. Njezina pojava dulja od dva tjedna zahtijeva pregled stručnjaka,

4

a nerijetko i multidisciplinarni pristup, tj. intervenciju stručnjaka različitih profila poput otorinolaringologa, fonijatra te logopeda. Prevencija i rano otkrivanje promuklosti vrlo su bitni kako se ona ne bi zadržala i u odrasloj dobi. Kod djece se najčešće javlja u razdoblju od treće do šeste godine što se povezuje sa specifičnostima i ograničenim mogućnostima dječjeg glasa u ovom razdoblju (Dembitz, 2012.). Neka istraživanja pokazuju kako je promuklost prisutna kod više od 50% djece predškolske dobi, a kao njezin najčešći uzrok navodi se hiperkinetička disfonija (Parčina, 2019.). Hiperkinetičku disfoniju obilježava mukao glas, pun šuma i hrapavosti. Ona najčešće nastaje uslijed pogrešne uporabe ili zlouporabe glasa, a može se očitovati u prekomjernom naprezanju vratnih mišića za vrijeme govorenja što je posebno prisutno kod dječaka. Do zlouporabe glasa dolazi zbog: vikanja, pjevanja ili govorenja iznad uobičajenog raspona, preagresivne igre koja uključuje mnogo glasnog vikanja i govorenja, zatim oponašanja drugih osoba iz djetetove uže okoline koje imaju promukao glas ili koje viču dok govore, preglasnog govora za vrijeme grlobolje te agresivnog oponašanja glasanja životinja i glasova likova iz crtanih filmova (Parčina, 2019.). Na glas negativno utječe i govor u buci, pretjerano čišćenje grla ili kašljanje, boravak u zadimljenim i zagušljivim prostorima te slaba hidratacija. Ako se zlouporaba glasa događa kroz dulje razdoblje, ona može dovesti do promjena u samoj strukturi glasnica jer njihovim titranjem nastaje glas. Najčešća posljedica u predškolskoj dobi je pojava čvorića na glasnicama ili vokalnih Tratinčica, broj 31


nodula. Oni mogu zahvatiti jednu ili obje glasnice. Vokalni noduli su dobroćudne strukture, a češće se javljaju kod dječaka nego kod djevojčica, i to u dobi između pete i dvanaeste godine života (Parčina, 2019.).

Higijena glasa = zdrav glas Ako dođe do zanemarivanja disfonije, to može značajno otežati i produljiti trajanje terapije te smanjiti njenu učinkovitost. Poremećaje glasa bitno je prepoznati što ranije kako bi se dijete što prije uključilo u odgovarajuću terapiju. No još je bolje prevencijom spriječiti da do poremećaja glasa uopće dođe. To se može postići poučavanjem djece pravilnoj brizi o vlastitom glasu, tj. vokalnoj higijeni. Ona započinje osvještavanjem i uočavanjem ponašanja koja na glas

imaju negativan ili pozitivan učinak. Dijete mora usvojiti naviku „odmaranja glasa“ u vrtiću, na igralištu i kod kuće izbjegavanjem vikanja, vrištanja, preglasnog pjevanja ili oponašanja glasova i zvukova koji stvaraju opterećenje njegovim glasnicama. Također, potrebno je izbjegavati ustrajno i pretjerano pročišćavanje grla ili prejako kašljanje, preglasno govorenje, govorenje u buci i dozivanje na daljinu. Nije poželjno dugo boraviti u prostorijama u kojima je zrak prehladan, prevruć ili zagađen prašinom i dimom, uzimati hranu ili piće koji su prehladni, prevrući, prekiseli i preljuti ili velike količine slatkiša te gazirana pića (Parčina, 2019.). Važno je steći naviku pravilne hidracije kako grkljan ne bi ostao suh te naučiti govoriti na opušten način. Glas je od neprocjenjive važnosti za međuljudsku komunikaciju jer se preko njega, osim sadržaja poruke, može mnogo doznati i o sugovornikovom emocionalnom stanju, temperamentu, stupnju obrazovanja i porijeklu. Dijete je već u majčinoj utrobi sklono slušanju ljudskoga glasa te može prepoznati majčin glas prema njegovim specifičnim karakteristikama. Stoga mu je potrebno pružiti odgovarajuću pažnju i brigu od ranog djetinjstva te ga tako očuvati zdravim i prepoznatljivim kroz čitav život. Literatura: • Bolfan Stošić, N. (1994.). Otkrivanje, prepoznavanje i određivanje vrste poremećaja glasa djece predškolske dobi (magistarski rad). Zagreb: Fakultet za defektologiju Sveučilišta u Zagrebu. • Dembitz, A. (2012.). Glas i njegove promjene. Znanstveno-stručni simpozij – Logopedija: jučer, danas, sutra. Zagreb: Hrvatsko logopedsko društvo. • Parčina, M. (2019.). Poremećaji glasa predškolskog uzrasta – dječja promuklost, U: Hrvatsko logopedsko društvo – Podružnica Splitsko-dalmatinske županije, Logopedski vodič Splitsko- dalmatinske županije (11-13). Split: HLD.

list dječjeg vrtića «Tratinčica»

5


SPUŠTENO STOPALO KOD DJECE Lana Kramberger, zdravstvena voditeljica

Jedan od najčešćih deformiteta lokomotornog sustava djece predškolskog uzrasta je spušteno stopalo. Spušteno ili ravno stopalo je stanje u kojem stopalo dodiruje pod punom površinom.

Kako prepoznati ravno stopalo? Najlakše ćete vidjeti oblik stopala kada dijete stoji uspravno. Kod spuštenog stopala skočni zglobovi su nagnuti prema unutra.

Također, kada se dijete podigne na prste, a svod stopala se pretvori u luk, stopalo je normalno, no ukoliko nije vidljivo odizanje svoda, dijete može imati teži stupanj spuštenog stopala.

6

Stopalo dojenčeta ostavlja dojam ravnog stopala, no to je zato što stopalo još nema formirane svodove, ima masne jastučiće i kosti su još meke. Tek se u dobi od treće godine svodovi stopala počinju formirati i razvijati. Pri stajanju i hodanju svod stopala se još uvijek gubi pa ona izgledaju spušteno. Takva stopala predstavljaju normalan razvoj dječjeg stopala i ne zahtijevaju nošenje ortopedskih uložaka. Važan period u razvoju dječjeg stopala je između treće i šeste godine života. U formiranju svoda stopala, osim kosti i tetiva sudjeluju mišići i ligamenti. Stoga se savjetuje bosonogo hodanje po različitim podlogama i poticanje djece na aktivnosti koje djeluju na ispravljanje spuštenog stopala. Tako se preporučuje hod na prstima, hod na petama te hvatanje sitnih predmeta po podu nožnim prstima (kockica, kamenčića). Ako vaše dijete nema bolova u stopalima i nogama, potrebno je samo praćenje. U većini slučajeva problem ravnog stopala riješit će se tijekom rasta i razvoja djeteta uz navedene vježbe, bosonogo hodanje i održavanje djetetove tjelesne težine u skladu s dobi. Kod djece koja imaju bolove ili smanjenu pokretljivost stopala potreban je pregled ortopeda te će u većini slučajeva biti dovoljno nošenje ortopedskih uložaka ili fizikalna terapija. Tratinčica, broj 31


BOBATH KONCEPT U (RE)HABILITACIJI DJECE S NEURORAZVOJNIM „Ako djetetu ne POREME]AJIMA možeš dati novi, bolji

Cilj je podrška motoričkom učenju uz kontrolu motorike u različitim posturalnim situacijama, pokretima i položajima. Posturalna kontrola je osnova na kojoj Baby handling se grade pravilni i funkcionalni obrasci pokreta. Postura (položaj, stanje) je način držanja tijela koji podrazumijeva međusobni odnos dijelova tijela u prostoru i vremenu. Postoje razlike u posturi djeteta i odrasle osobe, ona se razvojem mijenja. Postura nije definirana rođenjem djeteta, već se razvija u skladu s razvojem središnjeg živčanog sustava. način da se kreće onda Zoran Zagorščak, zdravstveni voditelj Za terapiju je neizostavno dobro poznavanje posture i kako mu nemoj oduzeti onaj koji na nju djelovati i terapijski ju koristiti. Glavne točke su stopalo, koristi.“ Neurorizično dijete je svako dijete kod noge, zdjelica, kralježnica, ramena i glava. Idealna je situacija u (Mrs. Bobath, 1965.) kojeg u anamnezi postoji bilo koji čimbenik posturi kada su dijelovi tijela u suodnosu i minimalno opterećujuće neurorizika i/ili dijete koje pri pregledu pokazuje djeluju jedan na drugi, troše malo energije i kao produkt se nameće simptome odstupanja od normalnog razvoja. Određeni kvalitetan položaj i/ili pokret. postotak djece iz kategorije neurorizika razvije neuromotorička odstupanja Bitna metoda u terapiji je kvalitetna ponuda te davanje senzornih različitih oblika. informacija djetetu iz okoline (taktilne, proprioceptivne, vizualne, Po rođenju djeteta i dolasku kući potrebno je posvetiti veliku pažnju verbalne…). Pružanje kvalitetnog senzomotoričkog iskustva kao i rastu i razvoju djeteta. Roditelj u tom slučaju nije zdravstveni djelatnik i/ili sazrijevanje tog sustava, neizostavan je temelj terapije. stručnjak za neuromotorički razvoj djeteta, ali osnove rasta i razvoja djeteta Da bi terapija bila uspješna ili uspješnija, više je čimbenika: mora poznavati. • normalni posturalni tonus (generira mišićnu aktivnost, podupire Ako roditelj prepoznaje neki rani za njega zabrinjavajući znak, a tijelo, dozvoljava kretanje) liječnik simptom nekog poremećaja ili znak bolesti, roditelj svakako treba • normalna recipročna inervacija (usklađen rad svih mišićnih skupina zatražiti pomoć stručnih osoba. U samom početku je važno naglasiti da koje sudjeluju u aktivnosti i stabilnosti) je roditelj neizostavan i vrlo bitan član tima koji sudjeluje u rastu i razvoju • diferencijacija primitivnih motoričkih sinergija u fine izolirane, djeteta. selektivne pokrete, obrasce posture, oblike kretanja. Danas postoji mnogo tablica, programa ili skala kako pratiti U provođenju NRT-a potrebno je zaustaviti, sprečavati (inhibirati) normalan rast i razvoj djeteta od rođenja. Potrebno je pomno provjeriti nepravilne pokrete, nepravilne obrasce pokreta, kretanja i posture. Uz izvor tih alata i konzultirati se s liječnicima (pedijatrom, neuropedijatrom, inhibiciju, glavna je i suprotna metoda, facilitacija (aktivacija, poticanje) fizijatrom, ortopedom…). Kada se primijete odstupanja od normalnog normalnih pokreta, normalnih posturalnih reakcija i obrazaca. Ako nije rasta i razvoja, potrebno je što ranije krenuti u intervenciju. Ako nam moguće postići normalne obrasce, onda je potrebno postići što višu razinu je poznato da je dijete tijekom trudnoće neurorizično ili već po porodu, između poremećenog i normalnog. uvelike smo spremniji na kvalitetniju procjenu i intervenciju. Motorički Terapeut svojim rukama, pokretima, djelovanjem na određene dijelove poremećaji, manja ili veća odstupanja, loši obrasci motorike su znakovi u tijela, stavljanjem djeteta u određene položaje istovremeno isprepliće novorođenačkoj i dojenačkoj dobi da se treba konzultirati sa stručnjacima inhibiciju i facilitaciju i tako dobiva željeni položaj ili pokret. Rezultat kako bi se što ranije krenulo u intervenciju, postavilo cilj i metode. terapije je sprečavanje nepravilnog, a poticanje zdravog i normalnog u što Jedna od učestalih metoda koja se koristi u (re)habilitaciji djece većoj mjeri u odnosu na poremećaj. s neurorazvojnim poremećajima je Bobath koncept (terapija) ili U terapiji djece je neizostavna igra. Poznato je da igra motivira dijete, neurorazvojna terapija (NRT). NRT provodi educirana osoba koja posjeduje istovremeno djeluje poticajno, a pokreti se izvode spontano bez većih certifikat za Bobath terapeuta, radni terapeut ili fizioterapeut. Bobath poteškoća. koncept (NRT u daljnjem tekstu) je terapijski pristup osobama s motoričkim Ishod (re)habilitacije ovisi o: početku terapije, kvaliteti terapije, suradnji i neurološkim funkcijskim poremećajima koji se provodi diljem svijeta i roditelja, ciljevima, motivaciji, učestalosti i trajanju terapije. stalno se unapređuje. Osnova NRT-a je poznavanje normalnog razvoja Postoji još jedna metoda u NRT-u, a nazivamo ju BabyHandling. Vrlo djeteta i sve naredne intervencije se baziraju na oponašanju istoga. je korisna i kvalitetna u najranijoj dobi djece (novorođenčad, dojenčad). NRT je holistički pristup koji obuhvaća emotivne, kognitivne, Osnove te metode su: pravilno postupanje s djetetom, pozicioniranje perceptivne, funkcionalne probleme, a bazira se na problemima funkcije djeteta, svlačenje, oblačenje, promjene položaja, podizanje, nošenje, mišića i senzoričkim problemima u rastu i razvoju. kupanje. Za svaku od ovih Prije kretanja u terapiju neizostavna je edukacija roditelja bez obzira aktivnosti, motoričkih ili što oni nisu terapeuti. Najviše vremena provode s djetetom, najpouzdaniji potpomognutih, postoji opisani su izvor informacija i zapažanja o djetetu koje stječu u njegovim postupak kako se provodi na svakodnevnim aktivnostima i funkcioniranju u okolini. Ako dijete polazi pravilan i poticajan način. jaslice ili vrtić, potrebno je do određene granice informirati i educirati Za dijete koje ima minimalna odgajatelje i stručni tim ustanove kako bi i oni postali dio tima koji motorička odstupanja ili oštećenja, sudjeluje u (re)habilitaciji djeteta. poželjno je uključenje u Baby Kod samog početka provođenja NRT-a, najbitnije je napraviti fitness program, a ne procjenu djetetovog neuromotoričkog statusa u odnosu na terapiju. normalan obrazac, na dob i njegove mogućnosti.

list dječjeg vrtića «Tratinčica»

Bobath razvoj

7


Igra u pijesku

DOWN SINDROM

Slavica Mihalec Kanižaj, dipl. defektolog

Biti roditelj je prekrasan izazov, biti roditelj djeteta s Down sindromom je zaista poseban izazov. Od prvog dana života vašeg djeteta vaš život poprima novu dimenziju. Iako je na početku teško, s vremenom nesebična ljubav vašeg djeteta prerasta u prekrasan smiješak, najtopliji zagrljaj, zahvalnost, radost (Vuković). Biti odgajatelj, prijatelj, suradnik, osoba koja je u neposrednoj blizini djeteta s Down sindromom u vrtiću, živjeti s njim vrtićki život, nešto je neprocjenjivo, dragocjeno i nezaboravno. To su djeca koja zaista osvajaju na prvi pogled. Ta veza i spona nikad ne prestaje, ona je u vašem srcu za cijeli vaš život. Kako bismo ušli u cipelice djeteta s Down sindrom, kako bismo i mi mogli, na neki način, živjeti njegov život, važno je znati i neke znanstvene podatke o takvoj djeci. Down sindrom je najčešći genetski poremećaj koji nastaje uslijed viška jednog kromosoma. Broj kromosoma kod osobe urednog razvoja iznosi 46, a kod osoba s Down sindromom taj broj iznosi 47 kromosoma. Jedno od 650 novorođene djece rađa se s Down sindromom. Karakteristike djece s Down sindromom su: sporiji rast u odnosu na djecu urednog razvoja, tanka, ravna i mekana kosa, za oči je karakterističan kosi i uzak očni rasporak, lice i nos su plosnati, usta su trokutasta oblika, uške su male i obično niže smještene, vrat je kratak i širok. Veliki broj djece ima srčane mane, probleme s probavnim sustavom, poteškoće u Vježbanje funkcioniranju štitne žlijezde te ozbiljne probleme sa vezane uz uho, grlo i nos. Intelektualne teškoće stričekom primarne su kod djece s Down sindromom i dijele se Zoranom u dvorani na četiri razine: laka intelektualna onesposobljenost, umjerena, teža i teška intelektualna onesposobljenost. Djeci s Down sindromom se ne smije oduzimati pravo na život u obitelji i smještati ih u institucije. Razvoj i promjene u društvu te složenost razvojnih faza djeteta doveli su i do promjene društvene svijesti o obitelji i njezinom utjecaju na cjelokupan razvoj djeteta. Jedna od osnovnih potreba djeteta je potreba za sigurnošću i razvojem stabilne veze s roditeljem. Od obitelji se očekuje Treba oprati ruke poticanje i vođenje kroz djetetov razvoj u svoj njegovoj složenosti – kognitivni, tjelesni, socijalni, emocionalni, moralni, seksualni, duhovni, kulturni i obrazovni. Upravo ta višedimenzionalnost obitelj, odnosno roditeljstvo čini složenim (Dominko).

8

Izvori: • Dinka Vuković: Down sindrom - Vodič za roditelje i stručne suradnike, Kerschoffset d.o.o., Zagreb, 2014. • Maša Dominko: Downov sindrom, Završni rad, Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2018.

Jan, dječak s Down sindromom u Dječjem vrtiću Tratinčica Dječji vrtić „Tratinčica“ je inkluzivni vrtić te se nastoji prilagoditi svakom pojedinom djetetu, uzimajući u obzir specifične potrebe djece s teškoćama u razvoju i djece s posebnim potrebama. Dobrobit koja proizlazi iz inkluzije djece s posebnim potrebama je višestruka, za dijete koje je u integraciji, za ostalu djecu u skupini, za odgajateljev profesionalni razvoj, kao i za njegove roditelje i roditelje ostale djece iz skupine. U sklopu našeg vrtića, po programu Montessori, formirana je mješovita skupina „Perlice“. Skupinu vode tri odgajateljice, Andreja, Ivana i Tena koje svu svoju ljubav, znanje, požrtvovnost daju djeci u skupini. Kod njih je uvijek vedro, veselo, razigrano, radno, puno iznenađenja. Ništa neobično i neočekivano. No, ta skupina se ipak po nečemu razlikuje od ostalih. U skupinu je uključeno dvoje djece s teškoćama u razvoju koja se ni po čemu posebnom ne izdvajaju od ostale djece u skupini, osim što imaju određene teškoće u razvoju. Jedno od to dvoje djece je upravo i dječak s Down sindromom, mali šarmer koji će vas „oboriti s nogu od prve“. Ono što prvo uočite kod njega su velike tople tamne oči, valovita tamna kosa, smiješak koji se proteže od uha do uha, veselje što ste i vi tu, što ćete imati priliku podijeliti s njim i ostalima radost boravka u skupini. Naravno, naš šarmer će vam poletjeti u zagrljaj. To je Jan, dječak s Down sindromom. Svojom spontanom i veselom pojavom ne može biti nezamijećen, kako od djece, tako i od svih nas odraslih u vrtiću, roditelja, slučajnih prolaznika u šetnji… Gdje god se pojavi plijeni pažnju svojim dobrim raspoloženjem i potrebom da vašu pažnju privuče na sebe. Neizmjernu ljubav, pažnju, brigu i strpljenje koje mu se pruža u roditeljskom domu, Jan itekako osjeća. Pregršt svih tih emocija nesebično prenosi na sve nas. Kada ste u njegovoj blizini, njegova pozitivna energija prelazi na vas i shvatite da je ovaj život zaista lijep i dragocjen. S njim je užitak družiti se. Njegove tamne velike oči koje se stalno smiju pozivaju vas da se s njim poigrate, pjevate, plešete, veselite svakom trenutku boravka u skupini. S Janom i mi odrasli postajemo, bar na trenutak, djeca. S njim nikad nije dosadno. Jan, sukladno razvojnim postignućima na socio-emocionalnom, spoznajnom, komunikacijskom, jezično-govornom i motoričkom razvoju, jako puno toga zna i može. Vidljiv je svakodnevni napredak u njegovom psihofizičkom razvoju. Ravnopravni je partner ostaloj djeci u svladavanju sadržaja i aktivnosti koje se provode na razini skupine. Iako još uvijek nije usvojio verbalni govor, u komunikaciji se koristi gestama i riječima koje za njega imaju određeno značenje, to ga ne ometa da komunicira i inicira komunikaciju s djecom i odraslima. Nešto je slabiji na području grube i fine motorike. Za svoju dob i sindrom koji ima, jako se dobro brine o sebi. On je dijete koje prihvaća sve što mu se nudi kao poticaj u igri i suživotu u skupini.

Tratinčica, broj 31

Ručamo


Poziram

Uz Jana svi imamo priliku učiti jedni od drugih. Tako obogaćujemo Janovo i svoje znanje, družimo se, zabavljamo, učimo strpljenju, poštivanju pravila, dosljednosti. To nam je tako važno u ovom svakodnevnom užurbanom i kaotičnom životu. Naravno, Jan je spreman i na nepredvidive nepodopštine kojih je i te kako svjestan, no često su potrebe i želje jače od pravila. Tako je lijepo biti bos kad se to ne smije, obuti papuče nekog drugog djeteta, puštati vodu u kupaonici tako dugo dok teta ne kaže: „Jan, sad je dosta!“. Gdje su granice Janovog psihofizičkog razvoja, koja su naša očekivanja? Vidjet ćemo što će nam vrijeme donijeti. Važno je da je Jan, kao i ostala djeca, sretan i zadovoljan u vrtiću, u svojim „Perlicama“. Naša je obveza da aktivno sudjelujemo u dječjim životima u vrtiću, osnažimo ih i pomognemo im steći sigurnost koja će im biti potrebna u životu, i da ih, sukladno njihovim mogućnostima, spremimo za život koji je pred njima.

IZ MAMINOG KUTKA Narcisa Jembrek

Jabuka

Super mi stoje

Ovo baš nije pristojno ponašanje za stolom

Boravak u skupini Perlice

Jan i prijatelji u zajedničkoj aktivnosti

list dječjeg vrtića «Tratinčica»

Strah. Tuga. Šok. Puno straha. Neizvjesnost. Bol. Užasni su prvi osjećaji koji su se pojavili sa saznanjem da je naš sin rođen drugačiji. Da smo dobili drugačiji put. Da se moramo prilagoditi na promjenu gotovo svega što smo za našu malu obitelj zamišljali i što smo planirali. Janov sindrom nosi sa sobom brojne pridružene postojeće i moguće dodatne teškoće i zdravstvene probleme. To je strahovito stresno i emocionalno iscrpljujuće. Svakodnevna enormna briga oko djetetovog zdravlja, s Janom je podignula ljestvicu do mjere za koju nismo znali da smo ju u stanju podnijeti. Danas, tri godine kasnije, mi smo na dobrom mjestu i emocionalno i u pogledu prihvaćanja drugačijeg životnog i obiteljskog puta. Ali to je bio put i proces. Na tom smo putu susreli brojne stručnjake različitih specijalnosti. Od prvog dana znali smo da moramo podnijeti velike napore kako bismo Janu osigurali što kvalitetniji razvoj i napredak. Pomoć i podršku smo bez zadrške tražili svugdje gdje smo saznali da postoje ljudi koji su djeci poput našeg sina otvorili vrata i dali životnu perspektivu. Nije nas bilo sramota priznati da nam je podrška potrebna. Posebno kad se radi o tako kompleksnom terapijskom radu u svim segmentima djetetovog razvoja, počevši od kretanja, razvoja govora, poticanja spoznaje pa do fine motorike i životnih aktivnosti u koje je uključena svakodnevna briga o sebi. Zahvalni smo beskrajno svim našim terapeutima. Pomogli su Janu, ali su pomogli i nama roditeljima. Kao majka, mogu reći da su me se najviše dojmili oni terapeuti koji su Jana gledali kao dijete. Upravo ono što on i je. Koji su nas ohrabrivali i ukazivali nam na to da se dobro držimo, koji su prepoznali naš trud i silnu ljubav koju osjećamo i dajemo za Jana i njegovu bolju budućnost. Koji su prepoznali te naglašavali i jako se veselili svim Janovim malim uspjesima i koracima prema naprijed. Jer su ti isti koraci za njega, a posredno onda i za nas, ogromni koraci. U Perlice smo ušli u novu obitelj. Iako sa strahovima prije polaska u vrtić, isti su se vrlo brzo rasplinuli. Janove odgojiteljice od prvog dana nisu dale do znanja da Jana gledaju drugačije i da imaju za njega poseban tretman. Spremno su saslušale sve što sam im imala za prenijeti i reći prije nego sam Jana ostavila u skupini. To je bila moja zaštitnička potreba, ali mislim i dužnost jer sam smatrala da je to nova situacija, Jan je drugačije dijete i htjela sam da odgojiteljice znaju što mogu očekivati, kao i koja su naša očekivanja kao roditelja. S našim smo vrtićem imali velike sreće jer smo naišli na divne, tople, majčinske odgojiteljice, a dobili smo i individualni tretman od tri različita stručnjaka na tjednoj bazi, što je za Jana neprocjenjivo. Mi od Jana imamo velika očekivanja, opravdano, jer je puno roditelja prije nas pokazalo da je moguće ostvariti neočekivane ishode. Isto tako, vjerujemo i svakodnevno svjedočimo da u vrtiću nailazimo na razumijevanje i da će nas u našim nastojanjima podržavati i to isto poticati kod Jana. S Janom je potrebno više rada, dodatnog rada i požrtvovnosti, potrebno ga je fizički voditi, više i češće mu objašnjavati, ali dođe on do toga što se očekuje od njega. I zadovoljstvo takvog uspjeha je neprocjenjivo. Kao roditelji, od samog početka spremni smo na suradnju i od stručnjaka očekujemo objektivnost, no najviše nas ipak veseli suradnja s onima kod kojih se vidi da ne postoji profesionalna granica, već da je to odnos pun emocija i želje da se djetetu pomogne da što bolje napreduje. Mi to, nakon dugog puta koji smo prešli, itekako znamo prepoznati. Na tome smo zahvalni, cijenimo to i to su ljudi koji nam vraćaju vjeru u dobrotu i dobru budućnost. Zahvalni smo i roditeljima naših malih prijatelja iz skupine. Prekrasno su reagirali. Mogu im poručiti samo da njihova djeca neće biti zakinuta zato što je Jan s njima. Naprotiv. Naučit će kroz zajedničko odrastanje kako je potrebno zaštiti slabije od sebe, pomoći onome kome je teže, imat će prijatelja koji će se veseliti njihovim uspjesima istinski i od srca i to će im biti najveći mogući uzor koji mogu dobiti za daljnji život. Altruizam, empatija, ljubav, sreća, ima li ljepših vrijednosti s kojima netko može krenuti iz vrtića prema daljnjem školovanju? Nikad nećemo odustati od njega. U našim očima Jan je jedan predivan dječak, vrijedan življenja, vrijedan igre, zabave, smijeha, učenja, nadanja i čudesnih trenutaka. Njegova vrijednost za sve s kojima će biti u kontaktu tek će se vidjeti, a mi ćemo biti uz njega i učinit ćemo sve da sredina u kojoj odrasta zna za njega i da ga ljudi kojima će biti okružen prihvate i cijene. Ako uspijemo u tome da drugi vide Jana barem malo očima kojima ga gledamo mi, njegovi roditelji, seka i naša cijela šira obitelj, mi ćemo biti zadovoljni, sretni i ispunjeni, jer je to jedini put prema Janovom prihvaćanju.

9


preuzeto Stock

UTJECAJ IZLOŽENOSTI EKRANIMA NA OBITELJ I RAZVOJ PREDŠKOLSKOG DJETETA

Natalija Kušek, prof. pedagogije

Utjecaj na interakcije u obitelji Davno je prošlo vrijeme od kada su samo televizori imali glavno mjesto u našim domovima, kočoperili se na centralnom mjestu u domu te se prema njima u prostoru razmještao namještaj kako bi komotno i s lakoćom mogli pratiti što se događa na programima. Obiteljski stol koji je do tada okupljao obitelj prestaje biti centralno mjesto. Za obiteljskim stolom raspravljalo se o nedavnim događajima i doživljajima članova obitelji, anegdotama, šalilo se, rješavali su se problemi. Radilo se sve ono što znači živjeti zajedno. S povećanjem blagostanja i kupovne moći povećala se i kupnja raznih tehnoloških naprava. Tako je danas vrlo često slučaj da u kućanstvu postoji po nekoliko TV prijemnika kao i prijenosnih računala, pametnih telefona, igraćih konzola, tableta. Najveća promjena je napravljena razvojem pametnih telefona koji omogućuju lak pristup internetskim sadržajima, komunikaciju kao i korištenje

10

mnogobrojnih aplikacija i igrica. Usprkos tomu što su pametni telefoni vrlo korisni za organiziranje radnih obaveza i komuniciranje, sve češće se koriste za zabavu, kraćenje vremena pri čekanju ili kao sredstvo za razbijanje dosade. Moderna tehnologija može povezivati obitelji koje su udaljene, ali isto tako može razdvajati obitelj u obiteljskom domu. Događa se da se članovi obitelji zatvaraju u svoje sobe uz računala, pametne telefone, TV prijemnike te se ne vide oči u oči, a sve češće i komuniciraju preko Vibera, Whats Appa, video poziva iako se nalaze u istom domu. Kad zazvoni telefon ili dobijemo signal o prispijeću poruke neke društvene mreže, prekida se kontakt sa živom osobom koja je pored nas i stavljamo je na čekanje. Sve češće živa osoba postaje manje važna od svakog signala o poruci koju dobivamo. I tada, kad krenemo provjeriti sadržaj, vrlo često nas povezani sadržaji navedu na pregledavanje, i gle čuda, vrlo brzo prolaze minute i sati

i zaboravlja se ono što smo stavili na čekanje. Ovako gubimo dragocjeno vrijeme koje bismo mogli provesti s obitelji, igrati se s djecom ili napraviti poslove koje smo planirali. Vrijedno bi bilo promislili da svi imamo ograničeno vrijeme postojanja i početi odgovornije razmišljali o vremenu koje trošimo na tuđe objave i živote. Roditelji su modeli ponašanja svojoj djeci; kako oni sve češće provode vrijeme prikovani za ekrane što zbog posla, što zbog zabave i opuštanja, za očekivati je da će i djeca činiti isto.

