Stan u susjedstvu by draganadjurd

WILLIAM A. JOHNSTON

STAN U S USJEDSTVU

Vlastita naklada Samobor, travanj 2018.

STAN U SUSJEDSTVU

NAKLADNIK Vlastita naklada prevoditeljice

PRIJEVOD S ENGLESKOG Sanja PetriÅ¡ka

ORIGINALNI NASLOV DJELA The Apartment Next Door

POGLAVLJE I LICE MRŽNJE

ILO JE TRI SATA UJUTRO. Pustim pločnikom Riverside Drivea žurno je hodao mladić čija su četvrtasta ramena i uspravni hod govorili da je prošao vojnu obuku. Njegov kaput, nemarno otvoren unatoč hladnom noćnom vjetru, otkrivao je svjetlo večernje odijelo. Dok je hodao, pete su mu oštro odzvanjale na betonu, jakim, čvrstim korakom nekoga tko sve obavlja brzo i odlučno. Napeta tišina ranih jutarnjih sati odnosila je zvuk tog staccato ritma, koji se mogao čuti i nekoliko četvrti dalje. Nekoliko metara iza njega, krećući se žurno i bešumno, na gumenim potplatima, šuljao se još jedan lik, zdepasti muškarac širokih ramena, koji se unatoč svojoj masi i težini kroz noć kretao tiho i brzo, s mekim, smeđim šeširom spuštenim nad oči, kao da želi izbjeći da ga netko prepozna. Odjednom se čovjek koji je išao naprijed zaustavi i zagleda preko rijeke. Između Drivea i udaljenih zamagljenih svjetala s obale Jerseya, dizalo se nekoliko velikih silueta, mračnih obrisa ogromnih, čeličnih, borbenih brodova, čiji su se gornji dijelovi gubili u sjenama brda koja su stajala nasuprot. Pored njih, zasjenjeni, neobasjani svjetlima, bili su usidreni veliki transporteri koji će za nekoliko sati ili za nekoliko dana - tko bi znao u velikim konvojima, sa dragocjenim teretom boraca, krenuti preko Atlantika u rat. Upravo prema jednoj od paluba, jednog od tih velikih bojnih brodova, gledao je prvi čovjek. Onaj koji ga je slijedio, očigledno više brinući o tome što radi, polako se šuljao naprijed, približavajući se sve bliže i bliže, bez da ga je ovaj opazio. Slaba se svjetlost ukaže na palubi ratnog broda, a zatim nestade. Čovjek je još uvijek stajao, promatrajući, a zbunjeni, uznemireni izraz mu se pojavi na licu. Naglo svjetlost se ponovno pojavi - dva bljeska, stanka, dva bljeska, stanka, a zatim jedan bljesak. Bilo je to svjetlo kakvo se moglo odaslati džepnom baterijom, slabo, jedva dovoljno snažno da dosegne susjednu obalu, svjetlo koje, da je bilo poslano s nekog čamca, ne bi privuklo pozornost časnika na palubi niti brodskih stražara. Očito to je bio signal namijenjen nekome na obali. Tiha psovka pobježe s usana promatrača na Driveu. Stajao je tamo, naprežući oči, gledajući prema brodu kao da očekuje još jedan signal, a onda se okrenuo i zagledao se u prozore stambenih zgrada koje su stajale načičkane uz cestu, da vidi je li netko odgovorio na signal. U sjeni zgrada, jedva tri metara dalje, ali napola skriven dovratnikom, stajao je njegov zlokobni progonitelj, nepomičan, ali spreman. 4

Gotovo četvrt sata ostali su na tom istom mjestu. Napokon, muškarac kojega su slijedili nestrpljivo slegne ramenima i ponovno krene niz Drive, s vremena na vrijeme okrećući glavu i promatrajući mjesto s kojeg je bljesnuo signal. Iza njega, tvrdoglavo kao i ranije i sada malo bliže njemu, šuljao se čovjek sa šeširom nabijenim do očiju. Bez obzira na to što je bila kasna noć, na prozoru trećeg kata jedne od velikih stambenih zgrada uz Drive sjedila je mlada djevojka odjevena u spavaćicu, s dvije velike, crne pletenice koje su joj se spuštale preko ramena, oko kojih je nabacila topli, pleteni negligee. Jane Strong bila je previše uzbuđena da bi spavala. Sat vremena ranije vratila se s prekrasne zabave. Lude melodije glazbe još uvijek su joj odjekivale u ušima. Uzbuđenje, kava, živahni plesni pokreti kojima se vrtjela u rukama brojnih plesnih partnera rasplamsali su joj um. Još uvijek joj je izgledalo da će joj biti nemoguće usnuti. Gledajući prema rijeci - što je bila njezina omiljena zabava - taj prizor ratnih brodova, koji su se nazirali kroz tamu, podsjeti je još jednom da su gotovo svi muškarci s kojima je plesala bili u uniformama i to je sabralo zbrkane ideje u njenom prenapregnutom umu, gotovo kao da otkriva nešto novo, tu činjenicu da je njezina zemlja u ratu, da se većina muškaraca, onih ljudi koje je najbolje poznavala, bori ili odlazi u borbu u stranu zemlju. Odjednom se našla nejasno priželjkujući da može nešto učiniti, nešto za rat, nešto da bude od pomoći. Ne bi li bilo sjajno, pomislila je, otići u Francusku kao medicinska sestra Crvenog križa, biti tamo u žarištu stvari, gdje se zauvijek događa nešto uzbudljivo. Život - jedini život koji je poznavala, život razmažene kćeri dobrostojećih roditelja iz velikog grada - bio je, od početka rata, čudno dosadan i nezanimljiv. Zabave su, naravno, bile zabavne, ali malo tko je radio zabave ove godine. Stantoni su je priredili samo zato što je njihov sin poručnik uskoro trebao krenuti u inozemstvo pa su željeli da ima lijepo sjećanje koje će moći ponijeti sa sobom. Većina zanimljivih muškaraca koje je poznavala već je otišla, a sada je i Jack Stanton odlazio. Kako je samo željela da može pronaći neki način da se i sama uključi u rat. Zvuk koraka koji se približavaju privuče joj pažnju. Pitajući se tko je to vani u ovo doba noći, tiho je odgurnula prozor i pogledala van. U daljini je vidjela čovjeka koji je žurno išao u njenom smjeru. Dok ga je lijeno promatrala, pitajući se tko je on, odjednom ostade bez daha. Iza njega vidjela je drugi lik, čovjeka koji se ustrajno šuljao za njim. Sve su se više i više približavali. Napeto je iščekivala, osjećajući da će uskoro uslijediti razvoj događaja. Sada su stigli u njenu četvrt. Gotovo ispod samog njenog prozora prvi se Čovjek zaustavi da upali cigaretu. Onaj koji ga je slijedio također zastane, ali izgleda da ga je izdao neki neoprezni pokret. Sa šibicom u ruci, prvi čovjek je mirno stajao, cijelo njegovo tijelo bilo je uspravno, spremno, na oprezu, osluškujući. Odjednom se okrenuo, spazivši čovjeka koji se nalazio vrlo blizu njega. Odmah je skočio prema svom progonitelju. Potonji dade petama vjetra, bježeći iza ugla, a čovjek kojega je do sada slijedio bio mu je za petama. Drhteći od nervoznog uzbuđenja, Jane se nagne kroz prozor da bi čula i vidjela. Čula je zvukove trčećih koraka obojice muškarca, tik iza ugla. Što se događalo? Zvuk trčećih koraka naglo se zastavi. Začu se napola prigušeni krik, oštar udarac, kao da je tijelo palo na pločnik, a zatim sve utihne. Bila je zbunjena, neodređeno uznemirena, stotinu pitanja kovitlala su se kroz njezin um, uznemirujući ju. Zašto je jedan od tih ljudi slijedio drugoga? Zašto je progonjeni iznenada postao progonitelj? Zašto su se trčeći koraci naglo zaustavili? Kakvu je to buku čula? Što se događalo iza ugla? Njezini strahovi ubrzano su rasli, gotovo da je bila spremna probuditi svoju obitelj. Ali koji će im razlog navesti? Što bi im mogla reći? Naposljetku, samo je vidjela dvojicu muškaraca kako trče sporednom ulicom. Vjerojatno bi joj se samo nasmijali, a njoj se baš i nije sviđalo kad joj 5

se drugi smiju. Osim toga, tata je uvijek bio loše volje kad bi ga se iznenada probudilo. Neodlučna što učiniti, stajala je na prozoru, zureći u noć. Pet minuta, deset minuta stajala je tamo, drhteći od zbunjenosti. Činilo joj se kao da je predosjećala nadolazeću tragediju. Crni ju je užas zgrabio i prikovao za prozor. Bila je sigurna da se desilo nešto strašno, nešto tragično. Sakupivši svu svoju snagu i pokušavajući potisnuti strahove, baš je htjela zatvoriti prozor kad je začula korake koji su se ponovno približavali. Naćulivši uši, ona shvati da je to zvuk koraka čovjeka - jednog čovjeka - koji je dolazio iza ugla. Dok ga je promatrala skrenuo je prema Driveu i stao joj se približavati. Malo se povukla, bojeći se da će je vidjeti, iako je njezina soba bila u mraku. Bio je to onaj prvi čovjek. Odmah ga je prepoznala po šeširu i večernjoj odjeći. Hodao je još brže nego prije, gotovo je trčao. Nije bilo ni traga nižeg, debelog čovjeka koji ga je ranije slijedio. Nešto u izgledu lika na ulici ispod nje učini joj se neodređeno poznatim. Pitala se može li to biti netko koga je poznavala. Naposljetku je došao izravno ispod svjetla na drugoj strani Drivea, tako da mu je na trenutak lice bilo posve obasjano. Jane ga ugleda i zadrhti. Nikad u svom životu nije vidjela lice koje je bilo toliko zgrčeno, ne od bola već zastrašujućim izrazom mržnje, bijesne, ubojite mržnje. Iako mu je lice bilo tako gorko zastrašujuće izobličeno, prepoznala ga je, ali ne kao nekoga koga je poznavala već samo kao jednog od stanara u njenoj zgradi. - To je jedan od ljudi iz susjednog stana. - rekla je sama sebi i kao potvrdu toga, dok se približavao zgradi, mladić baci pogled preko ramena, a zatim, zadovoljan što ga nitko ne vidi, požuri do ulaza. Jane, više nego ikada obuzeta strahom i užasom koje nikada ranije nije poznavala, brzo šmugne u krevet i navuče pokrivače na sebe. Ipak nije legla već je čekala, drhtureći. Naposljetku je čula kako se lift zaustavlja. Čula je ključ kako otvara vrata susjednog stana. Za nekoliko je minuta čula kako čovjek hoda po svojoj spavaćoj sobi, odvojenoj od njene sobe samo s petnaestak centimetara žbuke i kartona ili od čega su već bili napravljeni zidovi stambene zgrade. Što se moglo dogoditi? Bila je sigurna da se dogodilo nešto strašno, u čemu je mladić u susjednom stanu igrao tragičnu, možda čak i kriminalnu ulogu. Uzaludno je pokušavala pretpostaviti kakve su okolnosti mogle izazvati onaj izraz mržnje koju je vidjela na njegovom licu. Pitala se kakva je bila sudbina čovjeka koji ga je slijedio. Jesu li se svađali i potukli? Što je mogao biti razlog njihove svađe? Pokušala se prisjetiti što je znala o ljudima koji su živjeli vrata do i zapanji je saznanje koliko je malo toga znala. Kao i u većini apartmanskih zgrada u New Yorku u Janeinoj zgradi stanari su međusobno bili potpuni stranci, obitelji nisu poznavale ni imena onih drugih. Ponekad, naravno, ljudi bi se s nelagodom našli u liftu s nekim od stanara, ali nikad ne bi obraćali pažnju na njih ili razgovarali s njima. Janeina obitelj je pet godina živjela u zgradi, a od dvadeset drugih obitelji poznavali su imena samo dvije, načuvši ih više slučajno nego s namjerom. O ljudima u susjednom stanu Jane shvati kako zapravo ne zna ništa. Tamo je stanovao sjedobradi muškarac koji u liftu nikada nije skidao šešir, zajedno sa zgodnim mladićem kojeg je upravo vidjela kako ulazi. Ali koja su im bila imena ili čime su se bavili ili koliko su dugo živjeli tamo ili jesu li bili otac i sin, jesu li imali sluge ili jesu li jedan ili obojica bili oženjeni - to su bila pitanja na koja je mogla odgovoriti jednako kao da žive u Dallasu u državi Teksas ili Seattleu u državi Washington, a ne u susjednom stanu. Brzo je otkrila da zapravo ništa ne zna o njima, osim - nije se mogla sjetiti da joj je netko rekao ili je imala takav dojam - gotovo je bila sigurna da su stranci. 6

Upravo kad su njezine uznemirene misli bile pobijeđene još nemirnijim snovima, prije nego što je shvatila već je bio sljedeći dan u podne, kad je probudi sluškinja, koja je na pladnju donijela doručak. - Strašno, gospođice Jane, nije li - rekla je sluškinja - to samoubojstvo sinoć, gotovo pred našim vratima, mogli biste reći. - Samoubojstvo! - povikala je djevojka, istog treba budna i zainteresirana - Kakvo samoubojstvo? - Čovjek je pronađen mrtav u sporednoj ulici, pored naše zgrade, s revolverom u ruci. - Kako je izgledao taj muškarac? - Nisam ga vidjela. - rekla je sluškinja, gotovo žalosno - Odnijeli su ga prije nego što sam se probudila. Kuharica mi kaže da ga je mljekarnik pronašao i obavijestio policiju. - Tko je on? - Nitko u okolici ne zna ništa o njemu. Ustrijelio se kroz srce, a mi smo sve prespavali i ništa o tome nismo znali. - Ali zar nitko ne zna tko je on? - Nitko živ. Nadzornici svih okolnih zgrada su pogledali tijelo, ali nitko od njih ga nije prepoznao. Nije bio netko tko je živio ovdje. Ima članak o tome u podnevnim novinama. - Odmah mi donesite novine. - reče djevojka. Željno je pročitala članak koji joj je sluškinja pokazala. Doista je govorio vrlo malo. Tijelo muškarca, odjeveno u običnu odjeću, pronađeno je na pločniku. U ruci je imao revolver iz koga je ispaljen jedan metak, koji ga je pogodio u srce. Bio je to niski, nabiti čovjek i nosio je smeđi, mekani šešir. Nije bilo ničega na njegovoj odjeći što bi ga identificiralo, čak su i oznake gdje je odijelo kupljeno bile uklonjene. Nije bio identificiran. Policija i mrtvozornik su uvjereni da je riječ o samoubojstvu. Samoubojstvo! Jane, čitajući i ponovno čitajući taj članak, sjeti se neobičnog događaja kojemu je svjedočila prošle noći. Živo je pred sobom vidjela čudnu panoramu, visokog mladića u večernjoj odjeći i niskog, nabitog čovjeka s mekim šeširom koji ga je slijedio. Dvojica su skrenula iza ugla. Samo se jedan od njih vratio. U njezinu sjećanju bilo je nezaboravno utisnut onaj sotonski izraz na mladićevu licu, dok je hodao prema kući. Nije ni čudo što je bacio onako nervozan pogled kad je ulazio. Samoubojstvo! Jane je bila sigurna da ono nije bilo samoubojstvo. Sjetila se neobičnog zvuka koji je čula iza ugla, poput tijela koje pada na pločnik. Sjetila se da je moralo proći barem deset minuta prije nego što se drugi muškarac ponovno pojavio, dovoljno dugo da se revolver smjesti u ruku mrtvaca, dovoljno dugo da se uklone čak i sve identifikacije oznake s čovjekove odjeće. Nije to bilo samoubojstvo, Jane je bila sigurna. To je bilo ubojstvo! Polako, ali ustrajno, stade je obuzimati ideja ne samo da je ubojstvo bilo počinjeno već i to da je ona - vrlo vjerojatno, jedina na čitavom svijetu - znala tko je ubojica, tko je to morao biti mladić iz susjednog stana.

POGLAVLJE II ADRESA NA VIZIT KARTI

ANE JE NESTRPLJIVO pogledala na svoj ručni sat. Imala je još sat vremena prije nego Jšto se sretne sa svojom majkom u Ritzu, na čaju. Živci su joj i dalje drhtali od uzbuđenja

i brige zbog jutrošnje tragedije, a tajno, nehotično znanje, o određenim aspektima onog slučaja bilo je razlog zašto joj se toga dana činilo nemogućim da išta napravi, čak i ako bi hinila zanimanje. Upravo je raspravljala sa samom sobom o tome hoće li ili neće majci povjeriti priču o tragičnom događaju kojemu je slučajno svjedočila, kad je gospođa Strong ušla u njenu sobu, kako bi joj u žurbi dala poljubac u obraz i rekla da je ide na ručak i matineju s gospođom Starrett. - Danas ne izgledaš baš najbolje, draga. - rekla je njezina majka - Ostani u krevetu i odmori se i pridruži nam se na čaju, ako želiš. Prije nego što je imala priliku ispričati ono što je vidjela, njezina majka nestade, ali Jane je smatrala nemogućim poslušati njezin dobronamjerni savjet. Ustala je i odjenula se, zaposlena mislima o tome što danas mora napraviti. Dok se oblačila, povremeno je zastajkivala i osluškivala zvukove iz susjednog stana. Što je njezin susjed sada radio? Je li čitao o tome kako su otkrili čovjekovo tijelo na ulici? Možda je već pobjegao? Odande nije dopiralo nikakvih zvukova. On ni u kom slučaju, nije izgledao onako kako je Jane zamišljala ubojicu, ali okolnosti su i previše jasno ukazivale na njegovu krivnju. Vidjela je dvojicu muškaraca koji su odjurili iza ugla, jedan progoneći drugoga. Samo jedan od njih se vratio. Nešto kasnije, tijelo - tijelo drugog muškarca - pronađeno je s metkom u srcu. Zasigurno, to je moralo biti ubojstvo. Što je trebala učiniti u vezi s tim? Je li joj bila dužnost ispričati majci i ocu o onome što je vidjela? Majka bi, znala je, bila užasnuta i upozorila bi je da nikome ništa ne kaže, ali tata je bio drugačiji. Imao je vrlo stroge ideje o pravu i pravdi. Insistirao bi da sasluša svaku njenu riječ. Vjerojatno bi odlučio da joj je dužnost obavijestiti nadležne. Lice joj problijedi na tu misao. Nije to mogla učiniti. Zamislila si je notara pred kojim bi morala svjedočiti. Vidjela je kako je proganjaju novinari, zamislila je svoju sliku u novinama, mogla je čuti kako je proglašavaju “svjedokom u slučaju ubojstva”, zamislila je kako je detektivi ispitaju i odvjetnici rešetaju. Ne, zaključila je, bilo bi najbolje da nikad nikome živome za to ne kaže pa ni svojim roditeljima. Bit će sigurna ako sve zataji. Naposljetku, nije vidjela kako je zločin počinjen. Nije ni bila sigurna je li pronađeni mrtvac bio jedan od one dvojice koju je promatrala s prozora. Čak i da vidi tijelo, ne bi ga bila u stanju prepoznati. Čak ni sama 8

nije bila sigurna da je muškarac iz susjedstva pucao, koliko god joj se njegovo ponašanje učinilo sumnjivim. Osim toga, nije ni najmanje izgledao kao ubojica. Bio je previše dobro odjeven. S namjerom da sve zaboravi, pokušala je čitati, ali nije uspjela spriječiti svoje misli da lutanju. Sjela je za klavir, ali glazba je nije zainteresirala niti smirila. Petljala je po neodgovorenim pismima na svom stolu, ali se nije mogla dovoljno koncentrirati da odgovori na njih. Nemirna i nervozna, nesposobna odvratiti misli od neobičnog događaja koji je narušio njezin uobičajeni i previše mirni život, odlučila je prošetati dok ne dođe vrijeme sastanka. Nešto - vjerojatno sila navike - odvela ju je do trgovačke četvrti. Još je pred njom bilo pola sata za utući pa je otišla u malu specijaliziranu trgovinicu, kako bi pregledala pletene torbe koje su bile izložene u izlogu. - A zašto ti ne pleteš kao što to sve ostale djevojke čine? - njezin otac bi stalno predlagao, svaki put kad bi izjavila da bi nekako željela sudjelovati u ratu. - Pletenje nije uzbudljivo, - odgovorila bi - Sredi mi, tata, da mogu otići u Francusku kao medicinska sestra Crvenog križa ili kao vozačica hitne pomoći, hoćeš li? Želim neko uzbuđenje. Uvijek bi odbio pristati na njezin odlazak, ustrajući kako Francuska u vrijeme rata nije mjesto za neiskusnu djevojku. - Ako ne mogu ići tamo, sigurno im neću slati nikakvo pletivo. - bijesno bi odgovarala, ali u posljednje vrijeme kad bi ugledala ovako šarmantne, pletene torbe gotovo je bila u iskušenju prekršiti svoju odluku. U dućanu nije pronašla ništa što bi joj se svidjelo i zadovoljila se kupnjom nekih toaletnih potrepština. Dok je kupovala, primijetila je, gotovo podsvjesno, čovjeka koji je stajao u blizini i razgovarao s jednom trgovkinjom - sredovječan muškarac s tamnim brkovima. - Adresa, molim vas. - reče djevojka koja ju je posluživala. - Gospođica Strong - odgovori ona, dajući broj apartmanske kuće na Riverside Driveu. Kasnije se sjetila kako se na spomen broja onaj čovjek, koji je ondje stajao, okrenuo i pozorno se zagledao u nju, ali u tom trenutku o tome nije razmišljala. Ime njezina oca bilo je znano i imao je mnogo poznanika u gradu. Vjerojatno je, pretpostavljala je, ovaj čovjek bio prijatelj njezinog oca pa je prepoznao njeno ime. Nekoliko je trenutaka ostala kraj polica, besciljno pregledavajući njihovu ponudu, a onda konačno, s preostalih deset minuta da dođe do Ritza, izađe iz trgovine. Bila je zapanjena kad shvati kako onaj čovjek iznutra sada stoji pokraj ulaza, a nešto joj je sugeriralo kako je čekao da porazgovara s njom. Dok se pokušavala provući pored njega, on zakorači, ispriječi joj se na putu, ali s poštovanjem skidajući šešir. - Molim, oprostite mi, gospođice Strong - rekao je - mogu li porazgovarati s vama? S obzirom na to da se morala zaustaviti, pogledala ga je istovremeno znatiželjno i prijekorno. Njegovo ponašanje nije bilo uvredljivo niti je pokušavao udvarati se, a činilo joj se da je previše dobro odjeven da bude prosjak. Bio je skoro dovoljno star da joj bude otac, a osim toga bilo je u njemu određene autoritativnosti koja joj je privukla pozornost. Odlučila je, da bez obzira na to kako čudan bio njegov zahtjev, mora čuti što joj ima za reći. - Što je? - upitala je, pokušavajući se doimati arogantnom, ali nije mogla prikriti svoju znatiželju. 9

- Vi ste Amerikanka, zar ne? - naglo je upitao. - Naravno. - Dobra Amerikanka? - Nadam se. - shvatila je da čovjek mora biti jedan od članova nekog od ogranka Crvenog križa ili možda previše entuzijastični prodavač državnih obveznica - Ali ne razumijem baš što želite. - Ne mogu vam objasniti - rekao je njezin ispitivač - ali ako ste zaista dobra Amerikanka i želite svojoj zemlji učiniti veliku uslugu - važnu uslugu - odmah idite na adresu s ove vizitke. Uzela je bijeli kartončić koji joj je pružio. Na njemu je olovkom bilo napisano “Soba 708.” Zgrada je bila neboder u starom dijelu grada. - Što je ovo? - polagano je upitala - Nova shema za prodaju obveznica? - Ne, ne, gospođice Strong - zavapio je - nije ništa takvo. Ovo je sjajna prilika da učinite Americi važnu uslugu. - Kako znate moje ime? - Čuo sam kad ste ga rekli trgovkinji. - I zašto - pitala se tonom koji je trebao biti prkosni sarkazam - sam ja tako iznenada izabrana za ovaj važni posao? - Čuo sam adresu koju ste dali, to je razlog. - odgovorio je - Zato je tako važno da odmah odete na tu adresu. Zatražite gospodina Flecka. - Ne mogu ići. - izjavila je - Upravo sam krenula sresti se s majkom u Ritzu. - Idite sutra. - inzistirao je - U međuvremenu ja ću posjetiti gospodina Flecka i reći ću mu za vas. Zbunjena čovjekovim neobičnim i posve sumnjivim zahtjevom, a ipak usprkos vlastitom nahođenju sigurna da je iskren, Jane je nervozno okretala vizitku u ruci i otkrila neke simbole na poleđini, “K- I5”, to je pisalo. - Što znače ta slova? - pitala je. - Ne mogu vam to reći, gospodin Fleck će sve objasniti. Obećajte mi da ćete ga posjetiti. - Tko ste vi? - Ne mogu vam to reći, još ne. - Tko je, onda, gospodin Fleck? - On će vam to objasniti. - Kakve veze moja adresa ima s tim? Ne razumijem zašto ste mi se obratili s tako nečuvenim zahtjevom. - Kažem vam, ne mogu vam to objasniti, ne još - odgovorio je čovjek - ali zato što živite tamo, morate otići posjetiti gospodina Flecka. Riječ je o stvari od velike važnosti za našu vladu. Važnijoj od života i smrti. Njegove posljednje riječi je zaprepastiše. Ponovno su prizvale u pamćenje tajanstveni događaj kojem je svjedočila prethodne noći i jednako tajanstvenoj smrti u blizini njene kuće. Je li čudni zahtjev ovog čovjeka bio u nekakvoj vezi, pitala se, s onim što se tamo dogodilo? Privlačnost nepoznatog, prilika za pustolovinom, mamila ju je, premda joj je razum govorio da treba biti oprezna. - Pitat ću majku. - odugovlačila je. 10

- Nemojte. - zavapi čovjek - Morate svoj posjet gospodinu Flecku držati u tajnosti pred svima. Ne smijete reći ni riječi o tome ni vašem ocu ni majci. Vjerujte mi na riječ, gospođice Strong, ono što tražim od vas je ispravno. Imam i sam dvije kćeri. Ono što od vas tražim da učinite bio bih ponosan i bilo bi mi na čast kad bi jedna od njih mogla učiniti. Ali nema nikoga drugog na svijetu tko bi to mogao učiniti, osim vas. Ako kažete i jednoj živoj duši, sve će biti beskorisno. Ne smijete nikome reći niti da ste razgovarali sa mnom. Posjetite gospodina Flecka. On će vam sve objasniti. Obećajte da ćete otići do njega. - Obećavam. - Jane začuje samu sebe kako govori, čak i protiv svome nahođenju, osvojena čovjekovim inzistiranjem. - Dobro, znao sam da hoćete. - reče njezin zagonetni ispitivač, okrene se na peti i brzo nestane, kao da se boji dati joj novu priliku da o svemu bolje razmisli. Neopisivo zbunjena ne samo čovjekovim čudnim ponašanjem već vlastitim pristajanjem na njegov zahtjev, Jane je polako i zamišljeno krenula prema Ritzu, gdje je otkrila kako su njezina majka i gospođa Starrett već stigle. Dok su pijuckale čaj, dvije starije žene čavrljale su o matineji, o svojim poznanicima, o ostalim ženama u restoranu i haljinama koje su nosile, o bridgeu - uobičajenim stvarima tijekom poslijepodnevnog čaja. No Jane, koju su tištile dvije tajne, njihov se razgovor odjednom učini neobično tupim. Velike stvari se događaju svugdje u svijetu, zemlje su u ratu, ljudi se bore i umiru u rovovima užasa zbog ideala, kraljeve ruše s trona, dinastije padaju, granice među zemljama nestaju. Žene, shvatila je, više nego ikada u povijesti, preuzimaju aktivnu i važnu ulogu u svjetskim poslovima. Na ratištima brinu se za ranjenike, voze kola hitne pomoći, pomažući u obnovi uništenih sela. U zemljama gdje mir još uvijek vlada glasuju, drže govore, vode posao, vode urede, mnoge od njih se udružuju da bi pomogle pokretima za napredak društva, za djecu, za unaprjeđenje cjelokupne ljudske rase. A evo njih - evo nje, ležerno i beskorisno sjedeći u Ritzu, kao što je to činila jučer, prošli tjedan, prošli mjesec - vječno, činilo joj se. Nejasni otpor, koji je već neko vrijeme rastao u njoj, protiveći se besmislu i uzaludnosti njezinog postojanja, sada se pretvori u odluku da se tome više ne namjerava pokoravati. Hrabro je odlučila da će prihvatiti prvu priliku da pobjegne iz ove dosadne rutine uživanja u zadovoljstvima. Pitala se hoće li se onaj zahtjev, koji joj je tako neočekivano dan, pokazati njezinim izlazom iz zatvora nepomičnosti. Razgovor dviju žena besciljno se nastavljao. Rijetko su je uključivale, osim kad bi se majka, kimajući nekom koga je poznavala, okrenula i rekla joj: - Kćeri, ono je gospođa Jones-Lloyd. Zašto bi njoj bilo stalo do gospođe Jones-Lloyd? Zašto bi marila za ikoga od ljudi oko njih, besciljnih lovaca na užitke, poput nje? Prepuštena sebi i vlastitim mentalnim aktivnostima, misli su joj se stalno vraćale nevjerojatnom događaju koji joj se zbio prije samo nekoliko minuta. Zamišljeno je razmišljala o tajanstvenoj poruci koja joj je dana. Čovjek je rekao da joj je to krasna prilika da učini veliku uslugu svojoj zemlji. Pitala se zašto je bio toliko tajnovit u vezi toga. Odlučila je da će istražiti i odluči da će slijediti njegove upute. U kakvu je opasnost mogla upasti ako ode u ured u poslovnoj četvrti? Barem će imati nešto za raditi, nešto novo, nešto drugačije, nešto što će sigurno biti uzbudljivo i možda korisno. Bilo bi bolje, odlučila je, barem za sada u potpunosti zadržati za sebe svoje namjere. Ako bi majci samo i spomenula svoje planove, to bi zasigurno završilo odbijanjem. 11

Čovjek se doista činio iskrenim, poštenim i posve štovanim, čak i ako nije bio ona vrsta čovjeka kojeg bi netko pozvao k sebi na večeru. Odlučila je da će odmah sutra ujutro otići na adresu koja joj je dana. Ako joj se nešto dogodi, osjećala je da uvijek može doći do svog oca. Njegov se ured nalazio u susjednoj četvrti. Problem što bez majčinog znanja odlazi na tajnoviti put nije joj ni malo smetao. Kao što je bio slučaj kod većine obitelji koje žive u apartmanskim kućama, ona i njezina majka doista su se malo viđale, osobito od kada je postala “mlada dama”. Gospođa Strong je stalno odlazila na predavanja, na ručak, na bridge, na matineje sa svojim posebnim prijateljima. Janeino društvo bilo je posve drugačije, većinom su to bili školski prijatelji čiji su se roditelji jedva poznavali s njezinima. I ona i njezina majka imale su običaj doručkovati u krevetu, obično u različito vrijeme, a rijetko su kada zajedno ručale. Na večeri, kad je bio prisutan i gospodin Strong, između majke i kćeri nije bilo prisnosti. Jedini slučajevi kad bi u dužem periodu bile zajedno bilo je kad bi odlazile u kupovinu ili zajedno išle krojačici, a onda je predmet razgovora bila uvijek bitna i sveobuzimajuća tema odjeće. Jane je povremeno odlazila na neko od majčinih formalnih druženja, ali većinu vremena obje su bile zauzete ludim, besmislenim lovom za zabavom. Odjednom svaka misao ishlapi iz Janeine glave. Njeno lice problijedi i teško je zatomila uzbuđeni krik. - Što je, kćeri? - upita majka, primijetivši da se s njom nešto događa - Osjećaš li se loše? - Samo me malo probada. - uspjela je odgovoriti. - Previše izlazaka u kasne noćne sate. - negodujući upozori gospođa Starrett. - Bojim se da je tako. - rekla je gospođa Strong - Čim platim, krenut ćemo. - Sada sam posve u redu. - rekla je Jane, s naporom se kontrolirajući, iako joj je lice još uvijek bilo blijedo. Opasnost koja ju je prestravila bila je prošla. Kad je prije samo nekoliko trenutaka pogledala prema ulazu prestravila se vidjevši čovjeka crnih brkova, onog koji ju je ranije presreo. Sada joj je samo jedna misao padala na um, da ju je slijedio i u panici se pitala što bi trebala reći ako priđe njihovom stolu i progovori. Na njeno veliko olakšanje nije izgledalo kao da ju je primijetio već se smjestio u stolac pokraj vrata, gdje ga je napola skrivala velika palma. Krišom ga je promatrala, pokušavajući shvatiti zašto ju je slijedio. Premda je pristojno izgledao i nosio pristojnu odjeću, uopće se nije činio poput čovjeka kojeg bi se moglo naći u ekskluzivnom hotelu u vrijeme za čaj. Dok ga je proučavala, ubrzo je uvidjela da mu je pozornost usmjerena na nekoga tko je sjedio na drugoj strani sobe. Pitajući se koga promatra slijedila je njegov pogled i još jednom je s teškoćom prigušila uzbuđeni uzdah. Tamo, s druge strane prostorije, mirno ispijajući kavu, nalazio se zgodni mladić iz susjednog stana - čovjek za kojega je bila sigurna ili barem gotovo sigurna, da je ubojica, o kome je razmišljala cijeli dan, zamišljajući ga kao progonjenog zločinca koji bježi od zakona. Zadubljen u živahnom razgovoru s njim je bio još jedan čovjek, mladić u uniformi mornaričkog poručnika. Što to sve znači? Zašto ih je brkati čovjek tako napeto promatrao? Ona ponovno pogleda prema njemu. On je još uvijek sjedio tamo, malo nagnut prema naprijed, skupljenih obrva, očiju i dalje uprtih u par nasuprot njega. Izgledalo je gotovo kao da im je pokušavao čitati s usana da sazna o čemu pričaju. Jane je bila silno uzbuđena. Brkati muškarac, shvatila je, mora biti detektiv. Sjetila se da joj je rekao da je zato što je živjela na adresi gdje je živjela bila pogodna za misiju 12

koju joj je dao. Je li on, pitala se, znao nešto o tajanstvenoj smrti u ulici ispred njihove zgrade? Je li to razlog zašto je špijunirao njenog susjeda? No koji bi mogao biti njegov motiv da nju uključi u cijelu stvar? Ne mogavši na svoja pitanja pronaći zadovoljavajući odgovor ona i sama sa zanimanjem stade proučavati lica dvojice mladića s druge strane sobe. Niti jedan od njih, zaključila je, nije mogao biti puno stariji od trideset godina. Lice koje je prije samo nekoliko sati vidjela u grču gorke mržnje, sada je bilo spokojno i nasmijano, doista privlačno ni najmanje nalik ubojičinom. Iskrene, žive, plave oči promatrale su ispod pametnog čela. Mali brčići vojničkog stila naglašavali su njegovu glatko obrijanu, odlučnu čeljust. Njegova kosa lanene boje bila je uredno ošišana. Odjeća mu je bila besprijekorna, a prsti omotani oko šalice bili su dugi i lijepo manikirani. Stil njegove odjeće, njegovo ponašanje, sve u vezi njega govorilo je da je Amerikanac no ipak je nešto nedefinirano u njegovom izgledu govorilo o stranom podrijetlu, vjerojatno švedskom ili njemačkom. Čovjek s njim bio je niži i sitniji. Unatoč prizvuku važnosti koju mu je njegova odora davala, bilo je jasno kako je on pitomiji dio para, njegovo lijepo lice, bar se Jane tako učinilo, odavalo je slabost karaktera i ljubav prema dobrim stvarima u životu. - Hajde, kćeri - rekla je gospođa Jaka, ustajući se - moramo ići. Jane je bila tako zaokupljena promatranjem dvojice muškaraca da joj je majka morala dva puta ponuditi. - Da, mama. - poslušno je odgovorila, na brzinu se ustajući, začuvši nagovještaj nervoze u majčinom tonu, jer je morala ponoviti primjedbu da bi uopće shvatila da joj se obraća. Puštajući pred sobom majku i gospođu Starrett da krenu prema vratima, zastala je da bi se osvrnula na prizor koji ju je toliko interesirao. Što bi to moglo značiti? Što se događalo? Kako je ona u to bila uključena? Njen pogled se brzo kretao od promatrača, do promatranog. Plavokosi mladić uhvati njezin pogled. Nevjerojatno, učinilo joj se da je zastao usred onoga što je upravo govorio i ostao pogleda fiksiranog na nju. Spustila je pogled, zbunjena i požurila za svojom majkom, ali ne prebrzo da ne bi primijetila kako je žurno uzeo svoju šalicu i činilo se kao da joj nazdravlja, ne toliko drsko, koliko s divljenjem.

