Ja sam smrt

Page 1


JA SAM

SMRT Prevela: Dolores Jovanović


1. »Oh, Nicole, hvala ti što si došla tako brzo«, reče Audrey Bennett otvarajući ulazna vrata svoje bijele dvokatnice u Upper Laurel Canyonu, veoma bogatom kvartu losanđeleškog Hollywood Hillsa. Nicole joj se vedro nasmiješi. »Nema problema, gospođo Bennett.« Rođena i odrasla u Evansvilleu u Indiani, Nicole Wilson ima izrazit naglasak Srednjega zapada. Nije jako visoka, otprilike metar šezdeset, i ne izgleda prekrasno po standardima modnih časopisa, ali je draga i ima razoružavajući osmijeh. »Uđi, uđi«, reče Audrey i rukom je užurbano pozove unutra. »Oprostite što sam malo zakasnila«, reče Nicole ulazeći i pogledavajući na svoj sat. Tek je prošlo 20:30. Audrey se nasmije. »Ti si, Nicole, valjda jedina osoba u cijelom Los Angelesu koja smatra da zakasniti znači doći kasnije od deset minuta. Svi ostali to zovu ‘uljudnim stizanjem na vrijeme’.« Nicole se smiješi, ali usprkos komentaru, ipak izgleda malo posramljeno. Ponosila se svojom točnošću. »Haljina vam je jako lijepa, gospođo Bennett. Večeras idete na neko specijalno mjesto?« Audrey naškubi usne i zakrene ih ustranu. »Na svečanu večeru u sučevu kuću.« Nagne se prema njoj i šapne joj: »Oni su žiiiva dosada.« Nicole se zahihoće. »O, Nicole, bok«, reče Audreyin muž James silazeći niz zavojito stubište. Odjeven je u elegantno tamnoplavo odijelo, s prugastom svilenom kravatom i istom takvom maramicom zataknutom u gornji džep sakoa. Kao i uvijek, ima zalizanu kosu boje karamela, svaki je pramen na svom mjestu. »Draga. Jesi li spremna?«, upita svoju ženu, zatim brzo pogleda na svoj Patek Philippe sat. »Morali bismo krenuti.« »Da, znam. Odmah stižem«, odvrati Audrey, potom se opet okrene k Nicole. »Josh već spava«, objasni joj. »Cijeli dan se igrao i trčao naokolo, što je izvrsno jer je u osam sati bio toliko iscrpljen da je zaspao pred televizorom. Odvela sam ga u krevet i opet je zaspao prije nego što je spustio glavu na jastuk.« »O, blaženi«, prokomentira Nicole.


»Koliko je taj mali vražićak danas trčao«, reče James Bennett prilazeći Audrey i Nicole, »trebao bi spavati sve do jutra. Ovo će ti biti lagana večer.« Uzme Audreyin kaput s kožne fotelje i pridrži ga dok ga njegova žena ne obuče. »Draga, stvarno moramo ići«, šapne joj i poljubi je u vrat. »Znam, znam«, reče Audrey. Glavom pokaže vrata uz kamin obložen riječnim šljunkom na istočnom zidu velike dnevne sobe. »Posluži se u kuhinji. Uzmi što god želiš. Znaš gdje što stoji, je li tako?« Nicole kimne. »Ako se Josh probudi i zatraži još čokoladne torte, nemoj mu je dati. Zadnja stvar koja mu treba je dodatna doza šećera usred noći.« »O.K.«, reče Nicole i opet se nasmiješi. »Možda ćemo doći jako kasno«, nastavi Audrey. »Nazvat ću te kasnije samo da provjerim je li sve u redu.« »Lijepo se provedite«, reče Nicole i otprati ih do vrata Dok Audrey silazi s trijema, pogleda Nicole i nečujno izgovori »dosada«. Nicole zatvori vrata, popne se stubištem i na prstima uđe u Joshovu sobu. Trogodišnjak je spavao poput anđela, grleći neko plišano stvorenje golemih očiju i ušiju. Nicole zastane na vratima i nastavi ga promatrati. Izgleda tako slatko s tom gustom plavom kovrčavom kosom i ružičastim obrazima da bi mu najradije prišla i zagrlila ga, ali se ne usudi sada ga buditi. Zato mu samo s vrata pošalje poljubac i vrati se u prizemlje. Sat vremena sjedila je u dnevnoj sobi i gledala neku staru komediju na televiziji, kad joj je počelo kruliti u želucu. Tek tada se sjeti da je Audrey Bennett spominjala neku čokoladnu tortu. Pogleda koliko je sati. Definitivno je vrijeme za nešto čalabrcnuti, a kriška čokoladne torte zvuči izvanredno. Izađe iz sobe i opet se popne na kat da provjeri Josha. Spavao je toliko duboko, da se nije ni pomaknuo. Nicole se vrati u prizemlje, prijeđe dnevnu sobu, otvori vrata kuhinje i uđe. »Joj!«, vrisne prestrašeno i ustukne. »Joj!«, vrisne muškarac djelić sekunde nakon nje. Sjedio je za stolom i jeo sendvič. Instinktivno i također prestrašeno, spusti sendvič, odgurne se od stola, ustane i prevrne čašu s mlijekom. Stolica iza njega padne na pod. »Tko ste, dovraga, vi?«, tjeskobnim glasom upita Nicole i ustukne još jedan korak. Muškarac se zbunjeno zagleda u nju još nekoliko trenutaka, kao da pokušava shvatiti što se to događa. »Ja sam Mark«, napokon odgovori, obama rukama pokazujući na sebe. Još nekoliko trenutaka zure jedno u drugo, pa Mark ubrzo shvati kako toj djevojci njegovo ime ne znači apsolutno ništa.


»Mark?«, ponovi muškarac, pretvarajući sve rečenice u pitanja, kao da bi ona trebala sve znati. »Audreyin rođak iz Teksasa? Ovdje sam par dana radi razgovora za posao? Odsjeo sam u stanu iznad garaže?« Palcem pokaže preko svog desnog ramena. Nicole ga još upitnije pogleda. »Audrey i James su ti rekli za mene, zar nisu?« »Nisu.« Odmahne glavom. »Oh!« Sad i on izgleda veoma zbunjeno. »Ovaj, kao što sam rekao, ja sam Mark, Audreyin rođak. Ti si sigurno Nicole, večeras čuvaš Josha, je li tako? Rekli su mi da dolaziš. I oprosti, nisam te htio prestrašiti, iako si i ti mene isprepadala.« Stavi desnu ruku na prsa i nekoliko se puta kucne po srcu. »Skoro me strefio infarkt.« Nicole se mrvicu opusti. »Stigao sam jutros avionom, poslijepodne sam imao razgovor za velik posao u centru grada«, objasni joj. Odjeven je u odijelo koje izgleda glanc novo i jako elegantno. A i on izgleda dosta privlačno. »Prije desetak minuta vratio sam se s razgovora«, nastavi. »I želudac me istoga časa podsjetio da cijeli dan nisam ništa okusio.« Nagne glavu na stranu. »Ne mogu jesti kad sam nervozan. Zato sam svratio ovamo na jedan sendvič i čašu mlijeka.« Skrene pogled na mjesto gdje je sjedio i nasmije se. »A sad sam ga prolio po cijelom stolu i počelo je kapati na pod.« Podigne srušenu stolicu i pogleda naokolo tražeći nešto čime bi mogao počistiti nered. Na kuhinjskom ormariću, uz veliku zdjelu s voćem, ugleda rolu papirnatih ručnika. »Malo me čudi što ti je Audrey zaboravila reći da ću tu prespavati«, reče dok briše mlijeko s poda. »Pa, bili su u žurbi«, prizna Nicole. Više nije onoliko napeta kao prije. »Gospođa Bennett me pitala mogu li doći ovamo u osam, ali nisam mogla prije osam i pol.« »Oh, dobro. Je li Josh budan? Htio bih mu zaželjeti laku noć.« Nicole odmahne glavom. »Nije. Spava kao zaklan.« »On je sjajan klinac«, reče Mark. Smota hrpu mokrih papirnatih ručnika i baci je u kantu za smeće. Nicole ga pozornije pogleda. »Znate«, reče, »izgledate mi poznato. Jesmo li se već negdje sreli?« »Nismo«, odvrati Mark. »Sad sam prvi put u životu u L.A.-u. No vjerojatno ti izgledam poznat s fotografija u Jamesovoj radnoj sobi i sobi s televizorom. Ja sam na dvjema. Osim toga, Audrey i ja imamo iste oči.«


»Oh... fotografije. Sigurno zbog njih«, reče Nicole. Nije baš sto posto sigurna. Neugodnu tišinu prekine udaljena zvonjava mobitela. »To je tvoj mobitel?«, upita Mark. Ona kimne. »Vjerojatno zove Audrey da kaže kako ti je zaboravila reći za mene.« Slegne ramenima i nasmiješi se. »Iako je malo zakasnila.« Nicole mu uzvrati osmijeh. »Moram se javiti.« Izađe iz kuhinje i vrati se u dnevnu sobu gdje iz torbe izvadi mobitel. Stvarno je zove Audrey Bennett. »Bok, gospođo Bennett. Kako je na večeri?« »Još dosadnije nego što sam očekivala. Ovo će stvarno biti jedna duga večer. Uglavnom, zovem samo da provjerim je li sve u redu.« »Da, sve je u redu«, odvrati Nicole. »Je li se Josh koji put probudio?« »Ne, nije. Maloprije sam bila gore. Spava kao klada.« »O, izvrsno.« »Usput, upravo sam u kuhinji upoznala Marka.« Na Audreyinoj strani se u pozadini začuje buka. »Nicole, što si to rekla?« »Da sam upravo upoznala Marka, vašeg rođaka iz Teksasa koji je odsjeo u stanu iznad garaže. Zatekla sam ga kako jede sendvič u kuhinji. Isprepadali smo jedno drugo.« Zahihoće se. Zavlada kratkotrajna tišina, zatim Audrey reče: »Nicole, gdje je on? Je li otišao u Joshovu sobu?« »Nije, još je u kuhinji.« »Dobro. Nicole, slušaj me.« Glas joj je ozbiljan i istovremeno i drhtav. »Idi gore po Josha što brže i tiše možeš i izađite iz kuće. Odmah ću nazvati policiju.« »Što?« »Nicole, ja nemam rođaka Marka u Teksasu. Nitko nije odsjeo u stanu iznad garaže. Izađi kuće... odmah. Jesi li raz...« KLIK. »Nicole?« »NICOLE?« Linija se prekine.


2. Detektiv Robert Hunter iz LAPD-ova Odjela za pljačke i ubojstva otvori vrata svoga malog ureda na petom katu čuvene policijske upravne zgrade u središtu Los Angelesa i uđe unutra. Sat na zidu pokazuje 14:43. Polako promotri cijelu prostoriju. Prošla su točno dva tjedna otkako je zadnji put ušao ovamo nadajući se da će se vratiti odmoren i osunčan, a osjeća se potpuno iscrpljeno i uvjeren je da nikad nije bio toliko blijed kao sad. U gotovo sedam godina otkako radi u policiji, trebao je otići na svoj prvi odmor. Njegova načelnica zahtijevala je da on i njegov partner uzmu dvotjedni godišnji odmor nakon posljednje istrage koja je okončana prije šesnaest dana. Planirao je otići na Havaje, oduvijek ih je želio posjetiti, ali onoga dana kad je trebao otići, njegov bliski prijatelj Adrian Kennedy, direktor FBI-eva Nacionalnog centra za analizu nasilnih zločina (NCAVC), zamolio ga je za pomoć u ispitivanju uhićenog osumnjičenika za dvostruko ubojstvo. Hunter ga nije mogao odbiti, pa je umjesto leta na Havaje, završio u Quanticu u Virginii. Ispitivanje nije trebalo trajati dulje od dva dana, no na kraju se Hunter našao upleten u istragu koja mu je zauvijek promijenila život. Prije manje od dvadeset četiri sata, on i FBI su napokon riješili slučaj. Nakon završene istrage, Kennedy je još jednom pokušao dovabiti nekadašnje čudo od djeteta da se pridruži Birou. Hunter je odrastao u radničkoj obitelji u Comptonu, siromašnoj četvrti južnog Los Angelesa. Bio je jedinac. Kad je imao samo sedam godina, njegova majka je izgubila bitku s rakom. Njegov otac se nikad više nije ženio i morao je raditi dva posla da bi mogao udovoljiti zahtjevima samohranog odgajanja djeteta. Svima je veoma rano bilo jasno da je Hunter drukčiji. Kužio je stvari brže od svih ostalih. U školi se dosađivao, osjećao se frustrirano. Cijelo gradivo šestog razreda savladao je u manje od dva mjeseca i pročitao sve udžbenike sedmog, osmog i devetog razreda iz čiste dosade, samo zato da se nečime bavi. Tada je ravnatelj njegove škole odlučio kontaktirati losanđeleški Odbor za obrazovanje. Nakon silnih ispita i testova, u dobi od dvanaest godina, dobio je stipendiju za Mirmanovu školu za nadarenu djecu. No u dobi od četrnaest godina savladao je školski program iz engleskog, povijesti, matematike, biologije i kemije. Četiri godine srednje škole sažeo je u dvije i u petnaestoj godini maturirao s najvišim ocjenama. Uz preporuku svih


svojih profesora, primljen je kao »posebno nadareni« student na sveučilište Stanford. U devetnaestoj godini diplomirao je psihologiju – summa cum laude – a u dvadesettrećoj obranio doktorat iz Analize kriminalnog ponašanja i biopsihologije. Tada ga je Kennedy prvi put pokušao dovabiti u FBI. Hunterova doktorska disertacija Napredna psihološka studija kriminalnog ponašanja završila je na Kennedyevu stolu. Njegov rad je toliko impresionirao Kennedya, a zatim i direktora FBI-a, da je postao obvezna literatura u NCAVCu. Otada ga je Kennedy više puta pokušao regrutirati u svoj tim. Nije mogao pojmiti da je Hunter radije htio biti detektiv u lokalnoj policiji nego član najelitnije jedinice u Sjedinjenim Državama, a vjerojatno i u svijetu, koja je tragala za serijskim ubojicama. No Hunter nikad nije pokazao ni trunke interesa za karijeru saveznog agenta, pa je odbio sve Kennedyeve ponude, kao i ponude njegovih nadređenih. *** Hunter sjedne za svoj stol, ali ne uključi kompjutor. Čudno mu je kako sve u njegovu uredu istovremeno izgleda posve isto i potpuno drukčije. Posve isto jer nitko ništa nije dirao niti pomaknuo. A potpuno drukčije jer nešto nedostaje. Zapravo, ne nešto, nego netko – njegov partner, detektiv Carlos Garcia. Partneri su već šest godina. Prije dvotjednog odmora zajedno su radili na slučaju sadističkog serijskog ubojice koji je ubojstva prenosio uživo preko Interneta. Obojica su radi istrage gotovo poludjela, Hunter je zamalo ubijen, a Garcia i njegova žena našli su se u takvoj situaciji da se Garcia zakleo kako neće dopustiti da se to ikad više dogodi. Netom prije odmora Garcia se povjerio Hunteru kako nije siguran hoće li se vratiti u posebnu jedinicu Odjela za pljačke i ubojstva. Njegovi prioriteti su se promijenili: na prvom mu je mjestu obitelj, bez obzira na bilo što. Hunter nema obitelji. Nije oženjen. Nema djece. No u potpunosti je razumio partnerovu zabrinutost i bio je siguran da će Garcia, ma kakvu odluku donio, ona za njega biti ispravna. Posebni odjel u LAPD-u je elitna jedinica formirana samo radi istraga serijskih i drugih teških ubojstava koji zahtijevaju opsežno istraživanje i veliku stručnost. Zahvaljujući Hunterovoj potkovanosti u psihologiji kriminalnog ponašanja, završio je u još uže specijaliziranoj jedinici Specijalnog odjela. Ta je jedinica rješavala ubojstva u kojima je počinitelj iskazao veliku brutalnost ili sadizam. Takva ubojstva u jedinici su zvali UN zločinima – ultranasilnim. LAPDovu jedinicu za UN zločine činili su Hunter i Garcia. Garcia mu nije bio samo partner, nego i najbolji prijatelj kojeg je ikada imao.


Hunter se napokon nagne naprijed da uključi kompjutor, ali prije nego što je uspio stisnuti dugme, otvore se vrata ureda i uđe Garcia. »Oh!«, reče Garcia. Iznenadi se kad pogleda sat na zidu. »Danas si uranio, Roberte.« Hunter pogleda sat – 14:51 – zatim partnera. Garcia je dugu smeđu kosu zavezao u konjski rep, još mu je mokra od tuširanja, ali su mu oči veoma umorne i pune brige. »Da, jesam malo«, odvrati Hunter. »Ne izgledaš baš preplanulo za nekoga tko je upravo stigao s Havaja.« Garcia ušuti i namršteno ga pogleda. »Bio si na odmoru, zar nisi?« Hunter je bio najveći radoholičar kojeg ja upoznao. »Otprilike«, odvrati Hunter i kimne. »Što ti pak to znači?« »Bio sam na odmoru«, objasni mu. »Samo što na kraju ipak nisam otišao na Havaje.« »Nego kamo?« »Nikamo posebno. Samo sam posjetio jednog starog prijatelja na istoku.« »Dobro.« Garcia odmah vidi da stvar nije toliko jednostavna, ali isto tako dovoljno dobro pozna Huntera pa zna da neće pričati dalje ako ne želi, bez obzira koliko netko navaljivao. Garcia priđe svom stolu, ali ne sjedne. Ni ne uključi svoj kompjutor. Umjesto toga, otvori ladicu i počne njezin sadržaj slagati na stol. Hunter nijemo promatra partnera. Garcia ga napokon pogleda. »Žao mi je, stari«, reče prekinuvši neugodnu tišinu i počne prazniti i drugu ladicu. Hunter samo jednom kimne. »Dugo sam razmišljao o ovome, Roberte«, započne Garcia. »Zapravo, prošla dva tjedna svaki sam trenutak razmišljao o tome, uzimao u obzir sve mogućnosti i sve odmjeravao i znam da ću najvjerojatnije uvijek žaliti za ovime. Ali isto tako znam da nikad više ne želim izložiti Annu nečemu sličnom. Ona mi je sve na svijetu. Nikad ne bih oprostio samome sebi da joj se nešto dogodi zbog posla kojim se bavim.« »Znam to«, odvrati Hunter. »I ne zamjeram ti, Carlose, ni najmanje. I ja bih učinio isto.« Hunterove iskrene riječi izazovu Garciin slabašan zahvalni osmijeh. Hunter primijeti da je njegovu partneru neugodno. »Carlose, nikome ne duguješ objašnjenje, najmanje meni.«


»Tebi, Roberte, dugujem sve«, prekine ga Garcia. »Dugujem ti svoj život. Dugujem ti Annin život. Samo zbog tebe smo nas dvoje živi, sjećaš se?« Hunter ne želi razgovarati o prošlosti, pa jednostavno prijeđe preko te teme. »Usput, kako je Anna?« »Iznenađujuće dobro za nekoga tko je prošao ono što je prošla ona«, reče Garcia i završi s pražnjenjem ladica. »Ostat će par dana sa svojim roditeljima.« »Ona je jaka žena«, prizna Hunter. »I fizički i psihički.« »Da, stvarno jest.« I opet na trenutak zavlada neugodna tišina. »I, kamo ideš?«, upita Hunter. Garcia zastane i pogleda partnera. Sad izgleda malo posramljeno. »U San Francisco.« Hunter ne može sakriti iznenađenje. »Odlaziš iz L.A.-a?« »Odlučili smo da će tako biti najbolje.« Hunter ovo nije očekivao. Nijemo kimne, pokazuje razumijevanje. »Odjel za pljačke i ubojstva u San Franciscu bit će sretan što te ima.« Sad Garcia izgleda još više posramljeno. »Ne vraćam se u Odjel za pljačke i ubojstva.« Hunter više nije iznenađen, sad je zbunjen. Zna koliko je dugo i naporno Garcia radio da bi postao detektiv za istraživanje ubojstava. »U Specijalni odjel za prijevare«, napokon kaže. »Kao što je naš WCCU.« Hunteru se učini da je krivo čuo. WCCU je LAPD-ova Jedinica bijelih ovratnika, specijalizirana za istrage velikih prijevara u koje je uključen velik broj osumnjičenika ili žrtava. Istražuje slučajeve pronevjera, velikih i složenih krađa, podmićivanja i krađa u koje su upleteni gradski i državni službenici. U LAPD-u se WCCU smatra jedinicom u kojoj netko može zaglaviti, a ne poslom koji netko želi obavljati. Garcia u znak predaje podigne obje ruke. »Znam, znam, odvratno je. Ali trenutno samo tamo imaju slobodno mjesto. Anna je zadovoljna jer tamo posao nije toliko opasan. Nakon svega što se dogodilo, ne mogu joj zamjeriti.« Hunter htjede nešto reći, ali tada zazvoni telefon na njegovu stolu. Podigne slušalicu, sluša nekoliko trenutaka, potom je bez riječi spusti na njezino mjesto. »Moram do načelnice«, kaže, ustane i udalji se od stola. Garcia učini isto. Jedan dugi trenutak gledaju jedan drugoga. Garcia prvi korakne naprijed, raskrili ruke i zagrli Huntera kao da je njegov davno izgubljeni brat. »Hvala ti, Roberte«, kaže gledajući ga. »Na svemu.« »Javi se koji put«, kaže Hunter. Glas mu zvuči žalosno.


»Hoću.« Kad se Hunter približi vratima, Garcia ga zazove. »Roberte.« Hunter se okrene prema njemu. »Pazi se.« Hunter kimne i izađe.


3. I opet zure u njega. Tamnokosa cura i njezini prijatelji. Zure, hihoću se, zatim opet pogledavaju u njega. Ne smeta mu to. Dosad se jedanaestogodišnji Ricky Temple već naviknuo na to. Zbog polovne odjeće, čupave crne kose, nevjerojatno mršavog tijela, špičastog nosa i klempavih ušiju, nikad nije prolazio nezamijećeno. Svi bi ga primijetili i smijali mu se. A nije pomogla ni činjenica što nije bio dovoljno visok za svoju dob. Zbog niza očevih povremenih poslova, u protekle tri godine promijenio je pet škola i u svakoj je bila ista priča. Cure su ga ismijavale. Dečki su ga naguravali i tukli. Učitelji su ga hvalili zbog dobrih ocjena. Ricky se usredotoči na test na svojoj klupi. Riješio ga je najmanje dvadeset minuta prije ostalih. Iako zuri u papir, osjeća kako ga na zatiljku prže njihovi pogledi. Čuje njihovo izrugivanje i hihotanje. »Zar je nešto smiješno u testu, gospođice Stewart?«, upita sarkastičnim glasom gospodin Driscall, učitelj matematike u osmom razredu. Lucy Stewart je prelijepa cura, živahnih očiju boje lješnjaka, čarobnog osmijeha, sa šiškama i ravnom kosom crnom kao ugljen koja jednako lijepo izgleda i kad je raspuštena i zavezana u konjski rep. Za jednu četrnaestogodišnjakinju, ima nevjerojatno čist ten. Dok se većina cura njezine dobi već počela boriti s aknama, Lucy je izgleda na njih imuna. Svaki dečko u školi Morningside Junior High učinio bi sve za nju, ali ona pripada Bradu Nicholsu, ili je barem on tako govorio. Ricky je uvjeren da bi, da u rječniku potraži značenje riječi šupak, tamo našao fotografiju Brada Nicholsa. »Nije, gospodine«, odvrati Lucy i promeškolji se na stolici. »Jeste li gotovi, gospođice Stewart?« »Još samo malo, gospodine.« »Onda se prestanite cerekati i završite test. Imate još samo pet minuta.« Razred od nelagode zažamori. Lucy je napola riješila test. Mrzi matematiku. Zapravo mrzi većinu školskih predmeta. Neće joj biti ni od kakve koristi, jer zna da joj je suđeno biti velika holivudska zvijezda. Ricky žvače olovku i počeše vrh nosa. Želi se okrenuti i prkosno je pogledati u oči. No Ricky Temple rijetko kad radi ono što želi. Previše je sramežljiv... i previše se boji posljedica.


»Vrijeme je isteklo! Prilikom izlaska ostavite testove na mom stolu.« Zazvoni školsko zvono i Ricky zahvali Bogu. Prošao je još jedan tjedan. Pred sobom ima cijeli vikend. Silno mu se veseli jer samo želi biti sam i raditi ono što obožava – pisati priče. Presvuče se u kratke hlače, zatim nagura knjige u svoj izblijedjeli ruksak i uzme svoj zahrđali bicikl sa stalka pred školom. Ne može dočekati da što prije ode odavde. Krene Zapadnom 104. ulicom i presječe Južnu 7. aveniju. Sviđaju mu se kuće u ovom dijelu grada. Velike su i šarene, s lijepim prednjim travnjacima i vrtovima punim cvijeća. Većina u stražnjim dvorištima ima bazene – dan i noć u usporedbi s bijednim stanom u Inglewoodu u južnom Los Angelesu, u kojem živi sa svojim agresivnim ocem. Majka je otišla bez pozdrava kad je njemu bilo samo šest godina. Nikad je više nije vidio, ali mu je nedostajala svakoga dana. Zakleo se samome sebi da će jednoga dana živjeti u velikoj kući s velikim vrtom i bazenom. Postat će pisac. Uspješan pisac. Toliko se zadubio u misli da nije čuo kako mu se približavaju drugi bicikli. Zamijetio ih je kad je već bilo prekasno. Jedan od pet bicikala približi se njegovu prednjem kotaču s lijeve strane i pričepi ga uz visoki rubnik pločnika. Ricky u panici ubrza umjesto da zakoči. »Kamo ćeš, usrana nakazo?«, vikne biciklist s kapuljačom na glavi i plavobijelim šalom koji mu prekriva donji dio lica. »Ne pripadaš ovamo, ružni, mršavi seronjo. Vrati se u svoju prljavu štenaru.« Počnu ga vrijeđati još dva biciklista, ali on je previše prestrašen da bi ih čuo. Nema dovoljno mjesta, prednji kotač zagrebao je po rubniku. Od straha mu se trese cijelo tijelo. Zna da će pasti. Odjednom ga dostigne i drugi biciklist s kapuljačom na glavi, zaleti se u njegovu lijevu stranu i odbaci i Rickya i njegov bicikl na pločnik. Tresnuo je svom snagom i još klizio cijeli jedan metar, dovoljno da odere gotovo svu kožu s koljena i šaka. Bicikl se svom težinom sruši na njegove noge. »Jupiii! Nakaza je pala s bicikla«, vikne jedan od klinaca biciklista dok prolaze uz njega glasno se smijući. Ricky ostane trenutak ležati na miru. Čvrsto je zatvorio oči da ne zaplače. Učini mu se da čuje užurbane korake. »Hej, jesi li dobro?«, upita muški glas. Ricky otvori suzama zamagljene oči. »Jesi li dobro?«, ponovi glas. Osjeti kako netko podiže bicikl s njegovih nogu. Koljena i šake bole ga kao da ih je ofurio u kipućoj vodi. Pogleda gore i ugleda kako neki muškarac kleči uz njega. Odjeven je u tamno odijelo, snježno bijelu košulju i crvenu kravatu. Ima smeđu valovitu kosu, lijepo razbarušenu na istaknutom čelu, visoke jagodice i


snažnu čeljust s uredno podrezanom kozjom bradicom. U njegovim svijetloplavim očima vidi zabrinutost. »Tko su ti klinci?«, upita muškarac trgnuvši bradu u smjeru u kojem se odvezla horda. Lice mu izgleda ljutito. »Što?«, upita Ricky, još uvijek malo dezorijentiran. »Upravo sam krenuo pokupiti sina iz škole kad sam vidio kako su te ti klinci prevrnuli.« Pokaže svoj automobil, nepropisno parkiran s dva kotača na pločniku na drugoj strani ulice. Vrata na vozačevoj strani ostala su otvorena. Ricky slijedi njegov pogled. Zasigurno zna da su na biciklima bili Brad Nichols i njegova banda seronja, ali ništa ne reče. Ionako nema nikakve svrhe. »Hej, pa ti krvariš«, istinski zabrinuto reče muškarac kad pogleda njegove šake i koljena. »Moraš očistiti rane da se ne inficiraju. Evo.« Zavuče ruku u unutarnji džep sakoa i doda mu nekoliko papirnatih maramica. »Ovo će ti zasad poslužiti, ali se rane moraju brzo oprati toplom vodom i dezinfekcijskim sapunom.« Ricky uzme maramice i njima lagano potapka po dlanovima. Kad je pao s bicikla, otvorio se njegov ruksak i sve su se knjige rasule po pločniku. »O!«, reče muškarac. Pomogao mu je da se osovi na noge, zatim da pokupi svoje knjige. »Ideš u Morningside? I moj sin isto.« Ušuti kad mu pruži posljednju knjigu. Izgleda iznenađeno. »Ti si osmaš?« Ricky nehajno kimne. »Stvarno? Izgledaš kao da imaš deset godina.« »Imam jedanaest«, odvrati pomalo živčanim glasom. »Oprosti«, reče muškarac ispričavajući se za pogrešku. »Nisam te htio uvrijediti. Izgledaš mi premlado za osmi razred. Moj sin ima deset godina i završava četvrti razred.« Ricky spremi posljednju knjigu u ruksak. »Krenuo sam godinu dana ranije u školu i zbog dobrih ocjena preskočio sam šesti razred.« Sad se u njegovim riječima čuje ponos. »Oho! Pa to je izvanredno. Znači ja sam sad u društvu jednog pravog čuda od djeteta.« Ricky obriše krv sa šaka, zatim pogleda svoj bicikl i iskrivljeni prednji kotač. »Sranje!« »Prilično je oštećen«, složi se muškarac. »Mislim da se danas više nećeš moći voziti na tom biciklu.« Ricky izgleda kao da ne zna što će. Muškarac vidi dječakovu tjeskobu. »Slušaj«, kaže mu nakon što pogleda na svoj sat. »Malo kasnim, sin me čeka ispred škole pa moram ići, ali ako hoćeš, možeš nas tu pričekati pa ćemo te John i ja na povratku odvesti tvojoj kući. Vraćamo se za pet minuta. Kako ti to zvuči?«


»Hvala, ali ne treba. Ionako ne mogu ovakav kući.« Počne tapkati papirnatim maramicama po koljenima. Muškarac začuđeno podigne obrve. »Zašto ne?« »Ako dođem doma ovako krvav i s razbijenim biciklom, oni klinci izgledat će kao pravi anđeli u usporedbi s onim što će mi tata napraviti.« »Što? Stvarno? Ali to nije tvoja krivnja. Napali su te.« »To uopće nije važno.« Ricky odvrati pogled. »Nikad ništa nije važno.« Povrijeđenost u njegovu glasu može se gotovo opipati. Muškarac na brzinu odmjeri Rickya dok podiže bicikl s tla. »Dobro, a što kažeš na to da te John i ja odvezemo kući. Porazgovarat ću s tvojim ocem i reći mu što se dogodilo. Reći ću mu da sam sve vidio i da ti ne snosiš nikakvu krivnju. Poslušat će odraslu osobu.« »Rekao sam vam, njemu to uopće nije važno, u redu? Njemu nikad ništa nije važno. Hvala vam na pomoći, ali bit ću dobro.« Počne se šepajući udaljavati. »Hej, mali, čekaj. Kamo ideš ako ne ideš doma? Šepaš i vučeš tu tešku stvar za sobom? Stvarno bi trebao što prije očistiti te rane.« Ricky nastavi hodati. Ne osvrće se. »U redu, imam jednu bolju ideju. Poslušaj me«, reče muškarac i približi mu se par koraka. »Moj sin John je dobro dijete. Malo je povučen, ali je dobar klinac i dobro bi mu došao prijatelj – a u ovom trenutku mi se čini da bi dobro došao i tebi. Mogao bih spremiti tvoj bicikl u prtljažnik, zatim se zajedno možemo odvesti po Johna u Morningside i na kraju ću vas ostaviti kod njegove majke. Nije daleko odavde. Ona ima bazen i mnogo toga. I može se pobrinuti za tvoje ruke i koljena.« Riječ »bazen« napokon nagna Rickya da zastane i pogleda muškarca iza sebe. »Zatim mogu brzo odvesti tvoj bicikl na popravak. U istu radionicu u kojoj se popravlja Johnov bicikl. Siguran sam da će ga začas popraviti.« Ricky izgleda pokolebano. Muškarac opet pogleda na svoj sat. »Daj, idemo!« Načas naškubi usne. »Slušaj, bit ću iskren. Kad nije u školi, John samo čita stripove i igra igrice... sam. Evo...« Muškarac izvadi novčanik, iz njega izvuče fotografiju i pokaže je Rickyu. »Možda si ga viđao u školi?« Ricky se škiljeći zagleda u fotografiju mršavog dječaka kratke svijetlosmeđe kose. »Možda. Nisam siguran.« Muškarac ne izgleda iznenađeno. Učenici viših razreda nikad se ne druže s onima iz nižih. Čak ni izopćenici poput Rickya Templea. »Uglavnom«, nastavi muškarac, »stvarno, stvarno bi mu dobro došao prijatelj. Znam da je on tek u četvrtom razredu, ali je pametno dijete, stvarno jest, i ima hrpu kompjutorskih igrica u kojima ćeš i ti uživati, siguran sam u to. Mogli


biste ih zajedno igrati.« Ostavi Rickyu malo vremena da se odluči. »Ma daj, nemaš što izgubiti, a ja ću odvesti tvoj bicikl na popravak. Što kažeš?« Ricky se počeše po bradi. Muškarac još jednom baci pogled na sat. »U redu, onda nas pričekaj pet minuta. Idem po Johna i začas se vraćam. Možeš ga najprije upoznati, pa nakon toga odluči.« »Voli stripove?«, upita Ricky. Muškarac se isceri. »Blago rečeno.« Ricky slegne ramenima. »Zvuči kao super klinac.« »I jest. Stvarno jest.« »Onda dobro«, pristane Ricky. Muškarac se nasmiješi i odnese njegov bicikl na drugu stranu ulice. Spremi ga u prtljažnik i zatim sjedne za volan. »Svejedno najprije moramo dobro očistiti te tvoje ruke i koljena«, reče muškarac, ubaci u brzinu i pokrene automobil. Skrene udesno, zatim ulijevo na kraju ulice. Ricky se namršti kad projuri pokraj ulaza škole Morningside. »Prošli ste uz školu.« Okrene se i pogleda vozača. Muškarac ga gleda s opakim osmijehom na usnama. »Opusti se, mali.« Glas mu je potpuno drukčiji. Toplinu i brižnost zamijenio je odlučan, hladan i grlen glas. »Sada ti nitko više ne može pomoći.«


4. Velika pretrpana prostorija LAPD-ova Odjela za pljačke i ubojstva nalazi se u hodniku malo niže od Hunterova ureda. U njoj nema pregradnih zidova ni onih smiješnih separea kako bi odjeljivali zbrkani labirint stolova. Na nekim stolovima su pločice s imenima detektiva, ali se inače zna tko je tko kad se vikne ime nekog detektiva i pričeka tko će podići ruku i viknuti: »Ovdje sam.« Čak i u to doba jutra Odjel izgleda i zvuči poput košnice – svi su u pokretu, nerazumljiv žagor dolazi iz svakoga kutka. Ured načelnice Barbare Blake je na samom kraju hodnika. Nije to neka velika prostorija, ali je dovoljno prostrana. Južni zid prekrivaju police, prepune tvrdo ukoričenih knjiga, na sjevernom je nekoliko uokvirenih fotografija, pohvala i nagrada za postignuća. Istočna strana je staklena stijena od poda do stropa, s panoramskim pogledom na South Main Street. Ispred njezina stola od mahagonija su dvije kožne chesterfield fotelje boje burbona. Na sredini je pravokutni crnobijeli sag. Hunter triput pokuca na vrata. Trenutak kasnije glas iznutra mu kaže: »Uđi.« Načelnica Blake sjedi za stolom, čvrsto drži telefonsku slušalicu na lijevom uhu. »Uopće me nije briga kako ćeš to napraviti«, govori u mikrofon. Podigne ruku i pozove Huntera bliže, daje mu znak da će završiti za dvije sekunde. »Samo to napravi... i to danas.« Zalupi slušalicu. Ako ništa drugo, barem se ovdje ništa nije promijenilo, pomisli Hunter. Barbara Blake je već pet godina načelnica LAPD-ova Odjela za pljačke i ubojstva. Nakon preuzimanja dužnosti od prethodnog načelnika, nije joj dugo trebalo da stekne reputaciju čelične šefice koja nema strpljena za gluposti. U svakom slučaju, ona je veoma intrigantna žena – visoka, elegantna i veoma privlačna, duge crne kose i prodornih tamnih očiju, čiji je pogled ili smirivao ili tjerao na drhtanje. Nije se bojala nikoga i ničega. »Roberte«, reče ustajući. Na sebi ima po mjeri sašiven kostim svijetlosive boje, bijelu bluzu od viskoze, crne cipele i tanki crni pojas. Kosu je začešljala u punđu, ima male biserne naušnice i odgovarajuću ogrlicu. »Dobrodošao natrag.« Načas zastane. »Žao mi je što na kraju tvoj odmor uopće nije bio odmor.« Iako ne zna što je sve otkriveno u slučaju u kojem je Hunter kratkotrajno radio za FBI, u njezinu glasu čuje istinsko žaljenje. Odvrati joj jednostavnim kimanjem.


Načelnica zaobiđe stol, stane ispred njega i malo namršti čelo. »Gdje je, dovraga, Carlos?«, upita. Instinktivno nagne glavu i pogleda iza Huntera. Hunter zamijeti njezin upitni pogled. »Tamo je u uredu, pakira se.« Palcem pokaže preko ramena. »Pakira se?« Još više namršti čelo i zbunjeno ga pogleda. »Što pakira?« Hunter izgleda jednako zbunjeno kao i ona – Garcia je sigurno razgovarao s njom o svom premještaju. »Svoje stvari.« Načelnica ga tupo pogleda. »San Francisco? Njihov odjel za prijevare?«, reče Hunter i lagano odmahne glavom. »Nešto kao naš WCCU?« Tupi pogled pretvori se u potpunu nedoumicu. »Roberte, o čemu to, dovraga, govoriš?« Upravo u tom trenutku otvore se vrata načelničina ureda i uđe Garcia. »Načelnice, oprostite što kasnim. Morao sam srediti neke stvari u svom stolu.« Hunter prema njemu okrene posve zbunjeno lice. »Nevjerojatno«, reče Garcia uz obijestan osmijeh. »Popušio si sva ona sranja poput sobarice? Frisco? Njihov Odjel za prijevare? Zar stvarno, Roberte? Ma daj!« Načelnica zatomi osmijeh. Ne mora ništa pitati, već je skužila što se dogodilo. »Pas mate...«, reče Hunter, zatim se nasmiješi od uha do uha. »Stariš, kompa«, našali se Garcia i potapša Huntera po ramenu. »Nisi više onoliko dobar kao prije? Mislio sam da ćeš odmah prokužiti moj blef.« Hunter skrušeno sagne glavu. »Možda stvarno starim.« Još uvijek se smiješi. »Stvarno nisam skužio. Čak ni kad si spomenuo Odjel za prijevare. Tada sam trebao znati.« »Ili sam možda ja bio predobar«, kaže Garcia uz osmijeh. »Onaj zagrljaj na kraju bila je izvrsna finesa, zar nije? Još par sekundi i vjerojatno bih uspio istisnuti i koju suzu.« »Nisi morao«, reče Hunter. »Već tada sam sve popušio.« »U redu«, umiješa se načelnica ozbiljnim glasom. »Dečki, vrijeme za igru je gotovo. Dobrodošli opet u UN jedinicu.« »Onda, načelnice, što imamo?«, upita Garcia. Načelnica svakome doda dosje. Krzmanje koje čuju u njezinu glasu nije zbog efekta. »Jebenu noćnu moru, eto što.«


5. Nakon otmice, muškarac je Rickyu skinuo odjeću i tukao ga dok nije ostao bez svijesti. Osvijestio se tek kad ga je zalio snažnim mlazom ledene vode iz šmrka, zatim ga je opet isprebijao, ovaj put debelim remenom koji mu je do krvi razderao kožu. Nakon samo par udaraca remenom, opet se onesvijestio. Ricky nekoliko puta zatrepće, potom se napokon prisili otvoriti oči, ali badava. Tama u maloj ćeliji bez prozora je neprobojna. Usprkos tome, tromo pogleda ulijevo, zatim udesno, kao da nešto traži, potom ih opet zatvori. U glavi mu je toliki košmar da nije siguran je li ovo san ili java, je li išta od ovoga stvarno. A zatim osjeti bol – jaku, jasnu i trenutnu, nalik na nuklearnu eksploziju. Nezamislivom brzinom proširi se u svaku stanicu njegova tijela i otkloni svaku sumnju. Ovo nije noćna mora. Ovo je nešto puno, puno gore. Od te ga spoznaje obuzme strah kakav još nikad dosad nije osjetio. Zakašlje se, kašalj samo pojača bol. Pred zatvorenim očima vidi šarene iskrice, čini mu se kao da mu netko zabija čavle u glavu. I baš kad se htio prepusti boli i opet se obeznaniti, začuje neki zvuk s desne strane. Sledi se. Klik. Zvuči kao otključavanje vrata. Dječak prestravljeno pogleda u tom smjeru i čeka. Klik. Klik. Još dva okreta ključa, slijedi tišina, zatim se vrata počnu otvarati. Od straha se refleksno trgne na hladnom betonskom tlu, šakama prekrije lice, sklupča se, privije koljena uz prsa. Od tog pokreta opet osjeti nepodnošljivu bol. Sledi mu se krv od zvuka struganja metala po metalu, onda kad debeli metalni lanac na njegovu desnom gležnju zastruže po metalnoj karici pričvršćenoj za grubi zid od opeke. Oči mu se napune suzama, grlo mu se stisne, jedva uspijeva disati. Srce mu lupa kao da će iskočiti iz grudi. Žarulja u žičanoj kutiji na sredini stropa više puta zatreperi, zatim se potpuno upali. Tada začuje glasno zujanje elektriciteta, kao da prostorija vrvi od razdraženih osa. Toliko je dugo ležao u potpunoj tami da mu svjetlo prži očne jabučice, iako drži zatvorene oči.


Od zvuka otmičarevih čizama po tlu, novi val panike protrese njegovo malo i krhko tijelo. Počne se nekontrolirano tresti. Ne mora ni pogledati. Zna da je muškarac tu jer ga može namirisati – taj gorki, kiseli i mučno slatkasti miris znoja prestravi dječaka do koštane srži. Ako zlo ima miris, Ricky je uvjeren da je to ovaj. Mučan muškarčev smrad uđe mu kroz nosnice u grlo, grebe ga poput mačjih pandži. Želi biti snažan, kao što je uvijek bio kad ga je u školi zlostavljao Brad Nichols i njegova banda, ali je toliko prestravljen da je potpuno izgubio nadzor nad tijelom. »Molim vas... nemojte... nemojte me opet tući«, nesvjesno izusti. Nema odgovora. Ricky čuje samo muškarčevo teško disanje dok stoji uz vrata. Zvuči poput disanja razjarenog zmaja koji bljuje vatru. »Mol... molim vas«, reče drhtavim glasom. Koraci se približe. Ricky se još više sklupča, čvrsto zatvori oči, obgrli se. Zna što slijedi, čekanje je gotovo jednako bolno kao i sami udarci. »Mali, kako se zoveš?« Muškarčev glas ispuni prostoriju neupitnim autoritetom, ali zvuči potpuno drukčije od onoga kad su razgovarali u blizini njegove škole. Sad je grlen, odlučan, hladan. Ricky se sledi. Zar je ovo neka druga osoba? Sad još teže diše. »Pogledaj me.« Zvuči kao da je riječi promrsio kroza zube stisnute od bijesa. Ricky je previše prestrašen da bi se pomaknuo. »Pogledaj. Me.« Klupko u koje se skvrčio počne se polako odmotavati. »Otvori oči i pogledaj me.« Ricky napokon makne ruke s lica. Kapci mu opet zatrepere, sada više puta, dok mu se oči ne priviknu na svjetlo. Naposljetku skroz otvori oči i zagleda se u muškarca ispred sebe. Tko je taj čovjek? »Ne prepoznaješ me je, je li?« Ricky udahne, ne može izustiti ni riječ. »Možda ćeš me prepoznati ako ti na ovakav način kažem nešto više o svom sinu Johnu. Sramežljivom klincu.« Muškarčev glas u trenu postane isti kao onda kad mu je pomagao nakon što je pao s bicikla. »Pa, John zapravo ne postoji.« Muškarac se naceri. Ricky od iznenađenja razrogači oči. Muškarac koji stoji ispred njega izgleda potpuno drukčije. Više nema kozje bradice. Ni valovite smeđe kose. Ima potpuno


izbrijanu glavu. Svijetloplave oči u kojima je prije bila zabrinutost, sada su tamnosmeđe, gotovo crne. »Mali, nemoj biti toliko iznenađen. Nije toliko teško promijeniti izgled.« Ricky se još uvijek trese. »Dakle«, reče muškarac, »opet te pitam – kako se zoveš?« Ricky pomakne usne, ali ga glas iznevjeri. »Što? Nisam te čuo.« Muškarac korakne naprijed. Ricky rukama prekrije lice. Muškarac stane, čeka, promatra dječaka. »Richard. Zovem se Richard Temple.« Dječakov glas jedva je malo glasniji od šapata. »Hmm.« Muškarac kimne i počeše se po bradi, očito mu fali ona kozja bradica. »Ali te svi zovu Ricky, je li tako?« Glas mu je opet grlen i hladan. Dječak kimne. »Pa, više neće.« Muškarac glasno udahne zrak kroz nos, kao da se sprema hraknuti. »Reći ću ti jednu tajnu. Trebao si umrijeti ovdje. Trebao sam s tobom raditi sve što mi se prohtije i onda te ubiti.« Suze se počnu slijevati niz Rickyeve obraze. »No odlučio sam da to neću napraviti. Barem ne još.« Ricky ne može odvratiti pogled s muškarčeva lica. »Reći ću ti nešto – života kakav si poznavao, sada više nema, shvaćaš? Nikad nećeš otići odavde. Nikad više nećeš imati prijatelja. Iako mislim da ih nisi niti imao. Nikad više nećeš ići u školu ni igrati se vani ni vidjeti svoju obitelj ni činiti bilo što drugo, osim onoga što ti ja kažem. Je li jasno?« Ricky od straha ne može odgovoriti. »Je – li – jasno?« Muškarac stisne šaku u pest, Ricky od straha potvrdno kimne. »Učinit ćeš sve što ti kažem. Ne smiješ otvoriti usta dok ti ne dopustim govoriti. Jest ćeš samo ono što meni ostane na tanjuru. Ako mi ništa ne ostane, nećeš jesti. Pokušaš li pobjeći, ja ću to znati i kaznit ću te. Ne pokoriš li se bilo kojem mom pravilu, ja ću to znati i kaznit ću te. Jesi li razumio?« Dječak opet kimne. »Ovo je za tebe novi početak«, nastavi muškarac. »A kako je to novi početak, treba ti i novo ime, jer mi se tvoje ne sviđa.« Nadlanicom desne ruke obriše usta, pa na trenutak izgleda kao da o nečemu razmišlja. »Znaš na koga mi sličiš tako mršav i nespretan?« Ne čeka njegov odgovor. »Na crva. Izgledaš kao crv.« Načas zastane. »Da, to mi se sviđa.« Nasmiješi se. »Tako ćeš se zvati – Crv. Svaki put kad te zazovem, javit ćeš se: ‘Da, gospodine.’ Jesi li razumio, Crve?« Dječak ne zna što će, izgleda potpuno skamenjeno.


»JESI LI RAZUMIO, CRVE?« Muškarčev glas odjekne u prostoriji poput smrtonosnog zova. »Da, gospodine«, odvrati grcajući u suzama. Muškarac se smiješi dok prilazi vratima ćelije. »Dobrodošao u novi život, Crve. Dobrodošao u pakao.« Vrata se za njim muklo zatvore poput poklopca na lijesu.


6. Načelnica Blake čeka dok oba detektiva ne otvore dosjee. Na prvoj stranici je fotografija žene, veličine 27 x 20 centimetara. »Zove se Nicole Wilson«, započne načelnica dok sjeda na rub svoga stola. »Stara dvadeset godina. Rođena je i odrasla u Evansvilleu u Indiani, tamo još uvijek žive njezini roditelji. Prije otprilike godinu dana, nakon što je uz punu stipendiju primljena na pravni fakultet na CSULA-u1, preselila je ovamo u Los Angeles. Sudeći prema ocjenama, bila je izvrsna studentica. Kad bi imala vremena, kad bi joj dopustio fakultetski raspored, zarađivala bi džeparac čuvajući djecu nekoliko večeri tjedno. Ovo su trebali biti njezini prvi ljetni praznici na fakultetu, ali je odlučila ostati ovdje jer je našla privremeni posao u maloj odvjetničkoj firmi u centru Los Angelesa. Jedan profesor pomogao joj je da dobije taj posao.« Hunter i Garcia nekoliko trenutaka promatraju fotografiju. Nicole Wilson ima okruglo lice, izražajne oči oblika masline, mali nos i pune usne. Na obrazima ima pjegice, kosa joj je svijetlosmeđa, spušta joj se sve do ramena. »Prije sedam dana«, nastavi načelnica kad Hunter i Garcia okrenu prvu stranicu s fotografijom i dođu do druge, one s osobnim podacima Nicole Wilson, »Nicole je čuvala dijete Audrey i Jamesa Bennetta, bogatog para koji živi u Upper Laurel Canyonu. Tada je oteta.« Hunter skrene pogled sa stranice i upitno pogleda načelnicu. »Da«, potvrdi načelnica, točno odgonetnuvši neizgovoreno pitanje u detektivovim očima. »Oteta je dok je čuvala dijete, ne na putu do posla niti na povratku kući. Otmičar ju je oteo iz kuće.« Hunter skrene pogled na dosje. Okrene stranicu i letimice pogleda narednu. »Bez opiranja?« »Forenzičari nisu našli nikakve tragove borbe«, odvrati načelnica, zatim načas ušuti, pogleda detektive i kimne. »Znam što vas dvojica mislite – da je Nicole vjerojatno poznavala počinitelja i da ga je dobrovoljno pustila u kuću, zato nema nikakvih tragova borbe. I ja sam najprije na to pomislila dok sam čitala dosje, no čini se da ipak nije tako.« »Kako to?«, upita Garcia. Načelnica slegne ramenima i priđe aparatu za espresso u kutu pored police s knjigama. »Zato što je počinitelj nasamario Nicole izmišljenom pričom.« Odabere 1

Kalifornijsko državno sveučilište u Los Angelesu


patronu kave i ubaci je u aparat. Ovo joj je već druga šalica otkako su ušli u njen ured prije manje od pola sata. »Izmišljenom pričom?«, namršti se Hunter. »Tako je. Može kava?« Oba detektiva odmahnu glavom. Načelnica promatra kako se posljednje kapi kave cijede u njenu šalicu i objasni im: »Čini se da se počinitelj predstavio kao rođak gospođe Bennett, tobože je stigao iz Teksasa i odsjeo u stanu iznad njihove garaže.« Načas ušuti, čeka da Hunter i Garcia probave informaciju, zatim nastavi: »Audrey Bennett nema rođaka u Teksasu. Nitko nije odsjeo u stanu iznad njihove garaže.« Ubaci jednu tabletu sladila u šalicu. »I čujte ovo: počinitelj je u njihovoj kuhinji jeo sendvič kad je Nicole nabasala na njega.« Na Garciinu licu vide se znatiželja i zainteresiranost. »Jeo je sendvič?« »Da, prema izjavi gospođe Bennett.« »Čekajte malo.« Hunter podigne ruku. »Pretpostavljam da u to vrijeme Bennettovi nisu bili kod kuće kad je Nicole čuvala njihovo dijete?« »Tako je«, potvrdi načelnica. »Bili su na večeri kod jednog suca. James Bennett je veoma uspješan odvjetnik.« »Dakle, ako nisu bili kod kuće, otkud gospođa Bennett zna da se počinitelj izdavao za njezina rođaka?« »Pa, tu stvari postaju malo jezive«, odvrati načelnica i otpije gutljaj kave. »Počinitelj je dopustio Nicole da se javi na poziv Audrey Bennett i kaže joj kako je u kuhinji zatekla tog čovjeka. Nakon toga ju je oteo.« Pokaže na dosje u Hunterovim rukama. Na sljedećoj stranici je točan transkript razgovora Audrey Bennett i Odjela za nestale osobe. U njemu je naveden i razgovor koji je gospođa Bennett vodila s Nicole.« Hunter i Garcia okrenu stranicu. »Kako je počinitelj uspio ući u kuću?«, upita Hunter. »To još ne znamo«, odvrati načelnica. »Nema nikakvih tragova nasilnog ulaska u kuću, ali stražnja vrata nisu bila zaključana. Problem je u tome što se gospođa Bennett ne može sjetiti je li ih zaključala ili nije. No čak i da jest, mogla ih je iz bilo kojeg razloga u nekom trenutku otključati Nicole i kasnije ih zaboraviti zaključati, ali tu tezu ne možemo nikako potvrditi. Postoji i mogućnost da je počinitelj univerzalnim otpiračem otvorio bravu. Forenzičari kažu da brava nije oštećena, ali svi mi znamo da nije neki veliki problem otvoriti vrata uz odgovarajuće znanje i pravi alat.« Hunter kimne i nastavi čitati.


»Gospođa Bennett je odmah nakon razgovora s Nicole nazvala policiju«, nastavi načelnica. »Kad su, dvadeset dvije minute kasnije, Bennettovi stigli kući, Nicole više nije bilo.« »Ima li kakvih nadzornih kamera u blizini njihove kuće?«, upita Garcia. Načelnica odmahne glavom. »Nijedne. Jedna se nalazi tek na samom kraju Hollywood Hillsa.« »Što je s dječakom kojeg je čuvala?«, upita Hunter. »Joshua, star tri godine«, odvrati načelnica. »Njega nije dirao. Roditelji su ga zatekli kako spava na katu, u istom položaju u kojem su ga i ostavili. Dječak nije ništa čuo ni vidio.« »Jesu li Nicoleini roditelji bogati?«, upita Hunter. »Ni po kojim mjerilima, uopće. Otac je učitelj, majka radi u lokalnom supermarketu.« »Dakle, počinitelj je provalio u kuću bogate obitelji samo da bi oteo dadilju?«, upita Garcia. »Ne dječaka?« »Tako je, iako zvuči nevjerojatno«, odgovori načelnica i otpije još jedan gutljaj kave. »I tu se postavlja prvo škakljivo pitanje – zašto? Zašto je sam sebi toliko zakomplicirao stvar? Bilo bi mu puno lakše da ju je oteo na putu prema kući Bennettovih ili na povratku. Pristupi joj na cesti i otme je. Čemu povećavati rizik provaljivanjem u kuću?« Oba detektiva u cijelosti shvaćaju što načelnica time misli reći. Otmica na ulici uvelike otežava pronalaženje tragova: otisaka prstiju, vlaka i dlaka. Osim toga, tragovi na otvorenom prostoru izloženi su vremenskim prilikama – može ih otpuhati jedan jedini nalet vjetra, isprati ih kiša ili se mogu kontaminirati na bezbroj načina. No kad počinitelj provali u zatvoreni prostor, time se eksponencijalno smanjuje rizik kontaminacije tragova od strane drugih osoba, tragovi nisu izloženi atmosferilijama i policija ima točno određeno područje na kojem će ih tražiti. »Postoje dva razloga«, reče Garcia. Pogleda Huntera, zatim načelnicu. »Ili je preglup pa nije skužio kako time povećava šanse da ga se identificira ili je pak toliko samouvjeren pa zna da za sobom neće ostaviti ništa.« Hunter potvrdno kimne. »A ako je imao toliko petlje da prije otmice u kuhinji pojede sendvič i dopusti žrtvi da se javi na mobitel«, nastavi Garcia, »onda mislim da ovdje možemo izbaciti prvi razlog. Je li tako, načelnice?« Načelnica ispije kavu do kraja i spusti šalicu na stol. »Tako je«, napokon odvrati. »Forenzičari već dva dana pretražuju kuću. Našli su samo tragove koji pripadaju Bennettovima ili samoj Nicole. Nepoznati počinitelj za sobom nije ostavio apsolutno ništa.« »FBI se umiješao?«, upita Garcia.


Načelnica odmahne glavom. »Nije. Odjel za nestale odrasle osobe nije zatražio pomoć Biroa. Kao što sam rekla, Nicole Wilson ima dvadeset godina, nije maloljetnica, što znači da se na nju ne odnosi Lindberghov zakon.« Hunter prelista ostatak dosjea. Unutra nema više ničega. »I, kad je pronađeno njeno truplo?« Načelnica se vrati za svoj stol, otvori gornju ladicu na lijevoj strani i izvadi dva nova dosjea. »Jutros u ranim satima. Ostavljeno je na praznom dijelu losanđeleškog međunarodnog aerodroma. A ako vam provaljivanje u kuću i jedenje sendviča ne izgleda dovoljno jezivo, pogledajte samo ovo sranje.«


7. Crv čeka uz metalni sudoper u kuhinji. Pogled je oborio na pod, promatra crno-bijele kvadrate na starom linoleumu koji je upravo pomno očistio. Ruke su mu sputane. Razdvaja ih petnaest centimetara duga metalna šipka na čijim su krajevima lisičine koje mu omogućavaju ograničene pokrete, tek toliko da može rukovati otiračem i četkama za ribanje. Dugi metalni lanac na jednoj je strani pričvršćen za sredinu šipke, a na drugoj za kolut na istočnom zidu. Takav se metalni kolut nalazi u svakoj prostoriji kuće, čak i u kupaonici. Crv je uvijek okovan lancem za zid, bez obzira gdje se nalazio. I u podrumu su u zidove ugrađeni metalni koluti za lance, ali mu nije dopušteno odlaziti dolje. Zapravo se neizrecivo boji podruma. Odande dopiru krikovi, očajnički, prestravljeni, bolni, nepodnošljivi krikovi, krikovi koji će ga zauvijek progoniti u snovima. Sluša ih već dva dana. Ženski glas koji moli i preklinje da je pusti. Jednom je čak viknula svoje ime. Ili je barem Crv mislio da je to njezino ime – Nicole. Krikovi su prestali jučer. Otada ih nije čuo. I muškarac je u kuhinji, sjedi za malim kvadratnim stolom, metar ispred Crva. Jede svoj uobičajeni doručak: žitarice, kavu, nekoliko kriški sira, sirovo jaje i malo tosta. Usredotočen je na novine na stolu, uz njegovu šalicu kave. Izgleda kao da nije primijetio dječaka. Iz dječakova želuca se začuje kruljenje, nalik režanju životinje. Ukoči mu se svaki mišić tijela. On ne smije ispuštati zvukove. Muškarac mu je tako rekao. Crv prestravljeno pogleda muškarca, potom brzo obori pogled na svoje okovane ruke. Iako mu lisičine omogućavaju ograničeno pokretanje ruku, čvrsto ga stežu na tananim zglavcima, a jutarnje čišćenje samo ih je još dublje zarilo u njegove ruke. Na zglavcima ima tanke krvave crte nalik na crvene narukvice. Muškarac ne podigne pogled. U želucu mu opet zakrči, sada malo dulje. Cijeli dan nije ništa okusio. Jučer muškarcu nije ništa ostalo od doručka, ručka ni večere. Toliko je gladan da osjeća malaksalost u nogama. Muškarac napokon prestane jesti i ustane. Zastane uz kuhinjska vrata, osvrne se i pogleda dječaka. »Danas ti je sretna dan, Crve.« Glavom pokaže na stol. »Nisam više gladan. Možeš pojesti ono.«


Crv pogleda ostatke na stolu, ali ne mrda. Previše se boji. Muškarac mu je ostavio zalogaj suhoga tosta, gutljaj kave i tri, možda čak i četiri žlice žitarica s mlijekom. »Hajde, Crve, jedi«, naredi mu muškarac. Crv potrči prema stolu, drhtavim rukama najprije zgrabi komad tosta i odmah ga ubaci u usta. Boji se da će mu ga uzeti ako ga ne pojede dovoljno brzo. Učini mu se kao da u životu nije pojeo slasniji. Muškarac ga promatra. Crv uhvati šalicu i u jednom gutljaju iskapi sve što je ostalo. Kava mu se nikad nije sviđala, ne bez šećera i mlijeka, ali sada će pojesti i popiti sve što mu je ostavio. Nakon toga uzme zdjelicu sa žitaricama i plastičnu žlicu. »A ne, ne«, reče muškarac odmahujući glavom. »Znaš pravila. Nema žlice. Nema pribora za jelo. Jedi rukama, poput divlje životinje kakva i jesi.« Crv spusti žlicu, desnom rukom uhvati zdjelicu i prinese je ustima, no pokreti su mu nespretni zbog metalne šipke pa, iako je uspio malo otpiti, velik je dio prolio po bradi. Mlijeko cijedi na stol i pod. »Ti to bacaš hranu, bezvrijedno govno?«, ljutito kaže muškarac i prijeteći se približi dječaku. »Ne, gospodine, ne, gospodine, ne, gospodine. Oprostite. Oprostite.« Veoma pažljivo dječak odloži zdjelicu na stol i pogleda nered koji je napravio. »Poliži to«, kaže muškarac. »Da si to odmah polizao.« Crv se sagne, približi usta stolu. Najprije usrče sve mlijeko s njegove površine, potom jezikom i usnama skuplja jednu po jednu kukuruznu pahuljicu. »I s poda«, naredi muškarac pokazujući kažiprstom. »Bolje bi ti bilo da sve to odmah pojedeš, Inače...« Počne otkopčavati remen. U djeliću sekunde, Crv se spusti na sve četiri i počne srkati mlijeko s poda. Zatim opet usnama i jezikom pokupi pahuljice. »Želim da pod izgleda onako kako je izgledao prije nego što si ga uneredio. Želim da blista, je li jasno?« »Da, gospodine. Opet ću ga obrisati peračem poda, gospodine.« »Ne. Ne želim da ga opet obrišeš peračem. Izgubio si povlasticu korištenja perača. Želim da ga poližeš sve dok ne bude čist.« Crv trenutak zastane. Tres. Remen ga toliko jako ošine po sredini leđa da mu ruke popuste pa udari glavom o pod. Pred očima mu se zacrni. »Nisam bio jasan, Crve? Rekao sam... poliži... pod.«


Njegov bijes gotovo je opipljiv. Crvu treba nekoliko trenutaka da povrati ravnotežu i riješi se omaglice. Bez imalo oklijevanja počne lizati pod tamo gdje se izlilo mlijeko. »Tako, Crve, lijepim, dugim potezima.« Muškarac priđe stolu, uzme zdjelicu i istrese je na pod. »A sad dovrši svoj doručak«, reče kroza smijeh. Crv ne staje. Nastavi lizati svaku kapljicu mlijeka i svaki komadić kukuruznih pahuljica s poda. Kad je polizao proliveno, muškarac ga natjera da poliže i preostali dio kuhinjskog poda. Uz štednjak i hladnjak. Kad je napokon završio, jezik mu je krvario.


8. Hunter i Garcia otvore dosjee koje im je dala načelnica Blake. I u ovima je na početku fotografija, ali ne portret. Prikazuje truplo Nicole Wilson, onako kako je tog jutra pronađeno. Odjevena je u plave traperice, crnu majicu, napola raskopčani svijetlosivi gornji dio trenirke California State Universitya i crne tenisice – nema čarapa. Na licu nema nikakve šminke, kosa joj izgleda mokro, šiške su joj zalijepljene za čelo. Na njoj nema krvi, nema je ni na njezinoj odjeći ni na tlu oko nje. Ne vide se nikakve rane ni porezotine, nikakav očit uzrok smrti, ali i Hunter i Garcia znaju zašto je načelnica toliko zabrinuta. Truplo je ostavljeno na praznom komadu tratine, leži na leđima. Ruke su skroz ispružene sa strane, dlanovi okrenuti prema gore. I noge su ispružene i raskrečene u obliku slova V. Sliči na ljudsku zvijezdu i to je ono što silno uznemiruje. Svi oni iz iskustva znaju da tijelo namješteno u takav položaj nedvojbeno sugerira jednu stvar – ritual. A svi ritualni ubojice rijetko napadaju samo jednom. Naredna fotografija prikazuje krupni plan Nicoleina lica. Koža joj je svijetloljubičaste nijanse, poprimila je onu napola sjajnu voštanu teksturu. Zbog nedostatka krvi, usne su joj potpuno bijele. Iako ima zatvorene oči, Hunter zna da su utonule u očne duplje. No ono što najviše privuče pažnju detektiva su male abrazije u kutovima njezinih usana, kao i dio kože oko usana, preko oba obraza, sve do zatiljka. Taj dio je malo drukčije boje, tamniji je od ostalog dijela lica, što ukazuje na to da je imala čvrsto zavezana usta. Hunter polako prelista još nekoliko fotografija. Zastane na onoj s krupnim planom Nicoleinih šaka i stopala. Koža na zglavcima i gležnjevima je oderana i drukčije boje, slične onoj na licu, ali su tragovi mnogo izražajniji na gležnjevima, što je malo neobično. Očito je dugo vremena bila zavezana, no iz nekog su joj razloga gležnjevi bili čvršće svezani nego zglavci i usta. Posljednja fotografija je širokokutni snimak lokacije. Tek tada Hunter i Garcia uoče da je njezini tijelo ostavljeno u sjeni visokog razgranatog stabla, velikih, srcolikih, svijetlozelenih listova. Hunter pogleda na sat – 7:48. »Je li izvršena obdukcija?«, upita. »Je li ju netko požurio?« Hunter zna da truplo otkriveno u ranim jutarnjim satima nikako više ne može biti na mjestu gdje je otkriveno. Toplo ljetno vrijeme ubrzalo bi proces raspadanja, važni tragovi, ukoliko su ostavljeni na tijelu, bili bi ugroženi.


»Da«, odvrati načelnica Blake. »Kao što i sam znaš, ogavni zločini i svi oni koji potpadaju pod nadležnost UN jedinice, imaju prednost kod mrtvozornika. Koliko mi je poznato, ovaj će slučaj jutros biti na vrhu popisa doktorice Hove.«


9. Losanđeleška okružna mrtvozornica, doktorica Carolyn Hove, opet se prerano probudila, danas dva sata prije oglašavanja budilice. Nije oduvijek tako. Nikad nije imala problema sa spavanjem, sve dok prije godinu i pol dana nije umro njezin muž s kojim je dvadeset godina bila u braku. Sada su joj noći duge i usamljene kao nikad prije u životu. Otvori oči, ali se ne pomakne. Leži na leđima, zuri u bijeli strop i pokušava odlučiti hoće li ustati ili nastaviti spavati. Čemu?, pomisli. Potpuno se razbudila. Ništa od spavanja, svaki bi pokušaj bio uzaludan. Zna to jako dobro. I prije je pokušavala, nebrojeno mnogo puta. Odluka je donesena, pa više ne trati vrijeme. Ustane, uputi se u kuhinju i skuha jaku crnu kavu. Nakon brzog tuširanja popije još jednu šalicu, pojede mali, ali veoma zdrav doručak i spremna je za polazak. U to doba jutra nema previše prometa, pa joj trebaju samo dvadeset dvije minute za prelaženje šesnaest kilometara od njezine kuće u Zapadnom Hollywoodu do mrtvozorničkog ureda na North Mission Roadu. Liječnica provuče svoju propusnicu na ulaznim vratima zgrade i uđe u predvorje. Mladi, visoki i žilavi čuvar sjedi za prijamnim pultom. Pogleda je bez imalo iznenađenja. »Opet niste mogli spavati, doktorice Hove?« »Nešto u tom stilu«, odgovori uz slabašan osmijeh. »Stvarno ne razumijem kako uspijevate, doktorice. Ja jednostavno ne mogu funkcionirati bez dovoljno sna. Jeste li probali sok od trešnje, kamilicu i čaj od lavande? Na mene čudesno djeluju.« »Meni nije problem zaspati«, objasni mu prilazeći pultu. »Problem je ostati dovoljno dugo u tom stanju.« Čuvar kimne. »Oh, shvaćam. Da i ja mrzim kad mi se to dogodi.« »Onda, što smo noćas dobili?«, upita liječnica dok provjerava svoj mobitel. »Čekajte da pogledam.« Stražar se okrene kompjutoru ispred sebe i brzo nešto utipka. »Bit će vam drago, doktorice, noćas nije bilo mnogo posla«, kaže nakon nekoliko trenutaka. »Samo deset novih tijela. Pet muškaraca, četiri žene i jedno dijete. Čini se da je smrt sedmero njih vezana uz drogu, jedna je osoba umrla zbog seksualne igre, a četiri su, uključujući i dijete, ubijene.« Nimalo iznenađena, liječnica kimne. Tri godine je glavna mrtvozornica cijelog losanđeleškog okruga, a prije toga je dvadeset godina radila kao viša


patologinja grada Los Angelesa. Malošto ju je moglo šokirati kad su u pitanju bile nasilne smrti. »O, čekajte«, reče stražar kad je liječnica počela odlaziti. »Jedno truplo ima oznaku hitnosti.« Liječnica se nasmije. »Naravno, obično je tako. Svi što prije trebaju rezultate.« »Znam«, odvrati stražar i podigne obrve. »No to poručuje Jedinica za UN zločine.« Liječnica stane, okrene se i vrati do pulta. »O kome se radi?« Stražar otvori dosje na kompjutoru. »Žena stara dvadeset godina, identificirana kao Nicole Wilson. Nema vidljivog uzroka smrti. Dovezena je prije samo dva sata.« Liječnica nekoliko trenutaka razmisli o činjenicama. Zna da će detektivi iz UN jedinice nazvati ili svratiti čim stignu na posao, a nakon toga zivkati svakih sat vremena dok ne dobiju obdukcijski nalaz. Brzo je donijela odluku. »U redu. Možeš li, molim te, nazvati nekoga da odveze truplo u salu broj jedan?« Stražar pogleda na sat na lijevom zidu. »Sad ćete započeti s obdukcijom?« Obično je, kad bi rano dolazila na posao, rješavala papirologiju. »Da.« »Ali rekao sam vam, doktorice, da je stigla prije samo dva sata«, odvrati stražar pomalo iznenađeno. »Još nije pripremljena ni ništa slično.« Prije obdukcije tijelo se mora pripremiti – razodjenuti, poprskati fungicidom i temeljito oprati dezinfekcijskim sapunom. Taj posao obično obavljaju pomoćni radnici u mrtvačnici, a njihova smjena neće započeti još najmanje sat i pol. »Sve je u redu«, reče liječnica. »Ja ću sama pripremiti tijelo, nije mi nikakav problem.« »Vi ste šefica«, reče stražar i zapiše nešto u svoj notes. »Da vam nađem nekoga tko će vam pomagati pri obdukciji? Mogu vam ga naći dok vi pripremate tijelo.« »Nema potrebe. Snaći ću se i sama.« Liječnica oriba i dezinficira ruke i uđe u obdukcijsku salu broj jedan. Tijelo Nicole Wilson već leži na jednom od dva stola od nehrđajućeg čelika koji stoje nasred besprijekorno čiste prostorije s bijelim linoleumom na podu. Nicole Wilson leži na leđima, ruku položenih uz bokove. Livor mortis, mrlje na tijelu nastale slijeganjem krvi, pokazuju da je tijelo najvjerojatnije premješteno nakon smrti. Nije ubijena na mjestu na kojem je pronađena. Rigor mortis, mrtvačka ukočenost, već je popustila, što liječnici govori da je mrtva više od dvadeset četiri sata. Crte lica sada su joj skoro neprepoznatljive.