Utjecaj na dijete Međutim, moderna tehnologija ne ostavlja posljedice samo na interakcije u obitelji već uvelike utječe na odgoj i sam razvoj djeteta. Prema istraživanju provedenom 2017. godine [1 i 7] u Hrvatskoj 99,8% obitelji posjeduje TV prijemnike i mobitele, 98% obitelji posjeduje računala, a 79% ispitanih obitelji tablete. Trećina predškolske djece ispitanih obitelji ima TV u svojim sobama (M. Roje Đapić etal. 2020. Napredak). Prema Tratinčica, broj 31


istom istraživanju 58,4% djece izloženo je nekom obliku ekrana već od godinu dana, broj izložene djece penje se u drugoj godini na 87,6%, dok u trećoj godini 95% djece koristi ekrane. Većina djece provodi više od dva sata dnevno koristeći neki od uređaja dok se vikendom to vrijeme produžava kao i učestalost korištenja s rastom godina života. Elektronički mediji učestalo se koriste prije spavanja i tijekom obroka što se dovodi u vezu s teškoćama spavanja i prekomjernom težinom. Možemo slobodno reći da su djeca sve veći korisnici mobilnih uređaja pri čemu roditelji kazuju da ove uređaje nude djeci zbog zabave, zaokupljanja pažnje i učenja. Preporuke Američke akademije pedijatara (2016.) ističu da bi u dobi između dvije i pet godina vrijeme uz ekrane trebalo ograničiti na sat vremena kako se ne bi štetilo razvoju djece. preuzeto gettyimages

Kako utječe korištenje elektroničkih medija na razvoj djeteta? Za pravilan razvoj djeteta važno je osigurati dovoljno podražaja za sve osjete pri čemu će dijete, odgovarajući na podražaje, postati svjesno sebe, svoje okoline, graditi svoje iskustvo i vještine. Dovoljan broj podražaja omogućit će kvalitetnu senzomotornu organizaciju koja je potrebna djetetu da odgovori na zahtjeve okoline u skladu s dobi. Dodir, list dječjeg vrtića «Tratinčica»

pokret, zvuk, slika, miris, kontakt s drugom osobom imaju iznimno značenje za razvoj djeteta. Izlaganje djeteta ekranu zakida ga upravo za ovakve doživljaje i izlaže ga samo kaosu i brzoj izmjeni slikovnih i zvučnih senzornih podataka kojima je preopterećeno, preuzbuđeno i nije im doraslo. Iz toga proizlazi prva posljedica: 1. Senzorna neravnoteža Usmjerenost samo na zvuk i sliku uzrokuje senzornu neravnotežu i probleme u razvoju neurološkog sistema. Sjedenje pred ekranima uskraćuje djetetu pokret i dodir. Dijete treba do četiri sata dnevno aktivne senzorne stimulacije vestibularnog, proprioceptivnog i taktilnog sistema za normalni razvoj (prema CrisRowan). Poremećaj senzorne integracije osnova je za nastanak novih poremećaja i poteškoća u fizičkom i psihičkom razvoju kao i u savladavanju razvojnih prekretnica. Djeca su u riziku da postanu nezgrapna, nekoordiniranih kretnji, mogu kasniti u razvoju govora, motoričkom planiranju radnji, usvajanju predčitačkih i predpisačkih vještina. Mogu početi govoriti nerazumljivim jezikom u kojem spajaju zvukove govora koje su čuli tijekom prekomjernog korištenja sadržaja na stranim jezicima (pjesmice, crtići). Tako znaju reproducirati riječi na engleskom ili nekom drugom jeziku bez stvarnog razumijevanja. Govor se uči prema modelu, u ovom slučaju roditelji prestaju biti model za usvajanje govora, već tu ulogu preuzima sadržaj na mobitelu. 2. Razvoj privrženosti i ovisnosti prema ekranu Djeca svakodnevnim korištenjem zabavnih igara, glazbe i sadržaja na mobitelima, tabletima i ekranima gube potrebu za kontaktom s drugom djecom i odraslima, igrom s igračkama, igrom na zraku. Razvijaju privrženost i ovisnost prema ekranu što, kad im ga pokušamo uskratiti, izaziva burne reakcije i svađe s

roditeljima te narušava njihov međusobni odnos. Povezanost i privrženost roditelja i djeteta je osnova za razvoj osjećaja sigurnosti i samopouzdanja i dobre slike o sebi. Mislite li da je prihvatljivo da dijete razvija privrženost, odnosno ovisnost o ekranima u tako ranom periodu života? Prekomjerno korištenje mobitela (ekrana) ima negativan utjecaj na dječju psihu i ponašanje posebice što je dijete mlađe. 3. Adrenalinski stres Djeca koja su izložena nasilnim sadržajima ili igraju nasilne igrice u kojima trebaju stalno biti spremna za napad i obranu, nalaze se u stanju stalnog adrenalinskog stresa koji se manifestira u pojačanim otkucajima srca, drhtanju, pojačanom disanju, mišićnoj napetosti. Stres može utjecati na imuni sistem kao i uzrokovati bolesti i poremećaje. Dijete se teže smiruje i kontrolira vlastite emocije. Izloženost agresivnim sadržajima potiče češće iskazivanje agresivnog ponašanja. Djeca razvijaju neosjetljivost na agresiju što utječe na neprihvatljiv odnos sa socijalnom okolinom i probleme u ponašanju. 4. Pretilost Zbog premalo kretanja i fizičke aktivnosti djeca su u riziku od razvoja pretilosti, posebice zbog toga što se često ispred ekrana grickaju grickalice. Mobiteli se sve češće koriste tijekom obroka kako bi se djeca zabavila tijekom hranjenja, što loše utječe na usvajanje navike samostalnog hranjenja kao i razvoja svjesnosti konzumiranja obroka, same potrebe za hranom kao i svjesnosti o sitosti i prestanku konzumiranja hrane. Korištenjem mobitela djetetu se šalje poruka da je korištenje ekrana povezano s obavljanjem osnovnih životnih funkcija kao što je hranjenje. 5. Oštećenja vida Zbog stalne usmjerenosti oka na dvodimenzionalni ekran koji se nalazi na istoj udaljenosti gubi se sposobnost fokusiranja oka na predmete na različitoj udaljenosti te slabe mišići oka. Djeca mogu iskusiti glavobolje, zamagljen vid, umor

11


očiju. Sposobnost fokusiranja oka važna je za sposobnost čitanja i pisanja kao i praćenja nastave i zapisivanja u bilježnicu. 6. Poremećaji pažnje i hiperaktivnost Ako se sadržaji na ekranima koriste neumjereno i nisu primjereni dobi djeteta, mogu uzrokovati poremećaj pažnje i probleme s koncentracijom. Uz primjerene sadržaje i roditeljsku kontrolu ova tehnologija može koristiti razvoju, no izloženost bez kontrole roditelja i kritičnosti prema sadržajima može biti pogubna za dječju pažnju. Brza izmjena sadržaja, scena, slika, zvukova, bljeskova, intenzivno vizualno i auditivno stimuliranje čini djecu nestrpljivima kada trebaju pratiti sadržaje slabijeg intenziteta i usredotočiti se na detalje te su u riziku od razvoja problema s učenjem. 7. Smanjuje dječju kreativnost, sposobnost maštanja i zamišljanja Dijete promatrajući vizualne sadržaje nema potrebu zamišljanja, a zbog brze izmjene sadržaja nema vremena ni za promišljanje i uočavanje detalja kako je to slučaj kada koristimo slikovnicu. Isto tako brza izmjena sadržaja onemogućuje i roditelja u komentiranju i razgovoru s djetetom. Često korištenje računalnih igara odmiče djecu od igre na zraku, crtanja, slikanja, modeliranja, slikovnica, odmiče ih od igre s igračkama primjerenima njihovoj dobi te na taj način smanjuje njihovu mogućnost zamišljanja i kreativnosti koju bi inače razvijali u igri na zraku ili s igračkama primjerenim njihovoj dobi.

melatonina važnog za usnivanje i sam san. Uznemirujući sadržaji koje dijete gleda prije spavanja ili tijekom dana, također štete snu. Ispitivanje provedeno na 2048 učenika pokazalo je da su djeca koja su spavala u blizini malog zaslona imala 20,6 minuta manje sna, a u sobi s televizorom 18 minuta manje sna. Gledanje TV-a, videa, igranje igrica, također ima utjecaj na dužinu spavanja (prema Falbe). 9. Zračenje Svjetska zdravstvena organizacija odavno je potvrdila da zračenje mobitela ima utjecaj na zdravlje čovjeka. Istraživanje Institute of Physicsand Engineeringin Medicine nedavno je pokazalo da se navedeno zračenje dvostruko više taloži u dječjem mozgu i deset puta više u koštanoj srži. Kako je dječji organizam nježniji i u razvoju, tako i radijacija lakše prodire do organa. Isto tako, sve češće obolijevanje djece od tumora na mozgu ne može se zanemariti (prema Iva Brčić). Možda vas sljedeća fotografija uvjeri u važnost toga da djetetu zabranite mobitel. Digitalne tehnologije pa tako i mobilni telefoni mogu samo u kontroliranim uvjetima, uz kontrolirano vrijeme korištenja i roditeljski odabir sadržaja te uz nadzor roditelja biti korisni za razvoj djeteta. U

suprotnom djeluju razarajuće na djetetov fizički i psihički razvoj. Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje da djeca mlađa od dvije godine ne koristite mobilne telefone. Roditelji, na vama je da odlučite što ćete učiniti! Literatura: • Buljan Flander. G. i Brezinšćak. T.(2018.) Živjeti zajedno u svijetu koji ne poznajemo: roditeljstvo i odrastanje uz suvremene tehnologije u predškolskoj dobi, https://www.poliklinika-djeca.hr/publikacije/ zivjeti-zajedno-u-svijetu-koji-ne-poznajemoroditeljstvo-i-odrastanje-uz-suvremene-tehnologijeu-predskolskoj-dobi/ (pristup 11.3.2021.) • Brčić, I. (2018.) Jeste li se zapitali što mobiteli rade djetetovu mozgu?,https://www.roditelji.hr/ obitelj/zdravlje/jeste-li-se-zapitali-sto-mobiteli-radedjetetovu-mozgu/(pristup 8.4.2021.) • CrisRowan OTR. TheImpactof Technology on ChildSensoryand Motor Development • http://www.sensomotorische-integratie.nl/ CrisRowan.pdf(pristup 9.3.2021.) • CrisRowan OTR.(2013.)TheImpactof Technology on theDevelopingChildhttps://www.huffpost. com/entry/technology-children-negativeimpact_b_3343245(pristup 30.3.2021.) • Casey Imafidon, (2018.) 10 Reasons You Shouldn’tHand A Smartphone to YourChildren, https://www.lifehack.org/articles/lifestyle/10reasons-you-shouldnt-hand-smartphone-yourchildren.html(pristup 1.4.2021.) • Falbe. J., etal. (2015.) SleepDuration, Restfulness, andScreensintheSleepEnvironmente, https:// pediatrics.aappublications.org/content/ early/2015/01/01/peds.2014-2306 (pristup 9.4.2021.) • Roje Đapić. M., Buljan Flander. G. Selak Bagarić. E.(2020.) Mala djeca pred malim ekranima: Hrvatska u odnosu na Europu i svijet. Napredak : Časopis za interdisciplinarna istraživanja u odgoju i obrazovanju, Vol. 161 No. 1-2, 2020., https://hrcak.srce. hr/239891 (pristup 2.4.2021.) • Svjetska zdravstvena organizacija, https://www.who. int/news-room/fact-sheets/detail/electromagneticfields-and-public-health-mobile-phones (pristup 26.4.2021.)

Fotografija preuzeta s roditelji.hr

8. Poremećaji spavanja Korištenje ekrana u prostorima za spavanje može utjecati na lošu kvalitetu sna zbog bljeskova i plave svjetlosti koja sprečava lučenje

12

Tratinčica, broj 31


DIJETE, RODITELJ, ODGAJATELJ - ULOGA U OPISMENJAVANJU MEDIJIMA Ana Verčević, odgajateljica

21. stoljeće. Televizija, Internet, videoigre i časopisi. Sve to ima mnogo dobrih i loših strana. Mnoga djeca današnjice te medije koriste bez kontrole i vremenski neograničeno. Najutjecajniji medij današnjice je svakako televizija. Djeca na pitanje što vole raditi odgovaraju da najviše vole gledati televiziju. Iako televizija može biti i korisna, jako malo djece gleda te korisne sadržaje. Djeca su hipnotizirana serijama i ostalim sadržajima neprimjerenima njihovoj dobi. Današnji animirani filmovi za djecu puni su nasilja. Glavni likovi koji postaju dječji idoli nisu uzorne osobe lijepog ponašanja sa zavidnim postignućima iz svijeta znanosti ili umjetnosti, već osobe koje prezentiraju slavan i glamurozan život koji sa sobom većinom nosi negativne posljedice. Također, tu su i neke videoigrice koje su još gore od televizije. U igricama koje popularno nazivamo „pucačinama“ razine i bodove prelazimo i prikupljamo samo ako smo ubili što više protivnika. Primjer je igra za Playstation 2 koja nosi naziv „Carmageddon“ u kojoj je cilj pregaziti što više pješaka na ulici uz zvuk vrištanja i lomljenja kostiju da bi efekt tog masakra bio što uvjerljiviji. Takvim doživljavanjem televizije, a i Interneta koji je prepun takvih videoigrica koje počivaju na nasilju i lošim uzorima, djeca postaju manje osjetljiva na nasilje, strahuju da i sami ne postanu žrtve, povlače se u sebe, žive u virtualnom svijetu, smanjuju svoju kreativnost, a time i maštu te im manjka tjelesne aktivnosti. Uz to se „otupljuje“ njihova medijska pismenost. Ako medijsku pismenost želimo definirati kao nešto korisno, kao razvoj određenih vještina, kao učenje nalaženja korisnih informacija, onda ju ovakvim, dosad spomenutim sadržajima, definitivno otupljujemo. Zato, da bi dijete bilo medijski pismeno, list dječjeg vrtića «Tratinčica»

moraju se u priču uključiti roditelji i odgajatelji. Roditelj je taj koji djetetu mora i treba pokazati što je dobro, a što ne, tj. naučiti ga razlikovati dobro od lošeg. Treba naučiti dijete kako analizirati i procijeniti korisnost informacija, naučiti ga postavljati pitanja te kako će u određenom trenutku naći ono što mu treba. U medijskom opismenjavanju veliku odgovornost ima i odgajatelj. Odgajatelj, već od najranije dobi, može djeci približiti medije te birati sadržaje koji će poticati dječju maštu i kreativnost. Može, također, kroz igru djeci objasniti moć medija i kako tu moć pozitivno iskoristiti. Npr. m o ž e razmišljati i govoriti o značenju zvuka, boje, slike, razgovarati o tome što je informacija i kako do nje doći. Odgajatelj, također, može tražiti od djece da uoče reklamu prije početka crtanog filma, razumjeti što je to reklama. Tako djeca već odmalena mogu upoznati medije i započeti svoje opismenjavanje. Roditelji su u ovom zadatku najodgovorniji za dijete, a veliku ulogu mogu odigrati i odgajatelji. Djetetu treba dopustiti da gleda televiziju, ali u određenom vremenskom ograničenju i s posebnom pažnjom na odabir sadržaja. Iako je mnogo toga negativnog u medijima, njihovim pravilnim korištenjem i pametnom upotrebom možemo si itekako olakšati život. Svi mi danas, čim trebamo neku informaciju, prvo pomislimo na dobro nam poznatu Wikipediju. Mediji su svugdje oko nas i nemoguće se potpuno ograditi od njihovog ponekad negativnog utjecaja, ali je uloga nas odraslih da taj negativni utjecaj svedemo na najmanju moguću mjeru. Jer, nažalost ili nasreću, današnji život bez medija je nezamisliv i nemoguć. Izvori: • Giles. D. (2003). Media Psychology: SA: Routledge. • Zbornik (2011). Djeca medija. Od marginalizacije do senzacije. Zagreb: Matica hrvatska. • https://hrcak.srce.hr/

13


Lora Sabolović (6,6) - Beba dinosaur

Maša Mihalec (2,3) - Sunce Larisa Đurđević (6) - Snješko

Lora Kuharić (6, 5) - Lišće

Roko Spevak (4) - Gusjenica

Leon Tonc (5,6) - Lopoč Jakov Patrčević (7,2) - Maska Noa Prosenjak (7) - Podmornica

Kiara Ljubičić Ademi (6,2) - Tri snjegovića Roza Jukić (4) - Snjegović

Marta Martinčić (6) - Maslačak

Klara Miloš (6,6) - Tatu veseli kad se igramo s plišancima

14

Klara Međimorec (6) - Škola

Tratinčica, broj 31

Lucija Nemet (6,10) - Zmaj

Lota Čanji (5,4) - Plodovi jeseni Larisa Grobenski (6, 11) - Polarni život


Arno Kelek (5,5) - Auto

Viktor Medenjak (6,9) - Vodenica

Nikol Babić (2,8) - Pisanica Nolan Wolfling (6) - Želim biti nogometaš

Skupina Smarties - Koprivnica

Ante Odak (7) - Paviljon

Ema Ištvanović (4,6) - Cvjetna livada

Lana Blažeković (3,10) - Ispod gromova i munja (doživljaj glazbe)

Sofia Hontić (5) - Naš planet

Maja Mandić (6,4 god) - Duga

Lada Ivanović (2,11) - To sam ja

Ema Košanski (7) - Plitvička jezera

Lea Grudić (4,4) - Livada

15

list dječjeg vrtića «Tratinčica» Helena Jeličić (3,3) - Proljeće

Erik Vrabelj (6) - Kapa

Roko Godek (6,6 god) - Traktori


NEKI OD POZITIVNIH UČINAKA VIDEOIGARA

DJECA I VIDEOIGRE Katarina Vratislavski, odgajateljica Igra je u djetetovu životu prisutna od samog rođenja, a predstavlja osnovnu i najznačajniju aktivnost u kojoj dijete provodi većinu svojeg vremena. Putem igre dijete se razvija u svim područjima: tjelesnom i psihomotoričkom, socio-emocionalnom, spoznajnom i govornom. Iako se pri spomenu riječi „igra“ većinom misli na igre pretvaranja, igre s pravilima, jezične igre, matematičke igre i slično, u novije vrijeme „igračke i igralište“ modernog doba za mlađu djecu sve više predstavljaju videoigre. Videoigre postoje još od 1958. godine, a već 80-ih godina 20. stoljeća njihova je popularnost među mladima bila evidentna. Podaci istraživanja iz 2008. godine pokazuju da trećina djece u dobi od tri do sedam godina igra računalne (video) igre, a igranje istih se nakon predškolskog i osnovnoškolskog razdoblja povećava. Djeca su po prirodi znatiželjna bića i teže isprobavanju novih načina igranja, stoga ovakvi podaci nisu začuđujući, pogotovo, uzmemo li u obzir razinu tehnološkog napretka današnjeg doba. Videoigre se razlikuju od ostalih igara za djecu jer sadrže programirana pravila te kao takve pružaju djeci uvijek dosljedne uloge igrača i suigrača koji pravila provode dosljedno. Jedan od razloga velike popularnosti videoigrica kod djece je aktivno sudjelovanje u igri, odnosno mogućnost utjecaja na sam ishod igre. Mnogu djecu privlače i brzina i iluzija moći jer se poistovjećuju s likovima, sakupljaju „bodove“ i tako zadovoljavaju svoju potrebu za pobjedom. Postoji mnogo kategorija videoigara, a neke od njih prema PEGI klasifikaciji su: akcijske igre, avanture, simulacijske igre (SIMS), sportske igre, edukativne igre, utrke, MMO (igre uključivanja više igrača putem interneta), puzzle… Osim klasifikacije igara prema žanrovima, postoji i PEGI sustav klasifikacije igara prema dobi kojoj su namijenjene. Klasifikacija je prikazana oznakama 3+,7+,12+,16+,18+. Igre s oznakom PEGI 3+ namijenjene su svim dobnim skupinama, ne sadrže zastrašujuće i uznemirujuće zvukove ni slike, i ne sadrže neprimjeren rječnik. Igre s oznakom 7+ igre su koje bi inače bile rangirane kao 3+, ali sadrže neke potencijalno zastrašujuće prizore ili zvukove. Igre s oznakom 12+ sadrže živopisne scene nasilja i moguć je prikaz djelomične golotinje, dok igre s oznakom 16+ sadrže realne prikaze nasilja ili seksualnosti. PEGI 18+ oznaka je za igre koje su namijenjene samo odraslima jer je u njima prikazana visoka razina nasilja i/ili seksualnosti. Osim oznake za dobnu primjerenost, na videoigricama prikazane su sličice koje pojašnjavaju zašto je igra dobila određenu oznaku. Videoigrice sa svojim pravilima, izazovima i povratnim informacijama mogu stvoriti zanimljiva iskustva koja za djecu mogu biti korisna, ali i štetna te tako djecu u najmlađoj dobi naučiti poželjnom i nepoželjnom ponašanju.

16

Literatura: • Kamenar Čokor, D. (2020). Utjecaj računalnih igara na djecu predškolske dobi. Diplomski rad. Varaždin: Sveučilište Sjever • Laniado, N., Pietra G. (2005). Naše dijete, videoigre, Internet i televizija (Što učiniti ako ga hipnotiziraju?). Rijeka: Studio TiM

• Potiču misaone procese. Slike na ekranu pune su boja i u neprestanom pokretu te kao takve zaokupljaju pozornost gledatelja i zadržavaju njegovu svijest budnom jer zahtijevaju neprestane odgovore. Svaka promjena prizora, jačine glazbe i slično aktivira na odgovor moždane stanice čime se stvaraju nove veze. • Potiču asocijativno mišljenje. • Podupiru intuiciju i hipotetičko mišljenje. S obzirom da u videoigrama nitko igraču unaprijed ne kaže koja pravila određuju ponašanje pojedinog junaka, on ih sam treba uočiti promatranjem. • Pospješuju koordinaciju pokreta jer zahtijevaju visoku usklađenost pokreta ruku s onime što se zbiva na ekranu. • Predstavljaju nepristrane učitelje s puno strpljivosti koji su uvijek spremni početi igru ispočetka. • Mogu biti korisna pomagala u učenju, osobito edukativne igre. • Nude trenutačnu nagradu. Videoigre temelje se na pozitivnom feedback-u, igrač koji uočava i primjenjuje pravila odmah je nagrađen ili dobiva privilegiju da prijeđe na zahtjevniju razinu igre.

NEKI OD NEGATIVNIH UČINAKA VIDEOIGARA • Igra postaje trend, odnosno opće ponašanje i način života (odjeća s likovima, ruksaci, slatkiši...). • Prikaz nasilnog ponašanja, ubojstava, općenito agresije koja se nagrađuje te je često primarni cilj igre; ubiti protivnika znači pobijediti i skupiti bodove. S obzirom da su djeca aktivni sudionici u videoigri, oni bivaju nagrađeni za takvo ponašanje i s vremenom nauče da je nasilje opće prihvaćena pojava u svijetu te da je agresija normalan odgovor na neke događaje. Predškolska djeca ne mogu pravilno razlikovati svijet mašte i fantazije od stvarnog svijeta kao što to mogu starija djeca i odrasli. Oni se fokusiraju na najistaknutiji atribut lika, a ne sagledavaju cjelinu. Stoga će vjerojatno imitirati ono što vide, bez prepoznavanja koja ponašanja mogu biti opasna ili društveno neprihvatljiva. • Pretjeran boravak pred ekranima smanjuje vrijeme boravka na otvorenom te može izazvati manjak vitamina D koji se dobiva boravkom na suncu. • Zbog smanjene fizičke aktivnosti izazvane pretjeranim igranjem videoigrica kod djece se može javiti pretilost. • Također, niža razina tjelesne aktivnosti utječe na bol u mišićima i nepravilno držanje. • Narušen je razvoj fine motorike. Prilikom (učestalog) igranja videoigara s joystick upravljačem mozak prima informaciju da je zgrčeni položaj držanja palca važan položaj pa jača sinapse za takav hvat. Kako su te sinapse nepotrebne, u fazi učenja pisanja dolazi do poteškoća. • Pojava ovisnosti o videoigrama.

KAKO SE POSTAVITI PREMA VIDEOIGRAMA 1. KONTROLIRAJTE IZBOR IGARA Prije nego djetetu kupite (ili preuzmete) igru, važno je informirati se o njenim obilježjima i njenoj primjerenosti u čemu nam može pomoći PEGI kategorizacija igara.

2. OGRANIČITE VRIJEME IGRANJA Preporuke Američke pedijatrijske akademije iz 2016. govore kako djeca u dobi od dvije do pet godina ne bi trebala pred ekranima (uključujući i televiziju, mobitel, tablet i sl.) provoditi više od jedan sat dnevno.

3. POVREMENO IGRAJTE S DJECOM Igranje videoigara s djecom može poslužiti kao poduka roditeljima, ali to je ujedno prilika za druženje s djecom u aktivnostima koje oni vole. Djeci je to izvrsna prilika da podučavanjem roditelja igranju jačaju svoje samopouzdanje.

4. NADGLEDAJTE IGRANJE VIDEOIGARA Pozornost kod korištenja računala trebala bi biti neprestana te se računala ili tv-konzole ne bi trebale nalaziti u dječjoj sobi jer se tako povećava mogućnost da se izgubi kontrola nad njihovom upotrebom.

5. VODITE BRIGU O OČUVANJU ZDRAVLJA DJETETA Ne dopustite djetetu da igra igre za vrijeme jela zbog toga što dijete uživljeno u igru nema kontrolu nad onime što i koliko jede te se često prejeda. Također, prilikom igranja važno je da je dijete u pravilnom položaju sjedenja, a ekran u položaju malo nižem od visine pogleda, udaljen 50-70 cm.

Čini se da su videoigre neizbježni dio djetinjstva, i to već od predškolske dobi. Upravo ih je zato važno shvatiti kao sadržaje kojima se obogaćuje svijet djeteta. Roditelji i odgajatelji u vrtićima trebali bi razumjeti virtualni svijet u kojem djeca provode svoje vrijeme te otvoreno razgovarati o tome.

Tratinčica, broj 31


ULOGA SCENSKE LUTKE U RAZVOJU DJETETA PREDŠKOLSKOG UZRASTA Marija Sesvečan, odgajateljica

Scenska lutka ima izuzetno veliku ulogu u djetetovom životu. Ona potiče cjeloviti razvoj: afektivni, kognitivni, emocionalni te razvoj govora. Ima veliku ulogu u stjecanju moralnih, estetskih i kulturnih vrijednosti. Utječe na razvoj pozitivne slike o sebi, razumijevanju svojih i tuđih osjećaja. Uz pomoć lutke dijete lakše rješava problemske situacije, surađuje i jača komunikacijske vještine (verbalne i neverbalne). Jača samopouzdanje i razvija pozitivnu sliku o sebi. Poticajna je za djecu koja su povučena, sramežljiva, koja teže uspostavljaju socijalne interakcije. Potiče stvaralaštvo, kreativnost i maštu. Ona je posrednik između odgajatelja i djeteta te djeteta i ostale djece. Kreativnost djeteta je nemjerljiva. Svaki predmet u rukama djeteta može oživjeti. Često u neposrednom radu s ushitom pratim djecu kako rješavaju i osmišljavaju igre s didaktički neoblikovanim materijalima tako da nastaju prave stvaralačke igre, kazališne predstave, lutke... Iznenađujuće je kako se izuzetno povučena djeca oslobađaju te uz pomoć lutke samostalno organiziraju predstave, dijele uloge, vode monolog i dijalog i pritom ispoljavaju svoje emocije, želje, potrebe. Dijete koje animira scensku lutku zamišlja svijet koji stvara u igri. Misao djeteta je brža od govora i dijete koristi mimiku, pokret i motoričke vještine te duži monološki i dijaloški govor koji je logički povezan. Uz lutku se razvija govor, obogaćuje rječnik, jezik postaje predmet igre. Igrajući se sa scenskom lutkom, djeca se emocionalno rasterećuju. Ne uskraćujmo djeci igre s lutkama. Ako se dijete njima ne igra, one nemaju svrhu jer lutka živi samo u rukama animatora, odnosno djeteta. Uloga odgajatelja je stvarati uvjete u kojima će dijete imati mogućnost stvarati lutke, animirati ih, pomoću njih proigravati situacije i provoditi dramatizacije. Potrebno je motivirati djecu poticajnim, bogatim okruženjem, razgovorom i zajedničkim igrama. Dopustiti djeci kreativnost, stvaralaštvo, a ne izravno usmjeravati sadržaj igre. Lutkarske improvizacije djeci su izuzetno zanimljive. Cijela improvizacija temelji se na kreativnoj sposobnosti. Djeca više nauče opažanjem nego namjernim poučavanjem. Ne zaboravimo da smo djeci model za imitaciju te pazimo na svoje ponašanje u svakoj situaciji. Pomozimo im da odrastaju u sretne i samopouzdane ljude u sigurnom i bogatom okruženju.

SCENOGRAFIJA I KOSTIMOGRAFIJA U VRTIĆU

Jelena Premec, odgajateljica

Kada nastaje kazališna predstava, nastaje i njen važan dio, a to su scenografija i kostimografija. Dječje misli su uvijek negdje između mašte i stvarnosti. Za svoje svakodnevne igre zamišljaju i stvaraju kulise i scenografije. Ponekad je za scenografiju i kostimografiju dovoljna samo mašta. Lako im je zamisliti da je kartonska kutija kućica, dva kamena čine gol, šarena marama postaje plašt, a dovoljno je dogovoriti se gdje će sjediti kralj da bi običan stolac postao kraljevski. Cilj izrade scenografije i kostimografije s djecom i roditeljima je da ih naučimo kako od otpadnog materijala stvoriti kazališnu umjetnost kroz igru i likovno izražavanje. Odgajatelji su tu da djeci pokažu kako od tih jednostavnih svakodnevnih stvari uz malo truda i dobre volje napraviti nešto više. Dovoljne su boje i malo papira pa da kartonska kutija postane dvorac, dovoljni su odbačeni tuljci i čarape da nastanu gljive, drveće, cvijeće, dovoljno je nekoliko štapova i malo mreže i nastat će pravi gol, a za kraljevski stolac je potreban samo papir od kojeg ćemo izrezati i obojati krunu... Izrada scenografije je zbog toga upravo savršena igra koja potiče maštu, kreativnost i socijalne vještine, ali i razvija motoričke sposobnosti kod djece. Pri tome svakako treba poštovati dječje želje i dopustiti im da sami daju ideje i da se dogovaraju što će i kako napraviti. Odgajatelj ih treba usmjeriti i pomoći im da konačan rezultat njihovog rada bude funkcionalan tako da se na kraju rado s tim igraju te izmišljaju vlastite priče i predstave. U dramsko-scenskom programu kod izrade scenografije i kostima vrlo nam je važna suradnja s roditeljima i tehničkim osobljem jer uz njihovu pomoć nastaju prava umjetnička djela. Nakon završene predstave scenografija i kostimi postaju dio sobe u kojoj djeca borave i čemu se rado ponovno vraćaju. Izrada scenografije i kostima djecu pretvara u male umjetnike, a tko zna, možda će netko od njih jednom postati kazališni umjetnik.

list dječjeg vrtića «Tratinčica»

17


DANSKI ODGOJ DJECE Lidija Huten, odgajateljica

Danski odgoj djece predstavlja teoriju roditeljstva za koju se smatra da je jedan od glavnih razloga zašto se Danci postojano proglašavaju jednim od najsretnijih naroda na svijetu. Po uzoru na knjigu „Danski odgoj djece“ čiji su autori Jessica Joelle Alexander i Iben Dissing Sandahl, ovaj članak ukratko prikazuje osnove danskog odgoja te kako Danci odgajaju samopouzdanu i sposobnu djecu.

SUVREMENI SVIJET Pritisnuti bremenom suvremenog vremena roditelji se sve češće pitaju: „Radim li sve ispravno? Jesam li dovoljno dobar roditelj?“. Međutim, jeste li ikad razmišljali o tome što zapravo znači ispravno? Godine istraživanja prikazuju kako su uvjerenja o tome što je ispravno toliko duboko usađena u društva u kojima živimo da ih je gotovo nemoguće objektivno sagledati. Jednostavno, to tako mora biti. Danska teorija odgoja skraćena je u lako pamtljiv akronim P.A.R.E.N.T. (engl. roditelj) sastavljen od početnih slova engleskih riječi: PLAY (IGRA), AUTHENTICITY (AUTENTIČNOST), REFRAMING (PREOBLIKOVANJE), EMPATHY (EMPATIJA), NO ULTIMATUMS (BEZ ULTIMATUMA), TOGETHERNESS (ZAJEDNIŠTVO I HYGGE).

IGRA Još jedno breme suvremenog vremena za roditelje je nužnost organiziranja „O igri se često aktivnosti za svoju govori kao o odmoru djecu. Bilo da je od ozbiljnog učenja, ali to sportska škola, za djecu igra je ozbiljno plivanje, zbor, učenje.“ razne radionice (Rogers) i slično, roditelji se

18

jednostavno ne osjećaju da su dobro obavili roditeljski posao ako djeca nisu uključena u neke aktivnosti. Na taj način osjećaju da svoju djecu nečemu poučavaju i da dobro rade svoj posao jer u njihove glave ulijevaju znanje, a igra se nerijetko doživljava kao gubitak dragocjenog vremena. No, zapravo, svim tim organiziranim aktivnostima gubimo dragocjeno vrijeme za slobodnu igru koja je najbolji način dječjeg učenja. U Danskoj naglasak nije na odgoju i obrazovanju, već na djetetovu cjelovitu razvoju, a slobodna igra je od presudne važnosti za to. Zaključno, igra izravno utječe na sve životne vještine prilagodbe. Djeci društvene situacije predstavljaju stres. Naime, u igri može doći i do suradnje i do sukoba. Strah i ljutnja samo su neki od osjećaja s kojima se dijete mora naučiti nositi da bi moglo nastaviti s igrom. Djeca dogovaraju pravila prije i mnogo puta tijekom igre te moraju biti svjesna emocionalnog stanja svojih suigrača kako bi se izbjegla ljutnja i napuštanje igre. Budući da se djeca, načelno, žele igrati s drugom djecom, takve situacije od njih traže vježbanje suradnje gledajući na druge kao jednake sebi, što je iznimno važna vještina za postizanje sreće u kasnijem životu. Zato sljedeći put kada vidite djecu kako vise s grana, skaču sa stijena ili se igraju borbe pa se poželite umiješati kako biste ih spasili, prisjetite se da djeca tako uče s koliko stresa mogu izići na kraj. Kada vidite da se igraju s „teškom“ djecom i poželite ih zaštititi, sjetite se da se tako uče samokontroli i vještinama pregovaranja sa svakovrsnim karakterima.

To je njihov način istraživanja vlastitih sposobnosti te istodobno razvijanje vještina prilagodbe. Što se više igraju, postat će otporniji i društveno prilagođeniji.

AUTENTIČNOST Za Dance autentičnost, odnosno iskrenost, započinje razumijevanjem vlastitih osjećaja. Učimo li djecu da prepoznaju i prihvate i dobre i loše osjećaje te da postupaju u skladu s vlastitim vrijednostima, životni izazovi i nedaće neće ih nadjačati. Znat će da postupaju u skladu s vlastitim osjećajem za ispravno. Na taj način unutarnji kompas – iskreno samopouzdanje utemeljeno na vrijednostima – postaje najsnažnija vodilja u čovjekovu životu, uvelike otporna na vanjski pritisak. Autentičan, iskren roditeljski pristup prvi je korak u podučavanju djece da i ona postanu odvažno iskrena sa sobom i drugima. Ono što djeci uistinu treba od roditelja je emocionalna iskrenost, a ne savršenstvo. Djeca vide kako doživljavate ljutnju, radost, uzbuđenje i frustraciju i kako ih izražavate, odnosno pokazujete prema van. Priznavanje i prihvaćanje svih osjećaja, čak i teških, u ranoj fazi života dobro je iskustvo za kasniji život. Tu dolazimo do poniznosti koja je u Danskoj vrlo važna vrlina bez negativnih konotacija. Poniznost je vrlina onih koji tako dobro poznaju sebe da im ne trebaju drugi kako bi se osjećali vrijednima. Zato Danci pokušavaju ne pretjerivati u pohvaljivanju svoje djece. Rečenice poput: „Prekrasno! Bravo! Ti si prava umjetnica/ umjetnik!“ na crtež koji dijete načrčka, radije zamijenite sa: „Što je to nacrtano? Zašto si odabrao/la te boje?“ Usmjerite pozornost djeteta na zadatak umjesto na pohvalu. Nekoliko primjera pohvala za trud: • „Sviđa mi se što si bio uporan u slaganju te slagalice. Nisi odustao i na kraju si je uspio sastaviti.“ Tratinčica, broj 31


• „Ponosna sam na tebe što si podijelio užinu sa svojim bratom. Jako sam sretna kad dijeliš s drugima.“

PREOBLIKOVANJE Upitate li bilo kojeg Danca što misli o vremenu kada je vani hladno, sivo i kišno, automatski će vam odgovoriti: „ Baš dobro što nisam na godišnjem!“, „Ne postoji loše vrijeme, samo loša i neprimjerena odjeća!“ Danci ne negiraju negativno, oni samo ističu, i to s pomoću činjenica, da postoji i druga strana koju možda niste ni pomislili razmotriti. Preoblikovanje u djece se sastoji od pomaganja djetetu da preusmjeri pozornost s onoga što misli da ne može na ono što može. Odrasla osoba pomaže djetetu sagledati situaciju iz drukčijeg kuta i navodi ga da se usredotoči na manje negativne ishode ili zaključke. Vježbom to može postati glavna, automatska postavka za roditelje i za djecu.

EMPATIJA Empatija je sposobnost prepoznavanja i razumijevanja tuđih osjećaja. To je sposobnost uživljavanja u osjećaje druge osobe – ne sažaljevanje nego suosjećanje s drugom osobom. Pojednostavljeno možemo reći da je empatija gledanje svijeta „tuđim očima“, a to je mnogo jednostavnije reći nego učiniti. Tu nailazimo na problem posramljivanja i težnju da uvijek budemo bolji od drugih, a kad na vidjelo izroni naša ranjivost, pojavljuju se osjećaji nelagode i straha. Ukoliko vjerujemo u postojanje dobrog u ljudima, postaje prirodno vidjeti to dobro u drugima. Uistinu je rijetkost čuti Danca da pred vlastitom djecom govori negativno o drugom djetetu. Umjesto kritiziranja, oni svojoj djeci pokušavaju objasniti ponašanje drugog djeteta te zašto je ono reagiralo na određeni način. „Možda je bila jako umorna jer nije spavala popodne.“, „A da nije možda gladan? Znaš kako ljudi znaju biti razdražljivi i mrzovoljni kad su gladni.“ Pokušavaju potaknuti svoju djecu da ponašanje drugog djeteta vide kao nešto na što su utjecale okolnosti, a ne obilježiti to dijete kao zločesto, sebično ili nesnosno. list dječjeg vrtića «Tratinčica»

DANSKI NAČIN UČENJA EMPATIJE

BEZ ULTIMATUMA

Evo jednog primjera. Lena se na pješčanoj plaži igra lopaticom, a Marko koji je mlađi od nje, također se želi igrati, ali Lena mu ne da. Marko počne plakati. Što bi Lena trebala učiniti? Mnogi roditelji bi dali lopaticu Marku jer on plače. Ali koju poruku time šalju? Je li istina da uvijek moramo nekome dati ono što želi samo zato što to želi? Tako opet učimo postupati prema vanjskim posljedicama, a ne prema unutarnjoj racionalizaciji. Prema tome, što bi Lenini roditelji mogli učiniti? Pustivši najprije djecu da pokušaju sami doći do rješenja, Lenini roditelji bi mogli proučiti njezin govor tijela i pitati ju želi li podijeliti igračku. Možda bi joj mogli predložiti dogovor – pet minuta će se Lena igrati igračkom i zatim će je posuditi Marku, a ona će se prihvatiti nove aktivnosti. Zajedno se igrati i dijeliti je zabavno ako je dijete raspoloženo za to. Kad se uči dijeliti s drugima, katkad je u redu reći i ne, ali i dijeljenje bi trebalo predstavljati užitak. Drugi način kojim danski roditelji potiču razvoj empatije je ukazivanje na osjećaje drugih ljudi. Npr. „Vidi, Viktor plače. Što misliš, zašto plače?“ Danski su roditelji skloni u najmanju ruku prihvatiti djetetov osjećaj prije nego što o njemu započnu raspravljati s djetetom. Pitat će ga: „Zašto plačeš?“, a zatim će čučnuti ili se sagnuti na djetetovu razinu da mu pokažu da ga vide. Za dječje osjećaje ne postoje uvijek dobri razlozi, niti su za njih uvijek na raspolaganju laka rješenja. Ali prihvaćanjem njihovih osjećaja i pokazivanjem da ih ne osuđujemo zbog toga što osjećaju, učimo djecu poštovati tuđe osjećaje.

