Page 1


Književna Rijeka

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNE PROSUDBE Broj 4, godište XVII; zima 2012. NAKLADNIK Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci Sunakladnik Venerus, Rijeka ZA NAKLADNIKE Božidar Petrač UREDNIŠTVO Igor Žic (glavni urednik) Silvija Benković Peratova, Bože Mimica, Davor Velnić LEKTURA, REDAKTURA, KOREKTURA, GRAFIČKI DIZAJN, PRIPREMA ZA TISAK Željka Kovačević Andrijanić ADRESA UREDNIŠTVA Rijeka, Korzo 28/II (zgrada Filodrammatice) Tel./fax: +385 (0)51 214 206 E-mail adrese / kontakti: Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci (službeni e-mail): dhk.rijeka@gmail.com Benković Peratova, prof. Silvija (predsjednica Ogranka): silvija.benkovic@skole.hr Žic, prof. Igor (glavni urednik Književne Rijeke): igor@ppmhp.hr Kovačević Andrijanić, Željka (odnosi s javnošću, web, grafički dizajn): zeljka.dhk.rijeka@gmail.com Časopis izlazi četiri puta godišnje. Cijena pojedinog broja iznosi 30,00 kn. Godišnja pretplata (s uračunatim PDV-om) iznosi 120,00 kn, a uplaćuje se na žiro račun: 2360000-1101361393, kod Zagrebačke banke (Zagreb), s naznakom: ZA ‘‘KNJIŽEVNU RIJEKU’’. Rukopisi se šalju e-mailom ili na CD-u. Obvezno je navesti, uz svoje ime i prezime, kraću bi(bli)ografiju, kontakt-brojeve telefona i – ako se rukopisi šalju poštom, na CD-u – e-mail adresu. Rukopisi se ne vraćaju. ISSN: 1331-0607 Časopis izlazi uz financijsku potporu sljedećih ustanova: Grad Rijeka – Odjel gradske uprave za kulturu Županija primorsko-goranska – Odjel za društvene djelatnosti Ministarstvo kulture Republike Hrvatske


KR Broj 4, godište XVII. ZIMA 2012.


SADRŽAJ

riječ urednikA

.........................................................................................................................

5

SILVIJA BENKOVIĆ PERATOVA: In memoriam: Trag u vremenu vječnih zelenih listih Zdravke Žeželić Alić (12.08.1940. – 15.11.2012.) ............................................ 6

p r o za MILKO VALENT: Europski bomboni (pet psihotičnih krugova koji se šire: prostitucija, financije, rat, religija, droga) ............................................................................................ 11 Milan osmak: Poručniku nema tko pisati .................................................................................. 61 žeLJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ: Božić je i sniježi (iz zbirke priča Suze krilana) ................................................................................................................................................... 82 đoni božić: Mnogoliko lice svakodnevice ................................................................................. 93 MARIJAN GRAKALIĆ: Suton u predgrađu (ulomak iz romana Bivši čovjek) ......... 102 LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ: Vestalkino pismo ................................................................... 111

ESEJ IGOR ZIDIĆ: Matica hrvatska u vremenu krize (govor predsjednika na Glavnoj skupštini Matice hrvatske u Osijeku, 30. lipnja 2012.) ............................................. 116 MARIJAN GRAKALIĆ: Predstavljanje knjiga Bože Mimice o Slavoniji i doček generala ................................................................................................................................................ 128 JURE KAŠTELAN: Samotnički put visine ................................................................................... 130 nikola CRNKOVIĆ: Ante Tresić Pavičić i danas poticajan ............................................. 133 željka lovrenčić: O Hrvatima u Argentini ......................................................................... 164 ŽELJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ: Miris poezije kao dašak nenadmašne ljepote u životu predškolskoga djeteta .............................................................................................. 171

p OE Z IJa ANTUN BARAC: Logoraške pjesme ................................................................................................ 180 Giacomo Scotti: I moja je ovo zemlja .................................................................................... 185 PINO BONANNO: Pogled oborena sokola ................................................................................... 197 eva viola: Na plumbumskim granama lovora ........................................................................ 203 ivana hajsek: U čoporu dekodiranih osjetila ..................................................................... 208 MEJREMA REUTER: Dolazi li novo doba strahova? ......................................................... 216 PAVAO STANOJEVIĆ: Skriti iza maske ...................................................................................... 225


d o ma ć a b e s e d a Ivana klovar: Rečina teče, teče... ............................................................................................... 227 SILVIJA BENKOVIĆ PERATOVA: Va moja bracera ......................................................... 229 VESNA MICULINIĆ PREŠNJAK: dȍkla još durȃmo... .................................................. 235

I X . S U S RE T I M L A DI H PJE S NIK A I PRO Z A IK A SILVIJA BENKOVIĆ PERATOVA: Mlade nade hrvatske književnosti ................. 241 Željka francetić: Mjesec iz vode ........................................................................................ 242 goran gatalica: Prešućen pogled slijepca ........................................................................ 244 zrinka malić: Grad na obali ........................................................................................................... 247 stipe odak: I to sam ti morao reći .............................................................................................. 250 iva piplica: Sutra sam plakala za jučer ........................................................................................ 253 emma rački grakalić: Miris kasnih trešanja ............................................................... 256 tamara vojnović: Marginalni maslačci na proplanku .............................................. 258 kristian david župan: Isklesana čovječnost .................................................................. 261 enerika bijač: Posvećene pjesme ........................................................................................... 263

k n j i ž e v n o st za d j e c u i mla d e Ž ŽELJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ: Napuštena knjiga .............................................. 268 ŽELJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ: Cipelice bake Zime .......................................... 272 ljubica kolarić-dumić: Poštar svetog Nikole ........................................................... 277 SILVIJA BENKOVIĆ PERATOVA: Tata, kupi mi Božić ................................................... 288 VESNA MICULINIĆ PREŠNJAK: Pingvingrad i drugi stihovi za djecu ................. 296

sudbina knjige CSABA G. KISS: Mađarski roman Gorskog kotara / Cécile pl. Tormay: Emberek a kövek között (Ljudi među kamenjem) .................................................................................. 301 igor žic: Paolo Santarcangeli i njegova autobiografska proza Luka obezglavljena orla ......................................................................................................................................................... 307 ŽELJKA LOVRENČIĆ: Giovanni Bonfiglio: La presencia europea en el Perú (Europska nazočnost u Peruu) .............................................................................................. 318 ŽELJKA LOVRENČIĆ: Vjera Zlatar Montan, Hrvoj Perić: De la Bura a la Camanchaca: Historia de Povlja y de sus emigrantes al Norte de Chile (Od bure do kamančake: povijest Povlja i njegovih iseljenika na sjever Čilea) ................... 324 NATAŠA MOŽGON: Mary Wollstonecraft: Pisma napisana za kratkog boravka u Švedskoj, Norveškoj i Danskoj (prijevod: Sanja Lovrenčić) ................................... 327 Sivija Benković Peratova i Željka Kovačević Andrijanić:

d o ga đ a n j A

..........

330


Igor Žic / riječ urednika

5

RIJEČ UREDNIKA Ova, 2012. godina, bila je, nesumnjivo, izuzetno loša na razini ekonomskih kretanja, kako u Hrvatskoj, tako i znatno šire. S druge strane, Književna Rijeka vjerojatno je dosegla nekakve svoje vrhunce u smislu profiliranosti i svježeg protoka ideja brojnih suradnika. Kroz sva četiri ovogodišnja broja, zahvaljujući dr. Bošku Barcu, provlači se djelo njegovog oca, dr. Antuna Barca, na nekoliko različitih razina, no u svakom slučaju kao jedan nezaobilazan literarni fenomen. Ukoliko smo barem malo pripomogli u podsjećanju na jednog velikana, vjerujem da smo odradili važnu stvar. Na žalost, bilo je i određenih nesporazuma, a najveći je onaj s tekstom g. Nikole Crnkovića o Anti Tresiću Pavićiću, objavljen u prošlom broju. Kako je specifičan pravopis g. Crnkovića sastavni dio njegovog literarnog stila, tako je došlo do pretjeranog lektoriranja eseja čime je tekst, za autora, postao neprihvatljiv. Uz izvinjenje, tekst ponavljamo, no sada u izvornom obliku i sa svim bilješkama. U ovom broju svakako treba skrenuti pažnju na Milka Valenta i njegov vrlo dug i neobičan tekst koji otvara brojna pitanja suvremene Europe, potom na govor Igora Zidića vezan uz stanje krize te na doprinose Milana Osmaka i Marijana Grakalića. Riječki pisci daju svoj očekivani doprinos, a drago mi je da je, poslije desetljeća odsustva, s nama i Mejrema Reuter, koja je na svoja daleka putovanja krenula upravo iz Rijeke. Igor Žic


6

Književna Rijeka / IN MEMORIAM: ZDRAVKA ŽEŽELIĆ ALIĆ

IN MEMORIAM: ZDRAVKA ŽEŽELIĆ ALIĆ (1940. – 2012.) Priredila: Silvija Benković Peratova

Trag u vremenu vječnih zelenih listih Zdravke Žeželić Alić

P

ri pomisli na dragu kolegicu uvijek me obasja njezino veselo lice puno životne radosti i energije koja frca iskrenošću i milošću za svakoga tko se nađe u njezinoj blizini. Otvorena i srdačna, s toplim riječima u srcu i očima, uvijek je bila rado viđena gošća na mnogim pjesničkim susretima diljem Kvarnera. Vidjeti Zdravku, značilo je unaprijed znati da će pjesnička večer biti obojena dobrom atmosferom, punom smijeha, pošalica i domaćih škerci koje je ona umjela ispričati slikovito i sočno, na svom rodnom dijalektu voljene joj Grobinšćine. Mnoge svoje stihove znala je napamet i često ih je provlačila kroz govor, toliko iskreno i pitko da slušatelji ne bi zamjećivali kako Zdravka, zapravo, kazuje svoju poeziju. Time je nenametljivo pokazivala kako istinski živi poeziju, jer njezino ča bila je ona sama. Mekoća govora koja je tekla kroz njezine usne upravo bi mirisala na grobničke običaje i navade, na ognjišta s kojih je potekla, pa je cijelo njezino biće odisalo dobrim, skromnim i plemenitim sjećanjima koje je ona neumorno pronosila dalje – kako svojom osobnošću, tako i svojim pjesmama. U svojim pjesmama pjesnikinja poseže za objektivno iščezlim svijetom svoga djetinjstva i mladosti, s kojim se ćuti sudbinski povezana neraskidivim vezama, težeći ga riječima dočarati živim, onakvim kakvim je ostao u mislima, spoznajama, osjećajima i porivima njezina unutrašnjeg svijeta. To je, najšire rečeno, zavičajni prostor iz kojeg je potekla i kojemu zauvijek pripada, ljudi od kojih je potekla i koje nasljeđuje izravno životnom paradigmom. (Iva Lukežić) Zdravka Žeželić Alić je rođena 12. kolovoza 1940. godine u riječkom Svilnu. Po struci je bila ekonomistkinja koja je završila i školu crtanja u klasi profesora Udatna. Profesionalno se bavila propagandom i organizacijom tržišnih komunikacija te je uređivala i idejno osmišljavala stručne publikacije i promotivne materijale. Bila je izvršna urednica glasila Trsatika i članica uredničkog kolegija Sušačke revije. Pjesme i proza objavljivani su joj u raznim časopisima i periodikama: Ivan Matetić Ronjgov pul Matetićeva ognjišća, Grobnički pisci dvadesetog stoljeća, Grobnički zbornici, Dometi,


Silvija Benković Peratova / Trag u vremenu vječnih zelenih listih Zdravke Žeželić Alić

7

Književna Rijeka, Čakavska beseda, Trsatika i Sušačka revija. Objavljene su joj zbirke pjesama Ognjšće, Boke zelenih listih, Moj dragi kamik, Svitlo od vika i Zavavik. Brojne pjesme su joj uglazbljene. Pisala je i scenarije, a prema njezinom scenariju je snimljen film Trag u vremenu s povijesnom tematikom Grobništine. Bila je izuzetno aktivna u kulturno-umjetničkom životu svoga kraja i grada Rijeke, o čemu svjedoči članstvo u mnogim udrugama poput Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika – Ogranaka u Rijeci, Čakavske katedre Ivan Matetić Ronjgov, Čakavske katedre za Grobnišćinu, Udruge Grobnišćina zemja i Inicijativnog odbora Rijeka – čakavska metropola. Njezina neiscrpna energija i želja za općim dobrom nedostajat će svima nama koji smo je poznavali. Bila je svjetlo među pjesnicima čakavskoga kruga i zasigurno ona svijetla točka koja je čakavskoj poeziji utkala svoj duh i vizuru izraza. Njezini pjesnički interesi nisu bizarni, povodi su često čak banalni, no izravnost i nepomućena jednostavnost u ekspliciranju stanja poput sreće, tuge, boli, sjete, ljubavi potrvđuju je kao autoricu nazanemariva pjesničkog iskustva. (Ljubomir Stefanović) Rastanak s pjesnikom uvijek je pomiješan dvostrukim emocijama: s jedne strane je tuga, ona obična zemaljska tuga koja je svojstvena svakom čovjeku; s druge strane javlja se proplamsaj lumina koji naviješta novo rođenje, rođenje koje iznova donosi na svijet djelo jednog umjetnika. U toj drugoj emociji sva je utjeha nama, koji ostajemo, nadajući se da nas ipak neće zaboraviti oni koji ostaju svjedočiti, oni koji su još živi i sposobni reći koju riječ o bližnjima koji su nas napustili u ovozemaljskom ruhu i krenuli na put k vječnosti, zauzeti svoje mjesto na zvjezdanom umjetničkom nebu. Zdravka nije poput zvijezde repatice koje u blistavom sjaju zauvijek nestaju u beskraju, ona je stalno prisutna sa svojim neugaslim pjesničkim plamom, sa svojom uvijek živom pjesničkom intuicijom. (Ljubomir Stefanović)


8

Književna Rijeka / IN MEMORIAM: ZDRAVKA ŽEŽELIĆ ALIĆ

ZDRAVKA ŽEŽELIĆ ALIĆ Pod nebun tisuću zvezd gori, čudno se svitlo nazira, se počiva. Božić od šmrkve borić, mili roditelji, braća veća i mića, srića. Domišljan se majke i nonića, orihnjače na stolu, stariji su ćakulali, dičina pozaspali. Drugi dan Stipanja kanat koledvanja mlado leto dohaja.

Si ti Si ti i da postojiš Su ti oči plave a grlo mehko su besede lipe a ruka draga. Si ti nigdi da me zameš da jubav od jubavi storimo da smo skupa kad smo sami da te iman kada rabi.


Zdravka Žeželić Alić

Si ti takov ne sakakov ne nikakov leh moj i tvoj zasin sega. Si ti za dan za noć za vavik i kad bude rabilo poć si ti nigdi i ćeš doć.

Judi Grobniški Odonda vrime broji dani Rika j delala palaci Judi hodeć, divojke kantajuć i delo i tanci. Grobnišćica morčić rusak, mliko friško Fijumani kortejani ‘‘Gromicana bella’’ Gromičan težak vavik delo Porto Baroš, va Harteru dva žmuja, na Fijumeru Kućer grobniški koš od pruća delo, konji od svanuća Z jutron, zemju pošćevatu tri put zdolu tri put zgoru cel dan. Ne rabi pozabit pot i brime vrimena

9


10

Književna Rijeka / IN MEMORIAM: ZDRAVKA ŽEŽELIĆ ALIĆ

posljednjega simena Na rički palaci kroz dugo živjenji gromiški čovik pustil je senji.

Ono ča si Grobnišćino od ocih mi davnih od planin va kolu, i poja i ravnih. Ričina, te K moru peje, kroz umejki i po kišu, haja tvoja, dih primorski, po pelinu i po kušu. Grobnik Grad od kamika, vitez stari, zapleteni koren va čovika, od ponosa i zajika. Čovik vavik vedra lica kućer, težak, mlikarica Grobničani, trdi judi ono ča si, vavik budi.

Vavik vrnjan se kamiku mladosti radosti mejašu zmed ćutin črjene zemje dihi doma san


Milko Valent

11

PROZA MILKO VALENT

Europski bomboni (pet psihotičnih krugova koji se šire: prostitucija, financije, rat, religija, droga) Lasciate ogni speranza voi ch’entrate. Dante Alighieri, La Divina Commedia Hrvatska pati od paralitičkih grčeva. Iako je ta zemlja doista lijepa te joj s pravom u himni tepaju Lijepa naša, Hrvatska se raspada. Zagreb je središte te paralize. Europa se raspada još brže, pati od indiskretne bolesti raspadanja, umire u dužničkom kmetstvu. Europska unija je odgovorna za skoru smrt Europe kakvu znamo. Bruxelles je oko uragana. Na našem radiju tu brutalnu metastazu neoliberalnog kapitalističkog ciklona nazivamo Osmrtnica. U tu metastazu uklopila se i suvremena umjetnost, osobito književnost koja se također raspada. Slažem se s Rolandom van Duijkom, novinarom iz Amsterdama. On kaže da je Europska unija uvreda ljudskoj inteligenciji. Tim rečenicama, koje su proletjele kroz moje misli, spustila se noć nad Europom. Da sam postao astronom, što sam isprva želio biti, sad bih mirno pio večernju kavu uz teleskop u nekoj zvjezdarnici, a ne bih u ovoj urbanoj europskoj pustoši upirao oči u nebo, uzaludno tražeći umiruće zvijezde kroz odsjaj neonskih reklama. Jedini mogući izlaz, kao i uvijek, jest masovni aktivistički izlazak na ulice praćen aktivističkim tekstovima. Marko Globan, Toaletni listić 13

Red Light District

R

ed Light District. Četvrt crvenih svjetiljaka. Crvena četvrt. Kvart je u osnovnoj boji krvi. Prevladava crveni neon, ali ima i ružičastog i plavog. Kiki, Marijke, Skinny i ja. U centru grijeha je Muzej hašiša i marihuane, a u blizini je i Stara crkva, najstarija župna crkva u gradu. Lagana šetnja. Sve vrvi žudnim ljudima, a u vodi kanala treperi zavodljivi


12

Književna Rijeka / PROZA

odsjaj crvenih, plavih i ružičastih neonskih slova. Boje crtaju riječi plahe pohote po površini vode. U ovom centru grijeha pada mi na pamet da sam od sedam smrtnih grijeha izbjegao pet, ali preostala dva prihvatio laka srca: blud te neumjerenost u jelu i piću. Šećemo i gledamo. Erotska sluz u zraku toliko je gusta da se može rezati krvavim vrškom ljubavnih strjelica. U moj pogled zauvijek se usijecaju uzbudljive kulturne institucije: izlozi u kojima su oskudno odjevene susretljive prostitutke u raznim pozama, zatim Excalibur, Casa Rosso, Erotic Museum, radionica tetovaža, dućančić s erotskim igračkama, a u njemu modna lutka polugole žene na biciklu s natpisom: Don’t touch the bike! Slijede i takva kultna mjesta kao što su Moulin Rouge, Red Light Bar i psihodelično išaran coffeeshop The Bulldog, na kojemu piše da je otvoren 17. 12. 1975. Ulazim u coffeeshop i kupujem šit; gram afgana, dva grama marokanca i nekoliko gotovih džointa trave. To činim jednim dijelom i zbog pedagoških razloga, to jest zbog toga da bih Kiki postupno odvratio od kokaina. Iako mi glavni urednik to nije zapovjedio, čak ni natuknuo kao mogućnost, ipak namjeravam na svoju ruku napraviti reportažu u ovom mokrom, vlažnom crvenilu te intervjuirati kurvu u izlogu, odnosno krijesnicu (lucciola) – upućuje me Skinny kako glasi dobro pogođen talijanski sinonim za prostitutku. Kiki žestoko prosvjeduje, kaže da ću je prevariti s kurvom na njezine oči, da kurvu uopće neću intervjuirati, da je neću ništa ni pitati, nego da ću za vrijeme seksa s njom samo tiho mumljati: Da, da, Bože, oh, da, Bože! Pokazujem joj diktafon u džepu, kako bi vidjela da mislim ozbiljno. Smijemo se šašavim Kikinim komentarima i obilazimo izloge u kojima svjetlucaju privlačne žene, moćne noćne krijesnice s crvenim, svjetlećim trokutom, centrom ovoga svijeta koji se nalazi točno na sredini njihova tijela. Neke izgledaju kao tek propupale djevojčice, a neke kao zrele dame iz visokog društva. Skinny primjećuje da su, što se tiče fizičke ljepote, javne žene u ovim izlozima, zapravo, seksualna aristokracija, elitno meso – za razliku od većine uglavnom neuglednih, rađanjem, radom i karijerom izmučenih kućnih kućanskih žena. Te djevojke u izlozima izazivaju čak i jezično. Sjetim se tako, nenadano, meni najsmješnijeg i najdražeg izraza na hrvatskom jeziku: posrnule djevojke. Kad sam bio u pubertetu i kad bih, tu i tamo, čuo ili pročitao taj izraz, nisam pomislio na prostitutke ili na nemoralne djevojke, već sam živo zamišljao djevojke koje posrću hodajući ulicama, vraćajući se kući pijane s nekog tuluma. Čak se ni u pubertetu nisam mogao složiti s idejom da su djevojke moralno posrnule samo zbog toga što su ili seksualno oslobođene ili zato što prodaju svoje tijelo. I nogometaši su roblje, i oni prodaju svoje mlado meso, ali nitko se tome ne čudi. Nitko ih ne naziva kurvama, iako su veće kurve nego takozvane prave kurve. Kiki i


Milko Valent

13

Marijke nas, tobože, ljutito gledaju, dok Skinny i ja nehajno prijateljski mašemo privlačnim prostitutkama, krijesnicama, a one nam veselo uzvraćaju. Kiki kaže da ćemo možda u izlogu vidjeti i Leijntje, njezinu razrednu kolegicu iz gimnazije. Promatramo izloženo ljudsko meso. Svidio mi se jedan komad (kako da drukčije nazovem to lijepo biće u izlogu?). Uključim diktafon u džepu pa priđem izlogu i kucnem po vratima prividno nesigurnom kretnjom. To je dio plana. Pokušavam odglumiti i stid, gledajući bojažljivo svoju odabranicu. Privlačna polugola djevojka, odjevena u jednostavno Victoria’s Secret donje rublje bez čipke, otvara vrata i zavodljivo se smiješi. (Ona se smiješi, ja se smiješim, mi se smiješimo, svi se smiješimo kao da je prostitucija najnormalnija pojava poput pranja kose, vožnje tramvajem ili svakodnevnog doručka.) Pitam je za cijenu. – Za početak pedeset eura, brzi suck & fuck, brzo pušenje i jebanje, petnaest minuta. Ako želiš još petnaest minuta cijena se penje na sto eura, a ako želiš još cijena se opet penje. Nema ljubljenja u usta, kondom obvezan – riječi kondom obvezan djevojka je izgovorila strogim tonom jer ona, čini se, ne zna da – od svih proizvedenih kondoma na svijetu – 1% njih propušta, ali to doista nije moja briga u ovom odlučnom trenutku. Kažem joj: – Sve je okej, draga. Za početak neka bude petnaest minuta. Hvala ti, divna si. Ulazim u izlog, vrata se zatvaraju, djevojka spušta zavjesu. Sjednem na krevet, dajem joj novčanicu od pedeset eura, ona se primiče – posao je posao. Razmjena naših imena. – Marko. – Nadia – pretpostavljam da je to njezino umjetničko ime. – Ja sam iz Zagreba – kažem. – A ja sam iz Bukurešta – odvrati mazno Nadia i klekne, primičući se još bliže jer u petnaest minuta mora sve obaviti. Zaustavim je tužnom kretnjom, pomalo drhteći, trnući od pomisli da u mom džepu otkrije diktafon. Pričam joj jako tužnu priču o sebi: – U depresiji sam, teškoj, nisam još diplomirao (što je istina) i jako se bojim seksa još od djetinjstva (što nije istina), a prijatelji, vidjela si ih sa mnom, pomažu mi koliko mogu da se napokon ohrabrim (nije istina), čak su me nagovorili da dođem u Red Light (nije istina). Tužan sam, draga Nadia, jako sam tužan. S tobom danas želim samo razgovarati za pedeset eura, a dok malo steknem samopouzdanja, možda drugi put, rado bih se s tobom grlio i pola sata, možda čak i cijeli sat. Tata će mi sigurno opet poslati novaca jer on zna da sam ja nesiguran mladić i da mi treba vremena... – dok to govorim, gledajući stidljivo i dobroćudno Nadiu, mislim o tome kako bih


14

Književna Rijeka / PROZA

rado napravio reportažu i u nekom bordelu. Da, ali za takvu akciju nemam dovoljno novca, a od Kiki ga ne želim posuditi, iako otkad sam ovdje često sanjam svoj amsterdamski reporterski san, pravu veliku poslasticu za svakog ozbiljnog novinara: ekskluzivnu reportažu u glamuroznom i skupom bordelu Yab Yum. Nadia se blago osmjehuje slušajući moje romantične riječi. Čini mi se da sam u njoj probudio neku vrstu suosjećanja ili možda sjećanje na nešto lijepo i romantično što joj se dogodilo dok je još živjela u Rumunjskoj, u svom rodnom Bukureštu. Zatim sjedne pored mene na krevet i prijateljskom gestom rukom mi ovlaš promrsi kosu. – Razgovor, zašto ne? Pa razgovarajmo onda, Marko. Izlazim nakon petnaestak minuta olakšan za pedeset eura, ali s dobrom reportažom. Zavjesa je dignuta, drama nuđenja tijela je opet u akciji. Nadia je u izlogu, osvijetljeno lijepo mlado meso od dvadeset i tri godine (tako je rekla, iako mislim da ima jedva dvadeset, najviše dvadeset i jednu). Kad smo se društvo i ja malo udaljili od izloga izvadim diktafon, isključim ga i zatim ponovno uključim; tonskog zapisa 15 minuta i 23 sekunde, intervjuirao jednu osobu. Dok seksualna rijeka ljudi prolazi pored nas, mi usred Četvrti crvenih svjetiljaka slušamo razgovor zbunjenog Marka i profesionalke Nadie. Smijemo se na pravim mjestima, smijemo se i mom tužnom glasu kad ustrašeno i tiho obznanjuje da se jako boji seksa, a najbolje im je ono kad kažem prostitutki da bih se rado grlio s njom. Ponavljaju riječ grlio i smiju se kao ludi. Kiki kaže da sam odlično odglumio nesigurnog mladića zaustavljenog u razvoju, pomalo retardiranog, iako – što je na prvi pogled paradoksalna, ali česta pojava – istovremeno zdravog izgleda te snažnog i izvrsno građenog tijela visokog stasa. Smijeh. Kikine žaoke me zabavljaju. Sve je dobro snimljeno, premda ima mjesta koja se slabije čuju. Pjeru će se to svidjeti, on jako voli autentičnost situacije. Kažem društvu da će stari Pjer pasti u nesvijest jer mu uopće nisam najavio ovu reportažu, a on kao urednik nijednom nije spomenuo takvu mogućnost. Spremim diktafon u duboki džep svojih bijelih glamuroznih hlača za izlaske. To činim pažljivo, jer sad je u njemu dragocjen sadržaj naizgled šaljivog razgovora s prostitutkom, prilično obrazovanom. Naime, Nadia je nakon gimnazije godinu i pol studirala ekonomiju, marketing, odnose s javnošću i medije – prije negoli je počela s poslom. Još noćas ću se baciti na tekstualni dio reportaže, a sutra ujutro Pjer će drhtati od uredničke požude izazvane centralnim svjetlom krijesnica u crvenoj boji. Toliko sam oduševljen tonskim dijelom reportaže, i uopće cijelim svojim pothvatom, da na uglu, u crvenkasto osvijetljenom dućanu Red Light Souvenirs, kupujem Kiki pletenu crvenu kapu jer ona obožava crvenu


Milko Valent

15

boju, a sebi crn šešir. Crveno i crno. Boje se slažu. Odmah ta pokrivala stavljamo na glavu i pravimo opasne face. Skinny kaže da izgledamo kao Bonnie i Clyde, kao da se upravo spremamo opljačkati neku banku. Nadahnuti nama, Skinny i Marijke kupuju sebi šalove šašavih boja. Želim društvo počastiti večerom. Odlazimo na Damrak. Večeramo na maloj terasi ispred hotela De Korenaer. Kiki glumi djevojčicu i ponavlja nekoliko puta: – Hej, ljudi, Marko je bio kod kurve u izlogu, aha! Yeah, Marko je od nje dobio novi pogled na svijet i nove Windowse, aha! Smijemo se. Radost je teško obuzdati. Senzibilitet je možda još uvijek moguć u ovom svijetu. Nadvikujemo se i punim čašama nazdravljamo sebi, svijetu i ljudima koji prolaze pokraj našeg stola, uglavnom turistima koji, na žalost, nikad neće upoznati i neku od ružnih strana Amsterdama – recimo, pritvor za tugom shrvanih ilegalnih emigranata koji čekaju deportaciju. U tom pritvoru, zapravo u zatvoru, pokušao sam napraviti reportažu, ali me nisu pustili unutra. Eh, to bi bila bomba za Pjera i za Europu na dlanu! Lijepa je večer na Damraku. Volim kad u životu nema mraka i drame. Skinny i ja objašnjavamo Kiki i Marijke što se sve može učiniti s riječima dam i Damrak u hrvatskom jeziku.