POGLAVLJE III “GOSPODIN FLECK”

VA JE PUTA, nakon što ju je lift dovezao na kat, Jane prilazila vratima sobe 708 i dva puta je prestrašeno prošla pokraj njih, sve do kraja hodnika, pokušavajući skupiti hrabrost da uđe. Posjet uredu u poslovnoj četvrti bio je za nju nešto novo. Na nekoliko prethodnih izleta te vrste uvijek je bila u pratnji jednog od roditelja. Nađe se u mislima da žali što se nije povjerila ocu i zamolila ga da pođe s njom. Izgovorivši se da želi u kupovinu, povezla se s gospodinom Strongom u stari dio grada, ali je sišla kod Astor Place i sačekala drugi vlak. U ruci je držala vizit kartu koju joj je prethodnog dana dao brkati čovjek. Dok ju je sada proučavala njezina je radoznalost potpomogla hrabrosti koja je brzo kopnjela. Morala je saznati što to sve znači, bez obzira na rizik ili opasnost s kojom bi se mogla suočiti. Hrabro se vratila do sobe 708 i otvorila vrata. Službenik, koji je sjedio za stolom, upitno je podigao pogled. - Je li gospodin Fleck ovdje? - upita ona bojažljivo. - Tko ga želi vidjeti? - Samo recite da jedna dama želi razgovarati s njim. - rekla je drhtavo, oklijevajući dati svoje ime. - Jeste li vi gospođica Strong? - naglo upita mladić - Jer ako jeste, on vas očekuje. Kimnula je, a mladić ustane i otprati je u unutrašnju prostoriju. Dok je ulazila nervozni čovjek, napetog izgleda, prosjede kose i brkova, ljubazno se ustane da je pozdravi. Ona baci brzi pogled oko sebe, ali primijetila je samo veliki stol od mahagonija za kojem je sjedio, a iza njega bio je neki ormar za spise i ogromni sef, čija su vanjska vrata bila otvorena. - Sjednite, hoćete li, gospođice Strong. - rekao je, primičući joj stolac. Njegovo ponašanje i njegov kulturan ton, sve na njemu, odjednom je uvjeri. Govorilo je o tome da je on ono što bi netko nazvao “gospodinom” pa je sjela, uz mali uzdah olakšanja. - Bojim se - rekao je Fleck, smiješeći se - da vas je Carter svojim pristupom zasigurno uznemirio. - Carter - oh, čovjek s crnim brkovima. - Da, to ga dobro opisuje. Vidite, on ništa nije želio napraviti prije nego što se posavjetuje sa svojim šefom no neočekivana prilika činila mu se previše bitnom da je ne bi iskoristio. Nije objasnio, zar ne, što je to što želimo od vas? 14

- Doista nije. - rekla je Jane, sada posve pribrano - Bio je vrlo tajanstven oko toga. Gospodin Fleck se nasmiješio, kao da ga to zabavlja. - Carter je agent toliko dugo da je tajanstvenost njegova druga priroda. - Agent - ne razumijem. - Agent Odjela - objasnio je gospodin Fleck, dodajući - koji se bavi tajnim vladinim poslovima. - Oh! Jane nije toliko uskliknula od iznenađenja koliko od oduševljenja shvaćenim, a zadovoljstvo koje prože njeno lice gospodin Fleck je u potpunosti shvaćao. - Bi li vam smetalo - upitao je, primičući svoj stolac malo bliže njenom - ako, prije nego što objasnim zašto ste ovdje, ja vama postavim nekoliko pitanja - vrlo osobnih pitanja? - Sigurno ne bi. - rekla je Jane. - Vi ste rođeni u Americi, naravno? - Oh, da. - A vaši roditelji? - Amerikanci već deset ili dvanaest generacija. - Koliko dugo živite u toj apartmanskoj kući na Riverside Driveu? - Otprilike pet godina. - Poznajete li bilo koga od drugih stanara u kući? - Ne - to jest, nikoga osobno. - Jeste li zaposleni puno radno vrijeme? - Ne, zaista nisam, ja zapravo nemam ništa za raditi, osim pokušavati se zabavljati. - Dobro. - rekao je gospodin Fleck. - Sada, biste li bili spremni pomoći u nekim tajnim poslovima za vladu Sjedinjenih Država, jednom poslu od velikog značaja? - Bih li? - zavapi Jane, sjajnih očiju - Rado! Samo me iskušajte. - Nemojte prebrzo odgovoriti. - upozorio je gospodin Fleck - Zapamtite, to će biti pravi posao, ozbiljan posao, koji nije uvijek ugodan, ponekad možda može biti i pomalo opasan. Sjetite se, također, da to mora biti učinjeno u potpunoj tajnosti. Čak ni svojim roditeljima ne smijete dozvoliti da saznaju da radite s nama. Morate se zakleti da nikome nećete pisnuti ni riječi o onome što radite ili što se od vas bude tražilo da učinite ni živoj duši. Sve što vam budemo rekli mora zauvijek ostati tajnom. Nikome ne treba vjerovati. Istog trenutka kad jedna osoba sazna vašu tajnu, to više neće biti tajna. Možemo li računati na vas? - Možete apsolutno računati na mene. - rekla je Jane polako i trezveno - Dajem vam svoju riječ. Već tako dugo želim učiniti nešto da pomognem, da stvarno pomognem. Moj otac radi sve što može kako bi pomogao vladi. On je u Odboru za transport. Gosp. Fleck je kimnuo. Očito je to već znao. - Moj brat, moj jedini brat - Jane nastavi, a u grlu joj se stvori mala knedla - tamo je negdje tamo preko - bori se za svoju vladu. Ako postoji išta što mogu učiniti da pomognem zemlji za koju se on bori, zemlju za koju može umrijeti, zaklinjem vam se da ću to vrlo rado učiniti, od srca, dušom, tijelom - cijelom sobom. - Hvala vam. - tiho je rekao gospodin Fleck, uzimajući njezinu ruku - Bio sam siguran da ste vi upravo takva vrsta djevojke. Slušajte. - još više je približio svoj stolac njenome, a 15

glas mu je postao gotovo šapat - U stanu pored vašega žive dva čovjeka - Otto Hoff i njegov nećak, Fred. Imaju staru sluškinju, Njemicu, ali nju za sada možemo isključiti. Starac je uvoznik čipke. Na prvi pogled obojica su izvan svake sumnje no ipak... Naglo je stao. - Mislite da su špijuni - njemački špijuni? - uzbuđeno upita Jane - Oni su Nijemci, zar ne? - Otto Hoff je rođeni Nijemac, ali je ovdje već dvadeset godina. Prije nekoliko godina izvadio je potrebnu dokumentaciju i postao američki državljanin. - A mladić? Janein je glas titrao od znatiželje. Taj čovjek kojeg je vidjela sa svog prozora mora da im je najviše sumnjiv. - On tvrdi da je rođen u Americi. - Oh. - rekla je djevojka, prilično razočarano. - Ali - nastavio je gospodin Fleck - ima nečega čudnoga u vezi toga. Stigao je u zemlju samo tri dana prije nego što smo ušli u rat. Ima potvrdu, propisno ovjerenu, u kojoj stoji da je rođen u Cincinnatiju. Stigao je na skandinavskom brodu. Govori njemački, tečno kao i engleski i bez naglaska. - Možda se školovao u inozemstvu. - predloži Jane, prilično zaprepaštena što otkriva kako ga brani. - Možda - rekao je Fleck - ali mislim da je teško za povjerovati da bi Njemačka u ovom trenutku pustila bilo kojeg mladog Amerikanca njemačkog porijekla da se vrati kući, ako je dobar vojni materijal - a mladi Hoff se doima kao netko tko je prošao kroz vojnu obuku. - Doista se tako čini. - Osim ako - nastavio je Fleck - nije postojao neki posebni razlog zašto su ga ovdje poslali. - Mislite - polako je rekla Jane - da su ga ovamo poslali - u ovu zemlju - kao špijuna. - U našem poslu ne usuđujemo se misliti. Ne možemo samo nagađati. Moramo dokazati. - rekao je Fleck - Možda su Hoffovi u redu. Ne znam. Nitko još ne zna. Ispričat ću vam neke stvari. Bar toliko znamo. Von Bernstorff je otišao. Von Papen je otišao. Brojni aktivni njemačkih simpatizeri i propagandisti su pronađeni i privedeni ili zatvoreni no ipak, usprkos svemu što činimo, njihovo djelovanje se nastavlja. Velika tajna organizacija, dobro opskrbljena sredstvima, stalno obavlja poslove u ovoj zemlji, pokušavajući osakatiti našu vojsku, pokušavaju uništiti naše zalihe municije, pokušavajući iskvariti naše građane, pokušavajući uništiti naš Kongres. Netko promatra svaki potez koji Sjedinjene Države učine. Kao što vjerojatno znate, svaki dan veliki broj američkih vojnika transportira se u Hudson. - Da - rekla je Jane - može ih se vidjeti s naših prozora. - A sada - rekao je Fleck, dojmljivo spuštajući glas - evo činjenica. Netko negdje na području Riverside Drivea stalno pozorno motri ratne brodove i teretnjake koji odlaze rijekom. Nedavno smo uspjeli presresti i dešifrirati neke od kodiranih poruka. Te poruke govore ne samo kada su transporteri krenuli već i koliko je vojnika bilo na svakom od njih i koliko je brojan konvoj bio. Tko je autor tih poruka, još ne znamo. Gotovo smo sigurni da je to netko u našoj mornarici, neki izdajnik crnog srca koji nosi časničku uniformu - možda i više njih - koji komunicira s nekim na obali, izdajući najvitalnije tajne naše vlade. 16

- Ne mogu vjerovati - zavapi Jane - naši američki časnici, izdajice! - Bez sumnje neki od njih jesu. - žalosno je rekao Fleck - Njemačka učinkovitost, koja već godinama planira ovaj rat, pažljivo je izgradila špijunsku mrežu. Prije mnogo godina, davno prije nego što je itko uopće pomišljao na rat - ili barem prije nego što su u ovoj zemlji razmišljali o tome - mnogi su tajni agenti Wilhelmstrassea namjerno ovamo dovedeni. Mnogi od njih žive ovdje već godinama, skrivaju svoje pravo zanimanje baveći se raznim poslovima, krateći vrijeme iščekujući rat, prikupljajući za Njemačku informacije o našoj trgovini i trgovinskim tajnama. Neki od tih špijuna posve su nevidljivi, oni i njihovi sinovi izgledaju kao dobri američki građani. U nekim slučajevima čak su amerikanizirali svoja imena. Podmuklo i uporno došli su do dobrih položaja, ponekad su na visokim mjestima u našim kemijskim postrojenjima, našim čeličanama, da, čak i na visokim mjestima u našoj vojsci i mornarici i na državnim pozicijama, gdje iz prve ruke mogu prikupljati informacije. Ni u jednoj drugoj zemlji to im nije bilo tako lako, samo zbog sljedeće činjenice: tako velik dio populacije Ujaka Sama njemačkog je roda ili podrijetla. Samo ovdje u New Yorku postoji više od tri četvrt milijuna osoba, koje su njemačkog roda ili su to njihovi roditelji. Mnogi od njih, velika većina, vjerojatno su lojalni Americi, ali zamislite samo kako ta gomila njemačkih imena olakšava špijunima da uđu u našu vojsku i mornaricu. Osim toga, oni i među raznim drugim nacionalnostima zapošljavaju zlikovce da rade za njih kao špijuni, kriminalci Dance, Šveđane, Španjolce, Talijane, Švicarce pa čak i ljude iz Južne Amerike - a svi oni imaju u ovoj zemlji slobodu odlaziti i dolaziti kako god žele. - Nikada ranije nisam shvatila - rekla je Jane - kako je mnogo Nijemaca oko nas. - U nastojanju da pronađemo upravo tu grupu pomorskih špijuna - nastavio je gospodin Fleck - pročešljali smo stambene zgrade i rezidencije duž Drivea. Tri su mjesta osobito sumnjiva. Stan Hoffovih jedno je od njih. Uselili su se onamo trideset dana nakon što je ova zemlja ušla u rat. Inače, kad sumnjamo na stanare nekog stana, uposlimo nadzornika zgrade da radi za nas i u kući podmetnemo operativce ili unajmimo stan u istoj zgradi. U ovom slučaju ni jedno od toga nije moguće. Nadzornik zgrade je njemačkog porijekla, ne usuđujemo se vjerovati mu niti postoji slobodni stan koji možemo iznajmiti. Pratimo Hoffove najbolje što možemo. Carter, kojemu je zadaća pratiti ih, slučajno je čuo kako dajete svoju adresu. Ima popis stanara i sjetio se gdje se nalazi vaš stan. Odmah je shvatio da biste mogli biti vrijedan saveznik, ako biste pristali raditi s nama. - Što je to što želite da učinim? - u čudu je upitala Jane - Morat ćete mi reći što da radim. - Svaki dobar detektiv treba - rekao je gospodin Fleck - da tako kažemo, tri stvari sposobnost zapažanja, zaključivanja i zdrav razum. Morate stvari promatrati izbliza, morate moći zbrojiti dva i dva i koristiti svoj zdrav razum. Znate li Hoffove iz viđenja? - Samo iz viđenja. - Oni žive u susjednom stanu, na vašem katu, zar ne? - Da. Spavaća soba mladog gospodina Hoffa je pored moje. - Dobro. - uzvikne gospodin Fleck - Možete li čuti išta iz susjednog stana, bilo kakav razgovor? - Ne, samo prigušene zvukove. - Prozori gledaju prema rijeci i transporterima, zar ne? - Da, prozori spavaće sobe gospodina Hoffa i susjedne sobe. Njihov stanje isti kao i naš. 17

Gospodin Fleck skoči na noge i ode do velikog sefa. Otvori unutarnja vrata i izvadi mali metalni disk pa joj ga pruži. Jane se znatiželjno zagleda u njega. Na njemu nije bilo nikakvog natpisa osim “K- 19”. - To je - rekao je gospodin Fleck - jedino što vam od isprava mogu dati. Držite ga negdje skriveno pod odjećom i nikad ga nemojte pokazivati, osim u slučaju krajnje nužde. Ako ikada budete u opasnosti bilo koji policijski službenik će ga prepoznati i odmah će vam priskočiti u pomoć. - Ali - prosvjedovala je djevojka - ja i dalje ne znam što trebam učiniti. - Za sada vjerujem u vašu snalažljivost, da ćete pronaći načina da nam pomognete. Mi pazimo na kuću izvana. Carter će vas upoznati s ostalim operativcima. Jednom dnevno očekujem da me nazovete, a ne od kuće već s javnog telefona. Ovdje je moj broj. Recite: “ovdje gospođica Jones”, i ja ću znati tko ste. Mogu li vam slati poruke bez da pobudim sumnju? - Oh, da, sigurno. - Ako vas u bilo kojem trenutku moram nazvati telefonom ili ako bilo koji od drugih operativaca želi razgovarati s vama, lozinka će biti “želim razgovarati s gospođicom Jones”. - Nije li to uzbudljivo - tajna lozinka. - oduševljeno poviče Jane. - Ako biste mogli učiniti, bez da ugrozite osobnu sigurnost, volio bih da se upoznate s mladićem. - To će biti jednostavno. - rekla je Jane, prisjetivši se načina na koji je, dok je izlazila iz hotela, podigao čašu prema njoj. - Ako je moguće saznajete tko ga posjećuje i držite oči otvorene, pazite neće li dati kakve signale transporterima. Ako vam se ikada ukaže prilika da se dokopate neke od njegovih bilješki ili pošte, ne ustručavajte se otvoriti ih na pari i prepišite ih. - Moram li? - rekla je Jane - To se ne čini ispravnim ili poštenim. - Naravno da je ispravno. - strasno je povikao gospodin Fleck - Mislite o tome da su u pitanju životi naših vojnika. Vraška dovitljivost tih njemačkih špijuna mora biti osujećena pod svaku cijenu. Čini se kao da oni mogu otkriti svaki detalj naših planova. Prije samo dva dana jedan od naših transportera temeljito je pregledan, od pramca do krme. Dva sata kasnije dvadeset i šest stotina vojnika ukrcalo se na brod, na putu za Francusku. Slučajnost je to da je, dok su bili na putu, otkrivena tempirana bomba u spremištu za ugalj, bomba koja bi ih sve poslala u kraljevstvo nebesko. - Kako užasno! - Netko na brodu je izdajica. Netko je znao da će biti inspekcija. Netko je stavio tu bombu nakon obavljene inspekcije. To pokazuje samo kakav je neprijatelj protiv kojega se borimo. Jane je zadrhtala. Razmišljala je o jednom drugom transporteru, onom koji vozi njezinog brata u Francusku. - Nakon toga, sve se čini ispravnim. - rekla je jednostavno. - Da - rekao je gospodin Fleck - to je jedini učinkoviti način da se borimo protiv tih špijunskih vragova. Ne smijemo prisezati od ničega - čak ni ubojstva - da ostvarimo svoje ciljeve. - Znam to. - hitro je rekla Jane - Ja sama vidjela sam nešto što biste trebali znati.

Ukratko je opisala scenu kojoj je u ranim jutarnjim satima svjedočila s prozora svoje sobe, muškarca koji je slijedio mlađeg Hoffa, Hoff koji to otkriva i koji ga slijedi iza ugla te njegov povratak bez njega. - A ujutro - završila je - našli su tijelo čovjeka u sporednoj ulici. S metkom u srcu. Revolver mu je bio u ruci. Novine izvještavaju kako su policija i mrtvozornik uvjereni da je to bilo samoubojstvo. Ja sam vidjela lice gospodina Hoffa, kad se pojavio iza tog ugla. Bilo je posve izobličeno mržnjom, najstrašniji izraz koji sam ikada vidjela. Gotovo sam sigurna da je on ubio tog čovjeka. Sigurna sam da nije bilo samoubojstvo. - I ja sam siguran, također, da to nije bilo samoubojstvo. - ozbiljno je rekao Fleck Čovjek koji je tamo pronađen bio je jedan od mojih ljudi, K- 19, čovjek sa značkom upravo onakvom kakvu sam vama dao. On je slijedio Hoffove.

POGLAVLJE IV TRAG U KNJIZI

A SU PUTNICI PODZEMNE ŽELJEZNICE KOJI SU SJEDILI nasuprot Jane Strong, koja se vozila iz ureda gospodina Fleck, pogledali prema njoj - a većina je to učinila vidjeli bi samo vitku, zgodnu mladu djevojku, odjevenu u šik krojeni kostim, s krasnim pariškim šeširom nagnutim pod pravim kutom kako bi najbolje otkrio sjaj njezine crne, crne kose, koja je prema posljednjoj modi bila povučena prema naprijed, padajući preko ušiju. Izvana Jane se nije promijenila, ali unutar nje živci su joj bili napeti od pomisli na ogromnu i fascinantnu odgovornost koja joj je tako neočekivano bila povjerena. Um joj je, također, usplamsao patriotskim žarom, ali dopunjavajući taj novi osjećaj bio je i osjećaj strepnje, nematerijalni, nezaboravni osjećaj užasa koji se pojavljivao svaki put kad bi joj prsti dotakli mali metalni disk u torbici. Čovjek koji ga je jučer nosio, drugi K- 19, koji je slijedio te ljude u susjedstvu, sada je ležao mrtav, s metkom u srcu. Prijeti li i njoj, pitala se, slična opasnost? Je li i njezin život također u opasnosti? Je li to razlog zbog joj je gospodin Fleck ispričao sudbinu njezinog prethodnika - da je upozori kako su očajni ti ljudi koje je trebala nadmudriti? Ipak, dok je razmišljala o zadatku koji je pred njom, u njenom uzburkanom umu nije bilo osjećaja straha. Zapravo, osjećala se prilično oduševljenom pri pomisli na stvarnu opasnost u koju se upušta. Ono što ju je najviše zaokupljalo bilo je razmišljanje kako bi najbolje mogla pomoći gospodinu Flecku i njegovim ljudima. Prilika joj se ukazala brže nego što je očekivala. Sišla je s vlaka na stanici na 96. ulici, s namjerom da prošeta dvadesetak četvrti do svog doma, razmišljajući o poslu koji je ležao pred njom. Zamišljena, boreći se s gomilom koja je hodala niz Broadway, prvi put u svom životu nije marila za bogate haljine i ženske tričarije, koje su mamile s izloga. Odjednom prestrašeno zastane. Ravno ispred nje, hodajući u istom smjeru, nalazio se lik koji joj se učini neobično poznatim. Ona ubrza korak dok nije pristigla čovjeka pred sobom dovoljno da baci pogled prema profilu njegovog lica. Nervozno je zadržala dah. Bez ikakve sumnje to je sijeda brada starog Otta Hoffa, brada u Van Dyke stilu. Kamo to ide? Što je radio? Zastala je i pogledala iza sebe, proučavajući pločnik na obje strane ulice. Napola se nadala da će ugledati Cartera ili nekog od njegovih ljudi kako slijede svoj plijen, ali joj se nada pokazala uzaludnom. U ovom trenutku, osim nje i gospodina Hoffa, u ovoj četvrti nije bilo nikoga. Ako su ga Fleckovi ljudi slijedili, starac im je zasigurno izmakao. Što da radi? U njenom umu živo bljesnuše oproštajne riječi njenog šefa.

- Pazite na sve. - naredio joj je - Pamtite sve, prijavite sve. Ni jedan detalj nije nevažan. Ako vidite jednog od Hoffovih da napušta kuću, nemojte me samo izvijestiti da su starac ili mladić napustili kuću oko tri. To nije dovoljno. Trebam znati točno vrijeme. Je li to bilo šest minuta nakon tri ili jedanaest minuta poslije tri? Moram znati točan smjer u kojemu je otišao, je li bio sam, koliko je dugo bio odsutan, gdje je otišao, što je radio, s kime je razgovarao. Ovdje, u uredu primat ću vaša izvješća, kao i izvješća Cartera i desetke drugih izvješća, proučavati ih i uspoređivati. Stvari koje se same po sebi čine sitnim, nevažnim, bez vrijednosti, u kombinaciji s drugim naizgled nebitnim sitnicama, ponekad mogu predstavljati najvažniji dokaz. Kako bi objasnio što misli ispričao joj je o naizgled nevinoj poruci s radio stanice koju je čuo operator koji je prisluškivao, u vrijeme kada je Nijemcima još bilo dopušteno koristiti radio stanicu na Long Islandu, da šalju poruke u domovinu. Na prvi pogled, to je bila samo dojava o smrti u obitelji, sa samo nekoliko detalja. No malo kasnije, isti operater ulovi istu poruku koja je dolazila iz drugog dijela zemlje, s malo drugačijim detaljima, a još malo kasnije uslijedila je još jedna poruka istog teksta. Naposljetku, uspoređujući poruke, vlasti Sjedinjenih Američkih Država bile si u stanju proniknuti u kod poruke. Sjetivši se toga, Jane zaključi da je njena osobna dužnost slijediti starog Nijemca i zapamtiti sve što radi. Nekoliko četvrti hodala je iza njega, bez da je posumnjao da ga netko slijedi. Jednom je zastao da zapali cigaretu, a djevojka iza njega pretvarala se da promatra izlog. Opet je stao, ovaj put pred namirnicama izloženima u izlogu trgovine delikatesa. Jane je odmah zapamtila adresu, primjećujući, također, da je ime vlasnika iznad vrata, očito teutonsko. Napola je očekivala da će svoju lovinu vidjeti kako ulazi, ali on je otišao do sljedeće četvrti, gdje je ušao u knjižaru. Samo na trenutak oklijevajući što da učini, ona je hrabro pošla za njim u radnju. Osjećala je da mora ustanoviti što tamo radi. Kad je ušla, shvati kako je u stražnjem dijelu knjižnica za posudbu knjiga. Gospodin Hoff je otišao u stražnji dio i pregledao je knjige koje su ondje bile izložene. Bez oklijevanja približila se pultu. - Imate li “Noći u Limehouseu”? - upitala je službenicu, izgovarajući ime prve knjige koja joj je pala na um. Imala je primjerak te knjige kod kuće, ali to je izgleda bio jedini naslov kojeg se mogla sjetiti. - Imamo nekoliko primjeraka - odgovorila je djevojka - ali mislim da su svi vani. Pogledat ću. Dok je ona pregledavala police, Jane je nastavila razgovarati s njom, ispitujući je o raznim knjigama na policama, sve vrijeme krajičkom oka promatrajući starog Nijemca. Bio joj je okrenut leđima, pregledavajući razne knjige na policama, okrećući stranice, kao da ne može odlučiti što želi. Znatiželjna o tome kakav je njegov čitateljski ukus Jane je nastojala locirati svaku knjigu koju je izvadio sa svoga mjesta, s idejom da će kasnije pokušati otkriti njihove naslove. Na vlastito čuđenje otkri kako je vadio i pregledao uvijek treću knjigu na svakoj polici - treću od kraja. Nije joj izgledalo kao da provjerava nešto na stranicama već prije kao da ih pretražuje, kao da pokušava naći nešto u njima. Odjednom, dok je krišom promatrala iza njega, čula ga je kako je zadovoljno zagunđao i vidje ga kako vadi između listova knjige komadić papira, koji sakrije u šaci. Pomno ga promatrajući, Jane je vidjela kako je tu šaku gurnuo u džep hlača, a kad ju je izvadio bila je sigurna da je šaka prazna. Što je ta čudna predstava značila? Kakav je bio taj papirić koji se našao u knjizi? Zašto ga je sakrio u džepu? Uzela je knjigu i pretvarala se da okreće stranice, još uvijek ga pozorno promatrajući. Bilo joj je drago što je to učinila, jer se minutu kasnije stari Hoff naglo 21

okrenuo i oštro pogledao oko sebe. Očito odagnavši svoje sumnje, ugledavši samo nju i službenicu, opet se okrenuo prema policama. Jane ga ovaj put vidje kako je zavukao prste u džep prsluka, iz koga izvuče - bila je gotovo sigurna u to - mali papirić. Vidjela ga je kako vadi u drugom redu petu knjigu od kraja, brzo je otvara i ponovno zatvara, a zatim je vraća na svoje mjesto. Kad je to učinio on se okrene i krene prema izlazu iz radnje. - Zar danas niste našli ništa za čitati, gospodine Hoff? - pitala je službenica. - Ništ’ - odgovorio je - Vi imati samo romana, smeće, ništ’ vrijedno truda. Napetih živaca, Jane je čekala dok nije izašao iz radnje, a zatim žustro ode do mjesta gdje je on stajao. Iz drugog reda hitro je izvukla petu knjigu od kraja. Listajući stranice napokon je našla ono što je tražila - traku žutog, jeftinog papir - papira za koji je bila sigurna da ga je vidjela kako ga izvlači iz džepa. Žurno ga pregleda, očekujući da će naći neku poruku. Na njezinu žalost tamo je bila samo besmislena zbrka brojeva, ispisanih u tri stupca 2 331 76 6 3 49 519 3 2 3

534 12 9 540 327 20

56 644 30 12 390 2 97

Prva ideja bila joj je da gurne komadić papira u torbicu i ponovno krene u potragu za starim Hoffom, ali joj iznenada sine. To je bila kodirana poruka, naravno. Starac ju je ostavio za nekoga tko će doći i pronaći ju. Ako bude slijedila Hoffa, kako će otkriti za koga je poruka? Ne znajući što bi trebala učiniti, ona pod izlikom da mora napisati dopisnicu od službenice posudi olovku i žurno prepiše brojeve, nakon čega vrati poruku u knjigu, tamo gdje ju je pronašla. Neodlučno pogledavši uokolo, pitajući se može li vjerovati službenici, želeći da postoji neki način da dođe do gospodina Flecka i pita ga za savjet, ona primijeti kako se preko puta, u trgovini mješovitom robom, nalazi telefonska govornica. Mogla je nazvati od tamo, istovremeno držeći radnju na oku. Brzo je učinila upravo to, okrećući se čitavo vrijeme dok je telefonirala, da bude sigurna da na drugoj strani ulice nitko nije ušao u trgovinu. - Je li to gospodin Fleck? - pitala je - Ovdje gospođica Jones. - Tako brzo? - odvrati glas - Što se dogodilo? Što nije u redu? Jeste li se predomislili? - Uopće ne. - ogorčeno je odgovorila - Već sam nešto otkrila - kodiranu poruku. - Što ste rekli? Čak i preko telefonske žice mogla je osjetiti žudnju u tonu glasa gospodina Flecka i saznanje da je uspjela zažari joj obraze. - Naletjela sam na čovjeka - znate kojega... - Mlađeg? - prekine je on. - Ne, ujaka. - Da, da, nastavite. - nestrpljivo je povikao gospodin Fleck. - Nakon što sam sišla na 96. ulici slijedila sam ga po Broadwayu, sve do knjižnice i papirnice. Promatrala sam ga kako pregledava knjige i mislim da je u jednoj od njih našao komad papira s porukom. 22

- Dobro - povikao je gospodin Fleck - to je nešto novo. Nastavite. - A onda je stavio papirić u knjigu... - Jeste li primijetili koju knjigu? - Ne znam naslov. To je bila peta knjiga s kraja na drugom polici, pa sam uzela papir i prepisala ga. - Odlično. Kako poruka glasi? - To je samo niz brojeva. Nakon što sam je prepisala poruku sam stavila natrag, a sada sam u trgovini mješovitom robom, s druge strane ulice, gdje mogu promatrati hoće li tko doći po poruku. Što da sada učinim? - Možete li tamo ostati petnaestak minuta, bez da pobudite sumnju? - Naravno. Reći ću da čekam nekoga. - Dobro. Ja ću odmah stupiti u kontakt s Carterom. On će vam, kad stigne, reći što da učinite. Jane je nestrpljivo ostala sjediti tamo, s druge strane ulice budno motreći ulaz, odlučna da će zapamtiti detaljni opis svake osobe koja je ušla. S vremena na vrijeme potajno je proučavala dopisnicu na kojoj je zapisala tajanstvene brojeve. Izgledali su potpuno besmisleno. Sigurno bi svakome, čak i gospodinu Flecku bilo nemoguće dešifrirati ovu poruku u brojevima. Bilo bi nemoguće, osim ako osoba ne bi imala ključ. Brojke bi mogle značiti bilo što. Smatrala je da bi njeno otkriće moglo biti od velike važnosti, jer ipak gospodin Fleck se činio vrlo uzbuđenim zbog toga. Primijeti Cartera koji je dolazio u taksiju. Još dvojica muškaraca su bili s njim. Njezin prvi poriv bio da izađe na ulicu i dade mu znak, ali je čekala, pitajući se što bi trebala učiniti. Bilo joj je drago što nije bila brzopleta, jer trenutak kasnije Carter uđe sam, očito izašavši iz automobila negdje iza ugla. Očekivala je da će joj odmah prići, ali to nije bio Carterov stil. Otišao je do šanka i naručio piće, a oči su mu cijelo vrijeme proučavale okolinu. Naposljetku se pretvarao kao da ju je tek primijetio kako sjedi ondje. Nekome tko ih je sa strane mogao promatrati to je moglo izgledati kao susret poznanika. - Dobro jutro, gospođice Jones. - rekao je prilično ljubazno, pružajući ruku - Sretan sam što sam vas sreo, jer mi je kćer dala poruku za vas. Malo je naglasio riječ “kćer” i Jane shvati da se to odnosilo na “gospodina Flecka”. - Doista - odgovori ona - kakvu? - Ona želi da odmah odete u stari dio grada i nađete se s njom u sobi 708 - znate zgradu. - Hoćete li i vi doći? - Ne odmah. Imam neke poslove za obaviti u susjedstvu. Moram kupiti knjigu za rođendanski poklon. Tu je negdje knjižnica i papirnica, zar ne? - Tamo preko puta. - rekla je Jane, sa zanimanjem se udubljujući u ulogu - Prije samo nekoliko minuta bila sam tamo, tražeći neku dobru knjigu. Naći ćete je na drugom polici peta knjiga s kraja, na sjevernoj strani trgovine. - Zapamtit ću - rekao je Carter, ponavljajući: - peta knjiga na drugoj polici. - Tako je. - rekla je Jane, dok su zajedno napuštali dućan mješovitom robom. - Na koju stranu je starac otišao? - upitao je Carter. - Dolje niz Broadway - prema kući. - odgovori ona - Htjela sam ga slijediti, ali činilo se važnijim ostati ovdje i paziti da vidim hoće li tko doći po poruku koju je ostavio u knjizi. 23

- Dobro ste učinili, a šef je na smrt zaprepašten. Odmah vas želi vidjeti. Imate kopiju poruke, zar ne? - Da, hoćete li je vidjeti? - Ne, ali on želi. Dok ste bili ovdje, je li tko ušao u radnju? - Nitko, odnosno nitko osim par djevojaka. - Kako su izgledale? Opišite ih. - Pa - Jane se obeshrabri - zapravo nisam obraćala pažnju. Nisam gledala djevojke. Promatrala sam da vidim neće li neki muškarac ući u radnju. Carter odmahne glavom. - Trebali ste paziti i na njih. Nikada ne znate koga će Nijemci uposliti. Imaju i špijunke - vrlo lukave. - Nikada nisam razmišljala da koriste i djevojke. - prosvjedovala je Jane. - Hm - obrecne se Carter - ne koristimo li mi vas? Nije li jedna od naših najboljih operativki u ovom trenutku odjevena kao dadilja, gurajući kolica s bebom po Riverside Driveu? Pa, nema pomoći. Bolje odmah odjurite u stari dio grada, do šefa. - Krenut ću brzom metro linijom. - rekla je Jane, osjećajući se pomalo pokunjeno zbog njegovog sugeriranja da je krivo postupila. Dvadeset i pet minuta kasnije ponovno je bila u uredu gospodina Flecka. Drhteći od uzbuđenja u detalje mu je prepričavala kako je slijedila starog Hoffa i o njegovom čudnom ponašanju u knjižari. - A ovdje je - rekla je, pokazujući dopisnicu - točan prijepis šifrirane poruke koju je tamo ostavio. Ja sam prepirala svaki broj, u stupcima, baš kako su bili napisani. Ipak, ne mislim da ćete ovo moći uhvatiti ni za glavu ni za rep. Znam da ja ne mogu. - Nemojte biti previše sigurni u to. - nasmiješi se šef Fleck, uzimajući dopisnicu Kada se naviknete na kodove, većina ih se može identificirati na prvi pogled - ili barem možete reći o kakvom kodu je riječ. To je jedina stvar kod Nijemaca zbog čega je rad njihovih špijuna ponekad nespretan. Tako su metodični da sve zapisuju. Zato su sve najvažnije stvari koje znam upravo ovdje. - kucnuo se po glavi - Svako malo provale i pretresu mi sobu, ali nikada ne pronađu ništa vrijedno. Sada, ovaj kod - pažljivo je proučavao dopisnicu - čini se da je od one vrste koju naši prijatelji iz Wilhelmstrasse rado koristite. To je očigledno knjiški kod. - Knjiški kod. - Jane zbunjeno ponovi - Ne razumijem. - To je vrlo jednostavno, dvije osobe koje žele tajno komunicirati imaju istu knjigu za koju se dogovorile da će je koristiti. Napisu svoje poruke, a zatim pronađu u knjizi riječi poruke, utvrđujući riječi prema stranici, retku i riječi. To je ono što tri stupca znače. Naš jedini problem je otkriti koju to knjigu obje strane imaju. Cesto koriste Bibliju ili rječnik ili... Naglo je stao i proučavao stupce brojki. - Ovaj kod - nastavio je - očigledno je iz knjige koja ima najmanje 544 stranica. Stranica ima barem 76 redova - to je srednji stupac - tako da knjiga mora biti tiskana vrlo sitnim slovima. - Što mislite, o kojoj je knjizi riječ? - zainteresirano je upitala Jane. Sad joj je bilo drago da je poslušala Cartera. Bila je sigurna da će joj se sviđati biti u službi. Sve je bilo tako zanimljivo, učila je tako fascinantne stvari. 24

- Ako je moja teorija točna ti brojevi ukazuju na to da je korišten almanah. To je knjiga koju je Wilhelmstrasse koristio u šifriranoj radio poruci njemačkom veleposlaniku naređujući da upozore Amerikance da ne plove na Lusitaniji. U veleposlanstvu su se sami izdali kad su otišli kupiti primjerak tog almanaha. Pogledajmo radi li naša teorija. Uzimajući jedan almanah koji mu je ležao na stolu poče okretati stranice označene u prvom stupcu brojeva, provjeravajući redove označene u drugoj koloni i zaokružujući riječi označene u trećem stupcu brojeva. - Da vidimo - stranica 534 - peti red - druga riječ - to je (osam) A sada - stranica 331 - to je kronologija rata u zborniku, tako da mislim da smo na pravom tragu - pedeset i četvrti red - šesta riječ - (transport). - Nije li to divno! - zavapi Jane. - Prokleti bili. - planuo je - Znam da smo na pravom putu. Transporteri s našim vojnicima tek jutros su uplovili, a njemački špijuni već šire vijesti, nadajući se da će ih razotkriti jednoj od njihovih strašnih U podmornica. Brzo je prošao kroz ostatak šifre, upisujući: OSAM - TRANSPORT - OTPLOVIO - ČETVRTAK - 15.00 - PJEŠAŠTVO - PET RAZARAČA. Kad je Fleck završio s porukom lice mu je bilo gotovo crno od bijesa. - Prokleti bili. - povika opet - Usprkos svemu što činimo oni uspijevaju pratiti sva naša vojna kretanja. Njihove informacije, kad god ih uspijemo presresti, uvijek su točne. Da je po mome dok rat ne završi dao bih zatvoriti svakog Nijemca u zemlji, a dao bih strijeljati mnogo od onih koje zatvorimo. Dok cijela zemlja ne shvati da živimo u gnijezdu punom špijuna - da su njemački špijuni svuda oko nas, u svakom grad, u svakoj tvornici, u svakoj regimenti, na svakom brodu, posvuda, vrata tik do nas - ova zemlja nikada neće moći dobiti rat. - Što 97 na kraju znači? - plaho upita Jane, pomalo uplašena njegovim ispadom, ali više nego ikad shvaćajući ogromnu važnost njegova rada - i njezinog. - Oh, to je ništa. Vjerojatno broj starog Hoffa. Većina špijuna su poznati samo po brojevima. - Da, naravno. - rekla je Jane, porumenjevši kad se sjetila da je i sama sada bila “K19”. Je li i ona špijun? Je li gospodin Fleck šef špijuna? Uvijek je smatrala špijune osobama vrijednim prezira, a ipak zasigurno je posao kojim su se oboje bavili bio od vitalnog značaja za američki vojni uspjeh - patriotska, važna dužnost prema svojoj zemlji. - Pretpostavljam - rekla je zamišljeno, ne želeći o tome razmišljati - da su ovi dokazi dovoljni da odmah uhitite starog gospodina Hoffa. - Možete se kladiti da jesu - odlučno je rekao Fleck - ali to je posljednja stvar koju sada namjeravam učiniti. On je samo jedna karika u velikom lancu koji se proteže od naših bojnih brodova i transportera ovdje na Sjevernoj rijeci, sve do samog srca Berlina. Moramo pronaći oba kraja lanca, prije nego što počnemo razbijati karike. Moramo pronaći tko je to u ovoj zemlji tko ih snabdijeva novcem za obavljanje njihovih zlodjela, od koga su dobili naredbe, kako krijumčare informacije. Ponajviše od svega, moramo pronaći gdje je kraj lanca u našoj vlastitoj mornarici. Ti izdajnici su nitkovi crnih srca kojih bih se najviše želio dokopati. Oni su ti koje moramo naći.

- Da, doista. - složi se Jane, iznenada se prisjećajući pomorskog poručnika kojeg je vidjela u Ritzu kako vrlo povjerljivo razgovara s nećakom starog Otta Hoffa. Je li, pitala se, on jedna od karika u tom strašnom lancu? Je li on bio kraj - američki kraj lanca? - Sada smo sigurni u vezi starca. - rekao je Fleck, ustajući se kao da time pokazuje da je razgovor završio - Sljedeće što moramo je uhvatiti mladića. U ovome nema ničega što bi njega impliciralo. To je vaš posao. Saznajte o njemu sve što možete. Upoznajte se s njim, ako je moguće. To je jedna od najslabijih točaka njemačkih špijuna. Ne mogu si pomoći hvalisati se pred ženama. Pokušajte upoznati tog Freda Hoffa. To je najvažnije. - Potrudit ću se da to bude više od pokušaja. - poletno je rekla Jane - Odmah ću se upoznati s njim. Natjerat ću ga da razgovara sa mnom.

POGLAVLJE V NA TRAGU

IJETKI LJUDI, čak ni njihovi vlastiti očevi, ne znaju koliko je silno neiskusna prosječna dobro odgojena djevojka, koja je tek izašla iz adolescentskih godina, kad je riječ o poslovima velikog tajanstvenog svijeta oko nje. Mladići, u svojim najranijim godinama, proživljavaju iznova povijest svojih predaka i bježeći od dadilja postaju avanturisti. S deset on je pirat, s dvanaest pljačkaš vlaka, u četrnaestoj postaje pilot, zapravo proživljavajući svoje misli i proživljavajući život svog trenutnog junaka, učeći kako je svijet oko njega pun avantura, spreman boriti se za svoje ideje i za svoju nagradu izboriti se čak i fizičkom silom. Dobro odgojene djevojke rijetko imaju priliku za tako obrazovna iskustva. Odabiru prijatelje umjesto njih, nježna neobrazovana stvorenja poput njih samih. Samo rijetke nauče nešto o praktičnoj strani života. Dječak je oduševljen idejom da je najgrublji dječak u susjedstvu. Ambicije djevojka su poznavati ostale djevojke koje su “još bolje” nego što je ona sama. Prosječna djevojka postaje ženom zatvorenih očiju, ne znajući ništa o životu, poslovanju, politici, ne znajući ništa korisno ili praktično, više znajući o romantici i povijesti nego o svakodnevnim činjenicama. Da je šef Fleck doista shvaćao koliko je Jane Strong zapravo neiskusna, pitanje je bi li se usudio povjeriti joj tako važnu misiju kao što je učinio. Sama Jane, kad je otišla iz ureda, uzbuđena njegovim izjavama o podmuklom djelovanju njemačkih špijuna i nadahnuta vlastitim patriotizmom, osjećala se oduševljeno sposobnom slijediti njegove upute. Dok je on o tome govorio, sve se činilo vrlo jednostavnim. Sve što je trebala učiniti bilo je upoznati se s mladićem iz susjednog stana. Ipak, što ju je metro dalje odnosio od ureda gospodina Flecka, nakon njenog drugog posjeta toga jutra, to joj je srce više klonulo, a um joj se punio raznim strahovima. U velikom gradu, u stambenoj zgradi, nešto što se nalazi vrata do ista je stvar kao i da je kilometrima daleko. Naprezala je um, pokušavajući se sjetiti nekih poznanika koji bi znati Hoffove, ali nije se mogla sjetiti nikoga. Razmotrila je sve moguće načine upoznavanja, ali ni jedan se nije činio prikladnim. Nikad u životu nije razgovarala s muškarcem bez da su je prvo upoznali s njim - osim, naravno, Cartera i gospodina Flecka, a ti su ljudi, sama je sebi rekla, bili vladini dužnosnici, poput policajaca, samo na ljepši način. U svakom slučaju, ona ih je znala samo poslovno, a ne društveno. Ako je namjeravala saznati nešto više o Hoffovima - o mladom gospodinu Hoff - osjećala je da je potrebno da ih društveno upozna.

Morala je smisliti kako da na pravi način upozna Frederica Hoffa, ali kako? Razmišljala je o prozirnim trikovima poput ispuštanja maramice ili torbice ako se desi da se nađe s njim sama u liftu, ali je taj plan odbacila kao neprikladan. “Dobre” djevojke nisu činile takve stvari, a iako je pokušavala uloviti svog susjeda u zamku ni na trenutak nije željela odati dojam da pripada ikakvoj drugoj vrsti. Užasno joj je smetala ideja da bi mogla odati takav dojam. Koga briga što njemački špijun misli o njoj, osobito ubojica? Ipak, prepirala se sa samom sobom, ako prvi dojam bude dobar, vjerojatnije je da će steći njegovo povjerenje, a znala je da će to oduševiti gospodina Flecka. Pitala se je li Frederic Hoff doista špijun? Lice joj porumeni prisjećajući se kako ga je zadnji put vidjela, kako galantno i s divljenjem podiže šalicu za njom, dok je izlazila iz Ritza, ne nadmeno ili drsko već tako suptilno da je bila sigurna da ga nitko osim nje nije vidio. Činilo se nemogućim razmišljati o takvom muškarcu kao o ubojici. Dok je ulazila u stambenu zgradu još uvijek se sama sa sobom prepirala u vezi njega. Intuicija joj je govorila da je Frederic Hoff gospodin, a kako bi gospodin mogao biti ono što je gospodin Fleck smatrao da jeste? Kad su se vrata zatvorila za njom ona ispusti kratki uzbuđeni uzdah, ugledavši lik u uniformi koji je stajao uz interfon. Odmah ga je prepoznala. Bio je to onaj mornarički poručnik iz Ritza. Čula ga je kako u zvučnik govori služavki: - Recite gospodinu Hoffu, mladom gospodinu Hoffu, da je poručnik Kramer ovdje. Ja ću ga pričekati dolje na stepenicama. U umu joj naglo bljesne ideja što joj je činiti. Vidjela je predobru priliku da je ne bi iskoristila. Požurila je do mjesta gdje je poručnik stajao, uz osmijeh ispruživši ruku, kao da ga prepoznaje - lažno, ali dobro odglumljeno. - Dakle, poručniče Kramer - povikala je - kako krasno. Jeste li stvarno napokon odlučili održati obećanje i doći u posjeti Strongovima? Jedva je uspjela obuzdati smijeh dok je promatrala nelagodu mladog časnika, koji se uzaludno nastojao prisjetiti gdje ju je to upoznao. Ona se pouzdavala u činjenicu da ljudi u mornarici na društvenim funkcijama sreću toliko djevojaka da im je nemoguće zapamtiti sve koje su upoznali. - Stvarno, gospođice... - promuca on, boreći se pronaći neko prikladno objašnjenje. - Nemojte mi reći - upozorila je prijekorno - da niste došli posjetiti Jane Strong, nakon svih onih lijepih stvari koje ste mi neki dan rekli, dok smo pili čaj na vašem brodu. Nadala se da neće inzistirati da ide u pojedinosti toga o kojem se brodu radilo. Srećom, bila je na nekoliko ratnih plovila, tako da je mogla pronaći rupu u zakonu ako bude inzistirao na detaljima. - Doista, gospođice Strong. - rekao je Kramer, galantno se pretvarajući kao da se sjeća - Oduševljen sam što vas ponovno vidim. Namjeravam vas posjetiti već duže vremena, ali morate shvatiti koliko smo u današnje vrijeme zauzeti. U stvari, posao je ono što me danas dovodi ovamo. Navratio sam do gospodina Hoffa, koji živi ovdje, da ga odvedem na ručak, kako bi raspravili neka važna pitanja. Na ove posljednje riječi Janeino srce zaigra. Kakva su to važna pitanja koje bi mornarički poručnik morao raspravljati s Nijemcem, s nećakom čovjeka čije su tajne, šifrirane poruke upravo čitali? Odlučna ne propustiti priliku koju si je stvorila, ona prikrije svoje prave misli i na licu joj se ukaže iskreno razočaranje. - Kako užasno od vas - nastavila je - a upravo sam namjeravala inzistirati na tome da ostanete i ručate s nama.