Bez ultimatuma predstavlja odgoj bez fizičkog kažnjavanja jer Danci smatraju da su djeca urođeno dobra. Jedan od savjeta autorice knjige je da razmislite koje stvari kod sebe najviše mrzite čuti da govorite i zatim se pogledajte u zrcalo. Upravo to ćete dobiti od svog djeteta. Ako ne volite viku i ljutnju, ne činite to. Ako ne volite upotrebljavati silu, ne upotrebljavajte ju. Prestanite brinuti što drugi misle i zadržite hladnu glavu i pokušajte razlučiti važno od nevažnog.

ZAJEDNIŠTVO I HYGGE Hygge u prijevodu znači „ugodno provoditi vrijeme zajedno“ i taj pojam u Danskoj predstavlja način života. Koncept zajedništva i hygge u osnovi znači staviti sebe u drugi plan radi dobrobiti svih. Osvijestite kod djece timski duh, istaknite važnost zajedničkog djelovanja i objasnite im i potkrijepite primjerima da je sve lakše kada se radi u timu.

PRISEGA NA HYGGE Prisežemo da ćemo…. • isključiti pametne telefone i tablete • ostaviti brige i probleme pred vratima • da se nećemo žaliti i nepotrebno prigovarati • pripomoći da sav teret ne padne na jednu osobu • svjesno uživati u hrani i piću • da nećemo pričati o politici i spornim temama • pričati smiješne i pozitivne priče iz zajedničke prošlosti • da se nećemo međusobno natjecati • da nećemo ružno pričati o drugima i poticati negativu • igrati društvene igre u kojima svi mogu sudjelovati • pokušati osjećati zahvalnost prema onima oko nas koji nas vole.

Literatura: • Alexander, J.J., Dissing Sandahl, I. (2018) Danski odgoj djece. Zagreb: Puls

19


DOBROBITI DOBNO

MJEŠOVITIH SKUPINA Ivana Marković, odgajateljica

Pomaganje sa kopčanjem jakne

Prepričavanje priče starije djevojčice mlađima

Starija djevojčica ljulja mlađu

Starija djevojčica objašnjava mlađima kako se hrani beba u majčinom trbuhu

20

Dobno mješovite skupine definiramo kao skupine u kojima je dobna razlika među djecom veća od jedne godine te one u kojima borave djeca različite kronološke dobi. Kod formiranja mješovitih skupina polazi se od stajališta da se djeca razlikuju (i unutar kronološke dobi) po sposobnostima, znanju, iskustvu i interesima. One se češće javljaju u privatnim dječjim vrtićima i manjim ili ruralnim sredinama, uglavnom zbog toga što je broj djece manji pa organizacijski nije moguće oformiti skupinu djece homogene (iste) dobi. Ovo posljednje je upravo moj slučaj jer od ove pedagoške godine radim kao odgajateljica u vrtiću u Reki. Dobno mješovite skupine ne predstavljaju novu ideju jer je već u 19. stoljeću poznata pedagoginja Maria Montessori uvodila taj oblik organizacije u vrtiće. Iako se u suvremenoj pedagogiji, psihologiji i drugim srodnim područjima ističu dobrobiti dobno mješovitih odgojnih skupina, počevši od emocionalnog razvoja, razvoja socijalnih vještina, kompetencija, promjena u igri djece te naposljetku i kognitivnih vještina i učenja, u praksi još uvijek prevladava organiziranje prema kriteriju dobne homogenosti. Ovakve skupine su najsličnije prirodnoj zajednici, odnosno velikoj obitelji u kojoj se svi brinu jedni za druge na prirodan način. U našem slučaju, u skupinu ide pet obitelji: troje braće i sestara, dvije sestrične i jedan ujak i nećakinja. Stoga se može reći da djeca uče na prirodan način sve ono što takav oblik življenja pruža, od socio-emocionalnih vještina pa sve do spoznajnih. To je uvelike olakšalo proces prilagodbe mlađe djece kad su krenula u vrtić. Kada se spomene ovakav način rada u vrtićima, obično postoji predrasuda kako će starija djeca biti dominantnija te kako će zasjeniti i neće poštivati mlađu djecu. Usprkos tomu, mlađa djeca u skupini lakše i brže prihvaćaju nove aktivnosti, češće se odlučuju za korištenje prostora cijelog vrtića te bolje prihvaćaju nove odgajatelje. Starija djeca uistinu više dolaze do izražaja, iznose svoje stavove, ali su brižna prema mlađima, pomažu im i podučavaju ih, čime učvršćuju svoje samopouzdanje. U mješovitim skupinama više je socijalnih kontakata, pozitivnih izražavanja emocija, a manje kompetitivnosti i agresivnosti. Starija djeca nauče preuzimati odgovornost za svoje postupke tijekom podučavanja mlađih. Mlađa djeca traže puno više pažnje, no svaka situacija je prilika za učenje. Međutim, mješovite skupine uključuju i djecu iste dobi te tako djeca mogu uvježbavati tipične vještine interakcije. Igra mlađe djece postaje sofisticiranija nego u vršnjačkim skupinama, a uloga starijih u kontekstu igre jest osmišljavanje pravila i igara za mlađe, čime poboljšavaju svoje socijalne vještine. Osim na igru, ovakav način organizacije skupine pozitivno utječe i na razvoj govora te na uspjeh u rješavanju problemskih zadataka u suradnji mlađih i starijih bez intervencije odgajatelja. Poštujući mlađe, stariji vježbaju strpljivost. Na ovaj način starija djeca mijenjaju ulogu odgajatelja. Moram naglasiti kako je u našem objektu vrlo važna organizacija tijekom dnevnog odmora jer se on odvija u zasebnoj prostoriji, poštujući tako potrebe mlađe djece za odmorom, no i starije za učenjem i pripremama za školu. U svakoj skupini postoji određeni raspon zrelosti, sposobnosti i iskustva. U svakoj je skupini vjerojatno da će neka djeca trebati pomoć u učinkovitom suočavanju s drugima, bez obzira na dobni raspon unutar nje. Ono što je važno jest da prilike koje se prirodno pojavljuju potiču djecu kako da na odgovarajuće načine pomognu i traže pomoć jedni od drugih. Mogu slobodno zaključiti kako su djeca dovoljno kompetentna da nam svojim ponašanjem i djelovanjem daju odgovor na pitanje jesu li mješovite skupine bolje za djecu ili je kvalitetniji rad u tzv. čistim skupinama jer je svako dijete različito. Ono što se nauči o odnosima u skupinama s djecom različite dobi, razlikuje se od onoga što se uči u skupinama iste dobi, ali i jedno i drugo na svoj način pridonosi djetetovom razvoju. Literatura: • Elida Juričić, Dijete Vrtić Obitelj, broj 43, proljeće 2006. • Borovac, T. (2014). Socijalna interakcija djece u dobno mješovitim skupinama ustanova ranoga i predškolskoga odgoja. Disertacija. Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za pedagogiju • Katz, L.G., i McClellan, D.E. (2005). Poticanje razvoja dječje socijalne kompetencije. Zagreb: Educa1

Tratinčica, broj 31


POTENCIJALNO DAROVITA DJECA

Izluđuje li vas vaše dijete pitanjima? Pamti li vaše dijete stvari koje biste vi najradije zaboravili? Voli li vaše dijete izazove novih ideja? Ima li vaše dijete veći vokabular od svojih vršnjaka? Je li vaše dijete svjesno situacija i ispituje stvari koje su teške ili nemoguće za odgovoriti? Kreće li se vaše dijete radije u društvu odraslih i starije djece nego svojih vršnjaka? Ima li vaše dijete jedinstven smisao za humor? Preuzima li rado vaše dijete kontrolu i organizaciju zadataka te govori vama i ostalima kako treba izvršavati zadatke? Pomiče li vaše dijete svoje granice, odbija „ne“ kao odgovor i ponaša se kao mali odvjetnik u dobi od četiri godine? Ima li vaše dijete širok spektar interesa ili jedno specijalno područje interesa? Ako ste odgovorili pozitivno na većinu pitanja, vrlo je vjerojatno da je vaše dijete potencijalno darovito. Postoji više definicija „darovitog djeteta“, ali definicija koja najzornije prikazuje darovito dijete je da ono mnoge stvari radi brže, uspješnije i drugačije od svojih

Margareta Cahunek, odgajateljica

vršnjaka te u tome ima bolja i viša postignuća. „Darovita su djeca pojedinci visoko natprosječnih općih ili specifičnih sposobnosti, visokog stupnja kreativnosti i motivacije što im omogućava razvijanje izvanrednih kompetencija i dosljedno postizanje izrazito natprosječnog postignuća i/ili uratka u jednome ili više područja. Uočiti ih mogu roditelji, odgajatelji i nastavnici prema njihovoj radoznalosti, potrebi da stvari rade na svoj način te ranom interesu za apstraktne teme među kojima su ljubav, smrt i pravda. Obično ih jako zanima neko područje koje intenzivno proučavaju dok u njemu ne postanu mali eksperti. Postavljaju mnogo pitanja o tome kako stvari rade. Darovita djeca često su vrlo maštovita i kreativna“, smatra psihologinja Ksenija Ranogajec Benaković, ECHA stručnjakinja za organiziranje i kreiranje edukacije za darovite pojedince. U vrtićkoj dobi djeca najčešće pokazuju potencijalnu darovitost koja se još u potpunosti ne očituje kao zrela, produktivna darovitost. Da bi se darovitost mogla iskazati u izrazito natprosječnom postignuću u aktivnostima kojima se pojedinac bavi, on mora imati određeni potencijal koji će mu omogućiti da se neke njegove sposobnosti razviju do tog stupnja, a ta mogućnost se naziva potencijalna darovitost. Razvoj djetetovih potencijala je složen i dinamičan proces koji zahtijeva prvenstveno stimulativno okruženje djeteta u vrtiću i kod kuće. Danas se još uvijek susrećemo s mnogo poluistina i mitova o darovitoj djeci, a najčešći su da su sva djeca darovita, da vole školu i dobivaju samo dobre ocjene. Da darovita djeca dolaze iz obrazovanijih i situiranijih obitelji, da ih treba zaposliti jer će inače postati lijena, da su dobra u svemu... Te pogrešne spoznaje dovode do toga da roditelji odbijaju obilježavanja njihovog djeteta kao darovitog, do straha i nesigurnosti u odgoju. Howard Gardner razvio je teoriju višestruke inteligencije, odnosno područja u kojima djeca mogu pokazati svoja nadprosječna postignuća, a to su: verbalna (često misle riječima,

„Put prema uspjehu popločen je malim neuspjesima. Ako sumnjate u to, naučite žonglirati. Mala su djeca majstori učenja, njihova metoda je metoda pokušaja i pogrešaka. U toj su tehnici bolji od svakoga od nas, nitko ne doživljava toliko neuspjeha i ne uči toliko brzo. Zašto strahovati od neuspjeha? Svaka pogreška donosi darove i pouke, svaka pouka vodi mudrosti, a svaki neuspjeh novom postignuću. Neuspjesi i pogreške su prečke na ljestvicama koje vode prema vašemu potencijalu. Ako ne doživljavate neuspjehe, niste izabrali dovoljno uzvišene ciljeve.“ (Dan Millman)

vole čitati i pisati, najbolje uče verbalno ili kada čuju ili vide riječ), glazbena (vole pjevati ili pjevušiti uz glazbu, cijene glazbu, najčešće sviraju glazbeni instrument, pamte melodije), logičkomatematička (misle pojmovno, utječu na okolinu kontrolom i organizacijskim vještinama, vole logičke slagarice i strateške igre, vole kompjutere), prostorna (misle u slikama, vole crtati i dizajnirati nove stvari, vole igračke na sklapanje, fascinirana su strojevima), tjelesno-kinestetička (imaju atletski ili plesni talent, mogu biti dobri u tipkanju, šivanju, rezbarenju, ili drugim aktivnostima koje zahtijevaju istančanu motoriku), interpersonalna (razumiju ljude, pokazuju sposobnost vođe, uspješno interveniraju kad su ljudi u konfliktu), intrapersonalna (pokazuju duboku svjesnost za svoje osjećaje, snove i ideje, uče neovisno, mogu biti nekonformisti) i prirodoslovna (osjetljiva su na okolno okruženje, uključujući prirodu i promatranje kako djeluje sustav). Darovita i potencijalno darovita djeca su još od rane dobi svjesna da su drugačija te da bi se ostvarila u svom punom potencijalu potrebna im je pomoć i potpora okruženja. Darovito dijete je vrlo izazovno za učitelje, odgajatelje i društvo, ali prvenstveno za roditelje i njih same. Da bi daroviti postigli svoj puni potencijal, potrebno je puno razumijevanja, topline, strpljenja, truda, rada, pokušaja i pogrešaka, i ono najvažnije, ljubavi. Ako sumnjate da je vaše dijete potencijalno darovito ili talentirano, razgovarajte s odgajateljem vašeg djeteta koji će vas dalje uputiti na sljedeće korake. Svako dijete ima pravo na odgoj i obrazovanje koje je u njegovom najboljem interesu, koje potiče na puni razvoj dječjeg potencijala i potreba,

Literatura: • Darovita djeca; vodič za roditelje i odgajatelje, Sally Yahnke Walker

list dječjeg vrtića «Tratinčica» list dječjeg vrtića «Tratinčica»

pa tako i potencijalno darovito dijete.

21 21


ALARM I EMPATIJA Senka Galinec, medicinska sestra

U vrtiću „Jabučica“ nalazi se starija jaslička skupina „Spužvice“. Na prvi pogled, to je skupina kao i svaka druga - ispunjena igrom, veseljem, dječjim smijehom i nestašlucima. Iznenadni prodorni zvuk inzulinske pumpe prekida mnoge aktivnosti i upozorava na brzo i učinkovito reagiranje jer dječaku Jakovu naglo pada razina šećera u krvi. Jakov ima dijabetes koji zahtijeva neprestanu kontrolu vrijednosti razine šećera u krvi putem inzulinske pumpe, a često i vađenje kapilarne krvi iz prstića. Na zvuk pumpe u početku pretrneš od straha, stotine misli projuri ti glavom, panično tražiš torbicu s priborom i bombone dekstroze, sok... Tog trenutaka treba brzo reagirati kako bi se podigla razina šećera u krvi konzumirajući određenu količinu bombona, voća i druge hrane. Kroz učestale situacije se navikneš i sabrano odlučuješ što treba učiniti. Jakov je, kao i svaki dječak njegove dobi, veselo i razigrano dijete, željno novih spoznaja i aktivnosti, samostalan, samosvjestan i vrlo discipliniran s obzirom na situaciju u kojoj se nalazi i u kojoj odrasta. On je, iako ima samo tri godine, naučio živjeti sa svojim životnim suputnikom koji dolazi iznenada, usred bezbrižne igre i upravlja Jakovljevim životom. Oko struka uvijek nosi svoju vjernu Mickey torbicu s inzulinskom pumpom. Kod dolaska u sobu, uvijek veseo i nasmijan, predaje svoju torbicu s „pikalicama“ i ostalim priborom. U torbici je i injekcija u slučaju hipoglikemije. U slučaju teške hipoglikemije daje se otopina glukagona koji se ubrizgava u predio nadlaktice, trbuha ili natkoljenice te dolazi do jetre i iz jetre oslobađa rezerve šećera. Jakov želi samostalno koristiti toalet pazeći na svoje „kabliće“ i senzor na nadlaktici kako ne bi došlo do

22

odvajanja dijelova pomagala te prekinulo praćenje razine šećera u krvi i isporuku inzulina. Za vrijeme odmora, Jakovu i u snu pada ili raste razina šećera u krvi koju treba često kontrolirati i prema potrebi davati terapiju s obzirom na izmjerenu razinu. Njegov jelovnik se često razlikuje od jelovnika druge djece. Količina hrane izvagana je u gramima i tu količinu bi trebao pojesti, ponekad traži još, ali ako je razina šećera u krvi visoka, ne smijemo mu udovoljiti. Kada ne smije jesti, a gladan je, ponudimo mu bademe ili kocku njegove čokolade. Svako napuštanje sobe obvezuje nas na nošenje torbice s potrebnim priborom u slučaju hipoglikemije kao i bombone dekstroze. Prvih dana djeca su znatiželjno, a poneki i u strahu promatrala Jakova s bezbroj pitanja: „Zašto Jakova pikamo? Boli li ga? Što mu je? Zašto jede druge kekse? Zašto ima poslužavnik s drugom hranom?“ Na sva pitanja trebalo je trogodišnjacima dati odgovor. Kroz planirane sadržaje koje smo provodile u svakodnevnim raznim igrama, djeca su korak po korak usvajala humane vrijednosti kao što su suosjećanje, empatija, strpljenje i razumijevanje različitosti. Danas znaju odgovore na sva pitanja vezana uz Jakova i sami obavještavaju odgojitelja ako čuju zvuk alarma. Zbog naglaska na navedene vrijednosti, u skladu s poimanjem odgoja za humanost i toleranciju, nastojimo razviti visoku razinu osjetljivosti ostale djece prema dječaku Jakovu. Razvijamo senzibilitet za potrebe drugih koje su možda drugačije od naših vlastitih. Na taj način djeca uče prepoznati i prihvatiti svoje i tuđe potrebe, razvijaju poštovanje prema različitosti te grade brižne odnose prema drugima. U vrtiću kao zajednici koja uči, ovakav način poimanja potreba je temelj za organizaciju aktivnosti koje moralno, materijalno i duhovno podižu kvalitetu života cijele skupine. Tratinčica, broj 31


ŽIVIMO ZAJEDNO, ALI S RAZLIKAMA Margareta Cahunek, odgajateljica

Pružiti si ruke Pružiti si ruke bez podsmijeha Bez oklijevanja Pružiti si ruke preko granice i zidova Preko ograda i zidova Pružiti si ruke mimo svih nalo ga Mimo svih zabr ana Pružiti si ruke bez ikakve nare dbe Pružiti si ruke ne pitajući čem u. (nepoznati autor)

Skupina “Bubamare” novu pedagošku godinu započela je projektom pod nazivom „Živimo zajedno, ali s razlikama“ po uzoru na projekt Hrvatskog saveza udruga tjelesnih invalida „Tolerancija prema osobama s invaliditetom“. Zbog skorašnjeg odlaska u školu smatrale smo da je izuzetno bitno djecu pripremiti i upoznati s osobama s teškoćama u razvoju, načinom funkcioniranja tih pojedinaca te suzbiti eventualne nepovoljne stavove. Glavni ciljevi ovog projekta bili su razvijanje povoljnih, prihvaćajućih stavova prema osobama s teškoćama u razvoju, upoznavanje i bolje razumijevanje, podizanje svijesti o izjednačenim mogućnostima u društvu, unapređenje suradnje i tolerancije čime bi se pridonijelo općem razvitku kulture življenja. Djeca su kroz nekoliko mjeseci imala priliku bolje upoznati poteškoće u razvoju osoba s tjelesnim teškoćama – oštećenje vida, sluha, različite vrste invaliditeta, problemi u ponašanju, poteškoće u učenju. Različitim aktivnostima, igrama, edukativnim filmovima, izlaganju nekim novim iskustvima, djeci smo približile svijet osoba s teškoćama, način na koji oni vide, prihvaćaju i reagiraju na svijet. Smatramo da smo svojim malim doprinosom uspjele obogatiti djecu novim saznanjima o jednom sasvim drugačijem načinu života. Nadamo se da će djeca spoznaje i iskustva stečena tijekom provođenja projekta primjenjivati u svom životu tijekom odrastanja i da će se razviti u osobe čije će vrijednosti biti međusobno razumijevanje i tolerancija.

Naša je duša onolika kolika je naša ljubav.

(Ernst Kuhnel)

You are my sunshine You Are My Sunshine My only sunshine You make me happy When skies are grey You’ll never know, dear How much I love you Please don’t take my sunshine away I’ll always love you And be there for you I’ll protect you from harm’s way ‘Cause I adore you You’re my dream come true You’re my beautiful sunshine You are my sunshine My only sunshine You make me happy When skies are grey You’ll never know dear How much I love you Please don’t take my sunshine away

Ljubav je... Petar: “… da nešto nekome pokloniš.” Tomo: “… dok nekog voliš.” Allegra: “… dok se oženiš. Kad dobiš poklon. Dok nacrtaš srčeko.” Roza: “… dok neko padne i onda mu pomogneš.” Helena: “… sreća. Dok tata priča priču. Dok je neko dobar prema nama.” Una: “… dok se volite i sve zajedno radite.” Nolan: “… dok volite nekoga.” Larisa: “… kad se grlite i ljubite.” Nika: “… sunce. Kad se neko voli i zajedno igra.” Maša: “… dok imaš prijatelje ili prijateljicu. I dok dijeliš s nekim igračke.” Marta: “… dok imaš prijatelja i on nekaj dobije, a ti to ne dobiješ i nisi ljubomoran na njega.” Marko: “… dok od magneta napraviš srce.” Rita: “… dok nekoga voliš.” Tena: “… dok se neko voli.” Pia: “… da se ljubiš.” Erik: “… da si zaljubljen u nekoga.” Kiara: “… kad se grle i ljube.” Laura: “… da se igramo lijepo, da se ne svađamo puno i ne tučemo. Dok nekome pomažeš.” Pripremila Andreja Hobolić, odgajateljica

list dječjeg vrtića «Tratinčica»

23


ULOGA ODGAJATELJA U AKTIVNOSTIMA DJECE Ivana Antolić, odgajateljica

Poznato je da djeca uče igrajući se, s lakoćom i brzinom, a učenje djeteta ovisi o odrasloj osobi i uvjetima koje pruža djeci. Dijete je aktivno biće koje neprestano istražuje svoju okolinu, stječe individualna iskustva i kroz istraživanje okoline uči na prirodan način. U tome procesu dijete uči čineći, konstruirajući (stječe privremena znanja) i rekonstruirajući svoje privremene teorije (u početku misli jedno, a stjecanjem vlastitog iskustva razumije stvari na drugi način). U cjelokupnom procesu učenja djeteta važna je uloga odgajatelja koji organizira uvjete za prirodno učenje. Uloga i zadaća odgajatelja ogleda se u njegovim postupcima koji utječu na djetetovo učenje i razvoj. Važna su pedagoška i psihološka znanja odgajatelja, ali ipak nisu garancija da će pristup djetetu biti kvalitetan. Slunjski (2003.) navodi da kvalitetu pristupa ne određuje samo ono što odgajatelj o odgoju zna (ono čega je svjestan), nego kako to što zna prevodi u odgojnu stvarnost. S obzirom na to da dijete svoje znanje konstruira, tj. pridaje vlastita značenja svojem iskustvu s fizičkim i socijalnim okruženjem, određena je i uloga odgajatelja u procesu učenja. Iz tog razloga, umjesto da djetetu usmeno prenosi gotova znanja, odgajatelj je dužan strpljivo pratiti dijete u aktivnostima, omogućavajući mu stjecanje novih iskustava i otkrića. Odgajatelj stvara okruženje i stalno ga bogati poticajima koji će omogućiti djetetu da pronalazi i otkriva svoje interese. On pažljivo prati dijete u aktivnosti na osnovu čega osmišljava nove te na taj način omogućava uvjete za prirodno učenje. Osnovni zadatak odgajatelja sastoji se u organizaciji mjesta, prostora, materijala za aktivnosti, osiguravanju vremena za njihovu provedbu i što kvalitetniji razvoj. Prilikom samih aktivnosti, odgajatelj promatra dijete. Promatranje znači dijeljenje značenja; dijete materijalizira ideju, odgajatelj to vidi i prepoznaje misaone procese koji se pritom pojavljuju i tada intervenira postavljanjem poticajnih pitanja, uključuje se u igru kao suigrač ili daje novi materijalni poticaj. Kroz dokumentiranje aktivnosti (crteži, tekstualni zapisi, izjave djece, fotografije, audio zapisi…) moguća je analiza cjelokupne aktivnosti i svakog pojedinog djeteta te planiranje i organiziranje daljnjeg tijeka sukladno razinama razvoja svakog djeteta. Na taj način odgajatelj ima ulogu skele, tj. „onoga koji potpomaže i podržava dječje učenje“ (Petrović Sočo, 2007.). Osim promatranja od velike je važnosti i umijeće slušanja. Slušanje znači prihvaćanje djeteta kao individualnog razboritog bića koje poštujemo i želimo razumjeti dajući mu do znanja da je vrijedno naše pažnje. Cilj odgajanja je da se dijete postepeno osamostaljuje, stoga je potrebno djeci dati priliku da sami rješavaju probleme i poticati ih na aktivno sudjelovanje, a ne nuditi gotove informacije i činiti nešto umjesto njih. Takav način iziskuje mnogo vremena i strpljenja, riskiraju se i neke pogreške, ali jedino tako pomažemo djeci da steknu iskustva koja će koristiti u daljnjem životu. Literatura: • Petrović – Sočo, B. (2007). Kontekst ustanove za rani i predškolski odgoj i obrazovanje – holistički pristup. Zagreb: Mali profesor • Slunjski, E. (2006) Stvaranje predškolskog kurikuluma u vrtiću-organizacija koja uči. Zagreb: Mali profesor. • Slunjski, E. (2003). Devet lica jednog odgajatelja/roditelja, Priručnik za odgajatelje i roditelje kako bi bolje razumjeli sebe i dijete. Zagreb: Mali profesor.

24

Tratinčica, broj 31


ODGOJ VOLJE Nataša Verčević, odgajateljica

Postajemo roditelji i želimo odgojiti sretno, zdravo i uspješno dijete. Prihvaćamo taj svakodnevni izazov i odgovoran zadatak i stoga se pitamo kako odgojiti dijete koje: • želi učiti • želi biti vrijedno, ustrajno, odgovorno, marljivo • želi biti velikodušno i uspješno. Sve ovo se događa u domeni volje i htijenja jer da bismo znali, bili uspješni, ustrajni moramo to i željeti. Ako to možemo postići, sve ostalo će doći kao posljedica takvog truda. Volja se u osnovi, kao i vrijednosti, oblikuje kroz obiteljski život. Stjecanje određenih dobrih navika, ne događa se slučajno nego upornim ponavljanjem radnji koje će dovesti do željene navike. Kada govorimo o odgajanju volje, pojam rani odgoj ima svoje posebno značenje. To je vrijeme kada se osobni napredak postiže u idealnom trenutku, a idealan trenutak je vrijeme kada su djeca u najboljoj situaciji za učenje određenog ponašanja te stjecanja dobrih navika. Djeca prve poticaje dobivaju od roditelja primajući odgovarajuće podražaje. To, naravno, ovisi i o djetetovoj suradnji, ali i načini na koje roditelji motiviraju svoju djecu znatno mogu odrediti njihovu budućnost. Nitko se ne rađa kao glazbenik, sportaš, kao velikodušna osoba. Postajemo zainteresirani za sport, za glazbu, postajemo uredni, velikodušni, marljivi zahvaljujući podražajima i sposobnosti da na njih odgovorimo. Kada govorimo o volji možemo primijeniti jednaka načela. Kao što možemo naučiti biti nogometaš i svirati klavir, tako možemo naučiti i steći naviku urednosti, odlučnosti i ustrajnosti. Zanimljivo je da dijete u različitim okruženjima može, u odgojno osjetljivom razdoblju, primiti različite podražaje. U vrtiću dijete može biti: list dječjeg vrtića «Tratinčica»

• uredno (posprema igračke na svoje mjesto) • poslušno (čini ono što se od njega zahtijeva) • velikodušno (uočava potrebe drugih i spontano prilazi u pomoć). Istovremeno kod kuće može biti: • neuredno • neposlušno • sebično. Kada takvo dijete odgajatelj pohvali pred roditeljem, često se roditelj iznenadi i veli: “Kako tu hoće, a kod kuće neće!” Takvo nedosljedno ponašanje prestaje oko četrnaeste godine. Tada je osoba svjesnija svog ponašanja i treba odlučiti kakvo će biti njegovo uobičajeno ponašanje. Navike se razvijaju ponavljanjem određenje radnje, i to najlakše u onoj dobi koja predstavlja najosjetljivije razdoblje za razvoj te navike. Na taj način nastaje unutarnje zadovoljstvo zbog ispunjenog zadatka koje nije motivirano vanjskim nagrađivanjem. Dobro obavljen posao ne bi trebao biti motiv za nagrađivanje. Da bismo dijete nagradili ili mu nešto kupili/poklonili, uvijek za to imamo niz drugih razloga (jer te volim, jer ti je rođendan, jer sam to željela, jer sam te htjela obradovati). Ako naviknemo dijete na željeno ponašanje, na kraju i neprimjetno, to postaje dobra navika. Umjesto davanja materijalnih nagrada, gradimo odnos pun ljubavi, povjerenja i priznanja za dobra djela. Kada su djeca mala, najveći je problem hoće li roditelj ustrajati do kraja. Treba puno strpljenja, upornosti i dosljednosti te odgajanja vlastitim primjerom. Djeca se ne rađaju marljiva, lijena, plačljiva, uredna, poslušna... Ona takva postaju i mi imamo veliku ulogu u tome. Svi imamo dobre i loše navike, vrline i mane, ali ako djetetu pomognemo da se poboljša u jednom

području, ono će se polako poboljšati i u svemu ostalome. Mnogi roditelji sve više otkrivaju vrijednost osobne intervencije i ako roditelj ima volje i hrabrosti postaviti ciljeve i mjerila, dijete će ta mjerila slijediti. Djeci prije svega treba vodstvo odraslih. Dijete koje to nema, bilo da živi s drugom djecom ili ima roditelje koji ne žele ili ne znaju preuzeti vodstvo, nije dobro. Djetetu treba roditelj koji šalje jasne signale. Danas susrećemo obitelji gdje se roditelji jako boje da ne rastuže ili ne povrijede svoje dijete, tako da vremenom dijete postane vođa i predvodnik. Postavimo si pitanje. Koje vrijednosti želimo utkati u naše dijete zato što će te vrijednosti biti važne i za deset, dvadeset godina? Sve više roditelja se žali na probleme oko hranjenja, spremanja na spavanje, oblačenja i sl. Te stvari same po sebi nisu problematične, ali činjenica da se roditelj oko toga brine jasan je znak da nedostaje vodstvo. Djeca nemaju predodžbu o tome da njihovi roditelji imaju točno određene granice koje se razlikuju od njihovih. Zato neprestano dolaze do tih granica i prekoračuju ih, a iz verbalne ili neverbalne povratne informacije dijete nešto uči. Tu nastupa vodstvo u obliku davanja uputa. Djeca vole svoje roditelje bezuvjetno. Do svoje pete godine na osnovu tisuće doživljaja i proživljenih emocija, dijete će steći iskustvo koje se tiče osobnih granica, navika, vrijednosti, pravila, rutina i smjernica njegovih roditelja. Sve će to integrirati u svoju osobnost i ponašanje što je nevjerojatan uspjeh za dijete te dobi, a sve što mu treba je vodstvo na koje se može osloniti. Dijete mora vjerovati da njegov roditelj zna što radi i da ga pri tome bezuvjetno voli. Literatura: • Juul, Jesper. 2018. Kako biti vođa vučjeg čopora. Zagreb. • Corominas, Fernando. 2011. Kako odgajati volju. Split - Zagreb.