Johannus Motherfucker Skinny mora ugovoriti detalje jednog posla u Naardenu, što se dobro podudarilo sa zahtjevom glavnog urednika da reportažu napravim i u tom gradu nedaleko od Amsterdama. Iako je nevrijeme i cijeli dan pada jaka kiša, ipak odlazimo na već dogovoreni sastanak Skinnyja i Johannusa. Jurimo u Toyoti kroz ravni, oblačni, sumorni nizozemski krajolik uz kišu, pljusak, bljesak i grom, dok David Bowie pjeva: Oh we can be Heroes / just for one day. Ne znam zbog čega, ali scena me neodoljivo podsjeća na prvi prizor prvoga čina Shakespearove tragedije Macbeth. Prva Vještica intonira ne samo škotsku nego i europsku jezu: Kad opet nas ćemo se tri na brijegu tom / Uz kišu sastati, uz munje i uz grom? Na kraju tog prizora tri Vještice, tri sestre Suđenice, uglas poentiraju buduću uznemirujuću europsku kanalizaciju prepunu guste, konzumerističke nesreće koju proizvode mali i veliki pohlepni gadovi: Ružno je lijepo, a lijepo je ružno; / Lebdimo kroz maglu i uzdušje kužno. Ne spominjem europsku jezu i Macbetha, već samo kažem Skinnyju: Svi bicikli sad kisnu u Amsterdamu. Kroz kišu, pljusak, bljesak i grom jurimo k Johannusu, jednom od glavnih odvjetnika u banci ABN AMRO. Skinny, s mrvicom poštovanja u glasu (ne i zavisti), ističe da su njegova mjesečna primanja dvadeset i dvije tisuće eura. To je samo ono što se zna službeno, a ono što je neslužbeno,


16

Književna Rijeka / PROZA

recimo nagrade u obliku značajnog godišnjeg bonusa, plus postotci za dobro odrađen proces i neku uspješnu poslovnu kampanju ili lukrativan ugovor, malo tko zna osim Johannusa i, naravno, još nekoliko ljudi iz uprave banke. Skinny procjenjuje da Johannus, što se tiče Nizozemske, spada u višu srednju klasu, a – primjerice – naš bivši gazda Srki Boy još uvijek u srednju, iako će i on toj klasi pripadati za dvije do četiri godine. Bavim se očito besmislenim mislima pa najhitrije preračunavam koliko je to – ovo Johannusovo službeno – mojih reporterskih plaća. Brzi proračun, ispunjen prvi put zamijećenim strahom od materijalnog siromaštva, izvještava me da ću u svom reporterskom poslu Johannusov jednomjesečni iznos zaraditi za otprilike dvije godine. Osjećam naglu slabost u koljenima. Preslab sam da bih to komentirao, čak i u sebi. Parkiramo ispred velike lijepe kuće. (Sve kuće su takve u Johannusovu susjedstvu. Iskusni Skinny procjenjuje da svaka od ovih koje vidimo stoji otprilike tri milijuna eura.) Vrata otvara Johannus, opušteni četrdesetogodišnjak smirenog izraza lica. Vrlo zgodan čovjek. Još je zgodnija Vanessa, Johannusova supruga, sportski tip. Skinny nas upoznaje. – Moj prijatelj Marko, radioreporter iz Zagreba, Hrvatska. Gospođa Vanessa, gospodin Johannus. Iako je stisak njegove ruke bio srdačan, Johannusovo lice prekrila je mala sjena koja nije trajala dulje od stotog dijela sekunde. Vjerujem da Johannus, iz razumljivih razloga, ne voli novinare. Vanessa je također srdačna. I njezin stisak ruke je čvrst. Vanessa je žena snažnih gesta; već puko kretanje njezina tijela pokazuje jaku osobnost. Zbog suprugova posla morala je s njim i njihovo dvoje djece proputovati cijeli svijet. neko vrijeme živjeli su čak u Južnoj Africi i na Novom Zelandu. Budući da im je hobi nautika, za vrijeme jednog ljetnog odmora krstarili su i Jadranom te posjetili Dubrovnik. Vanessa je upravo na odlasku u fitnes, a nakon fitnesa pokupit će djecu u vrtiću. Dok navlači sportsku jaknu s kapuljačom, nudi nas pićem. Sjedimo u dnevnoj sobi za golemim stolom od grubo tesanog drveta oko kojega je razmješteno četrnaest stolaca i pijuckamo Jack Daniel’s. Skinny i Johannus razgovaraju o predstojećem poslu (bojenje drvenine u cijeloj kući), uglavnom o tehničkim stvarima i rokovima izvedbe. Novac ne spominju ni jednom riječju jer su to već riješili pri prvom susretu u Amsterdamu. Kratak razgovor i – posao je utanačen. Zvuk zdravice, mali gutljaji viskija, mirni pogledi. Vrijeme je za moju emisiju Europa na dlanu. Znam da Johannus, s obzirom na njegov položaj u bankarskom kolosu, ima širok pogled na Europu, dakako i na cijeli svijet, pa ga pitam je li – kao uvaženi odvjetnik ugledne banke – voljan posvetiti malo svoga


Milko Valent

17

dragocjenog vremena jednom, doista jednom, reporterskom pitanju. Naš domaćin – prekaljeni pravnik i jedan od velikih mađioničara moćne banke – voljan je. Vadim diktafon iz ruksaka, uključujem ga i postavljam pitanje koje svima postavljam, to jest što je to što bi potpuno i istinski moglo ujediniti Europu? – Hm, što bi to potpuno i istinski moglo ujediniti Europu? – Johannus se jedva primjetno osmjehnuo, tiho ponovivši moje pitanje. Kucka prstima po čaši nekoliko trenutaka i polako odmjerava prostranstvo svoje dnevne sobe, kao da se u tom prostranstvu krije odgovor. Možda se i krije. Zatim mirno i ozbiljno obrazlaže svoje viđenje situacije. Johannus je vrlo temeljit; ne brza, već doista razmišlja o mom pitanju. Osvrnuo se u kratkim crtama na povijest dosadašnjeg ujedinjavanja Europske unije, a osobito na Ugovor iz Maastrichta. Zapravo, na sve ono značajno. Johannusov zaključak je naizgled jednostavan. – Europu može potpuno i istinski ujediniti jedino doista osviještena politička volja većine njezinih stanovnika, dakle mnoštva – kako tu većinu nazivaju filozofi politike Hardt i Negri. Prema njima je mnoštvo, a tu se u potpunosti slažem s njima, zapravo opći subjekt radne snage i istovremeno opći objekt od kojega vladajući kapital svakodnevno mijesi i stvara učinkovitu energiju globalnog razvitka kapitala. Slično, sa zrncem soli, misli i inteligentni Alain Badiou kojega sam upoznao na jednom domjenku u Parizu. Kad je saznao tko sam i za koga radim rekao mi je da mrzi banke, ali da je, na žalost, prisiljen koristiti njihove usluge. Rekao sam mu da je sa mnom potpuno isto, ali samo u drugom dijelu njegove rečenice, jer ja volim banke, jer ja volim bankarstvo. Ne samo zbog toga što mi bankarstvo omogućuje dobru zaradu, nego i zbog njegove manipulativne poetske moći, to jest zbog toga što je u stanju proizvesti metafiziku tamo gdje je uopće nema, što je u stanju stvoriti novac ni iz čega, rekli bismo, kolokvijalno, iz zraka, a što itekako diže adrenalin i moj život čini uzbudljivijim. Naime, u bankarstvu je riječ samo o dobro uvježbanoj elementarnoj matematici koja se koristi kao glavni alat korupcije, a uspješno korištenje tog alata blisko je orgazmu. No posvetimo se dublje ovoj temi. Kao zastupnik profita, odnosno kapitala – na što nisam osobito ponosan, ali je tako i od toga ne mogu i ne želim bježati – dakle, kao kapitalistički odvjetnik koji ima duboki i svakodnevni uvid u proizvodnju profita, razlikujem se od spomenutih teoretičara po tome što smatram da ta osviještena politička volja europske većine stanovništva ili mnoštva ne znači ništa ako to ne odgovara političkoj i kapitalističkoj eliti koja, služeći se iznimno vješto propagandom neoliberalizma, u prividnom socijaldemokratskom duhu, kroz humorističnu farsu parlamentarne demokracije, provodi, zapravo, parlamentarnu diktaturu. Da, dobro ste čuli! Demokracija je još jedna od mnogih iluzija, ona ne postoji. Mnoštvo još nikada u povijesti nije vladalo. Takozvana pak europska demokracija je demokra-


18

Književna Rijeka / PROZA

cija elite velikih država, ponajprije Njemačke, Francuske i Velike Britanije. A politička elita, koja je ujedno i elita neoliberalnog kapitalizma sastavljenog od korporativnih interesa naftnih i farmaceutskih kartela, kao i jakih kartela proizvođača oružja, ujedno je elita neoliberalnog bankarskog sustava te vladajuća struktura Europske unije, što znači: crème de la crème vladajuće strukture Profita, s velikim početnim slovom u toj riječi. Sve to znači da je ta elita daleko od svakog mogućeg oblika socijalne osjetljivosti i bilo kakvih demokratskih, nacionalnih, emocionalnih ili pak karitativnih obzira te u dovršavanju ujedinjenja Europe pronalazi isključivo svoju vlastitu korist i zato ga, jasno, potiče. Međutim, to ne čini brzo, nego vrlo oprezno i polako, stvarajući pomoću korporacijskih banaka i takozvanih središnjih banaka, a uz snažnu pomoć Europske središnje banke (ECB), lažno proizvedene ekonomske probleme, bolje reći monetarne ili, još jednostavnije rečeno, lažne financijske probleme. Elita profita i ujedno vladajuća struktura kapitala i Unije to izvodi naizgled kompliciranim, a vrlo jednostavnim monetarnim operacijama. To čini bankarskim tehnikama posudbe, znači alatima i tehnikama upumpavanja novca raznim dužničkim stimulansima, uz istovremeno nametanje fiskalnih restrikcija pojedinim državama, kao i financiranjem financijskih mjehura na kojima – na tim mjehurima, naravno – usput zarađuje. Elita profita sve to nabrojano čini i zbog toga da bi se većina europskih ljudi, zapravo europsko mnoštvo postupno naviknulo na ideju da bez Europske unije više uopće nije moguće živjeti i da se bez nje ne može biti i opstati – što je, naravno, laž koju je proizveo moderni neofeudalni kapitalizam u čiju je suštinu, jasno je samo po sebi, upisana korupcija. Ta laž, razumljivo, za kapital je u svakom elementu itekako produktivna istina. Dozvolite mi mali privatni odmak od teme, a sažet ću ga u samo jednoj rečenici. Zbog te, takoreći, božanske snage kapitala koja je u stanju laž uzvisiti do istine, mogu reći da je kapitalizam poezija koju volim, jer poput poezije pokazuje ljudski, to jest društveni bitak u njegovoj golotinji na brutalno iskren način, ali tako da sve to izgleda kao neumoljiva, gotovo sudbinska nužnost, a u pojedinim trenutcima i lijepo, osobito za vrijeme šopinga, ljetovanja, zimovanja te božićnih, uskršnjih i novogodišnjih blagdana. Ali da se vratim glavnoj temi vašeg pitanja. Tri ključne riječi vladajuće kapitalističke elite su: racionalnost, kompetitivnost i učinkovitost. To su ujedno riječi onog nečeg što nedovoljno educirani ili nedovoljno senzibilni postmarksistički teoretičari tumače kao esenciju kapitalizma mutnim izrazima, primjerice izrazom kognitivni kapitalizam, koji je jedan od najzabavnijih, barem meni. Taj izraz želi reći da se danas glavni izvor vrijednosti nalazi u znanju koje utjelovljuje živi misaoni rad, a ne u pukom kapitalu i u takozvanom materijalnom radu. Izraz je, jednostavno rečeno, bezvezan, jer unutarnja, temeljna snaga kapitala ujedinjuje unaprijed sve moguće i sve zamislive opcije postizanja profita, znači i kognitivnu opciju. To pak znači da


Milko Valent

19

je i dalje riječ o dobrom starom profitu čiji neprekidan rast u svakodnevnom životu već odavno omogućuje stvarni život spomenute tri ključne riječi. Ja bih dodao još jednu riječ, koju sam već spomenuo i bez koje pravoga, to jest velikog profita uopće ne bi ni bilo. Ta riječ je korupcija. Ta riječ ne označava tek običnu ljudsku pokvarenost ili uobičajene sitne poslovne lukavosti ili takozvana poslovna snalaženja. Ta riječ, korupcija, označava radikalnu pokvarenost koja se temelji na pohlepi u kojoj nema ni trunke bilo kakve emocije, a ponajmanje traga ikakvome humanizmu. Korupcija je, ujedno, i temelj korporativne strategije kapitala, pa je time i plodonosan razlog postojanja kapitalističke elite koja sve više smjera apsolutizmu, dakle preuzimanju doslovno svih elemenata svijeta. Ukratko, iako se to ne vidi golim okom, već je sad na djelu apsolutni kapitalizam. Nekoliko riječi o pohlepi kao o temelju i efikasnom motoru korupcije, to jest kapitala. Sigurno se sjećate poznatog filma Wall Street Olivera Stonea s kraja ludih osamdesetih? Glavni lik Gordon Gekko, kojega odlično glumi Michael Douglas, neuvijeno i javno kaže svima nama dobro poznatu kapitalističku istinu da je pohlepa dobra. Ali to je rečeno, prema mome mišljenju, u pionirsko romantično doba početka globalnog neoliberalnog kapitalizma. Danas je situacija potpuno drukčija. Pohlepa se, kao motor korupcije i kapitalizma, više niti ne spominje u ozbiljnim poslovnim krugovima, a time, dakako, niti ne komentira. Pohlepa je danas potpuno i otvoreno institucionalizirana u korupciji, bez koje je nemoguć rast i globalno funkcioniranje kapitala. No da se ponovno vratim glavnoj temi vašeg pitanja. Ukratko, jedini razlog postojanja potpuno ujedinjene Europe, to jest Europske unije jest profit. Takva, doista i potpuno ujedinjena, Europa postaje svojim ukupnim i ujedinjenim elitnim kapitalističkim profitom potpuno ravnopravan suparnik ili – politički korektno rečeno – ravnopravan partner američkom profitu, kao i rastućem azijskom profitu koji je dosad predstavljao Japan i djelomično euroazijska Rusija, a upravo dok ovo govorimo formiraju se novi profitni divovi na karti svijeta. Mislim, naravno, na Kinu i Indiju, kao i, dakako, na Južnu Ameriku, osobito na Brazil. Što se tiče Afrike, zasad je još samo bestidno pljačkamo, najviše od svih Amerika, te će još neko vrijeme strpljivo čekati da se i ona pretvori u profitnog diva. Recimo to isto drugim riječima: dakle, u slučaju pravog i potpunog ujedinjenja Europe, uključujući u to ujedinjenje i Tursku – u što ne sumnjam da će se dogoditi, možda već do ljeta 2030. – Europska unija će kao politička, ekonomska i monetarna zajednica biti potpuno ravnopravan igrač na svjetskoj karti raspodjele profita. Ovaj izraz, to jest istinsko ujedinjenje Europe, u vašem je pitanju pomalo romantično intoniran, ali znam na što ciljate. Ne, takvog – recimo to tako: uzvišenog ujedinjenja – neće biti. Nikad ga neće biti. A neće ga biti zbog toga što je ovaj svijet, zapravo, civilizacija kapitalizma koja


20

Književna Rijeka / PROZA

poznaje samo jednu, točnije jednu jedinu istinsku uzvišenost, a ona se sastoji od dvije vrlo poznate uzvišene riječi: veliki profit. Igra velikog profita, a o njemu, i samo o njemu je ovdje riječ, ne trpi čak ni minimalnu primjesu humanističkog pristupa koji, u prijevodu na učinkoviti jezik kapitalizma, znači neprofesionalan, to jest traljav i, zapravo, amaterski pristup poslovanju. Neosnovani snovi o ujedinjenoj socijalnoj i demokratskoj Europskoj uniji su tek samo snovi, ništa više. Unija, uostalom, svoje neoliberalno brutalno i nedemokratsko lice više uopće ne prikriva jer za to nema nikakve potrebe, jer je ionako sve jasno. Ujedinjavanje Europe jest vrlo ozbiljan kapitalistički projekt, iznimno ozbiljan i obuhvatan posao, najozbiljniji dosad na ovom kontinentu. Jezgra tog velikog posla je europska valuta euro, a eurozonu, zemlje u kojima je u uporabi euro, čvrsto pod stegom drže Njemačka i Francuska, odnosno osovina Berlin-Pariz, iako se i Italija, kao treća vertikala, želi pridružiti. Da, ali eurozona pod stegom drži i one zemlje koje još nisu prihvatile euro kao svoju valutu pa tako, jasno, na razne načine i Veliku Britaniju, iako se ona žestoko opire toj dominaciji. Ukratko, Njemačka i Francuska su dvije jake države koje čine jezgru eurozone i tako, kao jezgra, zapravo vladaju Unijom. Budimo potpuno otvoreni: u svojoj srži Europska unija je surova, brutalna, korumpirana, neromantična, antidemokratska, kapitalistička, profitna organizacija zasnovana na legaliziranoj korupciji i na svojoj valuti i ona će, kao takva, ili potpuno zaživjeti i opstati ili propasti. Jedno je posve sigurno: ako propadne euro, to jest eurozona, propast će i Europska unija. Naravno, nisam rekao Johannusu da je to pomalo romantično intonirano europsko pitanje emisije Europa na dlanu osmislio glavni urednik Petar Flajs. Ovaj tonski zapis ću kopirati za Kiki koja neprekidno iščitava Imperij Hardta i Negrija, da vidi u kakvom ih je kontekstu spomenuo Johannus, a možda će joj dobro doći i pri radu na doktoratu. Ispivši piće, zahvalio sam se Johannusu na odgovoru i spremio diktafon u džep jakne. Ispraćajući Skinnyja i mene do vrata, Johannus se nasmiješio i rekao sljedeće: – Sad kad ste isključili uređaj, mogu vam off the record reći ono što nisam mogao prije, a nisam mogao jer zvuči, kako bih to rekao, radikalno, pomalo nacistički i fašistički te nije primjereno javnoj prezentaciji na vašem radiju. Naime, mi, europski kapitalisti, kao i svi kapitalisti na svijetu, podržavamo predatorski neoliberalni kapitalistički realizam. Radeći na dovršavanju ujedinjenja Europske unije radimo, zapravo, na čvrstoj uspostavi Četvrtog Reicha u kojemu će mnoštvo biti samo kvalitetna i učinkovita radna snaga. Ona će, usput, biti u kontinuiranom dužničkom ropstvu ili, ljepše bankarski rečeno, u kreditnim dugovima s povoljnim kamatama. Jasno, s povoljnim kamatama za nas, kapitaliste i bankare, ne i za milijune onih


Milko Valent

21

kojima rado dajemo kredite, i kratkoročne i dugoročne. Da bi te radne snage, dakle mnoštva, bilo dovoljno za potrebe Četvrtog Reicha, dozvoljavamo relativno elastičnu imigracijsku politiku, jer pravi Europljani polako izumiru, a Stari kontinent sve više podsjeća na starački dom, pa nam treba svježa mlada, radnička i dužnička krv koja će se boriti za svoje mjesto i svoje prihode na nemilosrdnom zajedničkom tržištu Europske unije. Da, spomenimo i to: vi ste iz Hrvatske, zar ne, čija politička elita ili – nazovimo je pravim imenom – politička oligarhija, panično želi ući u Europsku Uniju, u naš Četvrti Reich? Ali među nama rečeno, bolje bi vam bilo da ne uđete, iako ćete, to je izvjesno, ipak ući, jer hrvatski narod, a djelomično i hrvatska Vlada, nemaju pojma o ovome o čemu vam sad govorim. A ući ćete i stoga što mi to želimo. Još ako s vremenom prihvatite euro umjesto vaše valute, što će se svakako dogoditi, i tako uđete u eurozonu, onda ste potpuno propali. Jasno je da od ulaska u Europsku uniju nikakve značajne koristi neće imati Hrvatska, odnosno hrvatski narod, već samo hrvatska politička elita s enormno visokim plaćama i ostalim privilegijama koje će, kao zastupnici Hrvatske, njih desetak ili petnaestak, dobivati kao novi članovi europske birokracije u Europskoj centralnoj banci i u Europskom parlamentu, parlamentu koji će i dalje biti odlično, rekao bih savršeno mjesto za održavanje mita o europskoj demokraciji. Da, dobro ste čuli. Naime, u strukturi Europske unije najmoćnija je Europska komisija. Ona je neizabrani, što znači – samoizabrani diktatorski komitet. Ona odlučuje o svemu u Uniji i to potpuno, ali nedemokratski, a Europski parlament je samo slatka dimna zavjesa za neuko europsko pučanstvo, za radničko mnoštvo. Na ovom mjestu treba još jedanput oštro naglasiti da Europska komisija, uz pomoć Europske središnje banke odlučuje o svemu, ali baš o svemu, a u nekim slučajevima uključi još i dvije ekstremno korumpirane institucije, dvije oštrice predatorskog neoliberalizma: Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku. Njima se katkada pridružuju prividno objektivni Ujedinjeni narodi, u kojima najjače stalne članice, koje su u Vijeću sigurnosti, imaju pravo veta pa mogu zaustaviti bilo koju odluku ili izglasanu rezoluciju. Ali da se vratim užoj temi. Ukratko, europski narodi, a djelomično i njihove vlade, nemaju jasnoga pojma o pravom stanju stvari osim – to sa žaljenjem moram spomenuti – pametnih euroskeptika i nezavisnih samostalnih analitičara koji su, nasreću, u manjini. Oni – ti narodi i njihove vlade – ne shvaćaju ono osnovno, ono važno, dakle ono neizbježno: ako pristanu na igru po pravilima Europske unije, zapravo po pravilima velikih zemalja koje čine jezgru sve snažnijeg korporatizma – na prvom mjestu Njemačke i Francuske i korporacijskih, znači: kapitalističkih bankara, koji kao politička elita, zapravo, vode Europsku Uniju – izgubit će! Uvijek će izgubiti. No na taj način sve potrebno dobit će politička elita Europske Unije, a nešto će, dakako posredno, dobiti i manje važne članice Unije, ali to su samo male,


22

Književna Rijeka / PROZA

slatke mrvice, a ne neki veći, ozbiljni i važni zalogaji. Eh, da! u tom kontekstu moram svakako spomenuti da su našem Reichu – ne baš kao trn u oku, nego kao blaga smetnja – preostale još samo Švicarska, Norveška i Island, ali i njih ćemo polako i postupno slomiti kvalitetno tempiranim procesima kapitala i indoktrinacije te ih uvesti u ledene kapitalističke vode. Na taj će način naš Četvrti Reich napokon biti potpun. Ako se to možda i ne dogodi, za svaki slučaj Četvrti Reich će, nametanjem Ustava Europske federacije – a to je zadnji korak potpune integracije Unije – već i prije toga biti potpun i jedinstven kao savezna država pod već uobičajenim nazivom Europska unija ili – zašto ne? – možda i pod nazivom Sjedinjene Europske Države (SED), po uzoru na sličan naziv; mislim na Sjedinjene Američke Države (SAD). Jasno, usput ćemo te tri države, ali i Dansku i Veliku Britaniju, nagovoriti da s vremenom prihvate euro kao valutu i tako postanu dio eurozone. Sljedeći referendum u Danskoj će sigurno proći jer će građani napokon shvatiti da euro nema alternative. Ono što se nekad moralo osvajati surovim imperijalističkim ratovima i danas se osvaja jednim dijelom ratovima, ali prednost se ipak daje sofisticiranoj manipulaciji koju obavljaju megakorporacije vrlo usko povezane s golemim bankarskim sustavima, našom nadnacionalnom državom i svim mogućim raspoloživim medijima, osobito televizijom. Zbog toga mnogi to neraskidivo i sveto kapitalističko trojstvo – naime, federalnu državu, federaciju, što Europska unija jest, megakorporacije s bankama i medijima – eufemistički krivo nazivaju Soft Power imperijalizam, zaboravljajući pritom da je spomenuto trojstvo najgrublji oblik imperijalizma – to jest fašizma – ikad izmišljen, a za radničko mnoštvo Unije pod prihvatljivijim poetičnim nazivom neoliberalni kapitalizam. Spomenuo sam ratove. Oni nisu ništa drugo doli dobri poslovni potezi čiji je rezultat golem profit. Pritom mislim na američke ratove u Iraku i Afganistanu, koji se upravo zbivaju. Ali imajte na umu da su ratovi samo jedan dio vladajućeg operativnog modela suvremenog kapitalističkog poslovanja koji marljivo i zdušno radi na strogoj centralizaciji Novog svjetskog ekonomskog poretka sastavljenog, za početak, od pet unija. Jedna od njih je Europska unija, a vi pogodite koje su ostale četiri. To nije teško pogoditi. Tih pet unija na kraju će se pretvoriti u jednu jedinu svjetsku Uniju. Cijeli taj nadnacionalni projekt je, dakako, u rukama bankara i vlasnika megakorporacija te kartela. Toliko smo jaki da više osobito ni ne krijemo svoju namjeru o potpunom ujedinjenju svijeta kojim već djelomično vladamo, a uskoro ćemo vladati u cjelini. Svatko dovoljno inteligentan i obrazovan može to sve dokučiti čitajući dostupne internetske stranice, no ništa ozbiljno ne može poduzeti da to spriječi jer ga možemo odmah onemogućiti pa smo tako, primjerice, morali ukinuti one američke novine koje su pretjerale s istraživačkim novinarstvom.


Milko Valent

23

No da se vratim našoj Europi... I tako naš Četvrti Reich – odnosno Europska unija, preciznije: Europska komisija i Europska središnja banka – uspješno surađuje s vladajućim polugama korporatizma, dakle s Trilaterarnom komisijom i Družbom Bilderberg koja je, rečeno sa zrnom soli, neformalni vrh svjetske vlade, zatim s Vijećem za vanjske odnose (CFR), Svjetskom bankom, Svjetskom trgovinskom organizacijom, Međunarodnim monetarnim fondom, Skupinom G7, Skupinom G20, globalnom investicijskom bankom Goldman-Sachs, Ujedinjenim narodima i Svjetskim ekonomskim forumom. Ta suradnja odvija se glatko jer je, zapravo, Četvrti Reich dio svih tih organizacija, dakle – svi smo vrlo dobro, čak odlično umreženi. U toj suradnji posebno se ističu pripadnici najmoćnije od najmoćnijih poluga vladanja svijetom; mislim, dakako, na moćnu Družbu Bilderberg koja, između ostalog – ako možda niste znali – postavlja na vlast šefove država po svijetu, dakako i američke predsjednike, što za informirane ljude odavno nije tajna, ali je tajna ono što je rečeno na njihovim sastancima, kao što su tajni i načini kojima provode svoje vladarske odluke. Rezultati su sve vidljiviji. Družba Bilderberg precizno slijedi svoje javno izrečene ideje o jednoj svjetskoj vladi i jednom monetarnom sustavu s jednom svjetskom valutom u permanentnom vlasništvu neizabranih oligarha koji se samostalno biraju između sebe, što znači da je u tijeku izgradnja centralizirane svjetske diktature koja podsjeća na diktaturu sovjetskog tipa. I tako dalje... Usput rečeno, to s europskim Četvrtim Reichom je, u probranim kapitalističkim krugovima, interna šala, osobito za vrijeme naših godišnjih druženja na sastancima Svjetskog ekonomskog foruma, u pitomom švicarskom Davosu koji je postao sinonim za globalizaciju. Za vrijeme tih druženja svatko od prisutnih kao samorazumljivu smatra činjenicu da je svaki ekonomski poredak, a osobito suvremeni, takozvani Novi svjetski poredak, otpočetka i uvijek kriminalni, znači i zločinački poredak. Blaže rečeno: Novi svjetski poredak je – po svim svojim elementima i u svojoj suštini – centralizirana svjetska diktatura na tragu sovjetskog tipa diktature. O toj jasnoj i samorazumljivoj stvari nitko od nas ni ne govori, ponajmanje to tako javno formulira. Da, ovo s Četvrtim Reichom jest šala, ali šala s ozbiljnim posljedicama za već spomenuto radničko mnoštvo Europske unije, dakle za većinu koju ćemo i dalje relativno diskretno – ali sve jače i jače – da tako kažem: cijediti. Sve navlas isto zbiva se i na svim ostalim kontinentima, a najbolje eksperimentalno područje je Afrika. No sve ovo što sam vam rekao nije, naravno, i moje službeno mišljenje. Johannus je bio u zabludi – nisam isključio diktafon. Kad god naslutim da mogu uloviti nešto dobro i vruće za emisiju, ostavljam ga uključenog, iako ga stavim u džep jakne ili džep košulje. Kad ga doista isključim, stavim ga u ruksak.


24

Književna Rijeka / PROZA

Kiša i dalje jako pada pa Skinny i ja sprintamo od Johannusovih vrata do auta. U autu isključim diktafon i stavim ga u ruksak. Skinny i ja komentiramo ideju o Europskoj uniji kao o Četvrtom Reichu. Ideja jedva da je smiješna, ona je groteskna. Skinny kaže da će odsad Johannusa zvati Johannus Motherfucker, iako se pokazao kao dobar poslodavac. Detalji tog čudnog, ali značajnog dijela reportaže iz Naardena: tonskog zapisa dvanaest minuta i dvadeset i četiri sekunde, intervjuirao jednu osobu. U tekstualnom dijelu reportaže promijenit ću Johannusovo ime, ali ću napisati da je visoko pozicionirani službenik ugledne banke koja posluje po cijelome svijetu. Najveći dio teksta posvetit ću Naardenu, Johannusovu susjedstvu i kući u kojoj sam napravio pola reportaže, za mene prilično šokantne, a vjerujem da će je takvom doživjeti i slušatelji našeg radija. Nedostaje mi još oko sedam minuta tonskog zapisa pa kažem Skinnyju da zaustavi auto ispred jednog puba. Svrnemo, naručimo piće, pijuckamo ga još uvijek omamljeni idejom o Europskoj uniji kao o Četvrtom Reichu. U pubu je desetak ljudi, neki od njih su pokisli. Predstavim se kao radioreporter i, obilazeći pub, postavljam svoje europsko pitanje. Činim to živahno, tako da potaknem umorne ljude koji su nakon posla svratili na piće i razgovor. Tonskog zapisa sad ima deset minuta i dvije sekunde, intervjuirao sam sedam ljudi. Ispivši još jednu rundu pića odlazimo iz puba. Skinny vozi brzo, utrkuje se s demonima u sebi. Probijamo se kroz jaki pljusak. Opet David Bowie i njegova pesimistično-optimistična pjesma o jednodnevnim herojima, praćena slapovima kiše čije kapi, u naletima, bubnjaju po staklima. Uskoro smo u gradu. Kiša i dalje pada. Jedno je ipak potpuno izvjesno: svi bicikli kisnu u Amsterdamu. Osim onih koji su sklonjeni u zatvorene prostore, a takvih je malo u odnosu na one koji nisu sklonjeni. ***

Ružnu stranu Europe nije uputno promatrati izbliza. Najbolje ju je, pa stoga i najzdravije, gledati na televiziji ili na filmu – ružnoća tada djeluje neodoljivo privlačno. Estetika ružnoga to je već odavno objasnila. Ružnoća viđena kroz medij filma dobiva čak auru ljepote (to također vrijedi i za ostale medije, recimo – za književnost), dok je uživo ta ljepota ipak mnogo slabija, a ponekad je ni nema, ali je ipak tako slikovita da izaziva jezu. Zbog toga što je previše blizu, ono stvarno je suviše slikovito i stoga toliko strašno da ponekad izgleda apstraktno, pa se ono gotovo nemoguće, mislim na realizam apstrakcije, na terenu doista zbiva. Za razliku od turista, koji možda doživljavaju suosjećanje za mjesta pogođena ružnoćom, reporterima i novinarima je puno teže; oni, naime, moraju zatomiti svoje emocije ako žele objektivno i odgovorno izvještavati, jer bi u protivnome njihove reportaže bile loše, mjestimice i sentimentalno sluzave. Ružnoća Europe najbolnije je vidljiva u devastiranim predgrađima velikih gradova, jadnim, prljavim i gadnim, osobito u imigrantskim kvartovima, tim getima u kojima druga i treća generacija imigranata s Juga divlja od nezaposlenosti, bijesa, lijenosti i


Milko Valent

25

praznine. Ružne su i mnoge državne škole koje se ponegdje zbog nebrige raspadaju, a i javne bolnice su u prilično lošem stanju. Sve je više beskućnika i prosjaka. Nezaposlenost je u nevjerojatnom porastu u gotovo svim europskim državama. Ljudi se dijele na ekstremno bogate, siromašne i bijednike, a srednji sloj polako nestaje. Ekstremno bogati žive u čuvanim elitnim kvartovima, siromašni u trošnim, opustošenim stanovima, a bijednici u straćarama ili na otvorenom. U državnim domovima u Italiji starce napadaju štakori, a u Engleskoj se strani radnici tretiraju poput robova. (O svemu tomu detaljno je izvijestila Marija Bodalec). Iskra mi je e-mailom poslala potresne reportaže iz predgrađa Pariza, iz departmana 93 (Seine-Saint-Denis), departmana 91 (Essonne) i iz obližnjeg Nanterrea, gdje ima mnogo Arapa i ostalih imigranata iz Supsaharske Afrike, a Željko svoje uznemirujuće reportaže iz Hamburga, Stuttgarta i Berlina. Iako su napravljene u ovom – dvadeset i prvom – stoljeću, njihove reportaže podsjećaju na neka davno prohujala vremena; pune su mučnih prizora te javnog i kućnog nasilja (osobito prema starcima, ženama i djeci), srednjovjekovnog patrijarhata, crnila organiziranog kriminala, droge, burki, obrezivanja djevojčica, nikaba, hidžaba, nečistih šprica za fiksanje, provala, pljački, paljenja automobila i automobilskih guma te ubojstava mnogih djevojaka koje su se žarko željele integrirati u Europu, ali se roditelji, braća ili rođaci s tim nisu htjeli pomiriti pa su radije počinili ubojstvo zbog časti. Marijine, Iskrine, Željkove, pa i moje reportaže opisuju – doduše, na diskretan i suzdržan način – sve moguće tipove ludila: od klasičnih nervoza, neuroza i raznih manija... do najžešćih psihoza, a sva ta zbivanja praćena su vrckavim grafitima na ružnim, tipiziranim zgradama sive stambene arhitekture po uzoru na Le Courbusiera (Iskra), među ostalim i grafitom Dobro je dok incest ostaje samo u krugu obitelji. U tom kontekstu zanimljivi su i zagrebački grafiti: Ne želim potratiti cijeli život peglajući tvoje gaće, koji se nalazi u Mihanovićevoj ulici i Potpuna insuficijencija satisfakcije, koji se – izveden raspršivačem Molotov – nalazi na jednoj zgradi u Ilici. Te grafite spomenuo je Željko dok mi je objašnjavao svoje viđenje europske ružnoće i općenito svoje mišljenje o ujedinjenju Europe i Europskoj uniji. Usput je, dižući visoko kažiprst desne ruke, naglasio da će se Europska unija – ako već prije ne propadne – jednostavno iz temelja urušiti kad Turska, u paketu s Bosnom i Hercegovinom, Kosovom, Srbijom i Albanijom, napokon bude primljena u Uniju. Naravno, Željko svoje mišljenje o potpunom urušavanju Unije nije nigdje spomenuo; niti u svojim reportažama, niti u e-mailovima glavnom uredniku, pa čak niti u razgovorima s roditeljima i Tenom. Svoje mišljenje rekao je samo meni. Moja reporterska iskustva u promatranju i doživljavanju europske bijede i ružnoće također su vrlo dramatična. Iako zbog posla moram ostati miran, hladan i pribran da bih uopće mogao objektivno izvještavati, doslovno sam prosuzio kad sam u Amsterdamu vidio starije žene iz Anadolije kako sjede pred kućama u svom imigrantskom kvartu. Da izgledaju sretne ne bih to niti spomenuo, ali izgledaju točno onako kako izgledaju i one koje su ostale kod kuće: njihova lica zrcale ili tupost, ili tugu, ili pokornost. Čak nose i istu odjeću; iako već dugo, možda i desetljećima, žive u Amsterdamu, izgledaju kao i prije stotinu godina u svojim rodnim mjestima. Vrijeme za njih kao da je stalo, ali – ne znam u kojemu stoljeću. Kad bih morao napraviti popis od deset najružnijih pojava na europskom kontinentu, status imigrantskih žena i djevojaka, osobito muslimanskih, bio bi na visokom trećem mjestu.

