Kipar

Chris Carter

KIPAR Prevela: Dolores Jovanović

Ovaj je roman posvećen svim čitateljima koji su sudjelovali u natjecanju da njihovo ime nosi jedan od likova u ovoj knjizi, posebno pobjednici Alice Beaumont iz Sheffielda. Nadam se da ćete svi uživati.

Zahvale Mnogi smatraju pisanje samotnom profesijom, no ja ni izbliza nisam bio sam. Pravi sam sretnik što sam imao podršku nekih izuzetnih osoba kao što je Darley Anderson, prijatelj i najbolji agent kakvom se pisac može nadati.

Zahvaljujem Camille Wray na pomoći pri uobličavanju jednostavne skice rukopisa u gotov roman. Mojoj fantastičnoj urednici u Simon & Shusteru, Maxine Hitchcock, na podršci, prijedlozima, zato što je izvanredna u svome poslu i što me vodila od prve do posljednje riječi u ovoj knjizi. Zahvaljujem Emmi Lowth na savjetima i stručnom oku. Samanti Johnson na slušanju i podršci. Svima u književnoj agenciji Darley Anderson na njihovom napornom radu u svim fazama izdavačkog posla. Ianu Chapmanu, Suzanne Baboneau, Florence Partridge, Jamie Groves i svima ostalima u Simon & Shusteru u Velikoj Britaniji – vi ste najbolji.

Također zahvaljujem svim čitateljima i svima koji su od početka podržavali i mene i moje knjige.

1. »O, Bože, kasnim«, reče Melinda Wallis i skoči iz kreveta čim umornim očima pogleda digitalni sat na noćnom ormariću. Sinoć je bila budna do 3:30 ujutro, učila je za ispit iz kliničke farmakologije koji ima za tri dana.

Još uvijek malo omamljena od sna, nespretno tumara po sobi dok razmišlja što joj je prvo učiniti. Pohita u kupaonicu i baci pogled na svoj odraz u ogledalu. »Sranje, sranje, sranje.« Uzme neseser sa šminkom i počne nanositi puder na lice.

Melinda ima dvadeset tri godine i malo previše kila za svoju visinu, sudeći barem prema članku koji je prije nekoliko dana pročitala u jednom modnom časopisu tiskanom na sjajnom papiru – visoka je samo metar šezdeset. Dugu smeđu kosu uvijek vezuje u konjski rep, čak i kad ide na spavanje, i nikad nije kročila iz kuće a da lice nije ožbukala tekućim puderom kako bi prekrila ožiljke od akni. Nije oprala zube, samo je u usta istisnula malo paste za zube da se riješi neugodnog zadaha.

Vrati se u sobu i nađe svoju odjeću uredno složenu na stolici kraj pisaćeg stola – bijelu bluzu, čarape, bijelu suknju dugu do koljena i bijele cipele bez potpetica. Odjene se u rekordnom vremenu i istrči iz male kuće za goste prema glavnoj zgradi.

Melinda je na trećoj godini UCLA-e, studira njegu bolesnika, i da bi obavila praksu, svakoga vikenda radi kao njegovateljica u privatnoj kući. Posljednjih četrnaest vikenda radi za gospodina Dereka Nicholsona u Cheviot Hillsu u zapadnom Los Angelesu.

Dva tjedna prije nego što je dobila posao, gospodinu Nicholsonu dijagnosticiran je uznapredovali rak pluća. Tumor je već bio velik kao koštica šljive i brzo ga je izjedao. Čak mu je i hodanje bilo previše bolno, a katkada je mogao disati samo uz pomoć aparata i govoriti jedva čujnim glasom. Usprkos preklinjanju njegovih kćeri, odbio je liječenje kemoterapijom. Odbio je ostati zatvoren u bolničkoj sobi, vrijeme koje mu je preostalo želio je provesti kod kuće.

Melinda otključa ulazna vrata i uđe u prostrano predvorje, zatim protrči kroz veliku, no oskudno namještenu dnevnu sobu. Spavaća soba gospodina Nicholsona nalazi se na prvom katu. Kao i svakoga jutra, kuća je jezivo tiha.

Derek Nicholson živi sam. Njegova je žena umrla prije dvije godine, a njegove kćeri ga posjećuju svaki dan, ali imaju vlastite živote i brige.

»Oprostite što kasnim«, poviče Melinda iz prizemlja. Opet pogleda na svoj sat. Kasni točno četrdeset tri minute. »Sranje!«, promrmlja ispod glasa. »Derek, jeste li budni?«, vikne dok se penje stubištem preskačući po dvije stepenice.

Kad je prvog vikenda došla u ovu kuću, Derek je zatražio da ga zove krsnim imenom. Nije mu se sviđala formalnost oslovljavanja s »gospodine Nicholson«.

Dok Melinda prilazi njegovim vratima, osjeti kako iznutra dopire snažan i oduran smrad.

Oh, prokletstvo, pomisli. Očito je zakasnila na njegovu prvu jutarnju toaletu. »U redu, najprije ćemo vas očistiti...«, govori dok otvara vrata, »... a zatim ću vam donijeti vaš doruč...« Cijelo joj se tijelo ukoči, oči razrogače od užasa, pluća ostanu bez zraka kao da je iznenadno lansirana u svemir. Osjeti kako joj se sadržaj želuca penje u grlo pa povrati tamo uz vrata. »Dragi Bože na nebesima!« Upravo to htjede reći, no iz njenih drhtavih usana ne izađe nikakav zvuk. Noge joj se odsijeku i svijet se počne vrtjeti, pa se objema rukama uhvati za dovratak. U tom trenutku njezine užasnute zelene oči opaze nasuprotni zid. Prođe nekoliko trenutaka dok njezin mozak ne shvati ono što vidi, a tada je poput oluje preplave iskonski strah i panika.

2.

Ljeto je tek počelo u Gradu Anđela, a temperatura je već 20°C. Kad stigne do stambenog bloka u Huntingdon Parku, jugoistočno od centra grada, detektiv Robert Hunter iz losanđeleškog Odjela za pljačke i ubojstva (OPU) zaustavi štopericu na svom satu. Jedanaest kilometara za trideset osam minuta. Nije loše, pomisli, no znoji se poput purice u pećnici na Dan zahvalnosti, stopala i koljena bole ga kao sam vrag. Možda bi se trebao istezati. Zapravo, zna da bi se trebao istezati i prije i nakon trčanja, posebno na duge pruge, ali se time nikad previše ne zamara.

Krene stubištem na treći kat. Ne voli dizala, a ovo u njegovoj zgradi s razlogom zovu »kutija sardina«.

Otvori vrata svoga jednosobnog stana i uđe. Stan je malen, ali je čist i udoban, iako bi ostali s pravom mislili da je pokućstvo skupio na otpadu: crni dvosjed od imitacije kože, rasparene stolice, izgrebeni blagovaonički stol koji mu služi i za držanje kompjutora te stara polica natrpana knjigama koja izgleda kao da će se svaki čas urušiti pod težinom.

Skine majicu i njome obriše znoj s čela, vrata i mišićavih prsa. Disanje mu se već vratilo na normalu. U kuhinji iz hladnjaka uzme vrč ledenog čaja i napuni veliku čašu. Već unaprijed se veseli što će provesti miran dan, daleko od upravne policijske zgrade i OPU-a. Nije često dobivao slobodne dane. Možda bi se mogao odvesti dolje do Venice Beacha i odigrati koju partiju odbojke. Već godinama nije igrao odbojku. Ili bi možda mogao pogledati utakmicu Lakersa. Siguran je da večeras igraju. No najprije se mora istuširati i brzo skočiti do praonice rublja.

Popije ledeni čaj do kraja, uđe u kupaonicu i provjeri svoj izgled u ogledalu.

Da, morao bi se i obrijati. Dok uzima britvicu i pjenu za brijanje, u spavaćoj sobi oglasi se njegov mobitel.

Podigne ga s noćnog ormarića i provjeri zaslon – Carlos Garcia, njegov partner. Tek tada primijeti malu crvenu strelicu na vrhu zaslona koja pokazuje da je propustio pozive – njih deset. »Krasno!«, šapne. Točno zna što na slobodan dan i ovako rano ujutro znači deset propuštenih poziva njegova partnera. »Carlose«, reče Hunter prinijevši mobitel uhu. »Što je?« »Isuse! Gdje si? Zovem te već pola sata.« Svake tri minute, pomisli Hunter. Ovo nikako ne miriše na dobro.

»Bio sam vani, na trčanju«, mirno odvrati. »Nisam provjerio mobitel kad sam se vratio. Tek sada vidim da sam propustio deset poziva. Dakle, o čemu se radi?« »O vraškom problemu. Bolje da odmah dođeš ovamo, Roberte. Još nikad nisam vidio nešto slično.« Garcia nakratko ušuti. »Mislim da nitko nikad nije vidio nešto slično.«

3. Čak i u nedjelju ujutro Hunteru treba gotovo sat vremena da prijeđe dvadesetak kilometara između Huntingdon Parka i Cheviot Hillsa.

Garcia mu preko telefona nije rekao mnogo, no očita šokiranost i lagano podrhtavanje njegova glasa nimalo mu nisu svojstveni.

Hunter i Garcia su članovi male, specijalizirane jedinice unutar OPU-a, Jedinice za teška ubojstva ili JTU-a. Jedinica je oformljena samo za rješavanje posebno teških i serijskih ubojstava koja zahtijevaju opsežnu istragu i posebnu stručnost. Zbog svoje diplome iz psihologije kriminalnog ponašanja, Hunter pripada još uže specijaliziranoj skupini, onoj koja rješava slučajeve u kojima su počinitelji primijenili posebnu brutalnost ili sadizam, a u odjelu ih zovu »UN« (ultra nasilnima). Robert Hunter i Carlos Garcia su UN jedinica, pa ih malošto može uzdrmati. Vidjeli su i više nego dovoljno onoga što nitko drugi na kugli zemaljskoj nije vidio.

Hunter stane uz jedno od više crno-bijelih policijskih vozila parkiranih ispred dvokatnice u zapadnom Los Angelesu. Novinari su već ovdje, okupljaju se u maloj ulici, no to i nije neko iznenađenje. Obično stižu na poprišta zločina čak i prije detektiva.

Hunter izađe iz svoga starog Buicka LeSabrea. Zapahne ga val vrućega zraka. Otkopča jaknu, zakači policijsku značku za remen i polako se ogleda naokolo. Iako se kuća nalazi u skrovitoj ulici mirnog predgrađa, masa znatiželjnika koja se okupila oko policijske vrpce već je veoma velika i stalno se povećava.

Hunter se okrene prema kući. Lijepa dvokatnica od crvene opeke, s tamnoplavim prozorskim okvirima i strmim krovom. Prednje dvorište je veliko i dobro održavano. S desne strane kuće je garaža za dva vozila, no nema ih na kolnom prilazu, tamo je parkirano još policijskih automobila. Kombi forenzičara parkiran je samo nekoliko metara dalje. Hunter ubrzo ugleda Garciu kako izlazi kroz vrata. Na sebi ima klasično bijelo zaštitno odijelo. Visok je metar osamdeset pet, samo pet centimetara viši od Huntera.

Garcia stane uz kamene stube koje vode s trijema i skine kapuljaču. Podulju tamnu kosu zavezao je u tanak konjski rep. I on odmah ugleda svoga partnera.

Ne obraćajući pažnju na napasni čopor novinara, Hunter pokaže značku policajcu koji čuva stražu i provuče se ispod žute policijske vrpce.

U gradu kao što je Los Angeles, što je zločin stravičniji i nasilniji, to su novinari uzbuđeniji. Većina njih poznaje Huntera, kao i slučajeve kojima se bavi.

Zaspe ga lavina njihovih pitanja. »Loše vijesti najbrže putuju«, reče Garcia Hunteru, pokazujući glavom na mnoštvo. »A potencijalno dobra priča putuje još brže.« Doda partneru potpuno novi zaštitni kombinezon, hermetički zatvoren u plastičnoj vrećici. »Kako to misliš?« Hunter uzme vrećicu, otvori je i počne se odijevati. »Žrtva je odvjetnik«, objasni mu Garcia. »Gospodin Derek Nicholson, tužitelj iz Ureda javnog tužitelja države Kalifornije.« »O, izvrsno.« »Doduše, više se nije bavio pravom.« Hunter zatvori patentni zatvarač na kombinezonu. »Dijagnosticiran mu je uznapredovali rak pluća«, nastavi Garcia.

Hunter ga znatiželjno pogleda. »Nije mu preostalo mnogo. Maska s kisikom, noge su mu otkazale...

Liječnici su mu davali najviše šest mjeseci... To je bilo prije četiri mjeseca.« »Koliko je imao godina?« »Pedeset. Nije bila nikakva tajna da umire. Zašto ga onda dokrajčiti na ovakav način?« Hunter zastane. »I nema nikakve sumnje u to da je ubijen?« »O, ne, apsolutno nikakve sumnje.« Garcia ga povede u kuću. Uđu u predvorje. Uz vrata je alarmni uređaj.

Hunter pogleda Garciu. »Alarm nije bio uključen«, objasni mu. »Očito ga nisu previše često koristili.« Hunter napravi grimasu. »Znam«, reče Garcia. »Kakva je onda svrha imati ga, zar ne?« Nastave dalje.

U dnevnoj sobi dvojica forenzičkih tehničara nanose prašak na stubište uz nasuprotni zid. »Tko je našao tijelo?«, upita Hunter. »Osobna njegovateljica žrtve«, odvrati Garcia i pokaže Hunteru otvorena vrata na istočnoj strani. Vode u veliku radnu sobu. Unutra, na antiknoj kožnatoj Chesterfield sofi sjedi mlada žena, sva odjevena u bijelo. Kosa joj je začešljana u konjski rep, oči krvavo crvene i podbuhle od plača. Objema rukama na koljenima drži šalicu kave. Izgleda odsutno i izgubljeno. Hunter primijeti kako lagano njiše gornji dio tijela. Očito je u šoku. S njom je jedan uniformirani policajac. »Je li netko pokušao razgovarati s njom?«

»Ja sam«, kimne Garcia. »Uspio sam dobiti neke osnovne informacije, no sve se više zatvara, što me nimalo ne iznenađuje. Možda bi ti mogao kasnije pokušati. Ti si u tim stvarima bolji od mene.« »Ovdje je iako je nedjelja?«, upita Hunter. »Ovdje je samo vikendima«, razjasni Garcia. »Zove se Melinda Wallis.

Pohađa UCLA-u. Na završnoj je godini studija za njegovateljicu. Ovo je dio njezine prakse. Dobila je posao tjedan dana nakon što je gospodinu Nicholsonu dijagnosticirana bolest.« »Što je s preostalim dijelom tjedna?« »Gospodin Nicholson je imao drugu medicinsku sestru.« Garcia otvori patent na svom kombinezonu i iz unutarnjeg džepa izvadi notes. »Amy Dawson«, pročita ime. »Za razliku od Melinde, Amy nije studentica. Ona je iskusna medicinska sestra. Brine se za gospodina Nicholsona tijekom tjedna. Isto tako, svakoga dana posjećuju ga njegove dvije kćeri.« Hunter upitno podigne obrve. »Još ih nismo kontaktirali.« »Znači, žrtva je ovdje živjela sama?« »Tako je. Žena s kojom je dvadeset šest godina bio u braku, poginula je prije dvije godine u prometnoj nesreći.« Garcia vrati notes u džep. »Truplo je gore.« Pokaže na stubište.

Dok se penje stubama, Hunter pazi da ne smeta forenzičarima u njihovom poslu. Odmorište na prvom katu sliči čekaonici – dvije stolice, dva kožna naslonjača, mala polica s knjigama, stalak za časopise i komoda prekrivena fotografijama u skupim okvirima. Slabo osvijetljeni hodnik vodi dublje u kuću, prema četirima spavaćim sobama i dvjema kupaonicama. Garcia povede Huntera sve do posljednjih vrata s desne strane i zastane pred njima. »Roberte, znam da si već vidio mnogo nastranih stvari. I sam bog zna da sam ih i ja vidio.« Stavi ruku u lateks rukavici na kvaku. »Ali ovo... ovo nisi vidio čak ni u svojim noćnim morama.« Otvori vrata.

4.

Hunter stane uz vrata velike spavaće sobe. Očima registrira prizor pred sobom, no njegov logični um svejedno ne može shvatiti ono što vidi.

Na sredini sjevernoga zida je podesivi dvostruki krevet. S njegove desne strane ugleda mali spremnik s kisikom i masku na drvenom stolu pokraj njega. Uz uznožje kreveta su invalidska kolica, s druge strane kreveta antikna komoda s ladicama, pisaći stol od mahagonija i velika polica s knjigama. Na sredini police je veliki televizijski ravni ekran.

Hunter dahne, ali se ne pomakne, ne trepne, ne izusti ni riječ. »Gdje ćemo početi?«, šapne mu Garcia.

Krv je posvuda – na krevetu, podu, sagu, zidovima, stropu, zavjesama, na većini pokućstva. Truplo gospodina Nicholsona je na krevetu. Barem ono što je od njega ostalo. Razrezan je na komade. Obje ruke i noge istrgnute su mu iz tijela.

Jedna ruka je na zglobovima razrezana u manje komade. I stopala su mu odrezana.

No ono što osupne svakoga tko uđe u sobu je skulptura.

Na malom stoliću uz prozor, odrezani dijelovi žrtve aranžirani su u krvavu, perverznu, neshvatljivu skulpturu. »Nemoj me zezati«, šapne Hunter sebi u bradu. »Neću te ništa ni pitati, Roberte, jer znam da ovakvo nešto još nikad nisi vidio«, reče liječnica Carolyn Hove s druge strane sobe. »Nije nitko od nas.« Liječnica Hove je glavna patologinja u losanđeleškom mrtvozorničkom uredu. Visoka je i vitka, dubokih, prodornih, zelenih očiju. Duga kestenjasta kosa zataknuta joj je ispod kapuljače bijelog zaštitnog kombinezona, pune usne i mali nos prekriva kirurška maska.

Hunter se nekoliko trenutaka zagleda u nju, zatim u veliku lokvu krvi na podu. Načas oklijeva. Nema šanse da uđe u tu prostoriju, a da ne ugazi u krv. »U redu je«, reče liječnica i pokaže njemu i Garcii da uđu. »Cijeli je pod već fotografiran.« Hunter ipak pazi da zaobiđe krv. Priđe krevetu i onome što je ostalo od tijela gospodina Nicholsona. Lice mu je potpuno prekriveno zgrušanom krvlju. Oči i usta širom otvoreni, kao da je zamrznut njegov posljednji užasnuti krik i prije negoli je izašao. Plahte, jastuci i madrac, sve je razrezano na više mjesta. »Ubijen je u tom krevetu«, reče liječnica prilazeći Hunteru.

Hunter ne miče pogled s trupla.

»Sudeći po prskanju i količini krvi«, nastavi Hove, »ubojica je žrtvi prije smrti nanio neizmjernu bol.« »Najprije ga je izrezao?« Liječnica kimne. »I počeo je s malim dijelovima, čije rezanje nije smrtonosno.« Hunter se namršti. »Odrezao mu je sve nožne prste i jezik.« Odvrati pogled s trupla na odurnu skulpturu od dijelova tijela. »Rekla bih da je najprije to napravio, a zatim mu odrezao udove.« »Bio je sam u kući?« »Da«, odgovori Garcia. »Melinda, studentica koju si vidio dolje, ovdje provodi vikende, ali spava u kućici za goste iznad garaže. Rekla je da kćeri gospodina Nicholsona dolaze svaki dan i provode s njim dva sata, katkada i više.

Sinoć su otišle oko 21 sat. Nakon što ga je spremila na spavanje i završila posao u kući, Melinda je otišla oko 23 sata. Vratila se u kućicu za goste i ostala budna do tri i trideset ujutro. Učila je za ispit.« Hunteru nije teško shvatiti zašto njegovateljica nije ništa čula. Garaža je skroz na prednjoj strani, dvadesetak metara udaljena od glavne zgrade. Soba u kojoj su sada nalazi je na drugoj strani kuće, na kraju dugog hodnika. Prozori su okrenuti prema stražnjem dvorištu. I da je ovdje bio kakav tulum, ona ništa ne bi čula. »Nema dugmeta za uzbunu?«, upita Hunter.

Garcia pokaže na jednu vrećicu s dokazima u kutu sobe. Unutra je komad električne žice na čijem je kraju dugme. »Žica je odrezana.« Hunter usmjeri pažnju na mrlje krvi na krevetu, pokućstvu i zidu do njega. »Je li nađeno oružje?« »Ne, još nije«, odgovori Garcia. »Način na koji je prskala krv i nazubljeni rubovi na ranama ukazuju na to da je ubojica koristio neku vrstu električne pile«, kaže liječnica. »Nešto poput motorne pile?«, upita Garcia. »Moguće.« Hunter odmahne glavom. »Motorna pila bila bi previše bučna. Previše riskantna. Posljednja stvar koju je ubojica htio bila je podizanje uzbune prije nego što završi s poslom. Motornom pilom je i teže upravljati, posebno kad želiš biti precizan.« Još neko vrijeme promatra truplo na krevetu, zatim se odmakne i priđe stoliću s morbidnom skulpturom.

Obje šake gospodina Nicholsona nezgrapno su savijene u zglobu zapešća, tvore dva neobična i besmislena oblika. Njegova stopala su odrezana i na osebujan način stavljena zajedno s rukama i šakama. Cijelu skulpturu na mjestu drže tanki, ali veoma čvrsti komadi žice. Žicom je spojeno i nekoliko odrezanih nožnih prsta

uz rubove. Noge su postavljeno ravno, jedna uz drugu, i tvore bazu skulpture. Sve je prekriveno krvlju.

Hunter polako obiđe oko nje, pokušava upiti svaki detalj. »Što god ovo bilo«, reče liječnica, »ne može se sastaviti u nekoliko minuta.

Za ovo treba vremena.« »A ako je ubojica utrošio mnogo vremena da sve ovo sastavi«, doda Garcia prišavši bliže, »onda to ima neko značenje.« Hunter se odmakne par koraka i s udaljenosti promotri stravično djelo.

Njemu ne znači ništa. »Može li vaš laboratorij napraviti reprodukciju ovoga u prirodnoj veličini?«, upita liječnicu.

Usne joj se ispod kirurške maske izviju u osmijeh. »Ne znam zašto ne bi mogao. Već je fotografirano, no mogu opet pozvati fotografe i reći im da slikaju sa svih strana. Sigurna sam da laboratorij to može izvesti.« »Učinimo tako«, reče Hunter. »Ionako ovdje nećemo ništa skužiti.« Okrene se prema nasuprotnom zidu i ukoči. I on je bio sav prekriven krvlju, pa mu je zamalo promaknulo. »Koji je pak ovo vrag?« Garcia ga pogleda, zatim skrene pogled na zid. Ispusti glasan uzdah. »To... to je svačija najgora noćna mora.«

5.

Liječnica skine kiruršku masku i pogleda Garciu. »On ne zna?« Hunter upitno podigne obrve.

Garcia otvori patentni zatvarač na kombinezonu i opet izvadi svoj notes. »Da te upoznam s onime što znamo, ali da bi to u potpunosti shvatio, moramo se vratiti na jučerašnje poslijepodne.« »U redu«, zaintrigirano odvrati Hunter.

Garcia počne čitati. »Najstarija kći gospodina Nicholsona, Olivia, došla je oko 17 sati. Njezina mlađa sestra, Allison, stigla je pola sata kasnije. Večerale su s ocem i radile mu društvo sve do otprilike 21 sat, kad su obje otišle. Nakon toga je Melinda, njegovateljica, pomogla gospodinu Nicholsonu u obavljanju večernje toalete i spremila ga na spavanje, kao što radi svakoga vikenda. Zaspao je za otprilike pola sata. Ona za to vrijeme nije izlazila iz njegove sobe.« Garcia pokaže stolicu s druge strane kreveta. »Sjedila je tamo. Sa sobom je imala neke svoje udžbenike.« Okrene stranicu u notesu. »Nakon toga je ugasila svjetla, ispraznila perilicu suda dolje u prizemlju i oko 23 sata otišla u svoju sobu u kućici za goste.« Hunter kimne i opet pogleda zid. »Doći ću i do toga«, kaže Garcia. »Melinda se sjeća da je zaključala sva vrata, čak i stražnja u kuhinji, ali ne može reći isto i za prozore. Kad sam jutros stigao ovamo, dva u prizemlju bila su otključana, jedan u radnoj sobi i drugi u kuhinji. Pozornici koji su stigli prije mene rekli su da ništa nisu dirali.« »Znači, postoji mogućnost da su cijelu noć bili otvoreni«, reče Hunter. »Da, najvjerojatnije.« Hunter pogleda staklena klizna vrata balkona. »Ta često ostavljaju otvorena«, objasni Garcia. »Navodno u ovoj sobi bude malo zagušljivo, osobito ljeti. Gospodin Nicholson ne voli klima-uređaje. S balkona se pruža pogled na stražnje dvorište i bazen. Problem je u tome što je cijeli vanjski zid prekriven ukrasnim slakom – kao što znaš, najčešćom penjačicom u Kaliforniji. Njezin drveni rešetkasti potporanj dovoljno je čvrst da se po njemu može popeti osoba. Zato pristup ovoj sobi iz stražnjeg dvorišta nije nikakav problem.« »Forenzičari će pregledati stražnje dvorište i balkon čim završe s unutrašnjošću kuće«, doda liječnica. »Otprilike oko ponoći«, nastavi čitati Garcia iz svoga notesa, »Melinda se sjetila da je ovdje u sobi ostavila jedan svoj udžbenik. Vratila se u kuću, otvorila

ulazna vrata i krenula na kat.« Garcia predvidi Hunterova sljedeća pitanja, pa ga preduhitri i odgovori na njih prije nego što mu ih uspije postaviti. »Da, ulazna vrata bila su zaključana. Sjeća se da ih je otključala. I ne, nije primijetila ništa neobično kad se vratila u kuću. Nije čula nikakve zvukove.« Hunter kimne. »Melinda se vratila na kat«, nastavi Garcia, »ali nije htjela uznemiravati gospodina Nicholsona, a i zapamtila je da je ostavila udžbenik...«, pokaže na pisaći stol od mahagonija, »... na tom stolu, pa nije upalila svjetlo. Jednostavno je tiho ušla u sobu, uzela knjigu i jednako tiho izašla.« Hunterov pogled opet odluta na krvavi zid uz krevet. Srce mu zastane kad Garciina priča o onome što se dogodilo napokon počne poprimati smisao. »Melinda jutros nije čula budilicu«, nastavi Garcia. »Ustala je, spremila se najbrže što je mogla i dotrčala ovamo. Rekla je da je ulazna vrata otključala u 8:43. Pogledala je na svoj sat.« Garcia zatvori notes i vrati ga u džep. »Otišla je ravno gore i ušla u sobu gdje ju nije dočekalo samo ono što vidiš ovdje, već i poruka.« Pokaže na zid.

Među krvavim mrljama stajala je poruka napisana velikim krvavim slovima: »SVA SREĆA ŠTO NISI UPALILA SVJETLO.«

6.

U sobi zavlada neugodna tišina. Hunter se približi zidu i dugo vremena proučava riječi i slova. »Čime je ubojica ovo napisao? Komadom tkanine umočenim u krv?«, upita. »I ja bih rekla«, složi se liječnica. »No forenzički laboratorij će točno znati za dan-dva.« Okrene se od zida i opet pogleda krevet. Glas joj zadrhti od potresenosti. »Roberte, ovo se ne može pojmiti. Još nikad nisam radila na ovakvom slučaju. Ubojica je ovdje proveo sate i sate, najprije mučeći, zatim komadajući žrtvu. I ne samo to, nego je napravio još i ono.« Pokaže na krvavu skulpturu. »I još je našao vremena napisati ovu poruku.« Pogleda Garciu. »Koliko ono godina ima ta cura? Studentica njegovateljica?« »Dvadeset tri.« »Ti, Roberte, bolje od ikoga znaš da će joj trebati mjeseci, možda čak i godine terapije kako bi se oporavila od ovoga, ako se ikad uspije oporaviti.

Ubojica je bio ovdje kad se vratila po svoju knjigu. Da je upalila svjetlo, sada bismo imali dva trupla i ona bi vjerojatno bila dio one groteskne stvari.« Opet pokaže skulpturu. »Njezina karijera njegovateljice završila je prije nego što je i počela. Psihička stabilnost zauvijek joj je poljuljana. A još nisu ni počele noćne more i besane noći. Ti iz prve ruke znaš koliko to može biti razorno.« Hunterova nesanica nije neka velika tajna. Počeo je patiti od nesanice u dobi od sedam godina, nakon što mu je rak oduzeo majku.

Rođen je u siromašnoj radničkoj obitelji u Comptonu, siromašnoj četvrti u južnom Los Angelesu. Ostavši sam s ocem, pokazalo se da je prevladavanje majčine smrti veoma težak i samotan zadatak. Toliko mu je strašno nedostajala da je osjećao fizičku bol.

Nakon pogreba počeo se bojati svojih snova. Svaki put kad bi zatvorio oči, vidio bi majčino lice. Vidio bi je kako plače, kako lica iskrivljena od boli preklinje za pomoć, kako moli da umre. Vidio bi kako život polako istječe iz njezina nekoć zdravog i pristalog tijela, sada tako slabog i krhkog da više nije mogla samostalno ni sjediti. Vidio bi kako se tijekom posljednjih nekoliko mjeseci njeno lijepo lice s najljepšim osmijehom na svijetu pretvara u nešto potpuno neprepoznatljivo. No to je ipak ostalo lice koje nikad nije prestao voljeti.

San mu je postao kao zatvor i činio je sve samo da pobjegne iz njega.

Nesanica je bila logična reakcija njegova tijela na strah i jezive noćne more koje bi noću dolazile. Jednostavan obrambeni mehanizam.

Hunter ništa ne odgovori liječnici.

»Tko je, zaboga, sposoban učiniti nešto ovakvo?« Liječnica s gađenjem odmahne glavom. »Netko tko u sebi ima mnogo mržnje«, tiho odvrati Hunter.

Pažnju svih u sobi zaokupe glasni povici iz prizemlja. Ženski glas koji veoma brzo postane histeričan. Hunter zabrinuto pogleda Garciu. »Jedna od kćeri«, reče i brzo krene prema vratima. »Ne otvarajte vrata«, reče i izađe van, začas prijeđe hodnik i stigne do vrha stubišta. Dolje su dva policajca prepriječila put ženi ranih tridesetih godina. Valovita plava kosa spušta joj se do polovice leđa. Srcoliko lice. Svijetlozelene oči, istaknute jagodice i malen, prćast nos. Na licu joj je čisti očaj. Hunter stigne do nje prije nego što se uspjela osloboditi policajaca. »U redu je«, reče i podigne desnu ruku. »Ja ću preuzeti.« Policajci je puste. »Što se događa? Gdje je otac?« Glas joj je hrapav od straha i tjeskobe. »Ja sam detektiv Robert Hunter iz LAPD-a«, reče joj mirnim glasom. »Ne zanima me tko ste. Gdje je moj otac?«, reče žena, pokušavajući proći mimo njega.

On se povuče natrag i zapriječi joj put. Na trenutak im se pogledi sretnu i on lagano odmahne glavom. »Žao mi je.« Žena zatvori oči i prinesu ruku ustima. »Oh, Bože. Tata...« Hunter joj ostavi malo vremena.

Ona zastane i zabulji se u Huntera kao da joj je odjednom nešto sinulo. »Zašto ste vi ovdje? Zašto je policija ovdje? Zašto je sve okruženo policijskom vrpcom?« Otkako su liječnici prije četiri mjeseca dijagnosticirali bolest Dereku Nicholsonu, njegova je obitelj na neki način bila pripravna na njegovu smrt.

Očekivali su smrt, ona nije bila nikakvo iznenađenje za njegovu kćer. Ali sve drugo jest. »Oprostite, nisam čuo vaše ime«, reče Hunter. »Olivia, Olivia Nicholson.« Hunter je već zamijetio blijedi trag prstena na njezinu prstenjaku. Ili je nedavno postala udovica ili se nedavno razvela. Većina udovica u Americi obično zadržava vjenčani prsten i muževljevo prezime. Olivia izgleda premlada da bi bila udovica, osim ako nije došlo do kakve tragedije. I zato je zaključio da je posrijedi razvod. »Gospođo Nicholson, možemo li negdje nasamo porazgovarati?«, predloži joj i pokaže na dnevnu sobu. »Možemo razgovarati i ovdje«, prkosno odvrati. »Što se to ovdje događa? Što je sve ovo?«

Hunter pogleda dvojicu policajaca koji stoje u dnu stubišta i pažljivo slušaju.

Obojica brzo shvate mig i krenu dalje, prema ulaznim vratima. Hunter pogleda Oliviu. »Vaš otac nije umro od bolesti.« Pričeka da Olivia u potpunosti shvati njegove riječi, zatim nastavi. »Ubijen je.« »Što? To je... to je apsurdno.« »Molim vas, sjednimo negdje«, inzistira Hunter.

Olivia duboko udahne, suze se opet pojave u njenim očima. Napokon popusti i krene za Hunterom u dnevnu sobu. Nije ju htio odvesti u istu prostoriju u kojoj je bila mlada njegovateljica.

Olivia sjedne u svijetlosmeđi naslonjač kraj prozora. Hunter na dvosjed nasuprot njoj. »Hoćete li čašu vode?«, upita. »Da, molim vas.« Hunter pričeka uz vrata dok im pozornik ne donese dvije čaše vode. Jednu doda Olivii koja je ispije u velikim gutljajima.

Hunter opet sjedne i mirnim joj glasom objasni da je rano toga jutra netko ušao u kuću i sobu gospodina Nicholsona.

Ona se nije prestala tresti i plakati i, posve razumljivo, stalno zapitkivati. »Još ne znamo zbog čega je ubijen vaš otac. Ne znamo kako je počinitelj ušao u kuću. Trenutno imamo samo gomilu pitanja bez odgovora. No učinit ćemo sve što je u našoj moći da ga nađemo.« »Drugim riječima, nemate pojma što se ovdje dogodilo«, ljutito mu odvrati.

Hunter ne reče ništa.

Olivia ustane i počne koračati prostorijom. »Ne razumijem. Tko bi želio ubiti moga oca? Imao je rak. Već je... već je ionako umirao.« Oči joj se opet napune suzama.

Hunter opet ne reče ništa. »Kako?«, upita ga.

Hunter je pogleda. »Kako je ubijen?« »Moramo pričekati nalaz obdukcije kako bismo sa sigurnošću utvrdili uzrok smrti.« Olivia se namršti. »Pa kako onda znate da je ubijen? Je li ustrijeljen?

Izboden? Zadavljen?« »Nije.« Sada je potpuno zbunjena. »Pa kako onda znate?« Hunter ustane i priđe joj. »Jednostavno znamo.« Olivia pogleda stubište. »Želim otići u njegovu sobu.«

Hunter nježno stavi ruku na njezino lijevo rame. »Gospođo Nicholson, molim vas, vjerujte mi. Uđete li u tu sobu, nećete dobiti odgovor ni na jedno svoje pitanje. Ništa vam neće olakšati bol.« »Zašto? Želim znati što mu se dogodilo. Što ste mi prešutjeli?« Hunter trenutak oklijeva, no zna da joj mora reći. »Tijelo mu je unakaženo.« »Oh, moj Bože!«, objema rukama prekrije usta. »Znam da ste sinoć vi i sestra bile ovdje. Večerale ste s ocem, je li tako?« Olivia se toliko trese da jedva uspije kimnuti. »Molim vas«, reče Hunter. »Neka vam to bude posljednja uspomena na oca.« Olivia brižne u zdvojan plač.

7.

Sredinom poslijepodneva Hunter i Garcia vrate se u svoj ured na petom katu upravne policijske zgrade na 1. West Streetu. Ovo je nova zgrada losanđeleške policije, zamjena za gotovo 60 godina staru zgradu Parker Center.

Nakon što je čula vijesti, načelnica Barbara Blake također je prekinula svoj slobodni dan i dočekala detektive s paljbom pitanja. »Istina je ono što sam čula?«, upita zatvarajući vrata za sobom. »Netko je raskomadao žrtvu?« Hunter kimne, a Garcia joj doda hrpu fotografija.

Barbara Blake je već tri godine načelnica Odjela za pljačke i ubojstva. Na to mjesto postavio ju je sam bivši načelnik William Bolter, a odluku je odobrio tadašnji gradonačelnik Los Angelesa, no nije joj dugo trebalo da stekne reputaciju beskompromisne načelnice željezne ruke. Blake je intrigantna žena – otmjena, privlačna, duge crne kose i hladnih tamnih očiju zbog kojih bi većina zadrhtala kad bi ih samo pogledala. Nije se lako zbližavala, nije podnosila ničija sranja i nije se libila uznemiravati moćne političare i vladine službenike ako bi time doprinijela završetku posla.

Načelnica prelista fotografije, lice joj sa svakom slikom postaje sve zabrinutije. Dođe do zadnje, zastane i zadrži dah. »Što je, zaboga, ovo?« »Neka... neka vrsta skulpture«, odvrati Garcia. »Napravljene... od žrtvinih dijelova tijela?« »Da.« Narednih nekoliko trenutaka u prostoriji zavlada muk. »To bi trebalo nešto značiti?«, upita načelnica. »Da, to nešto znači«, odgovori Hunter. »Samo još ne znamo što.« »Kako možeš biti siguran da ima neko značenje?« »Zato što ako želiš nečiju smrt, dođeš i ustrijeliš ga. Ne riskiraš toliko puno vremena da bi napravio nešto slično tome, osim ako to nema neko značenje. I obično, kad ubojica ostavi nešto slično tome, znači da pokušava komunicirati.« »S nama?« Hunter slegne ramenima. »S nekim. Najprije moramo skužiti značenje da bismo znali s kim pokušava komunicirati.«

Načelnica opet pogleda sliku. »To znači da ovo nije nasumično. Ubojica nije tamo i u tom trenutku nasumično složio ovo, u trenutku svoje sadističke inspiracije?« Hunter odmahne glavom. »Malo vjerojatno. Rekao bih da je ubojica i prije ubojstva Dereka Nicholsona točno znao što će napraviti s njim. Točno je znao koji mu dijelovi tijela trebaju. I točno je znao kako će njegova jeziva kreacija izgledati kad bude gotov.« »Prekrasno.« Načelnica zastane. »A što ovo znači?« Pokaže im sliku krvave poruke na zidu.

Garcia joj sve ispriča. Kad završi, načelnica ostane bez riječi, što je za nju jako neuobičajeno. »S čim smo, dovraga, ovdje suočeni, Roberte?«, napokon reče i vrati hrpu fotografija Garcii. »Nisam siguran, načelnice.« Hunter se nasloni na svoj stol. »Derek Nicholson bio je dvadeset šest godina tužitelj u kalifornijskom okružnom tužilaštvu. Mnogo je ljudi strpao iz rešetaka.« »Misliš da bi ovo mogla biti osveta? Koga je to onda poslao u zatvor: Lucifera i škvadru iz Teksaškog masakra motornom pilom?« »Ne znam, ali tu bismo trebali započeti.« Hunter pogleda Garciu. »Treba nam popis svih onih koje je Nicholson strpao iza rešetaka – ubojica, onih koji su pokušali ubojstvo, silovatelja, svih. Usredotočit ćemo se na one koji su odslužili kaznu, uvjetno otpušteni ili pušteni uz jamčevinu u proteklih...«, načas razmisli, »petnaest godina... kao i na težinu njihovih zločina. Na osobe koje je zatvorio zbog bilo kakve vrste sadizma.« »Dat ću zadatak istraživačkom timu«, potvrdi Garcia, »ali, nedjelja je.

Nećemo dobiti ništa barem do sutra navečer.« »U redu je. Također moramo usporediti imena koja dobijemo s bliskim članovima obitelji, rođacima, članovima bandi i slično. Svakoga tko bi se uime nekoga drugoga mogao osvetiti Dereku Nicholsonu. Postoji mogućnost da se radi o neizravnoj osveti. Možda je osoba koju je Nicholson poslao u zatvor još uvijek tamo... možda je umrla u zatvoru, a netko vani se htio osvetiti.« Garcia kimne.

Hunter uzme fotografije i raširi ih po stolu. Pogled mu padne na onu sa skulpturom. »Kako je počinitelj sastavio tu stvar?«, upita načelnica pridruživši se Hunteru za stolom. »Žicom je spojio dijelove.« »Žicom?« »Tako je.«

Ona se sagne i ponovno zagleda u fotografiju. Iznenadna hladnoća preplavi joj cijelo tijelo. »I kako ćemo skužiti što ova stvar znači? Što više gledam u ovo, to mi izgleda sve neshvatljivije i bizarnije.« »Forenzički laboratorij će nam napraviti vjernu reprodukciju. Možemo dovesti jednog ili dva stručnjaka za umjetnost i vidjeti što će oni zaključiti.« U godinama koje je provela u policiji, načelnica Blake je vidjela mnoge nezamislive stvari, ali ništa slično ovome. »Jeste li ikada vidjeli ili čuli za zločin sličan ovome?«, upita ih načelnica. »Znam za jedan slučaj u kojem je ubojica koristio žrtvinu krv da naslika platno«, odvrati Garcia, »ali ovo je bez premca.« »Ja nikad nisam čuo ni čitao o nečemu sličnom«, prizna Hunter. »Je li žrtva možda nasumično odabrana?«, upita načelnica dok pregledava Garciine nažvrljane bilješke. »Mislim reći, čini mi se da su ubojici bili važni sadizam samoga čina i stvaranje te groteskne stvari, ne sama žrtva. Možda je ubojica odbrao Nicholsona jer je bio laka meta.« Okrene stranicu Garciinih bilješki. »Derek Nicholson bolovao je od neizlječivog raka. Bio je slab i praktički vezan za krevet. Potpuno bespomoćan. Nije mogao vrištati i dozvati pomoć ni da mu je ubojica dao megafon. I bio je sam u toj kući.« »Načelnica ima pravo«, složi se Garcia nagnuvši glavu na jednu pa na drugu stranu. »Ne bih rekao«, reče Hunter. Odmakne se od stola i priđe otvorenom prozoru. »Da, slažem se da je Derek Nicholson bio laka meta, ali u gradu kao što je Los Angeles ima obilje još lakših – skitnice, beskućnici, narkomani, prostitutke... Ako žrtva ništa nije značila ubojici, zašto bi riskirao i ušao u dom okružnog tužitelja i tamo proveo sate i sate. Isto tako, Nicholson nije bio potpuno sam. Njegova njegovateljica bila je u kućici za goste iznad garaže, sjećate se? I, kao što nam je poznato...« pokaže na fotografiju s porukom na zidu, »... zatekla je ubojicu u sobi. Na svu sreću, nije upalila svjetlo.« Okrene se i pogleda ih. »Vjerujte mi, načelnice, ovaj ubojica je htio baš ovu žrtvu. Htio je ubiti Dereka Nicholsona. I htio je da prije smrti jako pati.«

8.

Umjesto igranja odbojke u Venice Beachu ili gledanja utakmice Lakersa, Hunter je preostali dio dana proveo pomno proučavajući fotografije s poprišta zločina. Uvijek iznova nametalo mu se jedno te isto pitanje. Što, dovraga, znači ta skulptura?

Odluči ponovno otići u kuću Dereka Nicholsona.

Tijelo i morbidna skulptura odvezeni su u ured mrtvozornika. Ostala je samo tužna i pusta kuća puna tuge, žaljenja i straha. Posljednji sati života Dereka Nicholsona poprskani su po cijeloj njegovoj sobi i svi govore o samo jednoj stvari – o strahovitoj boli.

Hunter se zagleda u poruku koju je ubojica ostavio na zidu i osjeti u sebi veliku prazninu. Ubojica je oduzeo život Dereku Nicholsonu i uništio još tri života – obiju Nicholsonovih kćeri i mlade njegovateljice.

Forenzički tim našao je u kući najmanje četiri različita otiska, no njihova analiza potrajat će dan-dva. Našli su i nekoliko dlaka i vlakana u sobi na katu.

Iako su satima pročešljavali stražnje dvorište i rešetkasti potporanj za penjačicu na zidu, nisu otkrili ništa. Nije bilo nikakvih tragova nasilnog ulaska. Nije razbijen nijedan prozor, nije oštećen nijedan zasun, nije razvaljena nijedna brava, a opet, Melinda Wallis nije se mogla sjetiti je li zaključala stražnja vrata. Dva prozora u prizemlju ostala su nezaključana tijekom noći, a balkonska vrata sobe gospodina Nicholsona bila su širom otvorena.

Hunter je pokušao razgovarati s Melindom Wallis, no Garcia je bio u pravu: ona se potpuno zatvorila. Njezin um nije mogao prevladati šok kad je otkrila tijelo Dereka Nicholsona prekriveno krvlju, no više od toga, njezin um se svim silama trudio zaštititi je od saznanja da je za dlaku izbjegla smrt.

Cijelo vrijeme u kući Hunter provede u pretraživanju sobe na katu, traži tragove koji su im možda ranije promakli. Ne pronađe ništa što već nije našao forenzički tim, no divljaštvo koje je ovdje napravljeno djeluje mu i više nego uznemiravajuće. Učini mu se kao da je ubojica htio nešto poručiti time što je krv rasprskana po cijeloj sobi.

Poruka na zidu nije bila dio ubojičina prvotnog plana, već čin drskoga ruganja napravljen u posljednji tren. Cijeli prizor izgleda kao izlog ubojičina bijesa i bešćutnosti, i to je ono što Huntera najviše muči.

Noć se već spustila kad se vratio u svoj stan. Zatvori vrata za sobom i na njih nasloni svoje umorno tijelo. Pogleda mračnu i pustu dnevnu sobu i počne se pitati je li ostanak ovdje baš tako dobra ideja.

Živi sam, bez žene, bez djevojke. Nikad se nije ženio, njegove veze nikad nisu dugo trajale. Pritisak koji je stvarao njegov posao i predanost koju je zahtijevao, većina žena nije mogla razumjeti. Njemu nije smetalo što je sam. Ni što živi sam. No nakon što je većinu dana proveo okružen smrću i zidovima poprskanim krvlju, usamljenost njegova malog stana je posljednja stvar koju treba.

Noćni život Los Angelesa spada među najživahnije i najuzbudljivije u svijetu, sa širokim spektrom ponude, od luksuznih i pomodnih noćnih klubova u koje zalaze najpoznatije slavne osobe, do tematskih barova i ozloglašenih, prljavih i tajnih mjesta u koje zalaze čudaci. U kakvom god se raspoloženju nalazili, u Los Angelesu ćete sigurno naći mjesto koje vam odgovara.

Hunter krene u Jay’s Rock Bar, jazbinu udaljenu samo dva bloka od njegova stana. To je jedno od njegovih najomiljenijih mjesta, s velikim izborom škotskih viskija, džuboksom s rock-glazbom i prijateljski nastrojenim i veselim osobljem.

Sjedne za šank i naruči dvostruki, 12 godina star GlenDronach s dvije kocke leda. Single malt škotski viski je njegova najveća strast i, premda se par puta dobrano nalio, znao je cijeniti njegov okus i kvalitetu i polako uživati, umjesto da ga na brzinu izlije u sebe.

Srkne gutljaj viskija i pusti da u ustima u potpunosti osjeti njegov okus lješnjaka i hrasta. Bar je prepun ljudi, a nakon onoga što je danas vidio, drago mu je što je među ljudima koji se smiju i zabavljaju. Četiri žene sjede za stolom najbližim njemu i razgovaraju o najgorim upucavanjima s kojima su im pristupili muškarci. »Jedne noći bila sam u baru u Santa Monici«, kaže plavuša kratke kose, »kad mi priđe jedan ćelavko i reče:«, tu snizi glas do baritona, »‘Srce, nisam Fred Kremenko, ali te mogu dovesti do Bedrocka!’«1 Na trenutak zavlada tišina, zatim sve četiri prasnu u glasan smijeh. »To je tako jadno«, kaže ona koja izgleda najmlađe. »Ali ja imam nešto bolje. Prošlog vikenda bila sam na Sunset Boulevardu i usred bijela dana, usred ulice, priđe mi netko i kaže: ‘Dušo, sigurno se zoveš Gillette, jer si najbolje što muškarac može poželjeti.’« Žene opet prasnu u smijeh. »Dobro, dobro«, kaže dugokosa brineta, »to bi upucavanje trebalo dobiti medalju. Nikad u životu nisam čula nešto jadnije od toga.« Hunter se složi i potajice nasmiješi. Ovo je njegov prvi osmijeh danas. »Još jedan?«, upita Huntera Emilio, mladi barmen Portorikanac, pokazujući glavom na njegovu praznu čašu.

1

Igra riječi: Bedrock je mjesto gdje živi crtani lik Fred Kremenko, a u doslovnom prijevodu znači ljuljanje kreveta.

Hunter skrene pogled sa žena na Emilia, zatim na čašu. Osjeća umor, no zna da neće moći zaspati kad se vrati kući. Ionako jedva da je spavao. Za to se pobrinula njegova nesanica. »Naravno, zašto ne.« Emilio mu natoči još jedan dupli viski i ubaci još jednu kockicu leda u njegovu čašu. Hunter promatra kako se rastapa u svijetlosmeđoj tekućini.

Muškarac koji sjedi na drugom kraju šanka u otrcanom sivom odijelu hroptavo se zakašlje pravim pušačkim kašljem, a Hunter se opet u mislima vrati na slučaj Dereka Nicholsona. Zašto ubiti nekoga tko ionako umire od raka pluća? Nekoga tko je već osuđen na bolnu smrt? Za jedan ili najviše dva mjeseca, rak bi ga ionako dokrajčio. A ubojica nije mogao... nije želio da se to dogodi. On je htio biti taj koji će mu zadati smrtonosni udarac. Onaj koji će gledati u Nicholsonove oči dok bude umirao. Onaj koji se želi igrati Boga.

Hunter otpije gutljaj i zatvori oči. Ima loš predosjećaj o ovome slučaju. Jako loš predosjećaj.

9.

U gradu kao što je Los Angeles, nasilni zločini nisu nikakva rijetkost.

Zapravo, veoma su česti. Nimalo ne iznenađuje da su u prosjeku losanđeleški mrtvozornici tijekom godine jednako zauzeti kao i liječnici u hitnim službama.

Posao se gomila poput gustog snijega i sve mora teći po redu. Čak i uz zahtjev za hitnošću, prošao je cijeli dan prije nego što je liječnica Hove mogla započeti s obdukcijom Nicholsonova tijela.

Hunter je uspio odspavati samo četiri sata. Ujutro osjeća žuljanje u očima i začetak glavobolje u zatiljku koja sliči na jutarnji mamurluk. Iz iskustva zna da po tom pitanju ne može poduzeti ništa. Ona mu je stalni suputnik već više od trideset godina.

Upravo se sprema izaći iz stana i krenuti na posao, kad ga nazove liječnica Hove i kaže da je završila s obdukcijom.

U 7:30 krene iz stana i točno za sedamnaest minuta prijeđe udaljenost od jedanaest kilometara do Okružnog mrtvozorničkog ureda na North Mission Roadu. Garcia je stigao minutu prije njega, pa ga čeka na parkiralištu. Friško je izbrijan, kosa mu je još uvijek mokra od tuširanja, no podbuhle vrećice ispod očiju kvare njegov svjež jutarnji izgled. »Moram ti reći, nimalo se ne veselim ovome«, kaže Garcia čim Hunter izađe iz automobila.

Hunter ga znatiželjno pogleda. »Zar si se ikada radovao bilo čemu kad smo ulazili u ovu zgradu?« Garcia pogleda staru bolničku zgradu prenamijenjenu u mrtvačnicu. Zgrada je arhitektonski veoma impresivna. Fasada joj je stilska kombinacija crvene opeke i svijetlosivih nad vratnika nad prozorima i vratima. Raskošne stube koje vode do ulaza doprinose njezinu elegantnom izgledu, pa veoma sliči tradicionalnom europskom sveučilišnom zdanju. Prekrasna ljuštura za zgradu prepunu smrti. »Primljeno na znanje«, prizna Garcia.

Liječnica ih dočeka na ulazu za osoblje, s desne strane zgrade. Kosu je začešljala u konzervativnu punđu. Na licu nema nikakve šminke, bjeloočnice su joj crvene i sugeriraju da ni ona nije dobro spavala.

Pozdrave se jednostavnim kimanjem, pa Hunter i Garcia krenu za njom u dugi i dobro osvijetljeni hodnik. U ovo doba jutra ovdje nema nikoga, zbog čega ovo mjesto, uz bezlične bijele zidove i škripu njihovih koraka po čistom vinilu na podu, djeluje još zlokobnije.

Na kraju hodnika počnu se spuštati stubama u podrum i uđu u kraći i ne baš dobro osvijetljen hodnik. »Radila sam u našoj specijalnoj sali«, reče liječnica kad stignu do posljednjih vrata na desnoj strani.

Specijalna sala broj jedan obično se koristi za obdukcije tijela koja iz nekoga razloga još uvijek mogu predstavljati opasnost – zbog zaraze nekom virusnom bolesti, izloženosti radioaktivnim materijalima i/ili mjestima, opasnosti od kemijskog oružja i slično. Prostorija ima svoj poseban sustav baze podataka i odjel za zamrzavanje. Debela vrata osigurana su elektroničkom bravom koja se otvara šifrom od šest brojeva. Isto tako, ova se prostorija katkada koristi tijekom istraga teških ubojstava kako bi se spriječilo curenje podataka do novinara i drugih neželjenih strana. Hunter je bio ovdje već nebrojeno puta.

Liječnica utipka šifru u metalnu tipkovnicu na zidu i teška se vrata uz zujanje otvore.

Svi uđu u veliku prostoriju hladnu poput leda. Osvijetljena je s dva reda fluorescentnih svjetiljaka postavljenih cijelom dužinom stropa. Prostorijom dominiraju dva čelična stola, jedan fiksiran, drugi na kotačićima. Plava hidraulična dizalica stoji uz jedan zid, sav prekriven hladnjacima s malim četvrtastim staklenim otvorima. Oba stola prekrivena su bijelim plahtama.

Liječnica stavi novi par rukavica od lateksa i priđe onom najbližem vratima. »O.K., da vam pokažem što sam našla.« Garcia se u iščekivanju popne na prste, a Hunter uzme kiruršku masku. Ne boji se zaraze, već mrzi ovaj poseban zadah kakav ima svaka sala za obdukciju – smrad nečega trulog koji nastoje suzbiti jakim dezinfekcijskim sredstvima.

Zagušljivi miris koji prodire iz groba i opsjeda one koji su još uvijek živi. »Službeni uzrok smrti je zatajenje srca...«, reče liječnica i odgrne plahtu s raskomadanog trupla Dereka Nicholsona, »... zbog gubitka krvi i vjerojatno veoma jake boli. No izdržao je neko vrijeme.« »Kako to mislite?«, upita Garcia. »Na koži i mišićima vidljivo je da je ostao bez prstiju na rukama i nogama te jezika i barem jedne ruke prije nego što je njegovo srce prestalo kucati.« Garcia duboko udahne i strese se od nelagode. »Bili smo u pravu što se tiče instrumenta kojim su izvršene sve amputacije.

Nalik je pili«, nastavi liječnica. »Definitivno se radi o nečemu veoma oštrom i nazubljenom. No zupci nisu onoliko sitni koliko smo očekivali. I razmak između njih je svakako veći nego na instrumentima koje liječnici koriste za amputacije.« »Možda ručna tesarska pila?«, upita Garcia. »Mislim da ne.« Liječnica odmahne glavom. »Rezovi su previše jednoliki.

Ima i ureza, ali samo tamo gdje je instrument zarezao u kost, što ne iznenađuje, posebno kad uzmemo u obzir da žrtva nije bila pod narkozom. Toksikologija će

pokazati je li u žrtvinoj krvi bilo kakvih lijekova ili droga, no to će potrajati dan ili dva. Bez anestezije, bol je bila nepodnošljiva. Čak i ako ga je čvrsto držao, žrtva je vrištala i bez prestanka se previjala od boli, što je ubojici uvelike otežalo amputaciju.« Garcia kroz stisnute zube udahne hladan zrak. »No htio je što duže održati žrtvu na životu. Inače mu je jednostavno mogao odrezati ruke i noge kad god i kako god je htio.« »Ali nije«, reče Hunter. »Ne, nije«, složi se liječnica. »Ubojica je htio da žrtva što duže poživi. Htio je da što duže pati. Rezovi su dobro izvedeni.« »Razumije se u medicinu?«, upita Hunter. »Unatoč činjenici da u današnje vrijeme svatko može provesti nekoliko sati na Internetu i dobiti detaljne upute i crteže kako treba izvesti amputaciju, rekla bih da ubojica posjeduje barem osnovno znanje medicinskih postupaka i ljudske anatomije.« Usmjeri pogled na drugi stol. »Sasvim sigurno je znao što radi.

Pogledajte samo ovo.«

10.

Oba detektiva zabrinu se zbog nečega u liječničinu držanju i glasu. Krenu za njom prema drugom stolu. »Nimalo ne sumnjam da je sve ono što se dogodilo u toj sobi bilo isplanirano, i to jako dobro isplanirano.« Podigne bijelu plahtu. Stravična skulptura koju je ostavio ubojica sada je rastavljena. Odrezani dijelovi tijela Dereka Nicholsona pažljivo su složeni na hladan metalni stol. Svi su oprani i očišćeni od skorene krvi. »Ne brini«, reče liječnica Hunteru kad primijeti njegovu zabrinutost. »U laboratoriju su snimili dovoljno slika i uzeli mjere kako bi napravili reprodukciju koju želiš. Dobit ćeš je za dan-dva.« Hunter i Garcia zagledaju se u dijelove tijela. »Jeste li našli nešto na skulpturi, doktorice?«, upita Garcia. »Ama baš ništa. I morala sam sama rastaviti tu stvar.« Nakašlje se da pročisti grlo. »Uzela sam uzorke ispod noktiju. Nema ni dlaka ni kože. Samo obična prljavština i izlučevine.« »Izlučevine?« Garcia napravi grimasu. »Njegove«, potvrdi liječnica. »Kad tijelo trpi neizmjernu bol, onakvu kakvu uzrokuje amputacija bez anestezije, osoba nesumnjivo gubi kontrolu nad mjehurom i crijevima. I to je ono što je čudno.« »Što to?«, upita Garcia. »Bio je čist«, reče Hunter. »Kad smo stigli na poprište zločina, plahte na krevetu trebale su biti pune mokraće i fekalija. Ali nisu bile.« »Zbog bolesti i nemogućnosti kretanja, odlazak u toalet nije mu bio tako jednostavan«, preuzme riječ liječnica, »zato su mu njegovateljice pomagale da dođe do kupaonice, a kad nisu bile u kući, onda su mu stavljale pelene za odrasle.« »Da, vidjeli smo paket pelena u jednoj od ladica«, reče Garcia. »Forenzičari su u prizemlju u kanti za smeće našli dvije upotrijebljene, zamotane u plastičnu vrećicu.« Garcia razrogači oči. »Ubojica ga je očistio?« »Nije ga očistio, ali mu je skinuo prljavu pelenu.« Nekoliko trenutaka nitko ne reče ništa, pa liječnica nastavi dalje. »Razlog zbog kojeg sam uvjerena da ubojica posjeduje neko znanje o medicini je taj što sam našla ovo.« Pokaže gornji dio jedne od odrezanih ruku, tik uz mjesto reza. »Primijetila sam to tek kad sam oprala krv s ruku i nogu.«

Hunter i Garcia priđu bliže. Na koži nalik na gumu ugledaju izblijedjelu crtu crnog markera, u obliku nezavršene kružnice oko ruke, tik iznad mjesta gdje je ruka odrezana. »U kompliciranim medicinskim zahvatima kao što su amputacije, gdje rez treba napraviti na točno određenom mjestu, nije neuobičajeno da liječnici ili druge osobe koje vrše amputaciju, flomasterom točno označe mjesto reza.« »Ali to bi učinio i netko tko je našao informacije u knjigama ili na Internetu, kao što ste rekli, doktorice«, izjavi Garcia. »Istina«, složi se liječnica, »ali pogledajte ovo.« Vrati se do prvoga stola i Nicholosnova trupa. Hunter i Garcia krenu za njom. »Za vrijeme amputacije veoma je važno da su sve glavne krvne žile, poput brahijalne arterije u rukama i femoralne u nogama, dobro podvezane, jer bi u protivnom pacijent veoma brzo iskrvario.« »Nisu bile podvezane«, reče Hunter i sagne se da bolje pogleda. »Provjerio sam to još na poprištu zločina. Nije bilo ni šavova ni čvorova.« »Zato što ubojica nije koristio kirurški konac da zaustavi krvarenje, što bi učinila većina liječnika. Brahijalna arterija u lijevoj ruci je stisnuta štipaljkom.

Tragovi se mogu vidjeti pod mikroskopom. Koristio je forceps.« Hunter se uspravi. »Samo na desnoj ruci?« Liječnica popravi kiruršku kapicu. »Tako je. A razlog je vjerojatno taj što je žrtvino srce zakazalo prije nego što mu je ubojica uspio amputirati druge udove. Činjenica je, Roberte, da je ubojica htio što više produljiti žrtvin život i patnju.

Ali bez pomoći kirurškog tima, morao je što brže i čišće izvesti rezove i zaustaviti krvarenje«, zaključi liječnica. »I sigurni ste da nije koristio profesionalnu kiruršku pilu poput ovih koje koristite u mrtvačnici?«, ustraje Garcia. »Da«, odvrati liječnica i podigne Mopecovu pilu za obdukciju s radne površine iza sebe. »Prijenosne pile za obdukciju imaju male, okrugle oštrice izuzetno sitnih zubaca.« Pokaže im instrument. »Što su zupci manji, to je rez precizniji i lakše je rezati tvrde dijelove poput kostiju i mišića kad nastupi potpuna mrtvačka ukočenost.« Obojica detektiva brzo pogledaju pilu i njezinu oštricu. »No oštrica za obdukciju nije dovoljno široka. Potrebno je nešto što je široko jednako kao i dio tijela koji se amputira. Kružna pila također ostavlja veoma karakterističan trag, glađi od većine pila.« »A mi toga nemamo ovdje«, reče Hunter. »Ne. Ovdje imamo tragove trenja. Dvije veoma oštre oštrice, jedna uz drugu, kreću se naprijed-natrag u suprotnim smjerovima kako bi se izvršilo piljenje.« Hunter joj vrati pilu za obdukciju. »Mislite na nešto... poput kuhinjskog električnog noža?«

»Šališ se«, upadne Garcia. »Mislim da je ubojica koristio upravo to«, reče liječnica. »Velik, snažan, električni kuhinjski nož.« »Takvi mogu prerezati kosti?«, upita Garcia. »Oni snažni mogu prerezati zamrznuti goveđi zglob«, reče liječnica, »osobito ako ima potpuno novu oštricu.« »Znamo li je li žrtva imala jedan takav u kući?«, upita Garcia. »Ako ga je ubojica koristio«, reče Hunter, »onda nije bio u žrtvinoj kuhinji.

Ubojica ga je donio sa sobom.« »Otkud znaš?« »Jer da sa sobom nije imao instrument za amputaciju, to bi ukazivalo da je do amputacije došlo neplanirano i da je ubojica nespreman došao u kuću.« »A ovaj ubojica nikako nije došao nespreman«, reče liječnica. »To me na nešto podsjetilo. Ubojica nije za sklapanje skulpture koristio samo metalnu žicu, već i neko super brzo vezivo, poput super-lijepila.« »Super-lijepila?« Garcia se umalo zahihoće.

Liječnica kimne. »Savršen za posao, stvarno – lak je za uporabu, začas se osuši, lako prianja uz kožu i drži veoma čvrsto. No ono što me ovdje muči je to što mi se ovo čini potpuno besmislenim ubojstvom.« »Zar nisu sva besmislena?«, izjavi Hunter. »Istina, no htjela sam reći da ubijanjem ove žrtve ubojica ništa nije postigao.« Priđe popisu na zapadnom zidu na kojem su navedene težine žrtvinih organa: mozga, srca, pluća, jetara, bubrega i slezene. Na ormariću ispod toga je plastična vrećica sa žrtvinim organima. Liječnica uzme jednu i podigne je. »Rak je prilično uništio njegova pluća. Vjerojatno bi poživio još tjedan, najviše dva. A ovakva vrsta oštećenja znači bol, mnogo boli. Već je ionako umirao i patio od nezamislivih bolova. Zašto ga je onda ubio?« Nitko ne odvrati ništa.

Nitko ne zna što bi mogao reći.

11.

Okružni tužitelj Los Angelesa, Dwayne Bradley, je odlučan i nepopustljiv muškarac koji ne pokazuje strpljenje prema nikome tko čak i pomisli prekršiti zakon. Ima šezdeset jednu godinu, radi u tužilaštvu već trideset godina, a kao okružni losanđeleški tužitelj od izbora 2000. Nakon polaganja prisege, rekao je svom osoblju da se ne boji progoniti kriminalce i zahtijevati pravdu uvijek i pod svaku cijenu. Dwayne Bradley u potpunosti živi u skladu s tim pravilom.

Bradley je nizak i nabijen, s tek malo bijele kose iznad ušiju. Njegovi bucmasti obrazi svaki put bi poprimili jarku ružičastu boju i žestoko se tresli kad bi dokazivao da je u pravu. Imao je kratak fitilj, a da je gestikulacija neka vrsta natjecanja, Dwayne Bradley bi nesumnjivo bio šampion. Ukratko, izgleda kao previše nervozni mafijaški don koji je odlučio krenuti pravim putem.

Ovoga jutra se ne odveze u svoj ured u West Temple Streetu, već u upravnu policijsku zgradu i ured načelnice Blake. Unutra je već pet minuta kad Hunter pokuca na vrata. »Uđi«, vikne načelnica sjedeći za svojim stolom.

Hunter uđe u ured i za sobom zatvori vrata. »Htjeli ste me vidjeti?« »Ja sam vas htio vidjeti«, kaže Bradley iz kuta prostorije.

Ako je Huntera i iznenadio dolazak okružnog tužitelja, nije to ničim pokazao. »Okružni tužitelju Bradley«, pozdravi ga Hunter pristojnim kimanjem, ali bez rukovanja. »Detektive.« Bradley mu uzvrati istom gestom.

Hunter na trenutak svrne pogled na načelnicu, zatim opet pogleda tužitelja. »Pa, nisam došao ovamo da na sranja trošim i vaše i svoje vrijeme«, reče Bradley, prelazeći ravno na stvar. »Svi smo mi veoma zaposleni i to poštujem.« Zastane radi efekta – moć navike. »Derek Nicholson. Vi ste glavni detektiv u istrazi njegova ubojstva. Istrazi koju ću osobno nadgledati.« Nagne glavu prema dosjeu na stolu načelnice Blake. »Detektive, pročitao sam vaš prvi izvještaj. I vidio sam slike s poprišta zločina.« Bradley počne koračati po prostoriji. »U trideset godina koliko radim u tužilaštvu, nikad nisam vidio nešto slično, a vjerujte mi, vidio sam mnogo bolesnih sranja. Ovo nije bilo ubojstvo. Ovo je krvoločnost bez premca. Kukavičko, poremećeno djelo nezamislivog nasilja neke živine koju se ne može nazvati ljudskim bićem. I, kao prvo, želim smrtnu kaznu za tog gada.

Dovraga, opet ću uvesti jebenu giljotinu samo zbog te vreće govana. A ja ću sjediti u prvom redu i smijati se kad njegova glava padne na tlo.« Obrazi mu počnu poprimati ružičastu boju. »I kakvu je to poremećenu stvar ostavio za sobom?«

Nitko ništa ne odgovori. »Fotografije s poprišta zločina prikazuju totalni kaos, potpunu provalu bijesa neizmjernih proporcija. A u vašem izvještaju piše da je sve dobro unaprijed isplanirano i promišljeno. Govorite li to da je ubojica planirao potpuno izgubiti kontrolu?« »Nije«, odvrati Hunter.

Bradley se namršti. »Što nije?« »Izgubio kontrolu.« Bradley pričeka, ali Hunter ne reče ništa više. »Imate li kakvu govornu manu? Jeste li sposobni uobličiti cijele rečenice?« »Da.« »Što, da?« Bradley pogleda načelnicu Blake. »Zar ste stvarno ovu osobu zadužili za vođenje istrage?« »Da, sposoban sam oblikovati cijele rečenice.« »Onda, molim vas, imajte muda. Oblikujte ih koliko god hoćete i razvežite malo svoju prijašnju izjavu.« »Koju izjavu?« »Nemojte me zajebavati.« U kutovima usana državnog tužitelja počne se nakupljati slina. »Onu u kojoj ste rekli da ubojica nije izgubio kontrolu.« Hunter slegne ramenima. »Počinitelj je koristio neuobičajeno sredstvo za komadanje žrtve, vjerojatno obični kuhinjski električni nož. Prije toga je markerom označio mjesta rezova na žrtvinim rukama i nogama. Nakon najmanje jedne amputacije, koristio je kirurške štipaljke za začepljenje arterija i zaustavljanje krvarenja i time produžio žrtvin život za nekoliko minuta. Da bi napravio skulpturu, trebalo mu je više komada čvrste žice i super-ljepilo. I u kući nigdje drugdje nije bilo krvi, osim u toj sobi.« Hunter ušuti i pusti da se rečeno slegne.

Tužitelj Bradley još uvijek zuri u njega onim svojim pogledom »ne shvaćam ništa od toga što melješ«. »Počinitelj je svu opremu donio sa sobom«, razjasni načelnica Blake. »Ušao je u tu kuću potpuno spreman na ono što je učinio. Isto tako, nema šanse da počinitelj nakon obavljenog posla nije bio sav prekriven krvlju, ne zbog one silne krvi na poprištu zločina. Nedostatak tragova krvi u drugim prostorijama kuće ukazuje na to da se ubojica presvukao prije nego što je izašao iz spavaće sobe.

Vjerojatno je svoju krvavu odjeću spremio u plastičnu vrećicu.« Zatakne pramen kose iza uha. »Unatoč kaotičnom izgledu mjesta zločina, Dwayne, naš ubojica uopće nije kaotičan. Sve je isplanirao, sve do posljednjeg detalja.« Bradley duboko udahne i prijeđe rukom preko usta. »Derek mi nije bio samo kolega nego i prijatelj.« Ton mu se promijeni u tren oka. Sada zvuči kao da se u uvodnoj riječi obraća poroti. »Znam ga više od dvadeset godina. Mnogo sam puta

jeo i pio u njegovoj kući, kao i on u mojoj. Poznavao sam mu ženu. Poznam njegove kćeri. Ja sam taj koji će ih pratiti u mrtvačnicu da službeno identificiraju oca.« Napne mu se mišić na vilici. »A one još uvijek ne znaju sve sadističke detalje očeva ubojstva. I nisam siguran bi li uopće trebale znati. To će ih skroz uništiti.« Pogledom prijeđe po prostoriji, zatim se vrati na Huntera. »Derek je bio izvanredan tužitelj i odan obiteljski čovjek. Svi smo žalili za njim i osjećali gubitak kad je prije samo nekoliko mjeseci tom izvanrednom čovjeku dijagnosticiran posljednji stadij raka pluća, ali ovo...« Obori pogled na dosje i fotografije na stolu načelnice Blake. »Ovo je van svake pameti.« Ako je Bradley očekivao kakav komentar, ostao je razočaran. »Barbara mi je rekla da ćete istragu najprije usmjeriti na provjeru zločinaca koje je Derek spremio iza rešetaka«, reče nakon kratke stanke. »Da, otprilike«, složi se Hunter. »Pa, ja bih upravo tu počeo, tako da možda vaš mozak ipak nije veličine zrna graška.« Bradley otkopča jaknu, izvadi posjetnicu iz džepa i preda je Hunteru. »To je moj najbolji istražitelj.« Hunter pročita ime na posjetnici – Alice Beaumont, istražiteljica, Okružni ured državnog tužitelja, Los Angeles. »Sjajna je kad treba kopati po nečijem životu. Prava genijalka za kompjutore.

Ima pristup svim našim arhivima i još nekima. Alice će vam pomoći naći svaki dosje koji vam treba, a odnosi se na Derekove slučajeve.« Hunter ubaci posjetnicu u džep jakne. »Nadam se da niste jedan od onih koji se libe raditi sa ženom koja je pametnija od njih«, nasmiješi se Bradley.

Hunter mu uzvrati osmijeh. »A sad ono što me najviše brine«, reče Bradley, opet svojim super ozbiljnim glasom. »Derek je tijekom godina mnogo smeća spremio iza brave. Mnoge od njih ste vi uhvatili.« Pogleda Huntera pa načelnicu. »Ili neki drugi detektiv iz tvoga odjela, Barbara. Postupak je jednostavan. Vi ih uhvatite. Mi pripremimo slučaj. Odvedemo ih pred sud. Sudac vodi suđenje, a presudu donosi porota od dvanaest porotnika. Znaš li što ovime mislim reći?« Načelnica ništa ne odgovori.

Hunter kimne. »Ako je ubojstvo Dereka Nicholsa osveta, onda je on samo jedna karika u dugom lancu.« »Točno.« Na sjajnom čelu državnog tužitelja pojave se kapljice znoja. »Ako se radi o osveti zbog nekog starog Derekova slučaja, onda bi vam bilo bolje da uhvatite tog ludog kurvinog sina. Jer ako ga ne uhvatite... možemo očekivati nova trupla.«

12.

Dok sunce prži s neba bez ijednog oblačka, klima-uređaj ispuhuje hladan zrak u metalik srebrnoj Hondi Civic koja je upravo skrenula na cestu Interstate 105 prema zapadu. Putovanje nije trebalo trajati više od dvadeset pet minuta, no Hunter i Garcia su trideset pet minuta zapeli u koloni i sad su još uvijek dvadeset minuta udaljeni od svoga odredišta.

Amy Dawson, njegovateljica koja je tijekom tjedna pazila na Dereka Nicholsona, živi u jednokatnoj trosobnoj kući s mužem, dvjema tinejdžericama i bučnim psićem Screamerom. Kuća se nalazi u mirnoj ulici iza niza trgovina u Lennoxu, u jugozapadnom Los Angelesu.

Amy je unajmljena za Nicholsonovu njegovateljicu samo par dana nakon što mu je dijagnosticirana bolest.

Kad Garcia napokon skrene u Amyinu ulicu, termometar na komandnoj ploči pokazuje 31°C. Parkira auto na ulici preko puta kuće, pa oba detektiva izađu na sparan i zagušljiv zrak dok im sunce prži lica.

Kuća izgleda staro. Boja na prozorskim okvirima i ulaznim vratima je izblijedjela i ispucana od sunca i kiše. Ograda od žičane mreže koja okružuje imanje je zahrđala i iskrivljena na pojedinim mjestima. Malom prednjem dvorištu svakako ne bi škodilo malo njege.

Hunter pokuca tri puta i istoga časa iz unutrašnjosti kuće zaspe ga baražni lavež, ne onaj prodorni i divlji koji bi prestrašio provalnika, već škripav i iritantan, od kojeg začas dobiješ glavobolju. A Hunter je već ima. »Začepi, Screameru«, začuje se iznutra ženski glas. Pas nevoljko prestane lajati. Vrata otvori crnkinja okrugla lica i mačjih očiju, s mnoštvom sitnih pletenica na glavi. Visoka je oko metar šezdeset, tanka tkanina ljetne haljine previše je napeta preko njezina krupnog tijela. Amy ima pedeset dvije godine, no na ljubaznom licu vide se tragovi mnogo starije osobe koja je vidjela previše patnje. »Gospođa Dawson?«, upita Hunter. »Da?« Amy zaškilji iza tankih naočala za čitanje. »O, vi ste sigurno onaj policajac koji je nazvao ranije?« Ima nježan, iako pomalo hrapav glas. »Ja sam detektiv Hunter, a ovo je detektiv Garcia.« Provjeri njihove iskaznice, ljubazno se nasmiješi i širom otvori vrata. »Uđite, molim vas.«

Čim uđu, Screamer počne opet lajati stojeći ispod stola. »Screameru, neću ti opet govoriti. Prestani i idi tamo.« Amy mu pokaže vrata na drugom kraju dnevne sobe, pa sićušni psić potrči i nestane u malom hodniku. Iz kuhinje zamiriši svježe pečeni kolač i ispuni mirisom cijelu kuću. »Molim vas, raskomotite se.« Pokaže im malu i zamračenu dnevnu sobu. Hunter i Garcia sjednu na dvosjed zelene boje metvice, a Amy na naslonjač nasuprot njima. »Hoćete li malo ledenog čaja?«, ponudi im. »Vani je strahovito vruće.« »Izvrsno«, odvrati Hunter. »Puno vam hvala.« Amy uđe u kuhinju i začas se vrati noseći pladanj s aluminijskim vrčem i tri čaše. »Ne mogu vjerovati da je netko htio nauditi gospodinu Nicholsonu«, kaže dok im poslužuje piće. Zvuči žalosno. »Jako nam je žao zbog onoga što se dogodilo, gospođo Dawson.« »Molim vas, zovite me Amy.« Obojici se slabašno nasmiješi.

Hunter joj uzvrati osmijeh. »Hvala što ste odvojili vrijeme da razgovarate s nama, Amy.« Amy gleda svoj čaj. »Tko bi htio nauditi bolesniku u posljednjem stadiju raka? To jednostavno nema smisla.« Pogleda Huntera u oči. »Rečeno mi je da se ne radi o provali.« »Ne«, odvrati Hunter. »Bio je tako drag i ljubazan čovjek. Znam da je sada u mnogo boljim rukama.« Podigne pogled prema stropu. »Počivao u miru.« Huntera ne iznenadi što Amy nije šokirana. Nisu joj ništa rekli o ogavnim pojedinostima zločina. Hunter je i nju provjerio. Amy je dvadeset sedam godina njegovateljica, od toga je osamnaest provela pomažući bolesnicima u posljednjem stadiju raka. Bila je predana svome poslu, ali na kraju su ipak svi njezini pacijenti neizbježno umirali. Navikla je na smrt, a davno je naučila kontrolirati svoje osjećaje. »Vi ste tijekom tjedna njegovali gospodina Nicholsona, je li tako?«, upita Garcia. »Da, od ponedjeljka do petka.« »Jeste li koristili istu sobu kao Melinda Wallis, njegovateljica koja vas je zamjenjivala vikendima?« Amy odmahne glavom. »Ne, nisam. Mel je koristila kućicu za goste iznad garaže, a ja gostinsku sobu u kući. Dvoja vrata dalje od sobe gospodina Nicholsona.« »Rečeno nam je da su ga njegove kćeri posjećivale svakoga dana.« »Tako je, zadržavale su se najmanje dva sata. Katkada su dolazile ujutro, katkada popodne, katkada navečer.« »Je li još netko nedavno posjetio gospodina Nicholsona?«

»Nedavno nije nitko.« »A prije?«, ustraje Garcia.

Amy se na trenutak zamisli. »Da, čim sam počela raditi. Sjećam se samo dva posjetitelja u prva dva tjedna. No čim su se počeli manifestirati teški simptomi, više ga nitko nije posjećivao. Uglavnom zato što gospodin Nicholson više nije htio vidjeti nikoga. I nije htio da drugi vide kako izgleda. Bio je veoma ponosan čovjek.« »A ti posjetitelji, možete li nam reći nešto više o njima?«, upita Garcia. »Znate li tko su oni?« »Ne. No izgledali su kao odvjetnici, znate, jako lijepa odijela i sve to.

Vjerojatno kolege s njegova posla.« »Sjećate li se o čemu su razgovarali?« Amy pomalo ogorčeno pogleda Garciu. »Ja nisam bila u sobi i ne prisluškujem razgovore drugih.« »Ispričavam se, uopće nisam tako mislio«, brzo se povuče Garcia. »Htio sam pitati je li vam možda gospodin Nicholson nešto spomenuo.« Amy slabašnim osmijehom prihvati njegovu ispriku. »Istinu govoreći, nema baš previše razgovora kad netko dođe posjetiti oboljele od raka. Bez obzira koliko ljudi bili pričljivi, obično ostanu bez riječi kad vide što je bolest napravila od njihova prijatelja ili člana obitelji. Obično samo stoje tamo i šute i daju sve od sebe da izgledaju snažno. Teško je naći riječi kad znaš da netko umire.« Hunter ne reče ništa, ali točno zna što Amy Dawson misli reći. Imao je tek sedam godina kad je njegovoj majci dijagnosticiran glioblastoma multiforme, najagresivnija vrsta primarnog raka mozga. Kad su ga liječnici otkrili, tumor je već previše uznapredovao. U nekoliko tjedana njegova se majka iz nasmiješene žene pune života pretvorila u neprepoznatljivu kost i kožu. Hunter nikad neće zaboraviti svoga oca kako očiju punih suza stoji kraj njenog kreveta i ne može izustiti ni jednu jedinu riječ. Nije imao što reći. »Sjećate li se njihovih imena?«, navali opet Garcia.

Amy dugo razmišlja. »Moje pamćenje nije više tako dobro, znate? No sjećam se da sam za onoga koji je prvi došao pomislila da mora biti jako važna osoba. Stigao je u ogromnom mercedesu s vozačem i sve to.« »Možete li ga opisati?« Naginje glavu na jednu pa na drugu stranu. »Stariji, punašni tip s bucmastim obrazima. Nije bio jako visok, ali je bio jako dobro odjeven. Puno je mahao rukama.« »Okružni tužitelj Bradley?«, reče Garcia i pogleda Huntera koji mu kimanjem odvrati »vjerojatno«. »Da«, reče Amy i nasmiješi se. »Mislim da se tako zvao, Bradley.« »A drugi posjetitelj, sjećate li se njega?«

Amy se opet zamisli. »Mršaviji i viši.« Pogleda Huntera. »Otprilike vaše visine, možda čak i iste dobi. Izgledao je veoma privlačno. Jako lijepe tamnosmeđe oči.« Garcia zapiše. »Sjećate li se još čega o njemu?« »Čini mi se da je imao neko kratko ime. Ben, Dan ili Tom.« Oklijeva, duboko udahne. »Da, nešto slično tome, ali nisam sigurna.« »Amy«, reče Hunter. Nagne se naprijed i stavi svoju praznu čašu na stolić između njih. »Siguran sam da ste vi i gospodin Nicholson više puta razgovarali, s obzirom na to da ste mnogo vremena provodili s njim.« »Jesmo, ponekad, u početku«, prizna. »Ali kako su prolazili tjedni, sve je teže disao. Bilo mu je jako naporno govoriti. Tada smo jako malo razgovarali.« Hunter kimne. »Je li vam rekao bilo što, nešto što bi nam moglo biti od pomoći? Nešto o svom životu? O svojim slučajevima? O nekoj osobi?« Amy se namršti i odmahne glavom. »Ja sam bila samo njegova njegovateljica. Zašto bi se povjerio baš meni?« »Posljednjih nekoliko tjedana proveli ste s njim više vremena nego bilo tko drugi. Više čak i od njegovih kćeri. Zar se baš ničega ne možete sjetiti?« Hunter u potpunosti razumije urođenu ljudsku potrebu za razgovorom.

Razgovor ima psihološki učinak, pročišćuje dušu, a ta potreba eksponencijalno raste kad je netko suočen sa skorašnjom smrću. Zato što je toliko vremena provodila nasamo s Derekom Nicholsonom i brinula se o njemu, Amy Dawson postala mu je nešto poput najstarijeg i najboljeg prijatelja. Osoba s kojom može razgovarati. Osoba kojoj se može povjeriti.

Amy načas odvrati pogled i zagleda se u prozor s Hunterove desne strane. »Jednom je rekao nešto što me začudilo.« »Što je to bilo?« I dalje promatra prozor. »Rekao je da je život čudna stvar. Nije važno koliko se trudiš biti dobar ni koliko si ljudima pomogao. Tvoje greške progone te sve do smrtnoga časa.« Ni Hunter ni Garcia ne kažu ništa. »Rekla sam mu da svi mi činimo greške. Nasmiješio se i rekao da to zna. A zatim je rekao nešto o tome da će se pomiriti s Bogom i nekome reći istinu.« »Istinu o čemu?«, upita Garcia i pomakne se na sam rub dvosjeda. »Nije rekao. A ja nisam pitala. Nisam htjela zabadati nos. No sigurno se radilo o nečemu što ga je izjedalo iznutra. Htio je imati čistu savjest prije nego što bude prekasno.«

13.

Hunter se dogovorio da se tog popodneva nađe s obje Nicholsonove kćeri.

Olivia, starija sestra koju je upoznao u Nicholsonovoj kući, rekla mu je da dođe u njezinu kuću u Westwoodu. I njezina mlađa sestra Allison će doći tamo.

Hunter i Garcia stignu u 16:35. Prema standardima u Westwoodu, dvokatna kuća izgleda skromno, ali je ipak veća i izgleda mnogo skuplje od većine onih kakve si može priuštiti većina stanovnika Los Angelesa. Popnu se uz par stuba od crvene opeke ispred kuće i krenu kratkom stazom kroz dobro održavano prednje dvorište u kojem već cvjeta ljetno cvijeće. Ispred garaže za dva vozila parkirana su dva automobila, crveni BMW serije 3 i glanc novi crni Ford Edge.

Hunter pozvoni. Čekaju gotovo cijelu minutu dok Olivia osobno ne otvori vrata. Odjevena je u crnu haljinu bez rukava, dugu do koljena, na nogama ima crne cipele. Kosu je začešljala u uredan i konzervativan konjski rep. Lice joj je prekriveno debelim slojem šminke, no svejedno se vide tragovi besane noći provedene u plakanju.

Ugledavši Huntera i Garciu, oči joj se opet napune suzama, no potrudi se da tamo i ostanu. »Hvala vam što ste pristali da se tako brzo sastanemo, gospođo Nicholson«, kaže Hunter. »Već sam vam rekla«, reče i hrabro se nasmiješi, »zovite me Olivia. Molim vas, uđite.« Uđu za njom u predvorje uređeno s mnogo ukusa i elegancije. Vaze, cvijeće i pokućstvo stvaraju ugodan dojam dobrodošlice. Olivia ih povede u prvu prostoriju s desne strane – svoju radnu sobu. Prostorija je velika, cijeli južni zid od poda do stropa prekriva polica s knjigama. I ova je uređena jednako elegantno kao i predvorje, no za razliku od atmosfere vani, gdje vedro nebo i sunce mame osmijeh na svačije lice, ovdje unutra sve djeluje ozbiljno. Soba je mračna i zagušljiva zbog zatvorenih prozora i navučenih zavjesa. Jedino svjetlo dolazi od stajaće svjetiljke u jednome kutu.

Uz impozantan pisaći stol stoji žena kasnih dvadesetih godina. I ona je odjevena u crno. Kad oba detektiva uđu u sobu, okrene se prema njima.

Allison Nicholson je veoma lijepa, iako veoma mršava. Ima ravnu crnu kosu do ramena i veoma tamne osjećajne oči koje izgledaju mnogo iskusnije od njezine dobi. I njezine su isto tako crvene od plača. »Ovo je moja sestra Allison«, kaže Olivia.

