Poetski mozaik: Antonela Šurbek - Mi, ljudi

Poetski mozaik

Ruke

Zapletene u petlje

Ruke

Prošlo je kroz njih

Posebno

Što kroz druge nije

Ruke

Sjene petkom

Sjene petkom su u boji Muškarci i žene Siluete bez manira

Jedni preko drugih prelaze bez dodira

Začin

Tvoje ime na staklenoj posudi u kuhinji

Rame uz rame ili čep do čepa uz ostale začine

Uputstva kažu „ne u velikim količinama“

Ja te stavim oko pola jušne žličice

Dovoljno da mi život nije bljutav

Prekjučer sam malo pretjerala

Stavila sam te u čaj, juhu, a onda sam uzela jednu žličicu na suho

Danas ću samo malo nadignuti čep, tek toliko da osjetim miris

Možda te ipak dodam u kavu

Mama

Mirisala je na med i kasno ljeto

Poput sunca, njena sreća

Skrivala se iza oblaka

Ali onih dana kad je bilo vedro

Molila sam za poneki oblačak

Kavu bez mlijeka i šećera

Ispijala je po dva sata

Na kraju talog s dna sakupila žličicom

Kao da sve skupa nije dovoljno gorko

Potonula bi nekada

Nogama čvrsto na tlu

U sobe samo njoj poznatog svijeta

Ostavljajući za sobom pritisak u ušima

Kroz godine su joj postali profesija

Valovi riječi iz epicentra trenutka

Vremenski kratki s dugotrajnim posljedicama

Baka

Ruke ju ne služe kao prije

Igla i konac sad su pjesme i priče

Šije ih križno na metre i trake

Doživljaje, maštu pretvara u prekrivače

Neiskorištene riječi mota u klupka

Pa u zimske dane pete šal s juga

Gost

Ujutro kad banem u tvoje misli

Pripremi čaj i kekse

Ostat ću neko vrijeme

Možda i dok pereš zube

Provlačit ću se kroz tunele mašte

Valjati po novinama koje čitaš

Možda nestanem na koju minutu

A onda ćeš me ponovo opaziti

Na licu nekog stranca

Vodit ćemo razgovore o vremenu

Kako su dani pretopli za lipanj

Uveče' ću si razvući ležaljku

Od jednog do drugog uha

Napravit ću si mjesta u neredu misli

Nenamjerno ću ti stvoriti još veći

Kupaonica

Uvijek zatrpana stvarima i nepotrebno velika

Kupaonica na zapadnoj strani

U svojoj ulozi bordela, odmorišta za daleke putnike

Ili kao lokalno mjesto okupljanja, danas je dobila novoga gosta

Zatekla sam ga baš u trenu dok je miješao karte

Gore desno, kaže, hvata muhe

Neće vino koje je odnio iz Arlesa piti na prazan želudac

Vrbe

Rasle su vrbe uz tračnice tvojih bora

Visile žalosno preko kapaka i krovova

Krajeve vukle po ramenima spavaća

Dizale prašinu što stoji od jučerašnjeg doručka

Posadu ti tvore potočnice uz kraj oka

Na rubu malog jezera s valovima većim od oceana

A ja sam mali zeleni čamac naviknut na površinu ulja

Pjesma za Petru

U dubinama mora u sivoj školjci

Pronašla je sebe

U njenoj glavi gdje ju nitko ne smeta

Gradi carstva od soli i šljunka

Mislima svojim ona valove šalje

Što udaraju o obalu Španjolske

Vežite brodice, ona nije dobre volje

Spuštajte jedra, i vjetar je u njenu korist

Ribarsku mrežu sebi isplete

Od sretnih uspomena što ih skriva u torbi

Zatim nestrpljivo čeka morske struje

Ne bi li ju svojim repom lagano zaljuljale

Doma ima osjećaj struganja vilice po tanjuru

Ormari koji motre liniju leđa kada se sagnem

I par mušica kojima nije jasno zašto nema ostataka na stolu

Dok ne shvate da nema ni stola

Doma

Složena analiza

Zini da ti vidim grlo

Koliko laži se nataložilo

Dok iskašljavaš složene rečenice

I ne koristiš maramice

Sada vlada epidemija

A cjepiva nema

Postaneš imun s vremenom

Sreća

Bojim se sreće i onoga što nosi

Jer ja nemam mjesta u svojoj torbi

Čak je i džep na mojim hlačama lažno zašiven

Sreća nije stalni gost popodnevnih kava

Ona je poštar koji pozvoni ujutro u devet

A ja radim samo jutarnje smjene

Jutro

Golubovi našušureni ispod streha Britanca

Čekaju zoru i rane putnike s pecivima

Nikud nam se ne žuri

Jer vrijeme je ljudska izmišljotina kako bi sebi olakšali život

Ajmo kupiti paradajzić za tebe i mene

Bljeđi od naših obraza u ovo zimsko jutro

Suton

Dok suton lovi bore lica

U džepu čvrsto stišćem sretnog slona

I nije mi jasno zašto kesten cvate rozo, kada ja volim žutu

I zašto mama ima novu adresu

Brodice

Ako ti poklonim svoje srebrne brodice

Tko će mene kradomice voziti do osunčanog otoka?