On je upravo prosvjedovao da to ne dolazi u obzir kada se lift zaustavio dovozeći njezinu majku, koju Jane odmah uključi kao saveznika, osjećajući se sigurnom da će, s obzirom koliko je ljudi poznavala njezina kćer, biti savršeno dobra da nastavi s prevarom. - Oh, mama - zavapila je - sjećaš se poručnika Kramera, zar ne? Upravo sam ga pozvala da ostane i ruča s nama. Pomozi mi da ga uvjerim. - Naravno da se sjećam gospodina Kramera. - srdačno je lagala majka, posve nesvjesna dvoličnosti svoje kćeri - Molim vas ostanite, gospodin Kramer i ručajte s Jane. Naručila sam ručak za četiri osobe, očekujući da ću biti kod kuće, a sada moram ići, ali tvoja teta je tu da vam bude pratnja. Sluge ne vole kad pripreme jelo koje nema tko jesti, a da ne govorimo kako to srdi gospodina Hoovera. To je doista vaša dužnost - vaša domoljubna dužnost - ostati i spriječiti da hrana propadne. - Ja sam upravo pokušavao objasniti vašoj kćerki da sam došao povesti gospodina Hoffa na ručak. Evo i njega. Gospođa Strong skrene pogled i primijeti visoki lik koji se približavao pažljivo ih promatrajući i očito zadovoljan onime što vidi. Kad joj predstaviše gospodina Hoffa ona se požuri uključiti ga u poziv na ručak. - Smilujte se sirotoj djevojci koja je osuđena ručati sama, zato što je njezini roditelji zanemaruju. - pozva ga Jane - Stvarno, morate doći, obojica. U ova ratna vremena tako je teško naći ugodno društvo za razgovor, tako da vas nemam namjeru pustiti da pobjegnete. - Ja sam u Kramerovim rukama - galantno je rekao Frederic Hoff - ali ako me misli odvesti u neki bijedni hotel, umjesto da prihvati ovakav šarmantan poziv, moje mišljenje o njemu kao domaćinu bit će upropašteno. - Ali - borio se Kramer, shvativši da se ovdje zasigurno radi o zamjeni identiteta, siguran da nikada ranije nije sreo ni Jane ni njenu majku - imamo neki poslovni razgovor koji moramo obaviti. - Poslovi uvijek mogu sačekati kad je u pitanju zadovoljstvo krasne dame. - rekao je Hoff - Zar je ratna nemilosrdnost mornaričke ljude lišila galantnosti? Glumeći kao da se predaje, zapravo uopće ne zazirući da se upusti u cijelu ovu stvar, poručnik Kramer dopusti Jane da ih podvede do stana obitelji Strong. Uskoro, kako je to kod mladih i dobro raspoloženih osoba, njih troje su veselo razgovarali o vremenu, ratu, kazalištu i svakojakim stvarima. Jane si nije mogla pomoći da usred razgovora ne primijeti kako Hoff sjedi na stolici kraj prozora, gdje je budnim okom motrio brodove koji su s tog mjesta bili vidljivi. Čak i dok su ručali za stolom jednom je ustao i otišao do prozora da baci pogled, s nekim nespretnim izgovorom o prelijepom prizoru. Odlučna iskoristiti priliku, Jane je nastojala skrenuti razgovor na ono što ju je zanimalo. - Vi ste Amerikanac - rekla je okrećući se Hoffu - zar ne? Iznenađena sam da niste u uniformi. - Čovjek ne mora biti u uniformi da služi svoju vladu. - odgovorio je. - Možda činim nešto važnije. - Ali vi si Amerikanac, zar ne? - gotovo drsko je ustrajala, potaknuta svojom željom da što više sazna o njemu. - Rođen sam u Cincinnatiju. - odgovorio je, oklijevajući. 29

Nije mogla da ne primijetiti kako je diplomatski zaobišao oba njezina pitanja. U mislima je točno bilježila njegove riječi, namjeravajući ih doslovno ponoviti svom šefu. - Dakle radite neki posao za vladu? Napeto je čekala njegov odgovor. Sigurno nije mogao naći načina izbjeći tako izravno pitanje. - Svaki čovjek koji vjeruje u vlastitu zemlju - odgovorio je, dosta skromno, ali s neobičnom rezerviranošću koja ju je zbunjivala - u ovakvim vremenima radi što može. Nije bila zadovoljna. Ako je rođen u Americi, ako je stvarno u srcu Amerikanac, njegovi odgovori bi bili uvjerljivi, ali njegovo ime je bilo Hoff. Njegov ujak je Amerikanac njemačkog porijekla, potvrđeni špijun ili barem glasnik za špijune. Da je njezin gost Prusku i dalje smatrao svojom domovinom njegovi bi odgovori jednako dobro odgovarali. - Vi ste jednako provokativno tajnoviti kao i ovi mornarički ljudi. - naruga mu se Kad pokušam saznati gdje su stacionirani moji prijatelji u mornarici nitko mi neće ništa reći, nije li tako, gospodine Kramer? - Reći ću vam gdje su svi. - rekao je poručnik Kramer - Svako pismo koje u zadnje vrijeme primim iz inozemstva, od momaka koji su u službi, ima istu adresu - “luka više ne postoji”. - Stvarno mislim da je vlada previše stroga u vezi toga. - nastavi ona - Moj jedini brat je ondje, bori se. Znamo samo to da je “negdje u Francuskoj”. Rat je težak za sve nas. - Ipak - trezveno je rekao Hoff - što su naše teškoće ovdje, u odnosu na ono što proživljavaju ljudi koji tamo pate, u Francuskoj, u Belgiji, u Njemačkoj, čak i u neutralnim zemljama. Oni tamo znaju, znaju već tri godine, veće strahote nego što ih mi možemo i zamisliti. Što je više razgovarala s njim, Jane je bila sve zbunjenija. Činilo se da govori iskreno i osjećajno. Intuicija joj je govorila da je častan čovjek, čovjek s visokim idealima, a ipak u svemu što je govorio bilo je rezerve, oklijevanja, opreza, kao da važe svaku riječ prije nego što je izgovori. Napeto je slušala, nadajući se da će uloviti neku intonaciju, neki čudni raspored riječi koji bi mogao ukazati na njemački izgovor, ali njegov engleski je bio savršen - nije govorio američki engleski niti britanski već je govorio kao svjetski putnik. Izgovarala je pitanje za pitanjem, u nadi da će ga uloviti u zamku, ali vješto je izbjegavao sve njezine pokušaje. Ona napokon odluči iskušati izravniju taktiku. - Vaše ime zvuči njemački. Njemačko je, zar ne? - pitala je. - Rekao sam vam da sam rođen u Cincinnatiju. - odgovorio je, smijući se - Neki ljudi tvrde da je to njemačka provincija. - Ali bili ste u Njemačkoj, zar ne? - Zašto pitate? - Pitala sam se, jeste li živjeli u toj zemlji? - Nisam mogao biti tamo, bez da tamo živim, zar ne? Kramer joj priskoči u pomoć. - Naravno da je živio tamo. Gospodin Hoff i ja obojica smo pohađali njemačko sveučilište. To je ono što nas je u početku povezalo - stvorilo dodirnu točku. - Pohađali ste isto sveučilište? - upitala je Jane. Osjećala je da se konačno našla u poziciji da sazna nešto vrijedno. - Ne - rekao je Kramer - na žalost, to nije bilo isto sveučilište. 30

Zadržala je dah i pocrvenila, osjećajući se krivom. Ako je gospodin Kramer pohađao njemačko sveučilište onda nije mogao diplomirati na Annapolisu. Mora da je tek nedavno ušao u američku mornaricu. Znala je da su od početka rata primani i civili. Upravo je shvatila da mu je, ako je to bio slučaj, budući da posjetite brodovima više nisu bile dozvoljene, moralo biti jasno da bi mu bilo nemoguće upoznali je na nekom događanju na ratnom brodu. Sigurno je čitavo vrijeme znao da ga nikada ranije nije upoznala. Morao je također biti svjestan, da ga njezina majka nije znala. Osjećala je da je ušla u opasne vode i strah da bi mogla pogriješiti spriječi je da postavlja daljnja pitanja. Neka nejasna uzbuna stade signalizirati u njoj. Ako je otkrio njenu smicalicu kad je prvi put razgovarala s njim, zašto to nije priznao? Koji je razlog imao što je prihvatio njezin poziv i poveo sa sobom svog njemačkog prijatelja, gospodina Hoffa? Zvonjava telefona stvori dobrodošao prekid. Sluškinja je pozove na telefon pa se ispričala od stola, odlazeći do telefona u predvorju. - Halo, je li to, gospođica Strong? Bilo je to Carterov glas, ali tjeskoba u tom glasu govorila je da je pod velikim pritiskom. - Da, Jane Strong pri telefonu. - odgovori ona. - Znate li tko sam? - Naravno. Prepoznajem vaš glas. To je gospodin C... Upozoravajuće “ššš” u telefonu prekine je prije nego što je izrekla ime i s osjećajem krivnje ona se okrene i pogledala preko ramena, osjećajući olakšanje kad je vidjela onu dvojicu kako i dalje razgovaraju za stolom, očito ne obraćajući pažnju na nju. - Razumijem. - brzo je odgovorila - Što je bilo? - Znate onu knjigu koju sam rekao da ću kupiti? - Da, da! - Ona ne postoji. - Što to znači? Knjiga je nestala! - Knjiga je i dalje tamo, ali to nije knjiga koju želim. - Jeste li sigurni - pitala je - da ste pogledali pravu knjigu? - Pogledao sam onu o kojoj ste mi pričali. - Jeste li sigurni - peta knjiga na drugoj polici. Začula je pokrete iza sebe i hitro se okrenuvši ugleda Frederica Hoffa kako stoji iza nje, sa šeširom i štapom u ruci. Uspaničena, ona naglo spusti slušalicu. Je li stajao ovdje i slušao? Koliko je čuo? Znat će, naravno, što “peta knjiga na drugoj polici” znači. Je li zbog svog nemara izdala činjenicu da su on i njegov ujak pod prismotrom? Zabrinuto je proučavala njegovo lice istražujući o čemu misli. Stajao je smiješeći joj se no njenom uznemirenom umu činilo se da je u njegovu osmijehu bilo nečega zajedljivog, prkosnog, izazivačkog. - Ne mogu vam opisati, gospođice Strong, koliko sam uživao u vašem gostoprimstvu. Vrijeme je proteklo u takvoj zabavi da nisam imao pojma da je tako kasno. Ispričat ćete me ako odmah krenem. Imam neke važne poslovne koji zahtijevaju moju hitnu pozornost. - Nadam se da ćete ponovno doći - uspjela je promucati - vi, također, gospodine Kramer.

Blijeda i prestravljena ona ih otprati, ne obazirući se na telefon koji je bijesno zvonio. Kad su se vrata za njima zatvorila, ona se blijeda i onemoćala sruši na stolac, ali ne usuđujući se ponovno krenuti do telefona sve dok nije bila sigurna da je više ne mogu čuti. Kakav je to “hitni posao” bio da su morali otići tako iznenada? Bila je više nego prestravljena da se neoprezno izdala korištenjem izraza “peta knjiga na drugoj polici”. Što bi drugo moglo biti? Zašto bi je inače napustili tako naglo? Skupivši svu snagu i hrabrost ona ponovno ode do telefona. - Halo, halo, jeste li to vi, gospođice Strong? Linija se prekinula - nestrpljivo je govorio Carterov glas. - Halo, gospodine Carter - reče ona - ovdje Jane Strong. Gdje vas mogu odmah vidjeti? Jako je važno. - Za deset minuta sjedit ću na klupi pored Drivea, dvije četvrti sjeverno od vaše kuće. - Vidimo se tamo. - brzo je odgovorila, osjećajući olakšanje. Situacija je postajala suviše komplicirana, osjetila je, da bi se s njom mogla sama nositi. Carter će znati što treba učiniti. Ako su Hoff i Kramer od nje saznali da prate starog Hoffa, što prije o tome izvijesti iskusnijeg operativaca, to bolje. - Nemojte mi se obratiti kad me ugledate kako sjedim na klupi. - upozorio je Carter Samo sjednite pokraj mene i pričekajte dok ne budete sigurni da nas nitko ne gleda. Ja ću vam reći kad bude sigurno. - Razumijem. - odgovorila je. - Zbogom. Dok je žurila da stavi šešir i obuče kaput obuze je osjećaj koji je bio gotovo nalik gađenju. Prije dva dana svijet joj se činio kao bezbrižno, ugodno, čak ponekad i dosadno mjesto. Sada je drhtala od straha vidjevši ga bez njegovih maski i po prvi put vidjevši ga u svoj svojoj grozoti, kao mjesto ubojstava i špijunaže i tajnih spletki. Ljudi oko nje više nisu bili više ili manje zanimljive lutke na svjetskoj pozornici. Bili su životno stvarni, spletkareći i planirajući osujetiti i nadvladati jedan drugoga. Gotovo je željela da njezin san nije prekinut i da se nije probudila u ovoj stvarnosti. Gotovo je bila u iskušenju da napusti svoju tek otkrivenu službu. Zatim je iznova obuze osjećaj patriotskog žara. Razmišljala je o svom bratu koji se bori negdje u rovovima. Zamislila je ostale hrabre vojnike, na velikim brodovima na Hudsonu. Sjetila se zlih planova koji su im slali smrtonosne bombe, priželjkujući im svima stravični kraj, oslabljujući savezničke položaje. Sjetila se, također, neljudskih djela U podmornica, koje po vraškim poslovima love svoj plijen uz pomoć lukavih špijuna, ljudi koji su upravo ovdje u New Yorku, vjerojatno ljudi koji žive u stanovima u susjedstvu. Dok je napuštala kuću njene lijepe usne odlučno se stisnuše i ona brzo krene prema sjeveru. Neka bude što god će biti, ona će ustrajati. Njena zemlja ju je trebala i to je bilo dovoljno.

POGLAVLJE VI NESTALA PORUKA

AKON ŠTO JE JANE U dućanu mješovitom robom napustila Cartera, on nije odmah otišao u knjižaru na suprotnoj strani ulice. Njegov detektivski stil nije bio takav. On se ležerno prošetao iza ugla, dovoljno dugo da dade neke upute dvojici pomoćnika koji su tamo čekali i onda, prešavši na drugu stranu ulice, zastade ispred izloga s knjigama, kao da mu je tamo nešto privuklo pozornost. Sve to vrijeme njegovo oštro oko motrilo je svaku osobu koja je izgledala kao da bi mogla, na bilo koji način, biti povezana sa starim Hoffom. Uvjerivši se da će njegov ulazak proći nezapaženo ležerno je ušetao i počeo pregledati naslove za posuđivanje u knjižničnom odijelu. Usamljena zaposlenica u radnji - mlada žena - isprva mu je davala neke prijedloge, ali kad nisu naišli na interes ona se vrati poslu oko računa. Čim joj je pažnja bila zaokupljena drugim poslovima Carter ode do kraja police koju je spomenula gospođica Strong i izvadi petu knjigu. Na svoje čuđenje otkri da među listova nema ničega. I knjige na istoj polici, a na suprotnoj strani, bile su prazne. Iskušao je policu iznad i ispod. Možda je gospođica Strong pogrešno zapamtila gdje se knjiga nalazi. Pregledao je i knjige na drugom kraju. Nije bilo ničega. Sjetio se da je rekla da nitko osim dvije djevojke nije ušao u radnju, od trenutka kad je otkrila i prepisala šifru, do trenutka njegovog dolaska. Ako neka od tih djevojaka nije uzela poruku, postojalo je samo jedno drugo objašnjenje - službenica u knjižari mora da ju je uklonila i negdje sakrila. - Koja od ratnih knjiga mislite da je najbolja? - upitao je s ciljem da započne razgovor. - Ima ih mnogo, teško je reći, gospodine. - odgovorila je mlada žena. Nešto u njezinom glasu natjera ga da je oštro pogleda. Njezin naglasak je svakako bio engleski ili možda kanadski. S nekoliko lukavih pitanja izvukao je iz nje informaciju da je došla iz Liverpoola te da ima tri brata u britanskoj vojsci. Carter je zaključio da je apsurdno sumnjičiti je da je u dosluhu s njemačkim agentima. Postojala je samo jedna stvar koja se mogla dogoditi. Netko drugi - netko koga gospođica Strong nije primijetila uzeo je šifriranu poruku. Odmah joj je telefonirao da se nađe s njim. Bilo mu je drago da je to učinio, jer ga je njena očita uznemirenost, kad je odgovorila na telefon, zainteresirala i zbunila. Zaustavljajući se samo toliko dugo da izvijesti šefa Flecka, on požuri na sastanak, na koji je došao prvi. Izabrao je samotnu klupu, na samom kraju zida šetnice i sjeo, naizgled

bezbrižno promatrajući rijeku. Sljedeći njegove naputke Jane, kad je stigla, nonšalantno sjede na istu klupu, ali ne obraćajući pozornost na njega, pretvarajući se da čita pismo. Naposljetku Carter se ustane i lijeno protegne, kao da će otići no okrećući se prema Driveu, njegove pronicljive oči promatrale su prolaznike. Očito zadovoljan, on naglo sjedne nazad i okrene se djevojci pored sebe. - U redu, K- 19 - rekao je - sad je sigurno. Sada možemo razgovarati. - Imam vam puno toga za ispričati. - zavapi Jane. - Prvo - rekao je Carter - gdje ste stavili šifriranu poruku kada ste je vratiti nazad? - Što! - poviče djevojka, a lice joj problijedi - Zar nije bila tamo? Niste je pronašli? Carter odmahne glavom. - Mora biti tamo. - bila je uporna - Jeste li sigurni da ste pogledali u pravu knjigu petu knjigu s kraja, na drugoj polici na onoj strani knjižnice koja gleda prema gradu? - Nije tamo. Pregledao sam ondje sve knjige i na policama iznad i ispod i na drugom kraju, također. - Službenica u trgovini, ona djevojka - mora da ju je ona sakrila. - uvjereno poviče Jane. - Malo vjerojatno. Ona je Engleskinja - iz Liverpoola. Ima tri brata koji se bore na strani saveznika. Možemo je izuzeti. - Tko bi je drugi mogao uzeti? - Postoji samo jedan odgovor. - rekao je Carter polako i dojmljivo - Netko je ušao u tu radnju, u razdoblju dok ste prepisivali poruku, do trenutka kad sam vas sreo u dućanu mješovitom robom. Rekli ste da nitko, osim dvije djevojke nije ušao. Je li bilo još koga? Razmislite - razmislite! - Nije bilo nikoga - zamišljeno je rekla Jane - nikoga, osim tih dviju djevojaka koje su ušle zajedno. Nikad nisam na njih posumnjala. - Kako izgledaju? Biste li ih u stanju prepoznati? - Nisam osobito obraćala pažnju na njih. - prizna Jane - Očekivala sam da će pomagač gospodina Hoffa biti muškarac. - Oni koriste mnogo žena kao špijune. - ustvrdio je Carter - Ne sjećate se kako su djevojke izgledale? - Jedna od njih - zamišljeno je rekla Jane - nosila je šešir neobičnog oblika, s crvenim perom. - Biste li prepoznali taj šešir da ga ponovno vidite? - Mislim da bih - sigurna sam da bih. - Pa, to je ipak nešto. Motrite nećete li ugledati taj šešir i ako ga ponovno vidite slijedite djevojku dok ne saznate gdje živi. Ako je nađete odmah telefonirajte gospodinu Flecku. A sada, što se vama dogodilo? - Imam toliko toga za ispričati, važnih stvari, jako važnih, bar mislim da jesu. Oklijevala je, pitajući se koliko se šef povjerava Carteru. Je li znao kako čitati šifriranu poruku koju je otkrila? Može li s njim slobodno razgovarati? - Znate li što znače oni brojevi? - pitala je. - Da. - odgovorio je - Govore o osam transportera koji se spremaju krenuti. Šef mi je pričao o tome.

- Pa - rekla je s uzdahom olakšanja - ja sam se već upoznala s mladim gospodinom Hoffom. Upravo sam ručala s njim. - To je odlično. - oduševljeno je povikao - Sretan je dan kad sam naišao na vas. - Kad ste me nazvali u naš stan, ondje su bili on i mornarički poručnik, gospodin Kramer. Pažljivo je slušao dok mu je pričala o lukavstvu kojim se poslužila da ih natjera da dođu na ručak, podsjećajući ga da je to bio isti onaj mornarički časnik kojega je on sam, dan ranije, vidio u Ritzu kako razgovara s Hoffom. On je zadovoljno kimnuo glavom. - Provode zajedno previše vremena da bi to značilo išta dobroga. - komentirao je Pričajte mi dalje. Zbog čega ste bili tako uzrujani kad sam nazvao? Napeto je slušao dok je govorila o tome kako je otkrila mladog Hoffa kako stoji iza nje dok je nehotice spomenula “petu knjigu.” - Mislite li - zabrinuto upita - da me je čuo i razumio ono o čemu smo razgovarali? Otišao je odmah nakon toga. Nadam se da mu nisam otkrila da ga slijedimo. - Teško je reći. - rekao je Carter - Mjere opreza koje poduzimaju i neizravne metode kojima komuniciraju jedni s drugima dokazuju da su svi njemački špijuni svjesni da su pod stalnim nadzorom. U stvari, mislim da si svi Nijemci u ovoj zemlji, bilo da su špijuni ili ne, ne mogu pomoći da ne sumnjaju da ih njegovi susjedi stalno promatraju - a možda to doista i rade. - Ne vidim zašto gospodin Fleck - poviče Jane - nije odmah dao zatvoriti starog gospodina Hoffa. Tako više ne bi mogao činiti štetu ili slati poruke o našim transporterima. - To ne bi nimalo pomoglo. - odlučno je rekao Carter - Promatranje isplovljavanja naših transportera i slanje poruka, samo je jedna od njihovih mnogih aktivnosti. Negdje u ovoj zemlji postoji sjedište njemačkih urotnika, koje diktira tajnim djelovanjima više stotina, možda i tisuća špijuna i tajnih agenata. Oni sve imaju dobro isplanirano. Imaju ljude koji potiču štrajkove u državnim brodogradilištima te uzrokuju razne vrste problema u poslovanju. Drugi su zauzeti izradom bombi i smišljanjem paklenih metoda kako da što više osakate mašineriju tvornica streljiva. Cvjeta trgovina lažnim putovnicama, omogućavajući njihovim špijunima da putuju preko Atlantika predstavljajući se kao američki poslovni ljudi, vozači kola hitne pomoći, djelatnici Crvenog križa i što sve ne. Drugi pak njihovi agenti detaljno pripremaju izvoz Njemačkoj potrebne robe preko neutralnih zemalja. Promatrajući brodove također pažljivo skupljaju informacije koje imaju veliku vrijednost zapovjednicima podmornica. Svaki put kad je riječ o prosvjedima protiv novačenja ili mirovnim prosvjedima ili pobunama Iraca, nalazimo u njima tragove njemačkih ruku. Rastavili smo i zatvorili svaku radio stanicu u Americi, osim onih pod izravnom kontrolom vlade, ali smo sigurni kako bežične poruke svaki dan od nekuda napuštaju ovu zemlju - možda ih šaljući u Meksiko ili Južnu Ameriku, a od tamo se šalju u Njemačku, vjerojatno preko Španjolske. Razmislite samo koje su ogromne količine novca potrebne za financiranje tih poslova i plaćanje tih špijuna. Iako se trudimo osujeti njihove planove čim ih otkrijemo, svi naši napori su konstantno usmjereni prema otkrivanju tko kontrolira i financira njihov sustav. Mi rijetko, ako ikada, uhitimo špijuna kojemu smo na tragu, ali nastavljamo promatrati, promatrati i promatrati, u nadi da će nam, prije ili kasnije, šef špijuna biti izručen u ruke. - Mislim da stari gospodin Hoff - rekla je Jane razočarano - nije jedan od važnih špijuna. 35

- Još ništa sa sigurnošću ne možemo reći. On je možda samo jedan od kotačića mašinerije - ono što nazivaju kontrolnim agentom. Još ne znamo. Njemačka već četrdeset godina izgrađuje svoj sustav uhoda i nezamislivo su maštoviti. Od svih na svijetu njihove kodirane poruke najteže je dešifrirati. Francuzima su trebale tri i pol godine da dešifriraju kod poruke koju je Von Bethmann Hollweg poslao barunu von Schoenu. U vremenu koje je bilo potrebno da je pošalju u Pariz, Nijemci su otkrili što rade i promijenili su kod. Rijetko kada jedan njemački špijun zna mnogo o poslovima drugih špijuna. Određeno je prema ranku trebaju li samo slušati naređenja, što trebaju činiti i odavati. Često im ni ne kažu što je zapravo ono što rade. Samo šef špijunskog stožera zna plan za koji rade. Uhićenje starog Hoffa ili čak i desetaka poput njega, ne bi ih previše oštetilo. Drugi ljudi bi došli na njihova mjesta, a njihov opaki posao bi se nastavio. - Ne znam. - zamišljeno će Jane - Ja mislim da je stari gospodin Hoff daleko značajniji kotačić u mašineriji nego što mislite. Promatrala sam njegovo lice dok sam ga jutros slijedila. On je veoma inteligentan čovjek, rekla bih da je visoko obrazovan. - Ne bi oni koristili takvog čovjeka da samo prenosi poruke. - prigovorio je Carter Možda ste u pravu. Ne pratimo ga dovoljno dugo da bismo mogli donijeti zaključak. O mladiću još ne znamo ništa. Možda je zapravo on šef cijelog pothvata. U svakom slučaju, on je onaj za koga je našem šefu bitno da ga pratite. Hoćete li ga uskoro ponovno vidjeti? - Oh, da. - brzo je odgovorila djevojka, lagano porumenjevši - Mislim da hoću. Zamolila sam ga da me posjeti. Mislim - u stvari, sigurna sam - da hoće. Želite li da pazim na knjižaru, da vidim hoće li ostaviti još koju poruku? - Ne. - rekao je Carter - Taj je zadatak dodijeljen jednom od mojih ljudi. Vi se pobrinite za onog mladog momka. Recite mi, ima li vaš otac automobil? - Da, ali zimus ga je spremio. Ponovno će biti stavljen u funkciju čim tata nađe vozača. Naš je čovjek - onaj kojeg smo imali prošle godine - unovačen, a dobri su vozači rijetki u današnje vrijeme. Zašto pitate? - Ja ću vam naći vozača. - odlučno je rekao Carter. - Hoćete reći - Jane je oklijevala - detektiva? Carter se nacerio. - Agenta poput vas i mene. K-27 je vješt vozač i mehaničar s odličnim preporukama. Njegov posljednji posao bio je u britanskom povjerenstvu, a oni su mu dali dobre preporuke. - Što želite da ja učinim? - Kao vozač automobila obitelji Strong on će imati dobar izgovor biti u blizini, bez da pobudi sumnju. Možda bi čak ponekad mogao dolaziti i u stan, da bi dobio naloge ili da nešto popravi u stanu. Jednog dana, kad ljudi u susjedstvu budu vani, možda bi čak mogao postaviti diktograf1, tako da možete sjediti u svojoj sobi i slušati sve što se događa u susjednom stanu i o čemu Hoffovi govore. To će puno pomoći. Ako ga ikada uhvate da se šulja po hodniku, činjenica da je vaš vozač dat će mu alibi. Mislite li da biste to mogli urediti sa svojim ocem? - Sigurna sam u to. Kad može doći? - Što prije, to bolje - večeras - sutra.

Instrument koji odašilje ili snima zvukove

- Večeras na večeri reći ću tati da sam čula za dobrog vozača i da sam od njega zatražila da dođe večeras u osam. - Dobro - rekao je Carter - bit će tamo. I ne zaboravite da se jednom dnevno javite šefu. - Neću. - A ako se desi nešto neočekivano - rekao je Carter - ako trebate pomoć, dobro pogledajte onu dadilju koja upravo prolazi pored nas. Jane se sa zanimanjem okrene i spazi prsatu djevojku u sivoj odori dadilje, koja je pločnikom gurala dječja kolica. Vidjevši kako je promatraju djevojka stane, a na Carterov znak okrene kolica i krene prema mjestu gdje su stajali. - K-22. - rekao je Carter - Želim vas upoznati s K-19. Dvije djevojke ozbiljno pogledaju jedna prema drugoj, kimnuvši glavama. - Ona uvijek nosi plavu vrpcu oko vrata - dodao je Carter - tako da je možete po tome prepoznati. Djevojka ponovno kimne, smješkajući se i nastavi gurati kolica po Driveu. - Tko je ona? - znatiželjno upita Jane okrećući se Carteru. - Samo K-22 - rekao je agent - a sve što ona zna o vama je da ste vi K- 19. Tako obično radimo. Što manje jedan operativac zna o drugome, to bolje, jer ono što ne znate, o tome ne možete ni pričati. - Zna li ona moje ime? - Jane je bila uporna. - Možda je to sama saznala, sljedeći Hoffove, ali joj ga nitko nije rekao. Nitko u službi ne zna tko ste, osim šefa i mene - i, naravno, K-27 će morati znati, ako preuzme posao vozača. - Kako se on zove? - Još uvijek ne znam. - ozbiljno je rekao Carter - Nisam vidio njegove reference, tako da ne znam na čije su ime. Saznat ćete kako se zove kad vam se večeras javi. Pobrinut ćete se da on dobije posao? - Doista hoću. - odgovori Jane, osjećajući olakšanje zbog saznanja da će u kući, pri ruci, imati nekoga s kime će moći razgovarati o onome što radi. Kao što je i pretpostavljala nije imala poteškoća zainteresirati oca temom novog vozača. Gospodin Strong je već danima bezuspješno pokušavao pronaći nekoga. - Kažeš da je ovaj čovjek služio u britanskom povjerenstvu? - Neka od djevojaka mi je tako rekla. - neodređeno će ona - Zamolila sam je da mu kaže da dođe ovamo, večeras u osam. Trebao bi stići svaki čas. Naposljetku najaviše kandidata za mjesto. - Gospodin Thomas Dean došao je zbog posla vozača. - rekla je sluškinja dok ga je uvodila i dok ga je njezin otac ispitivao, Jane ga je pomno proučavala. Nije mogao imati više od trideset godina, zaključila je, a glas kojim je odgovarao na pitanja njezinog oca bio je kultiviran. Ne bi je ni najmanje iznenadilo da sazna da ima sveučilišnu naobrazbu. Čak i u svojoj urednoj šoferskoj uniformi izgledao je kao gospodin. On je vozač automobila već dvanaest godina, objasnio je. Ne, nikad ne pije i nikada nije bio uhićen zbog prebrze vožnje. - Jeste li oženjeni?

Jane je sa zanimanjem iščekivala odgovor na očevo pitanje. Doista bi bio daleko zanimljiviji ako nije oženjen. Naravno, bio je vozač i detektiv, ali nekako se nije mogla oteti dojmu, možda zbog načina na koji se ponašao, da je više nego vjerojatno da je većina automobila koje je vozio bila u njegovom vlasništvu. K-27, odlučila je, bit će sasvim prikladan partner u njenom poslu. - Postoji samo još jedna stvar. - rekao je njezin otac - Kažete da niste u braku. Ne mogu shvatiti zašto niste u vojsci. - Nisam prošao. - mirno je rekao Thomas Dean, iako se Jane učini kao da je primijetila svjetlucanje u njegovim očima - Jedna od mojih nogu je slomljena na tri mjesta. - Postoje stvari koje mladi čovjek može učiniti za svoju zemlju, osim hodanja. gospodin Strong je bio uporan - Vlada treba i mehaničare. - Znam - rekao je Thomas Dean, gotovo ponizno - ali imam majku, a otac je mrtav. Jane se u sebi nasmiješila tom odgovoru. Primijetila je kako je pažljivo izbjegao tvrdnju da ima majku na brizi. Ne bi je ni najmanje iznenadilo da sazna da je milijunaš, ali njezin otac, inače mudar u procjeni ljudi, očito je bio zadovoljan. - Uzdržavanje je majke, pretpostavljam, na prvom mjestu. - rekao je - Pa, Dean, kada možete početi? - Sutra ujutro, ako želite. - odgovorio je novi vozač i dok je izlazio ozbiljno klimne glavom prema Jane. Gospodin Strong, čim su ostali sami, s oduševljenjem poče pričati o mladiću, hvaleći Jane što ga je otkrila i dok je to činio u njoj se rodi određeni osjećaj gnušanja prema samoj sebi. Po prvi je put shvatila dvoličnosti koju je njezin posao za vladu tražio od nje. Dala je riječ šefu Flecku da će svoje aktivnosti držati u apsolutnoj tajnosti, čak i od roditelja. Već ih je počela varati, dovodeći u kućanstvo zaposlenika koji je zapravo bio detektiv, špijun. Bila je u iskušenju da barem ocu kaže što radi. On je, znala je, osjećao duboko domoljublje. Iako možda ne bi u potpunosti odobravao ono što je radila, znala je da bi ga mogla uvjeriti koliko je nužno to što čini. Da je barem njemu mogla reći, ne bi je tako mučila savjest, ali tu je bilo njezino obećanje - njeno sveto obećanje; nije ga mogla prekršiti. Dok se sama sa sobom borila oko misli koje su je mučile, rastrzana između dužnosti prema roditeljima i dužnosti prema zemlji, jedna od sluškinja uđe s kutijom cvijeća za nju. Znatiželjno je prerezala uže i otvorila kutiju. Šef Fleck naglašavao je potrebu njenog poznanstva s mladim Hoffom. Ako je njena pretpostavka o tome tko je pošiljatelj bila točna, mogla ju je iskoristiti kao dobar početak. Drhteći od uzbuđenja ona strgne poklopac kutije i istrgne karticu iz omotnice. “Gospodin Frederic Johann Hoff,” pisalo je, “u znak zahvalnosti za poučno popodne.” Čudeći se neobičnim riječima na kartici ona razmota papir u koji je cvijeće bilo umotano. Orhideje, divne orhideje nježnih boja, ugniježđene u snop paperjaste zelene paprati - njih pet. - Pet orhideja - peta knjiga - poučno popodne. Jane je sada bila sigurna da je izdala vladine čuvare, barem jednom od onih kojega su pratili.

POGLAVLJE VII ŽENA NA KROVU

EVJEROJATNO JE KOLIKO informacija o bilo kojoj temi - čak i u potpunosti neiskusna osoba poput Jane Strong - može prikupiti u roku od samo nekoliko dana, ako se odluči koncentrirati na zadatak. Još više zaprepašćuje koliko ih može saznati kada joj pomaže i podupire je iskusni vozač ili, da bolje kažemo, tajanstveni i obrazovani operativac tajne službe, koji se samo pretvara da je vozač. Tko je Thomas Dean, zašto je u tajnoj službi, koje mu je bilo pravo ime, bila su pitanja koja su uvijek iznova zaokupljala Jane. U prisustvu njenog oca i majke, on je bio tako iskusan glumac da se teško moglo pomisliti da je išta drugo do ono što se doimao da jeste, uljudan, inteligentan i brz mladić koji je znao prometne propise i anatomiju automobila. Kada su on i Jane bili sami uvijek je, do određene mjere, odbacivao masku. Postajao bi onaj koji usmjerava, umjesto da ga usmjeravaju, iako nikada nije dozvolio da se u odnos uvuče išta osobne prirode. Jane je bila sigurna da je to fakultetska naobrazba. Govorio je njemački i francuski mnogo bolje od nje. Povremeno je koristio riječi čije značenje običan vozač vjerojatno ne bi znao. Brzo su se sprijateljili, dijeleći tajnu svoje misije no djevojka je oklijevala kad god bi je znatiželja potaknula da pokuša otkriti išta što bi moglo otkriti njegov identitet. Uvijek je bio prisutan taj osjećaj da bi njena nepotrebna znatiželja rezultirala razočaranjem njenog poslodavca. Šef nije odobravao znatiželju, osim kad je u pitanju bila jedna tema - što su Nijemci radili. Od dana kad je Thomas Dean došao raditi za njih Jane i njezin pomoćnik otkrili su mnoge stvari o Hoffovima, koje su predavali u izvještajima. Koliko mnogo ili malo vrijede njena otkrića, Jane nije znala. Šef Fleck se činio zadovoljnim, ali uvijek ju je poticao da dođe do još više informacija i detalja, osobito detalja. Dean ju je također upozoravao da obraća pažnju čak i na ono što se činilo beznačajnim sitnicama. - Otkrit ćete kako je većina Nijemaca - rekao joj je - vrlo metodična. Vole raditi stvari prema rasporedu. Na primjer, jučer sam saznao da stari Hoff i njegov nećak često odlaze na cjelodnevna putovanja automobilom. Uvijek idu srijedom. - Hoće li sutra ići? - Pretpostavljam da hoće. Tako rade svake srijede, zadnjih šest tjedana. - Ne bismo li ih mogli pratiti u našem autu? - zavapi djevojka - Da vidimo što namjeravaju? Dean odmahne glavom.