Allison pogleda Huntera pa Garciu, ali ostane stajati na mjestu. Ni ne pokuša se rukovati. »Ally, ovo su detektivi Hunter i Garcia«, kaže Olivia prilazeći sestri. »Žao nam je zbog vašega gubitka«, reče Hunter. »Znamo koliko vam je objema sada teško i veoma cijenimo što ste odvojile vrijeme za nas. Nećemo vas puno zadržati.« Zavuče ruku u džep i izvadi svoj crni notes. »Možemo li vam postaviti samo nekoliko brzih pitanja?« Tišina ga potakne da nastavi. »Obje ste prošle subote posjetile oca. Je li to točno?« »Da«, odgovori Olivia. »Sjećate li se kad ste došle tamo i kad ste otišle?« »Ja sam stigla prije Ally«, reče Olivia. »Popodne sam morala obaviti par stvari. Otvaramo novu trgovinu.« Hunter zna da Olivia posjeduje Healthy Eats, lanac trgovina zdravom hranom. Ima nekoliko trgovina u centru i na širem području Los Angelesa. S druge strane, Allison je krenula očevim stopama. Bila je tužiteljica. »Stigla sam tamo oko četiri ili pol ili pet sati«, nastavi Olivia. »Ally...« »Ja sam stigla oko pet i petnaest«, nadopuni Allison.

Hunter pričeka. »Sjedile smo s tatom kao i obično i razgovarale, ili smo barem pokušavale«, nastavi Allison. »Levy obično kuha vikendima.« Glavom pokaže na sestru. »Ja joj katkada pomažem.« Odmahne glavom. »Nisam baš dobra kuharica.« »Kuhali ste i u subotu?«, upita Hunter Oliviu. »Jesam. Zatim smo zajedno jeli.« »A Melinda Wallis, njegovateljica?«, upita Garcia. »Mel uvijek jede s nama. Ona je draga osoba, veoma brižna.« »Kad ste otišle?« »Levy je otišla nekoliko minuta prije mene«, odvrati Allison. »Ja sam otišla oko devet sati.« Olivia kimne. »Sjećate li se, jeste li vidjele nekoga na ulici ili u blizini kuće? Je li vam netko ili nešto privuklo pažnju?« »Ne sjećam se jesam li išta vidjela«, odgovori Allison. »Ni ja«, reče Olivia. »Danas smo razgovarali s Amy Dawson. Rekla je da je vaš otac prije otprilike tri i pol mjeseca imao dva posjetitelja. Je li vam otac nešto govorio o tome? Znate li tko su oni bili?« Njih dvije se na trenutak pogledaju.

»Znam da je tatu, čim je obolio, posjetio okružni tužitelj Bradley«, reče Allison. »Da, to smo i mi skužili«, izjavi Garcia. »Ali navodno ga je posjetio još netko.« Brzo provjeri u svom notesu. »Vitak, visok oko metar osamdeset, iste dobi kao i vaš otac, smeđe oči. Zvuči li vam poznato?« Olivia odmahne glavom. »Polovica muškaraca u uredu okružnog tužitelja odgovara tom opisu«, primijeti Allison. »Vaš otac vam nije spominjao ništa o tome da ga je netko posjetio prije par tjedana?« »Meni nije«, odgovori Allison. »Ni meni«, doda Olivia. »Što je jako čudno jer mi je rekao kad ga je posjetio okružni tužitelj Bradley.« Hunter vrati notes u džep. »Gospođa Dawson nam je rekla i da je vaš otac govorio kako se pomirio s nekim, da je nekome rekao istinu o nečemu.« Obje se namršte. »Znate li nešto o tome?« »Istinu o čemu?«, upita Allison.

Garcia slegne ramenima. »To bismo htjeli saznati.« »O nekom svom slučaju?« »Ne znamo. To su sve informacije koje imamo.« Nekoliko trenutaka zavlada tišina. »Ne sjećam se da je otac išta govorio o tome kako se s nekim pomirio«, reče Olivia. »Amy je sigurna u to?« I Hunter i Garcia kimnu.

Olivia pogleda Allison. »Ni meni tata to nikad nije rekao.« Postojalo je još jedno pitanje koje im je Hunter htio postaviti, ali je morao jako pažljivo odabrati riječi. Potrudio se da zvuči ležerno. »Je li se vaš otac zanimao za modernu umjetnost?« Po izrazu na licima sestara, nije im mogao postaviti pitanje koje bi ih više iznenadilo. »Primjerice, je li volio skulpture?«, doda.

Ovo ih još više zbuni. »Nije«, reče Olivia, zatim pogleda Allison. Nakon toga jednoglasno nastave. »Mama ih je voljela.«

14.

Iako je Hunterovo pitanje iznenadilo Allison i Oliviu, njihov odgovor u jednakoj je mjeri iznenadio njega. »Zašto pitate?«, upita Olivia, malo suzivši oči.

Hunter izdrži njen pogled. Mora smisliti nešto jako dobro. Nijedna od kćeri gospodina Nicholsa ne zna za skulpturu koju je ubojica ostavio. Psihička trauma koju bi ostavilo to saznanje mučila bi ih do kraja života. »Našli smo nešto u sobi vašega oca«, jednostavno odgovori. »Mislimo da bi to mogao biti dio neke razbijene skulpture ili nešto slično.« »U očevoj sobi?« Hunter kimne. »Možda je namjerno ostavljeno tamo.« Čini se kao da su ove njegove riječi isisale sav zrak iz prostorije. Obje se žene napnu. »Ubojica je to ostavio?«, upita Allison. »Da.« Oliviine oči opet se napune suzama. »O čemu se radi?«, uporno nastavi Allison. »Možemo li to vidjeti?« »Nalazi se u forenzičkom laboratoriju. Moraju provesti više testova«, mirno i samouvjereno odvrati Hunter. »Ali rekle ste da je vaša mama voljela skulpture.

Moderne skulpture?« Brzo preusmjeri razgovor na željenu temu. »Da«, odgovori Olivia i obriše suzu s obraza. »Mislim da se može tako reći.

Mama je obožavala lončariju. Tim se hobijem počela baviti u kasnijim godinama.« Pokaže vazu srednje veličine na stoliću za kavu u kojoj je buket žutog i bijelog cvijeća. »Ovu je ona napravila, kao i one u mom predvorju.« Oba detektiva kimnu. »Ali mama je voljela raditi i skulpture«, izjavi Allison. Okrene se i pokaže kip na jednoj od polica s knjigama. Visok je oko dvadeset pet centimetara i prikazuje dvije androgene osobe. Jedna stoji raširenih nogu, drži ispružene obje ruke i pokazuje dolje. Druga ima identičan oblik kao i prva, stoji ispred nje, ali izgleda kao da pada na leđa. Ukočeno tijelo nagnuto je pod kutom od četrdeset pet stupnjeva. I ova drži ruke ispružene ispred tijela i pada u naručje drugoga kipa. »Neće vam smetati ako malo pogledam?«, upita Hunter. »Samo izvolite.«

Hunter podigne figuru i nakratko se zagleda u nju. Napravljena je od gline, na drvenoj osnovi. »Povjerenje«, šapne. »Što?« Garcia svrne pogled s figure na Huntera. »Povjerenje«, ponovi Hunter. »Uhvatit ću te da ne padneš.« Olivia i Allison ga iznenađeno pogledaju. »Točno tako«, reče Allison. »Mama je isti takav kipić napravila i meni. I tata ima jedan. Oni znače da uvijek možemo vjerovati jedni drugima. Da smo, bez obzira na sve, uvijek tu jedni za druge.« »Ovo je veoma lijepa skulptura.« Hunter je vrati natrag na njezino mjesto na polici. »To ste našli u tatinoj sobi?«, upita Olivia. »Od čega je napravljena?« »Od neke vrste tanke slitine«, opet slaže Hunter. »Čini mi se da je većinom bronca.« Garcia se ugrize za usnu. »Znači da to nije mamina skulptura. Ona je radila samo u glini.« »Napravila je mnogo skulptura?« »Vaza – nekoliko. Skulptura – samo šest, mislim.« Pogleda Allison tražeći njenu potvrdu. Ona kimne. »Kao što je Ally već rekla, ona u svome stanu ima jednaku ovoj mojoj. Ostale četiri su u tatinoj radnoj sobi.«

15.

Hunter zaključi kako više nema nikakve svrhe trošiti Oliviino i Allisonino vrijeme žalovanja. No njihovo otkriće potaknulo je njegovu znatiželju, pa je prije kraja dana htio još jednom otići u kuću Dereka Nicholsona i pogledati radnu sobu i četiri skulpture koje je izradila Lindsay Nicholson, Derekova pokojna supruga. »Tvoje pokeraško lice bilo je veoma impresivno«, reče Garcia kad stignu do automobila. »Komad tankog metala koji je ostavio ubojica, a može potjecati od neke skulpture? Jako domišljato. Čak sam i ja povjerovao. No reci mi nešto. Što bi bilo da je njihova majka izrađivala i metalne skulpture?« »Malo vjerojatno«, odvrati Hunter zavezujući sigurnosni pojas. »Otkud znaš?« »Većina kipara, posebno amatera, voli raditi skulpture samo u jednom materijalu. Onom s kojim im je ugodno raditi. Nekolicina koja prijeđe na druge materijale, vrlo rijetko prijeđe s tako mekanog materijala kao što je glina na one tvrde kao što je metal. Metal zahtijeva drukčije kiparske tehnike.« Garcia pogleda partnera i napravi grimasu. »Nisam imao pojma da se kužiš u umjetnost.« »Ne kužim se. Samo puno čitam.« Hunter je već jednom bio u radnoj sobi Dereka Nicholsona, ali veoma kratko.

U toj je prostoriji sjedila Melinda Wallis kad je jučer ujutro prvi put ušao u tu kuću. Navečer, kad opet obiđe poprište ubojstva, svu će pažnju usmjeriti na radnu sobu na katu.

Od Oliviine kuće u Westwoodu treba im samo deset minuta da stignu do Cheviot Hillsa. Otključaju vrata i uđu u kuću koja je, po Hunterovu uvjerenju, nekoć pripadala sretnoj obitelji. A sada će zauvijek nositi biljeg brutalnog ubojstva. Svaku sretnu uspomenu među tim zidovima zauvijek je izbrisao jedan čin nezamislive opačine.

Zrak unutra je topao i ustajao, sastavljen od one posebne mješavine neugodnih mirisa. Garcia protrlja nos i više puta pročisti grlo, pa partneru prepusti vodstvo.

Hunter otvori vrata duge prostorije obložene drvom, s policama knjiga na dva zida. Prostorija podsjeća na sučevu odaju na sudu, s velikim pisaćim stolom, udobnim naslonjačima i pljesnivim mirisom starih knjiga uvezanih u kožu. Istoga časa ugledaju četiri skulpture koje je spomenula Olivia. Dvije su na polici, jedna na pisaćem stolu i jedna na stoliću kraj kožnog naslonjača boje viskija. Iako

izgledaju neobično, nijedna ni izdaleka ne sliči na grotesknu skulpturu koju je ostavio ubojica. »Pa, ako ništa drugo, barem znamo da ubojica nije kopirao ovo«, reče Garcia i odloži malu skulpturu na stolić. »Sam Bog zna što je kopirao.« Hunter je pregledao sve kipiće i sada promatra neke knjige na polici. Većina se odnosi na krivično pravo, tek par njih na lončarstvo i keramiku. Dvije su o modernoj skulpturi. Hunter izvadi jednu i prelista prvih nekoliko stranica. »Misliš li da je ubojstvo stvarno povezano s onim što je rekla njegovateljica?«, upita Garcia. »Nešto o pomirenju s nekim i priznavanju istine nekome?« »Nisam siguran. No znam da svi mi imamo tajne, više ili manje važne. Jedna tajna Dereka Nicholsona bila mu je veoma važna... toliko ga je mučila da nije htio napustiti ovaj svijet prije nego raščisti stvari, dok ne ‘sklopi pomirbu’.« Hunter prstima u zraku napravi navodnike. »A to bi trebalo nešto značiti, je li tako?«, reče Garcia. »Da, to bi trebalo nešto značiti«, složi se Hunter. »No ne znamo je li to učinio ili ne. Mislim reći, pomirio se.« »Prema onome što je rekla njegovateljica, spominjao joj je pomirenje negdje između prvog i drugog tjedna njezina zaposlenja. Otada je, osim s njegovateljicom preko vikenda i svojim kćerima, izgleda razgovarao još samo s dvije osobe.« Hunter kimne. »Okružnim tužiteljem Bradleyem i tajanstvenim posjetiteljem smeđih očiju i visine metar osamdeset.« Vrati knjigu na policu i uzme drugu o kiparstvu. »Možda Bradley zna tko bi to mogao biti. Pokušat ću sutra razgovarati s njim.« »Njegovateljica koja se brinula za njega tijekom tjedna koristila je sobu na katu«, napomene Garcia. »A Melinda je imala svoju iznad garaže. Nije slučajnost što je ubojica za ubojstvo odabrao baš vikend, zar ne?« »Nije.« Hunter bez ikakva razloga pogleda strop i zidove. »Ubojica je nekako doznao kako se odvijaju stvari u ovoj kući. Znao je kad ljudi dolaze i odlaze. Znao je da njegove kćeri dolaze i zadržavaju se nekoliko sati svakoga dana, a zatim odlaze. Znao je kad će Nicholson biti sam i da je to najbolje vrijeme za napad. Možda je znao čak i to da alarmni uređaj obično nije uključen, da Derek Nicholson ne voli klima-uređaje i da će balkonska vrata njegove sobe vjerojatno biti otvorena u ovo doba godine.« »To onda znači da je ubojica motrio na kuću«, reče Garcia. »I to ne samo jedan dan.« Hunter podigne glavu kao da razmišlja o Garciinim riječima. »Misliš da se radi o još nečemu, zar ne?«, upita Garcia.

Hunter kimne. »Mislim da je ubojica već prije bio ovdje. Mislim da poznaje obitelj.«

16. »Onda, znate li u čemu je problem?«, upita Andrew Nashorn mehaničara sagnutog nad motor u kabini njegove jedrilice srednje veličine.

Nashorn ima pedeset jednu godinu, gustu svijetlosmeđu kosu, krupna prsa i ruke te razmetljivo ponašanje koje svima govori da se još uvijek zna dobro snaći u tuči. Ožiljak iznad lijeve obrve i kriv nos ima još iz mladosti kad se bavio boksom.

Cijelu je godinu proveo čekajući službeni početak ljeta. Istinabog, u Los Angelesu i najjužnijem dijelu Kalifornije ljeto traje gotovo bez prestanka, no prva dva tjedna službenog početka ljeta mnogi vlasnici jedrilica drže najboljima za plovidbu. Tada su vjetrovi blagi, ali praktički ne prestaju puhati. Ocean je miran da mirniji ne može biti. Voda je bistra, oblaci ta dva tjedna odlaze na neki drugi dio neba.

Nashorn se uvijek na početku godine predbilježi na dvotjedni godišnji odmor. To razdoblje je uvijek isto – prva dva tjedna ljeta. Čini to već dvadeset godina. I tih posljednjih dvadeset godina njegov godišnji odmor uvijek je isti: spakira malo odjeće, nešto hrane i pribor za pecanje pa na četrnaest dana nestane na Pacifiku.

On ne jede ribu, ne sviđa mu se njezin okus. Lovi ribu samo iz zabave i zato što ga to opušta. Čim otkači ulovljenu ribu s udice, uvijek je opet baca u more.

Koristi samo okrugle udice jer one ne ostavljaju velike ozljede na ribama.

Iako ima mnogo prijatelja, uvijek plovi sam. Ženio se jednom, prije više od dvadeset godina. Jednog popodneva dok je bio na poslu, njegova žena Jane dobila je srčani udar. Dogodilo se toliko brzo da nije stigla do telefona. U braku su bili tek tri godine. Nashorn nije ni znao da ima bolesno srce.

Janeina smrt ga je shrvala. Jedino je ona bila prava žena za njega. Od prvoga dana kad ju je upoznao, znao je da želi ostarjeti s njom, barem se tome nadao.

Prve dvije godine nakon njezine smrti bile su pravo mučenje. I više nego jednom pomišljao je skončati svoj život samo da opet bude s Jane. Za tu je priliku imao spremljen specijalni metak – .38-milimetarsko zrno šupljega vrha – ali taj dan nikad nije došao. Malo-pomalo uspio se iskobeljati iz mračne depresije. No nikad se više nije ženio i nije prošao nijedan dan a da nije pomislio na nju.

Ljeto je službeno započelo jučer, pa je planirao isploviti ovoga popodneva, ali kad je pokušao upaliti dizel motor od 29 konjskih snaga, on je samo nekoliko puta zakašljucao i zatim krepao. Pokušao je opet, no jednostavno se nije htio upaliti. Neki moreplovci isplovljavali su i s pokvarenim motorom – napokon, pa

ovo je jedrilica – ali to bi bilo jako nepromišljeno, a Nashorn nikako nije bio nepromišljen.

Doduše, imao je sreće. Baš se spremao nazvati svoga mehaničara Warrena Donnellya, kad je mehaničar koji je popravljao čamac tik do njegova čuo kako njegov motor zavija poput umirućeg psa, pa je upitao Nashorna treba li mu pomoć.

To je Nashornu uštedjelo najmanje dva sata, ako ne i više.

Mehaničar je nešto više od pet minuta pregledavao mali motor. »Dakle«, ponovi Nashorn, »je li nešto ozbiljno? Može li se danas popraviti?« Mehaničar ne podigne pogled već jedan prst, pokazujući mu da mu treba još jedna minuta.

Nashorn priđe bliže, pokušava zaviriti preko mehaničareva ramena. »Imate rupu u pumpi za ulje«, mirnim glasom napokon kaže mehaničar. »Curi već dan ili dva. Nešto ulja kapnulo je na mlaznicu i začepilo je.« Nashorn se tupo zabulji u mehaničara. Ne zna ništa o motorima. »Možete li to popraviti?« »Pumpa za ulje se mora promijeniti jer je rupa prevelika. Morate kupiti novu.« »Nemojte me zezati.« Mehaničar se nasmiješi. »Na svu sreću, ovo je jedna od običnijih pumpi. Ne pucaju lako, ali događa se. Mislim da imam rezervnu negdje u torbi.« »O, to bi bilo super.« Nashorn se napola nasmiješi. »Možete li provjeriti?« »Nema problema.« Mehaničar se odmakne od motora i pretraži veliku torbu kraj stuba. »Čini se da je danas vaš sretan dan. Imam jednu. Nije posve nova, ali je u dobrom stanju i dobro će poslužiti.« Nashornov sumnjičavi osmijeh sada se razvuče od uha do uha. »Ali prije nego što promijenim pumpu moram očistiti ulje i odčepiti mlaznicu. Neće trajati više od desetak minuta, najviše petnaest.« Nashorn pogleda svoj sat. »To bi bilo super. Mogao bih isploviti prije zalaska sunca.« Mehaničar se vrati do motora i prljavom krpom počne čistiti ulje koje je iscurilo iz pumpe. »Onda, idete daleko?« Nashorn priđe hladnjaku i izvadi dva piva. »Još ne znam. Zapravo ništa ne planiram. Samo se prepustim vjetru. Može pivo?« »Ne hvala. Popio sam ih previše preko vikenda.« Nashorn otvori čep, otpije gutljaj i vrati drugu bocu u hladnjak. »Ovo je jedini godišnji odmor koji uzimam tijekom godine. Dva tjedna daleko od svega.«

»I ne možete dočekati da krenete, ha? Točno znam kako vam je. Ja nisam bio na godišnjem odmoru već...« Ušuti na trenutak i žalosno se nasmije. »Ajme, ne mogu se niti sjetiti kad sam zadnji put bio na godišnjem.« »A vidite, ja to ne bih mogao. Izludio bih. Trebaju mi ta dva tjedna.« »O, sranje!«, prekine ga mehaničar i ustukne. Gorivo iz motora štrcne na palubu. »Što se dogodilo?« Zabrinuta lica, Nashorn priđe bliže. »Jedna od mlaznica pod tlakom se otkačila.« »To ne zvuči dobro.« Mehaničar se brzo ogleda naokolo kao da nešto traži. »Treba mi ključ da je vratim na mjesto. Možete li pridržati ovo crijevo, evo baš ovako, dok ja ne nađem odgovarajući ključ da je pričvrstim?« »Naravno.« Nashorn odloži pivo i prihvati crijevo onako kako mu je mehaničar pokazao. »Nemojte ga ispuštati iz ruke, odmah se vraćam.« Nashorn čvrsto drži prst i svu svoju pažnju na komadu tamnog gumenog crijeva. Čuje kako mehaničar iza njega prekapa po svojoj kutiji s alatom. »Ovo neće zakomplicirati popravljanje motora, zar ne?« Bez odgovora. »Stvarno bih volio isploviti prije večeri.« Tišina. Više se ne čuje prekapanje. »Hej...?« Nashorn nespretno zakrene tijelo da pogleda iza.

U tom trenutku mehaničar zamahne metalnim ključem za odvijanje kao bejzbolskom palicom. Vrijeme za Nashorna počne usporeno teći. Ključ ga uz jeziv tresak udari po licu. Razbije mu vilicu na jednom, dva, tri mjesta. Koža stane pucati na dnu vilice, sve do brade, ispod izvire meso i kost. Krv u svim smjerovima šikne visoko u zrak. Tri Nashornova zuba smrskaju se i odlete na tlo.

Iz slomljene vilice odvoji se komad kosti i razdere mu desni, tik ispod otpalog prvog kutnjaka, njezin vrh pritisne živac koji je ostao razotkriven nakon ispadanja zuba. Od boli mu se zamrači pred očima. Udarac je bio toliko snažan i precizno zadan da je njegovo tijelo katapultirao unatrag: leđima lupi o motor, glavom o drvenu palubu iznad motora.

Vid mu se istoga časa zamrači. Usta mu se napune krvlju, krv mu curi niz grlo, zatvara mu dišne putove, jedva uspijeva disati. Pokušava govoriti, ali jedino što uspije izustiti je nerazumljiv mrmor. Netom prije nego što izgubi svijest, ugleda mehaničara kako stoji iznad njega i još uvijek drži ključ za odvijanje. »S tobom...«, kaže mehaničar uz zloban smiješak. »S tobom neću žuriti.«

17.

Hunter u 8:33 stigne u upravnu policijsku zgradu, samo minutu kasnije od Garcie. »Prokletstvo, i tebe su se dočepali?«, upita Garcia. »Misliš na novinare vani?« Garcia kimne. »Zar kampiraju vani ili što? Izašao sam iz auta i istoga časa trojica su me zasula pitanjima.« »Naša žrtva bila je tužitelj, prije tri dana raskomadano je njegovo tijelo u njegovoj vlastitoj kući, na njegovoj samrtnoj postelji. Carlose, od tog se materijala snimaju TV-serije. U stanju su poubijati se samo da prvi dobiju mišljenje nekoga tko radi na slučaju. Ovo će postajati sve gore i gore.« »Da, znam.« Iz automata u kutu, Garcia natoči Hunteru i sebi veliku plastičnu čašu kave. »Posrećilo ti se s tim?«, upita dodajući partneru čašu i glavom pokazujući na knjige ispod Hunterove ruke.

Sinoć je Hunter sa sobom uzeo sve knjige o modernoj umjetnosti i kiparstvu koje je našao u kući Dereka Nicholsona. »Ma kakvi. Ništa.« Hunter odloži knjige na svoj stol i uzme čašu. »Hvala ti.

Pola noći proveo sam pretražujući Internet i čitajući sve o svakom losanđeleškom kiparu. Ni tu nisam našao ništa. Mislim da naš ubojica ne pokušava reproducirati neko već postojeće djelo.« Garcia se vrati za svoj stol. »I ja mislim isto.« »Danas ću svratiti do okružnog tužitelja Bradleya«, nastavi Hunter. »Pitat ću ga zna li nešto o tome da se Nicholson prije smrti htio pomiriti s nekim i zna li možda tko je bio drugi muškarac koji ga je posjetio.« »Zar nije lakše nazvati?« Hunter napravi grimasu »možda«, ali mrzio je postavljati pitanja preko telefona, bez obzira tko je na drugom kraju linije. Prilikom razgovora licem u lice mogao je promatrati pokrete, reakcije i izraze lica osobe s kojom razgovara, a za detektiva koji istražuje ubojstvo, to je od neprocjenjive vrijednosti.

Zazvoni telefon na Hunterovu stolu. Hunter najprije pogleda na sat, zatim podigne slušalicu. »Detektiv Hunter.« »Roberte, upravo sam dobila prve nalaze iz laboratorija«, reče liječnica Hove. Glas joj zvuči ozbiljnije nego obično.

Hunter uključi kompjutor. »Slušam, doktorice.« »Najprije moram reći da su u laboratoriju napravili izvrstan posao s reprodukcijom koju si tražio.« »Gotova je?« »Da, radili su cijelu noć. Sad je na putu prema tebi.« »Izvrsno.« »U redu«, nastavi liječnica. »Forenzičari su našli pet različitih otisaka prstiju na samom poprištu i u ostalim dijelovima kuće – kuhinji, kupaonici, ogradi stubišta... znaš i sam kako to već ide. Kao što smo i očekivali, ništa posebno.

Otisci pripadaju dvjema njegovateljicama, samoj žrtvi i žrtvinim kćerima.« Hunter ne odvrati ništa. Ionako od otisaka nije ništa očekivao. »Dlake pronađene na istim lokacijama kao i otisci, također pripadaju istim osobama«, nastavi liječnica. »Mislim da ne moramo provesti DNK test. Analiza pronađenih vlakana i dalje se nastavlja. Ona koja su analizirana pripadaju crnom pamuku, poliesteru, akrilu... najuobičajenijim materijalima današnje odjeće. Ništa što bi nas moglo nekamo odvesti.« Hunter nasloni lakat na stol. »Ima li kakvih toksikoloških rezultata, doktorice?« »Ima. Doduše, morala sam urgirati. Laboranti su zatrpani poslom.« Zastane samo na trenutak. »A ovdje stvari postaju zanimljivije. I svakako opakije.« Hunter brzim mahanjem privuče Garciinu pažnju i gestama mu pokaže da i on posluša. »Doktorice, što kaže nalaz?«, upita Hunter. »Znamo da je počinitelj, kako bi produžio patnju žrtve, forcepsom stisnuo brahijalnu arteriju na mjestu amputacije desne ruke, što je spriječilo iskrvarenje.

No svejedno me nešto otpočetka zbunjivalo.« Hunter izvuče stolicu ispod stola i sjedne. »Žrtvino krhko fizičko stanje.« Ovo ne izgovori kao pitanje. »Tako je. Žrtva je već bila u posljednjem stadiju raka pluća. Tijelo mu je bilo slabo kao u 90-godišnjaka. Njegova otpornost na bol i izdržljivost već su bile svedene na minimum. Osoba u takvom stanju trebala je umrijeti od šoka već nakon što joj je odrezan prst. Odrezao mu je pet prstiju na ruci, deset na nogama, jezik i cijelu ruku prije nego što je umro.« Hunter i Garcia razmijene zabrinute poglede. »Kao što sam i očekivala«, nastavi liječnica, »nije bio pod sedativima, ali je do maksimuma nakljukan lijekovima. Toksikološki testovi pokazali su visoku razinu nekoliko vrsta lijekova, što se i može očekivati s obzirom na zdravstveno stanje žrtve. No velika količina nekih lijekova jednostavno se ne uklapa.« »Što, na primjer?« »Našli smo visoku razinu propafenona, felodipina i carvedilola.«

Garcia pogleda Huntera i odmahne glavom. »Čekajte malo, doktorice. Lakše malo s tim kemijskim žargonom. Kemija nije bila jedan od mojih jačih predmeta u školi, a i školu sam davno završio. Što je to?« »Propafenon je natrijev blokator. Usporava dopiranje natrijevih iona do srčanog mišića. Felodipin je blokator kalcija, veoma važan za kontrolu visokog krvnog tlaka. Carvedilol je beta-blokator. Blokira vezivanje norepinefrina i epinefrina na beta-adrenoceptore. Kombinacija ta tri lijeka sasvim sigurno sprečava proizvodnju adrenalina u tijelu.« Garcia se toliko namršti da mu čelo izgleda poput suhe šljive. »Doktorice, čuli ste kad sam rekao da mi kemija nije bila omiljeni predmet u školi? Dobro, nije baš ni biologija. Pretvarajte se da sam sedmogodišnji klinac i sve mi to još jednom recite.« »Ukratko, to je veoma snažan koktel lijekova koji usporava rad srca, snižava krvni tlak i sprečava nadbubrežne žlijezde u proizvodnji adrenalina. Kao što znate, tijelo ispušta adrenalin u krv kad osoba osjeti opasnost. To je hormon straha i boli.

On ubrzava rad srca i širi dišne putove, priprema osobu da se bori ili pobjegne.« Garcia još uvijek izgleda malo zbunjeno. »Znači, ubojica je usporio žrtvin krvotok«, reče Hunter, »i spriječio da njegovo tijelo proizvodi adrenalin.« »Točno tako«, odvrati liječnica. »Kad tijelo osjeti opasnost ili bol, kao naprimjer, kad mu je odrezao prste na rukama i nogama te jezik, tijelo ispušta adrenalin u krv, čime se ubrzava rad srca pa srce pumpa više krvi u mozak, mišiće i ozlijeđeni dio. A ti lijekovi su spriječili takvo djelovanje. Srce je i dalje mirno radilo, ako ne i sporije. Na taj način je žrtvinim tijelom kolala manja količina krvi.

Krvario je mnogo manje od očekivanog. No nijedan ovaj lijek ne djeluje kao sedativ.« »Što znači da je osjetio svu bol«, shvati Garcia. »Ali je dulje ostao živ.« »Točno«, složi se liječnica. »Kad su žrtvi odrezani dijelovi tijela, a nije oštećen nijedan vitalni organ, može umrijeti na dva načina: iskrvariti do smrti ili od zatajenja srca, jer se srce toliko prenapregne da na kraju prestane raditi. Ovom kombinacijom lijekova ubojica je riješio oba problema. Nije htio da žrtva prerano umre. I svakako je htio da žrtva osjeti što više boli. No bez pomoći kirurškog tima, morao je raditi veoma brzo kako bi izveo amputaciju i smanjio krvarenje da žrtva ne bi iskrvarila do smrti. Taj koktel lijekova uvelike mu je pomogao.« Zastane i razmisli o značenju svoji riječi. »Roberte, mislim da se ovo potkrepljuje našu sumnju da se ubojica razumije u medicinu. I rekla bih da se razumije jako dobro.«

18.

Hunter i Garcia istovremeno odlože slušalice na njihovo mjesto. Hunter ispreplete prste, nalakti se na naslon za ruke i zavali u stolicu. »Dakle«, reče i okrene se prema partneru. »Znam da je ovo malo klimavo, ali budući da se sva tri lijeka pronađena toksikološkom analizom mogu dobiti samo na recept, počnimo s provjeravanjem ljekarni i ljekarnika. Možda otkrijemo je li netko prodao sva tri lijeka odjedanput. Mislim reći, jesu li sva tri lijeka bila na jednom receptu i namijenjena jednoj osobi. Tko zna, možda nam se posreći.« Garcia čita upravo primljeni liječničin e-mail i zapiše nazive tri lijeka. »Kako ide s popisom zločinaca koje je Nicholson spremio iza rešetaka?«, upita Hunter. »Još ga nismo dobili, ali tim radi na njemu.« »Reci im da je to najhitnije. Neka provjere ima li netko s tog popisa kakvo medicinsko obrazovanje, je li radio u bolnici, kao kućni njegovatelj ili čak i u teretani.« Garcia upitno podigne obrve. »Instruktori i osobni treneri moraju znati pružiti prvu pomoć«, objasni Hunter. »Ako bilo tko s tog popisa zna pravilno staviti čak i flaster, želim to znati.« Začuju kucanje na vratima. »Uđite«, vikne Hunter sjedeći za stolom.

Vrata otvori sitna i veoma lijepa žena u tamnom poslovnom kostimu. Ima dugu, ravnu, u plavo ofarbanu kosu i duboke smeđe oči. U desnoj ruci drži crnu kožnu aktovku. Nema sumnje, odvjetnica je ili radi za odvjetnika. »Detektiv Hunter?«, upita gledajući pravo u njega. »Da. Kako vam mogu pomoći?« Hunter ustane. Žena krene naprijed i pruži mu ruku. »Ja sam Alice Beaumont. Radim za Ured losanđeleškog okružnog tužitelja.

Za samog okružnog tužitelja Bradleya. Rekao je da vam treba moja pomoć u istrazi smrti Dereka Nicholsona.« Rukuje se s njim samouvjerenim i čvrstim stiskom.

Garcia se namršti.

Hunter na trenutak promotri ženu ispred sebe. Ima veoma inteligentne oči – znanje i iskustvo stečeno školovanjem i na ulici. Primijeti kako je diskretno i

stručno odmjerila cijelu prostoriju. Trebale su joj manje od dvije sekunde da uoči sve. Nešto na njoj čini mu se poznato. »Tužitelj Bradley dao mi je vašu posjetnicu«, reče Hunter. »No možda sam ga krivo shvatio. Mislim da je rekao da vas nazovem ako zatrebam vašu pomoć.« »Vjerujte mi, detektive, treba vam moja pomoć.« Glas joj je jednako samouvjeren kao i držanje. Okrene se prema Garcii. »Vi ste sigurno detektiv Carlos Garcia.« »Da, legenda, glavom i bradom«, našali se Garcia rukujući se s njom.

Alice se ne nasmije, već priđe Hunterovu stolu, stavi na njega aktovku, otvori je i izvadi nekoliko spojenih listova papira. »Ovo je popis zločinaca koje je Derek Nicholson tijekom godina poslao ili pomogao da se pošalju u zatvor.« Doda ih Hunteru. »Na tom popisu ima nekih stvarno gadnih ljudi. Složen je po težini zločina: najprije su navedeni oni koji su počinili ultranasilne ili sadističke zločine. Tu su i oni koji su nedavno odslužili kaznu, uvjetno pušteni ili pušteni uz jamčevinu.« Pogledava čas Huntera, čas Garciu. »Već sam provjerila. Nijedan od zločinaca koji su počinili teške zločine nije odslužio kaznu, niti je uvjetno pušten. I nijedan nije pobjegao. Iz dosjea onih koji su počinili lakše zločine i odslužili svoju kaznu ili su ranije pušteni iz bilo kojeg razloga, vidljivo je da nisu osobe koje su sposobne počiniti tako težak zločin.« »Iznenadili biste se što su sve ljudi sposobni učiniti«, reče Garcia i priđe Hunteru da pogleda popis. »Posebno oni koji ne izgledaju kao takav tip.« »Pročitali ste te dosjee?«, upita Hunter. »Da, one najvažnije.« »Tko je odredio njihovu važnost, vi?« Alice ne odgovori.

Hunter se zagleda u nju, zatim prelista stranice. Na njima je više od 900 imena. »Rekli ste da nijedan od teških zločinaca nije nedavno pušten. Što znači to nedavno?« »U proteklih godinu dana.« »Moramo se vratiti još dalje u prošlost«, reče Hunter. »Nema problema. Koliko daleko?« »Za početak, pet, možda i deset godina.« »Dajte mi kompjutor s brzom internetskom vezom i imat ćete sve za par minuta.« »Za svaku osobu na ovom popisu moram znati zbog čega je osuđena.« »Piše vam tu, uz njihova imena i dob«, odvrati Alice pomalo zajedljivim glasom dok glavom pokazuje na popis.

Hunter ne miče pogled s njezina lica. »Ovdje piše ubojstvo, teško ubojstvo, oružana pljačka i slično. Moramo točno znati što su učinili i na koji način. Koje su oružje koristili? Je li bilo mnogo krvi na poprištu zločina? Je li počinitelj bio nasilan jer je izgubio kontrolu ili zato što je u tome uživao? Trebaju nam svi podaci.« »Nema problema. Samo mi dajte kompjutor.« »Isto tako, trebaju nam i imena članova obitelji zločinaca, daljnjih rođaka ili članova bande koji su na slobodi, a koji su dovoljno ćaknuti da se žele osvetiti umjesto zatvorenika.« »Nema problema.« Hunter pogleda popis, zatim Garciu i na kraju Alice. »Veoma ste samouvjereni. Mislite da ste toliko dobri?« Načas joj osmijeh ozari lice. »Još i bolja«, odgovori bez oklijevanja. »Dajte mi kompjutor i odmah se bacam na posao.« Pokaže popis u Hunterovim rukama. »No zasad nam ovo može biti polazna točka.« Na trenutak zavlada tišina. »Nama...?«, upita Garcia. »Tužitelj Bradley želi da vam pomognem koliko god mogu. To znači da ćemo raditi kao tim, je li tako?« Pogleda Huntera. »Gospođice Beaumont«, reče Hunter i odloži popis na stol. »Mi smo Jedinica za teška ubojstva u Odjelu za pljačke i ubojstva. Ovo nije zabavni klub. Znamo da tužitelj Bradley što prije želi rezultate, ali želimo ih i mi. Cijenimo vašu pomoć i ovaj popis će nam biti dobra polazna točka, tu imate pravo. No ja nemam nikakve ovlasti da bez savjetovanja s našom načelnicom još nekoga uvedem u istragu. A ona, za početak, neće biti previše oduševljena uvlačenjem civila u naše istrage.« Alice se nasmiješi i priđe panou s fotografijama poprišta zločina. Ima senzualan hod. Polagan i neusiljen, kao da zna da je muškarci vole promatrati dok hoda. »Nemojte biti toliko skromni, detektive. Vi imate ovlast da u svoj tim uzmete koga god hoćete«, odvrati nimalo agresivno. »Provjerila sam. Vi ste ovdje glavni i svi vas slušaju. No, za svaki slučaj, tužitelj Bradley je razgovarao s ravnateljem policije Martinom Collinsom koji je pak razgovarao s vašom ‘ne baš oduševljenom’ načelnicom. Nije imala previše izbora. A bojim se da ga nemate ni vi. Tužitelj Bradley uvijek dobiva ono što želi.« Hunter ima dovoljno iskustva pa zna da protivljenje neće promijeniti stvar ni koliko je crno pod noktom. Mrzio je sve koji su se uplitali u njegovu istragu i određivali mu što bi trebao učiniti, a što ne. Zato je i imao reputaciju osobe koja katkada zna zaobići protokol, ali u LAPD-u postoji zapovjedni lanac, a on je na samom njegovu dnu. Ponekad je morao poslušati ono što mu je naređeno, a ovo je svakako bila jedna od takvih prilika. Zato ne reče ništa.

Alice jedno vrijeme proučava fotografije na panou. »O, moj Bože«, šapne i brzo se okrene.

Hunter ne skida pogled s nje. »Dobro sam poznavala Dereka«, reče Alice drhtavim glasom. »Pomagala sam mu u brojim slučajevima. Pomogla sam mu zatvoriti mnogo tih s tog popisa.

Bio je dobar čovjek i nije ovo zaslužio. Želim vam pomoći. A znam da mogu jer sam izvrsna u svom poslu. Molim vas, pružite mi šansu da vam pomognem uhvatiti tog kučkinog sina koji je ovo napravio Dereku.«

19.

Prije nego što Hunter uspije bilo što reći, na vratima se opet začuje kucanje. »Ovdje je jutros veoma prometno«, našali se Garcia, zatim vikne: »Uđite.« »Žao mi je gospodine«, odvrati izvana muški glas. »Nemam dovoljno ruku.« Svi u prostoriji se namršte. Garcia priđe vratima i otvori ih.

Vani stoji pozornik novajlija, tek izašao iz puberteta, u čistoj, glanc novoj uniformi. Objema rukama drži veliki paket umotan u debelu crnu plastičnu vreću zalijepljenu ljepljivom trakom. »Detektive, ovo vam šalje forenzički laboratorij.« »U redu, hvala. Ja ću preuzeti«, reče Garcia i ispruži ruke. Paket je lakši nego što izgleda. Ima ravno dno pa ga je lako držati. »Da ga stavim tamo kraj panoa?«, upita Huntera nakon što se zatvore vrata. »Da, mislim da će tako biti najbolje.« Hunter raščisti mali stol i dovuče ga bliže panou. Garcia na njega pažljivo odloži paket. »Što je to?«, upita Alice i priđe s druge strane. »Reprodukcija ovoga u prirodnoj veličini«, odgovori Garcia i pokaže fotografiju na panou.

Hunter opazi kako Alice zadržava dah. »Jeste li ikada ovako usko surađivali s timom koji istražuje ubojstvo?«, upita je. »Nisam«, odlučno odvrati. Nije joj neugodno.

Hunter iz džepa izvadi džepni nožić i otvori ga. »Kao što sam već prije rekao, ovo nije zabavni klub.« Vješto razreže ljepljivu traku. »Možete ostati ako želite.

Ali ovo neće biti nikakav piknik.« »Mrzim piknike.« Alice se ne pomakne.

Hunter i Garcia skinu plastičnu vreću i bace je na pod. Dugo vremena u uredu se čuje jedino zvuk ventilatora na Garciinu stolu. Liječnica Hove je imala pravo: unatoč kratkom vremenu, forenzičari su obavili fantastičan posao napravivši reprodukciju morbidne skulpture. Napravljena je od bijeloga gipsa, modeliranog oko drvene osnove. Iako skulptura nije obojena, Garcii se ipak naježe dlačice na zatiljku. Alice ostane bez zraka.

Hunter ne može odvojiti pogled od skulpture. U mislima mu se poput bljeskova vatrometa svako toliko pojavljuje slika originalne skulpture, podsvjesno ga obuzima isti onaj osjećaj kao i prije dva dana kad je prvi put stigao na poprište zločina. Može osjetiti jetki miris one sobe. Može vidjeti krv poprskanu

po svim zidovima i podu, način na koji kaplje sa skulpture od ljudskih dijelova.

Na trenutak može vidjeti čak i krvlju napisane riječi na zidu: »SVA SREĆA ŠTO NISI UPALILA SVJETLO«. »Mogu li natočiti čašu vode?«, reče Alice i konačno prekine tišinu. Čini se kao da je svojim riječima prekinula masovni trans. I Hunter i Garcia gotovo istovremeno trepnu. »Samo izvolite«, odvrati Hunter. Prekriži ruke na prsima. Još uvijek pomno promatra skulpturu. Prijeđe na drugu stranu i pogleda je iz drugog kuta.

Garcia se pak odmakne, kao da želi vidjeti širu sliku.

No ništa ne vide. Skulptura ne sliči ničemu što su dosad vidjeli. Nijednoga od njih ni na što ne podsjeća. »Ovo je najgrotesknija stvar koju sam vidjela u životu«, izjavi Alice i iskapi vodu kao da želi ugasiti vatru u sebi. »A sudeći po načinu na koji je vas dvojica gledate, ni vi nemate pojma što bi to moglo značiti, zar ne?« »Skužit ćemo«, odvrati Hunter.

Ona opet napuni čašu. »Pa, ja znam nekoga tko bi nam mogao pomoći.«

20.

Silver Lake je brežuljkasta četvrt istočno od Hollywooda i sjeverozapadno od centra Los Angelesa. Ovdje živi širok dijapazon različitih etničkih i socioekonomskih skupina, ali je najpoznatija po eklektičkim okupljanjima avangardnih i kreativnih ljudi koji ovdje žive, kao i po velikoj homoseksualnoj zajednici. U ovoj četvrti žive i neki od najpoznatijih modernističkih arhitekata Sjeverne Amerike i upravo tamo se upute Hunter i Alice.

Alice ima crvenu corvettu. Vozi je kao pubertetlija koji se želi dokazati: prelazi iz jedne u drugu traku bez davanja žmigavca, pretječe svakoga tko joj se nađe na putu i ubrzava svaki put kad se na semaforu upali žuto svjetlo, kao da želi pobjeći pred tsunamijem. Hunter sjedi na suvozačevu sjedalu, čvrsto zavezanog sigurnosnog pojasa. »Gospođice Beaumont, ako još više ubrzate, mogli bismo se vratiti natrag u prošlost«, reče joj kad skrenu na West Sunset Boulevard.

Ona se nasmiješi. »Zar se bojite?« »Način na koji vozite prestrašio bi i Michaela Schumachera.« Još jedan osmijeh. »Znaš što: usporit ću ako me prestaneš zvati gospođica Beaumont. Zovi me Alice.« »Vrijedi, Alice. A sad, molim te, makni nogu s gasa da ne završimo u 1842. godini.« U Silver Lake stignu za manje od petnaest minuta. »Nemoj se uznemiriti«, reče Alice kad parkira ispred galerije Jalmar Art. »Miguel je malo ekscentričan.« Hunter sa stražnjeg sjedala uzme reprodukciju skulpture i krene za njom.

Miguel Jalmar je kolekcionar umjetničkih djela, vlasnik galerije i izvanredan poznavatelj modernog kiparstva. Od djetinjstva strastveno voli umjetnost, umjetnička djela skuplja još od tinejdžerske dobi. »Alice, draga«, reče Miguel piskutavim glasom. Odloži knjigu koju je čitao i skoči na noge čim Alice i Hunter uđu u galeriju.

Miguel je srednjih četrdesetih godina, visok i vitak, poput ugljena crne ravne kose koja mu pada sve do prsa. Besprijekorno je odjeven u Dolce & Gabbana odijelo, ima pomodnu trodnevnu bradu i miriši na skupu kolonjsku vodu. Zagrli Alice kao da je upravo našao svoju davno izgubljenu sestru, zatim je poljubi u oba obraza.

»Hvala ti, Miguel, što si nas tako brzo primio«, reče Alice, oslobađajući se njegova zagrljaja. »Uistinu smo ti jako zahvalni.« »Dušice, pa znaš da bih za tebe učinio sve.« Piskutavost nestane iz njegova glasa, ali ne i ženstvenost. Skrene pogled na Huntera i u čudu izvije obrve. »A tko je to? I nešto još važnije, gdje si ga dosad skrivala?« »Ovo je Robert Hunter. Moj prijatelj.« Hunter se nasmiješi i kimne Miguelu. »Robert Hunter...? To je izrazito muževno ime. Sviđa mi se. O, Bože sveti, pogledaj samo ta široka ramena i te bicepse. Kladim se da se baviš bodybuildingom.« Na to je, znači, Alice mislila kad je rekla da je »ekscentričan«, pomisli Hunter. »O«, Miguel skrene pogled na paket koji drži Hunter, »to je djelo koje želiš da pogledam?« »To je to.« »Pa, dođite u moj ured.« Njegov ured je prava zbirka svih umjetničkih razdoblja. Moderna umjetnost i antikna djela pomiješana na nezamisliv način koji bi trebao djelovati odbojno, ali uopće nije tako. Skulpture svih oblika i veličina nalaze se doslovno posvuda.

Na zidovima su maske, na podu sag sa zebrinim prugama, na njemu crni kožni kauč s prekrivačem na tigrove pruge i jastučićima s leopardovim uzorkom. »Stavimo to ovdje«, reče Miguel i pokaže na stolić za kavu. Makne dva kipa koja stoje na njemu, a Hunter stavi paket na stol i skine crni plastični pokrov. »Ajme meni!« Miguel tutne ruku u džep i izvadi naočale. »Ajoj. Ovo je...« Ušuti i upitno pogleda Huntera. »Dušice, ti si ovo napravio?« »Ne, nisam ja.« »Onda dobro. U tom slučaju, ovo je jednostavno groteskno.« Miguel obilazi oko skulpture, promatra je iz svakoga kuta. Zastane i lecne se. »Prikazuje li ovo dijelove ljudskog tijela?« Alice kimne. »Valjda.« »Nikad u životu nisam vidio nešto tako bolesno i jezivo. No jedno je sigurno... veoma je kreativno. To moram priznati umjetniku. Ovo je jedno od onih ludih djela, onih ‘koji-je-ovo-vrag’, koje bi moglo osvojiti Turnerovu nagradu u Londonu. Sam vrag zna što oni kritičari misle.« »Jeste li ikada vidjeli nešto slično?«, upita Hunter. »Samo u noćnim morama, dušice.« Miguel čučne i nagne glavu na jednu stranu. Promatra jedno stopalo na rubu. »Tko je umjetnik?« »Nisam sigurna da ga možemo tako nazvati«, izjavi Alice, ali odmah požali.

Miguel je pogleda.

»Ne znamo«, ubaci se Hunter, »ali bih stvarno htio otkriti.« »Vi ste kolekcionar?« »Pa valjda možemo to tako reći«, suho odvrati Hunter. »Doduše, tek sam počeo.« »Možda bismo se mogli naći jedne večeri i razgovarati o umjetnosti i... drugim stvarima.« Miguel se nasmiješi. »To bih stvarno volio. Rado ću vam dati nekoliko savjeta.« »Ovo je veoma intrigantno djelo«, reče Hunter, vrativši se na temu. »Prema vašemu iskustvu, Miguel, što mislite, što nam umjetnik pokušava reći?« Miguel opet skrene pažnju na skulpturu. »Pa, malo se dvoumim. No rekao bih da tom umjetniku ovo nije prvo djelo.« »Zašto?« »Zbog načina na koji je sastavljeno, lude mašte i kreativnosti, zbog svega toga djeluje mi kao... netko tko ima mnogo iskustva u kiparstvu. Netko koga nije briga što drugi misle, tko se ne boji pokazati svoju umjetnost, bez obzira tko bi se zbog toga mogao naći uvrijeđenim. Ali, s druge strane, skulptura je napravljena u gipsu, što jednostavno ukazuje na amaterizam. U današnje vrijeme nitko ništa ne radi u gipsu. A ako želi ovo prodati, trebao bi razmisliti o tome da doda malo boje.

Možda krvavocrvene, da bude u skladu s motivom.« Miguel ustane, odmakne se par koraka i stavi ruke na bokove. »No radi se o hrabrom i izazovnim umjetniku koji se ne boji kršiti konvencije. A to mi se sviđa. Ovime nam sasvim sigurno želi nešto poručiti.« »Što ti misliš, što bi to bilo?«, upita Alice.

Miguel vrati naočale u džep. »Zbog načina na koji se umjetnik poigrao s ljudskim tijelom i složio ga na vlastiti način – mislim da se suprotstavlja stvaranju.« Slegne ramenima. »K vragu, ovo je toliko smiono da se, po njegovu mišljenju, suprotstavlja i samom Stvoritelju.« Alice osjeti žmarce na leđima. »Miguel, kažeš da ovaj umjetnik misli da je Bog?« Miguel kimne. Još uvijek promatra skulpturu. »Da, ovo mi govori upravo to, dušice: ja sam Bog i mogu raditi što me volja.«

21.

Na putu natrag u upravnu policijsku zgradu, Hunter svrati u Ured okružnog tužitelja u West Temple Streetu. Posreći mu se: okružni tužitelj Bradley upravo se vratio s trosatnog sastanka s tužiteljima.

Njegov ured velik je kao omanji stan. Dva zida zauzimaju duge, prastare police s knjigama. Preostala dva prekrivena su diplomama, nagradama, certifikatima i uokvirenim fotografijama koje prikazuju Bradleya u obavljanju veoma važnih poslova: rukovanju s političarima i slavnim osobama, poziranju s odvjetnicima na sudu, stajanju iza podija za vrijeme održavanja govora i slično.

U ured ga uvede osobna tajnica okružnog tužitelja, veoma mlada i privlačna brineta, odjevena u uzak i elegantan crni kostim. Bradley sjedi iza impozantnog stola od mahagonija i odmotava sendvič kojim bi se mogle nahraniti najmanje tri osobe. »Detektive«, reče Bradley i glavom pokaže Hunteru da sjedne na jedan od tri otmjena kožna naslonjača nasuprot njemu. »Hoće li vam smetati ako jedem dok razgovaramo? Danas još nisam ručao.« »Ne smeta mi.« Hunter odmahne glavom i sjedne na naslonjač s lijeve strane.

Bradley odgrize mamutovski komad sendviča. Na papir iscure majoneza, kečap i senf. »Dobra je, ha?«, kaže Bradley dok žvače. »Molim?« »Alice«, pojasni Bradley. »Cura koju sam vam poslao. Ima krasnu guzu, zar ne? I mozak joj radi k’o urica. U današnje vrijeme teško je naći takvu kombinaciju. Ali ni slučajno nemojte ništa pomišljati. Ona je skroz izvan vaše lige.« Hunter ne reče ništa, samo promatra kako okružni tužitelj papirnatom salvetom briše senf koji mu je ostao u kutu usana. »Onda, detektive«, nastavi Bradley, »što imate za mene? I, molim vas, govorite cijelim rečenicama.« »Pokušat ću. Imam nekoliko pitanja za vas.« Tužitelj ga pogleda. Ovo nikako nije odgovor koji je očekivao. »Moramo povezati neke dijelove.« »U redu, detektive. Pitajte.« Opet odgrize komad sendviča i žvače otvorenih usta.

»Rečeno mi je da ste prije nekoliko mjeseci posjetili gospodina Nicholsona u njegovu domu, nakon što mu je dijagnosticirana bolest.« »Tako je. Odvezao sam se do njega nakon posla. Htio sam mu reći da može računati na mene ako mu bilo što zatreba. Dvadeset godina radio je u ovom uredu.

To je bilo najmanje što sam mogao učiniti.« »Sjećate li se kad je to točno bilo?« Bradley odvrne čep Dr. Peppera i u velikim gutljajima ispije polovicu. »Mogu veoma lako saznati.« Skeptično bulji u Huntera. »Hoćete li, molim vas?« Bradley pritisne interfon na svom telefonu. »Grace, prije nekoliko vikenda svratio sam do kuće Dereka Nicholsona. Imaš li što upisano u mom rasporedu?

Možeš li provjeriti i javiti mi kad je to bilo?« »Naravno, okružni tužitelju Bradley.« Nastane kratka stanka koju ispuni zvuk kuckanja po tipkovnici. »Posjetili ste gospodina Nicholsona sedmog ožujka.

Nakon radnog vremena.« »Hvala, Grace.« Kimne Hunteru.

Hunter zapiše u svoj notes. »Otprilike u to isto vrijeme, još je netko posjetio gospodina Nicholsona. Znate li nešto o tome? Znate li je li to bio netko iz vašega ureda, možda netko s kim je bio dobar prijatelj?« Bradley se zahihoće. »Detektive, u mom redu radi više od tristo prvoklasnih tužitelja i otprilike isto toliki broj ljudi na drugim poslovima.« »Visok je oko metar osamdeset, otprilike iste dobi kao i gospodin Nicholson, ima smeđu kosu... mislio sam da vam je možda spomenuo ako je to bio netko iz vašega ureda.« »Nitko mi nije rekao da je posjetio Dereka, ali se mogu raspitati.« Uzme kemijsku i zapiše nešto na komad papira. »Detektive, Derek je bio dobar i častan čovjek. Sa svima se slagao. Suci su ga voljeli. I nije imao prijatelje samo u ovom uredu.« »Shvaćam, ali ako je taj posjetitelj bio netko iz vašega ureda, volio bih mu postaviti par pitanja.« Bradley se jedan dugi trenutak nijemo zagleda u Huntera, zatim se posprdno nasmije. »Govorite li vi to, detektive, da bi netko iz ovoga ureda mogao biti osumnjičenik?« »Bez dostatnih informacija, svatko je osumnjičenik«, odvrati Hunter. »To piše u priručniku za detektive. Prikupljamo informacije i koristimo ih da eliminiramo ljude s popisa osumnjičenika. Tako se to obično radi.« »Ne izigravajte prokletog pametnjakovića. Možda je to sranje smiješno vašim prijateljima majmunima, ali meni nije. Ja vodim ovu prokletu istragu pa bi vam bilo bolje da pokažete malo poštovanja, jer ako ne pokažete, vaš će sljedeći posao biti vođenje policijskih pasa na sranje, jeste li me čuli?«

»Jasno i glasno, ali bih svejedno volio znati je li ta druga osoba koja je posjetila gospodina Nicholsona netko iz ovoga ureda.« »Dobro«, reče Bradley nakon nove stanke. »Provjerit ću i javiti vam. Još nešto, detektive?« Pogleda na svoj sat. »Još samo jedna stvar. Je li vam gospodin Nicholson ikada govorio o tome kako se namjerava pomiriti s nekime? Reći nekome istinu o nečemu?« Na Bradleyevoj čeljusti trgne se mišić i iznenada prestane žvakati. »Pomiriti se s nekim? Što time mislite reći?« Hunter mu ispriča što mu je rekla Amy Dawson. »A vi mislite da bi taj koji ga je posjetio prije par mjeseci mogao biti onaj na koga se to odnosilo?« »Moguće je.« Bradley obriše usta i ruke novom papirnatom salvetom, zavali se u svoju stolicu i zagleda neko vrijeme u Huntera. »Derek mi to nikad nije spomenuo. Ni da će se pomiriti s nekim ni da će reći nekome istinu o nečemu.« »Znate li možda na koga je mislio?« Bradley brzo pogleda zidni sat, zatim Huntera. »Detektive, živimo u sjebanom svijetu. Vi bolje od ikoga drugoga znate da je tako. Mi, državni tužitelji, dajemo sve od sebe da održimo red u našem društvu tako da zatvaramo osobe koje se u njega ne uklapaju. Radimo s činjenicama koje prikupe detektivi poput vas, forenzičari, tehničari, naši vlastiti istražitelji, svjedoci i tako dalje. No i mi smo samo ljudi pa i mi radimo greške. Problem je u tome što naše greške, s obzirom na prirodu našega posla, mogu imati dramatične posljedice.« Hunter se promeškolji na naslonjaču. »Mislite na slučajeve kad krivu osobu strpate u zatvor, a prava i dalje slobodno šeće ulicama.« »Detektive, stvari nikad nisu toliko jednostavne.« »I je li gospodin Nicholson ikad bio kriv za neku takvu ‘grešku’?« »Ne mogu vam odgovoriti na to pitanje.« Hunter se nagne naprijed. »Ne možete ili nećete?« Bardleyev pogled otvrdne. »Ne mogu zato što ne znam odgovor.« Hunter se zagleda u njegovo pokeraško lice. »No, mogu vam reći da je svatko tko je dulje vremena radio kao tužitelj barem jednom bio u takvoj situaciji. Ja sam prestao brojati koliko sam puta optužio nekoga čija je krivica bila jasna kao dan, a zbog neke tehničke greške nekog idiota u laboratoriju ili novopečenog murjaka koji je zajebao prilikom uhićenja ili na poprištu zločina kontaminirao neki dokaz, ti su govnari oslobođeni.« I Hunter je mnogo puta bio u takvoj situaciji, ali zna da je istina i ono suprotno: uvijek će biti nedužnih osoba koje služe kaznu ili su, još gore, osuđene na smrt zbog nečega što nisu učinile.

»Svi smo mi to prošli, detektive. A Derek Nicholson nije bio nikakva iznimka.«

22.

Ostatak dana Hunter provede u uredu. U glavi mu se roji bezbroj pitanja, ali nikako ne može prestati misliti na ono što je rekao Miguel Jalmar.

Zar se stvarno radi o tome?, pomisli. Zar im to ubojica pokušava reći tom skulpturom? Zar je toliko umišljen i toliko zaluđen da misli da je Bog? Misli da može raditi što ga volja i da ga nitko neće spriječiti?

Zna da je odgovor na to pitanje jedno glasno »da«. Događalo se to mnogo češće nego što je većina psihologa kriminalnog ponašanja voljna priznati. Neki to nazivaju »ubilačkim kompleksom Boga«. U većini slučajeva taj se kompleks Boga pojavljuje u trenutku kad ubojica umisli da ima moć koja se obično pripisuje samo Bogu – moć odlučivanja tko će živjeti, a tko umrijeti, kad umisli da je vrhovni gospodar smrti. A ta moć može izazvati tisuću puta veću ovisnost nego bilo koja droga. Ona uzdiže narušeni ego ubojica u visine kakve nisu ni sanjali. I u tom trenutku se izjednačavaju s Bogom. Kad se jednom navuku, obično žele još.

Skulptura sada opet stoji pored panoa s fotografijama. Toliko opčinjava Huntera da ne može s nje skrenuti pogled više od minute. Opsjeda ga, počinje se poigravati njegovim mislima.

Alice se zabila u kut, radi na laptopu. Zadatak joj je svrstati počinitelje koje je Nicholson strpao u zatvor u nekoliko različitih kategorija. Nakon sastanka s okružnim tužiteljem Bradleyem, Hunter ju je zamolio i da sastavi novi popis – sve slučajeve Dereka Nicholsona koje je trebao dobiti, ali ih je izgubio zbog nekog formalnog propusta ili pogreške prilikom uhićenja ili prikupljanja dokaza. Morao je saznati tko su žrtve, krive li Nicholsona što je izgubio slučaj i jesu li sposobne za izvršenje bilo kakve vrste osvete.

Garcia je cijeli dan proveo provjeravajuće drogerije i ljekarne. Zasad nitko nije na isti recept prodao sva tri lijeka koja je ubojica koristio za usporavanje rada srca Dereka Nicholsona. No problem je u tome, kako je Garcia otkrio, što se svaki od tih lijekova mogao ilegalno nabaviti preko Interneta, jednako lako kao i bilo koji slatkiš.

Hunter pogleda na svoj sat. Već je kasno. Ustane i po stoti put priđe skulpturi. »Carlose, imaš li još uvijek ovdje digitalnu kameru?« »Aha.« Garcia otvori ladicu i izvadi veoma tanku kameru veličine mobitela. »Zašto?« »Ne znam. Želim snimiti ovu stvar iz različitih kutova.« Glavom pokaže na skulpturu. »Da vidim što ću dobiti.«

»Nisi baš uvjeren u ono što ti je rekao stručnjak?« »Možda je u pravu. Možda ubojica jest toliko lud pa je umislio da je Bog. Napokon, život Dereka Nicholsona okončan je njegovom odlukom, ne Božjom.

A to je nevjerojatna moć. No ja još uvijek mislim da smo nešto previdjeli. Problem je u tome što mi ova skulptura, što je više gledam, ima sve manje smisla. Možda će kamera pomoći.« »Vrijedi pokušati«, reče Garcia i približi se panou. »U redu, počnimo odavde«, pokaže Hunter mjesto točno ispred skulpture. »Snimimo tri slike – jednu iz ptičje perspektive, jednu iz normalne vizure i jednu iz žablje perspektive. Zatim ćemo napraviti jedan korak ulijevo i učiniti isto to.

Obiđimo je jednom.« »O.K.« Garcia stane okidati snimke, svake dvije sekunde u prostoriji zabljesne fleš.

Alice se za svojim stolom naglo trgne.

Hunter to primijeti. »Dobro si?« Ona ne odgovori. »Alice, jesi li dobro?«, ponovi Hunter. »Da, dobro sam. Malo mi smeta bljeskanje fleša.« Hunter vidi da je ne smeta malo, nego veoma. Izgleda potreseno, ali odluči da ništa neće pitati.

Garcia snimi sedamnaestak slika, kad Hunter ugleda nešto od čega mu zastane dah i sav se naježi. »Stani«, vikne i podigne ruku.

Alice podigne pogled s laptopa.

Garcia prestane snimati. »Ne miči se«, reče Hunter. »Snimi još jednu sliku točno iz te pozicije. Nemoj se pomaknuti ni centimetar.« »Što...? Zašto...?« »Samo tako napravi, Carlose. Vjeruj mi.« »U redu.« Garcia snimi još jednu sliku.

Hunteru ubrza srce kad adrenalin navre u njegove žile. »Nije moguće«, šapne.

Alice ustane i priđe im. »Još jednu, Carlose.« Garcia okrene kameru prema skulpturi i okine još jednom. »Isuse!« »Što se događa, Roberte?«

Hunter zastane i pogleda partnera. »Mislim da sam upravo otkrio što nam ubojica želi poručiti ovom skulpturom.«

23.

Andrew Nashorn skupi svu snagu i prisili se otvoriti kapke koji se veoma polako pomaknu. Iako u prostoriji gore samo svijeće, svjetlo mu poput eksplozije granate sprži oči. Nijedan oblik nema smisla: sve je samo jedna golema mrlja.

Usta su mu suha poput pustinje. Zakašlje se. Bol ga prostrijeli u vilici i sune u glavu, ima osjećaj kao da mu netko škripom steže mozak, osjeća silan pritisak, čini mu se da će eksplodirati. Toliko je dehidriran da su mu usne ispucane, slinovnice jedva proizvode slinu. Pokušava ih prisiliti na izlučivanje, stišće žlijezde ispod jezika tako da svom snagom gura vrh jezika o nepce, baš onako kako je radio dok je bio klinac. Zapamtio je kako se to radi i zato biva nagrađen s nekoliko sluzavih kapi. Kad dospiju u njegovo grlo, ima osjećaj kao da guta zalogaj slomljenog stakla. Opet se zakašlje, ovaj put očajničkim suhim kašljem, bol u grlu i vilici širi se poput vatrene kugle, ispuni mu cijelu lubanju. Kapci mu zatrepere i pomisli da će se onesvijestiti, ali nešto duboko u njemu govori mu da nikad više neće otvoriti oči ako ih sada zatvori.

Svom snagom bori se protiv boli pa se ipak nekako uspije othrvati nesvjestici.

O, Bože, kako mu treba voda. Još se nikad nije osjećao toliko malaksalo, toliko iscijeđeno od života.

Nema pojma koliko je dugo pri svijesti, no konačno počinje razaznavati stvari. Vidi obris malog stola od ultrapasa, dvije stolice i malu klupu u obliku slova L, ugrađenu u kut zida. Dva stara i spljoštena jastučića služe kao nasloni za leđa. »Aah...?« Jedino to uspije izustiti kroz slomljenu vilicu. Pozna to mjesto, jako dobro ga pozna. On je na svojoj jedrilici.

Pokuša se pomaknuti, no ništa se ne dogodi. Ruke ga ne slušaju, kao ni noge.

Zapravo, nijedan dio njegova tijela ne reagira. Uopće ne osjeća svoje tijelo.

U utrobi mu se počne nakupljati očajnička panika. Prisili se usredotočiti, traži bilo kakav osjet, bilo gdje – u prstima, šakama, rukama, nožnim prstima, stopalima, nogama, trupu.

Ama baš ništa.

Osjeća jedino mučnu glavobolju, čini mu se da mu izjeda mozak, djelić po djelić.

Osjeća se poraženo, glava mu klone. Tek tada vidi da je gol i da sjedi na drvenoj stolici. Ruke mu slobodno vise sa strane. Nisu zavezane. Čini se da nisu

ni noge, ali ih ne može vidjeti jer su mu koljena savijena pa pred njima ne vidi donji dio nogu pod sjedalom stolice. Na svoj užas opazi kako ispod stolice istječe lokva krvi. Čini se da su mu noge u toj krvi. Pokuša nagnuti gornji dio tijela kako bi ih pogledao, no taj trud je uzaludan. Ne pomakne se ni centimetar. Nijedan dio tijela ne reagira na zapovijedi njegova mozga.

Krajičkom oka opazi kretanje, pa zadrži dah.

Iz mraka stupi osoba, obiđe oko stolice i zaustavi se točno ispred njega.

Pogledom joj potraži lice. Na trenutak upitno suzi oči. Treba mu samo trenutak da je prepozna. Mehaničar koji je došao pogledati njegov pokvareni motor. »Sigurno je jako čudno ne osjećati svoje tijelo«, reče mehaničar gledajući ga ravno u oči.

Nashorn zadahće i nesvjesno ispusti užasnuti slabašni jecaj koji se formirao u njegovu grlu.

Mehaničar se smiješi. »Uhhh, aghhh.« Nashorn pokušava govoriti, ali u ne može pomicati vilicu, ne može artikulirati riječi, ispušta samo nerazumljive zvukove. »Oprosti zbog vilice. Nisam je htio slomiti. Trebao sam te maznuti po zatiljku, ali si se u posljednji trenutak okrenuo. Doduše, ja sam na gubitku jer sada ne možeš govoriti, a ja bih stvarno htio da govoriš.« Ako strah ima miris, onda je Nashorn natopljen njime. »Da to pokažem nešto. Htio bih vidjeti kako ti se čini, u redu?« Nashorn pokuša gutnuti. Toliko je prestrašen da uopće ne osjeti bol.

Mehaničar pokaže prljavu krpu koja prekriva nešto na malom šanku, lijevo od Nashornova vidnog polja.

Usmjeri na to pažnju. »Jesi li spreman?«, upita mehaničar pa pričeka par sekundi da poveća napetost. »Naravno da nisi. Nitko nikad nije spreman za ovo.« Mehaničar brzim pokretom skine krpu i ona padne na pod.

Nashorn zadahće, od užasa razrogači oči.

Na šanku su dvije ljudske noge, potpuno prekrivene krvlju.

Mehaničar zastane, uživa u ovom trenutku. »Prepoznaješ li ih?« Strah i suze ispune Nashornove oči. »Onda ću ti malo pomoći.« Mehaničar iza šanka izvuče ogledalo veličine sedamdeset pet puta pedeset centimetara, uspravi ga i malo nakrivi, tek toliko da Nashorn u njemu može vidjeti svoje noge.

I tada Nashorn napokon shvati zašto ima toliko krvi ispod njegove stolice.

24.

Alice škilji u reprodukciju skulpture. Na licu joj izraz mješavine zbunjenosti i iznenađenja. Nema pojma što to Hunter vidi.

Garcia se još uvijek ne miče s mjesta. Upitno pogledava reprodukciju pa Huntera, zatim zaslon sa stražnje strane digitalne kamere. Pregleda posljednje tri fotografije koje je snimio, svaku pažljivo zagleda. Njemu ništa ne izgleda drukčije. »O.K., sad sam i službeno zbunjen«, reče. »Roberte, što vidiš?« Pogleda Alice i na njezinu licu također vidi iznenađenje. »Što ti vidiš, a mi ne?« »Moraš to sam vidjeti. Pokazat ću ti.« Hunter priđe stolu i donese standardnu policijsku baterijsku svjetiljku Maglite, zatim stane tik do Garcie. Upali svjetiljku, stavi je u visinu struka i osvijetli skulpturu.

Garcia i Alice pogledaju. Sad su još više zbunjeni. »Dobro, i...?«, upita Alice. »Ne gledajte skulpturu«, reče Hunter. »Gledajte zid iza nje. Njezinu sjenu.« Garcia i Alice istovremeno pogledaju zid.

Iznenađenje zamijeni zbunjenost.

Alice zine od čuda. »Nemoj me zajebavati«, reče Garcia.

Sjena koju skulptura baca pod određenim kutom svjetla sastoji se od dva jasna oblika. Dvije jasne sjene kao u kazalištu sjena. »Pas i ptica?«, kaže Alice i korakne bliže. Okrene se i opet pogleda reprodukciju. »Koji je to vrag?« S mjesta na kojem stoji, povezani dijelovi tijela nimalo ne sliče psu i ptici. Nije ni čudo da to dosad nitko nije vidio.

Hunter stavi svjetiljku na policu iza sebe, tako da njezina zraka pod istim kutom i na istoj visini osvjetljava skulpturu. Sjene se malo pomaknu, ali još su uvijek tamo. Približi se zidu da bolje pogleda. »Znači, ubojica je raskomadao žrtvu samo zato da napravi kazalište sjena?«, upita Garcia. »Sada mi sve izgleda još besmislenije.« »On komunicira, Carlose«, odvrati Hunter. »Ove sjene moraju imati neko skriveno značenje.« »Misliš reći... zagonetka u zagonetki? Najprije skulptura, a sada sjene. Tko zna što dalje slijedi? Dao nam je nekakvu slagalicu?«

Hunter kimne. »I želi da je sastavimo.« Još se jedan dugi trenutak zagleda u sjene. Zatim se okrene i pogleda reprodukciju skulpture pa priđe panou s fotografijama i skine dvije fotografije originalne skulpture s poprišta zločina.

Proučava ih dugo vremena, potom se opet okrene k zidu. »Što misliš, koja je ovo ptica?«, upita. »Što...? Ne znam. Možda grlica«, odgovori Alice.

Hunter odmahne glavom. »Grlica nema takav kljun. Ovaj je dulji i zaobljeniji. Ovo je neka veća ptica.« »Ti misliš da je ovo namjerno tako napravljeno?« Hunter opet pogleda skulpturu. »Ubojica se jako namučio da bi sve ovo spojio. Vidiš način na koji je odrezao prst baš na zglobu?« Pokaže reprodukciji, zatim fotografiju. »A zatim ga je savio na točno određeni način da bi izgledao kao kljun. To nije slučajno.« »Najlakše je napraviti sjenu grlice«, doda Garcia. »Nju vjerojatno svi najprije nauče. Čak i ja znam kako se radi.« Spoji palčeve, raširi ostale prste i pomiče ih kao da lepeće krilima. »Vidiš? Robert ima pravo. Ovo nije grlica.« Alice zastane i još se neko vrijeme zagleda u sjenu. »Dobro, ako imaš pravo u vezi kljuna, onda ovo nije ni sokol ni jastreb. Njima su vrhovi kljunova savijeni prema dolje, poput kuke.« »Tako je«, složi se Hunter. »Mogla bi biti vrana«, reče Garcia. »To sam i ja mislio«, reče Hunter. »Vrana, gavran ili možda čavka.« »I misliš da ta vrsta ptice ima neko značenje?«, upita Alice. »Da.« »Onda možda ni taj pas nije samo pas«, ustraje Alice. »Izgleda kao da zavija na nešto. Možda na mjesec?« Sjena psa ima lagano podignutu glavu i napola otvorena usta. »Tako je. Može biti pas, vuk, šakal, kojot... još ne znamo. No ta dva lika su s razlogom tamo i moramo otkriti što točno predstavljaju kako bismo shvatili njihovo značenje. Da shvatimo što nam ubojica pokušava reći.« Svi se opet zagledaju u zid i sjene. »Provjerio si stražnje dvorište Dereka Nicholsona, je li tako?«, upita Hunter Garciu. »Znaš da jesam.« »Jesi li tamo vidio pseću kućicu?« Garcia se na trenutak zagleda u daljinu štipkajući donju usnu. »Nisam.« »Ni ja«, reče Hunter i pogleda na svoj sat. Priđe svome stolu i počne prekapati po papirima i notesima na njemu. Za minutu nađe ono što je tražio.

Izvadi mobitel i nazove broj zapisan na komadu papira koji drži u rukama.

»Halo«, javi se umorni ženski glas. »Gospođice Nicholson, ovdje detektiv Robert Hunter. Oprostite što vas uznemiravam, ali bit ću veoma kratak. Moram vam postaviti par brzinskih pitanja u vezi vašega oca.« »Da, dobro«, odvrati Olivia. Sada zvuči budnije. »Je li vaš otac imao psa?« »Molim...?« »Je li vaš otac imao psa, kućnog ljubimca?« Na dvije sekunde zavlada tišina, dok Olivia ne registrira pitanje. »Ovaj, ne... nije.« »Je li ga ikada imao? Možda dok ste bili dijete ili nakon smrti vaše majke?« »Ne. Nikad nismo imali psa. Mama je više voljela mačke nego pse.« »A pticu?« Hunter gotovo može vidjeti kako se Olivia mršti. »Pticu...?« »Da, bilo kakvu vrstu?« »Ne, nikad nismo imali ni pticu. Zapravo nikad nismo imali nikakvog kućnog ljubimca u kući. Zašto pitate?« Vrhom prsta Hunter protrlja čelo između obrva. »Samo provjeravam neke stvari, gospođice Nicholson.« »Ako će vam to pomoći, moj je otac u uredu imao akvarij s nekoliko riba.« »Riba?« »Aha. Znao je govoriti da ga psihički smiruje dok ih promatra kako plivaju.

Smirivale su ga prije, za vrijeme i nakon nekog velikog suđenja.« Hunter se morao zadovoljiti tom izjavom. »U redu, puno vam hvala na pomoći, gospođice Nicholson. Možda ću vas uskoro opet nazvati, ako vam to ne smeta.« »U redu.« Hunter prekine vezu. »Ništa?«, upita Garcia. »Ni psa, ni pticu, nikakve kućne ljubimce, samo ribe u akvariju u njegovu uredu. Veza je negdje drugdje.« U tom trenutku načelnica Blake otvori vrata njihova ureda. Nije kucala.

Nikad nije. U takvoj je žurbi da niti ne primijeti sjene na zidu. »Nećete vjerovati, ali opet je to učinio.« Svi se namršte.

Načelnica pokaže glavom na reprodukciju. »Imamo još jednu takvu.«

25.

Marina Del Rey nalazi se veoma blizu Venice Beacha, u blizini ušća Ballona Creeka. Jedna je od najvećih umjetnih luka za male brodice u Sjedinjenim Državama i sastoji se od devetnaest marina. U njoj se može usidriti 5 300 brodica. Čak i u ovo doba noći, sa sirenama i rotacionim policijskim svjetlima, treba im četrdeset pet minuta da iz upravne policijske zgrade dođu do luke. Vozi Garcia.

Skrenu ulijevo na Tahiti Way i na četvrtom skretanju udesno stignu do parkirališta iza kina New World, gdje nekoliko policijskih vozila blokira pješački prilaz doku A-100 u Marina Harboru. Oko policijske trake već je okupljeno veliko mnoštvo. Čini se kao da su reportažni kombiji, novinari i fotografi posvuda. Da bi prišao bliže, Garcia mora usporiti i voziti slalom oko automobila te zatrubiti nekolicini pješaka. Čim stanu uz policijsku traku, priđe im pozornik. »Vi ste iz Odjela za ubojstva?« Pozornik je u kasnim četrdesetima, visine oko metar sedamdeset, obrijane glave i debelih brkova. Govori promuklim glasom, kao da je upravo prebolio prehladu.

Hunter i Garcia kimnu i pokažu mu svoje značke. On ih pogleda i okrene lice prema prilaznom putu. »Slijedite me. Jedrilica je skroz na kraju s lijeve strane.« Krene prema njoj.

Hunter i Garcia za njim.

Na dugom prilaznom putu ima tek nekoliko rasvjetnih stupova na velikoj međusobnoj udaljenosti, tako da je prilazni put jako slabo osvijetljen. »Ja sam pozornik Rogers iz postaje West. Partner i ja smo prvi stigli na poprište«, nastavi pozornik. »Odazvali smo se na poziv 911. Navodno je netko do daske otvorio radio iz kojeg trešti heavy-metal. Neka žena iz susjedne brodice odlučila je zakucati na vrata i zamoliti da stišaju glazbu. Pokucala je ali se nitko nije odazvao, pa se popela na palubu. Svjetla nisu bila upaljena, ali je u kabini gorjelo par svijeća. Kao kad želite napraviti romantičnu atmosferu, znate na što mislim?« Rogers odmahne glavom. »Sirota žena, stupila je u najgoru noćnu moru u svom životu.« Ušuti i pogladi brkove. »Zašto bi netko drugom ljudskom biću učinio nešto takvo? Ovo je nešto najbolesnije što sam vidio u životu, a vjerujte mi, već sam vidio svakakva odvratna sranja.« »Žena...?«, upita Hunter. »Molim?« »Rekli ste da je žena stupila u najgoru noćnu moru u svom životu.«

»O, da. Zove se Leanne Ashman, ima dvadeset pet godina. Njezin dečko ima onu jahtu tamo.« Pokaže veliku bijelo-plavu jahtu. Na pramcu piše njezino ime: Sonhador. Usidrena je dva sidrišta dalje od posljednje brodice. »Dečko nije u blizini?«, upita Hunter. »Sada jest. S njom je, na svojoj jahti. Ne brinite, s njima je policajac.« »Jeste li razgovarali s njom?« »Jesam, ali sam dobio samo sažetak onoga što se dogodilo. Bolje je da takvu stvar prepustim vama detektivima.« »Bila je sama na jahti njezina dečka?«, upita Garcia. »Aha. Pripremala je romantičnu večeru – svijeće, šampanjac, tiha glazba, znate na što mislim? Trebao je doći kasnije večeras.« Stignu do posljednje brodice. Policijska traka priječi ulaz s doka na dasku koja vodi na palubu. Tu se motaju tri policajca. Hunter im na licima vidi čisti bijes. »Tko je isključio glazbu?«, upita Hunter. »Što?« »Rekli ste da je glasno treštala glazba. Sad se ništa ne čuje. Tko ju je isključio?« »Ja«, odgovori Rogers. »Daljinski upravljač glazbene linije bio je na stolici uz vrata kabine. I ne brinite, nisam ga dirao rukama. Svjetiljkom sam pritisnuo dugme.« »Izvrsno.« »Usput, svirala je pjesma koja se stalno ponavljala – broj tri na CD-u.

Primijetio sam to prije nego što sam je isključio.« »Stalno se ponavljala ista pjesma?« »Tako je. Uvijek iznova.« »Sigurni ste da je to bila samo jedna pjesma, ne cijeli CD?« »Rekao sam vam. Pjesma broj tri.« Rogers opet odmahne glavom. »Mrzim rock. To je vražja glazba, ako mene pitate.« Garcia pogleda Huntera i neprimjetno slegne ramenima. Zna koliko njegov partner obožava rock.

Rogers popravi kapu. »Onda, koga još mogu pustiti ovamo?« Hunter i Garcia se namršte. »Forenzičare, naravno, i koga još? Neke druge detektive?« Hunter polako odmahne glavom. »Ne razumijem vas.« »Pa, ovo će mjesto uskoro biti prepuno bijesnih murjaka.« Lica detektiva još su uvijek veoma zbunjena.

»Žrtva«, objasni Rogers. »Zvao se Andrew Nashorn. Bio je jedan od nas.

Murjak iz LAPD-a.«

26.

Hunter i Garcia navuku nove rukavice od lateksa i plastične navlake za cipele. Obojica izvade baterijske svjetiljke i prijeđu dasku koja vodi na jedrilicu.

Stigavši na palubu, Hunter stane i pogleda naokolo. Ne vidi nikakve otiske cipela, nikakvih kapljica ni mlazova krvi, nikakvih tragova borbe.

Garcia odmah nazove Operativni ured i zatraži da mu na mobitel pošalju osnovne podatke o Andrewu Nashornu. Detaljniji dosje može pričekati.

S desnog boka jedrilice na kojem stoji, Hunter vidi kako na parkiralište stiže još policijskih vozila s upaljenim rotacionim svjetlima. Rogers je imao pravo, američke policajce ništa ne može toliko uznemiriti kao ubojica murjaka.

Policijske postaje u L.A.-u veoma se razlikuju, katkada među njima ima i rivalstva. Neki odjeli uopće ne mare za druge, neki njihovi detektivi i policajci nikad ne dolaze u doticaj jedni s drugima. No svi murjaci, svi odjeli i sve postaje zbiju se poput najbližih članova obitelji kad god je ubijen netko sa značkom. Bijes se širi svakom policijskom postajom u Los Angelesu kao što se tračevi o slavnim osobama šire u Hollywoodu. »Ako je ovo stvarno isti ubojica, Roberte«, reče Garcia zaklopivši mobitel, »govna će se gomilati brzinom mlažnjaka. Najprije tužitelj iz Okružnog ureda, a sada murjak? Tko god ubojica bio, stvarno ima muda.« Garcia je u pravu. Hunter je svjestan koliki će se pritisak vršiti na njih i njihovu istragu – stostruko će se povećati da se što prije dobiju odgovori. Okrene se prema kabini i začuje korake na doku. »Došla sam što sam prije mogla«, reče liječnica Hove pokazujući svoju iskaznicu trojici pozornika koji stoje kraj daske za ukrcaj na palubu. I ona prije dolaska na palubu navuče rukavice od lateksa i navlake za cipele. »Što tu imamo?

Stvarno sliči djelu istoga počinitelja?« Zaliže svoju kestenjastu kosu, zaveže je u konjski rep i ugura ispod kirurške kape koju izvadi iz torbe.

Na poprištu zločina prioritet uvijek ima forenzička pretraga, ali liječnica zna da Hunter, kad god je moguće, želi steći dojam dok se truplo još uvijek nalazi na licu mjesta, prije nego što se bilo što pomakne. »Još nismo sišli dolje u kabinu«, reče Hunter. »Ovdje smo kraće od dvije minute.« I liječnica, jednako kao i Hunter, zastane i ogleda se naokolo po palubi. Ima vlastitu Magliteicu. »Dobro, idemo to pogledati.« U malu kabinu vodi pet uskih drvenih stuba. Vrata su otvorena, svjetlo koje dopire iznutra potječe od šest upaljenih svijeća. Dogorjele su gotovo do kraja.

Nitko ne uđe unutra. Svi troje zastanu na posljednjim dvama stubama koje vode u kabinu.

Nekoliko trenutaka nitko ne izusti ni riječ. Promatraju užasan prizor ispred sebe. Kao i na prvom poprištu zločina, ne znaju otkud bi mogli započeti. Sve je prepuno krvi. Veći dio poda prekrivaju velike lokve, debeli mlazovi još uvijek cure po zidovima i oskudnom namještaju, no ovaj put ima nekoliko otisaka na podu koji sliče otiscima cipela. Čini se da neugodan smrad istovremeno dopre do svih, jer simultano svi prinesu ruke licima i pokriju nosove. »Dragi Isuse«, šapne Garcia. Netremice se zagleda u drugi kraj kabine. »Ovaj put mu je odrezao i glavu.«

27.

Svi prate Garciin pogled.

Tik uz malu kuhinju, na drvenoj stolici sjedi nago muško tijelo. Nema glave ni ruku, potpuno je prekriveno krvlju. Koljena su mu lagano savijena, tako da su mu potkoljenice ispod sjedala stolice. Stopala su mu odrezana na gležnjevima.

Hunter prvi opazi glavu. Nalazi se na niskom stoliću za kavu, tik iza vaze s posađenom biljkom. Nashornova usta su širom otvorena, kao da iz njih još nije izašao njegov posljednji užasnuti krik. Oči prekrivene mliječnom mrenom upale su još dublje u svoje duplje, što ukazuje na to da je mrtav više od sat vremena. No u njima se još uvijek vidi njegov pogled. Izgubljen pogled pun nevjerice i užasa.

Pogled osobe koja zna da će umrijeti groznom smrću. Hunter slijedi njegov pogled. Uperen je u ono čega se užasavaju. U novu skulpturu sastavljenu od žrtvinih dijelova tijela. Nalazi se na visokom šanku za doručkovanje.

Garcii i liječnici treba nekoliko trenutaka da je uoče. »Oh, sranje!«, šapne Garcia i uperi u nju svjetiljku. »Pretpostavljam da je ovo potvrdan odgovor na moje prijašnje pitanje – da, to je isti počinitelj«, reče liječnica.

Hunter usmjeri svoju svjetiljku na pod, pa jedan po jedan uđu u kabinu pazeći da zaobiđu lokve krvi. Hunter u zraku namiriše čudan, jedak miris. Uvjeren je da ga je već prije osjetio, ali uz svu onu mješavinu mirisa u kabini, ne može ga točno identificirati. »Smijemo li upaliti svjetlo, doktorice?«, upita Garcia. »Može«, kimne mu.

Garcia upali svjetlo. Žarulja na stropu dvaput zatreperi, zatim se sasvim upali. Tek je nešto malo snažnija od svjetlosti svijeća.

Liječnica čučne uz vrata i najprije promotri prvu veliku lokvu krvi. Umoči u nju vrh kažiprsta, zatim ga protrlja o palac kako bi provjerila gustoću. Njezin snažan, metalni zadah žeže je u nosu, no ona se uopće ne trgne. Uspravi se, zaobiđe lokvu i priđe stolici s truplom bez glave i udova.

Hunter krene prema stoliću za kavu i glavi. Mlazovi poprskane krvi prekrivaju lice poput ratničkih boja, na njemu je ostao uklesan neizmjeran strah.

Sagne se i pogleda u usta. Za razliku od prve žrtve, Nashornu nije odrezan jezik.