25


RAZMIŠLJATI DRUGAÈIJE Razvoj divergentnog mišljenja u predškolskoj dobi Bojana Kežman, odgajateljica

Pegaz

Građenje čepovima

Kerber

Usisavač

26

Zadnju godinu boravka djece u vrtiću velika se važnost posvećuje pripremama za školu, razvoju „školskih“ vještina kao što su predčitačke i predmatematičke vještine, usvajanju početnih pojmova iz područja prirodnih znanosti koje ih čekaju u prvom razredu, kao i razvoju koncentracije, pažnje i razumijevanju verbalnih uputa. Roditelji, odgajatelji i sve ostale osobe koje su uključene u odgoj i obrazovanje djece čine sve to kako bi im olakšali prve dane u novoj školskoj sredini. Međutim, osim velikog skoka u savladavanju ovih „školskih“ vještina, djeca u ovoj dobi dostižu i procvat kreativnosti i divergentnog načina razmišljanja koje nikako ne smijemo zanemariti i zapostaviti jer je ovo razdoblje najveće slobode i nesputanosti dječjeg razmišljanja. Često se događa da s polaskom u školu, pod utjecajem okoline i želje za što boljim školskim uspjehom i reprodukcijom znanja, spontano dolazi do podizanja zidova u dječjim glavicama te se vremenom sputava fleksibilnost u dječjem načinu razmišljanja. Da bismo mogli pričati o divergentnom načinu razmišljanja, moramo se dotaknuti i onoga drugoga, ništa manje vrijednog, konvergentnog mišljenja. No, za razliku od divergentnog, konvergentnom mišljenju se pridavalo puno više pažnje za vrijeme školovanja tijekom posljednjih desetljeća. U novije vrijeme i divergentno mišljenje dobiva sve više prostora u školskom sustavu obrazovanja. O čemu se ovdje zapravo radi? U najkraćim crtama, konvergentno mišljenje je ono u kojem jedno pitanje ima najčešće jedan ispravan odgovor, ono je logičko, jednoznačno i omogućuje upoznavanje već stečenog ljudskog znanja. Za razliku od njega, divergentno mišljenje traži različite pristupe jednom pitanju, odnosno problemu. „To znači da postoji više rješenja za isti problem, stoga je divergentno mišljenje nepredvidivo jer se zasniva na intuiciji, a donosi nova, originalna rješenja.“ (S.Dubovicki). „Divergentno mišljenje je kreativno stvaranje višestrukih odgovora na zadani problem.“ (E.Slunjski). Iako su potpuno suprotna, ova dva načina razmišljanja međusobno se nadopunjuju i ako ih promatramo u smjeru inovativnosti i stvaralaštva oba su jednako važna. Ako ne posjedujemo dovoljno znanja o nekom problemu (konvergentno mišljenje), ne možemo stvarati nova rješenja, n e

možemo biti inovativni i razlučiti koje je od mnogih rješenja kojih se domislimo najbolje (divergentno mišljenje) bez čega nema novih napredaka. Divergentnost i kreativnost se često povezuju samo s različitim područjima umjetnosti, no ono je isto tako vrlo važno u svim područjima znanosti kako bismo mogli stvarati nove izume i dolaziti do novih spoznaja, a i u svakodnevnom životu što se odnosi na sposobnosti snalaženja u situacijama u kojima još nikada nismo bili i za koja nemamo naučena i usvojena rješenja. Divergentnost se u predškolskoj dobi može razvijati kroz razne igre i aktivnosti u kojima djeca moraju imati potpunu slobodu razmišljanja i stvaranja, u kojima ne procjenjujemo jesu li njihovi odgovori točni ili netočni, nego tražimo što veći i neuobičajeniji broj mogućih rješenja. To su aktivnosti u kojima se razvija fluentnost (sposobnost domišljanja mnogih rješenja), fleksibilnost (nalaženje različitih pristupa problemu) i originalnost (jedinstvena i nova rješenja). „Oluja ideja“ Ovo je odlična aktivnosti za razvoj divergentnog mišljenja te ju često provodimo u skupini, a ovoga puta smišljali smo ime našem dobroćudnom čudovištu koje su izmislila djeca. Ono „čuva“ našu skupinu od opasnih stvari kao, na primjer, od padova, kamenja, kiše, zmajeva, otrovnih gljiva, korone i drugih bolesti, čudovišta iz igrica i mnogih drugih loših stvari. Imena koja su djeca izmislila bila su: Čudovište čuvanja, Glavojedac, Trojoglavac, Čašoglavi, Bubonabak, Zubojed, Stoglavi… Između mnoštva nabrojenih imena, djeca su na kraju glasanjem odlučila da će se zvati Pekojedac. Prilikom ove aktivnosti bitno je prihvatiti svaku dječju ideju bez prosuđivanja je li ona dobra ili nije, a na kraju se zajednički donosi odluka o najboljem rješenju. „Neobične upotrebe običnih predmeta“ U ovoj aktivnosti smo djecu podijelili u dvije grupe. Svaka grupa prošetala je po sobi i izabrala po jedan predmet za grupu. Jedna grupa je izabrala gumb, a druga poklopac od staklenke. Zadatak svake grupe je bio smisliti što više načina na koji bi mogli iskoristiti gumb, odnosno poklopac. Pobjednik je ona grupa koja uspije smisliti više načina upotrebe izabranog predmeta. Neke od ideja za gumb bile su: medalja, nizanje ogrlice, kotač od traktora igračke, ukras ili kopča torbice, slovo o, kuglica za bor, ukras za kosu,

Tratinčica, broj 31


glava za lutkicu, magnet, oklop kornjače, zagorena pizza, krošnja drveta. Ideje za poklopac bile su: oči za lutku ili snjegovića, lonac za malog snjegovića, gumb za jaknu, okrugla slika, stalak za borić, torbica za lutku.

djece. Na ovaj način djeca su uspješno prikazala bića kao što su Kerber, Meduza, Pegaz, Minotaur…

„Tko se sve skriva u petlji“ i „Dovrši crtež“

To je audio priča o dječaku koji je zaspao i sanjao da je usisavač oživio i usisao gotovo sve predmete u kući. Djeca obožavaju ovu priču i često traže da ju ponovo slušaju pa nam je tako poslužila za osmišljavanje novih: što bi se dogodilo kada bi oživio neki drugi kućanski aparat te kakav bi taj aparat bio. Djeca su u svojim crtežima oživljavala mikrovalne pećnice, perilice rublja, semafore, kompjutere i laptope, bicikle, televizore… Dječak Karlo „oživio“ je laptop te je za njega rekao: „Po noći sam igra i sam se tipka. Isključuje i uključuje po kući sve uređaje.“ Lena je nacrtala bebusat: „On pije slova i ima dudu. Jeo bi ljude i oni bi zaglavili u njemu, u labirintu sata. Morali bi pronaći čarobni ključ u satu, a ako ga ne bi našli, ne mogu više van.“

Za ove aktivnosti poslužili smo se radnim listićima iz knjige „Možeš i drugačije“ autorice Jasne CvetkovićLay. Zadatak je da u nasumičnoj šari pronađu oblike koji ih na nešto podsjećaju, da im nadocrtaju dijelove koji nedostaju te da ih imenuju. „Smišljanje zagonetke“ Nakon što određeno vrijeme djeca provedu odgonetavajući zagonetke, ona ih često sama počinju smišljati. Neke od zagonetki koje su djeca sama osmislila glase ovako: Lena: „ Nisam ptica, ali letim.“ (Njen odgovor: „Ja u maminom krilu“) Klara: „Pišem, a nisam bojica, olovka, pastela ni ništa slično.“ (cigla) Fabian: „Ja sam mekani kao pesek, ali nisam pesek“. (maca) „U kakvoj kući bi volio živjeti?“ pitanje je koje je postavljeno djeci, no dječja rasprava usmjerila se u samo jednom smjeru nakon komentara dječaka Marka koji je izjavio da bi želio imati kuću pod vodom. Razgovor je tekao ovako: Mark: „Ja bi htio živjeti u kući pod vodom. Trebala bi biti duboka!“ Noel: „I trebala bi imati lift. Ali to je nemoguće… Trebalo bi jako puno cigli.“ Vito: „Trebala bi biti od stakla jer kad betoniraš pod vodom sav „mort“ ti odleti, a staklo samo staviš.“ Bruno: „A šta ako pukne?“ Vito: „Eeee, to ti je jako debelo staklo.“ Manuel: „Trebalo bi graditi od drva i sa čavlima zabijati. Ali onda nam voda može promočiti.“ Ana: „Možda da se sagradi od školjaka i kamenja. Trebaš brzo sagraditi dok nema vode i to od čvrstog materijala pa dok voda dođe, brzo uđeš unutra!“ Mark: „Prozori nam trebaju da voda ne uđe unutra.“ Rasprava je trajala i dalje o problemima s hranom i disanjem pod vodom, a iz ovog razgovora vidi se povezanost konvergentnog (dječja znanja o materijalima i njihovim svojstvima) i divergentnog razmišljanja (raznovrsnost ideja) u cilju pronalaženja najboljeg rješenja. „Stvori mitološko biće svojim tijelom“ Naše tijelo je vrlo dobro sredstvo izražavanja, tako da smo, govoreći o mitološkim bićima Stare Grčke, proveli igru u kojoj nekoliko djece zajedno treba svojim tijelima izgraditi biće s njihovim glavnim karakteristikama. Između ostalog, u ovoj aktivnosti dolaze do izražaja komunikacija i suradnja između

list dječjeg vrtića «Tratinčica»

„Usisavač Brundalica“

Karlo Samoborec (6,4) - Laptop koji je oživio

„Vrtić bez igračaka“ To je Jednomjesečni projekt proveden u nekoliko skupina, a bio je odličan način za razvoj divergentnog mišljenja. U situaciji kada djeca nemaju u svojoj okolini gotove igračke, ali imaju pregršt drugih neoblikovanih materijala, ona spontano traže rješenja za svoje igre. U ovom projektu, nakon početne faze privikavanja na ovakve uvjete, dječja kreativnost i divergentnost je procvala te su za gotovo svaku igračku koja im je nedostajala našli zamjenu ili je izradili sami od pedagoški neoblikovanog materijala. Tako su nastajali usisavači, sušila za kosu, češljevi, a kocke su zamijenile daščice i kutije. Ovakva tendencija stvaranja nastavila se i dalje nakon vraćanja igračaka u skupinu te se u tome ogleda važnost ovakvih perioda za razvoj divergentnog mišljenja. Ideja za aktivnosti i igre za razvoj divergentnog mišljenja je mnogo, a odgovornost za njega snose ravnopravno odgojno-obrazovni djelatnici i roditelji. Važno je da ni jedni ni drugi ne zanemare razvoj divergentnosti i kreativnosti, kako u predškolskoj dobi, tako i kasnije.

Klara Miloš (6,3)

Lena Papp (6,3)

Literatura:

Cvetković Lay, Jasna/ Sekulić Majurec, Ana. 1998. Darovito je, što ću s njim? Aliena. Zagreb. Cvetković Lay, Jasna. 1995. Ja mogu i hoću više. Aliena. Zagreb. Cvetković Lay, Jasna/Pečjak, Vid. 2004. Možeš i drugačije. Aliena. Zagreb. Slunjski, Edita. 2014. Kako djetetu pomoći da…(p)ostane kreativno i da se izražava jezikom umjetnosti. Element. Zagreb. Winner, Ellen. 2005. Darovita djeca: mitovi i stvarnost. Ostvarenje. Lekenik. Internetski članci: Kadum, Sandra: „Divergentno mišljenje u procesu suvremenog odgoja i obrazovanja“, 2018. Matovinović, Gabrijela: „Kreativnost djece rane i predškolske dobi“, završni rad, 2016. Pejičić, Nikolina: „Razvoj divergentnog mišljenja kod djece predškolske dobi“, završni rad, 2017.

Pekojedac

27


BALONČIĆI U VLAKIĆU ODGOVORNOSTI Jasmina Markušić, odgajateljica

Što je to odgovornost, kako je razvijati kod djece, kako im pomoći da postanu samostalne i odgovorne osobe… samo su neka od pitanja koja si mi odrasli često znamo postavljati kad razmišljamo o djeci i odgoju. Razmažena djeca ne postoje. Ali postoje djeca koja još nisu uspjela naučiti primjerene oblike ponašanja najčešće zato jer nisu imala sreće živjeti s odraslima koji bi im to omogućili. Osim fizioloških potreba koje nam omogućuju preživljavanje, Glasser je opisao i četiri psihološke potrebe, a to su: potreba za moći, potreba za ljubavi (pripadanjem), potreba za slobodom i potreba za zabavom. Te nas četiri potrebe potiču da nešto poduzimamo, da se na neki način ponašamo. Naše ponašanje može biti dobro i loše, djelotvorno i nedjelotvorno, društveno prihvatljivo i neprihvatljivo. No, kakvo god bilo, uvijek predstavlja naš pokušaj da zadovoljimo neku od svojih potreba. Dijete koje osjeća da njegove potrebe nisu zadovoljene, da one u njemu „vrište“ poručuje dvije stvari: • Pomozi mi da naučim bolja ponašanja kojima mogu zadovoljiti svoje potrebe. • Pomozi mi da naučim bolja ponašanja kojima tebi mogu „dojaviti“ kako su mi potrebe nezadovoljene, a da time ne izazovem tvoju ljutnju. Ako odrasli o svemu odlučuju umjesto djeteta, uskraćuju mu priliku vježbanja kako preuzimati odgovornost za svoje postupke i ponašanje. Odrasli koji ponašanje djeteta pretjerano usmjeravaju koristeći se nagradama i kaznama, oduzimaju djetetu autorstvo nad vlastitim odlukama i postupcima te vježbanje odgovornog ponašanja. Tako sve što čini, dijete zapravo „prodaje“ za odgovarajuću nagradu. Stalno potkrepljivanje njegovog ponašanja djetetu uskraćuje priliku samostalnog razmišljanja, odlučivanja i odgovornog djelovanja. Nikako nije dobro dijete stavljati u situaciju da nešto što ima unutarnju vrijednost, razmjenjuje za vanjsku nagradu. Djetetu treba pomoći da shvati zašto je nešto dobro, a drugo loše, neka bira između različitih opcija i za to što odabere preuzme odgovornost. Ponekad će napraviti krive izbore, ali i to

28

Literatura: • Slunjski, E. (2013. ), Kako djetetu pomoći da… (p)ostane samostalno i odgovorno, Zagreb, Element d.o.o.

je proces učenja. Pri tome je efikasnije razgovarati kako je do toga došlo te kako se moglo drugačije postupiti. Lakše je izreći kaznu, ali njen rezultat je kratkotrajniji. Razvijati odgovornost je zahtjevnije, ali su efekti dugoročniji. Odrasli koji umjesto djeteta obavljaju ono što bi dijete moglo učiniti samo, uskraćuju mu priliku razvoja samostalnosti i odgovornosti. Kada je dijete malo, to se odnosi na hranjenje, oblačenje i obavljanje sličnih svakodnevnih aktivnosti. No, kasnije to uključuje složenije poslove poput pisanja zadaće, učenja, pospremanja sobe i slično. Razvoj samostalnosti i odgovornosti treba poticati od rođenja. Djecu trebamo osposobljavati za samostalno i kritičko mišljene i donošenje odluka, kako bi oni sami mogli odlučiti što trebaju činiti u različitim životnim okolnostima. Samoprocjena je temelj razvoja odgovornosti djeteta. Ako dijete svoje ponašanje uči samo procjenjivati i korigirati, na dobrom je putu da čini „dobre stvari“ zbog sebe samog, a ne kako bi izbjeglo nečiju kaznu ili kritiku. Dijete je razumna osoba i može činiti razumne stvari. Rađa se kao razumno biće, a odgovorno tek postaje, ovisno o odraslima s kojima živi, tj. mjeri u kojoj mu oni omogućuju prilike da odgovorno ponašanje svakodnevno uči i prakticira. Zbog spomenutih stvari u našoj skupini smo pripremile Vlakić odgovornosti. Svako dijete ima vagončić u kojem se nalazi njegova fotografija, a u lokomotivi se djeca svakodnevno izmjenjuju. Dijete čija se fotografija nalazi u lokomotivi taj dan ima određene obaveze i odgovorno je za neke stvari. Vodi jutarnju tjelovježbu, vozi kolica nakon obroka u kuhinju, provjerava je li soba uredno pospremljena te je prvo u koloni kod odlaska u kupaonu ili van na igru. Krenuli smo s malim odgovornostima koje ćemo u skladu s dobi djece povećavati. „Balončići“ su to jako dobro prihvatili i žele biti u Vlakiću jer imaju osim odgovornosti i određene pogodnosti (prvo je u Vlakiću, prvo dobije obrok). Dan prije se dogovorimo tko će idući dan biti u lokomotivi i to jako dobro funkcionira. Nema ljutnje niti svađanja. Biti odgovoran prema djetetu ne znači samo roditi ga, hraniti i školovati. To znači i pomagati mu da postane odgovorno za sebe i ono što misli, osjeća i čini. Tratinčica, broj 31


Vlak prijateljstva

MALI POMAGAČ Dajana Punčikar, odgajateljica

Nova paradigma ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja ističe kako je dijete osobnost već od rođenja te ga treba ozbiljno shvaćati i poštovati. Također, dijete je u odgojnom procesu aktivni subjekt koji u velikoj mjeri određuje svoj vlastiti život i razvoj. Prema Nacionalnom kurikulumu za rani i predškolski odgoj i obrazovanje, poticanjem vrijednosti kod djece (stjecanje znanja, razvoj identiteta, humanosti i tolerancije, odgovornosti, autonomije, kreativnosti) želi se osigurati individualna i društvena dobrobit. Kao što je spomenuto, jedna od vrijednosti Nacionalnog kurikuluma je i poticanje odgovornosti djeteta. Poticanje aktivnog sudjelovanja djece u društvenom životu, pa tako i u životu vrtića, te promicanje djetetove odgovornosti prema općem društvenom dobru, prirodi, odgovornosti prema sebi samima i drugima, zadatak je odgoja i obrazovanja (Nacionalni kurikulum za rani i predškolski odgoj i obrazovanje, 2014.). Vođenje zahvale prije jela

Djeca nemaju razvijenu svijest za odgovornost, već u okruženju obiteljskog doma i vrtića započinju učiti vještine koje su nužne kako bi odrasla u odgovornu osobu. Djeca se uče odgovornosti kada samostalno jedu i spavaju, kada se

samostalno oblače i igraju, pospremaju svoje igračke, ali i kad pomažu u jednostavnim poslovima, samostalno odlučuju o nekim jednostavnim stvarima i djeluju unutar postavljenih granica (Šimić Gams, 2020.). Djeca kojoj se daje odgovornost za izvršenje zadatka koji je primjeren njihovom uzrastu imaju veći osjećaj pripadnosti, bilo da se radi o obiteljskom ili vrtićkom okruženju te se kod te djece razvija uvjerenje da značajno pridonose okolini u kojoj djeluju.

Vođenje jutarnje tjelovježbe

Početkom pedagoške godine 2020./2021. u skupini „Mačići“ (djeca u 4. godini života) uvedena je uloga „malog pomagača“. Za tu potrebu je izrađen i „Vlak prijateljstva“ gdje se u lokomotivu stavi fotografija „malog pomagača“ za taj dan (dijete samo stavlja svoju fotografiju) dok druga djeca biraju s kime se od prijatelja žele voziti u vagonu. Biti „mali pomagač“ u skupini nosi određene povlastice kao što su: stajanje u vlakiću na prvom mjestu, vođenje jutarnje tjelovježbe i biranje priče za spavanje. Međutim, donosi i određene odgovornosti. Tako su neke od odgovornosti tog izabranog djeteta dijeljenje pribora za jelo i postavljanje stola. Dijete koje je “mali pomagač” pri

tome može izabrati prijatelja koji će mu pomoći. Osim što na taj način djeca uče neke životno-praktične vještine, uče i koristiti izraze uljudnosti kao što su izvoli, hvala i molim. Prije jela izabrano dijete vodi zahvale pri čemu ga se potiče da bude glasno, a drugu djecu da slušaju i prate. Također, izabrano dijete ima obavezu brinuti se oko pšenice (adventsko razdoblje) ili cvijeća koje se trenutno nalazi u skupini. Kod pospremanja igračaka „mali pomagač“ ima odgovornost provjeriti jesu li sve igračke na svom mjestu, a soba spremljena i uredna. Sudjelovanjem u ovim aktivnostima djeca razvijaju pozitivnu sliku o sebi, vjeru u svoje kompetencije („Ja to mogu, ja to znam!“), svoje samopouzdanje, odnos prema vršnjacima te uče određene životno-praktične vještine i odgovornosti. U praksi se pokazalo da je uloga „malog pomagača“ važna za svako dijete jer je tada taj dan posvećen upravo njemu, njegovim sposobnostima, potrebama i željama. Toj ulozi vesele se sva djeca u skupini. Davanjem djeci stvarnih zadataka koji pomažu skupini, ali i zadataka u nekom obiteljskom kontekstu, može ih se ohrabriti da čine još više. Priznavanjem sposobnosti i kompetencija svakog djeteta odvija se i učenje odgovornosti prema sebi, drugima te okolini u kojoj dijete djeluje.

29

list dječjeg vrtića «Tratinčica» Briga oko pšenice


SOCIJALNE PRIČE Darija Vusić Grošić, odgajateljica

Što su socijalne priče? Čemu služe i kako ih uopće koristiti? Poznato je kako uloga priča u odgoju djece ima veliki doprinos. Za djecu, posebno onu mlađe dobi, priča je dio stvarnosti na koju se oni mogu osloniti. Često puta, upravo pričama, pomažemo djeci da se orijentiraju u okruženju u kojemu se odvija njihov razvoj. Socijalne priče (Gray i Garand 1993) su kratke priče pisane i prilagođene djeci s ciljem poboljšanja socijalnih vještina kroz podučavanje primjerenih oblika ponašanja. Pomažu djeci razumjeti neko ponašanje, a mogu služiti i kao pomoć za razvoj vještina u svakodnevnom životu (primjerice, kako oprati ruke). One ističu određenu vještinu koju osoba treba poboljšati te navodi koje korake treba učiniti kako bi to ostvarila (Benish i Bramlet 2011). Za lakše razumijevanje priče su uvijek popraćene i slikom koja potkrepljuje smisao teksta. Pisane su u prvom ili trećem licu i u pozitivnom tonu, a odgovaraju na pitanja: Gdje?, Što?, Tko?, Kad?, Zašto?, Kako?. Socijalne priče su vrijedna intervencija, naročito zbog njihove prilagodljivosti gotovo svakoj situaciji koja je djetetu problematična te se mogu koristiti i u većim grupama. Djeca vole osjećaj sigurnosti, vole kada ih unaprijed pripremimo za posjet liječniku, odlazak u trgovinu ili posjet prijatelju. Djeca vole unaprijed znati što mogu očekivati i da pritom budu sigurna. Upravo je namjena socijalnih priča da konkretno opišu situacije s kojima se djeca susreću, da jasno opišu emocije i određenu vještinu koju dijete treba savladati ili poboljšati. Vrlo su korisne u predstavljanju promjena i uvođenju novih rutina kod kuće i u vrtiću. Korištenje socijalnih priča vrlo je jednostavno, a mogu ih provoditi roditelji kod kuće, odgajatelji u svakodnevnom radu i učitelji. Ukoliko se radi o poučavanju nekoj vještini, primjerice pranju ruku prije jela, djetetu se pojednostave koraci od kojih se vještina sastoji (Hagiwara i Smith Myles 1999). Djetetovo postupanje prema uputama danima u socijalnoj priči može se kodirati tako da razlikujemo: samostalnu akciju, odnosno izvršenje naloga, izvršenje naloga uz poticaje i izvršenje naloga uz fizičko vodstvo (Hagiwara i Smith Myles 1999). Nakon prezentiranja socijalne priče važno je provjeriti razumijevanje priče postavljanjem pitanja. Pandemija, potres, „novo normalno“ izazvali su veliku promjenu u rutinama odraslih pa tako i djece. Uz nošenje maski, smanjene posjete prijateljima, pred djecu, roditelje i odgajatelje stavljeni su veliki izazovi. Razoran potres koji je mnoge ostavio bez topline doma, svakodnevnih rutina, vrtića punih smiijeha i bezbrižnosti, potaknuo je kolegicu Dajanu Punčikar i mene na izradu socijalne priče. Kako razgovarati s djecom o tome što se dogodilo? Kako im uopće pomoći da se nose s osjećajima koji su ih preplavili? Socijalna priča na temu potresa jasnim i konkretnim rečenicama prikazuje što se zapravo dogodilo i to na djeci prilagodljiv način. Slikovnica je ponuđena djeci u četvrtoj godini života, skupini „Mačići“. Razgovarajući o potresu, djeca su ga povezivala s Petrinjom i razrušenim kućama. Čitajući češće slikovnicu, uočeno je da djeca sama prepričavaju priču po slikama koristeći rečenice koje su prethodno čula od odgajatelja. I za kraj, ukoliko se i kod kuće nađete u problemu, ne znate na koji način djetetu pomoći u obavljanju određenih poslova ili usvajanju rutina, možete zajedno s djetetom osmisliti vašu individualiziranu socijalnu priču koja će prije svega puno koristiti vašem djetetu, a onda i vama. Literatura: • Benish, TM i Bramlett, RK (2011). Korištenje društvenih priča za smanjenje agresije i povećanje pozitivnih interakcija vršnjaka koja se normalno razvijaju u predškolskom uzrastu. Pedagoška psihologija u praksi. • Gray, C. I Garand JD (1993). Društvene priče: Poboljšanje odgovora učenika s autizmom točnim socijalnim informacijama. • Hagiwara, T. I Myles, BS (1999). Multimedijska intervencija Društvene priče.

30

Tratinčica, broj 31


1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

Evo nekoliko razmišljanja djece na pitanje: “Što je potres?” M.B. (3,10): „Potres je kad se zemlja trese.“ L.K. (3,9): „I kad se bojiš.“ J.G. (4,2): „Da se zemlja trese. Izgleda da ova zgrada ima pukotinu.“ (gleda slikovnicu) G.S. (3,4): „Trese se zemlja.“

Što treba napraviti kad je potres? L.K. (3,9): „Pobjegneš iz kuće i onda te mame spase i tete.“ P.O. (3,9): „Pobjeći iz kuće.“ L.J. (3,9): „Treba otići van na sigurno.“ J.G. (4,2): „Osjećamo se uplašeno. Izađemo van iz vrtića da budemo sigurni.“

list dječjeg vrtića «Tratinčica»

31


„BOJICE“ OSJETILIMA ISTRAŽUJU SVIJET Helena Piliček, odgajateljica

Djeca od najranije dobi upoznaju svijet putem osjetila koja posjeduju. U ljudskom tijelu nalaze se dva unutarnja i pet vanjskih osjetila. Unutarnja se dijele na osjetilo svijesti o vlastitom tijelu – proprioceptivno i osjetilo pokreta – vestibularno. Vanjska osjetila su: vid (vizualno), sluh (auditivno), okus (gustativno), njuh (olfaktorno) i dodir (taktilno). Osjetila ne djeluju sama za sebe nego su međusobno povezana što je i ključ normalnog funkcioniranja, kretanja, učenja, obavljanja svakodnevnih zadataka, izražavanja emocija i samopouzdanja. Djeca iz jasličke skupine „Bojice“ svijet oko sebe upoznaju putem brojnih pomno odabranih materijala i poticaja koji stimuliraju njihove osjete te potiču tjelesni i psihomotorni, spoznajni, socio-emocionalni i jezično-govorni razvoj. Soba dnevnog boravka u kojoj „Bojice“ borave podijeljena je u nekoliko centara (obiteljski, centar tjelesnih aktivnosti, istraživačko-manipulativni, građevni, likovni i centar stolnih igara). Unutar tih centara djeci se nude poticaji za taktilnu, vizualnu, auditivnu, gustativnu, olfaktornu, proprioceptivnu i vestibularnu stimulaciju. Najviše poticaja nudi se za taktilnu stimulaciju jer ona prožima sve ostale stimulacije, a taktilni receptori se nalaze po cijelom tijelu. Tako „Bojice“ mogu uživati u istraživanju i sortiranju materijala različitih oblika i tvrdoće, prirodninama, u miješanju boja i slikanju prstima pjenom za brijanje, u upoznavanju i manipuliranju rasipnim materijalima kao što su brašno, kukuruzna krupica, pijesak te sitni šljunak, u igri vađenja glatkih kamenčića iz posude s rižom, manipulaciji plastelinom i slanim tijestom, istraživanju snijega i kockica leda, upoznavanju raznih tekstura materijala na taktilnim pločama i u taktilnim rukavicama. U blagdansko vrijeme intenzivnije se radilo na olfaktornoj i gustativnoj spoznaji. Djeci su ponuđeni: cimet, klinčić, božićni čajevi, čokolada, suhe smokve, naranče i medenjaci kako bi mirisom i okusom osjetila čaroliju Božića. Auditivna stimulacija provodi se istraživanjem zvukova koje proizvode zvečke, bočice - šuškalice, praporci i zvončići raznih veličina, zvukovne slikovnice, onomatopejski audiozapisi koje djeca rado oponašaju glasanjem te u kombinaciji s vizualnom percepcijom uparuju sa slikom. Međusobna nadopuna i povezanost vizualne (zamračivanje prostora) i auditivne stimulacije (umirujuća instrumentalna glazba) pomogla je djeci i u stvaranju rutine odlaska na dnevni odmor. Kako je motorika u ranoj dobi vrlo važna, svakodnevno se stimuliraju unutarnja osjetila – vestibularno i proprioceptivno. Vestibulativni osjet stimulira se raznim pokretima njihanja (konjići, klackalice, njihanje u krilu), vrtnjom, guranjem i povlačenjem u improviziranom autiću od kutije, vožnjom ili odgurivanjem na biciklu guralici, penjanjem po spužvenim elementima, penjanjem uz i spuštanjem niz kosinu i stepenice. Proprioceptivni osjet stimulira se u igricama dodirivanja dlana i prstića što ujedno povoljno djeluje na jezično-govorni razvoj, hodanjem bosim nogama po površinama raznih tekstura te po podnim taktilnim pločama. U sklopu motoričke stimulacije, u sobi dnevnog boravka, postavljaju se razni poligoni koji potiču djecu na aktivno korištenje svih prirodnih oblika kretanja. Vesele „Bojice“ iz dana u dan uživaju u multisenzornom okruženju i boje jasličke dane glasnim smijehom, novim prijateljstvima i spoznajama.

32

Tratinčica, broj 31


SENZOMOTORIKA U JASLICAMA Diana Suvalj, odgajateljica Senzomotorna integracija je način na koji živčani sustav prima, obrađuje i odgovara na podražaje iz okoline. Isprepletena je s cjelokupnim razvojem djeteta, a ta spoznaja ukazuje koliko je važna stimulativna okolina koja je najbolja osnova za razvoj djeteta. Razvija se od najranijeg djetinjstva pa do druge godine života i to je najbolje razdoblje za razvoj osjeta. Tijekom senzorne integracije u mozak dolaze senzorne, odnosno osjetilne informacije putem naših osjetila za kretanje, položaj tijela, vid, sluh, dodir, okus i njuh. Izloženost senzornim podražajima u ranom periodu utječe na količinu neurona kao i na njihovu povezanost. U okruženju u kojem istražuje svojim osjetilima i kretanjem, dijete će samo stvarati nove situacije za potrebne stimulacije što će mu omogućiti obradu mnoštva informacija, a to rezultira lakšim usvajanjem novih znanja i vještina. Djeca će u aktivnostima manipuliranja i baratanja predmetima razvijati vizualnu, slušnu i taktilnu percepciju te finu motoriku, a hodajući po taktilnim stazama razvijat će, osim taktilne percepcije, svoju ravnotežu, koordinaciju, spretnost i snagu. Djeci treba omogućiti što više podražaja i poticaja koji će djelovati na sva osjetila. Tako smo i mi u našoj jasličkoj skupini Koale započeli rani razvoj djeteta pomoću senzomotoričke stimulacije koju su djeca dobro prihvatila i rado se koriste svim ponuđenim materijalima. To ne moraju biti skupe  didaktičke igračke, već stvari koje imamo kod kuće, a mogu pružiti dovoljno poticaja za razvoj djeteta, obogatiti djetetovu okolinu te ih potaknuti na manipulaciju i istraživanje, a istovremeno ih dobro zabaviti. U našoj smo skupini imali u upotrebi: • taktilne ploče (podloge od valovite ljepenke, senzorne ploče s vodom u boji, spužve, spužvaste puzzle) • razne zvečke • senzomotornu kućicu od kartona s raznim dodacima • boce punjene raznim materijalima • taktilne balone • senzomotorne ploče s različitim materijalima za opip • likovne aktivnosti s različitim materijalima i sl. Pomoću svih tih materijala i poticaja omogućili smo razvoj svakog djeteta, zajedništvo u skupini i kvalitetnu i bogatu igru.

list dječjeg vrtića «Tratinčica»

33


Franka Flajs (3,9) - Šišmiš (doživljaj glazbe)

Dea Zagorščak (5) - Moj svijet

Roko Godek (6) - Gljive

Tonka Vukovac (3) - Ja u plavoj haljinici

Nolan Wolfling (6) - Boks

Ana Trboglav Breko (6,5) - Jesen

Marta Žužul (6) - Proljeće u gradu

Sara Peroš (6,5) - Zrinski trg

34 Tessa Markešić (5) - Snjegović

Maša Mandić (6) - Zemlja u opasnosti

Laura Glavica (2,11) - Cvijeće

Jan Kušec (6) - Zmajohit

Lea Stunjek (6,1) - Roda u gnijezdu

Tratinčica, broj 31 Lena Papp (6,3) - Moj prijatelj Fabian

Erik Premec (4,6) - Snjegović

Matej Rajn (7) - Rijeka Gacka


Matija Jug (3,6) - Cicamace

Zita Zember Kukec (6,5) - Snjegović

Helena Kolman (4,6) - Cvjetna livada

Lena Papp (5,10) - Jesen

Skupina Cvjetići - Kruženje vode u prirodi

Magdalena Pavičić (5) - Maslačak

Lovro Herceg (7) - Najbogatiji vrabac na svijetu

Lara Koščak (3,2) - Kad sam tužna

Skupina Cvjetići - Satovi

Marta Žužul (6) - Hermiona

Ivor Škorić (6,7) - Lice iz mašte

Klara Košanski (5,8) - Jesensko lišće

Toma Ivić (6,8) - Životinje u rijeci

35

list dječjeg vrtića «Tratinčica» Vilim Hruško (6,5) - Policijski helikopter

Nolan Wolfling (7) - Recikliramo

Klara Lovrenčić (5,2) - Proljeće


DJEČJA Gorana Babić, odgajateljica

Djeca obiluju maštom. To je zanimljivo jer s malo toga u njihovom vidokrugu u stanju su zamisliti čudesne stvari.... Dječji um je prekrasan i optimističan. On ih potiče na smjele ideje, a nama pokazuje koliko očekujemo od života kroz svoje uzvišene snove. Djeca su puna nade. Jedan od razloga tomu jest to što su silno znatiželjni! Oni žele znati što se krije iza „fasade“, zanimaju ih detalji, postavljaju pitanja te ne odustaju u svojoj potrazi za odgovorima. Tko zna što još sve možemo doživjeti i naučiti budemo li se ugledali na njih? Oduševljenje je još jedna stvar koju možemo naučiti od djece. Ona svemu pristupaju s poletom, žarom i zanosom. Polet i volja nas čine optimističnima i zdravima, baš kao i tjelesna aktivnost koja je djeci prirođena. Djeca su slobodnog duha. Impulzivna su i izražavaju svoju osobnost, a odrasli pokušavaju „stati u kalup“ koji zadaje okolina. U ranom djetinjstvu dijete dodiruje, rastavlja, gleda, penje se, sluša, isprobava i uči više nego u bilo kojem drugom razdoblju života. Direktno iskustvo manipulacije predmetima i bezbroj pitanja, način su na koji dijete uči. Na primjer, prelijevajući vodu iz posude u posudu ili po podu dijete će usvojiti koncepte količine i volumena. Dijete samo otkriva slatkoću čokolade, kiselost limuna, toplinu peći i hladnoću snijega. Ono traži objašnjenje za promjene u prirodi i svijetu oko sebe postavljajući bezbroj pitanja osobama koje ga okružuju. Niti u jednom drugom razdoblju života znatiželja nije toliko snažna koliko u ranom djetinjstvu. Djeca imaju nepresušni interes za sve što vide, čuju, dodiruju, isprobavaju... Važno je znati kako je upravo ta znatiželja snažan pokretač djetetovog spoznajnog razvoja. Zbog znatiželje i unutarnjeg impulsa dijete istražuje. Istražujući, ono uči i dolazi do otkrića koja obogaćuju njegovo znanje o sebi, drugima i svijetu koji ga okružuje. Takva otkrića su ugodna i praćena osjećajem divljenja i zadovoljstva što dijete snažno motivira da nastavi svoja istraživanja. U ponovnim istraživanjima i novim otkrićima dijete usvaja nova znanja i vještine te se na taj način povećava i djetetov osjećaj kompetencije, što opet donosi zadovoljstvo. Nova znanja i vještine vode novim izazovima i pitanjima. Znatiželja se razvija u sigurnom i poznatom okruženju. Dijete koje ima povjerenja i osjeća se sigurno i prihvaćeno istraživat će nove podražaje u svojoj okolini i postavljat će mnoga pitanja. Ukoliko se dijete osjeća neugodno, ako je sramežljivo ili uplašeno, neće reagirati na izazove iz svoje okoline. U sigurnom i poznatom okruženju svako dijete istražuje u potrazi za „novitetima“. Kada je dijete nesigurno, nove stvari u okolini mogu mu se činiti prijetećima i ono će tražiti veću blizinu poznatih osoba ili će težiti povratku u poznate uvjete i prostore. Postoji bitan čimbenik koji određuje istraživačko ponašanje djeteta, a to je svakako TEMPERAMENT. Temperament se odnosi na karakterističan stil reagiranja na različite situacije i osobe. Očituje se već u najranijoj dobi, a općenito se razlikuju tri osnovna tipa: lak, težak i oprezan. Djeca koja dobro reagiraju na nove podražaje i promjene u okolini, lako pristupaju drugima, lako se prilagođavaju i imaju veću otpornost na frustraciju, djeca su lakog temperamenta. Karakteristike teškog temperamenta su poteškoće u prilagodbi na nove situacije, negativne reakcije na novosti i promjene, nepovjerenje prema novim osobama i često pokazivanje intenzivnih negativnih osjećaja. Oprezna djeca sporo reagiraju na promjene i novosti u okolini, sporije se prilagođavaju na nove situacije, pokazuju blage negativne reakcije na nove podražaje, ali ih nakon izvjesnog