- Šef će se pobrinuti za to. Mi imamo važnijeg posla. Pokušat ću u njihovom stanu postaviti diktograf. - Kako uzbudljivo. - Morate naći neki izgovor da dođem u vaš stan i pobrinite se da u blizini nema nikoga od vaše obitelji. - To će biti lako. Majka i teta će cijeli dan biti vani, a kuharica si je uzela slobodno poslijepodne. Ja ću sluškinje jednostavno poslati van. - Ali to nije sve. Moramo se riješiti sluškinje Hoffovih. - Ne znam kako da to napravim. - rekla je Jane. Nije mogla zamisliti ni jedan način da savlada taj problem. - To je stara Njemica - Lena Kraus. - nastavio je Dean - Saznao sam da srijedom uvijek pere rublje. Kad u popodnevnim satima ode na krov da objesi rublje, onda je naš trenutak. Vaš će zadatak biti zadržati je tamo, dok ne završim. Neće mi trebati više od pola sata. - Ali što ću učiniti ako odluči sići? Kako ću je zaustaviti? - Morat ćete biti lukavi. Razgovarajte s njom koliko god možete. Kada krene dolje, pođite s njom. Pritisnite gumb dizala četiri puta. Ostavit ću vrata Hoffovog stana otvorena i vrlo vjerojatno ću lift čuti na vrijeme tako da mogu pobjeći. - Ali kako ćete otvoriti njihova vrata? Smiješeći se, Dean izvuče ključ. - Sinoć sam posudio nadzornikov svežanj ključeva, praveći se da sam izgubio ključ svog podrumskog ormarića. Znao sam da ima glavni ključ koji otključava vrata svih stanova i nisam imao problema da mu ga ukradem. Imao sam pri ruci vosak pa sam napravio otisak, njemu pred nosom. - Kako lukavo - poviče Jane - ali pretpostavimo da Hoffovi sutra ne pođu. Što čemo onda? - Vi idete na čaj s mladim Hoffom, danas popodne, zar ne? - Da - rekla je Jane - to jest, pozvao me je. Trebam se sresti s njim u Biltmoreu, u pet. - Kad se nađete s njim predložite da sutra poslijepodne napravite nešto zajedno. Vidite što će reći. - To se čini izvrsnom idejom. Pitat ću ga da pođe sa mnom na matineju. - To će biti odlično. Je li ga u posljednje vrijeme posjećivao mornarički časnik? - Koliko mi je poznato, nije od nedjelje. Pitam se je li stari gospodin Hoff ostavio još koju šifriranu poruku u knjižari? - Ne - rekao je Dean - nije. Mjesto je pod stalnim nadzorom, ali on nije bio ondje od onog prvog dana. - Bojim se - razočarano je uzdahnula Jane - da sam se odala da pratimo njegovog nećaka. On me je čuo kako govorim Carteru o “petoj knjizi” i naravno, znao je što to znači. Ja sam sigurna da starac još uvijek izvještava o našim transporterima. Svaki dan čujem da ga netko naziva. On sačeka poruku, a zatim izađe. - Sigurno je stručnjak u izbjegavanju onih koji ga slijede. - priznao je Dean - Svaki dan ga slijede, ali uvijek uspije pobjeći operativcima. Mora znati da ga netko prati. - Nestrpljiva sam da saznam što će mi nećak danas reći. - rekla je Jane. - Znam da zna što radim. Svaki put kad me vidi promatra me na tako superioran način, kao da ga zabavljam. 40

- Pazite, nemojte ga izazivati. - upozorio je Dean - On mi se čini kao inteligentniji dio dvojca. Uopće me ne bi iznenadilo da on uopće nije nećak starog Hoffa već zapravo njegov nadređeni, poslan preko Wilhelmstrassea da preuzme brigu o urotnicima. On ni najmanje ne nalikuje starom Hoffu. - Doista ne nalikuje. - složila se Jane - Zasigurno je i pametan. Nismo saznali ni jednu stvar koja ga implicira, zar ne? - Ništa definitivno, ali sve zajedno izgleda dovoljno inkriminirajuće. On je mladi Nijemac, prikladan i u dobi za vojnu službu, a koji je stigao iz Švedske malo prije nego što smo ušli u rat. Ima mnogo novca i trati vrijeme besposličareći po New Yorku, a često komunicira s najmanje jednim mornaričkim časnikom. Odabrao je kuću s pogledom na rijeku s koje naši vojnici polaze za Francusku. Vidjeli ste ga kako progoni K-19 - drugog K-19 - koji je nekoliko sati kasnije pronađen mrtav. - Stvari ne izgledaju dobro. - složi se Jane, ali ipak je, nekoliko sati kasnije, dok je sjedila nasuprot mladiću pijući čaj, počela sumnjati u to. Činilo se nevjerojatnim, nemogućim da je Frederic Hoff mogao biti ubojica. Njezin nagonski osjećaj za pravdu prisiljavao ju je da prizna da joj je teško povjerovati u to da je špijun. Izgledao je tako kulturan, tako čist, tako jednostavan, tako krasan. Da one večeri, dok ga je promatrala s prozora, nije vidjela onu nezaboravnu mržnju na njegovom licu, ne bi mogla niti poželjela povjerovati da u njemu ima ičega zlog. Drhtavica uzbuđenja, koja ju je obuzela kad ga je srela, brzo je minula i ponovno je uživala u prisnom razgovoru s njim. Vješto je razgovarao o gotovo svim temama, postajući rezerviran tek kad bi ga pokušala ponukati da kaže nešto o sebi. Njezina prethodna iskustva sa suprotnim spolom govorila su joj da većina ljudi voli govoriti o sebi, ali činilo se da je gospodin Hoff bio iznimka. Vješto se odupirao njenim naporima da ga potakne da priča o svojoj obitelji, svojim postignućima ili svojoj prošlosti, čak i kad mu je, s namjerom da stvori osjećaj intimnosti, ispričala o svom bratu, koji je bio u inozemstvu u Pershingovoj vojsci. - Morate mi onda dopustiti da budem vaš veliki brat, obzirom da je on tako daleko. galantno predloži njezin pratitelj. - U redu, brate. - izazivala ga je - Onda ću te nekamo povesti. Imam karte za sutrašnju matineju. Radije bih išla s bratom nego s nekom od djevojaka. - To bi bilo krasno - odgovorio je, ništa ne sluteći - ali nažalost imam dogovor zbog koga moram van grada. - Onda ćemo poći sljedeći tjedan - u srijedu. - Tjedan dana je predugo za čekati. Dopusti da te u subotu povedem na matineju. Jane je oklijevala. S vremena na vrijeme mučila bi ju savjest. Premda je bila zadovoljna zbog važnost onoga što je radila, što je u potpunosti opravdavalo njene postupke, ipak nije voljela što mora zavaravati svoju obitelj. - Ne bi li bilo bolje - odvratila je - da prvo dođeš kod mene na večeru? Upoznao si samo moju majku, voljela bih da i tatu upoznaš. - Mogu li? - povika on oduševljeno - Kako bi bilo da dođem sutra navečer? - Sutra je srijeda. - polako je odgovorila. Tog su dana ona i Dean planirali postaviti diktograf. Čudila se sama sebi kako smireno vodi ovaj razgovor s čovjekom koga planira izdati. Malo se posramljeno zarumenjevši zbog toga, nastavila je: - A kako bi bilo u četvrtak navečer? - Prekrasno. - povikao je Hoff - A kad smo kod subotnje matineje - što nisi gledala? 41

Zahvalna što si je kupila najmanje dvadeset četiri sata, Jane je, dok su razgovarali, promatrala njegovo lice, njegov izraz, oči. Bez obzira na ono što su vjerovali da je, on se doimao poštenim i iskrenim. Sigurno nije pogrešno tumačila da mu se sviđa i da je njegovo uživanje u njenom društvu posve iskreno. Srce je upozori da je njegova namjera njihovo poznanstvo učiniti što prisnijim. Pitala se pretvara li se i on, kao što je to ona radila, da joj je prijatelj, samo da bi otkrio tajne za svoju vladu? Ne, nije mogla, nije željela vjerovati u to. Bila je sigurna da su njegovi osjećaji iskreni. Nešto joj je govorilo kako bi je njegova strastvenost i odlučnost mogli dovesti u neugodnu situaciju. Možda bi je čak mogao pitati da se uda za njega. Na trenutak savlada je strah i bila je u iskušenju da okonča svoju kratku, novu karijeru, ali sjetivši se hrabrih Amerikanaca u rovovima, vojnika na moru, nemilosrdnih podmornica koje vrebaju, ona odbaci sve svoje osobne neodlučnosti. - Rekao si da ideš iz grada. - rekla je kad su prestali pričati o matineji - Ne misliš li da su putovanja vlakom, ovih dana, prilično neugodna? - Srećom, idem automobilom. - To je lijepo, ako se ne mora predaleko putovati. - Prijeđem priličnu udaljenost u jednom danu, ali navikao sam na to. Često putujem. S osjećajem da je napokon nešto saznala, Jane se ustane da krene. Znala je da će sutra obojica Hoffovih biti na putu. Na osnovi njegove posljednje napomene zaključila je kako idu na isto mjesto na koje su išli i prethodnih srijeda. To je bilo nešto što se trebalo prijaviti gospodinu Flecku. - Moj auto je vani. - rekla je, kad su se ustali - Mogu li te odvesti kući? - Žao mi je. - rekao je njezin domaćin - Ali večerat ću večeras ovdje. Poručnik Kramer će mi se pridružiti. - Pozdravi mi ga. - rekla je dok ju je pratio do automobila, s Deanom za volanom. Kad su se udaljili od hotela ona pokuca na staklo i kad je Dean zaustavio automobil ona sjedne na sjedalo pokraj njega. Samo tjedan dana ranije ona bi kritizirala djevojku koja se vozi pokraj vozača. U stvari, ranije je s velikim neodobravanjem govorila protiv djevojaka koje su to običavale raditi, ali sada na to nije ni pomislila. Mnogo je stvari u njenom životu dobilo nove aspekte i vrijednosti otkako je krenula u svoju novu, svrsishodnu karijeru. U njoj se vrlo brzo razvijala sposobnost i neposrednost slična očevoj. Željela je u povjerenju porazgovarati s Deanom pa je tome prišla na najlakši način, ne brinući se kako to izgleda. - Čini se da imate nešto dobro. - komentirao je. - Nadam se. - odgovori ona, lagano porumenjevši - Idu na svoje uobičajeno putovanje automobilom, kao i svake srijede. - Nije vam rekao kamo idu? - Ne, ali poručnik Kramer noćas večera s njime u Biltmoreu. - Odlično. O tim stvarima će se šef pobrinuti. To nam ostavlja slobodnim čitavo sutrašnje popodne. - Kakav izgovor da smislim da sutra dođete u stan? - Želite promijeniti neke slike. To će nam biti opravdanje ako me uhvate sa žicama. - Nadam se da vas nitko neće vidjeti. - Nitko me neće vidjeti, osim momka koji vozi lift, ali on neće obraćati pažnju.

Bilo je očito da je Dean u pravu, jer je sutradan poslijepodne ušao u stan Strongovih, noseći kovčeg u kojem je sakrio svoju aparaturu i potrebne žice. - Požurite. - povikala je Jane, koja ga je čekala - Sluškinja Hoffovih je upravo otišla na krov. - Možemo joj dati barem nekoliko minuta. - rekao je Dean bacajući se na posao, bušeći rupe u zidu prema susjednom stanu. Baš kad je završio, gurnuvši jedan kraj žice kroz rupu, zazvoni interfon i Jane u očaju skoči da odgovori. - Promijenite svoj glas. - upozori je Dean - Ako tko namjerava doći, recite da nikoga nema kod kuće. - To je bio poručnik Kramer. - rekla je Jane kad se vratila. - Je li vam prepoznao glas? - Mislim da nije. - Što je rekao? - Rekao je da kažem gospođici Strong da je zvao. - Onda nije posumnjao na vas. - Ne postoji li ipak opasnost da bi mogao doći do stana Hoffovih? Dean ode do prozora i zagleda se prema ulici. - Ne, eno ga, ide niz ulicu. Očito nije ni pokušao provjeriti jesu li Hoffovi kod kuće. To je čudno. - Zašto je to čudno? - To naravno znači da i on zna da Hoffovi srijedom idu na put. Oprezno je otvorio vrata prema hodniku. Nije bilo nikoga. Brz poput mačke i jednako tih, krenuo je prema vratima Hoffovih pa gurnuo u ključanicu ključ koji je izradio. Savršeno je pristajao. - Sada - šapnuo je Jane - pođite na krov - brzo. Ne smiju me iznenaditi. Dajte mi barem deset minuta - petnaest ako je moguće. Brzo je ušao, privukavši vrata za sobom, ostavljajući ih tek neprimjetno odškrinutima, dok je Jane pozivala dizalo te naredila momku koji je vozio lift da je odveze na krov. Kad je izašla, čekajući da se lift ponovno spusti, ukrasna rešetka joj nije dozvolila da vidi ostatak krova. Oprezno i znatiželjno zaviri između rešetaka, pokušavajući vidjeti što Hoffova služavka radi. Odlučila je da se neće otkrivati sve dok žena ne bude spremna krenuti dolje. Iz svog zaklona ugledala je staru Lenu na onoj strani krova koja je gledala prema rijeci, kako se sagiba nad napola punom košarom odjeće, očito stavljajući u košaru svježe osušeno rublje skinuto sa štrika koji se protezao preko cijelog krova. Dok ju je Jane promatrala starica se uspravi i baci oko sebe oprezan pogled. Očito zadovoljna što je sama ona izvadi nešto iz džepa svoje pregače i okrene se u smjeru rijeke. Jane dahnu u čudu, obuzeta uzbuđenjem zbog novog otkrića. Bilo je očito da je stara sluškinja, kroz vrlo jak dalekozor, proučavala promet na rijeci. Zaprepašteno je promatrajući Jane se upita što je to pokušavala ustanoviti, je li kroz dalekozor bila u stanju identificirati ratne i druge brodove. Sljedeći potez stare Lene bio je još zagonetniji. Žurno bacajući dalekozor u košaru ponovno je na štrik počela vješati komade odjeće. Bili su to rupčići, Jane primijeti sa zanimanjem, jedan veliki crveni, dok su ostali bili bijeli, neki veliki, neki mali, cijeli dugi niz ničega osim rupčića.

Odjednom Jane shvati što bi to moglo značiti. Raspored rupčića mora da je predstavljao neku vrstu koda. Proučavala je način na koji su posloženi, pamteći njihov raspored. “Crveni - dva velika - jedan mali - jedan veliki - jedan mali.” Naravno da je to bio kod koji je davao signale nekome na nekom od brodova. Objesivši maramice stara Lena još jednom uze dalekozor, prethodno se, kao i ranije, ogledavši okolo da vidi je li tko na krovu. Kako je samo Jane željela da i sama može, s mjesta gdje je stajala, vidjeti brodove. Odašilje li neki izdajnik u mornarici starici signale? Bila je u iskušenju da skoči naprijed i zgrabi je i zaustavi ovu kukavičku signalizaciju, ali sjetila se svoje dužnosti. Došla je ovamo da se pobrine da stara Lena svojim povratkom ne iznenadi Deana. Tako dugo dok je žena zauzeta signalizacijom, on je siguran. Još jedanput pralja spusti dalekozor i poče mahnito razmještati rupčiće. Jane je ponovno pamtila njihov raspored: “Crveni - dva mala - jedan veliki - tri mala - dva velika”. Pralja ponovno posegne za dalekozorom i na kraju, očito zadovoljna, poče skidati ostatak rublja i spremati se da napusti krov. Pokušavajući se pretvarati kao da je upravo stigla, Jane hrabro istupi naprijed. - Pitam se - rekla je, približavajući se ženi - možete li mi reći kako mogu doći do dobre pralje. - Nicht versteh2. - rekla je stara Lena promatrajući je sumnjičavo i neprijateljski, istovremeno je pokušavajući zaobići s košarom odjeće. Namjerno joj blokirajući put, Jane ponovi svoje pitanje, ovaj put na njemačkom, zahvalna da joj ono što je u školi naučila nije u potpunosti ishlapjelo iz glave i da je zapamtila praktične fraze koje su joj omogućavale da upošljava i otpušta sluškinje i žali se na kvalitetu njihovog rada. - Ne znam nikoga. - odgovori joj starica, ovaj puta na engleskom jeziku. Jane je brzo, uzbuđeno disala. Praljina pogreška, nakon što je zanijekala da razumje, bila je sama po sebi dokaz njezine dvoličnosti. Shvativši svoju pogrešku, starica mrzovoljno odbi odgovarati na daljnja pitanja, samo odmahujući glavom, pokušavajući se provući pored nje i pobjeći. Ako nastavi s ispitivanjem Jane je znala da bi to samo pobudilo sumnju pa nevoljko dopusti staroj Leni da krene pred njom prema dizalu, međutim preduhitrivši je i prema Deanovom naputku, pritisne zvono četiri puta. Dok su se zajedno spuštale bila je gotovo u panici. Koliko je dugo pralju zadržala na krovu? Doista, nije imala pojma. Bila je tako zauzeta svojim novim otkrićem da nije mogla razmišljati o vremenu. Koliko je ona bila svjesna možda se ondje zadržala samo pet minuta. Je li Dean imao vremena završiti svoj posao? Gotovo pomahnitala od tjeskobe, pitajući se dolaze li prerano, krenula je prema vratima da spriječi staru Lenu da vidi vrata dok se otvaraju. Jedan pogled joj potvrdi da su vrata Hoffovih sada čvrsto zatvorena, a mogla je čuti kako se vrata njenog stana upravo zatvaraju. Odjednom se sjetila da je otišla na krov bez ključa. Baš bi lijepo prošla da je Dean još uvijek bio u stanu Hoffovih, a ona sama ne bi mogla ući u vlastiti stan. Sva se tresući pritisnula je gumb zvona na vratima, pričekavši je da vidi je li pralja izašla u hodnik. Dean joj otvori vrata, a ona se gotovi onesvijesti u njegovim rukama kad shvati da je na sigurnom.

Njem. ne razumijem

- Učinjeno je. - radosno poviče on, kad ju je uhvatio i privukao sebi, pažljivo zatvarajući vrata iza nje - Upravo sam završio svoj posao kad ste stigli. Velike kapi znoja i dalje su mu bile na čelu i brzo je disao. - Pa, što se dogodilo? - poviče on, po prvi put primijetivši Janeinu uzbuđenost - Je li to bilo previše za vas? Što se dogodilo? - Zapišite ovo brzo, brzo. - dahnula je Jane - Crvena - dvije velike - jedna mala - jedna velika - jedna mala - a onda - crvena - dvije male - jedna velika - tri male - dvije velike. Začuđen, on joj udovolji, ispisujući u svoju bilježnicu što mu je govorila, a kad se okrenuo da je upita što to znači, shvati da je izgubila svijest.

POGLAVLJE VIII UHO KOJE OSLUŠKUJE

E ZNAM ŠTO JE S JANE. - uzdahnula je gospođa Strong, nekoliko dana nakon što su zaposlili novog vozača. - Nije valjda bolesna? - odgovori njezin suprug - Nikad nije bolje izgledala. - Izgleda u redu. - rekla je majka. - Njeno ponašanje je ono što mi smeta. Provodi sate i sate dureći se u svojoj sobi, a donedavna je izlazila i zahtijevala da mora imati vlastiti auto. - Možda je zaljubljena. - predloži gospodin Strong, pribjegavajući uobičajenoj muškoj logici. - U koga? - ogorčeno uzvrati njegova supruga - Mislim da ovih dana u cijelom New Yorku nema prikladnog čovjeka za ženidbu ispod četrdesete. Nitko ovih dana ne razmišlja o braku. Svi žele ići u Francusku, čak i oni koji su u braku. Vjerujem da bi i ti pošao, samo da si nekoliko godina mlađi. - Sigurno bih. - reče njezin suprug oduševljeno. - Jane mi kaže da piše roman - nastavi gospođa Strong - da je to razlog zašto toliko boravi u svojoj sobi. Nadam se da neće ispasti da bude književnica. - Ne brini. - savjetovao je gospodin Strong - S obzirom na to da su svi muškarci otišli u rat mlade žene, da potroše energiju, rade razne čudne stvari. Ako djevojka ne može ići u lov na supruga, mora se nečime zaposliti. Ima i gorih stvari nego pokušavati napisati roman. Jane je u redu. Pusti je na miru. Dakle, iako je pobudila majčine sumnje, djevojka je u sljedećih nekoliko dana uspjela provesti mnoge sate uha prilijepljenog za prijemnik diktografona, bez da je itko otkrije. Dean ga je postavio u Hoffovoj blagovaonici, sakrivši ga u luster, a u Janeinoj sobi drugi kraj je bio skriven u stražnjem dijelu ladice ormara, kojeg je uvijek pažljivo zaključavala kada nije bila doma. Prisluškivanje djelića susjedovih razgovora brzo joj je dosadilo. Sjediti gotovo nepomično, satima slušajući, pažljivo osluškujući svaki šum, čujući samo riječi izgovorene previše tiho ili predaleko da bi ih razumjela, snimajući dijelove razgovora koji su zvučali bezopasno, ali možda bi mogli imati neko zlokobno značenje, sve to postalo je veoma težak zadatak. Ipak, Jane je bila uporna. Što je više saznavala o urotama njemačkih agenata, to joj se važnijim i hitnijim činio svaki trag koji je trebalo marljivo slijediti, u nadi da će možda napokon dovesti do šefa špijuna, čija zlodjela prijete Americi. 46

Općenito, bila je razočarana rezultatima svog prisluškivanja. Samo su potvrdili da imaju neosporne dokaze o nečemu što je već ustanovljeno - to da je taj stari Hoff, unatoč tome što se doselio u Ameriku, još uvijek vjerni sljedbenik vladara Njemačke. Svake noći, kad bi sa svojim nećakom sjeo na večeru, mogla je čuti njegov grub, neugodan glas kako svečano diže uvijek jednu te istu zdravicu: - Der Kaiser3! Čak i kada je mlađi Hoff večerao vani, kao što je to ponekad činio, Jane je starca čula kako nazdravlja, a vjerojatno ga je samo stara sluškinja mogla čuti. To da je ta žena, također, bila špijun, Jane je znala od onog prvog dana na krovu, ali do sada ni ona ni Dean nisu uspjeli proniknuti u tajnu koda rupčića, iako su oboje bili sigurni da se poruke odnose na plovidbe transportera. Samo jednom je čula nešto za što je smatrala da je jako važno. Jedne večeri, dok su ujak i nećak večerali, izbije strašna svađa. - Jesi li ga već dobio? - upitao je ujak na njemačkom. - Ne još. - odgovorio je Frederic. Njegov naizgled jednostavan odgovor iz nekog je razloga, činilo se, razgnjevio starijeg čovjeka. On stade psovati i prigovarati, napadajući nećaka zbog odugovlačenja. U brzom kovitlacu kletvi i uzvika Jane je samo povremeno razaznavala riječi “bojati”, “žurno”, “jako važno”, “američka svinja”. Mlađi Hoff pokazivao je čudesnu samokontrolu. - Još ima vremena. - mirno je odgovorio. - Donnerwetter4. - uzviknuo je starac - Ima još vremena, kažeš. Emilov čudotvorac je gotovo spreman. To se mora što prije napraviti. Oluja je završila i stari Hoff stade neartikulirano mrmljati, očito zauzet svojom hranom, ostavljajući Jane da se uzaludno pita tko bi Emil moglo biti, što je mislio pod “čudotvorac” i kakva je to zadaća bila dodijeljena nećaku, da se mora odmah obaviti. Požurila je detaljno ispričati ovaj razgovor šefu Flecku, ali ako je on i shvatio o čemu se radi, nije smatrao da su Jane ili Thomas Dean dovoljno vrijedni da im se povjeri. Jane je također otkrivala i prijavljivala i razne druge stvari, za koje je znala da ih šef cijeni, iako je bio škrt u pohvalama i komplimentima. Saznala je, gotovo stalno prisluškujući, da je poručnik Kramer redoviti posjetitelj koji dolazi u stan Hoffovih ili se negdje sreće s Fredericom Hoffom, svaki drugi dan. Nažalost, uvijek je bio odveden u jednu od unutrašnjih prostorija, tako da Jane od razgovora nije čula ništa, osim običnih pozdrava pri dolasku i odlasku. U njezinoj glavi sama činjenica da tako redovito odlazi Hoffovima potvrđivala je njegovo izdajstvo. Kakve bi poštene poslove mogao imati američki mornarički časnik u kući dvojice njemačkih agenata? Izgovor da je Frederic Hoff divan i zabavan prijatelj bio bi u potpunosti slab i nezadovoljavajući. Ništa što je čula - a u srcu joj je bilo drago zbog toga - na bilo koji način, još uvijek nije inkriminiralo mladog Hoffa. Kada se usudila razmišljati o tome, otkrila je kako gotovo vjeruje ili barem želi vjerovati, da nećak nije uključen u ujakove aktivnosti. U stvari većinu svog vremena, , on je provodio u stanu. Često bi znao izaći u ranim jutarnjim satima i ne bi se vratio do ranih sati sljedećeg jutra. Starac je naprotiv, uvijek ostao kod kuće do jedanaest sati. U to bi doba zazvonio telefon. Telefon je bio u blizini blagovaonice, tako da je Jane lako mogla

3 4

Njem. Za Cara! Njem. K vragu.

prisluškivati njegove razgovore. Uvijek bi mu bila dana neka kratka poruka, neko ime koje bi naglas ponovio, kao da provjerava. Jane ih je zapisivala kako bi ih čula: Četvrtak - «Jones». Petak - «Simpson». Subota - «Marks». Nedjelja - «Heilwitz». Ponedjeljak - «Lilienthal». Utorak - «Wheeler». Dok je sjedila osluškujući, Jane je razmišljala o tim imenima. Što bi ona mogla značiti? Jesu li i ona, također, neka vrsta koda? Svaki put, čim bi primio poziv, stari bi Hoff izlazio. Pitala se mogu li to biti lozinke uz pomoć kojih je dobivao pristup u vladine zgrade ili mjesta gdje se izrađuje ili isporučuje municija? U međuvremenu njeno poznanstvo s Fredericom Hoffom brzo je napredovalo. Kao što je obećao posjetio ju je i bio je predstavljen njezinom ocu, a sljedeće subote otišli su zajedno na matineju. Bila je nestrpljiva vidjeti što njezin otac misli o njemu, jer je znala da je gospodin Strong bio vješt u procjenjivanju ljudi. - Što radi taj mladi Hoff, koji je sinoć bio ovdje? - pitao je otac dok su doručkovali. - Mislim da s ujakom ima tvrtku za uvoz. - odgovorila je. - Gdje si ga upoznala? - Živi u susjednom stanu. Poručnik Kramer nas je upoznao. - On je Nijemac, zar ne? - Oh, ne - rekla je Jane, gotovo nesvjesno ga braneći - rođen je u ovoj zemlji. - Pa, ima njemačko ime. - Ne sviđa ti se? - Pametno govori - rekao je otac - i čini se dobro odgojenim. S ponešto oklijevanja i sama je Jane morala priznati da, što ga je bolje upoznavala, to je bila više fascinirana Fredericom Hoffom. Uvijek je iščekivala neće li nekim riječima ili ponašanjem otkriti svoj pravi karakter. Matineju je s nestrpljenjem iščekivala, da vidi što će učiniti kad orkestar zasvira nacionalnu himnu. Na njezino čuđenje bio je na nogama gotovo među prvima i do zadnje note ostao stajati, u stavu najvećeg poštovanja. Ako se samo pretvara da je dobri Amerikanac, sigurno je nevjerojatan glumac. Dok je njeno divljenje prema njemu raslo, jednako kao i njezin interes za njega, otkrila je da je jedini lijek za to prisjećati se onog izraza njegovog lica, onako kako ga je vidjela one noći kad je K-19 - drugi K-19 - onako misteriozno ubijen. Stalno se pitala je li šef Fleck o ubojstvu otkrio nešto više i odluči da će ga prvom prilikom upitati o tome. Stoga je, dakle, bila oduševljena kada joj je u utorak, dok je telefonski podnosila svoje redovito izvješće, upitao može li to poslijepodne s Deanom doći u njegov ured, da porazgovaraju o nekim važnim pitanjima. Carter je već bio sa šefom kad su stigli. - Gospođice Strong zahvaljujući vašem radu i Deanovom diktografu - rekao je šef postigli smo znatan napredak. Naučili smo puno više o šifriranim porukama. - Vi ste to saznali zahvaljujući meni. - u čudu zavapi Jane. - Da - rekao je šef, smiješeći se - preko onog popisa imena koji ste prijavili. - To je dakle šifra, kod? - bez daha je pitala djevojka. - Ne, ništa takvo. To su samo imena raznih nevinih i beznačajnih knjižara u različitim dijelovima grada. - Kako ste to otkrili? - Na najjednostavniji i najlakši mogući način. Napisao sam sva imena koje ste prijavili i pažljivo ih proučavao, pokušavajući naći nešto zajedničko među njima. Nisu se 48

nalazili u susjedstvu, dakle nije bila riječ o lokaciji. Nisu sva bila njemačka, tako da se nije radilo o narodnosti. Pogledao sam u telefonski imenik, provjeravajući brojeve telefona raznih Jonesa, Simpsona, ali ni tu nisam otkrio trag. Zatim, dok sam proučavao telefonske popise, otkrio sam da postoji po jedna knjižara kojoj su vlasnici ljudi tih imena. Tada sam shvatio. To je bio jednostavan plan da se zavara nekoga tko te slijedi. - Hoćete reći da gospodin Hoff svaki dan ostavlja kodiranu poruku u drugoj knjižari? - Tako je. Špijun koji ga svakog jutra zove telefonom, spomene samo jednu riječ. Na osnovu toga gospodin Hoff zna gdje treba poći, skrivajući poruku u knjizi oko koje su se ranije dogovorili. - Peta knjiga. - prekine ga Dean. - Ne uvijek. - objasnio je Fleck - Ovisi o tome je li pet slova u imenu javljenom telefonom. Locirao sam i prepisao još nekoliko poruka. - Ali tko dobiva poruke kad on ode? Tko ih preuzima u knjižarama? - upitala je Jane, svjesna vlastitog neuspjeha oko tog pitanja. - Riječ je o djevojci ili bolje rečeno dvije djevojke, koje dolaze zajedno, iako je možda samo jedna od njih uključena u urotu. Vrlo je vjerojatno da druga ne zna što njezina pratiteljica radi. - Kome ih ta djevojka nosi? - To je još uvijek tajna. - rekao je šef - Ustanovili smo tko je djevojka, gdje živi. Pratimo je i bilježimo što radi dvadeset i četiri sata na dan, posljednja tri dana, ali još ne znamo što ona radi s tim porukama. Carter ima teoriju - ispričajte nam ju, Carter. - U skladu s uputama - počeo je Carter, kao da daje izvješće - postavio sam operativce K-24 i K-11 da prate sumnjivu stranku. U dva navrata su je pratili u knjižaru i natrag kući. Jednom prilikom bila je u društvu svoje mlađe sestre. Svaki put otišla bi ravno kući i tamo ostala ni ona ni njezina sestra nisu ponovno izlazile niti ju je tko posjetio u stanu, ali... - Ovo je zanimljiv dio. - prekine ga Fleck. - U oba slučaja nekoliko četvrti od knjižare prošla je pored čovjeka s jazavčarom. Nije razgovarala s čovjekom, ali bi svaki put zastala potapšati psa. - Je li oba puta s njim bio isti čovjek? - upita Dean. - Čini se da nije - odgovorio je Carter - ali je možda bio isti pas. Svi jazavčari izgledaju podjednako. - Nastavite. - rekao je šef. - Dakle, moja je teorija da je ta djevojka dobila upute da ide prema sjeveru, dok ne sretne čovjeka sa psom. Kladim se u bilo što da poruku zatakne psu pod ovratnik. Sljedeći put kad dobije poruku dograbit ću tog psa. - Čini se apsurdnim. - podrugljivo će Dean. - Zapravo to pokazuje - rekao je Fleck - da ti špijuni sumnjaju da ih pratimo pa da bi zavarali one koji ih slijede, pribjegavaju najnevjerojatnijim metodama komunikacije. Već su ranije koristili jazavčara. U New Englandu koristili su ih da svaki tjedan šalju poruke, da saznaju kako napreduju njihovi planovi za napade na tvornice municije i uništavanje istih. Da bi izbjegli sumnju koristili su svaki put drugog čovjeka. Pored tvornice uvijek je bilo dvoje djece koja su se igrala s jazavčarom. Špijun bi ih jednostavno ležerno pratio, a oni bi ga doveli na sastanak s lokalnim urotnicima. Sada, gospođice Strong - rekao je, okrećući se prema Jane - doveo sam vas ovdje iz dva razloga. Prvo, da vam naglasim 49

koliko je važan vaš zadatak i drugo, da zatražim da za nas obavite još jedan zadatak. Jeste li još uvijek spremni pomoći? - Više nego ikad. - čvrsto je odgovorila djevojka. - Jedino je razočaranje to što nismo našli nikakve dokaze koji uključuju ili inkriminiraju mladog Hoffa. Sutra, dok su on i njegov ujak na svojem uobičajenom putovanju automobilom, temeljito ćemo pretražili stan. Janeino lice problijedi. Sjetila se kakav je napor za njene živce bio onaj dan kad je stražarila na krovu dok je Dean postavljao diktograf. Osjećala je da to neće biti ništa prema zadatku pretraživanja stolova i ladica. - Nitko neće biti kod kuće, osim stare sluškinje. Nje se lako možemo riješiti. Važno je da stan odmah pretražimo. Postoje dokazi da se ono što planiraju - očigledno neki veliki udar - treba dogoditi uskoro. Moramo saznati kako, da ih osujetimo. Moram saznati što je stari Hoff mislio pod “čudotvorac”! Rekao je da je gotovo spreman. Pretpostavljam da je riječ o nekom novom stroju za uništenje. Moramo spriječiti moguću katastrofu ha transporterima ili u tvornici streljiva, ako je to ono što imaju na umu. - Mislite da namjeravaju podmetnuti bombu? - upitala je Jane. - Ne znam. Te lude koje obožavaju cara ne prezaju pred ničime. Njima ništa nije sveto, žene, djeca, imovina. S fanatičnom energijom, sposobni da se počine ubojstvo, pribjegavaju paležu, koristite otrove, potiču štrajkove, ruše zgrade, dižu u zrak brodove, sve u službi Kaiseru. Karl Boy-Ed u Ameriku je donio tri milijuna dolara u dva mjeseca, a Von Papen milijun više. Zašto? Deset tisuća dolara jednom čovjeku da bombardira tvornicu, dvadeset pet tisuća dolara drugom da raznese tunel. Milijuni i milijuni utroše se za njemačku propagandu, a to je samo dio onoga na što troše. Moramo saznati što je čudotvorac i uništiti ga prije nego što uništi - Bog zna što. - Dobro. - rekla je Jane s tihom odlučnošću - Ja ću pretražiti stan. - Ne, ne radi se o tome. - rekao je šef - Poslat ću nekoga da se pretvara da je inspektor za testiranje električnih vodova i on će obaviti pretres. Nisam siguran sumnjaju li Hoffovi da ih pratimo, ali - ne želim riskirati. Vi i Dean sutra se maknite s puta, tako da imate alibi. Njemački su tajni agenti sumnjičavi prema svima. Ne vjeruju čak ni u vlastite ljude. Ono što želim je da vi i Dean učinite je da pokušate slijediti Hoffove i vidite kamo idu. Ne želim dva puta koristiti iste ljude, jer bi mogli posumnjati. - To je lako. - rekla je Jane, osjećajući olakšanje - Reći ću majci da trebam automobil na cijeli dan. - Ne, nemojte koristi svoj automobil. Mogu ga prepoznati. Ja ću vam nabaviti drugoga. Prošlog tjedna su umaknuli dvojici mojih ljudi, negdje s druge strane Tarrytowna. Nadajmo se da ovaj puta neće uspjeti. - Ali neće li me prepoznati? - Neće ako stavite naočale i odjenete baloner. Dean se također može prerušiti. Imao je dovoljno prakse na sveučilištu, eh, Dean? Jane se sa zanimanjem okrenula prema Deanu, koji je porumenio. Bila je u pravu. On je bio čovjek s diplomom, koji radi u tajnoj službi ne radi posla već zbog svoje zemlje. - Naravno, mogu se maskirati. - rekla je oduševljeno, osjećajući novi polet sada kada je znala da njezin glavni pomagač vjerojatno pripada istom društvenom staležu kao i ona. - Možete se osloniti na nas, šefe. - rekao je Dean, dok su zajedno napuštali ured - Mi ćemo ih srediti. 50

Izbivši na Broadway, skrenuli su prema sjeveru, do podzemne željeznice u ulici Fulton, kad Dean, izusti upozoravajuće “ššš”, iznenada uhvati Jane za ruku i privuče je do izloga, gdje se pretvarao kao da mu je nešto privuklo pažnju. Kako je to učinio, on joj šapne: - Nemojte reći ni riječi i ne okrečite se, ali gledajte ljude koji prolaze, tu u ovom ogledalu - brzo, pogledajte sada. Jane, kako joj je zapovjedio pogleda, najprije radoznalo, a zatim prepoznavši ga, začudi se visokom lik koji se zrcalio u ogledalu, prolazeći vrlo blizu iza nje. Bio je to čovjek u uniformi. Bez obzira na Deanovo upozorenje ona se naglo okrene i nesigurno zagleda u vojnikova leđa, sada kad je odmaknuo nekoliko koraka dalje. - Jeste li ga prepoznati? - zavapi Dean. - To - izgledao je kao Frederic Hoff. - dahne djevojka. - To jeste bio Frederic Hoff. - ispravi on svoju družicu - Frederic Hoff, u odori britanskog časnika, kapetana britanske konjice!

POGLAVLJE IX POTJERA

KRIVEN POD OGROMNIM motorističkim naočalama i kapom navučenom gotovo do nosa Thomas Dean je sjedio u uglu ulice, na motociklu s prikolicom, nestrpljivo čekajući Jane Strong u vrijeme koje su dogovorili večer ranije. Bio je posebno ustrajan u tome da Jane mora doći u četvrt do osam. Na osnovi prijašnjih iskustva znao je da srijedom - barem je tako bilo prošle srijede - Hoffovi kreću na svoj tajanstveni izlet točno u osam. Njegova je namjera bila da krenu prije njih i nastave ih slijediti negdje izvan grada. Jane je obećala da će biti točna. Još jednom je nestrpljivo pogledao na sat. Bilo je tek pola minute do četvrt, ali nije bilo ni traga njegove kolegice operativke. Jedina osoba koju je vidio u blizini bio je dječak koji je bezbrižno šetao u njegovom smjeru. Gunđajući od muke Dean vrati sat u džep, raspravljajući sam sa sobom koliko dugo bi trebao čekati i hoće li je ili ne nastaviti čekati, ako se uskoro ne pojavi. Vrlo vjerojatno, pretpostavljao je, desilo se nešto sasvim neočekivano što ju je zadržalo ili spriječilo da dođe. Možda je njezina obitelj posumnjala u njezinu priču da motorom odlazi na cjelodnevni izlet s prijateljem? Možda je njihove sumnje pobudilo to što je javio da je bolestan? Gotovo je odlučio otići kad primijeti da se dječak, kojeg je ranije vidio kako se približava, zaustavio pokraj motocikla. - Dobro jutro, Thomas. - rekao je dječak, pomalo sumnjičavo, kao da nije siguran je li to on. Dean dahne od iznenađenja. Dječakov glas je bio Janein. Veselo se nasmijavši njegovom čuđenju i nelagodi, ona se uspne na sjedalo pokraj njega, pitajući: - Kako vam se sviđa moja krinka? - Odlična je. - uzviknuo je - Mene ste u potpunosti prevarili, a ja sam vas očekivao. - Kada je šef Fleck rekao da bih se trebala maskirati da me Hoffovi ne prepoznaju, slučajno sam se sjetiti ove odjeće. Nosila sam je jednom u školskoj predstavi u kojoj sam igrala. - Ali niste čak ni hodali kao djevojka. Jane se ponovno nasmije. - Dane i dane sam vježbala taj hod. Kada sam prvi put obukla ovu odjeću moj brat se rugao načinu na koji hodam. Tvrdio je da ni jedna cura nikad ne bi mogla naučiti hodati poput momka. Odlučila sam da ću mu pokazati.

- Ali vaša kosa - prosvjedovao je Dean, gotovo zabrinuto. Bez obzira na to što je igrao ulogu poniznog vozača, ipak je bio vatreni obožavatelj Janeine kose, duge, crne i sjajne. - Ugurana ispod kape - nasmije se djevojka - a zbog straha da bi se mogla rasuti, uzela sam ovo. To je ono što mornari nazivaju “pletenom kapom”, zar ne? Dok je govorila namještala je na glavi vunenu kapu koja je ostavljala otkrivenim samo njezino lice. - Ali vaša majka - nije li se pitala zašto nosite tu odjeću? - Još je uvijek bila u krevetu kad sam otišla. Vidjela me je u tatinom baloneru, koji mi doseže do gležnjeva. Nosila sam ga sve dok se nisam čitavu četvrt udaljila od kuće. Jesam li to dobro napravila? - Jedino ne možete promijeniti svoje oči. - rekao je Dean, što je bilo ponešto drsko za vozača, ali on je znao da Jane zna da je sam izabrao igrati ulogu vozača, tako da se to onda činilo u redu. - Pa nisam ih baš mogla ostaviti doma. Čujem da je u današnje doba jako praktično nositi oči sa sobom. - Da, doista jeste. - Znate li da sam vas jedva prepoznala i gotovo sam se bojala progovoriti? Očekivala sam da ćete doći u automobilu. Motocikl, čija je to bila ideja? - To je predložio šef Fleck. Hoffovi će biti u automobilu. Ljudi u automobilima rijetko obraćaju pozornost na motoriste. Ako bismo ih slijediti u automobilu, sigurno bi nas primijetili. Prošli tjedan su uspjeli umaknuti šefovim ljudima koji su ih slijedili. Možda ćemo mi, kao dva prašnjava motociklista, imati više sreće. - Nadam se. Gdje namjeravate čekati da ih pokupimo? - Mislim da je trg Getty u Yonkersu najbolje mjesto. Svatko tko ide na sjever ide tim putem. Mogu se pretvarati da radim nešto oko stroja, dok vi pazite na njih. Vjerojatno neće posumnjati na par motorista iz Yonkersa. Nema opasnosti da ćemo ih promašiti. - Jeste li ispričali šefu kako smo vidjeli gospodina Hoffa u onoj uniformi? - Naravno. Nije se činio iznenađenim. Netko mu je već prijavio da Nijemac hoda okolo u britanskoj uniformi. - Što je čuo? Što je taj čovjek učinio? - zabrinuto je pitala Jane. Iako je vjerovala da je Frederic Hoff neprijatelj, iako je bila sigurna da je ubojica, uvijek bi se iznova zatekla da se nada da će nešto krenuti u njegovu korist. Činio se previše dobrim i zabavnim da bi bio upetljan u zle, nepoštene, prijezira vrijedne spletke. Ipak, vidjela ga je prerušenog u britanskog časnika. Nije mogla sumnjati u vlastite oči. - Desilo se sljedeće. - nastavio je Dean - Žena - jedna iz višeg društvenog sloja - vozila se prekjučer ujutro u svom automobilu niz Park aveniju. Kišilo je, a ulice su bile blatne. Na jednom križanju zaustavio se britanski časnik, puštajući automobil da prođe. Jedan od kotača prošao je kroz lokvu i poprskao blatom njegovu uniformu. Odjednom je počeo psovati - na njemačkom. - Opsovao je na njemačkom jeziku? - zavapi Jane. - Naravno. - rekao je Dean - Nagonski, na trenutak je zaboravio svoju ulogu i otkrio svoje pravo lice - lice arogantnog pruskog časnika. - Što je žena učinila?