Savijen je unatrag, gotovo dodiruje krajnike, ali tu je. Lijeva strana lica je strašno

ozlijeđena. Otvoreni prijelom vilice, kroz kožu viri komadić kosti veličine pet milimetara, sav je prekriven krvlju. »Još nije započela mrtvačka ukočenost«, izjavi liječnica. »Rekla bih da je mrtav manje od tri sata.« »Zato što je ubojica htio da brzo nađemo žrtvu«, reče Hunter.

Liječnica ga znatiželjno pogleda. »Pozornik koji je prvi stigao ovamo rekao je da je stereo-linija bila uključena i da je treštala rock-glazba.« »Ubojica ju je uključio?« »Tko drugi?«, odvrati Garcia. »Htio je privući pažnju na jedrilicu. Znao je da će se ubrzo netko žaliti, doći na vrata i slično.« »Točno.« Hunter se natraške vrati do ulaza u kabinu. Baš kako je pozornik Rogers rekao, na stolici uz vrata nalazi se mali crni daljinski upravljač. »Rekao je da se stalno ponavljala pjesma broj tri.« »Samo ta?« Liječnica pogleda naokolo i ugleda stereo-uređaj na malom šanku. »Tako je rekao.« »Da je čujemo«, reče liječnica.

Hunter odabere treću pjesmu i pritisne play.

Odjekne veoma glasna glazba. Najprije bas-gitara, zatim bubnjevi, nakon kojih brzo slijede klavijature. Nakon nekoliko taktova začuju se vokali i električne gitare. »Prokletstvo, ovo je previše glasno«, reče Garcia i prekrije uši.

Liječnica se trgne.

Hunter utiša, ali pusti da i dalje svira. »Znam tu pjesmu«, reče liječnica. Namršti se dok se pokušava sjetiti.

Hunter kimne. »Ovo je rock-sastav Faith No More. Čini se da naš ubojica ima smisla za humor.« »Zašto?«, upita Garcia. »Ovo je jedna od njihovih najpoznatijih pjesama«, objasni Hunter. »Dosta je stara – mislim da je nastala krajem 1980-tih. Zove se ‘Falling to Pieces’. A u refrenu se govori o tome kako se netko raspao i moli da ga ponovno sastave.

Metaforički, naravno.« Garcia i liječnica se pogledaju. »Evo ga«, reče Hunter. »Možete i sami poslušati.« Garcia i liječnica se instinktivno okrenu prema stereo-uređaju i poslušaju. Čim refren završi, Hunter zaustavi pjesmu.

Na trenutak zavlada tišina.

»Otkud sve to znaš?«, upita ga liječnica. »I, molim te, samo mi nemoj reći da puno čitaš.« Hunter slegne ramenima. »Volim rock. Obožavao sam ovaj album.« »Taj tip mora da je skroz pošandrcao«, reče Garcia i korakne unatrag. »Koliko netko mora biti bolestan da napravi nešto poput ovoga...«, podigne ruke i pogleda naokolo, »...i još se sa svim tim šali?« Ni Hunter ni liječnica ne izuste ni riječ.

28.

Dugu tišinu prekinu koraci i glasovi izvana. Hunter, Garcia i liječnica Hove okrenu se prema ulazu u kabinu. Trenutak kasnije, na vratima se pojave dva forenzička tehničara odjevena u bijele kombinezone s kapuljačama, noseći u rukama metalne kovčege. »Glen, daj nam još malo vremena«, reče liječnica i podigne desnu ruku prije nego što tehničari uđu u kabinu.

Glen Egan i Shawna Ross ostanu stajati na stubama. »Htjeli bismo najprije provjeriti neke stvari«, nastavi liječnica. »Ako želite, možete započeti gore na palubi.« »Nema problema, doktorice.« Okrenu se i vrate na palubu. »Pošandrcao ili ne«, nastavi liječnica, »ovaj ubojica točno zna što radi.« Opet obrati pažnju na osakaćeno tijelo na stolici. »Ovaj put je za zaustavljanje krvarenja na obim brahijalnim arterijama koristio iglu i konac, a čini mi se da je napravio jako dobar posao.« Pogleda ispod stolice. Obje Nashornove noge zamotane su na gležnjevima, tamo gdje mu je odrezao stopala. »I tko zna iz kojeg razloga, povezao je mjesto reza na nogama.« Hunter priđe bliže da bolje pogleda. »Čudno«, prokomentira i iznenada opet osjeti onaj čudni, jetki miris. »Da, jako čudno«, složi se liječnica.

Garcia izvadi CD iz stereo-linije i spremi ga u plastičnu vrećicu za dokaze.

Omot CD-a ugleda na polici među drugim CD-ima. Brzo ih pregleda. Većinom rock-sastavi iz osamdesetih i devedesetih.

Hunter napokon priđe novoj skulpturi. Ova izgleda još više zastrašujuće i jezivije od prve.

Ovdje su ruke odsječene tik ispod ramena i još na laktima, tako da su dobivena četiri dijela. Obje podlaktice spojene su žicom na zapešćima i postavljene u uspravan položaj. Šake su nekako nespretno otvorene, s dlanovima okrenutim prema gore, izgledaju kao da su spremne uhvatiti dobačenu lopticu.

Palčevi su izobličeni, očito su slomljeni. Nema nijednog drugog prsta na šakama.

Odrezani su na zglobovima i dva po dva čvrsto spojeni žicom i jakim ljepilom u četiri zasebna dijela. No ubojica se potrudio da sva četiri izgledaju gotovo identično – izrezbario ih je u čudne oblike: zaobljene i deblje na vrhovima, zakrivljene na sredini i stanjene na dnu. Zatim ih je stavio na šank za

doručkovanje, tridesetak centimetara dalje od šaka. Dva dijela stoje uspravno, ostala dva su postavljena vodoravno, jedan na drugi. »Onda, što misliš, o čemu se ovaj put radi?«, upita Garcia Huntera i priđe bliže. »Krokodilu?« Liječnica iznenađeno podigne obrve. »Ovaj put...? Skužili ste što znači prva skulptura?« »Još nismo skužili njezino značenje«, odvrati Hunter. »Ali znamo što joj je svrha«, doda Garcia. »Svrha...?« Garcia brzo pogleda Huntera, zatim napravi grimasu. »Skulptura tvori kazalište sjena na zidu.« »Molim?« Garcia kimne. »Da, dobro ste čuli, doktorice«, potvrdi. »Kazalište sjena.

Jako dobro napravljeno. Skulptura s prvog poprišta zločina baca na zid sjenu ptice i psa.« Zastane. »Ili nečega sličnog.« Liječnica izgleda kao da očekuje da jedan od njih prasne u smijeh.

Nijedan to ne učini. »Otkrili smo ih sasvim slučajno«, reče Hunter. »Par minuta prije nego što smo primili poziv iz marine. Još nismo imali priliku proanalizirati.« Ukratko upozna liječnicu s onime što se dogodilo u uredu. »I izgledaju kao pas i ptica?« »Točno.« Njezine zelene oči skrenu pogled sa skulpture na šank. »I sigurni ste da te sjene nisu slučajno ispale?« Oba detektiva odmahnu glavom. »Sjene su previše precizne da bi pukim slučajem tako izgledale«, reče Hunter. »Znači, sada morate skužiti što znače taj pas i ptica?« »Tako je«, odvrati Garcia. »Ubojica se s nama igra igre pogađanja, doktorice. Daje nam zagonetku u zagonetki. Nešto što možda ne znači apsolutno ništa. Možda nam se upravo sada smije. Tjera nas da se vrtimo u krugu dok pokušavamo skužiti što znače Scooby-Doo i Tweety. 2 A on u međuvremenu nastavlja svoj ubilački pohod i komada ljudska tijela.« »Čekaj.« Liječnica podigne ruku. »Sjene izgledaju kao likovi iz crtanih filmova?« »Ne, ne izgledaju«, pojasni Garcia. »Ispričavam se na svom usranom smislu za humor.« 2

Pas i ptica iz crtanih filmova

Liječnica pogleda Huntera i rukom pokaže na skulpturu. »Ako ste u pravu, ona bi i ova stvar trebala prikazivati neke likove.« »Vjerojatno.« Da se u kabini nalazila kakva sprava koja mjeri napetost, probila bi vrh. »Dobro, onda idemo odmah provjeriti«, reče liječnica. Toliko je znatiželjna, da se to gotovo može opipati. Uključi svoju svjetiljku, zatim priđe prekidaču i ugasi svjetlo u kabini.

I Hunter i Garcia upale svoje svjetiljke. Narednih nekoliko minuta provedu obilazeći ogavnu skulpturu, osvjetljavajući je sa svih strana i provjeravajući kakve sjene baca na zid.

Ne dobiju ništa – nikakvih životinja, nikakvih predmeta, nikakvih riječi.

Tada Hunter pogleda Nashornovu glavu na stoliću. Pažnju mu privuče način na koji je postavljena. Gleda pravo u skulpturu, ali iz niskog kuta, u dijagonali. »Čekajte da nešto probam.« Opet upali svjetiljku i premjesti se, pa uperi svjetlo u skulpturu pod istim kutom pod kojim je okrenuta Nashornova glava. »Možda nam je ubojica pokazao kako trebamo gledati.« »Postavljanjem žrtvine glave?«, upita liječnica. Izgleda sumnjičavo. »Tko zna? S ovim čudovištem moramo biti spremni na sve.« Svi stanu i zagledaju se u čudnu sjenu koju sada skulptura baca na zid.

Liječnici se naježi cijelo tijelo kao da ju je protresla struja. »Ne mogu vjerovati.«

29.

Iza kina New World u Marina Harboru parkirano je najmanje dvanaest policijskih vozila. Skupina znatiželjnika koja se sada okupila znatno je veća, u posljednjih sat vremena udvostručio se broj reportažnih kombija i novinara. »Oprostite«, reče mlada žena srednjih dvadesetih godina mehaničaru koji stoji na začelju gomile i dokono promatra policijski i medijski cirkus. »Znate li što se dogodilo?« Ima naglasak sa Srednjeg Zapada. Možda iz Missouria ili Wisconsina. »Ukradena je brodica?« Mehaničar se nasmije ženinoj naivnosti i okrene se prema njoj. »Mislim da zbog ukradene brodice ne bi ovamo došlo ovoliko murjaka i reportažnih kombija. Čak ni u Los Angelesu.« Žena malo razrogači oči. »Netko je ubijen?« Glas joj se povisi od uzbuđenja.

Mehaničar je kratko vrijeme drži u napetosti, zatim kimne. »Da. U posljednjoj jedrilici na desnoj strani doka.« Žena se popne na prste kako bi mogla vidjeti jedrilicu. Ne vidi ništa osim stražnjih dijelova glava ostalih znatiželjnika. »Jesu li već odvezli tijelo?«, upita.

Pomiče se na sve strane, još uvijek pokušavajući nešto vidjeti. »Mislim da nisu.« »Dugo ste ovdje?« Mehaničar kimne. »Moglo bi se reći.« »Ajoj, baš me zanima što se dogodilo.« Mehaničar je jednom negdje pročitao da je većina ljudi opčinjena smrću. Što je jezivija i stravičnija, to više žele znati i vidjeti. Neki znanstvenici to pripisuju iskonskom nasilnom instinktu koji je u nekih ljudi potpuno zatomljen, ali u većine veoma aktivan. Neki psiholozi vjeruju kako je sve to povezano s ljudskom opsesijom da se pokuša shvatiti smrt i što se događa nakon nje. »Čuo sam da mu je odrezana glava«, reče mehaničar, iskušavajući morbidnu znatiželju žene. »Nije valjda.« Žena još više živne, stalno se propinje na prste i krivi vrat poput merkata dok pokušava nešto vidjeti kroz gomilu ljudi. »Tako sam čuo«, nastavi mehaničar. »I da je cijela jedrilica prekrivena krvlju. Prilično nastrano, očito.« »Majko Božja«, reče žena i rukom prekrije usta. »Da, dobrodošli u L.A.«

Nekoliko trenutaka žena izgleda zgroženo, sve dok ispred njih ne ugleda pozornika. Tada se oduševljeno opet popne na vrhove prstiju, poput klinke kojoj je upravo rečeno da prvi put ide u Disneyworld. »O, tamo je murjak. Pitajmo ga.« »Ne, hvala. Ja sam ovdje završio s poslom. Ionako moram ići.« »Ne mogu vjerovati da vas ne zanima.« »Mislim da mi murjak ne može reći ništa što već ne znam.« Žena se namršti na njegove riječi, ali je previše uzbuđena da bi razmišljala o njima. »Pa, ja ću ga pitati. Želim znati.« Mehaničar kimne i izgubi se u mnoštvu. Žena se progura do pozornika.

Ni ona, ni pozornik ni nitko drugi u mnoštvu ne primijeti sitne kapljice krvi na rubovima mehaničarevih hlača.

30.

Bližio se 1 sat ujutro kad se Hunter napokon vratio u svoj stan. Očajnički treba tuširanje. U onoj kabini bilo je toliko krvi pa ima osjećaj kao da mu je, unatoč zaštitnom kombinezonu koji je nosio, okrvavljena koža, čak i duša.

Zatvori oči, nasloni glavu na bijele pločice i pusti da mu snažan, vrući mlaz masira napete mišiće vrata i ramena. Polako prođe rukom kroz kosu. Vrhovima prstiju napipa dubok i ružan ožiljak na zatiljku, zastane i polako opipava grubu, naboranu kožu. Podsjetnik na to koliko zločinački um može biti odlučan i smrtonosan. No njemu ne treba nikakav podsjetnik. Iako se to dogodilo prije nekoliko godina, njegovo suočenje s čudovištem koje je tisak nazivao Ubojica Krucifiks, još uvijek je jednako svježe kao i ono što se dogodilo prije nekoliko minuta. Bolni ožiljak na zatiljku zauvijek će ga podsjećati na to koliko su on i Garcia bili blizu smrti.

Problem je u tome što, bez obzira što on učinio, bez obzira koliko brzo i naporno radila policija, jednostavno nisu mogli dovoljno brzo uhvatiti ubojice. Čim bi našli i poslali u zatvor jednog poremećenog ubojicu, na ulicama bi se pojavila nova dva, tri, četiri i više. Vaga bi uvijek prevagnula na krivu stranu.

Ironično je što Grad Anđela privlači više zla nego bilo koji drugi grad u SAD-u.

Nema pojma koliko je vremena stajao pod tušem, ali kad se otrese uspomena i zatvori vodu, njegova tamna koža je tamnoružičaste nijanse, vrhovi prstiju izgledaju mu smežurano poput suhih šljiva.

Obriše tijelo, umota se u čisti bijeli ručnik i vrati u dnevnu sobu. Njegov ormarić s pićima je malen, ali sadrži impresivnu zbirku single-malt škotskih viskija. Treba mu nešto jako, ali umirujuće i utješno. Ne traži dugo, odmah odabere kad mu pogled zapne za 15 godina star Balvenie.

Natoči velikodušnu količinu, doda kapljicu vode i zavali se u crni dvosjed od umjetne kože. Daje sve od sebe da ne misli na slučaj, no ne može se otresti prizora onoga što je vidio u zadnjih nekoliko dana. Stalno se vrte pred njegovim očima. Tek su otkrili sjene prve skulpture, još nisu stigli ni dokučiti njihovo pravo značenje, a ubojica im je dao drugu žrtvu, drugu skulpturu i druge sjene koje, na prvi pogled, imaju još manje smisla od prvih. Nema pojma gdje bi trebao započeti.

Otpije dugi gutljaj viskija i usredotoči se na njegov snažan okus. Viši udio alkohola daje sladu jačinu, a ne utječe na njegov bogat, voćni okus.

Nekoliko minuta kasnije, nakon još jedne ispijene čaše, počne se polako opuštati. A tada zazvoni mobitel.

Instinktivno pogleda na sat. »Nije moguće.« Otvori poklopac mobitela i prisloni ga uz uho. »Detektiv Hunter.« »Roberte, ovdje Alice.« Namršti čelo. »Alice...? Što je?« »Pa, pitala sam se bi li možda htio otići na piće.« »Piće...? Samo što nisu dva sata ujutro.« »Znam.« »Onda vjerojatno znaš da smo u Los Angelesu, gdje se gotovo svaki bar zatvara u dva.« »Da, i to znam.« »Pa zar to nije mala zapreka tvojoj ideji da sada izađemo na piće?« Kratka stanka. »Možda bi me mogao pozvati u svoj stan pa ćemo tamo popiti piće.« Hunter se namršti. »Želiš doći u moj stan na piće?« »Pa, tu sam u blizini. Mogu stići za... dvije minute i brže.« Refleksno pogleda kroz prozor. Nije imao vremena provjeriti, ali je siguran da Alice Beaumont ne živi u ovom dijelu grada. Dvije minute od njegova stana u bilo kojem smjeru nema ničega ili je kvart bandi.

Hunter oklijeva. »Roberte, mislim da sam nešto otkrila«, kaže Alice. »Što si otkrila?« »Mislim da znam što znače one sjene.«

31.

Hunter navuče stare traperice i bijelu majicu, pamučno platno napne se na njegovim širokim ramenima i prione mu uz trup poput druge kože. U njegovoj dnevnoj sobi posvuda su rasute novine, časopisi i knjige. Pomisli da bi je mogao malo srediti, ali prije nego što započne, začuje kucanje na vratima. Zgrabi svoj pištolj Heckler & Koch USP .45, provjeri je li zakočen i prije nego što priđe vratima, zatakne ga između struka traperica i svojih slabina.

Začuje tri nova kucaja. »Roberte? Ja sam, Alice«, vikne ona izvana.

Hunter otključa vrata, skine sigurnosni lanac i dopola otvori vrata.

Pred vratima stoji Alice Beaumont, u ruci drži crnu kožnu aktovku. Više nema konjskog repa, raspustila je plavu kosu koja se sjaji čak i na slabom svjetlu Hunterova hodnika. Sada sasvim sigurno ne izgleda kao odvjetnica.

Konzervativni kostim zamijenila je uskim plavim trapericama, crnom pamučnom bluzom s velikim dekolteom i crnim čizmama visokim do koljena, s četvrtastim potpeticama. I sad je diskretno našminkana, ali ipak malo smjelije. Ima izazovan cvjetni parfem.

Hunter je nijemo promatra. »Mogu li ući ili ćemo razgovarati ovdje u hodniku?« »Da, oprosti.« Korakne udesno i pokaže joj da uđe. Stan je u polutami.

Upaljena je samo stolna svjetiljka na stolu.

Alice se ogleda po maloj prostoriji. Ne treba joj dugo da sve promotri. »Lijepo... udobno«, kaže. U njezinu glasu nema sarkazma. »Doduše, trebalo bi ga malo srediti.« Hunter zatvori za njom vrata i krene ispred nje. »Zar ne bi trebala spavati?« Alice se zahihoće. »Nakon svega onoga što se danas dogodilo? Nakon otkrića sjena? Nakon što ste vi momci izjurili iz ureda zbog drugog ubojstva istoga ubojice?« Odmahne glavom. »Nema šanse da mi se nakon svega toga isključi mozak.« Ne može joj spočitavati. Skrene pogled s njezina lica.

Alice čeka, no on ništa ne govori. »Vaša načelnica je imala pravo, zar ne? Opet je to učinio.« Hunter kimne. »Još jedna skulptura?«

Hunter kimne.

Alice duboko udahne. »Stvarno bi mi dobro došlo piće.« Odloži aktovku na pod. »Bojim se da nemam velik izbor. Škotski viski ili pivo. To je sve.« »Pivo će biti sasvim u redu.« Hunter uzme hladno pivo iz hladnjaka, odvrne čep i doda joj ga.

Alice načas pogleda bocu, zatim Huntera. »Mogu li dobiti čašu?« On joj pokaže ormarić iznad sudopera. »Samo izvoli.« Alice ga otvori i nađe dvije velike šalice, jednu visoku čašu Coca-Cole, četiri male čašice i šest čaša za viski. Uzme visoku čašu.

Vrate se u dnevnu sobu pa Hunter sebi natoči novu čašu viskija. »Misliš da si otkrila značenje onih sjena? Slušam.« Alice otpije malo piva. »O.K. Nakon što ste ti i Carlos otišli iz ureda, nisam mogla prestati razmišljati o skulpturi i sjenama. Ono što si rekao imalo je smisla: da ćemo shvatiti što te sjene znače ako točno utvrdimo koju vrstu ptice i psa te sjene predstavljaju.« Hunter kimne i pokaže joj da sjedne na dvosjed. Ona tako i učini i privuče aktovku.

Hunter ispod stola izvuče jednu stolicu od borovine, okrene je i zajaši kao da je na konju. »I tako, dok ste vi momci bili na terenu, ja sam se bacila na posao«, nastavi. »Na Internetu sam potražila sve vrste pasa i ‘zdepastih’ ptica srednje veličine. Kao što si ti predložio – vrane, gavrani, čavke i slično. Usporedila sam njihove slike...« Ušuti i ispravi se: »Zapravo, njihove siluete, s onime što mi imamo.« »I što si dobila?« »Cijelu hrpu stvari.« Otvori aktovku i izvadi više listova papira. »Dakle, za svaku pojedinu vrstu potražila sam njezino metaforičko značenje. Što sam više tražila, to je postajalo sve kompliciranije. Kad sam pak počela pretraživati različite kulture u različitim razdobljima, bila sam zatrpana simbolikom.« Hunter znatiželjno podigne obrve. »Naprimjer«, stavi list papira na stolić između njih, »indijanskim plemenima u Sjevernoj Americi kojoti i vukovi imaju različito značenje: mogu simbolizirati dobro ili zlo stvorenje, čak samoga vraga. Nisu slučajno demoni poput Satane, Belzebuba, Azazela i ostalih demonskih bića prikazani u psećem obliku, od crtanih filmova pa sve do ozbiljnih umjetničkih djela.« Hunter uzme papir i letimice pogleda podatke. »U egipatskoj mitologiji se Anubis, bog s glavom šakala, povezuje s mumificiranjem i zagrobnim životom.«

Hunter kimne. »U natpisima u piramidama iz Starog kraljevstva, Anubis je najvažniji bog smrti. U kasnijem razdoblju njegovu ulogu preuzeo je Oziris.« Sada Alice njega znatiželjno pogleda.

Hunter slegne ramenima. »Puno čitam.« Alice nastavi: »Više kultura u svijetu vjeruje da je gavran stvorenje koje dolazi iz tame, jednako kao i šišmiš. Zato simbolizira tajanstvenost, kaos, bijes, mržnju, agresiju i sve što se obično povezuje s mračnom stranom.« Na stolić odloži drugi list papira.

Hunter ga uzme. »Gavran i vrana najčešće simboliziraju...«, zastane poput učiteljice koja želi potaknuti što veću znatiželju učenika, »... smrt. Neke kulture običavale su svojim neprijateljima slati vranu ili gavrana kao znak da su osuđeni na smrt. Katkada cijelu pticu, katkada samo njezinu glavu.« Duboko udahne. »Neki u Južnoj i Srednjoj Americi još uvijek to rade.« Pokaže pasuse na papiru koji Hunter drži u rukama.

On ih pročita i otpije gutljaj viskija. U tišini pročita i preostali dio. »Prije nego nastavim, moram te nešto pitati«, reče Alice. »Pitaj.« »Zbog čega je ubojica uopće napravio onu skulpturu koja baca određene sjene? Mislim reći, ako pokušava komunicirati, zašto onda jednostavno nije napisao poruku na zid, onako kao što je napisao onoj sirotoj njegovateljici? Zašto se toliko trudio i toliko riskirao trošeći vrijeme na stvaranje skulpture samo zato da bi nam ostavio zagonetku?« Hunter polako okrene glavu na lijevu pa na desnu stranu. Čak i nakon tuširanja i dva pića, trapezoidni mišić i dalje mu je ukočen. »Kad zločinci namjerno ostave neki trag, onda je to najčešće zbog dva razloga. Prvo: da muče i izazivaju policiju. Uvjereni su da su jako pametni, da ih policija ne može uhvatiti. Njima je to poput igre. Tragovima koje ostavljaju povećavaju rizik i sve im postaje još uzbudljivije.« »Vjeruju da su sam Bog?«, upita ga, sjetivši se što je rekao njezin prijatelj, stručnjak za umjetnost. »Da, ponekad.« Alice malo razmisli o tim riječima. »A koji je drugi razlog?« »Da zbune policiju, da ih skrenu s traga, da to tako kažemo. Tragovi koje ostavljaju nemaju nikakve veze ni s čim, ali mi to ne znamo, a oni znaju da policija mora istražiti svaki trag koji ostave za sobom. Tako se na odgonetanje lažnog šifriranog traga troši dragocjeno vrijeme.« »A što je trag zagonetniji, to policija gubi više vremena.« »Da.«

Alice uoči njegov izraz. »Ali ti ne vjeruješ da se ovdje može primijeniti ta teorija, zar ne?« »Ova druga ne, ali postoji mogućnost da je ovaj ubojica uvjeren kako je nepobjediv, da ga nitko ne može uhvatiti. Misli da je Bog.« »Ali nisi ni u to sto posto uvjeren.« »Nisam«, odvrati bez oklijevanja. »Kakvo je, onda, tvoje mišljenje?« Hunter pogleda svoju čašu, zatim Alice. »Mislim da ovaj ubojica ostavlja tragove jer su mu oni veoma važni. Mislim da skulptura i sjene imaju točno određeno i važno značenje za ovaj slučaj. Mi još ne znamo kakvo je to značenje, ali sam siguran da je važno. Nešto što je izravno povezano s ubojicom ili sa žrtvom ili sa samim činom ubojstva ili sa svim tim zajedno. Skulptura i sjene nisu napravljeni samo iz zabave ni radi izazivanja policije ni da nas skrenu s pravoga traga. Nije napravio skulpture zato da nam pokaže koliko je pametan. Napravljene su zato što bez njih njegov čin ne bi bio kompletan. Ne za ubojicu.« Alice se promeškolji. Nešto u njegovim riječima izazove joj veliku nelagodu. »Dakle, što si još otkrila?« Alice na stolić stavi posljednji list papira. »Nešto jako zanimljivo. I mislim da bi to mogao biti odgovor koji tražimo.« Hunter se nagne naprijed, pogledom prijeđe po papiru. »Sjećam se da je Derek volio mitologiju. Uvijek je čitao o njoj. I nikad nije propuštao priliku da istakne analogiju ili citira neki navod iz mitologije, bilo u običnom razgovoru ili u svojim govorima na sudu. I zato sam nešto pokušala, pa što bude.« »I...?« »Otkrila sam da kojot ima mnogo zajedničkih obilježja s mitološkim likom gavrana«, odvrati. »Brzinu, spretnost, tajanstvenost... a kad se kombiniraju oba lika, onda to većinom znači...« Pokaže na papir.

Hunter pročita rečenicu. »Lik kojota, kombiniran s gavranom, uglavnom simbolizira varalicu, lažljivca, prevaranta... stvorenje ili osobu koja iznevjeri povjerenje.«

32.

Zavijanje policijske sirene u daljini prekine jezivu tišinu koja je zavladala Hunterovom dnevnom sobom. Alice pokušava odgonetnuti Hunterov izraz, ali ne uspijeva. »Ubojica nam sigurno poručuje što je osjećao prema Dereku«, reče Alice. »Govori nam da ga je smatrao lažljivcem, prevarantom i izdajnikom.« Podigne ruku da je Hunter ne prekida. »Znam što želiš reći. Derek je bio odvjetnik, a mnogi odvjetnike, zbog njihova posla, smatraju prevarantima i lažljivcima.« Hunter ne reče ništa. »Ali Derek Nicholson nije bio običan odvjetnik koji zastupa različite osobe u uobičajenim slučajevima radi odgovornosti ili ozljede. On je bio državni tužitelj.

Imao je samo jednog klijenta – državu Kaliforniju. Njegov je posao bio da tuži kriminalce koje je uhvatila državna kalifornijska policija ili losanđeleška policija.

I njegova plaća nije ovisila o tome hoće li dobiti ili izgubiti spor ili koliko će iscijediti iz protivne stranke.« Hunter još uvijek ništa ne govori.

Alice je sve uzbuđenija. »Želim reći da ubojica ne aludira na to da je on sâm prevarant. To se odnosi na Dereka, ali ne samo zato što je bio odvjetnik. Mora se raditi o nečemu drugom. Nečemu što još nismo otkrili.« »Jesi li našla nešto u onom popisu zločinaca koje je Nicholson poslao u zatvor?«, upita Hunter. »Ništa značajno, zasad«, odvrati Alice i ustane. »Ništa o onima koji su pušteni ni njihovim rođacima, kao ni o onima koji su još unutra, ne ukazuje na to da su sposobni učiniti nešto ovako veliko. Ali ako takvih ima, ja ću ih naći. Mogu li uzeti još jedno pivo?« Pokaže na kuhinju. »Osjećaj se kao kod kuće.« Alice otvori hladnjak i namršti se kad vidi koliko je prazan. »Ajme, na čemu ti živiš? Proteinskim napicima, viskiju i...«, brzo pogleda po kuhinji, »... zraku?« »Jelovnik šampiona«, odvrati Hunter. »Što je s onima koje Nicholoson nije strpao u zatvor? Onima koji nisu osuđeni zbog proceduralnog propusta ili greške? Što je s obiteljima žrtava? Onima koje misle da država nije izvršila svoju dužnost?

Je li netko od njih sposoban za takvu osvetu? Je li itko ikada izravno optužio Nicholsona zbog izgubljenog slučaja?«

Alice natoči pivo u čašu i vrati se u dnevnu sobu. »Moram priznati da to još nisam imala vremena provjeriti. Ali vjeruj mi, ako postoji kakva veza između Derekova ubojstva i nekog njegova slučaja, ja ću je otkriti.« Hunter je netremice promatra. Zbog nečega u njezinu prirodnom samopouzdanju siguran je da ovo nije puko hvalisanje i razmetanje samouvjerenošću, što ga veoma iznenadi, s obzirom na to da radi za najhvalisaviji i najsamodopadniji državni odjel u cijeloj Kaliforniji – za Ured okružnog tužilaštva. Ne, njezina samopouzdanost nisu samo prazne riječi. Ona je jednostavno takva: vjeruje u sebe i zna što sve može učiniti. »Druga žrtva...«, upita Alice i otpije pivo. »I on je bio odvjetnik ili državni tužitelj?« Hunter ustane i krene prema prozoru. »Još gore. Bio je losanđeleški murjak.« Alice od iznenađenja razrogači oči, u mislima već počinje odmjeravati posljedice. »Zvao se Andrew Nashorn«, reče Hunter. »Bio je detektiv?« »Sve do prije osam godina.« Alice htjede otpiti pivo, ali zastane na pola puta do usta. »Što se dogodilo?« »Ustrijeljen je u trbuh dok je ganjao osumnjičenika u Inglewoodu. Posljedice toga bile su kolaps pluća, mjesec dana u bolnici i još šest mjeseci na bolovanju.

Nakon toga više nije mogao raditi na terenu. Odlučio je ostati u Odjelu za logistiku u Južnoj postaji.« »Koliko je dugo bio detektiv?« Hunter vidi da brzo shvaća. »Deset godina.« Na licu joj se odrazi ista ona misao koja je i njemu prije nekoliko sati pala na pamet. »Možda njega i Dereka povezuje neki slučaj«, reče Alice. »Ili možda ne samo jedan. Deset godina je jako dugo razdoblje kad hvataš kriminalce.« Hunter se složi. »Derek je dvadeset šest godina radio kao tužitelj.« Alice se sada skroz zahuktala. »Postoji mogućnost da je optužio barem jednog počinitelja kojeg je taj... kako se ono zove?« »Andrew Nashorn.« »Taj Nashorn uhvatio.« Hunter ponovno kimne. »To bi nam mogla biti prva prava veza. Možda čak i napredak. Usporedit ću podatke i vidjeti što ću dobiti.« Hunter pogleda na svoj sat. »Da, ali ne sada. I tebi i meni treba sna.«

Alice kimne, ali se ne pomakne. Pogledom fiksira Huntera. »Rekao si da postoji i druga skulptura.« Hunter šuti. »Jeste li je uspjeli provjeriti? Baca li i ona neku određenu sjenu na zid?« »Alice, zar nisi čula što sam rekao? Moramo malo odspavati. I moraš se isključiti barem na nekoliko sati.« »Baca, zar ne? Sad imamo još nešto. Novi trag koji je ubojica ostavio. Novu sjenu. Što prikazuje?« »Još ne znamo«, slaže Hunter. »Naravno da znate«, usprotivi se Alice. »Zašto mi ne želiš reći?« »Jer ako ti kažem, otići ćeš kući, sjesti za kompjutor i pretraživati Internet sve dok nešto ne nađeš. A stvarno se moramo naspavati. To uključuje i tebe.

Prestani. Pusti mozak na pašu par sati ili ćeš izgorjeti.« Alice zastane kraj komode na kojoj je uredno složeno nekoliko uokvirenih fotografija. Podigne jednu koja stoji straga – mladi i nasmiješeni Hunter u togi, na dan primanja diplome. Uz njega stoji njegov otac. Izraz na njegovu licu govori svima kako na svijetu nema ponosnijeg oca od njega. Alice se nasmiješi i vrati sliku na njezino mjesto, a zatim se okrene Hunteru. »Ti me se uopće ne sjećaš, zar ne?«

33.

Hunter se ne trgne, ne izusti ni riječ. Ne miče pogled s Alice. U mislima prekapa po sjećanju, ali nema pojma gdje bi trebao tražiti.

Kad ju je jučer ujutro prvi put ugledao, učinilo mu se poznatim nešto na njoj, ali je nigdje nije mogao smjestiti. A jučer su se stvari tako brzo odvijale da nije imao priliku provjeriti. Nastojao je ostati miran. »Trebao bih te se sjećati?« Alice odmakne kosu u stranu. »Valjda ne. Nikad nisam bila od onih koje ljudi pamte.« Ako je tražila suosjećanje ili sažaljenje, od Huntera ih nije dobila. »Ti si bio mali genijalac«, reče. »Pohađao si Mirman, školu za posebno nadarenu djecu. Ako sam dobro zapamtila, za tebe su govorili da je ‘tvoj kvocijent inteligencije izvan svih mjerila’. Čak i za čudo od djeteta.« Hunter se nasloni na prozor i osjeti kako ga pištolj žulja na slabinama.

Od malih nogu bio je drukčiji od ostalih. Sve je shvaćao brže od većine. Od prosječnog učenika očekuje se da završi srednju školu u dobi od četrnaest godina, a on je do jedanaestog rođendana savladao sve predmete niže i više srednje škole.

Nedugo nakon toga ravnatelj njegove škole preporučio ga je Mirmanovoj školi za nadarenu djecu na Mulhollnad Driveu. »No čak ni specijalni program te škole nije za tebe bio dovoljno težak. Četiri godine završio si za, koliko, dvije?« Tada se Hunter sjeti. »I ti si pohađala Mirman«, reče.

Alice kimne. »Bila sam u tvom razredu kad si stigao.« Nasmiješi se. »Ali nisi dugo ostao. Za nekoliko mjeseci savladao si cjelogodišnji program, pa su te upisali u naredni razred. Tebi je Mirmanov program bio toliko lagan, da nisu znali kamo bi te mogli smjestiti. I tako si četverogodišnje školovanje sveo na samo dvije godine, je li tako?« Hunter lagano slegne ramenima. »Znam to jer je moj otac tamo bi profesor.« Hunter je pogleda. U očima joj se pojavi melankolija. »Predavao je filozofiju.« »Gospodin Gellar?«, upita Hunter. »Gospodin Anton Gellar?« Odjednom pred očima vidi jasnu sliku ove djevojke – sitna, bucmasta, tamne kose, obraza punih pjegica, sjajnog aparatića na zubima. Sjeti se da je nekoliko puta razgovarao

s njom, onda kad je imao četrnaest ili petnaest godina. Bila je strašno sramežljiva, ali veoma draga i pametna. »Da, to je on«, odvrati Alice. »Gospodin Gellar, to jest, tata. Znači, sjećaš ga se?« »Bio je fantastičan profesor.« Alice obori pogled na svoja stopala. »Znam.« »Promijenila si boju kose.« Ona se nasmije. »Plavuša sam već više od petnaest godina.« »I više nemaš pjegica.« Zadovoljno ga pogleda, kao da mu govori: Ipak me se sjećaš! »Ne, još uvijek ih imam. Samo što su prekrivene stručno nanesenom šminkom. Doduše, aparatića više nema, a i prilično sam smršavjela.« Otpije još jedan gutljaj piva. »Moj otac se stvarno ponosio tobom. Mislim da si bio najbolji učenik u cijelom njegovu životu.« Hunter ne reče ništa. »Čula sam da si dobio školarinu za Stanford pa si i njihov program svladao kao od šale. Stekao si doktorsku titulu iz analize kriminalnog ponašanja i biopsihologije u dobi od dvadeset tri godine.« Hunter još uvijek šuti. »To je impresivno, čak i za Mirmanova učenika. Moj otac je znao govoriti da ćeš jednoga dana vjerojatno postati predsjednik Sjedinjenih Država ili kakav znanstvenik. Definitivno neka poznata osoba.« Premjesti težinu s noge na nogu. »Ali pretpostavljam da ti se više sviđa uzbuđenje dok ganjaš psihopate, ha?« Bez odgovora. »Isto tako, odbio si pet poziva da se pridružiš FBI-u. No tvoj doktorat postao je, i još je uvijek, obavezna literatura u njihovu NCAVC-u.« Ušuti i opet pogleda njegovu fotografiju s dodjele diplome. »Ja sam nakon Mirmana otišla na MIT.« Većina ljudi izrekla bi ove riječi s golemim ponosom. Masačusetski tehnološki institut je najprestižnije i najpoznatije istraživačko sveučilište u SADu, vjerojatno i u svijetu. A Alice izgleda kao da se malo srami. »Doktorirala sam elektrotehniku i kompjutorske znanosti.« »Pretpostavljam da se tebi više sviđa uzbuđenje istraživanja za losanđeleški okružni ured, ha?«, reče Hunter.

Ona se zahihoće. »Touché. Zapravo, istina je da mi je dojadilo hakiranje različitih sustava za vladu. To sam prije radila.« »Neka posebna specijalnost?« Sad ona ne odgovori. Hunter ne ustraje. »Nemoj se zavaravati«, reče joj. »Još uvijek radiš za vladu.« »Znam da radim«, prizna. »Ali je posao drukčiji.«

»Plemenitiji?« Na trenutak oklijeva. »Moglo bi se tako reći.« »Ali svejedno se baviš hakiranjem«, prigovori Hunter.

Ona nagne glavu na jednu stranu, suptilno, ali dražesno. »Ponekad. I oprosti.

Zato toliko znam o tebi. I o onome što si radio nakon Mirmana, Kad mi je okružni tužitelj Bradley rekao da ću raditi s detektivom Robertom Hunterom, navrle su sve one uspomene iz Mirmana. Morala sam saznati čime si se otada bavio.« »Hakirala si FBI-evu bazu podataka?«, upita je. Zna da činjenica kako je točno pet puta odbio FBI-ev poziv nije baš svima dostupna informacija. »Ne drže oni sve svoje dosjee pod neprobojnim šifriranim algoritmima«, odvrati Alice. »Zapravo, drže ih veoma malo. Upad u bilo koji sustav nije težak kad znaš što radiš. Kad jednom upadneš, onda samo moraš znati kako se kroz njega treba kretati.« »Pretpostavljam da si ti jako dobra u tom kretanju.« Alice slegne ramenima. »Svi smo mi dobri u nečemu.« Hunter dovrši svoj viski. »Kako je tvoj otac?« U očima joj se pojavi tuga. »Umro je.« »Žao mi je.« »Bilo je to prije deset godina, ali svejedno hvala.« Skrene pogled na drugu fotografiju – Hunter kao mali klinac, star deset ili jedanaest godina, pomisli Alice.

Kratke hlače, štrkljaste noge, bijela majica, strašno mršave ruke i preduga ravna kosa. Baš onakav kakvog pamti. »Bio si štreber i mršav kao štapić. Zvali su te...« »Čačkalica«, pomogne joj. »Tako je. Bože, sad si golem kao Hulk.« Spusti pogled na njegove prsne mišiće. »Što radiš, dižeš utege, vježbaš u teretani?« Hunter ne odvrati ništa. »Znaš«, reče Alice i lagano odmahne glavom, »uopće me nije iznenadila tvoja odluka da postaneš policajac.« »Zbog čega?« Ona otpije gutljaj piva. »Jer si uvijek branio druge i volio im pomagati.« Hunter je sumnjičavo pogleda. »Moj najbolji prijatelj u školi bio je Steve MacKay. Sjećaš ga se? Debele naočale, plava kovrčava kosa, još mršaviji i sramežljiviji od tebe. U školi su ga zvali Mlitavko.« Hunter kimne. »Da, sjećam ga se.« »Sjećaš se kako si ga jednoga dana branio nakon nastave?« Bez odgovora. »Vraćao se kući udaljenoj samo nekoliko blokova od Mirmana. Ispred njega stvorila su se tri velika dečka s ulice i počela ga naguravati. Htjeli su mu uzeti

tenisice i novac koji je imao. Ti si se stvorio niotkuda, udario jednog od njih u lice i rekao Steveu da bježi.« »Da, sjećam se«, odvrati nakon kratke tišine.

Alice se nelagodno nasmiješi. »Prebili su te kao psa. Što ti je bilo na pameti, da možeš samo tako savladati tri veća i jača klinca?« »Upalilo je. Moj plan je bio da im skrenem pažnju s malog klinca tako da može pobjeći.« »I što nakon toga?« Hunter odvrati pogled. »U redu, imaš pravo. Plan nije bio dobro osmišljen, ali je ipak upalio. Znao sam da ću pobrati batine, ali ja sam ih mogao podnijeti.

Mislio sam da on ne može.« Nasmiješi mu se osmijehom punim nježnosti. »Steve se sakrio iza automobila i sve promatrao. Rekao je da jednostavno nisi htio ostati ležati na tlu.

Bacili su te na pod, a ti si ustao. Opet su te bacili, a ti si opet ustao, sav krvav.

Steve je rekao da su nakon četvrtog ili petog puta jednostavno odustali i otišli.« »Sva sreća da jesu. Nisam znao koliko bih još mogao podnijeti.« Okrene glavu i pokaže joj lijevo uho, njegov vrh napola savijen prema dolje. »Ovo je iz te tučnjave. Skoro su mi otrgnuli uho.« Alice pogleda neravan ožiljak. »Bio si u višem razredu i podnio vraške batine umjesto nekoga koga si jedva poznavao. Klinca dvije godine mlađeg od tebe.

Stvarno ne poznam nikoga drugoga tko bi to napravio.« Hunter ušuti, a ona ne može odgonetnuti je li to zbog nelagode ili ne. »Znaš«, napokon mu reče, »usprkos činjenici što si bio štreber, mršav da mršaviji nisi mogao biti, i što si se odijevao kao rocker kad ima loš dan, mnoge cure iz Mirmana bile su zaljubljene u tebe.« »A ti?« Prikliješti je upitnim pogledom.

Alice zagrize donju usnu i odvrati pogled. »Mislim da si u pravu. Oboje se moramo naspavati.« Dovrši pivo u jednom dugom gutljaju, zgrabi svoju aktovku i priđe vratima. »Vidimo se u uredu«, reče Hunter.

Ona se samo nasmiješi.

34.

Načelnica Blake stoji uz Garciu, ima napola otvorena usta, netremice zuri u sjenu na zidu. Sad je prvi put vidi. »Ovo nije moguće«, izjavi nakon duge tišine.

Garcia ništa ne odvrati. »Kažete mi da je neki ubojica manijak provalio u kuću losanđeleškog tužitelja, raskomadao ga, spojio odrezane dijelove njegova tijela i napravio neku ogavnu skulpturu samo zato da bi ona na zid bacala sjenu psa i ptice?« »To su kojot i gavran«, reče Hunter ulazeći u ured. Uspio je odspavati nešto više od četiri sata u komadu, što je za njega jako dobro. »Što?« Načelnica se okrene prema njemu. »O čemu to, dovraga, govoriš, Roberte? Zar je uopće važno kojoj vrsti pripadaju?« »I vama dobro jutro, načelnice.« Ona pokaže reprodukciju skulpture, zatim sjene na zidu. »Zar ovo nekome može izgledati kao dobro jutro?« »Kojot i gavran?«, upita Garcia, škiljeći u sjene.

Hunter skine jaknu i uključi kompjutor. »Kako si to otkrio?«, ustraje Garcia. »Nisam ja. Alice je.« Kao da je dobila znak, u tom trenutku vrata otvori Alice Beaumont i uđe u ured. Kosu je, kao i jučer, opet začešljala u tanak konjski rep, ali je ovaj put izgled upotpunila dizajnerskim sunčanim naočalama koje izgledaju veoma skupo.

Odjevena je u besprijekorno svijetlosivo odijelo, bijelu bluzu od tankog satena, a oko vrata ima finu ogrlicu od bijeloga zlata.

Svi se pogledi zalijepe za nju.

Ona podigne glavu, osjeća kao da je žare njihovi pogledi. »Dobro... jutro... svima. Zar sam učinila nešto krivo?« »Upravo sam im rekao da si otkrila kako sjene predstavljaju kojota i gavrana«, reče Hunter. »Možda bi im ti mogla objasniti njihovo značenje.« Alice stavi aktovku kraj svog improviziranog radnog stola i upozna Garciu i načelnicu sa svime što je sinoć otkrila. Kad završi, na trenutak u prostoriju zavlada tišina. »Ima smisla«, napokon se složi Garcia.

Načelnica prekriži ruke na prsima, još uvijek razmišlja.

»Ja to ovako vidim«, nastavi Alice, »ako je ubojica smatrao Dereka lažljivcem i zatim mu se osvetio na ovakav način, onda to mora biti povezano s nečim što se dogodilo dok je radio na nekom slučaju. Mora se raditi o nekoj laži zbog koje je netko zatvoren ili osuđen na smrt. Netko koga ubojica smatra nevinim. Ili se možda, kako Robert sugerira, radi o laži zbog koje nekoga nije snašla pravda koju zaslužuje. Netko tko se osjeća izdanim od sustava i posebno Dereka.« Načelnica još uvijek o svemu razmišlja. »Imamo li već kakva imena? Uklapa li se u tu teoriju netko koga je Derek Nicholson strpao u zatvor?« Opet pogleda Alice. »Još ne«, odvrati Alice, nimalo pokolebana načelničinim strogim pogledom. »Ali saznat ću do kraja dana.« »Bolje bi ti bilo da to bude do kraja jutra«, odsječno reče načelnica. »Okružni tužitelj Bradley rekao je da si najbolja koju ima, onda i pokaži da si najbolja.« Baci primjerak jutrošnjeg L.A. Timesa na Hunterov stol. Na njima je naslov: JEZIVA SKULPTURA. LAPD-OV POLICAJAC UBIJEN I RAZREZAN NA KOMADE. Hunter letimice pročita članak. Pisalo je kako je Nashornova kabina na jedrilici bila puna krvi, njegovo tijelo bez glave i udova zavezano za stolicu okrenutu prema vratima, a odrezani dijelovi tijela iskorišteni u grotesknoj i perverznoj skulpturi. Pisalo je i da je ostavljena uključena glasna heavy-metal glazba na njegovoj stereo-liniji. Nisu navedeni drugi detalji. »Kasno sinoć i rano jutros ta je priča bila i na televizijskim vijestima«, ljutito reče načelnica i počne nervozno koračati uredom. »Jutros sam se probudila i zatekla novinare i fotografe kako kampiraju pred mojom kućom. Prokletstvo, čim otkrijem koji je pozornik dao te informacije novinama, do kraja života čistit će zahode.« »Načelnice, ne mislim da je priča procurila od policajca«, reče Hunter. »Od koga, onda? Žene sa susjedne brodice koja je našla tijelo?« Hunter odmahne glavom. »Sinoć je bila previše potresena za razgovor.

Trebalo mi je pola sata da iz nje iscijedim par osnovnih informacija. Već tada je podsvjesno počinjala potiskivati taj događaj. Jasno se sjećala samo jedne stvari, kako je posvuda bilo mnogo krvi. I s njom je bio policajac sve dok nije dobila sedativ i zaspala. Novinari nisu razgovarali s njom.« »Pa, s nekim su razgovarali.« »Vjerojatno sa zaštitarom koji je sinoć bio na dužnosti u marini.« Hunter uzme svoj notes. »Gospodin Curtis Lodeiro, pedeset pet godina. Živi u Maywoodu. Leanne Ashman je s Nashornove jedrilice u panici otrčala do stražarnice. Dok je ona nazivala 911, Lodeiro je otišao provjeriti. On je bolje od nje vidio poprište zločina.«

»Prekrasno. Jutros, i prije nego što sam ustala iz kreveta, nazvao me okružni tužitelj. Nakon njega ubrzo je slijedio poziv Nashornova načelnika, a zatim ravnatelja policije. S novinarima koji sada njuškaju naokolo poput izgladnjelih pasa, ova istraga upravo je poprimila status najveće žurnosti. Svi odmah žele proklete odgovore. Ako je ubojici bila namjera privući pozornost, jedna stvar je sigurna: svaki murjak u ovom gradu žedan je njegove krvi.

35.

Alice podigne novine s Hunterova stola i pročita članak. »Sve ovo je samo nagađanje«, reče, prekinuvši neugodnu tišinu koja je zavladala u uredu. »Samo nagađanje. Dvije su fotografije: jedna prikazuje jedrilicu izvana, a druga Andrewa Nashorna. Nema nikakvih svjedoka ni izjava detektiva. Nema intervjua. Sve pojedinosti, ako ih uopće možemo nazvati tako, u najbolju su ruku traljave.« »Pa hvala ti što si uočila ono najočitije«, odvrati načelnica i bijesno je pogleda. Nagađanja ili ne, to neće promijeniti činjenicu da je ova priča procurila do novina i televizije. Sad svi znaju za to. Ljudi će početi paničariti. Njima ne treba nikakav dokaz. Treba im samo da pročitaju novine ili da vide na televiziji.

Sada svi od nas traže odgovore i, kao i uvijek, žele ih još jučer.« Alice joj ne može prigovoriti. Zna da je načelnica u pravu. Vidjela je to već mnogo puta na sudu. Odvjetnici se pred porotnicima nabacuju izjavama zbog kojih će suprotna strana uložiti prigovor, sudac će ga uvažiti i izjava će biti brisana iz zapisa. No to svejedno neće imati nikakva učinka. Izjava je izrečena. Bila ona izbrisana iz zapisnika ili ne, porotnici će je čuti. A to je sve što je potrebno da njihove misli krenu tokom koji odgovara odvjetniku.

Načelnica se okrene Hunteru. »O.K., Roberte, pričaj. Ako imaš pravo u vezi ovih sjena, tada to znači da nam Nashornova jedrilica daje neke nove informacije.« Hunter pogleda Garciu. On stoji uz pano i slaže fotografije s novog poprišta zločina u skupine. »I dala je«, odvrati Garcia.

Načelnica i Alice priđu bliže i pomno zagledaju svaku fotografiju koju Garcia pričvrsti na veliki bijeli pano. Slike kabine, krvi na zidovima i podu, tijelo ostavljeno na stolici, Nashornovu glavu na stoliću i novu skulpturu na visokom šanku. »Isuse Kriste!«, reče Alice i vrhovima prstiju prekrije usta. Iako je užasnuta, ne može odvojiti pogled od fotografija.

Načelničin stručni pogled prelazi s jedne fotografije na drugu, upija svaki detalj. Uvjerena je da je u svojoj dugoj karijeri već vidjela sve gadosti zločina i ubojstava, no ono što je vidjela u protekla tri dana, razbilo je to njeno uvjerenje na komadiće i pomaklo granice na jednu novu razinu. Čini se da je zlo veoma inventivno.

Na kraju usmjeri pažnju na fotografije koje prikazuju novu skulpturu – ruke, šake, prste na nogama i rukama, sve prekriveno krvlju, razrezano i zatim sastavljeno na užasan i potpuno besmislen način. »Je li ubojica opet koristio žicu i ljepilo?«, upita Alice škiljeći u fotografiju skroz na desnom kraju panoa. »Da«, potvrdi Garcia. »Ali ovaj put nema poruke na zidu.« »Nije imao razlog za poruku«, reče Hunter. »Poruka na zidu Nicholsonove sobe nije se odnosila izravno na počinjeni zločin. To je bio nenadani potez.« »Dobro, to shvaćam, ali zašto je to učinio?«, ne odustaje Alice. »Zašto je ostavio takvu poruku? Samo da psihički rastroji sirotu djevojku?« »Ona poruka nije bila namijenjena samo njegovateljici.« Hunterove riječi iznenade Alice. »Molim?« »Bila je namijenjena i nama.« »Što?« Načelnica se napokon okrene od panoa. »O čemu to, dovraga, govoriš?« »O odlučnosti, nakani, predanosti«, odvrati Hunter, ali ne objasni ništa. »Nastavi govoriti, pametnjakoviću«, ponuka ga načelnica. »Reći ću ti kad shvatimo.« Hunter je navikao na sarkazam u načelničinu glasu. »To je bio ubojičin način kojim nam je poručio da ga ništa neće zaustaviti, načelnice«, pojasni. »Da ga je na djelu zatekla potpuno nedužna osoba i na bilo koji način ugrozila njegov cilj, ubio bi je bez oklijevanja. Bez žaljenja. Bez osjećaja krivnje. Bez razmišljanja.« »To potvrđuje da u Nicholsonovu ubojstvu ništa nije nasumično«, nastavi Garcia. »Robert je izrekao pravu riječ – cilj. Naš ubojica ga je svakako imao: ubiti Dereka Nicholsona i od dijelova njegova tijela sastaviti morbidno djelo.

Njegovateljica nije bila dio njegova plana i nije ugrozila njegov cilj. Ugrozila bi ga da je upalila svjetlo.« »I to nam govori još jednu važnu stvar«, opet se uključi Hunter. »Da ovaj ubojica nije podložan panici.« »Zašto?«, upita Alice. »Baš zato što nije ubio njegovateljicu.« Priđe prozoru, istežući leđa i ruke. »Kad je čuo kako se te noći njegovateljica vraća u kuću, bio je dovoljno staložen da prestane raditi ono što je radio, ugasi svjetlo u Nicholsonovoj sobi i pričeka.

Njezina sudbina bila je u njezinim rukama, ne u njegovim.« »A većina počinitelja koju netko iznenadi na djelu bi se uspaničila i ubila je«, shvati načelnica »Ili bi pobjegla ostavljajući nedovršen posao.«

»Točno. Poruka na zidu nije bila dio plana. Nastala je u nuždi. No ubojica je uočio priliku da... nas upozori na svoju odlučnost i posvećenost svom cilju, bez obzira koliko on bio destruktivan.« Makne zasun i otvori prozor. »U početku to nismo shvatili jer nismo mogli znati da će opet ubiti.« »Taj tip je veoma samouvjeren i voli se time razmetati«, reče Garcia i pričvrsti posljednju fotografiju na pano. »Sinoć nam nije napisao poruku, ali nam je odlučio pokazati kako ima smisla za humor.« »Pjesma koju je ostavio da svira«, reče načelnica.

Alice se trgne. »Pročitala sam to u članku. O čemu se radi?« »Ubojica je na Nashornovoj jedrilici uključio stereo-liniju – do daske«, objasni Garcia. »Stalno se ponavljala ista pjesma.« »I gdje je tu smisao za humor?«, upita ga Alice i lagano nakrivi glavu. »Ubojica je odabrao pjesmu koja se zove ‘Falling to Pieces’«, reče joj Hunter. »A tekst u pripjevu govori o tome kako se netko raspao na komadiće i moli da ga opet sastave«, doda Garcia.

Alice načas zastane. »Znači, smije nam se«, reče načelnica ljutitim glasom. Nasloni se na Garciin stol, u očima joj čelični sjaj. »Ne samo da je ovaj ubojica toliko lud da ubije državnog tužitelja i losanđeleškog murjaka, već je i toliko hrabar da nas muči natpisima na zidu, pjesmama dvostrukog značenja, skulpturama napravljenim od dijelova žrtava i kazalištem sjena. Sve je ovo pretvorio u svoj vlastiti prokleti cirkus. A mi smo klauni.« Nitko ništa ne govori.

Alice opet usmjeri pažnju na slike na panou. »Što ste dobili kad ste u ovo uperili svjetlo?« Pokaže fotografiju nove skulpture. »Znam da niste čekali dok laboratorij ne napravi reprodukciju. Provjerili ste već sinoć, zar ne?« »Jesmo.« »I što ste dobili?«, upita načelnica. »Sjene četiri jahača apokalipse?« Garcia priđe svome stolu, podigne smeđu papirnatu omotnicu i iz nje izvadi jednu jedinu fotografiju. Okrene je i pokaže ostalima. »Ovo.«

36.

Garcia priđe panou i pričvrsti novu fotografiju, tik ispod onih koje prikazuju skulpturu nađenu na jedrilici Andrewa Nashorna.

Načelnica i Alice istovremeno iskrive vratove i zaškilje, kao u sinkroniziranom plesnom pokretu. »Kako bismo dobili sjenu na zidu, koristili smo forenzički reflektor koji smo uperili u skulpturu«, objasni Hunter. »Tako smo uspjeli fotografirati sjenu. Nije nam trebao fleš. Malo je potrajalo dok nismo našli pravi kut. Zapravo, ubojica nam je pokazao iz kojeg kuta treba gledati skulpturu. Ostavio nam je naznaku.« Čini se da ni načelnica ni Alice ne obraćaju pažnju na njegove riječi. Za njih dvije je u posljednjih nekoliko sekundi nestao cijeli svijet i ostala samo fotografiju koju je Garcia upravo pričvrstio na pano.

Načelnica prva progovori, veoma polako, riječima punim sumnje. »Koji je to vrag?« Hunter prekriži ruke i još jednom pogleda prizor koji mu je stalno pred očima otkako ga je sinoć prvi put vidio. »Na što vam sliči, načelnice?« Ona duboko udahne. Spojene ruke Andrewa Nashorna, zapešće sa zapešćem, otvorenih dlanova kao da će uhvatiti bačenu loptu, bacaju sjenu koja izgleda kao iskrivljeno lice. Slomljeni palčevi izvijeni prema gore izgledaju kao zakrivljeni rogovi koji rastu iz glave. »Kao prokleta divovska glava čudovišta s rogovima ili nešto slično. Možda kao vrag.« Načelnica još više zaškilji i odmahne glavom, kao da ne vjeruje svojim očima kad opazi sjenu koju bacaju četiri oblika napravljena od odrezanih prstiju spojenih dva po dva.

Način na koji je ubojica stručno obradio prste – zaobljene i deblje na vrhu, izvijene na sredini i tanke na dnu – i zatim ih postavio u odnosu na izvor svjetla, djeluje hipnotizirajuće. Pravo remek-djelo perverznog genija. Sa svjetlom uperenim iz točno određenog kuta, sjena dva oblika izgleda poput profila dviju osoba koje stoje. Sjena koju bacaju dva položena oblika također podsjeća na dvije osobe, ali one leže na podu, jedna na drugoj. »A što ovaj vrag radi?«, upita načelnica. »Gleda u ljude? U ove dvije osobe koje stoje i dvije na podu?« Hunter slegne ramenima. »Vidite isto ono što i mi, načelnice.« Načelnica se uzvrpolji. »Prekrasno! I što točno znači sve to sranje?« »Još jednu zagonetku u zagonetki«, reče Garcia i vrati se k stolu.

»Još ne znamo, načelnice«, prizna Hunter. »Još nismo imali vremena za analizu prizora i istragu konotacija. Dobili smo je tek sinoć, sjećate se?« »Sjena koja izgleda kao glava s rogovima mogla bi predstavljati samoga ubojicu«, izjavi Alice pokazujući fotografiju. »Zato je toliko veća od ostale četiri sjene. Iskrivljeni palčevi bacaju sjenu rogova pa ova sjena izgleda poput vražje glave koja očito karakterizira zlo. Možda ubojica vjeruje da ga opsjeda vrag ili neki zloduh.« Slegne ramenima i promotri ostali dio slike. »I mogli bismo zaključiti da gleda dolje u ostala četiri lika zato što predstavljaju njegove...« Glas joj utihne, a zatim se sva strese od pomisli koja joj padne na pamet. »Žrtve«, dovrši Hunter njezinu rečenicu.

Načelnica se skoro zagrcne. »Čekaj malo. Kažeš da ova nova zagonetka, ova nova sjena, možda prikazuje ubojicu i njegov plan?« U glasu joj se još uvijek čuje ljutnja.

Hunter rastvori dlanove u gesti »tko će ga znati«. »Kao što sam već rekao, načelnice, još ništa ne znamo.« »Ali ima smisla, zar nema?«, ustraje Alice. »Možda zato ova dva lika već leže dolje. Pogledajte.« Približi se i pokaže na fotografiji. »Možda predstavljaju dvije žrtve koje već imamo: Dereka Nicholsona i Andrewa Nashorna. Možda nam poručuje da u planu ima još najmanje dvije. Maloprije ste upravo o tome govorili, zar niste?«, obrati se načelnici. »Rekli ste da je ubojica dovoljno drzak da ismijava našu istragu porukama, pjesmama, skulpturama i kazalištem sjena. Zašto onda ne bi bio i dovoljno odvažan da nam poruči kako će ubiti još dvije žrtve? Znamo da je veoma samopouzdan. Znamo da je pametan.« Kažiprstom tapka po velikoj sjeni koja izgleda poput glave s rogovima. »Znamo da je uvjeren kako ga ne možemo spriječiti.« Načelnica podigne ruku da zaustavi Alice. »Uspori malo, profesorice. Jučer si se nad prvom skulpturom dvoumila je li ubojica toliko lud da sebe drži samim Bogom. A sad si promijenila mišljenje i govoriš da je vrag? Personifikacija zla?

Ovdje idemo iz krajnosti u krajnost.« »Prilično sam siguran da sam ovo već rekao, načelnice«, prekine ih Hunter odlučnim glasom, »ali još uvijek ne znamo točno značenje tih sjena. Sve su ovo samo nagađanja zasnovana samo na našoj mašti i interpretacijama. Možda je ono što mislimo o sjenama prve skulpture sasvim pogrešno. Ne možemo nikako biti sigurni.« »Onda nađite način«, zareži načelnica krećući prema vratima. »I dajte mi nešto konkretnije od pukih nagađanja.« Mrko pogleda Alice. »A tebi bi, gospođice, najbolja istražiteljice okružnog tužitelja, bilo bolje da se baciš na popis imena.« Izađe iz ureda, namjerno pustivši da se za njom zalupe vrata.

Djelić sekunde kasnije zazvoni telefon na Hunterovu stolu. »Detektiv Hunter«, javi se, sluša desetak sekundi, a zatim se toliko namršti da mu se obrve skoro spoje. »Odmah silazim.«

37. Čuvena zgrada Parker Center sjedište je losanđeleške policije od 1954. Cijeli operativni odjel preseljen je 2009. iz stare zgrade na adresi North Los Angeles Street 150 u novu građevinu površine 55 500 kvadratnih metara, nešto južnije od Gradske vijećnice. U novoj policijskoj upravnoj zgradi smješteno je deset različitih LAPD-ovih odjela, uključujući odjel za poroke, maloljetni kriminal, privredni kriminal, narkotike i odjel za pljačke i ubojstva. Stoga nije ni čudo da je prijemno predvorje uvijek krcato ljudima – i civilima i policajcima.

Hunteru nije trebalo dugo da je ugleda. Olivia Nicholson sjedi na jednoj od plastičnih stolica poredanih u mnogo redova u blizini ulaznih staklenih vrata visokih od poda do stropa. Odjevena u konzervativnu crnu haljinu od nabranog šifona i crne cipele s tankim potpeticama, odudara od ostalog mnoštva poput sjajne laserske zrake. Prevelike sunčane naočale nabila je visoko gore iznad prćastog nosa. »Gospođice Nicholson«, reče Hunter i pruži joj ruku.

Ona ustane, ali ne prihvati njegovu ruku. »Detektive, možemo li razgovarati?« Jedva uspijeva govoriti mirnim glasom. »Naravno.« Hunter povuče ruku i brzo se ogleda naokolo. »Slijedite me, naći ću neko mirno mjesto.« Vodi je kroz mnoštvo ljudi, pomoću svoje propusnice otvori vrata i uvede je dublje u zgradu. Čim uđu u dizalo, Olivia podigne sunčane naočale na tjeme, usput zabacivši plave pramenove kose dalje od lica. Oči su joj još uvijek krvave. Hunter zaključi da je uzrok plakanje i nedostatak sna. Šminkom je uspješno prikrila tamne kolobare ispod očiju, ali svejedno izgleda iscrpljeno.

Izjeda je to što ne zna tko je ubio njezina oca. Hunter to jako dobro zna.

Hunter pritisne dugme za prvi kat na kojem su smještene dvorane za održavanje konferencija za tisak i prostorije za sastanke. Sa svim onim fotografijama na panou, reprodukcijom skulpture i dosjeima rasutim na sve strane, njegov ured nikako ne dolazi u obzir. Prostorije za ispitivanje na drugom katu djeluju previše zlokobno s onim metalnim stolovima, praznim zidovima bez prozora i velikim ogledalima za promatranje osumnjičenika. Bolji izbor je glavna konferencijska dvorana ili neka manja prostorija za sastanke.

U tišini stignu na prvi kat i iz dizala izađu u dugačak, širok i dobro osvijetljen hodnik. Hunter ide naprijed i pokuša otvoriti prva vrata s desne strane. Prostorija za sastanke nije zaključana i prazna je. Upali svjetlo i uvede Oliviu. »Kako vam mogu pomoći, gospođice Nicholson?«, upita i pokaže na jednu od pet stolica za malim ovalnim stolom.

Olivia ne sjedne. Umjesto toga otvori torbu, izvadi primjerak jutrošnjih novina i stavi ih na stol. »To se dogodilo mom ocu?« Donji kapak izgleda joj kao brana koja zadržava suze i samo je pitanje časa kad će briznuti u plač. »Osoba koja ga je ubila iskoristila je dijelove njegova tijela za stvaranje neke nastrane skulpture?« Hunter drži ruke uz tijelo i trudi se da mu glas zvuči mirno. »Taj članak nije o ubojstvu vašega oca.« »Ali je o veoma sličnom ubojstvu«, oštro mu uzvrati. »O ubojstvu koje, prema ovom članku, vi istražujete. Je li to istina?« Hunter izdrži njezin pogled. »Da.« »Okružni tužitelj Bradley uvjerava me kako svi čine sve što je u njihovoj moći da privedu pravdi čudovište koje je provalilo u očevu kuću. Uvjerava me da na slučaju rade najbolji detektivi i da rade isključivo na istrazi očeva ubojstva. I zato je jedini logični zaključak da su ta ubojstva povezana.« Na Hunterovu licu traži odgovor. Ne nađe ga. »Molim vas, nemojte me vrijeđati i reći da su ona pitanja koja ste nekidan postavili sestri i meni o skulpturama bila zato što ste u očevoj kući našli komad metala koji je ostao od razbijene skulpture.« Hunterovo lice ne odaje ništa, ali zna da je igra završena. »Gospođice Nicholson, molim vas, sjednite.« Ispod stola izvuče za nju stolicu, primjenjujući postupak ponašanja prema osobi preplavljenoj emocijama. To su jednostavni postupci kojima se smiruje tjeskoba. Prva faza: nagnati ih da sjednu – sjedeći položaj uvijek djeluje opuštenije od stajaćeg, i fizički i psihički. »Molim vas«, inzistira Hunter.

Olivia napokon sjedne.

Hunter priđe automatu s vodom u kutu, napuni dvije plastične čaše ledeno hladnom vodom, donese ih na stol i sjedne nasuprot njoj.

Druga faza: dati im piće. Time se potiče rad probavnog sustava, pa se tijelo zaokuplja jednom drugom aktivnošću koja mu odvlači pozornost od napadaja panike. Hladno piće u vrućem danu rashlađuje organizam, što djeluje veoma utješno.

Hunter prvi otpije malo vode. Trenutak kasnije i Olivia učini isto. »Ispričavam se što ste stekli dojam da sam lagao vama i vašoj sestri«, reče gledajući je u oči. »To mi stvarno nije bila namjera.« »Ali lagali ste da ste u tatinoj sobi našli komad skulpture.« U njezinu glasu čuje povrijeđenost.

Hunter kimne. »Saznanje o svim detaljima zločina ili okrutnosti sociopata nikad nikome nije pomoglo u žalovanju. Često ima potpuno suprotan učinak, vjerujte mi, gospođice Nicholson. Vidio sam to već mnogo puta. Toga je dana ispitivanje vas i vaše sestre već ionako bilo dovoljno teško za vas obje. Nisam smio dodatno produbiti vašu bol. Vaši se odgovori ne bi promijenili da sam vam rekao istinu o skulpturi.«

Olivia otpije još jedan gutljaj vode, vrati čašu na stol i zagleda se u nju, očito odvagujući naredne riječi. »O čemu se radilo?«, napokon upita.

Hunter napravi grimasu kao da ne razumije pitanje. »Kakva je bila ta skulptura? Je li bila sastavljena od očevih...« Ne dovrši rečenicu. Oči joj se opet napune suzama. »Ništa prepoznatljivo«, odvrati Hunter. »Neka bezoblična forma.« »Ima li ona neko značenje?« Ni najmanje ne želi još više produbiti njezinu bol. Nema izlaza, opet mora lagati: ne smije ugroziti istragu, a nema nikakva dokaza da je Alice otkrila pravo značenje sjena. »Ako i ima, mi ga još nismo otkrili.«

38.

Olivia se zagleda u njegovo lice. Dugih pet sekundi ne skreće pogled svojih velikih zelenih očiju, potom zaključi da joj govori istinu. Uhvati čašu, ali je ne prinese ustima. Ovo je tek nervozna reakcija kojom želi kontrolirati drhtanje ruku.

Ne upali. »Protekla dva dana nisam oka sklopila«, reče, odvrati pogled i zagleda se u neku točku na suprotnom zidu. »Radije ostajem budna, jer ne znam kako bih se nosila sa snovima ako zaklopim oči.« Hunter ništa ne govori. Čisto sumnja da bi je utješilo saznanje kako on većinu svoga života živi na takav način. »Znale smo da tata neće dugo poživjeti, pa iako je bilo teško, mislila sam da smo se Allison i ja pripremile na to. Ali, na ovakav način saznati pojedinosti onoga što se stvarno dogodilo...« Gurne novine prema njemu i ne reče ništa više. »Opet se ispričavam«, reče Hunter, ni ne pogledavši novine. »Morao sam donijeti odluku. I donio sam je na temelju vlastitog iskustva s ožalošćenim članovima obitelji žrtava ubojstva.« Izreče to tihim i nimalo pokroviteljskim glasom. Čini se da je Olivia prihvatila ispriku. »Ono što se jučer dogodilo...« Brzo pogleda novine na stolu, zatim opet Huntera. »Postoji li veza?« Ovo pitanje nikako nije mogao izbjeći. »Iz onoga što smo dosad otkrili, vjerujemo da je oba zločina počinila ista osoba«, odgovori i brzo nastavi: »Očito ste pročitali članak.« Glavom pokaže na novine. »Jesam.« »Je li vam poznato ime Andrew Nashorn?« »Nije«, odvrati uz lagano odmahivanje glavom. »I ne prepoznajete ga sa slike u novinama?« »Dok sam jutros čitala članak, detektive, i ja sam se isto to zapitala.« Odmahne glavom i opet odvrati pogled. »Nije mi poznato ni njegovo ime ni lice.

Ako ga je moj otac i poznavao, ne sjećam se je li ga ikad spomenuo. I ne sjećam se jesam li ga negdje vidjela.« Hunter prihvati odgovor laganim kimanjem.

Olivia popije vodu do kraja i preklinjućim se pogledom zagleda u njega. »Niste baš puno toga otkrili, detektive, zar ne?« Ušuti na trenutak. »I molim vas, nemojte mi opet lagati.« Glas joj zvuči gotovo kao kreketanje.

Hunter ništa ne govori, razmišlja što bi joj mogao reći. Njezino se iščekivanje gotovo može opipati. »Trenutno imamo samo komadiće koje pokušavamo sastaviti. Ali ipak napredujemo«, uvjerava je. »Ne mogu vam otkriti ništa više od toga. Žao mi je. Nadam se da shvaćate.« Ona jedan dugi i nelagodni trenutak sjedi u tišini. »Detektive, znam da ništa više neće vratiti moga oca, ali pomisao da je to čudovište koje ga je ubilo još uvijek negdje vani... da još ubija... i da možda nikad neće biti priveden licu pravde, od toga mi je muka. Ne dopustite da se to dogodi, molim vas.«

39.

Sredina je jutra i nitko nimalo ne sumnja da će danas biti još jedan prekrasan ljetni dan. Sunce blista na vedrom plavom nebu pa, iako je još rano, toliko je već zagrijalo da toplina djeluje gotovo mučno. Klima u Garciinu autu uključena je na maksimum dok se on i Hunter voze u mrtvozornički ured. Liječnica Hove završila je s obdukcijom Andrewa Nashorna.

Hunter nijemo sjedi, ruku je naslonio na kvaku vrata, bradu na članke prstiju.

Iako izgleda kao da promatra kaotičan jutarnji promet, misli su mu negdje drugdje. U ušima mu još uvijek odzvanjaju Oliviine riječi. Njezina patnja jednako mu je stvarna kao i njoj i njezinoj sestri.

Samo nekoliko tjedana nakon što je Hunter doktorirao iz analize kriminalnog ponašanja i biopsihologije, njegov otac ustrijeljen je u prsa za vrijeme pljačke u podružnici Američke banke u centru grada, gdje je radio kao zaštitar. Dvanaest tjedana proveo je u komi. Cijelo to vrijeme Hunter je bio uz njega, uvjeren da njegovo društvo, zvuk njegova glasa, možda čak i dodir, mogu pomoći njegovu ocu da snađe snage i probudi se. Bio je u krivu.

Iako su dva pljačkaša ubijena u banci, preostala trojica bande uspjela su pobjeći. Nikad nisu uhvaćeni.

Saznanje da ubojice njegova oca nikad nisu izvedeni pred lice pravde zauvijek je ostavilo gorak okus u njegovim ustima. A to saznanje iz godine u godinu održavalo je bol živom. Nije želio da se to isto dogodi Olivii i Allison Nicholson. »Sve je u redu?«, upita Garcia trgnuvši ga iz misli.

Hunteru treba nekoliko trenutaka da skrene pogled s prometa i pogleda partnera. »Da. Da. Samo sam...« »... Negdje drugdje?«, kimne Garcia. »Znam.« Nasmiješi se. »Znaš, što dulje ovaj ubojica ostane na poprištu zločina, to je veća mogućnost da ga uhvatimo, pa mislim da se ne zadržava ni sekundu više od potrebnog.« Hunter se složi. »Ali one skulpture, one sjene, to nije rad početnika. Nikad nisam vidio nešto što je toliko komplicirano. Ubojica sigurno nije na licu mjesta jednostavno odrezao i izvrnuo dijelove tijela, a zatim se nadao da će isprve složiti skulpturu kako treba. Sigurno je vježbao, i to jako puno.« »Nimalo ne sumnjam.« »Što je koristio? Lutke?«

»Sve, Carlose«, reče Hunter. »Mogao je napraviti modele od žice, kaširanog papira, gipsa, čak i običnih lutka s gumenim rukama i nogama. Onih kakve se mogu naći u svakoj trgovini.« »Znači, taj tip sjedi kod kuće i igra se s lutkama, a zatim izlazi van i raskomada svoje žrtve. Ovaj grad je skroz sjeban, znaš to?« »Cijeli svijet je sjeban«, ispravi ga Hunter. »Napokon smo dobili dosje Andrewa Nashorna. Tamo je na stražnjem sjedalu.« Garcia brzo pokaže glavom. »Pročitao si ga?« »Aha. Zvuči kao životopis svakog drugog detektiva. Rodio se u El Granadi, u okrugu San Mateo u sjevernoj Kaliforniji i živio tamo do dvanaeste ili trinaeste godine. Nakon toga njegovi roditelji sele u Los Angeles. Njegov otac je bio računovođa i ovdje je dobio bolji posao. Majka je bila pobožna domaćica.« Stanu kad se upali crveno svjetlo. Hunter se nagne iza i uzme dosje sa stražnjeg sjedala. »Nashorn je bio osrednji učenik«, nastavi Garcia. »Ne među najboljima, ali ni među najgorima. Iako je živio u Maywoodu, pohađao je srednju školu u Bellu.

Nikad nije otišao na koledž. Nakon srednje škole nekoliko godina zarađivao je radeći razne poslove, a zatim se odlučio pridružiti policiji. Potrajalo je dok nije postao detektiv.« »Dvanaest godina«, pročita Hunter u dosjeu. »Četiri puta pao je ispit.« »Udovac je. Nema djece.« Hunter kimne. »Oženio se u dobi od dvadeset šest«, čita iz dosjea. »Njegova žena umrla je prije manje od tri godine.« »Da, pročitao sam. Od neke čudne srčane bolesti za koju nisu ni znali da je ima.« »Kardiomiopatija«, potvrdi Hunter. »Oboljenje srčanog mišića. Nikad se nije ponovno ženio.« »Iz onoga što sam pročitao, bio je dobar murjak«, reče Garcia, ubaci u brzinu i skrene lijevo na North Mission Road. »Dok je bio detektiv, strpao je mnogo smeća u zatvor. A onda se dogodilo ono čega se užasava svaki murjak. Ustrijeljen je na poslu, dok je ganjao nekog uličnog džepara u Inglewoodu.« Odmahne glavom. »Siroti tip. U Brazilu bi rekli da se rodio s guzicom okrenutom suncu i posutom čili prahom.« Carlos Garcia rođen je u Sao Paulu u Brazilu. Sin je brazilskog saveznog agenta i Amerikanke, učiteljice povijesti. Nakon raspada braka njegovih roditelja, zajedno s majkom došao je u Los Angeles kad je Garcia imao samo deset godina.

Iako je većinu života proveo u Americi, govorio je portugalski kao pravi Brazilac i još uvijek je svakih nekoliko godina posjećivao svoju domovinu.

Hunter pogleda partnera i napravi grimasu. »Što? Što to, dovraga, znači?«

»Znači da netko nije rođen pod sretnom zvijezdom i mislim da se to slobodno može primijeniti na Nashorna.« »Stvarno? A što Brazilci kažu kad se netko rodi pod sretnom zvijezdom?

‘Rodio se s guzicom okrenutom mjesecu i posutom šećerom’?« »Točno tako.« Garcia izgleda impresionirano. »Šališ se?« »Ne, to bi bilo prilično točan prijevod.« »Zanimljiva analogija.« To je sve što Hunter može reći. Narednih nekoliko stranica u Nashornovu dosjeu sažetak su njegovih posljednjih slučajeva. »Njegov načelnik kaže da je bio rob navika«, reče Garcia. »Svake godine uzimao je godišnji odmor u isto vrijeme – prva dva tjedna ljeta. Uvijek je ta dva tjedna provodio sam na moru i pecao. Ispucao je cijelu ušteđevinu na tu jedrilicu.

Prema riječima njegova načelnika, jedrilica je bila njegov mirovinski fond.« »Nije imao curu ni partnericu«, pročita Hunter iz dosjea. »Najbliži srodnici su mu ujak i ujna koji još uvijek žive u El Granadi.« »Da, njegov načelnik će stupiti s njima u kontakt.« Hunter u dosjeu potraži Nashornovu adresu – stan u istočnom L.A.-u. Jutros je tamo otišao tim forenzičara. Sinoć na Nashornovoj jedrilici nisu našli nikakav mobitel, kompjutor, adresar, dnevnik ni ništa slično, a njegov načelnik im je rekao da ničega nema ni u njegovu stolu na poslu. Na tvrdom disku nema nikakvih dosjea. Provjeravaju njegove poslovne e-mailove. Hunter se nada da će nešto naći pretragom Nashornova stana. Zatvori dosje i vrati ga na stražnje sjedalo dok Garcia skreće na parkiralište mrtvozorničkog ureda.

40.

Alice Beaumont isprinta još jednu stranicu i stavi je na pod uz ostalih deset.

Kako Hunter i Garcia trenutno nisu u uredu, privremeno ga je pretvorila u vlastiti istraživački raj.

Pokušava otkriti što bi mogle značiti sjene koje baca druga skulptura, ali nakon četrdeset pet minuta pretraživanja Interneta, ništa joj ne zapne za oko. Za razliku od prvih sjena, ne nađe nikakvo mitološko značenje cjelokupnog prizora.

Ako raščlani sjene, tada je lako povezati izobličenu rogatu glavu s bilo kakvim demonom, ali to ne objašnjava četiri manja lika koja stvaraju Nashornovi odrezani prsti.

Voljela bi nastaviti istraživati, ali zna da je zasad prioritet provjeriti popis zločinaca koje je Nicholson tijekom godina spremio iza rešetaka. Kad bi barem našla kakvu vezu sa slučajem na kojem je radio Andrew Nashorn, bilo kao detektiv ili policajac u Odjelu logistike, tada bi im dala polaznu točku koju svi očajnički traže.

Sjedne na pod, okruži se ispisima pa stane čitati i svrstavati ih u skupine od dvije, tri, četiri i negdje i po pet stranica.

Jutros je sa sobom donijela vlastiti laptop. Imala je osjećaj da će joj trebati neke njegove snažne aplikacije s tvrdog diska. I imala je pravo. Hunter joj je rekao da se vrati pet i deset godina u prošlost i pronađe zločince koji su odslužili kaznu, pušteni uz jamčevinu ili su pobjegli. Dobije previše imena i dosjea za čitanje.

Dodajući tome i sva nova imena i dosjee slučajeva Andrewa Nashorna, kao i popis žrtava koje su krivile Nicholsona što je izgubio njihov slučaj, trebat će joj najmanje tjedan dana da sve pročita. No tu će do izražaja doći njezino stručno kompjutersko znanje.

Prvo je, nakon Hunterova i Garciina odlaska, napisala aplikaciju koja će pročešljavati dosjee i tražiti određena imena, riječi ili fraze. Ista ta aplikacija mogla je prema različitim kriterijima međusobno povezivati dosjee. Problem je samo u tome što nisu svi dosjei digitalizirani. Zapravo, otprilike 50 posto još uvijek je samo na papiru. Dobivanje popisa imena bilo je lako, čak i da se vrati dvadeset šest godina u prošlost. No dosjei slučajeva počeli su se digitalizirati tek prije petnaest godina. Stariji slučajevi unosili su se u bazu podataka Okružnog tužilaštva najvećom mogućom brzinom, ali uz toliko velik broj slučajeva i manjak osoblja, postupak je bio otežan i jako, jako spor. Isto se odnosi i na LAPD i slučajeve Andrewa Nashorna.

S obzirom na ono čime raspolaže, ide joj prilično brzo. Njezina aplikacija već je uspjela naći i povezati četrdeset šest dokumenata, a još uvijek nije počela pretraživati dosjee Nashornih istraga.

41.

Hunter stavi kiruršku masku na nos i usta i stane desno od jednog stola u posebnoj sali za obdukciju broj jedan. Garcia stoji tik iza njega, ruke drži prekrižene na prsima i leđa malo pognuta naprijed, kao da se štiti od ledenog naleta vjetra.

Usprkos vrućem ljetnom danu vani, ovdje je, kao i uvijek, previše hladno i previše tmurno, bez obzira koliko je snažno kirurško svjetlo. Previše je jezivo sa svim tim stolovima i ormarima od nehrđajućeg čelika, bolničkim mirisom, golemim zamrzivačima za ljudska trupla i izloženim, poput lasera oštrim instrumentima za rezanje, od kojih se ledi duša. »Roberte, ne treba ti maska«, reče liječnica dok joj kutovi usana podrhtavaju od osmijeha. »Nema opasnosti od zaraze, a ni tijelo ne smrdi.« Zastane, razmisli o svojim riječima. »Možda samo mrvicu.« Iako svako truplo na kraju neizbježno počne smrdjeti zbog prirodnog procesa raspadanja tkiva i neizmjerno brzog razmnožavanja bakterija nakon smrti, sam taj miris nikad nije smetao Hunteru. Prije obdukcije tijelo bi se pomno opralo pa se miris nije toliko osjećao. »Vi znate, doktorice, da je vaš osjet njuha jednako mrtav kao i ispržena kokoš, je li?«, odvrati Hunter dok navlači rukavice od lateksa. »To mi govori i moj muž svaki put kad kuham.« Liječnica se opet nasmiješi i obojici detektiva pokaže na dva stola za obdukciju. Na jednom je Nasbornovo tijelo, na drugom odrezani dijelovi. Liječnica se približi stolu s dijelovima tijela. »Službeni uzrok smrti je prestanak rada srca, potaknut velikim gubitkom krvi. Kao i kod prve žrtve.« Hunter i Garcia nijemo kimnu. Liječnica nastavi: »Usporedila sam rezove s onima na prvoj žrtvi. Potpuno se podudaraju.

Ubojica je koristio isti alat.« »Električni kuhinjski nož?«, upita Garcia.

Liječnica kimne. »No ovaj put je ubojica to napravio malo drukčije.« »Kako?«, upita Hunter i prijeđe na drugu stranu stola. »Nije se žurio, već je pokušao zaustaviti krvarenje na pravilan način. Na rezovima su ostali tragovi pravilne Symeove amputacije.« »Čega?«, upita Garcia. »To je postupak amputacije stopala nazvan po Jamesu Symeu«, objasni liječnica. Bio je profesor kirurgije na sveučilištu u Edinburghu tisuću osamsto i

neke. Razvio je postupak amputacije na gležnjevima koji se i dandanas koristi.

Uglavnom, ovi rezovi napravljeni su čisto, kroz zglob. U skladu sa Symeovom uputom, arterije su imobilizirane, a velike vene podvezane na najbolji mogući način, s obzirom na to da je cijeli postupak izveden u kabini jedrilice, bez kirurškog tima. Tijekom postupka obično se manje krvne žile zatvaraju elektrokoagulacijom, ali ubojica nije na to gubio vrijeme. Ili zato što nije imao opremu ili...« »Zato što nije bilo potrebno«, nastavi Hunter. »Znao je da je smrt žrtve pitanja sata, možda i minuta, ali nije htio da odmah iskrvari i prebrzo umre.« »Moram se složiti s tim«, reče liječnica. »Stopala su, sasvim sigurno, prva amputirana. Ubojica je na batrljak stavio komprese vate i sve učvrstio elastičnim zavojima. Dobro obavljeno.« »Mislite, profesionalno obavljeno?«, upita Garcia. »Da, to mislim. No rane su najprije posute prahom kajenskog papra.« »Kajenskog papra?«, namršti se Garcia. Trenutak razmisli. »Isuse!« Hunter se istoga časa sjeti jedrilice i neobičnog, prodornog mirisa u kabini.

Znao je da mu je poznat, samo ga nije mogao identificirati. »Papar nije stavljen zato da poveća bol«, reče znajući na što Garcia misli. »Koristio ga je da zaustavi krvarenje.« »Molim?« »Robert ima pravo«, izjavi liječnica. »Kajenski papar se godinama koristi kao prirodni lijek. Posebno za zgrušavanje krvi.« Garcia pogleda Nashornova odrezana stopala na metalnom stolu. »Kao i kava u prahu?« »Da, i kava u prahu ima slično djelovanje«, potvrdi liječnica.« Oba praha djeluju na organizam tako što stabiliziraju krvni tlak, a to znači da u predjelu rana nije došlo do velikog krvarenja uzrokovanog visokim tlakom, što bi se dogodilo u protivnom slučaju. Krv se brzo zgrušava kad je tlak stabiliziran. To je stari trik, ali uvijek upali. Zavoje sam već poslala na analizu u laboratorij.« »Je li ubojica s jednakom pažnjom amputirao i ostale dijelove?«, upita Garcia.