Liječnica najprije s tijela skine cipele. Nema nikakvih porezotina na stopalima i prstima, ali liječnica odmah uoči sitne ogrebotine i promijenjenu boju na njezinim gležnjevima – tragove vezivanja. Nakon toga skine gornji dio CSULA trenirke na kojoj je ostala trava i blato. Svaki dio koji skine s trupla pažljivo spremi u prozirne plastične vrećice za dokaze. Kasnije će ih predati forenzičarima na daljnju analizu. Uzet će i uzorke krvi, mokraće i kose, te bris usta i anusa. Čim je skinula gornji dio trenirke, liječnica je zamijetila tragove vezivanja i na ženinim zglavcima. Nije nimalo iznenađena, jer je iste tragove našla i na gležnjevima. Uzme škare i počne rezati majicu Nicole Wilson. Nakon toga zastane, polako pogledom prelazi po ženinu trupu. »Isuse Kriste!« *** Nakon što je digitalnom kamerom sve dokumentirala, liječnica završi s razodijevanjem trupla, poprska ga fungicidom, zatim snažnim mlazom vode iz crijeva temeljito opere i dezinficira svaki djelić tijela. Nakon toga uključi digitalni snimač glasa i započne sa službenom obdukcijom. Najprije navede datum i vrijeme te broj slučaja. Nakon toga opiše opće stanje trupla, a zatim dođe vrijeme za sve ostale gadne detalje. Pomoću povećala sa svjetlom počne pregledavati kožu na vratu. Nema sumnjivih masnica. Brzim opipavanjem utvrdi da nisu zgnječeni ni grkljan ni dušnik. Čini se da joj nije slomljena ni jezična kost. Nema apsolutno nikakvog znaka da je zadavljena rukama ili na bilo koji drugi način. Palcem i kažiprstom otvori Nicoleine kapke i uz pomoć povećala pomno promotri njezine oči. Rožnice su joj zamućene i neprozirne, kao što je i očekivala, ali liječnica traži sitne crvene točkice u očima i na kapcima koje se zovu petehije. Ta sitna krvarenja iz kapilara mogu se pojaviti bilo gdje u tijelu i zbog bezbroj razloga, ali kad se pojave na očima i očnim kapcima, onda obično ukazuju na blokadu dišnog sustava – davljenje ili gušenje. Liječnica ne uoči nijednu. Čini se da Nicole Wilson nije umrla zbog nedostatka kisika. Sad mora pregledati sve Nicoleine tjelesne otvore i potražiti tragove nasilja, seksualnog ili nekog drugog. Započne s ustima. Otvori ih i najprije provjeri ima li ozljeda i promjene boje na sluznici i zubima. Određeni otrovi za sobom ostavljaju vidljive tragove: sprženu sluznicu ili promjenu boje zuba i jezika ili pak i jednog i drugog. Liječnica ne nađe nikakvih primarnih znakova trovanja, ali, da bi bila potpuno sigurna, morat će pričekati na rezultate toksikološke analize. Htjede krenuti dalje, kad joj nešto zapne za oko.


»Samo čas«, šapne samoj sebi. Opet uperi svjetlo povećala u Nicoleina usta i škiljeći pogleda unutra. »Što to imamo tu?« Jedno vrijeme pomno pregledava žrtvino grlo. »Ne mogu vjerovati.« Pažljivo okrene glavu na lijevu, potom na desnu stranu, zatim je malo spusti. Nema nikakve sumnje, nešto je u žrtvinu grlu. Sa stola s instrumentima s desne strane uzme digitalnu kameru i fotografira predmet, snimi ga iz tri različita kuta. Nakon toga uzme forceps i umetne ga u Nicoleina usta. Treba joj samo par sekundi da forcepsom obuhvati rub predmeta. Izgleda kao debeli komad papira. Pažljivo ga izvuče iz grla. »Koji je ovo vrag?« Ono što joj je u žrtvinu grlu izgledalo kao samo mali komadić papira, sada je dug osam, deset, dvanaest centimetara. Čvrsto je smotan u tubu, zatim gurnut u Nicoleino grlo. Liječnica stavi smotani papir na aluminijski pladanj na stolu, opet uzme kameru i snimi nekoliko fotografija. Odloži kameru i polako počne odmotavati smotani papir. Usprkos svemu što je vidjela za svog radnog vijeka kao patologinja i mrtvozornica, a vidjela je mnoge sulude stvari, mora zastati da dođe do daha. »O, sranje!«


10. Dan je topao i sunčan, nebo plavo i bez oblačka, kao da se nalazi iznad Kariba. Čak i u ovo doba jutra i uz blagi zapadnjak, temperatura je već dosegnula 20 stupnjeva. Garcia vozi, a Hunter ponovno čita osobne podatke Nicole Wilson i proučava fotografije iz oba dosjea koje im je dala načelnica. Kad stignu na Harbor Freeway i upute se prema aerodromu, Hunteru u džepu zazvoni mobitel. »Detektiv Hunter, Odjel za ubojstva«, javi se na drugo zvono. »Roberte, ovdje doktorica Carolyn Hove iz losanđeleškog okružnog mrtvozorničkog ureda.« »O, zdravo, doktorice.« Nije očekivao da će se ovako brzo javiti. »Nisam sigurna je li riječ ‘dobrodošao’ prikladna, ali... dobrodošao natrag.« »Hvala.« Liječnica zvuči umorno, ali to nije zbog prekrcanosti poslom niti zbog problema sa spavanjem. Iako o tome nikad nije razgovarala ni s njim ni bilo s kim drugim, Hunter zna za njezina muža, a i jako dobro pozna izdajničke znakove nesanice koje je uočio prije više od godinu dana, nakon što je izgubila muža. Stručnjak je za to. I on pati od nesanice. Veći dio života bori se s njom. Sve je započelo s blagim simptomima, odmah nakon što je njegova majka izgubila bitku s rakom. Kako su godine prolazile, tako su se problemi sa spavanjem intenzivirali, ali je jako brzo shvatio kako je nesanica zapravo obrambeni mehanizam njegova uma protiv jezivih noćnih mora koje su ga mučile gotovo svake noći. Umjesto da se bori protiv nje, naučio je kako treba živjeti s njom. Bila su mu dovoljna tri, katkada čak i samo dva sata sna. I to je znalo trajati tjednima. »Upravo sam završila obdukciju slučaja 75249-6. Mlada žena identificirana kao Nicole Wilson. Sudeći prema dosjeu, ti si glavni u ovoj istrazi, je li tako?« »Da, tako je.« »U redu.« Hunter začuje okretanje stranica. »Mislim, Roberte, da ćeš htjeti pogledati što sam našla.« »Naravno, doktorice. No upravo smo na putu prema mjestu gdje je nađeno truplo. Svratit ćemo u mrtvačnicu, recimo« – pogleda na svoj sat – »za otprilike dva sata.« Zavlada tišina. Kad liječnica opet progovori, u njezinu se glasu čuje još nešto, nekakva uznemirenost, što je jako neobično.


ÂťVjeruj mi, Roberte, stvarno mislim da bi najprije trebao pogledati ovo.ÂŤ


11. Glavna zgrada losanđeleškog okružnog mrtvozorničkog ureda na North Mission Roadu je impresivna građevina, i što se tiče veličine i arhitekture. Velika bivša bolnica pretvorena u mrtvačnicu ima pročelje od opeke i svijetlosive detalje, sadrži renesansne i neoklasicističke elemente. Starinski stupovi sa svjetiljkama stoje s obje strane ekstravagantnog ulaznog stubišta. Sudeći prema samom vanjskom izgledu, svakome tko bi pomislio da je inspiracija za taj raskošni dizajn potekla iz starog grada Praga ili starih sveučilišta u Oxfordu, ne bi se smjelo zamjeriti. Garcia parkira na mjestu rezerviranom za policijske službenike pa se oba detektiva žurno upute uza stube. Otvore staklena vrata u ugodno rashlađeno predvorje prepuno ljudi. Uđu unutra. Ni Huntera ni Garciu ne iznenadi velik broj ljudi koji se motaju oko prijamnog pulta. Kao najzaposleniji mrtvozornički ured u Sjedinjenim Državama, losanđeleški okružni ured može dnevno primiti čak stotinu tijela. To je ujedno jedini mrtvozornički ured u zemlji sa suvenirnicom u kojoj se mogu kupiti trenirke, bejzbolske kape, šalice, kosti i mnoštvo drugih stvari sa službenim logotipom losanđeleške mrtvačnice. Hunter i Garcia se probiju kroz grupu japanskih turista i priđu glavnom prijamnom pultu. Afroamerikanka srednje dobi podigne pogled s kompjutorskog ekrana, skine naočale za čitanje i udijeli im osmijeh, istovremeno i topao i tužan. »Zdravo, gospodo, kako vam mogu pomoći?« Govori tihim glasom kao da je knjižničarka. Recepcionari u mrtvačnicama diljem cijeloga SAD-a pozdravljaju na jednak način. Nikad nikoga ne dočekuju riječima »dobro jutro«, »dobar dan« ni »dobra večer«. Obično osobama koje dolaze u mrtvačnicu toga dana ništa nije dobro. »Detektivi Hunter i Garcia iz LAPD-a žele vidjeti doktoricu Hove«, reče Hunter i pokaže svoje isprave. Garcia učini isto. »Očekuje nas«, doda Hunter. Recepcionarka pogleda njihove značke, zatim podigne slušalicu telefona ispred sebe, ali prije negoli uspije nazvati, otvore se teška metalna vrata na istočnom zidu i kroz njih izađe sama liječnica Hove. »Roberte, Carlose«, kaže. »Stigli ste na vrijeme.« Odjevena je u bijelu laboratorijsku kutu, na lijevom džepu zakačena je njezina fotografija s imenom. U desnoj ruci drži plavi dosje.


»Hej, doktorice«, istovremeno kažu obojica i toplo je pozdrave. Liječnica je visoka i vitka žena, dubokih i prodornih zelenih očiju. Dugu kestenjastu kosu smotala je u punđu i prekrila mrežicom za kosu. Oko vrata joj visi kirurška maska. »Reći ću još jednom«, kaže. »Nisam sigurna je li ovo primjereno, ali... dobrodošli natrag, obojica.« Ušuti, malo suzi oči i pogleda Huntera. »Iako moram priznati, Roberte, da uopće ne izgledaš kao da si stigao s godišnjeg odmora. Siguran si da si bio na kakvom putovanju?« »O, da, siguran sam.« Garcia zatomi smijeh. »Dakle, doktorice, što ste našli?«, upita Hunter gledajući dosje u njezinoj ruci. Ona ne slijedi njegov pogled. Umjesto toga, glavom pokaže na vrata kroz koja je upravo izašla. »Mislim da bi bilo bolje da dođete sa mnom.«


12. Hunter i Garcia krenu za njom uz prijamni pult i kroz dvokrilna vrata uđu u široki hodnik s blistavim podom i neonkama na stropu. Čim uđu u hodnik, dočeka ih hladan antiseptički miris. Zavuče im se u nosnice, grebe ih kao da u nosu imaju živo stvorenje. Hunter mrzi taj miris. Bez obzira koliko je puta prolazio ovim hodnicima, jednostavno se ne može naviknuti na njega. Diskretno počeše nos i trudi se disati samo kroz usta. Prođu uz nekoliko zatvorenih vrata s oknima od mliječnoga stakla na lijevoj strani hodnika, potom na kraju skrenu desno u drugi, uži hodnik. Prođu uz tri laboratorijska tehničara u bijelim kutama, stoje uz aparat za kavu. Nijedan ih ne pogleda. Prođu kroz druga dvokrilna vrata i istoga se časa moraju stisnuti uza zid kako bi propustili pomoćnog radnika s kolicima. Truplo na kolicima prekriveno je bijelim platnom. Na njegovu trupu ljulja se kutija s ampulama krvi i mokraće za analizu. Garcia napravi grimasu i okrene glavu na drugu stranu. Na kraju hodnika napokon stignu u malo predvorje. Pred njima su još jedna dvokrilna vrata s malim oknima od mliječnoga stakla. Iznad njih piše velikim crnim slovima: Sala za obdukciju broj 1. »Evo nas«, reče liječnica dok utipkava šesteroznamenkastu šifru u tipkovnicu s desne strane vrata. Tipkovnica glasno zazuji, vrata se otključaju uz šištanje nalik aparatu za hermetičko zatvaranje vrećica. Većina ljudi koja nikad nije bila u mrtvačnici očekuje zrak zasićen kemikalijama, primjerice formaldehidom – supstancijom koju mnogi povezuju s biomedicinskim laboratorijima i očuvanjem tijela ili njegovih dijelova, bilo ljudskih ili životinjskih. Umjesto toga Hunter osjeti blagi miris antiseptika i sredstava za čišćenje. Temperatura je nekoliko stupnjeva niža od one koja se smatra ugodnom. Nepripremljeni posjetitelj bi samo zbog niske temperature počeo drhtati već za nekoliko minuta. Prostorija je relativno prostrana. Veliki dvostruki sudoper pričvršćen je na zapadni zid, jedna odvodna cijev spojena je s ispustom. Uz njega je metalni ormarić s mnoštvom instrumenata, čak i Strykerovom pilom. Uza sjeverni zid su prazna kolica složena u uredne redove. Na sredini prostorije su dva stola za obdukciju od nehrđajućeg čelika. Truplo na jednome je potpuno prekriveno


bijelom plahtom. Iznad stola sa stropa visi velika okrugla i snažna halogena svjetiljka. Liječnica navuče rukavice i priđe stolu. Hunter i Garcia također stave rukavice od lateksa. Liječnica stane s druge strane stola, nasuprot detektivima, i odmakne plahtu. Ispod je golo truplo Nicole Wilson. Koža joj je počela blijedjeti, poprimila je sablasnu bijelu nijansu. Oči su joj upale dublje u očne duplje, tanke usne postale su skroz bezbojne. Kosa joj izgleda mokro i neuredno, jedan pramen zalijepio joj se za lice. Jasno se vidi veliki Y rez koji započinje na ramenima, pruža se između njenih dojki i trbuha, sve do ispod pupka. Drugi veliki rez vidi se na njenoj glavi, prolazi gornjim dijelom njezina čela, što znači da joj je otvorena lubanja i pregledan mozak. Hunteru se to učini malo čudnim, no zna da će im liječnica sve objasniti kad zato dođe vrijeme. Oba reza zašivena su debelim crnim kirurškim koncem. Zbog svega toga Nicoleino tijelo izgleda plastično, nalik na lutku Frankensteina, posve različitu od osobe kakva je nekoć bila. Čim je liječnica skinula plahtu, Hunter i Garcia zastanu, na trenutak pogledaju jedan drugoga, potom tijelo. Ono što ih zateče nisu ružna dva reza ni grubi crni šavovi nalik na bodljikavu žicu. Vidjeli su ih već toliko puta da nisu vrijedni spomena. Iznenadile su ih brojne otvorene rane koje su prekrivale žrtvin trup i bedra. Sve izgledaju svježe, ne starije od tri do četiri dana, razlikuju se po veličini i smjeru – neke su vodoravne, neke dijagonalne, neke okomite. »Koji je to vrag?«, dahne Garcia. »Znam«, složi se liječnica. »I ja sam bila jednako iznenađena kao i vi kad sam skinula odjeću s trupla i pripremila ga za obdukciju.« Oba se detektiva približe stolu i sagnu da bolje pogledaju porezotine. »Ovdje imamo kombinaciju dviju vrsta rana«, izjavi liječnica. »Kao što i sami možete vidjeti, razlikuju se po veličini – najmanja je duga oko tri, a najveća petnaest centimetara. Ne postoje dvije koje su iste veličine.« Položi prste sa svake strane jedne porezotine, pritisne je i rastvori. »Nijedna porezotina nije dovoljno duboka da ošteti vitalne organe, arterije ili vene.« Isto ponovi i na ostalim ranama. »Ovo su sve svježe rane.« »Mučena je«, izjavi Garcia. »Nema sumnje«, odvrati liječnica. »Rekli ste da ima dvije vrste rana«, reče Hunter. »Što ste time mislili, doktorice?« Liječnica kimne i nagne glavu na lijevu stranu. »Da budem preciznija, nisu dvije vrste rana, već rane nanesene dvama različitim instrumentima.« Garcia se premjesti uz donji dio stola za obdukciju.


»Neke su, kao što je primjerice ova«, pokaže dijagonalnu ranu iznad desne bradavice, dugu oko sedam centimetara, »napravljene instrumentom oštrim poput lasera. Možda kuhinjskim nožem ili kirurškim skalpelom. Jako su čiste. Nema nazubljenih rubova. Daljnja analiza pokazala je da su neke porezotine takvim instrumentom napravljene slijeva udesno, neke zdesna ulijevo. Razlikuju se i one rane koje nisu vodoravne. Neki rezovi započinju gore i završavaju dolje, neki obratno.« Liječnica prijeđe prstom od dna do vrha rane. »Zato nikako ne možemo utvrditi je li napadač ljevak ili dešnjak. Meni sve ovo izgleda kao da se ubojica zabavljao. Uživao je mučeći ju.« Hunter i Garcia pomno promatraju truplo. »Nije se žurio«, doda Hunter, prelazeći pogledom preko rana. »Njemu je to bilo kao da kistom nanosi boju na platno.« »Nema nikakve sumnje u to da se nije žurio«, potvrdi liječnica. »Kao što rekoh, neke su porezotine napravljene veoma oštrim instrumentom, ali ne sve.« Pokaže im donji dio trupla. »Primjerice, ove na nogama i leđima.« Hunter korakne bliže i pogleda rane na bedrima. Detektivi se nisu nimalo iznenadili čuvši da žrtva ima porezotine i na leđima. »Ovi rezovi nisu napravljeni oštrim instrumentom«, nastavi liječnica. »Što je tu koristio?«, upita Gracia. »Bič«, odgovori Hunter. I prije je znao viđati slične rane. »Točno«, potvrdi liječnica. »Ali ne ona vrsta koja se koristi u seksualnim igrama ni ništa slično. Koristio je pravi kožni bič, onaj kakvim se krote životinje. Prebrojila sam ih više puta. Primila je šezdeset udaraca. No stručno su izvedeni. Dovoljno jaki da probiju kožu i uzrokuju strašnu bol, ali ipak ne toliko da dopru do mesa i uzrokuju veliko krvarenje. Zbog velikog krvarenja žrtva bi nesumnjivo izgubila svijest, a on nije htio da se to dogodi. Isto se odnosi i na porezotine izvedene jako oštrim predmetom kojih, usput, ima isto šezdeset – koža i meso su zarezani tako da uzrokuju veliku bol, ali ne i da uzrokuju veliko krvarenje.« Liječnica podigne prst kako bi naglasila sljedeće: »Ovdje je zanimljivo to što se proces zacjeljivanja malo razlikuje od jedne serije rana do druge.« »Serije rana? Kako to mislite, doktorice?«, upita Garcia. »Na prednjem dijelu trupa, stražnjem dijelu trupa, prednjem dijelu nogu, stražnjem dijelu nogu i na stražnjici.« Liječnica zastane, njezine se riječi na trenutak zadrže u zraku poput zaostalog dima. »A to znači da su joj rane nanesene u različito vrijeme, najvjerojatnije je svakoga dana dobivala seriju batina i porezotina. Po mom mišljenju, bičevana je i mučena otprilike pet dana.« »Je li silovana?«, upita Hunter. »Više puta. No na našu žalost, napadač je bio toliko oprezan pa se zaštitio. Nisam otkrila nikakav trag sperme, njegove krvi ni bilo koje druge tjelesne izlučevine.« U prostoriji na trenutak zavlada tišina.


Hunter priđe Garcii. Sagne se da bolje pogleda žrtvin vrat. »Nisam našla nikakve tragove gušenja ni davljenja«, doda liječnica, znajući što ju Hunter kani pitati. »I na rendgenskim snimkama ne vide se nikakve slomljene kosti. Toksikološka analiza potrajat će još dan-dva i ako joj je ubojica prije smrti dao kakvu drogu, trebali bismo vrlo brzo dobiti nalaz, ali sasvim sigurno nećemo naći nikakav otrov. Nije umrla od otrova.« »Doktorice, što je onda uzrok smrti?«, upita Garcia. »Doći ću i do toga, Carlose«, odvrati liječnica. Zastane i pokaže im tragove na gležnjevima, zglavcima i obrazima. »Najprije ću vam pokazati što je ovdje čudno. Ovi tragovi ukazuju na to da je bila čvrsto svezana i to dugo vremena. Najvjerojatnije dok je bila mučena i silovana. Zglavci su joj bili vezani nekom vrstom tankog konopca. Vjerojatno najlonskog. Njega se lako može nabaviti u mnogim trgovinama. No nisam našla nikakve ostatke koji bi to potvrdili, tako da je ovo samo nagađanje.« »Na zglavcima?«, namršteno upita Garcia. Liječnica kimne. »Da, i upravo je to ono čudno. Otmičar joj je gležnjeve vezao nečim drugim, nečim debljim, jačim i tvrđim. Prema tragovima koji su ostali na gležnjevima, rekla bih da se radi o metalnom lancu.« »Zašto bi to napravio?«, upita Garcia. »Mislim reći, čemu dvije vrste sredstava za vezivanje?« Liječnica prijeđe pogledom po prostoriji kao da ne želi odgovoriti na pitanje. »Kako bi još više patila«, napokon odgovori. »Radi mučenja koje se ne vidi izvana.« »Ajoj.« Garcia podigne ruku. »Kažete li to da su joj oštećeni i unutarnji organi? Zbog mučenja, to mislim?« »Jedan jest«, odvrati liječnica. »I to nas napokon dovodi do uzroka smrti koji me zbunjivao tijekom cijelog postupka obdukcije, sve dok joj nisam pregledala mozak.« Učini im se da su njezine riječi za još nekoliko stupnjeva snizile temperaturu u prostoriji. »Na mozgu ima tragove oštećenja?«, upita Garcia. Pogleda Nicoleinu glavu. »A nema nikakve vidljive vanjske rane? Ima li smrskanu lubanju?« »Ne. Netaknuta je.« Garcia začuđeno podigne obrve. Liječnica uzme dva lista papira sa stolića s instrumentima i doda po jednoga svakome detektivu. »Uzrok smrti je edem mozga.« Garcia namršteno promatra papir. »Čekajte malo, doktorice. Nije li edem neka vrsta otekline?« »Pa, oteklina je posljedica edema«, pojasni mu liječnica. »Preciznije, edem je nakupljanje tekućine u tkivu i ono često uzrokuje naticanje koje uzrokuje


daljnja oštećenja. Najčešće se pojavljuje na stopalima i gležnjevima, ali može i bilo gdje drugdje u tijelu – na plućima, očima, koljenima, rukama i, jako rijetko, na mozgu.« »Znači, kažete da je mozak natekao zbog viška tekućine?«, opet upita Garcia. »Točno.« »Kakve tekućine?« »Njezine vlastite krvi.«


13. Garcia pogleda Huntera, potom truplo, zatim liječnicu. »Umrla je zbog prekomjernog nakupljanja njezine vlastite krvi u mozgu?«, upita. »Ubojica je to uzrokovao? Kako?« »Držeći je dovoljno dugo okrenutu naglavce«, reče Hunter prigušenim glasom. »To objašnjava i različita sredstva vezivanja na zglavcima i gležnjevima. Na gležnjevima su morali biti jači da bi izdržali težinu njezina tijela.« »Točno, Roberte«, potvrdi liječnica. Približi se čelu stola i stavi ruke uz Nicoleine uši. »Znaš li kako nastaje edem, nije ga teško uzrokovati. Znate, sve se temelji na razlici između arterija i vena. Arterije su krvne žile debelih stijenki koje iz srca odvode krv do tjelesnih organa.« Poput profesorice medicine pokaže Nicoleina prsa, zatim odmakne ruku i otvori dlan. »Čak i kad je tijelo okrenuto naglavce, srce jednakom snagom nastavlja pumpati krv u arterije kao kad se tijelo nalazi u normalnom položaju. Krv kola pod velikim pritiskom, tako da, bilo tijelo uspravno ili okrenuto naglavačke... nema nikakve razlike. Krv uvijek jednakom snagom kola od srca prema organima. Vene, s druge strane, imaju tanke stijenke i dovode krv iz organa natrag u srce. U njima takoreći i nema tlaka, funkcioniraju zbog sile teže, inercije i kontrakcije mišića. Zbog djelovanja svega toga zajedno, krv se kroz vene vraća u srce.« Liječnica se nakašlje da pročisti grlo, zatim nastavi. »Budući da u lubanji nema mišića pa tako ni njihove kontrakcije, i ako je tijelo dovoljno dugo okrenuto naglavačke, krv će i dalje normalno kroz arterije stizati iz srce do mozga, ali se neće moći kroz vene vratiti u srce. I tako dolazi do nakupljanja krvi – krv stiže u mozak, ali se ne može vratiti natrag.« Liječnica ušuti, izraz na licu joj je još sumorniji nego prije. »Zbog prevelikog nakupljanja u mozgu, krv će nakon nekog vremena početi curiti iz kapilara u lubanju, povećavati pritisak i uzrokovati oteklinu mozga. A to uzrokuje vrašku bol – u glavi, ušima, očima, nosu... vjerojatno je svaku kontrakciju srca osjećala poput eksplozije u glavi. Ubojica ju je samo morao objesiti za noge, ništa drugo. Sve ostalo učinila je sila teža. On čak više nije ni morao biti u istoj prostoriji. Pritisak u njenoj glavi bivao je sve veći, sve dok nije postupno uzrokovao gubitak svijesti i na kraju smrt, onda kad je mozak poslao poruku plućima ili srcu da prestanu s radom.« Hunter se nelagodno promeškolji. »Koliko dugo?«, upita Garcia. »Koliko je dugo umirala? Koliko je dugo mogla podnositi svu tu bol prije gubitka svijesti i smrti?«


Liječnica nesigurno odmahne glavom. »To ovisi o više faktora, Carlose, primjerice, o snazi i zdravstvenom stanju žrtve. Čini se da je bila potpuno zdrava – ima dobar mišićni tonus, nije pušila, ima jaka pluća, zdravu jetru i bubrege. No čak i ako griješim, ubojica je mogao po volji usporiti cijeli proces tako da je jednostavno vrati u uspravan položaj i tako smanji pritisak na njezin mozak, a zatim nakon jednog ili više sati opet je okrenuti naglavačke.« »Znate li približno vrijeme smrti?«, upita Hunter. »Pod pretpostavkom da je tijelo nakon smrti držano na sobnoj temperaturi, a nisam našla pokazatelja koji bi ukazivali na suprotno«, objasni liječnica, »rekla bih da je mrtva tridesetak sati, dva više ili manje.« Hunter i Garcia znaju da je Nicole Wilson oteta sedam dana prije pronalaženja njezina trupla, što znači da ju je ubojica konstantno mučio pet i pol uzastopnih dana. Liječnica duboko udahne zrak prije negoli opet progovori. »Ali to nije sve«, napokon kaže. Hunter i Garcia je iznenađeno pogledaju. »Sve što sam vam dosad rekla o žrtvi... o tome kako je mučena, o načinu na koji je ubijena... Sve to nije ništa u usporedbi s ovim.« »S čim, doktorice?«, upita Garcia. Liječnica se okrene i uzme nešto sa stola s instrumentima – prozirnu vrećicu za dokaze s bijelim komadom papira. »S ovime.« »A što je to?«, upita Hunter. Liječnica nekoliko trenutaka promatra vrećicu, potom pogleda Huntera u oči. »Ovo je ubojičina poruka. Ostavio ju je u njezinu grlu.« »Čekajte. Što?«, upita Garcia. Podigne ruku kao da nije dobro čuo. Hunter se ne pomakne. »Ovaj komad papira bio je smotan u rolu«, objasni liječnica, »zatim je pažljivo umetnut u žrtvino grlo.« Doda vrećicu Hunteru. »Poruka sve govori.« Papir u vrećici dug je dvadesetak centimetara, širok petnaest. Čisto bijel. Bez crta. Na sredini su krvlju napisane tri riječi. JA SAM SMRT.


14. Nakon izlaska iz mrtvačnice, Hunteru i Garcii treba četrdeset osam minuta do mjesta na kojem je pronađeno truplo Nicole Wilson – do velike livade u blizini losanđeleškog međunarodnog aerodroma. Duga je oko osamsto i široka oko četiristo metara. Na većem dijelu raste visoko grmlje i drveće poput mirike, bijelog jasena i peruanskog papra, manji dijelovi na zapadnoj strani prekriveni su visokom travom i nižim grmljem, a na jugoistočnoj strani, tamo gdje je ostavljeno truplo, raste patuljasto grmlje. Neobično je to što na toj čistini stoji jedno usamljeno stablo, kao da je uspjelo pobjeći od livade obrasle drvećem. Truplo Nicole Wilson ostavljeno je samo par metara dalje od njega. Nijedan od njih dvojice ne govori mnogo za vrijeme vožnje. Obojica su udubljena u vlastite misli, u tišini razmišljaju o svemu što im je iznijela liječnica, pokušavaju naći smisao u tom besmislenom činu. Iako šute, obojica su uvjerena u isto – ubojica koji je toliko smion da krvlju napiše poruku i pažljivo je umetne u žrtvino grlo, znajući da će biti otkrivena tijekom obdukcije, ubojica koji je toliko samouvjeren da sam sebe naziva SMRĆU – ne čini to iz zabave. Ne čini to samo da provocira policiju ni udovolji svom napuhanom egu. Čini to iz samo jednog razloga: svima daje na znanje da će nastaviti dalje. Na jugozapadnoj strani aerodroma, Garcia skrene desno na Pershing Drive i ubaci u manju brzinu. Policija je već okružila i policijskom trakom označila područje. Zbog zabitosti mjesta, ima veoma malo znatiželjnika. Ipak, oni koju su tu previše su daleko da bi vidjeli bilo što zanimljivo, pa svi izgledaju kao da se dosađuju, spremni su svaki čas odustati i otići. Jedan jedini reporter daje sve od sebe kako bi dobio bilo kakvu informaciju od pozornika uz žutu traku na kojoj piše: policija – ne prilazi. Unatoč smanjenju u prethodnim godinama, ubojstvo je u L.A.-u još uvijek veoma česta pojava – u prosjeku u gradu Los Angelesu svakih trideset devet sati biva ubijena jedna osoba. Iako novine i televizijske vijesti još uvijek znaju objavljivati poneka, ubojstvo jednostavno više nije neka velika vijest, osim ako zločin ne privuče veliku pažnju, primjerice ako je upletena neka slavna osoba, ako je posebno krvoločno ili ako se radi o serijskom ubojici. Dok Garcia prilazi policijskoj traci, uniformirani policajac daje mu znak da skrene lijevo i nastavi dalje. No Garcia samo uspori. Policajac razdraženo


odmahne glavom i promrmlja nešto sebi u bradu, potom se približi Garciinu automobilu. »Gospodine, vidite da je cesta zatvorena«, reče mu umornim glasom, potom pokaže policijsku traku i zatim na lijevu stranu. »Morate zaobići...« Garcia podigne lijevu ruku da ga ušutka i pokaže mu svoju značku. Policajac zastane usred rečenice i skrušeno kimne. »Oprostite, gospodine.« Doda Garcii dnevnik poprišta zločina i dok Garcia upisuje svoje ime, Boeing 777 sleti na pistu 7R na zapadnoj strani. Njegov motor toliko glasno tutnji da se tresu stakla Garciina automobila. »Možete parkirati tamo, gospodine, uz ono policijsko vozilo«, reče policajac i uzme dnevnik. Garcia učini tako. U sjeni visokog stabla guste zelene krošnje stoje još dva uniformirana policajca, tamo gdje druga policijska traka okružuje jednu manju površinu. Treći policajac sjedi u Fordu Interceptoru i nekome preko mobitela šalje poruku. Ovdje su gotovi svi radovi, nema više čak ni forenzičara. Svi policajci podignu pogled kad Hunter i Garcia izađu iz automobila. Ne moraju im pokazati svoje značke – pozornici znaju da u ograđeni prostor mogu ući samo forenzičari ili detektivi. Stoga odvrate pogled i usmjere pažnju na ono što li je već svaki od njih radio. Hunter stane tik uz Pershing Drive i promotri okolinu. Garcia stane uz njega i učini isto. Mjesto je jako dobro izabrano. Livada je daleko od znatiželjnih očiju, nalazi se između aerodroma i postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda. Nema nikakvih stambenih zgrada u radijusu od gotovo dva kilometra. Cesta na kojoj stoje pruža se usporedno s livadom i jedini je prilazni put, služi samo kao prečica između Culver Boulevarda i plaže Dockweiler. Danju je promet zanemariv, noću još i više. Na livadu su postavljene samo dvije žute brojčane oznake. Prva, s brojem 1, nalazi se oko dva i pol metra istočno od velikog stabla pod kojim stoje dva policajca. Označava mjesto gdje je pronađeno truplo Nicole Wilson. Druga oznaka, s brojem 2, postavljena je nedaleko od mjesta na kojem stoje Hunter i Garcia, otprilike četiri i pol metra dalje od ceste. U izvješću su pročitali da označava mjesto na kojem su forenzičari našli povaljenu travu – vjerojatno pregaženu teškim vozilom, primjerice terencem. Njime se vjerojatno dovezao ubojica. No, vozilo je prelazilo preko trave, ne zemlje ili blata, pa forenzičari nisu mogli dobiti otiske guma. Ukoliko je njihova pretpostavka bila točna, sa sigurnošću su mogli utvrditi jedino gdje je ubojica parkirao.


Kad detektivi počnu hodati prema brojčanoj oznaci 1, Airbus 320 vine se s piste 7R u nebo. Garcia se lecne od zaglušnog zvuka i rukama prekrije uši. Dva pozornika u sjeni stabla okrenu se prema detektivima. Hunter i Garcia više vole vidjeti truplo in situ, ali kako im je slučaj dodijeljen nekoliko sati nakon pronalaska tijela, moraju se zadovoljiti fotografijama koje su snimili forenzičari, kao i neobičnim likom u obliku zvijezde, napravljenim od bijele trake kojom su forenzičari označili točan položaj trupla na tlu. Usprkos bijeloj traci, Hunter izvadi fotografiju iz dosjea, čučne i stavi je na tlo, točno u sredinu bijelog obrisa tijela. Garcia čučne uz njega. Nicoleino tijelo ostavljeno je u položaju s ispruženom desnom rukom prema zapadu, u smjeru gdje se nalazi usamljeno stablo. Desna noga okrenuta je prema jugozapadu, lijeva ruka prema istoku, a lijeva noga prema jugoistoku. Glava prema sjeveru. Hunter više puta skrene pogled sa slike na stablo i okolnu vegetaciju. Garcia prijeđe rukom po travi oko sebe. Iako nije pokošena, nije jako visoka – oko pet ili sedam centimetara, na nekim mjestima i deset. Suha je, što je sasvim razumljivo jer u protekla dva tjedna Los Angeles nije vidio ništa osim vedrog neba i žarkog sunca. Ni jedne jedine kapljice kiše. »Nigdje nema gole zemlje«, reče Garcia, još uvijek prelazeći prstima preko trave. »Zato forenzičari nisu mogli nigdje naći otiske.« S druge strane ceste, još se jedan avion približi aerodromu i sleti. Garcia se uspravi, još jednom promotri okolinu. Nešto mu tu ne štima. »Zašto je ubojica ostavio njezino tijelo baš na ovome mjestu?«, upita. Okrenut je prema zapadu, gleda u stablo guste krošnje. Na sjevernoj i južnoj strani, kao i dalje na zapadu, iza usamljenog stabla, ima više drveća. Na istočnoj su strani, točno iza njega, Pershing Drive i aerodrom. »Upravo se i ja to pitam«, reče Hunter. »Ubojica očito nije ni pokušao sakriti truplo«, doda Garcia. »Pogledaj samo. Ovdje u blizini ima više stabala. Mogao je iza bilo kojeg sakriti truplo. Zašto ga je ostavio baš ovdje, na najuočljivijem mjestu? Osim toga, taj tip je toliko arogantan da nam je napisao poruku samo zato da bi nam rekao koje je ime izabrao – SMRT. A kažem ‘nama’ jer je znao da će poruka biti pronađena za vrijeme obdukcije. A da ne spominjem cijelu onu predstavu koju je odigrao pred žrtvom prije otmice. Taj tip, Roberte, ima velik ego, jako velik. Samouvjeren je, inteligentan i obrazovan. On to zna i želi da to znamo i mi. Kad takva osoba želi sakriti truplo, neće ga ostaviti na livadi. Pobrinut će se da tijelo jednostavno nestane. Bez tragova. Bez svjedoka. Bez ičega. Ostavio je truplo ovdje jer je htio da bude pronađeno.« Hunter potvrdno kimne. »No svejedno nešto nije u redu«, reče.


Garcia se opet ogleda naokolo. »Jednu stvar znamo«, nastavi Hunter. »Počinitelji koji postavljaju tijela svojih žrtava u točno određene položaje, s namjerom da budu tako i pronađena, veoma pomno paze na sve, na svaki detalj. Većina njih toliko, da to graniči s opsesivno-kompulzivnim poremećajem.« Pokaže fotografiju pronađenog trupla. »Položaj ruku, stopala, glave i kose, kao i odjeća i šminka, ako je ima, mjesto gdje je ostavljeno truplo... sve se to mora savršeno podudarati sa slikom u njegovoj glavi.« Iznad njih se još jedan avion sprema za slijetanje. Hunter pričeka dok ne utihne zvuk njegova motora, zatim nastavi. »Ovaj je tip uložio mnogo vremena i truda u svoje djelo – otmicu, mučenje, ubojstvo, smještanje trupla u određeni položaj, poruka u njezinu grlu... sve je to napravio posvetivši neizmjernu pažnju svakom detalju. Sto posto je htio da nam baš ništa ne promakne. Želi da znamo koliko je dobar.« »Slažem se«, reče Garcia. »I baš zato me to muči. Želio je da nađemo truplo i to brzo, prije nego što ga promijene vremenske prilike ili ga nešto pomakne. Zbog toga je ovo mjesto potpuno pogrešno. Toliko je zabačeno, predaleko od ceste... čekaj malo.« Podigne ruku i pogleda Huntera. »Tko je našao tijelo?«, upita Hunter. »Tko je pozvao policiju?« »Baš sam te htio pitati to isto«, reče Garcia. Počne listati dosje, traži prijavnicu službe 911. »Tko je mogao nabasati na tijelo?« Okrene još par stranica. »O.K., evo ga.« Izvuče papir iz mape. Dok čita, sumnjičavo nabere čelo. »Anonimni poziv biciklista u 00:39.« Livada na kojoj su sada ni u ludilu nije gradski park. Više sliči na šumarak nego na bilo što drugo, stiješnjena je između aerodroma i postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda. Ovuda ljudi ne šeću sa svojim psima. Ne trče i ne voze bicikl na ovakvim mjestima, naročito ne noću. »Biciklist koji je ovuda prolazio oko ponoći i trideset ugledao je truplo?«, ponovi Garcia i pokaže na Pershing Drive. »S one ceste? Udaljene, koliko, tridesetak ili četrdesetak metara? U mrklome mraku?« Nasmije se i na samu pomisao. »Ne bih rekao.«


15. Pazeći da ne pokvari svijetloružičasti lak na nedavno premazanim noktima, Grace Hamilton otvori FedExov paket. Unutra nađe standardnu smeđu papirnatu omotnicu, naslovljenu na gradonačelnika Los Angelesa, Richarda Baileya. Na njoj je velikim crvenim slovima napisao: HITNO – OSOBNO I POVJERLJIVO. Uzme FedExov omot i provjeri adresu pošiljatelja. Tyler Jordan. Namršti se. To joj ime nije poznato. Adresa je ovdašnja, negdje u Victoria Parku, u središtu Los Angelesa. Iako izvrsno pamti imena i adrese, ovoga se nikako ne može sjetiti. Rubrika u koju bi trebao biti upisan telefonski broj pošiljatelja je prazna – tipično. Privuče stolicu bliže kompjutoru i uključi aplikaciju uz pomoć koje će ući u gradonačelnikov adresar. Utipka svoju lozinku, zatim prezime Jordan i klikne na »traži«. Dobije tri rezultata, ali nijedan se ne zove Tyler. Nijedan nije iz Los Angelesa. Utipka »Tyler Jordan« kao dvojno prezime, najprije s crticom, zatim bez nje. Ništa. Svejedno joj se ništa ne čini čudnim. Nije neuobičajeno da građani na svoju poštu napišu »hitno« ili »osobno« ili »povjerljivo«, u nadi da će neotvorena stići na gradonačelnikov stol. No to se jako rijetko događalo. Gradonačelnik Bailey svakoga mjeseca prima na stotine pisama građana, a Gracein je posao pobrinuti se da on ne gubi svoje dragocjeno vrijeme na čitanje gluposti koje svakodnevno dobiva. Tko god bio ili bila ta Tyler Jordan, jer Tyler može biti i muško i žensko ime, nije poznat gradonačelniku Baileyu. Zbog te činjenice omotnica bi automatski bila odložena na hrpu »ne previše hitno«, ali uskoro su izbori, pa Grace ne smije zanemariti nešto što bi moglo biti važno. Otvori internetsku aplikaciju s kartama i upiše adresu s poleđine omotnice. Dobije zatvorenu trgovinu živežnih namirnica u praznoj betonskoj zgradi. Čudno, pomisli, ali to samo još više poveća njenu znatiželju. Prije nego što pošta stigne na njezin stol, sigurnosna služba temeljito pregleda svaku pošiljku, tražeći opasne kemikalije ili eksplozive. Znači, zdravlje joj nije ugroženo. Ali rendgeni i druge sigurnosne naprave ne mogu otkriti što unutra piše ili kakve su fotografije.


U dvije i pol godine koliko radi za gradonačelnika, vidjela je svakakve opscene crteže, prijeteća pisma, poruke mržnje, pornografske slike onih koji su mu se nudili (i muškaraca i žena), teorije zavjere... popisu nema kraja. Sve što je izgledalo imalo opasno, predavalo se tajnoj službi. Sve što je bilo neprimjereno ili zazorno, išlo je ravno u sjeckalicu za papir kraj njezina stola. Još neko vrijeme zuri u omotnicu u svojim rukama, zatim pogleda hrpu »ne previše hitno«. Naškubi usne. »Ma nema veze«, kaže i otvori omotnicu. Još jedno pismo luđaka ili kakva glupa slika, njoj stvarno neće značiti ama baš ništa. Ako se za Grace Hamilton može nešto sa sigurnošću reći, onda je to da ne pati od lažne čednosti. Unutra je druga omotnica. Ova je snježnobijela, slična onima u kakvima se šalju pozivnice za vjenčanje. Netko je na prednjoj strani natipkao – NEMOJTE OVO ZANEMARITI. Sad je istinski zaintrigirana. Provjeri drugu stranu omotnice. Nema imena pošiljatelja ni njegove adrese. Ionako ih nije ni očekivala. Zagrize desnu stranu donje usnice, razmišlja. Nekoliko sekundi kasnije donese odluku. Uzme perorez sa stola, raspori gornji dio omotnice i nagne je tako da ispadne sadržaj. Na njezin stol najprije ispadne napola presavijen bijeli komad papira. Unutra je očito nešto napisano. Vidi obrise slova. Zatim ispadne polaroidna fotografija. Klizne na njezin stol s naličjem okrenutim prema njoj. Grace zastane, zabavlja je ironija svega ovoga. Mora donijeti još jednu odluku – što će prije pogledati, fotografiju ili presavijeni komad papira? U mislima izrecitira brojalicu eci-peci-pec. Pobijedi fotografija. Uzme je i okrene. Srce joj zastane. »O, dragi Isuse!«


16. Garcia još neko vrijeme promatra prijavnicu službe 911, zatim pogleda Huntera. »U redu«, kaže. »Moramo poslušati taj poziv.« Hunter kimne. Promatra Garciinu Hondu Civic. Poziv mogu preslušati preko policijskog kompjutora u automobilu. Brzo krenu prema njemu. Nakon nekoliko otvorenih aplikacija, Garcia napokon pronađe snimku službe 911. »Evo je«, kaže i dvaput klikne na ikonu sa zvučnom datotekom. DISPEČERICA: »Devet-jedan-jedan, o kakvoj se hitnoj stvari radi?« MUŠKI GLAS: »Ovaj, mislim da sam upravo našao tijelo. Izgleda da je mrtva.« Glas zvuči užurbano, ali ne i nervozno. DISPEČERICA: »Rekli ste da ste našli žensko truplo?« Čuje se tipkanje po tipkovnici. MUŠKI GLAS: »Tako je. Vozio sam bicikl i odjednom se našla tamo na travi.« DISPEČERICA: »I uopće se ne miče?« MUŠKI GLAS: »Kažem vam, izgleda mrtvo.« DISPEČERICA: »Je li vaša prijateljica? Znate li joj ime?« MUŠKI GLAS: »Ne, nikad je prije nisam vidio.« DISPEČERICA: »U redu, gospodine, recite mi svoje ime i gdje se nalazite.« MUŠKI GLAS: »Ovaj, vozio sam bicikl sjeverno od Pershing Drivea, uz aerodrom, LAX, nakon Hyperionova postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda.« Zavlada tišina – dispečerica čeka da pozivatelj nastavi, no on više ništa ne govori. DISPEČERICA: »U redu, gospodine, ali možete li biti malo određeniji? Pershing Drive je jako duga cesta.« MUŠKI GLAS: »Čim prođete postrojenje i krenete prema sjeveru, s lijeve strane je velika livada puna drveća. Ona leži na travi pokraj stabla koje je malo izdvojeno od ostalih. Rekao bih, možda... možda nekih tristo metara nakon postrojenja.«


DISPEČERICA: »Jeste li pokušali razgovarati s njom ili je probuditi? Možda je samo umorna ili je previše popila i zaspala kraj stabla. Vidite li kakve boce oko nje? Ima li na odjeći tragova bljuvotine? Ili možda na tlu gdje leži?« MUŠKI GLAS: »Nema. Nisam je dirao, a vi me uopće ne slušate.« Glas postane uznemireniji. Naredne dvije riječi izgovori veoma polako. MUŠKI GLAS: »Izgleda mrtva.« DISPEČERICA: »Da, gospodine, slušam vas. Samo moram dobiti točne informacije. Vidite li oko nje krv? Ili na njoj?« MUŠKI GLAS: »Ne, ne vidim nikakvu krv.« DISPEČERICA: »Dobro, jeste li sigurni da ne diše? Možete li joj provjeriti puls?« MUŠKI GLAS: »Ne, neću dirati truplo. Slušajte, morate ovamo poslati policiju. Brzo.« DISPEČERICA: »Oni su već na putu, gospodine, i stići će jako brzo. Možete li mi reći svoje...« Pozivatelj je prekinuo razgovor. Hunter i Garcia se značajno pogledaju. »Moram ovo još jedanput poslušati«, napokon reče Garcia i opet dvaput klikne na audio datoteku. Uzleti još jedan avion, pa malo pojača glasnoću. Hunter pogleda na sat, zavali se u sjedalo i zatvori oči, ali više ne sluša snimku razgovora. Nakon završetka datoteke, Garcia dahne. »Ovdje ništa ne štima«, kaže. Hunter opet pogleda na svoj sat. »Noću«, nastavi Garcia, »čak ni Superman na ovoj razdaljini ne bi vidio truplo. Nema šanse da ga je biciklist mogao vidjeti odavde.« »Osobito zato što taj poziv nije stigao odavde«, reče Hunter. Garcia nabere čelo. »Što time misliš reći?« »Carlose, na toj snimci nečega nema.« Garcia ga značajno pogleda, potom još jednom instinktivno pogleda kompjutorski zaslon i ikonu audiodatoteke. Boeing 767 počne rulati po pisti. Garcia shvati. »U pozadini nema buke aviona«, reče. Nalaze se u blizini LAX-a, trećeg najvećeg aerodroma u SAD-u, s kojeg danju i noću svakih četrdeset do šezdeset sekundi uzlijeću ili pak slijeću avioni. Urlanje mlaznih motora praktički se čuje cijelo vrijeme. Čuli bi ga čak i kad bi zatvorili prozore. Hunter je izmjerio vrijeme – poziv je trajao minutu i četrdeset


dvije sekunde. Čak i noću, kad je promet malo rjeđi, trebali su za vrijeme poziva čuti kako slijeću ili uzlijeću najmanje dva aviona. »Nema buke aviona«, potvrdi Hunter. »Kurvin sin«, reče Garcia i isključi radio. »Kao što si rekao, taj tip je jako samouvjeren.« Hunter nakrivi glavu ustranu. »I želi se igrati.« »Ubojica je bio taj pozivatelj. Moramo kopiju ovoga poziva odnijeti forenzičarima za audio-snimke.« Hunter se složi. Garcia ga nekoliko trenutaka promatra. »Ali iz nje nećemo dobiti ništa, zar ne?« »Mislim da nećemo«, odvrati Hunter. »Ako i dobijemo nešto, onda će to biti samo zato što ubojica tako želi.«


17. Iz šumovitog područja uz LAX, Hunter i Garcia se odvezu do mjesta na kojem je oteta Nicole Wilson – kuće Audrey Bennett u Hollywood Hillsu. Hunter nije kanio gnjaviti gospođu Bennett još jednim ispitivanjem. Zna da mu neće reći ništa što već nije rekla Odjelu za nestale osobe, a i dvaput je temeljito pročitao transkript tog razgovora. Zapravo je htio pogledati kuću i okolno područje. Htio je vidjeti je li ubojici bilo lako doći do kuće, provaliti i oteti Nicole, a da ga nitko ne primijeti. Kao što je i očekivao, sve je to bilo jako lako izvesti. Do vrha Hollywood Hillsa može se dovesti jedino puzanjem. Ceste su strme i zavojite, s mnoštvom naglih skretanja i malim brojem prometnih znakova, tako da se čak i žitelji koji već godinama žive ovdje mogu jako lako izgubiti. Neki bi rekli da je upravo u tome ljepota: da su zbog te zbrke Upper Laurel Canyon i Hollywood Hills toliko poželjni onima koji tamo žive. Kome treba ograđena izolirana zajednica kad se ovdje ionako može snaći tek nekolicina? Kuća Audrey Bennett smještena je tik iza oštrog zavoja na Allenwood Roadu. Kao i sve kuće na toj strani Upper Laurel Canyona, ni ona nije ograđena nikakvim zidom, čak ni ukrasnom ogradom. Nema ni nadzornih kamera. Svaki posjetitelj, bio poznat ili nepoznat, može bez problema došetati do kuće ili ući u stražnje dvorište, a da mu se na putu ne nađu nikakva zaključana vrata. Nakon što su zatražili dopuštenje gospođe Bennett, Hunter i Garcia pregledaju kuću, prednje i stražnje dvorište, a zatim se upute cestom. Dok hodaju, ugledaju kako iz jedne od susjednih kuća istrče dvije male djevojčice u ružičastim baletnim haljinicama. Za njima izađe niska debela žena. Njih tri uđu u plavi terenac, parkiran na prilaznom putu. Kad prođu uz njih, djevojčice sa stražnjeg sjedala mahnu Hunteru i Garcii. Detektivi polako prijeđu cijeli Allenwood Road, sve dolje do Laurel Pass Avenuea. Na povratku prema kući Bennettovih, prijeđu cijelu dužinu Carmar Drivea na koji se s glavne ceste skreće ulijevo. Prođu uz dvije skupine klinaca na skateboardima, nijednog starijeg od trinaest godina. Svi s velikim guštom iskorištavaju strme brežuljke i oštre zavoje. »Ovima ne treba odlazak u teretanu«, reče Garcia i dlanom obriše znojno čelo. Sunce prži s neba, temperatura je već dosegla 27°C. »Dovoljno je da samo jednom dnevno prođu ovim cestama i imat će kondiciju kao sportaši. Pogledaj samo ovo.« Pokaže svoje lice. »Znojim se kao svinja.« Hunter stane i nekoliko trenutaka promatra klince. Kad stignu do dna duge strme ceste, podignu svoje skateboarde i započnu dugi povratak na vrh brežuljka.


Tada mu nešto padne na pamet. Brzo se vrati u Garciin auto, uzme dosjee koje je Odjel za nestale osobe poslao Odjelu za pljačke i ubojstva i počne ih listati. »Nešto nije u redu?«, upita Garcia. »Tražim izvještaj Odjela za nestale osobe o propitkivanju od vrata do vrata na ovome području, na samom početku istrage.« Garcia zamišljeno pogleda kuću preko puta, zatim onu do nje i na kraju Huntera. »Zašto?« »Nisu saznali ništa, je li tako?«, reče Hunter. »Nitko nije vidio ništa neuobičajeno one večeri kad je Nicole oteta. Nikakvog automobila koji ne pripada ovamo. Nikakve sumnjive osobe. Ništa.« »Da, točno«, potvrdi Garcia. »Ali ovo je veoma mirna cesta. Ovdje smo već skoro sat vremena, a vidjeli smo samo jedan automobil, i to onaj kojim su otišle one male balerine. I ti misliš da je čudno što je ubojica uspio doći ovamo i otići, a da ga nitko nije vidio?« Hunter nastavi listati stranice. »Ne, zapravo ne. Samo moram nešto provjeriti.« Napokon pronađe ono što je tražio, žurno pročita i doda papir Garcii. »Vidi ovo«, reče i kažiprstom dvaput lupne po vrhu stranice. Garcia pročita, napravi grimasu, još jednom pogleda gore-dolje niz ulicu, zatim opet pročita ono što piše. »O, čovječe«, napokon kaže. »Morat ćemo opet ovamo dovući pozornike.«


18. Istražitelji iz Odjela za nestale osobe pokucali su na svaka vrata na Allenwood Roadu i ispitali sve ukućane, čak i poslugu ako su je obitelji imale. Nitko nije ništa vidio. No, gore na tim brežuljcima to uopće nije bilo čudno. Možda Hollywood Hills ostavlja dojam zabačenog kvarta, ali zapravo više sliči tajnom društvu sa strogim nepisanim pravilima. Razlog zbog kojeg mnogi glumci i glazbenici toliko vole ove brežuljke taj je što, bez obzira što se ovdje dogodilo, svi drže jezik za zubima i ne zabadaju nos u tuđe stvari. Na ovim brežuljcima ništa nije neuobičajeno. Nitko na ovome mjestu ne izgleda neobično, bez obzira koliko čudno izgleda, bez obzira koliko je nakićen ili minimalno odjeven. Tijekom godina, stanovnici Hollywood Hillsa praktički su se istrenirali da okreću glavu na drugu stranu. Odjel za nestale osobe napravio je jednu grešku: ispitivali su stanovnike samo o noći otmice. Zasad su, iz malo onoga što su imali, Hunter i Garcia već zaključili da je ubojica veoma pedantan. lako je mogao oteti Nicole Wilson na mnogim drugim mjestima, odlučio je to učiniti u kući Bennettovih. Zašto? Osim što im je htio pokazati koliko je odvažan i arogantan, nameće se još jedan odgovor: zato što je Allenwood Road veoma mirna ulica, čime se značajno smanjuje rizik da ga netko vidi dok odvlači žrtvu iz kuće i trpa je u vozilo. No stvar je u tome što nitko nije znao koliko je ovdje stvarno mirno sve dok njih dvojica nisu stigli ovamo. A to ne bi znao ni ubojica da nije provjerio prije otmice. »Ubojica je barem jednom prije otmice morao doći ovamo«, reče Garcia. Iz četvrte kuće na lijevoj strani izađe muškarac ranih šezdesetih godina, noseći torbu sa štapovima za golf, spremi je u prtljažnik Mercedesa E-klase, parkiranog ispred kuće, sjedne za volan i polako se odveze. »Tako bih i ja učinio«, složi se Hunter. »Htio bih provjeriti je li ovdje cesta dovoljno mirna. No to našem tipu nije bilo dovoljno. Previše je oprezan. Sigurno je htio saznati sve detalje.« Pokaže auto koji se polako udaljavao. »Zato je vjerojatno danima nadgledao ovu cestu.« Garcia ne izgleda previše uvjereno. »Kakve detalje?« »Rutinu«, odvrati Hunter. »Ima je svaka ulica. Posebno ako je ekskluzivna kao ova. Svi to činimo, Carlose. Svi se držimo rutine jer smo robovi navika. U određene dane i u točno određeno vrijeme odlazimo u teretane, na golf, na


pokeraške večeri, satove baleta, duge šetnje, bilo što. Ovaj ubojica je toliko precizno isplanirao otmicu i nije htio riskirati da ga, dok izlazi iz kuće noseći žrtvu na rukama, vidi netko tko se vraća s joge. Htio je znati kako se odvija život u ovoj ulici. Htio je znati njihovu rutinu.« Okrene se i pogleda kuću Bennettovih. »A znaš li što ne spada u rutinu?«, upita. Garcia trenutak razmisli. »Večeri kad je Nicole Wilson čuvala dijete Bennettovih.« »Točno. To se događalo kadikad. Nazvali bi je samo kad bi im nešto iskrsnulo. A prema onome što je gospođa Bennett rekla Odjelu za nestale osobe«, pokaže glavom na dosjee na suvozačevom sjedalu, »nazvala je Nicole toga dana oko podneva i pitala je može li im te večeri pričuvati sina. To je bilo neplanirano. Da bi znao kad će krenuti u akciju…« »Ubojica je cijeli tjedan morao nadgledati ovu ulicu«, dovrši Garcia. »Saznati navike i kretanja njezinih stanovnika, iz dana u dan.« Hunter kimne. »Iako ništa nije sto posto sigurno, ipak je stekao dojam što mora izbjegavati. Moramo opet krenuti od vrata do vrata. Posreći li nam se, možda je u danima prije otmice netko nešto vidio.«


19. Prvi put u dva tjedna, tmasti kišni oblaci počnu se skupljati iznad središta Los Angelesa, najavljujući neminovni ljetni pljusak, što i nije neko veliko iznenađenje, s obzirom na to koliko je posljednjih nekoliko dana bilo vruće. U času kad su se Hunter i Garcia vratili u upravnu policijsku zgradu, kišne kapi veličine metka pljuštale su kao iz kabla. Garcia krene u njihov ured kako bi riješio papirologiju, a Hunter se odveze u Ramirez Street u središtu Los Angelesa, do LAPD-ova posebnog odjela za nestale osobe. Ranije je nazvao detektiva Troya Sandersa, a on je rekao da će se jako rado sastati s njim te da će ovog poslijepodneva biti u svom uredu. Detektiv Sanders je načelnik Odjela za nestale osobe, ali ujedno i vođa ekipe koja je istraživala otmicu Nicole Wilson. Hunter ga zateče uz aparat za napitke i grickalice na samom kraju kata Odjela koji je po ama baš svemu izgledao kao preslikana kopija Odjela za pljačke i ubojstva – jednostavna velika prostorija bez pregradnih zidova, s kaotičnim labirintom stolova. Žamor u njoj mogao bi se mjeriti s onim na ribljoj tržnici u nedjelju ujutro. Sanders je čovjek ranih četrdesetih godina, visok točno metar osamdeset, jednako kao i Hunter, obrijane glave, istaknuta čela, snažne brade i širokih ramena. Bistre svijetloplave oči čine lijep kontrast na preplanulom licu, njegov prodoran pogled odaje i iskustvo i sposobnost. Nakon što uzme kanticu soka, dvije čokoladne pločice i kutiju peperminta, Sanders ga uvede u svoj ured. Manji je, ali mnogo uredniji od njegova i Garciina. »Pepermint?«, ponudi ga Sanders otvarajući kutiju Ice Breakersa. »Ne, hvala. Ne treba.« Sanders ubaci dva u usta. »Možda mi se samo čini, ali ovaj posao svakoga dana ostavlja gorak okus u ustima. Jedem na tone ovih.« Hunter točno zna što mu želi reći. »U redu. Imam ovdje dosje, spremio sam ga za vas«, reče Sanders dok prilazi skromnom stolu i uzima zeleni dosje s visoke i veoma uredno složene hrpe. Huntera nimalo ne iznenađuje broj slučajeva na Sandersovu stolu. LAPD-ov Odjel za nestale osobe svakoga mjeseca istraži između dvije i tri stotine slučajeva nestalih odraslih osoba i najmanje dvostruko veći broj nestanaka djece mlađe od šesnaest godina. Suprotno uvjerenju javnosti i usprkos činjenici da se približno sedamdeset posto prijavljenih nestalih odraslih osoba pronađe ili dobrovoljno


vrati svojim kućama u roku od sedamdeset dva sata, novi savezni zakon ukinuo je »rok čekanja« od četrdeset osam sati. To znači da se odmah nakon svakog prijavljenog nestanka mora otvoriti dosje i pokrenuti istraga. »Nažalost, ne znam koliko će vam ovo biti od pomoći«, reče Sanders dodajući mu dosje. Na licu mu se pojavi razočaranje. »Nismo uspjeli bogzna-što otkriti.« Na prvoj stranici u dosjeu je ista ona fotografija Nicole Wilson koju su Hunter i Garcia vidjeli u dosjeu koji im je toga jutra dala načelnica Blake. Ispod nje su navedeni njezini osobni podaci. Hunter preskoči osnovne informacije i brzo pročita izvještaj. Uistinu je jako kratak. Piše kako je Nicole Wilson tek započela drugu godinu pravnog fakulteta na CSULA-u, povremeno nekoliko večeri čuvala djecu kako bi zaradila nešto novaca te da je prije nekoliko tjedana, na kraju prve godine, uspjela naći posao preko ljeta kao arhivistica u odvjetničkoj firmi u središtu L.A-a. Navodno je bila veoma povučena i rezervirana osoba koja je slobodne večeri radije provodila učeći u svojoj sobi ili knjižnici, umjesto da partija po Los Angelesu. Iz onoga što je prikupio Sandersov tim, veći dio njezina života vrtio se oko kampusa na koledžu. Imala je jako malo prijatelja, tako da su istragu isprva koncentrirali na kampus. No ljetni praznici su otežali razgovor sa studentima i profesorima. Većina razgovora obavljena je preko telefona. Sanders i njegov tim u istrazi su doslovno slijedili smjernice iz priručnika. U slučaju nestanka osobe kakva je Nicole Wilson, one su jednostavne – nestala je mlada i privlačna mlada žena, nema zahtjeva za otkupninu ni nikakve obiteljske zavade. Na vrhu popisa osumnjičenika su: dečko (ako ga je imala), bivši dečki i svi oni kojima se sviđala (bilo muškarcima ili ženama). No prema iskazima nekolicine s kojom je Sanders uspio razgovarati, Nicole nije ni s kim izlazila. Zapravo, činilo se da nije imala nikakvog dečka otkako je prije više od godine dana počela studirati. Sanders i tim su razgovarali i sa svim zaposlenicima u maloj odvjetničkoj firmi u kojoj je od početka ljeta Nicole radila – dvama odvjetnicima i jednom tajnicom. Svi su imali čvrste alibije za tu večer i manje-više čistu prošlost. Po Sandersovu mišljenju, nitko od njih nije imao nikakvog motiva. »Ovdje su transkripti svih razgovora«, reče Sanders i doda Hunteru drugi dosje žutih korica. Hunter ga uzme i upita: »Jeste li provjerili njezinu sobu u studentskom domu?« »Temeljito. Nema dnevnika ni ničega sličnog«, od vrati Sanders i pokaže petu stavku na papiru. »Kompjutorskim forenzičarima trebao je jedan dan da prokuže šifru i otada pročešljavaju sve njezine datoteke, uključujući i elektroničku poštu. Zasad nismo našli ništa važno. Ako želite, poslat ću nekoga da vam za sat vremena donese njezin laptop, zajedno s popisom svih datoteka koje su već pregledane.«


Hunter opazi tugu i razočaranje u Sandersovim očima i točno zna što im je uzrok. Da je Nicole Wilson ubijena samo par sati nakon otmice, nitko ništa ne bi mogao učiniti. Ali nije. Ubojica ju je mučio skoro šest dana i zatim joj skončao život. To znači da je Odjel za nestale imao pet dana ili otprilike sto dvadeset sati da je nađe, ali se nije uspio ni centimetar približiti ni njoj ni njezinu otmičaru. Bez obzira koliko detektiv iz Odjela za nestale bio prekaljen i iskusan, u ovakvim ga okolnostima neuspjeh umotan u osjećaj krivnje pogodi poput jurećeg vlaka. »Naravno, to bi bilo izvrsno. Hvala«, složi se Hunter. Sanders ubaci još jedan pepermint u usta, zatim mu još jednom ponudi otvorenu okruglu limenu kutiju. Hunter opet odbije. »Pročitali ste transkript telefonskog razgovora između gospođe Bennett i gospođice Wilson, je li tako?«, upita Sanders. »Prije nego što je oteta.« Hunter potvrdno kimne. »Reći ću vam nešto: deset godina radim u Odjelu za nestale osobe, pola od toga u specijalnom odjelu. Vidio sam svakakva suluda sranja i istraživao neke stvarno arogantne nitkove, ali nikad nisam naišao na nekoga tko je ovoliko samouvjeren, kao ni na otmicu bez ikakva traga. Forenzičari su dva dana proveli u pretraživanju kuće i okolnog terena i nisu našli ništa što tamo ne pripada. Nijedne dlake. Ni čestice zemlje. Ovaj tip za sobom ne ostavlja apsolutno ništa, osim crne rupe za forenzičare. A to nije lako postići.« Hunter se nekoliko trenutaka zagleda u njega. Sanders mu uopće ne mora reći čega se boji: onoga što on i Garcia već znaju – da je otmica Nicole Wilson tek početak.


20. Njihovih petnaest minuta je isteklo. Ovo je bio prokleto dosadan sastanak, ali je zbog skorašnjih izbora gradonačelnik Richard Bailey svakoga dana morao otrpjeti više takvih i činio je to sa savršenim osmijehom rta usnama i velikom zainteresiranošću na licu. Ako je Richard Bailey naučio jednu stvar otkako se prije deset godina otisnuo u svijet politike, onda je to da se broji svaki glas, a dvije žene koje su sjedile njemu sučelice predstavljale su više od tisuću glasača iz južnog Los Angelesa. »Potpuno razumijem vaš stav«, rekao je gradonačelnik, obraćajući se plavuši tankoj poput prutića nakon završetka petominutnog monologa koji on uopće nije slušao. Njihove su stolice bile strateški postavljene tako da su im leđa okrenuta velikom okruglom zidnom satu u gradonačelnikovu uredu. Tako je mogao paziti na vrijeme, a da pritom ne ispadne nepristojan pogledavajući svaki čas na svoj ručni sat. »I ako osvojim još jedan mandat«, nastavio je uz još jedan dobro uvježbani izraz kojim je uvjeravao svoje posjetitelje kako ozbiljno misli ono što govori, »svakako ću te stavove iznijeti pred nadležne odbore. Dajem vam svoju riječ.« Ustane i poravna rukave sakoa. Žene također ustanu. »Dame, bilo mi je veliko zadovoljstvo i želim vam zahvaliti što ste odvojile malo vremena i posjetile me«, reče i ispruži ruku. I rukovanje mu je jednako dobro uvježbano kao i cijela predstava – dovoljno snažno da pokaže energičnost i autoritet, ali ne prejako. Isprati obje žene do vrata i na kraju im udijeli još jedan oproštajni osmijeh. Njegova osobna tajnica Grace Hamilton, stoji u predsoblju i drži standardnu omotnicu. Grace je, kao i uvijek, besprijekorno odjevena. Danas je u izuzetno pristalom kostimu mornarsko-plave boje i bijeloj svilenoj bluzi, ali joj izraz na licu nije ni izdaleka smiren i vedar kao obično. »Richarde«, zazove ga i krene naprijed nakon odlaska dviju žena. Gradonačelnik je inzistirao da ga zove krsnim imenom. Zahtjev nije imao nikakve veze s koketiranjem, iako mu je izvanredno polazilo za rukom i zaista je znao uživati u očijukanju. Radilo se o tome što nije volio formalnosti u svom uredu… a i osjećao se mlađe. Pogleda svoju tajnicu u oči i na trenutak zastane. Oči su joj pune straha.


»Grace, je li sve u redu?« U njegovu glasu nema ničega lažnog, kao ni na licu, zabrinutost je istinska. Grace Hamilton nikad ni o čemu nije u predsoblju razgovarala s gradonačelnikom. »Možemo li razgovarati u vašem uredu, molim vas?« Glas joj zvuči napeto i užurbano. »Naravno«, odgovori joj i kimne, zatim se odmakne i pozove je u svoj ured. Grace za sobom zatvori vrata i krene za Baileyem do njegova velikog hrastovog stola. »O čemu se radi?«, upita Bailey. »Ovo je stiglo jutros«, napokon mu kaže i podigne omotnicu. »Adresirano je na tebe i piše da je hitno – osobno i povjerljivo.« Bailey je pogleda. »Da, i? Svakoga tjedna ih dobivamo na tone. Jesi li provjerila sadržaj?« »Jesam«, odvrati i kimne. »Unutra je fotografija.« Ušuti kao da mora udahnuti zrak. »I poruka.« Bailey pogleda omotnicu. Grace mu je doda. Bailey ne sjedne. Otvori omotnicu i zavuče unutra ruku. Najprije izvadi polaroidnu fotografiju veličine 10x15. Grace s gađenjem skrene pogled. Bailey je pogleda i sledi se. U želucu osjeti rupu koja samo što ga nije cijeloga progutala. »Koji je to klinac?« Fotografija prikazuje žensko lice, no ni izbliza glamurozno. Tamnosmeđa kosa joj je prljava i mokra od znoja, zalijepljena za vlažno čelo i uši. Njene su suze rastopile maskaru pa joj cijedi niz obraze u tamnim crtama koje bi trebale dopirati sve do brade. Ali ne dopiru. Skupile su se uz debeli platneni povez, čvrsto zavezan na njezinim ustima, toliko čvrsto da joj je iskrivio lice i urezao se u kutove usana. Ispod poveza, umjesto crnih suza, razmazana je krv. No ono od čega je Baileyu zastalo srce je pogled u ženinim očima – molećiv, pun straha i potpuno bez nade. Pogled osobe koja duboko u sebi zna da je nitko neće uspjeti spasiti. Bailey pogleda Grace s mješavinom zbunjenosti i gnušanja. Ona ga napokon pogleda. »Je li ovo stvarno?«, upita je. »Mislim reći, sa svim onim današnjim digitalnim sranjem za obradu fotografija, tko to može znati. Je li tako?« »Mislim da nije«, odvrati Grace drhtavim glasom. »Richarde, to je polaroidna fotografija. Kao u dobra stara vremena. Mislim da se one ne mogu fotošopirati.«


Gradonačelnik opet pogleda sliku. »Imaš pravo«, složi se. »Znaš li tko je ta žena?« Grace odmahne glavom. »Nikad je prije nisam vidjela. Ti?« »Ne, ni ja.« Prođe nekoliko napetih trenutaka. »Nisam znala da li da to donesem tebi ili odmah predam policiji ili tajnoj službi.« Bailey stavi fotografiju na stol i nastavi zuriti u nju. Dlanovi su mu orošeni znojem, u glavi se roji bezbroj pitanja. Istina, tijekom godina primio je tonu sulude pošte, ali nikad nešto slično ovome. Mozak mu brzo proradi. »Grace, kako je ovo stiglo?« »U FedExovoj omotnici. Adresa je lažna. Na tom mjestu nalazi se zatvorena trgovina.« Bailey upitno podigne lijevu obrvu. »Imaš li je još? Omotnicu?« »Da, naravno. Donijet ću je.« Grace krene prema vratima. »Grace, čekaj«, zazove je. »Imamo li negdje u uredu rukavice od lateksa?« »Hmmm…« Pogleda ga suženih očiju. »Mislim da nemamo u uredu.« Trenutak razmisli. »Ali imat će ih služba za održavanje. Nose ih svi njihovi ljudi.« »Nazovi ih i reci da nam što prije donesu nekoliko pari.« »Idem odmah, gospodine.« »Isto tako«, opet je zaustavi, »imamo li kakve plastične vrećice koje se mogu hermetički zatvoriti? Nešto u čemu držimo dokumente?« Grace opet trenutak razmisli. »U svom stolu imam kutiju vrećica za sendviče. Mogu se zatvoriti patentnim zatvaračem.« »Poslužit će. Donesi i njih.« Grace kimne i žurno izađe iz ureda. Par minuta kasnije vrati se s FedExovom omotnicom, kutijom lateks rukavica i kutijom prozirnih plastičnih vrećica. Sve preda Baileyu, a on odmah stavi rukavice, zatim provjeri ime i adresu pošiljatelja na naličju omotnice. »Tyler Jordan?«, šapne i namršti se. »Provjerila sam u tvom adresaru«, objasni Grace. »Tamo nema tog imena, zato sam otvorila omotnicu.« Bailey je uvjeren da su ime i adresa lažni, ali svejedno mora provjeriti. »Jesi li ovo pokazala još nekome?« »Ne, naravno da nisam.« »Dakle, nitko osim tebe nije dirao fotografiju?« »Točno«, odvrati i nervozno kimne.