- Prijavila ga je prvom policajcu kojeg je srela, ali za to vrijeme on je, naravno, nestao. - Što šef Fleck misli o tome? - Činilo se kao da priču nije doživio previše ozbiljno. - Mislite li da bi to mogao biti gospodin Hoff? - Mora biti on ili u svakom slučaju netko iz njegove bande. Ne vidim zašto šef odmah ne naloži da ga uhite. Previše je opasan da bude na slobodi. - Nemamo još pravog dokaza protiv njega - prosvjedovala je Jane - barem ne protiv mladića. - Nismo li ga oboje vidjeli u britanskoj uniformi? - Da. - priznala je djevojka. - Pa, to je dokaz, zar ne? Čovjek s njemačkim imenom u britanskoj uniformi u ratno vrijeme, ne može značiti ništa dobro. - Još uvijek nemamo pravog dokaza protiv njega. Ne znamo što radi. - Ja bih ga odmah uhitio zbog ubojstva, a onda bih kasnije skupljao dokaze da je špijun. Bilo bi lako dokazati da je ubio K- 19. Nema sumnje da je on to učinio. - Je li pronađen svjedok? - naglo udahnuvši upitala je Jane. Nekako se nije mogla uvjeriti da je čovjek iz susjedstva, tko god da je bio, zaista počinio to brutalno ubojstvo. - Ne, nema pravog svjedoka, ali moglo bi ga se uhititi na osnovi indicija. K-19, čovjek čiji sam posao preuzeo, dobio je naputak da slijedi mladog Hoffa do njegove kuće. U dva ujutro smijenio je drugog operativca. U tri vi ste ga vidjeli kako slijedi Hoffa. - Vidjela sam samo dva čovjeka na pločniku. - ispravi ga Jane - Jedan od njih bio je Frederic Hoff. Drugog nisam vidjela dovoljno dobro da ga identificiram. Nisam vidjela ubojstvo. Samo sam vidjela njih dvojicu kako odlaze iza ugla. - Slušajte. - oštro je rekao Dean, ne uspijevajući u potpunosti prikriti ljubomoru u glasu - Čini mi se kao da pokušavate zaštititi tog Frederica Hoffa. Što vam je on? Zar vas je pridobio na svoju stranu? - Nemate mi pravo govoriti takve stvari. - povikala je Jane, bijesno porumenjevši Vidjela sam tog čovjeka samo tri ili četiri puta. Ja radim jednako kao i vi na tome da dokažemo da je njemački špijun, ako je to ono što jeste. Ja samo pokušavam biti poštena. Nisam saznala ništa što bi ga optužilo za ubojstvo. Iskaz koju bih ja dala ne bi ništa dokazao. - Sigurno ne bi, ako tako razmišljate o tome. - prasnuo je Dean. Nakon toga vozili su se u tišini, svaki zauzet svojim mislima. Dean je psovao sam sebe što ga je vlastiti entuzijazam prema vladinom poslu doveo u ovakvu nepriliku. Osjećao se u nezavidnom položaju kao Janein vozač, koja mu je bila privlačna od samog početka. Kao sin uglednog američkog diplomata, obrazovao se većinom po Europi. Prijatelji njegovog oca, kada je vladi ponudio svoje usluge, uvjerili su ga da bi njegovo poznavanje njemačkog i francuskog bilo najkorisnije u tajnoj službi. Nevoljko je pristao preuzeti taj posao, a kako je sve dublje i dublje ulazio u sve to počeo je shvaćati koliko je ogromna mašinerija koja se bavi prismotrom i koliko su opasne djelatnosti njemačkih agenata koje potajno obavljaju svuda po Sjedinjenim Američkim Državama pa je postao fasciniran svojim zanimanjem - to jest, sve dok nije upoznao Jane Strong. Njegov odnos s njom, pod sadašnjim okolnostima, brzo je postajao nepodnošljiv. Iako je bio svjestan da zna da nije samo obični vozač, mrzio je nužnost pretvaranja u 54

nazočnosti njene obitelji. Želio je da može biti slobodan posjetiti je, slati joj cvijeće i izlaziti s njom. Za njega bi iskorištavanje prednosti koje su pružali njihovi sadašnji prisni odnosi, izgledalo gotovo kao da izdaje vlastitu vladu, a ipak u nekim mu se trenucima činilo da ne može izdržati da joj ne kaže koliko je obožava. Oštri ljubavni instinkti, također su mu govorili kako je Jane počeo privlačiti zgodni mladi Nijemac kojeg su pokušavali uloviti u klopku, a to saznanje ispunjavalo ga je nemoćnim bijesom i ljubomorom. Jane je, također, ljuta i uvrijeđena Deanovim ispadom, stala analizirati svoje ponašanje. Iskrenost ju je nevoljko prisiljavala da prizna da je, svaki put kad bi susrela Frederica Hoffa, otkrivala kako sve više i više pada pod njegove čari. Imao je prekrasnu osobnost, bio je zabavan i općenito bio je veoma galantan prema ženama, a osobito prema njoj, što je Jane bilo zanimljivo na posve ugodan način. Premda je činila sve da pronađe dokaze protiv njega, sad je bila prisiljena priznati samoj sebi da joj je potajno bilo drago što nisu našli ništa što bi ga inkriminiralo, osim činjenice da je bio u britanskoj uniformi. Uzalud je pokušavala nabrojati stvari koje su govorile protiv njega, pokušavajući se natjerati da ga zamrzi. On je bio Nijemac, rekla je sebi. On je bio neprijatelj njene zemlje. Živio je s čovjekom za kojeg je dokazano da je špijun. On je potajno povezan s američkim mornaričkim časnikom. Diktograf joj da svake noći prenosio riječi zdravice njegovog ujaka i njega dok su u osami svog doma nazdravili njemačkom caru, najvećem neprijatelju Amerike. Više je nego vjerojatno, njezin razum joj je govorio, da je ubojica. Ona bi ga trebala mrziti, gnušati ga se, prezirati ga, a ipak nije. Sviđao joj se. Kad god bi joj prišao mogla je osjetiti kako joj srce brže kuca. Nakon svakog susreta s njim radovala se trenutku kad će ga ponovno vidjeti. Pitala se što je to s njom? Ona je dobra, domoljubna, američka djevojka. Zašto nije mogla mrziti Frederica Hoffa, premda je znala da bi ga trebala mrzi? Još uvijek se zgražala nad svojim nedosljednim srcem kad su stigli na Getty trg i Dean zaustavi motocikl u jednoj od sporednih ulica koje gledaju na Broadway. Sišavši, on pogleda na sat i stade se pretvarati kao da radi nešto oko motora, a Jane je pažljivo zurila prema glavnoj prometnici, od kuda su očekivali dolazak Hoffovih. Deset minuta, dvadeset minuta, više od pola sata su čekali, zabrinuto promatrajući svaki automobil koji bi prošao. - Ne mogu to shvatiti. - rekao je Dean - Trebali su biti ovdje prije bar dvadeset minuta. Telefonirat ću Carteru. On će znati kad su krenuli. Jedva je ušao u susjedni dućan kad ispred Jane, koja je još uvijek bila na straži, bljesnuše svjetla automobila Hoffovih, hitajući prema sjeveru. Brzo je skočila i odjurila u trgovinu. Dean ju je vidio kako dolazi i napusti telefonsku govornicu, stavljajući prst na usne kao znak upozorenja. - Ne zamarajte se telefoniranjem. - poviče djevojka, ne shvaćajući što želi reći misleći kako je samo pokušava spriječiti da izgovori ime Hoffovih - Hajde, krenimo. Bez riječi požure iz trgovine i pokrenu motocikl. - Jesu li već prošli? - šapne on. - Prije samo nekoliko trenutaka. Bez riječi je stisnuo gas, jureći u smjeru u kojemu je otišao automobil Hoffovih i nije s njom razgovarao sljedećih nekoliko kilometara od Getty trga dok se nisu dovoljno približili da prepoznaju one u autu, nakon čega je usporio i slijedio ih na diskretnoj udaljenosti. 55

- Pazite što mi govorite kad je netko u blizini. - upozorio je Jane, gotovo ljutito - U toj odjeći trebali biste biti dječak i vaš hod je posve u redu, ali glas vas odaje. Jeste li vidjeli kako vas je, kad ste mi se obratili, pogledao onaj službenik u trgovini? Pokušao sam vas upozoriti da ništa ne govorite. - Bit ću pažljivija. - ponizno je rekla Jane, još uvijek potištena zbog onih vlastitih zaključaka o sebi - Zaboravila sam na svoj glas. Kilometar za kilometrom nastavili su ih progoniti bez da su riječ progovorili. Dok su prolazili kroz gradove uz cestu Dean je namjerno zaostajao, zbog straha da će privući pažnju, ali u predgrađima bi pojurio sve dok se ponovno ne bi približio toliko da mu automobil bude u vidokrugu, a onda bi opet zaostao. Do sada nije bilo nikakve naznake da Hoffovi imaju ikakve namjere napustiti glavnu cestu. Motoristi su, dobrano zaostajući iza automobila, krenuli niz brdo na čijoj su zavojitoj cesti povremeno uspijevali ugledati svoju lovinu pa Dean, prigušeno uzviknuvši, naglo poveća brzinu. Na padini ceste vidio je kako automobil Hoffovih naglo skreće u lijevo. Bijesno se spuštajući niz brdo, stigli su u podnožje upravo na vrijeme da vide kako se Hoffovi ukrcavaju na mali trajekt, na drugoj strani željezničke pruge. Dok su oni bili još stotinama metara udaljeni od trajekta, s njega se oglasi znak za polazak i trajekt se polako otisne preko rijeke Hudson. U očaju oni se okrenu jedan drugome. Situacija se činila beznadnom. Nisu se usudili vikati ili pokušati zaustaviti brod. To bi ih sigurno odalo Hoffovima i otkrilo im da ih slijede. Razočarani Dean siđe s motocikla i pođe pročitati raspored koji je bio izvješen na kućici. - Još pola sata neće biti drugog broda. - rekao je kad se vratio - Toliko prednosti su stekli. - Možda ćemo im na drugoj strani rijeke uspjeti ući u trag. - predloži Jane - Nema toliko automobila koliko bi ih bilo u gradu. - Možemo pokušati. - sumorno je rekao Dean. - Barem znamo od kuda bismo ih sljedeći put trebali slijediti. - Prokleti bili. - povikao je Dean - Mislim da su sumnjali da će ih neko slijediti i potrudili su se da dođu upravo na vrijeme kad kreće posljednji trajekt. To je vrlo efikasna metoda rješavanja nekoga tko bi ih mogao slijediti. Oni idu na ovo putovanje svaki tjedan. Ne bih bio iznenađen da su u dogovoru s ljudima s trajekta da krenu čim stignu. Novčanica od dva dolara pomaže. U ovom trenutku dao bih pet tisuća, samo da smo na drugoj strani rijeke. Ovo je prvi put - jedini put, da sam iznevjerio šefa. - Nije bitno - utješno je rekla Jane - zašto ne bismo sljedeći put, kad dođu ovamo, mogli na njih čekati na drugoj strani? Neće posumnjati da ih slijede motociklisti koje ondje sretnu. - Sljedeći tjedan možda bude prekasno. - Pitam se kamo su krenuli. - rekla je djevojka, promatrajući brod koji je brzo odmicao - Ali, pogledajte! Što su one zgrade tamo? - To je West Point. - uzviknuo je Dean, po prvi put primjećujući gdje se nalaze. - West Point! - ona začuđeno ponovi. Pitanje kakvog bi posla Hoffovi mogli imati u vojnoj školi Sjedinjenih Država oboje ih zbuni. Je li moguće da je mreža izdaje i uništenja prezaposlenih carskih agenata rasplela tkanje smrtonosnih niti čak i ovdje - u West Pointu?

POGLAVLJE X CARTEROVO OTKRIĆE

LADIĆ JE TAJ KOGA želim srediti. - rekao je šef Fleck - Imamo dokaze protiv starog Hoffa, ali nemamo još ništa što bi inkriminiralo Frederica. Sama činjenica da se drži podalje od ujakovih aktivnosti tjera me da pomislim da se bavi važnijim poslom. On je upravo onaj tip Nijemca koji bi bio odabran da šefuje. - Tako je. - odvratio je Carter - Ne postoji ništa osim činjenice da Dean i djevojka misle da su ga vidjeli u britanskoj uniformi. Zašto ga nisu slijediti, da budu sigurni? - Pokušali su - rekao je šef - ali im je umaknuo. Ja sam sklon vjerovati da su pogriješili. Više je nego vjerojatno da se radilo samo o sličnosti. Mnogi Britanci anglosaksonskog porijekla izgledaju poput Nijemaca, a uniforma značajno mijenja izgled čovjeka. Bojim se da od toga neće biti ničega. - Ali oboje su ga vidjeli - Dean i gospođica Strong. - prosvjedovao je Carter. - Problem je - primijetio je Fleck - to što Dean postaje zaluđen tom djevojkom. Zaljubljeni mladić nije pozoran. On će pod kletvom potvrditi sve što ona misli da je vidjela. Nadam se da će djevojka zadržati hladnu glavu. Ljubavnici nisu dobri detektivi. - Promatrao sam ih. - rekao je Carter. - Priznajem da se on zagledao u nju, ali ne mislim da je njoj stalo do njega. Ona je previše zainteresirana za Frederica Hoffa. - Što time želite reći? - oštro je pitao šef. - Možete se pouzdati u nju. Ona je pravi domoljub. Ona je tip djevojke koja će ispuniti svoju dužnost, bez obzira na cijenu. Sve što želim reći je da je Hoff tip koji zanima žene. Ima ono nešto u sebi. Činjenica da je špijun, provodeći većinu vremena u opasnosti, daje mu određenu vrstu privlačnosti. Nikad nisam upoznao odvažnog mladog kriminalca koji nije imao neku ženu, a često i više njih, spremne učiniti za njega bilo što. Svejedno, siguran sam da možemo vjerovati gospođici Strong. - Moramo - zareži Fleck - za sada, u svakom slučaju. Je li sve pripremljeno za poslijepodnevni pretres? Što ste učinili kako bi nadzornika maknuli s puta? Njemu ne treba vjerovati. Njegovo ime je Hauser. - Sredio sam ga. Jimmy Golden, moj nećak, koji nam je pomogao u nekoliko slučajeva, on je odvjetnik. Telefonirao je Hauseru da danas popodne dođe u njegov ured. - Pretpostavimo da ne ode? - Otići će. Jimmy ga je nazvao u vezi ostavštine. To je sigurni mamac. Jimmy će natjerati Hausera da čeka sat vremena, a zatim ga zadržati još pola sata, razgovarajući s njime. To će nam dati dovoljno vremena. 57

- Ondje je i žena - sluškinja, Lena Kraus. - Ona svake srijede, dok Hoffovih nema, ide na krov i ostavlja signale. Neki dan su očito razmjenjivali signale koje još nismo uspjeli dokučiti. Uvijek ide oko tri sata i... - Pretpostavimo da se neočekivano vrati i zatekne vas? Ne možemo dopustiti da se to dogodi. Postali bi još oprezniji. - Nas neće iznenaditi. Imam trik u rukavu. - Bacite se, onda, na posao. - rekao je šef i Carter radosno krene svojim putem. Otkad je bio obaviješten da je pretraga stana Hoffovih povjerena njemu, Carter je bio razigran od radosti. On je uživao u zadacima koji su zahtijevali maskiranje te je pozdravio priliku da sebe i svoje pomoćnike odjene u uniforme zaposlenika elektre. Čak se potrudio da tog poslijepodneva odveze do stambene zgrade vozilo tvrtke, vozilo koje je nabavio uz Fleckovu pomoć. - Negdje u kući postoji opasni kratki spoj. - rekao je nadzornikovoj ženi. - Moj suprug nije tu. - odgovorila je, ništa ne sluteći - Znate li gdje se nalaze razvodne kutije? - Naći ćemo ih. - rekao je Carter - Počet ćemo raditi na gornjem katu i spuštati se prema dolje. Uvijek temeljit u svojim metodama kamuflaže on je zapravo prošao kroz nekoliko stanova, glumeći da pregledava razvodne kutije i ožičenje, cijelo vrijeme budno pazeći kad će doći vrijeme da stara Lena ode na krov. U trenutku kad je ušla u lift, sa svojom košarom rublja, Carter i njegovi pomoćnici već su bili na Hoffovim vratima. Snabdjeven ključem, koji je Dean napravio, nisu imali problema s ulaskom. - Bobe - rekao je Carter jednom od svojih ljudi - nemamo puno vremena, a imamo puno posla. Vi preuzmite sluškinjinu sobu i kuhinju, a vi, Williamse, preuzmite starčeve odaje. Ja ću se pobrinuti za mladićevu spavaću sobu, a zajedno ćemo se kasnije uhvatiti u koštac s dnevnim boravkom i blagovaonicom. Iskustvo ih je svu trojicu odmah zaposlilo oko zadataka. Carter, zastavši na trenutak na vratima, promotrio je odaju Frederica Hoffa, promatrajući svaki detalj namještaja. I dnevni boravak i spavaća soba pored njega bili su namješteni s vojnom jednostavnošću, bez ikakvog dodatnog namještaja ili ukrasa, stolice, stolovi, sve je bilo najjednostavnije vrste. Krenuvši prvo u spavaonicu, Carter je brzo pretražio jastuke i madrace, ali ni u jednom nije pronašao ono što je tražio: dokaz da se ondje nalazi tajno skrovište. Kopao je neko vrijeme po ladicama dvaju stolova, pažljivo vračajući njihov sadržaj, ali ne otkrivajući ništa što bi mu pobudilo sumnju. Knjige koje su ležale na stolovima i na policama pregledavao je jednu po jednu, pamteći njihove naslove, prepipavajući njihov uvez da nađe mjesta za skrivanje, držeći ih za hrbat i pretresajući stranice. Nije bilo ničega. Podigao je tepihe i pomaknuo namještaj da pažljivo pregleda pod, nastojeći pronaći neku dasku koja bi mogla biti skrovište. Jednom ili dva puta u uglovima otišao je tako daleko da je kucao po njima, ali očito je cijeli pod bio netaknut. Pretraga kupaonice bila je jednako beskorisna pa se na kraju bacio na odjeću. Kad je otvorio vrata ormara uzvik zaprepaštenja ote se s njegovih usana. Tamo, skrivena iza drugih odijela, bila je uniforma britanskog konjičkog kapetana. - Evo nešto za šefa. - rekao je sam sebi - Dakle mora da su Dean i gospođica Strong doista vidjeli Hoffa. Pitam se gdje ju je nabavio? S mračnim, zadovoljnim osmijehom posvetio se prekapanju džepova i ispipavanja svih šavova odjeće u ormaru. Čak je ispipao i vrhove cipela i đonove. Nije ondje našao 58

ničega, ali se osjećao zadovoljno. U njegovom umu uniforma je sama po sebi bila dokaz onoga čime se mladić bavio. Ništa nije moglo objasniti što bi mladić njemačkog imena, iako je rođen u Americi ili barem sa američkim rodnim listom, radio s britanskom uniformom. Bilo je to glavni dokaz da je Frederic Hoff špijun. Ono što je uvelike zbunjivalo Cartera bilo je kako je Hoff uspio uniformu krijumčariti u i izvan stana, bez da itko primijeti. Već više od dva tjedna svaki paket koji bi dolazio u kuću Hoffovih, prije nego što bi im bio isporučen, prvo je bio pretražen. Kuća je bila pod najstrožim nadzorom. Nije mogao prenosili uniformu, kao što je nije mogao niti sakriti ispod druge odjeće. - Postoji ovdje još netko tko je u dosluhu sa Hoffovima. - promrmljao je sebi u bradu - Pitam se tko bi to mogao biti. On pogleda na sat. Stare sluškinje sada već nije bilo skoro pola sata. Mogla bi se vratiti u bilo kojem trenutku. Mora brzo raditi. Hitro je pretresao komodu s ladicama, ali bez rezultata. Nije bilo vremena za učiniti ništa više. Požurio je u dnevnu sobu i pozvao svoje suradnike. - Jeste li išta pronašli, Bobe? - upitao je. - Ništa. - Požurite do krova. - naredi - Imate li onaj dalekozor? - Naravno - odgovorio je operativac - i maramice, također. - U redu. Odite tamo prije nego što počne silaziti. Počnite vješati rupčiće i pretvarajte se da gledate rijeku. To će je tako zbuniti da neće znati što činiti. Neće se usuditi napustiti krov dok god ste tamo. Kada budemo gotovi dizalom ću poslati čovjeka s porukom da smo našli kratki spoj. Okrenuo se drugom operativcu. - Jeste li što pronašli, Williamse? - Samo ovo. Carterovo se lice ozari kad mu njegov pomoćnik ispruži dva primjerka popodnevnih novina. U svakom od njih nalazila se rupa, tamo gdje je nešto bilo izrezano. - Pronašao sam ih u košu za smeće, pored starčevog stola - objasnio je čovjek - a tamo je bilo i pepela - pepela od papira - kao da je nešto gorjelo. Možda ono što je izrezano iz tih novina. Ne bih znao reći. - Moramo odmah nabaviti kopije tih novina i vidjeti što je to bilo. Pođimo, ja ću ih odnijeti do šefa. Novine možemo nabaviti putem do njega. Pozvavši drugog operativca s krova, prije nego što je svojim aktivnostima imao vremena privući pažnju Lene Kraus, oni požure natrag u ured, gdje je Fleck s Carterom pretražio dvoje novina iz kojih su izrezani članci. - Pa - razočarano je rekao Carter - izrezao je samo par reklama - reklama za pastu za zube. To nije ništa. - Nemojte biti previše sigurni. - upozorio je Fleck - Ako čovjek izreže reklamu za zubnu pastu, prirodna je pretpostavka da se želi podsjeti da je treba kupiti. Kad izreže dvije, mora biti posebno zainteresiran za tu pastu. Morat ćemo saznati što ga to zanima. - Možda posjeduje tvrtku koja ih proizvodi. - predložio je Carter. - Možda - rekao je Fleck, proučavajući reklame - ali ne bi me iznenadilo da ove reklame sadržavaju nekakvu šifriranu poruku. - Poruke u reklamama. - u nevjerici je uzviknuo Carter. 59

- Zašto ne? Nijemci imaju stotine špijuna u ovom gradu i u cijeloj zemlji. Koji bi bio lakši način dojavljivanja naredbi nego sakriti ih u poruke reklama. Činili su to i ranije. Kada je njemačka vojska izvršila proboj u Francusku snašli su se stavljajući puno korisnih informacija u bezopasni oglas za određenu vrstu čokolade. Ja bih se mogao kladiti da svaka od ovih reklama nosi kodiranu poruku. Primijetio sam kako se te reklame, a sve su neobično sročene, vrte po novinama samo kratko vrijeme. Nikad nisam mislio da imaju veze s njemačkom propagandom, ali vidite, njemačka firma je ta koja ih oglašava. Pažljivo je izrezao dvije reklame i položio ih na stol, jednu pored druge. Okrećući se Carteru rekao je: - Idite odmah posjetiti gospodina Spraguea, izdavača ovih novina. Neka vam da kopiju svakog broja unazad šest mjeseci koji sadržava oglas ovakve vrste. Saznajte koja agencija stavlja te oglase. Reci mu da ja želim znati. On će shvatiti. Već smo prije surađivali. Sam u svom uredu, Fleck se nabranog čela nagne nad prvim od dva oglasa, koji je glasio: “UPAMTITE Tvrdimo vam, da naša nova pasta, DENTO, zaustavlja propadanje zubi. Zdravi zubi su istinske, prave putovnice dobrog zdravlja. U današnje vrijeme ni jedan poslovni čovjek ne može riskirati biti bolestan. To blisko je povezano s neuspjehom. Zubi koje ne nadgledaš, ubrzo nestaju. KORISTITE DENTO Originalna, sigurna, ugodna pasta za zube, koju priprema i prodaje samo Auer Zubna Kompanija, New York.” Iskušao je sve metode rješavanja šifre slova kojih se mogao sjetiti. Vukao je dijagonale na ovu i onu stranu i preko oglasa. Pokušao je čitati unatrag. Pokušao je čitati svaku drugu riječ, svaku treću riječ, sprijeda i straga. Nije otkrio nikakvu kombinaciju riječi koja bi imala ikakvog smisla. - Putovnice - promrmljao je u sebi - to mora biti to. Ako je poruka tu, mora imati neke veze s putovnicama. U očaju se okrenuo drugoj reklami. Pisalo je: “NEKA se ne zaboravi važnost za pojedinca i sve upotreba zubno čistećih agenata, a koji ne ostavljaju loše rezultate. Šalji brodom još te nevjerojatne čudotvorne paste. Poslodavci, žene, radnici svi su je spremni nabaviti. Pošiljka od petka je prodana.’ - piše nam ljekarnik kome smo veliku pošiljku poslali prošlog tjedna. KORISTITE DENTO Originalna, sigurna, ugodna pasta za zube, koju priprema i prodaje samo Auer Zubna Kompanija, New York.” Dok je čitao tu reklamu Fleckove oči zadovoljno bljesnuše i uočivši izraz “čudotvorna” bio je siguran da je na pravom putu. Sjetio se kako je Jane Strong preko diktografa čula starog Hoffa kako govori o nekome koga je nazivao “čudotvorcem” Čim se Carter vrati s drugim reklamama koje su izašle u novinama, bio je siguran da će moći odgonetnuti šifru. U dvije riječi je bio siguran - “putovnica” i “čudotvoran”. Jedan otisak stopala ne vodi nikamo, ali dva vode, a s tri otiska vidi se i put.

Njegov telefon zazvoni. Okrenuo se da se javi, pretpostavljajući da to mora biti Carter s porukom o novinama po koje ga je poslao. - Halo. - viknuo je. - Halo - začuo se tihi glas, kao da govornik govori s velike udaljenosti pa je veza loša - je li to Fleck? - Da, Fleck je - odgovorio je - tko je to? - Dean pri telefonu - glas se jedva čuo. - Dean - uzbuđeno zavapi Fleck - da, da. Što je, Dean? Nije očekivao čuti rezultate ekspedicije u koju su se Dean i Jane Strong upustili sve do kasno poslijepodne, nakon što se Hoffovi vrate. Činjenica da ga Dean sada zove ukazivala je na to da se dogodilo nešto važno. - Telefoniram iz kuće liječnika, koji živi u blizini Nyacka. - rekao je Dean. - Što ste rekli? Govorite glasnije. - Ovdje sam u ordinaciji doktora Spencera, u blizini Nyacka, imam slomljenu ruku. Dean je nastavio - Imali smo prometnu nezgodu. Neki se automobil zabio u nas, valjda. - Gospođica Strong? Gdje je? Je li ozlijeđena? - zabrinuto je pitao šef. - Ne znam. Nestala je. Jane Strong je nestala! Šef se odjednom ukoči. Bio je siguran da je to bilo više od puke automobilske nesreće. Praćenje Hoffovih postalo je zanimanje koje se činilo neobično opasnim. Kroz glavu mu bljesne sudbina K- 19 - ubijenog gotovo ispred vrata Hoffovih. A sad još dvoje njegovih operativaca, jedan ranjen, a druga misteriozno nestala. - Brzo. - rekao je u telefon - Recite mi ukratko što se dogodilo. Govorite što glasnije možete. - Zaostali smo pola sata iza njih na trajektu kod West Pointa. - Deanov je glas govorio i dalje slab i tih kao da govori s naporom - Imali smo nekih problema pronaći im trag, ali smo na kraju uspjeli. Jurili smo i bili smo nekih petnaest, dvadeset kilometara južno od West Pointa, kada se automobil na križanju zaletio ravno u nas. Izgubio sam svijest. Ne sjećam se više ničega dok se nisam probudio ovdje. Osvijestio sam se kad mi je liječnik namještao ruku. I nazvao sam vas čim su mi dozvolili. - Tko vas je tamo doveo? - Ne znam. Sve što ovdje znaju je da me je doveo neki par u automobilu, koji me je ovdje ostavio. Rekli su da su prolazili upravo nakon što je neki automobil udario motocikl. Rekli su da se automobil nije zaustavio. - A gospođica Strong - jesu li išta rekli o njoj? - Ni riječi. Ljudi ovdje smatraju da sam se vozio sam. - U redu. - rekao je šef - Odmah ću poslati nekoga tamo gore da se pobrine za vas i prikupi tragove. Čim je spustio slušalicu, čelo mu izboraše sitne bore velike koncentracije. Sjedio je za svojim stolom punih pet minuta gotovo nepokretan, pokušavajući shvatiti. Što je Deanova nezgoda značila? Kako se tu uklapa nestanak Jane Strong? Je li pobjegla s mjesta nesreće nakon što je Dean ranjen, bojeći se da bi joj ime moglo biti povezano s njegovim? Nije mu se činila tipom osobe koja će tako što učiniti. Njemu se doimala poput vrlo odlučne djevojke, koja je bila u stanju nositi se svime čega se primi, bez obzira na posljedice. Ipak, što se moglo dogoditi s njom? Ako je i ona bila povrijeđena, zašto nije 61

bila s Deanom? Ako nije ozlijeđena, zašto se nije javila u ured? Tko je bio par koji je Deana doveo do ordinacije? Zašto liječnik nije zapisao njihova imena i adrese? Koju su ulogu u nesreći odigrali Hoffovi? Jesu li namjerno pregazili motocikl? Ako su otkrili da ih slijede ne bi oklijevali učiniti takvo što, bio je siguran, latiti se tako ubojitih metoda. Nemaju li oni već jedno kukavičko ubojstvo na svome spisku? Mora saznati kada su Hoffovi stigli kući. Nije ih očekivao još sat ili dva, ali će upozoriti operativce da pozorno motre kuću. Posegnuo je za telefonom da pozove sjedište operativaca. - Javite mi se odmah - rekao je kad je operativac odgovorio na njegov poziv - čim Hoffovi stignu kući. - Starac je već došao kući. - odgovorio je operativac. - Što ste rekli? - zavapi Fleck. - Došao je pješice, prije pet minuta. Mladić s automobilom se još uvijek nije vratio doma. - Javite mi čim stigne. - kratko je rekao Fleck, spuštajući slušalicu. Bio je zbunjen više nego ikada prije. Što se moglo dogoditi? Gdje je mladi Hoff s automobilom? Gdje je Jane Strong? Zašto je nestala nakon što je Dean ozlijeđen? Kako je nestala? Poslovi Hoffovih su zasigurno uzeli novi i opasniji zaokret, zbog kojeg je Fleck mnogo vremena ostao samo sjedeći, posve zbunjen. Gdje je Jane Strong? U odgovoru na to pitanje, odlučio je naposljetku, ležala je poanta cijele ove situacije.

POGLAVLJE XI JANEINA AVANTURA

IŠE OD DVA SATA Thomas Dean i Jane su na svom motociklu uzaludno kružili oko West Pointa, u nastojanju da nađu neki trag koji bi im kazao kamo je otišao automobil Hoffovih. Nisu se usudili postavljati previše pitanja nikome u blizini trajekta, u strahu da su ljudi koje progone ostavili stražare koji će ih upozoriti ako ih tko slijedi, ali nekoliko opreznih upita potvrdilo im je da su se svi automobili s trajekta uputili prema sjeveru. - Postoji samo jedna stvar koju možemo učiniti. - razočarano je rekao Dean Moramo provjeriti svaki put koji vodi odavde, sve dok ne dođemo do neke trgovine ili benzinske gdje su ljudi primijetili Hoffove. Možda su se negdje zaustavili ili možda sretnemo nekoga koji dolazi u našem pravcu, tko će se sjetiti da ih je mimoišao. - Čini se uzaludnim - rekla je Jane - ali pretpostavljam da ništa drugo ne možemo učiniti. Gorko razočaranje bilo je očigledno kod oboje. Bili su skloni kriviti jedno drugoga jer su tako daleko zaostali. Vozili su se u tišini, a njihovi živci postajali su napetiji, kako su im nade slabile. Zaustavljali su se na jednoj benzinskoj za drugom, postavljajući pitanja zaposlenicima. - Je li prije sat vremena prošao ovim putem veliki sivi automobil s dva čovjeka, starcem s bradom i mladićem koji je vozio? - Ne sjećam se takvog automobila. - stalno su dobivali isti odgovor. Pitali su stalno i stalno, uvijek to isto pitanje, osim što se mijenjao vremenski period u kojemu je automobil mogao proći, jer poslijepodne je brzo prolazilo. Kružeći okolo stigli su do ceste koja je išla prema jugu. - Pokušat ćemo još u ovoj jednoj benzinskoj. - rekao je Dean, dok su prilazi kućici pored puta na kojoj je bio veliki znak “Benzin”. - Bojim se da je to samo gubljenje vremena. - umorno je rekla Jane. - Zar ne želite da uhvatimo Hoffove? - obrecne se njezin pratilac. - Naravno da želim - bijesno je odgovorila - ali ne vidim baš da ih lovimo. - Vjerujem da vam je gotovo drago zbog toga. - zareži njezin pratilac, zaustavljajući mašinu i ponavljajući svoje uobičajeno pitanje.

- Naravno, automobil s dvojicom muškaraca koji odgovaraju opisu prošao je ovuda. odgovorio je čovjek, na njihovo čuđenje i oduševljenje - Zaustavili su se da natoče, kao što to ljudi obično čine. Prije otprilike tri sata, valjda ima toliko. Dean pobjedonosno pogleda Jane. - Starac sa sivom bradom i mladić koji je vozio - tako su izgledali? - ponovio je. - To su oni. - rekao je vlasnik benzinske - Prolaze odavde svakih nekoliko dana, otprilike uvijek u isto vrijeme. - Kamo su otišli? - željno upita Dean, osjećajući kako su napokon nabasali na trag. Čovjek je zbunjeno odmahnuo glavom. - Često sam se to pitao. Uvijek idu na jug i čini se da su u velikoj žurbi, ali smiješno je to da ih nikada nisam vidio da se vraćaju. - Znate li njihova imena? - Ne, ne mogu reći da znam, iako mi se čini da sam čuo da jednog zovu Fred. Ne znam kojega. - Dolaze li uvijek na isti dan - srijedom? - upitala je Jane, zaboravni još jednom Deanovo upozorenje da prepusti razgovor njemu, jer će joj glas odati spol. - Kad razmislim o tome - rekao je čovjek, očito ne primjećujući ništa neobično - čini mi se da doista uvijek dolaze srijedom. - Je li ovo registracija njegovog automobila? - upita Dean, pokazujući zapis u svom notesu. - Ne bih znao. - rekao je čovjek, proučavajući brojke - Znam da je newyorška registracija, koja završava s dvije devetke kao ova. Zašto ih trebate? Obratio se oblaku prašine, jer je Dean pokrenuo motocikl prije nego je završio ono što je govorio i već je jurio dalje. - Kamo sada? - upitala je Jane. - Ne znam. - iskreno je odgovorio - Znam samo da idemo u smjeru kamo su Hoffovi otišli i želim ih dostići prije nego što odmaknu predaleko. Onaj nam je momak rekao sve što je znao i postajao je znatiželjan pa sam mislio da je bolje da zbrišemo. - Čudno je to što ih nikada nije vidio da se vraćaju. - Vjerojatno u tome nema ničega tajanstvenog. Pretpostavljam da uvijek dolaze jednom stranom rijeke, a vraćaju se drugom, vraćajući se trajektom na 125. ulici. To nije loš plan da izbjegnu znatiželjne promatrače. Svi su ovi njemački špijuni obučeni skrivati svoj trag. Ono što moramo otkriti je što ih dovodi ovamo. Moramo otkriti samo to kuda odlaze. - Bojim se da imamo male šanse. - tvrdila je Jane - Nemamo od kuda krenuti. - Nešto smo saznali. Znamo da je njihovo odredište negdje između ovog mjesta i Fort Leea, s ove strane rijeke. To znatno sužava područje pretraživanja. To je više nego što je saznao bilo tko drugi, koga je šef postavio da ih slijedi. Nešto mi govori da smo sada na tragu. Očigledno je da idu prema mjestu koje je bliže West Pointu nego New Yorku. Teško da bi išli toliko zaobilazno, čak i ako pokušavaju skriti tragove. Pažljivo tražite tragove guma koji izlaze na glavnu cestu. Put kojim su išli ubrzo ih dovede u rijetko naseljeni planinski okrug i umjesto na betoniranoj državnoj cesti našli su se na brdovitom makadamu, punom rupa i kamenja koje je otežavalo putovanje. U nekim trenucima Dean je jedva upravljao mašinom, tako da je morao zadatak promatranja tragova prepustiti Jane. Već više od tri kilometra nisu 64

viđali ni kuća ni koliba. Jednom ili dva puta naišli su na nekorištenu stazu koja bi vodila kroz šumu, ali ni na jednoj od njih nisu pronašli tragove da je njima prošao automobil. Dok su brzo prolazili zavojem na strmoj padini, gdje je u brdo bila urezana tek provizorna cesta, Jane naglo ostade bez daha. Povrh zvuka njihovog vlastitog motora kao da je čula neki drugi zvuk, nešto što je zvučalo kao automobil koji se nalazio u neposrednoj blizini; no niti iza njih niti ispred na vidiku nije bilo automobila. - Slušajte. - naglo poviče. Dean poče usporavati, ali bilo je prekasno. Iza strme litice padine, napola skriven grmljem koje je raslo na onoj strani na kojoj se Jane vozila, pojavi se velika siva mašina, jureći na njih. Jane ulovi samo jedan pogled na čovjeka na vozačevom sjedalu. Bilo je Frederic Hoff, koji je mahnito vrtio volan, nastojeći izbjeći neminovni sudar. Uslijedi udarac i frontalni sudar kad se prednji dio Hoffovog automobila munjevito žabi u motocikl, u potpunosti ga prevrćući. Previše prestravljena čak i da vrisne, Jane je osjetila kako je izbačena iz svog sjedala i kako leti visoko u zrak. Nakon toga nastupi potpuno crnilo. Njezin pratilac nije tako dobro prošao. Teški stroj pade preko njega, vukući ga nekoliko metara. Glava mu je, kad je pao na kolnik, udarila o kamen, a motocikl ga je svojom težinom prikovao o zemlju i ostade ležati bez svijesti stravično presavinute ruke. Jane je na sreću sletjela na meku travu, ali s dovoljno snage da je ostala ošamućena. Dok je tako ležala, u svojoj dječačkoj odjeći, polako je počela dolaziti k sebi, iako je prošlo dosta vremena prije nego što je otvorila oči. Nejasno, kao iz velike daljine, čula je glasove i činilo joj se da govore njemački, svađajući se zbog nečega. Glasovi su se činili ljuti i uzbuđeni. U početku nije razmišljala o njima. Pitala se koliko je ozlijeđena. Ruke i udovi bili su joj neobično umrtvljeni, nije ih osjećala, kao da su pripadali nekome drugom. Pitala se nije li paralizirana i nije ih se usuđivala pokušati pomaknuti, u strahu da će otkriti strašnu istinu. Glasovi - njemački glasovi - prilazili su bliže, postaje sve glasniji i oštriji. Borila se da sabere misli. Gdje je? Što se dogodilo? Gdje je Thomas Dean? Postupno se počela prisjećati dijelova nesreće. Imali su sudar s automobilom Hoffovih. Glasovi koje je čula pripadali su Hoffovima, koji su se ljutito natezali oko nečega. Dok je dolazila k sebi postajala je svjesna kako je strahovito boli glava, koja kao da se mislila raspoloviti. Oko čega su se to Hoffovi prepirali? Još uvijek nepomično ležeći zatvorenih očiju, nastojeći se sabrati, pokušavala je čuti što govore. - Kažem ti da nemamo vremena. Moram požuriti. Svaka minuta je dragocjena. Ne mogu odgoditi svoj posao zbog ovih svinja, bez obzira na to umiru li ili su već mrtvi. stari Otto je ljutito vikao, poprativši sve mnoštvom kletvi na njemačkom. - A ja kažem tebi - govorio je Frederic, a glas mu je bio miran, ali odlučan - da moramo ove ljude odvesti liječniku. To bi bilo previše bezosjećajno. Ne mogu ih ostaviti ovdje. - I da nas odaju u posljednjem trenutku, kad su naši planovi spremni? - zarežao je stari Otto. - Manje je opasno ako ih uguramo u automobil i odvezemo ih s nama nego što da ih ostavimo ovdje. - prosvjedovao je Frederic - Dva tijela upravo na ulazu, nicht wahr5? Njegova posljednja primjedba dojmi se starog Otta. - Tako je. - promrmljao je - Nije sigurno. Moramo se riješiti tijela, oba, zar ne? 5

Njem. Zar ne?