Toaletni listić 79


26

Književna Rijeka / PROZA

Jazz za Sanelu

***

Navečer smo opet u Nes-caféu u ulici Nes 33. Lokal je skladna kombinacija bara i coffeeshopa u kojemu sam već za svog prvog posjeta kupio Smokers Guide to Amsterdam, vodič za ljubitelje hašiša i marihuane, koji ću – kad se vratim u Zagreb – darovati Emilu. U zadnje vrijeme često smo tu jer nas je Luka zainteresirao za Nes. U Nes uglavnom dolaze ljudi iz susjedstva, mladi i stari fanatici bilijara koji organiziraju turnire četvrtkom i nedjeljom, ljubitelji lake droge i izvrsnog piva, stari i mladi rokeri te poneki hipi, zahtjevniji turisti, a odnedavna i mi, s bauštele. Nije neko fancy mjesto, ali meni se jako sviđa. Događaju se i neočekivane stvari. Na primjer, prije nekoliko dana Kiki i ja smo otišli dolje, u wc. Nismo se ni snašli, a već smo izgledali kao ljudi koji su proveli dvadesetak godina u zatvorskoj samici. Bio je to najbrži cvrkut ševe koji sam doživio. U živopisnom nadrealističkom toaletu s grafitima, Kiki i ja smo proizveli brojne brze, vrtoglave, mahnite kretnje zatomljenih krikova. Kiki je isprekidano šaptala: Ver-ti-go, Ver-ti-go, prisjećajući se možda naše vrtoglave noći u Vondelparku. Činjenica je da Kiki i ja više ne biramo mjesto na kojemu ćemo na brzinu izgubiti identitet. Gotovo svi su u Nesu večeras. Skinny s prijateljicom Marijke – sve bliskijom, čini se; bivši pomorac Luka, lud za starom rock glazbom, osobito za Stonesima, za duhanom Samson i biljarom, koji u Nesu igra triput tjedno, a i natječe se s jednom od ekipa; Ivica, poklonik Cohenovih balada i majoneze; Peđa, pozitivni dezerter – kako sam sebe naziva – koji voli heavy metal; Jean Drummer i njegova Eefje, koji vole klasiku i jazz i Crazy Lola koja voli rap i hip-hop, sad napadno našminkana. Lola se smije i pojašnjava društvu da pretjeruje s kozmetikom zbog krize ranih srednjih godina. Gotovo svi su tu, ali nema moje hirovite Kiki jer se naljutila na mene zbog toga što sam jučer kritizirao njezinu blagu ovisnost o kokainu. Sjedim za šankom, pijem Heineken, dobro radničko pivo i pušim. Šanker Jim jednom tipu prodaje gotovi džoint, drugom reže gram hašiša. Neku večer, kad sam mu postavio svoje pitanje o ujedinjenju Europe, Jim se nakon odgovora pohvalio da je u Nes dolazio na piće i Rembrandt, ali da se tada lokal drukčije zvao. Pokraj mene sjedi djevojka. Zgodna. Popravlja tirkiznoplavu maramu nesigurnom kretnjom. Procjenjujem da je moja vršnjakinja, možda malo mlađa. Započinjemo razgovor. – Marko. – Sanela. – Odakle si?


Milko Valent

27

– Iz Bosne – kaže tiho Sanela. – Hej, pa zašto onda govorimo engleskim? Nastavljamo na bošnjačko-hrvatskoj varijanti. Sanela pije Bacardi Breezer s limetom. Povučena je, ozbiljna, zapravo preozbiljna, čak malo namrštena; jedna bora neprekidno sepojavljuje na njezinu čelu. (Bacardi Breezer me podsjetio na jedno ljetovanje s Tinom, zapravo na onu večer kad smo večerali rum, kad sam umjesto večere naručio bocu bijeloga Bacardi ruma, neki ga zovu bezbojni, a zbog slaganja tamne boje s bijelom naručio sam još i dvije porcije crnih maslina prelivenih maslinovim uljem.) Čini mi se da je ozbiljna Sanela prestara za breezer; to piće piju tinejdžerke. Predložim joj malu šetnju; ovdje je zagušljivo od dima, a vani je lijepa proljetna noć. – Može – kaže Sanela, sad malo vedrija, odobrovoljena. Kupim tri Bacardi Breezera s limetom za nju i tri Heinekena za sebe. Kažem Jimu da ću vratiti boce do ponoći. Jim se smiješi, a Skinny mi namigne grleći Marijke koja ga, zbog nečega vrlo vesela, lupa po ramenu, smijući se glasno. Sanela i ja šećemo do obližnje Kraljevske palače na Trgu Dam, a zatim do kamenog spomenika žrtvama Drugoga svjetskog rata. Izgleda mi čudno to visoko, kameno, sivo-bijelo, oblo zdanje koje se sužava prema vrhu, a i vrh mu je malo zaobljen. Kad god vidim neki spomenik ratnim žrtvama odmah mi u sjećanju iskrsnu hirošimski prizori razorenog Vukovara, koje sam za vrijeme rata gledao svakodnevno na televiziji. Sjednemo na malo povišeni kameni zidić koji je dio spomenika. Prekoputa je hotel Krasnapolsky. Sjedimo. Mašem nogama. dobro se osjećam uz tu zgodnu, nepoznatu djevojku u džinsu i s tirkiznoplavom maramom oko vrata. Ni ne slutim što me čeka. Zapalimo cigarete i pušimo, gledajući hotel Krasnapolsky. Otvaram bočice, pijuckamo – Sanela svoj Bacardi Breezer, ja Heineken. Razgovaramo o Nes-caféu, o tome da je u njemu cool atmosfera, najviše zbog onih fanatika bilijara, dobrog hašiša i trave te odličnog piva, a zanimljiva je i razglednica tog lokala na kojoj piše: Nes to meet you!. Kažem Saneli da mi se sviđa od onog trenutka kad sam je ugledao za šankom. Zagrlim je, onako u šali. Ona vrisne kao oparena, maknuvši grubo moju ruku. Ja se, naravno, zapanjim. – Oprosti – kaže. Šutim, ne znam što bih rekao, nisam naviknut na ovakve grube kretnje. Ne znam je li mi se to uopće ikad dogodilo. možda jednom u gimnaziji, s onom ludom Nikolinom iz 2. b razreda. Već sam počeo vaditi diktafon (ja sam uvijek na zadatku, čak i onda kad se opuštam!), ali u taj tren provali iz nje. Ne poznaje me, kaže, ali sam


28

Književna Rijeka / PROZA

joj simpatičan. Nekad davno bila je zaljubljena u jednog Hrvata, u Borisa. Želi se sad samo malo izjadati nekome tko joj je simpatičan, dugo to nosi u sebi. – U redu, samo naprijed – kažem joj. Nevjerojatna situacija! Cijeli Dam vrvi od ljudi i smijeha, a Sanela govori tiho, gledajući tupo pred sebe. Slušajući njezinu životnu priču ukočio sam se i zaboravio na diktafon, što mi se još nikad nije dogodilo. Zaboravio sam na sve. Sanelu su divljački silovali početkom rata u Bosni, mnogo njih. Prošlo je otada jedanaest godina, ali ona ne može normalno spavati, boji se da će sanjati sve to što je proživjela. I to se događa, kaže. Ona doista sanja taj užas. Ima noćne more, ali i dnevne. Primijetila je da sam se uozbiljio, potresao, rastužio. – Možeš li to slušati, Marko? Želiš li da nastavim? – pita me Sanela. – Čekaj, samo trenutak, Sanela – kažem, osupnut onime što sam čuo, a i prvi put sam u društvu neke osobe koja je silovana pa se osjećam nelagodno. Pripaljujem drugu cigaretu. I njoj i sebi. Kutiju i upaljač stavljam pored sebe, na zidić. Znam da večeras neću moći bez cigarete ni minutu. Provjeravam – u ruksaku su još dvije kutije. Slušajući Sanelu, posramio sam se. Ja sam, zagrebački radijski crv, mislio da nešto znam o ratovima na Balkanu samo zbog toga što sam za čestih zračnih uzbuna bježao s ocem u podrum i zbog toga što mi je stari, kad je pobjesnio zbog pada Vukovara i napada na Dubrovnik, otišao u rat i bio ranjen u natkoljenicu nakon dvadeset i sedam dana provedenih na bojištu. Čak je i Tinin studentski ratni dnevnik iz 1991. i 1992. tek samo treperavi odsjaj rata u usporedbi s ovime što je doživjela Sanela. No brzo sam se pribrao i ponovno sjetio diktafona. Sjetio sam se i toga da mi je neki dan, hvaleći moje reportaže, Pjer u e-mailu napisao da sam postao pravi radioreporter, istinski novinarski profesionalac. – Želim da nastaviš, ali ti prije toga moram reći nešto osobno i nešto, da tako kažem, poslovno. Bit ću potpuno otvoren. Prvo, nemoj se ljutiti što sam te zagrlio. Nisam ništa ružno pomislio. Imam djevojku, ovdje u Amsterdamu, zove se Kiki. Danas se malo naljutila na mene pa zbog toga nije došla u Nes. Jako volim Kiki i ne bih sad mogao biti s drugom djevojkom. Drugo, prije mjesec i pol udario sam svoju ženu Tinu, ne samo dlanom nego i šakom i napustio je nakon gotovo sedam godina braka jer više nisam mogao podnositi njezinu neurednost i kaos u kući. Prvi put u životu udario sam ženu, ženu uopće, i dlanom i šakom, raskrvario je i od toga mi je još uvijek zlo. Usput sam je i profesionalno oštetio. Naime, Tina je novinarka, uglavnom intervjuira javne osobe i piše za radio, pa je zbog modrica na licu tjedan dana bila na bolovanju. Ne, nisam je trebao udariti, bez obzira na nepodnošljivo stanje. Trebao sam mirno otići. Otad se jako stidim, osobito zato što sam iz obitelji hipija, iz obitelji u kojoj je nasilje nezamislivo. Treće što ću ti reći zapravo je prijedlog. Ja sam radioreporter iz Zagreba. Prije sam ra-


Milko Valent

29

dio kao copywriter na radiju, pravio reklame i snimao reklamne spotove. Sad na istom radiju radim za emisiju Europa na dlanu. Trenutačno sam zaposlen na baušteli, na kojoj uz dva Nizozemca radi i nekoliko ljudi iz ex-Jugoslavije, da bih i na takvom mjestu mogao napraviti nekoliko dobrih reportaža. Ukratko, putujem Europom i postavljam ljudima samo jedno pitanje: što, prema njihovu mišljenju, doista i potpuno može ujediniti Europu? Jebiga, znam da je ime emisije glupo, možda i smiješno. Tako ju je nazvao glavni urednik Pjer, ali radimo stvarno kvalitetnu i ozbiljnu emisiju. Sjetio sam se da bi bilo dobro da za Europu na dlanu ispričaš svoju priču i da usput odgovoriš na moje pitanje o Europi. Ne moraš spominjati imena mjesta i ljudi, dovoljno je samo reći da si iz Bosne. Ako želiš, možemo tvoje ime zamijeniti nekim drugim. Slažeš li se? Sanela me ispitivački gleda i misli. Mala bora titra na njezinu čelu. Ugasi cigaretu i odmah zapali drugu. Znao sam: ako pristane imat ću najbolju reportažu iz Amsterdama. Ne mogu si pomoći, postao sam prokleti, sebični profesionalac. Toliko mi je stalo do dobre novinarske priče i značajne reportaže da gubim suosjećanje za tuđu patnju. Ne sasvim, ali ipak! To opravdavam činjenicom da je moj zadatak, i u tonskom i u tekstualnom dijelu reportaže, izvještavati o svemu vjerodostojno i istinito te tako svjedočiti o raznim sudbinama ljudi, ali ne mogu zanijekati da se nisam promijenio. (Dok ovo pišem, na monitor kompjutora je sletjela muha. Crna i brza. Pokušavam je otjerati pomičući mišem pokazivač, ali muha ne registrira pokazivač, svojim kretanjem prekriva mi pojedina slova, čak i neke riječi. Brzo prelazi preko teksta amo-tamo i jedini izlaz iz te situacije dosadnog maltretiranja jest ubijanje muhe. Eto, morao sam ubiti malu, crnu muhu.) Da, promijenio sam se, to je očito. Više nemam iluzija. Istraživačko novinarstvo, pa i ono radničkog tipa, koji je na naš radio uveo Pjer, često je samo isprika za posve privatnu znatiželju, za radoznalost kojoj je teško odoljeti. Sanela očito ozbiljno razmišlja, čini mi se da prolazi vječnost. – Može. Slažem se – rekla je tiho. Protrnuo sam od radosti, iako je cijela stvar bila i više nego tužna. – Ali samo pod jednim uvjetom! – dodala je odlučno. – Reci. – Ispričat ću za tvoju emisiju to što mi se dogodilo i odgovoriti na tvoje pitanje ako mi obećaš da, kad se prvi put opet ti i Kiki budete ljubili, spomenete prije toga, prije seksa, da ćete to, taj vaš lijep i vjerojatno divlji seks posvetiti Saneli i uživati za Sanelu. Za silovanu djevojku koja već jedanaest godina, zbog trauma koje je proživjela, ne može podnijeti dodir muškarca, iako ga želi. Je li to u redu? Možeš Kiki dati da čuje moju priču, ako je želi čuti. Je li to u redu? Gledao sam Sanelu, gledao sam njezino ozbiljno lice i od patnji potamnjele oči. Preplavjeli su me osjećaji kojima ne znam ime. Čini se da još


30

Književna Rijeka / PROZA

nisam sasvim izgubljen slučaj, čini se da sam još uvijek sposoban za suosjećanje. – To je potpuno u redu. Obećavam ti da će tako biti, Sanela. Nisam baš neko cvijeće od čovjeka, ali se uvijek trudim održati obećanje. Možeš u to biti sigurna – rekao sam. – Dobro, onda. Vadi već jednom taj diktafon, Marko – rekla je i po prvi put se nasmiješila otkad smo se upoznali u Nesu. Slabašno, ali ipak. – I da, za emisiju se zovem Azra* – rekla je Sanela. – Nema problema – kažem i drhtavom rukom vadim diktafon iz ruksaka, uključim ga, uzdahnem i izgovorim reporterski intonirane uvodne riječi. Trudim se biti uobičajeno ležeran, iako sam i dirnut i uzbuđen, uzbuđeniji nego kad sam radio svoju prvu reportažu na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. – Ovdje vaš Marko Globan. Opet vam se javljam iz Amsterdama, ovaj put s Trga Dam. Sad je deset sati i sedam minuta navečer. S jednom iznimnom osobom sjedim na zidiću spomenika žrtvama Drugoga svjetskog rata. Prekoputa je diskretno osvijetljen, svjetski poznati Grand Hotel Krasnapolsky. Vrijeme je lijepo, toplo i ugodno. Za emisiju Europa na dlanu sad će nam nešto reći Azra, djevojka iz Bosne. Azra je pristala odgovoriti na naše uobičajeno pitanje o Europi, ali prije toga će nam ispričati nešto iz svog životnog iskustva – rekao sam i drhtavom rukom pružio diktafon prema Saneli. (Prvi put otkad sam radioreporter tresu mi se ruke.) Sanela se odlučno uspravila na zidiću, otpila gutljaj Breezera, otpuhnula dim i tihim, ali čvrstim glasom ispripovijedila ovo što slijedi... – Zovem se Azra. Išla sam u drugi razred srednje škole kad je počeo rat u Bosni. U to vrijeme bila sam zaljubljena u Borisa. Držali smo se za ruke, šetali uz rijeku i ljubili se, ali nismo stigli učiniti ništa više, nikad više. Tada sam imala šesnaest godina i bila sam nevina. U bitnom smislu to sam i ostala, iako je otada prošlo jedanaest godina. Srbi su napali grad u aprilu i do jula mjeseca su ga osvojili. Četnici su zatim išli od kuće do kuće i izvodili ljude. Odvajali su muškarce od žena, djece i staraca. Kad je došao red na naš dio grada, ušli su i u našu kuću. Oca, mog malog brata i ostale muškarce iz susjedstva odveli su do obale rijeke i pobili ih rafalnom paljbom pred našim očima. (Na ovom mjestu Sanelin glas je ipak malo zadrhtao. – op. Marko Globan.) Njihova jedina krivnja bila je ta što su bili muslimanski Bošnjaci. Usput rečeno, četnici su za vrijeme Drugoga svjetskog rata ubili nekoliko hiljada muslimanskih Bošnjaka u našem gradu. Majka je pala u nesvijest kad je vidjela tatu i brata kako leže mrtvi. Bila je ukočena, nije mogla ni plakati. Da skratim, etničko čišćenje je počelo, a zatim i sistematsko silovanje ____________________

* Azra je žensko ime arapskog porijekla. Na Balkanu ga koriste najčešće Bošnjaci islamske vjere. Azra znači djevica, čista i nevina djevojka. (op. Marko Globan)


Milko Valent

31

žena kao sustavna taktika koja je također bila dio etničkog čišćenja, možda čak njegov najgori dio, jer je u Bosni silovano između šezdeset i sedamdeset tisuća žena, što su potvrdila poslijeratna istraživanja. Majku, mene i ostale žene odveli su u veliku sportsku dvoranu. Dvorana se polako punila djevojčicama, djevojkama, ženama, staricama, starcima i djecom. Moju majku nisu stigli silovati jer je umrla od tuge za ocem i bratom dva dana nakon dolaska u dvoranu. Umrla je od infarkta ili, kako se to kaže u narodu, prepuklo joj srce. Nisam je smjela pokopati. Bacili su je u neku jamu pored rijeke kao i sve pobijene muškarce, naše očeve i braću. Četnici su silovali sve žene, čak i djevojčice od deset godina, pa čak i jednu staricu od sedamdeset i devet. To se obično zbivalo navečer i noću. Dolazili bi pijani, a mnogi bi, osim oružja, nosili u ruci i bocu rakije. Mene su tukli i silovali šest mjeseci, točnije sto osamdeset i šest dana, njih otprilike četrdeset. Ma, svi su navalili na mene, vjerojatno i zbog toga jer sam bila najzgodnija u toj dvorani, baš onako lijepa i jedra, zdrava djevojka, a bila sam k tome i nevina te imala šesnaest godina. Jednu noć silovalo me je čak njih dvanaest, možda i više, ali ne mogu znati koliko njih, jer sam se nakon dvanaestog onesvijestila. To su četnici nazivali redaljkom, a sve ostale riječi koje su izgovarali vrijeđajući me neću ni spomenuti, jer sigurno nisu prikladne za radio. Jedne noći pijan, debeo i jako bradat četnik Dragan tokom silovanja urezao mi je nožem na nadlakticu lijeve ruke svoje ime, a onda je krv razmazivao po cijelom mom tijelu, da, čak i tamo dolje, i lizao moju krv urličući: Turkinjo, rodit ćeš mi sina Srbina!. Zatim je ponovno ušao u mene polijevajući me rakijom. Dobro je da nisam iskrvarila. Žene su me ujutro u dvorani previle nekim krpama. Možda je pomogla i ona rakija da rane brže zacijele. Ipak, ožiljci na nadlaktici još su i danas vidljivi, a slovo D može se sasvim jasno prepoznati kao D, dakle kao inicijal imena Dragan, životinje koja mi je, zajedno s ostalim bradatim, zapuštenim, smrdljivim zvijerima ubila obitelj, prekinula mladost i uskratila mi normalan život djevojke, život kakav žive sve moje vršnjakinje u cijeloj Europi. Da skratim, nakon šest mjeseci naši su zarobili jednog četnika, a među našima je bio i otac mog dragog Borisa kojeg su četnici, u međuvremenu, ubili. On je znao da se Boris i ja sviđamo jedno drugome jer mu je Boris pričao o meni. Borisov otac razmijenio je mene za tog četnika i tako mi spasio život. Poslao me je zatim svojoj sestri, a ona me je, uz pomoć svoje prijateljice, ubrzo prebacila u Nizozemsku. ovdje, u Amsterdam. Ovo je najkraće što sam vam ispričala o tome. Oprostite mi što govorim tako, kako bih rekla, službeno, ali kad bih ulazila u detalje sigurna sam da ne bih mogla izdržati, raspala bih se. Svih ovih jedanaest godina nije prošao niti jedan jedini dan, a da se gnjusne, odvratne slike krvavog šestomjesečnog silovanja i svakog drugog obeščašćivanja mog tijela i moje duše nisu pojavile u mojim mislima i mojim snovima. S vremenom sam počela, i uspjela u tome, uspostavljati kontakte s mladićima koji o ovome nemaju pojma i


32

Književna Rijeka / PROZA

ni za što nisu krivi, ali svejedno još uvijek ne bih mogla podnijeti intiman dodir muškarca, a i pitanje je kad ću to uopće moći. Što da vam kažem, ja sam već punih jedanaest godina, svaki dan, na teškim sedativima, a ipak redovito imam noćne, pa i dnevne more... Što se tiče vašeg pitanja o najboljem načinu potpunog ujedinjenja Europe, mislim da takva Europa, koja je mirno promatrala genocid pred svojim vratima, to jest u svojem dvorištu, nikad pravo i u istinskom smislu ne može biti ujedinjena. Ironija moje sudbine je u tome da upravo iz ove zemlje, zemlje koja me je dobro prihvatila i dala mi kruha, potječu jedinice u sastavu UNPROFOR-a koje nisu spriječile, a mogle su, pokolj u Srebrenici. Za Srebrenicu ste vjerojatno čuli, a ime svog mjesta, iz razumljivih razloga, ne mogu spomenuti. Toliko od mene. Dogovorili smo se za devet navečer, ali Kiki je već u osam i pol bila na Nieuwemeerdijku. Ima ludi plan, dakako, koji – naravno – nema veze s prethodnim dogovorom da danas idemo na Leidseplein, na piće u Three Sisters, ili u Dan Murphy’s Irish Bar, ili u naš omiljeni Schuim Café na pivo, a zatim na neki koncert, možda u Paradiso – ako ulaznice već nisu rasprodane. Kiki je večeras neočekivano sportski odjevena: jakna i traperice od plavog Armani džinsa, bijele sokne, bijele tenisice Adidas i bijela kapa slična onoj koju nose igrači golfa. Rijedak prizor. Upravo sam se okupao i presvukao te sa Skinnyjem spremao večeru u našoj maloj kuhinji, smještenoj pokraj glazbenog studija u prizemlju. – Sorry, Skinny, ovo ne može čekati. Vodim dragog na jedno mjesto – vikne Kiki i uhvati me za ruku, povlačeći me prema izlazu iz kuće. Bespomoćno pogledam Skinnyja i slegnem ramenima. Zna on dobro da je Kiki nepredvidljiva. Uzmem novčanik, mobitel, cigarete i upaljač. Još vlažne kose, rezignirano sjednem u Kikin Mini Cooper. Kiki brzo vozi i za deset minuta evo nas pred bauštelom u Dijkgravenlaanu. Već je pala noć, ali pun Mjesec osvjetljava tihu ulicu; čak mi se čini da je ulična rasvjeta slabija od svjetla mjesečine. Plan je vrlo jednostavan. Kiki vodi akciju. Uzimamo iz prtljažnika košaru za piknik, CD-player i deku. Pogledamo oko sebe. Dobro je, nema nikoga. Penjemo se preko ograde jer Luka, koji odlazi zadnji s bauštele, zaključa uvijek sva vrata i ulazimo u dvorište pa u stražnji vrt kuće. Kiki rasprostre deku po travi pokraj male betonske fontane iz prve polovice prošlog stoljeća koju Skinny i ja ovih dana moramo srušiti. Zatim iz košare vadi papirnate salvete i velike komade nečeg zamotanog u aluminijsku foliju. Razmotava te komade. Moji omiljeni sendviči, čovječe! Tunjevina s kečapom i čilijem. Kiki se smije mom iznenađenom licu dok vadi bocu roséa, otvarač, dvije staklene čaše i dvije svijeće. U košari vidim još dvije boce istog vina. Izgleda da je riječ o trendu. Svi


Milko Valent

33

su u Amsterdamu poludjeli za roséom, osobito sofisticirane djevojke (Kiki). – Ovo je radnička večera na baušteli za vrijeme punog Mjeseca – kaže svečano Kiki, paleći svijeće. Zatim stavi kasetu i uključi CD-player. – Volim pun Mjesec. Uz ovu mjesečinu ide jazz. Recimo, u izvedbi Sarah Vaughan – reče i počinje jesti. – I ja volim tvoje omiljene sendviče, Marko. Natoči nam vino, pliz – kaže Kiki punim ustima. Piercing blista na njezinoj donjoj usni, obasjan mjesečinom i svijećama. Jedemo, pijemo, slušamo glazbu bez generacijskog kôda i gledamo se. Plamen svijeća prekriva mjesečina. Kiki kaže da taj plamen narušava ljepotu mjesečine i gasi svijeće. Nakon večere ležimo na pokrivaču, slušamo jazz, pušimo, pijemo rosé i gledamo pun Mjesec koji je na rubovima još crven. Šutimo. U jednom trenutku Kiki me počne milovati. Sjetim se obećanja Saneli i zaustavim je. Gleda me začuđeno, uzrujano. – Sve je u redu, Kiki, ali prije negoli nastavimo moram ti nešto reći. Jučer sam u Nesu upoznao Sanelu i... – Who the fuck is...? – Šuti i budi strpljiva. Trajat će kratko. Sve ću ti ispričati. Saneli sam rekao da se ti i ja volimo, dakle budi spokojna. Bez ljubomornih ispada, molim! Sanela je djevojka iz Bosne, silovana žena. Ti si povjesničarka i sociologinja, znaš puno toga o zlu i o ratovima na Balkanu. Sanela mi je jučer rekla da su na početku rata četnici ubili njezinog oca i brata, njezina je majka zbog toga umrla od infarkta, a Sanelu su, tada još nevinu šesnaestogodišnjakinju, silovali punih šest mjeseci, otprilike njih četrdeset. Predložio sam joj da sve to pod drugim imenom ispriča za moju emisiju. Pristala je pod jednim uvjetom, a taj je da prvi put kad ćemo se ti i ja opet ljubiti spomenemo prije toga, prije seksa, da ćemo taj naš lijepi, divlji seks posvetiti njoj, Saneli, djevojci silovanoj u ratu koja već jedanaest godina zbog proživljenih trauma ne može podnijeti dodir muškarca, premda ga želi – rekao sam i zagrlio Kiki. Pogledala me onim svojim pogledom, našim pogledom. Znao sam da je shvatila Sanelin uvjet, Sanelinu želju. – Jesi li za divlji seks, Marko? – pita me tiho Kiki, privivši se uz mene. – Jesi li za to da ga večeras posvetimo Saneli? – pita me još tiše. – Jesam – šapnuo sam, oduzet. Nisam više mogao izustiti nijednu riječ. Podivljali smo u trenutku. Uvijek je to tako s Kiki. Nikad drukčije. Zbog svoje burne krvi, u takvim trenutcima postajem bezuman, a kad oluja prođe poetičan. Odmatanje jazza. Sarah Vaughan i Summertime. U pjesmi ponekad, usred jazza, kao krijesnica bljesne plava nota bluesa i pojača tišinu noći. Ovo je jazz za Sanelu, pomislio sam u trenutku kad sam se izgubio u zagrljaju s Kiki. Mjesečina je padala po nama i baušteli u tihoj ulici Dijkgravenlaan.


34

Književna Rijeka / PROZA

*** Odlagalište europskog otpada ponedjeljkom

(fragmenti izvještaja o ljudskoj vrsti kakvu poznajemo na početku 21. stoljeća) Kult zdravlja dobar je, prije svega, za farmaceutsku industriju. // Nije sad riječ samo o tome otkrivaju li banalni iskazi istinu, nego i o tome koliko otkrivaju istine. Odličan je primjer trivijalna demokracija smrti. To je jedina direktna, to jest izravna demokracija koju je dosad čovječanstvo upoznalo. // Željko mi je ispričao zanimljivu anegdotu. Njegova majka je rekla da sva novorođena djeca izgledaju kao štakori. Željko ju je upitao je li i on izgledao tako? Majka je rekla da je on, nasreću, bio iznimka. Rekao sam Željku da tu anegdotu ni u ludilu ne spominje pred Tinom, jer ona očajno želi djecu. // U svrhu štednje i smanjenja potrošnje svjetlo na kraju tunela je do daljnjega isključeno. To je rečeno na našem radiju u jutarnjim vijestima. // U jednom trenutku Johannus je rekao da je kapitalizam cool. Za koga je cool?, upitao ga je Skinny. Za nas, kapitaliste, dakako, rekao je Johannus strpljivo. Johannus je još dodao da su kapitalistički realizam, kognitivni kapitalizam i mafijaški kapitalizam, zapravo, sinonimi ili, još ljepše rečeno, istinska cjelina. // Jedan poduzetnik je izjavio da ga jako deprimira vizura Splita kad mu prilazi s jahtom s mora i da to žalosno stanje treba napokon promijeniti. // Nakon nekog vremena pretjerano lijepe žene postaju dosadne. Dosada je samo jedno od imena za opasnost. Dugoročno gledano – Kiki, Tina, Kirka, Lilit, Beautiful Zelda i Afrodita su opasne. Ono, naizgled ružno, sluzavo i temeljno prirode, pretvoreno je u nešto lijepo, privlačno i zavodljivo. To je – možda – nesvjestan, ali ipak strogo ciljani potez obnovljive prirode. Ipak, mudri muškarci se s pravom boje lijepih žena – jer se boje dosade. Savršena ljepota je uglavnom za pokazivanje, a ne za uporabu. To nikako. Vidi primjere iz biljnoga svijeta! Ružno, kvrgavo drvo daje sočne i jestive plodove. Prekrasno drvo, recimo – vitki čempres, uopće ne daje plodove, kao ni bugenvilija, primjerice. I čempres i bugenvilija daju isključivo zamamnu ljepotu koju treba ovjekovječiti fotoaparatom, videom ili kamerom. // Kiki mrzi ruževe. Neka moje usne blistaju bez pomoći kemije, rekla je u zanosu. // Zbivaju se brojne zanimljive stvari. Za vrijeme ovih modernih ratova mnogi ljudi se čude ako vojnici ginu, osobito se čude roditelji ubijenih vojnika. Pa rat je po definiciji ubijanje, zar ne? Roditelji, dakle, ne samo da tuguju, nego se još pritom i čude što im je sin poginuo u ratu! A taj je isti sin, vjerojatno uz njihov pristanak, za dobru plaću otišao u rat – potpuno svjestan u to u što se upušta, sasvim izvjesno znajući da može u ratu ne samo biti ranjen nego i poginuti. Nevjerojatno, oni se čude! Pa zar nije normalno da jedan postotak vojnika u ratu smrtno strada? Cinici bi rekli: zar nije posve prirodno da neki od vojnika u ratu dožive smrt? U isto vrijeme, nitko se ne čudi što mnogi novinari poginu u ratnim zonama; to je, čini se, normalno, iako oni nisu došli u ratnu zonu kao ratnici, već kao obični izvjestitelji. Ludilo! // Kierkegaard ističe da je filozofski razum bolest koja, u svakom slučaju, završava smrću. // Tina je rekla da bi se najradije gola klizala po ledu. Nije ni čudo, draga ovisnice, rekao sam. Nakon dvije litre vina mogla bi ti napraviti i nešto puno jače, zašto ne i goli tulum na ledu za ekipu s radija? Pozovi i glavnog urednika. Pjer će se sigurno oduševiti. // Na svijetu ne postoji izravna, odnosno direktna demokracija. Izravna demokracija je san koji sanjanju mali, skliski karijeristi, ne bi li se brže-bolje uguzili u rukovodeće strukture klasične, zastupničke demokracije. Gadi mi se ta tema. // U eri rastuće trivijalnosti čak i poezija postaje trivijalna. // Željko je jednom rekao da ga je jako strah straha. Vrlo dobro rečeno. // Ljudi su postali metafizičke životinje od onog trenutka kad su počeli usavrša-


Milko Valent

35

vati umijeće kuhanja. (Moglo bi se reći da su ljudi kulinarske životinje.) Tako, kuhajući sve rafiniranije, razvila se ljudska svijest. Tada su ljudi spoznali da će jednoga dana ipak umrijeti. Ljudi su, dakle, jedine metafizičke životinje; jedino one znaju da će umrijeti. Ostale životinje to ne znaju. Zbog toga nemaju metafiziku, što i nije, čini mi se, neki veliki nedostatak. // Radeći u vrtu, na skulpturi Očajno stanje, Emil je uzviknuo: Samo istinski pesimisti mogu istinski voljeti stanje očaja! // Agata je naglasila da gej populacija treba mnogo više učiniti za svoju vidljivost. Za pravu vidljivost nije dovoljno mahati kanticama u kojima su dugine bojice. // Bilo je trenutaka kad bih zaplakao zbog kakva ništavna razloga, recimo – zbog dirljivog domoljubnog govora inače pokvarenog političara. (Postoji li nepokvareni političar?) Te moje suze, kao i razlog njihova klizanja niz moje obraze, bile su jednako ništavne kao što je, vjerujem, bio i ništavan razlog koji ih je prouzročio. O tom fenomenu ništavnih suza kanim napisati ozbiljan esej. // Marija Bodalec je rekla Tini da su joj neki ljudi toliko naporni da će postati hikikomori. // Moje sićušno, mizerno ja pati od svakodnevnog, tvrdoglavog egoizma. Hoću li ikad odgovoriti zbog čega se to zbiva? // Pročitao sam u nekoj knjizi da je jedan starac, čovjek od 93 godine, rekao da je za njega vrijeme stalo na 93. rođendan i da tek sada, napokon, može opisati sve do najsitnije pojedinosti što mu se dogodilo u životu. // Vanda je draga i iznimno inteligentna, ali ona, čini se, želi živjeti u svijetu banalne racionalnosti. // Kad se kitovi pare, njihova pjesma može se čuti na radiju, s frekvencijom koja odgovara parenju. // Kaže Željko da je Marx rekao kako je novac sveopća kurva. Pritom, nastavio je, njega brine što on tako malo može sudjelovati u kurvanju, a čak i to malo, što čini putem kartičnog poslovanja, rezultira neprekidnim minusom. Ipak, on i dalje – unatoč minusu – nastoji unaprijediti vlastiti model univerzalne izvrsnosti. // Negdje sam čuo da su mentalni orgazmi katkada jači od spolnih orgazama, ali se s time ne slažem. // U Schuimu, kad mi je Vicky dala dvije šnite kruha, vidio sam tugu u kruhu, vidio sam pad u glad. // Emil svakog jutra za doručkom kaže ovu ritualnu rečenicu: Nietzsche je u pravu kad tvrdi da život ima opravdanje samo kao umjetničko djelo. // Suzanne je, na Portobello Beachu, rekla da je ljudski otpad tema o kojoj moramo svakodnevno razmišljati. // Vanda odlučno tvrdi da celebrity kultura postaje sve arogantnija. // Treba pokrenuti, jasno je, žestok pokret otpora prema militantnim verzijama svih religija u svim regijama svijeta. Taj naputak po svojoj snazi jednak je nalogu da pod svaku cijenu treba biti apsolutno moderan. // Nažalost, kognitivno mapiranje sjećanja onemogućeno je umno zaostalim ljudima, kaže Kiki. // Svi šute kao zaliveni, ali ipak svi znaju da postoji kulturna hobotnica u Zagrebu. // Darko puši duhan Drum, a Luka Samson. Lijepih li mirisa na našoj baušteli u Dijkgravenlaanu! // Emil kaže da se pravi umjetnici nikad ne umirovljuju, oni samo umiru. // Epicentar divljeg kapitalizma je u mozgu. Mjere štednje su za radnike, a ne za milijardere. // Art šamanizam, spokojno je rekao Roland, samo je neautentično podsjećanje na nekadašnju moć šamana. // Sjetio sam se divlje scene kad smo Tina i ja plesali na Cvjetnom trgu uz svirku nekog benda koji je nastupio u programu zagrebačkog uličnog festivala Cest is d’ Best. // Fiskalni terorizam je ekonomski izraz za jedan oblik brutalne pljačke. // Kad je saznala da je njezin sin homoseksualac, majka Petera Hagemanna, prijatelja buduće glumice Monike Castorf, uzviknula je: Joj, da si barem narkoman! // Kriza eurozone i Europske unije su nerazdvojiv fenomen. // Umjetnost performansa nije umjetnost, nego socijalna akcija, rekla je Vanda. // Yo no te pido nada. (Ništa te ne tražim.), tiho je rekla Suzanne, brišući suze. Tako ona, uz suze, uči španjolski. // Svaki nacionalizam, ali i monoteizam te nacionalizam povezan s monoteističkom religijom, napisao je u jednom članku Roland, jest otrovni zombi kojega treba ubiti. // Darko je, za vrijeme ručka na baušteli, nehajno rekao da brije da su


36

Književna Rijeka / PROZA

alohtonske pičke najbolje. // Iskra je rekla da njezina majka, iako je u zrelim godinama, ima konstantni PMS. S tim u svezi, citirala je Paula Éluarda koji je, navodno, izjavio da treba tući majku dok je još mlada. // Raspadanje Europske unije, velikog europskog projekta, upravo se zbiva pred našim očima. Ide polako, ali ipak ide vrlo dobro. Raspadanje je indiskretna bolest Europe. Usprkos tome, Unija kao da se prije svoje propasti drži poznate Beckettove formule: I can’t go on. I’ll go on. // Da sam barem pravi putopisac, a ne radio-reporter, pomislio sam dok sam s Mirei van der Broode, na terasi ispred Caffea Saraceno, jeo pizzu i gledao impresivni Ponte di Rialto na Canalu Grande. // Roland ističe da je demokracija iskvaren i odavno zastarjeo koncept. // Hrabro je tvrditi da je moguće ono što je nemoguće. // Emil tvrdi da se renesansna dama mogla odmah prepoznati po otmjenoj zanjihanosti bujnih bokova.

