Page 1


J. R. WARD

BRATSTVO CRNOG BODEŢA

8. (14) NIJEMI OSVETNIK Posvećeno: tebi.

Ne vjerujem dokle smo došli. Tvoja knjiga, međutim, nije kraj, već novi početak. No to nije ništa novo...

Naslov izvornika : J. R. Ward - Black Dagger Brotherhood 08 - Lover Mine

2


ZAHVALE S neizmjernom zahvalnošću posvećeno čitateljima Bratstva crnog bodeţa te isto tako Celliesima! Hvala vam na podršci i vodstvu: Steven Axelrod, Kara Welsh, Claire Zion i Leslie Gelbman. Hvala svima u NAL-u - ove knjige zaista su plod timskog rada. Hvala Lu i Opal i svim našim moderatorima na svemu što činite iz dobrote srca! Kao i uvijek, velika hvala mom izvršnom odboru: Sue Grafton, Dr. Jessici Andersen i Betsey Vaughan. S iznimnim poštovanjem zahvaljujem jednoj jedinoj Suzanne Brockmann, vječito bajnoj Christine Feehan (s obitelji) te svim spisateljima u mom ţivotu koji mi pruţaju utjehu i savjete (Christina, Linda i Lisa!). Hvala Kari Cesare koja mi je uvijek u srcu. D. L. B. - Ogroman sam fan, nastavi pisati! Voli te mama N. T. M. - Hvala na podršci pri svakom koraku, i dobrom i lošem. Za Jaca (i Gabe!) - Hvala na Plastičnjači i novoj definiciji romanse. LeElli Scott - koju oboţavam i ne samo zato što se tako dobro brine o mom ljubljenom četveronoţnom nećaku. Za Katie, Kaylie i njihovu mamu - koju svakako stavljam na brzo biranje. Lee jer si utro put, Margaret i Walker jer ste nepresušni izvor radosti. Sve ovo ne bi bilo moguće bez: mog najdraţeg supruga, mog savjetnika, njegovatelja i vizionara; moje divne majke koja mi oduvijek pruţa toliko ljubavi da joj to nikada neću moći uzvratiti; moje obitelji (i krvne i usvojene); mojih najdraţih prijatelja. I, kao i uvijek, s puno ljubavi za bolju polovicu WriterDoga.

3


RJEĈNIK POJMOVA TE VLASTITIH IMENA I NAZIVA ahstrux nohtrum (im.) Osobni čuvar s dozvolom za ubijanje kojem poloţaj dodjeljuje kralj. Bratstvo crnog bodeža (vl. n.) Skupina iznimno uvjeţbanih vampirskih ratnika koji štite svoju vrstu od Degradacijskog društva. Zahvaljujući selektivnom rasplodu unutar vampirsk e vrste, braća su obdarena izrazitom tjelesnom i mentalnom snagom te sposobnošću brzog zacjeljivanja. Uglavnom nisu prava braća, a u bratstvo se iniciraju na temelju nominacije postojećih članova. Po prirodi su agresivni, samostalni i tajnoviti, pa ţive odvojeno od civila i rijetko kontaktiraju s članovima drugih klasa, osim kada se moraju hraniti. U svijetu vampira o njima se ispredaju legende te se prema njima gaji duboko poštovanje. Moguće ih je ubiti samo nanošenjem vrlo teške ozljede, npr. izravnim pucnjem ili ubodom u srce itd. Na početku dvadeset i prvog stoljeća Bratstvo čine šestorica braće: Wrath (Gnjev), Tohrment (Muka), Vishous (Opačina), Rhage (Bijes), Phury (Jarost) i Zsadist (Mučitelj). Čuvardjeva (vl. ime) Mistična sila koja savjetuje kralja, a ujedno je i čuvarica vampirskih arhiva i dodjeliteljica povlastica. Prebiva u onozemaljskoj dimenziji i ima velike moći. Sposobna je za jedan stvaralački čin, koji je potrošila stvorivši vampire. čuvarnik (im.) Kum ili kuma osobe. degrad (im.) Obezdušen čovjek, član Degradacijskog društva, čiji su plijen vampiri, a cilj njihovo istrebljenje. Degrade se mora probosti kroz prsa da bi ih se ubilo, inače ţive vječno. Ne jedu ni ne piju te su impotentni. S vremenom im kosa, koţa i šarenice izgube pigmentaciju te postaju plavokosi, blijedi i svjetlooki. Mirišu na dječji puder. U Društvo ih inicira Omega, a nakon inicijacije dobivaju keramičku posudu u koju im je nakon vađenja spremljeno srce. Degradacijsko društvo (vl. n.) Red ubojica koje je okupio Omega radi istrebljivanja vampirske vrste. Dund (vl. n.) Pakao. dvobitka (im.) Sukob između dvojice muţjaka koji se natječu za pravo da postanu druţbenik neke ţenke. ehros (im.) Odabranica posebno obučena za pruţanje putenih uţitaka. exhile dhoble (im.) Zao ili proklet brat blizanac, onaj koji je rođen drugi. glimera (im.) Društvena jezgra aristokracije, otprilike odgovara društvenoj eliti u regentskoj Engleskoj. Grobnica (vl. n.) Sveta riznica Bratstva crnog bodeţa. Koristi se kao obredno mjesto te kao spremište za posude sa srcima degrada. U Grobnici se obavljaju obredi kao što su inicijacije, sprovodi i disciplinski postupci protiv braće. Pristup je zabranjen svima osim članovima Bratstva, Čuvardjevi i kandidatima za inicijaciju. gvardijan (im.) Skrbnik. Nekoliko ih je vrsta, na najvišem je stupnju čuvar ţenke u osamljenju. helren (im.) Muški vampir zdruţen sa ţenkom. Muţjaci se mogu zdruţiti s više ţenki. hoditelj (im.) Osoba koja je umrla i vratila se iz Sjenosvijeta među ţive. Prema takvim se osobama postupa s iznimnim poštovanjem te im se iskazuje počast zbog puta koji su prošle. iskup (im.) Ritualni postupak obrane časti koji inicira strana koja je nanijela uvredu. Ako prihvati, uvrijeđena strana bira oruţje i udara počinitelja, koji to dopušta ne braneći se.

4


krih (im.) Simbol časne smrti na Starom jeziku. krvni rob (im.) Muški ili ţenski vampir podčinjen radi ispunjavanja potreba nekog drugog vampira za krvlju. Običaj drţanja krvnih robova uglavnom je napušten, iako nije zabranjen. leelan (pridj.) Naziv od milja koji u prijevodu znači otprilike »najdraţi/a«. leivlhen (im.) Dar. lheage (im.) Naziv poštovanja kojim se seksualno podčinjeni partner obraća dominantnom. lis (im.) Oruđe za mučenje kojim se vade oči. mamen (im.) Majka. Koristi se i kao odrednica i kao naziv od milja. mis (im.) Prikrivanje fizičke okoline; stvaranje iluzijskog polja. nala (pridj.) Naziv od milja koji znači »voljen/a«. novica (im.) Djevica. obsvetiti (gl.) Čin smrtne odmazde koji najčešće izvršava muţjak. Odabranice (im.) Vampirice uzgojene radi sluţenja Čuvardjevi. Smatraju ih aristokracijom, iako su one same usmjerene na duhovno, a ne na svjetovno. Imaju malo ili nimalo kontakta s muţjacima, no po Čuvardjevinu se nalogu mogu zdruţivati s članovima Bratstva radi odrţavanja klase. Imaju moć predviđanja. Nekada su korištene za ispunjavanje potreba nezdruţenih članova Bratstva za krvlju, no braća su napustila tu praksu. Omega (vl. ime) Zlonamjerno, mistično biće koje ţeli iskorijeniti vampire zbog svoje netrpeljivosti prema Čuvardjevi. Prebiva u onozemaljskoj dimenziji i ima velike moći, ali ne i moć stvaranja. osamljenje (im.) Status koji kralj dodjeljuje aristokratskoj ţenki na temelju zahtjeva ţenkine obitelji. Tim se činom ţenka potpuno podvrgava svome nadgledatelju, obično najstarijem muţjaku u kući. Nadgledatelj time dobiva zakonsko pravo upravljati svim aspektima njezina ţivota te po vlastitu nahođenju ograničavati sve njezine eventualne dodire s vanjskim svijetom. pirokant (im.) Odnosi se na ključnu slabost osobe. Ta slabost moţe biti unutarnja, npr. ovisnost, ili vanjska, npr. voljena osoba. prijelaz (im.) Ključan trenutak u ţivotu svakog vampira u kojem se on preobraţava u odraslu osobu. Od tog trenutka nadalje vampiri moraju piti krv suprotnog spola da bi preţivjeli te više ne podnose sunčevo svjetlo. Do prijelaza obično dolazi sredinom dvadesetih godina. Neki vampiri, naročito muţjaci, ne preţive prijelaz. Prije prijelaza vampiri su tjelesno slabi, nezainteresirani i neresponsivni glede seksa te se ne mogu dematerijalizirati. princeps (im.) Najviša razina vampirske aristokracije, niţa samo od razine članova Prve obitelji i Čuvardjevinih Odabranica. Osoba se mora roditi s tom titulom, ne moţe je dobiti. Prva obitelj (vl. n.) Vampirski kralj i kraljica te njihova eventualna djeca. rahlman (im.) Spasitelj. razdoblje potrebe (im.) Razdoblje u kojem je vampirica plodna. Obično traje dva dana, a prati ga snaţna seksualna ţelja. Prvi se put pojavljuje otprilike pet godina nakon ţenkina prijelaza, a nakon toga jedanput u deset godina. Svi muţjaci u nekoj mjeri reagiraju ako se nađu u blizini ţenke u potrebi. To razdoblje moţe biti opasno jer između suparničkih muţjaka izbijaju sukobi i borbe, naročito ako ţenka nije zdruţena. simpat (im.) Podvrsta vampirske vrste čija su glavna obiljeţja, uz još neke specifičnosti, sposobnost i ţelja za manipulacijom tuđim osjećajima (radi razmjene energije). U vampirskoj su povijesti simpati oduvijek ţrtve diskriminacije, a u nekim su ih 5


razdobljima vampiri i progonili. Na rubu su izumiranja. Sjenosvijet (vl. n.) Onozemaljska dimenzija u kojoj se mrtvi ponovno susreću s voljenim osobama te u kojoj provode vječnost. slugan/ka (im.) Član sluţinske klase u svijetu vampira. Slugani imaju starinske, konzervativne tradicije vezane uz sluţenje sebi nadređenima te se pridrţavaju sluţbenog kodeksa odijevanja i ponašanja. Mogu izlaziti danju, no relativno brzo stare. Očekivani ţivotni vijek iznosi otprilike pet stotina godina. snagoudan (prid.) Izraz kojim se opisuje potentnost muškog spolnog organa. Doslovan prijevod otprilike znači »dostojan ulaska u ţenku«. šelan (im.) Vampirica zdruţena s muţjakom. Ţenke obično ne uzimaju više druţbenika jer su zdruţeni muţjaci izrazito posesivni. trahiner (im.) Izraz međusobnog uvaţavanja među muţjacima, slobodan prijevod bi bio »ljubljeni prijatelj«. vampir (im.) Član vrste koja se razlikuje od Homo sapiensa. Vampiri moraju piti krv suprotnog spola da bi preţivjeli. Ljudska ih krv moţe odrţati na ţivotu, ali snaga koju iz nje dobiju kratkoga je vijeka. Nakon prijelaza, koji se događa sredinom dvadesetih godina, više ne mogu izlaziti tijekom dana i moraju se redovito hraniti iz vene. Vampiri ne mogu »zaraziti« ljude ugrizom ili prijenosom krvi, no u rijetkim se slučajevima mogu pariti s tom vrstom. Vampiri se mogu dematerijalizirati kad god poţele, no moraju se smiriti i koncentrirati da bi to učinili te ne mogu sa sobom nositi ništa teško. Mogu izbrisati ljudska sjećanja pod uvjetom da je riječ o kratkoročnim sjećanjima. Neki vampiri mogu či tati misli. Očekivani ţivotni vijek iznosi više od tisuću godina, u nekim slučajevima i dulje od toga. vođ (im.) Moćna i utjecajna osoba.

6


Neke su stvari suđene - samo ne uspijemo uvijek iz prve.

Prolog BLOODLETTEROV VOJNI KAMP, STARA ZEMLJA, 1644.

ţ

alio je što nema više vremena. Iako, iskreno, zar bi to nešto promijenilo? Vrijeme ima vrijednost samo ako ga iskoristite, a on je već učinio sve što je mogao. Darius, rođeni sin Tehrrora, odbačeni sin Marklona, sjedio je obasjan voštanom svijećom na zemljanom podu s dnevnikom rastvorenim na krilu. Taj slabašan plamen koji je titrao na propuhu bio je jedini izvor svjetlosti u njegovoj sobi u najdubljem dijelu pećine. Nosio je odjeću od grube koţe, prikladnu za bitku, i čizme od istog materijala. U njegovim se nosnicama smrad muškog znoja i prodoran miris zemlje miješao sa slatkim ustajalim mirisom krvi degrada. Svakim dahom smrad kao da je jačao. Listao je stranice pergamenta i odlazio u prošlost, jedan po jedan vraćao se u minule dane, sve dok nije napustio zbilju vojnog kampa. Toliko je ţudio za »domom« da je osjećao fizičku bol, njegov privremeni boravak u kampu djelovao je poput amputacije, a ne premještaja. Odgojen je u dvorcu u kojem je ţivot bio satkan od elegancije i sklada. Unutar čvrstih bedema koji su njegovu obitelj štitili i od ljudi i od degrada, svaka je noć bila topla i miomirisna poput srpanjske, mjeseci i godine prolazili su lagodno i opušteno. Pedeset prostorija kroz koje je često lutao bile su ukrašene svilom i satenom, namještaj načinjen od skupog drveta, podovi prekriveni satkanim tepisima, a ne rogozom. Uljane slike blistale su u pozlaćenim okvirima, mramorni kipovi stajali u gordim pozama, bio je to ţivot dragulja u okviru od platine. Stoga je bilo nezamislivo da bi se on ikada našao na mjestu na kojem se sada nalazio. Postojala je, međutim, ključna mana u srţi ţivota koji je vodio. Pravo da ţivi pod tim krovom, okruţen tim obiljem, pruţalo mu je ţivo srce njegove majke. A kada je taj vitalan organ pun ljubavi prestao kucati u njezinim grudima, Darius je izgubio i svoju rođenu mamen i jedini dom koji je poznavao. Očuh ga je izbacio i poslao ga ovamo, razotkrivši tim činom neprijateljstvo koje je dugo krio. Nije imao vremena tugovati za majkom. Nije imao vremena razmišljati o nagloj mrţnji muškarca koji mu je bio poput rođenog oca. Nije imao vremena ţaliti za identitetom muţjaka iz dobre obitelji iz glimere. Odbačen je pred ovu pećinu poput čovjeka oboljelog od kuge. A bitke su započele prije nego što je uopće ugledao degrada ili započeo s obukom. Prve noći i dana usred kampa napali su ga drugi novaci koji su njegovu finu odjeću, jedinu koju je smio ponijeti sa sobom, protumačili kao znak slabosti. U tim mračnim satima nije iznenadio samo njih, već i sebe. Tada je naučio, kao što su i oni, da je Dariusovim ţilama, premda ga je odgojio aristokrat, tekla krv ratnika. Ne samo vojnika. Ne. Brata. Njegovo je tijelo i bez obuke znalo što mu je činiti i odgovorilo je na napad zastrašujućom akcijom. Čak i dok mu se um mučio pojmiti brutalnost tih djela, njegove su ruke, noge i očnjaci znali točno koliki pritisak moraju nanijeti. 7


Otkrio je da posjeduje drugo lice, nepoznato, neprepoznato... i nekako je u njemu prepoznao više »sebe« nego u odrazu koji je tako dugo promatrao u ogledalu. S vremenom je stasao u još iskusnijeg borca... i postao manje uţasnut samim sobom. Jer iskreno, za njega nije bilo drugog puta: sjeme njegovog pravog oca i očevog oca i djedovog gospodara odredili su njegovu koţu, kosti i mišiće, a čista krv ratnika preobrazila ga je u snaţnu silu. I u surovog, ubojitog neprijatelja. Uistinu, iznimno ga je uznemirilo otkriće tog novog identiteta. Kao da je na tlo kojim je kročio bacao dvije sjene, kao da su mu tijelo, kada bi stao, obasjavala dva odvojena izvora svjetlosti. No premda je to mrsko i nasilno ponašanje vrijeđalo njegov dobar odgoj, znao je da je sluţi plemenitijoj svrsi. Uz to, to ga je nejednom spasilo... od onih u kampu koji su mu ţeljeli nanijeti zlo, i od onog koji kao da je ţelio da svi oni umru. Da, Bloodletter je navodno bio njihov čuvarnik, a ponašao se poput neprijatelja, čak i dok ih je obučavao tehnikama ratovanja. No moţda je to bila poanta. Rat je bio gnjusan s koje god strane gledan, bila to priprema ili učešće. Bloodletterova obuka bila je brutalna, a njegove sadističke naredbe uključivale su i radnje u kojima Darius nije ţelio sudjelovati. Darius je uvijek pobjeđivao u borbama između novaka... no nije sudjelovao u silovanju kojim su kaţnjavani gubitnici. On je bio jedini kojem je dopušteno odbiti. Bloodletter je jednom izazvao tu njegovu odluku, a kada ga je Darius umalo pobijedio, muţjak mu nikada više nije prišao. Dariusove gubitnike, među koje su se ubrajali svi u kampu, kaţnjavali su drugi, i u tim trenucima, kada bi ostatak kampa bio zaokupljen spektaklom, on je najčešće nalazio utjehu u svom dnevniku. U ovom trenu nije mogao ni pogledati prema centralnom ognjištu jer se upravo odvijao jedan takav skup. Mrzio je što je još jedanput uzrokovao događaje koji se odvijaju... ali nije imao izbora. Morao je trenirati, morao se boriti i morao je pobjeđivati. A rezultat te jednadţbe određivao je Bloodletterov zakon. Iz smjera centralnog ognjišta čulo se stenjanje i pohotni uzvici. Srce ga je zaboljelo od tih zvukova pa je zaklopio oči. Onaj koji je trenutno vršio kaţnjavanje umjesto Dariusa bio je surov muţjak, iz istog kalupa kao i Bloodletter. Često je dobrovoljno preuzimao tu ulogu jer je volio zadavati bol i poniţavati druge jednako toliko koliko je uţivao u medovini. No moţda će se situacija promijeniti. Barem za Dariusa. Ove će ga noći testirati na terenu. Nakon godine dana obuke izlazio je na teren, i to ne samo s ratnicima, već s Braćom. Bila je to rijetka čast — i pokazatelj da je rat s Degradacijskim društvom i dalje bio strašan. Primijetili su Dariusovu urođenu vještinu pa je Wrath, Pravedni Kralj, odredio da ga najbolji ratnici kojima je vampirska rasa raspolagala odvedu iz kampa i usavrše njegovu obuku. Bratstvo crnog bodeţa. Međutim, to se moţda neće ostvariti. Ako noćas pokaţe da je sposoban samo za obuku i spariranje s onima svog soja, tada će ga baciti natrag u ovu pećinu kako bi primio još Bloodletterove »poduke«. Bratstvo ga više nikada neće testirati, zapast će ga uloga vojnika. Bratstvo vam je pruţalo samo jednu priliku, i ove mjesecom obasjane večeri neće testirati njegov stil borbe i oruţje. Čeka ga test srca. Moţe li pogledati blijede oči neprijatelja, onjušiti njihov sladak miris i zadrţati mirnu glavu dok ih napada... Darius je podigao pogled s riječi koje je napisao na pergament u prošlom ţivotu. U zadnjem ulazu pećine stajala je grupa od četvero visokih, plećatih i teško naoruţanih muškaraca. Članovi Bratstva. Znao je ovaj četverac poimence: Ahgony, Throe, Murhder, Tohrture. 8


Darius je zaklopio dnevnik, gurnuo ga u pukotinu između stijena i polizao porezotinu na zglobu kojom je stvorio »tintu«. Fazanovo pero kojim je pisao brzo se trošilo i nije bio siguran hoće li se ikada vratiti kako bi se njime mogao koristiti, ali ipak ga je pospremio. Podigao je svijeću prema usnama kako bi je ugasio kada ga je opčinila mliječna kvaliteta svjetlosti. Toliko je vremena proveo pišući uz tako milo i njeţno svjetlo... djelovalo mu je poput jedine poveznice između njegovog prošlog ţivota i trenutnog postojanja. Jednim je dahom ugasio slabašan plamen. Ustao je i sabrao oruţje: čelični bodeţ koji je uzeo s toplog tijela mrtvog novaka i mač iz zajedničke dvorane s oruţjem. Dršci nisu bili prilagođeni njegovom dlanu, ali nije za to mario dok je baratao oruţjem. Braća su pogledala prema njemu, a njihovi pogledi nisu nudili ni pozdrav ni prijezir. Poţelio je da je njegov pravi otac među njima. Koliko bi se drugačije osjećao kada bi uza sebe imao nekoga kome je stalo do ishoda: nije traţio milost i nije traţio posebne ustupke, ali sada je bio posve sam, odcijepljen od onih oko sebe, odvojen granicom preko koje je vidio, ali koju nije mogao prijeći. Ţivot bez obitelji bio je neobičan, nevidljiv zatvor; kako je gomilao godine iskustva, šipke usamljenosti i nepripadanja stiskale su ga sve čvršće i izolirale ga tako da ništa nije dodirivao niti je išta dodirivalo njega. Darius nije pogledao natrag prema kampu dok je koračao prema četvercu koji je došao po njega. Bloodletter je znao da izlazi na teren i nije mu bilo stalo hoće li se vratiti. Isto je vrijedilo za ostale novake. Kada im je prišao, poţelio je da je imao više vremena kako bi se pripremio za ovo iskušenje volje, snage i hrabrosti. Ali kucnuo je i taj čas. Jer vrijeme leti čak i kada ţelite da uspori. Stao je pred Braću ţudeći za riječima podrške, dobrom ţeljom ili iskazom povjerenja. To mu nije upućeno pa je ponudio kratku molitvu svetoj majci svoje rase: Najdraža Čuvardjevo, ne daj da podbacim.

9


Prvo poglavlje J

oš jedan jebeni leptir. R.I.P. je pogledao pridošlice u svom salonu za tetoviranje i znao je da će morati istetovirati još jednog jebenog leptira. Moţda čak dva. Da. Budući da su ušetale dvije dugonoge, prštave plavuše koje se cerekaju prilazeći njegovoj pomoćnici, nije vjerovao da će njihovu koţu ukrasiti lubanjom s kostima. Pogledao je te klonove Paris Hilton, uzbuđene što rade nešto zločesto, pa je bacio pogled na sat... i poţelio da zatvara već sada, a ne tek u jedan ujutro. Čovječe... kakva sve sranja radi zbog love. Uglavnom je mogao samo slegnuti ramenima i prijeći preko takvih klijenata, ali večeras su ga slatkice s pametnim idejama iritirale. Kako da ga oduševe razigrane curice kad je upravo nekom bajkeru tri sata radio tetovaţu u spomen na najboljeg prijatelja kojeg je izgubio na cesti. Jedno je stvaran ţivot, drugo je crtić. Prišla mu je Mar, njegova pomoćnica. »Imaš vremena za nešto na brzaka?« Izvila je ispirsane obrve i zakolutala očima. »Sumnjam da će dugo trajati.« »Moţe.« Kimnuo je prema tapeciranom stolcu. »Neka prva sjedne.« »Ţele biti zajedno.« Ma naravno da ţele. »Dobro. Donesi stolac iz straţnje prostorije.« Mar je nestala iza zastora, on je pripremio materijale, a cure su se drţale za ruke pored blagajne i proučavale suglasnost koju moraju potpisati. Povremeno bi raskolačenim očima proučile njegove piercinge i tetovaţe, kao da je neki egzotični tigar kojem su se došle diviti u zoološkom vrtu... i koji im se totalno svidio. Baš. Prije bi si odrezao jaja nego ih poševio, makar iz samilosti. Mar im je uzela novac pa ih je dovela i predstavila kao Keri i Sarah. Očekivao je nešto gore. Pripremao se da čuje imena Tiffany i Brittney. »Ţelim šarana u duginim bojama«, rekla je Keri i sjela na stolac, očito pod dojmom da je zavodljivo izvila leđa. »Ovdje.« Podigla je usku majicu, povukla zatvarač na trapericama i odgurnula ruţičaste tangice. U pupku je imala piercing s kojeg je visio ruţičasti kamen u obliku srca i očito je bila pobornik elektrolize. »U redu«, odgovorio je R.I.P. »Koje veličine?« Zavodnica Keri kao da je malo splasnula, moţda je zbog stopostotnog uspjeha sa sportašima s faksa očekivala da će on zasliniti nad prizorom njezinog vrhunskog tijela. »Ovaj... ne prevelikog. Starci bi me ubili da znaju za to... ne smije se vidjeti kad obučem bikini.« Ma naravno da ne smije. »Pet centimetra?« Podigao je tetoviranu ruku kako bi joj pokazao veličinu. »Moţda ipak malo manji.« Crnim je markerom nacrtao skicu na njezinoj koţi, a kada je rekla da ţeli tetovaţu unutar tih linija, navukao je crne rukavice, uzeo novu iglu i upalio mašinicu za tetoviranje. Sekundu i pol kasnije Keri je već plakala i drţala se za Sarinu ruku kao da rađa bez epiduralne. I u tome je razlika, nije li? Ogromna je provalija između onih koji glume i onih koji su prava stvar. Leptiri, šarani i slatka mala srca nisu... Vrata su se širom otvorila... a R.I.P. se malo uspravio na stolcu na kotačiće. Tri muškarca koji su ušetali nisu nosili vojne uniforme, ali definitivno nisu bili civili.

10


Odjeveni u crne koţne jakne, hlače i vojničke čizme bili su tako veliki da su se zidovi salona skupili, a strop spustio. Ispod jakni vidio je raznorazne izbočine. Onakve kakve bi se pojavile da skrivate pištolj ili noţ. R.I.P. se neprimjetno pomaknuo prema pultu gdje se nalazio gumb za alarm. Onaj slijeva imao je oči različite boje, čelične piercinge i hladni pogled ubojice. Onaj zdesna izgledao je više mainstream, imao je zgodno lice i crvenu kosu, ali drţao se poput osobe koja je preţivjela ratovanje. Onaj u sredini, međutim, taj je bio problematičan. Malo veći od kompića, imao je tamnosmeđu kratku kosu i klasično zgodno lice, ali njegove plave oči bile su mrtve, poput starog asfalta koji ništa ne odraţava. Ţivi mrtvac. Čovjek koji nema što izgubiti. »Hej«, pozdravio ih je R.I.P. »Ţelite tetovaţu?« »On ţeli.« Ispirsani je kimnuo prema plavookom. »Ima dizajn. Ţeli tetovaţu na ramenu.« R.I.P. je odluku prepustio instinktu. Muškarci nisu neugodno odmjeravali Mar. Nisu zvjerali prema blagajni i nisu posezali za oruţjem. Čekali su pristojno, ali s iščekivanjem. Kao da poručuju da će, ako ih on odbije, pronaći nekog drugog. Opustio se na stolici, zaključivši da je to njegova sorta ljudi. »Moţe. Uskoro ću biti gotov.« Mar se oglasila iza pulta. »Trebali smo zatvoriti za manje od sat vremena...« »Ali napravit ću ti tetovaţu«, rekao je R.I.P. onom u sredini. »Neka te vrijeme ne brine.« »Mislim da ću i ja ostati«, dodala je Mar mjerkajući ispirsanog. Plavooki je podigao ruke, očito nešto gestikulirajući. Kada je završio, ispirsani je preveo: »Rekao je hvala. I donio je svoju tintu, ako moţe.« Nije baš po pravilima, i protivilo se higijenskim normama, ali R.I.P. je znao biti fleksibilan za pravog klijenta. »Nema problema, čovječe.« Opet se usredotočio na šarana, a Keri je nastavila gristi usnicu i stenjati poput curice. Kada je završio, nije se iznenadio što je Sarah, nakon što je gledala prijateljicu kako prolazi kroz pravu »agoniju«, odlučila da umjesto tetovaţe u duginim bojama ţeli povrat novca. To je bila dobra vijest. Mogao je odmah prijeći na tipa s mrtvim očima. Skinuo je crne rukavice i počistio pitajući se kako će izgledati dizajn. I koliko će Mar trebati vremena da se ispirsanom uvuče u hlače. Očekivao je da će prvo biti prilično dobro. A drugo... daje joj desetak minuta, jer je već ulovila njegov pogled, a Mar brzo radi, i to ne samo za blagajnom.

Na drugom kraju grada, daleko od barova i salona za tetoviranje na Ulici Trade, u četvrti starinskih zgrada i ulica popločenih kamenom, Xhex je stajala iza golemog prozora i zurila kroz antikno mutno staklo. Bila je gola, prekrivena modricama i bilo joj je hladno. Ali nije bila slaba. Dolje na pločniku ljudska ţena šetala je malog, lajavog psa na uzici i razgovarala na mobitel. Na drugoj strani ulice ljudi su pili, jeli i čitali na elegantnim terasama kafića. 11


Vozači su polako prolazili, iz poštovanja prema susjedima i straha da ne oštete auto na neravnim ulicama. Udaljena skupina Homo sapiensa nije ju mogla ni vidjeti ni čuti. Ne samo zato što su njihove sposobnosti bile umanjene u usporedbi s vampirskima. Ili u njezinom slučaju, kriţanca vampira i simpata. Čak i kada bi upalila stropno svjetlo i vrištala dok ne ostane bez glasa, čak i kada bi mahala rukama dok ne otpadnu, muškarci i ţene na pločniku bi nastavili raditi to što rade, nesvjesni činjenice da je ona zarobljena u ovoj spavaćoj sobi, usred njihovih redova. Nije mogla podići komodu ili noćni ormarić i razbiti staklo. Nije mogla razvaliti vrata ili otpuzati kroz ventilacijski otvor u kupaonici. Sve je to isprobala. Kao plaćeni ubojica morala se diviti perverznoj prirodi svoje nevidljive ćelije. Doslovno nije bilo izlaza iz nje. Okrenula je leđa prozoru, obišla bračni krevet sa svilenim plahtama i uţasnim uspomenama... prošla je kraj kupaonice u mramoru... i nastavila prema vratima koja vode na hodnik. S obzirom na razvoj situacije s njezinim otmičarom, nije joj bila potrebna ova dodatna tjelovjeţba, ali mišići su joj se trzali i bridjeli pa nije mogla mirno stajati. Već je jedanput bila u situaciji da je netko drţi protiv volje. Znala je da um počne sam sebe izjedati poput izgladnjelog tijela ako mu predugo ne date nešto čime bi se zaokupio. Njezina omiljena razonoda? Kokteli. Godinama je radila u klubovima i znala je hrpe koktela i napitaka pa ih je listala u glavi, zamišljala je boce, čaše, izlijevanje tekućine, led i mirodije. Razmišljanje o koktelima pomagalo joj je sačuvati razum. Sve do sada računala je na pogrešku, na priliku za bijeg. To se nije dogodilo i nada je počela jenjavati, otkrivši pri tom crnu rupu koja je prijetila da će je progutati. Pa je nastavljala miješati pića u glavi i čekati svoju priliku. Njezino prošlo iskustvo joj je pomagalo, na čudan način. Što god da se ovdje dogodi, koliko god stvari bile loše, koliko je god boljelo fizički, to nije ništa u usporedbi s onime što je prošla. Ovo tome nije ni blizu. Ili... barem si je tako govorila. Ponekad se osjećala kao da je ovo gore. Nastavila je koračati pored dva velika prozora, pored biroa, opet oko kreveta. Ovog je puta ušla u kupaonicu. Nije bilo britvice, četkice ili češlja, samo nekoliko vlaţnih ručnika i nekoliko pločica sapuna. Kada ju je Lash oteo, uz pomoć iste magije kojom je sada drţi u ovom apartmanu, doveo ju je u svoju elegantnu gajbu i njihova prva zajednička noć i dan pokazali su kako će se situacija odvijati. U ogledalu iznad dvostrukog umivaonika ugledala je svoj odraz i hladno se proučila. Cijelo tijelo prekriveno masnicama... kao i porezotinama i ogrebotinama. Bio je brutalno nasilan, a ona mu se suprotstavljala jer mu nikada neće dopustiti da je ubije, zbog toga je bilo teško odrediti koje joj je masnice nanio on, a koje su nastale usred njezina opiranja. Neka on stane gol ispred ogledala, kladila bi se zadnjim dahom da nije u boljem stanju od nje. Oko za oko. Naţalost, njemu se sviđalo to što ona tako ţestoko uzvraća. Što su se više borili, to je on bio napaljeniji i osjećala je da su ga vlastite emocije iznenadile. Prvih nekoliko dana sve se svodilo na kaţnjavanje, osvećivao joj se zbog onog što je učinila njegovoj posljednjoj djevojci, očito su ga raspizdili metci koje je ispalila toj kuji u prsa. No uskoro se sve 12


promijenilo. Počeo je manje govoriti o bivšoj, a više o dijelovima tijela i maštarijama o budućnosti u kojoj bi mu ona rodila nasljednika. Šaputanje na jastuku jednog sociopata. Sada su mu oči blistale iz drugog razloga kada bi je došao posjetiti i ako ju je onesvijestio udarcem, obično bi plazio po njoj kad bi se osvijestila. Xhex se okrenula od svog odraza i ukočila. Netko je bio dolje. Izašla je iz kupaonice i prišla vratima koja vode na hodnik te je duboko i polako udahnula. Nosnice joj je ispunio smrad znoja i lešine, znala je da se dolje vrzma neki degrad, ali ne Lash. Ne, ovo je neki njegov potrčko, onaj koji dolazi svake večeri prije njezinog otmičara i priprema mu jelo. Što bi značilo da je Lash na putu prema kući. Čovječe, naravno da je samo ona te sreće. Oteo ju je jedini član Degradacijskog društva koji jede i jebe. Ostali su impotentni poput devedesetogodišnjaka i ţive od zraka. Lash? Kučkin sin je potpuno funkcionalan. Vratila se do prozora i ispruţila ruku prema staklu. Granicu njezinog zatvora tvorilo je energetsko polje koje je peckalo poput vatre kada bi ga dotaknula. Prokleta stvar bila je poput nevidljive ograde za pse, a dodatna prednost bila je da nije dolazila s ogrlicom. Polje je bilo mrvicu fleksibilno... gurnula ga je i osjetila pomicanje, ali samo do određene granice. Tada bi se uznemirene molekule sastavile, a plamena bol postala bi toliko oštra da je morala otresti ruku i udaljiti se. Čekala je da je Lash ponovno posjeti, a misli su joj poletjele prema muţjaku o kojem se trudila ne razmišljati. Pogotovo ne u Lashevom društvu. Nije znala koliko joj otmičar moţe ući u misli i nije ţeljela riskirati. Kad bi taj gad saznao da je nijemi vojnik njezin bunar duše, kako to njezina vrsta zove, iskoristio bi to protiv nje... i protiv Johna Matthewa. U glavi joj se pojavila slika muţjaka, tako si je jasno predočila njegove plave oči da je vidjela modre pjegice u njima. Boţe, kakve divne plave oči. Sjećala se prvog puta kada ga je vidjela, još prije nego što je prošao kroz prijelaz. Pogledao ju je s toliko strahopoštovanja i čuđenja, kao da je veća od ţivota, kao da je otkriće. Naravno, tada je znala samo da on nosi oruţje u ZeroSumu i kao šefica osiguranja u klubu ţeljela ga je razoruţati i izbaciti na ulicu. No sve se promijenilo kada je otkrila da je njegov čuvarnik Slijepi Kralj. Kada se otkrilo čiji je, John je smio zadrţati oruţje i bio je njihov poseban gost, zajedno sa svoja dva dečka. Poslije toga postao je stalni gost i uvijek ju je promatrao, te su je plave oči posvuda slijedile. A zatim je prošao kroz prijelaz. Dovraga, postao je velik, i odjednom se u tom pogledu uz njeţan sram pojavilo i nešto seksi. Nije bilo lako ubiti tu ljubaznost. No ona je po prirodi bila ubojica i uspjela je ugušiti tu toplinu u načinu na koji ju je promatrao. Pogleda uperenog na ulicu prisjetila se trenutka kada su bili zajedno u njezinom podrumskom stanu. Nakon seksa, kada ju je pokušao poljubiti, kada su njegove plave oči zračile ranjivošću i suosjećanjem koje je već naučila povezivati s njime, ona se odmakla i obila ga je. Preplašila se. Nije se mogla nositi s pritiskom takve otvorene ljubavi... ili odgovornosti koju je nosila veza s nekime tko je gajio takve osjećaje prema njoj... ili stvarnosti da mu je bila sposobna uzvratiti ljubav. Osveta je bila nestanak tog posebnog pogleda. 13


Utjehu je nalazila u činjenici da će po nju najvjerojatnije doći Rehvenge, iAm i Trez... pa i Bratstvo, John neće biti u toj misiji. Ako je on traţi, onda to čini zato što mu je to vojnička duţnost, a ne zato što je u osobnoj samoubilačkoj misiji. Ne, John Matthew neće krenuti u ratni pohod zbog svojih osjećaja prema njoj. Već je jedanput gledala dostojnog muţjaka kako se uništava pokušavajući je spasiti i barem neće to morati ponovno proţivljavati. Katnicom se raširio miris prţenog odreska pa je prekinula misli i sakupila volju oko sebe poput oklopa. Njezin će »ljubavnik« stići svakog trena pa mora pojačati mentalne barijere i pripremiti se za večerašnju bitku. Bila je posve iscrpljena, ali snagom volje se razbudila. Treba se hraniti i još vaţnije, treba se pošteno naspavati, ali ništa od toga ne čeka je u skoroj budućnosti. Mora se samo tjerati da nastavi dalje sve dok se nešto ne slomi. To i ubiti muţjaka koji ju se usudio zatočiti.

14


Drugo poglavlje K više od godine dana.

ronološki gledano, Blaylock, sin Rockea, poznavao je Johna Matthewa malo

Ali to nije u pravoj mjeri odraţavalo njihovo prijateljstvo. U ţivotu postoje dvije dimenzije vremena: apsolutna i doţivljena. Apsolutna je univerzalni ciklus dana i noći i taj je zbroj za njih iznosio otprilike tristo šezdeset i pet dana. No bio je tu i način na koji je taj period protekao: događaji, smrti, uništenje, obuka, borbe. Zaključio je da bi oni, kad bi se sve to zbrojilo, bili prijatelji oko četiri tisuće godina. I još nije gotovo, pomislio je, bacivši pogled prema frendu. John Matthew promatrao je skice tetovaţa na zidovima salona, pogledom je prelazio preko lubanja i bodeţa, američkih zastava i kineskih simbola. Bio je toliko velik da je umanjio trosobni salon, John je izgledao kao da je s drugog planeta. Za razliku od stanja prije prijelaza, sada je imao mišićnu masu profesionalnog hrvača, samo što su njegovi mišići bili rastegnuti preko velikog kostura i dugačkih kostiju pa je izgledao elegantnije od onih napumpanih ljudi u tajicama. U zadnje je vrijeme tamnu kosu šišao na kratko što je njegovom zgodnom licu davalo grub izraz, a opaki dojam zapečatili su tamni kolobari ispod očiju. Ţivot ga zaista nije štedio, ali umjesto da ga slomi, svaki udarac ga je iskovao i učinio jačim i opakijim. Sada kao da je bio od čelika, ništa nije ostalo od dječaka koji je nekoć bio. Ali tako je to s odrastanjem. Ne mijenja se samo tijelo, već i um. Dok je gledao u prijatelja, pomislio je da je taj gubitak nevinosti pravi zločin. U tom je trenutku Blayev pogled ulovila pomoćnica iza pulta. Naslanjala se na staklenu vitrinu s nakitom za piercing, grudi su joj se nadimale u crnom grudnjaku i potkošulji. Obje nadlaktice bile su joj istetovirane, na jednoj je imala crno-bijelu tetovaţu, a na drugoj crno-crvenu. Imala je čelične ringove u nosu, obrvama i ušima. Zidovi salona bili su ukrašeni crteţima, ali ona je bila ţivi primjer toga što sve ovaj salon nudi. Bila je jako seksi, hard-core primjer... s usnama boje crnog vina i kosom boje noći. Sve na njoj pristajalo je uz Qhuinna. Izgledala je poput njegove ţenske verzije. Ma vidi ti to. Qhuinnove raznobojne oči već su ulovile njezin pogled i osmjehivao joj se na onaj njegov tipičan način, kao da poručuje moja si. Blay je gurnuo ruku u dţep koţne jakne i potraţio kutiju crvenog Dunhilla. Čovječe, ništa u njemu nije izazivalo takvu ţelju za cigaretom poput Qhuinnovog ljubavnog ţivota. Očito će večeras zapaliti nekoliko komada. Qhuinn je prišao pomoćnici i upio je pogledom kao da je satima radio na vrućini, a ona je visoka čaša točenog piva. Dok su se predstavljali jedno drugome, nije micao pogled s njezinih grudi, a ona se oslonila na podlaktice i pruţila mu još bolji pogled na njezine adute. Dobro je što vampiri ne mogu oboljeti od raka. Blay je okrenuo leđa sceni pored blagajne i stao uz Johna Matthewa. »Ono je fora.« Blay je pokazao skicu bodeţa. Hoćeš se ti ikada tetovirati? pitao je John znakovnim jezikom. »Ne znam.« Bog zna da je volio kako izgledaju na koţi... Ponovno je pogledao Qhuinna. Njegovo golemo tijelo sada je bilo nagnuto prema ţeninom, njegova široka ramena, uski bokovi i duge, snaţne noge jamčili su joj nezaboravan provod. Bio je izvrstan u seksu. Iako to Blay nije znao iz prve ruke. Vidio ga je, čuo ga je... i zamišljao je to iskustvo.

15


No kada se pruţila prilika, on je bio svrstan u malu i posebnu skupinu: odbijene. U stvari, bila je to kategorija, a ne skupina... zato što je on bio jedini s kojim se Qhuinn nije ţelio seksati. »Ovaj... hoće li to zauvijek ovako peckati?« začuo se ţenski glas. Odgovorio joj je duboki muški glas, a Blay je pogledao prema stolcu za tetoviranje. Svjeţe tetovirana plavuša oprezno je prevlačila majicu preko zaštitne folije i promatrala tattoo majstora kao da gleda doktora koji joj objašnjava izglede da preţivi bjesnoću. Dvije su djevojke tada prišle pomoćnici, ona bez tetovaţe koja se predomislila dobila je povrat novaca i obje su proučile Qhuinna. To se događalo kamo god da je on došao i zbog toga je Blay prije oboţavao svog najboljeg prijatelja. Sada je to bilo poput beskrajnog odbijanja: svaki put kad je Qhuinn rekao da, jedno jedino ne je još glasnije zazvonilo. »Ja sam spreman, ako ste vi«, doviknuo je tattoo majstor. John i Blay su krenuli prema straţnjem dijelu salona, a Qhuinn je istog trena zaboravio na pomoćnicu i pošao za njima. Jedina dobra stvar kod njega bila je ozbiljnost kojom je shvaćao svoju ulogu Johnovog ahstruxa nohtruma: morao je danonoćno biti uz njega i tu je odgovornost shvaćao ozbiljnije i od seksa. John je prišao tapeciranom stolcu nasred prostorije, izvadio papir i razmotao ga na pultu. Muškarac se namrštio i proučio Johnovu skicu. »Znači ova četiri simbola preko gornjeg dijela leđa?« John je kimnuo i pokazao: Moţeš ih ukrasiti kako god ţeliš, ali moraju biti jasni. Qhuinn je preveo, a majstor kimnuo. »Cool.« Uzeo je crnu kemijsku i počeo dodavati elegantne zavijutke na jednostavan dizajn. »Što je ovo uopće?« »Samo simboli«, odgovorio je Qhuinn. Majstor je kimnuo i nastavio skicirati. »Što kaţeš na ovo?« Sva trojica su se nagnuli da pogledaju. »Čovječe«, rekao je Qhuinn tiho. »Opako.« Bilo je. Bilo je apsolutno savršeno, nešto što će John ponosno nositi na koţi, mada nitko neće vidjeti znakove na Starom jeziku niti te spektakularne zavijutke. Nije htio da ostali znaju za tu tetovaţu, ali to je fora s tetovaţama: ne moraju biti javne, a Bog zna da ima dovoljno majica kojima je moţe prekriti. John je kimnuo, a majstor ustao. »Precrtat ću ovo na paus papir. Bacamo se na posao čim je preslikam na koţu.« John je na pult poloţio kristalnu staklenku tinte i počeo skidati jaknu, a Blay je sjeo na stolac i pruţio ruke. John je imao toliko oruţja po dţepovima da nipošto ne bi bilo pametno da jaknu samo objesi na kuku. Kad je skinuo majicu, John se nagnuo prema naprijed i smjestio, a jake je ruke poloţio na pult. Majstor je precrtao tetovaţu na paus papir, izgladio ga preko Johnovog ramena i ogulio. Dizajn se u savršenom luku protezao preko Johnovih impozantnih mišića. Stari jezik je zaista prekrasan, pomislio je Blay. Zureći u simbole, na jedan je kratak i blesav trenutak zamislio svoje ime preko Qhuinnovih ramena, urezano u tu glatku koţu kao što se radi nakon ceremonije zdruţivanja. 16


To se nikada neće dogoditi. Njima je suđeno da budu prijatelji... a i to je nešto, u usporedbi sa strancima. No u usporedbi s ljubavnicima? To je kao da čekate pred vratima koja se nikada neće otvoriti. Pogledao je Qhuinna. Jedno je oko imao na Johnu, a drugo na pomoćnici, koja je zaključala ulazna vrata i stala uz njega. Izbočina iza zatvarača njegovih koţnih hlača bila je očita. Blay je spustio pogled na kup odjeće u krilu. Jedno po jedno paţljivo je posloţio potkošulju, majicu s dugim rukavima pa Johnovu jaknu. Kada je podigao pogled, Qhuinn je kaţiprstom polako klizio po ţeninoj ruci. Sklonit će se iza zastora s lijeve strane. Ulazna vrata su zaključana, zastor je prilično tanak, a Qhuinn moţe nositi oruţje dok obrađuje ţenu. John će u svakom trenutku biti siguran, a on neće ostati na suhom. To znači da će Blay samo morati trpjeti zvuk njihovog seksa. Bolje od pogleda na čin. Pogotovo jer je Qhuinna prekrasno gledati dok se seksa. Jednostavno... prekrasno. Prije, dok je Blay isprobavao hetero odnose, zajedno su obradili velik broj ljudskih ţena, iako se ni jednoj nije sjećao lica, tijela ili imena. Za njega se uvijek sve svodilo na Qhuinna. Uvijek. Bol igle bila je poput uţitka. John je zaklopio oči pa polako i duboko udahnuo razmišljajući o dodiru metala i koţe, o tome kako oštro prodire u meko, kako krv teče... kako znate točno gdje je mjesto uboda. U ovom se trenutku tattoo majstor nalazio točno iznad njegove kraljeţnice. John je imao mnogo iskustva s rezanjem, samo u puno većem omjeru, i više kao pruţatelj nego kao primatelj. Dobro, nekoliko su ga puta ranili na terenu, ali ostavio je povelik broj rupa za sobom, a poput tattoo majstora, i on je uvijek na posao nosio svoju opremu: u jakni je nosio razne bodeţe i noţeve, čak i lanac. Kao i par pištolja, za svaki slučaj. Pa... sve to i par metalnih lanaca sa šiljcima. Premda njih nikada nije upotrijebio na neprijatelju. Ne, to nije bilo oruţje. I premda već skoro četiri tjedana nisu bili stegnuti nikome oko bedra, nisu bili beskorisni. Trenutno su mu na neki sjebani način pruţali utjehu. Bez njih se osjećao gol. Ti okrutni lanci bili su jedino što ga veţe sa ţenkom koju je volio. A s obzirom na to kako je njihova veza završila, to je bilo i više nego logično. Međutim, nisu mu bili dovoljni. To što je Xhex nosila oko nogu da ukroti svoju simpatsku prirodu nije nudilo trajnost koju je traţio i zato je odlučio ukrasiti koţu. Kada izađe iz salona, ona će uvijek biti s njim. Na njegovoj koţi i ispod nje. Na njegovom ramenu i u njegovim mislima. Nadao se da mu čovjek neće zeznuti tetovaţu. Kada su braća, iz kojeg god razloga, trebala tetovaţe, odlazili su Vishousu. Tip je bio profić s iglom, crvena suza na Qhuinnovu licu i crni stilizirani datum na njegovom vratu bili su mrak. Problem je bio u tome što bi i V. i ostali počeli postavljati pitanja kada bi otišao V.-u s ovim upitom. U Bratstvu nema mnogo tajni, a John bi radije svoje osjećaje prema Xhex zadrţao za sebe. Iskreno... bio je zaljubljen u nju. Totalno i bespovratno, na način koji ni smrt ne moţe prekinuti. Nije mu bilo vaţno što mu ona ne uzvraća osjećaje. Pomirio se s činjenicom da ga njegova voljena ne ţeli. Ono s čime se nije mogao pomiriti jest da je netko muči ili polako i bolno ubija. 17


Ili da joj on ne moţe pruţiti dostojan sprovod. Bio je opsjednut njezinim nestankom. Samo mu je to bilo na pameti, pod cijenu samouništenja. Bit će brutalan i nemilosrdan prema njezinu otmičaru. Ali to se ostalih ne tiče. Jedino dobro u svemu tomu bilo je to što je Bratstvo jednako predano pokušavalo otkriti što joj se dogodilo. Braća nikoga nisu ostavljali za sobom na misijama, a kada su otišli izbaviti Rehvengea iz simpatske kolonije, Xhex je bila dio njihovog tima. Kad se prašina slegla, a ona nestala, zaključili su da je oteta i imali su dvije mogućnosti: simpati ili degradi. To je kao da pitate ţelite li da oboli od dječje paralize ili ebole. Svi su, uključujući Johna, Qhuinna i Blaya radili na njezinom nestanku. Zbog toga je izgledalo kao da je njezin pronalazak dio Johnovih duţnosti. Zujanje igle je prestalo i majstor mu je obrisao leđa. »Dobro izgleda«, rekao je tip i nastavio. »Ţeliš da to napravim u dva navrata ili odjednom?« John je odgovorio Blayu. »Kaţe da ţeli da završiš večeras ako imaš vremena«, preveo je Blay. »Da, mogu. Mar? Nazovi Ricka i reci mu da ću kasniti.« »Evo, tipkam«, odgovorila je pomoćnica. Ne, John neće braći pokazati svoju tetovaţu, koliko god sjajno izgledala. Evo kako je on gledao na situaciju. Rodio se na autobusnoj stanici i ostavljen je ondje da umre. Bačen je u ljudski socijalni sustav. Pokupio ga je Tohr s druţicom, a zatim je ona stradala, a on je nestao. Z. je dobio zadatak da mu pomogne, a sada je, razumljivo, bio zauzet svojom šelan i njihovom bebom. Čak ga je i Xhex isključila prije tragedije. Tako da je razumio kako stvari stoje. Uostalom, osjećao je nevjerojatnu slobodu jer nije morao razmišljati o tuđem mišljenju. To mu je omogućilo da hrani svoju nasilnu opsjednutost idejom da će pronaći njezinog otmičara i gada rastrgati na dijelove. »Smijem li pitati što je to?« pitao je majstor. John je podigao pogled i zaključio kako nema razloga lagati čovjeku. Uostalom, Blay i Qhuinn su znali istinu. Blay ga je iznenađeno pogledao, ali preveo je. »Kaţe da je to ime njegove djevojke.« »Ah. Da, to sam i mislio. Ţenite se?« John je pokazao, a Blay preveo. »To je tetovaţa u sjećanje na nju.« Uslijedila je pauza pa je majstor spustio mašinicu na stol s tintom. Zamotao je rukav crne majice i ispruţio podlakticu pred Johna. Tetovaţa je prikazivala prelijepu ţenu kojoj je kosa vijorila preko ramena, a oči su joj bile fokusirane, kao da vas gleda. »Ovo je bila moja cura. Ni nje više nema.« Naglo je spustio rukav i prekrio sliku. »Tako da te razumijem.« Igla je opet zazujala, a Johnu je postalo teško disati. Izjedala ga je pomisao da je Xhex već mrtva... a još je gore bilo zamišljati načine na koje je mogla umrijeti. John je znao tko ju je oteo. Postojalo je samo jedno logično objašnjenje: ušla je u labirint da pomogne osloboditi Rehvengea, a Lash se pojavio pa nestao, isto kao i ona. To nije slučajnost. Premda nitko nije ništa vidio, u spilji u kojoj se Rehv nalazio bilo je stotinjak simpata i svašta se događalo... a Lash nije tipičan degrad. O ne, on je navodno bio Omegin sin. Izrod zla. A to je značilo da šupak zna neke trikove. 18


John je vidio neke njegove fore izbliza za vrijeme borbe u koloniji. Ako je tip mogao stvarati energetske bombe i boriti se s Rhageovom zvijeri, zašto onda ne bi mogao svima pred nosom nekoga oteti? Da je Xhex te noći ubijena, pronašli bi tijelo. Da je ţiva, ali ozlijeđena, simpatskom bi se vezom javila Rehvengeu. A da je ţiva, ali da se zaţeljela odmora, otišla bi tek kada bi se uvjerila da su svi ostali na sigurnom. Braća su došla do istih zaključaka pa su svi bili vani i traţili degrade. I premda je poslije napada veći broj vampira napustio Caldwell i otišao izvan drţave u sigurne kuće, Degradacijsko društvo, koje je predvodio Lash, okrenulo se dilanju droge da spoji kraj s krajem, a to se uglavnom odvijalo oko klubova ovdje u gradu u Ulici Trade. Zato su patrolirali sumnjivim uličicama i traţili neţiva bića koja mirišu poput spoja mrtvog tvora i Glade osvjeţivača prostora. Četiri tjedna, a pronašli su samo znakove da degradi prodaju drogu ljudima. John je gubio razum, uglavnom zbog neznanja i straha, a dijelom i zbog toga što je nasilne porive morao drţati u sebi. Iako je bilo nevjerojatno što sve moţete kada nemate drugog izbora, morao je djelovati normalno i razborito ako je ţelio sudjelovati, pa se takvim i predstavljao. A njegova tetovaţa? Bila je točka na i njegove situacije. Njegova odluka je da čak i ako ga Xhex ne ţeli, ona je njegova druţica i on će joj odati počast, ţivoj ili mrtvoj. Ne moţemo utjecati na svoje osjećaje i nismo mi krivi ako je veza bila jednostrana. Jednostavno... postojala je. Boţe, zašto je bio tako hladan kad su se drugi put seksali? Taj zadnji put. Naglo je odsjekao emocije. Tugu, ţaljenje i osjećaj odbačenosti je začepio natrag u bocu poput duha. Nije si smio dopustiti da se slomi. Morao je nastaviti dalje, traţiti, stavljati jednu nogu ispred druge. Vrijeme je teklo, iako je on htio da uspori pa da imaju veće šanse da je pronađu ţivu. Međutim, vrijeme nije zanimalo njegovo mišljenje. Dragi Boţe, pomislio je, ne daj da podbacim.

19


Treće poglavlje I

nicijacija? Kao u neki jebeni klub?« Riječi su odzvanjale unutrašnjosti mercedesa, a Lash je čvršće stegnuo upravljač i zagledao se kroz staklo. Nosio je skakavac u unutrašnjem dţepu Canali odijela i mamila ga je pomisao da ga izvadi te čovjeku prereţe grkljan. Doduše, tada bi se morao riješiti trupla, a koţna sjedala bila bi zamrljana krvlju. I jedno i drugo bila je gnjavaţa. Pogledao je na drugo sjedalo. Onaj kojeg je odabrao među stotinama bio je tipičan propalitet, diler, seronja koji stalno zvjera pogledom. Stari kruţni oţiljak na njegovom licu, savršeni krug u obliku cigarete, jasno je pričao priču o povijesti zlostavljanja u djetinjstvu, a teţak ţivot na ulici mogao se iščitati iz njegovih pametnih, nemirnih očiju. Njegova pohlepa bila je očita iz načina na koji se ogledavao po autu, kao da pokušava smisliti kako da ga i sam posjeduje, a njegova snalaţljivost iz činjenice da je tako brzo stekao ugled glavnog dilera. »To je više od kluba«, odgovorio je Lash tiho. »Puno više. U ovom te poslu čeka budućnost, a ja ti je ţelim servirati na pladnju. Moji će te ljudi pokupiti ovdje sutra navečer.« »Što ako se ne pojavim?« »Izbor je tvoj.« Naravno, u tom slučaju će se seronja ujutro probuditi mrtav, ali čemu se zamarati detaljima... Mali je pogledao Lasha u oči. Nije bio građen poput borca; izgledao je poput nekoga kome su u školskoj svlačionici guzove lijepili izolir trakom. Međutim, postalo je kristalno jasno da Degradacijsko društvo sada treba dvije vrste članova: one koje zarađuju i vojnike. Gospodin D. je proučio park Xtreme i promatrao tko najviše prodaje, a ovaj mali govnar s reptilskim pogledom bio je na vrhu popisa. »Jesi ti homić?« pitao je mali. Lash je maknuo jednu ruku s upravljača i gurnuo je u sako. »Zašto me to pitaš?« »Tako mirišeš. Tako se i oblačiš.« Lash se tako brzo pokrenuo da se meta nije stigla ni odmaknuti. Hitrim je pokretom pritisnuo gumb i prislonio oštricu na vitalan puls na bijelom vratu. »Muţjake samo ubijam«, rekao je Lash. »Hoćeš da te tako sjebem? Ako to ţeliš, ja sam spreman.« Mali je raskolačio oči kao lik iz crtica i zadrhtao ispod prljave odjeće. »Ne... Meni ne smetaju homići.« Budala nije shvatila, ali dobro. »Jesmo li se dogovorili?« pitao je Lash i pritisnuo vrh noţa. Porezao ga je, krv je nabubrila u balončiću koji je jedan trenutak nepomično stajao, kao da pokušava odlučiti hoće li poteći niz sjajan metal ili niz glatku koţu. Odabrao je oštricu i slio se u mlazu boje rubina. »Molim te... nemoj me ubiti.« »Čekam tvoj odgovor.« »Da. Pristajem.« Lash je jače pritisnuo i promatrao krv kako teče. Na trenutak ga je hipnotizirala činjenica da će, ako oruţje utisne dublje u meso, ovaj čovjek prestati postojati, poput daha koji se izgubi u prohladnoj noći. Uţivao je osjećajući se poput boga.

20


Mali je zajecao kroz ispucale usne pa je Lash popustio i odmaknuo noţ. Brzo je polizao oštricu da je očisti pa zaklopio oruţje. »Svidjet će ti se mjesto gdje ćeš završiti. Obećavam.« Pruţio mu je priliku da se oporavi znajući da malom neće trebati puno vremena. Ovakvi seronje imaju ego poput balona. Od pritiska, recimo noţa pod grlom, urušili bi se u sebe. No čim nestane stres, oni odskoče i opet se napušu. Mali je zagladio svoju usranu koţnu jaknu. »Meni se sviđa moja sadašnja situacija.« Pogodak. »Zašto onda promatraš moj auto kao da ga ţeliš u svojoj garaţi?« »Imam bolju pilu od ovog.« »Zaista?« Lash je odmjerio pizdu od glave do pete. »Svake večeri dolaziš ovamo na BMX-u. Traperice su ti poderane, ali ne zato što su dizajnerske. Koliko jakni imaš u ormaru? Oh, čekaj, ti svoje smeće drţiš u kartonskoj kutiji ispod mosta.« Lash je zakolutao očima, a mali ga je sa suvozačevog sjedala iznenađeno gledao. »Misliš da te nismo provjerili? Misliš da smo tako glupi?« Lash je uperio prst prema parku Xtreme u kojem su skejteri letjeli niz rampu poput taktomjera, gore-dolje, gore-dolje. »Ti si faca na onom igralištu. Dobro. Čestitam. Mi ţelimo da napreduješ. Pridruţi nam se i dobit ćeš snagatore da ti čuvaju leđa, novac, drogu, zaštitu. Priključi nam se i nećeš biti samo sitna riba koja se kurči na igralištu. Mi mislimo na tvoju budućnost.« Proračunati pogled malog poletio je prema njegovom djeliću teritorija u Caldwellu, pa prema neboderima koji su se ocrtavali na nebu. U tom je pogledu bilo ambicije, zato je i odabran. Mali je gad trebao način da napreduje i da se izvuče. To što će morati prodati dušu kako bi to postigao, to će shvatiti tek kada bude prekasno, ali tako je Društvo funkcioniralo. Koliko je Lash saznao od degrada kojima je sada zapovijedao, nikada nisu saznali sve činjenice prije inicijacije, što je razumljivo. Kao da bi itko od njih vjerovao da iza vrata na koja kucaju čeka zlo? Kao da bi itko od njih dobrovoljno pristao na to u što su se uvalili? Iznenađenje, gade. Nije ovo Disney World, odabrat ćeš atrakciju s koje više nikada ne moţeš sići. Lash, međutim, nije imao problema s tom obmanom. »Spreman sam za nešto veće«, tiho je rekao mali. »Dobro. A sad odjebi iz mog auta. Moj suradnik će te pokupiti sutra navečer u sedam.« »Moţe.« Posao je bio priveden kraju i Lash je s nestrpljenjem čekao da se riješi klinca. Smrdio je po kanalizaciji i nije mu trebao tuš, trebalo ga je oprati šmrkom poput prljavog pločnika. Čim je čuo zatvaranje vrata, Lash je skrenuo s parkinga na cestu paralelnu s rijekom Hudson. Vozio je prema domu, a upravljač sada nije stezao zbog ţelje za ubijanjem. Ţelja za seksom za njega je bila jednako snaţan pokretač. Ulicom u kojoj je stanovao u starom Caldwellu nizale su se stare viktorijanske katnice, pločnike je ukrašavalo drveće, a vrijednost zemljišta nije se kretala ispod milijun dolara. Susjedi su kupili izmet za psima, nikada nisu bučili, smeće su iznosili samo u pokrajnje uličice, i samo na određene dane. Dok je vozio pored kuće i skretao za ugao prema garaţi, uţivao je u pomisli da njegovi uštogljeni bijeli susjedi imaju njega za susjeda: moţda je izgledao poput njih i tako se oblačio, ali njime je tekla crna krv i nije imao ni d od duše. Pritisnuo je otvarač za garaţna vrata i nasmiješio se, a njegovi očnjaci, dar koji je naslijedio s majčine strane, izduţili su se pri pomisli na susret s njegovom dragom. 21


Nikada mu neće dosaditi. Dolazak natrag kod Xhex mu nikada neće dosaditi. Parkirao je auto, izašao i morao se protegnuti. Izmoţdila ga je, totalno, a on je oboţavao što se poslije nje osjeća tako ukočeno... i ukrućeno. Ništa ne podiţe raspoloţenje poput dobrog protivnika. Presjekao je kroz straţnji vrt i ušao u kuću kroz kuhinju te namirisao pečeni rostbif i svjeţ kruh. Međutim, trenutno mu nije bilo do hrane. Zahvaljujući onom razgovoru u parku, onaj će usrani skejter biti njegova prva inicijacija, prva ţrtva koju prinosi ocu Omegi. A to ga je zaista napalilo. »'Ste spremni za večeru?« pitao je gospodin D. koji je na štednjaku okretao odrezak. Mali Teksašanin bio je koristan kao početni vodič kroz Degradacijsko društvo, ali i kao ubojica i donekle pristojan kuhar. »Ne. Idem gore sada.« Bacio je ključeve i mobitel na granitni šank. »Ostavi hranu u hladnjaku i zaključaj na izlasku.« »Da, šefe.« »Pao je dogovor za sutra navečer. Pokupit ćeš metu u sedam. Znaš kamo ga odvesti.« »Da, šefe.« Te dvije riječi bile su omiljen odgovor tog kučkinog sina, još jedan razlog zašto je još uvijek stajao na nogama i bio drugi u zapovjednom lancu. Lash je prošao kroz kuhinju i blagovaonicu i skrenuo desno prema stubištu. Kad je prvi put vidio kuću, bila je prazna, ostali su samo podsjetnici na elegantan stil prijašnjih vlasnika: svilene tapete, zastori od damasta, jedan stolac s visokim naslonom. Sad se kuća već polako punila umjetninama, kipovima i pravim tepisima. Trebat će mu dulje nego što je planirao da je dovede u red, ali ne moţete dom napuniti preko noći. Dok se uspinjao stepenicama, raskopčao je kaput pa sako; noge su mu bile lagane, a tijelo mu je vibriralo. Pribliţavao se Xhex, potpuno svjestan toga da je obična osveta prerasla u opsesiju: ono što ga je čekalo s druge strane vrata spavaće sobe bilo je puno više nego što je očekivao. U početku je bilo tako jednostavno: oteo ju je jer je ona njemu nešto otela. U onoj je spilji u koloniji uperila pištolj, povukla okidač i napumpala hrpu olova u prsa njegove kuje. To nije bilo prihvatljivo. Uzela mu je omiljenu igračku, a njegov je moto bio oko za oko. Kada ju je doveo ovamo i zaključao u svoju sobu, planirao ju je rezuckati komadić po komadić, uzeti djeliće njezina uma, emocija i tijela, polako je slomiti mučenjem. A zatim ju je, poput svih slomljenih stvari, planirao odbaciti. Takav je barem bio plan. Međutim, bilo je sve očitije da nju nije moguće slomiti. O, ne. Ona je bila poput titanija. Dokazala je da posjeduje nepresušne zalihe snage, imao je modrice koje su to dokazivale. Prišao je vratima i zastao da se svuče. Ako mu se sviđala odjeća koju je nosio, morao ju je skinuti prije ulaska, jer bi ga ona napala čim joj se pribliţio. Izvukao je košulju iz hlača, skinuo manšete, poloţio ih na stolić pa svukao svilenu košulju. Bio je prekriven ozljedama. Od njezinih šaka. Noktiju. Očnjaka. Vrh penisa mu je bridio dok je pregledavao razne rane i modrice. Brzo je zacjeljivao, zahvaljujući očevoj krvi koja mu je tekla ţilama, ali ponekad mu je nanijela trajniju štetu i to ga je uzbuđivalo do srţi. Kada ste sin zla, ne postoji mnogo toga što ne moţete napraviti, posjedovati ili ubiti, 22


no njezino smrtno tijelo bio je trofej koji je mogao dotaknuti, ali nije mogao staviti na policu. Zbog toga je bila rijetka. Posebna. Zbog toga... ju je volio. Pomilovao je crno-plavu masnicu na unutarnjoj strani podlaktice i nasmiješio se. Mora večeras otići k ocu da potvrdi inicijaciju, ali prvo će se malo druţiti sa svojom ţenkom i dodati svojoj zbirci ozljeda. A prije nego što ode, ostavit će joj hranu. Poput svih ţivotinjskih šampiona, i ona je zahtijevala njegu. Pruţio je ruku prema kvaki i namrštio se zbog vaţnijeg problema hranjenja. Ona je samo napola simpat, a njezina vampirska strana ga je zabrinjavala. Prije ili kasnije, ona će trebati nešto što se ne moţe kupiti u lokalnom dućanu... nešto što joj on ne moţe sam pruţiti. Vampiri moraju piti iz vene suprotnog spola. To se ne moţe promijeniti. Ako ste tako programirani, umrijet ćete ako ne iskoristite opremu u ustima i progutate svjeţu krv. A ne moţe joj dati ono što teče njegovim tijelom, u njemu je sada sve bilo crno. Zbog toga su njegovi ljudi, nekolicina koja mu je ostala, traţili mladog muţjaka, ali ništa nisu pronalazili. Skoro svi vampirski civili su napustili Caldwell. Doduše... jednog je drţao u zamrzivaču. Problem je bio u tome što je tog gada poznavao u starom ţivotu i nije mu dobro sjedala pomisao da ona pije iz vene osobe koja mu je nekada bila prijatelj. Uz to, gad je bio Qhuinnov brat, nije baš ţudio za time da joj pruţi pristup toj krvi. No dobro. Prije ili kasnije njegovi će ljudi nešto pronaći, moraju. Zato što je htio još dugo uţivati u svojoj novoj omiljenoj igrački. Otvorio je vrata i nasmiješio se. »Draga, stigao sam.«

Na drugom kraju grada, u salonu za tetoviranje, Blay se uglavnom koncentrirao na ono što se događalo na Johnovim leđima. Hipnotizirala ga je ta igla koja je prelazila preko plavih linija skice. S vremena na vrijeme majstor bi zastao, obrisao koţu papirnatim ručnikom pa nastavio, a zujanje mašinice bi ponovno ispunilo tišinu. Naţalost, iako je sve to bilo fascinantno, dio njegove paţnje ostao je nezaokupljen pa je bio posve svjestan trenutka u kojem je Qhuinn odlučio poševiti ţenu. Tiho su čavrljali i usputno se dodirivali po rukama i ramenima kad je on usmjerio te nevjerojatne raznobojne oči prema ulaznim vratima. Trenutak kasnije, Qhuinn je prošetao i provjerio da su zaključana. Kad se vraćao, nije podigao zeleno i plavo oko prema Blayu. »Kako ide?« pitao je Johna. John je podigao pogled i kimnuo, a Qhuinn je brzo pokazao: Hoće ti smetati ako se malo razgibam iza onog zastora? Molim te, reci da ti smeta, pomislio je Blay. Molim te, reci mu da se ne miče. Nimalo, pokazao je John. Pobrini se za sebe. Tu sam ako ti trebam. Čak i ako morao iskočiti gologuz. Volio bih da to izbjegnemo. Qhuinn se tiho nasmijao. »U redu.« Uslijedila je kratka stanka pa se okrenuo ne pogledavši Blaya. Ţena je prva otišla u drugu sobu, a iz načina na koji je vrtjela bokovima bilo je jasno 23


da je spremna za ono što će uslijediti jednako kao i Qhuinn. Zatim su Qhuinnova široka ramena nestala iza zastora koji je pao natrag na mjesto. Stropno svjetlo u prostoriji i anoreksični zastori omogućili su dobar pogled i Blay je jasno vidio kako Qhuinn povlači ţenu za vrat i privija je uz sebe. Blay je usmjerio pogled na Johnovu tetovaţu, ali to nije potrajalo. Dvije sekunde kasnije proučavao je predstavu, nije gledao što se događa već je to upijao. Tipično za Qhuinna, ţena je već bila na koljenima, a on je rukom mrsio njezinu kosu. Pomicao joj je glavu, a mišići su mu se napinjali i opuštali dok joj je prodirao u usta. Prigušeni zvukovi bili su jednako nevjerojatni kao i prizor, i Blay se morao premjestiti na stolici jer se ukrutio. Ţelio je biti tamo, na koljenima, vođen Qhinnovom rukom. Ţelio je da su njegova usta puna. Ţelio je biti taj zbog kojeg Qhuinn dašće i napreţe se. No to nije zapisano u zvijezdama. Koji uţas. Tip je jebao ljude u klubovima i zahodima, u autima i uličicama, a povremeno i u krevetu. Obradio je deset tisuća stranaca, muškaraca, ţena, muţjaka i ţenki... bio je Wilt Chamberlain s očnjacima. Njegovo odbijanje moglo se mjeriti sa zabranom ulaska u javni park. Blay je još jednom pokušao odvratiti pogled, ali duboki uzdah mu je ponovno usmjerio oči na... Qhuinn je okrenuo glavu i sada je gledao kroz zastor. Pogledi su im se susreli, a raznobojne su oči bljesnule... gotovo kao da ga je više napalilo to tko ga gleda nego osoba s kojom je. Blayu je zastalo srce. Pogotovo kad je Qhuinn povukao ţenu na noge, okrenuo je i nagnuo je preko stola. Brzim joj je pokretom spustio hlače. A zatim je... Isuse Kriste. Je li moguće da glavom njegovog najboljeg prijatelja prolaze iste ove misli? Međutim, u tom je trenu Qhuinn povukao ţenino tijelo uz prsa. Šapnuo joj je nešto na uho, a ona se nasmijala i okrenula glavu da je moţe poljubiti. Što je i učinio. Debilu glupi, ukorio se Blay. Budalo jedna. Zna on točno koga jebe... a koga ne. Otresao je glavom i rekao: »Johne, hoće ti smetati ako izađem van zapaliti?« John je odmahnuo glavom, a Blay ustao i ostavio odjeću na stolcu. Majstoru je rekao: »Samo okrenem bravu?« »Da, ostavi otvoreno ako ćeš stajati pred vratima.« »Hvala.« »Nema problema.« Blay se udaljio od zujanja mašinice i uzdaha iza zastora, izašao je iz salona i naslonio se na zgradu pored ulaza. Izvadio je punu kutiju crvenog Dunhilla, izvadio cigaretu, zario je među usne i zapalio je crnim upaljačem. Prvi je dim bio boţanstven. Uvijek je bio najbolji. Izdahnuo je i zamrzio se jer čita između redaka, pronalazi veze koje ne postoje, krivo tumači postupke, poglede i usputne dodire. Kako patetično. Qhuinn nije podigao pogled dok mu je ţena pušila kako bi pogledao Blaya. Provjeravao je Johna Matthewa. A ţenu je okrenuo i uzeo s leđa jer je to volio. Super... Nada nije nosila spas već je gušila zdrav razum i ubijala duh. Duboko je povukao dim, toliko zapleten u vlastite misli da nije primijetio sjenu u nasuprotnoj uličici. Nesvjestan toga da ga netko promatra nastavio je pušiti, a dim koji je izlazio kroz njegove usne nestajao je u prohladnoj proljetnoj noći. Shvatio je da ne moţe više tako nastaviti, osjetio je to poput leda u kostima. 24


Ĉetvrto poglavlje O John je osjetio posljednji potez na ramenu i mašinica za tetoviranje je utihnula. .K. Mislim da smo završili.«

Odmaknuo se od naslona na koji je bio naslonjen dva sata, protegnuo ruke iznad glave i ispravio se. »Pričekaj da te očistim.« Čovjek je našpricao papirnate ručnike antiseptičkom tekućinom, a John je izravnao kraljeţnicu i osjetio kako mu vibracije nove tetovaţe odjekuju cijelim tijelom. U misli mu se nepozvano vratilo davno zaboravljeno sjećanje. Bilo je to u vrijeme dok je ţivio u sirotištu Naše gospe, kada još nije znao tko je on zapravo. Jedan od dobročinitelja crkve bio je bogataš s velikom kućom na obali jezera Saranac. Svakog ljeta pozvao bi siročiće da dođu na jedan dan, da se igraju na njegovom travnjaku veličine nogometnog igrališta, voze na prekrasnom drvenom brodu te jedu sendviče i lubenice. John bi uvijek izgorio. Koliko god ga mazali kremom, uvijek bi izgorio, sve dok ga konačno nisu počeli ostavljati na sjenovitom trijemu. Prisiljen da čeka, gledao bi ostale dječake i djevojčice kako se igraju, slušao smijeh koji se orio livadom, sam bi jeo hranu koju su mu donosili, svjedočio je zabavi umjesto da i sam sudjeluje. Smiješno, ali sada mu je koţa bridjela jednako kao i tada: bila je napeta i svrbjela je, pogotovo kad je tatoo majstor nadraţenu koţu prebrisao mokrim ručnikom i kruţio preko svjeţe tetovaţe. Čovječe, John se sjećao da je sa strepnjom čekao godišnji izlet na jezero. Toliko je ţarko ţudio za time da bude s ostalima... premda iskreno, ne zbog toga što su radili, već zbog toga što se očajno ţelio uklopiti. Kvragu, mogli su ţvakati komade stakla i krvariti, a on bi i dalje ţelio sudjelovati. Tih šest sati na trijemu sa stripom ili moţda srušenim ptičjim gnijezdom koje je mogao proučavati trajali su mjesecima. Pruţali su mu previše vremena da sanjari i čezne. Uvijek se nadao da će ga netko usvojiti i to ga je proganjalo u tim osamljenim trenucima: još više od druţenja s ostalim dječacima, ţelio je obitelj, pravu majku i oca, ne samo staratelje koji su plaćeni da ga odgajaju. Ţelio je pripadati. Ţelio je da netko kaţe: Ti si moj. Naravno, sada kada je znao tko je... sada kada je ţivio vampirskim ţivotom s ostalim vampirima, puno je bolje shvaćao to »posjedovanje«. Da, ljudi su imali koncept obitelji, braka i svega toga, ali njegova vrsta bila je sličnija ţivotinjskom čoporu. Krvne veze i zdruţivanja bila su puno organskija i sveproţimajuća. Osjetio je bol razmišljajući o svojoj mlađoj i tuţnijoj verziji, iako nije poţelio posegnuti prema tom djetetu i reći mu da će pronaći svoje roditelje. Ne, osjetio je bol zato što ga je to za čime je ţudio umalo uništilo. Uistinu, usvojen je, ali nije dugo nekome »pripadao«. Wellsie i Tohr ušetali su u njegov ţivot, rekli mu što je, pokazali mu kako bi dom mogao izgledati... a zatim su nestali. Stoga je kategorički mogao tvrditi da je puno gore imati roditelje i izgubiti ih, nego ih uopće ne imati. Da, O.K., Tohr se sada vratio u palaču Bratstva, ali uvijek je bio hladan prema Johnu. Premda je sada pokušavao reći prave riječi, bilo je prekasno nakon što ga je toliko puta iznevjerio. John je završio s Tohrom. »Evo ti ogledalo. Pogledaj se, stari.«

25


John je kimnuo u znak zahvalnosti i prišao velikom ogledalu u kutu. Blay se vratio s produţene čik-pauze, Qhuinn se pojavio iza zastora, a John se okrenuo da pogleda što mu je na leđima. O Boţe, baš je to ţelio. Rad je bio vrhunski. Kimnuo je pomičući ogledalo u ruci i proučavajući tetovaţu sa svih strana. Čovječe, bila je šteta što nitko osim njegovih dečki neće ovo vidjeti. Tetovaţa je bila spektakularna. A još vaţnije, što god se sada dogodilo, bilo da Xhex pronađe ţivu ili mrtvu, ona će uvijek biti s njime. Ova četiri tjedna od njezine otmice bila su mu najduţa u ţivotu. A prije ovog sranja proţivio je neke prokleto duge dane. Ne znati gdje je ona. Ne znati što joj se dogodilo. Mogućnost da ju je izgubio... Osjećao se kao da umire od smrtne rane, premda mu je koţa bila netaknuta, ruke i noge mu nisu bile slomljene, a prsa mu nisu probile ni oštrica ni metak. No s druge strane, u njegovom srcu ona je pripadala njemu. I čak i ako je pronađe kako bi ona ţivjela ţivot koji ne uključuje njega, to je bilo u redu. Samo je ţelio da bude ţiva i na sigurnom. John je pogledao tattoo majstora, poloţio dlan preko srca i duboko se naklonio. Uspravio se, a lik mu je pruţio ruku. »Nema na čemu, stari. Tvoje odobravanje mi puno znači. Sad ću je namazati i prekriti folijom.« Rukovali su se pa je Blay preveo Johnovu poruku. »Nema potrebe. Koţa mu jako brzo zacjeljuje.« »Ali trebat će vremena da...« Majstor se pribliţio i namrštio proučavajući svoj rad. Kako ne bi stigao propitkivati, John se odmaknuo i uzeo majicu od Blaya. Tinta koju su donijeli bila je iz V.-ovih zaliha, što je značilo da je sadrţavala sol. Ime i oni sjajni zavijuci bili su trajni, a njegova je koţa već zacijeljela. To je bila jedna prednost koju je nosila gotovo čista vampirska krv. »Tetovaţa rastura«, rekao je Qhuinn. »Čisti seks.« U taj je tren ţena koju je upravo povalio izašla iza zastora i bilo je teško ne primijetiti bolan izraz na Blayevu licu. Pogotovo kad je Qhuinnu u straţnji dţep tutnula komadić papira. Na njemu je sigurno bio broj telefona, ali bilo joj je bolje da se ne ponada. Jednom kad je tip nekoga poševio, to je bilo to, kao da su mu partneri bili jelo koje se ne moţe podgrijati ili poslije kojeg nema ostatka. Naţalost, ţena nalik Kat von D gledala ga je sa zvijezdama u očima. »Nazovi me«, rekla mu je sa samopouzdanjem koje će slabjeti kako dani prolaze. Qhuinn se osmjehnuo. »Čuvaj se.« Na zvuk te dvije riječi Blayeva su se ramena opustila. U Qhuinnovom svijetu, čuvaj se je bio sinonim za neću te nikada više vidjeti ni pojebati. John je izvadio novčanik u kojem nije bilo nikakvih dokumenta, samo hrpa novčanica, i izvadio je četiri stotice. To je bilo duplo više od cijene tetovaţe. Majstor je odmahnuo glavom i rekao da je to previše, a John je kimnuo Qhuinnu. Istovremeno su podigli desni dlan prema ljudima, posegnuli u njihove umove i izbrisali sjećanja na protekle sate. Ni tattoo majstor ni pomoćnica neće pamtiti što se ovdje zbilo. Moţda će sanjati nejasne snove. U najmanju ruku, imat će glavobolju. Zapali su u trans, a John, Blay i Qhuinn su izašli iz salona i nestali u sjeni. Čekali su da se majstor fokusira i zaključa vrata... a zatim je bilo vrijeme za posao. »Kod Sala?« pitao je Qhuinn dubokim postorgazmičkim glasom. Blay je zapalio još jedan Dunhill, a John kimnuo i pokazao: 26


Očekuju nas. Jedan za drugim njegovi su dečki nestali u noći. Prije nego što je pošao za njima, John je zastao, a instinkti su mu se uzbunili. Osvrnuo se lijevo i desno pa je laserskim vidom proučio tamu. Ulica Trade bila je puna neonskih svjetala i auti su jurili jer je bilo tek dva ujutro, ali njega nisu zanimali osvijetljeni dijelovi. Njega su zanimale mračne pokrajnje uličice. Netko ih je promatrao. Stavio je ruku u koţnu jaku i stisnuo dlan oko drške bodeţa. Ubijanje neprijatelja nije mu predstavljalo problem, pogotovo sada, kada je prokleto dobro znao tko drţi njegovu ţenku... Nadao se da će mu prići nešto što smrdi poput tjedan dana stare lešine jelena. Nije imao sreće. Umjesto toga mobitel mu se oglasio zviţdukom. Sigurno se Qhuinn i Blay pitaju gdje je dođavola. Pričekao je još jednu minutu pa zaključio da su informacije koje ţeli dobiti od Treza i iAma vaţnije od tučnjave s degradom koji čami u tami. Dok mu je ţelja za osvetom tutnjala ţilama, John se dematerijalizirao i ponovno poprimio oblik na parkiralištu restorana Kod Sala. Nije bilo automobila, a svjetla koja inače gore na ciglenoj zgradi bila su ugašena. Dupla ulazna vrata ispod nadstrešnice su se smjesta otvorila i Qhuinn je provirio van. »Zašto ti je toliko trebalo?« Paranoja, pomislio je John. Provjerio sam da mi je oruţje na broju, pokazao je prilazeći. »Mogao si mi reći da pričekam. Ili to učiniti ovdje.« U redu, mama. Restoran je bio uređen u starinskom štihu Sinatre i ekipe, s crvenim baršunastim tapetama i mekim tepisima koji su se protezali od zida do zida. Stolci, stolovi, stolnjaci, tanjuri i pribor, sve je bilo u stilu šezdesetih, a u elegantnoj i bogatoj atmosferi poput one u kasinu Sands uţivao bi i sam Dean Martin. Sinatra je čak pjevao »Fly me to the Moon«. Stropni zvučnici vjerojatno su odbijali drugu glazbu. Sva trojica prošli su pored hostesinog pulta i ušetali u bar u kojem se zadrţavao opojan miris cigara unatoč njujorškoj zabrani pušenja. Blay je otišao iza šanka od tikovine i natočio si kolu, a John se uskoračao s rukama na bokovima pogleda prikovanog na mramorni pod, a ravnu liniju njegove putanje ometali su koţni separei. Qhuinn je sjeo u separe. »Rekli su da pričekamo i posluţimo se pićem. Izlaze za sek...« U tom se trenu iz straţnje sobe u koju je smjelo samo osoblje začuo udarac i jauk koji je nadglasao Sinatru. John je opsovao i sjeo nasuprot Qhuinnu. Ako su Sjene otraga nekoga mlatile, trebat će im duţe od sekunde. Qhuinn je protegnuo noge i izvio leđa. Još uvijek je blistao, obrazi su mu bili rumeni od naprezanja, usne otečene od ljubljenja. Na trenutak ga je John poţelio pitati zašto inzistira na tome da ševi druge pred Blayem, ali ušutio je zagledavši se u crvenu suzu tetoviranu na njegovu obrazu. Kako bi inače nekoga poševio? Doslovno ne smije mrdnuti od Johna, a samo izlaze i bore se... i Blay je član njihova tima. Blay je prišao s kolom i šutke sjeo pored Johna. Koji neugodnjak, pomislio je John u toj tišini. Deset minuta kasnije otvorila su se vrata na kojima piše SAMO ZA OSOBLJE i izašao je Trez. 27


»Oprostite na čekanju.« Iza šanka je uzeo ručnik i obrisao krv sa šaka. »iAm baca smeće u uličicu. Sad će doći.« John je pokazao: Ima li novosti? Qhuinn je preveo, a Trez se namrštio i proračunato ga pogledao. »Kakvih?« »Xhex«, rekao je Qhuinn. Trez je namjerno polako preklopio sada umrljanu krpu. »Koliko ja znam, Rehv ţivi s vama.« »To je točno.« Sjena je poloţila dlanove na tikovinu i nagnula se, a mišići na ramenima su mu iskočili. »Zašto onda mene ispitujete kako napreduje potraga?« Dobro je poznaješ, pokazao je John. Qhuinn je preveo, a Trezove tamne oči su bljesnule zelenim sjajem. »Istina. Ona mi je sestra, iako ne dijelimo istu krv.« U čemu je onda problem, pokazao je John. Qhuinn je oklijevao, kao da se ţeli uvjeriti da John to zaista ţeli reći Sjeni, a John mu je mahnuo da prevede. Qhuinn je lagano odmahnuo glavom. »Kaţe da razumije. Samo se ţeli uvjeriti da se slijede svi mogući tragovi.« »Mislim da nije to pokazao«, Trez se hladno osmjehnuo. »Evo što me muči. Dođete ovdje i ispitujete kao da vaš kralj ne vjeruje Rehvu, ili kao da mislite da on ne daje sve od sebe da je pronađe. A znate... takva sranja kod mene ne prolaze.« iAm je ušao kroz vrata za osoblje i kimnuo prilazeći bratu, to je bila jedina dobrodošlica koju ste od njega mogli očekivati. Nije bio jak na riječima. Jači je bio na udarcima, ako je suditi prema crvenim mrljama na njegovoj sivoj majici. Nije pitao o čemu su razgovarali. Činilo se da zna gdje su stali, pa ili je nešto vidio otraga na sigurnosnoj kameri, ili je ispravno čitao napetost u bratovom mišićavom tijelu. Nismo se došli boriti ili vas uvrijediti, pokazao je John. Samo je ţelimo pronaći. Uslijedila je pauza da Qhuinn prevede. A zatim je Trez postavio ključno pitanje. »Vaš kralj zna da ste ovdje?« John je odmahnuo glavom, a Trez je još jače zaškiljio. »A kakve točno informacije ţelite dobiti od nas?« Sve što znate ili vjerujete o tome gdje se Xhex nalazi. Sve što znate o trgovini drogom u Caldwellu. Pričekao je da ga Qhuinn sustigne pa nastavio. Ako Rehv ima pravo i Lash ubija one dilere po gradu, onda je očito da će on i Degradacijsko društvo popuniti rupu koja će nastati. Još jedna pauza za Qhuinna. Kamo ljudi odlaze kupiti robu, osim u klubove u Ulici Trade? Postoje li neka ţarišta? Tko su veliki dobavljači s kojima je Rehv radio? Ako Lash dila, mora to sranje nabavljati od nekoga. Zadnja pauza za Qhuinna. Češljali smo uličice, ali nismo ništa otkrili. Samo ljude koji prodaju ljudima. Trez se odgurnuo od dlanova i gotovo da ste mogli osjetiti miris zapaljenog drva dok mu je mozak brzo radio. »Da te nešto pitam.« U redu, pokazao je John. Trez ih je promotrio pa je pogledao Johna u oči. »Privatno.«

28


Peto poglavlje im je Sjena izrekla svoj zahtjev, John je vidio da su se Qhuinn i Blay ukočili i znao je zašto. Trez je bio saveznik, ali bio je i opasan. Sjene slijede samo svoja pravila, a sposobni su na činove od kojih bi se simpatima okrenuo ţeludac. No kad se radilo o Xhex, bio je spreman kročiti i u vatru. Treba mi samo papir i olovka i spreman sam, pokazao je John. Ni Qhuinn ni Blay nisu preveli pa se namrštio i trknuo ih. Qhuinn je pročistio grlo i zagledao se u Treza. »Kao njegov ahstrux nohtrum, ja idem kamo god on ide.« »Ne u mojoj kući. Ni u kući moga brata.« Qhuinn je stao na noge, kao da će se obračunati sa Sjenom ako mora. »To su pravila.« John je kliznuo iz separea i stao Qhuinnu na put prije nego što budala krene u napad. Kimnuo je prema straţnjoj prostoriji, jer je pretpostavio da će Trez poći ondje i pričekao da Sjena krene prvi. Naravno, Qhuinn nije mogao drţati jezik za zubima. »Jebeš to, Johne.« John se okrenuo na peti i pokazao: Zar ti moram izdati jebenu naredbu? Idem s njime, a ti ostaješ ovdje. Kraj priče. Mrzim te, pokazao je Qhuinn rukama. Ne radim ovo iz zabave... Zvuk zvona na vratima prekinuo je prepirku i obojica su pogledali Sjene. iAm je pogledao sigurnosni monitor ispod bara i rekao: »Dva i trideset je. Imamo sastanak.« Obišao je šank i krenuo prema vratima, a Trez se dugo zagledao u Qhuinna pa rekao Johnu: »Reci svom dečku da je teško štititi nekoga kad si mrtav.« Qhuinnov glas bio je oštar poput udarca. »Slijedit ću ga u smrt.« »Nastavi tako i to više neće biti prazno busanje.« Qhuinn je iskezio očnjake i zasiktao duboko u grlu, pretvorio se u ubojitu ţivotinju o kojoj su ljudi stvorili stravičnu mitologiju. Zurio je u Treza i bilo je jasno da je u mislima već skakao preko šanka i bacao se Sjeni na grlo. Trez se hladno osmjehnuo i nije uzmaknuo. »Opak si, znači. Ili je sve ovo samo predstava?« Bilo je teško odlučiti na kojeg se borca kladiti. Sjena je skrivao trikove u rukavu, ali Qhuinn je izgledao poput buldoţera koji će srušiti zgradu. Ali kako god, ovo je bio Caldwell, a ne Las Vegas, a John nije bio kladioničar. Točan odgovor bio je ne dopustiti nezaustavljivoj sili da se sudari s nepomičnim objektom. John je stisnuo šaku i opalio njome po stolu. Toliko je jako opalio da su svi trznuli glavama, a Blay je morao uloviti kolu koja je poskočila u zrak. Kada je privukao paţnju suparnika, John je prema svakome podigao srednji prst. Budući da je nijem, ovo je bio najbolji način da obojici poruči da se smire. Qhuinnove raznobojne oči vratile su se na Sjenu. »To bi i ti učinio za Rehva. Ne moţeš me kriviti.« Uslijedila je pauza... pa se Sjena malo opustila. »Istina.« Razina testosterona se spustila, a Trez je kimnuo.

Ĉ

29


»Da... istina. I neću mu nauditi. Ako će on biti pristojan, bit ću i ja. Dajem ti riječ.« Ostani s Blayem, pokazao je John i krenuo za Sjenom. Trez ga je poveo širokim hodnikom krcatim kašetama piva i alkohola. Kuhinja je bila na kraju hodnika, a odvajala su je dupla vrata koja nisu proizvodila zvuk kad ste prošli kroz njih. Srce restorana bilo je jarko osvijetljeno s crvenim pločicama na podu, uredno i čisto te veliko poput kuće. Kuhinjom se protezao red štednjaka, nalazila se ovdje i hladnjača za meso te metri i metri radne površine od nehrđajućeg čelika. Lonci su visjeli i bili poslagani po policama, a nešto divno se krčkalo na jednom štednjaku. Trez je prišao i podigao poklopac. Duboko je udahnuo pa se nasmiješio i pogledao Johna. »Brat je izvrstan kuhar.« Slaţem se, pomislio je John. Premda se kod Sjena uvijek morate pitati što jedete kao protein. Pričalo se da jedu svoje neprijatelje. Tip je poklopio lonac i posegnuo prema kupu blokova. Uzeo je jedan i gurnuo ga preko radne plohe, a iz šalice je uzeo kemijsku. »To je za tebe.« Trez je prekriţio ruke preko golemih prsa i naslonio se na štednjak. »Iznenadio sam se kad si nazvao da nas ţeliš vidjeti. Kao što sam rekao, Rehv ţivi ispod istog krova kao i vi, pa znam da ste svjesni svega što on radi u koloniji na sjeveru. Stoga sigurno znaš, kao što tvoji šefovi znaju, da ovaj tjedan pretraţuje najsjeverniji kutak labirinta... Sigurno si svjestan toga da nije pronašao ama baš ništa zbog čega bi smatrao da je Xhex oteo simpat.« John je ostao nepomičan, nije to ni potvrdio ni zanijekao. »Zanimljivo mi je i da me ispituješ o trgovini drogom kada Rehv zna sve o trgovini u Caldwellu.« U tom je trenu iAm ušao u kuhinju. Prišao je loncu i promiješao pa stao pored brata i zauzeo isti poloţaj. John nije čuo da su blizanci, ali to ga ne bi začudilo. »Što se dakle događa, Johne?« tiho je upitao Trez. »Zašto tvoj kralj ne zna da si ovdje, i zašto ne ispituješ mog brata Rehvengea?« John ih je proučio pa je uzeo kemijsku i neko je vrijeme pisao. Kad je gurnuo papir, Sjene su se nadvile da ga pročitaju. Savršeno dobro znate što se ovdje događa. Prekinite nam trošiti vrijeme. Trez se nasmijao, a iAm se čak i nasmiješio. »Da, moţemo čitati tvoje emocije. Samo sam pomislio da se moţda ţeliš sam izjasniti.« John je odmahnuo glavom, a Trez kimnuo. »O.K., kako ţeliš. Poštujem to što ne muljaš. Tko još zna da je ovo za tebe osobne prirode?« John se vratio papiru i kemijski. Rehv, najvjerojatnije, budući da je simpat. Qhuinn i Blay. Braća ne znaju. iAm je progovorio. »Ta tvoja nova tetovaţa... to ima veze s njome?« John je na trenutak ostao iznenađen, ali zaključio je da osjete miris svjeţe tinte ili osjećaju tragove boli. Tiho je napisao: To se vas ne tiče. »Cool, poštujem tvoj odgovor«, rekao je Trez. »Slušaj... bez uvrede, ali zašto to ne moţeš povjeriti Braći? Zato što je ona simpat i bojiš se kako će oni to prihvatiti? Mislim, s Rehvom nemaju problema.« Mučni glavom. Što ako im kaţem kako se osjećam pa je nađemo? Svi u toj kući će očekivati ceremoniju zdruţivanja čim stigne. Misliš da bi ona to cijenila? A što ako je mrtva? 30


Ne ţelim svako jutro za doručkom gledati face koje čekaju da vide hoću li se objesiti u kupaonici. Trez se nasmijao. »U redu. To ima smisla.« Tako da trebam vašu pomoć. Pomognite mi da joj pomognem. Uslijedila je duga tišina u kojoj su se Sjene promatrale. John je zaključio da telepatski razgovaraju. Trenutak kasnije su ga pogledali, a po običaju, Trez je nastavio razgovor. »Ovako... Nisi nam muljao pa nećemo ni mi tebi. Dovodimo se u nezgodnu situaciju ovim razgovorom s tobom. Bliski smo s Rehvom, kao što znaš, a on je u ovo osobno upleten isto kao i ti.« John je pokušavao smisliti neki način oko toga kad je Trez tiho nastavio. »Ali reći ćemo ti... niti jedan od nas ne osjeća njezinu prisutnost. Nigdje.« John je progutao slinu i pomislio kako to nije dobra vijest. »Ili je mrtva... ili je zatočena na nekom mjestu s blokadom.« Trez je opsovao. »I ja mislim da je Lash drţi. Uvjeren sam da zarađuje na ulici i da je to jedini način da ga se pronađe. Ako moram pogađati, rekao bih da testira ljudske dilere pa ih preobraţava i uvodi u Degradacijsko društvo, a vjeruj kad ti kaţem da će ih što prije inicirati. Htjet će potpunu kontrolu nad svojim prodavačima, a to će postići samo inicijacijom. A što se tiče centara dilanja, šoping centri su uvijek aktualni. Kao i srednja škola, iako će vam to biti veći problem zbog sunčeve svjetlosti. Gradilišta također, prodavači iz uličnih kombija s hranom su od nas isto kupovali. I onaj skejterski park Xtreme. Ondje se događaju svakakva sranja. I ispod mostova, iako su ondje uglavnom beskućnici, dno dna, pa se vjerojatno premalo zaradi da bi zaintrigiralo Lasha.« John je kimnuo, baš se takvim podacima nadao. A što je s dobavljačima, napisao je. Kad bi Lash preuzeo Rehvov stari posao, zar ne bi trebao vezu i s njima? »Da. Najveći u gradu je Ricardo Benloise, ali on je prilično zaštićen.« Trez je pogledao brata i uslijedila je još jedna tišina. Kad je iAm kimnuo, Trez je nastavio. »O.K. Vidjet ćemo moţemo li saznati što za tebe o Benloiseu, barem toliko da ga moţeš slijediti u slučaju da se sastane s Lashem.« John je pokazao bez razmišljanja: Puno vam hvala. Obojica su kimnuli, a Trez je rekao: »Imamo dva uvjeta.« John mu je mahnuo da nastavi. »Prvo, brat i ja Rehvu ništa ne tajimo. Reći ćemo mu da si nas posjetio.« John se namrštio, a Trez je odmahnuo glavom. »Sori, tako to ide.« iAm se ubacio. »Nama ne smeta što kopaš. Ne kaţem da braća to ne rade, ali što se više ljudi ovog primi, to su veće šanse da ćemo je pronaći.« John se slagao s time, ali ipak je htio da posjet ostane privatan. Nije stigao ništa napisati jer je Trez nastavio. »A drugo, moraš nas obavijestiti o svemu što otkriješ. Rehvenge, taj prokleti kontrol frik naredio nam je da se ne miješamo u to. Tvoj dolazak je prilično zgodan način da se ipak umiješamo.« John se pitao zašto je Rehv to zabranio dvojici ratnika, a iAm je rekao. »Zaključio je da bismo poginuli.« »A zbog naše...« Trez je zastao kao da traţi pravu riječ, »... >povezanosti< s njime, ruke su nam vezane.« »Kao da nas je pribio za jebeni zid.« Trez je slegnuo ramenima. 31


»Zato smo se pristali sastati s tobom. Čim si poslao poruku, znali smo...« »... da je to ulaz koji...« »... smo traţili.« Sjene su si dovršavale rečenice, a John je duboko uzdahnuo. Barem su razumjeli njegovu motivaciju. »Potpuno te razumijemo.« Trez je ispruţio šaku, John ju je pljesnuo, a tip je kimnuo. »A ovaj razgovor ćemo zadrţati za sebe.« John se nadvio nad blok. Čekaj, rekli ste da ćete reći Rehvu da sam bio ovdje. Trez je pročitao i opet se nasmijao. »Oh, reći ćemo mu da si došao na večeru.« iAm se mračno osmjehnuo. »Ostalo ne mora znati.« Kad su Trez i John otišli otraga, Blay je popio kolu pa krajičkom oka promatrao Qhuinna. Tip je koračao oko šanka kao da mu je netko protiv volje podrezao krila. Nije podnosio da ga se iz nečega isključi. Bila to večera, sastanak ili borba, volio je svemu imati pristupa. Njegova kinetička šutnja bila je gora od psovki. Blay je ustao i ponio praznu čašu iza šanka. Dok je punio čašu i promatrao tamni mlaz kako pada preko leda, zapitao se zašto ga Qhuinn toliko privlači. On je bio uljudna i pristojna osoba. Quinn to definitivno nije bio. Valjda se suprotnosti privlače. Barem što se njega tiče... iAm se vratio, a uz njega je koračao netko tko je na prvi pogled izgledao poput dostojnog muţjaka. Tip je bio besprijekorno odjeven, nosio je tamnosivi kaput dobrog kroja, ulaštene cipele i široku kravatu. Gusta plava kosa bila mu je kratko podšišana otraga i duţa naprijed, a oči su mu bile boje bisera. »Ja jebeno ne vjerujem, koga vraga ti ovdje radiš?« Qhuinnov je glas zaorio, a iAm je nestao otraga. »Gade dotjerani.« Blayev prvi impuls bio je da se ukoči. Zaista nije ţelio opet promatrati cijeli taj proces, pod pretpostavkom da Qhuinna ovaj tip privlači. No tad se namrštio. Je li moguće... Muţjak koji je upravio stigao nasmijao se i zagrlio Qhuinna. »Zaista znaš s riječima, rođače. Zvučiš poput spoja mornara i kamiondţije... i dvanaestogodišnjaka recimo.« Saxton. Bio je to Saxton, Tyhmov sin. Blay ga je susreo nekoliko puta. Qhuinn se odmaknuo. »Jebeno se koristi kao zarez. Zar vas to ne uče ne Harvardu?« »Više su se koncentrirali na ugovorno pravo. Imovinsko. Deliktno pravo, koje pokriva prijestupe prema drugima. Čudi me što te nisam sreo na završnom ispitu.« Qhuinnovi bijeli očnjaci su zablistali jer se iskreno nasmiješio. »To su ljudski zakoni. Ne mogu se oni nositi sa mnom.« »Tko moţe.« »Što radiš ovdje?« »Sređujem prijenos imovine za Sjene. Da ne pomisliš da sam učio sve te ljudske zakone iz gušta.« Saxtonov je pogled odlutao do Blaya. Istog trena lice mu je postalo ozbiljno i proračunato. »Zdravo.« Saxton je okrenuo leđa Qhuinnu i pristupio toliko usredotočeno da se Blay osvrnuo i pogledao ima li koga iza njega. »Blaylock, zar ne?« Muţjak je pruţio elegantnu ruku preko šanka. »Godinama te 32


nisam vidio.« Blay je uvijek bio pomalo šutljiv uz Saxtona zato što je taj »elegantni gad« uvijek morao imati zadnju riječ. Imao je auru osobe koja uvijek zna sve točne odgovore i koja će vam ih uskratiti ako vas smatra nedostojnima. »Kako si?« rekao je Blay i rukovao se. Saxton je sjajno mirisao i stisak mu je bio čvrst. »Odrastao si.« Blay se zacrvenio i povukao ruku. »Ti izgledaš isto.« »Da?« Biserne oči su zablistale. »Je li to dobro ili loše?« »Oh... dobro. Nisam mislio...« »Da čujem kako si ti? Jesi li se zdruţio s nekom simpatičnom ţenkom koju su ti roditelji odabrali?« Blayev smijeh bio je oštar i hladan. »Boţe, ne. Ne postoji nitko za mene.« Qhuinn se ubacio u razgovor i samo što se nije fizički postavio između njih dvojice. »A kako si nam ti, Saxe?« »Prilično dobro.« Saxton nije ni pogledao Qhuinna dok je odgovarao, pozornost je zadrţao na Blayu. »Iako roditelji ţele da napustim Caldwell. Ja, međutim, ne osjećam potrebu da odem.« Blay je potraţio nešto na što će usmjeriti pogled pa se zabavio ispijanjem kole i brojanjem kockica leda u čaši. »A što vi ovdje radite?« upitao je Saxton. Uslijedila je duga pauza pa je Blay konačno podigao pogled pitajući se zašto Qhuinn nije odgovorio. Oh. Jasno. Saxton nije pitao svog rođaka. »Hoćeš li mu odgovoriti, Blay«, pitao je Qhuinn i namrštio se. Prvi put u... Boţe, čini se kao sto godina... pogledao je svog prijatelja u oči. Iako se nije morao pripremiti. Kao i uvijek, te raznobojne oči bile su uperene na nekog drugog: od takvog pogleda bi se netko s manje samopouzdanja osjećao manjim od makova zrna. Ali Qhuinnov rođak toga ili nije bio svjestan ili ga nije bilo briga. »Odgovori mi, Blayloče«, tiho je rekao. Blay je pročistio grlo. »Ovdje smo jer pomaţemo prijatelju.« »Kako plemenito.« Saxton se nasmiješio i otkrio blistave očnjake. »Znaš, mislim da bismo trebali koji put izaći.« Qhuinn je grubo odgovorio. »Moţe. Zvuči sjajno. Dat ću ti svoj broj.« Recitirao ga je kad su se vratili John, Trez i iAm. Uslijedilo je upoznavanje i razgovori, ali Blay se drţao po strani, ispio je kolu i spremio čašu u perilicu. Dok je prolazio oko šanka, prošao je pored Saxtona koji ga je zaustavio. »Lijepo te je ponovno vidjeti.« Blay je instinktivno primio pruţenu ruku... a kad su se rukovali, shvatio je da u dlanu drţi posjetnicu. Prikrio je iznenađenje, a Saxton se nasmiješio. Blay je karticu spremio u dţep, a Saxton se okrenuo Qhuinnu. »Javit ću ti se, rođače.« »Da. Moţe.« Rastanak je bio puno manje prijateljski s Qhuinnove strane, ali Saxtona opet kao da nije bilo briga, ili nije primijetio, iako je ovo potonje bilo teško vjerovati. »Ispričavam se«, rekao je Blay prisutnima. 33


Sam je izašao iz restorana, stao pod nadstrešnicu, zapalio cigaretu oslonivši se jednom nogom na hladan zid. Izvadio je posjetnicu dok je pušio. Debela i kremasta. Slova su urezana, nisu ispupčena, naravno. Starinski crno-bijeli font. Onjušio ju je i osjetio taj parfem. Lijepo. Jako lijepo. Qhuinn ih nije rabio... pa je uglavnom mirisao na koţu i seks. Spremio je posjetnicu u jaknu, povukao dim i polako ga izdahnuo. Nije bio naviknut na to da ga netko promatra. Ili da mu priđe. Uvijek je on bio taj koji je ţelio drugoga, ţelio je Qhuinna otkada pamti. Vrata su se naglo otvorila i njegovi su dečki izašli. »Čovječe, mrzim dim cigareta«, promrmljao je Qhuinn i rukom otjerao oblak koji je Blay upravio ispuhnuo. Blay je ugasio Dunhill na petu čizme, a pola nepopušene cigarete vratio u dţep. »Kamo idemo?« Park Xtreme, pokazao je John. Onaj blizu rijeke. Imaju još jedan trag, ali trebat će im nekoliko dana da to srede. »Nije li taj park teritorij bandi?« pitao je Blay. »Nema li ondje puno policije?« »Čemu brinuti zbog policije?« Qhuinn se grubo nasmijao. »Ako nas uhite, Saxton nas moţe izbaviti. Zar ne?« Blay je pogledao prema njemu, i ovog se puta trebao pripremiti. Qhuinnovo plavo i zeleno oko piljilo je u njega, a onaj stari, poznati uţitak planuo je u njegovim prsima. Boţe... ovo je osoba koju voli, pomislio je. I uvijek će ga voljeti. Bilo je to zbog načina na koji je isturio tu tvrdoglavu čeljust i njegovih tamnih, kosih obrva i piercinga u njegovom uhu i u punoj donjoj usni. Zbog te guste, sjajne crne kose i maslinaste puti i tog boţanstvenog mišićavog tijela. Zbog načina na koji se smije i činjenice da ama baš nikada ne plače. Zbog oţiljaka koje je nosio u sebi i za koje nitko nije znao i zbog uvjerenja da će on uvijek biti prvi koji će utrčati u plamteću zgradu, krvavu borbu ili mjesto automobilske nesreće. Zbog svega što je Qhuinn bio i svega što će postati. Ali situacija se nikada neće promijeniti. »Što se neće promijeniti?« pitao je Qhuinn i namrštio se. O sranje. Rekao je to naglas. »Ništa. Idemo Johne?« John je pogledao jednog pa drugog. Kimnuo je. Imamo samo tri sata do izlaska sunca. Idemo na posao.

34


Šesto poglavlje O Xhex je stajala u suprotnom kutu spavaće sobe i nije odgovorila na Lasheve boţavam način na koji me gledaš.«

riječi. Gledala ga je kako leţi ispred komode i kako mu jedno rame strši u zrak te je zaključila kako je posve moguće da mu je iščašila rame. To mu nije bila jedina ozljeda. Crna krv kapala mu je s brade jer mu je rasjekla usnicu i šepat će zbog ugriza za bedro. Pogledom je letio preko nje, a ona se nije ni pokušala sakriti rukama. Ako je bio spreman za drugu rundu, bila joj je potrebna sva preostala snaga. Uostalom, čednost je bitna samo ako vam je stalo do vlastitog tijela, a ona je davno izgubila tu vezu. »Vjeruješ li u ljubav na prvi pogled?« upitao ju je. Zagunđao je dok je ustajao na noge i morao se primiti za komodu dok je pokušavao pomicati ruku. »No?« nastavio je. »Ne.« »Cinik.« Odšepao je do prolaza koji vodi u kupaonicu. Stao je uza zid jednom rukom, pogledao lijevo pa duboko udahnuo. Naglim je udarcem vratio rame u čašicu, začulo se glasno krckanje i psovka. Naslonio se na zid teško dišući, a crna degradska krv iz njegovih porezotina zamrljala je bijeli zid. Okrenuo se prema njoj i nasmiješio se. »Ţeliš li se tuširati sa mnom?« Šutjela je pa je odmahnuo glavom. »Ne ţeliš? Šteta.« Nestao je u mramornoj kupaonici i trenutak kasnije čula je zvuk vode. Tek kada je začula da se pere i osjetila miris sapuna premjestila je ruke i noge. Bez slabosti. Nije pred njime pokazivala slabost. Nije samo ţeljela djelovati čvrsto kako bi on dobro razmislio prije nego što je ponovno napadne. Njezina priroda nije joj dopuštala da popusti njemu niti ikome drugome. Umrijet će boreći se. Takva joj je bila narav. Bila je nepobjediva, to nije bilo samo prazno busanje. Iskustva su je naučila da ona moţe podnijeti sve što joj drugi učine. Ali boţe blagi, mrzila se boriti s njime. Mrzila je cijelu ovu sjebanu situaciju. Kada je malo kasnije izašao, bio je čist i rane su mu već počele zacjeljivati, modrice su nestajale, kao i porezotine, kosti su se ponovno spojile kao čarolijom. Eto kakve je ona sreće. On kao da je na baterije. »Idem posjetiti oca.« Prišao joj je, a ona je iskesila očnjake što je on shvatio kao kompliment. »Oboţavam tvoj osmijeh.« »Ovo nije osmijeh, šupče.« »Kako god da ti to zoveš, divno je. Jednog dana ću te upoznati s dragim taticom. Imam planove za nas dvoje.« Lash se nagnuo, sigurno kako bi je poljubio, ali ona je zasiktala duboko u grlu pa je zastao i predomislio se. »Vratit ću se«, šapnuo je. »Ljubavi moja.« Znao je da ona mrzi kad je zove »ljubavi« pa je oprezno suspregnula reakciju. Nije ga izazivala dok se okretao i odlazio. Što je ona više odbijala igrati svoju ulogu, to je on postajao upleteniji, a njezine misli jasnije. Slušala ga je kako se kreće u susjednoj sobi i zamislila ga kako se oblači. Odjeću je drţao u drugoj sobi, to je počeo raditi kad je postalo jasno kako će se situacija odvijati između njih: Mrzio je nered i bio je pedantan glede svoje obleke. Kad je čula da je sišao u prizemlje, duboko je udahnula i ustala. Kupaonica je i dalje bila puna pare poslije njegovog tuširanja i iako je mrzila koristiti isti sapun kao i on, još je više mrzila ono što joj je bilo na koţi.

35


Čim je stala ispod vrućeg mlaza, mramor pod njezinim nogama postao je crven i crn od dvije vrste krvi koje su tekle s njezina tijela i nestajale u odvodu. Brzo se nasapunala i isprala jer iako je Lash otišao prije minute, s njime nikada niste znali. Ponekad se odmah vratio. Drugi put ga nije bilo cijeli dan. Rigalo joj se od mirisa skupog francuskog sapuna s kojim se Lash opskrbljivao, iako je zaključila kako bi većina ţenki uţivale u mirisu lavande i jasmina. Čovječe, kako je ţudjela za Rehvovim običnim antibakterijskim sapunom. Sigurno bi je pekao na ranama, ali bol je nije smetala, a ideja da se izriba do čista ju je privlačila. Dok se sapunala, osjetila je bol svaki put kad bi se sagnula u struku i iz nekog je razloga pomislila na lance koje je nosila kako bi kontrolirala svoju simpatsku prirodu. Uz svu borbu u spavaćoj sobi, tijelo joj je bilo preplavljeno s dovoljnim bolom da umrtvi njezine zle sklonosti, iako to nije bilo ni vaţno. Nije bila u društvu »normalnih« i njezina mračna priroda joj je pomagala da se nosi s ovom situacijom. Ipak, nakon dva desetljeća nošenja lanaca, bez njih se osjećala neobično. Ostavila je par nazubljenih lanaca u palači Bratstva... na komodi u sobi u kojoj je spavala noć prije odlaska u koloniju. Namjeravala se vratiti na kraju noći, istuširati se i navući ih... sada sigurno sakupljaju prašinu čekajući njezin povratak. Počela je gubiti nadu da će ih ponovno ugledati. Smiješno kako nešto moţe prekinuti vaš ţivot: izađete iz kuće misleći da ćete se vratiti, ali put kojim krenete vas odvede lijevo, a ne desno. Pitala se koliko će dugo Braća čuvati njezine osobne predmete. Koliko dugo prije nego što malen broj stvari koje posjeduje u palači Bratstva, u lovačkoj kolibi i u podrumskom stanu postane samo smeće. Vjerojatno najviše dva tjedna, makar nitko osim Johna ne zna za njezin podrumski stan pa će te stvari vjerojatno stajati duţe. Nakon nekoliko tjedana sigurno će njezine stvari zagurati u ormar. Pa u kutiju na tavanu. A moţda će ih samo baciti u smeće. Tako je to kada ljudi umru. Ono što je prije bio osoban predmet, sada postaje smeće, osim ako ga netko drugi ne uzme. A nije da postoji velika potreba za takvim lancima. Ugasila je vodu, izašla, obrisala se i vratila u spavaću sobu. Sjela je uz prozor kad su se otvorila vrata i ušao je mali degrad koji je kuhao Lashu noseći pladanj s hranom. Uvijek je djelovao zbunjeno dok je odlagao hranu koju je pripremio na komodu i osvrtao se prostorijom, kao da ni nakon svog ovog vremena nema pojma zašto ostavlja hranu u praznoj prostoriji. Proučavao je i zidove; svjeţe udubine i mrlje od crne krvi. Izgledao je toliko uredno da je zasigurno ţelio pospremiti sobu: kad je tek došla ovamo, svilene tapete bile su u savršenom stanju. Sada su izgledale kao da su prošle kroz sito i rešeto. Prišao je krevetu pa poravnao zguţvani prekrivač i posloţio jastuke. Vrata je ostavio širom otvorena pa se ona zagledala niz stepenice. Nije bilo razloga da pokuša pobjeći. A ni napad na degrada nije upalio. Kao ni simpatski napad, zato što je bila blokirana i mentalno i fizički. Mogla ga je samo gledati i poţeljela je da moţe nekako doprijeti do njega. Boţe, ovaj impotentni poriv za ubijanjem sigurno osjećaju i lavovi u zoološkom kada im radnici uđu u kavez s metlama i hranom. Druga osoba moţe dolaziti i odlaziti i mijenjati vašu okolinu, a vi ne moţete mrdnuti. Poţeliš od toga nešto odgristi. Kad je otišao, prišla je hrani. Neće joj pomoći da se ljuti na odrezak i trebala je kalorije kako bi se mogla boriti pa je počistila sve s tanjura. Sve je to njoj imalo okus po 36


kartonu i pitala se hoće li ikada više nešto pojesti zato što ţeli i hoće li joj se dopasti kako je začinjeno. Bilo joj je logično hranu tretirati kao gorivo, ali to ne znači da se posebno radovala obrocima. Kad je završila, vratila se do prozora, sjela u stolac s visokim naslonom i privukla koljena na prsa. Zureći u ulicu nije bila smirena, samo nepokretna. Čak i nakon svih ovih tjedana traţila je način da pobjegne... a tako će biti sve do zadnjeg daha. Opet, isto kao i poriv da se bori s Lashem, to nije bilo samo zbog njezinih okolnosti, već joj je to bilo u prirodi. Shvativši to, pomislila je na Johna. Toliko se trudila udaljiti od njega. Prisjetila se vremena koje su proveli zajedno, ne posljednjeg puta kad joj je vratio milo za drago zato što je ona njega odbijala, već onaj put kad su bili u njezinu podrumskom stanu. Nakon seksa pokušao ju je poljubiti... očito, htio je nešto više od seksa na brzaka. Njezin odgovor? Odmaknula se i otišla u kupaonicu te se oprala kao da ju je zaprljao. Onda je otišla iz stana. Tako da ga nije krivila za to kako je protekao njihov posljednji oproštaj. Osvrnula se svojim tamnozelenim zatvorom. Vjerojatno će ovdje umrijeti. Vjerojatno uskoro jer neko vrijeme nije pila iz vene, a prolazila je velik emocionalni i fizički stres. Pred realnošću svojeg nestanka prisjetila se lica u koja je gledala dok je ţivot napuštao njihova tijela. Smrt je bila dio njezinog posla plaćenog ubojice. Bila joj je nešto poput zvanja budući da je bila simpat. Taj proces ju je oduvijek fascinirao. Svaka osoba koju je probola se borila, iako su znali da ona stoji iznad njih s oruţjem u ruci i da će ih ponovno probosti ako ne umru. To kao da nije bilo bitno. Uţas i bol djelovali su poput izvora energije, pomagali su im da se opiru, a ona je znala kako se osjećaju. Kako je to pokušavati udahnuti iako vam zrak ne prolazi grlom. Kako vam hladni znoj izbije na vrućoj koţi. Kako vam mišići oslabe, ali i dalje ih tjerate da se pomaknu. Njezini prošli otmičari nekoliko su je puta doveli na korak do smrti. Iako vampiri vjeruju u Čuvardjevu, simpati nemaju koncept ţivota nakon smrti. Njima smrt nije izlaz za drugu autocestu već samo ciglani zid u koji se zaletite. Nakon toga nema ničega. Ona osobno nije vjerovala u nadnaravno biće, i bilo da je to zbog odgoja ili intelekta, rezultat je bio isti. Smrt je kraj priče, ugase se svjetla. Zaboga, toliko ju je puta vidjela izbliza, nakon tog velikog opiranja uslijedi... ništavilo. Njezine su se ţrtve samo prestale micati, zaledile bi se u kakvom god da su poloţaju bili kad ih je izdalo srce. I moţda neki umiru sa smiješkom na licu, ali u njezinu iskustvu to nije bio osmijeh već grimasa. Da ih s druge strane čeka jarka bijela svjetlost i nebo, zar se ne bi cerekali kao da su dobili na lutriji? Iako, moţda nisu izgledali tako ljuto zbog toga kamo odlaze već zbog toga gdje su bili. Stvari za kojima ţalite... o tome razmišljate prije smrti. Osim što je ţeljela da se rodila u drugim okolnostima, samo dvije stvari su joj teţe padale na srce od ostalih. Poţeljela je da je onda davno rekla Murhderu da je napola simpat Tako on ne bi pošao za njom u koloniju da je spasi. Znao bi da je neizbjeţno da je druga polovica obitelji pokuša prisvojiti i ne bi završio tako kako jest. Ţeljela je i da se moţe vratiti i reći Johnu Matthewu da joj je ţao. I dalje bi ga otjerala, jer je to jedini način da on ne ponovi greške njezina prijašnjega ljubavnika. Ali objasnila bi mu da nije problem u njemu. Već u njoj. 37


Barem će on dobro proći u svemu ovome. Na njega su pazila Braća i kralj njihove rase, a zahvaljujući tome što ga je odbila, on neće napraviti ništa glupo. Bila je prepuštena sama sebi, a što bude, bit će. Vodila je nasilan ţivot pa je nije posve čudilo to da će dočekati nasilan kraj... ali ostat će vjerna sebi i za sobom će ponijeti barem kilu-dvije nečijeg mesa na putu prema izlazu.

38


Sedmo poglavlje ranje, bliţila se zora. S John je bacio pogled na sat, ali to je bilo uludo utrošeno vrijeme. Peckanje u očima govorilo mu je sve što je trebao znati o tome koliko im je malo vremena preostalo. Sama ideja zore bila je dovoljna da počne brzo treptati. No s druge strane, aktivnosti u parku Xtreme su se stišavale za tu večer; nadrogirane skitnice su polijegali na klupe ili odlazili u javne zahode po zadnji fiks. Za razliku od ostalih parkova u Caldwellu, ovaj je bio otvoren non-stop, s fluorescentnim svjetlima na visokim stupovima koja su rasvjetljavala betonsko prostranstvo. Nije baš jasno što su projektanti imali na umu kad su osmislili park koji radi non-stop, jer upravo su to postigli. Radilo se non-stop. Toliko je droge prelazilo iz ruke u ruku, kao da su u barovima u Ulici Trade. Nema degrada, doduše. Samo ljudi koji dilaju ljudima koji se fiksaju u sjenama. Ipak, park je djelovao obećavajuće. Ako se Lash još nije ubacio u ovu zonu, učinit će to uskoro. Čak i uz policiju koja je lijeno prolazila u patrolnim kolima, mjesto je nudilo dovoljno privatnosti i dovoljno vremena da ih se uoči. Park je izgledao poput goleme terase na kojoj su se izmjenjivale udubine i rampe. Ljudi su mogli vidjeti muriju kad dolazi i nestati u raznim skrovištima. I bili su dosta vješti u tome. S pozicije iza alatnice, njih su trojica više puta vidjeli kako to izgleda. Na kraju se zapitate zašto murija ne pošalje neobiljeţena vozila i civile da se ubace u park. No moţda i jesu. Moţda je bilo drugih koji su, poput Johna, gomili bili nevidljivi. Pa dobro, ne baš poput njega, Qhuinna i Blaya. Nema šanse da bi čak i najbolje obučen i odlikovan plavac mogao drugima biti nevidljiv, dok su John i njegovi dečki to bili već tri sata. Svaki put kad je netko prošao pored, izbrisali su mu pamćenje. Bilo je nekako čudno biti negdje, ali ne pripadati... da vas drugi osjete, ali ne vide. »Idemo?« pitao je Qhuinn. John je pogledao prve znakove zore na nebu i sam sebi rekao da će za otprilike trinaest sati ta prokleta vruća lampa ponovno potonuti i da tada mogu opet zauzeti svoje poloţaje u ovom skrivenom kutku i promatrati. Prokletstvo. »Johne? Idemo.« Na trenutak je skoro frendu otkinuo glavu, podigao je ruke s namjerom da mu poruči da odbije, da mu nije bejbisiter i slično.Zastavila ga je činjenica da svo čekanje na svijetu neće stvoriti Lasha, niti će to postići vikanjem na Qhuinna. Kimnuo je jednom i još se jedanput osvrnuo. Jedan je diler izgledao kao da je glavni, mali se zadrţavao sve do samog kraja. Najčešće je stajao uz glavnu rampu, što je bilo pametno, tako je imao dobar pregled situacije, vidio je sve od udaljenih krajeva parka pa do ceste po kojoj su prolazili policajci. Mali je izgledao kao da mu je sedamnaest ili osamnaest, odjeća mu je visjela s tijela, što je dijelom bio skejterski stil, a vjerojatno je tako skrivao robu koju je prodavao. Izgledao je kao da bi mogao nekoliko puta proći kroz četke u autopraonici, ali bio je pozoran i lukav. Činilo se da radi sam. To je bilo zanimljivo. Dileri su obično imali pojačanje kako bi dominirali nekim teritorijem, inače bi ih netko zaskočio ili zbog droge ili zbog love. Ali ovaj klinac... cijelo je vrijeme bio sam. Ili su se u sjeni krili neki opaki snagatori ili će ga netko uskoro srediti.

39


John se odmaknuo od zida na koji se naslanjao i kimnuo dečkima. Idemo. Kad je opet poprimio oblik, sitni je šljunak škripio pod njegovim vojničkim čizmama, njegova teţina postala je stvarna, a oštar povjetarac ga je opalio posred lica. Dvorište kompleksa Bratstva bilo je omeđeno prednjom stranom palače i zidom visokim šest metara koji je okruţivao posjed. Bijela fontana od mramora u sredini bila je još uvijek prazna, punila se za toplijih mjeseci, a šest automobila parkiranih u nizu također je čekalo akciju. Glavu mu je okrenuo zvuk predenja dobro podmazanog mehanizma. Koordiniranim pokretom, čelične rolete spuštale su se na prozorima, ploče su se odmotavale i prekrivale ojačano staklo kao da se mnogo pari očiju zaklapa prije počinka. Uţasavao se ulaska unutra. Premda palača nudi preko pedeset soba kroz koje moţe lutati, pomisao da će ondje morati boraviti do zalaska sunca svela ju je na veličinu kutije za cipele. Qhuinn i Blay su se materijalizirali uz njega, a on se uspeo stubištem do golemih duplih vrata, gurnuo ih i ušao u predvorje. Unutra je podigao lice prema sigurnosnoj kameri. Istog trena brava je škljocnula, a on je upao u predvorje koje biste mogli očekivati u carskoj Rusiji. Stupovi od mramora i malahita pridrţavali su oslikani strop na visini od tri kata. Lampe i ogledala ukrašeni zlatnim listovima stvarali su i reflektirali mliječno svjetlo koje je boje činilo još bogatijima. A stubište tek... izgledalo je poput sagom prekrivenog uspona prema nebesima, zlatna balustrada račvala se na vrhu i tvorila otvoreni balkon na drugom katu. Njegov otac nije štedio i očito je volio dramatičnost. Trebao vam je samo orkestar u pozadini i mogli biste zamisliti kralja koji se spušta u plaštu... Wrath se pojavo na vrhu stubišta, njegovo golemo tijelo bilo je u crnoj koţi, duga kosa padala mu je niz masivna ramena. Kao i obično, nosio je sunčane naočale i nije spustio pogled premda je stajao na vrhu stepenica niz koje se mogao strmoglaviti. Nije bilo potrebe. Sada je već bio posve slijep. Ali ipak je vidio. Uz njega je koračao George koji je vodio brigu o tome. Pas vodič je kontrolirao kralja, bili su spojeni povodcem koji je psu išao oko prsa. Izgledali su nespojivo, dobri samaritanac lijep poput pobjednika na izboru ljepote i brutalan ratnik koji vam moţe iščupati grlo kad mu se prohtje. Ali dobro su se slagali i Wrath je oboţavao tu ţivotinju: psa se tretiralo poput kraljevskog ljubimca, što je i bio, ma kakva pseća hrana, George je jeo isto što i kralj, dakle vrhunske goveđe odreske i janjetinu. Pričalo se da retriver spava u krevetu s Beth i Wrathom, premda to još nitko nije osobno potvrdio, jer nikome nije bio dopušten ulazak u privatne odaje Prve obitelji. Wrath je započeo spust niz stepenice šepajući, posljedica nečeg što je učinio na Onoj strani kod Čuvardjeve. Nitko nije znao s kime se nalazio ili zašto bi redovito dolazio sa šljivom na oku ili otečenom usnom, ali svima je, pa čak i Johnu, bilo drago zbog tih sastanaka. Tako se Wrath mogao ispuhati i ne biti na terenu. Kralj je silazio, a ostala braća su ulazila kroz vrata kroz koja je John upravo prošao pa je morao brzo nestati. Ako su Sjene osjetile da je friško istetoviran, ekipa koja dolazi na posljednji obrok će to osjetiti čim mu se dovoljno pribliţe. Srećom, u knjiţnici se nalazio šank pa se John uputio ondje i natočio si Jack Daniels. Prvi od mnogih. Natakao je u sebe naslonjen na mramorni pult i poţelio da ima vremeplov, mada nije znao bi li njime otišao u prošlost ili u budućnost. »Ţeliš li što pojesti?« pitao je Qhuinn s vrata. 40


John nije pogledao u njegovom smjeru, samo je odmahnuo glavom i natočio novu rundu u četvrtastu čašu. »O.K. Donijet ću ti sendvič.« John je opsovao, okrenuo se na peti i pokazao: Rekao sam ne. »Pečenu govedinu? Moţe. Donijet ću ti malo torte od mrkve. Pladanj će te čekati u sobi.« Qhuinn se okrenuo. »Ako ovdje pričekaš još pet minuta, svi će posjesti za stol pa se moţeš neopaţeno popeti u sobu.« Otišao je pa ga je John mogao samo gađati čašom kako bi mu poručio da ne treba njegovu pomoć. Šteta dobre cuge. Qhuinn je imao tako tvrdu glavu da biste ga mogli raspaliti metalnom šipkom i ne bi bilo nikakvih posljedica. Srećom, alkohol je počeo djelovati, osjetio je kako mu se tupilo poput prekrivača spušta prvo na ramena, pa preko cijelog tijela. Alkohol mu nije umirio misli, ali opustio mu je kosti i mišiće. Pričekao je preporučenih pet minuta pa je uzeo čašu i bocu i krenuo penjući se uz dvije stepenice odjedanput. Prigušeni glasovi iz blagovaonice su ga slijedili dok se uspinjao, ali ništa drugo. U zadnje vrijeme nije bilo puno smijeha za večerom. Došao je do sobe, otvorio vrata i zakoračio u dţunglu. Odjeća je prekrivala sve zamislive površine, komodu, stolac, krevet, ekran plazme. Kao da mu je ormar povratio po prostoriji. Prazne boce Jack Danielsa gurale su se na dva noćna ormarića uz uzglavlje kreveta i širile se dalje po podu i izguţvanim plahtama i prekrivačima. Već dva tjedna nije u sobu puštao Fritza i ekipu za čišćenje, a kako mu je krenulo, trebat će im bager kad im konačno otvori vrata. Dok se skidao, nije mario gdje će mu sletjeti hlače i majica, ali s jaknom je bio paţljiv. Barem dok nije izvadio oruţje, a zatim ju je bacio na rub kreveta. U kupaonici je provjerio noţeve pa je brzo očistio pištolje priborom koji je drţao uz drugi umivaonik. Da, standardi su mu postali niţi nego u sveučilišnom bratstvu, ali oruţje je bilo druga priča. Njega se moralo odrţavati. Brzo se istuširao, a dok je sapunao prsa i abdomen prisjetio se vremena kad mu je i dodir tople vode na preponama bio dovoljan da se ukruti. Više nije. Nije imao erekciju... od posljednjeg puta kad je bio s Xhex. Jednostavno nije imao interes, čak ni u snovima, što je bilo nešto novo. Prije nego što je prošao kroz prijelaz, kad nije trebao biti svjestan svoje seksualnosti, podsvijest mu je totalno zagrijavala noći. Sve te orgije bile su toliko stvarne, toliko detaljne, kao da su uspomene, a ne izmišljotine iz REM faze sna. A sada? Na ekranu u glavi vrtio je samo scene potjere iz filma Projekt: Vještica iz Blaira, u kojima on panično bjeţi, ali ne zna što ga proganja... ni hoće li ikada stići na sigurno. Izašao je iz kupaonice i ugledao sendvič s pečenom govedinom i golemu krišku torte. Pića nije bilo, ali Qhuinn je znao da ţeđ gasi samo gospodinom Danielsom. John je pojeo stojeći posve gol ispred komode, a kad mu je hrana pala na ţeludac, isisala je energiju iz njega i izvukla mu sve misli iz glave. Obrisao je usta platnenim ubrusom, odloţio pladanj na hodnik pa krenuo u kupaonicu i oprao zube, čisto iz navike. Ugasio je svjetla u kupaonici. Ugasio je svjetla u sobi. Sjeo je na krevet drţeći bocu. Koliko god bio iscrpljen, nije ţelio leći. Postojala je obrnuta veza između razine energije u njegovu tijelu i udaljenosti između njegovih ušiju i poda. Iako gleda u kriţ od

41


umora, čim mu glava padne na jastuk, misli će mu se rojiti glavom i posve će se razbuditi, zuriti u strop i brojiti sati i tuţne uspomene. Ispio je sve iz čaše i poloţio lakte na koljena. Glava mu se začas počela klatiti, kapci su mu se spuštali. Kad se počeo naginjati u stranu, dopustio si je da padne, iako nije znao kamo pada, prema jastucima ili zguţvanom prekrivaču. Jastucima. Podigao je noge na krevet i povukao prekrivač preko bokova i doţivio trenutak blaţenog kolapsa. Moţda se večeras prekine začarani krug. Moţda ga ovo divno olakšanje upije u crnu rupu kojoj se nada. Moţda će... Širom je otvorio oči i zagledao se u tamu. Ne. Bio je toliko iscrpljen da je bio nemiran i posve razbuđen. Protrljao je lice i zaključio da je ovo kontradiktorno stanje usporedivo s letom bumbara. Fizičari su tvrdili da je nemoguće, a ipak, on leti. Okrenuo se na leđa, prekriţio ruke na prsima i zijevnuo toliko jako da mu je vilica škljocnula. Nije znao bi li upalio svjetlo. Tama je pojačavala komešanje u njegovoj glavi, ali lampa ga je pekla za oči sve dok se nije osjećao kao da mu pijesak curi iz očiju. Imao je običaj lampu naizmjence paliti i gasiti. S hodnika je začuo Zsadista, Bellu i Nallu kako odlaze prema svojoj sobi. Par je razgovarao o večeri, a Nalla je cvrkutala onako kako djeca cvrkuću kad im je trbuh pun, a roditelji uz njih. Sljedeći je prošao Blay. Osim V.-a, bio je jedini koji je pušio u kući, tako je John znao da je to on. A Qhuinn je bio s njime. Sigurno. Inače Blay ne bi zapalio pred svojom sobom. Vraćao mu je za onu pomoćnicu u salonu, i tko ga moţe kriviti. Uslijedila je duga tišina. Zatim zadnji par čizama. Tohr je odlazio u krevet. Bilo je očito o kome se radi po tišini i nedostatku zvuka, koraci su bili usporeni i lakši od onih ostale Braće. Tohr je vraćao tijelo u formu, ali još nije dobio dozvolu da ide na teren. Morao je nabaciti još dvadeset i pet kilograma mišićne mase prije nego što bude mogao ići prsa o prsa s neprijateljem. Nitko više neće proći hodnikom. Lassiter, Tohrova zlatna sjena, nije spavao. Anđeo bi obično ostao u sobi za biljar i gledao televiziju. Intelektualne emisije poput dokazivanja očinstva na Mauryju, The People's Court sa sutkinjom Milian i maratone Pravih kućanica. Tišina... tišina... tišina... Kada mu je zvuk otkucaja srca počeo ići na ţivce, John je opsovao, protegnuo se i upalio svjetlo. Smjestio se na jastuke i pustio ruke da padnu. Nije dijelio Lassiterevu opčinjenost televizijom, ali sve je bilo bolje od tišine. Opipao je oko praznih boca i pronašao daljinski, a kada je kliknuo gumb za paljenje, uslijedila je pauza kao da je uređaj zaboravio čemu sluţi, no zatim se pojavila slika. Linda Hamilton trčala je niz hodnik, tijelo joj je zračilo snagom. U daljini su se otvorila vrata dizala... i otkrila su niskog, tamnokosog klinca i Arnolda Schwarzeneggera. John je stisnuo gumb za gašenje i slika je nestala. Posljednji put kada je gledao taj film bilo je to s Tohrom... kad ga je Brat izbavio iz njegovog jadnog ţivota i pokazao mu tko on ustvari jest... prije nego što su im se obojici ţivoti uništili. U sirotištu, u ljudskom svijetu, John je uvijek bio svjestan toga da je drugačiji... a Brat mu je te večeri objasnio razlog. Sve je objasnio jednim otkrivanjem očnjaka. Naravno, uslijedila je hrpa nervoze kad je saznao da nije ono što je uvijek smatrao da jest. Ali Tohr je bio uz njega, samo je opušteno gledao telku, premda je bio u rasporedu za 42


borbu i morao je čuvati trudnu šelan. To je bilo nešto najljubaznije što je itko učinio za njega. Vrativši se u stvarnost, John je bacio daljinski na noćni ormarić i prevrnuo praznu bocu. Zadnji prst burbona se izlio pa je podigao majicu da to očisti. Što je, s obzirom na stanje u sobi bilo kao da pojedete Big Mac i krumpiriće, ali popijete dijetnu kolu. No, što sad. Obrisao je stol, podiţući boce jednu po jednu, pa je otvorio ladicu da prebriše... Bacio je majicu na pod i izvadio staru knjigu u koţnom uvezu. Već šest mjeseci je imao dnevnik, ali nije ga još pročitao. Bilo je to jedino što je imao od oca. Nije imao drugog posla pa je otvorio korice. Listovi su bili od teleće koţe i mirisali su staro, ali tinta je bila posve čitka. John je pomislio na poruke koje je pisao Trezu i iAmu u restoranu i zapitao se je li njegov rukopis sličan očevom. On je pisao na Starom jeziku pa to nije mogao znati. Napregnuo je umorne oči. Isprva je samo gledao kako su znakovi stvoreni, kako je tinta tekla da ih oblikuje, kako nije bilo pogrešaka i prekriţenih riječi, kako je njegov otac, premda stranice nisu imale redove, pisao uredno i ravno. Zamislio je Dariusa pognutog nad biljeţnicu kako namače pero u tintu i piše uz svjetlost svijeće... Neobičan drhtaj prošao je Johnovim tijelom. Zapitao se hoće li mu pozliti... ali mučnina je prošla i pred očima mu je zatitrala slika. Golema kamena kuća slična ovoj u kojoj se sada nalazi. Soba prepuna predivnih predmeta. Brza bilješka u dnevnik za stolom prije bala. Svijetlost svijeće, topla i meka. John se otresao i nastavio okretati stranice. U nekom je trenutku prestao proučavati redove znakova i počeo ih je čitati... Boja tinte promijenila se iz crne u smeđu kada je otac pisao o prvoj noći u vojnom kampu. O hladnoći. O tome koliko se boji. O tome koliko mu nedostaje dom. O tome koliko se usamljeno osjeća. John je toliko suosjećao da se činilo kako ne postoji razlika između oca i sina: usprkos mnogim, mnogim godinama i tome što ih je razdvajao cijeli kontinent, činilo se da se nalazi u očevoj koţi. Logično. Nalazio se u istoj situaciji: nasilna stvarnost prepuna tame... bez roditelja na koje bi se mogao osloniti sada kada je Wellsie umrla, a Tohr postao ţivi duh. Teško je odrediti kada su mu se kapci zaklopili i ostali spušteni. No, u nekom je trenutku zaspao, paţljivo drţeći u rukama ono malo što mu je ostalo od oca.