Tijela! Jane shvati da je Dean zacijelo poginuo i da misle da je i ona također mrtva. Dok je nastojala otvoriti oči čula je Frederica kako prosvjeduje. - To je nehumano. - povikao je - Obojica su povrijeđeni, ali možda su još uvijek živi. Moramo ih odvesti u bolnicu. - I da ugrozimo sve naše planove. - ražesti se stari Otto - Baci ih u šumu. - Nećemo to učiniti. - Frederic je bio uporan, a glas mu je postao neuobičajeno strog i težak - Odmah vodim te ljude doktoru, kažem ti. S naporom Jane je otvorila oči i oprezno pogledala oko sebe. Gdje je Thomas Dean? Koliko je ozlijeđen? Hoffov automobil je polako kretao unatrag. Dok ih je promatrala stari Otto iskoči van i uspravi motocikl. Kad je to učinio Jane ugleda Deanovo tijelo kako bez svijesti leži ispod mašine, ali stari Nijemac nije obraćao pozornost na njega. Proučavao je motocikl i nastavljao psovati kako te svinje treba ostaviti da istrunu. - Povest ćemo ih sa sobom u automobilu. - strogo je naređivao Frederic Zapovijedam ti. Na te riječi stari Otto prestade mrmljati, mračno pogledavši mlađeg muškarca. - Ovaj je stroj - reče - u redu. Ja ću ga uzeti i obaviti svoj posao. U žurbi sam. Ti uzmi s auto. Radi što hoćeš s tim ljudima. - Odlazi. - odsiječe njegov nećak - Možeš se ukrcati na vlak na prvoj stanici i doći ćeš na vrijeme. Starac se pope na motor i odjuri, a Frederic skoči iz automobila te se stade približavati mjestu gdje je ležalo Deanovo tijelo pa stade ispitivati njegove ozljede. - Rana na glavi, možda prijelom lubanje, slomljena ruka. - Jane ga je čula kako govori samom sebi. Sa zanimanjem je primijetila da je, čim je ostao sam, počeo govoriti na engleskom. On ostavi Deana i stade joj prilaziti. Kada se približio opet je zatvorila oči, pokušavajući isplanirati što će učiniti. Glava ju je toliko boljela da joj je bilo nemoguće misliti. Osjećala je toplinu zahvalnosti prema mladom Hoffu jer nije poslušao ujaka i otišao i ostavio ih u tako bespomoćnom položaju. Iako je bio neprijatelj njene zemlje, čovjek kojeg je trebala mrzili, špijun, nije si mogla pomoći da joj ne bude drago zbog toga što je ovdje. Što bi učinila bez njega, dok Dean leži tamo ozlijeđen i nemoćan, na toj samotnoj planinskoj cesti? - Ovaj je momak, izgleda, samo onesviješten. - čula ga je kako govori dok se saginjao nad nju, a onda kad je bolje pogledao, začu ga kako uzvikuje: - Bože moj pa to je Jane! U trenu se bacio na koljena pored nje. Jedna se njegova ruka nježno omota oko nje i on joj podigne glavu. - Gospođice Strong, Jane, Jane - molio je - Jane draga, reci nešto. Mada je još uvijek bila ošamućena Janeini se obrazi zarumenješe zbog tih neočekivanih nježnosti, iako je i dalje držala oči zatvorene. Nježno ju je položio natrag na travu i požurio do automobila, vrativši se s bočicom koju prinese njenim usnama. Jane je polako otvorila oči. - Hvala Bogu. - zavapio je - Jane draga, reci mi da nisi povrijeđena. Na trenutak je ležala ondje, u čudu zureći u njega, dok se on molećivo naginjao nad nju, a nježna mu je tjeskoba prožimala svaku crtu lica. Ne opirući se dozvolila je da svoju snažnu ruku ponovno zavuče pod njenu glavu. U njenom ošamućenom umu bio je čudan 66

kaos neobičnih emocija. On je bio Nijemac, špijun - ona ga je mrzila, a ipak bilo je predivno utješno što je ovdje. U nekim drugim okolnostima, mogla ga je voljeti. Bio je tako zgodan, tako vješt i tako ljubazan. Bilo mu je stalo do nje. Nije li je nazvao “Jane, draga” zaprepašten što je pronalazi kako ovdje leži? Ali ona si nije smjela dozvoliti da tako misli o njemu. Njezina je dužnost bila, njezina sveta dužnost, da ga ulovi u zamku, da osujeti njegove zločinačke planove protiv njene zemlje. Ona mora obaviti svoju dužnost jednako kao njezin brat vojnik, koji je svoju obavljao u dalekoj Francuskoj. Uz Hoffovu pomoć ona sjede, pokušavajući sabrati misli i oprezno isprobavajući ruke i noge. - Reci mi. - on opet zavapi - Jane, draga, jesi li ozlijeđena? - Mislim da nisam. - uspjela je reći. Uz njegovu pomoć ustala je i nesigurno pošla prema automobilu, stresavši se kad je ugledala Deanovo skršeno, besvjesno tijelo. - Tvoj prijatelj - rekao je Hoff, kad ju je smjestio na prednje sjedalo i omotao je dekom - bojim se da je teško ozlijeđen. - To je naš šofer, Thomas Dean. - zbunjeno je objasnila. Pitala se kako bi Fredericu mogla objasniti što radi ovdje. Nije bilo baš uobičajeno, barem za jednu djevojku, voziti se okolo s vozačem na motociklu, odjevena u mušku odjeću. Hoff sada sigurno mora znati da ga je slijedila. Bila je gotovo sigurna da je to znao od samoga početka, od onog popodneva kad ju je čuo kako telefonom govori o «petoj knjizi». A ipak, nikada ničime nije pokazao kako sumnja na nju. Osim što nije želio govoriti o sebi ili onome što radi, ništa nije ukazivalo na to da je išta znao. Što god mu sada rekla, ne smije izdati svoju misiju. Možda će čak i unatoč svemu što se dogodilo još uvijek moći pomoći šefu Flecku da ih uhvati. Ali je li ona doista željela Frederica Hoffa uloviti u zamku? Je li ogorčeni napad Thomasa Deana o tome kako ga pokušavala zaštiti, predstavljao istinu? Frederic Hoff ju je volio. A ona je, da - morala je priznati samoj sebi - počinjala voljeti njega. Je li se mogla pomiriti s tim? Hoff je bio zauzet stavljanjem nesvjesnog Deana na stražnje sjedalo. Dok ga je promatrala kako bez ičije pomoći podiže tijelo postade svjesna koliko mu se divi zbog njegove velike snage. - Hoće li umrijeti? - prošaptala je. - Ne znam. - odgovorio je - Teško je povrijeđen. Moramo ga odmah odvesti liječniku. Stao je na trenutak da pregleda automobil. Srećom, udarac koji je odbacio motocikl nije učinio veće štete osim što je razbio jednu od lampi i savio blatobran. Ubrzo su jurili u smjeru New Yorka. - Mislim - rekao je Hoff - da nam je najbolje ostaviti ga na brigu prvom liječniku kojeg nađemo. Možemo reći da smo pronašli povrijeđenog motociklista kako leži na cesti. - A što je sa mnom? - upitala je Jane, gotovo sa strahom. - Odvest ću te natrag u grad. - Ne - odgovorila je - to nije u redu. Trebala bih ostati uz njega. Osim toga, ako se vratim s tobom, teško ću to moći objasniti. On se okrene i upitno se zagleda u nju i na trenutak su se vozili u tišini. 67

- Ne postoji ništa više što možemo učiniti za ovog čovjeka kad ga dovedemo liječniku, osim da obavijestimo njegovu obitelj. Je li oženjen? - Ne - rekla je Jane - nije oženjen. Ja mogu reći njegovim prijateljima. - Znaju li tvoji roditelji o... - oklijevao je - o ovom putovanju s vozačem? Jane je pocrvenjela osjećajući krivnju, pitajući se za što je to on sumnjiči. Nadala se da nije mislio da je imala naviku odlaziti na ovakva putovanja s vozačima. Iako je muškarac pored nje službeno bio njezin neprijatelj nije se željela staviti u položaj koji će je ocrniti u njegovim očima. - Ne - odgovorila je - oni ništa ne znaju o tome. Hoff nastavi voziti u tišini. Bojala se da bi joj mogao postaviti još neugodnih pitanja, čak i inzistirati da sazna kamo je išla kad se nesreća dogodila. Stade je obuzimati panika.. Što da učini ako je bude pitao? Što da mu kaže? On je bio vješt. Ako si zabije u glavu da je natjera da mu sve ispovijeda shvatila je da se neće moći dugo odupirati prije nego što mu sve ispriča. Premda je odlučila da neće dozvoliti da se to desi, nije se usuđivala odgovarati na daljnja pitanja. Kad je ponovno progovorio laknulo joj je kad je čula prijedlog umjesto pitanja. - Kad siđemo s trajekta - rekao je - možeš obuči baloner i sakriti svoj kostim i ja ću te taksijem poslati kući. Hoće li to biti u redu? - To će biti krasno. - odgovori ona, zahvalno shvaćajući kako on njene avanture ne namjerava učiniti javnima. Ipak, s nervozom je čekala dok je Hoff nosio Deana do liječnikove kuće. Što ako liječnik posumnja, ako bude inzistirao znati sve detalje nesreće? Na njezino zaprepaštenje činilo se da liječnik bez pitanja prihvaća Hoffovo kratko objašnjenje o tome kako su na cesti pronašli ozlijeđenog motociklista. Možda bi joj bilo jasnije da je vidjela koliku mu je novčanicu Hoff ostavio da se pobrine za vozača. Mada je Dean čitav put bio bez svijesti, kad su nastavili put bez njega osjetila je iznenadan strah što je sama u autu s Fredericom Hoffom. Nije to bilo zato što je mislila da će je nastojati nagovoriti da mu kaže razloge svog izleta. Bojala se da bi sada, kad su ostali sami u automobilu, mogao iskoristiti priliku da joj izjavi ljubav. No, na njezino čuđenje, jedva je i riječi progovorio s njom čitav ostatak putovanja kući. S vremena na vrijeme odvažila bi se pogledati u njegovom smjeru i malo joj je možda smetalo to što je zanemaruje, vidjevši kako je izgubljen u mislima, čelo mu naborano u dubokoj nedoumici, a njegove plave oči ustrajno su zurile u cestu pred njima - ili u nešto daleko, daleko naprijed. Osim povremenog zabrinutog pitanja je li joj udobno nije više progovorio sve dok je nije, nakon trajekta, stavio u taksi. Dok je Jane pokušavala zahvaliti neočekivano se nagnuo naprijed, njegov visok lik blokirao je cijela vrata. - Jane - rekao je, a glas mu je drhtao od emocija - Jane, moraš mi vjerovati. Sve mora ispasti dobro. Jednoga dana - jednoga dan uskoro, kada pobijedimo - doći ću te pronaći i reći ću ti da te volim. - Kada pobijedimo! - Jane zadrhti i povuče se u auto, obuzeta iznenadnim gnjevom. Čitala je i često slušala o neizrecivoj umišljenosti Prusa. Znala je da se smatraju nadljudima, koji ne mogu biti poraženi. Njezin se američki ponos pobuni. Dok se vozila kući bila je sigurna da nikada nikoga na svijetu nije tako mrzila kao što je mrzila Frederica Hoffa, špijuna, Nijemca, koji se usudio pohvaliti pred njom kako očekuje da će pobijediti. 68

POGLAVLJE XII ZAGONETKE I PLANOVI

EF FLECK PROVODIO JE besane noći pokušavajući zbrojiti dva i dva. Umjesto da

Šodgovor bude «četiri», kako je trebao biti, svaki put kad bi završio računicu rezultat je

bio “nula”. Stalno i stalno redao bi činjenice, samo da bi sam sebe još više zbunio. Dva njemačka špijuna, Hoffovi, krenuli su zajedno u automobili na svoje uobičajeno tajanstveno putovanje srijedom. Druge dvije osobe, dvoje njegovih najinteligentnijih operativaca, Thomas Dean i Jane Strong, krenuli su ih pratiti na motociklu. Što se dogodilo? Otto Hoff se pješice vratio u svoj stan, nekoliko sati ranije nego inače, naizgled jako uznemiren zbog nečega. Frederic Hoff se vratio u stan, također pješice, nekoliko sati kasnije nego obično, a automobil nije bio na svom uobičajenom mjestu u garaži. Frederic Hoff se činio neobično ushićenim zbog nečega. Thomas Dean se nalazio u liječničkoj ordinaciji, negdje u Hudsonu, sa slomljenom rukom i težom ranom na glavi i nije znao reći što se dogodilo s gospođicom Strong ili motociklom. Jane Strong je stigla kući u taksiju, pola sata prije Fredericka Hoffa, očito neozlijeđena, ali u neobičnom stanju uma. Kad ju je šef Fleck nazvao odbila je odgovoriti na njegova pitanja. Jedino što je uspio dobiti od nje bilo je obećanje da će izjutra doći u njegov ured. Iz ove situacije Fleckov mudar i iskusan um nije bio u stanju iznaći zadovoljavajuće rješenje. Bio je siguran da se s Hoffovima dogodilo nešto nepredviđeno i neobično. Prvi put se srijedom nisu zajedno vratili. Što god da se dogodilo, to je deprimiralo starog Otta i bilo razlogom Fredericovog ushićenja. Što je to moglo biti? To je bilo teško pitanje. A tu je bila i neugodna činjenica da se Jane Strong iznenadno povukla. Do sada je u svakom trenutku bila spremna i orna, kad god bi je pozvao - spremna učiniti sve što bi od nje bilo zatraženo, spremna sve mu reći. Zašto se odjednom povukla? Sjetio se onoga što je Dean natuknuo, a i Carter također, da se djevojka sve više zanima za mlađeg Nijemaca, ali ipak je odbijao prihvatiti mogućnost da je Jane prešla na neprijateljsku stranu. Djevojka njenog odgoja, koja živi s roditeljima, s bratom koji se bori u Francuskoj, nikada ne bi postala nelojalna, čak i ako je zaljubljena. Ipak, kako objasniti njenu nesklonost da govori? Nakon što su ga izvijestili da je stigla kući čekao je, očekujući da će ga nazvati. Kad to nije učinila, on je nazvao nju. Bila je osorna i odrješita. 69

Nije mu za sada imala ništa za reći, odgovorila je. Dean je bio na sigurnom. Izjutra će doći u njegov ured. Nije mogao ništa učiniti, do čekati da dođe. Iščekivao je i Cartera. Večer ranije, čim je saznao gdje je Dean, poslao ga je u Nyack. Carter je trebao otkriti sve što je Dean saznao i čim prije podnijeti izvješće. Carter je bio onaj koji je prvi stigao. - Dean ne zna što mu se dogodilo niti gdje je djevojka otišla. - rekao je Carter Izgubili su trag Hoffovih kod Garrison trajekta, kao što vam je rekao preko telefona. Morali su čekati pola sata na drugi brod. Istraživali su oko West Pointa, a tek tri sata kasnije našli su trag koji je vodio prema New Yorku. Oko šesnaest kilometara južno od West Pointa, dok su se penjali planinskom cestom, nešto se dogodilo. Dean nije siguran jesu li su udarili u kamen na cesti ili ih je udario automobil. Onesvijestio se i ne sjeća se ničega više do trenutka kad se osvijestio, kad mu je liječnik namještao ruku. - Tko ga je doveo liječniku? - Neki par, kaže liječnik, koji mu je objasnio kako su Deana pronašli kako leži na cesti, ispod njegovog razbijenog motocikla. Liječnik se nije mogao sjetiti kako je par izgledao. Rekao je da je bio previše zauzet brigom za ranjenika. Ipak sam uspio doznati da mu je čovjek dao dvjesto dolara da se pobrine za Deana. - To je čudno. - rekao je šef. - Zasigurno. - rekao je Carter - Izgleda kao da mu je platio da šuti. Što je djevojka rekla? - Još ništa. - rekao je Fleck. - Sinoć uopće nije željela govoriti, ali dolazi ovamo u deset. - To je čudno. - rekao je Carter - Zašto ona ne bi htjela govoriti? - Još ne znam - odlučno je rekao Fleck - ali ću saznati. Doista mislite da se zaljubila u mladog Hoffa? Carter je odmahnuo glavom. - Dean tako misli, a znam da je Dean i sam zaljubljen u nju, ali ja ne znam. Ja bih se kladio na tu djevojku, čak i ako se zaljubila. - Evo upravo stiže. - rekao je šef kad je čuo kako se otvaraju vrata vanjskog ureda. Čim je Jane ušla gotovo prkosno se suočila s pogledima dvojice muškaraca. I ona je probdjela noć. Iako je u nesreći bila fizički neozlijeđena živčani šok ostavio ju je napetom, a osim toga mučila se sve noćne sate, pokušavajući odlučiti koliko od onoga što se dogodilo u posljednjih nekoliko sati ima dužnost prijaviti šefu Flecku. S obzirom na to da njeni osobni odnosi s Fredericom Hoffom i njezini osjećaji prema njemu nisu ni na koji način utjecali na njezin osjećaj dužnosti, osjećala je da joj je nepotrebno prijaviti kako joj je izjavio ljubav. Zasigurno se ti događaji tiču samo njezinog srca i pripadaju samo njoj, sve dok vjerno izvještava sve što bi moglo dovesti do otkrivanja plana Hoffovih. Nije smatrala da bi se šefa Flecka ili njene zemlje moglo ticati to što se Frederic Hoff zaljubio u nju. U svakom slučaju, bilo bi joj posve nemoguće dati izjavu o vlastitim osjećajima prema njemu. Čak i u vlastitom srcu i umu nije bila posve sigurna što osjeća. Od samog početka privukla ju je njegova snažna osobnost. Njegov očiti interes za nju smatrala je krasnim i laskavim. Kad se sjetila kako je galantno inzistirao u spašavanju Deana i nje, čak i prije nego što je saznao njezin identitet, osjetila je divljenje prema njemu. No ipak, uvijek se protiv svega što je kod njega smatrala privlačnim suprotstavljalo saznanje da je Nijemac, izdajica, špijun, možda ubojica i ponekad je osjećala da ga mrzi toliko silno da te osjećaje nikada neće moći prevladati. 70

- Pa - rekao je Fleck, proučavajući njezino lice - što nam imate za reći? - Kako je Dean? - pitala je - Hoće li preživjeti? Fleck i Carter razmijeniše poglede. Je li ona doista bila, pitali su se, zabrinuta za dobrobit zgodnog vozača ili je samo postavljala pitanje da dobije na vremenu, dok smisli što će reći? - Upravo dolazim od njega. - rekao je Carter, kao odgovor na gotovo neprimjetno šefovo klimanje glave - Dobro je, osim rane na glavi i slomljene ruke. - Drago mi je. - impulzivno je rekla djevojka. - Što mu se dogodilo? - pitao je Carter. - Zar ne znate? Automobil Hoffovih se sudario s nama i prevrnuo motocikl. - Automobil Hoffovih! - skupa kriknuše i Fleck i Carter. - Da, mislila sam da znate. - Sve nam ispričajte. - zapovjedi Fleck - Gdje se to dogodilo? Jesu li vas namjerno pregazili? - Mislim da nisu, u stvari sigurna sam da nisu. Bilo je posve slučajno. - Gdje se to dogodilo? Sve čega se Dean sjeća je da ste pronašli trag, oko šesnaest kilometara južno od West Pointa. Nije znao reći kako se nesreća desila. On nije spomenuo Hoffove, nije čak ni posumnjao da su u to vrijeme bili nigdje u blizini. - Mislim da nije ni vidio njihov automobil. - objasnila je Jane - Ja sam ih vidjela tek krajičkom oka, prije nego što smo udarili u njih. Spuštali smo se strmom planinskom cestom kad je, upravo kad smo mi prolazili, njihov auto izbio iza oštrog zavoja. - Što se onda dogodilo? - Mora da sam bila ošamućena, trenutak ili dva. Kada sam došla k sebi automobil Hoffovih se zaustavljao, a Frederic ga je vraćao do mjesta nesreće. Njegov ujak je vikao na njega zato što se zaustavlja. Želio je da Frederic nastavi dalje i ostaviti nas tamo, ali Frederic to nije želio pa su se posvađali. Frederic ga je nadglasao ističući kako će dva tijela koja leže na ulazu pobuditi sumnju. - Na ulazu čega? - Ne znam. Nije rekao. Mislim da bih mogla ponovno pronaći to mjesto. - Moramo ga naći. - rekao je Carter. - Doista moramo - složi se Jane - i to brzo. Bojim se da ćemo zakasniti. Stari je gospodin Hoff, čini se, bio u strašnoj žurbi i govorio je kako su njihovi planovi gotovo dovršeni. - Nastavite - tiho je rekao Fleck - recite nam ostatak. - Frederic Hoff je ostao da nas pokupi, a starac je otišao na motociklu. Čula sam ih kako govore da će se ukrcati na vlak, na najbližoj stanici. - Što je mladi Hoff učinio kad je otkrio da vi ležite tamo? - Bio je iznenađen i zapanjen. - Što je rekao? Jane porumeni, oklijevajući. U umu je vidjela sliku visokog lika koji se nadvija nad njom, s tjeskobom u očima, s izrazima nježnosti na usnama. Ona ne može, neće im reći ono što je rekao. - Pitao je jesam li ozlijeđena. - Je li to sve? 71

Ona ponovno pocrveni, oklijevajući. - To je sve. - Nije se činio izvan sebe što vas nalazi tamo? Nije li od vas tražio da se izjasnite što radite ondje? - Ne - čvrsto je rekla djevojka - nije. - Uopće nije pitao? - Ne - bila je uporna - bio je zauzet unošenjem Deana u auto. Bio je bez svijesti i izgledalo je kao da je teško ozlijeđen. - Čudno, veoma čudno. - promrmljao je Carter za sebe. - Nije li vas pitao tko je Dean? - pitao je Fleck. - Objasnila sam da je on naš vozač. U svakom slučaju, mogao ga je poznavati iz viđenja. - Nastavite. - Stali smo kod kuće prvog liječnika do koga smo došli i ondje ostavili Deana, a onda me je gospodin Hoff automobilom poveo kući. Nakon trajekta stavio me je u taksi. - O čemu ste razgovarali na put kući? - sumnjičavo je pitao Fleck - Nije li pokušao otkriti nešto? - Jedva da smo progovorili. Činilo se kao da je zabrinut samo oko toga kako će me dovesti kući prije nego što netko sazna da sam bila u nesreći. - Je li to sve? - pitao je šef. Iz njegovog ponašanja shvaćala je da joj ne vjeruje, da je osjetio da nešto skriva. - Jedva smo razmijenili desetak riječi. - bila je uporna. Fleck je zbunjeno odmahnuo glavom. - Ja to ne mogu shvatiti. - rekao je - Stari Otto je tipični Nijemac, radišan, metodičan, glup, tvrdoglav, spreman učiniti bilo kakav zločin za Prusku, ali mladić je od daleko drugačijeg materijala. On ima pamet i drskost i vještinu. On je daleko spremniji i opasniji. Ne mogu shvatiti da vas je pronašao tamo i nije pokušao otkriti što ste radili. - Ni ja to ne mogu shvatiti. - priznala je Jane. - Za mene nema sumnje - nastavio je šef - da je Frederic Hoff pravi urotnik, glavešina urotnika. - Zašto to kažete? - brzo je upitala Jane - Što ste saznali jučer kad ste pretresli stan? Bila je sigurna, zbog načina na koji je govorio, da sada mora imati neke dokaze koji potvrđuju krivnju Frederica Hoffa. Nije imao naviku naprečac i bez dokaza donositi odluke. - Otkrili smo - rekao je Fleck, promatrajući je prodornim pogledom, kao da pokušava pročitati njene najdublje misli - uniformu britanskog časnika u ormaru Frederica Hoffa, što je dokaz da je on opasni špijun. - Također - rekao je Carter, pokazujući na dva isječaka koji su ležali na Fleckovom stolu - u starčevoj košari za smeće pronašli smo ovo. Jane uze isječke i znatiželjno se zagleda u njih. - Što je to? - upitala je, pogledavajući jednog pa drugog - Neka šifrirana poruka? - Mislimo da je. - rekao je Carter - Još uvijek nismo sigurni.

- Primijetila sam već ove neobične reklame - rekla je Jane, proučavajući izreske - ali nikad nisam pomislila da bi mogli imati veze sa Hoffovima. Pitam se... - Fleck i Carter su približili glave i tiho se došaptavali. - A ja se pitam - rekao je šef - što to mladi Hoff sprema. Sigurno je znao da ga djevojka prati. Ne mogu shvatiti da je ništa nije pitao. - Lukava je on ptičica. - odgovorio je Carter - Obojica su stručnjaci za uklanjanje onih koji ih slijede. Mislim da su obojica znali da ih se slijedi. - Oh, slušajte. - uzbuđeno ih prekine Jane - Mislim da mogu pročitati ovu šifru. Broj slova u riječi napisanoj velikim slovima na početku oglasa je ključ. Vidite, ova riječ ovdje, “upamtite”, ima osam slova. Pročitajte svaku osmu riječ u ovoj reklami. Ja sam ih podcrtala. Fleck joj brzo uze papir iz ruke i on i Carter nagnuše se nad njim da provjere je li njena teorija točna. “UPAMTITE Tvrdimo vam, da naša nova pasta, DENTO, zaustavlja propadanje zubi. Zdravi zubi su istinske, prave putovnice dobrog zdravlja. U današnje vrijeme ni jedan poslovni čovjek ne može riskirati biti bolestan. To blisko je povezano s neuspjehom. Zubi koje ne nadgledaš, ubrzo nestaju. KORISTITE DENTO Originalna, sigurna, ugodna pasta za zube, koju priprema i prodaje samo Auer Zubna Kompanija, New York.” - Zaustavlja, putovnice, poslovni, blisko, nadgledaš. - naglas je ponovio Fleck - To svakako ima smisla i posve odgovara činjenicama. U posljednjih nekoliko dana ulovili smo skandinavsku bandu koja je sumnjive putnike opskrbljivala putovnicama. Da vidimo drugi oglas. Uzbuđeno njih troje stadoše zajedno čitati nakon što je Fleck podcrtao svaku četvrtu riječ. “NEKA se ne zaboravi važnost za pojedinca i sve upotreba zubno čistećih agenata, a koji ne ostavljaju loše rezultate. “Šalji brodom još te nevjerojatne čudotvorne paste. Poslodavci, žene, radnici svi su je spremni nabaviti. Pošiljka od petka je prodana. - piše nam ljekarnik kome smo veliku pošiljku poslali prošlog tjedna. KORISTITE DENTO Originalna, sigurna, ugodna pasta za zube, koju priprema i prodaje samo Auer Zubna Kompanija, New York.” - Važnost, sve, agenata, ostavljaju, brodom, čudotvorne, radnici, spremni, petka. čitao je Fleck - To je zasigurno poruka, upozorenje njemačkim agentima neka napuste neki brod ili brodove prije nego što budu uništeni. Vi ste, gospođice Strong, čuli starog Otta kako govoriti o čudotvorcu, bez obzira na to tko je on, koji je gotovo spreman. Mislim da je mislio na bombe - bombe koje će raznijeti američke transporte. Ova poruka tvrdi da će biti spremne u petak. - A sutra je petak. - rekla je Jane.

POGLAVLJE XIII ZAPEČAĆENI PAKET

E LI TO GOSPOĐICA STRONG? Jane je problijedivši nekoliko trenutaka samo nijemo držala slušalicu u drhtavoj ruci, prije nego što je skupila hrabrosti odgovoriti. Prepoznala je glas Frederica Hoffa. Što je sad htio s njom? - Ovdje gospođica Strong. - uspjela je odgovoriti. - Ovdje Frederic Hoff. Mogu li doći na trenutak? Jako je važno. Jane je ponovno oklijevala. Frederic je bio posljednja osoba na svijetu koju bi u ovom trenutku bila voljna primiti. Prije samo pet minuta vratila se kući, iz ureda šefa Flecka. Bilo joj je zapovjeđeno da bude u stanju pripravnosti da odmah krene na mjesto jučerašnje nesreće. To bi ovoga puta, osim ako se njihovi planovi ne izjalove, neizbježno trebalo dovesti do razotkrivanja i optuživanja oba Hoffa, u to je bila posve sigurna. Susresti se s čovjekom čiju je propast kovala, a pretvarati se da joj je prijatelj, čovjekom koji joj je prije samo nekoliko sati rekao da je voli, činilo se zadatkom koji nije bila u stanju izdržati, situacijom koja je bila previše tragična da bi se mogla nositi s njom. Dužnost, njena dužnost prema zemlji, njena čast, njezin patriotizam, njena ljubav za brata vojnika, sve to tjeralo ju je da priguši svoje osjećaje i iskoristi još jednu priliku da se Hoff možda u razgovoru izda. Ipak, navlastito čuđenje i užas, srce joj je energično prosvjedovalo protiv toga. Rastrzana sukobljenim osjećajima, iscrpljena od iskušenja koje je proživjela u proteklih nekoliko dana, shvatila je napokon da je doista zaljubljena u Hoffa. Radosno lupanje srca koje bi osjetila svaki put kad bi čula njegov glas, uzbuđenje koje bi je obuzelo svaki put kad bi ga vidjela, užitak koji je osjetila kad je u njegovoj blizini, činjenica da je unatoč svemu željela biti u njegovoj blizini, biti s njim, uvjerilo ju je kako je protiv svoje volje i razuma njeno srce postalo njegovim. Uzaludno je nabrajala dokaze koji su govorili protiv njega. Pokušala se sjetiti one grimase ubojite mržnje koju je vidjela na njegovom licu one noći kad je ubijen njezin prethodnik, drugi K- 19. Pokušala je razmišljati o njemu samo kao o podmuklom špijunu, neprijatelju njene zemlje, koji planira uništenje Amerikanaca, ali nije mogla. Koliko god joj je razum nalagao da je Frederic Hoff podao i podmukao i nevrijedan, njeno srce stalo je brže udarati od same pomisli da bi mogao doći. Mada se do sada nije previše bavila samoanalizom, sada stade preispitivati samu sebe. Što nije u redu s njom? Zašto mora biti zaljubljena u tog nitkova? Zašto se nije mogla zaljubiti u nekog pristojnog, čistog, domoljubnog mladog Amerikanca, nekog čovjeka kao što je Thomas Dean? Premda se sada pretvarao da je samo vozač, ona je znala da je on obrazovan čovjek, dobro odgojen, netko tko je mnogo putovao. Također, 74

znala je da je Dean zaljubljen u nju. Ona je prema njemu gajila iskrenu naklonost, veliko divljenje i one prijateljske osjećaje koje žena ima prema muškarcu koga ne može zavoljeti. No njeni osjećaji prema Deanu, koje je klasificirala kao prijateljske, nisu bili ništa prema strastvenoj ljubavi koja ju je sve više i više privlačila Hoffu. Usudi li se primiti ga? Može li njezina ljubav prema njemu nadvladati njenu veliku želju da služi svojoj domovini? Neće li mu njeno izdajničko srce odati da je u velikoj opasnosti? Ipak, moram ga vidjeti, rekla je samoj sebi. Možda bi upravo danas mogao biti uhićen i zatvoren. Možda više nikada ne bude imala priliku biti nasamo s njim i razgovarati. Jedna smiona misao rodi se u njenom zabrinutom umu. Možda ipak nije bilo prekasno, okrenuti ga s lošeg puta kojim je krenuo. Bi li mogla, pitala se s nadom, nagnati ga da zbog svoje ljubavi prema njoj napusti svoje drugove, možda ih čak i izda? Ne, morala je sama sebi priznati da je to apsurdna ideja. On je bio previše dominantan, previše jak, previše odlučan, da protiv svoje volje padne pod bilo čiji utjecaj. - Mogu li navratiti, molim te? - inzistirao je preko telefona. - Samo na minutu. - odgovorila je uzdrhtalo - Uskoro moram krenuti. Imam nešto dogovoreno. - Odmah ću doći. Neću te dugo zadržati. Čekajući njegov dolazak, podsvjesno želeći pred njim izgledati najbolje što može, gotovo mehanički je otišla pred ogledalo urediti kosu, ostavljajući ga da ju čeka nekoliko minuta. Kad je ušla u sobu on skoči na noge, a lice mu je sjalo od oduševljenja što je vidi. - Jane. - povikao je, a svaki slog zračio je skrivenim značenjem, a kad joj je primio ruku, čvrsto ju je stisnuo i iskreno se zagledao u njeno lice. Pokušala je hrabro izdržati njegov pogled, pokušavajući mu pročitati s lica koji je razlog njegove neočekivane posjete, ali joj pogled ponikne pred njegovim, a vruća krv nahrupi na obraze. Unutar nje bjesnila je očajnička bitka između uma i srca. U kovitlacu neželjenih brzih otkucaja srca, kad joj je pristupio i divljenja prema njemu zbog njegove odvažnost što dolazi pred nju, a mora znati da ona zna što je on, tu je bio prisutan i neodoljiv osjećaj jalovog bijesa što se on, njemački spletkaroš i urotnik, usudio pojaviti u američkom domu. - Drago mi je što vidim ona nesreća nije izazvala nikakve neželjene posljedice. rekao je, naposljetku joj puštajući ruku - U redu si došla kući, nitko nije ništa primijetio? - Oh, da. - odgovorila je, pokušavajući se doimati potpuno ravnodušnom i nezainteresiranom. - Tvoj vozač je također dobro. - nastavio je - Jutros sam telefonirao. Već je otišao od liječnika. Ništa više do slomljene ruke i rane na glavi. Imao je sreće, zar ne? - Velike sreće. - priznala je. Odjednom, dok su tako stajali, učini im se kao da se između njih diže neka nevidljiva, neprobojna barijera. Stajali su, bez riječi promatrajući jedno drugo, oboje s nelagodom shvaćajući kako je dubok ponor tajni među njima. Hoff je bio prvi koji se trgnuo. - Dođi - rekao je - sjedni. Imam nešto što ti želim reći - nešto od iznimne važnosti, Jane. Još uvijek se boreći s osjećajima, Jane mu dopusti da joj ponudi stolicu i sjedne, čitavo vrijeme nastojeći ugušiti u svom srcu one tople osjećaje prema njemu koji bi je 75

uvijek obuzimali u njegovoj prisutnosti, nastojeći navući masku hladne ravnodušnosti. Ipak, njezina radoznalost, kao i njezini osjećaji, bili su uvelike uzburkani njegovom primjedbom. Što joj je to želio reći? Je li on to namjeravao, bez obzira na nepremostive prepreke među njima, je li se usuđivao, pitati je da se uda za njega? Drhtureći, čekala je čuti što to ima za reći. - Jane - rekao je - ti znaš da te volim. Uvjeren sam, također, da ti voliš mene. - Ne volim. - natjerala je svoje usne da kažu - Ne mogu. Dok je naša zemlja u ratu, kad su joj potrebni ljudi, hrabri ljudi, kako bi bilo koja prava, američka djevojka mogla voljeti nekog čovjeka koji ostaje kod kuće, koji se zabavlja po hotelima, koji... - Djevojko - njegov glas iznenada postade strog i zapovijedan, ublaživši se tek malo kad je ponovio njeno ime - Jane, draga, dopusti da završim. Ja te volim. Imam važnih razloga - jako važnih razloga - zašto te sada ne mogu pitati da mi postaneš ženom. - Ja nikada ne bih mogla biti tvoja žena - zavapila je - žena jednog... Riječ joj zapne u grlu. Nije se mogla natjerati da kaže njemu, čovjeku kojeg je voljela, ono što je znala da je. - Moja Jane. - rekao je on, ne mareći za njezin strastveni protest - još uvijek tako malo znaš o životu i što on znači u ovom našem velikom svijetu. Ti, živeći ovdje u roditeljskom domu, zaklonjena, zaštićena, neiskusna, ne znaš niti imaš kako suditi o meni. Moraš mi vjerovati, moraš vjerovati u moju ljubav prema tebi. Za ženu, pred njom su dva blaga, dvije ljubavi - suprugova i ljubav njene djece. Kod muškarca je to drugačije. I on također ima ljubav, ali postoji i nešto više, nešto veće - dužnost. Ovdje u tvojoj zemlji... Čak i u stanju u kojemu je bila primijetila je izraz “u tvojoj zemlji” i ona stravično problijedi. Uvijek je ranije, kad bi razgovarao s njom, govorio o sebi kao o Amerikancu. Je li shvatio, pitala se, da joj se naposljetku izdao? Namjerava li svući masku i otkriti čime se bavi, očekujući da će ona, Jane Strong, priznati da ga voli? - Ovdje u tvojoj zemlji - nastavio je mirno - žene su zbog ekonomskih uvjeta prisiljene odlaziti od kuće i raditi, baviti se politikom, raditi u uredu, čak i sudjelovati u ratu. Čeznući za zagrljajima ruku dječice, gube se u zaboravu preuzimajući muške poslove. Ali pravoj ženi ljubav uvijek mora značiti više od dužnosti, više od domovine. Te riječi pripadaju muškarcima. A žena, želi li pronaći sreću, mora slijediti srce, mora podrediti sve čovjeku kojeg voli. Žena ima dužnost samo prema čovjeku kojeg voli, baš kao što je i muškarčeva dužnost biti vjeran sebi, svojoj domovini. - Ali - zavapila je - rekao si mi da si Amerikanac, da si ovdje rođen? - Jane - ustrajao je, nestrpljivo odmahnuvši - nećemo sada raspravljati o tome. Volim te. Moraš mi vjerovati, usprkos svemu. Znam da hoćeš. Moraš. Ne mogu odgovoriti na tvoja pitanja. Ne mogu ništa objasniti. Mogu ti samo reći da te volim. To mora biti dovoljno. - Ne, ne. - pobunila se, gotovo jecajući. - Došao sam danas ovdje - mirno je nastavio - tražeći uslugu od tebe. - Uslugu. - zavapila je. Pokušavajući se smiriti, zagledala se u njegovo lice. Bilo je nečega tako monstruozno nevjerojatnog u njegovoj drskosti, da je jedva mogla vjerovati svojim ušima. Kakvo je to lakovjerno i glupo stvorenje on bio, bijesno se pitala, da je u istom dahu mogao priznati da je špijun, a zatim je moliti da mu učini uslugu. Ipak, to je prisjeti dužnost koju je imala prema svojoj zemlji. Osjećala je da mora potisnuti svoje osjećaje prema njemu, da ako 76

želi biti od koristi, da bi ga zavarala, mora hrabro izdržati. Mora ga pokušati potaknuti da joj se povjeri. Bio je to težak zadatak, ali što je to bilo u usporedbi s onim što je radio njezin brat i drugi hrabri američki momci pod smrtonosnom paljbom, pod strašnim napadima bojnih plinova, danima i tjednima živeći u onim strašnim rovovima? Sa snažnim osjećajem dužnosti, ona je uložila strašan napor da srdačno upita: - Što je to što želiš od mene? Iz jednog od džepova on izvadi mali paketić koji joj pruži. Unatoč uznemirenost natjerala se da ga pažljivo promotri, primjećujući kako je vezan čvrstim užetom i na nekoliko mjesta zapečaćen crvenim voskom. Zanimljivo je, također, bilo to što je na njemu pisalo njeno ime. - Jane - rekao je Hoff - ja noćas odlazim. Ako sve dobro prođe neće me biti samo dan ili dva, ali je moguće i da se nikada ne vratim - možda te nikada više neću ponovno vidjeti. Dah joj se naglo presiječe. U njegovom glasu postojao je ozbiljan ton konačnosti. Kamo to ide? Što bi se moglo dogoditi s njim? Shvatila je da je put na koji se spremao nekako povezan s planom koji su ona i šef Fleck pokušavali otkriti. Očito je bio svjestan opasnosti onoga u što se upustio. Što ako je trebao biti uhvaćen dok obavlja neki neprijateljski zadatak prema Americi? Što će se dogoditi s njim? Bit će uhićen, naravno. Više nego vjerojatno, poslan u zatvor. Mogao bi čak biti ustrijeljen kao špijun. Što ako ona bude osoba koja je odgovorna za njegovu smrt? Kako će živjeti s tim? Mora ga upozoriti. Mora ga pokušati uvjeriti da odustane od svojih planova. Pokušala se smiriti, razmisliti. Mora slušati svaku riječ koju izgovara i pokušati ih zapamtiti. - Ovaj mali paket je za tebe. - nastavio je - Želim da ga držiš na sigurnom. U slučaju da se nešto dogodi, u slučaju da se ne vratim u roku od mjesec dana, a ti ne čuješ ništa o meni, želim da ga otvoriš i zadržiš ono što je u njemu. Obećaj mi da ćeš učiniti ovo što tražim. U neodlučnoj panici ustala se sa stolca, pokušavajući uobličiti razna pitanja, ali niti jedno nije uspjelo prijeći preko njezinih drhtavih usana. - Obećaj mi. - rekao je tiho, ali uvjerljivo, dok je paketić polagao na njezin dlan, zatvarajući njene prste oko njega. - Obećavam. - šapnula je, jedva znajući što govori. Brzo ju je obgrlio svojim snažnim rukama. Na trenutak samo ju je držao, lica blizu njezinog, njegove plave oči uprte u njene ustrajnog, nedokučivog pogleda, kao da je u njima pokušavao pročitati ljubav koju su joj usne odbijale priznati. Zatim, tako brzo da je završilo prije nego što je uspjela shvatiti što se događa, on je strasno poljubi i već ga nije bilo. Shrvana iscrpljenošću koja slijedi nakon emocionalne krize, drhteći cijelim tijelom, slaba kao poslije duge bolesti, djevojka se baci na stolac, još uvijek držeći u ruci zapečaćeni paket koji joj je Hoff dao. Dok je sjedila minute su prolazile, a ona je zurila, dok joj je srce divlje tuklo, dok joj je cijelo tijelo bilo pod mukama od njenih misli. Polako je podigla paketić, okrećući ga na sve strane, pitajući se što bi u njemu moglo biti, pitajući se kakav je motiv Frederic Hoff mogao imati da joj ga povjeri. Pitala se skriva li se ovdje, pod svim tim pečatima, dokaz njegove krivnje i izdaje, koji se nije usuđivao držati kod sebe? Sigurno je znao da sumnja na njega i da ga pokušava uhvatiti u zamku. Je li, znajući sve to, ali osjećajući kako gaji ljubav prema njemu, pokušavao iskoristili njene osjećaje i iznuditi obećanje da će ga čuvati? 77

Koja je sada bila njezina dužnost? Više nego što ikada prije bila je sigurna da je Frederic Hoff na nekom opasnom zadatku za neprijatelja. Gotovo joj je priznao svoju nacionalnost. Zbog dobrobiti vlastite zemlje morala je otkriti i osujetiti planove Hoffovih. Bi li trebala otvori paket ili ne? Možda je sadržavao neki tajni kod, neki trag kukavički poslova kojima su se on i njegov ujak bavili. No, srce joj se pobuni. Prisjetila se što joj je rekao, da mu mora vjerovati. Sjećanje na onaj žarki poljubac, posljednji ozbiljni pogled koji joj je uputio nikako nije mogla zaboraviti. Što god da je bio, u kakve god poslove bio upetljan, duboko u svom srcu znala je da je Frederic Hoff bio iskren kad je rekao da je voli. Dok se borila sama sa sobom oko onoga što treba učiniti, telefon ponovno zazvoni. Bio je to šef Fleck. - Možemo li se za pola sata naći na stanici podzemne željeznice na 110. ulici? upitao je - Čekat ću u autu. Recite, ako to možete izvesti da vaša obitelj ne posumnja, da vas neće biti čitave noći. - Bit ću ondje. - odgovorila je. Kada se okrenula od telefona s iznenadnom odlučnošću ona zgrabi zapečaćeni paketić, još uvijek neotvoren i zagura ga u njedra. - Obećala sam mu. - rekla je gotovo bijesno - Održat ću svoje obećanje. Toliko barem dugujem našoj ljubavi.