Liječnica nagne glavu u stranu i iskrivi usta. »Otprilike. Arterije i velike vene na rukama isto su podvezane debelim koncem, ali ako se sjećate, na odsječenim dijelovima nije bilo zavoja. Za razliku od amputacije stopala, na rukama nije koristio kajenski papar za zaustavljanje krvarenja. No ono što je napravio svakako je spriječilo prebrzo iskrvarenje.« »Još nemamo toksikoloških nalaza, zar ne?«, upita Hunter. »Još ne«, potvrdi liječnica. »Za dan-dva. Pretpostavljam da ćemo dobiti isto kao i kod prve žrtve: lijekove koji reguliraju rad srca.«

I Hunter ima isti osjećaj, ali u ponašanju liječnice Hove zamijeti još nešto. Čini se da je nešto muči. »Ima li još nešto?«, upita.

Liječnica duboko udahne i stavi ruke u velike džepove duge bijele kute. »Roberte, znaš da sam patologinja već mnogo godina. A kad si patolog u gradu kao što je L.A., gotovo svakodnevno viđaš ono najgore što ljudska bića mogu učiniti. Ali kažem ti, ako postoji čisto zlo ili ako među nama hoda pravi demon, onda je to ovaj ubojica. I ne bi me iznenadilo da se na kraju, kad ga uhvatite, otkrije kako na glavi ima vražje rogove.« Ove riječi toliko zapanje Huntera i Garciu da se skamene na mjestu. Sjena skulpture pronađene u kabini stalno im se vraća, poput noćne more. »Čekajte.« Garcia podigne ruku, zatim brzo dobaci Hunteru uznemiren pogled. »Zašto to govorite, doktorice?« Liječnica se okrene. »Pokazat ću vam.«

42.

Alice završi s čitanjem još jednog dosjea i pogleda sat. Radi već tri i pol sata, a još uvijek nije našla nikakav trag koji bi bio vrijedan daljnje istrage. Pročitala je trideset osam od četrdeset šest dokumenata koje je označila njezina aplikacija.

Nezadovoljno odmahuje glavom dok promatra dvije kutije s nedirnutim dosjeima na svom stolu. Nimalo ne sumnja da je ovaj puta zagrizla više nego što može progutati. Treba joj tim čitača i jedan ili možda dva programera kako bi do kraja dana pročešljali sve te dokumente. Možda bi se trebala vratiti na istraživanje značenja sjene koju baca nova skulptura. Možda će tamo imati više sreće.

Natoči novu šalicu kave i nasloni se na zid. Na trenutak se zagleda u fotografije na panou i zadrhti od brutalnosti svega ovoga. Kako netko može biti toliko zao? Toliko poremećen? A opet toliko pametan da napravi skulpture koje bacaju određene sjene? Toliko pametan da uđe u nečiju kuću ili na jedrilicu, satima muči žrtve, raskomada ih i zatim ode, a da ga nitko ne primijeti? Da za sobom ne ostavi nijedan trag, osim onoga koji želi da policija nađe?

Prisili se odvratiti pogled, pokušava iz misli izbrisati te slike. Usmjeri pažnju na dokumente na podu. Na prvim stranicama pišu brojevi slučajeva i imena optuženika ili zatvorenika. Gleda ih neko vrijeme, prevrće po mislima, prekapa i traži različite mogućnosti. Već je pročitala nekoliko slučajeva u kojima je Andrew Nashorn bio glavni detektiv i šačicu onih u kojima je sudjelovao bilo kao detektiv ili logističar. Gotovo svi su se odnosili na članove bandi, džepare, pljačkaše i sitne kriminalce. Pojedince koji po njezinu mišljenju nisu imali osobine ovoga ubojice. Čisto sumnja da će ovdje naći kakvu vezu. No još uvijek nije počela raditi s popisom žrtava koje su možda krivile državu Kaliforniju i osobno Dereka Nicholsona zato što je izgubio radeći na njihovu slučaju.

Prebrzo je gutnula kavu i spržila nepce. Najednom zastane, sine joj jedna nova ideja koju potakne nepostojanje nikakve veze između imena na popisu.

Vrati se za kompjutor i otvori aplikaciju koju je ranije napisala. Treba je samo malo preinačiti i dobit će novi program za pretraživanje i usporedbu. Za trideset minuta unese sve potrebne preinake. Uz pomoć njezine lozinke, aplikacija je dobila pristup bazi podataka losanđeleškog okružnog tužilaštva, a Hunter joj je dao lozinku za pristup LAPD-ovoj i državnoj bazi podataka.

Uključi program za pretraživanje i vrati se dosjeima. Aplikacija je trebala spojiti i pretražiti dvije različite baze podataka na dvije različite lokacije, pa je očekivala da će postupak potrajati neko vrijeme. Nakon promijenjenih kriterija pretraživanja, prvi rezultati pojave se nakon trideset pet minuta: trideset četiri

različita imena. Alice označi stranice sažetka njihovih slučajeva i uključi pisač. Čita ih i na marginama zapisuje svoje bilješke. Čim počne čitati sažetak dvadeset četvrtog slučaja, osjeti kako joj hladnoća obuzima cijelo tijelo. Odloži prvu stranicu i brzo prelista ostale, tražeći podudaranje na koje je ukazala njezina aplikacija.

Naglo udahne zrak koji poput hladnog zapuha vjetra navre u njezina pluća. »Dakle, ovo je jako zanimljivo.«

43.

Liječnica Hove usmjeri Hunterovu i Garciinu pažnju na prvi obdukcijski stol i Nashornove dijelove tijela. »Glava je posljednja odrezana«, reče, korakne bliže i okrene Nashornovu glavu pa im pokaže veliku ozljedu na desnoj strani lica. »No, kako bi savladao žrtvu, najprije je napravio ovo. Veoma snažan udarac u lice. Vjerojatno je koristio nešto teško i metalno ili pak debelo drvo, primjerice cijev, palicu ili nešto slično.« Garcia nervozno okreče glavu na jednu pa na drugu stranu, kao da ga guši ovratnik košulje. »Vilica mu je slomljena na tri mjesta«, nastavi liječnica i pokaže vidljivu mandibulu – isti onaj, pet milimetara širok dio čeljusne kosti koji je probio kožu i koji je Hunter uočio još u kabini jedrilice. »Komadići kosti zabili su mu se u usta. Neki su poput čavala probili desni. Izgubio je tri zuba.« Garcia neprimjetno prijeđe jezikom preko zuba i zadrhti. »Forenzičari su sva tri našli u kabini«, izjavi liječnica. »Znači, taj udarac u lice ga je onesvijestio?«, upita Hunter. »Nema nikakve sumnje. No za razliku od prve žrtve koja je praktički bila vezana za krevet pa se nije mogla suprotstaviti ubojičinim sadističkim nagonima, ova bi mu žrtva pružila itekakav otpor da je bila svjesna. S obzirom na njegovu dob i činjenicu da su mu pluća radila smanjenim kapacitetom, bio je u dobrom zdravstvenom stanju.« Liječnica pokaže odrezane dijelove tijela. »Mišići ruku i nogu bili su dovoljno snažni i čvrsti zbog redovitog vježbanja. Bio je fizički aktivan.« »Ali na zapešćima nema nikakvih vidljivih tragova vezivanja, kao ni drugdje na rukama«, reče Hunter kad se sagne i pomnije pogleda dijelove tijela. »Točno«, složi se liječnica. »Forenzičari nisu našli ništa što bi ukazalo da je žrtva bila zavezana za stolicu na kojoj je nađena ili bilo gdje drugdje.« »Znači, kažete...«, ubaci se Garcia, »... da je žrtva cijelo vrijeme bila bez svijesti.« »To bi bio logičan zaključak.« Hunter osjeti oklijevanje u njezinu glasu. »Bio bi?« »Nesumnjivo se onesvijestio od udarca u lice, ali bez sedativa, osvijestio se od boli čim ga je ubojica počeo rezati.« »Znači, dao mu je sedativ«, zaključi Garcia.

»Ne bih htjela donositi nikakve zaključke dok ne dobijem toksikološki nalaz, ali zbog ovoga...« Pokaže mali komad kosti, dug oko sedam i pol centimetara, stavljen na stol uz Nashornova stopala.

Hunter ga pogleda i zabrinuto zabaci glavu. »Kralježak?« »Vratni kralježak«, pojasni liječnica. »Što?« Garcia se sagne da bolje pogleda. »Dio vratne kralježnice«, reče Hunter. »Što to znači?« Liječnica se okrene Garcii. »Dobro, pokušat ću objasniti bez velikog razglabanja o vratnoj i leđnoj kralježnici. Ovo su kralješci od C5 do C7.« Opet pokaže komade kostiju na stolu. »Vratnu kralježnicu čine kralješci od C1 do C7 i to je sam vrh kralježnice.« Dotakne Garciin zatiljak da mu pokaže točno mjesto. »C1 je prvi kralježak, tik ispod lubanje, a C7 se nalazi na bazi vrata – tamo gdje počinje gornji dio leđa. To je veoma osjetljiv dio kralježnice, čije oštećenje može izazvati paralizu. No to uvelike ovisi i o tome oko kojeg je kralješka došlo do ozljede. Što su bliže glavi, to je leđna moždina osjetljivija i njezino oštećenje može izazvati veću paralizu. Zasad me pratiš?« Garcia kimne poput školarca. »Ozlijedi li se sami vrh, oko kralježaka C1, C2 ili C3, može doći do tetraplegije – prestanka rada živčanog sustava i paralize od vrata nadolje – tijelo ispod vrata je potpuno oduzeto. No isto tako može doći i do prestanka disanja, a bez disanja, smrt nastupa veoma brzo.« Hunter osjeti brže kucanje srca čim shvati što će im liječnica sljedeće otkriti. »Oštećenje oko kralješka C4, na polovici vratne kralježnice«, opet dodirne Garciin vrat, »može uzrokovati tetraplegiju i umrtvljenje živčanog sustava, ali će rijetko kad utjecati na disanje.« Zastane, odmjerava težinu svoju riječi. »Razlog zbog kojeg imamo ovaj mali dio njegove leđne moždine je taj što je prilikom dekapitacije glava odrezana ispod kralješka C7, to jest, dna vrata. Kad sam pregledala glavu i vrat, otkrila sam da je leđna moždina probušena tik ispod kralješka C4. Namjerno ga je paralizirao od vrata nadolje. Žrtva na većem dijelu tijela nije osjećala ništa.« Garcia osjeti kako mu leđima klizi hladan znoj. »Čekajte malo, doktorice.

Kažete da ga je ubojica paralizirao?« »Upravo to.« »Kako?« »Pokazat ću ti.« Uzme Nashornovu odrezanu glavu, okrene je i pokaže im njegov zatiljak.

Desetak centimetara niže od baze lubanje vidi se drugi rez, dug oko dva i pol centimetra.

»Ubojica je prerezao njegovu leđnu moždinu, zabivši mu u zatiljak veoma oštar nož.« »Šalite se?« Garcia osjeti grč u želucu. »Nimalo. Kao što sam rekla. Ovaj ubojica je za mene utjelovljenje zla – čovjek-demon. Tko bi se na ovome svijetu uopće sjetio napraviti nešto takvo?« »Zabadalo«, odvrati Hunter.

Svi ga pogledaju kao da je vanzemaljac. »Tako su zvali tu tehniku koju su za vrijeme vijetnamskog rata koristile sadističke trupe, ali nije bila tako precizna kao ovo. Vojnici su u ratu jednostavno žrtvama zabadali nož u leđa kako bi im prerezali leđnu moždinu. Katkada bi to izazvalo paralizu od vrata nadolje, katkada samo paralizu nogu, nije važno. Bilo im je važno samo to da onesposobe žrtvu.« »Time ne sugeriraš da je ubojica vijetnamski ratni veteran, zar ne?«, upita Garcia. »Samo govorim da ta tehnika nije ništa novoga.« »Zbog toga što se leđna moždina nalazi veoma blizu površine kože«, nastavi liječnica, »ubod ne mora biti jako dubok. Da je našoj žrtvi nož zabijen samo malo dublje, otprilike dva i pol centimetra, zarezao bi dušnik i smrt bi nastupila gotovo istovremeno.« »Oho, znači nema nikakve sumnje da se ubojica razumije u medicinu«, reče Garcia i uzmakne korak. »Ja uopće ne sumnjam«, potvrdi liječnica. »Znao je da mora prerezati leđnu moždinu tik ispod kralješka C4 da bi izazvao paralizu od vrata nadolje, a da istovremeno ne ugrozi dišni sustav. I upravo tako je i učinio. Dodaj tome i gotovo savršeno izveden Symeov postupak amputacije stopala, podvezivanje vena nakon amputacije te pomno zamatanje batrljaka i taj bi tip mogao biti kirurg u bolnici.«

44. »Ubojica je paralizirao žrtvu tako što je zabio nož u njegov zatiljak i prerezao mu leđnu moždinu?« Glas načelnice Blake gotovo drhti dok čita kopiju obdukcijskog nalaza koju joj je Garcia upravo predao.

Hunter kimne.

Ispred njezina stola u jednom od dva kožnata naslonjača sjedi okružni tužitelj Dwayne Bradley. I on u rukama drži kopiju nalaza. »Čekajte malo«, reče čitajući nalaz i odmahujući glavom. »Prema ovome bi rezanje leđne moždine djelovalo i na živčani sustav, žrtva ne bi osjećala bol.« »Tako je«, reče Garcia. »Pa zašto je to onda, dovraga, napravio? Ako je ubojica želio da žrtva pati, zašto ga je lišio osjeta? Zašto bi umrtvio živčani sustav prije nego što ga je počeo rezati? To nema nikakvog smisla.« Obrazi su mu već poprimili svijetloružičastu boju. »Zato jer je, iz nekog razloga, ubojica želio da žrtva doživi jednu drugu vrstu boli«, odgovori Hunter i nasloni lakat na policu na zapadnom zidu. »Psihičku bol.« Bradley trenutak oklijeva. »Zamislite da morate gledati kako vam komadaju i sakate vaše vlastito tijelo, kako vaša krv teče i prska po cijeloj prostoriji, a vi ništa ne osjećate i ne možete ništa učiniti. Zamislite da morate gledati vlastito umiranje kao da ga gledate na filmskom platnu. Znate da umirete, ali ne osjećate ništa.« Bradley ne skida pogled s Huntera dok razmišlja o njegovim riječima. »Vi stvarno znate dočarati odvratnu sliku.« »Koliko je to trajalo?«, upita načelnica. »Mislim na sakaćenje i psihičko mučenje.« »Teško je reći. No uzimajući u obzir vrijeme koje je potrebno za rezanje dijelova tijela i ograničavanje krvarenja na način na koji je to napravio, oko sat vremena, možda i više.« »Prokletstvo«, prodahće Bradley i okrene stranicu. »Ovdje piše da je smrt vjerojatno nastupila između šesnaest i devetnaest sati.« »Tako je«, reče Garcia. »Jesmo li dobili nešto sa snimaka nadzornih kamera u marini?«, upita načelnica. »Ljude koji su ulazili i izlazili?«

Garcia se nasmije. »Očekivali smo to, ali tamo još uvijek koriste stari sustav.

Snima se na kasete, možete li vjerovati? I kamere su razbijene već više od dva mjeseca.« »Tipično«, reče Bradley. »Što je s raspitivanje od vrata do vrata? U ovom slučaju od brodice do brodice? Nitko nije primijetio nikoga tko izgleda kao da tamo ne pripada, kako odlazi s toga doka u vrijeme kad je počela treštati glasna glazba sa žrtvine jedrilice?« »Mislim da ubojica nije toliko glup«, reče Hunter. »Glup? Kako to mislite?« »Ne postoji način da to potvrdimo, ali stereo-uređaj na Nashornovoj jedrilici imao je program odgode uključenja. Pretpostavljam da je ubojica namjestio tajmer da se stereo uključi pola sata nakon njegova odlaska. Dodate li tome činjenicu da je ljudima glazba počela ići na živce tek nakon nekog vremena, kad je ona žena napokon reagirala, ubojica je već davno otišao.« Načelnica zatvori nalaz i gurne ga na rub stola. »Što se sa žrtvinim stanom?

Jesmo li našli nešto? Kompjutor, mobitel?« »Forenzičari su našli laptop«, odgovori Hunter. »Obrađuju ga dok mi razgovaramo, pretražuju datoteke, fotografije, e-mailove, sve što pronađu.

Doduše, nisu našli nikakav mobitel.« »Nashorn se spremao otići na svoj dvotjedni odmor«, doda Garcia. »Zato možemo pretpostaviti da je sa sobom imao mobitel. Mislimo da ga je uzeo ubojica ili ga je bacio u vodu da ga uništi.« »Možemo dobiti njegov broj, kontaktirati njegova davatelja usluge i krenuti odatle«, reče Bradley. »To smo već napravili«, reče mu Hunter. »Mobitel je isključen, znači da nije uništen, ali mu se ne može ući u trag sve dok ne bude opet uključen. No mogli bismo dobiti rekonstrukciju njegovih poziva.« »Mogli bismo nije opcija«, prigovori Bradley. »Alice će napraviti rekonstrukciju.« Brzo pogleda na svoj sat. »Dobro«, reče Hunter. »Kasnije ću opet svratiti do Amy Dawson.« Bradley i načelnica suze oči i oboje lagano odmahnu glavom. »Ona je njegovala Dereka Nicholsona tijekom tjedna«, podsjeti ih Hunter. »Htio bih joj pokazati sliku Andrewa Nashorna i provjeriti je li on bio onaj drugi muškarac, koji je, osim tužitelja Bradleya, posjetio Nicholsona u njegovoj kući.

Još uvijek nismo otkrili tko je bio taj drugi posjetitelj. Pitao sam okružnog tužitelja zna li tko je to bio, a on se raspitao u svim podružnicama okružnog tužilaštva u okrugu Los Angeles. Nitko ga nije posjetio, pa možemo zaključiti da to nije bio neki njegov kolega iz tužilaštva.« Okružni tužitelj kimne.

Načelnica počne kuckati olovkom po stolu dok strelovitom brzinom premeće po mislima. »Znam da je modus operandi u oba ubojstva jednak, ali me muči ono što je rekao Dwayne. Zašto je natjerao prvu žrtvu da pati fizički, a drugu psihički?

To nema smisla.« »Nikad nema, načelnice«, odvrati Hunter. »Dobro, ali daj mi ugodi. Misliš li da bi se moglo raditi o više počinitelja?

Možda dvojica rade zajedno? Jedan koji je mrzio Nicholsona, a drugi Nashorna?

Možda su se upoznali u zatvoru. Služili su kaznu u istom zatvoru, ali za potpuno nevezane slučajeve. Unutra su se sprijateljili. Imali su dovoljno vremena smisliti ovako morbidnu osvetu.« »Ima pravo«, složi se Bardley. »To nije nimalo vjerojatno. S obzirom na ono što je napravljeno žrtvama.« »Kako to?« Hunter stane na sredinu prostorije. »Ako uzmete u obzir ozbiljnost psihoze koja se manifestira u oba ubojstva, kao i suludost samoga čina, praktički je nemoguće da se radi o dva različita počinitelja. Poprišta zločina ukazuju na pomno planiranje, sve do najsitnijeg detalja. Pogledajte samo skulpture. Gledajući psihološki, nemoguće je da se radi o dvojici. Ubijanje žrtava, rezanje njihovih tijela i konstruiranje skulptura od ljudskih dijelova pruža mu silno zadovoljstvo.

Upotpunjuje ga. Nitko drugi ne bi mogao postići takav stupanj zadovoljstva.

Takva vrsta psihičke poremećenosti se ne može dijeliti. Ubojica je isti, načelnice.

Vjerujte mi.« Prekine ih kucanje na vratima. »Naprijed«, vikne načelnica.

Vrata se napola otvore i proviri glava Alice Beaumont. Vratila se u Ured okružnog tužitelja gdje je provjerila neke dosjee do kojih nije mogla preko Interneta. Od iznenađenja razrogači oči i potpuno se ukoči. Nije znala da su se Hunter i Garcia vratili iz mrtvačnice, a još manje da je okružni tužitelj Bradley u uredu.

Svi se okrenu i pogledaju je.

Slijede tri duge sekunde potpune tišine. »Oprostite što vas prekidam.« Prijeđe pogledom po prostoriji, želi se uvjeriti da je zadobila pažnju sviju. »Mislim da sam napokon nešto našla.«

45.

Bradley gestom pozove Alice da uđe u ured kao da je njegov vlastiti. Pričeka dok ona ne zatvori vrata. »Što imaš?«, upita i baci obdukcijski nalaz na načelničin stol. »Cijelo jutro provela sam pročešljavajući popis kriminalaca protiv kojih je Derek Nicholson vodio sudski postupak.« Kimne Hunteru. »Ovaj put vratila sam se petnaest godina u prošlost. Tražila sam poveznice između dviju žrtava, osobe koje je Nashorn uhitio, a Nicholson nakon toga vodio postupak pred sudom.« Izvadi četiri lista papira iz zelenog plastičnog fascikla i doda jedan primjerak svakome u uredu. »Od svih kriminalaca koje je Nashorn uhitio u dvanaest godina koliko je bio detektiv, Nicholson je vodio postupak protiv njih trideset sedam.« Svi pogledaju imena na popisu. »Trideset sedam? Ovdje je samo dvadeset devet imena«, reče okružni tužitelj Bradley i upitno podigne obrve. »Zato što sam već provjerila svu trideset sedmoricu«, objasni Alice. »Osam njih je umrlo. Problem je u tome što su sva trideset sedmorica bili prosječni ulični kriminalci – oružane pljačke, džeparenje, dilanje droge, seksualno iskorištavanje, fizički napadi, članovi bandi, takve stvari. Kad sam provjerila njihovu prošlost, nisam otkrila ništa značajno, osim da su prekinuli školovanje i da su svi odreda slabo obrazovani ljudi koji potječu iz razorenih domova ili su ih zlostavljali roditelji. Osobe eksplozivne naravi koje se ne uklapaju u profil.« »O kakvom profilu govoriš?«, upita Bradley. »Patološki izvještaj s Nicholsonove obdukcije ukazuje na to da ubojica posjeduje određeno medicinsko znanje«, objasni Alice. »To je dodatno potvrđeno nakon jutrošnje Nashornove obdukcije«, doda Garcia. »Dakle, moj zaključak je točan«, nastavi Alice. »Kriminalci na tom popisu nemaju takav stupanj obrazovanja da bi počinili ubojstva koja istražujemo.

Nemaju znanja, strpljenja ni odlučnosti da precizno raskomadaju žrtvu i sastave skulpturu.« »Znači, kažeš da nijedno od ovih imena na popisu nije vrijedno istraživanja?«, upita načelnica oštrim glasom. »Zašto si nam onda ovo dala?« Nervozno baci papir na stol. »Ne«, odvrati Alice jednakim tonom. »Kažem da je to moje mišljenje.

Sastavila sam popis jer je to moj posao. Svih ovih godina otkako radim za Ured

okružnog tužitelja naučila sam jednu stvar: u svakoj istrazi vrijeme je veoma dragocjeno. Ali ako vi imate sredstava i vremena da istražite svako od tih dvadeset devet imena na popisu, samo izvolite.« Dok promatra načelnicu Blake, Bradley se smiješi poput ponosnog oca. Još samo nedostaju riječi: »To je moja cura.« Hunter opazi kako se stegne mišić na načelničinoj čeljusti. »Ali ti nisi uzbuđena radi toga«, brzo se umiješa Hunter. »Našla si nešto drugo, zar ne?« U Aliceinim oči zablista novi sjaj. »Nakon što sam pročešljala taj popis, sinula mi je jedna ideja. Pomislila sam da bismo trebali sve ovo promotriti iz drugog aspekta.« »A koji bi to aspekt bio?« Načelničin glas i dalje je sarkastičan.

Alice priđe načelničinu stolu. »Što ako je osoba koju tražimo povezana samo s jednom žrtvom, a ne s obje?« Svi načas razmisle. »Zašto bi onda ubio i drugoga?«, upita Garcia.

Alice podigne desni kažiprst, kao da govori: »To je ključno pitanje.« »Jer veza postoji negdje drugdje.« Ne pruži im priliku za postavljanje pitanja. »Imajući to na umu, brzo sam napisala aplikaciju za pretraživanje baze podataka Okružnog tužilaštva – posebno slučajeva koje je vodio Nicholson.

Nakon toga aplikacija je trebala povezati rezultate s kriminalcima koje je tijekom godina uhitio Nashorn.« »Koje si kriterije koristila?«, upita Hunter.

Alice malo nagne glavu ustranu i slegne ramenima. »To mi je bio problem.

Raspon je toliko širok, pa sam odlučila započeti s nečim jednostavnim, nečim što mi je Robert sugerirao – članovima obitelji ili rođacima onih koji su nedavno odslužili kaznu ili uvjetno pušteni na slobodu.« Zastane i nagne glavu na jednu pa na drugu stranu. »Pa, ne baš nedavno. Za početak, vratila sam se pet godina u prošlost.« »I...?« Načelnica se nalakti na naslon za ruke i nasloni bradu na članke prstiju. »I možda mi se posrećilo, jer je iskrsnuo jedan potencijalni kandidat.«

46.

Alice najprije izvije kutove usana u smiješak, zatim iz zelenog fascikla izvadi četiri kopije isprintane policijske fotografije. »Ovo je Alfredo Ortega.« Svima doda primjerak. Fotografija izgleda staro. Muškarac ima asimetrično lice, četvrtastu čeljust, šiljast nos, uši premale u odnosu na glavu, krive zube i debele usne – uopće ne izgleda privlačno. Ima dugu kosu crnu kao ugljen, pada mu preko ramena. »U redu«, reče načelnica. »Izgleda dovoljno opako. Kakva je njegova priča?« »Pa, gospodin Ortega bio je američki građanin meksičkog podrijetla. Radio je kao vozač viljuškara i slagač u skladištu na jugozapadu L.A.-a. Bio je krupan – visok dva metra i težak sto pedeset kila. Ona vrsta s kojom se ne treba zezati.

Jednoga kišnog dana u kolovozu nije se osjećao dobro, navodno zbog nečega što je pojeo. Njegov šef se poslijepodne sažalio i rekao mu da je slobodan ostatak dana. U to doba Ortega je bio oženjen dvije godine, ali nije imao djece. Stigao je kući ranije od uobičajenog i zatekao svoju ženu Pam u krevetu s drugim muškarcem. Zapravo, sa svojim prijateljem s kojim je odlazio na piće.« Garcia napravi grimasu. »Dovraga, to ne sluti na dobro.« Alice premjesti težinu s noge na nogu, zatim nastavi: »Umjesto da se razljuti i pošizi, podvio je rep i otišao, vozio kroz nekoliko gradova do kuće ženinih roditelja u San Bernardinu, ubio njezinu majku, oca, baku i njenog mlađeg brata.

Psa nije dirao. Nakon tog krvoprolića, svima je odrezao glave i ostavio ih na kuhinjskom stolu.« Četiri zabrinuta pogleda skrenu sa slike na Alice. Ona pričeka dok napetost još malo ne poraste. »Nakon toga se Ortega vratio natrag u L.A., do kuće prijatelja koji je spavao s njegovom ženom. Prijatelj se dotad već vratio kući, svojoj ženi i petogodišnjem djetetu.« Zastane i duboko udahne. »Ubio ih je na isti način kao i obitelj svoje žene – mačetom. Njihove glave ostavio je na kuhinjskom ormariću. Nakon toga se mirno istuširao u njihovoj kući i pojeo nešto iz njihova hladnjaka. Tek tada se vratio svojoj kući. Vodio je ljubav sa svojom ženom, a zatim joj odrezao glavu.« Svi gotovo katatonički zure u Alice. »Ajme... to je stvarno inspirativna priča«, reče Garcia, glasno ispuhnuvši zrak. »Kad se to dogodilo?«

»Prije dvadeset jedne godine. Nije se opirao uhićenju ni ništa slično. Kad su ga uhvatili, branio se privremenom neuračunljivošću. Zato mu se sudilo pred porotom. Tužitelj je bio Derek Nicholson.« Zavlada zapanjena tišina. »Sjećam se tog slučaja«, izjavi Bradley. »Je li ga Nashorn uhitio?«, upita Garcia. »Nije mogao«, odgovori Hunter i odmahne glavom. »Carlose, to je bilo prije dvadeset jednu godinu. Nashorn tada nije bio detektiv.« »Čekaj malo.« Načelnica odloži fotografiju na stol. »Rekla si da su tvoj kriterij za pretraživanje bile osobe koje su u proteklih pet godina oslobođene ili su uvjetno puštene. Govoriš li ti to da je ovaj dražesni šarmer oslobođen? Kako je to moguće?« »Nije.« Alice odmahne glavom. »Porota je jednoglasno donijela odluku.

Ortega je osuđen na smrt. Pogubljen je injekcijom prije pet godina.« Svi su zbunjeni.

Ova kap je prelila čašu načelničina strpljenja. »Ti to mene zajebavaš?« Lupne fotografijom o stol, ustane i pogledava čas Alice, čas okružnog tužitelja. »Najprije popis imena za koji smatraš da ga nije vrijedno istraživati, sada fotografija osobe koja je već mrtva. Koji je ovo vrag? Kako uludo trošiti vrijeme policije? Dwayne, kakvi to idioti rade za tebe?« »Oni koji su mnogo bolji od idiota u tvom odjelu, Barbara.« Bradley pokaže glavom na Huntera i Garciu. »Alfredo Ortega je veza koju sam našla na Nicholsonovoj strani«, odvrati Alice jednoličnim glasom. Ne želi dodavati ulje na vatru, pa izvadi novi ispis iz fascikla. Opet svakome doda primjerak. »A sada upoznajte Kena Sandsa.« Ova policijska fotografija izgleda novije od Ortegine. Muškarac izgleda kao da je u srednjim dvadesetim godinama. Koža mu je tamna, ali ne zbog etničkog podrijetla, već od silnog sunčanja. Zbog ožiljaka od pubertetskih akni, obrazi mu izgledaju šupljikavo poput spužve. Ima toliko tamne oči da izgledaju gotovo crno i onaj prazan pogled narkomana na intravenoznim drogama. Ali još je nešto u tim očima – nešto hladno i zastrašujuće. Nešto zlo. Ima kratko ošišanu tamnu kosu i samouvjeren osmijeh osobe koja zna da će se jednoga dana osvetiti. »O.K., i što tog Kena Sandsa povezuje s ovime?«, upita Garcia.

Alice se široko nasmiješi. »Mnogo toga.«

47. »Sands je odrastao s Ortegom u Paramountu«, pročita Alice s novog dokumenta. »Bili su najbolji prijatelji. Ni jedan ni drugi nisu imali braće ni sestara, što ih je još više zbližilo. Obojica su potjecala iz siromašnih obitelji.

Sandsov otac je puno pio, pa njegov obiteljski život nije bio bajan. Sands je mrzio biti kod kuće. Mrzio je oca i batine koje je često dobivao. Većinu vremena provodio je na ulici zajedno s Ortegom. Ubrzo su počeli petljati s drogom, bandama, tučnjavama – znate kako to već ide.« Na stolu načelnice Blake zazvoni telefon, pa podigne slušalicu i reče: »Ne sada.« Zalupi slušalicu. »Nastavi.« Alice se zakašlje i pročisti grlo. »Sands i Ortega pohađali su srednju školu u Paramountu. Ortega je bio jako loš učenik, ali Sands je, iako problematičnog ponašanja, imao jako dobre ocjene. Da je htio, mogao se bez problema upisati na koledž, a imao je i dovoljno novaca. Ali njihovo potucanje po ulici eskaliralo je u kriminalno ponašanje, pa su u dobi od sedamnaest godina uhićeni zbog krađe auta i posjedovanja marihuane. Osuđeni su na godinu dana maloljetničkog zatvora.

Njihov kratki boravak u zatvoru, otrijeznio je Ortegu. Odlučio je da ne želi nastaviti s takvim životom. Ubrzo nakon izlaska iz zatvora, upoznao je Pam. Vjenčali su se dvije godine kasnije. Iako se i dalje drogirao, dobio je posao u skladištu i očito je za sobom ostavio život uličara.« »Ali Sands nije«, zaključi Hunter.

Alice brzo odmahne glavom. »Sands nije. Nakon izlaska iz zatvora nastavio je još neko vrijeme s karijerom sitnog zločinca, ali je u maloljetničkom zatvoru uspostavio više novih veza. Ubrzo je naveliko dilao drogu.« »Kako si uspjela toliko brzo doći do svih tih informacija?«, upita Garcia.

Ured okružnog tužitelja ima opsežne dosjee o svima protiv kojih smo vodili postupke«, odgovori Alice, kimne Bradleyu i okrene stranicu izvještaja. »Jedne noći Sands se vratio kući pijan i drogiran i opet se posvađao sa svojom curom Ginom Valdez. Stvari su izmakle kontroli. Poludio je, zgrabio bejzbolsku palicu i otpremio Ginu u bolnicu. Za dlaku je izbjegla smrt. Imala je više slomljenih kostiju, frakturu lubanje i ostala je slijepa na lijevo oko.« »Kakav ugodan tip«, reče Garcia i nasloni se na prozor. »Rekla si da je tvoja aplikacija tražila vezu među bližom obitelji i srodnicima«, ubaci se Hunter. »Kako si onda uspjela povezati Sandsa i Ortegu?«

»Budući da je njegova žena bila mrtva, Ortega je, nakon što je osuđen na smrt, naveo Kena Sandsa kao najbližeg srodnika«, objasni Alice. »Već sam rekla da su u mladosti bili poput braće. Predložio si da potražim članove obitelji, članove bandi, sve koji su ostali na slobodi, a mogli su se osvetiti u ime nekoga drugoga. Pa, Ken Sands svakako spada u tu kategoriju.« »Nesumnjivo«, složi se Garcia. »Ali ovdje postaje zanimljivo«, doda Alice. »Andrew Nashorn bio je detektiv koji je uhitio Sandsa.« U prostoriji se na trenutak osjeti statički elektricitet. »Sandsova cura Gina bojala ga se kao samoga vraga, i to s pravom.

Ispostavilo se da ju je i prije znao premlatiti i to mnogo puta. Nashorn ju je, nakon što se oporavila, uspio uvjeriti da podigne tužbu. Sands je optužen za teški napad smrtonosnim oružjem.« »Što je krivično djelo prema članku 245. kalifornijskog kaznenog zakona«, doda okružni tužitelj Bradley.

Alice kimne. »Tome dodajte činjenicu da je prilikom uhićenja bio drogiran i da je sa sobom nosio više od kile heroina, i dobit ćete devet i pol godina zatvora.

Služio je u Kalifornijskom državnom zatvoru u Lancasteru.« »Kad je to bilo?«, upita načelnica. »Prije deset godina. Navodno je, nakon što mu je pročitana presuda i prije nego što su ga odveli pravosudni policajci, Sand pogledao Nashorna koji je sjedio iza državnog tužitelja, i promrsio: ‘Platit ćeš mi za ovo’.« Alice stavi izvještaj na načelničin stol. »Pušten je prije šest mjeseci.« Učini im se kao da je vrijeme stalo na nekoliko trenutaka. »Imamo li njegovu adresu?«, upita Hunter. »Samo onu staru. Sands nije pušten uvjetno, odslužio je kaznu do kraja – čisto puštanje na slobodu, bez potrebe da se redovito javlja svom probacijskom službeniku, sucu ili bilo kome drugome. Nije imao nikakvih ograničenja. Da je htio, mogao je otputovati iz zemlje.« »U redu«, reče načelnica i opet pogleda ispis na stolu. »Nađimo ga što je prije moguće i malo porazgovarajmo s njim.« Pokaže Alice da joj preda fascikl i izvještaj. »Dok ga ne nađemo«, reče Bradley, »neka sve ovo ostane u tajnosti. Ne želim da ovo procuri do novinara ni ikoga drugoga.« Pogleda Huntera i Garciu kao da će oni, čim izađu iz ove prostorije, sve objaviti novinarima. »I tu stvarno mislim nikoga drugoga. Imamo ubijenog tužitelja i murjaka. Svaki policajac, svaka policijska postaja, svako tužilaštvo u Los Angelesu jedva čekaju da se dočepaju osumnjičenika. Iscuri li ovo, imat ćemo takav poziv na linč kakav nitko od nas još nije vidio. Stoga ni jedne jebene riječi nikome. Je li jasno?« Ni Hunter ni Garcia ne odgovore. Samo zure u okružnog tužitelja.

»Je li jasno, detektivi?« »Kristalno«, odgovori Hunter.

48.

Nakon jutrošnjih događaja, ostatak dana sporo je prolazio. Nisu otkrili ništa nova. Nimalo se nisu iznenadili što je adresa Kena Sandsa koju im je dala Alice bila nevažeća, a budući da je iz zatvora izašao prije samo šest mjeseci, nije zatražio nikakve dokumente na temelju kojih su mu mogli ući u trag – vozačku dozvolu, putovnicu, socijalno osiguranje, ništa. I u dosjeu socijalnog osiguranja bila je navedena njegova stara nevažeća adresa.

Hunterov tim pokušavao je ući u trag bankovnom računu, računu za struju ili plin, bilo čemu što bi ih usmjerilo na pravi put. Tražili su i Sandsove stare prijatelje. Ljude s kojima se družio prije odlaska u zatvor, one koje je upoznao u zatvoru, a sada su bili na slobodi, svakoga. No dobivanje informacija od starih prijatelja i kolega iz zatvora pokazalo se mnogo težim nego što zvuči, a Hunter je znao da će tako i biti. Prema losanđeleškom uličnom zakonu, cinkanje nekoga, posebno murji, zločin je koji se kažnjava smrću. Čak ni njegovi neprijatelji nisu htjeli zucnuti.

Hunter je zatražio i popise osoba koji su Ortegu i Sandsa posjećivali u zatvoru, ali prema kalifornijskom zakonu o privatnosti, sudski nalog mogli su dobiti tek za dan-dva, a zatim će proteći još nekoliko dok ne dobiju popis.

Gina Valdez, Sandsova djevojka koju je gotovo nasmrt isprebijao, nestala je.

Promjena imena u Americi nije neki komplicirani postupak. A u ovom internetskom dobu, mijenjanje identiteta postalo je još lakše. Nitko nije znao je li Gina promijenila ime ili stvorila novi identitet. Nitko nije znao je li još uvijek u L.A.-u, u Kaliforniji ili čak i u SAD-u. No jedno je bilo sigurno: nije htjela da je bilo tko nađe.

Dok je radio kao detektiv, Andrew Nashorn je katkada radio s partnerom, detektivom Sebom Stokesom. Stokes nije sudjelovao u Sandsovu uhićenju, ali ga je Hunter svejedno nazvao. Dogovorili su sastanak sutradan ujutro.

Potkraj popodneva, Brian Doyle, vođa LAPD-ova informatičkog odjela, došao je Hunteru s rezultatima onoga što su uspjeli izvući iz kompjutora pronađenog u Nashornovu stanu. Hunter i Garcia provedu sat vremena pročešljavajući vraćene e-mailove i ono što je izvađeno iz internetske povijesti.

Nashorn je očito često koristio usluge nekih eskortnih agencija, mnogih specijaliziranih za fetiše, seksualno ropstvo i sadomazohizam. Odlazio je i na porno-stranice i, iako su mnoge bile i više nego eksplicitne, nijedna nije bila nezakonita.

U e-mailovima ne nađu ništa sumnjivo, ništa što bi se moglo protumačiti kao prijetnja. Isto tako, nisu postigli nikakav napredak ni u identificiranju druge osobe koja je posjetila Dereka Nicholsona u njegovoj kući. Ono što je Nicholosonova njegovateljica rekla Hunteru o Nicholsonovu olakšavanju savjesti i odavanju nekome istine o nečemu, još uvijek nije izlazilo iz Hunterovih misli.

Preostali dio dana Hunter i Garcia provedu na Internetu tražeći nešto što bi makar i izdaleka sličilo sjeni koju je bacala nova skulptura napravljena od Nashornovih dijelova tijela. Ne nađu ništa što sliči cijelom prizoru. Lik izobličene glave s rogovima odgovarao je većini prikaza demona i vragova u mnogim religijama i vjerovanjima različitih kultura iz cijeloga svijeta. No postojali su mitološki rogati bogovi, poput grčkog Pana, Apolona i Zeusa, koji su u ranom razdoblju prikazivani s rogovima.

Vrag ili Bog, pomisli Hunter. Odaberi.

Bez ikakve čvrste točke, sve ovo učini mu se kao traženje igle u plastu sijena.

Drugi dio sjene, dva lika koja stoje i dva koja leže, praktički jedan na drugome, pokazao se još zagonetnijim. Ne nađu ništa, pa Hunter počne razmišljati kako Alice možda ima pravo. Možda ovi prizori nemaju nikakvog skrivenog značenja. Ništa religioznog. Ništa mitološkog. Nikakvih drugih konotacija.

Možda je značenje posve jednostavno, kao što je sugerirala – opaki ubojica promatra dvije žrtve. Dvije su gotove, preostale su još dvije. A to znači da će opet ubiti.

49.

Prošlo je vrijeme večere kad se Hunter vratio u Lennox i parkirao ispred kuće Amy Dawson. I opet ga je Nicholsonova njegovateljica preko tjedna uz uljudan osmijeh uvela u kuću, ali ga je ovaj put odvela u kuhinju.

Zrak u kuhinji ugodno miriše na kuhane rajčice, bosiljak, luk, čili i začine. »Moj muž gleda utakmicu u dnevnoj sobi«, objasni Amy. »Veliki je navijač Lakersa, a kad se uzbudi, zna biti prilično glasan. Ne smeta vam što ovdje razgovaramo, je li?« »Naravno da ne«, uvjerava je Hunter. »Bit ću jako kratak.« Amy ima na sebi laganu cvjetnu haljinu i gumene japanke. Sada je rasplela one sitne pletenice i kosu začešljala u gust konjski rep. Ponudi mu da sjedne na jednu od stolica za sklopivim stolom od ultrapasa. »Da ste došli malo ranije, mogli ste večerati s nama.« Hunter se nasmiješi. »Lijepo od vas, hvala. No vjerojatno je dobro što nisam.

Dajte mi domaće jelo s paštom i pojest ću koliko sam težak... možda i više.« Amy zastane i sumnjičavo se zagleda u njega. »Otkud znate da sam kuhala paštu?« »Ovaj... pogodio sam po mirisu u kuhinji od kojeg mi cure sline.« Slegne ramenima. »Domaći pikantni umak od rajčice?« Amy ne može sakriti iznenađenje. »Točno. Recept moje majke. Svi volimo pikantnu hranu.« »I ja isto.« Hunter kimne, zatim sjedne. Pričeka dok Amy ne sjedne nasuprot njemu. »Htio bih vas opet nešto pitati o onoj drugoj osobi koja je posjetila gospodina Nicholsona u njegovoj kući.« »Nisam se sjetila ničega novog«, reče. Izgleda kao da joj je iskreno žao. »U redu je. Htio bih samo da pogledate fotografiju i kažete mi bi li to kojim slučajem mogla biti ta druga osoba.« »Dobro.« Nagne se naprijed i nalakti na stol.

Pas Screamer počne lajati pred vratima kuhinje. Amy napravi grimasu. »Oprostite, detektive. Samo časak.« Ustane i otvori vrata, ali ne pušta psa unutra. »Delroy«, zazove. »Možeš li izvesti Screamera van? Ne mogu se sada natezati s njim.« »Gledam utakmicu«, odvrati gromki bariton. »Možeš li onda reći Leticii da ga odvede na kat?«

»Leticia«, zagrmi Delroy još snažnijim glasom. »Dođi po svoga psa prije nego što mu zavrnem vratom.« Odmahujući glavom, Amy zatvori vrata. »Oprostite«, opet reče i vrati se na svoje mjesto. »Katkada me taj pas izluđuje. I moga muža isto.« Hunter se nasmiješi. »Nije važno.« Stavi ispred nje fotografiju Andrewa Nashorna, veličine A4. »Ovo je ta osoba o kojoj sam govorio.« Ona je podigne i neko je vrijeme pomno promatra. »Žao mi je, detektive, ali to nije on. Muškarac je bio mlađi i mršaviji. U to sam sigurna.« Vrati fotografiju na stol.

Hunter kimne, ali ostavi sliku na mjestu. »A ova osoba?« Izvadi drugu sliku, policijsku fotografiju Kena Sandsa. Nazvao je Kalifornijski državni zatvor u Lancasteru i uspio od njih dobiti Sandsovu noviju sliku, snimljenu na dan kad je pušten iz zatvora. Ima dugu i neurednu kosu, pustio je gustu bradu. Nijedna crta lica nije dobro vidljiva. »Ovo je njegova najnovija fotografija«, objasni Hunter. Zna da je Sands namjerno odabrao takav izgled. Mnogi zatvorenici koji služe srednje ili veoma duge kazne izgledaju slično. To je uobičajeni trik kojim se služe kako državni sustav ne bi imao njihove novije i preciznije slike. Duga kosa i gusta brada nestale bi u roku od sat vremena nakon izlaska na slobodu. »Siguran sam da više nema toliko kose.« Pokaže joj i policijsku fotografiju kad je Sands uhićen. »Ovako je izgledao prije deset godina.« Amy pogleda sliku u Hunterovim rukama. Dugo vremena gleda u nju.

Hunter šuti, pušta je da je proučava koliko god hoće. »Mogao bi biti on«, napokon reče Amy. Hunter osjeti bockanje po cijelom tijelu. »Ali, naravno, nisam sto posto sigurna. Muškarac koji je posjetio gospodina Nicholsona nije imao bradu ni dugu kosu. Bio je odjeven u odijelo i sve to.« »Shvaćam.« Amy ne skida pogled s fotografije. »Ali mogao bi biti on.«

50.

Krv se zgrušala i osušila na podu i zidovima, a kad su crvene krvne stanice odumrle i počele se razgrađivati, nestao je onaj poseban metalni miris i zamijenio ga mnogo jači smrad – nešto poput pokvarenog mesa pomiješanog s ukiseljenim mlijekom. Mnogi koji su bili na poprištima brutalnih zločina složili bi se da nasilna smrt ima upravo takav miris.

Hunter još jednom zastane uz vrata kabine Nashornove jedrilice. Odlazak na poprište zločina u gluho doba noći postala mu je takoreći opsesija. Na taj način mogao je polako i nesmetano razgledavati, pokušavao barem na djelić sekunde ući u um ubojice. Ali kako shvatiti besmisleno?

Više je puta pročitao forenzički izvještaj. Oni otisci cipela po podu kabine koje je jučer vidio bili su jedva vidljivi pa se nije mogla odrediti točna veličina cipele. Na podu je bilo toliko krvi da je, čim je ubojica maknuo nogu, u otisak navrlo još krvi i prekrilo ga, što je uvelike otežalo forenzičku analizu. Mike Brindle, forenzičar koji je predvodio tim na poprištu zločina, ranije je rekao Hunteru kako mu je nešto čudno na tim otiscima. Činilo se da raspored težine nije jednak na svakom koraku. To ukazuje na asimetričan hod ubojice – možda šepa ili je namjerno obuo cipele neodgovarajućeg broja. Na taj je trik Hunter već prije naišao. Forenzičari nisu uspjeli dobiti ni uzorak na potplatu, što ukazuje na to da je ubojica na cipele navukao debele plastične nazuvke ili nešto slično. To bi objasnilo i nepostojanje krvavih otisaka izvan kabine.

Brindle je uvjerio Huntera da je njegov tim ostavio kabinu u istom stanju u kakvom su je zatekli. Predmeti odneseni u forenzički laboratorij zapisani su na popisu koji Hunter ima sa sobom. Sve drugo ostalo je na svome mjestu.

Hunter zatvori patentni zatvarač na kombinezonu i uđe u kabinu. Nije navukao kombinezon zbog toga da ne kontaminira poprište zločina, već da krvlju ne zaprlja cipele i odjeću i da odjeća ne poprimi onaj mučni zadah. Zna da se nikakvim mokrim ni suhim čišćenjem ne može riješiti smrada koji se uvijek nekako uvuče u odjeću. Sve je to na psihičkoj bazi. Mozak će odjeću uvijek povezivati sa smradom, čak i nakon što potpuno nestane.

Zastane na sredini kabine i polako se ogledava naokolo.

Je li ubojica već bio na jedrilici kad se Nashorn ukrcao?

Na vratima kabine nema nikakvih tragova nasilnog ulaza, iako iskusnoj osobi obijanje brave uz pomoć dvije igle ne predstavlja neku veliku zapreku.

Obiđe sve ono što su jučer obišli on i Garcia, želi se uvjeriti da ništa nije propustio. Priđe malom hladnjaku i otvori vrata. Dobro je opremljen – više boca

vode, sir, smrznuto meso i mnogo piva. Ponovno provjeri kantu za smeće – omot čokoladnog prutića i prazna vrećica sušene govedine. Nema kantica piva. Ni izvađenih čaša u maloj kuhinji. Ako je Nashorn pozvao nekoga na brodicu prije isplovljenja, vjerojatno ga nije zvao na čašicu razgovora.

Zašto onda?

Garcia je ranije sugerirao da je ubojica možda prišao brodici s nekakvim oružjem i prisilio Nashorna da otvori kabinu, a zatim ga tresnuo po licu. S obzirom na oba poprišta zločina i zaključak liječnice Hove da je ubojica za oružje odabrao električni kuhinjski nož, Hunteru se ta teorija učini malo vjerojatnom. Ubojica ne voli vatreno oružje.

Prijeđe kabinu i priđe nasuprotnom zidu na kojem se nalazi velika količina krvi. Stolicu na kojoj je nađeno tijelo uzeli su forenzičari, ali je njezino mjesto obilježeno ljepljivom trakom. Hunter zastane na sredini i pogleda naokolo. Nema nikakvog mjesta za skrivanje. Da se netko pokušao ovdje sakriti, bio bi odmah uočen, osim ako nije bio patuljak. Nashorn je s ulaza imao pogled na cijelu kabinu, osim unutrašnjosti kupaonice, ali i to jedino u slučaju da su vrata bila zatvorena.

Ako se ubojica sakrio unutra, imao je dvije opcije: čekati dok Nashorn ne otvori vrata kupaonice i udariti ga u lice oružjem koje li je već imao sa sobom, ili je pak sam otvorio vrata i navalio na njega.

U toj teoriji odmah uvidi dva problema. Kao i u svakoj kabini brodice, kupaonica nije prostrana. Liječnica Hove je sigurna da je Nashorn onesviješten jednim jedinim udarcem, snažnim zamahom s desna ulijevo. A to je nemoguće ako je stajao u kupaonici. Jednostavno nema dovoljno mjesta. Ako je pak ubojica izjurio iz kupaonice i navalio na Nashorna, bez obzira u kojem se dijelu kabine Nashorn nalazio, u ovako uskom prostoru ubojici bi trebalo dvije do tri sekunde da stigne do žrtve. Nashornu bi to bilo dovoljno vremena da opazi napad, pa bi zauzeo osnovni obrambeni stav – podigao bi ruke da zaštiti lice. Iako su mu ruke odrezane od tijela, na njima i šakama nema nikakvih obrambenih ozljeda.

Hunter još jednom pogleda prostoriju i zamijeti mala vrata u podu koja vode do odjeljka s motorom. Poput svega ostalog u tom dijelu kabine, i ona su prekrivena krvlju. Sinoć, s forenzičkim timom koji je što prije htio započeti s obradom mjesta zločina, Hunter nije ni dobio priliku propisno pogledati dio s motorom. Čučne i podigne vratašca. Odjeljak je malen, mrvicu veći od običnog kuhinjskog ormarića. Većinu prostora zauzima motor. Krv je procurila kroz vratašca i kapala na motor i tlo prekriveno mrljama od ulja. U trenutku kad htjede vratiti vratašca na mjesto, nešto mu zapne za oko: krv poprskana po sredini motora. Ne krv koja je kapala kroz vratašca, već poprskana krv. Vidio je to već mnogo puta – tako prska krv iz rane nanesene snažnim zamahom, primjerice kad napadač udari žrtvu po licu. Snaga udarca zakrene žrtvinu glavu, a krv iz nanesene rane štrcne u tankom mlazu.

Uzme fascikl s forenzičkim izvještajem i brzo potraži fotografiju. Čim nađe ono što je tražio, mozak mu zakuha od silnih mogućnosti koje mu padnu na pamet.

Klekne, gume glavu u otvor i pipka ispod motora dok ne napipa nešto. Izvuče ruku iz otvora. Sva je prekrivena sluzavom tekućinom.

Osjeti kako mu krv brže kola žilama. »Pametni kurvin sin.«

51.

Već u 9:00 sati vrućina se reflektira s prašnjavih cesta kao da su ostavljena otvorena vrata pećnice. Hunter sjedi za jednim od vanjskih stolova u kafiću Grub u Seward Streetu. Veliki bijeli suncobran uzdiže se iz sredine stola i pruža ugodan hlad. Kafić okružuje ograda od unakrsno postavljenih letava, prekrivena podšišanom zelenom živicom ljubičastih cvjetova, dajući ovom mjestu seoski ugođaj, iako se nalazi istočno od Zapadnog Hollywooda.

Detektiv Seb Stokes, stari partner Andrewa Nashorna, predložio je da se nađu ovdje. Stigne nekoliko minuta nakon Huntera, zastane na vratima i pogleda van na terasu po zauzetim stolovima. Izgleda kao medvjed. Izlizane hlače napete su oko široka struka, jakna izgleda kao da će puknuti ako slegne ramenima ili malo jače kihne. Ima prorijeđenu svijetlosmeđu kosu, začešljanu na jednu stranu kako bi prekrio oćelavjeli dio koji se ničim ne može sakriti. Ima iscrpljen izgled osobe koja je previše vremena provela na istome poslu pa ga je počela mrziti.

Iako ga nikad prije nije vidio, Hunter ga odmah prepozna, pa podigne ruku da mu privuče pažnju. Stokes mu priđe. »Čini se da previše izgledam kao tipičan murjak, je li?« Glas pristaje njegovu izgledu, samo što zvuči umorno. »Valjda svi tako izgledamo«, reče Hunter, ustane i pruži mu ruku.

Stokes ga odmjeri od glave do pete, gleda njegovo lice i odjeću. Crne traperice, kaubojske čizme, košulju zavrnutih rukava na mišićavim podlakticama, široka ramena i snažna prsa, lice s četvrtastom čeljusti. »Stvarno?«, reče uz sarkastičan osmijeh. »Ti više izgledaš kao sportaš američke reprezentacije nego kao murjak.« Rukuje se s njim. »Seb Stokes. Svi me zovu Seb.« »Robert Hunter. Zovi me Robert.« Obojica sjednu. »Dobro, naručimo.« Bez da pogleda jelovnik, Stokes da znak konobarici i za doručak naruči specijalitet kuće. Hunter zatraži šalicu crne kave.

Stokes se zavali u stolicu i otkopča dugmad na jakni. »Znači, ti vodiš Andyev slučaj?« Odmahne glavom, pogleda u daljinu, zatim skrene umoran pogled na Huntera. »Istina je ono što sam čuo? Da je razrezan na komadiće? Mislim reći... da je raskomadan? Da mu je odrezana glava?« Hunter kimne. »Žao mi je.«

»I dijelovi njegova tijela ostavljeni su na stolu, složeni u neku vrstu bolesne skulpture?« Hunter opet kimne. »Misliš da se radi o bandi?« »Ništa ne ukazuje na to.« »Što? Samo je jedan počinitelj?« »Iz onoga što imamo, da.« Dlanom lijeve ruke Stokes otare znoj sa sjajnoga čela. Hunter uoči kako je od bijesa stisnuo vilicu. »Taj je skroz sjeban. Ta usrana kukavica, govno jedno. Policajac ne bi smio tako umrijeti. Ubio bih za priliku da se na pet minuta nađem nasamo s tim kurvinim sinom koji je to napravio Andyu. Pa bismo vidjeli tko bi onda bio raskomadan.« Hunter ne odvraća pogled, promatra ga dok daje oduška osjećajima. »Ti znaš da u ovome iza tebe stoji cijeli LAPD, je li tako? Što god ti treba, iz bilo kog odjela, samo pitaj. Prokleti ubojica murjaka. Dobit će što ga ide.« Hunter ne reče ništa. »To nije bio nasumičan napad, je li tako? Radi se o osobnoj stvari? Mislim reći, izgleda li kao osveta?« »Moguće.« »Zbog čega? Andy nije radio na terenu već...« Odmahne glavom i suzi oči. »Osam godina«, nadopuni Hunter. »Tako je, osam godina. Radio je u Odjelu logistike...« Ušuti, odjednom svjestan implikacija. »Čekaj malo. Misliš da se radi o osveti za nešto starije od osam godina, iz vremena kad je radio na terenu?« »Ti si bio njegov partner, je li tako?« »Pa, ne baš partner. Da, zajedno smo radili na nekoliko slučajeva, ali dok smo radili u Južnoj postaji, za većinu istraga nisu bila potrebna dvojica viših detektiva. Bavili smo se lakšim zločinima, pljačkama, džeparenjem, obiteljskim nasiljem, krađama, takvim sranjima. Andy i ja smo zajedno radili na nekoliko ubojstava, uglavnom povezanim s bandama. Sve teže zločine slali su vama momcima u Odjel za pljačke i ubojstva.« Konobarica se vrati s njihovim kavama. Stokesova ima toliko šlaga da izgleda kao snijegom prekriveno božićno drvce. Hunter pričeka dok Stokes u šalicu ne istrese vrećicu šećera. »Misliš da je to netko od ološa koji smo Andy i ja strpali iza rešetaka?« »Trenutno istražujemo svaku mogućnost.«

»To je sranje kakvo dosad nisam čuo, točno iz detektivskog priručnika.« Malim drvenim štapićem promiješa kavu. »Čekaj malo. Misliš da će taj šupak opet ubiti? Molim te, reci da nisi došao zato da mi kažeš da budem oprezan.« »Ne, nisam došao da ti to kažem, ali ne bi škodilo da budeš na oprezu.« Stokes se glasno nasmije, škripavim grlenim smijehom. »I, detektive, što predlažeš, što bih trebao učiniti? Uzeti policijsku zaštitu? Kupiti veći pištolj?« Nagne se naprijed onoliko koliko mu dopusti velika trbušina i rastvori jaknu tek toliko da Hunter vidi korice njegova pištolja na ramenu. »Neka samo dođe.

Spreman sam.« Odmakne se i načas se zagleda u Huntera. »Nisam ostao s Andyem u kontaktu onoliko koliko sam želio. Više nisam u Južnoj postaji. Nakon razvoda premjestili su me u Zapadnu postaju, u holivudski odjel.« »Kad je to bilo?« »Prije sedam godina. Godinu nakon što je Andy ustrijeljen. Ali, reci ti meni nešto. Andy je bio fizički aktivan. Više nije radio na terenu i nije bio u kondiciji kao prije, za to se pobrinuo metak koji mu je proburazio pluća, ali nije bio mlakonja. I bio je jedan od onih koji su stalno na oprezu, znaš što mislim reći?

Brinuo se zbog svega. I znam da je uvijek bio naoružan. Kako ga je onda samo jedan počinitelj uspio savladati? Zaskočio ga je na njegovoj jedrilici?« Hunter se nasloni i prekriži noge. »Ne. Pretvarao se da je mehaničar.«

52.

Garcia je ranoranilac. Uvijek stigne u OPU prije ostalih, no jutros je sjeo za svoj radni stol još ranije nego inače. Nije patio od nesanice kao Hunter, ali nitko ne može kontrolirati svoje misli ni ono što izvlači podsvijest čim se zaklope oči.

Sinoć su ti prizori bili dovoljno strašni da veći dio noći odagnaju njegov san.

Dao je sve od sebe da ne probudi ženu, ali iako je ležao tiho i nepokretno, Anna je osjetila njegovu uznemirenost kao da puzi po njezinu tijelu. Uvijek bi je osjetila.

Garcia je upoznao Annu Preston u prvom razredu srednje škole. Njezina neobična ljepota očarala je mnoge dečke i opčinila Garciu koji se istoga časa zaljubio u nju. Tada je bio veoma povučen i sramežljiv. Trebalo mu je deset mjeseci da skupi hrabrost, priđe joj na školskom plesu i promuca riječi: »Hoćeš... li... ovaj... plesati?« »Da«, odvratila je uz osmijeh od kojeg su mu klecala koljena. »Mislim reći... sa mnom... hoćeš li plesati sa mnom?« Ona se još više osmjehnula. »Da, rado.« Na plesnom podiju, dok je glazba prelazila u sentiš, šapnula mu je na uho: »Zašto ti je trebalo toliko vremena?« Garcia je podigao bradu s njezina ramena i zagledao se u njene od boje lješnjaka i meda. »Što?« »Pet školskih plesova. Ovo je peti ove godine. Zašto ti je toliko trebalo da me pitaš?« Nagnuo je glavu ustranu i plaho rekao: »Jer... volim pustiti dame da čekaju?« Oboje su se nasmijali.

Te su večeri počeli hodati.

Tri godine kasnije, odmah nakon mature, zaprosio ju je.

Kad je postao detektiv u LAPD-u zakleo se samome sebi da nikad neće doma donositi ništa od grotesknog svijeta s kojim se susretao na poslu. Da nikad, ama baš nikad, neće razgovarati s Annom o svome poslu. Ne zato što se to protivilo protokolu, već zato što ju je previše volio i nije htio uprljati njezine misli prizorima i stvarnošću svoje svakodnevice. Nikad nije prekršio tu zakletvu.

Kasno sinoć u krevetu, Anna se privila uz njega i šapnula mu u uho: »Želiš li razgovarati, uvijek sam tu. Bez obzira o čemu.«

Okrenuo se prema njoj i lagano odmaknuo kosu s njezina lica. »Znam.« Nasmiješio se. »Sve je u redu.« Poljubio joj je usne.

Anna je naslonila glavu na njegova prsa i zatvorila oči. »Volim te.« On ju je pogladio po kosi. »I ja volim tebe.« No san nije došao. *** Garcia sjedi i promatra fotografije na panou. Usmjeri pažnju na onu koja prikazuje sjene druge skulpture. »Što nam to, dovraga, želi reći?« »I ja sam se to pitala cijele noći«, reče Alice stojeći iza njega.

Garcia poskoči na stolici. Nije ni primijetio kad je ušla. »Oho«, reče pogledavši sat. »Rano si ustala.« »Ili kasno, zavisi kako gledaš.« Odloži nekoliko fascikala na svoj stol. »Nisi mogla spavati?« »Nisam htjela spavati. Svaki put kad bih zatvorila oči, moj mozak bi smislio novu noćnu moru.« Garcia napravi grimasu – točno zna kako se osjeća.

Uzme fascikle i doda ih Garcii. »Što je to?« »Zatvorski dosjei Alfreda Ortege i Kena Sandsa i popis, njihovih posjetitelja.« Garcia razrogači oči. »Stvarno? Nisam ni znao da je već odobren nalog.« »To je jedna od prednosti kad okružni tužitelj, gradonačelnik Los Angelesa i načelnik policije silno žele rješenje istrage. Stvari idu mnogo brže. Faksiram su u moj ured jutros, u cik zore.« »Pročitala si ih?« Alice obim rukama zatakne pramenove kose iza ušiju. »Da, jesam.« Garcia obori pogled na fascikle na svom krilu. »Brzo čitam.« Alice se nasmiješi. »Označila sam neke dijelove.« Razmisli o svojim riječima. »Zapravo, tek nekoliko. Počni s plavim fasciklom, dosjeom Alfreda Ortege. Ako se sjećaš, otišao je u zatvor jedanaest godina prije Kena Sandsa.« Garcia primijeti ushit u njezinu glasu. »Vidim da si nešto otkrila.« »Pričekaj dok ne pročitaš oba dosjea.« Zadovoljnog izraza na licu sjedne na rub svoga stola. »Moraš pročitati, jer inače ne bi vjerovao.«

53.

Detektiv Seb Stokes zastane usred dugog gutljaja kave i vrati šalicu na stol.

Na vrhu mesnatog nosa ostala mu je mala mrlja šlaga, a iznad gornje usne gotovo savršeni bijeli brkovi. »Mehaničar?«, reče i papirnatom salvetom obriše šlag s lica. »Imate tu gnjidu snimljenu nadzornim kamerama?« »Ne, nadzorne kamere nisu radile«, odvrati Hunter ravnodušnim glasom. »Te jebene kamere nikad ne rade kad ih trebaš. Pa kako ste onda skužili da se ubojica izdavao za mehaničara?« »Sinoć sam otkrio da je na unutarnjem motoru Nashornove jedrilice curilo ulje. Onoga dana kad je ubijen, spremao se isploviti na svoj uobičajeni dvotjedni odmor. Pretpostavljam da je primijetio kvar dok je obavljao završnu provjeru i nije htio isploviti s pokvarenim motorom. Previše je riskantno.« »Da, takav je bio Andy. Uvijek je bio jako temeljit. Nikad neoprezan.

Provjerio si u marini? Imaju li popis mehaničara?« »Provjerio sam.« Hunter otpije kavu. »Nemaju mehaničarsku radionicu.

Imaju samo popis mehaničara koje mogu preporučiti. Nashorn nije nazvao upravu marine i zatražio mehaničara. No ionako većina vlasnika brodica već ima svoje vlastite mehaničare.« »I Andy je imao?« Hunter kimne. »Tipa koji se zove Warren Donnelly. Sinoć sam razgovarao s njim. Rekao je da ga Nashorn nikad nije nazvao zbog curenja ulja.« »Znači, misliš da je ubojica petljao oko motora prije nego što je Andy stigao na jedrilicu«, reče Stokes, odgonetnuvši Hunterov izraz. »Možda čak dan ili dva prije.« »Moguće.« »Nakon toga se samo morao motati u blizini, promatrati i čekati pravi trenutak da mu ponudi svoju pomoć.« »Tu teoriju istražujemo«, složi se Hunter. »Ali zašto nije Andya jednostavno dočekao u kabini? Zašto je toliko zakomplicirao sa svim tim mehaničarskim sranjem?« »Nisam siguran«, prizna Hunter. »Možda zato što je jedrilica malena. Kabina još manja. Tamo nema dovoljno mjesta za skrivanje. Nashorn bi primijetio da je netko na jedrilici i prije nego što bi stupio na nju. Ubojica bi izgubio prednost – više ne bi na svojoj strani imao faktor iznenađenja.«

»A Andy je još uvijek bio murjak«, reče Stokes, zavali se u stolicu i prijeđe rukama po golemoj trbušini. »I to jako dobar. Da je primijetio i najmanji sumnjivi trag, izvadio bi pištolj i bio pripravan na sve.« Hunter opet kimne. »Nashorn je bio krupan i snažan muškarac, očito bi se znao pobrinuti za sebe. Možda je ubojica znao da nije pametno upuštati se s njim u bilo kakvu vrstu fizičkog obračuna. Stvari lako mogu krenuti po zlu. A ovaj ubojica ne želi nepotrebno riskirati.« Stokes počne grickati donju usnu. »Zato je on morao pozvati ubojicu na jedrilicu. Tako Andy ne bi ništa posumnjao. A čim je došao na jedrilicu, samo je čekao na priliku da savlada Andya.« »Sudeći prema prskanju krvi i mjestu gdje su pronađeni zubi, čini se da je Nashorn čučao uz otvor odjeljka u kojem se nalazi motor. Možda mu je ubojica rekao da nešto pogleda ili pridrži, dok on ne uzme alat iz svoje torbe. »Zubi?« »Nashorn je dobio udarac u lice. Smrskana mu je čeljust i otpala su tri zuba.« Konobarica se vrati sa Stokesovim doručkom. »Sigurno ne želite ništa više?«, upita Huntera. »Ne, hvala, u redu je.« »Dobro, zovite me ako se predomislite.« Konobarica mu dražesno namigne, zatim se okrene i ode.

Hunter lagano počeše ožiljak od metka na desnom tricepsu. Iako je star više od dvije godine, ponekad ga neizdrživo svrbi. »Tko god bio taj ubojica«, reče, »strašno je mrzio Nashorna. I upravo zato sam ovdje. Ti si radio s njim. Bili ste u istom odjelu. Možeš li se sjetiti slučajeva koje ste zajedno istraživali? Pada li ti na pamet netko tko bi bio sposoban učiniti nešto ovakvo?« Stokes odreže dio španjolskog omleta i uzme ga u ruke kao da je kriška pizze. »Nakon što smo sinoć razgovarali preko telefona, znao sam da ćeš mi postaviti to pitanje. I zato sam malo razmislio. Mogu se sjetiti samo jednog kučkinog sina, Raula Escobeda.« »Tko je on?« »Serijski silovatelj. Osuđen je za napad na tri žene u Lynwood Parku i Paramountu u razdoblju od osam mjeseci. Zapravo mislimo da je napao i silovao desetak žena, ali samo tri su svjedočile. Ujedno je i sadist. Voli ih dobro isprebijati prije nego što obavi posao. Uhvatili smo ga jer je napravio grešku, a da to nije ni znao.« »Kakvu?«, znatiželjno upita Hunter. »Vidiš, Escobedo je rođen ovdje u L.A.-u, ali njegovi roditelji potječu iz male savezne države u Meksiku koja se zove Colima.« »Tamo je vulkan Colima.« »Točno. Znaš to otprije?«

Hunter kimne. »Pa, ja sam morao potražiti na atlasu. Uglavnom, njegovi roditelji emigrirali su u SAD prije nego što je njegova majka ostala trudna. Došli su iz gradića koji se zove Santa Ines. Iako je Escobedo odrastao u Paramountu, kod kuće su govorili samo španjolski. Problem je bio u tome što su stanovnici Santa Inesa govorili drukčijim naglaskom. Ne znam kakva je razlika, ali to je bilo to.« Uzme još jedan zalogaj omleta. »Nikad nije bio u rodnom gradiću svojih roditelja, ali je govorio njihovim naglaskom kao da je odrastao tamo. I to ga je sjebalo. Kiksao je na tome što je volio govoriti prostote dok je silovao žrtve. Posljednja žena koju je silovao potjecala je iz Las Conchasa, grada u blizini Santa Inesa.« »Prepoznala je njegov naglasak«, reče Hunter. »I više od toga«, zacereka se Stokes. »Escobedo je radio u pošti kao blagajnik. Dva tjedna nakon napada, ta posljednja žrtva posjetila je prijateljicu u South Gateu. To je bilo tjedan dana prije Majčina dana u Meksiku, pa su zajedno otišle u lokalnu poštu kako bi prijateljica poslala čestitku svojoj majci. I gle čuda – posluživao ih je nitko drugi doli sam Escobedo. Čim je žena čula njegov glas, počela se tresti i sve to, ali se dobro držala. Nije izgubila hladnokrvnost. Umjesto da se uspaniči i time ga upozori, mirno je izašla iz pošte, našla telefonsku govornicu i nazvala nas. Postavili smo mu zasjedu i bum – tri tjedna kasnije uhvatili smo ga s prstima u pekmezu, već se spremao silovati novu žrtvu. Andy i ja smo ga uhitili.« Stokes se vrati svojoj kavi, a Hunter uoči njegovo oklijevanje.

Dogodilo se još nešto što mu nije rekao. »Što se dogodilo s njim?« Stokes odloži krišku španjolskog omleta, salvetom prekrije usta i odmjeri Huntera. »Može u povjerenju? Kao murjak murjaku?« Hunter uvjerljivo kimne. »Kao murjak murjaku.« »Pa, kad smo ga uhitili, malo smo ga protresli.« »Protresli?« »Pa znaš, čovječe, kako to ide. I kad je sve gotovo, adrenalin te i dalje tuče kao otrovana krv. Andy ga je prvi ščepao. Escobedo je odvukao tu 18godišnjakinju u napuštenu zgradu Vojske spasa u Lynwoodu. Andy je oduvijek bio eksplozivne naravi, a njegov fitilj...« Nakrivi usta na jednu stranu i odmahne glavom. »Može se reći da ga uopće nije imao. Zbog toga što je često znao izgubiti glavu, naslušao se svakakvih sranja od našega načelnika. Nije bio skroz bez kontrole, ali je bio na samoj granici, znaš što hoću reći? Kad je Andy stigao u tu zgradu, Escobedo je već curi strgnuo bluzu i prilično je izlemao. To je bio razlog zbog kojeg se Andy pretvorio u pravog boksača i zaboravio da je murjak, znaš što hoću reći?« Hunter ne odgovori. Tišina potraje nekoliko trenutaka. »Iskreno govoreći...«, napokon nastavi Stokes, »... ta je gnjida zaslužila svaki taj udarac. Andy mu je smrskao lice.«

Hunter mirno otpije kavu. »I gdje je on sad? Gdje je Escobedo?« »Nemam pojma. To se dogodilo prije dvanaest godina. Escobedo je dobio deset godina i odslužio sve, do posljednje sekunde. Zadnje što sam o njemu čuo bilo je da je pušten prije dvije godine.« Nešto slično struji protrese Hunterovo tijelo. »Reći ću ti nešto«, nastavi Stokes. »Ako je ta vreća govana ubila Andya, onda...« »I kamo je otišao?«, prekine ga Hunter i pomakne se na sam rub stolice. »Što?« Stokes zaškilji i zagladi pramen koji mu je pao na čelo. »Escobedo. U kojem je zatvoru služio kaznu?« »U državnom zatvoru okruga Los Angeles.« »U Lancasteru?« »Točno.« U istom zatvoru kao i Ken Sands, pomisli Hunter. »Ozbiljno ti govorim, ako je Escobedo to napravio, ja ću...« »Ti nećeš ništa«, presječe ga Hunter. Ni najmanje ne želi da Stokes ode iz ovoga kafića misleći da zna tko je ubojica policajca. Ta lažna informacija procurila bi kao voda kroz sito i do ručka bi pola murjaka bilo vani u osvetničkom lovu. Mora razuvjeriti Stokesa. »Gledaj, Seb, ako je Escobedo jedini tip kojeg se možeš sjetiti, onda ćemo ga istražiti, ali on trenutno nije čak ni osumnjičenik. Tek jedno od imena na popisu. Nemamo ništa što ga povezuje s poprištem zločina – otisaka prstiju, DNK, vlakana, svjedoka. Čak ne znamo ni gdje je bio onoga dana kad je Nashorn ubijen ni je li sposoban učiniti ono što je učinjeno.« Zastane na par trenutaka dok Stokes ne shvati što mu govori. »Ti si dobar detektiv. Pročitao sam tvoj dosje. Točno znaš kako ide istraga. Ako sada počnu kolati glasine, ugrozit ćeš cijelu istragu. A kad se to dogodi, onda krivci dobivaju priliku da se izvuku. I sam to znaš.« »Taj kučkin sin se neće izvući.« »U pravu si, neće. Ako je Escobedo naš tip, uhvatit ću ga.« Samouvjerenost u Hunterovu glasu ublaži nemilosrdan pogled u Stokesovim očima.

Hunter stavi posjetnicu na stol i gurne je k njemu. »Sjetiš li se još nekoga osim Escobeda, nazovi me.« Uspravi se i zastane. »I slušaj, udovolji mi pa ostani na oprezu, u redu? Ovaj tip je pametniji od prosječnog počinitelja.« Stokes se nasmiješi. »Kao što rekoh...«, potapša izbočinu ispod jakne, »... neka samo dođe.«

54.

Garcia upravo završi s čitanjem dosjea koje mu je Alice dala, kad Hunter otvori vrata. Vožnja od kafića Grub do upravne policijske zgrade trajala je dulje nego što je očekivao. »Moraš ovo pročitati«, reče Garcia prije negoli Hunter sjedne za stol. »Što je to?« »Zatvorski dosjei Alfreda Ortege i Kena Sandsa i evidencija njihovih posjetitelja.« Hunter se namršti i pogleda Alice kako toči kavu. »Načelnica je rekla da se bacim na posao, pa sam se bacila na posao«, ravnodušno reče. »Hakirala si bazu podataka kalifornijskog zatvorskog sustava?« Alice skoro neprimjetno slegne ramenima. »Što?« Garcia se skoro zagrcne od smijeha. »Rekla si da su ovi dosjei jedna od prednosti što su na našoj strani Ured okružnog tužitelja, gradonačelnik Los Angelesa i načelnik policije.« Alice ga poprijeko pogleda, zatim se nasmiješi. »Lagala sam. Oprosti. Nisam znala kako ćeš reagirati na činjenicu da sam prekršila protokol. Neki murjaci poprijeko gledaju na to.« Garcia joj uzvrati osmijeh. »Ne u ovom uredu.« »U redu, što imamo?«, upita Hunter Garciu.

Garcia prelista nekoliko stranica prvoga fascikla. »Alfredo Ortega je otišao u zatvor jedanaest godina prije Kena Sandsa, koga je, kako nam je Alice jučer rekla, Ortega naveo kao najbližeg srodnika. Tijekom tih jedanaest godina, do Sandsova uhićenja, Sands je, ni manje ni više, nego trideset tri puta posjetio Ortegu u zatvoru.« Hunter se nasloni na svoj stol. »Tri puta godišnje.« »Tri puta godišnje«, ponovi Garcia kimajući glavom. »Zbog ogavnosti zločina, Ortega je bio ono što zovu ‘zatvorenik B kategorije’, što znači da je mogao primati samo posjete bez osobnog kontakta.« »Svi takvi posjeti održavaju se u osiguranoj kabini, a zatvorenik se do nje dovodi u lisičinama«, objasni Alice. »Posjeti zatvorenika osuđenih na smrt veoma su ograničeni. Obično im se dopušta jedan posjet svakih tri do pet mjeseci«, nastavi Garcia. »Posjet može

trajati od jedan do dva sata. Ovdje imamo potpunu evidenciju Orteginih posjeta.

Svaki put kad ga je Sands posjetio, ostao je maksimalno dugo.« »Dobro. Je li još netko posjećivao Ortegu?«, upita Hunter. »Kako se bližio dan smaknuća, tako su navalili uobičajeni posjetitelji – novinari, članovi udruženja za ukidanje smrtne presude, oni koji su o njemu željeli napisati knjigu, zatvorski svećenik... znaš već kako to ide.« Garcia prelista još nekoliko stranica. »Ali tijekom prvih jedanaest godina služenja kazne, jedini posjetitelj bio je Sands. Nitko drugi.« Zatvori fascikl i doda ga Hunteru. »Mogli smo i pretpostaviti da je Sands posjećivao Ortegu«, reče Hunter prelistavajući stranice. »Iz Aliceinog istraživanja znamo da su bili kao braća, pa je to i očekivano. To je sve što imamo?« »Evidencija Orteginih posjeta dokazuje jedino to da je svih tih godina Sands ostao s njim u kontaktu«, reče Alice iz kuta i otpije kavu. »Posjeti se nadziru, ali se razgovori ne prisluškuju. Mogli su razgovarati o bilo čemu. I ne, to nije sve što imamo.« Skrene pogled s Huntera na Garciu kao da mu govori »pokaži mu«.

Garcia uzme drugi fascikl i otvori ga. »Ovo je zatvorski dosje Kena Sandsa«, objasni. »I tu stvari postaju puno zanimljivije.«

55.

Garcia iz drugog fascikla izvadi novi list A4 i doda ga Hunteru. »Evidencija Sandsovih posjeta nije nimalo impresivna. U prvih šest godina služenja kazne, godišnje je imao četiri posjeta iste osobe.« Hunter pogleda izvještaj. »Njegove majke.« »Točno. Otac ga nikad nije posjetio, što nimalo ne iznenađuje, s obzirom na njihov odnos. Preostale tri i pol godine nije imao nijednog posjeta.« »Nije bio baš popularan, ha?« »Stvarno nije. Jedini prijatelj bio mu je Ortega, a on je bio u San Quentinu.« »A zatvorski cimeri?«, upita Hunter. »Da, imao je cimera, jednog bezosjećajnog tipa imenom Guri Krasnici«, odgovori Alice. »Albanac, glavešina neke bande«, reče Hunter. »Čuo sam za njega.« »Da to je taj.« Garcia se naceri. »Pa, imamo veću šansu stati u govno jednoroga kad izađemo iz ovog ureda nego natjerati albanskog gospodara kriminala da progovori.« Iako se šali, Hunter zna da Garcia ima pravo. »Tijekom šeste godine služenja kazne, Sands je doživio dva velika udarca«, reče Alice. »Prvo, izvršena je Ortegina presuda pa je nakon šesnaest godina provedenih u zatvoru pogubljen injekcijom. Šest mjeseci kasnije, njegova majka umrla je od aneurizme. Zato ga je prestala posjećivati. Dopušteno mu je da ode na njezin pogreb pod naoružanom pratnjom. Na pogrebu je bilo samo desetak ljudi. Sands nije razmijenio ni riječi sa svojim ocem. I navodno nije pokazivao nikakve osjećaje. Nije prolio ni jednu jedinu suzu.« Hunter se ne iznenadi. Ken Sands bio je poznat kao žilav momak, a žilavim momcima ponos je sve. Nikad ne bi svome ocu ni stražarima pružio takvo zadovoljstvo da ga vide kako pati ili plače, čak ni za vlastitom majkom. Ako je i plakao, onda je to radio kad je bio sam u ćeliji.

Garcia ustane i krene na sredinu ureda. »Dobro, sve je to jako zanimljivo, ali ne kao ovo što slijedi.« Glavom pokaže na papire u rukama. »Znaš da državni zatvor kao rehabilitacijska ustanova omogućuje zatvorenicima različite tečajeve, naukovanje i radno iskustvo, je li? To zovu program obrazovanja/stručnog osposobljavanja, a zadaća mu je potaknuti produktivnost, odgovornost i napredovanje zatvorenika. Doduše, to nikad nije naročito funkcioniralo.«

»Dobro.« Hunter prekriži ruke. »Neki zatvorenici mogu, ako im se odobri zahtjev, upisati dopisni tečaj.

Nekoliko sveučilišta u Americi pridružilo se tom programu i nudi zatvorenicima širok izbor studija.« »Sands je upisao neki tečaj«, zaključi Hunter. »Upisao je dva i u zatvoru stekao dvije diplome.« Hunter upitno podigne obrve. »Diplomirao je psihologiju na Umjetničkom i znanstvenom koledžu, odjelu Američkog sveučilišta u Washingtonu i...« Garcia pogleda Alice, produžavajući napetost, »maturirao njegu bolesnika na Sveučilištu Massachusetts. Za maturu nije potrebna praksa, ali je zbog tečaja mogao slobodno tražiti medicinske udžbenike. Knjige kojih nije bilo u zatvorskoj knjižnici.« Hunter osjeti drhtavicu. »Sjećaš se...«, upita Alice, »... kad sam rekla da su Sandsove ocjene bile mnogo bolje nego što bi se očekivalo od učenika veoma problematičnog ponašanja?« »Da.« »Oba tečaja završio je s odličnim. Na diplomi iz psihologije posebno je pohvaljen, u tečaju njege bolesnika imao je samo najbolje ocjene.« Počne vrtjeti srebrnu narukvicu s privjescima na desnom zglavku. »Znači, tražimo li osobu koja se razumije u medicinu, Sands se prokleto dobro uklapa.« Alice otpije kavu ne mičući pogled s Huntera. »No to još uvijek nije sve.« Hunter upitno pogleda Garciu. »Slobodno vrijeme u zatvoru...« Garcia se vrati za svoj stol i nastavi čitati: »... zatvorenici rijetko provode u ljenčarenju. Potiče ih se da u tom vremenu čine nešto korisno, primjerice da čitaju, slikaju i slično. Kalifornijski državni zatvor u Lancasteru organizira nekoliko...«, prstima napravi navodnike u zraku, »... ‘aktivnosti koje unapređuju osobnost’. Sands je puno čitao, redovito je uzimao knjige iz knjižnice.« »Problem je u tome«, nastavi Alice, »što registar knjižnice nije na Internetu, što me, iskreno govoreći, uopće ne iznenađuje. Ali to znači da hakiranjem nikako ne mogu dobiti taj popis jer ne postoji u elektroničkom obliku. Morat ćemo pričekati dok nam ga ne pošalju iz Lancastera.« »Isto tako, Sands je mnogo vremena provodio u teretani«, izjavi Garcia vrativši se bilješkama. »A kad nije čitao ili učio za neki od dopisnih tečajeva, bavio se svojim hobijem. Onim koji je otkrio u zatvoru.« »Kojim?« Hunter priđe automatu s vodom i natoči čašu. »Umjetnošću.« »Da, ali ne crtanjem ni slikanjem«, napomene Alice. Njezino držanje ponuka Huntera da pokuša pogoditi.

»Kiparstvom«, reče.

I Garcia i Alice kimnu.

Hunter jedva obuzda svoje uzbuđenje. U cijelosti je shvaćao psihološki pristup kalifornijskih rehabilitacijskih ustanova – poticanje svakoga zatvorenika da svoje negativne emocije usmjeri u nešto kreativno i konstruktivno. Svaki zatvor u Kaliforniji nudi širok umjetnički program i potiče svakog zatvorenika na sudjelovanje. Istinabog, velika većina i sudjeluje. Ako ništa drugo, onda da im barem brže prođe vrijeme. Najpopularnije umjetničke aktivnosti u kalifornijskim zatvorima su slikanje, crtanje i kiparstvo. Mnogi zatvorenici bave se svim tim aktivnostima. »Još uvijek nemamo ništa o mjestu gdje bi se Sands mogao nalaziti?«, upita Hunter.

Alice odmahne glavom. »Kao da je nestao s lica zemlje otkako je izašao iz zatvora. Nitko nema pojma gdje bi mogao biti.« »Uvijek postoji netko tko nešto zna«, suprotstavi se Hunter. »Istina«, reče Garcia klikajući po svom kompjutoru. Pisač kraj njegova stola oživi. »Ovo je posljednji popis koji si tražio«, reče Garcia i doda ispis Hunteru. »Svi zatvorenici smješteni u istom bloku sa Sandsom, tijekom cijelog vremena služenja kazne. Na tom popisu ima više od četiristo imena, ali poštedjet ću te muke. Pogledaj drugu stranicu. Prepoznaješ neko ime?« Alice iznenađeno pogleda Garciu. »Kad si maloprije čitao popis, nisi mi rekao da ti je poznato neko ime.« Garcia se nasmiješi. »Nisi me pitala.« Hunter okrene stranicu, prelazi pogledom po imenima, zastane negdje na tri četvrtine stranice. »Nemoj me zezati.«

56.

Thomas Lynch, poznatiji pod imenom Tito, gnjida je i beznačajan narkić, uhvaćen prije sedam godina prilikom oružane pljačke trgovine koja je strahovito krenula po zlu – ubijen je vlasnik trgovine i njegova žena.

Iako za vrijeme pljačke nijedan od maskiranih muškaraca nije skidao masku s lica, Hunter i Garcia su za vrijeme analize snimke nadzorne kamere zamijetili jedva primjetan nervozni trzaj glave jednoga od njih. Tik uzrokovan stresom.

Trebala su im tri dana da uhite Tita.

Tito je bio tek sitni kriminalac. To mu je bila prva oružana pljačka. Na nju ga je nagovorio Donnie Brusco, izgubljeni slučaj sluđen crackom, koji je prije toga već dvaput ubio.

Garcii je trebalo manje od sat vremena da natjera Tita da progovori. Na snimci su vidjeli da Tito nije povukao okidač. Zapravo je pokušao spriječiti drugog maskiranog muškarca da ubije stari par. Garcia ga je uvjerio da će od okružnog tužitelja tražiti smanjenje kazne ako bude surađivao, budući da mu je to bio prvi ozbiljni prijestup. Ukoliko ne bude surađivao, sigurno će biti osuđen na smrt.