Toaletni listić 11

Djevojka i bicikl Rado bih bio dijamant i brusio svoju plemenitu samoću. Ali to nije moguće. Posvuda nemilosrdno pušu psihotični vjetrovi. Obale raznih mora vrve nesretnim budalama koje misle da će kupanje i surfanje po valovima riješiti njihove psihičke probleme. Zašto se to meni događa? Jesam li ja uklet ili proklet? Možda sam i jedno i drugo. Rekapitulacija mog slučaja je nespokojna. Uznemirila bi čak i tihe stanovnike raznih samostana. Tina je kod kuće bila kaotična, patološki neuredna; ovisna o kućnoj neurednosti – da se tako izrazim. Drogu je uzimala rijetko, uglavnom LSD; vino je pila češće, katkad i pretjerano, a za vrijeme periodičnih nesanica uzimala je i neke tablete. Toliko sam je volio da sam sve to tolerirao, pa i povremeno uzimanje LSD-a. Ali više nisam mogao izdržati. Bio sam na rubu snaga, potpuno iscrpljen. Prekinuo sam s njom nakon sedam godina jer više nisam ni trenutka mogao podnositi kaos i prljavštinu u kući. I tako... snažno udarim Tinu na odlasku i raskrvarim je pritom. Zlo mi je od uspomene na njezino krvavo lice. Budući da nesreća nikad ne dolazi sama, dogodilo se da su me na radiju, već sljedeći dan, iz reklamne hladovine copywritera premjestili u terensku ekipu emisije Europa na dlanu. Za tjedan dana krenuo sam na put i upoznao Nives u Splitu, divnu osobu, u duši dobru baš kao što je nekada bila i Tina. Ali Nives je na heptanonima, to jest na metadonskoj terapiji i također je jako neuredna. Terapija joj pomaže, iako i dalje ima problema sa začepljenjem, kao i kad je bila na heroinu. Rekla mi je: – Još uvijek ne mogu normalno srati, dragi moj zagrebački anđele. Sve ide sporo, ali Nives vjeruje u ozdravljenje. Zbrkan život, nekontrolirano miješanje piva, vina i droge, ekscesivno pušenje golemih količina cigareta, povremena nesanica, depresija i samoubilačke misli učinile su svoje pa će liječenje potrajati. Kao da sve to nije bilo dovoljno – ta njezina ovisnost o heroinu – Nivesin otac Nikša, hrvatski branitelj, nedavno se raznio bombom zbog toga što je kao višak radne snage dobio otkaz u poduzeću,


Milko Valent

37

u brodogradilištu, a majka Perica se propila u Supetru, ovo, ono... Dobro, s Nives sam proveo samo nekoliko dana. Druženje s njom nikad neću zaboraviti. Čak sam se i malo zaljubio u nju. I gle sad, evo, u Amsterdamu se zaljubim u Kiki, puno jače nego u Nives, a ona na koki, moja divna Cocalera! I ne samo to: i ona je neuredna! Danas sam se opet posvađao s Kiki zbog kokaina. Toliko je pretjerala već za vrijeme doručka da je, iako euforična, sva blijeda jedva stajala na nogama. Naravno, laže kad mi kaže da je ušmrkala samo dvije lajne. Pretpostavljam da je uzela najmanje tri crtice. Rubovi oko nosa su joj crveni, a iz njega vire skorene mrvice koke. Rekao sam joj da se pokuša prebaciti na lake droge – na hašiš, marihuanu, laganu travu-smijalicu, ili na Ecstasy. Ne i ne! Koka je njoj zakon, a krize bez nje su užasne. Rekao sam joj da će, ako ne prestane, krize biti još užasnije. Zaprijetio sam joj nimalo biranim riječima da joj, ne prestane li s bijelim, neću pokazati Zagreb, svoju sobu na Željezničkoj koloniji, Maksimir i Zoološki vrt te da neće sa mnom ljetovati na Jadranskom moru i jesti fine, pržene ribice prelivene maslinovim uljem. Već sam joj to rekao četvrti dan našega poznanstva. Bilo je to na Kraljičin dan u pubu Less Than Zero. Na kraju svađe koja je obojila današnje jutro sumračnim sivilom, rekla mi je da će pokušati, da će prestati, malo-pomalo. Pit će redovito samo crno vino, a ne suhi rosé koje je jako vuče na bijelo. Spomenuvši crno vino podsjetila me je na Tinu, kojoj je to omiljeno piće. Htjela me je sutra odvesti autom u Frankfurt gdje moram napraviti reportažu, ali sam – razljućen svađom – odbio njezinu ponudu. Otišao sam sutradan ujutro vlakom i vratio se navečer vlakom. Ja sam neodoljivo moderan. Ja sam suvremeni mučenik modernih stanja. U vlaku – dva mučenja. Prvo mučenje se sastoji u sljedećemu: ne smije se pušiti u vlaku, osim u malom pušačkom odjeljku iza strojovođe. Dvije čarobne riječi neslobode: Niet Roken, No Smoking. Zabranjeno pušenje! Europska psihotična kanalizacija poprima različite oblike. Mislim da bih se trebao što je prije moguće odseliti u Indiju ili u Kinu. Ali to još nije sve! Jedan supatnik-pušač rekao mi je da će uskoro i taj skroman odjeljak ukinuti pa će pušenje biti zabranjeno u cijelome vlaku, kao u Velikoj Britaniji i u još nekim europskim zemljama. Zar nije dovoljno to što je pušenje već odavno zabranjeno u zrakoplovnom prometu? Moja žudnja za nikotinom je velika. Ljutim se na Kiki zbog ovisnosti o kokainu, a ja sam ovisan o nikotinu! Vrlo zanimljivo. Da, zanimljivo, ali u odnosu na što? U odnosu na što? Od silnih zanimljivosti, moja nejaka inteligencija doživljava vijugave šokove u mozgu. Zar ne bi bilo mnogo bolje da sam pristao da me Kiki odveze u Frankfurt svojim krvavo-crvenim automobilom? U njezinom se autu smije pušiti,


38

Književna Rijeka / PROZA

šmrkati, piti, vikati, drogirati, povraćati, psovati, seksualno općiti, recitirati i pjevati pjesme, poludjeti. U Kikinom automobilu vlada rajska ljudska sloboda. Iako je Inter City Express International jako brz vlak, ipak mu do Frankfurta treba otprilike četiri sata. Svakih pola sata odlazim u pušački odjeljak i – s ostalim obespravljenim, neslobodnim jadnicima – kao mahnit očajnički uvlačim dimove dok strojovođa (očito sretan nepušač) u svojoj futuristički opremljenoj kabini odijeljenoj od pušačko odjeljka, uživa u svježem zraku. U redu, ovo je ipak bolja situacija nego ona nalik katastrofi kad sam se s nervoznom Tinom mučio usred potpune zabrane pušenja u letu za New York i natrag. Sjećam se da smo skoro poludjeli žvačući, u beskrajnim satima leta, nikotinske žvakaće gume Nicorette. Ispod nas je Atlantik izgledao kao beskrajno polje sivoplavog dima koji emitiraju prekrasne cigarete. Najednom mrzim nepušače, iako oni ni za što nisu krivi. Krivo je loše zakonodavstvo i tobožnja briga za zdravlje. Vrti mi se. Psihotična kanalizacija crnog, kafkijanskog zakonodavstva struji ravno kroz mene. U meni se budi aktivistički duh pa u mislima povišenim, ali mirnim tonom dijagnosticiram bolest koja je prisutna u retardiranim zakonima retardiranih država. Zatim teško oboljelim državama postavljam, u mislima, nekoliko ozbiljnih aktivističkih pitanja na razini, možda s nepravom, podcijenjenog zdravog razuma iz osnovne škole: Ako su u ovom svijetu cigarete legalan proizvod – a jesu – zar zabrana pušenja nije grubo kršenje elementarnih, temeljnih ljudskih prava i demokratskog poretka? Ako je doista u pitanju zdravlje, zašto onda ne zabranite proizvodnju duhana i cigareta? Zašto ne zabranite rad svim tvornicama duhana? Zašto, jednostavno, potpuno i zauvijek ne ukinete proizvodnju duhana i sve tvornice cigareta na svijetu? Nakon postavljanja pitanja, aktivistički zaključujem da se to učini, svi ljudi bi morali prestati pušiti jer jednostavno više ne bi bilo cigareta. Da, ali gubitak radnih mjesta, porez, prirez, dodatni porez, financijske injekcije izravno zabodene u budžet, punjenje državnog proračuna, kapital, profit, postmarksistički Marx, narodnjačka glazba, loša stvarnosna poezija, loša književnost umornog i iscrpljenog tradicionalističkog mijau-mijau realizma tipa markiza je izišla u toliko i toliko sati, bez imalo ironije u kretnjama i koracima, ples, dim, ludilo, san... Zašto se, primjerice, ne zabrani prodaja kravljeg mlijeka, koje također dugoročno ubija ljude? To mlijeko, osobito ono američko, ima nepoćudnih aditiva. Također sadrži i štetni hormon rasta, a možda i teške metale te zloćudan dioksin, pa ipak se redovito i nesmetano prodaje! Da, ali mliječni lobi, za razliku od duhanskog, puno efikasnije radi. Ne dozvoljava nečuvene, bolesne i pubertetske paradokse u zakonodavstvu. Dok se mučim u vlaku za Frankfurt, razrađujem ideju o hitnom uvođenju Europskog desetljeća borbe protiv socijalne isključenosti pušača,


Milko Valent

39

jer je jasno, kao i vrtnja galaksije Mliječni put, da pušače isključuju iz društva – otprilike njih milijardu i pol – i da im se na svakom koraku ograničava sloboda kretanja s cigaretom te tako i temeljno ljudsko pravo na pušenje. Za razliku od pušača, na primjer, patološki debeli ljudi – kojih je također oko milijardu i pol u svijetu – nisu isključeni iz društva. Zašto oni nisu isključeni, a dobro je poznato da estetski zagađuju okolinu i izravno ugrožavaju psihičko zdravlje ostalih ljudi? Mnogim tankoćutnim ljudima dan je psihički upropašten kad vide takvu debelu, bezličnu gromadu mesa u pokretu. Možda će uskoro pušenje biti zabranjeno i na ulici, ali će se i dalje dozvoljavati nesmetana legalna proizvodnja te legalna prodaja duhana i cigareta. Prema svemu sudeći, uskoro će svi pušači biti protjerani u podzemlje, u takozvane podzemne betonske prostorije za pušenje posebno izgrađene za njih. Bit će poput prvih rimskih kršćana u katakombama, a tako će se i osjećati. Čitam da se u Australiji priprema prijedlog nacističkog zakona koji će zabraniti pušenje i na plažama! Na plažama!? Na ovom mjestu čovjek mora odmah zapaliti cigaretu, duboko uvući dim i pritom se duboko zamisliti. Orwellova negativna utopija je u punom jeku. Na kraju će zabraniti pušenje u kućama i stanovima. Hajde, u redu – tramvaji, autobusi, bolnice, škole i svi opasni prostori u kojima je svaki oblik vatre nepoželjan, ali zašto, zaboga, plaže, zašto ugostiteljski lokali?! A zašto, primjerice, ne uvedu vlakove, taksije, autobuse i avione za pušače? Kladim se da bi sva ta vozila bila neprekidno puna putnika i svi bi bili sretni i zadovoljni. I prijevozničke kompanije i putnici. Ukratko, u toj situaciji bila bi puna sva vozila – i ona za nepušače i ona za pušače. Čini mi se da sam podivljao od muke. U pušačkom odjeljku pušim žudno i intenzivno maštam. Lude, zahuktale slike brzo prolaze pred mojim izbezumljenim očima. Vidim planinu banknota na kojima piše Euro i In God We Trust. Eh, da imam dovoljno novaca! Samo bih mirno sjedio u vlaku i pušio. Dolazi šarmantan tip u uniformi i kaže da je u vlaku pušenje zabranjeno. Vadi priznanicu, valja platiti globu. U redu, kažem, kolika je globa? Petsto eura. U redu, gospodine, evo petsto eura. Dolazi taj isti tip za pola sata, ja opet pušim, tip vadi priznanicu, dajem mu ponovno petsto eura. I tako sve do Frankfurta. Prema gruboj procjeni, to je tričavih dvije ili tri tisuće eura. Ako imaš dovoljno novaca, to doista nije problem. Možeš, brate, pušiti koliko hoćeš! Možeš pušiti u svim vlakovima, pa ako želiš i cijelom Transsibirskom željezničkom prugom od Moskve do Vladivostoka, dakle – 9 288 kilometara i 200 metara. Na toj pruzi, pretpostavljam, još nije zabranjeno pušenje, ali ako i jest – to nije problem jer ti imaš novaca. Znači, za šest dana putovanja tom prugom moraš izdvojiti za globe oko sto tisuća eura. To je, doduše, puno skuplje od vozne karte, ali užitak tog pustolovno dugog zabranjenog pušenja je, iako prilično skup, ipak zagarantiran. Da te kondukteri ne zamaraju šest dana dvadeset i četiri sata dnevno svojim


40

Književna Rijeka / PROZA

dosadnim priznanicama za globe, već u Moskvi, kad kupuješ voznu kartu, uplatiš dodatnih sto tisuća eura globe za zabranjeno pušenje do Vladivostoka te dobiješ opću priznanicu s naznačenim iznosom koji si uplatio – i to je to. Postoje mnogi ljudi – osobito oni s Forbesove liste najbogatijih ljudi na svijetu kao što je to, primjerice, Bill Gates – kojemu bi tih sto tisuća eura globe bio neznatan trošak, kao meni, na primjer, kupnja tisućitog dijela jednog milimetra jedne cigarete. Dakako, vrhunac ironije u slučaju Billa Gatesa bio bi da on uopće ne puši, što znači da bi on, kao nepušač, za putovanje Transsibirskom željeznicom platio samo cijenu putne karte, ali ne i globu. Sve je to jako mutno u nama, draga i predraga moja Kiki. Tamni, mračni olujni oblaci odavno su se nadvili nad Europom, europskom inteligencijom, europskom kanalizacijom, europskom filozofijom i nad mojim istinoljubivim umom, neprikladnim za poslove na Zemlji. Drugo mučenje u vlaku još je jače. Već se po drugi put uživo* susrećem s muslimanskim pitanjem, a stjecajem reporterskih okolnosti to se zbiva upravo u Nizozemskoj, zapravo u Amsterdamu. Uvijek, barem kao reporter, pokušavam ostati ozbiljan unatoč groteskama koje susrećem u svom poslu i koje svojim crnim humorom istodobno izazivaju jezu i napadaje grohotnog smijeha. Taj smijeh je katkada nemoguće kontrolirati. On postaje blago neurotičan. Znam, dakako, da ima mnogo muslimana u Nizozemskoj, ali nisam znao da u toj zemlji ima toliko mnogo onih koji strogo i takoreći patološki ortodoksno slijede običaje i zakone te religije. Naivno sam mislio sam da je i njih blaga klima nizozemske tolerancije barem malo razblažila. Tako sam mislio sve do danas, dok u vlaku za Frankfurt nisam upoznao uznemirenu i tužnu sedamnaestogodišnju Sulam. Ona bježi u Njemačku, jer ne želi nositi hidžab koji sve žene, i mlade i stare, iz njezine i mnogih drugih obitelji moraju nositi. Dobro je da ne moraju nositi nikab ili burku, kaže Sulam. Paradoks je u tome što se njezina obitelj doselila u Amsterdam još prije devetnaest godina, a živi tako kao da se iz Maroka nije makla ni sekunde. Sulam, dakle, bježi jer ne želi nositi hidžab, jer želi voziti bicikl kao i ostale djevojke. Bježi i zato što ne želi da joj obitelj nameće već izabranog muža kojeg uopće još nije ni vidjela i jer želi sama odabrati dečka, a o mužu ____________________

* Ne računajući razgovore s Kiki o muslimanima, koje njezin otac Adriaan ne podnosi, prvo moje

iskustvo uživo, i s muslimanima i s muslimanskim pitanjem, bio je susret sa Sanelom, silovanom djevojkom iz Bosne, u našoj emisiji nazvanoj Azra. Da, ali to je slučaj izvana, to jest bošnjačka muslimanka Sanela je žrtva rata, odnosno žrtva velikosrpske genocidne ratne politike u Bosni. Slučaj djevojke Sulam je drukčiji, to je slučaj iznutra. Sulam je žrtva svoje vlastite obitelji. Ona je žrtva strogog poštivanja vjerskih zakona u toj muslimanskoj obitelji koja se iz Maroka doselila u Amsterdam i u njemu se trajno naselila, ali nimalo nije promijenila duboko ukorijenjene navike iz starog kraja. Da, ali Sulam je rođena i odrasla u Amsterdamu, što njenu dramu čini još grotesknijom te je pretvara u teško zamislivu vrstu drame: u dramu tragičnog apsurda. (op. Marko Globan)


Milko Valent

41

još i ne razmišlja jer najprije želi završiti školu i fakultet. Da, ali ona ne smije izabrati dečka jer se mora udati baš za onog čovjeka kojega su za nju izabrali roditelji. Postoji i situacija koju ona jednostavno ne može zamisliti, to jest da se zaljubi u mladića koji je, eto, slučajno protestant ili katolik i da izlazi s njim. Njezina bi je braća jednostavno ubila. Ona u to uopće ne sumnja jer se to događa i već se događalo mladim muslimankama u Amsterdamu koje su imale nesreću zaljubiti se u mladića krive vjere. Tako je stradala i jedna njezina susjeda. Na trenutak sam, da se priberem, prekinuo Sulam zatečen strahotama o kojima prvi put čujem, uključio diktafon i postavio joj svoje reportersko pitanje o ujedinjenju Europe, ali to nesretno, prestrašeno biće nije moglo o tome ništa reći. Naime, rekla je samo ovo: Ne znam, o tome još nismo učili u školi. Toliko sam bio zatečen, zaprepašten njezinom pričom da sam, bijesan i ljutit, izgubivši osjećaj za humor, čak i za crni humor, u Toaletnim listićima jedan listić (97) namijenio Sulam i problemima s kojima se ona susreće. Tekst tog listića trebalo bi otisnuti na jumbo plakate i zalijepiti ih po čitavoj Europi tako da svatko može pročitati što se zbiva sa stotinama tisuća djevojaka na tobože naprednom europskom kontinentu. Zbog nevjerojatnosti sadržaja tog listića navest ću i na ovom mjestu jedan njegov dio ispod ovog odlomka, a u živom razgovoru ponavljat ću tu priču do besvijesti kad god mi se za to pruži prilika. Ono što mogu odmah učiniti, to ću učiniti još danas. U tekstualnom dijelu frankfurtske reportaže, uz kritički osvrt ispričat ću ukratko priču o Sulam tako da slušatelji našega radija čuju što se sve zbiva na ulicama i između četiri obiteljska zida u vjerskim getima u jednom od najslobodnijih gradova na svijetu, u liberalnom Amsterdamu u kojemu čak i Stara crkva, najstarija župna crkva u gradu, potpuno normalno funkcionira usred četvrti prostitucije obavijena neonskim crvenilom kupljenog seksa; da bi sve bilo ljepše ispred nje je postavljena skulptura Belle, brončana statua kiparice Els Rijerse u čast prostitutkama, prvi i jedini spomenik prostitutkama u svijetu, a na postolje statue uklesan je natpis: Poštujte seksualne radnice na cijelome svijetu (Respect sex workers all over the world). (Sa zadovoljstvom mogu istaknuti da njezina smještenost uz Staru crkvu daje osobit začin, rekao bih lascivan, staroj povezanosti religije i prostitucije u maloj, ali kulturološki i erotski opojnoj Četvrti crvenih svjetiljaka.) Sulam, draga Sulam, nesretna djevojko, nadam se da ti je tvoja frankfurtska prijateljica Christa pomogla pri bijegu, ali s tih tvojih mukotrpno ušteđenih tisuću i sto eura, koje si potajno štedjela dvije i pol godine, bojim se da nećeš daleko stići. Braća će te pronaći, a onda... A onda te ne može spasiti ni... Odlomak iz Toaletnog listića 97: Njezina je najveća životna želja da ne nosi hidžab, pa makar bio i najelegantniji


42

Književna Rijeka / PROZA

i od najboljeg materijala, nego da odjevena u obične uske traperice ili uske tajice, u majici kratkih rukava i otkrivene glave vozi bicikl ulicama Amsterdama te da osjeti kako joj zrak mrsi kosu, da kao i njezine – puno sretnije – školske prijateljice zaigrano vozi bicikl, s kosom koja joj vijori oko glave. – No, to je velik, zapravo nepremostiv problem – kaže Sulam dok promatramo krajolik pri brzini od dvjesto kilometara na sat. Da bi to postigla, Sulam mora pobjeći iz svoje obitelji (krivo je, čak možda i smiješno reći tek konzervativne obitelji, jer je za opis takve obitelji potrebna jača riječ!) te skinuti tu nepraktičnu vjersku odjeću koja joj, između ostalog, pokriva glavu, a djelomično i lice pa ne može u punoj mjeri osjećati protok zraka prilikom vožnje biciklom. Njoj je, kaže Sulam, nemoguće doći do uskih traperica Diesel i zraka slobode na biciklu. Ona se, s pravom, boji svoje braće zaluđene strogim obiteljskim odgojem, muslimanskom religijom te krutim muslimanskim zakonima i običajima. Braća bi je sigurno pronašla, pa makar se sakrila i na nekom otočiću u Bermudskom trokutu. Da, ona to zna, ali ipak bježi; ima prijateljicu Christu u Frankfurtu koja će joj pomoći, a ona će, ako treba, promijeniti i identitet, i vjeru, i sve... Pokušao sam barem malo razvedriti Sulam pa sam je na frankfurtskom glavnom kolodvoru u jednom kafiću počastio pićem. Odlučila se za rusku votku, iako je to okrepljujuće piće za nju zabranjeno zbog toga što u njemu ima alkohola. – Za mene je sve na ovom svijetu zabranjeno – tužno je rekla Sulam dok smo pićem nazdravljali boljem svijetu u kojemu će svatko moći voziti bicikl odjeven onako kako želi i piti pića koja želi. To joj je drugi put u životu da je popila alkoholno piće i jako joj se sviđa. Naručila je još jednu votku i rekla da čak nema pravo izabrati muža po svojoj volji, o dečku da i ne govori, jer je njezina obitelj već odabrala mladića za kojega će se ona uskoro morati udati, iako ga još nije ni vidjela. – Sulam, Sulam... – ponavljao sam njezino ime, ne znajući kako bih utješio to biće s najtužnijim očima koje sam dosad vidio u životu. Pri drugoj votki rekao sam tužnoj Sulam, ne bih li je ipak nekako utješio, da je njezina vrsta odjeće sve više u modi i da tu odjeću, hidžab, nose čak i djevojke koje s islamom i muslimanskom vjerom nemaju nikakve veze. – Znam, ali one su to odlučile, sviđa im se i nose ga, ali ga sljedeći tjedan mogu prestati nositi i obući bilo što drugo. Ja ne mogu odlučiti da ne nosim hidžab, ja ga moram nositi, a one ne moraju! – rekla je bijesno Sulam. Još je rekla da je najgore djevojkama druge generacije imigranata, onima koje su, poput nje, rođene u Amsterdamu i da najviše nepremostivih problema u obitelji imaju Marokanke i Turkinje, a Surinamke ipak puno manje. Rekao sam da shvaćam situaciju, ali joj, dakako, nisam spomenuo da me djevojke u hidžabu seksualno jako privlače (to sam neoprezno rekao Kiki pa je poludjela od ljubomore), pogotovo ako imaju pravilno lice i izražajne oči. (Osobito me privlači ona tamnoputa ljepotica bijeloga lica koja radi u kiosku uz tramvajsku stanicu nedaleko od Centraal Stationa u Amsterdamu; jednom mi se široko osmjehnula, pružajući mi svojom njegovanom rukom hladnu limenku Heinekena. Ne znam zašto je to učinila, njezin osmijeh je bio spontan, a oblačni Amsterdam pretvorio se iznenada u Sunce.) Upravo skrivenost cijeloga tijela, glave i ruku, te otkrivenost lijepoga lica u paklenoj kombinaciji s izražajnim očima i lijepim šakama u toj napetoj mješavini skrivenosti i minimalne naslućenosti užitka, jako pojačavaju erotsku žudnju. (Čudi me da šefovi religija koje naređuju pokrivenost žena nisu obratili pozornost na taj, itekako bitan, erotski detalj te dozvoljavaju nošenje hidžaba, umjesto da zapovijede isključivo


Milko Valent

43

nošenje nikaba i burke!) Ne iznenađuje me stoga to što sam u dječačkoj dobi, dodatno potaknut čitanjem novele o nijemom vrtlaru i opaticama iz knjige Dekameron (koju sam ukrao u knjižnici jer mi knjižničarka – zbog dobi – nije htjela posuditi tu knjigu, rekavši da to nije štivo za osnovnu školu, nego tek za srednju), nakon vjeronauka redovno i manijakalno masturbirao u wc-u, zamišljajući pritom kako polagano i nježno skidam gotovo potpuno pokrivenu časnu sestru Editu (imala je samo otkriveno lice i donji dio ruku), mladu privlačnu dominikanku sa Željezničke kolonije, čija je vjerska uniforma doslovno pucala od bucmaste jedrine njezina punašna tijela dok bi nama, djevojčicama i dječacima, davala bombone.

Kad sam se rastao sa Sulam koja je uzela taksi i otišla k prijateljici Christi, zaprepašten i uzrujan njezinom pričom popio sam još dvije duple votke, da se malo smirim i koncentriram. Piće mi nije pomoglo. Još uvijek bijesan, napravio sam reportažu na Hauptbahnhofu; tonskog zapisa dvadeset minuta i tri sekunde (uključujući i Sulamin odgovor), intervjuirao devetnaest osoba. Možda to nije suptilno, možda to ne bih trebao ni spomenuti, a nije ni značajno za odvijanje ove – sve brže – radnje, ali činjenica je da mi se u psihotičnom okružju Europe digao na prodavačicu Anitu kad sam kupovao turistički vodič Frankfurta (vrlo korisnu knjigu, s mnogo kvalitetnih fotografija). Unatoč izrazito nepovoljnoj psihološkoj situaciji koja je zahvatila stanovništvo Starog kontinenta – osim nekoliko stotina stabilnih znanstvenika, filozofa i umjetnika – u Europi ima mnogo erotičnih djevojaka. Kako bih prikrio nabreklu žudnju za njezinim tijelom, nemarno pitam Anitu je li zadovoljna životom u Frankfurtu? Jest, zadovoljna je, ali bi radije živjela negdje u divljini Afrike i gledala divlje životinje. Dok sam čekao vlak za Amsterdam, onaj u četiri poslijepodne, još uvijek ljut popušio sam kutiju cigareta i popio pet votki te dva viskija, misleći da ću se opiti, smiriti i mirno otputovati u Amsterdam, spavajući četiri sata na svome sjedištu. Ne, uopće se nisam napio, još manje smirio, jer nikako nisam mogao izbiti iz glave Sulam i njezinu tragičnu sudbinu, hidžab, bicikle, vijorenje slobodne kose, islam i muslimane. Toliko sam se razljutio da sam do Amsterdama – pomažući se knjigom, diktafonom te digitalnim snimcima prostora i ljudi – dovršio tekst frankfurtske reportaže. Navečer sam još jednom provjerio tonski, ali i tekstualni dio reportaže, u kojemu sam ispravio tipfelere te oko ponoći sve poslao glavnom uredniku u Zagreb. Osjetio sam naglo olakšanje, isključio laptop, uzeo limenku piva i otišao na mali, drveni mol prekoputa kuće. Žmirkava svjetla s Nieuwemeerdijka zrcalila su se u tamnoj vodi Ringvaarta. Pjer se telefonski javio već ujutro oduševljen reportažom, ali je rekao nešto što me razljutilo. Naglasio je da sam u kritici islama previše istinoljubiv, zapravo – da sam toliko pretjerao da je bio prisiljen izbaciti škakljive


44

Književna Rijeka / PROZA

dijelove u tekstu jer bi, da ih je ostavio, nakon emitiranja emisije naš radio i on osobno, kao glavni urednik, vjerojatno imali za vratom cijelu Islamsku zajednicu Hrvatske i Muftiju zagrebačkog, a možda i solidaran Kaptol, dakle – hrvatsko vodstvo kršćanske vjere koja, iako je malo liberalnija od islamske, ipak zabranjuje pristup u crkve ljudima koji su nepropisno, što znači: nepristojno odjeveni, recimo ako su goli ili u kupaćim kostimima. Nakon te Pjerove rečenice zavrtjelo mi se u glavi, osjetio sam grčenje u želudcu. Zahvatio me val bijesa i pobune, baš kao i onog dana kad sam udario i napustio Tinu nakon toliko godina njezina maltretiranja kaosom i nečistoćom. Znao sam da sam opet na prijelomnici, znao sam da moram reagirati. Toliko sam bio zgranut da nisam mogao izgovoriti ni riječ. Šutio sam. Pjer je nastavio... On se slaže sa mnom da to sve, dakako, nema veze s vjerom jer on, baš kao i ja, vrlo lako može zamisliti istinske vjernike koji se potpuno goli mole u crkvi i dalje vjerujući u mit o bogu. Da, osim što je izbacio sporne dijelove mog teksta, također je stvarno ime moje suputnice u vlaku, Sulam, promijenio u Aisha jer sam ja, vjerojatno zbog uzrujanosti onime što sam čuo i vidio, zaboravio to učiniti. Na njegovo pitanje slažem li se s imenom Aisha u mom tekstu, odgovorio sam da se slažem, važno je samo da je ime djevojke muslimansko. A zatim je slijedila prekretnica jer su moje ljudsko dostojanstvo i reporterski integritet po prvi put bili značajno ugroženi. Naglo sam se oznojio, zapalio cigaretu i tiho rekao Pjeru da se ne slažem s kraćenjem teksta, ali sam ipak objasnio glavnom uredniku (ta poznajemo se već sedam godina!) što, zapravo, mislim o tome. – U čemu sam ja, dragi Pjere, toliko pretjerao?! U čemu? Pa ja sam u tekstu samo zaključio da svaka djevojka, pa i Sulam, odnosno Aisha, u Europi i na cijelome svijetu ima temeljno, univerzalno ljudsko pravo voziti bicikl odjevena onako kako želi i to ne samo u kratkoj majici i u trapericama iz kojih vire tange, ili u mini suknji, ili u mikro-mini suknji, nego i u (zašto ne?) kupaćem kostimu, osobito za vrijeme ljeta, kad je vruće. Svaka djevojka na svijetu ima opće temeljno pa, dakle, i pojedinačno pravo na izbor odjeće i njezina je stvar hoće li, dok vozi bicikl, imati nepokrivenu zavijorenu kosu, goli vrat, gole ruke i tako dalje. Svaka djevojka ima to pravo, osobito ako doista nešto znači – na ovom mjestu sam se već uzrujao do razine nadolazećeg infarkta(!) – osobito ako nešto znači ta jebena Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima koju je još 1948. proglasila Opća skupština Ujedinjenih naroda! Zar ti nije čudno, Pjere, da su vjerski propisi jači od Opće deklaracije o ljudskim pravima? Ali pustimo na tren vrstu odjeće djevojaka i vožnju biciklom. Isto tako, svaka djevojka na svijetu, na primjer, ima prirodno, dakle temeljno ljudsko pravo na svoju prirodnu seksualnu orijentaciju. Ali na žalost to prirodno i temeljno ljudsko pravo joj je uskraćeno gotovo na cijelom svijetu u kojemu su propisane samo prihvatljive seksualne orijentacije, bez obzira na prirodu i ljudska prava, a od


Milko Valent

45

tih prihvatljivih orijentacija najčešće je samo jedna jedina prihvatljiva: ona heteroseksualna. Eto, Pjere, do kakvih nepotrebnih truizama i samorazumljivih rečenica, koje sam upravo izrekao, dolazi u svijetu neslobode, u svijetu političke i vjerske represije! Istaknuo sam također Pjeru da je došlo vrijeme da se mit o Bogu – ili mitološka predrasuda o postojanju Boga, osobito Boga koji propisuje što će ljudi odjenuti – treba, kao već odavno staromodna i prevladana iluzija, napokon odbaciti u svijetu proklamirane, a rijetko gdje ostvarene slobode. Pjer je rekao da se u svemu slaže sa mnom, ali da moram i ja njega razumjeti; da on emisiju Europa na dlanu mora privesti kraju, što će trajati još tri godine i da ne namjerava ići u prijevremenu mirovinu samo zbog toga što će se sukobiti s jednom vjerskom zajednicom koja još uvijek vjeruje u Boga i u to da taj Bog propisuje kako će se ljudi odijevati u svim prilikama i situacijama. Duboko sam udahnuo i zatim povukao dim. – U redu, Pjere, rekao sam, razumijem te potpuno, ali ti ćeš sad morati razumjeti i mene. Prije polaska na put svima nama, terencima, radio-reporterima Europe na dlanu, rekao si da moramo izvještavati samo ono što čujemo, vidimo i doživimo, dakle: istinu, a sad želiš kratiti istinu i još mi pritom govoriš da sam previše istinoljubiv. Sorry, Pjere, ali ja u ovoj psihotičnoj kanalizaciji više ne želim sudjelovati! Ukratko, ne dozvoljavam da se tekst moje frankfurtske reportaže krati, to jest ne dozvoljavam da se iz mog teksta izbace škakljivi dijelovi, što jednostavno znači da ne dozvoljavam emitiranje cenzuriranog teksta! Reci ravnatelju radija da sam zbog toga upravo dao otkaz. Kad se za nekoliko dana vratim iz Amsterdama, sredit ćemo to i administrativno na radiju. Pjer je uzdahnuo i rekao da je sve jasno. I bilo je. On nije mogao odustati od emisije koja, pokazalo se to u slučaju moje frankfurtske reportaže, ne može ili ne želi prenijeti slušateljima punu istinu, katkada neugodnu, a ja ne želim da se krati ili zaobilazi istina. Ja ne želim odustati od sebe, od svog integriteta i od istine u koju sam se osobno uvjerio na terenu. Znojio sam se nakon razgovora s Pjerom i u nevjerici promatrao mobitel. Nisam mogao vjerovati da sam dao otkaz. Otkud mi takva hrabrost? I to u vrijeme kad se u Hrvatskoj do posla dolazi teško ili nikako! U vrijeme kad je u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje prijavljeno više od tristo tisuća ljudi! Žao mi je što sam prema Pjeru morao biti grub; on me zaposlio na radiju i uvijek je bio korektan prema meni. No došlo je vrijeme da postanem odlučan kad to situacija zahtijeva. Ta navršio sam trideset godina! Zažario sam se od spoznaje da sam napokon odrastao. Uh, kako sam samo mrzio svoje sporo odrastanje u zadnjih deset godina! Popio sam preostali nescafé i nazvao Kiki. Ispričao sam joj sve što se dogodilo. Kiki je rekla da je jako ponosna na mene, da sam pravilno postupio. Večeras idemo na koncert u Paradiso. Lijepa koincidencija: nastupa


46

Književna Rijeka / PROZA

Burning Spear akka Winston Rodney, čovjek koji je uvijek govorio istinu. Na koncert ne odlazimo autom, nego biciklima. Tako navijamo da Sulam uspije u bijegu, da i njoj napokon kosa zavijori dok vozi bicikl. Kiki se svidjela ideja... Kokainsko buđenje proljeća – Uf, Marko, ovo je bilo, ovo je bilo... – tražila je riječ Kiki, dižući se s mog još uvijek ukrućenog uda i oblizujući pritom srebrni piercing u lijevom kutu punašne donje usne. – Ti si lud, totalno si me razvalio! – rekla je Kiki i toaletnim papirom brzo obrisala spermu i sokove u svom međunožju te vratila gaćice i suknju u prethodno stanje. – E sad, tko je tu lud i tko je koga razvalio?! Klecaju mi koljena, čudovište jedno nezasitno – rekao sam, hvatajući preostale čestice zraka u zagušljivom toaletu. Zatim je Kiki iz ruksaka izvadila papirnate maramice. – Sad ćemo fino izići. Za svaki slučaj, glumit ću da sam povraćala. Bit ću pognuta, a ti ćeš me pridržavati i, kao, pomagati mi pri izlasku – rekla je tiho snalažljiva Kiki. Tako smo i napravili. Međutim, u trenutku kad smo izlazili iz toaleta nije bilo nikoga u neposrednoj blizini pa smo se ispravili i normalno otišli do auta. – Plava boja je i boja Zagreba. Pogledaj na internetu njegovu službenu stranicu. Zagrebački tramvaji i autobusi su plavi – rekao sam, paleći cigaretu još drhtavom rukom dok sam pokazivao na plavi eko-toalet u kojemu smo Kiki i ja na brzinu izgubili identitet. – Stvarno! Pa to je totalno kontinentalno-mediteranski ekološki grad. Marko, moraš mi ove godine pokazati plavi Zagreb i plavo Jadransko more ili ću te ubiti – rekla je gorljivo Kiki. Ovaj put joj nisam rekao da smanji kokain ako želi doživjeti to iskustvo; još uvijek sam podrhtavao od užitka. Nakon orgazma s Kiki smekšali bi se, vjerujem, čak i tako čvrsti muškarci kao što su Atila zvan Bič Božji, Nietzsche, Ivan Grozni, Charles Baudelaire, Džingis kan, Ruđer Bošković, Josip Broz Tito, Aristotel, Enver Hoxha, Beckett, Kaligula, Kamov, Staljin, Kant, Hitler, Hegel, Lenjin, Einstein, Gadafi, Wittgenstein, Fidel Castro, Isaac Newton, Pol Pot, Platon, Kim Il-sung, Isus Krist, Jean-Paul Sartre, Ceauşescu, Tolstoj, Kim Jong-il, Goethe, Napoleon, Picasso, Mao Zedong, Cioran, Otto von Bismarck i sv. Toma Akvinski. Nekoliko ulica dalje skrenuli smo nadesno, parkirali na lijevom pločniku blizu Albert Heijna, kupili u dućanu pet boca crnoga vina syrah za tulum i stavili ih u auto. Ali mi ne ulazimo u auto. Kiki me uzima za ruku i vodi me prema nekom kafiću. – Suha su mi usta, Marko. vrti mi se u glavi. imamo još dvadeset minuta. Heidina ulica je tu, blizu.


Milko Valent

47

– Ali... – Dobro poznajem Heidin kvart. Često sam tu dolazila. Idemo sad u Golden Brown Bar na piće. Sva sam omamljena, ti, vraže jedan! Treba mi nešto oštro, ali stvarno oštro. Sjednemo za slobodan stol na maloj terasi ispred bara. Kiki je nestrpljiva, ustaje, odlazi unutra do šanka i naručuje holandski džin. Zvonkim glasom dodaje: – Ako imate, dajte nam onaj jenever iz hladnjaka. Dotrči veselo natrag, privuče stolac, sjedne uz mene i nasloni glavu na moja prsa. – Grli me, Marko! Izgubila sam se. – Evo, grlim te, Kiki – šapćem. Izgubljen sam i ja u moru detalja. Opažam sve sitnice svijeta koji me okružuje, što je prvi znak izgubljenosti. Na stolu primjećujem čak i neprozirnu, obojenu bočicu u kojoj je neki cvijet. Na bočici piše: Isleña, CERVEZA, The taste of Ibiza. Ovo je vrijeme velikog poremećaja, vjerojatno doba prividne autentičnosti. Može li se zaustaviti ova uporna faktografija koju je Barthes s nelagodom, pa i prezirom, nazvao efekt stvarnosti? Ne može. U vrijeme velikog poremećaja treba navoditi sve: imena ljudi, proizvoda i institucija. Treba zabilježiti datume, boje, zapravo – sve, pa i najmanje iskrice faktografskog ludila. Ne, nije moguće zaustaviti faktografiju, osobito ne uz Kiki. Kad sam s njom moram biti koncentriran i paziti da površina stvarnosti zadrži sjaj točnosti, psihozu analne preciznosti. Moram biti koncentriran upravo zbog toga što je Kiki neuredna (ne patološki kao Tina, ali ipak) pa sam, tako, prisiljen munjevito sve opažati, da mi Kikina kaotičnost što manje poremeti stvarnost. Kad smo kod nje u Spuistraatu večerali, rekla mi je da sam previše pedantan. Dobro, možda je to točno, ali... Da, i još je rekla da pedanterija pripada kaosu kao njegov neodvojiv dio. Fantastična misao. Britka inteligencija. Morat ću doista preispitati sve svoje ideje o urednosti. Jednom sam pohvalio Kikinu inteligenciju i istodobno pokudio njezinu nemoć da se odvikne od kokaina. Odmah mi je, dovitljivo, citirala Davida Fostera Wallacea, čiju Beskrajnu šalu čita već preko pola godine, koji u tom romanu ističe da je statistički gledano ljudima s niskim kvocijentom inteligencije lakše odviknuti se od ovisnosti nego ljudima s visokim kvocijentom inteligencije. Odmah sam se složio s piscem. Razlog slaganja je prividno jednostavan: umišljam da i ja imam visok kvocijent inteligencije. Čudno je to umišljanje jer mi je jasno da je umišljenost nepogrješiv znak niskog kvocijenta inteligencije. Svijet se ubrzava. Ubrzanje početka povijesti je očito. Brzina povijesti sve je brža, početak povijesti se zahuktava i nema veze sa zabludom o kraju povijesti, koju je tako neoprezno uveo u intelektualni promet Yoshihiro Francis Fukuyama. Na žalost, povijest je tek počela. Simpatična crnkinja s proširenim venama (sve, baš sve vidim, vidim plave vene čak i na crnoj


48

Književna Rijeka / PROZA

koži!) nosi nam jenever. – Još jednu rundu – kaže Kiki konobarici i strusi u grlo prvi džin. Ja također. Stiže odmah i druga tura. Kiki i ja smo u akciji. Isti postupak. Plaćamo. Nisam stigao ni zapaliti cigaretu. Dižemo se od stola, ostavljamo Golden Brown Bar u treperenju mutnog svjetla rijetkih svjetiljaka na Wilhelminastraatu. Eh, to je bila žena, Wilhelmina, prva nizozemska kraljica, baka sadašnje kraljice Beatrix. Kikino lice nalikuje licu prve nizozemske kraljice kao da su blizanke. Wilhelmina. Tako se zove i Kikina baka u Groningenu u koji, čini se, nikad neću stići jer ćemo Kiki i ja uvijek zapeti u nekom šumarku Frieslanda. Nikada neću stići u Groningen. Groningen, dalek i sâm. Umjesto da odemo do auta, Kiki me vodi na drugu stranu ulice u stvarno super lokal. Mora popiti još jedno piće prije nego pozvonimo na Heidina vrata. U redu, nemam ništa protiv. i meni je potrebno piće. Café de Bron, petnaestak metara prekoputa. Deset do devet. Palimo cigarete. Pušimo. Isti postupak, ali sad za šankom. Dva hladna jenevera. Opet Kiki: – Ben, ako imaš, može onaj iz frižidera. Poslužuje nas vlasnik. – Evo, stiže piće, Amélie. Jenever je jako hladan. Moj džin je najhladniji u ovom gradu, vjeruj mi! – rekao je Ben. – Hvala, Ben – reče Kiki s osmijehom. – Znamo se – šapće mi Kiki. – On je vršnjak mog starog. Kao Provosi zajedno su dizali revoluciju kod Lieverdjea i ševili naše vesele majke u Vondelparku, koje su uvijek nosile duge haljine s cvjetićima i uvijek bile napaljene, vlažne i znojne. To mi je rekla Paula jednom kad je popila previše onog domaćeg džina iz Groningena. Ben je nekad bio hipi, imao dugu kosu, a gledaj ga sad! Fini, opušteni sijedi gospodin u trapericama i majici na kojoj je crveno-crni bedž Ja sam anarhija. Vrlo cool, zar ne?! – Hej, Marko! – Hej, Kiki! Zvuk stakla. Džin. Grlo osvježeno jakim antiseptikom. Jenever. Brže kolanje krvi. Brzo plaćanje računa. Pomislim da Benu postavim svoje reportersko europsko pitanje, ali mi se ne da; još sam pun plavih toaletnih dojmova. Slabost u nogama, bistrina u glavi. Napokon se vraćamo do Kikinog crvenog Mini Coopera. Nedaleko od auta ljudi ulaze u Albert Heijn i izlaze iz njega s plastičnim vrećicama. Opet sve opažam kristalno jasno. Stvarnost nije iluzija, ružnoća je prisutna, ljepota nije mrtva, indigo nije zaboravljen, nema okrutnog mjeseca, brak nije prirodan, medij nije poruka, ja sam možda glup, ali super je biti glup, a naziv dućana, ime i prezime osnivača i prvog vlasnika tog trgovačkog lanca, izveden je u tamnoplavoj boji (opet plava boja!), debelim malim slovima velikim gotovo pola metra, evo ovako: albertheijn. Na nekim trgovinama i supermarketima piše samo logo tog lanca: ah. U njemu su i ah-cijene. Kiki turira i kreće.


Milko Valent

49

Prođemo brzo između Golden Brown Bara i Caféa de Bron, zaokrenemo u Kanaalstraat, nalijevo, na uglu, gdje je zalogajnica Tamara i već smo ispred Heidine kuće. Kiki jedva pronalazi mjesto za parkiranje. – Danas smo stvarno dobro izgubili identitet u eko-toaletu – reče Kiki i vadi iz auta stvari koje smo kupili za društvo. – Stvarno jesmo, Kiki – rekao sam i pomilovao njezinu kosu. Proljeće je izbijalo kao vrtlog cvjetne struje iz naših toplih očiju. Naše tamne zjenice pupale su nezadrživim novim svjetlom. Kiki zvoni. Na portafon se javlja Heidi. – Otvori, stara nimfomanko! – viče Kiki. Penjemo se na drugi kat. Heidi stoji ispred otvorenih vrata. Odmah joj pružamo knjige i, kao da smo to uvježbavali, kažemo uglas: – Sretan rođendan, Heidi! – Jao, joj! – uzviknula je Heidi. – Pa vi ste sjajno šašavi! L’amant i Zazie dans le metro, knjige mojih omiljenih autora! – klikće Heidi, nakon što je nestrpljivo strgnula omot s knjiga. Sviđa mi se ova scena. Budi nadu, jer su istinski ljubitelji knjiga danas sve rjeđi. – Heidi, čekaj da napišemo posvete – rekla je Kiki, ulazeći u stan. Pišemo posvete naslonivši knjige na zid; Kiki na nizozemskom, ja na engleskom. Heidi se veseli našem daru, blista proždrljivim sjajem kulturne grabežljivice. Ne sjećam se kad sam zadnji put vidio tako autentičan sjaj. Heidi pažljivo stavlja knjige na nisku policu pokraj ulaznih vrata. Iznad police visi reprodukcija tragičnih Van Goghovih cipela, a pokraj njih njegovi manje tragični suncokreti. Zamišljam što bi rekao Emil da vidi ovu kombinaciju. – Ljudi, hajd’mo sad biti praktični. Prvo odnesite sve ove vrećice u kuhinju. Zatim ću Marka upoznati s ekipom, a onda se vratite po stvari u auto. Sve ćemo zasad staviti u garderobu jer mi je stan pun ljudi – rekla je Heidi. Odlazimo u kuhinju. Nosimo pet boca syraha (to vino voli i Heidi) i drogu te sve stavljamo na stol. – To je za društvo – kažemo. U kuhinji je nekoliko ljudi s čašicama u ruci. Netko tutne čašicu meni i Kiki. Votka. To je, dakle, aperitiv. Čudno! Ekipa ima odlično domaće piće jenever, džin svjetske klase, pun ga je grad, a danas pije votku. Meni je bolji holandski džin, i bez tonika i s njim. Dobro, volim ja i votku, nisam isključiv. Heidi me upoznaje sa svojim dečkom Janom i ostalima. – Danas slavimo uz pastu milanese – rekao je nasmijani kuhar, stavljajući špagete u golemi lonac. Dodaje da je ujutro na Albert Cuypu kupio


50

Književna Rijeka / PROZA

parmezana za sto pedeset ljudi i još, nepredviđeno, kilogram crnih maslina, za slučaj da netko želi pojačati mediteranski ugođaj njegova recepta. Jan uopće ne izgleda kao kreten. Heidi je danas za ručkom, kao i obično, pretjerala jer voli egzaltirane rečenice (Kiki). Jan mi izgleda sasvim normalno. Nosi crnu majicu na kojoj unutar crvenog kvadrata, koji se nalazi na sredini majice, bijelim slovima piše: KOOK VOGELS. Pitam Kiki što to znači. – Kuhaj ptice – odgovori Kiki. Bravo, Jan, pomislim. Sviđa mi se Janov smisao za humor. Čovjek sprema pastu milanese u majici na kojoj piše Kuhaj ptice. Heidi nas vodi po stanu i predstavlja me ljudima. Usklici, pozdravi. Više od pola razreda iz gimnazije je tu; svi se znaju, jedino sam ja novi. Heidi me svakom predstavlja na uvijek isti način: – Ovaj zgodan frajer zove se Marko. On je novi Kikin dečko. Marko je radioreporter iz Zagreba, Hrvatska. Zaboljela me ruka od rukovanja. Svi mi nazdravljaju votkom, uopće nema jenevera. Čudno! – Čuj, Marko, je li realizam u umjetnosti stvarno umjetan, artificijelan? – pita me zadihana Kiki, dok po treći i zadnji put nosimo stvari iz auta na drugi kat, u prostoriju u kojoj Heidi drži garderobu. Kiki se danas, čini se, specijalizirala za čudnovata retorička pitanja koja u sebi već kriju odgovor. – Kiki, u umjetnosti je sve umjetno, a osobito realizam – kažem. – Toliko je umjetan da je to u pojedinim trenutcima nepodnošljivo. Nekome nepodnošljivo ružno, nekome nepodnošljivo lijepo. To ovisi o ukusu. Najumjetniji je psihotični realizam. Neki ga nazivaju radikalnim, naivnim ili kritičkim realizmom koji se trudi oko najveće moguće točnosti prikazivanja ljudskog svijeta. – A je li realizam umjetan i u našim životima? – pita dalje Kiki. – Uglavnom da, i možemo ga nazvati naivnim realizmom. Taj realizam je preventivno sredstvo koje pokušava opravdati banalnost življenja. Jednostavno rečeno, mi smo varalice. Svi ljudi su varalice i lažljivci. Mi obmanjujemo i sebe i druge. Mi se neprekidno pretvaramo, mi neprekidno glumimo i lažemo, a što je najgore od svega – mi lažemo i sami sebi o svom položaju u svijetu. Mi, zapravo, nikad nismo ono što jesmo jer ne želimo priznati da smo potpuno sjebani, da je naš položaj u svijetu užasan, da je taj položaj potpun gubitak i neuspjeh. Drhtimo od našeg najvećeg otkrića: mi nismo ono što jesmo. Drugim riječima, mi smo ono što jesmo samo kad smo na samrti ili u trenutku smrti. – Pa ima li takvih koji su doista to što jesu i prije tih trenutaka? – upitala je s nadom Kiki. – Ima, ali su jako, jako rijetki. To ponekad uspijeva samo umjetnicima koji stvaraju na rubu ekscesa, filozofima koji pišu na granici shvatljivosti, luđacima u trenutcima prosvjetljenja, znanstvenicima kad i bez znan-


Milko Valent

51

stvene metode dolaze do šokantnog uvida da smo svi, zapravo, ništa i zaljubljenima, koji su po prirodi stvari zakovitlana kemija koja se ipak na kraju smiruje i umjesto zakovitlanosti traje banalnu svakodnevicu do svoje smrti. Većina nas je artificijelna. Mi smo umjetni, artificijelni, mi smo kulturni, mi smo natopljeni naivnim realizmom svakodnevice kojim veličamo naš unaprijed promašen život. Mi smo stvoreni kulturom. Ipak, naši životi su tu i tamo prožeti naletima autentičnosti, ali ti naleti kratko traju. Onda nastaju drame. Kad nema drame, naizgled nema autentičnosti. Ali ipak je ima, najviše kod onih čiji je duh bogat, ispunjen brojnim mogućnostima. Za takve ljude kažemo da žive estetski život, da imaju estetičko osjećanje svijeta. To ne znači da ti ljudi nisu lažni. Život većine ljudi je lažan. Strogo rečeno, život svih ljudi je lažan. To se primjećuje čak i na nudističkim plažama. Zbog toga je kult autentičnosti koji se širi svijetom moguć samo usred neautentičnosti, što je i logično, jer kad traje autentičnost nema kulta autentičnosti. Međutim, zanimljivo je promatrati, barem meni, našu autentičnu neautentičnost – rekao sam zadihan od nošenja tereta. – Znači, Marko, situacija je gadna – reče Kiki. – Samo ako misliš o njoj. Ako ne misliš, onda je podnošljiva, često lijepa i uzbudljiva – rekao sam, misleći o gorkim bademima obloženim topljenim šećerom. Zatim mi padne na pamet pitanje koje mi je Kiki postavila za vrijeme ručka. – Nego, Kiki, nešto sam se sjetio. Reci mi kako se na nizozemskom kaže: Volim te, Kiki? – Ik hou van jou, Kiki. – Hvala ti, Kiki. A reci mi kako se na nizozemskom kaže: Marko, jebat ću te noćas? – Marko, ik zal je vannacht neuken. – Hvala ti na prijevodu, Kiki. Reci mi još kako se kaže: I ja tebe, Kiki? – Ik zal ook jou neuken, Kiki – rekla je Kiki, gledajući me blistavim očima. – A reci, kako se kaže: Dakle, jebat ćemo se noćas. Super! – Dus we gaan vannacht neuken. Super! – Hajdmo sad ovu rečenicu uzviknuti zajedno u isti mah, Kiki – rekao sam. – Može, Marko. Sad! – Dus we gaan vannacht neuken. Super! – uzviknuli smo glasno, radosno usklađeni. Kiki je spustila stvari pred vrata Heidina stana i skočila na mene raširenih nogu, onako kako to čine nogometaši kad postignu gol, i poljubila me. Očito joj se svidio moj interes za nizozemski jezik. Rođendanski tulum u Kanaalstraatu je u zamahu. Ljudi se nadvikuju


52

Književna Rijeka / PROZA

i piju votku, neuobičajen aperitiv u Amsterdamu. Svi govore nizozemski, bude u meni želju da naučim taj jezik. Sad sam i ja u situaciji u kakvoj je bila Kiki pri osnivanju alternativne Hrvatske kulturne zajednice. Ponešto mi prevodi. Naravno, svi znaju engleski, ali neće sad samo zbog jednog čovjeka koji ne razumije njihov jezik govoriti engleski. Jan viče iz kuhinje da je za desetak minuta gotov sa svojim mediteranskim specijalitetom. Odmah vadim diktafon jer mi je jasno da kad društvo pojede zasitnu paštu na rajčici i maslinovom ulju (u varijanti s inćunima) i uz to popije vina, neće biti ništa od moje reportaže. Ovo mi je već treća reportaža s tuluma. Pjer voli autentičnost, ne samo tragičnu nego i onu, možda još tragičniju, koja se zbiva za vrijeme zabave i opuštanja. Obilazim stan i postavljam svima isto pitanje o ujedinjenju Europe, dok Kiki fotografira mene i svoje staro društvo. Svi su veseli, votka je jaka i brzo udara, odgovori su maštoviti. Šaleći se, kažem društvu da je proslava Heidina dvadeset i sedmog rođendana povijesna proslava jer je, eto, prisutan i radioreporter. Kao nepobitan dokaz da je to istina objesio sam oko vrata svoju službenu novinarsku iskaznicu s fotografijom koju svi žele pogledati, opipati i pročitati ono što na njoj piše, a piše: Any assistance to the bearer of this card would be appreciated. tonskog zapisa sedamnaest minuta, intervjuirao šesnaest ljudi. Intervjuirao sam ponovo Kiki i Heidi jer me je zanimalo hoće li ponoviti svoje izjave o potpunom ujedinjenju Europe ili će reći nešto drugo. Ne, nisu rekle nešto drugo, ponovile su svoje izjave gotovo u riječ. Uskoro svi odlaze k Janu u kuhinju. U tanjure stavljaju špagete, a na njih smjesu milanese s inćunima; sve posipaju parmezanom i stavljaju sa strane crne masline. Zatim nose pune tanjure po stanu, hodaju i jedu. Realizam. Sve je kako treba biti. U sve neobičnijim vremenima cijenim zdravu običnost. Nema drame. Nema Tine. Jeza mi se munjevito popela uz kičmu pri ružnoj pomisli da nekim čarobnim stjecajem povijesnih okolnosti Tina bane na tulum, kao što je banula u Rijksmuseum. Umjesto na dva tanjura, Kiki i ja stavimo Janov specijalitet u zelenu plastičnu zdjelu i odemo do kuhinjskog prozora. maknemo jednu veliku teglu s cvijećem i u taj prostor stavimo zdjelu. Jedemo stojeći i gledamo na mirnu ulicu Kanaalstraat. Jako mi se sviđaju svjetiljke na visokim kandelabrima, očito novima, ali napravljenima po starinskom modelu. Oko njih su bicikli privezani debelim lancima. Amsterdam mi se sve više sviđa. Možda u ovoj dolini sagradim svoj dom, pomislim, sjećajući se pustolovnog romana Duginim tragom Zanea Greya koji sam čitao u djetinjstvu. To je roman o Divljem zapadu u kojemu autor spominje razne doline, među njima i neodoljivu Surprise Valley. Roman je objavljen u ediciji Zabavna biblioteka u Zagrebu 1928. Joj, pa Jojo i ja uopće nismo razgovarali o romanima Zanea Greya! Priznajem, nedopustiv propust. Na taj roman naletio sam u Emilovoj knjižnici; na jednoj polici je i


Milko Valent

53

Zabavna biblioteka koju mu je, dok je bio dječak, poklonio tata, moj djed Jura. U sličnim prozama, najčešće u onim tankim kaubojskim romanima koji se najčešće prodaju na kioscima, glavni junak nakon duga jahanja s visokog brda ugleda prekrasnu zelenu dolinu i otirući znoj s umorna čela pomisli: U ovoj dolini ću sagraditi svoj dom. Vjerujem da mu je sljedeća misao bila: Još samo da nađem prikladnu zdravu ženu, nabavim stado zdravih krava i ja sam na konju. A moja trenutačna misao nadire u obliku dva pitanja: Je li barem jedna od ovih devet djevojaka na tulumu uredna? Dobro, sad gotovo sve izgledaju fantastično, ali jesu li i kod kuće uredne? Kiki nije, to znam sigurno. Ipak, Heidin stan je prilično uredan, a i ona, sudeći po izgledu, drži do sebe, što budi optimizam u mojem urednom analnom srcu. Preplavljuje me sjećanje na djetinjstvo i na čitateljsku neurozu otkrivanja svijeta. Još uvijek osjećam tu neurozu. Znači li to da idem za vlastitim duginim tragom, dok sam u neizvjesnoj potrazi za urednom djevojkom? Ili sam kao običan radioreporter taj bogati spektar boja zamijenio nečim daleko manje uzbudljivim, recimo – uglavnom prosječnom svakodnevicom ljudi koje intervjuiram za emisiju Europa na dlanu? Postavlja se i pitanje je li duga bezbojna? Danas je bilo previše piva, džina, votke, vina i plavog toaletnog seksa. Kiki i ja jedemo iz zdjele, glave nam se dotiču. Oni koji nas vide kako uz pastu milanese jedemo kruh čude se, to im je neobično. Što bi tek rekli da mogu vidjeti ljude koji u goveđu juhu drobe kruh poput moga pokojnog djeda Jure! Pijem syrah, Kiki opet pije suhi rosé, čini se neizbježno vino kad su u pitanju sofisticirane djevojke (Kiki). Iako je nedavno svečano izjavila da će piti samo crno vino da bi se lakše odvikla od kokaina, Kiki opet pije vino slično bijelome vinu koje ju vuče na bijelo. Kad smo ispraznili zdjelu, lagano obilazimo stan s čašom vina u ruci. Neki motaju džoint sa šitom koji smo Kiki i ja donijeli iz Katame, neki puše travu, neki piju i puše istodobno. Kiki izmjenjuje rečenice sa starom ekipom; svi se nečega sjete iz starih gimnazijskih dana. Starih? Ta prošlo je samo deset godina! Svatko od njih sjeti se neke zgode iz razreda, s izleta ili putovanja; čini se da ih se najviše dojmilo putovanje u Grčku i Italiju. Sviđa mi se njihovo dovikivanje. Jasno mi je da se ovaj rođendanski tulum neće pretvoriti u neku solidnu orgiju. Razredna ekipa to je odavno iživjela u gimnazijskim danima. Sad je na djelu nostalgija za tim danima, nostalgija ranih srednjih godina. Tu i tamo plane rasprava. Sad govore engleski, možda zbog želje da i gost, radioreporter, razumije o čemu je riječ. Slušam jako intrigantne komadiće. Opet nešto o, čini se, neizbježnom realizmu. Prva je počela Kiki na stepenicama kad smo nosili stvari, a sad se nastavlja taj čudan interes za realizam. možda je to nekad bila razredna tema? Jedan mršavi momak tvrdi da je slikarski hiperrealizam šezdesetih i sedamdesetih godina umjetnički gadno i opako zajebao fotografiju. S tim


54

Književna Rijeka / PROZA

se uopće ne slaže Zoe. Ona tvrdi da je fotografija u umjetničkom smislu još uvijek intrigantna. Javlja se tip koji leži na podu u cool pozi i viče da su svi oblici hiperrealizma odavno prevladani, zapravo totalno mrtvi, pa zatim nabraja te oblike: superrealizam, hiperrealizam, novi realizam, naivni realizam, pop-art-realizam, fotorealizam, realizam oštrog fokusa, radikalni, to jest kritički realizam. Zoe se strašno ljuti i viče bivšem razrednom kolegi da je on mrtav, a ne hiperrealizam, osobito ne kritički ili radikalni realizam koji je kao proširena stvarnost na neki način stvarniji od stvarnosti. Slažem se sa Zoe. Smatram da sve što je doista radikalno nikako ne može biti mrtvo, ali ne izričem svoje mišljenje jer ovo nije moj razred. Bilo bi neumjesno umiješati se u razrednu raspravu s ljudima koje prvi put vidiš, koje uopće ne poznaješ. Sjetim se Emila i Vande i njihovih burnih diskusija o umjetnosti, osobito o suvremenoj umjetnosti. Vanda bi uživala na ovom intelektualnom tulumu. Sigurno bi se složila s tim dečkom koji leži na podu, puši i nehajno pokopava likovnu umjetnost govoreći da je ona odavno mrtva, i to već od Duchampova pisoara iz 1917. koji je on, zamislite, nazvao Fontanom! Uvijek sam se trudio razumjeti Vandu koja ima isto mišljenje o smrti likovne umjetnosti, a sad i ovog čovjeka. Mladić na kraju odlučno naglašava da nešto definitivno nije u redu s našim svijetom u kojemu je taj pisoar proglašen najutjecajnijim umjetničkim djelom dvadesetog stoljeća. Taj naizgled kontroverzni pisoar, po mnogima subverzivan, podsjetio me je na moju davno skiciranu, ali još uvijek nedovoljno razrađenu metaforu o psihotičnoj kanalizaciji svijeta pa, dakle, i psihotičnoj kanalizaciji Europe. U toj mojoj metafori stoji da je kanalizacija nužno psihotična, jer iz milijardi pisoara i wc-školjaka svake sekunde diljem svijeta neprekidno otječe gusta ljepljiva psihoza u brižljivo koncipirane sisteme kanalizacije, te da bi samo površnom i nepažljivom promatraču fenomena naše civilizacije bilo čudno to što je kanalizacija ne samo smrdljiva, prljava, tamna, blatna i sluzava, nego istodobno psihotična, ponekad i paranoidno psihotična. Vrlo zanimljiva metafora. Zanimljivo je i to da se početak ozbiljnije razrade metafore o psihotičnoj kanalizaciji svijeta stjecajem okolnosti, a pod jakim utjecajem odličnog syraha, pojavio upravo večeras, upravo sad u ulici koja se znakovito zove Kanaalstraat. Možda sam previše popio danas. To je to. Dovikivanja i burnu razrednu raspravu o umjetnosti, najviše o likovnoj, smjenjuje glazba. Heidi pušta domaće rock bendove. Ne razumijem što pjevaju, naravno, ali sve je u redu; osjećam glazbu, a to je dobro. Dobro je, lijepo je. Lijepo je, dobro je. Zamisli, Marko, da je neki Nizozemac na tulumu kod tebe na Željezničkoj koloniji, a na tulumu ljudi iz tvoga gimnazijskog razreda! Zamisli da je na tulumu i tvoja ekipa Plastični tigrovi, odabrano


Milko Valent

55

društvo iz razreda, sve odlični učenici koji su strastveno udisali ljepilo! Kad se samo toga sjetim! Potrošili smo tisuće plastičnih vrećica i stotine tuba ljepila Tigar, a tu i tamo pomagali smo se i Neostikom. Pada mi na pamet tadašnja misao-vodilja Plastičnih tigrova. Autor te lude misli je ludi Zlatko Manijak: Kad redovito snifam, bolje učim i puno bolje pamtim gradivo. Nakon par domaćih bendova Heidi pušta internacionalni Massive Attack. Pjesme s albuma 100th Window preplavljuju stan. Sad je ozračje puno bolje, a najbolje kad Sinéad O’Connor kao gošća na albumu pjeva What Your Soul Sings. E, a kad je Heidi stavila Sun City Girls, njihov album The Handsome Stranger, Kiki i ja smo počeli u nevjerici buljiti u nju, takoreći s divljenjem, toliko nas je ugodno iznenadila. Kiki ju je poljubila i rekla da nije znala da i ona sluša eksperimentalnu paranoju Sun City Girls. Uz neizbježnog Xenakisa, Kiki i ja smo slušali neke njihove albume u autu, zapravo slušali smo uglavnom bubnjeve ludog Charlesa Gochera. Teško mi je sad biti priseban uz ovu glazbu i uz snažnu Kikinu senzibilnost koja hiperrealističkom oštrinom visoke razlučivosti isijava svoje boje i njima prožima tulum. Pod utjecajem syraha mogu slobodno zaključiti da Kiki i ja nimalo ne naginjemo zaostalim konvencionalnim prostorima. Iza ponoći tulum poprima ozračje one poznate, zarazne smjese veselosti potaknute tekućim i dimnim stimulansima. Kiki mi šapne da to još nije doživjela, da uvijek kad je na tulumu poželi da zauvijek traje, a sad jedva čeka da tulum što prije završi tako da nas dvoje ostanemo sami u stanu. Ona se osjeća kao zečić. – Mi smo mali mladi zečevi – rekao sam, pun vesele i mračne inventivnosti jer me mješavina danas popijenoga piva, džina, votke i vina počela ozbiljno hvatati. A i dan je bio naporan: dvije reportaže, opraštanje s ljudima na Nieuwemeerdijku, gdje sam se već udomaćio, pakiranje, selidba, ljubav u plavoj boji eko-toaleta, brzopotezni džin u kafićima, zasitna pasta milanese, vino i intelektualni tulum. Opet sve precizno uočavam. Što sam pijaniji, to bolje uočavam ono što me okružuje. Lijepu Zoe, na primjer. Kiki kaže da je Zoe glupa, iako ja to ni po čemu ne mogu zaključiti. Zoe je najljepša cura na tulumu, ima ružičastu kosu spaljenu od čestih blajhanja. Ona je najljepša djevojka u razredu, kaže Kiki. Zoe je toliko lijepa da, jadna, nema dečka, jer se dečki boje njezine ljepote i ne usude se pristupiti joj, tako da ona mora uvijek preuzeti inicijativu. To obično traje samo jednu noć, jer mladići duže ne mogu podnositi njezinu nadnaravnu ljepotu i jednostavno pobjegnu od nje. Zoe je inače žestoka kompjutorska ovisnica. Upravo nešto viče na nizozemskom, nešto u vezi s kompjutorima. Pitam Kiki što Zoe viče. Kiki prevodi:


56

Književna Rijeka / PROZA

Update or die! To je u redu. Jasno je da treba osvježavati programe, ali zašto zaboga umrijeti ako čovjek redovito ne osvježava svoje programe? No dobro, to je sigurno neka šala na internom jeziku informatičkih frikova. Zoe kaže da je uzela već treću porciju. Jede halapljivo. Komadić špageta visi joj niz bradu, ali to je ne čini manje lijepom, naprotiv. Zoe se hvali da pati od nesanice kao da je to sedmo čudo svijeta, kao da je to neka iznimna vrlina ili posebna privilegija. Na tulumu je i simpatična Leijntje, koja je zanimljivo odgovorila na moje pitanje o ujedinjenju Europe. Rekla je da ona kao ekonomistica smatra da stvaranjem Europske unije polako ulazimo u financijski i društveni Srednji vijek, a da će potpuno ujedinjenje Europe biti rezultat brižno izvedene monetarne prostitucije na najvišoj razini. Tko zna, možda je u pravu Leijntje, inače već nekoliko godina po zanimanju prostitutka iz izloga u Red Lightu. Danas je uzela slobodnu noć da bi mogla biti na Heidinom rođendanskom partyju. Svi iz razreda znaju koja je njezina glavna profesija, ali smatraju da je sve u redu i da je to normalno, jer svatko ima pravo na vlastiti izbor, svatko ima slobodu odabrati ono što želi raditi u životu. Već pomalo pijana Kiki tvrdi da bi i ona – zašto ne? – mogla biti dobra profesionalna prostitutka, ali da prije ipak mora doktorirati, a to implicira, to implicira... Što to implicira? Kiki šuti, pa odgovaram umjesto nje: to implicira da je ovo vino odlično i da dobro opija. Sviđa mi se ova noć. Tulum nije grčevit, vrlo je opušten. Opažam i jednu zanimljivu pojedinost: zahvaljujući ironiji slučaja, pokraj lijepe Zoe sjedi ružna djevojka s golemim grudima, sličnim onima trafikantice iz Fellinijeva Amarcorda. Uz nju su prislonjene metalne štake. To je nesretna Brunhilde, najružnija djevojka u razredu, koja je također zanimljivo odgovorila na moje reportersko pitanje rekavši da je zbog svoje velike ružnoće, to jest zbog nemogućnosti nalaženja partnera, toliko obuzeta masturbacijom da ne stigne misliti o ozbiljnim stvarima. Ukratko, nju samo zanima hoće li se ona ikad ujediniti, to jest udati. Brunhilde je danas tužna, doživjela je nedavno prometnu nesreću i mora se neko vrijeme služiti štakama. Kiki mi kaže da je još nevina. Nitko je nije htio u gimnaziji, a tako je i sad. Kiki nemilosrdno nastavlj: ružna Brunhilde radi u Uredu za izgubljene i nađene stvari... – lost and found, Marko, pa to je stvarno fantastično! Zamisli, Marko, ona radi na Schipholu u Uredu za izgubljene stvari! Žao mi je te djevojke koja je stvarno izgubljen slučaj, ali nije ona kriva zbog postojećeg rasporeda stvari u svemiru. Jadna Brunhilde se trudi biti vesela, ona ozbiljno shvaća tulum. Pije i priča, puši i šit, i travu, i vino. Ona radi sve što rade i ostali, ali u njezinim očima bukti neutješna, beznadna bijeda zanemarenog dvonošca. Brunhilde je svjesna svega toga, vidim to. Ona je svjesna da je gubitak ženstvenosti otpočetka upisan u nju. Ona će se s vremenom oporaviti i odbaciti štake, ali će i dalje biti nepod-


Milko Valent

57

nošljivo ružna, kao neka od mitskih sestara Gorgónā poznatih po svojoj zastrašujućoj ružnoći. mit kaže da bi se pri pogledu na njih svaki čovjek skamenio. Što će biti starija, bit će još ružnija – ako je to uopće moguće. Naravno, nikad se neće udati. Da je, recimo, basnoslovno bogata to bi i tada bio problem, ali bi se ipak nekako mogao riješiti, nekako bi se ipak sve uredilo. Neki siromašan, a naočit gubitnik pregrizao bi ponos u sebi i rekao: Pa što onda! Da, ali ona nije bogata, daleko od toga. Niži srednji sloj, kaže Kiki. Stanuje s majkom u vlažnom stanu pokraj kanala nedaleko od Leidsepleina. Njezin otac ih je napustio. Jednog jutra je jednostavno pobjegao. Ostavio je komadić papira na kuhinjskom stolu. Na njemu je nespretno nažvrljao: Ja sam alkoholičar. Vi to ne zaslužujete. Volim vas. Možda je to učinio pod utjecajem nekog američkog filma. Bilo je to prije šest godina. Majka, zgodna i poduzetna žena, brzo je našla zamjenu. Ovaj novi, sva sreća, nije alkoholičar, on je – narkoman. Kakva je razlika između alkoholičara i narkomana? Što pak da čovjek radi kad uživo vidi očajno biće poput Brunhilde, duboko nesretno u svakom smislu? Što da radi čovjek kad vidi zauvijek izgubljen slučaj u svjetskom uredu za izgubljene stvari? Ništa, dakako. Otpijajući gutljaj syraha bezuspješno pokušavam zamisliti kako se spolno sjedinjujem s tom ekstremno ružnom djevojkom. Ne ide, pa ne ide! Morao bih, pretpostavljam, popiti barem litru konjaka i pola litre apsinta. Možda bih uz to, kao pojačanje, morao uzeti i cijelo pakovanje Viagre da bi stvar ipak nekako uspjela. Ne, ne ide ni s Viagrom. Ja jednostavno ne mogu zamisliti to spolno sjedinjenje. Često se sâm pred sobom hvalim da imam bujnu maštu, ali sad ona zakazuje. Odavno je prošla ponoć, već su tri sata. neki su već otišli s tuluma. Zoe opet viče, ovaj put još glasnije, ali na engleskom: – The other day I took Ecstasy, last night was LSD night! Tonight I want cocaine! E, to je zapalilo Kiki. Čim se spomene supstancija (Kiki), ona se jako razveseli. Pita me pogledom smije li? Kimnem potvrdno. svejedno mi je, pijan sam. Kiki brzo donosi crnu plastičnu čašu, sličnu onoj za jogurt, na kojoj bijelim slovima piše: Dream Cream Hand and Body. (Kiki ne drži kokain na uobičajeni način, u aluminijskoj foliji ili u plastičnoj vrećici. Vrlo je oprezna, jer dobro zna da bi Paula i Adriaan, koji su u svojoj mladosti eksperimentirali sa svim drogama, odmah znali o čemu je riječ, a ona ne želi da oni o tome išta znaju.) Na ovom mjestu prekida se moje sjećanje. Potpuno zamračenje memorije bez ijedne sličice, a kamoli slike. To je taj sve popularniji blackout, koji se događa teškim alkoholičarima i ljudima bez treninga koji prebrzo piju. To mi je prvi put, ja sam još amater u ispijanju alkohola. Prva sljedeća slika izvire velikom jasnoćom. U radnoj sobi nema


58

Književna Rijeka / PROZA

nikoga osim Kiki i mene. Kroz prozor nadire blijeda proljetna svjetlost iz Kanaalstraata. Aha, to je, dakle, novi dan! Dobro. Nemam ništa protiv novog dana. Kiki i ja ležimo goli na golom parketu na sredini sobe. Dolaze odnekud Heidi i Jan na čijoj majici piše Kuhaj ptice. Heidi daje Kiki svežanj ključeva. Govori joj gdje je što u stanu te da redovito uzima poštu iz sandučića, a nama kaže: – Uživajte, čujemo se! – zatim odlazi s Janom. – Čuvajte se špageta! – viknem Heidi i Janu te uzmem bocu s preostalim vinom. Nagnem. Jedan gutljaj syraha. Drugi. Treći. Kiki predlaže zanimljiv eksperiment: koku na mesu, a ne na zrcalu ili na nekoj staklenoj ili plastičnoj površini. Da nisam pijan, sigurno ne bih pristao jer je eksperiment u neskladu s mojom borbom protiv Kikine ovisnosti o kokainu. Pijan, zbunjen i mamuran, ipak pristajem. Moram se okrenuti na trbuh i ispružiti. Dobro, učinim to. Kiki s Heidina radnog stola donosi veliki žuti plastični trokut s oštrim bridovima i njime, na mom lijevom guzu, pomno pravi crtu. zatim na desnom. Pritom me po leđima škaklja obilnim tvrdim dojkama. Onda ušmrka te dvije crte. – A sad ti, na mojoj guzi – reče Kiki mazno i okrene se potrbuške. Uzimam prstohvat kokaina iz crne plastične čaše (tu čašu otad zovem crno-bijeli svijet) i žuti trokut. Nadam se da nisam uzeo više od 20 miligrama. (Kiki mi je ispred De Magere Brug održala malo predavanje o umjerenoj uporabi kokaina; objasnila mi je sve bitne detalje, među njima i taj koliko mora biti duga i uska crtica za udisanje, itd.) Ruke su mi nesigurne. Na Kikinu guzu, izbočenom i glatkom, jedva sam uspio napraviti ravnu crtu. Na drugom mi je napola uspjelo. Budući da sam pijan, prije usisavanja krivo sam postavio nos i poremetio usku bijelu crtu na bijelom guzu. Ma, nema veze. Naglo ušmrčem poremećenu crtu. Na drugom guzu pomno pazim, ali opet taj moj pijani nos potpuno poremeti crtu. Razljutim se na sebe, razularim se, zahvatim još veći prstohvat koke te je posipavam po Kikinim bedrima, leđima i guzici onako kako se soli hrana i vičem: – Ovo će biti dugo sjećanje na kokain, oh yeah! Kiki se hihoće i vrpolji, stišće guzu i miješa njome. Kiki je vrlo neozbiljna djevojka. I jako erotična. Morao sam brzo raditi, jer sam primijetio da mi se diže ud. Dobro, to nije ništa neobično. On se često diže, takoreći spontano i bez vidljiva razloga, ali istovremeno osjećam i neodoljivu želju za spajanjem s bijelomesnom mračnobijelom Kiki. S njezina tijela brzo sam, do zadnje molekule, usisao kokain i onda se bacio potrbuške u nju. Dok sunce sve jače nadire u sobu, proljeće bez milosti gužva naša bijela tijela i suzuje naše crne zjenice.


Milko Valent

59

*** Valent, Milko (Zagreb, 1948.), prozaik, pjesnik, dramatičar, esejist i kazališni kritičar, na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost. Suradnik je stotinjak časopisa, magazina, novina i mnogih radijskih programa te brojnih internetskih portala. Zastupljen je u dvadeset i pet antologija te u trideset i pet domaćih i inozemnih izbora i panorama poezije, eseja, proze i drame. Nastupa u zemlji i u inozemstvu. Brojni njegovi tekstovi prevedeni su dosad na dvanaest jezika. Također je na njemački jezik prevedena knjiga proze Nježna palisandrovina, na francuski, poljski i mađarski drama Gola Europa, na makedonski roman PlayStation, dušo, a na engleski radiodrame Tinta u oku i Neonski rubovi te drame Gola Europa, Ground Zero Aleksandra i Bordel divljih jabuka. Dvije drame, dijelovi dramske trilogije Zero (Gola Europa i Ground Zero Aleksandra), nagrađene su 2000. i 2002. trećom i prvom nagradom Marin Držić. Na 19. pjesničkoj manifestaciji Croatia rediviva nagrađen je Maslinovim vijencem 2009. Objavljene knjige: Carpe diem (filozofija, teorijski eseji, 1979.); Leptiri arhetipa (poezija, 1980.); Zadimljena lopta (poezija, 1981.); Koan (poezija, 1984.); Gorki deserti (proza, 1985.); Ordinacija za kretene (proza, 1986.); Clown (roman, 1988.); Erotologike (filozofija, teorijski eseji, 1988.); Totalni spol (teorija jezika, feminizam, polemika, eseji, 1989.); Slatki automati (poezija, 1990.); Erektikon (poezija, 1990.); Al-Gubbah (proza, 1992.); Rupa nad rupama (poezija, 1995.); Plava krv (poezija, 1997.); Vrijeme je za kakao (proza, 1998.); Bubnjevi i čipke (drame, 2000.); Jazz, afrička vuna (poezija, 2001.); Neuro-Neuro (poezija, 2001.); Eurokaz-užareni suncostaj (kazališne kritike, 2002.); Fatalne žene plaču na kamionima (roman, 2002.); Nježna palisandrovina (proza, 2003.); Vrijeme je za kakao (proza, audio izdanje, 2003.); Demonstracije u jezgri (poezija, 2004.); Isus u kampu (proza, 2004.); Der zarte Palisander (proza, 2005.); PlayStation, dušo (roman, 2005.); Zero (dramska trilogija, 2006.); Al-Gubbah (proza, elektroničko izdanje, 2006.); Jazz, afrička vuna (poezija, elektroničko izdanje, 2007.); L’Europe nue (prvi dio dramske trilogije Zero, 2007.); Tihi alati (poezija, 2008.); Clown (roman, elektroničko izdanje, 2008.); Kaos (dramska trilogija, 2008.); Πлejсtejшн, душo (roman, 2008.); Zero (dramska trilogija, elektroničko izdanje, 2008.); Paučina (roman u nastavcima na Internetu, 2008./2009.); Kaos (dramska trilogija, elektroničko izdanje, 2009.); PlayStation, dušo (roman, audio izdanje, 2008.); Iskustvo praznine (poezija, elektroničko izdanje, 2009.). Drame: Plaidoyer po pički (drama, 1979.); Higijena mjesečine (radiodrama, 1987.); Zelena dolina (radiodrama, 1991.); Neonski rubovi (radiodrama, 1996.); Ink in the Eye (radiodrama, 1998.); Tinta u oku (radiodrama, u knjizi Bubnjevi i čipke, 2000.); Bubnjevi i čipke (radiodrama, u knjizi Bubnjevi i čipke, Zagreb, 2000.); Gola Europa (drama, 2002.); Bordel divljih jabuka (drama, 2002.); Danas je Valentinovo (radiodrama, 2003.); Ground Zero Aleksandra (drama, 2004.); Sarajevo Blues (drama, 2005.); Nema više Apokalipse (drama, 2006.); Mala klaonica nježnosti (drama, 2007.); Plaidoyer po pički (drama, elektroničko izdanje, 2007.); Sarajevo Blues (drama, elektroničko izdanje, 2007.); L’Europe nue (drama, 2007.); Mala klaonica nježnosti


60

Književna Rijeka / PROZA

(drama, elektroničko izdanje, 2008.); Nema više Apokalipse (drama, elektroničko izdanje, 2009.). Izvedene radiodrame: Plaidoyer po pički (1988.); Higijena mjesečine (1988.); Zelena dolina (na slovenskom, 1996.); Danas je Valentinovo (2000.); Tinta u oku (2001.); Zelena dolina (2001.); Pledoaje po piknji (2008.). Izvedene drame: Gola Europa (2003.); Na rubu (skraćena verzija drame Nema više Apokalipse, 2009.). Izabrani prijevodi: Zelena dolina (radiodrama, slovenski, 1996.); Ink in the Eye (radiodrama, engleski, 1998.); Poems (poezija, engleski, 2004.); Oдeбete, пaрaлeлни идиotи (priča, makedonski, 2004.); Der zarte Palisander (proza, njemački, 2005.); Coitus reservatus (esej, mađarski, 2005.); Nocne paznokcie, opowieść o miłości i śmierci (priča, poljski, 2005.); Ples fluida (priča, slovenski, 2005.); L’Europe nue (drama, francuski, 2007.); Rauch (proza, njemački, 2008.); Πлejсtejшн, душo (roman, makedonski, 2008.); Deset pjesama (poezija, mađarski, 2009.); Nežno mi ga drkaj! (pjesma, slovenski, 2009.); Portfolio Milko Valent: Stille Werkzeuge (deset pjesama, njemački, izbor iz knjige Tihi alati, elektroničko izdanje, Traduki, Wien, 2010.); Naked Europe i Ground Zero Aleksandra (drame, engleski, 2011.); Goła Europa (drama, poljski, 2012.).


Milan Osmak

61

MILAN OSMAK

Poručniku nema tko pisati

P

revarili su ga poslovno nasmiješeni vlasnici gumenjaka. Motor na krmi glisera nije u oglasu obećana jamaha sa šest cilindara jačine 245, nego prva niže klase u seriji – četiri cilindra i 165 ks. Pa ti sad vjeruj oglašivačima! A tko će te prvi na sitno izvarati, nego kolega u struci? Tipa koji mu, uz smiješak broj tri, već treći put opetuje napuklim baritonom da su mu oni rezervirali sobu u elegantnom malom hotelu Mare Mare Suites, na rivi, odmah prekoputa parkirališta, prepoznaje po glasu koji mu se javio na mobač još u Zagrebu. – Ja sam vam Barba Toni, pomoćni barba na gliseru za iznajmljivanje. Inače, pričuvni nadporučnik i ronilački instruktor otkad je finil rat. Vi ste, govorite, aktivni poručnik? Iz onih školanih generacija ča ih sada redovno proizvode u Črnomercu? Ma, super! Kolege smo i lako ćemo za cijenu. Popeljat ćemo vas drito na našu tajnu lokaciju, sve sami zubatci, a brancina porcijaša ove jeseni je – koliko voliš. Točno kako ste esemesali – na otoku Susku. Tamo ste htjeli loviti, to ćete dobiti! Zbog takvog obećanja vrijedno je praviti se da ne primjećuje slabiji motor u gliseru koji je unajmio na neviđeno. Dodao im je svoje dvije vreće s ribolovnim priborom. Nisko sunce srebri po utihi u lošinjskoj luci i obećava mirno more sa slabim maestralom na pučini izvan Suska. To, za područje Kvarnera, predviđa automat Rijeka-radija za pomorce. Pričljivi Barba Toni, predstavljajući ga, imenuje drugog člana posade glisera također kolegom. – Naš inženjer Karlo, stručnjak za pomorske gradnje. Kad ga ovako gledate ne bi’ vjerovali, ali pravi je majstor za lovit’ panulom. ‘Oćeš ribu ili kad panulava lignje. A ja vam se volim ljeti topit u more s puškom, kao i vi. A ne, ne danas! Za mene je more već hladno i danas ste vi u prvom planu. Moje je danas dopelat’ vas na pravu ribolovnu lokaciju. Imam sve označeno na GPS-u. Kada doplovimo, pratimo vas dok lovite. Mali Karlo vaš je kolega po građevinskim pitanjima. Ča mi niste na mobač rekli da imate raspored u inženjerijskoj bojnoj? Tako smo svi kolege u današnjoj akciji. Za nebilivit! Ča bi rekli? A proćelavi tip u ispranom narančastom kombinezonu, na leđima mu se još dadu pročitati velika slova PLINACRO, hoće da mu jutrošnji gost iz Zagreba ponovi svoje ime. – Poručnik, inženjer Davor...? Nisam dobro čuo... od motora... – Petrić. Davor Petrić.


62

Književna Rijeka / PROZA

– K vragu Karlo, daj motor na minimum! Čuješ? Govorin, kolege ste po struci. Jesmo li sve ukrcali? ‘Ajde, vozi! Tankove smo sinoćka... do vrha superom... Ča je sada? Čovik je potegnul iz Zagreba da se sretne s ribom, a ne s nama. Možeš kroz Boka falsu, bliže je i još drži plima. Njemu je pojasnio: – To vam je onaj tjesnac, tamo vanka porta, nalijevo. Prolaz između Lošinja i otočića Koludarc. Inače, kolega, kad zazovete Karla, zagalamite jače. Na dane je gluh ko kurac. To mu je od dela na plinskim platformama. Bio je tamo big boss. Stručnjak za bušit plin na Jadranu... Nalijeću mu u nosnice miomirisi s morske pličine, izmiješani s onim od vlažnih pinija s obje strane morskog prolaza (kolega Karlo je ipak upokorio jamahu) i učas prekrivaju primisli na mrzovolju kojom ga je Tea ispratila na put. Neka je to i službeni put na Lošinj, ali zašto vikendom? Ako se radi o službenom zadatku, što će mu u SUV-u podvodne puške, peraje, dvije maske i ostale muške igračke? Uzalud je svom komadu ispričao, što se civilima ne čini, kako u Lošinju mora snimiti i premjeriti dva napuštena skladišta u posjedu HV-a. Njih će vojska, kao, prepustiti lokalnoj civilnoj upravi. (Najbolje prolazi laž ako je na istinitim temeljima). Tea, međutim, ne puši te fore. To mu je rekla. I ne, ona ne kani s njim na Lošinj! Moš’ mislit’ zabave na otoku izvan sezone! neka je na ime poručnika Petrića rezerviran dvokrevetni apartman s jacuzzijem u novom boutique-hotelu! Neće! Eto, zato! On nju ne voli! Običan je EI! (Čitaj: emocionalni invalid.) To je on! Lošinjski zrak briše mu iz misli i signal opreza zbog iznenadno naplavljene ljutnje na licu inženjera Karla. Ono, kad je drugi put čuo njegovo ime i prezime. Koga briga! Možda je mrgođenje urođeni tik nagluha čovjeka. Ili kolega nije zadovoljan pogodbom o najmu glisera. A kaj ćete, rekla bi njegova Tea. A dogovoreno je: riba koju on danas ulovi ide za najam glisera, a 300 kuna mora iskeširati za gorivo. Barba Toni mu je rado priznao – raspitali su se oni već o njemu. Davor Petrić je i ove godine potvrđeni prvokategornik u podvodnom ribolovu. Piše na internetu. Neće on omanuti kad ga oni dopelaju ribama pred gubicu. Zato piče prema južnoj, stjenovitoj obali Suska. Ma, tko ih, uostalom... Važno je da veselo tutnje srebrom mora prema smeđoj kifli na obzorju, iz koje će za pet minuta izniknuti gliseru ususret njemu dobro znani kljunasti rt Arat na jugu otoka. Do podneva uhvatit će bar sat i pol lova. Na pomoći je i listopadsko sunce, oko podneva daleko od zenita, što djeluje umirujuće na život u podmorju. Smiri svoje nestrpljenje Petriću, savjetuje sebi. Nemaš frke, gliser tutnji zaista brzo. Da bi reč rekel... Vrijeme je pokazati današnjim kolegama golu rit u navlačenju maskirnih, neoprenskih ronilačkih hlača, pa košulje s kapuljačom. Zatim dolazi, preko svega, remen s ušivenim olovnim utezima. Težinu remena pažljivo


Milan Osmak

63

je baždario, prema tablicama za njegovu težinu, plus nešto malo nahvatanog špeka u predjelu pločica na trbuhu (u skladu s godinama vlasnika). U drugoj vreći podvodno naoružanje čeka na pregled. Zatim će navući spužvaste gležnjače, a neposredno pred uron – rukavice i masku. On disalicu namješta nakon što se umočio. Što još? Još može privezati nešto dodatne opreme na dugu uzicu obvezne narančaste plutače s krutom zastavicom. Ova dvojica to će znati spustiti za njim u more. To je to. Podvodni lovci prvokategornici (posebno jedan Petrić) ne idu moru u pohode kao suho lišće koje je bura nanijela s Velebita. A samozvani Barba Toni zadivljeno nadglasava jamahu: – Viš’ ti opreme! Ha, Karlo? Čovik nosi dvi puške. Laštikaču i komprimirku. Kolega? Je li ova čuvena granda? Za reć’, a ne slagat’, vi, poručniče, sikuro imate i treću, manju, onakvu za poć’ š njon u rupe. Imate, ha? Pogledaj mu samo strijele! za svaku pušku, a sve tipizirane. Da je meni pola ove opreme ulovio bih... – Frišku figu! – inženjer pomorske gradnje odlučio se danas mrguditi. Prije južnog rta otoka mrgud spušta gumeni pramac glisera u more, a motor mu se gotovo i ne čuje. – Hoćemo li ovdje? Jeste li se već dogovorili, vas dvojica ribolovaca? – Da. Počet ću od Margarine, malo ću isplivati ove brakove uz samu obalu, dubina je da ne stignete sidriti brod. Zatim se krećem duž onih stijena, sve do Porata. Tamo okrećemo. To će biti izviđanje. Na povratku idem u rupe koje su mi se, kad sam ih preplivao, učinile obećavajućim. Pratite me. Ne preblizu, nismo na natjecanju. Trideset metar. možete li, Barba? O.K. – Kolega, vi ste već bivali pod otim Suskom? Ma, tko bi... Pa da, profesional... – Pozor! Idem sad. Vas molim, nemojte propelom uhvatiti konopčić od plutače. I da, zajebite ono kolega sim-kolega tam. Iz mora ću vas pozivati: Karlo i Toni. To, kad viknem, da prihvatite ribu. Vi meni vičite: Davore. Na moru bolje odjekuje od: Petriiiiću! Dobro? Ako nas posjete gospoda iz pomorske policije, ne trudite se prekidati me. Znate li za ono: carpe diem? U vanjskom džepiću vreće s utisnutim brojem jedan svi su moji dokumenti, iskaznica SRD Zagreb i ribolovna dozvola.

Svijet za pet Opet si, Petriću, u tebi dragom svijetu. Tako, šutke, uveseljava sebe. Izravnan je s površinom i uronjen u more toliko da mu se slanjača prelijeva preko potiljka i lopatica na leđima. Disalica uredno lovi zrak nad lijevim uhom, peraje od višeslojne plastike pedaliraju poput ribljih repova. Jutros je previše govorio.


64

Književna Rijeka / PROZA

Ljepotu ovog svijeta i nadmudrivanje s ribama, za što upravo priprema pluća, može shvatiti samo onaj tko je to pokušao. On roni s maskom od šeste godine, od onog ljeta prije negoli su ga navukli na prvi razred osnovnjaka. More je svijet za pet. Tein dragi svijet omeđen je Zagrebom. Klubovima Down Town, pa Shamballom u Ciboninom tornju. Ako dospije prijepodne, na raspolaganju joj je Tkalča ili bircevi u Teslinoj. Može zaružiti i u Boogaloou – ako se ekipa te večeri pali na hard rock, takvu mjuzu. U tim parametrima on ju je negdje snimio pa skopao neku smiješnu spiku da se uvali. Ne sjeća se gdje je proljetos izveo svoj klasični prepad... A gdje li je ta obećana riba...? Da. Tea neke večeri provodi u svom uredu-stanu koji je, naravno, u centru. Pa neće biti u Španskom! Tu gajbu dobila je u nedavnoj rastavi braka. Bivši Tein je, naravno, bio neki papak, ali džentlmen. Može i obratno. Tea kaže – to mu dođe na isto. Petriću (njemu) ona mobačem unaprijed zabrani dolazak kad zadnjih dana u mjesecu slaže u laptopu nizanku izlaznih faktura i odmah ih printa na NCR-u. U triplikatu. To je O.K. On je za rodnu ravnopravnost. Upozoren na vrijeme na takve večeri, stigne esemesati nekoj pričuvnoj koki. Uvijek neka bude pripravna zabrijati bez obveze. Moraš osigurati pričuvu. Svako odraslo muško skriva u uredu adresar za takve situacije. Pa nije uzaludno već okrenuo četvrtu banku samačkog življenja! I da: u Avenue Mall njegova plavuša, a uspješna poduzetnica (pravilo o plavušama krcato je iznimkama), zaranja u radno vrijeme. Kao što će on sad, između dva braka, posjetiti one obećavajuće rupe među odlomljenim stijenama s obale. Samoposluga sa šargima i ponekim pićem. Dubina uz samu obalu nije manja od šest metara. Idemo dolje! Ne! Čekaj! Mašu mu s glisera. Hoće li današnji pratitelji postati pravi daveži? Ipak nisu. Sad vidi i on: tamo, na početku Margarine, gotovo stopljena s obrisom obale, vidi se crna krpa u zraku. Ispod nje je, dakako, bijela pjega. Sve je jasno. Ono je signal parangala kojega je vlasnik potopio uz samu obalu. Pa dobro, idemo izviđati na pola vode... Naravno, konop maestre parangala vijuga ponad šume posidonije, ali alge skrivaju i veće kamenje. Ako je parangal od noćas, vlasniku će naloviti vreću ugora. Na udice se može polakomiti i nešto bolje. Eto ti, Petriću! Ništa od zavlačenja u podmorske samoposluge! Niti je Susak godinama više podvodni Avenue mall. Dečki ga brste dan-na-dan. Sad on mora mahnuti kolegama u gliseru. Kraću komprimirku zamijenit će laštikačom od 120 centimetara, a osti sa strijele harpunom s dva krilca. Hitro mora odigrati sačekušu s ribama, podalje od parangala. – Toni, molim, dodajte mi grandu i za nju strijelu s harpunom. E, upravo taj harpun! Dobro ste ga našli...


Milan Osmak

65

A kolega po struci (očito nisu zajedno slušali predavanja na AGG-u, izgleda stariji) osmjehuje se samozatajno (da ne veliš zlurado). Ribolov ne ide po planu. Ma, tko ga šljivi! Drito u masku smiješi mu se prijateljsko, listopadsko prijepodne. Termometar mu govori da more još drži jesenskih šesnaest Celzijevaca. On upravo, ne pokrećući peraje, tone na najmiliju svoju lovnu dubinu. Deset metara od površine nepomično će promatrati pune tri minute. Dvije pomične sjene! Da ne povjeruješ! Sjene plove usporedo s onim parangalom. Sad su upravo kod malenog plovka koji uzdiže maestru parangala. Brancini. Predaleko i previše svjetla uz dno. Na prvi njegov pokret obje ribe će... Ususret mu samouvjereno pliva zubatac. Ne smiješ ga gledati! Prepoznat će ti oči kroz masku i ukloniti se većem predatoru. Naravno da jedan Petrić to mora znati; zato i gleda samo postrance svoju metu. Ali dobro je opetovati važnu lekciju. Zubatac zastaje. Možda je na parangalu uočio svoj plijen: polovicu naješkane lokarde na velikoj udici? Ili neku ribu koja je već gutnula mamac pa sad panično vrluda koliko joj predvez udice dozvoljava? Upravo to zubatca poziva u napad. I sad, vidi ti nadmudrivanja dvojice lovaca, među kojima onaj manji može postati lovina! Petriću, dečko (Tea mu uvijek kaže: dečko), najprije gore, po novi udah! Bez najmanjeg pljuskanja i samo toliko da rezervom zraka u plućima ispuše disalicu te ponovo duboko udahne. Na poprište doklizava zanemarujući opreznu ribu. On, kao, ne primjećuje zubatca, brine svoja posla. Upravo će se mimoići, a ramena je neopazice iskosio prema ribi. Tako i vrh strijele, jer granda je, otkako pobjeđuje na prvenstvima, ljupko sljubljena s linijom njegovog boka. Bešumni, brzi hitac zubatcu iz nepojmljive daljine od tri metra. Proboden kod prednje peraje, uzalud se trgnuo prema dnu. Koloturnik na pušci otpušta za strijelom još nekoliko metara uzice i tad on lijevom rukom zateže klizač na strijeli i pedalira prema dnu. Još ne vidi ono neminovno: krilca prodrlog harpuna kroz tijelo ribljeg kralja. Na trzaj strijele razapinju se i blokiraju prostrijelnu ranu. Ma, kakav paint ball game po Brezovici za mamine dečkiće! Zna li zubatac da je lov završen, a on poručnikova lovina...? Izdisao se, snažno prskajući po površini. Nadmudrivanje je uspjelo. Preostaje privući zubonju (nikad ne smijete svrnuti pogled s lovine, neka je i probodena harpunom) koji još malodušno zamahuje repom i more pod perajama lovca zamućuje crvenilom. Tek sad smije ispustiti usnik disalice. – Kaaarlo! – to, baš njega hoće! i zapovjednim glasom! Lijevi dlan okreće iznad glave kao propeler. Prijavak kolege. Uputite tu jamahu. Neka jedan od njih skine trofej sa strijele. Da, najprije odvijčati harpun, pa provući ribu i ponovo učvrstiti harpun. Prije napinjanja lastiša on će


66

Književna Rijeka / PROZA

vlastitim prstima provjeriti urađeno. Neka malo rade! došli su na svoje, jer zubatac je teži od kilograma. Još dva takva za prodaju njihovim kompićima u gradu i trošak današnjeg naleta na Susak bit će im debelo pokriven. Njemu ostaje užitak. Da je more pet stupnjeva toplije, možda bi mu se posrećio i orgazam bez sudjelovanja njegove vješte poduzetnice. Nakon sretnog pogotka u zubatca preostaje rutinski ribolov, iako prokleti parangal još vrluda pod njim. Na njemu je, to priznaje i Barba Toni, bar 300 udica, a zakon predviđa parangale od samo stotinjak. Iz glisera pitaju: hoće li se Petrić odmoriti? Neka bar pet minuta udobno visi o rukohvatu gumenjaka, ako se već ne kani uspeti k njima. Ne. Petrić se ne običava odmarati u prva tri sata ribolova. Njih dvojica mogu privući odlutalu plutaču. Na njoj visi sak za ribu. Zubatca moraju pospremiti u more. Sunce je ugrijalo i Petrić ne želi da mu se ulovi suše na podnicama glisera. Eto, da im nije dosadno, upravo je ubio jednu škarpenicu, neka se nađe. Neoprezno je izišla iz svog skrovišta, umjesto da čeka prvi mrak za uobičajenu hranidbu. Dečke u gumenjaku mora se malo potjerati, da se ne ulijene i ne brigaju tuđe brige. Jer on može večeras u kafiću Valentino unajmiti za sutrašnji lov neki drugi gliser i pripadajuću posadu. Mrgud uz motor i samozvani Barba Toni imaju bez pogovora opsluživati njega dok moru krade stanovnike. Eno im i nastrijeljenog muzgavca! Odsklizao se niz harpun do klizača na strijeli i – umjesto da se istim putem oslobodi i pod nekim kamenom zaliječi ranu – glavonožac je zahvatio krakovima uzicu koloturnika. Oslobađali su ga pet minuta i crnilom usrali obod glisera. Tako Petrić sebi priskrbljuje pet minuta odmora. Aha. Sljedeći je bio ipak brzi brancin. Bezobrazno se pokušao izvući između njega i dna, a mora između lovca i ribe nije bilo nego za tri metra. Brancin je vjerovao svojoj brzini, umjesto da zastane i u trenu se okrene. Odapeo je laštikaču u pokretu između svojih peraja. Nikakav pogodak. U meki trbuh i kroz utrobu brancina, koja nije zadržala strijelu. Uhvatio ga je na uzici hrapavom rukavicom. – Ma, koga briga, ulov je ulov! – kažu u gliseru. Inače je njegove pratitelje naplavio val oduševljenja (čitaj: množenje težine ulova s cijenom ribe). Prije uru i pol bili su još sumnjičavi. Posebno jedan. Ali te nasmijane face ne mogu zamijeniti prizor s dna, samo za njegove oči. U izduženom četveroredu plivaju trofeji. Je li ovo trofejni dan ili su njegovi domaćini zaista ispekli zanat vodiča na lokaciji Susak? Petriću, pokaži sad punu bojevu snagu! Tako hrabri sebe, ventilirajući pluća kroz disalicu. Udisaji iz ošita i tako duboki izdisaji, dok oči prate onaj skladni četverac. Presijavaju im se bočne crte sve do dvokrakih repova.


Milan Osmak

67

Njegova blizina (dajbog da ribama njegovo tijelo nalikuje nezgrapnoj naplavini algi i pučinskog smeća!) nije ih uznemirila. Gofovi su ponosne ribe tvrda čela i opako nanizanih zubiju. Oni su ti koji ovdje love... To su vam gofovi. Ipak se prestrojavaju. Četverored postaje izduljeni romb čiji je predvodnik u dvojbi: povesti ekipu njemu pred maskom prema pučini ili utonuti niz tamnomodro ništa duboko bar dvadeset metara? Predzadnjeg zaustavlja praćnuta strijela iz cijevi grande. Zamalo istog trena, on se snažno hitnuo s obje peraje za strijelom i pogođenim gofom. Najbrže što može pliva s gofom na strijeli u pliće dok se ribetina nije našla u oblaku mulja, a njegov harpun zabijen u dno. Još jednom. Sad je gof probijen za duljinu dlana. Hitro van! U izronu hvata jedan lastiš grande. Ti ne bi smio olako ispuštati pušku, moj Petriću! Čemu postoji lijeva ruka? Nije jedanput podvodnom lovcu trzajuća lovina povukla u nedohvatnu dubinu sebe, strijelu i neoprezno ispuštenu pušku! Uslijedilo bi ponižavajuće oranje dna mačkom iz pratećeg čamca, uz asistenciju neopreznog lovca. A sve s neizvjesnim uspjehom. Pamet u bistru glavu, Petriću! Nakon što je sebe išpotao, može malo i pratnju. Eno, na, gumenjak i dalje ratuje s plastičnom plutačom! Očito struja vuče duž otoka, iz pravca zapada na jug. Dok mu priđu, on će si priuštiti gofa. Ove jeseni – prvog. Lijepa riba od dobra četiri kilograma. Sportski joj ispustiti odmah krv i okončati trzanje gofa po glatkoj strijeli. Gof nije za prodaju. Tako je odmah odlučio. Neka mu, očišćen, zasad visi na nizancu okačenom o pojas. I prvokategornici jednom u danu moraju toplim obrokom nadoknaditi energiju darovanu moru. Gofa će spraviti kuhari u hotelu Mare Mare Suites. S njim će večerati i vlasnici glisera. Gof za trojicu bakanalija! Možda Barba Toni može pozvati neku domaću znanicu, koja bi cijenila riblju večeru... Udarac! Udarac zbog kojeg može samo jauknuti u disalicu i progutati puno grlo mora bez okusa. Što ga je...? U glavi mu nevažan film kako duga, plastična, lijeva peraja napušta njegovo stopalo i u dražesnom kovitlu putuje na dno. To se događa i gležnjači, koja je tren prije stezala njegov zglob. On gleda sve to, a kraj maske mu još prolaze trokutasti zubi u zakrvavljenoj, razjapljenoj čeljusti. One zube pronosi bijelo i savitljivo tijelo dugog torpeda. Nestvarna slika nestaje, jer mu desna ruka prima žestok udarac koji ruci i grandi u prolazu upućuje zlobno sivi rep torpeda. On ne zna kako zna. Tu, kao izdvojenu od njega ruku i ukupnost građevinskog inženjera, djelatnika HV-a u činu poručnika (njega), s leđa je napao – pas! I sve što sad misli (urla ili vrišti u mislima), sve je odjednom nepo-


68

Književna Rijeka / PROZA

trebno, nepotrebno! Osim podatka: morski pas dvostruko je duži od njegovog sklupčanog tijela koje koljenima natiskuje prsa i životni zrak u njima. Bijela psina. Veliki Bijeli! Eno ga! Niti pet svojih dužina udaljen, pas okreće bok prema njegovoj masci i zalijeće se. A u glavi tridesetšestogodišnjeg veterana podvodnog lova opetuje se tek slabašna misao: Sad je prava frka. Misli u glavi ne razvrstavaju dojavljene podatke: Davor Petrić (to je on) pluta i hriplje u oblaku krvi. Tu krv nije u sudaru ispustio Bijeli. Krv je njegova... Napokon je duboko udahnuo samo zrak. Ne više mješavinu krvi i mora. Mjesecima poslije neće znati smisliti kojom brzinom je s obje šake uhvatio grandu? Kako je znao da hitac strijele u psinu ne znači ništa? I to da je Bijeli, kao i sve psine, mogući plijen (njega) prvi put najprije udario nosom na kojemu su živci koji mu moraju dojaviti: jestiva meta – grizi! Njegov drugi napad značit će samo: grizi! Harpun sa strijelom u laštikači zabio je, kao koplje, u bijeli trbuh. Po rubovima je ružičast. Ne može promašiti jer mu je prekrio cijeli vidokrug maske! Bijeli torpedo prolazi kraj njega. prolazi i još... Prošao je! Bistro more u jakoj struji iza ubojite tjelesine ocrtava svinutu strijelu u dragoj grandi. Svinuta je za punih 45 stupnjeva i više se ne može ispucati. Nevažno. Strijela je dala svoje. Otjerao je Bijelog. Ali više ne vidi psinu! To je važno – moraš vidjeti neprijatelja! Možda kruži oko okrvavljenog plijena (njegovog tijela) i sprema napad s leđa! A zašto ne osjeća bol u nozi? Bilo gdje, ali da boli...? Eno, peraja Bijelog nišani prema njemu... Lijeva, još neozlijeđena ruka samostalno je krenula opisivati krugove iznad njegove glave. To mora odobriti – ruci. Neka nastavi. Ruka, za reć’, a ne slagat’ (kaže onaj Barba, tko mu zna ime) – ruka poziva gliser... Tri dana kasnije ispričat će mu da je, pozivajući rukom spasitelje, u gliseru promuklo vrištao, grgljajući u disalici okrvavljeno more. – Vadite me van! Kolege! Bijeli će me opet! Ne zna on čekati. Upomoć, više ga nemam čime otjerati! E, lažeš, momak! A nož u futroli na tvom lijevom bedru? Toga se nisi dosjetio, ha, dečko? Ej! Ej-ej! Za kaznu, plivaj i ti prema gliseru! Svakako izvadi onaj nož iz korica na lijevoj nozi... Nema noža! Pod prstima bez rukavice ne osjeća ni hlače, a prsti ulaze u nešto meko i toplije od mora... Kako je doznao da je opet u gliseru? Toni i Karlo viču mu na oba uha i zagledaju u facu...


Milan Osmak

69

– Pri svijesti je. Dok smo ga izvlačili, pomislio sam – gotovo je! – Težak je kao sam vrag, s tim olovnim pojasom. Još se otimao i zavijao. Kako bi bio mrtav dok onoliko urla? – Čovječe! Ona psina dohujala mu je za nogama do glisera. Na centimetar. Ubij me ‘ko nisan pomislil – ugrist će našu gumu i addio bella mladosti! Već sam se ćutil va moru! – Čuj, Barba, ovaj njegov ručnik, kojim smo mu... je li... omotali... No, već je pun krvi. Možeš ga žmikati. Otkud mu toliko? Možda smo slabo vezali? – Pusti ručnik. Moramo ga spasiti! Vozi tutta forza! Doma! Sad, na, pustit će nam na rukama dušu. Je l’ sam ja lud ili se poručnik jednom rukom ćapal Bijelom za škrge i puškom ga nabija u drob? Što si ti videl? Pravi je... – Ma, vraga je. Krv mu, jebote, u mlazu šiba iz nogavice! Ne može tako dugo... – Karlo, jesi li na ful gasu? Možemo pristati pred sami Dom zdravlja. Za manje od kvarat ure smo pred bolnicom. Daj mi mobitel da ih dozovem, svoj san pustil doma. Ča je, ni ti nemaš mobač? U autu ti je? Nema veze, odmah otvori radio! Na civil bend i javljaj! Svima dojavi! Kako? Učvrsti, jebote, ručku gasa! Jesi od jučer? – Gospodo. Slušajte mene... – Ej? Spasili smo vas! Davore! Lipi naš, samo mirno. Me čujete? Izvukli smo vas Bijelome pred nosom. A veći je od pet metara! Vi! Vi ste sebe spasili! Ma, ča je meni... Tukli ste ga strijelom kao kopljem, kako sveti Juraj zmaja. Vi ste vitez... – Zgodio ga je dva puta, a psina ga je vukla i otrgla se. Pas mu je iskrivio pušku i strijelu. Omotala mu se oko ruke. Jedva sam je... – Davore, dragi naš, dopelat ćemo vas doktoru. Boli li vas jako? Slobodno vičite, da vam bude lakše! – Ne... ništa. Slušajte me, dečki. Važno je. Odmah rasporite nogavicu hlača, tamo gdje me je ugrizao i naviše. Visoko, iznad koljena, hitro podvežite nečim. Nožem – hlače. Nikako ih skidati! Nekim konopom, čvrsto – nogu. To neka Toni. Karlo, tada odmah podignite noge uvis. Ne na moje vreće. Nije dovoljno da zaustavi... no, curenje. Karlo, molim na naslon stolca, neka mi je glava dolje. Učvrstite noge, da ne treskaju. Tako ću usporiti krvotok. I molim... Sljedeće što je opet čuo: – Ne mogu vjerovat’ da čovik more biti tako siv u faci. Ipak mu krv slabije izlazi, ha? Jebote, krvi je do pola podnica! Daj, Karlo, s tim radijom ili da ga bacim u more? Možeš pokušati i policiju! Vatrogasce! Bilo koga, samo da jave u Dom zdravlja i neka pokupe sve doktore s marende. Moraju se pripraviti za ovaj užas! Diše li on još? – Ne znam. Ne znam bi’ li ga ja trebao spašavati ili ga pustiti...


70

Književna Rijeka / PROZA

– Mali Karlo??? – Nemaš ti što meni: mali Karlo! Idiote! Da je tebi maznuo ženu, drugačije bi sad tu vikao: Policija, doktori, vatrogasci! Vičeš, da te mogu bez ovog sranja od stanice čuti u Lošinju! I što ti uopće znaš? Nisi nikad bio oženjen! – Karlo, brate... – Dva puta sam ga jutros pitao. To je on, Davor Petrić iz Zagreba, moš’ mislit! Mi, kao, nismo iz Zagreba? Na primjer, ja. – I? – I zbog njega me moja Tea ostavila. Za sud: zbog neusklađenosti karaktera. Meni je sve rekla: zbog tipa koji je djelatno vojno lice i da se zove Davor Petrić. I baš si njega našao na oglas! Kao, zaradit’ ćemo na ribi i gospodin još plaća gorivo. – E, pa nisam znao, jebote! Ali Karlo, ti ne bi ozbiljno otel da nam umre na brodu! Čovjek je dokazani morski vitez, ej! – Tea mi je bila životna ljubav... – Ma, čekaj, konju jedan! Tvoja Tea, koja ti je bila žena? Koja po redu, to te pitam? Pa ti si se, čovječe, ženio u svom mladom životu previše i za nas obojicu. Eno, netko nam se javlja! Ne, samo krči... U kurac i tehnika! – Koja žena po redu?! Znaš i sam! Mati moje male Adriane bila je prva. Poslije sam dvije godine mislio da sam u nevjenčanom braku, je li, s onom... Znaš, s onom crnom. Pa mi se dogodila Tea, moj san nad snovima. Tea mi je treća. – Da te prva pustila zbog ovog dečka, shvatio bi’ te. Zgodan, mlađi od nas obojice. Da je to, oprostio bih ti pogani jezik. Ali takve riječi jer te nogirala treća ženska! Budi sad pametan, momak nam umire. on je zlato od čovika! Heroj, rekli bi u prošloj državi! I ti ovako! Gdje je bila treća, naići će ti i četvrta mačka. Stvarno si popizdil! Drmni tu stanicu i ne puštaj je iz ruku dok nekoga ne dobiješ. Jer i ja mogu... na svu ovu krv po brodu... Lovi me nešto da primim svoj HS 95 u pretincu pod sjedalom i počnem pucat! Da nas čuju! A kad počnem, ne more me se zaustavit! Uh, stvarno si stoka, Karlo! Šuti! Čovjek nam je pokazao kakva ima muda, a ti? Ti bi ga... zbog treće ženske! Ovakovog viteza rijetko mati rodi. Ej! u moru, sâm protiv morske psine! – Dobro, prekini srati! Netko nam se javlja. Dežurni u službi uzbunjivanja. Hoću li im reći da se naš vitez opet onesvijestio...? – Davore! Davore, čujete li me? Davore! Gledaj me u oba oka, jebote! Spasili smo te! Još pet minuta pa smo u luci. Na časničku riječ! Zašto mu nitko ovdje ne vjeruje da je razbuđen? čak ih pažljivo sluša. Samo ih ne želi gledati jer kroz kapke osjeća: opet je došlo ljeto. Srpanj je i netko ga je polegao prema suncu...


Milan Osmak

71

Sve će biti dobro Glas koji obzirno najavljuje: – Profesore, pacijent je svjestan. Izvještava li glas tog profesora o – njemu...? – Sestro, maknite mu iz usta... I navlažite usne. Halo? Kako se zovete? Polako progutajte i recite nam kako se zovete. Naravno, možete vi to. Samo polako... – Davor... A profesor, kao da smo u prvom razredu osnovnjaka, mudro nastavlja: – Odlično, Davore! I još...? Sad nam polako recite svoje prezime. – Na zapovijed, Davor Petrić! – Odlično, Petriću! Eto, je li, opet ste s nama. Sad ću vam ja reći... nalazite se u stanici intenzivne skrbi Klinike za kirurgiju. Ne bojte se. Sve će biti dobro. Poremećaj vegetativnih funkcija nije izražen i... – U Lošinju? – Davore, vi ste s nama u KBC-u, u Rijeci. Ono je bilo jučer. u Malom Lošinju ste bili jučer. Razumijete li me, Davore? Jučer. Tamo vam je kolega kirurg pružio prvu pomoć. Sanirao je aortu do stopala i odredio infuziju. On je odmah procijenio da je potreban opsežan tretman i alarmirao nas, u Rijeci. Čekali smo vas... – Najviše su učinili oni ribari. Podvezali su vam invazivne rane i dovezli u kiruršku ambulantu najbrže što su mogli – onaj prvi glas također želi sudjelovati u razgovoru ugodnom. – Recite, znate li što vam se dogodilo? Onako, svojim riječima... – Bijeli... u moru... Na samo devet metara dubine... – Odlično, Davore! Pacijent reagira na upite i koordinira svijest o traumi. Ne pokazuje veće znakove gubitka orijentacije poslije primarnog šoka... – Osim što ne pamti blokove besvjesnog stanja... – No, da – glas profesora ne voli kad mu upadaju u izlaganje. – Petriću, bili smo zabrinuti zbog drastične insuficijencije krvi. Vi ste fenomen! Preživjeli ste sa samo dvije litre! Tako su utvrdili u Lošinju. Radi se o ozbiljnoj rupturi čitave grupe mišića lijeve potkoljenice, čak i lisne kosti. Sve je otežalo vaše objektivno stanje predletalnog šoka. Odmah nakon primarne sanacije, helikopterom su vas prebacili k nama. – Helikopter Hrvatnog ratnog zrakoplovstva? Ja ništa... Doktor me stalno pitao. Boli li me, boli li me... Nisam znao. Rekli su – u obzir dolazi samo lokalna, jer mi srce ne bi izdržalo... – Sve će biti dobro. Nećemo vas za prvi put previše, je li... Samo najbitnije. Lijeva noga vam je spašena. Obavili smo rekonstrukciju svih mišića lista lijeve potkoljenice i arterije, pa živca koji vam drži i pokreće


72

Književna Rijeka / PROZA

stopalo. Zahtjevna četverosatna operacija cijelog našeg tima. naravno, i plastičnog kirurga. I naš anesteziolog dao je sve od sebe, ne dozvoljavajući da vas gubimo ni za tren. On vam je inače kolega, opsjednuti ribolovac... – Profesore, mislim da pacijent više ne može daljnju anamnezu... – Da? Odlično, Davore. Sad ćete se odmoriti. U dobrim ste rukama, sve će biti dobro... Te riječi gase iznad njegovih očiju bezobrazno bolno svjetlo i on je opet u moru koje samo brboće u raspuklinama obalnih stijena. Onaj gof je prava trofejna riba! Predzadnji u postrojbi. Baš njega treba gađati, da prednjaci ne zbrišu! Hoće gofovi s pučine do obale, samo ako je dovoljno dubine. A zašto mu nešto govori da je sve ovo, što mu je sad nadohvat puške, samo san? U tom snu on će izgubiti uredno pogođenog gofa. Odgrizao ga Bijeli, a već mu je visio otraga na pojasu... Svi koji se naginju nad debelu, bijelu tubu (koga zavaravaš, to je tvoja ranjena noga!) obješenu na konzoli, nos i usta prekrivaju maskama. Jedna maska već je s njim na ti, jer mu prilazi u svakoj trećoj smjeni. Davor Petrić (sto posto – on) odlučio je: osim te maske ne kani uopće ništa pamtiti iz proteklog bezvremena koje oni nazivaju (još novih pitanja i još njegovih odgovora) razdoblje postoperativnog stresa. A cijelo to bezvremeno razdoblje u glavi mu tuče bol iz lijevog stopala, iz palca, iz sva četiri prsta... – Ne smiju ti to za spavanje više ordinirati. Samo spavaš. Gospodine Davore, prespavao si jedan zaista lijep događaj... Ljubazna maska (glupom, zelenom beretkom skriva kosu; ne možeš pogoditi je li maska crnka, plavuša ili čak vatrena riđuša) govori kako ga je neki dan posjetila gospođa Petrić. – U glavnoj viziti. Nisi ju, jadan, prepoznao. Primarius je dozvolio, jer je potegla iz Zagreba. Bila je u mojoj sterilnoj zelenoj odori... – Tea? – Gotovo smo isti broj. I gospođi je bilo tako žao. Smjela je stajati samo u predvorju. tamo, kod, eno, onog stakla. A ti si, gospodine, spavao. A da nisi pod sedativima, sigurno bi je prepoznao. Ljubav ima četvore oči. Tako sam negdje pročitala. Zaljubljeni se gledaju s dva vanjska i dva unutarnja oka. Mi smo rekle gospođi kako te sve hvalimo. Nemamo često tako hrabrog pacijenta koji toliko može podnijeti. Onda ju je šef odjela odveo u sobu za razgovor. – Tea i ja nismo još u pravom... – Ma, da. Gospođa nam je odmah rekla. Ali tako je bilo jednostavnije. U postoperativnoj fazi pacijenta mogu vidjeti samo najuži odrasli članovi obitelji. Supruga ili otac, mati. Haraju infekcije, one naše bolničke i civilne. Doba je i viroza... Posredovanjem ove drage maske Tea njemu šalje pusice (to se tako samo kaže) i neka on ne brine. Sve će biti dobro. Najvažnije je da se spasio


Milan Osmak

73

iz mora. Tea je glavnoj odjelnoj sestri povjerila njegov mobitel i na porti KBC-a preuzela ključeve njegovog SUV-a. A koliko je maska u stanici intenzivne skrbi upoznata (odlično!), kirurzi su pronašli u kosti njegove noge zabijen jedan zub bijele psine. Dakako, odmah su nalaz proslijedili drugim stručnjacima na analizu. – E, da! vaš terenac je ovamo, na parkiralište, iz Lošinja dofurao neki ribar. Onaj koji te izvukao iz mora pred raljama te grozne beštije. Portiri govore da je čudan lik. I on te htio odmah vidjeti. Ma, kako će te zagrliti u post operativnom, ne? Tip im je pokazao svoj pištolj. No, zbog cijelog vašeg slučaja, gospodine Davore, dečki su tog bodula s mirom poslali doma, u boduliju. Da ne dolazi policija... Ženica iza maske (Bog ju je sigurno obdario punim usnama) još kaže da cijelom KBC-u Rijeka, od njegovog prijama, nije uopće dosadno. Ne samo zbog ribara s kratkom cijevi. Ekipe novinara i fotića dežuraju u hodniku pred Kirurgijom i ne mogu iščekati kad će se dohvatiti njega i njegove pobjede nad Bijelim. – A naši liječnici su im i tako već ispričali cijelu priču s morskom psinom... Nisu. Samo on zna: rupa koju je Bijelome kroz tvrdu kožu probio na trbuhu, u ovo postoperativno bezvrijeme posve je zarasla. Za razliku! Bijela psina je, kako god ga raniš, opaki predator na samom vrhu prehrambenog lanca. I tako već milijunima godina. Može li se reći – koliko jučer u prehrambeni lanac Bijeli je uključio i podvodne ribolovce? Tko zbraja dane u bolnici? Svi pacijenti. I računovodstvo, prije nego ti izdaju otpusno pismo. Povremene transfuzije zamijenile su koktel infuzije, a ove – na radost jednog liječnika-internista u večernjoj smjeni – stidljive fiziološke funkcije. Dobio je pelenu. Ekipa u stanici intenzivne skrbi pali se na to kako će mu pod rit nagurati gusku. Njega nije stid što im to slabo uspijeva. Bolnički dan inženjerskog poručnika koji je prvi preživio napad Bijelog u Jadranu počinje glavnom vizitom, a završava onom običnom, prije večere. Počeli su ga nutkati hranom otkad je skinut s infuzije. Ostalo je – beskonačna bolesnička noć... Poslije jedne glavne vizite premjestili su ga, zajedno s krevetom i konzolom koja njegovoj bolnoj nozi ne dozvoljava odmor u vodoravnom položaju, u dvojku. Ona simpa ženska maska, dok ga guraju, odmah u predvorju skinula je to pokrivalo i dva puta prešla labelom preko ispucalih usana. Te pune, beskrvne usne on u glavi pretapa u Teine. Crnka, vlasnica poželjnih usana, šapće mu na uho: dolazak u dvojku je velik napredak. Nije više prikopčan na monitor. Njega i još dvojicu postoperativaca sad nadgleda dežurna sestra kroz prozorčić iz susjedne sobe. Sobni kolege mogu čitati novine i znaju sve o njegovoj avanturi. Eto,


74

Književna Rijeka / PROZA

prije njegovog susreta, susret čovjeka s raljama morskog ubojice dogodio se u Jadranu davne 1974. godine. Neki nesretni njemački turist, zla ne sluteći, brčkao u se u moru kod Omiša. Novinari su, u opširnoj reportaži o nečuvenoj sreći ribolovca kod Suska, napisali da je Nijemac preživio napad. Izvukli su ga kupači na obalu, ali je preminuo od iskrvarenja. Navodno dva tjedna nakon što mu Bijeli nije dospio otrgnuti nogu, priopćit će mu da organizam uspješno operiranog pacijenta D. Petrića, djelatnog časnika HV-a (njegov vlastiti organizam), mimo primarnih,vrlo ohrabrujućih dijagnoza, na žalost, ispisuje dodatno poglavlje u bolesnički list gore navedenog. Liječnici su održali konzilij u kirurškoj ambulanti za vrijeme previjanja njegove noge. Kad ga previjaju pred bradu mu postave plastičnu pregradu (nema pacijent što gledati svoje ozljede!). Konzilij vodi mladi docent koji se, po dužnosti, mora natjecati s glasom profesora. U konziliju profesor je savjetodavni autoritet. Kolegama se obraća glasom odavno promaknutog pukovnika, možda i brigadira. Pacijent (napokon, njegova je noga!) ima čast od profesora saznati zaključak konzilija. – Zabrinula nas je, je li, pojava nekroze na dijelovima tkiva potkoljenice. Unatoč detaljnoj i uspješnoj rekonstrukciji svih krvnih žila i mišića, postoperativna rehabilitacija ukazuje na mjestimične prekide cirkulacije krvi. Ta su oštećenja uglavnom kapilarna, a na stopalu je tako uzrokovana nekroza više izražena... Pogibelj je širenje sepse u nozi. On je sportaš i časnik, razumije što to znači. I mora to muški prihvatiti. Liječnici su prisiljeni odstraniti cijelo stopalo, je li, do zastopalne kosti. Zato će mu spasiti nogu. Optimalno... – Gospodine Petriću, uz današnju uznapredovalu tehnologiju izrade orteza i proteza za stopala, noga će vam poslije operacije funkcionirati posve prirodno. Operativni zahvat, je li, ne možemo izbjeći i kao konzilijar preporučujem ga hitno! Što hitnije! Jeste li razumjeli što govorim? Tkivo stopala odumire i pasivno sprječavanje sepse u donjem dijelu ekstremiteta ne postiže više rezultat. Pričekat ćete u ambulanti dok se oslobodi operacijska dvorana. Najprije vam sljeduje pikica u ruku i... sve će biti dobro... Glas liječničkog brigadira opet poprima boju dobre učiteljice, a njemu u glavi vrte se panične vizije televizijskih reportaža od prošle godine. U njima KBC i Odjel kirurgije na kojemu je hospitaliziran nisu lijepo opisani. Ovdje vole raditi rutinske operacije. Tako su, u slučaju pacijenta M.M., krenuli rutinski odstraniti upaljeno slijepo crijevo iliti crvuljak. Pritom se netko malo zaigrao i M.M. je ostao bez cijele jedne noge! Zato, Petriću, da nisi nekom laičkom upadicom iznervirao konzilij! Da nisi pisnuo! Što je jedno stopalo prema cijeloj nozi? Da mu je Bijeli u


Milan Osmak

75

naletu to stopalo odgrizao, Toni i Karlo svjedočili bi o njegovom kraju poput onog prije 34 godine, kakav je bio suđen njemačkom turistu... Začudo, bude ga opet u dvojci, a priželjkivao je da to učini ona maskirana specijalizantica... Ma, koja specijalizantica! Nemaš, Petriću, jedno stopalo, prisjeti se! Stopalo je žrtvovano uspomeni na Bijelog! Umjesto stopala, dobit ćeš ortopedsku cipelu. Onakvu kakvu nosi jedan vodnik u inženjerijskoj satniji. Tip je govorio kako mu se s tom cipelom posrećilo. Gubitak stopala bio je mali danak za ono što mu je mogla učiniti nagažena neprijateljska pašteta za jednog čišćenja prolaza kroz utvrđenu neprijateljsku crtu. Otišlo mu stopalo – ostala mu noga! I sva meštrija iznad... – tako je svoju osobnu sreću objašnjavao veteran Domovinskog rata... Paraliziran i bunovan, ne čuje glas profesora. Jesam li, uopće, operiran ili se tek pripremate?, pita očima bijele kute oko kreveta. Pokriven je dekom u sivoj presvlaci po kojoj su se razigrali krugovi i u njima slova: KBC Rijeka, a između njih broj 2008. Opipom ruke preko deke doznaje da je pod dekom njegova gola desna noga i gvalja pelene koju su omotali oko njegove meštrije. Ulijevo od pelene počinje lijevo bedro i nastavlja se u neprepoznatljivu gromadu. Ništa tamo ne osjeća. To je razumljivo: još djeluje narkoza. Manje su mu razumljive riječi docenta. Tijekom operativnog zahvata utvrđeno je pogoršano stanje i daljnje komplikacije na mišićnom tkivu lista noge i svim ligamentima. U govoru metodičnog docenta najviše plutaju riječi nekroza i sepsa. Zbog tih riječi osjeća da docentovo tumačenje pacijentu neće izići na dobro... I nije. Eto, on mora spoznati i prihvatiti kako su kirurzi bili primorani, zbog pogoršanog stanja, pristupiti odstranjivanju njegove nesretno izgrižene potkoljenice. Govornik se ovog puta nije potrudio na kraju izreći: Sve će biti dobro... Pamti dan kad su ga dvojica snažnih bolničara podigla s kreveta na štake, a da nije najprije sjeo. Za malu probu, prate ga do zahoda. Tog se bolničkog dana prisjetio da je muškarac, malo nalik na podvodnog, čovjekolikog morskog predatora Davora Petrića. Oslonjen na štake, ipak stoji u muškom zahodu. Njih dvojica, iza njegovih leđa, smireno savjetuju: – Pišaš tako da najprije lijevim pazuhom stišćeš čelo štake. Ej, desnu nasloni na kotlić! Ej! Čvrsto se osloni na desnu nogu, svom težinom. Pazi sad: desnom rukom nađi ga u prorezu pidžame i lijepo... polako. Malo moraš čekati da procuri, ali nemoj po pidžami da te sestra ne mora opet presvlačiti. Još mu savjetuju neka zamišlja žuborenje vode iz neke pipe. To uvijek pomogne. U dane koji su uslijedili (već znate ono: glavna vizita – večernja vizita...) svladao je genijalnu tehniku sjedanja na uvijek ispišanu dasku po-


76

Književna Rijeka / PROZA

moću onih štaka. A specijalist-ortoped uopće ne oklijeva pred koncima, šipkom i četiri vijka koja vire iz njegove noge, tamo, kod koljena, poviše užasa koji ovdje – bez prenemaganja – zovu batrljak. Prvi njegov osobni fizioterapeut još dražesno voli reći i bataljak. Ortoped (poput onog profesora koji viteza u dvoboju s velikim Bijelim više ne posjećuje) poziva se na njegovu muškost. – Čujte, Davore, ne mislim na spolnu nego karakternu osobinu. Upregnite vaš, diljem Lijepe naše poznat, športski duh. Dobro? Mi, ovdje, nećemo dozvoliti atrofiranje mišića u natkoljenici. Vidim, imali ste jaka bedra, pravi velejebač. Takva će biti ponovo, prije negoli vas otpustimo iz ovog kvarnerskog sanatorija! I lijevo, iznad amputacije, a bogme i desno. Meni je jednako važna i vaša desna noga. Ona će vas pronositi svijetom i pod morem. Ortoped i Riječanin naravno da je upoznat s podvodnim ribolovom. A bio je i krajnje iskren: fizioterapeuti će ga mučiti do bolova. Ultimate fight. Zato su školovani. A on neka ne brine – njegov batrljak dobro zacjeljuje, dobro je prokrvljen i nakon bjesomučnih vježbi fino će prihvatiti ortopedsko pomagalo. Poslije nekoliko dana mučenja na stazi kažu mu: – Od danas koristimo rukohvate samo ako osjetimo da ćemo stvarno pasti. Batrljak se mora učiti prvoj protezi. Tek kasnije smilovat će mu se i dati onu anatomski prilagođenu Davoru Petriću. Ako HZZO i Bog dadnu. Tea prvi put ne odgovara na njegov SMS. A utipkao joj je malo ljubavnih misli i to da su mu mesari ostavili baš simpa komad batrljka koji će se, navodno, hermetski uklopiti u novu protezu potkoljenice. Navikava se na to da se u njegovom mobaču češće umjesto Teinog glasa javlja stroj. Jebozovnim ženskim altom mu šapće: Korisnik je nedostupan. Zovite kasnije. Korisnik je... Onaj alt zna mu se upucavati i ovako: Dobili ste pretinac govorne pošte... nula... devet... osam... Korisnik je isključio mobilni telefon. Ako (još) hoće, neka ostavi svoju poruku. Tea mu je već mobala, njezino poduzeće COMFORT d.o.o. ove zime plasira na tržište veliku količinu anatomski prilagođenih madraca. Neka Davor shvati, prioritet je ovih tjedana ta narudžba. Tea bi najradije došla izljubiti ga (kako uopće zvuči taj eufemizam?) u bolnicu, ali biznis... Davor mora razumjeti. Nekoliko esemesova naslovio je na brojeve mobača kolega iz građevinskog voda u satniji. Opći muk... Umjesto njihovih odgovora, u Kiruršku kliniku stupio je tip u uglačanoj odori stožernog narednika. U isti tren su jedan drugog snimili, dok on šeće hodnikom Klinike. – Poručniče Petriću! Pozdrav! Frajer salutira kao usred pokazne vježbe za više časnike.