POGLAVLJE XIV TAJNA PLANINE

UČENA DUBOKOM MENTALNOM tjeskobom Jane je na dogovorenom mjestu čekala dolazak šefa Flecka. Još uvijek je bila teško potresena scenom s Fredericom. Bilo je trenutaka kada joj je srce inzistiralo da bi, bez obzira na njegove prijezira vrijedne zločine, trebala odustati od svega zbog njega, čovjeka kojeg je voljela. Je li u njoj postojala i najmanja moguća sumnja u njegovu krivnju možda bi se doista i pokolebala, ali dokazi o njegovoj izdaji činili su se previše očitim! Mrzila je samu sebe što mari za njega i osjetila je da joj je sveta dužnost nastaviti s radom, da pomogne vladi da ih obojicu uhvati; ali kako je to mogla napraviti? Dok je čekala raspravljala je sama sa sobom treba li ili ne ispričati šefu Flecku što se dogodilo između nje i Frederica. Uostalom, zašto i bi? To je bila njezina tajna, a ne državna. Ako zataji svoju ljubav i dade od sebe najbolje što može, da pomogne drugim operativcima u hvatanju urotnika, što bi se još moglo očekivati od nje? Zasigurno neće nikome reći o zapečaćenom paketiću koji joj je Frederic povjerio. Obećala mu je da će ga čuvati. Sigurno ne može biti neke štete od toga, to je bio samo mali paketić koji je još uvijek skrivala tamo gdje ga je gurnula, u svojim njedrima i koji se činio kao da joj sagara meso i od koga joj je i sama duša venula. Fleckovo ponašanje bilo je u velikom kontrastu s njenim unutrašnjim mukama. Nikad ga ranije nije vidjela tako dobro raspoloženog kao tada kad se zaustavio ispred podzemne željeznice u svom niskom, brzom automobilu. Na suvozačkom sjedalu nalazio se mladić kojeg prepozna kao jednog od operativaca. Kad joj je Fleck otvorio vrata ona primijeti kako na podu na tepihu leži nekoliko pušaka i začuđeno ustukne. - Uđite, gospođice Strong. - poviče on veselo - Ne bojte se. Možda će nam biti drago što ih nosimo na svoju lovačku ekspediciju. - Ali - Upita ona, s oklijevanjem sjedajući pored njega - ne očekujete valjda da ćemo pucati na te ljude - bez suđenja? Srce joj je bilo rastrgano tjeskobom jer iznova osjeti kakva je opasnost ležala pred Fredericom. Obuze je strah da možda neće moći ispuniti svoju dužnost i stade si predbacivati zbog svog ponašanja prema njemu. Zašto nije prije samo sat vremena, kad joj se pružila prilika upozorila Frederica? Ako je doista bio iskren kad joj je izjavio ljubav, možda bi ga bila u stanju uvjeriti, ako ne da izda svoje drugove, ali barem da ih napustiti i pobjegne iz zemlje. Ipak, čak i sada, razum joj je govorio da bi svaki nagovor bio više nego uzaludan. Shvaćala je da više od svoje ljubavi prema njoj on svetom smatra svoju dužnost, svoju zabludjelu dužnost prema svojoj nesretnoj zemlji. Sada je bilo 79

prekasno za kajanje, obraćenje, prekasno za nju da učini išta do služiti vlastitoj zemlji, pod svaku cijenu, ali ipak je zabrinuto čekala da šef Fleck odgovori na njeno pitanje. - Rado bi ih sve ustrijelio, na licu mjesta te proklete špijune. - odgovorio je - To je veliki problem ove zemlje, gospođice Strong. Mi smo previše meka srca i galantni. Nijemci shvaćaju kako rat i osjećaji ne idu skupa. Ako će im, po njihovom mišljenju, ubijanje djece i rušenje crkava pomoći da dobiju rat učinit će i to, bez grižnje savjesti. Civilizirani svijet zaključio je kako su bojni plinovi previše brutalni i kukavički da bi ih se koristilo, čak i protiv neprijatelja, ali to nije spriječilo Hune da ih upotrijebe. Oni dužnost prema Njemačkoj stavljaju iznad svega i ako njihova zemlja to od njih traži spremni su pljačkati, ubijati, bombardirati, izdati prijatelja, raditi sve i svašta, umireni spoznajom da čak i ako ih uhvatimo, ovdje u ovoj zemlji, jedino što ćemo učiniti je baciti ih u zatvor, na godinu ili dvije. Da je po mome, ja bih ih sve ustrijelio na licu mjesta. - Bez ikakvih dokaza - bez da ih ispitate? - pitala je Jane. - Bez suđenja, da - bez dokaza, ne, ali u slučaju tih Hoffovih imamo dovoljno dokaza da ih obojicu zgrabimo i ustrijelimo. - Jeste li još nešto saznali? - brzo je upitala - Je li i Frederic upleten jednako kao i njegov ujak? On je prostrijeli sumnjičavim pogledom. Bio je sklon misliti kako je Deanova sumnja da je zaljubljena u mlađeg Hoffa samo puki plod ljubomore, ali kad se dvije mlade osobe suprotnog spola nađu skupa, uvijek postoji mogućnost da se razviju romantični osjećaji. Pod njegovim ispitivačkim pogledom Jane malo porumeni, ali ono što joj je on uspio pročitati na licu činilo se kako da je zadovoljilo njegove sumnje i on odluči da će joj u potpunosti vjerovati. - Zahvaljujući vašoj brzoj pameti, kojom ste uspjeli odgonetnuti one reklame - rekao je - sada znamo što su Hoffovi radili u posljednjih šest mjeseci. Posljednja dva sata proveo sam tražeći sve reklame za Dento koje su se pojavile u novinama. Tjednima već šalju redovite nizove biltena. - Biltena za što? - upitala je Jane. - O svemu što zanima prikrivene neprijatelje naše zemlje: objašnjenja gdje i kako doći do lažnih putovnica, detaljne izvještaje o plovidbi naših transportera, upute za pribavljanje materijala za izradu bombe, upute za miniranje tvornica municije, prijedloge za krijumčarenje gume, naloge za buduće napade. Čak su imali drskosti upotrijebiti ime William Foxley, potpisujući ga na reklame za Dento. - Tko je William Foxley? - znatiželjno je upitala Jane. - U Wilhelmstrasseu to kodno ime dano je Von Bernstorffu, dok je boravio u ovoj zemlji, a poruke slane preko radio stanica, koje su potpisivali tim imenom, nosile su skriveno značenje. Boy-Ed je bio “Richard Houston”, Von Papen je bio “Thomas Hoggson”, a Bolo Pascha uvijek se spominjao kao “St. Regis.” Prema tom istom kodu “William Foxle” uvijek je značilo Njemačko Ministarstvo vanjskih poslova. - Ali to sigurno niste saznali iz reklama? - Ne, nismo. Hugo Schmidt, za koga je bilo poznato da financira bandu, bio je uhvaćen u njemačkom klubu dok je kopirao ovaj kod. Pomoću evidencije radio poruka naša je vlada uspjela rekonstruirati čitavu šifru. Uporaba riječi iz ovog koda u onim reklamama od velikog je značaja. To pokazuje da je onaj tko je pripremao ove reklame na visokom položaju u njemačkoj vladi. Vjerojatno je samo prvoklasnim špijunima dopušteno da znaju diplomatski kod. 80

- Vi, dakle, mislite da je Otto Hoff možda vođa urotnika u ovoj zemlji? - rekla je Jane. - Ne Otto - Frederic. - hitro je rekao Fleck - Mladić je, siguran sam, glavešina, vjerojatno poslan iz Berlina nakon što je u zemlji postalo previše vruće za Von Papena i Boy-Ed. Starac, vjerujem, samo izvršava naredbe. Sumnjam čak i u to da su doista ujak i nećak. - Mislim da ste u krivu. - prosvjedovala je Jane - Kad god sam slušala preko diktografa uvijek je starac bio onaj koji je toliko ogorčeno govorio protiv Amerike. On je govorio o čudotvorcima i potrebi za žurbom. Frederica nikada nisam čula da išta kaže išta nelojalno, hoću reći. - Činjenica da je znao držati jezik za zubima pokazuje da je on inteligentniji dio dvojca. Također, ne zaboravite, da se s vremena na vrijeme usuđivao paradirati u uniformi britanskog časnika. Sami ste ga vidjeli. Bez sumnje on je opasniji dio dvojca. - Ali tko je čitao one reklame? - upitala je Jane, nastojeći promijeniti temu - Kome su bilteni bili namijenjeni? - To je bio jedan od načina da se održava komunikacija s tisućama tajnih agenata diljem ove zemlje. Ne bih se iznenadio da su se ove reklame povremeno tiskale u texaškim novinama i onda slale preko granice u Meksiko. Već mjesecima nadgledamo poštu i telefonske i radio linije, a ipak su iz Meksika cijelo vrijeme stizale poruke, dojavljujući podmornicama sve što im je bilo potrebno znati. Nikada nam nije palo na pamet provjeravati oglase u novinama, slane preko meksičke pošte. - Ali što je s porukama koje je stari gospodin Hoff ostavljao u knjižarama? Je li to bio dio plana? - To je jednostavno mogao biti drugi oblik komunikacije, u slučaju da prvi zakaže. Nijemci u ovoj zemlji znaju da su pod stalnom prismotrom i poduzimaju sve mjere opreza. Zgrabit ćemo onu djevojku čim Hoffovi budu na sigurnom, iza rešetaka, a onda ćemo vidjeti je li Carterova teorija o jazavčaru bila točna. - Ali tko je - upitala je Jane - špijun u našoj mornarici? Tko je unajmio stan Hoffovih i tko im dojavljuje vijesti o našim transporterima? Je li to poručnik Kramer? - Vjerojatno - bezbrižno je rekao šef Fleck - ali to nije u mojoj domeni. Na tajnoj službi mornaričkog biroa je da mornaricu očisti od špijuna. Ja lovim glavešinu špijuna. Nakon što njega uhvatimo bit će lakše uloviti manje ribice. Jedan drski njemački zatvorenik jednom mi se hvalio da Njemačka ima čovjeka na svakom američkom brodu, u svakoj američkoj pukovniji, u svakom odjelu u Washingtonu. Pretpostavljam da je to poprilično blizu istini. U zemlji ima toliko građana s njemačkim imenima i tako je velik broj stanovnika njemačkog podrijetla da imamo pune ruke posla. Dok su razgovarali šefov automobil je sišao s trajekta pa se okrenuo prema sjeveru kroz Englewood, brzo se krećući u smjeru West Pointa. - Gdje ćemo sada? - usudi se upitati Jane - Na mjesto gdje sam bila jučer - gdje smo imali nesreću? - Ne odmah. - odgovorio je šef - Poslao sam tamo Cartera i još neke ljude. Čut ću se s Carterom u restoranu u State Parku. Trebao bi me nazvati. Skoro smo ondje. Dok je automobil skretao prema parkiralištu i zaustavljao se pred ulazom dvokatnice restorana, Fleck na brzinu iskoči iz automobila i krene prema telefonu, ali se naglo zaustavi, ugledavši mladića sa zavojem na glavi i jednom rukom u povezu, koji se spuštao betonskim stubama da ga dočeka. - Pa, Dean - uzviknuo je u čudu - što radite ovdje? Kako ste došli ovamo? 81

- Ne mislite valjda da ću odustati na cilju. - nasmijao se vozač. - Ali vaše ozljede, vaša ruka... - U redu je, oboje, onoliko su dobro koliko će biti još nekoliko tjedana. - Ali kako ste znali da dolazimo ovamo? Kako ste uspjeli doći? - Carter se zaustavio na putu ovamo, da provjeri kojim putem ići. Htio sam poći s njime, ali nije bilo mjesta u autu. I onako me nije želio povesti. Uspio sam izvabiti iz njega vaše planove, a liječnikov mali auto učinio je ostalo. - Pa - progunđa šef, praveći se da je ljut, iako je potajno bio oduševljen Deanovim entuzijazmom - valjda ne možemo učiniti ništa drugo nego povesti vas. Popnite se tamo do pored gospođice Strong. Kad je Dean prišao automobilu Jane ustane, čudeći se. - Oh, Thomas, gospodine Dean. - zavapi - Tako mi je drago što vas vidim. Bojala sam se da ste se jučer jako ozlijediti. - Oboje smo za dlaku izbjegli najgore - priznao je, porumenjevši od oduševljenja zbog njenog toplog pozdrava - ali što vi radite ovdje? Šef vas nije trebao povesti na ovakvo putovanje. Sva njegova ljubav prema djevojci oživjela je zbog ovog neočekivanog susreta i s tjeskobom ljubavnika zamjerao je Flecku što ju je izložio mogućoj opasnosti ove ekspedicije prema tajnoj jazbini neprijatelja. - Trebali su me - jednostavno je rekla - da im pokažem put. - Ne trebate im više - prosvjedovao je - jer sam ja ovdje. Šef vas mora poslati natrag. - Ne budite apsurdni. - toplo je prigovorila. - Ali to nije mjesto za ženu. - tvrdoglavo je inzistirao, značajno potapšavši puške na podu automobila - Možda dođe do borbe. Ovi su ljudi očajni i opasni i više je nego vjerojatno će se oduprijeti svakom pokušaju da ih se uhiti. - Ako se to desi želim biti tu, da to vidim. - mirno je rekla Jane. - Molim vas, zbog mene - molio je - vratite se kući ili nas barem pričekajte ovdje? - Neću. - reče djevojka tvrdoglavo. - Tražit ću šefa da vas pošalje natrag. - Da se niste usudili. - sa žarom je odgovorila, zamjerajući mu zaštitnički stav. Bilo joj je drago što su druga dvojica muškaraca u automobilu. Osjećala je kako je samo to što su oni ovdje sprečavalo Deana da napravi scenu. U njegovom ponašanju prema njoj više nije bilo ničega što bi sugeriralo da je samo ponizni vozač. Dok je samoj sebi priznavala da on više nema potrebe da nastavi igrati tu izmišljenu ulogu, ipak mu je jako zamjerala ljubavničku ljubomoru i brigu za njezinu dobrobit i bila je sretna kad se šef vratio, jer kad je dojurio do auta na licu mu se vidjelo da je primio nekakvu vijest koja ga je krajnje oduševila. Još nije ni ušao u automobil, a već je dao naredbu da se krene, ne ostavljajući Deanu priliku da ispuni prijetnju i protestira zbog Janeine prisutnosti. - Dobio sam Carter na telefon. - Fleck je žurno objašnjavao, dok su izlazili s parkirališta i kretali prema sjeveru - Uspio je pronaći mjesto kamo Hoffovi idu svaki tjedan. Nalazi se u smjeru rijeke, oko pet kilometara dalje od ceste na kojoj vam se jučer dogodila nesreća. Tamo u šumi, na samotnom mjestu, nalazi se neka vrsta kluba, čiji su članovi Austrijanci ili Nijemci. Pretvaraju se da su entuzijasti koji se bave zdravljem i planinarenjem, nazivaju se “Prijatelji zraka”. 82

- Tko su oni zapravo? Što tamo rade? - zainteresirano je upitala Jane. - Carter nije imao vremena da puno sazna. Mjesto je neka vrsta lječilišta ili sanatorij koji je propao prije nekoliko godina. Prošlog ljeta čini se da ga je preuzela ova grupa Nijemaca. Donedavno bila su samo dvojica ili trojica, ali u zadnje vrijeme broj se povećao. Carter smatra da je tamo sada nekih desetak ljudi. - Kako je pronašao to mjesto? - upita Dean. - Carter je pravi detektiv. - oduševljeno je rekao šef - Zaključio je da tamo gdje ima Nijemaca, mora biti i piva. Tražio je duž glavne ceste sve dok nije pronašao krčmu u kojoj je, kako je lukavo sumnjao, pronašao tekuće zalihe. Od vlasnika tog mjesta i od redovnih mušterija lako je dobio informacije koje je želio, bez da im pobudi sumnje. - Gdje je gospodin Carter sada? - upitala je Jane. - Čeka nas nekoliko kilometara uz cestu. - S njime je samo četvorica ljudi, zar ne? - pitao je Dean. - Tako je. - A nas je tu četvero. - Tri i pol. - rekao je šef, pokazujući Deanovu ruku u zavojima. - To mi je lijeva ruka. - uzvrati on - Mogu držati revolver u zdravoj ruci. - I ja također mogu pucati - pohvali se Jane - što znači da nas je devetoro. - Devet nas, protiv dvanaest neprijatelja. - zamišljeno je rekao šef - Bit će gužve večeras. - I ne zaboravite - upozorila je Jane - Hoffovi dolaze večeras. Barem mi je mladi gospodin Hoff jutros rekao da večeras nekamo ide. To znači da će na drugoj strani biti još dvojica više. - A jedan je od njih - promrmljao je Fleck - jako opasan čovjek.

POGLAVLJE XV KUĆA U ŠUMI

APOKON SU STIGLI DO CILJA, MJESTA KOJE SU DVOJICA OSUMNJIČENIH ŠPIJUNA NESUMNJIVO REDOVITO POSJEĆIVATI, SVAKI TJEDAN VEĆ MJESECIMA. Zaklonjeni velikim stijenama i grmljem koje je raslo uokolo Jane, s Fleckom i Thomasom Deanom, znatiželjno su zurili prema trošnoj, vremenom nagrizenoj konstrukciji o kojoj se u susjedstvu pričalo da je utočište “Prijatelja zraka”. Prema vanjskom izgledu, Jane zaključi, mjesto je bilo razočaravajuće misteriozno. Nalikovalo joj je na neki jeftini ljetni pansion o kojemu se dugo nitko nije brinuo. Glavna zgrada imala je dva kata, bila je jeftine izrade i gotovo bez ukrasa, žudeći za novom fasadom, a okolo su bile uobičajene gospodarske zgrade, kakve se mogu naći na ovakvim mjestima, u zabačenim seoskim predjelima. Prema ponašanju šefa Flecka zaključila je kako je on smatrao da je to što su uspjeli pronaći ovo mjesto, od velike važnosti. Dva automobila u kojima su došli, bešumno su došli do staze koja je vodila s glavne ceste, sve dok nisu bili možda kilometar udaljeni od kuće, a zatim su ih sakrili u blizini, u šumi, pazeći da uklone tragove kotača na mjestima gdje su skrenuli sa staze. Skrivajući se među drvećem stigli su do svog sadašnjeg položaj, nekih tristotinjak metara od zgrade. Sa sobom su ponijeli puške, koje su se sada nalazile pored njih, skrivene ispod balvana na kojemu je sve troje sjedjelo. Carteri i njegovi ljudi, po Fleckovoj naredbi, podijeliti su se u izviđačke grupe i odšuljali se kroz šumu pretražiti okolinu, koliko im je to dopuštala poslijepodnevna svjetlost koja je gasnula. Na prvi pogled čovjek bi moglo povjerovati da u zgradi nema nikoga. Činilo se da se ondje ništa ne miče, a neki od prozora na drugom katu bili su razbijeni. Jedini znakovi da je ovdje nedavno bilo nekoga bila je gomila bačvica u stražnjem dijelu kuće i hrpa svježe otvorenih limenki. U blizini jedne od većih gospodarskih zgrada, također, nalazila se hrpa svježeg triješća i piljevine. - Čini se kao da nikoga nema. - šapnula je Jane - Što mislite, što rade ovdje? - Još uvijek ne mogu ni pretpostaviti. - rekao je Fleck, nestrpljivo odmahnuvši glavom - Činjenica da je ova kuća dovoljno važna da je Hoffovi posjećuju jednom tjedno čini je važnom i za nas pa je trebamo oprezno i pažljivo istražiti. Možda je ovdje tajna radio stanica, ovdje duboko u šumi gdje je nitko ne bi tražio. Možda tu njihovi kemičari proizvode bombe i eksplozive, kojima stalno pokušavaju uništiti naše tvornice municije i komunikacijske linije. Možda je ovo samo neko mjesto gdje se sastaju razni agenti, gdje smišljaju svoje gnjusne planove za uništavanje, u tajnosti dolazeći po naredbe od Hoffovih i po plaću za svoja paklena djela. 84

- To je sve tako smiješno, tako savršeno apsurdno. - rekla je Jane, nervozno se nasmiješivši. - Apsurdno - ogorčeno zavapi Fleck - kako to mislite? Ovo je strašno ozbiljno. - Naravno, razumijem. - hitro će Jane - Samo sam razmišljala kako smo smiješni mi, ovdje u Americi, posebno u velikim gradovima. Ne znamo ništa, čak ni o vlastitim susjedima, o ljudima koji žive u stanovima u susjedstvu. U jednom stanu činimo sve što možemo kako bi pobijedili u ratu, dok u stanu u susjedstvu ljudi smišljaju i spletkare da Njemačkoj pomognu da pobjedi, a mi to saznamo tek slučajno. Uzmite za primjer mog oca i majku. Oni ni najmanje ne sumnjaju na ljude iz susjedstva. Teško da bi mi povjerovali da im kažem da su Hoffovi njemački špijuni. Viđaju ih u liftu svaki dan. Mladi gospodin Hoff je nekoliko puta bio u našem stanu. Moja majka ga je susrela i razgovarala s njim. Baš sam razmišljala kako će biti izvan sebe, užasnuta kad sazna o onome što su radili. - Savršeno ste u pravu. - trezveno je rekao Fleck - Mi ovdje u Americi, ne marimo za naše poznanike i susjede. Znamo za sebe da smo pristojni i respektabilni pa smo skloni uzimati zdravo za gotovo da su takvi i drugi. Ne brinemo se dovoljno za poslove svojih susjeda. Ljudi u New Yorku, koji žive u stambenim zgradama, ne zamaraju se upoznavanjem susjeda ili čime se oni bave, sve dok se doimaju pristojnima. Poznam ljude iz New Yorka koji već tri godine žive na istom katu s dvojicom bivših zatvorenika, a nisu ništa ni posumnjali. Mi bismo ovdje u Americi, trebali imati neki sustav registracije, kao što ga imaju u Njemačkoj. Stanari i putnici bi trebali podnositi izvješća policiji, podnoseći podatke o svom zanimanju i druge detalje. Da je to na snazi neprijateljskim bi špijunima bila uskraćena prilika koju im dajemo. - Da - rekao je Dean - u pravu ste. Ja sam živio u Njemačkoj. Tamo se lopovi ne mogu samo tako šetati okolo, bez da policija za to ne zna. Njihov sustav sigurno ima svoje dobre strane. - Zasigurno ima. - Fleck se složi - Da su Prusi po karakteru onakvi kakvi su po inteligenciji bili bi to najčudesniji ljudi na svijetu no posve su pokvareni. Oni nemaju koncept časti kakvu mi imamo. Baš sam neki dan čitao o tome kako je neki pruski časnik poveo svoje ljude u napad na zamak, vodeći ih po tlocrtu mjesta koji je sam napravio, dok je prije rata gostovao u tom dvorcu. - Mislite da ni jedan od njih nema osjećaj časti? - zabrinuto je upitala Jane. Misli su joj se vračale, kako su to često činile, Fredericu Hoffu i zapečaćenom paketiću koji joj je povjerio. On je tvrdio da je voli i zahtijevao je od nje da mu vjeruje. Je li sve to, pitala se, bila samo gluma? Je li - za dobrobit Njemačke - iskorištavao njezinu ljubav prema njemu, da bi za njega sakrila nešto tajanstveno, što mu je bilo previše opasno nositi sa sobom? Možda je taj mali paket koji je nosila u svojim njedrima sadržavao kod koji su on i njegov ujak koristili? Da Dean nije bio ovdje bila bi u iskušenju povjeriti se Flecku i reći mu što se zbilo, ali unatoč svemu što je znala o njemu osjećala je da su osjećaji Frederica Hoffa prema njoj istiniti i da će se prema njoj uvijek ponašati samo s poštovanjem, časno, kao što je uvijek do sada činio; no ipak... Prije nego što je šef uspio odgovoriti na njezino pitanje Dean šapne “pssst”, pokazujući prema stazici iza stražnjeg dijela zgrade. Iza kuće nalazile su se dvije stjenovite uzvisine, tako strmoglave da jedva da se na njima moglo naći uporište za stopalo, sraštene u podnožju, oblikujući slovo V pukotinom kroz koju je prema rijeci vodio uski puteljak. Pogledavši prema tom procjepu, kamo je Dean pokazivao, oni ugledaše skupinu radnika koja se približavala kući. 85

Svi su bili u odorama mehaničara no dok su se u koloni spuštali puteljkom, šefovo brzo oko primijeti način na koji su hodali. - Svi su oni bili u službi - promrmljao je za sebe - ili u zatvoru ili u njemačkoj vojsci. Neki od njih nosili su alat te su hodali umornim korakom, kao netko tko dolazi s teškog fizičkog posla, radeći čitav dan. Činilo se da ne sumnjaju da bi ih itko mogao promatrati, jer dok su hodali glasno su razgovarali, a zvuk njihovih grlenih njemačkih glasova dopirao je do promatrača, ali nažalost ne dovoljno jasno da ih razumiju. Dean je bio zauzet brojanjem. - Četrnaest ih je - rekao je - više nego što smo očekivali. - Što mislite, što rade? - znatiželjno je upitala Jane. - Evo dolazi Carter. - odvrati Fleck - Možda nam on može reći. Na licu mu vidim da je nešto saznao. Carter, brzo, ali tiho, puzeći kroz grmlje, priđe im zadihan, njegovo znojno, nacereno lice gorjelo je od uzbuđenja. - Što je bilo? - pitao je Fleck čim je bio dovoljno blizu da ga čuje. - Bože moj, šefe - dahne on - oni imaju tri velika zrakoplova, tamo na visoravni, iznad rijeke - tri posve sređena i spremna da krenu. - “Prijatelji zraka” - promrmljao je Fleck - dakle to je ono što to znači. - Očito su ovamo prošvercali sav materijal i tu izgradili tri aviona. - nastavio je Carter - Promatrao sam ih kako rade završne pripreme i testiraju žice. Tu je strojarnica, također, namještena u jednoj od onih gospodarskih zgrada. Ono što mi nije jasno je kako su motore dopremili ovamo. Svi zrakoplovi opremljeni su snažnim, novim motorima. - Ako postoje izdajice u vojsci i mornarici, zašto ih ne bi bilo i u tvornicama aviona, također? - predložio je Fleck - Špijun u odjelu za isporuke lako bi mogao promijeniti adresiranu naljepnicu, čak i za Liberty motor, namijenjen aerodromu Ujaka Sama. Čak i ako se ne bi pojavio kada i gdje bi ga se očekivalo, potrajalo bi do tri mjeseca da državna birokracija sazna što se dogodilo s nestalim motorom. - Ovi strojevi - najednom je rekla Jane - moraju biti “čudotvorci” o kojima je stari gospodin Hoff uvijek govorio. - A posljednji oglas koji smo pročitali - podsjeti ih Dean - najavio je da će čudotvorci biti spremni u petak. Izgleda da nismo stigli ni minutu prerano. - Možete se kladiti da nismo. - rekao je Carter - Svaki od ta tri aviona nosi popriličan teret velikih bombi. - Bombardirat će New York. - trezveno je rekao Fleck - To je njihov plan. Cepelini na Englesku, teška artiljerija na Pariz, zračno bombardiranje New Yorka. To je dio njihove kampanje širenja straha, teroriziranja svijeta. Nema sumnje da je to razlog zašto je Berlin poslao Frederica Hoffa, kako bi rukovodio uništenjem metropole. Već se mjesecima i mjesecima šapuće da bi grad mogao biti bombardiran, ali nikada nismo bili u stanju otkriti od kuda je priča potekla. - A u cijelom gradu nema ni jednog protuavionskog topa ili nečega sličnog što bi ih moglo zaustaviti, zar ne? - zavapi Jane - Hoće li biti strašno? Fleck se mrko osmjehnuo. - Glupe Nijemce, koji pokušavaju bombardirati New York iz zraka, zateći će veliko iznenađenje - puno velikih iznenađenja. Ratni odjel ne bavi se puno oglašavanjem, ali to ne znači da su ljenčarili. 86

- Znači imamo protuavionske topove! - razdragano zavapi Jane - Nikad nisam čula ništa o njima. - To bi bilo odavanje državnih tajni - rekao je Fleck, tajanstveno se smiješeći - ali baš bih volio vidjeti da pokušaju. Gotovo da bih ih pustio da pokušaju bombardirati. - Oh, ne, ne smijemo. - inzistirala je Jane - Ne smijemo dopustiti da ti avioni polete. Možemo li odmah nešto učiniti da ih onesposobimo? - Imamo dosta vremena. - uvjeravao ju je šef - Najbolje je da sačekamo mrak. Rano jutro idealno je vrijeme za zračni napad na grad, kad su svi bespomoćni i uspavani. U ovo doba godine obično se prije svitanja magla navuče preko rijeke i luke, a ona bi im mogla pomoći da prikriju što rade. Avionu bi trebalo manje od sat vremena da odavde dođe do grada, tako da nije vjerojatno da će se pokrenuti prije ponoći. To nam daje dovoljno vremena, a osim toga, moramo čekati da dođu Hoffovi. - To znači da će ih biti još dvojica više - šesnaest protiv nas devet. - upozorio je Dean. - Ne možemo promijeniti koliko ih ima. - rekao je Fleck - Od velike je važnosti za nas to što smo saznali koji su im planovi. Malo je vjerojatno da će večeras postaviti stražare, na ovom osamljenom mjestu, gdje sigurno rade već mjesecima. Čim padne mrak sredit ćemo avione. - To će biti lako. - rekao je Carter - Znam ponešto o avionima. Izrežite par žica i oni su beskorisni. Sills, jedan od mojih ljudi, zna postavljati bombe, zna kako treba srediti osigurače da ih onesposobi. - Štoviše - rekao je Fleck - ako se razumijem u njemačku temeljitost, sad će u detalje raspraviti konačne planove, kako bi bili sigurni da su sve shvatili. Tama će nam dati priliku da se približimo kući pa ćemo možda moći čuti što govore. Ne zaboravite, također, da je naš glavni zadatak da uhvatimo Hoffove na djelu. - Tako je. - rekao je Dean - Oni su mozak operacije. Ovi ostali momci su samo radnici koji izvršavaju zadatke. - Pitam se - rekao je Fleck - što planiraju učiniti s avionima nakon bombardiranja. Nema šanse ni jedan prema tisuću, da se mogu vratiti ovamo, bez da ih netko ne vidi. To je sigurna smrt za pilote koji će upravljati tim strojevima. - Sigurna smrt! Jane se strese, sjetivši se što joj je Frederic rekao prije samo nekoliko sati, dok su se rastali - da ide i da se možda nikada neće vratiti. Je li to ono što je mislio? Je li on, Frederic, jedan od bezobzirnih trojice koji su spremni žrtvovati svoje živote, u očajničkom pokušaju da iz zraka unište grad koji spava, razore nevine domove, osakate i okljaštre i unište bespomoćne bebe i žene? Ona ne može, ne želi vjerovati u to. Nije sumnjala da je on imao hrabrosti i odvažnosti odlučiti se na takav opasan zadatak. Shvatila je, također, da važnu ulogu igra njegov osjećaj dužnosti prema svojoj zemlji, a ipak, usprkos svemu što je znala o uroti u koju je bio upleten, srce joj je odbijalo vjerovati da bi se ikad mogao natjerati da sudjeluje u takvoj strahoti. Sjetila se milosrdnosti koju je nakon nesreće pokazao prema njoj i Thomasu Deanu, što je bilo posve suprotno od brutalne ravnodušnosti njegovog ujaka. Stalno se beznadno nadala da će se dogoditi nešto što će ga spriječiti da dođe. Stalno se nadala da će se probuditi i uvidjeti da je sve to strašna pogreška, ružna noćna mora te da “Prijatelji zraka” nisu ni na koji način povezani s Hoffovima. Ipak, razum joj je govorio da sve ovo mora biti istina, užasna, zlosretna istina i da je on jedan od njih, možda i njihov vođa. 87

Jedan po jedan vraćali su se članovi raznih izviđačkih grupa, puzeći kroz šumu. Svi oni potvrdili su ono što je Carter ranije rekao. Jedan čovjek, koji se drznuo više od ostalih, čak se usudio prići stražnjem dijelu kuće pa je kroz prozor vidio radnike, okupljene oko večere, pijući pivo i jedući kobasice, jednoglasno, formalno nazdravljajući Kaiseru. Dok je svjetlost slabila, skriveni kućom i grmljem koje je raslo uokolo, sjedili su raspravljajući o planovima, označavajući, dok im je svjetlo još uvijek dozvoljavalo, najbolja mjesta s kojih su mogli napasti. Fleck je uporno tvrdio da se trebaju skrivati sve dok Hoffovi ne stignu, a Dean se još jednom pobunio zbog toga što Jane sudjeluje u napadu. - Ja ću sa svojim obogaljenom rukom biti daleko korisniji od vas. - ljutito je inzistirao. - Ja mogu nositi revolver kao i bilo koji muškarac, pušku također, ako je potrebno. - Dean je u pravu. - odlučio je Fleck - Ovo nije posao za žene. Evo vam revolver, gospođice Strong. Vi ćete ostati ovdje, dok ih mi okružujemo. Ako nam krene po zlu, što nije vjerojatno da će se dogoditi, probijte se do automobila i nazovite zapovjednika u West Pointu. Nevoljko, Jane pristade. Shvatila je da bi daljnje protestiranje bilo beskorisno. Fleck je bio zapovjednik i, ako su željeli da im planovi za hvatanje urotnika uspiju, njegove zapovjedi su se morale poštovati bez pitanja. Naposljetku, u daljini začuše zvuk automobila koji se približava, a uskoro ugledaše svjetla kako se probijaju kroz gusto raslinje oko zavojite ceste koja je vodila do kuće. Truba se oglasi i natjera ljude da izađu iz kuće, pojurivši kroz ulazna vrata, veselo pozdravljajući svoje vođe, a Fleck primijeti da su svi ljudi automatski digli ruke, u znak pozdrava. - Bivši njemački vojnici, sve do jednoga. - promrmljao je. Kad su Hoffovi izašli iz auta u svjetlosti koja je dolazila s otvorenih ulaznih vrata i obasjavala obrise tijela pridošlica, Jane vidje, zadrhtavši od straha, da je Frederic odjeven u pilotsko odijelo. Više u njenom umu nije bilo sumnje da je on jedan od onih koji idu u sigurnu smrt i suhi je jecaj stade gušiti. Hoffovi uđoše u kuću, a vrata se zatvore. - Sada - pozove Fleck - svi na svoja mjesta, ljudi. Svaki od vas neka uzme pušku. Vi ostanite ovdje, gospođice Strong. Idemo, Carteru.

POGLAVLJE XVI NAPAD NA KUĆU

SKLADU S IZDANIM naredbama dva Fleckova čovjeka potrčaše do prednjeg dijela kuće, gdje su s puškama stali stražareći, dok su se drugi, krijući se u sjeni jedne od gospodarskih zgrada, približili na nekoliko koraka od stražnjeg ulaza. Bilo je očigledno da su urotnici bili dovoljno dugo neometani u svom planinskom brlogu da su zanemarili čak i najobičnije mjere opreza. Koliko su mogli vidjeti nisu postavili stražare da bdiju nad zrakoplovima i njihovim smrtonosnim teretom niti ih je bilo ispred dvaju vrata glavne zgrade. Ipak Fleck, koji se s Carterom šuljao prema zgradi, izvadi svoj automatski pištolj, držeći ga u pripravnosti, a Carter je slijedio njegov primjer. Nije bilo mjesečine da otkrije njihovo napredovanje prema stražnjem dijelu kuće. Večer je bila topla, a jedan od prozora bio je otvoren. Bešumno se došuljao do njega i provirio unutra. Vodio je veliku sobu koju su koristili kao blagovaonicu, gdje su se svi okupili oko jednog od stolova, na čelu kojeg je sjedio stari Otto Hoff, a Frederic pored njega. Na stolu pred njim bilo je nešto što je izgledalo kao gruba karta ili plan. Frederic i pet drugih ljudi, primijeti Fleck, sada su bili odjeveni u pilotska odjela. - Drugovi - stari Otto je govorio na njemačkom - ovako ćemo. Neće vam biti teško slijediti plan. Slijedite rijeku, sve dok ne ugledate svjetla New Yorka. Svatko od vas razumje što potom trebate učiniti, da? - Svakako. - odgovorili su sva trojica, očito piloti. - Dajte da budemo sigurni - stari je Otto inzistirao - idemo još jednom ponoviti. Mnogo je toga na kocki za domovinu. Anton i Fritz, vi ćete raznijeti transportere i ratne brodove koji ih čuvaju. Šest je velikih transporta ondje, spremnih da krenu u zoru. Noćas su ukrcali vojnike. Čekali smo dok nam nije signalizirano da je to učinjeno. Ne smijete promašiti. Najveći od tih transportera nekada je pripadao Njemačkoj. Moramo te hvalisave Amerikance naučiti pameti. Taj brod morate uništiti. Osim transportera večeras je tamo i pet ratnih brodova, dva bojna broda, tri patrolna broda. I njih također morate uništiti, ako bude vremena. Za svaki transporter imate dvije bombe, za svaki ratni brod, dvije bombe - nosite ih dvadeset. Ako sve dobro prođe, ostat će vam dvije da s njima radite što hoćete, kuća, crkva, nije bitno - sve da se širi užas od Njemačke u srcima tih američkih pljačkaša. - Bit će učinjeno. - svečano je rekao Anton. - Ja sam i prije bio u bombardiranjima. Možete imati povjerenja u mene. - rekao je Fritz. 89

- Hans i Albert - nastavi stari Otto - vi ćete letjet nad gradom na većoj visini. Kada dođete do kraja otoka skrenite lijevo i spustite se, jer ne smijete promašiti svoj cilj. Ovdje je Brooklynska mornarica. - on pokaže mjesto na karti - Ako bude magle prepoznat ćete je po mostovima. Raznesite brod koji je ondje usidren, trgovine, dokove; ako budete u prilici, raznesite skladište municije. - Znam gdje je to. - odgovorio je Hans - Radio sam tamo nekoliko mjeseci. Mogu pronaći put i u mraku. Bit će učinjeno. - A tebi, Herr kapetan - rekao je Otto, okrećući se Fredericu i salutirajući - tebi, kojega je sam Ratni ured poslao ovamo da nadgleda moj čudesni plan, tebi i tvojim sudruzima pripast će najveća čast i slava. Tebi... Začuvši prigušeni jecaj odmah pored sebe, Fleck da se brzo okrene i položi prst na okidač revolvera. Tamo, tik uz njega, slušajući sve što je bilo izgovoreno, bila je Jane. Kad su je ostavili samu u mraku shvatila je da joj je nemoguće poslušati šefove naredbe i ostati na mjestu. Svaki šum unosio je nove strahove u njeno srce. Sve do sada nije se bojala, ali samoća joj je ispunila um divljim maštarijama. Bila je obuzeta neodoljivom željom da sazna koju je ulogu Frederic igrao u ovoj mračnoj drami. Je li njegov život u opasnosti? Prikupljaju li Fleck i Carter dokaze koji će dovesti do njegove osude, možda i njegove sramotne smrti? Mora znati što se događa. Tiho se prikrala, sve dok nije mogla proviriti kroz prozor. Fleck ju, čim ju je prepoznao, ljutitim pokretom upozori da šuti pa se okrene da čuje što je Otto govorio. - ...tebi, Frederic, pripada slava da vodiš ekspediciju bombardiranja tog prokletog Wall Streeta, koji ometa zasluženu pobjedu Njemačke. Vi ćete sravniti sa zemljom njihove budalaste nebodera, njihove banke, poslovne zgrade. Vaš posao će tako završiti. Vi ćete užgati užas u kukavičkim srcima američkih bankara, čija se pohlepa ispriječila pred pravičnom ambicijom naše velike nacije. Ti ćeš im pokazati da ih njihov ocean ne štiti, da je čelična ruka našeg Kaisera dalekosežna. Dobro obavite svoj posao i oni će nas na koljenima moliti za mir. - Bog mi pomogao - rekao je Frederic - neću iznevjeriti dužnost prema svojoj zemlji. Bilo je nečega veličanstvenog u načinu na koji je govorio, nečega gotovo plemenitog i Fleck se zbunjeno zagleda u njega. Tko je on, taj čovjek koji je poslan iz Njemačke da obavi ovu misiju - čovjek kojemu je čak i stari Otto odavao poštovanje? Unatoč sigurnosti s kojim je govorio Fleck je u Fredericu primijetio nelagodu, budnost koju nitko od drugih nije odavao. Kao da je napeto osluškivao, osluškivao, ali što? Flecku je prva pomisao bila da je možda čuo Janein nehotični krik, ali je brzo odbacio tu teoriju. Da je Frederic to čuo digao bi uzbunu, a pogled u njegovim očima više je izgledao kao da nešto iščekuje nego da se boji. Jane je, također, bila zbunjena i uznemirena. Kad je čula kako Frederic priseže planovima starog Otta drhtavim rukama zgrabila je prozorsku dasku, naslanjajući se na nju da povrati ravnotežu. Prema onome kako je procijenila njegov karakter činilo joj se nevjerojatnim da bi on tako revno pristao na ovo masovno ubojstvo, ali više nije mogla sumnjati u dokaze koje je čula vlastitim ušima. Saznanje da je ovaj čovjek tako spreman pristati na ovakvo krvavo, kukavičko djelo, mora nedvojbeno potvrđivati i to da je on ubojica K- 19, čije je tijelo bilo pronađeno iza ugla njezine kuće. Gorko si je predbacivala što mu je dopustila da se brine zbog njega. Posramljeno priznala je samoj sebi da ga ipak voli - čak i sada.