36

Tratinčica, broj 31


ZNATIŽELJA vremena prihvate. S obzirom na ove razlike u temperamentu, djeca će se razlikovati i u načinu na koji izražavaju znatiželju. Na primjer, ako u grupu djece donesemo ježa, neko dijete će se jedva moći suzdržati da ga ne dodirne i podigne. Za razliku od njega, neko drugo dijete će biti rezervirano i neće htjeti niti dotaknuti ježa, ali će pitati prijatelje o čemu razmišljaju. Neko dijete će ga dugo promatrati prije nego što mu se približi, a bit će djece koja mu se neće htjeti približiti niti nakon dužeg vremena. Bitno je imati na umu da je temperament moguće samo djelomično modificirati te da roditelji moraju poštovati način na koji se njihovo dijete nosi s promjenama i izazovima u okolini. Reakcije odraslih, u prvom redu roditelja, mogu snažno utjecati na razinu djetetove znatiželje, a time i na usvajanje spoznaja i u najranijoj dobi. Izrazito je važno da roditelji prihvaćaju, podržavaju i potiču dječju znatiželju. Svojim ohrabrivanjem, pohvalama i strpljivim odgovorima na dječja pitanja, roditelji će olakšati djeci učenje i usvajanje novih znanja, a time i povećati njihov osjećaj kompetencije i samopouzdanja. Uz roditeljsku podršku, za dijete je važna i poticajna okolina. Drugim riječima, pružite djetetu raznovrsne i sadržajne materijale koje će moći istražiti, dopustite mu da se njima igra, dopustite mu da istraži i prirodu oko sebe. Pri tome inicijativu prepustite djetetu i nemojte ga pretjerano štititi jer roditeljski strah i mnoštvo zabrana mogu smanjiti djetetov potencijal za istraživanjem. No vodite računa o tome da se dijete ponekad može dovesti i u realno opasnu situaciju te mu je određeni nadzor ipak potreban. Djeca se razlikuju u načinu na koji pokazuju znatiželju. Neka djeca žele istraživati vanjski svijet, dodirivati, mirisati, isprobavati, rastavljati, penjati se. Druga su usmjerena na unutarnja stanja, poput misli i osjećaja te ih fizički aspekti okoline manje zanimaju. Ponekad znatiželja može proizvesti više nereda nego kompetencije. Način na koji se nosimo s neredom može potaknuti ili onemogućiti daljnje istraživanje, a time i razvoj. Neuspjeh pretvorite u uspjeh. Ako dijete nije uspjelo, pohvalite njegov trud. Pažnjom i odobravanjem potaknite dječje istraživanje i znatiželju. Ukoliko je to istraživanje trenutno ometajuće ili neprimjereno situaciji, zaustavite ga tako da djetetu pojasnite kada i gdje je to u redu raditi. Na primjer, recite djetetu da se vodom može igrati vani, a ne u svojoj sobi. Znatiželja je glavna karakteristika svakog djeteta. Zanimanje za svijet i potreba da se odgovori na pitanja zašto i kako stvari u njemu funkcioniraju je misao i vodilja znatiželjnog djeteta. Dječja znatiželja toliko je jaka da roditelju ostaje samo poticati ju i održavati te ne sputavati taj duh radoznalosti. Odrastanjem znatiželjna djeca dobivaju nove ideje, pronalaze nova pitanja i odgovore o svijetu oko sebe. Ukoliko u roditelju mogu pronaći saveznika koji će ih usmjeriti gdje odgovore mogu potražiti, postat će još zadovoljniji, bogatiji i sretniji. Djetetova urođena znatiželja najbolje se razvija ako roditelji slušaju, slijede i potiču! Zanimljive aktivnosti koje su djeca provodila služeći se raznolikim ponuđenim materijalima, koristile su im za svijet snalaženja, domišljatosti, pronalaženja rješenja, spretnosti, razvoja kreativnosti i maštovitosti. Koliko djeca doista mogu, mi odrasli često ne možemo unaprijed znati ukoliko im ne omogućimo njihov prostor za istraživanje i stvaranje. Samo neke od raznolikih igara i načina na koji su djeca istraživala možete pogledati putem predočenih fotografija.

Literatura: • Prvičić, Iva: Rast i razvoj

list dječjeg vrtića «Tratinčica»

37


IGRA NA OTVORENOM Katarina Flac, prof. pedagogije

Igra je starija od govora, zato je jezik igre blizak i razumljiv svakom djetetu na svijetu. Mali tigrići, slonići, pčele, mravi, leptiri, dupini, male bebe – svi oni govore jezikom igre. Sve njih njihova igra hrani i povezuje. Igrajući se oni zapravo rastu. (Enes Kišević) Ne prestanemo se igrati zato što ostarimo; ostarimo zato što se prestanemo igrati. (George Bernard Shaw) Igra utječe na psihosocijalni razvoj djece. Osim što pruža zadovoljstvo i zabavu, djeca kroz nju najlakše i najbrže uče o sebi, drugima, svijetu koji ih okružuje te stvaranju socijalnih odnosa. Igra ne poznaje granice, tako i prostor u kojem se ona odvija ne bi trebao biti ograničen samo na zatvorene prostore. Jean Piaget kaže da znanje ne proizlazi iz okoline niti iz djeteta, već iz interakcije između djeteta i okoline. Vezano uz to treba promišljati o različitom utjecaju koji na dijete imaju otvoreni i zatvoreni prostori. Mnoga istraživanja pokazuju kako pristup otvorenim prostorima ima pozitivan utjecaj na zdravlje – povećana dostupnost prirodnog okruženja dovodi do povećanja tjelesne aktivnosti. Bez obzira na rezultate istraživanja, i sami smo svjesni kako pozitivan učinak na opće stanje organizma ima ne samo vježba na zraku, već i sama izloženost kontaktu s prirodom. U literaturi možemo susresti pojam „terapeutskog krajolika“ koji podrazumijeva mogućnost boravka u prirodnom okruženju koji utječe na psihološku, fiziološku, zdravstvenu i ponašajnu dobrobit, popravlja raspoloženje, pruža odmor od zamora pažnje te smanjuje stres. Unatoč brojnim prednostima boravka na zraku, možemo primijetiti kako djeca danas provode sve manje vremena na zraku, a Herbert to naziva „generacijskom amnezijom prirodnog svijeta“. Prateći količinu vremena provedenog u igri na otvorenom, uočeno je kako se s generacijama smanjivala ne samo količina vremena provedenog na zraku nego i veličina i udaljenost prostora za igru. Mjesta za igru sve češće postaju igraonice u zatvorenom i drugi komercijalizirani prostori za igru pod budnim okom odraslih, a znatno je smanjena količina vremena provedenog u samostalnoj igri na otvorenom bez kontrole odraslih. Louv, autor knjige „Posljednje dijete u šumi“, uvodi izraz „poremećaj pomanjkanja prirode“ kako bi opisao gubitak kontakta s prirodom sadašnjih generacija. Iako današnja djeca pokazuju veći interes za boravkom u zatvorenom, birajući kompjuterske igrice kao najčešći oblik zabave, treba reći kako poticaj

38

za igre na otvorenom najvećim dijelom dolazi iz obitelji. Neki autori navode kako povećani strah roditelja o boravku djece na zraku izravno utječe na smanjenje njihove tjelesne aktivnosti. Strahovi su vezani i uz aktivnosti koje uključuju prirodne materijale kao što su zemlja, blato, trava, biljni i životinjski svijet, što neki povezuju s prljavštinom i opasnošću.

Utjecaj igre na otvorenom na razvojna područja Tjelesni rast i razvoj – igranje vani pomaže djetetu da ojača i poboljša motoričke sposobnosti. Različite igre utječu na razvoj različitih dijelova tijela. Boravak na otvorenom omogućuje niz aktivnosti koje se u suženom obliku mogu primjenjivati unutra – skakanje, trčanje, poskakivanje, penjanje – a usmjerene su poticanju razvoja mišićnog sustava. Korištenje sprava i pomagala na igralištu razvija koordinaciju, ravnotežu, izdržljivost te finu i grubu motoriku (igre u pijesku, igre vodom, skupljanje kamenčića, lišća, plodina…). Iako djeca više vremena provedu unutra u odnosu na količinu vremena vani, udio njihove fizičke aktivnosti obrnuto je proporcionalan – više je fizičke aktivnosti na otvorenom. Razvoj kognitivnih sposobnosti – djetetove kognitivne sposobnosti u ranoj dojenačkoj dobi opažaju se i mjere kroz motoričke sposobnosti. Motoričke sposobnosti i razvoj govora tijesno su povezani s kognitivnim razvojem. Svaki pokret koji dijete učini stvara nove veze u mozgu, a broj tih veza važan je za razvoj kognitivnih sposobnosti. Što se dijete više kreće i dobiva veću količinu podražaja iz okoline, njegove će se kognitivne sposobnosti pravilnije i ujednačenije razvijati. Tako park, šuma, livada, igralište ili dvorište lako postaju mjesta učenja i istraživanja. Djecu neodoljivo privlači pijesak, zemlja, voda, lokve vode, blato, valjanje po travi i sve ostalo što stvara nered. Učenje kroz neposredno iskustvo je neprocjenjivo. Promatranje promjena u prirodi te biljnog i životinjskog svijeta u neposrednom okruženju pruža djeci direktan način usvajanja novih znanja. Promatranje različitih događaja, svega što im prethodi, kao i njihovih posljedica, razvija dječje mišljenje, planiranje, zaključivanje, jezične vještine, rješavanje problema i kreativnost. Mogućost da u konkretnom iskustvu dožive mirise, teksture, okuse i zvukove pridonosi razvoju spoznaje, ali i ostalih razvojnih područja.

Razvoj socijalnih vještina – istraživanja pokazuju kako otvoreni prostori mogu producirati jednak ili čak veći udio socijalne igre u odnosu na zatvorene prostore. Zbog veličine i osjećaja slobode koji pruža boravak na otvorenom omogućava sudjelovanje većeg broja djece u onim glasnim aktivnostima koje možda nisu ostvarive u zatvorenim prostorima. Grupne aktivnosti na otvorenom razvijaju suradnju i timski rad. Kroz dogovor oko redoslijeda korištenja bicikla, djeca se uče strpljenju, suradnji, dogovaranju i pregovaranju. Uče kako pratiti smjer igre, poštivati pravila, čekati, surađivati, dijeliti, razvijati odnose što doprinosi uspješnoj socijalnoj interakciji i stvaranju prijateljstava. Emocionalni razvoj – postoje teorije koje sugeriraju da povećana razina igre na otvorenom pomaže u zadovoljavanju osnovnih psiholoških potreba, pa prema tome poboljšava i cjelokupno mentalno zdravlje. Samopouzdano dijete osjeća se dobro u igri s drugom djecom, a taj osjećaj povećava njegovo samopoštovanje. Sudjelovanjem u različitim aktivnostima (penjanje, spuštanje toboganom, ljuljanje, trčanje, vožnja bicikla) dijete stječe svijest o sebi i vlastitim mogućnostima. Uspjeh zbog samostalne vožnje bicikla gradi dječje samopouzdanje i potiče na svladavanje novih izazova. Penjanjem na penjalicu ili brdo može iskušati i testirati svoju snagu, a skakanjem s povišenja doživjeti preplavljenost adrenalinom. Osjećaj zadovoljstva koji igra pruža, povezivanje s drugim osobama, učenje primjerenog načina izražavanja osjećaja… sva ta iskustva male su pobjede koje dugoročno pomažu izgraditi djetetovu otpornost. Prema Tei Pahić boravak na otvorenom i u prirodi je vrlo važan za zdrav razvoj djeteta: svježi zrak opušta i jača imunitet; igre grade fizičku snagu i fleksibilnost, omogućuju razvoj percepcije, podržavaju razvoj kognitivnih sposobnosti te potiču lučenje hormona sreće čime ujedno grade otpornost pojedinca kroz prevenciju psihičkih i emocionalnih poremećaja u odrasloj dobi. Prije negoli u dječje ruke stavite olovku, te ruke moraju kopati, penjati se, stiskati, potezati, gnječiti, izvrtati i hvatati naširoko u svojem okolišu i na velikoj paleti materijala. (Amanda Morgan) Literatura: • Duran, M. (2001). Dijete i igra. Jastrebarsko: Naklada Slap. • Louv, R. (2015). Posljednje dijete u šumi. Lekenik: Ostvarenje d.o.o. • Mendeš, B., Marić, Lj., Goran, Lj. (2020). Dijete u svijetu igre. Zagreb: Golden marketing.

Tratinčica, broj 31


VRTI] BEZ IGRAÈAKA Paula Kuharić, mag. psych.

Odgojno-obrazovna praksa može se poboljšati jedino mijenjanjem unutrašnjih stavova i vrijednosti ljudi, načina razmišljanja, ponašanja, rada te osvještavanjem vlastitih i tuđih stajališta putem istraživanja, rasprava i komunikacije. Upravo zato smo u našem vrtiću proveli istraživanje pod nazivom „Vrtić bez igračaka“. Akcijska istraživanja provode se u svrhu unapređivanja vlastite prakse, a u njima je istraživač ujedno i sudionik. Takva istraživanja potiču promjenu u odgojno-obrazovnom okruženju, ojačavaju pojedince putem suradnje, potiču refleksiju, proučavanje novih metoda i ideja. Znamo kako je jedna od kompetencija refleksivnog praktičara spremnost na prihvaćanje izazova, snalaženje u novim i nepredvidivim situacijama te prilagođavanje promjenama. Promišljajući o svome radu, primijetili smo da su nam djeca prezasićena gotovim i strukturiranim igrama, ovisna o odgojitelju, nedostaje im inicijative, nesamostalna su u igri, dosadno im je, nedostaje im kreativnosti i stvaralaštva, kritičkog mišljenja. Cilj našeg istraživanja bio je ispitati možemo li promjenom materijalnog okruženja unaprijediti socioemocionalne i kognitivne vještine djece te na taj način unaprijediti praksu i podići stručnu i osobnu samosvijest. Naše odgojiteljice (ukupno devet skupina) hrabro su se uhvatile u koštac s ovim izazovom i iz njega izvukle mnoge korisne spoznaje koje doprinose razumijevanju učenja djece i oplemenjivanju naše prakse. U sobama smo ostavili pedagoški neoblikovani materijal (kutije, grane, kamenčiće i sl.) te smo poticali što češći boravak u prirodi (radi kvalitetnog provođenja vremena, zdravlja, ali i prikupljanja materijala za igru). Samim time ovakav koncept je primjeren za situaciju s corona virusom. Bez obzira što djeci nisu bile dostupne tradicionalne igračke, imala su pristup mnogim stvarima za razvoj, uključujući najmoćniju od svih – njihov um! U cijelom tom procesu, djeca su ta koja vode aktivnosti, sama osmišljavaju što će raditi prema svome interesu, a odgojitelj ih usmjerava kada je to potrebno i, naravno, vodi računa o odgojnim aspektima u skupini. Uloga odgojitelja je promijenjena i, na prvom mjestu, usmjerena na opažanje situacija i aktivnosti, ali i na opažanje samih list dječjeg vrtića «Tratinčica»

sebe (samorefleksija je nužna za profesionalni razvoj i unapređenje prakse). Odgojitelji su došli do brojnih spoznaja vezanih za vlastita viđenja djece, puno više promatraju i imaju dublji uvid u interese djece, ali i njihova ponašanja i potrebe. Roditelji su također izvrsno reagirali na istraživanje, uključujući se tako što su sakupljali kutije, kartone, reciklirajući materijal i sve što se može koristiti za izradu, izgradnju te poticanje mašte djeteta. Također su davali povratne informacije odgojiteljicama. Strana istraživanja pokazala su da period bez igračaka povećava dječju kreativnost, kritičko razmišljanje, poboljšava komunikacijske vještine, djeca sklapaju nova prijateljstva i povezanija su, potiče se suradnja, djeca se uče nositi s frustracijama, uče reći „ne“, ali i „da“, a povećava se i samopouzdanje. U takvom okruženju kutija postaje svemirski brod, grana čarobni štapić, a dijete čarobnjak. U sve to uvjerili smo se i sami. Djeca su odlično prihvatila novonastalu situaciju. Najčešće im je nedostajao likovni materijal. Prema povratnim informacijama roditelja i odgojitelja možemo zaključiti kako je naše istraživanje ostavilo značajan trag na uključenu djecu. Odgojitelji navode kako su djeca puno samostalnija, sama rješavaju probleme na koje nailaze istovremeno razvijajući svoje divergentno mišljenje. Kada im nešto nedostaje, pronalaze adekvatnu zamjenu. Djeca više međusobno surađuju i poštuju međusobne dogovore. Djeca koja su do sada bila procijenjena kao povučena, postaju vođe. Djeca su glasna, ali u većini skupina nekako smirenija i svjesnija svoje okoline – zamjećuju razne zvukove, mirise, događaje… Porasla je kreativnost – djeca izrađuju šatore, makete, kućice od tatami podloga, usavršavaju ih, mjere, komentiraju. Pomak se vidi i kod djece s teškoćama u razvoju koja su u ovoj promijenjenoj okolini slobodnije ulazila u interakcije s vršnjacima. Ovim istraživanjem zaključili smo kako manje igračaka potiče snalažljivost djece pri rješavanju problema, a snalažljivost je dar s neograničenim mogućnostima.

39


DOBROBIT SLAGANJA PUZZLI Petra Furdić, odgajateljica

Iako su svijetom zavladale napredne igračke i tehnologija, stručnjaci se i dalje slažu da nema boljih igračaka od starih puzzli. Slaganje puzzli djeci pruža zadovoljstvo, užitak i priliku da se usredotoče na aktivnost koja ima kraj kojem se vesele. Na razvoj djetetova mozga pozitivno utječe manipuliranje predmetima koji ga okružuju, a puzzle mu pružaju upravo tu mogućnost. Slaganje puzzli utječe na razvoj triju važnih sposobnosti: tjelesne, kognitivne i emocionalne sposobnosti. Naravno, tu su uključene i socijalne vještine jer se većinom puzzle slažu u društvu pa dolazi do zajedničkog rada i komunikacije.

TJELESNE SPOSOBNOSTI Slažući puzzle dijete razvija koordinaciju oko-ruka (sposobnost obavljanja aktivnosti koja zahtijeva istovremenu upotrebu oka i ruke). Također, slaganje puzzli utječe na vještinu držanja i baratanja predmetima te se time razvija fina motorika. Razvoj fine motorike obuhvaća sitne i precizne pokrete kao što je manipuliranje puzzlama kako bi neki dio došao na pravo mjesto. Razvoj fine motorike dovodi do lakšeg svladavanja vještine pisanja.

KOGNITIVNE SPOSOBNOSTI Kako bi riješilo zadatak, dijete mora koristiti kritičko razmišljanje, uočavati detalje, uspoređivati. Naravno, razvija se i pamćenje jer dijete mora zapamtiti oblik, uzorak ili boju dijelova kako bi ih kasnije znalo umetnuti. Dijete pamti ilustraciju te elemente povezuje na temelju sličnosti. Prve dječje puzzle se uglavnom sastoje od jednostavnih oblika, a kasnije idu prema složenijim. Tako se razvijaju i predmatematičke vještine koje uključuju prepoznavanje i razumijevanje geometrijskih oblika. Dijete slažući dobiva svijest o odnosu oblika i prostora te je fokusirano na rješavanje zadatka. Razvoj koncentracije ključan je i neophodan kod učenja i školovanja. Dijete počinje svijet promatrati kroz kombinaciju slika, samo kreira slike što je dobro kod kasnijeg biranja interesa i razvoja talenta. Također, razvija se i logika, ona djetetu pokazuje zaključuje li ispravno ili ne. Ako dijete pogriješi, uočava to i traži logiku u ponovnom pokušaju.

EMOCIONALNE VJEŠTINE Dijete si na samom početku postavlja cilj, a razina zadovoljstva raste kako se bliži kraju. Mi kao roditelji smo tu bitni kako bismo ohrabrivali djecu, pohvaljivali trud koji ona ulažu. Pohvaljivanjem truda, a ne samo rezultata, učimo dijete da vjeruje u sebe i lakše rješava probleme. Također, slaganje puzzli zahtjeva strpljenje, a na samom kraju dijete uviđa kako su se strpljenje i trud ipak isplatili.

PEDAGOŠKI NEOBLIKOVANI MATERIJAL

Melita Stubičar Bukvić, odgajateljica

Jedan od važnih preduvjeta za učenje i razvoj djeteta u vrtiću jest kvalitetno osmišljeno prostornomaterijalno okruženje. Kvalitetno i poticajno osmišljeno prostornomaterijalno okruženje djeteta rane i predškolske dobi u suvremenoj praksi u potpunosti je nezamislivo realizirati

40

Tratinčica, broj 31


IGRAMO SE I UČIMO Sonja Kukić, odgajateljica Najvažniji zadatak djeteta u početnom školovanju je usvajanje vještine čitanja. Spoznaju i svjesnost djeteta o postojanju pisanog govora te vještine koje su potrebne da dijete nauči čitati nazivamo predčitačkim i čitačkim vještinama. Svjesnost djeteta o pisanom jeziku predstavlja svjesnost o njegova tri aspekta: • o funkciji pisanog jezika • o tehničkim karakteristikama pisma • o procesima i tehnici čitanja Funkcija i svrha pisanog jezika – dijete s 2 ili 3 godine prepoznaje da netko piše ili čita te postaje svjesno da čitanje ima svrhu. Tehničke karakteristike pisma – u dobi između 4. i 5. godine djeca primjećuju razliku u slovima, smjeru pisanja i razumijevanju interpunkcije. Procesi i tehnika čitanja – između 5. i 6. godine djeca postaju svjesna upotrebe glasovne riječi u čitanju te postaju spremna na igre rastavljanja riječi na glasove, rimu te uočavanje aliteracije. Između 6. i 7. godine javlja se spoznaja o vezi između glasova i znakova za te glasove tj. slova (prema M. Čudina Obradović; 2008.). Kvalitetnu okolinu koja je poticajna za dječji čitački razvoj i stalne poticaje, trudili smo se stvoriti već od prvih dana boravka djece u našoj ustanovi. Kada bismo se vratili nekoliko godina unazad, dok smo bili jasličke dobi, čitanje slikovnica nam je bila omiljena aktivnost. Govorne ili jezične igre (stihovi u rimi, brojalice, pjesmice) igrali smo već i tada. Sada su naše teme i aktivnosti još bogatije, maštovitije i nude djeci prostor za dublje istraživanje pisane riječi. U skupini „Srčeka“ djeca su u dobi između 5. i 6. godine. Njihova zainteresiranost za pisanje i čitanje je, kako

se približava polazak u školu, svakim danom sve veća. Kako su sedmero djece školski obveznici, igre i aktivnosti za razvoj predčitačkih i čitačkih vještina isprepliću se s ostalim aktivnostima tijekom svakog radnog dana u vrtiću. Djeca pokazuju veliku zainteresiranost za slova i čitanje. Poticaji u našoj skupini još više su usmjereni na igre i aktivnosti za usvajanje predčitačkih vještina. Ovo su neke od aktivnosti koje su planirane tijekom radne godine: 1. Čitanje slikovnica, knjiga, priča, glasovnih slikovnica, letaka, novina, stihova, slikopriča, enciklopedija, atlasa te ostalih tematskih dijela… 2. Crtanje uz korištenje svih likovnih tehnika i materijala: olovaka, bojica, flomastera, vodenih boja, tempera, tuša, kreda… 3. Prepoznavanje i uočavanje rime u pričama, stihovima, brojalicama, te stvaranje „novih“ riječi u rimi. 4. Glasovna analiza - rastavljanje riječi na glasove (mama, m-a-m-a) i glasovna sinteza - spajanje glasova u cjelovitu riječ (j-a-b-u-k-a, jabuka). 5. Rastavljanje riječi na slogove (kutija: ku-ti-ja) ili sastavljanje riječi iz ponuđenih slogova (kra-va-ta, kravata). 6. Društvene igre: domino, bingo, monopoly… 7. Jezične igre kojima je cilj razvoj komunikacijskih vještina kod djece, razvoj boljeg izgovora i proširivanje vokabulara. Djeca u igri uče povezati izgovorenu riječ s predmetom ili slikom te pravilno oblikovati rečenicu. Zato se nastavljamo i dalje igrati jer u igri učimo, uživamo i spremamo se za školu i daljnji život. Igrajte se i vi s nama! Igre za razvoj čitačkih vještina možete pronaći u: 1. Igrom do čitanja, M. Čudina Obradović 2. Igre čitanja i pisanja, S. Moomaw i B. Hieronymus

bez bogatstva pedagoški neoblikovanih materijala prilagođenih djetetovim interesima i kronološkoj dobi. Pedagoški neoblikovani materijali su svi materijali koji nisu didaktički, a služe za igru, izradu didaktičkih predmeta i igračaka, istraživanje i eksperimentiranje djeteta. U pedagoški neoblikovani materijal ubrajamo otpadni materijal poput PET ambalaže različitih vrsta, karton, stiropor, tetrapak, novinski papir, kamen, drvo, tekstilne materijale, kao i predmete iz svakodnevnog života. Ovaj materijal moguće je oblikovati u vrhunski multisenzorički poticaj koji će djetetu pružiti sasvim novi izvor stjecanja znanja i iskustva. Bogatstvo pedagoški neoblikovanog materijala je upravo u tome što kupljene igračke nisu uvijek dovoljno poticajne, dok ovaj materijal potiče dijete na usvajanje novih znanja (upoznavanje novih materijala i svojstava), na usvajanje novih vještina (npr. korištenje škara, batića, pincete), na razvijanje novih sposobnosti od tjelesnih (fina i gruba motorika) do psihičkih (zapažanje, kreativno rješavanje problema), potiče maštu djeteta (razvija sposobnost imaginacije ), potiče kreativnost, pruža ležernost u rukovanju. Koristeći takve materijale recikliramo i učimo djecu reciklirati. Takav materijal ne košta ništa. Zajednička izrada didaktičkih sredstava odgajatelja i djece iz neoblikovanih materijala potiče i samu kompetenciju djeteta, podiže njegovu vlastitu autonomiju na mnogim razinama te osjećaj uspješnosti i samopouzdanja. Upravo ovakva praksa u kojoj djeca od starih, odbačenih materijala stvaraju nove, autentične i maštovite predmete, igračke i igre i više je nego dobrodošla. Literatura: • E. Slunjski: Kad djeca istražuju • J. Rothschild, E. R. Daniels: Bogatstvo materijala kao izvor dječje spoznaje. • A.Miljak: Življenje djece u vrtiću

list dječjeg vrtića «Tratinčica»

41


MAMA, TATA, ^ITAJTE MI! Sandra Oreški, odgajateljica U današnje vrijeme kad je digitalizacija uzela maha i sve možemo dobiti pritiskom tipke sad i odmah, djeca sjede ispred „čarobnih“ manjih ili većih ekrana, a slikovnice se zanemaruju i čitanje pada ne u drugi već tko zna koji plan. Čitanje je vještina bez koje čovjek ne može, stoga je naviku čitanja važno usvojiti već u dječjoj dobi. Istraživanja su pokazala da je čitanje djeci od najranije dobi jednako važno za njihov razvoj kao i briga o njihovim osnovnim potrebama za hranom, zdravljem i odmorom. Čitamo da bismo razumjeli te bez čitanja ne možemo. Djeca kojoj se čita s namjerom da zavole čitanje i knjige lakše će usvojiti mnogobrojne vještine. Čitajući djeci od najranije dobi, utječemo na njihov cjelokupan razvoj. Djeca kojoj se čita od najranije dobi brže uče, pokazuju interes za svoju okolinu. Razvijaju empatiju i lakše se snalaze u komunikaciji s drugima. Razvijaju pažnju, pamćenje i logičko zaključivanje. Dakle, čitanje utječe na socio-emocionalni i kognitivni razvoj. Čitajući djeci potičemo govorni razvoj, bogatimo njihov vokabular i omogućujemo im da izraze svoje misli i osjećaje. Djecu kojoj čitamo potičemo na aktivno slušanje, opažanje, komentiranje, razvijamo njihovu maštu te utječemo na razvoj njihovih predčitačkih vještina kako bi bila spremnija za učenje čitanja i pisanja. Razvijanje čitateljske kulture započinje u najranijoj dobi djece i traje tijekom njihovog čitavog odrastanja. S obzirom da djeca uče po modelu, roditelji su ti koji prvi uvode djecu u svijet čitanja te svojim stavom i ponašanjem prema čitanju utječu na dijete. Roditelji trebaju organizirati ugodan i poticajan prostor za čitanje u svom domu kako bi isti poticajno djelovao na dijete. Roditelji trebaju svojim primjerom pokazati da je čitanje zanimljiva i zabavna aktivnost, kako bi dijete s vremenom razvilo interes za samostalno čitanje. Slikovnice su prve knjige s kojima se dijete susreće u najranijoj dobi. Slikovnica upoznaje dijete sa svijetom i odnosima u njemu te bi svakako trebala biti dio djetetove svakodnevice. Potrebno je birati slikovnice koje su primjerene dobi djece te kvalitetnog sadržaja i ilustracija koje prate interese djeteta. Priče i slikovnice osim razonode imaju i

42

čudesnu ljekovitu moć. Problemske slikovnice mogu biti od velike pomoći kod rješavanja manjih problema. Slušajući i gledajući situacije u kojima su imaginarni junaci uspjeli prebroditi životne probleme, djeca uče riješiti vlastite problemske situacije. Čitanje djetetu roditeljima pruža priliku da ga još bolje upoznaju. Na taj način roditelji upoznaju interese, strahove, sposobnosti i probleme koji muče njihovo dijete. Uspostavljaju bliski odnos koji kod djeteta izaziva osjećaj ugode i sigurnosti. Benefiti čitanja su zaista višestruki te ga svakako treba učiniti dijelom svakodnevice jer uz učenje djeca i roditelji provode kvalitetno zajedničko vrijeme u kojem čine toliko potreban predah od svih tih „čarobnih“ ekrana koji zauzimaju prevelik dio naše svakodnevice.

DESET NAČINA NA KOJI RITUALI MOGU POTICATI DIJETE NA KASNIJE USPJEŠNIJE UČENJE 1. STVARANJE POSEBNOG MJESTA ZA ČITANJE Važno je osigurati mjesto za čitanje na kojem će se dijete osjećati ugodno i sigurno. To može biti kauč ili omiljena fotelja, okružena djetetovim omiljenim igračkama i pokrivena omiljenom dekicom. Na taj način dijete će povezivati čitanje s ugodom i čitanje će postati nešto čega će se rado sjećati i rado mu se vraćati. 2. PRIBLIŽITE SE Osigurajte djetetu osjećaj sigurnosti tako što ćete ga posjesti u krilo ili smjestiti bliže sebi. 3. JAČAJTE DJETETOVE POTENCIJALE ZA UČENJE Počnite s kraćim pričama i pratite kako se povećava djetetova pažnja te u skladu s tim povećavajte vrijeme čitanja. Na taj način povećavate zonu proksimalnog razvoja (razlika između onog što dijete može naučiti samo i onoga što može naučiti uz pomoć odrasle osobe) i dijete postaje sve pripremljenije za samostalno učenje. 4. DRAMATIZIRAJTE Kad čitate naglas, dramatizirajte različite likove, koristite različite zvukove, mijenjajte boju glasa. Na taj način potičete slušnu percepciju djeteta te priča postaje ne samo zabavnija već se kod djeteta potiče razvoj vještina kritičkog slušanja. 5. ČITAJTE POMOĆU PRSTIJU Dok čitate naglas, prelazite prstom ispod

riječi. Ovim pomažete u usvajanju smjera čitanja s lijeva na desno. Na taj način potičemo i fonemsku svjesnost (mogućnost da čujemo, identificiramo i koristimo zvukove u govornom jeziku). Čuti glas u riječi prvi je korak učenja čitanja. 6. ČITAJTE PONOVO I PONOVO Često će dijete tražiti da mu se čita ista priča ili slikovnica ponovo i ponovo, no za to postoje razlozi. Djeca organiziraju mišljenje višeg reda. Kada dijete čuje ili čita istu priču ponovo i ponovo, razvija pamćenje; također, ono uči predvidjeti ishode na osnovu prethodnog iskustva i prepoznavanja poznatih rečenica. 7. OSVIJESTITE Istaknite slike, oblike, boje i brojeve stranica naglašavajući ih dok čitate. Ovime potičete razvoj vizualne percepcije. 8. SNAGA RIJEČI Govorite što je moguće normalnije, no trudite se naglašavati riječi što točnije i jasnije. Vaše vas dijete pozorno sluša. Ovime potičete razvoj govora. Kada vas vaše dijete sluša, ono sluša jezik kojim se govori. To je proces u kojem pomažete djetetu da svoje misli pretoči u riječi i da istovremeno nauči osnovna pravila korištenja jezika. 9. USPOREĐUJTE I UOČAVAJTE RAZLIČITOSTI Uspoređujte dok čitate, npr.: „Koji pas je veći?“ ili možete unositi elemente iz stvarnog života: „Ti imaš plavu kosu, koje je boje kosa Trnoružice?“ Ovime potičete analitičko mišljenje. Uspoređivanjem i uočavanjem djetetu pomažete prepoznati odnose među stvarima i uočiti sličnosti i različitosti. 10. PRIČANJE PO SJEĆANJU Nakon što ste pročitali priču propitajte dijete što se dogodilo na početku i na kraju priče, koji su glavni likovi i što im se dogodilo. Dok dijete pokušava objasniti događaje svojim riječima, stimulira mišljenje višeg reda. Ovo u početku može biti težak zadatak, ali s vremenom ćete primijetiti kako je vaše dijete naučilo procesuirati informacije u višim kategorijama. Ova aktivnost potiče i aktivnosti slušanja i razumijevanja.

