Poetski mozaik - Sara Nasić

Poetski mozaik Sara Nasić - izbor -

1. bez gledanja 2. kroz prljavo staklo 3. 100% vlaga 4. (v)rane 5. posuđe 6. uron (arhitekti ostavite crninu doma pliz) 7. sunovrat 8. prijelomi 9. sanjala sam 10. torintska ljestvica 11. tridesetitri riječi na slovo 2 12. inverzija 13. za Jocelyn Bell 14. pogodba 15. zadnje riječi koje bih spomenula u pjesmi 16. uspjeh 17. kod mog dide 18. posljednji sud da dođem u koži 19. odrastanje uz tigrove 20. moj bijes 21. prije sam bila koštuljava 22. nasljeđe 23. rezovi

bez gledanja

rame bez mosta razbijeno koljeno neće valjda ostati ožiljak jer ružno izgleda na djevojčici mali medvjed na pregibu lakta bijesni kuk lomljena i složena fibula malleolus ostala u veljači 2012. rogata lubanja s tri šava preskok dugih listova od iza rekli su da je lijepa zato naočale frakture tijela nemoj pokazivati na sebi na lijevoj bradavici (od mala brada) ne zacjeljuje travanjski manifest puno dublje je mana faktura duše nemoj govoriti o tome

kroz prljavo staklo

uvijek izmiče kao krajolik u vožnji slika života mutna poentilistička Tizianova Tri ljudska doba s nedorađenim likom cikličnih parcijalnih tonova boja gubim sebe

100% vlaga

ljeto je bilo kao zima utonulo daleko naslonjenih laktova na prozorske daske promatrali smo prolaznike zamršene kose i pitali se gdje li su leptiri po kiši

(v)rane

zapamtit ću i ispričati im da prepoznaju uništene usjeve lica bez maske zapamtit ću napuniti vrč kamenjem bez palčeva i sakriti u svoje perje da me ne pratiš znam koliko treba da se promijeni svjetlo zapamtit ću za one nesvinute žlice koje se još rodile nisu duge štapove i komade mesa na užadi da promijene rutu i prelete visoko

posuđe

razbijali smo posuđe od prosinca 2017. do ožujka 2021. okrivljavali smo nepažljivost mašinu brzinu rekla sam u šali mogli bi nabaviti plastično na što si ti odvratio da prije bi umro nego jeo iz plastike razbili smo mamin rosenthal nismo imali više iz čeg piti kavu pa smo prestali pa smo prestali i mi

uron (arhitekti ostavite crninu doma pliz)

kad bih mogla birati izabrala bih evo baš ovakav divan veljačin dan oni bi se drmusali da održe toplinu mene bi čuvao mraz stisnuli bi se jedno uz drugo u to malo prostora i čekali tridesettisućašestoosamdesetiprvi sunčev uron na sedamnaestom katu onih nekoliko minuta samo tvojih

sunovrat

uvukao se među nas vjesnik nedočekanog proljeća obukla sam stopalice ne po jod već da se kaznim izbrazdana bjelina glodala je gole zglobove zategnute žice za ovjes htjela bih htjela bih da me više nema više nema nego ima svirala je anatema a fine day to exit jedne srijede čiste srijede srijede na mlad mjesec srijede jer srijedom se ne započinje rat samo ubijaju već mrtve djevojčice

prijelomi

ovo nisu moji prijelomi stiha svijeta živaca boli kostiju sata mira srca rasta lomova ovo nisu moji prijelomi nisu znam jer sama sam ih lomila stiholomila svijetolomila živcolomila bolomila kostolomila satolomila mirolomila srclolomila rastolomila lomolomila

sanjala sam dvoglavu zvijer

gutala je jednu glavu i iz nje je ispala gola žena plesala je plesom šila sebi haljinu od krvi i mokre zemlje u parku iza moje zgrade na stablima su visjeli kristali svjedoci (dijelom je bilo samo cvijeće) gledala sam i dotakla ih kako se divno okreću na vjetru

torintska ljestvica

odbrojavam ono zadnje od dvadesetisedme razočarana jer je cijela mjesec danas plovi s ribama a vjerojatnost udara kao u larsovoj melankoliji zamišljam zadnje je zadnje je ne, sad je zadnje odlijepila se tapeta! mama mi upravo govori sad imam dva tvoja života u sebi

tridesetitri riječi na slovo s

samovolja slobode uvjetuje samoću jer slogan sistema nije sinegdoha već sinteza surovosti da služim slamam surađujem sastavljam sinesteziju sjebanog saturna u sebi pisanje je srodno srebru ljeskam se u riječima one su moje sužanjstvo sabor misli samba na semaforu simpatičan sunovrat u bezdan (kad se simbioza čini nemogućom) i solemnizirani suton u sat kad je samoubojstvo jedino spasenje a čak se ni ne želim ubiti

inverzija

živjela bih na zadnjem katu najvišeg nebodera samo da zadnja vidim sunce ili u kući blizu perunika da ipak ne izvrnem svoje tijelo pored zemlje vireći kroz vrat iznutra prema van često ramišljam o tome

za Jocelyn Bell

pratila sam kvazare a otkrila pulsare i crnu rupu s akrecijskim diskom usred sebe jutros je proljeće uletjelo u deset tona tramvaja i pitalo me hoće li izdržati zeleno svjetlo hoće li izdržati osobni program godinama uključen na pirolizu možda sam uzela prevelik zalogaj neraskrajenog kraja desetog po redu transurana čija se vrtnja starenjem usporava pa ipak pošaljite mi molim vas moje lovorove kosti