Tito je progovorio, Donnie Brusco je uhićen i osuđen na smrt injekcijom.

Sada sjedi u San Quentinu, u odjelu za zatvorenike osuđene na smrt i čeka dan pogubljenja. Tito je dobio deset godina za oružanu pljačku i pomaganje u ubojstvu. Hunter i Garcia održali su svoju riječ i zatražili nagodbu s okružnim tužiteljem koji je preporučio ranije uvjetno puštanje. Nakon što je odslužio šest godina desetogodišnje kazne, prije jedanaest mjeseci pušten je na slobodu, ali je ostao pod nadzorom kalifornijskog probacijskog ureda i svoga probacijskog službenika. Kaznu je odslužio u državnom zatvoru u Lancasteru – u bloku A. U istome bloku u kojem je gulio i Ken Sands.

57.

To što je Tito pod nadzorom kalifornijskog probacijskog ureda znači da ga nije teško naći. Njegova prijavljena adresa je Bell Gardens u istočnom L.A.-u, živi u socijalnom stančiću u državnoj zgradi. Njegov probacijski službenik rekao je Hunteru preko telefona da s Titom nema nikakvih problema. Uvijek na vrijeme dolazi na sastanke, ima stalni posao u skladištu i nije propustio nijednu grupnu seansu s dodijeljenim mu psihologom.

Hunter i Garcia najprije svrate na njegovo radno mjesto, privatno skladište u Cudahyu u jugoistočnom Los Angelesu. Vlasnik, nizak i prilično debeo Židov koji se nije prestajao smiješiti, rekao im je da je Tito petkom slobodan, ali će doći sutra ujutro, pa se tada mogu vratiti. Subotom radi noćnu smjenu, od devet navečer do pet ujutro.

Titova zgrada je četvrtasta grozota izgrađena od crvene opeke, malo južnije od Bell Gardens Parka. Kad Hunter i Garcia uđu u prljavo predvorje u prizemlju, metalna ulazna vrata zgrade zatvore se za njima uz zveket sličan zatvorskim vratima. Mala prostorija smrdi na mokraću i ustajali znoj, nema ni centimetra zida koji nije ispisan grafitima. Nema dizala, samo usko i prljavo stubište koje se uspinje do petoga kata. Titov stan je na broju 311.

Grafiti se nastavljaju i na gornjim katovima, stubište izgleda kao psihodelički tunel. Stignu na treći kat i tu ih dočeka još ogavniji smrad od onog na ulazu – nešto nalik na pokvareno mlijeko ili staru, osušenu bljuvotinu. »Prokletstvo«, reče Garcia i rukom začepi nos. »Ovdje smrdi kao u kanalizaciji.« Dugi, uski hodnik ispred njih je u polutami. Negdje na njegovoj sredini pokvarena je jedna od neonki koje se pružaju cijelom dužinom stropa, pa se stalno pali i gasi poput svjetla u disku. »Još nam samo treba glazba«, našali se Garcia. »I cijela četa čistača s dezinfekcijskim sredstvima i osvježivačima zraka.« Vrata stana 311 nalaze se baš ispod treperave neonke. Iznutra čuju španjolsku plesnu glazbu. Hunter pokuca tri puta. Instinktivno zauzmu položaj s lijeve i desne strane vrata. Iznutra se nitko ne javlja. Hunter pričeka petnaestak sekundi pa opet pokuca i približi vratima desno uho. Unutra čuje kretanje.

Nekoliko trenutaka kasnije vrata otvori 1,60 metara visoka Latino žena crne kose i ranih dvadesetih godina. I više je nego mršava. Maslinasta koža prianja uz njezine kosti kao da se nema za što drugo držati. Zjenice su joj proširene poput

zrna kave, pogled udaljen i tupav. Gola je, preko mršavih ramena prebacila je samo ogrtač s kineskim dezenom. Nije se ni potrudila stegnuti ga oko sebe. »O, seksi gosti«, reče španjolskim naglaskom prije nego što se Hunter i Garcia stignu predstaviti. »Obožavamo goste. Što nas je više, to veselije.« Nasmiješi im se i pokaže zube požutjele od cigareta pa širom otvori vrata. »Uđite i idemo tulumaritiii.« Dobaci Hunteru poljubac i stane plesati u ritmu glazbe. »Koji kurac radiš, kučko?« Iz spavaće sobe izađe Tito, noseći na sebi samo čipkaste ljubičaste gaćice. »Vrati se ovamo i...« Zastane u pola rečenice kad ugleda pridošlice. »Koji je to kurac?« Pokušava se nečime pokriti. Hunter i Garcia su već u njegovu stanu, obojica ga gledaju – muškarca visokog metar osamdeset i nešto i teškog stotinjak kila, kruškolikog tijela, u ženskim gaćicama. »Ovo nije u redu«, šapne Hunter.

Garcia jedva primjetno odmahne glavom. »Nimalo, nimalo u redu.« »Tatice, došlo je još ljudi na našu zabavu«, reče žena i zatvori vrata. »Skinimo se i čagajmooo.« Baci ogrtač na pod i uhvati Hunterovu dugmad na košulji. On nježno odmakne njene ruke. »Nažalost, nismo došli na tulum.« Podigne ogrtač s poda i prebaci ga preko nje. »Ai, chingado. Glupačo, vrati se u sobu«, reče Tito. Priđe i primi ženu za ruku pa je odvuče, zatim se umota u bijeli ručnik. »Hvala što si se pokrio, Tito«, reče Garcia. »Već mi se počelo pomalo povraćati.« »Tito, šta je to tu?«, začuje se drugi ženski glas iz sobe. Ovaj zvuči jako mlado. »Ništa, curo. Začepi.« Garcia zatomi osmijeh. »Tito, koliko to ljudi imaš tu?« »Ne tiče te se, drote.« Istoga časa otrijezni se Latino žena. »Oni su murjaci?« »A što si mislila, glupa kurvetino? Ne valjda da su dostavljači pizze. A sad se vrati tamo i ostani unutra.« Gurne je u spavaću sobu i zalupi vratima. »Što hoćete? I zašto ste bez naloga ušli u moj stan?« »Nije nam trebao nalog«, odvrati Garcia ogledavajući se oko sebe. »Srdačno nas je pozvala tvoja... cura.« »Nije moja cura...« »Moramo razgovarati, Tito«, prekine ga Hunter. »Odmah.« »Tko te jebe, murjače. Ne moram razgovarati s tobom. Ne moram ništa.« Otvori ladicu drvene komode kraj sebe i brzo nešto izvadi.

58.

U tren oka, oba detektiva istovremeno krenu u akciju: izvuku pištolje, Hunter se odmakne na lijevu, Garcia na desnu stranu, povećavajući razmak među njima.

Obojica upere oružje u Titova prsa. To su napravili toliko brzo da se Tito na mjestu skameni. »Polako, Čipkaste Gaćice«, vikne Garcia. »Da ti vidim ruke, samo polako.« »Hej, hej«, trgne se Tito i podigne ruke visoko u zrak. U njima drži daljinski upravljač za stereo-liniju. »Jebo vas, kompići. Koji vam je kurac? Samo sam htio stišati muziku.« Gotovo neprimjetno trzne bradom prema lijevom ramenu. Isti onaj nervozni tik koji ga je odao na snimkama nadzorne kamere u oružanoj pljački prije sedam godina.

Hunter i Garcia zakoče pištolje i vrate ih u korice. »Koji je tebi kurac?«, odvrati Garcia. »Trebao bi znati da pred murjacima ne smiješ raditi nikakve iznenadne pokrete. Netko će te jednoga dana ubiti.« »Dosad mi je dobro išlo.« »Tito, sjedni«, reče Hunter i izvuče stolicu ispod okruglog drvenog stola na sredini male dnevne sobe. Titova dnevna soba je tmurna i mračna, uredio ju je netko tko je bio napola slijep i totalno bez ukusa. Zidovi su prljave bež nijanse ili su možda nekoć bili bijeli. Laminirani drveni pod je toliko izgreben da izgleda kao da se Tito po njemu kreće u klizaljkama. Sve smrdi na travu i cugu.

Tito oklijeva, pokušava izigravati nepopustljivog tipa. »Tito, sjedni«, ponovi Hunter nepromijenjenim glasom, ali odlučnim pogledom koji traži poslušnost.

Tito napokon sjedne i zavali se u stolicu poput prkosnog školarca. Mlohava gola prsa sva su prekrivena tetovažama, jednako kao i ruke. Na obrijanoj glavi ima više ožiljaka. Hunter pretpostavi da je većinu zaradio u zatvoru. »Čovječe, ovo je pravo sranje«, reče Tito nervozno se poigravajući žutim plastičnim upaljačem. »Vi momci nemate pravo biti ovdje. Čist sam k’o suza.

Možete pitati moga probacijskog službenika. Jamčit će za mene.« »Naravno da jesi, Tito«, reče Hunter. Gleda ga u oči i tri puta kvrcne po vrhu nosa. »Misliš reći, kao bijela suza.« Tito dodirne nos, zatim pogleda vrh palca i kažiprsta. Na njima je ostatak bijeloga praška. Četiri ili pet puta brzo obriše nos i udahne s prstiju ono što je obrisao. »O, čovječe, sranje. Ništa strašno, samo se malo zabavljamo u sobi, znate

kako je? Ništa opasno, čovječe. Samo da malo živnemo. Danas imam slobodan dan. Htjeli smo se malo ispuhati, kužite me?« »Opusti se, Tito. Nismo ovdje radi tvoje guzice ni da pokvarimo tvoju malu zabavu«, reče Garcia i nagne glavu prema spavaćoj sobi. »Zato se strpi s tom erekcijom još samo pet minuta. Stvarno želimo samo razgovarati s tobom.« »Kompići moji, stvarno ste skrenuli. Da je dignut, prevrnuo bi ovaj stol.« Kimne i nasmije se. »Da, tako je, kompići, imam veći alat od slona.« »Dobro, kako god, kraljevski pimpaču«, reče Hunter i stane s druge strane stola. »Postavit ćemo ti samo par pitanja i kidamo odavde.« »O čemu?« »O jednom tvom cimeru iz Lancastera.« »Sranje, kompići. Zar vam izgledam kao služba za informacije?« Garcia pljesne rukama da privuče Titovu pažnju. »Obrati pažnju, kompiću, jer ti ovo neću reći dvaput. Rekao sam da nismo došli ovamo radi tvoje guzice, ali se lako možemo predomisliti. Siguran sam da bi tvoj probacijski službenik volio čuti o ovim tvojim zabavicama s drogom. Kako bi ti se svidjelo provesti još tri i pol godine iza rešetaka?« »I više od toga«, reče Hunter. »Ako te uhvate radi posjedovanja, a možda i zbog dilanja, dodat će još par godina.« Tito zagrize usnu. Zna da se bori u unaprijed izgubljenoj bitki. »Slušaj, Tito, samo nam reci gdje možemo naći tipa koji se zove Ken Sands.« Tito raširi oči kao morska psina ralje. »Sigurno me zajebavate.« »Iz toga zaključujem da ga poznaš«, reče Garcia. »Da, poznam ga. Poznavali su ga svi u Bloku A. Čovječe, bio je gadan. Mislim reći, stvarno gadan, kužiš?

Pobjegao je?« »Ne, pušten je prije šest mjeseci«, reče Hunter. »Odslužio je kaznu.« »I već su mu drotovi za petama.« Tito se zahihoće. »Nisam iznenađen.« »Onda, vas dvojica ste unutra bili prijatelji?« »Ma kakvi, čovječe. Znao sam tko je on, ali sam se držao što dalje od njega.

Taj tip ima narav kao atomska bomba. Mrzi cijeli svijet. Ali jako je pametan.

Svaki put kad su stražari dolazili u obilazak bio je miran k’o pičkica. Sav pristojan i pun poštovanja. U Lancu je rijetko kad upadao u sranja. I stalno je bio okružen knjigama. Čitao je k’o mahnit. K’o da ima neku misiju, kužite? No imao je lošu reputaciju i nitko se nije dirao u njega.« »Reputaciju?«, upita Garcia.

Tito opet trgne glavom. »Bio je tamo neki tip koji ga je izazvao. Znate tu vrstu, jedan mišićavi gorila koji za sebe misli da je bog i batina. Pa, taj tip je izazvao Kena pred svima. Ken neko vrijeme nije ništa učinio. Samo je čekao pravo vrijeme. Bio je jako strpljiv, kužite? Nikad nije srljao. I tako, došlo je pravo

vrijeme pa je navalio na toga tipa pod tušem. Tip ga nije ni vidio kako mu se približava.

Nitko nije vidio što se dogodilo. Između izazivanja i napada prošlo je toliko dugo vremena da nitko nije mogao povezati te dvije stvari, kužite što hoću reći?

Ken nikad nije osumnjičen za to.« Hunter i Garcia znaju da su takve priče uobičajene u zatvorima.

Tito odmahne glavom i opet se počne igrati plastičnim upaljačem. »Čovječe, taj tip nikad ne zaboravlja. Zakačiš li se s njim, crno ti se piše, završit ćeš sav crven, bijel i plav s pedeset zvjezdica, kužite me? Jer će ti se jednoga dana osvetiti.« Zakašlje se kao plućni bolesnik. »Bio sam u dvorištu kad je taj gorila izazvao Kena. Vidio sam pogled u Kenovim očima. Pogled koji nikad neću zaboraviti. Ja sam se usrao od straha, a nisam imao nikakve veze s tim. Oči su mu izgledale kao koncentrat mržnje, kužite me? K’o da u sebi ima samoga vraga ili nešto slično.

Nisam čuo za njega otkako sam izašao iz Lanca. A ako nikad više ne čujem i to će biti prerano. Taj tip je, kompiću moj, čisto zlo.« »Pa, mi ga moramo naći.« »Zašto pitate mene? Pa vi ste detektivi, što niste? Pa ga lijepo tražite.« »To i radimo, genije.« Garcia priđe maloj kuhinji. Miris trave miješa se s mirisom ukiseljena mlijeka. Starinski sudoper krcat je prljavog posuđa, površine ormarića prekrivene papirnatim tanjurima, kutijama gotove hrane i praznim kanticama piva. »Sviđa mi se kako si uredio stan«, reče Garcia otvarajući vrata hladnjaka. »Hoćeš pivo?« »Nudiš mi moje vlastito pivo?« »Ja pokušavam biti ljubazan, a ti stalno sve kvariš.« Garcia zalupi vratima hladnjaka i nogom pritisne papučicu kante za smeće. Podigne se poklopac, a s njim i snažan miris kanabisa. »Prokletstvo!« Garcia ustukne i iskrivi lice. »Jesu li ovo opušci marihuane? Sigurno ih je više od stotinu.« »Hej, čovječe, koji ti je kurac?« »Tito«, Hunter sjedne ispred njega, što je mnogo manje zastrašujuća pozicija, jer želi da se Tito opusti. »Stvarno moramo naći Sandsa, shvaćaš ?« »Otkud ja, dovraga, znam gdje je? Nismo bili čak ni prijatelji.« »Ali si bio prijatelj s drugima koji možda nešto znaju.« Hunter ga gleda u oči. Tito trepće, pokušava se sjetiti. Trenutak kasnije treptanje prestane, pogled mu se ukoči i postane dalek. Hunter zna da se nekoga sjetio. »Čovječe, ne znam koga da pitam.« »Da, znaš«, odvrati Hunter.

Tito i on se načas jedan drugome zagledaju u oči. »Slušaj, čovječe.« Garcia zaobiđe stol s druge strane. »Želimo samo informaciju. Moramo saznati gdje je Sands. Jako je važno. Zauzvrat ti za sat

vremena neće u posjet doći probacijski službenik i nekoliko naših prijatelja iz odjela za poroke. Uvjeren sam da bi rado pretražili tvoj stan, posebno onu sobu gdje su tvoje dvije mlade prijateljice.« »O, sereš, kompa.« »Pa, jedino to nudimo.« »Sranje.« Nakon još jednog nervoznog tika slijedi dubok uzdah. »Vidjet ću što mogu saznati, ali treba mi vremena.« »Imaš ga do sutra popodne.« »Nemoj me zajebavati.« »Zar ti izgleda da se zajebavamo?«, upita Garcia.

Tito oklijeva.

Garcia izvadi svoj mobitel. »O.K., kompa. Vidjet ću što mogu saznati i javit ću ti sutra. Mogu sad otići?« »Ne još«, reče Hunter. »Ima još nešto.« »O, nema šanse.« »Još jedan zatvorenik – Raul Escobedo. Čuo si za njega?« Na putu do Titova stana Hunter je ispričao Garcii sve o svom sastanku s detektivom Sebom Stokesom i njegovoj priči o Raulu Escobedu. »Tko?« Tito suzi oči. »Zove se Raul Escobedo«, ponovi Hunter. »I on je gostovao u Lancasteru.

Zbog seksualnog nasilja.« »Silovatelj?« Tito zabaci glavu. »Točno.« »Ma kakvi, čovječe. Napušen si ili što? Danas policijske krafne mijese s hašišom?« »Ne volim krafne.« »Ni ja«, doda Garcia. »Čovječe, ja sam bio u Bloku A u kojem su stvarno opaki gadovi. Nema šanse da bi s nama stavili silovatelja, kužiš što ti govorim? Jedino ako ga je policija htjela mrtvog. Silovali bi ga svi odreda i za sat vremena bio bi mrtav.« Tito ne laže. Tako je to u kalifornijskom zatvoru, Hunter to zna. Svaki zatvorenik, bez obzira koji je zločin počinio, mrzi silovatelje. U zatvoru se na silovatelje gleda kao na nešto još niže od smeća – smatraju ih kukavicama koje nemaju muda počiniti pravi zločin i koji ne mogu imati ženu bez primjene sile.

Osim toga, svaki zatvorenik u zemlji ima ili je imao majku, sestru, kćer, ženu, djevojku – nekoga tko je mogao biti žrtva silovanja. Silovatelji se obično smještaju u poseban blok ili odjel, podalje od drugih zatvorenika. U protivnom bi ih zatvorenici naučili pameti, a zatim brutalno ubili. Dogodilo se to već mnogo puta.

59.

Alice Beaumont osjeća sve veću i veću frustraciju. Cijeli je dan provela istražujući po Internetu slike koje bi mogle imati veze sa sjenama i čekajući da joj kalifornijski državni zatvor u Lancasteru pošalje tražene informacije. Usprkos mnogim njenim telefonskim pozivima i hitnom traženju, činilo se da im se nimalo ne žuri.

Potraga za slikama svaki put bi je odvela u slijepu ulicu. Provela je sate i sate udubljena u web-stranice o mitologiji i kultovima, a nije otkrila ništa što već nije znala.

Ona nije jedna od onih koji će besposleno sjediti i čekati da se stvari razriješe same od sebe. Mora nešto raditi, čekanje je umara.

Vožnja od upravne policijske zgrade do kalifornijskog državnog zatvora u Lancasteru trajala je nešto više od dva sata. Nazvala je okružnog tužitelja Bradleya i objasnila mu što joj treba. Nakon dva telefonska poziva i petnaest minuta kasnije, Bradley je sve sredio. Upravitelj zatvora Clayton Laver rekao je kako Alice može slobodno doći i sama potražiti spise koji joj trebaju. Mogli bi i oni ali, kako je rekao upravitelj, nemaju dovoljno osoblja ni sredstava, a i svi su previše zaposleni, pa bi sve moglo potrajati dan-dva, možda i više.

Alice parkira na drugom od dva velika parkirališta za posjetitelje i uputi se na prijemni odjel. Dočeka je zatvorski policajac Julian Healy, crnac, dva metra visok mamut, građen poput riječne brane. »Upravitelj Laver se ispričava«, reče Healy neprepoznatljivim južnjačkim naglaskom. Razvlači samoglasnike, riječi izgovara sporo, kao da brzo govorenje iziskuje silan trud. »Trenutno je zauzet nečim drugim pa vas nije mogao dočekati.

Rečeno mi je da vas odvedem tamo gdje želite ići.« Smiješi se dok je polako odmjerava. Odjevena je u poslovni kostim mornarskoplave boje i svijetlosivu svilenu bluzu. Gornje dugme je otkopčano, vidi se njezin vrat i tanak lančić od bijeloga zlata s dijamantnim privjeskom. »Morat ćete zakopčati bluzu. Predlažem vam da sasvim zakopčate i jaknu.« »Ovdje je vruće kao u Africi«, reče Alice i preda mu svoju torbu na pregled. »To nije ništa u usporedbi s vrućinom koja će zavladati kad svaki zatvorenik počne pogledom proždirati tu vašu tanku bluzu i vas.« Pogleda njezine cipele. »Dobro što nemate cipele s otvorenim vrhovima.« »Što ne valja s njima?« »Začudilo bi vas koliko se zatvorenika pali na ženska stopala, posebno na nožne prste. Još i više ako su nokti lakirani crvenim lakom ili bilo kojom nijansom

crvenoga. To ih izluđuje, kao da ste goli. Kako bi se spriječila eksplozija libida, posjetitelji ne smiju nositi cipele s otvorenim vrhovima.« Ne zna što bi na to mogla reći, pa ne reče ništa. »Ovdje piše da želite pogledati našu knjižnicu?«, pročita Healy s papira. »Tako je.« »Zbog nekog posebnog razloga?« Alice se samo zagleda u njega. »Ne tiče me se, je li?«, nasmiješi se Healy. »U redu. Slijedite me.« Povede Alice iz prijemnog odjela kroz stražnja vrata pa preko ceste s tri traka. Sada su unutar zatvorskog kampusa. Iza njih uzdiže se osamsto metara dug sjeverni zid sa stražarskim kulama na svakih dvjesto metara i teško naoružanim stražarima.

Zatvor u Lancasteru može primiti 2 300 zatvorenika, no ukupan broj žitelja je više nego dvostruko veći. U njemu služe kaznu zatvorenici I. i IV. stupnja – oni IV. stupnja zahtijevaju maksimalno osiguranje i najviši stupanj pripravnosti u kalifornijskim zatvorima, poput zatvorenika koji su osuđeni na smrt. Posao čuvara zatvora u Lancasteru je veoma zahtjevan.

Stignu do prve zgrade na kampusu, pravokutnog dvokatnog bloka od čelika i betona. Healy provuče svoju iskaznicu kroz napravu na ulaznim vratima i utipka osmeroznamenkasti broj. Teška metalna vrata glasno zazuje i otvore se. Unutra ima još naoružanih stražara. Svi odreda izgledaju kao da su građeni kako bi izdržali potres jačine 8 stupnjeva. Tiho prolaze zgradom, Healy svaki put nijemo kimne kad prođu uz nekoga. Izađu iz zgrade i nastave kroz otvoreni prolaz. »Knjižnica je u podrumu zgrade F«, reče Healy. »Tamo se može stići i mnogo kraćim putem, ali onda bismo morali proći kroz unutarnje dvorište gdje su zatvorenici. Ovako sam htio olakšati stvar i vama i sebi.« Hodaju otprilike tri minute. Kad stignu do zgrade F, Healy ponovi postupak sa svojom iskaznicom pa se i ova teška vrata otvore uz zujanje. Unutra je sve dobro osvijetljeno dugim fluorescentnim žaruljama zaštićenim metalnim mrežama koje se pružaju cijelim stropom. Skrenu lijevo u dugi hodnik. Zatvorenik u narančastom kombinezonu pere pod kraj stubišta. Potamnjele, mišićave ruke prekrivene su mu tetovažama i ožiljcima. Zastane i odmakne se ustranu, sklanjajući se s puta Healyu i Alice. Cijeli hodnik toliko blista od čistoće da Alice ne može a da se ne upita hoće li zatvorenik nakon što završi s pranjem poda početi opet ispočetka, i tako od zore do mraka. »Šefe, pazite na pod, malo je klizav«, reče zatvorenik pognute glave i pogleda oborenog na pod.

Knjižnica je veća negoli je očekivala, zauzima podrumski dio cijele zgrade.

Healy kimne naoružanom stražaru pred ulaznim vratima i povede Alice u malu pomoćnu prostoriju. »Molim vas, sjedite ovdje dok ne dovedem knjižničara. On će vam pomoći oko onoga što vam treba.«

60.

Prostorija je bezlična, jednostavna kutija veličine deset puta šest koraka, bez prozora, samo s jednim vratima. Ovdje nema ničega osim metalnog stola zavarenog za betonski pod, dviju plastičnih stolica koje bi više pristajale na vrtnu terasu i snažnog mirisa izbjeljivača. Ako zanemari miris, ova prostorija podsjeća je na prostorije za ispitivanje u upravnoj policijskoj zgradi, samo što ovdje nema velikog dvosmjernog ogledala na zidu.

Prođe cijela minuta dok Healy opet ne otvori vrata. Prati ga muškarac upola manji i dvostruko stariji od njega. Ono malo bijele kose na glavi uredno je i kratko podšišano. Na licu ima duboke i tužne bore osobe koja je većinu života provela iza rešetaka. Naočale za čitanje balansiraju na vrhu nosa koji je više puta bio slomljen. Oči mu izgledaju kao da su nekoć imale opak i okrutan pogled, od kojeg je sada ostao samo umor i rezigniranost. Odjeven je u narančasti zatvorenički kombinezon. »Naš knjižničar je bolestan. Ovo je Jay Devlin, pomoćni knjižničar«, izjavi Healy. »Ovdje je devetnaest godina. Zna sve što treba znati o ovoj knjižnici. Ako vam on ne može pomoći u onome što tražite, onda vam ne može nitko.« Devlin prijazno kimne, ali ne prihvati njezinu ruku. Ruke drži uz bokove, pogled oboren na pod.

Healy se okrene k njemu. »Ako bude htjela otići u knjižnicu, zovi čuvara Toleda da je prati, jesi čuo? Ne želim da odavde izlazi sama.« »Nema problema, šefe«, reče Devlin glasom tek nešto glasnijim od šapata. »Ako budete morali na zahod«, obrati se Healy Alice, »čuvar Toledo će vas otpratiti i pobrinuti se da tamo ne bude nikoga prije nego što uđete. Ovdje nemamo zahoda za žene, samo u bloku za posjetitelje. Kad završite ovdje dolje, Jay će nazvati i doći ću po vas.« »Da, šefe«, odvrati mu Alice, zamalo uz salutiranje.

Healy suzi oči i pogleda je pogledom koji bi mogao ukiseliti mlijeko. »Nadam se da će vam se svidjeti naša knjižnica«, reče na kraju i izađe, pustivši da se vrata zalupe za njim. »Ne mari za šale, zar ne?«, reče Alice. »Ne, gospođo«, sramežljivo odvrati Devlin. »Ovdašnji stražari ne mare za šale ako se ne odnose na nas zatvorenike.« »Ja sam Alice.« Pruži mu ruku. »Ja sam Jay, gospođo.« I opet ne prihvati njezinu ruku.

Alice se odmakne korak. »Trebam nešto jako jednostavno. Popis svih knjiga koje je jedan vaš bivši zatvorenik posuđivao iz knjižnice.« »Dobro.« Devlin kimne i pogleda je u lice. »To će biti jednostavno. Imate li broj zatvorenika?« »Imam njegovo ime.« »Nema problema, možemo početi s imenom. Kako se zove?« »Ken Sands.« Devlin istoga časa skrene pogled. »Vidim da ga poznate.« Devlin kimne i dvaput brzo pogladi bradu. »Znam svakog zatvorenika koji je došao ovamo, gospođo. Ovdje sam jako dugo. Zapravo, otkako se otvorila ova knjižnica. Svaki zatvorski odjel služi se knjižnicom u različite dane i sate tijekom tjedna. Nije dobro miješati zatvorenike iz različitih odjela, znate što mislim reći?

No samo se nekolicina služi onime što imamo ovdje, a to je stvarno šteta. S druge strane, Ken nikad nije propustio priliku da dođe i čita. Obožavao je knjige.

Obožavao je učiti. Više je puta bio u ovoj knjižnici od bilo kojeg zatvorenika.« »Lijepo. Znači da nećemo imati mnogo problema.« »Pa, gospođo, koliko imate vremena?« Alice se nasmije. »Toliko je čitao?« »Da, mnogo je čitao, ali to nije problem. Problem je naš sustav. Moderniziran je i digitaliziran tek početkom godine. A proces se odvija veoma sporo. Sve dok se ne završi, moramo se služiti starim kartičnim sustavom za katalogiziranje knjiga. Bez kompjutora.« Odmahne glavom. »Što meni veoma odgovara. Kad se počne koristiti novi sustav, morat ću naći nešto drugo što ću raditi. Nisam baš dobar s kompjutorima, gospođo.« Budući da radi u Uredu okružnog tužitelja, Alice jako dobro zna da se digitaliziranje zatvorskih knjižnica odvija puževom brzinom. Sve što državna uprava radi vezano je uz budžet. Taj budžet je različit svake godine, a sredstva se raspodjeljuju prema prioritetima. Uz tolike reforme u resoru kalifornijskog kazneno-popravnog sustava, automatizacija zatvorskih knjižnica nalazi se prilično pri dnu popisa prioriteta, nagađa Alice. »Svaki zatvorenik ima u knjižnici svoju evidencijsku karticu«, nastavi Devlin nakon kratke stanke. »Svaki put kad uzima knjigu, u nju se upisuje inventurni broj knjige i datum uzimanja, kao i zatvorenikov broj. Ovdje se ne koriste imena.« Alice razrogači oči. »Znači, dobit ću Sandsovu evidencijsku karticu, a na njoj će biti cijela hrpa brojeva, bez ijednog naslova knjige?« »Tako je. Tada ćete te brojeve morati uspoređivati s katalogom da biste dobili naslov knjige.« »Ali to je sulud sustav. Trebat će mi cijela vječnost dok nešto ne nađem.«

Devlin plaho slegne ramenima. »Vrijeme je jedino čega ovdje imamo u izobilju, gospođo. Nema nikakve svrhe raditi nešto na brzinu. Tako ćete završiti samo s još više vremena, a nećete znati što bi s njim.« Tome ne može prigovoriti. »Dobro.« Pogleda svoj sat. »Onda krenimo. Gdje se drže evidencijske kartice i popisi knjiga?« »U ormarićima iza pulta u knjižnici.« »Nazovimo stražara. Koristite li takav sustav, odavde ne mogu učiniti ništa.«

61. Čuvar Toledo je trideset centimetara viši od Alice i širok kao ormar. Ima debele, sjedinama prošarane brkove iznad tankih usana, obrijanu glavu i duge zaliske kao Elvis. Isprati Alice i Devlina do knjižnice i zauzme položaj na lijevoj strani pulta – četiri koraka od ulaza. Zbog načina na koji je svako toliko pogledavao Alice, osjetila je veliku nelagodu.

U knjižnici ima dovoljno sjedala za stotinu zatvorenika, ali sad ih je tamo samo šačica, raštrkani su za stolovima od ultrapasa. Poput scene iz nekog starog vesterna, svi istovremeno prestanu raditi što li su već radili, podignu glave i zabulje se u Alice. Nakon toga začuje se žamor koji se proširi knjižnicom poput valova na stadionu. Alice nimalo ne zanima o čemu govore. »Kakve knjige imate ovdje?«, upita Devlina. »Od svega pomalo, gospođo, osim o kriminalu. O njemu nemamo nikakvih knjiga – ni beletristike, ni o stvarnim zločinima, ama baš ništa.« Pokuša se nasmiješiti. »Kao da to nešto mijenja. Imamo velik odjel vjerskih knjiga i školskih udžbenika, znate – matematika, povijest, zemljopis... sve to. Ovdje svatko može naučiti čitati ili dovršiti svoje prekinuto školovanje... ukoliko to želi. A tih je jako malo. Imamo i veliku zbirku pravnih knjiga.« »Kakve je knjige čitao Ken?« Devlin se zahihoće i počeše po bradi. »Ken je čitao sve. I brzo je čitao. No vraški je mnogo proučavao neke knjige. Upisao je dopisne tečajeve – napredne, na koledžu, znate. Bio je jako pametan. Zbog tih tečajeva dopušteno mu je da dobiva posebne knjige za učenje. Knjige kojih ovdje nemamo. No država ih je kupila pa smo ih zadržali ovdje kad mu više nisu trebale. Nikad ih nitko drugi nije posudio iz knjižnice.« Zastane, napravi grimasu i prođe rukom kroz kratko podšišanu kosu. »A ima i knjiga koje je čitao ovdje, sjedio je tamo u onom kutu.« Pokaže stol na drugom kraju prostorije. »Nije ih uzimao sa sobom. Kad se knjige čitaju ovdje, onda se ne upisuju u evidencijsku karticu.« Alice kimne.

Devlin joj pokaže gdje se drže evidencijske kartice i način na koji su složene – nalaze se u dugom drvenom ormariću koji zauzima cijeli stražnji zid. Alice već u mislima počne slagati stvari po prioritetu. »Imate li odjel s medicinskim knjigama?« »Da, imamo«, odgovori Devlin. »Nije velik. Dajte da vam pokažem.«

Odvede je od pulta do središnjeg dijela knjižnice. Toledo je stalno tri koraka iza njih. I opet ih promatraju sve oči u knjižnici. Šaputanje se čuje u svakom kutu, no Alice se opet ne obazire.

Nastave prema policama u stražnjem dijelu. »Ovo je naš odjel s medicinskim knjigama«, objavi Devlin i pokaže najvišu policu. Na njoj su dvadeset četiri knjige. Alice zapamti njihove brojeve. »Jedini razlog zbog kojeg imamo ove knjige je taj što su trebale Kenu za jedan od njegovih tečajeva«, reče Devlin.

Alice ga zamoli da joj pokaže još dva odjela – psihologije i umjetnosti.

Zapamti i njihove brojeve. »U redu. Sad mi samo treba papir i kemijska pa mogu započeti.« »Donijet ću vam olovku.« »Poslužit će.« Vrate se u prednji dio knjižnice. Devlin ode iza pulta i doda joj nekoliko listova papira i olovku, zatim joj pokaže ladicu u kojoj će naći evidencijske kartice Kena Sandsa, pa je ostavi njenom poslu.

Ken Sands ima devedeset dvije evidencijske kartice, sve krcate inventurnim brojevima knjiga. Sigurno je bio jedan od onih koji dnevno pročitaju po jednu knjigu. Kao što je Devlin rekao, svaki zatvorenik ovdje ima vremena u izobilju, a čini se da je Sands svaki slobodni trenutak utrošio na čitanje. Trebat će joj cijela vječnost dok temeljito ne provjeri svaku karticu. Zastane na trenutak, razmišlja o najlakšem i najbržem načinu na koji bi ih mogla provjeriti. Sjeti se nečega pa stane zapisivati inventurne brojeve.

Zatvorenik obrijane glave koji je sjedio za stolom najbližim pultu, priđe Devlinu, a on mu pruži knjigu. »Ovo je dobra knjiga, Toby. Siguran sam da će ti se svidjeti.« Alice je previše zaposlena zapisivanjem brojeva da bi primijetila kako je Devlin krišom umetnuo komadić papira među stranice knjige. Ako je itko mogao poslati poruku nekome izvan zatvora Lancaster, to je bio Toby.

Policajci nisu jedini koji se brinu za svoje ljude.

62.

Mnogi dobri poznavatelji reći će da pravi ljubitelj pije viski s malo vode, najbolje obične, izvorske. Dodavanje vode viskiju prije ispijanja spriječit će da njegova snaga umrtvi osjetila, što bi smanjilo uživanje u njegovu okusu. Voda također poboljšava aromu i okus viskija, ističe njegove skrivene značajke.

Rašireno je mišljenje da se viski treba razrijediti s pet puta manjom količinom vode. Poznavatelji također mrko gledaju one koji u viski dodaju kocku leda, jer se snižavanjem temperature ublažuje okus i mnogo slabije osjeća aroma.

Huntera nije briga što govore ostali, bili oni poznavatelji ili ne. Uživa u svom sigle maltu s malo vode, ne zato što je to ispravan način, već jednostavno zato što je otkrio da su neki viskiji previše jaki da bi se pili čisti. Katkada je uživao u viskiju s jednom ili dvije kocke leda, sviđala mu se hladna tekućina dok bi klizila niz njegovo grlo. Garcia je pio viski na sve načine. Večeras obojica u čašama imaju po jednu kockicu leda.

Sjede za jednim od prednjih stolova u Brennanu na Lincoln Boulevardu – baru poznatom po utrkama kornjača četvrtkom navečer i zbirci klasičnog rocka u džuboksu.

Hunter je trebao odmor od svog klaustrofobičnog ureda i njegovih morbidnih dekoracija – fotografija poprišta zločina i reprodukcije skulpture sastavljene od ljudskih dijelova.

Obojica u tišini ispijaju viski, svaki od njih bori se s vlastitim mislima.

Hunter je telefonom razgovarao s liječnicom Hove. Stigli su toksikološki nalazi za Andrewa Nashorna. Njihovo predviđanje bilo je točno. U njegovoj krvi nađeni su tragovi propafenona, felodipina i carvedilola, isti onaj koktel lijekova koji je korišten i za usporavanje rada srca Dereka Nicholsona.

U bar uđe visoka, dugokosa plavuša gipka tijela i hoda plesačice, u jednakoj mjeri dražesna i seksi. Nosi nevjerojatno uske plave traperice, svijetlo-smeđe visoke štikle i krem košulju zataknutu u hlače. Kirurški povećane grudi toliko napinju tanko pamučno platno da izgleda kao da će dugmad svaki čas odletjeti.

Hunter je slijedi pogledom na kratkom putu od ulaza do šanka.

Garcia se nasmiješi partneru, ali ništa ne reče.

Hunter otpije gutljaj viskija, zatim opet kradomice pogleda visoku plavušu. »Možda bi joj se trebao obratiti«, reče Garcia nakrenuvši nakratko glavu prema šanku. »Molim?«

»Oči samo što ti nisu iskočile iz glave. Možda bi joj trebao prići i pozdraviti je.« Hunter se načas zagleda u njegovo lice, potom polako odmahne glavom. »Nije ono što misliš.« »Naravno da nije. No svejedno mislim da bi trebao razgovarati s njom.« Hunter odloži čašu na stol i ustane. »Odmah se vraćam.« Garcia iznenađeno gleda dok Hunter prilazi šanku i visokoj plavuši koja je već privukla pažnju svih muškaraca. Nije očekivao da će Hunter toliko brzo reagirati, čak ni da će reagirati. »Ovo će biti zanimljivo«, šapne samome sebi.

Premjesti se na stolici da dobije bolji pogled, zatim se nagne naprijed i stavi oba lakta na stol. Ničim ne odaje da se sav pretvorio u uho. »Oprostite«, reče Hunter prilazeći ženi za šankom.

Ona ga niti ne pogleda. »Nisam zainteresirana.« Glas joj je hladan, monoton i pomalo snobovski.

Hunter na trenutak zastane. »Molim?« »Rekla sam da nisam zainteresirana«, ponovi i otpije gutljaj pića. Još ga nije nijednom pogledala.

Hunter se nasmiješi. »Pa, nisam ni ja. Samo sam vam htio skrenuti pažnju na činjenicu da ste sjeli na žvakaću koja je sada zalijepljena za vašu stražnjicu kao velika zelena mrlja.« Nakrivi glavu na stranu. »Ne izgleda baš lijepo.« Žena ga napokon na trenutak pogleda u oči, zatim siđe sa stolice. Nespretno se okreće, pokušava vidjeti stražnju stranu traperica. »S druge strane«, reče Hunter i pokaže glavom. Žena se okrene na drugu stranu, rukom opipava stražnjicu. Vrhovima pomno manikiranih noktiju dodirne ljepljivu žvakaću koja se od guza spušta sve do vrha noge. »Sranje«, reče. Odmakne ruku i s gađenjem se zagleda u nju, »Ovo su traperice Roberto Cavalli.« Hunter nema pojma o čemu govori. »Lijepe su to traperice«, suosjećajno reče. »Lijepe? Koštaju cijelo bogatstvo.« Hunter tupo zuri u nju. »Uvjeren sam da će ih u vašoj čistionici očistiti.« »Sranje«, opet reče žena i krene prema toaletu. »Dakle, to je bilo jako suptilno«, reče Garcia kad se Hunter vrati za stol. »Što si joj to, dovraga, rekao? Vidio sam samo kako je pipala guzicu i kao raketa odjurila u zahod.« Hunter otpije viski. »Rekao sam ti da nije ono što misliš.« Garcia se naceri i zavali u stolicu. »Čovječe, stvarno moraš malo poraditi na nabacivanju ženama.«

Zazvoni Hunterov mobitel. Odloži čašu na stol i izvadi ga iz džepa. »Detektiv Hunter.« »Roberte, ovdje Terry. Imam nešto za tebe.« Detektiv Terry Cassidy je član OPU-a. Hunter ga je zamolio da otkrije sve što može o tome gdje bi se mogao nalaziti sada slobodni Raul Escobedo, silovatelj kojeg je Nashorn izmlatio prije nego što ga je poslao u zatvor. »Slušam, Terry.« »Dakle, taj tip Escobedo je stvarno pravo govno«, započne Cassidy. »Gnjida prve klase, znaš što hoću reći? Silovatelj koji se pali na nasilje. Vjeruje se da je silovao barem desetak žena.« »Znam tu priču«, prekine ga Hunter. »Što još imaš?« »U redu, naš prijatelj je proveo neko vrijeme iza rešetaka. Dobio je deset godina za divljačko silovanje tri žene, jedine tri koje su htjele svjedočiti. A slušaj sad ovo. Dok je bio u zatvoru, ta vreća govana se pokajala. Pronašao je Boga.« Zastane zbog efekta ili zato što ga je stvarno vrijeđala pomisao da se netko poput Escobeda može preobratiti. Cassidy je pravi rimokatolik. »U zatvoru je danonoćno čitao Bibliju i upisao tečaj teologije koji se tamo nudio. Završio ga je s najboljim uspjehom. Nakon izlaska prije dvije godine...«, još jednom nakratko zastane, »... vjerojatno nagađaš, počeo je propovijedati. Umišlja da je svećenik, poslan da širi Božju riječ i pomaže drugim pokajnicima. Samoga sebe zove velečasni Soldado, po Juanu Soldadu kojeg mnogi u narodu u sjeverozapadnom dijelu Meksika, odakle potječe Escobedova obitelj, štuju kao sveca.« »Sveti Vojnik?«, upita Hunter, prevevši prezime sa španjolskog. »Tako je«, potvrdi Cassidy. »Provjerio sam. Svetac se zapravo zove Juan Castillo Morales. Bio je redov u meksičkoj vojsci. A sad, molim te, čuj ovo...

Castillo je pogubljen 1938. zbog silovanja i ubojstva 8-godišnje djevojčice iz Tijuane. Ne serem, Roberte, zbog silovanja. Njegovi sljedbenici vjeruju da je krivo optužen za zločin i mole se njegovu duhu za zdravlje, obitelj, probleme s kriminalom, prelazak američko-meksičke granice i ostale probleme svakidašnjeg života.« Hunter začuje njegovo nelagodno hihotanje. »Vjerovao ti ili ne, Escobedo je sam sebi nadjenuo ime po svecu silovatelju. To se zove imati muda, ha?« Hunter ništa ne komentira, pa Cassidy nastavi: »Ima vlastitu crkvu ili hram ili kako li se to već zove, u Pico Riveri. Da se mene pita, ja bih to nazvao kultom. Zove se Isusovi vojnici, možeš li vjerovati u takvo sranje? Zvuči kao teroristička grupa, zar ne? Ne bi me nimalo iznenadilo da uvjerava mlade žene koje se pridružuju njegovoj skupini da mu se moraju podati, kao neka vrsta inicijacije, uvjerava ih da je to Božja volja, a on je novi Mesija.

Ako je išta naučio u zatvoru, onda je to kako zaobići zakon.« »Jesi li saznao gdje je bio u one dane i sate koje sam ti dao?«, upita Hunter.

»Aha. Iako mrzim toga tipa, nije onaj kojeg tražiš. Onog prvog datuma koji si mi dao – 19. lipnja, Escobedo nije bio u Los Angelesu, održavao je misu u San Diegu. Planira proširiti svoje Isusove vojnike. Drugog datuma, 22. lipnja, cijeli je dan proveo snimajući dva CD-a i DVD-a. Prodaje ih svojim sljedbenicima. Ima masu svjedoka koji će to potvrditi. Escobedo je zahodska jama smrdljivih govana, laži i svetogrđa, Roberte, ali nije tvoj ubojica.« Hunter kimne. Protokol je nalagao da provjeri, ali zapravo nikad nije sumnjičio Escobeda. Kao psiholog, a zatim i kao detektiv OPU-a, proučavao je, intervjuirao i uhitio na stotine ubojica. Tijekom svih tih godina otkrio je da se ubojice po maločemu mogu razlikovati od običnih ljudi na ulici. Upoznao je ubojice koji su bili naočiti, šarmantni i karizmatični. Neki su izgledali kao dobroćudni djedice. Neki čak senzualno i seksi. Prava razlika pojavila bi se tek kad bi počeo čeprkati po njihovim umovima. No postoje različite vrste kriminalaca i različite vrste ubojica. Escobedo je silovatelj – najniži od najnižih kriminalaca. Istinabog, nasilan je, ali ga zanima samo zadovoljenje tjelesnih nagona. Nikad nije uhodio svoje žrtve, jednostavno je nasumično navalio na onu koja bi naišla. Nikad nije ništa planirao. Hunter zna da takvi kriminalci veoma rijetko mijenjaju svoj modus operandi. Čak i ako je motiv bila osveta, Escobedo bi najvjerojatnije ustrijelio ili zaklao žrtvu i istoga časa pobjegao s poprišta. Ne bi proveo sate i sate komadajući žrtve i slažući one groteskne skulpture – posebno ne one čije sjene sadrže neko skriveno značenje. Ne, Escobedo nema ni znanja, ni strpljenja, ni pameti, a ni petlje za počinjenje takvih zločina. »Izvrsno obavljeno, Terry. Hvala«, reče Hunter, zatvori mobitel i spremi ga u džep. Saopći Garcii novosti, pa obojica u tišini dovrše piće. U trenutku kad ustanu, visoka plavuša izađe iz toaleta i priđe njihovu stolu. »Oprostite zbog onoga prije«, reče Hunteru. Glas joj sada zvuči ljupko i zavodljivo. »I hvala.« Na Garciinu licu pojavi se izraz nevjerice. »Nije moguće«, šapne. »Nema problema«, odvrati Hunter. »Znam da sam ispala bahato«, nastavi plavuša uz umjetan i uvježban osmijeh. »Inače nisam takva. Na ovakvim mjestima žena mora biti oprezna, znate?« »Kao što rekoh, nema problema.« Hunter je zaobiđe. »Uživajte u ostatku večeri.« »Slušajte«, zazove ga na odlasku. »Sada moram doma pokušati srediti ovaj nered, ali bismo možda mogli nekom drugom zgodom na piće.« Vješto tutne savijenu salvetu u Hunterove ruke. »Vi odlučite.« Sve okonča seksi namigivanjem i izađe iz bara. »Nije moguće«, opet šapne Garcia.

63.

Petak je navečer i The Airliner na North Broadwayu je skroz krcat. Prostrani plesni klub namijenjen gostima s dubljim džepom i vanjska terasa ukrašeni su motivima aviona u smislu »nemojte previše naprezati maštu«, ali poslužuje mnogo finiji izbor cuge od bilo kojeg američkog leta u ekonomskoj klasi. S dva velika i dobro snabdjevena šanka, ogromnim plesnim podijem, elegantnom terasom i nekim od najpoznatijih losanđeleških DJ-a, The Airliner svakako stoji uz bok najboljim klubovima u L.A.-u, privlačeći različitu klijentelu i domaćeg stanovništva i turista. I upravo zbog toga je Eddie Mills volio odlaziti tamo.

Eddie je sitan kriminalac, uhvaćen s kilom i pol kokaina dok je vozio kroz Redondo Beach. U zatvoru je upoznao Gurija Krasnićija, albanskog kriminalnog glavešinu. Krasnici nikad neće izaći iz zatvora, ali svejedno iznutra vodi svoje carstvo. Povezao je Eddiea sa svojim ljudima kad je Eddie prije dvije godine izašao iz kalifornijskog državnog zatvora u Lancasteru.

Eddie stoji uz šank na katu i pijucka šampanjac. Toliko je zauzet promatranjem brinete kratke kose na plesnom podiju da uopće ne primijeti kad mu za šankom priđe metar osamdeset dva visok i veoma krupan muškarac. »Isuse!« Eddie zamalo iskoči iz kože kad se teška ruka spusti na njegovo rame. »Šta ima, Eddie?« Eddie se okrene prema muškarcu obrijane glave. »Tito?« Zaškilji kao da ne može vjerovati vlastitim očima. »Majku mu, kompa. Šta je s tobom?« Eddie razvuče usne u blistavi bijeli osmijeh i širom raskrili ruke.

Tito mu uzvrati osmijeh pa se zagrle poput davno izgubljene braće. »Kad si, majke ti, izašao?«, upita Eddie. »Uvjetno prije jedanaest mjeseci.« »Ne sereš?« »Ne serem, kompa.« »Onda, kako ide, crnjo?« Eddie se odmakne da odmjeri prijatelja. »Po izgledu, čini se jako dobro. Gdje si, jebote, živio? U slastičarnici?« »Hej, čovjek mora jesti, znaš?« »Da, vidim. Čovjek mora i prestat’ jest’ prije nego šta se raspukne.« »Jebi se. Barem ne moram jest’ one splačine koje poslužuju u Lancu.« »Popit ću u to ime.« Eddie podigne čašu.

»Koji je to vrag?« Tito napravi grimasu. »Šampanjac? Stvarno? Čini se da nekome stvarno dobro ide.« »Samo najbolje za mene, kompa. Uzmi i ti.« Eddie mahne barmenu i naruči drugu čašu šampanjca. »Izgledaš super«, reče Tito i podigne čašu u zdravicu. »Za slobodu i ostanak na slobodi.« Eddie prihvati kimanjem. »Hvala, čovječe.« Rukom pogladi kravatu. »Ovo je Armani, znaš?« Pokaže na odijelo. »Izgledam izvrsno u ovom sranju, šta ne?« »Da, jako zgodno«, složi se Tito. Čavrljali su tako oko sat vremena, prisjećajući se vremena provedenog u buksi. Eddie mu je rekao da radi za stranog gazdu, ali izbjegava govoriti konkretno. Titu nije ni nakraj pameti da navaljuje. Kako bi izbjegao odavanje pravog razloga zbog kojeg je došao u The Airliner, Tito se tu i tamo nabacuje imenima, pita Eddiea zna li što se dogodilo s određenim zatvorenicima – Sjećaš se toga i toga? A onoga i onoga? Takve stvari. Zna da se iza rešetaka Eddie družio s Kenom Sandsom. Tako polako Tito načne temu. »Hej, Eddie, sjećaš se Kena?« Može se zakleti da se Eddie načas ukočio.

Eddie popije šampanjac do kraja i zagleda u njega. »Kena? Tip je izašao, šta nije? Ne uvjetno, odgulio je sve do kraja.« »Da?« Tito se pravi glup. »Da, izašao je prije otprilike šest mjeseci.« »Taj tip je bio oličenje jebenog zla.« Tito se nervozno nasmije. »Ostali ste u vezi?« »Ma kakvi, čovječe. Tek nedavno sam čuo da je izašao. Ima on svoje probleme koje mora riješit’. Stvari koje je htio napravit’ kad izađe, kužiš me?« »Što, naprimjer?« »Proklet bio ako znam. Možda se želi osvetit’ onome ‘ko ga je strp’o iza rešetaka. Žalim svakoga ‘ko mu je stao na žulj.« »Imaš prokleto pravo. Zar nije bio spetljan s onim albanskim gadnim tipom?

Onim Gurijem? Znaš ga, je li? Vidio sam da si par puta s njim razgovarao.« »Razgovarao sam s mnogima kad sam bio unutra, isto k’o i ti. Tako brže prolazi vrijeme«, Eddie ne prida tome veliku važnost.

Tito kimne. »Misliš da Ken opet dila? To je radio prije nego što su ga ćapili, zar nije? Možda se slizao s Albancima. Čujem da vode velik posao.« Eddie ga sumnjičavo pogleda. »Šta je, kompa, tražiš pos’o ili šta? Ili samo tražiš malo droge?« »Ne, čovječe, ne treba.« Tito rukom prijeđe po obrijanoj glavi.

Eddie kimne. »Zašto te onda Ken tol’ko zanima? Duguje ti lovu ili nešto slično? Ako duguje, onda jednostavno zaboravi na to, kompa. Nije vrijedno truda, kužiš me?« »Ma kakvi, čovječe, samo pitam.« »Da, vidim. Ali tol’ko raspitivanje moglo bi te sjebat, znaš i sam.« Tito podigne ruke kao da se predaje. »Samo razgovaramo, kompa, to je sve. Živo mi se jebe kako je on.« Eddie ne reče ništa, ali izgleda kao da mu više nije ugodno. Tito je siguran da zna više nego što je rekao i to mu je dovoljno. Proslijedit će informaciju onim prokletim drotovima koji su mu pokvarili tulum. Neka se ispušu na Eddieu. To je sve što može učiniti. »Naručimo još jednu bocu«, reče Eddie već mašući barmenu. »Hej, čovječe, nikad neću reći ne šampanjcu, znaš što mislim? Ali najprije moram pišati.« Dok Tito odlazi prema toaletu, Eddie silazi niza stube, do mjesta za pušenje, mjesto gdje može na miru telefonirati.

64.

Kasno je, a Tito je zajedno s Eddiem ispraznio još dvije boce šampanjca.

Kad se vratio u svoju zgradu u Bell Gardensu, bio je na dobrom putu prema jutarnjem paklu mamurluka.

Teturajući uđe u stan. Od šampanjca bi se uvijek brzo napio, ali on je volio biti pijan. A nalokati se skupog šampanjca na nečiji račun, još je slađe. Doduše, jezik mu je malo otežao.

U kuhinji otvori vrata hladnjaka, natoči veliku čašu narančinog soka i nadušak sve iskapi. Vrati se u dnevnu sobu i spusti svoje teško tijelo na stari dvosjed kestenjaste boje koji smrdi poput pepeljare. Sjedi tako minutu-dvije dok ne odluči da mu treba nešto za podizanje, nešto od čega će mu ponovno prokolati krv. Ustane i priđe komodi uz jedan od zidova. Otvori donju ladicu, izvadi malu srebrnu kutiju zajedno s četvrtastim ogledalom bez okvira i sjedne za kuhinjski stol. Iz kutijice izvadi presavijenu omotnicu. Iz nje na ogledalo istrese velikodušnu količinu bijelog praška i žiletom ga složi u dugu, debelu crtu. Ovo je nešto specijalno, sitno samljeveno. Vrhunski kolumbijski prah koji nikad nije dijelio ni s jednom droljom ni drugorazrednom kurvom koje je dovodio ovamo.

Ne, ovo je za njegov gušt, samo za njega.

Provjeri ima li u džepovima šuštavu papirnatu novčanicu koju bi mogao iskoristiti. Ima samo jednu od pet dolara, ali nije šuštava, no morat će poslužiti.

Previše je pijan da bi potražio nešto drugo. Potrudi se koliko god može, smota novčanicu u tubu i ušmrče pola crte u jednu nosnicu i pola u drugu.

Izvali se na stolici, zatvori oči, čvrsto stisne nos. »Da, to te ja pitam«, promrmlja stisnutih zuba. Baš to mu je trebalo. Zabaci glavu i sjedi još uvijek zatvorenih očiju, uživa u djelovanju alkohola i droge koji se šire njegovim krvotokom.

Toliko je obuzet tripom da ne čuje zvuk otvaranja ulaznih vrata. Previše je pijan i nije se sjetio okrenuti ključ u bravi.

Još uvijek držeći zabačenu glavu, napokon otvori oči, ali umjesto stropa, nad sobom ugleda lice kako ga promatra. Već prije je vidio te oči.

65.

Ujutro Hunter sjedne za svoj stol i provjeri elektroničku poštu koja je stigla preko noći. Rano je stigao u ured, samo pet minuta nakon Garcie. Nijedan od njih nije dobro spavao.

Hunter odvrati pogled s kompjutora i počne pregledavati neke bilješke, kad Alice pokuca na vrata. Bez poziva otvori vrata i uđe. Po umornim očima vide da ni ona nije mnogo spavala. Priđe Hunterovu stolu i na njega stavi tri ispisane stranice. Hunter je pogleda u oči. »Popis knjiga koje je Sands posudio iz zatvorske knjižnice«, izjavi pomalo trijumfalnim glasom.

Hunter ne miče pogled s njezinih očiju. »Morala sam otići tamo i sama ih naći«, objasni mu. »Što si napravila?«, upita Garcia. »Nemaju automatizirani sustav, još ništa nije kompjutorizirano, pa nema baze podataka. U njihovoj knjižnici koriste se starim kartičnim sustavom i na neki svoj bizaran način arhiviraju stvari. Da nisam otišla gore, prošli bi dani, možda i tjedni, dok ne bismo ovo dobili.« Hunter ne odvrati ništa, ali na licu ima upitan izraz. »Jučer mi je ovdje bilo malo dosadno«, prizna Alice. »Vi ste momci cijeli dan bili vani. Dojadilo mi je pretraživanje Interneta bez rezultata. Zato sam nazvala par brojeva, a okružni tužitelj Bradley dogovorio je s upraviteljem zatvora da mi dopusti provjeriti knjižnicu. Trebalo mi je nekoliko sati da dobijem ovo.« Hunter napokon uzme popis. »Ken Sands je, više-manje, pročitao sve knjige u zatvorskoj knjižnici«, reče Alice. »Ali je nekoliko knjiga posudio više puta. Neke jako puno puta.

Usredotočila sam se na takve.« Hunter letimice pogleda popis. Alice slijedi njegov pogled. »Primijetit ćeš da su prve dvadeset četiri sve medicinske knjige«, reče. »Od tih je pola u knjižnici jer pripadaju Sandsu. To mu je bila literatura za tečaj njegovanja pacijenata. Posvetila sam neko vrijeme njihovu sadržaju. Najmanje njih pet sadrže duga poglavlja o tome kako spriječiti veliko krvarenje, s detaljnim objašnjenjima i crtežima imobilizacije i podvezivanja velikih vena te brahijalnih i bedrenih arterija.« Hunter je pogleda.

Alice slegne ramenima. »Pročitala sam obdukcijski izvještaj.«

Garcia ustane sa svog mjesta i priđe Hunterovu stolu. »Doduše, to nije nikakva novost. Već znamo da se Sands razumije u medicinu.« »Točno«, složi se Alice. »Ali ovo potvrđuje da ima specijalizirano znanje potrebno za izvođenje amputacija i smanjenje krvarenja, što je izveo na obje žrtve.« Hunter još uvijek šuti, još uvijek čita naslove knjiga. »Po mom mišljenju«, nastavi Alice, »ako je Sands naš čovjek, očito je još u zatvoru počeo planirati osvetu. No nije ju odmah proveo u djelo. Treba proći određeno vrijeme dok se takav plan ne uobliči. A ako je ovo stvarno osveta, ne samo zbog njega, već i zbog Alfreda Ortege – koji je, sjećate se, bio Sandsu nešto poput brata – onda je plan počeo poprimati svoj stvarni oblik nakon Ortegina pogubljenja prije pet godina.« »Ima smisla«, složi se Garcia nakon što je malo razmislio.

Hunter pogleda datume posudbe knjiga, zatim okrene stranicu. »Nema datuma posudbe nekih medicinskih knjiga«, reče Alice znajući što Hunter traži. »Razlog je taj što isprva te knjige nisu pripadale knjižnici. Njih je knjižnica nabavila za Sandsa da može završiti tečaj. Zatražio ih je i dopušteno mu je da ih drži u svojoj ćeliji dok ne završi tečaj. Nakon njegova puštanja na slobodu, knjige su pripale knjižnici. I, ako se sjećate iz mog prvog izvještaja, upisao je oba dopisna tečaja nakon Ortegina pogubljenja.« Hunter nastavi čitati popis.

Alice još uvijek prati njegov pogled. »Naredne knjige odnose se na psihologiju – njegovu drugu diplomu. I opet je zatvor nabavio te knjige kako bi Sands mogao završiti školovanje. No jedna knjiga je privukla moju pažnju. Nešto što mi uopće nije palo na pamet sve dok je nisam vidjela.« Hunter prestane s čitanjem negdje na polovici stranice. Alice zna da ju je i on ugledao.

66.

Stojeći iza Huntera, Garcia čita što brže može, ali ništa mu ne upada u oči. »U redu, što ja to ne vidim?« Hunter prstom potapka po naslovu »Načela Rorschachove interpretacije.« Garcia napravi grimasu. »Oprostite mi na mom glupom pitanju, ali što je to Rorschach?« »Hermann Rorschach je bio švicarski psihijatar-frojdovac i psihoanalitičar«, odgovori Hunter. »Najpoznatiji je po razvoju projektivnog testa – Rorschachovih mrlja tinte.« Gotovo se može čuti kako Garcia razmišlja. »Nemoj me zezati. Nisu li to oni blesavi testovi kad ti pokažu bijeli papir s jednom velikom mrljom? Moraš im reći što vidiš. Izgledaju kao oblaci na nebu.« »Ukratko, da, to je taj test«, potvrdi Hunter.

Hunter odloži popis na stol i zavali se u stolicu. »Službeni test sastoji se od deset kartona. Na svakome je gotovo savršeno simetrična mrlja. Pet mrlja je od crne tinte, dvije od crvene i crne i tri višebojne. No psiholozi su tijekom godina izmijenili taj test i napravili vlastite kartone s drukčijim mrljama. Neki više uopće ne koriste prvotne simetrične mrlje.« »Dobro, ali čemu to, dovraga, služi? Što se njima testira?« Hunter lagano nagne glavu na stranu kao da nije potpuno siguran. »Test bi trebao odrediti mnoge karakterne crte i psihičke smetnje poput osjećaja manje vrijednosti, depresije, nedoraslosti, nesposobnosti rješavanja problema...« Rukom pokaže da se popis nastavlja dalje. »Testom se, u osnovi, pokušava procijeniti inteligencija pojedinca i njegovo uklapanje u društvo.« »Iz mrlje tinte?«, upita Garcia.

Hunter slegne ramenima i jednom kimne. U cijelosti razumije partnerovu skepsu. »Da, ali ne obraćaj pažnju na to što se procjenjuje tim testom«, uključi se Alice, »već na ono što imamo ovdje. Sjene koje bacaju skulpture možemo promatrati kao Sandsov vlastiti test mrljama.« Hunter odlučno odmahne glavom. »Ubojica nas testira, to je sigurno, ali ne mrljama.« »Kako možeš biti toliko siguran?« »Kao što je Garcia rekao, mrlje tinte su upravo to – mrlje, bez ikakva stvarnog oblika. A ubojica nam je dao savršene oblike sjena. S prvom skulpturom

kojota i gavrana, a za drugu nismo sasvim sigurni što točno predstavlja, ali nikako nije bezoblična mrlja.« »U redu, slažem se, ali ipak se sve svodi na interpretaciju, zar nije tako? Na ono što mislimo da vidimo«, suprotstavi se Alice. »Većina ljudi ne zna da kojot i gavran zajedno u mitologiji znače izdajicu i lažljivca.« »Nismo znali ni mi«, reče Hunter, »sve dok ti to nisi otkrila, sjećaš se?

Većina slika je do određene mjere, stvar interpretacije. Način na koji netko vidi neko umjetničko djelo može se skroz razlikovati od onoga što je umjetnik kanio reći.« »Roberte, ovo nije umjetnost.« Alice pokaže skulpturu. »Za nas nije, ali za ubojicu...« Ostavi nedovršenu rečenicu. »To je njegov rad, njegova kreacija, njegova umjetnost, bila ona ogavna ili ne. I kladim se da je on, dok ju je sastavljao, u njoj vidio nešto posve različito od onoga što mi vidimo.

Različita stanja uma vide stvari u drukčijem svjetlu.« Alice se zagleda u skulpturu. »Različita stanja uma?« Hunter ustane i priđe fotografijama na panou. »Interpretacija je izravno povezana sa stanjem uma. Gledajući istu sliku osoba može vidjeti dvije potpuno različite stvari, ovisno o raspoloženju u kojem se tada nalazi. I upravo to je problem s Rorschachovim testovima.« »Kako ista osoba može vidjeti dvije različite stvari?« Alice skrene pogled na fotografiju sjene pričvršćenu na pano. »Svaki put kad je pogledam, vidim potpuno istu stvar – lik vraga koji gleda u svoje možebitne žrtve.« »Znači da nisi otvorena i za druge opcije«, odvrati Hunter. »Slušaj, recimo da imaš neku bezobličnu sliku koja podsjeća na lice sa široko razjapljenim ustima.

Onda tu sliku pokažeš nekome tko je u tom trenutku sretan. Ta bi osoba mogla sliku protumačiti kao prizor nekoga tko se grohotom smije.« Garcia odmah shvati. »Ali ako je ta ista osoba iz nekog razloga mračnije raspoložena, mogla bi tu istu sliku protumačiti kao da netko vrišti od boli.« »Točno. Tvoje raspoloženje utječe na tvoj pogled na svijet. To je oduvijek bio najveći argument protiv Rorschachova testa. Mnogi drže da se njime može procijeniti samo nečije trenutno stanje uma. Ali, slažem se s tobom, Alice. Bez obzira što znače te slike«, pokaže na sjene, »važno je samo kako ćemo ih mi interpretirati, i to je ključ ove mozgalice. Protumačimo li je pogrešno, ako ne skužimo što nam ubojica točno želi reći ovim sjenama«, odmahne glavom, »mislim da ga u tom slučaju nikad nećemo uhvatiti.«

67.

Cijelu je noć živčana, treba joj šut više nego hrana. Regini Campos nije važno koja vrste droge, samo nešto da je digne, bilo što. Nema novaca, ali to i nije neki problem. Točno zna što treba učiniti da dobije svoj šut. Već u dobi od šesnaest godina otkrila je da se svaki muškarac rastapa poput maslaca kad zna što mu mora raditi u krevetu.

Ima tek osamnaest godina, a nekolicina onih koji ju poznaju, opisala bi je kao prosječnu. Prosječne visine, prosječna tijela i prosječna izgleda. Kosa joj nije ni kratka ni duga, u školi je bila prosječna učenica sve dok nije prekinula školovanje. No bila je šarmantna i jako je dobro znala kako će od ljudi dobiti ono što želi.

Imala je cijeli niz ljubavnika ništarija i usputnih kratkotrajnih veza. Zapravo, ljubavnika ništarija koji su bili dobri samo za jednu stvar – drogu. Njezin najnoviji, ako ga uopće može nazvati ljubavnikom, prljava je lijenčina, bivši zatvorenik, koji živi u socijalnom stanu u Bell Gardensu. Pretio je, izdržljiv u krevetu kao 90-godišnjak i obožava nositi ženske gaćice. Uopće ju nije briga na što se on pali. Zna jedino da joj on može dati drogu.

Nazvala ga je sinoć, sva očajna, ali joj je rekao da cijelu noć neće biti doma.

Ako želi, može k njemu svratiti ujutro.

Ovo je za Reginu bila jako duga noć.

Poput maratonca potrči stubama na treći kat. Sada već toliko silno želi šut da škrguće zubima poput zeca. Čak ne primijeti ni da su vrata stana 311 nezaključana, iako ih njezin ljubavnik nikad ne ostavlja nezaključana.

Otvori vrata i uđe u smrdljiv stan. »Bok, dragi«, zakriješti. U posljednje vrijeme popušila je toliko cracka da joj je oštetio glasnice. Nikakvog odgovora.

Htjede ga potražiti, ali u tom času ugleda nešto mnogo primamljivije – srebrnu kutijicu na malom blagovaoničkom stolu. Kraj nje je četvrtasto ogledalo, a na njemu ostaci bijelog praška. Male smeđe oči zablistaju joj poput neba na Dan nezavisnosti. »Dragi?«, zazove opet, ovaj put s malo manje žara. Koga briga što ga nema kad je ono što traži već tu i samo čeka nju?

Priđe stolu i prijeđe srednjim prstom po ogledalu da skupi ostatke. Brzo prinese prst ustima i protrlja desni, zatim ga poliže kao da je umočen u med. Istoga

časa desni joj utrnu, a ona zadrhti od užitka zbog djelovanja snažne droge. Ovo je jako dobra stvar. Otvori kutijicu i pogleda unutra. Unutra je pet papirnatih paketića. Dobro zna što je u njima. Dosad je to vidjela već mnogo puta. Razvuče usne u širok osmijeh.

Nekima Božić stiže mnogo ranije.

Zgrabi jedan paketić, odmota ga i istrese malo bijelog praška na ogledalo.

Pogleda stol, tražeći nešto što bi mogla iskoristiti kao tubu za ušmrkavanje.

Ne nađe ništa.

Odmakne se i pogleda naokolo. Ispod stola ugleda smotanu novčanicu od pet dolara.

Izgleda da će ovo biti jedan fantastičan dan.

Podigne novčanicu, bolje je smota i prinese nosu. Ne trudi se složiti prašak u ravnu crtu, samo treba nešto malo unijeti u krvotok, i to jako brzo. Prstom začepi jednu nosnicu i kroz drugu duboko udahne zrak.

Droga počne djelovati gotovo istog časa. »Ajme.« Ovo je najbolja stvar koju je ikada isprobala. Nema nikakvog peckanja ni bockanja, samo čisto blaženstvo.

Premjesti smotanu novčanicu na drugu nosnicu i opet duboko udahne.

Sigurno se ovako čovjek osjeća u raju.

Odloži novčanicu na stol i ostane tako neko vrijeme, uživajući u rajskim visinama.

Vani je temperatura već dosegla 28°. Regina osjeti curenje znoja s vrha čela.

Droga joj je povisila temperaturu tijela. Otkopča gornje dugme na košulji, ali mora hladnom vodom malo osvježiti lice. Okrene se i krene prema kupaonici. Kad stigne do vrata, preplavi je čudan osjećaj, kao da joj nešto puzi po zatiljku, od čega zadrhti i ukopa se na mjestu.

Zastane, držeći ruku na kvaki, i pogleda naokolo. Učini joj se da je tu još netko. »Dragi, jesi li unutra?«, zazove i približi lice vratima.

I opet nikakva odgovora.

Puzanje se sa zatiljka spusti na kralježnicu, proširi se cijelim njezinim tijelom. »Ajme, ono je stvarno bila neka dobra stvar«, šapne samoj sebi.

Pritisne kvaku i otvori vrata.

Raj se pretvori u pakao.

68.

Kad Hunter i Garcia stignu u stan 311 u Bell Gardensu, forenzički tim je već u punom pogonu. U malom stanu četiri osobe odjevene u bijele kombinezone s kapuljačama prekoračuju jedni druge dok obavljaju svoj posao. U dnevnoj sobi mladi forenzički tehničar nanosi prašak za otiske na komodu. Žena opremljena malim usisačem skuplja vlakna i dlake s poda. Stariji tehničar s bocom spreja i prijenosnim ultraljubičastim svjetlom traži kapljice krvi na srebrnoj kutiji koja se nalazi na stolu. Cijelo vrijeme službeni fotograf sve to snima.

Detektiv Ricky Corbi i njegova partnerica detektivka Cathy Ellison stoje u hodniku ispred stana. Tri uniformirana policajca zauzeta su standardnim postupkom raspitivanja od vrata do vrata. »Vi ste detektiv Corbi?«, upita Hunter prilazeći sa slabo osvijetljenog stubišta.

Visok crnac se okrene i pogleda Huntera. Ima pedesetak godina, namrgođeno lice i veoma kratku kosu prošaranu s tek nekoliko sjedina. Nosi naočale rožnatih okvira i smeđe odijelo, a sudeći po izgledu, u mladosti je vjerojatno igrao football i još je uvijek fizički aktivan. »Taj sam«, reče baritonom. »A sudeći prema vašem izgledu, vi ste iz Odjela za teška ubojstva.« Pruži mu ruku. »Pretpostavljam da ste vi detektiv Hunter.« Hunter kimne. »Zovite me Robert.« Corbiev stisak je snažan. Dlan je lagano nagnuo dolje – Hunter iz iskustva zna da je to obično znak autoritativne osobe ili osobnosti koja voli imati kontrolu. Kad je rekao »idemo«, Hunter zaključi da je ovdje on glavni. Nije se kanio suprotstavljati tom autoritetu. »Zovi me Ricky. Ovo je moja partnerica Cathy Ellison.« Ellisonica se približi i rukuje s Hunterom i Garciom gotovo jednako čvrstim stiskom kao i Corbi. Visoka je oko metar šezdeset pet, vitka, malo pogrbljenih ramena, kratke tamne kose ošišane u stepenastom stilu. Po očima joj se vidi da veoma ozbiljno shvaća svoj posao. »Zovite me Cathy«, reče i brzo odmjeri oba detektiva. »Kao što sam rekao preko telefona, nazvao sam vas zbog ovoga što je pronađeno u žrtvinoj dnevnoj sobi«, reče Corbi i pruži mu njegovu posjetnicu. »Ovo je vaša, je li tako?« Hunter kimne.

Corbi iz unutarnjeg džepa izvadi notes. »Thomas Lynch, poznatiji kao Tito.

Uvjetno otpušten iz Lancastera. Vani je jedanaest mjeseci. Prema njegovu

dosjeu«, okrene se Garcii, »ti si ga uhitio prije sedam godina i iz njega iscijedio priznanje.« Zastane i razmisli o svojim riječima. »Ili, bolje rečeno, uvjerio ga da pristane na nagodbu. Moram li pogađati, rekao bih da je uvjetno pušten jer vam je postao neka vrsta doušnika.« »Zapravo, nije«, reče Garcia.

Corbi skine naočale, dahne u oba stakla i obriše ih vrhom plave kravate. »Možeš li malo objasniti kako je došao do tvoje posjetnice? Glanc nove posjetnice?« Posljednju rečenicu izreče pomalo pijevnim glasom.

Garcia izdrži njegov pogled. »Nedavno smo ga kontaktirali, tražili smo neke informacije – ali nije bio naš doušnik«, doda prije nego što Corbi uspije nešto reći. »Njegovo ime jednostavno se pojavilo na našem popisu.« Ricky Corbi ima dovoljno iskustva pa zna da Garcia nije tvrdoglav, već mu daje sve informacije koje mu zasad može dati. Daljnje navaljivanje bilo bi besmisleno, zato jedva primjetno kimne Garcii. »Možete li nam reći kad ste ga zadnji put vidjeli?«, upita Ellisonica. »Jučer poslijepodne«, odgovori Hunter.

Corbi i Ellisonica brzo razmjene poglede. »Prema mrtvozorniku, vaš momak ubijen je u neko doba prošle noći«, preuzme Corbi vraćajući naočale na nos. »Ili, vjerojatnije, jutros u ranim satima.

Kažu da će ubrzo odnijeti tijelo, pa ako želite prije pogledati...« I Hunter i Garcia kimnu. »Nemam pojma koga je sinoć mogao toliko raspizditi«, doda Corbi. Doda im lateks rukavice i nazuvke za cipele. »Ali tko god to bio, napravio je posao i pol na tom Titu. Ovdje imamo pravo umjetničko djelo.«

69.

Corbi i Ellisonica uđu u stan 311, nakon njih Hunter i Garcia. Uz još četiri forenzička tehničara, mala dnevna soba izgledala je kao kutija sardina. »Što je u kutijici?«, upita Hunter i glavom pokaže srebrnu kutiju na stolu. »Sada ništa«, odvrati Corbi. »Ali je prije bila droga – kokain, da budem precizniji. Veoma fina roba. Vjerojatno prvoklasna. Laboratorij će potvrditi. Prvi tragovi ukazuju da je onaj tko ga je sredio uzeo i drogu.« »Misliš da je ovo ubojstvo radi droge?«, upita Garcia. »Tko će ga znati u ovoj fazi«, odvrati Ellisonica. »Tko je prijavio ubojstvo?« »Neka isprepadana cura. Nije rekla ime. Zvučala je jako mlado.« »Kad je to bilo? Kad je nazvala?« »Jutros. Preslušali smo poziv. Cura je rekla da je došla posjetiti prijatelja.

Najvjerojatnije je došla ovamo po drogu. Raspitivali smo se po susjedstvu, ali nitko ne zna tko bi mogla biti ta mlada prijateljica.« Ellisonica namršti čelo. »Zapravo, nitko nije dobro poznavao stanara u ovome stanu. Nitko ne govori. Čisto bih se iznenadila kad bi u ovakvim stvarima netko progovorio. No forenzičari su već našli više otisaka. Tko zna, možda nam se posreći.« Hunter u nekoliko sekundi prijeđe pogledom po prostoriji – nigdje nema nikakve krvi. Dnevna soba je u neredu, ali ista kakva je bila i jučer kad su posjetili Tita. Nema nikakvih vidljivih tragova napada. Brava je netaknuta, jednako kao i dovratak iznutra. Ništa ne ukazuje na nasilan ulazak. »Momci, jeste li gotovi ovdje?«, upita Corbi vođu forenzičara i pokaže na majušan hodnik koji vodi do spavaće sobe i kupaonice. »Da, imamo sve. Možete slobodno.« Prijeđu dnevnu sobu. »Nema šanse da svi stanemo ovdje unutra«, reče Corbi kad stignu do vrata kupaonice. »Mislio sam da ne postoji manja kupaonica od one u mom stanu.

Nisam imao pravo. Vi, momci, idite naprijed. Mi smo već sve vidjeli.« On i Ellisonica se odmaknu i propuste Huntera i Garciu.

Hunter polako otvori vrata. »O, sranje«, omakne se Garcii.

Hunter ništa ne govori, samo promatra.

Pod, zidovi i umivaonik u maloj kupaonici poprskani su krvlju. Arterijsko krvarenje iz prerezanog vrata ili tijela. Tito gol sjedi na podu krvlju natopljene tuš-kabine. Leđa su mu naslonjena na zidne pločice, noge ispružene, ruke mlitavo vise uz bokove, glava zabačena kao da promatra nešto na stropu. Samo što nema oči. Toliko su utisnute u očne duplje da se uopće ne vide. Čini se da se jedno rasprsnulo. Krv nalik na krvave suze, curi iz kutova očiju prema ušima i s obiju strana obrijane glave. Usta su mu otvorena i dopola puna guste, zgrušane krvi.

Odrezan mu je jezik. »Jezik smo našli u zahodskoj školjci«, izjavi Corbi stojeći na vratima.

Titu je vrat prerezan od uha do uha, krv se slijevala niz njegova prsa na krilo i noge. »Forenzičari kažu«, reče Ellisonica, »da na tijelu nema vidljivih ozljeda, što znači da nije pretučen. Jednostavno je donesen u kupaonicu i zaklan poput stoke.

Nigdje drugdje u stanu nema krvi.« »Drogiran?«, upita Garcia. »Morat ćemo pričekati na potvrdu s obdukcije. No ne bi me iznenadilo da je, kad se ovo dogodilo, bio nafiksan do daske. Na stolu u dnevnoj sobi našli smo malo četvrtasto ogledalo s ostacima kokaina.« »Spavaća soba je skroz u neredu«, nastavi Corbi. »Smrdi na prljavu odjeću, neoprana tijela i marihuanu. No sudeći prema ostalim dijelovima stana, mislim da nije bilo tuče. Mislim da je sam odabrao živjeti poput svinje. Marihuanu smo našli i u spavaćoj sobi, cijelu kilu, zajedno s nekoliko lulica za pušenje cracka i kokaina. Ako je onaj tko ga je ubio tražio nešto, onda je to vjerojatno bilo u onoj srebrnoj kutijici, bila to droga ili nešto drugo.« Pričeka dok Hunter i Garcia ne izađu iz kupaonice. »Neću vas pitati kakvu ste informaciju tražili od tog Tita. To je vaša stvar, a ja ne želim zabadati nos u tuđe istrage, ali možete li nam reći nešto o žrtvi, nešto što bi olakšalo našu istragu?« Hunter zna da ne može Corbiu i njegovoj partnerici dati ime Kena Sandsa.

Corbi bi ga počeo tražiti i raspitivati se naokolo. Glas bi se proširio, a s njim i šanse da Sands to dočuje i nestane. Ne smije riskirati. Mora lagati. »Nažalost, ne znamo ništa«, reče.

Corbi se zagleda u Hunterovo lice i ne otkrije ništa što bi proturječilo njegovim riječima. Ako je ovo samo maska, onda je to najbolje pokeraško lice koje je vidio u životu. Trenutak kasnije pogleda partnericu, a ona slegne ramenima. »U redu«, reče Corbi i popravi kravatu. »Mislim da vam ovdje više nemam što pokazati.«

70.

Vani sunce istom žestinom prži i ljude i automobile. Garcia izvadi sunčane naočale iz džepa na košulji i prijeđe rukom po zatiljku. Mokra je od znoja. Stoji uz vozačeva vrata i preko krova svoje Honde Civic pogleda Huntera. »Ako je Sands sredio Tita, onda se čini da on nije naš ubojica, je li tako?« Hunter mu uzvrati pogled. »Zašto tako misliš?« »Za početak, potpuno je drukčiji modus operandi. Dobro, odrezao mu je jezik, ali u usporedbi s onim divljaštvom na druga dva poprišta i amputacijama, ono što se ovdje dogodilo izgleda poput ljetnog kampa. I nema skulpture ni kazališta sjena.« Hunter se nalakti na krov automobila i ispreplete prste. U ovom trenutku misli slično kao i Garcia, no svejedno ima mnogo toga nerazjašnjenog, a nešto mu govori da bi bila velika greška odmah odbaciti Kena Sandsa kao osumnjičenika. »Iz onoga što smo dosad saznali, ne misliš li da je Sands dovoljno inteligentan da promijeni M.O. u drugom, nepovezanom slučaju?« »Nepovezanom?« Garcia daljinskim upravljačem otključa vrata i sjedne u auto.

Sjedne i Hunter.

Garcia upali motor i uključi klimu. »Kako to misliš, nepovezanom?« Hunter se nasloni na suvozačeva vrata. »Dobro. Pretpostavimo načas da smo zasad sve točno pogodili i da je Ken Sands stvarno naš ubojica.« »O.K.« »Jedna od naših pretpostavki je da Sands ubija žrtve radi osvete, ne samo da osveti sebe, nego i svog prijatelja iz djetinjstva, Alfreda Ortegu, je li tako?« Garcia kimne. »Da.« »Dobro, gdje se onda Tito uklapa u taj osvetnički plan?« Garcia se zamisli. »Sjeti se, Tito je rekao da nikad nije razgovarao s njim dok su bili u zatvoru.

Znači da se nisu mogli zavaditi u Lancasteru.« Garcia čupka donju usnu. »Tito se ne uklapa.« »Ne, ne uklapa se. Ako je Sands naš momak, a ubio je Tita, to nije učinio zato što je Tito bio dio njegova prvotnog plana, već vjerojatno zato što se Tito raspitivao o njemu na krivi način ili kod krive osobe.«

»Ali ubojice obično ne mijenjaju M.O., osim kad eskaliraju.« Pokaže na zgradu. »Ovo je sasvim suprotno. Od apsurdne grotesknosti prešao je na...«, pokušava se sjetiti odgovarajućih riječi, »... jednostavnu opakost, da to tako kažem.« »I to opet potvrđuje da Tito nije bio dio njegova prvotnog plana. Razmisli malo, Carlose. Našem ubojici je njegov M.O. izuzetno važan – način na koji komada žrtve, način na koji pomno spaja dijelove njihova tijela, slaže skulpture koje će na zid bacati drukčije sjene. Njemu je sve to obveza, ne izbor, ne nešto što čini radi zabave. To mu je jednako važno kao i sam čin ubijanja i odabir žrtve. To je sastavni dio njegove osvete. A ja nimalo ne sumnjam da postoji izravna veza između skulpture, sjene i određene žrtve. Postoji točno određeni razlog zbog kojeg je za Nicholsona odabrao kojota i gavrana, a za Nashorna lice vraga koje promatra četiri osobe.« »Tito se uopće ne uklapa u to«, reče Garcia.

Hunter se šutke složi. »Ali mi još uvijek ne znamo kakvo je pravo značenje onih sjena«, nastavi Garcia. »A ako si u pravu, ako je svaka sjena izravno povezana sa svakom žrtvom, ipak mi nešto nema smisla.« »Što?« »Na prvoj skulpturi ubojica je veliku pažnju posvetio detaljima, precizno je izrezao i sastavio dijelove žrtvina tijela, tako da njihova sjena ne ostavlja mjesta nikakvoj dvojbi. I sam si to rekao, zakrivljeni debeli kljun ptice eliminirao je mnoge ptice i ostavio nam tek nekoliko vrsta. Isto je napravio i sa sjenom kojota.

No sjena druge skulpture nije ni izbliza toliko detaljna. Teško je razaznati prikazuje li ljudsko lice s rogovima, vraga ili Boga ili neku vrstu životinje. Dva lika koja stoje i ona dva koja leže mogli bi biti ljudi, ali i ne moraju. Zašto bi ubojica to učinio? Bio toliko precizan s prvom sjenom, ali ne i s drugom?« Hunter objema rukama protrlja lice. »Vidim samo jedan razlog – značaj.« Garcia napravi grimasu i rastvori oba dlana. »Značaj?« »Mislim da je ubojica prvoj sjeni posvetio toliku pažnju jer je to bilo važno.

Nije htio da krivo identificiramo što sjene predstavljaju. Nije htio da zaključimo kako se radi o psu i grlici ili lisici i sovi.« Garcia načas razmisli o tome. »A to mu nije bilo važno na drugoj sjeni?« »Ne toliko«, reče Hunter. »Detalji druge sjene imaju mnogo manje značenje.

Vjerojatno uopće nije važno je li lik s rogovima čovjek ili nešto drugo. Ubojica nije htio da to vidimo.« »Što je, onda, htio da vidimo?« »Ne znam... još.« Hunter pogleda kroz prozor u policijska vozila parkirana ispred Titove zgrade. »No, mislim da je Ken Sands dovoljno pametan da promijeni M.O. samo da nas udalji s pravoga traga.«

71.

Dok se dan približava kraju, Nathan Littlewood sjedi za svojim stolom, preslušava snimku seanse s posljednjim pacijentom i zapisuje bilješke. Njegova psihijatarska ordinacija nalazi se u Silver Lakeu, istočno od Hollywooda i sjeverozapadno od središta L.A.-a.

Littlewood ima pedeset dvije godine, visok je metar osamdeset, ima lice klasične ljepote i vitak stas, održavan kvalitetnom prehranom i redovitim vježbanjem u teretani triput tjedno. Dobar je u svom poslu, zapravo, jako dobar.

Ima pacijente od tinejdžera do onih dobrano zašlih u šezdesete, samce, vjenčane i nevjenčane parove, od običnih ljudi do nekolicine manje poznatih slavnih osoba.

Svakoga tjedan deseci pacijenata otvaraju mu svoju dušu i srce.

Njegova zadnja pacijentica toga dana otišla je prije pola sata. Zove se Janet Stark, 31-godišnja glumica koja ima velike probleme s dečkom s kojim živi. U posljednje vrijeme stalno se svađaju zbog najprizemnijih stvari, a ona je uvjerena da on potajno spava s nekim drugim. Problem je u tome što sumnja da spava s jednim muškarcem.

I sama Janet spavala je s mnogim ženama, a i sad to ponekad radi. Ne srami se to priznati, ali, po njezinu mišljenju, ženska biseksualnost je prihvatljiva, a muška nije.