Tiho ne radeći valove, daleko od betonskih spavača

Dala bih sve, i posadu na njima

Makar nikad ne kušala specijalitete glavnog kuhara

Dala bih ti sve, ali nemam brodice

A ni tebe

Uspostava poziva

Zašto mi naplaćuju

Za tišinu

Za kilometre žice

Bežične linije

Glasni uzdah ili

Smijeh koji odzvanja

Govornu poštu i

Javljanje automata

Zašto mi naplaćuju

Dvije minute lijepih riječi

Ja sam mislila

Da lijepa riječ

Ne košta ništa

Vjetar

Sjedio je na vjetru i nije mu bilo jasno

Zašto se ptice trude letjeti u inat njemu

Starost

Zapitaš li se nekad O kosi iza uha?

I zašto starost

Dođe tako brzo?

Postoji li pismo Načinjeno od bora Razumljivo samo

Vrhovima prstiju?

Bus u šest i trideset, a onda na tramvaj do Glavnog kolodvora

Preko parka do uredskog stolca

Prva pauza kod koša za smeće za zadnja dva dima

Za drugu bira klupu prije ceste, dalje od ulaza u zgradu

Iz torbe vadi prvo jednu pa drugu crnu salonku

Pažljivo se prima za naslon ne bi li kojim slučajem zapela i poderala najlonke

I tako svakog jutra prolazi pored porte, kroz glavni ulaz

Proizvodeći zvuk lupanja potpetice

Kao da nitko ne zna da je jutros koristila gradski prijevoz, dok se hvali da plaća taksi

Crne salonke

Banane

Nije meni do banana

Idem po njih zbog razgovora

Imate li one zrelije?

Pjege već da se naziru?

Kako vam je kćer, ide na faks?

Odjednom mi više nije do razgovora

Prije do banana

Ne znam, rekoh

Smokve

Riječi nabijam na rogove

Zbog riječi meni nabijaju rogove

Lovorov list u zdjeli odbija muhe od slatkih smokvi

Možda jedan vijenac oko glave stavim

Da me štiti od vas parazita

Dalje od neiskvarenog uma koji stvara

Literaturu za vaše potomke

Nije Cezar uzalud glavu obavio lovorom

No zasad neka tjera muhe od mojih smokvi

Ljudi

Ljudi koje poznajem jako dobro

Žive ispod tanjurića za cvijeće

I dok mene nema, oni kradu moj špil karata

Uzimaju samo aševe, a ostavljaju đokere

Ispred kralja i kraljice pokazuju svoje kostime

A meni je tek dvadeset u adudtu

Kako je krenulo

Neću imati zvanje do četrdesete

Ružmarin

Igrali smo se drvenim pištoljima

Sad igramo na sreću

Posao i jadna plaća

Sedam od trideset devet

Onda kupimo vikendicu na moru

Možda nekog psa

I grm ružmarina

Živimo po receptu

Od straha da se tijesto ne digne

Mjerimo sve u gram

Pisa

Sinoć sam se vratila iz Italije

Biciklima smo išli do Pise i natrag

Uzeli smo uže

Omotali ga oko tornja

A drugi kraj zavezali za sic bicikla

Pedaliranjem se ne može ispraviti njegova kosina

Nakon tri pive nije bilo razlike između tornja i nas

Djetelina

Možda ako posadim svoje ruke

Na mjesto gdje rastu djeteline

Zalijevam ih kišom

I štitim od mraza

Možda onda izabereš mene

Preko onih s četiri lista

Da ti nosim sreću

Toreador

Bio je lovac na bikove

Toreador.

Crveni plašt oko vrata

Značio je samo upozorenje

Tek kada sam probila glavom

Vidjela sam da nije napravljen od svile

Crveni komad jute

Poslužio je da ugrije večeri

Barem nakratko

Stranci

Kroz prozor zavirim strancima u život

Pogledam u luster iznad stola

A onda analiziram kako su složeni prekrivači

Ili nisu

Koja je definicija doma?

Ako nisam ja

Jer davno su me deložirali

Ako nisi ti

Onaj koji putuje svijetom

Sa šatorom za jednu osobu

Doma nije 70 kvadrata

Pločica i žbuke

Doma su četiri slova

Nasumično izvučena iz abecede

indija

Sakrio sam se od indije

Divljih rijeka i kapi kiša

Rasprostrio plahtu od lišća

Preokrenuo kožu i privukao krošnju

Strogo sam zabranio samom sebi

Da prste guram u trule grane

Na teži način saznao sam da ti nisi u košnicama s medom

Daleko od indije

Na obalama, talog

Štapom ucrtavam mape

U vremenu od jučer

Da se možda bolje snađem sutra

Daleko od indije

Razglednice

Stizao si u manjim formatima razglednica

Nikako u široj slici

A ja volim pisati pisma

Razmišljam

Ne razmišljam previše

Koliko razmišljam

Gumbe na košulji kopčam nasumice

Jedan je uvijek viška.

A mene od viška

Boli glava

Provansa

Sve bilješke nastale u Provansi

Sapun od lavande i stare razglednice

Pokvario si svojom pričom

O četiri vrste sira

Možda Možda nekada Ne mislim previše Možda uvijek Mislim previše Mislim, možda Nekada zapišem ono što mislim