Bailey čisto sumnja da je onaj tko je poslao pošiljku toliko glup da ostavi otiske, ali opet, mora se uvjeriti. Izvadi dvije plastične vrećice iz kutije i u njih spremi fotografiju i FedExovu omotnicu. »Richarde, unutra je i poruka«, podsjeti ga Grace i pokaže glavom na drugu omotnicu na njegovu stolu. Toliko ga je zapanjila fotografija i izraz ženina lica da je skroz zaboravio na poruku. Uzme omotnicu, preokrene je i na dlan mu padne poruka. Grace zadrži dah. Bailey razmota papir. Nekoliko trenutaka zuri u slova. Riječi mu ništa ne znače, sve dok ne stigne do posljednjih rečenica. Tada se njegovo ponašanje potpuno promijeni. Da ga Grace ne poznaje, mogla bi se zakleti da je gradonačelnika Los Angelesa obuzeo strah. Nekoliko časaka Bailey izgleda kao da je paraliziran. Potom njegova ruka poput projektila poleti prema telefonu na njegovu stolu.


21. Prije četiri dana Muškarac na sjedalu 9A je, prema standardima posade aviona, savršen putnik. Kad se ukrcao u avion, ljubazno se nasmiješio svim stjuardesama i strpljivo čekao da se putnici maknu iz prolaza koji su zakrčili dok su spremali ručnu prtljagu u za to namijenjene odjeljke. Na njemu se ne vidi ni tračak ozlojeđenosti, ne krši razdraženo ruke, ne izgovara ljutito »oprostite« i ne premješta se nervozno S noge na nogu. Otkako je sjeo na svoje mjesto nije zatražio ni jednu jedinu stvar, čak ni čašu vode. Iako su sve stjuardese na letu broj 387 iz Sacramenta u Los Angeles veoma mlade i veoma lijepe, putnik sa sjedala 9A ne dobacuje im koketne poglede niti im se pokušava nabacivati bezveznim uletima. Muškarac privuče pažnju Sharon Barnard, najmlađe od tri stjuardese u avionu. Strašno je zanima čime se muškarac bavi. Njegova odjeća ne odaje mnogo: tamnosivo odijelo, snježnobijela košulja i savršeno zavezana crno-bijela kravata. Možda je kakav poslovni čovjek, kao i polovica putnika na ovom ranojutarnjem letu, ali nema nijednu od onih tipičnih spravica – aktovke, laptopa, tableta ni smartphonea. I dok neki putnici čitaju, drugi spavaju, rade, igraju igrice na svojim tabletima ili slušaju glazbu, putnik 9A ne radi ništa. Sjedi uspravno na svom sjedalu, ruku sklopljenih u krilu i gleda ravno naprijed. Sharon najprije pomisli da možda meditira, ali kad je prošla uz njegovo sjedalo i pitala ga želi li nešto popiti, odgovorio je odmah i to veoma pristojno, i rekao da ne treba ništa. Pitala ga je ide li poslovno u Los Angeles, o on je odgovorio da se vraća s poslovnog puta. Živi u Los Angelesu. Zbog toga se Sharon nasmiješi. »Tome«, reče Sharon glavnom stjuardu, svome cimeru i najboljem prijatelju. »Što misliš o onom tipu na sjedalu 9A?« Tom joj se nasmiješi. »Pitaš me je li gay, dušo?« Tom Hobbs ima dvadeset tri godine, veoma je privlačan, samac i gay. Najveći je njegov talent da svojim šestim čulom odmah identificira ostale gay muškarce, bez da s njima progovori i riječ. Istupi iz ograđenog dijela i ležerno pogleda niz prolaz.


»Ah, jako je seksi«, odvrati. »Uočio sam ga čim je kročio u avion.« Opet se nasmiješi i napući usne. »A i ti si.« Sharon ne izgleda posramljeno. »Kao što si rekao«, odvrati, »pravi je komad.« »Nema sumnje. Možda ti se posreći, dušo. Jer definitivno je hetero.« Sharon se nasmiješi. »Stvarno to misliš? Uopće ne obraća pažnju na nas djevojke.« »O, siguran sam, dušo.« Tom opet pogleda putnika 9A. »Da, taj voli picu.« »Nema vjenčani prsten«, reče Sharon. Tom joj se naceri. »Pogledaj se samo, zavodnice jedna, vrebaš putnike. Obožavam tvoj stil.« »I bolje ti je. Sve sam naučila od tebe.« Tom podigne ruku da joj dâ pet. Sharon ga pljesne po njoj. »Iako«, nastavi, »izgleda mi nekako poznato.« »Stvarno?« »Da. Možda zbog očiju ili one snažne brade, no stalno mi se čini da sam ga već negdje vidjela. Jesi li ga ti već viđao na prijašnjim letovima?« Tom još jednom pogleda putnika 9A. »Nisam, dušo. Takvog komada bih se definitivno sjećao.« Ni ona se ne sjeća da ga je viđala na prijašnjim letovima, ali je gotovo sigurna da ga je već negdje vidjela. »O.K.«, reče. »Što misliš, čime se bavi?« Kad su zajedno letjeli, njih dvoje su se znali igrati igre pogađanja o nekolicini putnika. Tako im je brže prolazilo vrijeme. »Hmm.« Jedno vrijeme Tom odmahuje glavom. »Definitivno vježba. To se vidi po njegovim rukama. Bicepsi samo što mu nisu razderali rukave. Ali ipak izgleda kao miran tip. Čini se da mu ništa ne smeta i ima vraški prodoran pogled. Jesi li vidjela te velike smeđe oči?« Sharon kimne. »O, da.« Tom se opet nasmiješi. »Pitam gluposti. Pa, rekao bih da je ili psiholog ili neka druga vrsta terapeuta... možda sportskog.« Tada odglumi drhtaj. »O, ne, nešto još bolje. Rekao bih da je seksolog.« »Psiholog.« Sharon se sviđa ta ideja. »Posado, molimo da zauzmete svoja mjesta jer slijećemo«, začuje se objava iz zvučnika. Za kraće od deset minuta Boeing 757 sleti na pistu broj dva losanđeleškog međunarodnog aerodroma.


I opet putnik sa sjedala 9A strpljivo čeka dok ostali putnici ispred njega ne uzmu prtljagu i izađu van. Dok prolazi uz posadu u prednjem dijelu aviona, svima zajedno pristojno kimne i izusti nečujno »hvala«. Pogled ne uputi nikome posebno, pa Sharon osjeća malo razočaranje. Za njega je pripremila poseban osmijeh i seksi namigivanje. A sad može samo promatrati kako odlazi. Uistinu bi ga voljela malo bolje upoznati. Ni u ludilu nije mogla znati da je putnik sa sjedala 9A već saznao sve što ga je zanimalo o Sharon Barnard.


22. Deset sekundi nakon što je ušao u svoj ured u upravnoj policijskoj zgradi, zazvoni Hunterov mobitel. »Roberte, gdje si?«, upita načelnica Blake čim se javio. »Upravo sam se vratio u zgradu, načelnice. Zašto?« »Je li Carlos s tobom?« »Da.« »Obojica dođite u moj ured – odmah.« *** Kad Hunter i Garcia uđu u načelničin ured, zateknu je kako sjedi za svojim stolom i pomno promatra nešto na svom stolu. S mjesta na kojem stoje, nijedan ne može vidjeti o čemu se radi. »U redu«, reče načelnica i pogleda ih. »Prvo pitanje – zar ovdje stvarno imamo posla s nekom vrstom ritualnog ubijanja?« »Prerano je za odgovor, načelnice«, odvrati Garcia. »Kako sada stvari stoje, nemamo dovoljno dokaza ni za potvrdu ni za odbacivanje te teze.« »Što je s položajem u kojem je ostavljeno tijelo?«, nastavi načelnica. »Postavljeno je u položaj zvijezde? Zar petokraka zvijezda ne predstavlja pentagram? I zar se pentagrami ne povezuju sa štovanjem vraga i sličnim stvarima?« »Ne baš, načelnice«, odgovori Hunter. Načelnica se zagleda u njega i čeka. On ne nastavi. »Što time misliš reći?«, napokon ga upita. »Pentagrami su drevni znakovi koji su se tijekom povijesti koristili za simboliziranje mnogih različitih stvari«, objasni Hunter, »primjerice snage, jedinstva, moći, tajanstvenosti. Nekoliko religija prihvatilo ga je u različitim kontekstima, uključujući i kršćanstvo. Zapravo se dugo vremena vjerovalo da pentagram štiti od zla.« I Garcia i načelnica izgledaju zbunjeno. »Simbol koji se povezuje sa zlom i štovanjem vraga«, nastavi Hunter, »obrnuti je ili okrenuti pentagram, s dva kraka okrenuta gore, a to je stoga što naopako okrenuti pentagram simbolizira izokretanje normalnog poretka stvari.«


Ušuti, ostavlja joj vremena da odvaže sve rečeno. »U našem slučaju«, doda, »ne možemo nikako znati, načelnice. Da, žrtva je postavljena tako da sliči petokrakoj ljudskoj zvijezdi, ali ne znamo stoji li zvijezda kako treba ili naopačke jer nikako ne možemo znati kako to vidi ubojica. Uzmemo li u obzir standardne geografske koordinate – da je sjever gore, a jug dolje – onda žrtva nije postavljena u izokrenuti pentagram.« Načelnica ga namršteno pogleda. »Glava joj je na sjeveru«, objasni joj. »Ja se stvarno bojim pitati te otkud znaš sve te stvari o pentagramu«, reče načelnica i zavali se u svoju stolicu. Hunter slegne ramenima. »Puno čitam.« »Naravno da puno čitaš.« Sarkastično podigne obrve. »Dobro«, podigne desnu ruku pokazujući mu da prihvaća njegov argument, »zasad zaboravimo na pentagram i usredotočimo se na samo truplo. Da li ostavljanje tijela u određenom položaju ukazuje na neku vrstu rituala?« »Najčešće da«, potvrdi Garcia. »Ali, kao što sam već rekao, načelnice, zasad nemamo dovoljno dokaza da bismo to zasigurno zaključili. Što ako je ubojica postavio tijelo u taj položaj samo zato da bi nas uvjerio kako je on ritualni ubojica? Da nas navede na krivi trag? Čini se da je dovoljno pametan da bi smislio nešto takvo.« Načelnica nekoliko sekundi razmisli o tome. »A što je s kultom?«, upita. Ustane i stane ispred stola. »Da slučajno nemamo posla s kakvim kultom, a ne pojedincem?« »Ne«, odgovori Garcia. »Ovo nije učinila nikakva skupina ni bilo kakav kult, načelnice. Ovo je napravio pojedinac.« »Zvučiš jako samouvjereno.« Garcia joj ispriča sve što je otkriveno obdukcijom trupla. Sluša ga bez prekidanja, izraz na licu joj se mijenja od iznenađenja do gnušanja, zavisno o tome što osjeća dok sluša njegovu priču. »Dakle, poruka koju je ubojica ugurao u žrtvino grlo«, reče kad Garcia završi s pričom, »napisana je krvlju?« »Tako je.« »Čijom, žrtvinom?« »To još ne znamo«, odgovori Garcia. »Očekujemo da će tako biti. Nadajmo se da ćemo danas poslijepodne dobiti odgovor iz forenzičkog laboratorija.« »Malo sam zbunjena«, reče načelnica, opet podignuvši ruku. »Kako to može biti odgovor na moje pitanje zašto si toliko siguran da se ovdje ne radi o kultu?« »Zbog poruke.« Napokon načelnica shvati.


»Ja sam smrt«, izgovori napola šapćući. »Ne mi smo smrt.« Hunter kimne. »Taj tip ima velik ego, ogroman. Ovo je njegovo djelo, samo njegovo ‘remek-djelo’ i želi da i mi to znamo.« Nisu morali biti detektivi da bi uočili veliku zabrinutost na licu načelnice Blake. Ne zabrinutosti zbog onoga što joj je ispričao Garcia o nalazima obdukcije, već zbog nečega drugoga. »Načelnice«, upita Hunter. »O čemu se radi?« Načelnica uzme nešto sa svoga stola. »O jebeno mnogo toga.«


23. Načelnica podigne malu prozirnu plastičnu vrećicu u koju je gledala kad su prije nekoliko minuta u njen ured ušli Hunter i Garcia. U njoj je polaroidna fotografija veličine 10x15 centimetara. Doda im je. »Evo, pogledajte.« Garcia uzme vrećicu i okrene je tako da može vidjeti fotografiju. Fotografiju Nicole Wislon. »Koji je to klinac?« Garcia se nekoliko trenutaka zagleda u Huntera, zatim skrene pogled na načelnicu. »Otkud vam ovo?« »Ne meni.« Načelnica se nasloni na stol. »Gradonačelniku.« Detektivi razmijene zabrinute poglede. »Gradonačelniku?« »Da. Primio je to jutros, preko FedExa.« Podigne drugu plastičnu vrećicu pa i nju doda Garcii. »Kao što vidite, napisano je ‘hitno – osobno i povjerljivo’.« Hunter i Garcia pogledaju FedExovu omotnicu. »Tyler Jordan?« »Lažno ime, očekivano«, odvrati načelnica. »I lažna adresa. Tamo se nalazi zatvorena trgovina – sve ostalo još treba provjeriti.« »Zar gradonačelnik pozna Nicole Wilson?«, upita Hunter. Načelnica odmahne glavom. »On kaže da je nikad prije nije vidio. No svi znamo da je sigurnost javnosti oduvijek bila krilatica kampanje gradonačelnika Baileya, pa je, čim je vidio fotografiju, odmah nazvao načelnika policije Braccoa. Bracco je otišao iz ovog ureda pet minuta prije vašeg dolaska. Tako sam ovo dobila. Želi da se čim prije proslijedi forenzičarima, ali sam htjela da najprije pogledate vas dvojica.« »Zna li načelnik da je danas u ranim jutarnjim satima pronađeno truplo Nicole Wilson?«, upita Hunter. »Sad zna.« Načelnica ušuti i duboko udahne zrak. »Ali to nije sve.« Hunter i Garcia skrenu poglede s fotografije i omotnice na načelnicu. Ona opet podigne nešto sa svoga stola – treću prozirnu plastičnu vrećicu. U njoj je bijeli komad papira s pregibom na sredini. Poput poruke nađene u grlu Nicole Wilson, riječi su napisane rukom, ali ne krvlju. Ubojica je koristio crvenu kemijsku olovku.


Stanovnici ovoga grada vjeruju vladinim službama koje provode zakon, primjerice LAPD-u, katkada čak i FBI-u, misle da ih one čuvaju, pomažu onima koji ne mogu pomoći sebi samima, ispravljaju ih kad pogriješe, štite ih i pod svaku cijenu žele zadovoljiti pravdu. Te bi službe trebale biti najbolje od najboljih. Stručnjaci u procjenjivanju ljudi i razlikovanju dobra od zla. No istina je zapravo da te službe vide samo ono što žele vidjeti. Problem nastaje kad izigravaju slijepce dok ljudi pate... bivaju mučeni... umiru. I zato imam jedno pitanje. Ako se neki od tih takozvanih stručnjaka nađe licem u lice s nekim poput mene, ako me pogleda ravno u oči, hoće li u njima vidjeti istinu? Hoće li vidjeti što sam postao ili će kiksati? Žena na fotografiji je to vidjela. Osjetila je to na vlastitoj koži. Prije nego što sutra izađe sunce, to će osjetiti još netko. I vjerujte mi, ono kroz što je ona prošla nije ništa u usporedbi s onim što će tek slijediti, osim ako me neki od tih vaših takozvanih stručnjaka ne spriječi. Dakle, hoće li? JER JA SAM SMRT. »Isuse«, reče Garcia nakon što je dvaput pročitao poruku. »Sudeći prema onome što ste mi upravo rekli«, reče načelnica, »možemo sa sigurnošću reći da ne blefira.« U uredu nekoliko trenutaka zavlada tišina. Garcia je prvi prekine. »Nešto ne kužim. Zašto baš gradonačelnik? Ova poruka odnosi se na službe koje provode zakon, na FBI i nas, ne na gradonačelnikov ured. Ako gradonačelnik Bailey nije poznavao Nicole Wilson, zašto je u njegov ured poslao njenu sliku i poruku? Zašto to nije poslao ovamo u upravnu policijsku zgradu ili u ured načelnika policije?« »I ja se to isto pitam«, reče načelnica. »I uz današnju tehnologiju, zašto je to poslao poštom, a ne e-mailom?« »Dva su razloga«, odvrati Hunter, još uvijek pomno gledajući poruku. »Da ju je poslao e-mailom, ne bi imao garanciju da će je gradonačelnik dobiti. Ovakve stvari bi neka vrsta firewall programa mogla automatski označiti kao spam ili junk mail, pa bi se mogla u potpunosti izbrisati, a da je nitko uopće ne otvori. Ovaj ubojica nije htio toliko riskirati.« Načelnica uz kimanje prihvati objašnjenje. »A drugi razlog?« »Zbog izazivanja šoka. Da bude vjerodostojan. Vidjeti rukom pisanu originalnu poruku i polaroidnu fotografiju, dva opipljiva predmeta, nešto što gradonačelnik može dodirnuti, izazvat će mnogo veći šok od onoga što vidi samo na kompjutorskom zaslonu. Tako prijetnja izgleda stvarnije. To je razlog zbog kojeg je ubojica koristio polaroid umjesto običnog fotoaparata.«


Garcia kimne. »Fotografija poslana e-mailom može se do posljednjeg piksela obraditi u Photoshopu. Polaroidnu je takoreći nemoguće promijeniti. Kao što je Robert rekao, to ubojici daje vjerodostojnost.« »U redu«, reče načelnica. »Ali zašto je to poslao gradonačelniku?« »Zbog hitnosti«, odgovori Hunter. »Da je taj paket stigao ovamo u policijsku upravnu zgradu i vaš ured, biste li o njoj obavijestili načelnika Bracca ili gradonačelnika?« »Naravno da ne bih.« Hunter kimne. »A da je poslan u ured načelnika Bracca, mislite li da bi on obavijestio gradonačelnika?« Načelnica shvati njegovu logiku. »Ne bi«, odvrati. »Ne bi htio uznemiravati gradonačelnika par tjedana prije izbora, jer bi započela panična hijerarhijska lančana reakcija – gradonačelnik koji je opsjednut sigurnošću građana odnio bi je ravno načelniku policije, a on meni.« »Kao što rekoh«, reče Hunter. »Ovaj tip ima velik ego i želi se igrati, ali želi biti siguran da igra protiv pravih protivnika, kako je napisao u svojoj poruci – protiv najboljih od najboljih – jer po njegovu mišljenju, ne zaslužuje ništa manje. Time što je upleo gradonačelnika, pobrinuo se da dobije ono što želi.« »Pa dobro, onda mu se posrećilo«, reče načelnica i vrati se za svoj stol. »Jer biste vas dvojica trebali biti najbolje što imam.«


24. U vrijeme kad je Sharon Barnard otvorila vrata kuće u Veniceu u zapadnom dijelu Los Angelesa, u kojoj je stanovala s Tomom Hobbsom, noć je već promijenila boju neba. Danas je odradila povratni let s LAX-a u Kansas City. Tri i pol sata u svakome smjeru morala je trpjeti otrcana nabacivanja i neduhovite anegdote pretilih poslovnjaka koji su zaudarali na jeftinu kolonjsku vodu i neuspješno pokušavali sakriti vjenčani prsten. Nasmiješi se od olakšanja kad napokon za sobom zatvori vrata, odloži svoj kovčeg na pod i počne obama rukama masirati vrat. Vrat i ramena su joj ukočeni, no to će brzo popraviti dugo tuširanje, a nakon toga boca dobrog vina i glazba za opuštanje. Večeras je kuća samo njena. Tom je tog jutra odletio u San Francisco, tamo će prenoćiti i vjerojatno tulumariti negdje u Castru, najvećem gay kvartu u SAD-u. Vratit će se sutra poslijepodnevnim letom. Ni nje ni Toma nije bilo jedan i pol dan. Kuća je bila zaključana, svi prozori zatvoreni, zavjese navučene. Na vrućini ranog kolovoza, unutra je kao u sauni. Otvori jedan prozor u dnevnoj sobi, zatim ode u kuhinju i iz hladnjaka izvadi bocu hladnog piva koje će je malo rashladiti. Iako sve do prije godine dana nije ozbiljno razmišljala o ovoj karijeri, voljela je posao stjuardese. *** Još kad je bila mala djevojčica, oduvijek je maštala kako će postati medicinska sestra, djelomično stoga što je bila opsjednuta televizijskom serijom Hitna služba. Imala je sve epizode snimljene na DVD-u. Svaku epizodu odgledala je najmanje deset puta i svejedno joj nisu dodijale. No nije Hitna služba bila jedini razlog. Oduvijek je bila meka srca i pomagala potrebitima, to ju je ispunjavalo više od ičega drugog. Zanimljivo je što nikad nije pomišljala postati liječnica, a za to je zaista kriva medicinska sestra Carol – Carol Hathaway joj je bila najdraži lik u seriji i htjela je biti baš kao ona. No Sharon je bila i jako realna osoba. U potpunosti je bila svjesna da se stvarni život medicinske sestre drastično razlikuje od glamuroznog života na njezinu malom televizijskom ekranu. Imajući to na umu, odlučila je poslušati savjete školskog psihologa i školske medicinske sestre, pa se nakon završene srednje škole prijavila na tečaj za medicinske sestre-njegovateljice, gdje je pokazala izvanredan talent i sposobnost, te ga, dvanaest mjeseci kasnije, završila uz najbolje ocjene. Iako je na tečaju stekla


određene vještine, pokazalo se da je rad sa stvarnim pacijentima posve druga stvar. Planirala je raditi najmanje godinu dana i steći praktično iskustvo, a zatim se vratiti u školu i izučiti za pravu medicinsku sestru. Nakon završetka tečaja za sestru-njegovateljicu, uz pomoć dva mentora, odmah joj je ponuđeno zaposlenje u bolnici Cedars-Sinai koja spada među tri najbolja klinička bolnička centra u cijeloj Kaliforniji. Rado je prihvatila posao. Raspoređena je na odjel neurologije, poznat kao odjel za komatozne. I tada je sve krenulo nizbrdo. Samo šest dana nakon što je počela raditi na odjelu, vidjela je dolazak devetogodišnje crnkinje Joan Howard. Joan se igrala na pločniku ispred svoje kuće kad ju je doslovno pregazio jedan osamnaestogodišnjak koji je iz puke dosade htio znati koliko brzo može voziti bicikl. Bicikl se tolikom silinom zabio u Joan, da ju je odbacio nekoliko metara u zrak. Pala je na cestu, udarila glavom o asfalt i slomila lubanju na dva mjesta, zbog čega joj je prokrvario mozak. Mladac s biciklom nije nikad pronađen. »Čudo«, rekla joj je prvoga dana na poslu glavna sestra na odjelu. »To je zapravo jedino što može pomoći našim pacijentima da se probude i odu odavde. Vjeruj mi, ovdje ćeš vjerojatno svojim očima vidjeti kako se događaju čuda. No događaju se jako rijetko. Pokušavam ti reći da se ne vezuješ uz pacijente, nemoj podlijegati svojim osjećajima jer ćeš samo patiti i ugroziti svoju profesionalnost. Budi objektivna. Većina pacijenata na ovom odjelu je napola mrtva. Zato i jesu ovdje.« I upravo se čudu nadala Joanina obitelj. Ništa drugo nije moglo pomoći. Liječnici su napravili sve što su mogli. No, kako su se dani pretapali u tjedne, a tjedni u mjesece, nada je počela nestajati. Osim za Sharon. Ona nije poslušala savjet glavne sestre, zavoljela je malu djevojčicu. Možda zato što ju je podsjećala na njenu najbolju prijateljicu iz djetinjstva. Ona je u dobi od deset godina ubijena u pucnjavi bande iz automobila, istočno od MacArthur Parka gdje je živjela. U početku je Joanin otac, samohrani roditelj, dolazio svaki dan nakon posla i provodio nekoliko sati uz kćerin krevet, držao je za ruku, čitao joj priče, pjevao pjesme i češljao kosu, ali je ubrzo i on ostao bez nade. Najprije je počeo sve manje vremena ostajati uz kćer, zatim je počeo i sve rjeđe dolaziti. Jedne večeri dok je odlazio, Sharon ga je zaustavila i sa suzama u očima ga preklinjala da ne ostavlja svoju kćer. Iako nikad nije vlastitim očima vidjela čudo, pokušavala mu je objasniti da se takva čuda na ovom odjelu ipak događaju, ali ona, osim o Božjem posredovanju, u jednakoj mjeri ovise o tome da obitelj ne odustane od svojih voljenih. Joanin je otac izgledao kao da je u ovih par mjeseci ostario deset godina. Ništa nije rekao Sharon. Samo je cijelu jednu minutu bolnim pogledom zurio u nju, a zatim je otišao bez riječi. Nije se vratio narednog dana.


Te je noći Joan umrla. Nakon djevojčičine smrti Sharon nije mogla sakriti svoju potresenost. Zato je počela preispitivati svoju odluku da postane medicinska sestra. Odlučila je pauzirati i dobro promisliti. U to joj je vrijeme stari školski kolega Tom Hobbs predložio da se zaposli kao stjuardesa. Odlučila je pokušati. Nije imala što izgubiti. Bilo je to prije nešto više od godine dana i otada se više nije osvrtala na prošlost. *** Otvori i prozor u spavaćoj sobi, uključi stereo-liniju na svom noćnom ormariću i prebaci na radio. Maroon 5 izvode »Maps« pa odmah počne u ritmu uvijati bokovima i pjevušiti. To joj je jedna od najomiljenijih pjesama. Plešući se razodjene i dokrajči bocu piva. Pomisli da bi mogla uzeti i drugu, ali nije dobro podnosila miješanje pića. Obično bi dan kasnije imala užasnu glavobolju od mamurluka i ponašala se poput zombija, a sad se jako veselila svojoj boci vina. Uzme čist ručnik iz ormarića u hodniku i uputi se u kupaonicu. Otvori tuš, ali ne stane ispod njega. Umjesto toga se odmakne korak, okrene prema ogledalu iznad umivaonika i na brzinu se pogleda – najprije lijevi profil, potom desni. Nakon nekoliko sekundi promišljanja, zaključi da je relativno zadovoljna svojim izgledom, iako bi se uvijek našlo nešto što bi trebalo popraviti, tako je mislila. Napokon stane ispod tuša, nagne se naprijed, nasloni čelo na bijele pločice i pusti da joj snažan mlaz mlake vode teče po glavi, ramenima i leđima. Ovo je san snova. Čim joj voda dodirne kožu, osjeti kako joj se napeti mišići opuštaju. Završi s tuširanjem, umota se u ručnik i vrati u kuhinju. Ona i Tom imaju prilično dobru zbirku vina, a večeras joj se pije nešto voćno i osvježavajuće. »Savršeno«, šapne kad iz hladnjaka odabere bocu novozelandskog Gewurztraminera, izvadi čep i natoči čašu. Netom što spremi bocu natrag u hladnjak, zazvoni njezin mobitel. Ostavila ga je na kuhinjskom ormariću. Zatvori vrata hladnjaka, zatim uzme mobitel i provjeri zaslon. Ne prepoznaje broj. »Halo?« »Bok, Sharon.« Ni muški glas joj ne zvuči poznato. »Ovaj... bok. Oprostite, tko je to?« »Zašto ne pokušaš pogoditi?« Sharon se namršti. Ona se jedino želi opustiti i uživati u svojoj čaši vina. Nije raspoložena ni s kim igrati nikakve igrice. »Hvala, ne bih. Ne kažete li tko ste, ovaj je razgovor gotov.«


»U redu. A ako ti kažem da sam ja onaj tko te čeka na kraju? Je li to dovoljno?« »Tko me čeka na kraju? Na kraju čega?« Glas s druge strane se najprije nasmije. Kad opet progovori, polako izgovara riječi, njegov se ton može nazvati samo morbidnim. »Života, Sharon. Ja sam onaj koji te čeka na kraju života, jer ja sam smrt.« Sharon nije osoba koja se da lako zastrašiti, ali zbog nečega u ovome glasu osjeti hladne žmarce na leđima. »Znaš što? Ta ti je šala grozna, bez obzira tko si.« »Tko je rekao da je ovo šala?« »Jebi se, nastrana nakazo. Da me više nisi nazivao.« Od bijesa je skoro tresnula mobitelom o ormarić, ali se uspjela na vrijeme zaustaviti. Nekoliko trenutaka kasnije, mobitel opet zazvoni – opet isti broj. Pusti ga da zvoni. Nekoliko sekundi nakon prestanka zvonjave, primi SMS poruku. Daj, Sharon, javi se. Zar se ne želiš igrati? Zna da bi ga trebala ignorirati, ali nakon današnjeg napornog dana, obuzme je ljutnja. Brzo natipka odgovor. Jebi se, nakazo. Blokirat ću tvoj broj, ma tko bio. Ping. Tek što je poslala odgovor, primi novu poruku. Znaš što? Zaboravi mobitel. Da te pitam nešto. Jesi li se sjetila zaključati ulazna vrata? Zvec, zvec, zvec. Odjednom se kvaka na ulaznim vratima triput brzo okrene. »Isuse!« Sharon od straha poskoči, mobitel joj zamalo ispadne iz ruke. Prestravljeno zuri u vrata. »Koji je to vrag?« Na svu sreću, zaključala je vrata. Ping. Nova poruka. Pogleda mobitel. Tek tada vidi koliko joj drhte ruke. Daj, Sharon, otvori vrata. Ja sam tu vani. Daj da se malo zabavimo. Kvaka na vratima se opet pomakne, sada malo sporije i samo jednom. »O, moj Bože! O, Bože!« Preplavi je panika, oči joj se napune suzama. Ping. O.K., tko šljivi vrata? Možda mogu ući na neki drugi način. U tišini koja nastupi, obuzme je neizmjeran strah. »O, sranje«, pomisli kad se sjeti. »Prozor.«


Iako je prestravljena, ipak joj proradi instinkt za preživljavanjen pa jurne prema prozoru u dnevnoj sobi. Nije imala pojma da može toliko brzo trčati. Kad s treskom zatvori prozor i navuče zavjese, rastvori joj se ručnik i padne na pod, no previše je prestrašena da bi sada za to marila. Otežano diše, prestravljeno pogledava čas vrata, čas prozor. Napokon joj umrtvljeni mozak živne. Koji kurac čekaš, Sharon?, kaže samoj sebi. Odmah nazovi 911. Brzo utipka broj u mobitel i pritisne dugme »zovi«. Ništa. Ne čuje zvuk poziva. »Koji je to vrag?« Pogleda zaslon. Na njemu nema ni jedne jedine crtice. »Kako je to moguće?«, vrisne kroz zube. Pa samo trenutak prije primila je poruku. Nije ni slutila da je pozivatelj, kad god bi prekinuo razgovor, uključio na svom mobitelu ometanje signala. Instinktivno ispruži ruku s mobitelom i pomiče je u svim smjerovima, traži signal. Ništa. Nema čak ni pola crtice. »Sranje. Sranje.« Opet upregne mozak. »Fiksna linija.« Potrči prema telefonu na kuhinjskom ormariću, no u trenutku kad je htjela podignuti slušalicu, telefon zazvoni. Zbunjeno prinese slušalicu uhu. »Halo?« »Zaigrajmo jednu igru, Sharon.« Sharon se sledi. »A počinje ovako. Gasimo svjetla.« U tom trenutku cijela kuća utone u mrak. Sharon prestravljeno vrisne. Kruži pogledom po prostoriji, ali ništa ne vidi. »O, moj Bože, što se to događa?«, kaže drhtavim glasom u slušalicu. »Tko si ti? Zašto mi ovo radiš?« Još uvijek u drugoj ruci drži mobitel. Prijeđe palcem po zaslonu i uključi aplikaciju za svjetlo. »Znaš li u čemu si pogriješila, Sharon?«, začuje glas iz slušalice. Nije u stanju odgovoriti, jedva uspijeva disati. »Zatvorila si krivi prozor.« Od užasa joj zastane srce. Sjeti se prozora u svojoj spavaćoj sobi.


Uspaničeno i bez ikakve ideje mahnito pomiče svoj mobitel. Slabo svjetlo iz male žaruljice ne pomaže odviše, posvuda su tamne sjene, ali kad ga usmjeri prema vratima koja spajaju hodnik i dnevnu sobu, ugleda kako se miče silueta. Kad sljedeći put začuje muškarčev glas, on ne dopre iz slušalice, već iza nje. »Već sam ušao.«


25. Kad je napokon odložio olovku na stol, Hunter primijeti kako mu se tresu ruke. Na čelu su mu izbile hladne graške znoja. Ustane, u koljenima mu glasno zapucketa. Predugo je sjedio. Protegne se, u ukočenim mišićima leđa i nogu osjeti bockanje tisuća sitnih iglica. Protegne se još više, kako bi razgibao i vrat. I u njemu glasno zapucketa. »Prokletstvo«, pomisli škrgućući zubima. »Ima Carlos pravo. Možda sam ipak prestar za ovakva sranja.« Upravo je proveo tri sata u beskonačnom prepisivanju svake riječi iz poruke koju je ubojica jutros poslao gradonačelniku Baileyu. Ispisao je dvadeset pet kopija, pokušavao što bolje oponašati ubojičin rukopis. I napravio je izvrstan posao. Vježba je jednostavna. Doduše, nije pokušavao od riječi do riječi zapamtiti poruku dok ju je prepisivao toliko puta, iako se upravo to dogodilo. Ne, on je zapravo pokušavao steći neku vrstu uvida u ubojičin um, u njegov način razmišljanja, ma koliko bio mali. Pokušavao je razmišljati na isti način kao ubojica, osjetiti što je ubojica mislio dok je pisao te riječi. Tražio je skrivena značenja i igru riječi. Pokušavao čitati između redaka. Nakon tri tegobna sata dobio je jako malo. Ima osjećaj da je ubojica znao kako će poruka biti analizirana do posljednjeg detalja. Svaka riječ, svako slovo – i fizički i psihološki – i zatvorio je svaka vrata. Nije ostavio nikakve otvore, nikakve pukotine za ulazak u njegovu psihu. Hunter je uvjeren da mu daljnje analiziranje neće donijeti nikakvih novih rezultata. Natoči veliku šalicu crne kave, vrati se na stolicu i okrene prema starinskom panou sa slikama na istočnom zidu. Iako je istraga tek započela – pokrenuli su je prije manje od dvadeset četiri sata – pano je već zatrpan informacijama i fotografijama. Forenzičari su im donijeli nalaze testiranja krvi kojom je napisana poruka ostavljena u žrtvinu grlu – JA SAM SMRT. Kao što su i očekivali, napisana je krvlju Nicole Wilson, ali prema izvještaju forenzičara, ubojica nije koristio nikakav kist, već vlastite prste: umakao ih je u krv i pomno ispisao svako slovo. Nimalo ne iznenađuje što nisu našli otiske prstiju, čak ni djelomične. Ubojica je, nesumnjivo, imao rukavice.


Druga poruka, ona koju je Hunter prepisivao tri sata, poslana je u forenzički laboratorij zajedno s polaroidnom fotografijom žrtve, odmah nakon što su tog poslijepodneva Hunter i Garcia izašli iz ureda načelnice Blake. Hunter nije grafolog, ali i bez potvrde forenzičara zna da je obje poruke napisala ista osoba. Iako je prvu poruku ubojica napisao umačući prste u krv, a drugu crvenom kemijskom, rukopis je upečatljivo isti. Ubojica je obje poruke napisao kurzivom, slova su postojana i lijepa. Iako na papiru nema crta, reci su savršeno ravni, lijepo ispisani odmjerenim potezima. Iz toga Hunter zaključi da moraju tražiti urednu i pedantnu osobu koja obraća pažnju na svaki detalj i diči se svemu što čini, čak i načinu na koji ubija žrtve.


26. Muškarac završi sa vezivanjem žrtve za stolicu, uspravi se i mirno ode u kuhinju. Napuni vodom veliku čašu, vrati se natrag i stane točno pred nju. Sharon Barnard još je uvijek u nesvijesti, gležnjevi su joj vezani za noge stolice, ruke iza leđa. Glava joj je pognuta, bradom dodiruje prsa, usta su poluotvorena, usne iskrivljene u jednu stranu. Muškarac je nakratko promotri – pojedinosti na njezinu licu, simetriju grudi, opojnu ljepotu njezina golog tijela. Sharon je nesumnjivo jako lijepa žena... ali ne zadugo. Muškarac nepomično stoji u raskoraku i vodom joj zalije lice. Čim joj ledeno hladna voda dodirne kožu, Sharon se trgne, osvijesti i isprekidano udahne zrak. Prestrašeno podigne glavu. Kapci joj dugo vremena trepere poput leptirovih krila, iz usta izlaze nerazumljive, prestravljene riječi. Muškarac strpljivo čeka. Sada drži ruke na leđima. Sharon napokon uspije otvoriti oči. Zbunjenim i ošamućenim pogledom zvjera s jedne na drugu stranu, na kraju pogleda muškarca ispred sebe. Prođu jedna... dvije... tri sekunde, dok ga ne uspije pogledati kako treba. Čini joj se strašno poznatim nešto u njegovim svijetloplavim očima, u načinu na koji je gleda. Negdje ga je već srela, sigurna je u to, ali gdje? Upre mozak. Ništa. Bez obzira koliko čvrsto zatvarala oči i silila mozak da se sjeti, jednostavno ne može naći nikakvu vezu. Zausti da progovori ili vrisne – ni sama ne zna što – no disanje joj je još uvijek isprekidano, zrak joj zastaje u grlu. Ošit joj ne reagira, ukočen je od straha. Iz usta joj ne izađe nikakav zvuk. Vilica joj zadrhti, zatim cijelo tijelo, kao da je odjednom kroz njezin prozor nadrla arktička ciklona. Muškarac strpljivo čeka držeći ruke na leđima. Ni ne pomakne se, samo hladno zuri u njene oči, poput grabežljivca dok vreba svoj plijen. Sam Bog zna koliko ga dugo Sharon prestravljeno gleda u oči. Kao da su je hipnotizirale te duboke, prodorne oči. Opet zadrhti od nečega u svojoj nutrini, protrese je do koštane srži. I tada napokon skrene pogled. Opet pogleda udesno, potom ulijevo, no previše je prestrašena da bi shvatila gdje je i što joj se događa.


Na kraju se pokuša pomaknuti, najprije noge, zatim ruke. Osjeti nepodnošljivu bol u stopalima i nogama, u rukama i ramenima. Bol je toliko intenzivna da osjeti nagon za povraćanjem. Zakoluta očima i skoro se opet onesvijesti. Muškarac je cinično promatra, još uvijek drži ruke na leđima. Sharon se pribere i shvati da se ne može pomaknuti jer je čvrsto vezana za stolicu na kojoj sjedi. Hladna voda još uvijek kaplje s vrhova njezine kose na njena prsa, trbuh, bedra. Duboko udahne, smiri se. Napokon se nejasna uspomena polako razbistri. Telefonski poziv, glas muškarca na drugom kraju linije, nastrana šala da je on »smrt«, vrata, prozor, strah. U tom joj se času promjeni izraz lica. Molećivo pogleda muškarca. Upravo tada shvati ono što su njezine oči i prije primijetile, ali mozak nije registrirao – iznad odjeće i cipela muškarac nosi prozirni gumeni kombinezon s kapuljačom. Samo mu lice nije pokriveno. Zatim primijeti njegovu odjeću ispod kombinezona – nije uobičajena. Nosi neku vrstu crne sjajne trenirke, napravljene od nekoga materijala koji stoji pripijeno uz njegovo tijelo, poput druge kože. Na pamet joj padne što bi to moglo biti – lateks. Muškarac je promatra još trenutak, zatim polako razvuče usne. Ona ne zna je li to osmijeh ili ne. Ako jest, takav još nikad u životu nije vidjela. U njemu nema veselja, nema sarkazma, nema suosjećanja, nema apatije, nikakvog osjećaja. Posve bezosjećajan izraz lica koji ju još više prestravi. Još jednom duboko udahne. Usprkos strahu, osjeća da joj se vratio glas. Pomakne usne, svaku riječ izgovori kroz plač. »Mo... molim vas. Što želite od mene? Za... zašto ste ovdje? Molim vas... pustite me. Učinit ću sve što želite.« Osmijeh, ili što li je ono već bilo, nestane s muškarčevih usana. Dovoljno je čekao. Došlo je vrijeme da napravi ono zbog čega je došao ovamo. Premjesti ruke ispred sebe, u njima drži nešto. Sharon najprije pogleda njegovu desnu ruku, zatim lijevu. Panika se pretvori u užas. U nastojanju da odagna suze, čvrsto zatvori oči. Kad ih opet otvori, muškarac joj stoji dva koraka bliže. »O, Bože, ne. Molim vas, nemojte.« »Znaš li tko sam ja?«, upita je. U glasu nema nikakvih osjećaja. Sharon uspije samo odmahnuti glavom. »O, Sharon, Sharon. Razočarala si me. Rekao sam ti preko telefona. Zar se ne sjećaš?« Suze joj opet navru u oči. »Ja. Sam. Smrt.« Opet joj se nasmiješi. »I došao sam po tebe.«


27. Kad u 7:31 Garcia uđe u ured, Hunter sjedi na svojoj stolici, leđima okrenut vratima. Isprepleo je prste, drži ruke na zatiljku. Noge je ispružio ispred sebe, pete čizama naslonio na rub stola. Gleda pano s fotografijama kao da tek sada prvi put vidi što je tamo pričvršćeno pribadačama. Uz njegovu tipkovnicu je prazna šalica kave i dva omota čokoladnih prutića. Garcia pogleda aparat za kavu u kutu – prazan je. Već s ulaza primijeti prepisane poruke na Hunterovu stolu. Nekoliko ih je palo na pod. »Cijelu si noć proveo ovdje?«, upita Garcia i zatvori za sobom vrata. To ga nimalo ne bi iznenadilo. »Ne, ne cijelu«, odvrati Hunter, ne skrećući pogled s panoa. »Otišao sam doma i istuširao se.« »Ali nisi spavao.« Ovo nije izrekao kao pitanje. Hunter slegne ramenima. »Kako kaže veliki američki pjesnik Jon Bon Jovi: ‘Spavat ću kad umrem’.« Garcia se nasmije. »Samo tako nastavi, prijatelju, i to će se brzo dogoditi.« Krene prema svom stolu, odloži ruksak na pod i uključi kompjutor. »I, kad si stigao ovamo?« Hunter pogleda sat na zidu iznad panoa. »Otprilike u pet i petnaest.« Garcia ga ništa ne mora pitati. Zna zbog čega je tako rano došao u ured – zbog prijetnje koju je ubojica napisao u poruci gradonačelniku Baileyu: Prije nego što sutra izađe sunce, to će osjetiti još netko. I vjerujte mi, ono što ste vidjeli nije ništa u usporedbi s onim što slijedi, osim ako me ti vaši takozvani stručnjaci ne spriječe. »Jesmo li što primili?«, upita Garcia. U glasu mu više nema šaljivosti. »Kakav poziv službi devet-jedan-jedan?« Hunter makne noge sa stola, sjedne uspravno i zajedno sa stolicom okrene se k partneru. »Ne, još ništa.« Obojica znaju da to ništa ne znači. »Provjerio sam u FedExu podatke o pošiljci koja je jučer uručena gradonačelniku Baileyu«, reče Garcia skidajući nešto na svoj kompjutor. »I?«


»Pošiljka je ubačena prije dva dana, netom prije ručka, u FedExov sandučić za hitne pošiljke kraj postaje Union.« Garcia nakrivi glavu i uzdahne. »Pazi ovo, nijedna od dvije nadzorne kamere na tom uglu nije ništa snimila. Zapravo su obje bile usmjerene na nešto drugo.« Hunter ga upitno pogleda. »Da. Napravio je malu diverziju«, potvrdi Garcia. »Mala dimna bomba kućne izrade u kanti za smeće. Ništa strašno, samo jedna loptica za stolni tenis umotana u aluminijsku foliju s kratkim fitiljem. Ispustila je dovoljno dima da privuče pažnju kamera, ali ne toliko da uzrokuje paniku. I tako kamere najmanje jednu minutu nisu ništa drugo snimale.« »Trebalo mu je samo par sekundi da ubaci pošiljku u sandučić«, reče Hunter. Garcia suosjećajnim kimanjem poprati naredne riječi. »Taj tip je oprezan. Ne riskira bespotrebno. Bolje spriječiti nego liječiti.« Bradom pokaže na šalicu i prazne omote na Hunterovu stolu. »To ti je bio doručak?« Hunter upitno podigne lijevu obrvu. »Bolje reći, kasnonoćni i ranojutamji zalogaj.« »Pa, meni stvarno treba šalica svježe kave«, reče Garcia i pokaže aparat za kavu. »Hoćeš i ti?« »Jesi li uspio dobiti još te stvari iz Minasa?« Hunter voli kavu, ali za razliku od većine ljudi, ne pije je zbog kofeina. Njemu kofein ne treba da ga drži budnim, bistrim i koncentriranim, jednostavno istinski uživa u njezinu okusu. Što je jača, to bolje. Za razliku od Garcie čiji je otac bio fanatik, Hunter nije bogzna kakav poznavatelj kave. Garcia se rodio u Brazilu, u Sao Paulu. Otac mu je bio brazilski savezni agent, a majka Amerikanka, učiteljica povijesti. Nakon razvoda roditelja, zajedno s majkom preselio je u Los Angeles, kad je njemu bilo samo deset godina. Iako je većinu života proveo u Americi, još je uvijek poput pravog Brazilca govorio portugalski. Njegov je otac bio veoma privlačan muškarac ravne tamne kose, smeđih očiju i maslinaste puti, a majka prirodna plavuša svijetloplavih očiju i bijelog tena poput prave Europljanke. Garcia je naslijedio očevu maslinastu put i smeđu kosu. Oči mu nisu bile svijetloplave poput majčinih, ali ih je definitivno naslijedio s majčine strane. Zahvaljujući godinama provedenim na trkaćoj stazi i igralištima, vitak je, iako njegov izgled zna zavarati – mnogo je snažniji nego što izgleda. Kad je otkrio da Hunter uživa u kavi jednako kao i on, svom je partneru i više nego rado povjerio neke tajne. Jedna od njih je specijalna mješavina kave koja se proizvodi samo na jugoistoku regije Minas Gerais, na jednoj maloj nezavisnoj farmi koja se drži unikatnog recepta. Mljevena je finije od ostalih mješavina i pržena na nižoj početnoj temperaturi kako ne bi zagorjela, čime dobiva snažniji i ugodniji okus. Ubrzo je postala Hunterova omiljena vrsta, ali se zatvorila jedina trgovina koja ju je prodavala u cijelom Los Angelesu.


Garcia se nasmiješi, izvuče iz ruksaka dva pakiranja od kila i stavi ih na Hunterov stol. »Sinoć se iz Brazila vratio jedan moj poznanik.« Hunter se sretno nasmije. »Da«, kaže. Izgleda poput klinca koji je za Božić dobio silno željeni dar. »Volio bih šalicu svježe kave.« Dok ide prema aparatu za kavu, Garcia usput podigne prepisane poruke s poda. Rukopis je gotovo identičan originalu. Iskrivi vrat i preko partnerova ramena pogleda hrpu kopija na njegovu stolu. »Prepisivao si poruku?« Hunter slegne ramenima. »Jesam, par puta. Pokušavao sam je sagledati iz jednog drugog kuta.« »Misliš, pokušavao si razmišljati kao ubojica?« Ovo nije prvi put da imaju posla s ubojicom koji porukama i fotografijama voli provocirati policiju. »Meni nije palo na pamet da je prepisujem«, reče Garcia. Stavi papire na Hunterov stol, napuni aparat mljevenom kavom i ulije vodu. »No ni ja nisam puno spavao. Svaki put kad bih zatvorio oči, vidio bih to.« Glavom pokaže na papire. »I?« Hunter se zainteresira. Garcia odmahne glavom. »Ne znam što da mislim, Roberte. Meni sve ovo izgleda kao da je naš ubojica ‘tipičan primjer’ sociopata iz udžbenika. Znaš – sve one zablude o vlastitoj veličini. Vjerojatno je uvjeren da je u svakom aspektu nadmoćniji od ostalih, posebno intelektualno, da je previše pametan da bi napravio grešku i bio uhvaćen. To je bio razlog one poruke, zar nije? Provociranje. Hajde, uhvatite me ako možete.« Hunter se nijemo složi kimanjem. »Ono što je napravio prvoj žrtvi«, nastavi Garcia s gnušanjem na licu, »otmica, mučenje, silovanje – sve pokazuje da je dosegao visok stupanj emocionalne odijeljenosti od ostalih ljudskih bića te sada ne osjeća ništa drugo osim ljutnje ili gnjeva, možda čak i gađenja. Nema žaljenja, kajanja, krivnje, suosjećanja, ljubavi, ničega – nijednog pozitivnog osjećaja. Nisam siguran ni je li ih ikada i osjećao.« Kava je skuhana. Garcia napuni dvije šalice i doda jednu Hunteru. »Hvala«, reče Hunter. Snažna aroma specijalne mješavine izmami mu osmijeh na lice. »A tu je i onaj jezivi dio«, reče Garcia. »Koji?«, upita Hunter. »Ovo.« Garcia pokaže ubojičin potpis na kraju poruke – JA SAM SMRT. »Pseudonim koji je izabrao?« Nasmije se. »Ovo je vrhunac arogancije, zar nije?


Samov Sin, Ubojica Sretnog Lica, BTK Ubojica, Ubojica Zodijak, Jack Rasparač i svi ostali... svi su to radili jer su mislili da su posebni.« »I tako se opet vraćamo na zabludu o vlastitoj veličini«, reče Hunter. »I to kakvu«, složi se Garcia. »Ali o serijskim ubojicama koji vole sami sebi nadijevati imena zasigurno znamo jednu stvar: Ubojstva planiraju dugo vremena i ne kane svojevoljno stati. To je ono najstrašnije. Vole draškati policiju svojim porukama, fotografijama i čime li sve već, zato što slanje poruka policiji predstavlja velik izazov – poruka je poput svečane pozivnice za igru mačke i miša – igru u kojoj oni određuju pravila i mijenjaju ih kako god im paše. A kad su već odlučili sve pretvoriti u igru, onda se žele i zabavljati. Ovom porukom nas je upravo uvukao u tu igru.« Hunter se u cijelosti slaže sa svime što je rekao Garcia. No Garcia zna i to da ubojice koji vole svojim porukama provocirati policiju, često u tim porukama skrivaju indicije, katkad u šiframa. A zna i to da nitko ne zna toliko dobro čitati između redaka kao Hunter. »Dobro«, reče Garcia i još jednom pokaže prepisane poruke na Hunterovu stolu. »Sad si ti na redu. Našao si nešto?« Hunter snuždeno odmahne glavom. »Poruka očito nije napisana u obliku zagonetke, a ako i postoji kakvo skriveno značenje, ja ga nisam uspio otkriti. Zapravo, što sam je više čitao i prepisivao, to sam bivao sve uvjereniji u suprotno.« »U suprotno?« Garcia je malo zbunjen. »Što time misliš reći?« »Tko god je napisao ovu poruku, uložio je mnogo truda u nju. Carlose, pomno je birao svaku riječ. A tu je i ono što je najčudnije. Nije ju napisao da nas zbuni. Posve suprotno. Napisao ju je da otkloni svaku našu sumnju.«


28. Garcia prestane sa svojim poslom, okrene se prema partneru i pogleda poruke na njegovu stolu. »U redu«, reče Hunter. »Pokušajmo ovo razlomiti na dijelove.« Gurne jednu kopiju poruke na rub stola. Njegova kava se dovoljno ohladila pa otpije prvi gutljaj. Okus joj je božanstven. »Pročitaj samo prvi i drugi odlomak i reci mi što oni, po tvom mišljenju, znače. Nemoj pokušavati čitati između redaka niti otkrivati bilo kakva skrivena značenja. Jednostavno ih pročitaj i reci mi što misliš.« Garcia ne privuče svoju stolicu. Već se nagne i stavi obje ruke na Hunterov stol. Stanovnici ovoga grada vjeruju vladinim službama koje provode zakon, primjerice LAPD-u, katkad čak i FBI-u, misle da ih one čuvaju, pomažu onima koji ne mogu pomoći sebi samima, ispravljaju ih kad pogriješe, štite ih i pod svaku cijenu žele zadovoljiti pravdu. Te bi službe trebale biti najbolje od najboljih. Stručnjaci u procjenjivanju ljudi i razlikovanju dobra od zla. No istina je zapravo da te službe vide samo ono što žele vidjeti. Problem nastaje kad izigravaju slijepce dok ljudi pate... bivaju mučeni... umiru. Garcia tri puta pročita odlomke, počeše se po bradi i tek tada pogleda Huntera. »Drži nam propovijed, čak zvuči snishodljivo, podsjeća nas tko smo, što je naš posao, što javnost očekuje od nas i što se događa kad pogriješimo ili ne uspijemo.« Nakratko zastane. »Ali nas ujedno i otvoreno optužuje, govori da vidimo samo ono što želimo vidjeti. A ova rečenica«, pokaže je na papiru, »‘Problem nastaje kad izigravaju slijepce dok ljudi pate... bivaju mučeni... umiru.’« Iako zvuči kao osuda«, nastavi Garcia, »ne zvuči kao prijetnja. To je samo izjava.« »Potpuno si u pravu«, složi se Hunter. »Ove se odlomke ne može nikako drukčije protumačiti. Jasni su i koncizni. Bez dvosmislenosti, bez sarkazma, bez igre riječima, bez dvostrukog značenja. Ništa se ne skriva između redaka.« Garcia i dalje ne skreće pozornost s poruke. »A sad pogledaj treći odlomak i reci mi što misliš. I opet zanemari dvostruko značenje i sve drugo. Samo ga pročitaj kao da čitaš bilo kakvo drugo pismo.«


I zato imam jedno pitanje. Ako se neki od tih takozvanih stručnjaka nađe licem u lice s nekim poput mene, ako me pogleda ravno u oči, hoće li u njima vidjeti istinu? Hoće li vidjeti što sam postao ili će kiksati? Garcia načas razmisli o riječima. »Ovo je... izazov«, reče. »Izaziva nas da ga nađemo. Da ga uočimo u mnoštvu. Identificiramo ga. Ovo je poziv na igru. Kao što si maloprije rekao, želi se igrati.« »I opet imaš pravo«, reče Hunter. »Ali ima još nešto. Nešto što uopće nije skriveno. Samo moraš pažljivo čitati.« Garcia se namršti i još dva puta pročita odlomak. »U redu«, reče, uspravi se i slegne ramenima. »Ja to ne vidim. O čemu se radi? Što to ne vidim?« »Carlose, ne poziva nas samo da ga uočimo u mnoštvu. Pita se hoćemo li vidjeti što je postao. To je jako važno.« Otpije još jedan gutljaj kave. »Razmisli što ta riječ znači.« »Govori nam da nije oduvijek bio takav«, odvrati Garcia gledajući ga. U glasu mu se osjeti malo više uzbuđenja nego maločas. »Nije oduvijek bio čudovište, ubojica. Nije sociopat iz priručnika, jer nije takav rođen. U nedostatku bolje riječi, postao je takav.« Hunter polako kimne. »Nešto ga je promijenilo.«


29. Muškarac se probudi kad prve zrake jutarnjeg sunca prodru kroz prljave zavjese na istočnom prozoru njegove male sobe. Izvana se već čuje buka smetlarskih kamiona, u daljini dvije sirene zavijaju poput kojota na mjesec. U ranim jutarnjim satima završio je sa Sharon Barnard, ali je bio previše umoran za vožnju do svoje kuće, dvokatne zgrade negdje na sjeveroistoku Los Angelesa. Prije više godina našao je ovo skrovito imanje usred ničega, okruženo tek praznim zemljištem. Platio ga je gotovinom i pokazao lažne isprave, što znači da se ova kuća nikad neće moći dovesti u vezu s njim. Bila je toliko derutna da ju je dobio praktički zabadava. Nakon godina renoviranja i preinaka, a sve je sam napravio, dobio je savršeno mjesto. Bez obzira koliko netko unutra bučio, nikad ga nitko neće čuti. Nikad ga nitko neće spasiti. Jednosobni stan u kojem se sada nalazi je samo prenoćište, obična rupetina negdje u istočnom Los Angelesu. Platio ju je godinu dana unaprijed, gotovinom. Koristi je samo s vremena na vrijeme, kad to zahtijevaju okolnosti. Kao, naprimjer, jutros. Čim je otvorio oči, spusti noge s kreveta, sjedne i obama šakama snažno protrlja oči. Nema ručnoga sata, nigdje u sobi nema nikakvog zidnog sata, ali nije važno. On točno zna koliko je sati. Uzme bočicu s lijekovima s noćnog ormarića, istrese dvije kapsule na dlan i ubaci ih u usta. Ne treba mu voda da lakše kliznu niz grlo. Umjesto toga, napuni usta slinom, uz trzaj zabaci glavu i proguta ih. Nag priđe prozoru, čuje tapkanje svojih bosih nogu po starim i izgrebenim podnim daskama. Vani gradski život počinje polako miljeti na ulice. Muškarac uđe u kupaonicu i zastane pred malim ogledalom na zidu iznad umivaonika. Jedva prepoznaje neznanca koji zuri u njega. Toliko se promijenio ovih posljednjih godina. Nikad više neće biti isti. Toga je itekako svjestan, ali nije važno. Njemu nije. Više ne. U svom odrazu, duboko u očima, vidi ponosni sjaj zbog posla koji je obavio, pa se zadovoljno nasmiješi, a to ne radi jako često. Opere zube, zatim stane pod tuš, pomno se opere od glave do pete, zatim uzme potpuno novu britvicu i obrije sve dlake s tijela, čak i glave. Ovaj ritual ponavlja svakoga jutra. Nakon toga se obriše i vrati u spavaću sobu. Iz ormara izvadi samo dva komada odjeće koji tamo vise – tamno odijelo i bijelu košulju dugih rukava. Na vješalici za kravate s unutarnje strana vrata ormara visi samo jedna crno-bijela kravata. Na dnu ormara je samo jedna ladica.


Unutra su jedne bokserice, jedan par čarapa i velika plastična vrećica za prljavo rublje. Navuče bokserice i odjene se, zatim skine plahte i jastučnicu s kreveta i strpa ih u vrećicu, zajedno s odjećom koju je sinoć nosio. Uđe u dnevnu sobu, uzme crvenu kemijsku i list papira iz donje od dvije ladice starinske komode, pa sjedne za drveni stol okrenut prema prozoru. Ne mora ni razmišljati o onome što želi napisati. U mislima je na tisuće puta prošao kroz sve to, sve dok nije izabrao savršene riječi, baš onakve kakve trebaju biti. Nakon pisanja, pažljivo presavije poruku napola i umetne je u smeđu papirnatu omotnicu. Ovaj put je ne naslovi na gradonačelnika ni nekog drugog političara. Ne mora opet koristiti isti trik jer točno zna kome će je poslati – detektivu Robertu Hunteru u LAPD-ov Odjel za pljačke i ubojstva. »Dakle, detektive«, reče ljutitim glasom, »da vidimo koliko si stvarno dobar.«


30. Usprkos tome što je let 667 US Airwaysa petnaest minuta kasnije uzletio s međunarodnog aerodroma u San Franciscu, ipak se točno na vrijeme, u 08:55, spustio na losanđeleški međunarodni aerodrom. Tom Hobbs je bio glavni stjuard u tom krcatom avionu. Na letu koji je trajao sat i dvadeset pet minuta, jedva jedvice je preživio svaku sekundu. U trenutku kad je avion dodirnuo pistu, u glavi mu je bila potpuna zbrka. Teturajući prođe kroz aerodromsku zgradu, vukući za sobom kovčeg. Umoran je, osjeća mamurluk i mučninu, no sada je najgore iza njega. Ili je barem tako mislio. Natakne sunčane naočale i izađe iz zgrade u još jedan nepodnošljivo vruć ljetni dan. Načas zastane, pokušava smisliti što će sad. Jučer ujutro dovezao se na aerodrom. Automobil je parkirao na parkiralištu centralnog terminala, u garaži »2A«, ali sada nije u stanju voziti. Osjeća drhtavicu, glava ga sada toliko boli da bi probudila i mrtvaca, a zahvaljujući koktelu različitih droga koje je konzumirao tijekom noći, cijeli dan nije ništa okusio. Na kraju odluči poslušati razum, pa ostavi svoj auto tamo gdje jest i uzme taksi. Za prelaženje gotovo šesnaest kilometara od losanđeleškog aerodroma do kuće u Veniceu u kojoj stanuje sa Sharon, taksistu treba malo manje od pola sata. Tom ga je zamalo dvaput htio zamoliti da stane. Zbog stalnog zastajkivanja i ponovnog kretanja radi gustog prometa i svjetala na semaforu, želudac mu se popeo u grlo, no ipak je nekako uspio zadržati sve u sebi. »Dobro ste vi tamo iza?«, upita ga taksist kad ga pogleda u retrovizoru. Tom drži zatvorene oči, trucka se na stražnjem sjedalu, lupka glavom po prozoru. Tom mu odgovori, ali ga taksist ne čuje. »Jesi li dobro, druškane? Da stanem? Ne izgledaš dobro«, kaže taksist i smanji brzinu. Tom jedva uspije otvoriti oči. »Ne treba, dobro sam. Bit će sve u redu.« Glas mu zvuči umorno i hrapavo. »Samo da stignem kući i naspavam se.« »Naporna noć?« Taksist pitanje poprati dvosmislenim osmijehom. Tom ga primijeti i nimalo mu se ne svidi. »Ne, loša hrana. Bit će sve u redu čim stignem kući i naspavam se.« Taksist više ne pokušava čavrljati, već nagazi na gas i svako malo pogledava Toma u retrovizoru. Što ga prije doveze kući, to bolje. Posljednja stvar koju želi je čišćenje bljuvotine sa stražnjeg sjedala.


Tom izađe iz taksija. Usprkos sunčanim naočalama, zaškilji na jarkom suncu. Od tog jakog svjetla, opet osjeća poriv za povraćanjem. Duboko udahne, iskreno se nada da će to biti dovoljno za smirivanje mučnine. »Morat ću prestati ovako tulumariti«, kaže samome sebi ispod glasa dok hoda prema kući. No ovo nije ni prvi, a vjerojatno ni posljednji put da izgovara ove riječi. Čovječje tijelo je slabo, dokazao je to već mnogo puta. Kad stane ispred ulaznih vrata, u želucu mu toliko glasno zakrči da ima osjećaj kao da mu je debelo crijevo proždrlo tanko. Iako je jako gladan, neće još jesti. Sad se želi samo strovaliti u krevet i spavati sve do sutradan ujutro. Potraži ključ i stavi ga u bravu. Crijeva mu opet zakrče, ovaj put još glasnije i dulje, čak osjeti bol od koje se presamiti. Dobro, dobro, možda će pojesti kakvu čokoladnu pločicu ili gricnuti štogod drugo prije odlaska na spavanje, tek toliko da smiri oluju koja mu ključa u trbuhu. Proba okrenuti ključ, ali ne ide. »Hm!« Pokuša još par puta. Ništa. »Koji je to vrag?« Okrene kvaku. Vrata nisu zaključana. To mu je jako čudno. Nikad ne zaboravljaju zaključati vrata, čak ni kad su kod kuće. Venice nije baš najsigurniji kvart u Los Angelesu. »Sharon«, zazove i otvori vrata. Najprije ga zapahne smrad, čudna mješavina truleži i gorko-slatkastog mirisa. Nadraži mu nos i uglavi se u njegovu grlu. Guši ga, tjera ga na povraćanje. Osjeti kako mu se kapljica žuči penje kroz jednjak u usta. Iz tko zna kojeg razloga, umjesto da je ispljune, on je proguta. Čvrsto zatvori oči. Od smrada mu zasuze oči. Skine sunčane naočale i protrlja oči. »Koji je to klinac? Sharon?«, opet zazove. Nije valjda na ovoj vrućini ostavila cijelo pile izvan hladnjaka? Nakašlje se par puta, zatim otvori oči i krene u dnevnu sobu. Oči su mu još uvijek malo zamagljene, treba mu nekoliko časaka da razbistri pogled. Trenutak oklijeva. Umoran i zbrkan mozak ne može procesuirati groteskne slike koje mu šalju vidni živci. Upravo se stvarnost pretvorila u najperverzniju noćnu moru u njegovu životu. »Što?« Adrenalin preplavi njegov krvotok, šapat mu zastane u grlu. Od nekontroliranog straha osjeti jezu u srcu i žmarce na cijelom tijelu. Žuč se opet podigne, ali ovaj put ne samo kapljica. Sada je ni U ludilu ne može progutati. Bljuvotina šikne kroz njegova usta, a on se sruši na pod, u golemu lokvu krvi u njegovoj dnevnoj sobi.


31. »Nešto ga je promijenilo?«, namršteno upita načelnica Blake. Sjedi za svojim stolom, u rukama drži šalicu svježe skuhane kave. »Kako to, Roberte?« Ima raspuštenu kosu, zataknutu iza ušiju, odjevena je u usku crnu suknju i pamučnu bluzu boje šljive. Čim je ušla u policijsku upravnu zgradu, poručila je Hunteru i Garcii da dođu u njezin ured. »Nisam siguran što bi to moglo biti, načelnice«, odvrati Hunter. »Ali sam potpuno siguran u to da je veoma pomno birao riječi u svojoj poruci, da nije htio ostaviti mjesta nikakvim sumnjama. Treći odlomak završava riječima: ‘Hoće li vidjeti što sam postao ili će kiksati?’ Mogao je napisati: ‘Hoće li vidjeti što sam?’ Ili: ‘Tko sam?’ Ili: ‘Čudovište u meni?’ Ili nešto u tom smislu.« »Ali nije«, reče načelnica i zavali se u stolicu. »Ne, nije. Uvjeren sam da je namjerno odabrao riječ ‘postao’.« »I misliš da je to učinio zato što želi da znamo kako nije oduvijek bio psihopat. Da ga je promijenilo nešto što mu se dogodilo i da je zbog toga odlučio početi ubijati ljude.« Hunter kimne. »Što, naprimjer?« Hunter slegne ramenima. »U poruci ne aludira ni na što posebno, tako da je zasad nemoguće znati. U određenim situacijama, svaka osoba drukčije reagira, načelnice. I sami to znate. Svatko od nas ima različitu kritičnu točku. Nekim ljudima treba mnogo vremena dok se ne dogodi taj klik u njihovim glavama, ako se ikada i dogodi. Drugima ne treba mnogo. Čak i fizička bolest može potencijalno nekoga pretvoriti u ubojicu.« »Čekaj malo«, reče načelnica. »Fizička bolest?« I Garcia ga sumnjičavo pogleda. »Da«, potvrdi Hunter. »Povijest je krcata takvim slučajevima. Vjerojatno je u Americi najbolji takav primjer Charles Whitman.« Načelnica načas zastane, pokušava se sjetiti. Napokon uspije. »Charles Whitman? Snajperist s Texas Bell Towera?« »Tako je«, reče Garcia, također se sjetivši. Charles Whitman bio je bivši američki marinac. Postao je jedan od najpoznatijih masovnih ubojica u američkoj povijesti. Prvog kolovoza 1966. započeo je svoj ubilački pohod ubivši svoju ženu i zatim majku. Nakon toga, natovaren različitim vatrenim oružjem i mecima, odvezao se na teksaško


sveučilište u Austinu gdje je studirao strojarstvo i popeo se na najvišu zgradu na kampusu, na glavni zvonik. Odatle je gotovo dva sata odreda ubijao sve prolaznike, sve dok ga napokon nije ustrijelio policajac Houston McCoy. U ta dva strašna sata Charles Whitman ubio je četrnaest i ranio trideset dvije osobe. Posve razumljivo, tisak je ubrzo Whitmana nazvao Monstrumom – sve dok policija nije našla njegovu poruku. Oproštajno pismo samoubojice, jer je Whitman bio siguran da će toga dana umrijeti. Poruka je sve šokirala. Whitman je u njoj priznao kako ne može objasniti svoje ponašanje. Poruku je započeo izjavom kako obožava svoju ženu i majku te da nema pojma zašto je učinio to što je učinio. Nastavio je objašnjavati kako je u proteklih nekoliko mjeseci patio od nepodnošljivih glavobolja kakve nikad prije u životu nije imao. Te su glavobolje uzrokovale silni bijes i destruktivne nagone kojima je sve teže i teže odolijevao. Budući da je bio uvjeren kako će umrijeti toga dana, završio je poruku preklinjući vlasti da se izvrši obdukcija na njegovu mozgu i pokušaju naći neki simptomi bolesti. Vlasti su udovoljile njegovoj molbi. Na obdukciji je utvrđeno da je Charles Whitman već nekoliko mjeseci imao tumor na mozgu. Nađen je u hipotalamusu, pritiskao je amigdale. Mrtvozornik je potvrdio da je Whitmanove užasne glavobolje definitivno uzrokovao tumor. Stoga je u Sjedinjenim Državama Whitmanov slučaj psiholozima i psihijatrima otvorio jedna potpuno nova vrata u mentalno stanje navodnih sociopatskih ubojica. »Znači, sad nam govoriš da bi naš ubojica mogao imati tumor na mozgu?«, upita načelnica napola sarkastičnim glasom. »Mogao bi ga imati«, potvrdi Hunter. »Ali nisam to rekao, načelnice. Samo sam htio istaknuti činjenicu da s ovo malo podataka koje imamo, ne možemo ništa doli nagađati, a to nas neće nikamo odvesti. Svi smo toga svjesni.« »A ti ne misliš da si previše pomno analizirao svaku riječ koju nam je ta munjara napisala?«, uzvrati načelnica. »Ne misliš da nam je poslao tu poruku samo da nas zajebava? Kao što je rekao Carlos – da nas skrene na lažan trag? Svi znamo da se to dosad već mnogo puta dogodilo. Osim toga, u poruci piše da ćemo danas prije izlaska sunca dobiti još jednu žrtvu.« Načelnica se okrene prema velikom prozoru s panoramskim pogledom i pokaže nebo. »Pa, sunce je izašlo, a mi još nemamo ništa. Roberte. Možda samo blefira. Ta poruka može biti tek puki trik.« »Načelnice, ne piše tako u poruci«, reče Hunter. Načelnica ga gnjevno pogleda. »Ne?« »Ne. U poruci piše da će, prije nego što sutra, to jest, danas, izađe sunce, još netko to osjetiti. Govori o čudovištu u koje se pretvorio. Govori nam da će danas prije izlaska sunca još netko patiti i umrijeti od njegove ruke. Ne piše ništa o tome da ćemo dobiti žrtvino truplo. Učini li isto što je napravio s Nicole Wilson, nazove li centralu i prijavi ubojstvo, to će se dogoditi danas popodne, sutra, sljedeći


tjedan, tko zna kad. Moramo plesati kako on svira, načelnice, a on može, kad god ga bude volja, promijeniti ritam.« Dok razmišlja o njegovim riječima, načelnica podigne šalicu i otpije gutljaj kave. »I ne«, nastavi Hunter, »ne vjerujem da je poslao poruku gradonačelniku samo zato da nas zajebava. Fotografija i žrtvino osakaćeno tijelo dokazuju da je i više nego ozbiljan.« Načelnica zausti, htjela je nešto reći, ali u tom trenutku zazvoni telefon na njezinu stolu. »Samo čas«, reče im i preuzme poziv. Riječi su bile potpuno nepotrebne. Kad je pogledala detektive, u njenim je očima bilo sve što su trebali znati. Ubojica nije blefirao.