- Kad obavite svoj posao - nastavio je Otto - zapamtite odredbe. Šezdesetak kilometara istočno od Sandy Hooka čekat će vas dvije velike podmornice - ne U podmornice već dvije naše moćne, prekrasne, nove X podmornice, dovoljno velike da unište bilo koji od njihovih malih patrolnih brodova koji obilaze obalu, dovoljno brze da pobjegnu bilo kojem od njihovih torpednih čamaca. Na osnovu toga možete procijeniti koliko važnim Ratni ured smatra vaš posao - to je prva misija na koju šalju ove nove X podmornice. One su već na mjestu. Primili smo poruku od njih. Čekaju da odvedu šestoricu heroja nazad u domovinu, gdje će im najviše počasti svojeručno uručiti sam car. Herr kapetane i drugovi... Naglo je zastao, a na licu mu se pojavi bolan izraz iznenađenja, užasa. - Was is das6? - krikne uzrujano. Jednog od Fleckovih ljudi, koji se skrivao vani u sjeni zgrade, iznenada je obuzela neodoljiva potreba da kihne. Zastrašujuća sumnja da je vani neki nepozvani promatrač, koji prisluškuje njihove planove, obuze sve u sobi. Cijela skupina, začuvši zvuk koji je uzbunio starog Hoffa, ustade kao jedan i napeto zastavši, preneraženi strahom, okrenu blijeda lica u smjeru iz kojeg je došao zvuk. Fleck, grubo odgurne Jane u stranu, skoči od prozora i oštro puhne u zviždaljku. Na taj zvuk njegovi ljudi jurnuše sa svih strana, s puškama na gotovs. Unutra, čovjek zvan Hans zgrabi bateriju, skoči do vrata i otvarajući ih jurne naprijed, dok je svjetlost baterije osvjetljavala put pred njim. Prije nego što je imao vremena primijetiti ljude koji su se tamo okupili i dignuti uzbunu, udarac drškom Carterovog revolverom natjera ga da se bez svijesti složi na trijemu. - U ime Sjedinjenih Država zapovijedam vam da se predate - poviče Fleck, hrabro pojurivši kroz otvorena vrata, s pištoljem u ruci - kuća je okružena. Istog trena u sobi nastade kaos. Neki, koji su bili najbliži vratima, ugledavši iza Flecka mnoštvo puščanih cijevi, odmah digoše ruke u zrak, predajući se. Drugi sumanuto pojuriše prema prednjim vratima, samo da bi shvatili kako im je izlaz blokiran puškama stražara koje je Fleck, u svojoj vidovitosti postavio onamo. Stari Otto je, lica blijedog od straha, a koje je sada postajalo divljački bijesno, izvukao revolver i uperio ga ravno u Flecka. Jane, koja je nepozvana slijedila napadače, zastavši na vratima, širom otvorenih očiju, promatrajući taj prizor, bila je jedina koja je vidjela da je baš u trenutku kad je stari Otto povukao okidač njegov nećak, slučajno ili namjerno, nije mogla reći, gurnuo njegovu ruku, šaljući metak daleko od svoje mete. - Hajdemo, ljudi. - povika Fleck, hrabro jurnuvši u sobu. Osam je Nijemaca, jadno zazivajući “Kamerad7“, stajalo uza zid pokraj vrata, s rukama podignutima visoko iznad glava. - Pazite na te ljude, Dean. - poviče Fleck, dok je s Carter om jurnuo u kaos. Jedan čovjek je već bez svijesti ležao vani, osam ih se predalo. Četiri su pobjegla u prednji dio kuće. To je ostavljalo samo dva Hoffa i još jednog čovjeka, protiv njih pet. Fleckova namjera je bila pokušati nadvladati trojac, prije nego što se ona četvorica koji su pobjegli vrate da im pomognu. Jane je zapanjena vlastitom hladnokrvnošću, stajala pored Deana, podignutog revolvera, pomažući mu da pazi na zarobljenike.

6 7

Njem. Što je to? Njem. Drug

Frederic je sve to vrijeme stajao uz bok svog ujaka i bilo je neobično to što se doimao tako malo zainteresiranim ili spremnim sudjelovati u borbi. Stari Otto, unatoč svojim godinama, borio se snagom koja je bila dovoljna da su i Fleck i Carter morali uložiti svu svoju snagu da ga savladaju. Uzalud se borio da se istrgne iz njihovih ruku i ponovno upotrijebi revolver. Fleck je upotrebljavao svu svoju snagu pokušavajući mu razmotati prste s oružja i to je bilo previše za njega. Čim je osjetio da su ga razoružali, u bjesnilu on se otrgne stisku one dvojice i zgrabi stolac, iz sve snage zamahnuvši prema visećoj lampi koja se nalazila iznad stola, a koja je davala jedinu svjetlost u prostoriji. Istog trena soba utone u mrak. Četvorka, koja je dojurila s prednje strane, odgovarajući na Ottove krikove da pomognu svojim drugovima, nije bila u stanju razlikovati prijatelja od neprijatelja. U tami Fleckovi ljudi se nisu usuđivali koristiti oružje. Dvije strane borile su se kroz sobu, sve je bilo puno krikova i kletvi, zvukova udaraca što su se čudno miješali s brzim zvukovima koraka. Jane, sjetivši se baterije koju je imao onaj čovjek koga je Carter onesvijestio, pipajući nađe put prema vratima i izvuče je iz njegovih besvjesnih prstiju. Vraćajući se, ona obasja sobu, nastojeći pomoći Flecku. Istog trena kako je snop svjetlosti pao na Frederica ona začu kako je netko, odmah pored nje, promrmljao kletvu i okrenuvši se ugleda Thomasa Deana, čiji je revolver ciljao u mlađeg Hoffa. Hitrim pokretom ona ga udari po ruci, a metak se zabije u zid iznad Hoffove glave. - Što to pokušavate učiniti - obrecne se Dean - pomoći prokletom špijunu da pobjegne? - Nije pokušavao pobjeći. - ljutito odbrusi ona - Gledajte - brzo - pazite na svoje zarobljenike. Okrenuo se na vrijeme da vidi kako Nijemci iza njega spuštaju ruke. Trebala je samo sekunda da se bace na njega. Ugledavši njegov revolver, ruke se brzo ponovno podignu. U međuvremenu Fleckovi ljudi, vođeni Janeinom svjetlošću, kundacima pušaka rušili su protivnike. Urotnici su bili u daleko nepovoljnijem položaju, jer nisu shvaćali koliko je malo onih koji su ih napali. Zavarala ih je i obeshrabrila Fleckova izjava da je kuća okružena. Nakon što su trojica onesviještena ostala ležati na podu ostali su se predali i pridružili grupi koja je stajala s rukama u zraku. Na Fleckovo iznenađenje Frederic Hoff je vodio predaju. - Pazite na mladog Hoffa. - šapnuo je Carteru - Ne mogu shvatiti kako to da se tako lako predao. Možda nas samo pokušava prevariti. - Možda se boji da će djevojka biti ozlijeđena. - prošaputao je Carter, ali Fleck više nije bio tamo da ga čuje, jer se bacio do mjesta gdje se stari Otto i dalje očajnički borio. U gužvi starac se nekako ponovo dočepao revolvera i baš kad ga je Fleck zgrabio, on ponovno opali. Metak, namijenjen Flecku promaši, ali nađe Thomasa Deana, koji uz kratki krkljajući krik pade pred Janeine noge. Carter odmah jurne paziti na zarobljenike, dok Fleck, uz bijesni krik, sruši starog Hoffa na pod, razoružavajući ga. Poslavši jednog od svojih ljudi u druge prostorije da pronađe svjetiljke Fleck je uskoro sve zatvorenike imao u lisicama, vezanih ruku i nogu i nitko od njih nije pružao nikakav otpor. Uskoro se pokazalo da je stari Hoff prilikom pada udario glavom, slomivši vrat, što ga je na mjestu ubilo. Trojica onesviještenih nisu bili ozbiljno ozlijeđeni, a čim su došli svijesti bili su sputani kao i ostali.

Jane je vidjevši kako se Dean srušio, odmah mu priskočila u pomoć i neko je vrijeme bila nagnuta nad njim, pokušavajući ga dozvati k svijesti. On otvori oči, pogleda je i pokuša nešto reći, a onda klone i umre joj pred očima. - Uzmite auto Hoffovih - Fleck naredi nekolicini svojih ljudi - i odmah dovezite naše automobile. Carter i ja čuvat ćemo zatvorenike dok se ne vratite. Okružni zatvor samo je nekoliko kilometara odavde. Što prije ih odvezemo onamo, to bolje. Sudu neće trebati mnogo da im presudi. Pucali su u Deana, zar ne? - Da. - rekla je Jane, nesigurno ustajući s poda - Mislim da je mrtav. Fleck se sagne nad tijelo svog pomoćnika, tražeći puls. - Šteta. - promrmljao je. - Sredio ga je posljednji metak starog Hoffa, ali umro je za dobru stvar. Jane, brišući suze koje joj napuniše oči, po prvi put nakon predaje okrene se da pogleda Frederica. Očekivala je, vidjevši ga kako leži tamo vezan na podu, da će na njegovom licu vidjeti poniženje zbog svoje nesreće, tugu zbog neuspjeha da pomogne Njemačkoj, možda čak i predbacivanje jer je ona pomogla u njegovom hvatanju. Na njezino iznenađenje ne nađe ništa od toga na njegovom licu. Dok je ležao na podu on ju je promatrao nježnim pogledom ljubavi, a ono što ju je još više zbunjivalo bio je izraz trijumfa i sreće.

POGLAVLJE XVII NEŠTO NEOČEKIVANO

BUNJENA BRZINOM kojom se ovaj zastrašujući događaj zbio, Jane se ošamućeno srušila na stolac, pokušavajući sabrati svoje misli, promatrajući prostor na kome se donedavno odvijala borba. Svi njemački urotnici bili su savladali i zarobljeni. Ondje, na tlu, mrtav je ležao glavni urotnik, stari Otto Hoff, njegovo znojno lice još je bilo izobličeno divljačkim izrazom opake, prkosne mržnje. A tamo, mučenik koji je pao za domovinu, ležao je Thomas Dean. Dok je razmišljala o njemu sažalni jecaj ote joj se iz grla, a krupne suze stadoše kliziti niz obraze. Bio je tako mlad, tako hrabar, tako divan. Zašto je Smrt došla po njega, kad je imao još toliko toga za napraviti? Sa svojim talentom i obrazovanjem, sa svojim prekrasnim požrtvovnim duhom, mogao je otići daleko i vinuti se visoko. Sa žaljenjem se prisjetila da ju je volio i sa sažaljenjem u srcu si stade predbacivati što tom krasnom, čistom, američkom mladiću nije mogla istom mjerom uzvratiti osjećaje. Thomas Dean, rekla je sebi, bio je tip čovjeka kakvog je trebala voljela, čovjek poput nje, istih ideala, čovjek njene zemlje, njezine zastave, a ipak... Tamo je na podu, desetak koraka od nje, sa sramotnim, čeličnim lisicama na oba zapešća i gležnjevima, bio je jedini čovjeka za kojeg je sada sa sigurnošću znala da je jedini, na čitavom svijetu, za koga mari, čovjek kojeg je upravo izdala, predajući ga u ruke šefa Flecka. Gorko si je predbacivala što nije pokušala pomoći Fredericu da pobjegne. S bolom ga je zamišljala - čovjeka kojeg je voljela - na optuženičkoj klupi u nekoj sudnici, okrivljenog za špijunažu, da je vođa špijuna, optuženog za pokušaj ubojstva stanovnika žena i djece - uspavanog, nezaštićenog grada. S rastućim užasom spoznala je kako će, po svoj prilici, ona sama biti pozvana da svjedoči protiv njega. Moglo bi se čak desiti da će njeno svjedočanstvo bude ono koje će ga izvesti pred streljački vod, donoseći mu sramotnu smrt. Nije se usudila ni pogledati u njegovom smjeru. Što on sada misli o njoj? Znao je da ga voli. U očaju i sa sumnjom pitala se može li on shvatiti kako je i ona samo obavljala svoju dužnost, da je morala, zbog svog osjećaja časti, učiniti ono što joj je slamalo dušu, jer je njena dužnost prema domovini bila jednako jaka kao i njegova, dužnost koja ga je nagnala da sudjeluje u ovom užasnom planu da se uništiti New York. Zašto mu nije rekla da agenti vlade SAD-a znaju za njegove planove? Sigurno ga je mogla uvjeriti da mu je zadatak beznadan. Plan bi bio uspješno osujećen, a on sada ne bi ležao ovdje u lisicama, pa iako bi bio prisiljen pobjeći, tko zna možda bi se kad mir napokon dođe, jednoga dana 94

mogao vratiti po nju. Duboki jecaj digne joj se ravno od srca, ali ona ga potisne. Bit će hrabra i iskrena. Mora joj biti drago što su njeni ljudi spašeni. Ali njezini roditelji! Što će oni reći? Njezin otac i majka uskoro moraju saznati da ih je obmanjivala, iz dana u dan. Kako užasnuti i zaprepašteni će biti kad shvate kako je vozač kojeg je dovela u kuću u stvari bio vladin detektiv i da je njihova kći bila svjedokom njegove tragične smrti. Što li će misliti kad saznaju za njezinu ulogu u ovoj jezivoj drami koja se upravo odigrala? Oni, spokojno vjerujući u nju, misleći da je u kući neke od svojih prijateljica, mirno su spavali u njihovom stanu. Kako užasnuta bi bila njena majka kad bi u ovom trenutku mogla vidjeti svoju kćer, samu u ponoć, u planinskoj kolibi, jedina djevojka mu grupi čudnih muškaraca - s dva mrtva muškarca ispružena na podu. I Frederic! Uvijek su se njene izmučene misli vraćale Fredericu, strašnoj sudbini koja je ležala pred njim, strahotama rata koje su među njima otvorile nepremostivi jaz krvi i krivnje i izdajstva koji ih je, unatoč njihovoj ljubavi jedno za drugo, postavio na suprotne strane i učinilo neprijateljima. Zašto se, zamišljeno se pitala, vlade moraju svađati i počinjati ratove i tjerati ljude da se mrze i ubijaju? Zbog čega sve to? Usred njenih mentalnih lutanja postade svjesna onoga što je Fleck govorio Carteru. - Ja ću ostati ovdje s gospođicom Strong i zatvorenicima. - govorio je - A dok čekamo da se ljudi vrate s automobilima, najbolje bi bilo da pretražite kuću. - Zašto ne bismo čekali do svitanja? - predložio je Carter. - Nije sigurno. - prigovorio je šef - To mora biti obavljeno večeras. U plan, koji je bio dovoljno važan da privuče pažnju Ratnog ureda u Berlinu, moraju biti upletene mnoge važne osobe. Netko u New Yorku, tko ima novca, neki utjecajni njemački simpatizer, zasigurno je pomogao starom Hoffu sagraditi ove avione, snabdijevajući ga. Neki kemijski pogon isporučivao je materijal za one bombe. Sigurno su bile potrebne stotine tisuća dolara za ostvarenje ovog plana. Ljudi koji su dovoljno bogati i dovoljno jaki da provedu ovakav plan, dovoljno su moćni da i dalje budu opasni. Čim novost da je plan pobacio dopre do grada, netko će na brzinu pokušati uništiti ili ukloniti sve dokaze, koje ćemo možda previdjeti. Sada je vrijeme da napravimo pretres. - U pravu ste, šefe. - priznao je Carter - Ne bi me iznenadilo da ovdje imaju radio stanicu. Uskoro ću saznati. - Dopustite mi da pomognem. - povikala je Jane. Njezini su živci žestoko reagirali. Kroz sve uzbuđenje tijekom napada prošla je mirna i staložena, ali sada se osjećala da će, ako ostane još minutu u istoj sobi s dva mrtva tijela, ako ostane u blizini niza vezanih zatvorenika, ako joj se pruži prilika da ulovi Fredericov pogled, briznuti u histeričan plač ili u potpunosti kolabirati. Kad bi samo postojalo nešto čime bi se mogla baviti, mogla bi skrenuti svoje izluđujuće misli da je u potpunosti ne savladaju. Ako bude imala nešto za raditi, mogla bi povratiti samokontrolu. - Molim vas, dozvolite mi da vam pomognem, gospodine Carter. - molila je. - Naravno - rekao je Fleck - samo idite. Zaslužili ste pravo da noćas činite što god želite. Pod svjetlošću baterije Carter i ona brzo su se popeli na kat. U većini soba našli su samo jeftine krevete s pokrivačima, očito radničke odaje za spavanje, ali u jednoj od soba bio je stol, a iz nje ljestve su vodile do nedovršenog potkrovlja. Hrabro su se popeli ljestvama i u treperavoj svjetlosti baterije ugledaju radio stanicu. Nalazila se u polici s kliznim vratima, koja su se mogla brzo sakriti u tajnom ormaru, ali bilo je očito da su se 95

urotnici osjećali sigurni, da nitko neće upasti u njihovu jazbinu pa su je imali naviku ostavljati otvorenu. - I mislio sam da ćemo je pronaći. - likujući je rekao Carter - Ovo je idealna lokacija, ovdje u planinama. Bolje da je odmah razbijemo. - Čekajte - zamišljeno upozori Jane - rekli su da su dobili poruku sjedne od onih odvratnih X podmornica, koje čekaju uz obalu. Kad bismo se mogli domoći njihove knjige s kodovima, možda... - Tako je. - povikao je Carter, odmah shvativši njenu ideju. Zajedno su se spustili nazad u sobu na katu i počeli pretresati stol, a Jane je držala svjetlo, dok je Carter pregledao pronađene papire. - Njihova sistematičnost ponekad radi protiv njih. - rekao je Carter - Evo knjige s imenima svih ljudi koji ovdje rade i iznosa koji su im isplaćeni. I gledajte... - uzbuđeno je nastavio - pogledajte što je za ove glupe budale učinila njihova njemačka metodičnost ovdje su zapisi koji pokazuju koje su sve potrepštine dobili, od koga su ih dobili i koliko koštaju. Ovdje ima dokaza da ih se sto puta osudi. Uzeti ćemo ovu knjigu sa sobom. . Bila je ondje jedna mala, zaključana ladica. Carter je nemilosrdno razbije i provali unutra. U njoj se nalazio samo maleni zamotuljak, presavijeni papir u omotnici od pergamenta. Žurno izvuče papir i stade ga pažljivo proučavati. - To je kod - povikao je - mornarički kod, očito baš onaj koji su koristili za komunikaciju s podmornicama. Kladim se da ga ljudi u Washington nemaju. Ovo je veliko otkriće. Idemo, dovoljno toga smo našli za jednu noć. - Zna li se koji od naših ljudi služiti radio stanicom? - upitala je Jane dok su silazili. - Naravno. - rekao je Carter - Sills. Bio je radio operater na bojnom brodu. - Ne bismo li ga mogli ostaviti ovdje da stražari? - predloži Jane - Da pokuša stupiti u kontakt s X podmornicama i zadrži ih do sutra navečer? Možda bi do tada naši... - Shvaćam - poviče Carter - to je dobra ideja. Objasnite to šefu. Kad je Jane objasnila, predlažući da se pošalju američki patrolni brodovi koji će tražiti X podmornice, nakon što ih Sills lažnim porukama namami da izrone, Fleck se oduševljeno složi s planom. - Ostavit ću ovdje Sillsa i još jednog čovjeka da paze na kuću. - rekao je - Za sada, također, morat ćemo ovdje ostaviti tijelo jadnog Deana. Trebat ćemo sva mjesta u automobilima za zatvorenike. Bilo je još mnogo toga za učiniti. Dok su neki ne osobito nježno uguravali vezane zatvorenike u automobile, drugi su, pod Carterovim vodstvom, onesposobili tri “čudotvorca” i rastavili ih, odnoseći njihov opasni teret u šumu, gdje su ga sakrili. Niti jedan od zatvorenika, od trenutka kada su ima stavili lisice, nije izgovorio ni riječi. Sve ih je obuzela sumorna tišina. Čak je i Frederic bio miran, iako bi mu s vremena na vrijeme pogled zalutao, tražeći Jane i uvijek je u njegovim očima bio čudan izraz, koji nije govorio o porazu niti sramu nego zanosu trijumfa. Jane se još uvijek nije usuđivala pogledati u njegovu smjeru, ali su Fleck i Carter, također, primijetili neobični izraz u njegovim očima. Pitali su se, raduje li se Deanovoj preranoj smrti? Usuđuje li se nadati, zbog svoje stvarne, pruske arogancije, unatoč neuspjehu plana, da bi sada kad mu Dean nije na putu, mogao umaći kazni i osvojiti Jane Strong? Čak i kad su ga pokupili, kao posljednjeg od zatvorenika gurnuvši ga na stražnje sjedalo šefovog auta, oči su mu i dalje tražile Jane. 96

Već je odavna prošla ponoć kad je čudna kolona napustila planinsku kolibu. Fleckov automobil vozio je na čelu, a sam šef je bio za volanom, Jane pokraj njega. Na stražnjem sjedalu gužvali su se Frederic i još dva zatvorenika, a stojeći naspram njima, s revolverom spremnim za slučaj da unatoč lisicama pokušaju pobjeći, bio je Fleckov vozač. Carter je bio za upravljačem drugog automobila s pet zatvorenika i čovjekom koji je pazio na njih, a raspored u trećem automobilu je bio isti. Šest muškaraca i jedna djevojka, za prijevoz trinaest zatvorenika! U sebi Fleck je likovao što je ponio dovoljno lisica, jer bi inače zasigurno bili u mnogo opasnijoj situaciji. Dok su se spuštali niz planinsku cestu, Jane objeručke prihvati tamu koja joj je skrivala lice, kako od Flecka, tako i od Frederica koji je sjedio iza nje. Sada nije imala ništa za raditi što bi joj odvratilo izluđujuće misli koje su stvarale metež u njenom umu. Voljela je tog čovjeka, a odvela ga je u sramotu i smrt. Mrzila ga je i prezirala. On je bio podmukao, opasni neprijatelj zemlje, koji je uz njenu pomoć pao u zamku i bilo joj je drago, drago, drago. Ne, ne! Nije joj bilo drago. Ona ga je voljela. On joj je dao onu zapečaćenu kutijicu da je čuva. On ne može biti loš. Zašto se morala zaljubiti u njega? Njezin um joj je govorio da je kriminalac, neprijatelj, špijun, ubojica, ali njeno željno srce inzistiralo je da ga voli. Kako je čudan taj život! Ona i Frederic se vole. Zašto se ne bi mogli oženiti i biti sretni? Čemu ovaj rat? Zašto se zemlje moraju boriti? Zašto ljudi moraju mrziti jedni druge? Je li cijeli svijet poludio? Je li i ona na putu da poludi? Polako i pažljivo, Fleck je pod dugim svjetlima upravljao automobilom kroz šumu, niz usku stazicu. Upravo je okrenuo automobil prema glavnoj cesti i zaustavio se da se osvrne da vidi gdje su ostali automobili koji su ih slijedili. Odjednom s kraja ceste iskoči desetak muškaraca u uniformama, bljesak njegovih pušaka bio je jasno vidljiv u svjetlosti farova. - Štoj! - poviče strogi glas. Jedan pogled na uniforme umiri Flecka činjenicom da ih je okružila skupina Amerikanaca - konjanička četa. - Šef Fleck. - izjavio je, predstavljajući se - Tko ste vi? Visok lik u časničkoj odjeći skoči s konja na cestu i zagleda se Flecku u lice. - Hvala Bogu, šefe - rekao je - to ste vi. - Časniče Brook-White. - zavapi Fleck u čudu, prepoznavši glas jednog od dužnosnika britanske obavještajne vlade u službi u Americi - Što radite ovdje? - Pokušavamo zgrabiti neke drske, njemačke špijune. - objasnio je Brook-White. - Ja sam vas prestigao. - povikao je Fleck, s prizvukom pobjede u glasu - Ovdje su svi, u lisicama. - Dobro. - razdragano uzvikne Brook-White - Strahovao sam da ćemo doći prekasno. Poruka mi je došla sa zakašnjenjem. Čim sam je dobio, pokušao sam doći do vas i nisam uspio. Nisam se usudio čekati već sam pojurio ovamo u svom autu. Znao sam da američki vojnici kampiraju u blizini pa sam uvjerio zapovjednika da mi prepusti neke od svojih ljudi da mi pomognu. Jeste li stvarno zgrabili onog momka Hoffa, starog Otta? - I bolje nego zgrabili. - rekao je Fleck. - Leži mrtav, tamo u kući. - Dobro. - zavapi Brook-White - Bio je to pakleno opasan čovjek, koliko ja znam - ali kapetan Seymour - gdje je on? Nije li on radio s vama? - Kapetan Seyrhour? - zapanjeno uzvikne Fleck - Nikad nisam čuo za njega. Tko je kapetan Seymour?

- On je jedan od mojih momaka. - objasnio je Brook-White - Nije li on taj koji vas je doveo ovamo? - Ne bih rekao. - naglasio je Fleck. - Dobri Bože. - uzbuđeno je povikao britanski pukovnik - Valjda ga ti prokletnici nisu razotkrili u posljednjem trenutku - nakon svega što je prošao? Nadam se da je na sigurnom. - Ne brinite, pukovniče Brook-White. - oglasi se sa stražnjeg sjedala mirni glas Frederica Hoffa - Šef Fleck me je ovdje stavio na sigurno u lisice, s ostalim zatvorenicima. - Bože. - zavapi Fleck, zapanjen i zbunjen - Zar je Frederic Hoff Britanac - jedan od vaših ljudi? - Zapravo - rekao je Brook-White - šefe Fleck, mogu li vam predstaviti kapetana sir Frederica Seymoura, iz Kraljevskih kentskih Dragoona. No, Fleck je previše zauzet da obrati pažnju na predstavljanje ili bijesno mrmljanje “Donnerwetters” iz usta drugih zatvorenika. Jane Strong bez svijesti je, kao mrtva, pala na njegovo rame.

POGLAVLJE XVIII ŠTO JE BILO U PAKETU

LI - REKLA JE JANE - ja to i dalje ne mogu shvatiti. Kako se desilo da ti, britanski časnik, živiš sa starim Ottom Hoffom? Kako si ga uvjerio da ti povjeri svoje strašne tajne? Kapetan se Seymour radosno zasmijulji. Sada, kad je bio odjeven u britansku odoru, ponovno u uniformi svoje regimente, s monoklom na oku i ponovno s Jane, sve je izgledalo potpuno drugačije. Čak i njegov govor više nije zvučao onako internacionalno već je govorio s londonskim akcentom. - Oh, kažem ti - odgovorio je - dobro sam se našalio s tim drskim Nizozemcem. Jane ga je nesigurno promatrala. Činio joj se neprepoznatljiv, gotovo kao stranac, iako se satima željno veselila njegovom dolasku. Uzbudljiva zbivanja od prethodne noći i dalje su je veoma zbunjivala. Sjećala se kako se Frederic razotkrio, a nakon toga nije se sjećala ničega više. Kad je došla k sebi našla se u automobilu koji je u ranu zoru brzao prema New Yorku, s Carterom kao pratnjom. On uopće nije bio razgovorljiv. - Neka vam sam kapetan ispriča svoju priču. - rekao je Carter - On zna sve detalje. - Ali kad ga mogu vidjeti? - pitala je Jane - Kada - oklijevala je, prisjećajući se sramotnih lisica kojim je bio vezan - kada će biti slobodan? - On je u ovom trenutku slobodan kao i mi. - objasnio je Carter - Nakon što ga je pukovnik Brook-White predstavio, šefu nije trebalo dugo da mu skine lisice. Kapetan još puno toga treba učiniti, ali budite uvjereni da neće gubiti vrijeme da se vrati u grad da vas posjeti. - Nadam se da neće. - uzdahne djevojka. Bila je previše umorna, preslaba od osjećaja koje je donijelo saznanje da njezin voljeni nije kukavički špijun već krasni junak, da bi se čak i pokušala pretvarati da je djevičanski stidljiva. Silno je željela vidjeti Frederica i bilo ju je briga što tko misli. Ušuljala se u kuću bez da je probudila ikoga od svoje obitelji pa je otišla u krevet s namjerom da se odmori na sat ili dva. Spavanje, bila je sigurna, neće biti moguće, jer se osjećala previše uzbuđenom i uznemirenom. Ipak, nije shvatila koliko je iscrpljena. Tek što joj je glava dotaknula jastuk već je spavala i podne je već bilo davno prošlo kada ju je sluškinja pobudila, najavljujući da ju je kapetan Seymour nazvao da će navratiti u tri. Dok se oblačila, pitala se kako bi ga trebala dočekati. Porumeni kad se sjeti strastvenog poljupca koji je utisnuo na njene usne - pa, to je bilo jučer. Činilo joj se kao 99

da su prošle godine i godine, toliko toga se dogodilo. S osjećajem srama koji su ta živa sjećanja u njoj izazvala, bilo je tu i nešto nalik na predbacivanje. Zašto joj nije rekao? Zar joj nije vjerovao? Odlučila je da će ga kazniti zato što joj se nije povjerio, hladno se ponašajući prema njemu. Dakako, to je i zaslužio. Ipak, kad je stigao, doimao se tako pun života da način na koji ga je dočekala nije ni primijetio. Toplo ju je primio za ruku i s tjeskobom upitao kako se osjeća, nakon svih onih uzbudljivih događaja. Previše ispunjena željom da sazna sve detalje o njegovim avanturama, bilo joj je previše teško pretvarati se pa je uskoro sjedjela pored njega, udobno zavaljena, postavljajući mu pitanje za pitanjem, sve vrijeme potajno proučavajući njegov pravi lik. Kao Frederic Hoff mislila je da je čudesno lijep i vješt. Kao kapetan sir Frederic Seymour, u najboljoj uniformi svoje regimente, bio je jednostavno neodoljiv. - Našalio? - ponovi ona - Daj mi objasni, umirem da sve saznam. - To nije bio ni upola težak posao kako bi čovjek pomislio, znaš. Momci koji kod kuće provjeravaju poštu, postali su pravi stručnjaci u čitanju pisama, poruka pisanih nevidljivom tintom i sličnih stvari. Hoff je mjesecima slao šifrirane poruke Ratnom uredu u Berlinu. Pozivao ih je da se pozabave njegovim divnim planom da se New York bombardira. Naposljetku su odlučili da ga realiziraju i obavijestili su starog Otta da će poslati časnika koji će nadgledati posao. - Što je bilo s njim? S časnikom kojeg su poslali? - Naši ljudi su ga našli na skandinavskom brodu i zatvorili. Uzeli su njegove papire i dali ih meni. Lukavo, zar ne? - A ti si preuzeo njegovo ime i papire i zauzeo njegovo mjesto? Oh, to je bio hrabar, hrabar potez. - Ne bih rekao. - skromno je rekao Seymour - Pretpostavljam da sam pomalo nalikovao tom momku i savršeno govorim njemački jezik. - Ali to je bilo tako strašno riskantno. - zavapila je Jane i zadrhtala - Što da su te otkrili? - Nije prijetila opasnost da se to desi. - nasmijao se Frederic - Stari Otto nikada nije vidio momka koji je dolazio. Njegov pravi nećak, Frederic Hoff, čiji su američki rodni list koristili, umro je prije nekoliko godina. Osim toga, imao sam papire njemačkog časnika i znao samo koje je naputke imao. Najgore je bilo kad je stari Otto inzistirao da svake večeri nazdravljamo Kaiseru i kad me je pokušavao uplesti u svoje prljave poslove. S ovim prvim morao sam se pomiriti, ali sam s ovim drugim - kako vi Amerikanci kažete - otezao. Moje naredbe su bile da ga uhvatimo s velikom stvari - njegovim čudotvorcima. - Ali kako si mu objasnio onu britansku uniformu? - Dakle, to je stvarno bila ideja. Stari je bio ljut i sumnjičav, jer je mislio da se ne uključujem dovoljno, dok oni spremaju njegove “čudotvorce”. U jednom razdoblju bio je tako nepovjerljiv prema meni da me je dao slijediti. - Oh, da, znam - brzo je rekla Jane. Uzbuđeno se prisjetila scene kojoj je svjedočila, promatrajući s prozora one noći kad je ubijen K- 19, njezin prethodnik u službi šefa Flecka. Osjećala je takvo olakšanje što je otkriveno da Frederic nije njemački špijun, da je zaboravila da je već tjednima i tjednima vjerovala da je kriv za ubojstvo. Sada joj je nešto govorilo, sigurno i pouzdano, da je mogao sve objasniti. - Vidjela sam te s prozora jedne noći, prije nego što smo se upoznali. - nastavi ona Čovjek te je pratio, a ti si odjurio za njim iza ugla. 100

- Sjećam se. - rekao je - Siroti čovjek, sljedećeg je jutra pronađen mrtav. Stari Otto ga je ustrijelio. Čovjek me je slijedio, a ja sam pomislio da je on jedan od špijuna starog Otta i oborio sam ga. Nisam u njegovim džepovima mogao pronaći ništa o tome tko je, a baš kad je počeo dolaziti k sebi ja sam ga ostavio i otišao kući. Čini se da je stari Otto gledao kako me slijedi. Otišao je za njim i ustrijelio čovjeka. Sve mi je to radosno prepričao već sljedeći dan, to pseto. Trebao sam ga predati policiji, ali to bi omelo naše planove. - Shvaćam. - rekla je Jane - Što je s poručnikom Kvarnerom? Je li on radio sa starim gospodinom Hoffom? - To je onaj smiješni dio. Ovdje u ovoj zemlji imate toliko raznih vrsta tajnih agenata da oni jedni drugima gaze po prstima. Tu su vaši agenti riznice i vaši agenti Ministarstva pravosuđa, vojna tajna služba i mornarička tajna služba - imate devet različitih istraživačkih agencija, računajući i volontere, bar mi je tako netko rekao, a svaka grupa pokušava obaviti posao za sebe i ne povjerava se drugima. Ja bih to nazvao poprilično glupim. - I ja bih. - složi se Jane. - Nadgledao sam starog Hoffa za našu vladu, a Kramer je nadgledao mene za svoju mornaricu, a Fleck nas obojicu. Smiješna zbrka. - Ali što je s uniformom? - Jane je bila uporna. - Kada se starac počeo okomljivati na mene, osjećao sam da moram učiniti nešto kako bih ga uvjerio da je sve u redu. Predložio sam da nabavimo britansku uniformu jer da ćemo tako možda saznati neke tajne. To ga je strašno oduševilo. Naravno, otišao sam časniku Brook-Whiteu i dobio svoju vlastitu uniformu i to je bilo sve. - Gospodina Cartera strašno je zbunjivalo kako si je unosio i iznosio iz kuće. Pretraživao je svaki paket koji je dolazio za gospodina Hoffa. Sir Frederic se razdragano nasmije. - Imao sam glasnika koji ga je prenosio u velikoj damskoj kutiji za šešire. Pošiljka je uvijek bila upućena tebi, draga moja, ali je momak dobio naređenje da ju dostavi meni. - Pih. - obrecne se Jane, glumeći da joj nije stalo - A kad si prvi put saznao da pomažem šefu Flecku da te nadgleda? - Sumnjao sam od samog početka. Kramer mi je ispričao kako si se upoznala s njim. Onda kad sam te čuo kako s Carter om telefonski razgovaraš o knjižari, bio sam siguran. - Oh, ima jedna stvar koju sam te htjela pitati - te poruke koje je Hoff ostavljao u knjižari. Za koga su bile? - Upute njemačkoj reklamnoj agenciji o tome koje riječi u reklami bi trebale činiti kod. - Oh, one Dento reklame? - Znala si za njih? - zapanjeno uzvikne Seymour. - Naravno. - ponosno je rekla Jane - Ja sam ta koja ih je dešifrirala; ali što je ona djevojka činila s tim porukama? Carter je imao teoriju da ih je stavljala ispod jazavčarevog ovratnika. - Ta teorija baš nalikuje Carteru - nasmijao se Frederic - pravi detektivski posao. Nikada nisam čuo da koriste nekakvog jazavčara. Djevojka ih je ubacivala u poštanski sandučić u svojoj zgradi. Dvije minute kasnije jedan čovjek bi ih preuzimao i nosio na njihovo odredište.

101

- Izdajice u našoj mornarici - ljudi koji su signalizirali starom Ottu i Leni Kraus o transporterima - tko su oni bili? To su ništarije koje bih željela vidjeti uhićene i ustrijeljene. - Ništa ne brini. Već će oni dobiti svoje. Ne mogu reći čak ni tebi tko su oni, ali sam šefu Fleku dao popis njihovih imena. Sada će ih brzo zgrabiti. Što ti još mogu reći? - Postoji jedna stvar. - rekla je Jane, a obrazi joj se zarumene dok je iz skrovišta u njedrima svoje haljine izvlačila paketić kojoj joj je povjerio prijašnje jutro, s još uvijek netaknutim pečatima. - Što? - poviče on oduševljeno - Držala si ga na sigurnom? Nisi ga otvorila, čak ni kad si vidjela da sam uhićen, kad si mora biti uvjerena da sam špijun? Djevojko, draga djevojko - glas mu postade milozvučan, a svjetlo ljubavi plane u njegovim očima vjerovala si mi, usprkos svemu. - Obećala sam ti, a ja svoje obećanje održavam. - zadrhtala je Jane, tražeći riječi da objasni, iako sama nije bila u stanju objasniti svoje postupke, čak ni samoj sebi - Mislim da ti je moje srce vjerovalo čitavo vrijeme, iako su me um i oči uvjeravale da povjerujem da si ono za što se predstavljaš da jesi. Čak i kad su stvari izgledale najcrnje, srce je ustrajalo da si pošten. - Bog blagoslovio tvoje srce zbog toga. - poviče Frederic, uzimajući malu kutiju iz njenih ruku, drobeći pečate - Jučer ujutro, kada su planovi starog Otta bili spremni da se realiziraju, shvatio sam kakva je opasnost preda mnom. Shvatio sam da se možda neću vratiti živ. Da su otkrili tko sam doista, to bi značilo moju smrt. Nisam se usudio, zbog svoje zemlje, čak ni tebi reći što radim. Moja čast je bila na kocki. Nisam se usudio dati ni najmanji nagovještaj, napisati niti redak. Jedino što sam držao u stanu, što nije imalo veze s prljavim njemačkim stvarima, bilo je ovo ovdje. Polako je odmotao nešto uvijeno u svileni papir, dok je Jane razrogačenih očiju promatrala u čudu. - Ali - nastavio je - nisam te mogao napustiti, bez da ti ne ostavim nešto, neki trag. Da se dogodilo da se nikad ne vratim, želio sam da ti znaš... Naglo je zastao. - Znam što? - bez daha je pitala djevojka. - Da znaš da sam te volio, dušo, više od svega, osim svoje časti. - rekao je, primajući je u zagrljaj - Vidi što sam ti ostavio. To je stari, stari obiteljski prsten, sa Seymourovim grbom. Ti ćeš ga, djevojko moja, zar ne, nositi zauvijek? Bez oklijevanja Jane Strong ga stavi na treći prst na lijevoj ruci i automatski digne usne prema njegovima. I bez obzira na to što se upravo moglo događati u stanu u susjedstvu niti jedan od njih ne bi znao ništa o tome.

102