Dosad je imala šest seansi s Littlewoodom. Dvaput tjedno u protekla tri tjedna, i gotovo odmah je počela koketirati. Nakon prve seanse počela se odijevati mnogo provokativnije – kraće suknje, bluze dubokog dekoltea, grudnjake koji su joj još više isticali grudi, seksi cipele, sve samo da privuče njegovu pažnju. Danas se pojavila u kratkoj ljetnoj haljinici, crnim gležnjačama Christian Louboutin otvorenih prstiju, sa šminkom »očajnički te želim upoznati« i bez donjeg rublja.

Dok je ležala na kauču, haljina joj se podigla još više s bedara, a ona je držala noge tako da mu apsolutno ništa nije prepustila mašti.

Littlewood voli žene – što su nastranije i droljastije, to bolje, ali se s pacijenticama ne želi upuštati u veze, čak ni u flertove. Takve se stvari uvijek otkriju. A u gradu poput Los Angelesa, potrebna je samo mala glasina i takva se sranja poput požara prošire cijelim gradom. U Los Angelesu glasina može uništiti nečiju karijeru. Ali Littlewood je pametan. Svoje nagone zadovoljava drugdje i dobro ih plaća.

Razveden je. Oženio se kad je bio srednjih dvadesetih godina, no brak je potrajao kraće od pet godina. Problemi su, manje-više, počeli odmah nakon obreda vjenčanja. Nakon četiri i pol godine svađa, razmimoilaženja i velike

seksualne frustracije, njihov brak zapao je u toliko duboku depresiju da je oboma nanio psihičku štetu. Razvod je bio jedini izlaz.

Imali su samo jednog sina, Harrya, koji je sada studirao pravo u Las Vegasu.

Nakon bračnog iskustva, dugog i mučnog postupka razvoda, zakleo se samome sebi da se nikad više neće ženiti. Otada mu niti jedan jedini put nije palo na pamet da bi mogao prekršiti to obećanje.

Telefon zazuji na njegovu stolu. Stavi pauzu na diktafonu i pritisne dugme. »Reci, Sheryl.« »Samo provjeravam treba li ti još nešto.« Littlewood pogleda na svoj sat. Davno je prošlo radno vrijeme. Smetnuo je s uma da je Janet Stark voljela što kasnije započinjati sa seansama. »Oh, oprosti, Sheryl. Trebala si prije sat vremena otići kući. Izgubio sam pojam o vremenu.« »U redu je, Nathane.« Inzistirao je da ga Sheryl zove krsnim imenom. »Nije važno. Sigurno ti ništa ne treba? Mogu ostati ako treba.« Sheryl je njegova administratorica i tajnica nešto više od godinu dana.

Seksualna napetost između njih vjerojatno bi mogla zapaliti omanji grad. No prema njoj se odnosi jednako uljudno kao i prema svim svojim pacijentima, iako se međusobno silno privlače. Sheryl bi, s druge strane, istoga časa zaboravila na profesionalnost i uskočila mu u krevet prije nego što bi rekao keks, samo da joj se pruži prilika. »Ne, Sheryl, ne treba mi ništa. Samo zapisujem neke bilješke. Uskoro i ja odlazim. Zadržat ću se najviše pola sata. Idi kući i vidimo se sutra.« Littlewood se vrati svojoj snimci i bilješkama. Trebalo mu je trideset pet minuta dok sve nije posložio onako kako je htio. Kad stigne u podzemnu garažu zgrade, tamo zateče još samo tri automobila. Njegov je parkiran skroz na kraju, ispod pokvarenog svjetla.

Usprkos tome što jako dobro posluje, vozi srebrni Chrysler Concorde LXi iz 1998. Zove ga klasikom, ali prijatelji ga zezaju kako krama ne može biti klasik samo zato što je stara.

Ključem otvori vrata i sjedne na mjesto vozača. Strašno je gladan, a dobro bi mu došlo i neko žešće piće. Zbog cjelodnevnog rješavanja seksualnih aluzija treba mu još nešto, a on točno zna gdje će to dobiti.

Okrene ključ u bravi. Motor zakašljuca poput psa na samrti, ali ne oživi.

Katkada je njegov stari Chrysler jako temperamentan. »Daj, mala.« Rukom potapša komandnu ploču.

Tri puta pritisne papučicu gasa i opet pokuša s paljenjem motora.

Opet kašljucanje i klepetanje – i ništa.

Možda je došlo vrijeme da ga zamijeni za noviji model.

Pokuša još jednom.

»Daj, daj.« Ništa. »Daj već jednom.« Opet par puta pritisne gas.

Kghhh, kghhh, kghhh, kghhh.

Udari šakama po volanu i potiho opsuje, zatim zatvori oči i nasloni se na sjedalo. Po svemu sudeći, večeras će morati pozvati taksi.

U tom trenutku osjeti nešto što još nikad dotad nije osjetio. Duboko u utrobi probudi se šesto čulo, krv mu se skoro sledi u žilama, naježi se svaka dlačica na njegovu tijelu.

Instinktivno otvori oči i pogleda u retrovizor.

Iz tame stražnjega sjedala promatraju ga najopakije oči koje je vidio u životu.

72.

Hunter sjedi sam u potpunom mraku ureda, okrenut prema fotografijama na panou. Kasno je i svi su već otišli svojim kućama. U ruci drži baterijsku svjetiljku, svako toliko pali je i gasi, pokušava prevariti vlastiti um.

Kad svjetlo uđe u oko i prodre do mrežnice, na njoj nastaje obrnuta slika koju zatim ispravlja naš mozak. Dopusti li se projekcija slike na mrežnicu samo djelić sekunde prije isključenja izvora svjetla, mozak interpretira samo ono čega se sjeća, ono što je izvukao iz »trenutnog« ili »kratkoročnog« sjećanja, kako se to već naziva u modernoj medicini.

Ako je izgled predmeta dobro poznat mozgu, primjerice stolica, sitniji detalji koje mozak nije uspio registrirati zbog kratkotrajnog svjetla, automatski se nadopunjavaju iz dugoročnog pamćenja – mozak pomisli »ovo izgleda kao stolica«, pa iz arhiva sjećanja izvlači sliku stolice. No ako je predmet nepoznat mozgu, tada se nema na što osloniti. Stoga to kompenzira time što pokušava identificirati detalje originalnog predmeta. Upravo to Hunter pokušava, prisiliti svoj mozak da vidi nešto što prije nije uočio.

Zasad nije upalilo. »Tako ti zamišljaš svjetla u disku?« Hunter se okrene prema glasu i uključi baterijsku svjetiljku. Alice stoji na vratima i drži svoju aktovku. »Nisam znao da si još ovdje«, reče Hunter. »Što, misliš da si ovdje samo ti radoholičar?« Nasmiješi se.

Hunter se promeškolji na stolici. »Hoće li ti smetati ako upalim svjetlo?« »Samo daj«, odvrati joj i isključi baterijsku svjetiljku.

Alice upali svjetlo, zatim glavom pokaže na pano. »Otkrio si nešto novo?« Zna što je pokušavao.

Palcem i kažiprstom Hunter protrlja oči i odmahne glavom. »Ništa.« Alice odloži aktovku na pod i nasloni se na dovratak. »Jesi li gladan?« Cijeli dan nije niti pomislio na hranu, a sada mu glasno zakrči u želucu. »Umirem od gladi.« »Voliš li talijansku kuhinju?«

73.

Campanile je rustikalni elegantni restoran na South La Brea Avenueu.

Podsjeća na malo mediteransko selo upotpunjeno zvonikom, terasom s vodoskokom i malom pekarnicom. »Nisam znao da voliš ovo mjesto«, reče Hunter kad sjednu za stol na terasi. »Mnogo toga ne znaš o meni.« Pogleda ga uz blijed osmijeh na usnama, ali ne želi da on razmišlja o njezinim riječima, pa brzo nastavi: »Prije sam često dolazila ovamo. Obožavam talijansku hranu, a ovdje imaju fantastičnog kuhara.

Vjerojatno najboljeg u ovom dijelu grada.« Hunter se složi. »Znači da više ne dolaziš ovamo tako često?« »Ne kao prije. Još uvijek obožavam talijansku hranu, ali ne pomlađujem se, pa stvarno moram paziti što jedem. Skidanje suvišnih kila sada ne ide tako lako kao prije.« Hunter razvije složeni ubrus i stavi ga na krilo. »Mislim da ništa ne moraš skidati.« Alice zastane i čudno ga pogleda. »Zar mi to daješ kompliment?« »Da, ali ti istovremeno govorim istinu.« Alice zatakne kosu iza ušiju i prebaci je preko lijevog ramena. Samosvjestan i pomalo koketan pokret.

Koji prođe potpuno nezamijećeno. »Da naručimo?«, upita je. »Zašto ne?«, odvrati manje oduševljenim glasom.

Oboje naruče špagete. Hunter s umakom primavera, a Alice s kuharovim specijalitetom: mesnim okruglicama i rajčicama sušenim na suncu. Naruče i bocu crnog vina i silno se trude ne razgovarati o istrazi. »Roberte, kako to da se nikad nisi ženio?« Alice ispali pitanje na kraju večere, dok im konobar toči ostatak vina. »Rekla sam ti da je u školi većina cura koje znam bila zaljubljena u tebe. Sigurna sam da si imao mnogo prilika.« Hunter je promatra dok pijucka vino. Zaista ima zanimljiv žar u očima, poput novinara koji je otkrio novu senzaciju. »Postoje stvari koje jednostavno ne idu zajedno. Moj posao i brak su jedne od tih.« Alice naškubi usne i nakrene ih na stranu. »Klimav razlog, najklimaviji koji sam ikad čula. Mnogi murjaci su oženjeni.« »Istina, no velik broj se na kraju razvede zbog pritisaka koje nosi murjački posao.«

»Ali oni su barem pokušali, nisu se skrivali iza loše izlike. Što se dogodilo s onom starom izrekom: Bolje je voljeti i izgubiti, nego nikada ne voljeti?« Hunter slegne ramenima. »Nikad nisam čuo tu izreku.« »Sereš.« Izda ga blijed smiješak. »A što je s Carlosom?«, reče Alice. »On je oženjen. Govoriš li to da će ga žena na kraju ostaviti zbog njegova posla?« »Neki su ljudi jako sretni, ili barem dovoljno sretni da nađu onu osobu s kojom im je suđeno biti. Carlos i Anna su takav primjer. Mislim da nećeš naći par koji se bolje slaže. Ma koliko tražila.« »A ti nikad nisi upoznao takvu osobu? Osobu s kojom ti je suđeno biti do kraja života?« U trenutku mu se u mislima pojavi jedno lice... i jedno ime. Osjeti toplinu u prsima, no kako se uspomene stanu nizati, toplina se pretvori u hladan led. »Nisam.« Ne odvrati pogled, ali je siguran da ga je odalo nešto u očima.

Alice je to uočila. Najprije neku nježnost, zatim nešto ledeno i okrutno, nešto veoma bolno. Usprkos velikoj znatiželji, zna da nema prava postavljati daljnja pitanja. »Žao mi je.« Skrene pogled i promijeni temu prije nego što tišina postane neugodna. »Znači, nisi otkrio ništa novo na drugoj sjeni?« »Ništa.« »Reci mi nešto. Misliš li da smo ispravno protumačili onu prvu? Mislim reći, da nam ubojica poručuje kako je za njega Derek Nicholson izdajica i lažljivac.« Podigne ruku da joj prebrzo ne odgovori. »Znam da nikad nećemo zasigurno znati, sve dok ne uhvatimo ubojicu. No čini li se tebi da je to tumačenje točno?« Hunter zna kamo ovo vodi. »Da.« »Ali ipak gajiš neke sumnje prema našem tumačenju druge sjene.« »Da.« Alice polako otpije vino. »Ti, Carlos i ja proveli smo bezbroj sati proučavajući onu skulpturu i njezinu sjenu, pokušavajući otkriti njezino značenje.

Mislim da tamo nema ničega drugog, osim onoga što smo vidjeli na samom početku. Zašto misliš da smo sad pogriješili? Zašto misliš da nam ubojica ne poručuje kako će ubiti još dvije osobe?« Priđe im konobar i raščisti stol. Hunter pričeka dok se ne udalji, balansirajući posuđem na rukama. »Po mom mišljenu, ta se sjena previše razlikuje od prve. Nema mnogo smisla.« Alice razrogači oči. »Smisla? Roberte, što u ovom slučaju ima smisla?

Imamo manijaka koji je krenuo u pohod, reže ljude i slaže skulpture od dijelova

njihovih tijela samo da nam ostavi uvrnute tragove u obliku mozgalica. Gdje je, dovraga, u tome smisao?« Hunter brzo pogleda obližnje stolove da se uvjeri je li netko čuo njezine riječi. Od uzbuđenja je za nekoliko decibela podigla glas. Čini se da su svi više zaokupljeni hranom i vinom nego razgovorom. Opet pogleda Alice. »Nama nema nikakvog smisla jer još nismo dokučili što to znači. No ubojici ima itekakvog smisla. Zato to i radi.« Alice u tišini odmjerava riječi. »To si pokušavao, zar ne? Misliti kao ubojica.

Vidjeti smisao koji samo on vidi.« »Pa, već je prošlo sedam dana, a još nisam uspio.« »Nije istina.« Stavi ruku na stol i vrhovima prstiju dodirne njegovu nadlanicu. »Dosad si napravio bolji posao od očekivanoga. Da nije bilo tebe, mi bismo još uvijek gledali u one skulpture i pokušavali skužiti što one znače.« Hunter zastane i zagleda se u nju. »Ti to meni daješ kompliment?« »Ne, samo govorim istinu. Ali što si mislio kad si rekao da se druga sjena previše razlikuje od prve?« »Želite li pogledati jelovnik s desertima?«, ponudi im konobar.

Alice ga niti ne pogleda, samo odmahne glavom. Hunter mu se suosjećajno nasmiješi. »Prejeli smo se glavnim jelom. Nije nam ostalo mjesta za bilo što drugo, hvala vam.« »Prego«, odvrati konobar i ode. »Kako se razlikuje?«, inzistira Alice. »Ako smo pravilno protumačili prvu sjenu, onda nam je ubojica njome dao svoje mišljenje o Dereku Nicholsonu, je li tako? Smatra ga lašcem.« Alice se zavali u stolicu i počne u mislima povezivati stvari. »A ako smo ispravno protumačili drugu, onda nam ubojica nije dao svoje mišljenje o Andrewu Nashornu.« Alice odmah shvati njegovu poantu. »Ako smo u pravu, dao nam je svoje mišljenje o sebi – ljutiti vrag promatra svoje žrtve.« Hunter kimne. »Da, a ja ne vidim razlog zbog kojeg bi to učinio. Ne uklapa se. Ovaj ubojica želi da vidimo nešto s njegova stanovišta. Želi da shvatimo zašto radi to što radi. Zašto ubija te ljude. To što nam govori da je po njegovu mišljenju Nicholson lažac koji ga je možda htio izdati, to ima smisla.« »Ali nema smisla kad nam poručuje kako je on ljuti vrag koji je krenuo u osvetnički pohod?« »Zar tebi ima?« Alice načas nabere čelo. »Nema«, prizna. »Znači, misliš da nam drugom sjenom pokušava reći nešto drugo o Nashornu?«

»Možda.« »Da, ali što? Da Nashorna smatra vragom? Čovjekom s rogovima? A što je s ona ostala četiri lika, dva koja stoje i dva koja leže? Što pak oni, do vraga, znače?« Hunter na to pitanje nema odgovor.

74.

Kapci mu zatrepere poput leptirovih krila – jako oštećenih leptirovih krila. Čini mu se da teže najmanje tonu, pa Nathanu Littlewoodu treba nekoliko sekundi i nevjerojatan napor da ih napola otvori i zadrži u tom položaju. Čini mu se da mu svjetlo poput krhotina stakla para očne jabučice. Duboko udahne, u plućima ga zaboli kao da je udahnuo sumporni zrak. Kakva god da je droga uštrcana u njegov vrat, sada više ne djeluje.

Brada mu klone na prsa, glava mu je preteška, ne može je podići. Ostane u tom položaju nekoliko trenutaka. Tek tada shvati da je gol, na sebi ima samo prugaste bokserice natopljene znojem. Treba mu još neko vrijeme da vidi u kakvom se položaju nalazi. Sjedi na udobnoj kožnoj uredskoj stolici. Ruke su mu savijene otraga, oko naslona. Vezane su na zglavcima nečim čvrstim i tankim, nečim što mu se urezuje u meso. I noge su mu svezane zajedno ispod sjedala stolice, otprilike dva centimetra iznad poda. Boli ga cijelo tijelo kao da ga je netko premlatio na mrtvo ime, izludjet će od silne boli u glavi.

Nešto ga steže na kutovima usana. Odjednom osjeti snažnu želju za povraćanjem. Nevjerojatnom silinom zakašlje se duboko u prsima, ali zbog čvrstog poveza na ustima zrak jedva ulazi i izlazi iz njegovih usta, što samo povećava nagon za povraćanjem. U ustima okusi žuč pomiješanu s krvlju, pa se kašalj ubrzo pretvori u očajničku borbu za život.

Diši kroz nos, jedino mu to padne na pamet. Pokuša se usredotočiti na disanje, ali je u tom trenutku previše prestrašen i omamljen od boli da bi se uspio koncentrirati. Treba mu još zraka, očajnički mu treba, pa instinktivno još jednom duboko udahne kroz usta. Mješavina žuči i krvi koju je držao pod jezikom klizne u njegovo grlo i još više zapriječi put kisiku.

Potpuno se uspaniči.

Zakoluta očima, sadržaj želuca eksplodira u njegovoj nutrini, poput rakete proleti kroz jednjak, iako se njemu sve to odvija kao u usporenom filmu. Tijelo mu malaksa. Život brzo istječe iz njega.

U djeliću sekunde u ustima osjeća kiseli okus bljuvotine, a tada se usta napune toplom tekućinom punom grudica. U tom času popusti mu povez na ustima kao da ga je netko strgnuo odostraga.

Povrati na svoje krilo. No sada barem može lakše disati.

Nakon napadaja suhoga kašlja i pljuvanja, počne očajnički udisati zrak, pokušava napuniti pluća kisikom i istovremeno se smiriti. Počne se tresti, grči se

od dviju spoznaja. Prvo: upravo je za dlaku izbjegao smrt, i drugo: još uvijek je zavezan za stolicu i nema pojma što se to ovdje događa.

S lijeve strane opazi pokret. Prestrašeno okrene glavu na tu stranu. Netko je tamo, ali ga ne vidi zbog mraka. »Ima li koga?«, reče toliko tihim glasom da nije siguran je li ga čuo još netko osim njega samoga.

Još nekoliko puta očajnički udahne zrak da se smiri. »Ima li koga?«, ponovi.

Bez odgovora.

Pogleda oko sebe. Vidi veliku policu natrpanu knjigama uvezanim u kožu te stolnu svjetiljku, jedini izvor svjetla, uz veliki pisaći stol na drugom kraju prostorije. Pogleda udesno i uoči udoban smeđi kožni naslonjač. Metar-dva dalje od njega prepozna kauč – svoj kauč u svojoj ordinaciji. Vratio se u svoj ured. »Po izrazu tvoga lica vidim da si skužio gdje se nalaziš.« Rečenica je izrečena ravnodušnim glasom. Netko istupi iz mraka i sada stoji oko metar i pol ispred njega, naslanja se na njegov stol.

Littlewood je još više zbunjen, pokušava jasnije vidjeti visoku figuru. »Ovo je tvoj ured. Četiri kata iznad ulice. Debeli prozori. Debeli zidovi.

Prozori na stražnjoj strani zgrade. Iza ovih vrata je velika čekaonica iz koje se izlazi na hodnik.« Stanka i slijeganje ramenima. »Vrišti ako želiš, ali nitko te neće čuti.« Littlewood se opet zakašlje, pokušava maknuti ogavan okus iz usta. »Poznam te.« Glas mu je tih i hrapav. Svaka riječ isijava strah.

Smiješak i slijeganje ramenima. »Ne toliko dobro kao ja tebe.« Littlewoodu još uvijek nije sve bistro u glavi da bi lice mogao spojiti s imenom. »Što? Što je ovo?« »Pa, ima nešto što ne znaš o meni. Ja sam... umjetnik.« Namjerno zastane. »I namjeravam te pretvoriti u pravo umjetničko djelo.« »Što?« Littlewood napokon zamijeti da osoba ispred njega nosi kombinezon od debelog prozirnog najlona i rukavice od lateksa. »No, mislim da nije važno što sam ja. Važno je samo ono što znam o tebi.« »Što?« Zbunjenost se zgušnjava poput magle, pa se Littlewood počinje pitati nije li sve ovo samo ružan san. »Primjerice«, nastavi umjetnik, »znam gdje živiš. Znam sve o tvom groznom braku. Znam na kojem je koledžu tvoj sin. Znam kamo ideš kad se želiš malo ispuhati. Znam što voliš u seksu i sva mjesta na koja ideš da ga dobiješ. Što su prljavija, to bolje, nije li tako?« Littlewood se opet zakašlje. Slina mu curi niz bradu. »Ali najbolje je od svega... što znam što si učinio.« U glasu se čuje čisti bijes.

»Ne... ne znam o čemu govorite.« Umjetnik korakne ulijevo i svjetlo stojeće svjetiljke odrazi se od nečega što je na Littlewoodovu stolu. Ne može razaznati o čemu se radi, ali vidi nekoliko metalnih predmeta. Strah se uvuče u svaku stanicu njegova tijela. »U redu je. Podsjećat ću te tijekom noći.« Začuje posprdan smijeh. »A ovo će za tebe biti jedna duga, duga noć.« Umjetnik uzme dva predmeta sa stola i približi se Littlewoodu. »Čekaj. Kako se zoveš? Mogu li dobiti malo vode, molim te?« Umjetnik stane točno ispred njega i sarkastično se zacereka. »Što?

Pokušavaš na meni isprobati ta svoja psihološka sranja? Što bi to moglo biti? Da vidimo... ah, da... Pozovi se na napadačevu humanost tako da zatražiš najjednostavnije stvari, poput čaše vode ili odlaska na WC. Većini ljudi je svojstveno da suosjeća s onima u nevolji. Želiš me zvati imenom? Tko zna, možda ću i ja tebe zvati tvojim – što će u očima napadača humanizirati žrtvu, pretvoriti bezimenu žrtvu u osobu, u ljudsko biće, nekoga tko ima ime, osjećaje i srce.

Nekoga s kim se napadač može poistovjetiti. Nekoga tko bi, u nekoj drugoj prilici, mogao biti sličan napadaču, osoba s prijateljima, obitelji i svakodnevnim problemima.« Slijedi još jedan cerek. »Apeliraj na njegovu ljudsku prirodu, nije li tako? Navodno je ljudima mnogo teže ozlijediti nekoga koga poznaju. Zato pokušaj započeti razgovor. Čak i najjednostavniji može imati golem učinak na psihu napadača.« Littlewood podigne pogled. U očima mu čisti užas. »Tako je. Čitao sam iste knjige kao i ti. Dobro mi je poznata i psihologija talačke situacije. Siguran si da želiš ta svoja sranja isprobati na meni?« Littlewoodu se osušilo grlo. »Zgrada je prazna. Imamo vremena do sutra ujutro. Tek tada će netko ući kroz tvoja vrata. Možda možemo čavrljati dok ja radim. Što kažeš na to? Hoćeš li pokušati? Možda u meni potakneš kakvu iskru suosjećanja?« Littlewoodu se oči napune suzama. »Ja bih htio započeti.« Bez ikakva upozorenja, umjetnik metalnim bolničkim forcepsom stisne i uvrne Littlewoodovu golu bradavicu, zatim je povuče toliko snažno da mu zamalo pukne koža.

Littlewood zaurla od bola. Opet osjeti kako mu se bljuvotina penje u grlo. »Stvarno se nadam da ti bol neće smetati. Ovaj nož nije jako oštar.« Drugi instrument koji je umjetnik uzeo sa stola je mali, nazubljeni nož. Izgleda tupo i staro. »Slobodno viči ako te zaboli.« »Oh, Bože, mol... mol... molim te, nemoj. Preklinjem te. Ja...«

Njegove naredne riječi nestanu u kriku od kojeg se ledi krv u žilama kad umjetnik počne rezati njegovu bradavicu.

Littlewood se zamalo onesvijesti. Očajnički želi povjerovati da nije stvarno sve ovo što se događa. Sigurno je u nekom apsurdnom svijetu nekog suludog sna.

To je jedino logično objašnjenje. No bol na njegovim prsima natopljenim krvlju i bljuvotinom veoma je stvaran.

Umjetnik odloži svoj tupi nož i neko vrijeme promatra kako Littlewood krvari, čeka da dođe do daha, da vrati malo snage. »Ma koliko ja uživao u tome«, napokon reče umjetnik, »mislim da ću svejedno pokušati nešto drugo. Ovo bi moglo malo više boljeti.« Ove riječi preplave Littlewooda tolikim strahom da mu se cijelo tijelo napne.

Osjeti kako su mu se mišići ruku i nogu toliko ukočili da je posve paraliziran.

Umjetnik mu priđe bliže.

Littlewood zatvori oči i počne se moliti, iako nije religiozan. Nakon nekoliko sekundi osjeti miris. Nečega nepodnošljivo snažnog i nametljivog. Nečega što ga opet natjera na povraćanje. No u želucu nema ničega što bi mogao povratiti.

Nakon smrada pojavi se neizdrživa bol. Tek tada shvati da mu gore koža i meso.

75.

Sredinom jutra stigne poziv na Hunterov mobitel, baš u trenutku kad se vraća u svoj automobil. Upravo je još jednom posjetio oba poprišta zločina – Nicholsonovu kuću i Nashornovu jedrilicu, opet tražeći nešto za što nije siguran je li uopće tamo. »Carlose, ima li što nova?«, reče kad prisloni mobitel uz uho. »Imamo još jedno ubojstvo.« Dok je Hunter stigao do četverokatne poslovne zgrade u Silver Lakeu, tamo je sve izgledalo kao da se sprema veliki glazbeni koncert. Golemo mnoštvo okupljeno oko policijske trake, nitko se ne miče ni centimetar dok ne vidi nešto morbidno.

Novinari i fotografi šuljaju se naokolo poput čopora gladnih vukova, slušaju svaku glasinu i vlastitom maštom nadopunjavaju praznine u priči.

Policijska vozila nalaze se na ulici i pločniku, uzrokuju prometni kaos. Tri pozornika mahnito pokušavaju uvesti red, tjeraju prolaznike da nastave dalje, govore im da nemaju što vidjeti i signaliziraju vozačima da voze brže kad počnu usporavati da i oni malo zavire.

Hunter spusti prozor i jednom policajcu pokaže svoju značku. Mladi policajac škilji na suncu, skine kapu i njome obriše znoj s čela i zatiljka. »Detektive, možete zaobići sve ovo i parkirati dolje u podzemnoj garaži zgrade. Tamo su forenzičari i drugi detektivi parkirali svoje kombije i vozila.

Nemojte se uvrijediti, ali ovdje gore ne treba nam još automobila.« Hunter mu zahvali i nastavi dalje.

Podzemna garaža je prilično prostrana, ali mračna. Dok manevrira između ostalih automobila kako bi parkirao uz Garciin auto, uoči tri pokvarene žarulje.

Uoči i da nigdje nema nadzornih kamera, čak ni na ulazu u garažu. Parkira, izađe iz automobila i brzo promotri veliku prostoriju – tek golema betonska kutija sa stupovima, mračnim kutovima i iscrtanim parkirnim mjestima na tlu. U sredini je četvrtasti blok sa širokim metalnim vratima koja vode na podzemni podest s kojega se gore može stubištem ili dizalom. Hunter odabere stubište. Na putu do četvrtog kata prođe mimo još četiri uniformirana policajca.

Vrata stubišta vode u dugi hodnik, prepun ljudi: forenzičara i policajaca, uniformiranih i u običnoj odjeći.

»Roberte«, zazove ga Garcia stojeći negdje na polovici hodnika i skidajući kapuljaču bijelog kombinezona.

Hunter mu priđe i namršti se zbog brojnih ljudi na poprištu zločina. »Što je ovo? Zar imamo zabavu?« »Mogli bismo organizirati jednu«, odvrati Garcia. »Sve ovo je jedna velika zbrka.« »Vidim, ali zašto?« »Upravo sam stigao, ali prvi poziv nije došao nama.« Hunter počne oblačiti kombinezon. »Kako to?« Garcia otvori patentni zatvarač i izvadi iz džepa svoj notes. »Žrtva je Nathan Francis Littlewood – psiholog, pedeset dvije godine, razveden. Ovo je njegova ordinacija. Prema Sheryl Sellers, njegovoj administratorici i tajnici te osobi koja je jutros našla tijelo, Littlewood je još bio u uredu kad je ona sinoć oko sedam i trideset otišla kući.« »Rad do kasnih sati«, izjavi Hunter. »To sam i ja pomislio. Razlog je bio taj što je posljednja Littlewoodova pacijentica završila seansu tek u sedam. Gospođica Sellers kaže da ona uvijek ostaje dok ne otiđe i posljednji pacijent.« Hunter kimne. »Našla je tijelo kad je jutros oko osam i trideset došla na posao. Problem je tome što je, posve razumljivo, počela paničariti kad je vidjela što je tamo unutra.

I u drugim uredima na ovome katu bilo je ljudi koji su došli na posao. Bilo groteskno ili ne, naše poprište zločina postalo je ranojutarnja atrakcija i prije dolaska policije.« Hunter zatvori patentni zatvarač kombinezona. »Predivno.« »Kao što rekoh, nisu najprije nazvali nas«, nastavi Garcia. »Silver Lake spada pod nadležnost Centralne postaje i njezina sjeveroistočnog odjela. Poslali su dva svoja detektiva. Nazvala nas je doktorica Hove kad je stigla ovamo i vidjela poprište zločina. U biti imamo masu ljudi koja je kontaminirala mjesto zločina.« »Gdje je doktorica?« Garcia nakrene glavu prema uredu. »Unutra, radi.« »Znači ovo je vaš partner?« Pitanje izreče muškarac koji se stvori iza Garcie.

Visok je nešto manje od metar osamdeset, ima kratku crnu kosu, preblizu postavljene oči i toliko guste i čupave obrve da izgledaju kao dlakave gusjenice. »Da«, kimne Garcia. »Robert Hunter, a ovo je detektiv Jack Winstanley iz sjeveroistočnog odjela Centralne postaje.« Rukuju se. »Hunter...«, reče Winstanley načas nabravši obrve. »Vi momci istražujete ubojstvo onoga murjaka, zar ne? Onoga koji je prije par dana ubijen u marini?

Radio je u Južnoj postaji, je li tako?«

»Da. Andrew Nashorn«, odvrati Hunter.

Winstanley kažiprstom protrlja mjesto između svojih gusjenica, a Hunter i Garcia točno znaju što slijedi. »Radi se o istom ubojici? I Nashorn je bio razrezan kao i ovaj tip unutra?« »Još nisam vidio poprište zločina«, odgovori Hunter. »Nemoj mi govoriti ta sranja. Ako si došao ovamo da preuzmeš moje poprište ubojstva, onda prokleto dobro znaš o čemu govorim. Ono tamo unutra je čisto zlo.« Pokaže rukom na psihologovu ordinaciju. »Žrtva je nasjeckana poput piletine za složenac. I koji kurac je ona bolesna stvar koju je ostavio na stolu? Jesu li ono dijelovi njegova tijela?« Hunter i Garcia razmijene brze poglede. Nema smisla poricati. »Da«, reče Hunter. »Vjerojatno se radi o istom počinitelju.« »Majko Božja.«

76.

Iako je prva prostorija čekaonica, uređena je tako da izgleda kao dnevna soba – udoban dvosjed, dva udobna naslonjača, niski stolić od stakla i kroma, čupavi ovalni sag i uokvirene slike na zidovima. Prijemni pult je napola vidljiv, vješto smješten u kut kako ne bi djelovao napadno. Dva forenzička tehničara šutke obavljaju svoj posao. Hunter zamijeti da na vratima nema alarma. Ne izgledaju kao da su nasilno otvorena. Nema ni nadzornih kamera. Na sagu nema otisaka stopa. On i Garcia priđu vratima na drugoj strani, s desne strane pulta.

Kao i na prva dva poprišta, prva stvar koju zamijeti nakon otvaranja vrata je krv – velike lokve prekrivaju veći dio saga, tankim mlazovima arterijskog krvarenja prekriveni su zidovi i pokućstvo. Načas zastanu na vratima kao da je užas onoga što vide napravio zaštitno polje koje im priječi ulaz u prostoriju.

Ono što je ostalo od Littlewoodova raskomadanog tijela nalazilo se na uredskoj stolici s kotačićima, postavljenoj otprilike metar i pol ispred velikog pisaćeg stola od palisandrovine. Nema ruku, nema nogu. Samo izobličen trup prekriven ljepljivom, grimiznom krvlju. Ima otvorena usta, zaleđena u kriku koji nitko nije čuo. Po količini sasušene i tamne krvi koja je curila iz njegovih usta i zgrušala se na bradi i prsima, Hunter zna da mu je odrezan jezik. Po cijelom trupu ima duboke porezotine – očit dokaz mučenja. Odrezana mu je lijeva bradavica.

Iako je sve prekriveno krvlju, nešto je drukčije na koži oko desne bradavice, ali Hunter ne može odrediti o čemu se točno radi. Oba očna kapka su otvorena. Desno oko užasnuto gleda naprijed, ali lijevoga nema, ostala je samo krvava, prazna, crna rupa. Iako je vruće u prostoriji, Hunteru se sledi krv.

Polako skrene pogled s trupla na uredski stol. Monitor kompjutora, knjige i sve ostalo što se prije nalazilo na njemu, sada je na podu u neurednoj hrpi. Stol je pretvoren u postolje ubojičine nove ogavne skulpture.

Obje ruke odrezane su u laktovima i stavljene na nasuprotne krajeve postolja, jedna na sjevernoj, druga na južnoj strani. Zglavci su slomljeni, ali šake nisu odrezane. Kažiprsti i srednji prste obiju šaka međusobno su razmaknuti, tvore slovo V. Ostali prsti, osim palčeva, odrezani su.

Oba su kažiprsta iščašena, na člancima imaju velike otekline koje izgledaju poput tumora. Zglavci su izvijeni kao da dlanovi pokušavaju dodirnuti donji dio podlaktica. Prsti lijeve ruke koji tvore slovo V potpuno su ispruženi, njihovi vrhovi dodiruju postolje. Iz daljine izgledaju baš kao u dječjoj igri »prstiju koji hodaju« – prsti su noge, šake tijelo. Lijevi palac je iščašen i malo savijen prema naprijed.

I na desnoj ruci »prsti koji hodaju« dodiruju postolje, ali su im vrhovi odrezani na prvim člancima, pa izgledaju kao skraćene noge. Jednako kao i na lijevoj ruci, palac je iščašen i savijen prema naprijed, ali mu je vrh slomljen kao da nezgrapno pokazuje prema stropu.

Hunter podigne pogled, provjerava pokazuje li taj slomljeni vrh nešto određeno. Ništa. Na stropu ima malo poprskane krvi, ali to je sve.

Nijedna Littlewoodova noga nije na postolju, već na podu, uz monitor kompjutora – nemaju stopala, ostali su samo unakaženi batrljci. Jedan dio desnoga bedra je izrezan. Čini se da noge nisu sastavni dio skulpture na stolu. No sada je tu još nešto, nešto drukčije. Skulptura se ne sastoji samo od dijelova tijela. Ubojica je za upotpunjavanje svoga djela iskoristio i običan uredski pribor. Nekoliko centimetara od jednog ruba stola, otprilike metar dalje od Littlewoodove lijeve ruke, one koja ima dulje prste, leži tvrdo ukoričena knjiga. Veoma debela knjiga.

Korice su otvorene, stranice su natopljene krvlju. Tri odrezana prsta čudno su postavljena u knjigu.

Hunter se namršti. Ovdje nešto ne štima.

Krene prema stolu i shvati da to uopće nije knjiga, već jedna od onih kutija koje izgledaju kao knjige. S mjesta na kojem je prije stajao, izgledala je veoma uvjerljivo.

Kad priđe stolu, vidi da su prsti u kutiji-knjizi izrezbareni i izobličeni. Dva vise sa strane. Jedan je postavljen na drugi kraj, njegov vrh strši uvis. Unutrašnjost kutije puna je krvi.

Na suprotnom kraju stola je desna ruka, ona s kraćim prstima, postavljena je pod čudnim kutom, prema polici s knjigama u kutu. Komadi odrezanog bedra postavljeni su oko pola metra dalje od ruke.

Liječnica Hove i glavni forenzičar Mike Brindle stoje s desne strane stola.

Potiho raspravljaju o nečemu kad oba detektiva uđu u prostoriju.

Hunter priđe bliže stolu i stane. Jednako kao i prve dvije skulpture, ovaj kaos krvi i dijelova tijela nema nikakvog smisla. Još više zbunjuje korištenje običnih uredskih potrepština. Korakne udesno i sagne se da bolje pogleda kutiju. »Radi se o istome ubojici«, reče liječnica. »I opet je na ovoj žrtvi primijenio potpuno drukčiji postupak.« Hunter ne miče pogled sa skulpture. »Kako to mislite?«, upita Garcia.

Liječnica se odmakne od stola. »Ubojica je prvu žrtvu nakljukao lijekovima da stabilizira rad njegova srca i normalizira kolanje krvi kako bi spriječio brzo iskrvarenje, ali mu nije dao anestetike. Htio ga je što duže održati na životu, ali je žrtva ipak prilično brzo umrla zbog prijašnjeg slabog zdravstvenog stanja. Na drugoj je žrtvi, sjećate se, koristio potpuno novi postupak.« »Zarezana leđna moždina«, reče Garcia.

»Točno. Ubojica je namjerno paralizirao tijelo i umrtvio osjećaj boli. Htio je da drukčije pati – psihički. Natjerao ga je da promatra kako mu reže dijelove tijela. Žrtva je znala da će umrijeti, ali nije osjećala bol.« »A ova treća žrtva?«, upita Hunter.

Liječnica skrene pogled kao da se boji čak i same pomisli.

77.

Mike Brindle zaobiđe stol i priđe dvojici detektiva. U kasnim četrdesetima je, mršav poput štapa i veoma visok, šiljata nosa i glave pune kose prošarane sjedinama. Radio je s Hunterom i Garciom na više slučajeva no što pamti. »Gotovo smo sigurni da je ova žrtva umrla prije nego što je raskomadana«, reče umjesto liječnice.

Hunter opet skrene pogled na unakaženi trup u kožnoj stolici. »Namjerno?« Brindle kimne. »Čini se.« Garcia načas izgleda zbunjeno. »Sudeći prema analizi ovdje na licu mjesta, čini se da ga je ubojica primorao da što više pati prije nego što mu je amputirao ruke i noge i uzrokovao velik gubitak krvi. Ima više manjih porezotina na trupu i udovima. Dovoljno dubokih da veoma bole, ali nedovoljno da uzrokuju smrt. Lijeva bradavica izgleda kao da je odrezana nekim tupim instrumentom. Desna je spaljena.« Zbog toga koža oko desne bradavice izgleda drukčije, shvati Hunter. To su opekline, ali ne izgledaju kao da ih je uzrokovala vatra. »Izlijevanje krvi ukazuje na to da su manje porezotine napravljene dok je žrtva još bila živa«, nastavi Brindle. »Ali ovdje ima strašno puno krvi«, reče Garcia ogledavajući se naokolo. »Ovo nije nastalo od malih porezotina.« »Nije«, potvrdi liječnica. »Obdukcija će nam reći kakav je bio slijed događaja, ali ako moram nagađati, rekla bih da se ubojica zabavljao kako je god želio prije nego što mu je odrezao prvi ud, a čini se da je to bila desna noga. Srce je vjerojatno još radilo. Ali sjetite se prve dvije žrtve: ubojica se potrudio zaustaviti krvarenje – lijekovima, prirodnim sredstvima, podvezivanjem arterija...« Odmahne glavom kad skrene pogled na truplo na stolici. »Ovdje nije napravio ništa slično.« »Amputacije na prve dvije žrtve izvedene su čisto«, reče Brindle. »Ove nisu.

Sudeći prema tragovima na koži i onome što u ovim okolnostima možemo vidjeti na kostima, amputacija je izvedena divljački, kao da su udovi odrezani sjekirom.

Rezovi na obje ruke...«, ušuti i rukom prijeđe preko nosa i usta, »izgledaju kao da ih je jednom zasjekao, a zatim je izgubio strpljenje i jednostavno ih otrgnuo od tijela.« Garcia malo raskolači oči.

»Nimalo ne sumnjam da je žrtva u tom trenutku već bila mrtva«, doda liječnica.

Hunter skrene pogled na pod i nekoliko otisaka stopa, uglavnom u blizini vrata. »Je li nešto dirano?« Liječnica bojažljivo slegne ramenima. »LAPD pokušava naći sve znatiželjne službenike u ovoj zgradi koji su zavirili ovamo. Zasad su svi izjavili da ništa nisu dirali, kao ni detektivi ni policajci koji su prvi stigli ovamo, ali teško je reći.« Opet se okrene prema skulpturi. »Ne znamo što bi ovo trebalo značiti ni na što sliči. Ne možemo znati je li sve na svome mjestu kad je djelo poprište iskonstruirano.« Hunteru ne promakne očekivanje u njezinu glasu. »Nisam koristila baterijsku svjetiljku«, nastavi. »To je tvoj dio posla.« Garcia pogleda Huntera kao da ga pita: Kako ćeš ovo izvesti?

Ne mogu maknuti skulpturu sa stola, a da je ne poremete. Hunter je već rekao Alice kako je ubojica posvetio veliku pažnju prvoj skulpturi, a s drugom nije bio toliko precizan. Nema pojma što ubojica poručuje ovom trećom, a nešto mu govori da im curi vrijeme – i to jako brzo. Ne mogu čekati dok u forenzičkom laboratoriju ne naprave novu reprodukciju. »Imamo li baterijsku svjetiljku?«, upita. »Imam ja«, reče Brindle i doda mu srednje veliku Magliticu. »Pogledajmo«, reče Hunter. Osvrne se na ostatak Littlewoodova tijela u stolici. Na drugom poprištu zločina žrtvina odrezana glava bila je postavljena točno na ono mjesto s kojeg je ubojica htio da osvijetle skulpturu, tako da vide ono što im je htio prikazati. Littlewood nema jednog oka, ali ono drugo gleda pravo u skulpturu. Sigurno je to nagovještaj. Hunter opet provjeri pod. »Doktorice, je li sve ovo fotografirano?« Ni slučajno ne može stati tako da gleda u istome smjeru kao Littlewoodovo oko, a da ne ugazi u krv i malo pomakne stolicu s truplom.

Liječnica ga ne mora ništa pitati. Slijedi njegov pogled i zna na što misli. »Da, sve je u redu«, odgovori.

Kapci na prozorima već su zatvoreni. Brindle ugasi jaka forenzička svjetla kad se Hunter postavi točno ispred trupla i pažljivo namjesti baterijsku svjetiljku u razini Littlewoodova oka.

Svi istovremeno duboko udahnu.

Hunter zauzme položaj i upali svjetiljku.

78.

Svi se premjeste tamo gdje stoji Hunter. Garcia s njegove desne, a liječnica i Brindle s lijeve strane. Sve su oči uprte u zid iza skulpture, u sjenu koju baca skulptura. Brindle se nervozno promeškolji. »Ovo je suludo«, jedva šapne. Kad mu je liječnica Hove pričala o sjenama koje su stvarale skulpture, zamišljao je nešto jezivo, ali biti ovdje i vidjeti to vlastitim očima, posve je druga stvar. Davno se nije osjećao ovako nelagodno na poprištu zločina.

Svi instinktivno zaškilje u sjenu, ali nitko ne mora ništa pitati. Ova je dosad najjasnija – nema životinja, nema rogatih stvorenja.

Littlewoodovi »prsti koji hodaju« na lijevoj ruci bacaju sjenu koja izgleda kao osoba koja stoji. Palac savijen prema naprijed izgleda poput ruke. Iščašeni prvi članak izgleda poput glave. Sjena prikazuje osobu koja hoda ili stoji na mjestu i pokazuje nešto ispred sebe. Otvorena kutija-knjiga stvara sjenu koja izgleda kao neka vrsta velikog kontejnera s otvorenim poklopcem.

Na sjenama se ne može vidjeti dubina, pa otvorena kutija-knjiga, udaljena metar od ruke, izgleda kao da je u razni s njom. Cijela kompozicija izgleda kao da netko stoji ispred velikog kontejnera i pokazuje na njega.

No iznenađenje čine izrezbareni prsti stavljeni u kutiju-knjigu. Njihova sjena na neobičan način sliči osobi koja leži u kontejneru. Sjena jednoga prsta čini glavu, naslonjenu na jedan kraj. Druga dva prsta koja vise sa strane izgledaju poput ruke i noge. Ne vidi se preostali dio tijela, kao da leži u kontejneru. Sjena podsjeti Huntera na osobu koja udobno leži u kadi držeći jednu nogu na njezinu rubu, a glavu naslonjenu na drugi kraj, dok joj ruka visi sa strane.

Garcia prvi prozbori. »Izgleda kao da netko pokazuje na nekoga tko spava u kutiji ili... leži u kadi ili nešto slično.« Brindle polako kimne. »Da, i meni se čini. Ali zašto ovaj pokazuje na tu drugu osobu?« »To je dio mozgalice«, reče Garcia. »Ne samo da moramo naći pravi kut pod kojim ćemo vidjeti sjenu, nego je moramo znati i protumačiti.« »Znači li to što tebi?«, upita liječnica Huntera. »Je li na bilo koji način povezano s onime što već imaš?« Hunter ne miče pogled sa sjene. »Nisam siguran i ne bih htio nagađati sve dok bolje ne proučim sjenu.«

»Izgleda gotovo hipnotički«, doda Brindle. Nakrivi glavu na jednu, zatim na drugu stranu, kao da iz različitih kutova pokušava vidjeti sjenu. »A ja sam uvjeren da je upravo to bila ubojičina namjera«, reče Garcia. »U redu, moramo napraviti isto ono što smo napravili na Nashornovoj jedrilici i fotografirati sjenu. Moramo postaviti forenzičko svjetlo na mjesto gdje je baterija.

Tako nam neće trebati blic.« »Nema problema«, odvrati Brindle i krene prema stojećoj forenzičkoj svjetiljci u kutu. »Čekaj«, reče Hunter i namršti se. Nešto nije u redu. Isključi baterijsku svjetiljku, okrene se i pomno promotri prostoriju od poda do stropa. »Što je?«, upita Garcia. »Nešto ne štima.« »Što?« »Sjena. Nepotpuna je.« Garcia, liječnica i Brindle razmijene začuđene pogleda. Nitko ne zna o čemu Hunter govori. »Kako nepotpuna?«, upita liječnica.

Hunter uključi baterijsku svjetiljku. Sjena se pojavi na zidu iza skulpture, »Što vidite?« »Isto ono što sam vidjela prije nekoliko trenutaka«, odvrati liječnica. »Ono što je sugerirao Carlos. Kao da netko stoji ispred kontejnera u kom leži netko drugi. Možda nije kontejner, već kada. Zašto? Što ti vidiš?« »Isto to.« Svi ga iznenađeno pogledaju. »Zašto onda kažeš da nešto nedostaje?«, upita Garcia. Naviknut je na to da Hunter vidi ono što ne vidi nitko drugi, da naslućuje nešto što nikome drugom ne pada na pamet. Kao da njegov mozak nikad nije zadovoljan. Kao da jednostavno uvijek mora kopati dalje, čak i kad pred očima vidi jasnu sliku. »Oblik kontejnera očito stvara ona lažna knjiga na stolu, ali osobu u njemu odrezani prsti.« »Točno«, složi se Garcia. »A oblik osobe koja stoji ispred njega stvara ruka.« »Dobro«, reče Hunter. »Ali gledajući iz ovoga kuta ona druga ruka ne baca nikakvu sjenu.« Svi pogledaju žrtvinu desnu ruku na suprotnoj strani velikog stola. Onu s kraćim prstima. Ispred nje je ubojica postavio nekoliko komada mesa s odrezanog bedra. »Ruke su previše udaljene jedna od druge«, nastavi Hunter. »Zraka svjetla nije dovoljno široka da prikaže obje sjene.« »Možda ta ruka nije sastavni dio skulpture«, reče Brindle.

Hunter odmahne glavom. »Slažem se da noge i stopala ne čine dio skulpture.

Ostavljene su sa strane stola, ali ne i ruka. Ona je s razlogom na stolu.« Opet pomno pogleda prostoriju. Pogled mu zapne za policu s lijeve strane velikog stola, natrpanu debelim knjigama. Na treću policu od poda, otprilike u ravnini s površinom stola, ubojica je na vodoravno položenu knjigu pažljivo stavio izvađeno oko. Oko je pod neobičnim kutom usmjereno prema skulpturi. »Dvije različite sjene«, reče Hunter.

Svi slijede njegov pogled. »Kurvin sin«, promrmlja Garcia.

Hunter priđe polici, stavi svjetiljku u razinu oka i uključi je.

79.

Treba im manje od pet minuta da premjeste forenzička svjetla i fotografiraju dvije skulpture – ili dva dijela iste skulpture, ovisno o tome kako se gleda. Tijelo i odrezani dijelovi već su spremni za odvoženje u mrtvačnicu.

Hunter i Garcia ostave liječnicu i Brindlea da nastave s poslom, a oni uđu u sljedeći ured u hodniku. Pripada računovođi, ali ga sada koristi policija. Tu već više od sat vremena u društvu policajke sjedi Sheryl Sellers, Littlewoodova tajnica koja je rano jutros našla truplo. Još uvijek se trese i plače. Policajka ju je doslovno morala prisiliti da popije malo zašećerene vode.

Sheryl je već odgovorila na neka pitanja detektivu Jacku Winstanleyu i njegovoj partnerici čim su stigli na poprište zločina. No otada nije prozborila ni riječ, samo je sjedila u računovođinom uredu i tupo zurila u zid. Odbila je razgovor s policijskim psihijatrom. Rekla je da samo želi što prije otići s ovoga mjesta. Čim Hunter i Garcia uđu u ured, Hunter neprimjetno kimne policajki. Ona uzvrati kimanjem i izađe van.

Sheryl sjedi na smeđem, izlizanom dvosjedu. Drži skupljena koljena, na krilu ruke čvrsto stisnute oko napola prazne čaše vode, cijelo tijelo joj je napeto i ukočeno. Sjedi na samom rubu dvosjeda. Suze su joj razmazale šminku s očiju po obrazima, ali se niti ne trudi da je obriše. Bjeloočnice joj se uopće ne vide, potpuno su crvene od plača. »Gospođice Sellers«, reče Hunter i čučne kako bi je mogao pogledati u oči.

Toliko je obziran da se spustio ispod razine njezinih očiju, tako izgleda manje prijeteće.

Treba joj nekoliko sekundi da obrati pažnju na muškarca ispred sebe. Hunter pričeka dok ga ne pogleda u oči. »Kako ste?«, upita je.

Ona duboko udahne kroz nos, a Hunter primijeti kako joj se opet počnu tresti ruke. »Hoćete li čašu svježe vode?« Ne obazre se odmah na pitanje. Zatim trepne. »Imate li nešto jače?«, upita drhtavim šapatom.

Hunter se nasmiješi. »Kavu?« »Nešto malo jače?« »Duplu kavu?«

Izraz joj se malo smekša. U nekim drugim okolnostima, sada bi se sigurno nasmiješila. Umjesto toga slegne ramenima i kimne.

Hunter se uspravi i šapne nešto Garcii, pa on izađe van. Hunter se opet spusti u čučanj. »Zovem se Robert Hunter. Ja sam detektiv u LAPD-u. Znam da ste već razgovarali s nekima. Stvarno mi je žao zbog ovoga što se dogodilo i što ste vi to jutros vidjeli.« Sheryl primijeti iskrenost u njegovu glasu. Skrene pogled natrag na čašu u rukama. »Znam da su vas već ispitivali i ispričavam se što vas moram zamoliti da to opet učinite, ali možete li mi reći nešto o tome kako su se jučer odvijale stvari. Od posljednje seanse doktora Littlewooda do toga kad ste jutros stigli ovamo.« Drhtavim glasom polako mu ispriča sve ono što je već rekla detektivima koji su prvi došli na poprište. Hunter je sluša bez prekidanja. Priča se točno poklapa s onime što je već čuo. »Gospođice Sellers, stvarno mi treba vaša pomoć«, reče joj Hunter kad je završila s pričom. Njezina tišina nagna ga da nastavi dalje. »Koliko dugo radite kod doktora Littlewooda?« Opet ga pogleda. »Počela sam prošlog proljeća. Nešto više od godinu dana.« »Jeste li primijetili da je doktor Littlewood u posljednje vrijeme bio uznemiren ili nervozan nakon bilo koje seanse s pacijentima?« Sheryl načas razmisli. »Ne, koliko se sjećam. Bio je isti kao i uvijek na kraju seanse i radnoga dana – smiren, opušten, duhovit, većinom...« »Je li neki njegov pacijent za vrijeme seanse postao nasilan ili se razljutio?« »Ne, nikad. Barem otkako ja radim ovdje.« »Je li mu bilo koji od klijenata ikada prijetio na bilo kakav način?« Sheryl odmahne glavom. »Ne, koliko ja znam. Ako netko i jest, Nathan mi to nikad nije rekao.« Hunter kimne. »U ordinaciji doktora Littlewooda našli smo kutiju koja sliči na knjigu. Znate li na što mislim?« Ona kimne, ali joj se oči opet napune strahom, potvrđuju ono što je i naslućivao. Kad je ranije jutros Sheryl otvorila vrata Littlewoodova ureda, najprije je vidjela raskomadano tijelo na stolici i svu onu krv. To je bilo dovoljno da se uspaniči. Sve ostalo pretvorilo se u nejasnu mrlju. Hunter nagađa da nije uočila ni skulpturu na stolu. Zato jer nije ušla u ured, već je odmah otrčala potražiti pomoć. »Znate li je li doktor Littlewood držao jednu takvu u svom uredu? Crnobijelu s naslovom Podsvijest?«

Sheryl se namršti. Pitanje joj se učini čudnim. »Da. Držao ju je na stolu. Ali je zapravo nikad nije koristio za skrivanje nečega. U njoj je uvijek držao mobitel i ključeve automobila dok bi bio u ordinaciji.« Hunter zapiše neke bilješke u svoj notes. »Jesam li u pravu kad pretpostavljam da je svaki pacijent preko vas zakazivao nove seanse?« Kimne. »I novi klijenti?« Opet kimne.

Oboje pogledaju prema vratima kad se Garcia vrati noseći šalicu kave.

Nasmiješi se i doda je Sheryl. »Nadam se da nije previše jaka«, reče.

Sheryl uzme šalicu i, ne mareći je li previše vruća, otpije velik gutljaj. Kava nije toliko vruća da bi joj opržila jezik, ali u njoj osjeti jedan drugi, snažniji okus, pa iznenađeno pogleda detektive. »Jedan od momaka vani je Irac«, objasni Garcia. »Zna pripremiti samo irsku kavu.« Slegne ramenima. »Pa sam ga zamolio da je pripremi.« Opet se nasmiješi. »Smiruje živce kao malošto drugo.« Sheryl razvuče usne u osmijeh, otprilike tri milimetra sa svake strane. U ovim okolnostima to je najbolji osmijeh koji im može dati. Hunter pričeka dok ne otpije još dva gutljaja. Ruke joj se malo smire, pa opet pogleda Huntera. »Gospođice Sellers, znam da je doktor Littlewood bio veoma zaposlen.

Možete li mi reći je li u posljednja dva-tri mjeseca mogao primiti neke nove pacijente?« Ona gleda u njega, ali ga ne vidi dok prekapa po sjećanju. »Da, mislim da su došla tri nova klijenta. Morala bih provjeriti u arhivi. Nisam sigurna. U ovom trenutku ne mogu jasno razmišljati.« Hunter uviđavno kimne. »Pretpostavljam da je arhiva u vašem kompjutoru?« Sheryl kimne. »Veoma je važno da saznamo koliko je novih klijenata imao doktor Littlewood u posljednjih nekoliko mjeseci, koliko su seansi imali i kako se zovu.« Sheryl oklijeva. »Ne mogu vam dati njihova imena. To su povjerljivi podaci.« »Znam da ste izvrsna tajnica, gospođice Sellers«, reče Hunter jednoličnim glasom. »I točno znam što mislite reći. Znam da tako ne izgledam, ali i ja sam psiholog. Znam etička pravila i što ona znače. Nećete iznevjeriti povjerenje doktora Littlewooda. Ono što se odvijalo na seansama je povjerljivo i ne tiče nas se. Samo moram saznati imena novih klijenata. Veoma je važno.« Sheryl otpije još jedan gutljaj kave. Čula je za etička pravila, ali ona nije psiholog. Nikad nije prisegnula da će ih poštivati. A ako ona može nečime pomoći u hvatanju onoga tko je ovo učinio Nathanu Littlewoodu, tako joj Boga, ona će to i učiniti.

»Treba mi moj kompjutor«, napokon reče. »Ali ja ne želim ući unutra. Ne mogu se vratiti u tu prostoriju.« »Nema problema«, reče Hunter i kimne Garcii. »Mi ćemo vam ga donijeti.«

80.

Načelnica Blake otvori vrata Hunterova ureda samo nekoliko minuta nakon Garciina povratka. Unutra je već Alice Beaumont. »Ovaj put je žrtva psiholog?«, upita načelnica čitajući s jedine stranice ispisa koju drži u rukama. »Točno«, reče Garcia. »Nathan Littlewood, star pedeset dvije godine, razveden, živi sam. Bivša žena živi u Chicagu s novim mužem. Imaju jedno dijete, Harrya Littlewooda, živi u Las Vegasu. Tamo pohađa koledž. Nathan je diplomirao na UCLA-i. Dvadeset pet godina bio je u kolegiju psihologa grada Los Angelesa. Ima ordinaciju u Silver Lakeu već osamnaest godina. Živio je u dvosobnom stanu u Los Felizu koji ćemo kasnije danas pretražiti. Kao psiholog većinom je rješavao svakodnevne probleme – depresiju, probleme u vezama, osjećaj manje vrijednosti, slabo samopoštovanje, takve stvari.« Načelnica podigne ruku. »Čekaj malo. A nešto vezano uz policiju? Je li ikad pomagao LAPD-u u nekoj istrazi?« »Mi smo na istoj valnoj dužini kao i vi, načelnice«, odvrati Garcia klikajući po kompjutoru. »Ako jest, to bi ga povezalo s prethodne dvije žrtve i potvrdilo ubojičin motiv – osvetu. Istražujemo to, ali moramo pregledati arhiv star dvadeset pet godina, a dobivanje tih podataka ni slučajno nije toliko jednostavno kao što zvuči. Tek smo se vratili s poprišta zločina, ali jedan mali tim već radi na tome.« Načelnica upitno pogleda Alice. Ona je to i očekivala. »Upravo sam dobila tu informaciju«, reče. »Još nisam počela kopati, ali ako je Nathan Littlewood ikada na bilo koji način bio uključen u kakvu policijsku istragu, ja ću to otkriti.« Načelnica priđe panou i polako prijeđe pogledom po fotografijama poprišta zločina. Odmah uoči različitosti. »Tijelo mu je puno modrica i porezotina. Zar ga je mučio?« »Da«, odgovori Hunter. »Moramo pričekati obdukcijski nalaz, ali doktorica Hove misli da se ubojica dugo iživljavao na žrtvi, prije nego što je amputirao ruke i noge.« Načelnica pogleda Huntera. »Zašto?« »Ne znamo.« »Ali ubojica to nije napravio prethodnim žrtvama. Amputiranje je bilo njihovo mučenje. Zašto je ovdje postupio drukčije?«

»Ne znamo, načelnice«, reče Hunter. »Možda eskalira njegov gnjev, ali najvjerojatnije se radi o individualizaciji.« »A to bi značilo, što?« »Da svaka njegova žrtva u njemu pobuđuje potpuno drukčije osjećaje. Te osjećaje može promijeniti reakcija žrtve. Neke su žrtve previše prestrašene da bi govorile. Neke možda misle da će steći prednost ako surađuju ili pokušaju urazumiti ubojicu. Neke će se pokušati suprotstaviti, vrištati, učiniti nešto... bilo što, samo se neće tek tako predati. Pojedinci različito reagiraju na strah i opasnost.« »A način na koji je reagirala ova žrtva vjerojatno je skroz raspizdio ubojicu«, zaključi načelnica.

Hunter kimne. »Ako je imao priliku i dovoljno hrabrosti, uvjeren sam da je Littlewood kao psiholog pokušao razgovarati s ubojicom i odgovoriti ga od onoga što je nakanio. A ako je ubojica u njegovu glasu osjetio pokroviteljski ton, to je sigurno aktiviralo njegov bijes. Ne znamo što se dogodilo u toj prostoriji prije ubojstva, načelnice. Znamo samo to da se na ovom poprištu zločina vidi mnogo više gnjeva nego na prethodnima.« »Više gnjeva?« Načelnica pogleda fotografije prethodnih mjesta zločina. »Kako je to uopće moguće?« »Porezotine i modrice na žrtvinu tijelu ukazuju na to da je ubojica htio što više produžiti žrtvinu patnju. Želio mu je što sporiju smrt. A to ne bi ostvario da je ranije započeo s amputacijama. Littlewoodova tajnica otišla je iz ureda navečer oko sedam i trideset. Još ne znamo zasigurno, ali mislim da ga je ubojica napao ubrzo nakon toga. Proveo je najmanje deset sati nasamo sa žrtvom.« Hunter pokaže fotografiju Littlewoodova trupa na stolici. »I veći dio tog vremena iskoristio je za mučenje.« »I nitko ništa nije čuo?« »To je malena zgrada, puna malih ureda«, odvrati Garcia. »U to doba gotovo su svi otišli svojim kućama. Zadnji je otišao grafički dizajner čiji je ured na prvom katu. Otišao je u osam i petnaest. Zgrada nema nikakve nadzorne kamere.« »A ako su sumnje doktorice Hove točne«, nastavi Hunter, »ubojica je i prilikom amputacije koristio drugi M.O.« »Kako to misliš?« »Kod prve dvije žrtve amputacijski rezovi izvedeni su veoma profesionalno«, objasni Garcia. »Ali ne i ovdje. Doktorica kaže da postoje tragovi rezanja i trganja. Ovo je pravi mesarski posao, ne kirurški.« Načelnica zabrinuto uzdahne. »U redu. A što nam, dovraga, govori nova skulptura? Pretpostavljam da i ona baca određenu sjenu.« »Ne«, odgovori Garcia. »Što?«

»Baca dvije.«

81.

Načelnica pogleda oba detektiva, ali bez ikakva iznenađenja u očima. Nakon svega što su dosad dobili od ovog ubojice, malošto ju je moglo iznenaditi. »Nismo sigurni je li nam ubojica ostavio dvije različite skulpture ili jednu skulpturu koja se sastoji od dva dijela«, reče Garcia. »Isto tako, ovaj put je učinio nešto drukčije: za upotpunjenje svoga djela iskoristio je predmet iz ureda.« Garcia nastavi opisivati što su našli na stolu Nathana Littlewooda. Dok on priča, načelnica i Alice šutke promatraju fotografije nove skulpture. Kad im Garcia kaže da je ubojica izvadio jedno Littlewoodovo oko, vjerojatno samo zato da im pokaže kako se može vidjeti drugi dio skulpture, Alice osjeti mučninu u želucu. »Najprije smo pregledali ovaj dio skulpture«, reče Garcia i pokaže fotografiju na panou. »I evo što smo dobili.« Pričvrsti fotografiju prve sjene, točno ispod fotografije tog dijela skulpture.

Načelnica i Alice koraknu bliže i pomno promatraju fotografiju. »Koji je pak ovo vrag?«, reče načelnica ljutitim glasom. »Netko promatra nekoga u kadi? Sad je ubojica postao i pervertit?« »Ili nekoga u kutiji«, reče Hunter. »Upravo sam to htjela reći«, izjavi Alice obraćajući se Hunteru. »Znam što si mislio kad si rekao da druga skulptura nije napravljena onako pomno kao prva, no ovdje ipak jest.« Pokaže fotografiju nove sjene. »Ovo nije kada. Ovo ima poklopac.« Usporedi sjenu s fotografijom skulpture. »Da je ubojica htio da zaključimo kako je ovo kada, mogao je bez problema otrgnuti poklopac kutije.« To je i Hunterovo mišljenje. No poklopac je dio slike, znači da za to postoji neki razlog. »Dakle, izgleda kao da netko gleda nekoga kako leži u kutiji«, ispravi se načelnica. »Zna li tko što bi to moglo značiti?« »Još ne«, odgovori Hunter. »Znači da je to još jedan besmislen trag. Još jedan dio ove beskrajne slagalice?« Hunter ne reče ništa.

Načelnica se uzrujano odmakne. »Što prikazuje ta druga sjena?« Uz pomoć fotografija s poprišta zločina Garcia objasni kako se taj dio skulpture nalazio na drugoj strani stola. Postavljanjem žrtvine glave i izvađenog oka na točno određena mjesta, ubojica im je, poput filmskog redatelja, pokazao s kojega mjesta moraju usmjeriti zraku svjetla da bi vidjeli sjene.

»Druga prikazuje ovo.« Garcia na pano pričvrsti fotografiju druge sjene.

Budući da je skulptura s drugom rukom veoma slična onoj prvoj, nije nikakvo čudo da su njihove sjene gotovo identične. Nitko ne sumnja da ujedno prikazuje osobu, ali kako je ubojica odrezao vrhove prstiju na prvim člancima, izgleda kao da je veoma niska ili kao da kleči. Zbog načina na koji je postavljen palac – nagnut naprijed, njegov odrezani vrh pokazuje prema gore – izgleda kao da je osoba podigla ruku i pokazuje nebo. Na tlu, točno ispred nje, veliki su komadi nečeg neprepoznatljivog. Te sjene stvaraju odrezani komadi mesa sa žrtvina bedra. »Koji je to vrag? On nas zajebava, eto što radi«, reče načelnica nakon neugodne tišine. »Koji je to kurac? Patuljak? Dijete? Netko kleči? Moli? Pokazuje u nebo?« Pogleda prethodnu fotografiju sjene. »Dakle, imamo nekoga tko promatra nekoga drugoga u kutiji...« Zabije prst u najnoviju fotografiju na panou. »... I patuljka, dijete ili nekoga tko kleči kao da se moli. Kako bilo što od ovoga može biti povezano s najnovijom žrtvom?« Svi znaju da je ovo samo retoričko pitanje. »Reći ću vam što«, nastavi načelnica, ionako im ne dajući priliku da nešto kažu. »Ama baš ništa. Poigrava se s nama, daje nam životinje, rogata čudovišta, poruke na zidu, rock-pjesme i sada ovo sranje. Traci naše vrijeme jer zna da ćemo provesti sate i sate u pokušaju da skužimo što znači sve to smeće.« Rukom opiše krug u zraku pokazujući cijeli pano. »A on u međuvremenu slobodno hoda ulicama, planira novo ubojstvo, uhodi novu žrtvu i cijelo nam se vrijeme smije.

Kakvo kazalište sjena? Ovo je kazalište lutaka, a mi smo njegove marionete kojima manipulira kako god mu se prohtije.«

82.

Tijekom poslijepodneva Hunter je zajedno s Garciom i načelnicom Blake prisustvovao tiskovnoj konferenciji koja je više sličila na stajanje pred strjeljačkim vodom nego na bio što drugo. Novinari su razgovarali sa svima u zgradi u kojoj se nalazi ured Nathana Littlewooda i dobili cijeli raspon priča, od raskomadanog tijela i odrezane glave, do ritualnog ubojstva s voodoo lutkom i kanibalizma. Jedna je žena čak spomenula vampira.

Hunter, Garcia i načelnica dali su sve od sebe kako bi uvjerili novinare da nijedna od priča koje su čuli nije istinita. No jedno je bilo sigurno: uskoro će odjeknuti vijest o novom serijskom ubojici.

Nakon konferencije, Hunter i Garcia bace se na istraživanje imena koja im je dala Littlewoodova tajnica. U protekla tri mjeseca, zbog već popunjenog rasporeda, Littlewood je mogao primiti samo tri nova klijenta – Kelli Whyte, Denise Forde i Davida Jonesa.

Kelli Whyte i Denise Forde započele su sa seansama prošlog mjeseca, svaka je imala po četiri. David Jones nazvao je prije dva tjedna i raspitivao se o konzultacijama. Početkom ovoga tjedna došao je na svoju prvu seansu. Sheryl je rekla da je visok, možda metar osamdeset pet, metar devedeset, ima široka ramena i prosječne je građe. Doduše, nije mogla mnogo toga reći o izgledu njegova lica.

Jones je nekoliko minuta zakasnio na svoju prvu seansu i jako se potrudio prikriti svoj izgled. Nosio je sunčane naočale i bejzbolsku kapu duboko navučenu na čelo, ali je Sheryl rekla kako to nije ništa neuobičajeno među klijentima, posebno onima iz Hollywooda.

Hunter je otkrio da je Kelli Whyte nedavno razvedena 45-godišnjakinja koja živi u Hancock Parku. Vodi investicijsku kompaniju u središtu losanđeleškog financijskog područja i od razvoda, prije šest mjeseci, jedva se nosi sa svakodnevnim životom.

Denise Forde je 27-godišnja kompjutorska analitičarka, živi sama u South Pasadeni i radi u softverskoj kompaniji u Silver Lakeu. Dosad su o njoj saznali samo to da je veoma sramežljiva, da nema mnogo prijatelja ni samopouzdanja.

Ni Kelli ni Denise ne čine se Hunteru kao potencijalne osumnjičenice. S druge strane, David Jones se dosad pokazao kao prava enigma. Adresa koju je Sheryl imala u arhivu bila je kriva. Ispostavilo se da je to adresa male trgovine sendvičima u Zapadnom Hollywoodu. Ni broj mobitel nije odgovarao – zvonio je u beskraj i nitko se nije javljao. A David Jones je previše često ime da bi mu se moglo lako ući u trag. Brza pretraga pokazala je da ih samo u središtu Los

Angelesa ima više od četrdeset pet. Bilo kako bilo, Hunter nimalo ne sumnja da je dao lažno ime. Siguran je da je ubojica bio u Littlewoodovu uredu i prije ubojstva. Ovaj ubojica je previše temeljit da ne bi najprije krenuo u izviđanje.

Znao je da noću u toj zgradi nema nikoga. Znao je da zgrada nije nikako osigurana, da nema stražara ni nadzornih kamera. Znao je da je pristup zgradi dječja igrarija. No ponajprije, znao je da ne mora donijeti kutiju da bi nadopunio svoju skulpturu. Znao je da Littlewood drži takvu kutiju-knjigu na svom stolu.

Ovaj ubojica je previše odvažan, previše arogantan. Vjerojatno je i prije ubojstva sjedio licem u lice s Littlewoodom u njegovu uredu. Možda samo iz zabave. A koji je način bolji od pretvaranja da je klijent? Nije teško ostati anoniman. Možda je načelnica Blake u pravu – ubojica se poigrava sa svima, kao da su njegove lutke.

83.

Bilo je prilično kasno kad zazvoni telefon na Hunterovu stolu. On nevoljko skrene pogled s panoa i javi se. »Roberte, imam neke nalaze«, reče umoran glas liječnice Hove.

Hunter pogleda na sat i iznenadi se koliko je sati. I opet je izgubio pojam o vremenu. »Još uvijek radite, doktorice?« Mahne Garcii da se i on javi na interni telefon. »Da, pravi se javio. I kladim se da je i Carlos još uvijek u uredu.« »Da, ovdje sam«, reče Garcia i napravi grimasu. »Roberte, nećete uhvatiti toga tipa silnim mozganjem. Znaš i sam.« »Da, doktorice. Upravo smo se spremali završiti za danas.« »Naravno da jeste.« Hunter se nasmiješi. »Onda, što imate za nas?« Hunter i Garcia čuju kako prevrće stranice. »Kao što smo i očekivali, sve porezotine i modrice na trupu žrtve napravljene su dok je još bio živ. Mislim da je umro jutros, negdje između tri i pet.« »Tako je ubojica imao najmanje tri sata za stvaranje skulpture«, reče Hunter. »Tako je«, složi se liječnica. »I ova je žrtva, jednako kao i prethodne dvije, umrla zbog zatajenja organa, uglavnom srca i bubrega, potaknutog velikim gubitkom krvi. Žrtva ima i trag opekline na desnoj bradavici, trupu, rukama, genitalijama i leđima. Sto posto sam sigurna da su napravljene spravom za ravnanje kose.« »Čime?«, upita Garcia. »Neki to zovu peglom za kosu.« »Da, znam što je to, doktorice. Sigurni ste?« »Sto posto. Sve opekline izgledaju jednoliko, s asimetričnim ravnim rubom.

One na bradavici odale su sredstvo. Sam vrh bradavice nije spržen. Trag počinje samo nekoliko milimetara sa svake strane, kao da je vrhom naprave uštipnuta bradavica, a zatim je sa strane prislonjeno užareno željezo.« Garcia zaškrguće zubima i lijevom rukom prekrije prsa. »Opekline su uzrokovale tri centimetra široke štipaljke, plus minus milimetar-dva, što je standardna širina svih takvih naprava. Kad je ubojica završio se mučenjem žrtve, započeo je s amputacijama. Najprije je odrezao lijevu nogu. Žrtva je još bila živa, ali jedva. To je odgovor na pitanje zbog čega je na poprištu

bilo onoliko mnogo krvi. Kao što sam već rekla, ovaj put se ubojica nije potrudio zaustaviti krvarenje. Nema nikakvog podvezivanja glavnih arterija i velikih vena.

Pustio je da žrtva iskrvari i zbog toga mislim da ovaj put nećemo dobiti bogzna što iz toksikološkog nalaza. Barem ne lijekove koji usporavaju rad srca.« »Ali možda nađu neki drugi lijek?«, upita Hunter zamijetivši nesigurnost u njezinu glasu. »Možda. Našla sam modricu od uboda igle na desnoj strani žrtvina vrata.

Izgleda kao da je ubojica nešto ubrizgao žrtvi, samo još ne znamo što.« Hunter nešto naškraba na komad papira. »Imali smo pravo i što se tiče izvršenja amputacije: ovaj put rezovi nisu bili precizni«, nastavi liječnica. »Koristio je isti instrument...« »Električni kuhinjski nož«, reče Garcia. »Aha. Ali ovaj put ga je koristio kao mesar: rezao je i okretao ga kao da tranšira meso. Isto tako, našla sam oku nevidljive tragove rezova kao i na prethodne dvije žrtve. Ubojica se nije previše brinuo hoće li zarezati na pravom mjestu.« »Počeo je uživati u rezuckanju«, napomene Garcia. »Na zglavcima, podlakticama i gležnjevima našli smo i tragove vezivanja.

Za razliku od prve dvije žrtve, ova je bila vezana. I to je još jedno odstupanje od prvotnog M.O.-a. Na poprištu nismo našli konopac.« Slijedi još šuškanja papirima. »Žica na skulpturi jednaka je onoj koja je korištena i na prve dvije, kao i vezivno sredstvo – superljepilo. Kao što smo i očekivali, forenzičari su našli više otisaka u ordinaciji i prijemnoj prostoriji.« »Čistačica dolazi dvaput tjedno«, reče Hunter. »Zadnji put je bila prije dva dana. Trebala bi doći sutra, rano ujutro. Provjerit ćemo otiske, ali sam siguran da će pripadati pravim klijentima.« Liječnica uzdahne. »To je sve što vam mogu reći o nalazima obdukcijskog pregleda.« »Hvala, doktorice.« »Jeste li napredovali s novom sjenom? Je li povezana s prethodne dvije?« »Još uvijek je proučavamo, doktorice«, odvrati Hunter. Sad njegov glas zvuči umorno. »Obavijestite me kad nešto otkrijete, hoćete li? Jako sam znatiželjna.« »Naravno. Usput, Littlewoodova tajnica mi je rekla da je kutiju-knjigu koristio za držanje mobitela i ključeva automobila dok je bio u ordinaciji. Jesu li ih forenzičari našli?« »Samo čas.« Prođe petnaest sekundi. »Ne, nisu na popisu. Upravo gledam u njega. No pronašli su nekoliko zadnjih računa za mobitel. Držao ih je u ladici stola.« »Oni bi mogli biti od pomoći. Možete li nam ih poslati?«

»Nema problema, imat ćete ih odmah sutra ujutro. U redu, sad idem doma na prijeko potreban odmor i čašu dobrog vina«, reče liječnica. »Meni zvuči kao jako dobra ideja«, odvrati Garcia gledajući u Huntera. »Da, doktorice, imate pravo«, složi se Hunter i kimne Garcii. »Svima nam treba odmor prije prženja.« »Sad ću vam odmah e-mailom poslati nalaz obdukcije, a laboratorijske nalaze čim ih dobijem, ali znate kako to već ide. Može proći dan-dva čak i kad se radi o najhitnijim stvarima.« »U redu je, doktorice. Hvala što ste nam dali prioritet.«

84.

S prvim zrakama sunca probudi se i Eleesha Holt. Ne treba joj budilica.

Unutarnji sat ugođen joj je jednako precizno kao i bilo koji švicarski. No umjesto da odmah ustane kao što je uvijek radila, jutros samo nastavlja zuriti u strop svoje male spavaće sobe. Misli na dugi dan koji je pred njom i odjednom je preplavi neizmjerna tuga i osjećaj bespomoćnosti. Polako se iskobelja iz kreveta i ode u kupaonicu pod topli tuš.

Nakon tuširanja, omota ručnik oko glave i navuče blijedožuti ogrtač.

Kružnim pokretima obriše paru sa zamagljenog ogledala i cijelu minutu zuri u svoj odraz. Upale oči, umorna koža i slabe desni posljedica su mladosti izjedene drogama i alkoholom. Ožiljak na lijevom obrazu posljedica je spavanja s mnoštvom muškaraca i žena, od kojih su mnogi znali biti nasilni. Njezina crna koža na svu sreću prikriva tamne kolobare ispod očiju. Kosa joj je izgubila prirodan sjaj i živost, ali uz malo truda i veoma vrućeg glačala za kosu još uvijek može postići lijep izgled.

Odmakne se od ogledala, razveže ogrtač i pusti ga da padne na pod. Plaho prijeđe rukom preko trbuha dodirujući vršcima prstiju tri ubodna ožiljka. U očima joj se nakupe suze pa brzo podigne ogrtač i otrese se uspomena iz mladosti.

Nakon brzog doručka vrati se u spavaću sobu, nanese malo šminke, navuče traperice, košulju dugih rukava i udobne cipele, a zatim krene prema postaji podzemne željeznice. Iz Norwalka, gdje živi, samo su četiri postaje do Comptona, s presjedanjem na Imperial/Wilmingtonu.

U ovo doba jutra, na postaji Norwalk nema mnogo ljudi. Eleesha zna da bi morala podnijeti pakleno putovanje kad bi iz stana izašla u vrijeme špice – gužva na postaji, gužva u podzemnoj, bez ikakve šanse da nađe sjedalo. A ne, ne, ona radije dolazi pola sata ranije na posao nego da riskira vožnju gradskim prijevoznim sredstvom u vrijeme špice. Ionako je za stolom uvijek čeka neki posao.

Nikad nije išla na koledž. Zapravo je prekinula školovanje negdje na sredini osmog razreda, ali je zbog svog prijašnjeg života postala prava stručnjakinja u onome što radi. Radi u losanđeleškom odjelu socijalne skrbi, u specijaliziranoj službi za pružanje potpore. Ova služba pomaže žrtvama obiteljskog nasilja, zlostavljanja, psihički bolesnim osobama, ženama žrtvama nasilja i razorenim obiteljima.

Eleesha se bavi isključivo ženama žrtvama obiteljskog i drugog nasilja i uličarkama koje žele prekinuti s poslom. Dani su joj dugi, naporni, puni tuge,

frustracije i patnje drugih ljudi. Mislila je da je pomogla mnogim ženama, mislila je da je mnogima promijenila život, a one bi se samo nekoliko mjeseci kasnije opet vratile svom starom životu. No tu i tamo uspjela bi neku skloniti s ulice i držati je podalje. Nekolicini žena kojima je pomogla našla je dobar posao, zasnovale su obitelj i započele potpuno novi život, daleko od patnje i ovisnosti.

Zbog tih trenutaka isplatio se ovaj posao.

Uđe u vlak i sjedne u stražnji dio. Privlačan muškarac od tridesetak i nešto godina sjedne dva sjedala dalje s desne strane, ima mornarski modro odijelo i u rukama drži papirnatu čašu kave u koju vjerojatno stanu četiri litre. Ljubazno kimne glavom. Ona mu uzvrati na jednak način i kimanje poprati osmijehom. I on se počne smiješiti, ali tada ugleda ožiljak na njezinu lijevom obrazu. Brzo odvrati pogled i pretvara se da traži nešto u svojoj aktovci.

Njezin osmijeh brzo nestane. Prestala je brojati koliko se puta našla u istoj situaciji. Pretvara se da joj je svejedno, ali duboko u sebi, na povrijeđenom egu, nastane još jedan ožiljak.

Na narednoj postaji u Lakewoodu ukrca se nekolicina ljudi. Žena stara oko dvadeset pet godina sjedne točno ispred nje. Ima svijetlosmeđi kostim s hlačama, cipele bez potpetica od bež antilopa, u ruci drži kožnatu odvjetničku aktovku.

Muškarac s Eleeshine desne strane popije do kraja svoje četiri litre kave, namjesti kravatu i blistavo se nasmiješi mladoj ženi. Ona ga niti ne primijeti. Sjedne i iz aktovke izvadi novine, a Eleesha u sebi umire od smijeha.

Dok žena sjedi i čita novine, Eleeshinu pažnju privuče nešto na naslovnoj stranici. Suzi oči i pročita naslov: »SERIJSKI UBOJICA KIPAR UZEO I TREĆU ŽRTVU«. Nagne se naprijed i još više zaškilji u ženine novine. U prvom odlomku članka opisuje se kako je novi sadistički serijski ubojica otrgnuo ruke i noge s tijela žrtava samo zato da bi ih iskoristio za stvaranje grotesknih skulptura koje je ostavljao na poprištima zločina. U članku se nagađalo i o kanibalizmu i izvođenju obreda crne magije. Eleesha od gađenja iskrivi lice, ali nastavi čitati. Naredna rečenica poput tornada uskomeša njezine misli.

Ne, pomisli, nije valjda.

Tek tada registrira fotografiju u dnu članka. Srce joj zastane kad se brzo rasprše sve sumnje.

85. »Jeste li vidjeli ovu hrpu sranja?«, sikne načelnica Blake sjurivši se u Hunterov i Garciin ured s jutrošnjim izdanjem LA Timesa.

Hunter, Garcia i Alice Beaumont već su pročitali članak. U duhu senzacionalističkog novinarstva, LA Times je stvorio vlastiti pseudonim za ubojicu. Sasvim prikladno, nazvao ga je »Kipar«.

U članku su četiri fotografije. Jedna prikazuje zgradu u kojoj je pronađeno tijelo Nathana Littlewooda. Ostale tri su portreti žrtava. Članak završava izjavom da, iako su ugledni članovi društva (okružni tužitelj s dijagnosticiranim neizlječivim rakom, policajac i psiholog) postali žrtve najmonstruoznijeg ubojice kakvog Los Angeles nije vidio desetljećima, LAPD se još uvijek vrti u krugu poput glupog psa koji hvata svoj rep. »Da, načelnice, vidjeli smo«, odgovori Hunter. »Glupi pas?« Načelnica baci novine na Hunterov stol. »Prokletstvo. Jesu li oni čuli ijednu jebenu riječ koju smo im jučer rekli na onoj konferenciji? Opisali su nas kao nesposobne klaunove. A što je najgore, u pravu su. Tri žrtve u dva tjedna, a nemamo ama baš ništa osim sjena.« Okrene se i pogleda Alice. »Ako si u pravu što se tiče značenja sjene druge skulpture, onda je na njegovu popisu još jedna žrtva.« Objema rukama zatakne pramenove kose iza ušiju i duboko udahne. »Jesi li uspjela povezati treću žrtvu s prethodne dvije?« »Ne«, poraženo odvrati Alice. »Nisam našla ništa što bi povezalo Nathana Littlewooda s bilo kojom policijskom istragom. Nikad nije pomagao LAPD-u ni na kakvom slučaju. Nikad nije svjedočio na sudu niti je pozvan u porotu. Radim najbrže što mogu. Trenutno pokušavam otkriti je li ikada bio psiholog bilo kojoj žrtvi zločina. Možda je pomagao nekoj žrtvi, a da na tom slučaju nisu radili ni Nicholson ni Nashorn. Tada bismo možda taj slučaj mogli na neki način povezati s Kenom Sandsom. No dobivanje podataka o Littlewoodovim starim klijentima pokazalo se mnogo težim nego što sam očekivala. Ali to što još nismo otkrili ništa, ne znači da Nathan Littlewood nije na neki način bio povezan sa slučajem Kena Sandsa ili Alfreda Ortege.« »Ma predivno«, ljutito odvrati načelnica. »Znači, ako se ova nova žrtva ne uklopi u jedinu teoriju koju ste vas troje dosad smislili – osvetu Kena Sandsa – onda stvarno imamo jedno jebeno ništa.« Okrene se Hunteru. »Roberte, došlo je vrijeme da taj tvoj veliki mozak smisli nešto novo. Upravo sam prije dvadeset minuta dobila jezikovu juhu od načelnika policije i gradonačelnika. Dosta im je više toga da taj ‘Kipar’ terorizira grad i ismijava nas. Okružni tužitelj Bradley već

smatra cijelu ovu istragu totalnim fijaskom, a ne želim ponoviti što je rekao o detektivima koji je vode. Ovaj članak je upravo to jasno rekao svima. Ne otkrijemo li neki čvrsti dokaz u naredna dvadeset četiri sata, skidaju nas sa slučaja.« »Što?« Garcia zamalo ne skoči sa stolice. »Slušajte, trenutno tonemo u govna. Prošlo je dvanaest dana od prvog ubojstva i nemamo ništa čvrsto iako samo radili non-stop. Ne dođemo li sutra ujutro s nečim konkretnim, okružni tužitelj će reći FBI-u da preuzme slučaj. Mi ćemo im tada samo pomagati.« »Pomagati im?«, reče Garcia. »Što ćemo raditi, brisati im guzice? Kuhati im kavu?« Hunter je već prije nekoliko godina radio s FBI-em na jednome slučaju i nimalo mu se nije svidjelo to iskustvo. Sada šuti, ali ni u ludilu ne kani služiti federalcima i predati im istragu na srebrnom tanjuru. »Čim je priča objavljena u medijima, federalci su kontaktirali načelnika policije, gradonačelnika, okružnog tužitelja i mene i ponudili svoju pomoć. Rekli su, citiram: ‘U slučaju da nas zatrebate, samo zapamtite da smo tu.’ Od svih navedenih, samo ja smatram da nam ne trebaju.« »Načelnice, to je samo jedna velika hrpa govana.« »Nađite nešto konkretno ili se na viknite na to, jer ćemo za dvadeset četiri sata do vrata biti u toj velikoj hrpi govana i kopati po njima umjesto federalaca.«

86.