32. Kuća se nalazi u zgodnoj slijepoj i mirnoj uličici u Veniceu, tek nekoliko blokova dalje od Venice Beacha. Obojena je u bijelo, ima svijetloplave prozorske okvire, strm krov i maleno prednje dvorište koje hitno treba malo njege. Imanje je podalje od ceste, ograđeno je bijelom drvenom ogradom, visokom do koljena, što ga još više izdvaja iz susjedstva. No ograda je tu samo radi ukrasa, ne zaštite. Ne bi spriječila nikoga da se domogne kuće ni šeće okolo po stražnjem dvorištu. Prava je igrarija doći do vrata ili prozora. S desne strane kuće je garaža, ali su jedina vozila na prilaznom putu policijski automobil i forenzički kombi. Iako je kuća podalje od ostalih i na samom kraju slijepe i veoma mirne uličice, oko policijske trake već se okupila velika masa znatiželjnika i svakoga se časa sve više povećava. Garcia stane uz jedno od tri crno-bijela policijska vozila parkirana na cesti ispred kuće. I predstavnici tiska su tamo, samo povećavaju metež. Čim Garcia i Hunter izađu iz automobila, dva reportera prepoznaju detektive iz Jedinice za ultranasilne zločine, pa im istoga časa s druge strane ceste počnu dovikivati pitanja. Njih dvojica se prave gluhi, ne trude se ni okrenuti glave prema njima. Jednostavno pokažu svoje značke dvojici policajaca i provuku se ispod žute policijske trake. Treći policajac stoji s lijeve strane trijema, ugleda došljake i krene prema njima. »Vi ste momci iz UN jedinice?«, upita ih kad im se približi. Policajac je u ranim četrdesetima, ima prirodno preplanulu kožu, rupicu na bradi i guste crne brkove u obliku potkove, čijoj njezi očito posvećuje mnogo vremena. Oči su mu tamne poput noći, ali je pogled u njima nesiguran, možda čak i malo prestrašen. »Da, mi smo«, odvrati Garcia i pokaže značku zakačenu za remen. Hunter učini isto. »Ja sam narednik Perez, iz Zapadne postaje«, reče i pruži im ruku. Oba se detektiva rukuju s njim i predstave. »Zapadna postaja je ranije danas zaprimila poziv službe devet-jedan-jedan«, obavijesti ih narednik. »Ja sam se prvi odazvao na poziv. Prvi sam ušao kroz ova vrata.« Krenu prema kući.


»Dobro, što tu imamo?«, upita Garcia. Narednik stane i zabrinuto pogleda Garciu pa Huntera. »Zapravo nisam siguran kako bih to mogao nazvati.« Glas mu zvuči oprezno. Pogleda kuću ispred sebe, potom u nevjerici odmahne glavom. »Policajac sam već više od dvadeset godina i sve sam te godine proveo u LAPD-u. I sam Bog zna da sam bio na poprištima zločina kakva se ne mogu riječima opisati i ništa ih nikad neće izbrisati iz mog pamćenja. Ali ono tamo...«, opet glavom pokaže na kuću, »... još nikad nisam vidio nešto slično. Samo mi jedna riječ pada na pamet: zvjerski. Gore od sadističkog.« To objašnjava prisutnost tolikih reportera, pomisli Hunter. Vjerojatno je dojava počinitelja procurila do medija, što nimalo ne iznenađuje. Mediji ne samo da prisluškuju policijsku radio-frekvenciju 24/7, nego za takve vrste informacija imaju i plaćene doušnike u policiji. I jako ih dobro plaćaju. Stignu do trijema gdje dva forenzičara rade punom parom. Jedan na drvenim daskama traži otiske cipela i bilo kakve tragove koje je ubojica ostavio za sobom. Drugi nanosi prašak na kvaku i okvir vrata. Na svijetloplavim vratima jasno se vidi nekoliko krvavih otisaka prstiju. »Anonimni poziv službi devet-jedan-jedan?«, upita Hunter. Na njegovo iznenađenje, narednik Perez odmahne glavom. »Ne. Truplo je našao žrtvin cimer«, reče i pokaže glavom na crno-bijelo policijsko vozilo parkirano na prilaznom putu. Vrata na suvozačevoj strani su otvorena. Unutra sjedi mršav muškarac kasnih dvadesetih ili ranih tridesetih godina, drži noge na tlu, ruke je nalaktio na koljena, šakama je prekrio lice. Kratka, tamnosmeđa kosa mu je raščupana, odjeven je u odoru stjuarda. Dio bijele košulje i prednjica tamnoplave jakne prekrivene su krvlju. »Zove se Thomas Hobbs«, nastavi narednik Perez, čitajući iz notesa. »Star dvadeset tri godine. Rođen i odrastao ovdje u Los Angelesu, u Pomona Valleyu. Stanuje ovdje zajedno sa Sharon Barnard koja je, prema riječima gospodina Hobbsa, vjerojatno žrtva, ali taj zaključak temelji samo na nakitu koji je na žrtvi. Oboje rade za US Airways.« »Čekajte malo«, prekine ga Garcia. »Vjerojatno žrtva?« Garcia je visok metar osamdeset pet. Perez metar šezdeset tri. Narednik mora podići glavu da pogleda Garciu u oči. »Pa, shvatit ćete čim uđete unutra.« Garcia zabrinuto pogleda Huntera. »Gospodina Hobbsa nije bilo dan i pol«, objasni narednik. »Jutros je bio glavni stjuard na letu iz San Francisca u L.A. Nije se osjećao dobro, pa je nakon slijetanja ostavio svoj auto na LAX-u i taksijem stigao kući. Našao je žrtvu čim je otvorio ulazna vrata.« Narednik se premjesti s noge na nogu.


»Nimalo ne iznenađuje što je prizor bio odviše za njega, pa se onesvijestio. Nakon što je došao k svijesti, nazvao je devet-jedan-jedan.« Perez okrene stranicu. »Kad se onesvijestio, pao je na prsa u dnevnu sobu. To objašnjava krv na njegovoj odjeći. Još uvijek je u šoku, pa je bilo kakvo dobivanje suvisle informacije trenutno nemoguća misija, ali vi slobodno možete pokušati ako želite. Meni je trebalo pola sata da dobijem ovih par informacija.« Mahne svojim notesom. »Ima li kakvih informacija o ‘vjerojatnoj’ žrtvi?«, upita Hunter. »Jako malo«, odgovori Perez nakon što opet pogleda svoj notes. »Zove se Sharon Barnard. Dvadeset dvije godine. Također rođena i odrasla ovdje u L.A.-u. Provjerili smo u US Airwaysu. Posljednju smjenu odradila je jučer popodne – povratni let iz Kanzas Citya. Sletjela je na LAX u sedamnaest i dvadeset pet. Nemamo informacija je li nakon odlaska s aerodroma otišla još nekamo, pa pretpostavljamo da je otišla ravno kući. Ako nije usput nekamo svratila da kupi namirnice i uzevši u obzir prometnu špicu, vjerojatno je stigla kući negdje između osamnaest i trideset i devetnaest sati.« »Ima li tragova provale?« Hunter je pitanje uputio forenzičaru koji pregledava ulazna vrata. Forenzičar prestane nanositi prašak, pogleda detektive i odmahne glavom. »Ovdje ih nema. Dovratak nije oštećen ni napuknut. Ni brava nije provaljena ni obijena. Na kvaki ima par otisaka prstiju. Sudeći samo po njihovoj veličini, jedni definitivno pripadaju ženskoj osobi. Krvavi otisci...«, pokaže jedan tik iznad kvake i jedan na vanjskoj strani dovratka, »...pripadaju tipu koji je našao truplo.« Glavom pokaže na policijsko vozilo na prilaznom putu. »Nakon što je došao k svijesti, uhvatio se za kvaku i dovratak kako bi se podigao s poda.« »Jeste li našli bilo kakve tragove?«, upita Hunter. »Kako je počinitelj ušao unutra?« »Ne, zasad ništa. Navodno su ulazna vrata bila nezaključana kad je cimer stigao kući«, otkrije forenzičar. »Nije provaljen nijedan prozor, svi su bili zatvoreni iznutra. I stražnja su vrata bila zaključana.« »Izvolite«, reče narednik Perez i doda Hunteru i Garcii glanc nove Tyvek kombinezone, hermetički zatvorene u plastičnim vrećicama. Detektivi uzmu vrećice, otvore ih i počnu oblačiti kombinezone. Nakon toga navuku kapuljaču na glavu i stave rukavice od lateksa. »Srdačno vam preporučam da stavite i masku na nos«, reče narednik. Učiniše tako i priđu ulaznim vratima. Forenzičar koji je nanosio prašak na kvaku i dovratak odmakne se u desnu stranu i otvori im vrata. »Pazite na krv«, reče narednik Perez, zatim se okrene i ode. Napokon Hunter i Garcia stupe u dnevnu sobu i istoga časa stanu. Pogledaju naokolo, ali im mozak ne može probaviti prizor koji vide. Garcia glasno ispusti zrak i šapatom reče:


»Koji je ovo kurac?«


33. Ulazna vrata kuće vode u malu i oskudno namještenu dnevnu sobu, na suprotnoj strani spojenu s kuhinjom. Kvadratni stol stoji otprilike metar ispred štednjaka koji se nalazi na sredini radne površine za kuhanje. Hladnjak je skroz na lijevoj strani, tik uz vrata koja vode u mali hodnik s ostalim prostorijama. Nijedan prozor nije otvoren i sve su zavjese navučene, ali je ovdje ipak jako svijetlo, zahvaljujući dvjema snažnim forenzičkim svjetiljkama na stalcima, postavljenim u nasuprotne kutove prostorije. Pod u dnevnoj sobi prekriven je debelim bež sagom. Veći dio zapadnog zida zauzima visoki element od crnoga drva. Na njemu je jako malo ukrasa. Nema televizora. Metar dalje od elementa, negdje na sredini prostorije, postavljen je tamno-plavi dvosjed, isto takav naslonjač i crni stolić za kavu. Hunter i Garcia gotovo istovremeno ispuste zrak, ali nijedan ne izusti ni riječ. Još uvijek pokušavaju pogledom obuhvatiti cijelu prostoriju, u potpunosti prekrivenu krvlju – pokućstvo, ukrasni predmeti, zidovi, strop, zavjese – sve je poprskano grimiznom bojom. Veliku količinu krvi upio je sag pod njihovim nogama, ali je sada prekriven debelom, zaštitnom prozirnom folijom, što znači da su ga forenzičari već fotografirali i da su usisali pod ne bi li našli kakva vlakna, dlake, čestice i druge ostatke. Zaštitna folija je stavljena kako forenzičari, detektivi ili netko drugi tko kroči na poprište zločina ne bi za sobom ostavljao krvave otiske, budući da je praktički nemoguće koraknuti bilo kamo u dnevnoj sobi, a da se ne ugazi u lokvu krvi. Čak i s maskama na licu, prostoriju ispunjava mučan smrad ljudskog mesa u ranom stadiju raspadanja, što primora obojicu detektiva da dišu kroz usta. Riječi JA SAM SMRT napisane su velikim krvavim slovima na sagu, samo metar ispred onoga što bez ikakve sumnje predstavlja žarišnu točku nastranog slikarskog platna u koji je pretvorena dnevna soba. Ta žarišna točka je Sharon Barnard. Gola je i vezana za metalnu stolicu, okrenutu prema ulaznim vratima. Gležnjevi su joj plastičnim vezicama čvrsto zavezani za noge stolice. Zglavci su joj jednakom vezicom vezani iza naslona stolice. Cijelo tijelo prekriveno je krvlju, krvlju koja je s njezina lica tekla na prsa i noge, da bi je na kraju upio sag. S lica kojeg praktički više nema. »Ostrugao joj je lice brusnim papirom.«


Ovo je rekao forenzičar koji stoji uz snažnu svjetiljku na istočnom kraju prostorije. Visok je metar osamdeset tri, ima tijelo sportaša, visoke jagodice i snažnu vilicu. Za razliku od Huntera i Garcie, on ne nosi masku. Čini se da mu uopće ne smeta smrad raspadnutog mesa. Garcia se okrene prema njemu, a Hunter i dalje promatra žrtvu ispred sebe. »Ja sam doktor Brian Snyder«, reče muškarac i približi im se. »Glavni forenzičar na ovom poprištu zločina.« »Detektiv Carlos Garcia, LAPD-ova UN jedinica. Vi ste novi«, doda Garcia bez imalo zluradosti. Na većini poprišta zločina dosad je glavni forenzičar bio Mike Brindle. Hunter i Garcia godinama surađuju s njim. »Možda jesam u L.A.-u«, odvrati. »Ali sam forenzičar već više od deset godina. Upravo su me premjestili iz Sacramenta.« Garcia se pokajnički osmjehne i reče: »Dobrodošli u Los Angeles. Ovo je detektiv Robert Hunter.« Hunter napokon pogleda forenzičara, na licu mu je neizgovoreno pitanje. Doktor Snyder ga ispravno protumači, pa kimne i potvrdi svoju prijašnju izjavu. »Da, detektive, dobro ste čuli. Počinitelj je njezino lice izbrusio snažnom cirkularnom brusilicom«, reče i pokaže napravu u velikoj plastičnoj vrećici za dokaze, ostavljenoj na kuhinjskom ormariću. »Ta se vrsta koristi za brušenje tvrdog drva i metala«, doda. »A to objašnjava i prskanje krvi po ovoj prostoriji i zašto je doprla čak do stropa, zidova i zavjesa.« Naprava na kuhinjskom ormariću je sive boje, ima čvrstu, gumom prekrivenu dršku. Iznad drške, na mjestu gdje bi stajao palac onoga tko rukuje napravom, je dugme za uključivanje i isključivanje. Poput svega ostalog u prostoriji, i brusilica je natopljena krvlju. »Ako joj je ubojica brusilicom ostrugao lice«, reče Garcia, »onda je i on morao biti sav prekriven krvlju.« »O, nema nikakve sumnje«, potvrdi liječnik. »A to bi objasnilo i neke od otisaka koje vidite ovdje u dnevnoj sobi i kuhinji.« Pokaže otiske cipela na bež sagu i kuhinjskim podnim pločicama. »Po izgledu otisaka«, nastavi liječnik, »rekao bih da je ubojica nosio neku vrstu zaštitne odjeće i obuće. Čini se da nosi cipele broj četrdeset pet.« Garcia pogleda partnera i napravi grimasu. Obojica znaju da otprilike šezdeset osam posto muškaraca u SAD-u nosi taj broj cipela. Hunter oprezno korakne prema truplu. Za njim krenu Garcia i doktor Snyder. Na krvlju natopljenom sagu prekrivenom debelom plastičnom folijom, svaki njihov korak proizvede gnjecav zvuk, nalik na zvuk šljapkanja gumenih japanki po mokrom podu. Žrtvina glava je pognuta, lice joj se ne vidi dobro, pa Hunter mora čučnuti kako bi je bolje pogledao. Prizor je istinski groteskan. Lice joj je gotovo u cijelosti ostrugano, od čela, skroz do brade. Ostala je samo odvratna kaša mišića, hrskavice


i krvi. Ogoljena je većina kostiju njezina lica. Brusilica je zahvatila i njeno lijevo oko: nema više rožnice, zjenice, šarenice ni trepavica, u očnoj šupljini ostala je samo želatinozna tvar od koje se većinom sastoji očna jabučica te vidljiv očni živac. No zato joj je desno oko ostalo netaknuto. Širom je otvoreno, poprskano krvlju, s mrtvim pogledom od kojeg se ledi duša. Čini se kao da je u tom oku poput fotografske snimke zauvijek ostala zabilježena sva patnja i sav užas kroz koji je prošla. Nema ni nosa. Ostrugan je sve do nosne kosti. Ni usana nema, vide se samo gornje i donje desni. Brusilica je zahvatila i neke prednje zube. Garcia čučne uz Huntera. Razrogačenih očiju uspije samo na nekoliko sekundi pogledati truplo, a tada ga nagon za povraćanjem prisili da skrene pogled. »Isuse Kriste.« Uspravi se. Doktor Snyder pušta Huntera još nekoliko trenutaka na miru, zatim progovori. »Počela je nastupati mrtvačka ukočenost, ali još nije u potpunosti zahvatila tijelo.« I Hunter i Garcia znaju što to znači – žrtva je mrtva manje od dvanaest sati. Hunter pogleda na svoj sat. »Znači, umrla je danas u ranim jutarnjim satima, ne sinoć.« »Da, i ja bih tako rekao«, složi se liječnik. »Ali za precizno vrijeme smrti morat ćete pričekati nalaz obdukcije.« Hunter napokon odvrati pogled od žrtvina izobličena lica i polako počne zagledati ostali dio njezina tijela – trup, trbuh, noge i stopala. Uspravi se pa pogleda njezin vrat, ramena i gornji dio leđa. Za razliku od Nicole Wilson, ova žrtva na ostalim dijelovima tijela nema ni porezotina ni ogrebotina. Ubojica nije ni oštrim ni tupim predmetom zarezao njenu kožu, niti ju je bičevao kao prvu žrtvu. »Čini se da joj nije oštećen nijedan vitalni organ.« Garcia pogleda liječnika. »Znate li otprilike uzrok smrti? Zar je iskrvarila od rana na licu?« Liječnik prijeđe pogledom po prostoriji i zaustavi ga na najvećoj lokvi krvi ispod žrtvine stolice, potom pogleda Garciu. »Bez izvršene obdukcije ne mogu biti sto posto siguran, detektive, no vjerojatno se radi o kombinaciji gubitka velike količine krvi i neizmjerne boli kojoj je bila izložena. Kako bi nadomjestilo gubitak krvi, srce joj je vjerojatno radilo triput brže od normalnog. Kao što vidite, svi živci lica su potpuno vidljivi, što znači da je njezin mozak svake sekunde primao neizmjerno mnogo signala boli. To je još više napregnulo mozak i srce. U sličnim situacijama nije neuobičajeno da srce jednostavno prestane s radom ili da mozak zaustavi disanje, pa pluća jednostavno prestanu dobivati kisik.«


»Koliko bi dugo to moglo trajati?«, upita Garcia. »Ne može se reći sa sigurnošću«, odvrati doktor Snyder. »Ovisi o dva glavna čimbenika, o žrtvinoj fizičkoj i psihičkoj snazi. Naoko je fizički bila dovoljno snažna, kao što i sami vidite. Mlada. Dobar tonus mišića. Nije pretila. Ključni čimbenik je i njezini snažno srce, ali psihička snaga je ono što u ovakvim okolnostima većinom određuje sudbinu. Koliko je silno željela živjeti nakon što joj je ostrugano lice? Mozak može željeti da se tijelo nastavi boriti ili jednostavno odustati. Mogla je umrijeti nakon pet minuta ili nakon nekoliko sati.« Hunter priđe kuhinjskom ormariću i vrećici za dokaze s brusilicom. Brusilica nije potpuno nova, ali nije ni previše stara, što će uvelike otežati pronalaženje trgovine u kojoj je kupljena. Hunter provjeri donji dio drške. Serijski broj je ostrugan. »Ubojica ju je ostavio na podu«, reče doktor Snyder. »Uz žrtvinu stolicu. Uopće ju nije pokušao sakriti.« Uz brusilicu su još dvije manje vrećice s dokazima. U svakoj je jedna brusna ploča promjera 125 mm. Obje su natopljene krvlju, što znači da su korištene. »Brusne ploče nađene su u kanti za smeće«, reče liječnik, priđe Hunteru i pokaže plastičnu kantu za smeće u kutu nasuprot hladnjaku. Na podu je više krvavih otisaka cipela, pokazuju put kojim se ubojica kretao u kuhinji do kante za smeće, zatim vode natrag do mjesta gdje je vezao žrtvu. Garcia se vrati u dnevnu sobu. Zaintrigirali su ga otisci stopala. Hunter još neko vrijeme promatra brusne ploče. Njegova naredna izjava zbuni sve. »Živjela je duže od pet minuta.«


34. »Molim?«, sumnjičavo upita liječnik. »Rekli ste da je smrt mogla nastupiti nakon pet minuta ili nekoliko sati«, objasni Hunter. »Ne znam zasigurno koliko je dugo živjela, ali je najvjerojatnije živjela duže od pet minuta.« Hunterova samouvjerenost zbuni liječnika. »Zbog čega ste toliko sigurni?« Hunter se premjesti s druge strane kuhinjskog ormarića, pazeći da ne stane na krvave otiske na pločicama. »Zato što ubojica nije prestao samo jednom, već dvaput, onda kad je otišao do kante za smeće baciti iskorištene brusne ploče.« Hunter pruži liječniku priliku da shvati svu težinu njegovih riječi. »Da je žrtva već bila mrtva«, reče Snyder, shvativši što mu je promaklo, »onda ne bi imalo nikakve svrhe mijenjati brusne ploče i nastaviti s mučenjem?« Hunter ništa ne odvrati. »Ali to se svejedno moglo zbiti u pet minuta? Možda malo duže?«, uporno će liječnik. »Pet minuta je kao cijela vječnost kad osjećaš bol zbog toga što ti netko snažnom brusilicom struže lice, ne mislite li i vi tako?« Hunter završi s pregledavanjem kante za smeće, vrati se u kuhinju i podigne vrećicu s jednom brusnom pločom. »Je li vam uopće poznat rad s brusilicom?«, upita ga. »Vi ste samouki majstor?« »Ne baš, ne. Zašto?« »Ove brusne ploče napravljene su na bazi vlakana, ne aluminijevog oksida ni keramike«, objasni Hunter. »Zato su malo lakše od ostalih. Stupanj finoće zrnaca je tisuću, što je superfino. U ovom slučaju, ultrafino. Što je veći stupanj finoće, to brusna ploča finije brusi. U Sjedinjenim Državama brojem tisuću označavaju se najfinije brusne ploče koje se mogu dobiti. One se koriste samo za završno brušenje i poliranje površina, ne za struganje drva, metala, plastike ni bilo čega drugoga.« I opet Hunter ušuti na nekoliko trenutaka kako bi liječnik shvatio njegove riječi. »Da je ubojica koristio brusne ploče manje finoće«, nastavi Hunter, »mnogo bi brže i gore oštetio njenu kožu, mišiće i kosti.«


Doktor Snyder polako udahne zrak i pogleda žrtvu. »Znači, time što je odabrao finiju brusnu ploču, duže ju je održavao na životu i tako produžavao njezinu patnju.« Hunter kimne. »Teoretski, da.« »Kao što rekoh«, oglasi se Garcia nakon kratke tišine, »dobrodošli u Los Angeles, doktore. U grad u koji se ‘monstrumi’ dolaze igrati.« »Znači vi ste neka vrsta samoukog majstora«, upita liječnik Huntera. »Ne, nisam.« »Otkud onda toliko znate o brusilicama?« »On puno čita«, objasni Garcia, predvidjevši partnerov uobičajeni odgovor. Hunter slegne ramenima. »Da, čitam, ali nije zbog toga.« Garcia ga iznenađeno pogleda. »Prije otprilike godinu dana«, objasni Hunter, »pomagao sam jednoj prijateljici preurediti dnevnu sobu. Koristio sam brusilicu jako sličnu ovoj.« Garcia se vrati proučavanju otisaka cipela na sagu. Nekoliko minuta kasnije, nešto mu zapne za oko. Čučne da bolje pogleda. »Roberte«, zazove trenutak kasnije. »Dođi i pogledaj ovo.« Hunter i liječnik mu priđu. Garcia im pokaže jedno mjesto na sagu, otprilike metar i pol lijevo od žrtvine stolice, tik uz otiske cipela. Hunter i doktor Snyder čučnu uz Garciu pa im pokaže neobičan trag poprskane krvi među stotinama drugih na toj strani. Nije najmanji, ali ne spada ni u najveće. Hunter i liječnik pogledaju, namršte se, zatim se još više sagnu, licima gotovo dodiruju sag. »Čekajte malo«, reče Snyder, uspravi se, ode do svoje torbe s forenzičkim priborom u kutu i izvadi veliko povećalo. »Ovo bi moglo pomoći.« Doda ga Hunteru. Hunter kroz povećalo dugo vremena promatra krvavu mrlju. Gledano s visine od pola metra i više, izgleda potpuno isto kao i ostale, ali se ovako izbliza točno vidi njezin čudan oblik. Poprskanom krvlju naziva se ona koja šikne u zrak i u nepravilnom se obliku razlije po površini nekog predmeta. I upravo to je ovdje problem. Oblik ove poprskane krvi nije nepravilan. Izgleda poput savršenog polumjeseca. Hunter nekoliko puta pogleda poprskanu krv pa žrtvu, očito o nečemu razmišlja. Potom, baš kako je i Garcia učinio prije dvije minute, stavi mali prst na sredinu mrlje i pritisne sag. Nekoliko sekundi kasnije, pažnju mu privuku ostale mrlje krvi oko polumjeseca. »Što tražite?«, upita liječnik.


»Drugu mrlju, sličnu ovoj.« I Garcia je potraži. I prvi je ugleda. »Eno je«, reče i pokaže je na sagu, otprilike pola metra od prvog polumjeseca. Nije potpuno ista. Ova je malo veća od prve. Gotovo je potpuno okrugla, samo što joj je sredina prazna. Vidi se samo okrugli rub. I nalazi se gotovo usporedno s prvom mrljom. Hunter je pogleda i pritisne prst na njezinoj sredini. U njezinoj blizini nema tragova poprskane krvi, već jedna lokva. Hunter nešto premišlja, zatim opet isproba prstom kao da u lokvi traži nešto. »Što mislite, što je to?«, upita Snyder. I Hunter i Garcia su već prije viđali slična udubljenja u sagovima. »Otisci«, odgovori Hunter, uspravi se i pokaže jedno forenzičko svjetlo. »Od stalka. Sličnog onome, ali malo manjeg. Stajao je upravo ovdje. Njegova težina utisnula se u sag tamo gdje su stajali nogari. Treći nogar je u onoj lokvi krvi, zato sam opipavao prstom.« Liječnik suzi oči. »Ubojica je sve snimao.«


35. Kad njegov otmičar žurno otvori teška vrata mračne ćelije, Crv se prestrašeno probudi. Vrata svom silinom udare o betonski zid, cijela se prostorija zatrese i odjekne od treska. Poput prestrašenog štakora, dječakove se mršave noge mahnito koprcaju dok očajnički pokušava dopuzati u kut gdje uz vlažan zid stoji njegov prljavi madrac. Čim stigne do madraca, sklupča se na njemu i mršavim rukama zaštiti glavu punu ožiljaka. Nije učinio ništa krivo. Barem misli da nije. Očistio je kuhinju, dnevnu i otmičarevu sobu, jednako kao i svaki drugi dan. Oribao je pod, tuš-kabinu, podni sifon i zahodsku školju kako je najbolje znao i umio, a da to dokaže, polizao je zahodsku dasku i pio iz školjke. Nije ispustio nijedan zvuk. Govorio je samo kad mu je bilo dopušteno, držao se podalje od podruma i jeo samo ono što je ostalo njegovu otmičar od doručka i večere – nikada ručka. Svakoga dana, nakon doručka i čišćenja, otmičar ga je zaključavao u njegovu ćeliju i ostavljao tamo sve do večeri. Tada bi dolazio da ga tuče ili sodomizira ili oboje. Nakon toga obično bi mu dopuštao da pojede ostatke večere. Obično, ne uvijek. No još nije večer. Ne može biti. Crv je siguran. Nema sata, ne zna koje je doba dana, ali mu nešto govori da bi moglo biti rano poslijepodne. A opet, otmičaru ne treba nikakva izlika da uleti u njegovu ćeliju kad god mu se prohtije i na malom dječaku iživi svoj bijes i seksualnu nastranost. Od gnjeva i neizmjernog straha cijelo se njegovo tijelo napne. Stisne zube, čeka prvi udarac. Rukom, remenom ili bičem. Nikad ne zna što će koristiti. No ovaj put nema udarca. »Idemo, Crve, na nožice lagane«, reče Čudovište s ulaza. Crv ga u mislima zove Čudovište jer, ma tko on bio, sigurno nije ljudsko biće. Učini mu se da je krivo čuo. Ne njegove riječi, već ton njegova glasa. U njemu nema nikakva bijesa. Podsjeti ga na onaj njihov prvi susret, u blizini njegove škole. Dan koji će Crv proklinjati do kraja života. »Idemo, Crve, ustani i dođi sa mnom. Želim ti nešto pokazati.« Da, Crv je dobro čuo. Glas mu je smiren, gotovo veseo.


Crv polako odmakne ruke i pogleda otmičara. Treba mu malo vremena dok mu se oči ne priviknu na svjetlo koje dopire iz hodnika. Čudovište stoji u ćeliji, bulji u njega. Ni na licu mu nema bijesa. »Idemo, idemo«, opet mu kaže i dvaput zaplješće rukama. »Nemamo na raspolaganju cijeli dan. Idemo.« Posljednju riječ poprati malim trzajem glave. Zatim se okrene, izađe iz ćelije i pričeka. Crv ne shvaća što se to događa, ali je sto posto siguran da ne smije pustiti da ga Čudovište čeka. U trenu skoči na noge, duboko udahne vlažan pljesniv zrak i krene za svojim tamničarom. Muškarac povede Crva škripavim drvenim stubištem na kat, u sobu zatvorenu lokotom u koju mu prije nikad nije bio dopušten ulaz. Prostorija je relativno malena, otprilike sedam kvadratnih metara, s tamnosivim linoleumom na podu i jednim jedinim prozorom na sredini zapadnog zida. Prozor je prekriven čeličnim pločama. Nitko ne može ništa vidjeti ni iznutra ni izvana. Zidovi i strop obojeni su u crno i potpuno goli. Svjetiljka u kutu osvjetljava prostoriju hladnim narančastim svjetlom. Od pokućstva tu je samo crni kožnati dvosjed s desne strane ulaza i na zidu nasuprot njemu projekcijsko platno. Prostorija miriše mučno, nekakvim slatkastim mošusnim mirisom kakav Crv još nikad nije osjetio. Zbog njega mu se želudac zgrči, pa nesvjesno zadrži dah i čvrsto stisne usne. Kad pogleda unutrašnjost zlokobne prostorije, Crv primijeti da je dvosjed prekriven nekom vrstom debelog, nepropusnog plastičnog prekrivača. »Ovo zovem svojim kućnim kinom«, reče Čudovište kad uđe unutra i ponosno raširi ruke kao da će zagrliti nevidljivog prijatelja. Crv zastane uz vrata, uplašenim pogledom kruži po prostoriji. »Savršeno je, zar nije?« Čudovište se smiješi. »Onda, Crve, bi li volio zajedno sa mnom pogledati film?« Zvuči živahno, poput brižnog oca kad se obraća sinu. Crv napokon počne normalno disati i istoga časa osjeti nagon za povraćanjem. Pogleda Čudovište, ali ne zna što bi trebao odgovoriti. Muškarac opazi dječakovo kolebanje, pa mu pomogne. »Pa naravno da bi volio. Nije li tako, Crve?« Čudovište dvaput kimne kako bi istaknuo odluku donesenu umjesto njega. Crv razrogačenih očiju i dalje oklijeva. Ova ga prostorija iz nekog razloga straši više od njegove ćelije. »Zar nije tako, Crve?«, ponovi Čudovište odlučnim glasom punim prijetnje. Crv zadrhti cijelim tijelom i napokon uzvrati jednim kimanjem. »Izvrsno. Dođi ovamo i sjedni.« Čudovište dvaput pljesne desnom rukom po sjedalu.


Crv pažljivo zatvori vrata, priđe dvosjedu i sjedne na mjesto koje mu je pokazao muškarac. Kad sjedne, plastični prekrivač zaškripi pod njegovom težinom. Čudovište uzme daljinski s jednog naslona na ruke i sjedne do dječaka. Naježene kože i ne znajući što bi trebao raditi, Crv gleda ravno ispred sebe, previše se boji pogledati svoga tamničara. »O, Crve, mislim da će ti se ovaj svidjeti. Ovo je premijera.« Čudovište pritisne tipku play i zavali se u dvosjed. Tijela ukočena poput daske, Crv sjedi na rubu dvosjeda, ispruženih ruku i šaka spojenih između golih bedara. Čim se na platnu pojave prvi prizori, Crv se namršti. Nema naslova, nema imena glumaca, nema glazbe. Umjesto toga, na platnu se pojavi krupni plan lica neke žene, izgleda kao da je u ranim dvadesetima. Plave oči pune su suza, krvave su i otečene od plača. Duga plava kosa joj je raspuštena, pada joj preko ramena. »Mo... molim te«, kaže gledajući ravno u kameru. »Učinit ću sve što želiš. Molim te, nemoj me ozlijediti.« Svaku riječ izgovorila je drhtavim glasom. Kadar se postupno proširuje sve dok ne obuhvati cijelo njezino tijelo. Od tog prizora Crv proguta knedlu. Potpuno je gola i zavezana za stolicu, postavljenu na sredinu nečije dnevne sobe. »Crve, zar nije lijepa?«, upita Čudovište uz osmijeh. Hipnotiziran prizorom, dječak ne može odgovoriti ništa. »Zove se Sharon«, nastavi Čudovište. »Sviđa mi se to ime. Tebi?« Bez odgovora. »Reci njezino ime, Crve«, naredi Čudovište. Dječak napokon svrne pogled s platna na muškarca pokraj sebe. »Što?« »Kako se zove? Reci mi njezino ime. Upravo sam ti ga rekao. Zar me nisi slušao?« »Da, gospodine, jesam.« I njegov glas zvuči jednako prestrašeno kao i njezin. »Onda reci kako se zove. I bolje ti je da ne pogriješiš.« »Sh... Sharon. Zove se Sharon.« Čudovište još neko vrijeme zuri u dječaka, lice mu je potpuno bezizražajno. »Nije li tako, gospodine?«, upita Crv molećivim glasom. Napokon se muškarčeve usne razvuku u osmijeh. Opet zvuči zadovoljno. »Da, tako je. Ali ne gledaj mene. Gledaj platno. Postaje sve bolje i bolje.« Crv učini kako mu je rečeno. »Bzzzzz.« Glasan zvuk naprave dopre iz zvučnika i ispuni prostoriju. Crv od straha poskoči na svom sjedalu. Sharon zavrišti od užasa, okrene lice od kamere i počne nekontrolirano jecati.


»Molim te... ne, ne, ne.« Uz ono malo preostale snage, počne se žestoko izvijati na stolici, očajnički se pokušava osloboditi, ali sve je uzalud. Odjednom s njezine lijeve strane netko uđe u kadar. Crvu treba nekoliko trenutaka da shvati kako ta osoba s platna sjedi pokraj njega – Čudovište. Odjeven je u istu onu čudnu odjeću, od glave do pete pokriven je prozirnom plastičnom trenirkom kućne izrade. U rukama drži malu napravu, ona proizvodi to glasno zujanje. »Znaš li, Crve, što je to?«, upita Čudovište i pokaže napravu. Crv odmahne glavom. »To je električna brusilica. Fantastična spravica. Jako snažna.« Crv šokirano pogleda Čudovište. Osjeti novi drhtaj koji mu protrese cijelo tijelo. Čudovište mu se nasmiješi. »Tako je, Crve, dobro si shvatio. Ostrugat ću joj lice. Samo gledaj.« Pokaže platno. Dječak ne mrdne. Ne može se maknuti. »Gledaj«, naredi Čudovište. Zgrabi ga za bradu i okrene njegovo lice prema platnu. Sharon je potpuno obuzela panika, sada vrišti iz sveg glasa i mahnito se trza na stolici, ali to nimalo ne smeta Čudovištu. Potpuno suprotno, čini se da ga to još više uzbuđuje. Približi joj se i postavi brusilicu samo par centimetara od njezina lica. Osjetivši strujanje zraka i vrućinu od okretanja brusne ploče na 420-vatnoj brusilici, njezina panika dostigne vrhunac. Žena se popiša. Dječak više ne može gledati. Instinktivno zatvori oči i okrene glavu. PLJUS. Čudovište ga toliko jako pljusne preko cijeloga lica da odleti s dvosjeda i padne na pod. Pred očima vidi samo mrak i male zvjezdice. Čudovište pritisne tipku pauza. Dječak dodirne bolni obraz. Suze se slijevaju niz njegovo lice. Krv počne kapati iz kuta njegovih usana. »Otvori oči, Crve, i sjedni na mjesto. Ako ih samo pomisliš opet zatvoriti ili odvratiti pogled, onda ćeš i sam saznati koliko boli električna brusilica, jer ću ti ostrugati svu kožu na leđima. Jesi li razumio?« Crv isprekidano udahne zrak. »Da, gospodine. Oprostite, gospodine.« Dječak se osovi na drhtave noge i vrati na dvosjed. »Dobar dečko.«


Njegov tamničar opet pritisne tipku play. Sharon se na platnu prestane micati. Toliko se boji da je potpuno paralizirana od straha. Izgleda kao da se može nadati jedino čudu, ali čudo se ne dogodi. Kad brusilica dodirne njeno lice, krv i koža počnu poput crvene rosulje prskati na sve strane. Njezin grleni vrisak toliko je pun boli da priguši zvuk struganja od kojeg se ledi koštana srž. Crv osjeća da će mu pozliti, ali zna da će ga Čudovište ozlijediti kao nikad dosad ako odvrati pogled ili zatvori oči. Kako nema izbora, učini jedinu stvar koje se uspije sjetiti: podigne ruke pa palčevima i kažiprstima drži podignute kapke kako ne bi instinktivno zatvorio oči. Nastavi dalje zuriti u platno.


36. »Detektiv Garcia, Jedinica za teška ubojstva«, reče Garcia u mikrofon svoga mobitela. Javio se nakon drugog zvona. Nakon što su cijelo jutro i poslijepodne proveli na poprištu zločina u Veniceu, on i Hunter upravo su se vratili u upravnu policijsku zgradu. »Detektive, ovdje pozornik Woods.« Pozornik Garry Woods zadužen je za ponovno raspitivanje od vrata do vrata u Hollywood Hillsu. Zbog jutrošnjih događaja, Garcia je potpuno zaboravio na to. »Gospodine, rekli ste da vas izravno obavijestim čim nešto iskrsne.« »Da, tako je.« »Pa, mislim da smo otkrili jednu novu informaciju.« »U redu. Dolazimo.« U kasno poslijepodne, uz migoljenje u gustom prometu, vožnja od South Centrala do Upper Laurel Canyona u Hollywood Hillsu traje sat i deset minuta. Kad Hunter i Garcia napokon stignu tamo, zateknu pozornika Woodsa i njegova partnera kako ih čekaju u crno-bijelom policijskom vozilu, parkiranom ispred kuće broj 8420, deset kuća dalje od Bennettovih. »Detektivi«, reče Woods i izađe iz vozila da ih dočeka. Ima oko četrdeset četiri godine, ravnu riđu kosu, pune usne, duge guste trepavice i tamno-smeđe, gotovo crne oči. Izgleda poput zamišljenog vuka odjevenog u policijsku uniformu. Njegov partner ostane u vozilu – izgleda kao da odbrojava svaku sekundu do kraja svoje smjene. Hunter i Garcia mu uzvrate pozdrav. »Dakle«, započne Woods, »kako nam je i rečeno, pokucali smo na svaka vrata od vrha ove ceste pa sve dolje do Laurel Pass Avenuea, čak i kuća na Carmar Driveu.« Pokaže ulicu koja se od Allenwood Roada račva na desnu stranu. »Sve skupa, šezdeset devet kuća. Razgovarali smo sa svima koje smo zatekli kod kuće, čak i s maloljetnicima.« Pogledava čas Huntera, čas Garciu. »Moram priznati – u ovoj četvrti se raspitivanje isprva činilo kao uzaludno traćenje vremena. Jednako kao i prilikom prvog raspitivanja nitko se ne sjeća da je vidio nešto neobično ili nekoga neobičnog, većinom zato što na ovim brdima neobično ne postoji, ako shvaćate što hoću reći. No negdje na sredini potrage, nabasali smo na nešto što zvuči zanimljivo.« Ušuti i slegne ramenima. »Možda uopće nije važno, ali ja ne odlučujem o tome. Ja samo podnosim izvještaj, kako mi je i rečeno.« »U redu«, reče Garcia. »Dakle, što imate?«


»Evo ovdje«, reče Woods i okrene se prema kući s brojem 8420, dvokatnici od crvene opeke, sa strmim krovom, uredno pokošenim prednjim travnjakom i stazicama obrubljenim urednim gredicama cvijeća. Na kolnom prilazu parkirana su dva automobila – bijeli GMC Yukon i metalik plavi Tesla S. »Informaciju sam dobio od klinca«, kaže Woods dok glavom pokazuje na kuću. »Zove se Marlon Sloan. Ima trinaest godina. Izgleda prilično inteligentno, ali je sramežljiv da sramežljiviji ne može biti.« Izvadi svoj notes. »Da vam samo prenesem što mi je klinac rekao ili ćete sami razgovarati s njim?« Hunter osjeti malo oklijevanje u pozornikovu glasu. »Zašto? Niste sigurni što vam je rekao?« Kad Woods malo nagne glavu na jednu stranu, obrve mu se podignu pa izgledaju kao dvije gusjenice koje se žele poljubiti. »Kao što rekoh«, započne, »taj klinac je strašno sramežljiv. Dok mi je pričao, jedva da mi je koji put pogledao u oči. Izgledao je i malo nervozno, skoro pa uplašeno. Možda je takav po naravi ili je posrijedi nešto drugo. Nisam siguran. Ali znam da vi detektivi volite promatrati ljude dok razgovarate s njima, zato sam pitao.« Garcia kimne Woodsu, potom pogleda Huntera. »Pa, budući da smo već ovdje, mogli bismo porazgovarati s klincem.« Nekoliko trenutaka kasnije pozornik Woods pozvoni. Vrata otvori metar šezdeset pet visoka žena ranih četrdesetih godina, više dražesna negoli privlačna. Odjevena je u crnu haljinu s tankim naramenicama, crne čarape i radne cipele niskih peta. Prirodno valovita kestenjasta kosa duga joj je do ramena, uokviruje malo, okruglo lice. »Još jednom bok, gospođo Sloan«, kaže Woods. Žena trenutak zadrži pogled na pozorniku, potom upitno pogleda ostalu dvojicu pred svojim vratima. Nakon što se Hunter i Garcia predstave, iza gospođe Sloan pojavi se blijed i mršav klinac, kratke plave kose. Na nosu ima naočale s tankim žicanim okvirima. Od majke je viši otprilike dva centimetra. Odjeven je u plave traperice i crnu majicu s lubanjom šarenih boja. Ispod lubanje bijelim slovima piše ime benda – Aesthetic Perfection. Hunter nagne glavu i pogleda klinca. »Zdravo«, reče i mahne rukom. »Ja sam detektiv Robert Hunter iz LAPD-a, a ovo je moj partner, detektiv Carlos Garcia. Ti si sigurno Marlon, zar ne?« Klinac nijemo kimne. Pogleda ga u oči kraće od jedne sekunde, zatim odvrati pogled. Woods pogleda Huntera i Garciu pogledom koji govori: »Rekao sam vam koliko je sramežljiv.«


»Bok, Marlone«, reče Woods nadvirujući se preko ženina ramena. »Ovo su detektivi koje sam ti spomenuo. Voljeli bi razgovarati s tobom. Možeš li im ispričati ono što si maloprije rekao meni?« »Žao mi je«, prekine ga pomalo živčano dječakova majka, »ali ovo je gubljenje vremena, i našeg i vašeg. Neće im reći ništa što već nije rekao vama.« Pogleda na sat. »A i za sat vremena imamo zakazanu seansu s terapeutom.« Okrene se k sinu. »Moramo krenuti.« Hunter promatra dječaka. Kad je njegova majka spomenula terapeuta, Marlon je okrenuo glavu na lijevu stranu, čvrsto stisnuo usne i zabio ruke u džepove. Njegova negativna reakcija pokazuje kako nije previše oduševljen posjetima terapeutu. »Gospođo Sloan, oduzet ćemo vam samo malo vremena«, mirno reče Hunter. Želi ohrabriti i nju i dječaka. »Ovo je stvarno jako važno.« Prije negoli gospođa Sloan uspije odvratiti, Hunter se obrati dječaku. »Marlone, stvarno bismo cijenili tvoju pomoć. Posveti nam samo par minuta svoga vremena, molim te.« Marlon napokon stupi naprijed i stane uz majku. »Mogu li vidjeti vaše isprave?«, upita. Ovaj put ga je malo duže vremena gledao u oči. Njegovo pitanje iznenadi sve, čak i njegovu majku. Ona ga pogleda kao da je rekao nešto nepristojno. »Naravno«, odvrati Hunter, izvadi svoju značku i pruži je Marlonu. Garcia učini isto. Dječak ih neko vrijeme pomno proučava, kao da je stručnjak koji zna razlikovati prave od krivotvorenih. »Odjel za ubojstva«, kaže dječak i vrati im značke. »Molim?«, iznenađeno reče gospođa Sloan. Najprije pogleda sina, zatim Huntera i Garciu. Ona nije primijetila tu pojedinost kad je pogledala njihove značke. »Odjel za ubojstva?« »Tako je, gospođo«, reče Hunter i još joj jednom pruži svoju značku. »Nažalost, slučaj koji je započeo kao otmica iz kuće malo niže niz cestu, eskalirao je u ubojstvo. Jučer ujutro pronađeno je ženino truplo. Zato se opet raspitujemo po kućama.« »O, moj Bože!«, reče gospođa Sloan. Vrati značku Hunteru, iživcirano ponašanje sasvim je nestalo. »Žao mi je što to čujem. Nisam imala pojma.« Stavi ruku na sinovljevo rame i zaštitnički ga čvrsto zagrli. »Stoga nam svaka informacija može biti jako važna, bez obzira koliko nebitno izgledala drugima«, doda Hunter. »Naravno, naravno«, odvrati gospođa Sloan ispričavajući se, zatim se odmakne ulijevo. »Molim vas, uđite.«


37. Hunter, Garcia i pozornik Woods krenu za gospođom Sloan i Marlonom kroz malo predvorje, prođu uz stubište i uđu u dnevnu sobu. U velikoj ugodnoj prostoriji je antikno pokućstvo. Zidovi prekriveni prugastim tapetama tamnozelenih i maslinastih nijansi ukrašeni su uljima na platnu, sve odreda originalima. Veliki čupavi sag zeleno-bijele boje nalazi se na sredini, na njemu impresivan komplet viktorijanskih dvosjeda i naslonjača od mahagonija. Na sredini stropa visi elegantni kristalni višekraki luster i osvjetljava prostoriju umirujućim svjetlom. Gospođa Sloan povede skupinu do mjesta za sjedenje. Ona i sin sjednu na jedan dvosjed, Hunter i Garcia na drugi. Pozornik Woods sjedne na naslonjač. Čim sjednu, gospođa Sloan opet zaštitnički obgrli sina. Hunter promatra Marlona. Pozornik Woods je imao pravo, klinac je strašno sramežljiv. Osjeća se nelagodno i nespretno u društvu ljudi, posebno stranaca. To se vidi po minimalnoj interakciji, plahom i povučenom držanju, kao i izbjegavanju gledanja sugovornika u oči. Kako bi prevladao ono što osjeća, Marlon je, najvjerojatnije podsvjesno, oko sebe izgradio obrambeni zid. U današnjem svijetu to i nije toliko rijetko. Čini se da se srami zbog majčina zagrljaja. Hunter im ne želi oduzeti previše vremena, ali bi htio da se Marlon osjeća što opuštenije. »Usput, taj bend je izvrstan«, kaže čim on i Garcia sjednu i pokaže dječakovu majicu. Marlon polako podigne pogled s poda i pogleda Huntera. Na licu mu se jasno vide sumnjičavost i iznenađenje. Ovaj put ne odvrati pogled. »Čuli ste za Aesthetic Perfection?« Za razliku od izraza na licu, u glasu mu se više čuje sumnjičavost nego iznenađenje. Hunter kimne. »Slušao sam ih uživo više puta.« Marlon popravi naočale na nosu i zagleda se u detektiva. »Stvarno?«, napokon upita. Sumnjičavost u njegovu glasu pretvori se skepsu. »Koja vam je njihova omiljena pjesma?« Ovaj klinac je pametan, pomisli Hunter. I veoma oprezan. Hunterov prijateljski komentar pretvorio je u test. »Ne mogu reći da imam neku njihovu omiljenu pjesmu«, odvrati. »Sviđa mi se većina njihovih stvari, posebno s posljednja dva albuma, ali ako baš moram


izabrati, onda bi to možda bile ‘Antibody’ ili ‘Pale’ ili ‘Lights Out’. A tebi, koja je tebi njihova omiljena pjesma?« Klinac opet oklijeva, očito ga je zatekao odgovor koji uopće nije očekivao. Zbog toga se napokon opusti njegovo ukočeno držanje i nestane napet izraz s lica. Nesvjesno razvuče usne u škrt osmijeh. »‘Antibody’ je stvarno dobra stvar«, prizna. »Jako mi se sviđa i ‘Inhuman’. Ali, slažem se, većina njihovih stvari je mrak.« Još se jednom zagleda u Huntera. »Čuli ste za bend God Module?« Hunter se nekoliko trenutaka zamisli. »Ne, mislim da nisam.« »Ako vam se sviđaju Aesthetic Perfection, svidjet će vam se i oni. Trebali biste ih poslušati.« »God Module.« Hunter kimne. »Hvala ti. Poslušat ću ih.« Gospođa Sloan s iznenađenjem i zaintrigiranošću na licu prati njihov mali razgovor. Jako rijetko ima priliku vidjeti svoga sina kako svojevoljno razgovara sa strancima. »Oprostite«, obrati se Hunter gospođi Sloan. »Znam da nemate puno vremena.« »Ovaj... da, malo smo u stisci.« Pogleda sina. »Marlone«, započne Hunter. »Možeš li nam ispričati ono što si ranije rekao pozorniku Woodsu?« Dječak kimne. »Naravno. Pitali su me jesam li proteklih tjedana vidio na ulici kakvo vozilo ili osobu. Mislim reći, osobu koja ne stanuje ovdje ili auto koji prije ovdje nisam viđao.« »Tako je«, potvrdi Hunter. »Htjela bih istaknuti da Marlon nerado izlazi iz kuće«, umiješa se gospođa Sloan. »Znate, ne osjeća se ugodno vani.« »Mama«, prekine je Marlon. Istovremeno zvuči i iživcirano i posramljeno. »Pa što ako volim biti u kući? Svejedno imam oči, zar nemam? A u mojoj sobi je velik prozor i volim kroz njega gledati van.« Polako odmakne rame i oslobodi se majčina zagrljaja. »Znači, vidio si nešto kroz svoj prozor?«, upita Hunter smirenim glasom kako bi opet svratio Marlonovu pažnju na sebe i razlog zbog kojeg su svi ovdje. »Da, jesam«, odvrati klinac. Sad se malo odmaknuo od majke. »S prozora imam prilično dobar pogled na veći dio ulice.« Dok su bili vani, Hunter je uočio jako dobar strateški položaj kuće Sloanovih u odnosu na ulicu i kuću Bennettovih. »O.K. Što si to vidio?« »Pa, najprije dopustite da vam ispričam mali uvod«, započne Marlon. »Prije otprilike četiri tjedna došlo je do nekog problema s jednim od telefonskih stupova


na ulici. Da budem precizan, s onim ispred broja 8456.« Pokaže na sjever. »Nijedan od obližnjih telefona nije radio.« »Da, i ja se toga sjećam«, prekine ga opet gospođa Sloan. Marlon joj udijeli pogled kao da želi reći: Mama, pusti me da govorim. »Dakle«, nastavi, »kasnije tog poslijepodneva došla su dva radnika iz telefonske kompanije i popravila kvar. Vidio sam ih kako rade na kablovima na vrhu stupa.« Hunter nijemo kimne, pušta dječaka da nastavi svojim tempom. »Čudnim mi se učinilo to što je dva dana kasnije došao još jedan majstor i radio na istom stupu«, reče Marlon. Garcia se namršti. »Zašto ti je to bilo čudno?« Marlon opet popravi naočale. »Pa, prvo zato što više nije bilo nikakvih problema s telefonskim linijama. Kvar je popravljen prije dva dana. Drugo, jer je taj majstor bio sam i koristio je teleskopske ljestve kako bi se popeo do kablova na vrhu stupa. Stup je prilično visok. Majstori koji su tamo bili prije dva dana došli su kamionom s dizalicom koja ih je u košari podigla gore.« Garcia pogleda Huntera, ali on ne miče pogled s klinca. »A zatim«, nastavi Marlon, »otprilike prije tjedan dana, opet se vratio taj isti majstor i opet radio na istom stupu. I opet je bio na ljestvama, ne u košari, ali taj put sam ga vidio kad je odlazio.« Zastane, možda zbog efekta, možda da udahne zrak. »Nije vozio kombi telefonske kompanije. Vozio je yukon, bio je parkiran na drugoj strani ceste. Baš kao mamin, samo što je bio crni. Pričvrstio je ljestve na krovni nosač auta i otišao.« »Prije otprilike tjedan dana?«, upita Hunter. »Da«, potvrdi Marlon. »Mislim da je to bilo dva ili tri dana prije nego što nam je policija prvi put pokucala na vrata.« Ovaj put Hunter i Garcia razmijene zabrinute poglede. Radio zataknut za pojas pozornika Woodsa oglasi se glasnim krčanjem. Brzo ga izvadi i ustane. »Oprostite, gospođo.« Okrene se detektivima. »Očekujem neke informacije. Mislim da su ovo. Pričekat ću vas vani.« Gospođa Sloan htjede ustati, ali joj se Woods obrati: »U redu je, gospođo. Mogu sam izaći.« Okrene se i ode. Hunter nastavi s ispitivanjem. »Jesi li dobro vidio tog majstora?« »Vidio sam ga samo s leđa, dok je bio na stupu«, odgovori dječak razočarano. »Bio je visok, kao vas dvojica. I nije bio debeo kao ona druga dva majstora.« »Bio je mršav? Mišićav?«, upita Garcia. »Ne znam. Nosio je jaknu.« »Jaknu s logotipom telefonske kompanije?«


»Ne sjećam se točno, ali čini mi se da nije.« »A boje kose?« Dječak još jednom potišteno odmahne glavom. »Žao mi je, nisam je vidio. Nosio je bejzbolsku kapu. Zapravo nisam baš obraćao pažnju na njega. Nije mi izgledao kao da radi nešto što ne bi smio. Toga sam se sjetio samo zato što me pitao policajac koji je upravo otišao. Jedine osobe koje sam posljednjih tjedana viđao ovdje, a da nisu stanovnici ovog kvarta, bila su dva radnika iz telefonske kompanije, taj treći i policija. I to je sve.« Svi shvaćaju što dječak misli reći. »Što je s vozilom?«, upita Hunter. »Rekao si da se radi o crnom GMC Yukonu?« »Da, o njemu.« Hunter opazi kako je gospođa Sloan još jednom pogledala na sat. »I rekao si da je na krovu imao nosače?«, upita. »Da.« »Jesi li još nešto primijetio na tom automobilu? Naprimjer... je li imao kakve ogrebotine ili ulubljenja na karoseriji? Kakve naljepnice na prozorima ili braniku? Sjećaš li se bilo čega?« Marlon obori pogled na svoje ruke. »Ne, žao mi je. Vidio sam samo da je bio crni yukon.« Hunter i Garcia još jednom razmijene poglede. Od Marlona i njegove majke više neće dobiti ništa, a ona opet izgleda jako nestrpljivo. Detektivi ustanu, zahvale Marlonu i gospođi Sloan te krenu prema vratima. Gospođa Sloan ih isprati, tada se Hunter okrene k njoj. »Seansa na koju sada vodite Marlona, je li to zbog njegove tjeskobe u blizini drugih ljudi i napada panike?« Ona ga namršteno pogleda, uglavnom zato što je iznenadi njegova točna dijagnoza. Naredne riječi izgovori mnogo opreznije negoli prije. »Ovaj... da.« Hunter pogleda Marlona koji stoji tik iza majke. Čuo je njegovo pitanje pa izgleda malo posramljeno. »Koliko dugo?«, upita Hunter. »Koliko dugo odlazi na terapiju?« Gospođa Sloan se još više namršti. »Oprostite, ali kakve to veze ima s vama, detektive?« »Nije mu baš puno pomogla, zar ne?« Gospođa Sloan izgleda uvrijeđeno. »Trebali biste prestati odlaziti terapeutu«, reče Hunter. Marlon samo što se nije nasmiješio. »Molim?«, reče gospođa Sloan.


»Trebali biste prestati odlaziti terapeutu«, ponovi Hunter. »Zašto bih, za ime svijeta, to učinila?« Hunter pogleda Marlona, potom njegovu majku. »Žalosna je istina da su seanse s terapeutima i psihijatrima većinom jedna velika glupost. Njima je, samo zbog financijske koristi, u interesu da im pacijenti što duže dolaze. Marlonovo stanje je i više negoli uobičajeno, gospođo Sloan. Iako možda mislite da mu pomažete time što se ponašate pretjerano zaštitnički, znajte da nije tako.« Gospođa Sloan ga ošine bijesnim pogledom. U očima joj je gnjev. On se na obazre na nju, već se obrati Marlonu. »Marlone, svakoga tjedna pokušaj proći jedan blok dalje od svoje sigurne zone, bez obzira koliko to bilo daleko. Ako ne uspiješ prijeći jedan blok, pokušaj s polovicom. Nađi klupu u parku i sjedni. Kad ti se disanje smiri, upitaj prolaznika koliko je sati. Naredni tjedan pitaj to isto dva prolaznika. Tjedan nakon toga, pitaj tri. Sljedeći mjesec prijeđi još jedan blok dalje od svoje nove sigurne zone i ponovi to isto. I prije negoli se snađeš, steći ćeš nove prijatelje i zaboravit ćeš na svu tjeskobu.« Gnjevan pogled gospođe Sloane pretvori se u zaintrigirano zurenje. »Marlone, ne trebaju ti psihijatrijske gluposti da to savladaš. Sve to možeš i sam. Jednom po jednom malom pobjedom.«


38. Crv oprezno podigne lijevu ruku i prinese je licu, ali ga ne dodirne. Zaustavi prste na centimetar od otekline oko lijevoga oka. Ranije toga dana, u kino-sobi, upalio je njegov trik. Dok su se pred njim na platnu izmjenjivali oni jezivi prizori, prstima je držao silom otvorene kapke. Činilo se da to Čudovištu ne smeta. Zapravo, nasmijao se na sav glas i rekao mu da je napravio genijalan potez. »Sviđa mi se to, Crve«, rekao je dok je prljavim noktom čačkao između zuba. »Pojavio se problem, a ti si našao pametno rješenje. Lukavo. Sviđa mi se kad je netko lukav.« Crv nije primijetio, no počeo je otežano disati. Nikad nije vidio toliko krvi. Nikad nije čuo krikove kakve je ispuštala ta žena – grlene, prepune boli i užasa i lišene svake nade. Sharon, tako se zvala. Dok se film nastavljao na platnu, muškarac ga je natjerao da više puta izgovori njezino ime. Crv ga neće zaboraviti do kraja života. Sharon se napokon onesvijestila. Uspjela je izdržati bol mnogo duže od očekivanog. Nekoliko minuta, zapravo. Crv je pomislio da je napokon odustala od borbe i prihvatila neizbježno. Ponadao se da je gotov i film i njezina patnja. Ali grdno se prevario. Film se nastavljao. Crv je vidio kako je Čudovište isključilo brusilicu, stavilo je na pod i prišlo kameri. Zumirao ju je na grotesknu kašu u koju se pretvorilo njeno lice. S čela i obrva visjeli su komadi kože i mesa. Krv je tekla kao luda. Slijevala se na donji dio onoga što joj je ostalo od lica, niz bradu i na njezina gola prsa, ali je Crv vidio da još uvijek diše. Mukama ni izdaleka nije došao kraj. »Crve, drži otvorene oči«, reklo je Čudovište uzbuđenim glasom. »Sad slijedi stvarno dobar dio.« Crv je osjetio kao da je nešto oživjelo u njegovu želucu i počelo se uspinjati u njegova prsa. Od šoka je držao napola otvorena usta. Ruke su mu se tresle, morao je stalno namještati prste kako ne bi zatvorio kapke. Niz lice i leđa počeo mu je curiti hladan znoj. Na ekranu se načas zamračilo, zatim je film opet započeo. »Morao sam prestati snimati.« Muškarac koji je sjedio do njega osjetio je iz nekog razloga potrebu da mu objasni. »Trebalo mi je dobrih dvadeset minuta da je prizovem svijesti. No reći ću ti nešto, Crve: ona je bila jedna jako žilava kučka.«


Nasmijao se kreštavim, previše oduševljenim smijehom od kojeg se dječaku naježila koža. Sljedeći kadar započeo je tamo gdje je završio prethodni. Krv i komadi kože počeli su letjeti po zraku kad je uključio brusilicu, potom su poput kiše padali posvuda uokolo. »Možda ćeš drugi put moći gledati uživo, Crve. Što kažeš na to? Zar ne bi volio biti u istoj sobi s nama?« Što god li je ono puzilo iz njegova želuca prema prsima, sada je krenulo punom brzinom. Odjednom mu se našlo u grlu. Iako je mislio da je to nemoguće, Sharonini krici postali su još glasniji, probijali su mu uši poput oštrih igala. Još uvijek je davao sve od sebe da ne zatvori oči, ali nije mogao zaustaviti ono puzeće stvorenje koje se iz njegova želuca nevjerojatnom brzinom popelo u usta. Tijelo mu se grčevito trgnulo i ono malo hrane što je bila u njegovu želucu je poput projektila završilo na tamnosivom linoleumu. Jedan dio završio je na projekcijskom platnu. »Ti nezahvalni kurvin sine«, zarežalo je Čudovište i skočilo sa sjedala. Pazio je da ne ugazi u bljuvotinu na podu. Dječak je uspaničeno pogledao muškarca. »Oprostite, gospodine. Očistit ću to. Oprostite.« Pao je na koljena i pokušao rukama pobrati bljuvotinu na podu. FLIS. Muškarac je ispruženom šakom tolikom silinom pljusnuo dječaka po licu, tik uz lijevo oko, da se dječak ispružio na podu. Prestao ga je mlatiti tek kad mu je glavom tresnuo o zid. Crv je izokrenuo oči i u trenu se poput prazne vreće složio na podu. Čudovište je zgrabilo onesviještenog dječaka za kosu, odvuklo ga dolje niz stubište i bacilo ga u njegovu ćeliju.


39. »Što je ono bilo?«, upita Garcia Huntera kad obojica priđu crno-bijelom policijskom vozilu i pozorniku Woodsu. »Ništa važno. Samo sam klincu htio dati jedan savjet.« »O.K.«, reče Woods nakon što završi zapisivati nešto u svoj notes. »Upravo sam preko radija razgovarao s Operativom. Prije nego što ste vi momci stigli ovamo, zamolio sam ih da na brzinu provjere ono što je Marlon rekao. Tu sam informaciju čekao.« Hunter i Garcia su impresionirani potezom pozornika Woodsa. Većina pozornika bi svaku provjeru ostavila detektivima. »I?«, upita Garcia. »Ovako«, reče Woods i počne čitati iz notesa. »Prošlog mjeseca uistinu je došlo do kvara na telefonskim linijama. Dvanaestog prošlog mjeseca, telefonska kompanija poslala je dva radnika da ga poprave i da, došli su kamionom s dizalicom i košarom. Kvar je popravljen istoga dana. Otada telefonskoj kompaniji nije više dojavljen nijedan kvar i nemaju saznanja da je došlo do bilo kakvog drugog kvara na ovom području. Rekli su da nakon popravka nisu ovamo slali nijednog drugog radnika. Ni četrnaestog prošlog mjeseca ni nakon toga, uključujući i prošli tjedan.« »Da se možda nije radilo o nekoj drugoj telefonskoj kompaniji?«, upita Garcia. »Nije«, odgovori Woods. »Nijedna druga nema klijenata na ovom području.« Zatvori svoj notes. »Čini se da ste dobili tajanstvenog radnika telefonske kompanije.« »Marlon je rekao da su popravljali liniju na stupu ispred broja osam-četiripet-šest«, reče Hunter i pogleda na sjever. »Točno«, potvrdi Woods. »To je ona kuća tamo, točno iznad zavoja.« Pokaže telefonski stup u obliku slova T ispred bijele jednokatnice, malo iznad mjesta gdje Allenwood Road naglo skreće ulijevo, tridesetak metara sjeverno od mjesta na kojem stoje. Hunter i Garcia mu priđu da bolje pogledaju. Pozornik Woods krene za njima. To je običan telefonski stup, smeđe boje, napravljen od južnjačke jelovine. Visok je između deset i dvanaest metara. Od njega vodi sedam telefonskih


kablova – pet na samom vrhu, s vodoravnog kraka slova T, a preostala dva otprilike metar niže, s uspravnog dijela. Hunteru i Garcii treba manje od deset sekundi da dođu do istog zaključka. Da bi došao do prvih kablova, radnik se trebao popeti na visinu od deset do dvanaest metara. Stoga nimalo ne čudi što su radnici došli s dizalicom i košarom. S druge strane, onaj treći radnik je, čak i s dugim teleskopskim ljestvama, imao veoma težak i riskantan zadatak. Hunter obiđe oko stupa, provjerava ga sa svake strane. »Ovi kablovi opslužuju cijelu ulicu?«, upita Garcia, još uvijek promatrajući stup. »Nisam siguran«, odvrati Woods. »Ali rekao bih da je tako.« Na trenutak pogleda obojicu detektiva. »Misliš da je to bio on?«, upita Garcia partnera. Hunter zastane i pogleda na sjever, na mjesto gdje cesta skreće ulijevo i nestaje s vidika nakon kuće broj 8456. Garcia čeka. Zatim Hunter pogleda prema jugu, tamo gdje su kuće Sloanovih i Bennettovih. Ako je Marlon na prozoru svoje sobe, Hunter ga ne može vidjeti. Kut pod kojim stoji prozor u odnosu na telefonski stup te način na koji se svjetlo reflektira na staklu, praktički onemogućuju onome tko je na stupu da vidi nekoga u kući. »Da«, napokon odgovori Hunter. »Mislim da je to bio on.« Garcia pogledom slijedi kablove. »Misliš li da je stavio prisluškivač?« Hunter još jednom pogleda stup. »Nije imao razloga za to«, odvrati. »Da je htio prisluškivati telefone, postoji mnogo lakši i manje riskantan način. Mogao je to učiniti u telefonskoj razvodnoj kutiji.« »Dakle, mislite da je taj tajanstveni majstor vaš čovjek«, reče Woods. »Što je radio gore na stupu?« Hunter opet pogleda na sjever. Nakon telefonskog stupa, cesta oštro skreće ulijevo i nestaje iza kuće pred kojom stoje, ona mu zaklanja vidik. S ovog mjesta ne vidi nijednu drugu kuću, što znači da ni njega ne može vidjeti nitko iz ostalih kuća. Zatim se okrene prema jugu. Sada ima nesmetan pogled na svaku kuću na Allenwood Roadu, uključujući i kuću Bennettovih. Na Woodsovo pitanje Hunter napokon odgovori novim pitanjem. »Što mislite, koliko je teško ovdje gore montirati neku vrstu kamere?«


40. Ljeti se noć sporo spušta, polako napreduje, poput nečujnog vojnika. Najprije trome sjene zauzmu zabite uličice, zatim počnu puzati preko pločnika na zidove i prozore, sve dok ne zavlada tama. U vrijeme kad Hunter i Garcia stignu do mrtvozorničkog ureda, nakon što su samo pola sata ranije primili poziv liječnice Hove, tama se dobrano ustoličila u svakom kutku Los Angelesa, osim jednog komadića grimiznog neba koji još uvijek blista na horizontu iznad Santa Monice, ali i on počinje brzo nestajati. Na poprištu zločina u Veniceu, forenzičari su osim krvavih otisaka na sagu u dnevnoj sobi našli i brojna vlakna, dlake i čestice zemlje. Sve je spremljeno u vrećice za dokaze i odneseno u laboratorij na daljnje pretrage. S obzirom na to koliko je ubojica bio oprezan, nisu se nadali bogzna čemu, no nada uvijek postoji. Uz vrata dnevne sobe Sharon Barnard bio je njezin kovčeg. U njemu su našli njezinu presvlaku, neseser, torbicu sa šminkom i tablet zaštićen lozinkom. Mobitel je bio na kuhinjskom ormariću, i on zaključan šesteroznamenkastom lozinkom. Obje elektroničke naprave proslijeđene su forenzičkoj kompjutorskoj jedinici. Forenzičari su posvuda u kući otkrili i velik broj otisaka prstiju, ali su već na prvi pogled zaključili kako pripadaju samo dvama osobama te da su jedni definitivno ženski, jednako kao i otisci na ulaznim vratima i kvaki. Nametao se logičan zaključak kako otisci najvjerojatnije pripadaju Sharon Barnard i njezinu cimeru Tomu Hobbsu. Zbog velikog broja nađenih otisaka prstiju, potvrdu tog zaključka mogu očekivati za dvadeset četiri do četrdeset osam sati. Tom Hobbs je još uvijek u šoku, cijeli dan obuzimali su ga valovi tjeskobe čim bi se sjetio prizora, zbog čega je dobivao napadaje panike i plača. LAPD je uspio kontaktirati njegove roditelje. Došli su i odveli ga sa sobom u Pomona Valley, ali ga je prije toga liječnik prisilno nakljukao sedativima. Hunter će sutra pokušati razgovarati s njim. Nakon što su na prijamnom pultu losanđeleškog okružnog mrtvozorničkog ureda pokazali svoje isprave, rečeno im je da ih liječnica Hove čeka u sali za obdukciju broj jedan, onoj istoj u kojoj su bili i jučer. Hunter i Garcia u tišini hodaju blistavim hodnicima i prolaze kroz dvokrilna vrata sve dok ne stignu do malog predsoblja sale za obdukciju broj jedan. Hunter pritisne dugme na elektroničkoj bravi s desne strane vrata. Pet sekundi kasnije, vrata se uz zujanje otvore.