„Ako možete pomoći svom djetetu da zavoli čitanje, ne samo da će moći čitati nego će tijekom čitavog života željeti čitati.“ Lynne Lawrence Literatura: • Lawrence, L. 2003. Montessori čitanje i pisanje. HENA COM. Zagreb • Petrović – Sočo, B. 1997. Dijete, odgajatelj i slikovnica.

Tratinčica, broj 31


KAMENČIĆI U BIBLIOBUSU Zrinka Šupe, odgajateljica

Često slušamo i čitamo o važnosti čitanja za razvoj djece. Već u rodilištu dijete dobije svoju prvu slikovnicu, kod pedijatara viđamo plakate „Čitaj mi˝ koji govore o važnosti knjige, slikovnice i čitanja za djecu od samog rođenja. Nesumnjivo je velik utjecaj koji knjiga, slikovnica i priča ima na djecu. Čitanje utječe na brojna područja dječjeg razvoja kao što su jezično-govorno, kognitivno, socio-emocionalno. Kod djece se razvija kreativnost i mašta, vokabular, komunikacijske vještine, empatija, koncentracija. Kako danas postoje i brojne problemske slikovnice, dijete može naći rješenje nekog problema ili teškoće koja i njega muči. Djeca uživaju u ponavljanju priče, u ostvarivanju svojih očekivanja, u emocionalnom rasterećenju pri raspletu priče i sretnom završetku. Prateći roditelja ili odgajatelja u čitanju i pokazivanju riječi u tekstu, dijete će uočiti da čitamo s lijeva na desno i odozgo prema dolje. Sva ta znanja odlično će pripremiti dijete za početak usvajanja tehnike čitanja. Zajedničko čitanje slikovnica razvija kod djeteta ljubav prema knjizi i čitanju, ali i djetetove govorne sposobnosti koje su nužan preduvjet za čitačke vještine i kasniji napredak u školi. U vremenu u kojem živimo veliki je izazov, ali i odgovornost na svima nama, kako usmjeriti djecu na ono što će im biti na dobrobit te ih zaštititi od pretjeranog utjecaja medija, ekrana, neprimjerenih sadržaja. Da bismo privukli i motivirali djecu za knjige i čitanje, dogovorili smo posjet bibliobusu. Djeca su bila uzbuđena, iako nisu znala što znači ta riječ i gdje mi to točno idemo. Zaključili smo da je to autobus s knjigama, da putuje u mjesta gdje nema knjižnice kako bi svi koji žele mogli posuditi knjige. Knjižnica je većem broju djece već poznata jer su njeni članovi te odlaze s roditeljima i posuđuju slikovnice. Međutim, knjižnica na kotačima je nešto još bolje i zanimljivije. Dogovorili smo pravila ponašanja u bibliobusu i krenuli u našu pustolovinu. Odmah uz vrtić, stajao je bibliobus. Tamo su nas dočekali knjižničarka Valentina i knjižničar Siniša. Širom otvorenih očiju, djeca su razgledala bibliobus, čudila se mnoštvu knjiga koje su se smjestile u to neobično vozilo. Smjestili smo se na male stolice i pratili slikovnicu koju nam je knjižničarka čitala. Primijetili smo da djeca prate s velikim zanimanjem, da im se sviđa slušati priču u novom ambijentu. Izabrali smo knjige i slikovnice koje smo željeli posudili i dogovorili sljedeći susret.

list dječjeg vrtića «Tratinčica»

Pod dojmom posjeta, i u našoj sobi smo odlučili napraviti svoj bibliobus. Djeca su oslikavala natpis, izrađivala iskaznice, prikupljala knjige i centar bibliobusa je ubrzo bio spreman za ˝otvorenje˝. Izradili smo iskaznice i za knjižničare te su djeca izmjenjivala uloge - malo su bili djelatnici, a malo oni koji su došli posuditi knjige. Djeca su pritom vježbala komunikacijske vještine, navike kulturnog ophođenja, dogovor i suradnju oko podjele uloga. Pozdravljali su se, govorili pri učlanjenju svoje adrese. Kako mlađa djeca nisu baš znala svoju adresu, snašli bi se izgovorivši svoj kućni broj što je isto vrijedilo. Knjižničari su bili ljubazni, predlagali knjige i slikovnice koje imaju, govorili kad ih trebaju vratiti (bilo je rečeno i za 5 minuta ali nitko se nije bunio). Podsjetili smo se kako se odnosimo prema knjigama, kako se knjige čuvaju, listaju, spremaju. Kad sam sljedeći put djeci rekla da ćemo ići u bibliobus, trojica dječaka uzela su drvene štapiće i počela pjevati i svirati pjesmu ˝Danas idemo u bibliobus˝. Pjesma je, naravno, bila popraćena i plesom. Neke od slikovnica koje smo posudili i čitali napisala su i ilustrirala djeca što je Kamenčiće iznenadilo, ali i potaknulo na akciju. Nakon čitanja Lukas je rekao da bismo i mi mogli pisati i crtati slikovnice. Nekoliko djece smislio je priču uz koju su nacrtali i ilustracije koje prate priču. Bili su zadovoljni kad smo čitali njihove slikovnice te ponosni na svoja postignuća. Djeca češće nego prije uzimaju slikovnice, knjige, enciklopedije te ih listaju, čitaju, opisuju bilo samostalno ili u društvu prijatelja. Pronašli smo slikovnice koje su jako interesantne svoj djeci, favorit nam je priča o Gricku, čudovištu koje gricka knjige. Kamenčići znaju pitati tijekom tjedna kad idemo u bibliobus te brojimo dane do ponovnog odlaska i to je nešto čemu se veselimo. Njihovoj želji i interesu za bibliobusom uvelike su pridonijeli ljubazni djelatnici-knjižničari Valentina i Siniša koji nas radosno dočekuju, te su uvijek susretljivi, spremni na suradnju, dogovor. Prilagodili su se našim mogućnostima te su pronašli vrijeme u kojem dolaze samo radi nas i neizmjerno smo im zahvalni na tome. Jedva čekamo sljedeći petak i naš novi posjet bibliobusu. Naša pustolovina na kotačima se nastavlja…

43


Dorotea Kolarić (6, 11) Grb grada Koprivnice

MI SMO DJECA SVOGA GRADA

Katarina Vratislavski, odgajateljica

Iako ove godine nije bilo klasične proslave Dana grada Koprivnice, u našoj je skupini slavljeničko raspoloženje itekako bilo prisutno. Rođendan našeg grada proslavili smo mnogobrojnim aktivnostima. Prvo smo se pričom „Koprivko i legenda o Kamengradu“ upoznali s prošlošću našeg grada, njegovim izgledom i običajima. Zatim smo proučavali zastavu i sam grb grada Koprivnice te smo ih nacrtali u tehnici flomaster. Od nastalih radova smo napravili izložbu za roditelje i ostalu djecu iz vrtića na terasi naše sobe. Preko fotografija smo se upoznali s ustanovama i znamenitostima koje postoje u našem gradu pa smo tako upoznali naše vrtiće, osnovne i srednje škole, crkve, muzeje, gradski park, gradsku knjižnicu, kino, gradsku vijećnicu, zgradu županije, poznate tvornice, bolnicu, policijsku postaju… U interaktivnoj šetnji gradom prošetali smo do nekih od navedenih ustanova koje se nalaze u blizini našeg vrtića. Izradili smo i čestitke za Dan grada u koje smo nacrtali neku znamenitost grada, a natpis „Koprivnica, sretan ti rođendan!“ sastavili smo od slova izrezanih iz novina. S obzirom da Koprivnicu krasi naziv „Grad bicikla“, odlučili smo posjetiti spomenik biciklu te muzej bicikla na otvorenom „Od Leonarda da Vincia do danas“ koji se nalazi na više lokacija u centru grada Koprivnice. Za djecu smo izradile kartice koje prikazuju različite modele bicikala kroz povijest te je zajednički zadatak bio pronaći lokacije tih bicikala. Malo je reći da su djeca uživala u ovoj aktivnosti! Kasnije su djeca ugljenom crtala model bicikla koji ih se najviše dojmio. U navedenim aktivnostima djeca su prvenstveno usvajala spoznaje o svojoj okolini, razvijala pozitivne stavove prema njoj, razvijala svoje pamćenje, a s obzirom da smo se mnogo kretali gradom, ujedno i usvajala prometnu kulturu te prostornu orijentaciju.

NOÆ MUZEJA

Marija Domanovac, odgajateljica

Skupina Gumbići svoju igru, istraživanja i spoznaje upotpunjuje kroz tradicionalne sadržaje već drugu godinu za redom. Svoj projekt “S koljena na koljeno” i ove smo godine nastavili, no s obzirom na nove epidemiološke uvjete ne možemo doslovno sjediti na koljenima naših baka i pozivati ih u vrtić da nam pripovijedaju i predaju stare mudrosti i priče. Novo je doba donijelo nove izazove i mogućnosti pa nam se naši bake i djedovi mogu javiti preko novih medija.  Muzej grada Koprivnice nas je ove godine kontaktirao da upravo na ovakav novi suvremeni i moderan način angažiramo naše bake i djedove povodom Noći muzeja. Zadatak je bio istraživanje starih predmeta koji se nalaze na tavanima i drugim mjestima.  Cilj je bio da djeca upoznaju stare, već pomalo zaboravljene stvari i predmete, vide kako izgledaju, nauče za što su se upotrebljavali, tko ih je izrađivao i kako. Djeca su zajedno s roditeljima, bakama i djedovima, pronašla predmet,  fotografirala ga, ukratko saznala putem priča  nešto o njemu, a kasnije ga  i crtala. Da se na tavanima skriva toliko stvari, nismo mogli ni zamisliti. Djeca su svakodnevno donosila crteže, pričala priče i dogodovštine koje su im se dogodile kod istraživanja. Neki su  otputovali do baka i djedova u obližnja sela, dok su drugi pak starinske predmete uočili i na policama u dnevnom boravku. Da su neki predmeti bili potrebni u prošlosti i da su se njima koristili naši djedovi i bake, pomalo je bilo teško shvatiti. No, uz demonstraciju i dobar opis

44

za neke predmete, zaključili Nikolina Dukarić (6) - Pegla smo da su baš dobro i korisno napravljeni. Drvena kutijicapernica jako nam je «cool». Kolovrat proizvodi odlične zvukove kad se okreće, isto kao i mlinac za kavu. Razni ćupovi i posudice zanimljive su nam i rado bismo se njima proigrali, kao i velikom drvenom zipkom.  Svaki predmet, nova priča, nova igra! Kao završni rad, naše snimke, priče i crteži starih predmeta uvršteni su u mali film povodom Noći muzeja. Bili smo ponosni i sretni jer smo mogli svima pokazati koliko smo materijala sakupili i kako smo se potrudili. Veselimo se novim suradnjama s Muzejom i novim istraživanjima. Kroz ovu priču o starim predmetima, pomalo zaboravljenim i skrivenim na našim tavanima, shvatili smo da se veliko blago naše tradicije i prošlosti nalazi svuda oko nas. Saznali smo da svaki predmet ima svoju priču, a da najljepše neispričane priče znaju naši djedovi i bake. 

Tratinčica, broj 31


PRIJATELJSTVO

Irena Geček, odgajateljica

Ponekad se rado sjetimo prijatelja iz djetinjstva, vrtića ili škole, no kako smo postali prijatelji? Što nas je zbližilo? Kako je sve počelo? Krenimo od početka... Prijateljstva su važna za djetetov emocionalni, socijalni i spoznajni razvoj. U prijateljstvu djeca uče usvajati pravila, držati se dogovora, donositi odluke, podnositi uspjeh i neuspjeh, uzimati u obzir tuđa mišljenja i potrebe drugih. Djeca postaju tolerantnija, jačaju svoje samopoštovanje, postaju empatična. Djeca obično počinju sklapati prijateljstva s navršene tri godine. Do tada dijete može sjediti pokraj drugog djeteta, ali se ne igra s njim već paralelno uz njega. Svako dijete se igra samo. Ponekad mogu dijeliti predmet ili neku igračku, no svako dijete igra svoju igru tako dugo dok ne ometaju jedan drugoga. Ovakva vrsta igre uobičajeno traje vrlo kratko vrijeme. Prijateljstva, dakle, djeca počinju sklapati tek kada se počnu igrati zajedno.

Tko je prijatelj i kako ga izabiremo? Prijatelj je osoba s kojom volimo provoditi vrijeme jer je iskrena, odana, zanimljiva, zabavna i ugodno nam je s njom u društvu. To je osoba koja dijeli naše interese, zanimacije, netko tko nam „čuva leđa“. Prvo pravo prijateljstvo će vjerojatno biti s djetetom istog spola, slične dobi, sličnih osobina, spretnosti i razumijevanja. Prijateljstva mlađe djece su praktična, npr. žele se igrati istom igračkom. Kasnije se prijateljstva temelje na zajedničkim osjećajima. Predškolsku dob karakterizira uspostavljanje prvih prijateljstva pri čemu prijatelja definiraju kao nekoga tko im se sviđa. Karakteristično je za djecu predškolske dobi da međusobno oponašaju jedni druge, ali istovremeno se uočava da su djeca vezana prijateljstvom međusobno sve sličnija. U školskoj dobi se između prijatelja očituje veća međusobna suradnja i sklonost ka dijeljenju. Djeca provode više vremena s prijateljem nego s vršnjakom kojeg ne nazivaju prijateljem te često ulaze u međusobni sukob. Roditelji mogu čuti kako se njihovo dijete verbalno prepire s prijateljem/prijateljicom prilikom zajedničke igre, ali je potrebno razumjeti da to ukazuje na osjećaj sigurnosti koji imaju u međusobnom druženju te da mogu iskreno izraziti neslaganje, a da ne ugroze prijateljstvo. Razlika između sukoba dvaju prijatelja i dvaju vršnjaka jest u načinu na koji su djeca riješila početni uzrok sukoba. Naime, prijatelji nastoje izgladiti i razjasniti sukob kako bi došli do obostranog rješenja te koriste blaže oblike sukoba (bez fizičkog ozljeđivanja). Sukob između dva vršnjaka najčešće rezultira time da se međusobno ispričaju, prihvate da nema pobjednika ili pregovaraju s ciljem da svatko zadovolji svoje potrebe. Važno je naglasiti da u vršnjačkom sukobu, kao i sukobu između dvaju prijatelja, svaka strana ima slobodu da napusti situaciju. Iako na razvijanje prijateljstva veliki utjecaj ima kognitivni razvoj djeteta, roditelji, također, imaju značajnu ulogu. Osiguravanjem neformalnih ili formalnih druženja djece potičete razvijanje socijalnih vještina i ostvarivanje pozitivnih iskustava. Potrebno je razumjeti da introvertiranija djeca nemaju nužno loše socijalne vještine ili se osjećaju nelagodno u većem društvu, već preferiraju i uživaju u vremenu što provode sami. U takvim situacijama trebate slobodno razgovarati te osluškivati potrebe djeteta, želi li dijete steći prijatelje, ali ne zna kako ili jednostavno ima želju provoditi više vremena sam. Na kraju, trebate objasniti djetetu što je dobar prijatelj kako bi djeca to znala tražiti u vršnjacima te se i sama ponašati na takav način. Literatura: • Dr. Richard C. Woolson: Zašto djeca to rade; praktični vodič za roditelje • John B. Thomson: Zdravo djetinjstvo; praktični vodič za odgoj djece u prvih sedam godina • www.hrabritelefon.hr • Suzana Mihalić: Dječja psihologija: budimo prijatelji – dječja prijateljstva

Nela Ban (4) - Prijatelji

list dječjeg vrtića «Tratinčica»

45


Vlatka Pavičić i Marina Novogradec, odgajateljice

ZUMI]I UPOZN

Tijekom odrastanja djeteta emocije imaju vrlo važnu ulogu u istraživanju i otkrivanju svijeta koji ih okružuje, u socijalnim odnosima, u upoznavanju sebe i izgradnji samopouzdanja i samopoštovanja. Djeca svakodnevno doživljavaju različite emocije: sreću, tugu, ljutnju, strah... Emocije predškolskog djeteta su spontane, jednostavne, odmah se izražavaju, obično su kratkotrajne i vrlo snažne. U svakodnevnim iskustvima unutar socijalnog okruženja djeca uče prepoznavati i imenovati emocije te svako dijete ima svoj jedinstveni razvojni put. Dobra emocionalna komunikacija u ranoj dobi i razvoj sigurne privrženosti predstavljaju zaštitne čimbenike djetetova razvoja, što treba imati u vidu kod planiranja preventivnih aktivnosti. Emocije dijete izražava otvoreno i spontano, a emocionalne vještine stječe u interakciji s drugima unutar obitelji i vrtića. Svaka emocija ima svoj uzrok i način na koji se očituje, a kod djeteta su vrlo kratkotrajne. Traju svega nekoliko minuta i iznenada prestaju. Isto tako su i snažne, izražavaju se punim intenzitetom (dijete u ljutnji plače, vrišti, baca se na pod, udara rukama i nogama, ponekad i grize). Nestabilne su jer djeca lako i brzo prelaze iz pozitivne u negativnu emociju i obrnuto, što ne znači da su njihove emocije površne i plitke, već ih dijete burno izražava pa se ne gomilaju. Dječje emocije uvijek prati ekspresija tijela i lica te često reagiraju pokretima ruku, gestama, mimikom, nemirom ili ushitom. Pod utjecajem okoline i odgoja djeca uče kontrolirati svoje emocionalne reakcije koje ovise o njihovom doživljaju i iskustvu. U jednakim situacijama svako dijete može reagirati na svoj način. Postoje mnogi čimbenici koji izazivaju ili sprječavaju emocije: • umor – dijete je svadljivo, razdraženo, plačljivo pri čemu je nebitan uzrok umora (nedostatak sna, veliko uzbuđenje, previše igre…) • zdravstveno stanje • događanja tijekom dana – hranjenje, odlazak u vrtić, uspavljivanje • stav roditelja i socijalna sredina (presudni su za zdrav emocionalni razvoj, samo uravnotežena briga i ljubav roditelja stvara toplu i uravnoteženu obiteljsku atmosferu) • djetetova neposredna okolina te društvo u cjelini. Emocije nas čine jedinstvenima i posebnima. Prate nas tijekom cijelog ljudskog postojanja. Rađamo se i umiremo s emocijama. Ponekad ih je teško kontrolirati, ali su uvijek važan dio našeg života.

46

Tratinčica, broj 31


NAJU EMOCIJE

Sad je red da vam se predstavimo. Mi smo „Zumići“, djeca u trećoj godini života i u rujnu prošle godine smo krenuli u jaslice, u objekt „Crvenkapica“. Na samom početku smo bili jako tužni jer su nas mame i tate ostavili u nepoznatom prostoru s nepoznatim tetama i prijateljima, čak smo i plakali… No, ubrzo smo se priviknuli i shvatili kako je lijepo u jaslicama, kako se svi brinu o nama i kako su prijatelji baš super! Postali smo prava ekipa. Volimo se igrati, pjevati, crtati, slušati slikovnice, istraživati... Ipak smo najsretniji kada mama ili tata dođu po nas. Ponekad se i naljutimo, uplašimo. Naše tete Vlatka i Marina kažu da su emocije jako važne i da je u redu biti ljut/a ako nam netko od prijatelja uzme igračku, ali nikako nije u redu udariti prijatelja. Uče nas kako se ponašati kada smo ljuti, uplašeni ili tužni, imenovati emocije, kako se naše tijelo i lice ponaša kod izražavanja emocija te da možemo izabrati način ponašanja i izražavanja u životnim situacijama. Naučili smo se i brinuti o svojim prijateljima te prepoznati kada su tužni pa ih onda vrlo rado utješimo. U skupini su nam tete napravile mali kutić emocija gdje se nalaze didaktičke igre kao i „Kutija puna osjećaja“ iz koje najviše volimo maske. Pomoću njih možemo izraziti ono što osjećamo u određenoj situaciji i glumiti osjećaje. Posebno nas se dojmio zečić kojeg smo upoznali kroz sve četiri slikovnice: „Kada sam sretan“, „Kada sam tužan“, „Kada se ljutim“ i „Kada se bojim“. A što smo još zanimljivo radili i učili, pogledajte na fotografijama...

Aktivnosti: Zumići uče emocije • igra: „Kocka osjećaja“ − pokaži na svom licu određenu emociju (prepoznavanje i imenovanje emocija) • poklapalice „Smajlići“ • stolna igra „Maske osjećaja“ - slagarica od tri do četiri dijela (prema predlošku složi sliku) • pridruživanje odgovarajućih emocija (fotografije s izrazima lica) • modeliranje plastelinom (oslobađanje nakupljene napetosti) • izražavanje emocija slušanjem i kretanjem uz glazbu (CD iz „Kutije pune osjećaja“) • svakodnevno čitanje priča i slikovnica • izražavanje emocija korištenjem raznih likovnih tehnika (npr. tempera). list dječjeg vrtića «Tratinčica»

47


DOBRO DOŠLI U VRTIĆ “JABUČICA”! Senka Galinec, voditeljica objekta

Novoizgrađeni vrtić “Jabučica” koji se nalazi u prigradskom naselju Starigrad djeluje u sklopu Dječjeg vrtića “Tratinčica”. Zgrada novog vrtića obuhvaća tri skupine koje pohađaju djeca od navršene godine dana do polaska u školu. Skupine se zovu: Slonići, Spužvice i Kamenčići, u skupinama radi šest odgajatelja i medicinska sestra s pedesetak djece. Osim soba za dnevni boravak djece u vrtiću se nalazi i višenamjenska dvorana, spremište rekvizita, spremište didaktičkih rekvizita, prostor za odgojno-obrazovne djelatnike, sanitarni prostor, prostor energetsko-tehničkog bloka i distribucijske kuhinje te prateći objekti. Vrtić krasi i uređeno vanjsko igralište s novim spravama za dječju igru. O urednosti našeg prostora i dezinfekciji brinu se dvije spremačice. Objekt je sagrađen neposredno uz školu i time je olakšano ostvarivanje načela nacionalnog kurikuluma, a to je kontinuirano obrazovanje. Vrtić «Jabučica» nalazi se u prirodnom okruženju što omogućuje djeci više slobode u izboru i odlučivanju oko igre i učenja. Blizina polja, šuma i vinograda pruža nam dragocjena saznanja i spoznaje o neposrednoj okolini kao i razvoj različitih kreativnosti. Sredina bogata poticajima pruža djetetu mnogo materijala za stjecanje znanja, usavršavanje motorike i istraživanje svijeta oko sebe.

Što su djeca izjavila o svom vrtiću (mješovita vrtićka skupina Kamenčići): Tena: “Naš vrtić je novi, malo crvenkasti i malo sivkasti. U vrtiću je super, djeca se zabavljaju.“ Magdalena: „ U vrtiću imamo igračke, našli smo si prijatelje. Možemo se igrati s braćom kad smo vani. Vrtić jako volim!“ Tamara: “Super se osjećam u vrtiću jer imam dobre prijatelje.“ Lukas: „Najbolje je kad smo vani jer je jako veliko dvorište.“ Tamara: „Meni se sviđa jer je vrtić blizu prirode i možemo ići u prirodu.“

48

Tratinčica, broj 31


PRVIM

KORACIMA U SVIJET Lucija Lončar, odgajateljica

Dana 1. prosinca za djecu iz skupine „Slonići“ započelo je novo životno poglavlje. Iz dobro poznate i sigurne obiteljske okoline djeca su došla u nov i nepoznat prostor, a na nama odgajateljicama bio je zadatak da prostor u kojemu će djeca boraviti obogatimo materijalima i igračkama koje će poticati djecu na igru, istraživanje i stjecanje novih znanja i spoznaja. U samim počecima grupu je činilo osmero djece, no sa svakim navršenim prvim rođendanom u skupinu nam je pristizalo još novih prijatelja. Danas naša skupina broji trinaestoro djece iza kojih je uspješno odrađen proces adaptacije. „Slonići“ danas u sobu dnevnog boravka ulaze veselo tapkajući malenim nožicama i s osmijesima na licu i za to itekako imaju razloga. Iza njih je uspješno odrađena prilagodba na, do sada, najstresniji događaj, a to je odvajanje od roditelja. Svaki zbunjeni i uplašeni pogled, svaku suzu i sve strahove otjerali smo beskrajnom količinom ljubavi i zagrljaja. Iz dana u dan prihvaćali smo nove navike, istraživali prostor i stjecali nove spoznaje. Rutinske aktivnosti kao što su pranje ruku prije obroka, hranjenje, odijevanje i mijenjanje pelena, događaji su kojima smo jačali svijest o sebi, poticali samostalnost i neovisnost, ali i stvarali odnos uzajamnog povjerenja i sigurnosti. Sve snage nas odgajateljica bile su usmjerene na pružanje potpore list dječjeg vrtića «Tratinčica»

djeci kako bismo ih motivirale i pružile podršku u usvajanju prvih životnih vještina i znanja. Nekima od njih soba dnevnog boravka je bila mjesto gdje su učinili prve korake dok su drugi svoje prve riječi uputili upravo svojim prijateljima ili odgajateljicama. Uzevši u obzir da upravo rutina u ovakvim aktivnostima potiče oslobađanje energije za učenje, socijalne interakcije te osjećaj sigurnosti i pripadnosti, neprestano smo poticale djecu, ohrabrivale ih i pružale podršku. U svakodnevnim izazovima poput hranjenja i odijevanja, ali i u igri, nastojale smo na spontan i prirodan način poticati dječji razvoj ovisno o sposobnostima svakog djeteta. Tako smo aktivnostima poput držanja žlice, pranja ruku, bacanja salvete i skidanja papučica spontano radili na razvoju motorike, a samim činom hranjenja i žvakanja stimulirali smo mišiće govornih organa. U igri smo svakodnevno manipulirali raznim predmetima, poticali misaone operacije, razvijali empatiju i komunikaciju, ali i spontano stjecali znanja i spoznaje o svijetu koji nas okružuje. Stvaranjem osjećaja pripadnosti, privrženosti i sigurnosti omogućile smo svakom djetetu da svojim vlastitim tempom svladava nove životne izazove. Iako je za malene „Sloniće“ ovo tek početak njihovog vrtićkog putovanja, odradili su onaj prvi i najvažniji korak. Ispred nas su novi izazovi u kojima ćemo zajedničkim učenjem i življenjem u vrtiću razvijati dječju želju za igrom i zadovoljiti primarnu potrebu za istraživanjem. Osluškujući dječje potrebe i slijedeći njihove interese radujemo se nadolazećim aktivnostima i razvojnim postignućima koja će zasigurno obogatiti našu malu vrtićku obitelj.

49


SMARTIES IN THE FAIRY TALE „SNOW Ivana Unger, odgajateljica

Veljača je mjesec poznat po maškarama i Svjetskom danu pripovijedanja bajki, a tim se događajima naročito vesele djeca vrtićke dobi. Tim povodom smo i mi, u engleskoj mješovitoj vrtićkoj skupini Smarties, produžili našu igru u zamišljenom svijetu i iz maškara uplovili u bajku Snjeguljica i sedam patuljaka. Svoj djeci iz naše skupine bajka je već otprije poznata, vole je pa sam je zato i uzela za temu. Razvojne zadaće bile su: razvoj strategije pamćenja mnemotehnikom povezivanja slike s pričom, spontano ponavljanje radi boljeg zapamćivanja i povezivanja s osjećajima, govorno stvaralaštvo i razvoj sposobnosti zamišljanja i stvaranja putem dramskih improvizacija koje se u našoj skupini nameću same od sebe. Priprema: Aktivnost smo započeli bojanjem osam slika koje sam skinula s Interneta, a bile su okosnica i nit vodilja za pričanje bajke. Slike su bojala mlađa i starija djeca koja ranije dolaze u vrtić. Zadatak im je bio da isti likovi u svih osam slika budu jednako obojani kako bi se priča lakše pratila. Znači, važan je bio timski rad. Stariji su odlučili da treba biti dosljedan i likove obojati onakvima kakvi su u priči. Kada bi došlo do sukoba mišljenja, proučavali su slikovnicu. Zanimljiva je bila situacija kada je zla kraljica u rukama četverogodišnje djevojčice, osim crnog plašta dobila i crno lice. Djevojčica se zanijela i vidjelo se da boja u skladu sa svojim emocijama prema zloj kraljici.

50

Sljedeći je zadatak bio izrada čarobnog ogledala. Donijela sam im okrugli kartonski podložak obložen „zlatnom“ folijom. Na njegov su rub lijepili „dragulje“ (plastične ukrase u obliku dragog kamenja). U sredini su mogli vidjeti prepoznatljiv odraz svog lika. Pričanje priče: Na zajedničkoj aktivnosti najavila sam priču na engleskom jeziku: „SNOW WHITE AND THE SEVEN DWARVES“. Priču sam pričala na hrvatskom jeziku, prateći osam slika koje sam stavljala na radni pano. Bila je to kraća verzija priče, no djeca su je slušala s velikom pažnjom i pomno pratila slike koje su prije obojala. Bilo im je poznato pitanje koje zla kraljica postavlja svom čarobnom ogledalu: „Ogledalo, ogledalce moje, najljepši na svijetu tko je?“ Kada se pitanje sljedeći puta ponavlja, postavljam ga na engleskom jeziku: „ Mirror, mirror on the wall, who’s the fairest of them all?“ Pri sljedećem ponavljanju pitanja na engleskom, četvero do petero djece uključuje se spontano te izgovaraju pitanje bez greške. Nakon ispričane priče pobliže smo se pozabavili patuljcima. Imenovali smo ih, uz pokazivanje papirnatih lutkicapatuljaka na štapu koje sam im pripremila. Prvo su djeca rekla imena nekolicine njih kojih su se sjećala. Kada smo ih imenovali svih sedam: Učo, Šmrcavko, Sramežljivko, Veseljko, Glupavko, Ljutko i Pospanko, učinila sam to i na engleskom podižući istim redoslijedom lutkice: Prof,

Sniffy, Bashful, Merry, Silly, Grouchy and Dozy. Djeca su ponovila za mnom, savršeno izgovarajući. Malo smo opisivali svakog od njih kako bismo im lakše upamtili imena na hrvatskom i engleskom. Prije popodnevnog odmora slušaju dotičnu audio priču na hrvatskom. Izrada patuljaka od kartonskih tuljaca: Sljedećeg dana izrađivali smo likove patuljaka iz tuljaca od rola papira, kolaža i filca. Jedna je predškolka odlučila napraviti lik Snjeguljice. Pokazala sam im kako će izmjeriti količinu kolaža za kaputić, a oni sami su odlučili da će u izboru boja biti dosljedni priči. Također, svatko se od njih unaprijed odlučio kojeg će patuljka napraviti. Kada su završili, upitala bih svakog ponaosob: “ Which dwarf is this?“ Oni bi kratko, bez puno zamaranja punim odgovorima rekli: Silly , Prof, Grouchy… Na zajedničkoj smo aktivnosti toga dana ponovili priču, ali tako da su se dvije predškolke javile da će ju same prepričati po slikama. Bile su vrlo uspješne, a na poznato pitanje uključivala su se i ostala djeca postavljajući ga na hrvatskom pa na engleskom. Po završetku priče upitala sam djecu zašto je to čarobno ogledalo tako posebno. Jedna predškolka je odgovorila: „Zato što nikada ne laže.“ Sljedeće je pitanje bilo: „Da vi imate takvo čarobno ogledalo, što biste ga pitali, što biste jako voljeli znati?“ Marta (6,9 g.): „Pitala bi ga jel budem imala djecu kad odrastem jer ovak nikad ne znam - budem, ne budem?“ Maša: „Htjela bi znati kad budem Tratinčica, broj 31


W WHITE AND THE SEVEN DWARVES“ dobila brata da se malo igram i s dečkima.“ Helena (5,9 g.): „Ogledalo, ogledalce, pitanje je moje zašto životinje ne govore?“ Una (5,6 g.): „Pitala bi ga, ogledalo, ogledalce, ko je najljepši na svijetu, a ono bi odgovorilo - Helena.“ Nolan (6,9 g,): „ Pital bi ga jel budem dobil papigicu?“ Laura (5 g.): „Pitala bi ga ko je najljepši na svijetu jer bi baš htjela znati.“ Petar (5 g.): „Ogledalo, ogledalce, kad ću postati vitez?“ Petra (5g.): „ Ogledalo, ogledalce, što budem kad odrastem?“ Allegra (3 g.): „Pitala bi, ogledalo, ogledalce, možeš mi kazati što da se igram i što da pričam.“ Slični su bili i odgovori ostale djece, osim trogodišnjakinja koje se još toliko ne prepuštaju mašti, već se više drže svoje stvarnosti kao što je vidljivo iz odgovora ove trogodišnjakinje. „Treasure hunt“: Aktivnosti smo tog dana završili igrom „Treasure hunt“, odnosno lovom na blago, uz pjesmicu patuljaka „Kop, kop“. Nekolicina djece posakrivala je po sobi „dragulje“, a ostali su ih tada tražili pjevajući usput s patuljcima. Stariji dječaci dosjetili su se tražiti u timovima pa se oformilo nekoliko timova, a strah od poraza bio je manji. Po završetku igre pitala bih timove i pojedince: „How many gems have you got?“ Odgovarali bi: three… one… five… ili none, ako ne bi pronašli niti jedan. Predškolka Larisa koja već izvrsno barata engleskim, izjavila je: „And the winner is list dječjeg vrtića «Tratinčica»

Tomo and his team!“. Prije popodnevnog odmora pričam Snjeguljicu na engleskom jeziku. Kazalište lutaka: Sljedećeg dana napravili smo malo kazalište lutaka od kartonske kutije za papirnate lutke na štapu (patuljke, Snjeguljicu, zlu kraljicu, čarobno ogledalo, lovca, otrovnu jabuku i princa). Djeca su crtala, bojala i izrezivala (predškolci pomažu izrezivati mlađima) šumske životinjice koje smo imenovali i na engleskom (dear, rabbit, birds, mouse), kućicu patuljaka, drveće i stazicu. Priprema je trajala duže nego li sama izvedba. Možemo to nazvati procesom u koji djeca ulažu puno truda, dogovaranja, mašte, detalja… ukratko, sve ono što je teško prikazati u kratkoj lutkarskoj izvedbi. Kada smo podijelili uloge, mlađi su dobili lutkice na štapu, a predškolci su vodili priču kako bi se mlađi mogli posvetiti ulozi svog lika čije su riječi dobro znali te bili sigurni što trebaju govoriti. No, ovo nije naša prva takva predstava. U Smarties-ima puno slušamo priče, glumimo, izrađujemo lutkice i sva se djeca vole okušati u novim izazovima i pokazati svoje glumačko umijeće. Jedna predškolka ide i na „glumu“ i daje dobar primjer ostalima (kako se izražavati riječju, pokretom, mimikom lica i tijela). Nadograđujemo znanje engleskog jezika: Riječi koje smo naučili tijekom prijašnjih godina kada smo govorili o osjećajima: happy, angry, funny, kind,

smart, shy… sada ćemo iskoristiti da složimo nove izraze i opišemo patuljke. Odgajatelj: „Prof is… smart or silly?“, djeca odgovaraju: „Smart.“ Tako redom, a kada su na taj način odabrali opis svakog patuljka, bili su ponosni jer su mogli reći: Prof is smart; Bashful is shy; Sniffy is sneezy; Silly is funny; Grouchy is angry; Merry is happy; Dozy is sleepy; Evil queen is bad; Snow White is kind and beautiful; Prince is charming and good. Čitanjem priče na hrvatskom prije popodnevnog odmora završili smo ovotjedne aktivnosti na temu bajke. Djeci je ostalo kazalište, čarobno ogledalo, lutkice na štapu, bojanke i zadaci slaganja redoslijeda priče, tzv.“story sequencing“ što su radili sljedećih dana po želji. Često sam ih zatekla da pred čarobnim ogledalom igraju igru postavljanja smiješnih pitanja (predškolci) ili postavljanja pitanja iz priče na engleskom (mlađa djeca). Često su se igrali lutkicama i kazalištem uz svoja pravila.