U kasno poslijepodne modro nebo iznad Los Angelesa uzmakne pred prijetećim tmastim oblacima koji najavljuju neminovni prvi ljetni pljusak.

U trenutku kad prva munja propara nebo, Hunter stigne u Los Feliz, brežuljkastu četvrt sjeverno od Istočnog Hollywooda. Garcia se vratio u ordinaciju Nathana Littlewooda. Htio je opet razgovarati s nekolicinom osoba s kojima je već razgovarao i još jednom pogledati poprište zločina.

Littlewoodov stan nalazi se na desetom katu četrnaesterokatnice na uglu Los Feliz Boulevarda i Hillhurst Avenuea. Rezervne ključeve dala mu je Littlewoodova tajnica. Ulazno predvorje je veliko, dobro osvijetljeno, veoma čisto i ugodno. Vratar, crnac šezdesetih godina, pomno njegovane kozje bradice, sjedi iza polukružnog prijemnog pulta. Kad Hunter uđe, podigne pogled s broširane knjige i pritisne dugme dizala. »Dolazite nekome u posjet?«, upita i dalje ostane sjediti. »Ne, gospodine«, odvrati Hunter i pokaže mu značku. »Ovdje sam poslovno.« Vratar zaintrigirano spusti knjigu. »Dogodila se neka provala za koju ja ne znam?« Počne prekapati po papirima oko sebe. »Netko je nazvao 911?« »Ne, gospodine, ne radi se o provali. Nitko nije nazvao 911. Ovo je samo rutinski obilazak.« Reče mu samo to i uđe u dizalo čim se otvore njegova vrata.

Hodnik na desetom katu je dug, širok, dobro osvijetljen i miriše na neki egzotični osvježivač zraka. Zidovi su krem boje sa svijetlosmeđim podnim letvicama, na podu je bež tepih s desenom trokuta. Stan 1011 nalazi se pri kraju hodnika. Tajnica je rekla da Littlewood nema sigurnosni alarm. Hunter otključa vrata i polako okrene kvaku. Vrata se otvore u mračno predsoblje.

Upali baterijsku svjetiljku i izvana provjeri malu prostoriju. Na sredini zida je pričvršćeno ogledalo srednje veličine, ispod njega stakleni konzolni stolić i na njemu prazna staklena zdjela. Vjerojatno je Littlewood u nju odlagao ključeve kad bi stigao kući. Lijevo od ogledala na zid su pričvršćene tri drvene kuke za kapute.

Na zadnjoj visi sivi sportski sako.

Hunter širom otvori vrata, uđe i upali svjetlo. Ravno naprijed predvorje vodi u malu kuhinju, a na lijevoj strani u dnevnu sobu prosječne veličine.

Brzo provjeri džepove sivog sakoa. Nađe samo račun plaćen kreditnom karticom u kineskom restoranu prije tjedan dana. Sudeći prema adresi, nalazi se tek nekoliko blokova dalje od stana.

Vrati račun u džep sakoa i polako razgledavajući, oprezno krene prema sredini dnevne sobe. Središnja točka je veliki plazma-televizor na sjajnom crnom elementu uz južni zid. Na polici ispod televizora je DVD-player i satelitski prijemnik. Desno od DVD-playera je mala stereo-linija. Preostalo mjesto na elementu zauzimaju CD-i i DVD-i. U prostoriji se još nalaze blagovaonički stol za četiri osobe, udoban dvosjed od crne kože, dva ista takva naslonjača, stakleni stolić, drvena komoda i golema polica natrpana knjigama. Prostorija nije neuredna, ali nije ni pretjerano čista. Nigdje se ne vidi ženska ruka, ali ni istaknuti muški detalji. Neutralno, prosječno – samo te mu riječi padnu na pamet. Zavjese su navučene pa prostorija djeluje mračno.

Iza CD-a na sjajnom elementu nađe samo jednu uokvirenu fotografiju, napola skrivenu u kutu. Prikazuje Littlewooda kako grli mladića ne starijeg od osamnaest. Mladac je odjeven u togu, obojica se ponosno smiješe od uha do uha.

I Hunter ima dvije slične slike u svom stanu – jednu nakon mature, drugu nakon završenog koledža. »Što to, dovraga, tražiš, Roberte?«, šapne sam sebi.

87.

Vani munja osvijetli nebo. Samo djelić sekunde kasnije slijedi gromoglasna tutnjava koja zaljulja zgradu. Kiša počne pljuštati svom silinom i udarati po prozorskim oknima.

Hunter još nekoliko minuta provede u dnevnoj sobi pretražujući ladice i policu, ali ne nađe ništa zanimljivo. Ni u kuhinji nema ničeg specijalnog – raspareno posuđe i jedaći pribor najviše za četiri osobe i napola prazan hladnjak.

Dnevnu sobu s ostatkom stana povezuje mali hodnik. Negdje na njegovoj sredini, s lijeve strane je jedna soba i još jedna na samom kraju. Kupaonica je s lijeve strane, točno nasuprot prvoj sobi.

Krene dalje. Odluči započeti s glavnom spavaćom sobom. Velika je i udobna, s vlastitom malom kupaonicom. Dvostruki krevet drvnog okvira nalazi se uz jedan zid. Tu je još mali pisaći stol, ugradbeni ormar i visoka komoda s ladicama. I opet nema nikakvog traga ženskoj ruci ni uokvirenih fotografija – nema uspomena, nema ničeg skupocjenog. Polako pretraži sve. Ormar je veoma uredno složen – polovicu prostora zauzimaju odijela i košulje. Samo četiri para obuće, od toga dvoje tenisice. Jedan kut zauzimaju kravate i pojasevi. Hunter provjeri svaki džep svake jakne – ništa.

Kiša pada sve jače, bubnja po prozorima kao zloduh koji pokušava ući.

Svakih par minuta munja propara nebo.

Nastavi s pretragom. U komodi s ladicama nađe majice, traperice, džempere, rublje, čarape i dvije bočice kolonjske vode Davidoff Cool Water.

Provjeri koš za otpatke uz pisaći stol. Ne nađe ništa osim propagandnih letaka trgovina i nekoliko omota čokoladica. Laptop na stolu zaštićen je lozinkom.

Nije baš siguran hoće li na tvrdom disku naći nešto što bi im moglo pomoći u istrazi, no u ovom trenutku treba pokušati sve. Predat će laptop Brianu Doyleu u Odjelu za informatičku tehnologiju. U kupaonici nađe još manje zanimljivih stvari nego u spavaćoj sobi.

Zastane kraj prozora i neko vrijeme promatra kako kiša poput nebeske kazne šiba po Los Angelesu. Još jedna munja propara nebo i razgrana se u pet krakova. Čini se da neće tako skoro izaći iz ovoga stana.

Izađe iz spavaće sobe i krene hodnikom do sobe nasuprot kupaonici. Mala je i veoma uredna. Nesumnjivo gostinska soba. Najveći komad pokućstva je krevet za jednu osobu smješten uz jedan zid. Do njegova metalnog okvira s desne strane nalazi se mali noćni ormarić. Ugradbeni ormar zauzima cijeli istočni zid. I ovdje

su zavjese navučene, no razlikuju se od onih u dnevnoj sobi. Ove su gušće i deblje.

Kroz njih ne dopire nikakvo svjetlo.

Ostavi ih na njihovu mjestu, priđe krevetu i rukom pogladi posteljinu. Sudeći prema opipu i mirisu, čista je, nedavno oprana. Provjeri ladicu noćnog ormarića.

Ništa. Sasvim prazna. Zatvori je, priđe ormaru i otvori klizna vrata. Unutrašnjost izgleda kao mala garažna rasprodaja. Sve je staro – usisač, knjige, časopisi, svjetiljke, nekoliko otrcanih kaputa, umjetno božićno drvce i nekoliko kartonskih kutija. »Oho«, reče i odmakne se. »Čini se da je Littlewood mnogo toga sačuvao.« Pogleda kartonske kutije naslagane na desnoj strani. Izvuče prvu. Relativno je teška. Stavi je na krevet i otvori poklopac. Prepuna je starih gramofonskih ploča. Iz čiste znatiželje izvuče ih nekoliko – Mötley Crile, New York Dolls, Styx, Journey, .38 Special, Kiss, Led Zeppelin, Rush... Nasmiješi se. Čini se da je Littlewood u mladosti bio metalac.

Zastane i sjeti se nečega, pa brzo prekopa po svim pločama u kutiji. Album The Real Thing grupe Faith No More nije tu, nema ploče s pjesmom koja je svirala na Nashornovoj jedrilici.

Vrati se do ormara pa izvadi i drugu kutiju. Ova je puna fotografija – jako starih fotografija. Izvadi pregršt i počne ih pregledavati. Još jednom razvuče usne u osmijeh. Nathan Littlewood izgleda nevjerojatno mlado – možda u kasnim tinejdžerskim godinama, nekoliko kila mršaviji, kose duge do ispod ramena, začešljane s lica. Izgleda kao odbačeni član nepoznate rock-grupe iz garaže.

Gurne ruku dublje u kutiju i izvuče još jedan pregršt. Sad su to slike s vjenčanja. Littlewood ima elegantno tamno odijelo i na svakoj slici izgleda istinski sretan. Nevjesta je otprilike osam centimetara niža od njega, ima oči koje svakoga mogu nagnati da stane i zagleda se u njih. U vjenčanici izgleda predivno.

I ona izgleda neizmjerno sretno.

Naredne fotografije koje izvadi nisu s vjenčanja, iako Littlewood na njima izgleda jednako mlado.

Počne ih pregledavati, kad mu nešto privuče pažnju. »Čekaj malo.« Podigne sliku na desetak centimetara od lica, zaškilji i usredotoči se. Mozak mu radi poput kompjutora, premeće po sjećanju sve fotografije koje je vidio u posljednja dva tjedna. A kad napokon nađe vezu, osjeti adrenalin u svakoj stanici svoga tijela.

88.

Munja opet propara nebo. Alice zamalo skoči sa stolice. Ne voli kišu, iz dna duše mrzi grmljavinske oluje. »Isuse Kriste.« Sklopi ruke, prisloni ih na usta i počne puhati u palčeve kao da su zviždaljke.

Uvijek to radi kad je prestrašena, još otkako je bila mala djevojčica.

Cijelo poslijepodne provela je u Hunterovu uredu manijakalno pretražujući baze podataka, ulazeći na mala vrata u povjerljive Online sustave i tražeći bilo kakvu vezu između tri žrtve. Još uvijek ništa nije našla. Nije joj se posrećilo ni s pronalaženjem veze između Littlewooda i Kena Sandsa. No ona već dugo radi ovaj posao. To što još nije našla vezu ne znači da te veze nema.

Nebo osvijetli još jedna munja, pa čvrsto zatvori oči i zadrži dah. Ne boji se munja, ali nakon njih slijede gromovi, a od njih se skroz skameni.

Djelić sekunde kasnije zaori se prasak groma. Ovaj ne utihne brzo, tutnjava se produži još nekoliko trenutaka. Nikako se ne može otresti uspomena. Oči joj se napune suzama.

Jednom, kad je imala jedanaest godina, dok je bila djedu i baki u posjetu u Oregonu, zatekla ju je oluja.

Djed i baka živjeli su na farmi u blizini Cottage Grovea. Cijeli je taj kraj prekrasan, sliči na jedan veliki nacionalni park prepun drveća i jezera. Voljela se igrati vani. Voljela je pomagati djedu dok je radio oko životinja, posebno kad je muzao krave, skupljao jaja u kokošinjcu ili hranio svinje. No od svega toga najviše se voljela igrati s Noskom, bakinim trogodišnjim crno-bijelim biglom. Većinu vremena u Oregonu provela je držeći i mazeći Noska ili trčeći s njim vani.

Jednoga dana njezini su roditelji zajedno s djedom otišli u grad po namirnice.

Ona je ostala u kući s bakom. Dok je baka Gellar pripremala večeru, Alice i Nosko otišli su van. Oboje su se voljeli igrati u blizini gustog drveća, kako je ona zvala brijestov šumarak nešto dalje od kuće. Iako su joj roditelji mnogo puta rekli da se nikad sama ne udaljuje daleko od kuće, ona onako tvrdoglava, nikad nije obraćala previše pažnje na njihova upozorenja.

Nije imala pojma koliko je dugo zajedno s Noskom trčala šumarkom, no mora da se dugo zadržala jer je nebo potamnjelo, na toj crnini ostale su samo male mrlje plavetnila. Nije primijetila ni snažan miris mokre zemlje koji je zasitio zrak.

Prva munja koja je proparala nebo, na mjestu ju je skamenila. Tek je tada primijetila snažno puhanje vjetra i njegovu hladnoću. Kad je grom prasnuo iznad

njezine glave i zatresao tlo oko nje, briznula je u plač. Nosko je poludio, počeo je mahnito lajati i trčati kao muha bez glave.

Nije znala što će, pa je nastavila plakati i skutrila se ispod prvog stabla u blizini. Dozivala je Noska, no on ju nije slušao. Dok je trčao između drveća, s neba se poput zlokobna čekića stuštio grom. Meta mu je bila široka metalna pločica na Noskovoj ogrlici. Širom otvorenih očiju i ispružene ruke dozivala je psića da joj priđe, ali nije imao nikakve šanse. Grom je pogodio Noska. Psić je poput odbijene ping-pong loptice odskočio u zrak. Kad je pao na tlo, više se nije micao. Oči su mu bile mliječnobijele, iz usta mu je beživotno visio jezik crn poput katrana. Unatoč snažnom pljusku, vidjela je kako se dim uzdiže iz njegova tijela.

Cijelu godinu nakon toga imala je noćne more i od toga se dana neizrecivo bojala grmljavine. Osjećala je nelagodu čak i zbog fleša fotoaparata. Podsjećao ju je na munje.

Tropske oluje u Los Angelesu obično ne traju dulje od četrdeset pet minuta do sat vremena, a ova traje već sat i pol i ne pokazuje nikakve znakove jenjavanja.

Ima mnogo posla, ali sada ni u ludilu ne može sjediti za kompjutorom. Prsti su joj potpuno ukočeni. Zato odluči pregledati svoje papire. Nekoliko sati ranije primila je ispis računa za mobitel Nathana Littlewooda koji su forenzičari našli u njegovoj ordinaciji. Kad je jutros stigla u ured, njega je prvog ugledala na stolu.

Provede desetak minuta u identificiranju brojeva koje je najčešće zvao, a zatim primijeti nešto zbog čega potpuno zaboravi na oluju koja vani bijesni. »Čekaj malo«, reče samoj sebi i počne prekapati po hrpi dokumenata. Kad napokon nađe ono što je tražila, prelista i pročita svaki redak.

To je to.

89.

Prije sat vremena kiša je napokon stala. Oblaci su se raspršili, ali je nebo i dalje ostalo crno jer je dan uzmaknuo pred večeri.

U toj kutiji ima previše fotografija da bi ih sve mogao pregledati ovdje u stanu Nathana Littlewooda. Jedna mu je već zapalila iskricu sumnje. Mora se vratiti u ured i uzeti kutiju sa sobom.

Prije odlaska, Hunter provjeri sadržaj i ostalih dviju kutija u ormaru gostinske sobe. Sadrže različite predmete i sitnice iz Littlewoodove prošlosti, ali mu se ništa od toga ne učini važnim.

Uđe u ured i zateče Garciu za njegovim stolom. Alice nema. »Sve je u redu?«, upita Hunter zamijetivši umor na partnerovu licu.

Garcia napuše obraze, zatim polako ispusti zrak. »Nazvao me detektiv Corbi iz Južne postaje.« »Detektiv zadužen za istragu Titova ubojstva?« »Da, on. I pogodi što? Upravo su dobili nalaz DNK testiranja trepavice nađene u Titovoj kupaonici. Poklapa se s DNK-om Kena Sandsa.« Hunter odloži kutiju s fotografijama na stol. »Trepavice?« »Tako je. A ipak mi se nekako čini da Ken Sands ne može biti i Titov ubojica i Kipar. Kipar nam je ostavio tri poprišta puna krvi, ali nije ostavio ništa što nije htio da nađemo. Čak ni česticu prašine. Kako je onda, ako je Ken Sands ubio i Tita i ostale tri žrtve, mogao biti toliko nepažljiv u Titovu stanu?« Ne pričeka Hunterov odgovor. »Možda je problem u tome što uopće nije bio nepažljiv.

Možda je napravio kardinalnu grešku.« Hunter se zainteresira. »Trepavice ne ispadaju toliko često kao vlasi ili dlake. Provjerio sam«, objasni Garcia. »Čovjeku dnevno otpadne između četrdeset i 120 vlasi i dlaka, a prosječni životni vijek trepavica je 150 dana, zatim otpadaju, ali se ne radi o nekoj velikoj količini da bi većina kriminalaca na to obraćala pažnju, bez obzira koliko su oprezni. I zato, ako Titov ubojica nije nosio zaštitne naočale, napravio je kardinalnu grešku.« »Što si rekao Corbiu?« »Ništa. I dalje ga držim u mraku neznanja. Ne zna da je Sands osumnjičenik i u našem slučaju. Zamolio sam ga da me izvješćuje o novostima. No sad više nemamo izlaza. I oni traže Sandsa.«

Hunter kimne s razumijevanjem. »Da, ali sjećaš se Titova stana, zar ne? Bio je prljav. Mjesecima nije očišćen. I zato ta trepavica može značiti da je Sands bio u njegovu stanu, ali bez svjedoka koji bi to potvrdili ili bez njegova priznanja, nikad neće biti osuđen. Sands može reći da je bio u Titovu stanu bilo kad prije ubojstva.« Garcia zna da Hunter ima pravo. »Jesi li našao nešto u Littlewoodovoj ordinaciji?« Garcia objema rukama odmakne kosu s čela. »Ama baš ništa.« Pogleda na svoj sat i razdraženo više puta stisne nos.

Hunter itekako shvaća njegovu frustraciju. »Gdje je Alice?« »Nemam pojma. Nije bila ovdje kad sam se vratio. Što je to?« Glavom pokaže na kutiju koju je Hunter odložio na stol. »Nešto iz Littlewoodova stana. Stare fotografije.« Garcia upitno podigne obrve.

Hunter ostavi kutiju i priđe panou. Ovaj put usmjeri pažnju samo na fotografije koje prikazuju skulpture i odrezane udove. Promatra ih kao da ih nikad dosad nije vidio. »Vidiš nešto zanimljivo?« Bez odgovora. »Roberte«, zazove ga Garcia. »Jesi li našao nešto u Littlewoodovu stanu?

Nešto u toj kutiji?« Hunter podigne ruku prema jednoj fotografiji i skine je s panoa. »Moramo dolje u načelničin ured prije nego što ode.«

90.

Načelnica Blake upravo je završavala telefonski razgovor kad Hunter pokuca na vrata njezina ureda. »Naprijed«, dovikne nakon što je rukom prekrila mikrofon. Kad oba detektiva uđu unutra, pokaže im da sjednu.

Nijedan ne sjedne. »Pa, Wilks, nije me briga kako ćeš to napraviti, samo to napravi. Ti si vođa tima, pa onda ga vodi, proklet bio.« Načelnica zalupi slušalicu, prstima pritisne hrbat nosa i načas zatvori oči.

Hunter i Garcia nijemo čekaju. »O.K.« Načelnica podigne pogled i teško uzdahne. »Recite mi da ste barem nanjušili nešto novo.« Hunter gurne ruku u džep na prsima i izvadi staru fotografiju veličine petnaest puta deset centimetara pa je stavi na njezin stol. »Što je to?«, upita ga. »Ono novo što smo nanjušili«, odgovori Hunter bez sarkazma u glasu. »Našao sam je u stanu Nathana Littlewooda.« Garcia korakne naprijed i iskrivi vrat.

Načelnica podigne fotografiju i nekoliko trenutaka se zagleda u nju. »Roberte, koja vraga ovdje gledam?« »Mogu li ja pogledati, načelnice?«, upita Garcia i ispruži ruku.

Ona mu doda fotografiju i zavali se u svoju stolicu na kotačićima.

Slika nije osobito dobre kvalitete, ali jasno prikazuje mršavog momka, tek zašlog u dvadesete godine. Stoji uz stablo, u ruci drži bocu piva. Dan je sunčan, pa na sebi nema košulju. Ima tamnu kovrčavu kosu. Smiješi se. Bocu u desnoj ruci nagnuo je prema fotoaparatu, kao da nekome nazdravlja. Garcii ne treba dugo da ga prepozna. »Jako mlad Nathan Littlewood«, reče.

Načelnica dobaci Hunteru nimalo impresioniran pogled. »Zar bih se trebala iznenaditi što si njegovu sliku našao u njegovu stanu?« »Ne njegovu«, odvrati Hunter. »Ove druge osobe.« Načelnica opet pogleda fotografiju u Garciinim rukama, zatim Huntera kao da je poludio. »Govoriš o ovoj slici? Jer ako je odgovor potvrdan, trebao bi posjetiti okulista, Roberte. Na slici je samo jedna osoba.«

Garcia pogledom pretražuje pozadinu, traži druge osobe. Dovoljno dobro pozna Huntera i siguran je da je Hunter vidio nešto što je svima promaklo. No ne vidi nikoga. Littlewood sam stoji uz stablo. U pozadini nema ničega. »Pogledajte bolje«, reče Hunter.

Tada Garcia u desnom kutu fotografije primijeti dio nečije lijeve ruke. Zbog blizine fotoaparata malo je mutna, ali se vidi da je savijena u laktu. Veći dio podlaktice nije na slici. »Ruka?«, upita Garcia.

Hunter kimne. »Dobro je pogledaj.« Promatra Garciu dok on pomno zuri u sliku. Na licu mu se najprije pojavi zbunjenost, zatim sumnjičavost, nakon toga iznenađenje i tada konačno shvati. »Vrag me odnio«, reče Garcia brzo pogledavši Huntera. »Ne, vrag odnio mene«, reče načelnica i laserskim pogledom osine oba detektiva. Glas joj je malo povišen. »Zar sam nevidljiva? Što je s tom rukom?« Garcia stane ispred njezina stola i pokaže joj sliku. »Ovo nije bilo čija ruka.« Pogleda Huntera. »Zbog toga opet gore pregledavaš fotografije.« Hunter kimne i na načelničin stol stavi fotografiju koju je skinuo s panoa.

Prikazuje nekoliko dijelova tijela na stolu od nehrđajućeg čelika. Pokaže jednu ruku na fotografiji, točnije, mjesto visoko na tricepsu. »Vidite ih?«, upita.

Načelnica nagne glavu naprijed i zaškilji. »Da, vidim. Što je to?« »Madeži«, odvrati Garcia i stavi sliku koju drži do one koju promatra načelnica. Pokaže identičnu skupinu od šest malih, tamnocrvenih madeža neobičnog oblika na tricepsu osobe koja je nehotice stala pred fotoaparat. Iako je ruka mutna, nema nikakve sumnje. Madeži su potpuno isti.

91.

Načelnica još neko vrijeme ostane mirno sjediti, zagledana u fotografije na stolu. Zna da su madeži jedinstveni kao i otisci prstiju. Šanse da dvije osobe imaju potpuno jednak madež iznose otprilike jedan naprama šezdeset četiri milijuna. Čak ni identični blizanci nemaju identične madeže. A šansa da dvije osobe imaju šest potpuno istih madeža u maloj skupini u koju upravo gleda, praktički je nemoguća. »To znači da je taj tip...« Prstom pokaže mutnu ruku na fotografiji iz Littlewoodova stana. »Andrew Nashorn«, dovrši Garcia. »Ubojičina druga žrtva.« U očima joj zaiskri. »Znači, poznavali su se?« »Čini se«, odvrati Hunter. »Ili barem davno u prošlosti.« Načelnica okrene sliku. Ništa. »Kad je ovo snimljeno?« »Možemo je poslati u laboratorij na analizu, ali sudeći po tome koliko mlado izgleda Nathan Littlewood i činjenici da se oženio prije dvadeset sedam godina, a na toj slici ne nosi vjenčani prsten, rekao bih da je fotografija vjerojatno stara negdje između dvadeset sedam i trideset godina.« Garcia se složi.

Načelnica se opet zavali u stolicu, očito razmišljajući o nečemu. Podigne glavu, nagne se na desnu stranu i pogleda vrata ureda. »A gdje je cura iz okružnog tužilaštva?« Garcia slegne ramenima. »Nisam je vidio od jutros«, reče Hunter. »Pa, čini se da je imala pravo.« Načelnica ustane. »Ubojica je skovao plan.

Tako je ona protumačila sjenu skulpture nađenu na drugom poprištu zločina, zar nije? Dvije žrtve je sredio, preostaju još dvije.« Zaobiđe stol od palisandrovine i stane ispred njega. »Dakle, sad je sredio i treću. Sada znamo da su se dvije žrtve poznavale. Zbog prirode njihova posla, nimalo ne sumnjam da su se poznavali i Derek Nicholson i Andrew Nashorn. Je li možda Nicholson poznavao i treću žrtvu, znamo li to? Je li i on prije mnogo godina bio član te iste skupine prijatelja?« Hunter lijevom rukom promasira vrat. »Načelnice, ovo sam uočio prije samo sat vremena. Nisam imao vremena da još malo kopam. Svakako ćemo to istražiti.

Gore imam cijelu kutiju starih fotografija na kojima možda nađemo još nešto. No sada ih možemo pregledavati iz jednog sasvim drugog aspekta.«

»Ja bih rekao, načelnice, da smo stvarno nanjušili nešto novo«, reče Garcia.

Načelnica još uvijek ne izgleda previše oduševljeno, ali Garcia je u pravu, imaju nešto novo. Pogleda na svoj sat i otvori vrata. »Pa onda počnite kopati i obavijestite me istoga časa čim nešto otkrijete. A sada moram razgovarati s načelnikom policije i losanđeleškim okružnim tužiteljem.«

92.

Većinu noći Hunter provede u pregledavanju svake fotografije iz kutije.

Nađe još slika s vjenčanja, odmora, nekoliko fotografija Littlewooda s prijateljima i obitelji i veliku zbirku snimki njegova sina jedinca, Harrya – njegovo rođenje, prvi koraci, prvi dan škole, mala matura, prvi školski ples. U biti, svaki važan trenutak u njegovu životu dok nije napustio dom. Littlewood je očito bio ponosan otac.

Nakon sati i sati provedenih u pretraživanju, Hunter je siguran da nema Andrewa Nashorna ni na jednoj drugoj fotografiji. Imaju samo mutnu ruku na rubu fotografije koja se može identificirati samo po skupini malih madeža na tricepsu – to je sve.

Svako lice na svakoj fotografiji pogledao je pomoću povećala. Prilično je siguran da nijedno od njih nije lice Dereka Nicholsona, ali »prilično« ne znači sto posto. Razgovarat će s njegovim kćerima, Oliviom i Allison, i provjeriti imaju li možda one kakvu očevu fotografiju iz njegovih ranih dvadesetih godina za usporedbu. Možda je Nicholson bio jedan od onih čiji se izgled s godinama drastično promijenio.

Hunter napokon uspije zaspati nešto prije pet ujutro. Probudi se u 8:22.

Ožiljak na zatiljku svrbi ga kao lud. Dugo se tušira, nada se da će topla voda koja mu dobrih pet minuta masira vrat ublažiti malo taj svrbež.

Ne upali.

Kad sat vremena kasnije uđe u ured, zateče Garciu za njegovim stolom kako, ramena pogrbljenih nad tipkovnicom, pomno čita nešto na kompjutorskom zaslonu. Podigne pogled kad Hunter stavi kutiju s fotografijama na svoj stol. »Našao si nešto?«, s iščekivanjem upita Garcia i glavom pokaže na kutiju. »Ništa. Samo onu. Pregledao sam svaku fotografiju, svako lice. Ona slika iz parka je sve što imamo. Ako je Nathan Littlewood i poznavao Dereka Nicholsona, u ovoj kutiji nema nikakvog dokaza.« »Da, ali to ne znači da ga nije poznavao. Naš tim od četiri osobe radi na tome, vraćaju se u prošlost dvadeset pet do trideset godina, kopaju poput pomahnitalih krtica i traže nešto što bi moglo povezati Nicholsona i Littlewooda.« Hunter kimne.

Garcia ustane i priđe mjestu u kutu gdje stoji vrč s kavom. »Zamolio sam jednog od tehničara da usporedi madeže sa slike koju si donio iz Littlewoodova

stana i one s obdukcije, tek toliko, da budem sto posto siguran. Nema nikakve sumnje. Veličina, razmak, oblik, sve je potpuno isto. To je Nashornova ruka.« Vidi na partnerovu licu da nije dovoljno ispavan, pa ga niti ne pita, već natoči kavu i u drugu šalicu i doda mu je. »Recite dragička«, reče Alice ulazeći s ponosnim osmijehom na licu.

Hunter i Garcia se istovremeno okrenu prema njoj. »Poznavali su se.«

93.

Unatoč svježe nanesenoj šminki, uredno počešljanoj kosi i besprijekorno izglačanoj suknji i bluzi, Alice izgleda umorno. Odaju je oči. Gotovo mogu vidjeti koliko je žuljaju zbog neispavanosti.

Ni Hunter ni Garcia ne prozbore ni riječ.

Alice stavi aktovku na svoj stol. »Poznavali su se«, ponovi. »Andrew Nashorn i Nathan Littlewood.« Hunter ju nije vidio od jučer ujutro. Poslijepodne se nije vratila u ured. Nisu se čuli, a sudeći po tome koliko uzbuđeno zvuči i činjenici da su samo on i Garcia njezina publika, očito nema pojma o fotografiji koju je našao u Littlewoodovu stanu. »Mi već...«, započne Garcia, ali ga Hunter prekine. »Otkud znaš?« Ponosni osmijeh ozari joj cijelo lice. Iz aktovke izvadi dva lista papira. »Ovo je dio ispisa računa za mobitel Nathana Littlewooda.« Doda jedan list Hunteru. »Došao je jučer dok ste vas dvojica bili vani. Ovaj...«, doda mu i drugi list, »... smo dobili za mobitel Andrewa Nashorna.« Hunter ne mora čitati cijeli popis. Alice je markerom označila brojeve. Jedan te isti broj pojavljuje se tri puta u Nashornovu ispisu i dvaput u Littlewoodovu. »To je broj eskort djevojke. Ne agencije, već samostalne cure«, reče Alice. »Obojica su koristila usluge iste eskort cure.« Na licima obojice detektiva pojavi se sumnja. »Eskort cura?«, upita Garcia. »Tako je. Zove se Nicole.« Alice zastane i podigne desni kažiprst. »Čekaj da se ispravim... ‘Submisivna Nicole’. Pruža usluge specifičnoj klijenteli.« Garcia odloži šalicu. »U redu, slažem se da svakako moramo istražiti otkriće da su Nashorn i Littlewood koristili usluge iste eskort cure, ali to nužno ne znači da su se njih dvojica poznavali.« »Ona nije obična eskort cura«, ispravi ga Alice. »Ona je submisivna pratilja.

Pruža usko specijaliziranu uslugu. To su njezine riječi, ne moje.« »Razgovarala si s njom?« Garcia je istinski iznenađen. »Sinoć«, kimne Alice.

Ovo ni jedan ni drugi nisu očekivali.

»Slušajte, znam da ste obojica tražili neki novi trag. Do te sam informacije došla kasno jučer pa sam odlučila malo sama pročačkati, umjesto da samo sjedim i čekam. Sinoć sam uspjela dogovoriti s njom sastanak i tako smo malo razgovarale.« »Kako si je uspjela uvjeriti da govori?« Garcia iz iskustva zna kako nije lako nagovoriti nekoga tko se bavi nezakonitom trgovinom seksom da progovori. »Uvjerila sam je da nisam murjakinja i novinarka i zaklela se kako se nijedna informacija koju oda neće iskoristiti protiv nje.« »I upalilo je?« »Pa, ja mogu koristiti i neke druge pristupe koje vi murjaci ne smijete.« »Platila si joj«, zaključi Garcia. »To svaki put upali«, prizna Alice. »A što mislite, kako ured okružnog tužitelja pronalazi doušnike, dajući im krafne i vruće mlijeko? Ona je submisivna eskort cura. Plaćaju joj za mnogo gore stvari od običnog razgovora. Plaćeni razgovor vjerojatno joj je bila najlakše zarađena lova u životu. I još sam joj garantirala da neće u zatvor. Rekla sam joj da me nazove ako joj ikada zatreba odvjetnik, a u njezinoj profesiji to je jako primamljiv prijedlog.« Tu se Garcia mora složiti. »I o čemu ste razgovarale?« »Čuj sam.« Iz aktovke izvadi diktafon i stavi ga na Hunterov stol. »I prije sam znala raditi slične stvari.« Namigne obojici.

Hunter i Garcia iznenađeno priđu stolu. »Sve je snimljeno«, reče Alice. »Samo sam joj pokazala sliku Andrewa Nashorna.« Pritisne dugme. »O, da, Paul, on je prilično redovit. Viđam ga otprilike jednom mjesečno.

Nekad češće, nekad rjeđe.« Glas koji dopire kroz sićušni zvučnik izrazito je ženstven i senzualan, glas osobe vjerojatno srednjih dvadesetih godina, ali sadrži i neku grubost kakva se i očekuje od osobe koja je na ulici prošla sito i rešeto. »Paul?«, začuje se Alicein začuđeni glas. »Koristi se tim imenom. Slušaj, znam da nijedan od mojih klijenata ne koristi pravo ime. Rekao je da se zove Paul i ja ga zovem Paul. Tako ti to ide, gospođo.« Zavlada kratka tišina. »Voli grubu igru.« »Grubu?« »Aha. Voli me vezivati, staviti povez na usta, katkada mi prekrije i oči, opali pokoju pljusku.« Zahihoće se. »U redu je, i ja u tome uživam.« Hunter pretpostavi da je ovu posljednju rečenicu izrekla jer se Alice šokirala. »On je dolazio k tebi?« »Ponekad. Ponekad sam ja išla na njegovu jedrilicu. Ponekad je unajmio pravu tamnicu. Ima ih nekoliko u Los Angelesu. Imaju bolje sprave.«

»I koliko je dugo... tvoj klijent?« »Nekoliko godina.« »Kad si ga zadnji put vidjela?« »Nedavno.« »Možeš li biti preciznija?« Opet zavlada kratka stanka, čuju se samo zvukovi premetanja. Hunter pretpostavi da Nicole premeće po torbici ili ladici. »Prije pet tjedana. 13. svibnja.« »Dobro. A ovaj tip?« Alice zaustavi snimku. »Tada sam joj pokazala sliku Nathana Littlewooda«, objasni, zatim opet pritisne dugme. »Da, i njega viđam... s vremena na vrijeme. Doduše, ne tako često kao Paula.

Taj se zove Woods.« Sada se veselo nasmije. »Ja ga ne bih baš tako nazvala, ako znaš što mislim reći, ali to ime mu se sviđa, pa ga tako i zovem.«3 »I on je... ‘grub’?« Nicole se nasmije prostačkim grlenim smijehom koji zvuči jako staro. »Svi moji klijenti su na svoj način grubi, gospođo. Zato i dolaze k meni a ne nekoj jeftinoj kurvetini iz Zapadnog Hollywooda koja za sat naplaćuje dva dolara.

Ovdje dobivaju ono što plate.« Alice polako odmahne glavom, očito ne može shvatiti kako se bilo koja žena može zbog novca izlagati verbalnom i fizičkom zlostavljanju i drugim poniženjima. »Kad si njega zadnji put vidjela?« Opet se čuje okretanje stranica. »Početkom mjeseca, 2. lipnja.« »Pokazat ću ti još jednu sliku.« Alice pogleda Huntera i Garciu i nečujno izgovori. »Derek Nicholson.« »Hmm, ne. Nikad ga nisam vidjela.« »Sigurna si?« Slijedi nekoliko sekundi tišine. »Da, sto posto.« »Znači, nije bio tvoj klijent?« »Upravo sam to rekla, gospođo.« »Dobro. Još samo nešto. Znaš li, jesu li se Paul i Woods poznavali? Jesu li ikada bili zajedno na tvojoj seansi ili nečem sličnom?« »Ne, ja ne održavam grupne seanse. Previše su intenzivne, a i moji klijenti su previše posesivni. Kad ugovore sastanak sa mnom, žele da budem samo njihova.« Opet slijedi grleni smijeh. »Ali, da, poznavali su se. Kad je prije nekoliko godina Paul počeo dolaziti k meni, rekao je da ima prijatelja koji bi se 3

seksualna aluzija, woods znači drvo

isto htio viđati sa mnom. Rekla sam mu da svom prijatelju da moj broj. Tjedan dana kasnije, nazvao me Woods.

94.

Alice isključi diktafon, a Hunter joj ukratko ispriča što je jučer pronašao u Littlewoodovu stanu. Alice ne može sakriti razočaranje kad se ispostavi da njezino veliko otkriće zapravo nije veliko, no Hunter zna da je veoma značajno.

On je iz slike koju je pronašao otkrio da su se Andrew Nashorn i Nathan Littlewood poznavali prije tridesetak godina, a Alice je otkrila da su i dalje ostali u kontaktu, što je jedno potpuno novo otkriće. Jako dobro zna kako se lako izgubi kontakt sa starim prijateljima – iz škole, koledža, susjedstva, s posla. To što je otkrio da su Nashorn i Littlewood prije tridesetak godina proveli poslijepodne u parku natačući se pivom, ne znači da su bili prijatelji. Alice je dokazala da su bili i ostali prijatelji. »Pregledala sam sve telefonske ispise«, reče Alice. »Nashorn i Littlewood nisu izravno kontaktirali. Barem ne s tih mobitela. Ali i sami znate da mnogo ljudi ima više od jednog mobitela, a katkada je tim drugima teško ući u trag.« »Što je s Derekom Nicholsonom?« »Polovicu noći provela sam pregledavajući njegove telefonske ispise«, odgovor Alice. »Provjerila sam razdoblje sve do šest mjeseci prije nego što mu je dijagnosticiran rak. Na njima nema ni Nashornova i Litlewoodova broja. Ni na njihovim ispisima nema njegova broja.« Potkraj poslijepodneva Garcia primi preliminarni izvještaj svoga tima »kopača«. Dotad su provjerili arhive iz škola i koledža za sve tri žrtve, kao i njihove prijašnje adrese. Nisu našli ništa što bi ukazivalo na to da su se njih trojica mogla poznavati iz susjedstva ili škola. Rekao im je da nastave kopati – provjeravati članstvo u teretanama i klubovima, sve što ostavlja bilo kakav papirnati trag. No zna da, čak i ako je nekad postojao kakav papirnati trag, danas ga je gotovo nemoguće naći.

Sunce zađe i tako završi još jedan dan ispunjen frustracijom.

Hunter sjedi za svojim stolom, umorno uzdahne, nalakti se na stol i nasloni čelo na ruke. Po milijunti put pročešljao je sve svoje bilješke i fotografije s poprišta zločina, a čini mu se da je sada zagonetka još teža nego prije. U glavi mu počne bubnjati, zna da glavobolja neće tako lako nestati. Stalno se pojavljuju nova pitanja, a on ne zna odgovore. Što to imaju? Kojota i gavrana koji simboliziraju lažljivca? Demonski lik koji promatra svoje žrtve – ukupno četiri? Nekoga tko gleda i pokazuje nekoga drugoga u kutiji? Je li to lijes? Te bi sjene trebale predstavljati sprovod? Izgleda

li zbog toga druga sjena kao osoba koja kleči i moli se? Ili je to dijete? I kako su, dovraga, sve te sjene povezane? »Piće?«, dovikne mu Garcia sjedeći za svojim stolom. »Hmm?« Hunter podigne glavu i par puta trepne. »Idemo na piće.« Garcia pogleda na svoj sat i ustane. »Ovaj ured djeluje klaustrofobično, vruće je kao u paklu i kunem se da sam prije dvije minute vidio kako ti para izlazi iz ušiju. Obojici treba odmor. Idemo popiti piće i nešto čalabrcnuti. Definitivno nam treba odmor. Sutra možemo početi iznova.« Hunter tomu ne može prigovoriti. Da u mozgu ima fitilj, već bi davno izgorio. Slegne ramenima i počne zatvarati svoj kompjutor. »Da, piće zvuči izvrsno.«

95.

Bar 107, udaljen samo jedan blok od upravne policijske zgrade, vjerojatno ima najneukusnije unutarnje uređenje u središtu Los Angelesa. Sa zidovima crvenijim od komunističke Rusije, separeima od vinila i namještajem u otrcanom šik stilu kupljenom na kakvoj garažnoj rasprodaji, ovo mjesto je četverosoban retrobar, omiljen mnogima zbog širokog asortimana koktela i škotskih viskija.

Unutra je mnogo ljudi, ali ne previše. Hunter i Garcia sjednu na drugi kraj veoma dugog lakiranog šanka i naruče 10 godina star Aberlour. »Izvrstan izbor«, reče šankerica i zamamno se nasmiješi. Plava kosa skupljena joj je u raščupanu punđu, pramenovi sa strane veoma lijepo padaju na njezin goli vrat.

Hunter otpije viski, pusti da se tamna tekućina razlije po njegovim ustima i uživa u natrusi šerija koja se osjeti u Aberlouru, ali ipak ne nadvladava, već samo pojačava okus viskija.

Garcia nijemo promatra kako dobro odjeven par ulazi u bar i brzopotezno ispija dvije runde tekile. Po osmijehu na njihovim usnama zaključuje da nešto slave. Muškarčevo lice izgleda kao da silno žudi za ženom, no ona vjerojatno još nije popustila. Možda će mu se večeras posrećiti. »Kako je Anna?«, upita Hunter.

Garcia skrene pogled s para. »Dobro je, izvrsno. Opet je započela s nekom novom suludom dijetom. Znaš ono – ne ovo, ne ono, bez ugljikohidrata nakon sedam navečer.« Napravi grimasu. »Ne treba joj to.« »Znam. Stalno joj to govorim. Ali ne sluša me.« Zacereka se. »Ne sluša nikoga.« Ušuti i otpije viski. »Znaš, stalno se raspituje o tebi. Kako si i slično.« »Pa večerao sam s vama prije tri tjedna.« »Znam, ali takva je. I zna da onda kad ja spavam loše, ti ne spavaš uopće.

Brine se, Roberte. To joj je u naravi.« Hunterov osmijeh je pun nježnosti. »Da, znam. Reci joj da sam O.K.« »Hoću, ali nju se ne može prevariti.« Počne se igrati papirnatim ubrusom i presavijati njegove rubove. »Znaš, ne može shvatiti kako to da nisi s nekim.« Hunter se počeše iza desnoga uha i napipa malu bolnu kvržicu na koži. Prištić od stresa počeo je rasti. Ostavi ga na miru. »Da, znam, stalno me pokušava spojiti s nekom od svojih prijateljica.«

Garcia se nasmije. »A ti se stalno uspijevaš izvući iz toga. Ali, znaš, možda ima pravo.« Hunter veselo pogleda partnera.

Garcia ga pogleda u oči. »Stvarno joj se sviđaš, znaš? Alicei?« »Što?« Hunter je istinski iznenađen. »Znaš da joj se sviđaš, zar ne?« Hunter se načas zagleda u njega. »Otkud ti to znaš?« »Jer imam oči. Ne moraš biti detektiv da bi to vidio. Ne pravi se slijep, Roberte.« Hunter ne reče ništa, već otpije viski. »Ozbiljno ti kažem, sviđaš joj se. Vidim to po načinu na koji te gleda kad ne obraćaš na nju pažnju. Po načinu na koji te gleda kad obraćaš pažnju. Podsjeća me na školsko doba. Znaš ono, kad si zaljubljen u nekoga, ali se previše sramiš da bi nešto rekao. Znam to jer sam ja bio jako sramežljiv. Trebala mi je cijela vječnost da Annu pozovem van.« Pričeka trenutak. »Možda bi je trebao izvesti na piće ili možda na večeru. Ona je dobra cura. Privlačna, inteligentna, odlučna... Ne mogu se sjetiti nijednog razloga zbog kojeg je neki muškarac ne bi želio izvesti van. I nemoj se uvrijediti, ali Anna ima pravo – morao bi imati neku stabilnu vezu.« »Hvala, doktore Ljubić, ali meni je ovako sasvim dobro.« »Znam da ti je dobro. Vidim kako te žene gledaju.« Svaki put kad bi im se približila šankerica, pogled bi joj zapeo za Huntera. Obojica su to primijetila. »Slušaj, nemoj me krivo shvatiti, ali stvarno ne izigravam ženidbenog posrednika. Grozan sam u takvim stvarima, a i ne tiče me se tvoj osobni život. Želim samo reći da pozoveš Alice na prijateljsko piće. Upoznaj je izvan radnog mjesta – koje je, moram istaknuti, krcato fotografijama mrtvih ljudi. Tko će ga znati? Možda vas dvoje kliknete.« Hunter bućka viski u čaši. »Hoćeš čuti nešto smiješno?«, reče. »Znamo se otprije.« »Tko? Ti i Alice?« Hunter kimne. »Što? Stvarno?« Hunter opet kimne. »Odakle?« Ispriča mu. »Koje li slučajnosti. Znači i ona je bila čudo od djeteta? Čovječe, sad se stvarno osjećam kao jedini tupan među pametnjakovićima.« Hunter se nasmiješi i popije viski do kraja. Garcia učini isto.

»Ne želim razgovarati o slučaju«, reče Garcia, »jer sada idem doma, ali hoćeš li ti čuti nešto smiješno? Mrzim lutkarsko kazalište, kao i kazalište sjena. Mrzim ih otkako sam bio klinac.« »Stvarno?« »Znam da zvuči smiješno, ali oduvijek sam mislio da djeluju nekako zlokobno. Ničeg se nisam toliko bojao kao lutkarskog kazališta. A moj učitelj iz petoga razreda tjerao nas je da svakog prokletog mjeseca uprizorimo lutkarsku predstavu. Morao sam sudjelovati u predstavi i pokretati lutke ili sjediti s ostatkom razreda i gledati.« Nelagodno se zasmijulji. »Tko zna? Možda je ubojica moj učitelj – vratio se samo da me progoni.« Hunter se nasmiješi i ustane, spreman za polazak. »Da barem. Tako bi sve bilo mnogo jednostavnije.«

96.

Hunter je toliko umoran da ga noćas nikakva nesanica neće održati budnim.

Vrati se u svoj stan i nakon tuširanja natoči još jednu čašu viskija. I opet djeluje na njegovu glavobolju i mišiće bolje od bilo kojeg lijeka.

Ne upali svjetlo u dnevnoj sobi, već u mraku sjedne na dvosjed. Ne mora gledati izblijedjele tapete, otrcani sag ni pokućstvo skupljeno zbrda-zdola.

Ne može se sjetiti kad je zadnji put gledao televiziju. Definitivno nije čovjek od televizije, ali sada mu treba nešto što će mu zaokupiti misli, bez obzira koliko bilo trivijalno. Nešto što će spriječiti da se njegove misli vraćaju uporno na slučaj, barem jednu noć – zaista se mora malo isključiti. Iako obožava čitanje, knjige potiču rad mozga, a njemu treba nešto što će ga otupiti.

Potraži kanal s kasnonoćnim sportom ili crtanim filmovima, ali ima prilično ograničen izbor jer nema ni kabelske ni satelitske televizije. Pripremi se za gledanje reprize neke stare emisije Svjetskog hrvačkog saveza. Zabavno, ali ne previše da bi mu omelo spavanje. Tijelo i um polako odustanu od opiranja pa utone u nemiran san.

Nije trebalo dugo da započnu noćne more. Dolazile su u valovima – prazna prostorija, goli zidovi od opeke, jedna jedina mutna žarulja visi sa sredine stropa, svjetlo je toliko slabo da su svi kutovi prostorije u mraku. Sve izgleda toliko stvarno da osjeća čak i miris u prostoriji – vlagu, plijesan, znoj, bljuvotinu, krv.

On je samo promatrač, gleda kako se sve odvija pred njegovim očima, a on ne može intervenirati.

Najprije ugleda Garciu kako onesviješten leži na prljavom metalnom stolu dok ga netko polako komada kuhinjskim nožem. Bez obzira koliko se trudi, Hunter nikako ne može vidjeti lice napadača.

U tren oka promijeni se žrtva na stolu. Garcia netragom nestane. Sad ubojica bez lica komada Annu, Garciinu ženu. Njeni prestravljeni krici unedogled odzvanjaju prostorijom.

Hunter se trgne.

Još jedna promjena prizora.

Sada je žrtva Alice Beaumont. I opet započne komadanje. Pod je preplavljen krvlju. Hunter bespomoćno promatra kako mu pred očima netko komada ljude koje poznaje, ljude do kojih mu je stalo, kao u nekom drugorazrednom filmu strave i užasa.

Nešto kasnije, ubojica koristi dijelove tijela poput plastelina Play-Doh, oblikuje ih i slaže u groteskne, bezoblične skulpture. Hunter čuje kako se ubojica svako toliko glasno nasmije, kao dijete koje uživa dok se igra svojim najnovijim igračkama.

Odjednom naglo otvori oči kao da ga je netko protresao. Čelo i vrat mokri su mu od hladnoga znoja. Još uvijek je u svojoj dnevnoj sobi, televizor je uključen, sada se prikazuje neki crno-bijeli film.

Još uvijek obuzet noćnom morom, sjeti se nečega što mu je Garcia rekao u baru. Njegov mozak uspostavi jednu suludu vezu.

Skoči s dvosjeda i pogleda sat – 6:08 ujutro. Spavao je skoro šest i pol sati.

Usprkos stravičnim snovima, glavobolja je nestala, mozak mu je svjež i odmoran.

Mora se vratiti u ured. Ne može vjerovati da se toga prije nije sjetio.

97.

Kad Garcia stigne u upravnu policijsku zgradu, Hunter već dobrih sat i pol sjedi ispred panoa s fotografijama. U mislima prevrće desetak scenarija, očajnički pokušava naći odgovore na pitanja koja se bez prestanka pojavljuju. Ne uspije naći odgovore na sva, ali jedan scenarij ima više smisla od drugih i želi svima prenijeti tu ideju.

Načelnica Blake posljednja uđe u njegov ured. Alice je stigla pet minuta prije nje. »Došao sam do jedne teorije«, reče Hunter i svima privuče pažnju na pano.

Premjestio je neke fotografije. »Molim da me saslušate jer će isprva zvučati malo suludo.« Načelnica napravi grimasu. »Roberte, imamo ubojicu koji komada žrtve i dijelove njihovih tijela koristi za stvaranje skulptura i kazališta sjena. I zato svaka teorija o njegovim djelima, bila ona istinita ili ne, mora biti barem malo suluda.

Mislim da nitko od nas ovdje ne očekuje mnogo razuma. Što si otkrio?« »O.K.«, započne Hunter. »Svi znamo koliko smo truda uložili u pokušaje da shvatimo značenje tih skulptura i njihovih sjena. Otkako smo prije tri dana dobili i treću žrtvu, a slijedom toga i treću skulpturu i sjenu, iskušali smo svaku kombinaciju koja nam je pala na pamet kako bismo shvatili svu tu zbrku. Carlos i ja čak smo pokušali sagledati sve tri sjene u cjelini, ne samo zasebno.« Garcia kimne. »Mislili smo da su sjene na neki način povezane jedna s drugom, da zajedno tvore nešto drugo, neku veću sliku. I već ispočetka je sve ovo sličilo na jednu slagalicu. Možda je ubojica htio da upravo to učinimo. Razrezao je komade i dao nam ih da ih složimo na pravo mjesto u slagalici.« Načelnica zainteresirano podigne obrve. »Nismo dobili ništa, načelnice«, reče Garcia odmahnuvši glavom i odmah u začetku zatre njezinu nadu. »Bez obzira koliko smo ih okretali i slagali, dobili smo jedno veliko ništa. Svaka skulptura baca posebnu sjenu i to je sve. Nisu povezane.« Hunter potvrdi. »Došli smo do zaključka da nemaju veze jedna s drugom, da svaka od njih nije sastavni dio jedne veće slike.« »U redu«, reče načelnica. »Onda ste opet pokušali skužiti značenje svake pojedine sjene.«

»Jesmo«, prizna Hunter. »Ali uz jučerašnje otkriće da su se druga i treća žrtva, Andrew Nashorn i Nathan Littlewood, poznavali, vjerojatno još od tinejdžerskih dana, počeo sam razmišljati o jednoj drugoj mogućnosti.« »Naprimjer?«, upita načelnica. »Jučer je Garcia rekao nešto na što nisam obraćao pažnju sve do usred noći, a trebao sam se toga i ranije sjetiti.« Načelnica i Alice pogledaju Garciu, a on pogleda Huntera. »Što sam ja to rekao?« »Da nikad nisi volio kazalište lutaka. I pričao si mi o svom učitelju iz petog razreda.« Načelničin pogled postane napetiji.

Garcia slegne ramenima kao da to ništa ne znači. »Bojao sam se lutaka. Još uvijek ih se bojim, na neki način.« »Što je bilo s tvojim učiteljem iz petog razreda?«, upita Alice. »Držao je nastavu o kazalištu i tjerao nas da svakoga mjeseca postavimo lutkarsku predstavu.« nervozno se počeše po lijevom obrazu. »Čovječe, kako sam to mrzio. Mrzio sam učitelja. Mrzio sam cijelu tu godinu u školi.« »I taj aspekt nikad nisam razmotrio«, reče Hunter. »Roberte, o kojem aspektu govoriš?«, upita načelnica. »Jer nitko od nas ništa ne shvaća.« »O kazalištu, načelnice. O kazalištu lutaka.« Hunter stane pokraj reprodukcije skulpture s prvog poprišta zločina, iz kuće Dereka Nicholsona. »Lutke se u kazalištu koriste iz samo jednog razloga.« Sa svih lica nestane malo sumnje. »Da se napravi predstava?«, reče Alice. »Da ispričaju priču«, izjavi Garcia nekoliko trenutaka kasnije.

Hunter se nasmiješi. »Upravo tako.«

98.

Načelnica brzo pogleda Garciu i Alice. Čini se da ni oni nisu na istoj valnoj dužini s Hunterom.

Hunter ne čeka pitanja. »Mislim da smo cijelo vrijeme bili na pravom putu, samo što smo kucali na kriva vrata. Ovdje imamo jednu veću sliku.« Pokaže na pano. »Ali ne radi se o samo jednoj. A ključ su sjene.« Pročisti grlo, zatim nastavi. »Mislim da ubojica uprizoruje predstavu. Baš kao lutkar. Priča nam priču, daje nam prizor po prizor.« Zavlada zapanjena tišina.

Svi pogledi istovremeno skrenu s Huntera na slike na panou. Alice počne grickati donju usnu. Hunter je primijetio da uvijek to radi dok razmišlja. Vidi da se svi veoma trude pratiti njegove misli. »Pokazat ću vam što želim reći i početi s prvom sjenom koju smo dobili.« Ugasi svjetlo, upali baterijsku svjetiljku i uperi je u reprodukciju skulpture. Na zidu iza nje još se jednom pojave sjene nalik psu i ptici. »Za ovu prvu sjenu zaključili smo da predstavlja kojota i gavrana. Nimalo ne sumnjam u to da je Alice otkrila pravo značenje tih dviju životinja stavljenih zajedno – označavaju lažljivca, prevaranta, izdajicu. Isto tako mislim da smo imali pravo kad smo to značenje izravno povezali s prvom žrtvom. Prema ubojičinu mišljenju, Derek Nicholson bio je lažljivac.« »Da, u tome smo se svi složili«, reče načelnica.

Hunter ponovno upali svjetlo i pokaže fotografiju sjene druge skulpture, one koju su našli na jedrilici Andrewa Nashorna. Sjena prikazuje veliku glavu s rogovima, nalik na vraga, kako promatra dvije osobe koje stoje i dvije koje leže jedna na drugoj. »A sada, iz ove druge sjene nešto smo protumačili kako treba, a nešto pogrešno.« Kimne Alice. »Alice je opet bila u pravu kad je rekla da ubojica vjerojatno ima točno određen plan. Želi točno određene žrtve. Ne odabire ih nasumično. U vrijeme kad je napravio ovu drugu skulpturu, već je ubio dvije osobe, Nicholsona i Nashorna. Mislili smo da ih predstavljaju ove dvije osobe koje leže na tlu.« Pokaže ih na sjeni. »I izgledalo je kao da na svom popisu ima još dvije, a njih predstavljaju ova dva lika koja stoje.« Načelnica priđe bliže panou. »A ti misliš da to nije tako.« »Djelomično. Mislim da ove dvije na tlu ne predstavljaju osobe koje je dotada ubio. No možda ove dvije koje stoje ukazuju na to da je u to vrijeme imao još dva imena na svom popisu.«

Garcia uvuče usnu i razmisli. »Što po tvome mišljenju predstavljaju te dvije osobe na tlu?« »Tučnjavu.« Nekoliko trenutaka zavlada tišina. Svi se namršte i škiljeći zagledaju u fotografiju, pokušavaju je vidjeti u drugom svjetlu, onako kako je natuknuo Hunter. »Dobro, reći ću vam svoje mišljenje o značenju svih tih sjena«, reče Hunter i opet svima zaokupi pažnju. »Zamislite četiri prijatelja. Recimo da se zasad radi o Nicholsonu, Nashomu, Littlewoodu i još jednoj osobi čiji identitet još ne znamo. Ta četiri prijatelja izađu van na piće, zabavu, nešto u tom smislu. Popiju previše, postanu svađalački raspoloženi, kako to već biva, možda i previše, pa završe u svađi, možda međusobnoj ili s nekim autsajderom, osobom koja nije u njihovu društvu. Svađa eskalira i pretvori se u tučnjavu. Ako je možda i započela iz zezancije...«, opet pokaže dvije sjene na tlu, »... nije tako i završila.« Garcia štipka bradu, upija svaku Hunterovu riječ, polako slijedi partnerov tok misli. Odjednom poveže sve točkice. »I oni ga ubijaju«, reče.

Sjena koju su proučavali bezbroj puta, sada pred njihovim očima poprimi potpuno novi smisao. »Stvari potpuno izmaknu kontroli«, nastavi Garcia. »Ostali stoje okolo i gledaju ili se možda izmjenjuju u udaranju. Potreban je samo jedan krivi udarac u sljepoočnicu, osoba zatetura i udari glavom o tlo, zid ili nešto drugo.

I tada tučnjava završi... gadno.« Hunter kimne. »Vjerojatno se sve slučajno odigralo, ali mislim da je tada netko ubijen. To je moja teorija.« Gledajući sliku i slušajući Hunterovo objašnjenje, načelnici se učini kao da se pred njenim očima odvija cijeli prizor. »Ali u tom slučaju nam netko nedostaje ili smo pogriješili u broju«, reče Alice. »Što time misliš reći?«, upita načelnica. »Kad smo prvi put pogledali ovu sjenu, zaključili smo da je ubojica već ubio dvije osobe te da na svom popisu ima još dvije koje predstavljaju likovi osoba koje stoje. Ako ova sjena prikazuje dvojicu koji se tuku na tlu, dok druga dvojica promatraju, i ako je, kako Robert misli, jedna od njih slučajno poginula, onda nam ostaju samo tri osobe. Osoba koja je pobijedila u tučnjavi i ove dvije koje su promatrale.« Podigne tri prsta. »Mi zasad imamo tri žrtve – Nicholsona, Nashoma i Littlewooda. To znači da ih je ubojica sve dokrajčio. Završio je sa svojim popisom.« »Zaboravila si na njega.« Hunter pokaže najveći lik na sjeni. Izobličenu glavu s rogovima koja promatra tučnjavu. »Mislila si da ovaj lik predstavlja ubojicu, sjećaš se? Da je ubojica vrag. Mislim da nije tako. Mislim da je ubojica

u svakom ubojstvu koristio skulpturu i sjene kako bi prikazao baš tu određenu žrtvu. Ovo nije bez razloga ostavljeno na Nashornovoj jedrilici. Mislim da ovaj rogati lik predstavlja Nashorna.« »Zašto onda ima rogove?«, upita načelnica. »Možda zato da pokaže kako je on bio vođa ili huškač. U svakoj takvoj skupini momaka, načelnice, uvijek je netko glava. Njega svi slijede. Možda je Nashorn bio taj koji je zametnuo svađu. Ili je možda, umjesto da je spriječi, poticao sudionike da nastave s udaranjem.« U uredu zavlada nelagoda.

Hunter im ostavi vremena da razmisle o njegovoj teoriji. »Možda ta osoba nije mrtva«, reče Alice. »Možda imaš pravo. Došlo je do tučnjave, ali pretučena osoba nije umrla, već je postala invalidna, tjelesno ili psihički. Možda se nakon svih tih godina žrtva vratila i želi osvetu.« Hunter odmahne glavom. »Ne, žrtva je umrla.« »Kako možeš biti toliko siguran?« »Jer nam to poručuje ubojica.«

99.

Hunter se usredotoči na posljednje dvije fotografije sjena. One koje baca dvodijelna skulptura ostavljena u uredu Nathana Littlewooda. »Na posljednjem poprištu zločina ubojica nam je ostavio dvije sjene«, reče, »ali mislim da smo ih krivo poredali. Ovo bi trebala biti prva.« Pokaže sjenu koju bacaju Littlewoodova desna ruka i šaka – onu koja izgleda kao da netko kleči s rukama uzdignutim iznad glave, kao da se moli. Ispred tog lika koji kleči nalaze se mali komadi nečega. Njihove sjene stvaraju komadići mesa odrezani s Littlewoodova bedra.

Garcia zadrhti. Na zatiljku osjeti nešto slično strujnom udaru koji se nevjerojatnom brzinom proširi cijelim njegovim tijelom. Hunter mu ne mora ništa objašnjavati. I sam to može vidjeti. »O, moj Bože«, reče. Lagano nakrivi glavu na jednu stranu. »Nismo skužili zašto nam je ubojica ostavio dvije sjene na istom poprištu. I posebno smo se mučili kako bismo protumačili ovu. Izgleda kao da netko kleči, moli se ili nešto slično, a ispred njega su razbacani nekakvi predmeti. Ali uopće se ne radi o tome.« Duboko udahne zrak i na trenutak ga zadrži u plućima, zatim ga polako ispusti. »Ovo netko komada tijelo.« Njegove riječi odjeknu u uredu, poput gumene loptice odbijaju se od zidova.

Načelnica ostane potpuno mirna. Čini se kao da neko vrijeme ne može niti trepnuti. »Znači ovako: misliš da je ta skupina prijatelja sudjelovala u nekoj tučnjavi, nasmrt prebila nekoga, a zatim raskomadala njegovo tijelo i riješila ga se.« Hunter kimne i pokaže fotografiju posljednje sjene – drugi dio skulpture iz Littlewoodova ureda – one koja izgleda kao da netko promatra nekoga tko leži u kutiji. »Stavili su raskomadano tijelo u nekakvu kutiju i tako ga se riješili!«, reče Alice i iskreno odahne. Sada obje sjene zajedno poprime savršen smisao.

Hunter pričeka, promatra njihova zabrinuta lica. Prođe gotovo cijela minuta dok načelnica napokon ne progovori. »Što misliš, kad se to moglo dogoditi?« »Prije tridesetak godina, dodajte ili oduzmite godinu-dvije. Moralo se dogoditi dok su Nicholson, Nashorn i Littlewood bili mladi, jako mladi – u kasnim tinejdžerskim godinama ili ranim dvadesetima, vjerojatno prije nego što se Littlewood oženio prije dvadeset sedam godina.«

»Dakle, iz toga proizlazi očit zaključak – naš ubojica je na neki način povezan s tom žrtvom i sada se osvećuje«, reče načelnica. »Tako je«, složi se Hunter. »Ali zašto baš sada?« »Zato što ubojica sve do prije nekoliko mjeseci nije znao što se uistinu dogodilo«, odvrati Hunter.

Odjednom Garcii svi komadići sjednu na svoje mjesto. »Nicholson«, reče, vrati se do svoga stola, uzme notes i brzo ga prelista.

Načelnica i Alice okrenu se prema njemu. »Evo, tu je. Njegovateljica Dereka Nicholsona rekla nam je da je govorio o pomirenju s Bogom. Da će nekome reći istinu o nečemu. Kako nije važno koliko dobra učiniš u životu, jer će te neke greške proganjati sve do smrti.« Vrati notes u stol. »Sigurno je to bilo ono na što je mislio. Pogreška koja ga je proganjala do kraja života.« Pogleda Huntera. »Muškarac koji ga je posjetio u kući, to je osoba koju još nismo uspjeli identificirati.« Hunter kimne. »Njegovateljica je rekla i da je, otkako je obolio, imao samo dva posjetitelja«, pojasni Garcia načelnici i Alicei. »Jedan je bio okružni tužitelj Bradley, ali nismo uspjeli otkriti tko je bio drugi. To je sigurno naš ubojica.

Nicholson mu je napokon rekao istinu o onome što se zbilo. Nije htio odnijeti tu tajnu u grob.« »I nekoliko tjedana kasnije, ubijen je«, reče načelnica. »Započeo je osvetnički pohod.« »Imaš li pravo«, reče Alice Hunteru kad je još jedan komadić slagalice sjeo na svoje mjesto, »onda je Derek Nicholson bio ubojičin prijatelj ili barem poznanik. Ako ga je zamolio da dođe u njegovu kuću kako bi mogao olakšati savjest, onda ga je sigurno poznavao. I zato ga je ubojica smatrao lažljivcem.« Odmahne glavom. »Još gore, varalicom. Osjećao se izdanim. Točno to nam je poručio sjenom prve skulpture.« Hunter kimne. »A sjena s narednog poprišta zločina«, nastavi Alice, »prikazuje Andrewa Nashorna kao kolovođu, osobu koju su svi slijedili.« Još jedno kimanje. »A Nathan Littlewood je bio taj koji je dobio zadatak da se riješi trupla.« »Mislim da ga se nije on riješio«, usprotivi se Hunter. »Mislim da ga je razrezao na komade i spremio u nekakav sanduk. Mislim da je onaj tko se riješio tog sanduka posljednje ime na ubojičinu popisu. Četvrti član grupe. Sljedeća žrtva.« Svi zastanu i razmisle o toj informaciji.

»Ali, već sam rekao«, Hunter promasira zatiljak, »da je sve to zasad samo luda teorija u mojoj glavi. Još ništa o toga nisam dokazao.« »Bilo ludo ili ne, čini se da se svi dijelovi savršeno uklapaju«, izjavi načelnica i usredotoči se na slike na panou. »A to bi objasnilo i zašto ubojica komada žrtve. Ovo je osveta – oko za oko, zub za zub.« Na trenutak ušuti dok ne sredi misli. Prošlo je šesnaest dana od prvog ubojstva i, kako stvari stoje, sada je voljna prikloniti se svakoj imalo smislenoj mogućnosti. I ona iz dna duše mrzi surađivati s FBI-em. »U redu, zvuči uvjerljivo i ima više smisla od bilo čega što smo dosad imali.

Nastavimo dalje s tim. Zaposlimo tim da pročeprka po prošlosti naše tri žrtve.

Ukoliko je ta grupa prijatelja stvarno postojala, želim znati tko je bio četvrti.

Morate li stupiti u kontakt s FBI-em da biste mogli dublje kopati, onda to i učinite.

Ni ja ih ne volim jednako kao ni vi, ali oni imaju sredstava koja mi nemamo i mogu mnogo brže od nas dobiti pristup nekim stvarima. Recite timu koji već istražuje život Dereka Nicholsona da pročeprkaju još dublje. Moramo otkriti tko ga je posjetio na njegovoj samrtnoj postelji. Još jednom razgovarajte s njegovim njegovateljicama. I neka barem jedan tim provjeri sve slučajeve u kojima je žrtva pronađena raskomadana u sanduku, kontejneru, kutiji šibica, u bilo čemu. Postoji šansa da nikad nije pronađeno to tijelo, ali ako jest i ako si u pravu«, pogleda Huntera, »identificirat ćemo tu žrtvu i našeg ubojicu Kipara.«

100.

Naredna dvadeset četiri sata prođu u magli. Svi naporno rade što brže mogu, no zasad veoma polako napreduju.

Zbog svog iskustva u pročešljavanju baza podataka, Alice se dobrovoljno javi za pretragu slučajeva u kojima su žrtve pronađene raskomadane u bilo kakvoj ambalaži, ali gotovo istoga časa stigne do zida. Ona je stručnjak u digitalnom svijetu: ako su bilo kakvi podaci pohranjeni bilo gdje na Internetu, ona će ih nesumnjivo naći. No traženje nečega što se dogodilo prije korištenja digitalnih baza podataka, čista je lutrija. Ako je nekom slabo plaćenom činovniku dodijeljen zatupljujući zadatak da neke informacije s papira prebaci u digitalni oblik, potpuno je sigurna da će ih naći, ali ako su te informacije još uvijek spakirane negdje u nekakvom mračnom arhivu, tamo će i ostati. Realno gledajući, zbog sniženja proračuna i nedostatka ljudstva, većina vladinih organizacija nikad neće završiti s digitalizacijom preostalih papirnatih arhiva.

Hunter i Garcia vrate se u kuću Amy Dawson – tjedne njegovateljice Dereka Nicholsona. Vidjela je naslovnice novina i fotografije svih triju žrtava.

Nikako ne može shvatiti zbog čega je serijski ubojica ubio gospodina Nicholsona.

Hunter skrene temu na to kako se Nicholson htio pomiriti s Bogom i reći nekome istinu o nečemu, ali mu Amy odvrati da je rekao samo to, ništa više. Nikad više nije ništa drugo spomenuo, kao ni nikakva imena. Nema pojma na što se odnosi ta istina i nije se sjetila ničega novog o onoj drugoj osobi koja je posjetila gospodina Nicholsona.

Razgovor s Melindom Wallis, Nicholsonovom njegovateljicom preko vikenda i osobom koja je toga jutra našla njegovo tijelo, bio je mnogo delikatniji posao. Nakon ubojstva preselila je svojim roditeljima u La Habra Heights, seosku zajednicu u kanjonu, smještenu na granici okruga Orange i Los Angelesa. Bez obzira na Hunterovo veliko iskustvo, razgovor se pokazao gotovo nemogućim.

Trauma uzrokovana onime što je vidjela, saznanje da je bila u neposrednoj blizini nemilosrdnog ubojice i krvlju napisana poruka na zidu namijenjena njoj, pustili su duboko korijenje u njenu svijest i podsvijest. Čak i uz dugogodišnju psihoterapiju koju njezina obitelj nije mogla plaćati, ona nikad više neće biti ista osoba. Melinda je, nažalost, postala još jedna ubojičina žrtva.

101.

Prije povratka u upravnu policijsku zgradu, Hunter i Garcia moraju svratiti na još jedno mjesto – stan Allison Nicholson u Pico-Robertsonu, južno od Beverly Hillsa.

Mlađa kći Dereka Nicholsona živi u luksuznom dvosobnom stanu, u veoma poželjnom kompleksu Hillcrest, u blizini čuvenog Hillcrest Country Cluba.

Ranije toga dana Hunter je telefonski razgovarao s obje sestre. Dogovorili su se da će se u 19:15 naći u Allisoninu stanu.

Kompleks Hillcrest izgleda više kao luksuzno odmaralište nego kao stambena četvrt. Njegovi stanovnici uživaju u velikom fitness-centru s odjelom za srčane bolesnike, suhom saunom, dva manja bazena, dva wellness-centra, visokim palmama, vodopadima, vanjskom terasom s kaminom i roštiljima. Nakon što su se upisali u listu posjetitelja kod stražara pokraj elektroničkih vrata na ulazu u kompleks, obojica su upućena na parkiralište za posjetitelje.

Recepcionar na ulazu u blok gdje živi Allison, odvede ih do dizala i reče im da se stan gospođice Nicholson nalazi na najvišem katu.

Luksuz koji se odmah vidio na ulazu u kompleks, dosegao je vrhunac u Allisoninu stanu. Dnevna soba je veličine košarkaškog igrališta, s Karndean podovima, impresivnim lusterima, perzijskim sagovima i granitnim kaminom.

Pokućstvo je gotovo sve odreda antikno, na zidovima vise skupe slike. No sve izgleda lijepo, sve odiše veoma opuštenom atmosferom.

Allison ljubaznim i pomalo tužnim osmjehom dočeka detektive. Duboke smeđe oči pune su tuge. Tuga je nesumnjivo malo nagrizla i njenu ljepotu. Olivia izgleda posve iscrpljeno. Allison je još uvijek u radnoj odjeći – savršeno krojenom tamnom kostimu, upotpunjenom sivom bluzom s naborima i V-izrezom. Skinula je štikle, bez njih je visoka oko metar šezdeset. »Molim vas, sjednite«, reče i pokaže dva svijetlosmeđa kožna chesterfield naslonjača.

Olivia stoji uz prozor, duga kosa skupljena joj je na zatiljku. »Oprostite na smetnji«, reče Hunter sjedajući. »Oduzet ćemo vam samo malo vremena.« Objema sestrama pokaže fotografije Nashorna i Littiewooda, objavljene na naslovnici LA Timesa. Ni jedna ni druga ne znaju je li njihov otac prijateljevao s njima. Nisu im poznata ni njihova imena ni lica. »Tko su ti ljudi?«, upita Olivia.

»Prijatelji vašeg oca«, odgovori Hunter. »Iz davnih vremena. Nismo sigurni jesu li i dalje ostali prijatelji.« Allison izgleda preneraženo. »Iz davnih vremena?«, upita Olivia. »Koliko davnih?« »Prije tridesetak godina«, odgovori Garcia. »Što?« Allison gleda detektive, zatim skrene pogled na sestru, potom opet pogleda Garciu. »Tada se još nisam ni rodila. Kakve veze sa svim ovim ima moj otac i neki prijatelji otprije trideset godina?« »Uvjereni smo da žrtve nisu nasumično odabrane, da se ubojica okomio baš na određenu grupu prijatelja«, reče Hunter. »Određenu grupu prijatelja?«, upita Olivia. »Koliko njih?« »Uvjereni smo da su bila najmanje četvorica.« Neko vrijeme zavlada tišina. »Zašto?« Olivia priđe bliže. »Zašto ubojica ubija baš te ljude?« »Nismo sigurni.« Nema smisla da sad Olivii i Allison ispriča svoju teoriju. »I uvjereni ste da će ubojica opet ubiti?« Hunter opazi sjaj u Oliviinim očima.

Nijedan detektiv ne odgovori na pitanje. »Znači, mislite da se ubojica okomio na točno određenu grupu ljudi«, nastavi Olivia. »Ali ne znate koliko ih je. Ljude koji su prije trideset godina bili prijatelji, ali niste sigurni jesu li i ostali prijatelji. I niste sigurni zašto se ubojica okomio baš na njih. Vi momci baš i ne znate mnogo, zar ne?« Hunter primijeti da će Allison opet briznuti u plač. Primijetio je drvenu komodu iza chesterfielda s mnoštvom uokvirenih fotografija različitih veličina.

Sve prikazuju njezinu obitelj. »Imate li možda kakvu fotografiju vašega oca dok je bio mlad? Htio bih je posuditi«, reče Hunter Allison. »Ona bi nam mogla pomoći. Vratit ćemo vam je.« Allison kimne. »Imam staru sliku s vjenčanja.« Pokaže na komodu kraj koje stoji Olivia.

Olivia se okrene, pogleda sve fotografije, načas oklijeva, opet su je preplavili osjećaji. Podigne sliku, načas se zagleda u nju i pruži je Hunteru. Fotografija veličine deset puta petnaest centimetara prikazuje Dereka Nicholsona i njegovu ženu snimljene izbliza, njihovi osmjesi odražavaju veliku sreću. Allison izgleda kao majka, pogotovo njezine oči. Hunter se sjeti Nicholsonove slike prije nego što mu je dijagnosticiran neizlječivi rak. Osim što mu se kosa malo povukla s čela i neizbježnih bora koje dolaze sa starošću, nije se mnogo promijenio.

U Garciinu autu, u trenutku kad okrene ključ da upali motor, zazvoni Hunterov mobitel – nepoznat broj. »Detektiv Hunter«, javi se.

»Detektive, ovdje Tammy iz Operative, linije za prijavu zločina. Imam nekoga na čekanju tko bi htio razgovarati s detektivima koji istražuju slučaj Kipara.« Hunter zna da je tim koji radi na linijama za prijavu zločina obučen za pročišćavanje svih lažnih poziva. Svaki put kad mediji objave kakvo teško ubojstvo, primaju na tone poziva dnevno – ljudi koji se nadaju kakvoj nagradi, pijanaca, narkomana, luđaka, šaljivdžija, varalica, ljudi koji traže pažnju ili, jednostavno rečeno, ljudi koji žele da policija uzaludno gubi vrijeme. A ako je istraga povezana s potencijalnim serijskim ubojicom, tada se taj broj deseterostruko povećava, primaju ih na stotine, katkada i tisuće svakoga dana.

Otkako je započela ova istraga, ovo je prvi poziv koji je Operativa proslijedila Hunteru i Garcii. »Kaže da ima neke informacije«, reče Tammy. »Kakve informacije?«, upita Hunter i da Garcii znak da pričeka.

Tammy pročisti grlo. »Kaže da je poznavala sve tri žrtve.«

102.

Prljavi kafić nalazi se na uglu Ratliffe Streeta i Gridley Roada u Norwalku, u jugoistočnom Los Angelesu. Svi su stolovi krcati, osim jednoga. Za njim sjedi crnkinja ranih pedesetih godina, okrenuta prema prednjoj strani kafića. Na stolu ispred nje je poluprazna šalica kave gurnuta ustranu. U ovih petnaest minuta koliko sjedi ovdje, dvaput je htjela ustati i otići. Još uvijek nije sigurna radi li od muhe slona, ali ovo je ipak prevelika slučajnost da bi bila tek puka slučajnost.

Uočila ih je davno prije nego što su ušli u kafić, još dok su parkirali vani. Još uvijek je na razdaljini od dva kilometra mogla namirisati murjake. Podigne pogled kad oba detektiva uđu. Hunter odmah uoči lice koje je nekoć davno moralo biti jako lijepo, no sad izgleda prazno i bez života. Na lijevom obrazu ima dugi tanki ožiljak koji se ne trudi sakriti. Na trenutak im se pogledi sretnu. »Jude?«, upita Hunter kad priđe njezinu stolu. Zna da joj to nije pravo ime, no kad su razgovarali preko telefona, rekla mu je da se tako zove. Žena kimne promatrajući njihova lica. »Ja sam detektiv Hunter, a ovo je detektiv Garcia. Možemo li sjesti?« Ona prepozna Hunterov glas iz njihova kratkog telefonskog razgovora prije manje od pola sata i samo slegne ramenima. »Mogu li vas počastiti još jednom šalicom kave?«, ponudi Hunter.

Ona odmahne glavom. »Sutra ujutro moram rano ustati, a danas sam već ispunila svoju dozu kofeina.« Glas joj je malo hrapav, čak seksi, ali odlučan.

Odjevena je u bijelu košulju dugih rukava, bez ovratnika, s crvenom ružom izvezenom na lijevoj strani prsa. Miriše na fini parfem čija je baza neki začin, nešto suho i egzotično kao što je klinčić ili zvjezdani anis. »Što želite, gospodo?«, upita ih pretila konobarica prišavši stolu. »Sigurni ste?«, Hunter još jednom upita Jude i nasmiješi joj se.

Ona kimne. »Onda samo dvije crne kave bez šećera, molim«, naruči Hunter pogledavši konobaricu.

Konobarica kimne i usput pokupi tanjure sa susjednog stola.

Nekoliko trenutaka nijemo sjede. Kad se konobarica vrati u kuhinju, Jude preko stola pogleda Huntera i Garciu. »O.K., rekla sam vam preko telefona da ne znam je li ovo uopće važno, ali me muči već dva dana. Ja ne vjerujem u slučajnosti, a vi?«

Hunter ispreplete prste i nasloni ruke na stol. Zna da je najbolje pustiti je da slobodno govori, bez postavljanja pitanja. »Prije dva dana išla sam podzemnom na posao kao i svakoga jutra«, nastavi. »Obično ne čitam novine, naročito LA Times. Sadrži previše sranja, znate? A imam ih dovoljno, svaki dan nosim se s njima. Uglavnom, toga jutra nasuprot meni sjela je neka žena s jutarnjim novinama. Dok ih je listala, ugledala sam glavnu vijest na naslovnici.« Naškubi usne i brzo odmahne glavom. »Isprva nisam obraćala previše pažnje. Da, neki novi ubojica harači ulicama Los Angelesa, pa što? Kao da je to neka novost. No tada sam ugledala jednu sliku koja mi je privukla pažnju.« Konobarica se vrati s dvije crne kave. »Koju sliku?«, upita Garcia čim se konobarica dovoljno udalji. »Jedne od žrtava.« Jude se nagne naprijed i nalakti na stol. »Tipa koji se zove Andrew Nashorne.« Garcia mirno kimne. »Što je bilo na toj slici? Zašto vam je privukla pažnju?« »Zapravo, radilo se o imenu ispod slike. Prepoznala sam ime.« Jude opazi tračak sumnje na Garciinu licu. »Kad sam išla u školu«, objasni, »strašno sam se zaljubila u jednog klinca, Andreasa Köhlera. Njegova obitelj je emigrirala iz Njemačke.« Razvuče usne u melankoličan osmijeh. Zubi su joj žuti i oštećeni. »Uglavnom, mislila sam da ću imati veće šanse da se spetljam s njim ako naučim malo njemačkog. I tako sam iz školske knjižnice posudila neke kasete.

Preslušavala sam ih cijeli jedan mjesec. Nisam puno naučila. Težak je to jezik.

Ali naučila sam nazive životinja. Još uvijek ih se sjećam.« Garcia je još više zbunjen, ali se trudi da to ne pokaže. »Nashorn na njemačkom znači nosorog.« »Stvarno?« Garcia pogleda Huntera. »Ni ja to nisam znao.« »Da, znači«, potvrdi Jude. »I zato sam opet pogledala sliku. Izgledao je mnogo starije. Sva kosa mu je bila sijeda, ali ono lice bih svugdje prepoznala. Bila je to ista osoba. I tada sam obratila više pažnje i na fotografije druge dvije žrtve, i tada sam se svega sjetila. Izgledali su mnogo starije, ali što sam više gledala, to sam bila sigurnija. Poznavala sam svu trojicu.« Hunter još nije ni taknuo svoju kavu. Cijelo vrijeme proučava Judeino lice i pokrete. Nema nikakvih trzaja, brzog micanja očiju, vrpoljenja. Laže li, onda je stvarno izvrsna u tome. »Pa, nisam ih baš poznavala«, objasni im. »Njih trojica su me premlatila.«

103.

Ove riječi poklope Huntera i Garciu poput kamenih grota, obojica gotovo ostanu bez zraka.

Garcia uspije prikriti iznenađenje. »Premlatili su vas?« Po prvi put Jude skrene pogled s detektiva i obori ga na svoju napola praznu šalicu kave. »Ne ponosim se time, ali se i ne sramim svoga života. Svi smo mi činili stvari zbog kojih žalimo i želimo da ih nikad nismo napravili.« Zastane, premeće po uspomenama. Hunter i Garcia ostave je na miru, ne požuruju je. »Kad sam bila mnogo mlađa, radila sam na ulicama oko Hollywood Boulevarda, na zloglasnom dijelu Stripa.« Istočni dio čuvenog Hollywood Boulevarda najpoznatije je losanđeleško područje s crvenim lampionima. »Bila sam nova u tom kraju. Moje mjesto bilo je oko Venice Beacha, ali u to vrijeme Strip je bio mnogo popularnije mjesto. Mogao si zaraditi priličnu lovu ako si znao baratati brojkama.« U njenim riječima nema srama. Prošlost se ne može promijeniti i ona je to dostojanstveno prihvatila. »Uglavnom, jedne noći pokupio me taj tip. Bilo je kasno, mislim, iza ponoći. Bio je zgodan i duhovit.

Odveo me na neko mjesto u blizini Griffith Parka, ali mi nije rekao da nas tamo u autu čekaju još tri tipa.« Skrene pogled između dvojice detektiva i zagleda se u daljinu, kao da pokušava vidjeti ono što se dogodilo. »Dakle, odmah sam im rekla da ne radim grupno. Ni za kakvu lovu.« Ušuti i podigne svoju kavu. »Ali nisu marili«, reče Hunter. »Ne, nisu«, odvrati nakon gutljaja kave. »Svi su bili napušeni ili nafiksani i nisu prestajali piti. Vidite, problem nije bio u seksu s četvoricom pijanih muškaraca istovremeno. Problem je bio u tome što su sva četvorica voljela grubu igru.« Zastane i razmisli o svojim riječima. »Pa, dvojica jesu, mnogo više od druge dvojice. Kad su završili, bila sam toliko ozlijeđena da tjedan dana nisam mogla raditi.« Nema smisla pitati je zašto nije otišla na policiju. Bila je uličarka, pa policija, nažalost, ne bi ni saslušala njezinu priču. Možda bi je čak uhitili zbog prostitucije. »No takve stvari su se često događale. To je dolazilo u paketu s tim poslom«, reče Jude rezigniranim glasom, bez ikakvog ogorčenja. »I još uvijek je tako. Taj rizik preuzimaju sve cure koje odluče raditi same. I prije toga su me mlatili, i to

još gore. Istina je da vani na ulicama nikad zapravo ne znaš kakav će kreten otvoriti prozor svog automobila i pozvati te unutra.« Oba detektiva znaju da ono »odluče raditi same« znači da nemaju svodnika.

Svodnici štite svoje cure. Postupa li netko grubo s njima ili odbije platiti, polomit će mu noge ili nešto još gore. No problem je u tome što onda te cure rade za sitniš.

Svodnici im uzimaju 80 do 90 posto zarade, katkada i više. »Vozač«, nastavi Jude. »Onaj koji me pokupio i odvezao svojim prijateljima, on je bio taj tip u novinama. Nashorn, nosorog.« »Rekao vam je svoje ime?«, upita Garcia. »Nije, ali dok je bio na meni i pljuskao me svojim šapama, čula sam kako ga jedan ili dvojica bodre. Najprije sam pomislila da se radi o kakvoj šali. Da ga iz štosa zovu nosorogom na njemačkom jeziku. No poslije sam shvatila da to nije tako. Sjećam se da sam tada pomislila kako on nije jedini nosorog u toj prostoriji.

Svi su oni bili prave životinje. Ali kad čuješ ime onoga tko je na tebi i mlati te, zauvijek ga zapamtiš.« »I sigurni ste za ostale? Mislim reći, za druge dvije žrtve čiju sliku ste vidjeli u novinama – Dereka Nicholsona i Nathana Littlewooda?« »Te noći nisam čula njihova imena. Ali se sjećam njihovih lica. Prkosila sam im tako što nisam htjela zatvoriti oči. Nisam im htjela pružiti to zadovoljstvo da vide moj strah. Znala sam da se na to pale dominantni muškarci. Na podčinjavanje. Te sam noći dala sve od sebe da ne vide moju podčinjenost, barem psihičku. Dok su bili na meni, gledala sam ih ravno u oči. Svakoga od njih.« Pogleda Garciu. »I zato, da, potpuno sam sigurna da su te noći sa mnom bila i druga dvojica čije su slike bile u novinama.« Hunter je još uvijek proučava. U njezinim riječima osjeća se gnjev, no on je s godinama otupio, govori o nečemu što se dogodilo davno u prošlosti, riziku koji dolazi u paketu s poslom kojim se bavila, kako je i sama rekla. I to je prihvatila. »Rekli ste da su dvojica bila grublja od druge dvojice«, reče Hunter. »Sjećate li se, koja su to dvojica bila?« Jude prođe rukom kroz kosu. Pogleda Huntera. »Naravno da se sjećam.

Nosorog i taj Littlewood. Oni su me najviše tukli. Druga dvojica su sudjelovala u seksu, ali nisu bili nasilni. Zapravo, mislim da su govorili onoj drugoj dvojici da malo olabave.« Hunter spusti pogled na plastični stolnjak i razmisli o njezinim posljednjim riječima. Mnogo je puta vidio takve situacije dok je bio malen i bezbroj puta kao odrastao čovjek – pritisak kolega. Događa se to svugdje, čak i u LAPD-u. Ljudi čine stvari s kojima se ne slažu ili ih ne žele raditi samo zato da ih drugi prihvate, da se osjećaju dijelom neke skupine. Širok je raspon tih stvari, od uobičajenih poput pušenja i zlostavljanja slabijih od sebe, do užasnih djela kao što je počinjenje zločina – čak i ubojstva. »Kad se to dogodilo?«, upita Hunter.

»Prije dvadeset osam godina«, odvrati Jude. »Nekoliko mjeseci nakon toga prestala sam se baviti tim poslom.«

104.

Jedno vrijeme sjede u tišini. Jude je upravo potvrdila da je Derek Nicholson stvarno poznavao Andrewa Nashorna i Nathana Littlewooda te da su se družili.

Još i više, potvrdila je njegovu teoriju da se grupa sastojala od četvorice muškaraca. »Sigurno se ne sjećate ostalih imena?«, upita je prekinuvši tišinu.

Jude jezikom obliže donju suhu usnu. »Razmišljam o tome otkako sam vidjela njihove slike u novinama i shvatila tko su. To je bila jedna od onih noći kojih se jednostavno ne želite sjećati. I, da budem iskrena, godinama nisam ni pomislila na to. Kao što sam rekla, već prije su me znali tući, ali nitko kao taj Nosorog i njegovo društvo.« Uzme svoju torbicu. »To je sve što imam reći. Ne znam hoće li vam to imalo pomoći, ali barem sam skinula taj teret s ramena i nadam se da ću opet moći mirno spavati.« »Još samo nešto«, reče Hunter prije nego što Jude ustane. »Jeste li ih nakon toga još vidjeli? Bilo koga od njih?« Jude se zagleda u svoje tanane ruke. Blijedo-ružičasti lak otpao je na vrhovima svih prstiju. »Nosoroga sam vidjela jednom, nekoliko mjeseci nakon te noći. Maloprije sam vam rekla da sam ubrzo nakon toga prestala s tim poslom.« »Gdje ste ga vidjeli«, upita Garcia. »Na istom mjestu, dolje na Hollywood Boulevardu. Pokupio je jednu drugu curu.« Ušuti i ispusti zvuk koji zvuči kao zatomljeni hihot. »Hah.« »Sjetili ste se još nečega?« Hunter zamijeti njezin izraz.

Jude se zamisli, prekapa po starim uspomenama. Odloži torbicu. »Bila je tamo jedna cura koja je tek počela raditi na Stripu. Roxy, tako se zvala. Kako je bila nova, ostale cure su je bez problema tjerale s dobrih mjesta. Rekla sam joj da može raditi na mom uglu.« Nagne glavu ustranu i objasni. »Znam koliko to zna biti teško, pogotovo novim curama. Samo sam joj htjela pomoći. Bila je simpatična. Ne previše lijepa, ali dovoljno zgodna. Doduše, bila je jako sitna.

Rekla sam joj da mora nabaciti malo mesa na kosti. Muškarci vole obline, to je činjenica. Problem je bio u tome što je bila previše nervozna i nije imala pojma kako se treba držati.« Ni Hunter ni Garcia ne kažu ništa. Jude im objasni. »Vani na ulici morale smo prodavati svoje tijelo i zato je najvažnije kako se držiš i kako izgledaš. Nikad ti nitko neće pristupiti ako se krivo držiš. Tako to ide.

Dakle, nakon otprilike sat vremena, počela sam je sažalijevati. Kupila sam joj

kavu i odlučila dati par savjeta. To joj je bila prva noć na poslu. Rekla je da je pokušala raditi nešto drugo, ali jednostavno nigdje nije mogla naći posao. Bila je očajna i zato je odlučila raditi na ulici. No nije bila narkomanka. Prepoznam narkića čim ga vidim.« I Hunter i Garcia znaju da prostitucija i droga idu ruku pod ruku.

Jude obori pogled na svoje ruke. »Nije bila očajna zato što ne može nabaviti drogu. Barem ne onu uobičajenu.« Hunter izgleda zaintrigirano. »Rekla mi je da ima bolesno dijete. Treba joj novac za lijekove. Jako se brinula zbog djeteta. Rekla je da mora raditi samo tu jednu noć, najviše dvije, i imat će dovoljno novaca za lijekove.« Odmahne glavom kao da želi izbrisati tu uspomenu. »I tako, dala sam joj par savjeta i zatim smo se vratile na naše mjesto.« »Dobro«, reče Garcia. »Što je bilo s njom?« »Pa, kasnije te noći dobila sam jedan lak poslić u jednoj stražnjoj uličici – bila sam gotova za dvadeset minuta. Dok sam se vraćala, vidjela sam je kako ulazi u jedan auto. Mahnula mi je dok su prolazili uz mene i tada sam vidjela vozača.

Bio je to Nosorog. Mahala sam da stanu, ali bili su previše brzi.« »I što se dogodilo?«, upita Hunter. »Ne znam. Nije se vratila te noći.« Slegne ramenima. »Zapravo se nikad više nije vratila. Barem ne na moj ugao. Malo sam se zabrinula. Pomislila sam da joj se možda dogodilo isto što i meni. Da ju je dočekala ona ista banda od četiri skota.

Kao što sam rekla, nakon onoga što su mi napravili, trebalo mi je tjedan dana da se opet vratim na ulicu, a bila sam puno snažnija od nje. Nikad je više nisam vidjela. No možda je prestala raditi nakon te noći. Nadam se da je tako. Rekla je da mora raditi samo tu jednu noć. Ili se možda prestrašila. To se često događa novim curama. Nakon okršaja s prvom grubom mušterijom, a svaka to neizbježno doživi, zaključe kako to nije život za njih. Nakon toga nikad više nisam vidjela Nosoroga ni bilo kojeg njegovog prijatelja.« Hunter je još uvijek zaintrigiran. »Je li vam ta Roxy ikad rekla kako se zove njezino dijete?«, upita je. »Vjerojatno, ali nema šanse da se sjetim. To je bilo prije dvadeset osam godina.« Jude ustane, spremna za odlazak.

Ustane i Hunter i pruži joj svoju posjetnicu. »Sjetite li se još nečega, bilo kojeg imena ostalih članova tog društva, molim vas, nazovite me – u bilo koje doba.« Jude zuri u njegovu posjetnicu kao da je otrovana. Uzme je nakon dugog oklijevanja i ode iz kafića.

Hunteru se po glavi mota samo jedna misao – koliko je pogriješio. Sjena skulpture s Nashornove jedrilice ne prikazuje tučnjavu. Prikazuje grupno silovanje.

105.

Prođe deset sati navečer kad se Hunter vrati u svoj stan. San mu nikako ne dolazi na oči. Mozak nikako da se isključi. Ne pokušava ga prisiliti, već se umjesto toga vrati kutiji s fotografijama koju je donio iz Littlewoodova stana i raširi ih po podu dnevne sobe. Opet ih sve pogleda, uspoređuje ih sa slikom Allisoninih roditelja. Sada zna da su se sve žrtve poznavale, ali ako je Derek Nicholson na bilo kojoj od tih slika, onda je možda i zasad nepoznati četvrti član grupe.

Nakon sat vremena provedenog na koljenima i zurenja kroz povećalo, ne nađe ništa. Osjeća umor. Trnu mu noge, potreban mu je odmor. Oči ga žuljaju od umora, osjeća napetost u vratu i ramenima. No njegov mozak svejedno ne popušta. Čuje kako se par iz susjednog stana vraća nakon još jedne noći provedene u pijančevanju, lupanje vratima i njihove nejasne riječi. »Morao bih nabaviti nove susjede«, zacereka se. Usmjeri pažnju na fotografije koje prikazuju sjene. U glavi mu se komešaju sve informacije koje su otkrili u posljednjih nekoliko sati.

Kroza zid dopru zvukovi hihotanja i stenjanja. »Oh, ne, ne«, šapne. »Ne u dnevnoj sobi.« Stenjanje postane glasnije. »Prokletstvo!« Zna da će ubrzo početi lupanje o zid. Ispreplete prste i stavi dlanove na tjeme dok opet pomno promatra fotografije na podu. Što više razmišlja o tome, to poprima sve više smisla. Nicholson, Nashorn, Littlewood i četvrti član njihove skupine silovali su nekoga. Možda je to bila cura o kojoj im je Jude pričala – Roxy – ili neka druga ulična prostitutka. No što se dogodilo s njihovom žrtvom? Zar je silovanje završilo ubojstvom? Je li žrtva mrtva?

Više mu ne smetaju glasni zvukovi iz susjednog stana. Sad je u jednom drugom svijetu, u mislima ispituje svaku informaciju vezanu uz slučaj.

Toliko je zaokupljen tim mislima da tek nakon nekoga vremena registrira zvonjavu mobitela. Dvaput trepne i ogleda se naokolo kao da ne zna gdje se nalazi.

Njegov mobitel je na improviziranom stolu za kompjutor, uz pisač. Mobitel opet zazvoni, pa ga zgrabi bez da na zaslonu provjeri tko ga zove. »Detektiv Hunter« »Detektive, ovdje Jude. Razgovarali smo danas.« »Da, naravno.« Hunter se iznenadi, ali njegov glas to ne odaje.

»Ispričavam se što zovem ovako kasno, ali sjetila sam se nečega. Htjela sam vas nazvati sutra ujutro, ali to me toliko muči da ne mogu zaspati. Rekli ste da vas mogu nazvati u bilo koje doba ako se nečega sjetim.« »Da, naravno. Nema nikakvog problema«, reče Hunter i pogleda na sat. »Čega ste se sjetili?« »Imena.« Hunteru su još više napnu mišići vrata. »Četvrtog člana grupe?« »Ne. Rekla sam vam, te noći nisam čula nijedno drugo ime.« Nastane kratka stanka. »Sjetila sam se imena Roxina djeteta. Sjećate se, rekla sam da ga je spomenula par puta.« »Da, da.« Jude mu reče ime, a on se namršti. Neobično, ali istovremeno mu se učini nekako poznato.

Jude prekine vezu rekavši kako joj je drago što je nazvala, kako će valjda napokon uspjeti zaspati.

Hunter stavi mobitel na stol. Ime koje mu je rekla stalno mu se vrti u glavi.

Odluči ga provjeriti u LAPD-voj bazi podataka. Možda mu zato zvuči poznato.

Uključi laptop i dok čeka da se program podigne, skrene pogled na hrpu fotografija i dosjea na podu. Zastane kad osjeti hladno komešanje u želucu.

Ne mora pretraživati LAPD-vu bazu podataka. Upravo se sjetio gdje je već čuo to ime.

106.

Uopće nije spavao. Ostatak noći proveo je prekapajući po sjećanju i tražeći nove tragove. Strašno se boji mogućnosti da je u pravu.

Mora svratiti do Olivie ili Allison Nicholson kako bi dobio i posljednju informaciju, no prerano je da bi pokucao na njihova vrata. Uzme mobitel i utipka Alicein broj. Ona se javi na treće zvono. »Roberte, je li sve u redu?« Zvuči pospano. »Treba mi jedna usluga.« »Ovaj... U redu. Što ti treba?« »Možeš li hakirati bazu podataka kalifornijske socijalne službe?« Nastane zbunjena stanka. »Da, nije neki veliki problem.« »Možeš li sada, iz svoje kuće?« »Naravno, čim uključim svoj stroj.« Još jedna stanka. »Ti znaš da od mene tražiš da napravim krivično djelo, je li?« »Obećavam da neću nikome reći.« Alice se nasmije. »Hej, ne moraš me uvjeravati. To mi najbolje ide od ruke.« »Onda u redu. Evo što mi treba.« *** Olivia Nicholson se spremala doručkovati kad je Hunter zakucao na njezina vrata. Bez odavanja previše podataka, objasni joj da su došli do nekih novih informacija te joj mora postaviti samo par pitanja.

Njihov je razgovor kratak, ali veoma plodonosan. Rekla mu je da je, koliko se ona sjeća, najstariji prijatelj njezina oca bio Dwayne Bradley, losanđeleški okružni tužitelj.

107.

U kasno poslijepodne zazvoni telefon na Garciinu stolu. S Hunterom se nije čuo ni vidio cijeli dan, ali to nije ništa neuobičajeno. »Detektiv Garcia, Odjel za teška ubojstva«, javi se i nekoliko trenutaka samo sluša.

Toliko se namršti da mu čelo izgleda kao da je preko njega prešla automobilska guma. »Zezaš me... Gdje?... Siguran si?... U redu, ostani tamo, motri na kuću i obavijesti me čim se nešto promijeni.« Prekine vezu i sjuri se dolje u ured načelnice Blake. Pet minuta kasnije nazove broj Hunterova mobitela. Hunter se javi nakon prvog zvona. »Roberte, gdje si?« »Sjedim u svom autu, čekam, uzdam se u svoju intuiciju.« »Što? Kakvu intuiciju?« »Prekomplicirano je da ti sada objašnjavam.« Odmah uoči uznemirenost u Garciinu glasu. »Što si otkrio?« »Nećeš vjerovati. Jedan iz našega tima pogodio je glavni zgoditak. Imamo čvrst trag za Kena Sandsa. Navodno radi za albanskog dilera. Imamo potvrdu njegova trenutnog boravišta.« »Gdje?« »Negdje u Pomoni. Imam ovdje točnu adresu.« Pomona je daleko od grada. »Dobili smo načelničino zeleno svjetlo«, reče Garcia. »Dok razgovaramo, potpisuje se sudski nalog za pretragu.« »Za koliko se vremena tamo mogu pojaviti specijalci?« »Pet do deset minuta dok se ne spreme. Već imam nekoga tko mi s te lokacije dojavljuje informacije, čak i opis arhitekture. Vjerojatno će brifing sa zapovjednikom specijalaca trajati petnaest, maksimalno dvadeset minuta.« Hunter pogleda na sat. »Neću stići na brifing, Carlose. Ja sam na drugom kraju grada, a špica je počela prije dvadeset minuta. Daj mi adresu u Pomoni, naći ćemo se tamo.« Hunter prekine vezu i u tom trenutku ponovno krene auto koji slijedi cijeli dan. »Prokletstvo«, reče, upali motor i nagazi gas.

108.

Prostorija bez prozora nalazi se u podrumu upravne policijske zgrade. Pet specijalaca sjede dva po dva, kao u razredu, peti sam sjedi straga. Svi nose crne radne uniforme i prsluke otporne na metke, svima na leđima piše »SWAT«. Crne kacige odložili su na klupe. Ispred njih na podiju stoji njihov zapovjednik Jack Fallon. Garcia i načelnica Blake stoje s njegove lijeve strane. »Slušajte, ljudi«, reče Fallon zapovjedničkim glasom. U prostoriji zavlada potpuna tišina. Zapovjednik pritisne dugme pa se na platnu s njegove desne strane pojavi najnovija fotografija Kena Sandsa, ona koju je Hunter dobio iz zatvora. »Ovaj dražesni gospodin zove se Ken Sands«, nastavi Fallon. »Ovo je njegova najnovija slika koju imamo, snimljena je prije šest mjeseci, na dan kad je izašao iz kalifornijskog državnog zatvora u Lancasteru.« »Kapetane, meni izgleda kao običan šupak«, reče Lewis Robinson, jedan od specijalaca. Ostali prasnu u smijeh. »To stoji«, odvrati Fallon. »I upravo zato smo ovdje. Sands je glavni osumnjičenik u istrazi višestrukog ubojstva. U njegovu dosjeu piše da je veoma nasilan i veoma opasan i, očito, jako inteligentan. Velika je šansa da je on Kipar, serijski ubojica o kojem ste čitali u novinama.« Začuje se glasan žamor agenata. »Što znači da vam niti ne moram govoriti koliko je opak.« Fallon opet pritisne dugme. Na platnu se pojavi tlocrt jednokatnice. »Ovo je lokacija naše mete u Pomoni. Naš izvor nam kaže da je trenutno unutra.« Tlocrt prikazuje kuću s dnevnom sobom, blagovaonicom, posebnom kupaonicom, velikom kuhinjom i tri spavaće sobe, od kojih jedna sadrži kupaonicu. »Je li sam unutra?«, upita Neil Grimshaw, najmlađi specijalac. Pridružio se timu prije samo tjedan dana. Ovo je njegova prva velika operacija. Izgleda napeto, no sve drži pod kontrolom. »Čini se da je s njim još najmanje jedna osoba«, odgovori Fallon i pogleda Garciu. »Samo to smo dobili od našeg izvora«, objasni Garcia. »Dok razgovaramo, LAPD-ov detektiv motri kuću i pokušava prikupiti nove informacije.« »Znamo li je li i ta druga osoba neprijateljski raspoložena?«, upita Robinson. »Ne znamo«, odgovori Garcia. »Naoružani su?«

»Ne znamo.« »Znamo li u kojoj prostoriji je meta?« »Nemamo tu informaciju.« »Jebi ga, što je ovo? Dan nagađanja?«, reče Robinson. »Mogli bismo komotno otići tamo s povezima na očima. Dakle, što znamo?« »Sve informacije koje imamo su u fasciklima na vašim stolovima«, odsječno reče Fallon. »Imamo jedino to i s tim ćemo raditi. Zato i jesmo specijalci. To ti je problem, Robinsone?« »Brine me to što odlazimo na teren s nepoznatim brojem neprijatelja, nemamo nikakvih informacija o njihovu naoružanju i ne znamo ništa ni o čemu drugom, kapetane. To je sve.« »O, oprosti«, reče Fallon kao da se obraća dvogodišnjem djetetu. »Nisam te htio prestrašiti. Želiš ovo preskočiti, strašljivko? Nazvat ćemo te kad u tvornici čokolade budemo tražili čudovište od sljezovih kolačića. To neće biti toliko opasno, obećavam ti.« Prostorija se zaori od smijeha. »U redu, moramo jako paziti«, nastavi Fallon. U prostoriji opet zavlada muk. »Sands je povezan s albanskim narkodilerom, a svi jako dobro znamo na što su sve takvi spremni. Nećemo riskirati. Najprije upadamo s oružjem. Želim tri tima po dvoje ljudi, uobičajenu dvostruku formaciju. Grimshaw, ti ćeš sa mnom. Naša prednost je iznenađenje. Sands ne zna da večeras dolazimo po njega, zato moramo brzo djelovati. Idemo se spremiti, ljudi. Moramo pokupiti smeće.«

109.

Na Los Angeles se spusti sumrak i vjetar značajno pojača kad stignu u Pomonu. Dotična kuća nalazi se na kraju puste ulice u mirnom kvartu. Specijalci, Garcia i još dva policijska automobila parkiraju na početku ceste i ostatak puta prijeđu pješke. Trenutno je iznenađenje njihovo najjače oružje. Posljednje što žele je da ostanu bez te prednosti i svojim dolaskom uznemire stanovnike kuće.

Na putu u Pomonu, Jack Fallon iznese svoj plan trima timovima specijalaca.

Jedan tim ulazi u kuću sa stražnje strane, kroz kuhinju, drugi će provali kroz glavni ulaz, a treći kroz vrata verande koja vode u glavnu spavaću sobu s lijeve strane kuće. LAPD će ostati vani, u slučaju da Sands pokuša pobjeći kroz prozor.

Detektiv koji je motrio kuću nema nikakvih novih informacija. Zatvoreni su svi prozori, navučene su sve zavjese. Kuća je zatvorena cijeli dan, što je onemogućilo daljnje izviđanje. U protekla dva sata nitko nije ušao niti izašao iz kuće.

Hunteru ni traga ni glasa. Garcia ga je pokušao dvaput nazvati otkako su otišli iz policijske upravne zgrade, ali se nije javio. »Provjera položaja.« Garcia iz slušalice jasno i glasno začuje Fallonov glas. »Tim Alfa na mjestu«, stigne odmah odgovor prvog tima. »Ali ništa ne vidimo. Ispod vrata je nekakva zapreka. Nema šanse da provučemo fiberskopsku kameru. Ne vidimo što je unutra.« »Tim Beta na mjestu«, javi se drugi tim. »I mi smo slijepi kao šišmiši. Nema vizualnog kontakta.« Ispod svakih vrata je zapreka. »U redu, morat ćemo naslijepo«, reče kapetan Fallon. »LAPD je na položaju?« »Svi smo na mjestu«, odvrati Garcia. Nakon provjere pogledom potraži partnera – Huntera nema nigdje. »Nalog za pretragu je potpisan. Imamo zeleno svjetlo. Sigurni ste da želite naslijepo dalje?« Prođe pet sekundi napete tišine. »Nemamo drugog izlaza, osim ako ne želite pokucati na vrata i nasmiješiti se.« Garcia ništa ne odgovori. »I mislio sam tako. O.K. Svim timovima: ništa osim ‘A’ igre. Držimo se plana. Iznenađenje je još uvijek na našoj strani. Provjerite svaki kutak, jeste čuli?« »Razumijem.«

»Alfa, Beta, na moj znak: tri... dva... jedan.« Sva tri tima imaju sačmarice koje omogućuju mnogo bučniji i brži upad u kuću od bilo kakvog ovna za razvaljivanje vrata.

Garcia začuje tri uzastopna glasna praska i tada nastane pravi pakao.

Sva tri tima gotovo istovremeno uđu u kuću. Tim Alfa čine Lewis Robinson i agent Antonio Toro. Oni su na stražnjoj strani.

Stražnja vrata vode izravno u kuhinju. Toro je sačmaricom razvalio bravu na vratima. Djelić sekunde kasnije, Robinson nogom tresne po vratima i odmah utrči u kuću. Istoga časa nađe se licem u lice s visokim mišićavim muškarcem koji sjedi za kvadratnim stolom nasred kuhinje. Ispred sebe ima cijelu hrpu malih plastičnih vrećica punih bijelog praška, a sa strane strojnicu uzi. Razvaljena vrata ga potpuno zateknu, no usprkos početnom iznenađenju, već se pridigao sa stolice. Uspije zgrabiti uzi, podigne cijev, nanišani metu. Debelim prstom obuhvati okidač. »Qij ju«, vikne na albanskom kad u kuhinji ugleda prvu osobu u crnom.

Nema šanse da tiho ode, riječi ‘predaja’ nema u njegovu rječniku.

Robinson namjerava viknuti da odloži oružje, ali istoga časa uoči opasnost.

Albančeve oči pune su odlučnosti i bijesa.

Pucaj ili će te upucati.

Robinson bez oklijevanja pritiske okidač svoje automatske puške Heckler & Koch MP5. Puška dvaput kašljucne. S prigušivačem i nečujnim mecima, zvuk nije glasniji od bebina kihanja. Oba hica pogode Albanca ravno u prsa. Zatetura unatrag, krv šikne iz njegovih rana, jako brzo oboji njegovu bijelu majicu. Mišićni spazam koji mu obuzme cijelo tijelo iskrivi njegovo lice od boli, njegov prst stisne okidač. Nekontrolirana paljba eksplodira iz cijevi uzija, meci se zabijaju u zidove i strop iznad Robinsonove i Torove glave. Jedno zrno za samo nekoliko milimetara promaši Torovu glavu.

Specijalci su na putu u Pomonu pomno proučili fotografiju Kena Sandsa.

Usprkos dugoj kosi i bradi, svi su bili sigurni da će ga moći identificirati u kući.

Muškarac u kuhinji nije Sands.

110.

Tim Beta čine Charlie Carrillo i Oliver Mensa. Oni u kuću ulaze kroz glavni ulaz. Mensa sačmaricom prostrijeli bravu, Carrillo prvi uđe u kuću. Dnevna soba je velika, ali oskudno namještena – stari trosjed, stol za četiri osobe, dva naslonjača i televizor na drvenoj kutiji. Okrenut prema vratima, na trosjedu sjedi visok i mršav muškarac plave kose. Izgleda napušeno. Na trosjedu do njega je poluautomatski pištolj Sig Sauer P226 X-Five.

Začuvši zvuk, muškarac poskoči u zrak poput magarca koji odbacuje teret s leđa. Na trenutak ima udaljen i veoma izgubljen pogled, a zatim, kao da je netko mahnuo čarobnim štapićem za otrežnjavanje, oči mu se usredotoče nevjerojatnom brzinom, pa posegne za pištoljem. »A ne, ne«, reče Carrillo držeći uperenu crvenu lasersku zraku svoje MP5 ravno u muškarčevo čelo. »Vjeruj mi, prijane, nisi dovoljno brz.« Muškarac zastane u pola pokreta, razmišlja o opcijama. Zna da ga samo jedan iznenadni pokret dijeli od toga da mu ovaj murjak prospe mozak po cijeloj dnevnoj sobi. U očima mu plamti gnjev.

Mensa se kroz kuću kreće poput munje, puškom pretražuje po prostoriji, traži kakvu novu prijetnju, ali ubrzo stigne do mršavka i podigne Sig Sauer P226 s trosjeda. »Na pod, ruke na zatiljak, odmah«, naredi Carrillo.

Mršavko se ne miče.

Carrillo priđe bliže. Nemaju vremena za raspravljanje i ponavljanje naredbi.

Stavi cijev puške samo centimetar od muškarčeva lica, zgrabi ga za kosu i povuče dolje na pod.

Carrillo drži koljeno na zatiljku osumnjičenika, tako da ne može pomaknuti lice s poda, zatim specijalnim lisičinama veže zajedno iza leđa mršavkove zglavke i gležnjeve. Cijeli postupak traje kraće od pet sekundi. »Qij ju, ndyrë derr!«, zavrišti muškarac kad Carrillo olabavi stisak na njegovu zatiljku. Počne se koprcati na podu kao riba na suhom. Bez obzira koliko je snažan, neće on nikamo.

Carrillo još jednom pogleda muškarčevo lice.

Ovo nije Ken Sands.

111.

Hunter ne otiđe u Pomonu. U posljednji trenutak odluči poslušati svoj instinkt. Otkako je prekinuo telefonski razgovor s Garciom, slijedi svoj instinkt već gotovo dva sata. Najprije ga je odveo u Woodland Hills u jugozapadnom dijelu San Fernando Valleya, zatim na ruševine napuštene zgrade na periferiji Canoga Parka.

Vrijeme se opet promijeni, sad može u zraku namirisati kišu. Parkira automobil daleko od odredišta i dalje oprezno krene pješke. Za prelaženje razdaljine u mrklom mraku trebaju mu četiri minute.

Prođe kroz trošna dvorišna željezna vrata i nađe se na korovom obraslom betonskom vanjskom dvorištu prljave industrijske zgrade. Izgleda kao napušteno skladište srednje veličine, no izvana zidovi izgledaju čvrsto. Prozori su svi razbijeni, ali previsoko su, skroz ispod zabata – previše visoko da bi se mogao popeti bez ljestava.

Sakrije se iza hrđavog kontejnera i nekoliko minuta pomno promatra građevinu – ne vidi nikakav pokret. Na sigurnoj udaljenosti nastavi obilaziti zgradu. Stigne do stražnjeg dijela i ugleda crni kamionet. Isti onaj koji slijedi cijeli dan.

Sve izgleda potpuno mirno.

Koristeći se tamom, priđe bliže što tiše može.

Kad se približi kamionetu, na stražnjem zidu zgrade ugleda obris tamnih ulaznih vrata širokih oko dva metra. Velika, klizna metalna vrata dovoljno su otvorena da se provuče kroz njih, bez potrebe da ih još više otvori, što je velika prednost – čisto sumnja da stari zahrđali mehanizam ne bi zaškripio.

Uđe unutra, načas zastane, osluškuje. Jedino svjetlo dopire kroz razbijene prozore ispod samoga stropa no, u noći bez mjesečine kao što je ova, ne može vidjeti mnogo. Sve smrdi na mokraću i trulež. Zrak je težak i ustajao, zagrebe ga u nosnicama i grlu svaki put kad udahne.

Ne čuje nikakav zvuk, pa odluči upaliti baterijsku svjetiljku. Nalazi se u prostoriji površine oko osam kvadratnih metara, s jednim čeličnim vratima nasred zida ispred njega. Površina vrata izgleda kao da su od potamnjele bronce.

Betonski pod pun je praznih boca, iskorištenih kondoma, slomljenog stakla, odbačenih šprica i ostalog smeća koje za sobom obično ostavljaju beskućnici i narkomani. Pazeći da ne stane na nešto od toga, polako priđe metalnim vratima. I ona su otvorena, ali da bi se provukao kroz njih, morao bi ih još jače gurnuti. Sada opazi kako iza njih dopire blijedo bijelo svjetlo.

Ugasi svjetiljku, pričeka da mu se oči priviknu na mrak, izvuče svoj Heckler & Koch USP.45 i pripremi se da odgurne vrata. U tom trenutku začuje prodorno zujanje koje zvuči kao mala motorna pila ili električni kuhinjski nož, nakon čega slijedi užasnuti muški vrisak.

Došao je čas. Nema više skrivanja.

Gurne vrata i držeći pištolj ispred sebe, uđe unutra. Ova prostorija je veća od prijašnje, oko desetak kvadratnih metara. Blijedo svjetlo potječe od dvije podne svjetiljke na baterije, postavljene metar daleko od stražnjeg zida, na razmaku od metar i pol. Između njih je metalna stolica nalik na bolničku. Na njoj sjedi gol muškarac, za stolicu su mu zavezane ruke i noge. Muškarac u ranim pedesetim godinama, bucmastih obraza, šiljaste brade i guste kose koja je počela sijedjeti.

Podigne glavu i njegov žalostan i preklinjući pogled sretne se s Hunterovim.

Hunteru treba jedan čas da ga prepozna. Sreli su se već, najmanje jednom.

Hunter je siguran da je to bilo na nekoj svečanosti, vjerojatno na prošlogodišnjoj dodjeli LAPD-ova Purpurnog srca. Zove se Scott Bradley, mlađi brat Dwaynea Bradleya, losanđeleškog okružnog tužitelja. No što je još gore, Hunter prepozna i osobu koja stoji iza stolice i u ruci drži električni kuhinjski nož.

Unatoč svim svojim sumnjama, Hunter ne može vjerovati vlastitim očima.

112.

Kapetan Fallon i novak Neil Grimshaw čine tim Gama. Njihov je zadatak da uđu kroz francuski prozor na verandi glavne spavaće sobe. Budući da su zavjese navučene, nemaju pojma ima li nekoga unutra ili ne, koliko ih je i imaju li kakvo oružje. Njihovi aduti su iznenađenje i brzina.

Grimshaw raznese bravu na vratima jednim jedinim pucnjem, od kojeg u zrak odleti kiša razbijenog stakla i drvenog iverja. Prije nego što staklo padne na tlo, Fallon nogom otvori vrata i uđe u kuću, jednim brzim, iskusnim pogledom obuhvati cijelu prostoriju. Na lijevoj strani je ugradbeni ormar, ispred njega na podu dupli madrac, gurnut uza zid, mali prijenosni televizor na komodi s desne strane i na podu veliko ogledalo s desetak pripremljenih lajni, vjerojatno kokaina.

Na madracu leži gol muškarac s gustim konjskim repom. Leđima je okrenut Fallonu. Uzdasi zadovoljstva male plavuše kratke kose koja ga je opasala nogama, ubrzo se pretvore u prestrašene krikove. Nema više od osamnaest godina.

Muškarac se niti ne okrene. S djevojčinim nogama još uvijek obavijenim oko bokova, otkotrlja se na lijevu stranu i ispruži ruku prema uziju naslonjenom na zid.

Ne dosegne ga.

Fallon pritisne okidač svoje MP5. Puška jednom zakašljuca. Hitac pogodi muškarčevu nadlanicu u trenutku kad su mu prsti samo nekoliko centimetara udaljeni od uzija. Smrska mu kosti i rastrga tetive, crveni mlaz krvi štrcne u zrak i poprska djevojčino lice.

Muškarac bolno krikne poput ranjene životinje. Privuče ruku na prsa, krv poprska djevojčino tijelo i madrac. »Nije ti pametno pomaknuti se«, reče Fallon. Crvena laserska zraka sada je uperena u muškarčev zatiljak.

I Grimshaw uđe u sobu, njegova zraka uperena je u djevojku, crvena točkica je na njezinim prsima. Toliko je usredotočen da ne vidi kako se iza njega otvaraju vrata kupaonice.

Odjekne zaglušujući prasak sačmarice uperene u Grimshawova leđa. Od siline udarca metka ispadne mu njegova MP5 iz ruku, tijelo odleti naprijed i nakon toga skljoka se na tlo.

Fallon je već prije osjetio opasnost. Počeo se okretati prije pucnja, ali nije stigao na vrijeme. Kao u usporenom filmu vidi kako izlazi dim iz 12-kalibarske sačmarice i Grimshawa pogođena u zatiljak. Sve ostalo odvije se automatski.

Fallon je najbolji strijelac losanđeleških specijalaca. Prošao je na tisuće simulacija i stotine stvarnih situacija kao što je ova.

Opazi kako se cijev sačmarice opet pomiče, cilja u njega. Pogleda napadača u oči samo u jednoj milisekundi. Usprkos onome što vidi, ne oklijeva. Stisne okidač, puška sada dvaput zakašljuca. Oba hica pogode napadača posred čela, gotovo na istome mjestu, izađu na stražnjoj strani glave, ostave rupu veličine omanje jabuke i poprskaju zid krvlju, sivom moždanom tvari i komadićima kosti.

Djevojka koja drži sačmaricu izgleda još mlađe od one na madracu ispod Konjskog Repa. Ima nedužno lice školarke, pjegice i jamice na obrazima. Kad padne na koljena, njezine tužne oči izgledaju kao da su pune suza, ne prestaje gledati Fallonovo lice, sve dok iz njih ne nestane život i dok se na skljoka na pod.

Muškarac na madracu iskoristi priliku i po drugi put ispruži ruku prema svom uziju, ali se ne može služiti lijevom rukom. Zato okrene tijelo i ispruži desnu ruku.

Zgrabi pušku, no ne nalazi se u dobroj poziciji. Opet mora okrenuti tijelo da bi mogao naciljati Fallona. Nema šanse da to brzo izvede. Čim počne okretati tijelo, Fallonova laserska zraka opet je na njemu. »Baci pušku«, vikne Fallon. No muškarac zavrišti od bijesa dok okreće tijelo. Žedan je krvi.

Fallon još jednom pritisne okidač. Opet slijede dva pucnja. Oba pogode Konjski Rep u desno rame, smrskaju mu ključnu kost i lopaticu prije nego što uspije naciljati svojim uzijem. Istoga časa klone mu ruka.

Sva prekrivena njegovom krvlju, djevojka ispod njega ispusti užasnuti krik koji se skupljao u njezinu grlu otkako se ona djevojka iz kupaonice skljokala na pod. Tada je obuzme histerija.

Konjski Rep ispusti pušku i klone na plavušu. Ona ga stane odguravati i udarati, pokušava ga maknuti sa sebe.

I dalje ciljajući u muškarca i djevojku na madracu, Fallon oprezno krene prema kupaonici, prekorači tinejdžerkino tijelo. U kupaonici nema nikoga. »Imam pogođenog čovjeka«, vikne u mikrofon pričvršćen za kacigu.

Dvije sekunde kasnije, širom se otvore vrata glavne spavaće sobe. Uđe Alfa tim, odmah za njim Beta, svaka puška cilja u različit kvadrant prostorije. »Soba je čista«, objavi Fallon. »Cijela kuća je čista«, reče Toro s vrata.

Cijela operacija trajala je trideset tri sekunde i, nažalost, pretvorila se u krvoproliće.

Dok Robinson i Toro drže na nišanu djevojku i muškarca na madracu, Fallon priđe Grimshawu na podu. »Grimshaw«, zazove i čučne uz njega.

Nema odaziva. Cijeli vrat prekriven mu je krvlju.

»Jebi ga«, reče držeći u rukama Grimshawovu krvavu glavu. »Zašto nisi provjerio kupaonicu? Ja sam imao sobu pod kontrolom, mali.« Opipa mu puls.

Ništa.

12-kalibarska sačmarica ispaljuje olovne kuglice koje se nakon izlaska iz cijevi šire na sve strane. To znači da je udarna snaga raspodijeljena na pojedine kuglice koje prilikom prolaska kroz zrak gube snagu. Sačmarice nisu od velike koristi na velikoj udaljenosti, ali ih zato velik broj projektila koji se nakon ispaljivanja šire na sve strane čine savršenim oružjem u borbi izbliza. Djevojka je sasvim slučajno ciljala visoko. Većina kuglica promašila je Grimshawovu pancirku i pogodila ga u zatiljak. Probile su mu kožu, mišić, arterije i vene. Krv istječe iz njegova vrata kao iz slavine. »Trebamo medicinsku pomoć«, vikne Fallon u svoj mikrofon. Odmah započne s masažom Grimshawova srca i upuhivanjem zraka, odbija povjerovati ono što već zna. Ovdje više nitko od njih ne može ništa učiniti. »Jebi ga«, vikne opet Fallon, ne ispuštajući Grimshawovo beživotno tijelo.

Oči su mu još uvijek otvorene.

Beta tim prijeđe preko madraca do plavuše koja ne prestaje vrištati. Robinson pogleda klonulog muškarca koji krvari na njoj.

Imaju svog čovjeka.

113. »Detektive, baci pištolj«, reče Kipar zagledan duboko u Hunterove oči dok drži električni nož na grlu Scotta Bradleya.

Hunter se ne pomakne. Njegova meta se ne pomakne. »Siguran si, Roberte, da želiš igrati ovu igru? Jer ja itekako želim.« Snažni električni nož je uključen, njegovo zujanje odjekuje prostorijom poput tisuću zubarskih bušilica.

Scott je toliko prestravljen da ispusti samo slabašan cvilež. Upiša se.

Hunter se svejedno ne miče. »Kako hoćeš.« Neobično brzim pokretom Kipar zgrabi Scottovu desnu ruku i stavi nož na njegov kažiprst. Oštrica nevjerojatnom lakoćom zareže kožu i kost.

Prst padne na tlo poput uginulog crva. Krv šprica na sve strane.

Scott ispusti grleni krik, pokušava otrgnuti ruku, no prekasno. Prsta više nema, sva mu je ruka krvava. Izgleda kao da će se svaki čas onesvijestiti. »U redu«, vikne Hunter i podigne lijevu ruku u znak predaje. »U redu. Kako hoćeš.« Zakoči pištolj i odloži ga na pod.

Kipar isključi nož. »Gurni ga nogom. I to jako daleko.« Hunter učini kako mu je rečeno, odgurne pištolj prema Kiparu. Pištolj klizne po betonskom podu i udari o zid. »I rezervni isto.« »Nemam ga.« »Stvarno?« Nož opet počne zujati. »Neeee!«, krikne Scott. »Stvarno«, vikne Hunter da nadglasa krik. »Ne nosim rezervno oružje.« »Onda u redu. Skidaj se... polako. Skini odjeću i baci je sa strane. Možeš ostati u donjem rublju.« Hunter učini kako mu je rečeno. »A sada lezi na pod, s licem dolje, raširi ruke i noge.« Hunter zna da mora poslušati. Vrijeme istječe i njemu i Scottu. »Znaš što?«, reče Kipar omatajući gazu oko Scottove ruke. »Nimalo nisam sumnjala da ćeš sve skužiti. Znala sam da ćeš uspjeti povezati svaki komadić, vidjeti pravo značenje skulptura, vidjeti njihove sjene i shvatiti što ti želim reći.

Samo nisam mislila da ćeš to uspjeti toliko brzo. Ne prije nego što završim s

poslom. Ne dok na dovršim i ovaj posljednji komadić. Kako ti je to uspjelo? Kako si skužio?« Hunter nasloni bradu na betonski pod i pogleda je ravno u oči.

Olivia, starija kći Dereka Nicholsona, napokon se odmakne od metalne stolice. Sva je odjevena u crno, ima trenirku od nekog nepropusnog materijala, zatvorenu patentnim zatvaračem sve do grla. Skine kapuljaču s glave. Ispod kapuljače ima crnu, silikonsku kapu za plivanje. Cipele izgledaju par brojeva veće od njenih stopala. Hunter se sjeti što je forenzičar rekao o otiscima stopala pronađenim na drugom poprištu zločina, na Nashornovoj jedrilici – kako se na koracima vidi nejednak raspored težine. To je ukazivalo na to da ubojica ili šepa ili hoda u prevelikim cipelama. Olivia još uvijek u ruci drži električni nož. »Stvarno si bila uvjerljiva«, reče Hunter sjetivši se prvoga dana kad ju je upoznao u kući njezina oca. »Način na koji si se ponašala... one suze... nekontrolirano drhtanje... očaj u tvom glasu... sve sam popušio.« Olivia se niti ne trgne. »Kako si onda zaključio?«, opet upita.

Hunter proguta knedlu. Želi dobiti svaku sekundu koju može. »Prijateljica tvoje majke«, kaže. Njegove riječi ošinu je poput biča.

Zastane, u očima joj se pojave tuga i gnjev. Treba joj trenutak da se sabere. »Koja prijateljica?« »Jedna koju je poznavala. Ne znam joj pravo ime. Ona kaže da se zove Jude.« »Što ti je rekla?« Hunter se zakašlje. »Ne previše.« Olivia čeka, ali Hunter ne reče više ništa. »Bolje ti je da počneš govoriti jer ću u protivnom početi rezati.« »Obratila nam se radi žrtava. Tvojih žrtava.« »Što s njima?« »Premlatili su je, svi zajedno. Kao i tvoju majku.« Hunter opazi bijes na njezinu licu. Plamtećim očima pogleda Scotta. On pomno sluša, iako je prestravljen i trpi neizmjernu bol. »Vidjeli smo sjene«, brzo doda, nastojeći opet privući njezinu pažnju na sebe. »Ali smo ih krivo protumačili... djelomično krivo.« Upalilo je. Ona se okrene i opet zagleda u njega. »Trebalo nam je malo više vremena, ali smo ipak dokučili značenje kojota i gavrana. Poručila si nam da je tvoj otac bio lažljivac.« »On nije bio moj otac«, obrecne se s gađenjem. »Dobro«, reče Hunter. »Oprosti. Poručila si nam da je Derek Nicholson izdajica i lažljivac«, ispravi se.

»I bio je.« Glas joj drhti od bijesa. »Imala sam tri godine kad je umrla moja majka. Lagao mi je dvadeset osam godina. Prevario me kao da sam malo pseto, cijeli život vjerovala sam u laž.« »Žao mi je zbog toga«, reče Hunter i načas zastane. Iskrivljeni vrat ga počinje boljeti. »Ali nam je zato trebala cijela vječnost da dokučimo što radiš – da nam kao u kazalištu lutaka pričaš priču, jedan po jedan prizor.« Scott izgleda zbunjeno.

Olivia šuti. »A drugu skulpturu i njezinu sjenu protumačili smo skroz krivo«, nastavi Hunter. »Našli smo na desetke tumačenja i ja sam na kraju bio uvjeren da nam prikazuješ prizor tučnjave. Skupina momaka koji su se družili, zajedno opijali i drogirali. Jednoga dana upustili su se u tučnjavu, stvari su izmakle kontroli i netko je umro. Zaključili smo i to da nam poručuješ kako je njihov kolovođa bio Andrew Nashorn.« »Bio je pravo smeće«, reče Olivia. »Ali ti nam nisi prikazala scenu tučnjave, zar ne?«, reče Hunter. »Nisi nam prikazala kako se dvojica tuku na tlu, a ostali promatraju. Pokazala si nam prizor silovanja, dok drugi stoje sa strane i promatraju.« »Nisu promatrali. Izmjenjivali su se.« U očima joj se pojavi sjaj poput munje na olujnom nebu. »Bila je uličarka.« Scott je napokon smogao snage da kaže nešto. »Andy ju je pokupio na mračnom uglu Sunset Stripa. Htjela je to. To joj je bio posao. Jebala se da zaradi za život. Kako to može biti silovanje?« Olivia se okrene toliko brzo da Hunteru izgleda poput mrlje i raspali stisnutom pesti po Scottovoj vilici. Razdere mu donju usnu, krv štrcne po prostoriji. »Nije ti dopušteno govoriti dok ti ja to ne kažem, vrećo govana.« Hunter se trza na podu. »A i tebi bi bilo bolje da se ne mičeš dok ti ja to ne kažem.« »Nikamo ne idem.« Atmosfera je sve napetija. »Slušam«, reče Olivia. »Kako si skužio da se radi o prizoru silovanja?« »I Jude je radila na ulici. Kad je stupila s nama u kontakt, ispričala nam je kako je jedne noći ušla u Nashomov auto, a on ju je odveo nekamo gdje su ih ostali već čekali. Iživljavali su se na njoj, premlatili je i izmjenjivali se na njoj.« Hunter opet pročisti grlo. »Zatim nam je pričala o ženi koju je upoznala na ulici, o Roxy.« Pogleda Oliviu da vidi njezinu reakciju. Na licu joj vidi spoznaju, ali ona ništa ne reče. Hunter nastavi. »Roxy je rekla Jude da nije uličarka. Nikad to nije radila, ali je očajna. Ima bolesno dijete, a ne može mu kupiti lijekove.

Pomislila je da bi mogla raditi na ulici samo jednu noć i tako skupiti dovoljno

novca. Žrtvovala se radi djeteta.« Pogleda Scotta. »I zato ne, nije bila kurva, nije to htjela i nije se jebala za novac. Bila je očajna, nije imala nikakvog drugog rješenja i strepila je zbog zdravlja svoga djeteta.« Oliviine oči napune se suzama. »Imala sam astmu. Sjećam se užasnih napadaja dok sam bila mala. Kako sam odrastala, tako je astma polako nestajala.« »Jude nam je rekla da je vidjela kako Roxy te noći ulazi u Nashornov auto.

Pokušala ju je spriječiti, ali je bilo prekasno. Nikad više nije vidjela Roxy.« »Zvala se Sandra«, reče Olivia. »Sandra Ellwood. A ja se zovem Olivia Ellwood.« Premjesti se iza Scottove stolice.

Hunter ne može vidjeti što radi. »Reci mu«, kaže Scottu kroza zube dok mu nožem maše pred očima. »Reci mu kako se to dogodilo.« Sva se trese od bijesa.

Scott je kolebljivo gleda razrogačenih očiju.

Brzinom munje, prije nego što Scott uspije reagirati, Olivia zgrabi njegov mali prst i savija ga unatrag dok ne pukne. Zvuk pucanja kosti toliko je glasan da ga Hunter čuje na drugom kraju prostorije. Scott zaurla od boli, Olivia mu opali šamar. »Reci mu ili ću slomiti svaku koščicu u tvom tijelu prije nego što te razrežem na komade.«

114.

Prestravljeni i zbunjeni pogled Scotta Bradleya skrene s Olivie na Huntera, zatim opet na Oliviu. »Molim te«, reče. »Imam obitelj. Imam ženu i dvije kćeri.« Olivia ga opet raspali po licu. »I ja sam imala majku.« Scott u njenim očima vidi nešto što još nikad nije vidio. Nešto što ga prestravi kao ništa dosad u životu. Raspuknuta usnica počne mu naticati. Proguta slinu i krv i zatomi poriv za povraćanjem, zatim počne govoriti. »Poznavali smo se iz barova i klubova u Zapadnom Hollywoodu«, reče. »Znaš, u to vrijeme stalno smo izlazili. I svugdje bismo nabasali jedni na druge.

Ubrzo smo počeli zajedno izlaziti. Andyu je ta ideja prvome pala na pamet.

Pokupit će kakvu uličarku i odvesti je na neko osamljeno mjesto. Mi ostali ćemo ih skriveni čekati...« Skrene pogled. »Nastavi govoriti«, naredi mu Olivia. »Andy je radio u LAPD-u, tek je završio policijsku školu. Njegov teritorij za ophodnju bio je Zapadni Hollywood. Znao je koje žene nemaju svodnika ni zaštitu.« Hunter zatvori oči i glasno uzdahne. Tako njegovi prijatelji nisu mogli snositi nikakve posljedice kad bi stvari postale gadne. »Te noći Andy je doveo tu mršavu ku...« Ušuti usred riječi. »Tu mršavu ženu. Bila je lijepa. Andy je rekao da se zove Roxy. Ona...« Odmahne glavom kad se sjeti. »Izgledala je stvarno prestravljeno kad nas je sve ugledala.« Obori pogled, izbjegava ih pogledati u oči. »A vama se to jako svidjelo zar ne?«, upita Olivia. »Svi ste uživali kad bi se na njima vidjelo koliko su prestrašene.« Scott ne odgovori.

Hunter pogledom traži gdje je Olivia. Još uvijek stoji iza Scottove stolice.

Podigla je njegov pištolj s poda. Promatra je dok otpušta kočnicu na pištolju.

Istječe im vrijeme. »Te je noći sve krenulo po zlu... groznom zlu«, nastavi Scott. »Svi smo... svi smo se zabavili, osim Dereka, Dereka Nicholsona. On to nije htio učiniti. Možda zato što se uskoro trebao ženiti ili zato što ta Roxy nije prestajala preklinjati da je ne ozlijedimo...« Hunter zna da je Roxyino preklinjanje samo još više potaknulo sadizam u svima njima. Što se ona više bojala, to su oni bili više napaljeni.

»... Stalno je ponavljala da ima bolesnu kćer.« Scott ušuti. Nekoliko dugih trenutaka u prostoriji zavlada tišina. Svatko od njih bavi se svojim mislima. »Reci mu kako je krenulo po zlu«, prekine Olivia tišinu. »Svi smo bili napušeni i pijani. Nathan je s njom bio stvarno jako grub.

Nismo primijetili kad se to dogodilo, no odjednom više nije disala.« »Mlatili ste je?« »Derek i ja nismo. Andy i Nathan jesu.« Olivia pogleda njegovu ruku. Sprema se odrezati mu još jedan prst. »Da, mlatili su je, ali ne previše. Njima je to bilo dodatno uzbuđenje. Derek i ja smo samo promatrali, kunem se. Mi je nismo udarali. Nismo voljeli taj dio.

Nismo se palili na to.« Točno te riječi koristio je Derek Nicholson kad se ispovjedio Olivii. »Možda je udarila glavom o tlo ili nešto slično«, nastavi Scott. »Nije mogla umrijeti od par pljusaka.« Olivia pogleda Huntera, zatim Scotta. »Nastavi.« Scott ispljune krv. »Kad smo vidjeli da je mrtva, uspaničili smo se. Nismo znali što ćemo. Nitko nije razumno razmišljao. Previše cuge i droge. Predložio sam da je samo ostavimo i tornjamo se odatle, ali je Andy rekao da to nije dobra ideja. Dokazi koje će policija naći u toj prostoriji i na njezinu tijelu zauvijek će nas strpati iza rešetaka. Mogli smo počistiti, ali nikad se ne zna. I tada je Andy smislio plan.« Hunter osjeti grč u utrobi. Zna kakav je to bio plan. »Andy je otišao i kupio nekoliko debelih najlonskih vreća, mesarsku sjekiru, dugi debeli lanac, lokote i veliku, četvrtastu metalnu kutiju za alat. Bila je velika, ali ne dovoljno da u nju stane tijelo«, Scott zastane i odvrati pogled. »Nemoj sada stati«, reče Olivia, ne dopuštajući stanku. »Reci mu što si napravio.« »Ništa nisam napravio«, zacvili.

Olivia ga tresne posred lica. Posjeklina na njegovoj usnici još se više otvori, krv opet štrcne po prostoriji.

Scott drhti, brzo udiše zrak da se smiri. »Reci mu.« »Nathan je povremeno radio u mesnici. Bio je dobar u rezanju mesa«, reče Scott.

Olivia ni ne mrdne. Već je prije čula cijelu priču. »Derek i ja nismo mogli gledati. Izašli smo van dok su Andy i Nathan napravili ono što su morali. Derek je bio sav smućen. Šizio je zbog kćeri te ku... kćeri te žene – što će sada biti s njom i sve to. Više se brinuo za nju nego za nas, zato što je kao jako mali klinac ostao bez majke. Htio je otići na policiju, ali je

znao da će, ako to napravi, i on prokleto dugo vremena provesti u zatvoru. Bio je na posljednjoj godini pravnog fakulteta. Bio je zaručen i trebao se oženiti za mjesec dana. Nije htio odbaciti svoj život. Osim toga, da je otišao na policiju, Andy bi ga ubio. Ubio bi svakoga od nas da smo to napravili. Svima nam je to jasno rekao.« Zastane i udahne zrak. »Kad su Andy i Nathan završili s poslom, ostala je samo kutija za alat omotana lancem i zatvorena lokotima. Moj otac je imao brodicu, a ja sam imao rezervne ključeve. I zato je meni dopao posao da bacim tu kutiju što dalje od obale. Andy je išao sa mnom, ostali su otišli svojim kućama. Kutija je bila jako teška. Nikad ne bi isplivala na površinu.« Posljednja žrtva, pomisli Hunter. Ona koja se riješila tijela. »Derek je dobio zadatak da se riješi ženine torbice i dokumenata.« Skrene pogled na Oliviu. »Pretpostavljam da te tako našao. Nikad nije bacio torbicu.

Zadržao je njezine stvari.« Olivia ne reče ništa. »Nakon te noći počeli smo se sve rjeđe i rjeđe viđati i na kraju smo sasvim prestali. Svi smo nastavili dalje sa svojim životima. I svi smo čuvali našu tajnu.« »Niste svi«, reče Olivia i drškom Hunterova pištolja odalami Scotta po zatiljku. Scott se istoga časa onesvijesti.

115.

Hunter se opet pomakne na podu. Olivia uperi pištolj u njegovu glavu. »Nemoj, detektive. Vjeruj mi, znam pucati iz pištolja. A iz ove daljine ni slučajno ne mogu promašiti. Ako me je ičemu naučio moj ot...« Ljutito pročisti grlo. »...

Derek, onda je to pucati iz pištolja.« »Boli me vrat. Samo sam ga htio razgibati.« »Bolje nemoj.« »Dobro. Neću.« Olivia krene na lijevu stranu prostorije. »Još uvijek mi nisi rekao kako si došao do mene. Znam da si skužio što ti želim poručiti onim sjenama, ali kako si skužio da sam to ja?« »Nakon što sam čuo Judeinu priču o onome što joj se dogodilo, počeo sam razmišljati. Posumnjao sam da sam krivo protumačio drugu sjenu. Ono nije bila tučnjava, već grupno silovanje. Nisam znao da je Roxy tvoja majka, ali sam zaključio da su ono što su napravili Jude i Roxy, vjerojatno napravili i drugim ženama. Ženama koje su, kao i Roxy, imale dijete. I da je jedno od te djece otkrilo istinu. Iz prve sjene koju si nam ostavila, zaključio sam da je to dijete moglo saznati istinu samo od Dereka Nicholsona. Iz njegove ispovijedi na samrtnoj postelji.« Ona se bijesno zacereka. »Mogao je živjeti s tim, ali nije mogao umrijeti. Zar nije ironično?« Hunter zna koliko često ljudi znaju proživjeti cijeli život s osjećajem krivnje, ali umrijeti s tim osjećajem može samo nekolicina. »Derek Nicholson htio se iskupiti i dovesti to dijete u svoju kuću«, nastavi Hunter. »To znači da je istraživao tko je i gdje je to dijete. Razmišljao sam o različitim mogućnostima, kad me sinoć opet nazvala Jude. Sjetila se imena Roxyna djeteta – Levy.« Olivia se trgne. »Najprije sam pomislio da je to prezime ili muško ime. Zvučalo mi je nekako poznato, a kad sam pogledao fotografiju koju ste mi dale ti i tvoja sestra, sliku Nicholsona i njegove žene, sjetio sam se gdje sam prije čuo to ime. To je bio nadimak. Allison te tako zvala onoga dana u tvojoj kući. Levy nije uobičajena kratica od Olivia, ali to je bio tvoj nadimak.«

Olivia mu se melankolično nasmiješi. »Majka me uvijek zvala Levy, ne Liv ni Ollie ni nikako drukčije. Voljela sam taj nadimak. Bio je drukčiji. Tako me zvala još jedino Allison.« »Najprije sam provjerio tvoju prošlost. Pohađala si medicinski fakultet.« Olivia slegne ramenima. »Na UCLA-i, ali sam na kraju odlučila da to nije za mene. Doduše, isplatilo se ono što sam naučila.« Ne reče ništa više, pa Hunter nastavi. »Nazvao sam nekoga tko može upasti u bazu podataka socijalne službe.

Saznao sam da te Nicholson posvojio u prvoj godini svoga braka. Čudna odluka mladog para koji nema nikakvih problema začeti dijete. Zapravo, Nicholson te posvojio iste godine kad je njegova žena zatrudnjela.« »Onda znaš da me posvojio zbog osjećaja krivnje.« U glasu joj se opet čuje bijes. »Krivnje zbog onoga što je napravio, što je bio član grupe životinja koje su silovale i ubile moju majku. Krivnje što je dopustio da se to dogodi. Krivnje što nije sve ispričao policiji.« Hunter ne odgovori. »Kako sam mogla živjeti s tim saznanjem, Roberte? Možeš li mi reći? Jer to me izjedalo. Pozvao me i na samrtnoj postelji rekao da je cijeli moj život bila laž.

Obitelj me nije posvojila zato što me voli i mari za mene, već da ublaži osjećaj krivnje.« »Mislim da Derekova žena nije znala što se dogodilo«, reče Hunter. »To uopće nije važno!«, bijesno vikne Olivia. »Uvjerio ju je da me prihvati.

Rekao joj .je da je moja majka bila ovisnica i da me napustila. Rekao joj je da sam siroto, napušteno, neželjeno i nevoljeno dijete. Ali ja sam bila voljena i željena sve dok mi nije oduzeo majku. On je bio taj koji me nije želio. Htio je samo smanjiti osjećaj krivnje koji ga je izjedao. Ja sam bila njegova dnevna pilula za čistu savjest. Njegov lijek protiv krivnje. Mogao me samo pogledati i u tom svom nastranom srcu našao bi spokoj. Uvjeravao je samoga sebe da je sve u redu, jer je sirotom kurvinom djetetu pružio bolji život. I znaš to? Ja nikad nisam željela taj bolji život. Bila sam sretna. Voljela sam svoju majku. A on me uvjerio da me nije željela, da je pobjegla. I ja sam je mrzila dvadeset osam godina zbog toga što me napustila.« Sada je shvatio zbog čega je pribjegla tolikom nasilju. Krivo usmjeren gnjev.

Dvadeset osam godina mrzila je majku zbog nečega što nije učinila. Kad je saznala istinu, da su joj lagali cijeli život, probudio se jedan novi gnjev, veoma intenzivan i smislen. Dvadeset osam godina je predugo razdoblje za obuzdavanje gnjeva.

Suza klizne niz njezin obraz, glas joj postane hrapav. »Još uvijek je se sjećam – moje majke. Kako je bila lijepa. Još uvijek se sjećam kako smo se svake večeri prije odlaska na spavanje igrale kazališta sjena.

Bila je strašno vješta u stvaranju sjena. Mogla je napraviti sve – životinje, ljude,

anđele... baš sve. Nije imala previše novca, pa nikad nisam imala prave igračke.

Naše kazalište sjena bilo je moja igračka. Satima smo znale sjediti i smišljati naše vlastite priče, napraviti predstavu sa sjenama na zidu. Trebala nam je samo svijeća i naše ruke. Bile smo sretne.« Hunter načas zatvori oči. Zato je od dijelova tijela svojih žrtava stvarala sjene – u znak jezive počasti svojoj majci. Još jedan način kojim je davala odušak svome gnjevu. »On se nikad nije igrao sa mnom, znaš li to?«, reče i odmahne glavom. »Dok sam bila mala, nikad se nije igrao sa mnom, nikad me nije vodio u park ni drugdje.

Nikad mi nije pročitao nijednu priču, nije me posjeo na svoja ramena ni pretvarao se da sa mnom pije čaj, kao što su to radili drugi očevi. Ja sam se sama igrala kazališta sjena.« Hunter ne odvrati ništa. »Nakon što mi je sve priznao, otišla sam kući i plakala tri dana. Nisam imala pojma kako ću dalje nastaviti živjeti. Moj život je bio jedna velika laž, dobro djelo koje je mom ocu omogućavalo miran san. Nikad me nisu voljeli onako kako se voli dijete, osim dok je mama bila živa. A tada sam saznala da su sva četvorica koja su raskomadala njezino tijelo i bacila ga u ocean poput neželjenog smeća, nastavila dalje sa svojim životima, zasnovala obitelji, napredovala u karijerama – nastavili su živjeti bez trunke kajanja zbog onoga što su učinili. I najgore od svega, svi su nastavili živjeti bez ikakve kazne.« Hunter zna da se tek rijetki ne bi slomili kad bi saznali ono s čime se suočila Olivia. A i ti rijetki bi sasvim sigurno zauvijek ostali traumatizirani. »Znaš jednako dobro kao i ja da s tom informacijom nisam mogla ama baš ništa. Nisam ih mogla optužiti. Sve se dogodilo prije dvadeset osam godina.

Nisam imala nikakvih dokaza, osim riječi čovjeka na samrti. Nitko ne bi ništa poduzeo, ni policija, ni ured tužitelja, ni država, nitko. Nitko mi ne bi vjerovao.

Morala bih nastaviti živjeti jednako kao što sam živjela dvadeset osam godina.« Odmahne glavom. »Nisam to mogla. Bi li ti mogao?« Hunter se sjeti događaja kad je njegov otac ustrijeljen u podružnici Američke banke. On u to vrijeme nije bio murjak. No sjeća se svoga gnjeva. Gnjeva koji je još uvijek uspavan negdje u njemu. Bio murjak ili ne, da se našao licem u lice s tim ljudima koji su mu ubili oca, ubio bi ih bez ikakvog oklijevanja. »Malo mi je falilo da se ubijem«, prekine Olivia njegove misli. »I tada sam nešto shvatila. Ako sam sposobna ubiti sebe, onda sam sposobna ubiti. I točka.

Tada sam odlučila da ću, bez obzira što se dogodilo, izvršiti svoju verziju pravde.

Za svoju majku. Ona zaslužuje pravdu.« Na trenutak besciljno luta pogledom po prostoriji. »Sve je nadošlo kao u snu. Kao da se pojavila moja mama, rekla mi što moram učiniti i vodila moju ruku. Moj ot...« Bijes joj se opet pojavi na licu. »Derek je volio mitologiju. Uvijek je čitao knjige, citirao dijelove. Zato je bilo

sasvim normalno da ga prikažem kao mitološki simbol.« Odmakne se, otkoči mehanizam na Hunterovu pištolju i ubaci metke u spremnik.

Vrijeme je za završni čin.

116.

Hunter je opet pogleda. Nema šanse da joj se približi, a da ga ona ne vidi i ustrijeli. Prostorija je prevelika, ona je predaleko da bi je mogao na bilo koji način zaskočiti. Osim toga, on je na podu, predugo leži s raširenim rukama i nogama.

Mišići mu neće odmah reagirati, ne dovoljno brzo i okretno. »Bi li volio vidjeti posljednju skulpturu?«, upita Olivia. »Posljednju sjenu?

Završnu scenu moje pravedne predstave kazališta sjena?« Hunter opet stavi bradu na pod pa je pogleda, zatim Scotta koji je još uvijek u nesvijesti. »Olivia, nemoj. Ne moraš to raditi.« »Da, moram! Dvadeset osam godina Derek Nicholson je smirivao svoju savjest i ublažavao osjećaj krivnje time što se sažalio nad sirotom prostitutkinom kćeri. Dvadeset osam godina ti su šupci živjeli bez ikakve kazne. Došlo je vrijeme da ja smirim svoje srce, dok ga još imam. Ustani«, zapovijedi mu.

Hunter oklijeva. »Ustani, rekla sam.« Uperi u njega pištolj.

Hunter polako ustaje. Bole ga svi mišići i zglobovi. »Idi onamo.« Pokaže lijevu stranu prostorije, u blizini stojećih svjetiljaka. »Nasloni leđa na zid.« Hunter napravi kako mu je rečeno. »Vidiš onu baterijsku svjetiljku na podu, s tvoje desne strane?« Hunter pogleda dolje i kimne. »Podigni je.« On učini tako. »Stavi je u visinu prsa i upali.« Hunter zastane, pokušava shvatiti što se događa. »Morala sam improvizirati«, reče Olivia. »Na umu mi je bilo nešto mnogo bolnije i stravičnije – to bi bio moj veliki finale – ali s obzirom na okolnosti, poslužit će i ovo. Nadam se da će ti se svidjeti. Upali svjetiljku«, ponovi.

Hunter prinese svjetiljku prsima i upali je.

Olivia se odmakne ustranu. Iza nje, Scott još sjedi na stolici, glava mu je zabačena, grlo izloženo. Ima otvorena usta kao da je zaspao i samo što nije počeo hrkati. Dok je držao glavu na podu, Hunter je opazio kako je Olivia, metar iza Scotta, za drugu stojeću svjetiljku pričvrstila tanku čvrstu žicu, na visini od otprilike metar i trideset od poda. Duga je šezdesetak centimetara, postavljena je

potpuno vodoravno. Na njezinu drugom kraju privezan je Scottov odrezani kažiprst.

Na trenutak je zbunjen, sve dok ne ugleda sjenu na nasuprotnom zidu. Vidi siluetu Scottove zabačene glave i otvorenih usta, kao da vrišti. Prst na žici, samo metar od njega, baca sjenu koja izgleda poput nekakve iskrivljenje cilindrične cijevi, postavljene pod određenim kutom. Zbog nedostatka treće dimenzije, izgleda kao da se jedna sjena nalazi točno ispred druge. Cijev pokazuje dolje prema sjeni Scottove glave – točno u njegova otvorena usta.

U tom trenutku do njih dopru policijske sirene. Hunter je prije ulaska u skladište pozvao pojačanje, ali sudeći prema zvuku, udaljeni su najmanje tri do pet minuta. Previše.

Olivia ga pogleda. Na licu joj vidi potpunu smirenost. »Znala sam da dolaze«, reče i opet u njega uperi pištolj. »No hoćeš li biti živ kad stignu ovamo, ovisi o tome koliko ćeš brzo skužiti značenje ove sjene.« Hunter ne ispušta pištolj iz vida. »Ne gledaj mene. Gledaj sjenu.« Hunter se usredotoči. Najprije pomisli kako cijeli prizor izgleda kao da netko drži otvorena usta ispod nekakve posude s tekućinom, kao da se sprema piti iz nje.

Hoće li mu nešto uliti u grlo? Tako će ga ubiti? To bi onda bilo potpuno mijenjanje M.O.-a. U njegovoj glavi nema ničega osim velike zbrke.

Pucanj iz pištolja u njezinoj ruci odjekne poput nuklearne eksplozije. Metak pogodi zid samo nekoliko centimetara dalje od njegove glave, pa se trgne i ispusti svjetiljku. »Ma daj, Roberte«, reče Olivia. »Ti si navodno jako pametan. Iskusan si murjak. Zar ne funkcioniraš pod pritiskom?« Sirene se sve više približavaju. »Sjena«, reče Olivia. »Gledaj sjenu. Protumači je, jer vrijeme samo što ti nije isteklo.« Hunter podigne baterijsku svjetiljku. Gleda sjenu, ali je ne vidi. Što to, dovraga, znači?

Bum! Drugi hitac pogodi zid s njegove lijeve strane, još bliže njegovu licu.

Komadići betona odlete na sve strane. Neki mu se zabiju o obraz, razderu mu kožu. Osjeća kako mu topla krv teče niz lice, ali ne ispušta svjetiljku iz ruku. Ne miče pogled sa sjene. »Uvjeravam te, detektive, sljedeći metak bit će u tvojoj glavi.« Korakne mu bliže.

Svim se silama trudi ne misliti na prijetnju da će umrijeti u narednih nekoliko trenutaka, dok istovremeno razmatra različite mogućnosti.

Krajičkom oka opazi kako Olivia cilja u njega.

Ne moĹže misliti.

I tada ugleda.

117. »Snimanje«, reče u trenutku kad Olivija prstom obuhvati okidač. Sjena prikazuje mikrofon ispred Scottovih usta, ne posudu s pićem. »Snimala si. Dok je on pričao cijelu priču, ti si sve to snimala. Njegovo priznanje.« Olivia spusti pištolj. Razvuče usne u širok osmijeh. Podigne lijevu ruku i pokaže mu malu digitalnu napravu. »Snimila sam ih sve. Natjerala sam ih da mi ispričaju što se dogodilo. Sve su priče identične. Svi njihovi glasovi su ovdje, svi pričaju kako su se izmjenjivali u premlaćivanju i silovanju moje majke, zatim je raskomadali, strpali njeno osakaćeno tijelo u kutiju i bacili je u ocean. Svi osim Andrewa Nashorna. Imao je slomljenu čeljust. Nije mogao govoriti. No sada to više ionako nije važno.« Hunter ne zna što bi joj mogao reći.

Scott promumlja nešto nerazumljivo i polako otvori oči. »Hvataj«, reče Olivia i dobaci Hunteru napravu za snimanje.

Hunter je uhvati. Jedno vrijeme sumnjičavo zuri u nju, zatim pogleda Oliviu. »Možeš je zadržati«, reče mu. »Možda bi moglo biti od koristi, ali neću ti lagati«, reče Hunter. »Olivia, u našem nimalo savršenom pravnom sustavu, ovo neće mnogo promijeniti stvar.« »Znam. Ja sam već promijenila ono što sam htjela. Zadovoljila sam svoju pravdu.« Rukom pokaže na napravu u njegovoj ruci. »Mislila sam to poslati novinama i sve razotkriti. Ne zbog sebe – znam što će biti sa mnom – već zbog moje majke.« Obriše suze prije nego što joj kliznu niz obraze. »Ona zaslužuje pravdu. Čini s tim što god misliš da bi trebao.« Stavi njegov pištolj na pod i gurne ga prema njemu. »Uhiti tu jebenu kučku«, vikne Scott sa stolice. »I oslobodi me, prokleti glupane.« Počne se bacakati na stolici. »Ta mi je kurva odrezala prst, zar nisi vidio? Pobrinut ću se da te sprže na stolici. Jesi li me čula, kučko bez majke? Moj brat će te na sudu sasjeckati na komadiće.« Ovaj put je Hunter brži od Olivie. Snažno zamahne i stisnutom šakom udari Scotta u sljepoočnicu. Scott klone na stranu i po drugi put se onesvijesti. »Previše govori«, reče Hunter Olivii i slegne ramenima. »Moram te uhititi.

To je moja detektivska dužnost. Ali neću ti staviti lisičine.« Sada se na njezinu licu pojavi zbunjenost. »Izaći ćemo odavde i možeš uspravno držati glavu.« Hunter pogleda Scotta Bradleya. »Ali ću staviti lisičine ovom smeću.«

Gnjev nestane iz njezinih očiju. »Ti si dobar čovjek, Roberte. I dobar murjak.

Ali ja sam još na početku sve ovo isplanirala. Postoji samo jedan završetak moje priče. Redateljev rez. A on ne uključuje zatvor.« Hunter opazi kako je u usta ubacila nešto veličine novčića od pet centi, vidi kako je stisnula čeljust, začuje zvuk mrvljenja i drobljenja zubima, nakon toga gutanja. Potrči prema njoj, no ona se već ruši na pod. Progutala je ogromnu dozu smrtonosnog cijanida.

U vrijeme kad su policajci ušli u skladište, njezino srce davno je prestalo kucati.

118.

Hunter je devedeset minuta pričao Garcii, načelnici Blake i Alice sve što se dogodilo prošle noći. »Moram priznati«, reče Alice Hunteru, »kad si nazvao i rekao da u bazi podataka kalifornijske socijalne službe potražim dosje o Oliviinu usvojenju, pomislila sam kako je to jako čudan zahtjev, ali nikad mi nije palo na pamet da bi ona mogla biti osumnjičenica. Jedino mi je bilo čudno koliko je sav taj postupak bio kratak. Kalifornijski zakon o usvojenju je veoma blag«, objasni Alice. »Jedini preduvjet je da usvojena osoba bude najmanje deset godina mlađa od usvojitelja.

Derek Nicholson je tada tek diplomirao na pravnom fakultetu. Mnogi njegovi prijatelji radili su u pravosuđu i poznavao je mnoge važne ljude.« »Suce«, reče Garcia. »Da i njih. Uz svoje veze i poznavanje zakona, mogao je još više ubrzati postupak. Tipični postupak posvajanja u Kaliforniji traje između šest mjeseci i godine dana. Nicholson je dobio sve dokumente i potvrde za manje od devedeset dana. Nitko nije postavljao nikakva pitanja i sve je naizgled bilo zakonito.« »Da bi zaobišao zakon, moraš ga poznavati«, reče Hunter. »Istina«, složi se Alice. »I sve je moguće kad imaš moćne prijatelje.« »Dobro, ali kako si znao da će baš tada Olivia napasti novu žrtvu?«, upita Garcia. »Nisam znao. Imao sam samo svoje sumnje, pa sam riskirao.« Vrhom prsta prijeđe preko dvije porezotine na lijevom obrazu. Odbio je zamatanje. »Riskirao?«, upita načelnica. »Jučer ujutro nenajavljeno sam svratio do Olivie, s izlikom da imam neke nove informacije i da joj želim postaviti još par pitanja. Kad smo sinoć Garcia i ja razgovarali s Oliviom i njezinom sestrom, zamolio sam ih da mi daju fotografiju njihova oca kad je bio mlađi. Allison je na komodi u dnevnoj sobi imala staru sliku s vjenčanja. Olivia mi ju je dodala. Dok je držala okvir u rukama i promatrala sliku, opazio sam nešto u njenim očima. Neku snažnu emociju – mislio sam da je to tuga. Kad sam jutros svratio do nje i vratio joj sliku, u očima joj se opet pojavio isti osjećaj. Nije to bila tuga, već nešto mnogo dublje, još bolnije.« Na trenutak protrlja oči. »Tada sam je pitao je li se njihov otac s njom i sestrom igrao kazališta sjena dok su bile male.« »Dao si joj na znanje da smo shvatili pravo značenje skulptura«, izjavi Alice.

Hunter kimne. »No ona je hladnokrvno odigrala ulogu. Pretvarala se da je iznenađena tim čudnim pitanjem, ali ništa drugo nije rekla. Nakon toga sam je pitao je li se igrala njihova majka i tada je načas nestala ta hladnokrvnost.

Zagledala se u daljinu, u djeliću sekunde smekšao se njen izraz na licu, zatim je opet otvrdnuo. Još nikad u životu nisam vidio nešto takvoga. I u tom sam trenutku odlučio riskirati. Rekao sam joj da smo tijekom noći došli do nekih novih saznanja. Da smo sada sigurni kako ubojica na svom popisu ima još samo jedno ime. Rekao sam joj da ćemo za dvadeset četiri sata saznati ime te žrtve te da će otada ta osoba dvadeset četiri sata biti pod nadzorom.« Garcia se nasmiješi. »Drugim riječima, ako je ona Kipar, kako si nagađao, poručio si joj da mora stupiti u akciju u naredna dvadeset četiri sata ukoliko se prije nas želi dokopati svoje žrtve. Prisilio si je da malo ubrza stvar.« Hunter opet kimne. »Ali nisam imao vremena vraćati se u policijsku upravnu zgradu i podnijeti zahtjev za nadziranjem. Isto tako, nisam imao nikakvog čvrstog osnova za to. Imao sam samo svoje sumnje i jedan nadimak.« »Pa si odlučio opet prekršiti protokol i sam izigravati cijeli tim za nadzor«, reče načelnica, no bez oštrine u glasu. »Da, dvadeset četiri sata«, potvrdi Hunter. »I što je napravila?«, upita Alice. »Veći dio dana nije izlazila iz kuće.« »Vjerojatno je prepravljala svoj plan«, reče načelnica. »Kad je izašla, odvezla se pravo u Woodland Hills i tamo se na parkiralištu sastala sa Scottom Bradleyem. On je ostavio svoj auto i odvezao se s njom.« Svi se začuđeno namršte. »Pretpostavljam da je Olivia posljednjih nekoliko dana kontaktirala s njim«, reče Hunter. »Scott je oženjen, ali je slab na lijepe žene, posebno kad mu kažu da su submisivne. Olivia je znala što ga uzbuđuje. Uvjeren sam da ga je danima vabila.« »I to objašnjava promjenu njezina M.O-a«, reče Garcia. »Sva ostala poprišta zločina su mjesta na kojima su se žrtve osjećale ugodno i zaštićeno – Nicholsonova kuća, Nashornova jedrilica i Littlewoodov ured. Scott Bradley ima ženu i dvije kćeri, što joj je onemogućilo korištenje njegove kuće. Nije imao ni vlastitog ureda. Bio je broker, radio je u velikoj prostoriji s desetak ljudi.« Hunter potvrdi. »Znači, preostalo joj je samo da ga nazove i kaže mu da ga večeras želi vidjeti«, reče Alice. »Sigurna sam da je zbog toga otkazao sve planove koje je imao.« »Ona nikad nije planirala izvući se živa iz ovoga, zar ne? Čak i da je nismo uhvatili«, reče načelnica. »Znala je da neće u zatvor. Znala je i da ne može nastaviti živjeti.«

Hunter ne odvrati ništa. »Kad joj je Derek Nicholson rekao istinu«, reče Alice, »psihički ju je uništio, dao joj je više nego što je mogla podnijeti. Kad ti netko iznenada kaže da je cijeli tvoj život bila laž, da ti je majka brutalno ubijena, raskomadana i bačena poput neželjenog smeća – kad ti kaže imena svih odgovornih za to, a znaš da nisu kažnjeni i da nikad neće biti, što ti preostaje? Kako možeš nastaviti normalno živjeti kad ti to saznanje stalno visi nad glavom? Za nju bi daljnji život bio pravo mučenje, bila ona u zatvoru ili ne.« »Olivia se odrekla svoga života samo da bi u majčino ime zadovoljila pravdu«, reče Hunter. »Pravdu koju nijednoj od njih nikad ne bi pružio naš sustav.

Na kraju su ti ljudi ubili i majku i kćer.« Zavlada mučna tišina. »Znam da smo učinili ono što se očekivalo od nas«, reče načelnica odmahujući glavom. »No možda smo trebali ići malo sporije. Meni ne bi nimalo smetalo da je Olivia Nicholson uspjela ubiti sve četiri žrtve. Ni najmanje. Ona gnjida Scott Bradley olako se izvukao, osim jednoga prsta. Zaslužio je gore.

Svima govori da si ga udario i onesvijestio.« Hunter ništa ne reče. »Pa, meni se čini da je to bilo ovako«, nastavi načelnica. »Bio je pod strahovitim stresom. U takvim okolnostima stvari se ne mogu vidjeti u pravom svjetlu. Njemu se jednostavno učinilo da si ga udario.« Zastane i pogleda naokolo. »Aha, meni to zvuči kao dobar odgovor.« Garcia ispriča Hunteru što se dogodilo u Pomoni: Ken Sands je uhićen i sad će Garcia nazvati detektiva Rickya Corbia, zaduženog za istragu Titova ubojstva.

Sands je prvoosumnjičenik.

119.

Negdje usred noći Hunter završi s papirologijom. Spusti se dolje i sve stavi na stol načelnice Blake, da je dočeka sutradan ujutro.

Zazvoni mu mobitel u džepu. »Detektiv Hunter.« »Roberte, ovdje Alice.« Bio je toliko zaokupljen pisanjem izvještaja da nije primijetio kako je Alice satima prije pokupila svoje stvari i otišla. »Zovem te samo da ti kažem kako je bilo lijepo vidjeti te opet«, reče Alice. »I da je suradnja s tobom bila pravo zadovoljstvo.« »Da, i meni je drago što sam te opet vidio.« »Iako me se uopće nisi sjećao.« Hunter šuti nekoliko trenutaka. »Hej, javi se još koji put. Još uvijek radiš za losanđeleškog okružnog tužitelja, je li tako?« »Da, još uvijek.« Zavlada neugodna tišina.

Hunter pogleda na svoj sat. »Imaš li posla? Hoćeš sa mnom na piće?« »Sada?« Uzrok iznenađenju u njezinu glasu nisu sitni sati. »Da. Još malo pa sam ovdje gotov. I stvarno bi mi dobro došlo piće.« Oklijevanje. »I društvo«, doda Hunter. »Da, voljela bih otići na piće.« Hunter se nasmiješi. »Da se nađemo u Edisonu u Higgins Buildingu, na uglu 2. i Maina?« »Može, znam to mjesto. Daš mi pola sata?« »Vidimo se tamo.« Hunter prekine vezu.

Ispred policijske upravne zgrade zastane na uglu South Broadwaya i West 1.

Streeta i jedno vrijeme promatra promet. Dodirne svježe rane na obrazu, zatim pogleda omotnicu koju drži u rukama. Adresirana je na Michelle Howard, glavnu urednicu LA Timesa. Prije nekoliko godina i ona sama je postala vijest kad je otkrila da je u tinejdžerskoj dobi bila žrtva grupnog silovanja. Silovatelji nikad nisu uhvaćeni.

Hunter nije rekao Garcii, načelnici, Alice ni nikome drugome za napravu za snimanje koju mu je dala Olivia. Izvadi napravu iz džepa, promatra je dugo vremena, zatim je stavi u omotnicu i zatvori, pa spusti u poštanski sandučić pred sobom.

Tek sada je njegov posao gotov.

Polako počne hodati prema uglu 2. i Maina.

Robert Hunter rješava svoj dosad najužasniji slučaj.

Okrenite stranicu i zavirite...

JEDAN PO JEDAN Jedan jedini hitac u zatiljak, u stilu smaknuća. Mnogi drže da je to veoma nasilan način umiranja. No, istina je da zapravo nije. Barem ne za žrtvu.

9-milimetarski metak ulazi u lubanju i za tri desettisućinke sekunde izlazi na drugoj strani. Usput smrska kosti lubanje i probije žrtvin mozak tolikom brzinom da živčani sustav ne stigne registrirati bol. Ukoliko metak uđe u glavu pod određenim kutom, tada prolazi kroz koru velikog mozga, mali mozak, čak i talamus i to na takav način da mozak odmah prestane funkcionirati. Posljedica je trenutačna smrt. Ukoliko je kut pogrešan, žrtva može preživjeti, ali uz veliko oštećenje mozga. Ulazna rana nije veća od male bobe grožđa, ali je zato izlazna velika poput teniske loptice, ovisno o vrsti metka.

Muškarac na fotografiji koju je promatrao detektiv Robert Hunter iz LAPDova Odjela za pljačke i ubojstva, umro je trenutačno – nije patio. Metak je dijagonalno prošao kroz cijelu njegovu lubanju, probivši mali mozak te sljepoočni i čeoni režanj i u tri desettisućinke sekunde uzrokovao smrtonosno oštećenje mozga. Za manje od jedne sekunde ležao je mrtav na tlu.

Slučaj nije bio Hunterov, pripadao je detektivu Terryu Radleyu s glavnog kata za detektive, ali su fotografije greškom završile na njegovu stolu. Dok je spremao fotografije veličine A4 u dosje, zazvoni njegov telefon. »Detektiv Robert Hunter, Jedinica za teška ubojstva«, javi se, gotovo očekujući da će detektiv Radley zatražiti dosje s fotografijama.

Muk. »Halo?« »Je li to detektiv Robert Hunter?« Muški glas na drugom kraju zvučao je hrapavo i smireno. »Da, ja sam detektiv Robert Hunter. Mogu li vam pomoći?« Čuo je kako je pozivatelj ispustio zrak. »To ćemo tek otkriti, detektive.« Hunter se namršti. »Narednih deset minuta trebam svu tvoju pozornost.«

Hunter se nakašlje. »Oprostite, nisam čuo vaše im...« »Začepi jebenu gubicu i slušaj, detektive«, prekine ga pozivatelj. Glas mu je još uvijek zvučao smireno. »Ovo nije prijateljsko čavrljanje.« Hunter ušuti. LAPD dnevno prima na desetke, katkada i na stotine suludih poziva – različitih pijanaca, urokanih narkomana, članova bandi koji žele ispasti »opake face«, psihopata, onih koji prijavljuju urote vlade ili invaziju vanzemaljaca, čak i onih koji tvrde da su u lokalnom kafiću vidjeli Elvisa. No nešto u tonu pozivatelja, nešto u načinu na koji je govorio, reklo je Hunteru da bi napravio veliku pogrešku ako ovaj poziv shvati kao neslanu šalu. Stoga je odlučio surađivati.

Detektiv Carlos Garcia, njegov partner, sjedio je za svojim stolom nasuprot Hunterovu u njihovu malom uredu na petom katu policijske upravne zgrade u središtu Los Angelesa. Podužu tamno-smeđu kosu svezao je u zgodan konjski rep.

Zadubio se u monitor svog računala, ne slušajući partnerov razgovor. Odgurnuo se od stola i ležerno isprepleo prste na zatiljku.

Hunter zapucketa prstima da mu privuče pažnju, pokaže na slušalicu na svom uhu i kažiprstom napravi krug, pokazujući mu da treba snimiti ovaj poziv kako bi mu se moglo ući u trag.

Garcia odmah dohvati telefon na svom stolu, utipka internu šifru kojom se spojio s Operativnim odjelom i sve se pokrenulo za manje od pet sekundi. Dao je signal Hunteru, a on mu je signalizirao da uzme slušalicu i prisluškuje. Garcia se ubaci u liniju. »Detektive, pretpostavljam da na stolu imaš kompjutor«, reče pozivatelj. »I da je spojen na Internet?« »Točno.« Nelagodna tišina. »Dobro. Želim da upišeš adresu koju ću ti dati... Jesi li spreman?« Hunter je oklijevao. »Detektive, vjeruj mi, ovo ćeš sigurno htjeti vidjeti.« Hunter se nagne nad tipkovnicu i otvori preglednik. Garcia napravi isto na svom kompjutoru. »U redu, spreman sam«, reče Hunter smirenim glasom.

Pozivatelj mu je izdiktirao adresu koja se sastojala samo od brojeva i točaka, bez ijednog slova.

I Hunter i Garcia je utipkaju i pritisnu tipku enter. Zasloni više puta zatrepere, a zatim se pojavi web-stranica.

Oba su se detektiva ukočila; morbidna tišina zavladala je prostorijom.

Pozivatelj se zahihoće. »Pretpostavljam da sada imam tvoju punu pozornost.«

Chris Carter rođen je u Brazilu u obitelji talijanskog podrijetla. Studirao je psihologiju i kriminalno ponašanje na Sveučilištu Michigan. Kao član tima za psihologiju kriminalaca u Uredu javnog tužitelja države Michigan, ispitivao je i proučavao mnoge zločince, uključujući višestruke i serijske ubojice koji su osuđeni na doživotnu kaznu zatvora.

Početkom 1990-tih otišao je u Los Angeles i deset godina proveo kao gitarist brojnih poznatih bendova, a potom je odustao od glazbe i posvetio se pisanju.

Trenutno živi u Londonu i, prema Sunday Timesu, spada u prvih deset najprodavanijih autora.

Posjetite www.chriscarterbooks.com. ili ga pronađite na Facebooku.

Ostali romani: Ubojica Krucifiks, Krvnik, Noćni vrebač, Jedan po jedan, Zlotvor.