Iako zna što ga očekuje, Garcia zadrhti od niske temperature u obdukcijskoj sali. Svaki put isto. »Roberte. Carlose.« Liječnica ih pozdravi kimanjem. Na sebi ima svijetloplavu laboratorijsku kutu, maska za nos visi joj oko vrata. Kosu je začešljala u punđu na tjemenu. Smiješi se, ali svejedno ne može prikriti iscrpljen izgled osobe koja sate i sate radi pod umjetnom rasvjetom. Na stolu od nehrđajućeg čelika na sredini prostorije leži nepokriveno truplo Sharon Barnard. Kaša na njezinu licu sada je poprimila smećkastu boju, boju suhog mesa. Desno oko, ono pošteđeno brusilice, potpuno se zamutilo, koža na ostalom dijelu tijela izgleda sablasno bijelo. Liječnica priđe stoliću s instrumentima na drugoj strani stola. Hunter i Garcia stanu iza nje. Uzme dvije kopije nalaza obdukcije i svakom detektivu doda jednu. »Nažalost«, započne liječnica glasom koji također zvuči iscrpljeno, »ova nam obdukcija nije otkrila mnogo.« Uključi snažnu halogenu svjetiljku Iznad stola za obdukciju. Hunter i Garcia trepnu par puta dok im se oči ne priviknu na jako svjetlo. »Kao što možete vidjeti golim okom«, pokaže im trup, ruke i noge Sharon Barnard, »za razliku od prve žrtve, na ovoj se ne vide nikakvi tragovi mučenja, osim unakaženosti lica. Nema tragova udaraca bičem, porezotina ni ničega sličnog. Nema ih ni na leđima.« Okrene se i pokaže tabelu na zidu iza sebe u koju su upisane težine mozga, srca, jetre, bubrega i slezene žrtve. »Svi njeni unutarnji organi, uključujući i mozak, bili su u dobrom stanju, kakvo se može i očekivati za zdravu dvadesetogodišnjakinju.« Hunter i Garcia okrenu prvu stranicu nalaza. Baš onako kako je i pretpostavio vodeći forenzičar na poprištu zločina, doktor Brian Snyder, kao uzrok smrti naveden je prestanak rada srca zbog akutnog gubitka krvi. »I opet, za razliku od prve žrtve«, nastavi liječnica, »na ovoj nema nikakvih naznaka da je bila silovana.« To otkriće više iznenadi Garciu negoli Huntera. Hunter je to, zapravo, i očekivao. Kad je toga jutra na poprištu zločina pregledao truplo Sharon Barnard, nije uočio nikakve modrice ni ogrebotine na unutarnjoj strani njezinih bedara ni u predjelu prepona. »Isto tako«, doda liječnica, »ovaj put nije ostavio nikakvu poruku. Ni u grlu ni bilo gdje drugdje u njezinu tijelu.« Garcia kimne i objasni joj: »Poruku je ostavio na sagu u žrtvinoj kući. Napisao ju je njezinom krvlju.« Liječnica problijedi. »Što je napisao?« »Isto kao i prije, doktorice. Ja sam smrt. I to je to. Ništa više. Napisao ju je velikim tiskanim slovima.«


Liječnica skrene pogled na Sharon Barnard i ono što je nekoć bilo njeno lice. »Moram priznati da, osim hica izbliza iz sačmarice, nikad još nisam vidjela ovako teške ozljede mišića i živaca lica.« »Razlika je u tome«, reče Hunter sumornim glasom dok prelazi s druge strane stola, »što se prilikom pucanja sačmaricom izbliza u lice, trenutno umire. Nema boli.« Odmahne glavom. »Ubojica nikako nije htio njezinu trenutačnu smrt.« Svi na neko vrijeme utihnu. Garcia pogleda truplo na stolu i mučno uzdahne. »Ne razumijem. Jednostavno ne mogu shvatiti. Kako je ubojica mogao potpuno promijeniti svoj modus operandi? Još nikad nisam čuo za sličan slučaj.« »Upravo to i mene muči od početka obdukcije«, reče liječnica. »Da mi nije rečeno, prilikom obdukcije nikad ne bih zaključila ni otkrila da se radi o istom ubojici. Ubojici koji je onoliko mučio žrtvu jučerašnje obdukcije.« »Točno tako«, potvrdi Garcia. Pogleda liječnicu, potom Huntera. »Roberte, i prije smo imali posla s ubojicama koji su voljeli eksperimentirati. Ubojicama koji su od jednog do drugog ubojstva malo mijenjali svoj MO, ali ovo je nešto potpuno drukčije. Ovdje je u cijelosti promijenjen MO. Kao što je doktorica rekla, ovo je mogao napraviti jedan posve drugi ubojica. Da ne voli uz svoja djela ostavljati potpise, nikad ne bismo otkrili da su ta dva ubojstva povezana. Čak ne bismo bili ni u ovoj sali za obdukciju.« Garcia iz čiste frustriranosti izjavi ono što su Hunter i liječnica već znali: »Prvu žrtvu je oteo i mučio otprilike pet i pol dana, nakon čega ju je ubio. Cijelo joj je tijelo bilo prekriveno porezotinama i tragovima bičevanja – ukupno sto i dvadeset rana. Svima nam je poznato da otmica i dugotrajno mučenje obilježavaju ubojičin MO. A toga ovdje jednostavno nema.« Kimne gledajući tijelo na stolu. »Druga žrtva nije oteta. Savladana je i ubijena u vlastitom domu u roku od nekoliko sati, ne dana. Isto tako, uzrok smrti prve žrtve može se nazvati nenasilnom metodom. Držao ju je okrenutu naglavačke toliko dugo dok nije potaknuo nastanak edema na njezinu mozgu. Je li bilo bolno? Jest. Nasilno? Pa baš i nije. A vidite li OVO?« Opet pokaže tijelo Sharon Barnard. »Električnom brusilicom ostrugao joj je cijelo lice i pustio je da umre. Je li bio bolno? Prokleto bolno. Nasilno? Nešto toliko nasilno nisam vidio u životu.« Odmakne se korak od stola i prekriži ruke na prsima. Hladnoća mu se počela uvlačiti u kosti. »I posljednje što želim reći«, nastavi, »ono što me od svega najviše zbunjuje, jest činjenica da je prva žrtva bila opetovano silovana.« Slegne ramenima. »Osobe koje zbog seksualnog nagona počine zločine u kojima je svaki put sve više divljaštva i brutalnosti nikad u svojim djelima ne nalaze toliko zadovoljstva da bi spontano prestali s takvim zločinima. Svi to znamo. Oni jednostavno nemaju kontrole nad sobom. Ne mogu prestati. Pa ipak, upravo smo otkrili da naša nova


žrtva nije niti taknuta.« Zastane da udahne zrak. »Uspoređujući oba zločina, jedina je sličnost, osim onoga sranja ‘JA SAM SMRT’, što su obje žrtve žene ranih dvadesetih godina. I to je sve. Ništa se drugo ne podudara. Čak ni stupanj nasilja.« Hunter tutne ruke duboko u džepove. »Carlose, sve ja to znam i imaš potpuno pravo. Sociopati uvijek imaju jednak MO, njima upravljaju seksualno zadovoljenje i ekstremni sadizam. Oni koji otimaju žrtve, muče ih i na kraju ubijaju, rijetko kad odstupaju od tog MO-a. Čak i kad dolazi do odstupanja, obično se radi o eskalaciji nasilja ili nekoj manjoj varijaciji, a ne potpunom mijenjanju načina rada. Otkako sam je jutros prvi put vidio, stalno mozgam i pokušavam smisliti kakvu prihvatljivu teoriju koja bi objasnila bilo što od ovoga.« Garcia upitno pogleda Huntera. »Jedino što mi pada na pamet jest da ubojica nema u sebi tog nekontroliranog nagona.« Garcia najprije u tišini dočeka Hunterovu izjavu, zatim opet baci pogled na truplo i napravi grimasu. »Nekontroliranog nagona«, ponovi Hunter. »One kompulzivne žudnje u sebi koju većina njih ne može objasniti i protiv koje se ne mogu boriti. Kao što si maloprije rekao, oni si jednostavno ne mogu pomoći. Mislim da to nije ono što je navelo našega tipa da otme, siluje, muči i ubije Nicole Wilson ni da upadne u dom Sharon Barnard i unakazi je na ovakav način. To nije razlog zbog kojeg radi to što radi.« U sali opet zavlada tišina. »Nego zbog čega?«, napokon upita liječnica. Hunter odmahne glavom. »Još nisam potpuno siguran što ga pokreće. Ali, doktorice, ovaj tip nije izgubio kontrolu. Nije izgubio bitku protiv unutarnjih poriva. Posve suprotno, on ima potpunu kontrolu nad svime što čini. Otima, siluje, muči i ubija ne zato da zadovolji nesavladivu žudnju u sebi.« Okrene se prema truplu. »On to radi jer to želi. Pokazuje nam da može biti ubojica svake vrste, da se u trenu može pretvoriti u sasvim drugi tip. Zato što ga ne pokreće kompulzivna žudnja. On je vlastitim odabirom postao ubojica.«


41. Garcia pokuca na vrata načelnice Blake. Pozvala je oba detektiva u svoj ured na izvanredni sastanak, što nije nimalo neuobičajeno. Faktor iznenađenja bio je glavni načelnik policije James Bracco. I on ih je čekao u njezinu uredu. Načelnica Blake stoji uz policu s knjigama na južnom zidu, načelnik Bracco sjedi na jednoj chesterfield fotelji za njezinim stolom. U rukama drži punu šalicu kave, iz nje se više ne diže para. Blago rečeno, izraz na licu i držanje su mu napeti. Čim Hunter i Garcia uđu u dobro rashlađen ured, načelnik Bracco ustane i okrene se prema njima. Umjesto u svoju uobičajenu, kao noć crnu uniformu s po četiri srebrne zvjezdice na svakom kraju ovratnika košulje, odjeven je u dobro krojeno odijelo srebrnosive boje, s raskopčanim sakoom ispod kojeg se vidi plava kravata i bijela košulja. Brkovi u obliku potkove jednako su mu prosijedi kao i kosa. »Detektivi«, kaže, korakne i pruži im ruku. Upoznavanje je bespotrebno. Iako je tek prije nešto više od osam mjeseci preuzeo posao prijašnjeg načelnika policije, oba detektiva srela su ga već najmanje dva puta. Rukuju se, potom Hunter brzo pogleda načelnicu. Odmah vidi kako je i na nju prešla uznemirenost načelnika Bracca. »O.K., obojica znate da nisam od onih koji okolišaju«, započne načelnik policije i odloži netaknutu kavu na mali stol između dvije fotelje. Ima odlučan i pomalo hrapav glas – ili je umoran ili je upravo prebolio jaku prehladu. »Stoga neću usranim čavrljanjem trošiti ni vaše ni svoje vrijeme.« Načelnica se vrati za svoj stol, ali ne sjedne, već stane iza stolice i stavi ruke na njezin naslon. »Usprkos tome što smo dali sve od sebe kako pojedinosti ove istrage ne bi procurili«, nastavi načelnik Bracco, »to više nećemo moći spriječiti. Slučaj će sutra biti objavljen u vijestima.« Podigne desni kažiprst kako nitko ne bi postavljao pitanja dok on ne završi svoje. »Naš ured glasnogovornika će sutra ujutro izdati priopćenje. Koliko nam je poznato, tisak ne zna nijednu jezivu pojedinost, primjerice stupanj nasilja ni činjenicu da taj psihopat samoga sebe naziva ‘Smrt’.« Načelnik ironično podigne obrve. »Iako ne zvuči nimalo originalno. Isto tako, novinari nemaju pojma da je jutrošnje ubojstvo izravno povezano s truplom nađenim jučer u ranim jutarnjim satima u blizini LAX-a, tako da na sutrašnjoj konferenciji za novinare nitko neće spominjati pojam ‘serijski ubojica’, ni novinari, a bogme ni nitko od nas. Uvjeren sam da ne moram nikoga


u ovoj prostoriji podsjećati koliko losanđeleški tisak može biti senzacionalistički. Dovraga, oni su praktički izmislili taj termin. Procuri li bilo što od toga, panika će se proširiti po cijelom gradu brže nego tvorov prdac. A ja mrzim taj prokleti smrad.« Načelnik poravna kravatu, zatim nastavi. »Kao što svi znamo, to govno je iz nekog razloga odlučilo uplesti gradonačelnika Baileya, poslavši mu jučer poruku i fotografiju. S obzirom na skorašnje izbore, nije ni čudo što je gradonačelnik skroz popizdio.« Načas ušuti, nijemo promatra jednog pa drugog detektiva. »Iskreno govoreći, i ja sam. Barem malo. Ova istraga traje samo dva dana – dva dana – a već imamo dva trupla. Čini se da je ubojici uspješno krenulo.« Glasno ispusti zrak i odmahne glavom. »Iako nisam bio na poprištu, vidio sam fotografije. Tko, dovraga, ubija nekoga tako da mu jebenom električnom brusilicom odere lice?« Nitko ne odvrati ništa, svi misle da je pitanje retoričko. Pogriješili su. Načelnik prostrijeli Huntera pogledom od kojeg bi se moglo zakiseliti mlijeko. »Čuo sam da ste doktorirali psihologiju kriminalnog ponašanja, detektive Hunter.« Hunter samo kimne. »I nitko nije toliko iskusan kao vas dvojica kad su u pitanju ovakvi slučajevi.« Pogleda Garciu, zatim Huntera. »I zato, molim vas, udovoljite mi. S kakvom vrstom gmizavca ovdje imamo posla, osim što mu se diže kad ubija ljude?« Glavom pokaže na načelnicu Blake. »Barbara mi je već rekla kako, usprkos postavljanju prvog trupla u oblik zvijezde, nijedan od vas ne vjeruje da se radi o ritualnom ubojstvu. Dakle, koga ganjamo?« Hunter se na trenutak zagleda u načelnika. »Još je prerano reći, gospodine«, odvrati. »Još uvijek analiziramo ono malo podataka koje smo dosad dobili. I sami ste maloprije spomenuli da na ovom slučaju radimo manje od četrdeset osam sati.« »Razumijem to, detektive, ali sam isto tako rekao da nam je u tako kratkom vremenu taj psihopat već dao dva trupla. Rekao bih da je to prilično mnogo za analizu. Vi ne biste?« Odmahne glavom. »Detektive, ne pitam vas službeni psihološki profil. Želim samo znati vaše osobno mišljenje o tom tipu.« Hunter i dalje šuti. Načelnik policije gleda ga prodornim i ispitujućim pogledom, ali mu Hunterov izraz lica ništa ne odaje. Tada načelnik pogleda na svoj sat. »Za malo manje od sat vremena sastajem se s gradonačelnikom i guvernerom Kalifornije. Hoće li netko od vas pogoditi koja će nam biti glavna tema razgovora?«


Ovaj put je to bilo retoričko pitanje. »Zato, detektivi, tek toliko, radi mog vlastitog mira, da barem napola povjerujem u sranja koja ću im pričati za šezdesetak minuta, a slijedom toga i na sutrašnjoj konferenciji za tisak, molim vas, dajte mi barem nešto.« »Gospodine, sve što imam su slutnje i pretpostavke«, napokon kaže Hunter. »Ništa konkretno.« »I to je dovoljno, detektive«, odvrati načelnik. Podigne ruku kako bi spriječio Hunterova daljnja izmotavanja. »I tražim samo pretpostavke. Svi mi ovdje znamo da se profiliranje kriminalaca temelji na pretpostavkama i nagađanjima s obzirom na pronađene dokaze, na ničemu više. To nije egzaktna znanost i nikad neće biti. I zato, detektive, molim vas, dajte mi vašu najbolju pretpostavku. Kakvog to bolesnika tražimo? Je li lud? Je li šizofrenik? Čuje li glasove u glavi? Što od toga?« »Ne. Nije lud ni šizofrenik i ne vjerujem da čuje glasove u glavi, gospodine.« Hunter je previše umoran da bi se sada upustio u psihološka objašnjenja na kojima temelji svoje mišljenje. Umjesto toga, krene na činjenice. »Znamo da je metodičan, strpljiv i jako discipliniran. Dobro procjenjuje svaki rizik. Nikad ne brza jer zna da ne mora. Nikad za sobom ne ostavlja ništa jer je njegovo planiranje takoreći bez greške. Nije tip kojeg obuzme panika kad stvari ne teku točno prema planu, jer zna da može mirne duše improvizirati. Bez problema se uživi u neki lik. Laže bez problema i bez ikakva oklijevanja i jako je uvjerljiv.« »A na čemu točno temeljite te svoje pretpostavke?«, upita ga načelnik. Zvuči zaintrigirano, ne snishodljivo. »Sve što je ubojica dosad učinio, gospodine, savršeno mu je uspjelo«, preuzme riječ Garcia. »Bez greške. Bez previda. Za sobom nije ostavio ni trun prašine koji nije htio ostaviti. Besprijekorno je isplanirao vrijeme. Praktički nije postojala nikakva opasnost da ga netko zatekne sa žrtvama jer je predvidio sve, do posljednjeg detalja. Ništa od svega toga ne može se pripisan sreći, čak ni činjenica da je toliko temeljit i neuhvatljiv.« Načelnik brzo razmisli o rečenom. »Čekajte malo, govorite li to da je ubojica unaprijed znao da će žrtve biti same?« Garcia kimne. »Sigurni smo u to.« »Kako? Kako je mogao znati?« »To još ne znamo, gospodine«, odgovori Hunter. »No nije teško doći do takvih informacija ako znate gdje ih treba tražiti. Mnogi ih ljudi iznose na različitim društvenim mrežama.« »Prokletstvo.« Načelnik zna da je Hunter u pravu. Bez obzira koliko ju je često podsjećao na opasnost, njegova vlastita kći stalno je na svojoj Facebook stranici iznosila slične informacije.


»Znači, ako ste uvjereni da je znao kad će njegove žrtve biti same«, reče načelnik, »onda ste sigurno uvjereni i u to da ih je prije toga izabrao.« Hunter kimne. »Gospodine, nije ih izabrao nasumično. Izabrao ih je iz nekog razloga.« Sad Hunter podigne ruku prije negoli načelnik postavi naredno pitanje. »I ne, gospodine, trenutno ne znamo koji je to razlog, ali dajemo sve od sebe kako bismo ga doznali.« »Postoji li kakva veza među žrtvama?« »To još ne znamo, gospodine«, odgovori Garcia. »Tek smo se vratili s drugog poprišta zločina i iz mrtvozorničkog ureda, ali naš tim već radi na tome. Postoji li kakva veza među njima, oni će je sigurno otkriti.« »Što je s porukom i fotografijom poslanim gradonačelniku Baileyu?« »Čiste su«, odgovori Garcia uz odmahivanje glavom. »Nema nikakvih otisaka prstiju. Još uvijek čekamo na rezultate analize tinte, papira i rukopisa.« »Odakle je poslana pošiljka?« Garcia mu ukratko ispriča o diverziji dimnom bombom u FedExovu sandučiću. Načelnik Bracco više puta palcem i kažiprstom zagladi brkove. »Dakle, ako sam dobro shvatio«, reče i okrene se detektivima, »ukratko: bolesnik kojeg tražimo je jako oprezan, jako strpljiv, izvrsno organiziran, snalažljiv i vjerojatno jako inteligentan.« Hunter kimne. »Htjeli ste znati tko je taj ubojica, gospodine?« Nakratko pogleda načelnicu Blake, zatim opet načelnika Bracca. »Ubojica je savršeni grabežljivac.«


42. Približavalo se 4:45 kad se Hunter napokon vratio u svoj jednosobni stan na trećem katu trošne zgrade u Huntingdon Parku na jugoistoku L.A.-a. Nakon što je sinoć oko 21 sat izašao iz svog ureda, odlučio se provozati po gradu. Često je to radio. Iz nekog neobjašnjivog razloga, smirivalo ga je noćno vozikanje ulicama Los Angelesa, pomagalo mu u razmišljanju. Čim je izašao iz ureda, znao je da će, ako uopće i uspije zaspati, spavati nemirnim snom punim noćnih mora. Ujutro bi se osjećao još gore nego kad bi probdio cijelu noć, pa je zato odlučio ostati budan. Vozio je bez ikakva cilja ulicama središnjeg, istočnog i južnog L.A.-a, zatim Harbora i South Baya, da bi na kraju završio u Santa Monici. Sat na komandnoj ploči pokazivao je 2:22 kad je napokon odlučio parkirati i prošetati po plaži. Obožavao je plažu, ali za razliku od većine ljudi, više mu se sviđala noću. Volio je noću promatrati more. Neprestano nadiranje valova na pijesak i tišina u te sitne sate podsjećali su ga na roditelje i djetinjstvo. Njegov otac radio je sedamdeset sati tjedno, odlazio s jednog na drugi slabo plaćeni posao. Da bi pomogla, njegova majka je prihvaćala svaki ponuđeni posao – čišćenje, glačanje, pranje, što god bi našla. Hunter se nije mogao sjetiti nijednog očevog slobodnog vikenda, i svejedno su jedva spajali kraj s krajem. No unatoč teškom životu, njegovi roditelji se nikad nisu žalili. Igrali su onim kartama koje im je dodijelio život. Bez obzira koliko su bile loše, na njihovim je licima uvijek bio osmijeh. Svake nedjelje, kad bi se otac vratio s posla, odlazili bi na plažu. Većinom bi dolazili onda kad su drugi već odlazili, kad bi sunce zašlo. No njemu nije smetalo. Zapravo, tako je više volio. Činilo mu se kao da cijela plaža pripada njemu i njegovim roditeljima. Nakon majčine smrti, otac ga je i dalje svake nedjelje vodio na plažu. Ponekad bi vidio kako otac briše suze dok promatra valove. Napokon Hunter zaključa automobil i krene prema svom stanu, ali ne primijeti crni GMC Yukon, skriven u tami, tik iza ugla. Muškarac strpljivo sjedi na vozačevu sjedalu i mračnog lica promatra Huntera.


43. Ne paleći svjetlo i više zbog navike negoli gladi, Hunter uđe u kuhinju, otvori hladnjak i pogleda unutra. Kao i uvijek, nema previše izbora – nešto voća, tetrapak mlijeka, kantica nekakvog jeftinog energetskog pića koje će mu jednoga dana prosvrdlati rupu u želucu, u to je bio siguran, te napola pun paket komadića sušene govedine s okusom čilija. Volio je te stvari i to hladne, iako su bile tvrđe i žilavije. Cijelu jednu minutu bulji u hladnjak i na kraju ne uzme ništa. Iako, takoreći, nije jeo od jutra, nema apetita, što nimalo ne iznenađuje. Čini mu se kao da su prizori isprebijanog tijela Nicole Wilson i potpuno unakaženog lica Sharon Barnard ugravirani na unutarnju stranu njegovih kapaka. Svaki put kad zatvori oči, pojave se – jedna silovana i mučena do smrti, druga tek neprepoznatljiva kaša oderane kože, razderanog mesa i krvi. Obje su nezamislivo patile u rukama istinskog čudovišta. Zatvori hladnjak, kuhinja opet utone u mrak, ali on se ne miče. Umjesto toga, desnom rukom promasira ukočene mišiće na vratu i ramenima. Vrhovima prstiju dodirne izbočeni, ružni ožiljak na potiljku i zastane kad pod prstima osjeti kvrgavu kožu. Podsjetnik na to koliko je bio blizu smrti zbog svog posla, kao i na to koliko okrutni ubojica može biti opasan i odlučan. Čim se toga sjeti, makne ruku s vrata i odmahne glavom, nastojeći odagnati uspomene u najmračniji kutak uma. Na mjesto koje se trudi zaboraviti. Unatoč toploj noći, u kupaonici se nasloni na zidne pločice i jedva dočeka snažan vrući mlaz iz tuša koji mu skoro oprži kožu. Neugodnu vrućinu brzo prevlada olakšanje kad mu se napeti mišići počnu opuštati. Zatvori vodu kad njegova tamna koža poprimi crvenkastu nijansu, a vrhovi prstiju izgledaju kao suhe šljive. Umotan u bijeli ručnik, vrati se u dnevnu sobu, uključi podnu svjetiljku i podesi svjetlo na »srednje jako«. Nakon toga priđe ormariću s pićima. Malen je, ali sadrži impresivnu zbirku single malt škotskog viskija, njegove vjerojatno najveće strasti. Iako je pretjerao nekoliko puta, itekako je znao uživati u okusu i kvaliteti dobrog viskija, nije se htio samo nalijevati dok se ne obeznani. Promatra jednu po jednu bocu. Jedno je sigurno: treba mu nešto jako, a istovremeno i utješno i umirujuće. Ne mora dugo tražiti. Odluka padne čim ugleda osamnaest godina staru bocu Auchentoshana. »Ovo će izvrsno poslužiti«, kaže dok uzima bocu.


Natoči duplu dozu, doda otprilike petinu vode i baci se na crni kožni dvosjed, okrenut prema televizoru. Nije ga uključivao više od šest mjeseci. Zapravo, od Super Bowla u veljači. Polako pijucka piće, pušta da mu okusne pupoljke u cijelosti preplavi robusni pikantni okus s natruhama badema, smeđeg šećera i vanilije. Stvarno smiruje, nema nikakve sumnje. Ma koliko se trudio ne razmišljati o slučaju, nikako se ne može riješiti prizora koje je vidio u protekla dva dana. Prizori se samo gomilaju. Jedna groteskna slika spaja se s drugom poput vrhunski montiranog horora koji nikako ne prestaje. Popije viski i odluči popiti još jednu čašu. Nepce mu se već naviknulo na snažan okus single malta, pa je sad vrijeme za jedan čisti, bez vode. Ne vrati se na dvosjed, već priđe prozoru na sjevernoj strani i pogleda van. Sve je mirno. Učini mu se da se čak i bojažljivo stanjeni polumjesec plaši zla koje sada vreba na ulicama Los Angelesa. Pogleda svjetla u daljini. S prozora ne vidi mnogo, ali može vidjeti vrhove visokih zgrada u poslovnom dijelu grada, znanog kao središte L.A.-a. Ispije i drugu čašu i odloži je na prozorsku dasku. »Gdje se skrivaš, kurvin sine?«, šapne dok polako prelazi pogledom po horizontu. Tijelo mu je umorno, ali mu je mozak još uvijek potpuno budan. Odlazak u krevet neće ništa promijeniti. Samo će se vrtjeti i okretati pod plahtom, boriti se u bitki u kojoj ne može pobijediti. Stoga odluči popiti još jedan viski. Okrene se od prozora i namršteno zastane. »Koji je to vrag?« Na podu, tridesetak centimetara od ulaznih vrata, ugleda smeđu papirnatu omotnicu. Ne mora se prisjećati je li prije bila tamo. Siguran je da nije. Netko ju je gurnuo ispod njegovih vrata. Pogleda sat na zidu – 05:47. Ne može se dosjetiti nijednog razloga zbog kojeg bi netko od njegovih susjeda tutnuo pismo ispod njegovih vrata, pogotovo u ovo doba. Istoga časa svaki mišić njegova tijela pripremi se na akciju. Brzo priđe stolici gdje je ostavio korice s pištoljem, otvori korice, izvuče poluautomatski HK Mark 23 i otkoči ga. Ulazna vrata su zaključana. U to je potpuno siguran. I sigurnosni lanac je na svome mjestu. Hodnik pred njegovim vratima dug je petnaest metara, u njemu je osam stanova, na istočnom kraju su stubište i dizalo. Svjetla u hodniku pale se i na najmanji pokret i ako je netko ušao u njihovu zgradu i popeo se ovamo stubištem ili dizalom, svjetla bi se automatski upalila. I ostala bi upaljena šezdeset sekundi.


Nije vidio svjetlo ispod svojih vrata. Ako je netko u hodniku, onda već neko vrijeme stoji potpuno mirno. Opreznim i nečujnim koracima prijeđe dnevnu sobu. Približi se omotnici i pogleda dolje. Od onoga što ugleda, napne mu se svaki mišić tijela. Omotnica je gurnuta ispod njegovih vrata s licem okrenutim prema gore. Nema marke ni adrese primatelja, samo jedan red ispisan crvenom tintom – detektiv Robert Hunter, LAPD-ov Odjel za pljačke i ubojstva. Ne mora bolje zagledati, odmah zna da je ovo ubojičin rukopis.


44. Adrenalin navre u njegove žile poput stampeda divljih bizona. Na trenutak zanemari sadržaj omotnice na podu i brzo stane uz desnu stranu ulaznih vrata, leđima se privije uza zid. Čeka. Osluškuje. Trideset sekundi. Ništa. Šezdeset. Nikakvog zvuka. Devedeset. Grobna tišina. Sto i dvadeset. Svjetla u hodniku još su uvijek ugašena. Što tiše može, lijevom rukom skine sigurnosni lanac i okrene ključ u bravi. Pričeka još desetak sekundi, zatim okrene kvaku i otvori vrata. Istoga časa senzor snimi otvaranje vrata i aktivira svjetla. Njegov stan je u dnu hodnika, na suprotnom kraju od stubišta i dizala, posljednji s lijeve strane, stoga s desne strane njegovih ulaznih vrata nema ničega osim zida. Nema mjesta za skrivanje. Imajući to na umu i držeći leđa uza zid, istegne vrat i pogleda niz hodnik prema stubištu. Nikoga. Obama rukama čvrsto uhvati pištolj i izađe iz stana u hodnik. Uperi pištolj ulijevo, zatim udesno, traži metu. Ne nađe je. Hodnik je prazan. S ovoga mjesta vidi da je dizalo u prizemlju. I stubište je prazno, barem dokle god mu pogled seže. Tko god je ubacio omotnicu ispod njegovih vrata, davno je otišao. Ispusti zrak i opet zakoči pištolj, ali mu mišići i dalje ostanu napeti. Udahne i osjeti neku čudnu navalu emocija, kao da nije udahnuo samo kisik. Osjeća se upravo onako kako se osjećao toliko puta, kao da je prvi put stupio na poprište brutalnog ubojstva. Kao da stoji na mjestu gdje je jednom stajalo čisto zlo. Vrati se u stan, zaključa vrata, iz kupaonice uzme par rukavica od lateksa i napokon posveti pažnju omotnici na podu. Na poleđini nema adrese pošiljatelja.


Vrati se u dnevnu sobu i podigne omotnicu prema svjetlu svjetiljke. Uspije nazrijeti samo napola presavijen komad papira. Boja je jednolika, znači da unutra osim papira nema ničega drugog. Uđe u kuhinju, izvadi nož iz ladice i pažljivo proreže omotnicu na vrhu. Nekoliko sekundi kasnije počne čitati ubojičinu novu poruku.


45. Kuća roditelja Toma Hobbsa smještena je uz mirnu cestu, samo jedan blok dalje od katoličkog groblja Pomona’s Holly Cross. Sedativi koje su Tomu jučer dali liječnici, postigli su željeni učinak. Spavao je dvanaest sati bez prekida i napokon uspio prevladati stadij prvotnog šoka, usprkos činjenici što će, zbog onoga što je vidio, na njegovoj psihi zauvijek ostati trauma. Tomova majka, veoma elegantno odjevena žena, uvede Garciu u bijelu dvokatnicu, okruženu dobro održavanim malim zimzelenim grmljem. Gospođa Hobbs ode na kat po sina, a Garcia za to vrijeme razgledava knjige na policama u raskošno uređenoj radnoj sobi. Sve sami klasici, od Tolstoja i Victora Hugoa, do Jane Austen i Charlesa Dickensa. Skroz na drugom kraju police nađe nekoliko uredno složenih uokvirenih fotografija. Sve prikazuju Toma i njegove roditelje. Začuje korake pa odvrati pogled s fotografija i okrene se. Tom Hobbs stoji uz majku. Nosi izblijedjele plave traperice, stare crne tenisice All Stars i košulju dugih rukava koja izgleda najmanje dva broja prevelika. »Zdravo«, reče Garcia, korakne bliže i pruži mu ruku. »Ja sam detektiv Carlos Garcia iz LAPD-a. Vidjeli smo se jučer u vašem domu, ali se vjerojatno ne sjećate.« Tom izgleda užasno. Kosa mu je s prednje strane raščupana, a na potiljku zaležana. Velike oči okružuju crni kolobari, otečene su i crvene od plača, koža na licu puna mrlja, izgleda dehidrirano. »Ja... nisam siguran sjećam li se ili ne«, odvrati utučenim glasom dok se rukuje s Garciom. »Još uvijek mi je malo mutno sjećanje na ono što se jučer dogodilo.« Pusti Garciinu ruku i skrene pogled. »Stvarno sam se nadao da ću se jutros probuditi i otkriti kako je sve ono bila užasna noćna mora.« Glas mu zadrhti. »Ali sve je istina, zar ne?« Opet pogleda Garciu. »Nažalost.« Majka ga poljubi u obraz. »Mogu li vam postaviti par pitanja?«, upita Garcia. »Ne o onome što se jučer dogodilo, nego o Sharon Barnard. Koliko sam shvatio, vi ste je poznavali bolje od ikoga drugoga.« Tom kimne. »Bila mi je najbolja prijateljica.« »Mogu li sjesti?«, upita Garcia i pokaže garnituru za sjedenje. »Nastojat ću biti jako kratak.«


Tom okrene lice prema majci. »Mama, možeš li nas, molim te, ostaviti nasamo?« Gospođa Hobbs pogleda Garciu. Pogledom mu govori: Molim vas, nemojte uzrujati moga sina. Garcia je već mnogo puta vidio takav pogled. Diskretno joj kimne. Gospođa Hobbs izađe iz radne sobe i za sobom zatvori vrata. »Molim vas, detektive, sjednite«, reče Tom i sjedne na jedan naslonjač. Garcia sjedne na drugi. »Ispričavam se zbog majke«, doda Tom. Sjedi na samom rubu naslonjača, ruku prekriženih na prsima. Svako toliko ih čvrsto stisne kao da mu je hladno. »Isprika nije potrebna. I ja sam bio jedinac. I moji su se roditelji ponašali previše zaštitnički.« Tom se istoga časa namršti. Garcia shvati njegovu dvojbu, pa mu objasni. »Fotografije na polici.« Pokaže uokvirene slike. »Na njima ste samo vi i vaši roditelji.« Tom pogleda fotografije i kimne. Garcia započne s osnovnim pitanjima, uglavnom zato da se Tom opusti, barem malo. Poznavao je Sharon više od šest godina. Zajedno su išli u srednju školu Claremont i od devetog razreda su najbolji prijatelji. Prema Tomovim riječima, Sharon ni u školi ni na poslu nikad nije imala nikakvih neprijatelja, barem ne u pravom smislu te riječi. Pet minuta kasnije, Tom zvuči mnogo opuštenije. Više ne drži prekrižene ruke ni ne sjedi na samom rubu naslonjača. Garcia je potpuno uvjeren da nijedno od dva ubojstva nije počinjeno iz strasti, ali mu iskustvo govori kako postoji velika vjerojatnost da je ubojica prije ubojstva u nekom trenutku nekako došao U kontakt sa svojim žrtvama. Otud mora započeti. »Znate li, je li gospođica Barnard bila s nekim u vezi?« Tom se bojažljivo nasmije. »Sharon jednostavno nije tip za dugotrajne veze, ako znate što mislim reći, detek...« Naglo ušuti, oči mu opet zasjeni tuga. Trebat će mu vremena dok svoju najbolju prijateljicu ne počne spominjati u prošlom vremenu. »Oprostite.« »U redu je.« »Sharon nije bila tip za dugotrajne veze«, ispravi se. »Još je u srednjoj školi izlazila s nekolicinom momaka, ali nijedna veza nije trajala duže od par mjeseci. A uz posao koji radimo? Uvijek smo na putu, rijetko kad kod kuće.« Odmahne glavom. »Prilično je teško naći partnera kojemu neće smetati takav raspored. Što ne znači da je uopće tražila takvog.« Garcia u potpunosti razumije takva ograničenja. Iako posve drukčiji, i njegov posao ima sličnu manu.


»Je li imala kakve usputne veze?«, upita. Po prvi put se na Tomovim usnama pojavi iskren osmijeh. »Želite znati je li imala ‘kompiće za seks’?« Garcia kimne. »Nažalost, moram postaviti i pitanja intimnije prirode.« Tom podigne ruku. »Ne morate se ispričavati, detektive. U potpunosti vas shvaćam, to je vaš posao. I odgovor je da, naravno da ih je imala. Sharon je...« Još jedna dirljiva stanka. »Bila je jako privlačna žena. Muškarci bi je uvijek zamijetili, katkada čak i žene. Da, stalno su joj se nabacivali, posebno oženjeni muškarci. Ali ona s njima nije htjela imati posla. ‘Muškarac s vjenčanim prstenom je deseterostruki problem.’ Stalno je to govorila.« Garcia se suosjećajno nasmiješi. »Je li se neka od tih afera zbila ovdje u Los Angelesu?«, upita. »Ne. Nijedna. I to je bilo jedno od njenih ‘malih pravila’.« U zraku prstima napravi navodnike. »Imala ih je nekoliko. Nije se htjela ‘igrati’ blizu doma.« »Zbog čega?« Tom slegne ramenima. »Da izbjegne neželjene komplikacije – u sadašnjosti i budućnosti.« Garcia kimne. »Je li gospođica Barnard ikada rekla da joj je neka od tih usputnih afera postala previše naporna? Da je neki muškarac inzistirao na tome da njihova veza preraste u nešto više od pukog seksa, a ona to nije htjela?« Ne treba mu dugo za odgovor. »Ne. Nikad. Naravno da su joj neki momci htjeli biti više od usputnog flerta. Kao što sam rekao, bila je veoma privlačna žena i većina momaka htjela je s njom hodati onako kako spada, ali koliko je meni poznato, svaki put kad bi netko predložio da njihova veza preraste u nešto više, pobjegla bi glavom bez obzira.« Garcia pomno prati Tomov govor tijela i izraze lica. Otkako se opustio, i dalje je ostao u tom opuštenom stanju, što je jako dobar znak. Odgovarao je spontano i bez oklijevanja, prije i nakon odgovora nije pokazivao nikakve izdajničke znakove nervoze. Sve to ukazuje da ne pokušava ništa sakriti. Ako je ubojica prije noći ubojstva zaista izravno pristupio Sharon Barnard, čini se da joj nije bio ljubavnik. Stoga Garcia odluči odustati od ove vrste pitanja. »Je li ikad spomenula nekoga drugoga koga je nedavno upoznala?«, upita. »Ne ljubavnika ni nekoga tko joj se nabacivao, već nekoga tko joj je možda prišao u supermarketu, kafiću ili na ulici... bilo gdje. Nekoga s kim je malo pročavrljala, a nije bio s njom u seksualnoj vezi?« Sada Tomu treba malo više vremena. »Ne, ne sjećam se da mi je spomenula nešto slično.« »Sigurni ste?« Tom se opet zamisli. »Da, prilično.«


Ovaj ubojica je bez problema usvajao drukčije identitete. Dokazao je to izvodeći pred Nicole Wilson predstavu o rođaku obitelji. Iz toga je Garcia pretpostavio da je ubojica i veoma uspješan u prerušavanju. Ako se prije noći ubojstva zaista našao oči u oči sa Sharon Barnard, najvjerojatnije je bio prerušen. »A je li ikad rekla da joj se neka osoba čini poznatom, ali ne zna otkuda? Možda joj se neko lice učinilo poznatim, ali ga nije mogla nikamo smjestiti? Je li ikad rekla nešto slično?« Dok se pokušava sjetiti, Tom se počeše po lijevom laktu i još jednom suzi oči. »Detektive, u našem se poslu to jako često događa. Neki od nas imaju i do petnaest letova tjedno. Možete zamisliti koliko lica pozdravimo, smiješimo im se, poslužujemo ih, opet se smiješimo i zatim ih pozdravljamo dok se iskrcavaju. Neka od njih pamtimo iz tko zna kojeg razloga, no većinu registriramo samo podsvjesno i odmah zaboravimo. Da svaki put dobijem cent kad neka od mojih kolegica kaže: ‘Ova mi osoba izgleda poznato’, bio bih milijarder.« Garcia ga u potpunosti shvaća, ali svejedno mora pokušati. »Da, mogu zamisliti«, kaže. »Vama se to vjerojatno događa mnogo češće nego u drugim zanimanjima, ali ipak, sjećate li se je li gospođica Barnard nedavno rekla da joj netko izgleda poznato?« »Hmm...« Tom se namršti. »Pa, sad kad sam malo bolje razmislio, sjetio sam se.«


46. Na Tomov odgovor Garcia iznenađeno podigne obrve jer je upravo kanio dići ruke od daljnjeg ispitivanja. »Nedavno joj je jedan putnik zapeo za oko. Privlačan muškarac, visok, dobro građen, lijepo odjeven, jako pristojan i jako povučen.« »Vidjeli ste ga?« »Da, radili smo na istom letu. Sharon se stvarno zagrijala za njega.« Nastavi pričati o tome kako ga je Sharon pitala što misli o tom putniku, o njihovoj maloj igri pogađanja. Garcia se trudi da mu glas zvuči mirno i ravnodušno jer zna kako ovo ne mora značiti ama baš ništa. Kako je Tom rekao, stjuardesa Sharon Barnard je u protekloj godini i tijekom života vidjela bezbroj lica. A Garcia jako dobro zna da iz čovjekove podsvijesti ne isplivaju samo nedavne uspomene i prizori. Mogu biti stari mjesece, godine, čak i desetljeća. No ipak postoji šansa da bi to mogao biti muškarac kojeg traže. Treba mu više detalja. »Da niste slučajno zapamtili njegovo ime?« »Ne, detektive, žao mi je.« »U redu je.« Garcia se nagne naprijed. »Dakle, taj putnik nije ničim pokazao da je prepoznao gospođicu Barnard, iako je on njoj izgledao jako poznato?« Tom odmahne glavom. »Koliko znam, nije. Da jest, ona bi odmah zgrabila priliku, siguran sam u to.« Garcia nije siguran je li ovo dobar ili loš znak. »I vama je taj putnik izgledao poznato?«, upita. »Možda ste ga vidjeli na nekom od prijašnjih letova ili negdje drugdje?« »Ne, meni nije izgledao poznato. Istinu govoreći, bio je pravi seksi komad. Da sam ga prije vidio, sto posto sam siguran da bih ga zapamtio.« Ljubopitljivo pogleda Garciu. »Mislite da bi taj putnik mogao imati kakve veze s onim što se dogodilo Sharon?« »Najvjerojatnije ne«, prizna Garcia. »Ali moramo provjeriti apsolutno sve.« Te su posljednje riječi izgleda utješile Toma. »Sjećate li se koji je to let bio?«, upita Garcia. Tom počne grickati donju usnu. »Ne, ne znam točno, ali to nije bilo tako davno.« »Prošli tjedan? Prije dva tjedna?«


»Ovaj...« Opet zaškilji. »Čini mi se da je to bilo prošlog tjedna.« »I ne možete se sjetiti koji je to bio let? To bi mi stvarno puno pomoglo.« Dok razmišlja, Tom trlja oči. »Žao mi je«, kaže nakon duge stanke. »Ne mogu se sjetiti. Još uvijek samo malo smućen.« »Nema problema«, uvjerava ga Garcia. Odluči iskušati drugi pristup. »Znate li na koliko ste letova prošlog tjedna vi i gospođica Barnard radili zajedno?« »Nisam potpuno siguran, ali idem po mobitel pa ću provjeriti.« Krene prema vratima, stane i pogleda Garciu. »Detektive, hoćete li kakvo piće? Kavu, sok, vodu?« »Ne treba, hvala.« Tom izađe iz radne sobe. Začas se vrati sa smartphoneom u desnoj ruci. »Prošli tjedan bili smo zajedno na pet letova«, izjavi prije nego što opet sjedne na svoje mjesto. Prokletstvo, pomisli Garcia. To je još uvijek vraški mnogo putnika. »Sjećate li se još čega o tom letu što bi moglo dodatno suziti potragu?« Tom se zamisli. »Bio je to jutarnji let, toga se sjećam.« Opet provjeri u svom mobitelu. »Prošli tjedan Sharon i ja smo zajedno radili na samo tri jutarnja leta. U ponedjeljak od L.A.-a do Frisca i natrag. Poletjeli smo s LAX-a u šest ujutro i oko sedam i trideset sletjeli na međunarodni aerodrom u San Franciscu, zatim smo brzo prešli u drugi avion, poletjeli iz Frisca u osam i trideset i sletjeli na LAX oko deset. Sljedeći let odradili smo noću. Te iste noći odletjeli smo u Sacramento i vratili se u utorak ujutro.« Podigne ruku i namršteno pogleda Garciu kao da se sjetio još nečega. Garcia čeka. »O.K.«, reče. »Upravo sam se sjetio da je putnik o kojem govorimo bio u avionu koji se vraćao u L.A.« »Sigurni ste?« »Da, prilično. Sjećam se da smo nakon slijetanja Sharon i ja skoknuli na brzinski sendvič i kavu u Brioche Doree na terminalu četiri. Sjećam se toga jer se stalno osvrtala i gledala naokolo hoće li ga opet vidjeti.« Dakle, potraga je sužena na dva leta. »Sjećate li se još nečega što bi nam moglo pomoći u identificiranju tog putnika?«, upita Garcia. »Da još malo više suzimo potragu.« Tom malo raširi oči i podigne obrve. Još se nečega sjetio. »Sjedio je u prednjem dijelu aviona«, pobjedonosno reče. »Sjećam se toga jer sam ga mogao dobro vidjeti iz odjela za osoblje. Tamo smo stajali Sharon i ja dok smo igrali igru pogađanja. No koliko se sjećam, nije bio skroz naprijed, tako da bih isključio redove od jedan do šest. Rekao bih da je sjedio negdje između sedmog i četrnaestog reda.«


Garcia to zapiše u notes. Ovo bi mogla biti dobra početna točka. Kako su za slučaj zainteresirani i gradonačelnik i guverner Kalifornije, ne bi trebao imati problema kad od avionske kompanije zatraži popise putnika. »I to je bio jedini putnik za kojeg je gospođica Barnard nedavno rekla da joj se čini poznatim?« Tom kimne. »Rekao sam vam već, detektive, takve se stvari jako često događaju, ali da, samo se njega mogu sjetiti.« »Biste li imali nešto protiv toga da popodne ovamo pošaljem policijskog crtača?« »Detektive, ne sjećam ga se toliko dobro.« »Svaka će sitnica biti od pomoći«, uzvrati Garcia. »A naši crtači su izvrsni u svom poslu.« Tom se na trenutak zagleda u svoje noge. »Učinit ću sve što mogu da vam pomognem naći tog bolesnika koji je ono napravio Sharon.« »Još samo jedna stvar«, reče Garcia. »Dobro.« »Pretpostavljam da, zbog posla kojim se bavite, vi i Sharon imate jako uzak krug prijatelja?« »Da, moglo bi se tako reći.« Garcia zavuče ruku u džep i izvadi fotografiju. Portret Nicole Wilson. »Znate li možda je li Sharon poznavala ovu ženu? Jesu li možda bile prijateljice?« Tom uzme fotografiju, promatra je nekoliko trenutaka, zatim je uz odmahivanje glave vrati Garcii. »Ne, mislim da nisu. Nikad je nisam vidio. I ona je stjuardesa?« »Nije. S njom smo jučer razgovarali i rekla je da je poznavala gospođicu Barnard«, slaže Garcia. »Oh.« Tom kimne. »Možda ju je i poznavala. Samo što se ja ne sjećam da sam je ikada vidio.« Garcia ustane. »Puno vam hvala, gospodine Hobbs, što se odvojili malo vremena. Mnogo ste nam pomogli.« Rukuju se, Garcia mu pruži svoju posjetnicu. »Sjetite li se još nečega, bez obzira koliko se nevažnim činilo, nazovite me bez ikakvog oklijevanja. Nama bi to moglo biti jako važno. Broj mog mobitela je na poleđini.« Tom uzme posjetnicu, nakratko je pogleda i spremi u stražnji džep. »Nema problema.« Isprati Garciu do ulaznih vrata. »Detektive«, zazove ga kad Garcia stupi na stazu koja vodi preko prednjeg travnjaka.


Garcia se okrene i pogleda ga. »Uhvatit ćete tog psihopata koji je ono učinio Sharon, je li tako? Molim vas, recite da hoćete.« Oči mu se napune suzama dok čeka Garciin odgovor. Garcia kimne. »Da, uhvatit ćemo ga.« Dok hoda prema svom automobilu, nada se da su njegove riječi zvučale dovoljno uvjerljivo, jer se uopće nije tako osjećao.


47. Alison Atkins stigla je u L.A. prije dvanaest godina, u krhkoj dobi od šesnaest godina. Tada se nije zvala Alison. Pravo ime joj je Kelly, Kelly Decker, ali se zaklela da ga nikad više neće koristiti. Ne smije ga nikad više koristiti. Zbog vlastite sigurnosti. Poput tolikih prije nje, stigla je s kovčegom u kojem nije bilo mnogo odjeće, ali je zato bio krcat snovima i nadama. No za razliku od većine došljaka u Grad Anđela, ona nije sanjala o filmskoj slavi ni karijeri u Hollywoodu, kao ni u glazbenoj branši. Htjela je jedino bolji život. Normalan život. Svaki život je bolji od onoga koji je ostavila u Summerdaleu u Alabami, gradiću s manje od 1000 stanovnika. Bila je jedinica, rođena u obitelji zadrtih Jehovinih svjedoka. Otac je bio vlasnik trgovine. Zbog komplikacija i činjenice da Jehovini svjedoci ne smiju primiti transfuziju, njena majka je umrla dok ju je rađala. Njezin otac je za ženinu smrt krivio nju, a ne krutost vlastite vjere. Tog okrivljavanja bila je itekako svjesna još od ranog djetinjstva sve do ranih tinejdžerskih godina. Otac je vladao čeličnom rukom. Zahtijevao je od nje da se bukvalno drži pravila njegove izabrane vjere. Nije se smjela družiti s neprosvijećenim osobama – onima koji nisu Jehovini svjedoci. Nije smjela odavati počast zastavi svoje zemlje, recitirati zakletvu vjernosti, ustati i pjevati himnu ni glasovati. Nikad nije proslavila nijedan svoj rođendan. Izabrana vjera njezina oca je to zabranjivala. Izlaženje s dečkima nikad nije prošlo nezamijećeno: otac bi je uvijek brezovim štapom tukao po golim leđima sve dok ne bi potekla krv. Zatim bi je, bez hrane i vode, zaključao na dvadeset četiri sata u mračnu prostoriju kako bi mogla razmišljati o tome što je prava bit njezina dolaska na svijet – mračan život pun patnje i boli. Iako je bio duboko religiozan čovjek, njezin je otac bio i svirepi nasilnik koji je uz pomoć fizičke prisile nametao svoje stavove. Alison se ne sjeća ni jednog jedinog dana a da ju nije barem jednom ošamario ili se izdirao na nju dok se ne bi osjećala kao zadnje smeće. A to su bili dobri dani. Ponekad ju je znao toliko kažnjavati i mlatiti da bi izgubila svijest. No u svoj toj surovosti, bio je jako vješt i oprezan: nikad joj nije ostavljao duboke rane na koži, nikad joj nije slomio nijednu kost. Ponovno se oženio kad je ona imala samo tri godine. Maćeha je bila jednako svirepa kao i on. Znala je da je otac tuče, zapravo ju je i sama mnogo puta istukla ili je pak bila prisutna dok je to radio njezin otac, čak ga je i bodrila.


Kad je Alison napunila četrnaest godina, otac joj je rekao da je postala plodna žena pa je stoga »zrela« za rađanje vlastite djece. Iskoristio je upravo tu riječ, »zrela«. Jedne noći čula je kako otac govori maćehi da joj je već izabrao muškarca za kojeg će se udati – osamnaestogodišnjeg sina obitelji Jehovinih svjedoka iz Tennesseea koju su upoznali prije godinu dana. Te su je riječi ispunile većim užasom od svih dobivenih batina u životu. Zaklela se da će radije umrijeti nego se udati za Jehovinog svjedoka. Nije bila kradljivica, ali ju je preplavila panika očajnika i nije imala drugog izlaza. Nekoliko noći nakon što je načula njihov razgovor, dok su otac i maćeha spavali, ukrala je polovicu očeve spremljene višednevne zarade i pobjegla od kuće. Te je noći pretrčala trideset kilometara, trčala je bez zastajkivanja, sve dok nije stigla u grad Fairhope, gdje je kupila jednosmjernu kartu do Grada Anđela. Sjedila je u tom autobusu četrdeset osam sati. Prešla je 3200 kilometara. Planirala svoj novi život. Tada je smislila svoje novo ime, Alison Atkins. I ime i prezime ugledala je na plakatima uz cestu za vrijeme dvodnevnog putovanja. Prvi je reklamirao novi album neke pjevačice Alison Krauss. Nikad nije čula za nju, ali joj se ime svidjelo, a i pjevačica je lijepo izgledala. Odlučila je u roku od nekoliko sekundi. Odjednom je Kelly postala Alison. Zaklela se i da će otkriti kakve to pjesme pjeva Alison Krauss. Drugi plakat ugledala je za vrijeme kratkotrajne stanke. Taj je reklamirao neku vrstu dijete. Već je isplanirala potpunu promjenu svog izgleda, ponašanja i govora – boju kose i frizuru, kondiciju, naglasak, držanje, način hoda. Promijenit će sve što se da promijeniti. Čim je pogledala taj plakat pomislila je kako bi mogla iskušati tu novu Atkinsonovu dijetu. Zatim je pomislila: Sviđa mi se kako to zvuči, Atkins. Trenutak kasnije počela je naglas ponavljati ime – Alison Atkins, Alison Atkins, Alison Atkins. Svidjelo joj se... jako. Da, novo ime izmamilo joj je osmijeh. Zvučalo joj je poput novog početka. Možda ponovni početak i neće biti tako težak. Nije imala pravo. Pokazalo se da je život u Los Angelesu mnogo teži nego što je očekivala. Kad je napokon stigla onamo, našla je jeftinu sobu u južnom dijelu grada. Gazda nije tražio osobne isprave, što joj je u potpunosti odgovaralo, ali se zato pronalaženje posla bez dokaza o identitetu pokazalo mnogo težim, naročito za osobu toliko mladu kao ona. Kako je u L.A.-u sve bilo mnogo skuplje nego kod kuće u Summerdaleu, ono malo novca koji je ponijela sa sobom potrošila je mnogo brže od očekivanog. Gazda, nizak i ćelav muškarac prljavih noktiju, gruba lica i odurna smrada po ustajalom znoju i prženoj piletini, ponudio joj je jednu nagodbu. Bude li dobra prema njemu i on će biti dobar prema njoj, pa može ostati bez plaćanja stanarine. U svojoj naivnosti, pomislila je kako joj zaista želi pomoći, pa je, kad ju je pozvao


u svoj stan, istinski vjerovala da je zove kako bi mu očistila sobu i kuhinju ili možda skuhala ručak. No gazda je bio prefrigan čovjek. Znao je da gradovi poput Los Angelesa, privlače određenu skupinu. Oduvijek su privlačili: vidio je on mnogo mladih cura i žena sličnih Alison, onih koje su se toliko užasavale starog života u nekoj usranoj selendri da bi radije umrle negoli se obratile murji. Odlazak na policiju značio bi odavanje pravog imena i mjesta odakle potječu, a to nikako nisu željele. Barem ne još. Dotad je Alison bila uvjerena kako su majčina smrt za vrijeme poroda i očeve batine tijekom cijelog njenog života bile najgore stvari koje su je snašle. Te je noći otkrila novu vrstu straha i boli. Novu vrstu nasilja nad tijelom i duhom koje nije mogla ni zamisliti. Mislila je da je upoznala pakao. Kad je gazda završio s njom, prestravljena i sva u krvi vratila se u svoju sobu, pokupila par svojih stvari i pobjegla po drugi put u samo nekoliko tjedana – i opet usred noći. Te je noći prvi put povjerovala da je istina sve ono što je otac toliko puta izvikivao kad se derao na nju – da je ona greška, da se nikad nije trebala roditi, da je došla na ovaj svijet samo kao kazna i da bi trebala patiti, uvijek. A ona više nije htjela patiti. Htjela je samo završiti sa svim. Oko šest ujutro pukom je srećom nabasala na Renell, 32-godišnju Afroamerikanku koja je već doživjela slično što i Alison i još mnogo gorih stvari. Renell je radila u dobrotvornoj udruzi čiji je cilj bilo pomaganje ženama žrtvama obiteljskog nasilja, zlostavljanim bilo od strane roditelja ili partnera. Sažalila se nad njom i te je noći odvela u azil. I još nekoliko noći nakon toga. Tamo su joj dali hranu i pružili liječničku pomoć. Nakon toga, kad se malo oporavila, pomogli su joj naći pristojan posao. Na svu sreću, ili nesreću, Alisonina je priča bila jako slična Renellinoj. Nekoć se zvala Alisha. Postale su najbolje prijateljice. Renell joj je putem svojih veza na ulici dobavila neke dokumente s novim izabranim imenom. I sada, dvanaest godina kasnije, još uvijek su najbolje prijateljice.


48. U vrijeme kad se Garcia vratio u upravnu policijsku zgradu, bližilo se vrijeme ručka. Nad središtem Los Angelesa skupilo se nekoliko bijelih oblačaka i pružilo toliko željeni predah od uporne ljetne žege, iako samo u obliku kratkotrajne sjene. »Možda imamo nešto«, reče živahnim glasom čim uđe u ured. Hunter je sjedio za svojim stolom i pregledavao neke dosjee. Zastane s poslom, okrene se i pogleda partnera. Garcia mu odmah ispriča sve o putniku koji je na jutarnjem letu privukao pažnju Sharon Barnard. »U Operativnom odjelu već rade na tome«, reče. »Od US Airwaysa i Savezne uprave za zračni promet zatražili su popis putnika za oba leta.« Podigne ruku. »Dobro, dobro, ako je on naš tip, nesumnjivo je koristio lažno ime i vjerojatno je bio nekako prerušen, ali ako utvrdimo da je to on, uz pomoć popisa putnika možemo stupiti u kontakt s putnikom koji je sjedio do njega. Možda su on ili ona primijetili nešto što Tom Hobbs nije. Isto tako...«, ovo je vjerojatno najviše uzbudilo Garciu jer je podigao obrve poput pokretnog mosta, »... na Laxu je masa nadzornih kamera, ima ih čak i u tranzitnim hodnicima. Ukoliko je on naš ubojica«, kimne, »barem ćemo dobiti nekakvu sliku.« Garcia je toliko usredotočen na mogućnost konačnog kretanja s mrtve točke, bez obzira koliko je mala, da sve do tog trenutka nije primijetio prozirnu plastičnu vrećicu za dokaze na Hunterovu stolu. Zastane i iskrivi vrat. U vrećici je smeđa papirnata omotnica koju je u ranim jutarnjim satima netko gurnuo ispod Hunterovih vrata. Garcia priđe bliže da je bolje pogleda. U tom trenutku zastane mu dah. Ne treba mu ništa za usporedbu. Zna čiji je to rukopis. »Roberte, koji je to kurac?« »Upravo ono što misliš da jest.« Gurne vrećicu prema partneru. »Dostavljena je ovamo?«, upita Garcia. »Nije. Netko ju je usred noći gurnuo ispod mojih vrata.« Garcia ga pogleda kao da ono što je upravo rekao nema nikakvog smisla. »Ispod tvojih vrata? Ispod vrata tvoga stana?« Hunter potvrdno kimne. »Netko ju je gurnuo ispod tvojih vrata? Tko je taj netko?«


Hunter odmahne glavom. »Kad sam primijetio omotnicu, te osobe više nije bilo.« »Ubojica?« »Ne mogu se dosjetiti nikog drugog. A ti?« »Sveca mu, Roberte. Kažeš da je ubojica svratio do tebe da ti to uruči? Stajo je ispred tvojih vrata?« Hunter još jednom kimne. Ovaj put izgleda malo poraženo. »Da. Čini se da je tako.« Garcia obim rukama promrsi kosu i zastane kad prstima dodirne potiljak. »Roberte, koji je to klinac? Zašto? Zbog čega je to učinio?« »Naslućujem zbog čega, ali bih volio da najprije pročitaš poruku i kažeš mi što o njoj misliš.« Iako njihova istraga još nije objavljena u medijima, ubojici sigurno nije bilo teško doći do Hunterove adrese. Morao je samo nazvati upravnu policijsku zgradu i zatražiti ime detektiva zaduženog za istragu. Nakon što je saznao Hunterovo ime, nije mu trebalo više od pet minuta do dobije i njegovu adresu. »Forenzičari su vidjeli ovo?« »Nisu još«, odvrati Hunter. »Želim da je najprije ti pročitaš.« »Naravno«, reče Garcia, uzme vrećicu i priđe svome stolu. Sjedne, otvori gornju desnu ladicu i izvadi rukavice od lateksa. Navuče ih i svu svoju pažnju posveti omotnici.


49. Ovo je tipična američka zalogajnica s treperavim znakom »Donny’s«, napisanim velikim crvenim slovima. Nalazi se u trgovačkom centru na otvorenom, samo nekoliko blokova od srca financijskog središta L.A.-a. Iako je dan, unutrašnjost je osvijetljena neonkama i blistavim svjetlima iz velikog džuboksa. Svi separei i stolovi su zauzeti, što nimalo ne iznenađuje jer je hrana dobra i jeftina, a i kava je mnogo bolja od one koja se poslužuje u lancima kafića raštrkanih po cijelom gradu. Da, u Donnyu je uvijek gužva, a vrijeme ručka je špica špice. Kad se mjesta za stolom za dvije osobe isprazne, Alison Atkins, najstarija od četiri konobarice u smjeni tog poslijepodneva, poprska površinu stola nekim dezinfekcijskim sredstvom za čišćenje i obriše ga krpom koja joj stalno visi zadjenuta za pregaču, zatim signalizira Riti na vratima da može smjestiti dvije nove mušterije. Rita joj istoga časa pošalje par koji je čekao desetak minuta. Dok par prolazi uz stol broj sedam, drugi stol s desne strane ulaznih vrata, ne obraća nimalo pažnje na muškarca koji tamo sjedi sam. Muškarac je zadubljen u svoje misli, ne čuje glasan žamor i ne vidi stalno kretanje oko sebe. Drugima izgleda kao da je usredotočen samo na svoj dvostruki espresso. Miješa ga već tridesetak sekundi. Muškarac za stolom sedam došao je u Donny’s prije otprilike sat vremena. Došao je na vrata, ljubazno se nasmiješio Riti, mlada ga je konobarica pozdravila, a on je zatražio stol za jednu osobu. Kako u to vrijeme nije bilo slobodnih stolova, rekao je da mu ne smeta pričekati, i stvarno je čekao, dobrih dvadeset minuta. Kad je napokon sjeo, strpljivo je čekao dok konobarica nije došla uzeti njegovu narudžbu, što je potrajalo daljnjih desetak minuta. Čekao je bez ikakve ljutnje, kao da na raspolaganju ima sve vrijeme ovoga svijeta i nijedne brige u životu. Napokon prestane miješati kavu, otrese žličicu o rub šalice, stavi je na tanjurić i prinese šalicu ustima. Mora priznati da je kava u Donnyu svakako zaslužila svoju reputaciju. »Je li sve u redu, gospodine?«, upita Alison kad priđe njegovu stolu i nasmiješi mu se svojim uobičajenim magnetskim osmijehom. Ostala je vjerna onome na što se prije toliko godina zaklela dok je sjedila u onom Greyhoundovu autobusu na putu za Los Angeles. U potpunosti je promijenila svoj izgled, naglasak, držanje, način hoda... sve. Ništa više nije ostalo od one mlade Kelly Decker iz Summerdalea u Alabami. Izrasla je u jako lijepu ženu. Njena podulja bakrenoplava kosa blistala bi od života pod svakom vrstom


rasvjete, čak i kad je, kao tog poslijepodneva, bila zavezana u konjski rep. Koža joj je mekana i dobro njegovana, prodorne oči toliko blistaju da je nemoguće ne zamijetiti ih. Usto, prava je sretnica što ima takav metabolizam da bi mogla postati milijarderka kad bi ga mogla unovčiti. Bez obzira što jela, nikad se nije udebljala – ni grama. Duge noge su joj snažne i preplanule kao u sportašice, ne od vježbanja u teretani ili na plaži, za to nikad nije imala dovoljno vremena, već od svakodnevnog silnog hodanja na poslu. Donny, vlasnik zalogajnice, i sve ostale konobarice, prestali su brojati koliko su joj puta mušterije tutnule papirić sa svojim imenom i telefonskim brojem i rekle da bi trebala biti na filmskome platnu umjesto da crnči za sitnu lovu i bijedne napojnice u nekoj prljavoj zalogajnici u South Centralu. Ona bi uvijek uzela papirić, ljubazno se nasmiješila i zahvalila, a zatim ga bacila čim bi ušla u kuhinju. »Znaš, Alison«, rekle su joj mnogo puta i Rita i ostale konobarice, »neke od tih ponuda mogle bi biti stvarne. Ovo je L.A., zar ne znaš? Hollywood je tu iza ugla, draga moja. Nije suludo pomisliti da neki od tih ljudi stvarno misle ono što govore. Ovaj grad je krcat priča o zvijezdama otkrivenim dok su konobarile ili radile za šankom. Možda bi nekome od njih trebala pružiti šansu? Zar ne bi voljela odjebati ovaj usrani posao i svoj usrani kvart? Živjeti u Malibuu ili nekom sličnom mjestu?« Ona im je uvijek isto odgovarala. »Volim ovaj posao i volim kvart u kojem živim.« I to je bila istina. Bila je jako zadovoljna svojim životom. No unatoč toj činjenici, bez obzira koliko je već prošlo vremena, bez obzira na to kako je sada izgledala, strah će zauvijek ostati u njoj. Posljednja stvar koju želi Alison Atkins je da postane poznata, U bilo kojem obliku. Ne mora biti bogata i slavna da bi bila sretna. Muškarac za stolom sedam pogleda Alison i nasmiješi joj se. Istini za volju, i njegov osmijeh jednako razoružava kao i njezin. »Da«, odvrati. »Sve je u redu, hvala vam.« I muškarac je potpuno promijenio svoj izgled otkako je zadnji put jeo ovdje, ali za njegovu preobrazbu nisu bile potrebne godine, tek sat vremena. Posljednjih godina postao je pravi stručnjak za šminku i protetiku. Mogao je izgledati i lijepo i ružno, zavisno od situacije. Mogao je u tren oka promijeniti cijelu svoju osobnost i naglasak. U istome danu mogao je odglumiti sedam različitih osoba i nikad nitko ništa ne bi primijetio. Da, muškarac za stolom broj sedam je pravi suvremeni kameleon. Za današnji izgled odabrao je crnu kosu dugu do vilice, tamnosmeđe oči, okrugle naočale koje mu uopće ne trebaju i modemu kozju bradicu. Jagodične kosti su mu malo više podignute od prirodnih, zubi su mu ravniji i bjelji, ima


gotovo savršen osmijeh. Nosi tamne hlače i crne cipele, odgovarajući sako i plavu košulju skupog izgleda. Ostale tri konobarice pokušale su koketirati s njim, ali on je cijelo vrijeme jako zamišljen – praznim pogledom zuri ravno ispred sebe, ne mrgodi se. Svi njihovi pokušaji prođu nezamijećeno. I Alison misli da je jako zgodan. Nešto na njemu čini joj se poznatim, ali ne može točno reći o čemu se radi. Ni ona ni ostale konobarice ne sjećaju se da je ikad prije bio ovdje. Iako ne vrluda pogledom, cijelo vrijeme otkako je stigao promatra Alison. »O, oprostite«, reče muškarac uz još jedan osmijeh. »Tako sam sebičan.« »Molim?« Alison ne zna o čemu govori. »Ovdje je takva gužva, ljudi vani u redu čekaju na stol, a ja sjedim ovdje cijelu vječnost s jednom šalicom kave. Ispričavam se. Donesite mi račun, pa odmah odlazim.« Glas mu je odlučan, a istovremeno i tako milozvučan. »O, ništa ne brinite«, reče Alison uz odmahivanje glavom. »Možete sjediti koliko hoćete.« Pogleda na sat. »Sad gužva ionako počinje jenjavati.« »Stvarno?« Okrene se i pogleda oko sebe. Mjesto je još uvijek krcato. »Skoro ste me prevarili.« Alison se opet nasmiješi. Sad muškarac pogleda na sat. »Ne. Zapravo, stvarno moram ići.« Dok Alison prilazi kasi, muškarac popije svoj dupli espresso do kraja. »Izvolite«, reče Alison i stavi račun na stol ispred njega. Muškarac pogleda račun, izvadi novčanik i stavi dvije novčanice na račun. U tom trenutku Alison primijeti dvije stvari. Prvo: muškarac je ostavio 20$ viška. Drugo: ruke mu izgledaju sjajno, kao da na njima ima nekakav plastični zaštitni sloj. Valjda nekakvu posebnu pomadu za njegu ruku. »Zadržite ostatak«, reče muškarac i ustane. »Sigurni ste?« Alison zvuči sumnjičavo. »Naravno da sam siguran.« Namigne joj toliko šarmantno da je istoga časa pocrvenjela. Impulzivno, onako kao što gotovo nikad u životu nije napravila, uputi mu pitanje dok joj je okrenut leđima. »Niste još bili ovdje, zar ne?« Muškarac je pogleda. »Nisam, zapravo prvi put jedem ovdje.« »Dobro.« I ona njemu namigne. »Nadam se da ćete svratiti još koji put.« Na trenutak se pogledaju u oči, zatim muškarac uljudno kimne. Alison nije čula što je šapnuo kad je krenuo prema vratima. »Vidjet ćeš me i prije nego što očekuješ, Alison.«


50. Kao da drži neku opasnu i eksplozivnu tvar, Garcia pažljivo izvadi sadržaj vrećice, potom jedini komad papira iz omotnice. Presavijen je napola kako bi stao u običnu poslovnu omotnicu. Hunter čeka dok Garcia ne izravna papir na stolu pred sobom. Jednako kao i poruka poslana gradonačelniku, i ova je napisana crvenom tintom. I opet je ubojica koristio kemijsku. Znači ti si taj koji bi trebao biti najbolji od najboljih. Takozvani stručnjak čiji je zadatak zaustaviti me, ha? Ti si taj koji bi trebao žrtvama donijeti pravdu. Onaj tko će me pogledati u oči i otkriti što sam postao. Pa... Kako ti zasad ide, detektive Hunter? Zabavljaš li se ili sam možda previše brz za tebe? Još uvijek pišeš bilješke ili se trupla prebrzo gomilaju? Mogu ti reći samo jednu stvar – jako se veselim izazovu. Pitanje je samo hoćeš li vidjeti samo ono što želiš ili ćeš dokazati da nemam pravo, detektive Hunter? Zato što još ništa nisi vidio. Tek sam započeo. Pitaš li se zašto radim to što radim, odgovor je jednostavan. Ja stvaram povijest. Ili, ako hoćeš, ponovno je pišem. Želiš li znati tko sam, detektive Hunter? Želiš li stvarno znati tko sam? Pa, odgonetke su u imenu. JER JA SAM SMRT. Garcia nekoliko puta pročita poruku, potom napokon podigne pogled i zagleda se u Huntera. On je naslonjen na rub svoga stola. »O.K. Dakle, što misliš?« Garcia ustane, makne stolicu s puta i priđe panou. »Sjećaš li se kad smo razgovarali o poruci koju je poslao gradonačelniku Baileyu?«, upita i pokaže pano. Na njemu su, jedna uz drugu, pričvršćene kopije prvih dviju poruka. »Obojica smo se složili da treći odlomak sadrži neku vrstu izazova, je li tako?« Ne čeka na Hunterov odgovor. »Pa, meni se čini da cijela ova


treća poruku, osim što pršti od arogancije, nije ništa drugo nego jedan veliki izazov.« Hunter se počeše po bradi. »U redu. Slušam.« »Problem je u tome«, nastavi Garcia, »što je sada ubojica ovo učinio osobnom stvari. Evo, pogledaj.« Priđe svome stolu. Hunter krene za njim. Garcia pokaže sva tri mjesta na kojima mu se ubojica obratio imenom. »Zapravo, Roberte, ovo je sve postalo jako osobno. Čak je došao u tvoj dom da ti ovo osobno isporuči.« Hunter potvrdno kimne, ali ga ne prekida, pušta ga da nastavi. »Pogledaj samo ovo.« Garcia se vrati do panoa, skine kopiju ubojičine druge poruke i donese je na svoj stol. »Na početku ove najnovije poruke nekoliko puta ponavlja isto kao i u ovoj prethodnoj. Dok govori, svaku riječ pokazuje prstom na obje poruke. »‘Najbolji od najboljih’. ‘Takozvani stručnjak.’ ‘Pružiti žrtvama pravdu.’ ‘Vidjeti samo ono što želiš vidjeti’ i ‘pogledati me u oči i vidjeti što sam postao.’ Razlika je jedino u tome što sve u prethodnoj poruci zvuči kao otvoreni izazov LAPD-u, FBI-u ili specijalnoj jedinici ili komu li sve ne. Ali ne i u ovoj. Ovaj put izaziva točno određenu osobu.« Podigne obrve i kimne partneru. »Tebe, prijatelju moj. Sviđalo se to tebi ili ne, on se kani obračunati s tobom.« Zasad se Garciino tumačenje poruke u potpunosti slaže s Hunterovim. Hunter ne radi sam na slučaju i siguran je da je i ubojica toga u potpunosti svjestan. Pa ipak, ovaj put je ubojica svaki izazov uputio osobno Hunteru; ne specijalnoj jedinici, ni LAPD-u ni FBI-u, čak ni Jedinici za ultranasilne zločine. I opet je jako pomno birao izraze kako bi ostavio što manje sumnje. »Ali ne mislim da je ovo ‘osobno’ osobno.« Garcia u zraku prstima oblikuje navodnike. Hunter ga upitno pogleda. »Hoću reći, ne mislim da ovaj tip ima nešto osobno protiv tebe«, pojasni mu. »Ne mislim da se radi o nekome koga si u prošlosti strpao iza rešetaka ili nekome povezanim s osobom kojoj si stao na žulj. Mogao bih se okladiti da se vaši putovi nikad nisu ukrstili.« »Jer da se radi o tome«, nastavi Hunter, »onda bi i prva i druga poruka zvučale osobno. Zašto bi čekao sve dosad? Drugu poruku ne bi poslao gradonačelniku. Poslao bi je izravno meni.« »Točno tako«, potvrdi Garcia. »Ja mislim da bi ovaj izazov stavio na prag svakome tko bi bio vođa istrage u ovom slučaju. Samo što smo mi ti nesretnici.« »A sad kad ima protivnika, ne samo da ponavlja izazov iz druge poruke, nego ide i dalje. Razmeće se.« Garcia opet pokaže u poruci: Kako ti zasad ide, detektive Hunter? Zabavljaš li se ili sam možda previše brz za tebe? Još uvijek pišeš bilješke ili se trupla prebrzo gomilaju?


Hoćeš li vidjeti samo ono što želiš vidjeti ili ćeš dokazati da nemam pravo, detektive Hunter? »A zatim prijeti«, doda Garcia. Jer još ništa nisi vidio. Tek sam započeo. »Nakon prijetnje«, nastavi Garcia, »osjeća potrebu da objasni razloge zbog kojih radi to što radi. Iako meni sve to zvuči kao jedna velika hrpa sranja.« »Zablude o vlastitoj veličini«, izjavi Hunter. »Znaš koliko su neki sociopati njima zaslijepljeni. I zato što neki istinski vjeruju u to koliko su bolji i superiorniji od svih, uvjereni su da mi, obična ljudska bića, ne možemo razumjeti ono što rade, pa nam moraju objasniti. Pa čak ni tada ne očekuju od nas da shvatimo razlog njihovih djela ili kompleksnost njihove genijalnosti.« Hunter slegne ramenima. »Kako bismo i mogli, kad nismo toliko inteligentni kao oni?« Garcia se zahihoće i odmahne glavom na apsurdnost svega. »Znači da ta munjara istinski vjeruje da stvara povijest?« »Ili je nanovo piše, kako je sam izjavio.« »Da, ali čiju povijest?« Hunter se okrene prema panou. »Ne znam. Možda svoju vlastitu.« »I koji je ono kurac na kraju?«, reče Garcia i opet privuče Hunteru pažnju na poruku. »Ovo je njegov pokušaj da bude duhovit? Dat ću vam trag tko sam, odgonetka je u imenu – ‘SMRT’. Da, da umreš od smijeha.« Hunter nije siguran što je ubojica time mislio, ali ima osjećaj da, ma što to bilo, nije nimalo smiješno.


51. Stubište koje vodi u pothodnik podsjeća Alison na ona iz starih crno-bijelih filmova. Ona koja ne bi trebala izgledati jezivo, ali izgledaju. Njezini koraci glasno odjekuju od betonskih stupova i odjednom je bolno svjesna da je potpuno sama u slabo osvijetljenom i osamljenom podzemnom prolazu. Propustila je svoju autobusnu postaju. U tri dana odradila je tri duple smjene u zalogajnici i kad se prije gotovo sat vremena ukrcala na autobus, osjećala se jednako iscrpljeno kao nakon odležane duge i teške bolesti. Kao i obično, sjedila je sama u stražnjem dijelu autobusa. Za vrijeme četrdeset minuta duge vožnje do mjesta gdje je živjela, odlučila je samo na desetak minuta nasloniti glavu na prozor, samo na trenutak, tek toliko da malo odmori svoje umorne oči. Nije bilo važno, jer ih je opet otvorila već nakon pet minuta – ili je barem tako mislila. Uspravila se na sjedalu i pogledala kroz prozor. Preplavio ju je nelagodan osjećaj. Osjećaj da se nalazi na mjestu gdje ne bi trebala biti. Brzo je protrljala oči, okrenula glavu i pogledala kroz prozor na drugoj strani autobusa. Ne, ništa joj ovdje nije izgledalo poznato. Iskrivila je vrat i pogledala digitalni sat u prednjem dijelu autobusa. Definitivno je propustila svoju postaju. »Sranje!«, promrsila je kroza zube, brzo ustala i pritisnula dugme »stop«. Minutu kasnije, autobus je stao na narednoj postaji. Zajedno s njom iskrcala su se još dva putnika – jedna žena i sredovječan muškarac. Muškarac se u žurbi uputio prema zapadu. Žena, otprilike iste dobi kao i Alison, krenula je na sjever. Alison je stala i pogledala naokolo. Ovo je gadan dio grada. Dio u koji nikad ne bi otišla ni danju, a kamoli usred noći. Pogledala je na sat – jedan i pet ujutro. Autobusi na njezinoj liniji ne prometuju 24 sata dnevno 7 dana u tjednu kao u L.A.-u, ali voze sve do dva sata ujutro. Prešla je cestu i počela hodati prema postaji na drugoj strani. Gurnula je ruku u torbu i dok je kopala po njoj, osjetila je golemu rupu u utrobi. Nema novčanika. Prestala je hodati, obama rukama širom otvorila torbu i opet počela kopati, sada već malo očajnija. Ništa. »O, ne, ne, ne, ne, ne«, vrisnula je, tutnuvši gotovo bijelu glavu u torbu. Ruž za usne, puder, maskara, sitniš, mobitel, olovka i ključevi kuće.


Nema novčanika, nestao je. »Jebi ga!« Znala je da ga je imala sa sobom kad se ukrcala na autobus jer je u njemu držala svoju pokaznu kartu. Dok je spavala u stražnjem dijelu autobusa, dakako da nije primijetila osamnaestogodišnjeg momka s kapuljačom na glavi koji je najprije sjedio na drugoj strani, zatim se, kad je vidio da je zaspala, krišom premjestio na njezinu stranu. Izašao je iz autobusa s malo težim džepom, a Alison je ostala u autobusu s malo lakšom torbom. »Jebi ga, jebi ga, jebi ga.« U današnjoj duploj smjeni skupila je dvjesto dvanaest dolara napojnica. Rupa u utrobi pretvorila se u bezdan. Očajnički joj treba taj novac da plati račune. Još jednom je pogledala oko sebe. Autobusne postaje s obje strane ceste su prazne, cesta je gotovo pusta. Ne poznaje ovaj kraj i nimalo joj se ne sviđa. Osjeća se ranjivo. I prevareno i izgubljeno. Brzo je razmislila što će napraviti. Mogla bi otići na policiju, ali je uvjerena da policija neće moći bogzna što učiniti. Lorenu, jednu od konobarica u zalogajnici, također je prije nekoliko mjeseci netko opljačkao u autobusu na jednoj drugoj liniji. Otišla je na policiju. Zapisali su sve što im je rekla, o onda joj održali propovijed o tome kako bi trebala biti opreznija i pažljivija kad se nađe među mnoštvom ljudi, zbog čega se samo osjećala kao da je sve to njezina krivnja. Alison je odlučila kako je najbolje da stigne kući što je moguće prije. Čvrsto je stisnula svoju torbu i brzim se korakom uputila prema jugu. Hodala je skoro četrdeset pet minuta kad je stigla do pothodnika. Prošla je kroz njega nebrojeno puta, ali nikad ovako kasno noću. No dobra je stvar što je pothodnik od njezine kuće udaljen samo pet minuta hoda. Počne hodati još brže, ali tada osim svojih koraka začuje još nešto. Unezvijereno se okrene. Ne vidi nikoga ni iza ni ispred sebe, ali zbog slabog svjetla ne može biti sto posto sigurna. Ovo je definitivno scena iz drugorazrednog horora, pomisli. Polako ispusti zrak, kao da će zajedno s toplim zrakom iz njezinih usta izaći i strah koji joj je maloprije sledio srce. Jeka utihne, sad osluškuje samo isprekidani zvuk svoga disanja. Nastavi hodati i opet se može zakleti da je čula još nešto osim odjeka vlastitih koraka, no sad ju je obuzeo i osjećaj klaustrofobije. Kao da su se zidovi oko nje počeli približavati. Odmahne glavom u nadi da će se tim odlučnim pokretom osloboditi neugodnih osjećaja.


Ne upali. Umjesto toga, osjećaj postane još jači, pretvori se u čisti strah. Okrene se i još jednom pogleda iza sebe. Tada ga ugleda. Sredovječnog muškarca koji je zajedno s njom izašao iz autobusa. Slijedio ju je otkako je izašla iz zalogajnice. Kad nije izašla na svojoj postaji, ostao je i dalje sjediti u autobusu. Iskrcao se kad i ona i slijedio je iz daljine. Sada je u pothodniku samo četiri koraka iza nje. Odakle se, dovraga, stvorio? Kako se može tako brzo kretati? Tri koraka. Izvadio je ruku iz džepa. Dva. Nešto drži u ruci. Jedan. O, moj Bože, to je injek... Prekasno. Već joj je zabio iglu u vrat.


52. Kad je ujutro Hunter stigao u ured, Garcia je stajao uz svoj stol s rukama prekriženim na prsima, kao da nešto čeka. Doduše, pažnju je usmjerio na nekoliko ispisa, uredno poredanih na stolu. »Što je to?«, upita Hunter i pritisne razmaknicu na tipkovnici kako bi pokrenuo svoj kompjutor. »Izvještaji iz forenzičkog laboratorija«, odgovori Garcia ne mičući pogled s papira. »Svi su stigli prije manje od deset minuta. Upravo sam ih isprintao.« Uzme jedan ispis i doda ga Hunteru. »Toksikološki nalaz naše prve žrtve, Nicole Wilson, je negativan«, izjavi. »Svih šest ili sedam dana dok ju je silovao i mučio, ubojica ju je držao potpuno pri svijesti. Još uvijek čekamo nalaz za Sharon Barnard.« Okrene se prema partneru. Hunter kima glavom dok čita nalaz. Garcia se nasloni na rub stola. »Da se radi o bilo kojem drugom ubojici, rekao bih da će toksikološki nalaz druge žrtve biti jednak prvome, ali s ovim tipom...« Slegne ramenima. »Možemo očekivati neočekivano. On čak niti nema MO. Uopće se ne bih iznenadio kad bi se otkrilo da je, za razliku od Nicole Wislon, Sharon Barnard krcata droge.« Hunter ne može osporiti Garciinu logiku. Garcia uzme još papira sa svog stola i doda ih Hunteru. »Dobro, idemo dalje«, kaže. »Forenzičari su provjerili telefonski stup na Allenwood Roadu. Na njemu nema otisaka prstiju, ali su našli dvije male rupice koje tamo ne spadaju. Visoko su iznad tla, iznad prvih kablova. Radi usporedbe, provjerili su i druge telefonske stupove na toj cesti.« Odmahne glavom. »Nema ih ni na jednom drugom stupu. Telefonska kompanija potvrdila je da ne bi trebale biti tamo.« »Od držača za kameru?« »I ja tako mislim«, složi se Garcia. »Prema mišljenju forenzičara, kamera se mogla lako montirati. Snimke su ili pohranjene na neku vrstu tvrdog diska ili su se prenosile uživo preko Interneta.« Hunter izgleda sumnjičavo. »Da su pohranjene na tvrdi disk, onda bi kamera trebala biti mnogo veća nego što je ubojica želio ili bi morala imati spojen vanjski tvrdi disk. Forenzičari su našli samo te dvije rupice?« »Tako je.«


»Znači, nije bilo vanjskog tvrdog diska. Veću kameru moglo bi se vidjeti s ceste. Mislim da se nije opredijelio za to rješenje.« »Ni ja. Najpraktičniji bi bio prijenos uživo. Forenzičari kažu da bi se kamera s bežičnom vezom mogla spojiti na bilo čiji bežični Internet iz okolnih kuća, a da stanari to ne znaju. Neke od tih kamera su male i lagane poput kreditne kartice.« »Dakle, naš ubojica je mogao nadzirati tu cestu dok je bio kilometrima daleko, u udobnosti svoje dnevne sobe«, reče Hunter. »Na cesti nema nikakvih sumnjivih osoba ni vozila. Opasnost da bude primijećen – čista nula.« Garcia opet kimne. »Kao što smo već zaključili, taj tip je jako pametan.« Gurne jedan dokument sa strane i uzme drugi. »Forenzičari su uspjeli identificirati i vrstu kemijske olovke kojom je napisana poruka poslana gradonačelniku Baileyu.« »I što imamo?« »Ubojica je koristio crvenu BIC Cristal kemijsku, s debelim vrhom.« Podigne desni kažiprst da naglasi riječ »debelim«. »To su vjerojatno najpopularnije kemijske olovke u Americi«, objasni. »Jeftine su i mogu se kupiti, takoreći, na svakom mjestu – u dućanima, supermarketima, kioscima, papirnicama, poštanskim uredima, bilo gdje. No jedno je zanimljivo: najpopularnije su srednje debele, ne debele. One su malo rjeđe.« Hunter pogleda kopije ubojičinih poruka, pričvršćene na pano, zatim Garciu. »Ipak«, nastavi Garcia, »iako one s debelim vrhom nisu toliko popularne, ipak se mnogo koriste.« Hunter je predvidio da će tako biti. Garcia uzme nove dokumente. »Još uvijek nismo dobili ništa važno s laptopa Nicole Wilson«, Izjavi. »Nema ničeg ni u njezinoj elektroničkoj pošti, ali su forenzičari uspjeli probiti šifru na mobitelu i tabletu Sharon Barnard. Već sam dobio neke njene datoteke. Zasad nema ničeg što bi moglo biti važno.« Veselo podigne obrve, kao da je najbolje sačuvao za kraj. »Ali smo zato dobili nešto jako zanimljivo s njezinog mobitela.«


53. Hunter prestane čitati brojeve na posljednjem izvještaju koji mu je dao Garcia i pogleda partnera. Garcia prekopa po ispisima na svom stolu, doda dva nova papira Hunteru i objasni: »Ovo su transkripti posljednjih tekstualnih poruka s mobitela Sharon Barnard.« Ušuti i uozbilji se. »Između Sharon i ubojice.« Hunter se uspravi. Ovo nije očekivao. Na vrhu prvog papira upisano je vrijeme – 19:23. Daj, Sharon, javi se na mobitel. Zar se ne želiš igrati? Hunter pročita tih prvih jedanaest riječi, stane i pogleda Garciu. »Već smo provjerili broj pošiljatelja«, reče Garcia. »Pazi iznenađenja – mobitel na bonove, ne može mu se ući u trag. Prije i nakon poruka poslanih Sharon Barnard nikad nije korišten. Svi pozivi i poruke s njega poslani su na Sharonin mobitel. Nakon toga mobitel više nije imao signala. Uništio ga je.« Hunter opet usmjeri pažnju na izvještaj. Sharon je odgovorila: Jebi se, nakazo. Blokirat ću tvoj broj, ma tko bio. Zatim ubojica: Znaš što? Zaboravi mobitel. Da te pitam nešto. Jesi li se sjetila zaključati ulazna vrata? Nema Sharonina odgovora. Ubojica: Daj, Sharon, otvori vrata. Ja sam tu vani. Daj da se malo zabavimo. Hunter okrene stranicu. I opet nema Sharonina odgovora. Ubojica: O.K. Tko šljivi vrata? Možda mogu ući na neki drugi način. Tu transkript završava. Hunter još nekoliko puta pročita transkript. »To je to?« »To je to«, potvrdi Garcia. »Nemamo ničeg drugog. Ali ubojica ju je dvaput nazvao prije nego što je poslao prvu tekstualnu poruku. Nijedan poziv nije dugo trajao.« Hunter ga upitno pogleda.


»Da, stupili smo u kontakt s pružateljem usluga njezina mobitela i zatražili snimku ili transkript tih razgovora. Možda ćemo ih dobiti do sutra.« Počne koračati ispred panoa. »Roberte, jesi li ikada naišao na nekoga poput ovog tipa? Mislim reći, po načinu rada on je poput jebenog kameleona.« Pokaže papire na Hunterovu stolu. »Te tekstualne poruke ukazuju na još jednu potpunu promjenu njegova MO-a u odnosu na prvo ubojstvo.« Hunter točno zna što mu partner želi reći. »Ovaj put je zaigrao na čisti strah«, izjavi i pogleda Garciu u oči. »Točno tako. Nicole Wilson nije zastrašivao, nego se sprijateljio s njom prodajući joj ono sranje od priče kako je rođak gospođe Bennett iz Teksasa. Nije ju htio prestrašiti. Htio je zadobiti njeno povjerenje. Ali sa Sharon Barnard...« Garcia odmahne glavom. »Nije htio njezino povjerenje, već strah.« »I dobio ga je«, reče mu Hunter. »To možemo zaključiti po tome što mu nije odgovarala na poruke.« Rukom pokaže transkript. »Nije mu odgovorila zato što ga je ignorirala, već zato što je bila prestravljena. Znala je da namjerava provaliti u njezinu kuću.« »Zašto onda nije nazvala devet-jedan-jedan?« »Možda jest, ali ih nije uspjela dobiti. Možda nije imala vremena. Ili se, možda, zbog panike nije toga sjetila. Teško je trezveno razmišljati pod takvim strahom, Carlose.« Netko triput pokuca na vrata njihova ureda. »Naprijed«, vikne Garcia. »Detektivi«, reče muškarac na vratima i podigne plavi fascikl u desnoj ruci. »Mislim da ćete htjeti ovo vidjeti.«


54. Toga jutra, kao i svih ostalih jutara otkako je Crv u zatočeništvu, Čudovište otključa vrata njegove ćelije točno u 5:45. Crvu cijelu noć nije bilo dobro. Sinoć je za večeru pojeo vlastitu bljuvotinu s poda u kućnom kinu na katu – Čudovište ga je natjeralo da poliže sve do posljednjeg truna. Crv je opet povratio, ali tek u svojoj ćeliji, daleko od muškarčevih očiju. Prestravljen onime što bi se moglo dogoditi ako opet uneredi pod, taj put je povratio u kantu koja mu je služila kao zahod. »Na nožice lagane, Crve«, reče veselim i srdačnim glasom Čudovište s ulaza. »Petnaest do šest. Vrijeme je za tvoje kućne poslove.« Crv je jedva uspio nešto odspavati. Lijevo oko mu je gadno otečeno, u trbuhu osjeća bolove kao da ga netko probada nožem. Bolovi su od gladi, toliko je dugo potpuno praznog želuca. I glava ga strašno boli, kao da mu je trnje zabijeno u lubanju skroz do očnih jabučica i sad kljuca po njegovoj glavi poput sumanutog djetlića. U jednom trenutku tijekom noći nije bio siguran je li zapao u delirij ili je Čudovište dovelo novu žrtvu, jer je sasvim sigurno čuo ženske krikove. »Znam, Crve da si me čuo. Diži svoju lijenu guzicu s kreveta. Nemoj da ti dođem tamo.« Crv se sklupča, leži na boku na prljavom madracu, zuri u zid. Kad je začuo muškarčev glas, osjetio je kako ga je minula volja za životom. Ne želi se više boriti. Ima li svrhe živjeti kad će još jedan dan provesti u rukama ovog zlotvora? Crv točno zna što slijedi, jer svaki je dan isti. Istući će ga, sodomizirati, izgladniti, zatim opet mlatiti – većinom sve dok ne izgubi svijest, a tada ga baci u njegovu ćeliju i cijeli se postupak ponavlja narednog dana. »Ustani, Crve.« Možda ako se ne pomakne... možda ako ne reagira... možda ako ga ne posluša, možda će onda svemu ovome doći kraj? Možda će muškarac biti silno bijesan pa će ga isprebijati sve dok njegovo krhko tijelo i unutarnji organi na otkažu. Tada će konačno prestati živjeti. Ima li čega lošeg u tome da jedan jedanaestogodišnjak želi umrijeti? Misli da nema, jer po njegovu mišljenju loše je to što jedan jedanaestogodišnjak mora živjeti na ovakav način. Odustao je i od molitvi, jednostavno više nije znao kome da se moli. Postoji li Bog, Crv nema pojma čime ga je toliko razljutio.


I opet mu se oči napune suzama. Umoran je već od plakanja. Umoran je od boli, gladi, tame, straha. Ali najviše je umoran od života. Čim začuje prvi muškarčev korak u ćeliju, dječak se počne tresti. Instinktivno se još više sklupča, priprema se na neizbježno. Ali više ne mari. Zapravo, najradije bi bio mrtav. Moram ga samo toliko razljutiti da me ne prestane tući kad se onesvijestim, pomisli Crv. Da, to je to. Samo ga moram razljutiti, a to neće biti previše teško. Čudovište napravi još jedan korak prema dječaku. Crv duboko udahne zrak, kao da želi udahnuti hrabrost, prevrne se na drugu stranu i pogleda svog otmičara ravno u oči. Vrijeme je za umiranje. »Jebi se, ti bolesno govno.«


55. Garcia ne prepozna muškarca koji stoji na ulazu u njihov ured. U dobro skrojenom crnom odijelu, snježnobijeloj košulji i crvenoj svilenoj kravati, predobro je odjeven da bi bio forenzičar. Nimalo ne sliči ni na forenzičare za informatičku tehnologiju koje je Garcia upoznao. »Uđite, molim vas«, reče Hunter i ustane. »Carlose, ovo je detektiv Troy Sanders«, reče, zadovoljivši Garciinu znatiželju. »Šef specijalnog odjela Jedinice za nestale osobe iz Ramirez Streeta. Bio je vođa potrage za Nicole Wilson.« »Molim vas, zovite me Troy«, reče Sanders, rukuje se s Garciom, zatim se okrene Hunteru. »Došao sam vam predati ovo«, reče i pokaže glavom na dosje koji drži. »Rezultat istrage za koju ste me zadužili.« Kad preda Hunteru dosje, pogleda pano s fotografijama iza dvojice detektiva. Trenutak kasnije, raskolači oči. »Isuse Kriste«, tiho šapne. Hunter i Garcia slijede njegov pogled. »Već imate i drugu žrtvu?«, upita Sanders prelazeći pogledom po panou. Ni Hunter ni Garcia ne odvrate ništa. »Kad?« »Njezino truplo pronađeno je prekjučer«, odgovori Garcia. Na Sandersovu licu pojavi se mješavine iznenađenja i nevjerice. »Dan nakon pronalaska prve žrtve?« Garcia polako jednom kimne. Sanders se namršti kad mu pogled zapne za jednu fotografiju. »Sharon Barnard... Sharon Barnard...« Pročitavši ime s panoa, nekoliko ga puta tiho ponovi kao da se želi sjetiti, a zatim odmahne glavom. »Ni njezino ime ni lice mi nisu poznati.« Pogleda Huntera i Garciu. »Je li ikad prijavljen njezin nestanak?« »Nije nestala«, objasni Hunter. »Nije ju oteo. Ubojica je provalio u njezinu kuću i ubio je u njenoj dnevnoj sobi.« Sanders se još više namršti, sad je još i zbunjen. »Nije ju oteo? Počinitelj je odstupio od svog prijašnjeg MO-a?«


»Nemojte da vam sad razvežemo o ubojičinom ‘MO-u’«, reče Garcia. Podigne ruke u znak predaje. Strateški krene na drugi kraj ureda kako bi odvratio Sandersovu pozornost od panoa. Hunter mu se brzo priključi. Garcia promijeni temu. »Znači, ovo su rezultati potrage? Koje potrage?« Pitanje je više uputio Hunteru negoli Sandersu. »To je bio samo slabašan pokušaj, stvarno«, objasni Hunter. »Skroz sam na to zaboravio. Zamolio sam detektiva Sandersa da u bazi podataka o nestalim osobama potraži slučajeve otmice slične načinu na koji je oteta Nicole Wilson.« Garcia načas razmisli o tome. »Moram priznati da sve dotad nisam ni pomislio na nešto slično«, doda Sanders. »Ali ima smisla. Poprište otmice u kući Bennettovih bilo je previše čisto. Forenzičari su puna dva dana pretraživali kuću i nisu našli apsolutno ništa – ni otiske, ni vlakna, ni dlake, čak ni česticu prašine koja tamo ne pripada. Ništa. U ovih deset godina koliko radim u Odjelu za nestale, nikad nisam bio na tako sterilnom poprištu. Taj stupanj savršenstva nije lako postići, posebno ako radiš sam i ako ti je to prva otmica.« »Otpočetka smo bili u pravu«, preuzme Hunter obraćajući se Garcii. »Obojica smo znali da će ubojica opet ubiti, sjećaš se? Da će postati višestruki ubojica.« »A što ako je već tada bio višestruki počinitelj?«, Garcia odmah shvati na što Hunter cilja. Sanders kimne. »Upravo tako. Barem što se tiče otmice.« Još jednom pokaže dosje u Hunterovim rukama. »Pa, možda se taj slabašan pokušaj ipak isplatio. Pogledajte to.«


56. Jebi se, ti bolesno govno. Jebi se, ti bolesno govno. Crv u mislima stalno ponavlja te riječi. Namjerava ih sasuti otmičaru u lice, ali kad se koraci Čudovišta približe, okrene se na madracu i, onako kako ga još nikad nije, obuzme ga jedan od najosnovnijih ljudskih nagona – iskonski nagon za preživljavanjem. Umjesto da kaže ono što je cijelo vrijeme vježbao, iz njegovih usta izađe: »Oprostite, gospodine. Odmah ću ustati.« Ipak mu je trebalo predugo za odgovor. Muškarac je već crven u licu od bijesa. Zgrabi dječaka za kosu i podigne ga s tla. Crv uzaludno pokušava zaštiti glavu, maše rukama, uhvati muškarca za pest. Brzinom munje još mu jednom bol protrese cijelo tijelo. Pokuša vrisnuti, ali toliko je slab da njegove glasnice uspiju proizvesti samo jedno slabašno i prigušeno »aah«. »Morat ćeš se malo više potruditi, Crve. Počinjem gubiti strpljenje s tobom.« Čudovište pusti njegovu kosu, ali u nogama nema nimalo snage, pa se najprije skljoka na koljena, potom padne na sve četiri. Mora upregnuti svu snagu volje kako opet ne bi zaplakao. Neću više plakati, sikće kroz stisnute zube. Neću. Nikad više. »‘Ajde, Crve, idemo.« Još uvijek dršćući, Crv se osovi na noge i krene za muškarcem iz ćelije u kuhinju. Kao i uvijek, Čudovište je već sebi pripremio doručak. Danas je to kajgana, tri kriške tosta premazane maslacem, tri kriške slanine, zdjelica žitarica s mlijekom i velika čaša narančinog soka. Prvi mu je zadatak da gleda u muškarca dok ne pojede cijeli doručak. Bez obzira koliko je gladan, ako čak i u djeliću sekunde oblizne usta, pljusnut će ga toliko jako da će mu krv poteći iz kuta usana. Kad Čudovište završi s jelom, baci na pod ono što mu ostane. Tada to Crv može pojesti zavezanim rukama, ne smije koristit pribor za jelo, a zatim sve počistiti za Čudovištem i oprati sve posuđe u sudoperu. Nakon toga mora oribati cijeli pod četkom malo većom od četkice za zube. Ako Čudovište smatra da pod nije dobro oriban, onda ga Crv mora cijeloga polizati. Crv zauzme svoje mjesto, stane leđima naslonjen na sjeverni zid, okrene se prema stolu i svom tamničaru. On sjedi na čelu stola. Tada obično Čudovište


počinje jesti. Jest će plastičnom vilicom i nožem, svaki će zalogaj polako prinositi ustima i cijelo to vrijeme neće maknuti pogled s gladnog dječaka. Kako bi još više dražio Crva, svaki zalogaj popratit će uzdisanjem kao da jede najslasniju hranu na svijetu. Crv ne smije zatvoriti oči ni odvratiti pogled. Učini li to, bit će kažnjen. Jebi se, ti bolesno govno. Riječi još uvijek odzvanjaju u njegovoj glavi. Već su na pola puta između jezika i usana, ali bitku nad željom za smrću opet dobije njegov nagon za preživljavanjem. Drži čvrsto zatvorena usta. Čudovište sjedne na svoje mjesto, pogleda novine na stolu, zatim svoj tanjur, ali ne uzme nož i vilicu. Skrene pogled na dječaka, okrene se prema njemu. Crv se još uvijek trese. Ne zna koliko će ga još dugo držati noge. Ali ispunio je svoju zakletvu i dosad nije prolio nijednu suzu. Muškarac slijedi njegov pogled. Začudo, dječak ne gleda hranu na stolu, već novine. Tamničar zastane, smišlja plan. Zatim se nasmiješi kao da je napravio nešto apsurdno. Odgurne tanjur od sebe, a da nije taknuo hranu. »Znaš što, Crve?«, kaže. »Jutros nisam gladan. Ti jedi. Možeš sve pojesti.« Crv se ne miče. Siguran je da nije dobro čuo. »Evo«, nastavi Čudovište pa odgurne i čašu narančina soka i zdjelicu žitarica. »Popij sok i pojedi žitarice. Nisam ni žedan.« Sanjam. Ovo je san, pomisli Crv. Nema nikakvog drugog objašnjenja za ovo ludilo. Nalazim se u nekom suludom snu, iako izgleda tako stvarno. Uskoro će biti 5:45. Čudovište će otključati moju ćeliju i započet će moj stvarni dan. »‘Ajde, Crve, pojedi to prije nego što se predomislim.« Dječak se svejedno ne miče. Čudovište se zavali u stolicu, prinese ruku licu i počne nježno prelaziti vrhovima prstiju po usnama. »Vidio sam kako gledaš novine«, kaže. U glasu nema gnjeva. »Želiš ih pročitati?« Ovaj san postaje sve bizarniji. Što će se sljedeće dogoditi? Ponudit će se da me odveze kući? A tada se nečega sjeti. Boli. Opet je u svojoj ćeliji. Kad ga je muškarac zgrabio za kosu, osjetio je bol – nepodnošljivu bol. U snu ne bi trebao osjećati bol, bez obzira koliko se činila stvarnom. Jednom je to negdje pročitao. Znači da je ovo neka luda stvarnost? »Sve je ovo stvarno, Crve«, reče Čudovište kao da mu je pročitao misli. Dok govori, pokazuje rukom. »Hrana je stvarna, kuća je stvarna, ovi zidovi su stvarni, ti okovi su stvarni, tvoja ćelija je stvarna, ja sam stvaran. Ovo ti se stvarno događa. Tvoj život više nije tvoj. Pripada meni, a ja mogu s njim raditi što god me volja.«


Crv neozlijeđenim okom pogleda kuhinju, kao da ne može naći ništa na što bi se mogao usredotočiti. Na kraju skrene pogled na novine. »Znam da ih želiš pročitati«, kaže Čudovište. »Želiš znati što je s istragom, zar ne?« Zastane radi efekta, zagleda se u dječaka. »Možeš ih pročitati ako želiš. Nije me briga.« Čim je Čudovište spomenuo istragu, Crvu se ubrza disanje. Bio je siguran da ga policija traži. Moraju ga tražiti. Nema ga već danima, iako ne zna točno koliko. Usprkos ne baš najboljem odnosu s ocem, oni su ipak obitelj i duboko u sebi mare jedan za drugoga. Kad se Crv toga dana nije vratio kući, njegov otac je sigurno nazvao školu, a zatim policiju. U to nimalo nije sumnjao. Da, siguran je da ga policija traži, ali dok mu je ta misao u početku davala malo nade, sada mu nije značila ništa. Prošlo je toliko dana, a još ga nisu našli. Sada će potraga za njim jenjati i ubrzo nakon toga prestati, a on će postati tek jedan od zaboravljenih slučajeva. Još jedan nestali klinac koji nikad nije pronađen. Još jedan neuspjeh Odjela za nestale osobe. Crv pogleda Čudovište. Zato želiš da pročitam novine, je li tako?, pomisli dječak. Jer u njima piše da je policija prekinula potragu, zar ne? Ja sam već postao žrtva. Samo još jedan broj u statistici. Nitko neće doći i pomoći mi. Ne više. Želiš da to znam, zar ne? Osjeti kako mu se srce slama u prsima. »Ma daj.« Muškarac pokaže na jednu od preostale tri stolice za stolom. »Sjedni. Jedi. Danas ne moraš jesti s poda.« Crv se još uvijek ne miče. Je li ovo neki trik? Da ga ne vabi samo zato da bi ga mogao još više izmlatiti? To nema smisla jer Čudovištu ne trebaju izlike da bi ga tukao. Činio je to kad god je htio. Što je onda, dovraga, ovo? »Hrana nije otrovana«, izjavi muškarac, opet pogodivši njegove misli. »Evo. Gledaj.« Uzme plastičnu vilicu, nabode malo kajgane i pojede je, bez popratnog uzdisanja. Crv ga nijemo promatra. Odjednom se muškarčevo lice smrkne, oči razrogači od užasa. Ispusti vilicu iz ruke i obim se rukama uhvati za vrat. Panično pogleda dječaka, a on ga promatra potpuno zbunjen. »Upomoooć.« Zvuči kao da se davi. Očajnički. Lice mu pocrveni. Crv instinktivno korakne naprijed, zatim stane. Koji se to vrag događa? »Ahhh...« Jebi se, ti bolesno govno.


»Ahhh... ha, ha, ha, ha, ha.« Muškarac makne ruke s vrata i počne se smijati poput klinca koji je upravo ispričao najsmješniji vic na svijetu. »Stvarno si mislio da je hrana otrovana? Nisi valjda? Zašto? Ha, ha, ha, ha, ha. Da te želim ubiti, misliš da bih ti otrovao hranu? To uopće nije zabavno.« Iz glasa mu nestane šaljivost, zamijeni je ozbiljan glas. »Zabava je u tome, Crve, kad moraš zaprljati ruke. Kad pod rukama osjetiš toplinu njihove krvi. Kad ih kažnjavaš. Sudjeluješ u svakom njihovu dahu dok umiru, udišeš zrak zajedno s njima. Sve do posljednjeg. Sve dok ne prestanu disati.« Čudovište se opet nasmije. »Trebao si vidjeti svoje lice. Istovremeno i sretno i šokirano.« Odmahne glavom. »Žao mi je, Crve. Riješit ćeš me se samo na jedan način: kad se ja riješim tebe. Tvoj bezvrijedni mali život pripada meni.« Crv se osjeća kao da je upao u zečju rupu. Kao da je prešao u jedan drugi svijet. »Ne, ne haluciniraš«, reče muškarac. Crv je nesvjesno naglas postavio pitanje. »Znam da se pitaš koji se to vrag ovdje događa. Zašto ti dajem hranu, a da je nisam ni taknuo? Zašto je nisam bacio na pod da je tamo pojedeš? Zašto sam tako...« Čudovište traži odgovarajuću riječ. »Ljubazan.« Okrene dlanove prema sebi, ispreplete prste i pogleda svoje nokte. »Vjeruj mi, nikad više neću biti toliko ljubazan.« Opet pogleda dječaka. »Želiš znati zbog čega, je li tako?« Bez odgovora. Bez pokreta. »Je li tako, Crve?« »Da, gospodine.« »Onda dobro.« Desnom rukom lupi dvaput po stolu. »Sjedni. Jedi. Reći ću ti.«


57. Na prvoj stranici dosjea koji je detektiv Sanders dao Hunteru je crno-bijeli portret muškarca srednjih ili kasnih tridesetih godina. Izgleda zanimljivo. Potpuno obrijane glave, okrugla obična lica, malog nosa i tankih usana, ali mu je pogled svijetlih očiju toliko prodoran da izgledaju gotovo hipnotički. Čini se kao da su istovremeno inteligentne i pune boli. Dok promatra fotografiju, Hunter najprije pomisli kako taj muškarac, ma tko on bio, osim izražajnih očiju, ima obično bezlično lice koje se bez problema može prerušiti u bilo koju osobu. Lice koje se lako stopi s masom i zatim nestane. »Detektivi«, napokon kaže Sanders. »Upoznajte Mathewa Hadea.« »Dobro, tko je on?«, upita Garcia. »Pa, slijedeći smjernice detektiva Huntera, započeo sam pretragu nacionalne baze podataka nestalih osoba tražeći slučajeve u kojima je otmica izvedena pod sličnim okolnostima kao otmica Nicole Wilson. Primjerice, slučajeve u kojima je netko otet iz kuće ili gdje je poprište otmice bilo relativno čisto i tako dalje. Ograničio sam potragu samo na područje L.A.-a i vratio se maksimalno dvadeset godina u prošlost.« Odmahne glavom. »Rezultati nisu vrijedni spomena. Poslao sam Robertu e-mail kako nisam dobio ništa, a on je rekao da pokušam još jednom, ali da potragu proširim na cijelu Kaliforniju. Tako sam dobio četiri slučaja.« Garcia napokon skrene pogled s Hadeove slike na detektiva Sandersa. »Poprišta u tim slučajevima nisu bila ni izbliza toliko čista kao ono s kojeg je oteta gospođica Wilson«, objasni Sanders. »Ali su slučajevi prilično zanimljivi. Problem je u tome što su dvojica od četiri počinitelja mrtva, a preostala dvojica služe doživotnu robiju, bez mogućnosti uvjetnog puštanja na slobodu. Te sam podatke poslao Robertu, a on je zatražio još jednu, posljednju pretragu.« »Zapravo sam htio odustati«, nastavi Hunter. »To je ionako bio pucanj u prazno. Htio sam samo uskomešati zrak, nadajući se da ću tako nešto nanjušiti.« »Ali je nova pretraga dala rezultat«, reče Sanders, zastane i ispravi se. »Zapravo, to nije bila nova pretraga, već ista, ali je Robert skužio što krivo radimo – pretraživali smo samo zaključene istrage slučajeva nestalih osoba.« Ako je neka istraga Odjela za nestale osobe označena kao »zaključena«, onda je počinitelj ili uhvaćen ili upucan. Od onih uhvaćenih, mali broj onih manje opasnih, onih za koje se vjeruje da neće opet počiniti zločin, imaju pravo na uvjetno otpuštanje. Ostali zauvijek ostaju u zatvoru. Šačica koja je uspjela pobjeći iz zatvora je ili upucana ili već za nekoliko dana ponovno vraćena u zatvor. Kad


je pretraga bila ograničena samo na one slučajeve koje je zaključio Odjel za nestale osobe, nije ni čudo što nisu dobili nikakve rezultate. »Iz toga zaključujem da je gospodin Mathew Hade ovdje kao rezultat te pretrage«, reče Garcia i pokaže glavom na fotografiju. »Ili barem jedan od rezultata.« »I jest«, potvrdi Sanders. »Slučaj je ovdje«, reče i pokaže dosje. Kad Hunter okrene stranicu, Sanders započne pripovijedati. »U veljači dvije tisuće i devete, dok je bila u prijateljičinu stanu, u Fresnu je nestala dvadesetjednogodišnja studentica Tracy Dillard. Prijateljica je nakon završetka semestra otišla u Arizonu, u dvotjedni posjet roditeljima. Zamolila je gospođicu Dillard da za vrijeme njene odsutnosti hrani njezine mačke. Gospođica Dillard nije pronađena do današnjega dana. Iako nije bilo znakova nasilnog ulaska, istražitelji su zaključili da je oteta iz kuće. U kući nije bilo tragova borbe. Forenzičari nisu našli nikakve otiske prstiju, ali su našli nekoliko vlakana tkanine s neke vrste sakoa. Nažalost, vlakna su se podudarala s običnom vrstom radne jakne. U to se vrijeme mogla kupiti za manje od pedeset dolara u svakom Wal-Martu. A u stražnjem dvorištu našli su nekoliko otisaka muških čizama.« Hunter i Garcia prate njegovu priču na papiru, pa okrenu stranicu. »Odjel za nestale osobe u Fresnu razgovarao je s mnogim ‘osumnjičenicima’«, nastavi Sanders. »Jedan od njih bio je Mathew Hade.« »Kako to?«, upita Garcia. »Bio je neka vrsta majstora za sve. Izuzetno pametan i snalažljiv. Imao je kvocijent inteligencije viši od 130. Bio je dobar baš u svemu – vodovodnim instalacijama, elektronici, mehanici, stolarstvu, pokrivanju krovova, zidariji, vrtlarstvu, uređenju interijera... doslovno svemu. Što god se moglo popraviti, on je popravio. Znao je i izrađivati razne stvari i to mu je jako dobro išlo.« Nakratko ušuti. »Bio je i izučeni bravar.« Sandersove posljednje riječi privuku pažnju dvojice detektiva. »Onoga tjedna kad je nestala gospođica Dillard, Mathew Hade je popravljao krov na jednoj kući na istoj cesti, zapravo, dvije kuće dalje. Tog istog tjedna viđen je kako jednom ili dvaput na toj istoj cesti razgovara s gospođicom Dillard. Posao na krovu završio je dan prije njezina nestanka. Otisci čizama nađeni u vrtu odgovarali su njegovu broju noge, ali se uzorak na potplatu nije podudarao ni s jednim čizmama nađenim u njegovoj kući.« »Koji je broj nosio?« »Četrdeset pet«, odgovori Sanders i napravi grimasu. »Da, da, znam, najuobičajeniji muški broj u SAD-u.« »A što je s vlaknima jakne?«, upita Garcia.


»Gospodin Hade je rekao policiji da je imao jednu takvu jaknu, ali je bila stara i rasparana, pa ju je bacio u smeće nekoliko dana prije ispitivanja na policiji.« »Baš zgodno«, prokomentira Garcia. »Jesu li ga uhitili?«, upita Hunter. »Nisu. Unatoč sumnjama, policija nije imala dovoljno dokaza za uhićenje.« Na brzinu pogleda obojicu detektiva. »Znam što mislite – da, taj Mathew Hade bio je osumnjičenik u potrazi za nestalom osobom u Fresnu, pa što? Jesam li u pravu?« Nijedan detektiv ne odgovori. Tišina je sve rekla. »Pa, ne mogu vam zamjeriti, jer sam i ja pomislio to isto. Ali ima još«, doda. »Samo okrenite stranicu. I evo ovdje stvari počinju biti zanimljive.«


58. Iako je još uvijek potpuno zbunjen onime što se događa, Crv odvažno udahne zrak i napravi par plahih koraka prema stolu s doručkom. Ne miče pogled s muškarca koji sjedi na čelu stola. Jednim dijelom još uvijek očekuje da je sve ovo trik. Stalno zamišlja kako će Čudovište svaki čas skočiti sa stolice i toliko ga mlatnuti da će mu presložiti sve kosti, a zatim će umirati od smijeha kako ga je nasamario. No to se ne dogodi. »Daj, Crve«, reče Čudovište i još jednom desnom rukom dvaput lagano lupi po stolu. »Sjedni. Pojedi svoj doručak.« Uhvati novine pa i njih gurne prema njemu. »Ako hoćeš, možeš pogledati i novine. Nije me briga.« Kad se Crv približi, muškarac izvuče ispod stola stolicu do sebe. »Crve, ovo nije trik«, kaže muškarac kad opazi strah u njegovim očima. »Dao sam ti svoju riječ. U potpunosti shvaćam zašto toliko oklijevaš. I ja bih isto tako reagirao, ali ovo je stvarno. Hrana je tvoja ako je želiš.« Crv napokon skrene pogled s muškarčeva lica na tanjur i istoga časa osjeti slinu u ustima. Iz želuca mu se začuje zvuk nalik na zavijanje bolesnog psa. »I čujem koliko si gladan«, reče muškarac i uz tanjur stavi plastični pribor za jelo. »Evo, danas ne moraš jesti rukama. Uzmi pribor.« Crv napokon sjedne za stol. Još uvijek veoma zabrinut, drži ruke u krilu i ne skreće pogled s muškarca. »Crve, hrana neće nekom čarolijom skočiti s tanjura ravno tebi u usta. I siguran sam kao nikad u životu da te ja neću hraniti.« Glad napokon prevagne pa dječak posegne za vilicom i nožem. Debeli metalni lanac na njegovim zapešćima zvekne po stolu pa skoro prevrne plastičnu zdjelicu sa žitaricama i gurne tanjur sa stola. »Čekaj«, reče muškarac i iz džepa izvadi ključić. »Daj da ti pomognem.« Uzme dječakovu ruku i otključa metalni okov na dječakovim rukama. Crv pogleda svoje ruke. Koža na zglavcima, tamo gdje je toliko dugo bio metalni okov, crvena je, upaljena i krvava. Instinktivno vrhovima prstiju dodirne ružne rane. Prostrijeli ga bol, ali, Bože, kojeg li prekrasnog osjećaja! Dobro. Ovo je sigurno san. Ovo nije moguće. Muškarac pogleda tanjur i kimne. »Jedi.«


Crv slobodnom desnom rukom uhvati vilicu. Neozlijeđenim okom pogleda sadržaj tanjura, pokušava odlučiti što će najprije pojesti. Ne može se sjetiti kad je zadnji put kulturno pojeo toplo jelo. Malom vilicom zahvati velik komad kajgane. Tisućinku sekunde kasnije, vilica mu je u ustima. Ponovi postupak još jednom, toliko brzo da oko jedva stigne registrirati. Od velike količine hrane koju je strpao u usta, ispijeni obrazi napuhnu mu se poput balona. Jedva uspijeva žvakati. »Hej, hej«, reče muškarac i podigne ruku. »Polako, Crve. Pozlit će ti. Hrana neće nikamo pobjeći. Rekao sam ti, možeš sve pojesti. Neću ti je uzeti.« Crv žvače što može brže. Kad napokon uspije progutati prvi zalogaj, nadlanicom obriše usta. Još jednom i još uvijek plaho pogleda muškarca. Izgleda nezainteresirano. Dječak uzme krišku tosta. Muškarac ga nijemo promatra kako jede. Crv još uvijek jede brzo, ali ne onoliko kao što je pojeo prvih par zalogaja. Velikim gutljajima ispije narančin sok i u rekordnom vremenu dokrajči žitarice iz zdjelice, ali ne prolije nijednu jedinu kap. U trenutku kad namjerava pojesti posljednje što je ostalo na tanjuru, krišku slanine, muškarac opet progovori. »Ti stvarno ne znaš koji je danas dan, zar ne?« Crv zastane, drži slaninu pred ustima. »Nemaš pojma?«, pita njegov otmičar. Crv se namršti. Ništa ne odgovori. »O.K. Ja ću ti reći.« Napravi usiljenu stanku punu napetosti. »Crve, danas je tvoj rođendan.« Dječak šokirano pogleda tamničara. Slanina s vilice padne na tanjur. U proteklih nekoliko dana njegov se život toliko drastično promijenio da je skroz zaboravio na vlastiti rođendan. Posljednji put je na njega pomislio onoga dana kad je otet, dok se vraćao kući iz škole. Tada je do njegova rođendana bilo još samo devet dana. Dječak pogleda svoje mršave ruke i šake. Osušena krv prekriva mu članke prstiju i svaki pojedini nokat. Svi su slomljeni. Nema pojma kako mu izgleda lice jer nigdje u ovoj kući nema ogledala ni sjajnih površina, ali i nije siguran želi li to znati. Zna jedino to da je strašno smršavio. Izgleda poput osobe koja se bori protiv anoreksije ili bulimije. O, moj Bože! Ovdje sam samo devet dana? A njemu se čini da je prošla godina ili čak i više. »Pretpostavljam da to objašnjava zašto sam danas ljubazan prema tebi«, kaže muškarac sjedeći zavaljen u stolici. »Pa onda, sretan ti rođendan, Crve. Doručak ti je moj dar.« Dječak osjeti kako mu suze naviru u oči, ali se sjeti svoje ranije zakletve pa nekako smogne snage da ih zauzda.


»Nećeš pročitati novine?« Crv ih pogleda, ali ne miče ruke. »Zar te ne zanima što se vani događa? Nema te kod kuće već dosta dana. Policija je sigurno izludjela tražeći te, ne misliš li i ti tako?« Bez odgovora. Bez pokreta. »Ma daj, baci pogled. Pomoći ću ti.« Muškarac uzme novine i otvori ih na crnu kroniku, zatim ih stavi na stol ispred dječaka. Promatra kako se dječakove oči brzo miču dok čita naslove. Ništa. »Oh!«, sarkastično reče Čudovište. »U današnjim novinama nema ničega. Malo je čudno, zar nije? Želiš li pogledati i prijašnje novine?« Pogledaju se u oči, ili, što se tiče Crva, u samo jedno oko. »Sve sam ih sačuvao.« Čudovište pokaže glavom na lijevu stranu. »Tamo su u ormariću. Čekaj da ti ih dosegnem.« Ustane, priđe gornjim ormarićima na južnom zidu i otvori drugog slijeva. Iznutra izvadi hrpu presavijenih novina. »Evo ih«, reče i baci ih na stol. »Svaki primjerak LA Timesa od dana kad sam te pokupio ispred tvoje škole.« Crva zaprepasti što Čudovište zvuči kao da je ono što se toga dana dogodilo pred školom posve isto kao uobičajeno dolaženje roditelja po djecu. »Hajde«, navaljuje muškarac. »Pogledaj.« Dječak uzme prve novine s hrpe, jučerašnji LA Times, i otvori ih. Vidi da su već otvarane na crnoj kronici. Sad malo sporije prijeđe pogledom po naslovima i člancima. U dijelu o nestalim osobama nađe nekoliko fotografija, većinom djece njegove ili mlađe dobi. Njegove nema. Odloži novine i brzo uzme naredne – LA Times od prekjučer. I opet nema njegove slike u dijelu posvećenom nestalim osobama. U želucu osjeti hladnu nelagodu. Treće novine. Nema njegove slike. Četvrte. Iste fotografije kao u prethodnima. Nelagoda se pretvori u mučninu, uzdigne se poput šiljka i zabije u njegovo srce. Pete. Ništa. Čudovište samo promatra Crva, oči mu iskre od zadovoljstva. Šeste. Ništa. Posljednje novine. Od onoga dana kad je otet.


Ni u njima nema njegove slike. Da još uvijek postoji takva stvar koju on zove »svijetom«, sada bi se srušio upravo ovdje pred njegovim očima. Dobro, ovo je samo san. Mora biti. Nema drugog objašnjenja za ovo jutro koje je postalo toliko sjebano. »Ništa?«, upita Čudovište. Razvuče usne u zloban cerek. Crv ne skreće pažnju s novina. Sad su razbacane po cijelom stolu. Još ih uvijek pregledava neozlijeđenim okom. Sigurno mi je promaknula. Tu je negdje. Mora biti. »To što ćeš ih još jednom prelistati, Crve, ne znači da će se tvoja fotografija nekim čudom pojaviti u njima. Poštedjet ću te napora. Nema tvoje fotografije. Nikad je nije bilo.« Crv se počne tresti. »Zar te ne zanima otkud znam da ti je danas rođendan, Crve?« Muškarac slegne ramenima. »Ja te nikad nisam pitao. Ti mi nikad nisi rekao.« Dječak se okrene i pogleda Čudovište. Toga se jutra tolikom brzinom dogodilo toliko ludih stvari da nijednom nije razmislio o tome. Otkud zna da mi je danas rođendan? »Na to se pitanje može odgovoriti tako da se najprije odgovori na još neka pitanja.« Čudovište opet zastane. Podigne obrve kako bi naglasio svoje riječi. »Kako to da u novinama nema tvoje slike? Kako to da nema članka o dječaku koji je prije tjedan i pol nestao nakon nastave? Crv osjeti kako se nešto steže oko njegova srca. Ne odvrati ništa. Ne zna što bi trebao reći. »A odgovor je – zato, Crve, što nikad nije prijavljen tvoj nestanak.«


59. »Samo okrenite stranicu«, reče Sanders. »Jer tamo počinje biti zanimljivo.« Hunter ga posluša, a Sanders nastavi s pričom. »Pet mjeseci nakon nestanka gospođice Dillard, u srpnju dvije tisuće i devete, nestala je i Sandra Oliver, dvadesetčetverogodišnja bankovna činovnica iz Fresna. Živjela je sama u zapadnom dijelu grada. I opet je Odjel za nestale osobe zaključio da je oteta iz vlastite kuće i opet nije bilo nikakvih tragova provale ni borbe. Poprište otmice bilo je gotovo identična kopija onoga s kojeg je oteta gospođica Dillard – relativno čisto, bez otisaka prstiju, bez nereda, samo nekoliko vlakana i otisci cipela kraj stražnjih vrata. Veličina cipela i uzorak na potplatima podudarao se s onima nađenim na poprištu otmice gospođice Dillard, tako da je postojala velika vjerojatnost da se radi o istom počinitelju. A sad pogodite tko je tog tjedna kad je nestala gospođica Oliver radio na susjednoj kući?« Ne pričeka odgovor. »Točno tako, naš prijatelj Mathew Hade. Radio je na nekim sitnim popravcima i preuređivao prednji vrt. Završio je sve poslove nekoliko dana prije nestanka Sandre Oliver. I opet je policija pokucala na njegova vrata i opet nisu imali dovoljno dokaza da ga privedu. Detektiv zadužen za istragu uspio je ishoditi nalog za premetačinu Hadeove kuće, ali u njoj nisu našli ništa što bi ga teretilo. Tjedan i pol nakon nestanka, na livadi u sjevernom dijelu grada pronađeno je truplo gospođice Oliver.« Sad su Hunter i Garcia veoma zainteresirani. »A sad mi recite zvuči li vam ovo poznato«, nastavi Sanders. »Pronađena je potpuno odjevena, postavljena u položaj raspela, s nogama ispruženim jednom uz drugu i raširenim rukama, s dlanovima okrenutim prema gore. I na zglavcima i na gležnjevima pronađeni su tragovi vezivanja.« Hunter i Garcia podignu glave i pogledaju detektiva iz Odjela za nestale. »Slijedi njezina slika«, reče Sanders i pokaže glavom na dosje. Oba detektiva okrenu stranicu. Sandra Oliver je bila sitna žena, sličnih crta lica kao Nicole Wilson. I ona je imala okruglo lice i tamnosmeđu kosu dugu do ramena. Hunter pogleda i narednu fotografiju. Snimka s poprišta prikazuje poziciju u kojoj je pronađeno truplo. Da su joj noge bile raskrečene, bila bi u istom položaju u kojem je pronađena Nicole Wilson, čak je i livada bila slična. Da bi ih usporedio, Hunter pogleda snimku Nicole Wilson prikačenu za pano. Ovo je zaista zanimljivo.


Sanders slijedi njegov pogled, zatim doda: »Obdukcijom je utvrđeno da je gospođica Oliver prije smrti bila više dana mučena.« »Na koji način?«, upita Garcia. »Teško premlaćivana. Koža ispod odjeće bila joj je crna i plava, prekrivena modricama i hematomima, ali bez rana. Otmičar ju je iz nekog razloga tukao samo po tijelu, lice joj uopće nije dirao, kao što vidite na fotografijama. Prema mišljenju mrtvozornika, ozljede su joj nanesene samo rukom – da budem precizniji, udarcima šakom – osoba je imala relativno velike šake.« Zastane da udahne zrak. »Isto tako, osoba koja ju je tukla bila je pravi stručnjak. Imala je samo površinske ozljede, bez slomljenih kosti i ozljeda unutarnjih organa.« »Je li bila silovana?«, upita Garcia. »Više puta, ali je silovatelji bio dovoljno pametan da koristi kondom. Nije pronađena sperma. Obdukcija, nažalost, nije otkrila ništa što bi moglo poslužiti za otkrivanje ubojičina identiteta. Istraga je završila u slijepoj ulici.« »Uzrok smrti?« »Gušenje. Mrtvozornik nije mogao otkriti kako je točno došlo do toga, ali nije zadavljena.« Ostavi Hunteru i Garcii malo vremena dok ne pročitaju nalaz obdukcije. »Ali to nije sve«, nastavi. »Godinu dana nakon pronalaska trupla gospođice Oliver, Mathew Hade je preselio u Sacramento. Šest mjeseci nakon njegova preseljenja, iz River Parka u istočnom dijelu grada, nestala je dvadesetogodišnja Grace Lansing. Oteta je iz kuće svojih roditelja dok su oni nekamo otišli na vikend. Jednako kao i u slučaju Tracy Dillard, studentice nestale u Fresnu, ni Grace nije nikad pronađena.« »Je li se Mathew Hade u Sacramentu opet našao na popisu osumnjičenika?«, upita Garcia. »Da«, odgovori Hunter, čitajući dosje. »Radio je negdje u blizini?« Garcia napola pita, napola nagađa. Sanders kimne. »Zaposlio se u krovopokrivačkoj firmi. Firma je popravljala krov na jednoj od kuća u istoj ulici u kojoj su živjeli roditelji Grace Lansing. I opet Mathew Hade nije imao alibi za noć kad je nestala gospođica Lansing, ali policija opet nije imala ništa konkretno da bi ga uhitili.« Hunter nastavi čitati dosje. »Znam da sve ovo ne mora značiti apsolutno ništa«, reče Sanders i raširi dlanove. »Možda je sve to čista slučajnost, ali sam vam donio dosje, pa sami odlučite. Posebno radi posljednje fotografije.« Hunter i Garcia okrenu na sliku. Policijska fotografija Mathewa Hadea. Osim dvije do tri bore, izgleda posve isto kao na prvoj fotografiju u dosjeu. »Policijska fotografija?«, upita Garcia.


Sanders kimne. »Snimljena prije sedam mjeseci. Priveden je zbog sudjelovanja u tučnjavi u nekom baru...« Sanders zastane. »Dobro«, reče Garcia. »U istočnom Los Angelesu«, doda Sanders. »Mathew Hade više nije u Sacramentu. Ovdje je.«


60. Čudovište laže. To je najprije pomislio Crv nakon muškarčevih riječi. Sigurno laže. Moj otac je sigurno prijavio moj nestanak. Muškarac uoči dječakovo promijenjeno ponašanje. Vrati se na svoju stolicu, nalakti na stol, ispreplete prste i stavi ruke ispred brade. »Ne vjeruješ mi, Crve, zar ne?«, kaže gledajući dječaka. »Ne zamjeram ti. Zašto bi mi vjerovao? Ali ispričat ću ti jednu kratku priču koja bi mogla promijeniti tvoje mišljenje.« Crv netremice promatra Čudovište. »Prije nekoliko mjeseci otišao sam na jedno brzinsko piće u onu zapuštenu rupetinu nedaleko tvoje škole. Bilo je kasno, negdje između jedan i dva sata ujutro, mislim. Unutra nije bilo mnogo ljudi, rekao bih, kakvih pet ili najviše šest osoba. Sjedio sam tamo za šankom, gledao svoja posla, kad je ušao jedan od redovitih mušterija. Znao sam da je česta mušterija jer ga je šanker pozdravio imenom – Pete. Pa taj momak Pete je izgledao kao da je već dobrano naliven, ali kako je bio redovita mušterija, šankeru to očito nije smetalo. Pete je naručio čisti burbon i sjeo na stolac do mene. Čudno, jer je bar bio prazan, ali, hej, ovo je slobodna zemlja pa čovjek ima pravo sjesti gdje god želi, sve dok nikome ne dosađuje.« Još uvijek isprepletenih prstiju, muškarac palčevima trlja bradu. »Kad je šanker donio Peteu piće, on me pogledao, vjerojatno zato što sam bio jedina osoba za šankom, podignuo svoju čašu i razdraženo promumljao ‘živjeli’. Ja sam pristojan momak pa sam i ja podignuo svoju čašu i obojica smo ispili svoja pića. Zatim je Pete odložio svoju čašu, okrenuo se na stolcu i polako me odmjerio od glave do pete. U tako otrcanom baru, punom pijanaca, to je sve što mi treba da započnem tučnjavu ili razgovor. Pa, tada nisam bio raspoložen za tučnjavu i tako sam te noći započeo razgovor. Neko smo vrijeme čavrljali, zatim se premjestili za jedan stol i nastavili razgovor. Pete je cijelo to vrijeme pio burbon, a ja jeftini viski. Čim smo sjeli za stol, počeo je govoriti kako mrzi svoj život, kako ga je prije više godina bez ikakva razloga ostavila žena i kako je zaglavio sam s dječakom.« Muškarac prati dječakovu reakciju, ali dječak izgleda kao da je zapao u neku vrstu transa. Neozlijeđenim okom netremice bulji u svog tamničara. Muškarac nastavi bez zastajkivanja.


»Pete je pričao i pričao, govorio mi kakva je gnjavaža taj klinac, kako je bio greška koja se nikad nije trebala dogoditi i tako dalje i tako dalje. Ukratko, Pete je okrivljavao tog klinca za sve ono loše što mu se dogodilo u životu. Kažem ti, Crve, taj je tip nevjerojatnom strašću mrzio svoga sina. Pričao mi je kako se mnogih noći znao vraćati kući s namjerom da ga zadavi dok spava. Upitao sam ga zašto to nije učinio, a on je rekao da bi to učinio kad bi znao da ga neće uhvatiti.« Muškarac ušuti, uzme krišku pržene slanine koja je Crvu pala s vilice i strpa je cijelu u usta. Tek kad je proguta, nastavi dalje. »Tada sam rekao Peteu kako postoji mnogo načina da se netko bez problema izvuče s ubojstvom. Samo mora znati što treba napraviti.« Te riječi ispune kuhinju neugodnom hladnoćom. »Taj Pete me pogledao«, nastavi muškarac, »i njegove sljedeće riječi zvučale su kao izazov.« Muškarac tada dubokom glasom reče: »‘O, stvarno? O.K., velika faco, ako je to tako lako, zašto to umjesto mene ne napraviš ti?’« Pusti da te riječi neko vrijeme odjekuju u kuhinji, pruža dječaku mogućnost da dobro upije svaki slog. »Ja mu nisam ništa odvratio, ali taj Pete nije htio samo tako odustati, nastavio je navaljivati. ‘Ozbiljno ti govorim, čovječe. Sredi klinca, a ja ću ti platiti.’« Čudovište mu se nasmiješi. »Pete očito nije imao pojma s kim razgovara, pa sam ga pogledao duboko u oči i upitao koliko mi je voljan platiti. Moram priznati da sam mislio kako je sve to sranje o tome da se želi riješiti klinca bilo samo pijano baljezganje, da duboko u sebi ne misli tako, ali, jebote, kako li sam samo pogriješio. Ozbiljno je mislio sve što je rekao.« Crv ne miče pogled s muškarca na čelu stola, no misli su mu negdje drugdje. Točno može zamisliti prizor u baru. U tom trenutku učini mu se kao da je nešto oživjelo u njegovu želucu. Sva pojedena hrana počne se dizati u grlo, ali sada ga više nije briga. »I kad smo utvrdili da se nijedan od nas ne šali«, nastavi Čudovište svoju priču, »počeli smo razgovarati o brojci. Želiš li znati, Crve, o kojoj se brojci radilo? Želiš li znati koliko mi je tvoj otac platio da te odvedem i ubijem?«


61. Detektiv Sanders je imao pravo: Mathew Hade mogao bi biti samo jedna velika slučajnost. Napokon, ni policija iz Fresna ni iz Sacramenta, usprkos svim sumnjama, nije uspjela prikupiti dovoljno materijalnih dokaza za njegovo uhićenje. A opet, ni Hunter ni Garcia nisu bili preveliki fanovi »kluba slučajnosti«, posebno kad bi se te slučajnosti gomilale na ovakav način. Obojica su vjerni članovi kluba »provjeri apsolutno sve«. Čim Sanders ode iz njihova ureda, Garcia zatraži od Operativnog odjela sastavljanje kompletnog profila Mathewa Hadea, sve do njegova djetinjstva. Za sastavljanje takvog dosjea bit će potrebno najmanje dvadeset četiri sata, pa zasad raspolažu samo s ono malo informacija iz dosjea koji im je dao Sanders. Nije bogzna što, ali je dobro za početak. Adresa Mathewa Hade navedena na obrascu nalazi se negdje u istočnom Los Angelesu, nedaleko od bara u kojem je uhićen za vrijeme tučnjave. Vožnja do tog mjesta potraje nešto duže od trideset minuta. Tijekom vožnje Hunter na krilu drži otvoren Hadeov dosje. Već ga je dvaput pročitao. Svako toliko baci pogled na Hadeovu policijsku fotografiju i portret, kao da uspoređuje obje fotografije. »Znaš«, reče Garcia dok silazi s autoputa Santa Ana i kreće prema sjeveru. Nije mogao a da ne zamijeti koliko često Hunter pogledava fotografije. »I mene nešto muči u njegovu izgledu.« Pokaže prstom policijsku fotografiju. »Nešto u njegovim očima.« »Kao naprimjer?« »Nisam siguran, ali pogledaj ih samo. Vidi taj pogled.« Hunter pogleda po milijarditi put. »Hladan, mrtav pogled. Pun gnjeva i...« Mora stati kako bi se sjetio najprikladnije riječi, »...Odlučnosti.« Hunter složno kimne, ali ništa ne odvrati. Garcia mu ne mora objašnjavati što je htio reći. I on i Hunter su takav pogled vidjeli mnogo više puta negoli su htjeli. Takvu vrstu pogleda ne može se previdjeti. Garcia krajičkom oka pogleda Huntera. »Ali ti nisi to proučavao, zar ne?« »Što hoćeš reći?« »Ma daj, Roberte, buljiš u te slike kao da tražiš Wallya.2 E pa reći ću ti nešto: nema ga na tim slikama. Dakle, o čemu se radi?« 2

Lik iz dječjih slikovnica kojeg treba naći među mnoštvom ljudi


Hunter još jednom pogleda fotografije. »O ničemu konkretnom. Radi se o nečemu što je ubojica spomenuo u drugoj poruci.« Sad ga Garcia ne pogleda iskosa, već sasvim okrene glavu prema njemu. »Sranje!«, reče, zatim citira: »Ako me pogledaju ravno u oči, hoće li u njima vidjeti istinu? Hoće li vidjeti što sam postao ili će kiksati?’« I on je od riječi do riječi zapamtio ubojičinu poruku. »Zaboravio sam na to«, prizna. »A sad kad si spomenuo i gledajući te fotografije, jedna stvar je vraški sigurna – te oči itekako nešto govore.« »Pa, ovo su samo fotografije«, reče Hunter i napokon zatvori dosje. »Steći ćemo bolji dojam kad ga sretnemo licem u lice...« »... i pogledamo ga ravno u oči«, dovrši Garcia.


62. Poput valova koji nadiru prema obali, tako je Alison dolazila k svijesti, no bol nije prolazila, bez obzira je li ili ne bila pri svijesti. Nekakva čudna tupa bol, započinjala je na lijevoj strani njezina vrata i zatim se odlučnošću mrava ratnika širila ostalim dijelom njezina tijela, no najgora je ova na zglavcima – goruća bol, kao da su joj ruke otpiljene tupom pilom. Glava joj je klonula, brada joj gotovo dodiruje prsa. Kad bi nakratko došla k svijesti, ugledala bi crvene nožne nokte na podu. Trebalo joj je dugo vremena dok nije shvatila da su to njezini vlastiti. Potpuno je gola. Nema pojma gdje je, ali je na nekom mračnom i vrućem mjestu, s debelom pjenastom gumom zalijepljenom za zidove i metalnim cijevima iznad glave. Instinktivno se pokuša pomaknuti, ali to samo pojača bol u njenim rukama. Nešto se još dublje zabije u njene zglavke, kao da su joj tanke metalne šipke uglavljene u zglobove i zatim zavrnute u jednu stranu. Bol se brzo proširi sve do ramena. U tom trenutku zaista povjeruje da su joj iščašeni zglobovi na rukama. Pokuša shvatiti što joj se to događa, pa podigne bradu. Od tog pokreta osjeti val mučnine u želucu. Izvrne oči, kapci joj opet zatrepere. Skupi svu snagu kako opet ne bi utonula u bezdan nesvijesti. Uz velik se napor uspije usredotočiti na svoje ruke. Ispružene su visoko iznad njezine glave. Tek tada napokon shvati zašto je toliko bole. Zglavci su joj okovani metalnim lancima poprskanim krvlju. Lanac je pričvršćen za debelu metalnu cijev na stropu. Njene mršave ručice drže težinu cijeloga tijela, lanac se duboko urezao u njene okrvavljene zglavke. Vrijeme se beskonačno vuče. Pokuša se sjetiti što se dogodilo. Zašto je u ovoj rupi? No ne može razmišljati od pulsirajuće boli u glavi. Grlo joj je toliko otečeno da svaki udisaj zraka mora praktički silom utjerati u pluća. Zato su joj usta suha poput pustinje. Prkoseći boli, još jednom podigne glavu i dobro se zagleda u okove. Lanac oko zglavaka zaključan je malim lokotom. Veći lokot osigurava drugi kraj lanca, onaj pričvršćen za cijev na stropu. Što se to, dovraga, događa? Gdje je? Ništa od ovoga nema smisla. Oči su joj se malo navikle na mrak, pa pogleda oko sebe. Pod u prostoriji je betonski. Prekriven je mrljama različitih veličina, ali ne može vidjeti od čega su – nafte, vode, krvi?


Na lijevoj strani ugleda malo stubište koje vodi do zatvorenih vrata. U ovoj prostoriji nema prozora, pa zaključi da se nalazi u nekom odvratnom podrumu. S desne strane, djelomično skrivenog tamom, vidi dio radnog stola. Na njemu je nekoliko alatki i instrumenata. Ne može razaznati sve, ali od onih koje vidi sledi joj se srce – ručna brusilica, škare za žicu, škare za živicu, bič i cijela zbirka kirurških skalpela i forcepsa. Pokuša se nogama odgurnuti s poda da smanji naprezanje ruku, ali jedva može dodirnuti pod. Može se tek malo zanjihati na vrhovima prstiju. Pokušaj rezultira potpuno suprotnim učinkom od onog koji je htjela postići. Ruke joj se još više napregnu. Zavrišti od boli, ali pjenasta guma na zidovima priguši krik pa zvuči kao da se nalazi pod vodom. No netko ju je čuo, jer se trenutak kasnije otvore vrata na vrhu stubišta i na svjetlu se pojavi obris muškarca. Stoji tamo neko vrijeme, ništa ne govori, snažne ruke drži ispružene uz bokove. »T... tko si ti?«, jedva izreče. Glas joj je slabašan, ne zna je li ju čuo. Pokuša opet. »Zašto mi ovo radiš?« Bez odgovora. Bez pokreta. To je još više ispuni užasom. »Mol... molim te.« Lik napokon ispruži ruku i uključi prekidač s vanjske strane vrata. Fluorescentna žarulja u žičanoj mreži na stropu zatreperi i obasja podrum. Alison istoga časa odvrati pogled, čvrsto stisne oči kako bi ih zaštitila od iznenadnog svjetla. Nekoliko trenutaka kasnije pokuša razaznati lik uz vrata. Dok se spušta u podrum, njegove cipele lupkaju po stubama. Alison ga slijedi pogledom. »Molim te. Što želiš od mene? Tko si ti? Zašto sam ovdje?« Muškarac priđe stolu, stane, okrene se prema njoj. Neko vrijeme gledaju se u oči. »Ne prepoznaješ me, je li?«, napokon kaže. Ima dubok, hladan i grlen glas – pun samopouzdanja. I drži se odlučno, poput ratnika spremnog za bitku. Alison se usredotoči. Ne, ne prepoznaje ga, ali se ipak ne može otresti osjećaja da joj je na njemu nešto poznato, naročito oči. Ni ne treba mu odgovoriti. On zna da ga nije prepoznala. Njegovo prerušavanje uvijek je besprijekorno. Okrene se prema stolu i podigne nešto što ona ne može vidjeti. »Da te pitam nešto, Alison.« Muškarac počne otkopčavati košulju. Njezino se tijelo počne grčiti od straha. »O ne, ne, ne.«


On načas zastane, želi produljiti napetost. »Koliko znaš o boli?« Okrene lice prema njoj. Ona pogleda predmet u njegovoj ruci. Glas je potpuno iznevjeri. »Jer ja znam... sve.«


63. »Dakle, stigosmo«, reče Garcia dok parkira ispred stare trokatnice, smještene negdje na sredini prilično prometne ceste. Građevina izgleda staro, istinski joj treba preuređenje. Većina prozora izgleda kao da nikad nije oprana, barem ne s vanjske strane, a ono što bi ispred zgrade trebao biti travnjak, više sliči na ostatke starog bojnog polja. Ni iznutra ne izgleda ništa bolje. Drvena vrata na ulazu glasno zaškripe kad ih Hunter otvori. Vode u malu i slabo osvijetljenu prostoriju koja smrdi poput tisuća pepeljara. Mrlje vlage na stropu izgledaju poput pjega na licu. Voda polako curi niz jedan zid, nakuplja se iza zidnih tapeta i stvara mjehure koji izgledaju kao da će svaki čas prsnuti. Na starom i prljavom sagu u sredini prostorije progorjeli tragovi cigareta tvore zanimljiv desen. »Prekrasno. Otmjeno«, reče Garcia čim stupe unutra. Čini se da jezivi zvuk škripanja šarki na starim ulaznim vratima služi i kao zvono u trgovini, jer Ne, čim škripa utihne, iza pulta na južnoj strani pojavi pretili Hispanoamerikanac. Smrdi na papreni podgrijani grah i taco umak. Masna kosa zalijepila mu se za znojno čelo kao da je upravo završio s najnapornijim vježbama poznatim čovječanstvu. »Gospodo, kako vam mog...« Ušuti usred rečenice, ramena mu klonu kao da je odjednom sit života. »Auu, chinga tu madre! Murja.« Hunter je i nagađao kako ovo nije uobičajena stambena zgrada. Izvana je izgledala kao jedno od onih mjesta koja su izdavala sobe na sat ili na dan, tjedan, mjesec ili kako već paše mušteriji – sve dok mušterije plaćaju, nitko ne postavlja nikakva pitanja. »Zar je to toliko očito?«, upita Garcia Huntera i odmjeri ga od glave do pete. »Ne, mislim da nije.« »Što? Šališ se, ese?«,3 reče muškarac iza pulta. Njegov meksički naglasak nije toliko očit kao njegova težina. »Samo što vam značke nisu istetovirane na čelima. Da, toliko je očito. Zašto me vi momci stalno pokušavate ščepati za jaja, ha? Ja samo pokušavam pošteno zaraditi za život.« »Da, a to je pravo čudo«, reče Garcia, poprativši svoje riječi prenaglašenim ogledavanjem i desnom rukom pokrivši nos. »Ovdje sve izgleda jako otmjeno, uključujući i ponašanje.« 3

Kompa


Muškarac promrmlja nešto nerazumljivo, ali ga Hunter prekine. »Nismo vas došli ščepati za jaja«, reče, priđe pultu i pokaže isprave. »Ni kritizirati elegantno uređenje«, doda Garcia. »I da, murjaci smo.« »Pretpostavljam da ste vi upravitelj ove zgrade, gospodine...?«, reče Hunter i vrati isprave u džep. »Moreno«, odvrati muškarac smrknuta lica. »Arturo Moreno i da, ja sam upravitelj.« Znojne mrlje pod pazusima postanu još veće. »Dobro«, reče Hunter. Na pult stavi fotografiju Mathewa Hadea, ali jako pazi da to ne bude ona policijska. »Dobili smo informaciju da ovaj čovjek živi ovdje. Stan dvjesto jedanaest?« Moreno neko vrijeme promatra fotografiju. »Aha.« Kimne, izgleda kao da se dosađuje. »Ali je riječ ‘živi’ malo prejaka za opis njegova odnosa prema stanu dvjesto jedanaest.« Hunter upitno podigne obrve. »Dobro, kako biste onda vi nazvali taj odnos?« »Dolazi i odlazi«, odgovori Moreno. »Kao i većina ljudi ovdje. Katkada ostane tjedan dana. Katkada više, katkada manje. A ponekad nestane na isto toliko vremena. Nema urednog rasporeda. Nitko ga ovdje nema.« »Je li sad tu?«, upita Garcia. Skrene pogled na stubište lijevo od pulta. Strahovito otrcani crno-crveni sag na stubištu rasparan je na rubu svake stube, ponegdje toliko da je Garcia siguran kako predstavlja opasnost po život. Moreno odmahne glavom. »Ne, nije. Nisam ga vidio već...« Zastane i pogleda paučinu na stropu, kao da je odgovor tamo, zajedno sa svom prašinom. »Pet, možda šest dana? Možda je prošlo i manje, nisam siguran. Ako se dobro sjećam, tada je s njim bio i prijatelj.« »Prijatelj?« »Pa«, Moreno nehajno slegne ramenima. »Došli su zajedno i prijateljski razgovarali, pa sam pretpostavio da su prijatelji.« »Prijatelj ili prijateljica?«, upita Hunter. »Hombre«, odvrati Moreno. »Prijatelj.« »Jeste li već prije viđali tog prijatelja?« Moreno razmisli samo par sekundi. »Nisam. Mislim da nisam.« Počne se češati po zatiljku kao da mu o tome ovisi život. Garcia ga namršteno pogleda, zatim ustukne korak. Ne bi se nimalo iznenadio da je ovo mjesto krcato buha ili stjenica. »Ali na ovom mjestu, ese«, nastavi Moreno, »mnogi došljaci dolaze i odlaze sa svojim gostima.« Prestane se češati pa pogleda nokte, zatim ih obriše o prednjicu košulje. »Znate kako to već ide, je li tako? Ono što mušterije rade u svojim stanovima je njihova stvar, comprendes? Ja samo brinem o ovom mjestu.«


I sjajno ti ide, pomisli Garcia, ali ne izusti ni riječ. »Je li kad ovamo dovodio žene?«, upita Hunter. Moreno se nasmije i zakašlje. »Ti to stvarno, ese? Da, vidio sam da dovodi žene i prije nego što pitate, meni su sve izgledale punoljetne.« »Je li neka od ovih žena bila ovdje?«, upita Hunter i pokaže mu fotografiju Nicole Wilson i Sharon Barnard. Dok promatra fotografije, Moreno drži zatvorena usta i prijeđe jezikom po gornjim prednjim zubima. »Hmm... ne, ne izgledaju mi poznato.« »Siguran si?«, upita Garcia. Moreno se nešto duže zagleda u fotografije. »Da. Sto posto, ese.« »Tko još radi ovdje? Tko te zamjenjuje kad imaš slobodan dan ili kad se jednom tjedno tuširaš?« Moreno se ne upeca na Garciinu šalu. »Moj rođak, ali on ne dolazi sve do kraja tjedna. Ako hoćete, možete se onda vratiti i razgovarati s njim?« »Možda i hoćemo«, odvrati Garcia. »Imate ključeve stana dvjesto jedanaest, je li tako?«, upita Hunter. Moreno ga pogleda, potom Garciu, zatim opet Huntera. »Da, naravno da ih imam, ali zar vam ne treba nekakav sudski nalog da odete gore? Možda ovo mjesto i jest rupetina, ali ulaz nije svima slobodan, ese.« »O, naravno«, odvrati Garcia. »Možemo otići po nalog ako hoćeš i onda nećemo pretražiti samo stan dvjesto jedanaest, ese. Imat ćemo nalog za cijelu zgradu, čak i taj tvoj ured iza.« Pokaže zatvorena vrata iza Morena. »A dok čekamo nalog, otići ćemo i po nekolicinu sanitarnih inspektora i imigrantsku službu pa ćemo dovesti i njih. Kako ti to zvuči?« »Au, pinche culero.« Moreno trlja masno čelo i bulji u pod. »Usted sabe que hablamos espanol tambiém, no?«, reče Garcia. Rekao mu je da i on i Hunter dobro razumiju španjolski. Moreno ga više ne gleda. Umjesto toga, otvori jednu ladicu iza pulta i izvadi ključeve. »O.K., ese, ali možete gore jedino ako ja odem s vama.« »Ne bih ni htio drukčije, ese«, odvrati Garcia, odmakne se i pokaže stubište. »Nakon tebe, compadre.«


64. Nakon prelaženja četiri niza stuba do drugoga kata, upravitelj zgrade izgleda kao da će ga svaki čas strefiti infarkt. Znoj mu se slijeva niz čelo, diše toliko teško da zvuči kao astmatični Darth Vader. »Dobro ste?«, upita Hunter kad se Moreno napokon dočepa odmorišta na drugom katu. Trebale su mu gotovo dvije minute za prelaženje pedeset stuba. »Hijo de perra«, reče dašćući. »Da... dobro sam, ese...«, napokon odvrati između dahtanja, pridržavajući se rukom za zid. »Treba mi samo jedan čas.« »Da, jako dobro izgledaš«, primijeti Garcia. »I dobro zvučiš.« I opet se Moreno ne obazre na njegov sarkastični komentar. Na kratkom hodniku ispred njih otvore se jedna vrata, netko izviri van i brzo ih opet zatvori. »O.K.«, reče Moreno. Uspravi se i dlanom obriše znojno čelo. »Završimo s tim što brže. Vas dvojica na ovim hodnicima niste dobri za moj posao, comprendes? Vi čak i bazdite na murju.« Garcia namršteno pogleda Huntera, zatim brzo prinese lijevu nadlakticu nosu, pomiriši je, pa isto učini i s desnom. »Misliš reći da zbog nas ovo mjesto ljepše miriši?«, kaže. Moreno ga pogleda, odgovor mu je navrh jezika, ali se ipak predomisli. Stan dvjesto jedanaest nalazi se iza prvih vrata s lijeve strane. Moreno namjerava gurnuti svoj ključ u bravu, ali ga Hunter uhvati za ruku i odmahne glavom. Povuče upravitelja ustranu, makne ga s ulaznih vrata. »Mi najprije pokucamo«, šapne mu Hunter. »Zašto, ese? Rekao sam vam, nema ga ovdje.« »Može biti, ali svejedno ćemo prvo pokucati.« Hunter ga povuče skroz u stranu, pa njih dvojica stanu uza zid s lijeve strane vrata. Garcia učini isto na desnoj strani. Hunter triput pokuca. Bez odgovora. Pokuca još triput. Nikakvog odgovora. »Vidite? Rekao sam vam, ese.« »U redu.« Hunter kimne. »Sad možete otključati.«


Kad Moreno otključa vrata i širom ih otvori, zaškripe jednako glasno kao ulazna u prizemlju. Iz hodnika vide samo ono što osvjetljava svjetlo iz hodnika, a to je jako malo. Veći dio sobe je u mraku jer su zavjese navučene. »Svjetlo?«, upita Hunter i opet povuče natrag Morena. »Na zidu.« Pokaže mu izvana. »S desne strane vrata.« Garcia uključi prekidač. Žarulja na sredini stropa dvaput zatreperi, zatim obasja malu prostoriju jasnim svjetlom. »Mathew Hade?«, zazove Hunter s vrata. Bez odgovora. »Mathew Hade?«, zazove opet. »Policija. Želimo vam postaviti par pitanja.« Unutra nema nikoga. Oba detektiva stupe unutra, stanu i pogledom prelaze po prostoriji. Miriši na izbjeljivač i dezinfekcijsko sredstvo s natruhom naranče, kao da je nedavno temeljito očišćena. Garcia se zaintrigirano okrene i opet provjeri broj na vratima – 211. Ušli su u pravi stan. Osim jednostavnog drvenog stola uza sjeverni zid, jedne stolice i lijevo od njih jedne komode s dvije ladice, prostorija je potpuno prazna. Nema dvosjeda, saga, stolića, stolica, televizora, ništa ne visi na zidovima, nema nikakvih predmeta kakvi se obično nalaze u dnevnoj sobi. »Kao što rekoh, ese«, opet kaže Moreno, »nema ga. Nisam ga vidio nekoliko dana.« »Izgleda kao da nikad nije bio ovdje«, reče Garcia, ogledavajući se naokolo. U dnevnoj sobi su još dvoja vrata – jedna vode u malu kuhinju, druga u spavaću sobu s kupaonicom. Garcia priđe prozoru i odmakne zavjese, a Hunter uđe u spavaću sobu. Jednako je prazna kao i dnevna soba, unutra je uz istočni zid samo krevet za jednu osobu, noćni ormarić bez ladica i dvokrilni drveni ormar. Na krevetu nema posteljine kao da nikad nitko u njemu nije spavao. Uz ormar je prazna plastična kanta i perač poda. Hunter iz džepa izvadi rukavice od lateksa, navuče ih i tek onda otvori vrata ormara. Prazan. Na dnu je jedna ladica. Isto prazna. Hunter klekne i pogleda ispod ormara i kreveta. Ni tamo nema ničega. Nigdje nema ničega.


Podigne madrac i pogleda ispod njega. Ništa. Prijeđe rukom po vrhu ormara. Ništa osim očekivanog – prašine. Odmakne ormar od zida i provjeri iza. Na zidu nema ničega. Ni na stražnjoj strani ormara. Podigne plastičnu kantu i pogleda unutra. Potpuno je suha. Nema ni kapi vode. Prinese je nosu. Miriše na izbjeljivač i dezinficijens s natruhom naranče, jednako kao i dnevna soba. Vrati je na mjesto i pogleda perač poda. Još uvijek je malo vlažan na resama. Miriši jednako kao kanta, samo malo snažnije. Zaključi da je korišten prije četiri, najviše pet dana. Vrati perač na njegovo mjesto, okrene se i uđe u malu kupaonicu popločanu bijelim pločicama. S lijeve strane je mali umivaonik, iznad njega je na zid pričvršćeno ogledalo. Nasuprot umivaoniku je zahodska školjka, do nje s desne strane tuš-kabina. Na umivaoniku je britvica za brijanje i napola prazna tuba paste za zube – nema četkice. Sapun u tuš-kabini izgleda kao da je korišten samo par puta. U cijeloj kupaonici nema nijednog ručnika, papira ni ničeg sličnog. Nema ni toalet-papira. Hunter stane pred ogledalo i na trenutak se zagleda u svoj umorni odraz, kao da će mu, bude li dovoljno dugo gledao, ogledalo ispričati priču ili mu barem pokazati odraz onoga tko je posljednji stajao pred njim. Ne dogodi se ni jedno ni drugo. Vrati se u dnevnu sobu. Nema nikakve sumnje da je stan dvjesto jedanaest tek prenoćište, mjesto koje Mathew Hade koristi samo s vremena na vrijeme i to samo nakratko. On ne živi na ovome mjestu – ako je on zaista osoba koju traže, ovo nikako nije mjesto gdje bi držao svoje žrtve.


65. Dok je Hunter pretraživao spavaću sobu i kupaonicu, Garcia je pregledao preostali dio stana. Ako ništa drugo, ovo barem neće dugo trajati, pomisli dok prilazi trima komadima namještaja u goloj dnevnoj sobi. Stol i stolica izgledaju relativno novo, ali zato komoda s dvije ladice izgleda kao da je donesena s gradskog otpada. Sva je izgrebena i puna ureza. Sva sreća što ladice nemaju mehanizam za zaključavanje, to će mu olakšati stvar. Iz džepa izvadi lateks rukavice, navuče ih i zatim otvori gornju ladicu. Unutra je nekoliko listova običnog bijelog papira za pisač. Ništa više. Izvadi papire i brzo ih prelista. Svi su prazni. Da se potpuno uvjeri, premjesti ih u drugu ruku i opet prelista s druge strane. Da, svi su prazni. Vrati ih u ladicu, zatvori je i otvori donju. Ova se otvorila mnogo teže od gornje, kao da su vodilice jako oštećene. Sudeći po izgledu komode, to ga nimalo ne iznenadi. Ladica se napola otvori, a zatim zapne. Garcia opet pokuša. Isti rezultat. Zaglavljena je. Pokuša još jednom, sad je povuče mnogo snažnije, ali ne postigne ništa. Ladica zapne na istome mjestu. No od snažnog povlačenja, nešto što je bilo iza dokotrlja se naprijed – crvena kemijska olovka BIC Cristal. U djeliću sekunde Garcia se sjeti poruke poslane gradonačelniku Baileyu i druge gurnute ispod Hunterovih vrata. Obje su bile napisane na čistom papiru za pisače, a forenzičari su otkrili da su napisane crvenom kemijskom BIC Cristal, debela vrha. Uzme kemijsku i istoga časa osjeti kako su mu se naježile dlačice na potiljku. Na kemijskoj je sitnim bijelim slovima napisan logotip BIC-a i riječi »Cristal 1,6 mm« U ruci drži crvenu kemijsku olovku BIC Cristal, debeloga vrha. Zatomi uzbuđenje i iz džepa izvadi vrećicu za dokaze. Spusti kemijsku unutra i zatvori je.


Čučne i pogleda u zaglavljenu ladicu. Izgleda prazno. Gurne ruku unutra i opipa. Ništa. Zatvori je, a zatim otvori gornju. Uzme gornji list papira, potom ga podigne do prozora i pogleda na svjetlu. Traži na njemu urezane tragove kemijske olovke. Ovisno o pritisku koji koristi osoba dok nešto piše, na donjem papiru koji služi kao podloga često ostanu djelomični, a katkada čak i svi potezi kemijske olovke. Ovaj list papira je potpuno čist. Nema nikakvih tragova ureza. Uzme posljednji papir s hrpe i ponovi postupak, u slučaju da je nakon prelistavanja okrenuo hrpu na krivu stranu i vratio u ladicu. Ništa. Ipak, zajedno s crvenom kemijskom, odnijet će ih sve u forenzički laboratorij na daljnju analizu. Izađe iz dnevne sobe i uđe u kuhinju. Ona je još oskudnije namještena od dnevne sobe. Na jednom kraju male radne površine je hladnjak-ledenica, na sredini sudoper i na drugom kraju mali štednjak. Ispod radne površine ugleda tri ormarića i dvije ladice. Druga tri ormarića pričvršćena su na zid Iznad sudopera. Jedina stvar na kromiranom stalku za cijeđenje posuđa s lijeve strane sudopera je spužvica. Lijevo od štednjaka je električno kuhalo Za vodu. Nema perilice suđa, perilice rublja ni mikrovalne pećnice. I ovdje se, jednako kao i u ostalom dijelu stana, osjeća blagi miris izbjeljivača i dezinfekcijskog sredstva s mirisom naranče. Garcia počne s pregledavanjem hladnjaka. Unutra nema ničeg osim dvije neotvorene bočice vode. Unutrašnjost je besprijekorno čista. Ledenica je potpuno prazna. Zatim provjeri tri ormarića na zidu. Najprije onoga s lijeve strane. Prazan. Srednji. Prazan. Posljednji ormarić. Unutra je kantica juhe od rajčice, staklenka kave i mali paketić šećera. Ništa više. Prebaci se na ormariće ispod sudopera. Najprije lijevi. Nađe jednu bocu izbjeljivača, jednu deterdženta za pranje posuđa, jednu bocu Orange Plus s raspršivačem, dvije velike spužve i paket krpa za čišćenje. Srednji. Dva tanjura, velika čaša i jedna šalica za kavu, sve od plastike. Posljednji ormarić. Prazan.


Zatvori ih sve i dodirne spužvu na stalku za cijeđenje suđa. I stalak i spužva su suhi. Nitko ih već neko vrijeme nije koristio. Vrati spužvu na stalak i otvori ladicu uz hladnjak. Prazna. Ode na drugi kraj radne površine i otvori drugu ladicu. Unutra nađe samo jednu vilicu, jedan nož i malu žličicu – sve plastično – te obično crno preklopno pakiranje šibica s logotipom na prednjoj i stražnjoj strani. Uzme je i otvori. I šibice su crne, imaju jarkocrvene vrhove. Nedostaje ih pet. Unutrašnji dio se razlikuje od vanjskoga jer nije crn, već bijel. Garcia nekoliko trenutaka zuri u šibice, zatim napokon shvati što gleda. Od spoznaje opet osjeti ježenje dlačica na potiljku. »Jebote!«


66. Držeći leđa naslonjena na zid, Crv sjedi sam u tami svoje ćelije. Koljena je privukao uz prsa, rukama je toliko čvrsto obgrlio noge da su skroz pobijelile. Nožnim prstima automatski tapka gore-dolje, kao da udara ritam samo njemu čujnog sentiša. Usprkos tami, drži otvoreno neozlijeđeno oko, zuri u ništa. Još uvijek osjeća bol u lijevom oku, ali ga jednostavno više nije briga. Čudovište je otišlo odmah nakon što mu je reklo koliko mu je njegov otac platio da ga odvede. »Znaš što mi je rekao tvoj otac?«, pitao ga je muškarac u kuhinji. »Rekao je da, kad ga riješim ‘te kuge’, mogu s njom raditi što god mi se prohtije – mogu te ubiti na koji god način želim i kad god zaželim – samo neka pazim da ne pronađu tvoje tijelo. Kakav to otac može reći nešto takvoga za svoje vlastito dijete?« Na te je riječi Crv zadrhtao. Ne zbog prijetnje smrću – na neki je način već prihvatio da će mu se to neizbježno dogoditi – već zato što je u tom trenutku shvatio da je muškarčeva priča istinita. Upravo tako ga je zvao njegov otac – ‘kuga’. Istoga časa navalila je u njegove misli cijela lavina uspomena. Sve odreda loše. Ti si kao jebena bolest, čuješ me? Prokleta kuga koja me muči cijeli život. Ti si razlog zbog kojeg je tvoja majka otišla, znaš? Ti si kuga. Nije ni čudo što nemaš prijatelja. Nitko te ne voli. Nitko te ne želi. Miči mi se s očiju, prokleta kugo, ili ću ti izbušiti novi šupak. »Ja bih to učinio i zabadava, znaš?«, reklo je Čudovište i vratilo dječaka u stvarnost. Njegove naredne riječi, iako izrečene ledeno hladnim glasom, bile su prepune onoga što se može nazvati jedino morbidnom strašću. »Što mogu? Volim ubijati ljude. Volim ih gledati u oči dok život cijedi iz njih. Volim uživati u svakom trunku njihova straha. Volim kad me preklinju za milost... ne Boga, nego mene. Volim slušati njihove krikove. Kad obećavaju da će učiniti sve što želim. Da, Crve, sve to obožavam, ali najviše volim ono što osjećam u tim trenucima.« Muškarac je na trenutak zastao. I samo govorenje o tome toliko ga je ushitio da se praktički počeo tresti. »Znaš li, Crve, kakav osjećaj izaziva ubijanje ljudi? Osjećaš se moćno... snažno... posebno. Nitko ti nikad više ne može reći da nisi važan, jer u tom


trenutku znaš da si važniji od Boga.« Dok je govorio, odmahivao je glavom i drhtao na neki jeziv način. »Ti si njihov Bog.« Nasmijao se kad je vidio koliko je isprepadao Crva. Nakon toga, zaključao je Crva u njegovu ćeliju, rekavši mu da će se opet vidjeti te noći. To se dogodilo prije mnogo sati. Otada je Crv sjedio na svom prljavom madracu i grlio noge. Nije se ni pomaknuo. Razum mu je nalagao da ne vjeruje, no što je više razmišljao o tome, to mu je izgledalo stvarnijim. Zbog očevih problema s alkoholom i nesposobnosti da zadrži posao, u protekle tri godine selili su se pet puta. Osam puta u pet godina, zbog čega je sklapanje prijateljstva bilo vraški teško, a zadržavanje prijatelja nemoguće. I sama ta činjenica svrstavala ga je u nimalo poželjnu kategoriju – kategoriju »usamljenika«. Nije imao prijatelja, a otkako ga je napustila majka, ni obitelji. Osim oca. Nitko nije znao kakav je zapravo jer je izvanredno naučio svoju ulogu »usamljenika«. Držao se po strani, naročito u školi. Za sve njih bio je onaj poslovični »nevidljivi dječak«, što se savršeno uklopilo u očev plan. Morao je samo svratiti u njegovu školu i reći da se opet sele. I to je sve. Problem riješen. S obzirom na prošlost njegove obitelji, nikome to neće biti čudno. Nitko neće postavljati pitanja. I nikome neće nedostajati. Zatim njegov otac može otići u neki drugi grad i započeti novi život kao samac bez djeteta, jer je »kuga«, napokon uklonjena iz njegova života. Praznina koju osjeti u sebi toliko ga shrva da prekrši svoju zakletvu. Oči mu se napune suzama. Sam u svojoj ćeliji, zaplače. Sad zna da ga nitko neće doći spasiti jer ga nitko ne traži. Nikad ga i nisu.


67. Garcia je još u kuhinji kad Hunter izađe iz spavaće sobe i uđe u dnevni boravak stana dvjesto jedanaest. Odmah primijeti dvije vrećice za dokaze na malom stolu uz prozor – u jednoj je crvena kemijska olovka BIC Cristal, u drugoj listovi bijelog papira. Dok ih proučava i on na trenutak osjeti isto uzbuđenje od koga su se Garcii naježile dlačice na potiljku, ali je svjestan toga da uzbuđenje može utjecati na njegovu objektivnost. Moraju čim prije odnijeti te vrećice u forenzički laboratorij. »Roberte!«, zazove ga partner. »Dođi vidjeti ovo.« Hunter vrati vrećice na stol i krene u kuhinju. Garcia stoji uz štednjak, ima ozbiljan izraz na licu. »Što si našao?«, upita Hunter. Garcia mu dobaci šibice, Hunter ih uhvati u zraku. »Pogledaj unutra«, požuruje ga Garcia. Hunter otvori preklop i zastane. Na unutarnjoj strani preklopa nešto je zapisano. Hunter kao hipnotiziran zuri u to, srce mu tuče malo brže nego prije. Piše – Midazolam 2,5 mg. »Znaš li što je to?«, upita ga Garcia. »Mislim da je anestetik«, odvrati Hunter, ne skrećući pogled s bilješke. Iako Garcii nije poznat taj lijek, pretpostavi da se radi o nekoj vrsti sedativa, no nije to ono što je njega uzbudilo, a Huntera hipnotiziralo. Već rukopis. Rukopis u koji su njih dvojica proteklih dana zurila satima. Ubojičin rukopis.


68. Nakon odlaska iz stana Mathewa Hadea, prva im je postaja LAPD-ov kriminalistički znanstvenoistraživački laboratorij u El Serenu u istočnom Los Angelesu. Na putu u laboratorij Hunter je nazvao doktora Briana Snydera, vodećeg forenzičara s poprišta ubojstva Sharon Barnard u Veniceu. Upravo se vratio s poprišta dvostrukog ubojstva u Westlakeu. Doktor Snyder dočeka detektive u prijemnom predvorju laboratorija. »Detektivi«, kaže i rukuje se s njima. »Drago mi je što vas opet vidim. Kako vam mogu pomoći?« Hunter mu ukratko ispriča sve što se dogodilo u protekla dvadeset četiri sata, zatim mu preda vrećice s dokazima. Snyder ih nakratko pogleda. Na šibicama zadrži pogled malo duže nego na ostala dva predmeta. »Midazolam«, pročita naglas zabrinutim glasom. »Znate li što je to?«, upita Garcia. Liječnik kimne. »Znam. Midazolam je anestetik na bazi benzodiazepina, s hipnotičkim svojstvima.« Garcia dvaput trepne. »Danas se kao anestetici koriste tri vrste benzodiazepina«, objasni. »Diazepam, lorazepam i posebno midazolam. On se, od sva tri, najbrže rastvara, što znači da ga tijelo brzo apsorbira pa stoga i najbrže djeluje. Glavno mu je svojstvo da djeluje kao sedativ, relativno smiruje disanje i rad srca, djeluje protiv panike, tjeskobe i grčeva i, najvažnije, opušta mišiće. Potiče nesvjesticu ili hipnotičko stanje za manje od trideset sekundi i uzrokuje amneziju, veoma sličnu onoj koju uzrokuje rohypnol, droga za silovanje. Pacijent ili žrtva ničega se neće sjećati.« »Dakle, ukratko«, kaže Garcia, »savršena droga da se na brzinu onesposobi žrtva.« Doktor Snyder potvrdno kimne. »Ili, ovisno o dozi, da se žrtva smiri kako ne bi pružala otpor. Osoba koja je dobila malu dozu midazolama ponaša se kao da je pijana – zapravo, jako pijana. Počinitelj koji vuče žrtvu u takvom stanju izgledat će običnom prolazniku kao osoba koja pomaže pijanom prijatelju. Nikako drukčije.« Nakratko opet pogleda šibice. »Ali ova doza navedena ovdje – dva cijela pet miligrama – i više je nego dovoljna za onesposobljavanje osobe koja je jednako visoka i teška kao jedan od nas trojice.«


»Je li ga teško dobiti?«, upita Hunter. »Nije. Posebno na onim opskurnim stranicama današnjeg Interneta. Neće vam trebati dugo ako znate gdje treba tražiti.« »Odlično«, promrmlja Garcia. »Što mislite, doktore, koliko će vam trebati da obradite ovo?«, upita Hunter. Izraz na Snyderovu licu ne ulije im previše nade. »Mogao bih to odmah označiti kao ‘hitno’«, kaže im. »Obećavam da ću učiniti sve što mogu kako bi ovo što prije stiglo na vrh hrpe. Posreći li mi se, rezultat analize rukopisa mogao bih dobiti već sutra ili možda preksutra.« Refleksno pogleda na sat. »A što se ostaloga tiče, nisam siguran. Možda za dva dana... a možda i više.« I Hunter i Garcia znaju kako ni oni ni doktor Snyder više ne mogu učiniti više od toga. Kriminalistički laboratorij je sastavni dio Hertzberg-Davis forenzičko-znanstvenog centra u losanđeleškom regionalnom kriminalističkom laboratoriju, čije usluge koristi pet različitih organizacija, a sve žele da rezultati budu gotovi još jučer. Njihovi tehničari imaju posla preko glave. Hitan zahtjev jednoga od njihovih ljudi svakako je prednost, ali ne i garancija. Zasad mogu samo čekati.


69. Hunter je uspio odspavati samo tri i pol sata. Nakon toga, potpuno se razbudio. Još minutu-dvije drži zatvorene oči, nada se, silno želi, ali duboko u sebi zna da je sve beskorisno. Bez obzira koliko silno želi zaspati, bez obzira koliko čvrsto stišće oči, ništa od sna. Na kraju odustane, okrene se i otvori oči. U glavi mu se roje brojne misli, stvaraju nesuvisli kaos koji ga samo još više zbuni. Duboko udahne, prebaci noge preko ruka kreveta i posjedne se, pokušava se otarasiti umrtvljenosti. Pogleda digitalni sat pokraj kreveta – 4:55. U kupaonici umije lice, opere zube i načas se pogleda u ogledalu iznad umivaonika. Izgleda iscrpljeno. Oči su mu krvave, podočnjaci izgledaju poput loše nanesene šminke. Uđe u dnevnu sobu i bez razmišljanja pogleda pod kod ulaznih vrata. Ništa. Nema omotnica. Odmahne glavom shvativši apsurdnost onoga što je upravo učinio. Zar je stvarno apsurdno?, pita ga glasić u glavi. Ubojica je to već jednom učinio i ništa ga ne sprječava da učini opet. U cijeloj svojoj karijeri detektiva za pljačke i ubojstva, još se nikad nije sreo s ovako nepredvidljivim grabežljivcem. Prijeđe dnevnu sobu i uđe u kuhinju. Iz slavine natoči čašu vode, otvori vrata hladnjaka i pogleda unutra. Naceri se kad vidi koliko je prazan. Tu je ona još uvijek neotvorena kantica energetskog pića, dvije jabuke i tri sasušene kriške pizze s paprenim kobasicama. Sušenu govedinu je već prije pojeo, no hladna pizza je njegov omiljeni doručak. Za vrijeme studija, praktički je živio od nje. Uzme komad pizze i vrati se u dnevnu sobu. I opet pogleda pod ispred ulaznih vrata. Ništa. »Daj, Roberte, saberi se. Prestani s tim«, kaže samome sebi kad odgrize zalogaj pizze. Ovako hladna, njemu ima bolji okus nego kad je vruća. Priđe prozoru i pogleda van, ne traži ništa određeno. Živi u mirnom dijelu Huntingdon Parka i, koliko može vidjeti, vani nema ni žive duše. Odgrize još jedan zalogaj i okrene se od prozora. Na stoliću uz njegov mali bar je fotokopija ubojičine treće poruke. Pročitao ju je toliko puta da bi je vjerojatno mogao ponoviti od riječi do riječi, i to unatrag. Pogleda sat na zidu – 5:11.


Pojede pizzu, vrati se u kuhinju i uzme još jedan komad. Na povratku opet provjeri pod. Ništa. Opsuje zbog svoje paranoje, stane uz stol i poruku. Neće sjesti. Ovako stojeći, pročita je još nekoliko puta. Kao i dosad, ništa ne strši. Usredotoči se na zadnji dio poruke. Želiš li znati tko sam, detektive Hunter? Stvarno želiš znati? Zastane. Pa, odgonetke su u imenu. JER JA SAM SMRT. Hunter je uvjeren kako ovo nije bio ubojičin pokušaj da bude duhovit ili sarkastičan. Još jednom pročita cijelu poruku. Ništa. Ne može se ničeg sjetiti. Odustane. Dok skreće pogled s poruke na svoj bar, ne može a da ne opet ne pogleda posljednje retke. Kao da je njegov mozak iz nekog nepoznatog razloga promiješao sve riječi i sva slova. U djeliću sekunde opazio je nešto od čega se skamenio. »Koji je to vrag?« Opet se zagleda u poruku, smiri disanje, traži ono što je maloprije ugledao. Ništa. »Gdje si?«, ljutito reče. Opet pokuša, sili oči. Ne može vidjeti. Zar je to samo umislio? Odvrati pogled, nekoliko puta trepne, zatim opet pogleda poruku. Ništa. Možda je ipak umislio. Pokuša još jednom, ali ovaj put samo ovlaš pogleda slova. Dah mu zastane u grlu. Tu je.


70. Garcia parkira na praznom mjestu parkirališta policijske upravne zgrade, ugasi motor i po deseti put, otkako je ustao tog jutra, provjeri zaslon na mobitelu. Ništa. Nema propuštenih poziva. Nema tekstualnih poruka. Čak i bez potvrde forenzičkog laboratorija, ono što su jučer našli u stanu Mathewa Hadea dovoljno je za podizanje alarma. Iz upravne policijske zgrade poslana je tjeralica svakoj policijskoj postaji i šerifovim uredima na području Los Angelesa. Stručni crtač iz LAPD-ova Odjela za informatičku tehnologiju je uz pomoć policijske fotografije Mathewa Hadea napravio niz varijacija kako bi danas Mathew mogao izgledati, dodajući različite frizure, boju kose, bradu i brkove. Uz tjeralicu je poslana obavijest da je osoba veoma vješta u prerušavanju te da im poslane slike služe samo kao smjernice. Nakon dugotrajnog sastanka s Hunterom i Garciom, načelnica Blake je odobrila dvadesetčetverosatno nadgledanje stana Mathewa Hadea. Sinoć je na njegovu adresu poslana prva LAPD-ova Specijalna istražna jedinica. LAPD-ova SIJ je elitni taktički odred. Postoji već više od četrdeset godina, usprkos nastojanjima različitih skupina boraca za ljudska prava i političkih grupacija da se ukine. Razlog zahtjeva za ukidanje bio je taj što je ta jedinica imala višu stopu ubijenih od bilo koje druge u odjelu, čak i od specijalaca. SIJ timovi su se većinom koristili za potajno nadgledanje poznatih grabežljivaca – osoba koje se sumnjičilo za teške zločine, a nisu im se mogli dokazati sve dok ih se ne uhvati na djelu. Svaki član jedinice bio je stručnjak za prerušavanje i praćenje, za borbu izbliza i svi su odreda bili izvrsni strijelci. Taktika im se sastojala od toga da motre na osumnjičenike i čekaju dok ne započnu s počinjenjem novog zločina. Tada bi ih uhitili. Zbog činjenice da se većina osumnjičenika nije predavala bez borbe, često je korišteno vatreno oružje. Imajući to na umu, SIJ timovi u ovoj operaciji dobili su izričitu zapovijed da ne prilaze Mathewu Hadeu kad ga uoče. Moraju ga samo držati pod prismotrom i ne izgubiti ga iz vida dok ne dođu detektivi zaduženu za istragu. Dok se dizalom vozi na peti kat, Garcia opet provjeri mobitel I opet ništa. Sjedio je kraće od minute za svojim stolom, kad uđe Hunter. Iako izgleda jako iscrpljeno, Garcia ipak u njegovu izrazu opazi još nešto – mješavinu sumnje i uzbuđenja. »Jesi li što čuo?«, upita ga Garcia i opet instinktivno pogleda zaslon mobitela. Ništa.


»Još ne, a ti?« Garcia odmahne glavom. »Ništa od SIJ tima, šerifova ureda ni iz bilo koje LAPD-ove postaje. Sad namjeravam provjeriti elektroničku poštu, ali da su forenzičari nešto našli, doktor Snyder bi već nazvao tebe ili mene.« »Ni ja nisam ništa primio«, reče Hunter nakon što je provjerio mobitel. Podesio je glasnoću zvonjave na maksimum. »Ali htio bih da nešto pogledaš i kažeš mi jesam li poludio ili ne«, doda, spremi mobitel u džep i priđe panou sa slikama. »Dobro.« Garcia se zaintrigirano okrene u stolici. Hunter započne: »Jutros mi se učinilo da sam u poruci vidio nešto što prije nisam uočio.« Žestina kojom je Hunter ovo izrekao nagna Garciu na ustajanje. »O čemu se radi?« Pridruži se Hunteru kraj panoa. »Kako ubojica naziva samoga sebe?«, upita Hunter. Garcia se namršti. »Što?« »U porukama, kako ubojica naziva samoga sebe?« Garcia pogleda sve tri poruke na panou, potom Huntera. »Smrt«, odgovori i rastvori dlanove, onako kako to rade ljudi kad daju očit odgovor. »Zašto se onda nije potpisao samo kao ‘Smrt’?« Sad je Garcia potpuno zbunjen. »O.K., Roberte, možda si ipak počeo gubiti razum. Pa upravo tako se i potpisao.« »Ne, nije«, odvrati Hunter. »Potpisao se ‘Ja sam smrt’, ne samo ‘smrt’. Zašto?« Garcia opet pogleda poruke. »Što? Nisam siguran da te kužim.« »Carlose, pogledaj ih samo.« Hunter lagano udari po panou. »Sve završavaju frazom ‘Ja sam smrt’, a ne jednom riječju ‘smrt’. Nijedan drugi ubojica koji je policiji slao poruke nije to učinio – Jack Rasparač, BTK Ubojica, Ubojica Zodijak, Samov Sin, nitko od njih. Svi su svoje poruke potpisivali imenom, ne rečenicom.« Garcia malo razmisli o rečenom. »Dobro, u redu, ali zašto bi to bilo važno?« »Vjerojatno ne bi da nema njegove zadnje poruke.« Hunter je pokaže na panou. Pa, odgonetke su u imenu. JER JA SAM SMRT. »Vidim«, odvrati Garcia i opet rezignirano podigne ruke. »Ali svejedno ne znam na što ciljaš, Roberte.«


»Ovaj se tip voli igrati«, kaže Hunter. »To smo dosad svi zaključili. Poruke su dio njegove igre i ako su naše pretpostavke točne, sebe smatra pametnijim od nas. Zapravo, od svih. Igranje protiv nekoga tko je toliko inferiorniji od njega, nije mu zabavno. A on želi da sve ovo bude zabavno.« »O.K.«, reče Garcia. »Ti si isprva vjerovao da je to duhovito ili sarkastično, sjećaš se? Ali što ako nije duhovito? Što ako nam ovime zaista daje trag?« Na Garciinu licu i dalje je zbunjenost. »Pogledaj ovo«, kaže Hunter. »Napisao je: ‘odgonetke su u imenu.’« Naglasi riječ »u« i istovremeno lupne kažiprstom po njoj na panou. »Ne ime. Isto tako, napisao je ‘odgonetke’, ne ‘odgonetka’, što znači da ih ima više od jedne.« Garcia opet pogleda poruku. Sad na licu ima potpuno usredotočen izraz. »U imenu«, kaže Hunter i zastane. Garcia promatra pano, električni impulsi počnu se polako spajati u njegovu mozgu, »U imenu... misliš reći, nešto kao anagram?« »Točno tako«, odvrati Hunter uzbuđenijim glasom nego prije nekoliko trenutaka. »Ali ne gledaj samo riječ ‘smrt’. Gledaj cijelu rečenicu. ‘Ja sam smrt’ – tako je potpisao svaku poruku. To je stavio u grlo Nicole Wilson. To je ostavio na poprištu ubojstva Sharon Barnard.« Ne čekajući Garciu da počne premetati slova, Hunter uzme marker, napiše »ja sam smrt« na prazno mjesto na panou pa prekriži svako slovo prvotne rečenice koje iskoristi. Kad završi, odloži marker. Garcia netremice prati što Hunter radi. Kad Hunter završi, Garcia pogleda originalnu rečenicu, zatim ono što je napisao Hunter. Nesvjesno zine. »Nemoj me jebat’.«


71. Alison se zakašlje i trgne kad joj ledeno hladna voda zapljusne lice. Automatski otrese glavom, ali istoga časa zažali. Od tog pokreta osjeti toliku bol u glavi da joj se učini kao da joj netko golemim kliještima stišće mozak. No bol glavi nije ništa u usporedbi s onom kad voda s njezina lica počne curiti na desetke otvorenih rana na njezinu trupu, rukama i nogama. Krik koji ispusti sliči zavijanju umiruće životinje. Opet se zakašlje, sad pokuša otvoriti i oči, no kapci su joj teški, mora se silno truditi da ih otvori. Voda curi u njezina otvorena usta i tada napokon shvati zbog čega je sve toliko boli. Voda je reska, ima okus octa. Jedna kapljica kapne s desnog kapka u njezino oko i strahovito je zapeče. Odmah čvrsto zatvori oči, zatim počne silovito treptati. Radi to gotovo cijelu minutu. Sada osjeća bol u svakom djeliću tijela, stenje, tijelo joj se trese, ne može shvatiti ovoliku brutalnost. Pripremi se na još jednu kantu octene vode, no ne dočeka je. Napokon se opet usudi otvoriti oči. Oko je još peče, ali ne onoliko nepodnošljivo kao prije. I manje je zamagljeno. Muškarac stoji točno ispred nje. Nepomično. Zuri. Napokon se pogledaju u oči. Još uvijek joj izgleda poznato, ali bez obzira koliko se trudila, njezin mozak ne može ga nigdje smjestiti. Muškarac za par centimetara spusti lanac koji joj drži ruke. Sad može cijelim stopalima stati na pod, ali u nogama više nema snage. Veći dio njene težine i dalje je na rukama i lancu okovanom oko njenih zglavaka – sad joj je na njima već potpuno oguljena koža. Metal joj dodiruje golo meso. Ruke su joj poput balona napunjenih krvlju, dovoljan je samo jedan mali ubod i spektakularno će se rasprsnuti. Svaki čas je padala u nesvijest i svaki čas dolazila k svijesti pa nema pojma o vremenu. Nema pojma koliko je dugo zatočena. Muškarac je nastavi nijemo promatrati. Njezino golo tijelo još je ljepše s tim malim ubodima i urezima koje je napravio. Barem njemu. Krv iz njih obojila je njezinu kožu prekrasnom crvenom nijansom. Od tog prizora osjeti neizmjerno uzbuđenje, tijelo mu istoga časa reagira. Još neko vrijeme zure jedno u drugo i, na njeno veliko iznenađenje, muškarac prvi odvrati pogled. Okrene se i priđe radnom stolu u kutu.


Alison zbog toga obuzme panika. Sinoć ju je bičevao i šibao poput roba iz 18. stoljeća, sve dok se nije onesvijestila. Još nikad nije osjetila toliko strašnu bol. »Oh, molim te, nemoj.« Prevali te riječi preko ispucanih usana, oči joj se opet napune suzama. »Ne... ne opet.« Nema pojma zašto je ovdje, zašto ju je muškarac oteo i zašto je ovako kažnjava. Zar je nekako povezan s njezinim ocem? Jedva da je s njom prozborio koju riječ – ili ju je gledao ili tukao. »Molim te, razgovaraj sa mnom...«, preklinje. »Zašto mi to radiš?« Muškarac se ne obazire na nju. Podigne nešto s radnog stola. U njezinu se tijelu napne svaki mišić. Želi ga još preklinjati i moliti, ali više ne može govoriti. Jecaji joj onemogućuju. Muškarac se opet okrene prema njoj. Alison zaškilji, pokušava razaznati što on drži u ruci, ali što god to bilo, ne može vidjeti jer je previše malo. Muškarac se približava. Tri koraka. Dva. Jedan. Alison među njegovim prstima ugleda nešto metalno. Nož? Skalpel? Što je to? Ne može ništa drugo nego nekontrolirano ridati. Zatvori oči i zadrži dah, hrabri samu sebe. Trenutak kasnije čuje struganje metala po betonskom podu. Još čvršće stisne oči. Nekoliko sekundi nakon toga osjeti kako joj se tijelo lagano zanjihalo naprijed, ali začudo, pokret ne poprati bol. Najprije pomisli da je možda već toliko isprebijana da više ne može registrirati bol. Čeka. I bol se konačno pojavi. A gdje drugdje nego u rukama? Bol je toliko snažna da osjeti kako opet gubi svijest. Kapci joj zatrepere, glasno ispusti zrak, tijelo joj polako tone u mrak i hladni bezdan. Ali prije nego što padne na dno bezdana, nešto ili netko je uhvati. U tom trenutku noge joj se pretvore u želatinu, pa tresne dolje na nešto tvrdo i neudobno. Punim plućima udahne vruć i vlažan zrak i tek tada shvati da joj se ne priviđa. Nije padala u bezdan, jednostavno je pala na pod.


Muškarac je uzeo ključeve lokota i oslobodio je od okova. Ono struganje metala po betonu koje je ranije čula bilo je od povlačenja stolice koju je stavio pod njezine noge. Kad se skljoka u stolicu, ruke joj padnu niz bokove. U tom trenutku osjeti veliko olakšanje i neizmjernu bol. Prvu put u tko zna koliko vremena u rukama joj opet normalno cirkulira krv. Osjećaj je toliko intenzivan da ga njezino tijelo ne može podnijeti. Presamiti se i povrati na pod. Začudo, to ne razljuti njezina otmičara. Čim je prestala povraćati, zgrabi je za kosu i povuče natrag u sjedeći položaj. Slina bljuvotine kaplje joj s usana na goli trup i noge. Počne dublje disati, prsa joj se podižu i spuštaju neravnomjernim ritmom. Sad joj se čini kao da joj ruke gore, kao da je milijun iglica bocka u šakama i prstima. Glava joj opet klone, bradom dodirne prsa. Muškarac shvati da će se onesvijestiti pa je opet zgrabi za kosu i zabaci joj glavu. »Ne, ne, ne, Alison. Ostani pri svijesti. Potrebna si mi svjesna. Želim da sve osjetiš.« Ona zine, a on joj pljune u usta. »Čuješ li ti mene?« Ona se zakašlje, zbog njegove sline osjeća poriv za povraćanjem. Ima okus po ukiseljenom mlijeku i pokvarenim jajima, ali je postigao željeni učinak. Alison se osvijestila. »Tako treba, curo«, reče muškarac, pusti joj kosu i odmakne se korak. Sad Alison uspijeva sama držati glavu u uspravnom položaju, ali nije sto posto sigurna da je posve pri svijesti. Kad muškarac opet krene prema radnom stolu, ona opazi nešto od čega joj se sledi duša. Mogla bi se zakleti da je u jednom kutu podruma, u tami vidjela malog dječaka. Gledao je u nju. Užas u njegovim očima mogao se mjeriti s onim u njezinima.


72. »Nisam siguran zbog čega«, kaže Hunter. »Možda zato što sam bio previše umoran kad sam jutros u sitnim satima opet pročitao poruku, no moj mozak je iz nekog nepoznatog razloga ispremiješao sva slova i u jednom djeliću sekunde sam to ugledao... A poslije više nisam.« Garcia još uvijek zuri u pano. »Mislio sam da mi se priviđa, ali sam nastavio treptati, odvraćati pogled i zatim opet gledati poruku.« Hunter zastane, slijedi partnerov pogled. »A tad, kao u snu, slova su se počela sama premještati pred mojim očima.« Opet lagano udari po panou. »I ugledao sam ovo.« Iz rečenice ‘ja sam smrt’ Hunter je napisao tri nove riječi: »Ja Mat Hade.« 4 »Da ne povjeruješ«, ponovi Garcia i napokon odvrati pogled s panoa. Pogleda Huntera. »I meni je bilo teško povjerovati, ali to je to.« »Znam da je taj ubojica vraški odvažan«, reče Garcia. »Ima muda i sve to, ali, Roberte, ovo je apsurdno.« Pokaže pano. »Ovo je bez presedana. Nije nam dao ključ odgonetke. Dao nam je svoje ime. Zašto bi to učinio?« »Jer ne zna da mi znamo«, odvrati Hunter. »Ne zna da znamo za Fresno, Sacramento i njegov stan u istočnom L.A.-u. Isto tako nema pojma da u arhivi imamo osumnjičenika i da je taj osumnjičenik Mathew Hade – Mat Hade. Zapravo, u trenutku kad je gurnuo poruku ispod mojih vrata, nismo imali nijednog osumnjičenika. Tada nismo znali za Mata Hadea, sjećaš se? To smo doznali tek kasnije.« Garcia počne povezivati. »Dakle«, kaže, »čak i da smo tada skužili da je odgonetka o kojoj govori u anagramu, ne bismo znali što moramo tražiti – jednu riječ, dvije riječi, frazu, ime, što od toga? Nismo nikako mogli znati da nam daje svoje pravo ime. Imajući to na umu, koliko se riječi ili njihovih kombinacija može dobiti iz tih slova?« »Točno tako.« Garcia opet pogleda rečenicu: »Ja sam smrt.« »I što misliš«, doda Hunter, »koliko se iz tih slova može dobiti imena ili skraćenih imena kao što su ‘Mat’, ‘Ted’, ili neko drugo? I sjeti se, ovo je Los

4

I am death – I Mat Hade


Angeles. Ovo je grad pun različitih nacionalnosti. Ime ne mora nužno biti američko.« »A čak i da smo našli rješenje ‘ja Mat Hade’«, nastavi Garcia, »vjerojatno ne bismo obratili pažnju jer, istinu govoreći, ne bismo imali pojma da to ime pripada stvarnoj osobi. Prezimena mogu biti u svakakvim oblicima... i svakako napisana.« »Točno. Ni u ludilu ne bismo mogli provjeriti svako ime dobiveno anagramiranjem. Zar bismo provjeravali svaku kombinaciju dobivenog imena ili dijela imena? Nema šanse.« Garcia se nasmije na domišljatost svega toga. »Zato je sastavio anagram. Nije očekivao da ćemo ga ikada otkriti, da ćemo saznati za Mathewa Hadea«, zaključi Garcia. »Kako bismo i mogli? Šanse da saznamo nešto o njemu iznosile su čistu nulu. Nikad nije uhićen. Nikad ni za što nije optužen. On je bio samo jedan od osumnjičenika u tri različita slučaja otmice, dvije u Fresnu i jedne u Sacramentu, ali nikad ovdje u L.A.-u. I sve se to dogodilo jako davno. Ni u snu nije očekivao da ćemo otkriti bilo što od toga.« »Vjerojatno nije«, složi se Hunter. »A sad još samo da zazvoni taj telefon.« Kao da je dobio znak, njegov mobitel glasno zazvoni i počne se pomicati po stolu. Garcia razrogači oči. »Nemoj me zajebavat’.«


73. Hunter nikad kao tada nije toliko brzo prihvatio poziv. Jurnuo je prema svom stolu, takoreći poletio, i zgrabio mobitel. »Detektiv Hunter, Odjel za pljačke i ubojstva.« »Detektive«, reče muški glas s druge strane linije. »Ovdje Brian.« U svom tom uzbuđenju, Hunteru treba trenutak da glas spoji s imenom, a zatim oboje s licem. »Doktor Brian Snyder, iz znanstveno-istraživačkog laboratorija«, objasni liječnik, zamijetivši Hunterovu nesigurnost. Možda je Hunteru ipak trebalo malo više vremena od trenutka. Garcia ga pogleda, pitanje je praktički ispisano u njegovim očima. »Doktore«, reče Hunter i odmahne glavom Garcii. »Da, naravno. Oprostite.« Brzo nastavi dalje. »Imali smo jako burno jutro.« »Našli ste svog osumnjičenika?«, upita ga pomalo uzbuđenim glasom. »Ne, još nismo, ali se i dalje nadamo. Imate li nešto za nas?« »Imam«, potvrdi. »Nalaz analize rukopisa.« »Dobro. Doktore, samo trenutak, da uključim razglas.« Hunter pritisne odgovarajuću tipku i stavi mobitel natrag na stol. Garcia se približi. »Dakle«, započne doktor Snyder. »Grafolozima prosječno treba trinaest do petnaest različitih slova iz naše abecede od dvadeset šest slova kako bi dobili sto postotno podudaranje. I sami dobro znate da bilješka na preklopu šibica – midazolam 2,5 mg – sadrži samo osam različitih slova i dva broja.« Garcia pogleda Huntera. »I zato da bismo dobili to sto postotno podudaranje, morat ćete naći još nešto s njegovim rukopisom.« »Pa«, reče Garcia prije nego što Snyder uspije nastaviti, »zasad to nije moguće, doktore. Imate li barem djelomičnu potvrdu?« »Upravo sam htio prijeći na to.« »O, oprostite«, reče Garcia, podigne ruke i iskoristi Hunterov izgovor. »Burno jutro.« »Naš grafolog kaže kako, sukladno zakonu, ne može utvrditi sto postotno podudaranje, ali analizom zaobljenosti nekih slova i načinom na koji ih osoba


spaja jednog s drugim, spreman je okladiti se u svoju profesionalnu reputaciju da je ista osoba napisala poruke i zabilješku na šibicama. Ukratko, on je vaš ubojica.«


74. Operaterka losanđeleške službe 9-1-1 Talicia Leon skine naočale, stavi ih na stol uz praznu šalicu kave pa palcem i kažiprstom protrlja umorne oči. Upravo se sprema reći Justinu, operateru u kabini desno od njezine, da će uzeti petominutnu pauzu za kavu, kad se na monitoru pojavi novi poziv. Brzo opet stavi naočale. Kava će morati pričekati. »Devet-jedan-jedan, o kakvoj se hitnoj stvari radi?«, kaže namještajući slušalice. »Imam jedan problem«, javi se ženski glas. Iako zvuči malo potreseno, Talicia ima osjećaj da ženi nisu sve na broju. »Iz nekog razloga blokiran mi je račun s ušteđevinom. Ne mogu do novca, a moram što prije prebaciti određenu svotu s jednog računa na drugi.« Prekrasno, pomisli Talicia. Još jedna munjara. Talicia se tjedno u prosjeku javljala na desetak nimalo hitnih poziva. Neki od njih bili su nevjerojatno glupi. »Gospođo, dobili ste službu devet-jedan-jedan za hitne slučajeve«, mirno odvrati. »Ovo nije vaša banka.« »Da, točno«, odvrati žena. »Banka mi ne dopušta da to učinim preko Interneta, zato vas i zovem. Pomozite mi što prije riješiti taj problem, molim vas.« Ovaj put žena naglasi »što prije«, a »molim vas« izgovori pomalo drhtavim glasom. »Možete li mi pomoći?« »Mislim da ne, gospođo. Ovo je devet-jedan-jedan, služba za hitne slučajeve, ne Američka banka. Radi li se o nekom hitnom slučaju ili ne?« »Pa naravno. Inače vas ne bih zvala. Zovem se Vivian Curtis.« Odjednom Talicii sine kako ovo možda i nije poziv lude žene. Stoga reče ozbiljnijim glasom: »Znači, Vivian, radi se o hitnom slučaju.« Ovo nije izgovorila kao pitanje. »Da.« »I trenutno ne možete razgovarati jer je netko tu s vama?« »Točno, već sam unijela broj moga računa i lozinku. Račun se odnosi na adresu South Vermont Avenue 13605, Garciena, 90247.« »Zapisala sam, Vivian.« Talicia tipka što brže može, a to čini uistinu brzo. »Prijete li vam fizički?«


»Da.« »Ozlijeđeni ste?« »Da. Hoće li ovo dugo trajati? Moram paziti na kćer.« »I kćer je ozlijeđena i prijete joj?« Talicia pritisne tipku enter i otpremi hitan poziv. »Da, tako je. Naravno da sam ga zaradila. To je moj novac. Htjela bih prebaciti cijeli iznos. Koliko treba čekati dok ja ili moj partner ne budemo mogli podići novac na bankomatu?« »Prijeti vam vaš partner?« »Aha.« »O.K., Vivian, pomoć je na putu. Držite se. Stići će za manje od četiri minute. Možete li i dalje ostati na liniji? Pozivi banci znaju se odužiti. Možemo se pretvarati da je došlo do neke manje komplikacije kod prebacivanja.« »O.K., pričekat ću.« »Vivian, koliko je stara vaša kći?« »Mislim da je to bilo dvanaestog ovog mjeseca.« »Ima li vaša kći ozljede opasne po život?« »Ne. Još ništa nisam primila.« Riječ »još« zabrine Taliciu. »Ima li kakvog vatrenog oružja u kući?« »Da, već sam je unijela dvaput.« Dva komada oružja. »Jedno od njih ima vaš partner?« »Ne, trenutno ne. Hvala vam.« Talicia brzo utipka nove upute. »Vivian, jesu li otključana ulazna ili stražnja vrata? Pomoć samo što nije stigla.« »Da. Rekla sam da želim prebaciti sve.« Oba vrata su otključana. »Znači sad mogu stati na bilo kojem bankomatu i podići svoj novac?« Vivianin glas zvuči sve uznemirenije. »Još samo nekoliko sekundi, Vivian. Upravo su skrenuli u vašu ulicu. Čak i ako mu kažete da sada može otići i podići novac, neće stići dalje od vašeg trijema.« »U redu. Puno vam hvala na pomoći.« Vivian poklopi slušalicu. Talicia odmah u arhivu provjeri pozive s Vivianine adrese. U proteklih osam mjeseci bilo ih je šest. Svi zbog nasilja u obitelji. Prije negoli Talicia stigne odahnuti, na zaslonu se pojavi novi poziv.


»Devet-jedan-jedan, o kakvoj se hitnoj stvari radi?« Gurne naočale više na nos. »Mrtva je.« Glas s druge strane linije ovaj put je muški. Od mirnoće u tom glasu Talicia osjeti nelagodu. »Prijavljujete ubojstvo, gospodine?« Prsti joj već lebde nad tipkovnicom. »Toliko je krvi. Krici su joj bili puni straha i boli. Bilo je predivno.« Sledi joj se svaki centimetar kože. Nakašlje se da pročisti grlo. »Oprostite, gospodine. Što ste rekli, tko je mrtav?« »Broj tri.« Talicia samo na trenutak prestane tipkati. »Kažete da su tri osobe mrtve?« »Ne slušate me, je li?«, mirno kaže muškarac, ali joj ne da priliku da odgovori. »Broj tri je mrtva. Zove se Alison. Uskoro slijedi broj četiri. Mnogo brže nego što mislite... jer ja sam smrt.« Za razliku od prethodnog poziva, o ovome misli sasvim suprotno. Počeo je ozbiljno, a sad joj zvuči kao psina. »Jeste li zapisali? Alison. Zove se Alison. Pobrinite se da ga zapišete. Pobrinite se da saznaju.« Talicia ne smije riskirati. »Alison. Da, gospodine, zapisala sam. Znate li i prezime?« »Dobro. Sad zapišite nešto. Jeste li spremni?« »Da, gospodine, spremna sam.« »Ja. Sam. Smrt. Recite to murjacima kad ih pošaljete.« »Zapisala sam«, reče Talicia. »Na koju ću ih adresu poslati?« »Locirajte ovaj poziv. Nađite ovaj telefon i naći ćete i nju.« »Gospodine? Halo? Gospodine?« Linija se ne prekine, ali pozivatelja više nema.


75. Lopez Canyon Road u Lake View Terraceu proteže se od Autoput Foothill sve do zapadnog dijela Angeles National Foresta, zatim naglo skreće udesno i vodi do Kagel Canyon Roada, gdje konačno završava. Manje od dva kilometra nakon oštrog desnog zavoja račva se malo korištena i neravna cesta, čiji desni odvojak vodi do vrha malog brežuljka. Poziv koji je primila Talicia stigao je odande, preciznije, iz napuštene drvene kuće na samom kraju te ceste. Prošla su dva sata poslijepodne kad su Hunter i Garcia primili drugi poziv doktora Snydera. On je upravo stigao na poprište zločina i čim je ušao u kuću, najprije je nazvao detektive iz Jedinice za ultranasilne zločine. Čak i s uključenim sirenama te prečicom kroz South Central na Glendale Boulevard i do zapadnog dijela Angeles National Foresta, vožnja od četrdeset kilometara potrajala je cijeli jedan sat. Zahvaljujući osamljenoj lokaciji i činjenici da oko malo korištene ceste nema ničega osim neravnog terena i gustog neprohodnog grmlja, LAPD je mogao postaviti ogradu već na samom skretanju na cestu. Nijedan reporter ni novinarski kombi ne mogu prići kući bliže od dva kilometra. Garcia pokaže svoje isprave pozornicima uz policijsku vrpcu, skrene udesno i nastavi se truckati po neravnoj cesti. »Ovo mjesto je dovoljno osamljeno i izvan ruke, zar nije?«, upita Garcia nakon što parkira uz kombi forenzičara na kraju ceste. Hunter provjerava svoj mobitel – još uvijek nema nikakvih vijesti o Mathewu Hadeu. Kad Garcia izađe iz automobila, Hunter zastane i promatra kuću. Relativno je malena, pravokutna drvena građevina s jednostavnim starinskim krovom. Ulazna vrata su velika, dvokrilna, nalaze se na istočnoj strani. I Hunter i Garcia steknu utisak da kuća više sliči štaglju, samo što krov nije onoliko visok kao što bi trebao biti. Vanjski dio nekoć je bio obojen u bijelo, ali nakon godina prženja na suncu i močenja na kiši, tek su ponegdje ostale male mrlje boje. Isto tako, pod utjecajem vremenskih prilika, slomljeno je ili nedostaje nekoliko dasaka na južnom zidu, onome u koji gledaju. S desne strane ulaznih vrata stoje tri policajca. Sva trojica izgledaju kao da će svaki čas povratiti. Kad Hunter i Garcia priđu žutoj policijskoj vrpci koja dodatno ograničava pristup u kuću, dočeka ih onaj specifični zadah – mješavina pokvarene hrane i


slatkastog metalnog mirisa. Obojica ga odmah prepoznaju. Već su mnogo puta bili u njegovoj blizini. Krv. Mnogo krvi. Pokažu isprave usamljenom pozorniku koji vodi dnevnik na poprištu, a on im preda zaštitne kombinezone i rukavice od lateksa. Obojica navuku kombinezone, sagnu se, provuku ispod vrpce i otvore vrata. Naprave samo dva koraka, kad im prizor isisa sav zrak iz pluća. Sad shvaćaju zašto policajci vani izgledaju kao da će im pozliti. No nije divljaštvo onoga pred njima skamenilo Huntera i Garciu, niti im je zbog toga zastalo srce. Razlog je bio taj što su prepoznali žrtvu.


76. Hunter i Garcia stoje na ulazu u veliku prostoriju. I ovako iznutra kuća ih podsjeća na štagalj, jednako kao i izvana, samo što je malo manja. Sunce nemilosrdno prži stare drvene zidove i crni krov pa je unutra kao u pećnici. Unutra su manje od deset sekundi, a već su im na čelu i iza na potiljku izbile kapljice znoja. Doktor Snyder stoji u stražnjem dijelu prostorije, razgovara s jednim od forenzičara. Čim ugleda detektive, krene im ususret. Mora paziti kamo staje i hodati samo uza zid kako ne bi ugazio u svu tu silnu krv. »Roberte, Carlose«, kaže i kimne. Kombinezon je zakopčao sve do brade, ali je skinuo kapuljaču, sada visi na njegovim lopaticama. I opet nema maske na nosu. Obojica detektiva uzvrate mu pozdrav, ali ne miču pogled sa žrtve. Glava joj je klonula naprijed, brada joj dodiruje prsa, no svejedno joj se vidi lice. I to je ono što je ih je osupnulo. Doktor Snyder ih pogleda suženih očiju. Nešto ne štima. Unatoč brutalnosti cijeloga prizora i količini krvi poprskanoj na sve strane, njihovi su pogledi prikovani za žrtvino lice. Zašto? Doktor progovori: »Zove se...« »Alison«, automatski kaže Hunter. »Ne znam joj prezime.« U Snyderovim očima prvotnu zaintrigiranost zamijeni iznenađenje. »Poznate je?« »Da, obojica«, odgovori Carlos. »Ona je konobarica u Donnyu.« Ušuti, zatvori oči, polako odmahne glavom i ispravi se. »Bila je konobarica u zalogajnici dva bloka udaljenoj od upravne policijske zgrade. Ponekad smo jeli tamo.« Doktor Snyder u tišini probavlja informaciju, zatim doda: »Atkins. Zvala se Alison Atkins. Stara dvadeset osam godina.« Vidi kako ga Garcia gleda, pa nastavi prije negoli mu stigne postaviti pitanje: »Ubojica je s njezina mobitela nazvao službu devet-jedan-jedan. Čim je završio razgovor, nije prekinuo vezu, već je ostavio mobitel uz vrata. Htio je da je nađemo lociranjem mobitela.« Hunter mora zapamtiti da od službe 911 zatraži snimku razgovora čim se vrate u upravnu policijsku zgradu. »Bila je jako draga žena«, reče Hunter. »Uvijek nasmiješena. Uvijek jako ljubazna. Od one vrste koja voli život.«


U Hunterovu glasu je neka nova emocija koju Snyder ne može identificirati. Tuga? Gnjev? Ne može otkriti. »Mislite da je postala žrtva zato što vas je poznavala?«, upita ga. Hunter još uvijek nije odvratio pogled s Alisonina lica. Na pitanje samo slegne ramenima. U ovom trenutku uistinu ne zna odgovor na to pitanje. Liječnik opet pogleda žrtvu. Alison je sasvim gola. Ruke su joj zajedno na zglavcima okovane dugim metalnim lancem čiji je drugi kraj prebačen preko najdeblje od tri drvene grede na stropu. Učvršćen je malim lokotom. Alisonine su ruke potpuno ispružene iznad glave. Stopala joj jedva dodiruju pod, tek toliko da se spriječi okretanje njezina tijela. Na podu ispod trupla je toliko krvi da bi Hunter, ovako na prvi pogled, rekao da je umrla od iskrvarenja. No i Hunter i Garcia vide zbog čega je iskrvarila. To je ono zbog čega su policajci tamo uz kuću povratili ručak. Na donjem dijelu trbuha, od jednog do drugog boka napravljen je vodoravni rez. Nakon toga je donji dio probavnog sustava, to jest, tanko i debelo crijevo, izvađeno iz trbušne šupljine i ostavljeno na podu ispod nje. No ni tanko ni debelo crijevo nisu joj skroz odrezani. Još uvijek se drže za želudac. »Ubojica joj je izvadio crijeva?«, upita Garcia u nevjerici. Sad promatra veliku lokvu krvi na podu. »Da, upravo to je napravio«, potvrdi doktor Snyder. Ubojica je žrtvi prerezao trbuh, gurnuo unutra ruke i izvadio joj crijeva dok je još bila živa. Garcia duboko udahne, cijelo tijelo mu zadrhti. »Već sam prije viđao trupla s izvađenim crijevima«, reče drhtavim glasom, »ali nikad nisu bila ovako razvučena. Koliko mogu biti duga?« Doktor Snyder nešto duže od Garcie promatra truplo Alison Atkins. »Tanko i debelo crijevo zajedno dugi su otprilike sedam i pol metara«, kaže jednakim tonom kao i detektiv. Ubojica ne samo da je izvadio crijeva, već ih je skroz razvukao po podu, savijajući ih i preklapajući na nekim mjestima. Rezultat toga bio je nevjerojatan i groteskan prizor. Dok je žrtva visjela u zraku s rukama ispruženim iznad glave, cijeli donji dio njenog probavnog sustava protezao se iz njezina tijela poput prevelike, neobične pupčane vrpce. Širio se po podu, savijao se i preklapao u enormno velikoj lokvi krvi. No ono što je sve njih najviše zgrozilo je to što joj je sve ovo napravljeno dok je bila živa i, vjerojatno, pri svijesti. Smrt je došla jako sporo, nezamislivo je patila. Ni Hunter ni Garcia ne moraju ništa pitati. Obojici su jako dobro poznate te činjenice.


»Htio sam da je obojica vidite in situ prije nego što je spustimo dolje«, reče doktor Snyder. »Kao što vidite, ovo mjesto je poput saune, a to će ubrzati proces raspadanja. Počela je nastupati mrtvačka ukočenost, što znači da je ubojica čekao sve dok ne umre i tek je tada nazvao 911. Umrla je prije tri do četiri sata.« Hunter napokon odvrati pažnju s Alison. I Garcia isto. Okrenu se prema velikim ulaznim vratima iza njih i zastanu. Tu je. Preko oba krila ubojica je ostavio krvlju napisan potpis – JA SAM SMRT. »Mislite da je opet sve snimao?«, upita Snyder dok promatra morbidnu skulpturu. »Vjerojatno«, odvrati Garcia. »Snimanje kamerom ili fotografiranje je njegovo skupljanje suvenira. Njegovih trofeja. Njegov nastran način da ih zauvijek održi živima. Njemu je snimanje jednako važno kao i otmica i žrtva i nasilje.« Sva trojica u tišini još cijelu jednu minutu gledaju naokolo, zatim opet prvi progovori liječnik. »Ovo mjesto je pravi svinjac. Napušteno je već godinama. Tu su ostaci stari tko zna koliko godina. Ako moramo sve pregledati, danima ćemo ostati ovdje.« Ušuti i napravi grimasu. Hunter nije siguran hoće li išta pronaći ovdje. Ako i pronađu, to će biti zato što je ubojica tako htio, no sada više nije važno. Ubojica ne zna da su saznali tko je on. Sad ga još samo moraju naći.


77. Preostali dio poslijepodneva Hunter i Garcia proveli su na poprištu zločina u Angeles National Forestu. Promatrali su kako forenzičari oslobađaju truplo Alison Atkins od okova, spremaju ga u vreću i ukrcavaju u mrtvozornikov kombi. Jedan od forenzičkih tehničara doktora Snydera pažljivo je pokupio njena crijeva. Usprkos višegodišnjem iskustvu, cijelo vrijeme izgledao je kao da će mu pozliti. Oba detektiva su svakih par minuta provjeravali svoje mobitele. Još uvijek nikakvog traga Matu Hadeu. Hunter je provjerio i u kalifornijskom državnom odjelu za motorna vozila – Mathew Hade trenutno nema na svoje ime registrirano nijedno vozilo. Posljednje koje je koristio bio je polovni crni Ford Escape iz 2003. – kupio ga je u veljači 2007. i imao sve do listopada 2014. Nakon toga, više nijedno. Nije imao ni prometnih kazni. U 8:30 Hunter i Garcia prime još jedan poziv doktora Snydera. Dobio je prve nalaze koje su željno iščekivali – analize tinte iz kemijske olovke. Forenzičari su najprije uzeli mali uzorak tinte s poruke poslane gradonačelniku Baileyu i zatim njezin kemijski sastav usporedili s tintom iz kemijske olovke nađene u stanu Mata Hadea. Nisu dobili sto postotno podudaranje. Ali nisu odustali. Stavili su kemijsku olovku pod digitalni mikroskop i otkrili kako vrh kemijske ima neka oštećenja – sitne ogrebotine. Iako su nevidljive golom oku, te će se ogrebotine vidjeti na svakom potezu kemijske. Kad su ispod istog mikroskopa stavili poruku, dobili su savršeno podudaranje. Ubojičina poruka napisana je tom kemijskom olovkom. Sad ga imaju. Samo što ga još nisu uhvatili. S ovim novim otkrićem, iz policijske upravne zgrade razaslana je nova tjeralica. Naredba »promatraj i dojavi detektivima koji su zaduženi za slučaj« promijenjena je u »oprezno pristupi i uhiti«. Sad samo moraju sjediti i čekati dok se Mat Hade ne uhiti. I moraju se nadati da će se to dogoditi prije nego što se dočepa još jedne žrtve. Oko 21 sat Garcia ode kući, ali tek nakon što mu je to Hunter praktički naredio. »Nosi se više odavde, Carlose«, rekao je i pokazao vrata. »Ne odeš li doma, Anna će se ljutiti na tebe. Ljutit će se i na mene. A ja ću se, u svakom slučaju, radije suočiti s poludjelim serijskim ubojicom nego s gnjevnom ženom, posebno Annom.«


»Mudra odluka, prijatelju«, reče Garcia i isključi svoj kompjutor. »Jer kad se ona razljuti, vrag prema njoj izgleda kao dobri duh Casper.« Na odlasku zastane kraj vrata. »A ti, Roberte? Opet ćeš ovdje provesti noć, zar ne? Ne možemo učiniti ništa drugo osim čekati. Brzo će ga uhvatiti. Traže ga cijeli LAPD i šerifov ured. Ne može se dovijeka skrivati.« »Da, znam. Ni ja neću dugo. Još samo moram provjeriti par stvari i odlazim. Za deset, najviše petnaest minuta.« »Trebaš pomoć?« »Ne, čovječe, ne treba. Pozdravi Annu, hoćeš li?« Prođe više od sat vremena, a Hunter je još uvijek za svojim stolom. Okrene se sa stolicom prema panou. Na njemu je nekoliko novih dodataka – dvije fotografije Mathewa Hadea i snimke s poslijepodnevnog poprišta zločina. Operativni odjel još uvijek skuplja podatke o Alison Atkins. Hunter duboko udahne i zagleda se u nove fotografije. Nije baš dobro poznavao Alison, ali ju je vidio na poslu kako se, puna života, smiješi svakoj mušteriji. Ugledavši je kako visi s one drvene grede, osjećao se strahovito pogođeno – najprije je osjetio neizmjernu tugu, zatim čisti bijes. »Gdje li si samo, prokleto govno?«, promrsi kroz stisnute zube. Zagleda se u fotografije Mata Hadea. Opet provjeri svoj mobitel. Ništa. Odgurne se sa stolicom od stola, nasloni na naslon i obama rukama protrlja lice. Umoran je, gladan i izmožden. Garcia ima pravo. Ovdje više ne može ništa učiniti. Možda bi ipak trebao otići kući, ali se u tom času sjeti nečega na što je potpuno zaboravio – poziva službi 911. To je bio ubojica, nazvao je s mobitela Alison Atkins. Mora preslušati taj poziv. Brzo se privuče k stolu i počne utipkavati naredbe te tražiti po datotekama. Treba mu nešto više od minute. Pojača ton na kompjutorskim zvučnicima i dvaput klikne na audio-datoteku. Dok sluša snimku i ubojičin smireni i hladni glas, srce mu dvaput brže zakuca. Zna da je Mat Hade upravo prije tog poziva izvadio crijeva Alison Atkins. Dok je razgovarao s operaterkom službe 911 vjerojatno je stajao u lokvi Alisonine krvi, prekoračivao njezina crijeva i gledao u njezino beživotno lice. Kako netko može biti tako hladan, tako bešćutan? Nakon završetka snimke, Hunter je premota i opet pusti. Zatim opet. Zatim opet. I tada mu se nešto učini čudnim. »Čekaj malo«, šapne dok opet preslušava snimku. »Zašto?«, reče glasno. Razmišlja o nečemu određenom što je ubojica rekao operaterki. »Zašto bi to učinio? Nema smisla.«


Ustane, priđe panou i opet pročita poruku koju mu je ubojica gurnuo ispod vrata. Nešto se pokrene u njegovu mozgu. Odmakne se i neko vrijeme pogledom obuhvati cijeli pano. Zatim prelazi pogledom od jedne do druge i treće žrtve. Naprijed-natrag, naprijed-natrag, naprijed-natrag. Još jednom pročita poruku. Mozak mu radi punom brzinom. »To ti je glupa ideja, Roberte«, kaže. Odmahne glavom, pokušava se riješiti te nove misli. Ne uspije mu. Pogleda sat na zidu – 22:48. »Jebi ga!«, kaže i sjedne za kompjutor. »Opet ništa.« Započne pretraživati.


78. Kakav god rezultat pretrage Hunter očekivao, sasvim sigurno ga nije dobio na zaslonu. Dok se učitavaju stranice i stranice materijala, on je nagnut naprijed, drži oba lakta na stolu i bradu naslonjenu na članke prstiju. Hunter brzo čita. Zapravo nevjerojatno brzo, očima naprosto proždire različite informacije. Tada shvati da je stupio na minsko polje. I u tom času eksplodira prva mina. Dvaput pročita odlomak kako bi se uvjerio da ga je dobro shvatio. Prenerazi se. Ubrzo eksplodira i druga. Mora stati da dođe do daha. Praktički čuje kako mu adrenalin struji žilama – a tada nađe slike. Navale na njega poput prvaka teške kategorije. Među njima je i završni nokaut. Kad se i posljednja slika učita na njegovu zaslonu, osjeti kao ga oblijeva hladan znoj. »Nije moguće.« A ipak, tu je. Nema više informacija. Sve nestane istom brzinom kojom se i pojavilo. Pokuša nešto drugo. To što je detektiv specijalnog odjela LAPD-a, znači da ima neke povlastice, ali se trgne kad se na zaslonu pojave riječi: PRISTUP ZABRANJEN. »Koji je to kurac?« Pokuša još jednom. PRISTUP ZABRANJEN. I još jednom. PRISTUP ZABRANJEN. »Nemoj me zezati.« Vrati se natrag i još jednom pročita informacije dobivene u prvoj pretrazi. I tada mu sine. I ovdje se, kao i u ubojičinoj poruci gradonačelniku Baileyu, spominje FBI. Pogleda na sat – 23:58. U Virginii je sada 02:58. Nije važno. Uzme mobitel.


79. Adrian Kennedy je direktor FBI-eva Nacionalnog centra za analizu nasilnih zločina i Jedinice za biheviorističku analizu. I dobar Hunterov prijatelj. Usprkos sitnim satima, Kennedy ni ne trepne kad u unutarnjem džepu njegova sakoa zazvoni mobitel. Direktor NCAVC-a naviknut je na pozive u svako doba dana i noći. Spavanje je luksuz, nije navedeno u opisu njegova posla. Uzme mobitel i veoma se iznenadi kad na zaslonu ugleda Hunterovo ime. »Roberte?«, javi se nesigurnim glasom. »Bok, Adriane.« »Dakle, ovo je pravo iznenađenje.« Njegov prirodno hrapavi glas, još više ohrapavio tijekom više od trideset godina pušenja, zvuči umorno i blago. »Vratio si se u L.A.?« »Jesam.« Kennedy pogleda na sat. »Koliko je tamo sati? Oko ponoći?« »Da, točno ponoć.« »Onda pretpostavljam da me ne zoveš radi čavrljanja«, nasmije se Adrian. »Kako ti mogu pomoći, stari prijatelju?« »Jesi li u uredu?« »Pa, sto posto sam siguran da nisam kod kuće u krevetu gdje bih trebao biti.« »Moram te zamoliti jednu uslugu«, reče Hunter. Kennedy se zainteresira. Jednu je stvar zasigurno znao o Robertu Hunteru – on nije od onih koji stalno moljakaju usluge. »Što ti treba?« Kennedy se zavali u kožnati naslonjač. Bez zalaženja u detalje, Hunter mu kaže. Kennedy se uspravi. »Šališ se?« »Ni najmanje.« »Nema šanse, Roberte.« Kennedyev glas postane morbidno ozbiljan. »Te vrste informacija su s pravom zaštićene. One su pod istom vrstom lokota kao i vaš program za zaštitu svjedoka.« »Da, za nekoga poput mene«, odvrati Hunter. »Ali ne i za direktora NCAVCa.« »Svejedno, Roberte. Ovdje imamo pravila i protokole.« »Da, a ja imam jaje.«


Kennedy se namršti. »Molim?« »Mislio sam da spominjemo stvari koje se mogu lako razbiti.« »Oh, baš duhovito.« Hunter ne reče ništa. »Slušaj, Roberte. Ne mogu pristupiti takvim informacijama, a da ne ostavim trag dugačak kao Autocesta 66.« »Pa? Ostavi trag.« »Lako je tebi reći.« »Adriane, kakve to ima veze? Ti ćeš samo pristupiti informacijama koje zahtijeva tvoj posao. Zar nije tako? Dobit ćeš informacije, pročitati ih i stvoriti zaključak. Nikoga neće biti briga.« »Mene će biti. Jer ću prekršiti protokol o pristupu strogo povjerljivim informacijama i onda ih proslijediti dalje.« »Kolegi iz policije, Adriane. Što misliš, što ću napraviti s njima? Prodati ih novinarima? Osim toga, duguješ mi uslugu.« I stvarno mu duguje. A zna i to da LAPD-ov detektiv ne bi tražio takvu uslugu da mu nije prijeko potrebna. Duboko udahne. »Ovo je i više od onoga što ti dugujem, stari prijatelju.« Hunter šuti. »Jebi ga. Neka ti bude«, napokon kaže Kennedy. »Daj mi otprilike pola sata.«


80. Naredne dvadeset dvije minute Hunter provede ponovno čitajući sve što je našao, a to mu služi jedino kako bi potkrijepio sve ono što već zna – da je stvarnost mnogo, mnogo perverznija od mašte. Problem je jedino u tome što će stvarnost postati još nastranija ako se potvrde njegove slutnje. Opet pogleda sve fotografije koje je našao prilikom prvog pretraživanja prije manje od sat vremena. I opet ih prouči, ovaj put mnogo pažljivije. Posljednja je izazvala pravu lavinu u njegovoj glavi. Ona zbog koje je nazvao Adriana Kennedya. Usprkos svim naporima, to je bila jedina fotografija te osobe koju je uspio naći. Snimljena je prije više godina i iz velike udaljenosti. Ni kut snimanja nije od pomoći: osoba na snimci ne vidi se jasno, mutna je. Pokuša s aplikacijom za poboljšavanje slike. Poveća je na cijeli ekran, ali što je slika veća, to je više pikselizirana i mutnija. No ipak zbog nečega na toj osobi osjeti veliku nelagodu. Toliko je zaokupljen slikom da skoro nije primijetio zvrndanje mobitela na stolu. Na zaslonu piše da je pozivatelj nepoznat. Da nije Mat Hade uhićen? »Detektiv Robert Hunter, Odjel za pljačke i ubojstva«, javi se. »Roberte, ovdje Adrian.« Hunter glasno ispusti zrak. »Našao si nešto?« Zavlada tišina. »Adriane?« »Da. Imam dosjee koje si tražio. Upravo ti ih šaljem e-mailom.« »Hvala ti, Adriane. Tvoj sam dužnik.« »Da, jesi. Roberte?«, zazove ga prije nego Hunter poklopi. »Molim?« »Budi oprezan, stari prijatelju.« Hunter prekine razgovor i otvori aplikaciju elektroničke pošte. Par sekundi kasnije, stigne Kennedyev e-mail. Mjesto za upisivanje predmeta pošte ostavljeno je prazno. U poruci je samo jedna riječ – Sretno – ali ima tri različita privitka. Hunter otvori prvi i počne ga čitati. Informacije u njemu slične su onima koje već ima, samo su malo detaljnije.


Drugi privitak sastoji se od samo jedne crno-bijele fotografije. Fotografije iste one osobe koju je gledao prije Kennedyeva poziva. Čim se slika učita na zaslonu, Hunter nakratko prestane disati. Fotografija je stara, ali ne kao ona koju je on našao. Snimljena je u interijeru, izbliza, osoba gleda ravno u fotoaparat. Ne može vjerovati vlastitim očima. Treba mu više od minute da zbog onoga što vidi prevlada šok. Nakon toga otvori posljednji privitak. Najpovjerljiviji od svih dokumenata koje mu je poslao Kennedy. I onaj koji ga najviše shrva. Dok ga čita, stječe dojam da život nema logike. Ustane i ushoda se po uredu, pokušava srediti misli. A što sada? Sat na zidu pokazuje 24:59. Nema šanse da s ovim čeka do jutra. Uzme mobitel i obavi dva razgovora. Drugi sa svojim partnerom.


81. Garcia te večeri stigne kući u devet i petnaest. Još je iz ureda nazvao Annu i rekao joj kako opet neće stići kući na večeru, a ona mu je, kao i uvijek, rekla da je sve u redu. Rekla mu je da ionako ne namjerava rano otići na spavanje, pa će držati večeru u pećnici tako da mogu večerati zajedno kad on stigne kući. Garcia i Anna su zajedno od posljednjeg razreda srednje škole. Nijedna druga žena ne bi mu mogla pružiti više podrške. Znala je koliko on voli svoj posao. Vidjela je koliko naporno radi i koliko mu je posvećen. U potpunosti je shvaćala njegovu predanost poslu i sve žrtve kakve mora podnositi detektiv u gradu poput Los Angelesa. Sve je u cijelosti prihvatila. No unatoč njenoj nevjerojatnoj psihičkoj snazi, normalno je što je katkada osjećala strah. Strah od toga da će jednom usred noći netko nazvati ili pokucati na vrata i reći joj da se njezin muž više nikad neće vratiti. Nakon Hunterova i Garciina posljednjeg slučaja, onoga nakon kojeg ih je načelnica Blake poslala na dvotjedni godišnji odmor, Garcia je zamalo dao otkaz u specijalnoj jedinici Odjela za pljačke i ubojstva. Garcia se nije bojao ničega, bio je neustrašiv, ali kad je njegova zadnja istraga zamalo ugrozila Annin život, nasmrt se prestrašio. Ona mu je značila sve, izgubi li nju, izgubit će i sebe. Povjerio joj je svoju odluku, a ona ga je natjerala da se vrati. Večeras, nakon što su zajedno večerali, odvukao ju je pod tuš. To ga je podsjetilo na njihovo prvo vođenje ljubavi. Nakon toga oboje su se, potpuno iscrpljeni, skljokali u krevet. Garcia pomisli da sanja kad s desne strane začuje zvrndanje. Okrene glavu na tu stranu, ali ne otvori oči. Brrrrrrrrrr. Evo ga opet. Smušeno uzdahne, otvori malčice oči i ugleda svoj mobitel kako vibrira na noćnom ormariću. Trebaju mu još dvije sekunde da njegov pospani i umorni mozak shvati što se događa. Tada napokon uzme mobitel. »Halo?«, javi se pospanim glasom, brzo ustane i ode iz spavaće sobe da ne probudi Annu. Prekasno, ona se već okrenula na krevetu. »Carlose, Robert je.«


»Robert?«, upita. Zvuči kao da ne zna koji Robert. Odjednom uključi mozak. »Roberte.« Glas mu zvuči ozbiljno. »Što je? Jesmo li ga uhvatili? Imamo li Mata Hadea?« »Ne. Zaboravi na to, Carlose. Ništa nije onako kako smo mislili. Bili smo u krivu.« »U krivu? U vezi čega, Roberte?« »Svega.«


82. Hunter je vozio gotovo sat vremena dok napokon nije ugledao malu zemljanu stazu, skrivenu među grmljem s lijeve strane ceste. Kako nema nikakvog putokaza, nikakvog prometnog znaka ni svjetla, čak i oni koji bi je tražili poput Huntera, mogli bi je lako previdjeti. Vozio je tom dionicom ceste dvaput naprijed i natrag dok napokon nije ugledao prolaz među grmljem. Stane i uperi u nju baterijsku svjetiljku. »Je li to to?«, upita samoga sebe, nagnut nad volan. »Mora biti. Ovdje nema nijedne druge.« Siđe s ceste, njegov automobil nestane u grmlju kao da ga je progutala noć. Zemljana staza puna je rupa i ispupčenja, pa ga to i mrkli mrak primoraju na smanjenje brzine do gmizanja. Nakon otprilike jednog kilometra i dva zavoja, jednog ulijevo, drugog udesno, grmlje uz zemljanu cestu se prorijedi i pojavi se nesmetani vidik na beskonačna prazna polja. Na njima nema ničega osim zemlje, stupastih kaktusa i pustinjskih nevena. Nastavi dalje, pazi koliko god može da ne upadne u kakvu veliku rupčagu. Manje ne može nikako izbjeći, one praktički čine cestu. Nakon još osamstotinjak metara cesta lagano skrene ulijevo, potom se počne uspinjati na mali brežuljak. Čim stigne na drugu stranu, vegetacija se opet promijeni. Umjesto nevena, sad su tu juke i pustinjske vrbe. Zemlja i stupasti kaktusi još uvijek su posvuda. Dok zaobilazi veliku skupinu kaktusa, učini mu se da je nešto ugledao u daljini. Nekakvu veliku sjenu. Istoga časa zaustavi automobil i isključi svjetla. Uzme dvogled koji uvijek drži u pretincu za rukavice i izađe iz auta. Nesrećom, nebo je prekriveno oblacima, nema mjeseca. Ne vide se ni zvijezde, previše je mračno da bi vidio bilo što s ovoga mjesta. Pogleda naokolo, traži kakvo uzvišenje. Popne se na haubu, zatim na krov automobila. Još uvijek ništa ne vidi. Mora prići bliže. Uđe u svoj buick i ne uključujući svjetla, krene naprijed, sada još sporije nego prije. Vozi petstotinjak metara, zatim opet stane, popne se na automobil i pažljivo promotri teren ispred sebe. Na desnoj strani nema ničega. Ispred njega nema ničega.


Na lijevoj... Ä?ekaj. Zastane, nagne se naprijed. Tamo je. Naprijed i malo ulijevo.


83. U potpunom mraku i s te udaljenosti, Hunter pokušava shvatiti u što gleda. Neka vrsta građevine. Po veličini njezine sjene mogla bi biti srednje velika jednokatnica – problem je samo u tome što ne izgleda kao stambena kuća. Četvrtastog je oblika, poput velike kutije, i tamne boje pa je, u ovako mračnoj noći i daleko u pustinji, praktički nevidljiva. I njega samoga iznenadi što ju je uspio uočiti. Procijeni udaljenost od zgrade do ovoga mjesta – petstotinjak metara. Vrati se u automobil i uzme mobitel. Ništa. Čak ni pola crtice signala. Miče ga na sve strane, ali uzaludno. Ovdje je usred ničega. »Prekrasno!« Odluči ostaviti automobil sa strane zemljane ceste i pješke prijeći ostatak puta. Tako će biti mnogo tiši i manje uočljiviji. Provjeri svoj pištolj HK Mark 23. Ima pun spremnik, ali ne želi riskirati. Iz pretinca za rukavice izvadi baterijsku svjetiljku i drugi spremnik. Iako je udaljen još petstotinjak metara, kreće se neprimjetno, skriva se iza kaktusa, stabala i vrba. Petnaest do dvadeset metara prijeđe napola čučeći, stane, sagne se još više i kroz dvogled pogleda naprijed. Sve je nepomično poput mrtvaca. Isti postupak ponovi još pet puta, kadli ugleda nešto što prije nije zamijetio – crni GMC Yukon, parkiran s desne strane zgrade. Marlon je sa svog prozora vidio lažnog radnika telefonske kompanije kako ulazi u crni GMC Yukon nakon što je skinuo bežičnu kameru koju je postavio visoko na telefonski stup. Hunter duboko udahne, obriše znoj sa čela i nastavi dalje. Prilazi sve bliže i bliže sve dok se ne približi na manje od četrdeset metara. Postavi se iza skupine vrba i opet pogleda kroz dvogled. Bio je u pravu. Zgrada uopće ne izgleda kao kuća. Tada uoči da joj se približava s boka, ne s prednje strane. Zaključio je to po tome što na ovoj strani nema nikakvih vrata. Kako je yukon parkiran s desne strane, logično je zaključiti da je vozač parkirao ispred ulaznih vrata. Htjede krenuti dalje, kad primijeti još nešto. Na cijeloj toj strani zgrade je samo jedan prozor, visoko gore na lijevoj strani. No ono zbog čega je naglo zastao


je činjenica da su na tom prozoru, iako se nalazi jako visoko iznad tla, s vanjske strane pričvršćene debele metalne rešetke. Ta zgrada nije kuća. To je zatvor.


84. Skrivajući se iza skupine vrba, podigne dvogled i provjeri građevinu, njen krov i sve strane koje vidi iz svog zaklona. Nigdje ne vidi nikakvih nadzornih kamera, barem ne na ovoj strani. Zadovoljno krene dalje i za manje od dvadeset sekundi stigne ispred zgrade. Brzo se leđima priljubi uza zapadni zid i pogleda lijevo. Ništa. Desno. Ništa. Zasad je dobro. Zatim brzo potrči na jug, prema parkiranom yukonu. Stigne do zida, čučne, izvadi pištolj i brzo proviri iza ugla. Ne ugleda ništa. Pričeka par sekundi, zatim opet proviri. Sada malo sporije. Yukon je parkiran otprilike jedanaest metara od ulaza u zgradu, od teških drvenih vrata. I to je sve. Samo vrata, ničega više nema. Krasno, pomisli. I što sad, Roberte? Ta su vrata sigurno zaključana, nema šanse da su otključana. Ovo je zatvor, ne kuća. Ma kakve bile sigurnosne mjere, nisu postavljene ovdje da bi nekome spriječile ulaz. Tu su kako bi spriječile izlaz. Ne može učiniti ništa drugo nego se još više približiti i bolje pogledati. I upravo to i učini. Držeći se zida i sa spremnim pištoljem u rukama, zaobiđe ugao i polako napreduje prema teškim ulaznim vratima. Kad stigne do njih, u utrobi mu se sve uskomeša. Na ovom mjestu je definitivno nešto zlo. Čak je i zrak oko zgrade gušći, teže se diše. Pogleda bravu na vratima. Izgleda stara, ali čvrsta. Duboko udahne i još jednom pogleda oko sebe. Ništa osim tišine i mraka. Ispruži lijevu ruku, stavi prste na kvaku, pritisne je i lagano gurne vrata. Bio je u krivu. Na njegovo veliko iznenađenje, vrata se otvore. Nisu zaključana. »Koji je to vrag?«, tiho šapne. Neko vrijeme drži vrata u istom položaju, pokušava brzo smisliti što bi sljedeće trebao napraviti.


Stigao je predaleko da bi se sada vraćao. Jako oprezno gurne vrata još par centimetara. Zatim još par. Zatim još par. I još par, sve dok otvor nije dovoljno širok da može zaviriti unutra. Ne vidi ništa. Što god bila ova prva prostorija, potpuno je prazna. Zadrži dah, gurne vrata još nekoliko centimetara, nečujno uđe unutra i zatvori vrata za sobom. Unutra je zrak vruć i prašnjav, težak od mirisa izbjeljivača i dezinficijensa, jako sličan onome u stanu Mata Hadea u istočnom Los Angelesu. Neko vrijeme se ne miče, leđima se priljubio uz unutarnju stanu vrata. Oči su mu se već vani privikle na mrak bez mjesečine pa mu ne treba mnogo vremena da se prilagode tami u zgradi, što mu savršeno odgovara. Želi što manje koristiti baterijsku svjetiljku. Stoji na ulazu širokog hodnika, bez ikakvog pokućstva i ukrasa. Zidovi su od blokova sive troske, pod i strop od debelog betona. Hodnik izgleda kao četvrtast betonski tunel – klaustrofobično i bez zraka. Proteže se ispred njega oko sedam metara, vodi do drugih, širom otvorenih vrata. Iznutra odnekud dopire slabo svjetlo. Opreznim i nečujnim koracima brzo prijeđe hodnik, stane uza zid s desne strane vrata. Nepomično stoji, čeka, osluškuje. Jednu minutu. Dvije. Tišina je zaglušna. Na kraju okrene tijelo, izvije vrat i veoma oprezno proviri kroz otvor. Ne vidi izvor svjetla, ali mora biti veoma slab, jer je većina prostorije u mraku. S mjesta na kojem stoji samo djelomično vidi polovicu prostorije. Izgleda jednako sterilno kao i hodnik u kojem se nalazi. Na drugoj strani je tamni naslonjač od tkanine okrenut prema praznom zidu. S njegove lijeve strane je mali drveni stol za kavu. Na podu ispred naslonjača, pravokutni crno-bijeli sag popunjava prostor između naslonjača i zida. I to je sve. Ne vidi ništa drugo osim mračnih kutova. Još uvijek držeći leđa uza zid s lijeve strane ulaza, pričeka još pune dvije minute. Iznutra ne dopre nikakav zvuk ni pokret. Vrijeme je da krene dalje. Duboko udahne, nečujno i dobro uvježbano zakrene tijelo i uđe u prostoriju, ruke drži ispred sebe, nišani pištoljem, traži metu... na sve strane. Ne nađe je. Drugi dio prostorije je još više ogoljen od prvoga. Pogledom bjesomučno pretražuje praznu prostoriju, traži metu. No gleda na krivu stranu. Nešto se pokrene u tami iza njega.


Brzo. Precizno. Nezaustavljivo. Dok se okreće prema vratima kroz koja je netom ušao, dobije udarac u zatiljak, toliko snažan da ga odbaci naprijed u zid. Tisućinku sekunde kasnije, sve njegove misli proguta tama.


85. Polako i bolno dolazi k svijesti. Sa svakim otkucajem srca osjeća nepodnošljivo bubnjanje u glavi, kao da usred njegova mozga pulsira lopta sa šiljcima. Trepne nekoliko puta, no kapci su mu preteški, ne može skroz otvoriti oči, pa ih opet zatvori. Duboko udahne. Dok topao zrak puni njegova pluća, čini mu se kao da napuhuje i onu prokletu loptu sa šiljcima u njegovu mozgu. U glavi ga, poput munje, prostrijeli strašna bol. Nakon nje osjeti jednu drukčiju vrstu boli. Od nje osjeća slabinu. Dolazi iz njegovih ruku, širi se cijelom njihovom dužinom, kao da ih je netko istrgnuo iz zgloba. Opet trepne, ali sad napokon smogne dovoljno snage da otvori oči. Boli ga i ošamućen je, pa mu treba malo vremena dok ne shvati u što gleda – u svoja bosa stopala na podu, mlitava poput mrtvačevih. Tek tada shvati da se nalazi u gotovo istom položaju u kojem su u zgradi nalik na štagalj našli Alison Atkins. Ruke su mu ispružene visoko iznad glave, zglavci okovani čeličnim lancem, omotanim oko metalne cijevi na stropu. Dva različita lokota osiguravaju ga da ne sklizne. Ruke snose svu težinu njegova tijela, okovi su mu se duboko urezali u zglavke. Tanki mlazovi krvi cure niz njegove gole ruke na ramena. Boreći se protiv neizdržive boli u glavi i rukama, podigne glavu i pogleda gore. Nema šanse da se sam izbavi iz ovih okova. »Moram priznati da si me iznenadio, Roberte.« Glas dopre iz mraka negdje ispred njega. Pogleda u tom smjeru, ali ništa ne vidi. »Nisam niti sanjao da ćeš doći ovamo. Mislio sam da nikad nećeš skužiti.« Iako glas zvuči drugačije od onoga na snimci službe 911, Hunter ga svejedno prepozna. Čuo ga je dovoljno puta. Zato i ne pokaže nikakvo iznenađenje kad muškarac stupi iz tame i stane ispred njega. »Bok, Roberte.«


86. Crv uopće nije spavao. Kako je i mogao? Svaki put kad bi zatvorio oči, vidio bi nju. Golu. Ruku ispruženih iznad glave. Njeno tijelo se njiše na onoj drvenoj gredi, obješeno na lance okovane oko njenih zglavaka. Nikad neće zaboraviti kako ga je gledala. Užas u njenim očima. Očaj na licu. Strah koji je isijavao iz svake pore njene kože. Alison. Tako se zvala. Jednako kao i s prethodne dvije žene, Čudovište ga je primoralo da ga ponavlja sve dok se nije urezalo u njegov mozak. Čudovište je izvuklo Crva iz njegove ćelije, zavezalo ga za stolicu i prisililo ga da ga promatra kako sirotoj ženi reže trbuh. Napravio je toliko dubok rez da je Crv pomislio kako ju je prerezao napola. Iz reza je navrla silna količina krvi, preplavila joj noge, curila na tlo i skupljala se najvećoj lokvi krvi koju je Crv vidio u životu. Ni miris koji ga je tada zapahnuo nikad još nije osjetio – slatkast i metalan, kao da se krv sastoji od bakra. No sva ta krv nije bila ništa u usporedbi s onim što je tek slijedilo. S vedrim osmijehom na usnama, Čudovište je prišlo ženi, pogledalo je ravno u oči i polako gurnulo ruke u njen trbuh. Trenutak kasnije, u rukama je držalo njena crijeva. U tom trenutku Crv je osjetio kako mu se žuč podiže u grlo, ali nije smio povratiti pred Čudovištem. Stisnuo je zube i čvrsto zatvorio oči. Uspio je sve progutati. Ali Čudovište ni tada nije bilo gotovo. Pažljivo je počelo istezati i savijati ono što je izvadilo iz nje, stvarajući nešto slično pupčanoj vrpci, a onda je pustio da sve to padne dolje u sve veću i veću lokvu krvi. Bilo je strašno veliko, nije mogao vjerovati da je sve to moglo stati u nju. No ono što ga je toliko prestravilo da se od straha upišao, bila je činjenica što je cijelo to vrijeme žena bila živa. Bila je pri svijesti. Usprkos silnoj boli, i ona je morala promatrati kako joj Čudovište kao zaklanoj životinji vadi crijeva i zatim ih poput tijesta razvlači po podu. »Za ovo, Crve, treba stručnost«, rekao mu je muškarac nakon što je spustio na pod još jedan komad njene utrobe. Svaki put kad je žena izgledala kao da će se onesvijestiti, Čudovište bi je ošamarilo ili njezinu nosu prinijelo malu plosku i opet je prizvalo svijesti.


Crv je htio odvratiti pogled, ali nije mogao. Kao da je bio hipnotiziran tom grozotom. A sada, opet u svojoj ćeliji, nešto mu sine i s tom novom mišlju pojavi se i zrnce nade. Možda policija ne traži njega, ali će bogme tražiti te žene. Za razliku od njegova oca, njihovi sigurno nisu platili Čudovištu da ih se riješi. U to je siguran. Dakle, ako policija traži muškarca koji je oteo i ubio te žene, onda traže Čudovište. A kad ga nađu, naći će i njega. Ta misao posije novo sjeme nade u dječakovo srce.


87. Hunterova košulja natopljena je znojem, osjeća kako mu znoj curi niz stražnju stranu nogu. Pogleda oko sebe, pokušava dokučiti gdje se to nalazi. Unatoč slabom svjetlu koje dopire negdje iznad njegove glave, prostorija je zastrta tamom, jednako kao i ona u kojoj je bio kad ga je ubojica savladao. Ali sasvim sigurno nije ta ista. Zidovi su od blokova troske, pod od betona. Više metalnih cijevi na stropu vodi u raznim smjerovima. Sa svoje lijeve strane vidi malo stubište, vodi do zatvorenih vrata. Nimalo ne sumnja: nalazi se u podrumu one kuće Bogu iza leđa. Ako se to uopće može nazvati kućom. Muškarac je iskoračio iz mraka, stao točno ispred Huntera i čekao. Hunter ga niti ne pogleda. Ruke su mu ukočene i otečene. Okov oko zglavaka ograničava protok krvi. Pokuša pomaknuti prste. Može ih saviti, ali ga od tog pokreta prostrijeli nepodnošljiva bol. Zastenje. Muškarac se nasmije. »Molim te, Roberte, reci mi«, kaže detektiv Troy Sanders, vođa specijalne jedinice LAPD-ova Odjela za nestale osobe, »kako si skužio?« Glas mu je smiren, držanje opušteno. Hunter ga konačno pogleda. Sanders čeka. »Sam si nam rekao«, reče Hunter. Njegov glas zvuči hrapavo i umorno. »Da?« »U svojim porukama. Najprije gradonačelniku Baileyu, zatim meni. Pune su aluzija.« Sanders se nasmiješi. »Još kako.« »Jedino nismo znali što one znače... sve do večeras.« »Što me odalo, Roberte? Zbog čega si shvatio što znače te aluzije?« Hunter se zakašlje. Od toga mu mozak opet probode ona lopta sa šiljcima. »Zbog tvog posljednjeg poziva službi devet-jedan-jedan«, napokon odgovori. Odgovor iznenadi Sandersa. »Stvarno? Kako to?« Hunter obliže ispucane usne, pokušava uhvatiti malo znoja s lica. »Spusti me dolje pa ću ti reći.« Sanders se nasmije. Zaobiđe Huntera, nestane negdje iza njega.


»Pa, Roberte, to ne mogu učiniti. Ali da vidim što mogu.« Odjednom Hunter začuje zvuk struganja metala o metal. Okovi na njegovim zglavcima malo popuste, stopalima napokon može dotaknuti pod. Samo malo. Stoji na vrhovima prstiju, uspio je prenijeti mali dio težine na noge i smanjiti napetost u rukama. Pravi raj. »Bolje?«, upita Sanders. Hunter ne odvrati ništa. »Onda, Roberte, reci mi kako ti je moj poziv službi devet-jedan-jedan pomogao da sve skužiš?« Hunter polako udahne. »Žrtvino ime«, odgovori. »Alison.« Sanders opet stane ispred njega. »Izrekao si njezino ime triput«, reče Hunter. »Htio si biti siguran da ga je operaterka zapisala. Zbog čega bi to učinio? Nije imalo smisla, jer bi to ionako bila prva stvar koju bismo otkrili, naročito zbog toga što si nazvao s njezina mobitela.« Sanders šuti, na usnama mu zaigra škrt osmijeh. Hunter se na vrhovima prstiju premjesti malo ulijevo kako bi prebacio težinu. »Činjenica što si inzistirao da operaterka zapiše njezino ime – tu mi nešto nije štimalo. I zato sam opet uzeo poruku koju si poslao meni i opet je proučio.« Sanders čeka. »‘Odgonetke su u imenu’«, reče Hunter. »To si napisao.« Sanders kimne. Škrt osmijeh postane veseliji. »Odgonetka je bila u imenima«, kaže Hunter. »Imenima žrtava.« Pljes, pljes, pljes. Sanders mu zaplješće. »Jako dobro, Roberte. Impresioniran sam.« Hunter opet obliže usne. »Napisao si i da...«, zakašlje se, treba mu nekoliko trenutaka dok ne mine bol od lopte sa šiljcima u glavi, »... ponovno pišeš povijest.« Napokon se nasmiješi od uha do uha. »Pa si pročešljao arhiv koristeći kao smjernice imena žrtava. Svih njih.« Hunter šuti, ali njegova tišina odzvanja glasnim »da«. »Daj da pogodim«, reče Sanders. »Zavrtjelo ti se u glavi od onoga što si otkrio.« Hunter proguta slinu, jedva je uspije progurati kroz otečeno grlo. »Ono što sam našao, dalo je smisao svim aluzijama u obje poruke. Odjednom je sve dobilo smisao. Zagonetka se riješila sama od sebe.« »Drago mi je«, reče Sanders. »No bez obzira što si pretraživao, Roberte, znam da ono što si dobio nije odgovaralo na sva tvoja pitanja. U toj zagonetki još uvijek nedostaje jedan važan dio.«


»Da«, prizna Hunter. »Znači, Roberte, slika još uvijek nije potpuna. Još uvijek nemaš pojma tko sam ja, zar ne?« Pogledaju se u oči. Hunter prvi trepne. »Zoveš se Richard«, odvrati. »Richard Temple.« Sanders ga iznenađeno pogleda. Treba mu nekoliko sekundi dok ne prevlada šok zbog onoga što je čuo. Tada se opet nasmije, no ovaj put taj čudan smijeh uznemiri Huntera. Izašao je iz dubina njegova tijela, kao da ga je dugo godina prežvakavao i tek ga sad ispljunuo. Hrapav je od boli. Emocionalne boli. Kad opet progovori, glas mu zvuči jezivo. »Nisi pogodio, Roberte. Ne zovem se Richard. Zovem se...« Ušuti, zatim nervozno izvije vrat na lijevu pa na desnu stranu. »Crv.«


88. Prošlo je šest godina. Crvove nade da će policija jednoga dana uhvatiti Čudovište zbog nekog od ogavnih zločina koje je počinio tijekom godina, davno su umrle. Nikad ga nitko neće spasiti. Čudovište ga nikad neće pustiti. Sad ima osamnaest godina. Još uvijek je mršav, ali je gotovo jednako visok kao Čudovište. Mislio je da neće doživjeti toliko godina, no čini se da ga je Čudovište voljelo imati u svojoj blizini. Svake godine na njegov rođendan, Čudovište bi sjedilo s njim u kuhinji i razgovaralo kao da su stari prijatelji. Crv bi više slušao nego govorio, ali ipak, jedino bi se tada Čudovište odnosilo prema njemu kao prema ljudskom biću. Danas je njegov osamnaesti rođendan. Čudovište ga je rano probudilo – u 5:45 – kao i svakoga dana u proteklih šest godina, okovalo mu samo jedan zglavak za metalni kolut u kuhinji i dopustilo mu da pojede doručak. Ne s poda. Ne rukama. Nego kao civilizirana osoba. »Crve, imam za tebe jedno pitanje«, reklo je Čudovište kad je Crv pojeo komad čokoladne torte. Posljednjih pet godina Čudovište mu je kao rođendanski dar donosilo krišku čokoladne torte. To je postala neka vrsta rituala. Crv plaho kimne, ne pogledavši Čudovište u oči. Crv je odrastao u stalnom strahu, u njemu nema ni trunke samopouzdanja. Najbolje bi se mogao usporediti s isprepadanim štenetom. »Bi li volio imati ženu?« Crv zastane i pogleda svog dugogodišnjeg tamničara. »Sad si i službeno muškarac. I zato mislim da je došlo vrijeme da saznaš kako je to biti pravi muškarac.« Čudovište se dvaput udari po prsima. »Što kažeš na to da te ostavim nasamo sa sljedećim smećem koje dovedem ovamo, ha? Volio bi to, zar ne bi?« Crv se sledi. »Zapravo«, veselo nastavi Čudovište, »kad malo bolje razmislim, možemo učini nešto još bolje. Što kažeš na to da je se riješiš nakon što završiš s njom? Znaš što mislim pod tim riješiti je se, zar ne?« Tišina koja nakon toga uslijedi toliko je teška da se Crvu čini kao da će napraviti uleknuće na podu.


»Znam da znaš što treba raditi, Crve. Ovih godina dobio si dovoljno lekcija, je li tako?« Šest je godina Čudovište prisiljavalo Crva da promatra svako njegovo ubojstvo. Ukupno trideset tri. I natjerao je Crva da zapamti ime svake žrtve. Nikad neće zaboraviti njihova imena. Nikad neće zaboraviti njihova lica. Nikad neće zaboraviti kako su umrle. »Crve, možeš je ozlijediti kako god želiš. Kako ti to zvuči, ha?« Crv odvrati pogled. Osjeća kako mu se stišće grlo. »Znam da u tebi ima mnogo bijesa.« Čudovište se počeše po međunožju. »Pa, Crve, možda je došlo vrijeme da oslobodiš sav taj gnjev i iskališ ga na njoj. Natjeraj je da vrišti od straha, boli, neka pati. A ja ti garantiram da ćeš se osjećati oslobođeno... olakšano... pročišćeno... moćno. Osjećat ćeš se poput Boga.« Crvovo srce ubrza. »I to će biti moj dar tebi. Večeras nećeš postati samo pravi muškarac, već i Bog.« Čudovište se grleno nasmije. »Ovdje na zemlji ne postoji moćniji osjećaj od toga.« Večeras? Srce mu tutnji u prsima. Večeras? Srce zakuca još brže. Čini mu se kao da će mu iskočiti iz tijela. Večeras. Ta ga riječ prestravi. Osjeća ošamućenost. Večeras nećeš postati samo pravi muškarac, postat ćeš Bog. Ne može disati. Strah se uvuče u svaku stanicu njegova tijela. No ironično je što mu taj strah, taj neizmjerni strah, napokon dâ snagu koje nije imao šest godina. Snagu koja je svake noći ključala u njegovoj glavi, ali se svakog sljedećeg jutra nije proširila njegovim žilama. Danas mu je rođendan. Jedini dan u godini kad ga je, makar nakratko, Čudovište okivalo lancem samo na jednom zglavku. Posljednja tri rođendana pomišljao je kao će tresnuti Čudovište dok ne bude gledalo, ali bi ga u posljednjem trenutku uvijek napustila hrabrost. Ako je i toga dana Crv ovisio samo o hrabrosti, opet će ga iznevjeriti, no katkada se strah može prevladati samo strahom. Crv pogleda Čudovište. U ovom trenutku u njemu se ne odvija borba između straha i hrabrosti, već između dva straha. Kad se Čudovište okrene i pogleda sat na zidu, Crv se napne, zatvori oči i pusti strahu da ga vodi.


Nikad još nije čuo izraz »izvantjelesno« iskustvo. Ali nikako drukčije ne može opisati prizor koji se odigrao pred njegovim očima. Kao da gleda film na velikom ekranu, ugleda sebe kako sjedi u toj kuhinji, s desne strane Čudovišta. Odjednom kao da film malo uspori. Ugleda samoga sebe kako zamahuje desnom rukom. Ne onom koja mu je slobodna, već onom s debelim metalnim okovom na zglavku na koji je pričvršćen dugi lanac sve do metalne kuke na istočnom zidu. Okovana ruka zamahne, sve se više i više približava licu Čudovišta. Crv gledatelj u publici ne može gledati. Što to radiš? Zar si poludio? Prestani. Prestani. No Crv na filmu ga ne čuje. Cilja u četvrtastu vilicu Čudovišta, ali se baš u tom trenutku Čudovište okrene da pogleda sat. Čini se da je toga dana sreća na Crvovoj strani. Metalni okov na njegovu zglavku tresne Čudovište po sljepoočnici. Gledatelj Crv vidi kako muškarac trepne i zatim izvrne oči. Prizor ga u istoj mjeri šokira i uzbudi. Zar se ovo stvarno događa? Vrijeme prolazi. Vrijeme koje nema. Vrisne prema ekranu. Tresni ga opet. Tresni ga opet. Čini se da je ovaj put Crv na filmu čuo njegove glasne povike, jer je zamahnuo desnom rukom i još jednom udario Čudovište. Mnogo jače. Pogodio ga je na isto mjesto kao i prvi put. Muškarčeva glava i ruke se tresu kao da ima epileptički napad. Gledatelj Crv ne može vjerovati vlastitim očima. Još jednom. Učini to. Učini to odmah. Crv mu zada treći, završni udarac. Svjetla se ugase. Čudovište se bez svijesti skljoka na pod, krv curi iz rane na njegovoj glavi. Gledatelj Crv skoči na platno, postane Crv na filmu. Osamnaestogodišnjaku nije važno je li Čudovište živo ili mrtvo. Ne provjerava. Zgrabi ključeve iz muškarčeva džepa na hlačama, otključa krvavi okov i premjesti ga Čudovištu na zglavak. Nekoliko trenutaka kasnije, otključa ulazna vrata i korakne u svijet za koji je mislio da ga nikad više neće vidjeti.


89. FBI-ev dosje koji je Adrian Kennedy poslao Hunteru sadržavao je kompletno Crvovo svjedočanstvo i jednu jedinu fotografiju osamnaestogodišnjaka. Izgledao je mnogo mršavije i nije imao potpuno obrijanu glavu kao detektiv Sanders, ali su crte lica bile iste, posebno one svijetloplave prodorne oči. Hunter ga je prepoznao čim je vidio sliku. Hunter se opet zakašlje, u glavi ga opet prostrijeli nepodnošljiva bol. »Crv«, ponovi za Sandersom. »Tako te je zvao tvoj tamničar, zar ne? Pročitao sam u tvom dosjeu. Ti si njega zvao Čudovište.« Čuvši opet te riječi, Sanders ustukne. Hunter to primijeti. »Pročitao si FBI-ev dosje?«, iznenađeno ga upita Sanders. »Kako? On je u FBI-evu programu zaštite žrtava. Taj je program jednako zaštićen i povjerljiv kao i program zaštite svjedoka. Čak ni FBI-evi agenti mu ne mogu pristupiti, osim nekolicine najvećih glavešina. Zato sam se i mogao pridružiti LAPD-u.« Podigne oba dlana. »U programu sam dobio potpuno novi identitet, novu, potpuno vjerodostojnu prošlost koju nitko i ništa nije moglo osporiti: banke, osiguravajuće kompanije, privatni istražitelji, vladine agencije, ama baš nitko – čak ni LAPD.« »To što si murjak bio ti je izvrstan paravan«, reče Hunter. Sanders ga cinično pogleda. »O, ne, ne, ne, ne. Nemoj me sad razočarati, Roberte. Dosad ti je izvrsno išlo. Misliš da sam došao u LAPD kako bih mogao ubijati ljude?« Hunter se opet osloni na vrhove prstiju. Sad na desnu stranu. »Pridružio sam se LAPD-u jer sam istinski htio pomagati ljudima.« Glas mu postane hrapaviji. »Htio sam raditi u Odjelu za nestale da bih mogao pomoći ljudima poput mene. Da bih mogao uhićivati osobe kakva je bio Čudovište. Ti bolje od bilo koga znaš da takve osobe nisu rijetke. Svijet je pun monstruma kao što je on.« Ušuti i opet pogleda Huntera u oči. »Monstruma kao što sam ja.« Hunter duboko udahne, zrak ga zaboli u plućima. »Želiš znati što me promijenilo?« Hunter već zna. »Tvoj dosje«, kaže.


Sandres pucne placem i kažiprstom, zatim podigne palac u zrak. »Točno, Roberte. Moj dosje. Policajac, posebno onaj koji vodi neki odjel LAPD-a, ima pristup određenim povjerljivim dosjeima. Dosjeima koje kao civil nikad ne bih vidio. Dosjeima o istragama određenih ubojstava, određenih nestanaka. Tada se to nije znalo, ali svi su imali jedan zajednički nazivnik. Želiš li znati, Roberte, koji je to zajednički nazivnik?« »Čudovište.« »Čudovište«, potvrdi Sanders. »Ono što sam otkrio u tim dosjeima zauvijek me promijenilo. Znaš li što je to bilo?« Hunter nijemo trepne »ne«. »Sedam puta, Roberte.« Suzi oči. »U šest godina koliko sam bio zaključan u onoj odvratnoj ćeliji, LAPD i FBI su sedam puta priveli Čudovište na razgovor. SEDAM PUTA.« Zadnje riječi vikne Hunteru u lice, slina frca na sve strane. Hunter odmakne glavu, ali prekasno. Malo njegove sline uđe mu u usta. Sanders sada teško diše. Govori kroz stisnute zube. »Bio sam tek klinac kad me oteo, Roberte. Imao sam jedanaest godina. Bio sam inteligentan. Imao sam budućnost. I taj je dječak šest godina svakoga dana sodomiziran i premlaćivan, kao da nisam bio ništa drugo osim komada pokvarena mesa.« Odmakne se korak, obama šakama uhvati košulju i strgne je s tijela. Dugmad odleti visoko u zrak, zatim padne na betonski pod. Usprkos boli i iscrpljenosti, Hunter razrogači oči. Sandersov trup je potpuno prekriven ožiljcima – neki su mali, neki veliki, neki ogromni. Mnogi nisu dobro zacijelili pa koža izgleda kvrgavo i neprirodno. Neki izgledaju poput golemih zašivenih poruba. Sanders se okrene. Leđa mu izgledaju još gore. Hunter ne reče ništa. »Tijekom tih šest godina imali su sedam prilika da sve to okončaju. SEDAM.« Počne koračati pred Hunterom. Oči mu izgledaju pune suza, ali suze nikako da poteku. Crv se još uvijek drži svoje zakletve. Glas mu se produbi, postane hrapav. »Sedam puta, Roberte. LAPD i FBI su sedam puta gledali tom čistom zlu u oči. U oči manijaka, i svejedno u njima nisu vidjeli monstruma.« Prestane koračati. »Trebali su biti najbolji od najboljih u svom poslu. Stručnjaci.« Te bi službe trebale biti najbolje od najboljih. Stručnjaci u procjenjivanju ljudi i razlikovanju dobra od zla. No istina je zapravo da te službe vide samo ono što žele vidjeti. Problem nastaje kad izigravaju slijepce dok ljudi pate... bivaju mučeni... umiru. Sanders se opet ushoda. »Mogli su me izbaviti iz moje noćne more, Roberte. Mogli su me spasiti da ne postanem to što sam postao. Mogli su spasiti sve one žene. Mogli su spasiti sve ove žene.«


Hunter zna da sada govori o svojim žrtvama. »U tih šest godina ubio je trideset tri žene. I prisilio me da ih gledam kako umiru. Primorao me da im svima zapamtim imena.« Hunter se sjeti onoga što je prije samo sat vremena pročitao u dosjeu. Nakon što je Crv rekao policiji gdje je njegovo skrovište, Čudovište je uhićeno. Priznao je više od šezdeset ubojstava. Ubijao je žene više od deset godina. »Znači, promijenilo te to što si saznao da si mogao biti spašen«, reče Hunter. »Zar ne bi i tebe?«, bijesno odvrati Sanders. »Kako su najbolji od najboljih mogli napraviti toliko pogrešaka koje su mnogi toliko skupo platili?« Hunter ne odgovori. »Roberte, te žene su mrtve. Nikad se neće vratiti. Meni je oduzet moj život.« Nasmiješi se neveselim osmijehom. »Pogreške imaju i drugu stranu, Roberte – posljedice. I sam to znaš. Što je veća pogreška, to su posljedice razornije. Ja sam posljedica grešaka napravljenih prije dvadeset pet godina.« Raširi ruke kao da je bogomdani dar s nebesa. »I eto me tu. Da se danas dogodi sličan slučaj, ponovile bi se iste te greške, jer ljudi vide samo ono što žele vidjeti. Vidiš samo ono što želiš vidjeti.« Hunteru počnu trnuti nožni prsti, lanac oko njegovih zglavaka ureže mu se dublje u meso i zaustavi kolanje krvi u njegove šake. »I zato si, da pokažeš kako si u pravu, ti postao Čudovište?«, pita Hunter. »Krenuo si njegovim stopama i počeo ubijati žene. Žene istih imena kao one koje je on ubio. Točno po istom redu. Koristeći iste načine ubijanja. Čak si i snimao kao on.« Sanders ga zaintrigirano pogleda. Nije imao pojma da Hunter zna za snimke. »Ti nisi kolekcionar trofeja. Ti filmovi ti ništa ne znače. Snimao si ih zato što ih je snimalo Čudovište. Čak si našao skrovište u zabiti i preuredio ga da izgleda slično mjestu u kojem te držao zatočenog.« »Da, uz neke modeme preinake, dakako«, prizna Sanders. »Što misliš, kako sam u ovo doba saznao da se približavaš kući?« Upitno podigne obrve. »Posvuda naokolo skriveni su senzori.« Te riječi ispune Huntera užasom. »Što misliš, Roberte, zašto su ulazna vrata bila otključana? Čekao sam te. Htio sam da uđeš unutra.« Hunter osjeća kao da su mu se ruke pretvorile u komade mesa. »Ali sam impresioniran, Roberte«, nastavi Sanders. »Imaš pravo. Postao sam Čudovište kako bih dokazao da sam u pravu. Kako bih dokazao svoju teoriju. No nisam izašao na ulice i počeo nasumce ubijati ljude. Počeo sam planirati prije mnogo godina. Nisam htio brzati. I sve sam isplanirao, do posljednjeg detalja. Otmica prve žrtve trebala je biti nevjerojatno drska. Tako sam bio siguran da će slučaj dobiti specijalna jedinica Odjela za nestale sobe.« Zacereka se na vlastitu


domišljatost. »Čak sam uspio naći osobu koja bi, da detektivi zaduženi za istragu ubojstva nisu sve sjebali, postala savršen žrtveni jarac. Savršeni prvoosumnjičenik.« »Mat Hade«, reče Hunter. »Ja sam smrt.« Sanders se istinski iznenadi. »Oho! I to si skužio?« Kimne s odobravanjem. »Dakle, stvarno sam impresioniran. Znao sam da si dobar od prvog trenutka kad smo se upoznali u mom uredu i razgovarali o Nicoleinu slučaju. Postavljao si prava pitanja, ali moram priznati da nisam očekivao da ćeš zatražiti potragu za sličnim otmicama u prošlosti. Mislio sam da ćeš samo uzeti dosje i otići. No tvoj zahtjev pružio mi je savršenu priliku da u slučaj upletem Mata i provedem svoje prvo malo testiranje o tome koliko si stvarno dobar.« »Nazvao si me i rekao da nisi našao ništa«, reče Hunter. »Upravo tako. I tada si skužio da krivo radimo. To me stvarno impresioniralo, Roberte. No ja sam još otpočetka sve pokrio. Namjeravao sam sam stupiti u kontakt s detektivom zaduženim za istragu Nicoleina ubojstva, ali si me poštedio toga truda. A da mi nisi skrenuo pažnju na grešku, kako treba pretražiti i druge, a ne samo ‘zaključene slučajeve’ te zatražio da proširim potragu, rekao bih da sam se toga sâm sjetio.« Hunteru su usta suha poput pustinje. »Znao sam da mi treba žrtveni jarac i trebale su mi godine dok ga nisam našao. Mathew Hade se poput salivene rukavice uklopio u moj plan«, kaže. »Čak ni u najbolje osmišljenom planu ne bih mogao naći prikladnije ime. To se dogodilo pukom srećom. Kako to drukčije nazvati? Možeš li zamisliti koliko sam se iznenadio kad sam skužio da iz njegova imena mogu dobiti savršen anagram?« Opet se nasmije grlenim jezivim smijehom, zatim nastavi. »To mi je također pružilo izvanrednu priliku da u svoju poruku ubacim sugestiju.« »‘Odgonetke su u imenu’«, reče Hunter. »Zar nije bilo savršeno?«, ponosno reče. »Anagram dvostrukog značenja: JA MAT HADE ili JA SAM SMRT. No na kraju nije bilo važno ni ime ni imena. To je bilo genijalno, ako smijem tako reći.« »Znači, čim si saznao da ćeš nam morati predati dosje Mata Hadea, pobrinuo si se za njega«, reče Hunter. Sanders mu opet zaplješće. »Dakako. Nisam htio da ga nađeš. To bi pokvarilo sve moje planove.« »I sve si one stvari podmetnuo u njegov stan – crvenu kemijsku, papir, šibice.« »Još jedan genijalan potez, zar nije?«, odvrati. »Cijeli ovaj slučaj trebao je trajati jako dugo vremena, Roberte. Svaka nova žrtva bila bi nova šifrirana


sugestija koja bi opet ukazala na samo jednu osobu – Mata Hadea. Što misliš, Roberte, koliko bi te frustriralo ganjati duha?« Nekoliko trenutaka zavlada tišina, potom Sanders opet progovori. »Ali iako si dobar, Roberte, zapravo jako dobar, nisi i dovoljno. Jer si napravio iste one kobne greške koje su napravljene i prije dvadeset pet godina. Znaš koje su to, je li tako?« »Pogledao sam te u oči i nisam u njima vidio čudovište.« »I opet točno. I ti i tvoj partner gledali ste me ravno u oči. Sjedio sam u vašem uredu. Vi ste sjedili u mom. Razgovarali smo i svejedno nisi znao. Priznaj.« Prije negoli Hunter uspije odgovoriti, začuje se elektroničko bipkanje. Hunter pogleda po prostoriji. »Stigli su«, reče Sanders i uzme sačmaricu dvocijevku s radnog stola, napola skrivenog u mraku. Hunter ga zabrinuto pogleda. »Znao sam, Roberte, da nećeš ovamo doći sam. Nisi toliko glup. Da, najprije si morao doći sam u izvidnicu, ali konjica stiže odmah za tobom, je li tako?« Hunter udahne. Sanders se nasmiješi. »Znam da odavde nemam izlaza. Ni ne treba mi. Ne želim ga. Moj život je završio kad sam imao jedanaest godina. U kakav god pakao otišao odavde, bit će pravi raj u usporedbi s posljednjih dvadeset pet godina moga života.« Otkoči obje cijevi. »Jedna za tebe, druga za mene. Čestitam, Roberte. Uspio si zaustaviti daljnja ubojstva. A vjeruj mi, nastavio bih sve dok netko ne bi ispravio greške napravljene prije dvadeset pet godina. Pa ipak si kiksao. Nisi uspio vidjeti čudovište kad si me pogledao u oči.« Bipkanje postane glasnije i brže. »Ušli su«, objavi Sanders sa smiješkom. Uperi sačmaricu u Huntera. Hunter ga pogleda u oči. Neće mu pružiti to zadovoljstvo i zatvoriti oči ili odvratiti pogled. Vrata na vrhu stubišta zaškripe. Sanders povuče okidač.


90. U trenutku kad Garcia otvori vrata podruma, začuje drugi pucanj. Oba su slijedila brzo jedan za drugim. Zbog malog prostora odjeknuli su mnogo glasnije od uobičajenih, gotovo poput eksplozije bombe. Garcia se spusti na koljena, obama rukama čvrsto drži pištolj. Ne uzvrati vatru jer ne vidi metu. Umjesto toga koristi vrata kao zaklon i čeka. Dvije sekunde. Pet. Deset. Ništa. Nema više pucnjeva. Gume vrata i pogleda unutra. Pištoljem još uvijek traži metu, traži Troya Sandersa. Vidi tek stubište koje se spušta u podrum i dim baruta pri njegovu dnu. »Roberte?«, zazove. Nema odaziva. »Roberte? Jesi li tu?« Nikakva zvuka. »Jebi ga!« Duboko udahne i polako počne silaziti stubama. »Roberte?«, zazove opet nakon tri stube. Opet ništa. Prijeđe još pet stuba. Sad ima bolji pogled na podrum, no zbog mraka i dima baruta ne može jasno vidjeti. »Roberte? Jesi li dolje?« Tišina. »ROBERTE?« »Ovdje sam. Ovdje sam. Sve je u redu, nema nikoga.« Garcia ne može suzbiti osmijeh. I ne želi. Žurno prijeđe posljednjih nekoliko stuba i zastane na dnu. Razrogači oči od šoka. Na podu, otprilike metar ispred radnog stola, leži gotovo bezglavo tijelo. Svježa, vruća krv teče iz svježe rane. I Hunter je na podu, ruke su mu okovane lancima poprskanim krvlju, no na tlu oko njega nema krvi. »Dobro si?«, upita ga Garcia brzo mu prilazeći. »Jesi li pogođen?«


»Nisam. Dobro sam«, odvrati Hunter i pokuša sjesti. Garcia mu pomogne. »Čuo sam dva hica«, kaže. »Prvi je ispalio u lanac«, objasni Hunter i pogleda metalne cijevi na stropu. S jedne još uvijek visi dio lanca. »Zašto se, dovraga, nisi javio?«, upita Garcia. »Mislio sam da si mrtav.« »U ušima mi još uvijek odzvanja od hitaca. Ovdje dolje zvučali su vraški glasno.« Garcia se smije gotovo cijelu minutu. »Najbolje da ovo privedemo kraju. Morat ćemo napisati vraški dug izvještaj.« Hunter kimne. Nije rekao Garcii da ga je, netom prije povlačenja okidača, Crv pogledao u oči i nijemo izustio »hvala«.


91. Dva dana kasnije. Policijska upravna zgrada »Znači, u cijelosti je oponašao svoga otmičara, htio je biti baš kao i on prije toliko godina?«, upita načelnica Blake. Još je zapanjena Hunterovim izvješćem. »Otprilike«, odvrati Hunter. Ima zamotane zglavke. »Samo što nije držao dječaka u zatočeništvu.« »I ti misliš da bi, da ga nitko nije zaustavio, ubio trideset tri žrtve?«, upita načelnik Bracco. On je sazvao ovaj sastanak u uredu načelnice Blake. »Možda i više«, odgovori Garcia. »Htio je da ga netko zaustavi. Da okonča njegovu noćnu moru.« Načelnik policije Bracco namršteno pogleda Garciu. »Iako je pobjegao prije toliko godina, za njega ništa nije bilo gotovo«, objasni Garcia. »Samo je započeo drugi dio njegove noćne more.« Pogleda Huntera, a on se kimanjem složi. »Da ga nitko nije zaustavio, nastavio bi dalje. Trideset tri žrtve ne bi okončale tu moru.« »Forenzičari još uvijek pretražuju tu kuću užasa«, reče načelnica Blake. »Našli su sve videosnimke i popis imena žrtava. Na njemu su točno trideset tri imena, ali mislim da je Carlos u pravu. Da ga nitko nije zaustavio, ne bi stao na trideset trećoj.« »Nitko«, doda Hunter, »ma koliko bio psihički stabilan, ne bi mogao ostati neozlijeđen nakon šest godina takvog mučenja, a kamoli klinac koji je na početku svega toga imao samo jedanaest godina. Takva trauma ostaje zauvijek. Troy Sanders uspio ju je vraški dugo držati pod kontrolom. No kad je saznao da je razlog njegove dugogodišnje patnje nemar i niz grešaka policije i FBI-a, to ga je gurnulo preko ruba. On je cijelo to vrijeme vjerovao da će ga snage reda i poretka štititi i ispraviti kad pogriješi. Svi to vjerujemo. A oni...«, zastane i ispravi se, »... mi smo ga iznevjerili.« Neko vrijeme nitko ništa ne govori. »Kako si našao ono zabito mjesto?«, upita načelnica Huntera. »Nitko nije uknjižen kao vlasnik. Praktički ne postoji.« »Po Sandersovu automobilu«, odgovori Hunter. »Sva LAPD-ova vozila imaju lokatore. Kad sam saznao da je on Crv, nazvao sam Operativni odjel i


Carlosa i zatražio da mi daju lokaciju Sandersova automobila. Morao sam ručno unijeti koordinate u navigacijski sustav.« »Svaka čast.« Načelnik Bracco ustane. »Mogu vam samo čestitati na izvanredno obavljenom poslu.« Rukuje se s Garciom, a Hunter podigne obje ruke i pokaže zavoje. »Žao mi je, gospodine.« »Ne treba ti biti«, kaže prilazeći vratima. »A sad natrag na posao. Ili možda mislite da je Troy Sanders jedini psihopat u ovom gradu?«


92. Marlon Sloan malo drhti dok hoda. Zaintrigirao ga je onaj detektiv koji je onoga dana došao u njegovu kuću. Rekao mu je da se ne obazire na savjete psihoterapeuta. Rekao mu je da to može i sam, samo mora hodati jedan blok dalje od svoje sigurne zone i tako nastaviti dalje. Odlučio je pokušati. Došao je do kraja svoje ceste, svoje sigurne zone, i nastavio hodati. Prošao je blok i pol i stigao do malog parka na vrhu brežuljka. Otežano diše, ali ne od napora. Detektiv mu je rekao da će tako biti. Nađe klupu okrenutu prema malom travnjaku i sjedne. Usredotoči se na disanje i drhtanje. Boji se, nema nikakve sumnje. Želi otrčati natrag, ali se prisili ostati. »Možeš ti to«, kaže samome sebi. Usredotoči se na malu skupinu drveća. »Možeš ti to.« Nekoliko minuta kasnije drhtanje prestane. I diše kao da sjedi u svojoj sobi. Ne može vjerovati. Sjedi na klupi otprilike pola sata, sve dok ne smogne dovoljno hrabrosti za drugi dio zadatka. Uz klupu na kojoj sjedi prođe postariji gospodin. Marlon se okrene prema njemu. »Oprostite, gospodine.« Glas mu je malo drhtav. Muškarac stane i pogleda ga. »Znate li možda koliko je sss... sati?« »Naravno.« Muškarac pogled na sat. »Dva i deset.« »Hvala vam.« Marlon od olakšanja ispusti zrak, ruke mu se još uvijek tresu. Muškarac nastavi svojim putem. Dok Marlon ustaje i kreće natrag prema svojoj kući, smiješi se od uha do uha. Ne može se sjetiti kad se zadnji put tako smiješio.


Chris Carter rođen je u Brazilu u obitelji talijanskog podrijetla. Studirao je psihologiju i kriminalno ponašanje na Sveučilištu Michigan. Kao član tima za psihologiju kriminalaca u Uredu javnog tužitelja države Michigan, ispitivao je i proučavao mnoge zločince, uključujući višestruke i serijske ubojice koji su osuđeni na doživotnu kaznu zatvora. Početkom 1990-tih otišao je u Los Angeles i deset godina proveo kao gitarist brojnih poznatih bendova, a potom je odustao od glazbe i posvetio se pisanju. Trenutno živi u Londonu i, prema Sunday Timesu, spada u prvih deset najprodavanijih autora. Posjetite www.chriscarterbooks.com. ili ga pronađite na Facebooku. Ostali romani: Ubojica Krucifiks, Krvnik, Noćni vrebač, Jedan po jedan, Zlotvor.


Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.