Za kraj: Ako ste se pitali zašto izraz učenje engleskog, a ne usvajanje, postoji razlika i objašnjenje: „Kad djeca usvajaju drugi jezik znači da određeno vrijeme žive u stranoj zemlji gdje se jezik koji trebaju naučiti govori kao materinski… Djeca pak u vrtićima, školama ili nekoj drugoj grupi uče strani jezik jer su, osim tih nekoliko sati tjedno, okružena jezikom i kulturom vlastite zemlje.“ (prof. dr. Mirjana Prebeg – Vilke; „Vaše dijete i jezik“; Školska knjiga, Zagreb).

51


Maša Mandić (6) - Moja maska-jednorog

Skupina Smarties - Pulover

Klara Lovrenčić (5,2) - Bubamara

Marta Žužul (6) - Drvo života

Maria Rihtarić (6,7) - Ja kao maškara

Helena Vukina (5) - Moji zubi

Mila Jug (6,9) - Mačke

Fran Mraz (5,8) - Dolaze nam blagdani

Dorotea Kolarić (6,11) - Jesen

Skupina Smarties - Proljeće

Ante Odak (6,5) - Bicikl

Skupina Cvjetići - Jesen

52

Nela Ban (4,4) - Cicamace

Maša Mandić (6) - Proljeće u gradu

Tratinčica, broj 31 Skupina Jagodice - Čista priroda

Larisa Đurđević (6) - Moja maska bubamara


Ivano Gal (6,5) - Zmaj

Una Filipić (5) - Drvo života

Maša Mandić (6) - Drvo života

Skupina Točkice Dobrodošlica proljeću

Elena Treščin (7) - Zima

Lucija Nemet (6,4) - Hiža Skupina Bubamare - Voda

Emanuel Mađerić (3,4) - Ljut sam

Hana Pokos (4,9) - Cicamace

Skupina Smarties - Otapanje ledenjaka

Eva Marta Pecek (5,5) - Cvijeće

David Bukovčan (6) - Spašavam more

53

list dječjeg vrtića «Tratinčica»

Ante Vladimir Bunić (6,1) - Narcis

Skupina Smarties - Suknja Skupina Cvjetići - Jesen u parku

Mila Polak (6,9) - Ja kao maškara


KAKO SU „ISKRICE“ NAUÈILE RAZUMJETI Ines Arko i Davorka Koščak, odgajateljice

Sve je počelo temom „Dan-noć“ te igrama sjene koje su se pretvorile u sklop istraživačkih aktivnosti. I tako smo krenuli od Svemira, okretanja Zemlje oko Sunca i završili na sekundama. Kad Zemlja napravi krug oko Sunca, prođe jedna godina, a kad se okrene oko svoje osi, jedan dan. I tako, 365 okretaja i prođe jedna godina. Ova tema mogla se nastaviti kao zaseban projekt „Svemir“, ali sada nam je cilj bio razviti kompetencije vezane uz pojam koncepta vremena i njegove prolaznosti, a krajnji cilj ili ishod bio je naučiti djecu „čitati“ sat, znati koliko je sati. Postoji niz aktivnosti pomoću kojih možemo razvijati pojam o vremenu i objasniti djeci na jednostavan način vrlo komplicirane pojmove. Odgajateljima je većina tih aktivnosti poznata. Mi ćemo ovdje navesti one koje su „Iskricama“ najviše pomogle razumjeti vrijeme. Važno je dobro procijeniti spremnost djece za učenje o vremenu. Neuropedijatrica Ljiljana Popović Miočinović kaže da su optimalna razdoblja za stjecanje važnih životnih vještina uvjetovana specifičnim razvojnim promjenama u mozgu, a vještine koje su potrebne djetetu da shvati pojam vremena su kognitivne (spoznajne) vještine. Dodaje da je neuroznanost potvrdila da kod djeteta, ako je neurorazvojno primjereno stimulirano i ako su zadovoljeni drugi okolni čimbenici potrebni za neuroedukacije, oko sedme godine sazrijevaju regije mozga za mentalne procese i spoznajne vještine koje mu omogućuju da uči i zapamti pojmove vezane uz vrijeme (sat, dan, tjedan, mjesec, godina). KAKO DJETETU PREDOČITI VRIJEME? Mjesece je djeci najbolje predočiti uz vremenske prilike i pojave u prirodi prema godišnjim dobima i mjesecima unutar njih. Svaki mjesec smo povezali s prepoznatljivim događajima, npr. veljača-maškare, srpanj-more, rujanpolazak u školu itd. Rođendan svakog djeteta istaknuli smo na velikom stablu

54

godišnjih doba po redoslijedu i tako su sami zaključivali kome je rođendan sada, kome je prošao a kome tek dolazi. Najvažnije je svaki pojam povezati s nečim što je djetetu poznato iz svakodnevnog života jer će tako cijeli proces učenja biti brži i lakši. Na primjer, „Iskrice“ su za domaću zadaću svaki dan u tjednu donosile po jednu laticu cvijeta (cvijet od sedam latica je aktivnost potaknuta istoimenom pričom) na koju su nacrtale važan, zanimljiv i dojmljiv događaj iz prošlog dana. Svaki dan po redu, u smjeru kazaljke na satu, svako je dijete zalijepilo svoju laticu. Na kraju tjedna, svi su ispričali priču o proteklom tjednu ili sedmici prisjećajući se događaja prema crtežima na laticama. Na taj način, djeca su učila dane po redu i odnose u vremenu: prije-poslije-sada, jučer-danassutra. Navedene vremenske odnose djeca razumiju samo kada su povezana s određenim događajem koje djetetu pojam vremena čini Tratinčica, broj 31


VRIJEME?

konkretnim. To im daje nešto za što se mogu „uhvatiti“ kada razmišljaju o pojmu vremena. Dijelove dana naučili su crtajući ritam dana u vrtiću, a za domaću zadaću nacrtali su strip prema redoslijedu događanja u jednom danu vikenda, također prema dijelovima dana. Tek nakon usvojenih pojmova o vremenu, krenuli smo s aktivnostima mjerenja vremena na satu. Djeca su imala priliku vidjeti razne vrste satova: sunčani, vodeni, pješčani, mehanički, digitalni. Najzanimljiviji su im bili sunčani i pješčani sat koje smo sami izradili. Prolazak vremena (minuta, sati), djeca najlakše uče uz analogni (mehanički) sat. Poticaj uz koji su djeca počela razumijevati značenje i brzinu kretanja kazaljki bila je priča „Žirafa i beba slon“. S minutama je malo teže. Na velikom zidnom satu dodatno smo obilježile minute i češće usmjeravale pažnju na put koji je za 10, 20 ili 30 minuta prošla velika kazaljka, a koliki put mala. Svaka se naša aktivnost odvija u određeno vrijeme. Vrijeme svih aktivnosti bilježili smo na papir uz sat (npr. trajanje doručka od 8:00 do 8:30 itd.) tijekom sedam dana. Nakon dva dana djeca su sama pratila vrijeme i unaprijed najavljivala aktivnosti koje slijede prateći vrijeme na satu. Štoperica u natjecateljskim igrama jak je poticaj za osvještavanje prolaznosti vremena. Na taj način shvatili su kako kretanje kazaljki na satu označava protočnost vremena. Naravno, provedene su mnoge aktivnosti kroz sve djelatnosti, obuhvaćena su sva razvojna područja, riješili su se mnogi kopirani zadaci za predškolce kako bi djeca uspjela razumjeti sat. Tema „Vrijeme“ iz planiranog sklopa aktivnosti prerasla je u pravi projekt. Naša očekivanja na početku nisu bila prevelika, ali ostale smo iznenađene kako su djeca shvatila koncept list dječjeg vrtića «Tratinčica»

vremena kroz različite zabavne igre, aktivnosti i zadatke kroz dva mjeseca. Sada „Iskrice» znaju koliko je sati i zašto je to važno znati. Izvori: • www.miss7mama.24sata.hr („Zašto djeca nemaju pojma o vremenu“) • https://djeca.hr („Kako dijete uči vrijeme“, prof. Vesna Hrvoj)

Priča o mravu i žirafi Bila jednom… mama Sat, koja je imala dvoje djece: Bebu Mrava (mala kazaljka) i Veliku Žirafu (velika kazaljka). Beba Mrav je imala samo dvije male noge, tako da je išla vrlo sporo, dok je Velika Žirafa po čitav dan jurila na svojim dugim nogama, dok bi ona obišla puni krug, Beba Mrav bi uspjela stići samo do sljedeće brojke na satu! To, međutim, nije bila jedina razlika između njih dvoje: dok je Beba Mrav uvijek govorila istinu (kad je na jedinici, to znači da je jedan sat), Velika Žirafa je bila lažljivica (kad je ona na jedinici, to je zapravo pet!). Dakle, kad hoćemo saznati koliko je sati, uvijek prvo treba pogledati dokle je stigla Beba Mrav pa tek onda provjeriti što se događa s Velikom Žirafom.

55


ŠTO JE GORE, A ŠTO DOLJE?

56

Tratinčica, broj 31


Jasminka Hodalić, odgajateljica

Znatiželja je jedan od prvih kotačića koji pokreću stroj učenja, a time i dječji razvoj – napisala je Rebeka Bulat, dipl. psiholog i profesor. Tako su i naši Gumbići vrlo znatiželjni i postavljaju puno pitanja. Nijedno pitanje nije „obično“, a umjesto da na dječje pitanje odgovorimo, odlučili smo sami istražiti i sami naći odgovor. Jedno „obično“ pitanje koje se postavilo pred Gumbiće je bilo: „Što je gore, a što dolje?“ Istražujući u prostoru, među predmetima, kroz različite pokretne igre, tjelesne i likovne aktivnosti, pronašli smo kartu svijeta. Djeca su se jako zainteresirala za nju i tako je sve počelo. Započeli smo s istraživanjem kontinenta na kojem se nalazi naša domovina Hrvatska. Petar je jedini znao da se taj kontinent zove Europa. Ali gdje se u Europi nalazi naša Hrvatska? Smjestili smo ju na obalu Jadranskog mora preko puta „čizme“. A kako se zove „čizma“? Redalo se pitanje za pitanjem, a djeca su sama tražila odgovore. Uz pomoć djece i roditelja, naš istraživački centar smo obogatili atlasima, kartama i mapama svijeta, globusima i povećalima, magnetnom igrom „Moj prvi atlas svijeta“. Uz naše Jadransko more upoznali smo i velika mora – oceane. Izrađujući reljefnu kartu Hrvatske, spoznali smo da zelena boja na karti označava nizinu, smeđa planinu, plava more, jezero, rijeku, a svaka država je „ograđena“ crvenom „ogradom“ koja se zove granica. I zamislite, u Hrvatskoj postoji pustinja. Djeca su se prisjetila nekih država Europe u koje su putovala: Mađarske, Slovenije, Italije, Austrije, Grčke. Saznali smo da naša omiljena jela, špageti i pizza, dolaze iz Italije. Jedno jutro je jedno dijete upitalo odgajateljicu: „Teta, znaš li da za šest dana dolaze rode?“ To nam je otvorilo novo pitanje: „Odakle dolaze rode?“ Krenuli smo s istraživanjem i upoznavanjem novog kontinenta, Afrike, jer upravo od tamo dolaze rode. Kao što smo nacrtali kontinent Europu, istražili i upoznali europske države i njihove zastave, tako smo odlučili istražiti i Afriku. Ovaj put smo krenuli rutom putovanja roda, od juga Afrike prema sjeveru, od dolje prema gore, od Južne Afrike preko Sudana, Egipta, Turske sve do naše Koprivnice. Da ne spominjemo, osim što je to vrlo dug i naporan list dječjeg vrtića «Tratinčica»

put, on je i opasan jer rode lete uz najveću afričku rijeku Nil, a svi dobro znamo tko živi u toj rijeci. Djeca su preko vikenda dobila novi izazov ili domaću zadaću. Treba ugledati rodu, poslikati je i fotografiju rode poslati svojim tetama. Tko prvi to uradi, pobjednik je. A pobjednik osvaja slatku nagradu. Iz ovog natjecanja smo dobili čak dva pobjednika i sa sigurnošću možemo reći da su prve rode došle u Golu i u Starigrad. Idući kontinent koji se nalazi lijevo od Europe je Amerika. To su dvije sestre Sjeverna i Južna Amerika. Jako nam je bila zanimljiva zastava Sjedinjenih Američkih Država koja sadrži čak pedeset zvjezdica – svaka zvjezdica za jednu državu u SAD-u. Istražujući smo doznali da kontinenti koji su gore (na sjeveru) i oni dolje (na jugu) nemaju ista godišnja doba. Tako stanovnici Sjeverne Amerike i Europe u ovo doba godine uživaju u proljeću, a stanovnici Južne Amerike i Afrike u jeseni. Zbog toga rode i lete, sele se u toplije krajeve. Južna Amerika nam je bila vrlo zanimljiva jer naši dječacinogometaši Niko, Petar, Samuel i Vito znaju da iz Brazila dolaze nogometaši Ronaldo, Ronaldinho, Neymar, a iz Argentine Messi. Približavanjem Uskrsa, odlučili smo istražiti uskrsne običaje drugih naroda. Postavilo se pitanje: „Tko djeci donosi pisanice?“ Odgovor je Uskrsni zeko. A u Australiji? Putem Googla i Interneta upoznali smo australskog tobolčara Bilbya. On djeci u Australiji donosi pisanice i čokoladna jaja. I nas je posjetio Uskrsni zec. Ostavio je pisanice, a mi smo ih tražili u travi. Trenutno se nalazimo u Aziji. I znate što? Tamo namjeravamo dulje ostati. Treba prošetati Kineskim zidom, ovladati vještinom presavijanja papira – origamijem. Uživamo u Zemlji izlazećeg sunca, pijemo čaj od krizantema ispod rascvjetanih trešnjinih grančica. Još moramo naučiti jesti rižu štapićima. Sayonara! Iz svega ovoga smo saznali da je svaki kontinent različit, osim velike geografske, tu je i velika kulturna raznolikost. U različitim istraživačkim aktivnostima otkrivali smo karakteristike pojedinog kontinenta, različitost života i običaja njihovih stanovnika. Posebno nas je zainteresirala raznolikost biljnog i životinjskog svijeta. I u ovim ludim vremenima, nadamo se da će nam to pomoći da postanemo još osjetljiviji, tolerantniji i da bolje uvažavamo i cijenimo različitosti. A zamislite, sve je to počelo od pitanja: „Što je gore, a što dolje?“

57


LEPTIRIÆI ISTRAUJU DRAVE Mimoza Tatari Strelec i Marina Trstenjak, odgajateljice

U našem radu uvijek se trudimo pratiti interes djece. Tako smo se prilikom jednog razgovora sjetili Kipa slobode. Na pitanje što znaju o njemu, rekli su: Odgajatelj: “Što znate o Kipu slobode?“ Ranko Lukas: “To je veliki kip i mislim da se nalazi u Ameriki. Videl sam to na Nickelodeonu, na televiziji.» Razgovor se nastavio Haninom pričom o putovanju u Italiju. Hana: «Ja sam bila s mamom i tatom u Italiji i tamo sam vidjela jednu građevinu koja se zove Kosi toranj. To je zato jer je jako kosi, izgleda kao da će pasti.“ Dogovorili smo da ćemo malo pobliže istražiti poznate svjetske građevine. Tako smo izabrali Toranj Khalifa u Dubaiu, Atomium u Bruxellesu, Tower bridge u Londonu, Eiffelov toranj u Parizu i Petronas twintowers u Kuala Lumpuru. Birali smo ih zajedno, i to tako da su djeca birala one koje su im se činile najzanimljivije po građi. Naučili smo gdje se nalaze, čemu služe i pokušali smo ih izgraditi od različitih materijala. Odgajatelj: «Gdje se nalazi Tower bridge?» Ivan: «U Londonu. U Engleskoj.“ Odgajatelj: «Znate li kako se zove narod koji živi u Engleskoj?“ Ivan: „ Francuzi.“ Odgajatelj: „ A kako se zove narod koji živi u Njemačkoj?“ Katja: «Njemačkaši.“ I eto nam nove teme: Narodi i njihove države. Za početak je uslijedila opskrba potrebnim materijalima. Bile su to slikovnice, enciklopedije i slično. Uveli smo u sobu i jedno novo pomagalo laptop. Prvi tjedan smo se igrali zastavama. Pomoću igara «Memory» i «Čovječe ne ljuti se» pokušavali smo povezati zastave s imenima država kojima pripadaju. Imali smo pomoć dječaka Josipa, koji osim što poznaje imena država i zastave, poznaje i glavne gradove tih država. Nabavili smo veliku kartu Europe koja uz imena država ima nacrtane i pripadajuće zastave pa su naši mali istraživači od jutra bili zaposleni, uzimali su kartice sa zastavama, pokušavali odgonetnuti o kojoj se državi radi i naći je na karti. Ta aktivnost bila je djeci neopisivo zanimljiva i imala je dugotrajan interes. Nakon što smo savladali i ovaj dio, odlučili smo pobliže istražiti pojedine države Europe. Ujutro bismo «vijećali“ koju ćemo državu istražiti taj dan. Odluka je bila zajednička s tim da bi presudila većina. Uzeli bismo tada enciklopedije i

58

slikovnice i proučavali zanimljivosti koje bismo tamo našli. Tko je želio, nacrtao bi po izboru zanimljivost koja ga se dojmila. Zatim bi nastupio medij koji ih je najviše privlačio - internet i video primjeren djeci na You Tube kanalu o određenoj državi. Zanimljivo je bilo vidjeti koliko su djeca na taj način puno upamtila. Po završetku videa izdvojili bismo najzanimljivije te to prenijeli na papir. Djeca koja znaju pisati, pisala bi pojmove koji se spominju. Tako smo naučili sljedeće: Odagajatelj: „Što smo naučili o Francuskoj?“ Hana: „Da je tamo Eiffelov toranj, da je tamo izmišljen kruh francuz, da su tamo izmislili fine makaronse i da je „Peugeot“ francuski auto. E da! U Francuskoj žive Francuzi!“ Odgajatelj: „Što smo naučili o Njemačkoj?“ Katja: „Da je BMW iz Njemačke, da imaju fine kobasice, perece i pivo. Ljudi koji tamo žive su Nijemci i Njemice.“ Odgajatelj: „Što smo naučili o Italiji?“ Gabriel: „Da je tamo Kosi toranj, da su oni izmislili pizzu koja je bila hrana za siromašne, da su izmislili špagete i da imaju smrdljivi sir Gorgonzolu, da su izmislili Nindže . Odgajatelj: „Što vam prvo padne na pamet kada spomenem Rusiju? « Leptirići: „Kalinka!!!!“ Kalinka ih je oduševila, slušali su je po cijele dane, a oduševljenje je bilo još veće kada su otkrili da dječak Vito iz susjedne grupe Kalinku zna i plesati. Ranko Lukas je prvi usvojio korake i svoje znanje dalje prenosio ostalim „Leptirićima“. Naša cjelokupna avantura završila je nakon nekih mjesec dana kada su na red došli neki drugi interesi. Ono što se nas odgajatelje dojmilo je način na koji su djeca učila, samostalno, razvijajući suradnički odnos, koristeći različite oblike istraživanja. Na taj su način radili na razvijanju pozitivne slike o sebi, razvijali su socijalne i komunikacijske vještine, a sve kroz igru. Tratinčica, broj 31


ZDRAVA PREHRANA

Irena Sertić, odgajateljica

Eva Babić (5,9)

Hana Žgela (5,4)

list dječjeg vrtića «Tratinčica»

Pravilna i zdrava prehrana preduvjet su zdravlja djeteta. U skupini “Točkice“ (djeca u dobi od 5-6 godina) odlučile smo djecu upoznati s važnošću zdrave prehrane za njihov rast i razvoj. Uočile smo da određeni broj djece odbija jesti voće te smo im ga odlučile približiti na zanimljive načine.” Točkice” su bile uključene u sam proces izrade raznih jela od voća: voćne salate, ribane jabuke, cijeđene naranče, smoothie. Uživali su u pomaganju i pripremi jela i u njihovoj degustaciji. U aktivnostima su djeca stjecala iskustva o važnosti zdrave i raznolike prehrane za zdravlje te o jačanju imuniteta vitaminima koji pomažu u obrani od raznih bolesti. Svakodnevno smo provodile tjelovježbu za razvoj svih mišićnih skupina u sobi, na terasi i u dvorani vrtića. U suradnji sa zdravstvenom voditeljicom Lanom, djeca su se upoznala i s važnošću zdrave prehrane za oralno zdravlje. Izradila su plakat zdrave i nezdrave hrane te isprobala pravilno pranje zubi na modelu velikog zubala. Djeca su gledala edukativni film na temu oralne higijene te smo uz pomoć filma i razgovora pokušale kod djece otkloniti strah od stomatologa. Sva djeca su aktivno sudjelovala u ponuđenim aktivnostima i pokazala veliki interes za temu zdravlja, zdrave prehrane i oralne higijene.

59


MALCI BRINU O SVOM OKOLIŠU Mihaela Horvat, odgajateljica Skupinu “Malci” čine osam djevojčica i dvanaest dječaka u dobi od sedam godina. Veseli su, radoznali i vrijedni. Život skupine uvijek je dinamičan i zanimljiv, djeca u ovoj dobi prosuđuju i razmišljaju o problemima koje primjećuju u svojoj okolini te razmišljaju o mogućim rješenjima.  Puno puta nas djeca iznenade primjećivanjem nekih problema koje mi odrasli previdimo. Tako smo tijekom jedne šetnje na kraju zime, dok smo tražili proljetnice, uočili puno odbačenog smeća u jednom vrtu. Djeca su bila pomalo i razočarana što su uz visibabe, jaglace i ljubičice vidjela odbačene boce, papire, plastične vrećice. Komentirala su kako je to ružno i koliko to smeta prirodi. Tražili smo smeće i na ulici.  Kada smo stigli u vrtić, neka djeca su imala potrebu nacrtati ono što su vidjela, dok su druga odlučila napisati poruke odraslima da paze prirodu i ne bacaju smeće posvuda. Tako smo uz razgovor došli i do recikliranja kao bitnog dijela zbrinjavanja otpada. Nabrojili smo koji otpad ide u koji kontejner, a posjetili smo i zeleni otok u blizini vrtića. Dječaci su od kocaka izradili stroj koji bi sakupljao i razdvajao otpad te bi išao po cesti i čistio prirodu dok su djevojčice crtale razne kukce i biljke, nesretne zbog smeća koje im ljudi bacaju.  Naš sljedeći odlazak u šetnju je bio posjet izložbi pisanica na gradskom trgu. Kako je prostor oko pisanica ukrašen cvijećem, djeca su mu se divila i komentirala kako je to lijepo. U povratku smo gledali gdje još ima uređenih cvjetnjaka. Mama Ivana Ranilović nam je obojala i ukrasila sanduke za voće koje smo upotrijebili kao tegle za cvijeće i tako spriječili njihovo bacanje u otpad. Djeca su donijela zemlju i posadila cvijeće koje sada uljepšava naš ulaz u vrtić. Posadili smo i sjemenke cvijeća te svakodnevno pratimo i brinemo o njemu. S djecom smo razgovarale i o osnivanju ekopatrole koja bi pratila urednost naše sobe i igračaka, garderobe i kupaone. To je djecu motiviralo i potaknulo na veću angažiranost prilikom pospremanja.  Sudjelovali smo i u akciji skupljanja plastičnih čepova u koju su se djeca uključila s velikim žarom i entuzijazmom. Obilježili smo i Svjetski dan voda te smo iz enciklopedija otkrili koliko plastike završi u morima i oceanima pa ih životinje jedu i ugibaju ili se u nju zapetljaju.  Zainteresiranost djece za svoju sredinu, a samim tim i prirodu je neupitna. Na nama je da tu zainteresiranost usmjeravamo i potičemo posebno za vrijeme boravka u prirodi. Djeca će uvidjeti da se njihovi postupci odražavaju na sva živa bića kao i na našu planetu, a jednog dana kada odrastu, bit će ljudi kojima je briga o okolišu način života. 

problemskih situacija u svojoj okolini. Zato možemo reći da je odgoj za održivi razvoj „integrirani dio humanističkog odgoja koji polazi od toga da je svaki čovjek vrijedan sam po sebi i ima pravo na kvalitetan život, a to onda podrazumijeva i priznavanje i omogućavanje tih istih prava drugim ljudima i prirodi.“ (Odgoj i obrazovanje za okoliš i održivi razvoj, B. Devernay, D. Garašić, V. Vučić) S obzirom na razvojne karakteristike djece predškolske dobi, odgoj za održivi razvoj je više usmjeren na emocije i doživljaj prirode, na iskustvo vlastitog istraživanja te aktivnosti unutar okoline, a manje na teoriju, činjenice i usvajanje informacija, mada time ne umanjujemo njihovu važnost. Ovakvo viđenje odgoja za održivi razvoj naziva se „strategija glava-srce-ruka“. Ona potiče razvoj emocionalne inteligencije, suosjećanje i osjetljivost te unutarnju motiviranost za djelovanje. Briga za druge te nadvladavanje sebičnosti i ravnodušnosti daje stvaralačku snagu koja je potrebna za promjene.  Razvojne faze odgoja i obrazovanja za okoliš i održivi razvoj su: • Podizanje svijesti o okolišu kao zajedničkom dobru (izrada plakata, poruka, slogana, likovnih radova, čitanje stihova i priča o biljkama, životinjama, ljudima). • Organiziranje akcija u kojima se aktivno sudjeluje (skupljanje papira, čišćenje okoliša, recikliranje…), a koje stvaraju osjećaj zajedništva, uspjeha, angažiranosti.  • Briga za okoliš postaje način života pojedinca.    Možemo zaključiti da je odgoj za okoliš i održivi razvoj nadišao granice brige za prirodu. Zadatak mu je razviti osjetljivost djece, probuditi njihovu radoznalost te razviti opažajne, spoznajne, izražajne i radne sposobnosti te potaknuti interes za istraživanjem.

ODGOJ ZA OKOLIŠ I ODRŽIVI RAZVOJ Onečišćenje okoliša je u početku bio problem jednog grada, regije, države. S razvojem industrije zagađenje se širi i preko granica država pa čak i kontinenata. Posljedica toga je shvaćanje da je briga za okoliš briga cijelog čovječanstva. Daljnjim istraživanjima i novim spoznajama je uočeno da su ekosustavi u prirodi povezani jedni s drugima, ali i s čovjekom koji se od njih ne može odijeliti. Ono što uništava prirodu, utječe i na čovjeka. Tako se počelo govoriti o „održivom razvoju“ koji obuhvaća  ekološki, socijalni i ekonomski aspekt života na Zemlji. Briga o ekosustavu biljnog i životinjskog svijeta kao i dobrobit ljudi i njihov socijalni boljitak moraju biti unutar ekonomski prihvatljivog modela života kako svojim razvojem ne bi ugrožavali prirodu. Ovakva međusobna povezanost zahtijeva rad na svim razinama života pojedinca i to od najranije životne dobi.   Suvremeni odgoj i obrazovanje ima važnu ulogu u upoznavanju mladih generacija s ekološkim problemima (nedostatkom i onečišćenjem voda, razumnom potrošnjom resursa, onečišćenjem zraka…) i razvoju osjetljivosti za uočavanje

60

Izvori: • V. Uzelac, J. Lepičnik-Vodopivec, D. Anđić: Djeca – odgoj i obrazovanje – održivi razvoj, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2014.  • B. Devernay, D. Garašić, V. Vučić: Odgoj i obrazovanje za okoliš i održivi razvoj, Zagreb, 2001.  

Tratinčica, broj 31


SVAKA KAP JE BITNA

Margareta Cahunek, odgajateljica

Povodom obilježavanja Svjetskog dana voda, „Bubamare“ su proučavale jedan od glavnih prirodnih resursa – vodu. Glavni cilj je bio podizanje svijesti i skretanje pozornosti na značaj i važnost voda, njeno održivo korištenje, briga o očuvanju pitke vode, ali i upozorenje na probleme zagađenja voda. Djeca su na zanimljiv i interaktivan način učila o vrstama voda, njenom sastavu, oblicima i vrijednostima, utjecaju na život, o prisutnosti vode u svijetu, upoznavala se s pojmom kruženja vode u prirodi, Plavim planetom te glavnim uzročnicima onečišćenja. Najviše interesa su djeca pokazala za izvođenje pokusa s vodom, proučavanjem njezine gustoće, površinske napetosti, prilagodljivosti/plastičnosti. Isto tako djeca su upoznata s veličanstvenom snagom voda (stvaranje energije – hidroelektrane), ali i s njenom razornom moći (tsunami). Ipak, najviše pozornosti smo posvetili najvažnijem problemu današnjice – očuvanju pitke vode. Potaknuta time, djeca su vrlo ozbiljno shvatila problem nestašice vode te si dala ime „Čuvari prirode – vodeni detektivi“. Djeca su međusobno pratila tko kako i na koji način koristi vodu u vrtiću upozoravajući na nepoželjno i neobzirno korištenje pitke vode. Kako je kod djece pobuđena svijest o očuvanju voda i njenog pretjeranog korištenja, došla su na ideju da za neke stvari možemo koristiti kišnicu. Izradili smo spremnik za sakupljanje kišnice koju smo kasnije koristili za različite aktivnosti, pokuse, pranje igračaka, slikanje, zalijevanje cvijeća, a u suradnji s djecom iz skupine „Točkice“ kišnicom smo zalijevali njihovo začinsko bilje. Jedna od djeci zanimljivijih aktivnosti bila je filtracija kišnice i njena izvedba pri čemu smo usvojili i novi pojam. Nezaobilazna je bila šetnja do našeg potoka Koprivnica uz koji smo napravili i mali piknik. U suradnji s Komunalcem svoje radove smo izložili na tržnici povodom Svjetskog dana voda 22.3., razgovarali sa zaposlenicima Komunalca i radoznalim građanima o svim našim aktivnostima, upozorili ih da je jako bitno očuvati pitku vodu te ih uputili na iskoristivost kišnice. Poslali smo poruku: „Što bi ti sve mogla/mogao raditi s kišnicom?“. Naše „vodeno“ putovanje zaokružili smo posjetom vodocrpilištu Ivanščak gdje su nas dočekali zaposlenici Koprivničkih voda koji su nas upoznali s time što je to vodocrpilište, odakle dolazi voda i kamo ide dalje. Nakon kratkog razgledavanja, djeca su imala mogućnost postati mali znanstvenici na jedan dan. Uz laboratorijske naočale, kute i rukavice i pomoć Anite, Sandre i Igora izvodili su različite pokuse s vodom i ledom. „Bubamare“ su im zauzvrat poklonile prekrasne radove na temu očuvanja voda.

MILA POLAK (6,7) - filtracija kišnice

list dječjeg vrtića «Tratinčica»

MARIA RIHTARIĆ (6,6) - tuširanje kišnicom

61


ISTEZANJE ILI STRETCHING Jelena Matijaško, odgajateljica i voditeljica plesnih tehnika

Djeca se češće kreću od odraslih. Koriste prirodne obrasce kretanja poput trčanja, skakanja, provlačenja, puzanja, kotrljanja, penjanja... Fleksibilna su, ali ipak treba obratiti pažnju na njihovu razinu i vrstu aktivnosti kako bismo im osigurali kvalitetno istezanje. Suvremenim načinom života djece bez dovoljne količine raznovrsnog gibanja, kao i ranom sportskom specijalizacijom, djeca razvijaju niz posturalnih devijacija i motoričkih nekvaliteta. Gubeći temeljne obrasce kretanja, djeca razvijaju kompenzatorne obrasce koji dugoročno mogu narušiti njihov razvoj, zdravlje i funkcionalnost. Nedostatak kretanja i gibanja kod djece je postao velik problem današnjeg vremena što u ovom slučaju znači da se zglobovi i opseg kretanja nisu razvili do svog maksimuma. Potrebno je stvoriti dobre temelje za kasniju fleksibilnost te djecu podučiti pravilnim tehnikama istezanja. Istezanje ili stretching, pasivno ili aktivno, nužno je potrebno ako želimo da djeca povećaju amplitude svojih pokreta, poboljšaju izvođenje tjelesne aktivnosti, povećaju cirkulaciju u tijelu, mišićima, stabiliziraju tijelo te smire tijelo i duh. Istezanje je način tjelesnog rada tj. vježbanja koje se sastoji od toga da pojedinu mišićnu grupu istežemo kako bi se poboljšala mišićna osjetljivost i elastičnost, a osigurao određen mišićni tonus. Rezultat je osjećaj povećane kontrole mišića, fleksibilnosti i amplitude pokreta. Istezanje se koristi također i terapeutski, posebice za ublažavanje grčeva. Osim što podmazuje zglobove, uravnotežuje živčani sustav, smanjuje napetost u mišićima, povećava mišićnu i međumišićnu koordinaciju, smanjuje opasnost od ozljeda mišića, ligamenata i zglobova te postepeno vraća organizam u stanje prije vježbanja. Istezanje ubrzava oporavak tijela nakon opterećenja, a uz to poboljšava krvotok kao i druge regenerativne procese. Istezanje je bitno provoditi u skladu s disanjem jer se izdisajem povećava amplituda pokreta, s tim da disanje treba biti opušteno i pravilno. Postoji statičko i dinamičko istezanje. Osnovna razlika između ovih dviju vrsta istezanja je u pokretu, što znači da se prilikom statičkog istezanja ne vrši pokret, već se zauzme položaj u kojem je mišić istegnut, dok se kod dinamičkog istezanja vrši stalno izmjenjivanje pokreta i tako dolazi do promjene dužine mišića. Statičko istezanje može se koristiti prije, poslije i za vrijeme treninga, dok dinamičko istezanje nema preveliku značajnost u izvođenju nakon treninga kao što je to kod statičkog istezanja. Bitno je naglasiti da je prije svakog istezanja potrebno zagrijati muskulaturu kako bi se pripremila za nadolazeća opterećenja i smanjila mogućnost ozljede. Istezanje može biti opasno ako se izvodi na pogrešan način. Postoje mnoge tehnike za istezanje ovisno o tome koje se mišićne skupine istežu, u kakvom je stanju postura djeteta... Neke tehnike mogu biti neučinkovite pa čak i štetne do te mjere da mogu trajno oštetiti tetive, ligamente i mišićna vlakna.