43


Osmo poglavlje 1671. GODINA, PROLJEĆE, STARA ZEMLJA

arius se materijalizirao u gustoj šumi pored ulaza u spilju. Proučio je tamu i D osluškivao ima li zvukova vrijednih paţnje... Jeleni su koračali uz tihu rijeku, povjetarac je zviţdao kroz grane borova i čuo je zvuk vlastita disanja. No u blizini nije bilo ljudi ili degrada. Pričekao je trenutak... pa se sagnuo ispod kamene gromade i ušetao u prostoriju prirodno stvorenu prije mnogo eona. Ulazio je sve dublje i dublje, zrak je sve jače mirisao mirisom koji je prezirao: pljesniva prljavština i hladna vlaga podsjećale su ga na vojni kamp, i premda je prije dvadeset i sedam godina napustio to vraţje mjesto, još uvijek mu se koza jeţila od uspomena na vrijeme provedeno s Bloodletterom. Došao je do dna prostorije i rukom prešao preko neravnog, mokrog kamena kako bi pronašao ţeljeznu ručicu koja je otključavala mehanizam skrivenih vrata. Začuo se prigušeni cvileţ dok su se okretale šarke pa se dio spilje pomaknuo na desno. Nije čekao da se vrata potpuno povuku, zakoračio je čim je kroz njih bočno mogao progurati masivna prsa. S druge strane je povukao drugu ručku i pričekao da se vrata zatvore. Dug put u sanctum sanctorumu Bratstva bio je obasjan jarkim svjetlom baklji, a sjene grubih linija su se naglo pomicale preko kamenog poda i stropa. Bio je na pola puta kada su glasovi braće doprli do njegovih ušiju. Očito ih je mnogo bilo na sastanku s obzirom na simfoniju basova, muških glasova koji su se preklapali i natjecali da ih se čuje. Vjerojatno je posljednji stigao. Kada je došao do ţeljeznih vrata, iz dţepa na prsima izvadio je teţak ključ i gurnuo ga u bravu. Čak je i on morao uprijeti da bi otvorio vrata; golema vrata otvorila su se samo ako je onaj tko ţeli ući snagom dokazao da zasluţuje prolaz. Kada je sišao u velik prostor duboko pod zemljom. Bratstvo je bilo na okupu i sastanak je mogao početi. Stao je pored Ahgonyja, glasovi su se utišali i Wrath Pravedni je promotrio okupljene. Braća su poštovala vođu rase iako nije bio ratnik, jer bio je hvalevrijedan muţjak kraljevske krvi i njegov mudar savjet i razborito suzdrţavanje bili su iznimno vrijedni u ratu protiv Degradacijskog društva. »Ratnici moji«, rekao je kralj. »Obraćam vam se noćas s ozbiljnim vijestima i zamolbom. Glasnik slugan došao je u moj dom za vrijeme dana i zamolio privatnu audijenciju. Odbio je objasniti svoj dolazak mom osobnom tajniku te se srušio i zaplakao.« Jasne zelene oči monarha prešle su preko lica okupljenih, a Darius se zapitao kamo vodi ta priča. Ničemu dobrom, pomislio je. »Tada sam se ja umiješao.« Kralj je na trenutak zaklopio oči. »Sluganov gospodar poslao ga je k meni s najgorim mogućim vijestima. Nezdruţena kći obitelji je nestala. Rano se povukla u svoje odaje i činilo se da je sve u redu sve dok joj sluţavka nije donijela podnevni obrok u sobu. Soba je bila prazna.« Ahgony, vođa bratstva se oglasio. »Kada je zadnji put viđena?« »Prije posljednjeg obroka. Došla je roditeljima i obavijestila ih da nema teka te da će leći.« Kralj je ponovno promotrio okupljene. »Njezin je otac vrstan muţjak koji mi je učinio osobne usluge. Vaţnija je, međutim, usluga koju je pruţao cijeloj rasi kao vođ vijeća.« Psovke su zaorile spiljom, a kralj je kimnuo. »Istina, radi se o Sampsoneovoj kćeri.« Darius je prekriţio ruke na prsima. Ovo su bile iznimno loše vijesti. Kćeri glimere svojim su

44


očevima bile poput vrijednih dragulja... sve dok ih se ne preda drugom dostojnom muţjaku koji će se prema njima jednako paţljivo odnositi. Nad tim se ţenkama bdjelo, drţali su ih pod staklenim zvonom... One nisu samo nestale iz obiteljskih domova. Moglo ih se oteti, doduše. Poput svih rariteta, ţenke dobre krvi bile su iznimno vrijedne, a kao i uvijek u glimeri, pojedinac je bio manje vaţan od obitelji. Otkupnine se nisu plaćale da se spasi ţivot, već zbog ugleda loze. Uistinu, nije bilo nečuveno da se takva nevina djeva otme i drţi zbog novaca, a novac se plaćao zbog prijetnje ugledu. Degradacijsko društvo nije bilo jedini izvor zla na Zemlji. Vampiri su znali loviti vlastitu vrstu. Kraljev glas zaorio je spiljom, dubok i zapovjedan »Vi ste moja privatna garda pa se obraćam vama da ispravite ovu situaciju.« Kraljeve oči zastale su na Dariusovima. »Jednog od vas zamolit ću da ode i ispravi ovu nepravdu.« Darius se duboko poklonio prije nego što je kralj izustio molbu. Kao i uvijek, bio je posve spreman obaviti bilo kakvu duţnost za njega. »Hvala ti, ratniče. Tvoja sposobnost vodstva bit će iznimno vaţna pod krovom te sada razorene obitelji, kao i tvoj smisao za protokol. A kada otkriješ zločinca, imam potpuno povjerenje u tvoju sposobnost da se pobrineš za ispravan... ishod. Neka ti pomognu oni koji stoje uz tebe i, prije svega, pronađi je. Niti jedan otac ne bi trebao proţivljavati ovaj uţas.« Darius se u potpunosti slagao. I bila je to mudra odluka mudroga kralja. Darius je bio političar, istina. No gubitkom majke razvio je i određeni odnos prema ţenkama. Makar bi i ostala braća zadatku pristupila jednako predano, osim moţda Hharma koji je imao prilično nebulozan pojam o vrijednosti ţenki. No Darius je bio taj koji će ovu odgovornost najozbiljnije shvatiti, a kralj je to proračunato zaključio. Trebat će mu pomoć pa je pogledao braću kako bi odlučio koga odabrati i pregledavao je ozbiljna, sada poznata lica. Zaustavio se kada je među njima ugledao novo lice. S druge strane oltara brat Hharm stajao je pored mlađe, mršavije verzije sebe. Dječak je imao tamnu kosu i plave oči svog gospodara, a izgledao je kao da bi mogao naslijediti i Hharmova plećata ramena i široka prsa. No tu je sličnost prestajala. Hharm se prkosno naslanjao na zid spilje, što nije bilo neobično. Muţjaku je draţi bio sukob od razgovora, nije imao vremena ili koncentracije za ovo potonje. Dječak se, međutim, zadubio u razgovor, njegov pametan pogled sa strahopoštovanjem se zadrţao na kralju. Ruke je drţao iza leđa. Premda je djelovao mimo, kršio je ruke skrivene iza leđa, a tu njegovu nervozu otkrivalo je pomicanje njegovih podlaktica. Darius je razumio kako se dječak osjeća. Nakon okupljanja svi izlaze na teren i Hharmov sin po prvi će put biti testiran protiv neprijatelja. Nije imao prikladno oruţje. Stigao je iz vojnog kampa i oruţje mu nije bilo bolje od Dariusovog nekada... još Bloodletterovih ostataka. Što je bilo ţalosno. Darius nije imao oca koji bi mu pomogao, ali Hharm se trebao pobrinuti za ovog dječaka, trebao mu je dati izabrano, kvalitetno oruţje jednako dobro poput svojeg. Kralj je podigao ruke i pogledao u strop. »Neka Čuvardjeva motri na okupljene i blagoslovi ove vojnike koji izlaze na polja rata.« Ratni poklič zaorio se iz grla braće, a Darius im se pridruţio svom snagom. Urlik je odjeknuo i odbio se od zidova, nije nestao ni kada je krenulo klicanje. Gromki zvuk dizao se sve više, a kralj je pruţio dlan u stranu. Iz sjene je prišao mladi nasljednik prijestolja, izraz lica bio mu je puno stariji od njegovih sedam godina. Wrath, sin Wratha, poput Tohrmenta bio je pljunuti otac, ali ovdje je sličnost između njih prestajala. Prijestolonasljednik je bio svet ne samo svojim roditeljima već i rasi. Mali je muţjak predstavljao budućnost, bio je budući vođa... dokaz da će vampiri preţivjeti

45


usprkos gubitcima koje im je nanosilo Degradacijsko društvo. I bio je neustrašiv. Mnogi mališani bi se sakrili iza leđa roditelja suočeni sa samo jednim bratom, ali mladi je Wrath čvrsto stajao i promatrao muţjake pred sobom, kao da je već tada znao da će zapovijedati jakim plećima i naoruţanim rukama onih pred sobom. »Izađite ratnici«, rekao je kralj. »Izađite i baratajte bodeţima s ubojitom svrhom.« Bila je to krvoţedna izjava za tako mlade uši, ali usred rata nije bilo smisla štititi sljedeću generaciju kraljeva. Wrath, sin Wratha, nikada se neće boriti na ratištu, bio je previše vaţan za rasu, ali proći će obuku kako bi znao s čime se suočavaju ratnici kojima naređuje. Kralj je pogledao svog potomka i oči su mu se zamutile od ponosa, radosti, nade i ljubavi. Koliko je drugačiji odnos Hharma i njegova sina. Taj je mladić stajao pored svog oca, ali kao da je stajao pored stranca, toliko mu je malo paţnje poklonjeno. Ahgony se nagnuo prema Dariusu. »Netko treba paziti onog dječaka.« Darius je kimnuo. »Točno. « »Ja sam ga večeras doveo iz kampa.« Darius je pogledao brata. »Uistinu? Gdje mu je bio otac?« »Nekoj djevi među nogama.« Darius je potiho opsovao. Doista, brat je bio grubijan usprkos svojoj lozi, a primitivni instinkti podarili su mu mnogo sinova, što je njegov nemar moglo objasniti, ali ne i ispričati. Naravno, ostali mu sinovi nisu mogli pristupiti u Bratstvo jer ţilama njihovih majki nije tekla krv Odabranica. Međutim, Hharma to nije zabrinjavalo. Jadan dječak stajao je posve sam i Darius se prisjetio svoje prve noći na ratištu: nije bio vezan ni za koga. Bojao se susreta s neprijateljem oboruţan samo vlastitim znanjem i s ono malo treninga iz kojeg je morao crpiti snagu. Nije da braću nije zanimao njegov uspjeh. Morali su čuvati svoja leđa, a on je morao dokazati svoju vrijednost. Mladića je očito čekala ista sudbina, samo što je on imao oca koji mu je trebao olakšati put. »Čuvaj se, Dariuse«, rekao je Ahgony, a kralj i prijestolonasljednik su se spustili među ratnike, pozdravili se i pripremili na odlazak. »Otpratit ću kralja i princa.« »Pazi se, brate.« Brzo su se zagrlili, Ahgony se pridruţio Wrathu i sinu pa izašao s njima iz spilje. Tohrture je istupio i počeo određivati teritorije koji će se pokrivati te noći, ratnici su se počeli odvajati u parove, a Darius se zagledao preko njihovih glava prema Hharmovom sinu. Dječak je utonuo u zid i ukočeno stajao, ruke je i dalje skrivao iza leđa. Hharm kao da nije bio zainteresiran ni za što osim za čavrljanje s ostalima. Tohrture je podigao prste do usta i zazviţdao. »Braćo! Pozornosti« U spilji je nastupila grobna tišina. »Hvala. Jesu li svima jasna područja?« Začuo se potvrdan zvuk i braća su počela odlaziti, a Hharm se nije ni osvrnuo prema sinu. Samo je krenuo prema izlazu. Dječak je stavio ruke preda se i protrljao ih. Istupio je i izgovorio očevo ime jedanput... dva puta. Brat se okrenuo, s izrazom osobe koja je suočena s neugodnom obvezom. »Hajde onda...« »Ako smijem«, rekao je Darius i prepriječio se između njih dvojice. »Bilo bi mi zadovoljstvo kad bi me on pratio na mom zadatku. Ako nitko nema zamjerke na to.« Iskreno, nije ga bilo briga hoće li time nekoga uvrijediti. Dječak je trebao više nego što će mu otac pruţiti, a Darius nije bio osoba koja će mirno dopustiti da se odvije nešto loše. »Misliš da se ne mogu pobrinuti za vlastitu krvi« odbrusio je Hharm. Darius se okrenuo muţjaku i unio mu se u lice. Sukobe je volio rješavati mirnim razgovorom, ali s Hharmom se nije moglo raspravljati. A Darius je bio dovoljno obdaren da silu pobije silom.

46


Braća oko njih su se ukočila, a Darius je spustio glas, premda će svi okupljeni čuti svaku riječ. »Daj mi dječaka i u zoru ću ga ţivog vratiti.« Hharm je zarezao poput vuka koji osjeća svjeţu krv. »Kao i ja, brate.« Darius se još više pribliţio. »Ako ga odvedeš u borbu i on umre, tvoji će potomci zauvijek snositi tu sramotu.« Premda, iskreno, nije znao bi li to utjecalo na savjest muţjaka. »Daj ga meni i poštedjet ću te toga.« »Nikada mi se nisi sviđao, Dariuse.« »A ipak si u kampu vrlo rado usluţivao one koje sam ja pobijedio.« Darius je iskesio očnjake. »S obzirom na to koliko si uţivao u tome, mislio sam da me više cijeniš. Znaj ovo, ako mi ne dopustiš da nadgledam dječaka, oborit ću te na ovaj pod i mlatiti te dok mi ne popustiš.« Hharm je odvratio pogled u stranu, podigao je pogled preko Dariusova ramena i prisjetio se prošlosti. Darius je znao kojeg se trenutka prisjeća. Noći kada je Darius pobijedio u njihovoj borbi u kampu, budući da je Darius odbijao iskoristiti pobjedu, to je učinio Bloodletter. Ono što je uslijedilo bilo je i više nego brutalno, i premda je Darius nevoljko to spomenuo, zaključio je da cilj opravdava sredstvo kad je u pitanju dječakova sigurnost. Hharm je znao tko bi pobijedio u sukobu snage. »Uzmi ga«, rekao je mirno. »Čini s njime što ţeliš. Odričem ga se kao sina.« Brat se okrenuo na peti i izašao... I isisao sav zrak iz spilje. Ratnici su ga gledali kako odlazi, tišina je bila glasnija od ranijeg ratnog pokliča. Odreći se djeteta bilo je neetično, bilo je to razorno poput dnevne svjetlosti za obrokom. Darius je prišao mladom muţjaku. To lice... Najdraţa Čuvardjevo. Dječakovo ukočeno sivo lice nije bilo tuţno. Nije bilo slomljeno. Nije na njemu čak bilo ni srama. Njegovo lice bilo je poput samrtne maske. Darius je pruţio dlan i rekao: »Pozdrav, sine. Ja sam Darius i bit ću tvoj čuvarnik u borbi.« Mladić je jednom trepnuo. »Sine, sada ćemo krenuti na klisure.« Mladić je naglo odmjerio Dariusa; očito je traţio znakove duţnosti i samilosti. Neće ih pronaći. Darius je dobro znao kakva je suha i tvrda zemlja na kojoj dječak stoji, stoga je znao da bi svaki znak blagosti dječaku donio samo daljnju sramotu. »Zašto«, upitao ga je dječak hrapavim glasom. »Odlazimo na klisure pronaći ţenku«, mirno je rekao Darius. »Zato.« Dječak je upiljio oči u Dariusa. Zatim je poloţio dlan na prsa, naklonio se i rekao: »Trudit ću se da svojim sluţenjem pomaţem, a ne odmaţem.« Tako je teško biti neţeljen. Još je teţe visoko podići glavu nakon takvog nečeg. »Kako se zoveš«, pitao je Darius. »Tohrment. Ja sam Tohrment, sin...« Pročistio je grlo. »Ja sam Tohrment.« Darius je stao uz mladića i poloţio mu ruku na rame koje se još nije razvilo do punog potencijala. »Pođi sa mnom.« Dječak je odlučno krenuo za njime... dalje od očiju Bratstva... izvan svetišta... izvan spilje... u noć. Pomak u Dariusovim prsima dogodio se negdje između prvog koraka i trenutka kad su se zajedno dematerijalizirali. Uistinu, po prvi je put osjetio da ima vlastitu obitelj... jer iako dječak nije bio njegova krv, on ga je uzeo pod svoje okrilje. Prema tome, stat će pred oštricu namijenjenu mladiću ako do toga dođe i ţrtvovat će svoj ţivot. To je bio kodeks Bratstva, ali samo prema bratu. Tohrment još nije bio jedan od njih. Njegova

47


krv osigurala mu je ulazak u Grobnicu, ali ništa više. Ako se ne uspije dokazati, daljnji pristup bit će mu zauvijek zabranjen. Uistinu, prema kodeksu, dječak moţe izgubiti ţivot na ratištu i biti ostavljen. Ali Darius to neće dopustiti. Oduvijek je ţelio vlastitog sina.

48


Deveto poglavlje TRIDESET I DVA KILOMETRA IZVAN CHARLESTONA, JUŢNA KAROLINA

I

deš! Kakvo ovdje drveće raste!« Da, time je sve rečeno. Kombi Istraţivača paranormalnog sa satelitskom vezom skrenuo je sa seoske ceste SC 124, a Gregg Winn je zakočio i nagnuo se preko upravljača. Jebeno savršeno. Prema kući na plantaţi vodila je aleja golemih hrastova kojima je s masivnih grana visjela španjolska mahovina i njeţno se njihala na povjetarcu. Na kraju aleje, osamsto metara od njih, smjestila se vila sa stupovima, poput gospođe u stolici, a podnevno sunce obasjavalo ju je limun ţutom bojom. Iz straţnjeg dijela kombija pojavila se »voditeljica« emisije, Holly Fleet. »Jesi li siguran da je ovo dobra ideja?« »To je pansion, nije li?« Gregg je nagazio gas. »Otvoren za javnost.« »Zvao si četiri puta.« »Nisu nas odbili.« »Nisu ti se javili.« »Koga briga.« Ovo mu je trebalo. Specijali Istraţivača paranormalnog u udarnom terminu bili su nadomak probijanja u kategoriju profitabilnijih televizijskih emisija. Da, nisu još bili na razini Američkog idola, ali totalno su rasturili posljednju epizodu Magic Exposeda, a ako se taj novi trend nastavi, poteći će i ozbiljna lova. Dugi prilaz do kuće kao da je vodio u prošlost, a ne samo dublje na imanje. Zaboga, dok je promatrao travnjake oko sebe, pomislio je da će ugledati vojnike iz Građanskog rata i ondašnje ljepotice koje šeću ispod gustih krošnji poput Vivien Leigh. Šljunčani puteljak vodio je goste ravno do sluţbenog prednjeg ulaza i Gregg je parkirao sa strane kako ne bi drugim automobilima blokirao prolaz. »Vas dvoje ostanite ovdje. Ja idem unutra.« Izlazeći iz kombija, obukao je crnu vjetrovku preko Ed Hardy majice i rukavom prekrio zlatni Rolex. Sam kombi s logom emisije IP, sjenovitim obrisom duha ispod povećala, bio je dovoljno kičast, a kuća je sigurno bila u vlasništvu lokalca. Holivudski stil nije se nuţno cijenio izvan Los Angelesa, a ovo elegantno zdanje nije imalo nikakve veze s plastičnim operacijama i umjetnim tenom. Njegove Prada mokasine tonule su u šljunak dok je koračao prilazom. Bijela kuća bila je jednostavna trokatnica s trijemom na prvom i terasom na drugom katu te uspravnim prozorima u kosom krovu. Elegantne proporcije i veličina činile su je vilom. Dojam su upotpunjavale draperije boje dragulja koje je vidio kroz prozor i svijećnjaci koji su visjeli s visokih stropova. Opako za jedan pansion. Ulazna vrata bila su dovoljno velika za katedralu, a alka je bila mjedena lavlja glava, gotovo u prirodnoj veličini. Podigao ju je i pustio da sama padne natrag. Dok je čekao, provjerio je da su Holly i Stan ondje gdje ih je ostavio. Zaista, nije trebao pratnju dok je izigravao neţeljenog trgovačkog putnika. Iskreno, da nisu upravo bili na terenu u Charlestonu, moţda ne bi osobno došao ovamo, ali bili su udaljeni samo pola sata voţnje i nije im bilo van puta. Specijal u Atlanti moraju početi raditi tek za nekoliko dana pa imaju vremena. A još vaţnije, ubio bi za... Vrata su se široko otvorila, a on nije uspio suspregnuti osmijeh. Čovječe, ovo postaje sve bolje i bolje. Sve na ovom tipu vrištalo je engleski batler, od sjajnih cipela do crnog 49


prsluka i blejzera. »Dobar dan, gospodine.« Imao je i naglasak. Nije baš bio britanski, nije ni francuski, otmjeni europski. »Kako vam mogu pomoći?« »Gregg Winn.« Pruţio je ruku. »Mislim da sam vas nazvao nekoliko puta. Nisam siguran jeste li primili moje poruke.« Batler se brzo rukovao. »Dakako.« Gregg je čekao da nastavi. Kada nije, pročistio je grlo. »Ah... Nadao sam se da ćete nam dopustiti da malo istraţimo vašu divnu kuću i imanje. Legenda o Eliahu Rathbooneu je prilično izuzetna. Mislim... izvještaji vaših gostiju su nevjerojatni. Moja ekipa i ja...« »Dozvolite da vas prekinem. Ne moţete snimati na imanju...« »Platit ćemo vam.« »... ni pod koju cijenu.« Batler se hladno osmjehnuo. »Siguran sam da razumijete da cijenimo našu privatnost.« »Iskreno, ne razumijem. Koja je šteta ako nam dopustite da malo pronjuškamo?« Gregg je tiše progovorio i nagnuo se prema naprijed. »Osim, naravno... ako sami ne stvarate zvuk koraka usred noći? Ili ţicom balansirate svijeću u spavaćoj sobi na katu?« Batlerov se izraz lica nije promijenio, no odisao je prezirom. »Vjerujem da ste na odlasku.« To nije komentar. Nije prijedlog. To je zahtjev. Ali koga briga, Gregg je imao posla s opakijima od nekog fićfirića u pingvinskom odijelu. »Znate, posao vam sigurno cvjeta zbog tih priča o duhu.« Gregg je progovorio još tiše. »Imamo golemu televizijsku publiku. Ako mislite da sada imate goste, promislite tek kako bi bilo kad biste se predstavili naciji. A čak i da sami smišljate to o Rathbooneu, moţemo surađivati s vama, ne moramo vas razotkriti. Ako znate na što mislim.« Batler je zakoračio unazad i krenuo zatvarati vrata. »Doviđenja, gospodine...« Gregg mu je tijelom zapriječio put. Čak i da nije ţarko ţelio istraţiti tu priču, nije prihvaćao ne za odgovor. A kao i inače, odbijanje je samo potpalilo njegovo zanimanje. »Onda bismo voljeli prespavati. Istraţujemo okolne lokacije Građanskog rata i trebamo mjesto gdje ćemo prespavati.« »Bojim se da smo puni.« U tom se trenu, poput dara s neba, par spustio niz elegantno stubište noseći kofere. Gregg se nasmiješio gledajući ih preko batlerova ramena. »Niste više toliko puni.« Uputio mu je nevini izraz kojim je poručio da neće praviti probleme. »Prihvaćam vaš odgovor. Nećemo ništa snimati, niti audio niti video. Kunem se bakinim ţivotom.« Podigao jer ruku u znak pozdrava i glasno rekao: »Hej ljudi, jeste li uţivali u boravku?« »Boţe, bilo je nevjerojatno!« rekla je cura, ţena, usputna avantura, što god da je. »Eliahu je stvaran!« Dečko, muţ, pohotnik je kimnuo. »Nisam joj vjerovao. Mislim, tko vjeruje u duhove? Ali da... čuo sam ga.« »Vidjeli smo i svjetlo. Jeste li čuli za svjetlo?« Gregg je šokirano poloţio ruku na prsa. »Ne, kakvo svjetlo? Sve mi ispričajte...« Dok su oni detaljno prepričavali »totalno nevjerojatne stvari« koje je bilo »totalno nevjerojatno doţivjeti« za vrijeme »nevjerojatno...«, batler je oči stisnuo u proreze. Očito je 50


njegovo dobro vladanje nadjačalo poriv za ubijanjem pa je zakoračio u stranu i pustio Gregga da se sastane s parom na odlasku, ali temperatura u predvorju se spustila do ledene razine. »Čekajte, je li to...« Muški gost se namrštio i nagnuo na stranu. »Čovječe, jeste vi iz one emisije...« »Istraţivači paranormalnog«, rekao je Gregg. »Ja sam producent.« »Je li voditeljica...« Tip je bacio pogled na svoju pratilju. »Je li i ona ovdje?« »Naravno. Ţelite li upoznati Holly?« Tip je spustio kofer kako bi ugurao polo majicu u hlače. »Da. Stvarno mogu?« »Mi smo baš na odlasku«, ubacila je njegova pratnja. »Nismo li, Dane?« »Ali ako imam, ako imamo, priliku...« »Ako sada krenemo, bit ćemo kod kuće prije mraka.« Okrenula se batleru. »Hvala vam na svemu, gospodine Griffin. Divno smo se proveli.« Batler se elegantno poklonio. »Dođite nam opet, gospođo.« »Hoćemo. Ovo će biti savršena lokacija za naše vjenčanje u rujnu. Nevjerojatno je.« »Jednostavno nevjerojatno«, dobacio je zaručnik, pokušavajući joj udovoljiti. Par je krenuo prema vratima, a Gregg nije inzistirao da upoznaju Holly, premda je tip zastao i pogledao preko ramena u nadi da će ga Gregg slijediti. »Znači, idem po naše torbe«, rekao je Gregg batleru. »A vi nam moţete pripremiti sobe, gospodine Griffin.« Zrak oko njega kao da se uskovitlao. »Imamo dvije sobe.« »U redu. A vidim i da imate određena mjerila pa ćemo Stan i ja dijeliti sobu. Da budemo pristojni.« Batler je izvio obrve. »Dakako. Budite tako ljubazni i sačekajte me u salonu vama zdesna, a sobarice će pripremiti vaše sobe.« »Savršeno.« Gregg je pljesnuo batlera po ramenu. »Nećete ni znati da smo ovdje.« Batler je zakoračio unazad. »Samo jedno upozorenje, ako smijem.« »Slušam.« »Ne odlazite na treći kat.« Ovo je zvučalo poput poziva... poput replike iz Vriska. »Nipošto. Kunem se da nećemo.« Batler je otišao niz hodnik, a Gregg je provirio kroz ulazna vrata i mahnuo ekipi. Holly je izašla, njezine bujne grudi su poskakivale ispod crne majice, a niske traperice su otkrivale ravan i osunčan trbuh. Nije ju zaposlio zbog pameti već zato što je izgledala poput Barbike, ali nadmašila je njegova očekivanja. Poput mnogih glupačica nije bila posve glupa, izuzetno se dobro znala naći na pravom mjestu kada je od toga imala koristi. Stan je otvorio klizna vrata i izašao trepćući i gurajući dugu kosu s lica. Vječito napušen bio je savršen za ovaj posao: tehnički sposoban, ali opušten i dobro je primao naredbe. Gregg nipošto nije ţelio nekog umjetnika iza kamere. »Uzmite prtljagu«, povikao je Gregg. To je bila šifra za ponesite svoje stvari i sitnu opremu. Ovo nije bilo prvo imanje na koje se ugurao. Dok se vraćao unutra, par s kojim je razgovarao je prolazio u kabrioletu, a tip je gledao Holly kako se saginje umjesto da gleda kamo vozi. 51


To je bio učinak koji je imala na muškarce. Još jedan razlog da je zadrţi. Uz to, pristajala je na usputni seks. Gregg je ušetao u salon i polako ga proučio. Uljane slike bile su dovoljno dobre za muzej, tepisi su bili perzijski, zidovi su bili ručno oslikani pastoralnom scenom. Srebrni svijećnjaci prekrivali su sve površine, a niti jedan komad namještaja nije potjecao iz dvadeset i prvog, dvadesetog, a moţda čak ni devetnaestog stoljeća. Novinar u njemu se razbudio. Pansioni, čak ni oni vrhunski, nisu bili ovako opremljeni. Ovdje se još nešto događalo. Ili to, ili je legenda o Eliahuu svake noći punila sve sobe. Gregg je prišao jednom od manjih portreta. Bio je to mladić u dvadesetima, naslikan u neko drugo vrijeme, na nekom drugom mjestu. Sjedio je u tvrdom stolcu prekriţenih nogu, elegantne ruke oslonio je sa strane. Njegova tamna kosa bila je zavezana vrpcom otkrivajući izuzetno lice. Njegova odjeća... pa Gregg nije bio povjesničar, pa tko zna, ali izgledala je poput one koju su nosili George Washington i njegovi suvremenici. Ovo je Eliahu Rathboone, pomislio je Gregg. Tajni abolicionist koji je uvijek ostavljao upaljeno svjetlo da potakne one koji trebaju njegovu pomoć da mu priđu... čovjek koji je umro kako bi zaštitio ideju dok ona još nije zaţivjela na Sjeveru... junak koji je spasio tolike ţivote, a svoj izgubio u naponu snage. To je bio njihov duh. Gregg je rukama napravio okvir i preletio pogledom prostoriju pa zumirao to lice. »Je li to on?« začuo je Hollyn glas iza leđa. »Je li to zaista on?« Gregg ju je uzbuđeno pogledao, tijelom su mu prolazili trnci. »A ja sam mislio da su slike na internetu dobre.« »Tip je... prezgodan.« Kao i njegova priča i ova kuća i svi oni ljudi koji govore da su ovdje vidjeli duha. Jebeš put u Atlantu u onu ludnicu. Ovo je njihov sljedeći specijal uţivo. »Ţelim da obradiš batlera«, rekao je Gregg tiho. »Znaš što mislim. Ţelim pristup svemu.« »Neću spavati s njime. Povlačim crtu kod nekrofilije, a tip je stariji od Boga.« »Jesam li te traţio da širiš noge? Postoje drugi načini. Imaš večeras i sutra. Ţelim ovdje snimiti specijal uţivo.« »Misliš...« »Emitiramo odavde uţivo za deset dana.« Prišao je prozoru s pogledom na aleju, a svakim njegovim korakom podne su daske škripale.« Nagrade će se gomilati, pomislio je Gregg. Jebeno savršeno.

52


Deseto poglavlje J

ohn Matthew se probudio s rukom na penisu. To jest, napola se probudio. Međutim, ono što je drţao u ruci bilo je posve spremno za akciju. U tom snenom stanju slike njega i Xhex palile su ga iznutra... Vidio ih je u onom njenom podrumskom stanu, vidio je puno golotinje, Xhex je na njemu, on poseţe prema njezinim grudima. Djelovala je stvarno na njegovom tijelu, vruća i mokra na njegovoj erekciji, njezino snaţno tijelo izvijalo se i opuštalo dok se trljala o dio njega koji je ţudio za penetracijom. Morao je ući u nju. Morao je ondje ostaviti dio sebe. Morao ju je obiljeţiti. Instinkt ga je posve obuzeo i nije mu se mogao oduprijeti... no ipak, savjest ga je zapekla kad se uspravio i primio njezinu bradavicu u usta. Povukao ju je između usana, pocuclao je, polizao jezikom, njeţno gricnuo i neki dio njega znao je da se to ustvari ne događa, čak i u mašti djelovalo je pogrešno. To nije bilo fer prema uspomeni na nju, ali vizije su se previše rasplamsale i dlan kojim se obrađivao je bio prečvrst... i trenutak je bio previše električan da bi se propustio. Nije bilo povratka. John je zamislio da ju je polegnuo i nadvio se iznad nje pa pogledao njezine sive oči. Njegovi bokovi bili su između njezinih bedara, bila je spremna za ono što joj je ţelio pruţiti, njezin miris ispunio mu je nosnice sve dok nije bio svjestan samo nje. Dlanovima je prešao preko njezinih grudi, niz trbuh, i divio se sličnostima između njihovih tijela. Bila je manja od njega, ali mišići su im bili identični, tvrdi i oblikovani, spremni za uporabu, napeti i čvrsti poput kosti. Oboţavao je to što je ispod meke, glatke koţe bila nepopustljiva, snaţna, opaka... Bio je lud od ţelje za njom. Samo što odjedanput nije mogao nastaviti. Kao da se maštarija zaglavila, kaseta se strgala, DVD je bio izgreban, digitalni zapis oštećen. Ostala mu je samo privlačnost i taj izluđujući osjećaj da je korak do ekstaze... Xhex je pruţila ruku i primila njegovo lice, tim njeţnim dodirom odjednom je zavladala njime, glavom, tijelom i umom. Posjedovala ga je i sve što je bio od očiju do bedara. Bio je njezin. »Dođi k meni«, rekla je i nagnula glavu u stranu. Slika pred njim zamutila se od suza. Konačno će se poljubiti. Konačno će se ostvariti ono što mu je uskratila... Spustio je glavu... a ona je njegove usne usmjerila natrag prema bradavici. Na trenutak je osjetio ubod boli zbog odbijanja, no uslijedio je čudan ushit. Ovaj potez bio je toliko u skladu s njom da je pomislio kako to moţda nije san. Moţda se ovo zaista događa. Odgurnuo je tugu i koncentrirao se na ono što mu je bila spremna dati. »Obiljeţi me«, rekla je promuklo. Iskesio je očnjake pa je jednim oštrim vrhom počeo kruţiti oko njezine areole. Htio ju je upitati je li sigurna, ali sama je odgovorila na to pitanje. Brzim se pokretom odrazila od madraca i privukla njegovu glavu na koţu tako da ju je probo, a krv je potekla. John se trgnuo, bojao se da ju je povrijedio... ali nije. Dok se ona erotično izvila, on je doţivio orgazam gledajući blistavu krv. »Uzmi od mene«, naredila mu je dok je svršavao po njezinim bedrima. »Hajde, Johne. Sada.«

53


Nije mu morala dva puta reći. Opčinila ga je kapljica tamne crvene krvi koja je nabubrila pa polako i elegantno potekla niz njezinu blijedu dojku. Jezikom ju je zaustavio i vratio kući pokretom koji ga je doveo do njezine bradavice... Cijelo tijelo mu je zadrhtalo kad ju je okusio, tijelo mu je potresao još jedan orgazam i u navali strasti ju je obiljeţio. Xhexina krv bila je opojna i snaţna, ovisnost rođena prvim okusom, cilj koji nikada nije htio napustiti sada kada je bio ovdje. Uţivao je u onom što je uzeo i pomislio kako čuje njezin zadovoljan smijeh, no tada se izgubio u onome što mu je pruţila. Polako je prešao jezikom preko njezine bradavice i porezotine, a zatim je to mjesto zapečatio usnama i počeo piti iz nje, hraniti se njezinom opojnom krvi. Ta veza bila je sve što je oduvijek htio i sada kad se hranio iz nje, obuzela ga je radost, zajedno s nuklearnom energijom koju je primio iz njezine krvi. Htio joj je nekako uzvratiti pa je spustio ruku preko njezinog boka i završio između bedara. Prateći njezine napete mišiće pronašao je njezinu srţ... O Boţe, bila je skliska, glatka i prokleto seksi, spremno se izvijala da ga primi. Premda nije znao puno o ţenskoj anatomiji, njezini uzdasi i trzaji su mu rekli kamo da vodi prste i što da rade. Nije prošlo puno, a prsti kojima ju je dodirivao bili su jednako mokri kao i ono što je milovao i tada je gurnuo prst duboko u nju. Palcem ju je masirao odozgora i pronašao je ritam koji je pratio ritam njegovog sisanja. Doveo ju je do ruba, poveo ju je sa sobom, vraćao je u istoj mjeri u kojoj je primao i shvatio da treba više od toga. Ţelio je biti u njoj kada ona doţivi vrhunac. Tada će biti ispunjen na neki viši način, bit će kompletan u svojoj koţi. Bio je to poriv zdruţenog muţjaka i potrebe. To mu je trebalo kako bi osjećao mir. Podigao je usne s njezine dojke, maknuo ruku s njezinog međunoţja i premjestio se iznad njezinih raširenih nogu. Pogledao ju je u oči i pomilovao kratku kosu oko njezina lica. Polako je spustio usne niţe... »Ne«, rekla je. »To nije takva veza.« John Matthew je odskočio, maštarija se rasprsnula, prsa su mu se zgrčila od bola. S gađenjem je pustio erekciju, mada više nije bio tvrd. Iako je trenutak ranije bio na rubu orgazma, sada je bio potpuno smeţuran. To nije takva veza. Za razliku od sna koji je bio maštarija, to su bile riječi koje mu je zaista rekla, i točno u tom kontekstu. Spustio je pogled na svoje golo tijelo, na orgazme koje je doţivio i koje je zamislio na njoj, a koji su prekrivali njegov trbuh i plahtu. Ništa mu nije jasnije predočilo njegovu samoću. Pogledao je na sat i vidio da je prespavao alarm. Još vjerojatnije, nije ga ni namjestio. Jedna prednost nesanice je da ne ispraznite bateriju mobitela pritišćući gumb za odgodu alarma. Pod tušem se brzo oprao, počevši od prepona. Mrzio je ono što je učinio u tom čudnom polusnu. Osjećao je da je potpuno pogrešno drkati, s obzirom na situaciju, i odsada nadalje će spavati u trapericama ako mora. Poznavajući svoju ruku, prokletnica će vjerojatno pronaći put iza zatvarača. Jebi ga, lancima će zavezati ruke za uzglavlje. Obrijao se, kao i pranje zubi, i to je bilo nešto što je radio iz navike, a ne ţelje da dobro izgleda, pa je poloţio dlanove na mramor, nagnuo se prema tušu i pustio da voda teče preko njega. Degradi su impotentni. Degradi su impotentni. 54


Spustio je glavu i osjetio topli mlaz na potiljku. Seks je za njega budio razne loše uspomene, slika trošnog stubišta bila mu je poput mrlje na mozgu, pa je otvorio oči i natjerao misli natrag u stvarnost. Iako to nije bilo puno bolje. Proţivio bi ono što mu se dogodilo tisuću puta da spasi Xhex od toga da joj se to jednom dogodi. O boţe... Degradi su impotentni. Oduvijek su bili. Poput zombija je izašao iz tuš-kabine, obrisao se i krenuo u spavaću sobu da se obuče. Navlačio je koţne hlače kad mu je zazvonio mobitel pa je posegnuo prema jakni da ga izvadi. Otklopio ga je i ugledao poruku od Treza. Pisalo je samo: 189. ulica avenija sv. Franje 10 noćas. Zaklopio je mobitel, a srce mu je zakucalo sa svrhom. Svaki pomak... Traţio je samo malu pukotinu koja će ga odvesti u Lashev svijet, rupu, nešto kroz što se moţe ugurati pa sve razbiti. Xhex je moţda mrtva i moţda ga odsada nadalje čeka ova nova stvarnost bez nje, ali to nije značilo da je ne moţe osvetiti. U kupaonici je navukao remen preko prsa, naoruţao se, zgrabio jaknu i izašao na hodnik. Zastao je i pomislio na sve ukućane koji će se dolje okupiti... kao i na vrijeme. Rolete su još uvijek bile spuštene. Nije krenuo lijevo prema velikom stubištu i predsoblju već desno... i tiho je koračao u vojničkim čizmama.

Blaylock je izašao iz sobe nešto prije šest jer je htio provjeriti kako je John. Lik bi obično pokucao u vrijeme jela, ali danas nije. Što je značilo da je mrtav ili da je mrtav pijan. Zastao je i osluhnuo pred prijateljevim vratima. Nije čuo nikakve zvukove. Tiho je pokucao, nije dobio odgovor pa je odlučio otvoriti vrata. Čovječe, soba kao da je bila ispremetana, posvuda je bilo odjeće, a krevet je izgledao kao da je demoliran. »Je li unutra?« Ukočio se kad je začuo Qhuinnov glas i morao se zaustaviti da se ne okrene. Nije bilo potrebe. Znao je da nosi nekakvu majicu s printom Sida Viciousa, Nine Inch Nailsa ili Slipknota i da ju je ugurao u crne koţne hlače. Da mu je oštro lice obrijano i jako glatko. Da mu je tamna kosa vlaţna od tuširanja. Blay je ušetao u Johnovu sobu i krenuo prema kupaonici zaključivši da će ondje pronaći odgovor na to pitanje. »J? Gdje si?« Kada je ušao u mramornu kupaonicu, zrak je bio teţak od vlage i mirisao je po sapunu koji je John koristio. Na pultu je ugledao mokar ručnik. Okrenuo se da izađe i zaletio se u Qhuinnova prsa. Bio je to udar kao da ga je pogodio auto i najbolji prijatelj ga je primio da odrţi ravnoteţu. O, ne. Bez dodira. Blay je brzo zakoračio unatrag i zagledao se u spavaću sobu. »Oprosti.« Uslijedila je čudna pauza. »Nema ga.« Ma da. 55


Qhuinn se nagnuo u stranu i poravnao lice, to predivno lice, s Blayevim. Kad se opet uspravio, Blayeve oči su ga morale slijediti. »Više ne gledaš u mene.« Točno. »Nije istina.« U očajnoj ţelji da se makne od tog zelenog i plavog oka otišao je do ručnika. Smotao ga je i gurnuo niz otvor za veš i to mu je guranje malo pomoglo. Zamišljao je da u rupu gura svoju glavu. Blay je bio mirniji kad se okrenuo. Čak je pogledao u te oči. »Idem dolje na večeru.« Bio je ponosan na sebe dok je prolazio... Qhuinn ga je primio za podlakticu i zaustavio ga. »Ti i ja imamo problem.« »Misliš.« To nije bilo pitanje. Nije htio poticati ovaj razgovor. »Koji ti je vrag?« Blay je trepnuo. Koji je njemu vrag? Nije on taj koji ševi sve što ima puls. Ne, on je patetični kreten koji čezne za najboljim prijateljem. Jebeno patetično. Ako se nastavi tako ponašati, uskoro će nositi maramice u rukavu da briše suze. Naţalost, navala ljutnje je brzo prošla i ostavila ga praznog. »Ništa. Sve je u redu.« »Sereš.« Dobro. O.K. Ovo nije bilo fer. Već su vodili taj razgovor i Qhuinn je moţda bio kurva, ali nije imao problema s pamćenjem. »Qhuinne...« Blay je provukao prste kroz kosu. U tom trenu u glavi je začuo onu prokletu pjesmu od Bonnie Raitt, njezin bogat glas pjevao je Ne mogu te natjerati da me voliš... Ti ne moţeš natjerati srce da osjeća ono čega nema... Blay se morao nasmijati. »Što je smiješno?« »Je li moguće biti kastriran, a ne biti toga svjestan?« Sada je Qhuinn trepnuo. »Samo ako si prokleto pijan.« »E pa trijezan sam. Potpuno trijezan. Kao i uvijek.« Moţda se trebao ugledati na Johna i početi cugati. »Međutim, mislim da ću to morati promijeniti. Ispričavam se...« »Blay...« »Ne. Nemoj ti meni Blay.« Gurnuo je prst prijatelju ulice. »Ti radi svoje. To ti najbolje ide. Ostavi me na miru.« Izašao je, misli su mu bile uskovitlane, ali noge su ga iznijele van. Hodajući prema glavnom stubištu, prolazio je pored kipova pa je zastao pored antiknih remek-djela i pogledom preletio preko muških tijela. Naravno, zamišljao je da svaki kip ima Qhuinnovu glavu... »Ne moraš ništa mijenjati«, Qhuinn mu je bio za petama i tiho je progovorio. Blay je stigao do vrha stepenica i spustio je pogled. Prostrani bogati hodnik pred njime bio je poput poklona koji se otvara kada uđete u njega, a svaki vam korak donosi vizualni zagrljaj boje i zlata. Savršeno mjesto za obred zdruţivanja, pomislio je. »Daj, Blay. Ništa se nije promijenilo.« Pogledao je preko ramena. Qhuinn je namrštio ispirsane obrve, a oči su mu plamtjele. Bilo je očito da ţeli razgovarati, ali Blay je završio. Brzo je krenuo niz stepenice. Nije se iznenadio kad ga je Qhuinn slijedio, i nastavio razgovor. »Koji vrag to znači?« 56


Baš, kao da ovo moraju raditi ispred blagovaonice gdje ih svi čuju. Qhuinnu nije smetala publika neovisno o tome što je radio, ali Blayu to nije odgovaralo. Uspeo se dvije stepenice tako da budu licem u lice. »Kako se zove?« Qhuinn se lecnuo. »Molim?« »Kako se zove pomoćnica?« »Koja pomoćnica?« »Ona od sinoć. Iz salona.« Qhuinn je zakolutao očima. »Joj daj...« »Kako se zove?« »Boţe, nemam blage.« Qhuinn je podigao dlanove, kao da poručuje koga briga. »Zašto je to bitno?« Blay je otvorio usta, umalo je rekao koliko je bolno bilo gledati ono što Qhuinnu nije ništa značilo. No znao je da bi to zvučalo posesivno i glupo. Umjesto toga, posegnuo je u dţep, pronašao cigarete i izvadio jednu. Stavio ju je u usta i zapalio gledajući u te raznobojne oči. »Mrzim to što pušiš«, tiho je rekao Qhuinn. »Zaboli me«, rekao je Blay, okrenuo se i sišao.

57


Jedanaesto poglavlje K John se ukočio na hodniku straţnjeg dijela palače s rukom na vratima koja amo si krenuo, Johne?«

vode u garaţu. Kvragu... čovjek bi pomislio da je moguće neopaţeno izaći iz ovako velike kuće. Ali ne, svugdje vas prate tuđi pogledi, svatko nudi svoje mišljenje. Po tom ga je pitanju palača podsjećala na sirotište. Okrenuo se prema Zsadistu. Brat je u jednoj ruci drţao krpu, a u drugoj bočicu. Očito je upravo ustao od stola i došao kroz kuhinju. I to nije bilo sve... sljedeći je ušao Qhuinn koji je nosio napola pojeden pureći batak, kao da mu je to posljednja prilika da se danas najede. Stigao je i Blay pa se stvorio pravi skup. Z. je kimnuo prema Johnovoj ruci na kvaki i nekako je čak i s bočicom uspio izgledati poput serijskog ubojice. Vjerojatno zbog oţiljka na licu. Zapravo zbog crnih očiju koje su sijevale. »Pitao sam te nešto, dečko.« Dovraga, iznosim smeće. »Gdje ti je kanta?« Qhuinn je pojeo meso do kraja pa namjerno odšetao do kante i bacio kost. »Da, Johne. Ţeliš li nam to objasniti?« Ne, jebeno to nije ţelio. Odlazim, pokazao je. Z. se nagnuo i poloţio dlan na vrata, a krpa se zavijorila poput zastave. »Svake večeri odlaziš sve ranije i ranije, ali to ima svoje granice. Ne puštam te van ovako rano. Izgorjet ćeš. I samo da znaš, ako ti ponovno padne na pamet da otiđeš bez osobnog čuvara, Wrathu će tvoje lice posluţiti kao čekić. Jasno?« »Jebote, Johne«, zareţao je ogorčeno Qhuinn, lica zgađenog kao da je netko njegovim plahtama oribao zahod. »Nikada te nisam zaustavio. Nikada. A ti me ovako sjebeš?« John je piljio negdje iznad Z.-ovog lijevog uha. Poţelio mu je reći da je čuo kakve je on sve ludosti izvodio dok je tragao za Bellom. Međutim, spominjanje otmice njegove šelan, bilo bi kao da biku pred nosom maše crvenom krpom, a bilo je dovoljno što se John već uzjogunio zbog ţenke. Dvojica bi bila previše. Z. je snizio glas. »Što se zbiva, Johne?« Nije mu odgovorio. »Johne.« Z. se nagnuo naprijed. »Izmlatit ću odgovor iz tebe ako moram.« Nisam znao koliko je sati. Laţ je bila prejadna. U tom bi slučaju izašao kroz ulazna vrata i ne bi izmišljao da baca smeće. Međutim iskreno, nije ga zanimalo koliko mu je laţ prozirna. »Ne vjerujem ti.« Z. se uspravio i pogledao na sat. »Ne ideš nikamo još deset minuta.« John je prekriţio ruke na prsima da se zaustavi od daljnjih komentara. Osjećao se kao da će eksplodirati dok je u glavi odbrojavao. Z.-ov oštar pogled nije mu puno pomagao. Deset minuta kasnije začuli su dizanje roleta u palači što je prekinulo njihovo odmjeravanje, pa je Z. kimnuo prema vratima. »Dobro. Sada radi što ţeliš. Barem nećeš izgorjeti.« John se okrenuo. »Ako te ponovno ulovim bez ahstruxa nohtruma, obavijestit ću kralja.«

58


Qhuinn je opsovao. »Pa ću dobiti otkaz. Što znači da će me V. izmasakrirati. Hvala ti.« John je naglo potegnuo kvaku i izašao, osjećao se kao da mu je koţa previše tijesna. Nije se htio svađati sa Z.-om jer ga je poštovao, ali osjećao se prilično nasilno, a iskustvo je pokazivalo da će se taj osjećaj samo pojačavati. U garaţi je skrenuo lijevo i krenuo prema izlazu na kraju prostorije. Odbijao je pri tome gledati lijesove naslagane na suprotnom zidu. Ne. Trenutno nije ţelio tu sliku u glavi. Šesnaest lijesova? Koga briga. Otvorio je čelična vrata i istupio na prostrani travnjak koji je okruţivao prazan bazen i spuštao se do ruba šume i zida. Znao je da mu je Qhuinn za petama jer je na svjeţem zraku osjećao miris negodovanja, jasan poput plijesni u podrumu. I Blay je bio s njima, sudeći prema parfemu. John se spremao dematerijalizirati kad ga je netko čvrsto ulovio za ruku. Okrenuo se da poruči Qhuinnu da odjebe, ali zaustavio se. Drţao ga je Blay, plave oči njegovog crvenokosog prijatelja su plamtjele. Obratio mu se znakovnim jezikom, vjerojatno kako bi prisilio Johna da obrati pozornost. Ţeliš poginuti, u redu. Već sam se pomirio s tom mogućnosti. Ali prestani ugroţavati tuđe ţivote. To ne dopuštam. Da nisi više otišao, a da ne kaţeš Qhuinnu. John je pogledao preko njegova ramena prema Qhuinnu koji je izgledao kao da ţeli nešto udariti koliko je bio frustriran. Ah, zato je Blay koristio znakovni jezik. Nije ţelio da treći član ovog disfunkcionalnog trijumvirata zna o čemu govore. Jasno? pokazao je Blay. Blay je rijetko na taj način nametao svoju volju. Zbog toga mu je John pruţio objašnjenje. Ne mogu obećati da neću osjetiti potrebu da pobjegnem, pokazao je. Ne mogu. Ali kunem se da ću mu reći. Tako se barem moţe pobrati iz kuće. Johne... Odmahnuo je glavom i stisnuo Blaya za ruku. Ne mogu to nikome obećati. Ne u ovom stanju u kojem sam sada. Ali reći ću mu kamo idem i kad ću se vratiti. Blay je stisnuo pa opustio čeljust. Nije bio glup. Znao je kad se o nečemu ne moţe pregovarati. U redu. Mogu se pomiriti s time. »Hoćete li me uključiti u razgovor?« pitao je Qhuinn. John je odstupio i pokazao: Bit ćemo u parku Xtreme do deset. Zatim idemo u Aveniju svetog Franje. Trez mi je poslao poruku. Dematerijalizirao se i otputovao na jugozapad, pojavio se iza šupe na koju su se naslanjali prethodne večeri. Njegova ekipa se pojavila uz njega, a on je ignorirao napetost u zraku. Zagledao se preko cementnog prostranstva i proučio različite face. Onaj mali s punim dţepovima i danas je bio u centru zbivanja, naslonjen na rampu igrao se upaljačem tako da iskri, ali da se ne upali. Oko šest skejtera se vozilo, a isto toliko ih je razgovaralo i vrtjelo kotačiće na skejtovima. Sedam otuţnih automobila bilo je parkirano na parkiralištu, a dok je policija polako prolazila pored parka, John je imao osjećaj kako je to golemi gubitak vremena. Moţda kada bi otišli dublje u centar i istraţili uličice...

59


Lexus koji je skrenuo na parkiralište nije se parkirao. Stao je okomito prema sedam automobila... a sa straţnjeg sjedala izašao je netko tko je izgledao poput srednjoškolca u širokim trapericama i kaubojskom šeširu. No povjetarac je donio miris mrtvačnice bez klime. I također... Old Spice dezodoransa? John se uspravio i srce mu je zalupalo. Prva pomisao bila mu je da se zaleti i obori gada, ali Qhuinn ga je čvrsto stisnuo za ruku. »Čekaj«, rekao je. »Bolje je da saznamo zašto je ovdje.« John je znao da mu prijatelj ima pravo pa se zaustavio i zapamtio tablice na kromiranom LS 600h modelu. Ostala vrata sedana su se otvorila i izašla su tri tipa. Nisu bili onako blijedi kako budu zaista stari degradi, ali bili su bljedunjavi i smrdjeli su. Čovječe, taj smrad dječjeg pudera zaista je zaudarao. Jedan ubojica ostao je da pazi na auto, a druga dvojica su se pridruţila malom kauboju. Sve su oči bile uprte u njih dok su koračali betonom. Klinac na središnjoj rampi se uspravio i pospremio upaljač u dţep. »Sranje, da barem imam svoj auto«, šapnuo je Qhuinn. Istina. Ako u blizini nema nebodera s kojeg puca dobar pogled na grad, neće moći pratiti Lexus. Diler se nije pomaknuo dok su mu prilazili i nije izgledao iznenađen tim posjetom, tako da je bilo moguće da je sastanak dogovoren. I pazi ti to, nakon kratkog razgovora, degradi su okruţili tipa i svi su zajedno krenuli prema sedanu. Samo jedan degrad nije ušao s njima u auto. Kucnuo je trenutak odluke. Provaliti u neki auto i pojuriti za njima? Materijalizirati se na jebenom Lexusu i obračunati se s njima? Problem je bio taj što su oba rješenja bila ozbiljni prekršaji, nisu mogli izbrisati sjećanja grupi od dvadesetero ljudi. »Mislim da jedan ostaje«, promrmljao je Qhuinn. Aha. Ostavili su ga na parkiralištu, a Lexus je krenuo prema cesti. Promatranje kako taj auto odlazi bilo je nešto najteţe što je John ikada učinio. Međutim, gadovi su upravo pokupili najboljeg dilera na području, što je značilo da će se vratiti. I ostavili su degrada za sobom. Znači da će on i njegovi dečki imati posla. John je promatrao ubojicu kako ulazi u park. Za razliku od tipa čije je mjesto zauzeo, ovaj je bio šetač. Kruţio je područjem, uzvraćao pogled svima koji su ga proučavali. Bilo je očito da su skejteri zbog njega nervozni i nekolicina onih koji su prethodne večeri kupovali robu je otišla. Međutim, nisu svi bili na oprezu... ili dovoljno trijezni da se zabrinu. Začuo je tihi zvuk lupkanja. John je spustio pogled. Udarao je nogom po prašnjavom tlu, gore-dolje, brzo poput zeca. Neće ovo zeznuti. Čekao je iza šupe... i čekao... i čekao. Prokletniku je trebalo skoro sat vremena da doluta do njih, ali kad ga je konačno ugledao, sve se to lupkanje isplatilo. Snagom volje ugasio je najbliţu uličnu lampu kako bi imali više privatnosti. Gad je podigao pogled, a John iskoračio iz sjene. Degrad je naglo okrenuo glavu, očito je shvatio da se sprema bitka. Kučkin sin se nasmiješio i stavio ruku u dţep. Johna nije brinulo to da bi mogao izvaditi pištolj. Jedino pravilo sukoba bilo je da pred ljudskim očevicima nije dopušteno... Ugledao je bljesak automatskog oruţja, začuo dva brza pucnja čiji se zvuk jasno pronio parkom.

60


John se s nevjericom bacio u zaklon. Začuo je još metaka, čahure su se odbijale od betona, a ljudi vrištali i bjeţali. Iza šupe je prislonio leđa na drvo i izvadio svoje oruţje. Blay i Qhuinn su zauzeli poloţaje, a u stanci koja se podudarala s pauzom u kiši metaka provjerili su krvari li tko. Koji mu je vrag? pokazao je Qhuinn. Halo, pa na otvorenom smo. Začuli su čvrste korake i škljocaj šarţera gurnutog u oruţje. John je pogledao prema vratima šupe. Lanac s lokotom koji ih je zaključavao bio je bogomdan, mentalno ga je otključao i provukao lanac da slobodno visi. Odite iza ugla, rekao je dečkima. Pretvarajte se da ste ranjeni. Nema šanse... John je gurnuo pištolj Qhuinnu u lice. Tip je odskočio, a John mirno pogledao u njegovo plavo i zeleno oko. Napravit će ovo na Johnov način. On će se obračunati s degradom. Kraj priče. Jebi se. Qhuinn je usnama oblikovao poruku pa su se on i Blay dematerijalizirali. John je glasno zastenjao i pao na bok, tijelo mu je udarilo o tlo poput goleme vreće cementa. Ispruţio se na trbuhu, skrivajući u ruci otkočeni SIG. Koraci su se pribliţavali. Kao i tihi smijeh degrada koji se ludo zabavljao.

Lash se vratio od oca i materijalizirao se u spavaćoj sobi pored one u kojoj je drţao Xhex. Ţelio ju je vidjeti, ali nije otišao k njoj. Svaki put kad se vratio iz Dunda, trebalo mu je barem pola sata da se oporavi pa nije planirao učiniti nešto glupo i pruţiti joj priliku da ga ubije. Zato što bi ona to učinila. Nije li to slatko? Ispruţio se na krevetu i zaklopio oči. Tijelo mu je bilo usporeno i hladno, a dok je duboko disao, osjećao se poput komada govedine koji se mora odlediti. Na drugoj strani nije bilo hladno. U stvari, očeva gajba uglavnom je bila topla i dobro namještena, ako vam se sviđa Liberaceov stil. Tatica gotovo da nije imao namještaja, ali imao je dovoljno svijećnjaka da potopi brod. Zimica je čini se bila povezana s povratkom u ovu stvarnost i svaki put kad bi se vratio na ovu stranu, oporavak je bio sve teţi. Dobra je vijest bila ta što više neće često morati ići onamo. Sada kada je potpuno istraţio i savladao sve trikove, nije bilo potrebe za time, a iskreno, Omega nije baš bio fascinantno društvo. Kod njega se sve uvijek, ali baš uvijek, svodilo na njega. To nekako brzo dosadi, čak i kada to zahtijeva zaista moćan, zli gad koji vam je ujedno i otac. Uz to, ljubavni ţivot njegovog oca bio je jebeno poremećen. Lash nije ni znao što mu je to bilo u krevetu. Crne zvijeri, da, ali nije im mogao odrediti ni spol ni vrstu, a njihova nauljena tijela bila su jeziva. Uz to, uvijek su traţila ševu, čak i u društvu. A njegov otac nikada nije odbio. Začuo je bip pa je posegnuo u dţep sakoa i izvadio mobitel. Stigla je poruka gospodina D.-a: Stiţemo. Imamo ga. Lash je pogledao na sat i naglo se uspravio misleći da sat krivo ide. Vratio se prije dva sata, kako je tako izgubio pojam o vremenu? Ţeludac mu se zaljuljao kad se uspravio, a kad je podigao ruke da protrlja lice, to je zahtijevalo više truda nego što bi trebalo. Umor i bol koju je osjećao u cijelom tijelu 61


podsjetili su ga na vrijeme kada je znao oboljeti od prehlade ili gripe. Je li moguće da će se razboljeti? Zapitao se postoji li proizvod koji liječi mrtvace. Vjerojatno ne. Spustio je ruke u krilo i pogledao prema kupaonici. Tuš kao da je bio kilometrima od njega i nije vrijedio tog truda. Trebalo mu je deset minuta da odbaci letargiju. Ustao je i dobro se rastegnuo da potakne cirkulaciju. Ispostavilo se da je kupaonica udaljena samo nekoliko metara i svakim se korakom osjećao snaţnije. Krenuo je pustiti toplu vodu pa zastao da prouči svoj odraz u zrcalu i pregleda masnice. Većina onih koje je zadobio prethodne noći je nestala, ali znao je da će dobiti nove... Namrštio se i podignuo ruku. Rana na unutrašnjoj strani podlaktice je narasla umjesto da se smanji. Pritisnuo ju je prstom i nije boljela, ali izgledala je zaista gadno: plosnata otvorena rana, siva u centru i okruţena crnom linijom. Prva pomisao bila je da mora posjetiti Haversa... no to je bilo suludo i samo ostatak njegovog prošlog ţivota. Kao da će se pojaviti u klinici i zatraţiti termin. Uostalom, nije znao kamo su je preselili. To se dogodi poslije uspješnog napada. Meta vas ozbiljno shvati i zavuče se dublje u podzemlje. Stao je pod tuš i oprezno oprao ranu sapunom, zaključio je da će to pomoći ako se radi o nekakvoj upali, pa je misli prebacio na druge teme. Čekala ga je vaţna noć. Primanje novog člana u osam. Sastanak s Benloiseom u deset. Povratak kući svojoj dragoj. Izašao je, obrisao se i proučio ranu. Prokletnicu kao da je naljutila paţnja koju joj je poklonio, sada je bila prekrivena tekućim crnim slojem. Ma super, uklanjanje tih mrlja sa svilenih košulja bit će pravi gušt. Zalijepio je najveći flaster preko rane i pomislio da bi se večeras on i cura mogli lijepo igrati. Za promjenu će je zavezati. Brzo je obukao elegantno Zega odijelo i izašao. Prolazeći pored vrata glavne spavaonice, zastao je i stisnuo šaku. Zalupao je dovoljno glasno da probudi mrtvace i nasmiješio se. »Vraćam se uskoro i donijet ću lance.« Pričekao je odgovor. Nije ga dobio pa je primio kvaku i pribliţio uho vratima. Njezino ujednačeno disanje bilo je tiho poput povjetarca, ali čuo ga je. Bila je ţiva. I bit će ţiva kad se on vrati. Natjerao se da pusti kvaku. Kad bi otvorio vrata, izgubio bi još nekoliko sati, a njegov otac nije volio čekati. U kuhinji je potraţio hranu, ali nije ništa pronašao. Tajmer na aparatu za kavu bio je podešen da se upali prije dva sata i kada je zavirio u posudu, ugledao je nekakvo slijepljeno ulje. Otvorio je hladnjak, no ništa mu nije zapelo za oko iako je umirao od gladi. Lash se na kraju dematerijalizirao iz kuhinje praznih ruku s rupom u ţelucu. To nije bila sjajna kombinacija za njegovo raspoloţenje, ali nije namjeravao propustiti predstavu, ako ni zbog čega drugog, tada da vidi što su njemu učinili prilikom inicijacije. Farma se nalazila sjeveroistočno od njegovog doma i onog trenutka kad se pojavio na travnjaku, znao je da mu je otac unutra: svaki put kad je bio u Omeginoj blizini, osjetio je neobičan drhtaj u krvi, poput jeke u zatvorenom prostoru... iako nije bio siguran je li on zvuk, a otac spilja, ili obrnuto. Ulazna su vrata bila otvorena, popeo se trijemom, ušao u usrani mali hodnik i pomislio na svoju inicijaciju. 62


»Tada si uistinu postao moj.« Lash se okrenuo na peti. Omega je stajao u dnevnom boravku, lice i ruke prekrivala mu je bijela halja, a njegova crna energija se širila na pod i bez osvjetljenja stvarala tamnu sjenu. »Jesi li uzbuđen, sine?« »Jesam.« Lash je preko ramena pogledao prema stolu u blagovaonici. Ugledao je kantu i noţeve koje su i na njemu rabili. Sve je bilo spremno. Začuo je škripu šljunka pod gumama pa se okrenuo prema vratima. »Stigli su.« »Sine, volio bih da mi ih dovedeš još. Gladan sam svjeţih tijela.« Lash je krenuo prema vratima. »Nema problema.« Barem po tom pitanju su se savršeno slagali. Novi članovi značili su više novaca, više borbe. Omega je pošao za Lashem koji je osjetio njeţan dodir crne ruke koja ga je pomilovala po kraljeţnici. »Ti si dobar sin.« Na djelić sekunde ga je zaboljelo njegovo mračno srce. Istu tu frazu s vremena na vrijeme ponovio bi vampir koji ga je odgojio. »Hvala.« Gospodin D. je zajedno s još dvojicom izašao iz Lexusa... i doveo čovjeka. Malom gadu još nije sinulo da ga samo par traperica i majica dijele od toga da postane ţrtveno janje. No onog trenutka kad snimi Omegu, to će mu postati kristalno jasno.

63


Dvanaesto poglavlje J

ohn je leţao ničice na tlu i kroz nos udisao miris svjeţe prljavštine dok su se koraci njegovog neprijatelja pribliţavali. U drugim se okolnostima ne bi pretvarao da je mrtav, ali tip je bio brz na okidaču i nije djelovao poput nekoga tko razmišlja je li pogodio metu ili ne. Pucačina usred javnog parka? Zar budala nikada nije čula za caldwellsku policiju? Za Caldwell Courier Journal? Koraci su stali, a njemu se umalo digao ţeludac od slatkog opojnog mirisa koji degradi nose na koţi. Smiješno je kako i ţivot i smrt privuku pozornost jednjaka. Nešto tupo mu je gurnulo lijevu ruku, kao da ubojica čizmom provjerava je li meta zrela za mrtvačnicu. U tom trenu Qhuinn je tiho i patetično zajaukao s udaljene strane šupe. Kao da mu jetra kapa u debelo crijevo. John je otvorio jedno oko kad je gad odlučio istraţiti taj zvuk i kad su se njegove čizme udaljile od Johnova tijela. Degrad je izgledao poput glumca, s obje je ruke pištolj drţao pred sobom, a facu je dramatično okretao lijevo-desno. Iako je izgledao apsurdno, pištolj mu je ipak ispaljivao metke, a John bi bio laka meta da se tip samo malo okrene. Zato je bilo dobro što Johna nije bilo briga. Dok je šupak koračao u smjeru Qhuinnovih uzdaha, John je zamislio Xhexino lice i u skoku se našao na nogama. Skočio je degradu na široka leđa, zgrabio ga slobodnom rukom i pritisnuo nogama, a pištolj je prislonio uz njegovu blijedu sljepoočnicu. Degrad se ukočio na djelić sekunde, a John je zazviţdao; to je bio signal Qhuinnu i Blayu da priđu. »Vrijeme je da baciš pištolj, seronjo«, rekao je Qhuinn prilazeći. Nije mu dao vremena da posluša već ga je primio za podlakticu i zavrtio kao da slama grančicu. Zvuk lomljenja kosti bio je glasniji od Johnovog zviţduka, zapešće je mlohavo klonulo i Glock više nije bio u rukama neprijatelja. Degrad se trznuo od boli, a u daljini su se začule sirene... koje su se pribliţavale. John je gada povukao prema vratima šupe koja je Blay otvorio, pa je plijen uvukao i sklonio od pogleda. Jasno je usnama oblikovao riječi i Qhuinnu poručio da ode po Hummer. »Ako policija dolazi po nas, moramo pobjeći.« Ne odlazimo. Odi po Hummer. Qhuinn je izvadio ključeve i dobacio ih Blayu. »Odi ti. I zaključaj nas.« Blay je istog trena izašao i zatvorio vrata. Začuli su tiho zveckanje metala dok je vraćao lanac pa škljocaj lokota. Degrad se počeo snaţnije opirati, ali to nije bilo loše, i ţeljeli su da bude pri svijesti. John ga je okrenuo na trbuh i povukao za vrat sve dok mu se kraljeţnica nije izvila poput pereca. Qhuinn je znao što činiti. Kleknuo je i pribliţio lice degradovom. »Znamo da drţite zarobljenicu. Gdje je ona?« Sirene su postale glasnije, a ubojica je odgovorio stenjanjem pa je John malo popustio stisak i dozvolio mu da udahne zraka. Qhuinn je ošamario degrada. »Pitao sam te nešto, gade. Gdje je ona?« John je još malo popustio, ali ne toliko da mu pruţi priliku za bijeg. S više mjesta za kretanje, degrad je zadrhtao od straha, dokazavši da je moţda bio faca kad je drţao pištolj u rukama, ali da je sada kada je zaista bitno, samo klinac koji nije dorastao situaciji.

64


Qhuinnov sljedeći šamar bio je jači. »Odgovori mi.« »Nemamo zatvorenicu.« Qhuinn je zamahnuo rukom, a degrad se trgnuo, da, premda su bili mrtvi, centri za osjet boli su im savršeno dobro radili. »Oteta ţenka koju drţi vaš visoki degrad. Gdje je?« John je pruţio Qhuinnu svoj pištolj pa je sada slobodnom rukom izvukao lovački noţ koji je drţao otraga za pasom. Bilo je jasno da će on biti taj koji će nanijeti pravu bol pa je poloţio oštricu degradu ispod očiju. Uslijedilo je mahnito opiranje koje je John brzo prekinuo, pritisnuvši zatvorenika svojim golemim tijelom. »Bolje ti je da propjevaš«, rekao je Qhuinn suho. »Vjeruj mi.« »Ne znam ni za kakvu ţenku«, prosiktao je jer mu je Johnova podlaktica pritiskivala grkljan. John je zamahnuo, a ubojica povikao: »Ne znam!« Sirene su sada tutnjale i začuli su cvileţ guma na parkiralištu. Sada je trebalo biti na oprezu. Degrad je već pokazao da ne poštuje jedino ratno pravilo, pa premda biste od drugih ubojica mogli očekivati tišinu, nisu se u to mogli pouzdati s ovim kaubojem. John je pogledao u Qhuinnove raznobojne oči, ali on je već bio korak ispred. Posegnuo je prema kupu prljavih krpa i nagurao jednu degradu u usta. Ostalo im je samo da čekaju. Izvana su začuli prigušene glasove policajca. »Pokrivaj me.« »Spreman.« John je pospremio noţ da oslobodi obje ruke i začuo zvukove koraka, uglavnom u daljini. Ali nema sumnje da će im se s vremenom pribliţiti. Policajci su se raširili po parku, a radio u patrolnim kolima pruţio im je soundtrack potrage. Koja nije dugo trajala. Za nekoliko minuta policajci su se grupirali oko kola pored šupe. »Jedinica dva-četrdeset bazi. Područje je sigurno. Nema ţrtava. Nema počinit...« Degrad je brzim udarcem čizmom raspalio po kanti s benzinom. Gotovo da su čuli kako svi policajci okreću glavu i promatraju šupu.

»Koji kurac?« Lash se nasmiješio kad je mali pogledao Omegu. Premda mu je čitavo tijelo bilo skriveno haljom, samo potpuni kreten ne bi shvatio da tu nešto ne štima, mali je bio današnji pobjednik u kognitivnom lotu. Krenuo se povlačiti iz kuće, ali degradi koje je gospodin D. poveo su mu prišli i ulovili ga za ruke. Lash je kimnuo prema stolu u blagovaonici. »Otac će ga ondje obraditi.« »Što će mi napraviti?!« Mali se sada panično opirao poput svinje pred klanje. Što je u biti bila dobra vjeţba za ono što će uslijediti. Degradi su ga odvukli do stola, polegli na drvo i primili za dlanove i stopala, a Omega je prišao klincu koji se opirao i cvilio. Zlo je podignulo kapuljaču i sve je utihnulo. Tada je urlik iz ljudskog grla proparao zrak i odjeknuo sve do stropa osamljene kuće. Lash nije pristupio već je pustio oca da se primi posla; promatrao je kako samim pokretom crnog, transparentnog dlana reţe odjeću čovjeka. Zatim je bilo vrijeme za noţ pa 65


je oštrica bljesnula na svjetlu jeftinog lustera koji je visio s otrcanog stropa. Gospodin D. je bio taj koji je pomagao s tehničkim detaljima, postavljao je kante ispod ruku i nogu i uţurbano se kretao. Lash je bio mrtav kad su mu pustili krv; probudio se tek kad mu je tijelom protutnjao neobičan udar. Stoga mu je bilo zanimljivo gledati kako taj proces izgleda: kako se krv prazni iz tijela. Kako se otvara grudni koš i kako Omega poreţe svoje zapešće kako bi to crno ulje kapnulo u prsnu šupljinu. Kako zlo zazove kuglu energije iz zraka i pošalje je u truplo. Kako udar oţivi tijelo koje primi taj dar krvi u svaku venu i svaku arteriju. Konačni korak je uklanjanje srca, organ se smeţura u Omeginom dlanu pa ga on pospremi u keramički spremnik. Lash se prisjetio svog vraćanja iz mrtvih i sjetio se da je njegov otac privukao gospodina D.-ja kako bi ga nahranio. Trebao je krv, no s druge strane tada je već neko vrijeme bio mrtav, i bio je barem dijelom vampir. Ovaj se čovjek pak probudio samo sa šokiranim i iznenađenim izrazom lica. Lash je podigao dlan do prsa i osluhnuo kucanje svoga srca... Osjetio je nešto mokro. U rukavu. Omega je počeo novoiniciranom članu činiti perverzne stvari, a Lash je otrčao na kat u kupaonicu. Skinuo je sako i preklopio ga... pa shvatio da ga nema kamo odloţiti. Sve je bilo prekriveno dvadesetogodišnjom prljavštinom. Pobogu, zašto nije poslao nekoga da počisti ovu kuću? Na kraju je sako objesio na kuku i... Sranje. Podigao je ruku i uočio crnu mrlju na mjestu gdje je stavio flaster, a pri dnu lakta je vidio mokru mrlju. »Prokletstvo.« Otkopčao je manšete pa košulju i zaledio se pogledavši svoja prsa. Podigao je pogled prema mutnom ogledalu, i nagnuo se prema staklu kao da će ondje ugledati nešto drugo. Na lijevom prsnom mišiću imao je još jednu plosnatu ranu veličine novčića, bila je ista kao i ona prva. Treća mu je bila kod pupka. Od panike je osjetio vrtoglavicu pa se primio za umivaonik. Prva pomisao bila mu je da otrči Omegi i zatraţi pomoć, ali nije se pomaknuo, sudeći prema vriskovima i zvukovima iz prizemlja, u blagovaonici su bili zauzeti i samo bi totalni debil to prekinuo. Omega je po prirodi bio prevrtljiv, ali bio je potpuno kompulzivan u vezi nekih stvari. Drţeći se za umivaonik, Lash je spustio glavu, a prazan ţeludac mu se grčio. Zapitao se koliko još rana ima na tijelu, ali nije ţelio znati odgovor. Njegova inicijacija, ponovno rođenje, to je trebalo biti trajno. Tako mu je otac rekao. Rođen je iz zla, kreiran iz vječne tamne rupe. Zašto mu onda tijelo truli? »Sve O.K.?« Lash je zaklopio oči, zvuk glasa Teksašanina bio je poput kandţi niz leđa. Ali nije imao energije da mu kaţe da odjebe. »Kako napreduje situacija dolje?« pitao je umjesto toga. Gospodin D. je pročistio grlo. No ipak se gušio od negodovanja kad je progovorio. »Vjerujem da će još potrajati, šefe.« Sjajno. Lash se s naporom uspravio i okrenuo prema zamjeniku... Očnjaci su mu naglo iskočili u ustima i u prvi trenutak nije shvaćao zašto. Zatim je shvatio da gleda u zamjenikovu ţilu kucavicu. 66


Lash je duboko u ţelucu osjetio glad koja se brzo i neobuzdano rasplamsala. Sve se odvilo prebrzo da bi to propitkivao. Jednog je trena stajao ispred umivaonika. Sljedećeg je skočio na gospodina D.-ja, gurnuo degrada na vrata i zario očnjake u njegovo grlo. Crna krv koju je osjetio na jeziku bila je tonik koji je trebao i očajno ju je upijao, čak i dok se Teksašanin opirao pa umirio. Nije se morao brinuti. Ovo hranjenje nije imalo veze sa seksom. To je jednostavno bila hrana. Što je više progutao, to je više trebao. Privukao je degrada uz prsa i hranio se do sitosti.

67


Trinaesto poglavlje Z

vuk degradove čizme na kanti je utihnuo, a Qhuinn je prokletniku sjeo na noge. Uspio je opaliti jedan udarac, ali neće dobiti drugu priliku. Vani su se policajci okupili oko šupe. »Zaključano je«, rekao je jedan i zazveckao lancem. »Vidim prazne čahure.« »Čekaj, nešto je unutra... ajme, koji smrad.« »Što god to bilo, mrtvo je već tjedan dana. Koji smrad... čak i sloţenac moje punice miriši bolje od ovog.« Začulo se opće slaganje. John i Qhuinn su se pogledali u tami i čekali. Ako policajci otvore vrata, jedino rješenje bilo je dematerijalizirati se i ostaviti degrada: nije bilo šanse da teţinu njegova tijela ponesu sa sobom. Međutim, znali su da policajci nemaju ključ, stoga im je jedina opcija bila da pucanjem obiju lokot. Šanse su bile dobre da će zaključiti kako se hrpa papirologije ne isplati zbog običnog hitca samo kako bi zavirili u šupu. »U pozivu upućenom policiji rekli su da je samo jedna osoba pucala. Ne moţe biti unutra.« Netko se zakašljao i opsovao. »Ako je unutra, nos će mu otpasti od ovog smrada.« »Nazovi nadglednika parka«, progovorio je duboki glas. »Netko treba iznijeti tu mrtvu ţivotinju. U međuvremenu ćemo pronjuškati kvartom.« Začuli su korake pa se jedan auto odvezao. »Moramo ga se riješiti«, šapnuo je Qhuinn preko Johnovog ramena. »Izvuci noţ, riješi ga se i idemo odavde.« John je odmahnuo glavom. Nema šanse da će izgubiti svoju nagradu. »Johne, ne moţemo ga povesti. Ubij ga i idemo.« Iako mu Qhuinn nije mogao vidjeti usne, John je oblikovao riječi: Jebeš to. Ovaj je moj. Neće se riješiti svog izvora informacija. Ako dođe do toga, s ljudskom se policijom moţe riješiti mentalno... ili fizički ako baš mora. Začuo je gladak zvuk noţa izvučenog iz korica. »Ţao mi je, Johne, idemo.« Ne! povikao je John preko ramena bez zvuka. Qhuinn je povukao Johna za ovratnik jakne pa je izgubio ravnoteţu. Morao je odlučiti hoće li pustiti degradov vrat ili će mu ga slomiti. Budući da mrtav degrad ne moţe govoriti, John ga je pustio, i povratio ravnoteţu oslonivši se dlanom na hladni beton. Nema šanse da će frendu dopustiti da mu ovo oduzme. Skočio je na muţjaka i sve je krenulo po zlu. On i Qhuinn su se hrvali oko noţa, udarili su u više od jedne kante s benzinom, a degrad je skočio prema vratima. Policajci su povikali, a ubojica je zalupao na vrata... Sljedeći zvuk koji je nadjačao buku bio je pucanj. Nakon toga začulo se metalno zveckanje. Policajci su obili lokot. John je na podu jednim glatkim pokretom posegnuo prema leđima, prebacio teţinu tijela te su Qhuinn i on u isti tren bacili noţeve koji su preletjeli preko male šupe. Udar je bio tako snaţan da, premda su se oštrice zabile degradu između lopatica, bilo je očito da je

68


barem jedna pogodila cilj. Bljeskom jarkim poput munje i uz zaglušni prasak, degrad se vratio svom stvoritelju, a ostao je samo smrdljivi dim... i rupa veličine hladnjaka na vratima šupe. Razina adrenalina bila je tako visoka da se ni on ni Qhuinn nisu mogli dematerijalizirati pa su odskočili i leđima se priljubili uza zidove, ne mrdajući kad je prvi, a zatim i drugi pištolj prošao kroz vrata. Za njima su slijedile podlaktice. Zatim profili i ramena. I baterije. Srećom, ljudi su zakoračili u prostoriju. »Hej. Otkopčan ti je šlic.« Policajci su se okrenuli prema pametnjakoviću Qhuinnu, a John je izvukao oba SIGa pa brzo policajce opalio po glavi tako da su ugledali zvijezde i klonuli na pod. Upravo u tom trenutku pojavio se Blay u Hummeru. John je preskočio policajca i potrčao prema terencu, a za petama mu je bio Qhuinn čije su New Rocks čizme tutnjale dok je trčao. John je krenuo prema otključanim suvozačevim vratima, povukao ručku i ušao, a Qhuinn je skliznuo na straţnje sjedalo. Blay je stisnuo gas i pojurio, a Johnu je bilo drago što su morali srediti samo dvojicu policajaca, iako nema sumnje da će se druga dva policajca brzo pojaviti. Kretali su se na sjever prema autocesti, a John se popeo preko sjedala... i vratio ruke Qhuinnu oko grla. Hrvali su se kad je Blay povikao: »Koji je kurac vama dvojici?« Nije bilo vremena za odgovor. John je bio zauzet davljenjem, a Qhuinn mu je pokušavao opaliti šljivu, i uspio je u tome. Oko sto na sat. Po centru. A policija moţda zna registraciju Hummera ako se netko dovoljno pribliţio autu kad je Blay stigao. A uz to tučnjava. Kasnije će John shvatiti da je postojalo samo jedno mjesto na koje je Blay mogao otići. Kada je skrenuo na parkiralište restorana Kod Sala, na ono straţnje, neosvijetljeno, John i Qhuinn su obojica krvarili. Tučnjava je završila tek kada je Trez izvukao Johna iz auta, što bi značilo da je riđi telefonirao da stiţu. Qhuinna je u koštac stisnuo iAm. John je ispljunuo krv iz usta i ljuto ih pogledao. »Mislim da će ova biti neriješena, dečki«, rekao je Trez i nakesio se. »Što kaţete?« John se tresao od bijesa kad ga je Sjena pustila. Degrad je mogao biti jedini trag da otkriju lokaciju... priču... bilo što. Qhuinn je inzistirao da ga koknu i sada nisu bili ništa bliţe rješenju. Uz to, degrad je umro tako lagano. Jedan ubod u srce i bio je slobodan, ili se barem vratio Omegi. Qhuinn je rukom obrisao usta. »Jebote, Johne! Misliš da je ja ne ţelim pronaći? Misliš da me nije briga? Zaboga, svake noći sam vani s tobom i traţim i molim se da nam se posreći.« Uperio je prst u njega. »Ţelim da nešto razjasnimo. Da nas je hrpa ljudi ulovila s ranjenim degradom, to nam ne bi pomoglo. Ţeliš li ti reći Wrathu kako si to riješio? Ja ne ţelim. I ako mi još jedanput uperiš pištolj u lice, razbit ću te bez obzira na moj posao.« John si nije dovoljno vjerovao da odgovori. Jedno je bilo jasno, da nije postojala nada da će nešto otkriti u Benloiseovoj galeriji u Aveniji Svetog Franje, razbio bi nekoga pa makar ga Sjene pokušavale zaustaviti. »Čuješ li me?« Qhuinn nije odustajao. »Jesam li jasan?« John je koračao pognute glave s rukama na bokovima. Bijes mu je počeo jenjavati i logična strana njega znala je da mu frend ima pravo. Bio je svjestan i toga da je u onoj šupi na trenutak izgubio razum. Zar mu je zaista uperio pištolj u facu? 69


Osjetio je mučninu kad je to shvatio. Ako ne promijeni nešto, nestala ţenka neće biti njegov jedini problem. Umrijet će, ili zbog nemara za vrijeme borbe, zato što će ga Wrath ozbiljno iscipelariti. Pogledao je Qhuinna. Hladan izraz na tom ispirsanom licu poručivao je da je blizu granice na kojoj prijateljstvo puca, ne zbog toga što je Qhuinn nepopustljiv, već stoga što je John takav šupak da nitko ne ţeli biti u njegovoj blizini. Prišao mu je i nije se iznenadio što Qhuinn nije odstupio unatoč ranijoj tučnjavi. Pruţio mu je ruku i uslijedila je duga tišina. »Ja nisam tvoj neprijatelj, Johne.« John je kimnuo promatrajući suzu tetoviranu ispod njegovog oka. Povukao je dlan i pokazao: Znam. Samo... Moram je pronaći. Što ako je degrad bio ključ? »Moţda je bio, ali situacija je bila kritična i ponekad moraš sebe staviti na prvo mjesto. Ako to ne učiniš, nema šanse da ikada otkriješ što se dogodilo. Ne moţeš je traţiti iz lijesa.« Nije pronalazio načina da mu proturječi. »Zato slušaj me, luđače jedan, skupa ćemo to riješiti«, rekao je Qhuinn tiho. »Ja sam tu da se pobrinem da ti ne umreš. Kuţim što te pokreće, zaista. Ali moraš surađivati sa mnom.« Ubit ću Lasha, pokazao je John brzo. Drţat ću mu ruke na grkljanu i gledat ću ga u oči dok umire. Ne zanima me koliko će me to stajati... njegov pepeo posipat ću po njezinu grobu. Kunem se... Čime se mogao zakleti? Ocem nije. Nije ni majkom. ... Kunem se ţivotom. Netko drugi bi ga pokušao umiriti i reći mu da ne gubi vjeru. Qhuinn ga je pljesnuo po ramenu. »Jesam li ti u zadnje vrijeme rekao koliko te volim?« Svake noći kad dolaziš sa mnom kako bismo je pronašli. »Ne radim to zato što mi je posao.« Ovog puta kad je John pruţio ruku, prijatelj ju je primio i povukao ga u čvrst zagrljaj. Odgurnuo ga je i pogledao na sat. »Trebali bismo krenuti u Aveniju Svetog Franje.« »Imate deset minuta.« Trez je prebacio ruku preko Qhuinnovih ramena i krenuo prema straţnjim vratima kuhinje. »Dođite da vas očistimo. Ostavite Hummer na parkiralištu za utovar robe pa ću vam promijeniti tablice dok vas nema.« Qhuinn je pogledao Treza. »Jako ljubazno od tebe.« »Da, pravi sam princ. Još ću vam i reći sve što znam o Benloiseu.« John ih je slijedio, a činjenica da iz degrada nije ništa izvukao ga je fokusirala, izoštrila i učinila još odlučnijim. Lash neće napustiti Caldwell. Ne moţe. Dokle god je vodio Degradacijsko društvo, bit će u izravnom sukobu s Bratstvom, a braća neće napustiti grad, ovdje se nalazi Grobnica. Tako da iako su se vampirski civili raštrkali, Caldie je i dalje bio ţarište rata jer neprijatelj neće odustati dokle god braća dišu. Prije ili kasnije Lash će pogriješiti i John će biti ondje. Ali prokleto čekanje vas zaista moţe iscrpiti. Svaka spora noć koja nije donijela nikakve nove tragove... bila je poput vječnosti u paklu.

70


Ĉetrnaesto poglavlje K prljavog tanjura poslije jela. Naslonio se na pult i upio činjenicu da mu je glad

ad je Lash konačno pustio venu gospodina D.-ja, odgurnuo ga je poput

utaţena, i da mu je tijelo već postalo snaţnije. No sada je bio posve omamljen, a to mu se uvijek dešavalo poslije hranjenja. Povremeno je pio Xhexinu krv iz zabave, ali to očito nije bilo ono što je trebalo da se napuni. Znači, preostalo mu je hranjenje... degradima? Ne, to ga ne zanima. Nikada nije. Nema šanse da će početi redovito piti krv tipova. Podigao je ruku i pogledao na sat. Deset do deset. Izgledao je poput beskućnika. Tako se i osjećao. »Očisti se«, rekao je gospodinu D.-ju. »Moraš mi obaviti neke stvari.« Počeo je izdavati naredbe, a riječi su mu se plele preko jezika. »Jesi li shvatio?« pitao je. »Da, šefe.« Teksašanin se ogledao kupaonicom kao da traţi ručnik. »Dolje«, odbrusio je Lash. »U kuhinji. I odi mi po čistu odjeću i donesi je ovamo. I kad već ideš u kuću, ostavi još hrane u spavaćoj sobi.« Gospodin D. je samo kimnuo i krenuo na klimavim nogama. »Jesi li novom članu nabavio mobitel? Dokumente?« povikao je Lash za njime. »Dolje su u torbi. Poslao sam vam poruku s njegovim brojem.« Prokletnik je zaista bio dobar pomoćnik. Lash se nagnuo u tuš kabinu i okrenuo ručke na zidu napola očekujući da vode neće biti ili da će poteći neka smeđa bljuzga. Međutim, imao je sreće. Svjeţa, čista voda potekla je iz glave tuša pa se brzo svukao. Dobro se osjećao pod tušem, to je njegovom tijelu dalo novu energiju. Otuširao se, obrisao vlastitom košuljom pa oteturao u spavaću sobu. Legao je, zaklopio oči i poloţio ruku na trbuh preko rana. To je bilo glupo. Ionako ih nije morao ni od čega štititi. Zvukovi iz prizemlja ukazivali su na to da situacija napreduje te je osjetio olakšanje... i iznenađenje. Više to nisu bili samo zvukovi boli i straha; prelazili su u pornografsko područje, stenjanje i uzdasi koje je sada čuo bili su rezultat orgazma. Jesi ti gay? sjetio se da ga je mali pitao. Moţda ga je to pitao u nadi. Koga briga. Lash nije htio pred ocem biti otupljen i uz malo sreće, još će neko vrijeme biti zauzet novim članom. Lash je zaklopio oči i pokušao isključiti misli. Planovi za društvo, misli o Xhex, frustracija zbog hranjenja... Misli su mu se uskovitlale, ali tijelo mu je bilo preumorno da ga odrţi svjesnim. Još bolje... Vizija se pojavila dok je tonuo u san. Oštra i jasna nije mu se pojavila pred očima već je ušla u njega, odnekuda mu se pojavila u mislima i odgurnula je sve ostale brige u stranu. Vidio je sebe kako korača imanjem na kojem je odrastao, kako preko travnjaka prilazi velebnoj kući. Svjetla u kući bila su upaljena i netko se ondje kretao... kao i one noći kada je došao i ubio dvoje vampira koji su ga odgojili. Međutim, ovo nisu bili profili osoba koje je poznavao. Bili su drugačiji. Bili su to ljudi koji su kupili kuću. Nadesno je rastao bršljan ispod kojeg je zakopao roditelje. Vidio je sebe kako stoji iznad mjesta na kojem je iskopao rupu i bacio tijela. Zemlja je još uvijek bila pomalo neravna, mada je neki vrtlar zasadio svjeţi bršljan na tom mjestu.

71


Kleknuo je i pruţio ruku... ali bila je to ruka koja nije njemu pripadala. Izgledao je poput svog pravog oca, ruka mu je bila crna, blistava sjena. Iz nekog razloga to ga je otkriće uspaničilo i pokušao se probuditi. Bacao se u svojoj nepokretnoj koţi. Ali preduboko je utonuo da bi se oslobodio.

Umjetnička galerija Ricarda Benloisea nalazila se u centru, blizu kompleksa bolnice Svetog Franje. Okruţena sličnim »neboderima« iz 1920-ih, ova se elegantna šesterokatnica isticala zbog lifta s vanjske strane zgrade, konstrukcije od mutnog čelika i prozora veličine vrata štaglja. Isticala se poput starlete koja sjedi pored starih bogatih udovica. John se s dečkima pojavio na pločniku nasuprot zgradi u kojoj je bilo ţivo. Kroz golema stakla vidio je muškarce i ţene odjevene u crno kako s pjenušcem u ruci proučavaju slike na zidovima. Slike su, barem s ulice, izgledale kao da ih je prvo petogodišnjak napackao prstima, a zatim uništio sadist opsjednut hrđavim čavlima. Johna nije zadivila avangardna scena, ali, kao i uvijek, nije imao pojma zašto on ima ikakvo mišljenje o umjetnosti. Kao da je to iole bitno. Trez im je rekao da se zapute iza zgrade pa su se spustili ulicom i skrenuli u uličicu koja je vodila iza galerije. Prednja strana zgrade bila je impozantna i topla, a to nije vrijedilo za straţnju. Nije bilo prozora. Sve je bilo obojano u mat crnu boju. Ugledali su dva para vrata i parkiralište za utovar robe u koje će teţe ući nego u gaće djevice. Trez im je otkrio kako bezvezne slike koje prodaju kao »umjetnička djela« i o kojima raspravljaju umišljeni oponašatelji Warhola nisu jedini proizvod koji ulazi i izlazi iz ove zgrade. To je očito bio razlog zašto je straţnji ulaz bio okruţen sigurnosnim kamerama. Srećom, bilo je mnogo sjena u kojima se moglo sakriti pa nisu prošli ispred kamera već su se materijalizirali kod hrpe drvenih paleta u mračnom kutu. Grad je još uvijek bio ţiv u ovo vrijeme, prohladnu večer obiljeţila je urbana simfonija prigušenih truba, udaljenih policijskih sirena, škripe gradskih busova... Auto je skrenuo na početku uličice, ugasio svjetla i nastavio prema galeriji. »Točno na vrijeme«, šapnuo je Qhuinn. »To je taj Lexus.« John je duboko udahnuo i pomolio se da to bude neki trag prije nego što izgubi razum. Sedan je stao kraj parkirališta i otvorila su se vrata. Upalilo se svjetlo u autu... Mali degrad iz parka, onaj koji je mirisao na Old Spice, izašao je iz praznog automobila. Lasha nije bilo. Johnov prvi instinkt bio je da skoči na njega... ali Trez je rekao da Lash treba biti na sastanku. Ako ometu dogovoreni protok tijela, postoji šansa da će Lash za to saznati. Budući da je bio pun trikova, iznenađenje je bilo ključni dio misije. John se upitao treba li poslati braći poruku. Da im javi. Da pošalju pojačanje... no istog trena kad je to pomislio, u njemu je pomahnitala ţelja za osvetom. Upravo je iz tog razloga izvadio mobitel iz dţepa. Degrad je krenuo unutra, a on je Rhageu poslao kratku poruku s glavnim činjenicama: 189. ulica sv. Franjo. Lash stiţe. Nas trojica u pokrajnjoj uličici. Vratio je mobitel u dţep i osjetio Blayev i Qhuinnov pogled. Jedan od njih mu je stisnuo ruku u znak slaganja. Qhuinn je imao pravo. Ako je cilj zaista bio da srede Lasha, šanse za to bile su bolje ako imaju pomoć. I morao je postupiti pametno, zato što glupo ponašanje očito nije donosilo potrebne rezultate. 72


Trenutak kasnije Rhage se materijalizirao na početku uličice s Vishousom i krenuli su prema njima. Hollywood je bio taj kojeg ste ţeljeli uz sebe protiv Lasha jer je imao jedino oruţje koje se moglo nositi s tim gadom: njegov je zmaj išao kamo i on. Pojavili su se pored Johna koji je počeo pokazivati prije nego što postave ikakva pitanja. Ja moram biti taj koji će ubiti Lasha. Razumijete? To moram biti ja. Vishous je smjesta kimnuo i pokazao: Znam tvoju prošlost s tim ološem. Međutim, ako će ti ţivot biti u opasnosti, zanemarit ćemo pitanje tvoje časti i ubacit ćemo se. Jasno? John je duboko udahnuo svjestan toga da ima pravo. Pobrinut ću se da to ne bude problem. Dogovoreno. Svi su se ukočili kad je degrad koji je vozio Lexus izašao, sjeo za upravljač... i otišao, kao da je sastanak otkazan. »Na krov«, rekao je Rhage i nestao. John je opsovao u sebi i pojavio se na krovu Benloiseove zgrade, provirio i ugledao sedan kako staje u Ulici Svetog Franje. Srećom, degrad je vozio po pravilima i uključio je lijevi ţmigavac pa se John materijalizirao dvije zgrade niţe. Auto je nastavio svoje putovanje, a on ga je nastavio slijediti sve dok degrad nije skrenuo desno u još stariji dio Caldwella. Nestale su zgrade s ravnim krovovima i morao se materijalizirati na usrane, šiljaste viktorijanske krovove. Srećom, đonovi njegovih čizama nisu klizali. John se poput garguja pojavljivao na tornjićima, krovićima i prozorskim daskama slijedeći lovinu iz zraka... sve dok Lexus nije skrenuo u aleju i nestao iza reda katnica. John je samo ovlaš bio upoznat s ovim kvartom, zbog onog jednog posjeta Xhexinom podrumskom stanu koji je bio u blizini, ali ovo nije bilo uobičajen teritorij Degradacijskog društva. Obično su ţivjeli u puno jeftinijim kvartovima. Stoga je postojalo samo jedno objašnjenje. Ovdje je ţivio Lash. Takva osoba koja je u mladosti voljela blještavilo, skupu odjeću i slična sranja, trebala bi novu osobnost da se uspije zadovoljiti ičime osim vrhunskom nekretninom. Uz takve je stvari odrastao, sigurno je smatrao da to zasluţuje. Johnu je počelo nabijati srce. Lexus je stao ispred garaţe pa ušao kad su se vrata otvorila. Trenutak kasnije, mali degrad je krenuo vrtom prema jednoj od ljepših zgrada. Rhage se pojavio pored Johna i pokazao: Ti i ja ući ćemo na straţnja vrata. Vishous i dečki će se dematerijalizirati kroz ulazna vrata. V. je već na trijemu i kaţe da nema čelika. John je kimnuo i pojavili su se na popločenoj terasi, u trenutku kad je degrad otvorio vrata i ušao u vrhunski opremljenu kuhinju. Pričekali su trenutak, zaleđeni u vremenu i prostoru, a ubojica je ugasio alarm. To što ga je morao ugasiti nije nuţno značilo da Lash nije u kući. Degradi su trebali redoviti odmor da napune baterije i samo bi budala pri tome bila nezaštićena. John je morao vjerovati da je ono što traţi u toj kući.

73


Petnaesto poglavlje X na krovu.

hex je sjedila u stolcu s visokim naslonom pored prozora kada je začula buku

Prigušeni udarac bio je dovoljan da prekine mentalni aerobik kojim se zaokupljivala. Pogledala je prema stropu... U prizemlju je zazvonio alarm, a njezin oštar sluh začuo je bip-bip-bip-bip-bip kojim je alarm isključen. Zatim tihe korake degrada koji joj je donosio hranu... Nešto nije štimalo. Nešto... je bilo drugačije. Uspravila se u stolici, ukočila se od glave do pete i pokušala mentalnim receptorima ispitati situaciju. Iako nije mogla slati simpatske signale, još je uvijek u umanjenoj mjeri mogla ispipavati emocionalne mape... Tako je otkrila da ubojica nije sam u kući. Nekoliko osoba. Dvije otraga. Tri naprijed. Emocije pojedinaca koji su okruţili kuću bile su prikladne za vojnike: potpuni mir, apsolutni fokus. Ali nisu bili degradi. Xhex je skočila na noge. Isuse... Kriste. Pronašli su je. Braća su je pronašla. Tajming njihove zasjede bio je savršen. Čula je iznenađeni povik iz prizemlja, naguravanje, udaranje čizama i borbu pa pojačanje koje je dojurilo iz drugog smjera. Iako je nitko osim Lasha nije mogao čuti, počela je vikati iz sveg grla u nadi da će barem jednom uspjeti probiti nevidljive zidove svoga kaveza. John Matthew nije mogao vjerovati da degrad nije osjetio njihov dolazak. Sigurno nešto nije bilo u redu s njime kad nije shvatio da je okruţen vampirima. Ali ne, on je nastavio dalje svojim poslom, ušao i ostavio vraţja vrata otvorena. Prvo su morali preuzeti kontrolu. Čim je John prešao preko praga kuće, nadvladao je degrada tako da mu je ruke povukao iza leđa, gurnuo mu lice na tlo i sjeo na njega poput koncertnog klavira. Rhage je u međuvremenu iznenađujuće lakim korakom projurio kraj njega, a V. i dečki su ušli u kuhinju iz blagovaonice. Brzo su pretraţivali prvi kat kuće, a John je osjetio škakljanje na leđima... kao da mu netko povlači oštar noţ niz kraljeţnicu. Osvrnuo se, ali nije mogao odrediti izvor tog osjeta pa ga je zanemario. »Podrum«, prosiktao je Rhage. Vishous je krenuo dolje s njime. John je znao da mu dečki čuvaju leđa pa se mogao usredotočiti na degrada ispod sebe. Gad je bio pretih, premiran.. Disao je, ali to je bilo sve. Je li udario u nešto dok je padao na pod? Je li krvario? Obično su se opirali. Recimo, udarali su u jebene kante s benzinom. Potraţio je znakove krvarenja ili druge rane i pomaknuo mu glavu, ne pruţajući ubojici šansu da se oslobodi. Zgrabio je gada za kosu, povukao... O, da, pronašao je nešto... ali to definitivno nije nastalo za vrijeme naguravanja. Degrad je s lijeve strane vrata imao dvije ubodne rane i okruglu masnicu nastalu od sisanja. Qhuinn je prišao i kleknuo. »Tko ti je bio za vratom, veliki?« Degrad nije odgovorio, a V. i Rhage su se dematerijalizirali iz podruma i krenuli na drugi kat. Braća su se tiho kretala kućom kad je Qhuinn primio ubojicu za čeljust. »Traţimo ţenku. Moţeš si olakšati situaciju tako da nam kaţeš gdje je ona.« Degrad se namrštio... i polako uperio pogled u strop.

74


To je bilo sve što je John trebao. Posegnuo je prema Blayu i povukao njegov dlan prema degradu. On ga je sada čuvao pa je John skočio i pojurio kroz blagovaonicu i predvorje. Stubište je bilo široko i tapecirano, što je značilo da moţe bez klizanja preskakivati tri stepenice odjedanput. Što se više uspinjao, to su mu više instinkti vrištali. Xhex je bila u kući. Kad je stupio na vrh, Rhage i V. su se pojavili pred njime i blokirali mu put. »Kuća je prazna...« John je prekinuo Rhagea. Ona je ovdje. Tu je negdje. Znam da je. Rhage ga je ulovio za ruku. »Idemo dolje ispitati degrada. Tako ćemo više saznati...« Ne! Ona je ovdje! Vishous se unio Johnu u lice, a dijamantne oči su mu blistale. »Slušaj me, sine. Ţeliš sići dolje.« John je stisnuo oči. Nisu samo ţeljeli da siđe. Nisu htjeli da bude ovdje gore. Što ste pronašli? Nisu mu odgovorili. Što ste pronašli?! Odmaknuo se od njih na što je Rhage opsovao, a V. skočio ispred vrata. Hollywood je progovorio bez emocija. »Ma pusti ga V. Samo ga pusti... ionako već dovoljno mrzi Lasha.« V. je bljesnuo pogledom kao da će mu se suprotstaviti, ali zatim je izvukao cigaretu iz jakne, opsovao i odmaknuo se. John je, vrata stisnutog poput šake, provalio kroz vrata i naglo stao. Tuga u sobi bila je opipljivi prag preko kojeg je morao prijeći, tijelo mu je probilo hladan zid očaja samo zato što je tjerao noge da koračaju naprijed. Ovdje ju je drţao. Ovdje je drţao Xhex... i ovdje ju je ozlijedio. Rastvorio je usne i udahnuo zrak dok je očima proučavao ogrebotine po zidovima. Bilo ih je hrpa, kao i crnih mrlja... i druge sasušene krvi. Koja je bila bogate, ljubičasto-crvene boje. John je prišao jednoj ogrebotini koja je bila toliko duboka da je ispod svilenih tapeta otkrila ţbuku. Dok je koračao prostorijom, udasi su mu postali brţi, a izdisaji plići. Krevet je bio razbacan: jastuk na podu, prekrivač smotan... Ugledao je krv na prekrivaču. Podigao je jedan jastuk i njeţno ga je primio. Podigao ga je do nosa i udahnuo... i osjetio je jaču verziju onog što je sanjao svake večeri: Xhexin miris. Koljena su mu zaklecala i srušio se pored madraca poput kamena koji tone u vodu. Uronio je lice u meki jastuk i upio je. Njezin miris zadrţavao se poput uspomene, istovremeno je bio opipljiv i neuhvatljiv. Bila je ovdje. Nedavno. Pogledao je krvave plahte. Pa krvave zidove. Zakasnio je. Osjetio je kako nešto mokro kapa s njegove brade, ali nije ga bilo briga. Mislio je samo o tome kako je bio toliko blizu tome da je spasi... ali nije stigao na vrijeme. Jecaj koji mu je izašao iz grla proizveo je zvuk. Xhex nikada u ţivotu nije osjetila da bi joj se srce moglo slomiti. Dugo je sumnjala da je to zbog njezine simpatske prirode, nekakvo uređeno stanje koje ju je očeličilo prema situacijama u kojima bi se većina ţenki slomila. 75


Ispostavilo se da se prevarila. Dok je stajala uz Johna Matthewa i gledala kako njegovo masivno tijelo pada pored kreveta, organ koji je kucao iza njezine prsne kosti smrskao se poput ogledala. Ostale su samo oštre krhotine. Osjetila je potpuno i apsolutno uništenje dok je on zibao taj jastuk kao da je novorođenče, i u tom trenutku njegove posvemašnje boli bila je spremna učiniti sve da mu olakša bol. Iako nije znala zašto se on osjeća tako, razlozi nisu bili vaţni. Bitna je bila samo njegova patnja. I sama je osjetila slabost kad je kleknula pored njega i kad joj se pogled na njegovu bol urezao u mozak. Kao da ga stoljećima nije vidjela. Boţe, i dalje je bio prelijep, ljepši nego što je pamtila u trenucima mira. Imao je čvrst, oštar profil i nevjerojatne plave oči. Bilo je to lice ratnika, uz koje je pristajalo i njegovo golemo tijelo i ramena koja su bila tri puta šira od njezinih. Sva odjeća bila mu je koţna osim majice, a kosu je manje-više obrijao, kao da je prestao paziti na izgled i počeo se šišati mašinicom. Prednja strana jakne i majica bili su mu umrljani krvlju degrada. Ubio je nekoga večeras. Moţda ju je zato pronašao. Ili umalo pronašao. »Johne?« njeţno je rekao muški glas. Pogledala je prema vratima, premda on nije. Qhuinn je stajao s braćom Rhageom i Vishousem, upravo im se pridruţio. Odsutno je registrirala šok na licima braće, shvatila je da oni nisu mislili kako između Johna i nje postoji neka ozbiljna veza. Međutim, sada su to znali. Jasno i glasno. Qhuinn je zakoračio u sobu, krenuo prema krevetu i nastavio govoriti njeţnim glasom. »Johne, ovdje smo već pola sata. Ako ćemo ispitati degrada o njoj, moramo ga brzo preseliti. Ne ţelimo to napraviti ovdje, a znam da ti ţeliš voditi operaciju.« O Boţe, ne... »Povedi me sa sobom«, šapnula je Xhex očajno. »Molim te... ne ostavljaj me ovdje.« John ju je naglo pogledao, kao da je čuo njezinu molbu. Ali ne. Zurio je kroz nju i promatrao prijatelja. Kimnuo je, a ona je upamtila njegovo lice, znajući da je to posljednji put da ga gleda. Kada Lash sazna za provalu, ili će je smjesta ubiti ili će je preseliti na drugo mjesto, a šanse su bile velike da ona neće dovoljno dugo poţivjeti da je opet pronađu. Podigla je ruku, iako nije bilo nikakve koristi od toga, poloţila je Johnu na obraz te je palcem prešla preko tragova koji su ostavile njegove suze. Zamislila je da moţe osjetiti toplinu njegove koţe i mokre suze na obrazima. Dala bi sve na svijetu samo da ga moţe zagrliti i drţati u naručju. Još više kada bi mogla poći s njime. »Johne...«, prošaptala je. »O, Boţe, zašto si to radiš?« Namrštio se, ali sigurno zbog nečega što je Qhuinn rekao. Međutim, u tom je trenu podigao dlan i stavio ga na mjesto koje je ona dodirivala. Samo da obriše suze. Kada je ustao, ponio je jastuk sa sobom i zakoračio kroz nju. Xhex mu je gledala u leđa dok je odmicao, a krv joj je tutnjala u ušima. Ovo je, na neki način, odjek umiranja, pomislila je. Malo po malo, mic po mic, ono što ju je vezalo za ovaj ţivot je odlazilo, nestajalo, uzmicalo. Svakim Johnovim korakom prema vratima, dah je nestajao iz njezinih pluća. Srce joj je usporavalo, koţa joj se hladila. Njezina šansa za spasom je odlazila. Njezina šansa za... 76


Tada je shvatila protiv čega se cijelo vrijeme borila, i po prvi put nije poţeljela sakriti emocije. Nije bilo potrebe. Iako je bio s njom, ona je bila posve sama i odvojena od njega. No još vaţnije, suočavanje sa smrtnošću promijenilo joj je prioritete. »Johne«, rekla je njeţno. On je zastao i preko ramena pogledao prema krevetu. »Volim te.« Grč boli prešao je preko njegovog naočitog lica pa je protrljao prsa, kao da mu je netko šakom zgrabio srce i istisnuo ţivot iz njega. A zatim se okrenuo. Xhexino tijelo pokrenulo se neovisno o mozgu. Panično je skočila i potrčala prema otvorenim vratima, pruţenih ruku i otvorenih usta. Udarivši u zid svog zatvora začula je glasnu buku, poput sirene... ili piskutavog fijuka zapaljenog vatrometa... a moţda je to bio zvuk alarma. Ali nije to bilo ništa od navedenog. Bila je to ona, vrištala je iz sveg glasa.

77


Šesnaesto poglavlje J

ohn se morao natjerati da napusti tu sobu. Da nije bilo nepobitne logike i potrebe da izvuče sve što je mogao iz onog degrada, ne bi mogao natjerati čizme da se pomaknu. Mogao se zakleti da osjeća njezinu prisutnost... ali znao je da se to njegov um poigrava s njime. Ona nije u toj sobi. Bila je u toj sobi. To su dvije potpuno različite stvari... a jedina šansa da otkrije što joj se dogodilo nalazila se dolje u kuhinji. Krenuo je na prvi kat, protrljao oči i lice, a jedna ruka mu se zadrţala na obrazu. Koţa mu je bridjela... isto kao i onda kada ga je Xhex u nekoliko navrata dodirnula. Boţe... krv u toj sobi. Toliko krvi. Borila se protiv Lasha i makar je bio ponosan što je više puta raspalila tog gada, nije mogao podnijeti realnost koju mu je taj prizor otkrio. Skrenuo je lijevo u blagovaonicu i pokušao se usredotočiti na sadašnjost, iako se osjećao kao da mu je netko ogulio koţu i bacio ga ranjenog u ocean. Gurnuo je vrata prema kuhinji... Istog trena kad je pogledao degrada, cijelo tijelo mu je zadrhtalo od potresa koji ga je raspolovio sve do srţi. Razjapio je usta i nijemo zaurlao. Pojurio je naprijed, očnjaci su mu od bijesa iskočili iz usta, tijelo mu se samo pokretalo. Dematerijalizirao se i pojavio ispred gada. Odgurnuo je Blaya, a zatim je zdruţeni vampir u Johnu napao silinom o kojoj je čuo... ali je nikada nije vidio. Svakako je nikada prije nije doţivio. Bio je slijep od bijesa, a mišiće mu je pokretala manija. U njegovu napadu nije bilo misli, samo akcije: ruke su mu se pretvorile u kandţe, njegovi očnjaci rezali su poput bodeţa, bijes u njemu toliko se uskovitlao da ga je pretvorio u ţivotinju. Nije imao pojma koliko je to trajalo... pa čak ni što je učinio. Samo je nejasno shvatio da je okruţen slatkastim smradom. Malo kasnije... puno kasnije... u nekom drugom ţivotu... zastao je da dođe do daha i otkrio da je na podu, na sve četiri, pognute glave i da mu pluća gore od napora. Dlanove je poloţio na pločice skliske od krvi, a nešto mu je kapalo s kose i iz usta. Pljunuo je nekoliko puta kako bi se riješio tog odvratnog okusa, ali što god da je to bilo, nije se nalazilo samo na njegovom jeziku i zubima, bilo mu je u grlu i u ţelucu. Oči su ga pekle i vid mu se mutio. Zar opet plače? Više nije osjećao tugu... osjećao je samo prazninu. »Isuse Kriste.« Rekao je netko tiho. Johna je odjednom savladao umor pa je opustio ruku i spustio se na bok. Poloţio je glavu u hladnu mlaku i zaklopio oči. Više nije imao snage. Sve je napore uloţio u to da nastavi disati. Malo kasnije čuo je Qhuinna da mu se obraća. Nije imao pojma što se događa, ali iz pristojnosti je kimao svaki put kad je nastala pauza između riječi. Iznenadile su ga ruke na njegovim ramenima i nogama i uspio je otvoriti oči dok su ga podizali. Čudno. Radna površina i ormarići su bili bijeli kad su ušli u kuću. Sada su bili obojani u sjajnu crnu boju. U deliriju se zapitao zašto je to netko učinio. Crna baš i nije bila neka topla boja. Zaklopio je oči i osjetio kako ga nose i premještaju, kako zamahuju njegovim tijelom te kako slijeće. Upalio se motor auta. Vrata su se zatvorila.

78


Krenuli su. Sigurno u palaču Bratstva. Prije nego što je izgubio svijest, podigao je dlan do obraza. Tada je shvatio da je zaboravio jastuk. U trenu se razbudio i uspravio, poput Lazara koji se vratio iz mrtvih. Blay je bio uz njega i pruţio mu je ono što je traţio. »Izvoli. Pazio sam da ga ponesemo.« John je uzeo jastuk koji je još uvijek mirisao na Xhex i ovio golemo tijelo oko njega. Bilo je to zadnje što je upamtio na putu kući.

Lash se probudio u istom poloţaju u kojem je zaspao: na leđima s rukama prekriţenim na prsima... poput trupla u lijesu. Kad je bio vampir, okretao se po danu, obično bi se probudio na boku ili s glavom ispod jastuka. Sjeo je i prvo je pogledao rane na prsima i ţelucu. Nisu se promijenile. Nisu se pogoršale, ali nisu se promijenile. A razina energije nije mu jako porasla. Iako je spavao... Isuse, tri sata? Koji vrag? Hvala bogu što se sjetio odgoditi sastanak s Benloiseom. S takvim se čovjekom ne sastajete kad izgledate kao da ste deset dana cugali, i kad se tako i osjećate. Prebacio je noge s kreveta, pripremio se pa odgurnuo tijelo i uspravio se. Zaljuljao se na nogama, a iz prizemlja nije začuo nikakve zvukove. Samo malo. Netko je povraćao. To je značilo da je Omega bio gotov s novim članom i da klinca sada čeka zabavnih šest do deset sati povraćanja. Lash je uzeo zamrljanu košulju i odijelo i zapitao se gdje mu je čista odjeća. Gospodinu D.-ju ne treba tri sata da ode do Benloisea, promjeni termin, ode u kuću nahraniti Xhex i uzme novu obleku iz ormara. Silazeći niz stepenice, nazvao je kretena i prasnuo kad je dobio govornu poštu: »Gdje mi je odjeća, šupčino?« Poklopio je i pogledao preko hodnika u blagovaonicu. Novak nije više bio na stolu; bio je ispod, nadvijen nad kantu, a ţeludac mu se dizao kao da u crijevima ima štakora kojeg pokušava ispovratiti. »Ostavljam te ovdje«, rekao je Lash glasno. Uslijedila je stanka i novak ga je pogledao. Oči su mu bile krvave, a iz otvorenih usta teklo mu je nešto nalik na prljavu sapunicu. »Što mi se događa?« Tihi glas. Pristojne riječi. Lash je podigao ruku do rane na prsima. Osjetio je stezanje pri pomisli kako novaci nikada ne saznaju cijelu priču. Nikada ne znaju što ih čeka, ni punu vrijednost onog što gube ni onog što primaju. Nikada prije nije o sebi mislio kao o novaku. On je bio sin, a ne zupčanik u Omeginoj mašineriji. Ali koliko je zaista znao? Natjerao se da makne ruku s rane. »Bit ćeš dobro«, rekao je grubo. »Sve... sve će biti u redu. Uskoro ćeš se onesvijestiti i kada se probudiš... bit ćeš opet onaj stari, ali bolji.« »Ona stvar...« »To je moj otac. I dalje ćeš raditi za mene, to se nije promijenilo.« Lash je krenuo prema vratima jer se više nije mogao boriti protiv poriva da pobjegne. »Poslat ću nekoga po tebe.« »Molim te... ne ostavljaj me.« Molio ga je suznim očima i pruţio prema njemu umrljanu ruku. »Molim te...« 79


Lashu su se stisnula rebra, istisnula zrak iz njegovih pluća i spriječila svjeţ zrak da uđe niz grlo. »Netko će doći po tebe.« Izašao je kroz vrata, van iz kuće, daleko od te zbrke. Poţurio je prema mercedesu, sjeo za upravljač i zaključao se. Brzo je prešao kratak prilaz, ali trebalo mu je skoro pet kilometara da počne mirno disati. Počeo se normalno osjećati tek kada je ugledao nebodere u centru. Vozeći prema kući, još je dva puta nazvao gospodina D.-ja i dobio govornu poštu, a zatim... opet govornu poštu. Skrenuo je desno prema garaţi i u frustraciji poţelio baciti mobitel kroz prozor... Maknuo je nogu s gasa i pustio drugi auto da ga pretekne... ali nije usporio iz pristojnosti. Vrata garaţe bila su širom otvorena, a Lexus gospodina D.-ja parkiran. To nije bilo po protokolu. To i činjenica da se ne javlja bili su znak za uzbunu veličine Teksasa i Lash je smjesta pomislio na Xhex. Ako su je odvela jebena braća, kolcima će ih pribiti na travnjak i ostaviti da se sunce polako pobrine za njih. Zaklopio je oči i instinktima ispipao teren... pa trenutak kasnije osjetio gospodina D.ja, ali signal je bio slabašan. Skoro pa nepostojeći. Očito ga je netko sredio, ali nije ga dokrajčio. Auto iza njega je zatrubio pa je shvatio da stoji nasred ceste. U normalnim bi okolnostima parkirao mercedes u garaţu i pojavio se u kući spreman na borbu... ali nije bio u punoj snazi, bio je usporen i nestabilan. Ako su braća još uvijek u kući, ovo nije bio trenutak da se obračuna s njima. Čak se i degradi mogu probuditi mrtvi. Čak se i sina zla moţe poslati kući. No što je s njegovom ţenkom? Osjetio je neobičan, hladan uţas pa je nastavio voziti ulicom, skrenuo desno pa opet desno. Vozeći polako ispred prednje strane kuće, molio se svim silama da je još... Pogledao je prema prozorima na drugom katu i ugledao je u sobi, osjetio je takvo silno olakšanje da je izdahnuo. Što god da se dogodilo u toj kući, tko god da je provalio, Xhex je i dalje bila na mjestu gdje ju je ostavio. Jasno je vidio njezino lice s druge strane stakla, samo je njemu bila vidljiva dok je stajala pogleda uperenog u nebo drţeći ruku na vratu. Kakav divan prizor, pomislio je. Kosa joj je malo izrasla i počela se kovrčati, a njezine su visoke jagodice i savršene usne izgledale apsolutno romantično na mjesečini. Još uvijek je bila njegova. Lash se natjerao da nastavi voziti. Bila je na sigurnom, niti jedan vampir, čovjek ili degrad nije se mogao probiti u njegov nevidljivi zatvor, nije bitno je li član Bratstva ili samo neki nabrijani seronja s pištoljem. Što bi se dogodilo kada bi sada ušao u kuću i obračunao se s braćom? Što ako ga ozlijede? Izgubio bi je, zato što je čarolija kojom ju je drţao zatočenu zahtijevala energiju. Već je sada imao jedva dovoljno snage da je odrţava, i mada je prezirao svoju slabost, bio je realan. Dotuklo ga je to što je morao nastaviti voziti. Totalno ga je dotuklo. Ali to je bila ispravna odluka. Ako je ţeli zadrţati, mora je ostaviti sve dok ne svane zora i kuća se isprazni. Nije odmah shvatio da se besciljno vozika, ali iskreno, radije bi si oderao koţu s lica nego otišao na jedan od onih usranih rančeva u vlasništvu Degradacijskog društva. Čovječe, kad će više ta zora... S jedne strane, nije mogao vjerovati da je takva kukavica i da odlazi. No s druge strane, dovoljno mu je teško bilo drţati glavu uspravnom i oči otvorene. Krenuo je preko 80


caldwellskog zapadnog mosta i nije razumio zašto je umoran. Rane su moţda rezultat borbi sa Xhex, ali umor... Gledajući trake iz suprotnog smjera, shvatio je odgovor. Bio je tako očit, a opet ga je toliko šokirao da je maknuo nogu s gasa. Istok i zapad. Lijevo i desno. Noć i dan. Naravno da se poslije hranjenja gospodinom D.-jem osjećao samo malo bolje. Trebao je ţenku. Ţenskog degrada. Zašto to nije ranije shvatio? Vampirskim muţjacima snagu pruţa samo krv suprotnog spola. Premda je njime dominirala očeva strana, očito je postojao vampirski dio njega koji je traţio hranu. Osjetio se djelomično ispunjen tek pošto je pio iz vene gospodina D.-ja. E pa to mijenja sve... a Xhex sada ima posve novu budućnost.

81


Sedamnaesto poglavlje vukovi klanja iz prizemlja došli su do Xhexinih ušiju, a sudeći prema smradu Z koji je sada dopirao kroz vrata spavaće sobe, mogla je samo zamisliti što se dogodilo malom degradu koji joj je donosio hranu. Čini se da je dio prizemlja obojan degradskim uzorkom. Iznenadila se što su braća odlučila rastrgati gada u kući. Koliko je znala, Butch O’Neal je obično upio ubojice u sebe kako se ne bi vratili Omegi. No poslije zvukova koje je čula iz prizemlja, iskreno bi je čudilo da je od degrada ostalo išta što se moţe ponijeti. Moţda je to bila poruka za Lasha. Poslije glasnog kaosa za vrijeme klanja uslijedila je neobična tišina pa mnoštvo koraka. Odlazili su sada kada više nisu imali što ubiti. Panika joj se ponovno uzdigla u prsima i jedva se natjerala da se primiri... ali kvragu, neće se slomiti. Sada je imala samo sebe. Ona je bila oruţje, um i tijelo bile su jedine stvari koje joj Lash nije mogao oduzeti. Ako to izgubi, kao da je mrtva. Jebeš to, ako to izgubi, neće moći Lasha povesti sa sobom u smrt. Snagu je nastavila crpiti iz realnosti situacije, uspjela je potisnuti emocije koje bi se inače rasplamsale i odnijele logiku sa sobom. Zaključala je i potisnula sve što je osjećala stojeći pored Johna Matthewa. Ništa nije ostalo. Ništa se nije uzdiglo na površinu. Njezini ratnički instinkti su se probudili i shvatila je da nije čula prasak ili ugledala odjek bljeska, što je značilo da degrada nisu proboli. Budući da se smrad tako jasno osjećao, zaključila je da su ostavili tijelo. Lash će poludjeti. Čula je njegovu interakciju s malim Teksašaninom i premda bi on to zanijekao, mali gad mu je prirastao srcu. Ona je sada trebala iskoristiti tu njegovu slabost. Još ga više izludjeti. Moţda će tako uspjeti slomiti nešto u njemu... Uskoračala se u toj tišini okruţena slatkim smradom sve dok nije završila kod prozora. Ne zamišljajući o energetskom polju, poloţila je obje ruke na staklo i naslonila se... Xhex je odskočila, očekujući val boli. Međutim... osjetila je samo peckanje. Nešto se promijenilo u njezinu zatvoru. Zaključala je misli u glavi, ponovno pribliţila dlanove barijeri i odgurnula svoj zatvor. Trebala je potpunu i apsolutnu objektivnost da procijeni situaciju, ali ispostavilo se da je promjena bila toliko očita da bi je uočila čak i da je bila smetena. Osjetila je slabost u čvrstoći zlokobne barijere. Opipljivu slabost. Pitanje je bilo zašto. I hoće li dodatno oslabjeti ili je ova anomalija nešto što treba odmah iskoristiti. Proučila je prozor. Nije vidjela nikakve vizualne promjene u svom zatvoru pa je poloţila dlan na staklo, da, nije se varala. Je li Lash umro? Je li ranjen? U tom je trenu veliki crni mercedes usporio pred kućom i osjetila je da je kučkin sin u njemu. Bilo zato što je pio njezinu krv ili zato što je barijera oslabjela, ali uspjela je simpatskim receptorima posve jasno pročitati njegovu emocionalnu mapu: osjećao se izolirano. Nervozno. I... slabo.