pogodba

od pet stadija tuge najdraža mi je pogodba otišli smo na balkon zapaliti i nadali se kad se vratimo on će opet biti živ

zadnje riječi koje bih spomenula u pjesmi

arhitektura temelji u istrošenim pjesničkim sintagmama ljubav oni koji su na svadbi pjevali da vjeruju u ljubav prvi su se rastali crkva nedavno sam čula da možes preboliti katoličanstvo pa mogu li i ja dobiti ispisnicu jer u hrvatskog boga više ne vjerujem vjerovanje definitivno vjerovanje taj spontani pobačaj uma i grožđice mada nemam problem s grožđicama samo ne volim kad stvari nemaju džepove

uspjeh

osnovnu sam upisala s tek napunjenih 6 i prošla s 5.0 kao najmlađa u razredu mada sam imala strogog profesora iz matematike i fizike koji me je gađao kredom ali naučio spojiti strujni krug i osnovnu glazbenu sam prošla s 5.0 gimnaziju također (možda je bila jedna četvorka iz matematike u prvome srednje) srednju glazbenu sam prošla s 5 kao obligatist 4 sam imala jedino iz klavira i to zato jer sam na jednom važnom nastupu na kojem sam predstavljala školu napravila grešku u zadnjem taktu svirajući Martinua s 12 zbog čega me je komisija kaznila i nije mi dala 5 ni na jednom ispitu u srednjoj kuckajući olovkom po stolu prije nego što bi došla do provedbe prvog stavka sve dok nisam došla do recitala na koji sam pozvala sve koje sam znala cijeli gimnazijski razred i maturirala s 5 s pohvalom te iste komisije koja me je pitala idem li na Akademiju već tada sam išla na pripreme za arhitekturu na koju sam upala te prve godine ispisivala svaki put kad mi je bilo teško lamor omnia vincit na lijevu nadlanicu crnom kemijskom da se što teže ispere nadajući se da neće na ispitu pomisliti da je šalabahter

već tetovaža i na koncu diplomirala s 23 s ocjenom odličan za diplomski rad kod najzahtjevnijeg mentora s najzahtjevnijom temom koju sam mogla domisliti onom društveno angažirane arhitekture odmah sam počela raditi u jedinom uredu u kojem sam htjela raditi i radila tri godine na svojih sto posto do stručnog položila ga uz posao upisala se u komoru i na koncu izgorjela kao svijećica s 26

kod mog dide

uvijek se načne pitanje mog ljubavnog statusa samo što dida bude nježan i krene naširoko čovjek je društveno biće ne može uspjeti sam bude mi to simpa poslušati i nasmijati se ali onda njegova puno mlađa žena profesorica matematike upita jel imaš onda momka jel imaš nešto u planu ne odgovorim joj na oba pitanja na što će ona pa što čekaš a ja što se to vas tiče zbog čega slušam očev monolog cijelim putem nazad stari su to ljudi druga je to generacija ne budi tako bezobrazna uspijem protisnuti samo mrzim kad me svedu na glupi objekt za prokreaciju na što moj tata odvrati premlada si ti da bi mrzila

posljednji sud da dođem u koži

nosila sam svoju kožu cijelu srednju u grudnjaku na pregibima laktova na prstima ispod te kože provirivao bi gnoj ponekad i krv samo bi se pojavili usred sata na mojoj majici bez upozorenja jer su zavoji popustili zato sam oblačila crne majice kao ono kad mentruiraš pa oblačiš crne hlače i ispituješ prijateljice jel mi se što vidi samo što se nisam mogla oblijepiti ulošcima cijela pa sam mrzila svoju kožu jer me nije držala nego je pustila da se prelijevam da svak vidi od čeg se sastojim iznutra

djetinjstvo uz tigrove prvo što sam pitala čituanskog vodiča bilo je hoćemo li vidjeti tigrove jer s istima sam odrasla pored moje osnovne škole bio je restoran s dva tigra svaki po jedne strane crvenog tepiha koji je vodio goste iz automobila zatamljenih stakala u pashu tek pridošle stare mačke bile su oduševljenje školskih odmora zatvorene u male kaveze usred malog kvarta pored dvorane u koju je moja mama išla na pilates i pored zgrade policije nije prošlo dugo dok se nismo navikli na tigrove i njihovo nemirno hodanje uz ogradu uz koju smo mi cure čupkale trave i pričale o dečkima kako su glupi ne videći da su tigrovima kapale bengalske suze na kraju smo prihvatili naše djetinjstvo uz tigrove

moj bijes

moj bijes moje je pas samo mene voli sve druge grize nekad i mene

prije sam bila koštuljava

moje su bile kosti krhkosti kosti lakomosti kosti oholosti i malčice jala jer je drugima bilo lakše sad imam sala manje me boli kad se udarim i ne prehladim se kad sjednem na hladno sad nemam više progutanih kuća sad sviram svoj nataraj

nasljeđe

jednoj mojoj poznanici rođenoj četrdeset i devete otac je ostavio grobno mjesto na Mirogoju a majka kao prava skojevka pištolj trebalo mi je da shvatim jebote kakav paket

rezovi

stavljam senzor vidim krv na rukavu imaš mengu ne hvatam je za zglobove spuštam majicu pregledavam ramena bedra a samo je čuvam jednu večer što hoćeš raditi ništa hoćeš me šminkati da sad imam i ja dva crvena krila kao iz euforije i šljokice na kapcima predivno je kažem obećaj da nećeš izbrisati obećajem