Kvalitetno koncipirani treninzi vašem će djetetu donijeti jednu novu vrstu zabave u život, a posljedice će i dugoročno i kratkoročno biti pozitivne.

62

Tratinčica, broj 31


Primjeri vježbi koje koristimo:

„KAMENČIĆI“ DIŠU… Adrijana Gajski, odgajateljica

Trenutno živimo u nesvakidašnjoj situaciji zbog koje smo bili prisiljeni mijenjati dobro poznatu životnu rutinu. Djeca žive sa i uz nas odrasle te je i njihov život pun promjena i trenutaka nesigurnosti. Neke od tih promjena nose uzbuđenje i olakšanje, druge izazivaju tugu, ljutnju, frustraciju ili mješavinu osjećaja. Djeca se na sebi jedinstven način nose s tim promjenama, dio djece lako ih podnosi dok za dio djece promjene mogu biti teško, stresno iskustvo. Stres je riječ koja se danas često koristi. Njome označavamo negativne učinke životnih pritisaka. Fiziološki i psihološki odgovor organizma na situaciju koju osoba procjenjuje ugrožavajućom. No određena količina stresa može biti korisna. Može biti jedan od faktora koji motivira za nova postignuća, može potaknuti na djelovanje i biti dio uspjeha. Umjerena ili kratkoročna količina stresa može poboljšati pamćenje i učenje. Uspješno pak svladavanje stresne situacije i nošenje sa stresom može biti poticaj za razvoj dječjeg samopoštovanja. Djeca se razlikuju po količini stresa koju mogu podnijeti i načinu na koji doživljavaju stresne situacije. Potaknute razgovorima s djecom, viđenim dječjim ponašanjem i načinima izražavanja emocija, i to od riječi „bojim se“ preko verbalnog izražavanja brige za budućnost, povlačenja u sebe i izdvajanja u neki siguran kutak, plača, izražavanja nemira, žaljenja na bolove u trbuhu pa sve do pojačane potrebe da se bude uz odgajatelja, uvidjele smo potrebu za provođenjem aktivnosti koje mogu umanjiti prisutan stres kod neke djece. Kako to biva u životu kada intenzivno o nečem razmišljaš, tražiš odgovor na svoje pitanje, zabljesne te rješenje. Bile smo u potrazi za odgovarajućim aktivnostima, i baš tada su knjižničarke Danijela i Ida iz Knjižnice „Fran Galović“ održavale drugi susret „Booktalk-a“ namijenjen odgajateljima na kojem su prezentirale novu literaturu. Među novitetima predstavljen je priručnik „Diši kao medo“. Priručnik s prijedlogom aktivnosti, vježbi disanja i potpune svjesnosti. Disanje je prirodan odgovor na stres i njime ga možemo kontrolirati. Za većinu ljudi je disanje automatska aktivnost te ne razmišljaju o disanju na svjesnoj razini. Kada je dijete pod stresom nema koristi od riječi „sve je u redu“. U tom trenutku dijete ne može pojmiti te informacije i stoga mu disanje može pomoći da vrati svoj mir te tako smiren vrati kontrolu. Kada djeca otkriju da svojim disanjem mogu upravljati svojim tijelom, mogu ući u stanje svjesnosti i pozitivnosti u bilo kojem trenutku i na bilo kojem mjestu. Vježbe iz priručnika su jednostavne, djeci razumljive, zabavne i rado u njima sudjeluju. Pomoću njih su djeca osvijestila disanje. Razlikuju zrak koji ulazi kao hladniji, svježiji i zrak koji izlazi kao topliji, stariji. Stavljajući ruku na trbuh osjetila su da se udišući trbuh povlači i manji je, a kod ispuštanja se povećava, dječjim jezikom, deblji je. Želja nam je da korištenjem ovih vježbi disanja i svjesnosti postavimo temelje za bolju koncentraciju, smirenost i pozitivnu energiju te osiguramo djeci lako dostupan alat za nošenje sa stresnim situacijama od najmlađe dobi.

list dječjeg vrtića «Tratinčica»

1,2,3 – pljesni (prakticiramo ujutro kako bismo se napunili energijom) Jako raširi ruke. Broji 1,2,3… i jednom PLJESNI rukama! Trljaj dlanove i stvori malo energije. Stavi ruke na svoj trbuh. Duboku udahni i izdahni. Ponovo raširi ruke, što jače možeš. Broji 1,2,3… i jednom PLJESNI rukama! Trljaj dlanove, ali ovog puta brže. Stvori malo energije! Položi ruke na svoje srce. Duboko udahni i izdahni. Zamisli da si stablo (naša mašta može svašta) Zamisli da si stablo. Tvoje korijenje raste u zemlju, Držeći deblo stabilnim i čvrstim. Tvoje se grane pružaju visoko.. Kakvo si stablo? Možeš biti bilo koje stablo koje želiš. Odluči koje su boje listovi, Kako izgledaju tvoje grane i koliko si visok. U mislima zamisli cijelo stablo. Zapamti, tvoje stablo ima snažno korijenje Koje te sigurno drži u zemlji, ali i jake grane koje sežu do neba!

Diši kao zečić Sjedni uspravno i drži tijelo mirnim. Stisni šake da nalikuju zečjim šapama. Nekoliko puta brzo i kratko udahni kroz nos, kao mali zeko: „Šnjof, šnjof, šnjof, šnjof… Sad izdahni. Ponovi. Nekoliko puta brzo i kratko udahni kroz nos kao mali zeko: „Šnjof, šnjof, šnjof, šnjof… Sad izdahni. Sada stavi jednu ruku na trbuh. Možeš li osjetiti kako ti trbušni mišići rade? Bilo da smo zabrinuti, ljuti, sretni, uplašeni… uz naše vježbe mi smo svjesni i dišemo.

Literatura: • K.Willey (2020) Diši kao medo, Split: Harfa d.o.o • D. M. Plummer (2011) Kako pomoći djeci da prevladaju promjene, stres i tjeskobu, Zagreb: Kosinj d.o.o

63


Jelena Matijaško, odgajateljica

Djeca u svakom godišnjem dobu pronađu priliku za veselje, uživanje i sreću. Iz svake vremenske prognoze izvuku najzabavniji dio: od snježnih radosti, plesa po lokvicama, igre s valovima, igre s vjetrom... U skupini “Zmajići” rodilo se pravo prijateljstvo između vjetra i djece. Vjetar je djecu na jedan čudesan način upoznao s tijelom i pokretom. Uz priču i glazbu vjetar je ulazio u svaki dio njihovog tijela, pokretao ga, zaustavljao, gurao, bacao, dizao, spuštao, raščupao bi im kosu, odnosio je njihove brige, vrtio ih, zaustavljao im dah, disao je s njima...

VJEŽBAJTE

pola Vjetar ne stiže v i zi la iz bez najave do ulazi i samo se pojavi žnic kralje Pokreće našu jed, na trbuščić. Napri no. des Pokretna igra uz glazbu Pozdravimo vj etar, pustimo ga da uđe u naš vr at. Neka pokren e našu glavu ka o baterija sat. Vjetre uđi sad a.

kuda ni kad Ne znamo od bijela dana i će doći. Usred olako ulazi i no, p po noći. Nečuj noge. Podiže ih pokreće naše muke. bez imalo

naše ruke. Vjetar ulazi u ke i ljulja. Naše ru Njiše ih, savija ptira koji traži le lepršaju poput ijet. cv svoj

64

Tratinčica, broj 31


E S NAMA iti Pokušaj zalijep za u lic je svoju zd ši podlogu i zaple . m ro et vj s zajedno jela ti ve lo ije Pokreći d ni. Uživaj koji su slobod u plesu!

ako. On vedra neba, i u naš trup. š cu, pomiče na o, ev lij , azad (zalijepi trbuh za joj se podlogu na ko š) nalazi s vjetrom ovaj ši le p Za dok je čudnovati ples ljena ep lij tvoja glava za da vjetar uz podlogu. Sa one m pokreće sa o ji ko dijelove tijela s ni lje p nisu slije . m o g podlo

kad Kad vjetar stane, ga še vi nekim čudom adaju vl za a nema, mir i tišin ba ne og m tada sve do sa

Da igra bude za zalijepite sada nimljivija, svoj trbuh za podlogu, neka se odmori, a zaplešite s vjet rom. Neka sad vi a vj pokrene vaše dijelove tijela etar koji nisu slijepljeni s podlogom.

e Wind Glazba: Colors of th mnasticsMusic Gy (instrumental), Floor e End- Epic Music Th , ild Spirit od the W Gymnasticstrlik Huseinović Slikovnice: Andrea Pe “Val” “Vjetar”, Suzy Lee

list dječjeg vrtića «Tratinčica»

65


ZAŠTO SPORTSKO-ZDRAVSTVENI PROGRAM? Maja Radmilović, odgajateljica i voditeljica programa

ZAŠTO JE TJELESNI ODGOJ BITAN? Kretanje spada u osnovnu potrebu dječjeg organizma. Vrtićka dob je upravo ta dob kada je posebno važno na pravi način djecu usmjeravati u sportske aktivnosti. Svi smo svjesni činjenice da u današnje vrijeme djeca u dobi do osam godina provedu oko četiri i pol sata dnevno ispred malih ekrana u što ulaze tv ekrani, mobiteli, laptopi, tableti i ostala tehnika modernog doba. Uz ovakav način života još je važnije razmišljati kako uklopiti barem trideset minuta tjelesne aktivnosti dnevno u djetetov život.

Tjelesne aktivnosti su od velike važnosti za cjelokupni razvoj djeteta. Kao najvažnije izdvajam: 1) TJELESNA AKTIVNOST POVEĆAVA IZDRŽLJIVOST I RAD SRCA Tu izdržljivost jačamo aerobnim i kardio treningom kod djece, u aktivnostima poput trčanja, puzanja, provlačenja, poskoka, čučnjeva te raznim takmičarskim i štafetnim igrama.

2) RAZVIJA SE I UČI PRAVILNO DISANJE Dah prati pokret, djecu navodimo na koncentraciju, razvoj ravnoteže te koordinaciju disanja i pokreta.

3) POBOLJŠAVA SE TONUS I ELASTIČNOST MIŠIĆA Poboljšava se korištenjem raznih rekvizita (male i velike lopte, balansni i taktilni diskovi, užad, grede, švedska klupa, švedske ljestve, motorički elementi od spužve, kolutovi raznih veličina, preponice, bučice, štapovi, trampolini i ostalo što koristimo u svakodnevnom radu). Poboljšavamo rad mišića, snagu i izdržljivost te razvoj koordinacije oko-ruka i manipulaciju predmetom. Vježbama fleksibilnosti i mobilnosti radimo na razvoju balansa i rastezljivosti što uvelike pomaže u sprečavanju ozljeda.

4) SMANJUJE GOJAZNOST To je u današnje vrijeme važan razlog za tjelovježbu. Gojaznost kod djece nije estetski problem, već širi spektar medicinskih stanja i oboljenja. Aktivna djeca su sretnija, bolje spavaju i dokazano pokazuju bolji uspjeh u školskim zadacima. Razdoblje do sedme godine života vrijeme je najintenzivnijeg razvoja mozga te je upravo zato važno raznim razvojnim igrama potaknuti kod djece razvoj motoričkih i kognitivnih sposobnosti.

66

KAKO ”JABUČICE” PROVODE TJELESNI ODGOJ? U našoj grupi program provodimo kroz igru još od jaslica. U potpunu realizaciju krenuli smo ove jeseni, početkom pedagoške godine. Osim jutarnje tjelovježbe koja je svakodnevna, a provodi se u sobi dnevnog boravka ili na terasi, sat tjelesnog odgoja provodimo tri puta tjedno, dva puta u dvorani našeg vrtića i jednom vani ako nam vremenske prilike dopuštaju. Prakticiramo šetnju okolicom našeg vrtića najmanje dva puta tjedno. U dogovoru s roditeljima te dane su djeca primjereno obučena u prozračnu odjeću koja im omogućuje lako kretanje i izvođenje vježbi. Sat tjelesnog odgoja popraćen je dnevnim planom, a on je povezan s planom toga radnog tjedna. U svom radu surađujemo s učenicima Srednje škole Koprivnica - smjer fizioterapeuti, što je trenutno otežano zbog situacije s pandemijom. Kako sam sport podrazumijeva disciplinu, i naša se djeca uče disciplini. U samo nekoliko mjeseci djeca jako lijepo slijede upute pravilnog izvođenja vježbi, poštuju prostor u kojem borave te rekvizite kojima se koristimo u tjelovježbi. Započeli smo i sadnju svog vrta kojim ćemo, uz učenje i brigu o prirodi i bilju, učiti o važnosti zdrave hrane i zdravih namirnica. “Jabučice” s velikim nestrpljenjem iščekuju svaki sat tjelovježbe i zbog toga smo neizmjerno sretne. Ono što želimo jest da naša djeca usvoje pozitivan stav prema sportu, zdravom stilu života i održavanju vlastitog zdravlja i sigurnosti.

Tratinčica, broj 31


POMOZI MI DA TO UÈINIM SAM! Život u Montessori skupini ”PERLICE”

Ivana Jakupić, odgajateljica

U sklopu našeg vrtića oformljena je prva Montessori skupina koju polaze djeca u dobi od 1,6 do 4 godine. Upravo ta dobna razlika je specifičnost ovog programa kao i uključivanje djece s teškoćama u razvoju. Mlađa djeca uče od starije, a stariji se uz mlađe uče vještinama socijalne kompetencije. Pomažu im, razvijaju strpljenje, empatiju, razumijevanje i osjećaj za vodstvo. Program se temelji na načelima koje je postavila Maria Montessori, a u centar svakog zbivanja stavljeno je dijete i njegov interes. Individualiziranim pristupom i prilagođavanjem svake vježbe svakom djetetu ponaosob, osiguran je kvalitetan i skladan razvoj na svim područjima. Od samih početaka dijete se priprema za samostalan život. Svaka vježba i svaki pribor pažljivo je osmišljen tako da djetetu bude što poznatiji iz stvarne okoline te što sličniji predmetima kojima se svakodnevno koristi. Kako su „Perlice” mlađa mješovita skupina, cilj je ove godine razviti samostalnost. Primjenom Montessori vježbi, vrlo brzo su usvojili obuvanje i izuvanje papuča, oblačenje i svlačenje jakne, pidžame, hlača, čarapa… Također, svladali su i samostalno posluživanje, prvo starija djeca, a potom i najmlađa te raspremanje stolova i pranje nakon manjeg obroka. Djeca u mirnoj atmosferi svladavaju i aspekte spoznajnog razvoja. Montessori pribor osmišljen je u više stupnjeva težine sukladno dobi te svako dijete uvijek može potražiti ono što ga zanima i provježbavati onoliko puta koliko želi. Iako smo „mali”, već vrlo dobro baratamo priborom namijenjenim starijoj dobi te svakim danom tražimo nove izazove. list dječjeg vrtića «Tratinčica»

67


DJECA I KUĆNI LJUBIMCI Gordana Bonta, odgajateljica Djeca se s kućnim ljubimcima druže, maze, grle, smiju, pričaju… a sve to utječe na stvaranje pozitivnih osjećaja. S njima se povezuju, iskazuju emocije, motivirana su za sudjelovanje u igri, povećava im se samopouzdanje i osjećaj uspješnosti. Znanstvena istraživanja i praksa pokazale su da kućni ljubimci odvlače djecu od ekrana i potiču ih na razne oblike aktivnosti (šetnju, češljanje, igru, hranjenje). Te aktivnosti djeteta s kućnim ljubimcem razvijaju obostranu naklonost, predstavljaju senzorni kontakt koji digitalni uređaj ne može pružiti. Rastući i živeći uz kućnog ljubimca djeca:  uče o odgovornosti i brizi za druge (hranjenje, šetnja, igra s kućnim ljubimcem reflektira se na kasnije uključivanje djeteta u brigu o ljudima)  stječu samopouzdanje (ako su uspješna u obavljanju svoje obaveze oko ljubimca, djeca će se bolje osjećati, imat će osjećaj da su uspjela, bit će ponosna)  obolijevaju manje od alergija i astme (ako dijete mlađe od godinu dana ima priliku živjeti s ljubimcem, razvit će snažniji imunitet)  imaju tjelesne aktivnosti i igre (šetnje, trčanje, igranje… su tjelesne aktivnosti koje uključuju kretanje i boravak na zraku)  smirenija su (ljubimci donose atmosferu smirenosti i spokoja u kuću, djeca se okreću ljubimcu kad osjećaju tugu, ljutnju, kad su uzrujana)  lakše se nose sa stresom (druženje sa psom može imati izrazito terapeutsko djelovanje na cijelu obitelj, psi su dobri slušači, nikad ne odgovaraju i ne svađaju se)  lakše uče čitati (djeca su slobodnija čitati ljubimcima nego odraslima, ljubimci ne osuđuju, ne ispravljaju, ne traže da se tekst pročita ponovo)  uče o posljedicama (ako se ne brine na odgovarajući način, dijete će brzo vidjeti posljedice; ako se ne prošeće, pas će se popiškiti u kući; ako se ribice ne nahrane, uginut će; ako se kavez ptičice ne očisti, smrdjet će)  uče biti posvećeni (ljubimac je obaveza i ona traži posvećenost svaki dan)  uče o disciplini (djeca uz životinju uče o disciplini, uče ljubimca kako se ponašati, kako slušati, a to će utjecati i na poslušnost djeteta)  lakše nauče dijeliti. Zajednički život s kućnim ljubimcem uči djecu životnim situacijama kao što su rađanje, bolest, smrt… Shvaćaju da se takve stvari dešavaju u životu te kako se s njima nositi. Za zdravi razvoj odnosa između djeteta i kućnog ljubimca odrasli ukućani postavljaju granice i osnovna pravila ponašanja te usmjeravaju ponašanje djeteta prema ljubimcima kako bi se izbjegle potencijalno opasne situacije.

68

djeca Što su rekla ne ljubimce: ć u k u j a a im o t zaš d smo mi s njim as) je sretan ka

o sretni. Medi o sami. Medo (p o da ne budem r me voli i kad sm at je a “Z m : ka ta ru ar M po e o m . Još i vježbam da me lovi. Liže bičastim češljem lju s u) ic doma. Igramo se oz (k lu ma gura na ere. Češljam Be Kozica me s rogi o. am pt lo se dajem jesti krek m pico stemo veliki. Ša s njom da nara se da.” ho a m na a) za ga dragam, da u. Imam ga da biciklu. Mica (mac sk , je m pi u po re se s o til m hi Švrćo, igra s), al me k pa se gi pe ru (d oj m “M co : slikat s Bu o Jan B. vam. Htjel sam se igram, da ga ču im u vodu vu.” me vidi. Dok stav da rij prehitil me na tra va ak na oldi. Kucam am se ribicom G oj prst crvić.” o Jan K.: “Igr i cla, misl da je m prst onda te pocu

Ljupka Kečanović (4) - Moj pes

Zara Čubrilo (4) - Sretan mačić

Izvori: https://www.poliklinika-djeca.hr Kućni ljubimac kao član obitelji s djecom - Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba – Ella Selak Bagarić, mag. psych, Krešimir Prijatelj, mag.psych https://www.roditelj.hr Zašto je dobro da djeca rastu uz kućnog ljubimca Časopis Dijete Vrtić Obitelj, br. 54/08/09, tema broja Socijalna kompetencija – Terapija tople njuške – Sanja Kobešćak, prof. defektolog; Lucija Katalenić, prof. logoped Cool mačke – smireni klinci Metode opuštanje i kontroliranja stresa za djecu – Mary Williams, dr. sc.

Tratinčica, broj 31


KAD RODITELJI POSTANU GLUMCI Jelena Premec, odgajateljica Želite li da vam djeca odrastu u plemenite i pametne ljude, vodite ih u kazalište i pametno birajte! Želeći se na originalan način oprostiti od svojih odgajateljica, Andreje, Vesne i Gorane te im reći hvala za sve što su u proteklih šest godina učinile za njihovu djecu, roditelji iz skupine «Cvrčak» su me zamolili za pomoć. Na njihovu inicijativu adaptirala sam poznatu priču Ele Peroci Maca Papučarica te smo krenuli u predivnu suradnju. Ova suradnja bila je svojevrstan izazov u više aspekata za sve uključene. Naime, roditelji su uz podršku odgajateljice kroz višetjedne pripreme trebali uvježbati uloge, napraviti kostime i scenografiju, odabrati prigodnu glazbu, svladati glumačku tremu i, naravno, uložiti svoje slobodne vrijeme. Koliko su u svemu tome bili uspješni, najbolje su prosudila djeca i odgajateljice svojim pozitivnim reakcijama i oduševljenjem tijekom predstave. Bila je ovo lijepa i jedinstvena prigoda da djeca i odgajateljice dožive roditelje na jedan posve drugačiji, ali u svakom slučaju poseban način. Na kraju predstave roditelji su se oprostili i zahvalili uz sljedeće stihove: Znaš, Maco, u vrtiću našem kao iz bajke gdje se igramo i učimo dok rade naši očevi i majke, na nas blage oči paze i upravljaju nas na prave staze. Uče nas vještinama raznim, kako u školu ne bismo otišli s glavama praznim. Vrijedne ruke naše tete Andreje, naučile su nas šivati i krojiti pa papučice sami možemo popraviti. Lijep glas tete Gorane naše, naučio nas je pjevati i na kraju, naša draga teta Vesna koja u mirovini drijema naučila nas je da dječja mašta granica nema. Zato, Maco naša draga, iako smo ponekad nestašni i zaboravni bili našim smo tetama jako mili. Također, ovo je bila prilika za roditelje da se međusobno bolje upoznaju i da zajedno osvijestimo kako i koliko roditelji mogu biti produktivni partneri na dobrobit i radost djece i odgajateljica.

POSTAVLJANJE GRANICA DJETETU Petra Furdić, odgajateljica Često se kao roditelji pitamo kako postaviti granicu djetetu, a da pritom ostanemo na nekoj zlatnoj sredini. Za tako nešto nema recepta, sve je stvar isprobavanja, istraživanja i reflektiranja svojih postupaka. Ono što je najvažnije kod postavljanja granica je da pokušamo biti svjesni potreba djeteta te da na njima temeljimo naše reakcije, a ne da one proizlaze iz našeg nerazumijevanja. Ako reagiramo impulzivno, onda će bacanje igračaka u nama izazvati frustraciju, a ako razumijemo da je to za dijete određene dobi način istraživanja i učenja, onda ćemo to ponašanje dopustiti do neke mjere. Sličan primjer možemo dati i kada dijete istražuje hranu pa se više igra nego jede. U jednom trenutku dijete je dovoljno veliko da mirno postavimo pravilo: „Hranu jedemo.“ ili: „Hrana nije za igru.“, a ako ono i dalje ustraje u svom ponašanju, potrebno je maknuti tanjur i pobrinuti se da mu na neki drugi način omogućimo taktilno istraživanje (npr. ponudimo plastelin, spužve i vodu, pijesak, rižu i sl.). Često se zna dogoditi da djeca, nakon što im postavimo granicu, reagiraju negodovanjem, plakanjem i sličnim ponašanjem. Za početak, ako smo granicu postavili, ne smijemo popuštati jer će dijete sljedeći puta znati kako reagirati da ipak dobije što želi. S druge strane, treba se zapitati što ustvari djetetu treba u tom trenutku. Treba li mu baš objašnjavati zašto je to tako i nabrajati mu razloge? Odgovor je ne, dijete u tom trenutku neće shvatiti naše razloge jer je tužno ili ljuto. Djetetu je u toj situaciji potrebna naša prisutnost. Mora se osjetiti voljeno bez obzira što smo mu postavili pravilo i vidjeti da je prihvaćeno i kada se loše osjeća. Možemo mu reći: „Vidim da ti je teško. To te baš rastužilo.“ ili: „Vidim da te to ljuti, ja sam tu“. Tim rečenicama pokazujemo djetetu da vidimo da se loše osjeća, da je u redu ako se tako osjeća i da smo mi tu za njega. Dijete na taj način uči izražavati emocije i shvaća da je to sastavni dio života. Nama se isto dogodi da smo ljuti, tužni, razočarani i sasvim je u redu da se tako osjećamo. Emocije ne treba skrivati i zato bi trebali izbjegavati negiranje djetetovih osjećaja i rečenica poput: „Nemoj plakati, nije tako strašno.“, „To nije ništa.“, „Dečki ne plaču.“, „Vidi kako te ona djeca gledaju kako si zločest.“, „Nisi više beba da plačeš.“ i slično. Dijete koje uči skrivati emocije odrasta u odraslu osobu koja neće znati izraziti kada je zadovoljna, zaljubljena, tužna, razočarana itd. Također, slanjem djeteta kada je tužno ili ljuto u sobu, dajemo mu poruku da nam ne odgovara kada pokazuje određene emocije. Ako sebe stavimo u tu poziciju, vjerojatno nam ne bi bilo drago da nas draga/bliska osoba prihvaća jedino ako smo sretni. Djeca upadaju u takve obrasce ponašanja jer kognitivno nisu zrela kontrolirati svoje emocije. Ako ih u tom trenutku kažnjavamo i udaramo (ako ne kontroliramo sebe), sigurno neće na taj način naučiti kontrolirati svoje emocije. Naučit će ih potisnuti, zatvoriti se u sebe, mislit će da nisu prihvaćena i da nisu voljena. Ukoliko dolazi do ozljeđivanja sebe, drugih ili imovine, tada možemo reći: „Vidim da se ne možeš kontrolirati, /pomoći ću ti, tu sam kraj tebe.“ i tada zagrliti dijete. Ako razumijemo zašto se javljaju takva ponašanja kada postavljamo granicu, znat ćemo i sami bolje reagirati: reći da ga volimo i prihvaćamo i kad je ljuto, i tužno, i kada gubi kontrolu te pronalaziti kreativne načine da ga izvučemo iz takvih obrazaca ponašanja.

list dječjeg vrtića «Tratinčica»

69


PROSLAVE ROĐENDANA

UTJECAJ NA RAZVOJ DJECE Karla Šimunić, odgajateljica Proslava rođendana je važan trenutak u životu svake osobe, a osobito je značajna u životu djece predškolske dobi jer utječe na razvoj djeteta na područjima socijalnog, emocionalnog i kognitivnog razvoja. Djeca se osobito raduju proslavi vlastitog rođendana, iščekuju ga i o njemu govore danima prije i danima poslije same proslave.

RAZVOJ SOCIJALNE INTELIGENCIJE Roditeljeva zadaća je poticati interakcije djeteta s vršnjacima, organizirati aktivnosti u kojima će doći do njih te se toplo odnositi prema socijalnim interakcijama svojeg djeteta. Potrebno je ograničiti korištenje tehnologije, gledanje televizije i korištenje interneta kako bi dijete razvilo zadovoljavajuće navike socijalizacije s drugim ljudima. (Klarin, 2006). Jedna od aktivnosti na kojoj se djeca mogu socijalizirati i sudjelovati u različitim aktivnostima s vršnjacima i djecom različite dobi je proslava rođendana, neovisno o tomu je li dijete slavljenik ili uzvanik na rođendanskoj proslavi. Djeca u tim situacijama usvajaju osnovne društvene norme ponašanja. Primjerice, dijete na proslavi rođendana mora sjediti za stolom kada sva druga djeca sjede. Isto tako, dijete uči čestitati rođendan ili primati čestitke, uručivati darove ili ih primati, pozdravljati na dolasku i odlasku, igrati se kada se sva druga djeca igraju i slično. Sve ove male, naizgled beznačajne aktivnosti vezane za proslavu rođendana, omogućuju djetetu razvoj socijalnih vještina i kasnije sudjelovanje u društvu. Kod djece je potrebno razvijati stav da je proslava rođendana važna jer na njoj mogu podijeliti trenutke radosti s drugom djecom i odraslima.

EMOCIONALNI RAZVOJ “Roditelji svojim ponašanjem i reakcijama uče djecu kako i kada izražavati emocije, kako tumačiti tuđe emocionalno ponašanje te kako upravljati svojim emocijama da bi se mogli primjereno ponašati.” (Brajša-Žganec 2003:31). Proslava rođendana djeteta omogućuje roditeljima da pokažu radost i ljubav koju imaju zbog toga što dijete postoji u obitelji, što se rodilo u toj obitelji i što je dio te obitelji. Rođendan omogućuje dijeljenje posebnih iskustava i stvaranje sjećanja što povećava vezu i sigurnost između roditelja i djeteta. Roditelji koji s djetetom imaju sigurnu, čvrstu vezu omogućavaju pozitivan utjecaj na njegovo samopoštovanje, razvoj, ponašanje i emocije. Uključivanje braće i sestara u planiranje i proslavu rođendana poboljšava cjelokupnu obiteljsku povezanost. Rođendani su odlična prilika da se djecu nauči nesebičnoj ljubavi, ljubavi u kojoj se slavi poseban dan druge osobe. Kada roditelji pokažu da cijene obitelj, zajedništvo, ljubav i slične pozitivne vrijednosti, djeca će također nastojati raditi na svojim odnosima s drugim ljudima.

Djeca na rođendanske proslave obično dolaze dobro raspoložena jer znaju da ih očekuje igra i zabava. Moguće je osmisliti niz različitih aktivnosti kojima se potiče radoznalost, a time se djecu usmjerava na učenje putem njima prirodne aktivnosti - igre. Ako djeca samostalno odabiru igru, tada sama određuju pravila, vrstu sredstava koja će koristiti za vrijeme igre i sama odlučuju o njenom trajanju i tijeku. Ako igru odabire voditelj rođendana (roditelj, animator, odgajatelj...), tada voditelj određuje pravila, trajanje i tijek igre. Oba slučaja su dobra, ali je važno konstantno nadzirati dječju igru kako se ne bi javila neželjena ponašanja.

IGRE Karaoke - djeca pjevaju pjesme te zajedno smišljaju koreografiju. Ples s balonima – djeca plešu u paru držeći balon glavama pazeći da im ne padne. Onaj par koji ostane bez balona, ispada iz igre. Skakanje u vrećama – djeca se brojalicom slože u dvije vrste te se natječu tko će prije doskakutati u vreći do cilja. Gusari u potrazi za blagom – izradite kartu na kojoj se nalaze tragovi kako doći do skrivenog blaga (slatkiša ili igračke) koje dijete kad nađe može zadržati. Utrka na tri noge – djeca se podijele u parove. Parovi stanu jedan pored drugog, oko nogu im se zaveže uže ili špaga te na signal počinju trčati do cilja. Jedna od poznatijih igara na rođendanskim proslavama je „Glazbeni pokloni“. Djeca sjede u krugu i svatko u ruci drži poklon. Kad glazba krene, svatko treba što brže dodati poklon susjedu s lijeve strane, a od desnog preuzeti poklon. Pokloni putuju u krug, a kad glazba stane, slavljenik pogađa čiji je taj poklon te mu glasno zahvali i otvori ga. Igra traje dok se ne otvore svi pokloni. Djeca vole na rođendanskim proslavama igrati igre uz glazbu ili natjecateljske igre („Glazbeni kipovi“, „Glazbene stolice“, „Slijepi miš“, „Povlačenje užeta“…). Kod odabira igara, treba na umu imati da igra mora biti zabavna i sigurna te da mora uključivati sve sudionike. Zbog toga za proslavu dječjih rođendana nisu prigodne igre tipa „Čovječe, ne ljuti se“, računalne igrice i slično. Aktivnosti na proslavama rođendana omogućuju djetetu da uči o svijetu oko sebe i pravilima koja vrijede u svijetu, razvija pojam o sebi te razvija prijateljske odnose s djecom različite dobi. Djeca razvijaju emocionalnu i socijalnu inteligenciju zahvaljujući interakciji s drugom djecom i odraslima. Proslava rođendana važan je trenutak u životu svakog djeteta kao i odlazak na rođendanske proslave prijatelja. Literatura: • Brajša-Žganec, A. (2003)., Dijete i obitelj, emocionalni i socijalni razvoj, Naklada SLAP, Jastrebarsko • Klarin, M. (2006)., Razvoj djece u socijalnom kontekstu, Naklada SLAP, Jastrebarsko

KOGNITIVNI RAZVOJ Rođendani su dobar način da dijete počinje shvaćati vlastiti proces odrastanja. Oni potiču razvijanje radoznalosti, a radoznalost je nužna za kognitivni razvoj djece. Rođendanske proslave su događaji na kojima se razvijaju pozitivne emocije. Zato je potrebno uložiti malo vremena kako bi se svoj djeci koja dolaze na rođendansku proslavu omogućio osjećaj radosti i potaknulo dobro raspoloženje.

70

Tratinčica, broj 31


Arno Kelek (5,7) - Kukac

Niko Bačelić Grgić (5) - Roda

Zara Vedriš (4,5) - Jež

Maša Matotan (5,5) - Maćuice, ljubičice, suncokret

Sara Peroš (6,8) - Baćinsko jezero

Dorotea Kolarić (6,11) - Polarni život

Mia Šiško (6) - Cvrčak i mrav

Jan Dukarić (2,10) - To sam ja

Nolan Wolfling (6) - Moja maska-vojnik

Larisa Grobenski (6,11) - Pahuljice

Petar Pintarić (6) - Autobus

Pia Mlinar (2,3) - Tata

Noa Prosenjak (6,5) - Moj grad

71

list dječjeg vrtića «Tratinčica» Lora Kolarić (5) - Snjegović u kaputu

Emanuel Mađerić (3,5) - Gusjenica Lora Sabolović (6,6) - Dinosaur


72

Tratinčica, broj 31

Profile for dvtratincica

List Tratinčica  

List Tratinčica  

Advertisement

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded