Milan Osmak
73
iz mora. Tea je glavnoj odjelnoj sestri povjerila njegov mobitel i na porti KBC-a preuzela ključeve njegovog SUV-a. A koliko je maska u stanici intenzivne skrbi upoznata (odlično!), kirurzi su pronašli u kosti njegove noge zabijen jedan zub bijele psine. Dakako, odmah su nalaz proslijedili drugim stručnjacima na analizu. – E, da! vaš terenac je ovamo, na parkiralište, iz Lošinja dofurao neki ribar. Onaj koji te izvukao iz mora pred raljama te grozne beštije. Portiri govore da je čudan lik. I on te htio odmah vidjeti. Ma, kako će te zagrliti u post operativnom, ne? Tip im je pokazao svoj pištolj. No, zbog cijelog vašeg slučaja, gospodine Davore, dečki su tog bodula s mirom poslali doma, u boduliju. Da ne dolazi policija... Ženica iza maske (Bog ju je sigurno obdario punim usnama) još kaže da cijelom KBC-u Rijeka, od njegovog prijama, nije uopće dosadno. Ne samo zbog ribara s kratkom cijevi. Ekipe novinara i fotića dežuraju u hodniku pred Kirurgijom i ne mogu iščekati kad će se dohvatiti njega i njegove pobjede nad Bijelim. – A naši liječnici su im i tako već ispričali cijelu priču s morskom psinom... Nisu. Samo on zna: rupa koju je Bijelome kroz tvrdu kožu probio na trbuhu, u ovo postoperativno bezvrijeme posve je zarasla. Za razliku! Bijela psina je, kako god ga raniš, opaki predator na samom vrhu prehrambenog lanca. I tako već milijunima godina. Može li se reći – koliko jučer u prehrambeni lanac Bijeli je uključio i podvodne ribolovce? Tko zbraja dane u bolnici? Svi pacijenti. I računovodstvo, prije nego ti izdaju otpusno pismo. Povremene transfuzije zamijenile su koktel infuzije, a ove – na radost jednog liječnika-internista u večernjoj smjeni – stidljive fiziološke funkcije. Dobio je pelenu. Ekipa u stanici intenzivne skrbi pali se na to kako će mu pod rit nagurati gusku. Njega nije stid što im to slabo uspijeva. Bolnički dan inženjerskog poručnika koji je prvi preživio napad Bijelog u Jadranu počinje glavnom vizitom, a završava onom običnom, prije večere. Počeli su ga nutkati hranom otkad je skinut s infuzije. Ostalo je – beskonačna bolesnička noć... Poslije jedne glavne vizite premjestili su ga, zajedno s krevetom i konzolom koja njegovoj bolnoj nozi ne dozvoljava odmor u vodoravnom položaju, u dvojku. Ona simpa ženska maska, dok ga guraju, odmah u predvorju skinula je to pokrivalo i dva puta prešla labelom preko ispucalih usana. Te pune, beskrvne usne on u glavi pretapa u Teine. Crnka, vlasnica poželjnih usana, šapće mu na uho: dolazak u dvojku je velik napredak. Nije više prikopčan na monitor. Njega i još dvojicu postoperativaca sad nadgleda dežurna sestra kroz prozorčić iz susjedne sobe. Sobni kolege mogu čitati novine i znaju sve o njegovoj avanturi. Eto,