82


Ma vidi ti to. To bi moglo objasniti slabljenje barijere koje je osjetila. Shvatila je zašto nije uletio u kuću po nju. Da je ona na njegovom mjestu, i da se osjeća slabo, pričekala bi zoru prije nego što uđe u kuću. Ili bi otišla po opako pojačanje. No, tomu sluţe mobiteli, zar ne? Kad je mercedes napustio kvart i kada je postalo očito da se neće vratiti, odmaknula se dva koraka od prozora. Stegnula je bedrene mišiće, zauzela borbeni stav, stisnula šake i namjestila teţinu tijela na kukovima. Duboko je udahnula, usredotočila se i... Raspalila je desnom šakom svom snagom iz ramena, probila barijeru tako silovito da bi, da je to bila čeljust nekog muţjaka, smrskala gada u komadiće. Čarolija ju je opekla, a valovi su se ustalasali cijelom sobom i njezina je ćelija bljesnula kao da se oporavlja nakon ozljede. Prije nego što se potpuno oporavila, raspalila je još jedanput... Staklo s druge strane barijere se razbilo od udarca. Prvo je otupjela od šoka... čak i kad je osjetila povjetarac na licu i pogledala krvave zglobove kako bi se uvjerila da se staklo nije razbilo iz nekog drugog razloga. Jebote. Brzo je razmotrila sve mogućnosti izlaza pa je pogledala preko ramena prema vratima koja su John i braća ostavila otvorena. Nije ţeljela izaći kroz kuću jer nije znala raspored prostorija i nije znala na što će putem naići. Ali instinktivno je znala kako je vjerojatno preslaba da bi se dematerijalizirala, tako da nije znala hoće li uspjeti nestati u zraku ako iskoči kroz prozor. Ili će samo poljubiti asfalt. Otvorena vrata bila su njezina najbolja šansa. Moţe vlastito tijelo koristiti kao šaku, a zalet će joj pruţiti dodatnu snagu. Okrenula se, priljubila lopatice uza zid, duboko je udahnula... i pojurila preko sobe, vršcima stopala prenoseći teţinu tijela preko prostorije i mašući rukama. Udarila je u barijeru i osjetila kako joj se iz tijela širi ţareća bol koja joj je zahvatila sve stanice. Agonija ju je zaslijepila u trenutku kad ju je čarolija zaledila, zarobila u sebi, u tom mjestu koje će je uništiti... No osjetila je trganje i njezin je zalet nadjačao nevidljive rešetke njezina zatvora... i uspjela je izaći iz spavaće sobe. Tijelo joj se oslobodilo i zaletjela se u zid hodnika tako snaţno da je mislila da će licem i prsima oguliti sloj boje dok je klizila na pod. Vrtjelo joj se u glavi, a pred očima joj je bljeskalo, ali smjesta se pokrenula. Izašla je, ali još nije bila slobodna. Pogledala je iza sebe i promotrila mreškanje čarolije koja se ponovno zatvorila... zapitala se je li probijanje barijere poslalo nekakav signal Lashu. Bjeţi... odmah... izađi van... brzo! Podigla se s poda, prešla hodnik te nesigurnim nogama počela posrtati niz stepenice. U predvorju joj je skoro pozlilo od smrada degrada pa se odmaknula dalje od toga, ali ne zbog nosa. Do sada su svi ulazili i izlazili iz kuće na straţnja vrata. Ako ima samo malo vremena, mora se usredotočiti na to da pronađe drugi izlaz. Ulazna vrata pred njom bila su masivna, izrezbarena sa staklom u koje su bile postavljene ţeljezne šipke. Ali imale su najobičniju bravu. Pljuga. Prišla im je, poloţila dlan na mehanizam i usredotočila ostatak energije na to da pomakne cilindre. Prvi... drugi... treći... i četvrti. Širom je otvorila vrata i jednom nogom iskoračila kad je začula da netko ulazi u kuhinju. 83


Sranje, Lash se vratio. Došao je po nju. Nestala je u trenu, panika joj je dala krila, a njezin usredotočeni um je to dobro iskoristio. Znala je da neće moći otići daleko u svom stanju pa je odlučila da je najbolje otići u podrumski stan. Ondje će barem biti sigurna dok se regrupira. Xhex se materijalizirala u zaklonjenom ulazu koji je vodio u njezin studio i mislima je otključala bakrene brave. Ušla je, a svjetla aktivirana pokretom bljesnula su u bijelom hodniku pa je rukom zaklonila oči posrnuvši niz stepenice. Mislima je zaključala vrata i posrnula, nejasno svjesna toga da šepa. Zbog udarca u zid? Zbog posrtanja niz stepenice? Koga briga. Stigla je do spavaće sobe i zatvorila je vrata. Svjetla su se automatski upalila, a ona je pogledala krevet. Čiste bijele plahte. Naslagani jastuci. Sloţena prostirka. Nije stigla do madraca. Koljena su joj zaklecala i pustila se da padne, da se uruši poput kostura prekrivenog koţom. Nije joj to san došao na oči kad je udarila o pod. Ali nije bilo vaţno. Nesvjestica ionako bolje djeluje.

Blaylock se vratio u kuću s Rhageom i Vishousom samo dvadeset minuta nakon što su otišli s Johnom. Čim su ga ostavili u palači na sigurnom, vratili su se kako bi završili pretragu kuće: ovog su puta traţili sitnice poput dokumenata, računala, love, droge, bilo što iz čega će nešto otkriti. Nakon što je vidio Johna Matthewa kako kolje, Blay je sada to jedva registrirao ulazeći u kuhinju te je odmah počeo otvarati kredence i ladice. Vishous je krenuo na drugi kat, a Rhage je pretraţio prednji dio kuće. Taman je ulovio neki ritam, kad je Rhage povikao: »Ulazna vrata su širom otvorena.« Znači netko je bio ovdje kad su oni otišli s Johnom. Degrade Malo vjerojatno, oni ne bi kuću ostavili neosiguranom. Moţda ljudski lopov? Braća nisu zaključala straţnja vrata pri odlasku pa je mogao samo ušetati. Ako se radilo o čovjeku, kakav ga je samo prizor dočekao. To bi moglo objasniti ţuran izlazak na drugu stranu. Blay je izvadio pištolj u slučaju da je netko u kući, a slobodnom rukom je nastavio pretragu. Pronašao je dva mobitela u ladici s noţevima. Punjače nije našao, ali to će V. srediti. Pored telefona je našao neke posjetnice, ali pripadale su ljudima, raznim izvođačima radova, vjerojatno su radili na kući. Prešao je na donje ormariće kad se namrštio i podigao pogled. Pred njime se nalazila zdjela sa svjeţim jabukama. Bliţe štednjaku ugledao je rajčice. Francuski kruh u papirnatom omotu. Uspravio se, prišao hladnjaku i otvorio ga. Organsko mlijeko. Hrana dostavljena iz Whole Foods. Svjeţa purica. Dimljena kanadska slanina. To baš i nije hrana za zatvorenika. Blay je podigao pogled prema stropu i začuo V.-a kako korača iz sobe u sobu. Zatim je pogledom preletio po kuhinji, od elegantnog kaputa od kašmira prebačenog preko stolice do mjedenih lonaca na otvorenoj polici i aparata u kojem je vidio skuhanu kavu. Sve je bilo brendirano, novo i urednije od slike iz kataloga. Sve su to bile stvari koje bi Lash odobravao... ali degradi ne mogu jesti. Znači ili je tretirao Xhex kao kraljicu, što baš i nije bilo vjerojatno... ili je netko u ovoj kući redovito jeo. Smočnica se nalazila desno od kuhinje i Blay je kročio kroz mokre ostatke degrada 84


kako bi je proučio. Ugledao je dovoljno konzervi da se cijele godine hrani jedno kućanstvo. Pri izlasku mu je pogled zapeo za nešto na podu: jedan dio poda bio je neupadljivo izgreban, dok je ostatak parketa blistao poput ogledala. Ogrebotine su tvorile oblik polumjeseca. Blayeva koljena su škljocnula dok se spuštao u čučanj i odgurnuo usisavač. Parket nije prekidala nikakva linija kojoj ondje nije bilo mjesto, ali kad je pokucao po podu, otkrio je dio koji je šuplje odzvanjao. Drškom noţa je odredio točne dimenzije skrovišta, pa ga je okrenuo i zario ga u šupljinu. Otvorio je poklopac i svjetiljkom osvijetlio rupu. Vreća za smeće. Velika, crna poput krvi degrada. Izvukao ju je i povukao vezicu. »Ideš.« Rhage se pojavio iza njega. »Što si našao?« Gurnuo je ruku u vrećicu i izvadio sveţanj izguţvanih novčanica. »Lovu. Hrpu love.« »Uzmi to. V. je pronašao laptop i novorazbijeni prozor na katu. Zatvorio sam ulazna vrata da ljudi ne postanu znatiţeljni.« Pogledao je na sat. »Moramo krenuti prije nego što sunce izađe.« »U redu.« Blay je zgrabio torbu i nije sakrio rupu u podu, ţelio je ostaviti očiti znak provale. Iako se komadići razasutog degrada nisu mogli ignorirati. Da barem moţe vidjeli Lashev izraz kad se vrati kući. Izašli su u straţnji vrt, on i Rhage su se dematerijalizirali, a Vishous je prespojio ţice i zaplijenio Lexus iz garaţe. Naravno da bi im bilo draţe da mogu čekati i vidjeti tko će se pojaviti. Ali nije bilo pregovora sa zorom. Blay je u palaču Bratstva ušetao s Hollywoodom, a ondje ih je dočekao cijeli red ljudi. Predali su plijen Butchu da ga odnese u tunel na što brţu obradu. Blay ih je napustio čim mu se pruţila prilika i otišao je gore u Johnovu sobu. Pokucao je, čuo mrmljanje, pa ušao i ugledao Qhuinna u stolcu pored kreveta. Lampa pored njega ţutim je svjetlom obasjavala tamu, osvjetljavajući njega i planinu ispod prekrivača. John nije bio pri svijesti. Qhuinn je pak točio Herraduru, kraj lakta mu je stajala boca, a kristalna čaša bila je puna vrhunske tekile koja mu je odnedavno postala omiljeno piće. Boţe, on loče to, John viski... Blay je zaključio da mora promijeniti svoj izbor. Pivo je odjednom djelovalo poput pića za srednjoškolce. »Kako mu je?« pitao je Blay tiho. Qhuinn je otpio gutljaj. »Gadno. Zvao sam Laylu. Mora se hraniti.« Blay je prišao krevetu. Johnove oči bile su stisnute, a ne zaklopljene, obrve je tako čvrsto nabrao da je izgledao kao da u snu rješava zakone fizike. Lice mu je bilo neprirodno blijedo pa mu je kosa izgledala tamnije i preplitko je disao. Netko ga je skinuo i isprao veći dio degradove krvi s njega. »Tekila?« pitao je Qhuinn. Blay je samo pruţio ruku i dalje promatrajući Johna. U dlan ga je udarila čaša, a ne boca, ali nije bilo vaţno. Otpio je poveći gutljaj. Pa sada je barem znao zašto Qhuinn to pije. Vratio je čašu, prekriţio ruke na prsima i slušao tihi ţubor nove runde. Iz nekog razloga ga je opustio šarmantan zvuk te skupe cuge koja se ulijeva u kristalnu čašu. 85


»Ne vjerujem da je plakao«, tiho je rekao. »Mislim... vjerujem, ali to me iznenadilo.« »Očito je bila zarobljena u toj sobi.« Boca je tiho spuštena na stolić. »I mimoišli smo se s njom.« »Je li rekao što?« »Ne. Čak ni kad sam ga gurnuo pod tuš i pridruţio mu se.« O.K., Blay nije trebao tu sliku u glavi. Dobro da John nije naginjao na tu stranu... Začuli su tiho kucanje na vratima i osjetili miris cimeta i začina. Blay je Layli otvorio vrata i poklonio joj se s poštovanjem. »Kako mogu...« Odabranica se namrštila pogledavši krevet. »O, ne... je li ozlijeđen?« Krenula je prema Johnu Matthewu, a Blay je pomislio: da, ali uglavnom iznutra. »Hvala ti na dolasku«, rekao je Qhuinn i ustao. Nadvio se nad Johna i njeţno mu trknuo rame. »Hej, stari, moţeš li se probuditi na sekundu?« John se probudio kao da se bori protiv vala, polako je podigao glavu, a treptao je kao da mu voda prska po licu. »Vrijeme je za hranjenje.« Qhuinn je pruţio ruku prema Layli da je pribliţi. »Moraš se još samo malo fokusirati, a zatim ćemo te ostaviti na miru.« Odabranica je zastala... pa pristupila. Polako je primila pruţeni joj dlan, dodirnula Qhuinnovu koţu svojom i pristupila s nekakvom srameţljivom ljepotom zbog koje je Blay osjetio saţaljenje prema njoj. Sudeći prema rumenilu koje joj je naglo obojilo obraze, činilo se da se ona, kao i svi drugi, pali na Qhuinna. »Johne... stari? Hajde, trebam trenutak tvoje paţnje.« Qhuinn je povukao Laylu tako da je sjela na krevet i onog trenutka kad je bolje vidjela Johna, svu je pozornost usmjerila na njega. »Gospodaru...« Glas joj je bio tih i nevjerojatno blag dok je povlačila rukav halje. »Gospodaru, probudite se i uzmite što vam pruţam. To vam je potrebno.« John je počeo odmahivati glavom, ali Qhuinn je bio spreman. »Ţeliš pronaći Lasha? U ovakvom stanju to nećeš moći. Jedva podiţeš jebenu glavu, oprosti što psujem, Odabranice. Trebaš snage... Hajde, ne budi šupak, Johne.« Qhuinn je uperio raznobojne oči prema Layli i oblikovao riječ oprosti. Sigurno mu se nasmiješila jer je nagnuo glavu, kao da ga se dojmila. A moţda je ona nijemo oblikovala odgovor. Sigurno se o tome radi. Definitivno. Oboje su naglo poglede uperili prema krevetu, a Layla je uskliknula kad je John duboko zario očnjake i počeo uzimati ono što mu je nudila. Qhuinn se zadovoljno vratio u stolac i ponovno napunio čašu. Otpio je pola pa ju je pruţio Blayu. Kakva sjajna ideja. Blay se naslonio na visoki naslon stolice s jednom rukom na naslonu i otpio je jedan dugi gutljaj, pa još jedan, a zatim je vratio čašu. Sjedili su tako i zajedno pili dok se John hranio iz Layle... i negdje za vrijeme te okrepe Blay je postao svjestan toga da stavlja usne na isti rub čaše kao i Qhuinn. Moţda je kriv alkohol. Moţda čaša. Moţda činjenica da je sa svoje pozicije svakim dahom osjećao Qhuinnov opojan miris... Znao je da mora otići. Ţelio je podrţati Johna, ali svakom se minutom naginjao sve bliţe i bliţe... sve bliţe Qhuinnu. Rukom koju je naslonio na naslon umalo je milovao tu gustu, crnu kosu. »Moram ići«, rekao je grubo, vrativši čašu i krenuvši prema vratima. »Jesi dobro?« zazvao je Qhuinn za njime. »Aha. Laku noć i pazi se, Layla.« 86


»Zar se ti ne moraš hraniti?« pitao je Qhuinn. »Sutra.« Odabranica je rekla nešto divno i ugodno, ali nije se mogao okrenuti. Ne. Nije se mogao okrenuti. I Boţe, daj da ne sretne nekoga na hodniku. Nije provjerio koliko je situacija uznapredovala, ali znao je kad je uzbuđen... i to je bila jedina stvar koju muţjak, koliko god pristojan bio, nije mogao sakriti u uskim koţnim hlačama.

87


Osamnaesto poglavlje ayne je na Onoj strani koračala majčinom fontanom, stopalima je stvarala P krugove u bazenu u koji se slijevao vodopad. Prskala je drţeći halje podignute i slušala šarene ptice na bijelom stablu u kutu. Male su ptice pjevale, skakutale s grane na granu, gurkale jedna drugu i popravljale si perje. Nije imala pojma kako im se dovraga isplati probuditi za tako ograničen ţivot. U Utočištu nije postajao koncept vremena, a ipak je poţeljela da ima dţepni sat, ili veliku uru da sazna koliko Slijepi Kralj kasni. Imali su dogovoreno spariranje svako popodne. Ono što je njemu bilo poslijepodne. Njoj, koja nije mogla mrdnuti odavde, vječito je bio dan. Pitala se koliko je vremena prošlo otkad ju je majka izvukla iz onog leda i dopustila joj malo slobode. To nije mogla znati. Wrath je počeo redovito dolaziti oko... već je petnaest puta došao, a ona je ponovno oţivjela... pa, neko vrijeme prije toga. Znači prije moţda šest mjeseci? Pravo je pitanje bilo koliko je dugo leţala na ledu, ali to definitivno majku neće pitati. Uopće nisu razgovarale. I neće dok ta »boţanska« ţenka koja ju je rodila ne bude spremna pustiti je van odavde. Payne joj nije imala što reći. Iskreno, šutnja nije imala nikakvog učinka, ali nije drugo ni očekivala. Kad vam je majka stvarateljica rase i nikome ne mora odgovarati, čak ni kralju... Prilično je jednostavno postati zarobljen u vlastitom ţivotu. Ubrzala je korake po fontani i halje su joj se smočile pa je iskočila iz bazena i počela trčati drţeći šake pred licem, udarajući zrak. Nije bila stvorena za to da bude poslušna i dobra Odabranica i to je bio izvor svih problema između nje i majke. Oh, kakva šteta. Oh, kakvo razočaranje. Oh, daj to više preboli, majko. Ta pravila ponašanja i vjerovanja bile su za nekoga drugoga. Ako je Čuvardjeva ţeljela duha koji će u halji lutati poput slabog propuha u toploj sobi, trebala je odabrati drugog oca za svoje dijete. Bloodletterove osnovne značajke prenijele su se na Payne, očeve karakteristike pojavile su se i u sljedećoj generaciji... Payne se okrenula na peti i podlakticom blokirala Wrathovu šaku pa ga brzo opalila u jetru. Kralj je istog trena uzvratio udarcem lakta od kojeg bi zasigurno dobila potres mozga. Brzo se sagnula i jedva je stigla odskočiti. Raspalila je udarac prema njemu i kralj je odskočio, premda je bio slijep, posjedovao je nevjerojatnu sposobnost da zna gdje se ona točno nalazi. Znači pretpostavit će da će mu ona prići s boka. Doista, već je prebacio teţinu tijela kako bi je cipelom opalio u leđa. Payne se predomislila, spustila na tlo pa ispalila obje noge prema njegovom gleţnju čime mu je poljuljala ravnoteţu. Brzim skokom nadesno izbjegla je zamah njegovog golemog tijela, a još jedan skok doveo ju je na njegova leđa. Dok se rušio, pritisnula mu je lakat na grlo i davila ga. Primila se za zglob druge ruke kako bi imala više snage. Kako je kralj to riješio? Okrenuo se na leđa. Zbog svoje nevjerojatne snage uspio je stati na noge, unatoč dodatnom opterećenju. Skočio je u zrak i sletio na nju te ju je spljoštio na mramor. Kakvo mjesto za slijetanje, osjetila je kako joj se kosti savijaju.

88


Kralj je prije svega bio dostojan muţjak pa je zbog njezine inferiorne muskulature nikada nije dugo ostavio na tlu. Što ju je iritiralo. Ona bi više voljela natjecanje bez ikakvih zadrški, ali postojale su razlike u spolovima oko kojih se nije moglo pregovarati i muţjaci su jednostavno bili veći te stoga jači. Koliko god je zamjerala toj biološkoj činjenici, nije je mogla promijeniti. Međutim, uţivala je svaki put kad bi joj njezina nadmoćna brzina omogućila dobar udarac. Kralj je okretno skočio na noge i okrenuo se, a njegova je crna kosa zalepršala u krug pa se ponovno spustila preko njegova bijelog judogija. Bio je veličanstven s tim sunčanim naočalama i nevjerojatnim mišićima, bio je ono najbolje što je pruţala čista vampirska krv, nerazrijeđena ni ljudskom ni drugom krvi. Iako je to i bio dio njegova problema. Čula je da je slijep baš zbog čiste krvi. Payne je prilikom ustajanja osjetila grč u leđima. Ignorirala je oštru bol i još jednom stala nasuprot protivniku. Ovog je puta ona nasrnula na njega, a premda slijep, Wrath joj je bez problema uzvraćao. Moţda se zato nikada nije ţalio na svoj nedostatak. No s druge strane, nisu puno pričali, što je njoj posve odgovaralo. Mada se pitala kako izgleda njegov ţivot na Drugoj strani. Zavidjela mu je na slobodi. Nastavili su se boriti kruţeći oko fontane, pa oko stupova i prema vratima koja su vodila u Utočište. Pa natrag. Pa opet u krug. Do kraja treninga oboje su imali masnice i krvarili su, ali nisu na to obraćali pozornost. Čim spuste ruke uz tijelo i prestanu razmjenjivati udarce, rane će početi zacjeljivati. Ona je zadala zadnji udarac, predivan aperkat kojim je kralja raspalila u bradu, kao s maljem, tako da mu je glava poletjela unazad, a kosa opet poletjela. Nekako su se uvijek bez riječi sloţili kad je vrijeme da stanu. Ohladili su se šećući jedno uz drugo prema fontani, isteţući mišiće, vrteći vratovima. Zajedno su lica i ruke oprali u jasnoj, čistoj vodi pa se obrisali u suhe ručnike koje je Payne pripremila. Iako su razmjenjivali udarce, a ne riječi, počela je kralja smatrati prijateljem. I vjerovati mu. Prvi put u ţivotu je imala takvo što. I zaista su bili samo prijatelji. Iako se mogla izdaleka diviti njegovim brojnim fizičkim atributima, između njih nije postojala iskra privlačnosti, i to je dijelom bio razlog zašto je ovo funkcioniralo. Nešto drugo joj ne bi odgovaralo. Ne, nije bila zainteresirana za seksualan odnos niti s njime niti s ikime drugim. Vampirski muţjaci bili su skloni tome da preuzmu kontrolu, pogotovo oni plemenita roda. Nisu si mogli pomoći, bio je to još jedan primjer kako im je krv određivala ponašanje. Bilo joj je dosta toga da drugi imaju mišljenje o njezinu ţivotu. Toga je imala dosta u ţivotu. »Jesi li dobro?« pitao je Wrath kad su sjeli uz rub fontane. »Da. A ti?« Nije ju smetalo što je svaki put pitao je li dobro. U početku ju je to vrijeđalo, zar je mislio da ne moţe podnijeti malo boli poslije treninga? No shvatila je da to nema veze sa spolom, on bi to svakoga pitao poslije borbe. »Osjećam se sjajno«, rekao je i osmjehnuo se otkrivši dugačke očnjake. »I ono davljenje na početku je bilo mrak.« Payne se tako široko nasmiješila da su je obrazi zaboljeli. To je bio još jedan razlog 89


zašto je voljela provoditi vrijeme s njime. Nije vidio, pa ona nije imala razloga skrivati emocije, a najviše je blistala kad joj je rekao da ga je nečime zadivila. »Pa, Vaša Visosti, vi mene uvijek dokrajčite kad se bacite na leđa.« Sada se on nasmiješio još šire i ganuo je idejom da mu njezina pohvala nešto znači. »Teţina je ponekad korisna«, rekao je tiho. Naglo se okrenuo prema njoj, a ona je još jedanput pomislila kako zbog tamnih naočala koje uvijek nosi izgleda okrutno. A ipak je stalno dokazivao da nije. Pročistio je grlo. »Hvala ti na ovome. Situacija je gadna kod kuće.« »Zašto?« Sada je odvratio pogled, kao da gleda prema obzoru. To mu je vjerojatno ostalo od vremena kad je skrivao emocije od drugih. »Izgubili smo jednu ţenku. Neprijatelj ju je zarobio.« Odmahnuo je glavom. »Jedan od naših pati zbog toga.« »Jesu li bili zdruţeni?« »Ne... ali on se ponaša kao da su bili.« Kralj je slegnuo ramenima. »Promakla mi je ta veza između njih. Svima nama. Ali... ona postoji i danas smo svi saznali za nju.« Nagnula se naprijed gladna za informacijama iz tog drugog svijeta, iz zemlje na kojoj su ţivoti bili traumatični, ali jasni. »Što se dogodilo?« Kralj je rukom prošao kroz kosu pa mu se na zlatnoj koţi čela jasno vidio oblik slova v u kojem mu je kosa rasla. »Večeras je zaklao degrada. Jednostavno je gada zaklao.« »Zar to i nije njegova duţnost?« »To se nije dogodilo na terenu. Već u kući u kojoj je degrad zarobio ţenku. Trebali su gada ispitati, ali John ga je rastrgao. John je dobar klinac... ali kad je muţjak zdruţen... to je ubojito i to ne na dobar način.« Sjećanja na boravak na Drugoj strani, na ispravljanje nepravdi, na borbu... Čuvjardjeva se pojavila na ulazu svojih privatnih odaja, a njezina crna halja lebdjela je iznad mramornog poda. Kralj je ustao i naklonio se... no nekako uopće nije izgledao pokorno. Bio je to još jedan razlog da joj bude drag. »Najdraţa Čuvardjevo.« »Wrathe, Wrathov sine.« I to je bilo... sve. Majci rase niste smjeli postavljati pitanja, a ona je šutjela pa se ništa nije događalo. Da, ne daj boţe da tu ţenku zagnjavite s nekim upitom. Bilo je jasno zašto ih je prekinula: njezina majka nije ţeljela nikakve dodire između Payne i vanjskoga svijeta. »Povući ću se sada«, rekla je Payne kralju. Zato što nije mogla kontrolirati ono što bi izustila kad bi joj to naredila majka. Kralj joj je pruţio šaku. »Zbogom. Sutra?« »Bit će mi zadovoljstvo.« Udarila je šaku o njegovu, jer ju je naučio da je to običaj, pa je krenula prema vratima koja su vodila u Utočište. Prošavši kroz bijela vrata, šokirao ju je pogled na zelenu travu; treptala je koračajući pored Hrama Primuţjaka prema odajama Odabranica. Ţuti, ruţičasti i crveni cvjetovi rasli su posvuda, radosni tulipani miješali su se sa sunovratima i perunikama. Sve su to vjesnici proljeća, ako se dobro sjećala vremena provedenog na Zemlji. Ovdje je uvijek bilo proljeće. Nikada nije preraslo u punu raskoš i vrelinu ljeta. Ili 90


barem onoga što je čitala o ljetu. Zgrada sa stupovima u kojoj su obitavale Odabranice bila je podijeljena u četvrtaste prostorije koje su svojim stanarkama nudile malo privatnosti. Većina je sada bila prazna, i ne samo zašto što su Odabranice izumirale kao rasa. Otkad ih je Primuţjak »oslobodio«, Čuvardjevina privatna zbirka ljupkih danguba se prorijedila zbog izleta na Drugu stranu. Začudo, niti jedna nije odlučila prestati biti Odabranicom, ali za razliku od prošlih vremena, sada im je bio dopušten povratak ako su odlučile posjetiti Primuţjakov privatni kompleks. Payne se uputila ravno u kupalište i osjetila olakšanje što je sama. Znala je da njezine »sestre« ne razumiju što radi s kraljem i bilo joj je draţe uţivati u umirujućoj kupki poslije vjeţbe bez tuđih pogleda. Zajednička kupaonica bila je prostrana mramorna prostorija u kojoj se nalazio golemi bazen s vodopadom. Kao i sa svime drugim u Utočištu, ni ovdje nisu vrijedila pravila logike. Topla bujica koja je tekla preko bijelog kamena uvijek je bila čista i svjeţa, iako nije imala vidljivog izvora niti očite načine otjecanja. Skinula je modificiranu halju, koju je prekrojila kako bi nalikovala Wrathovom judogiju, kako ga je zvao, te je ušla u bazen u donjem rublju. Temperatura je uvijek bila savršena... pa je ţudjela za kupkom koja je prevruća ili prehladna. Na sredini bazena voda je bila dovoljno duboka za plivanje i tijelo joj je uţivalo u istezanju za vrijeme tih besteţinskih zamaha. Da, uistinu je ovo bio najbolji dio sparinga. Bolje je bilo samo kada je Wratha dobro opalila. Doplivala je do vodopada i rasplela kosu. Bila je duţa od Wrathove pa bi je isplela, smotala i pričvrstila. Inače mu je mogla jednostavno predati uţe da je zadavi. Ispod vodopada čekale su je pločice mirisnog sapuna pa se jednim oprala. Okrenula se da se ispere i vidjela da više nije sama. No barem osoba u tamnoj halji koja je šepajući ušla nije bila njezina majka. »Pozdrav«, doviknula je Payne. Ni’Tko se naklonila, ali nije odgovorila, kao ni inače, a Payne je odjednom bilo ţao što je halju samo bacila na pod. »Budem ja«, rekla je, a glas joj je odjeknuo. Ni’Tko je samo odmahnula glavom i podigla halju. Sluškinja je bila tako ljupka i tiha, bez prituţbi je izvršavala svoje duţnosti iako je imala očit tjelesni nedostatak. Nikada nije govorila, ali nije bilo teško pogoditi njezinu tuţnu priču. Bio je to razlog više da prezire stvoriteljicu rase, mislila je Payne. Odabranice su, kao i Bratstvo crnog bodeţa, uzgojene unutar određenih parametara sa ţeljenim rezultatom u vidu. Muţjaci su trebali imati jaku krv i čvrsta leđa, biti agresivni i spretni u borbi, a ţenke su stvorene da budu inteligentne i otporne, sposobne da ukrote primitivne sklonosti muţjaka i civiliziraju rasu. Yin i yang. Dva dijela cjeline, a nuţnost hranjenja osigurala je to da dva spola zauvijek budu vezana jedno za drugo. Ali nije sve funkcioniralo po tom boţanskom planu. Parenje u bliskom srodstvu uzrokovalo je probleme, i premda je u Wrathovom slučaju zakon određivao da sin kralja nasljeđuje prijestolje bez obzira na moguće tjelesne nedostatke, Odabranice nisu imale te sreće. Tjelesni nedostaci nisu se prihvaćali. Oduvijek je bilo tako. Netko poput Ni’Tko, netko hendikepiran, spao je na to da sluţi svoje sestre skriven ispod halje... bila je sramota o kojoj se ne govori, a prema kojoj se ipak odnosi s ljubavlju. Prije sa saţaljenjem. Payne je znala kako se ţenka sigurno osjeća. Ne zbog tjelesnog nedostatka, već zbog 91


toga što se od nje očekivalo nešto što nije mogla ispuniti. A kad smo već kod očekivanja... Layla, još jedna Odabranica je ušla u kupaonicu i skinula halju, predala ju je Ni’Tko s njeţnim osmijehom na licu, njezinim zaštitnim znakom. Izraz joj je nestao s lica kad je spustila pogled i ušla u vodu. Činilo se da je zaokupljena neugodnim mislima. »Pozdrav, sestro«, rekla je Payne. Layla je naglo okrenula glavu i izvila obrve. »Oh... doista nisam znala da si ovdje. Pozdrav, sestro.« Odabranica se duboko poklonila pa sjela na jednu podvodnu mramornu klupu, i iako Payne nije bila pričljiva, privukla ju je napeta tišina koja je okruţivala ţenku. Isprala se pa doplivala i sjela uz Laylu koja je ispirala ugrizne rane na zglobu. »Koga si hranila?« pitala je Payne. »Johna Matthewa.« Ah, moţda je to muţjak kojeg je kralj spomenuo. »Je li sve proteklo u redu?« »Uistinu jest.« Payne je naslonila glavu na rub bazena i zagledala se u ljepotu plave Odabranice. Trenutak kasnije tiho je rekla: »Smijem li te nešto pitati?« »Pa naravno.« »Odakle ta tuga? Uvijek se vraćaš tuţna.« Iako je znala. Prisiliti ţenku na seks i hranjenje samo zato što je tradicija to nalagala, bilo je posve neispravno. Layla je promatrala ugrizne rane na ruci nekako odsutno, kao da gleda rane na drugoj osobi. Odmahnula je glavom i rekla: »Neću se ţaliti kada mi je pruţena takva čast.« »Čast? Meni to izgleda potpuno drugačije.« Recimo poput prokletstva. »Oh, ne. Čast mi je sluţiti...« »Ne skrivaj se iza takvih riječi kad ti na licu piše istina. A poziv uvijek vrijedi, ako na usnama nosiš kritiku Čuvardjeve, dođi i sjedni uz moje ognjište.« Šokirane svijetlozelene oči su se zagledale u nju, a Payne je slegnula ramenima. »Nikada nisam tajila svoje osjećaje.« »Ne, uistinu nisi. To zvuči tako...« »Neprimjereno? Nedostojno djeve?« Payne je pucnula zglobovima. »Šteta.« Layla je polako izdahnula. »Znaš, ja sam prošla obuku. Za erosa.« »I to ti se ne sviđa...« »Nipošto. To je ono što ne znam, a ţeljela bih znati.« Payne se namrštila. »Nisu te iskoristili?« »John Matthew me je odbio u večer svojeg prijelaza kada sam se pobrinula da sigurno prođe preobrazbu. A kada odlazim hraniti braću, nitko me ne dodirne.« »Molim?« Zar ona to dobro čuje? »Ti ţeliš seks s jednim od njih?« Layla joj je odvratila lukavim tonom. »Zar ti, od svih sestara, ne razumiješ kako je to biti samo potencijal?« Opa... sve je krivo shvatila. »Uz svo duţno poštovanje, ne shvaćam zašto ţeliš... to... s jednim od tih muţjaka.« »Zašto ne? Braća i ta tri mlađa muţjaka su predivni, snagoudni i snaţni. Primuţjak nas nije opsluţio...« Layla je odmahnula glavom. »Prošla sam obuku, opisali su mi čin, 92


čitala sam o tome... Ţelim to i sama doţivjeti. Pa makar jednom.« »Ja iskreno nemam ni najmanje interesa. Nikada nisam, a mislim da nikada ni neću. Radije bih se borila.« »Tada ti zavidim.« »Da?« Laylin pogled prenio je drevnu mudrost. »Bolje je biti nezainteresiran nego neispunjen. Prvo je olakšanje. Drugo je praznina teška poput utega.« Ni’Tko im je prišla s pladnjem voća i svjeţeg soka, a Payne je rekla: »Ni’Tko, hoćeš li nam se pridruţiti? Layla se nasmiješila sluţavki. »Oh, da, molim te.« Ni’Tko je odmahnula glavom i naklonila se, ostavila briţno pripremljenu okrepu pa nastavila dalje svojim poslom i šepajući izašla van iz kupaonice. Payne se mrštila, a između nje i Layle zavladala je tišina. Razmišljala je o njihovom razgovoru. Bilo je teško shvatiti kako mogu imati tako suprotna mišljenja, a obje imati pravo. Payne se zbog Layle nadala da se vara, kakvo bi to razočaranje bilo, ţudjeti za nečim što uopće ne moţe ispuniti očekivanja koja smo stvorili.

93


Devetnaesto poglavlje enka...« Omegin tihi glas pronio se puno dalje nego što biste očekivali, riječ je ispunila sve kutove njegove glatke kamene privatne odaje. Naslonjen na crni zid, Lash se trudio izgledati nezainteresirano. »Trebam da mi sluţi zbog krvi.« »Da?« »To je biološka činjenica.« Omega je izgledao zapanjujuće kruţeći prostorijom u bijeloj halji. S navučenom kapuljačom, prekriţenim rukama i dlanovima uguranim u zvonaste rukave izgledao je poput topa u partiji šaha. Samo što je on, naravno, ovdje bio kralj. Zlo je goste primalo u prostoriji veličine dvorane za bal, a isto je tako bila i opremljena: s mnoštvom crnih svijećnjaka i stalaka na kojima su stajale crne svijeće. Međutim, prostorija nije bila prazna. Kao prvo, svijeće su gorjele crvenim plamenom, a zidovi, pod i strop bili su načinjeni od najnevjerojatnijeg mramora koji je Lash ikada vidio. Iz jednog je kuta izgledao crn, iz drugog metalne crvene boje, a budući da je izvor svjetla neprestano treperio, bili ste okruţeni s obje boje istovremeno. Nije bilo teško shvatiti odakle takav dekor. Budući da je Omegina garderoba bila ograničena na snjeţno bijele halje, on je uvijek bio u prvom planu, jedino što se isticalo. Sve ostalo bilo je u pozadini. I svojim je svijetom tako upravljao. »To bi bila tvoja druţica, sine?« upitao je Omega s drugog kraja prostorije. »Ne«, lagao je Lash. »Samo izvor krvi.« Omegi ste otkrivali samo nuţne podatke: Lash je bio potpuno svjestan toga da mu je otac prevrtljiv te je tajanstvenost bila ključna. »Nisam li ti dao dovoljno snage?« »Radi se o mojoj vampirskoj prirodi.« Omega se okrenuo i stao sučelice Lasha. Uslijedila je pauza nakon koje je taj iskrivljeni glas šapnuo: »Doista, vidim da je to točno.« »Dovest ću je k tebi«, rekao je Lash i uspravio se. »Na farmu. Večeras. Ti ćeš je preobraziti i ja ću dobiti ono što trebam.« »A ja ti to ne mogu pruţiti?« »Pa ti bi mi to pruţio. Ti je iniciraj, a ja ću imati izvor krvi koji trebam kako bih bio moćan.« »Znači, slab si?« Prokletstvo, ali to je sigurno očito. Omega je mogao takvo što osjetiti i sigurno je to već neko vrijeme znao. Lash nije odvratio pa je Omega prišao i pogledao ga u oči. »Nikada nisam inicirao ţenku.« »One ne mora pripadati Degradacijskom društvu. Ona će biti samo za mene.« »Za tebe.« »Nema razloga da se ona bori.« »Ta ţenka... Već si je odabrao.« »Jesam.« Lash se kratko nasmijao razmišljajući o Xhex i o šteti koju je sposobna nanijeti. »Uvjeren sam da ćeš je odobriti.« »Prilično si siguran u sebe.«

Ţ

94


»Imam iznimno dobar ukus.« Crveni plamen je zatreperio prostorijom, kao da je povjetarac prešao preko svijeća. Omega je naglo skinuo kapuljaču i otkrio sjenovito prozirno lice s crtama poput Lashevog lica od krvi i mesa. »Vrati se na mjesto s kojeg si došao«, rekao je Omega i podigao tamnu ruku poput dima. Zlo je pomilovalo Lashev obraz i okrenulo se. »Vrati se odakle si došao.« »Vidjet ćemo se kad padne mrak«, rekao je Lash. »Na farmi.« »Kad padne mrak.« »Ţeliš li da bude kasnije? Što kaţeš na jedan? Tada ćemo se vidjeti.« »Uistinu ćeš me vidjeti.« »Hvala ti, oče.« Omega je odlazio, kapuljača mu se sama od sebe vratila na mjesto, a na drugom kraju prostorije su se otvorila tajna vrata. Trenutak kasnije Lash je ostao sam. Duboko je udahnuo, protrljao lice i osvrnuo se promatrajući crveni plamen i spektakularne zidove. Prostorija ga je podsjećala na maternicu. Usredotočio se i napustio Dund te se vratio u gadnu malu kuću na ranču iz koje je došao. Probudivši se u svom tijelu, mrzio je to što je ispruţen na kauču prekrivenim jadnom prostirkom s motivom jesenskog lišća. Boţe, materijal je pod rukom djelovao poput kratkodlakog psa... a tako je i mirisao. Tako bi mirisalo da se pseto valjalo u mokroj pepeljari. Podigao je glavu i provirio u košulju. Još uvijek su bile tamo. Rane su još uvijek bile tamo i proširile su se. A on se osjećao usrano. Ruke su mu se tresle dok je sjedao, a kada je pogledao mobitel, nije imao nikakve poruke. Nije imao glasovnu poruku od gospodina D.-ja, a ni drugi se degradi nisu oglasili. To ga nije pretjerano začudilo. Sve se odvijalo preko njegova zamjenika, pa ako kučkin sin krepa, Društvo ne moţe naći Lasha. Moţda je mali Teksašanin bio predobar kao zamjenik. Pokrenula ga je glad pa je otišao u kuhinju i otvorio hladnjak. Prazan. Unutra je bila samo kutija sode bikarbone koja je trebala biti iskorištena na onom kauču. Zalupio je vrata hladnjaka prezirući svijet i sve u njemu, iako je to uglavnom mogao pripisati tomu što se nije probudio uz miris jaja i slanine. Tako na osobu djeluje i usrana nekretnina. Kuću na ranču kupio je nedavno i samo ju je jedanput posjetio, čak ni gospodin D. nije znao da je u vlasništvu Društva. Lash ju je kupio na javnoj draţbi jer će im trebati mjesto na kojem će raditi metamfetamin, a kuća je imala golemi podrum. Nevjerojatno da prijašnji vlasnik nije uspio otplatiti hipoteku. Ovo je bilo stepenicu bolje od prihvatilišta. Moţda pola stepenice. Otišao je u garaţu i osjetio olakšanje kad je sjeo u mercedes... mada ga je iritiralo to što je morao stati u McDonaldsu kako bi uzeo sendvič s jajetom i kavu. Čak je morao čekati u redu s hrpom likova u kamionetima i mamama u karavanima. Vozio se prema kući, i tonuo sve dublje u loše raspoloţenje, koje je potpuno propalo kad je skrenuo u garaţu. Vrata su bila otvorena, ali Lexusa nije bilo. Parkirao je mercedes, daljinskim zatvorio vrata garaţe i izašao. Straţnji vrt uglavnom je bio nepromijenjen, ali osjetio je degrada iste sekunde kad je... Zastao je na terasi i pogledao prema drugom katu. O, Boţe... Panika mu je dala krila pa je pojurio, preskočio stepenice, proletio kroz vrata... Mokasine su mu zaškripale kad je naglo stao i ugledao pokolj. Isuse Kriste... njegova kuhinja. Izgledala je kao da je zalivena uljem. Od gospodina D.-ja nije puno ostalo. Trup

95


mu je bio nasred prostorije, ali ruke i noge bile su posvuda razbacane... a crijeva su mu poput ukrasa visjela s ručica na ormarićima. Nekim čudom, glava mu je bila pričvršćena za tijelo i oči su mu bile širom otvorene i počeo je micati usnama čim je vidio da više nije sam: iz usana sjajnih od zgrušane crne krvi izašao je zvuk molbe. »Pičkice jedna!« odbrusio je Lash. »Pogledaj se, zaboga!« Prokletstvo, imao je vaţnijih problema od zamjenika rastrganog na komade. Preskočio je njegovo tijelo, projurio blagovaonicom i potrčao uz stepenice. Upao je u spavaću sobu koju je dijelio sa Xhex i pronašao je praznom... a prozor je bio razbijen. »U kurac!« Okrenuo se, pogledao kroz vrata i ugledao trag na zidu hodnika. Prišao je, pribliţio nos tapeti i udahnuo. Njezin je miris bio u tkanju tapete. Probila se kroz barijeru. Ali još uvijek je bila u prostoriji nakon što je gospodin D. napadnut. Jesu li se braća vratila i pomogla joj izaći? Brzo je prošao kroz kuću, a raspoloţenje mu je iz gadnog prešlo u toksično. Laptop je nestao. Mobiteli su nestali. U kurac! Prošao je kroz kuhinju kako bi iz smočnice uzeo... »A jebemu sve!« Kleknuo je i istraţio rupu u podu. I lova je nestala. Kako su je, dovraga, pronašli? Doduše, gospodin D. izgledao je kao da je razred na njemu vjeţbao anatomiju. Moţda je propjevao. Što bi značilo da Lash ne moţe znati koje su još adrese odane. U bijesu je opalio šakom ne gledajući što će udariti. Golemu staklenku s maslinama. Razbila se, sok se prolio posvuda, a masline nalik malim očima su se raspršile po podu u svim smjerovima, prema slobodi. Lash se vratio u kuhinju i prišao gospodinu D.-ju. Njegova krvava usta su se opet počela pomicati, a Lashu je pozlilo od tog bijednog prizora. S pulta je zgrabio noţ i spustio se natrag na pod. »Jesi li im što odao?« Gospodin D. je odmahnuo glavom, a Lash mu se zagledao u oči. Bjeloočnice su mu posivjele, a zjenice se raširile tako da su umalo prekrile šarenice. Međutim, iako je izgledao kao da je korak do smrti, prepušten sam sebi gospodin D. bi zauvijek trunuo u ovom stanju. Postojao je samo jedan način da ga se »ubije«. »Jesi li siguran?« tiho je upitao Lash. »Čak ni kada su ti ruke istrgli iz ramena?« Gospodin D. je pomaknuo usne, a izašao je zvuk kao da mokra pseća hrana ispada iz konzerve. Lash je s gađenjem opsovao i zario noţ u prazna prsa degrada, tako se riješio barem tog dijela problema. Prasak i bljesak su brzo nestali, a tada je Lash zaključao straţnja vrata i vratio se još jednom na drugi kat. Trebalo mu je pola sata da spakira odjeću. Noseći šest Prada torbi niz stepenice, shvatio je da se ne sjeća posljednjeg puta kad je sam nosio svoju prtljagu. Poredao je torbe na stepenici terase, uključio alarm, zaključao i ubacio stvari u mercedes. Mrzio je pomisao povratka na onaj jebeni ranč. No u tom trenutku nije imao opcija, imao je brige veće od toga gdje će spavati.

96


Morao je pronaći Xhex. Ako je sama pobjegla, nema šanse da je otišla daleko. Bila bi previše slaba za to. Znači da je s Bratstvom. Isuse Kriste... otac mu dolazi u jedan sat kako bi je inicirao pa je mora brzo pronaći. Ili naći prikladnu zamjenu.

Kucanje koje je probudilo Johna bilo je glasno poput pištolja. Istog se trena uspravio. Protrljao je oči i zazviţdao »uđi« moleći se da je to samo Qhuinn s pladnjem hrane. Vrata se nisu otvorila. John se namrštio i spustio je ruke. Ustao je, zgrabio par traperica, povukao ih preko kukova pa otišao i... Wrath je stajao na vratima s Georgeom i nije bio sam. Dečki i Rehenge bili su s njime, kao i sva ostala braća, uključujući Tohra. O boţe... ne. Iako mu je srce stalo, brzo je pokazao: Gdje ste pronašli tijelo? »Ţiva je«, odgovorio je Rehvenge i pruţio mu svoj mobitel. »Upravo sam primio poruku. Pritisni četiri.« Johnu je trebao trenutak da shvati te riječi. Zatim je zgrabio mobitel iz njegove ruke i pritisnuo tipku. Začuo je bip pa... Isuse... njezin glas. Njezin glas. »Rehv... slobodna sam. Pobjegla sam.« Uslijedio je dubok uzdah. »Dobro sam. U komadu sam. Vani sam.« Duga pauza. John je već htio provjeriti je li... »Trebam vremena. Na sigurnom sam... ali neću se još neko vrijeme vratiti. Trebam malo vremena. Reci svima... reci... svima. Javit ću se.« Još jedna pauza pa joj je ljutnja ojačala glas. »Čim uzmognem... Lash je moj. Jasno? Ja ću biti ta koja će ga srediti.« To je bio kraj poruke. John je ponovno pritisnuo četiri i preslušao. Zatim je Rehvu vratio mobitel i pogledao ga ravno u oči boje ametista. Bio je svjestan toga da je Rehv proveo brojne godine uz Xhex. Znao je da dijele ne samo iskustvo, već i simpatsku krv koja je u mnogočemu sve mijenjala. Znao je da je taj muţjak stariji, mudriji i sva ta sranja. Ali zdruţeni muţjak u Johnu činio ih je ravnopravnima kada se radilo o njoj. U najmanju ruku ravnopravnima. Kamo je mogla otići? pokazao je. Qhuinn je preveo, a Rehv kimnuo. »Ima lovačku kolibu dvadeset i pet kilometara sjeverno. Na rijeci Hudson. Mislim da je ondje. Ima pristup telefonu i sigurna je. Navečer ću sam otići ondje. Osim ako mi se ne pridruţiš.« Razgovor nije nikoga iznenadio... i John je shvatio da svi znaju njegovu tajnu. Nakon njegovog ponašanja u spavaćoj sobi one kuće, a komadanje degrada ne moramo ni spomenuti, svi su znali što je osjećao prema Xhex. Zato su došli. Priznavali su njegov status, ponašali su se u skladu s njime. Prava i granice zdruţenih muţjaka poštovale su se kad se radilo o njihovim ţenkama. John je pogledao Qhuinna i pokazao: Reci mu da idem. Kad je ovaj preveo, Rehv je kimnuo pa se okrenuo Wrathu. 97


»Idemo sami. Ne moţe povesti Qhuinna. Imat ćemo dovoljno problema s njom ako se nas dvojica nenajavljeno pojavimo.« Wrath se namrštio. »Kvragu, Rehv...« »Postoji rizik da će pobjeći. Već sam to jednom prošao s njom. Ako se itko drugi pojavi, ona će pobjeći i više se neće javiti. Uostalom, John bi me ionako slijedio, zar ne, sine? Ostavit ćeš Qhuinna i slijediti me.« John je bez oklijevanja kimnuo. Qhuinn je opsovao, a Wrath odmahnuo glavom. »Zašto sam ti ga dovraga dodijelio da ti bude ahstrux...« Uslijedila je napeta tišina za vrijeme koje je kralj odmjerio Johna i Rehva. Zatim je rekao: »O zaboga, dobro, ovaj jedan put smiješ izaći bez čuvara, ali nećeš ulaziti u sukob s neprijateljem. Ideš do kolibe, i samo tamo, a zatim se vraćaš ovamo po Qhuinna prije nego što odeš na teren. Jasno?« John je kimnuo i okrenuo se prema kupaonici. »Imaš deset minuta«, rekao je Rehv. »Za deset minuta krećemo.« John je bio spreman za četiri minute, a za šest minuta je koračao predsobljem. Bio je potpuno naoruţan, kao što je bio protokol, i odjeven u zaštitnu koţu. Osjećao se toliko ţivim da je bio maničan, krv mu je poput tornada tutnjala ţilama. Osjećao je poglede na sebi dok je koračao. Iz sobe za biljar. Iz blagovaonice. S balkona na drugom katu. Usta su šutjela, ali očima ništa nije promaklo. Bratstvo i ostali članovi kućanstva očito su bili šokirani vezom sa Xhex i mogao je to shvatiti. Iznenađenje! Zdruţio se sa simpaticom. Ali niste mogli odabrati u koga ćete se zaljubiti, kao što niste mogli promijeniti osjećaje osobe koja vam ne uzvraća ljubav. Boţe, taj dio sada nije bio vaţan. Ţiva je! Rehvenge se spustio glavnim stubištem, njegov crveni štap udario je o stepenicu svaki put kad je zakoračio desnom nogom. Nije bio odjeven za bitku već toplo, nerc do poda dodirivao je vrhove njegovih cipela i rukave elegantnog crnog odijela. Prišao je Johnu, kimnuo i otvorio vrata. Zajedno su istupili na hladni noćni povjetarac. Zrak je mirisao poput čiste, nezaleđene zemlje. Parfem proljeća. Miris nade i ponovnog rođenja. Hodajući prema Bentleyju, John je udahnuo taj miris i zadrţao dah, govoreći si da Xhex upravo sada radi isto to. I ne zato što je zakopana ispod zemlje. Suze su mu se pojavile u očima, a zahvalnost mu je prostrujala ţilama, potaknuta pumpanjem raspjevanog srca. Nije mogao vjerovati da će je vidjeti... Boţe, opet je vidjeti. Pogledati u njezine sive oči. I... Sranje, bit će mu teško zaustaviti poriv da je zagrli i drţi tako sve do jutra. Ili sljedećeg tjedna. Ušli su u auto i Rehv je upalio motor, ali nije ubacio u brzinu. Samo je zurio kroz prozor prema popločenom prilazu. Tiho je pitao: »Koliko dugo to osjećaš prema njoj?« John je izvadio blok koji je ponio i napisao: Od prvog trena kad sam je ugledao. Rehv je pročitao i namrštio se. 98


»Uzvraća ti osjećaje?« John nije spustio pogled dok je odmahivao glavom. Nema smisla ništa skrivati. Ne simpatu. Rehv je jednom kimnuo. »To je toliko nalik njoj. Kvragu... O.K., idemo to obaviti.« Uz riku auta nestali su u noći.

99


Dvadeseto poglavlje N Dvije večeri kasnije Darius je konačno stigao u dom obitelji otete ţenke, velika vrata ada je nepouzdana emocija.

otvorila su se da propuste njega i Tohrmenta, a dočekao ih je slugan čije su se oči tragično ispunile nadom. Doista, batlerov pogled pun poštovanja jasno im je obznanio kako ne smatra da u kuću pušta obične smrtnike, već spasitelje obitelji svog gospodara. Samo će vrijeme i igra sudbine reći je li njegovo vjerovanje bilo opravdano. Spremno je Dariusa i Tohrmenta poveo u radnu sobu k aristokratu koji se zaljuljao na nogama kad je ustao sa svilom presvučene stolice. »Gospodo, dobrodošli, hvala vam na dolasku«, rekao je Sampsone i pruţio oba dlana kako bi prihvatio Dariusovu ruku. »Ţao mi je što nisam primao goste prethodne dvije večeri. Moja voljena šelan...« Muţjakov glas je pukao i nastupila je tišina pa je Darius zakoračio u stranu. »Mogu li vam predstaviti kolegu Tohrmenta, sina Hharmovog.« Tohrment je poloţio ruku preko srca i duboko se naklonio, bilo je očito da sin ima sve manire koje otac ne posjeduje. Gospodar kuće uzvratio mu je s jednakim poštovanjem. »Mogu li vam ponuditi okrepu?« Darius je odmahnuo glavom pa sjeo. Kad je Tohrment stao iza njega, rekao je: »Hvala vam. No moţda bismo mogli porazgovarati o događajima koji su se odvili u ovoj kući.« »Da, da, naravno. Što da vam kaţem?« »Sve. Sve nam ispričajte.« »Moja kći... moj tračak svjetlosti...« Muţjak je izvadio rupčić. »Bila je kreposna i dostojna. Nikada nećete susresti suosjećajniju ţenku...« Darius, svjestan toga da su već izgubili dvije večeri, dopustio je ocu da se malo prisjeća prije nego što ga je usmjerio na ono bitno. »A te noći, gospodine, te strašne noći«, ubacio se kad je nastupila stanka. »Što se dogodilo ovdje u kući?« Muţjak je kimnuo i obrisao oči. »Probudila se osjećajući određenu neugodu pa smo joj savjetovali da ostane u svojim odajama i čuva zdravlje. U ponoć joj je doneseno jelo, pa drugo još prije zore. Tada je zadnji put viđena. Njezine noćne odaje su na katu, ali, kao i ostatak obitelji, ima odaje ispod zemlje. Često nam se nije pridruţila dolje za vrijeme dana, a budući da joj kroz hodnike u zidovima imamo pristup, smatrali smo da je na sigurnom...« Muţjak nije mogao nastaviti od emocija. »Kako ţalim što nisam inzistirao.« Darius je razumio njegovo ţaljenje. »Pronaći ćemo vašu kćer. Pronaći ćemo je, na bilo koji način. Dopuštate li nam sada da odemo u njezine odaje?« »Naravno.« Muţjak je kimnuo sluganu, i batler je istupio. »Silas će vas rado otpratiti. Ja... radije ću vas ovdje pričekati.« »Svakako.« Darius je ustao, a otac ga je zgrabio za ruku. »Moţemo li popričati u četiri oka?« Darius je pristao i kada su Tohrment i slugan izašli, gospodar kuće se srušio u svoj stolac. »Doista... moja je kći bila dostojna. Kreposna. Nedirnuta...« Uslijedila je pauza i Darius je znao što brine muţjaka. Ako je ne vrate u djevičanskom stanju, njezina će čast, kao i čast obitelji, biti ugroţena. 100


»Ne mogu ovo reći pred svojom voljenom šelan«, nastavio je muţjak. »Ali ako je naša kći obeščašćena... moţda ju je bolje ostaviti...« Darius ga je hladno pogledao. »Radije biste da je ne pronađemo.« Blijede oči muţjaka ispunile su se suzama. »Ja...« Naglo je odmahnuo glavom. »Ne...ne. Ţelim da je vratite. Kakav god ishod bio, u kakvom ona god bila stanju... naravno da ţelim svoju kćer.« Darius nije osjetio potrebu da ga tješi, groteskno je bilo i to što je muţjak uopće pomislio zanijekati vlastito dijete. »Volio bih sada otići u njezine odaje.« Gospodar je pucnuo prstima i slugan se pojavio na vratima radne sobe. »Ovuda, gospodaru«, rekao je batler. Dok su njega i štićenika vodili kroz kuću, Darius je pogledom prelazio preko zaštićenih prozora i vrata. Posvuda je vidio čelik, ili je odvajao staklene ploče, ili pojačavao čvrste ploče od hrasta. Ne bi bilo lako nepozvan ući... dao se kladiti da su sve prostorije na drugom i trećem katu jednako dobro zaštićene, kao i odaje sluţinčadi. Proučio je i svaku sliku, tepih i skupocjen predmet dok su se uspinjali. Ova je obitelj bila dosta visoko pozicionirana u glimeri, imali su sanduke pune zlata i zavidnu lozu. Stoga nestanak njihove nezdruţene kćeri nije utjecao samo na njihova srca: ona je bila vrijedno dobro. S takvim rodoslovljem, ţenka u godinama za zdruţivanje bila je prava ljepotica... a značajna je bila i društveno i financijski. I to nije bila cijela priča. Kao i sa svim vrijednostima, i suprotno je pravilo vrijedilo: Ako takva kćer izgubi ugled, zapravo ili samo zbog glasina, to je mrlja koju će osjećati generacije sljedećih naraštaja. Nema sumnje da je gospodar ovog kućanstva iskreno volio kćer, no teţina svega toga je iskrivila taj odnos. Darius je vjerovao da je u očima tog muţjaka bolje da je vrati kući u lijesu nego ţivu, a obeščašćenu. Ovo drugo je prokletstvo, a prvo je tragedija koja će im pribaviti simpatije okoline. Darius je mrzio glimeru. Zaista. »Ovdje su njezine privatne odaje«, rekao je slugan i otvorio vrata. Tohrment je zakoračio u sobu obijanu svijećama, a Darius je upitao: »Jeste li pospremili sobu? Jeste li je pospremali nakon njezina nestanka?« »Naravno.« »Ostavite nas, molim.« Slugan se duboko poklonio i nestao. Tohrment je lutao prostorijom i proučavao svilene draperije i prekrasno uređen primaći dio. U jednom je kutu stajala lutnja, a u drugom je vidio nedovršen ručni rad. Knjige ljudskih autora bile su uredno poslagane na policama, kao i svitci na Starom jeziku. Prva stvar koja vam je upala u oči bila je da je sve bilo na svom mjestu. No bilo je teško reći je li to zbog posluge ili zbog okolnosti njezine otmice. »Ništa ne diraj«, rekao je Darius dječaku. »Pa naravno.« Darius je ušao u bogato uređenu spavaću sobu. Draperije su bile od gustog i teškog materijala kroz koji se sunčeva svjetlost nije mogla probiti, a krevet je bio ukrašen s još takvog platna koji je visio s okvira. Prišao je ormaru i otvorio izrezbarena vrata. Ondje su visjele prekrasne haljine boje safira, rubina, citrina i smaragda, pune predivnog potencijala. Jedna jedina prazna vješalica visjela je na kuki s unutarnje strane vrata, kao da je s njezinih podstavljenih ramena skinula haljinu koju je odabrala za tu večer. Na toaletnom stoliću je stajala četka te razne posudice s prahovima i mirisnim uljima. Sve je bilo poslagano u uredne redove.

101


Darius je otvorio ladicu... i tiho opsovao. Kutije s nakitom. Plosnate kutije za nakit. Podignuo je jednu, povukao zlatnu kuku i podigao poklopac. Na svjetlosti svijeća zablistali su dijamanti. Darius je vratio kutiju ostalima kad se Tohrment pojavio na vratima i pogledao fini sag satkan od narančastih, ţutih i crvenih niti. Blago rumenilo na njegovim obrazima iz nekog je razloga rastuţilo Dariusa. »Znači, nisi još bio u spavaćoj sobi ţene?« Tohrment se jače zacrvenio. »Ah... nisam, gospodaru.« Darius mu je rukom mahnuo da priđe. »Pa, ovo je posao. Zaboravi na sram.« Tohrment je pročistio grlo. »Da, naravno.« Darius je prišao duplim balkonskim vratima. Otvarala su se na terasu pa je izašao s Tohrmentom za petama. »Pogled puca kroz ono udaljeno drveće«, tiho je rekao dječak izlazeći. Uistinu. Kroz golo granje stabala vidjela se vila na susjednom imanju. Kuća je bila impresivne veličine i ljepote, s finim metalnim detaljima na tornjevima i elegantnim vrtovima... ali koliko je Darius znao, ondje nisu ţivjeli vampiri. Okrenuo se i prošetao cijelom duţinom terase te proučio prozore, sva vrata, ručke, šarke i brave. Nigdje nije bilo znakova provale, a s obzirom na hladnoću, vjerojatno je sve bilo zatvoreno. Znači da je ili otišla svojom voljom... ili je pustila svog otmičara unutra. Ukoliko je on ušao tim putem. Zagledao se u njezine odaje kroz staklo, pokušavajući zamisliti što se dogodilo. Pusti sad mjesto ulaska, vaţnije je mjesto izlaska, zar ne? Nije baš vjerojatno da ju je otmičar vukao kroz kuću. Morala je pobjeći pod okriljem tame ili bi se pretvorila u pepeo, a po noći se uvijek netko vrzmao kućom. Ne, ne, pomislio je. Sigurno su otišli iz ovih odaja. Tohrment se oglasio. »Ništa nije razbacano, niti unutra niti vani. Nema ogrebotina na podu ni na zidovima, što znači...« »Moţda je pustila otmičara unutra i nije se previše opirala.« Darius se vratio u sobu i podigao četku za kosu. Tanke niti svijetle kose bile su zapletene u grubu četku. To ga nije iznenadilo, oba roditelja bila su svjetlokosa. Pitanje je bilo zašto bi dostojna ţenka pobjegla iz obiteljskog doma u cik zore a da ne ostavi poruku... niti ponese što sa sobom. Sinuo mu je jedan odgovor: muţjak. Očevi ne moraju nuţno znati sve o ţivotu svoje kćeri, zar ne? Darius se zagledao u noć proučavajući imanje i drveće... i susjednu vilu. Bio je suočen sa sloţenim misterijem. Odgovor koji traţi je tu negdje. Samo mora sve povezati. »Što sada?« pitao je Tohrment. »Porazgovarat ćemo sa sluţinčadi. Privatno.« U ovakvim kućama slugani uglavnom ni u snu ne bi izjavili nešto neumjesno. No ovo nisu bile normalne okolnosti i bilo je posve moguće da će samilost i suosjećanje prema jadnoj ţenki prevagnuti suzdrţanost osoblja. Ponekad je straţnji dio kuće znao stvari koje prednji nije. Darius se okrenuo i prošao vratima. »Sada ćemo se izgubiti.«

102


»Izgubiti?« Izašli su zajedno, a Darius je proučio hodnik. »Tako je. Dođi ovamo.« Krenuo je nalijevo jer su u drugom smjeru stajala dupla vrata koja su vodila na još jednu terasu, pa je bilo očito da stubište za sluţinčad nije ondje. Dok su koračali i prolazili pored brojnih lijepo uređenih prostorija, srce ga je toliko zaboljelo da je otezano disao. Nakon dva desetljeća i dalje je osjećao gubitak, pad iz milosti još je uvijek odjekivao njegovim kostima. Najviše mu je nedostajala majka, istina. A iza te boli nalazile su se ruševine civiliziranog ţivota kojim je nekoć ţivio. Činio je ono za što je obučen i rođen, za rasu, i hranio je određene... potrebe, i stekao je poštovanje svojih ratnih drugova. Ali ovo njegovo postojanje nije mu pruţalo radost. Nije bilo čuđenja. Nije bilo zanosa. Zar su njemu vaţne bile samo lijepe stvari? Zar je toliko plitak? Kada bi jednog dana imao veliku, lijepu kuću punu soba ispunjenih lijepim stvarima, bi li tada bio sretan? Ne, pomislio je. Ne ako bi ispod tih visokih stropova bio sam. Nedostajao mu je ţivot pod krovom sa sebi sličnima, zajednica okupljena unutar čvrstih zidina, grupa koja je obitelj i po krvi i svojim izborom. Uistinu, bratstvo nije ţivjelo zajedno, Wrath Pravedni smatrao je da je to rizik za rasu, kada bi neprijatelj nekako saznao za njihovu lokaciju, svi bi bili ugroţeni. Darius je razumio njegovu logiku, ali nije bio siguran da se s njome slaţe. Ako ljudi mogu ţivjeti u utvrđenim dvorcima na svojim ratištima, mogu i vampiri. Iako je Degradacijsko društvo bilo puno opasniji neprijatelj. Neko su vrijeme koračali hodnikom kad su konačno naišli na ono čemu se nadao: posve neukrašena vrata koja vode na straţnje stubište. Spustili su se drvenim stepenicama u malu kuhinju i prekinuli obrok osoblja za dugačkim hrastovim stolom. Okupljeni slugani ispustili su vrčeve piva i komade kruha te skočili na noge. »Nemojte da prekidamo vašu okrepu«, rekao je Darius, rukama im pokazujući da sjednu. »Voljeli bismo porazgovarati s lakajem zaduţenim za drugi kat i kćerinom osobnom sobaricom.« Svi su se spustili na klupe osim dvije osobe, ţenke sa sijedom kosom i mladog muţjaka sa simpatičnim licem. »Moţete li predloţiti mjesto na kojem ćemo imati privatnosti?« pitao je Darius lakaja. »Imamo primaću sobu ondje.« Kimnuo je prema vratima pored ognjišta. »Ondje ćete naći to što traţite.« Darius je kimnuo i obratio se sobarici, koja je bila blijeda i drhtava, kao da je nekako zgriješila. »Nisi učinila ništa pogrešno, draga. Dođi, ovo će biti brzo i bezbolno, uvjeravam te.« Bolje je započeti s njom. Nije bio siguran hoće li ona izdrţati ako mora čekati da prvo završe s lakajem. Tohrment je otvorio vrata i ušli su u prostoriju zanimljivu poput praznog lista papira. Kao i uvijek na velikim imanjima, sobe obitelji bile su bogato ukrašene. Sobe osoblja bile su isključivo funkcionalne.

103


Dvadeset i prvo poglavlje Rehvov Bentley skrenuo je na usku zemljanu cestu, a John se nagnuo prema prednjem staklu. Sedan se pribliţavao rijeci i svjetlima obasjavao gola stabla, zarastao i nepristupačan krajolik. Mala lovačka koliba koju su ugledali ni po čemu nije bila vrijedna pogleda. Mala, tamna i nezanimljiva s odvojenom garaţom, bila je rustikalna, ali u savršenom stanju. Otvorio je vrata prije nego što je Bentley stao i koračao prema ulazu prije nego što je Rehv stigao izaći iz automobila. Obuzela ga je jeza što je bio dobar znak. Isto je to osjetio u simpatskoj koloniji i nije ga čudilo što je svoje privatne odaje zaštitila sličnim poljem. Zvuk čizama glasno mu je odzvanjao u ušima dok je koračao prilazom s nabitom zemljom, a sve se utišalo kad je prešao na smeđu travu malog travnjaka. Nije pokucao već je primio kvaku i mislima je otključao. Samo što... brava se nije pomakla. »Ne moţeš ući unutra uz pomoć glave«, Rehv mu je prišao s bakrenim ključem kojim je otvorio vrata. Gurnuo je čvrsta vrata, a John se namrštio u tamu i nagnuo glavu očekujući zvuk alarma. »Ona ne vjeruje u njih«, rekao je Rehv tiho, pa ulovio Johna koji je htio utrčati u sobu. Glasnijim glasom, muţjak je zazvao: »Xhex? Xhex? Spusti pištolj. To smo John i ja.« Glas mu nekako nije zvučao ispravno, pomislio je John. I nije bilo odgovora. Rehv je upalio svjetlo i pustio Johna pa su ušli. Kuhinja je bila uska, samo s najosnovnijim potrepštinama: plinskom pećnicom, starim hladnjakom, sudoperom od nehrđajućeg čelika koji je bio funkcionalan, ali ne i elegantan. Sve je bilo čisto i nije bilo nereda. Nije bilo pošte i časopisa. Nije bilo oruţja. Zrak je bio ustajao. Nasuprot kuhinji nalazila se jedna velika soba s prozorima koji su gledali na vodu. Namještaj je bio minimalan: samo dvije pletene stolice, kauč prekriven presvlakom i nizak stol. Rehv je prošao kroz sobu i prišao zatvorenim vratima s desne strane. »Xhex?« Opet taj glas. A zatim je muţjak stavio dlan na kvaku i naslonio se na vrata zaklopivši oči. Rehv je zadrhtao i ramena su mu klonula. Nije bila ondje. John je prišao, primio kvaku i ušao u spavaću sobu. Prazna. Kao i kupaonica iza nje. »Kvragu.« Rehv se okrenuo na peti i izašao. Kad je začuo lupanje vrata koja su gledala na rijeku, John je zaključio da je izašao na trijem i da gleda u vodu. John je opsovao u glavi i osvrnuo se. Sve je bilo uredno. Sve je bilo na svom mjestu. Niti jedan prozor nije bio odškrinut kako bi ušlo svjeţeg zraka, niti su vrata nedavno otvarana. To je znao po sitnoj prašini na kvakama. Moţda je bila ovdje, ali sada je otišla. A ako je došla, nije dugo ostala, niti je puno toga radila, jer nigdje nije osjećao njezin miris. Osjećao se kao da ju je ponovno izgubio. Kriste, mislio je da mu je dovoljno znati da je ţiva, ali ideja da je onda negdje, a nije s njime, na čudan ga je način osakatila. Uz to, situacija ga je zaslijepila: još uvijek nije znao kako, što i gdje.

104


Iskreno, to je bilo koma. Na kraju je izašao i pridruţio se Rehvu na malom trijemu. Izvadio je blok, brzo počeo pisati i molio se svim snagama da će simpat razumjeti njegovu potrebu. Rehv je pogledao preko ramena i pročitao poruku. Trenutak kasnije rekao je: »Da. Moţe. Reći ću im da nije bila ovdje i da si išao sa mnom jesti kod iAma. To ti daje barem tri, četiri sata.« John je poloţio dlan na prsa i duboko se poklonio. »Samo ne odlazi u borbu. Ne trebam znati kamo ideš, to je tvoja stvar. Ali ako pogineš, ja ću biti u govnima do grla.« Rehv je pogledao prema rijeci. »I ne brini se za nju. Ovo je već jednom ranije napravila. To je drugi put da je... tako oteta.« John je zgrabio muţjaka za podlakticu. Rehv se nije trznuo... no s druge strane kruţila je priča da on ništa ne osjeća zbog onog što čini kako bi kontrolirao svoju simpatsku prirodu. »Da. Ovo je drugi put. Bila je zajedno s Murhderom...« John je iskesio očnjake, a Rehv se osmjehnuo. »To je davna prošlost. Nemaš razloga za brigu. No, na kraju je iz obiteljskih razloga otišla u koloniju. Međutim, izigrali su je i nisu je pustili van. Kad je Murhder pošao za njom, simpati su i njega oteli i sranje je postalo kritično. Morao sam sklopiti s njima nagodbu kako bih ih oboje izvukao, ali obitelj ju je prodala u zadnjem trenu, meni pred nosom.« John je progutao knedlu i pokazao bez razmišljanja: Komu? »Ljudima. Ali oslobodila se, kao što je učinila i ovog puta. A onda je otišla na neko vrijeme.« Sada su Rehvove oči boje ametista bljesnule. »Oduvijek je bila opaka, ali što god da su joj ti ljudi učinili, poslije toga je postala hladna.« Kada, oblikovao je John usnama. »Prije dvadesetak godina.« Rehv je nastavio zuriti u vodu. »I samo da znaš, nije se šalila u onoj poruci. Neće cijeniti ako netko uleti i pokuša biti heroj ubijanjem Lasha. Ona to mora sama učiniti. Ţeliš pomoći? Pusti je da sama dođe k tebi kad bude spremna, i nemoj joj stati na put.« Da, pa vjerojatno joj se ne ţuri da njemu pošalje poruku, pomislio je John. A što se Lasha tiče... Nije bio siguran da to moţe učiniti. Čak ni za nju. John je pruţio ruku kako bi prekinuo vlastite misli. Kratko su se zagrlili pa se John dematerijalizirao. Oblik je poprimio u parku Xtreme, iza šupe, i pogledao prazne rampe. Glavni diler se nije vratio. Nije bilo ni skejtera. Niti jedno ga nije iznenadilo. Noć prije bila je racija i došla je hrpa policajaca. A i metci su pljuštali. Ovo mjesto će neko vrijeme biti prazno. John se naslonio na drvo pripravan. Bio je svjestan toga da vrijeme teče, i zbog poloţaja mjeseca koji je u luku kruţio iznad njega, i zbog toga što mu je mozak prestao manično raditi i smirio se na razumnu brzinu. To je i dalje bilo koma, ali malo podnošljivije. Ona je bila negdje, a on nije ni znao u kakvom je stanju. Je li ozlijeđena? Treba li se hraniti? Je li... Dobro, tu će stati. Vjerojatno bi trebao otići. Wrath je bio prilično jasan kad je rekao da se ne smije boriti bez Qhuinna, a ovo je još uvijek mjesto koje vrvi neprijateljem. Odjednom je shvatio kamo mora otići. Odgurnuo se od drveta i namršteno se osvrnuo. Imao je osjećaj da ga netko gleda ili slijedi, kao onda u salonu za tetovaţu. 105


Večeras, međutim, nije imao energije za paranoju, pa se jednostavno dematerijalizirao, zaključivši da će ga taj netko ili opet pronaći ili izgubiti, a njega nije bilo briga. Bio je prilično jebeno iscrpljen. Materijalizirao se samo nekoliko blokova dalje od mjesta gdje je sredio onog degrada večer ranije. Iz unutarnjeg dţepa koţne jakne izvadio je bakreni ključ, poput onog kojim je Rehv otključao lovačku kolibu. Ima ga oko mjesec i pol. Xhex mu ga je dala one noći kad joj je rekao da mu moţe povjeriti tajnu da je simpat, i nosio ga je uvijek sa sobom, kao i metalne lance. Skrenuo je iza stubišta zgrade, umetnuo ključ i otvorio vrata. Svjetla na hodniku podruma aktivirala su se na senzore i istog trena osvijetlila bijeli hodnik. Pazio je da zaključa za sobom pa prošao kroz jedina vrata. Jednom ranije mu je pruţila utočište u ovom privatnom prostoru. Pruţila mu je pristup podrumskoj sobi kad je trebao biti sam. A kada je iskoristio njezinu gostoljubivost, izgubio je djevičanstvo. Ali odbila ga je poljubiti. Isti je ključ otključavao vrata spavaće sobe i brava se glatko okrenula. Širom je otvorio metalna vrata, svjetla su se upalila, a on je zakoračio... Ugledavši što je na krevetu, dio Johna je umro. Srce i dah su mu stali, mozak prestao raditi, krv mu se zaledila u venama. Xhexino golo tijelo bilo je sklupčano na plahtama. Čim se u sobi upalilo svjetlo, ona je stegnula ruku oko pištolja koji je leţao na madracu i uperila ga prema vratima. Nije imala snage da podigne ni oruţje ni glavu, ali bio je prilično uvjeren da moţe povući okidač. Podigao je ruke i okrenuo dlanove prema njoj, stao u stranu i zalupio nogom vrata kako bi je zaštitio. Glas joj je bio tih šapat. »Johne...« Jedna krvava suza pojavila joj se u oku koje je vidio, gledao je kako polako klizi niz njezin nos i kapa na jastuk. Odloţila je oruţje i ruku povukla prema licu, centimetar po centimetar, kao da joj je potrebna sva snaga da je pomakne. Sakrila se na jedini mogući način, dlanom i prstima je sakrila suze od njega. Tijelo joj je bilo prekriveno modricama i ranama u različitim stadijima zacjeljivanja i toliko je smršavjela da se činilo da će joj kosti probiti koţu. Koţa joj je bila siva, umjesto zdrave ruţičaste, i gotovo da nije osjetio njezin prirodni miris. Umirala je. Koljena su mu se odsjekla od tog strašnog prizora i morao se nasloniti na vrata. No iako su mu koljena klecala, mozak mu je ubrzano radio. Doktorica Jane je mora doći pregledati, a Xhex se mora hraniti. Nemaju mnogo vremena. Morat će preuzeti kontrolu nad situacijom kako bi ona preţivjela. Skinuo je koţnu jaknu i zavrnuo rukav prilazeći joj. Prvo je njeţno prekrio njezino golo tijelo plahtom. Zatim je gurnuo zapešće prema njezinim ustima... i pričekao da njezini instinkti preuzmu. Moţda ga njezin um ne ţeli, ali tijelo neće moći odbiti ono što joj nudi. Preţivljavanje je uvijek nadjačalo srce. On je bio ţivi dokaz toga.

106


Dvadeset i drugo poglavlje X Udahnula je, skrivena iza dlana, i osjetila fin, čist i zdrav miris muţjaka... miris hex je osjetila meki dodir na ramenu i boku kad ju je John pokrio plahtom.

je pokrenuo glad u njezinoj utrobi, apetit i potreba u njoj probudili su se uz riku. Sve je to bilo prije nego što je John uopće pribliţio svoj dlan dovoljno blizu da ga moţe poljubiti. Njezini simpatski instinkti su se probudili i pročitali njegove emocije. Miran i odlučan. Posve sabran u glavi i srcu: John će joj spasiti ţivot makar to bilo zadnje što će učiniti. »Johne...« šapnula je. Problem s ovom situacijom... jedan od problema... bio je što on nije bio jedini koji je znao koliko je ona blizu smrti. Dok je bila zarobljena i mučena, bijes prema Lashu ju je hranio i pokretao. Mislila je da će se to i vani nastaviti, ali čim je nazvala Rehva, sva je energija iscurila iz nje, ostalo joj je samo dovoljno snage da joj srce lupa. Koje baš i nije bilo neko. John je još više pribliţio zapešće... tako da je koţom dodirnuo njezino lice. Očnjaci su joj polako iskočili, a istovremeno joj je srce zadrhtalo kao da ne radi ispravno. Imala je izbor u ovom tihom, električnom trenutku: prihvatiti venu i ostati. Odbiti ga i umrijeti njemu pred očima u sljedećih nekoliko sati. Zato što on neće otići. Odmaknula je dlan od lica i pogledala ga. Bio je lijep kao i uvijek, lice mu je bio san svake ţenke. Dlanom je posegnula prema njemu. U očima mu je bljesnulo čuđenje pa se sagnuo i spustio topli obraz u njezin dlan. Napor da ruku drţi u zraku bio je previše za nju, ali kad su joj prsti počeli drhtati, on je prekrio njezin dlan svojim i zadrţao ga na mjestu. Njegove duboke plave oči bile su raj, bile su boje toplog popodnevnog neba. Morala je donijeti odluku. Uzeti venu ili... Nije imala energije završiti tu misao, osjećala se kao da je izgubila sebe: bila je svjesna pa je zaključila da je ţiva, a opet nije bila u svojoj koţi. Njezina je bitka davno završila, ono što ju je određivalo više od svega drugog na svijetu je nestalo. Što je imalo smisla. Ţivot je više nije zanimao i nije to mogla odglumiti, ne za njega, ne za sebe. Dva izleta u robiju odvela su je preduboko. I onda... što učiniti sada? Polizala je suhe usne. Nije rođena na način koji bi odabrala ili za koji bi se prijavila, a vrijeme provedeno dišući, hraneći se, boreći se i jebajući se nije poboljšalo ono odakle je krenula. Ali moţe otići prema svojim uvjetima, i učiniti to nakon što ispravi situaciju. Da, to je bio odgovor. Zahvaljujući protekla tri i pol tjedna, imala je jebenu listu stvari za obaviti prije smrti. Istina, samo je jedna stavka bila na popisu, ali ponekad je to dovoljno da vas motivira. Naglom odlukom opet je stvorila tvrdu vanjsku ljusku, a neobičan osjećaj koji joj je mutio misli je nestao i na svom mjestu ostavio oštru budnost. Naglo je izvukla dlan iz Johnovog, a to je povlačenje potaklo nalet čistog straha u njegovoj emocionalnoj rešetki. No tada je povukla njegov zglob i iskesila očnjake. Njegov trijumf bio je poput toplotnog vala. Sve dok nije postalo očito da nije dovoljno jaka da mu probije koţu, samo ju je zagrebala. John je to odmah riješio. Brzo je zagrizao u venu i pribliţio izvor krvi njezinim

107


usnama. Prvi okus bio je... transformacija. Krv mu je bila toliko čista da joj je gorjela u ustima i niz grlo. Vatra koju je zapalila u njezinu ţelucu prozujala joj je tijelom, topeći je, budeći je. Spašavajući je. Pohlepno je vukla, uzimala od njega da se spasi, svaki je gutljaj bio splav na koji se penjala, svaki je bio uţe bačeno preko litice njezine propasti, svaki gutljaj bio je kompas koji je trebala da pronađe put kući. A on joj je to pruţio bez očekivanja ili nade, bez uzburkanih emocija. To ju je zaboljelo čak i u tom ludilu. Zaista mu je slomila srce. Više mu ništa nije ostalo što bi očekivao. Međutim, nije ga slomila, i zbog toga ga je još više poštovala. Hranila se, a vrijeme je teklo kao i njegova krv, u beskraj i u nju. Kad se konačno zasitila, pustila mu je ruku i polizala rane da se zatvore. Drhtaji su krenuli ubrzo nakon toga. Počelo je u rukama i nogama pa se brzo centraliziralo u njezinim prsima; nekontrolirano drhtanje od kojeg su joj cvokotali zubi, mozak i slika pred očima, kao da je čarapa koja se okreće u sušilici. Usred svog tog drhtanja, vidjela je da John poseţe za mobitelom. Pokušala ga je povući za košulju. »N-n-n-n-ne. Nem-m-m-o-oj.« Ignorirao ju je i poslao je poruku. »J-j-j-ebemm...« Zastenjala je. Kad je zaklopio mobitel, rekla je: »A-a-ako me s-s-ssada odvedeš H-h-h-aversu, to neće dobro proći.« Strah od klinika i medicinskih procedura bacit će je preko ruba, i zahvaljujući njemu, sada je imala energije da učini nešto s tom panikom. A to će za sve prisutne biti pravo veselje. John je izvadio blok i nešto je napisao. Okrenuo ga je prema njoj pa otišao trenutak kasnije, a kad je zatvorio vrata, ona je mogla samo zaklopiti oči. Rastvorila je usne, udahnula na usta i zapitala se ima li dovoljno energije da ustane, obuče se i izađe prije nego što se John vrati sa svojom genijalnom idejom. Brzo je provjerila i zaključila da ne moţe. Ako ne moţe podići glavu i drţati je iznad jastuka duţe od sekunde i pol, nije bilo šanse da će ustati. Johnu nije dugo trebalo da se vrati s doktoricom Jane, osobnom doktoricom Bratstva crnog bodeţa. Ţena-duh nosila je crnu torbu i zračila medicinskom sposobnošću koju je Xhex cijenila, ali bilo joj je puno draţe kad se primjenjuje na druge, a ne na nju. Doktorica Jane joj je prišla i odloţila stvari na pod. Njezina bijela jakna i uniforma bili su vidljivi oku, iako su joj ruke i lice bili prozirni. Sve se to, međutim, promijenilo kad je sjela na rub kreveta. Svaki dio nje se materijalizirao, a ruka koju je poloţila na Xhexinu bila je topla i teška. No Xhex se najeţila čak i uz suosjećajnu doktoricu. Zaista nije ţeljela da je itko dira. Imala je osjećaj da doktorica to razumije jer je maknula ruku. »Prije nego što mi kaţeš da odem, trebaš znati nekoliko stvari. Prvo, neću odati tvoju lokaciju nikome i neću s nikome podijeliti ono što mi kaţeš ili što otkrijem. Morat ću Wratha obavijestiti da sam te vidjela, ali sva medicinska otkrića tiču se samo tebe.« Zvučalo je dobro. U teoriji. Ali nije ţeljela ono što je bilo u crnoj torbi ni blizu sebe. Doktorica Jane je nastavila. »Drugo, ne znam ništa o simpatima. Ako postoji nešto anatomski bitno ili drugačije što se tiče te tvoje strane... Neću to moţda znati liječiti. Pristaješ li ipak da te pregledam?« Xhex je pročistila grlo i pokušala ukočiti ramena kako bi se manje tresla. »Ne ţ-ţelim da me itko pregleda.« »To je i John rekao, ali proţivjela si traumu...« 108


»N-n-nije bilo tako loše.« Na te je riječi iz kuta osjetila Johnov emocionalni odgovor, ali nije imala energije da ispita njegove točne osjećaje. »I osjećam se d-d-dobro...« »Tada ovo moţeš smatrati čistom formalnosti.« »Izg-g-gledam li kao netko formalan?« Doktorica Jane je suzila zelene oči. »Izgledaš poput nekoga tko je dobio batine. Tko nije dobro jeo. I tko nije spavao. Ili ćeš mi reći da je ova ljubičasta modrica na ramenu samo šminka? Da mi se tvoji kolobari priviđaju?« Xhex je bila naviknuta na ljude koji ne prihvaćaju odgovor ne, zaboga, godinama je radila s Rehvom. Sudeći prema tom oštrom, mirnom tonu, bilo je očito da će doktorica istjerati svoje ili će ostati sjediti uz nju. Zauvijek. »K-k-kvragu.« »Samo da znaš, čim prije počnemo, prije ćemo završiti.« Xhex je pogledala Johna, razmišljajući kako, ako je netko mora vidjeti, on ne mora biti prisutan. Zaista nije morao znati ništa više od onog što je vjerojatno pogodio o njezinu stanju. Doktorica je pogledala preko ramena. »Johne, hoćeš li molim te pričekati na hodniku?« John je pognuo glavu i izašao iz sobe, a njegova široka leđa su nestala kroz vrata. Kad su začule škljocaj brave, doktorica je otvorila svoju jebenu torbu i prvo je izvadila stetoskop i tlakomjer. »Samo ću ti poslušati srce«, rekla je ţenka i stavila slušalice u uši. Pogled na medicinske instrumente natjerao je Xhex da silovitije zadrhti, i iako je bila slaba, pokušala se odmaknuti. Doktorica Jane je zastala. »Neću te povrijediti. I neću učiniti ništa što ti ne ţeliš.« Xhex je zaklopila oči i okrenula se na leđa. Odjednom su je boljeli svi mišići. »Hajde da to obavimo.« Doktorica je podigla plahtu, a Xhex je osjetila dašak hladnog zraka na koţi i hladan disk na prsnoj kosti. Znala je da bi je flešbekovi mogli natjerati da vrišti pa se zagledala u strop i silila se da ne odleti s jebenog madraca. »P-poţurite d-d-doktorice.« Nije vječno mogla tjerati paniku. »Moţeš li duboko udahnuti?« Xhex je dala sve od sebe i lecnula se. Očito joj je barem jedno rebro bilo slomljeno, vjerojatno od udarca u zid ispred spavaće sobe. »Moţeš li sjesti?« pitala je doktorica Jane. Xhex je stenjući opsovala trudeći se bezuspješno odgurnuti trup od kreveta. Na kraju joj je doktorica morala pomoći i zasiktala je kad je ugledala Xhexina leđa. »Ne boli tako jako«, istisnula je. »Ne znam zašto, ali ne vjerujem ti.« Ponovno je osjetila metalni disk. »Udahni što dublje moţeš, a da ne osjećaš bol.« Xhex je pokušala i osjetila olakšanje kad ju je doktoričina njeţna ruka pogurnula natrag na jastuke i kad ju je ponovno prekrila plahtom. »Smijem li ti pregledati ruke i noge za znakove ozljede?« Xhex je slegnula ramenima, a doktorica Jane odloţila stetoskop i spustila se niţe na krevetu. Osjetila je povjetarac kad je pomaknuta plahta... a zatim je druga ţenka oklijevala. »Jako duboki tragovi vezivanja oko gleţnjeva«, promrmljala je doktorica, kao da govori sama sebi. Pa to je zato što ju je Lash ponekad vezao ţicom. »Mnoge masnice...« Xhex je prekinula pregled kad joj je plahta odgurnuta do bokova. 109


»Dovoljno je reći da idu skroz do gore, O.K.?« Doktorica Jane je vratila plahtu na mjesto. »Smijem li ti opipati trbuh?« »Samo naprijed.« Xhex se ukočila očekujući da će je ponovno otkriti, ali doktorica je samo zagladila plahtu pa je gurkala i pipkala. Naţalost, nije mogla sakriti bolne trzaje, pogotovo kad je doktorica prešla na donji dio trbuha. Doktorica Jane se odmaknula i pogledala Xhex u oči. »Ima li šanse da ćeš mi dozvoliti unutarnji pregled?« »Unutarnji kao...« Shvativši, Xhex je odmahnula glavom. »Ne. Nema šanse.« »Jesi li seksualno zlostavljana?« »Ne.« Doktorica Jane je kimnula. »Trebam li znati nešto što mi nisi rekla? Osjećaš li kakvu bol?« »Dobro sam.« »Krvariš. Nisam sigurna da si toga svjesna, ali krvariš.« Xhex se namrštila i pogledala svoje drhtave ruke. »Vidim ti svjeţu krv na unutarnjoj strani bedara. Zato sam pitala smijem li izvršiti unutarnji pregled.« Xhex je preplavio val jeze. »Pitat ću te još jedanput. Jesi li seksualno napastovana?« Nije bilo emocija iza tih riječi, i to je bio točan pogodak s doktoričine strane. Xhex ne bi zanimala histerija ili pretjerana sućut. Nije odgovorila, a doktorica Jane je ispravno protumačila tišinu i rekla: »Ima li šanse da si trudna?« O... Boţe. Simpati su imali čudne i nepredvidljive cikluse, a ona je bila toliko zaokupljena zatočeništvom da nije razmišljala o posljedicama. U tom je trenutku prezirala svoj spol. Zaista je. »Ne znam.« Doktorica Jane je jednom kimnula. »Kako znaš da nisi?« Xhex je odmahnula glavom. »Nema šanse da jesam. Tijelo mi je previše toga prošlo.« »Daj mi dopusti da te pregledam. Samo da se uvjerim da ne mogu unutra ništa osjetiti. A zatim bih te voljela odvesti u palaču Bratstva i napraviti ultrazvuk. Bilo ti je jako neugodno kad sam ti dirala trbuh. Rekla sam V.-u da dođe autom, uskoro bi trebao stići.« Xhex je jedva čula riječi koje joj je doktorica uputila. Bila je previše zauzeta prisjećanjem proteklih tjedana. Bila je s Johnom dan prije otmice. Onaj zadnji put. Moţda... Ako je trudna, odbijala je vjerovati da to ima veze s Lashem. To bi bilo previše okrutno. Previše jebeno okrutno. Uostalom, moţda postoji drugi razlog zašto krvari. Recimo spontani, odlučio je istaknuti jedan dio njezina mozga. »Moţe«, rekla je Xhex. »Ali poţurite. Ne podnosim dobro takva sranja i poludjet ću na vas ako to potraje duţe od nekoliko minuta.« »Bit ću brza.« Zaklopila je oči i pripremila se, a u glavi su joj se počele vrtjeti slike. Bljesak: njezino tijelo na stolu od nehrđajućeg čelika u sobi s pločicama. Bljesak: njezini gleţnjevi i zglobovi

110


zavezani. Bljesak: ljudski doktori koji je uzbuđeno okruţuju. Bljesak: video kamera uperena u njezino lice snima njezino tijelo. Bljesak: skalpel koji svjetlost odozgo obasjava. Cap. Cap. Otvorila je oči, nesigurna je li zvuk čula u glavi ili je bio stvaran. Radilo se o ovom drugom, Doktorica Jane je navukla gumene rukavice. »Bit ću njeţna«, rekla je. To je, naravno, relativno. Xhex je šakama zgrabila plahte i osjetila grčenje u mišićima unutarnjih bedara, a cijelo tijelo joj se ukočilo. Dobra strana toga bila je da je prestala drhtati. »Draţe će mi biti ako budete brzi.« »Xhex... Ţelim da me pogledaš. Smjesta.« Xhexin paničan pogled je skrenuo prema doktorici. »Molim?« »Gledaj me u oči. Tako.« Doktorica je pokazala prema svojim očima. »Ne miči pogled. Gledaj moje lice i znaj da sam i ja ovo prošla, dobro? Znam točno što radim i ne samo zato što sam za to obučena.« Xhex se prisilila da se usredotoči i... Isuse, zaista je pomoglo. Pogled u te zelene oči je pomogao. »Osjetit ćete to.« »Molim?« Xhex je pročistila grlo. »Ako sam trudna... osjetit ćete to.« »Kako?« »Kada... osjetit ćete uzorak. Unutra. Neće...« Plitko je udahnula i prisjetila se priča koje je čula od osoba s očeve strane. »Zidovi neće biti glatki.« Doktorica Jane nije ni trepnula. »Kuţim. Jesi spremna?« Ne. »Da.« Kad je pregled završio, Xhex je bila oblivena hladnim znojem, a slomljeno rebro ju je boljelo od silnih udisaja. »Recite mi«, rekla je promuklim glasom.

111


Dvadeset i treće poglavlje K Gregg Winn je stajao u svojoj sobi u Rathboone vili i kroz prozor promatrao aţem ti... Eliahu je ţiv. Eliahu Rathboone... on je ţiv.«

španjolsku mahovinu tipičnu za Juţnu Karolinu. Na mjesečini je izgledala potpuno jezivo, poput sjene kojoj ne moţete odrediti uzrok. »Gregg, jesi li me čuo?« Protrljao je pospane oči pa preko ramena pogledao privlačnu sugovornicu. Holly Fleet stajala je na vratima, dugu plavu kosu odmaknula je od nenašminkanog lica pa joj oči nisu izgledale onoliko velike i čarobne koliko s laţnim trepavicama i sjajnom šminkom koju je nosila pred kamerama. Međutim, svileni ruţičasti ogrtač jasno je isticao njezino opako zgodno tijelo. Izgledala je kao da vibrira, kao da joj je unutarnja ţica za ugađanje napeta do kraja. »Svjesna si toga«, polako je odgovorio Gregg, »da je gad umro prije sto pedeset godina.« »Onda je njegov duh zaista ovdje.« »Duhovi ne postoje.« Gregg se okrenuo prema prozoru. »Ti bi to trebala znati bolje od ostalih.« »Ovaj postoji.« »I probudila si me u jedan ujutro da mi to kaţeš.« To nije bio mudar potez s njezine strane. Prethodne noći se nitko od njih nije naspavao, a on je cijeli dan proveo na telefonu u pregovorima s Los Angelesom. U krevet je legao prije sat vremena i nije mislio da će zaspati, srećom njegovo je tijelo imalo druge planove. Moţda mu je mozak poručivao da odustane jer ništa nije išlo po planu. Batler nije popuštao i nije im ţelio dati dozvolu; odbio je Gregga oba puta kad mu je prišao, za doručkom pristojno, a za večerom ga je jednostavno ignorirao. U međuvremenu su snimili neke sjajne scene i njih je već poslao. Zahvaljujući izazovnim snimkama koje su potajno snimili, šefovi su mu odobrili promjenu lokacije za specijal, ali sada su zahtijevali najavu kako bi je što prije počeli emitirati. To pak nije bilo ostvarivo dok batler ne popusti. »Halo?« odbrusila je Holly. »Slušaš li me?« »Što je?« »Ţelim ići.« Namrštio se misleći kako ona nije dovoljno pametna da je preplaši bilo što osim auta koji juri ravno na nju. »Kamo?« »Natrag u L.A.« Skoro je odskočio. »U L.A.? Zezaš me? Nema šanse. Moţda ako se pošalješ kao kofer. Došli smo ovamo obaviti posao.« A taj se posao, zbog nepopustljivog batlera, sastojao od tajnog snimanja i moljakanja. Ovo drugo bilo je Hollyno područje. Ustvari... njezin bi strah mogao imati svojih prednosti. Moţe iskoristiti svoj strah s tim tipom. Muškarci uglavnom dobro reagiraju na takvo što, pogotovo prava gospoda čijim suhonjavim tijelom sigurno teče junačka krv. »Ja zaista...« Holly se čvršće umotala u svileni ogrtač... pa se prednja strana ogrtača napela preko njezinih ukrućenih bradavica. »Bojim se.«

112


Hmm. Ako je ovo gluma da ga odvuče u krevet... nije tako umoran. »Dođi.« Pruţio je ruke i zagrlio je kad mu je prišla pa se nasmiješio i zagledao preko njezine glave. Boţe, zaista je dobro mirisala. Ne po onom cvjetnom sranju koje je obično nosila, već po nečem opojnijem. Lijepo. »Dušo, znaš da moraš ostati s nama. Trebam tvoju čaroliju.« Vani se španjolska mahovina njihala na povjetarcu, obasjana mjesečinom izgledala je poput šifona, a stabla kao da su odjevena. »Nešto ovdje ne štima«, rekla je ona u njegova prsa. Na travnjaku je ugledao usamljenu figuru. Očito se Stan napušio pa odlazi u šetnju. Gregg je odmahnuo glavom. »Jedino što ne štima je prokleti batler. Zar ne ţeliš biti slavna? Specijal snimljen ovdje će ti otvoriti mnoga vrata. Mogla bi biti sljedeća voditeljica Plesa sa zvijezdama ili Big Brothera.« Znao je da joj je privukao pozornost jer se opustila, a on joj je protrljao leđa kako bi je dodatno opustio. »Takvu te volim.« Gledao je Stana kako luta okolo s rukama u dţepovima i kako se udaljava od kuće dok mu duga kosa vijori na vjetru. Još nekoliko metara i obasjat će ga mjesečina kad napusti zaklon drveća. »A sada ţelim da ostaneš ovdje sa mnom, kao što sam rekao, ti bi bolje od ostalih trebala znati da sve te priče o duhovima ne kriju ništa strašnije od škripavih podova. Imamo posao samo zato što ljudi ţele vjerovati u ta jeziva sranja.« To kao da je bio znak i začuli su korake na stepenicama, tišinu su prekinuli meki koraci koje je pratilo sablasno stenjanje i škripa starog drveta. »Toga se bojiš? Strašnih stvari iz mraka?« pitao je, odmaknuo se i pogledao je. Njezine pune usne probudile su neke divne uspomene pa je palcem prešao preko njih i pomislio da ih je moţda napumpala. Izgledale su ekstra napućeno i lijepo. »Ne...« šapnula je. »Ne radi se o tome.« »Zašto onda misliš da duh postoji?« Začuli su kucanje na vratima i Stanov prigušeni glas: »Karate se ili mogu sada doći u krevet?« Gregg se namrštio i okrenuo glavu prema prozoru. Usamljena figura napustila je zaklon drveća... i jednostavno isparila. »Zato što sam upravo spavala s njime«, rekla je Holly. »Seksala sam se s Eliahuom Rathbooneom.«

113


Dvadeset i četvrto poglavlje N kameni pod. Gore i dolje. Gore pa natrag. Nije čuo nikakve zvukove iz a hodniku ispred Xhexinog podrumskog stana John je utabavao stazu u

spavaće sobe. Pretpostavio je da je to dobro, ako nije čuo vriskove ili psovanje, valjda pregled doktorice Jane nije bio bolan. Poslao je Rehvengeu poruku i javio mu da je pronašao Xhex i da će je pokušati dovesti u palaču. Međutim, nije spomenuo podrumski stan. Očito je ţeljela da ovo mjesto bude privatno, jer da je Rehv znao za njega, odmah bi došao ovamo kad je nije našao u lovačkoj kolibi. John je pogledao na sat, provukao prste kroz kosu i zapitao se kako se zdruţeni muţjaci poput Wratha, Rhagea i Z.-a nose s ovakvim sranjima, zaboga, Z. je morao gledati Bellu kako rađa. Kako su dovraga uspijevali... Vrata su se otvorila, a on se okrenuo na petama koje su zaškripale na podu. Doktorica Jane je bila ozbiljna. »Pristala je doći u palaču. V. bi trebao vani čekati u Escaladeu, moţeš li pogledati je li tamo?« John je pokazao: Je li ona dobro? »Prošla je kroz svašta. Odi pogledaj je li auto tamo, moţe? I morat ćeš je iznijeti. Ne ţelim da hoda, a ne ţelim upotrijebiti kolica i izazvati scenu na ulici.« John nije oklijevao već je odjurio iz podruma. Na cesti je ugledao terensko vozilo s ugašenim svjetlima i upaljenim motorom. Iza upravljača je ugledao narančasti sjaj kad je V. udahnuo dim smotane cigarete. Brat je spustio prozor. »Ide s nama?« John je kimnuo pa poţurio natrag. Vrata Xhexine sobe su bila zatvorena kad im je prišao pa je tiho pokucao. »Samo čas«, doviknula je doktorica Jane prigušeno. »Moţe.« Otvorio je vrata i ugledao Xhex kako još uvijek leţi na boku. Bila je od glave do pete umotana u ručnik i čistu plahtu. Kriste... poţelio je da njezina koţa pruţa malo više kontrasta toj silnoj bjelini. John joj je prišao i pomislio kako je to čudno. Nikada se nije smatrao višim od nje. Sada ju je nadvisivao poput tornja i ne samo zato što je leţala. Sada ću te podići, pokazao je i usnama oblikovao riječi. Pogledala ga je u oči pa kimnula i pokušala sjesti. Dok se ona mučila, on se sagnuo i podignuo je u naručje. Nije bila dovoljno teška. Uspravio se, a doktorica Jane je brzo prebacila prekrivač preko kreveta i kimnula prema vratima. Xhex je trošila energiju jer je bila ukočena i ţelio joj je reći da se opusti, ali čak i da je imao glasa, riječi bi bile uzalud. Nije bila tip osobe koju drugi nose, ni u kojim okolnostima. Barem... u normalnim okolnostima. Hodnik kojim je koračao kao da je bio dugačak dvadeset kilometara, a tri metra preko pločnika trajala su duplo duţe. V. je iskočio iz auta i otvorio straţnja vrata. »Moţe se ovdje protegnuti. Stavio sam deke prije nego što sam krenuo.«

114


John je kimnuo i okrenuo se da je polegne na meko gnijezdo. Podigla je ruku i primila ga za rame. »Ostani sa mnom. Molim te.« Ukočio se na sekundu... a zatim je iskoristio svoju snagu i ušao u vozilo s njom u naručju. Trebalo mu je malo vremena da se smjesti... no na kraju se naslonio i skvrčio noge u koljenu, a nju privukao na grudi. Netko je zatvorio vrata, čuo je lupanje još dvoja vrata pa buku motora. Kroz zamračene prozore gledao je bljeskove i nestajanje svjetla dok su jurili iz grada. Xhex je počela drhtati pa ju je čvršće obujmio, čvrsto ju je prislonio uz tijelo i snagom volje tjerao svoju toplinu u nju. Moţda je upalilo jer je trenutak kasnije poloţila glavu na njegova prsa i prestala drhtati. Boţe... toliko ju je dugo ţelio drţati u naručju. Zamišljao je to i sve scenarije koji bi do toga doveli. Ovo nije bio jedan od njih. Duboko je udahnuo s namjerom da izdahne... i osjetio je miris koji je otpuštao. Tamni začini. Ono što je osjećao na braći kad su bili blizu svojih šelan. Miris koji je značio da tijelo upravlja njegovim emocijama i da nema povratka. Proklet bio, ali nije mogao sakriti zdruţivanje niti ga prekinuti. Od prvog trenutka kad ju je ugledao, stupao je sve bliţe i bliţe toj litici i očito je skočio preko ruba kad ju je nahranio. »Johne?« šapnula je. Lagano ju je potapšao po ramenu da zna da ju je čuo. »Hvala ti.« Spustio je obraz na njezinu kosu i kimnuo tako da ona to osjeti. Nije se iznenadio kad se odmaknula, već tek kad je shvatio da ţeli pogledati prema njemu. O, Boţe, mrzio je izraz na njezinom ispijenom licu. Bila je prestravljena, njezine duboke sive oči bile su boje asfalta. Dobro si, oblikovao je riječi usnama. Bit ćeš dobro. »Da?« Stisnula je oči. »Zbilja?« On će svakako dati sve od sebe da to ostvari. Opet je otvorila oči. »Zaista mi je ţao«, rekla je hrapavim glasom. Zašto? »Zbog svega. Zbog načina na koji sam se ponašala prema tebi. Zbog toga kakva sam. Ti zasluţuješ puno bolje. Ja... Zaista mi je ţao.« Glas joj je pukao na kraju i počela je treptati pa je spustila glavu i poloţila dlan preko njegovog srca. U ovakvim je trenucima osjećao uţasnu ţelju za darom govora. Mislim, neće je premjestiti kako bi mogao izvaditi prokleti blok. Na kraju ju je samo njeţno drţao, jer to je bilo sve što joj je mogao ponuditi. I nije si umislio da ova izjava skriva neko dublje značenje. To nije izjava ljubavi, a uostalom nije ni potrebna jer joj je već oprostio. No nekako mu je ipak pomogla. Bilo je to još daleko od toga kako je zamišljao stvari između njih, ali bilo je prokleto bolje od ničega. John je povukao plahtu na njezinu ramenu pa naslonio glavu. Zagledao se kroz zamračeni prozor i proučio zvijezde koje su istočkale baršunasto crno nebo. Smiješno, ali osjećao se kao da mu je raj prislonjen na prsa, a ne da je gore iznad svijeta. Xhex je bila ţiva. Bila je u njegovom naručju. I vodio ju je kući. Da. Sve u svemu, situacija je mogla biti puno gora.

115


Dvadeset i peto poglavlje ash će kasnije pomisliti kako nikada ne znate na koga ćete naletjeti. L Jednostavno, nikada ne znate kako će jednostavna odluka da na uglu skrenete lijevo ili desno promijeniti stvari. A ponekad taj odabir nije bio bitan. No ponekad... odveo vas je na neočekivana mjesta. No u ovom trenutku još nije došao do te spoznaje. Vozio je pored farmi i razmišljao o vremenu. Maloprije je prošlo jedan. »Koliko još?« Lash je pogledao prema suvozačevom sjedalu. Prostitutka koju je pokupio u uličici u centru bila je dovoljno zgodna i napumpana s dovoljno silikona da snima porniće, ali bila je nervozna i mršava zbog ovisnosti. Bila je i očajna. Toliko navučena da je za samo sto dolara ušla u auto i pristala poći na »zabavu«. »Još malo«, odgovorio je i vratio pogled na cestu. Bio je krajnje razočaran. Ovu scenu si je zamišljao sa Xhex zavezanom na straţnjem sjedalu sa začepljenim ustima, puno romantičnije. Umjesto toga imao je ovu propalicu. Ali nije se mogao boriti protiv situacije u kojoj se nalazio: trebao se hraniti, a njegov je otac očekivao pridošlicu i nije imao vremena traţiti Xhex. Jedan od najgorih ustupaka bio je taj da je kuja u njegovom autu čovjek. Bila je puno manje korisna od vampirske ţenke, ali nadao se da će, što se hranjenja tiče, njezin spol biti dovoljan. Drugim riječima, nije uspio naći pripadnika svoje vrste u suknji. »Znaš«, rastegnula je. »Prije sam bila model.« »Zaista?« »Na Manhattanu. Ali znaš, ti gadovi... njima nije stalo. Samo nas ţele iskoristiti, znaš.« Dobro. Prvo mora zaboraviti tu poštapalicu znaš. A drugo, kao da joj puno bolje ide samoj u Caldwellu. »Sviđa mi se tvoj auto.« »Hvala«, odgovorio je. Nagnula se prema njemu, a grudi su joj se izlile iz ruţičastog korzeta. Ugledao je masne mrlje od prljavih prstiju, kao da ih nekoliko dana nije oprala, a mirisala je po umjetnim trešnjama, znoju i cracku. »Znaš, sviđaš mi se...« Spustila je ruku na njegovo bedro, a glavu sagnula prema krilu. Kad je osjetio da petlja oko njegovog zatvarača, zgrabio je šaku obojane plave kose i povukao je natrag. Nije ni primijetila bol. »Nemojmo sada započinjati«, rekao je. »Još malo i stigli smo.« Ţena je polizala usne. »Dobro. Moţe.« Pokošena polja s obje strane ceste bila su obasjana mjesečinom, a drvene kuće raštrkane između polja blistale su u mraku. Na većini je gorjelo samo svjetlo na trijemu. U ovom su kraju ljudi u ponoć već odavno spavali. Zato su i odlučili napraviti bazu ovdje, u kraju pita od jabuka i američkih zastava. Pet minuta kasnije stali su pred farmom i parkirali blizu ulaznih vrata. »Nema nikog drugog«, rekla je. »Zar smo mi prvi?« »Aha.« Nagnuo se naprijed da ugasi motor. »Idemo...« Zaledio se kad je čuo škljocaj kraj uha.

116


Prostitutkin glas više nije bio snen. »Van iz auta, gade.« Lash je naglo okrenuo glavu i umalo zaţvalio cijev 9-milimetarskog pištolja. Kurva je pištolj drţala posve mirnim rukama i lukavo ga promatrala, što je morao poštovati. Kakvo iznenađenje, pomislio je. »Van«, naredila je. Polako se nasmiješio. »Jesi li ikada pucala iz pištolja?« »Često.« Nije ni trepnula. »I krv mi ne predstavlja problem.« »Aha. To je dobra vijest.« »Izlazi...« »I koji je plan? Naredit ćeš mi da izađem. Upucati me u glavu i ostaviti. Uzeti moj mercedes, ključeve i novčanik.« »I što god da imaš u prtljaţniku.« »Trebaš rezervnu gumu? Postoje dućani koji prodaju Firestone i Goodyear gume. Samo da znaš.« »Misliš da ne znam tko si ti?« Oh, bio je prilično siguran da nema pojma. »Slušam.« »Viđala sam ovaj auto. Viđala sam tebe. Kupila sam tvoju drogu.« »Moj kupac. Kako slatko.« »Van.« Nije se pomaknuo pa je malo pomaknula cijev pištolja i opalila. Metak je izletio kroz prozor njemu iza leđa, a on se naljutio. Jedno je igrati se. Drugo je uzrokovati štetu na njegovom vlasništvu. Uperila je cijev njemu između očiju, a on se dematerijalizirao. Pojavio se s druge strane auta i gledao je kako se okreće na sjedalu dok njezina kovrčava kosa leti na sve strane. Naglo je otvorio njezina vrata kako bi je naučio ponešto o planovima i izvukao je za ruku. Začas je preuzeo kontrolu nad njezinim pištoljem, samo ga je zgrabio. Utaknuo je devetku otraga za pas, a nju privukao na prsa i pritisnuo joj vrat podlakticom. »Što... što...?« »Rekla si mi da izađem«, rekao joj je na uho. »Pa sam to i učinio.« Njezino vitko tijelo bilo je slabašno poput lista, tresla se poput šibe u jeftinoj kurvinskoj odjeći. Kada bi je usporedio s borbama protiv Xhex, bilo bi to kao da uspoređuje dah i uragan. Kako dosadno. »Hajdemo unutra«, šapnuo je, spustio usta do njezina grla pa je očnjakom prešao preko njezine ţile. »Unutra bi nas trebao čekati još jedan gost.« Ustuknula je od njega i okrenula lice, a on se nasmiješio i pokazao zubalo. Njezin je vrisak otjerao sovu s grane, a on je taj hičkokovski trenutak prekinuo tako da joj je dlanom začepio usta i natjerao je u kuću. Unutra se širio miris smrti zbog sinoćnje inicijacije i kanti punih krvi. Međutim, to je imalo svojih prednosti. Snagom volje je upalio svjetla, a ţeni se pruţio pogled na blagovaonicu pa se ukočila od uţasa i onesvijestila. Baš lijepo od nje. Tako ju je bez muke polegnuo na stol i zavezao raširenih ruku i nogu. Došao je do daha pa je kante odnio u kuhinju, izlio krv u sudoper, očistio noţeve, i poţalio što nema gospodina D.-ja da obavlja njegove prljave poslove.

117


Baš je vraćao izvlačivi tuš na mjesto kad mu je sinulo da degradu kojeg su sredili noć prije nema ni traga ni glasa. Odnio je kante u blagovaonicu i postavio ih ispod kurvinih zglobova pa je brzo provjerio prizemlje kuće. Kad se uvjerio da ga nema, otrčao je na kat. Vrata ormara u spavaćoj sobi bila su otvorena, a na krevetu je bila vješalica, kao da je netko uzeo košulju. U kupaonici u tuš-kabini, voda je još kapala niz zidove. Koji kurac? Kako je taj tip dovraga otišao? Nije imao auto, mogao je dakle samo pješački. Moţda stopirati. Ili prespojiti ţice na kamionetu nekog farmera. Lash se spustio u prizemlje gdje se kurva osvijestila i pokušavala ispljunuti krpu iz usta dok se raskolačenih očiju koprcala po stolu. »Još samo malo«, rekao je i promotrio njezine mršave noge. Obje su bile tetovirane, ali bila je to jedna velika nepovezana zbrka, mjestimične mrlje, od kojih je neke mogao prepoznati, dok su druge bile uništene lošim radom i oţiljcima. Mnogo leptira u neonskim bojama, zaključio je. Moţda je to bio prvotni plan. Koračao je van iz kuhinje pa bi ušao kroz blagovaonicu pa opet krenuo niz hodnik. Oštro lupanje peta po stolu i škripa njezine gole koţe nestalo je u pozadini dok se on pitao gdje je dovraga novi član i zašto mu otac kasni. Pola sata kasnije i dalje se ništa nije dogodilo pa je poslao mentalni upit na drugu stranu. Otac mu nije odgovorio. Lash je otišao na kat i zatvorio vrata, razmišljajući kako se moţda nije dovoljno koncentrirao jer je ljut i frustriran. Sjeo je na krevet, poloţio ruke na koljena i smirio se. Kad mu je srce počelo kucati polako i odmjereno, duboko je udahnuo i poslao novu poruku... i nije dobio odgovor. Moţda se Omegi nešto dogodilo? Osjetio je navalu emocija i odlučio sam otići u Dund. Bez problema se raspršio u molekule, no kada se pokušao materijalizirati na drugom svijetu, bio je blokiran. Izbačen. Odbijen. Osjećao se kao da je udario u zid, i kad se vratio u usranu spavaću sobu na farmi, preplavili su ga mučnina i šok. Koji kurac? Zazvonio mu je mobitel pa ga je izvadio iz dţepa sakoa i namrštio se ugledavši broj. »Halo?« rekao je. Začuo je dječački hihot. »Hej, šupče. Ovdje tvoj novi šef. Hajde pogodi tko je upravo dobio promaknuće? I da, tata ti poručuje da ga više ne gnjaviš. Ono je bio kriv potez kad si ga pitao za ţenske, trebao si znati kakav ti je otac. Oh, i sada te moram ubiti. Vidimo se uskoro!« Novak se počeo smijati, zvuk se pronio vezom i urezao Lashu u mozak, a poziv se prekinuo. No nije on bio taj koji je poklopio.

Nije bila trudna. Barem koliko je doktorica Jane vidjela. Zahvaljujući panici koja ju je preplavila, Xhex se uopće nije sjećala dolaska u palaču. Ideja da je postojala makar i šansa da je... Na kraju krajeva, nije nosila svoje lance, a njihova je svrha bila da ubiju njezine simpatske porive, uključujući i ovulaciju. 118


Što bi učinila? Dobro, o tome bi se dalo razmišljati pa je najbolje da odmah prestane. Bog zna da je imala dovoljno briga s onime što se »zaista dogodilo«. Duboko je udahnula Johnov miris i usredotočila se na snaţno i odmjereno kucanje njegovog srca ispod uha. Kombinacija iscrpljenosti, trapavosti poslije hranjenja i potrebe da se malo odmakne od svega ubrzo ju je uljuljala u dubok san bez snova na tom straţnjem sjedalu terenca. Probudio ju je osjećaj da je netko podiţe pa je otvorila oči. John ju je nosio preko nekakvog parkinga koji je sigurno bio ispod zemlje jer su zidovi i strop izgledali poput stijena. Vishous je otvorio masivna čelična vrata, bio je začudno raspoloţen da pomaţe, a s druge strane vrata... čekala je noćna mora. Ugledala je dugačak, nepoznat hodnik s blijedim pločicama na podu, betonskim zidovima i niskim stropom s fluorescentnom rasvjetom. Vratila se u prošlost, zarobljena u staroj noćnoj mori nije vidjela što se zaista odvija oko nje. Napela je izmoreno tijelo u Johnovim rukama i počela se opirati njegovu stisku, boriti se da se oslobodi. Istog je trena počela zbrka, ljudi su pojurili prema njoj, zazvonila je glasna sirena... Kad joj je kroz maglu sinulo da je boli čeljust, shvatila je da viče. A onda je odjednom vidjela samo Johnovo lice. Nekako ju je uspio okrenuti u rukama tako da su bili nos do nosa, a prste je zario u njezine bokove. Kad pred očima više nije vidjela hladan hodnik već njegove oči, prošlost ju je ispustila iz stiska u njegovo naručje. Nije ništa rekao. Samo je mirno pustio da ga ona promatra. Upravo je to i trebala. Nije skidala pogled s njegovih očiju, uz njihovu je pomoć isključila vlastiti mozak. Kad je kimnuo, ona mu je uzvratila pa se on opet počeo kretati. Povremeno je odvojio pogled od nje kako bi provjerio kamo korača, ali uvijek ga je vratio. Uvijek se vratio. Začula je mnoge glasove, mnogo se vrata otvorilo i zatvorilo, a zatim je ugledala mnoštvo zelenih pločica. Nalazila se u ordinaciji obasjana jarkom lampom, a gdje god da je pogledala, vidjela je medicinsku opremu u staklenim ormarićima. John ju je poloţio na stol, a ona je opet izgubila kontrolu. Pluća su odbijala raditi svoj posao, kao da je zrak otrovan, a dok je zvjerala pogledom po prostoriji, oprema, instrumenti i taj stol samo su pojačavali njezinu paniku... taj stol. »Opet je gubimo.« Glas doktorice Jane bio je neumoljivo miran. »Johne, dođi ovdje.« John se pribliţio, a Xhex je prikovala pogled za njegove oči. »Xhex?« slijeva je začula glas doktorice Jane. »Dat ću ti sredstvo za smirenje...« »Bez lijekova!« Odgovor joj je izletio iz usta. »Radije ću se bojati... nego biti bespomoćna...« Plitko je disala, a svaki slabašan pokušaj da unese zrak u pluća jasno joj je dokazivao da je ţivot satkan od patnje, a ne od radosti. Proţivjela je previše ovakvih trenutaka, prečesto su je savladali bol i strah, bilo je previše mračnih sjena koje se nisu samo skrivale u zakutcima već su isisale svu svjetlost iz tame njezinog postojanja. »Pusti me... pusti me da odem...« Kad je John raskolačio oči, shvatila je da je pronašla jedan od njegovih noţeva, da ga je izvukla iz korica i pokušavala mu ga turiti u dlan. »Molim te, pusti me da odem... Ne ţelim više biti ovdje... Riješi me ovog zauvijek, molim te...« Uspjela se malo usredotočiti kada su se svi oko nje ukočili. Rhage i Mary stajali su u kutu. Rehv je bio ondje. Vishous i Zsadist. Nitko nije govorio niti se micao. 119


John je uzeo bodeţ iz njezine ruke i kad ga je maknuo, ona je zaplakala. Jer ga nije planirao upotrijebiti. Ne na njoj. Ni sada... ni ikada. A ona nije bila dovoljno jaka da to sama učini. Osjećaji su odjednom počeli bubriti u njoj, širili su se pod pritiskom, a ona se panično osvrnula kad su se police počele tresti, a računalo u kutu počelo poskakivati na stolu. John je, međutim, bio spreman. I brz. Počeo je pokazivati istom ţurnosti koju je ona osjećala i trenutak kasnije su svi izašli. Osim njega. Trudeći se svim snagama da ne eksplodira, pogledala je u svoje ruke. Zaista su se jako tresle, poput muhinih krila... Dok je zurila u ruke, dosegnula je dno. Vrisak koji je ispustila bio je potpuno stran, prodoran i uţasnut. John se nije micao. Čak ni kada je ponovno zavrištala. Nije se micao. Nije bio uznemiren. Jednostavno je... stajao ondje. Zgrabila je plahtu u koju je bila umotana i čvršće je povukla oko sebe, svjesna toga da se raspada, da je prolazak niz onaj hodnik stvorio pukotinu koja se sada raširila u pravi procijep. U stvari, osjećala se kao da se odvojila u dvije osobe, jednu ludu koja vrišti iz petnih ţila i plače krvavim suzama... i drugu mirnu, mentalno zdravu koja iz kuta promatra nju i Johna. Hoće li se te dvije polovice ikada ponovno spojiti? Ili će zauvijek biti ovako rastrgana na dva dijela? Njezin je um odabrao promatrača, a ne histeričnu verziju i povukla se na to bešumno mjesto. Promatrala se kako jeca sve dok nije ostala bez zraka. Kapi krvi koje su tekle niz njene obraze blijede poput krpe nisu joj se gadile, kao ni lude, raskolačene oči ili manično trzanje njezinih ruku i nogu. Ţalila je ţenku koja je dovedena u to stanje. Koja je izbjegavala sve emocije. Ţenku čije je rođenje bilo prokletstvo. Ţenku koja je činila zlodjela i kojoj su drugi isto činili zlo. Ţenku koja se natjerala da ojača i pretvorila svoj um i emocije u čelik. Ţenku koja je pogriješila kad se zaključala i odvojila od svega. To joj nije pruţalo snagu, kako si je uvijek govorila. To joj je samo omogućilo preţivljavanje... i jednostavno to više nije mogla činiti.

120


Dvadeset i šesto poglavlje eksala si se. S Eliahuom Rathbooneom.« S Gregg je odmaknuo Holly od sebe i zagledao se u njezino lice misleći da je izgubila razum, ili ono malo razuma što je imala. I nije bila jedina, jer je i on očito zamislio ono što je upravio vani »vidio«. Međutim, pogled joj je bio jasan i iskren. »Došao mi je. Ja sam spavala...« Prekinulo ju je još kucanja pa Stanov glas. »Halo? U kojoj sam sobi...« »Čekaj, Stan«, doviknuo je Gregg. Nezadovoljno mumljanje je utihnulo, začuli su korake prema Hollynoj sobi i lupanje vratima. »Dođi ovamo.« Povukao je Holly prema krevetu. »Sjedni i ispričaj mi... što ti misliš da se dogodilo.« Dok je govorila, on se usredotočio na njezine otečene usne. »Istuširala sam se. Bila sam iscrpljena pa sam legla da malo odmorim oči prije nego što obučem spavaćicu. Sigurno sam zaspala... jer sljedeće što pamtim je taj san...« Oh, za boga miloga. »Holly, samo zato što si imala noćnu moru ne znači...« »Nisam završila«, odbrusila je. »I to nije bila noćna mora.« »Mislio sam da si preplašena.« »Kasnije je postalo strašno.« Izvila je obrvu. »Hoćeš li me pustiti da ispričam priču?« »Dobro.« Ali samo zbog nade da će je nagovoriti da usta kasnije zaposli na drugačiji način. Kvragu, usne su joj zaista divne... »Hajde, navali.« Navali. Da, o tome je razmišljao. »Sanjala sam da mi je u sobu ušao muškarac. Bio je visok i mišićav... najveći čovjek kojeg sam ikada vidjela. Bio je odjeven u crno i stao je u podnoţju kreveta. Mirisao je fantastično... i samo je zurio u mene. Ja...« Rukom se primila za vrat pa ju je polako spustila među grudi. »Maknula sam ručnik i povukla ga na sebe. Bilo je... neopisivo...« To su bile dobre vijesti. Jer odjednom nije ţelio slušati o tome što je uslijedilo. »Uzeo me je.« Opet je vratila ruku na vrat. »Kao nitko prije njega. Bio je tako...« »... obdaren poput magarca i obradio te kao nitko prije njega. Čestitam. Tvoja podsvijest bi trebala reţirati pornjavu. Kakve to ima veze s Eliahuom Rathbooneom?« Holly ga je hladno pogledala i rastvorila ogrtač. »Jer kad sam se probudila, otkrila sam ovo.« Pokazala je ljubavni ugriz na vratu. »I zaista sam se seksala s nekime.« Gregg se namrštio. »Kako znaš?« »Što misliš kako znam?« Gregg je pročistio grlo. »Jesi li dobro?« Poloţio je dlan na njezinu ruku. »Mislim...ovaj, ţeliš li zvati policiju?« Hollyn smijeh bio je dubok i nevjerojatno seksi. »Oh, bilo je suglasno. Što god to bilo.« Oči su joj izgubile sjaj. »O tome se radi... Ne znam što je to bilo. Mislila sam da sam sanjala. Nisam mislila da je stvarno sve dok...« Sve dok nije otkrila nepobitan dokaz da je bilo. Gregg joj je pomaknuo plave ekstenzije preko ramena. »Sigurno si dobro?« »Mislim da jesam.« Čovječe, nije trebao ni sekunde da donese odluku.

121


»O.K, to je to, odlazimo ujutro.« »Što? O, boţe, Gregg... nisam htjela uzrokovati nevolje...« Namrštila se. »Moţda... Moţda sam sanjala i onaj dio nakon što sam se probudila. Opet sam se tuširala... moţda se ništa od toga u stvari nije dogodilo.« »Jebeš to. Nazvat ću Atlantu ujutro i reći im da se vraćamo na stari plan. Nećeš spavati na ovom opasnom mjestu.« »Isuse, mislim, pravi si kavalir, ali... ne znam. Sve je tako nejasno i sada se pitam hoću li se bolje osjećati ujutro. Zaista sam zbunjena... bilo je čudno.« Prstima je počela masirati sljepoočnice kao da je boli glava. »Reći ću samo da sam ţeljela da se to dogodi, sve što se zbilo...« »Jesu li ti vrata bila zaključana?« Ţelio je čuti odgovor na to pitanje, ali zaista nije ţelio slušati o obdarenom duhu. »Uvijek zaključam hotelsku sobu prije tuširanja.« »Prozori?« »Zatvoreni su. Pretpostavljam da su zaključani, ne znam.« »Pa večeras ćeš ostati sa mnom. Ovdje ćeš biti sigurna.« I ne samo zato što joj se sada neće upucavati. Imao je pištolj. Uvijek. Imao je dozvolu i znao se koristiti njime. Odlučio se naoruţati kad su ljude počeli kokati u L.A.-ju u prometu. Zajedno su se ispruţili na krevetu. »Ostavit ću svjetlo.« »U redu. Samo zaključaj vrata.« Kimnuo je i ustao, povukao zasun i stavio lanac pa brzo pregledao sve prozore. Kad se vratio u krevet, ona se smjestila na njegovu ruku i uzdahnula. Sagnuo se i povukao prekrivač preko nogu, ugasio lampu i smjestio se na jastuke. Pomislio je na muškarca koji je šetao imanjem i došlo mu je da zareţi. Jebeš ovo sranje. U pitanju je bio ili mještanin s ključem ili netko od osoblja tko zna obiti bravu. U slučaju da se nešto uopće dogodilo. Ona kao da je bila sve manje sigurna u to... Koga briga. Odlaze ujutro i gotovo. Namrštio se u tami. »Holly?« »Molim?« »Zašto si mislila da je to Rathboone?« Široko je zijevnula. »Jer je izgledao isto kao i onaj portret u dnevnom boravku.«

122


Dvadeset i sedmo poglavlje U pomogne.

ordinaciji podzemne klinike John je stajao ispred Xhex i nije bilo načina da joj

Vrištala je na stolu od nehrđajućeg čelika čvrsto drţeću plahtu napetim rukama, lice joj je bilo izobličeno, usta razjapljena, a crvene suze su joj tekle iz očiju i curile preko bijelih obraza... A on nije mogao ništa učiniti. Znao je da se nalazi u gadnoj situaciji. Znao je da on ne moţe doseći dno bunara u koji je ona upala. I sam je bio ondje. Znao je točno kako je to spotaknuti se i pasti i osjetiti agoniju udarca... iako vam se tijelo u stvari nije pomaknulo. Jedina je razlika bila u tome što je ona imala glas da oglasi svoju bol. Zvuk mu je odzvanjao u ušima, srce mu je pucalo zbog nje, ali ostao je jak promatrajući tu oluju koja se oslobodila. Razmišljao je o riječima svjedočiti i saslušati. Svjedočio je njezinom stanju, stavio joj se na raspolaganje i saslušao ju je, jer drugo niste ni mogli učiniti kada se netko raspada. Ali boţe, boljelo ga je gledati njezinu patnju. Boljelo ga je i fokusiralo ga je. Lashevo lice bilo je poput duha koji je u njegovim mislima poprimio oblik. Ona je vrištala, a on se zakleo na osvetu, sve dok mu srcem nije pumpala krv već potreba za odmazdom. A zatim je Xhex nekoliko puta duboko udahnula. Pa još nekoliko puta. »Mislim da sam završila«, rekla je hrapavim glasom. Pričekao je da bude siguran. Kad je kimnula, izvadio je blok i ţurno napisao poruku. Pokazao joj je papir, a ona ga je pogledala i trebalo joj je malo vremena da shvati poruku. »Mogu li prvo oprati lice?« Kimnuo je i prišao umivaoniku. Pustio je hladnu vodu, uzeo čisti ručnik s hrpe i namočio ga pa joj se vratio. Pruţila je ruke, a on joj je poloţio vlaţni ručnik u ruke i gledao je kako njime polako briše lice. Bilo je teško gledati je tako krhku i prisjetio je se onakve kakvom ju je uvijek pamtio: snaţne, moćne, nepopustljive. Kosa joj je narasla i lagano se uvijala, kao da bi imala kovrčavu kosu kada bi je pustila. Boţe, zaista je ţelio dodirnuti njezinu meku kosu. Pogledom je kliznuo po stolu i naglo raskolačio oči. Plahta joj se odmotala od tijela i ugledao je tamnu mrlju na mjestu gdje joj je ručnik bio obavijen oko bokova. Duboko je udahnuo i uhvatio miris svjeţe krvi i iznenadio se što ga nije prije osjetio. Doduše, bio je prilično okupiran. O boţe, ona krvari... Lagano ju je dodirnuo po ruci i usnama oblikovao riječi: doktorica Jane. Xhex je kimnula. »Da, hajdemo to završiti.« John je panično izašao iz ordinacije. Na hodniku ga je dočekalo mnoštvo zabrinutih lica na čelu s doktoricom Jane. »Je li spremna za mene?« John je zakoračio u stranu i ţurno joj mahnuo da priđe pa je doktorica pristupila. Međutim, zaustavio ju je. Okrenuo je leđa Xhex i pokazao: Ozlijeđena je negdje. Krvari. Doktorica Jane mu je poloţila ruku na rame i okrenula ga, tako da su zamijenili mjesta. »Znam. Moţda je najbolje da pričekaš vani. Ja ću se pobrinuti za nju. Ehlena? Moţeš 123


li ući, trebam pomoć.« Rehvengeova šelan ušla je u ordinaciju, a John je preko doktoričine glave promatrao kako pere ruke. Zašto ti Vishous ne pomogne? pokazao je. »Samo ćemo napraviti ultrazvuk da se uvjerimo da je dobro. Neću je operirati.« Doktorica Jane mu je uputila profesionalni osmijeh, koji ga je na čudan način preplašio. A zatim mu je zatvorila vrata u lice. Osvrnuo se i pogledao ostale. Svi mu muţjaci ostali na hodniku. Samo su ţenke bile unutra s njom. Misli su mu se uskovitlale i brzo je došao do zaključka koji nikako nije mogao biti ispravan. Osjetio je tešku ruku na ramenu pa V.-ov tihi glas. »Ne, moraš ostati vani, Johne. Pusti to.« Tada je shvatio da drţi kvaku u ruci. Spustio je pogled i rekao sam sebi da je pusti... Morao je tijelu dva puta poslati naredbu prije nego što je uspio pustiti metal. Više se nije čulo vrištanje. Nije bilo nikakvih zvukova. Čekao je i čekao. Koračao hodnikom pa još malo čekao. Vishous je zapalio novu cigaretu. Blay mu se pridruţio i zapalio Dunhill. Qhuinn je prstima bubnjao po bedru. Wrath je gladio Georgea po glavi, a zlatni retriver je blagim očima promatrao Johna. Konačno je doktorica Jane provirila kroz vrata i pogledala svog muţjaka. »Trebam te.« Vishous je ugasio cigaretu na čizmi i spremio je u straţnji dţep. »Asistiram?« »Aha.« »Čekaj da se presvučem.« Muţjak je otrčao u svlačionicu, a doktorica Jane je pogledala Johna u oči. »U dobrim je rukama...« Što joj je? Zašto krvari? pokazao je. »U dobrim je rukama.« Vrata su se ponovno zatvorila. V. se vratio i izgledao je poput ratnika, iako više nije bio odjeven u koţu. John se svim srcem nadao da je u operacijskoj dvorani jednako vješt kao i na terenu. Njegove su dijamantne oči bljesnule i pljesnuo je Johna po ramenu pa ušao u ordinaciju... koja je sada očito pretvorena u operacijsku dvoranu. Vrata su se zatvorila, a sada je John poţelio zavrištati. Međutim, samo je nastavio hodati, koračati gore-dolje hodnikom. Gore i dolje. Gore... i dolje. Ostali su s vremenom otišli sjesti u obliţnju učionicu, ali nije se mogao natjerati da im se pridruţi. Svaki put kad je prošao pored vrata koja su za njega bila zatvorena nastavio je koračati dalje, sve dok ga putanja nije dovela do izlaza na parking pa natrag do svlačionica. Njegove su duge noge gutale tu udaljenost, pedeset metara pretvorile su u nekoliko centimetara. Dobro, barem je njemu to tako djelovalo. Kad je peti put koračao prema svlačionici, John se okrenuo na peti i našao se pred staklenim vratima ureda. Stol, ormari sa spisima i računalo izgledali su tako nevjerojatno normalno da su mu ti neţivi predmeti pruţili utjehu. No ona je nestala čim je opet zakoračio. Krajičkom oka vidio je pukotine u betonu na drugoj strani zida, napuklinu koja se širila iz jednog mjesta udarca. Sjetio se noći kad se to dogodilo. Te strašne noći. 124


Sjedio je u uredu s Tohrom, pisao je zadaću, a brat je pokušavao ostati miran dok je zvao kući. Svaki put kad se Wellsie nije javila, svaki put kad mu se javila govorna pošta, napetost je malo porasla, sve dok se nije pojavio Wrath a za njime Bratstvo. Vijest da Wellsie više nema bila je tragična... no tada je Tohr saznao »kako«. Ne zbog toga što je bila trudna s njihovim prvim djetetom, već zbog toga što ju je degrad hladnokrvno ubio. Uzeo je nju i bebu skupa s njom. Tako je nastalo oštećenje na zidu. John mu je prišao i prstima prešao preko linija u betonu. Tohra je obuzeo takav bijes da je jednostavno eksplodirao preopterećen emocijama i materijalizirao se na nekom drugom mjestu. John nikada nije saznao kamo je nestao. Podigao je glavu i pogledao preko ramena osjećajući nečiji pogled na sebi. Tohr je stajao s druge strane staklenih vrata, u uredu, i gledao van. Kad su im se pogledi sreli, promatrali su se kao dva muţjaka, ne kao stariji i mlađi. John je sada odrastao. I poput mnogočega u njegovu ţivotu, više nije bilo povratka. »Johne?« Začuo je glas doktorice Jane pa se okrenuo i potrčao prema njoj. Kako je? Što se dogodilo? Je li... »Bit će dobro. Upravo se budi iz anestezije. Ţelim da ostane u krevetu sljedećih šest sati. Znači, ti si je hranio?« Pruţio je zglob, a doktorica je kimnula. »Dobro. Voljela bih da ostaneš s njom u slučaju da se ponovno treba hraniti.« Kao da bi igdje otišao. John je zakoračio u ordinaciju na prstima kako ne bi ništa poremetio, ali nje nije bilo. »Preselili smo je u drugu sobu«, rekao je V. koji je stajao pored autoklava. Prije nego što je prošao kroz vrata na drugom kraju prostorije, pogledao je što je ostalo nakon operacije. Ugledao je zabrinjavajuću količinu krvave gaze na podu i još krvi na stolu na kojem je leţala. Plahta i ručnici u koje je bila zamotana leţali su na podu. Toliko krvi. Sve svjeţe. John je glasno zazviţdao da ga V. pogleda. Moţe li mi netko reći koji se kurac ovdje događalo? »Moţeš s njom o tome razgovarati.« Brat je izvadio narančastu vreću za otpadni materijal i počeo sakupljati gazu, zastao je, ali nije Johna pogledao u oči. »Bit će dobro.« I tada je John pouzdano znao. Znao je da je Lash s njom postupao loše, ali situacija je bila još gora. Puno gora. Kad se radilo o ozljedama zadobivenim u borbi ili na terenu, o njima se govorilo bez ikakve zadrške, slomljena bedrena kost, zdrobljena rebra, ubodna rana. Ali ţenka koja je pregledana bez prisustva muţjaka, a nitko ne ţeli ni zucnuti o operaciji? To što su degradi impotentni, to ne znači da ne mogu činiti druge stvari s... Kroz dvoranu je zapuhao hladan povjetarac, a V. je podigao glavu. »Ako moţe jedan savjet, Johne. Na tvom bih mjestu svoja nagađanja zadrţao za sebe. Pod pretpostavkom da ţeliš biti taj koji će ubiti Lasha. Cijenim Rehva i Sjene, ali nema smisla da oni obave ono što je tvoje pravo.« Boţe, ovaj brat je zaista cool, pomislio je John. Kimnuo je i krenuo prema Xhexinoj sobi razmišljajući kako ti muţjaci nisu jedini razlog zašto će šutjeti. Ni Xhex nije morala znati na što je on sve bio spreman. Xhex se osjećala kao da joj je netko parkirao Volkswagenov kombi u maternici. Osjećala je tako jak pritisak da je čak podignula glavu i pogledala je li joj cijelo tijelo otečeno poput garaţe. Ne, bila je ravna kao i inače. Pustila je glavu da padne natrag na jastuk. 125


S jedne strane, nije mogla vjerovati gdje se nalazi: da je upravo prošla operaciju i da leţi u krevetu u jednom komadu... a da su joj otklonili problem oštećenja stijenke maternice. Umirući od straha od doktora, nije mogla vidjeti dalje od onoga što je njezin mozak odredio kao smrtonosno. Smatrala je, u tom ludom stanju, da se ne nalazi u sigurnom okruţenju, okruţena ljudima koje poznaje i kojima moţe vjerovati. Sada, kada je prošla kroz vatru, osjetila je neobičnu navalu endorfina od spoznaje da je u komadu. Začula je tiho kucanje i znala je tko je zbog mirisa koji je dopirao ispod vrata. Dodirnula je kosu i zapitala se kako izgleda, ali odlučila je da je bolje da ne zna. »Uđi.« Kroz vrata je provirila glava Johna Matthewa koji je izvio obrve kao da ţeli pitati kako je. »Dobro sam. Bolje. Ošamućena od lijekova.« Ušao je i naslonio se na zid, ruke je stavio u dţepove i prebacio jednu čizmu preko druge. Nosio je najobičniju bijelu majicu, što je vjerojatno bila dobra odluka jer je bila zamrljana krvi degrada. Mirisao je onako kako muţjak treba mirisati. Po sapunu i čistom znoju. I izgledao je onako kako muţjak treba izgledati. Visok, plećat i ubojit. Boţe, zar je zaista potpuno pukla pred njime? »Kosa ti je kraća«, rekla je bez posebnog razloga. Izvadio je jednu ruku i nespretno prošao rukom preko glave. Glava mu je bila nagnuta pa je vidjela moćne mišiće njegovih ramena kako se napinju ispod zlatne koţe. Odjednom se upitala hoće li se ikada ponovno seksati. Bila je to strana pomisao. S obzirom na to kako je provela....Namrštila se. »Koliko me tjedana nije bilo?« Podigao je četiri prsta i napravio pokret kao da nešto štipa. »Skoro četiri?« Kad je kimnuo, ona je pomno zagladila plahtu preko svojih prsa. »Skoro... četiri.« Pa ljudi su je drţali nekoliko mjeseci prije nego što je uspjela pobjeći. Trebala bi bez problema preboljeti otmicu kraću od četiri tjedna. Ah, ali odlučila je da neće ostati, zar ne? Nema što »preboljeti«. Samo »obaviti posao«. »Ţeliš li sjesti?« rekla je i pokazala prema stolcu pored kreveta. Bio je to tipičan stolac kakvog biste očekivali u bolnici, drugim riječima izgledao je jednako udoban koliko i kolac zaboden u guzicu, ali nije ţeljela da on ode. John je izvio obrve, kimnuo i prišao. Posjeo je svoje golemo tijelo na maleni stolac i pokušao prekriţiti noge u koljenu pa u gleţnjevima. Na kraju se nekako izvio s cipelama ispod kreveta i rukom prebačenom preko naslona stolice. Ona je petljala s prokletom plahtom. »Mogu li te nešto pitati?« Krajičkom oka vidjela je da kima pa se okreće i vadi blok i kemijsku iz straţnjeg dţepa. Pročistila je grlo i zapitala se kako da to točno sroči. Na kraju se pokolebala i odlučila za neosobno pitanje. »Gdje je Lash zadnji put viđen?« On je kimnuo i nadvio se nad papir i ţurno napisao odgovor. Dok je riječima ispunjavao bijeli list, mogla ga je gledati... i shvatila je da ga nikada ne ţeli pustiti. Ţeljela je da zauvijek bude uz nju. Sigurna. Pored njega bila je uistinu sigurna. 126


Uspravio se i pruţio joj blok. A zatim kao da se ukočio. Iz nekog se razloga nije mogla usredotočiti na njegove riječi i napregnula se... John je polako spustio ruku. »Čekaj, nisam još pročitala. Moţeš li... Čekaj. Što je bilo?« Prokletstvo, sada ni njega nije jasno vidjela. John se nagnuo na stranu i čula je zvuk papira. Zatim joj je dao maramicu. »O za boga miloga.« Uzela je maramicu i utisnula je na oči. »Mrzim to što sam ţensko. Zaista jebeno prezirem to što sam ţensko.« Dok je ona mljela o estrogenu, suknjama, rozom laku za nokte i prokletim potpeticama, on joj je dodavao maramicu za maramicom i sakupljao one zamrljane koje je iskoristila. »Znaš da nikada ne plačem.« Strogo ga je pogledala. »Nikada.« Kimnuo je. Pa joj dodao još jedan prokleti rupčić. »Isuse. Prvo ne mogu prestati vrištati, a sada kapa iz mene. Mogla bih ubiti Lasha samo zbog ovog sranja.« Ledeni udar je proletio prostorijom pa je pogledala Johna, i lecnula se. U djeliću sekunde se preobrazio iz sućutne osobe u sociopata. Čak je bila uvjerena da on nije svjestan toga da je iskesio očnjake. Šapatom je pitala ono pitanje koje je najviše ţeljela pitati. »Zašto si ostao? U ordinaciji, onda prije?« Maknula je pogled s njega i zagledala se u crvene točkice na maramici. »Ostao si i... kao da si me razumio.« Uslijedila je tišina u kojoj je shvatila da je tek okvirno upoznata s njegovom ţivotnom pričom: s kime je ţivio, što je radio na terenu, kako se borio, gdje je provodio vrijeme. Ali nije znala detalje. Nije znala ništa o tome odakle je došao. Iz nekog nepoznatog razloga ţeljela je da joj se to razjasni. Jebeš to, znala je točno zašto. Dok se u ordinaciji suočavala s potpunim uţasom, jedino što ju je drţalo prizemljenu za zemlju bio je on, i bilo je čudno, ali sada se osjećala povezana s njime na nekoj dubljoj razini. Vidio ju je u njezinom apsolutno najgorem trenutku, kad je bila najslabija, najluđa, i nije odvratio pogled. Nije ju napustio i nije ju sudio i nije izgorio. Kao da ih je nešto spojilo usred vreline njezina raspadanja. Ovo je bilo više od osjećaja, bilo je to pitanje duša. »Koji ti se vrag dogodio, Johne? U tvojoj prošlosti?« Namrštio se i prekriţio ruke na prsima kao da je on sada taj koji pokušava smisliti kako da se izjasni. Uz to, njegova emocionalna rešetka najednom je buknula svakakvim mračnim emocijama i stekla je dojam kako razmišlja da pobjegne. »Gle, ne ţelim te siliti.« Sranje. Zajeb. »Ako ţeliš glumiti da su ti cijeli ţivot cvjetale ruţe, ja ću to prihvatiti i ići dalje. Samo... Većina ljudi bi se barem trznula. Kvragu, čak je i doktorica Jane imala taj izraz lica kao da sa mnom mora postupati paţljivo nakon što sam pukla. A ti? Ti si samo stajao.« Pozorno se zagledala u njegovo bezizraţajno lice. »Gledala sam u tvoje oči, Johne, i u njima sam ugledala više od čistog teoretskog razumijevanja.« Nakon duge pauze okrenuo je novi list papira i brzo napisao. Kad je ugledala riječi, shvatila je njegovu stranu i skoro opsovala. Reci mi što su ti napravili u dvorani. Prvo mi reci što nije bilo u redu s tobom. Ah, da, klasičan primjer ti meni pa ću ja tebi.

Lashu je trebalo samo sat vremena da odveze sebe, kurvu i mercedes s farme natrag 127


na rane u gradu. Usredotočen samo na preţivljavanje kretao se brzo i odlučno, a putem je samo jednom stao. Kod kolibe u šumi gdje je pokupio neke nuţne potrepštine. Kad je parkirao u garaţi na ranču, čekao je da se vrata zatvore pa je izašao i izvukao prostitutku sa straţnjeg sjedala. Nosio ju je kroz kuhinju dok se koprcala pa podigao barijere kakvima je Xhex drţao zatočenu. Ali čarobna barijera nije bila za Plastičnjaču. Omega je znao gdje se njegovi degradi nalaze s ove strane. Mogao ih je osjetiti kao odjeke vlastitog postojanja. Na sličan su način oni osjećali prisutnost drugih članova Društva. Jedina šansa koju je Lash imao da ostane skriven bila je da sam sebe zarobi. Gospodin D. nije znao da je Xhex u onoj spavaćoj sobi, bilo je očito da je zbunjen svaki put kada je gore nosio hranu. Naravno, najvaţnije je pitanje bilo hoće li to zaustaviti Omegu. I koliko dugo. Lash je kurvu bacio u kupaonicu, briţno i osjećajno kao da odbacuje staru torbu s prljavim rubljem. Pala je u kadu i zastenjala kroz vrpcu koja joj je bila zalijepljena preko usta, a on se vratio u auto. Trebalo mu je dvadesetak minuta da se raspakira, sve je poslagao na betonski pod garaţe: sedam sačmarica kratkih cijevi. Plastičnu vrećicu punu gotovine. Kilogram i pol plastičnog eksploziva C4. Dva daljinska detonatora. Ručnu granatu. Četiri poluautomatske puške. Streljivo. Streljivo. Streljivo. S vrha stepenica ugasio je svjetlo u podrumu, prišao straţnjim vratima, otvorio ih i pruţio van ruku. Hladan je zrak bez problema prolazio kroz barijeru, ali dlanom je osjetio opiranje. Barijera je bila jaka... ali mora biti jača. Pravac kurva. Lash je zatvorio vrata, navukao zasun i krenuo u kupaonicu. Bacio se na posao, izvadio noţ, prerezao uţad kojima su joj zglobovi bili vezani iza leđa pa... Mlatarala je sve dok je nije onesvijestio udarcem u glavu. Cap. Cap. Cap. Zarezao je tri duboke rane u njezinim zglobovima i vratu pa je sjeo i promatrao kako krv sporo istječe iz nje. »Hajde kurvo, krvari.« Pogledao je na sat i pomislio da ju je trebao ostaviti pri svijesti jer bi imala brţi puls i viši tlak. Što bi skratilo ovo besciljno čekanje da ona iskrvari. Promatrao je proces i shvatio da ne zna koliko dugo ona mora krvariti, ali crvena mlaka pod njom se širila, a njezin je ruţičasti korzet potamnio. Udarao je nogom sto na sat, a vrijeme je polako prolazilo... a zatim je primijetio da više nije blijeda već da je siva i da se razina krvi u kadi više ne podiţe. Zaključio je da je gotovo pa je razrezao njezin korzet, otkrio uistinu grozne implantate te joj zario noţ u prsa i oštricom probio prsnu kost. Zatim je porezao sebe. Pruţio je zglob iznad rupe koju je napravio u njoj i gledao kako crne kapljice padaju na nepokretno srce. Opet nije bio siguran koliko je krvi potrebno i zaključio je da je bolje pretjerati. Ostalo mu je da zazove energiju u dlan, da snagom volje natjera molekule zraka da počnu kruţiti snagom tornada sve dok se ne pretvore u snaţnu kinetičku silu koju on moţe kontrolirati. Lash je spustio pogled na kurvu, na njezino masakrirano tijelo, razmazanu šminku i spetljanu kosu gadniju od najlošije perike. Ovo mora uspjeti. Za sada je samo podigao barijeru i stvorio energetsku kuglu, a već 128


je osjećao kako mu snaga slabi. Ovo mora upaliti. Odaslao je udar energije u njezinu prsnu šupljinu, a njezini mrtvi udovi su se zakoprcali poput ribe u kadi. Bljesnula je svjetlost pa se ugasila, a on je čekao i molio se... Uzdah koji je ispustila zvučao je uţasno, ali istovremeno je bio bogomdan. Fascinirano je promatrao kako joj srce počinje udarati i kako se njegova crna krv upija u golo meso njezinog grudnog koša i naglo se ukrutio. Ovo je moć, pomislio je. Jebeš gluposti koje se mogu kupiti novcem. Uistinu je bio bog, poput svog oca. Lash je sjeo na pete i promatrao kako joj se boja vraća u obraze. Kako joj se ţivot vraćao, primila se za rub kade, a mišići u bedrima su joj se počeli trzati. Sljedeći je korak bio nešto što on nije u potpunosti razumio, ali odlučio je ne dovoditi ga u pitanje. Kad je počela izgledati kao da je oţivjela, on je pruţio ruku i iščupao joj kucajuće srce iz prsa. Još dahtanja. Još davljenja. Bla, bla bla. Fascinirano je gledao što je postigao, pogotovo kad je poloţio dlan na njezinu prsnu kost i zapovjedio njezinom mesu da se samo poveţe. I vidi ti to, njezina koţa i kosti poslušali su njegovu volju i ponovno je bila kao prije. Samo bolje. Jer mu je sada bila korisna. Nagnuo se naprijed i upalio tuš, a mlaz ju je pogodio u tijelo i lice, počela je treptati i rukama nemoćno odmahivati kapljice. Koliko dugo sad mora čekati, pitao se. Koliko dugo prije nego što otkrije je li zaista korak bliţe nečemu što će ga zaista odrţavati na ţivotu. Osjetio je nalet iscrpljenosti kako mu se penje uz kraljeţnicu i usporava mu misli pa se naslonio na ormarić ispod umivaonika. Nogom je zalupio vrata, oslonio ruke na koljena i promatrao je kako se koprca. Tako slaba. Tako jebeno slaba. To je trebala biti njegova Xhex. Ovo je trebao učiniti njoj, a ne nekoj nasumičnoj bijednoj ţeni. Rukama je prekrio lice i pognuo glavu, a ushit je istekao iz njega. Ovo nije trebalo biti ovako. Nije to tako planirao. Dok je u bijegu. Dok ga proganjaju. Dok se muči da preţivi. Kako će dalje bez svog oca?

129


Dvadeset i osmo poglavlje D

ok je čekao da mu Xhex odgovori na pitanje, John se zagledao u riječi koje je napisao, podebljavao ih je kemijskom tako da su postajale sve tamnije i

tamnije. Vjerojatno nije pred nju trebao stavljati takve zahtjeve s obzirom na njezino stanje, ali ţelio je da mu ona nekako uzvrati. Ako će joj otkriti svoju ne baš ruţičastu prošlost, nije mogao biti jedini koji će se tako izloţiti. Također je zaista ţelio znati što joj se dogodilo, a samo mu je ona to mogla reći. Tišina se protezala između njih, a on je mogao misliti samo kako... sranje, isključuje ga. Opet. S jedne strane, to ga nije nimalo iznenadilo pa nije trebalo biti bitno. Sam bog zna da ga je već mnogo puta odbila. Osjećao se kao da ponovno umire kad se morao suočiti s... »Vidjela sam te. Jučer.« Naglo je podigao glavu na zvuk njezina glasa. Molim? oblikovao je riječ usnama. »Drţao me je u onoj spavaćoj sobi. Vidjela sam te. Ušao si i prišao si krevetu. Otišao si s jastukom. Ja... bila sam uz tebe čitavo to vrijeme.« John je podigao ruku do obraza, a ona se osmjehnula. »Da, dodirnula sam ti lice.« Isuse Kriste. Kako, oblikovao je riječ usnama. »Nisam sasvim sigurna kako on to radi. Ali tako me i zarobio. Svi smo bili u onoj spilji u kojoj je kolonija drţala Rehva. Simpati su došli, a Lash me zarobio, sve se tako prokleto brzo odvilo. Odjednom više nisam stajala na nogama, izvukao me, ali nisam se mogla boriti i nitko nije mogao čuti moje vikanje. To je poput zaštitnog polja. Ako si u njemu i pokušaš ga probiti, osjetiš brz i bolan šok, ali barijera ima i fizičku komponentu.« Dlanom je odgurnula zrak pred sobom. »Poput tkanja. Međutim, čudno je to što drugi ljudi mogu ući u taj isti prostor. Kao što si ti ušao.« John je odsutno shvatio da ga iz nekog razloga bole ruke. Spustio je pogled i vidio da ih je stegnuo u šake i da mu se blok zario u dlan. Kao i Bic kemijska kojom je pisao. Okrenuo je na novi list papira i napisao: Da sam barem znao da si ondje. Nešto bih poduzeo. Kunem se da nisam znao. Pročitala je njegove riječi pa mu je poloţila dlan na podlakticu. »Znam. Nisi ti kriv.« On se osjećao kao da je. Bio je u istoj prostoriji kao i ona, a nije znao... O, sranje. Brzo je pisao pa joj pokazao poruku: Je li se on vratio? Kad smo mi otiši? Xhex je odmahnula glavom, a njegovo je srce opet zakucalo. »Prošao je autom ispred kuće, ali odvezao se dalje.« Kako si pobjegla, pokazao je bez razmišljanja. Ţurno je okretao novi list papira, a ona je rekla: »Kako sam izašla?« Kimnuo je, a ona se nasmijala. »Znaš, morat ćeš me naučiti znakovni jezik.« Trepnuo je pa je usnama oblikovao riječ O.K. »I ne brini, ja brzo učim.« Duboko je udahnula. »Od trenutka kad me zarobio, barijera je bila dovoljno jaka da me drţi zatočenom. No tad ste vi došli i otišli i...« Namrštila se. »Jesi li ti sredio onog degrada u prizemlju?«

130


Očnjaci su mu iskočili u čeljusti i oblikovao je riječ: Nego. Osmijeh joj je bio oštar poput bodeţa. »Bravo. Čula sam te dok si to činio. Uglavnom, kad je sve utihnulo, znala sam da moram pobjeći ili...« Umrijeti, pomislio je on. Zbog onog što je on učinio u kuhinji. »I zato sam...« Podigao je ruku da je zaustavi pa brzo počeo pisati. Kad joj je pokazao svoje riječi, ona se namrštila i odmahnula glavom. »Oh, naravno da ti to ne bi učinio da si znao da sam ja ondje. Ali nisi znao. I zvučalo je kao da si ne moţeš pomoći. Vjeruj mi, meni se zadnjoj trebaš ispričavati što si zaklao jednog od tih gadova.« Istina, ali ipak ga je oblio hladan znoj od pomisli kako ju je nehotice doveo u opasnost. Duboko je udahnula zrak. »Uglavnom, kad ste otišli, postalo je očito da barijera slabi, i kad sam uspjela šakom razbiti prozor, znala sam da imam šanse.« Podigla je ruku i pogledala zglobove. »Na kraju sam se zaletjela kroz vrata. Zaključila sam da ću trebati snagu zaleta i imala sam pravo.« Xhex se okrenula na krevetu i lecnula. »Mislim da sam tada zaradila ozljedu. Unutarnju. Bol je bila gadna kad sam probijala barijeru, kao da vučem tijelo kroz mokri cement. I zid u hodniku sam jako udarila.« Osjetio je iskušenje da povjeruje da su masnice koje je vidio na njezinu tijelu rezultat bijega. Ali poznavao je Lasha. Dovoljno je puta svjedočio njegovoj okrutnosti i bio je posve uvjeren u to da je ona proţivjela gadosti u rukama neprijatelja. »Zato sam trebala operaciju.« To je izjavila jasnim i odmjerenim tonom. Problem je bio u tome što ga nije pogledala u oči. John je okrenuo novu stranicu, napisao pet slova velikim slovima i dodao upitnik. Kad je okrenuo blok prema njoj, jedva da je pogledala njegovo ZBILJA? Pogled njezinih sivih očiju zadrţao se na udaljenom kutu sobe. »Moţda sam tu ozljedu zadobila boreći se protiv njega. Ali nisam krvarila prije nego što sam pobjegla, pa eto...« John je polako izdahnuo i sjetio se izgrebanih i zamrljanih zidova koje je vidio u onoj sobi. Riječi koje je zatim napisao su ga zaboljele. Kad je pogledala njegove riječi, lice joj se toliko ukočilo da je postalo neprepoznatljivo. Kao da gleda u stranca. Pogledao je svoje riječi: Koliko je gadno bilo? Nije ju to trebao pitati, pomislio je. Vidio je u kakvom je bila stanju. Čuo je njezine vriskove u operacijskoj dvorani i stajao je uz nju kad je doţivjela ţivčani slom. Što je još trebao znati? Počeo je pisati ispriku kad je ona tiho progovorila. »Bilo je... O.K. Mislim...« Zagledao se u njezin profil, mislima je potičući da nastavi. Pročistila je grlo. »Ja se ne zavaravam. To nema smisla. Činjenica da ću uskoro umrijeti ako ne pobjegnem bila mi je posve jasna.« Polako je odmahnula glavom leţeći na bijelom jastuku. »Postajala sam sve slabija jer se nisam hranila i zbog borbi. Međutim, nije me smetala mogućnost smrti. I dalje mi to ne smeta. Smrt je samo proces, mada zna biti bolan. A kada to prođeš? Onda si dobro jer više ne postojiš i svo sranje je završeno.« 131


Iz nekog razloga njezin miran ton ga je učinio nervoznim i morao se premjestiti na stolčiću kako ne bi ustao i uskoračao se prostorijom. »Je li bilo gadno?« tiho je rekla. »Ja sam po prirodi borac. Tako da u nekoj mjeri nije bilo ništa posebno. Ništa s čime se ne mogu nositi. Mislim, ţilava sam ja. U klinici sam poludjela jer mrzim bolnice, a ne zbog Lasha.« Ta njezina prošlost, pomislio je. »Jedno ću ti reći.« Vratila je pogled na njegove oči, a on se trznuo od plamenog pogleda. »Znaš kako će to postati gore? Zbog čega bi ta tri tjedna postala posve nepodnošljiva? Ako ga ja ne ubijem. To ne bih mogla podnijeti.« Zdruţeni muţjak u njemu je počeo zavijati na te riječi, zapitao se zna li ona da joj neće moći dopustiti da kokne tog gada. Muţjaci štite svoje ţenke. To je univerzalni zakon ako imate kurac i jaja. Plus, John je ludio od same pomisli da bi se ona opet pribliţila Lashu. Jednom ju je već oteo. Što ako je opet zarobi? Neće im se pruţiti druga prilika da je spase. Nema šanse. »Znači«, rekla je. »Moju priču znaš. Sad je tvoj red.« Dobro. Sada je on zurio u udaljeni kut sobe. Isuse Kriste. Odakle početi? Okrenuo je novi list papira, spustio kemijsku i... Ništa mu nije padalo na pamet. Problem je bio u tome što je imao previše toga za napisati, previše toga za ispričati, a to je zaista bilo depresivno. Oboje su okrenuli glave kad su začuli oštro kucanje na vratima. »Kvragu«, opsovala je tiho. »Dajte nam minutu!« Nije baš bio raspoloţen za dijeljenje znajući da netko čeka s druge strane vrata. Osjetio je zujanje u glavi zbog toga, komunikacijske barijere između njih i njegove urođene tajanstvenosti. »Što se mene tiče, tko god da je to, moţe čekati vani cijelu noć i dan.« Zagladila je prekrivač preko trbuha. »Ţelim čuti što mi imaš za reći.« Smiješno, ali te su riječi podigle njegovu blokadu i brzo je napisao. Bilo mi lakše da ti pokaţem. Namrštila se kad je to pročitala pa kimnula. »U redu. Kad?« Sutra navečer. Ako ćeš smjeti izaći. »Dogovoreno.« Podigla je ruku i lagano je poloţila na njegovu podlakticu. »Ţelim da znaš...« Oboje su opsovali kad ju je prekinulo kucanje. »Samo minutu!« odbrusila je pa se opet okrenula njemu. »Ţelim da znaš... da mi moţeš vjerovati.« John je pogledao u njezine oči i istog trena prešao na drugu razinu postojanja. Moţda je opet bio u raju. Tko zna i koga briga. Znao je samo to da je zajedno s njom, a ostatak svijeta je nestao u magli. Je li moguće dva puta se zaljubiti u nekoga, prošlo mu je kroz glavu. »Koga vraga vi radite unutra?« Rehvov glas je prekinuo trenutak, ali nije ga izbrisao. Ništa to ne moţe učiniti, pomislio je John dok je Xhex odmicala ruku, a on ustao. »Uđi, seronjo«, odbrusila je. Čim je muţjak s irokezicom zakoračio u prostoriju, John je osjetio promjenu u atmosferi i znao je da, dok se nijemo promatraju, komuniciraju mislima kao simpati.

132


Krenuo je prema vratima kako bi im pruţio malo privatnosti, a u trenu kad je izlazio, Xhex je rekla: »Hoćeš li se vratiti?« Prvo je pomislio da se obratila Rehvu, ali muţjak ga je primio za ruku i zaustavio. »Hej, vraćaš se?« John je pogledao prema krevetu. Nekako je blok i kemijsku zaboravio na stoliću pa je samo kimnuo glavom. »Uskoro?« pitala je Xhex. »Jer nisam umorna i ţelim naučiti znakovni jezik.« John je opet kimnuo pa udario Rehvovu šaku svojom i krenuo prema operacijskoj dvorani. Dok je prolazio pored praznog stola, bilo mu je drago što je V. počistio nered i otišao. Jer ni uz najveće napore John ne bi uspio sakriti osmijeh s lica.

Blay je u tišini koračao pored Qhuinna kroz podzemni tunel koji je povezivao centar za obuku i predvorje palače. Tišinu su ispunjavali samo zvukovi njihovih koraka. Ni on ni Qhuinn nisu rekli ni riječi. I nisu se dodirivali. Nije bilo nikakvog tjelesnog kontakta među njima. Ranije, prije nego što je prijatelju priznao osjećaje, prije nego što se njihov odnos pokvario, Blay bi jednostavno pitao Qhuinna što mu je na umu jer ga je očito nešto okupiralo. Međutim, sada je nešto što bi prije učinio bez zadrške djelovalo poput neprimjerenog zadiranja u privatnost. Izlazili su kroz skrivena vrata ispod centralnog stubišta palače, a Blay je strepio od ostatka večeri. Da, nije još mnogo ostalo, ali u pravim okolnostima dva sata mogu trajati čitavu vječnost. Kao i u krivim okolnostima. »Layla bi nas trebala čekati«, rekao je Qhuinn prilazeći stubištu. Super... baš ono što mu treba da mu skrene misli. To jest ne treba. Vidio je kako Odabranica promatra Qhuinna i nije bio raspoloţen za njezine srameţljive koketne poglede. Pogotovo večeras. Osjećao se neobično ranjivo nakon što su umalo izgubili Xhex. »Dolaziš?« pitao je Qhuinn, a piercing na lijevoj obrvi mu se pomaknuo kad se namrštio. Blay je spustio pogled na ring u njegovoj punoj donjoj usni. »Blay? Jesi li dobro? Gle, kompa, mislim da se trebaš hraniti, svašta se izdogađalo u zadnje vrijeme.« Kompa... Isuse, kako je mrzio tu riječ. Ali morao se sabrati. »Da, moţe.« Qhuinn ga je čudno pogledao. »Moja soba ili tvoja?« Blay se hladno nasmijao i krenuo uz stepenice. »Zar je bitno?« »Nije.« »Točno.« Kad su se popeli na drugi kat, prošli su kraj Wrathove zatvorene sobe i nastavili niz hodnik s kipovima. Qhuinnova je soba bila prva, ali Blay je nastavio koračati, odlučivši da je vrijeme da se nešto odigra na njegovu terenu, prema njegovim uvjetima. Širom je otvorio vrata, ostavio ih i ignorirao tihi škljocaj kad ih je Qhuinn zatvorio. 133


Otišao je u kupaonicu i stao pred umivaonik, otvorio slavinu i umio se. Brisao je lice kad je osjetio miris cimeta i znao da je Layla stigla. Oslonio se na mramor, nagnuo na ruke i klonuo. Čuo je kako se u sobi izmjenjuju dubok i visok glas. Odbacio je ručnik i krenuo se suočiti s njima. Qhuinn je bio na krevetu, leđima naslonjen na uzglavlje, prekriţenih nogu, prstiju isprepletenih na prsima dok se smješkao Odabranici. Layla je stajala pored njega rumena, gledala je u tepih i ispreplitala prste malih, njeţnih ruku. Oboje su ga pogledali kad je Blay ušao u prostoriju. Laylin se izraz lica nije promijenio. Qhuinnovo se lice, međutim, potpuno zatvorilo. »Tko će prvi?« pitao je Blay prilazeći im. »Ti«, tiho je odvratio Qhuinn. »Odi ti prvi.« Blay nije planirao skočiti na krevet pa je prišao klupici podno kreveta i sjeo na rub. Layla mu je prišla i kleknula pred njega. »Gospodaru«, rekla je i pruţila zglob prema njemu. Qhuinn je upalio televiziju i počeo mijenjati programe. Stao je na Spike TV i reprizi UFC 63 meča Hughesa protiv Penna. »Gospodaru?« rekla je Layla. »Oprosti mi.« Blay se prignuo i primio njezinu vitku podlakticu u svoje velike dlanove čvrsto, ali bez pritiska. »Zahvaljujem ti na tvojem daru.« Koţu je probo što je njeţnije mogao i lecnuo se kad je ona malo poskočila. Izvukao bi očnjake iz njene koţe i ispričao se, no tada bi morao napraviti novu ranu kad bi nastavio piti krv. Dok se hranio, pogled mu je odlutao prema krevetu. Qhuinn je bio zadubljen u MMA borbu na ekranu, desnu je ruku stisnuo u šaku. »To«, rekao je. »O tome ja pričam!« Blay se usredotočio na ono što je radio i brzo završio. Odmaknuo se i pogledao u Laylino ljupko lice. »Bila si graciozna kao i uvijek.« Blistavo mu se nasmiješila. »Gospodaru, kao i uvijek, raduje me prilika da vam sluţim.« S odobravanjem je proučio njezin urođeni sklad dok joj je pruţao dlan i pomagao joj da ustane. A snaga koju mu je podarila bila je pravo čudo. Osjetio ju je kako mu kola tijelom, misli su mu se zamutile kad mu se tijelo usredotočilo na dar koji mu je upravo pruţen. Na ono što mu je Layla pruţila. Qhuinn je i dalje bio zaokupljen borbom, iskesio je očnjake, ne zbog Layle, nego zbog gubitnika. Ili pobjednika. Nevaţno. Izraz na Laylinu licu prešao je u rezignaciju s kojom je Blay bio predobro upoznat. Blay se namrštio. »Qhuinne, hoćeš li se hraniti?« Qhuinn nije micao zeleno i plavo oko s ekrana dok sudac nije proglasio pobjednika, a zatim je pogledao Laylu. Senzualnim pokretom se pomaknuo na krevetu i napravio mjesta za nju. »Dođi ovamo, Odabranice.« Te tri riječi i pogled ispod obrva za Blaya su bile poput udarca u ţeludac. Problem je bio u tome što Qhuinn nije pokušavao zavesti Laylu. On je jednostavno bio takav. Seksi. Svakim dahom, udarcem srca, pokretom. 134


Layla je to isto osjetila jer su joj ruke poletjele prema halji, prvo prema pojasu, a zatim prema reverima. Iz nekog razloga Blay je tek u tom trenu shvatio da je ona naga ispod bijele halje. Qhuinn je pruţio ruku, a Layla je u nju poloţila drhtavi dlan. »Hladno ti je?« pitao je i sjeo. Ispod njegove uske majice, pločice na trbuhu su mu se napele. Odmahnula je glavom, a Blay je krenuo u kupaonicu, zatvorio vrata i pustio tuš. Skinuo se, stao pod mlaz vode i pokušao zaboraviti na ono što se događa u njegovu krevetu. Uspio je samo Laylu izbrisati iz uma. Mozak mu je zapeo na maštariji da su Qhuinn i on ispruţeni zajedno, da si sišu vratove, da im očnjaci probijaju površinu glatke koţe, da im tijela... Prilično je česta pojava da se muţjaci ukrute nakon hranjenja. Pogotovo ako su im misli zaokupljene golotinjom. A ni sapun ne pomaţe. Kao ni slike onoga što bi uslijedilo nakon što bi probili koţu na vratu. Blay je jednu ruku poloţio na gladak mramor, a drugu na erekciju. Ono što je uslijedilo bilo je brzo i zadovoljavajuće poput hladne pizze: dobro, ali ni blizu pravom obroku. Drugi put nije popravio situaciju, i nije tijelu dopustio priliku za trećim. Jer stvarno. Kako ljigavo. Qhuinn i Layla su se bacili na posao na krevetu, a on drka pod tušem? Fuj. Izašao je, obrisao se, obukao ogrtač i shvatio da nije ponio rezervnu odjeću. Okrećući kvaku na vratima, pomolio se da je situacija onakva kakvom ju je ostavio. Bila je, hvala Čuvardjevi. Qhuinnova usta bila su na Laylinu drugom zglobu i zbrinjavao je svoje potrebe, a Odabranica je klečala uz njega. Nije se događalo ništa pretjerano seksualno. Kad mu je olakšanje preplavilo grudi, Blay je shvatio da je postao ogorčen, ne samo u vezi ovog, već svega što se ticalo Qhuinna. To zaista nije bilo zdravo. Ni za koga. Uostalom, nije Qhuinna mogao kriviti zbog nedostatka osjećaja. Ne biramo osobe koje nas privlače... kao ni one koje nas ne privlače. Blay je iz ormara izvukao košulju i crne hlače. Okrenuo se natrag prema kupaonici kad je Qhuinn podigao usta s Layline vene. Zadovoljno je zastenjao i jezikom krenuo prema ranama koje je napravio očnjacima. Blay je izvio obrve ugledavši bljesak srebra. Piercing na jeziku bio je nov i zapitao se tko ga je napravio. Vjerojatno Vishous. Njih su dvoje provodili puno vremena zajedno, tako su i nabavili tintu za Johnovu tetovaţu, Qhuinn je ukrao bočicu. Qhuinnov je jezik prešao preko Layline koţe, a metal se pomicao svakim pokretom. »Hvala ti Layla, zaista si dobra prema nama.« Osmjehnuo joj se i prebacio noge preko ruba kreveta, očito s namjerom da ode. Layla se pak nije pomaknula. Umjesto da krene, pognula je glavu i spustila pogled u krilo... Ne, na zglobove koji su virili ispod širokih rukava halje. Zaljuljala se, a Blay se namrštio. »Layla«, rekao je prilazeći joj. »Jesi li dobro?« Qhuinn se vratio do kreveta. »Layla? Što ti je?« Sada su njih dvojica klečali pred njom. Blay je progovorio jasnim glasom. »Jesmo li previše popili?« Qhuinn je pruţio zapešće prema njoj. 135


»Popij.« Sranje, večer prije je hranila Johna. Moţda je ovo bilo prebrzo. Odabranica je podigla svijetlozelene oči na Qhuinnovo lice i u njezinim očima nije bilo dezorijentiranosti. Samo tuţne i drevne ţelje. Qhuinn se lecnuo. »Što sam ti učinio?« »Ništa«, rekla je ona predubokim glasom. »Ispričajte me, povući ću se sada u Utočište.« Krenula je ustati, ali Qhuinn ju je primio za ruku i povukao natrag. »Layla, što se događa?« Boţe, taj njegov glas. Tako gladak, tako ljubazan. Kao i ruka kojom joj je podigao bradu kako bi je pogledao u oči. »Ne mogu govoriti o tome.« »Da, moţeš.« Qhuinn je kimnuo prema Blayu. »On i ja ćemo čuvati tvoju tajnu.« Odabranica je duboko udahnula i umorno izdahnula, kao da nema više izbora i snage. »Iskreno? Šutjet ćete?« »Aha. Blay?« »Da. Naravno.« Poloţio je dlan na prsa. »Kunem se. Učinit ćemo sve da ti pomognemo. Sve.« Pogledala je Qhuinna ravno u oči. »Jesam li vam neprivlačna, gospodaru?« Namrštio se, a ona je prešla prstima preko jagodica i čela. »Odstupam li od ideala na neki način zbog kojeg...« »Zaboga, ne. O čemu to govoriš? Prelijepa si.« »Zašto tada... me nitko ne poziva?« »Ne razumijem. Mi te zovemo. Redovito. Blay, John i ja. Rhage i V. Ti si ta koju svi traţimo jer ti...« »Svi me vi zovete samo zbog moje krvi.« Blay je ustao i krenuo koračati unazad sve dok koljenima nije udario u klupicu. Sjeo je na jastuk i umalo se nasmijao Qhuinnovom izrazu lica. Njega nikada ne moţete uloviti nespremnog. Dijelom zato što je u relativno kratkom ţivotu previše toga prošao, i izborom i zbog prokletstva. A dijelom zbog njegove osobnosti. Znao se snaći u svakoj situaciji, kraj priče. Osim ove, očito. Qhuinn je izgledao kao da je dobio biljarskim štapom po glavi. »Ja...« Qhuinn je pročistio grlo. »Ja... Ja...« Ni ovo još nikada nije doţivio. Mucanje. Layla je prekinula tišinu. »Ponosna sam što sluţim muţjacima i braći u ovoj palači. Dajem a da ništa ne primam zauzvrat jer sam tako obučena i jer mi to pruţa zadovoljstvo. Ovo vam govorim jer ste me pitali... Moram vam reći. Svaki put kad se vratim u Utočište ili Primuţjakov dom, otkrijem veliku prazninu u sebi. Do te mjere da razmišljam da odstupim. Iskreno...« Odmahnula je glavom. »Ne mogu više ovo raditi, iako je to sve za što sam obučena. Jednostavno... Moje srce ne moţe više tako.« Qhuinn je protrljao bedra. »Ţeliš li... bi li htjela nastaviti kad bi bilo drugačije?« »Naravno.« Glas joj je bio snaţan i siguran. »Ponosno vam sluţim.« Qhuinn je provukao prste kroz gustu crnu kosu. »Što je potrebno... da budeš zadovoljena?« Bilo je to kao da gleda nadolazeći sudar vlakova. Blay je trebao otići, ali nije se mogao 136


pomaknuti: jednostavno je morao svjedočiti ovom sudaru. I naravno, rumenilo na Laylinu licu samo ju je učinilo još ljepšom. Rastvorila je ljupke pune usne. Zatvorila ih. Otvorila... opet zatvorila. »Sve je u redu«, šapnuo je Qhuinn. »Ne moraš nam reći naglas. Znam što ţeliš.« Blaya je oblio hladan znoj, a u rukama je gnječio odjeću koju je izabrao. »Koga«, rekao je Qhuinn hrapavim glasom. »Koga ţeliš?« Uslijedila je duga pauza, a zatim je izustila jednu riječ. »Tebe.« Blay je ustao. »Ostavit ću vas.« Bio je posve slijep dok je hodao prema izlazu i samo je instinktivno zgrabio koţnu jaknu. Dok je zatvarao vrata, čuo je Qhuinnov glas. »Ići ćemo jako polako. Ako ćemo ovo učiniti, krenut ćemo jako polako.« Blay se udaljio iz spavaće sobe, a to da hoda u ogrtaču shvatio je tek kada je stigao do vrata koja vode prema krilu za osoblje. Skrenuo je na stubište koje vodi u kino dvoranu na trećem katu i obukao se pred ugašenim strojem za kokice. Bijes koji je ključao u njemu izjedao ga je poput raka. Međutim, bio je potpuno neosnovan. Potpuno beskoristan. Blay je gledao police s DVD-ima, a naslovi na kutijama bili su samo uzorci pred njegovim očima. Na kraju nije posegnuo prema filmu. Već prema komadiću papira koji je nosio u dţepu jakne.

137


Dvadeset i deveto poglavlje K glas. Rehvengeu.

ad su se vrata šok sobe zatvorila, Xhex je osjetila potrebu da nešto kaţe. Na

»Dakle.« Odmaknula je kosu s lica. »Kako si...« Prekinuo je njezino nespretno brbljanje tako da joj je prišao laganim korakom, a njegov crveni štap je lupkao po pločicama. Odlučno ju je pogledao, a njegove su ljubičaste oči plamtjele. To je bilo dovoljno da se zabrine. Povukla je plahtu prema gore i rekla: »Koji ti je vrag...« Rehv ju je zagrlio svojim dugim rukama te je paţljivo i njeţno privukao na prsa. Spustio je glavu do njene i progovorio dubokim i ozbiljnim glasom. »Mislio sam da te više nikada neću vidjeti.« Zadrhtao je, a ona je podigla ruke do njegovog tijela. Na trenutak je osjetila zadršku... a zatim mu je čvrsto uzvratila zagrljaj. »Mirišeš isto«, rekla je grubo, uronivši nos u ovratnik njegove skupe svilene košulje. »O, Boţe, mirišeš isto.« Miris začina skupog parfema vratio ju je u dane provedene u ZeroSumu, u dane kada su samo njih četvero bili ekipa: on na čelu, iAm je vodio knjige, Trez operacije, a ona osiguranje. Njegov je miris bio poput kuke koja ju je povukla kroz ključanicu njezine otmice, povezala je s prošlosti, premostila taj grozan raspon od protekla tri tjedna. Međutim, nije ţeljela osjećati tu vezu. To će samo oteţati njezin odlazak. Bolje je usredotočiti se na trenutne događaje i postavljati si kratkoročne ciljeve. A zatim samo nestati. Rehv se odmaknuo. »Ne ţelim te izmoriti pa neću ostati. Ali trebao sam... Da.« »Da.« Ostali su zagrljeni, a ona je kao i uvijek osjetila tu sličnost između njih, to da im se polovice koje dijele povezuju na simpatski način. »Trebaš li što?« pitao je. »Hranu?« »Doktorica Jane rekla je da ne jedem krutu hranu još nekoliko sati.« »Dobro. Slušaj, popričat ćemo o budućnosti...« »U budućnosti.« Izgovorila je te riječi i u mislima prizvala sliku njih dvoje zadubljenih u razgovor. Učinila je to isključivo kako bi ga obmanula u slučaju da je čita. Nije bilo jasno je li nasjeo. »I da, sada ţivim ovdje.« »Gdje sam ja točno?« »U centru za obuku Bratstva.« Namrštio se. »Mislio sam da si već bila ovdje.« »Ne u ovom dijelu. Ali da, i mislila sam da su me ovamo doveli. Ehlena je bila zaista dobra prema meni, samo da znaš. U operacijskoj dvorani.« Kimnula je prema vratima. »I prije nego što pitaš, bit ću dobro. To je doktorica Jane rekla.« »Drago mi je.« Stisnuo joj je ruku. »Idem po Johna.« »Hvala ti.« Rehv je zastao na vratima i preko ramena je pogledao očima boje ametista. »Slušaj me.« Glupačo je ostalo neizgovoreno. »Ti si bitna. Ne samo meni, već mnogima. Učini što moraš da se oporaviš. Ali nemoj misliti da ne znam što planiraš kasnije učiniti.« Hladno ga je pogledala.

138


»Jebeni ţderač grijeha.« »Nego.« Rehv je izvio obrvu. »I predobro te poznajem. Nemoj biti glupa, Xhex. Svi smo uz tebe i ti se moţeš oporaviti od ovoga.« Izašao je, i premda se divila njegovoj vjeri u njezinu otpornost, nije dijelila njegovo mišljenje. Naprotiv, osjećala je nevjerojatnu iscrpljenost od svake pomisli na ţivot poslije Lashevog sprovoda. Zastenjala je, zaklopila oči i ponadala se da joj se Rehv neće miješati u odluke... Xhex se naglo probudila. Nije znala koliko je dugo spavala. Nije znala gdje je John... Odgovor na to je odmah dobila: John je bio na podu nasuprot krevetu, leţao je na boku, a glavu je poloţio na savijenu ruku. Čak je i u snu izgledao umorno, bio je namršten, usana razvučenih u iscrpljenu grimasu. Utjeha koju joj je pruţio pogled na njega ju je šokirala, ali nije se tome opirala. Nije imala dovoljno energije, a uostalom, nije bilo svjedoka. »Johne?« Čim je izgovorila njegovo ime, skočio je na noge, zauzeo borbeni stav i postavio svoje snaţno tijelo između nje i vrata koja vode u hodnik. Bilo je očito da je spreman rastrgati sve što bi joj predstavljalo prijetnju. Što je bilo... zaista slatko. I puno bolje od buketa na noćnom ormariću od kojeg bi samo kihala. »Johne, dođi ovamo.« Pričekao je jedan trenutak, nagnuvši glavu i osluškujući. Zatim je spustio šake i prišao joj. Čim ju je pogledao, hladan pogled i iskešene očnjake zamijenio je pogled pun suosjećanja. Uzeo je blok, napisao nešto i pokazao joj. »Ne, hvala. Nisam još gladna.« To je uvijek bilo tako. Nakon hranjenja satima nije jela, ponekad cijeli dan. »Voljela bih...« Pogledala je prema kupaonici u kutu sobe. Tuš, napisao je i pokazao joj. »Da. Isuse... Topli tuš zaista zvuči sjajno.« Poput prave medicinske sestre pustio je vodu te pripremio ručnike, sapune i četkicu za zube. Osjećala se poput kockara kad je pokušala sjesti... i pomislila joj je netko zavezao cijelu kuću oko prsa: doslovno se osjećala kao da ramenima podiţe dvokatnicu. Tek je uz puno truda noge prebacila preko ruba kreveta, i to samo zato što je bila uvjerena da će on, ako barem dijelom ne ustane sama, odmah pozvati doktoricu, a ona se neće moći istuširati. John joj je prišao čim je tabanima dotaknula pod i mirnom joj je rukom pomogao da ustane. Plahta joj je skliznula s tijela i uslijedio je trenutak u kojem su oboje pomislili... Ideš... gola. Ali ovo nije bilo vrijeme za čednost. »Što da radim sa zavojem?« pitala je i spustila pogled na bijeli zavoj koji joj je bio omotan oko zdjelice. John je pogledao prema svom bloku, kao da razmišlja moţe li ga dohvatiti dok je pridrţava, a ona je rekla: »Ne, ne ţelim zvati doktoricu. Skinut ću zavoj.« Odlijepila je kraj, i dok se njihala na nogama, zaključila je kako je to bolje učiniti leţeći, i uz liječnički nadzor, ali što sad. »Oh«, rekla je polako otkrivajući red crnih šavova. »V.-ova ţenka zna s iglom i koncem.« John je uzeo gazu zamrljanu krvlju i bacio je u koš u kutu. Zatim je samo čekao, kao 139


da je potpuno svjestan toga da bi se ona najradije vratila u krevet. Iz nekog joj se razloga zavrtjelo u glavi od pomisli da ju je netko razrezao. »Idemo to obaviti«, rekla je grubo. Pustio ju je da odredi ritam pa su se kretali puţevim korakom. »Moţeš li ugasiti svjetla unutra?« pitala je dok su napredovali centimetar po centimetar. »Ne ţelim u ogledalu vidjeti kako izgledam.« Čim je bio dovoljno blizu, rukom je pritisnuo prekidač na zidu. »Hvala.« Misli i kraljeţnica su joj se opustili kad je osjetila vlaţan zrak i čula zvuk tekuće vode. Problem je bio u tome što joj je napetost pomagala da uspravno stoji i sada je klonula. »Johne...« Zar je to bio njezin glas? Tako slab i tih. »Johne, hoćeš li molim te ući pod tuš sa mnom?« Koja duga tišina. No tada je na svjetlu koje je dopiralo izvana vidjela da je kimnuo. »Dok se ti vani skidaš«, rekla je, »moţeš zatvoriti vrata da odem na zahod.« Primila je šipku pričvršćenu za zid i privukla se zahodu. Uslijedila je još jedna pauza, a zatim je John zakoračio unazad i nestalo je svjetla. Obavila je svoje pa se osovila na noge i odškrinula vrata. Dočekao ju je blok pod nosom: Ne nosim bokserice ispod koţnih hlača, inače bih ostao u njima. »To je u redu. Nisam baš srameţljiva.« Mada se ispostavilo da to nije posve točno kad su zajedno stali pod tuš. Čovjek bi pomislio da poslije svega što je prošla malo golotinje u mračnoj prostoriji s muţjakom kojem je vjerovala i s kojim je već bila neće ništa značiti. Ali ipak je. Pogotovo kad je njegovo tijelo okrznulo njezino dok je zatvarao staklena vrata. Usredotoči se na vodu, rekla je samoj sebi i pitala se je li izgubila razum. Nagnula je glavu i počela klonuti na stranu, a njegova je jaka ruka kliznula ispod njezine kako bi je pridrţala. »Hvala ti«, rekla je grubo. Premda je situacija bila neugodna, uţivala je u dodiru tople vode koja joj je tekla niz tjeme i činjenica da se moţe oprati postala je veći prioritet od svega što John Matthew nije imao na sebi. »Zaboravila sam sapun, kvragu.« John se opet nagnuo i sagnuo, a njegovi su se bokovi priljubili uz njezine. Iako se ukočila i pripremila na nešto seksualno... on nije bio uzbuđen. Što je bilo olakšanje. Poslije svega što joj je Lash činio... Poloţio joj je sapun u dlan, a ona je otjerala sve misli na zbivanja u onoj spavaćoj sobi i koncentrirala se na mokar sapun i mlaz vode. Oprati se. Osušiti. Vratiti u krevet. Samo je o tome trebala razmišljati. Osjetila je snaţan, prepoznatljiv miris antibakterijskog sapuna i morala je brzo trepnuti. I sama bi odabrala baš taj isti sapun. Nevjerojatno, pomislio je John stojeći iza Xhex. Ako pogledate kurac i jaja i kaţete im da ćete ih, ukoliko se budu loše ponašali, odsjeći i zakopati u vrtu, oni vas zaista poslušaju. Morat će to upamtiti. Kabina je bila dovoljno velika za muţjaka, ali sada su njih dvoje bili unutra pa je guzicu morao zalijepiti za hladne pločice kako bi bio posve siguran da će se njegov pametnjaković i njegovi pomoćnici, glup i gluplji, kloniti Xhex. Iako je njegov motivacijski govor proizveo čudesan rezultat, nije ţelio forsirati. 140


Uostalom, bio je u šoku što je Xhex bila tako slaba da ju je trebao pridrţavati, čak i nakon hranjenja. No s druge strane, ne moţete samo odrijemati dva sata i otresti se četiri uţasna tjedna. A toliko je dugo spavala, prema njegovom satu. Kad je našamponirala glavu, izvila je leđa, a njezina mokra kosa ga je pomilovala po prsima prije nego što se okrenula da ispere šampon. Mijenjao je stisak prema potrebi, prvo ju je drţao za desnu nadlakticu pa lijevu pa opet desnu. Problem je nastao kad se sagnula da opere noge. »Sranje...« Toliko je brzo promijenila poloţaj da mu je stisak skliznuo s njezinih nasapunanih bicepsa i ona je pala na njega. Na trenutak je jasno doţivio klisku, mokru i toplu Xhex pa se brzo naslonio na zid i pronašao način da je pridrţava sa što manje dodira. »Šteta što ne mogu sjesti«, rekla je. »Nikako da odrţim ravnoteţu.« Uslijedila je tišina... pa je uzeo sapun iz njezine ruke. Polako je zamijenio mjesto s njom i smjestio je u kut u koji se bio nagurao te poloţio njezine dlanove na svoja ramena. Kleknuo je i okrenuo sapun u ruci kako bi se zapjenio dok mu je voda tekla niz potiljak i kraljeţnicu. Pločice su bile tvrde ispod njegovih koljena i prste jedne noge je gurnuo u odvod koji kao da je imao zube i pokušavao ga grickati, ali nije mario. Dodirnut će je. Samo je to bilo bitno. Jednom ju je rukom primio za gleţanj i njeţno je povukao, a ona je trenutak kasnije teţinu prebacila na drugu nogu i pruţila mu slobodnu. Odloţio je sapun pored vrata i počeo joj masirati i prati stopalo i petu... Štovao ju je a nije ništa očekivao zauzvrat. Napredovao je polako, pogotovo kad je počeo prati prema gore, zastajao je kako joj ne bi prejako pritisnuo modrice. List joj je bio tvrd poput kamena, a kosti koje su vodile do koljena bila su jake kao u muţjaka, ali bila je delikatna na svoj način. Barem u usporedbi s njime. Kad je došao još više, do bedra, drţao se vanjske strane noge. Zaista nije ţelio da pomisli kako joj se upucava, a kad je došao do boka, stao je i ponovno primio sapun. Isprao joj je stopalo pa ju je potapšao po drugom gleţnju i osjetio nalet olakšanja kad mu je dopustila da ponovi ono što je upravo učinio. Polako je masirao, sporim pokretima, polako je napredovao... i vanjske se strane drţao tek pri vrhu. Kad je završio, ustao je, a koljena su mu zapucketala kad se uspravio i okrenuo je prema mlazu vode. Opet ju je primio za ruku i pruţio joj sapun kako bi se ona mogla oprati do kraja. »Johne?« rekla je. Bilo je mračno pa je zazviţdao Molim? »Ti si pravi dostojan muţjak, znaš? Zbilja jesi.« Posegnula je i poloţila mu dlan na obraz. Sve se odvilo tako brzo da nije mogao vjerovati. Kasnije će si sve vrtjeti u glavi i beskrajno rastezati ovaj trenutak, ponovno ga proţivljavati i nalaziti u ovoj uspomeni neobičnu okrepu. Kad se zaista dogodilo, trajalo je samo jedan trenutak. Impulzivno je to učinila. Bio je to čedan dar iz zahvalnosti za čedan dar koji je primila. Xhex je stala na prste i utisnula usne na njegove. Tako mekane. Usne su joj bile tako mekane. I njeţne. I jako tople. Kontakt je bio prekratak, no s druge strane, on bi mogao nastaviti satima, a ni to mu ne bi bilo dovoljno. 141


»Dođi i lezi sa mnom«, rekla je otvorivši vrata kabine i izlazeći. »Ne sviđa mi se kad leţiš na podu. Zasluţuješ puno bolje od toga.« Bez razmišljanja je ugasio vodu i pošao za njom, te prihvatio ručnik koji mu je pruţila. Zajedno su se obrisali, ona je ručnik omotala oko trupa, a on oko bokova. Prvi je legao na krevet i posve mu je prirodno došlo da raširi ruke. Da je razmislio, vjerojatno to ne bi učinio, ali nije razmišljao. Što je bilo O.K. Jer mu je došla poput tekuće vode pod tušem, natopila ga je toplinom koja mu je probila koţu i upila mu se u srţ. Naravno, Xhex je još dublje prodirala u njega od toga. Oduvijek je bilo tako. Kao da joj je prepustio svoju dušu prvi put kad ju je ugledao. Ugasio je svjetlo, a ona se smjestila još bliţe njemu, kao da uranja u njegovo hladno srce i smješta se ondje, njezina je toplina topila njegovu dušu i uspio je udahnuti prvi pošteni udah nakon više mjeseci. John je zaklopio oči, ali nije očekivao san. Ali zaspao je. I baš je dobro odspavao.

142


Trideseto poglavlje U sobaricom.

prostoriji za osoblje u Sampsoneovoj vili, Darius je priveo kraju razgovor s kćerkinom

»Hvala vam«, rekao je, ustao i kimnuo ţenki. »Cijenim vašu iskrenost.« Sluganica se duboko poklonila. »Molim vas, nađite je. I dovedite je kući, gospodaru.« »Trudit ćemo se svim silama da to učinimo.« Pogledao je Tohrmenta. »Budi tako ljubazan i uvedi lakaja.« Tohrment je otvorio vrata sitnoj ţenki i izašao zajedno s njom. Ostavši sam, Darius je koračao golom prostorijom, koţnim je čizmama kruţio oko drvenog stola nasred sobe. Sobarica nije znala ništa bitno. Bila je posve otvorena, i nimalo nije pridonijela rješavanju slagalice. Tohrment se vratio s lakajem i ostao stajati uz vrata bez riječi. Što je bilo dobro. Uglavnom za vrijeme uljudnog ispitivanja ne trebate više od jednog ispitivača. Dječak je, međutim, imao drugu svrhu. Ništa nije promaklo njegovom lukavom pogledu pa moţe uočiti nešto što bi Dariusu promaklo za vrijeme razgovora. »Hvala vam što razgovarate s nama«, rekao je Darius lakaju. Slugan se duboko poklonio. »Čast mi je sluţiti vam, gospodaru.« »Dakako«, promrmljao je Darius i sjeo na isti tvrdi stolac kao i kada je razgovarao sa sluţavkom. Slugani po prirodi vole protokol te stoga više vole da oni plemenitija roda sjede dok oni stoje. »Kako se zoveš, lakaju?« Još jedan duboki poklon. »Ja sam Fritzgelder Perlmutter.« »A koliko si dugo s ovom obitelji?« »Rođen sam ovdje prije sedamdeset i sedam godina.« Lakaj je isprepleo prste ruku iza leđa i uspravio ramena. »Ponosno sluţim ovoj obitelji od pete obljetnice moga rođenja.« »Imaš dugu povijest s njima. Znaci da dobro poznaješ kćer.« »Tako je. Ona je dostojna ţenka. Radost svojim roditeljima i lozi.« Darius je pozorno promotrio lakajevo lice. »Nisi bio svjestan ničega... zbog čega bi ovaj nestanak bio očekivan?« Lakajeva lijeva obrva je jednom zadrhtala. I uslijedila je duga tišina. Darius je glas spustio u šapat. »Moţda će te manje peći savjest ako ti dam riječ brata da niti ja niti moj kolega nećemo nikome otkriti tvoje riječi. Čak ni samome kralju.« Fritzgelder je otvorio usta i nastavio disati kroz njih. Darius je šutio: kada bi pritisnuo jadnog muţjaka, to bi samo usporilo njegovo otvaranje. Ili će progovoriti ili neće, a poticaj bi samo usporio njegovu odluku. Lakaj je iz unutarnjeg dţepa uniforme izvadio bijeli rupčić sloţen u savršeni četverokut. Obrisao je nadusnicu i šeprtljavo ga spremio. »Ništa neće napustiti ovu sobu«, šapnuo je Darius. »Niti riječ.« Lakaj je morao dva puta pročistiti grlo prije nego što je uspio progovoriti tankim glasom. »Uistinu... ona nije imala mane. U to sam uvjeren. Nije bilo... sastanka s muţjakom za koji njeni roditelji nisu znali.« »Ali...« tiho je rekao Darius. U tom su se trenu širom otvorila vrata i na njima je stajao batler koji ih je uveo u vilu. Bio je posve neiznenađen sastankom i vidjelo se da ga ne odobrava. Sigurno mu je jedan od podčinjenih rekao za to. »Upravljate divnom poslugom« rekao je Darius muţjaku. »Kolega i ja smo zaista zadivljeni.« Naklonio se, ali na licu mu se i dalje vidjelo nepovjerenje. 143


»Laskate mi, gospodaru.« »Upravo odlazimo. Je li vaš gospodar ovdje?« Batler se uspravio s očitim olakšanjem. »Povukao se, zato sam došao k vama. Šalje vam pozdrave, ali mora ići njegovati voljenu šelan.« Darius je ustao. »Vaš će nam lakaj pokazati imanje prije nego što odemo. Pada kiša pa sam uvjeren kako vam je draţe da nas netko od vašeg osoblja provede preko mokre trave. Vratit ćemo se ovamo nakon zalaska sunca. Hvala vam što ste nam ispuniti zahtjeve.« Jedini odgovor muţjaka bio je: »Ta naravno.« Fritzgelder se naklonio nadređenom pa rukom pokazao prema vratima u udaljenom kutu. »Ovuda.« Vani zrak nije nosio obećanje proljeća. Dok su koračali kroz maglu, bilo je zaista hladno. Fritzgelder je znao točno kamo ih odvesti, obišao je straţnji dio vile i pošao prema vrtovima ispod ţenskih spavaćih soba. Ovo je baš dobro završilo, pomislio je Darius. Lakaj je stao točno ispod prozora Sampsoneove kćeri, ali nije se okrenuo prema čvrstim kamenim zidovima kuće. Gledao je prema van... preko cvjetnjaka i labirinta od ţivice... prema susjednom imanju. A zatim se namjerno okrenuo prema Dariusu i Tohrmentu. »Podignite pogled prema drveću«, rekao je pokazujući prema kući kao da im nešto opisuje, jer bilo je neupitno da ih netko promatra iza zamućenih prozora vile. »Dobro promotrite čistinu.« Uistinu, usred golih krošnji nalazila se rupa, zato su s drugog kata i vidjeli udaljenu vilu. »Taj pogled nije načinio nitko iz našeg domaćinstva, gospodaru«, tiho je rekao slugan. »Primijetio sam je tjedan dana prije... nego što je ona nestala. Bio sam gore i čistio sam sobe. Obitelj se povukla ispod zemlje jer je bio dan. Čuo sam zvukove pucketanja drva, pogledao kroz prozor i vidio sam da netko reţe grane.« Darius je stisnuo oči. »Očito su namjerno odrezane, zar ne?« »Očito namjerno. Nisam tome pridodao paţnje jer su naši susjedi samo ljudi. No sada...« »Sada se pitaš je li postojala druga namjera osim uređivanja okoliša. Reci mi, kome si to spomenuo?« »Batleru. On mi je naredio da ne zborim o tome. On je fini muţjak i dobro sluţi ovu obitelj. On ţeli samo da je pronađete...« »No ţeli izbjeći ideju da je upala u ruke ljudi.« Na kraju krajeva, glimera njih skoro da smatra uspravnim štakorima. »Hvala ti na ovome«, rekao je Darius. »Dobro si izvršio svoju duţnost.« »Samo je pronađite. Molim vas. Ne zanima me tko ju je oteo, samo je vratite kući.« Darius se usredotočio na vidljivi dio susjedne vile. »To ćemo i učiniti. Na bilo koji način.« Za njihovo dobro, molio se da ljudi na susjednom imanju nisu oteli pripadnika njegove vrste. Drugu rasu treba izbjegavati, prema naredbama kralja, ali ako su se usudili napasti vampira? I još k tome plemenitu ţenku? Darius će ih sve odreda zaklati u krevetima i ostaviti da istrule.

144


Trideset i prvo poglavlje K laţne grudi pritisnute uz njega poput dva jastuka.

ad se Gregg Winn probudio, Holly je bila privijena uz njega, njezine bujne

Brzo je pogledao na sat i vidio da je sedam. Vrijeme da se spakiraju i krenu u Atlantu. »Holly.« Gurnuo ju je rukom. »Probudi se.« Zaprela je i protegnula se, izvila je tijelo prema njegovom pa je njegova jutarnja erekcija prerasla u goruću ţelju koju je morao utaţiti. Međutim, sjećanje na to kako je završila u njegovom krevetu je brzo potisnulo taj impuls. I dokazalo da je on ipak svojevrsni dţentlmen. »Hajde Holly. Na noge lagane.« Maknuo joj je kosu s lica i zagladio je niz njezina ramena. »Ako uskoro krenemo, u Atlantu ćemo stići tek predvečer.« A to bi bilo dobro budući da su izgubili cijeli dan na priču o Rathbooneu. »O.K. Budna sam.« U stvari, samo je on ustao. Holly se samo ugnijezdila na toplo mjesto koje je ostalo za njime i ponovno zaspala. Istuširao se pa spakirao što je glasnije mogao, ali ona je spavala poput mrtvaca. Kao da je u komi. Baš je mislio krenuti po Stana, kojeg je još teţe probuditi, kad je netko zakucao na vrata. Zar je napušena budala već budna? Gregg se obratio snimatelju prije nego što je otvorio vrata. »Slušaj, spremit ćemo stvari u kombi...« Pred njime je stajao uštogljeni batler. Izgledao je kao da mu je netko zalio kauč vinom. Gregg je podigao dlan. »Odlazimo, dobro? Idemo. Samo nam treba...« »Vlasnik je odlučio da će vam dopustiti da snimate ovdje. Za vaš specijal.« Gregg je blenuo u njega. »Molim?« Batler je progovorio s još više gađenja. Ako je to uopće bilo moguće. »Vlasnik mi se jutros obratio. Kaţe da smijete odavde voditi emisiju.« Jedan dan prekasno, pomislio je Gregg ogorčeno. »Ţao mi je. Moja ekipa i ja smo...« »Oduševljeni«, završila je Holly umjesto njega. Pogledao je preko ramena i vidio je kao oblači ogrtač i ustaje s kreveta. »To su sjajne vijesti«, rekla je i nasmiješila se batleru. On pak kao da nije mogao odlučiti hoće li negodovati ili se smekšati, očaran pogledom na raščupanu, toplu i prirodnu Holly. »U redu«, rekao je batler pročistivši grlo. »Svakako mi recite ako nešto trebate.« Naklonio se i nestao niz hodnik. Gregg je zatvorio vrata. »Mislio sam da ţeliš otići.« »Pa s tobom sam bila sigurna, zar ne?« Prišla mu je i pogladila ga po prsima. »Jednostavno ću spavati s tobom.« Zadovoljstvo u njezinu glasu učinilo ga je sumnjičavim. »Jesi li me smuljala? S onom pričom o seksu s... s kime god da je bio?« Odmahnula je glavom bez oklijevanja. »Ne... Ali mislim da je to samo bio san.«

145


»Rekla si da si zaista spavala s nekime.« Nabrala je obrve kao da pokušava vidjeti kroz zamagljeno staklo. »Sjećanje je previše mutno da bi bilo stvarno. Sinoć sam bila zbunjena, ali na svjetlu dana... to mi sve zvuči bedasto.« »Djelovala si prilično sigurno kad si došla k meni.« Polako je odmahnula glavom. »Bio je to samo jako slikovit i nevjerojatan san... To se nije zapravo dogodilo.« Proučio joj je lice i vidio da je sigurna. Naglo je podigla ruku do sljepoočnice. »Imaš li aspirin?« »Glavobolja?« »Da, sada je počela.« Prišao je koferu i izvadio torbicu s lijekovima. »Slušaj, spreman sam na to da pokušamo ovdje snimiti emisiju, ali u tom slučaju nema odustajanja. Specijal se mora odraditi, ne moţemo samo sutra ili prekosutra pobjeći u Atlantu.« Iskreno, već su sada bili u stisci s vremenom. »Razumijem«, rekla je i sjela na krevet. »To mi je jasno.« Gregg joj je donio aspirin pa otišao u kupaonicu po čašu vode. »Slušaj, vrati se u krevet. Rano je i Stan sigurno još uvijek spava.« »A što ćeš ti raditi?« Zijevnula je i vratila mu bočicu i praznu čašu. Kimnuo je prema laptopu. »Odnijet ću ga dolje u dnevni boravak i početi pregledavati sinoćnje snimke. Sigurno su se prenijele s kamera na računalo.« »Ostaneš ovdje?« rekla je i pomaknula nalakirane noţne prste ispod plahte. »Jesi li sigurna?« Nasmiješila se spustivši glavu na jastuk i otkrila savršene navlake... i svoju slatku stranu. »Da. Bolje ću spavati, a i fino mirišeš poslije tuša.« Čovječe, bila je posebna. Ni cijela vojska ga ne bi izvukla iz sobe dok ga ona tako promatra iz kreveta. »Dobro. Spavaj sada, Lolli.« Nasmiješila se kad je čula nadimak koji joj je dao kad je počeo spavati s njom. »Hoću. Hvala ti što ostaješ sa mnom.« Zaklopila je oči, a on je sjeo u naslonjač pored prozora i upalio laptop. Snimke kamera koje su sakrili u hodniku i dolje u dnevnom boravku te vani u velikom hrastu pored trijema su se zaista skinule. Poslije onog što se dogodilo bilo mu je ţao što nisu stavili kameru u Hollynu sobu. Međutim, duhovi ne postoje pa im to nije palo napamet. Ove su snimke sluţile tome da stvore atmosferu mjesta... i da ih mogu dorađivati kasnije kada dođe vrijeme da »zazovu duhove koji ţive u kući«. Počeo je pregledavati snimke i shvatio da se time bavi već dvije godine. A još nije vidio ili čuo nešto što se ne moţe objasniti. I to je u redu. Nije pokušavao dokazati postojanje duhova. On je pokušavao zabaviti ljude. Jedino što je naučio u protekla dvadeset i četiri mjeseca bilo je da je dobro što mu laganje ne predstavlja problem. Dapače, to što ga neistine nisu nimalo smetale činilo ga je dobrim televizijskim producentom. Njega je zanimao samo njegov cilj, a detalji poput lokacija, talenta, agenta, vlasnika domova i snimljenih materijala, njima je manipulirao kao da su konzerve juhe koje poslaguje u ormarić. Kako bi obavio svoj posao, lagao je o 146


ugovorima, vremenima i datumima, slikama i zvuku. Krivotvorio je, zavaravao i prijetio laţima. Kreirao je i montirao i... Gregg se namrštio i nagnuo prema ekranu. Mišem je pritisnuo tipku za premotavanje u Windows Media Playeru i ponovno pustio snimku s hodnika. Vidio je tamnu sjenu kako korača hodnikom ispred njihovih spavaćih soba i... nestaje u Hollynoj sobi. U donjem desnom kutu vidio je vrijeme: 12.11 iza ponoći. To je nekih četrdeset i pet minuta prije nego što je došla k njemu. Gregg je ponovno pustio taj dio i gledao golemu sjenu kako korača slabo osvijetljenim hodnikom, i blokira svjetlo koje dolazi kroz udaljeni prozor. U mislima je čuo Hollyn glas: Jer sam se seksala s njime. Osjetio je strah i nervozu i pustio je snimku da se vrti dalje i da minute prolaze u donjem desnom kutu. Eno ga, trideset minuta kasnije netko je izašao iz Hollyne sobe i zaklonio svjetlo. Krenuo je u smjeru suprotnom od onog iz kojeg je došao, gotovo kao da zna da je ondje kamera i ne ţeli pokazati lice. Gregg je upravo razmišljao da nazove mjesnu policiju... kad je prokletnik samo ispario. Koji kurac?

147


Trideset i drugo poglavlje J

ohn Matthew se probudio i uspaničio osjetivši Xhex kraj sebe. San... zar je sve to bio san? Polako je sjeo, a kada je njezina ruka kliznula niz njegova prsa prema trbuhu, uhvatio ju je prije nego što mu se spustila u krilo. Boţe, ono što je paţljivo drţao bilo je toplo, opipljivo i... »Johne?« promrmljala je u jastuk. Bez razmišljanja se ovio oko nje i pogladio njezinu kratku kosu. Istog trenutka, ona je opet utonula u san. Pogled na sat otkrio mu je da je četiri popodne. Spavali su satima, a ako njemu kruli u ţelucu, ona zasigurno isto umire od gladi. Kad se uvjerio da je čvrsto zaspala, izvukao se iz njezina naručja te tiho napisao poruku, obukao koţne hlače i majicu. Bos je izašao na hodnik. Bilo je tiho jer se ovdje više nije odrţavala obuka, što je bila prava šteta. Trebao je čuti povike sparinga iz teretane, predavanja iz učionica i lupanje ormarića u svlačionici. Umjesto toga, dočekala ga je tišina. No ispostavilo se da on i Xhex nisu sami. Kad je stigao do staklenih vrata ureda, zaledio se s rukom na kvaki. Tohr je spavao za stolom... ili bolje rečeno na stolu. Glava mu je bila na podlaktici, a ramena pogrbljena. John se toliko navikao na to da prema njemu osjeća bijes da ga je šokiralo kad ga nije osjetio. Osjetio je samo nevjerojatnu tugu. On se jutros probudio pored Xhex. Ali Tohr to više nikada neće doţivjeti. Nikada se neće okrenuti na krevetu i pomilovati Wellsienu kosu. Nikada neće otići u kuhinju da joj donese hranu. Nikada je neće zagrliti ili poljubiti. A istovremeno je izgubio i dijete. John je otvorio vrata misleći da će ga probuditi, ali nije. Muţjak je spavao poput klade. Doduše, to nije bilo čudno. Marljivo se pokušavao vratiti u formu, po cijele je dane jeo i trenirao, i trud je počeo davati rezultate. Hlače mu više nisu visjele s tijela, a majice mu nisu bile široke. Ali očito ga je taj proces iscrpljivao. Gdje je Lassiter? zapitao se John prolazeći pored stola prema ormaru. Anđeo se obično drţao blizu brata. Prošao je kroz skrivena vrata iza polica sa zalihama, i tunelom krenuo prema kući. Koračao je, a fluorescentna svjetla na stropu su se protezala daleko ispred njega, stvarajući dojam pješačke staze, što ga je smirilo s obzirom na situaciju. Kada je stigao do plitkih stepenica, popeo se, utipkao šifru pa se uspeo još jedan kat. Izašao je u predsoblje i čuo televiziju iz sobe za biljar te zaključio da je anđeo ondje. Nitko drugi u kući ne bi gledao Opru. Jedino s pištoljem uperenim u glavu. Kuhinja je bila prazna, slugani su sigurno jeli u svojim odajama prije nego što će pripremiti prvi obrok i posluţiti ga ukućanima. Što je bilo još bolje. Zaista nije ţelio tuđu pomoć. Brzo je uzeo košaru iz smočnice i napunio je do vrha. Peciva. Termosica s kavom. Vrč soka. Narezano voće. Nekoliko slatkih peciva. Dvije šalice. Čaša. Traţio je kaloričnu hranu i nadao se da ona voli slatko.

148


Za svaki slučaj, sloţio je i sendvič s puretinom. A iz drugog je razloga napravio sendvič sa šunkom i sirom. Izlazio je iz blagovaonice i kretao prema vratima ispod glavnog stubišta... »Puno hrane za dvije osobe«, rekao je Lassiter i zazvučao manje arogantno nego inače. John se okrenuo na peti. Anđeo je stajao na vratima sobe za biljar, naslonjen na izrezbareni luk. Čizme je prekriţio na gleţnju, a ruke je prekriţio na prsima. Zlatni pirsinzi na njegovom licu su blistali te je izgledao kao da je prekriven očima kojima ništa ne moţe promaknuti. Lassiter se osmjehnuo. »Znači sada drugačije gledaš na stvari.« Još sinoć Johnov bi odgovor bio odjebi, ali sada je jednostavno kimnuo. Pogotovo kad je pomislio na napukline u betonu koje su nastale usred Tohrove boli. »To je dobro«, rekao je Lassiter. »Bilo je i vrijeme. I da, nisam trenutno uz njega jer svatko treba biti sam. Uz to, moram pogledati Opru.« Anđeo se okrenuo, a njegova plavocrna kosa je zavijorila. »I nemaš pojma. Oprah je zakon.« John je odmahnuo glavom i nasmiješio se. Lassiter je moţda metroseksualac i gnjavator, ali vratio je Tohra Bratstvu, a to nešto vrijedi. Kroz tunel. Van iz ormara. U ured u kojem spava Tohr. John je prišao stolu, a Tohr se probudio u grču i naglo uspravio glavu. Pola lica bilo mu je smeţurano, kao da ga je netko polio štirkom i loše ispeglao. »Johne...«, rekao je promuklo. »Hej. Trebaš nešto?« John je iz košare izvadio sendvič sa šunkom i sirom. Poloţio ga je na stol i gurnuo prema muţjaku. Tohr je zatreptao, kao da nikada nije vidio raţeni kruh sa šunkom. John je kimnuo prema sendviču. Jedi, oblikovao je riječ ustima. Tohr je spustio ruku na sendvič. »Hvala ti.« John je kimnuo, s vrhovima prstiju na stolu. Za rastanak je kratko udario zglobovima po stolu. Previše je toga ţelio reći, a nije imao vremena jer nije ţelio da se Xhex probudi sama. Tohr je progovorio kad je stigao do vrata. »Zaista mi je drago da si je vratio. Iznimno mi je drago.« Dok su riječi dolazile do njega, John je pogledao raspucali zid na hodniku. To bi bio on, shvatio je. Da su Wrath i Braća pokucali na njegova vrata s lošim vijestima, umjesto dobrim, on bi reagirao jednako kao i Tohr. Demolirao bi sobu pa bi nestao. Preko ramena je pogledao blijedo lice muţjaka koji je bio njegov spasitelj, mentor... najbliţe ocu što je znao. Tohr se udebljao, ali lice mu je još bilo upalo i to se moţda nikada neće promijeniti, koliko god on obroka pojeo. Pogledi su im se sreli, a John je osjetio da su njih dvojica proţivjeli puno više od zbroja godina koje su se poznavali. Spustio je košaru kraj nogu. Večeras ću izvesti Xhex van. »Da?« Pokazat ću joj gdje sam odrastao. Tohr je progutao knedlu. »Ţeliš ključeve od moje kuće?« John se lecnuo. Htio je samo podijeliti novosti s njime, poduzeti prvi korak u popravljanju situacije između njih. 149


Nisam je mislio ondje odvesti... »Odi. Bit će dobro za tebe da to vidiš. Slugani odlaze tamo jednom mjesečno, moţda dva puta.« Tohr se pomaknuo i otvorio ladicu na stolu. Izvadio je bunt ključeva i pročistio grlo. »Izvoli.« John je uhvatio ključeve i stisnuo ih u šaku, a prsa su mu se stegnula od stida. U zadnje je vrijeme samo pljuvao po njemu, a Tohr se ipak isprsio i ponudio mu nešto što mu je zasigurno teško. »Drago mi je da ste se ti i Xhex pronašli. To ima smisla na nekoj višoj razini, zaista ima.« John je gurnuo ključeve u dţep da oslobodi ruku. Nismo zajedno. Smiješak koji je preletio Tohrovim licem bio je pun mudrosti. »Da, jeste. Vama je suđeno da budete zajedno.« Isuse, pomislio je John, čini se da je njegov miris zdruţivanja očit. Ipak, nije imalo smisla ulaziti u sve razloge zašto nisu zajedno. »Znači ideš u sirotište?« John je kimnuo, a Tohr s poda podigao plastičnu vreću za smeće. »Ponesi ovo. To je novac zarađen prodajom droge iz one kuće. Blay ga je ponio. Mislim da bi njima dobro došao.« Tohr je ustao, ostavio vreću na stolu, razmotao foliju sa sendviča i zagrizao. »Prava količina majoneze«, promrmljao je. »Nije previše, nije premalo. Hvala ti.« Uputio se prema ormaru. John je tiho zazviţdao, a Tohr je stao, ali se nije okrenuo. »Sve je u redu, Johne. Ne moraš ništa reći. Samo se čuvaj večeras vani, O.K.?« Izašao je iz ureda i ostavio Johna koji se ponadao da će jednog dana i sam biti toliko ljubazan i dostojanstven. Dok su se vrata ormara zatvarala, shvatio je da ţeli biti poput Tohra. Krenuo je u hodnik i bilo mu je smiješno što opet tako misli, kao da se sve vraćalo u normalu: otkad ga je upoznao bilo je tako, moţda zbog njegove veličine, pameti, načina na koji se ophodio prema ţenki, načina na koji se borio, a moţda i zbog njegovog dubokog glasa... John je htio biti poput Tohra. To je bilo dobro. Tako je... trebalo biti. Dok je koračao prema bolničkoj sobi, nije se radovao večeri pred njime. Na kraju krajeva, prošlost je često najbolje zaboraviti... pogotovo njegovu, jer je bila uţasna. Ali ovako je imao bolje šanse da nagovori Xhex da ne krene za Lashem. Potrebna joj je još jedna noć, moţda dvije, da povrati snagu. Mora se barem još jedanput hraniti. Ovako će znati gdje je ona i cijelu će večer biti uz nju. Što god da Tohr mislio, John se nije zavaravao. Prije ili kasnije ona će pobjeći, a on je neće moći zaustaviti.

Na Onoj strani Payne je koračala Utočištem, oštra zelena trava joj je škakljala tabane dok je udisala miris kozje krvi i zumbula. Nije spavala ni sata otkad ju je majka reanimirala, i iako je to u početku djelovalo čudno, nije više o tome puno mislila. Tako je jednostavno bilo. Najvjerojatnije joj se tijelo odmorilo dovoljno za čitav jedan ţivot.

150


Prolazila je ispred hrama Primuţjaka, ali nije ušla. Nije ušla ni u majčino dvorište, još je prerano da Wrath dođe na sparing, a to je bio jedini razlog zašto je onamo ulazila. No kada je došla do hrama osame, otvorila je vrata, iako nije znala što ju je nagnalo da okrene kvaku i prijeđe preko praga. Zdjele vode koje Odabranice već dugo upotrebljavaju kako bi promatrale i svjedočile događajima koji se odvijaju na Drugoj strani bile su poredane u savršenom redu na mnogim stolovima, a svitci papira i pera su također bili izloţeni i spremni za korištenje. Tračak svjetlosti joj je ulovio pogled pa je prišla da vidi odakle dolazi. Voda u jednoj kristalnoj posudi pomicala se u sporim krugovima, kao da je upravo korištena. Osvrnula se. »Ima li koga?« Nije dobila odgovor, osjetila je samo slatki miris limuna, što bi značilo da je Ni’Tko nedavno bila ovdje s krpom za čišćenje. Što je u stvari bio gubitak vremena. Na ovoj strani nije bilo prašine i prljavštine, međutim Ni’Tko je samo slijedila običaje Odabranica. Nemaju drugog posla nego baviti se sitnim besmislenim poslovima. Payne se okrenula prema izlazu i dok je prolazila pored praznih stolica, osjećaj da je njezina majka podbacila bio je glasniji od tišine u prostoriji. Zaista joj se nije sviđala ta ţenka. No tuţna je stvarnost bila da su podbacili svi planovi koje je iskovala: stvoriti program parenja koji bi iskorijenio defekte tako da rasa postane jača. Suočiti se s neprijateljem na Zemlji i pobijediti. Da joj njezina mnoga djeca sluţe poslušno, radosno i s ljubavlju. Gdje je sada Čuvardjeva? Sama je. Nitko je ne štuje. Nitko je ne voli. Nove će generacije vjerojatno još manje slijediti njezina učenja, budući da je toliko roditelja odlutalo od tradicije. Izlazeći iz prazne prostorije, Payne je zakoračila na mliječno svjetlo i... Dolje kod bazena, svjetlucava ţuta sjena se pomicala i plesala poput tulipana na povjetarcu. Dok se Payne sve više pribliţavala, odlučila je da je Layla izgubila razum. Odabranica je pjevala pjesmu bez riječi, tijelo je pomicala u ritmu bez melodije, a kosa joj se vijorila poput zastave. Bio je to prvi i jedini put da joj kosa nije bila svezana u punđu kakvu su nosile Odabranice, barem koliko je Payne znala. »Sestro!« rekla je Layla i stala. »Oprosti mi.« Njezin predivan osmijeh bio je blistaviji od njezine ţute halje, a miris jači no ikada, zrak je bio natopljen mirisom cimeta, kao što je maloprije bio njezinim divnim glasom. Payne je slegnula ramenima. »Nemam ti što oprostiti. Iskreno, tvoja je pjesma ugodna uhu.« Layla je nastavila elegantno mahati rukama. »Dan je divan, nije li?« »Uistinu.« Payne je niotkuda osjetila nalet straha. »Raspoloţenje ti se zaista popravilo.« »Da, da.« Odabranica je napravila piruetu, savila nogu pa skočila u zrak. »Uistinu, danas je divan dan.« »Što te toliko zadovoljilo?« Iako je Payne znala odgovor. Promjene raspoloţenja rijetko su bile spontane, većina je trebala nekakav pokretač. Layla je usporila svoj ples, ruke i kosa su joj se spustili i stali. Podigla je elegantne prste do usana, kao da nema riječi. Ispunila je svoju svrhu, pomislila je Payne. Njezino iskustvo erosa više nije samo teoretsko. »Ja...« Obraze joj je preplavilo jarko rumenilo. 151


»Ne moraš ništa reći, radujem se zbog tebe«, tiho je rekla Payne, što je uglavnom bilo istinito. Međutim, osjetila je i neobičnu tugu. Jesu li sada samo ona i Ni’Tko beskorisne? Čini se da je tako. »Poljubio me je«, rekla je Layla gledajući u bazen. »On... poloţio je usne na moje.« Odabranica se ljupko spustila na komad mramora i rukom prošla kroz mirnu vodu. Trenutak kasnije Payne joj se pridruţila jer ponekad je bolje osjetiti nešto, bilo što. Pa makar to bila bol. »Uţivala si u tome?« Layla je promatrala vlastiti odraz, a plava kosa joj je pala niz rame i dodirnula srebrnu površinu bazena. »Bio je... poput vatre u meni. Ogromna plamteća ţelja koja me proţela.« »Znači više nisi djevica?« »Zaustavio nas je poslije ljubljenja. Rekao je kako ţeli da budem sigurna.« Senzualni osmijeh koji joj je preletio licem bio je jasan odjek strasti. »Bila sam sigurna i još uvijek sam. Kao i on. Uistinu, njegovo tijelo ratnika bilo je spremno za mene. Ţudjelo je za mnom. Biti toliko ţeljena, to je neprocjenjivi dar. Mislila sam... da ţelim zaokruţiti obrazovanje koje mi je pruţeno, ali sada znam da me na Drugoj strani čeka puno više od toga.« »S njime«, tiho je upitala Payne. »Ili kroz ispunjavanje svoje duţnosti?« Layla se duboko namrštila. Payne je kimnula. »Mislim da više ţeliš njega nego ispunjavati svoje duţnosti.« Uslijedila je duga pauza. »Ne misliš li da je takva strast između nas neki znak sudbine?« »O tome nemam mišljenje.« Njezino iskustvo sa sudbinom dovelo je do jednog aktivnog krvavog trenutka... nakon kojeg je uslijedilo dugo mirovanje. Niti jedno joj nije omogućilo da komentira strast o kakvoj je Layla zborila. U kakvoj je uţivala. »Sudiš li mi?« šapnula je Layla. Payne je podigla pogled prema Odabranici i pomislila na praznu sobu za proricanje s praznim stolovima i zdjelama koje obučene ruke nisu grijale dodirom. Laylina radost, koju su prouzročili događaji izvan ţivota Odabranice, činila se poput još jednog neizbjeţnog neuspjeha. Ali u tome nije bilo ničeg lošeg. Pruţila je ruku i dotaknula rame sugovornice. »Nimalo. Uistinu, jako sam sretna zbog tebe.« Laylina srameţljiva radost pretvorila ju je iz ljepotice u ţenu koja oduzima dah. »Tako sam sretna što to mogu podijeliti s tobom. Osjećam se kao da ću se rasprsnuti od sreće... a nemam s kime razgovarati.« »Uvijek moţeš razgovarati sa mnom.« Na kraju krajeva, Layla joj nikada nije zamjerala na muškobanjastim sklonostima te joj je odlučila uzvratiti jednakom mjerom. »Vraćaš li mu se uskoro?« Layla je kimnula. »Rekao je da mu se mogu vratiti... Kako je ono rekao? Na njegovu slobodnu večer. Tako ću i učiniti.« »Pa moraš mi reći što je bilo. Uistinu, zanimat će me kako je sve prošlo.« »Hvala ti, sestro.« Layla je poloţila dlan na Paynin, a oči su joj zablistale od suza. »Toliko sam dugo bila netaknuta, a ovo... to je ono što sam ţeljela. Osjećam se... ţivo.« »Drago mi je zbog tebe, sestro. To je... jako dobro.« Uz zadnji ohrabrujući osmijeh, Payne je ustala i napustila Laylu. Dok se vraćala natrag prema svojim odajama, shvatila je da trlja grč u prsima. Wrath ne moţe doći dovoljno brzo, pomislila je. 152


Trideset i treće poglavlje hex se probudila i osjetila miris Johna Matthewa. X I svjeţe kave. Podigla je kapke i ugledala ga na slabom svjetlu. On je opet sjedio u stolcu, okrenut joj leđima dok je iz tamno zelene termosice točio kavu u šalicu. Opet je bio odjeven u koţne hlače i majicu, ali bio je bos. Okrenuo se natrag prema njoj, zastao te izvio obrve. Iako je već podizao šalicu prema usnama, smjesta ju je pruţio prema njoj. Čovječe, taj čin je najbolje opisivao njegovu prirodu. »Ne«, rekla je. »To je tvoja kava.« Zastao je kao da razmišlja ţeli li se prepirati oko toga. No podigao je porculansku šalicu do usana i otpio gutljaj. Xhex se osjećala malo snaţnije pa je odbacila pokrivač i prebacila noge preko ruba kreveta. Ustala je, ručnik joj je skliznuo niz tijelo, a John je zasiktao. »Oprosti«, rekla je i sagnula se da dohvati ručnik. Nije ga krivila što ne ţeli gledati oţiljak koji još uvijek nije zacijelio na donjem dijelu njezina trbuha. To baš i nije prizor koji ţelite ugledati prije doručka. Zamotala se i otišla u toalet. Tijelo joj se dobro oporavljalo, masnice su nestajale, noge su bolje podnosile njezinu teţinu. Zahvaljujući odmoru i tome što ju je John nahranio, više nije osjećala oštru bol, već samo blagu neugodu. Izašla je iz kupaonice i rekla: »Misliš da mogu od nekoga posuditi odjeću?« John je kimnuo, ali je mahnuo prema krevetu. Očito je ţelio da prvo nešto pojede i nije imala ništa protiv tog plana. »Hvala«, rekla je i čvršće ovila ručnik oko prsa. »Što si to sve donio?« Sjela je, a on joj je ponudio raznu hranu. Uzela je sendvič od puretine jer nije mogla ignorirati potrebu za proteinom. John je iz stolca gledao kako jede i pio kavu. Čim je pojela, ponudio joj je slatko pecivo koje nije mogla odbiti. Poslije kombinacije trešnje i slatke glazure poţeljela je kavu. I divna li čuda, John joj je već pruţao šalicu, kao da joj čita misli. Pojela je još jedno slatko i jedno slano pecivo. I popila čašu soka od naranče. I dvije šalice kave. Bilo je smiješno. Njegova šutnja imala je bizaran učinak na nju. Inače je u društvu ona bila šutljiva, ona je bila ta koja ne voli dijeliti svoje misli. Ali uz nijemog Johna, osjećala je neobičnu potrebu da priča. »Natrpala sam se«, rekla je i naslonila se na jastuke. Izvio je obrvu i podigao zadnje slatko pecivo, a ona je odmahnula glavom. »O Boţe, ne. Ne mogu više ni zinuti.« Tek je tada on počeo jesti. »Čekao si da ja završim?« pitala je i namrštila se. Izbjegao je njezin pogled i slegnuo ramenima, a ona je tiho opsovala. »Nisi trebao.« Opet je slegnuo. Gledala ga je i tiho rekla: »Imaš divne manire za stolom.« Zacrvenio se poput čestitke za Valentinovo, a ona je srcu morala reći da uspori i prestane nabijati. No, s druge strane, moţda joj srce lupa jer je upravo ubacila oko dvije tisuće kalorija u prazan ţeludac.

153


Ili ne. John je počeo lizati glazuru s prstiju i kad je ugledala njegov jezik, osjetila je kako joj se nešto u tijelu budi... Sjećanje na Lasha ugušilo je buđenje u njezinu međunoţju, sjećanja su je vratila u onu spavaću sobu, sjetila se kako je bio na njoj, kako ju je rukama prisiljavao da raširi noge... »Jebemu.« Skočila je s kreveta, pojurila prema zahodu, i stigla u zadnji tren. Sve je povratila. Dva slatka peciva. Kavu. Sendvič od puretine. Sve što je pojela. Dok joj se ţeludac grčio, nije osjetila da povraća. Osjećala je Lasheve ogavne ruke na koţi... njegovo tijelo u njoj, kako nabija... A evo i soka od naranče. O Boţe, kako je to preţivjela s tim gadom toliko puta? Šake, opiranje, ugrizi... a zatim brutalan seks. Opet i opet i opet.... a zatim posljedice. Ispiranje njegovog mirisa s tijela. Iz tijela. Jebemu... Novi val mučnine joj je prekinuo misli, i iako je mrzila povraćanje, osjetila je olakšanje što joj se mozak isključio. Kao da joj tijelo pokušava fizički izbaciti traumu, izbaciti sve van da moţe početi ispočetka. Dizanje sistema kroz praţnjenje. Kad je najgori dio povraćanja prošao, klonula je na pete i znojno čelo spustila na podlakticu. Dah ju je grebao u grlu, a ţeludac se dizao kao da razmišlja o tome da se opet aktivira. Nema ničeg više unutra, rekla mu je. Moţe jedino pokušati ispovratiti pluća. Mrzila je ovaj dio. Kad preţivite pravi pakao, vaše misli i okolina su pune mina, i nikada ne znate što bi moglo aktivirati eksploziju. Da, to s vremenom izblijedi, ali početni ulazak natrag u »normalan ţivot« je uţasno teţak. Podigla je glavu i pustila vodu. Na ruci je osjetila hladan ručnik pa je skočila na noge, ali to je bio samo John, ništa čega bi se trebala bojati. Drţao je jedino što je zaista htjela u tom trenutku: čist, vlaţan i hladan ručnik bio je bogomdan. Uronila je lice u ručnik i zadrhtala od olakšanja. »Ţao mi je zbog hrane. Bila je zaista ukusna dok je ulazila.« Bilo je vrijeme da pozovu doktoricu Jane. Xhex je sjedila gola na podu ispred zahoda, a John je jedno oko drţao na njoj, a drugo na mobitelu dok je pisao poruku. Čim je pritisnuo tipku šalji, bacio je mobitel na pult i izvukao novi ručnik s hrpe pored umivaonika. Htio je zaogrnuti Xhex i bilo mu je teško gledati njezinu kraljeţnicu koja je izgledala kao da će joj probiti koţu. Zamotao ju je i zadrţao ruke na njezinim ramenima. Htio ju je priviti na prsa, ali nije znao ţeli li ona biti tako bli... Xhex se naslonila na njega i sloţila ručnik tako da je dva kraja prekriţila na prsima. »Da pogodim? Poslao si poruku doktorici?« Premjestio se, spustio dlanove na pod da mu pridrţavaju trup i savio koljena tako da ju je pridrţavao sa svih strana. Nije loše, pomislio je. Zahod joj nije bio ispred nosa, ali ako ga treba, samo se mora uspraviti. »Nije mi zlo«, rekla je promuklim glasom, »od operacije. Samo sam prebrzo pojela.« Moţda, pomislio je on. Ali nema zla u tome da je doktorica Jane pregleda. Uostalom, treba im dopuštenje za večerašnji izlazak, ako je to sada uopće moguće. »Xhex? Johne?« John je zazviţdao kad je čuo doktoričin glas, a trenutak kasnije Vishousova ţenka je provirila u kupaonicu. »Zabava? A ja nisam pozvana?« rekla je i ušla. 154


»Pa, tehnički, mislim da jeste«, tiho je dobacila Xhex. »Dobro sam.« Jane je kleknula i mada joj je osmijeh bio topao, oštrim je pogledom preletjela preko Xhexina lica. »Što tu imamo?« »Pozlilo mi je nakon što sam jela.« »Smijem li ti izmjeriti temperaturu?« »Radije ne bih da mi gurate stvari u usta trenutno, ako nije problem.« Jane je iz torbe izvadila bijeli toplomjer. »Mogu ti temperaturu izmjeriti iz uha.« John se šokirao kad mu je Xhex stisnula ruku, kao da treba podršku. Uzvratio je stisak kako bi joj poručio da je uz nju ako bilo što treba, a istog trena njezina su se ramena opustila. »Samo naprijed, doktorice.« Xhex je nagnula glavu koja je, divnim čudom, završila na njegovu ramenu. Tako da si zaista nije mogao pomoći i spustio je obraz na te meke kovrče i duboko udahnuo. Smatrao je da doktorica prebrzo radi. Umetnula je toplomjer, on se oglasio, izvadila ga je, što je značilo da je Xhex opet podigla glavu. »Nemaš temperaturu. Smijem li ti pogledati rez?« Xhex je razmaknula ručnik i otkrila trbuh i oţiljak koji se protezao donjim dijelom njezina abdomena. »Izgleda dobro. Što si pojela?« »Previše hrane.« »U redu. Osjećaš li kakvu bol?« Xhex je odmahnula glavom. »Osjećam se bolje. Zaista, Ono što trebam je odjeća i cipele... i još jedan pokušaj obroka.« »Imam doktorsku uniformu koju moţeš obući, a u kući ćemo te opet nahraniti.« »Dobro. Hvala.« Xhex je krenula ustati pa joj je pomogao i pridrţao ručnik koji je počeo kliziti. »Zato što idemo van.« »Nisi spremna za borbu.« John je kimnuo i doktorici pokazao: Idemo samo protegnuti noge. Kunem se. Doktorica Jane je zaškiljila. »Mogu pruţiti samo svoje medicinsko mišljenje. A to je da mislim da ti«, bacila je pogled prema Xhex, »trebaš nešto pojesti i provesti ostatak noći ovdje. No ti si odrasla osoba i moţeš donositi vlastite odluke. Samo upamtite ovo. Ako izađete bez Qhuinna, Wrath će se ozbiljno naljutiti na vas dvoje.« Sve je u redu, poručio je John. Nije bio lud za dadiljom, ali nije planirao riskirati sa Xhex. Nije gajio nikakve iluzije prema ţenki koju je volio. Ona moţe u svakom trenu odlučiti pobjeći, i ako dođe do toga, dobro će mu doći pojačanje.

155


Trideset i četvrto poglavlje ash se probudio u istom poloţaju u kojem se onesvijestio: sjedeći na podu L kupaonice na ranču, s rukama isprepletenim na koljenima i pognutom glavom. Kad je otvorio oči, ugledao je svoju erekciju. Sanjao je Xhex, a prizori su bili toliko jasni, osjećaj toliko stvaran da je bilo čudo što nije svršio u gaće. Bili su opet zajedno u onoj sobi, borili se, grizli, a zatim ju je uzeo, oborio ju je na krevet i prisilio je da ga primi, iako je to mrzila. Bio je potpuno zaljubljen u nju. Podigao je glavu kad je začuo grgljanje. Plastičnjača se budila, prsti su joj se trzali, kapci treperili poput slomljenih roleta. Usredotočio se na njezinu slijepljenu kosu i krvlju umrljan korzet i osjetio oštru bol u sljepoočnicama, mamurluk koji nije imao veze s dobrim provodom. Kuja mu se gadila dok je tako leţala i koprcala se u vlastitoj prljavštini. Očito joj je bilo zlo, hvala bogu da je taj dio prespavao. Odgurnuo je kosu s očiju, osjetio kako mu iskaču očnjaci i znao da je vrijeme da mu ona konačno bude korisna, ali kvragu... mamila ga je jednako koliko i pokvareno meso. Još vode. To je potrebno u ovoj noćnoj mori. Još vode i... Prignuo se kako bi opet pustio tuš, a ona je podigla pogled prema njemu. Iz njezinih krvavih usta oteo se vrisak koji je odjekivao pločicama sve dok mu u ušima nije zvonilo kao da čuje crkvena zvona. Prokleti očnjaci su je preplašili. Kosa mu je opet pala preko očiju pa ju je opet odmaknuo i razmotrio ideju da joj rastrga grlo, tek toliko da prekine tu buku. Ali nema šanse da zagrize u nju prije nego što je opere... Nije gledala u njegova usta. Njezine raskolačene, lude oči bile su uperene u njegovo čelo. Kosa ga je opet zasmetala pa ju je opet odmaknuo, i osjetio nešto u ruci. Polako je spustio pogled. Ne, to nije bila njegova plava kosa. Bila je to njegova koţa. Lash se okrenuo prema ogledalu i vrisnuo. Njegov odraz bio je neprepoznatljiv, komad mesa koji je otpao otkrio je crni tekući sloj koji je prekrivao njegovu bijelu lubanju. Noktom je ispitao rub koţe koja se još uvijek pridrţavala za njegovo lice i otkrio da je mlohava; svaki centimetar koţe na njegovu licu bio je poput plahte omotane oko kosti. »Ne!« povikao je i pokušao tapkanjem vratiti koţu na mjesto... Njegove ruke... o boţe, ne i ruke. Komadi koţe visjeli su mu s dlanova, a kad je povukao rukave košulje, poţelio je da je bio njeţniji, jer nije povukao samo finu svilu, već i koţu. Što mu se to događa? U ogledalu je vidio kako je kurva projurila pored njega, izgledala je poput Sissy Spacek u Carrie, samo bez maturalne haljine. Osjetio je nalet snage i krenuo za njom, ali tijelo mu se više nije kretalo sa snagom i elegancijom na koju je bio naučen. Dok je jurio za lovinom, osjetio je trenje odjeće, i mogao je samo zamisliti što to čini njegovoj koţi. Ulovio je prostitutku kad je stigla do straţnjih vrata i pokušala otključati bravu. Zaletio se u nju s leđa, zgrabio je za kosu, povukao joj glavu unazad i snaţno zagrizao, unoseći njezinu crnu krv u sebe. Dokrajčio ju je, isisao, sve dok sisanjem više nije ništa uvlačio u usta, a kad je završio, samo ju je pustio da se sruši na tepih.

156


Pijano je oteturao natrag u kupaonicu i upalio svjetla s obje strane zrcala. Svaki komad odjeće koji je skinuo otkrio je još uţasa koji je već ugledao na svom licu: pod svjetlosti ţarulja, njegove su kosti i mišići blistali crnim, masnim sjajem. On je bio leš. Uspravan leš koji hoda i diše, leš čije se oči pokreću u dupljama, bez kapka ili trepavica, leš čija usta skrivaju samo očnjake i zube. Zadnja koţa koja mu je ostala bila je ona koja je njegovu predivnu plavu kosu drţala na njegovoj glavi, no i ona je počela otpadati, poput perike čije je ljepilo oslabjelo. Skinuo je posljednji komad i svojim je kosturastim rukama pomilovao ono čime se prije tako ponosio. Naravno, odmah ju je sjebao, crna sluz je umrljala pramenove, zaprljala ih i slijepila... sve dok nisu bili ništa bolji od onih koji su još uvijek bili pričvršćeni za glavu kurve pored vrata. Pustio je skalp da padne na pod i pogledao se. Kroz grudni koš je gledao vlastito srce kako kuca i preplavljen tupim uţasom zapitao se koji će mu dio tijela sljedeći istrunuti... i što će mu ostati kada transformacija bude konačna. »O Boţe...«, rekao je, ali glas mu više nije zvučao normalno, neočekivana jeka koja je popratila riječi bila je zastrašujuće poznata.

Blay je stajao pred otvorenim ormarom i gledao svoju odjeću na vješalicama. Osjetio je suludi poriv da nazove majku i traţi savjet. To je uvijek prije radio kad se trebao dotjerati. Ali nije mu se ţurilo voditi taj razgovor. Ona će pretpostaviti da se radi o ţenki i uzbudit će se što on ide na spoj, a on će joj biti prisiljen lagati... ili otkriti istinu. Njegovi roditelji nikada nisu osuđivali... Ali bio im je jedini sin. Ako ne nađe ţenku, to ne znači samo da neće imati unuke, već će biti na udaru aristokracije. Naravno, glimeri nije smetala homoseksualnost ako ste zdruţeni sa ţenkom i nikada ne govorite o tome, niti činite išta previše otvoreno što bi potvrdilo vaše sklonosti. Privid. Privid je bio najvaţniji. A ako se deklarirate? Onda vas isključe. Vašu obitelj također. S jedne strane nije mogao vjerovati da se sprema na sastanak s muţjakom. U restoranu. I da će zatim otići u bar s njime. On će izgledati savršeno. Uvijek izgleda savršeno. Stoga je Blay izvukao Zegna odijelo, sivo s iznimno blijedim rozim prugama. Slijedila je fina pamučna košulja od Burberryja, lagano ruţičasta s bijelim manšetama i ovratnikom. Cipele... cipele... cipele... Netko je glasno zalupao na vrata. »Ej, Blay.« Sranje. Već je odloţio odijelo na krevet, i bio je u ogrtaču jer se istuširao, s gelom u kosi. Gel će ga odmah odati. Prišao je vratima i lagano ih odškrinuo. Qhuinn je na hodniku bio spreman za borbu, u ruci je drţao remen za bodeţe, bio je u koţi, zaţniranih čizama. Smiješno, ali ratnička furka nije bila baš dojmljiva. Blay se predobro sjećao kako je izgledao večer prije, izvaljen na krevetu, s očima na Laylinim usnama. Bila je loša odluka hranjenje obaviti u mojoj sobi, pomislio je Blay. Jer sad se pitao koliko su se stvari zahuktale na njegovom madracu. Poznavajući Qhuinna, do kraja. Nema na čemu. 157


»John mi je poslao poruku«, rekao je Qhuinn. »On i Xhex izlaze van i tip po prvi put...« Odmjerio je Blaya raznobojnim očima pa se primaknuo i pogledao preko njegova ramena. »Što se zbiva?« Blay se čvršće ovio ogrtačem. »Ništa.« »Parfem ti je drugačiji, što si to napravio s kosom?« »Ništa. Što si pričao za Johna?« Uslijedila je pauza. »Da... O.K. Pa, on izlazi, a mi idemo s njime. Ali moramo se pritajiti. Oni će htjeti malo privatnosti. Ali moţemo...« »Ja sam slobodan večeras.« Izvio je ispirsanu obrvu. »Pa?« »Pa... slobodan sam.« »To nikada prije nije bilo bitno.« »Sada je.« Qhuinn se opet izvio i pogledao iznad Blayeve glave. »Oblačiš odijelo samo da zadiviš ukućane?« »Ne.« Uslijedila je duga pauza, pa samo jedna riječ: »Tko?« Blay je širom otvorio vrata i zakoračio natrag u sobu. Ako će uslijediti prepirka, nema smisla da bude na hodniku gdje je svi mogu vidjeti ili čuti. »Je li to zaista bitno«, rekao je osjetivši nalet ljutnje. Vrata su se zatvorila. Zalupila. »Da, jest.« U inat Qhuinnu, Blay je odvezao ogrtač i pustio ga da sklizne na pod. Hlače je obukao... na golo tijelo. »Prijatelj.« »Muški ili ţenski?« »Kao što sam rekao, zar je bitno?« Uslijedila je još jedna duga pauza u kojoj je Blay obukao košulju i zakopčao je. »Moj rođak«, zareţao je Qhuinn. »Izlaziš sa Saxtonom.« »Moţda.« Prišao je komodi i otvorio kutiju s nakitom. Unutra su svjetlucale raznorazne manšete. Odabrao je par s rubinima. »Vraćaš mi za ono sinoć s Laylom?« Blay se ukočio s rukom na manšeti. »Isuse Kriste.« »To je to. To se...« Blay se okrenuo. »Je li ti ikada palo na pamet da ovo nema veze s tobom? Da me tip pozvao van i da ja ţelim ići? Da je to normalno? Ili si toliko opsjednut sobom da sve ljude i događaje obrađuješ kroz svoju narcisoidnost?« Qhuinn se malo lecnuo. »Saxton je kurva.« »Pa ti bi trebao znati kako je to.« »On je kurva, otmjena, elegantna kurva.« »Moţda se samo ţelim poseksati.« Blay je izvio obrvu. »Prošlo je dosta vremena, a one ţenke koje sam obrađivao u barovima samo da drţim korak s tobom nisu bile baš 158


nešto. Mislim da je vrijeme da utaţim glad i dobijem ono što ţelim.« Gad je imao obraza problijedjeti. Zaista jest. Prokletnik je još i zateturao unazad i naslonio se na vrata. »Kamo idete?« pitao je grubim glasom. »Vodi me Kod Sala. A poslije idemo u onaj cigar bar.« Blay je zakopčao drugu manšetu i prišao komodi da uzme svilene čarape. »A poslije... tko zna.« Miris tamnog začina došao je s druge strane spavaće sobe, a on je ušutio od šoka. Ovaj razgovor mogao je završiti na sto načina... ali nikada nije mislio da će potaknuti Qhuinnov miris vezivanja. Blay se okrenuo na peti. Nakon dugog, napetog trenutka, prišao je svom najboljem prijatelju privučen mirisom. Dok je prilazio, Qhuinnove su oči pratile svaki njegov pokret, iskra koju su obojica potiskivali naglo je planula između njih. Stao je pred njim, njegova su se prsa nadimala nasuprot Qhuinnovih. »Reci«, šapnuo je grubo. »Reci mi da ne idem i ostat ću.« Qhuinnove čvrste ruke zgrabile su Blayevo grlo s obje strane pa je zbog pritiska morao nagnuti glavu i otvoriti usta kako bi mogao disati. Snaţni palčevi zabili su se ispod njegove čeljusti. Trenutak je bio električan. U svakom se trenu mogao rasplamsati. Završit će na krevetu, pomislio je Blay i spustio dlanove na Qhuinnova jaka zapešća. »Samo reci, Qhuinne. Učini to i provest ću noć s tobom. Izaći ćemo s Johnom i Xhex, a kada završimo, vratit ćemo se ovamo. Reci.« Plavo i zeleno, te oči u koje je Blay gledao čitav ţivot spustile su se na njegove usne, a Qhuinnovi prsni mišići napinjali su se kao da je trčao. »Ili još bolje«, razvukao je Blay, »zašto me jednostavno ne poljubiš...« Naglim pokretom Qhuinn ga je gurnuo na komodu koja se zabila u zid uz gromki udar. Bočice parfema su zazveckale, četka je pala na pod, a Qhuinn je silovito spustio usne na Blayeve dok mu je prstima još uvijek stiskao grlo. Ali nije bilo vaţno. Strastveno i silovito, to je sve što je ţelio od njega. Qhuinn se očito slagao, jezikom je penetrirao u njegova usta, uzimajući... posjedujući. Blay je drhtavim rukama izvukao košulju iz hlača pa krenuo prema zatvaraču. Toliko je dugo ovo čekao... Ali završilo je prije nego što je počelo. Blayeve hlače su pale na pod kad se Qhuinn okrenuo i pojurio prema vratima. S rukom na kvaki je stao i lupio glavom u vrata. Dva puta. Zatim je progovorio mrtvim glasom. »Idi. Lijepo se provedi. Molim te, pazi se i pokušaj se ne zaljubiti u njega. Slomit će ti srce.« Nije ni trepnuo, a Qhuinn je izašao iz sobe i bešumno zatvorio vrata za sobom. Otišao je, a Blay je i dalje stajao na mjestu, s hlačama oko gleţnjeva, potpuno osramoćen zbog sada nestajuće erekcije, premda je bio sam. Soba se zaljuljala oko njega, prsa su mu se stegnula u šaku, a on je brzo treptao kako ne bi osjetio suze na obrazima. Sagnuo se polako, poput starog muţjaka, i povukao hlače, a ruke su mu podrhtavale dok ih je zakopčavao. Nije zagurao košulju u hlače, već je sjeo na krevet. Kad mu je mobitel na noćnom ormariću zazvonio, okrenuo se i pogledao je ekran. Donekle je očekivao da će to biti Qhuinn, ali on je bio zadnja osoba s kojom je ţelio razgovarati pa je pustio da se poziv prebaci na govornu poštu. 159


Iz nekog je razloga pomislio na sat vremena provedenih u kupaonici dok se paţljivo brijao, rezao nokte i slagao frizuru s prokletim gelom. Onda je pomislio na vrijeme provedeno pred ormarom. Sada se sve to činilo poput potrošenog vremena. Osjećao se okaljano. Potpuno okaljano. Večeras neće izaći ni sa Saxtonom ni s ikime. Ne u ovakvom raspoloţenju. Nema razloga da netko neduţan trpi njegovo toksično raspoloţenje. Boţe... Kvragu. Kad se opet osjećao kao da moţe govoriti, protegnuo se i podigao mobitel s noćnog ormarića. Rasklopio ga je i vidio da ga je zvao Saxton. Moţda da otkaţe? To bi bilo olakšanje. To da ga odbiju dva puta u istoj večeri baš i nije nešto, ali barem tako on ne bi morao otkazati. Uključio je govornu poštu, primio glavu rukom i zagledao se u bose noge. »Dobra večer, Blayloče. Zamišljam kako baš u ovom trenutku stojiš ispred ormara i pokušavaš odlučiti što obući.« Saxtonov baršunast, dubok glas djelovao je poput melema, bio je tako ugodan i dubok. »I ja promatram svoju odjeću... vjerujem da ću obući hlače i prsluk s pepita uzorkom. Mislim da bi uz to dobro izgledalo kada bi ti obukao nešto na pruge.« Uslijedila je pauza i smijeh. »Naravno, ne govorim ti što da obučeš. No slobodno me nazovi, ako nisi siguran. Što se tiče garderobe, naravno.« Još jedna pauza pa ozbiljan glas. »Radujem se našem susretu. Zbogom.« Blay je odmaknuo mobitel od uha i zadrţao prst iznad tipke kojom bi izbrisao poruku. Impulzivno ju je odlučio sačuvati. Dugo i polagano je udahnuo i prisilio se da ustane. Iako su mu ruke drhtale, ugurao je elegantnu košulju u hlače i vratio se do neuredne komode. Podigao je bočice parfema, vratio ih na mjesto i podigao četku s poda. Zatim je otvorio ladicu s čarapama... i izvadio ono što je trebao. Da se obuče do kraja.

160


Trideset i peto poglavlje D

arius se trebao sastati sa svojim mladim štićenikom kada zađe sunce. Prije nego što se upute do ljudske vile koju su promatrali kroz grane drveća, materijalizirao se u šumi pred spiljom Bratstva. Kako su braća bila razasuta posvuda i komunikacija je lako mogla kasniti, osmišljen je sistem za razmjenu poruka i obavijesti. Svi su dolazili jednom na noć kako bi provjerili što je ostavljeno drugima ili kako bi ostavili svoje poruke. Kad se uvjerio da ga nitko ne promatra, ušao je u tamni otvor; prošao kroz tajni kameni prolaz i nastavio dalje kroz mnoga vrata koja su vodila do svetišta. »Komunikacijski sistem« zapravo je bila samo udubina u kamenom zidu u koju su se mogle umetati poruke, a upravo zbog svoje jednostavnosti, nalazila se duboko u spilji. Međutim, nije stigao dovoljno daleko da vidi je li mu koji brat ostavio poruku. Stigao je do zadnjih vrata i ugledao nešto što je na prvi pogled izgledalo poput hrpe odjeće posloţene pored grube torbe. Izvukao je crni bodeţ iz korica kad je netko s tog kupa podigao svoju tamnu glavu. »Tohre?« Darius je spustio oruţje. »Da.« Dječak se okrenuo na svom otrcanom krevetu. »Dobra večer, gospodaru.« »Što ti radiš ovdje?« »Spavao sam.« »Doista, to je očito.« Darius mu je prišao i kleknuo. »Ali zašto, ta zar se nisi vratio kući?« Na kraju krajeva, otac ga se odrekao, ali Hharm je rijetko odlazio u svoj obiteljski dom. Zasigurno je mladić mogao ostati sa svojom mamen? Dječak se uspravio i primio za zid radi potpore. »Koje je vrijeme? Zar sam propustio...« Darius je zgrabio Tohra za ruku. »Jesi li jeo?« »Jesam li zakasnio?« Darius se nije potrudio postaviti druga pitanja. Odgovore na svoja pitanja pronašao je u načinu na koji je dječak izbjegavao njegov pogled. Uistinu, zamoljen je da se ne vraća u očev dom. »Tohrmente, koliko si noći proveo ovdje?« Na tom hladnom podu. »Mogu pronaći drugo mjesto. Neću se više vraćati ovamo.« Blaţena Čuvardjevo, to je točno. »Pričekaj ovdje, molim te.« Darius je prošao kroz vrata i pogledao poruke. Pronašao je poruke za Murhdera i Ahgonyja i pomislio da ostavi jednu za Hharma. Nešto poput: Kako se moţeš tako okrenuti protiv rođenog sina da je prisiljen dan provesti na kamenom podu pokriven vlastitom odjećom? Gnjusu jedan. Darius se vratio do Tohrmenta koji je pospremio svoje stvari u zaveţljaj i naoruţao se. Darius je suspregnuo psovku. »Prvo ćemo otići do djevine vile. Moram o nečemu raspravljati s... s onim lakajem. Ponesi stvari, sine.« Tohrment ga je slijedio, budniji nego što bi mnogi bili nakon toliko dana bez hrane i pravog odmora. Materijalizirali su se pred Sampsoneovom vilom i Darius je kimnuo prema desno, prema straţnjoj strani kuće. Kad su stigli, poveo ih je do vrata kroz koja su večer ranije izašli i pozvonio je. Vrata je otvorio batler i duboko se poklonio. »Gospodo, kako vam mogu sluţiti u vašem pohodu?« Darius je zakoračio u kuću. »Volio bih još jedanput razgovarati s lakajem.« »Ta naravno.« Još jedan duboki poklon. »Budite tako ljubazni i slijedite me u prednji salon.« 161


»Pričekat ćemo ovdje.« Darius je sjeo za trošni stol osoblja. Slugan je problijedio. »Gospodaru, ovo je...« »Mjesto na kojem ţelim razgovarati sa sluganom Fritzgelderom. Ne vidim koristi od toga da pojačavam bol tvojih gospodara nenajavljenim dolaskom u njihov dom. Mi nismo gosti, mi smo ovdje da im pomognemo usred njihove tragedije.« Batler se tako duboko poklonio da je čudo što nije pao na glavu. »Doista, imate pravo. Smjesta ću dovesti Fritzgeldera. Trebate li još što?« »Da. Iznimno bismo cijenili malo okrepe i točeno pivo.« »O, gospodaru, ta naravno!« Slugan se naklonio izlazeći iz prostorije. »Trebao sam to odmah ponuditi, oprostite mi.« Kad su ostali sami, Tohrment je rekao: »Niste to trebali napraviti.« »Što to?« pitao je Darius prelazeći prstima po gruboj površini stola. »Priskrbiti mi hranu.« Darius je bacio pogled preko ramena. »Dječače dragi, bio je to proračunati zahtjev da opustim batlera. Naš boravak u ovoj prostoriji stvara mu izrazitu nelagodu, kao i zahtjev da ponovno ispitamo njegovo osoblje. Zahtjev za hranom će ga opustiti. A sada, molim te, sjedni, i kada stigne hrana, moraš jesti. Ja sam se ranije najeo.« Čulo se grebanje stolca pa škripa kad je Tohrment sjeo. Lakaj je stigao istog trena. Što je bilo nezgodno, jer ga Darius u stvari nije imao što pitati. Gdje je hrana... »Gospodo« , rekao je batler ponosno i širom rastvorio vrata. Osoblje je ušlo krcato raznim pladnjevima, vrčevima i hranom, a dok su posluţivali gozbu, Darius je ispod obrve pogledao Tohrmenta pa prikovao pogled za stol. Tohrment se, pristojan kao i uvijek, posluţio hranom. Darius je kimnuo batleru. »Ovo je obrok dostojan ove kuće. Iskreno, vaš gospodar treba biti iznimno ponosan.« Kad su batler i ostali otišli, lakaj je strpljivo čekao, kao i Darius, sve dok se Tohrment nije najeo. Zatim je Darius ustao. »Mogu li te zamoliti za uslugu, slugane Fritzgelderu?« »Ta naravno, gospodaru.« »Hoćeš li biti tako ljubazan i večeras pričuvati torbu mog druga. Vratit ćemo se nakon što obavimo izvidnicu.« »Naravno, gospodo.« Fritzgelder se duboko poklonio. »Iznimno ću se dobro brinuti za njegove stvari.« »Hvala. Dođi, Tohrmente, idemo.« Izašli su i osjetio je da je dječak iziritiran pa ga nije iznenadio stisak na ruci. »Znam se sam brinuti za sebe.« Darius se zagledao preko ramena. »U to nemam sumnje. Međutim, ne trebam partnera koji je oslabljen zbog praznog ţeluca...« »Ali...« »... ako smatraš da bi ova imućna obitelj zamjerila to što nam je darovala obrok kako bi nam pomogla u potrazi za njihovom kćeri, grdno se varaš.« Tohrment je spustio ruku. »Sam ću pronaći smještaj i hranu.« »Hoćeš.« Darius je kimnuo prema krugu drveća oko susjednog imanja. »Moţemo li sada nastaviti?« Tohrment je kimnuo pa su se dematerijalizirali u šumu i prešli na susjedno imanje.

162


Svakim korakom bliţe cilju, Darius je osjećao strašnu strepnju, koja je rasla sve dok nije počeo otezano disati. Vrijeme nije bilo na njihovoj strani. Svake noći koje je nisu pronašli, ona je bila korak bliţe smrti. A imali su tako malo tragova.

163


Trideset i šesto poglavlje C zone koja se protezala juţnim dijelom grada. Staru zgradu ravnog krova aldwellski autobusni kolodvor nalazio se dalje od centra, na rubu industrijske

okruţivala je ţičana ograda, kao da ţeli spriječiti autobuse da ne pobjegnu, a natkriveni ulaz bio je udubljen na sredini. John je poprimio oblik u zaklonu parkiranog busa i pričekao Xhex i Qhuinna. Prva se pojavila Xhex koja je zaista izgledala puno bolje; u drugom je pokušaju uspjela hranu zadrţati u ţelucu i boja joj se vratila u lice. I dalje je nosila hlače liječničke uniforme koje joj je dala doktorica Jane, a gore je obukla njegovu crnu majicu s kapuljačom i vjetrovku. Sviđala mu se ta kombinacija. Sviđalo mu se što nosi njegovu odjeću i što joj je prevelika. Sviđalo mu se što izgleda poput cure. Naravno, palio se na nju kad je bila odjevena u koţu, usku majicu i kad je izgledala kao da moţe razbiti sve oko sebe. I to ga je zaista palilo. Samo... ova mu je kombinacija iz nekog razloga djelovala intimno. Vjerojatno zato što je bio uvjeren da si nije često dozvoljavala da se dovede u takvo stanje. »Zašto smo ovdje?« pitala je i osvrnula se. Nije zvučala razočarano ili razdraţeno, hvala bogu. Samo znatiţeljno. Qhuinn se materijalizirao deset metara dalje i prekriţio ruke na prsima, kao da bi inače nešto udario. Bio je uţasno neraspoloţen. Potpuno mračan. U predvorju nije imao jednu lijepu riječ dok mu je John objašnjavao kojim će redoslijedom posjetiti mjesta na koja idu, ali razlog nije bio jasan. Pa... sve dok kraj njih nije prošao Blay koji je izgledao svjetski u sivom prugastom odijelu. Zastao je samo da pozdravi Johna i Xhex, Qhuinna nije ni pogledao, samo je izašao u noć. Nosio je parfem. Očito je odlazio na spoj. Ali s kime? Začulo se pištanje pa rika, bus je skrenuo s parkinga, a John je umalo kihnuo od ispušnih plinova. Hajde, poručio je Xhex, prebacio ruksak na drugo rame i povukao je prema naprijed. Prešli su vlaţnim pločnikom do fluorescentnih svjetala kolodvora, Iako je bilo prohladno, John nije zakopčao koţnu jaknu kako bi mogao dohvatiti bodeţe ili pištolj, a Xhex je isto bila naoruţana. Degradi mogu biti posvuda, a ljudi znaju biti kreteni. Otvorio joj je vrata i osjetio olakšanje kad je unutra ugledao samo kontrolora iza neprobojnog pleksiglasa, starca koji je sjedećki spavao na plastičnoj stolici te ţenu s koferom. Xhex je tiho progovorila. »Ovo mjesto... te rastuţuje.« Ah, kvragu, vjerojatno ima pravo. Međutim, ne zbog onoga što je ovdje doţivio... više zbog toga što je njegova majka sigurno osjećala, dok je sama trpjela bol i mučila se s porodom. Glasno je zazviţdao i podigao dlan, a troje ljudi ga je pogledalo. Umirio im je svijest i stavio ih u blagi trans pa prišao metalnim vratima na koja je bio pričvršćen natpis: ŢENE. Poloţio je dlan na hladnu površinu, odgurnuo vrata i osluhnuo. Ništa nije čuo. Bilo je prazno. Xhex je prošla kraj njega i pogledom preletjela preko betonskih zidova, umivaonika

164


od nehrđajućeg čelika i tri odjeljka. Mirisalo je na sredstvo za čišćenje i vlagu, mokri zidovi i zrcala nisu bili od stakla, već od glatkih metalnih ploča. Sve je bilo pričvršćeno, od drţača za sapun i znaka zabranjenog pušenja do kante za smeće. Xhex je oštro pogledala prema WC-u za invalide. Gurnula je klimava vrata, odmaknula se i zbunjeno se okrenula. »Ovdje ...« Pokazala je prema kutu. »Ovdje si... ovdje si sletio.« Pogledala ga je, a on je slegnuo ramenima. Nije znao o kojem se odjeljku točno radi, ali bilo mu je logično da bi netko odabrao onaj najprostraniji da rodi dijete. Xhex ga je promatrala kao da vidi kroz njega pa se okrenuo i pogledao stoji li tko iza njega. Ne. Samo njih dvoje, zajedno u ţenskom zahodu. Što je, oblikovao je riječi, a ona je pustila vrata odjeljka da se zatvore. »Tko te pronašao?« Odglumio je da pere pod, a ona je rekla: »Čistač«. Kimnuo je i osjetio sram zbog ovog mjesta i svoje prošlosti. »Ne srami se.« Prišla mu je. »Vjeruj mi, ja ti ne mogu suditi. Moje okolnosti nisu bolje. Kvragu, moţda su čak i gore.« Budući da je napola simpat, mogao je samo zamisliti kakve su to okolnosti. Na kraju krajeva, dvije se vrste uglavnom nisu svojevoljno miješale. »Kamo si išao poslije ovog?« Izveo ju je iz zahoda i osvrnuo se. Qhuinn je stajao u udaljenom kutu, zureći u ulazna vrata kao da se nada da će kroz njih ušetati netko tko miriše na dječji puder. Kad ga je pogledao, John je kimnuo, pa je ljude oslobodio transa i obrisao im pamćenje, a zatim su se svo troje dematerijalizirali. Kad su opet poprimili oblik, bilo je to u straţnjem dvorištu sirotišta Naše gospe, pored tobogana i pješčanika. Oštar oţujski vjetar šibao je preko igrališta crkvenog utočišta za neţeljene, karike na ljuljačkama su škripale, a gole grane drveća nisu nudile nikakvu zaštitu. Iznad njih, prozori spavaonica bili su zamračeni... kao i oni u kantini i kapelici. »Ljudi?« dahnula je Xhex, a Qhuinn je prošao i sjeo na ljuljačku. »Odgojili su te ljudi? Isuse.« John je krenuo prema zgradi, misleći kako to moţda ipak nije bila briljantna ideja. Činilo se da je uţasnuta... »Ti i ja imamo više zajedničkog nego što sam mislila.« Stao je kao ukopan, a ona je sigurno iščitala njegov izraz lica... ili njegove emocije. »I mene su odgojile osobe koje nisu bile poput mene. Mada, s obzirom na to kakva je moja druga strana, to je moţda bio i blagoslov.« Stala je uz njega i pogledala ga u oči. »Bio si hrabriji nego što si mislio.« Kimnula je prema sirotištu. »Kad si bio ovdje, bio si hrabriji nego što si mislio.« Nije se slagao, ali ţelio ju je ostaviti u tom uvjerenju. Trenutak kasnije pruţio joj je ruku, i kad ju je primila, zajedno su pošli prema straţnjem ulazu. Nestali su i stvorili se unutra. O, sranje, i dalje koriste isto sredstvo za čišćenje podova s mirisom limuna. Ni raspored prostorija se nije promijenio. To znači da je ured ravnateljice i dalje niz hodnik, u prednjem dijelu zgrade. Poveo ju je i krenuo prema tim starim drvenim vratima, skinuo ruksak i objesio ga na mjedenu kvaku. »Što je unutra?« Podigao je ruku i protrljao palac i kaţiprst. »Novac. Koji ste našli u...« Kimnuo je. 165


»Pametna odluka.« John se okrenuo i zagledao niz hodnik koji je vodio prema spavaonici. Navrla su mu sjećanja i stopala su mu krenula tim smjerom prije nego što je stigao svjesno odlučiti da ode na mjesto gdje je nekoć spavao. Bilo je tako čudno opet biti ovdje, prisjetiti se usamljenosti i straha, i osjećaja da je potpuno drugačiji koji ga je izjedao, pogotovo kad je bio s drugim dečkima svojih godina. To je uvijek pogoršavalo situaciju. Kada je bio uz one kojima je najviše trebao sličiti, tada se osjećao najotuđenije. Xhex je slijedila Johna niz hodnik hodajući iza njega. Tiho je koračao u svojim čizmama, a ona je slijedila njegov primjer, tako da su poput duhova prelazili tihim hodnikom. Primijetila je kako je u toj staroj zgradi sve čisto, od ulaštenog linoleuma i više puta bojanih beţ zidova, do prozora sa ţicanim staklom. Nije bilo prašine, paučine ili pukotina na zidovima. Ponadala se da se časne sestre i voditelji s istom tom paţnjom prema detaljima brinu i za djecu. Kad je s Johnom stigla do duplih vrata, osjetila je snove dječaka s druge strane, drhtaje emocija koji su bubrili kroz REM fazu sna i škakljali njezine simpatske receptore. John je provirio unutra kako bi proučio dječake koji spavaju na mjestu na kojem je nekoć spavao on, a ona se namrštila. Osjetila je sjenu na njegovoj emocionalnoj rešetki. Bila je to paralelna, ali odvojena konstrukcija koju je i ranije osjetila, ali sada je bila posve očita. Nikada još nije takvo što osjetila u drugoj osobi i nije to znala objasniti... nije mislila da je John svjestan toga što radi. Iz nekog razloga, ovaj izlet u njegovu prošlost je otkrivao taj rascjep u njegovoj psihi. I neke druge stvari, također. Bio je poput nje, izgubljen i odvojen, drugi su se iz duţnosti brinuli za njega, ne zbog krvnog srodstva i ljubavi. S jedne je strane smatrala kako mu treba reći da prestane, jer je vidjela koliko ga to iscrpljuje, i koliko još imaju za vidjeti. Ali bila je očarana time što joj je pokazivao. I ne samo zato što se kao simpat hranila tuđim emocijama. Ne, ţeljela je otkriti više o ovom muţjaku. Dok je proučavao usnule dječake i gubio se u svojoj prošlosti, ona se usredotočila na njegov snaţan profil, osvijetljen sigurnosnim svjetlom iznad vrata. Kad mu je poloţila dlan na rame, on je malo poskočio. Ţeljela je reći nešto pametno i ljubazno, smisliti neku kombinaciju riječi koja će ga dirnuti kao što je on dirnuo nju. Ali, ovo što joj je otkrivao zahtijevalo je više hrabrosti nego što je ona ikada iskazala, u svijetu punom sebičnosti i okrutnosti, on joj je svojim darom slamao srce. Ovdje je bio tako usamljen i ti odjeci tuge su ga ubijali. No ipak će mirno trpjeti jer joj je to obećao. Johnove predivne oči su susrele njene, upitno je nagnuo glavu, a ona je shvatila da su u ovakvom trenutku riječi suvišne. Zakoračila je prema njegovom snaţnom tijelu i ovila jednu ruku oko njegovih leđa. Slobodnom rukom ga je primila za vrat i privukla k sebi. John je oklijevao samo na trenutak, a zatim joj je ovio ruke oko struka i uronio lice u njezin vrat. Xhex ga je drţala, pruţala mu svoju snagu, pruţala mu utočište koje je bila sposobna pruţiti. Dok su stajali tako zagrljeni, pogledala je u sobu preko njegova ramena prema malim, tamnim glavama na jastucima.

166


U tišini je osjetila kako se prošlost i sadašnjost miješaju, ali to je bilo priviđenje. Nije bilo načina da utješi dječaka koji je on bio. Ali imala je odraslog muţjaka. Drţala ga je u naručju, i u jednom naletu ludosti, zamislila je kako ga nikada neće pustiti.

167


Trideset i sedmo poglavlje jedeći u svojoj sobi u vili Rathboone, Gregg Winn se trebao osjećati bolje nego S što se osjećao. Zahvaljujući dojmljivim snimkama sjetnog portreta iz dnevnog boravka i nekoliko scena imanja u suton, glavonje u L.A.-ju bili su oduševljeni konceptom i počeli su emitirati najavu. Batler je isto surađivao, potpisao je pravne dokumente i dao im dopuštenje za svakakve pristupe. Snimatelj Stan sada je mogao staviti kameru na toliko mjesta da je mogao izvršiti proktološki pregled kuće. Ali Gregg u ustima nije osjećao okus pobjede. Ne, izjedao ga je osjećaj neispravnosti i zbog stalne je napetosti patio od glavobolje, a bol mu se iz dna lubanje širila sve do čeonog reţnja. Mučila ga je skrivena kamera koju su večer ranije postavili na hodniku. Nije bilo racionalnog objašnjenja za ono što je kamera snimila. Ironično, ali bio je »lovac na duhove« koji se, suočen sa snimkom nestajuće figure, morao okrenuti tabletama. Čovjek bi pomislio da će biti presretan što za promjenu ne mora traţiti snimatelja da doradi snimke. A Stan? On je samo slegnuo ramenima. Oh, bio je uvjeren da se radi o duhu, ali to ga nije ni najmanje uzrujalo. S druge strane, taj bi i zavezan za tračnice pomislio: super, imam vremena odspavati prije nego što me pregazi vlak. Vječita napušenost je imala svojih prednosti. Kad je sat iz prizemlja otkucao deset, Gregg je ustao od laptopa i prišao prozoru. Čovječe, zaista bi se bolje osjećao da večer prije nije vidio nekog dugokosog lika kako luta imanjem. Ma vraga, najbolje bi bilo da nije vidio kako gad nestaje na hodniku poput mađioničara. Iza leđa, s kreveta, oglasila se Holly: »Traţiš uskrsnog zeca?« Pogledao ju je i pomislio kako sjajno izgleda izvaljena na jastuke s nosom u knjizi. Kad ju je izvadila, iznenadio se što čita Fitzgeralde i Kennedyjeve od Doris Kearns Goodwin. Očekivao je da će izvući nešto poput biografije Tori Spelling. »Da, volim njegov pahuljasti rep«, tiho je odvratio. »Mislim da ću sići i vidjeti mogu li pronaći njegovu košaru.« »Nemoj se vratiti s kolačićima u obliku pilića. Šarena jaja, čokoladni zečići, umjetna trava, to sve moţe proći. Ti kolačići me uţasavaju.« »Pozvat ću Stana da ti pravi društvo, u redu?« Holly je podigla pogled s korica. »Ne trebam dadilju. A pogotovo ne nekoga tko će zapaliti dţoint u kupaonici.« »Ne ţelim te ostaviti samu.« »Nisam sama.« Kimnula je prema kameri u kutu sobe. »Samo je upali.« Gregg se naslonio na prozor. Sviđalo mu se kako joj svjetlost blista u kosi. Naravno, boja je sigurno bila rezultat stručnog bojenja... ali bila je to savršena nijansa plave za njezin ten. »Ti se ne bojiš, zar ne«, rekao je i zapitao se kada su točno zamijenili uloge. »Misliš zbog onog od sinoć?« Nasmiješila se. »Ne. Mislim da je to Stan koji nam vraća što smo ga zeznuli za sobe. Znaš da mrzi seliti prtljagu. Uostalom, to me vratilo u

168


tvoj krevet. Iako ti nisi puno poduzeo po tom pitanju.« Uzeo je vjetrovku i prišao joj. Primio joj je bradu i zagledao joj se u oči. »Još uvijek me ţeliš?« »Oduvijek.« Holly je tiše progovorila. »Prokleta sam.« »Prokleta?« »Daj, Gregg.« Nijemo ju je gledao pa je bacila ruke u zrak. »Ti si loš izbor. Oţenjen si za svoj posao i prodat ćeš dušu kako bi napredovao. Promatrajući ljude oko sebe, samo razmišljaš kako bi ih mogao iskoristiti. Čim ti više nisu korisni, zaboraviš da postoje.« Isuse... bila je pametnija nego je mislio. »I zašto onda ţeliš imati ikakve veze sa mnom?« »Ponekad... zaista ne znam.« Vratila je pogled na knjigu, ali nije pogledom prelazila preko redaka. Gledala je u jednu točku. »Mislim da sam bila zaista naivna kad sam te upoznala. Pruţio si mi priliku kad nitko dugi nije htio i svašta si me naučio. I ta prvotna zatreskanost nikako da prođe.« »Zvuči kao da je to nešto loše.« »Zna biti. Nadala sam se da ću to prerasti... a onda ti recimo učiniš nešto ovako briţno i opet me uvučeš.« Zurio je u nju proučavajući njezino savršeno lice, glatku koţu i nevjerojatno tijelo. Otišao je do kamere na stalku i uključio je, osjećajući se smeteno i čudno, kao da joj duguje ispriku. »Imaš mobitel kod sebe?« Posegnula je u dţep ogrtača i izvadila BlackBerry. »Evo ga.« »Nazovi me ako se nešto čudno dogodi, u redu?« Holly se namrštila. »Jesi li dobro?« »Zašto pitaš?« Slegnula je ramenima. »Nikada ne izgledaš ovako...« »Nervozno? Da, mislim da je kuća kriva.« »U stvari, htjela sam reći... suvislo. Kao da me prvi put zaista gledaš.« »Uvijek sam te gledao.« »Ne ovako.« Gregg je zastao kod vrata. »Mogu li te pitati nešto čudno? Bojiš li kosu?« Holly je podigla ruku do plavih kovrča. »Ne, nikada je nisam bojila.« »Zaista je tako plava?« »To bi ti trebao znati.« Izvila je obrvu, a on se zacrvenio. »Pa, ţene se mogu farbati dolje... znaš.« »Pa ja to ne radim.« Gregg se namrštio i zapitao tko mu kontrolira mozak: činilo mu se da mu glava bruji od čudnih pomisli, kao da je radio stanica koju je netko drugi preuzeo. Mahnuo joj je i izašao na hodnik, pogledao lijevo-desno napeto osluškujući. Nije čuo korake. Nije čuo škripu. Nije vidio nikoga s plahtom preko glave kako izigrava Caspera. Navlačeći vjetrovku, krenuo je prema stubištu, mrzeći odjek svojih koraka. Zbog tog zvuka se osjećao kao da ga netko prati. Osvrnuo se. Samo prazan hodnik. 169


U prizemlju je pogledao gdje još gore svjetla. Jedno u knjiţnici. Jedno u prednjem hodniku. Jedno u salonu. Skrenuo je iza ugla i zastao da prouči Rathbooneov portret. Iz nekog razloga sliku više nije smatrao iznimno romantičnim načinom da šefovima proda ideju. Iz nekog razloga, da baš. Poţalio je što je pozvao Holly da pogleda taj portret. Moţda joj se ne bi toliko urezao u podsvijest pa ne bi maštala o tome da joj on dolazi i seksa se s njome. Čovječe, onaj izraz njezina lica dok mu je pričala o snu. Ne o strahu, već o samom seksu. Je li ikada izgledala tako nakon što je on bio s njom? Je li on ikada stao da vidi je li je tako zadovoljio? Je li je uopće zadovoljio? Otvorio je ulazna vrata i izašao kao da je na misiji, dok u stvarnosti nije imao kamo. Samo se ţelio udaljiti od računala i one snimke... i tihe sobe sa ţenom čijih dubina do sada uopće nije bio svjestan. Poput duha koji je u biti stvaran. Boţe... zrak je ovdje tako čist. Počeo se udaljavati od kuće, a nakon stotinjak metara je zastao i osvrnuo se. Vidio je svjetlo u svojoj sobi na drugom katu i zamislio Holly kako leţi na jastucima s knjigom u elegantnim, tankim rukama. Nastavio je dalje i stigao do drveća i potoka. Imaju li duhovi duše? zapitao se. Ili su oni duše. Imaju li televizijski producenti duše? E to je bilo pravo egzistencijalno pitanje. Polako je napravio krug oko imanja, zastajući da povuče španjolsku mahovinu, opipa koru hrastova te osjeti miris zemlje i magle. Vraćao se prema kući kad se na trećem katu upalilo svjetlo... a visoka, tamna sjena je prošla ispred prozora. Gregg je ubrzao korak. Pa počeo trčati. U letu je skočio na trijem, naglo otvorio vrata pa poletio uz stepenice. Nije mario za upozorenje da ne smije na treći kat. I nije ga zanimalo hoće li koga probuditi. Na drugom katu je shvatio da nema pojma koja vrata vode na tavan. Brzo je koračao hodnikom i zaključio da brojevi na vratima znače da leti pokraj soba za goste. Zatim je došao do skladišta. Ureda. Hvala ti, Isuse: IZLAZ. Proletio je kroz vrata, skočio na straţnje stubište i uspeo se preskačući po dvije stepenice. Kad je stigao do vrha, našao se pred zaključanim vratima ispod kojih je dopirala svjetlost. Glasno je pokucao. To nije urodilo plodom. »Tko je tamo?« povikao je okrećući kvaku. »Halo?« »Gospodine! Što vi to radite?« Gregg se okrenuo i na dnu stubišta ugledao batlera, koji je bio odjeven u smoking, iako mu je završilo radno vrijeme. Moţda nije spavao u krevetu već se objesio u ormar da se ne izguţva preko noći. »Tko je unutra?« pitao je Gregg pokazujući palcem preko ramena. »Ţao mi je, gospodine, ali treći kat nije za goste.« »Zašto?« »To se vas ne tiče. Zamolit ću vas da se vratite u svoju sobu.« Gregg je otvorio usta da se nastavi prepirati pa ih je zatvorio. Postojao je bolji način da to riješi. »Da. O.K. U redu.« 170


Teatralno je sišao niz stepenice i prošao pored batlera. Zatim se vratio do svoje sobe poput poslušnog gosta i ušao. »Kako je bilo u šetnji?« pitala je Holly i zijevnula. »Je li se što dogodilo dok me nije bilo?« Tipa, je li te mrtvac došao poševiti? »Ne. Doduše, netko je jurio hodnikom. Tko je to bio?« »Nemam pojma«, promrmljao je Gregg i ugasio kameru. »Nemam blage...«

171


Trideset i osmo poglavlje J

ohn se materijalizirao pored ulične lampe koja vjerojatno nije jako uţivala u svom poslu. Svjetlost koju je bacala s visine obasjavala je ulaz u zgradu koja bi puno bolje izgledala u potpunom mraku: cigle i ţbuka nisu bile crvene i bijele već smeđe i smeđije, a pukotine na raznim prozorima riješene su krivudavom izolir trakom i jeftinim dekama. Čak su i niske stepenice koje su vodile prema ulazu bile rupičaste kao da ih je netko izbušio pneumatskim čekićem. Tako je sve izgledalo i zadnje noći koju je ovdje proveo, samo s jednom razlikom: na ulazna vrata sada je bila prikucana ţuta obavijest o deloţaciji. Kakvo iznenađenje. Xhex je istupila iz sjene i pridruţila mu se, a on se trudio zračiti mirom i nezainteresiranosti... i znao je da ne uspijeva. Ova turneja njegovom usranom prošlosti padala mu je teţe nego što je očekivao, ali bilo je to poput voţnje u lunaparku. Kad sjednete i kad vagon krene, ne moţete ga više zaustaviti. Tko bi rekao da njegovo postojanje treba dolaziti sa znakom upozorenja za trudnice i epileptičare. Da, nije sada mogao stati, ona bi to osjetila. Činilo mu se da zna sve što osjeća, pa bi tako osjetila i osjećaj neuspjeha koji bi ga obuzeo kad to ne bi sproveo do kraja. »Završio si ovdje?« šapnula je. Kimnuo je i produţio pored zgrade prema pokrajnjoj uličici. Stigao je do izlaza u slučaju nuţde i pitao se je li brava još uvijek slomljena... Mali pritisak bio je dovoljan da se vrata otvore i ušli su u zgradu. Tepih u hodniku bio je sličniji zemljanom podu u kolibi, krut i pretrpan mrljama koje su se upile u vlakna i sasušile. Hodnik su ukrašavale prazne boce alkohola, omoti slatkiša i opušci, a zrak je mirisao poput beskućnikovog pazuha. Čovječe... ni cisterna osvjeţivača prostora ne bi utjecala na ovaj smrad. Qhuinn je ušao u zgradu, a John skrenuo na stubište i započeo uspon od kojeg je poţelio zavrištati. Penjali su se, štakori su cičali i bjeţali im s puta, a miris stanara je postao jači i oporiji, kao da je fermentirao na većim visinama. Na drugom katu ih je poveo hodnikom i stao pred mrljom na zidu. Isuse Kriste... mrlja od vina je i dalje bila ovdje, iako, zašto se dovraga čudio? Kao da bi ekipa za čišćenje došla ovamo i oličila zidove? Prošao je kraj još jednih vrata i ušao u svoju staru garsonijeru... Boţe, sve je bilo isto. Nitko nije ţivio ovdje poslije njega, što ga i nije naročito iznenadilo. Dok je on bio stanar, ljudi su već polako odlazili, pa, barem oni koji su si mogli priuštiti nešto bolje. Ostali su drogeraši. A prazne stanove su preuzeli beskućnici koji su poput ţohara milili kroz razbijene prozore i slomljena vrata u prizemlju. Kulminacija te promjene u demografiji rezultirala je obavijesti o deloţaciji, zgrada je sluţbeno proglašena mrtvom, rak siromaštva odnio je sve osim ljušture. Pogledao je časopis Flex koji je ostavio na bračnom krevetu pored prozora, a sjećanja su ga odnijela u neko drugo vrijeme, iako je čizmama čvrsto stajao u sadašnjosti. Da, kad je otvorio pokvareni hladnjak, ugledao je limenke zdravog shakea od vanilije. Čak ni gladni beskućnici nisu uzeli to sranje. Xhex je napravila krug po sobi i zastala kraj prozora kroz koji je on gledao mnoge noći. »Ţelio si biti drugačiji nego što si bio.«

172


Kimnuo je. »Koliko si bio star kad su te pronašli?« Dva puta joj je pokazao dva prsta, a ona je raskolačila oči. »Dvadeset i dvije? I nisi imao pojma da si...« John je odmahnuo glavom i podigao časopis Flex. Listajući je shvatio da je postao ono što je uvijek ţelio biti: velik i opak. Tko bi rekao. Bio je pravi ţgoljo prije prijelaza, osuđen na milost i nemilost... Bacio je časopis i brzo prekinuo taj tok misli. Bio je spreman pokazati joj gotovo sve. Ali ne to. Nikada... taj dio. Neće otići u prvu zgradu u kojoj je sam ţivio i ona neće saznati zašto se odande preselio u ovu rupu. »Tko te doveo u naš svijet?« Tohrment, oblikovao je riječ usnama. »Koliko si imao godina kad si napustio sirotište?« Pokazao joj je jedan pa šest. »Šesnaest? I došao si ovamo? Ravno iz Naše gospe?« John je kimnuo i prišao ormarićima iznad sudopera. Otvorio je jedan i ugledao ono što je očekivao. Svoje ime. I datum. Pomaknuo se u stranu da Xhex vidi što je napisao. Sjećao se kad je to učinio, u ţurbi. Tohr je čekao dolje na pločniku, a on se popeo po svoj bicikl. Napisao je poruku kao svjedočanstvo... nije znao čega. »Nisi imao nikoga«, tiho je rekla gledajući u ormarić. »Ja sam bila u istoj situaciji. Majka mi je umrla pri porodu i odgojila me savršeno draga obitelj... s kojima nisam imala ništa zajedničkog. Rano sam ih napustila i nikada se nisam vratila, jer nisam onamo pripadala, nešto u meni je vrištalo da je za njih bolje da odem. Nisam imala pojma da sam dijelom simpat i nisam imala apsolutno ništa, ali morala sam otići. Srećom, upoznala sam Rehvengea i on mi je pokazao tko sam.« Pogledala je preko ramena. »Stvari koje se umalo ne dogode... to je najgore. Da te Tohr nije pronašao...« Umro bi za vrijeme prijelaza jer ne bi imao krv potrebnu za preţivljavanje. Iz nekog razloga nije ţelio razmišljati o tome. Ili o tome da su i on i Xhex bili usamljeni i izgubljeni. Hajde, poručio je. Idemo na sljedeće odredište.

Lash je vijugao kroz polja kukuruza zemljanom cestom koja je vodila prema farmi. Psihički se zaštitio, tako da ga Omega i njegova nova igračka ne mogu pronaći, a nosio je i šiltericu, baloner s podignutim ovratnikom i rukavice. Osjećao se poput Nevidljivog čovjeka. Ţelio je biti nevidljiv. Mrzio je svoj odraz i nakon što je više sati proveo čekajući da vidi što će sljedeće otpasti s njega u toj preobrazbi u ţivog mrtvaca, nije bio siguran je li osjetio olakšanje kad se ispostavilo da se stanje primirilo. Trenutno je bio samo napola rastopljen: mišići su mu se još uvijek drţali za kosti. Pola kilometra dalje od cilja parkirao je mercedes u šumarku borova i izašao. Rabio je sve svoje moći da se prikrije i nije mu ništa ostalo kako bi se dematerijalizirao. Tako da ga je čekala prokleto duga šetnja do rupčage, i mrzio je činjenicu što mu kretanje predstavlja takav napor. No kad je stigao do sklepane kućice, osjetio je nalet energije. Tri krntije bile su parkirane na prilazu, i sve ih je prepoznao. Automobili su bili u vlasništvu Degradacijskog društva. 173


Kuća je bila puna. Vidio je dvadesetak tipova koji se zabavljaju unutra; kroz prozore je vidio bačve i boce posvuda, gadovi su pušili iz bongova i sam bog zna što su šmrkali. Gdje je taj mali gad? Koji savršen tajming. Stigao je i četvrti auto koji se razlikovao od prethodnih. Razmetljiva boja trkaćeg auta vjerojatno je stajala isto koliko i skupi stroj ispod poklopca, a zbog neonskog sjaja šasije, auto je izgledao kao da slijeće. Klinac je izašao iz auta, i naravno, i on je bio okićen: nabavio je nove traperice i pilotsku koţnu jaknu, a cigarete je počeo paliti zlatnim upaljačem. Ovo će biti pravi test. Ako mali uđe unutra i počne tulumariti, Lash je precijenio njegovu inteligenciju... a Omega si je našao nekoga koga samo moţe guziti. Međutim, ako Lash ima pravo i ako gad ima malo soli u glavi, onda će tulum sada postati zanimljiviji. Lash je čvršće stisnuo ovratnik oko svog goluţdravog vrata i pokušao potisnuti ljubomoru. On je prije bio na povlaštenom poloţaju klinca. On je uţivao u osjećaju da je poseban i smatrao da će to trajati zauvijek. Ali dobro. Ako Omega moţe vlastitu krv izbaciti na ulicu, ovaj bivši čovjek neće dugo potrajati. Lash je znao da riskira što se toliko pribliţio kad je jedan od tipova pogledao kroz prozor u njegovom smjeru, ali nije ga bilo briga. Nije imao što izgubiti i nije ga radovala pomisao da će ostatak svojih dana izgledati poput sušene govedine. Ruţan, slab, nalik otvorenoj rani, to nije bilo baš seksi. Zubi su mu cvokotali na hladnom vjetru pa se ugrijao mislima o Xhex. S jedne strane, nije mogao vjerovati da je prije samo nekoliko dana bio s njom. Činilo mu se da su prošle godine otkad je bio na njoj. Zaboga, ona prva rana na zglobu je bila početak kraja... samo to tada nije znao. Samo ogrebotina. Da, baš. Podigao je ruku da je provuče kroz kosu, udario o obod šilterice i sjetio se da više nema s čime petljati. Gore mu je ostao samo koščati svod. Da je imao više energije, počeo bi dramiti oko nepravednosti i okrutnosti svog raspadajućeg tijela. Ţivot nije trebao biti ovakav. On nije trebao promatrati situaciju izvana. On je uvijek bio centar, vozač, onaj posebni. Iz nekog glupog razloga pomislio je na Johna Matthewa. Kad je šupak ušao u program obuke za vojnike, bio je iznimno sitan vampir koji još nije prošao kroz prijelaz, imao je samo ime člana Bratstva i oţiljak u obliku zvijezde na prsima. Bio je savršena meta za ruganje i Lash je uţivao mučeći ga. Čovječe, tada nije imao pojma kako je to ne uklapati se. Kako se osjećate poput bezvrijednog govna. Kako gledate druge kojima ide, i kako biste dali sve da budete s njima. Dobro je da nije znao kako je to. Inače se moţda ne bi rugao gadu. Sada i ovdje, naslonjen na grubu, hladnu koru hrasta, gledajući kroz prozor kako neki drugi zlatni dečko ţivi njegov ţivot, osjetio je kako mu se planovi mijenjaju. Makar to bila zadnja stvar koju će učiniti, uništit će to malo govno. To je bilo još vaţnije od Xhex. Nije ga pokretalo to što je tip imao drskosti Lasha označiti za smrt. Već potreba da ocu pošalje poruku. Na kraju krajeva, trula jabuka ne pada daleko od stabla, a osveta će biti slatka.

174


Trideset i deveto poglavlje o je Bellina stara kuća«, rekla je Xhex kad je poprimila oblik pored Johna T Matthewa. On je kimnuo, a ona je pogledala pastoralni krajolik. Bellina bijela seoska kućica s crvenim dimnjacima bila je okruţena trijemom. Na mjesečini je izgledala poput prizora s razglednice; bilo je šteta što je kuća prazna, obasjana samo vanjskim sigurnosnim svjetlima. Napuštenost je još više naglašavao Ford F-150 parkiran pred susjednom kućom i svjetlo koje se rasipalo kroz prozore. »Bella te prva pronašla?« John je odmahnuo i pokazao prema drugoj kućici niţe niz ulicu. Počeo je govoriti znakovnim jezikom pa se zaustavio, bilo je očito da je frustriran zbog nemogućnosti komunikacije. »Netko u onoj kući... poznavao si ih i oni su te upoznali s Bellom?« Kimnuo je i iz jakne izvadio nešto što je izgledalo poput ručno izrađene narukvice. Primila ju je i ugledala simbole na Starom jeziku urezane u koţu. »Tehrror.« Dodirnuo je prsa, a ona je rekla: »Tvoje ime? Ali kako si znao?« Dodirnuo je glavu pa slegnuo ramenima. »Vidio si to.« Usredotočila se na manju kuću. Otraga je bio bazen i ona je osjetila da su njegove uspomene ondje najoštrije jer su mu emocije buknule svaki put kad je očima prešao preko terase. Ovamo je prvi put došao nekoga zaštititi. Bella nije bila razlog. Mary, pomislila je. Rhageova šelan, Mary. Ali kako su se upoznali? Čudno... došla je do praznog zida. Isključivao ju je iz tog dijela priče. »Bella se javila Bratstvu i Tohrment je došao po tebe?« Opet je kimnuo, a ona mu je vratila narukvicu. Dok je prstima prelazio preko simbola, ona je razmišljala kako je vrijeme relativno. Samo je sat vremena prošlo otkad su napustili vilu, ali osjećala se kao da su zajedno proveli godinu dana. Boţe, dao joj je više nego što je ikada očekivala... i sada je znala točno zašto joj je bio od pomoći kad je šiznula u operacijskoj dvorani. Prošao je puno toga, nije preţivio djetinjstvo nego su ga provlačili kroz njega. Pravo je pitanje bilo kako je uopće završio izgubljen u ljudskom svijetu. Gdje su mu bili roditelji? Kralj mu je bio čuvarnik prije nego što je prošao kroz prijelaz, to je pisalo na njegovim papirima prvi put kad ga je srela u ZeroSumu. Pretpostavila je da mu je majka umrla, a posjet autobusnom kolodvoru je to podupirao... ali priča je imala rupa. Imala je dojam da su neke namjerne, a druge kao da ni on nije uspio otkriti. Namrštila se i osjetila da je njegov otac još uvijek s njime, ali činilo se da ga uopće nije upoznao. »Vodiš me na još jedno zadnje mjesto?« tiho je pitala. Još jednom se ogledao oko sebe pa je nestao, a ona ga je slijedila uz pomoć njegove krvi koja joj je kolala tijelom. Poprimili su oblik ispred prelijepe moderne kuće, kad ga je preplavila tolika tuga da se njegova emocionalna rešetka počela urušavati. Međutim, snagom volje uspio je na vrijeme zaustaviti raspad, prije nego što mu ne bi bilo pomoći. Kad vam se emocionalna rešetka uruši, gotovi ste. Prepušteni svojim unutarnjim demonima. To ju je navelo da pomisli na Murhdera. Onog dana kad je otkrio njezinu tajnu,

175


sjećala se točno kako joj je izgledala njegova emocionalna rešetka. Čelični nosači koji tvore osnovu mentalnog zdravlja su se potpuno urušili. Samo ona nije bila iznenađena kad je poludio i nestao. John joj je kimnuo pa se uspeo prema vratima i ključem otključao vrata. Dočekao ih je propuh koji je donio miris prašine i vlage što joj je dalo na znanje da je i ovaj prostor prazan. Ali unutra ništa nije bilo trulo, za razliku od zgrade u kojoj je John prije stanovao. Upalio je svjetlo u hodniku, a ona je umalo ustuknula. Na zidu s lijeve strane vrata visio je svitak na Starom jeziku s obavijesti da je to dom brata Tohrmenta i njegove zdruţene šelan Wellesandre. To je objasnilo bol koju je Johnu uzrokovao dolazak ovamo. Wellesandrin helren nije bio jedini koji je mladog Johna spasio iz bijede. Ţenka je Johnu bila bitna. Jako bitna. John je koračao hodnikom i putem palio još svjetala, njegove emocije odavale su kombinaciju gorko-slatke ljubavi i neopisive boli. Kad su stigli do spektakularne kuhinje, Xhex je otišla do stola u niši. Sjedio je ovdje, pomislila je i poloţila dlan na naslon stolca... prve noći u ovoj kući je sjedio ovdje. »Meksička hrana«, rekla je tiho. »Bilo te uţasno strah da ćeš ih uvrijediti. Ali onda je...Wellesandra...« Poput lovačkog psa na tragu, Xhex je pratila ono što je osjećala od njegovih uspomena. »Wellesandra ti je ponudila riţu s đumbirom. I... puding. Po prvi put si bio sit i ţeludac te nije bolio... i bio si toliko zahvalan da nisi znao što bi.« Kad je bacila pogled prema Johnu, njegovo je lice bilo blijedo, a oči malo presjajne, i znala je da se vratio u svoje sitno tijelo, da sjedi za tim stolom, povučen u sebe... preplavljen emocijama jer mu netko po prvi put u mnogo godina iskazuje ljubaznost. Podigla je glavu kad je začula korake u hodniku i shvatila je da je Qhuinn još uvijek s njima, da stoji postrance obavijen svojom mrzovoljom. Pa više ih ne mora pratiti. Ovo je bio kraj puta, konačno poglavlje u Johnovoj priči koja ju je manje-više dovela do danas. Naţalost, to je prema svim pravilima značilo da bi se trebali vratiti u vilu... gdje će je John sigurno tjerati da još jede i pokušati je nagovoriti da se opet hrani. Nije se ţeljela vratiti ondje, ne još. Odlučila je uzeti slobodnu večer, tako da su ovo bili posljednji sati prije nego što krene na put osvete... i izgubi ovu njeţnu vezu između sebe i Johna, ovo pravo uzajamno razumijevanje koje su trenutno dijelili. Nije se zavaravala: naţalost, ta snaţna poveznica između njih bila je krhka i bila je uvjerena da će puknuti čim se ona usredotoči na sadašnjost, a ne na prošlost. »Qhuinne, hoćeš li nas ispričati, molim te.« Njegovo plavo i zeleno oko poletjelo je prema Johnu i razmijenili su niz pokreta. »Ma sjajno«, odbrusio je Qhuinn, okrenuo se na peti i izašao kroz ulazna vrata. Kad je odjek zalupljenih vrata utihnuo, pitala je Johna: »Gdje si spavao?« Mahnuo je rukom prema hodniku, a ona je pošla za njim kraj mnogih soba s modernim namještajem i antiknim umjetninama. Od te se kombinacije osjećala kao da je u muzeju u kojem se moţe ţivjeti pa je malo istraţivala i virila u otvorene salone i spavaće sobe. Johnova soba bila je na drugom kraju kuće i kad je ušla, mogla je samo zamisliti kulturni šok koji je on doţivio. Iz rupe u bogatstvo, sve to promjenom lokacije: za razliku 176


od usrane garsonijere, ovo je bilo utočište s modrim zidovima i namještajem glatkih linija, s kupaonicom od mramora i debelim, mekanim tepihom. Bila su tu i francuska vrata koja su vodila na privatnu terasu. John je otvorio vrata ormara, a ona je preko njegove snaţne, velike ruke ugledala sitnu odjeću koja je visjela na drvenim vješalicama. Dok je zurio u košulje, veste i hlače, ramena su mu bila napeta, a jedna ruka stisnuta u šaku. Ţalio je zbog nečeg što je učinio, ili načina na koji se ponašao, i to nije imalo veze s njom... Tohr. Radilo se o Tohru. Ţalio je zbog trenutne situacije između njih dvojice. »Razgovaraj s njime«, rekla je njeţno. »Reci mu što se događa. Oboje ćete se osjećati bolje.« John je kimnuo i osjetila je da je donio odluku. Boţe, nije bila sigurna kako se to dogodilo, pa dobro, mehanika je bila prilično jednostavna, ali iznenadilo ju je to što mu je opet prišla i zagrlila ga s leđa omotavši ruke oko njegova struka. Poloţila je obraz između njegovih lopatica i bilo joj je drago kad je dlanom prekrio njezin. On komunicira na toliko načina. Ponekad dodirom bolje nešto izrazite nego riječima. U tišini ga je povukla prema krevetu pa su sjeli. Samo ga je promatrala pa je oblikovao pitanje: Što? »Sigurno ţeliš to čuti?« Kimnuo je, a ona ga je pogledala u oči. »Znam da si nešto izostavio. Osjećam to. Postoji rupa između sirotišta i zgrade u kojoj si stanovao.« Niti jedan mišić na njegovu licu nije se pomakao ili trznuo, a nije ni trepnuo. Nije traţila znakove na njegovu licu koji bi ga odali. Znala je što je znala. »U redu je, neću te ništa pitati. I neću inzistirati.« Blago rumenilo na njegovim obrazima nešto je što će pamtiti dugo nakon što ode... a upravo ju je ta pomisao na odlazak natjerala da podigne prste do njegovih usana. On se iznenađeno trgnuo, a ona se usredotočila na njegove usne. »Ţelim ti dati nešto«, rekla je tihim i dubokim glasom. »Ne pokušavam izravnati račun. Radim ovo zato što ţelim.« Na kraju krajeva, bilo bi sjajno kad bi ga mogla odvesti na njezina mjesta i provesti svojim ţivotom, ali što više on zna o njezinoj prošlosti, to će mu teţe pasti njezina samoubilačka misija: što god da osjećala prema Johnu, kretala je u potragu za svojim otmičarom i nije se zavaravala šansama da će to preţivjeti. Lash je bio pun trikova. Zlih trikova s kojima je činio zle stvari. Preplavila su je sjećanja na tog gada, strašna sjećanja od kojih su joj bedra zadrhtala, ruţna sjećanja, koja su je svejedno gurnula prema nečemu za što moţda nije bila spremna. Ali nije mogla umrijeti a da joj Lash bude zadnji. Ne kada se pred njom nalazio jedini muţjak kojeg će voljeti. »Ţelim biti s tobom«, rekla je promuklim glasom. Johnove iznenađene plave oči su pretraţile njezino lice traţeći znakove da je moţda pogrešno shvaća. Zatim se vruća, silovita poţuda probila kroz njegove emocije, razbivši ih i ostavivši za sobom samo potrebu muţjaka za parenjem. Mora mu se priznati, dao je sve od sebe da svlada instinkt i da pokuša ostati racionalan. Ali to je samo značilo da je ona bila ta koja je okončala bitku između razuma i osjećaja, tako što je spustila usne na njegove. O Boţe, kako su mu usne meke. 177


Osjetila je grmljavinu u njegovoj krvi, ali kontrolirao se. Čak i kad je gurnula jezik u njegova usta. Njegova suzdrţanost je njoj olakšala situaciju dok joj je mozak skakao između onoga što je radila sada... I onoga što joj je učinjeno prije samo nekoliko dana. Kako bi se usredotočila, dlanovima je prešla preko njegovih prsa. Gurnula ga je na madrac i udahnula njegov miris koji je prenosio osjećaj vezivanja. Bogati miris bio je jedinstven za njega, potpuno suprotan odvratnom smradu degrada. Tako je uspjela ovo iskustvo odvojiti od onih nedavnih. Poljubac je započeo istraţivalački, ali nije takav ostao. John se pribliţio, pritisnuo golemo tijelo uz njezino, snaţnu je nogu podigao sve dok svojom teţinom nije odgurnuo njezinu. Istovremeno ju je omotao rukama i privukao k sebi. Nije ţurio, a nije ni ona. I sve je bilo u redu dok nije spustio ruku na njezinu dojku. Kontakt ju je izbezumio, povukao ju je iz ove sobe i ovog kreveta, odveo ju je od Johna i ovog trenutka koji je dijelila s njim i vratio je natrag u pakao. Borila se protiv svog uma i trudila se ostati u sadašnjosti s Johnom. No kad je palcem prešao preko njezine bradavice, morala je natjerati tijelo da miruje. Lash bi je često prikovao pa odgađao ono neizbjeţno grebući i dodirujući je, jer koliko god da je uţivao u svojim orgazmima, još se više palio kad ju je psihički uništavao. Pametan potez psihopata. Njoj bi bilo puno draţe da je to samo obavio... John je pritisnuo erekciju o njezin bok. Bang. Njezina samokontrola dosegla je svoje granice i puknula je: naglo je odskočila i prekinula kontakt i komunikaciju s njegovim tijelom te uništila trenutak koji je postojao između njih. Xhex je skočila s kreveta i osjetila je Johnovu uţasnutost, ali oporavljala se od vlastitog straha pa nije stigla ništa objasniti. Uskoračala se, očajno pokušavajući ostati u sadašnjosti, duboko je disala, ne zbog strasti već da otjera paniku. Koji uţas. Jebeni Lash... ubit će ga zbog ovoga. Ne zbog toga što je prošla, već zbog toga što je Johna dovela u ovu situaciju. »Ţao mi je«, prostenjala je. »Nisam trebala ništa započinjati. Zaista mi je ţao.« Kad je uspjela, stala je pred komodom i pogledala u ogledalo na zidu. John je ustao dok je ona koračala i sada je stajao pred kliznim staklenim vratima s rukama prekriţenim na prsima i stisnute je vilice gledao u noć. »Johne... ne radi se o tebi. Kunem se.« Odmahnuo je glavom i nije ju pogledao. Protrljala je lice, a tišina i napetost između njih samo je pojačala njezinu ţelju za bijegom. Nije se mogla nositi sa svime time, sa svojim osjećajima, s onime što je napravila Johnu i sa svim tim sranjima s Lashem. Pogledala je prema vratima, a mišići su joj se napeli spremni za izlazak. Kako tipično. Cijeli ţivot se oslanjala na mogućnost da samo nestane, bez objašnjenja, bez traga. To joj je dobro došlo kad je bila plaćeni ubojica. »Johne...« Okrenuo je glavu, a pogled koji je susrela u ogledalu bio je ispunjen ţaljenjem. Čekao je da ona progovori, a ona mu je planirala reći kako je najbolje da ode. Planirala je izustiti neku bijednu ispriku i nestati iz sobe... iz njegova ţivota. Ali uspjela je izustiti samo njegovo ime. Okrenuo se prema njoj i oblikovao riječi usnama: 178


Ţao mi je. Idi. U redu je. Idi. Ali nije se mogla pomaknuti. A zatim je rastvorila usne. Kad je shvatila što će izustiti, nije vjerovala. To otkriće protivilo se svemu što je znala o sebi. O zaboga, zar će to zaista učiniti? »Johne, ja... sam...« Preusmjerila je pogled i odmjerila se u ogledalu. Manjak sna i hrane nisu bili jedini razlozi za njezine upale obraze i blijedo lice. Osjetila je nagli nalet ljutnje i rekla: »Lash nije bio impotentan, dobro? Nije bio impotentan...« Temperatura u sobi se spustila tako naglo i jako da joj je dah izašao u oblačićima. Prizor u ogledalu natjerao ju je da se okrene i udalji od Johna. Njegove plave oči blistale su čudnim sjajem, a gornju usnu je povukao i otkrio očnjake tako oštre i tako dugačke da su izgledali poput bodeţa. Predmeti u cijeloj sobi počeli su vibrirati: lampe na noćnim ormarićima, odjeća na vješalicama, ogledalo na zidu. Sve to zveckanje spojilo se u riku i morala se primiti za komodu da se ne sruši. Zrak je bio ţiv. Potpuno nabijen. Električan. Opasan. John je bio središte te divlje energije, ruku tako čvrsto stisnutih u šake da su mu podlaktice drhtale, a svi mišići bedara su mu se ocrtali dok se spuštao u ratnički poloţaj. Širom je rastvorio usta i zabacio glavu... i ispustio ratnički poklič... Svuda oko nje prolomio se zvuk, toliko glasan da je morala pokriti uši, toliko moćan da je osjetila udar na licu. Na trenutak je pomislila da je pronašao svoj glas, samo što tu zaglušnu buku nisu stvarale glasnice. Staklena vrata iza njega su eksplodirala i raspršila se na tisuće komadića koji su se razletjeli odraţavajući svjetlost poput kapljica kiše... Ili poput suza.

179


Ĉetrdeseto poglavlje lay nije imao pojma što mu to Saxton pruţa. B Dobro, da, skupu cigaru, ali nije zapamtio vrstu. »Mislim da će ti se svidjeti«, rekao je muţjak, naslonio se u koţnoj fotelji i zapalio svoju cigaru. »Glatke su. Bogate, ali glatke.« Blay je upalio Montblanc upaljač i nagnuo se naprijed kako bi uvukao dim. Osjetio je kako ga Saxton proučava. Opet. Još se uvijek nije mogao priviknuti na tu paţnju pa je pogledom preletio preko prostorije i upio tamnozeleni svod, sjajne crne zidove, koţne fotelje i separee u boji trule višnje. Mnogo ljudi sjedilo je s pepeljarama pored lakta. Ukratko, nije ugledao ništa što bi ga zaokupilo ni pribliţno onoliko koliko Saxtonove oči, glas, parfem ili... »I reci mi«, rekao je muţjak i izdahnuo savršen plavi oblak koji mu je na trenutak sakrio lice, »jesi li obukao prugasto odijelo prije mog poziva ili poslije?« »Prije.« »Znao sam da imaš stila.« »Jesi li?« »Jesam.« Saxton ga je pogledao preko uskog stola od mahagonija koji ih je razdvajao. »Inače te ne bih pozvao na večeru.« Večera Kod Sala bila je... divna, u stvari. Jeli su u kuhinji za privatnim stolom, a iAm je za njih pripremio poseban jelovnik, hladno predjelo i tjesteninu te kavu s mlijekom i tiramisu za desert. Uz prvi slijed pili su bijelo vino, uz drugi crno. Razgovarali su o neutralnim, ali zanimljivim temama, koje su zapravo bile nebitne. Ono što je pokretalo svaku riječ, pogled i pokret tijela bilo je pitanje kamo sve to vodi. Znači... ovo je spoj, pomislio je Blay. Ispipavanje protivnika zapakirano u razgovor o pročitanim knjigama i omiljenoj glazbi. Nije ni čudo što je Qhuinn prelazio odmah na seks. Taj ne bi imao strpljenja za nešto ovako suptilno. Uostalom, nije volio čitati, a u njegovim je slušalicama treštao samo metal u kojem mogu uţivati samo poremećeni i gluhi. Prišao im je konobar odjeven u crno. »Hoćete li nešto popiti?« Saxton je zavrtio cigaru između palca i kaţiprsta. »Dva porta. Crof Vintage berba 1945., molim.« »Izvrstan izbor.« Saxton je vratio pogled na Blaya. »Znam.« Blay je pogledao kroz prozor i zapitao se hoće li se ikada prestati crveniti u njegovom društvu. »Pada kiša.« »Pada.« Boţe, taj glas. Saxtonove riječi bile su glatke i ukusne poput cigare. Blay je prebacio noge i prekriţio ih u koljenu. Kopao je mislima traţeći nešto čime će prekinuti tišinu, ali činilo mu se da neće smisliti ništa nadahnutije od očitih komentara o vremenu. Radilo se o tome da se polako pribliţavao kraj večeri i, iako je saznao da su i on i Saxton oplakali gubitak Dominicka Dunnea i bili oboţavatelji Milesa Davisa, nije znao što će se dogoditi na rastanku.

180


Hoće li uslijediti nešto tipa: Nazovi me pa ćemo ovo ponoviti? Ili kompliciranije, nezgodnije ali puno ugodnije: Da, kad već pitaš, rado bih došao pogledati tvoje grafike. Na što ga savjest tjera da doda: Iako ovo nikada prije nisam radio s muškarcem, i usprkos činjenici da će svi osim Qhuinna biti samo otuţna zamjena za ono pravo. »Kada si zadnji put bio na spoju, Blayloče?« »Ja...« Blay je duboko povukao dim. »Davno.« »Pa što si radio sa sobom? Samo radiš, nemaš vremena za uţivanje?« »Tako nekako.« Dobro, neuzvraćena ljubav ne spada u te kategorije, iako pokriva nedostatak uţitka. Saxton se osmjehnuo. »Drago mi je što si me nazvao. Malo si me iznenadio.« »Zašto?« »Moj rođak pokazuje... određenu teritorijalnu reakciju na tebe.« Blay je okrenuo cigaru u ruci i zagledao se u goreći vrh. »Mislim da precjenjuješ njegovo zanimanje.« »A ja mislim da mi na pristojan način poručuješ da ne guram nos u tuđa posla.« »Nemaš u što gurati nos.« Blay se nasmiješio konobaru koji je spustio dvije čaše porta na okrugli stolić i udaljio se. »Vjeruj mi.« »Znaš, Qhuinn je zanimljiv lik.« Saxton je podigao čašu elegantnom rukom. »U stvari, on mi je jedan od omiljenih rođaka. Divim se tome što je svoj i preţivio je stvari koje bi dotukle manje dostojnog muţjaka. Međutim, pretpostavljam da nije lako biti zaljubljen u njega.« Blay nije trzao. »Dolaziš li često ovamo?« Saxton se nasmijao, a njegove svijetle oči su zaiskrile. »Nećemo raspravljati o tome, ha?« Namršteno se osvrnuo. »U stvari nisam ovdje bio u zadnje vrijeme. Imam previše posla.« »Rekao si da se baviš Starim zakonima. To je sigurno zanimljivo.« »Specijalizirao sam se za zaklade i imanja, tako da je činjenica da mi posao cvjeta u biti tuţna. Sjenosvijet se previše napunio nevinima od prošlog ljeta...« U susjednom separeu hrpa debelih tipova sa zlatnim satovima i svilenim odijelima je prasnula u smijeh tipičan za pijane budale, najglasniji od njih se zavalio u sjedalo i udario u Saxtona. Saxton to nije mirno prihvatio, dokazujući da je gospodin, ali da nije mlakonja. »Oprostite, moţete li se malo smiriti?« Nepaţljivi čovjek se okrenuo, a trbuh mu se opasno nadvio preko remena. »Ne, ne mogu.« Stisnuo je vodenaste oči. »Vaša sorta ionako ne pripada ovdje.« Nije mislio na činjenicu da su vampiri. Blay je otpio gutljaj porta, a skupi alkohol u njegovim je ustima imao okus octa... iako gorčinu nije uzrokovao pokvareni alkohol. Trenutak kasnije tip se tako silovito naslonio da je Saxton umalo prolio piće. »Prokletstvo«, rekao je i posegnuo za ubrusom. Glupi čovjek se opet nagnuo prema njima, a remen je opet izgledao kao da će prsnuti i nekome izbiti oko. »Prekidamo dva ljepotančića dok cuclaju ţestice?« Saxton se hladno osmjehnuo. »Svakako prekidate.« »Joj, baš mi je ţao.« Čovjek je dramatično podigao mali prst u zrak dok je drţao cigaru. 181


»Nisam vas htio uvrijediti.« »Hajdemo«, rekao je Blay i ugasio cigaru. »Moţemo se premjestiti za drugi stol.« »Bjeţite, dečki?« Rastegnuo je nepristojni. »Idete na tulum s drugačijim cigarama? Moţda ćemo doći za vama i uvjeriti se da ste sigurno stigli.« Blay nije micao pogled sa Saxtona. »Ionako je kasno.« »Što znači da je nama sredina dana.« Blay je ustao i posegao u dţep po novčanik, ali Saxton ga je zaustavio podizanjem ruke. »Ne, dopusti meni.« Još jedna runda komentara ljubitelja superbowla i striptizeta još je više uništila atmosferu pa je Blay škrgutao zubima. Srećom Saxtonu nije dugo trebalo da plati pa su izašli. Prohladan povjetarac djelovao je poput melema i Blay je duboko udahnuo. »Tamo nije uvijek tako«, tiho je rekao Saxton. »Inače te nikada ne bih doveo.« »Sve je u redu.« Blay je počeo koračati i osjetio Saxtona uz sebe. Stigli su do početka uličice i zastali da puste auto koji je skretao na Ulicu Commerce. »I, kako se osjećaš u vezi svega ovoga?« Blay se okrenuo prema drugom muţjaku i odlučio kako je ţivot prekratak da bi se pretvarao da ne razumije pitanje. »Iskreno, osjećam se čudno.« »I to ne zbog onih šarmantnih tipova.« »Lagao sam. Nisam nikada prije bio na spoju.« To je izazvalo izvijanje obrve i smijeh. »Da, pravi sam igrač.« Saxton je odbacio svoju masku nadmoćnosti i oči su mu zasjale iskrenom toplinom. »Pa drago mi je da sam ti ja prvi.« Blay ga je pogledao u oči. »Kako si znao da sam gay?« »Nisam. Nadao sam se.« Blay se opet nasmijao. »Dobro.« Nakon pauze pruţio mu je ruku. »Hvala ti na ovoj večeri.« Saxton mu je uzvratio stisak, a između njih se rasplamsala toplina. »Ti shvaćaš da spojevi inače ne završavaju ovako? Pod pretpostavkom da su obje strane zainteresirane.« Blay se nije mogao natjerati da pusti njegovu ruku. »Zaista?« Saxton je kimnuo. »Obično završavaju poljupcem.« Blay je pogledao Saxtonove usne i odjednom se zapitao kakvog su okusa. »Dođi ovamo«, tiho je rekao Saxton, ne prekidajući tu vezu između njih i povlačeći ga u zaklon uličice. Blay ga je slijedio u tamu, opčinjen erotskom čarolijom koju nije ţelio prekinuti. U zaklonu zgrada osjetio je Saxtonova prsa na svojima, a zatim su im se kukovi spojili. Tako da je znao točno koliko je Saxton uzbuđen. A Saxton je isto to znao za njega. »Reci mi nešto«, šapnuo je Saxton. »Jesi li ikada poljubio muţjaka?« Blay nije u tom trenu ţelio razmišljati o Qhuinnu pa je odmahnuo glavom da izbaci njegovu sliku iz glave. Kada se na taj način nije uspio riješiti plavog i zelenog oka, učinio je jedino što će mu definitivno skrenuti misli s njegovog pirokanta. 182


Uklonio je udaljenost između svojih i Saxtonovih usana. Qhuinn je znao da je trebao otići ravno kući. Kad su ga otpustili iz Tohrove kuće, sigurno kako bi John i Xhex mogli malo razgovarati u horizontali, trebao se vratiti u palaču, uzeti bocu Herradure i gledati svoja posla. Ali ne. On se pojavio preko puta jedinog cigar kluba u Caldwellu i gledao, na kiši poput pravog gubitnika, kako Blay i Saxton sjedaju za stol uz prozor. Imao je sjajan pogled na elegantno pohotne poglede svog rođaka, a zatim su ih neki seljaci maltretirali pa su napustili bar iako nisu popušili cigare niti popili porto do kraja. Nije ţelio da ga ulove kako ih špijunira pa se dematerijalizirao u uličicu pored bara... a brzo se ispostavilo da se nalazi na krivom mjestu u krivo vrijeme. Prohladni povjetarac donio je zvuk Saxtonovog glasa. »Ti shvaćaš da spojevi inače ne završavaju ovako? Pod pretpostavkom da su obje strane zainteresirane.« »Da?« »Obično završavaju poljupcem.« Qhuinn je stegnuo šake i na trenutak razmišljao o tome da napusti zaklon kontejnera. I da učini što? Da im se unese u lice i natjera ih da se razdvoje? Pa, da. Upravo to. »Dođi ovamo«, tiho je rekao Saxton. Sranje, zvučao je poput operatera na seksifonu s tim dubokim, pohotnim glasom. I... čovječe, Blay je pao na to, slijedio ga je u tamu. Postoje trenuci kad je nevjerojatan vampirski osjet sluha pravo prokletstvo. I naravno, ne pomaţe ni ako provirite iza kontejnera za smeće kako biste bolje vidjeli što se zbiva. Qhuinn je zinuo kad su se njih dvoje privili jedno uz drugo. Ali ne zbog šoka, niti je ţelio sudjelovati u akciji. Jednostavno nije mogao disati. Kao da su mu se rebra zaledila zajedno sa srcem. Ne, ne... prokletstvo, ne. »Reci mi nešto«, šapnuo je Saxton. »Jesi li ikada poljubio muţjaka?« Da, je, Qhuinn je poţelio povikati... Blay je odmahnuo glavom. Zbilja je odmahnuo glavom. Qhuinn je zaţmirio i natjerao tijelo da se primiri dovoljno da se dematerijalizira. Oblik je poprimio pred palačom Bratstva i tresao se poput šibe... nakratko je mislio da će se sagnuti i pognojiti grmlje večerom koju je pojeo prije izlaska sa Xhex i Johnom. Udahnuo je zrak nekoliko puta i odlučio da mu se puno više sviđa plan da se napije. Krenuo je prema predvorju u koje ga je pustio Fritz pa nastavio prema kuhinji. Moţda neće stati kod lagane pripitosti. Sam bog zna da Saxton neće stati na poljupcu u hladnoj, vlaţnoj uličici, a Blay je izgledao kao da je konačno spreman da dobije ono što je otpočetka trebao. Tako da je imao dovoljno vremena da loče dok se ne onesvijesti. Isuse Kriste, pomislio je Qhuinn, protrljao si prsa dok je vrtio rođakov glas u glavi: Reci mi nešto. Jesi li ikada poljubio muţjaka? Slika Blaya koji odmahuje glavom bila je poput oţiljka na Qhuinnovom mozgu, slika koja ga je odvela do kutka kuhinje u kojem su stajali sanduci alkohola. Takav kliše. Nalokati se jer se ne ţeliš nositi s osjećajima. Ali moţe se drţati tradicije barem u jednom aspektu svog ţivota. Izlazeći iz kuhinje, shvatio je da u priči postoji barem jedan plus. Kada njih dvoje završe u krevetu, to će biti u Saxtonovoj kući, jer usputnim gostima nije dozvoljen dolazak u kraljev dom. 183


Stigao je do hodnika i stao kao ukopan. Blay je upravo ušao u predvorje. »Već si se vratio«, rekao je Qhuinn grubo. »Nemoj mi reći da je moj rođak tako brz.« Blay nije ni zastao već je produţio prema stepenicama. »Tvoj rođak je gospodin.« Qhuinn je krenuo za najboljim prijateljem, bio mu je za petama. »Misliš? U mom iskustvu samo izgleda poput gospodina.« To je Blaya natjeralo da se okrene. »Prije ti je uvijek bio simpatičan. Bio ti je omiljeni rođak. Sjećam se da si pričao o njemu kao da je nekakav bog.« »Prerastao sam to.« »E pa meni se sviđa. Jako.« Qhuinn je poţelio zareţati, ali ugušio je taj impuls tako da je otvorio Herraduru koju je uzeo s police i otpio gutljaj. »Drago mi je. Oduševljen sam zbog vas dvoje.« »Da? Zašto onda barem ne piješ iz čaše?« Qhuinn je obišao prijatelja i nije stao kad je Blay pitao: »Gdje su John i Xhex?« »Vani u svijetu. Sami.« »Zar nije tvoja duţnost ostati s njima?« »Otpustili su me.« Qhuinn je zastao na vrhu stepenica i dotaknuo suzu tetoviranu ispod oka. »Ona je plaćeni ubojica, za boga miloga. Moţe se brinuti za njega. Uostalom, vise u Tohrovoj staroj kući.« Qhuinn je otišao u svoju sobu, zalupio vratima i skinuo odjeću. Otpio je veliki gutljaj, zaklopio oči i uputio poziv. Layla će mu praviti društvo. To je ono što ga zanima. Na kraju krajeva, obučena je za seks, i ţeli ga iskoristiti kao erotsku igračku. Ne mora se brinuti o tome da će je povrijediti ili da će se ona vezati za njega. Bila je svojevrsna profesionalka. Ili će biti kad on završi s njome. A što se Blaya tiče, nije znao zašto se vratio kući umjesto da ode u Saxtonov krevet, ali jedno je bilo jasno. Između njih dvojice postojala je privlačnost, a Saxton nije tip koji čeka kada nekoga ţeli. Ipak su Qhuinn i on u rodu. Ali to gadu neće nimalo pomoći ako Blayu slomi srce.

184


Ĉetrdeset i prvo poglavlje abava na farmi se nastavljala i dolazilo je sve više ljudi, parkirali su na Z travnjaku i gurali se u sobama u prizemlju. Većinu pridošlica Lash je viđao u parku Xtreme, ali ne sve. Donosili su alkohol sa sobom. Limenke. Boce. Bačve. Tko zna kakve su sve ilegalne supstance imali u dţepovima. Koji kurac, pomislio je. Moţda se prevario, a Omegu su zadrţale njegove perverzije... Sa sjevera je zapuhao povjetarac, a Lash se potpuno umirio, obavio svojom kamuflaţom i zaključao misli. Sjena... Projektirao je sjenu u sebi, kroz sebe i oko sebe. Omeginom dolasku prethodilo je pomračenje Mjeseca, a idioti u kući nisu imali pojma što se događa... ali mali govnar je. Izašao je kroz ulazna vrata obasjan svjetlosti iz kuće. Lashev rođeni otac poprimio je oblik na otrcanom travnjaku, bijela halja vijorila mu je oko tijela, a njegov je dolazak dodatno snizio temperaturu zraka. Čim je poprimio oblik, govnar mu je prišao i zagrlili su se. Osjetio je poriv da se izdere na njih, da kaţe ocu da je običan prevrtljivi šupak i da upozori malog štakora da su mu dani odbrojeni... Omegino lice pod kukuljicom okrenulo se prema Lashu. Lash je nepokretno stajao i potpuno ispraznio um tako da je bio nevidljiv iznutra i izvana. Sjena... sjena... sjena... Stanka je trajala čitavu vječnost, jer nije bilo sumnje da će priči biti kraj ako Omega osjeti Lashevu prisutnost. Trenutak kasnije Omega se ponovno usredotočio na svog zlatnog dečka, a u istom trenu neki kreten je isteturao kroz vrata, mahao je rukama i lamatao nogama pokušavajući ostati uspravan. Skrenuo je na travu i stigao blizu sadnice zelja, ali nije stigao do cilja već je utonuo na koljena i porigao se po kući. Ljudi iz kuće su mu se smijali, zvukovi zabave širili su se noćnim zrakom, a Omega je krenuo prema vratima. Zabava se nastavila kad je ušao, sigurno zato što su šupci bili previše pijani da bi shvatili da im se pridruţilo čisto zlo zaogrnuto bijelim ogrtačem. Nisu dugo ţivjeli u neznanju. Prasnula je svjetlosna bomba, obasjala cijelu kuću, obasjala dvorište sve do linije drveća. Kad je bljesak splasnuo na slabi sjaj, nitko više nije stajao na nogama. Svi su se skljokali na pod, a zabava je završila. Ideš. Ako ovo vodi onome čemu on misli da vodi... Lash se pribliţio kući pazeći da ne ostavi za sobom ni tjelesne ni mentalne otiske kad je iz kuće začuo neobično grebanje. Prišao je prozoru i provirio u dnevni boravak. Govnar je vukao tijela i slagao ih jedno uz drugo na podu, glava okrenutih na sjever, s trideset centimetara razmaka između njih. Isuse, bilo je toliko tijela da se red protezao kroz hodnik u blagovaonicu. Omega je stajao postrance, kao da uţiva u pogledu na svoju igračku koja vuče te muškarce po kući. Kako divno. Trebalo je skoro pola sata da ih sve poslaţe, tipove s drugog kata je vukao niz stepenice, a njihove glave su se odbijale o svaku stepenicu i ostavljale trag krvi. Ništa čudno. Lakše je onesviještenu osobu vući za noge. Kad su svi bili poredani, govnar se primio posla s noţem i to je postala pokretna

185


traka novaka. Počevši u blagovaonici, počeo je rezati grkljane, zapešća, gleţnjeve i prsa, a Omega ga je slijedio, kapajući crnu krv u njihove grudne koševe pa ih je opalio strujnim udarom prije nego što je izveo kardio-ektomije. Ova serija neće dobiti svoje staklenke. Izvađena srca naslagana su u kut. Kakva klaonica. Kad je sve bilo gotovo, nasred dnevnog boravka nastala je lokva krvi na mjestu gdje su podne daske utonule, a druga lokva nastala je u podnoţju stepenica na hodniku. Lash nije vidio skroz do blagovaonice, ali bio je prilično siguran da se i ondje nalazi jedna. Nedugo zatim novaci su počeli stenjati, a jauci ţrtava te zle ţetve postali su sve glasniji i gadniji kad su prošli kroz tranziciju i ispovratili zadnje ostatke ljudskosti iz sebe. Usred zbora boli i konfuzije, Omega se vrtio, koračao preko migoljećih tijela i plesao, a njegova bijela halja se nije zaprljala iako se vukla preko sranja po podu. Govnar je u kutu zapalio dţoint i povukao kao da se odmara nakon dobro obavljenog posla. Lash se odmaknuo od prozora i povukao prema drveću, a cijelo vrijeme nije micao pogled s kuće. Prokletstvo, on je trebao takvo što izvesti. Ali nije imao dovoljno kontakata u ljudskom svijetu da to izvede. Za razliku od Govnara. Čovječe, to će promijeniti cijelu situaciju za vampire. Zaista će se opet suočiti s cijelom legijom neprijatelja. Lash se vratio u mercedes, upalio auto i napustio farmerski kraj drugim putem, tako da se nije morao pribliţiti farmi. Sjedio je za volanom, hladan vjetar mu je šibao lice jer su prozori bili razbijeni, a on je bio ozbiljan. Jebeš ţenke i svo ovo sranje. Jedini cilj u ţivotu bio mu je da uništi govnara. Da otme Omeginu malu nagradu. Da uništi Degradacijsko društvo. Pa... ţenke su uglavnom ispale iz jednadţbe. Osjećao se potpuno iscrpljeno jer se trebao hraniti, što god da se događalo s njegovim vanjskim slojem, njegova je unutrašnjost i dalje ţeđala za krvlju i morao je riješiti taj problem prije nego što se suoči s taticom. Ili će ga ukokati. Vozeći prema centru, izvadio je mobitel i divio se svom sljedećem potezu. No s druge strane, zajednički neprijatelj često je povod stvaranja neobičnih saveza.

Vrativši se u kompleks bratstva, Blay se svukao u kupaonici i stao pod tuš. Razmišljao je o poljupcu u uličici dok se sapunao. O tom muţjaku. O... tom poljupcu. Sapunajući prsa nagnuo je glavu da mu topla voda teče niz kosu sve do guzice. Pustio je tijelo da se jače izvije i uţiva u toplom mlazu. Polako je oprao kosu i prelazio kliskim sapunom preko tijela. I još se malo prisjećao tog poljupca. Kao da je uspomena na njihove spojene usne magnet koji ga privlači tom sjećanju; nije se mogao boriti protiv te privlačnosti, veza je bila previše zavodljiva da bi je pokušao izbjeći. Prelazeći dlanovima preko tijela, pitao se kada će ponovno vidjeti Saxtona. Kada će ponovno biti sami. Spustio je ruku niţe i... »Gospodaru?« 186


Blay se naglo okrenuo, a peta mu je zaškripala na mramoru. Sakrio je erekciju s obje ruke i provirio kroz staklena vrata. »Layla?« Odabranica mu se srameţljivo nasmiješila dok ga je odmjeravala. »Pozvana sam. Da vam sluţim?« »Nisam te zvao.« Moţda je zbunjena. Ili... »Qhuinn me pozvao. Pretpostavila sam da trebam doći u ovu sobu.« Blay je nakratko zaklopio oči, a erekcija mu je splasnula. A zatim si je rekao da prestane i ugasio vodu. Dograbio je ručnik i omotao ga oko bokova. »Ne, Odabranice«, rekao je tiho. »Ne ovamo, u njegovu sobu.« »Oh, oprostite mi gospodaru.« Povukla se iz prostorije crveneći se. »Sve je u redu, pazi!« Blay je skočio prema njoj i uhvatio je jer je udarila u kadu i izgubila ravnoteţu. »Jesi li dobro?« »Doista, morala bih gledati kamo idem.« Pogledala ga je u oči i poloţila dlanove na njegove podlaktice. »Hvala vam.« Pogledao je njezino prelijepo lice i bilo mu je jasno zašto je Qhuinn zainteresiran. Posjedovala je nezemaljsku ljepotu, u to nije bilo sumnje, ali bilo je tu još nešto, pogotovo kad bi ga pogledala ispod obrva, a njezine bi zelene oči bljesnule. Nevina, ali erotična. To je bilo to. Posjedovala je očaravajuću kombinaciju čistoće i čistog seksa koja je normalnim muţjacima neodoljiva, a Qhuinn nije bio ni blizu normalnom. On bi poševio sve. Pitao se je li Odabranica to znala. I bi li joj to bilo vaţno? Blay se namrštio i udaljio Laylu od sebe. »Layla...« »Da, gospodaru?« Kvragu... što da joj kaţe? Bilo je prilično očito da je Qhuinn nije pozvao radi hranjenja, to je obavio večer prije... Boţe, moţda se o tome radi. Već su se jednom seksali i sada se vratila po još. »Gospodaru?« »Ništa. Kreni, sigurno te čeka.« »Uistinu.« Laylin miris je buknuo i Blay je u nosu osjetio miris cimeta. »I zbog toga sam tako zahvalna.« Okrenula se, a Blay je poţelio zavrištati gledajući je kako njiše bokovima. Nije ţelio razmišljati o tome da se Qhuinn seksa vrata do, za boga miloga, palača je bila jedino mjesto nezagađeno izvannastavnim aktivnostima. A sada je pred očima vidio samo Laylu kako ulazi u Qhuinnovu sobu, kako pušta da joj bijela halja padne s ramena, kako otkriva grudi, trbuh i bedra njegovom plavom i zelenom oku. Prije nego što trepne, bit će na krevetu, ispod njegova tijela. A Qhuinn će biti dobar prema njoj. Barem je u krevetu bio dareţljiv sa svojim vremenom i talentima. Navalit će na nju svime što ima, rukama, ustima... Dobro. Ne mora o tome razmišljati. Dok se brisao, palo mu je na pamet da bi Layla mogla biti savršena za Qhuinna. Obučena je da zadovolji sve njegove ţelje, a nikada od njega neće očekivati monogamiju niti će mu zamjerati druge ulove ili od njega traţiti emocionalnu vezu koju on ne osjeća. Vjerojatno bi se i pridruţila zabavi, jer je iz njezina hoda bilo očito da joj je ugodno u vlastitom tijelu. Ona je bila savršena za njega. Svakako bolja od Blaya. Uostalom, Qhuinn je bio jasan kad je rekao da će završiti sa ţenkom...Tradicionalnom 187


ţenkom s tradicionalnim vrijednostima, po mogućnosti aristokratkinjom, ako uspije naći takvu ţenku koja bi ga prihvatila iako ima nedostatak raznobojnih očiju. Layla se posve uklapala u to, ništa nije prestiţnije ili plemenitije krvi od Odabranice, a bilo je očito da ga ona ţeli. Blay se osjećao kao da je proklet kad je prišao ormaru i presvukao se u kratke hlače i majicu. Nema šanse da će čitati knjigu dok se u susjednoj sobi... Da, nije trebao te slike u glavi, makar su bile teoretske. Izašao je na hodnik, pojurio pored mramornih kipova zavideći im na mirnim pozama i ozbiljnim licima. Nije se činilo loše biti neţivi predmet, tada vam je sve ravno. Iako ne osjećate radost, ne morate prolaziti kroz ovu uţasnu bol. Sišao je u predvorje, skrenuo pored zavinutog ruba rukohvata i skrenuo u tajni hodnik. U tunelu koji je vodio prema centru za obuku počeo je trčati kako bi se zagrijao i nije usporio ni kada je izašao kroz izlaz u vratima ormara. Sada moţe podnijeti samo boravak u sobi s utezima. Moţda ga nakon sat vremena na traci prođe ova ţelja da si oguli koţu hrđavom ţlicom. Istupio je na hodnik i naglo stao ugledavši osobu naslonjenu na betonski zid. »Xhex? Što ti radiš ovdje?« Osim što očito zuriš u pod. Pogledala ga je, a njezine sive oči izgledale su poput praznih rupa. »Hej.« Blay se namrštio prilazeći joj. »Gdje je John?« »Unutra.« Kimnula je prema teretani. To objašnjava prigušeno udaranje koje čuje. Netko je očito trčao kao lud po traci za trčanje. »Što se dogodilo?« pitao je Blay, zaključivši iz njezina izraza i zvuka Johnovih tenisica da sigurno ništa dobrog. Xhex je spustila glavu na zid koji ju je pridrţavao. »Jedva sam ga vratila ovamo.« »Zašto?« Oči su joj bljesnule. »Recimo samo da ţeli poći za Lashem.« »Pa to je razumljivo.« »Aha.« Kad je to rekla, osjetio je da ne zna ni pola priče, ali bilo je jasno da ona neće nastaviti. Njezine oči boje olujnih oblaka odjednom su se izoštrile na njegovom licu. »Znači ti si razlog zašto je Qhuinn bio tako loše volje večeras.« Blay se trgnuo pa odmahnuo glavom. »To nema veze sa mnom. Qhuinn je obično loše volje.« »To se događa ljudima koji idu u krivom smjeru. Okrugle boce ne pristaju u četvrtaste rupe.« Blay je pročistio grlo, razmišljajući kako simpati, čak i oni koji dokazano nisu protiv vas, nisu osobe koje ţelite uz sebe dok se osjećate ogoljeno i izloţeno. Recimo kada muţjak kojeg ţelite leţi u krevetu s Odabranicom koja ima lice anđela i tijelo stvoreno za grijeh. Sam bog zna što sve Xhex čita iz njegovih misli. »Pa... idem vjeţbati.« Kao da to već nije bilo jasno iz odjeće. »Dobro. Moţda ti moţeš razgovarati s njime.« »Hoću.« Blay je oklijevao, misleći kako Xhex izgleda onako kako se on osjeća. »Slušaj, očito je da si umorna. Moţda bi mogla otići u gostinsku sobu i spavati?« 188


Odmahnula je glavom. »Neću ga ostaviti. Čekam ovdje vani samo zato što sam ga izluđivala. Pogled na mene... trenutno nije dobar za njegovo mentalno zdravlje. Nadam se da to više neće biti tako kada slomi i drugu traku za trčanje.« »Drugu?« »Prilično sam sigurna da je lepetanje i miris dima koji se osjetio prije petnaest minuta značio da je jednu satro.« »Ideš.« »Aha.« Blay se pripremio i otvorio vrata teretane. »Isuse... Kriste, John.« Sigurno ga nije čuo. Rika pokretne trake i Johnovi siloviti udarci prigušili bi i zvuk eksplozije motora. John je bio u punom trku, majica i trup su mu bili prekriveni znojem, kapljice su padale s njegovih stisnutih šaka i stvarale identične mokre tragove na podu. Na obje bijele čarape vidjele su se crvene mrlje, kao da je ogulio koţu s peta, a crne hlače su ga pljuskale po nogama poput mokrog ručnika. »Johne?« povikao je Blay promatrajući spaljeni stroj pored njega. »Johne!« Vikanje nije ništa postiglo pa je Blay prišao i zamahao rukama Johnu pred očima. A zatim je to poţalio. Oči koje su ga pogledale bile su pune tako zlobne mrţnje da je Blay ustuknuo. John se opet zagledao pred sebe i bilo je prilično jasno da će nastaviti dok ne postane metar niţi kad mu od noga ostanu samo batrljci. »Johne, mogao bi sići«, zaurlao je Blay. »Prije nego što padneš.« Nije bilo odgovora. Samo vrišteći cvileţ trake i mukli udarac stopala. »Johne! Hajde! Ubijaš se.« Jebeš ovo. Blay je otišao iza trake i izvukao utičnicu iz zida. John se popiknuo i pao prema naprijed zbog naglog usporavanja, ali uhvatio se za ručke. Moţda se samo srušio na njih. Dahtao je otvorenih usta, glave poloţene na ruku. Blay je privukao klupicu za dizanje utega tako da ga moţe pogledati u lice. »Johne, koji se vrag događa?« John je pustio komande i pao na guzicu kad su ga noge izdale. Nekoliko je puta duboko udahnuo pa je provukao prste kroz mokru kosu. »Reci mi što je bilo i to će ostati između nas. Kunem se ţivotom svoje majke.« Prošlo je dosta vremena prije nego što je John podigao glavu, a kada je to učinio, oči su mu blistale. I to ne od znoja ili napora. »Razgovaraj sa mnom i to će ostati između nas«, šapnuo je Blay. »Što se dogodilo? Reci mi?« Kad je konačno odgovorio znakovnim jezikom, pokreti su bili traljavi, ali Blay je shvatio riječi. Ozlijedio ju je, Blay. On... ozlijedio ju je. »Pa da, znam. Čuo sam u kakvom je bila stanju kad...« John je stisnuo oči i odmahnuo glavom. Uslijedila je napeta tišina, a Blay je osjetio kako mu se koţa na potiljku zategnula. Oh... sranje. To nije bilo sve. »Koliko gadno«, zareţao je Blay. Najgadnije što moţe, John je riječi oblikovao usnama. 189


»Koji gad. Koji prokleti gad. Usrani jebeni prokleti gad!« Blay nije psovao, ali ponekad ste samo to mogli ponuditi drugima: Xhex nije bila njegova ţenka, ali po njegovom mišljenju, njeţniji spol se nije tukao. Iz bilo kakvih razloga... a nikada, nikada tako. Boţe, bol na njezinu licu nije bila samo briga za Johna. Prisjećala se. Grozne, uţasne uspomene... »Johne... zaista mi je ţao.« Nove kapi pale su s njegovih obraza na crnu gumu trake i John je nekoliko puta obrisao oči prije nego što ga je pogledao. Na licu su mu se miješali bol i bijes od kakvog vam se stisne utroba. Što je imalo smisla. Poznavajući njegovu prošlost, ovo je bilo bolno za njega iz više razloga. Moram ga ubiti, pokazao je John. Neću moći ţivjeti sa sobom ako ga ne uništim. Blay je kimnuo, razlog za osvetom bio je očit. Zdruţeni muţjak s lošom prošlosti. Lasheva osmrtnica bila je praktički potpisana. Blay je stisnuo ruku u šaku i ponudio je Johnu. »Što god trebaš, što god ţeliš, ja sam uz tebe. I neću nikome reći niti riječ.« Trenutak kasnije John je udario njegovu šaku svojom. Znao sam da mogu računati na tebe, oblikovao je usnama. »Uvijek«, zakleo se Blay. »Uvijek.«

190


Ĉetrdeset i drugo poglavlje K Gregg vratio s trećeg kata, i iako se batler vratio u prizemlje, Gregg je pričekao

uća Eliahua Rathboonea ponovno je utihnula oko sat vremena nakon što se

još neko vrijeme prije svog sljedećeg pokušaja. To je vrijeme proveo s Holly, ali ne između plahti, kako bi ga proveo prije, već u razgovoru. Što su više stvari izrekli, to mu je bilo očitije koliko malo zna o njoj. Nije imao pojma da joj je hobi najobičnije pletenje. Ili da joj je san voditi prave televizijske vijesti, to i nije bio velik šok: mnoge prštave plavuše iz svijeta reality televizije imale su ambicije koje su sezale dalje od najavljivanja petominutnih zvijezdi ili komentiranja načina na koji se jedu ţohari. A čak je i saznao da se okušala na lokalnim vijestima u Pittsburghu prije nego što je dobila otkaz s tog početničkog poloţaja. Međutim, prije nije znao pravi razlog zašto je napustila taj prvi posao. Oţenjeni glavni direktor očekivao je od nje da glumi pred drugom, privatnom kamerom, a kad ga je odbila, dao joj je otkaz, a prije toga joj je smjestio neuspjeh pred kamerama. Gregg je vidio snimku izvještaja u kojem ona ne zna pročitati vijest. Na kraju krajeva, bio je temeljit, i iako je njezina audicija kod njega prošla sjajno, on je uvijek provjeravao preporuke kandidata. Vjerojatno je tako stvorio predrasude o njoj: zgodno lice, sjajne sise, malo što drugog za ponuditi. To čak i nije bila njegova najgora zabluda. Nije znao da ima brata. Koji je hendikepiran. Kojeg ona uzdrţava. Pokazala mu je sliku njih dvoje zajedno. A kad je Gregg naglas pitao kako je moguće da on ne zna za brata... Iskreno mu je objasnila razlog: Zato što si mi objasnio pravila naše veze, a ovo nije bilo prema pravilima. Naravno, osjetio je prirodan muški poriv da se brani, ali imala je pravo. On je prilično jasno ocrtao granice. Što je značilo da nema ljubomore, nema objašnjenja, nema ničeg trajnog ni osobnog. To baš i nije ozračje u kojem biste se poţeljeli otvoriti drugoj osobi. Shvativši to, privukao ju je na prsa, spustio bradu na njezinu glavu i počeo joj milovati leđa. Prije nego što je utonula u san, tiho je nešto promrmljala. Nešto tipa da je to najbolja noć koju je provela s njime. Sve to iako joj je pruţio izuzetne orgazme. Pa, koje joj je pruţao kad mu je to odgovaralo. Bilo je tu i puno spojeva otkazanih u zadnji tren, neuzvraćenih poruka i odbijanja, i verbalnog i tjelesnog. Čovječe... baš je bio pravo govno. Kad se Gregg konačno ustao da krene, prvo je ušuškao Holly i uključio kameru koja se aktivira na pokret pa izašao na hodnik. Vladala je posvemašnja tišina. Krenuo je niz hodnik i vratio se do znaka izlaza pa skrenuo na straţnje stubište. Popeo se, skrenuo na odmorištu, uspeo se sljedećim nizom stepenica i stigao do vrata. Ovaj put nije lupao. Izvadio je tanki odvijač za kamere i bacio se na obijanje brave. Ustvari je bilo lakše nego što je očekivao. Samo je jednom gurnuo i okrenuo, i brava je škljocnula. Vrata nisu škripila, što ga je iznenadilo. Ono što je pak ugledao, to ga je šokiralo do srţi. Treći kat bio je otvoren prostor sa starinskim grubim podnim daskama i krovom koji se s obje strane spuštao pod oštrim kutom. U kutu prostorije stajao je stol s uljanom

191


lampom čija je svjetlost zidove obasjavala zlatnoţutom bojom... a osvjetljavala je i crne čizme osobe koja je sjedila izvan dosega svjetlosti. Velike čizme. Odjednom više nije bilo upitno tko je taj gad i što je učinio. »Snimio sam te«, Gregg je rekao liku. Gregg je osjetio kako mu se diţe razina adrenalina kad je začuo tihi smijeh sugovornika: tih i hladan, bio je to zvuk koji ubojice proizvedu prije nego što počnu mesariti ţrtvu. »Zaista?« Taj naglasak. Koji je to kurac? Nije francuski... nije mađarski... Nebitno. Pomisao da je netko iskoristio Holly pruţila mu je potrebnu snagu. »Znam što si napravio. Prije dvije večeri.« »Ponudio bih ti da sjedneš, ali kao što vidiš, imam samo jedan stolac.« »Ne zajebavam se.« Grgg je pristupio korak bliţe. »Znam što joj se dogodilo. Nije te ţeljela.« »Ţeljela je seks.« Jebeni šupak. »Spavala je.« »Da?« Vrh čizme zaljuljao se gore-dolje. »Izgled, poput ogledala, zna varati.« »Što ti misliš tko si ti?« »Vlasnik ove lijepe kuće. Eto tko sam. Ja sam taj koji vam je dozvolio da se igrate sa svim svojim kamerama.« »Pa sada moţeš na to zaboraviti. Neću reklamirati ovo mjesto.« »Oh, ja mislim da hoćeš. To ti je u prirodi.« »Ti ne znaš kurca o meni.« »Mislim da je obrnuto. Ti ne znaš... kurca, kako si rekao... o sebi. I usput, izgovorila je tvoje ime. Kad je svršavala.« Gregg je od toga pobjesnio do te mjere da se pribliţio za još jedan korak. »Ja bih pazio na tvom mjestu«, rekao je taj glas. »Ne ţeliš nastradati. A ja sam proglašen ludim.« »Zovem policiju.« »Nemaš razloga. Suglasne odrasle osobe i sve to.« »Ona je spavala!« Čizma se prebacila i spustila na pod. »Ne deri se, dečko.« Nije se ni stigao naljutiti zbog uvrede, jer se muškarac nagnuo naprijed u stolcu... a Gregg je izgubio glas. Ono što je ugledao na svjetlu nije imalo smisla. Apsolutno nikakvog smisla. To je bio portret. Iz salona u prizemlju. Samo što je ovaj bio ţiv. Jedina je razlika bila u tome što nije imao privezanu kosu; padala mu je preko ramena dvostruko širih od Greggovih i bila je crno-crvena. O Boţe, oči su mu bile boje zalaska sunca, blistave i svijetle. Hipnotizirale su ga. I da, bile su pomalo lude. »Predlaţem«, začuo je riječi izgovorene tim neobičnim naglaskom, »da napustiš ovaj tavan i da se vratiš svojoj ljupkoj dami...« »Jesi li ti Rathbooneov potomak?« Čovjek se nasmiješio. Dobro... nešto zaista nije bilo u redu s njegovim prednjim zubima. »On i ja imamo nešto zajedničko, to je točno.« 192


»Isuse...« »Vrijeme je da odeš i dovršiš svoj mali projekt.« Prestao se smješkati, što je bilo svojevrsno olakšanje. »I imam savjet za tebe jer osjećam poriv da te premlatim. Mogao bi se od sada početi bolje brinuti za svoju ţenu. Ona gaji iskrene osjećaje prema tebi, za što nije ona kriva, i koje očito nisi zasluţivao, ili sada ne bi smrdio po krivnji. Imaš sreću što uz sebe imaš onu koju ţeliš pa se prestani ponašati poput slijepe budale.« Gregga nije bilo lako šokirati. Ali u tom trenutku nije imao pojma kako odgovoriti. Kako je taj stranac toliko znao? I Kriste, Gregg je mrzio činjenicu da je Holly bila s nekim drugim... ali izgovorila je njegovo ime? »Mahni na rastanku.« Rathboone je podigao ruku i gestikulirao poput djeteta. »Obećavam da ću tvoju ţenu ostaviti na miru ako je ti prestaneš ignorirati. Hajde sada, zbogom.« Refleks koji nije bio njegov vlastiti podigao je Greggovu ruku i mahnuo prije nego što su ga noge okrenule i povele prema vratima. Boţe, kako ga bole sljepoočnice. Prokletstvo... zašto... gdje... Mozak mu je stao, kao da se mjenjač brzina zaglavio. Dolje na drugi kat. Dolje u svoju sobu. Skinuo je odjeću, legao u krevet u boksericama, spustio bolnu glavu pored Hollyne, privukao je k sebi i pokušao se sjetiti... Trebao je nešto učiniti. Što je... Treći kat. Morao je otići na treći kat. Morao je otkriti što je gore... Novi nalet boli protutnjio mu je glavom, ubivši ne samo impuls da nekamo ode, već i svaku znatiţelju o tome što je iznad njih na tavanu. Zaklopio je oči i ugledao neobičnu viziju stranca s poznatim licem... ali zatim je izgubio svijest i više ništa nije bilo bitno.

193


Ĉetrdeset i treće poglavlje U Darius je promotrio kuću i kada unutra nije uočio nikakvo kretanje, odlučio je da će lazak u susjednu vilu nije uopće bio problematičan.

Tohrment i on ući... pa su tako i učinili. Dematerijalizirali su se iz reda drveća koje je odvajalo dva imanja i pojavili se pored kuhinjskog krila, te su jednostavno ušetali kroz čvrsta drvena vrata. Uistinu, najveća prepreka pri ulasku bila je tjeskoba koja ih je tištila. Svakim korakom i svakim dahom Darius se morao prisiljavati da korača dalje, instinkti su mu vrištali da se nalazi na pogrešnom mjestu. No odbijao je otići. Ponestalo mu je drugih mogućnosti koje bi istraţio, i premda u kući moţda neće pronaći Sampsoneovu kćer, nije imao drugih tragova pa je morao poduzeti nešto kako ne bi poludio. »Kuća kao da je ukleta«, tiho je prozborio Tohrment dok su razgledavali zajedničku prostoriju sluţinčadi. Darius je kimnuo. »No upamti da duhovi postoje isključivo u tvojoj glavi, nisu među bićima koja obitavaju pod ovim krovom. Dođi, moramo pronaći podzemne prostorije. Ako su je ugrabili ljudi, sigurno je drţe ispod zemlje.« Tiho su prošli kraj golemog kuhinjskog ognjišta i mesa koje se sušilo na kukama, jasnih znakova da u kući ţive ljudi. Sve je bilo tiho, i prizemlje i katovi, za razliku od vampirskog doma u kojem bi se sada pripremao posljednji obrok. Naţalost, to što je u ovom kućanstvu obitavala druga rasa nije značilo da se ţenka ne nalazi ovdje, dapače, to je bilo moguće. Premda su vampiri znali za postojanje ljudske vrste, ljudska kultura vampire je tretirala samo kao mit, tako su oni s očnjacima lakše preţivljavali. Ipak, s vremena na vrijeme, dolazilo je do neizbjeţnih, pa čak i korisnih kontakata između onih koji biraju da ostanu skriveni i onih sa znatiţeljnim očima, a iz tih neredovitih susreta razvile su se strašne i fantastične priče kojima su ljudi objašnjavali sve od »vila narikača« i »vještica« do »duhova« i »krvopija«. Uistinu, ljudski um kao da je posjedovao nevjerojatnu potrebu da stvara u nedostatku stvarnog dokaza. To nije bilo čudno s obzirom na razumijevanje svijeta iz perspektive te rase i njihovog mjesta u njemu: sve što se nije uklapalo, izgurano je van, čak i ako je to značilo stvaranje »paranormalnog«. Kakav bi to trijumf bio za bogato kućanstvo da ulove fizički dokaz takvog prolaznog praznovjerja. Pogotovo ako je dokaz ljubak i bespomoćan. Nisu mogli znati što su ukućani ove kuće s vremenom otkrili. Kakvom su sve neobičnom ponašanju susjeda svjedočili. Koje su rasne razlike neočekivano razotkrili i uočili samo zato što su ţivjeli na susjednim imanjima. Darius je tiho opsovao i pomislio kako je to razlog zašto vampiri ne smiju ţivjeti blizu ljudi. Najbolje je odvojiti se. Okupiti i odvojiti. Tohrment i on su pretraţili prizemlje vile dematerijalizirajući se iz sobe u sobu, premještajući se kad bi mjesečina obasjala prostoriju, obilazeći izrezbareni namještaj i tapiserije bez zvuka ili oblika. Njihova najveća briga i razlog zašto nisu koračali kamenim podom bili su psi. Mnoge vile su ih imale za čuvare i nije im trebala ta komplikacija. Nadali su se da su psi, ukoliko ih u kući ima, sklupčani pored gospodarevog kreveta. Kada bi barem isto to vrijedilo za straţare. Međutim, sreća je bila na njihovoj strani. Nije bilo pasa. Nije bilo straţara. Barem ih nisu vidjeli, čuli ili nanjušili, i uspjeli su locirati hodnik koji je vodio pod zemlju. Izvadili su svijeće i zapalili fitilje, a treperava svjetlost osvijetlila je ţurno i nemarno isklesane stepenice i neravne zidove, sve je to ukazivalo na to da obitelj nikada nije silazila ispod zemlje, samo posluga. 194


Bio je to još jedan dokaz da ovo nije vampirsko kućanstvo. U njihovim domovima podzemne prostorije bile bi najbogatije uređene. Na najniţoj razini kuće kamen pod njihovim nogama zamijenila je nabita zemlja, zrak je postao hladan i vlaţan. Koračali su sve dublje ispod kuće i nalazili skladišta puna kašeta vina, medovine, i sanduke s usoljenim mesom, košare krumpira i luka. Darius je očekivao da će na kraju stići do novih stepenica koje će ih izvesti van. Međutim, naišli su samo na kraj hodnika. Nije bilo vrata, samo zid. Ogledao se traţeći tragove na tlu ili pukotine u kamenu koje bi ukazivale na skrivenu polugu. Nije ih bilo. Kako bi bili posve sigurni, on i Tohrment rukama su prešli preko zidova i poda. »Gornji katovi imaju mnogo prozora«, tiho je rekao Tohrment. »No moţda su, ako su je drţali gore, navukli zastore. Ili moţda imaju gornje prostorije bez prozora.« Stigavši na kraj puta, osjećaj tjeskobe i uvjerenje da se nalaze na pogrešnom mjestu ponovno su nabubrili u Dariusovim prsima sve dok mu nije ponestalo daha, a ruke i leđa su mu se orosili od znoja. Imao je osjećaj da Tohrment dijeli njegovu nervozu jer se stalno premještao s noge na nogu. Darius je odmahnuo glavom. »Doista, čini se da se ona nalazi negdje drugdje...« »Imaš pravo, vampiru.« Darius i Tohrment su se naglo okrenuli i izvadili bodeţe. Promatrajući onog koji ih je iznenadio, Darius je pomislio: Naravno, to objašnjava tjeskobu. Lik u bijeloj halji koji im je blokirao izlaz nije bio čovjek i nije bio vampir. Bio je simpat.

195


Ĉetrdeset i četvrto poglavlje X Bilo je to, zaključila je, kao da gleda u lice stranca i uočava nesavršenosti, ten i

hex je čekala ispred dvorane s utezima i hladno analizirala vlastite osjećaje.

crte lica, i to samo zato što joj se pruţila prilika da ih proučava. Njezin poriv za osvetom potisnula je iskrena briga za Johna. Zanimljivo. No s druge strane, nikada nije mislila da će iz prve ruke doţivjeti takav bijes, pogotovo od nekoga poput njega. Kao da je u njemu ţivjela zvijer koja se oslobodila iz nekog unutarnjeg kaveza. Čovječe, ne ţelite se zajebavati sa zdruţenim muţjakom. I nije se zavaravala. To je razlog zašto je tako reagirao, to je uzrokovalo i opojan miris začina koji osjeća na njemu otkad je pobjegla iz Lashevog zatvora. U nekom trenutku njezinog brutalnog odmora, privlačnost i poštovanje koje je John osjećao prema njoj prerasli su u nešto trajno. Sranje. Kakva zavrzlama. Zvuk trake za trčanje je naglo stao, kladila se da je Blaylock iščupao kabel iz zida, što je bio pametan potez. Pokušala je natjerati Johna da se prestane ubijati trčanjem, ali kada ništa nije postigla argumentima, izašla je van čuvati straţu. Nije ga mogla gledati kako se uništava. Dovoljno joj je bilo što je slušala to samokaţnjavanje. Niţe na hodniku otvorila su se vrata ureda i pojavio se brat Tohrment. Ugledala je sjaj iza njega i zaključila da je i Lassiter s njime došao u centar za obuku, ali pali anđeo nije izašao iz ureda. »Kako je John?« Dok joj je prilazio, vidjela je zabrinutost na njegovom surovom licu i umornim očima, ali i u njegovoj emocionalnoj rešetki koja je blistala u sektoru za ţaljenje. To je bilo logično iz više razloga. Xhex je pogledala vrata dvorane. »Čini se da ipak neće postati profesionalni trkač maratona. Ili to, ili je uništio još jednu traku za trčanje.« Morala je podići glavu, toliko ju je Tohr nadvisivao, i iznenadilo ju je ono što je ugledala iza njegovih plavih očiju: u njegovom pogledu vidjela je znanje i razumijevanje zbog kojeg su njezini emocionalni sklopovi sumnjičavo planuli. »Kako si?« pitao je njeţno. Bilo je čudno, nije imala puno kontakta s Tohrom, ali kad god su im se putovi susreli, uvijek je bio izrazito... pa, ljubazan. Zato ga je uglavnom izbjegavala. Puno se bolje snalazila s grubošću nego s ljubaznošću. Iskreno, bila je nervozna u njegovoj blizini. Nije odgovorila, a njegovo se lice ukočilo kao da ga je razočarala, ali nije ju za to krivio. »U redu«, rekao je. »Neću zabadati nos.« Isuse, ona se ponaša poput kuje. »Ne, sve je u redu. Samo zaista ne ţeliš čuti moj trenutni odgovor.« »U redu.« Usredotočio se na vrata dvorane s utezima, a ona je stekla dojam da je on zarobljen vani isto kao i ona, da je i njega isključio muţjak koji unutra pati. »Javila si mi da dođem?« Izvadila je ključ kojim ih je John uveo u Tohrovu staru kuću. »Htjela sam ovo vratiti i reći da smo imali problem.«

196


Njegova emocionalna rešetka se zacrnila i ispraznila, ugasila su se sva svjetla. »Kakav problem?« »Jedna klizna vrata su razbijena. Rupu treba prekriti s nekoliko šperploča. Uspjeli smo uključiti alarm koji će detektirati pokret u kući, ali propuh je grozan. Ja ću to rado danas srediti.« Pod pretpostavkom da John uništi sve sprave za vjeţbanje ili sve tenisice ili da padne u nesvijest. »Koja...« Tohr je pročistio grlo. »Koja vrata?« »Ona u sobi Johna Matthewa.« Tohr se namrštio. »Jesu li bila razbijena kad ste došli?« »Ne... samo su spontano eksplodirala.« »Staklo ne puca bez razloga.« Ta nije li ona Johnu Matthewu pruţila dovoljno dobar razlog? »Istina.« Tohr ju je pogledao, ona mu je uzvratila pogled, a tišina između njih je postala opipljiva. Iako je on bio dobra osoba i dobar vojnik, ona mu nije imala što za reći. »Kome da se obratim za šperploče?« pitala je. »Ne brini o tome. Hvala ti što si me obavijestila.« Tohr se okrenuo i uputio natrag prema uredu, a ona se osjećala grozno, evo još jedne stvari koju dijeli s Johnom Matthewom. Međutim, ona nije ţeljela oboriti brzinski rekord u trčanju. Ona je ţeljela uzeti noţ i zarezati podlaktice kako bi oslobodila pritisak. Boţe, ponekad je takva emo plačljivica, zaista. Ali njezini metalni lanci nisu samo obuzdavali njezinu simpatsku prirodu, pomagali su otupiti ono što nije ţeljela osjećati. A to je bilo oko devedeset i devet posto emocija. Deset minuta kasnije Blaylock je provirio kroz vrata. Gledao je u pod, a emocije su mu razumljivo bile uzburkane. Nitko nije volio gledati frenda kako se uništava, a razgovor s osobom koja je jadnika dovela u takvo stanje isto nije bajna stvar. »Slušaj, John je otišao u svlačionicu da se istušira. Uspio sam ga navesti da prestane trčati, ali on... Treba još malo vremena, ja mislim.« »U redu. Čekat ću ga ovdje na hodniku.« Blaylock je kimnuo i uslijedila je neugodna pauza. »Ja idem sada vjeţbati.« Zatvorio je vrata, a ona je uzela svoju jaknu i oruţje, i krenula prema svlačionici. Ured je bio prazan, što je značilo da je Tohr otišao svojim putem, sigurno kako bi sa sluganom dogovorio popravke. Tišina joj je govorila da nikoga nema u učionicama, teretani ili klinici. Skliznula je niz zid na guzicu i ovila ruke oko koljena. Pustila je da joj glava padne i zaklopila oči. Boţe, zaista je iscrpljena... »John je još uvijek unutra?« Xhex se naglo probudila i uperila pištolj u Blaylockova prsa. On je odskočio, a ona je smjesta zakočila pištolj i spustila cijev. »Oprosti, teško se riješiti starih navika.« »Ah, da.« Mahnuo je bijelim ručnikom prema svlačionici. »John je još uvijek unutra? Prošlo je preko sat vremena.« Pogledala je na sat koji je nabavila. »Kriste.« Ustala je i otvorila vrata. Čula je vodu kako teče što i nije bilo neko olakšanje. 197


»Postoji li neki drugi izlaz?« »Samo kroz dvoranu s utezima, iz koje se izlazi na hodnik.« »Dobro, idem razgovarati s njime«, rekla je, moleći se da je to ispravna odluka. »U redu. Ja ću završiti trening. Zovi ako me trebaš.« Gurnula je vrata i ugledala tipičnu svlačionicu, metalne beţ ormariće odvojene drvenim klupama. Slijedila je zvuk tekuće vode prema desno, prošla pisoare, zahodske odjeljke i umivaonike koji su djelovali usamljeno bez hrpe znojnih golih muţjaka s ručnicima koji bi ih koristili. Johna je našla u otvorenoj prostoriji s desetak tuševa, a svaki pedalj poda, zidova i stropa prekrivale su pločice. Bio je odjeven u majicu i kratke hlače, sjedio je uza zid, ruke su mu visjele niz noge, glavu je objesio, a voda je tekla preko njegovih golemih ramena i trupa. Prva misao bila joj je da je ona vani sjedila u istom tom poloţaju. Zatim ju je iznenadilo što on podnosi to da sjedi tako mirno. Nije mu blistala samo emocionalna rešetka, sjena iza njega je plamtjela od bola. Kao da dva dijela njega tuguju, sigurno zato što je toliko propatio ili doţivio toliko okrutnih gubitaka u ţivotu... a moţda i u drugom ţivotu. Uţasnula ju je pomisao što to čini za njega emocionalno. Gusta crna praznina koja je nastala u njemu bila je toliko silovita da je iskrivila stupove njegove psihe... i dovela ga u stanje u kojem se ona nalazila u onoj jebenoj operacijskoj dvorani. Dovela ga je do granice ludila. Koračajući po pločicama, koţa joj se najeţila zbog hladnoće stvorene njegovim emocijama... i realnosti da je ona to opet učinila. Ovo je bio Murhder, samo još gore. Isuse Kriste, ona je poput crne udovice kad se radi o dostojnim muţjacima. »Johne?« Nije podigao glavu, a ona nije bila sigurna ni da je svjestan njezine prisutnosti. Bio je zarobljen u prošlosti, uvučen u neko sjećanje... Namrštila se i pogledom slijedila vodu koja je tekla ispod njega i putovala pločicama do odvoda. Odvod. Ima veze s odvodom. Ima veze s... Lashem? U samoći i uz tihi zvuk prskanja vode, oslobodila je svoju zlu stranu s dobrom namjerom: njezini simpatski instinkti naglo su uronili u Johna, probili ono fizičko i ušli duboko u njegov um i njegova sjećanja. Podigao je glavu i šokirano je pogledao, a sve je postalo crveno i dvodimenzionalno: pločice su postale ruţičaste, Johnova tamna, mokra kosa boje krvi, a voda je blistala poput rozog pjenušca. Slike koje je ugledala bile su iscrtane perom uţasa i srama: tamno stubište u zgradi sličnoj onoj u koju ju je odveo; on, sitan prije nego što je prošao kroz promjenu, a smrdljivi čovjek ga tjera... O Boţe. Ne. Xhex su se odsjekla koljena i zaljuljala se, pa pala na tvrde pločice tako silovito da su joj kosti zazveckale, a zubi škljocnuli. Ne, ne John, pomislila je. Ne kada je bio bespomoćan, nevin i posve usamljen. Ne kada je bio izgubljen u ljudskom svijetu i borio se da preţivi. Ne on. Ne na taj način. Oslobodila je simpatsku stranu, oči su joj sigurno blistale crvenim sjajem, pa su tako sjedili i zurili jedno u drugo. Znao je da ga je pročitala i toliko je strastveno mrzio što ona

198


to zna da je ona mudro prikrila svu sućut i ţaljenje. Međutim, činilo se da joj ne zamjera tu invaziju. Osjećala je kao da ţeli da to nije morao s nikime podijeliti. »Kakve veze ima Lash s time«, rekla je grubo. »Zato što samo o njemu razmišljaš.« John se zagledao u odvod na sredini prostorije i stekla je dojam da vidi krv koja se sakuplja oko nehrđajućeg čelika. Lasheva krv. Xhex je stisnula oči i polako pogodila priču: Lash je otkrio Johnovu tajnu. Nekako. Nije joj trebala simpatska strana da sazna što bi taj gad učinio s takvom informacijom. Komentator bejzbolske utakmice bi traţio manju publiku. John je ponovno vratio pogled na nju, a ona je osjetila nevjerojatnu bliskost s njime. Nije bilo barijera, nije bilo brige da će biti ranjivi. Premda su oboje bili odjeveni, osjećali su se ogoljeno pred onim drugim. Prokleto dobro je znala da ovo neće pronaći niti s jednim drugim muţjakom. Ili drugom osobom. On je bez riječi znao sve kroz što je ona prošla i sve što su ta iskustva potezala sa sobom. Ona je isto to znala za njega. Moţda je ona sjena na njegovoj emocionalnoj rešetki bila podjela kojom se njegova psiha štitila od traume kroz koju je prošao. Moţda su se njegov um i duša sastali i odlučili odsjeći prošlost i spremiti je daleko otraga na njegov mentalni i emocionalni tavan. Moţda su zato ta dva dijela njega tako jasna i ţiva. To je imalo smisla. Kao i ţelja za osvetom koju osjeća. Na kraju krajeva, Lash je upleten u obje nepravde, i njegovu i njezinu. Podaci o Johnu u krivim rukama? Gotovo jednako loše kao i uţas koji se zaista dogodio jer to sranje ponovno proţivite svaki put kada netko novi sazna priču. Zato ona nikada nije govorila o vremenu koje je provela u koloniji s ocem, ili o onim sranjima u ljudskoj klinici... ili... da... John se kaţiprstom dodirnuo pored oka. »Moje su crvene?« tiho je rekla. Kimnuo je, a ona je protrljala lice. »Oprosti. Vjerojatno ću trebati nabaviti novi par lanaca.« Ugasio je vodu, a ona je spustila ruke. »Tko još zna? O tebi?« John se namrštio. Zatim je oblikovao riječi: Blay, Qhuinn, Zsadist. Havers. Psihijatar. Odmahnuo je glavom pa je zaključila da je to kraj popisa. »Neću nikome reći.« Prešla je pogledom preko njegova golemog tijela, od ramena, do moćnih bicepsa i snaţnih bedara, i poţeljela je da je bio tako velik na tom otrcanom stubištu. Barem više nije onakav kakav je bio kad je napadnut, iako je to točno samo za ono izvana. Iznutra je bio svake dobi koju je proţivio, napušteno dojenče, neţeljeno dijete, osamljeni dječak prije prijelaza... i sada odrasli muţjak. Koji rastura na terenu, odani je prijatelj, i sudeći prema onom što je napravio onom degradu u kući i onome što ţeli učiniti Lashu, vrlo gadan neprijatelj. A to je samo problem činilo većim: što se nje ticalo, na njoj je bilo da ubije Omeginog sina. Iako ne moraju sada raspravljati o tome. Vlaga s pločica joj je prodrla kroz hlače, s Johna je kapala voda, a nju je iznenadilo ono što ţeli učiniti. Bilo je mnogo razloga zašto to nema smisla, i definitivno nije bila sjajna ideja. Ali logika u tom trenu nije bila vaţan faktor između njih. Xhex se nagnula naprijed i poloţila dlanove na klizak pod kupaonice. Polako je na rukama i koljenima pošla prema njemu. 199


Znala je trenutak kad je osjetio njezin miris. Ugledala je pomicanje i erekciju u njegovim mokrim hlačama. Kad su se našli licem u lice, prikovala je pogled na njegove usne. »Umovi su nam već spojeni. Ţelim da naša tijela budu jedno.« Pribliţila se i nagnula je glavu. Zastala je prije nego što ga je poljubila, ne iz straha da će je on odbiti, znala je prema opojnom mirisu vezivanja da Johna ne zanima povlačenje. »Ne, nemaš pravo, Johne.« Pročitala mu je emocije i odmahnula glavom. »Nisi manje vrijedan zbog onog što ti je učinjeno. Ti si duplo više od svih ostalih zbog toga što si preţivio.« Ţivot vas dovodi u neočekivane situacije. John je mislio da ni pod kojim okolnostima, čak ni u najgorim morama koje bi njegova podsvijest mogla osmisliti, neće moći podnijeti to da Xhex zna da je napadnut kao mladić. Iako je njegovo tijelo postalo veliko i snaţno, nije se mogao otresti sjećanja na to koliko je nekoć bio slab. Tu je slabost redovito osjećao kada bi postojala prijetnja da će oni koje poštuje to otkriti. No evo ih, a njegova tajna ne samo da je otkrivena, već je obasjana reflektorom. A njegovo tuširanje koje je trajalo dva sata? Još uvijek je umirao u sebi znajući da je ona tako povrijeđena... Bilo je previše bolno da razmišlja o tome, previše strašno da misli o ičem drugom. A kada tome dodate njegovu potrebu zdruţenog muţjaka da je drţi na sigurnom? I činjenicu da je znao točno kako je uţasno biti napadnut na takav način? Da ju je samo pronašao prije... Da se samo više potrudio... Da, ali ona se sama oslobodila, nije li? On je nije uspio spasiti, za boga miloga, stajao je u sobi u kojoj je ona silovana zajedno s njom i nije ni znao da je ona tamo. Skoro da nije mogao ţivjeti s tim saznanjem, glava mu je brujala od svih tih slojeva i spojeva sve dok se nije počeo osjećati da mu se mozak pretvorio u helikopter koji će svakog časa poletjeti gore i daleko i nikada se neće vratiti. Jedino što ga je drţalo na zemlji bila je ideja da će ubiti Lasha. Dokle god je znao da taj gad još negdje diše, John je imao fokus koji mu je drţao krov nad glavom. Ubijanje Lasha bila je poveznica s njegovim zdravim razumom i svrha, jedini izvor snage. Ali još jedna unutarnja slabost, recimo to da ne osveti svoju ţenku, i igra je gotova. »Johne«, rekla je, očito ga pokušavajući izvući iz ponora. Usredotočio se na nju, na njene crvene blistave oči i sjetio se da je ona simpat. Što je značilo da je mogla uroniti u njega i otvoriti sve zasune, osloboditi njegove demone samo kako bi ih gledala kako plešu. Samo nije to učinila, zar ne, ušla je u njega, da, ali samo da shvati što mu je. I kada je vidjela njegovu tamu, nije ju izvukla kako bi mu se rugala ili odskočila s gađenjem. Ne, ona mu je prišla poput mačke i pogledala ga kao da ga ţeli poljubiti. Spustio je pogled na njezine usne. Tko bi rekao, mogao bi podnijeti takvu povezanost. Riječi nisu dovoljne da izrazi gađenje prema sebi koje osjeća, ali njezine ruke na njegovoj koţi, njezine usne na njegovima, njezino tijelo uz njegovo... to je trebao, a ne razgovor. »Tako je«, rekla je, a oči joj nisu plamtjele samo zato što je dijelom bila simpat. »I ti i ja ovo trebamo.« John je poloţio hladne ruke na njezino lice. Zatim se osvrnuo. Ovo je moţda pravi trenutak, ali nije pravo mjesto. Ne ţeli voditi ljubav na tvrdim pločicama. 200


Dođi sa mnom, oblikovao je riječi usnama i povukao je za sobom. Erekcija mu je stršala iz kratkih hlača dok su napuštali svlačionicu, potreba za parenjem tutnjala je njegovim ţilama, ali obuzdao ju je potrebom da ispravno postupi prema Xhex i pruţi joj nešto njeţno nakon nasilja koje je pretrpjela. Nije krenuo tunelom prema kući već ih je poveo desno. Nije bilo šanse da će otići do svoje sobe s njom i golemom erekcijom. Uostalom, bio je posve mokar. Bilo je previše toga što bi morao objasniti vječno prisutnim promatračima u palači. Pored svlačionice, ali nepovezana s njome, nalazila se soba za istezanje sa stolovima za masaţu i jaccuzijem u kutu. Bila je tu i hrpa plavih strunjača koje nisu korištene otkad su donesene, braća su rijetko imala vremena za spariranje, a kamoli tek za istezanje. John je plastičnim stolcem zabarikadirao vrata i okrenuo se prema Xhex. Koračala je prostorijom, a njezino gipko tijelo i sigurni koraci bili su bolji od striptiza. Pruţio je ruku i ugasio svjetla. Crveno-bijeli znak izlaza bio je mutan izvor svjetlosti iznad vrata, a njegova je sjena bila tamna dugačka razdjelnica koja se protezala preko plavog poda sve do Xhexinih nogu. »Boţe, tako te ţelim«, rekla je. Ne mora mu to dva puta reći. Izuo je Nike tenisice, skinuo majicu preko glave i pustio je da pljusne na strunjaču. Hlače je palčevima povukao niz bedra, oslobodivši svoj ukrućen penis. Nije ga iznenadilo što je bio uperen u nju, sve od njegovog mozga do krvi i kucajućeg srca bilo je usredotočeno na ţenku koja je stajala samo tri metra od njega. Ali neće se samo baciti na nju. Nema šanse. Neće, makar mu jaja poplavila poput štrumfa... Misli su mu prestale biti logične kad je rukama posegnula prema rubu majice i jednim je elegantnim pokretom povukla preko tijela i glave. Ispod je bila gola, vidio je samo divnu glatku koţu i čvrste uspravne grudi. Osjetio je njezin miris i počeo dahtati, a njezini spretni prsti su razvezali uzicu na hlačama i olabavili je, a tanki zeleni materijal joj je pao oko gleţnjeva. Dragi boţe, bila je tako divno ogoljena pred njim, a impresivne linije njezina tijela su mu oduzele dah. Iako su se poseksali dva puta, oba puta brzo i strastveno, pa nikada nije imao vremena dobro je proučiti. John je trepnuo. Na trenutak je vidio samo masnice koje su prekrivale njezino tijelo kada ju je pronašao, pogotovo one s unutarnje strane njezinih bedara. Znati da ih nije zaradila samo kroz borbu... »Ne idi tamo Johne«, rekla je hrapavim glasom. »Ja neću, a ni ti ne bi trebao. Jednostavno... nemoj. Već nam je oboma previše oduzeo.« Grlo mu se stegnulo i prigušilo urlik osvete, samo zato što je znao da ona ima pravo. Snagom volje odlučio je da vrata iza leđa, ona koja je zabarikadirao stolcem, neće samo zadrţati ţive prolaznike, već i duhove nepravde. Bit će vremena poslije ovog privatnog druţenja da se izravna račun. Prelijepa si, oblikovao je riječi usnama. Ali naravno, ona nije mogla vidjeti njegove usne. Izgleda da će joj morati pokazati. John je zakoračio prema naprijed, pa još jednom, pa još jednom. Nije samo on hodao prema njoj. Sreli su se na sredini, na pola puta između točke A i točke B, njezino tijelo u sjeni koju je bacalo njegovo ipak je bilo jedino što je vidio pred očima. Prišli su jedno drugome, njegova prsa su se nadimala, a srce mu je nabijalo. Volim te, oblikovao je riječi u tamu koju je stvorio svojom sjenom. 201


Istog su trenutka posegnuli jedno prema drugome: on je primio njezino lice. Ona je ruke poloţila na njegova rebra. Njihove su usne završile to putovanje, spojile su se na elektriziranom zraku, tako meke, tako tople. Povukao ju je na gola prsa, omotao jake ruke oko njezinih ramena i čvrsto je primio produbivši poljubac, a ona je slijedila njegov primjer kliznuvši dlanovima preko njegovih bokova do dna leđa. Njegov ud bio je zarobljen između njihovih tijela, od trenja njihovih trbuha osjećao je eksplozije trnaca niz kraljeţnicu. Ali nije se ţurio. Lijenim pokretima je pomicao kukove, trljajući erekciju o nju, a dlanovima je prešao preko njezinih ruku do struka. Jezikom je prodro duboko u nju, jednu je ruku podigao do njezine kratke kose, a drugu je spustio iza njezina bedra. Njeţno je povukao, ona je podigla nogu, a njezini glatki mišići su se napeli... Gipkim je pokretom ona pokrenula situaciju, skočila je na njega pa omotala i drugu nogu oko njegovih bokova. Njegov je penis udario u nešto vruće i mokro, a on je zastenjao i spustio ih na pod; privio ju je uz sebe, spustio je na strunjače pa se nadvio nad nju. Odvojio je usne od njezinih i odmaknuo glavu kako bi joj polizao vrat. Sisao je i spuštao se sve dok očnjacima, koji su pulsirali u ritmu s njegovom erekcijom, nije stigao do njezine prsne kosti. Dok se spuštao niţe, njezini su prsti bili u njegovoj kosi, drţeći ga na njezinoj koţi, tjerajući ga prema njezinim grudima. Odmaknuo se i pogledom preletio preko njezina tijela obasjanog svjetlom znaka izlaza. Bradavice su joj bile ukrućene, rebra su joj se brzo uzdizala, a pločice na trbuhu su joj se napinjale kad bi izvila kukove. Između bedara, njezin gladak otvor natjerao ga je da rastvori usta i nijemo sikne... Bez upozorenja je pruţila ruku i primila njegovu erekciju. Izvio se tako da je morao pruţiti ruke i osloniti se na dlanove. »Kvragu, zaista si prelijep«, zareţala je. Njezin glas ga je natjerao na akciju, pomaknuo se prema naprijed, oslobodio iz njezina dlana i kleknuo između njezinih bedara. Spustio je glavu i obujmio njezinu bradavicu usnama pa je liznuo jezikom. Kad je začuo uzdah koji se oteo s njezinih usana, umalo je svršio po njoj, morao je zalediti tijelo kako bi povratio kontrolu. Kad se plima dovoljno povukla, nastavio ju je cuclati... a dlanovima je polako prešao preko njezinih rebara i struka do kukova. Tipično za nju, ona je njegovu ruku odvela do cilja. Uzela je njegovu ruku i dovela je na mjesto na kojem su je oboje ţeljeli. Vruće. Baršunasto. Glatko. Tijelo mu je potresao orgazam čim je prstima prošao i dotaknuo ulaz kojim je ţudio proći. Nije bilo nikakve šanse da će se zaustaviti, a ona se grleno nasmijala kad joj je svršio po bedrima. »Sviđa ti se ono što dodiruješ«, tiho je rekla. Pogledao ju je u oči i umjesto kimanja, privukao je ruku koju je ona spustila među svoje noge do njegovih usta. Isplazio je jezik i polizao prste prekrivene njom, a ona je zadrhtala, tijelo joj se izvijalo na strunjači, grudi joj se nadimale, bedra šire otvorila. Promatrao ju je ispod obrva dok je spuštao dlanove pored njezinih bokova pa uronio između njezinih nogu. Moţda bi netko započeo laganim poljupcima i takvim glupostima. Moţda bi pokazao više finese da ju je draţio jezikom i prstima. Jebeš to. Sirovom, neutaţivom ţeljom usne je spustio na njezinu srţ, počeo sisati i gutati je. Kad je svršio, nešto od njega je ostalo na njoj, to je isto osjetio zajedno s njezinim nektarom, 202


a zdruţeni muţjak u njemu je uţivao u toj kombinaciji. Srećom po njega, jer kada završi s njom, njegov će opojni začin biti svuda po njoj, unutra i vani. Dok je lizao, draškao i prodirao u nju jezikom, nejasno je osjetio da je bacila jednu nogu preko njegova ramena, a zatim se počela trljati o njegovu bradu, usne i usta, što je pojačavalo čaroliju i tjeralo ga da je ţešće obrađuje. Na vrhuncu je izgovorila njegovo ime. Dva puta. Bilo mu je drago što mu, premda nema glasa, uši sasvim dobro funkcioniraju.

203


Ĉetrdeset i peto poglavlje suse Kriste, John je znao što radi. I To je bila jedina misao koja je proletjela kroz Xhexinu glavu kad se smirila od vrhunca koji joj je pruţio ustima. A zatim ju je brzo opet pomeo s nogu. Njegov miris vezivanja bio je jedino što je osjetila u nosu, njegove usne ukusne na njezinoj srţi, njegova erekcija ju je draţila po nogama... Kad je pruţio jezik i duboko uronio, ona se opet prepustila. Plamen koji je rasplamsao u njoj, izmjenjivanje njeţnih dodira njegovih usana i hrapavog dodira njegove brade, golicanje nosom, sve to joj je proletjelo glavom, a zatim se potpuno izgubila u uţitku. Usred te vatre postojao je samo John... nije bilo prošlosti, budućnosti, ničega osim njihovih tijela. Vrijeme nije bilo vaţno, mjesto nije bilo vaţno, a drugi ljudi je uopće nisu zanimali. Poţeljela je da tako mogu ostati zauvijek. »Ţelim te u sebi«, prostenjala je i povukla ga za ramena. John ju je pogledao i podigao se prema njoj, osjetila je njegovu erekciju na bedrima kako se pribliţava cilju. Strastveno ga je poljubila, stopila usne s njegovima, a ruku je gurnula između njihovih tijela i povela ga ondje gdje ga je trebala... Njegovo golemo tijelo zadrhtalo je pri kontaktu, a ona je zastenjala: »Oh, Boţe...« Vrh njegova penisa ju je razdvojio, ušao je u nju polako, napunio je i rastegnuo. Izvila se tako da moţe ući do kraja i dlanovima prešla niz njegova glatka leđa do jamica pri dnu... pa još niţe tako da mu moţe nokte zariti u guzicu. Njegovi mišići su se napinjali i opuštali ispod njezinih ruku kad je počeo prodirati u nju, a njezina je glava udarala o strunjaču svaki put kad bi on ušao i izašao, ušao i izašao. Osjećala se kao da na njoj leţi auto, i tijelo mu je bilo puno oštrina, ali ništa od toga joj nije smetalo. Imala je dovoljno oblina da mu se prilagodi ondje gdje on treba mjesta i bila je toliko blizu vrhunca da su joj pluća ionako gorjela od potrebe za zrakom. Zakačila je gleţnjeve iza njegovih bedara i kretala se s njime sve dok im se tijela nisu stopila, a dah pobjegao iz njihovih grla, a zatim je John odgurnuo svoje tijelo od njezinog, zario šake u strunjaču pored njezinih rebara, prebacio teţinu trupa na isklesane mišiće ruku, tako da moţe brţe prodirati u nju. Njegovo lice bilo je poput erotske maske izraza koji je tako često vidjela, njegove usne povučene, njegovi dugi bijeli očnjaci iskešeni, čelo namršteno, oči plamteće, čeljust stisnuta tako jako da su mu jagodice iskočile. Svakim udarom prsni i trbušni mišići su mu se napeli, a znoj na koţi mu je blistao na slaboj svjetlosti. Pogled na njega pojačavao je senzacije u njezinu tijelu, bio je dovoljan da je potpuno ošamuti. »Pij iz moje vene«, zareţala je. »Uzmi je... odmah.« Izgubila se u još jednom orgazmu, a on je spustio glavu na njezin vrat, njegov ugriz probio je njezinu koţu u trenutku kad se prepustio svom vrhuncu. Kad je počeo svršavati, nije mogao stati, niti je to ona ţeljela. Nastavio se kretati, piti njezinu krv i drhtati, valovi koji su mu potresali tijelo natapali su je dok se hranio iz nje i ţestoko je uzimao. Ali to je bilo ono što je ţeljela. Kad se konačno primirio, nije stao već se srušio na nju. Prešla je rukama preko njegovih ramena i drţala ga dok je on polako lizao njezine ugrizne rane.

204


Ponekad površinu morate ispolirati da biste nešto pošteno očistili. Delikatno kruţenje spuţvom ili tkaninom ne moţe dovoljno dobro ukloniti prljavštinu. Ono što su oni sada učinili bilo je nevjerojatno poliranje, a budući da je on i dalje bio krut, znala je da ima još. John je podigao glavu i pogledao je. Pogled mu je bio zabrinut i oprezno joj je odmaknuo kosu s lica. Nasmiješila se. »Dobro sam. I bolje nego dobro.« Preko njegovog zgodnog lica prešao je nestašan osmijeh dok je oblikovao riječ: Vidim. »Samo malo. Misliš da me moţeš natjerati da se zacrvenim poput neke curice? Samo s nekoliko slatkih riječi?« On je kimnuo, a ona je zakolutala očima. »Samo da znaš, nisam ţenka kojoj se zavrti u glavi samo zato što je neki tip dobro poljubi.« John je muţevno izvio obrvu. I kvragu, ali osjetila je ţarenje u obrazima. »Slušaj me, Johne Matthew.« Primila je njegovu bradu u ruku. »Nećeš me pretvoriti u ţenku koja je luda za svojim muţjakom. To se neće dogoditi. Ja nisam takva.« Glas joj je bio strog i stajala je iza svojih riječi, samo što, onog trena kad je izvio kukove i gurnuo golemu erekciju u nju, ona je zaprela. Zaprela. Zvuk je bio posve stran i da je mogla, uvukla bi ga natrag u usta. Umjesto toga, ispustila je još jedan definitivno ne opak uzdah. John je spustio glavu do njezine dojke i počeo je sisati, i nekako uspio nastaviti prodirati u nju polako i ritmično. Zaneseno je vratila ruke u njegovu gustu i meku kosu. »Oh, Johne...« U tom je trenu stao, podigao glavu s njezine bradavice i osmjehnuo se tako široko da je čudo da mu prednji zubi nisu ispali. Izraz lica poručivao je jesam te. »Baš si gad«, nasmijala se. On je kimnuo. I zario se u nju cijelom duţinom. Bilo je savršeno što ju je zezao i pomalo joj pokazivao tko je glavni. Savršeno. Nekako ga je zbog toga još više poštovala, ali s druge strane, oduvijek je voljela snagu, u svim oblicima. Čak i u obliku zadirkivanja. »Ne predajem se, samo da znaš.« Napućio je usne i odmahnuo glavom kao da poručuje ma naravno da ne. A zatim se počeo izvlačiti iz nje. Ona je zareţala duboko u grlu i zarila nokte u njegovu guzicu. »Kamo si ti krenuo?« John se nijemo nasmijao, široko joj rastvorio bedra i spustio se niz njezino tijelo sve dok se nije vratio na mjesto odakle je počeo... dok je nije cijelu prekrio usnama. Njegovo ime glasno je odjekivalo prostorijom i odbijalo se od pločica dok joj je on pruţao još onoga što je ţeljela i trebala.

Studiozno ignoriranje zvukova seksa bilo je nešto u čemu je Blay imao previše iskustva. Izašao je iz dvorane s utezima i čuo odjek Johnovog imena kroz zatvorena vrata prostorije za rehabilitaciju. Prema visini i boji glasa bilo je jasno da nije izrečeno u razgovoru. 205


Osim ako Xhex nije strastveni meteorolog, a John joj predaje nenadmašiv izvještaj o vremenu. Bilo mu je drago za njih. S obzirom na to kako je John zabrijao na traci, ovo je bio pravi blagoslov. Blay je na trenutak razmišljao o povratku u palaču i odlučio da je prerano da se vrati u sobu, znajući kako dugo Qhuinn moţe izdrţati. Skrenuo je u svlačionicu, brzo se istuširao i presvukao u jedno od Vishousovih liječničkih odijela. Izašao je na hodnik, brzo otišao do ureda i čvrsto zatvorio vrata. Osluhnuo je i uvjerio se da je sve tiho, što je i ţelio. Naţalost, pogled na sat otkrio mu je da je ubio samo sat i pol vremena. Zašto je uvijek smatrao da je učinkovito tuširanje nešto dobro? Kad je razmotrio alternative, odlučio je sjesti za stol. Na kraju krajeva, ignoriranje zvukova koje proizvode Xhex i John je pitanje pristojnosti. Ne slušati Qhuinna i Laylu bilo je pitanje preţivljavanja. Bolje se baviti onim prvim nego ovim drugim. Smjestio se u stolac na kotačiće i zagledao u telefon. Saxton se izuzetno dobro ljubi. Izuzetno... dobro. Zaklopio je oči, a plamen je buknuo u njemu, kao da mu je netko zapalio vatru u ţelucu. Posegao je prema slušalici... i nije se mogao odlučiti: ruka mu je stajala iznad slušalice, ali nije ju podizala. A zatim se sjetio Layle kako izlazi iz njegove sobe i odlazi k Qhuinnu. Zgrabio je slušalicu, otipkao Saxtonov broj i zapitao se što to radi. »Halo?.. .« Blay se namrštio i uspravio u stolcu. »Što ti je?« Duga pauza. »Saxton?« Čuo je kašljanje i oteţano disanje. »Da, ja sam...« »Saxtone, što ti je?« Uslijedila je uţasna tišina. »Znaš, uţivao sam u našem poljupcu.« Čeţnja se čula u izmučenom glasu. »I uţivao sam«, opet kašalj, »s tobom. Mogao bih satima gledati u tvoje lice.« »Gdje si ti?« »Kod kuće.« Blay je opet pogledao na sat. »Gdje je to?« »Ţeliš glumiti junaka?« »Trebam li?« Ovoga puta kašalj nije brzo stao. »Bojim se da... moram ići.« Začuo je škljocaj i linija se prekinula. Blayevi instinkti su vrištali dok je jurio podzemnim hodnikom i dematerijalizirao se preko stepenica koje vode u palaču. Poprimio je oblik pred vratima sto metara dalje. Na ulasku u tunel pribliţio je lice kameri i pritisnuo portafon. »V.? Trebam te.« Čekao je i molio se Čuvardjevi da je Vishous...

206


Čvrsta vrata su se otvorila i ugledao je V.-a, mokre kose, s ručnikom oko struka. Jay Z-jev Empire State of Mind je tutnjao u pozadini i osjetio je miris finog turskog duhana. »Što ima?« »Trebam jednu adresu.« Ledene srebrne oči su se stisnule, a tetovaţa na njegovoj lijevoj sljepoočnici se napela. »Kakvu adresu traţiš?« »Imam broj telefona jednog civila.« Blay mu je izdiktirao broj koji je upravo nazvao. V. je zakolutao očima i zakoračio unazad. »Pljuga.« I bilo je. Nekoliko tipki na njegovim igračkama i V. je podigao pogled s računala. »2105 Sienna Court... Kamo ideš, dovraga?« Blay je prošao kraj koţnih kauča i plazme i preko ramena dobacio: »Kroz tvoja vrata.« V. se dematerijalizirao i prepriječio mu put. »Sunce izlazi za dvadeset i pet minuta, nije li tako?« »Onda me nemoj zadrţavati.« Blay je pogledao u brata. »Pusti me.« Na licu mu se sigurno vidjelo da je to nešto oko čega neće pregovarati jer je V. tiho opsovao. »Poţuri se ili se ne vraćaš.« Otvorio mu je vrata, a Blay se dematerijalizirao... i pojavio u Sienna Court, ulici s drvoredom i šarenim viktorijanskim zdanjima. Pojavio se pred brojem 2105, što mu je otkrila pločica sa savršeno očuvanim brojem tamnozelene boje s crnim i sivim porubom. Trijem i bočna vrata bila su osvijetljena lampionima, ali unutra je bilo mračno. To ga nije začudilo. Pogled na prozore otkrio mu je da su iznutra spuštene rolete. Kroz njih se nije moglo proći. Nije mu ostalo puno mogućnosti da uđe u kuću, bio je uvjeren da su rolete na prozorima pojačane čelikom pa je otišao do ulaznih vrata i pozvonio. Slaba svjetlost koja je dopirala s istoka grijala mu je leđa, iako su zrake bile preslabe da bi bacale sjene. Kvragu, gdje je kamera? Ako je V. pogodio adresu, a on uvijek pogodi, sigurno postoji sustav za nadzor zatvorenog kruga... Ah, da, u očima lava na alki. Nagnuo se prema naprijed, pribliţio se mjedenom licu i šakama zalupao na vrata. »Pusti me unutra, Saxtone.« Ramena i kraljeţnica su mu se dodatno zagrijali, najradije bi skinuo odijelo koje je obukao. Začuo je škljocanje brave i okretanje pa je provukao prste kroz mokru kosu. Vrata su se malo otvorila, kuća unutra bila je obavijena tamom. »Što ti radiš«, kašalj, »ovdje?« Blay je protrnuo kad je osjetio miris krvi. Nasrnuo je ramenom na teška vrata i progurao se u kuću. »Koji vrag...« Saxtonov glas bio je tih. »Vrati se kući, Blayloče. Premda te oboţavam, nisam u stanju primati goste.« Da, koga briga. Blay se okrenuo i zatvorio vrata kako bi ih sklonio od svjetlosti. »Što se dogodilo?« Mada je znao. Instinktivno je znao. »Tko te istukao?« »Baš se spremam pod tuš. Moţda mi se ţeliš pridruţiti?« Blay je progutao slinu, a Saxton se nasmijao. »U redu. Ja ću se istuširati, a ti popij kavu. Čini mi se da si danas moj gost.« Začuo je okretanje brave, a zatim je muţjak otišao, i činilo se da šepa dok hoda. Iako nije mogao vidjeti Saxtona u mraku, prema zvuku njegovih koraka zaključio je da je otišao 207


nadesno. Blay je oklijevao. Nije imalo smisla provjeriti opet sat. Znao je da je prilika da se vrati prošla. Uistinu će kod njega provesti dan. Saxton je otvorio vrata podruma i otkrio slabo osvijetljene stepenice. Na mekom svjetlu, u Saxtonovoj plavoj kosi vidio je mrlju boje hrđe. Blay mu je prišao i zgrabio ga za ruku. »Tko ti je to učinio?« Saxton je odbio pogledati ga, ali drhtaj koji mu je prošao tijelom otkrio je ono što je njegov glas već nagovijestio: bio je umoran i trpio je bolove. »Recimo samo... da neću tako skoro ići pušiti cigare.« Uličica pored bara... sranje. Blay je prvi otišao, ali mislio je da je i Saxton to učinio. »Što se dogodilo nakon mog odlaska?« »Nije bitno.« »Vraga nije.« »Budi tako ljubazan i dozvoli mi«, još prokletog kašlja, »da se vratim u krevet. Pogotovo ako ćeš me napadati. Ne osjećam se baš dobro.« S tim je riječima pogledao preko ramena. Blay je naglo izdahnuo. »O boţe«, šapnuo je.

208


Ĉetrdeset i šesto poglavlje S pred malom kolibom sa slamnatim krovom, kilometrima daleko od mjesta otmice i unce se upravo spremalo prodrijeti u šumu kad su se Darius i Tohrment materijalizirali

susjedne vile... i stvora nalik reptilu koji ih je pozdravio u vlaţnom podrumu. »Jeste li sigurni?« pitao je Tohrment i prebacio zaveţljaj na drugo rame. Darius u tom trenutku nije bio ni u što siguran. Iskreno, bio je iznenađen što su on i dječak uspjeli izaći iz simpatove kuće bez borbe. Međutim, ispraćeni su iz kuće kao da su u njoj bili gosti. S druge strane, grehoţderi uvijek gledaju na dobrobit, a Darius i Tohrment glavi tog kućanstva bili su puno korisniji ţivi nego mrtvi. »Jeste li sigurni?« upitao je opet Tohrment. »Oklijevate pri ulasku.« »Moje oklijevanje nema veze s tobom.« Darius je zakoračio i krenuo prema vratima utabanim putem koji je sam stvorio čizmama. »Ne dozvoljavam da spavaš na hladnom podu Grobnice. Moj dom je neugledan, ali to je krov nad glavom i ima mjesta za dvojicu.« Na trenutak je maštao da ţivi ondje gdje je nekoć ţivio, u dvorcu punom soba i slugana i divnih druţenja, na luksuznom mjestu u kojem bi mogao primiti prijatelje, kako bi oni koje voli bili na sigurnom i kako bi se netko brinuo za njih. Moţda će pronaći način da sve to ponovno stekne. Iako, budući da nema obitelj ni prijatelje, to mu ne treba biti prioritetna misija. Oslobodio je ţeljeznu oprugu i prionuo tijelom na hrastova vrata, koja su bila sličnija pokretnom zidu koliko su bila velika i teška. Kad su on i Tohr ušli, zapalio je uljanu lampu koja je visjela kraj ulaza i zatvorio ih, a preko vrata je spustio gredu veličine trupca drveta. Tako skromno. Samo jedan stolac pred ognjištem i jedan krevet u drugom kutu. Ispod zemlje nije imao puno više, neke dragocjene zalihe i skriveni tunel koji je vodio duboko u šumu. »Hoćemo li prezalogajiti?« rekao je Darius i počeo skidati oruţje. »Da, gospodaru.« Dječak je skinuo oruţje, otišao do ognjišta, čučnuo i zapalio drva koja su uvijek bila sloţena za sljedeću vatru. Sobu je ispunio miris mahovine, a Darius je otvorio vrata u zemljanom podu i sišao po hranu, pivo i papire. Vratio se sa sirevima, kruhom i dimljenom srnetinom. Tohr si je grijao ruke na vatri koja mu je obasjavala lice i pitao: »Što mislite o svemu tome?« Darius se pridruţio dječaku i podijelio s njime ono malo što je imao za ponuditi jedinom gostu kojeg je ikada imao u kući. »Uvijek sam vjerovao da sudbina stvara čudne suputnike. Ali ideja da naši interesi mogu biti povezani s interesom tih... stvorova... to djeluje poput prokletstva. S druge strane, i on je djelovao šokirano i ljutito. Iskreno, ti ţderači grijeha misle jednako loše o nama kao i mi o njima. Mi smo samo štakori pod njihovim nogama.« Tohrment je uzeo bocu piva. »Nikada ne bih miješao svoju krv s njihovom, gade mi se. Svi oni.« »I on osjeća slično prema nama. Zlo mu je od pomisli da je njegov sin, njegova krv, oteo ţenku i drţao je unutar tih zidova makar i jedan dan. Ţeli jednako kao i mi da nađemo obje strane i vratimo ih njihovim obiteljima.« »Ali zašto ţeli da mi to učinimo?« Darius se hladno osmjehnuo. »Da kazni sina. To je savršena kazna, da netko njezine vrste ukrade njegovu ljubav i ostavi ga samog i ispunjenog saznanjem da su ga pobijedili manje vrijedni od njega. A ako je vratimo kući sigurnu? Njezina će se obitelj odseliti i odvesti je, i nikada više neće dopustiti da je snađe neko zlo. Ţivjet će dugo na ovoj zemlji, a dijete tog ţderača grijeha morat će ţivjeti s tim saznanjem dokle god ţivi. To je u njihovoj prirodi, i upravo ona vrsta uništenja duše koju otac ne moţe izvršiti bez tebe ili mene. Zato nam je rekao kamo da odemo i što ćemo pronaći.« 209


Tohrment je odmahnuo glavom kao da ne razumije način na koji druga rasa razmišlja. »Njezina obitelj smatrat će je uništenom. Uistinu, glimera će ih sve izopćiti...« »Ne, neće.« Darius je podigao dlan da zaustavi dječaka. »Zato što nikada neće znati. Nitko neće znati. Tajna će ostati između tebe i mene. Iskreno, ţderač grijeha nema razloga istupiti jer bi ga vlastita vrsta prognala, i tako će ţenka biti zaštićena od posljedica.« »Ali kako ćemo zavarati Sampsonea?« Darius je prinio flašu pive usnama i otpio. »Sutra kada padne mrak, krenut ćemo na sjever, kako je ţderač grijeha predloţio. Pronaći ćemo ono što je naše i vratiti je kući njezinoj obitelji i reći im da ju je oteo čovjek. « »Što ako im ţenka kaţe?« Darius je razmotrio tu mogućnost. »Smatram da kao kći glimere posve jasno zna što sve moţe izgubiti. Šutnja neće zaštititi samo nju, već i njezinu obitelj.« Naravno, ta je logika vrijedila ako ona bude pri zdravoj pameti kad je pronađu. U protivnome, neka Čuvardjeva olakša patnje njezinoj izmučenoj duši. »Moţda ulazimo u zasjedu« , tiho je rekao Tohrment. »Moţda, ali ne vjerujem. Nadalje, ne bojim se sukoba.« Darius je pogledao štićenika u oči. »Najgore što se moţe desiti jest da umrem spašavajući nevino biće, a to je najbolja smrt. Ako je to zamka, jamčim ti da ću za sobom povesti čitavu legiju na putu u Sjenosvijet.« Tohrmentovo lice ispunilo se uvaţavanjem i štovanjem, a Darius se raţalostio tim iskazom povjerenja. Da je dječak imao pravog oca, a ne nasilnika, ne bi to osjećao prema neznancu. Ne bi ni bio u ovom skromnom skrovištu. Darius, međutim, nije imao srca da to istakne svom gostu. »Još sira?« »Hvala, moţe.« Završili su s obrokom i Darius je pogledao svoje crne bodeţe koji su visjeli s remena koji je nosio preko prsa. Osjetio je neobičnu sigurnost da neće proći puno vremena prije nego što Tohrment dobije svoj par, dječak je bio pametan, snalaţljiv i imao je dobre instinkte. Naravno, Darius ga nije još vidio kako se bori. Ali doći će i do toga. U ovom ratu, to vrijeme uvijek dođe. Tohrment se namrštio obasjan plamenom. »Što su rekli, koliko je stara?« Darius je obrisao usta ubrusom i osjetio kako mu se koza na šiji zateţe. »Ne znam.« Zašutjeli su i Darius je znao da im iste misli prolaze glavom. Zadnje što im je trebalo bila je ta dodatna, strašna komplikacija. No bila to zasjeda ili ne, odlazili su na sjever u obalno područje kako ih je simpat uputio. Kada stignu, otići će kilometar dalje do malog sela i na liticama pronaći sklonište koje je ţderač grijeha opisao... i otkrit će je li im ispričao laţ. Ili ih iskoristio u zajedničkom cilju. Darius, međutim, nije bio zabrinut. Ţderačima grijeha se ne moţe vjerovati, ali oni uvijek sluţe samo sebe... i osvetoljubivi su i prema vlastitom podmlatku. Bilo je to pitanje prirode protiv karaktera. Ovo drugo ih je činilo lošim izborom, a ovo prvo posve predvidljivima. On i Tohrment naći će ono što traţe na sjeveru pored mora. Bio je uvjeren u to. Pitanje je bilo samo u kakvom će stanju biti jadna ţenka...

210


Ĉetrdeset i sedmo poglavlje K tuš u svlačionicu. Poslije sve te tjelovjeţbe, morali su podhitno nešto pojesti pa ad su John i Xhex konačno napustili svoj mali privatni svijet, prvo su otišli pod

su se istuširali naizmjence, a Xhex je otišla prva. John je čekao svoj red na hodniku i zaključio kako bi trebao biti umoran. Međutim, bio je pun energije, ţiv, snaţan. Nije se osjećao tako snaţan... nikada. Xhex je izašla iz svlačionice. »Ti si na redu.« Čovječe, izgledala je tako seksi. Kratka kosa počela joj se kovrčati kako se sušila, bila je odjevena u liječničko odijelo, usne su joj bile crvene. Slike onoga što su radili proletjele su mu glavom pa je na kraju natraške prošao kroz vrata samo da je moţe duţe gledati. A kada mu se nasmiješila, srce mu je puklo na dva dijela. Toplina i njeţnost njezina osmijeha učinila ju je još ljepšom. Ona je bila njegova ţenka. Zauvijek. Kad su se vrata između njih zatvorila, a brava škljocnula, osjetio je nalet panike, kao da mu nije nestala samo iz pogleda već posve. Što je bilo suludo. Ugušio je paranoju, brzo se istuširao, navukao liječničko odijelo i ignorirao svoju ţurbu. Još uvijek je bila tamo kad je izašao i premda ju je planirao primiti za ruku i krenuti prema kući, na kraju ju je čvrsto zagrlio. Stvar je u tome da svi smrtnici izgube one koje vole. Tako ţivot funkcionira. Većinu vremena ta je stvarnost toliko udaljena da u umu postoji samo kao hipotetska mogućnost. Međutim, postoje podsjetnici, situacije kad se to umalo dogodi, kad to izbjegnete za dlaku, kad se molite Bogu da se to ne dogodi, i to vas protrese pa stanete i sagledate što vam je u srcu. Kada se ispostavi da je gadna glavobolja samo migrena, kada se auto uništi u automobilskoj nesreći, ali dječja sjedalica i zračni jastuci spase ţivote putnika, kada se nestala osoba vrati obitelji... to vas potrese i poţelite primiti tu osobu u naručje samo da primirite sebe samog. Boţe, nikada prije nije zaista razmišljao o tome, ali od prvog otkucaja srca, sat počne kucati. Započne dogovor koji niste sklopili, a sudbina drţi karte u rukama. Prolaze minute, sati, dani, mjeseci i godine, povijest se ispisuje, a vama ponestane vremena i zadnji otkucaj srca znači kraj voţnje i vrijeme da se zbroje sve pobjede i porazi. Čudno kako zbog smrtnosti ovakvi trenuci s njom djeluju beskonačno. Dok je drţao Xhex uz sebe i osjećao kako njezina toplina podiţe njegovu, pomladio se sve do srţi, njegova vaga dovela se u ravnoteţu, a on je shvatio da ţivot ima smisla. Razdvojio ih je njegov ţeludac koji je krulio. »Hajde«, rekla je. »Moramo nahraniti tu tvoju zvijer.« Kimnuo je, primio je za ruku i krenuo. »Moraš me naučiti znakovni jezik«, rekla je Xhex kad su ušli u ured i otvorili vrata ormara sa zalihama. »Recimo odmah.« Kimnuo je, nagurali su se u uzak prostor, a Xhex je zatvorila vrata. Hmm... još jedna prilika da budu sami. Zatvorena vrata... široka odjeća... Gad u njemu je odmjerio koliko prostora imaju za manevar, penis mu se odmah ukrutio. Kad bi ona ovila noge oko njegovih bokova, imali bi dovoljno prostora... Xhex mu se pribliţila i pruţila ruku prema erekciji iza tankih pamučnih hlača. Podigla se na prste, usnama prešla preko njegova vrata i jednim očnjakom zagrebla njegovu vratnu ţilu.

211


»Ako ovako nastavimo, nikada nećemo stići do kreveta.« Glas joj je postao dublji dok ga je trljala. »Boţe, tako si velik... Jesam li ti rekla koliko duboko ulaziš u mene? Jako duboko. Jako lijepo i duboko.« John se naslonio na hrpu blokova i srušio ih s police. Pokušao ih je uloviti prije nego što padnu na pod, ali ona ga je zaustavila i gurnula da se uspravi. »Ne miči se«, rekla je i spustila se na koljena. »Uţivam u ovom pogledu.« Podignula je ono što je palo s police ne mičući pogled s njegove erekcije, koja se pokušavala osloboditi gurajući ono što ju je prekrivalo i skrivalo od njezinih očiju, usta, srţi. John se primio za policu i gledao njezine oči na sebi, a disanje mu se ubrzalo. »Mislim da sam pokupila sve blokove«, rekla je malo kasnije. »Moram ih vratiti na mjesto.« Naslonila se na njegove noge i polako se uspravila pa je licem pomilovala njegova koljena, njegova bedra... Prešla je preko njegovog penisa i usnama ga okrznula. Zabacio je glavu na policu, a ona se nastavila dizati pa je uslijedio dodir njezinih grudi na njegovom uspaljenom mjestu. Mučenje je završila tako da je blokove vratila na mjesto... istovremeno trljajući svoje kukove o njegove. U uho mu je šapnula: »Hajdemo brzo pojesti.« Definitivno. Gricnula ga je za ušnu resicu i odmaknula se od njega, ali on se nije micao. Zato što bi od bilo kakvog trenja smjesta svršio. Inače to ne bi bilo loše, pogotovo ne uz nju, ali kad je ponovno razmislio, shvatio je da na ovom mjestu uopće nemaju privatnosti. U bilo kojem trenutku netko od braće ili njihovih šelan moţe upasti i ugledati prizor koji nikome neće biti ugodan. Opsovao je i namjestio opremu ispod hlača pa utipkao šifru i otvorio vrata u tunel. »I, koji je poloţaj ruke za slovo >A?<« pitala je kad su ušli u tunel i krenuli koračati. Kad su stigli do »D«, izašli su kroz skrivena vrata ispod glavnog stubišta palače. »I« ih je dovelo do kuhinje i hladnjaka. Na »M« su imali dva sendviča, jer su im ruke bile zauzete pečenom puretinom, majonezom, salatom i kruhom pa nisu mogli napredovati. Nije im bolje išlo ni dok su jeli, samo su prošli »N«, » O « i »P«, ali vidio je da pokušava pamtiti, pogled joj se usredotočio negdje na pola puta prema njemu i očito je u glavi ponavljala ono što joj je pokazao. Brzo je učila i to ga nije iznenadilo. Dok su pospremali, prošli su slova od »Q« do »V«, a dok su izlazili iz kuhinje, pokazao joj je »X«, »Y« i »Z«... »Dobro, baš sam te pošao potraţiti«, Z. je stao na ulazu u blagovaonicu. »Wrath je sazvao hitan sastanak. Xhex, dođi i ti.« Okrenuo se, otrčao preko mozaika stabla jabuke na podu hodnika i uspeo se uza stepenice. »Vaš kralj to često radi usred dana?« pitala je Xhex. John je odmahnuo glavom i oblikovao riječi: Nešto se dogodilo. Brzo su krenuli za Z.-om, uspeli su se preskačući po dvije stepenice odjedanput. Na drugom katu svi članovi Bratstva su se nagurali u Wrathovu radnu sobu, a kralj je sjedio na očevom prijestolju iza stola. George je sjedio uz gospodara, a Wrath je milovao njegovu četvrtastu glavu jednom rukom dok je drugom u zrak bacakao otvarač za pisma u obliku bodeţa. Soba je bila puna pa su svi stajali i John je ostao na ulazu. Ţelio je biti blizu vrata. 212


Xhexino raspoloţenje se potpuno promijenilo. Kao da se emocionalno presvukla iz flanelske pidţame u oklop: nemirno je stajala kraj njega i prebacivala teţinu s jedne noge na drugu. On se osjećao isto tako. John je promotrio situaciju. Nasuprot njemu, Rhage je odmotavao bombon od groţđa, V. je palio smotanu cigaretu, a Phury je pričao na razglas. Rehv, Tohr i Z. su se vrpoljili, Butch je sjedio na kauču u svilenoj pidţami, poput Hugha Hefnera. Qhuinn je pak stajao pored svijetlo-plavih zavjesa i očito je došao ravno iz nečijeg kreveta: usne su mu bile crvene, kosa zapetljana, a majica mu je visjela iz hlača. Čovjek se morao zapitati skriva li njome erekciju. Gdje je Blay? zapitao se John. I koga je, dovraga, Qhuinn upravo povalio? »Znači V. je primio nevjerojatnu poruku na zajedničkoj govornoj pošti«, progovorio je Wrath i promotrio okupljene kroz naočale, iako je iza njih bio posve slijep. »Neću vam puno objašnjavati, on će vam je pustiti.« Vishous je ostavio cigaretu među usnama, uzeo telefon i otipkao niz brojeva za govornu poštu i zaporke. A zatim je John čuo taj glas. Taj umišljeni usrani glas. »Sigurno niste očekivali da ću vam se ikada javiti.« Lash je zvučao zadovoljan sam sobom. »Iznenađenje, šupci, pogodite što? Učinit ću vam uslugu. Sigurno biste voljeli znati da je večeras obavljeno masovno iniciranje članova u Degradacijsko društvo. Farma se nalazi na cesti 149. To se zbilo oko četiri ujutro, pa ako se pokrenete i odete ondje čim padne mrak, moţda ih još uvijek ulovite u povraćanju. I da, obujte gumene čizme, ondje je pravi nered. Oh, i recite Xhex da još uvijek osjećam njezin okus...« V. je ugasio zvučnik. John je iskesio očnjake i nijemo zareţao, a slika na zidu iza njega se zatresla. George je zacvilio, a Wrath je umirio psa i uperio otvarač za pisma prema Johnu. »Dobit ćeš priliku s njime, Johne. Kunem se na očev grob. Ali sada trebam tvoju glavu u igri, jasno?« To je lako reći. Obuzdati ţelju za ubijanjem jest kao da obuzdate pit bula s jednom rukom. Xhex se pored njega namrštila i prekriţila ruke na prsima. »Jesi li se smirio?« pitao je Wrath. Kad je John konačno potvrdno zazviţdao, Vishous je ispuhnuo oblak dima i pročistio grlo. »Nije ostavio točnu adresu ovog toboţnjeg masakra. Pokušao sam ući u trag broju s kojeg je zvao i nisam ništa otkrio.« »Ja se pitam«, rekao je Wrath, »koji se kurac događa. On vodi Degradacijsko društvo. Pokušava li nam ovako pokazati da ima najveća muda na svijetu? To je cool, to razumijem. Ali nisam stekao taj dojam.« »Izdaje ih.« Vishous je ugasio cigaretu u pepeljari. »Tako to meni zvuči, mada se ne bih kladio u svoja golema jaja.« Sada kad je John zavezao pit bula u sebi, zaključio je da se slaţe s bratom. Lash je govnar koji misli samo na sebe, moţe mu se vjerovati koliko i čegrtuši, ali kada ne moţete računati na nečiju moralnost, definitivno se moţete osloniti na njihov narcizam. Gad je po tom pogledu bio potpuno predvidljiv. John je bio uvjeren u to, do te mjere da je osjećao kako je već takvo što proţivio. »Je li moguće da je svrgnut s vlasti«, tiho je komentirao Wrath. »Moţda je tatica odlučio da mu sin ipak nije tako zabavan? Ili se njegova sjajna nova igračka slomila, moţda postoji neko sranje u Lashevoj čudnoj biologiji koje se tek sada pokazuje? Ţelim da 213


odemo pretpostavljajući da se radi o zamci...« Prostorijom se zaorilo slaganje s planom, kao i neke primjedbe o Lashevoj guzici i različitim velikim predmetima: uglavnom čizmama broja 49, ali ništa pretjerano kreativno. Na primjer, John je iskreno sumnjao da Rhage moţe parkirati svoj Pontiac GTO u Lashev šupak. Ili da bi to ţelio. Čovječe, kakav preokret. No opet, nije bio posve iznenađujući, ako se zaista dogodilo ono što su pretpostavljali. Omega je bio poznat po tome da mijenja visoke degrade kao od šale. Ako je Lash izbačen, poziv Bratstvu kako bi se osvetio ocu bio je briljantan potez, pogotovo jer su degradi najslabiji nakon inicijacije i ne mogu se boriti. Braća bi mogla počistiti sve u toj kući. Isuse Kriste, pomislio je John. Sudbina zaista stvara neobične saveznike. Xhex je tiho kipjela stojeći pored Johna u radnoj sobi koja bi se, da nema stola i prijestolja, lako mogla zamijeniti za salon neke Francuskinje. Kad je čula Lashev glas iz zvučnika, osjećala se kao da joj je netko izribao ţeludac amonijakom, kiselina je izjela dobronamjeran sendvič od puretine koji je upravo pojela. Nije puno pomogla ni Wrathova pretpostavka da će John obraniti njezinu čast. »Znači napadamo«, rekao je Slijepi Kralj. »Kad padne mrak, svi odlazite na cestu 149 i...« »Ja ću otići sada.« Rekla je to jasno i glasno. »Dajte mi par pištolja, noţ, i ja ću odmah provjeriti mjesto.« U redu. Ne bi uspjela privući takvu pozornost ni da je bacila granatu nasred sobe. Johnova emocionalna rešetka je pocrnila, kao da poručuje: ne, nećeš, a ona je počela odbrojavati prije eksplozije. Tri... dva... jedan... »Ljubazna ponuda«, rekao je kralj tonom kojim je inače smirivao ţenke. »Međutim, smatram kako je najbolje...« »Ne moţete me zaustaviti.« Spustila je ruke uz tijelo, a zatim se podsjetila da ga ne planira fizički napasti. Zaista to ne planira. Kraljev osmijeh bio je topao poput suhog leda. »Ja vladam ovdje. Što znači da ako ti kaţem da ne mrdaš, onda ćeš ti tako i učiniti.« »A ja sam simpat. Nisam vaš podanik. Štoviše, dovoljno ste pametni da ne pošaljete svoje najjače oruţje«, mahnula je rukom prema braći, »u moguću zamku koju vam je postavio neprijatelj. Za razliku od njih, ja sam potrošna roba. Razmislite. Ţelite li njih izgubiti samo zato što ne ţelite da se ja danas malo osunčam?« Kralj se hladno nasmijao. »Rehv, ţeliš li što dodati budući da si kralj njezine vrste?« S drugog kraja prostorije, njezin stari šef i dragi prijatelj, prokletnik, pogledao ju je očima boje ametista koje su previše toga znale. Ubit će te, poručio joj je mislima. Ne zadrţavaj me, vratila mu je. Nikada ti to neću oprostiti. Ako se nastaviš tako ponašati, oprost će mi biti zadnja stvar na pameti. Bit ću zaokupljen tvojim sprovodom. Ja tebe nisam spriječila u odlasku u onu koloniju kad si to morao učiniti. Zaboga, zabranio si mi da to učinim. Kaţeš da ja ne zasluţujem svoju osvetu? Jebi se. Rehvenge je tako čvrsto stisnuo čeljust da se, kada je konačno progovorio, iznenadila što nije ispljunuo sve zube. »Moţe činiti što ţeli. Ne moţete spasiti nekoga tko ignorira jebeni čamac za spašavanje.« Bijes muţjaka isisao je većinu zraka iz prostorije, ali bila je toliko fokusirana da nije 214


trebala zrak kako bi joj pluća radila. Opsesija je jednako dobra kao i kisik. A sve što je imalo veze s Lashem bilo je gorivo koje je poticalo plamen u njoj. »Trebam oruţje«, rekla je grupi. »I odjeću. I mobitel za komunikaciju.« Wrath je zareţao duboko i tiho. Kao da će je pokušati zaključati iako je Rehv dao dopuštenje. Prišla mu je, poloţila dlanove na kraljev stol i nagnula se prema njemu. »Izgubi mene ili riskiraj tako da izgubiš njih. Koji je vaš odgovor, Vaša Visosti?« Wrath je ustao, i na trenutak je stekla dojam da je i dalje izrazito ubojit iako sada sjedi na prijestolju. »Pazi na taj ton u mojoj jebenoj kući.« Xhex je duboko udahnula i smirila se. »Ispričavam se. Ali moraš shvatiti da imam pravo.« Tišina se nastavila, a ona je osjetila Johna za vratom i znala da čak i ako probije kraljevu barikadu, da će joj i dalje biti teško proći kraj muţjaka koji blokira vrata. Ali njezin odlazak nije bio nešto o čemu je bila spremna raspravljati. Wrath je tiho i nadugačko opsovao. »Dobro. Idi. Ja nisam odgovoran ako te ubiju.« »Vaša Visosti, vi nikada niste ni bili odgovorni. Nitko nije osim mene, a kruna na vašoj ili tuđoj glavi to neće promijeniti.« Wrath je pogledao prema V.-u i maltene zareţao: »Ţelim da se ova ţenka prekrije oruţjem.« »Nema problema. Sad ću je opskrbiti.« Krenula je za Vishousom prema izlazu, stala pred Johnom i poţeljela da moţe odigrati druge karte, pogotovo kad joj je čvrsto zgrabio nadlakticu. Ali pruţala joj se prilika i imala je vremena do zalaska sunca da je iskoristi. Ako postoje ikakvi tragovi o Lashevoj lokaciji, mora ih iskoristiti ako ţeli priliku da sredi tog gada. Kad padne mrak, John i Bratstvo će se ubaciti, i neće oklijevati da ubiju svoju metu. Da, Lash mora platiti za ono što joj je učinio, ali ona mora biti ta koja će utjerati taj dug: ona je ta koja će pokopati one koji su joj nanijeli zlo, ona će biti krvnik. Tiho, tako da drugi ne čuju, rekla je: »Nisam netko koga treba štititi i znaš točno zašto ovo moram učiniti. Ako me voliš onako kako mislim da me voliš, pustit ćeš mi ruku. Prije nego što je istrgnem iz tvojeg stiska.« Problijedio je, a ona se pomolila da neće morati primijeniti silu. I nije. Pustio joj je ruku. Krenula je iz radne sobe, prošla pored V.-a i dobacila preko ramena: »Vrijeme leti, Vishous. Trebam oruţje.«

215


Ĉetrdeset i osmo poglavlje X pred vrata i fizički joj blokira izlaz.

hex je otišla s V.-om, a Johnova prva ideja bila je da siđe u prizemlje, stane

Druga je ideja bila da pođe s njom, iako bi ga to pretvorilo u prah. Isuse Kriste, svaki put kad je pomislio da su dosegnuli dno, netko bi mu poljuljao tlo pod nogama i on bi završio na novom, još gorem mjestu. Upravo se dobrovoljno prijavila da ode u nepoznato, u situaciju za koju je i sama priznala da je previše opasna čak i za Bratstvo. Planirala je to izvesti bez pojačanja i oni neće moći doći do nje ako bude ranjena. Kad su mu Wrath i Rehv prišli, usredotočio se na radnu sobu i shvatio da su svi otišli, osim Qhuinna koji je čekao u kutu i mršteći se gledao mobitel. Rehvenge je glasno uzdahnuo, očito je dijelio Johnovo raspoloţenje. »Slušaj, ja...« John je brzo pokazao: Koji kurac radiš, zašto si je pustio? Rehv je rukom prošao kroz irokezicu. »Ja ću paziti na nju...« Ne moţeš izaći po danu. Kako ćeš dovraga... Rehv je tiho zareţao duboko u grlu. »Pazi na ton, mali.« Ma nemoj. Odabrao je pogrešan trenutak da mu se tako obrati. John mu se unio u lice, iskesio očnjake i jasno pomislio: Moja ţenka izlazi van. Sama. Tako da jebeš moj ton. Rehv je opsovao i hladno pogledao Johna. »Pazi malo s tim riječima »moja ţenka«. Samo kaţem. Ona je odabrala kraj svoje priče, razumiješ?« Johnov prvi instinkt bio je da ga opali, da mu jednostavno zarije šaku u njušku. Rehv se glasno nasmijao. »Ţeliš me opaliti? Hajde.« Odloţio je crveni štap, a baloner od samurovine prebacio preko izrezbarene stolice. »To neće ništa promijeniti. Misliš da je itko moţe pročitati bolje od mene? Poznavao sam je dok se ti još nisi ni rodio.« Nije istina, pomislio je John iz nekog neobjašnjivog razloga. Wrath je stao između njih. »Dobro, dobro... vratite se svaki u svoj kut. Stojite na lijepom francuskom tepihu. Ako ga zamrljate krvlju, Fritz će mi se uvući u šupak tako duboko da ću kašljati na njegov rupčić.« »Slušaj, Johne, ne pokušavam te izazvati«, tiho je rekao Rehv. »Samo znam kako je to voljeti nju. Nije ona kriva što je takva, ali vjeruj mi, s time se teško nositi.« John je spustio šake. Iako se ţelio prepirati, taj gad ljubičastih očiju vjerojatno je imao pravo. Ne, ne vjerojatno. Imao je pravo, John je to naučio na teţi način. Previše puta. Sranje, oblikovao je riječ usnama. »Da, to sve sumira.« John je izašao iz radne sobe, spustio se u predvorje s nekom uzaludnom nadom da će je uspjeti nagovoriti da ostane. Koračao je preko mozaika stabla jabuke i razmišljao o njihovom zagrljaju ispred svlačionice. Kako su dovraga došli od takve bliskosti do... ovoga? Je li taj trenutak bio uopće stvaran? Ili se to njemu pričinilo jer je bio pekmezasti papak?

216


Deset minuta kasnije Xhex i V. su izašli kroz tajna vrata iza središnjeg stubišta. Koračajući prema predvorju, izgledala je kao i prvi put kad ju je John ugledao: crne koţne hlače, crne čizme, crna uska majica. U ruci je nosila koţnu jaknu, a na tijelo je pričvrstila dovoljno oruţja da snabdije odred specijalaca. Zastala je kad mu je prišla, pogledi su im se sreli, a ona mu nije ponudila neku jadnu izjavu tipa: Sve će biti u redu. No nije ni planirala ostati. U očima joj je vidio odlučnost i znao da ne moţe reći ništa kako bi se ona predomislila. Bilo mu je teško vjerovati da ga je ranije grlila. Čim je V. otvorio vrata, ona je prošla kroz njih bez riječi i bez pogleda preko ramena. Vishous je opet zaključao, a John se zagledao u debele daske i zapitao koliko bi mu vremena trebalo da golim rukama izgrebe prolaz kroz njih. Začuo je paljenje upaljača i polagan izdah. »Dao sam joj sve najbolje. Par Glockova četrdeset. Tri šarţera za svaki. Dva noţa. Novi mobitel. I zna kako se koristiti svime time.« V. je spustio tešku ruku na njegovo rame, stisnuo ga i otišao, a njegove su čizme glasno udarale po mozaiku. Sekundu kasnije skrivena vrata kroz koja je Xhex izašla su se zatvorila, a on se vratio u tunel. Ne pristaje mi osjećaj bespomoćnosti, pomislio je John, a misli su mu se počele rojiti kao i onda kad ga je Xhex pronašla na podu kupaonice u svlačionici. »Hoćeš gledati televiziju?« John se namrštio kad je začuo tihi glas i pogledao prema desno. Tohr je bio u sobi za biljar i sjedio na kauču nasuprot plazmi koja je stajala iznad ukrašenog kamina. Vojničke čizme je podigao na stolić, ruku prebacio preko naslona kauča i uperio daljinski u ekran. Nije ga pogledao. Nije ništa drugo rekao. Samo je vrtio programe. Toliko izbora, pomislio je John. Mogao bi pojuriti za njom i izgorjeti. Stajati pred ovim vratima poput psa. Oguliti si koţu noţem. Zapiti se do besvijesti. Iz sobe za biljar čuo je tihi urlik pa vriskove gomile. Zvuk ga je privukao pa je ušao i stao pored biljarskog stola. Preko Tohrove glave vidio je Godzillu kako gazi model centra Tokija. Bilo je to donekle nadahnjujuće. John je otišao do šanka, natočio si Jack Daniel s pa sjeo pored Tohra i podigao noge na stol. Usredotočio se na televiziju, osjetio viski u grlu i vatru iz kamina, pa mu je centrifuga u glavi malo usporila. Pa još malo. A zatim još malo. Danas će biti odvratan dan, ali barem više ne razmišlja o tome da umre od izgaranja. Malo kasnije je shvatio da sjedi pored Tohra, da su se rastegnuli kao nekad prije kod kuće dok je Wellsie bila ţiva. Boţe, u zadnje vrijeme je bio toliko ljut na njega da je zaboravio kako je lako samo provoditi vrijeme s njime. S jedne se strane osjećao kao da su to godinama činili, njih dvojica, ispred vatre s pićem u ruci, iscrpljeni i pod stresom. Mothra je doletio i napao grdosiju, a John se sjetio svoje stare spavaće sobe. Okrenuo se Tohru i pokazao: Slušaj, kad sam noćas bio u kući... »Rekla mi je.« Tohr je otpio iz četvrtaste čaše. »Za vrata.« Ţao mi je. »Ne brini. Takva se sranja mogu popraviti.« Istina, pomislio je John i okrenuo se natrag prema televiziji. Za razliku od mnogočega drugog. 217


Lassiter je uzdahnuo s drugog kraja prostorije kao da mu je netko odsjekao nogu. »Nisam ti nikada trebao dati daljinski. Ovo je samo neki tip odjeven u čudovište koji udara po piñati. Daj, propustit ću Mauryja.« »Baš šteta.« »Dokazivanje očinstva, Tohre. Ne daš mi da gledam dokazivanje očinstva. Ovo je koma.« »Samo tebi.« Tohr nije mijenjao program, a John je naslonio glavu na koţni jastuk. Pomislio je kako je Xhex vani sama i osjećao se kao da je otrovan. Stres je doslovno bio toksin u njegovoj krvi od kojeg mu se vrtjelo, osjećao je mučninu i bio je nemiran. Prisjetio se svog rezoniranja iz vremena prije nego što ju je pronašao. Kako si je govorio da će je voljeti iako mu ona ne uzvraća osjećaje, kako će postupiti ispravno prema njoj, dopustiti joj da ţivi svoj ţivot i slično. Kako mu se sve to sada obilo o glavu. Smetalo ga je što je ona vani sama. Bez njega. Ali ona očito nije namjeravala slušati ni njega ni ikoga drugoga. Dao se kladiti da će ona dati sve od sebe da nađe Lasha prije nego što padne mrak, prije nego što John moţe izaći. S jedne strane, ne bi trebalo biti bitno tko će od njih srediti tog govnara, ali to je bilo samo racionalno gledano. U srcu on nije mogao podnijeti još jednu slabost, recimo da sjedi mirno dok njegova ţenka pokušava ubiti sina zla pri čemu će vjerojatno i sama stradati. Njegova ţenka... Ali čekaj malo, rekao je sam sebi. Samo zato što si je istetovirao njezino ime na leđa, to ne znači da je posjeduje, to su samo crna slova na koţi. U stvari, prije bi se moglo reći da ona posjeduje njega. A to je bilo drugačije. Skroz drugačije. To je značilo da ona bez problema moţe otići kada poţeli. U stvari, upravo je to i učinila. Jebemu. Rehv je to izrazio bolje od ikoga: Ona je odabrala kraj svoje priče. Nekoliko sati dobrog seksa neće to promijeniti. Kao ni činjenica da je, htio on to ili ne, izlazeći van na sunce ponijela sa sobom i njegovo srce. Qhuinn se vratio u spavaću sobu i uputio ravno prema kadi začudno stabilnim koracima. Bio je prilično pijan prije nego što je sazvan hitan sastanak, ali pomisao na to da je Johnova ţenka vani usred dana i da sama ulazi u opasnost ga je smjesta otrijeznila. Doduše, nije samo ona bila u takvoj situaciji. Blay je isto bio posve sam vani. Dobro, nije bio sam, bio je nezaštićen. Poruka je stigla s nepoznatog broja i riješila misterij njegove lokacije:

Provest ću dan sa Saxtonom. Vratit ću se poslije mraka. Tipično za Blaya. Svaka druga osoba na svijetu bi skratila poruku i poslala: Kod Saxa. Dođem navečer. Njegove su poruke uvijek bile gramatički točne. Kao da ga je smetala ideja da pošalje nešto nesavršeno. Blay je bio smiješan. Pazio je na manire. Presvlačio se za obroke iz koţnih hlača i majica u košulje i izglačane hlače. Tuširao se barem dva puta dnevno, češće ako se borio. Fritz je ludio u njegovoj sobi jer nikada nije bilo nereda koji bi mogao počistiti. Za stolom je imao manire grofa, pisao je zahvalnice od kojih su vam suze potekle iz očiju i nikada nije psovao u društvu ţenki. Boţe... Saxton je bio savršen za njega. 218


Qhuinna je deprimirala ta pomisao, počeo je zamišljati sve gramatički ispravne fraze koje Blay sada izgovara dok ga drugi muţjak obrađuje. Sigurno još nitko nije tako dobro iskoristio bogatstvo Websterovog rječnika. Qhuinn se osjećao kao da ga je netko opalio po glavi pa je pustio hladnu vodu i pljuskao se njome po licu sve dok ga obrazi nisu zapekli, a vrh nosa utrnuo. Obrisao se i pomislio na onaj salon za tetoviranje i pomoćnicu s kojom se proveo. Zastor koji ih je odvajao od ostatka prostorije bio je dovoljno tanak da svojim raznobojnim ali oštrim očima vidi sve što se odvija s druge strane. I svakoga pojedinačno. Dok je ţena bila ispred njega na koljenima, on je okrenuo glavu i... ugledao Blaya. Mokra usta u koja se nabijao odjednom više nisu pripadala neznanki nego njegovom najboljem prijatelju i ta je promjena običan usputni seks pretvorila u neutaţivu potrebu. U nešto vaţno. U nešto sirovo i erotično u čemu moţete izgubiti dušu. Zato ju je Qhuinn povukao na noge, okrenuo i uzeo straga. Samo što, dok je prodirao u svoju maštariju, shvatio je da ga Blay promatra... i to je promijenilo sve. Odjednom se morao podsjetiti koga ševi, zato je privukao njezinu glavu i natjerao se da joj pogleda u oči. Nije svršio. Dok je nju potresao silovit orgazam, on je odglumio svoj, u stvari, počeo je gubiti erekciju čim ju je pogledao. Spasilo ga je samo to što ona očito nije ništa osjetila, bila je dovoljno mokra za njih oboje, i uostalom, odglumio je poput profesionalca te se nastavio pretvarati da je zadovoljen. Ali sve je to bila potpuna laţ. Koliko je u ţivotu poševio stranaca koje je odmah zaboravio? Stotine. Stotine i stotine, iako se na seks bacio tek prije godinu i pol. Došao je do visokih brojki zbog svih onih dugih noći u ZeroSumu, kad bi pokupio tri, četiri ţene odjedanput. Naravno, i Blay je sudjelovao u mnogim od tih susreta, on i njegov drug skupa su barili ţene. Nisu bili zajedno za vrijeme tih orgija u zahodima kluba, ali bilo je puno gledanja. I zamišljanja. I moţda pokoji ručni rad kad je prisjećanje postalo previše slikovito. Barem s Qhuinnove strane. Sve je to međutim završilo kad je Blay prestao s time jer je shvatio da je gay i da je zaljubljen u nekoga. Qhuinn nije odobravao njegov izbor. Nimalo. Tipovi poput Blaylocka zasluţivali su nekoga puno, puno boljeg. Činilo se da je sada krenuo putem koji će mu upravo to i donijeti. Saxton je bio dostojan muţjak. U svakom pogledu. Šupak. Qhuinn je pogledao ogledalo iznad umivaonika, ali nije ništa vidio u mrklom mraku koji je vladao u kupaonici i sobi. Još bolje što ne vidi svoj odraz. Zato što je njegov ţivot bio laţ i u tihim trenucima poput ovoga, znao je to s takvom sigurnosti da je osjetio mučninu. Njegovi planovi za ostatak ţivota... ah, njegovi veliki planovi. Njegovi posve »normalni« planovi za budućnost. Koji su uključivali dostojnu ţenku, a ne dugotrajnu vezu s muţjakom. Međutim, muţjaci poput njega, muţjaci s kojima nešto nije bilo u redu... recimo jedna šarenica im je plava, a druga zelena... njih je aristokracija prezirala jer su bili dokaz genetičkog podbacivanja. Bili su sramota koju treba sakriti, sramotna tajna koju treba

219


zakopati. Proveo je godine gledajući kako se njegova sestra i brat uzdiţu u nebesa, dok svi koji njemu prijeđu preko puta bacaju čini protiv uroka. Vlastiti otac ga je mrzio. Stoga nije trebao psihijatra s diplomom na zidu da mu objasni zašto ţeli biti »normalan«. Kad bi se skrasio s dostojnom ţenkom, pod pretpostavkom da nađe neku koja moţe podnijeti ideju zdruţivanja s osobom koja ima genetsku manu, mogao bi postići tu normalnost. Znao je da se to neće dogoditi ako se spetlja s Blayem. Znao je isto tako da je dovoljno jedno valjanje po plahtama i da ga nikada neće napustiti. Nije da Bratstvo nije prihvaćalo homoseksualce. To ih nije smetalo, Vishous je bio s muţjacima i nitko nije ni trepnuo, nitko mu nije sudio, nikoga nije bilo briga. Za njih je on bio njihov brat V. Qhuinn je povremeno prelazio tu crtu iz zabave, svi su za to znali i nitko nije mario. Ali glimera je sudila. Ljutilo ga je što još uvijek mari za te gadove. Njegove obitelji više nije bilo, a aristokracija se rasula po Istočnoj obali, tako da ionako više nije imao kontakta s tom uštogljenom ruljom. Ali bio je poput psa koji je predobro istreniran da bi zaboravio da oni postoje. Jednostavno nije mogao priznati da je homoseksualac. Kako ironično. Izvana je bio sav opak. A iznutra? Prava pičkica. Osjetio je nagli poriv da razbije ogledalo, iako je u njemu vidio samo sjene. »Gospodaru?« Zaklopio je oči u tami. Sranje, zaboravio je da je Layla još uvijek u njegovom krevetu.

220


Ĉetrdeset i deveto poglavlje X ceste 149 i nosu prepustila odluku o tome kojim smjerom krenuti. Puhao je

hex nije bila sigurna koju farmu traţi pa se materijalizirala u šumarku pored

sjevernjak i kad je osjetila miris dječjeg pudera, slijedila ga je, materijalizirajući se svakih stotinu metara u neuglednim, pokošenim poljima kukuruza koja su dokrajčili zimski vjetrovi i snijeg. U nosu je osjećala miris proljeća, a sunce joj je grijalo koţu kad nije bilo povjetarca. Gola stabla oko nje bila su okrunjena prvim zelenilom, plahi pupoljci donosili su obećanje toplijih dana. Kakav divan dan. Za masovno ubojstvo. Kad je smrad degrada nadjačao ostale mirise, izvukla je jedan od noţeva koji joj je dao Vishous i znala je da je dovoljno blizu da moţe... Xhex se materijalizirala pored reda javora i stala kao ukopana. »Jebote.« Bijela farma ni po čemu nije bila upečatljiva, bila je to oronula kuća pored polja kukuruza okruţena krugom borova i grmlja. Ali bilo je dobro što je imala travnjak. Inače ne bi bilo dovoljno mjesta za pet policijskih automobila naguranih pred ulaznim vratima. Maskirala se na simpatski način pa poput duha prišla prozoru i zavirila. Savršen tajming: ugledala je caldwellskog plavca kako povraća u kantu. Iako je imao i dobar razlog. Kuća je izgledala kao da je okupana ljudskom krvlju. Ustvari, nije tako »izgledala«. Bila je prekrivena njome, do te mjere da je osjećala bakar na jeziku iako je stajala vani na svjeţem zraku. Unutrašnjost je izgledala poput bazena u kući Michaela Myersa. Ljudski policajci oprezno su koračali dnevnom sobom i blagovaonicom, ne samo zato što je to mjesto zločina, već očito nisu ţeljeli zaprljati hlače. Ali tijela nije bilo. Niti jednog. Ili barem nisu bila vidljiva. Međutim, u kući su se nalazili degradi u preobrazbi. Njih šesnaest. Kao ni policajci, ni ona ih nije mogla vidjeti, ali je osjetila da koračaju po njima. Je li ih Lash sakrio? Koji vrag je on izvodio? Nazove Bratstvo, najavi ovo... a onda dovede policiju? Ili je netko drugi nazvao 911? Imala je toliko pitanja... S krvi je bila pomiješana neka gusta tvar i jedan ju je policajac proučavao s izrazom gađenja na licu. Da... ta količina uljaste tvari nije bila dovoljna da objasni snaţan miris koji je ona slijedila, tako da je morala zaključiti da je inicijacija prošla uspješno i da skrivena tijela više nisu ljudska bića. Proučila je šumu iza i ispred sebe. Gdje je Omegin zlatni dečko? Prišla je prednjoj strani kuće i ugledala poštara koji se očito borio s PTSP-om dok je davao izjavu policajcu. Američka poštanska sluţba stiţe u pravi čas. Sigurno je on taj koji je zvao. Ostala je kamuflirana i promatrala scenu, gledala policajce kako se bore protiv mučnine kako bi mogli izvršiti svoj posao i čekala da se pojavi Lash, ili neki drugi degrad. Kad su se minutu i pol kasnije pojavile novinarske ekipe, gledala je skoro pa lijepu

221


plavušu kako na travnjaku glumi lošu kopiju Barbare Walters. Čim se kamera ugasila, počela je gnjaviti policajce sve dok ih nije toliko iziritirala da su joj dopustili da virne u kuću. Ozbiljna novinarka koju je izigravala istog je trena nestala. Poput prave pičkice onesvijestila se jednom policajcu u naručju, a Xhex je zakolutala očima i vratila se straţnjoj strani kuće. Sranje. Kad je već tu, potraţit će neko udobnije mjesto. Došla je ţudeći za borbom, ali kao što to često biva u ratu, morat će čekati da se neprijatelj pojavi. »Iznenađenje.« Okrenula se tako brzo da je umalo izgubila ravnoteţu. Od pada ju je spasila teţina u ruci s bodeţom koju je podigla visoko iznad glave, spremnu za napad.

»Bilo bi lijepo da smo se zajedno tuširali.« Blay se zakašljao ispijajući kavu koju im je skuhao dok je Saxton svoju mirno pijuckao. Bilo je prilično očito da je izazvao reakciju koju je ţelio i da je u njoj uţivao. »Volim te iznenađivati«, rekao je. Naravno. A crvenokosi Blay pak, naravno, nije mogao sakriti crvenilo. Lakše bi parkirao auto u dţep. Toliko je bilo očito. »Znaš, okoliš je jako bitan. Treba štedjeti vodu. Štedi vodu... skidaj robu, recimo.« Saxton je leţao u krevetu u svilenom ogrtaču, naslonjen na jastuke od satena, a Blay se ispruţio pri dnu kreveta, na uredno sloţenom prekrivaču. Soba je izgledala bajkovito osvijetljena svijećama, svjetlost je mutila raznorazne linije i granice. Saxton je, začudo, divno izgledao na posteljini boje tamne čokolade; njegova gusta kovrčava plava kosa izgledala je kao da je isklesana, iako u njoj nije imao pjene ili gela. Oči je napola zaklopio, njegova glatka prsa bila su djelomice otkrivena, bio je spreman, voljan...a sudeći prema mirisu koji je širio, i sposoban učiniti ono što je Blay trebao. Barem iznutra. Izvana nije bio baš spreman. Lice mu je bilo natečeno, usne otečene ne od ljubljenja, već zbog udarca nekog seronje, i pomicao se oprezno kao da je još uvijek bio prekriven modricama. A to nije bilo dobro. Ozljede su mu već trebale zacijeliti, prošlo je dvanaestak sati od napada. Na kraju krajeva, bio je aristokrat i dolazio je iz dobre loze. »Oh, Blayloče, što ti radiš ovdje?« Saxton je odmahnuo glavom. »I dalje ne znam zašto si došao.« »Kako da ne dođem?« »Voliš izigravati junaka?« »Nema ničeg junačkog u tome da sjediš pored nekoga.« »Ne podcjenjuj to«, rekao je Saxton strogo. Blay se zamislio na te riječi. Saxton je cijelo jutro bio tipično cool, pomalo sarkastičan, ali bio je napadnut. I to brutalno. »Jesi li dobro?« pitao je Blay njeţno. »Zaista dobro.« Saxton se zagledao u šalicu. »Ponekad mi je teško shvatiti ljude. Zaista. Ne samo njihovu rasu, već i našu.« »Ţao mi je zbog toga što se sinoć dogodilo.« »Pa, dovelo te je u moj krevet, nije li?« Saxton se nasmiješio koliko mu je to otečena usna omogućavala. »To baš i nije bio način na koji sam te planirao namamiti... ali uţivam

222


gledajući te na svjetlosti svijeća. Imaš tijelo vojnika, a lice revnog učenjaka. Kombinacija je... opojna.« Blay je u jednom gutljaju ispio ostatak kave i skoro se počeo gušiti. Moţda to nije imalo veze s pićem već s onime što je čuo. »Ţeliš li još kave?« »Ne sada, hvala. Savršeno si je skuhao, a i ovo mijenjanje teme si savršeno izveo, iako je bilo očito.« Saxton je odloţio šalicu i tanjurić na noćni ormarić s pozlatom i zastenjao spuštajući se na jastuke. Blay je, kako bi prestao zuriti u njega, spustio šalicu na škrinju pored sebe i pustio pogledu da odluta. Gornji kat bio je ukrašen u viktorijanskom stilu s masivnim namještajem od mahagonija, orijentalnim tepisima i divnim, bogatim bojama, sve je to otkrio dok je odlazio u kuhinju. Međutim, sve ono što je bilo decentno i pristojno ostalo je u prizemlju. Kad ste se spustili stepenicama podruma, došli ste u budoar uređen u francuskom stilu s oblim stolovima i komodama s mramornim pločama te finim satkanim tepisima. Mnogo satena i... crno-bijelih grafika prelijepih muškaraca naslonjenih u pozi poput Saxtonove. Samo bez ogrtača. »Kako ti se sviđaju moje grafike?« polako je pitao Saxton. Blay se nasmijao. »Kakav ulet.« »Neću ti lagati, ponekad ga koristim.« Blay je odjednom pred očima ugledao prizor golog Saxtona kako vodi ljubav baš na ovom krevetu, tijela isprepletenog s tuđim. Neprimjetno je pogledao na sat i shvatio da u kući mora provesti još sedam sati te da nije siguran ţeli li da to vrijeme proleti ili da traje beskrajno dugo. Saxton je zaklopio oči i zadrhtao. »Kada si se zadnji put hranio?« pitao je Blay. Podigao je teške kapke, a njegove bistre sive oči su bljesnule. »Nudiš se?« »Mislio sam iz ţenke.« Saxton je napravio grimasu i udobnije se smjestio na jastuke. »Prošlo je neko vrijeme. Ali dobro sam.« »Lice ti izgleda poput šahovske ploče.« »Pravi si šarmer.« »Ozbiljan sam, Saxtone. Nećeš mi pokazati što se događa ispod tog ogrtača, ali sudeći prema tvom licu, ozlijeđen si i na drugim mjestima.« Odgovor je bio samo mmm. »Tko sad mijenja temu?« Uslijedila je duga pauza. »Saxtone, naći ću ti nekoga da te nahrani.« »Skrivaš ţenke u dţepu?« »Posudiš mi opet svoj mobitel?« »Samo naprijed.« Blay je ustao i otišao u kupaonicu, htio je malo privatnosti jer nije znao kako će razgovor proteći. »Moţeš zvati s ovog telefona ovdje«, doviknuo je Saxton dok je Blay zatvarao vrata. Izašao je iz kupaonice deset minuta kasnije. »To je neki brzinski portal za spojeve«, tiho je promrmljao Saxton zaklopljenih očiju. 223


»Imam svoje veze.« »Da, imaš.« »Doći će po nas kad padne mrak.« To je Saxtona natjeralo da otvori oči. »Tko će doći i kamo idemo?« »Pobrinut ćemo se za tebe.« Saxton je drhtavo izdahnuo. »Opet me spašavaš, Blayloče?« »Ne mogu si pomoći«, s tim je riječima prišao počivaljci podno kreveta i ispruţio se. Prekrio je noge debelim krznom, ugasio svijeću i udobno se smjestio. »Blayloče?« Boţe, taj glas. Tako dubok i tih u polumraku. »Molim.« »Osjećam se poput lošeg domaćina.« Dah mu je zastao u grlu. »Ta klupica nije za spavanje.« »Posluţit će.« Uslijedila je tišina. »Ne varaš ga ako mi se pridruţiš u krevetu. Nisam u stanju da te iskoristim, a i da jesam, previše te poštujem da bih te dovodio u neugodnu situaciju. Uostalom, dobro bi mi došlo malo tjelesne topline, nikako da se zagrijem.« Blay je ţarko poţelio da ima cigaretu. »Ne bih ga varao čak i da... da se nešto dogodi između tebe i mene. Nema ničeg između nas. Mi smo samo prijatelji.« Zato je ova situacija sa Saxtonom i bila tako prokleto čudna. Blay je bio naviknut na to da stoji pred zatvorenim vratima koja ga odvajaju od onoga Što ţeli. Saxton je, međutim, vrata širom otvorio... a soba u koju su ona vodila bila je predivna. Blay je izdrţao oko minutu i pol. Zatim je, kao u usporenoj snimci, odmaknuo bijelo krzno na stranu i sjeo. Prešao je preko prostorije, a Saxton mu je napravio mjesta te podigao plahtu i prekrivač. Blay je oklijevao. »Ne grizem«, mračno je šapnuo Saxton. »Ako to ne zatraţiš.« Blay se uvukao pod satensku plahtu... i odmah shvatio zašto ljudi nose svilene ogrtače. Tako nevjerojatno glatko. Nekako golije od golog. Saxton se okrenuo na bok prema Blayu pa jauknuo od bola. »Kvragu.« Opet se vratio na leđa, a Blay je slijedio njegov pokret i pruţio mu svoju ruku. Saxton se pridigao, a Blay je ponudio biceps kao jastuk koji je Saxton iskoristio i ugnijezdio se. Svijeće su se jedna po jedna ugasile, gorjelo je samo svjetlo u kupaonici. Saxton je zadrhtao, a Blay mu se pribliţio i namrštio. »Boţe, zaista si hladan.« Privukao ga je u naručje i zagrlio, šireći svoju toplinu u njega. Jako su dugo leţali zajedno... i Blay je polako počeo milovati tu gustu, plavu savršenu kosu. Osjećaj je bio dobar, kosa mekana i elastična. Mirisala je na začine. »Ovo je divno«, tiho je rekao Saxton. Blay je zaklopio oči i duboko udahnuo. »Slaţem se.« 224


Pedeseto poglavlje K pogledom poručio da je pitanje glupo.

oji vrag vas dvoje radite ovdje?« prosiktala je Xhex i spustila bodeţ. Trez joj je

»Rehv nas je nazvao.« iAm je ostao karakteristično tih, kimnuo je stojeći uz brata, prekriţio ruke preko prsa te izgledao poput nepomičnog hrasta. Dok su blizanci Sjene gledali u nju, bili su skriveni, a njihova tijela i glasovi bili su otkriveni samo njoj. Na trenutak je ţalila što su tako diskretni. Teško je dosadnjakoviće opaliti u jaja kada su prikriveni kao duhovi. »Ni zagrliti nas nećeš?« tiho je pitao Trez pretraţujući joj lice. »Prošla je čitava vječnost otkad smo te vidjeli.« Odgovorila mu je na frekvenciji koju ljudi i degradi ne mogu čuti. »Ja se ne grlim.« No tada je opsovala i zagrlila ih oboje. Sjene su bile zatvorene i njihove je emocije bilo teţe probiti od ljudskih, pa čak i vampirskih, ali osjećala je njihovu bol zbog onoga kroz što je prošla. Kad se htjela odmaknuti, Trez ju je čvršće zagrlio i zadrhtao. »Ja... Isuse Xhex... nismo mislili da ćemo te opet vidjeti...« Odmahnula je glavom. »Prestani. Molim te. Nikad nije dobro vrijeme za to, a ovo definitivno nije mjesto. Volim vas oboje i dobro sam. Tako da dosta o tome.« Pa, bila je manje-više dobro. Dokle god nije razmišljala o tome kako John sada sigurno gubi razum. Zbog nje. Ah, kako se povijest ponavlja. »Prestat ću prije nego što postanemo morbidni.« Trez se nasmiješio, a bijeli očnjaci su se istaknuli na njegovom licu boje ebanovine. »Drago nam je da si dobro.« »Naravno. Inače ne bih bila ovdje.« »Nisam baš siguran u to«, odgovorio je tiho pa su obojica pogledali kroz prozor. »Opa, netko se dobro zabavljao unutra.« Zapuhao je hladan povjetarac i donio svjeţi miris dječjeg pudera iz novog smjera i svo troje je okrenulo glave. Zemljanom cestom ispred kuće protutnjio je auto koji nije imao nikakva posla blizu polja kukuruza. Honda Civic na cesti izgledala je kao iz Brzih i ţestokih, prošla je plastičnu operaciju i dobila plejbojevsku preobrazbu. Imala je straţnji spojler, prednji je bio spušten skoro do tla, a bila je obojana u sivo, rozo i kričavo ţuto, te je izgledala poput cure iz američke unutrašnjosti koja završi u porno industriji. A degrad za volanom imao je izraz lica koji nije pristajao uz takvu pilu. Izgledao je kao da mu se netko popišao u spremnik za gorivo. »Kladim se u svoje pištolje da je to novi visoki degrad«, rekla je Xhex. »Nema šanse da bi Lash dopustio zamjeniku da vozi takav auto. Provela sam četiri tjedna s tim gadom i sve se uvijek svodi na njega.« »Promjena na vrhu«, kimnuo je Trez. »To se kod njih često događa.« »Morate slijediti taj auto«, rekla je. »Brzo, pratite ga...« »Ne moţemo te ostaviti. Šefove naredbe.« »Zajebavaš se?« Xhex je pogledala Civic, mjesto zločina pa ispušni plin koji je ostao za autom. »Krenite! Moramo ga pratiti...« »Ne. Jedino ako ti ţeliš... onda ćemo ići s tobom, je li tako iAme?«

225


Druga je Sjena jednom kimnula na te riječi, a Xhex je poţeljela opaliti aluminijske letvice na koje se naslanjala. »Ovo je jebeno apsurdno.« »Nije baš. Čekaš da se Lash ovdje pojavi i znam da ne ţeliš samo razgovarati s njime. Tako da nema šanse da te ostavimo, i nemoj se ni truditi dokazivati kako mi nismo ovdje glavni. Oglušit ću se na ono što ne ţelim čuti.« iAm se oglasio na to: »To zaista često radi.« Xhex je rezignirano proučila tablice sulude Honde... No s druge strane, da Sjene nisu došle, ona bi ostala ovdje, samo bi zapisala broj i ostala. Moţe uvijek kasnije provjeriti tablice. »Budite korisni«, odbrusila je. »I daj mi svoj mobitel.« »Hoćeš li naručiti pizzu?. Gladan sam.« Trez joj je dobacio svoj Blackberry. »Volim pizzu s puno mesa. Brat više voli sa sirom.« Xhex je našla Rehvov broj u kontaktima i nazvala ga jer je to bio najbrţi način da dođe do Bratstva. Kad je dobila govornu poštu, ostavila je broj registracije i opis vozila te zatraţila da Vishous pronađe auto. Poklopila je i dobacila mobitel Trezu. »Nisi zvala Dominos?« tiho je rekao. »Ali imaju dostavu.« Suzdrţala se od psovke, namrštila se i sjetila da joj je V. dao mobitel. Sranje... nije bila onoliko pribrana koliko bi trebala biti u ovoj situaciji... »Dolazi netko novi...«, rekao je iAm. Pogledala je cestu s koje je neoznačeno vozilo skrenulo i stalo pred kućom. Detektiv za ubojstva koji je izašao bio je netko koga je znala. José de la Cruz. Barem su ljudi poslali dobrog čovjeka. No s druge strane, moţda njegova sposobnost nije bila dobra vijest. Što se druga rasa manje upliće u ovakvu situaciju, to bolje, a de la Cruz je imao instinkte i upornost lovačkog psa. Čovječe, bit će ovo dug dan. Jako, jako prokleto dug dan. Dok je gledala ljude kako se bave svojim poslom i osjećala zajedničku teţinu svojih tjelohranitelja za vratom, počela je pokretati desnu ruku i prstima tvoriti obline i pokrete koje ju je John naučio. A... B... C...

Lasha je probudilo stenjanje. I to ne ono dobro. Buđenje na golom madracu na otrcanom ranču mu je pokvarilo raspoloţenje. Do kraja ga je uništilo to što je za njim, kad se konačno ustao, ostala crna mrlja. Izgledala je poput sjene na tlu, odraz onoga što je u stvari bio. Isuse Kriste. Izgledao je poput onog nacista na kraju Otimača izgubljenog kovčega, onog s otopljenim licem za kojeg su na dodacima na DVD-u rekli da je efekt postignut ţeleom i vrućim zrakom ventilatora. To baš i nije filmska rola koju je ţelio u stvarnom ţivotu. Osjećao se kao da za sobom vuče hladnjak dok je hodao prema kuhinji, a Plastičnjača nije izgledala puno bolje dok je leţala na podu pored straţnjih vrata. Ispio ju je dovoljno da je onesposobi, ali ne dovoljno da je pošalje natrag Omegi.

226


Jadnica. Zauvijek biti korak do smrti, gušiti se u bolovima, a opet biti svjestan da nikada neće osjetiti mir koji čeka s druge strane. To je bilo dovoljno da se poţelite ubiti. Čuo je smijeh u glavi. No s druge strane... nije imala pojma da ne ide nikamo. Da će zauvijek ostati u stanju u kakvom je. Vjerojatno je bolje da joj uskrati taj podatak, to će biti njegovo današnje dobro djelo. Ispustila je patetičan jauk traţeći njegovu pomoć, a on je prekoračio preko nje i otišao provjeriti situaciju s hranom. Kako bi uštedio, na povratku na ranč je pojeo večeru iz McDonaldsa. To je sranje bilo stepenicu bolje od pseće hrane, čak i toplo i svjeţe iz friteze. Stajanje nije popravilo okus polovice koju nije mogao završiti navečer, ali ipak je pojeo ostatke. Hladne. Stojeći s izguţvanom vrećicom na pultu. »Hoćeš jesti?« pitao je ţenu na podu. »Da? Ne?« Jedini odgovor za koji je bila sposobna bio je molećivi pogled krvavih očiju dok ga je gledala otvorenih usta iz kojih je curila tekućina. Moţda pogled nije bio molećiv. Izgledala je pomalo uţasnuto, to bi značilo da u kakvom god da je bila stanju, on je izgledao dovoljno šokantno i ruţno da ona na trenutak zaboravi na svoju agoniju. »Kako ţeliš, kujo. Pogled na tebe ne pomaţe ni s mojim apetitom.« Okrenuo se i pogledao kroz prozor na sunčan dan i bila mu je puna kapa svega. Nije ţelio otići s one farme, ali umor ga je nadvladao, bio je tako iscrpljen, a nije htio riskirati san okruţen s tolikim brojem neprijatelja. Odlučio se povući kako bi se mogao ponovno boriti radije nego da zaspi pa se probudi s pištoljem u ustima. Ili gore. No barem je sunce još uvijek bilo na nebu bez oblaka, što su za njega bile dobre vijesti, to je značilo da ima vremena. Bratstvo se neće pojaviti dok ne padne mrak, a kakav bi on bio domaćin kad ih ne bi ondje dočekao. Moţda je Omegin mali seronja započeo tulum, ali Lash će biti taj koji će ga završiti. Ali treba mu još streljiva, i to ne onog za oruţje. Zgrabio je ogrtač i stavio šešir, navukao rukavice i opet zakoračio preko prostitutke. Dok je povlačio zasun na vratima, njezina smeţurala ruka se podigla do njegove cipele i krvavim prstima zagrebla koţu. Spustio je pogled na nju. Više nije mogla govoriti, ali njezine iskolačene oči obrubljene crvenilom su mu sve rekle: Pomozi mi. Umirem. Ne mogu se ubiti... učini to za mene. Čini se da se oporavila od gađenja prema njemu. Moţda je pomoglo to što se pokrio. Inače bi je samo ostavio na podu, ali nije se mogao otresti uspomene kako si je ogulio vlastito lice. Sve je radio pod pretpostavkom da neće nastaviti truliti, ali što ako mu je to suđeno? Što ako se nastavi topiti sve dok više neće moći podrţavati vlastiti kostur i ako završi poput nje... što ako ga čeka vječna patnja? Lash je izvukao noţ koji je nosio za pojasom i kad joj je prišao, ona se nije povukla. Zakotrljala se i ponudila mu mjesto na svojim prsima. Samo jedan ubod i njezina trenutna patnja je nestala. Planula je jarka svjetlost, a ona se raspršila ostavljajući za sobom samo spaljeni krug na prljavom tepihu. Lash se okrenuo... Nije uspio proći kroz vrata. Tijelo mu se odbilo i odletjelo na suprotan zid, svjetlost mu je bljesnula pred očima, a silovita energija mu je protutnjala tijelom. Trebalo mu je malo vremena da shvati koji se kurac događa... a zatim je postalo jasno. Ono što je on dao prostitutki mu se vratilo. Znači tako to funkcionira, pomislio je duboko udahnuvši i osjećajući se manje nesigurno. 227


Što god je probo noţem, mu se vratilo, tako reći. Vratilo se pod pretpostavkom da tajno oruţje Bratstva ne stigne tamo prvo. Butch O’Neal bio je Omegina Ahilova peta, mogao je otkazati taj ponovni susret upijanjem esencije zla koja degradu daje ţivot. Primivši navalu energije, Lash je shvatio kakva je O’Neal prijetnja. Ako ne uzmete svoje legiće natrag, s vremenom ne moţete puno toga sagraditi, ili još gore, kutija za igračke vam je prazna. A što onda? Nestanete? Dobro, vaţno je da izbjegava tog Butcha. Sad to zna. Krenuo je u garaţu i napustio ranč u mercedesu, ali nije krenuo u zabit već prema gradu. Bilo je tek oko jedanaest i trideset ujutro i posvuda su bili poslovnjaci. More elegantnih cipela stajalo je na raskriţju, čekalo signal da krene dalje pa prelazilo ulice ispred automobila. Svi su bili toliko puni sebe, ti ljudi podignutih brada i očiju uperenih pred sebe, kao da na svijetu postoji samo taj sastanak, ručak, ili neki nebitni zadatak prema kojem brzaju. Htio je oderati po gasu i srušiti ih poput čunjeva, ali imao je dovoljno briga i bolji način kako provoditi vrijeme. Njegov cilj? Ulica Trade gdje su locirani barovi i klubovi. Taj će dio grada, za razliku od poslovne četvrti, u ovo doba dana biti mrtav. Skrenuo je prema rijeci i jasno uočio da su dva dijela grada poput y ina i yanga i što se tiče ljudi i što se tiče izgleda. Visoke poslovne zgrade na suncu su blistale i sjajile zbog staklenih prozora i čeličnih struktura. Međutim, u kvartu punom uličica i neonskih znakova, sve je izgledalo poput stare istrošene kurve: prljavo, neodrţavano i tuţno. A ljudi? Prvi kvart bio je krcat produktivnim ljudima s planovima. Drugi je u ovo vrijeme mogao ponuditi samo nekoliko skitnica. Upravo je na to Lash i računao. Krenuo je prema mostovima blizancima, prošao prazno parkiralište omeđeno ţičanom ogradom i malo usporio. Kriste... ondje se nalazio ZeroSum prije nego što je srušen. Ugledao je znak da je nekretnina prodana. Eto kako sve funkcionira. Bešćutno, poput prirode, ako izgrade novi klub koji će isto dočekati takav eksplozivan kraj, novi će brzo niknuti na njegovom mjestu. Slično ovoj situaciji s njegovim ocem. Lash je u tren oka zamijenjen nečim što je sam pronašao. Zbog toga se osjećate poput potrošne robe. Zaista. Ispod mostova je brzo pronašao ono što je traţio, mada bi mu bilo draţe da to nije trebao. Njegovo njuškanje ispod nadvoţnjaka izmamilo je otrcane ljude koji su spavali u kartonskim kutijama ili spaljenim automobilima, a njemu je na pamet pala usporedba sa psima lutalicama: izmamila ih je nada da će dobiti hranu, iskustvo ih je činilo sumnjičavima, i bili su prepuni boleština. I otrcane skitnice će dobro doći. Nije bio izbirljiv, a nisu ni oni. Uskoro mu je na suvozačevom mjestu sjedila ţena koja nije uzdisala zbog koţne unutrašnjosti već vrećice kokaina koju joj je pruţio. Malim je prstom zagrabila i usisala prah, a on ju je odvezao do mračnog zaklona ispod mosta. Samo je jedanput ušmrknula. U času se bacio na nju, i bilo da mu je potreba bila tolika, ili je ona bila tako fizički slaba, uspio ju je posve pokoriti dok je ispijao njezinu krv. Imala je okus po prljavoj vodi. Završio je, izašao iz auta, obišao ga i izvukao je van za ovratnik. Bila je blijeda kad ju je pokupio, sada je bila sive boje betona. Uskoro će umrijeti, ako nije već mrtva. 228


Zastao je i pogledao njezino lice, proučio duboke bore u koţi i ispucale kapilare zbog kojih je izgledala nezdravo rumena. Nekoć je bila novorođenče. Davno je bila svjeţa na ovom svijetu. Vrijeme i iskustvo ju je svakako satrlo, i sada će umrijeti poput ţivotinje, sama u prljavštini. Bacio ju je na tlo i sagnuo se kako bi joj zaklopio kapke... Isuse... Kriste. Podigao je dlan i kroz njega pogledao rijeku. Više nije imao trulo meso, sada je imao tamnu sjenu... u obliku ruke s kojom je prije pisao, udarao i vozio. Povukao je rukav kaputa i vidio da mu je zglob i dalje konkretan. Nalet snage prozujao mu je tijelom, gubitak koţe više nije bio nešto što treba ţaliti već nešto čemu se treba radovati. Poput oca... takav će biti sin. Neće završiti poput kurve koju je upio u sebe kad ju je probo. On će biti poput Omege, neće istrunuti... već će se transformirati. Lash je prasnuo u smijeh, naleti radosti iz njegovih prsa uzdigli su se njegovim grlom i iskočili iz njegovih usta. Pao je na koljena pored mrtve ţene i pustio da ga olakšanje... Naglo se savio u stranu i ispovratio nekvalitetnu krv koju je ispio. U stanci je obrisao bradu rukom i pogledao sjajnu krv kako prekriva sjenovit obris koji je nekada bio od krvi i mesa. Ovo nije bio trenutak da se divi svom novom obliku. Nasilno povraćanje toliko je silovito potreslo njegovo tijelo da su ga zaslijepile zvijezde koje su mu prasnule pred očima.

229


Pedeset i prvo poglavlje ayne je sjedila u svojim odajama i gledala krajolik One strane. Zeleni travnjaci, P tulipani i kozja krv protezali su se samo do određene granice, a zatim ih je presjekao red drveća koji je okruţivao travnjak. Mliječno blijedo nebo protezalo se od jedne pahuljaste krošnje do druge, poput zaobljenog poklopca na kovčegu. Iz osobnog je iskustva znala da ako hodate do ruba šume i probijete njezine sjene, na kraju izađete... ondje gdje ste ušli. Jedini izlaz postojao je uz dopuštenje Čuvardjeve. Samo je ona imala ključ nevidljive brave i nije namjeravala pustiti Payne da ode, čak ni u kuću Primuţjaka na Drugoj strani u koju su ostale smjele ići. To je dokazivalo da je dobro znala što je to rodila. Bila je svjesna toga da se Payne više nikada ne bi vratila kad bi je pustila da ode. Payne joj je to i rekla, vriskom tolikom glasnim da su joj bubnjići zavibrirali. Kad je sada razmišljala o tome, njezin je ispad bio iskren, ali strateški nije bio mudar. Bolje da je to zadrţala za sebe pa bi moţda smjela otići na Drugu stranu, i ostati ondje. Na kraju krajeva, majka je ne bi mogla natjerati da se vrati u zemlju ţivih kipova. Barem ne u teoriji. To ju je podsjetilo na Laylu koja se upravo vratila iz posjeta svom muţjaku. Sestra je blistala srećom i satisfakcijom koju Payne nije nikada osjetila. To je donekle opravdalo njezin poriv da napusti ovo mjesto: čak i ako stvarnost na Drugoj strani bude posve različita od onog što je pamtila iz kratkog bijega na slobodu, barem će moći sama odlučivati. Osjećala se kao da je prokleta na neobičan način: bila je ţiva, ali nije gospodarila svojim ţivotom. Jedini način da ode bio je da majku ubije, ali koliko god da ju je mrzila, nije imala namjere to učiniti. Kao prvo, nije bila sigurna da bi pobijedila u tom sukobu. A drugo... već se riješila svoga oca. Ubojstvo majke nije bilo nešto što ju je posebno privlačilo. Oh, ta prošlost, bolna i uţasna. Kako je grozno ne imati izlaza i čekati beskonačnu, dosadnu budućnost s teretom prošlosti previše strašne da bi o njoj razmišljala. San je bio poput dara u usporedbi s ovim mučenjem, kad je bila zaleđena, barem joj um nije mogao lutati i baviti se događajima zbog kojih je ţalila i razmišljati o svemu što neće imati prilike učiniti... »Mogu li ti ponuditi okrepu?« Payne se osvrnula preko ramena. Na ulazu u sobu stajala je Ni’Tko, naklonjena s pladnjem u rukama. »Oh, da, molim.« Payne se otresla morbidnih misli. »Hoćeš li mi se pridruţiti?« »Hvala najljepša, ali posluţit ću te pa idem dalje.« Sluškinja je spustila okrepu na prozorsku dasku pored Payne. »Kad pođeš na borbu s kraljem, vratit ću se da uzmem...« »Smijem li te nešto pitati?« Ni’Tko se opet poklonila. »Ta naravno. Kako ti mogu pomoći?« »Zašto nikada nisi otišla na Drugu stranu poput ostalih?« Uslijedila je duga tišina... a zatim je ţenka šepajući prišla madracu na kojem je Payne spavala. Drhtavim rukama je uredno poravnala posteljinu. »Taj me svijet ne zanima pretjerano«, progovorila je iz dubine halje. »Ovdje sam sigurna. Ondje... ne bih bila.« »Primuţjak je brat snaţne ruke i vješt je s noţem. Nikakvo te zlo ne bi snašlo kad bi se on brinuo za tebe.«

230


Začula je odgovor iz kukuljice. »Ondje okolnosti znaju stvoriti kaos i borbu. Jednostavne odluke imaju posljedice koje znaju biti kobne. Ovdje sve ima svoj red.« Bile su to riječi osobe koja je preţivjela napad na Utočište koji se odvio prije sedamdeset i pet godina, pomislila je Payne. Te su uţasne noći muţjaci s Druge strane probili barijeru i donijeli sa sobom nasilje koje se često susreće u njihovom svijetu. Mnogi su smrtno stradali ili su bili ozlijeđeni, uključujući i tadašnjeg Primuţjaka. Payne je opet pogledala divan, statičan horizont, i shvatila na što Ni’Tko misli, no ipak nije dijelila njezino mišljenje. »Upravo me ovaj red ovdje smeta. Ja bih ţeljela izbjeći ovu laţnost.« »Zar ne moţeš otići kada poţeliš?« »Ne.« »To nije u redu.« Payne je pogledala drugu ţenku, koja je sada preslagivala Payninu odjeću za sparing. »Nikad ne bih očekivala od tebe da kaţeš nešto protiv Čuvardjeve.« »Volim majku naše rase, molim te, nemoj me krivo shvatiti. Ali biti zarobljen, čak i u luksuzu, to nije ispravno. Ja biram da ostanem ovdje i zauvijek ću ostati, međutim, ti bi trebala imati taj izbor da odeš.« »Mislim da ti zavidim.« Ni’Tko se trgnula. »Nemoj to nikada pomisliti.« »Istina je.« U tišini koja je uslijedila Payne se sjetila razgovora koji je vodila s Laylom pored jezerca. Ista razmjena, drugi obrat: tada je Layla bila ta koja je zavidjela Payne što ne čezne za seksom i muţjacima. Sada je Payne zavidjela Ni’Tko što je zadovoljna postojećim. I tako stalno u krug, pomislila je Payne. Okrenula je glavu prema »pogledu« i proučila travu. Svaka je vlat bila savršena, točne visine tako da površina nije nalikovala travnjaku već tepihu. Naravno, to nije postignuto košnjom. Kao što su tulipani vječno cvjetali, a ruţe su uvijek imale bujne latice, kao što nije bilo insekata, korova ili bolesti. Ili rasta. Bilo je ironično što sve izgleda kultivirano, a nitko nije brinuo za to. Na kraju krajeva, kome treba vrtlar, kad imate boga koji moţe sve stvoriti tako da postoji u svom najboljem stanju, i da to tako odrţava. Zbog toga je Ni’Tko bila poput čuda. Dozvoljeno joj je da preţivi ovdje i diše ovaj nezrak mada nije savršena. »Ja ovo ne ţelim«, rekla je Payne. »Uistinu to ne ţelim.« Kada odgovora nije bilo, pogledala je preko ramena... i namrštila se. Ţenka je otišla onako kako je i ušla, bez buke ili pompe, a okolina je bila poboljšana njezinim paţljivim dodirom. Vrisak joj se uzdigao tijelom i Payne je znala da se mora osloboditi. Ili poludjeti.

Na farmi u Caldwellu Xhex je konačno imala priliku ući u kuću kad je policija otišla u pet popodne. Kad su konačno izašli, policajci u plavim uniformama izgledali su kao da ne ţele slobodnu noć, već cijeli tjedan odmora, no, sati gacanja kroz zgrušanu krv znaju tako djelovati na osobu. Sve su zaključali, zapečatili su ulazna i straţnja vrata i okruţili kuću ţutom vrpcom koja označava mjesto zločina. Zatim su sjeli u automobile i odvezli se. 231


»Idemo unutra«, rekla je Sjenama. Dematerijalizirala se i poprimila oblik usred dnevnog boravka, a Trez i iAm bili su joj za petama. Bez potrebe za riječima su se raširili, koračali kroz tu zbrku i traţili stvari koje ljudi ne bi znali potraţiti. Nakon dvadeset minuta u ljigavom prizemlju i prašnjavom prvom katu nisu ništa otkrili. Prokletstvo, osjećala je tijela i emocionalne rešetke označene patnjom, ali bili su poput odraza u vodi, nije ih mogla dohvatiti. »Je li se Rehv javio?« pitala je i podigla čizmu da pogleda dokle je prekrivena krvlju. Do koţe. Ma sjajno. Trez je odmahnuo glavom. »Ne. Mogu ga ponovno nazvati.« »Ne moraš. Sigurno spava.« Sranje, nadala se da je primio njezinu poruku i počeo traţiti vlasnika onih tablica. Stojeći u predvorju, osvrnula se blagovaonicom pa se usredotočila na stol koji je očito korišten poput daske za rezanje. Omegin mali ortak s autom poput Vin Dieselovog morat će se vratiti po novake. Nisu korisni kad su ovako skriveni. Ako ova barijera funkcionira poput one Lasheve, oni neće moći napustiti taj paralelni svijet u kojem se nalaze sve dok ih netko ne oslobodi. Moţda se barijera moţe ukloniti iz daljine? »Moramo ostati duţe«, rekla je. »Da vidimo tko će se još pojaviti.« Zajedno sa Sjenama zauzela je poloţaj u kuhinji, koračala i ostavljala svjeţe krvave otiske na trošnom linoleumu, otiske koji će sigurno zbuniti revne policajce. To nije njezin problem. Pogledala je na sat u hodniku. Proučila je prazne bačve, boce alkohola i limenke piva. Uočila opuške dţointova i prah koji joj je otkrio da su šmrkali kokain. Ponovno je pogledala na sat. Sunce je vani izgledalo kao da se prestalo spuštati, kao da se boji da će ga probosti gole grane drveća. Potraga nije napredovala pa nije imala o čemu razmišljati osim o Johnu. Sigurno ludi sada, sigurno je u svojoj glavi, a to nije stanje u kojem se ţelite suočiti s neprijateljem. Bit će ljut na nju, smeten, nabrijan na pogrešan način. Ali nije mogla razgovarati s njime. On joj ne moţe odgovoriti. A ono što je ţeljela reći nije mogla napisati u poruci. »Što ti je?« pitao je Trez kad se ona počela vrpoljiti. »Ništa. Spremna sam za borbu, a nema mete.« »Sereš.« »Ovaj razgovor je završen.« Deset minuta kasnije opet je zurila u sat na zidu. O zaboga, ne moţe ovo više podnijeti. »Idem u Bratstvo na pola sata«, izlanula je. »Ostanite ovdje. Nazovite me na mobitel ako se netko pojavi.« Dala im je svoj broj, a oni su pametno šutjeli i nisu postavljali pitanja, no s druge strane, Sjene kao i simpati obično znaju što se ljudima događa u glavi. »Primljeno na znanje«, rekao je Trez. »Javit ćemo se ako se što dogodi.« Dematerijalizirala se i pojavila pred vilom Bratstva, prešla je sitnim šljunkom do stepenica veličine bazilike. Ušla je u predvorje i pribliţila lice sigurnosnoj kameri. Fritz je otvorio vrata trenutak kasnije i duboko joj se poklonio. »Dobrodošli kući, gospođo.« 232


Trgnula se na riječ kući. »Ah... hvala.« Osvrnula se praznim predsobljem. »Idem gore.« »Pripremio sam vašu staru sobu.« »Hvala.« Ali nije odlazila onamo. Privučena Johnovom krvi, potrčala je uz centralno stubište i otišla do njegove sobe. Pokucala je i pričekala, a kada nije odgovorio, otvorila je vrata, provirila u tamu i čula zvuk tuša. Trag svjetlosti na tepihu nasuprot njoj dao joj je na znanje da se zatvorio u kupaonici. Prešla je orijentalni tepih, skinula koţnu jaknu i ostavila je na naslonu stolice. Glasno je pokucala na vrata kupaonice. Bez oklijevanja. Vrata su se sama otvorila i otkrila vlaţan zrak i blagu svjetlost lampica iznad jacuzzija. John je stajao iza staklene pregrade, okrenut prema njoj, voda je tekla niz njegova prsa, pločice na trbuhu i bedra. Čim ju je pogledao, reagirao je golemom erekcijom, ali nije se pomaknuo i nije mu bilo drago što je vidi. U stvari, povukao je gornju usnu i zareţao, a to čak nije bilo ono najgore. Potpuno je isključio emocionalnu rešetku pred njom. Blokirao ju je, a ona čak nije mislila da on to radi svjesno: nije mogla pročitati ništa od onog što je ranije tako jasno osjećala. Xhex je podigla desnu ruku i nespretno pokazala: Vratila sam se. Lagano se namrštio. Zatim je puno brţe i vještije pokazao: S podacima za Wratha i Bratstvo. Osjećaš li se poput junaka? Čestitam. Ugasio je vodu, izašao iz tuša i dohvatio ručnik. Nije se prekrio već se obrisao, i bilo je teško ne primijetiti kako mu erekcija poskakuje svakim pokretom i svaki put kad bi se izvio. Nije nikada mislila da će proklinjati svoj periferni vid. »Nisam s nikime razgovarala«, rekla je. Na te je riječi zastao, s ručnikom rastegnutim da si obriše leđa. Prsni mišići su mu iskočili u tom poloţaju i povukli mišiće kukova. Prebacio je ručnik preko ramena. Ostavio ga je tako i pokazao: Zašto si došla ovamo? »Htjela sam te vidjeti.« Kad je čula čeţnju u svom glasu, bilo joj je ţao što nije odgovorila znakovnim jezikom. Zašto? »Bila sam zabrinuta...« Htjela si vidjeti kako guram? Htjela si vidjeti kako je to provesti sedam sati pitajući se jesi li mrtva ili... »Johne...« Povukao je ručnik s ramena i bacio ga u zrak da je prekine. Ţeliš znati kako sam podnio pomisao da si mrtva, da se sama boriš, ili još gore, da si opet oteta? Ţeliš malo nahraniti svoju simpatsku stranu? »Ne, zaboga...« Jesi li sigurna u to? Ne nosiš lance. Moţda si osjetila onu staru glad pa si se vratila... Xhex se okrenula prema vratima jer nije mogla podnijeti svoje emocije; gušile su je krivnja i tuga. John ju je primio za ruku i pritisnuo uza zid, tijelom ju je drţao na mjestu dok je pokazivao blizu njihovih lica. Nema šanse da ću te pustiti da pobjegneš. Nakon onog kroz što sam prošao zbog tebe, ne dopuštam da pobjegneš samo zato što se ti ne moţeš nositi sa sranjima koje si sama stvorila. Ja 233


nisam mogao pobjeći od današnjeg dana. Morao sam ostati ovdje zarobljen unutar ovih zidova pa ćeš ti sada vidjeti kako je to. Ţeljela je pogledati drugamo, ali tada ne bi mogla pratiti što joj rukama poručuje. Ţeliš znati kako sam? Jebeno sam odlučan, eto kako. Ti i ja ćemo večeras okrenuti novi list. Kaţeš da imaš pravo otići za Lashem? E pa imam ga i ja. Svlačionica kod tuševa, pomislila je. Izdaja čije detalje nije znala, ali osjećala je da ima veze s onime što se Johnu dogodilo kad je bio mlad, sam i bespomoćan. Evo kako će se situacija nadalje odvijati i o tome nema pregovaranja. Radit ćemo zajedno da ga pronađemo i ubijemo. Radit ćemo kao tim, što znači da gdje je jedan, ide i drugi. A na kraju će se nekome od nas pruţiti prilika da ga izbrišemo s lica zemlje. Eto, tako stvari stoje. Xhex je izdahnula s olakšanjem, instinktivno znajući da je to pravi odgovor. Nije joj se svidjelo biti na farmi bez njega. Činilo se nekako pogrešno. »Dogovoreno«, rekla je. Na njegovom licu nije vidjela iznenađenje ili zadovoljstvo, pa je zaključila da je imao neki opaki rezervni plan u slučaju da je odbila. Međutim, brzo je otkrila zašto je tako miran. Kada sve to završi, poći ćemo svaki svojim putem. Ovo između nas je gotovo. Sva je krv istekla iz njezine glave i odjednom su joj ruke i stopala utrnuli. Što je bilo glupo. Njegov prijedlog bio je najbolji dogovor s najboljim ishodom: dva borca koja surađuju i kada postignu cilj, nema razloga da između njih i dalje postoji veza. Dapače, upravo je tako zamišljala budućnost kad je tek pobjegla iz Lashevog pakla. Ubiti ga. Pa okončati ovaj uţasan ţivot. Problem je bio u tome što su planovi, koji su prije bili tako jasni, postali nekako mutni. Put koji si je zacrtala u glavi onog trena kad se oslobodila sada je bio skriven zbog muţjaka koji se nag naslanjao na nju. »Dobro«, rekla je promuklim glasom. »U redu.« Te su riječi izazvale kod njega reakciju. Opustio se i poloţio je dlanove pored njene glave. Pogledi su im se sreli, a njezino je tijelo potresao val vrućine. Kada se radilo o Johnu Matthewu, očaj koji je osjećala samo je rasplamsao njezinu ţelju, a sudeći po tome kako je suptilno pribliţio bokove njezinima, i on se tako osjećao. Xhex je podigla ruku i primila ga za vrat. Nije bila njeţna, a nije ni on, kad ga je privukla do usana i silovito ih spojila s njegovima tako da im se jezici nisu milovali već su vodili dvoboj. Začula je zvuk kidanja i shvatila da je njezinu usku majicu rasparao po sredini... Grudima je dotakla njegova gola prsa, bradavicama prelazila po njegovoj koţi, bila je potpuno spremna za njega. Ţeljela ga je u sebi i ta potreba nije bila samo rezultat strasti, praznina koju je osjećala bez njega bila je prava agonija. Sekundu kasnije njezine su koţne hlače završile na podu. Skočila je i ovila noge oko njegova struka. Posegnula je prema njegovoj erekciji, namjestila ga i utisnula pete u njegovu guzicu, što je penetraciju učinilo puno stvarnijom. Utonuo je duboko u nju, a ona ga je cijelog primila, njegovo prodiranje bilo je dovoljno da pokrene divlji orgazam. Na valu vrhunca očnjaci su joj iskočili iz usta, a John je prekinuo njihov poljubac, nagnuo glavu u stranu i otkrio venu. Okus je bio sladak. Snaga koju joj je donio bila je meteorska. Snaţno je pila dok se njegovo tijelo zabijalo u nju i opet je bacilo s te litice i poslalo je u ludi spust koji nije završavao padom, on ju je slijedio, izvio se i skočio bez padobrana, a ona je osjetila potresanje njegovog orgazma. Uslijedila je izuzetno kratka pauza... pa se John opet zario u nju... 234


Ne, nosio ju je prema krevetu u zamračenoj sobi, a svakim korakom se zabijao u nju pa izvlačio i zabijao opet. Pamtila je svaki osjećaj i pohranila ih duboko u um, pretvarajući tako te pokrete u nešto beskonačno i bezvremensko. Nadvio se nad nju, a ona mu je pruţila ono što je on pruţio njoj: ponudila mu je svoju venu i tako zajamčila da će biti najsnaţniji tim koji mogu biti. Partneri. Ali ne oni trajni.

235


Pedeset i drugo poglavlje ok mu je tijelo bilo zauzeto Xhexinim, John se nakratko prisjetio trenutka u D kupaonici dok je čekao da ona pristane na dogovor. Da, zvučao je posve siguran u sebe, ali u stvari nije imao asa u rukavu. Mogla je pristati ili odbiti, a on bi se morao pomiriti s odgovorom. Nije joj mogao zaprijetiti, nije morao blefirati da će se povući, nije ništa imao na raspolaganju. To je shvatio sjedeći na kauču u biljarskoj sobi i pretvarajući se da gleda televiziju s Tohrom. Rehvove riječi cijeli su mu dan odzvanjale glavom. Ona je odabrala svoj kraj priče. John nije bio budala i nije dopuštao da ga to što se zdruţio s njom još više paralizira. Imali su posla i šanse za uspjeh bile su veće ako surađuju. Na kraju krajeva, nisu polazili u lov za običnim degradom. Uostalom, njihova je priča ona o potpunom srazu: stalno su se sudarali i odbijali jedno od drugog, a zatim bi ih nešto privuklo i potaknulo sljedeći kontakt. Ona je bila njegov pirokant i to on nije mogao promijeniti. Međutim, definitivno je mogao prerezati uţe za bungee jumping na kojem je visio. Poţelio je da nema trajnu tetovaţu. Doduše, barem mu je bila na leđima pa je ne mora gledati. No dobro. Sredit će Lasha pa će svaki krenuti svojim putem. A do tada? Pa... Johnove su misli odlutale i ponovno se vratio vrućem seksu i bogatom okusu Xhexine krvi. Nejasno je osjetio kako otpušta miris zdruţivanja, ali ignorirao je to. Neće si dopustiti da izgubi razum samo zbog tog opojnog mirisa. Više neće. Istina, zdruţeni muţjaci bili su osakaćeni bez svojih ţenki, i velik dio njega zauvijek će pripadati njoj. Ali, kvragu, nastavit će ţivjeti. On moţe preţivjeti sve. Silovito se zario dublje u nju i uskoro ih je oboje potresao još jedan orgazam. Odvojio je usne od njezine vene, polizao rane jezikom pa prešao na njezinu dojku. Pomaknuo je nogu i jače joj raširio noge pa se okrenuo na leđa i nju povukao gore. Xhex je preuzela kontrolu. Primila se za njegova ramena, izvijajući bokove tako da joj se ravan trbuh stezao i opuštao dok ga je jahala. Opsovao je, zgrabio je za bokove, stisnuo i osjetio kako joj se mišići napinju pod njegovim rukama. Nastavio je kliziti rukama prema gore, prema mjestu gdje su joj se noge spajale s trupom, prema njezinim usnama koje su ga vodile do njezinog središta. Palcem je ušao u nju istovremeno je masirajući kruţnim pokretima... Na slaboj svjetlosti iz kupaonice gledao ju je kako izvija leđa, kako očnjacima grize donju usnu kako bi prigušila povik. Ţelio joj je reći da bude glasna koliko ţeli, ali nije više mogao razmišljati jer mu je tijelo potresao silovit orgazam pa je zaklopio oči. Povratio je kontrolu nad disanjem i osjetio da ona staje kako bi duboko udahnula... a zatim je promijenila poloţaj. Otvorio je oči i umalo opet svršio. Nagnula se prema natrag i oslonila na njegove noge, balansirajući teţinu tijela na njegovim potkoljenicama. Noge je podigla uz njegove bokove što mu je pruţilo nevjerojatan pogled... i to prije nego što se počela kretati. Pogled na njega kako izlazi sjajan i debeo iz nje, njegov ud otkriven sve do vrha glavića, još ga je jedanput poslao preko ruba. Ona nije stala. On nije ni ţelio da stane. John je poţelio da moţe duţe gledati njihova tijela, njezine bradavice, izbočenu bradu i glatku snagu njezina tijela dok ga je primala u sebe ţestoko i duboko. Ţelio je

236


zauvijek ostati zarobljen u njoj. Ali to je bio njegov problem s njom, problem koji je odlučio riješiti. Svršili su istovremeno, on ju je zgrabio za vitke gleţnjeve, a ona je uzviknula njegovo ime. Uslijedilo je teško disanje, a zrak je postao hladniji. Gipko je sišla s njega prebacivši jednu nogu preko njegove glave i bešumno skočivši na pod pored kreveta. Pogledala ga je preko ramena pri čemu je elegantno izvila leđa. »Smijem se istuširati?« Kimnuo je, a ona se sigurnim dugim koracima uputila u njegovu kupaonicu, bez obzira na to što su tek završili, osjetio je snaţnu potrebu da je uzme s leđa. Trenutak kasnije začuo je mlaz vode pa njezin glas. »Ljudska policija je bila na mjestu zločina.« John je izašao iz kreveta ţudeći za još informacija. Ušao je u kupaonicu, a ona se okrenula pod tušem i izvila leđa da ispere šampon iz kose. »Kuća je vrvjela od policajaca, ali novaci su skriveni na isti način na koji sam ja bila, ljudi su samo vidjeli krvi do koljena. Lashu nije bilo ni traga ni glasa, ali prošao je trkaći auto koji je vozio netko tko je mirisao poput umjetnih jagoda. Javila sam Rehvu broj tablica da ih prenese Vishousu, a sada ću poći izvijestiti Wratha.« Pogledala ga je, a on je pokazao: Vraćamo se čim padne mrak. »Tako je.«

Qhuinn se probudio sam, Laylu je poslao na Onu stranu nakon što su se još malo zabavili. Htio ju je odmah poslati natrag, ali zagrljaj na rastanku je odveo do drugih stvari... Međutim, još je uvijek bila djevica. Nije više bila nedirnuta, ali tehnički je bila djevica... Činilo se da na svijetu postoji dvoje ljudi s kojima ne moţe spavati. Ako se taj trend nastavi, počet će ţivjeti u celibatu. Uspravio se na krevetu, a u glavi mu je nabijalo, bio je to pouzdan dokaz da je Herradura dostojan suparnik. Protrljao je lice i prisjetio se poljupca s Odabranicom. Naučio ju je kako se to radi, kako sisati i milovati, kako otvoriti usta i pustiti tuđi jezik u njih, kako istraţiti tuđa usta. Brzo je učila. A opet, nije mu bilo teško situaciju zadrţati pod kontrolom. Način na koji ga je gledala ubijao je njegovu ţelju da završi to što je započeo. Kad su se upustili u taj istraţivalački projekt sa seksom, mislio je da ona jednostavno ţeli praktično znanje nakon što je upila znanje iz knjiga. Ali s njene strane to je brzo preraslo u nešto više. Vidio joj je zvijezde u očima, kao da je on ključ vrata koja je drţe zaključanu u njoj samoj, kao da samo on moţe povući teški zasun i osloboditi je. Kao da je on njezina budućnost. To je bilo prilično ironično, jer je u teoriji bila savršena za njega. Mogla bi trajno riješiti njegov problem sa zdruţivanjem. Samo što se nije mogao zagrijati za tu ideju. Tako da nije bilo šanse da će on preuzeti odgovornost za njezine nade i snove. Nije bilo šanse da će s njom ići do kraja. Već ju je zavela maštarija koju je stvorila o njemu, 237


stvari bi se samo pogoršale kad bi zaista vodio ljubav s njom. Kad ste neiskusni, moţete lako zamijeniti takav tjelesni ushit s nečim dubljim i značajnijim. Kvragu, takva se zabluda događa i iskusnijim osobama. Recimo, ona ţenska u salonu za tetovaţu koja mu je dala svoj broj. Nije mu padalo na pamet nazvati je ni prije ni za vrijeme ni poslije svega. Nije joj čak pamtio ime, i to ga nije nimalo smetalo. Ţena koja je spremna na seks na javnom mjestu u društvu još trojice muţjaka nije netko s kime on ţeli biti u vezi. To zvuči grubo, da. Ali on nema dvostruka mjerila. Ni sebe nije poštovao i svoje je primitivne i niske standarde osuđivao s jednakim gađenjem. Ali Layla nije znala što je on radio s ljudima poslije svog prijelaza... sav taj seks u zahodima, uličicama i mračnim kutovima klubova, sav taj prljavi seks zahvaljujući kojem je sada znao točno što činiti s njezinim tijelom. S bilo kojim tijelom, muškim ili ţenskim. Sranje. Sad se pitao kako je Blay proveo dan. Qhuinn je dohvatio mobitel i rasklopio ga. Otvorio je poruku koju je Blay poslao s nepoznatog broja i pročitao je nekoliko puta. Sigurno je to poslao sa Saxtonovog mobitela. Vjerojatno iz njegovog kreveta. Qhuinn je bacio BlackBerry na stol i ustao. U kupaonici nije upa lio svjetla jer zaista nije ţelio znati kako izgleda u trapericama i majici u kojima je spavao. Sigurno očajno. Umivao se kad je začuo suptilno zujanje roleta koje se diţu s prozora. Drţeći bočicu pjene za brijanje, dok mu je voda kapala s lica, pogledao je u novu noć. Na mjesečini je vidio da su pupovi bijele breze još malo narasli pa je zaključio da je dan bio topao. Nije povlačio nikakve paralele s buđenjem Blayeve seksualnosti. Uz pomoć Qhuinnovog vlastitog rođaka. Gadeći se sam sebi, preskočio je brijanje i izašao iz sobe. Krenuo je prema kuhinji, onoliko brzo koliko se usudio s obzirom na pritisak u glavi zbog kojeg se zabrinuo za zdravlje i postojanost svojih očnih ţivaca. U Fritzovom carstvu si je skuhao vrč kave, a slugani su uţurbano radili oko njega pripremajući prvi obrok. Bilo mu je drago što su zaokupljeni. Ponekad, kad se i iznutra i izvana osjećate usrano, poţelite si sami skuhati kavu. Ponos je bitan u takvim trenucima. Doduše, u prvom je pokušaju zaboravio dodati kavu pa je skuhao vrč vode. Iz drugog pokušaja je uspio. Izlazio je iz blagovaonice s termosicom punom tamnosmeđeg čudotvornog napitka i bočicom aspirina kad je Fritz otvorio ulazna vrata. Ušao je par koji je zajamčio da će Qhuinn u bliskoj budućnosti trebati puno aspirina: u kuću su, ruku pod ruku, ušli Blay i Saxton. U prvi je tren umalo posesivno zareţao i poţelio uskočiti u terenac i parkirati ga između njih dvojice, sve dok nije shvatio da su zagrljeni iz medicinskih razloga. Saxton nije bio pretjerano stabilan na nogama, a netko mu je lice očito pretvorio u vreću za udaranje. Qhuinn je sada zareţao iz drugog razloga. »Tko ti je to učinio?« Sigurno ne njegova obitelj. Oni nisu imali problema s njegovim ţivotnim izborom. »Reci mi«, zahtijevao je. A poslije toga Blay moţe pojasniti kako je dovraga mogao dovući stranca u sjedište Bratstva i dom Prve obitelji.

238


A treće je pitanje: Kako vam je bilo? Ali njega neće postaviti. Ostat će mu u grlu i gušiti ga. Saxton se nasmiješio. Donekle. Nije baš mogao pomicati gornju usnu. »Samo obično ljudsko smeće, nema potrebe za takvim emocijama.« »Jebeš to. I zašto si ga doveo ovamo?« Qhuinn se zagledao u Blaya i pokušao ne traţiti znakove koţe nadraţene od grebanja bradom. »On ne moţe biti ovdje. Ne moţeš ga dovesti...« Prekinuo ga je Wrathov duboki bariton koji je zaorio s kata i ispunio predvorje. »Blay se nije šalio kad te opisao. Zaista si dobio po njušci, sine.« Saxton je dahnuo i poklonio se. »Oprostite mi, Vaše veličanstvo, što ne pruţam ljepši prizor. Iznimno je ljubazno od vas što ste mi pruţili dobrodošlicu.« »Pomogao si mi kad mi je trebalo. Ja uvijek vraćam usluge. Međutim, ako na bilo koji način ugroziš moj dom, odrezat ću ti jaja i nahraniti te njima.« Oboţavam Wratha, pomislio je Qhuinn. Saxton se opet poklonio. »Razumijem.« Wrath nije gledao niz stepenice, sunčane naočale stajale su mu ravno na nosu pa je izgledalo kao da proučava freske na velikom stropu. No iako je bio slijep, ništa mu nije promaklo. »Osjećam da je Qhuinn skuhao kavu, to će ti pomoći, a Fritz ti je zagrijao sobu. Ţeliš li pojesti što prije hranjenja?« Hranjenja? Hranjenja? Qhuinn nije volio ţivjeti u neznanju, čak ni kad se radilo o sitnicama poput toga što je za večeru. Saxton u palači s Blayem i spominje se ispijanje krvi? Vrhovi očnjaka su mu zabridjeli jer nije znao što misliti o svemu tome. Saxton se još jedanput poklonio. »Uistinu ste divan domaćin.« »Fritz, donesi mu klopu. Odabranica će stići uskoro.« Pit će krv Odabranice? Kriste, kakvu je uslugu Saxton učinio za kralja? Čije je dupe spasio? »I doktorica će te pregledati.« Wrath je pruţio dlan. »Ne. Njušim bol koju osjećaš, osjećam je poput spoja benzina i čilija u sinusima. A sada pokret. Pazi na sebe, a poslije ćemo razgovarati.« Wrath i George su se okrenuli i udaljili, a Qhuinn se poveo za Friztovom ljubaznošću koračajući za batlerom koji ih je polako vodio uza stube. Ostarjeli je slugan zbog Saxtonovog tromog hoda stao na vrhu stepenica i izvadio rupčić kako bi ulaštio izrezbarene mjedene ukrase. Qhuinn nije imao druge nego čekati pa je otvorio bočicu i uzeo šaku aspirina te kroz otvorena vrata Wrathove radne sobe vidio da John i Xhex razgovaraju s V.-om i Wrathom, svo četvero stajalo je iznad mape koju su raširili na stolu. »Kakva spektakularna palača«, rekao je Saxton koji je stao da dođe do daha. Naslonjen na Blaya jebeno je savršeno pristajao ispod njegove ruke. Gad bijedni. »Moj gospodar Darius ga je sagradio.« Fritzove drevne vodenaste oči preletjele su zidovima pa se skrasile na mozaiku stabla jabuke ispod njih. »Oduvijek je ţelio da ovo bude sjedište Bratstva... zgradu je sazidao kako bi udovoljavala svim njihovim potrebama. Bio bi tako zadovoljan.« »Nastavimo«, rekao je Saxton. »Volio bih vidjeti još.« 239


Nastavili su hodnikom s kipovima. Pored Tohrove sobe. Pored Qhuinnove i sobe Johna Matthewa. Pored Blayeve... i stigli do sobe pored njegove. Zašto ne dalje niz hodnik, pomislio je Qhuinn. Zašto ne u podrum? »Donijet ću vam hranu.« Fritz je ušao u sobu i još jedanput provjerio da je sve u redu. »Utipkajte zvjezdicu jedan ako me trebate prije nego što se vratim ili u bilo koje drugo doba.« Batler se poklonio i otišao, a za njim je ostala neugoda. Situaciju nije popravilo to što je Blay odveo Saxtona do kreveta i pomogao mu da legne. Gad je nosio sjajno sivo odijelo. I prsluk. Qhuinn, koji je nosio odjeću u kojoj je spavao, osjećao se kao da je odjeven u vreću za smeće. Uspravio se, da barem visinom pobijedi Saxa i rekao: »To su napravili oni tipovi iz cigar bara. Oni jebeni šupci, zar ne?« Blay se ukočio, a Saxton kratko nasmijao. »Znači naš zajednički prijatelj Blaylock ti je ispričao o našem spoju? Pitao sam se što radi na mom mobitelu u kupaonici.« Da, kako god. To je zaključio dedukcijom, a ne telefonskim razgovorima. Blay mu je samo poslao jednu poruku. Jednu bijednu kratku poruku u kojoj nije ni pitao kako je... Isuse. Zar on zaista pizdi da poruka nije bila dovoljno pristojna? Zar je zaista takva pičkica? Zaključio je da je, iako ispod traperica ne nosi gaćice. Fokusirao se na razgovor i odbrusio: »Jesu li to bili oni?« Blay je šutio, a Saxton je uzdahnuo. »Da. Bojim se da su osjetili potrebu da se izraze, odnosno, osjetio ju je glavni majmun u toj skupini.« Pogledao je Blaya ispod obrva. »Vidiš, ja sam ljubavnik, a ne borac.« Poslije te bombe Blay je brzo pokušao ispuniti tišinu. »Selena će brzo stići. Svidjet će ti se.« Hvala bogu da nisu pozvali Laylu, pomislio je Qhuinn iz nekog neobjašnjivog razloga... Uslijedila je tišina gusta poput katrana, koja je mirisala po krivnji. »Moţemo li razgovarati«, odjednom je Qhuinn rekao Blayu. »Na hodniku.« To nije bila molba. Fritz je stigao s pladnjem, a Qhuinn istupio iz sobe i pričekao na hodniku okrenut prema mišićavom kipu. To ga je pak podsjetilo na golog Blaya. Otvorio je termosicu i otpio gutljaj kave, spalio grlo i svejedno otpio još malo. Kad je Fritz otišao, Blay je izašao i zatvorio vrata. »Što je?« »Ne vjerujem da si ga doveo ovamo.« Blay se trgnuo i namrštio. »Vidio si mu lice. Kako sam ga mogao ostaviti? Ozlijeđen je, ne zacjeljuje dobro i mora se hraniti. A Phury nikada ne bi Odabranicama dozvolio da se samo pojave negdje u svijetu. Ovo je bio jedini siguran način da se to izvede.« »Zašto mu nisi našao nekog drugog? Ne mora se hraniti iz Odabranice.« »Molim?« Jače se namrštio. »To je tvoj rođak, Qhuinne.« »Svjestan sam toga.« Zvučao je tako sitničavo. »Samo ne razumijem zašto vučeš veze za njega.« Sere. Znao je on dobro razlog. Blay se okrenuo. »Vraćam se unutra...« »Je li on tvoj ljubavnik?« 240


To ga je zaustavilo. Ukopao se poput grčkog kipa s rukom na kvaki. Blay ga je hladno pogledao preko ramena. »To se tebe ne tiče.« Qhuinn je polako izdahnuo s olakšanjem kad se na Blayevom licu nije pojavilo crvenilo. »Nije. Nisi bio s njime.« »Ostavi me ne miru, Qhuinn. Jednostavno... ostavi me na miru.« Zatvorio je vrata za sobom, a Qhuinn je opsovao ispod glasa i zapitao se hoće li to ikada moći učiniti. Ne u skoroj budućnosti, rekao je glas u njegovoj glavi. A moţda i nikada.

241


Pedeset i treće poglavlje ash se probudio s licem u prljavštini i osjetio kako mu netko kopa po L dţepovima. Pokušao se okrenuti, a nešto tvrdo ga je primilo za potiljak i gurnulo prema dolje. Dlan. Ljudski dlan. »Uzmi ključeve od auta!« prosiktao je netko slijeva. Bilo ih je dvoje. Dva čovjeka koji su smrdjeli na crack i ustajali znoj. Čovjek je krenuo prema drugom dţepu, a Lash ga je ulovio za zglob, povukao pa poskočio i zamijenio mjesta s lopovom. Tip je zinuo u čudu, a Lash otkrio očnjake i nasrnuo, odgrizao mu je rumenu koţu s obraza i izloţio kost, a trenutak kasnije mu je pregrizao grlo. Tip koji je izdao naredbu da pronađe ključeve sada je glasno vikao. Prestao je kad je Lash izvadio noţ i bacio mu ga u leđa, ulovio ga je u bijegu točno između lopatica. Kučkin sin je poletio prema tlu, a Lash šakom opalio sljepoočnicu tipa koji mu je ranije sjedio na leđima. Kad je riješio tu prijetnju, Lash je opet osjetio slabost, klonuo je i pomislio da će opet povratiti. Nije baš bio u idealnom stanju, pogotovo jer je čovjek kojeg je pogodio u leđa počeo stenjati i grebati zemlju kao da ima namjeru pobjeći. Lash se natjerao da ustane i prišao mu je. Stao je iznad njega, jednu nogu mu poloţio na guzicu i iščupao mu noţ iz leđa. Nogom je okrenuo svoju metu i zamahnuo rukom... Htio mu je noţ zariti u prsa kad je shvatio da je gad snaţne građe i mišićav. Raskolačene oči su mu rekle da očito puši crack, ali bio je mlad pa mu razorna ovisnost još nije uništila tijelo. Kučkinom sinu se posrećilo. Zbog hira i dobrog tijela neće postati truplo već eksperiment. Lash mu nije zario noţ u srce već mu je prerezao ţile na zapešćima i zarezao vratnu ţilu. Crvena krv natopila je zemlju, čovjek je počeo stenjati, a Lash je pogledao prema autu koji kao da je bio udaljen stotinama kilometara. Trebao je energiju. Trebao je... Pun pogodak. Dok je čovjeku krv istjecala iz tijela, Lash se odvukao do mercedesa, otvorio prtljaţnik i podigao tepih. Bez problema je izvukao ploču koja je inače skrivala rezervnu gumu. Vrijeme je za buđenje. Kilogram kokaina odavno je trebalo prepakirati za uličnu prodaju, ali svijet je eksplodirao i kokain je ostao ondje gdje ga je gospodin D. spremio. Lash je obrisao noţ o hlače, probušio rub kocke omotane folijom i umočio vrh oštrice. Ušmrkao je kokain s oštrice, napunivši prvo desnu pa lijevu nepostojeću nosnicu. Za svaki slučaj, sve je to još jedanput ponovio. Pa još jedanput. Šmrkao je da sve dobro povuče i osjetio spasonosnu navalu energije. Ţivnuo je i sada je mogao nastaviti iako je povratio i onesvijestio se. Nije znao zašto ima te probleme... Moţda je krv one ulične kurve bila nečista, moţda se ne mijenja samo Lashevo tijelo već i unutarnja kemija. U svakom slučaju, trebat će taj prah dok se situacija ne stabilizira. Prah je funkcionirao. Osjećao se fantastično. Opet je sakrio svoju zalihu i vratio se drogerašu. Hladnoća je oteţavala istjecanje krvi, a čekanje da šupak iskrvari nije bila najbolja ideja, iako su ispod mosta bili dobro

242


skriveni. Poprilično nadrogiran, Lash je prišao mrtvacu kojeg je izmasakrirao, raskopčao njegovu prljavu jaknu i istrgao majicu koju je ispod nosio na trake veličine zavoja. Jebeš njegovog oca. Jebeš malog govnara. Stvorit će svoju vojsku. Počevši s ovim nabitim ovisnikom. Nije mu trebalo dugo da ovije čovjekove rane pa ga je podigao i bacio u prtljaţnik, s jednakom paţnjom koju taksisti poklanjaju jeftinoj prtljazi. Dok je vozio ispod mosta, pogledom je zvjerao okolo. Sranje... svaki auto koji je vidio, od onih na cesti pored njega do onih koji su projurili po autoputu, svaki od njih bio je neoznačeno policijsko vozilo. Bio je siguran u to. To su bili policajci. Ljudi sa značkama promatrali su njegov auto. Policija, murja, policija, murja... Krenuo je prema ranču i uspio uloviti crveno na svakom semaforu. Prisiljen stati, gledao je ravno pred sebe i molio se da svi policajci iza i ispred njega ne osjete da u autu vozi čovjeka koji umire i hrpu droge. Nije imao dovoljno energije da se nosi s time ako ga zaustave. Uostalom, to će mu uništiti raspoloţenje. Konačno se osjećao kao onaj stari, u ţilama je osjećao svaki otkucaj srca, čelična kopita kokaina tutnjala su mu mozgom i stvarala kakofoniju kreativnog nadahnuća... Čekaj. O čemu je ono razmišljao? Nije ni vaţno. Napola formirane misli letjele su mu glavom, nastajale i rasplinjavale se, a svaka je bila briljantna. Benloise, mora doći do Benloisea i ponovno uspostaviti kontakt s njime. Mora napraviti više svojih degrada. Mora pronaći malog govnara, probosti ga i vratiti Omegi. Sjebati oca kao što je on sjebao njega. Pojebati Xhex opet. Vratiti se na farmu i boriti se protiv Bratstva. Novac, novac, novac, novac mu treba. Prolazio je pored jednog od caldwellskih parkova kad je maknuo nogu s gasa. Prvo nije bio siguran je li dobro vidio... ili zamišlja zbog droge. Ali ne... Ono što je ugledao u sjeni pored fontane bila je prilika koju je i sam planirao stvoriti. Ili oteti po potrebi. Skrenuo je na parking, ugasio motor i izvadio noţ. Obišao je poklopac motora, donekle svjestan toga da ne razmišlja jasno, ali to mu nije smetalo dok je letio u kokainskom deliriju.

John Matthew poprimio je oblik okruţen borovima i grmljem zajedno sa Xhex, Qhuinnom, Butchom, V.-om i Rhageom. Oronula farma pred njima bila je okruţena ţutom policijskom vrpcom pa je mjesto izgledalo kao iz serije Zakon i red. Iako, da je to zaista serija, televizija bez mirisa ne bi prenijela točnu sliku situacije, koliko god snimatelj bio dobar. Iako su stajali na svjeţem zraku, miris krvi bio je toliko jak da je poţelio pročistiti grlo. Bratstvo se podijelilo u dvije skupine kako bi temeljito istraţili Lashevu dojavu; druga je skupina otišla na adresu vlasnika tablica nabrijanog Civica. Trez i iAm upravo su otišli kako bi se pozabavili svojim poslom, ali bili su se spremni vratiti čim zatreba. Sjene nisu ništa posebno uočile nakon što ih je Xhex ostavila, osim da se detektiv de la Cruz 243


vratio, ostao sat vremena pa opet otišao. John je proučavao scenu pred sobom i više pozornosti poklanjao sjenama nego onome što je osvjetljavao mjesec. Zaklopio je oči i oslobodio instinkte, uzde je prepustio u ruke neopisivog i nevidljivog osjetila u svojim grudima. Nije znao zašto to radi u takvim trenucima: jednostavno bi osjetio taj poriv, a uvjerenje da je to već učinio, s dobrim rezultatima, bilo je tako jako da mu nije mogao odoljeti. Da, osjetio je da nešto ne štima... unutra je bilo duhova. Podsjetilo ga je na osjećaj koji ga je obuzeo u onoj uţasnoj spavaćoj sobi u kojoj mu je Xhex bila tako blizu, a opet tako daleko. I nju je osjetio, ali nije se mogao povezati s njome. »Tijela su unutra«, rekla je Xhex. »Samo ih ne vidimo i ne moţemo do njih. Ali kaţem vam... unutra su.« »Onda nemamo što raditi ovdje«, rekao je V. i dematerijalizirao se. Rhage ga je slijedio i pojavio se u samoj kući, a Butch je potrošio nešto više energije i prešao goli travnjak s isukanim pištoljem koji je nosio uz bok. Virio je kroz prozore dok nije stigao do straţnjih vrata koja mu je V. otvorio. »Ideš unutra?« pitala je Xhex. John je paţljivo pokazao tako da ona vidi njegovu poruku. Već si nam rekla kakva je situacija unutra. Mene više zanima tko će se pojaviti na ulaznim vratima. »Slaţem se.« Braća su se tiho vratila jedan po jedan. V. je tiho progovorio. »Ako pretpostavimo da se Lash jednostavno ne hvali svojim novacima i ako pretpostavimo da Xhex ima pravo...« »Ne moraš pretpostavljati«, dobacila je. »Imam pravo.« »... onda se osoba koja je preobrazila ove jadnike mora vratiti.« »Bravo, Sherlock.« V. ju je hladno pogledao. »Smanji doţivljaj, dušice.« John se uspravio, misleći da mu se, koliko god volio brata, nije sviđao taj ton. Xhex se očito slagala s njime. »Još mi jednom reci dušice i to će biti posljednja riječ koju...« »Ne prijeti mi, duš...« Butch je V.-u prišao s leđa i začepio mu rukom usta, a John je primio Xhex za ruku kako bi je primirio i hladno pogledao prema V.-u. Nikada nije razumio netrpeljivost između njih dvoje, iako ona postoji otkad pamti... Namrštio se. Trenutak je prošao i Butch je gledao u tlo. Xhex se zagledala u krošnju iznad V.-ovog ramena. V. je reţao i proučavao svoje nokte. Nešto ne štima ovdje, pomislio je John. Isuse... V. nije imao razloga da ne voli Xhex, u stvari, baš je takve ţenke inače poštovao. Osim, naravno, ako nije bila s Butchem... V. je bio posesivan prema svima koji su bili s njegovim najboljim prijateljem, osim njegove šelan. John je prekinuo taj tok misli, nije trebao te podatke. Butch je bio posve odan svojoj Marissi tako da ako se išta dogodilo između njega i Xhex... to je bilo davno. Vjerojatno prije nego što je upoznala Johna, ili moţda dok još nije prošao kroz prijelaz. Prošlost je prošlost. Uostalom, ne bi smio...

244


Srećom, sve daljnje misli na tu temu prekinuo je auto koji je prošao ispred farme. Istog trena svi su se usredotočili na auto isfriziran do te mjere da je izgledao poput odjeće koju bi dvanaestogodišnja djevojčica poţeljela u svom ormaru. Ono, 1985. godine. Sivo, kričavo ţuto i Barbie rozo. Zbilja? Zbilja je mislio da to dobro izgleda? Čovječe, ako je iza upravljača sjedio degrad, upravo je Johnu pruţio još jedan razlog da ga ubije. »To je nabrijana Honda«, šapnula je Xhex. »To je taj auto.« Istog trena u krajoliku je došlo do suptilne promjene, kao da je odozgo povučena ploča koja ih je prekrila. Srećom, slika im se pred očima zamutila samo na tren, dok se ploča nije smjestila, zatim se sve opet raščistilo. »Podigao sam mis«, rekao je V. »Koji šupak. Taj auto je previše uočljiv za ovaj dio grada.« »Auto?« frknuo je Rhage. »Daj molim te. To je šivaća mašina za koji je pričvrstio spojler. Gutao bi prašinu mog dţipa u četvrtoj.« Iza leđa su začuli neobičan zvuk pa se John okrenuo. Kao i trojica braće. »Što je?« narogušila se Xhex i prekriţila ruke preko prsa. »Ja se mogu smijati. A to je bilo... prilično smiješno.« Rhage je procvao. »Znao sam da si mi simpatična.« Šivaća mašina je prošla kraj kuće i vratila se... okrenula se i po treći put prošla. »Ovo postaje zaista dosadno.« Rhage se ljuljao na petama, a oči su mu bljesnule neonski plavim sjajem, što je značilo da je i njegovoj zvijeri dosadno i da je nestrpljiva. To nikada nije bilo dobro. »Mogu mu skočiti na auto i izvući gada kroz staklo.« »Bolje je pričekati i postaviti zamku«, tiho je rekla Xhex, a John je baš mislio isto to. Tip za upravljačem moţda je bio daltonist što se ticalo biranja boje za auto, ali nije bio potpuni debil. Odvezao se dalje i pet minuta kasnije, baš kada je Rhage umalo izgubio kontrolu od nestrpljenja, degrad je pješice izašao iz polja kukuruza iza kuće. »Mali je poput lasice«, tiho je rekao Rhage. »Male, prevrtljive lasice.« Istina, ali lasica je sa sobom vodila pojačanje, dva tipa prevelika da stanu u njegov auto. Očito su se sastali negdje drugdje i ostavili i drugi auto. I pametno su odabrali pristup. Nisu se ţurili već su proučili travnjak, kuću i šumu. Zahvaljujući V.-u, vidjeli su drveće među kojim se skrivao njihov neprijatelj, ali moći će uočiti samo krajolik. Vishousov mis bio je optička iluzija koja je učinkovito zamutila nevolje u koju se neprijatelj spremao ušetati. Trojac je otišao do straţnje strane kuće, a čizme su im škripale na hladnoj, krutoj travi. Trenutak kasnije začula se lomljava razbijenog stakla. John je pokazao: Idem bliţe. »Čekaj...« V.-ov glas nije nimalo usporio Johna, niti psovke koje je čuo za sobom prije nego što se materijalizirao pored kuće. Tako da je prvi ugledao tijela kad su postala vidljiva. Čim se lasica popela u kuću kroz kuhinjski prozor, kuća je zadrhtala i... Prizor kao iz Teksaškog masakra motornom pilom. Od dnevnog boravka kroz hodnik do blagovaonice, dvadesetak tipova bilo je poslagano glava okrenutih prema straţnjoj strani kuće, a stopala prema ulazu. Poput lutaka. Grotesknih golih lutaka s crnom bljuvotinom na licima i rukama i nogama kojima su polako trzali. John je osjetio Xhex i ostale kako se pojavljuju iza njega na prozoru u trenutku kad je 245


lasica ušetala u sobu. »Jebeno!« povikao je klinac i osvrnuo se. »To!« Njegov trijumfalni smijeh graničio je s histerijom, što bi moţda bilo uznemirujuće da nije bio okruţen krvlju i crijevima. Ovako je njegov grakat djelovao više poput uţasnog klišea. Doduše, kao i auto. Netko je opsjednut Vin Dieselom. »Vi ste moja vojska«, povikao je krvavim tipovima na podu. »Vladat ćemo Caldwellom! Diţite se s guzica, vrijeme je za posao! Zajedno ćemo...« »Jedva čekam da ubijem ovo malo govno«, tiho je dobacio Rhage. »Samo da ga začepim.« Definitivno. Šupak se ufurao u ulogu Mussolinija, govor je bio o preuzimanju i zvučao dobro za ego, ali u stvari nije ništa značio. Ključan je bio samo odgovor jadnih kučkinih sinova na podu... Moţda je Omega dobro odabrao. Činilo se da lutke na podu padaju na te riječi. Okupljeni masakrirani, iskrvavljeni, reanimirani bivši ljudi, sada bića bez duše, su se pokrenuli, podigli trupla s poda i poslušali lasičinu naredbu da ustanu. Šteta što im je trud uzaludan. »Na tri«, šapnuo je Vishous. Xhex je odbrojila. »Jedan... dva... tri...«

246


Pedeset i četvrto poglavlje im je mrak obavio krajolik i zavio zemlju elegantnom tamom., Darius se dematerijalizirao iz svog skromnog doma i poprimio oblik na obali oceana s Tohrmentom. »Koliba« koju im je simpat opisao u stvari je bila kameno zdanje impresivne veličine. Unutra su vidjeli upaljene svijeće, ali dok su se Darius i njegov štićenik ţurno probijali kroz zaraslo bilje, nisu unutra vidjeli znakove ţivota. Nitko nije prošao ispred prozora. Psi nisu lajali u znak upozorenja. Hladan, miran povjetarac nije donosio mirise hrane iz kuhinje. Međutim, u polju su ugledali konja, a uz štalu kola. A bio je tu i silan osjećaj tjeskobe. »Simpat je unutra«, tiho je rekao Darius i očima proučio ne samo ono vidljivo već i ono skriveno. Nisu mogli znati nalazi li se u kući više od jednog ţderača grijeha, jer je jedan bio dovoljan da podigne barikadu straha. I nisu mogli znati je li to simpat kojeg traţe. Barem ne dokle god ne uđu u kuću. Darius je zaklopio oči i pustio osjetilima da probiju zidove kuće, pokušao je odrediti postoji li opasnost čulima koja nisu bila vid i sluh. Doista, ponekad je više vjerovao u ono što je znao da je istinito nego u ono što je vidio. Da, osjećao je da je unutra nešto. Unutar kamenih zidova osjetio je uţurbano kretanje. Simpat je bio svjestan njihovog dolaska. Darius je kimnuo Tohrmentu i zajedno su riskirali i pokušali se dematerijalizirati u dnevnom boravku. Metal u zidovima nije im dopustio da probiju debele zidove i morali su se oformiti pred hladnim zidom kuće. Dariusa to nije nimalo smelo već je laktom prekrivenim koţom razbio prozor s mutnim staklom, primio letvice i izvukao okvir prozora. Odbacio ga je i uletio poput vjetra zajedno s Tohrmentom, te poprimio tjelesni oblik tek u dnevnom boravku... Na vrijeme da vidi crveni bljesak kako prolazi kroz vrata prema straţnjem dijelu kuće. Sporazumni bez riječi, Tohrment i on krenuli su u potjeru i stigli su do izlaza u trenutku kad je škljocnula brava. Bakreni mehanizam. To je značilo da ga se ne moţe otključati umom. »Odmaknite se«, rekao je Tohrment i izvadio pištolj. Darius je stao u stranu, hitac je ispaljen, a zatim je ramenom poletio na vrata i otvorio ih. Stepenice pred njima bila su mračne, samo su u daljini vidjeli slabu svjetlost. Udarali su čizmama trčeći niz stepenice pa jurnuli preko zemljanog poda, jureći za lampionom... i mirisom vampirske krvi koju su osjećali u zraku. Darius je osjećao hitnost u venama, bijes pomiješan s očajem. Ţelio je vratiti ţenku... Najdraţa Čuvardjevo, sigurno je uţasno patila... Začuli su lupanje, a zatim je u podzemnom tunelu zavladao potpuni mrak. Darius nije usporio već je nastavio juriti, rukom je pratio zid kako bi nastavio trčati ravno. Za njegovim petama Tohrment je isto trčao, a odjeci njihovih čizama pomogli su Dariusu odrediti gdje je kraj hodnika. Stao je na vrijeme i rukama napipao polugu na vratima. Simpat ih se nije potrudio zaključati za sobom. Darius je širom otvorio teška drvena vrata, duboko udahnuo svjeţi zrak i ugledao svjetlost lampiona kako odmiče preko travnjaka. Dematerijalizirao se i pojavio na tom mjestu, presjekao je put simpatu i vampirici pored štale tako da je otmičar bio primoran stati. Grehoţder je drhtavim rukama podigao noţ prema grlu svoje taokinje. »Ubit ću je!« zavrištao je. »Ubit ću je!« Ţenka se nije opirala stojeći uz njega, nije se odmaknula, nije molila da je se spasi ili oslobodi. Samo je gledala pred sebe, a njezine oči bile su beţivotne na tuţnom licu. Darius još nije ugledao

Ĉ

247


bljeđu put na svjetlosti mjesečine. Doista, srce Samposoneove kćeri sigurno je kucalo u njezinim grudima, ali duša joj je napustila tijelo. »Pusti je«, naredio je Darius. »Pusti je i dopustit ćemo ti da ţiviš.« »Nikada! Ona je moja!« Simpatove oči blistale su crvenim sjajem, zlo njegovih predaka blistalo je u noći, a opet, zbog mladosti i panike očito nije bio u stanju iskoristiti najjače oruţje svoje rase: Darius se pripremio za mentalni napad, ali grehoţder mu nije napao misli. »Pusti je« , ponovio je Darius, »i nećemo te ubiti.« »Pario sam se s njom! Čuješ li me! Pario sam se s njom!« Tohrment je u muţjaka uperio pištolj, a Dariusa je zadivila njegova mirnoća. Prvi je put bio na terenu, s taocem i simpatom... a sva ta drama uopće nije djelovala na dječaka. Darius nije izgubio ţivce već je nastavio pregovarati s protivnikom, bijesno uočivši mrlju na ţenkinoj spavaćici. »Ako je oslobodiš...« »Ne moţete mi dati ništa što je vrednije od nje!« Napetost je prekinuo Tohrmentov tihi glas. »Ako je pustiš, neću te upucati u glavu.« Bila je to dobra prijetnja, zaključio je Darius. Ali naravno da Tohrment neće opaliti iz oruţja, rizik je bio prevelik za ţenku ako on promaši čak i za milimetar. Simpat je počeo koračati prema štali povlačeći vampiricu sa sobom. »Rasporit ću je...« »Ako ti ona toliko znači« , rekao je Darius, »kako ćeš podnijeti taj gubitak?« »Bolje da umre sa mnom nego...« Bum! Pištolj je opalio, a Darius povikao i poskočio, iako nije bilo šanse da će rukama uhvatiti metak. »Što si to učinio!« zaurlao je, a simpat i ţenka su se srušili na tlo. Potrčao je preko trave i pao na koljena moleći se da ona nije pogođena. Srce mu je skočilo u grlo dok je posezao prema muţjaku kako bi ga odmaknuo s nje... Mladi simpat je klonuo na leđa i tupo se zagledao u nebesa sa savršeno okruglom crnom rupom posred čela. »Najdraţa Čuvardjevo...« , dahnuo je Darius. »Kakavpogodak.« Tohrment je kleknuo. »Ne bih povukao okidač da nisam bio siguran.« Zajedno su se nadvili nad ţenku. Gledala je u nebo svijetloplavim očima i nije treptala. Zar joj je ipak prerezao grkljan? Darius je pregledao njezinu nabranu,, nekoć bijelu spavaćicu. Na njoj je bilo krvi, i sasušene i svjeţe. Suza koja je potekla iz njezina oka blistala je srebrnim sjajem na mjesečini. »Spašena si«, rekao je Darius. »Sada si na sigurnom. Ne boj se. Ne tuguj.« Svojim je svijetlim očima potraţila njegove, a njezin je očaj bio hladan poput zimskog vjetra i jednako usamljen. »Vratit ćemo te kući«, obećao je Darius. »Tvoja će obitelj...« Glas joj je slabašno izašao iz grla. »Trebali ste upucati mene a ne njega.«

248


Pedeset i peto poglavlje K misleći kako je briga o zasjedi ispravna, samo što su ubojice oni koje se napada.

ad je odbrojila do »jedan«, Xhex se materijalizirala u dnevnom boravku,

Okrenula se prema najbliţem degradu spremna na obračun i znala je da mora biti brza. U svakoj borbi imate samo jednu priliku za element iznenađenja, a ona i njezina ekipa bili su brojčano nadjačani četiri naprama jedan, u situaciji u kojoj se ne mogu rabiti pištolji. Metci pomaţu samo kad imate jasan pogled na nepomičnu metu, a toga ovdje nije bilo. Posvuda su letjele ruke, noge i tijela jer su i braća i John i Qhuinn radili isto što i ona, odabirali prvog novaka i bacali se na njega. Xhex je u lijevoj ruci drţala bodeţ, a desnom je zamahnula prema degradu. Tip je izgubio svijest od udarca, skljokao se na zid, a ona je zamahnula i naciljala oštricom njegova prsa i... Butch joj je ulovio zglob. »Daj meni da ga dovršim.« Stao je između njih, pogled uperio u degrada i pribliţio mu usne. Polako je udahnuo i počeo izvlačiti esenciju iz tog tijela, gadan oblak, poput smoga koji je iz ubojice ulazio u Butcha. »Isuse... Kriste...« Šapnula je kad se degrad raspršio u pepeo ispod Butchevih nogu. Butch je posrnuo i primio se za zid kao da mu je teško stajati pa ga je primila za ruku. »Jesi li dobro?« Okrenula je glavu kad je John glasno zazviţdao i to točno na vrijeme, novi je degrad jurio prema njoj sa skakavcem u ruci. Zahvaljujući Johnu, sagnula se i skočila, zgrabivši njegov debeli zglob i preuzevši kontrolu nad oruţjem, a istovremeno je tipa probola ispod rebara. Zasjala je jarka svjetlost i začula se glasna eksplozija. Prešla je na sljedećeg. Usredotočila se na borbu, bila je brza na nogama i brza s rukama. Iako je brzo radila i mada je uništila jednog degrada, odlučila je poštovati Butchevu ulogu u ovom okršaju. Nije točno shvaćala koja je bit pretvaranja degrada u prah, ali kladila se da je to jedan poseban kraj za neprijatelja. S tim na umu, počela im je sjeći tetive iza koljena i mišiće na bedrima. Kao plaćeni ubojica usavršila je tehniku onesposobljavanja jer je često morala prenijeti poruku prije zadavanja smrtonosne rane. Djelovalo je, ostavljala je za sobom degrade koji su stenjali, a Butch je dolazio za njom, udisao i pretvarao ih u sitan prah. Dok je rezbarila i noţem krčila put kroz novake, jedno je oko drţala na Johnu... Ideš. Zaista je bio vješt borac. Činilo se da se specijalizirao u lomljenju vratova. Bio je ubojit kad bi se pojavio iza neprijatelja, zgrabio ih snaţnim rukama... Udarac je došao niotkuda, dohvatio joj rame pa joj je noţ ispao iz ruke, a zvijezde zaplesale pred očima. Ubojica koji ju je opalio poletio je naprijed i dohvatio njezin bodeţ s krvavog poda, primio ga i nasrnuo na nju. U zadnjem je trenu odskočila ulijevo tako da je on probo zid i oštrica mu se zaglavila. Pokušao ju je osloboditi, a ona se okrenula i zabila mu rezervnu oštricu u crijeva. Pogledala ga je u zaprepaštene oči i rekla: »Što je? Nisi mislio da imam još jedan noţ? Debilu.« Opalila ga je drškom noţa u glavu. Pao je na koljena, a ona je izvukla primarno

249


oruţje iz ţbuke i proučila scenu pred sobom. Cijelom su kućom odjekivali povici i udarci, a ona je potraţila nekoga tko je slobodan... Jedan je ubojica letio kroz vrata pokušavajući se domoći otvorenog terena. Dematerijalizirala se iz kuće i prepriječila mu put. Naglo je zakočio, a ona se nasmiješila. »Ne, ne smiješ izaći van.« Degrad je opet pojurio, sada natrag u kuću, što je bilo glupo jer mu unutra nitko nije mogao pomoći. Barem ne da preţivi. Gipka i snaţna pojurila je za njim, sada u drugom smjeru. Stigao je do vrata, a ona je skočila u zrak i oborila ga, ulovila ga za vrat i rame i okrenula, a uz pomoć snage i zaleta uspjela ga je savinuti poput upitnika. Snaţno su udarili o pod, a ona se smiješila mada je ostala bez zraka. Zaista je voljela dobar okršaj. John je vidio da je Xhex nestala kroz vrata, ali nije mogao poći za njom jer su ga dva novaka zagnjavila preko svake mjere. Odlučio se što prije riješiti tog društva. Zanimljivo je kako dobijete novi nalet energije kad vaša ţenka sama nestane u noći... Iako ona nije njegova ţenka. Zanimljivo je kako, kad se podsjetite na takvo što, postanete neobično zli. John je dohvatio degrada pred sobom i slomio mu vrat jednim pokretom. Primio mu je glavu poput kugle za loptanje i pomislio kako je šteta što nema vremena polomiti mu ruke i noge, tako da onog drugog moţe njima premlatiti. Naţalost, drugi je u tom trenu Johna zgrabio oko prsa i pokušavao mu prekinuti dotok zraka. John ga je primio za zglobove tako da nije mogao mrdnuti pa se okrenuo, skočio i horizontalno se bacio nazad na tlo. Sletjeli su na pod, John gore, a degrad raskeljen po podu. John je desnu šaku zabio protivniku u lice i pretvorio mu nos u gejzir. Snaţno je zamahnuo šakom. Sljedeći je udarac uzrokovao trzanje, kao da ubojičin čeoni reţanj ne moţe prenositi impulse pa se gad počeo grčiti. Barem neće nikome smetati dok čeka da Butch stigne do njega. John je jurnuo prema vratima kroz koja je Xhex nestala, a čizme su mu klizale po krvi koja je sada bila i hrđavo crvena i blistavo crna. Stigao je do otvorenih vrata i ulovio ravnoteţu primivši se za okvir vrata. Ugledao je najspektakularnije obaranje. Lovila je degrada koji je očito jurio natrag u kuću predomislivši se u svojoj strategiji bijega, bos preko ledene trave. Xhex mu se brzo primicala i izvela je udar moguć samo zato što je bila jača i fokusiranija od bivšeg čovjeka. John se nije imao vremena uplesti mada je to ţelio: Xhex je skočila u zrak i pruţila se prema degradu. Ulovila ga je za struk i okrenula ga, bacila na tlo i duboko mu zarezala mišiće na oba bedra tako da je zavrištao poput curice. Ustala je s njega spremna na novu rundu... »John! Pazi leđa!« Povikala je, a on se okrenuo u trenu kad se ubojica zabio u njega i izgurao ga kroz vrata. Sletio je na guzicu i proklizao preko betonskog prilaza. Eto zašto treba nositi kvalitetnu koţu. Da spasite guzicu. Bijesan što je sletio pred Xhex, zgrabio je degrada za kosu i savio ga u takav luk da mu je kraljeţnica sigurno bridjela. John je nijemo zareţao, otkrio očnjake i ugrizao šupka za vrat. Rastrgao je raznorazne dijelove tijela koje je nekoć bilo ljudsko, ispljunuo to pa povukao degrada natrag na tulum. 250


Prolazeći pored Xhex, kimnuo joj je. »Nema na čemu«, rekla je. »Ovo je bilo opako.« Pogledao ju je preko ramena, a poštovanje koje mu je izrazila udarilo ga je snaţnije nego što bi degrad ikada mogao: srce mu je nabreknulo i osjećao se kao da sada bolje ispunjava svoju koţu. Uf, baš je pravi mekušac... Stao je kao ukopan kad je iza leđa začuo prepoznatljiv zvuk opaljenog pištolja. Zvuk je bio tako glasan da su ga zaboljeli bubnjići, a sekundu poslije toga zapitao se tko je pucao, i je li tko pogođen. Na ovo drugo je dobio odgovor kad mu je desna noga otkazala poslušnost i kad se srušio poput klade.

251


Pedeset i šesto poglavlje X i uperio pištolj Johnu u leđa.

hex je bacila noţ sekundu nakon što je ugledala degrada koji se pojavio iza ugla

Bodeţ se okretao u zraku, u trenu je prešao tu udaljenost, prošavši tako blizu Johnovog uha da se pomolila Bogu u kojeg nije vjerovala da se John ne odluči iz nekog razloga okrenuti. U trenu u kojem je ubojica povukao okidač, njezina oštrica mu se zabila u rame, udarac mu je pomaknuo trup i zbog boli je pomaknuo ruku. Tako da je John dobio metak u nogu, a ne u srce. Njezin se muţjak srušio, a ona je skočila preko njega s ratničkim pokličem. Jebeš Butcha O’Neala. Ovog će ona ubiti. Degrad je pokušavao izvući oruţje iz tijela, sve dok nije čuo njezin urlik. Pogledao ju je i uţasnuto odskočio, što bi značilo da su joj oči postale crvene, a da joj iskešeni očnjaci blistaju. Skočila je pred njega i nije se pomaknula dok je on rukama pokušavao zakloniti lice i vrat. Rezervni bodeţ drţala je u spuštenoj ruci, a treći je bio u koricama na njezinom bedru. Za ovog je dečka imala druge planove. Svojom je simpatskom stranom uronila u degradov mozak i oslobodila sva njegova sjećanja tako da je odjedanput osjetio udar svih groznih stvari koje je počinio u ţivotu i svakog uţasnog čina koji su drugi počinili njemu. Bilo je tu puno sranja. Puno previše. Ispostavilo se da ima slabost prema curicama. E pa ovo će biti zadovoljavajuće na toliko razina. Pao je na pod vrišteći i drţeći se za glavu, kao da ima ikakve šanse da zaustavi tu bujicu, a ona ga je ostavila da pati zbog svojih grijeha, njegova se emocionalna rešetka zaţarila u svim sektorima tipičnima za strah, prijezir, ţaljenje i mrţnju. Kad je počeo lupati glavom po prljavim tapetama i kad je na mjestu gdje mu je bilo uho za njime ostala crna mrlja, ubacila mu je samo jednu misao u glavu. Ubacila ju je poput bršljana... otrovnog bršljana koji će se primiti, infiltrirati i preuzeti njegove mentalne sposobnosti. »Znaš što ti je činiti«, rekla je dubokim, zapovjednim glasom. »Znaš izlaz iz ove situacije.« Degrad je spustio ruke i otkrio divlje oči. Pod teretom uspomena koje je oslobodila, robujući naredbi koju mu je izdala, zgrabio je dršku bodeţa i izvukao ga iz tijela. Okrenuo je oštricu prema sebi, primio oruţje s obje ruke, a ramena su mu se ukočila kad se pripremio da oštricu duboko zarije. Xhex ga je zaustavila tako da moţe kleknuti uz njega. Unijela mu se u lice, pogledala ga u oči i prosiktala. »Ne napadaj ono što je moje. A sada budi dobar dečko i zarij si noţ u trbuh.« Mlaz crne krvi poprskao joj je koţne hlače kad si je tip zario noţ u ţeludac i kriţnim se pokretom rasporio. Iako su mu se oči kotrljale u lubanji, poslušao je njezinu mentalnu naredbu, izvukao je noţ iz crijeva i pruţio joj drţak. »Nema na čemu«, rekla je tiho. Zarila mu je noţ u srce i on je istog trena nestao. Okrenula se na peti, a čizma joj je zaškripala na mokrom podu. Johnov pogled bio je sličan degradovom, toliko je raskolačio oči da su mu kapci nestali. Obrisala je oštricu o hlače. »Koliko si gadno ozlijeđen?«

252


John joj je pokazao palac gore, a ona je shvatila da je u kući sve utihnulo pa se osvrnula. Svi su još uvijek bili na nogama. Qhuinn je upravo nekome odrubio glavu pa se okrenuo da vidi je li John dobro. Rhage je trkom izlazio iz kuhinje s Vishousom za petama. »Tko je pogođen...« Rhage je naglo stao i pogledao rupu u Johnovim hlačama. »Čovječe, sedam centimetara nadesno i postao bi tetkica.« V. je prišao i pomogao Johnu da ustane. »Da, ali onda bi s tobom počeo plesti. Mogao si ga naučiti kako da kukiča čarape. Zaista ţalosno.« »Ako dobro pamtim, nisam ja taj koji je opsjednut vunom...« Iz dnevnog boravka začuli su oteţano disanje, Vishous je opsovao i pojurio do Butcha koji se srušio na hodniku. Čovječe... Moţda ipak nisu svi bili na nogama. Bivši policajac izgledao je kao da pati od trovanja hranom, malarije i svinjske gripe sve u jednom. Pogledala je Qhuinna i Rhagea. »Trebamo auto. Njega i Johna treba prevesti u palaču...« »Ja ću se pobrinuti za mog momka«, rekao je Vishous grubo i ponudio se Butchu umjesto štake pa ga je otpratio do kauča u dnevnom boravku. »Idem po Hummer«, rekao je Qhuinn. Okrenuo se, a John je zabio šaku u zid da im privuče paţnju i pokazao: Mogu se boriti... »Mora te pregledati doktor«, rekla je. Johnove ruke poletjele su tako brzo da ih nije mogla pratiti, ali bilo je očito da ne ţeli na klupu samo zato što ima metak u nozi. Svađu im je prekinula briljantna svjetlost pa je pogledala preko ramena. Ono što je ugledala objasnilo je puno toga, ne samo ono što se odvijalo u borbi u kojoj su upravo sudjelovali: na trošnoj sofi V. je drţao Butcha u naručju, prislonio glavu na njegovu, bili su toliko blizu da između njih nije bilo praznog prostora. Vishousovo cijelo tijelo je blistalo u tom zagrljaju, a Butch kao da je iz njega crpio snagu i zacjeljivao. V. joj je postao manje antipatičan kad je vidjela očitu brigu i ljubav koju gaji prema Butchu, pogotovo kad se okrenuo i pogledao je. Po prvi put ledena maska je kliznula s njegova lica i otkrila očaj u njegovim očima, što joj je dokazalo da nije potpuni šupak. Dapače, kao da je osjećao bol zbog toga što se njegov brat ţrtvovao za cijelu rasu. Uistinu, to ga je izjedalo. Oh, i Butch je očito bio njegov. To je objašnjavalo zašto ju je V. imao na zubu. Bio je ljubomoran što je ona doţivjela dio onoga što je on ţelio, i mada je bio racionalan, nije joj to mogao prestati zamjerati. Ali samo jednom, poručila mu je mislima. I nikada više. Trenutak kasnije V. je kimnuo, kao da cijeni njezinu tvrdnju, a ona mu je uzvratila s jednakim poštovanjem. Zatim se usredotočila na muţjake pred sobom. Rhage je podrţavao ideju da John treba doktora i nastavio gdje je ona stala. »Johne, vraćam se s tobom«, ubacila se. »Zajedno ćemo se vratiti.« John ju je pogledao u oči, a njegova se emocionalna rešetka zapalila poput Vegasa. Odmahnula je glavom. »Drţim se našeg dogovora. A ti se moraš pobrinuti za sebe.« Zatim je vratila bodeţe u korice, prekriţila ruke na prsima i naslonila se na zid poručujući da ne ide nikamo. Spasila mu je ţivot. Niti malo nije sumnjao u to: Xhex mu je vratila budućnost prije nego što je on shvatio da je moţe izgubiti. Bio je ţiv samo zato što je ona pogodila ubojicu noţem u rame. 253


Stvarno da, bio joj je zahvalan, ali nije ţelio da izigrava medicinsku sestru. To ionako nije bio najbolji način da se iskoriste njezini talenti. John je pogledao mrlju na podu, samo je to ostalo od degrada koji ga je upucao. Kvragu, kakvu je štetu proizvela, a nije ga ni dodirnula. Opako je ona to oruţje imala u svom umu. Uţas koji se ocrtavao gadu na licu... A zatim si je rasporio trbuh. Kojeg je vraga vidio pred očima? Sada je John znao zašto su simpati ţivjeli odvojeno i zašto su ih se drugi bojali. Ta mala predstava i obaranje koje je vidio na travnjaku dokazali su mu da je ona upravo ono što je uvijek znao: borac do srţi. Definitivno se moţe brinuti za sebe na terenu, bila je pravi dobitak u ovom ratu. Upravo zbog toga su trebali nastaviti i ne trošiti vrijeme vraćanjem u kuću kako bi njemu stavili flaster na porezotinu. Odgurnuo se od poda, oslonio teţinu na ranjenu nogu koja je boljela kao blesava. Ali ignorirao je bol, kao i razgovore oko sebe. Slobodni su da govore što ţele. Njihova mišljenja ne zasluţuju njegovu reakciju. Odlučio se posve oglušiti na njih. Njega je zanimalo koliko su degrada ubili. I jesu li sredili lasicu. Zavirio je u dnevni boravak... Rhage je stao pred njega. »Hej, bok. Kako si?« Hollywood mu je pruţio ruku. »Volio bih se predstaviti. Ja sam đubre koje će te nagurati u Qhuinnov Hummer čim on stigne. Samo sam se ţelio predstaviti prije nego što te zaveţem i bacim preko ramena poput vreće pijeska.« John ga je hladno pogledao. Ne idem ja nikuda. Rhage se nasmiješio, lijep poput anđela. Ali tako je samo izgledao izvana. Iznutra je bio pravi vrag, u ovom slučaju. »Ţao mi je, pogrešan odgovor.« Dobro sam... Taj usrani govnar je zaista poletio, primio Johna za ranu i stisnuo kao da cijedi limun. John je zaurlao bez glasa i s treskom se srušio na krvavi pod. Podigao je nogu i primio bedro, kao da će malo zakašnjele njeţnosti smiriti bol. Osjećao se kao da ima komad stakla zaboden u mišić. »Je li to zaista bilo potrebno?« pitala je Xhex stojeći iznad njega. U Rhageovom glasu više nije bilo šale. »Sretno ti bilo ako ga misliš urazumiti. I varaš se ako misliš da svaki degrad ne bi učinio upravo to. U hlačama mu se očito vidi okrugla rupa i šepa dok hoda. Svaki će seronja uočiti njegovu slabost. Uz to miriše na svjeţu krv.« Gad je vjerojatno imao pravo, ali Isuse Kriste... Bilo je moguće da se John onesvijestio od bola jer kad je došao k sebi, samoprozvano »đubre« ga je nosilo van iz kuće. Nema šanse. Neće ići. John se oslobodio njegovog stiska i pokušao stati na noge tako da ne opsuje ili povrati. Usnama je oblikovao raznorazne psovke i odšepao pored Butcha koji je izgledao puno bolje i V.-a koji je zapalio smotanu cigaretu. Znao je gdje je Xhex: iza njega, s rukom na njegovim leđima kao da zna da je nestabilan na nogama i da bi se svakog trena mogao srušiti. Nema šanse. Snagom volje je došao do Hummera i sam sjeo na straţnje sjedalo. Naravno, kad je Qhuinn nagazio gas, on je bio obliven hladnim znojem i nije više osjećao ruke i noge. 254


»Prebrojali smo tijela«, rekla je Xhex. Dobacio joj je pogled, a ona je gledala u njega. Čovječe... bila je prelijepa na slaboj svjetlosti koja je dopirala s kontrolne ploče. Njezino usko lice bilo je zamrljano crnom krvi degrada, ali obrazi su joj bili rumeni, a oči blistale posebnim sjajem. Uţivala je večeras, pomislio je. Sviđa joj se to. Jebi ga. Ona je zaista savršena ţenka. Koliko smo ih sredili? pokazao je i poručio sam sebi da prestane biti pekmezast. »Dvanaest od šesnaest novaka kao i oba degrada koji su došli kroz polje s lasicom. Naţalost, novi visoki degrad je ispario, pretpostavljamo da je mali šupak pobjegao čim smo upali i poveo sa sobom šačicu novaka. Oh, i Butch je inhalirao sve koje smo sredili osim dvojice.« Barem jedan od njih je bio tvoj. »U stvari, obojica su bila moja.« Zadrţala je njegov pogled. »Je li te to smetalo? Kad si me vidio... u akciji?« Po tonu kao da je smatrala da ga smeta i da ga ne krivi ako mu se zgadila. Ali varala se. John je ignorirao bol, odmahnuo glavom i traljavim rukama poručio: Imaš nevjerojatnu moć. Ako sam izgledao šokirano, to je zato što dosad nisam vidio pripadnika tvoje vrste u akciji. Lice joj se neznatno ukočilo i pogledala je kroz prozor. Dodirnuo joj je ruku i pokazao: To je bio kompliment. »Da, oprosti... samo to >tvoje vrste<, to me uvijek izbaci iz takta. Ja sam pola-pola, dakle ne pripadam nikome. Nemam vrstu.« Odmahnula je rukom. »Nebitno. Dok si ti bio u nesvijesti, V. je s mobitela hakirao policijsku bazu podataka. Ni oni nisu na mjestu zločina pronašli osobne iskaznice, tako da nemamo drugih tragova osim adrese s registracije Civica. Kladim se da...« Nastavila je govoriti, a on je pustio njezine riječi da prelete preko njega. Znao je kako je to ne imati »svoju vrstu«. I po tome su pristajali jedno uz drugo. Zaklopio je oči i poslao molitvu bilo kome tko sluša i zavapio iz dna duše da mu zaboga prestane slati signale da su oni savršeni jedno za drugo. Pročitao je tu knjigu, gledao je film, kupio je glazbu, DVD, majicu, šalicu, lutkicu i vodič za insajdere. Znao je svaki razlog zašto je to moglo biti to. No premda je znao što ih sve povezuje, još je jasnije znao da im je suđeno da budu razdvojeni. »Jesi li dobro?« Xhexin glas bio je tih i blizu njega, otvorio je oči i vidio da je skoro u njegovom krilu. Pogledom je prešao preko njezina lica i tijela u koţi. Zbog bola i osjećaja da im ponestaje vremena odlučio je reći što mu je zaista na umu. Ţelim biti u tebi kad se vratimo u palaču, pokazao je. Čim mi stave zavoj na ovu jebenu nogu, ţelim biti u tebi. Njezin miris koji mu je buknuo u nosnicama poručio mu je da se ona slaţe s tim planom. Tako da se barem nečemu mogao radovati.

255


Pedeset i sedmo poglavlje N sobe s dva prsta pomolivši se da ne prolije kavu niz nogu. Dvije je šalice

a drugom katu plantaţe Eliahua Rathboonea, Gregg Winn je otvorio vrata

napunio kavom koju je sam skuhao u vrču »za goste« u blagovaonici. Bog zna kakvog je okusa. »Trebaš pomoć?« pitala je Holly i podigla pogled s laptopa. »Ne.« Zalupio je vrata i krenuo prema krevetu. »Sve pod kontrolom.« »Baš si obziran.« »Čekaj prvo da je probaš... Tvoju sam smućkao«, rekao je i pruţio joj kavu s više mlijeka. »Nisu imali punomasno mlijeko, a znam da si jučer to pila za doručkom. Pa sam otišao u kuhinju i uzeo obično mlijeko i obrano, i pomiješao ih da dobijem pravu boju.« Kimnuo je prema ekranu. »Što kaţeš na ove snimke?« Holly se zagledala u šalicu iznad Dellove tipkovnice. Sjedila je u krevetu naslonjena na uzglavlje i analizirala podatke s kojima je on postao opsjednut... i pri tome je izgledala seksi i pametno. Činilo mu se da nepovjerljivo proučava kavu. »Slušaj«, rekao je, »samo kušaj. Ako ne valja, probudit ću batlera.« »Ne radi se o tome.« Stavila je plavi pramen iza uha i otpila gutljaj. Uslijedio je »mmm« i boljem se nije ni mogao nadati. »Savršena je.« Obišao je krevet i smjestio se pored nje na prekrivač. Otpio je iz svoje šalice i odlučio da ako mu propadne televizijska karijera, da moţe raditi u Starbucksu. »Hajde, da čujem, što misliš o snimci?« Kimnuo je prema ekranu. Snimka od prošle večeri pokazivala je nešto što hoda iz dnevnog boravka i izlazi kroz ulazna vrata. To je mogao biti gost koji se spustio nešto prigristi, kao što je Gregg upravo učinio, ali onda se dematerijalizirao kroz vrata. Jednostavno je nestao. Poput one sjene prve noći ispred njezine spavaće sobe. Premda o tome nije volio razmišljati. Kao ni o onom njezinom snu. »Nisi ovo retuširao?« pitala je Holly. »Ne.« »Boţe...« »Je l' da? Primio sam mail od šefova dok sam bio dolje. Skroz su se zapalili, čini se da su na netu svi poludjeli za promo snimkom, sad se samo moramo moliti da se stvor pojavi za tjedan dana kad emitiramo uţivo. Jesi li sigurna da je kava dobra?« »Oh, da, super je.« Holly ga je pogledala preko ruba šalice. »Znaš, nikada prije nisi bio ovakav.« Gregg se naslonio na jastuke i sloţio se s njom. Bilo je teško odrediti što se promijenilo, ali u njemu je došlo do nekog pomaka. Holly je otpila još jedan gutljaj. »Zaista izgledaš drugačije.« Nije bio siguran kako odgovoriti pa je nastavio o poslu: »Pa nisam nikada mislio da duhovi zaista postoje.« »Nisi?« »Ne. I sama znaš kakve sam sve trikove izvodio. Ali u ovoj kući... Kaţem ti, nešto je ovdje, a ja izgaram od ţelje da odem na treći kat. Sanjao sam sulud san da sam bio gore...« Nagla glavobolja mu je prekinula tok misli pa je protrljao oči i zaključio da je izmorio oči jer je sedamdeset i dva sata u komadu proveo za računalom. »Nešto je na tom tavanu,

256


kaţem ti.« »Batler je rekao da ne smijemo ondje.« »Da.« Nije ga htio uzrujavati. Imali su toliko dobrih snimki da u stvari nije trebao više, i nije imalo smisla inzistirati. Nipošto nije ţelio problem s upravom tako blizu datuma emitiranja. A bilo je prilično jasno da uštogljenom nisu simpatični. »Gle, pokazat ću ti opet... ovaj dio mi je zaista nevjerojatan.« Gregg je ponovno pustio snimku tako da opet vidi kako lik nestaje kroz masivna vrata. »Nevjerojatno, zar ne? Mislim... jesi li ikada mislila da ćeš vidjeti takvo što?« »Ne. Nisam.« Zvuk njezina glasa natjerao ga je da okrene glavu prema njoj. Holly je promatrala njega, a ne ekran, i drţala šalicu pored srca. »Što je?« pitao je i pogledao je li prolio kavu po majici. »U stvari... radi se o kavi.« »Ostavlja loš okus u ustima?« »Ne, nije to...« Kratko se nasmijala i otpila još jedan gutljaj. »Nisam nikada mislila da ćeš upamtiti kakvu kavu volim, a kamoli se tek pomučiti da mi je skuhaš. I nikada me prije nisi pitao što mislim o poslu.« Isuse... imala je pravo. Slegnula je ramenima. »I mislim da nisam iznenađena što prije nikada nisi vjerovao u ono što radiš. Samo mi je drago što sada vjeruješ.« Gregg je više nije mogao gledati u oči pa je pogledao njihova stopala i prozore u kutu sobe. Mjesec se jedva nazirao kroz čipkaste zastore, izgledao je poput meke svjetlosti na tamnom nebu. Holly je pročistila grlo. »Ţao mi je ako se osjećaš neugodno.« »Oh... da... ne.« Primio je njezinu slobodnu ruku i stisnuo je. »Slušaj... ţelim ti nešto reći.« Osjetio je kako se ukočila, on je već bio ukočen. Odjednom se tjerao da to izgovori. U napetoj tišini je pročistio grlo. »Bojim kosu.« Uslijedila je napeta pauza, barem s njegove strane. Zatim se Holly zvonko nasmijala, slatkim, radosnim smijehom koji dolazi s olakšanjem. Naslonila se na njega i prošla prstima kroz njegove laţno tamne kovrče. »Zbilja?« »Sijed sam na sljepoočnicama. Potpuno sijed. Počeo sam bojiti kosu godinu dana prije nego što sam te upoznao, u Hollywoodu moraš ostati mlad.« »U koji salon ideš? Nikada nemaš izrast.« Opsovao je, sišao s kreveta i otišao do kofera pa prekopao po dnu. Pokazao joj je kutiju i rekao: »Boja samo za muškarce. Sam se farbam. Ne ţelim da me netko vidi u salonu.« Holly se tako široko osmjehnula da joj je vidio borice oko očiju. I svidjele su mu se. Davale su njezinom lijepom licu karakter. Pogledao je kutiju. Zurio je u modela na ambalaţi i shvatio nekoliko stvari, stvari protiv kojih se nije mogao boriti. »Znaš što, mrzim Ed Hardy majice. Oči me bole od njih. U poderanim trapericama se sav uzsvrbim... a uz mokasine koje nosim su mi neudobne. Umoran sam od toga da sam prema svima sumnjičav i da zarađujem samo zato da novac potrošim prije od ostalih na nešto što sljedeće godine više neće biti u modi.« Bacio je kutiju natrag u kofer i svidjelo mu se što su stvari sada otkrivene. »Ove snimke su prve koje Stan i ja nismo doradili. Već 257


dugo sam laţnjak koji radi u industriji laţi i stvara laţnjake. Jedino stvarno u svemu tome bila je lova, i znaš što? Ne znam hoće li mi to više biti dovoljno.« Vratio se na krevet, a Holly je ispila kavu, odloţila šalicu i laptop i omotala se preko njegovih prsa. Najbolji pokrivač na svijetu. »Što ţeliš sljedeće raditi?« pitala je. »Ne znam. Ovo ne ţelim. Doduše, sviđa mi se ideja lovca na duhove. Ali ravnodušan sam prema producentskom poslu.« Spustio je pogled na njezinu glavu i nasmiješio se. »Samo ti znaš za moju staračku sijedu kosu.« Imao je neobičan osjećaj da će ona čuvati tu tajnu. »Meni to nije vaţno«, pomilovala ga je po prsima. »A ni tebi ne bi trebalo biti.« »Kako to da nisam znao da si tako pametna?« Njezin zvonak smijeh vibrirao je na njegovim prsima. »Moţda zato što si bio glup.« Gregg je zabacio glavu i nasmijao se. »Da, moţda.« Poljubio joj je sljepoočnicu. »Moţda... definitivno. Ali okrećem novi list.« Boţe... i dalje nije bio siguran što se točno promijenilo. Pa, sve se promijenilo, ali nije znao zašto. Osjećao se kao da ga je netko uputio na pravi put, ali nije se mogao sjetiti tko, gdje ili kada. Pogledao je ekran računala i prisjetio se sjene duha. Iz nekog razloga u glavi je stvorio sliku prostrane i prazne prostorije na trećem katu ove kuće, i golemog muškarca koji sjedi na stolici dok svjetlost obasjava samo njegova koljena i potkoljenice. A zatim se muškarac nagnuo prema naprijed... prema svjetlosti... Gregg je osjetio bol kao da ga je netko noţem za led probo u sljepoočnicu. »Jesi li dobro?« pitala je Holly i uspravila se. »Opet te boli glava?« Kimnuo je, iako mu se od tog pokreta zavrtjelo i osjetio je mučninu kao da je popio pokvareno mlijeko. »Da, vjerojatno trebam nove naočale... prokletstvo.« Holly ga je pogladila po kosi i kad se zagledao u njezine oči, bol je prošla, a u prsima je osjetio neobičan osjećaj. Je li to sreća? Zapitao se. Da, sigurno. Jer u svom je odraslom ţivotu prošao cijeli niz emocija... ali nikada se nije ovako osjećao. Kao da je cijel. Kompletan. Miran. »Holly, nikada nisam mislio da si tako divna«, šapnuo je i dodirnuo joj obraz. Njezine predivne oči su se ispunile suzama kad je rekla: »A ti si na kraju postao sve što sam ţeljela da budeš.« »Ovo je zaista najbolji show. « Polako ju je poljubio. »A znam i savršeni kraj.« »Znaš?« Gregg je kimnuo i spustio usne do njezina uha. Tiho je šapnuo: »Volim te.« Prvi je put rekao te riječi... kada ih je zaista i mislio. Glas joj je pukao dok je uzvraćala »i ja tebe volim«, a on ju je poljubio, pa opet i opet... osjećao se kao da taj trenutak duguje duhu. Ispostavilo se da je njegov Kupid velika sjena s prijetećim stavom. To nije postojalo u »stvarnom« svijetu. No s druge strane, i čudnije su stvari zbliţile ljude. A najvaţnije je da na kraju pravi par doţivi svoj sretan kraj. A način na koji se to postigne na koncu nije bitan. Uostalom, sada moţda moţe prestati bojiti kosu.

258


Da, ţivot je dobar. Pogotovo kad primirite ego... i završite u krevetu s pravom ţenom iz pravih razloga. Ovoga puta neće pustiti Holly iz ruku. Pobrinut će se za nju onako kako treba, kako ona zasluţuje... zauvijek zvuči baš lijepo, zar ne?

259


Pedeset i osmo poglavlje privatnoj klinici Bratstva, Xhex je stajala uz Johna dok mu je doktorica Jane U slikala nogu. Kad je pogledala slike, dobra je doktorica brzo odlučila da John treba operaciju, a čak je i Xhex, iako je opet osjećala paniku zbog mjesta gdje se nalazila, vidjela problem na snimci. Metak je bio previše blizu kosti. Jane je pozvala Ehlenu pa se otišla presvući u liječničko odijelo, a Xhex je prekriţila ruke na prsima i uskoračala se. Nije mogla disati. Čak ni prije nego što je vidjela u kakvom je stanju Johnova noga. On je tiho zazviţdao, ali ona je odmahnula glavom i nastavila kruţiti po prostoriji. Ispostavilo se da hodanje pored ormarića od nehrđajućeg čelika sa staklenim vratima koja otkrivaju lijekove baš i ne pomaţe, srce joj je tako glasno lupalo u prsima da su joj bubnjići odzvanjali. Bilo joj je teško od trenutka kad je ušla ovamo s njime, a sada će njemu razrezati nogu i ponovno je zašiti. Ona će opet izgubiti razum. Iako iskreno, logički sagledano, to je bilo ludo. Prvo, doktorica neće operirati na njezinom tijelu. Drugo, očito je da nije pametno ostaviti metak u tijelu. I treće, operirat će ga netko tko je već dokazao da zna baratati skalpelom. Sjajno rasuđivanje. Adrenalin u njezinom tijelu je sve to ignorirao i nastavio rasti. Fobije su baš zabavne. Sljedeći je zviţduk bio urgentniji pa je stala preko puta Johna i podigla pogled. Bio je smiren i opušten. Nije bilo histerije, samo je mirno čekao ono što slijedi. Bit ću dobro, pokazao je. Jane je ovo već napravila milijun puta. Isuse Kriste, zašto u ovoj sobi nema zraka, pomislila je Xhex. John je zazviţdao, kao da zna da će je izgubiti, pruţio ruku i namrštio se. »Johne...« Nije mogla smisliti ništa suvislo pa je odmahnula glavom i nastavila koračati. Mrzila je ovo. Zaista je to mrzila. Vrata su se širom otvorila i vratila se doktorica s Ehlenom. Bile su usred razgovora o operaciji kad je John zazviţdao. Podigao je prst i poručio im da treba malo vremena, a one su kimnule i izašle. »Sranje«, rekla je Xhex, »ne zaustavljaj ih. Bit ću dobro.« Krenula je prema vratima da ih pozove kad je prostorijom zaorio glasan udar. Mislila je da je John pao s kolica pa se okrenula... Ne, udario je čelični stol i ostavio udubinu. Razgovaraj sa mnom, pokazao je. One se ne vraćaju dok ne porazgovaramo. Osjetila je poriv da se posvađa i znala je sve prave riječi, samo očito nije imala glasa da ih izgovori. Koliko se god trudila, ništa nije mogla izgovoriti. Raširio je ruke pozivajući je u zagrljaj. Opsovala je i rekla: »Sad ću se sabrati. Zbilja ću se skulirati, nećeš vjerovati svojim očima. Zbilja. Ne šalim se.« Dođi ovamo, oblikovao je riječi. »Ah, kvragu.« Predala se, prišla mu i zagrlila ga. U vrat mu je šapnula: »Ne podnosim baš bolnice. U slučaju da nisi primijetio. Ţao mi je, Johne, kvragu, stalno te nekako razočaram.« Uhvatio ju je kad se htjela odmaknuti. Prikovao ju je očima i pokazao: Večeras si mi spasila ţivot. Ne bih sada bio ţiv da ti nisi bacila noţ. Tako da me ne razočaravaš, a ovo? Ja nisam zabrinut i ti ne moraš gledati, odi čekaj u kući. To će brzo biti gotovo.

260


Nemoj se mučiti. »Neću pobjeći jer se bojim.« Brzim je pokretom, tako da niti jedno ne stigne razmisliti, primila njegovo lice i snaţno ga poljubila. »Ali moţda je pametno da pričekam vani.« Na kraju krajeva, nije ţeljela da doktorica Jane staje usred operacije i pomaţe mlakonji kojoj se manta. Ili koja ima potres mozga jer se srušila na hladni pod. To je vjerojatno najbolje, poručio je John. Odmaknula se i natjerala stopala prema vratima kako bi pustila Ehlenu i doktoricu Jane u sobu. Doktorica je prolazila kraj Xhex koja ju je zgrabila za ruku. »Molim te...« Boţe, što da kaţe? Doktorica Jane je kimnula. »Pazim ga. Ne brini se.« Xhex je drhtavo udahnula i zapitala se kako će dovraga preţivjeti čekanje na hodniku. Znala je kako joj mozak funkcionira, kako će vrijeme odmicati, ona će zamišljati kako John nijemo vrišti dok mu doktorica amputira cijelu nogu... »Xhex... smijem li ti nešto predloţiti?« pitala je doktorica Jane. »Slušam. U stvari, moţda me moţete opaliti s nečime. Jedan dobar udarac u glavu da se saberem.« Jane je odmahnula glavom. »Zašto ne ostaneš gledati?« »Molim?« »Ostani ovdje, gledaj što i kako radim i nauči zašto to radim. Mnogi se uţasavaju doktora, i imaju dobre razloge. Ali fobija je fobija, bio to zrakoplov, zubar ili doktor, terapija izlaganjem djeluje. Ako se riješiš misterija i osjećaja da nemaš kontrolu, strah te neće više savladavati na taj način.« »To je lijepa logika, ali što ako se onesvijestim?« »Ako ti se zavrti, sjedni ili izađi kad god poţeliš. Ako moţeš, postavljaj mi pitanja i prati operaciju preko mog ramena.« Pogledala je Johna koji je ozbiljno kimnuo i zapečatio joj sudbinu. Ostaje. »Trebam li liječničku uniformu?« pitala je posve stranim glasom. Zvučala je poput curice. Još će početi plakati zbog televizijskih reklama i lakirati nokte. I nositi prokleti planer. »Da, moraš obući uniformu. Pođi za mnom.« Vratile su se pet minuta kasnije pa ju je doktorica Jane odvela do umivaonika, predala joj zapakiranu spuţvicu i pokazala joj kako da ispravno opere ruke. »Bravo.« Doktorica je zaustavila vodu maknuvši nogu s pedale na podu. »Ne trebaš rukavice jer nećeš sudjelovati u operaciji.« »Definitivno. Recite, imate li kolica za oţivljavanje ako mi zatreba?« »Eno ih u kutu i znam baratati njima.« Doktorica Jane je navukla plave rukavice i prišla Johnu. »Jesi li spreman? Uspavat ću te. S obzirom na lokaciju metka, morat ću duboko kopati da ga izvadim i nema šanse da te mogu dovoljno umrtviti za to.« Pustite plin, pokazao je John. V.-ova šelan mu je spustila ruku na rame i zagledala mu se u oči. »Popravit ću te, ne brini se.« Xhex se namrštila i shvatila da ova ţenka u njoj budi strahopoštovanje. Bila je tako sigurna i uvjerena, a s obzirom na sve što je bilo na kocki, to je bilo prilično izuzetno. Ako doktorica Jane svoj posao ne obavi dobro, John će biti u lošijem stanju nego što je sada. Ako uspije, bit će kao novi. 261


Ovo je moć, pomislila je Xhex. I potpuna suprotnost njezinoj profesiji, noţ je u njezinoj ruci bio drugačije oruđe. Nije tu bilo zacjeljivanja. Doktorica Jane počela je komentirati snaţnim i mirnim glasom. »U ljudskoj bolnici bio bi prisutan anesteziolog, ali vampiri su jako stabilni pod teškom narkozom, samo se prebace u neko neaktivno stanje. Ne razumijem to do kraja, ali to mi olakšava posao. Dok je govorila, Ehlena je pomogla Johnu da svuče majicu i koţne hlače koje je doktorica razrezala, zatim ga je Ehlena prekrila plavom tkaninom i uvela braunilu. Xhex se trudila da ne zvjera okolo, ali nije uspijevala. Mjesto je bilo previše prijeteće sa svim tim skalpelima i iglama... »Zašto?« Xhex se natjerala da odgovori. »Zbog razlike u vrstama?« »Nemam pojma. Vaše srce ima šest klijetki, a naše četiri. Imate dvije jetre, a mi jednu. Ne obolijevate od raka ili dijabetesa.« »Ne znam puno o raku.« Doktorica Jane je odmahnula glavom. »Kad bismo barem mogli pobijediti tu prokletu bolest. Jebeno odvratna bolest. Dođe do mutacije stanica i onda...« Doktorica je nastavila pričati, ali sada je rukama prelazila po stoliću od nehrđajućeg čelika koji su dogurale do Johna, i slagala je opremu koja će joj trebati. Kimnula je Ehleni koja je otišla do Johnove glave i prekrila mu lice plastičnom maskom. Doktorica Jane prišla mu je s injekcijom punom bjelkaste tekućine. »Johne, jesi li spreman?« On je podigao palac u zrak, a ona je pritisnula štrcaljku. John je pogledao Xhex i namignuo. A zatim je zaspao. »Prva stvar je dezinfekcija«, rekla je doktorica Jane, otvorila paket i izvadila tamno smeđu spuţvu. »Stani mi nasuprot. Ovo je Betadin, s time smo prale ruke, samo nije u obliku sapuna.« Doktorica je oprala koţu oko rane širokim potezima od kojih je Johnova koţa postala smećkasto-crvena, a Xhex je ošamućeno kruţila oko njegovih stopala. Ovo je u stvari bio bolji poloţaj. Stajala je pored narančaste kante za medicinski otpad, tako da ne mora daleko ako će morati povratiti. »Metak moramo izvaditi zato što bi s vremenom uzrokovao probleme. Da je on manje aktivan, moţda bih ga ostavila. Ali mislim da je s vojnicima najbolje biti konzervativan. Uostalom, vi tako brzo zacjeljujete.« Doktorica Jane je bacila spuţvu u Xhexinu kantu. »Moje iskustvo s vama pokazuje da će se svako oštećenje kosti regenerirati do sutra navečer.« Xhex se zapitala jesu li doktorica i sestra svjesne toga da im se pod pomiče pod nogama. Osjećala se kao da stoji na palubi. Bacila je oko na profesionalke i uvjerila se da su stabilne. »Napravit ću rez«, doktorica Jane se nadvila iznad noge s noţem, »Ovdje. Točno ispod koţe vidjet ćeš ovojnicu, otporan vanjski sloj koji naše unutarnje organe drţi unutra. Običan čovjek između koţe i toga ima masno tkivo, ali John je u sjajnoj formi. Ispod fascije nalazi se mišić.« Xhex se nagnula u struku s namjerom da samo baci pogled... ali ostala je na mjestu. Doktorica Jane je opet zarezala i odmaknula ovojnicu te otkrila ruţičaste vlaknaste mišiće... usred kojih je bila rupa. Xhex je promatrala unutarnje oštećenje i poţeljela još jedanput ubiti onog degrada. Isuse, Rhage je imao pravo. Nekoliko centimetara prema lijevo i John bi... Bolje ne razmišljati o tome, pomislila je i premjestila se kako bi imala bolji pogled. 262


»Sisaljka«, rekla je doktorica Jane. Začulo se šikljanje pa je Ehlena malom bijelom cjevčicom usisala Johnovu krv. »Sada ću opipati prstom, ponekad je ljudski dodir najbolji...« Xhex je na kraju promatrala cijelu operaciju. Od početka do kraja, od prvog reza do zadnjeg šava, i izvlačenje olova prije toga. »... i to je sve«, rekla je doktorica Jane nekih četrdeset i pet minuta kasnije. Ehlena je zamotala Johnovu nogu, doktorica pripremila dozu nečeg što mu je uštrcala u braunilu, a Xhex je s pladnja podigla metak i proučila ga. Tako je malen. Tako prokleto malen. A moţe stvoriti probleme koji završe smrću. »Bravo doktorice«, rekla je grubo i spremila metak u dţep. »Probudit ću ga tako da mu moţeš pogledati u oči i uvjeriti se da je zaista dobro.« »Čitaš misli?« Doktorica je podigla pogled pun mudrosti. »Ne. Samo imam puno iskustva s obiteljima i prijateljima. Moraš vidjeti njegove oči pa tek onda moţeš duboko udahnuti. A on će se osjećati isto tako kada vidi tvoje lice.« John je došao k svijesti oko osam minuta kasnije. Xhex je mjerila vrijeme na zidnom satu. Podigao je kapke, a ona je stajala uz njega i drţala ga za ruku. »Hej... vratio si se.« Bio je ošamućen, što je i očekivala. Ali njegove bistre plave oči bile su iste kao i prije, a način na koji joj je stisnuo ruku nije ostavio mjesta sumnjama, vratio se natrag sa ţestinom. Xhex je polako izdahnula mada nije bila ni svjesna toga da drţi dah, to olakšanje joj je popravilo raspoloţenje kao da joj je srce poletjelo na mjesec u raketi. Doktorica Jane je imala pravo kad je predloţila Xhex da promatra operaciju. Čim se Xhex zaokupila slušanjem, promatranjem i učenjem, panika je splasnula sve dok se nije pretvorila u tiho brujanje koje je Xhex mogla kontrolirati. Način na koji je ljudsko tijelo bilo sastavljeno bio je fascinantan. Sve u redu? John je oblikovao usnama. »Aha, doktorica Jane je izvadila metak bez problema...« John je odmahnuo glavom. Ti? Jesi li dobro? Čovječe, pomislila je. Zaista je dostojan muţjak. »Da«, odvratila je hrapavim glasom. »Jesam. Hvala ti na pitanju.« Promatrajući ga, shvatila je da si nije dopustila da razmišlja o tome da mu je spasila ţivot. Oduvijek je znala da je vješta s oštricom, ali nikada nije mislila da će ta vještina biti tako vaţna kao što je bila u onom djeliću sekunde na onoj gadnoj farmi. Sekundu kasnije i... Johna više ne bi bilo. Nikada. Ikada. Sama ta pomisao ponovno ju je uspaničila, dlanovi su joj se oznojili, srce joj je pokušalo iskočiti iz grudi koliko se otimalo. Znala je da će kada ovo završi svaki otići svojim putem... ali to uopće nije bilo bitno kad je zamislila svijet u kojem on ne diše, ne smije se, ne bori se i ne širi oko sebe tu nevjerojatnu ljubaznost. Što je, oblikovao je usnama. Odmahnula je glavom. »Ništa.« Kakva laţ. Sve je bilo u pitanju.

263


Pedeset i deveto poglavlje K primio uzde, a Darius je sjeo u kabinu s njom ţeleći je utješiti i znajući da ne moţe.

očijom koja je stajala pored štale odlučili su ţenku vratiti njezinoj obitelji. Tohrment je

Pred njima je bio dug put, a topot kopita sprijeda, škripa sjedala i lupanje bilo je glasno i ometalo je komunikaciju. Iako je Darius znao da njihov dragocjen teret ne bi izustio niti riječ čak i da je kočija bila posve tiha i mirna poput vode u kaleţu. Odbila je piće i hranu i samo je gledala kroz prozor i proučavala krajolik dok su prolazili pored polja, sela i šume. Putovali su na jug, a njemu je palo na pamet da joj je simpat sigurno nekako okovao misli kad ju je zarobio, pod pretpostavkom da su do kamene kuće stigli kočijom, inače bi se ona mogla dematerijalizirati i pobjeći od njega. Tragično, ali sada je bila tako slaba da nije postojala prijetnja da će nestati, iako se on ipak pitao. Njezin izraz lica odavao je takvu bol da je on stekao dojam kako se ona smatra zarobljenicom iako je stekla slobodu. Osjetio je iskušenje da pošalje Tohrmenta naprijed kako bi ocu i majci javio sretnu vijest da je spašena, ali Darius se suzdrţao. Mnogo se toga moţe dogoditi na ovom putovanju i trebao mu je Tohrment da tjera konje dok on pazi ţenku. I on i Tohr su imali oruţje pri ruci zbog prijetnje i ljudi i degrada i simpata, a on je opet poţelio da ima još pojačanja. Kada bi samo postojao način da stupi u dodir s braćom i da ih pozove... Bio je cik zore kad je iscrpljeni konj stigao do sela iza kojeg se nalazio ţenkin dom. Kao da je prepoznala to mjesto, podigla je glavu, pomakla usnama i raskolačila oči pune suza. Darius se nagnuo prema naprijed i podigao dlan. »Ne boj se... bit će...« Pogledala ga je u oči, a on je ugledao vrisak koji je drţala duboko u duši. Ne moţe biti, oblikovala je riječi usnama. Zatim se dematerijalizirala iz kočije. Darius je opsovao i zalupao na zid kočije. Tohrment je zaustavio konje, Darius je iskočio... Nije stigla daleko. S lijeve strane na polju ugledao je bljesak njezine bijele spavaćice pa je krenuo za njom i stvorio se na tom mjestu, a ona se bacila u trk. Nije imala snage, bio je to očajan pokušaj ozlijeđene osobe i pustio ju je da trči koliko moţe. Kasnije će shvatiti da je to bio trenutak u kojem je bio siguran, za vrijeme te lude utrke koju im je priredila. Nije se mogla vratiti kući. Nije se radilo o tome kroz što je prošla... radilo se o tome što je ponijela sa sobom iz tog iskustva. Kad se spotaknula i pala na pod, nije pokušala zaštititi trbuh. Počela je grebati zemlju kako bi nastavila dalje, ali on više nije mogao gledati njezinu patnju. »Odustanite«, rekao je i podigao je iz hladne trave. »Odustanite sada...« Otimala mu se u rukama, slaba poput pilića, a zatim je klonula. Dok su stajali skamenjeni, ona je ubrzano disala i srce joj je nabijalo, vidio je na mjesečini kako joj bilo pulsira i osjetio je drhtaj u njezinim venama. Glas joj je bio slab, ali mislila je to što je rekla. »Ne vraćajte me onamo, čak ni u kočiju. Nemojte me vratiti.« »Zasigurno to ne mislite.« Njeţnim je pokretom odmaknuo njezinu kosu s lica i naglo se sjetio plavih vlasi na četki u njezinoj sobi. Toliko se toga promijenilo otkad je zadnji put sjedila pred komodom i spremala se za večeru sa svojom obitelji. »Previše ste toga pretrpjeli i ne razmišljate razborito. Morate se odmoriti i...« »Ako me vratite, ja ću opet pobjeći. Nemojte da moj otac kroz to prolazi.« »Morate se vratiti kući.« »Ja nemam dom, više ga nemam i nikada ga neću imati.« 264


»Nitko ne mora znati što se dogodilo. U prilog nam ide činjenica da on nije bio vampir, nitko nikada neće...« »Nosim njegovo mlado.« Pogled joj je postao hladan i oštar. »Moje razdoblje potrebe stiglo je one noći kad me prisilno uzeo i otada nisam krvarila kao što ţenke krvare. Nosim njegovo mlado.« Darius je glasno izdahnuo, a dah mu je izašao u oblačku. To je sve mijenjalo. Ako pronese trudnoću i rodi to mlado, postoji mogućnost da će ono izgledati poput vampira, ali takvi su mješanci bili nepredvidljivi. Nikada niste znali kako su im uravnoteţeni geni i koja će strana prevladati. No moţda je postojao način da se njezinu obitelj namoli da... Ţenka je zgrabila rever njegovog debelog kaputa. »Ostavite me suncu. Prepustite me smrti koju ţelim. Podigla bih vlastitu ruku na grlo, ali nemam dovoljno snage u sebi.« Darius je pogledao prema Tohrmentu koji je čekao uz kočiju. Mahnuo mu je da priđe, a ţenki je rekao: »Pustite da popričam s vašim ocem. Dopustite da utrem put.« »Nikada mi neće oprostiti.« »Niste vi krivi.« »Nije problem u krivnji već u ishodu« , rekla je tuţno. Tohrment se dematerijalizirao i stvorio uz njih, a Darius ustao. »Odvedi je natrag u kočiju i sakrijte se ispod drveća. Ja ću otići do njezina oca.« Tohrment se nezgrapno sagnuo, primio ţenku u naručje i ustao. U snaţnim i njeţnim rukama dječaka, Sampsoneovea kći vratila se u svoje beţivotno stanje u kojem je provela putovanje, oči su joj bile otvorene, ali prazne, glava nagnuta u stranu. »Dobro se pobrini za nju« rekao je Darius i omotao ţenku njezinom spavaćicom. »Vratit ću se sutra.« »Ne brinite se« , rekao je Tohrment koračajući preko trave. Darius ih je jedan trenutak gledao kako odlaze pa se bacio u vjetar i stvorio na imanju njezine obitelji. Otišao je ravno do ulaznih vrata i zakucao velikom lavljom glavom. Batler je širom otvorio vrata i odmah je bilo jasno da se u dvorcu odvija nešto strašno. Batler je bio blijed poput krpe i ruke su mu se tresle. »Gospodaru! Blagoslovljeni bili, uđite, molim vas!« Darius se namrštio ulazeći. »U čemu je...« Gospodar kuće izašao je iz salona... a njemu za petama slijedio je simpat čiji je sin pokrenuo cijeli taj niz tragedija. »Što ti radiš ovdje« pitao je Darius ţderača grijeha. »Je li moj sin mrtav? Jesi li ga ubio?« Darius je izvadio jedan od crnih bodeţa koje je nosio u remenu oko prsa s drškama okrenutim prema dolje. »Da. « Simpat je jednom kimnuo, kao da mu nije stalo. Prokleti reptili. Zar nemaju osjećaja prema svojim potomcima? »A djevojka«, pitao je ţderač grijeha. »Što je s njom?« Darius je brzo u um prizvao sliku rascvalog stabla jabuke. Simpati su mogli čitati više od emocija, a on nije ţelio dijeliti svoja saznanja. Nije odgovorio stvoru već je pogledao Sampsonea, koji kao da je ostario sto tisuća godina. »Ona je ţiva. Vaša kći je... dobro i ţiva je.« Simpat je prišao vratima, a duga halja vukla mu se po mramornom podu. »Tada smo kvit. Moj je sin mrtav, a njegova je loza uništena.« Sampsone je sakrio lice u rukama, a Darius prišao ţderaču grijeha, zgrabio ga za ruku i

265


izvukao iz kuće. »Nisi im se morao otkriti. Ova je obitelj dovoljno patila.« »Oh, ali morao sam.« Simpat se nasmiješio. »Gubitke treba ravnomjerno podijeliti. Ta ţivo srce ratnika mora poštovati tu istinu.« »Gade.« Ţderač grijeha se nagnuo prema njemu. »Zar bi ti bilo draţe da sam je ja ubio? To je bio drugi put kojim sam mogao krenuti.« »Ona ovo nije ničime zasluţila. Ni ostali koji dijele njezinu krv.« »Zaista? Moţda je moj sin samo uzeo ono što mu je ponudila...« Darius je s obje ruke zgrabio simpata, okrenuo ga i zabio u golemi stup koji je pridrţavao velebnu vilu. »Mogao bih te istog trena ubiti.« Ţderač grijeha se opet nasmiješio. »Misliš? Ne slaţem se. Čast ti ne dopušta da uzmeš nevini ţivot, a ja nisam ničime zgriješio.« Uz te se riječi grehoţder dematerijalizirao iz Dariusovih ruku i stvorio na travnjaku. »Toj ţenki ţelim ţivot pun patnje. Neka dugo poţivi i nosi svoj teret bez časti. A sada idem pobrinuti se za sinovo tijelo.« Simpat je nestao kao da nikada nije ni postojao... no njegove su radnje imale posljedice, što je Dariusu bilo jasno čim je pogledao kroz otvorena vrata. Gospodar te velike kuće jecao je slugi na ramenu, jedan su drugog tješili. Darius je zakoračio kroz velebni ulaz i zvuk njegovih koraka podigao je glavu patrijarha obitelji. Sampsone se odmaknuo od odanog slugana, ali nije obrisao suze ili sakrio tugu dok je prilazio Dariusu. Darius nije stigao ni prozboriti kad je muţjak rekao: »Platit ću vam.« Darius se namrštio. »Za što?« »Da... da je odvedete i pobrinete se da ona ima krov nad glavom.« Gospodar se okrenuo slugi. »Odi po kovčege...« Darius je istupio i čvrsto primio Sampsonea za rame. »Što vi to govorite? Ona je ţiva. Vaša kći je ţiva i treba se vratiti pod vaš krov i među ove zidove. Vi ste njezin otac.« »Odite i povedite je sa sobom. Preklinjem vas. Njezina majka... ne bi ovo preţivjela. Dozvolite mi da vam platim...« »Vi ste gnjus« , odbrusio je Darius. »Gnjus i sramota svojoj lozi.« »Ne« , rekao je muţjak. »Ona je. Sada i zauvijek.« Darius je ostao bez riječi. Mada je znao koliko je glimera plitka, i mada je bio upoznat s tim vrijednostima, ipak je osjetio šok. »Vi imate mnogo zajedničkog s onim simpatom.« »Kako se usuđujete...« »Niti jedan od vas nema srca tugovati za svojim djetetom.« Darius je krenuo prema vratima i nije stao kad je muţjak povikao: »Novac! dopustite mi da vam platim!« Darius nije vjerovao sam sebi pa nije odgovorio, već se dematerijalizirao u šumu koju je napustio samo nekoliko minuta ranije. Pojavio se pored kočije, a srce mu je plamtjelo. I sam je bio odbačen i znao je kako je teško ostati bez korijena i podrške. A ova je ţenka nosila još jedan teret u svom tijelu. Znao je da će sunce svanuti svakog trena, ali trebalo mu je malo vremena da se sabere i posloţi misli... Kao kroz izmaglicu začuo je ţenkin glas. »Rekao vam je da me odvedete, nije li?«

266


Doista, Darius nije pronašao izraz koji bi bolje opisao ono što se dogodilo. Poloţio je dlan na hladno drvo kočije. »Ja ću se brinuti za vas. Ja ću vam pruţiti sve što trebate i štititi vas.« »Zašto...« Bio je odgovor. »Zato što je to ispravna odluka.« »Pravi ste junak. Ali pokušavate spasiti nekoga koga ne zanima taj vaš dar.« »S vremenom će vas početi zanimati.« Nije dobio odgovor pa je skočio na vozačevo mjesto i primio uzde. »Idemo u moj dom.« Zveket konjske opreme i udaranje kopita ispratilo ih je iz šume. Odabrao je drugi put tako da nisu prošli ni blizu vili i obitelji kojoj je društveni status bio vaţniji od krvi. A novac? Darius nije bio bogat, ali radije bi si odsjekao ruku kojom se bori nego prihvatio i novčića od njezinog kukavnog oca.

267


Šezdeseto poglavlje X snaga. Čim je poloţila dlan na njegova leđa, osjetio je kako mu pridrţava

hex je pomogla Johnu da se uspravi u kolicima, a njega je iznenadila njezina

teţinu gornjeg dijela tijela. No i sama je često rekla da ona nije tipična ţenka. Došla je doktorica Jane i krenula objašnjavati što se zbiva ispod zavoja i kako se mora brinuti za ranu... ali nije ju slušao. Ţelio se seksati. Sa Xhex. Sada. Samo je toga bio svjestan, ta poţuda nije bila samo potreba da prodre u nju. Poslije takvog susreta sa smrti poţelite ţivjeti punim plućima, a to je najbolje izraziti seksom s osobom koju ţelite. Xhexine oči su bljesnule kad je osjetila miris koji je širio. »Ostani ovdje još deset minuta«, rekla je doktorica Jane koja je stavljala instrumente u autoklav. »A zatim moţeš prespavati ovdje u klinici.« Idemo, pokazao je Xhex. Prebacio je noge na pod što je potaklo val boli koji ipak nije utjecao na njegovu odluku. Međutim, privukao je pozornost ostalih iz prostorije. Xhex je opsovala i primila ga, a doktorica je odrţala bukvicu o tome kako treba leći, ali John nije bio zainteresiran. Imate li ogrtač koji mogu obući? pokazao je svjestan toga da ima golemu erekciju, a da nije baš dobro pokriven. Uslijedilo je natezanje, ali doktorica je na kraju odustala i zaključila da ga ne moţe zaustaviti ako se ţeli ponašati poput budale. Kimnula je pa je Ehlena nestala i vratila se s pahuljastim, debelim ogrtačem koji ga je pokrivao... od vrata do bedra. I bio je ruţičaste boje. Očito su mu vraćale milo za drago zato što nije ţelio ostati u klinici. Ali obleka za Barbie nije utjecala na njegovo uzbuđenje. Čvrst i uspravan usprotivio se napadu na njegovu muškost. Nekako se ponosio svojom erekcijom. Hvala vam, pokazao je i navukao ogrtač preko ramena. Uz malo muke uspio ga je preklopiti na prsima i nekako prekriti erekciju. Jedva. Doktorica Jane se naslonila na ormarić i prekriţila ruke na prsima. »Mogu li te ikako nagovoriti da ostaneš duţe? Ili da uzmeš štake? Ili još bolje... da ostaneš duţe?« Dobro sam, hvala. Doktorica je odmahnula glavom. »Vi braća ste pravi daveţi.« Tijelom mu je prošao nagli udar koji nije bio povezan s nogom. Ja nisam brat. Ali ovaj drugi dio ne osporavam. »Mudar muţjak. I trebao bi biti brat.« John je ustao i oprezno spustio teţinu tijela na pod, pogleda prikovanog na ogrtač. Srećom, sve je bilo dovoljno pristojno za društvo dama, a tako je i ostalo kad ga je Xhex primila ispod ruke. Ona je bila bolja od štake, preuzela je na sebe dio njegove teţine i krenuli su prema vratima. Zajedno su se spustili do ureda, prošli kroz ormar i ušli u tunel. Izdrţao je nekih desetak metara kad je stao i povukao je ispred sebe pa je... Pogasio sva svjetla.

268


Na njegovu mentalnu naredbu, fluorescentna stropna svjetla su se ugasila, prvo ona točno iznad njihovih glava, a zatim su se nastavila gasiti u oba smjera. U potpunoj tami nije gubio vrijeme, kao ni ona. Znali su da će doktorica Jane i Ehlena još pola sata imati pune ruke posla pospremanjem operacijske dvorane. U palači se jeo posljednji obrok tako da nitko nije vjeţbao, nitko se nije spremao na vjeţbanje i nitko se nije tuširao u svlačionici. Pruţala im se prilika. Mrak je bio od ključne vaţnosti. Usprkos razlici u visini, koja je unatoč njezinih metar i osamdeset iznosila nekih petnaestak centimetara, pronašao je njezine usne lako, kao da su bile obasjane reflektorom. Silovito ju je poljubio, a ona je zastenjala duboko u grlu i primila se za njegova ramena. U tom divnom nedefiniranom trenutku u kojem su skrenuli s dogovorenog puta, oslobodio je zdruţenog muţjaka u sebi i dopustio si da nastavi graditi trenutak koji je započeo na farmi... Trenutak kad je njezin bodeţ proletio zrakom... i pruţio mu mnoge noći koje će proţivjeti. Spustio je dlan na njezinu dojku, pronašao ukrućenu bradavicu i protrljao je palcem ţudeći da spusti usne na to mjesto. Srećom, jaknu s oruţjem ostavila je u predvorju palače pa se između njega i njezine koţe nalazila samo uska majica. Ţelio ju je rasparati, ali ovo je bilo samo brzinsko smirivanje gladi prije nego što stignu do njegove spavaće sobe. Majicu nije zgrabio i rastrgao već je spustio oba dlana ispod nje i pogurao je tako da oslobodi njezine grudi. Čak ni u bitki nije nosila grudnjak i to ga je dodatno zapalilo iz nekog razloga. Mada nije trebao dodatnu pomoć kad je ona bila u pitanju. Zvukovi njihovih poljubaca su odjekivali, a on je draţio bradavice koje su bile spremne za njegove usne i protrljao erekciju o nju. Nije joj ništa svjesno poručivao, ali ona je spustila dlan do njegovog trbuha i nastavila prema... John je zabacio glavu zbog strujnog udara koji mu je prošao kraljeţnicom tako silovito da je morao prekinuti poljubac. Xhex ga je u trenu gurnula na zid i osjetio je strujanje hladnog zraka kad mu je odvezala ogrtač. Usnama se počela spuštati niz njegova prsa, očnjacima je ostavljala paralelan trag koji je stvarao trnce u svakom dijelu njegova tijela, dok mu je penis pulsirao. John je nijemo zastenjao kad su njezina topla i mokra usta pronašla njegovu erekciju i cijelog ga primila. Polako ga je ispuštala iz usta sve dok nije izašao glavić, a ona coknula jezikom, pa ga oblizala. Gledao ju je dok ga je obrađivala, ali bili su okruţeni takvom tamom da se osjećao kao da ţmiri, i ta sljepoća ga uopće nije smetala. Dobro je znao kako ona izgleda na koljenima ispred njega, s uskom majicom zadignutom preko grudi, s ukrućenim bradavicama i glavom koja se pomiče naprijed-natrag. Grudi joj se njišu svakim pokretom. Dahtao je i pomislio kako je teţinu tijela ravnomjerno raspodijelio na ozlijeđenu i zdravu nogu, ali u stvari je osjećao samo ono što mu je ona radila. I da gori, sada toga ne bi bio svjestan, niti bi za to mario. I gorio je u stvari, a plameni jezičci su ga dodatno zagrijali kad mu je Xhex poloţila erekciju uz trbuh, spustila se jezikom cijelom njegovom duţinom dolje do utega ispod njegovog penisa. Jednog po jednog uvukla ih je u usta, a zatim se vratila njegovoj erekciji. Ulovila je ritam, a on nije dugo izdrţao. Lizala ga je i sisala, lizala i sisala, lizala i sisala... John je izvio tijelo i dlanovima se primio za zid te svršio. Kad je završio, podigao ju je na noge i poljubio dugo i strastveno... s idejom da joj uzvrati uslugu... 269


Xhex ga je namjerno ugrizla za donju usnicu i polizala ranicu koju je stvorila. »A sada ravno u krevet.« Primljeno na znanje. John je upalio stropna svjetla i skoro su trčali vraćajući se u palaču. Smiješno, ali ozlijeđena noga mu uopće nije smetala.

Blay nije bio u Saxtonovoj sobi za vrijeme i poslije hranjenja, ali nije imao dopuštenje da napusti palaču kako bi razbistrio misli. Prema Starim zakonima, Qhuinnov bratić smatrao se njegovim gostom u kući Prve obitelji i prema protokolu, on je morao biti u kući. Kada bi se borio s ostalima, barem bi osjećao da je nešto postigao i vrijeme bi brţe proletjelo. Phury je stigao sa Selenom i predstavio je, a Blay se povukao u svoju sobu, sam sebi govoreći kako je mora pospremiti. Naţalost, završio je za dvije minute jer je samo premjestio knjigu koju je čitao na noćnom ormariću i par crnih svilenih čarapa izvadio iz ladice s raznobojnim i spremio u onu donju. Nedostatak toga da ste uredni je da nikada nemate puno posla sa spremanjem. Isto tako, šišao se nedavno. Nokte je odrezao. Nije se morao rješavati dlaka jer vampiri nisu imali drugih dlaka osim kose. Inače je zvao roditelje kad bi imao slobodnog vremena, ali nije ţelio zvati svoje s mislima koje su mu sada prolazile glavom. Nije znao lagati, a nije roditeljima planirao reći: Hej, ne znate ovo, ali ja sam gay... i razmišljam o tome da počnem izlaziti s Qhuinnovim rođakom. I da, on je ovdje. Hrani se. Boţe, ideja da Saxton pije iz nečije vene ga je palila, iako je pio iz Selene. I osim činjenice da je Phury bio s njima u sobi. Iz pristojnosti više nego iz zaštite. Tako da nije planirao prilaziti toj sobi. Ne treba mu erekcija pred publikom. Blay je pogledao na sat. Koračao sobom. Pokušao gledati televiziju. Uzeo knjigu i pokušao čitati. S vremena na vrijeme, na mobitel bi primio izvještaje s terena koji nisu smirivali njegovu nervozu. Bratstvo je uvijek redovito komuniciralo tako da svi znaju najnovije podatke i situacija nije bila bajna: John je ranjen pa su on, Xhex i Qhuinn otišli doktorici Jane u kliniku. Napad na farmu bio je uspješan, ali ne do kraja, degrad kojeg su smatrali predvodnikom je pobjegao i poveo sa sobom dio novaka. Adresa na koju je trkaći auto registriran nije ništa otkrila. Svi su bili napeti. Pogledao je na ručni sat pa na zidni. Poţelio je zavrištati. Boţe, prošlo je sto godina otkako su Saxton i Selena počeli. Zašto nitko nije došao po njega kad su završili? Što ako je nešto pošlo po zlu? Doktorica Jane rekla je da mu ozljede nisu ozbiljne i da će se poslije hranjenja početi oporavljati... No doduše, Primuţjak je netko tko bi se dobro slagao sa Saxtonom. Phury oboţava operu i dobre knjige. Moţda su se zapričali? Na kraju više nije mogao podnijeti sam sebe pa se spustio u kuhinju u kojoj su slugani pripremali zadnji obrok. Pokušao je pomoći i ponudio se da izvadi tanjure ili

270


pribor, da sjecka povrće ili podlijeva purice u pećnici, ali osoblje se toliko uzvrpoljilo da je odustao. Slugane ništa nije uznemiravalo više od ponude da ćete im pomoći. Narav im je bila takva da nisu podnosili pomisao da netko kome oni sluţe radi, ali isto tako nisu mogli odbiti svoje gospodare. Napustio je kuhinju kako večera ne bi zagorjela zbog napetosti u kuhinji i kako slugani ne bi izveli grupno samoubojstvo, i krenuo je kroz blagovaonicu... Ulazna vrata su se otvorila i Qhuinn je zakoračio preko mozaika. Lice, ruke i koţna odjeća bili su mu zamrljani crvenom krvi. Svjeţom, blistavom krvi. Ljudskom. Blayev prvi poriv bio je da viče na njega, ali nije ţelio privlačiti pozornost na to da je Qhuinn napustio Johna. U klinici i u centru za obuku baš i nije bilo puno Homo sapiensa. A navodno se vratio iz borbe s degradima čija je krv crna. Blay je krenuo prema stepenicama i sustigao Qhuinna pred Wrathovom radnom sobom, a vrata su srećom bila zatvorena. »Koji se vrag tebi dogodio?« Qhuinn nije stao, nastavio je marširati prema svojoj sobi. Kad je ušao, činilo se da misli Blayu zatvoriti vrata u lice. Neće ići, pomislio je Blay i progurao se kraj njega. »Kakva je to krv?« »Nisam raspoloţen«, odgovorio je Qhuinn i počeo se svlačiti. Bacio je koţnu jaknu na komodu, oruţje poloţio na stol, skinuo čizme koje su poletjele prema kupaonici. Majicu je bacio preko ramena i sletjela je na svjetiljku. »Zašto imaš krvi na rukama?« ponovio je Blay. »Ne tiče te se.« »Što si učinio?« Imao je osjećaj da zna. »Koji si vrag napravio?« Qhuinn je pustio vodu pod tušem, a mišići uzduţ njegove kraljeţnice su se napeli duţinom njegovih leđa. Boţe, krvi nema samo na rukama, Blay se zapitao do koje mjere ih je mlatio. »Kako je tvoj dečko?« Blay se namrštio. »Moj dečko, oh, Saxton.« »Da. >Oh, Saxton.<« Iz staklene tuš-kabine počela se širiti para i uvukla se između njih dvojice. »Kako mu je?« »Mislim da je završio s hranjenjem.« Qhuinn je uperio raznobojne oči negdje iza Blayeve glave. »Nadam se da mu je bolje.« Dok su stajali jedan nasuprot drugom, Blaya su tako zaboljela prsa da ih je morao protrljati. »Jesi li ga ubio?« »Njega? Koga?« Qhuinn je poloţio ruke na bokove, a prsni mišići i ispirsane bradavice su mu se isticale obasjane svjetlom iznad umivaonika. »Ne znam o kome govoriš.« »Ne seri. Saxtona će to zanimati.« »Zaštitnički se ponašaš prema njemu.« Nije to izgovorio grubo već s netipičnim prihvaćanjem. »Dobro, u redu. Nisam nikoga ubio. Ali onaj prokleti homofob sada neće razmišljati samo o raku grla koji će zaraditi zbog onih cigara. Ne dopuštam da netko omalovaţava članove moje obitelji.« Qhuinn se okrenuo. »I, jebi ga, vjerovao ti to ili ne, ne 271


volim kad te nešto uznemiri. Što da su premlatili Saxtona i da je izašlo sunce? Ili da su ga pronašli ljudi? Ti to nikada ne bi prebolio. Morao sam izravnati račune.« Boţe, kako tipično. Qhuinn uvijek napravi nešto krivo s dobrom namjerom... »Volim te«, šapnuo je Blay tako tiho da je zvuk vode prigušio njegove riječi. »Slušaj, moram se istuširati«, rekao je Qhuinn. »Ţelim sprati ovo sa sebe. A zatim se moram naspavati.« »U redu. Da ti donesem hrane?« »Ne treba, hvala.« Blay se na izlazu osvrnuo preko ramena. Qhuinn je skidao koţne hlače i otkrio svoje spektakularno dupe. Blay je uspio izaći ne gledajući kamo ide, ali u sobi je naletio na stol i morao uhvatiti svjetiljku da ne padne na pod. Spustio ju je na stol, maknuo majicu sa sjenila i patetično prinio meki pamuk nosu i duboko udahnuo. Zaklopio je oči i prinio prsima majicu koja je prekrivala Qhuinnova prsa slušajući zvuk vode dok se drugi muţjak prao. Nije znao koliko je dugo tako stajao u tom čistilištu, koliko dugo je bio tako blizu, a opet tako daleko. Pokrenuo ga je strah da će ga Qhuinn zateći kako ganuto stoji. Paţljivo je vratio majicu na sjenilo i prisilio se da izađe. Bio je na pola puta prema vratima kad ga je ugledao. Na krevetu. Bijeli pojas bio je zapetljan u plahtama. Podigao je pogled prema jastuku i uočio udubljenja nastala od dvije glave koje su leţale jedna pored druge. Odabranica Layla očito je zaboravila zavezati ogrtač na odlasku. Što bi značilo da je bila gola dok je bila ovdje. Blay je još jedanput podigao ruku do srca, osjetio je pritisak kao da je ispod vode, a površina oceana daleko, daleko iznad njega. U kupaonici je prestala teći voda i začuo je brisanje ručnikom. Blay je prošao pored dobro iskorištenog kreveta i izašao kroz vrata. Nije znao kada je donio tu odluku, ali njegove su noge očito znale kamo da se upute. Krenuo je hodnikom i stao dvije sobe dalje, ruka mu se podigla svojom voljom i pokucala na vrata. Začuo je prigušeni odgovor i otvorio vrata. Soba u koju je ušao bila je mračna i mirisala je divno. Stajao je na vratima obasjan svjetlosti s hodnika, a njegova se sjena protezala sve do dna kreveta. »Savršen tajming, upravo su otišli«, Saxtonov dubok glas obećavao je stvari koje je Blay ţelio. »Jesi li došao vidjeti kako sam?« »Da.« Uslijedila je duga pauza. »Zatvori vrata i pokazat ću ti.« Blay je stegnuo kvaku tako čvrsto da su mu zglobovi zapucketali. A zatim je ušao i zatvorio vrata. Skinuo je cipele i zaključao bravu. Radi privatnosti.

272


Šezdeset i prvo poglavlje N Prepoznala je crnu kosu, oči boje dijamanta i snaţne crte lica.

a Onoj strani Payne je sjedila uz bazen i promatrala svoj odraz u mirnoj vodi.

I predobro je znala tko ju je začeo i rodio. Mogla je izrecitirati svoju dosadašnju priču. No istovremeno se osjećala kao da uopće ne zna tko je. Na mnogo načina, više nego što je ţeljela nabrojiti, bila je samo odjek na površini jezerca, slika koja nije imala dubinu... i koja neće za sobom ostaviti ništa trajno kada napusti ovaj svijet. Layla joj je prišla s leđa, a ona je susrela njezin pogled na površini jezera. Kasnije će zaključiti kako je Laylin osmijeh sve promijenio. Iako se, naravno, nije radilo samo o tome... ali sreća koja je zračila iz njezine sestre pogurnula ju je prema promjeni, bio je to suptilan pomak zbog kojeg je sletjela s klisure. Taj osmijeh je stvaran. »Zdravo, sestro«, rekla je Layla. »Traţila sam te.« »Pronašla si me.« Payne se natjerala da se okrene i pogleda Odabranicu. »Sjedni i pridruţi mi se, molim te. Iz tvog dobrog raspoloţenja zaključujem da i dalje provodiš vrijeme s onim muţjakom.« Layla je na trenutak sjela, no radost ju je u trenu podigla natrag na noge. »Oh, uistinu da. Danas će me ponovno pozvati i ja ću otići k njemu. O, najdraţa sestro, ne moţeš niti zamisliti kako je to nalaziti se u obruču vatre, a napustiti ga bez opeklina, samo ispunjen radošću. To je čudo. Blagoslov.« Payne se okrenula natrag prema vodi i namrštila se. »Mogu li te pitati nešto privatno?« »Naravno, sestro.« Layla se opet spustila na mramorni rub bazena. »Bilo što.« »Razmišljaš li o zdruţivanju s njime? Ne samo parenju, već tome da postaneš njegova klan?.« »Da, naravno da razmišljam. Ali čekam pravi trenutak da načnem tu temu.« »Što ćeš učiniti... ako te odbije?« Laylino se lice ukočilo, kao da to nije ni razmotrila, a Payne se osjećala kao da je u ruci zgnječila njeţan pupoljak. »Prokletstvo... Nisam te ţeljela uznemiriti. Samo...« »Ne, ne.« Layla je udahnula da se primiri. »Dobro znam što ti je na srcu i znam da u tebi nema nimalo zlobe. Doista, zato ti se i obraćam tako iskreno.« »Molim te, zaboravi da sam išta pitala.« Sada se Layla zagledala u bazen. »Ja... mi u stvari još nismo imali odnos.« Paynine obrve su poskočile. Ako je preteča čina izazivala takav ushit, sam čin mora da je izuzetan. Barem ţenki pred njom. Layla se obgrlila rukama, sigurno zbog uspomene na jači par ruku koji ju je isto tako grlio. »Ţeljela sam, ali on se suzdrţava. Nadam se... Vjerujem da je to zato što se ţeli prvo zdruţiti sa mnom prema propisima.« Payne je osjetila teško breme predosjećaja. »Čuvaj se, sestro. Ti si njeţna duša.« Layla je ustala i ovog se puta tuţno osmjehnula. »Jesam. Ali radije bih da mi slome srce nego da ga ništa ne dirne, i znam da moramo nešto zatraţiti kako bismo to primili.«

273


Ţenka je bila tako sigurna i nepokolebljiva da se Payne osjetila malom u sjeni njezine hrabrosti. Malom i slabom. Tko je ona? Odraz ili stvarnost? Naglo je ustala. »Dopuštaš li mi da te napustim?« Layla ju je iznenađeno pogledala i duboko se poklonila. »Ta naravno. Nisam te ţeljela uvrijediti svojim besmislicama...« Payne je impulzivno zagrlila drugu Odabranicu. »Nisi me uvrijedila. Ne brini se. Ţelim ti sve najbolje s tvojim muţjakom. Doista, bit će pravi sretnik ako tebe dobije.« Payne se udaljila prije nego što je dobila odgovor, brzo je prošla kraj spavaonica i u zaletu se uspela uz brdo koje je vodilo do hrama Primuţjaka. Prošla je to sveto mjesto za parenje koje se više nije upotrebljavalo, zakoračila u majčino mramorno dvorište i zaputila se pored kolonade. Vrata na ulazu u privatne odaje Čuvardjeve bila su neočekivano skromna za takvo boţansko mjesto. No kada je cijeli svijet vaš, ne morate ništa dokazivati. Payne nije kucala. S obzirom na ono što se spremala učiniti, upadanje bez kucanja bit će tako nisko na popisu njezinih grijeha da se neće ni računati. »Majko«, odlučno je rekla ušavši u praznu bijelu prostoriju. Dugo je čekala prije nego što joj je odgovorio bestjelesni glas. »Da, kćeri.« »Pusti me van odavde. Smjesta.« Sve moguće posljedice koje bi ponovno potezanje ove teme moglo prouzročiti bolje su od ovog ispraznog postojanja. »Izbaci me«, poručila je praznim zidovima i nezraku. »Pusti me. Neću se nikada vratiti ako je to tvoja volja. Ali ne ţelim ostati.« U bljesku svjetlosti pred njom se pojavila Čuvardjeva bez crne halje koju je uvijek nosila. Payne je bila uvjerena da nitko još nije njezinu majku vidio u njezinom istinskom obliku bestjelesne energije. Međutim, njezina majka nije bila jarka svjetlost. Bila je slaba, samo val topline pred okom. Razlika ju je zaprepastila i umirila Paynin bijes. »Majko... pusti me. Molim te.« Dugo je čekala odgovor Čuvardjeve. »Ţao mi je. Ne mogu ti ispuniti ţelju.« Payne je iskesila očnjake. »Kvragu, učini to. Pusti me odavde ili...« »Nema >ili<, najdraţe moje dijete.« Tanak glas Čuvardjeve je utihnuo pa se opet vratio. »Moraš ostati ovdje. Sudbina je takva.« »Čija? Tvoja ili moja?« Payne je rukom rasparala paralizirajuće miran zrak. »Ovdje ne mogu uistinu ţivjeti, kakva je to sudbina?« »Ţao mi je.« I to je bio kraj svađe, barem što se njezine majke ticalo. Čuvardjeva je zablistala i nestala. Payne je zaurlala u prazninu koja ju je okruţivala: »Oslobodi me! Prokleta bila, oslobodi me!« Napola je očekivala da će je rasporiti istog trena, ali to bi bio kraj njezinog mučenja, a to bi bilo previše jednostavno. »Majko!« Odgovor nije dobila pa se okrenula na peti i poţeljela da moţe nešto baciti, ali oko nje nije bilo ništa što bi mogla zgrabiti. Simbolički je shvatila da ovdje nema ničega za nju, 274


apsolutno ničega. Prišla je vratima, oslobodila svoj bijes i iščupala ih sa šarki te bacila u hladnu, praznu sobu. Bijela su vrata dva puta odskočila, a zatim su neometano proklizala kroz prostranu sobu, poput kamenčića na površini mirnog jezera. Krenula je prema fontani i začula škljocanje, a kada je pogledala preko ramena, vidjela je da su se vrata sama popravila, čarolijom su se smjestila na prazne šarke i bez ogrebotine se vratile na staro, kao da ona nije ništa učinila. U njoj se uzdigao takav bijes da joj se stegnulo grlo, a ruke su joj se počele tresti. Krajičkom oka vidjela je da uz kolonadu prilazi netko u crnoj halji, ali ne njezina majka. Bila je to samo Ni’Tko, šepala je noseći košaru s darovima za Čuvardjevu. Pogled na nesretnu, isključenu Odabranicu dodatno je podjario njezin bijes... »Payne?« Okrenula je glavu kad je začula dubok glas. Wrath je stajao uz bijelo drvo sa šarenim pticama pjevicama, a njegovo je golemo tijelo dominiralo dvorištem. Payne je skočila na njega pretvorivši ga u metu protiv koje se mogla boriti. Slijepi je Kralj očito osjetio njezino nasilje i podmukli napad jer je istog trena zauzeo borbeni stav i postao moćan, staloţen i spreman. Napala ga je sa svime što je znala, poletjela je na njega šakama i nogama, tijelo joj je postalo tornado udaraca koje je on odbijao podlakticama i saginjanjem. Brţa, opakija, ubojitija, napadala je kralja i natjerala ga da uzvrati na napad kako ga ne bi ozbiljno povrijedila. Njegov prvi jak udarac ulovio ju je u rame, šakom ju je raspalio i poljuljao joj ravnoteţu, ali brzo se oporavila, odskočila i raspalila ga nogom. Toliko ga je jako opalila u ţeludac da je zastenjao, a njezin drugi okret završio je udarcem šake u glavu. Prsnula je krv, sunčane naočale su mu skliznule s glave i opsovao je. »Koji kurac, Pay...« Kralj nije stigao izgovoriti njezino ime. Bacila se na njega, obujmila ga oko pasa i pogurala. Ali nije zaista imala šanse. Bio je duplo veći od nje i s lakoćom je preuzeo kontrolu, odmaknuo je od sebe, okrenuo njezino tijelo te je stisnuo uza se. »Koji je tebi kurac?« zareţao je u njezino uho. Ona je zamahnula glavom i opalila ga posred lica pa mu je stisak na sekundu popustio. To joj je bilo dovoljno da se oslobodi. Iskoristila je njegovo tijelo čvrsto poput hrasta da se odrazi i poleti pa je... Potpuno podcijenila svoj zalet. Umjesto da sleti tako da joj je teţina tijela okomita na tlo, ona je poletjela naprijed, i gadno ozlijedila jedno stopalo dok joj je trup poletio u stranu. Nije pala na tlo jer ju je zaustavio mramorni rub fontane, ali udarac je bio gori nego da je pala. Zvuk lomljenja njezinih leđa bio je glasan poput vriska. A bol je bila još gora.

275


Šezdeset i drugo poglavlje K Sada su mu šake, zapešća i podlaktice bili od sjene, izgledale su poput smoga i ad se Lash probudio na ranču na kojem se skrivao, prvo si je pogledao ruke.

pomicale se kad im je naredio. Prema njegovoj ţelji, mogle su biti samo zrak ili snositi teţinu. Uspravio se, odmaknuo prekrivač i ustao. I stopala su mu počela nestajati. To je bilo dobro, ali... koliko će još ta transformacija trajati? Morao je pretpostaviti da njegovo tijelo, koje još uvijek ima tjelesni oblik, kucajuće srce i potrebu za hranom, pićem i snom, još uvijek nije otporno na napad noţem ili pogodak metkom. Uz to, toliko je toga otpalo s njega da mu se rješavanje tog organskog otpada počelo gaditi. Madrac na kojem je spavao pretvorio se u golemu pelenu za odrasle. Cvileţ vani ga je privukao roletama pa ih je prstima raširio i provirio. Kroz prorez je promatrao ljude kako idu za svojim dosadnim poslom i prolaze u autima ili na biciklima. Debili sa svojim nebitnim ţivotima. Ustani, odi na posao, vrati se kući, kukaj. Probudi se pa sve ispočetka. Prošao je sedan, a on je vozaču u glavu usadio jednu pomisao... i nasmiješio se kad je Pontiac skrenuo iz svoje trake, poletio na pločnik i zabio se u dvokatnicu s druge strane ulice. Šupak se zaletio ravno u prozore, razbio staklo i drvene okvire, a zračni jastuci u autu su se otvorili. Bolji početak dana nego uz šalicu kave. Okrenuo se i otišao u ured te upalio laptop koji je pronašao u prtljaţniku mercedesa. Prodaja droge koju je prekinuo se isplatila. Zaradio je nekoliko tisuća dolara, kao i nešto lijekova protiv bolova, ecstasyja i dvanaest paketa cracka. Još vaţnije, dva dilera i jednu mušteriju je stavio u trans, doveo ih u auto, pa ovamo, a zatim ih je preobrazio. Uništili su kupaonicu u prizemlju jer su cijelu noć povraćali, ali iskreno, bilo mu je dosta ove kuće i razmišljao je o tome da je spali. Znači... imao je ekipu od četiri tipa. Niti jedan od njih se nije dobrovoljno javio, ali kad im je pustio krv i vratio ih u »ţivot«, obećao im je raznorazna sranja. Zanimljivo, ali drogeraši koji dilaju kako bi hranili svoju ovisnost, povjeruju sve što im kaţete. Samo im morate prodati priču o budućnosti, nakon što ih pošteno isprepadate. Njemu to nije predstavljalo problem. Naravno, usrali su se kad im je pokazao svoje lice, ali srećom, toliko su puta halucinirali dok su bili natripani da im razgovor sa ţivim mrtvacom nije bio posve nerealan. Uz to, on je znao biti prilično uvjerljiv. Šteta što im ne moţe trajno isprati mozak. Njegov utjecaj bio je kratak i mogao ga je odrţati samo nekoliko sekundi, kao ranije s vozačem Pontiaca. Jebena slobodna volja. Kad se sustav na računalu podigao, otišao je na stranicu Caldwell Courier Journala... Na prvoj stranici brojni su članci pisali o »Pokolju na farmi«. Krv, dijelovi tijela, neobična tvar nalik ulju, sve je to opisano riječima dostojnim Pulitzera. Novinari su intervjuirali policajce, poštara koji je nazvao policiju, razne susjede i gradonačelnika koji je »molio vrijedne policajce i policajke da riješe taj gnjusan zločin proziv caldwellske zajednice«. Svi su se slagali da se radi o ritualnim ubojstvima. Moţda nekog nepoznatog kulta. Sve je to bilo nebitno, ono što je u stvari traţio... Evo ga. U zadnjem članku našao je kratku vijest od dva odlomka da je jučer provaljeno na mjesto zločina. »Vrijedni policajci i policajke« nevoljko su potvrdili da su patrolna kola koja su prolazila ispred mjesta zločina otkrila kako su u kuću provalile

276


nepoznate osobe. Brzo su istaknuli da su vaţni dokazi ranije uklonjeni s mjesta zločina i da će odsada pred kućom cijelo vrijeme straţariti policija. Znači Bratstvo je poslušalo njegovu poruku. Zapitao se je li i Xhex bila ondje. Moţda je čekala da vidi hoće li se on pojaviti. Sranje, propustio je priliku da je uhvati. I sredi Bratstvo. Ali ima vremena. Kad mu cijelo tijelo postane sjena, imat će čitavu vječnost. Pogledao je na sat i pokrenuo se. Brzo se presvukao u crne hlače, dolčevitu i baloner s kapuljačom. Navukao je koţne rukavice, šiltericu i pogledao se u ogledalo. Neće ići. Pronašao je crnu majicu, natrgao je na trake i omotao ih oko lica, ostavljajući samo oči bez kapaka, hrskavicu koja mu je ostala na mjestu nosa i zjapeću rupu koju je sada imao za usta. Bolje. Nije sjajno, ali bolje je. Prvo je stao u kupaonici da vidi u kakvom je stanju njegova vojska. Leţali su u nesvijesti isprepletenih ruku i nogu, s glavama na različitim mjestima... ali bili su ţivi. Čovječe, ovo je takvo dno dna čovječnosti, pomislio je. Ako imaju sreće, moţda zbroj njihovih kvocijenata inteligencije doseţe troznamenkasti broj. Međutim, bit će mu korisni. Lash je zaključao kuću čarolijom i ušao u garaţu. Otvorio je prtljaţnik mercedesa, podigao tapecirani poklopac, izvadio ciglu kokaina i ušmrkao prije nego što je sjeo za upravljač. Dobro jutro! Kaotična buka ispunila ga je iznutra dok je skretao s prilaza i napuštao susjedstvo krećući se u smjeru suprotnom od policije i hitne koja je pristizala do kuće preko puta. Kuće čiji je dnevni boravak pretvoren u garaţu. Stigao je na autocestu i put do centra koji je trebao trajati deset minuta zbog guţve se razvukao na dvadeset i pet, iako je on bio toliko ubrzan da je stalno imao osjećaj da stoji. Nešto poslije devet skrenuo je u uličicu i parkirao pored srebrnog kombija. Izašao je i zahvalio bogu na kokainu, konačno se osjećao ispunjen energijom. Problem je bio u tome što će, ako se njegova preobrazba uskoro ne završi, za nekoliko dana ušmrkati cijelu zalihu iz prtljaţnika. Zato nije pričekao već je odmah sazvao ovaj sastanak. Ricardo Benloise stigao je na vrijeme i već je bio u svom uredu. Tamno crveni Mercedes AMG u kojem se vozio bio je parkiran nasuprot kombiju. Lash je prišao straţnjim vratima umjetničke galerije i pričekao pored kamere. Bilo bi mu draţe da je ovaj susret mogao malo odgoditi, ali nije se radilo samo o njegovim potrebama, u kupaonici je imao dilere i trebao je proizvod da ih moţe pustiti na ulicu. A zatim mora preobratiti nekoliko vojnika. Na kraju krajeva, govnar nije čekao da napuni redove, iako tko zna koliko ih je ostalo poslije napada Bratstva na farmu. Nikada nije mislio da će mu biti drago što su ti šupci tako ubojiti. Lash je pretpostavljao da će Omegina igračka brzo pronaći nove novake. Budući da je bio uspješan diler, nastavit će zarađivati čim uzmogne. Sve će mu to osigurati sredstva za borbu protiv vampira, ali i da krene na Lasha. Znači, sat je otkucavao. Lash je bio siguran da govnar trenutno ne moţe dogovoriti sastanak s Benloiseom jer je presitna riba, ali koliko će to još dugo biti tako? Prodaja je vaţna. Pamet je vaţna. Ako Lash moţe dogovoriti sastanak, moţe i netko drugi. Pogotovo ako imaju posebne talente visokog degrada. 277


Začuo je škljocaj otključane brave i jedan od Benloiseovih snagatora je otvorio vrata. Namrštio se kad je ugledao Lasha zamaskiranog poput Lady Gage, ali brzo se pribrao. Taj je sigurno vidio razna luda sranja, i ne samo zbog trgovine drogom, umjetnici su sigurno uglavnom bili potpuni luđaci. »Gdje su ti dokumenti«, rekao je tip. Lash je pokazao laţnu vozačku. »Uskoro će biti tebi u šupku.« Očito je kombinacija iskaznice i Lashevog poznatog glasa bila dovoljna i trenutak kasnije vrata su se otvorila. Benloiseov ured nalazio se na trećem katu s ulične strane, a put do tamo protekao je u tišini. Hodnik je bio prazan poput staze za kuglanje, samo ulašteni parket i podignuta platforma na kraju, stol kojim se nešto pokušavalo nadoknaditi. Benloise je sjedio iza trona, stola od tikovine velikog poput limuzine. Kao i mnogi muškarci koji su se morali ispraviti da dosegnu visinu od metar šezdeset i sedam, i Benloise se volio okruţivati velikim stvarima. Lash je prišao, a Juţnoamerikanac progovorio glatkim i kulturnim glasom. »Bilo mi je iznimno drago što si se javio poslije otkazivanja našeg zadnjeg sastanka. Gdje si bio, prijatelju?« »Imao sam obiteljskih problema.« Benloise se namrštio. »Da, krv zna stvarati probleme.« »Nemaš pojma.« Lash je proučio prazan prostor i uočio skrivene kamere i vrata, sve je bilo na istom mjestu kao i prošli put. »Prvo te ţelim uvjeriti da mi je naš poslovni odnos prioritet.« »Jako mi je drago to čuti. Zapitao sam se kada nisi došao kupiti robu koju si traţio. Kao trgovac umjetninama, ovisim o redovitim mušterijama kako bi moji umjetnici imali posla. Također, očekujem da redovite mušterije ispunjavaju svoje duţnosti.« »Razumijem. To je i pravi razlog mog dolaska. Trebam predujam. U kući imam prazan zid i volio bih ga ukrasiti tvojom slikom, ali ne mogu ti danas platiti gotovinom.« Benloise se nasmiješio i otkrio skladne sitne zube. »Bojim se da ne sklapam takve dogovore. Moraš platiti umjetnine s kojima odlaziš. I zašto ti je lice pokriveno?« Lash je ignorirao pitanje. »Napravit ćeš iznimku u mom slučaju.« »Ja ne radim iznimke...« Lash se dematerijalizirao, pojavio iza Benloisea i pritisnuo mu noţ na grlo. Čuvar kraj vrata je povikao i posegnuo prema pištolju, ali nije imao što pucati kad mu je šef svakog trenutka mogao iskrvariti. Lash je zasiktao Benloiseu u uho: »Imao sam jebeno gadan tjedan i ne ţelim više slijediti ljudska pravila. Imam svaku namjeru nastaviti naš odnos, a ti ćeš mi to omogućiti ne samo zato što obojica od toga imamo koristi, već i zato što ću te ja osobno izbrisati ako to ne učiniš. Znaj da se od mene ne moţeš sakriti i da ne postoji mjesto na kojem te ne mogu pronaći. Nema vrata dovoljno čvrstih da me zaustave, nema muškarca kojeg ne mogu nadjačati, nema tog oruţja kojim me moţeš zaustaviti. Ovo su moji uvjeti: jedan velik komad za moj zid koji ću odmah ponijeti sa sobom.« Kad otkrije tko su Benloiseovi prekomorski kontakti, moţda gada jednostavno ubije, ali sada je još bilo rano. Juţnoamerikanac je bio veza preko koje je droga stizala u Caldwell, i to je bio jedini razlog zašto će mu se pruţiti prilika da danas pojede ručak. 278


Jedini razlog zašto se neće druţiti s mrtvozornikom. Benloise je drhtavo udahnuo. »Enzo, nove pastele Joshua Treea trebaju stići predvečer. Kada stignu, raspakiraj jednu i...« »Ţelim to sada.« »Morat ćeš pričekati. Ne mogu ti dati ono što nemam. Ubij me sada i nećeš dobiti ništa.« Jebeni gad. Lash je izračunao koliko kokaina ima u prtljaţniku mercedesa, i razmotrio činjenicu da kokain već sada napušta njegov organizam i za sobom ostavlja umor. »Kada? Gdje?« »Isto vrijeme i mjesto kao i uvijek.« »Dobro. Ali sada ću ponijeti uzorak.« Zario mu je noţ u vrat. »I nemoj mi reći da nemaš. To će me učiniti čangrizavim. I nervoznim. A ako sam nervozan, to nije dobro za tebe.« Trenutak kasnije tip je tiho rekao. »Enzo, donesi mu uzorak umjetnikovih novih radova.« Gromada preko puta kao da nije mogla obraditi sve informacije, ali sigurno je bio u šoku nakon što je vidio da netko samo nestaje. »Enzo, idi odmah.« Lash se nasmiješio ispod svojih zavoja. »Ajmo malo brţe, Enzo. Ja ću se brinuti za tvog šefa dok se ne vratiš.« Tjelohranitelj se povukao unazad, a zatim su čuli njegove korake na stubištu. »Ti si dakle nasljednik dostojan Reverenda«, oteţano je rekao Benloise. Ah, Rehvengeovo staro ime koje je koristio u ljudskom svijetu. »Da, ja sam iz tog kalupa.« »Oduvijek mi je bio čudan.« »Misliš da je on bio poseban?« šapnuo je Lash. »Čekaj samo da upoznaš mene.«

U palači Bratstva Qhuinn je sjedio na krevetu naslonjen na uzglavlje. Na jednom je bedru drţao daljinski, na drugom novu četvrtastu čašu punu Herradure, a društvo mu je pravila nesanica. Televizija je svjetlila u mraku, gledao je jutarnje vijesti. Ispostavilo se da je policija pronašla homofoba kojeg je Qhuinn sredio pored cigar bara i odvezli su ga u bolnicu Svetog Franje. Tip je odbijao opisati napadača ili izjaviti što se dogodilo, ali i da je, to ne bi ništa promijenilo. Grad je bio pun ispirsanih, tetoviranih tipova u koţi pa se Qhuinn nije bojao policije. Uostalom, taj gad ionako neće ni zucnuti, Qhuinn se dao kladiti u lijevo jaje da više nikada neće napadati homiće. Slijedile su novosti o onom što su ljudi zvali »Masakr na farmi«, izvještaj je uglavnom otkrio kako nema novosti, samo puno histerije. Kultovi! Ritualno ţrtvovanje! Ne napuštajte kuću nakon mraka! Sve je to, naravno, bilo utemeljeno na indicijama jer policija nije imala prave tragove, nisu imali tijela. Iako su otkrili identitete nekolicine nestalih propaliteta, neće daleko dospjeti. Degradi koji su izmakli šakama Bratstva sada su uvedeni u Degradacijsko društvo, njihove bivše obitelji i prijatelji više ih nikada neće vidjeti. Tako da je ljudima preostao samo posao čišćenja nereda. Jebeš forenzičare, treba im usisavač na paru, krpe za pod i puna kada sredstva za čišćenje. Ako su mislili da će ikada 279


riješiti taj slučaj, policajci su se grdno varali. Ono što se u stvari dogodilo bilo je poput duha kojeg mogu osjetiti, ali nikada ga neće vidjeti. To kao da je bio znak za najavu specijala uţivo Istraţitelja paranormalnog, kamera je snimala juţnjačku vilu i stabla koja su izgledala kao da imaju duge brade. Qhuinn je spustio noge na pod i protrljao lice. Layla je ţeljela opet doći, ali kada ga je zazvala, on joj je poslao misao da je iscrpljen i da se mora naspavati. Nije da nije ţelio biti s njom. Samo... Kvragu, sviđao joj se, ţeljela ga je, a on se očito palio na nju. Zašto je jednostavno ne pozove, pari se s njom i stavi kvačicu pored svog najvećeg ţivotnog cilja? Razmišljao je o tom planu kad mu se pred očima pojavila slika Blayevog lica i natjerala ga da preispita ţivot koji je stvorio. Slika nije bila lijepa, a sve različite niti koje je pokrenuo, a nije mogao dovršiti, ni spojiti s ostalima, odjednom su za njega postale previše. Ustao je, izašao na hodnik i pogledao desno. Prema Blayevoj sobi. Opsovao je i prišao vratima kroz koja je prošao jednak broj puta kao i kroz svoja. Pokucao je tiho, nije zalupao kako to inače čini. Nije bilo odgovora. Pokušao je opet. Okrenuo je bravu i malo odškrinuo vrata, osjetio je ţaljenje što mora biti diskretan. Moţda je Saxton unutra s njime. »Blay? Jesi budan?« šapnuo je u tamu. Nije dobio odgovor... a nije čuo vodu u kupaonici što je značilo da njih dvojica nisu pod tušem. Qhuinn je ušao i upalio svjetla... Krevet je bio sloţen i uredan. Izgledao je poput reklame iz časopisa s posloţenim jastucima i dodatnim prekrivačem savinutim poput kifle pri dnu kreveta. Ručnici u kupaonici bili su suhi, nije bilo kapljica na staklu tuš-kabine niti traga od mjehurića na jacuzziju. Cijelo tijelo mu je protrnulo kad je izašao na hodnik i nastavio koračati dalje. Zastao je pred vratima sobe koja je dodijeljena Saxtonu i zagledao se u drvo. Sjajan tesarski rad, ploha u jednom komadu. Savršeno su bila i obojana, pokret kista nije unakazio glatku površinu. I mjedena kvaka je bila lijepa, sjajna poput novo iskovanog zlatnog novčića... Njegov oštar sluh razaznao je tih zvuk i namrštio se, sve dok nije shvatio što sluša. Takav ritmičan zvuk mogao je nastati samo... Teturavo se udaljio od vrata i nabio se u guzicu na antički kip iza sebe. Posrćući je krenuo dalje, bilo kamo. Stigao je do kraljeve radne sobe, pogledao preko ramena i proučio tepih po kojem je koračao. Nije vidio trag krvi. To ga je iznenadilo s obzirom na bol koju je osjećao u prsima. Definitivno se osjećao kao da je upucan u srce.

280


Šezdeset i treće poglavlje X Srećom, John je ostavio svjetlo u kupaonici pa je uspjela mozgu objasniti gdje hex se probudila vrišteći.

se nalazi. Nije opet bila u ljudskoj klinici, nije bila njihov pokusni kunić. Nalazila se u palači Bratstva s Johnom. A on je iskočio iz kreveta i uperio pištolj u vrata kao da će ih izbušiti rupama. Poklopila je usta rukom u nadi da se zaustavila prije nego što probudi cijelu kuću. Zaista nije trebala hrpu braće na vratima s hrpom pitanja. John se tiho okrenuo, uperio cijev prema prozoru pa prišao ormaru. Konačno je spustio pištolj i upitno zazviţdao. »Ja... dobro sam«, rekla je kad joj se vratio glas. »Samo loš...« Prekinulo ju je kucanje na vratima, suptilan poput psovke u tihoj prostoriji. Ili vriska koji se maloprije oteo iz njezina grla. Povukla je plahte do vrata, John je mrvicu otvorio vrata, a ona je začula Z.-ov glas. »Je li sve u redu?« Ne. Ni pribliţno. Xhex je protrljala lice i pokušala se vratiti u stvarnost. Nije bilo lako. Osjećala se kao da joj je tijelo nepovezano i besteţinsko, a taj lebdeći osjećaj nije joj pomagao da se primiri. Znala je zašto joj je podsvijest servirala san o njezinoj prvoj otmici. Boravak u operacijskoj dvorani dok su Johnu vadili olovo iz noge, očito je bilo poput teškog, začinjenog jela za njezin mozak, a noćna mora bila je njegova verzija obrađivanja informacija. Kriste, oznojila joj se gornja usnica, a dlanovi su joj bili mokri. Očajno se zagledala u osvijetljenu kupaonicu i koncentrirala. Spasile su je četkice koje je ugledala na mramornom pultu. Dvije četkice u srebrnoj čaši između dva umivaonika izgledale su kao da su izvile glave kako bi mogle tračati. Obje su bile Johnove, zaključila je, jer gosti baš i nisu bili dobrodošli u ovoj kući. Jedna je bila plava, a druga crvena. Obje su imale zelene dlačice u sredini koje s vremenom pobijele pa tako znate da je vrijeme za novu četkicu. Lijepo. Normalno. Dosadno. Kada bi u ţivotu imala više takvih stvari, moţda ne bi stalno razmišljala o izlazu. Ili sanjala noćne more zbog kojih vrišti glasnije od sirene. John je pozdravio Z.-a i vratio s k njoj, ostavio je pištolj na noćnom ormariću i zavukao se ispod plahti. Njegovo toplo tijelo bilo je čvrsto i glatko kraj njezinog, privila se uz njega lakoćom za koju je zaključila da je česta među ljubavnicima. Ona je, međutim, nikada ranije nije doţivjela. Odmaknuo je glavu da mu moţe vidjeti usne i oblikovao riječi: Što je bilo ? »San. Jako ruţan san. O vremenu koje...« Duboko je udahnula. »Kad sam bila u onoj klinici.« Nije traţio detalje. Samo joj je počeo milovati kosu. Uslijedila je tišina i ona nije namjeravala govoriti o prošlosti, zadnje što je trebala bilo je još razloga za noćne more. Ali nekako su joj se riječi stvorile u grlu i nije ih mogla suspregnuti. »Spalila sam kliniku.« Srce joj je nabijalo kad se toga prisjetila, ali prisjećanje nije bilo strašno poput noćne more. »Čudno je... Nisam sigurna da su ljudi mislili da rade nešto loše, tretirali su me poput vrijedne ţivotinje u zoološkom, davali su mi sve što trebam da

281


preţivim dok su me oni pikali i ispitivali i izvodili testove... Većina ljudi je bila dobra prema meni. U grupi je bio jedan sadist.« Odmahnula je glavom. »Drţali su me nekih mjesec, dva, i pokušavali me hraniti ljudskom krvi da me odrţe, ali vidjeli su nalaze da postajem sve slabija i slabija. Oslobodila sam se jer me netko od njih oslobodio.« John se okrenuo na leđa i podigao ruke prema svjetlosti. Sranje, zaista mi je ţao. Ali drago mi je što si zapalila kliniku. U mislima je prizvala povratak na mjesto u kojem su je drţali, i makljaţu koja je uslijedila. »Da, morala sam je spaliti. Vratila sam se i učinila to neko vrijeme nakon što sam pobjegla, ali nisam mogla spavati zbog noćnih mora. Zapalila sam je kad su oni otišli s posla. Iako«, podigla je jedan prst, »moţda je jedna osoba stradala stravičnom smrti. Ali kučkin sin je to zasluţio. Ja vjerujem u oko za oko.« Johnove ruke su se opet podigle: To je prilično očito i to nije ništa loše. Ako se ne radi o Lashu, pomislila je. »Mogu te nešto pitati?« Slegnuo je ramenima, a ona je šapnula: »One noći kad si me vodio po gradu... jesi li se vratio na koje od tih mjesta prije toga?« Zapravo ne. John je odmahnuo glavom. Ne volim misliti o prošlosti. Ja idem naprijed. »Zavidim ti. Ja se ne mogu otresti prošlosti.« I nije se radilo samo o sranjima u klinici ili noćnoj mori u Lashevom ljubavnom gnijezdu. Iz nekog razloga činjenica da se nikada nije uklapala, u obitelj s kojom je odrasla, ili vampirsko društvo, pa čak ni u simpatsko, sve ju je to definiralo čak i kada nije o tome svjesno razmišljala. Trenuci koje je ona provela u sadašnjosti bili su rijetki, i naţalost su se zbivali kad bi kao plaćeni ubojica dobila neki zadatak. No tada je pomislila na svoje vrijeme s Johnom i malo je promijenila tu depresivnu statistiku. Kada je bila s njime, kada su se njihova tijela povezala, to je bio spoj koji je pristajao. Ali to je bilo nekako usporedivo s poslom plaćenog ubojice, ni to u konačnici nije bilo dobro za zdravlje. Dovraga, evo što se upravo dogodilo: ona se probudila vrišteći, a John je taj koji je dograbio pištolj... dok je ona izigravala preplašenu ţenkicu koja je grčevito drţala plahtu na preplašenom srcu. To nije ona. Jednostavno nije. Boţe, tako se lako prepustila tome da je netko štiti... to ju je preplašilo više od sna zbog kojeg je vrištala. Ako je išta naučila u ţivotu, onda je to da je najbolje sam se pobrinuti za sebe. Zaista se nije ţeljela oslanjati na drugu osobu, pa čak ni na nekog časnog, dostojnog i ljubaznog poput Johna. Iako... čovječe, seks je bio dobar. Nekako je zvučalo plitko i nepristojno to tako reći, ali to je bila istina. Kad su došli u sobu nakon stanke u tunelu, nisu se ni zamarali svjetlima. Nije bilo vremena, pobacali su odjeću, završili na krevetu i ţestoko se bacili jedno na drugo. Ona se na kraju onesvijestila, a John je kasnije valjda ustao da ode na zahod i ostavio je upaljeno svjetlo. Sigurno kako se ona ne bi osjećala izgubljeno ako se probudi. Zato što je on bio takav muţjak. Začuo se škljocaj i zujanje pa su se čelični zastori počeli podizati jer je pao mrak i otkrili su tamno nebo što je prekinulo njezino razmišljanje. Mrzila je razmišljati o ţivotu. To nikada ništa ne riješi, samo se poslije osjeća gore. »Vruća voda nas zove«, rekla je i prisilila se da ustane. Osjetila je slasnu bol u mišićima i kostima i poţeljela je danima spavati u ovom velikom krevetu pored Johna. Moţda tjednima. Ali nije im suđeno, zar ne? Nagnula se i zagledala u njegovo lice skriveno u sjeni. Očima je prešla preko 282


njegovih zgodnih crta lica pa podigla dlan i pomilovala mu obraz. Volim te, oblikovala je riječi usnama skrivenima u sjeni. »Idemo«, rekla je grubo. Poljubila ga je kao da se rastaju, na kraju krajeva, moţda će večeras konačno pronaći Lasha pa više neće biti ovakvih trenutaka. John ju je primio za nadlaktice i namrštio se, no pustio ju je kao da joj je pročitao misli i shvatio situaciju. Ustala je i udaljila se od kreveta... i osjetila kako je prati pogledom. U kupaonici je pustila vodu i otišla do ormarića po ručnike. Stala je kad je ugledala svoj odraz u zrcalu iznad umivaonika. Tijelo joj je bilo isto kao i prije, ali uz Johna ga je počela drugačije promatrati. Toliko se naviknula na to da tijelo smatra oruţjem, nečim korisnim i nuţnim za obavljanje duţnosti. Hranila ga je i brinula se za njega na isti način na koji se brinula za svoje noţeve i pištolje, zato što tako bolje sluţe svojoj svrsi. U satima koje su proveli zajedno, John joj je otkrio kako joj tijelo moţe pruţiti nevjerojatne uţitke. To nije uspjela postići čak ni u vezi s Murhderom. Kad joj je John prišao s leđa, kao da ga je zazvala mislima, izgledala je sitno pored njegove visine i širokih ramena. Pogledala ga je u oči, spustila ruku do dojke i protrljala bradavicu prisjećajući se kako se osjećala kad ju je on dodirivao prstima, jezikom, usnama. Čim se dodirnula, njegovo je tijelo odgovorilo, njegov miris zdruţivanja ispunio je kupaonicu i osjetila je njegovu erekciju. Pruţila je ruku iza leđa i povukla ga uza sebe tako da se probio kroz njezina stegna. Gurnuo je bokove uz njezinu guzicu, toplim je rukama obujmio i pomilovao po trbuhu. Spustio je glavu do njezina ramena i bijelim očnjacima polako prešao preko njezine koţe sve do udubine u njezinu vratu. Izvila se prema natrag i provukla prste kroz njegovu tamnu kosu. Sišao se na kratko, ali kosa je polako rasla, što je bilo lijepo. Više je voljela kad je duga jer je oboţavala provlačiti prste kroz tu svilenu i glatku kosu. »Uđi u mene«, rekla je promuklim glasom. John je podigao ruku i obujmio dojku koju je ona ranije milovala pa se postavio između njihovih tijela i polako ušao u nju. Istog je trena očnjacima prešao preko njezina grla do vene. Nije se trebao hraniti. Znala je to. Zato je i osjetila neobične trnce uzbuđenja kad je zario očnjake u nju. Napravio je to zato što je htio: i on je nju ţelio u sebi. Na svjetlu ga je gledala kako je uzima straga, kako mu se mišići napinju, a oči plamte, kako njegova erekcija ulazi u nju pa izlazi, ulazi pa izlazi. Promatrala je i sebe. Grudi su joj bile zategnute, bradavice ruţičaste, dijelom im je to bila boja, a dijelom zato što ih je toliko nadraţivao proteklih sati. Cijela koţa joj je blistala, obrazi su joj gorjeli, usne su joj bile otečene od ljubljenja, oči su joj blistale erotičnim sjajem. John je odmaknuo usne od njezine vene, ruţičastim jezikom polizao ubodne rane i zatvorio ih. Okrenula je glavu i poljubila ga, uţivajući u glatkom dodiru njihovih jezika koji su pratili tempo njihovog kretanja. Seks je brzo prerastao u nešto ţurno i sirovo, prestao je biti senzualan i postao silovit. Johnovi bokovi bili su iza nje, tijela su im se spajala, a dah letio iz grla. Orgazam ju je zahvatio tako silovito da bi se srušila na koljena da je nije tako čvrsto drţao za bokove. Usred vrhunca osjetila je da i John svršava, njegov orgazam prouzročio je valove koji su joj potresli čitavo tijelo... i dušu. 283


A tada se to dogodilo. Usred vrhunca, slika pred očima postala joj je crvena i ravna, a kad je ekstaza polako popustila, nepozvano pojavljivanje njezine zle strane predstavljalo je povratak u stvarnost koji je podsvjesno čekala. Polako je postala svjesna vlage i topline koja se uzdiţe iz tuš-kabine... te pljuštanja vode... svih mjesta na kojima su se njihova tijela dodirivala... i toga kako je sve vidjela u nijansama boje krvi. John je pruţio ruku i dotaknuo je pored crvenog oka. »Da, trebam svoje lance«, rekla je. Pruţio je ruke pred nju i pokazao: Kod mene su. »Da?« Sačuvao sam ih. Namrštio se. Jesi li sigurna da moraš... »Da«, hladno je rekla. »Jesam.« Strog izraz koji mu je preletio licem podsjetio ju je na to kakav je bio kad je iskočio iz kreveta nakon njezina vriska: opak, spreman, pravi muţjak. Ali nije mogla promijeniti njegovo negodovanje. Morala se pobrinuti za sebe, a čak i da se njemu ne sviđa način na koji si ona pomaţe da bude »normalna«, to neće promijeniti situaciju. Čovječe, zaista im nije suđeno da budu zajedno, koliko god ponekad bili kompatibilni. John se izvukao iz nje i prešao prstima niz njezinu kraljeţnicu kao da joj se zahvaljuje... a sudeći prema njegovom mračnom pogledu, to je vjerojatno bio pozdrav na rastanku. Okrenuo se natrag prema... »Isuse Kriste.« Xhex ga je pogledala u ogledalu i srce joj je stalo. Preko gornjeg dijela leđa ugledala je crnu tetovaţu koja je golemim slovima sa zavijucima jasno predočavala... Njezino ime na Starom jeziku. Xhex se okrenula na peti, a John se ukočio. »Kada si to napravio?« Poslije napete tišine slegnuo je ramenima, a ona je očarano gledala pomicanje tetovaţe koja se rastegnula pa vratila na mjesto. Odmahnuo je glavom, rukom isprobao vodu pa stao pod tuš, okrenuo leđa vodi i nasapunao se. Odbijao ju je pogledati i time joj je poslao jasnu poruku da je se ne tiče njezino ime ispisano preko njegovih leđa. Isti je ona stav iskazala s metalnim lancima. Xhex je prišla staklenim vratima koja su ih odvajala. Glasno je pokucala. Kada, oblikovala je riječ usnama: Stisnuo je oči, kao da se prisjeća nečeg od čega ga boli ţeludac. Zaklopljenih očiju polako je pokazao poruku od koje se ona slomila. Kad sam mislio da se nećeš vratiti kući. John se brzo nasapunao, svjestan toga da Xhex stoji s druge strane vrata i promatra ga. Ţelio joj je nekako olakšati to iznenađenje, ali s obzirom na trenutnu situaciju između njih, nije joj ţelio otkrivati svoje osjećaje. Nije ţelio biti ranjiv. Kad ju je pitao za lance, samo ga je odsjekla, i to mu je resetiralo mozak. Od njegove sinoćnje ozljede vratili su se natrag na seksualnu vezu između njih koja je brisala granice stvarnosti. Ali s time je gotovo. Kad se oprao, izašao je iz tuša i prošao kraj nje, dohvatio ručnik sa šipke i omotao ga oko pasa. Susreo je njezin pogled u ogledalu. Idem po tvoje lance, pokazao je. 284


»Johne...« Ništa drugo nije rekla pa se namrštio i pomislio kako to sumira njihov odnos: stoje metar jedno od drugog, a udaljeni su kilometrima. Otišao je u spavaću sobu i obukao par traperica. Sinoć je otišao u kliniku u koţnoj jakni koja je tamo i ostala. Negdje. Bos je krenuo niz hodnik, niz centralno stubište, pa oko njega i kroz skrivena vrata. Povratak u tunel ga je dotukao, razmišljao je samo o njih dvoje ovdje u mraku. Poţelio je da moţe vratiti te trenutke u kojima je postojala samo potreba njihovih tijela. Ovdje dolje njihova su srca mogla slobodno lupati... i letjeti. Jebeni stvarni ţivot. Koja koma. Koračao je prema centru za obuku kad ga je zaustavio Z.-ov glas. »Ej, Johne.« Okrenuo se na peti, a bosa su mu stopala zaškripala na podu. Podigao je ruku u znak pozdrava, a Z. mu je prilazio iz smjera palače odjeven za borbu u crne koţne hlače i usku majicu, nešto što će svi odjenuti prije nego što pođu van u potragu za Lashem. Brat koji mu je prilazio brijao je glavu, a stropna svjetla obasjavala su neravan oţiljak na njegovu licu i nije bilo ni čudo da je ljudima ulijevao strah u kosti. Pogotovo kad bi ovako stisnuo oči i čeljust. Što ima, pokazao je John kad je Z. stao pred njega. Nije odmah dobio odgovor pa se zapitao što je sada učinio. Što je, pokazao je. Zsadist je opsovao i uzvrpoljio se s rukama na bokovima, pogleda uperenog u pod. »Ne znam odakle bih počeo.« John se namrštio i naslonio na zid tunela pripremajući se za još loših vijesti. Nije mogao ni zamisliti o čemu se radi, ali ţivot je uvijek nalazio način da bude kreativan. Z. je konačno stao i kad ga je pogledao, oči mu nisu bile blistave, kakve su obično bile kod kuće. Bile su potpuno crne. Opako crne. Lice mu je bilo bijelo poput krpe. John se uspravio. Isuse... što se dogodilo? »Sjećaš se svih onih naših šetnji kroz šumu? Prije tvojeg prijelaza i nakon što si prvi put izgubio ţivce s Lashem?« John je kimnuo, a brat nastavio. »Jesi li se ikada zapitao zašto nas je Wrath spojio?« John je polako kimnuo. Da... »To nije bila slučajnost.« Bratove oči bile su hladne i mračne poput podruma u ukletoj kući, sjene nisu prekrile samo boju šarenice već i ono što se skrivalo iza pogleda. »Ti i ja imamo nešto zajedničko. Razumiješ li što ti govorim? Ti i ja... mi imamo nešto zajedničko.« John se u prvi tren namrštio ne shvaćajući... Osjetio je nagli nalet hladnoće koji ga je potresao do srţi. Z.? Zar ga je pogrešno čuo? Moţda ga nije razumio. Samo što se potpuno jasno sjećao kako su stajali jedan nasuprot drugome, nakon što je brat pročitao što je psihijatar napisao u Johnov karton. Ti odluči kako ćeš se nositi s time, jer se to nikoga ne tiče, rekao je Z. Ako nikada ne poţeliš o tome progovoriti ni riječi, ja to neću komentirati. U tom je trenutku Johna zaprepastilo razumijevanje koje nije očekivao od brata. Kao i činjenica da ga Z. nije osuđivao niti ga je smatrao slabim. 285


Sada je znao zašto. Boţe... Z.? Brat je podigao dlan. »Ne govorim ti to da te izbezumim. Ja bih radije da ti to ne znaš, siguran sam da razumiješ moje razloge. Spominjem to zbog današnjeg vriska tvoje ţenke.« John se namrštio, a Z. se opet uskoračao. »Gle, John, ja ne volim kad drugi zabadaju nos u moja posla i ja sam zadnji koji bih poţelio voditi ovakve razgovore. Ali onaj vrisak...« Z. je pogledao Johna. »Dovoljno sam takvih vriskova ispustio i znam u kakvom se paklu nalazi onaj tko tako vrišti. Tvoja cura... ona i na dobar dan u sebi nosi mrak, ali nakon Lasha? Ne trebam detalje, ali mogu pretpostaviti da ju je uzdrmao. Dovraga, ponekad je još gore nakon što se nađeš na sigurnom.« John je protrljao lice i osjetio bol u sljepoočnicama. Podigao je ruke, ali nije znao što reći. Satrla ga je tuga i oduzela mu riječi, ostavila mu je samo neobičnu prazninu u glavi. Uspio je samo kimnuti. Zsadist ga je kratko pljesnuo po ramenu pa nastavio koračati. »Upoznavanje i veza s Bellom, to je bio moj čamac za spašavanje. Ali to nije bilo jedino što sam trebao. Prije nego što smo propisno zdruţeni, Bella me ostavila, otišla je i ostavila me bez ikakvog razloga. Znao sam da moram nekako riješiti svoje probleme kako bih imao ikakve šanse da budem s njom. Pa sam porazgovarao s nekime... o svemu.« Z. je opet opsovao i mahnuo rukom. »I ne, nije to bio neki psihić kod Haversa. Bio je to netko kome sam vjerovao. Netko tko je dio obitelji, netko za koga sam znao da me neće smatrati slabim ili tako nešto.« Tko, oblikovao je John usnama. »Mary«, rekao je Z. s uzdahom. »Rhageova Mary. Nalazili smo se dolje u sobi s bojlerom ispod kuhinje. Dvije stolice. Pored peći. Pomoglo mi je tada i još uvijek se ponekad sastajemo.« John je odmah vidio logiku u tome. Mary je bila draga i smirena, to je objašnjavalo to da je uspjela ukrotiti i najdivljijeg brata i zvijer koju je nosio u sebi. »Ovaj vrisak noćas... Johne, ako se ţeliš zdruţiti s tom ţenkom, moraš joj pomoći s time. Ona mora progovoriti o svojim problemima, jer ako to ne učini, to će je izjesti iznutra. Upravo sam razgovarao s Mary, nisam spominjao imena. Ona ima diplomu terapeuta i rekla je da je spremna raditi s nekime. Ako ćeš uloviti priliku i pravi trenutak... reci Xhex za to. Reci joj da ode porazgovarati s Mary.« Z. je pogladio glavu, a piercing na njegovoj bradavici se ocrtao ispod majice. »A ako trebaš preporuku, mogu ti se zakleti ţivotom moje kćeri da će ti ţenka biti u dobrim rukama.« Hvala ti, pokazao je John. Da, definitivno ću joj nešto reći. Isuse... hvala ti. »Nema problema.« John je naglo pogledao Zsadista u oči. Dok su se promatrali, osjetio je kao da pripadaju jedinstvenom klubu u koji se nitko nikada ne bi dovoljno učlanio. Članstvo nije bilo traţeno, poţeljno, ili nešto čime biste se hvalili... ali bilo je stvarno i bilo je moćno. Oni koji preţive slične brodolome uočavali su uţas tog stjenovitog plićaka u očima drugih. Prepoznavali su sebi slične. Bili su poput dvoje ljudi koji iznutra imaju istu tetovaţu, trauma koja ih je odjeljivala od ostatka planete neočekivano je zbliţila njihove dvije duše. Ili tri u ovom slučaju. Zsadist je tiho progovorio. »Ja sam ubio kuju koja mi je to učinila. Ponio sam njezinu glavu sa sobom kad sam odlazio. Jesi li ti imao tu satisfakciju?« 286


John je polako odmahnuo glavom. Volio bih da jesam. »Neću ti lagati, i to mi je pomoglo.« Uslijedila je napeta i neugodna tišina, kao da ni jedan ne zna kako kliknuti gumb za reset i vratiti se u normalu. A zatim je Z. kimnuo i pruţio šaku. John ga je opalio po zglobovima i pomislio kako nikada ne znate kakve tajne drugi kriju. Z.-ove su oči opet blistale dijamantnim sjajem kad se okrenuo i pošao prema vratima koja vode u palaču i njegovoj obitelji, njegovoj braći. U straţnjem dţepu, kao da ga je ondje turio i zaboravio, nosio je ruţičasti podbradak za bebe koji je imao remenčiće na čičak i oslikanu lubanju i dvije prekriţene kosti. Ţivot ide dalje, pomislio je John. Što god da ti se dogodi, ti to moţeš preţivjeti. I moţda ako bi Xhex razgovarala s Mary, ne bi... Boţe, nije mogao ni završiti tu misao jer se bojao definirati njezinu metodu odlaska. Poţurio je prema centru za obuku i krenuo prema klinici, gdje je pronašao jaknu, oruţje, i ono što je Xhex trebala. Uzeo je stvari, a misli su mu se rojile glavom... prošlost, sadašnjost. Sve mu se to rojilo glavom. Kad se vratio u palaču, skrenuo je ravno prema stubištu i hodniku s kipovima. Čim je ušao u sobu, začuo je zvuk tuša i jasno zamislio Xhex golu i glatku od vode i sapunice, ali nije joj se otišao pridruţiti. Sloţio je krevet i poloţio lance na dno kreveta pa se presvukao u odjeću za borbu i otišao. Nije se spustio na prvi obrok. Spustio se hodnikom do jedne spavaće sobe. Pokucao je na vrata i osjetio kako je ovo predugo odgađao. Tohr je otvorio vrata, bio je napola odjeven i očito iznenađen. »Što ima?« Mogu li ući, pokazao je John. »Naravno.« John je ušao i osjetio neobičan predosjećaj. No to je uvijek osjećao u Tohrovoj blizini... kao i osjećaj duboke veze. Namrštio se gledajući u muţjaka i razmišljajući o vremenu koje su proveli dolje na kauču gledajući filmove o Godzilli dok se Xhex vani borila po danu. Smiješno, ali uz Tohra se osjećao tako ugodno, kao da je sam, a opet nije usamljen... Slijedio si me, zar ne, pokazao je John naglo. Ti si ta... sjena koju sam osjetio. Kod salona za tetoviranje i u parku Xtreme. Tohr je stisnuo oči. »Da, to sam bio ja.« Zašto? »Gle, nije da mislim kako se ne moţeš brinuti za sebe...« Ne radi se o tome. Ne razumijem zašto... ako si dovoljno dobro da budeš na terenu., zašto ih onda ne ubijaš? Za... nju. Zašto trošiš vrijeme na mene? Tohr je opsovao. »Sranje, Johne....« Uslijedila je duga pauza pa je rekao: »Ne moţemo ništa više učiniti za mrtve. Njih više nema. Ţivi... za ţive se moţemo brinuti. Znam kroz kakav si pakao prolazio, još uvijek prolaziš, a ja sam izgubio Wellsie zato što nisam bio uz nju kad me trebala... Ne bih podnio to da tebe izgubim iz istog razloga.« U tišini koja je uslijedila, John se osjećao kao da ga je netko opalio u ţeludac, a opet nije bio šokiran. Jer takav je Tohr bio muţjak, odan i vjeran. Dostojan muţjak. Hladno se nasmijao. »Nemoj me krivo shvatiti, čim se završi ova priča s Lashem i kad taj šupak bude 287


mrtav, vraćam se ubijanju tih gadova. Ubijat ću degrade njoj u spomen ostatak svog ţivota. Ali sjećam se... vidiš, bio sam u toj situaciji kad misliš da tvoje ţenke više nema, i koliko se god smatrao razumnim, ipak poludiš. Ti si imao te sreće da ti se ona vrati, ali racionalnost se ne vraća tako brzo. I znam da ćeš ti učiniti sve da je spasiš, čak i stati pred metak. Razumijem to, ali volio bih da to izbjegneš, ako je moguće.« Dok je upijao njegove riječi, John je pokazao: Ona nije moja ţenka. »Je. A vi kao par zaista imate smisla. Nemaš pojma koliko smisla.« John je odmahnuo glavom. Nisam siguran o čemu govoriš. Bez uvrede. »Ne mora biti jednostavno da bi bilo ispravno.« U tom slučaju smo si suđeni. Uslijedila je duga tišina, a John je osjetio kao da se ţivot vraća na staro, da su opruge koje su ranije klizile opet sjele na svoje mjesto. Evo ga opet, još jedan član kluba koji je preţivio oluju ţivota. Kriste, svi u ovoj palači su preţivjeli takva sranja da bi V. trebao osmisliti tetovaţu koju će si svi tetovirati na guzice. Jer nema sumnje da su oni osvojili glavni zgoditak što se tiče uspona i padova. Boţe, moţda je to jednostavno ţivot. Moţda je tako svima. Moţda klub preţivjelih nije nešto što »zasluţite«, već član postajete čim izađete majci iz utrobe. Prvi otkucaj srca stavlja vas na listu, a dalje se samo radi o vokabularu. Imenice i glagoli opisuju događaje koji su uzdrmali vaše temelje i zbog kojih ste posrnuli, nisu uvijek isti za sve, ali nasumične okrutne bolesti i nesreće, tuđa zlodjela, gubitak i bol... u biti je sve isto. Iz kluba niste mogli izaći, mogli ste se samo ubiti. Počinjao je shvaćati da prava istina o ţivotu nije romantična i da se moţe izreći sa samo tri riječi: sranja se događaju. Ali vi morate nastaviti dalje. Pobrinete se da su vam prijatelji, obitelj i partner sigurni. I nastavite se boriti čak i kad vas obore. Kvragu, morate podići dupe s poda i nastaviti se boriti. Bio sam grozan prema tebi, pokazao je John. Ţao mi je. Tohr je odmahnuo glavom. »Nisam ni ja bio bolji. Nemoj se ispričavati. Moj najbolji prijatelj, tvoj otac mi je uvijek govorio da ne treba misliti na prošlost. Treba samo gledati naprijed.« Znači odatle mi to, pomislio je John. To mu je uvjerenje bilo u krvi. Ţelim da budeš sa mnom, uz mene, pokazao je John. Večeras. Sutra navečer. Koliko će nam god trebati da ubijemo Lasha. Učini to sa mnom. Pronađi gada sa mnom, s nama. Ideja da će surađivati djelovala je posve ispravno. Na kraju krajeva, njihovi pojedinačni razlozi povezivali su ih u ovoj smrtonosnoj partiji šaha: John je iz očitih razloga morao osvetiti Xhex. A Tohr... pa Omega mu je oteo sina kad je onaj degrad ubio Wellsie. Brat je sada imao priliku uzvratiti istom mjerom. Pođi sa mnom. Učini to... sa mnom. Tohr je pročistio grlo. »Čekao sam da to kaţeš.« Nisu se pljesnuli šakama. Zagrlili su se. A kad su se odvojili, John je pričekao da Tohr obuče majicu, koţnu jaknu i da se naoruţa. A zatim su jedan uz drugog sišli u prizemlje. Kao da nikada nisu ni bili razdvojeni. Kao da je sve kao i prije.

288


Šezdeset i četvrto poglavlje pavaće sobe na straţnjoj strani palače imale su pogled na vrtove i pristup terasi S na drugom katu. To je značilo da kad se osjećate nemirno, moţete izaći na svjeţi zrak prije nego što se suočite s ostatkom kućanstva. Čim su se rolete podigle navečer, Qhuinn je otvorio dupla vrata u sobi i izašao na svjeţ zrak. Poloţio je dlanove na ogradu i naslonio se, a njegova su ramena s lakoćom podnijela teţinu njegovih prsiju. Bio je odjeven za bitku u koţu i vojničke čizme, ali oruţje je ostavio unutra. Zagledao se prema golim gredicama s cvijećem i krţljavim voćkama koje još nisu procvale, osjetio je hladan, glatki kamen ispod dlanova i povjetarac u vlaţnoj kosi te zatezanje mišića pri dnu leđa. Miris svjeţe pečene janjetine dopirao je kroz dimnjak kuhinje, a cijela je kuća bila osvijetljena toplim zlatnim svjetlom koje je obasjavalo i travnjak i trijem u prizemlju. Jebeno je ironično da se osjeća tako isprazno zato što je Blay konačno ispunjen. Osjetio je nostalgiju i prisjetio se svih onih noći provedenih kod Blaya kada su sjedili na podu podno kreveta, igrali PS2, ispijali pivo i gledali spotove. Razgovarali su i o ozbiljnim stvarima, recimo o svemu što se događalo na satovima obuke, o igricama koje izlaze za vrijeme ljudskog Boţića i o tome tko je zgodniji, Angelina Jolie ili bilo koja druga ţena. Angelina bi uvijek pobijedila. A Lash je uvijek bio šupak. A Mortal Kombat je i tada bio najbolja igrica. Boţe, u to vrijeme Guitar Hero World Tour još nije ni izašao. On i Blay oduvijek su se slagali, a u Qhuinnovom svijetu, u kojem su ga svi mrzili, to da ga netko razumije i prihvaća... To je bilo poput zrake tropskog sunca na jebenom Sjevernom polu. Sada je bilo teško povjerovati da su bili tako bliski. On i Blay sada su kročili različitim putovima. Nekoć su dijelili sve, a sada im je samo neprijatelj bio zajednički, a čak i po tom pitanju Qhuinn se morao drţati uz Johna, on i Blay nisu bili partneri. Kao odrasla osoba shvaćao je da tako to ponekad biva. Ali dijete u njemu ţalovalo je za tim gubitkom više nego... Začuo je škljocaj i otvaranje vrata. Iz mračne sobe koja nije pripadala njemu Blay je izašao na terasu. Nosio je crni svileni ogrtač i bio je bos, a kosa mu je bila mokra od tuša. Na vratu je imao ugrizne rane. Stao je kad se Qhuinn uspravio. »Oh... hej«, rekao je Blay i okrenuo se kao da provjerava da je zatvorio vrata za sobom. Saxton je unutra, pomislio je Qhuinn. Spava na plahtama koje su dobro izguţvali. »Baš idem natrag«, rekao je Qhuinn i pokazao palcem preko ramena. »Prehladno je da dugo budeš vani.« Blay je prekriţio ruke na prsima i zagledao se prema travnjaku. »Da. Prohladno je.« Trenutak kasnije prišao je ogradi, a miris njegova sapuna uvukao se Qhuinnu u nos. Niti jedan se nije pomaknuo. Prije nego što je otišao, Qhuinn je pročistio grlo i postavio bolno pitanje: »Je li bilo dobro? Je li se dobro ponašao prema tebi?«

289


Boţe, glas mu je bio hrapav. Blay je duboko udahnuo. Pa kimnuo. »Da. Bilo je dobro. Bilo je... ispravno.« Qhuinn je maknuo pogled sa svog prijatelja, i proučio udaljenost do kamenog trijema kat niţe. Hmm... moţda ako se baci na kamen izbije sliku njih dvojice iz glave. Naravno, prosipat će si mozak po podu, ali zar je to loše? Saxton i Blay... Blay i Saxton... Sranje, već dugo šuti. »Drago mi je. Ţelim da budeš... sretan.« Blay to nije komentirao, samo je tiho rekao: »Bio je zahvalan. Za to što si učinio. Mislio je da si malo pretjerao, ali rekao je da si ti potajno uvijek bio pravi vitez.« O, da. Totalno. Što bi tek pomislio kad bi znao da ga Qhuinn ţeli zgrabiti za tu divnu plavu kosu i izvući iz kuće. Moţda ga rastegnuti preko šljunka i nekoliko puta pregaziti Hummerom. Ustvari ne, šljunak nije dobra površina. Moţda je bolje zaletjeti se autom u predsoblje i ondje ga zgaziti. Bolje da je ispod tijela nešto zaista tvrdo, kao kada udarate odrezak da dasci za rezanje. To ti je rođak, za boga miloga, istaknuo je tihi glas u njegovoj glavi. Pa? odgovorio je veći dio njega. Odlučio se odmaknuti od balustrade prije nego što razvije poremećaj ličnosti i pretvori se u ubojicu. »Dobro, idem ja. Idem van s Johnom i Xhex.« »Stiţem za deset minuta, samo se moram presvući.« Qhuinn je pogledao zgodno lice svog najboljeg prijatelja, osjećajući kao da tu crvenu kosu, plave oči, usne i tu čeljust poznaje oduvijek. Zbog njihove duge povijesti tragao je za pravim riječima, za riječima koje će ih vratiti na staro. Ali jedino što mu je palo na pamet bilo je... Nedostaješ mi. Toliko mi nedostaješ da me boli, ali ne znam kako te pronaći iako stojiš preda mnom. »Dobro«, rekao je Qhuinn. »Vidimo se dolje na prvom obroku.« »Moţe.« Qhuinn se pokrenuo i pošao prema vratima svoje sobe. Primio je mjedenu kvaku, a glas mu je jasan i glasan izašao iz grla: »Blay.« »Da?« »Čuvaj se.« Sada je Blayev glas bio hrapav kao da se guši. »Da. I ti isto.« Jer, naravno, »čuvaj se«, bilo je nešto što je Qhuinn govorio onima koje je ostavljao. Vratio se u kuću i zatvorio vrata. Mehaničkim kretnjama je uzeo remene za bodeţe i pištolje pa koţnu jaknu. Smiješno, ali gotovo da se nije sjećao toga kako je izgubio nevinost. Sjećao se ţenke, naravno, ali sam čin nije mu se urezao u pamćenje. Kao ni svi orgazmi koje je pruţio i doţivio od tada. Sve je to bila samo zabava, dahtanje znojnih tijela, lov. Samo ševa koja se lako zaboravljala. Krenuo je prema hodniku i shvatio da će ostatak ţivota pamtiti Blayev prvi put. Već su se neko vrijeme udaljavali jedan od drugoga, ali sada... tanka linija, zadnja koja ih je povezivala, bila je prekinuta. Šteta što je sloboda djelovala više poput zatvora. Spustio se do poda od mozaika, a u glavi mu je zasvirala pjesma Johna Mellencampa, 290


iako mu je pjesma oduvijek bila O.K., nikada nije u potpunosti shvaćao o čemu se radi. Poţelio je da još uvijek ne razumije. Ţivot ide dalje... čak i kada uţitak ţivljenja nestane...

U Johnovoj kupaonici Xhex je stajala pod tušem s rukama preko prsa, stopalima uz odvod, tako da ju je voda udarala u potiljak pa se spuštala na njezina ramena i niz kraljeţnicu. Johnova tetovaţa... Kvragu... Učinio je to njoj u spomen, ukrasio je koţu njezinim imenom tako da ona uvijek bude uz njega. Na kraju krajeva, ništa nije bilo trajnije, dovraga, zato muţjacima i urezuju ime ţenke za vrijeme ceremonije zdruţivanja. Prsteni se mogu izgubiti. Dokumenti se mogu izrezati, spaliti ili izgubiti. Ali koţu uvijek nosite sa sobom. Nikada nije gubila vrijeme razmišljajući o njeţnim ţenkama u haljinama, s lijepom dugom kosom i šminkom. Smatrala je da je takva ţenstvenost slabost. Ali sada je, stojeći sama pod tušem, osjetila zavist. Sigurno su ponosne što njihovi muţjaci na koţi cijeli ţivot nose dokaz svoje predanosti. John će biti divan helren... Isuse, što će napraviti s tom tetovaţom kad se zdruţi? Urezati ime svoje ţenke ispod toga? Dobro, Xhex nije bila oduševljena time što će njezino ime ostatak njegova ţivota biti na vrhu njegovih leđa. Nimalo. Mislim, to bi značilo da je sebična kuja. Doduše, to je prilično dobro definira. Natjerala se da izađe iz tuš-kabine, obrisala se i iz vlaţne i tople kupaonice izašla u hladnu spavaću sobu. Stala je na vratima. Prekrivač na krevetu bio je izravnat i donekle namješten. Njezini lanci stajali su na dnu kreveta. Za razliku od prekrivača, oni su bili paţljivo posloţeni, karike poravnate, lanci poloţeni jedan uz drugi. Prišla im je i prstima prešla preko šiljaka. John ih je zadrţao, i instinktivno je znala da bi ih on sačuvao i da se ona nikada nije vratila. Kakva ostavština. Da je mislila prespavati u kući, obukla bi ih. Međutim, samo je navukla hlače, usku majicu te uzela oruţje i jaknu. Propustila je prvi obrok dok se tuširala pa je otišla ravno u Wrathovu radnu sobu na sastanak. U svjetlo plavu sobu nagurala su se sva braća, kao i John i njegovi dečki. Svi su se vrzmali, uključujući i psa vodiča, Georgea. Nedostajao je samo Wrath. Što je nekako kočilo stvari. Pogledom je potraţila Johna, ali on joj je samo kimnuo i gledao ravno pred sebe, pogledao bi samo one koji su mu ušli u vidno polje. Tohrment je stajao uz njega, uspravan i snaţan, a čitajući njihove emocionalne rešetke, otkrila je da su ponovno uspostavili odnos koji im je obojici mnogo značio. Osjetila je iskrenu sreću. Mrzila je pomisao da će John biti sam kada ona ode, a Tohrment mu je bio poput oca. Vishous je gadno opsovao i ugasio cigaretu. »Prokletstvo, moramo ići čak i ako njega nema. Noć prolazi.« Phury je slegnuo ramenima. »Sazvao je ovaj sastanak direktnom naredbom.« Xhex je bila sklona tome da podrţi 291


V.-a, i zaključila da nije jedina kad je vidjela kako se John premješta s noge na nogu. »Gle, vi moţete čekati«, odbrusila je. »Ja krećem sada.« John i Tohr su je pogledali, a kroz njezin je um prošao neobičan osjećaj, kao da nisu samo ta dva muţjaka ujedinjena s ciljem pronalaska Lasha, već da je i ona dio te priče. No, svi su oni imali svoja neriješena pitanja. Bilo da se radilo o Degradacijskom društvu ili Lashu osobno, svo troje je ţeđalo za osvetom. Tohrment, glas razuma kao i uvijek, prekinuo je napetu situaciju. »Dobro, u redu. Ja ću preuzeti odgovornost za naredbu da krećemo. Očito se njegova >vjeţba< na Onoj strani otegnula i ne ţelimo potratiti noć zbog njega.« Tohr ih je podijelio u timove, on, John, Xhex, Z. i dečki odlazili su provjeriti adresu na koju je prijavljen auto, a ostali članovi Bratstva odlazili su na farmu i u park Xtreme. Grupa se u trenu spustila niz stepenice, prošla kroz predvorje i izašla van. Jedan po jedan nestali su u hladnoj noći... Xhex se materijalizirala ispred zgrade u centru u kvartu koji je prije bio poznat po klaonicama, premda je zgrada bila prelijepa riječ za to zdanje. Prozori na šesterokatnici bili su razbijeni, a truli krov je podhitno trebalo popraviti. Bila je sigurna da su rupe na zgradi nastale od automatskog oruţja. Kako su ljudi u uredu za registraciju vozila prihvatili tu adresu kao prebivalište? No doduše, moţda nitko nije provjerio je li ta zgrada na popisu nenastanjivih zgrada. »Divno«, rekao je Qhuinn. »Ako ţelite uzgajati ţohare i štakore.« Idemo otraga, pokazao je John. Dvije su uličice tekle paralelno sa zgradom, a oni su nasumično izabrali onu s lijeve strane. Trčali su i prolazili pored tipičnog gradskog smeća, ništa novog, ništa neobičnog, samo limenke piva, omoti slatkiša i listovi novina. Dobra je vijest bila ta da začelje ruţne zgrade nije imalo prozora, ali ionako nisu imali što za gledati osim drugih klaonica i mesarnica, a moţda se zgrada nije urušila baš zbog stabilnosti tog ciglenog zida. Xhex je odskakivala na jagodicama stopala trčeći s muţjacima, ulovili su brz ritam te brzo i relativno tiho prešli duţinom uličice. Straţnja strana zgrade bila je samo cigla i prljavština. Jedina je razlika bila u tome što su se čelična vrata otvarala na parkiralište, a ne na cestu. Nema degrada. Nema ljudskih pješaka. Samo mačke lutalice, prljavi pločnik i zvuk sirena u udaljenosti. Xhex je preplavio osjećaj bespomoćnosti. Kvragu, mogla je doći ovamo, ili otići na drugi kraj grada u onaj blesavi park ili na farmu. Ali njezin neprijatelj neće doći k njoj. Imali su tako malo tragova. »Jebemu«, tiho je rekao Qhuinn. »Gdje je tulum, zaboga?« Da, nije bila jedina koja je ţudjela za borbom... Xhex je odjednom osjetila trnce, odjek u tijelu koji ispočetka nije razumjela. Pogledala je ostatak ekipe. Blay i Qhuinn su izbjegavali pogledati jedan drugoga. Tohr i John su se uskoračali. Zsadist je telefonirao braći da im javi da su stigli na lokaciju. Taj pomak koji je osjećala... A zatim je shvatila. Osjećala je svoju krv u drugom biću. Lash. Lash nije daleko. Okrenula se bez gledanja i otišla... prvo je koračala pa počela trčati. Čula je kako je netko doziva, ali nije mogla stati da objasni. Nije mogla stati.

292


Šezdeset i peto poglavlje ayne je leţala na Onoj strani na tvrdom mramoru, bol ju je preplavila, ali samo P iznad struka. Nije osjećala nikakvu bol u nogama i stopalima, samo trnce koji su je podsjetili na iskre na mokrom drvu. Kralj ju je ozbiljno proučavao stojeći iznad nje, a Čuvardjeva se isto pojavila, njezina crna halja i slaba svjetlost lebdjeli su u krug. Nije je šokiralo to što ju je majka došla popraviti čarolijom. Poput vrata koja su se vratila na šarke, njezina je draga majka sve ţeljela pobrisati, pospremiti i učiniti savršenim. »Odbijam«, rekla je Payne kroz stisnute zube. »Ne dajem svoj pristanak.« Wrath je preko ramena pogledao Čuvardjevu pa opet nju. »Ah... slušaj Payne, to nije logično. Ne osjećaš noge.... vjerojatno si slomila kraljeţnicu. Zašto joj ne dopustiš da ti pomogne?« »Ja nisam neki neţivi predmet kojim ona moţe manipulirati kako joj je volja... kako bi sebe zadovoljila...« »Payne, budi razumna...« »I jesam...« »Umrijet ćeš... »Onda neka me majka gleda kako nestajem!« prosiktala je pa jauknula. Nakon tog izljeva, pomislila je da će izgubiti svijest, počelo joj se mutiti pred očima. Prema Wrathovom šokiranom pogledu je provjeravala je li se onesvijestila. »Čekaj, ona je...« Kralj je čučnuo i primio se za mramor kako bi se primirio. »Tvoja... majka?« Payne nije bilo briga što on zna. Nikada nije osjećala ponos što je rođena kći majke rase, u stvari, traţila je svaku priliku kako bi se udaljila od toga, ali to sada više nije bilo bitno. Ako je odbila »nebesku« intervenciju, otići će u Sjenosvijet. To joj je govorila bol koju je osjećala. Wrath se okrenuo Čuvardjevi. Je li to istina?« Nije dobio potvrdan odgovor, ali nije čuo ni nijekanje. Nije ga čak ni ukorila što ju je uvrijedio izravnim pitanjem. Kralj je pogledao Payne. »Isuse... Kriste.« Payne je drhtavo udahnula. »Ostavi nas, dragi kralju. Vrati se u svoj svijet i vodi svoj narod. Ne trebaš njezinu pomoć, niti pomoć ove strane. Ti si dostojan muţjak i vrstan ratnik...« »Neću te ostaviti da umreš«, odbrusio je. »Nemaš izbora.« »Vraga nemam.« Wrath je skočio na noge i zagledao se u nju. »Dopusti joj da te zacijeli! Ti si luda! Ne moţeš ovako umrijeti...« »Svakako da mogu.« Payne je zaklopila oči i osjetila iscrpljenost u cijelom tijelu. »Učini nešto!« Kralj je sada očito vikao na Čuvardjevu. Šteta što se tako uţasno osjeća, pomislila je Payne. Inače bi svakako uţivala u ovom zadnjem iskazivanju nezavisnosti. Moţda je korak do smrti, ali uspjela je. Suprotstavila se majci. Odbijanjem je stekla slobodu. Glas Čuvardjeve bio je tek glasniji od daha. »Odbila je moju pomoć. Blokira me.« Definitivno. Uputila je sav svoj bijes prema majci pa nije bilo čudno što je mogla blokirati magiju kojom je Čuvardjeva ţeljela ispraviti »tragediju« koja se ovdje dogodila.

293


U stvari, bilo je to poput blagoslova. »Ti si svemoguća!« Kraljev glas bio je grub i zapovjedan, ali nije shvaćala zašto je izbezumljen. Doduše, bio je dostojan muţjak i sigurno će sebe kriviti za ovo. »Popravi je!« Uslijedila je tišina pa slabašan odgovor. »Ne mogu doseći njezino tijelo... isto kao što ne mogu doprijeti do njezina srca.« Ah, ako je Čuvardjeva konačno osjetila kako je to biti bespomoćan, Payne moţe umrijeti u miru. »Payne! Payne, probudi se!« Podigla je kapke. Wrathovo lice bilo je nekoliko centimetara od njezinog. »Hoćeš li mi dopustiti da te spasim ako mogu?« Nije razumjela zašto mu je to tako vaţno. »Ostavi me...« »Ako mogu, hoćeš li mi to dopustiti?« »Ne moţeš.« »Odgovori mi na jebeno pitanje.« Bio je tako dobar muţjak, ţalila je što će on na savjesti nositi njezinu smrt. »Ţao mi je... zbog ovoga. Wrath, ţao mi je. Ovo nije tvoja krivica.« Wrath se okrenuo Čuvardjevi. »Dopusti mi da je spasim. Dopusti mi da je spasim!« Kad je izrekao tu naredbu, Čuvardjevina kukuljica se sama od sebe podigla, a njezino nekoć blistavo tijelo bilo je samo slaba sjena. Bilo je to lice i glas prelijepe ţenke koja trpi uţasnu bol. »Nisam ţeljela ovu sudbinu.« »Takvim sranjem nećeš ništa postići. Hoćeš li mi dopustiti da je spasim!« Čuvardjeva je podigla pogled prema mliječnom nebu, a suza koja joj je kapnula niz obraz zablistala je poput dijamanta. Ta ljepota bit će zadnje što će Payne vidjeti, pomislila je kad su joj se teški kapci spustili. »Za boga miloga«, zaurlao je Wrath. »Dopusti mi...« Odgovor Čuvardjeve začuo se iz velike udaljenosti. »Ne mogu se više boriti protiv toga. Čini što ţeliš, Wrathe, Wrathov sine. Bolje da je ţiva i daleko od mene nego mrtva meni pod nogama.« Zavladala je tišina. Zatvorila su se vrata. Zatim je čula Wrathov glas. Payne, trebam te na Drugoj strani. Payne, probudi se, trebam te na Drugoj strani... Čudno. Kao da je govorio u njezinu lubanju... ali vjerojatno je stajao nad njom i govorio naglas. »Payne, probudi se. Moraš doći na moju stranu.« Ošamućeno je odmahnula glavom... ali to nije dobro prošlo. Bolje da je mirna. Jako mirna. »Ja ne... ne mogu doći tamo...« Osjetila je naglu vrtoglavicu, kao da joj noge lete oko tijela, kao da joj je um centar oko kojeg se rotira. Osjetila je kako je nešto vuče prema dolje i pritisak u ţilama, kao da joj se krv širi i pritišće skučen prostor. Kad je otvorila oči, iznad sebe je ugledala bijelu svjetlost. Znači, nije se pomakla. Bila je na istom mjestu na kojem je provela cijeli ţivot, ispod mliječnog neba One strane... Payne se namrštila. Ne, to nije neobično nebo njezina svijeta. Zar je to... strop? Da, prepoznala je to, a krajičkom oka ugledala je zidove... četiri svjetlo plava zida. 294


Ugledala je i svjetla, ali ne ona kojih se ona sjećala, nije bilo baklji ili svijeća, već nečeg što je blistalo bez plamena. Kamin. Golemi stol i prijestolje. Nije sama dovela svoje tijelo ovamo, nije imala dovoljno snage. Wrath nije mogao donijeti njezino tijelo. Postojalo je samo jedno objašnjenje. Majka ju je izbacila. Nije više bilo povratka, ţelja joj se ispunila. Bila je slobodna, zauvijek. Preplavio ju je neobičan mir, bio je to ili smirujući dodir smrti... ili realizacija da je borba završila. Ţiva ili mrtva, ono što ju je godinama definiralo je nestalo, teret joj je spao s leđa i osjećala se kao da leti u svom mirnom tijelu. Ugledala je Wrathovo lice nad sobom, njegova duga, crna kosa padala mu je preko ramena. Ţuti pas gurnuo je glavu kralju pod ruku i pogledao je kao da joj ţeli dobrodošlicu, kao da je neočekivan, ali dobrodošao gost. »Idem po doktoricu Jane«, rekao je Wrath i pomilovao psa po slabinama. »Koga?« »To je moja privatna doktorica. Čekaj ovdje.« »Kao da mogu nekamo otići.« Začula je zveckanje uzice, a zatim je kralj otišao s rukom na povodcu koji ga je povezivao s prekrasnim psom čiji su nokti zagrebali parket kad su napustili mekani sag. Zaista je bio slijep. Na ovoj je strani trebao tuđe oči da ga vode. Kad su se vrata zatvorila, mislila je samo na bol. Lebdjela je od silne agonije, no premda je osjećala izrazitu neugodu, istovremeno je osjećala i nevjerojatan mir. Iz nekog je razloga primijetila kako zrak ovdje divno miriše po limunu i laštilu. Divno. Tako je davno provela malo vremena na ovoj strani, sudeći prema tome kako sada sve izgleda, došla je u novi svijet. No prisjetila se koliko joj se svidjelo. Sve je bilo nepredvidljivo i očaravajuće... Kasnije su se vrata opet otvorila i začula je pseći povodac i osjetila Wrathov opojan miris. Netko je bio s njime... netko koga Payne nije mogla definirati. Ali u sobi je definitivno bilo još jedno biće. Payne je otvorila oči... i lecnula se. Nad sobom nije vidjela Wratha već ţenku... barem je izgledala poput ţenke. Lice joj je imalo ţenstvene linije, ali crte lica bile su prozirne kao u duha. Pogledi su im se sreli, a ţenkin zabrinut pogled postao je šokiran. Morala se primiti za Wrathovu ruku da se primiri. »O boţe...« glas joj je bio grub. »Je li tako očito, doktorice?« Ţenka je pokušavala odgovoriti, to nije bila reakcija koju ţelite vidjeti kod doktora. Payne je pomislila kako i sama dobro zna da je ozbiljno povrijeđena. Međutim, moţda ipak nije shvaćala ozbiljnost situacije. »Doista, ja sam...« »Vishous.« Srce joj je stalo od spomena tog imena. Nije ga čula preko dva stoljeća. »Zašto govorite o mojim mrtvima?« šapnula je. Lice doktorice najednom je poprimilo fizički oblik, njezine zelene oči otkrile su zbunjenost, boja njezina lica otkrila je uzburkane emocije. »Tvoji mrtvi?« »Moj brat blizanac... davno je prešao u Sjenosvijet.« Doktorica je odmahnula glavom i namrštila se. 295


»Vishous je ţiv. On je moj muţjak. Ţiv je, ovdje je i dobro je.« »Ne... to je nemoguće.« Payne je poţeljela doktoricu zgrabiti za ruku. »Laţeš... on je mrtav. Davno je...« »Ne. Zaista je ţiv.« Payne nije razumjela njezine riječi. Rečeno joj je da je umro, da je prešao u milost Sjenosvijeta... Naravno, to joj je rekla majka. Zar joj je uskratila mogućnost da upozna vlastitog brata? Kako je mogla biti tako okrutna? Payne je iskesila očnjake i zareţala duboko u grlu, a vatreni bijes je ugušio njezinu bol. »Ubit ću je zbog ovoga. Kunem se da ću joj učiniti isto ono što sam učinila našem rođenom ocu.«

296


Šezdeset i šesto poglavlje J

ohn je potrčao za Xhex istog trena kad ih je napustila. Nije mu se sviđalo što je krenula na svoju ruku, skretala je u uličicu za koju nije znala ima li izlaza ili će je dočekati cigleni zid. Sustigao ju je i zgrabio za ruku da joj privuče pozornost. Time nije ništa postigao. Nije stala. Kamo ideš, pokušao je pokazati, ali to baš i nije lako kad vas netko ignorira i pri tome trči. Znao je da će ona ignorirati njegov zviţduk pa ju je opet primio za ruku, ali ona se oslobodila, posve usredotočena na cilj koji on nije mogao ni vidjeti ni osjetiti. Na kraju je skočio pred nju i blokirao joj put pa je prisilio da pogleda u njegove ruke. Kamo ideš, do vraga? »Osjećam ga... Lasha. On je u blizini.« John je dograbio bodeţ i usnama oblikovao riječ: Gdje? Obišla ga je i nastavila potjeru, a on ju je slijedio. Tohr je uhvatio korak s njima. Ostali su im se pridruţili, a John im je signalizirao da se ne miču. Na terenu je dobro imati podršku, ali nije ţelio previše oruţja u ovoj situaciji. On će biti taj koji će ubiti Lasha i nije ţelio tuđe pištolje uperene u njegovu metu. Tohr je, međutim, razumio. Znao je zašto John mora osvetiti svoju ţenku. A Qhuinn je morao poći s njima. Ali to je bilo sve, ostali nisu bili pozvani na ovaj tulum. John se drţao Xhex koja je mudro odabrala kojom će uličicom krenuti. Nisu stigli do slijepe ulice, neravna cesta skretala je nadesno krivudajući između drugih napuštenih skladišta i spuštajući se prema rijeci. Znao je da su blizu vode kad je osjetio miris mrtve ribe i algi, a zrak je postao hladniji. Crni mercedes AMG bio je parkiran pred hidrantom. Sedan je smrdio po degradima. Xhex ga je proučila traţeći tragove, ali John nije bio raspoloţen za čekanje. Šakom je smrskao prednje staklo. Oglasio se alarm, a on je pogledao u auto. Na upravljaču je ugledao uljastu tvar, a koţna sjedala krem boje bila su prekrivena mrljama, bio je siguran da je ono uljasto krv degrada... a mrlje boje hrđe bile su ljudska krv. Isuse, straţnje sjedalo izgledalo je kao da je ondje puštena ţivčana mačka, koţa je bila toliko izgrebana da je punjenje virilo van. John se namrštio prisjećajući se vremena obuke. Lash je uvijek bio paţljiv sa svojim stvarima, od odjeće koju je nosio do načina na koji mu je ormarić bio posloţen. Moţda ovo nije njegov auto? »To je njegovo«, rekla je Xhex i poloţila dlan na poklopac motora. »Osjećam njegov miris posvuda. Motor je još uvijek topao, ali ne znam gdje je on.« John je zareţao zbog pomisli da se taj gad toliko pribliţio njegovoj ţenki da je znala njegov miris. Prokleti kučkin sin... U trenutku kad je njegov bijes zaprijetio da će preuzeti kontrolu nad njime, Tohr ga je zgrabio za šiju i zatresao. »Diši duboko.« »Mora biti ovdje negdje...« Xhex je pogledala zgradu pred njima, pa proučila uličicu u kojoj su stajali. John je osjetio plamteću bol u lijevoj ruci pa ju je podigao. Toliko je čvrsto stezao dršku bodeţa da je zaškripala. Pogledao je Tohra. »Sredit ćeš ga«, šapnuo mu je brat. »Ne brini se.«

297


Dok je zurio u njihove debele vratove, Lash je napola očekivao da će ga Benloiseovi dečki napasti. Stajao je nekih deset metara dalje od njih i svi su bili nervozni. Proučio ih je i ponadao se da će pokušati izigravati junake. Te dvije grdosije bile bi sjajan dodatak njegovoj rastućoj zbirci, poznavali su posao i očito su ga upoznali radeći za Benloisea. U metalnim kovčezima kojima su baratali bilo je mnogo kokaina, ali ljudi su bili smireni. I naoruţani do zuba. Kao i Lash. Dovraga, ovdje je bilo zaista puno pištolja i streljiva, puno će se bolje osjećati kad neće imati tijelo u koje će ga moći upucati. Sjena je bolja od mesa. »Evo umjetnine«, rekao je onaj s lijeva podiţući kovčege. »Gospodine.« Ah, da, onaj koji ga je gledao kako napada Benloisea. Sada zna zašto su obojica tako pristojni. »Da vidim što imate«, rekao je Lash, a cijev pištolja je i dalje drţao uperenu u njih. »I drţi ruke gdje ih mogu vidjeti.« Bio je zadovoljan robom koju je ugledao. Lash je kimnuo. »Ostavite robu i odlazite.« Ljudi su ga poslušali, odloţili kovčeg i povukli se, pa su se ţurno udaljili, a ruke su drţali uz tijelo. Čim su skrenuli za ugao, a njihovi se koraci nastavili udaljavati, Lash je prišao kovčegu i otvorio ga svojom sjenovitom rukom. Mentalnom naredbom otvorio je kovčeg koji je škljocnuo i otkrio dva paketa kokaina koji su mu smjesta doletjeli u ruku... Okrenuo je glavu kad je začuo prodoran zvuk alarma iz uličice u kojoj je ostavio mercedes. Usrani ljudski kvart... Lash se namrštio kad je instinktima osjetio nešto što mu je oduzeto. Ona je ovdje. Xhex... njegova Xhex je ovdje. Ostatak vampirske prirode posesivno je zarikao. Lashevo tijelo počelo je vibrirati sve dok nije osjećao nikakvu teţinu u stopalima, a noge su mu prelazile preko asfalta brzinom vjetra, brzinom koju je stvorio umom, a ne nogama. Brţe. Brţe... Skrenuo je za ugao i ugledao je kako stoji kraj njegovog auta, nevjerojatno seksi u koţnim hlačama i jakni. Čim se pojavio, ona ga je pogledala kao da ju je zazvao. Mada je stajala u mraku, Xhex je bila divna. Ambijentalna svjetla grada bila su privučena prema njoj, kao da je to njezina karizma zahtijevala. Opako. Bila je zbilja seksi, pogotovo odjevena za borbu. Prazan prostor na njegovim preponama je zatitrao pa je spustio dlan. Primio je nešto tvrdo. Iza zatvarača je bio tvrd i spreman za nju. Osjetio je navalu adrenalina bolju od kokaina i pomislio kako bi je bilo zabavno uzeti pred publikom. Opet je imao kurac, u nekom obliku, što je značilo da je spreman za akciju, točno na vrijeme. Pogledala ga je u oči, a on je usporio i pogledao tko je s njom. Brat Tohrment. Qhuinn, taj genetski neuspjeh raznobojnih očiju. I John Matthew. Savršena publika za scenu kao iz Pakelene naranče. Jebeno fantastično. Lash se spustio na tlo i odloţio kovčeg. Glupi muţjaci koji su bili s njom bili su prekriveni oruţjem, ali ne i njegova Xhex. Ne, ona je bila jača od toga. 298


»Hej mala«, rekao je. »Jesam li ti nedostajao?« Začuo je reţanje koje ga je podsjetilo na njegovog rotvajlera, ali sada kada im je privukao paţnju, odlučio je iskoristiti taj trenutak. Mislima je podigao kapuljaču s glave pa je rukama razvezao crne trake kojima se omotao i otkrio je lice. »Isuse Kriste«, rekao je Qhuinn. »Izgledaš poput Rorschachovog testa.« Lash se nije udostojao odgovoriti, uglavnom zato što ga je zanimala samo ţenka odjevena u koţu. Očito nije očekivala njegovu transformaciju i način na koji se lecnula bio je bolji od zagrljaja i puse. Njezino gađenje bilo je jednako dobro kao i uzbuđenje, bit će tim zabavnije kad je vrati i rezervira im apartman za mladence. Lash se nasmiješio i progovorio svojim novim i poboljšanim glasom. »Imam velike planove za nas, kujo. Naravno, morat ćeš me moliti da ti ga dam...« Prokletnica je samo nestala. Isparila. Jedan je tren stajala kraj njegovog auta, a sljedećeg trena tamo je ostala samo praznina. Još uvijek je bila u uličici. Mogao ju je osjetiti, ali ne i vidjeti... Prvi pucanj začuo je iza leđa i metak ga je pogodio u rame, to jest nije. Baloner se raspršio od udara, ali ispod nije imao kost i koţu, osjetio je samo neobičan odjek uboda. Fora. Inače bi osjetio bol. Okrenuo je glavu nimalo zadivljen njezinim očitim napadom i lošim ciljanjem. Međutim, Xhex nije bila ta koja je pucala. Benloiseovi dečki su se vraćali s pojačanjem i bilo je dobro što su uţasno loše ciljali. Zadnji put kad je pogledao, prsa su mu još uvijek bila od krvi i mesa, tako da ga je pogodak malo niţe i više prema sredini mogao uništiti. Osjetio je bijes prema jebenim dilerima pa je na dlanu stvorio energetsku bombu. Bacio ju je u uličicu, ugledao bljesak, a zatim su gadovi odletjeli, obasjani kao u manga stripu i bačeni na zidove uličice. U međuvremenu se okupilo još braće i pucalo se na sve strane, što nije bilo bitno sve dok Lash. nije pogođen u bok i kada je osjetio bol kako tutnji njegovim tijelom prema srcu. Opsovao je i pao na bok pa pogledao u uličicu. John Matthew bio je jedini koji se nije sklonio u zaklon. Braća su se sklonila iza mercedesa, a Benloiseovi dečki su se odvukli iza olupine Jeepa. Ali John Matthew je nepomično stajao u vojničkim čizmama i ruke spustio niz tijelo. Budala je od sebe načinila golemu metu. To je skoro pa bilo dosadno. Lash je na dlanu stvorio novu energetsku bombu i povikao: »Ovo je suicidalnije nego da si prisloniš pištolj uz glavu, šupčino.« John je krenuo prema njemu iskešenih očnjaka, a prethodio mu je hladan nalet zraka. Lash je na trenutak osjetio napete trnce na šiji. Ovo ne moţe biti ispravno. Nitko normalan ne bi tako nasrnuo na njega. Bilo je to ravno samoubojstvu.

299


Šezedeset i sedmo poglavlje lanovi, planovi, planovi... P Drugim riječima: glupost, glupost, glupost... Xhex je imala savršen plan kad je zaklonila svoje tijelo simpatskom tehnikom i nestala. Kao plaćeni ubojica ponosila se i svojom stopom uspjeha i strasti kojom je pristupala poslu, a ova će osveta biti dobra. Njezin je »plan« bio da nevidljiva priđe Lashu i prereţe mu grkljan, a zatim se baci na njega, dok ga gleda u oči s ludim smiješkom na licu. Prvi problem? Koji mu se to kurac dogodio otkad ga je zadnji put vidjela? Pogled na njegovo lice ju je zaista šokirao. Nije više imao koţu, imao je samo mišićno tkivo prekriveno crnom glatkom tvari i kosti, tako da su mu bijeli zubi izgledali fluorescentno. Ni ruke mu nisu bile normalne. Imale su oblik, ali nisu bile opipljive. U mraku su izgledale poput još dublje tame. Hvala bogu da je pobjegla od njega kada je, iako, moţda je i uspjela pobjeći baš zbog tog njegovog truljenja. Nekako je logično zaključila da su mu i moći oslabjele. No dobro... drugi problem s njezinim planom bio je John. Koji je sada stajao nasred uličice i falila mu je samo tabla oko vrata s nacrtanom metom. Bilo je prilično očito da on neće slušati glas razuma, čak i da mu se materijalizira kraj uha i zavrišti mu u mozak, znala je da se on neće mrdnuti. Pretvorio se u ţivotinju, iskešeni očnjaci izgledali su poput lavljih, a tijelo je nagnuo naprijed kao da će se zaletjeti u njega. Dala se kladiti da će umrijeti ako se ne skloni, ali on kao da nije mario za to i bilo je očito zašto: njegov miris zdruţivanja bio je glasniji od bilo kakvog urlika, opojni miris začina prekrio je sve druge mirise, od gradskih smradova do mirisa rijeke, pa do degradskog smrada koji je dopirao s Lashevog trulećeg tijela. U toj šugavoj uličici John je bio iskonski muţjak koji štiti svoju ţenku, bilo je to upravo ono što nije ţeljela u toj situaciji. Očito nije uopće razmišljao o svojoj sigurnosti, njegova je misija nadjačala razum i obuku koju je prošao. Neće preţivjeti energetsku bombu koju će Lash baciti na njega, a ta je ideja promijenila cijeli njezin svijet. Novi plan. Neće se više skrivati. Neće ga onesposobiti, razoruţati i osakatiti. Neće ga kaţnjavati zbog agonije koju joj je priredio, neće ga raskomadati. Kad je poprimila oblik i skočila na Lasha, ţeljela je spasiti Johna, a ne osvetiti se. Ispostavilo se da joj je samo John bitan. Primila je Lasha oko struka i oborila ga u trenu kad je počeo bacati bombu, ali on je ipak uspio ispraviti putanju svoje kugle i pogoditi Johna ravno u prsa. Njezin je muţjak od udara odletio u zrak, udarac ga je umalo izbacio iz čizama. »Gade prokleti!« zaurlala je u Lashevo ogoljeno lice. Kučkin sin ju je zgrabio nevjerojatnom snagom. Okrenuo ju je i pribio na tlo, a lice joj je zapuhnula toplina i smrad njegova daha. »Jesam te«, zareţao je i pritisnuo bokove na njezine, a ona je pomislila kako će joj pozliti od dodira njegove erekcije. »Jebi se!« Brzim pokretom opalila ga je glavom... u ono što je sluţilo kao nos... i zaurlao je od bola. Naţalost, nije joj se pruţila nova prilika za napad dok su se borili i kotrljali po tlu, a ta njegova ogavna erekcija se zabijala u nju. Primio ju je za zglob, ali barem joj je drugi ostao slobodan. Čim joj se pruţila prilika, posegnula je, zgrabila ga za jaja i tako ih silovito okrenula da su ga samo hlače spasile od toga da ih ne iščupa.

300


Lash je opsovao i ukočio se, moţda je bio polubog sila zla, ali bio je prilično smrtan kada je dobio udarac u jaja. Sada je ona preuzela kontrolu u borbi, bacila ga na leđa i sjela na njega. »Jesam te«, odbrusila je. Pribila ga je za tlo, ali nadvladao ju je bijes i umjesto da mu probode srce, ona ga je zgrabila za grkljan. »Ne napadaš ono što je moje«, zareţala je. Lashevom ruţnom njuškom prešao je gadan izraz i uspio je progovoriti iako mu je prekinula dovod zraka. »On je već bio pošteno sjeban. Zar ti nije ispričao o čovjeku koji...« Xhex ga je opalila tako jako da mu je izbila zub. »Da se nisi usudio...« »Ne moţeš me spriječiti, dušo.« S tim je riječima nestao, ali samo na tren. U sljedećem ju je trenutku zgrabio s leđa i privukao uz svoje tijelo. U djeliću sekunde vidjela je ljude koji su stenjali na tlu, a zatim ju je povukao i postavio kao štit između sebe i braće. Nije trošila vrijeme na to da prouči njihove poloţaje iza mercedesa ili oruţje upereno u Lasha. Samo je John bio vaţan. Hvala Čuvardjevi... ili kome god tko je ispunjavao ţelje... sjedio je na podu i dolazio k sebi poslije udara. Barem je bio ţiv. Ona ovo vjerojatno neće preţivjeti, ali John... on će ostati ţiv. Ako ona uspije nestati s Lashem. »Uzmi me«, prosiktala je. »Uzmi me, a njih ostavi.« Začula je struganje metala pa ugledala skakavac pred očima. Oštrica joj je bila tako blizu da je vidjela ţig proizvođača na metalu. »Ti svojim ţrtvama uvijek pokloniš osobnu paţnju.« Nešto je bilo čudno s Lashevim glasom, osjetila je neznatno naprezanje dok je govorio. »To znam zbog onog što si učinila Gradyju. Pruţila si mu opak posljednji obrok, pitam se je li u smrti uţivao u kobasici isto kao i za ţivota.« Vrh oštrice nestao joj je iz vidokruga... a zatim ga je osjetila na jagodici kako polako klizi niz njezin obraz. Povjetarac je bio hladan. Njezina krv topla. Zaklopila je oči i ponovila. »Uzmi me.« »Oh, budem, bez brige.« Nešto mokro prešlo joj je preko rane, njegov jezik ju je polizao i zatvorio ranu. A zatim je povikao: »Okus joj je divan kao što pamtim. Ne mičite se. Ako se još netko pribliţi, prerezat ću neki vitalniji dio.« Lash joj je poloţio oštricu na grlo i počeo se povlačiti i vući je za sobom. Instinktivno mu je pokušala ući u glavu i prodrijeti simpatskom stranom, ali blokirao ju je poput kamenog zida. To je nije začudilo. Odjednom se zapitala zašto ih nije oboje zavio sjenom... Šepao je. Pogođen je. Usredotočila se i onjušila njegovu krv i vidjela je kako blista na pločniku. Lash se nastavio kretati, a ona je opet ugledala one jadne ljude, bili su tako blijedi i ukočeni poput trupala, začudila se što su uopće imali snage stenjati. Auto, pomislila je. Lash će je pokušati odvesti do auta kojim su oni došli. Iako je bio ranjen, stisak mu je bio nevjerojatno snaţan i imao je noţ koji je drţao mirno i spretno. 301


Xhex je pogledala prema Johnu znajući da će zauvijek pamtiti pogled na tog osvetoljubivog ratnika... Namrštila se osjetivši njegove osjećaje. Kako... neobično. Sjena koju je uvijek osjećala na rubu njegove emocionalne rešetke nije sada bila u drugom planu, bila je opipljiva i jasna kao da je oduvijek bila temelj njegove psihe. U stvari, dok je gledao prema uličici, dva dijela njegove duše... spojila su se u jedno. Poslije udara energetske bombe, John je bio ošamućen i dezorijentiran, ali natjerao se da se usredotoči i nekako je uspio stati na noge. Nije osjećao dio tijela, a dio koji je osjećao je plamtio od bola, ali to nije bilo vaţno. Pokretala ga je ubojita namjera, zamijenila je kucanje njegovog srca i postala njegova pokretačka snaga. Pogledao je scenu pred očima, ruke su mu zadrhtale, a ramena stegnula. Lash je koristio Xhex kao štit, vitalne je organe sakrio iza njezinog tijela dok se povlačio. Noţ je drţao na njezinom grlu, točno na veni. Stvarnost se u trenutku promijenila oko njega, vid mu se zamutio pa opet razbistrio, a zatim je opet pred očima izgubio uličicu u kojoj se nalazio. Trepnuo je i prokleo trikove kojima se Lash koristio... Ali problem nije bio u tome što je Johna pogodilo. Bilo je to nešto u njemu, vizija. Vizija je nabubrila negdje duboko u njegovom umu i izbrisala ono što je zapravo gledao... Polje kraj štale. Usred noći. Odmahnuo je glavom i osjetio olakšanje što opet vidi Caldwell... Polje kraj štale. Usred noći... vaţna ţenka u rukama zla s noţem pod grlom. Naglo se vratio u sadašnjost... gdje je vaţna ţenka bila u rukama zla s noţem pod grlom. Boţe, osjećao se kao da je to već prošao. Jebeš to, on je to već prošao. Epileptični napadaj ga je obuzeo kao i uvijek, poremetio mu neurone tako da je titrao u vlastitoj koţi. Obično se srušio na guzicu, ali ostao je na nogama snagom zdruţenog muţjaka, to mu je pruţalo snagu koja je dolazila iz duše, a ne iz tijela. Njegova je ţenka bila u rukama ubojice, a svaka će stanica u Johnovom tijelu ispraviti tu situaciju na što nasilniji i brţi način. Ili na način koji je još krvaviji i brţi. Turio je ruku u jaknu prema pištolju... ali sranje, u što da puca? Lash nije riskirao s vitalnim organima, a njegova groteskna glava bila je tako blizu njezine da nije bilo mjesta za pogrešku. John je osjetio nalet bijesa... Krajičkom oka vidio je podizanje cijevi pištolja. Trepnuo je. Polje kraj štale. Usred noći. Bitna ţenka u rukama zla, noţ pod njezinim grlom. Pištolj uperen... Treptaj. Opet je bio u Caldwellu, ljubav njegova ţivota bila je u rukama njegova neprijatelja. Treptaj. Oglasio se pištolj... Prasak kraj Johnova uha šokirao ga je i vratio natrag u stvarnost, nijemo je zaurlao i poletio naprijed kao da pokušava uhvatiti metak. Ne! povikao je bez glasa. Ne!

302


Ali pogodak je bio savršen. Metak je Lasha pogodio u sljepoočnicu, pet centimetara dalje od Xhexine glave. John je usporeno pogledao preko ramena. Tohrment je pištolj drţao ravno pred sobom, nepomičan na hladnom zraku. Iz nekog razloga nije ga iznenadilo ni to tko je pucao niti točnost, iako je pogodak bio jedan u milijun. O Boţe, već su ovo prošli, nisu li? Istu ovu situaciju. John se vratio u sadašnjost i okrenuo glavu natrag. Xhex je bila genijalna kad se Lash zaljuljao na nogama. Sagnula se da Tohru pruţi bolju metu i skoro je posve uzmaknula kad je poletio drugi metak. Drugi je metak Lasha poslao u zrak i oborio ga na tlo. John je zanemario vrtoglavicu i pojurio prema svojoj ţenki, čizmama je grabio naprijed, a bedrima tjerao snagu u noge. Jedina mu je misao bila da spasi Xhex i zgrabio je oruţje koje mu je bilo potrebno: crni bodeţ s oštricom dugom petnaest centimetara koja mu je bila u remenu na prsima. Prišao im je i zamahnuo rukom iznad glave spreman da sasiječe Lasha... Miris Xhexine krvi je sve promijenio i odgodio zamah. Isuse, prokleti gad je imao dva noţa. Jednog je drţao na njezinu grlu. A drugi joj je zabio u ţeludac. Xhex se zakotrljala na leđa i primila za bok s bolnom grimasom. Lash se izvijao drţeći se za glavu i prsa, a Tohr je stigao s Qhuinnom, Blayem i ostalom braćom koja su oruţje uperila u neprijatelja, pa John nije morao čuvati leđa dok je proučavao štetu. Nagnuo se prema Xhex. »Dobro sam«, dahnula je. »Dobro sam... dobro sam...« Vraga je bila dobro. Jedva je disala, a ruka koju je pritisnula na dlan bila je prekrivena blistavom svjeţom krvi. John je počeo panično pokazivati: Nazovite doktoricu Jane... »Ne!« zgrabila ga je za ruku krvavim dlanom. »Sada mi je samo jedno bitno.« Pogledala je Lasha, a Johnovo srce je nabijalo u njegovom grudnom košu. Iznad glava začuli su Z.-ov glas. »Butch i V. dolaze Escaladeom iz parka Xtreme. Sranje, imamo društvo.« John je pogledao niz uličicu. Pojavila su se četiri degrada... dokaz da je adresa na registraciji Honde bila ispravna, iako je tajming bio jako loš. »Mi ćemo ih srediti«, rekao je Z. i grupica je pojurila prema pridošlicama. Johna je prenuo zvuk smijeha. Lash se cerekao, a njegovo stravično lice bilo je razvučeno u luđački cerek. »Johne... pojebao sam je, Johne... ţestoko sam je jebao, a ona je uţivala.« John je osjetio nalet bijesa, zdruţeni muţjak u njemu je zaurlao, a ruku s bodeţom opet je podigao u zrak. »Molila me, Johne...« Lash je dahtao, ali zvučao je zadovoljno. »Sljedeći put kada budeš s njom, sjeti se da sam je ja ispun...« »Nikada te nisam ţeljela!« odbrusila je Xhex. »Nikada!« »Prljava ţenka«, zareţao je Lash. »To si bila i to ćeš ostati. Prljava i moja...« Za Johna se sve usporilo, od toga kako su njih troje bili na okupu i vjetra koji je puhao uličicom do borbe sto metara dalje pored mercedesa. Pomislio je na napad koji je davno doţivio na onom stubištu. Zamislio je Xhex kako proţivljava slično poniţenje. Sjetio se Z.-ovih riječi o tome što je proţivio. Sjetio se Tohrove 303


patnje. Usred svih tih sjećanja, osjetio je odjek nekog davnog događaja, neke druge otmice, druge ţenke kojoj je naneseno zlo, još jednog ţivota koji je bio uništen. Lashevo uţasno lice i ogavno trulo tijelo nekako je sve to obuhvatilo: postao je truo i opipljiv prikaz sveg zla na svijetu, sve namjerno nanesene boli, okrutnosti, ozljeda i zlurade radosti. Svih djela koja se izvrše u trenu, a imaju posljedice koje traju čitav ţivot. »Pojebao sam je, Johne...« John je podigao ruku s bodeţom i silovito je spustio. U zadnjem je trenu okrenuo zglob tako da je Lasha posred lica opalio drškom bodeţa. Zdruţeni muţjak u njemu ţelio je učiniti ono što je napravio onom degradu u kući, potpuno ga izbrisati s lica zemlje. No tada bi uskratio boţansku pravednost koja se ne pruţa mnogima. Njegovo zlo nikada nije ispravljeno, ono ljudsko govno koje ga je napalo se izvuklo. A Tohr nikada neće moći ispraviti svoju nepravdu jer se Wellsie nikada neće vratiti. Ali Z. je zatvorio to poglavlje svog ţivota. I, kvragu, Xhex će dobiti istu priliku... makar to bilo zadnje što će učiniti. John joj je sa suzama u očima podigao ruku s rane... i širom joj rastvorio šaku. Okrenuo je bodeţ i poloţio joj drţak u dlan. Oči su joj bljesnule, a on joj je stisnuo ruku oko oruţja i pomogao joj da se pribliţi cilju. Lasheva prsa su se brzo uzdizala, grlo bez koţe se napinjalo dok je oteţano disao. Shvatio je što se sprema, a njegove oči bez kapaka su se iskolačile, usta bez usana povukao je preko zuba u osmijehu kao iz pakla. Pokušao je nešto reći, ali nije uspio. Što je bilo dobro. Već je rekao previše, učinio previše i previše im naudio. Stigao je njegov sudnji dan. John je osjetio kako Xhex u njegovu naručju prikuplja snagu pa je i drugu ruku maknula s rane i stegnula oko drške bodeţa. Mrţnja joj je plamtjela u očima kad je u naglom naletu snage podigla ruke iznad glave i Lashevog ošita. Gad je znao što ga čeka, blokirao je udarac rukama kojima je prekrio prsa. Nema šanse. John ga je zgrabio za bicepse i gurnuo na tlo, izloţio joj je prsa i pruţio joj priliku za izravan pogodak. Podigla je pogled prema Johnu, oči su joj bile prekrivene crvenilom, šarenice su joj blistale od suza: sva bol koju je trpjela bila je vidljiva kao i Lasheva ruţnoća, sav bol koji je osjećala prenesen je tim pogledom. John joj je kimnuo, a ona je zamahnula i zarila bodeţ ravno u Lashevo srce... Vrisak zla odjeknuo je između zgrada i odbio se od zidova, postajao je sve glasniji sve dok se nije začuo prasak koji je pratio jarki bljesak svjetlosti. Koji je Lasha odveo njegovom nesvetom stvoritelju. Kad su zvuk i svjetlost nestali, ostao je samo spaljeni krug na asfaltu i miris spaljenog šećera. Xhex je izgubila snagu u rukama, a bodeţ je poletio preko poda kad je pala na leđa, posve iscrpljena. John ju je ulovio prije nego što je pala na pod, a ona ga je pogledala dok su joj se suze stapale s krvlju na licu i kapale niz vrat, niz vitalan puls koji joj je pruţao ţivot. John ju je čvrsto drţao u naručju, a njezina je glava savršeno pristajala ispod njegove brade. »Mrtav je«, zajecala je. »Boţe, John... mrtav je...« Ruke su mu bile zauzete pa je samo kimnuo tako da ona zna da se slaţe s njome. 304


Kraj ere, pomislio je gledajući Blaya i Qhuinna koji su se borili rame uz rame zajedno sa Zsadistom i Tohrmentom protiv degrada koji su se pojavili. Boţe, osjetio je kako ništa nije gotovo. On i Xhex moţda su nakratko spustili oruţje usred bitke, ali borba u sjenama caldwellskih uličica nastavit će se bez... Nje. John je zaklopio oči i uronio lice u njezinu kovrčavu kosu. Ovo je kraj koji je ţeljela, pomislio je. Srediti Lasha... pa okončati ţivot. Dobila je točno ono što je ţeljela. »Hvala ti«, začuo je njezin hrapav glas. »Hvala ti...« Iako ga je obuzela tuga, shvatio je da su te riječi bolje od volim te. Značile su mu više od bilo čega što je mogla reći. Dao joj je ono što je ţeljela. U ključnom trenutku ispravno je postupio prema njoj. A sada će je drţati dok joj tijelo postaje sve hladnije i dok ga ona napušta. Odvojenost će trajati duţe od broja dana koliko ju je poznavao. Primio je njezin gladak dlan i opet ga izravnao. Slobodnom rukom na njezinoj je koţi pokazao polaganim pokretima: V.O.L.I.M.T.E.Z.A.U.V.I.J.E.K.

305


Šezdeset i osmo poglavlje mrt je bila zbrkana, bolna i većim dijelom nepredvidljiva... a ponekad nije S surađivala i odlučila bi otkriti svoj bizaran smisao za humor. Sat vremena kasnije Xhex je slabašno otvorila oči i shvatila da se ne nalazi na maglovitim poljima Sjenosvijeta... već u klinici u kompleksu Bratstva. Netko joj je izvlačio cjevčicu iz grla. Osjećala se kao da joj je netko zario hrđavo koplje u bok. Začula je zvuk skidanja rukavica. Doktorica Jane je tiho progovorila. »Dva puta je bila klinički mrtva, Johne. Sredila sam unutarnje krvarenje... ali ne znam...« »Mislim da je budna«, rekla je Ehlena. »Xhex, jesi li nam se vratila?« Pa čini se da je. Osjećala se uţasno. U ţivotu je rasporila mnogo trbuha i nije mogla vjerovati da još uvijek ima puls... ali da, bila je ţiva. Jedva, ali još je ţivjela. Pred očima je ugledala Johnovo blijedo lice, njegove su plave oči plamtjele istaknute na blijedoj koţi. Otvorila je usta... ali ispustila je samo dah. Nije imala snage da progovori. Oprosti, oblikovala je riječ usnama. Namrštio se, primio joj ruku i izgladio dlan... Sigurno se onesvijestila jer kad se probudila, John je koračao uz nju. Koji vrag, da, sigurno je sele u drugu sobu... je su dovozili nekog drugog, nekoga na kolicima. Ţenku, zaključila je uočivši dugu, crnu pletenicu koja je visjela s kolica. Na pamet joj je pala riječ bol. »Bol je ovdje«, tiho je rekla. John je okrenuo glavu. Molim, pitao je. »Tko god da je stigao... osjeća bol.« Opet se onesvijestila... pa osvijestila dok se hranila iz Johnovog zgloba. Pa se opet onesvijestila. U snovima je sagledala svoj ţivot sve do vremena kojeg se nije sjećala. Dok su joj se scene redale pred očima, shvatila je da su prilično depresivne. Bilo je previše trenutaka za koje je ţeljela da su drugačije protekli, trenutaka u kojima ju je sudbina skršila umjesto da donese blagoslov. Ali sudbina je bila poput vremena, osobna mišljenja ţivih nisu je zanimala. No ipak... dok su joj se misli kovitlale pod teţinom njezinog mirnog i onesviještenog tijela, imala je osjećaj da je sve završilo onako kako je trebalo, da ju je put kojim je kročila doveo baš na ono mjesto na koje je trebala stići: natrag Johnu. Iako to uopće nije imalo smisla. Na kraju krajeva, upoznala ga je tek pred godinu dana. To baš i nije objašnjavalo osjećaj da ih veţe čitava vječnost. No moţda je to ipak imalo smisla. Stvari izgledaju drugačije dok leţite u nesvijesti, nadrogirani morfijem, korak od Sjenosvijeta... Vrijeme se promijeni, kao i prioriteti.

S druge strane vrata Xhexine šok-sobe, Payne je treptala i pokušavala odrediti gdje su je to doveli. Ali nije uspijevala. Zidovi odaje bili su svjetlo zeleni, puni blistavih

306


predmeta i ormarića. Ali nije znala što sve to znači. Barem su je dovezli polako, oprezno i relativno bezbolno. Nešto su joj ubrizgali u ţile što ju je smirilo i opustilo, bila je zahvalna na tom napitku. Doista, uţas koji je osjećala smetao ju je više od nelagode i pitanja postoji li za nju budućnost na ovoj strani. Zar je dobra doktorica zaista izgovorila ime njezina blizanca? Ili je to zamislila u svom zbrkanom umu? Nije znala. A zanimalo ju je. Krajičkom oka ugledala je mnoge koji su se vrzmali oko nje, uključujući i doktoricu i Slijepog Kralja. No vidjela je i zgodnu plavušu... i tamnokosog ratnika kojeg su ljudi zvali po imenu Tohrment. Iscrpljena Payne je zaklopila oči, a ţamor glasova odnio ju je u san. Nije znala koliko je dugo spavala... ali probudila ju je svijest da je stigla pridošlica. Bila je to osoba koju je dobro poznavala, taj dolazak bio je veći šok od stvarnosti da se konačno udaljila od svoje majke. Payne je otvorila oči, a Ni’Tko joj je prišla šepajući preko glatkog poda s kapuljačom koja joj je skrivala lice od pogleda. Slijepi Kralj isticao se iza nje s rukama prekriţenim na prsima, uz njega su stajali njegov divan pas i prelijepa kraljica. »Kako... zar si ovdje?« pitala je Payne promuklim glasom svjesna toga da su joj riječi bile smislenije u glavi nego izgovorene na glas. Pala Odabranica izgledala je nervozno, ali Payne nije znala po čemu to zaključuje. Bilo je to nešto što je osjećala, ali nije vidjela jer je Odabranica bila posve skrivena crnim plaštom. »Primi moju ruku«, rekla je Payne. »Ţelim te primiriti.« Ni’Tko je odmahnula glavom ispod kukuljice. »Ja sam došla primiriti tebe.« Payne se namrštila, a Odabranica je pogledala Wratha. »Kralj mi je dopustio da se pridruţim kućanstvu kako bih bila tvoja sluškinja.« Payne je progutala slinu, ali usta su joj i dalje bila suha. »Nemoj mi sluţiti. Budi ovdje... ali sluţi sebe.« »Doista... i to ću učiniti.« Ni’Tko je njeţno odgovorila. »Kada si otišla iz Utočišta, prišla sam Čuvardjevi i ispunila mi je ţelju. Nadahnula si me da poduzmem nešto što sam odavno trebala učiniti. Bila sam kukavna... ali zahvaljujući tebi, više nisam.« »Ja... drago mi je...« Iako nije shvaćala čime ju je nadahnula. »Zahvalna sam ti na dolasku...« Uz nagli udar, vrata u kutu su se otvorila i ušao je muţjak odjeven u crnu koţu koji je mirisao slatkastim vonjem smrti. Za njime je išla liječnica, a kad je stao, ona je poloţila dlan na njegovo rame da ga primiri. Njegove dijamantne oči potraţile su Paynine, i mada ga nije godinama vidjela, znala je tko je on. Znala je to kao da gleda vlastiti odraz u zrcalu. Oči su joj se ispunile suzama jer je čitavo vrijeme mislila da je mrtav. »Vishous«, šapnula je ispunjena očajem. »Brate moj...« U trenu se stvorio uz nju. Njegove izuzetno pametne oči proučile su njezino lice, osjećala je da dijele izraz lica kao i boju puti. Svoje čuđenje i nerazumijevanje ugledala je na njegovom oštrom, zgodnom licu. Njegove oči... oh, te dijamantne oči. Bile su iste kao i njezine, vidjela je njihov odraz u mnogim ogledalima. »Tko si ti?« pitao je grubo. Odjednom je osjetila nešto u svom umrtvljenom tijelu, teţinu koju nije uzrokovala ozljeda već unutarnje previranje. Nije podnosila to što on nije znao tko je on, to što ih je odvojila jedna laţ. 307


Glas joj je ojačao. »Ja sam... tvoja krv.« »Isuse Kriste.« Podigao je ruku u crnoj rukavici. »Moja sestra...?« »Moram ići«, rekla je doktorica odjednom. »Ozljeda njezine kraljeţnice nadilazi moje sposobnosti. Moram ići po...« »Pronađi tog prokletog kirurga«, zareţao je Vishous, ali pogled nije micao s Payne. »Pronađi ga i dovedi ga ovamo... pod svaku cijenu.« »Neću se vratiti bez njega. Dajem ti riječ.« Vishous se okrenuo ţenki i brzo je i silovito poljubio. »Boţe... volim te.« Prozirno lice doktorice poprimilo je tjelesan oblik dok su se gledali. »Spasit ćemo je, vjeruj mi. Vratit ću se čim uspijem, Wrath je dao dopuštenje, a Fritz će mi pomoći da dovezem Mannyja ovamo.« »Jebeno sunce. Prebrzo izlazi.« »Ionako ţelim da ostaneš s njom. Ti i Ehlena morate pratiti njezino stanje, a Xhex je još uvijek kritično. Ţelim da paziš na njih.« Kada je kimnuo, doktorica je samo nestala, a trenutak kasnije Payne je osjetila toplu ruku u svojoj. Bila je to Vishousova ruka bez rukavice i ta ju je veza opustila na neki neobjašnjiv način. Da, izgubila je majku, ali ako ovo preţivi, imat će obitelj. Na ovoj strani. »Sestro«, rekao je tiho, a ton mu nije bio upitan. »Brate moj«, zastenjala je... pa izgubila svijest i utonula u mrak. Ali vratit će mu se. Nekako će pronaći način jer više nikada neće napustiti svog brata blizanca.

308


Šezdeset i deveto poglavlje X John u blizini.

hex se probudila sama u sobi pored operacijske dvorane, ali osjetila je da je

Ţelja da ga pronađe pruţila joj je snagu da se odgurne s leţaja i prebaci noge na pod. Čekala je da joj se srce primiri nakon tog naprezanja i usput primijetila da bolnička halja koju nosi ima po sebi srca. Mala ruţičasta i plava srca. Nije imala dovoljno energije da je to uvrijedi. Ubijala ju je bol u boku i koţa cijelog tijela ju je peckala. I morala je pronaći Johna. Primijetila je da joj je braunila u ruci spojena s vrećicom koja visi uz monitor kraj kreveta. Sranje. Trebala je onaj stalak na kotačiće na koji ih obično objese. To bi joj pomoglo pri kretanju. Kad je konačno oslonila teţinu tijela na nogu, osjetila je olakšanje što se nije istog trena srušila. Razmislila je pa je vrećicu infuzije ponijela u ruci, a samu sebe je pohvalila što je tako dobra pacijentica. Vrećica joj je visjela u ruci poput torbice. Moţda pokrene novi trend. Krenula je prema vratima koja vode na hodnik, a ne prema onima koja vode kroz operacijsku dvoranu. Promatranje Johnove operacije uz doktoricu Jane joj je pomoglo s fobijom, ali trenutno zaista nije ţeljela upasti na drugu operaciju, sam bog zna što su radili jadnoj ţenki koju su dovezli poslije nje. Xhex je stala jednom nogom na hodnik. John je bio skroz dolje kraj ureda, stajao je pred staklenim vratima okrenut prema susjednom zidu. Proučavao je napuklinu na zidu, a emocionalna rešetka bila mu je tako prigušena da nije ništa otkrila. Ţalovao je. Nije znao je li ona preţivjela ili nije... osjećao se kao da ju je izgubio. »Oh... Johne.« Naglo ju je pogledao. Sranje, pokazao je ţureći prema njoj. Zašto nisi u krevetu? Xhex se zaputila prema njemu, ali on je prvi stigao do nje, poletio je kao da će je primiti u zagrljaj. Prekinula ga je i odmahnula glavom. »Ne, mogu stajati...« Baš u tom trenu su je izdala koljena i on ju je ulovio da ne padne na pod... a to ju je podsjetilo na uličicu kad ju je Lash probo. John ju je i tada spasio od pada. S lakoćom ju je odnio u sobu, poloţio na krevet i namjestio vrećicu s infuzijom. Kako se osjećaš, pokazao je. Promatrala ga je uočivši sve što on jest, i borac i ljubavnik, izgubljena duša i predvodnik... zdruţeni muţjak koji ju je svejedno bio spreman pustiti... »Zašto si to učinio?« upitala je stisnuta grla. »U onoj uličici. Zašto si mi dopustio da ga ubijem?« John je slegnuo ramenima ne mičući svoje plave oči s njezinih. Ţelio sam ti to pruţiti. Tebi je vaţnije da... zatvoriš to poglavlje, mislim da se tako kaţe. Puno sranja u ovom svijetu se nikada ne moţe ispraviti, zasluţila si tu priliku. Kratko se nasmijala. »Na neki čudan način to je nešto najobzirnije što je itko učinio za mene.« Lagano rumenilo na njegovim obrazima koje je isticalo njegovu četvrtastu vilicu izgledalo je prilično privlačno. No doduše, koji dio njega nije privlačan?

309


»Hvala ti«, tiho je rekla. Pa, znaš... nisi tip ţenke kojoj bih donio cvijeće. To mi nekako ograničava mogućnosti. Osmijeh joj je nestao. »Ne bih to mogla napraviti bez tebe. Nadam se da si svjestan toga. Ti si mi to omogućio.« John je odmahnuo glavom. Detalji nisu vaţni. Posao je obavljen na ispravan način i obavila ga je prava osoba. Samo je to bitno. Prisjetila se kako je drţao Lasha na tlu, kako ga je pribio na pločnik kako bi ona mogla slobodno naciljati. John joj nije mogao bolje posluţiti njezinog otmičara ni da joj ga je servirao na srebrnom pladnju s jabukom u ustima. Pruţio joj je njezinog neprijatelja. Stavio je njezine potrebe ispred svojih. Dok je razmišljala o njihovim usponima i padovima, uvijek je postojala ta konstanta. On je nju uvijek stavljao na prvo mjesto. Sada je Xhex odmahnula glavom. »Mislim da se varaš. Detalji su najbitniji.« John je opet slegnuo ramenima i pogledao vrata kroz koja ju je unio. Ţeliš li da potraţim doktoricu Jane ili Ehlenu? Trebaš li hrane? Moraš na zahod? I evo ga opet. Xhex se počela smijati, a kada je krenula, nije se mogla zaustaviti, čak i kad ju je probola bol u boku, a oči joj se ispunile suzama. Znala je da je John promatra kao da je skrenula i nije mu to zamjerala. I ona je čula histeričan ton svog smijeha... i nije se začudila kad se uskoro prestala smijati i počela jecati. Prekrila je lice rukama i jecala sve dok više nije mogla disati, emocionalna eksplozija bila je tako silovita da je nije mogla prekinuti ili zadrţati u sebi. Jednostavno se raspala i po prvi put se nije protiv toga borila. Kad se konačno primirila, nije ju iznenadila kutija maramica u Johnovoj ispruţenoj ruci. Uzela je jednu. Pa drugu i treću. Poslije tog spektakla, trebat će joj nekoliko maramica da se dovede u red. Hm, moţda bi bilo jednostavnije da se obriše plahtom. »Johne...« šmrcnula je brišući oči i zaključila da u spavaćici na srca i suznim očima izgleda poput prave plačljivice. »Moram ti nešto reći. Predugo to već nosim u sebi... Predugo.« Toliko se primirio da nije ni treptao. »Boţe, ovo je teško.« Još je nekoliko puta šmrcnula. »Tko bi rekao da je tako teško izgovoriti dvije male riječi.« John je glasno izdahnuo, kao da mu je netko izbio zrak iz pluća. I ona se isto tako osjećala. Ali ponekad, usprkos mučnini i osjećaja gušenja, jednostavno morate reći ono što vam leţi na srcu. »Johne...« Pročistila je grlo. »Ja...« Što, oblikovao je riječ usnama. Molim te... samo reci. Uspravila je ramena. »Johne Matthewe... ja sam takav kreten.« On je zatreptao i širom rastvorio usta, a ona je uzdahnula: »Čini se da su to ipak četiri riječi.« Pa da... bile su to četiri riječi. Boţe, na trenutak... John se prisilio da se vrati u stvarnost znajući da će samo u maštariji od nje čuti riječi volim te. Nisi kreten, pokazao je. Ona je opet zašmrcala, što je zaista bilo preslatko. Sranje, i izgledala je preslatko. Leţala je na tankim jastucima okruţena izguţvanim maramicama, lice joj je bilo rumeno i izgledala je tako krhko i ljupko, gotovo pa njeţno. Ţelio ju je primiti u naručje, ali znao je 310


da ona voli svoj osobni prostor. Oduvijek je bila takva. »Znam da jesam.« Uzela je još jednu maramicu, ali nije ju iskoristila već ju je preklopila u kvadratić pa trokut pa još više, sve dok među prstima nije drţala samo tanku traku. »Mogu li te nešto pitati?« Bilo što. »Moţeš li mi oprostiti?« John se lecnuo. Što? »Zato što sam tvrdoglava, narcisoidna, zatupljena, emocionalno nedostupna noćna mora. I nemoj mi ni pokušati reći da nisam.« Šmrcnula je. »Ja sam simpat. Znam čitati ljude. Moţeš li mi ikada oprostiti?« Nemam ti što oprostiti. »Varaš se.« Onda recimo da sam se naviknuo na to. Ta vidjela si s kakvim luđacima ja ţivim. Nasmijala se, a on je uţivao u tom zvuku. »Zašto si ostao uz mene sve do samog kraja, čekaj, moţda znam odgovor na to. Ne moţeš odabrati s kime ćeš se zdruţiti, zar ne?« Tuţno je zašutjela. Spustila je pogled na maramicu i počela je rasklapati i ponovno rastvarati. Podigao je ruke da joj nešto kaţe... »Volim te.« Podigla je oči boje olova na njegove. »Volim te, ţao mi je i hvala ti.« Kratko i odrješito se nasmijala. »Pazi mene, prava sam dama.« Johnovo je srce nabijalo tako glasno da je umalo pogledao prolazi li hodnikom limeni orkestar. Xhex se naslonila na jastuke. »Uvijek si bio dobar prema meni. Ja sam bila previše zaokupljena svojom dramom da bih prihvatila ono što mi je čitavo vrijeme bilo pred nosom. Uz to, bila sam prevelika kukavica da išta poduzmem u vezi toga.« John nije mogao vjerovati svojim ušima. Kada ţelite nešto ili nekoga tako ţarko koliko je on ţelio nju, ponekad ste mogli krivo protumačiti znakove, čak i riječi koje slušate na svom materinskom jeziku.« A kako tvoja priča završava, pokazao je. Duboko je udahnula. »Mislim da bih voljela promijeniti svoje planove.« Kako? O Boţe, pomislio je, molim te reci... »Voljela bih da moja priča završi s nas dvoje.« Pročistila je grlo. »Lakše je napustiti ovaj svijet. Samo se ubiješ i prestaneš disati. Ali ja sam borac, Johne. Oduvijek sam to bila. I ako me ţeliš... voljela bih se boriti uz tebe.« Pruţila mu je ruku dlana okrenuta prema gore. »Što kaţeš? Ţeliš li uzeti ovu simpaticu?« Pun pogodak. John joj je primio ruku, privukao je usnama i snaţno je poljubio. Zatim ju je poloţio preko svog srca pa pokazao: Mislio sam da me to nikada nećeš pitati, kozo. Xhex se opet nasmijala, a on se toliko cerekao da je mislio da će mu obrazi puknuti. Oprezno ju je privukao na prsa. »Boţe, John... ne ţelim ovo sjebati, ali imam samo loša iskustva iza sebe.« Odmaknuo se i pomilovao njezinu svilenkastu kovrčavu kosu. Izgledala je tako 311


nervozno, nije ţelio da se tako osjeća u ovom trenutku. Riješit ćemo naše probleme. I sada i u budućnosti. »Nadam se. Sranje, nisam ti ovo nikada rekla, ali imala sam ljubavnika davno... Nije to bilo poput naše veze, ali nije bila ni čisto tjelesna veza. Bio je brat, i dobar muţjak. Nisam mu rekla tko sam, što nije bilo fer. Jednostavno nisam mislila da je to bitno... i prevarila sam se.« Odmahnula je glavom. »Pokušao me je spasiti, zaista je pokušao. Na kraju je otišao u koloniju za mnom, a kada je otkrio istinu... izgubio je razum. Napustio je Bratstvo. Nestao je. Ne znam ni je li još uvijek ţiv. To je glavni razlog zašto sam se borila protiv ove naše veze. Izgubila sam Murhdera i to me umalo ubilo, a za njega nisam gajila ni pola osjećaja koje gajim prema tebi.« To je dobro, pomislio je John. Ne to što je morala sve to proţivjeti, zaboga ne. Ali sada je njihova prošlost imala još više smisla, i njemu davala više vjere u to gdje se sada nalaze. Ţao mi je, ali drago mi je da si mi rekla. Ja nisam on. Mi ćemo ići noć po noć i nećemo gledati unatrag. Ti i ja, mi ćemo gledati naprijed. Mi gledamo naprijed. Tiho se nasmijala. »Mislim da nemam drugih izjava. Sada znaš sve što i ja znam o sebi.« Dobro... kako da ovo kaţem, zapitao se. John je podigao ruke i polako pokazao: Slušaj, ne znam hoće li te ovo zanimati, ali u ovoj kući ima jedna ţenka. Rhageova šelan. Ona je psihijatar i znam da su neka braća razgovarala s njom da srede neke svoje probleme. Mogao bih vas upoznati. I moţda moţeš porazgovarati s njom? Ona je zaista cool i diskretna je... i moţda ti moţe pomoći i s prošlosti i s budućnosti. Xhex je duboko udahnula. »Znaš... toliko dugo već nosim ta sranja duboko u sebi, i pogledaj kako je to završilo. Tvrdoglava sam, ali nisam budala. Da... voljela bih je upoznati.« John je njeţno spustio usne na njezine pa se ispruţio kraj nje. Tijelo mu je bilo iscrpljeno, ali srce mu je bilo ispunjeno radošću čistom poput sunčeve svjetlosti koju više nije mogao gledati. Bio je nijemi gad s gadnom prošlosti, posao mu je bio borba protiv zla i ubijanje nemrtvih. A usprkos svemu tome... dobio je svoju djevojku. Dobio je svoju djevojku, svoju istinsku ljubav, svoju pirokant. Naravno, nije se zavaravao. Ţivot sa Xhex neće biti normalan, srećom, njemu ne smetaju ludosti. »Johne?« Potvrdno je zazviţdao. »Ţelim ceremoniju zdruţivanja. Da budemo zdruţeni po propisima. Ono, pred kraljem i svima. Ţelim da ovo bude sluţbeno.« Umalo mu je stalo srce. Sjeo je i pogledao je, a ona se nasmiješila. »Isuse, kako me to gledaš? Što je? Nisi mislio da ću ţeljeti biti tvoja šelan?« Ni u milijun godina. Iznenađeno se trgnula. »I to ti nije smetalo?« To nije bilo lako objasniti. Ali veza između njih bila je dublja od obreda zdruţivanja, imena urezanog na leđa ili zavjeta izrečenih pred svjedocima. Nije mogao točno odrediti zašto... ali ona je bila dio slagalice koji je nedostajao, dvanaesti komad, prva i zadnja stranica njegove knjige. U neku ruku, samo je to bilo bitno. Ţelim samo tebe. U kojem god obliku te mogu imati. Kimnula je.

312


»E pa ja ţelim cijeli paket.« Opet ju je njeţno poljubio jer je nije ţelio ozlijediti. Odmaknuo je usne i oblikovao riječi: Volim te. I volio bih biti tvoj helren. Zacrvenila se. Ona se zacrvenila. Srce mu je naraslo u grudima. »Dobro, riješeno.« Poloţila je dlan na njegovo lice. »Sada ćemo se zdruţiti.« Sada? Kao odmah sada? Xhex... ne moţeš stajati na nogama. Pogledala ga je u oči, a kad je progovorila, glas joj je bio pun ţudnje. »Onda ćeš me ti pridrţati, nećeš li?« Prešao je prstom preko crta njezinog lica. Iz nekog je razloga osjećao kako ih beskonačnost oboje obuhvaća, pritišće i zauvijek povezuje. Da, oblikovao je usnama. Ja ću te pridrţati. Zauvijek ću te pridrţavati i drţati, draga moja, ljubavi moja. Spojili su usne, a on je pomislio kako je to njegov zavjet njoj. S obredom ili bez... to je bio zavjet koji je dao svojoj ţenki.

313


Sedamdeseto poglavlje T

ragedija ih je zadesila za vrijeme surove zimske oluje, neusporedive s dugim porodom ţenke. Uništenje se dogodilo u djeliću sekunde... a posljedice su promijenile tokove

ţivota. »Ne!« Tohrmentov povik natjerao je Dariusa da makne pogled s toplog, skliskog novorođenčeta koje je drţao u rukama. U prvi mu tren nije bilo jasno što je uzbunilo Tohrmenta. Ţenka je za vrijeme poroda izgubila mnogo krvi, ali preţivjela je i donijela je dijete na svijet. Darius je upravo rezao pupčanu vrpcu kako bi dijete umotao i pokazao... »Ne! O, ne!« Tohrment je problijedio poput krpe. »Najdraţa Čuvardjevo, ne!« »Zašto...« Darius u prvi tren nije razumio što gleda. Izgledalo je kao... da drzak Tohrmentova bodeţa viri iz plahte koja prekriva još uvijek zaobljen trbuh ţenke. A njezine blijede, krvave ruke, polako su pale s drška i spustile se uz njezino tijelo. »Uzela ga je!« dahnuo je Tohrment. »S mog opasača. Ja... Sve se tako brzo odvilo... Sagnuo sam se da je pokrijem... a ona je izvukla bodeţ...« Darius je pogledao ţenku. Nije micala pogled s vatre u ognjištu, a jedna samotna suza klizila joj je niz obraz dok joj je ţivot počeo napuštati tijelo. Darius je prevrnuo lonac s vodom u ţurbi da stigne do nje... da izvadi bodeţ... da je spasi... da... Rana koju si je zadala bila je smrtna zbog krvi koju je već izgubila pri porodu... a Darius se ipak nije predavao u pokušaju da je spasi. »Ne napuštaj svoju kćer!« rekao je nagnuvši se s mladunčetom u naručju. »Rodila si zdravo dijete! Pogledaj je, pogledaj je!« Ţenka nije izustila ni glasa, a zvuk kapanja vode iz prevrnutog lonca bio je glasniji od metka. Darius je osjećao kako mu se usne pomiču i imao je osjećaj da govori, ali iz nekog razloga čuo je samo kapanje te vode dok je molio ţenku da ih ne napusti... zbog svoje kćeri, zbog nade u budućnost, zbog veza koje su Tohrment i on bili spremni sklopiti s njome tako da nikada više ne bude sama dok podiţe dijete koje je rodila. Osjetivši nešto na hlačama, namrštio se i spustio je pogled. Na pod nije kapala voda, već krv. Njezina krv. »O najdraţa Čuvardjevo...« šapnuo je. Ţenka je odabrala put kojim si je zapečatila sudbinu. Njezin zadnji dah bio je samo drhtaj pa joj je glava klonula u stranu, a pogled naizgled ostao prikovan na plamen i goruće drvo... iako u stvari više nije ništa vidjela niti će ikada opet vidjeti. Jedini zvukovi koje je Darius čuo pod slamnatim krovom svoje kolibe bili su plač novorođenčeta i udarci kapljica. Nepopustljivo plakanje djeteta ga je pokrenulo, ništa nije mogao poduzeti glede prolivene krvi i uzetog ţivota. Zgrabio je dekicu napravljenu za bebu, paţljivo umotao malo nevino biće i privio je uz srce. O okrutne sudbine koja je proizvela ovo čudo. I što sada? Tohrment je s uţasom pogledao mrtvo tijelo na krevetu. »Okrenuo sam se samo na tren... neka mi Čuvardjeva oprosti... samo na tren...« Darius je odmahnuo glavom. Htio je progovoriti, ali nije imao glasa, pa je stisnuo dječakovo rame kako bi ga utješio. Tohrment je klonuo, a plač je postao glasniji. Majka je nestala. Kći je ostala. Darius se sagnuo drţeći dijete u rukama pa izvadio bodeţ iz ţenkina trbuha. Odloţio ga je pa joj zaklopio oči i prekrio je čistom plahtom. »Neće otići u Sjenosvijet« , zajecao je Tohrment s glavom u rukama. »Proklela je samu sebe..« »Prokleti su je postupci drugih.« A najveći među tim grijesima bio je kukavičluk njezina oca. 314


»Davno je prokleta... o sudbo kleta, davno je prokleta... Zasigurno će Čuvardjeva na njezinu smrt gledati kao na uslugu koja joj nije pruţena za ţivota.« Prokleta sudbino... Iako su mu se uskovitlale misli u glavi, Darius je maleno dijete pribliţio vatri, zabrinut zbog prohladnog zraka. Pribliţili su se izvoru topline, a dijete je otvorilo usta traţeći hranu... u nedostatku boljega, ponudio joj je mali prst. U jeku okrutne tragedije Darius je proučavao to sitno lice i gledao dijete kako poseţe prema svjetlu. Oči joj nisu bile crvene. Na ruci je imala pet prstiju, a ne šest. Spojevi između prstiju bili su normalni. Nakratko je rastvorio deku, provjerio joj stopala i trbuh i glavicu... i otkrio da nema abnormalne izduţenosti tijela i udova tipične za simpate. Prsa mu je probadala bol zbog ţenke koja je rodila ovo dijete. Postala je dio njega i Tohrmenta, iako je rijetko govorila i nikada se nije smiješila, znao je da je i njoj bilo stalo do njih. Njih troje bili su svojevrsna obitelj. A sada je napustila ovo dijete. Darius je zamotao dijete i shvatio da je dekica jedini način na koji je ţenka priznala da je trudna. Ona sama načinila je ovaj materijal u koji joj je kći bila zamotana. Bio je to jedini interes koji je pokazala za trudnoću... vjerojatno zato što je znala kako će završiti. Čitavo je vrijeme znala što će učiniti. Mladunče ga je promatralo velikim očima, koncentrirano je izvila obrve, a on je osjetio teret stvarnosti i shvatio da drţi ranjiv teret, ako je ostave samu na hladnoći, umrijet će za nekoliko sati. Morao je prema njoj ispravno postupiti. Samo je to bilo bitno. Mora se pobrinuti za nju i ispravno postupiti. Već u startu toliko toga je bilo protiv nje, a sada je bila još i siroče. Najdraţa Čuvardjevo... pobrinut će se za ovo dijete makar to bilo zadnje što će učiniti na ovome svijetu. Začuo je premetanje, pogledao preko ramena, i vidio da je Tohrment zamotao ţenku u plahtu i podigao je u naručje. »Pobrinut ću se za nju« , rekao je dječak. Samo... to nije bio glas dječaka. Bio je to glas odraslog muţjaka. »Ja... brinut ću se za nju.« Iz nekog neobičnog razloga, Darius je uočio samo način na koji joj je drţao glavu. Tohrment je velikom, snaţnom rukom drţao pokojnicu kao da je ţiva, kao da ju je privio na prsa da je utješi. Darius je pročistio grlo i zapitao se je li dovoljno snaţan da podnese taj teret. Kako će ponovno udahnuti... kako će mu srce opet zalupati... koji je sljedeći korak koji mora poduzeti? Shvatio je da je podbacio. Da, oslobodio je ţenku, ali iznevjerio ju je. No tada je zaronio duboko u sebe i okrenuo se štićeniku. »Stablo jabuke...« Tohrment je kimnuo. »Da. To sam i ja mislio. Ispod jabuke. Smjesta ću je odnijeti ondje, dođavola i ova oluja.« Nije ga iznenadilo što će se dječak suprotstaviti oluji kako bi pokopao ţenku. Zasigurno je trebao tjelesni napor kako bi se oslobodio bola. »U proljeće će uţivati u pupovima, pjevu ptica i svjetlu na granama.« »A što s djetetom?« »I za nju ćemo se pobrinuti.« Darius se zagledao u to sitno lice. »Dat ćemo je onima koji će se brinuti za nju onako kako ona zasluţuje.« Doista, nisu je mogli zadrţati. Po čitave su noći bili na terenu, a rat nije prestajao zbog osobnog gubitka... Rat nije stajao ni za koga i ni za što. Uostalom, čak ni dva muţjaka s najboljim namjerama nisu joj mogla pruţiti sve što je trebala. Trebala je majčino mlijeko.

315


»Je li već pao mrak?« pitao je Darius grubo kad se Tohrment okrenuo prema vratima. »Da« , odgovorio je Tohrment i otključao vrata. »Bojim se da će vječno biti mrak.« Vrata su se otvorila od naleta vjetra, a Darius se ovio oko bebe. Kad je Tohrment zatvorio vrata, pogledao je sitno biće u naručju. Prstima je prelazio preko njezina lica brinući se oko toga što joj ţivot sve sprema. Hoće li biti bolji od okolnosti u kojima je rođena? Molio se da bude. Pomolio se da pronađe dostojnog muţjaka koji će je štititi, i da rodi mlade i ţivi normalnim ţivotom u svome svijetu. A on će učiniti sve kako bi joj to pruţio. Pa čak je i predati drugima.

316


Sedamdeset i prvo poglavlje ljedeće večeri noć se spustila nad palaču Bratstva, a Tohrment, sin Hharma se S naoruţao i izvadio jaknu iz ormara. Nije izlazio u bitku, ali osjećao se kao da se suočava s drugačijim neprijateljem. I izlazio je sam. Rekao je Lassiteru da odmara, da ode na manikuru ili nešto, jer neke stvari jednostavno morate obaviti sami. Pali anđeo je samo kimnuo i zaţelio mu sreću. Kao da je znao točno kroz kakav plameni obruč Tohrment mora proći. To što ga nije bilo moguće iznenaditi bilo je jednako iritantno kao i sve drugo na njemu. Međutim, John je došao prije nekih pola sata i podijelio radosnu vijest. Osobno. Imao je tako širok osmijeh zalijepljen za lice da je postojala mogućnost da mu se lice ukoči u tom izrazu. A to je bilo prilično fantastično. Sranje, ţivot je ponekad čudan. A to je prečesto podrazumijevalo loše stvari koje su se događale dobrim ljudima. Ali ne u ovom slučaju. Hvala bogu, ovog puta nije bilo tako. Nije mogao zamisliti dvoje ljudi koji su to više zasluţili. Tohr je izašao iz sobe i krenuo hodnikom s kipovima. Sretna vijest da će se John i Xhex zdruţiti širila se palačom, donoseći svima prijeko potrebnu dozu radosti. Pogotovo sluganu Fritzu koji je oboţavao priređivati velike zabave. Zvukovi iz prizemlja davali su naslutiti da se već bacio na pripreme. Ili to, ili skupina bajkera popravlja Harley u predvorju. Ne. Zujanje iz prizemlja nije bilo zbog popravljanja motora već zbog poliranja poda. Tohr je zastao, primio ogradu i zagledao se u mozaik stabla jabuke u cvatu. Gledao je slugane kako zuje sa strojevima preko grana i debla i zaključio kako je ţivot ponekad ispravan i pravedan. Zaista je. Bio je to jedini razlog zašto je smogao snagu da učini ono što mora. Trkom se spustio niz veliko stubište, mahnuo sluganima dok im se micao s puta i izašao van. U dvorištu je duboko udahnuo i pripremio se. Imao je dva sata prije obreda. Nije bio siguran koliko će mu vremena trebati. Zaklopio je oči, raspršio tijelo u atome i materijalizirao se... na terasi svoje obiteljske kuće, mjestu gdje je sa svojom voljenom ţivio pedeset godina. Otvorio je oči, ali nije pogledao kuću. Nagnuo je glavu i pretraţio nebo. Zvijezde su blistale, njihov sjaj nije umanjivao mjesec koji se još nije uzdigao visoko na nebu. Gdje su njegovi mrtvi, zapitao se. Koje od onih svjetala su duše onih koje je izgubio? Gdje je njegova šelan i njihovo mlado? Gdje je Darius? Gdje su svi ostali koji su utabali put kojim je on kročio pa otišli u baršunast zagrobni ţivot Sjenosvijeta? Jesu li oni promatrali što se ovdje dolje zbiva? Jesu li gledali i ono dobro i ono loše? Jesu li im nedostajali oni koje su ostavili za sobom? Jesu li znali da nam nedostaju? Tohr je polako spustio glavu i pripremio se. Da, imao je pravo... sam pogled na kuću donio mu je bol. A metafora je bila preočita: gledao je golemu rupu posred svoje kuće, staklena vrata u Johnovoj staroj sobi koja su se potpuno raspršila ostavljajući prazninu na mjestu gdje je trebalo nešto biti. Zapuhao je povjetarac, a zavjese s obje strane vrata su se lagano zanjihale. Tako očito. On predstavlja kuću. Rupa je ono što je ostalo nakon što je izgubio... Wellsie.

317


Još uvijek mu je teško pomisliti njezino ime. A još teţe izgovoriti ga. Sa strane je stajalo nekoliko komada šperploče kao i kutija čavala i čekić. Fritz ih je donio čim je Tohr saznao za nesreću, ali slugan je dobio izričite naredbe da ništa ne popravlja. Tohr je sam vršio popravke na svojoj kući. Uvijek. Zakoračio je i čizmama zdrobio komade stakla i to ga je pucketanje pratilo sve do ulaznih vrata. Iz dţepa je izvadio ključeve, uperio snop prema kući i pritisnuo gumb da ugasi alarm. Začuo je tihi bip koji je značio da je nadzorni sustav ulovio signal i isključio se. Mogao je slobodno ući. Detektori pokreta bili su isključeni i mogao je otvoriti sva vrata i prozore na kući. Slobodno je mogao ući. Aha. Nije zakoračio prema kući već je prišao šperpločama, podigao jedan komad i donio ga do razbijenih kliznih vrata. Naslonio ga je na kuću i vratio se po čavle i čekić. Trebalo mu je pola sata da prekrije rupu, a kada je zakoračio unazad da prouči svojih ruku djelo, zaključio je da izgleda usrano. Ostatak kuće bio je u savršenom stanju iako u njoj nitko nije ţivio od... od Wellsienog ubojstva. Sve je bilo zatvoreno, a bivše je osoblje bilo tako ljubazno i brinulo se za vrt te jednom mjesečno provjeravalo kuću, iako su otišli raditi za drugu obitelj izvan grada. Smiješno, ali pokušao ih je platiti za posao koji su i dalje obavljali kada se opet vratio među ţive, ali odbili su novac. Samo su ga vratili s pristojnom odbijenicom. Valjda svatko ţaluje na svoj način. Tohr je poloţio čekić i čavle na neiskorištenu ploču pa se natjerao da obiđe kuću. Povremeno bi provirio kroz prozor. Sve su zavjese bile navučene, ali ipak je vidio kroz nabore materijala i ugledao duhove koji su ţivjeli unutar zidova kuće. Vidio je sebe otraga kako sjedi za kuhinjskim stolom dok Wellsie kuha za štednjakom. Svađali su se jer je ostavio oruţje vani večer prije. Opet. Boţe, palila ga je dok bi mu očitavala bukvicu. A kada je stigao do dnevnog boravka, sjetio se kako ju je primio u naručje i prisilio da pleše s njim dok joj je on na uho pjevušio melodiju valcera. I to loše. Uvijek je bila tako meka uz njega, njezino je tijelo bilo stvoreno za njegovo i obrnuto. Kod ulaznih vrata se sjetio cvijeća koje joj je donosio. Svake godine na obljetnicu. Bijele ruţe bile su joj omiljene. Stigao je do prilaza i pogledao prema garaţi, pa se okrenuo lijevim garaţnim vratima, onima bliţima kući. Onima kroz koja je Wellsie prošla Range Roverom taj posljednji put. Poslije napada Bratstvo je uzelo terenac i riješilo ga se, Tohr nije ni znao što su s njime napravili. Nikada nije pitao. Nikada ni neće. Nije se mogao nositi čak ni s teoretskom mogućnosti da osjeti njezin parfem ili njezinu krv. Odmahnuo je glavom i pogledao zatvorena vrata. Nikada ne znate kada je zadnji put da nekoga gledate. Ne znate koja vam je svađa posljednja, zadnji seks, zadnji put kada nekoga pogledate u oči i zahvalite bogu što su dio vašeg ţivota. A kada nestanu, samo o tome razmišljate. Po cijele dane i noći. Krenuo je oko garaţe, stigao do vrata koja je traţio pa ih je morao ramenom pogurati da se otvore. Sranje... miris je bio isti: suhi miris betona i slatkog ulja Corvette i miris benzina za kosilicu. Upalio je svjetlo. Isuse, kao da stoji u muzeju prošlosti: prepoznao je predmete iz 318


tog ţivota, znao je čemu sluţe... ali nisu imali mjesto u njegovom trenutnom ţivotu. Usredotoči se. Pošao je prema kući i stepenicama se uspeo na drugi kat. Tavan iznad garaţe bio je potpuno namješten, imao je grijanje i bio je natrpan šarolikom zbirkom kovčega iz 1800-ih, drvenih kutija iz dvadesetog stoljeća i plastičnih spremnika iz dvadeset i prvog. Nije pogledao ono po što je došao, samo je povukao staru Louis Vuitton škrinju niz stepenice znajući da je ono što treba unutra. Međutim, s njome se ne moţe dematerijalizirati, kvragu. Trebat će prijevoz. Zašto nije na to mislio? Bacio je pogled preko ramena i ugledao Sting Ray iz 1964. godine koji je sam doradio. Satima je radio na motoru, ponekad čak i tokom dana, a Wellsie je šizila zbog toga. Daj, dušo, što će se dogoditi? Hoće li krov odletjeti? Tohr, kaţem ti da pretjeruješ. Mmm, a što kaţeš na neku drugu aktivnost... Stisnuo je oči i otjerao tu uspomenu. Krenuo je prema autu pitajući se je li ključ još uvijek u... Pun pogodak. Otvorio je vrata i sjeo za upravljač. Krov je bio spušten, kao i uvijek, jer nije baš stao u auto ako je bio podignut. Lijevu je čizmu spustio na kvačilo, okrenuo ključ i... Oglasila se rika kao da je auto predugo čekao da ga netko pokrene i kao da je ljut što su ga ignorirali. Pola spremnika goriva. Razina ulja je dobra. Motor savršeno prede. Deset minuta kasnije aktivirao je alarm i izašao na rikverc iz garaţe s kovčegom zavezanim za krov kabrioleta. Nije ga bilo teško zavezati, stavio je deku preko auta, poloţio kovčeg na prtljaţnik i zavezao ga sa svih strana. Ali morat će voziti polako. Što ga nije smetalo. Noć je bila hladna i vrhovi ušiju su mu utrnuli prije nego što je prešao cijeli kilometar. Ali okrenuo je grijanje na najjače, a upravljač mu je dobro pasao pod prstima. Vozio je prema palači Bratstva i osjećao se kao da je prošao test duše. No nije osjećao trijumf. Međutim, bio je odlučan. I, kao što je Darius govorio, spreman da gleda naprijed. Barem što se ticalo ubijanja neprijatelja. Da, tome se radovao. Od večeras će ţivjeti samo za to i bio je spreman na tu obvezu.

319


Sedamdeset i drugo poglavlje D

jevojčicu su odnijeli u njezin novi dom jašući ratne konje. Obitelj koja ju je usvajala ţivjela je mnogo sela dalje, a Darius i Tohrment putovali su noć nakon poroda u punoj ratnoj spremi, svjesni toga da bi ih netko mogao pokušati zaustaviti. Stigli su do kolibe koju su traţili, koja se nije mnogo razlikovala od Dariusove sa slamnatim krovom i kamenim zidovima. Okolno drveće kuću je štitilo od vjetra, otraga je bila štala, a koze, ovce i krave pasle su na proplanku. Kućanstvo je čak imalo i slugana, što je Darius otkrio prethodne noći kada se obratio ovoj skromnoj, ali imućnoj obitelji. Naravno, tada nije vidio gazdaricu. Nije primala goste pa su on i muţjak razgovarali u četiri oka na stepenici trijema. Tohrment i on su povukli uzde, a konji su se zaustavili, ali su odbili mirno stajati. Golemi pastusi bili su uzgojeni za borbu, a ne strpljenje, pa kad je Darius sjahao, njegov je štićenik uspio obuzdati ţivotinje samo čistom snagom. Svakim kilometrom prema njihovom cilju Darius je propitkivao svoju odluku, ali sada kada su stigli, znao je da je ovo ispravno mjesto za dijete. Prišao je vratima noseći taj dragocjen teret, a niska vrata otvorio je gazda. Oči su mu blistale na mjesečini, ali ne od radosti. Uistinu, ovo plemenito kućanstvo zadesio je dobro znani gubitak, tako ih je Darius i pronašao. Vampiri su odrţavali veze na isti način kao i ljudi: dijeljenjem priča i suosjećanja. Darius se naklonio muţjaku mada je imao viši status od njega. »Pozdravljam te ove hladne večeri.« »Pozdravljeni bili, gospodaru.« Muţjak se duboko poklonio, a kada se uspravio, njegove su ljubazne oči poletjele prema sitnom zaveţljaju. »Ali upravo je postala toplija.« »Dakako.« Darius je rasklopio deku i još jednom pogledao to lišće. Te oči, te očaravajuće sive oči su mu uzvraćale pogled. »Ţelite li je... prvo pregledati?« Glas mu je puknuo, nije ţelio da netko osuđuje djevojčicu, ne sada, ne ikada, i uistinu, učinio je sve što je mogao da baš to i osigura. Nije s muţjakom podijelio okolnosti njezina rođenja. Kako je mogao? Tko bi je tada prihvatio? Nije pokazivala očite karakteristike svoje vrste pa nitko nikada neće ni znati. »Ne trebam je pregledati« , plemeniti muţjak je odmahnuo glavom. »Ona je blagoslov koji će ispuniti prazne ruke moje šelan. Rekli ste da je zdrava, a samo nam je to vaţno.« Darius do tog trena nije ni znao da zadrţava dah, izdahnuo je gledajući dijete. »Jeste li sigurni da nam je ţelite predati? « njeţno je upitao muţjak. Darius je pogledao Tohrmenta. Oči su mu plamtjele dok je stajao kraj nemirnog pastuha, bio je odjeven u crnu koţu, oruţje je pričvrstio oko prsa i za sedlo, bio je slika i prilika rata, smrti i prolivene krvi. Darius je znao da izgleda slično njemu pa se okrenuo plemenitom muţjaku i pročistio grlo. »Hoćete li mi dopustiti jedan ustupak?« »Naravno, gospodaru, samo recite.« »Ja... volio bih joj podariti ime.« Muţjak se još jedanput duboko poklonio. »Ta je gesta izrazito ljubazna i dobrodošla.« Darius je preko ramena civila pogledao zatvorena vrata kolibe koja su tjerala hladnoću. Negdje unutra je ţenka koja ţaluje, koja je pri porodu izgubila svoje mlado. Znao je nešto o praznini koja je tada nastala, no bio je spreman drugima predati ono što je drţao u naručju. Kada napusti ovaj pošumljen breţuljak, dio njegova srca će zauvijek nestati, a ova slomljena obitelj ponovno će postati cijela, mladunče zasluţuje ljubav koja ju je čekala u toj kući. Dariusov glas se gromko prolomio. »Neka se zove Xhexania.« 320


Muţjak se opet poklonio. »Blagoslovljena. Da, to ime joj zaista pristaje.« Uslijedila je duga pauza u kojoj je Darius nastavio gledati to anđeosko lice. Nije znao hoće li je opet vidjeti. Ovo je sada bila njezina obitelj, nije trebala dva ratnika da je nadgledaju, i bilo je bolje da ne smetaju. Kada bi dva ratnika redovito posjećivala ovo mirno mjesto, počela bi se postavljati pitanja zašto i to bi moţda ugrozilo tajnu njezina začeća i rođenja. Kako bi je zaštitio, mora nestati iz njezina ţivota tako da ona bude odgojena kao normalna. »Gospodaru«, rekao je muţjak plaho. »Jeste li sigurni da ţelite to učiniti?« »Ţao mi je, ali naravno... Siguran sam.« Darius je osjetio bol u prsima kad se nagnuo i poloţio malenu u ruke stranca. Njezinog oca. »Hvala vam...« Muţjak je primio sitni zaveţljaj i glas mu je puknuo. »Hvala vam na svjetlu koje ste nam pruţili usred naše tame. Moţemo li mi što učiniti za vas?« »Budite... budite dobri prema njoj.« »Hoćemo.« Muţjak je krenuo prema vratima pa zastao. »Nikada se nećete vratiti, zar ne?« Darius je odmahnuo glavom ne mičući pogleda s dekice koju je djetetu isplela njezina majka. »Vaša je jednako kao da je vaše krvi. Ostavljamo je u vašim dobrim rukama i vjerujemo da ćete se dobro odnositi prema njoj.« Muţjak je prišao i stisnuo Dariusa za nadlakticu. Time je ponudio suosjećanje i sigurnost. »Mudro ste poloţili vjeru u nas. I znajte da ste uvijek dobrodošli ako je ţelite posjetiti. « Darius je pognuo glavu. »Hvala vam. Neka Čuvardjeva blagonaklono gleda vas i vaše.« »I vas isto.« S tim je riječima muţjak ušao u svoj obiteljski dom. Podigao je dlan u znak pozdrava pa zatvorio vrata za sobom i malenom. Pastusi su rzali i udarali kopitima, a Darius je obišao kuću i prišao prozoru u nadi da će ugledati... Uz vatru na pamučnoj posteljini leţala je ţenka lica okrenuta prema toplini. Bila je blijeda poput krpe, a njezine prazne oči podsjetile su ga na ţenku koja je otišla u Sjenosvijet pred njegovim vlastitim ognjištem. Muţjakova šelan nije se uspravila niti je pogledala svog helrena kada je ušao u prostoriju i Darius se na trenutak pobojao da je pogriješio. Ali dijete se sigurno oglasilo jer je ţenka naglo okrenula glavu. Ugledavši zaveţljaj koji je muţjak pruţao pred nju, širom je otvorila usta, a isprva zaprepašteno lice uskoro se obasjalo ushitom. Naglo je pustila plahtu i ruke pruţila prema djetetu. Ruke su joj se toliko tresle da joj je helren dijete morao poloţiti na prsa... ali sama je nastavila drţati svoju djevojčicu. Dariusove oči ispunile su se suzama zbog vjetra. Doista, vjetar je bio kriv. Obrisao je lice dlanom i sam sebi rekao da je sve dobro završilo, onako kako je trebalo... iako je osjećao bol u prsima. Njegov je pastuh zarzao iza njega i propeo se pa golemim kopitima zaorao zemlju. Ţenka u sobi zbog tog je zvuka naglo podigla pogled i zaštitnički privila dijete na prsa. Darius se okrenuo na peti i potrčao prema konju. Skočio je na zvijer, preuzeo uzde i obuzdao snagu i bijes koju je ţivotinja imala u svakom mišiću i kosti. »Idemo u Devon« , rekao je Darius jer je više od zraka i pulsa trebao neku svrhu. »Izvještaji javljaju da ondje ima degrada.« »U redu.« Tohrment je pogledao prema kući. »Ali jesi li u stanju da se sada boriš?« »Rat ne čeka da budemo spremni.« Uistinu, ponekadje u ratu bolje biti lud. Tohrment je kimnuo. »Krećemo u Devon.«

321


Darius je otpustio uzde i pastuh je poletio naprijed, odjurio prema šumi, lomeći zemlju pod kopitima. Vjetar mu je otpuhao suze, ali ništa nije riješilo bol koju je osjećao u grudima. Jašući u bitku, pitao se hoće li ikada ponovno vidjeti djevojčicu, ali znao je odgovor. Nije bilo šanse da im se putovi sretnu. Ta kako bi mogli? Kakva bi to igra sudbine morala biti da bi se oni ponovno susreli? To ni sudbina ne moţe izvesti. Oh, malena. Rođena usred nesretnih okolnosti, ali nikada nećeš biti zaboravljena. Zauvijek ćeš imati dio moga srca.

322


Sedamdeset i treće poglavlje X paketu po tri.

hex će kasnije pomisliti kako dobre stvari, kao i one loše, uvijek dolaze u

Samo ona nikada to nije ranije doţivjela... ne to da nešto dolazi u paketu po tri, već da joj se dogodi toliko dobroga. Zahvaljujući Johnovoj krvi i spretnim rukama doktorice Jane, bila je na nogama noć nakon obračuna s Lashem i znala je da se vratila u normalu jer je opet stavila lance. I ošišala se. I otišla je u kolibu na rijeci Hudson kako bi uzela svoju odjeću i oruţje. Pa provela oko.... četiri sata u krevetu s Johnom. Sastala se i s Wrathom i čini se da je dobila novi posao, Slijepi Kralj pozvao ju je da se pridruţi Bratstvu u ratu. Ostala je bez teksta, ali on je tvrdio da su njezine vještine potrebne i dobrodošle, a tko bi odbio priliku da ubija degrade? Sjajna ideja. Pristala je. Uz to se uselila u Johnovu sobu. Objesila je koţnu odjeću i majice u ormar pored njegove, posloţila vojničke čizme pored njegovih, a noţeve, pištolje i ostale igračkice je zaključala u neprobojan kabinet. Čak su i streljivo zajedno posloţili. Totalno romantično. Tako da sve se vratilo u normalu. Samo... pa osim činjenice da sjedi na velikom krevetu i već pola sata briše znojne ruke o hlače. John je otišao vjeţbati i u centar za obuku prije obreda i bilo joj je drago da nije s njom. Nije ţeljela da je vidi ovako nervoznu. Ispostavilo se da joj bolnice nisu jedina fobija. Povraćalo joj se od pomisli da će morati stajati pred hrpom ljudi i biti centar paţnje za vrijeme ceremonije zdruţivanja. To je u stvari i nije trebalo iznenaditi. Na kraju krajeva, kao plaćeni ubojica posao joj je bio da bude nevidljiva. A dugo je već bila introvertna, i po prirodi i karakteru. Naslonila se na jastuke i na uzglavlje kreveta, prekriţila noge i uzela daljinski. Brzo je upalila plazmu i mijenjala programe sve dok se nisu izmjenjivali u brzom ritmu otkucaja njezina srca. Nije se radilo samo o broju svjedoka na obredu zdruţivanja. Ideja zdruţivanja natjerala ju je da razmišlja o tome kako bi joj ţivot sada izgledao da je bio normalan. Na ovu noć većina ţenki obuče haljinu sašivenu baš za tu prigodu i ukrase se obiteljskim draguljima. Ponosni očevi predaju ih njihovom odabraniku, a majke brišu suze već tada pa opet za vrijeme razmjene zavjeta. Xhex će sama kročiti niz oltar. Odjevena u koţu i usku majicu jer samo takvu odjeću posjeduje. Dok je mijenjala programe, razlika između njezinog i »normalnog« ţivota činila se golemom poput povijesne razdjelnice. Nitko neće raditi emisije o njezinoj ţivotnoj priči, uređivati vrhunce i padove. Svi događaji vezani uz nju, od njezine miješane krvi do ljubaznog para koji ju je odgojio, do svega što joj se dogodilo otkako ih je napustila... sve je to bilo zapisano u hladnom kamenu prošlosti. I nikada se neće promijeniti. Barem je znala da su divni muţjak i ţenka koji su je pokušali odgojiti kao svoju dobili vlastito dijete. Sina koji je izrastao u snaţnog muţjaka, našao druţicu i podario im sljedeću generaciju nasljednika. To saznanje olakšavalo je činjenicu da ih je napustila.

323


No, izuzev Johna, ostali događaji u njezinu ţivotu nisu imali sretan kraj. Boţe, moţda je i zato bila nervozna. Zdruţivanje s Johnom bilo je takvo otkriće, gotovo predobro da bi bilo istinito... Namrštila se i uspravila. Zatim je protrljala oči. Sigurno je krivo vidjela. To nije moguće... ili? Brzo je na daljinskom potraţila odgovarajući gumb i poglasnila zvuk.

»... Rathbooneov duh proganja dvorane ove vile iz Građanskog rata. Kakve tajne očekuju Istraţivače paranormalnog koji pokušavaju otkriti...« Naratorov glas se utišao dok se kamera sve više pribliţavala portretu muţjaka s tamnom kosom i mračnim pogledom. Murhder. Odmah ga je prepoznala. Skočila je na noge i jurnula prema televiziji, ali kakve koristi od toga? Kamera se udaljila i pokazala predivan salon pa snimke imanja i bijelu kuću na plantaţi. Govorili su o specijalu uţivo... za vrijeme kojeg će pokušati uloviti duha abolicionista iz Građanskog rata za kojeg mnogi tvrde da i danas proganja imanje na kojem je nekoć ţivio. Opet je obratila paţnju na naratora kako bi saznala lokaciju vile. Moţda moţe... Blizu Charlestona u Juţnoj Karolini. Ondje se nalazi. Zakoračila je unazad, udarila krevet listovima pa sjela. Prva pomisao bila joj je da se materijalizira ondje i na vlastite oči vidi je li njezin bivši ljubavnik ţivi duh ili samo izmišljotina talentiranog televizijskog producenta. Ali logika je nadvladala taj impuls. Posljednji put kada je vidjela Murhdera, jasno joj je rekao da ne ţeli imati veze s njome. Uostalom, to što mu neka stara slika nalikuje ne znači da on ţivi u toj staroj kući i izigrava Caspera. Mada je portret nevjerojatan. A teroriziranje ljudi je zvučalo poput njega. Zaţeljela mu je sve dobro. Iz dubine srca. Otišla bi ga posjetiti da nije mislila da će biti neţeljena, nedobrodošla poput tajne koju mu je trebala reći kada su se spetljali. Međutim, ponekad je najbolje što za nekoga moţete učiniti to da ga se klonite. Dala mu je svoju adresu na Hudsonu. Znao je gdje je moţe naći. Samo se ponadala da je dobro. Prenuo ju je zvuk kucanja na vratima. »Molim?« rekla je. »Smijem li ući?« odgovorio joj je duboki muški glas. Ustala je i namrštila se, to nije zvučalo poput slugana. »Da, nije zaključano.« Vrata su se širom otvorila, a ona je ugledala... škrinju za odjeću. Starinsku Louis Vuitton škrinju. Zaključila je da je nosi neki od braće, jer je ispod vidjela koţne hlače i vojničke čizme. Doduše, moţda je Fritz promijenio stil. I nabacio pedeset kilograma. Sanduk se malo spustio i ugledala je Tohrmentovo lice. Imao je ozbiljan izraz lica, ali to nije bilo neobično. S obzirom na to kakav mu je bio ţivot, nikada ni neće biti drugačiji. Pročistio je grlo i glavom mahnuo prema sanduku u rukama. »Donio sam ti nešto. Za tvoju ceremoniju.« »Pa, ovaj, John i ja se nismo prijavili za darove.« Mahnula mu je da uđe. »Dućan Crate and Barrel ne drţi pištolje, ali hvala ti.«

324


Ušao je i spustio sanduk. Bio je visok metar i pol, a dugačak jedan metar. Činilo se da se otvara na sredini. U tišini koja je uslijedila Tohrment ju je proučio, a ona je opet stekla neobičan dojam da on zna previše toga o njoj. Pročistio je grlo. »Običaj je da prije obreda zdruţivanja ţenkina obitelj pruţi odjeću za ceremoniju.« Xhex se namrštila pa polako odmahnula glavom. »Ja nemam obitelj, ne zapravo.« Boţe, njegov pogled ju je izluđivao... naglo je simpatskom stranom posegnula prema njegovoj rešetki i proučila je. Dobro, to nije imalo smisla. Osjećao je tugu, ponos, ţalost i sreću... kao da je poznaje. Međutim, bili su stranci. Pokušala mu je posegnuti u sjećanja, ali blokirao ju je. Nije mu pročitala misli, samo je ugledala scenu iz Godzille protiv Mothra. »Tko si ti meni?« upitala je. Kimnuo je prema kovčegu. »Donio sam ti... nešto za obući.« »Da, ali mene više zanima zašto.« Dobro, zvučala je nezahvalno, ali manire joj nikada nisu bile jača strana. »Zašto si to učinio?« »Razlozi nisu bitni, ali postoje.« Drugim riječima, neće joj reći. »Mogu li ti pokazati što sam donio?« Inače bi odbila iz raznih razloga, ali ovo nije bio tipičan dan niti je ona bila u svom tipičnom raspoloţenju. Imala je neobičan osjećaj da je on štiti svojom blokadom. Kao da je štiti od činjenica za koje se boji da će je duboko povrijediti. »Dobro.« S nelagodom je prekriţila ruke na prsima. »Otvori ga.« Koljena su mu škljocnula dok se spuštao u čučanj i vadio mjedeni ključ iz straţnjeg dţepa. Začuo se škljocaj dok su se cilindri otvorili pa je stao iza škrinje. Nije ju širom rastvorio. Prstima je poboţno klizio preko sanduka, a emocionalna rešetka mu se umalo raspala od količine boli koju je osjećao. Zabrinuta za njegovo mentalno stanje, podigla je ruku da ga zaustavi. »Čekaj. Jesi li siguran da ţeliš...« Otvorio je sanduk i povukao dvije polovice... Sadrţaj sanduka iscurio je iz unutrašnjosti od crvenog satena i kliznuo na tepih. Bila je to prava haljina za obred zdruţivanja. Haljina koja se prenosi sa ţenke na ţenku. Haljina koja bi vam oduzela dah čak i ako vas haljine inače ne zanimaju. Xhex je pogledala Tohrmenta. Nije gledao u haljinu. Nije micao pogled sa suprotnog zida, a izraz lica progovarao je o njegovoj boli. »Zašto si mi to donio?« šapnula je shvativši što gleda. Nije znala mnogo toga o bratu, ali znala je da je neprijatelj upucao njegovu šelan. Ovo je sigurno bila Wellesandrina haljina. »Ovo je previše bolno za tebe.« »Zato što ţenka treba pravu haljinu u kojoj će kročiti uz...« Morao je još jedanput pročistiti grlo. »Haljinu je nosila Johnova sestra na dan zdruţivanja s kraljem.« Xhex je stisnula oči. »Znači, ovo mi šalje John?« »Da«, odgovorio je hrapavim glasom. »Laţeš. Ne ţelim te uvrijediti, ali ne govoriš mi istinu.« Pogledala je u crveni saten. »Izuzetno je lijepa. Ali ne razumijem zašto si došao ovamo danas i ponudio mi haljinu, zato što su tvoje emocije trenutno izrazito osobne i ne moţeš se ni natjerati da pogledaš haljinu.« 325


»Kao što sam rekao, imam svoje privatne razloge. Ali... to je dobronamjerna gesta, ako se ţeliš zdruţiti u njoj.« »Zašto ti je to tako bitno?« Prekinuo ga je ţenski glas. »Zato što je on bio tamo na početku.« Xhex se okrenula na peti. Na vratima je stajala osoba u crnoj halji i prvo je pomislila da je to Čuvardjeva... samo što iz halje nije zračila svjetlost. Druga joj je pomisao bila da je rešetka te ţene identična njezinoj. Posve ista. Osoba je zašepala prema naprijed, a Xhex je zakoračila unazad i spotaknula se na nešto. U padu se pokušala pridrţati za krevet, ali nije uspjela i srušila se na dupe. Rešetke su im bile apsolutno identične, ne što se tiče emocija, već u samom sastavu. Identične... kao što bi bile u slučaju majke i kćeri. Ţenka je podigla ruke i polako podigla kukuljicu koja joj je skrivala lice. »Isuse... Kriste.« To je uzviknuo Tohrment, a ţenka ga je pogledala svojim sivim očima. Polako mu se poklonila. »Tohrment... sin Hharmov. Jedan od mojih spasioca.« Xhex je odsutno primijetila da se Tohr drţi za sanduk, kao da ga noge izdaju. Ali paţnju joj je zaokupilo lice pred njom. Toliko nalik njezinom... da, okruglije i delikatnije... ali struktura kostiju bila je ista. »Majko«, polako je rekla Xhex. Ţenka je usmjerila pogled na Xhex i jednako paţljivo proučila njezino lice. »Prelijepa si.« Xhex je podigla ruku do obraza. »Kako...« Tohrment ju je šokirano prekinuo. »Da... kako?« Ţenka se još malo pribliţila šepajući, a Xhex je odmah poţeljela pitati tko ju je ozlijedio. Ovo nije imalo smisla, rečeno joj je da je njezina majka umrla pri porodu, ali ipak nije ţeljela da ikakvo zlo snađe ovu tuţnu, ljupku osobu u halji. »Na noć tvog rođenja, kćeri... ja sam umrla. Ali kada sam zatraţila pristup u Sjenosvijet, nije mi bio dopušten. Međutim, milostiva Čuvardjeva dozvolila mi je boravak na Onoj strani i ondje sam ostala. Sluţila sam Odabranice u znak pokore za moju... smrt. Još uvijek sluţim Odabranici i zbog nje sam došla na ovu stranu. No iskreno, došla sam kako bih te konačno vidjela svojim očima. Dugo sam te gledala i molila za tebe iz Utočišta. I sada kada te gledam, znam da postoji mnogo toga što ti moram objasniti i mnogo razloga za tvoju ljutnju... Ali ako mi otvoriš svoje srce, voljela bih da se upoznamo. Znam da ti nudim premalo i da je prekasno...« Xhex je trepnula. Nije si mogla pomoći, mogla je samo upijati neizrecivu tugu ţenke pred sobom. Na kraju je, u pokušaju da shvati, pokušala ući u misli ţenke pred sobom, ali nije daleko dospjela. Kao i kod Tohrmenta, specifične misli i sjećanja bili su blokirani. Čitala je prevladavajuće osjećaje, ali ne i detalje. Međutim, znala je da joj ţenka govori istinu. Mnogo se puta osjećala napušteno od ţenke koja ju je rodila, ali nije bila glupa. Znala je da, s obzirom na to tko joj je otac, okolnosti njezina začeća nisu mogle biti dobre. Vjerojatno su bile uţasne. Xhex je uvijek smatrala kako je sigurno bila prokletstvo za majku koja ju je rodila, 326


tako da sada, stojeći licem u lice, nije osjećala bijes prema ţenki pred sobom. Ustala je istovremeno osjetivši Tohrmentov očaj i nevjericu, što je dijelom i sama osjećala. Ali neće okrenuti leđa ovoj prilici... daru koji joj sudbina pruţa na dan njezina zdruţivanja. Polako je prešla preko tepiha. Pribliţila se majci i uočila da je druga ţenka puno manja od nje, mršavija i njeţnije građe. »Kako se zoveš?« pitala je Xhex grubo. »Ja sam... Ni’Tko«, odgovorila je. »Ja sam Ni’Tko...« Svi su okrenuli glave kad su začuli prodoran zviţduk. John je stajao u sobi sa sestrom, kraljicom, a u ruci je drţao vrećicu iz draguljarnice. Očito nije otišao vjeţbati. Otišao je u svijet ljudi s Beth kako bi kupio prsten. Xhex je pogledom preletjela preko okupljenih. Tohrment je stajao uz Louis Vuitton sanduk, John i Beth na vratima, Ni’Tko kraj kreveta. Pamtit će taj trenutak ostatak ţivota. Iako je imala više pitanja nego odgovora, pronašla je u sebi snagu da odgovori na Johnovo neizrečeno pitanje i objasni tko je tajanstveni gost. Ustvari, uspjela je odgovoriti baš zbog njega. Uvijek gledaj naprijed. Toliko događaja iz prošlosti je najbolje zaboraviti. Ovdje u ovoj prostoriji, okruţena ovim ljudima, morala je gledati naprijed. Pročistila je grlo pa jasno i glasno rekla: »Johne, ovo je moja majka. Ona će me pratiti na ceremoniji zdruţivanja.« John ju je šokirano pogledao, ali brzo se snašao. Poput pravog gospodina prišao je Ni’Tko i duboko se poklonio. Xhex je hrapavim glasom prevela njegove riječi. »Kaţe da je zahvalan što si s nama ove noći i da si uvijek dobrodošla u našem domu.« Ni’Tko je prekrila lice rukama, očito preplavljena emocijama. »Hvala ti... hvala ti.« Xhex nije često grlila ljude, ali znala ih je pridrţati pa je primila majčinu tanku ruku kako se jadnica ne bi srušila na tepih. »U redu je«, rekla je Johnu koji se prepao što ju je uznemirio. »Čekaj, ne gledaj tamo, ne smiješ vidjeti moju haljinu.« John se skamenio. Haljinu, oblikovao je usnama. Da, teško je reći što je bio veći šok: njezina majka koja se pojavila po prvi put u tristo godina ili to što će ona odjenuti haljinu za obred zdruţivanja. Zaista nikada ne znate kamo će vas ţivot odvesti. A ponekad ta iznenađenja zaista nisu loša. Prvo... John. Drugo... haljina. Treće... njezina majka. Večeras je zaista bila dobra večer. »Mi ćemo otići u drugu sobu«, rekla je i zatvorila sanduk. »Moram se obući... ne ţelim zakasniti na vlastitu ceremoniju.« Dok je vukla sanduk iz sobe, odbila je ponudu muţjaka da joj pomognu, ali zamolila je Ni’Tko i Beth da joj se pridruţe. Na kraju krajeva, mora bolje upoznati i majku i Johnovu sestru... a zar postoji bolji način da se odjene za svog budućeg helrena? Za svog dostojnog muţjaka. Za ljubav svog ţivota. U stvari, večeras je bila najbolja večer u njezinu ţivotu. 327


Sedamdeset i četvrto poglavlje J

ohn Matthew morao je mirno stajati i gledati svoju šelan kako vuče sanduk veličine auta niz hodnik, a prate je njegova sestra i... njezina majka? Bio je oduševljen zbog njihovog susreta, iako ga golemi sanduk nije radovao. Ali znao je da ne smije pomoći. Ako Xhex treba njegovu pomoć, reći će mu. Ispostavilo se da je dovoljno snaţna. Iskreno, to ga je zaista palilo. »Imaš odijelo?«, pitao je Tohrment grubo. John ga je pogledao i bilo je očito da je brat potresen do srţi. Ali namrštio se i stisnuo je vilicu pa je bilo jasno da ne ţeli razgovarati o tome. Ne znam što ću obući, pokazao je John. Smoking? »Ne, donijet ću ti nešto. Pričekaj.« Zalupio je vratima. John se osvrnuo po sobi, a kad je pogledao u ormar, osmijeh mu se opet zalijepio za lice. Odloţio je crvenu kutijicu iz draguljarnice na komodu i zastao kako bi se divio dokazu njihovog zajedničkog ţivota. Uselila se. Zaista se uselila. Njihova je odjeća visjela jedna kraj druge. Prešao je prstima preko njezine odjeće, majica i remena za bodeţe... a radost koju je osjećao je malo splasnula. Borit će se u ratu. Zajedno s njime i Bratstvom. Stari su zakoni to izričito branili, ali Slijepi Kralj je već dokazao da ne robuje tradiciji, a Xhex je dokazala da se zna nositi na terenu. John je krenuo prema krevetu i sjeo. Nije znao što misli o tome da će ona svake noći odlaziti u borbu s degradima. Laţe, znao je točno što osjeća. Ali neće joj reći da to ne čini. Ona je takva kakva je, i on će se zdruţiti s borcem. Prihvatit će je u potpunosti. Pogled mu je poletio prema noćnom ormariću. Otvorio je ladicu i izvadio očev dnevnik. Rukom je prešao preko glatke koţe i osjetio kako prošlost sipi u sadašnjost. Davno prije, neke su druge ruke drţale ove korice i pisale u ovu biljeţnicu... a kroz niz slučajnosti i sreće dnevnik je našao put u Johnove ruke. Iz nekog je razloga njegova povezanost s ocem Dariusom djelovala dovoljno snaţno da premosti mutne linije vremena i poveţe ih, spoji ih... Boţe, činilo mu se da su jedna osoba. Zato što je znao da bi njegovog oca radovali ovi događaji. Znao je to jasno, kao da je otac sjedio na krevetu uz njega. Darius bi ţelio da on i Xhex završe zajedno. Zašto? Tko zna... ali bilo je to stvarno kao i zavjeti koje će uskoro razmijeniti. John se opet nagnuo prema ladici i ovog je puta izvadio staru kutijicu. Podigao je poklopac i zagledao se u masivan zlatni obiteljski pečatnjak. Bio je golem, dovoljno velik za ruku ratnika, blistao je kroz ogrebotine koje su prekrivale grb i stranice prstena. Savršeno mu je pristajao na kaţiprst. Naglo je odlučio da ga nikada neće skinuti, ni u bitkama. »On bi ovo zaista odobravao.« John je podigao pogled. Tohr se vratio ruku punih crne svile, a s njime je bio i Lassiter. Stajao je iza Tohra, a svjetlost iz njega isijavala je u svim smjerovima, kao da je na hodniku zora.

328


Znaš, iz nekog razloga mislim da imaš pravo, pokazao je John. »Znam da imam pravo.« Tohr je sjeo kraj njega na krevet. »Poznavao ju je.« Koga? »Poznavao je Xhex. Bio je prisutan na njezinom rođenju kada je njezina majka...« Uslijedila je duga stanka, kao da se Tohrov mozak još nije primirio. »Kad joj je majka umrla, odnio je Xhex obitelji koja se mogla za nju brinuti. Volio je to dijete, kao i ja. Zato ju je nazvao Xhexania. Izdaleka je gledao...« Epileptični napadaj zadesio ga je tako naglo da se John nije stigao suprotstaviti, jednog je trenutka sjedio i slušao Tohra, a u drugom se trzao na podu. Kad su sinapse u njegovom mozgu konačno završile s eksplozijom i kad su mu se noge primirile, dah mu je izletio iz usta. Srećom, Tohr je bio na podu uz njega. »Kako si?« pitao ga je napeto. John se odgurnuo i sjeo. Protrljao je lice, i osjetio olakšanje što nije izgubio vid. Nikad nije mislio da će ga toliko razveseliti pogled na Lassiterovu njušku. Pokušao je kontrolirati ruke i uspio pokazati: Osjećam se kao da sam bio u miješalici. Pali anđeo je ozbiljno kimnuo. »Tako i izgledaš.« Tohr ga je oštro pogledao pa se okrenuo Johnu. »Ne slušaj ga, on je slijep.« »Ne, nisam.« »Bit ćeš za minutu i pol.« Tohr je primio Johna za biceps i odvukao ga do kreveta. »Ţeliš li što popiti?« »Ţeliš li novi mozak?« ponudio je Lassiter. Tohr se nagnuo prema Johnu. »Učinit ću čovječanstvu uslugu i odrezati mu jezik.« Baš si dareţljiv. Uslijedila je duga pauza pa je John pokazao: Moj otac ju je poznavao? »Da.« I ti isto. »Da.« U tišini koja je uslijedila John je odlučio da je u neke stvari bolje ne ulaziti. Sudeći prema oštrom izrazu na Tohrovom licu, ovo je bila jedna od njih. »Drago mi je što nosiš njegov prsten«, rekao je Tohr naglo i ustao. »Pogotovo na ovakvu večer.« John je pogledao zlatnu hrgu na prstu. Osjećao je da pripada ondje. Kao da ga je godinama nosio. I meni, pokazao je. »A sada me ispričaj, i ja se moram odjenuti.« John je podigao pogled i prisjetio se trenutka kada je davno otvorio vrata svoje garsonijere i uperio Tohru pištolj u lice. A sada mu je Tohr donio odjeću za zdruţivanje. Brat se osmjehnuo. »Volio bih da je tvoj otac ovdje da te vidi.« John se namrštio i zavrtio pečatnjak na prstu razmišljajući o tome koliko duguje tom muţjaku. Naglo je skočio na noge i čvrsto zagrlio Tohra. On je u prvi tren izgledao iznenađeno, a zatim mu je uzvratio istom mjerom. Kad se odmaknuo, John ga je pogledao u oči. 329


On je ovdje, pokazao je. Moj je otac ovdje uz mene. Sat vremena kasnije John je stajao na mozaiku u predvorju i ljuljao se na nogama. Bio je odjeven u tradicionalno odijelo plemenitog dostojnog muţjaka: crne svilene hlače do poda, široku košulju s pojasom od dragog kamenja koji mu je posudio kralj. Odlučili su ceremoniju odrţati u podnoţju stuba, ispod svoda koji vodi u blagovaonicu. Dvostruka vrata prostorije u kojoj su svi objedovali bila su zatvorena, a unutra su slugani servirali gozbu. Sve je bilo posloţeno, članovi Bratstva stajali su uz njega u redu, a njihove šelan i ostali članovi kućanstva stajali su im nasuprot u polukrugu. Među svjedocima s jedne strane stajao je Qhuinn, a s druge Blay i Saxton. Trez i iAm su stajali u sredini, pozvani kao posebni gosti. John se osvrnuo i pogledao stupove od malahita i mramorne zidove i svijećnjake. Mnogo puta, otkako se doselio ovamo, ljudi su mu rekli kako bi njegov otac uţivao u tome što je napunio sve prostorije osobama koje ţive pod njegovim čvrstim krovom. John se zagledao u stablo jabuke na podu. Bilo je divno, simbol proljeća, vječito u cvatu... prizor koji bi vas svaki put razvedrio. Volio je to stablo otkako se uselio... Okupljenima se u taj čas oteo glasni uzdah pa je podigao glavu. O majko mila... Misli su mu jednostavno isparile iz glave. Bio je uvjeren da mu srce i dalje kuca jer je stajao na nogama. Ali kao da je umro i stigao u raj. Na vrhu velebnog stubišta s rukom na zlatnoj balustradi Xhex je svojom ljepotom oduzimala dah. Nosila je crvenu haljinu koja joj je savršeno pristajala, crna čipka na dekolteu pristajala joj je uz tamnu kosu i sive oči, a metri satena su bogato padali niz njezino vitko tijelo. Pogledala ga je u oči pa nervozno zagladila haljinu. Dođi k meni, pokazao je. Dođi k meni ţenko moja. U kutu prostorije netko je zapjevao. Zsadistov kristalno čist tenor uzdigao se prema portretima ratnika na stropu iznad njih. John isprva nije znao koja je to pjesma, iako u ovom trenu ne bi znao reći ni kako se zove. No zvuk je postao glasniji i prepoznao je melodiju. »Ali I Want Is You« od U2. To ga je John zamolio da pjeva. Xhexin prvi korak izmamio je suze okupljenih ţenki. I Lassitera očito. Ili je anđelu nešto upalo u oko. Svakim njezinim korakom, Johnova prsa su se punila sve dok se nije počeo osjećati poput bove, kao da će sa sobom podići cijelu kamenu palaču. Zastala je u podnoţju stepenica, a Beth je pritrčala i posloţila nabore haljine. A zatim je Xhex stala uz njega ispred Wratha, Slijepog Kralja. Volim te, oblikovao je John riječi. Njezin je osmijeh započeo skromno, samo je uzdignula kut usana, no proširio se, Boţe, proširio se sve dok nije otkrila očnjake, a oči su joj zablistale poput zvijezda. I ja tebe volim, oblikovala je riječi. Kraljev je glas zaorio prostorijom. »Počujte svjedoci. Okupili smo se kako bismo svjedočili zdruţivanju ovog muţjaka i ove ţenke...«

330


Ceremonija je počela, a Xhex i on su odgovarali kad su morali. Zanemarili su odsustvo Čuvardjeve, kralj je zdruţivanje proglasio valjanim i kad su razmijenili zavjete, bilo je vrijeme za posao. Na Wrathov znak, John je spustio usne na Xhexine pa se odmaknuo i skinuo optočeni pojas i košulju. Široko se osmjehivao dok ih je predavao Tohru, a Fritz je donio stol s posudom soli i srebrnim vrčem. Wrath je izvadio crni bodeţ iz korica i glasno rekao. »Kako se zove tvoja šelan?« John je pokazao pred okupljenima: Zove se Xhexania. Kralj, vođen Tohrovom rukom, urezao je prvo slovo, točno preko Johnove tetovaţe. Slijedila su ostala braća, slijedeći tragove tinte na njegovim leđima, ne samo simbola na Starom jeziku već i zavijutaka koje je tattoo majstor dodao. On je čitavo vrijeme promatrao stablo jabuke, ponosio se bolom koji je osjećao, odbijao izustiti i najmanji siktaj, a poslije svakog slova ili zavijutka pogledao bi Xhex. Ona je stajala pred drugim ţenkama i muţjacima ruku prekriţenih na prsima i gledala ga ozbiljno, ali s odobravanjem. Kad bi sol dotakla golu ranu, stisnuo bi zube tako jako da mu je vilica škljocnula, a zvuk nadglasao kapanje vode. Ali nije uzdahnuo ili prokleo, čak ni kad mu se pred očima zamutilo od boli. Uspravio se na stolici, a ratni poklič Bratstva i vojnika je odjeknuo kućom, a Tohr je preko rane naslonio bijelo platno. Kad je završio, stavio je platno u crnu lakiranu kutiju i predao je Johnu. John je ustao i prišao Xhex korakom muţjaka u najboljim godinama, koji je upravo pretrpio bol. Kleknuo je pred njom, spustio glavu i podigao kutiju kako bi je ona primila ili odbila. Prema tradiciji, ako je prihvatila kutiju, prihvaćala je i njega. Nije oklijevala ni sekunde. Teret mu je napustio ruke pa je podigao pogled. Oči su joj bile ispunjene prekrasnim crvenim suzama, a kutiju i njegovo obećanje je privila čvrsto uz srce. Okupljeni su zaklicali i zapljeskali, a John je skočio na noge te je podigao u naručje zajedno s prekrasnom crvenom haljinom. Čvrsto ju je poljubio pa pred kraljem, sestrom i Bratstvom ponio svoju ţenku uz stepenice niz koje se malo prije spustila. Da, čekala ih je proslava, ali zdruţeni muţjak u njemu ţelio ju je označiti, a poslije toga mogu jesti. Bio je na pola stubišta kad je začuo Hollywoodov glas. »Hej, i ja ţelim one zavijutke na svojoj.« »Da to nisi ni pomislio, Rhage«, odgovorila je Mary. »Moţemo li sada jesti?« pitao je Lassiter. »Ili ćemo ovdje gljiviti?« Zabava je započela, smijeh i glasovi probijali su se kroz Jay-Z-jev »Young Forever«. John je zastao na vrhu stepenica i pogledao dolje. Prizor koji je gledao dok je u naručju drţao svoju ţenku ispunio ga je osjećajem kao da je osvojio vrh planine na koju se dugo penjao. Njezin baršunast glas natjerao ga je da krene prema cilju. »Samo ćeš tu stajati ili si me donio gore s nekim razlogom?« John ju je poljubio i prodro jezikom u njezina usta. Nastavio ju je ljubiti dok je hodao prema svojoj... Prema njihovoj sobi. Unutra ju je spustio na krevet, a ona ga je pogledala kao da je posve spremna za ono što joj ţeli pruţiti. No iznenadila se kad se on okrenuo od nje. 331


Prvo joj je morao uručiti dar koji joj je kupio. Vratio se do kreveta noseći crvenu vrećicu. Odgojili su me ljudi, a kada se oni zdruţuju, muţjak ţenki preda znamen svoje ljubavi. Odjednom je osjetio nervozu. Nadam se da će ti se svidjeti. Pokušao sam pogoditi. Xhex je sjela, a ruke su joj drhtale dok je vadila dugu, tanku kutiju. »Što si to učinio, Johne Matthewe...« Njezin uzdah kad je otvorila kutiju bio je fantastičan. John je izvadio debeli lanac s baršunastog jastučića. Četvrtasti dijamant u platinastim karikama imao je šest karata, što god da to značilo. Njega je samo zanimalo da kamen bude dovoljno velik i blistav da se vidi iz aviona. Ţelio je da se zna da je ona zauzeta, u slučaju da nekom napaljenom muţjaku zapne za oko. Ako ne nanjuše Johnov miris vezivanja, onda će ih zaslijepiti taj kamen oko njezina vrata. Nisam kupio prsten jer znam da ćeš se boriti i ne ţelim da te smeta. Ako ti se sviđa, volio bih da ovu ogrlicu uvijek nosiš... Xhex mu je primila lice i poljubila ga tako dugo i silovito da nije mogao disati. Nije mario. »Nikada je neću skinuti. Nikada.« John je spojio njihova usta i nadvio se nad nju. Gurnuo ju je na jastuke, posegnuo prema njezinim grudima pa prema bokovima. Izvio se prema njoj i počeo kopati po metrima tkanine. Odmah je osjetio frustraciju. Ispostavilo se da haljina još bolje izgleda na podu. John je polako vodio ljubav sa svojom ţenkom, uţivao u njezinu tijelu, milovao je rukama i usnama. Kad su se konačno spojili, savršeno su si pristajali, a trenutak je bio tako savršen da je vrijeme stalo. Ţivot ga je doveo ovamo, njoj i njihovom zajedničkom ţivotu... To je povijest koju će odsada na dalje ţivjeti. »Johne...« rekla je promuklim glasom. Upitno je zazviţdao. »Razmišljam o tome da se i ja tetoviram.« Nagnuo je glavu na stranu, a ona mu je njeţno prstima prešla preko ramena. »Što kaţeš na to da odemo u onaj salon... i da i ja istetoviram tvoje ime na ramenu?« Orgazam koji mu je potresao tijelo bio je jedini odgovor koji je trebala. Xhex se nasmijala duboko u grlu i izvila bokove. »Znači slaţeš se...« Da, pomislio je John i počeo se micati u njoj. Oh, da... Na kraju krajeva, što moţe on, moţe i ona. To je fer. Boţe, volio je svoj ţivot. Volio je ţivot i sve osobe pod tim krovom i sve ljude na svijetu. Nije bilo lako doći do ovog sretnog kraja, ali sudbina ponekad ipak pogodi. Na kraju sve bude onako kako je suđeno.

KRAJ 8 (14) KNJIGE

332

J r ward bcb 14 nijemi osvetnik  
J r ward bcb 14 nijemi osvetnik  
Advertisement