Milan Osmak

77

– Ovo vam šalju kolege iz satnije, ali vidim, ruke su vam pune posla. Stožerni narednik čestita na uspješnom oporavku nakon svega što su svi imali priliku čitati u medijima o vašem, kako da kažem, pothvatu. Zatim je vično (odlučno, ali bez grubosti) raščistio dva stolca i stolić od dvojice kartaša iz susjedne spavaonice. – Ne, gospodine. Nitko u HV-u, u vašoj satniji, vas ne zaboravlja. Ni na tren. Možda vam tako izgleda iz ove perspektive. Vama su ovdje dani dulji nego nama u ustroju. Narednik dlanom ravna nabore hlača na oba koljena i ne primjećuje njegovu presavijenu lijevu nogavicu bolničke pidžame, iako je učvršćuju dvije posuđene žute štipaljke. Kasnije će oni odšetati u dvojku, do njegovog kreveta, da se narednik oslobodi plastičnih vrećica s bananama i mandarinama. Tu je i šteka cigareta (njom će poslijepodne potkupiti fizioterapeuta da bude milostiviji). Zatim je iz civilne torbe izvukao zeca iz iz šešira – njegov Compaq. Bez pripadajuće torbe. – Ovdje su vam i neki dokumenti, bankovna kartica... Baš smo razgovarali kako ste lijepo zaštedjeli. Sjele su vam već tri plaće, sad možete u šoping. Ma, ne nije on mađioničar, sve po dužnosti... Oni (čuj: oni!) su morali od gospodične Tee preuzeti poručnikov SUV. – Kako ste doznali...? – Dragi gospodine, časnik vašeg kalibra ne bi propustio da, na za to određenom mjestu, ne ostavi adresu na kojoj povremeno prebiva. To – za slučaj hitnoće... I neka ne brine, njegov SUV čeka ga na parkingu vojarne. U maršalki, zar nema tamo ured? Dečki iz VP-a su bili slobodni oprati od mora njegovu opremu. Nije upitno da su oni morali doći u posjed nacrta vojnih objekata u Malom Lošinju koje je imao u automobilu prilikom službenog puta na otok. Ti papiri nemaju onu oznaku, on zna koju, ali ipak... Danas provalnici bez problema upadaju u mercedese, a gdje ne bi u SUV; predugo je bio parkiran pred Teinim apartmanom. Stožerni narednik mu želi što skoriji oporavak i ako može, kao kolega kolegi, dao bi mu mali savjet. – Mislimo (oni misle!) da bi’ vi morali pisati u stožer. I HZZO-u, ne bi bilo zgoreg. Ako želite što skorije na pravu rehabilitaciju u neke toplice. Možete pisati još nekom naslovu. Zato je odlučeno da vam dostavim vaš Compaq. Imate i stick. Uz vašu popularnost u bolnici, nema djelatnice u administraciji koja vam ne bi printala vaše dopise. Možete i mejlom, ali ja više cijenim kad je službeni dopis. Ako poručnik prihvaća prijedloge-savjete, stožerni će mu narednik, onako, za prvu ruku, odmah izdiktirati još neke adrese na koje Petrić treba


78

Književna Rijeka / PROZA

pisati razne molbe. I da, želi mu još jednom brzi povratak s bolovanja u djelatnu službu. Broji već treći tjedan rehabilitacije u krapinskim toplicama, a iz MORH-a ne stiže odgovor na njegovo pismo. Iz stožera također – ništa. Zašto bi otpisivali jednom poručniku? Saobraćajci na rehabilitaciji kažu: Nisi u pravu. Saobraćajci se oporavljaju od saobraćajki koje su, opet, posljedica prebrze vožnje, počesto u kombinaciji s alkoholom. Oni ovdje sve znaju. I to da su njega, nakon otpusta iz bolnice, odmah dofurali u krapinske toplice. Prebrzo. Obično najprije puste rekovalescenta da mjesecima čami doma, a tada mu se smiluju uputnicom za rehabilitaciju. Netko gore itekako briga za sparing-partnera bijeloj morskoj psini. Saobraćajci su ga primili kao heroja i dobrodošlu senzaciju. Nebrojeno puta morao je prepričati svoj dvoboj s Bijelim i nikad im dosta. Jedan se kolicima (posrijedi je paraplegija) odmah odvezao do Fizioterapije. Još se brže vratio. – Što sam vam rekao? Novi je tu po – vezi! Ono, već je upisan u raspored za sutra. Uzela ga Glavnjača! Dečko, tebi je sve po žnorici. Još kad te primi Glavnjača... – Ljudi, tek su me dopelali. Kakva glavnjača? – Svi je zovemo, ako nas ne čuje – Glavnjača. Glavna fizioterapeutica. Skraćeno: Glavnjača. Ona ti propisuje i kontrolira vježbe, pa kad ćeš u bazen, što će ti masirati, a što sâm vježbaš u slobodno vrijeme... Daljnja domaća šala glasi: bude li u rukama Glavnjače do Božića, za Novo leto će, garant, sâm pješice u Krapinu. I još se uspeti na Hušnjakovo brdo, u posjet našim predcima, onim Krapincima. – Tako je dobra? – I bolja! Tu je negde, od tebe starija deset let i sitno. Nema veze. Ženska zna znanje. Hoće i zažmiriti kad odlučiš platit’ cimeru da igra jedno poslijepodne maratonsku belu, a ti simo dovabiš komada... – Imate čvrst stisak ruke. mogla sam si i misliti, kad se hvatate s morskim psima! Straši li vas još voda? – Molim? – U meni dragom dijelu bazena ima vode za tri metra. Nema kod Glavnjače foliranja i odgurivanja zdravom nogom po dnu. Morate plivati. Okej? Ali najprije ćemo vas upoznati sa svim strunjačama koje rabimo u Fizioterapiji. Bazen je daleka nagrada. Glavnjači nije sutradan više bio gospo’n. Samo još jedan Davor. Ona zna da Davor ima laptop. A tko ga nema? Baš fino. Za lektiru će još danas tražilicom naći post HZZO-a: Pravilnik o uvjetima i načinu ostvarivanja prava na ortopedska pomagala. Ona će mu pokazati kako najbrže do


Milan Osmak

79

posta. Poslije večere upoznaje se s izgledom standardne plastične egzoskeletne proteze za odrasle. zatim ono najbolnije: što sve mogu potkoljene egzoskeletne proteze sa silikonskim uloškom, svornjakom i bravicom... Pred sam Božić u Krapinske toplice dohujala mu je Tea. – Ovi predblagdanski dani su za izludit’. Došla bih ti, ljubavi, i prije, ali nigdje za kupiti kvalitetne zimske gume. Za nebilivit! U metropoli! A već se gadno proklizava. Umjesto besvjesne ševe, nakon višemjesečne (zajedničke?) apstinencije, Tea je kroz zube protisnula: – Ubij me! Ne mogu. Bila se – nekako prisilno nasmijana – razodijenula u njegovoj spavaonici. cimer već uru vremena lupa belu, a Tea je inzistirala na nečemu nalik ubrzanom striptizu. Kaže, zahvalna mu je što on na sebi zadržava hlače pidžame: ipak je sve to s njim i s njom veliki stres, poslije prvih šokova. Oboje su, kroz šalu, postigli dogovor: misionarski položaj. Davor na njoj – tehnički nije dobar izbor. Ali ima olakotna okolnost: ne treba mu kondom. – Za tebe sam na pilulama... On je za kasnije noćne sate – dok Tea bude, s novim gumama, hitala u Zagreb – ostavio dvojbu: je li njegova plavuša na pilulama samo zbog ovog poslijepodneva jednog zaljubljenog para? Povelika je to žrtva, neka su se njih dvoje i zaljubili na prvi pogled. Život ti, htio-nehtio, naturi i onaj drugi. Ona se ne može spustiti na njega... Boji se – osjetit će tu groznu prazninu na mjestu gdje obično osloni svoju guzu. Da su mu, možda, u praznjikavu bolesničku pidžamu već natisnuli novu nogu (vi’š ti pjesničkog izraza!) pa joj guza, moguće, ne bi ništa razlikovala. A ovako... Ne pali se ni na pušenje. – Hoćeš li da ti malo rukom...? Sve dalje bilo je previdljivo. Unatoč proživljenom traumatičnom razdoblju koje Glavnjača, u razgovoru sa saobraćajcima, naziva dužom muškom apstinencijom, šaptanje njegovog plavokosog komada očiju boje različka na jutarnjem suncu (Tea obožava taj opis svojih očiju) prouzročilo je splašnjavanje njegovog duha i tijela. Preostalo bolničko poslijepodne Tea je pokušala spasiti vedrim obećanjem: mejlat će mu svakog dana, a sljedeći vikend bit će pravi, seksi. On neka se strpi, a ona se mora malo pribrati. Poslije te spasonosne izjave ljubljenje im je išlo posve dobro. Tea se tolika bila ufurala, da mu ostavlja dva vidljiva ugriza malo iza uha. Neka se vidi da mu nije došla uzalud. Napisao je dva pisma u razmaku od tri dana ljudima za koje mu je onaj narednik objasnio da postoje: sindikalistima u HV-u. Točnije: predsjedniku Sindikata djelatnika u državnim službama i HV-u. Na drugu pisanu zamolbu nagovorila ga je Glavnjača; to mu je potrebno za nastavak


80

Književna Rijeka / PROZA

normalnog življenja. U Toplice je stigla pošiljka: njegova buduća nova noga, rekla bi žena koja se, zbog onog što je do ribolova kod Suska bio poručnik Petrić, čak bila odrekla kvalitetnog braka. No HZZO nije predvidio na potkoljeničnoj protezi i najmodernije gibljivo stopalo. Glavnjača tvrdi – on ga, naprosto, mora imati. Tko prosi – taj nosi. Dinamične stopalne jedinice i postoje baš za dečke s visokom razinom aktivnosti. Kad zađe u godinice i prestane se baviti vodenim sportovima, a muskulatura mu malo popusti (sad je ona diže do idealne), morat će zamijeniti ovu nogu izvedbom od lakšeg, titanskog materijala. Ni na to pismo mu nitko nije odgovorio. Za jedne večernje vježbe mišića lijevog bedra pod opterećenjem (namještena proteza na batrljku) Glavnjača uočava njegovu erekciju. I što sad? Bez zrnca snebivanja zavukla je ruku u rukavici u njegovu trenerku. Spasonosne pokrete vješte ženske ruke zaklonila je od radoznalih očiju hrvačkim svojim leđima i dvokrilnom guzom (također u plavoj trenerci). Naravno, ona zna za ishod Teinog ekspresnog posjeta Krapinskim toplicama. Da je bio uspješniji, ženska bi za tu noć uzela sobu u mjesnom hotelu. Ako se Glavnjaču pita, snošaj je malo precijenjen u društvu. Njezina zaposlena ruka u medicinskoj rukavici živi je dokaz toj tvrdnji. Hrabri ga odluka: čim se vrati u Zagreb i poplaća sve račune, otići će na more i roniti za ribom. Početak je ožujka, riba prilazi obali. Onima gore pisao je da on može prihvatiti rješenje o invalidskom umirovljenju – ako mu ga ponude. I ništa. Svakog prvog sjeda mu plaća na žirac, a Glavnjača je primila od HZZO-a novi paket s medicinskom opremom za poručnika Davora Petrića. Da, stigla mu je stopalna jedinica više razine za lijevu mušku protezu. Na odlasku Glavnjača ne ljubi prizdravljene invalide. Krapinske toplice su mala društvena zajednica u kojoj žene vole ogovarati. – Sretan ti povratak u normalu. Fizioterapeutkinja te više nema što naučiti. Vježbaj uporno, sâm. I Davore, izbij more iz svoje glave. Slušaj me i ne mršti se. Ja sam Glavnjača za vas, ali s tobom mogu biti iskrena jer si pametniji nego što se praviš. Tebi sad najviše treba psihoterapeutkinja. Samo... ne očekuj da će ona s tobom raditi što i ja. ‘Ajde sad... Tvrdoću nagaza svoje stopalne jedinice podesio je za potisak kvačila u SUV-u, ma što bi o tome rekli dečki iz ophodnje prometne policije. Zbog njih nosi i časničku knjižicu. Nema vijesti o tome hoće li mu tko u nju upisati i promaknuće u nadporučnika. Niti je li mu izgledan premještaj u tzv. pričuvni djelatni sastav, kako je spomenuo onaj narednik. Dovezao se, penzionerski, opet na Velu rivu u Malom Lošinju (koji zafrkanti smišljaju ta imena?). Opet ga čeka gliser, a likovi u njemu nisu Toni i Karlo. Piče do otoka Premuda, na nizanku južnih grebena s


Milan Osmak

81

pučinskog mora. Nekih desetak milja južno od Suska. Za ovaj lov on je na leđa ronilačke košulje zalijepio dvije elastične uvlake koje nose dodatnu strijelu i harpun. Dobri proizvođači vrhunske laštikače za strijelu podobnu pušci, prema njegovom konstrukcijskom nacrtu istokarili su harpun sa specijalnim zadebljanjem. Vodiči u gliseru gadljivo okreću glavu dok on skida protezu i navlači ronilačke hlače s jednom i pol nogavicom. – Invalid se boji poć’ va more, a sve je platija unaprijed. Uz ovakvu pušku, još prti dodatnu strijelu – tiho komentiraju svog današnjeg gosta. Njegove misli im još tiše odgovaraju: Jedite govna! Lovit će uobičajeno. Riba ide ljudima u gliseru. On, iz tjedna u tjedan, iščekuje velikog Bijelog. Davor Petrić (on) spreman je za novi susret s Bijelim. Strijelu s leđa uvježbano će odmah ubaciti u cijev laštikače. Dok harpun probija Bijelog, ono zadebljanje na harpunu – mala morska mina – aktivirat će brizantni eksploziv. Eksplozija će provrtati u psini škulju veličine ljudskog stopala. Za Damjana Peseka, ronioca iz Ljubljane, koji je kod Visa pobijedio velikog bijelog...


82

Književna Rijeka / PROZA

ŽELJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ

Božić je i sniježi (iz zbirke priča Suze krilana) NAKON ŠTO SU OTIŠLI Svi su ustali od stola. Pozdravljaju me. Otvaraju vrata i odlaze. Iza njih zebnja. Samoća i bol. Ja još sjedim, očekujući da se vrate, da opet zazvone čaše i krene prepirka. Ja još sjedim. Ni vino nisam dokraja ispila. Ni cigaretu ugasila. Ja još sjedim, sa slutnjom da će ipak doći i da će se čuti žamor i ulijevanje vina u čaše.

R

užica je žurila na autobus, kako bi na vrijeme podgrijala jučer skuhani ručak. Umorna je i... tako se jadno osjeća pritisnuta sivilom svakidašnjice: gnjavaža na poslu, podbadanje kolegica zbog Aninih loših ocjena u školi i Antoniove zaručnice, samozvane manekenke koja snima takozvane duplerice za časopise upitne kvalitete i sumnjiva sadržaja..., upola manja plaća zbog otplaćivanja stambenog kredita, krumpir šest, pileća prsa trideset... Autobusna postaja vrvjela je ljudima, poput mravinjaka. Svidje joj se usporedba s mravima: odmah pomisli kako je njezin šef jedan od mnogih termita koji truju, gaze, bacaju u očaj. Neka postarija žena udari je laktom pri ulasku u autobus. Kao da je


Željka Kovačević Andrijanić

83

sama tomu kriva, promrmlja: “Pardon”, poništi autobusnu karticu u automatu i pokuša se probiti do sredine prepunog autobusa, bliže k izlaznim vratima. Pardon? Je li Ivan rekao“pardon” kad nas je napuštao...? “Znaš, Ružo, brak je nešto posve drugo od ovoga što mi imamo. Brak... To je... Dražesna glazbena kutijica koju treba često navijati ne bi li nam, u mnoštvu skladbi, odsvirala svoj najljepši valcer...” Ovaj je potpuno pukao. Otkad se igra pjesnika? “...To je i nemarnost”, nastavio je, “i poneka neispeglana košulja, i pokoja mrvica ili zaboravljena i nepokupljena igračka s poda u dnevnoj sobi, i vesela igra vatre u bračnoj sobi, i... Nisam to želio...” A što si, molim te, želio? Da nakon dvoje djece, s dvadeset kilograma i ne-pitaj-me-bože koliko godina više šećem u... (kako ih ono zove ona Antoniova...?) da, tangicama?! Da izlazimo na skupe večere s ovim jadom od plaća i da, umjesto da krpam djeci čarape, kupujem u Trstu nove čim se “stare” usmrde? “Ti si, Ružo, divan prijatelj, vrijedna i uredna žena, dobra majka...” Poštedi me patetike i prijeđi, prijeđi na stvar! “...a ja bih se igrao. Treba mi nestašna i neobuzdana djevojčica. Ne ljuti se, ali kao da si mi... mama...” Mater ti tvoju, ja tebi mama?! Kriste Bože, mlađa sam od tebe šest godina, ti... ti... ti... stvore! “Konačno si razriješio dvojbe i odlaziš s njom”, samo je rekla. “Ti, dakle, znaš?” osupnuo se. “Znam, Ivane, znam... Dvije godine znam. Nisi valjda mislio da te tako slabo poznajem?” “Nisam, ali... Mogla si olakšati, mogla si reći... Bilo mi je teško dijeliti se popola, dio davati vama, dio čuvati za Veru. Mogla si reći...” “Mogla sam, da sam imala hrabrosti. Čitavo se vrijeme, zapravo, pravdam brigom za djecu – da imaju oba roditelja. Budimo iskreni: bila sam sebična. Htjela sam i makar taj komadić tebe – za sebe. Da te gledam dok ručaš, glačam ti košulju, pečem kolače...” Ne radi mi to, Ivane! Ne ostavljaj me, zaboga! Još ću i zaplakati... Daj, Bože, snage da ovo izguram... “Ružice, pa mi godinama ne živimo kao muž i žena! Mogla si reći... Morala si reći!” A što bih ti rekla? Da jedva čekam večer da se zavučem u postelju u kojoj i ti spavaš, kako bih barem osjećala da sam ti tjelesno blizu? Da ti kažem da te želim pa da me, odjevenu (kako bi ti mašta bolje našla


84

Književna Rijeka / PROZA

zamjenu za moje nedostatke) u dvije minute okreneš na leđa, a onda mi, pak, okreneš leđa...? Ne... Nadala sam se... Volim te. Pa majka sam tvoje djece! Ti si moj život, Ivane! “A što bih ti rekla? Na primjer: Eto, Ivane, znam da imaš ljubavnicu, gotovo pa vršnjakinju svog sina... Mlada je, lijepa, neopterećena, a ja sam žena u četrdesetima, okrugla, prosijeda, majka... Pa ti, lijepo, idi k njoj, bit će ti ljepše s njom... To sam trebala reći? Ne zavidim joj na tebi. Idi, ali se ne zavaravaj da će očaranost njome biti vječna. I mene si volio, zar ne?” “Kakva si ti to žena?! Da me doista voliš, olakšala bi mi i rekla! Smatrao sam te svojom najboljom prijateljicom!” Prijateljicom?!? Potom je uzeo kaput i naočale, ljuto odvratio: “Po stvari ću doći za vikend. Pokušaj objasniti djeci. Ja ću s njima razgovarati kad se sve malo smiri. Zbogom, sebična ženo!” i – otišao. Otada je prošlo osam godina. Sa svakom od njih bivala je bliže pedesetoj. Nije bilo dana kad ne bi pomislila na nj. Djeca su, začudo, sporazumni razvod njihova braka prihvatila lakše negoli ona sama. Komentirala su da je njihov život samo njihov te da se neće i ne žele miješati u njihovu privatnost i njihove izbore (kad li su samo toliko odrasla?), da će ona uvijek imati svoju mamu i svoga tatu, bez obzira bili oni u braku ili ne. Pametna generacija, zar ne? Možda je ona doista bila samo užasno sebična žena...? Uz škripu, autobus naglo zakoči. Mnoštvo znojnih tjelesa zaljulja se, no održi ravnotežu, zbijeno u limenoj konzervi s kotačima. Još dvije postaje, pa će sići... – Možete li se malo pomaknuti, bakice? – upita neki malac zeleno obojenih pramenova kose, s naušnicom u obrvi, na nosu i usnici. – Rado bih vidio vrata, znate, jer ću brzo van, a to od vas ne mogu, niste baš manekenski tip... Bože, kako li su ljudi nervozni pred Božić! Ona se pokuša pomaći ustranu, no nije joj baš polazilo za rukom. Osam godina nije ga vidjela. Kad je zvao, samo bi usput upitao: “Kako si?” i – ne čekajući odgovor – zatražio Anu ili Antonija. Viđao je djecu, unatoč tomu što se odselio u drugi grad. Djeca su ga posjećivala, a i on bi zbog njih dolazio u Rijeku te su odlazili na ručkove, večere... Djeca su s oduševljenjem govorila o tomu kako dobro izgleda, kako se pomladio,


Željka Kovačević Andrijanić

85

kako više ne govori “ozbiljno’’, nego se potkrade i pokoji žargonizam, pa i psovka... Hvalili su Veru i njezin utjecaj na tatu: nije više nosio odijela i lakirane kožne cipele. Odijevao se sportski – traperice, tenisice. Obrijao je brkove... Zamišljala ga je kako, takav kakvog su joj ga djeca opisivala, kuca na njihova vrata s buketom crvenih ruža i ispričava se, moli za oprost, govori joj da je nikad nije prestao voljeti... (Utjecaj srcedrapateljnih meksičkih, turskih, pa i domaćih ‘‘sapunica’’ kojima nas pumpaju u nedostatku novca za kupnju kvalitetnijih televizijskih serijala ili filmova? Utjecaj – samoće...?) Naravno, to se nije događalo. Sve je ostajalo tek puko snatrenje, utisnuto u bolnu ranu. Sve dok... Zvao ju je jutros na posao. Zvao je nju, nije trebao djecu. Trebao je Ružu. Ruža. Ime joj je Ružica i svi su je oduvijek zvali samo Ružica. Jedan jedini čovjek na svijetu deminutiv je promijenio tako da ju je od milja oslovljavao u augmentativu – Ruža. Njezin Ivan. I kasnije, kad je trebao djecu kako bi se s njima dogovorio oko susreta, oslovljavao bi je s Ružice. O, kako je tjeskobno zvučalo njezino ime izgovoreno njegovim glasom! Nikad više Ružo. Do danas. Danas je Termit bijesno izletio iz svog ureda i prozborio: “Neki muškarac, za vas, gospođo Ružo!” rekao je to cinično, drsko i dodao: “Nadam se da vas privatni pozivi neće ometati u poslu. Zapamtite, nitko nije nezamjenjiv!” Ne’š ti posla! “Halo? Da, broj koji ste tražili je... Poslušajte...” Termit je ćelavi, stari, podbuhli, namršteni pedesetikusurgodišnjak (ni jedna kolegica ne zna točno koliko bi mogao imati godina), radoholik, bez obitelji, samac, škrtac, neki čak pričaju i – homoseksualac, u svakom slučaju – deklarirani ženomrzac. Rekao je to tako drsko i namjerno glasno, ne bi li sve kolegice čule. Muškarac? Ta tko bi nju zvao na posao, i još k tomu – muškarac? Nikoga nije imala, ni sa kime nije izlazila ni prijateljevala, a Antonio i Ana vrlo dobro znaju kakav je Termit i odavno je ne zovu na posao. Kad je baš trebaju, onda joj mobitelom pošalju SMS poruku da se ona njima javi. A to je doista rijetko. Prihvatila je slušalicu bežičnog telefona koju joj je Termit dodao i javila se bojažljivim i nesigurnim: “Halo?” S druge strane načas – muk. Potom: “Ja sam, Ružo. Ivan.” Tad nastupi mukla tišina i s njezine strane. Sve su oči znatiželjnih kolegica (i Termitove, kroz odškrinuta vrata njegova ureda) s nestrpljenjem promatrale njezino lice. Ona šuti. S druge strane muškarac nastavlja: “Oprosti, jedva sam dobio broj. Antonio mi ga nije želio dati. Ni Ana.


86

Književna Rijeka / PROZA

Rekoše da ti je šef neki seronja, da bi moglo biti frke. Zar više nije šef dobri, stari Markus...?” Ivan je pričao. Čudno je pričao. Sranje. Frka. Je li to ono što je oduševilo djecu? Šutjela je i gutala knedle. Ivan! “Gle, nekako mi se ta ideja već dulje vrijeme vrzma glavom... kako bi bilo da ovaj Božić provedemo zajedno? Mislim – ti, djeca i ja...? Ružo...?” Činilo se da je čekao odgovor. Ona je šutjela. “Ružo?” Trgne se. “Božić? Da, da, i tebi sretan Božić. Misliš – ti, mi...” Skupa? Badnja večer? Doček?! Nepovezano je govorila. Knedlica u grlu nije se micala. “Ako nemaš ništa protiv. Ja bih donio pečenu puricu, da se ne mučiš...” Sad je shvatila! On to sebe poziva na njihov mali obiteljski ritual! Što da mu kaže? Kako – što?! Pa to se zna! “Naravno, Ivane, naravno. Nema problema. Bit će nam drago da nam se pridružite. Ipak, puricu ostavi meni.” To su moja večer, moja purica, moji kolači, moja djeca... “Dođite u dvadeset sati.” Kolegice su je u čudu promatrale. Kad su se pozdravili i završili razgovor kratkim doviđenja, šutjela je. I dok je Termitu vraćala telefon u ured i koljena joj klecala, šutjela je. Najzlobnija od kolegica, Magdalena, zadirkivala ju je govoreći kako će joj lijep Božić biti, jer će dobiti još jednu kćerku, ljubavnicu svoga bivšeg muža. Šutjela je... – Mama, smijem li pozvati Igora k nama na večeru, na Badnjak? – pitala je Ana. Igor je bio njezin mladić, vršnjak, s kojim je u vezi nekoliko posljednjih mjeseci. – Ako se njegovi roditelji slažu, ja nemam ništa protiv. Antonio će dovesti Jelenu. Ako želiš, zamolit ćemo Antonija da skokne po Igora i doveze ga. Bit će mu hladno autobusima iz jednog u drugi kraj grada... – Ma, ne, neće biti potrebno. Dovest će ga stariji brat. Bile su same kod kuće. Antonio je izišao s Jelenom. Sjedile su u dnevnoj sobi i gledale Milijunaša. (Izvrstan način da načas, pa makar i putem malih ekrana, snovi o naglom bogaćenju na trenutak uđu i u dnevne sobe milijuna ljudi. Milijuna ljudi. I tako postaneš milijunaš, htio-nehtio, jer gledaš kako se u hipu ruše snovi onih koji sjede sučelice voditelju, a


Željka Kovačević Andrijanić

87

istovremeno si dio milijuna drugih koji isto to gledaju...) – Tata me je zvao danas na posao – smogla je hrabrosti izreći. Ana je grickala čips i naglo zakašljala, jer joj je komadićak zaletio u trenutku kad je shvatila što Ružica govori. – Na posao? Pitao me broj, nisam mu dala, rekla sam da te zove doma kad hoće, ali na posao ne... Ne zna on Termita. Što se dogodilo? – Ništa. Samo je predložio da Božić dočeka s nama – prošaptala je, nastojeći se praviti kao da pozorno promatra televizijski ekran. – I...? – duboke Anine smeđe oči (Ivanove oči!) nisu se micale s njezina lica. – Ništa, tako... Pristala sam. Naravno, ako se ti i Antonio slažete – slegnula je ramenima, kao da sve to skupa i nije toliko važno. Ana je skočila s trosjeda. – Naravno da se slažemo! Pa bilo je i vrijeme da mu oprostiš! – bubnula je, kako to ona obično izvali ne razmišljajući, poletjevši zagrliti majku. Nije joj zamjerila. Ipak, pitala se, nije li zaista vrijeme da si oproste? Ona njemu Veru, on njoj njezinu sebičnost? I da konačno, pa makar i u ovakvim okolnostima, sjednu za isti stol i pogledaju si u oči? – Onda je to gotova stvar – reče Ružica i nastavi, kao, gledati Milijunaša. – Ne brini, mamice, Vera je divna cura, svidjet će ti se. Imala je samo pozitivnog utjecaja na tatu... – tješila je Ana u svom stilu. Pravila se da ne sluša, a itekako je slušala... Badnja večer. Devetnaest sati i trideset minuta. Stanom se širi miris pečene purice, miješajući se s mirisima domaćih kolača. Toplo je, pa se magla uhvatila s unutarnje strane prozorskih stakala. Vani je ispod ništice. Mogao bi to biti i bijeli Božić kao iz snova, samo kad ne bi bilo jedne suvišne osobe... Ružica se večeras posebno dotjerala, unatoč svjesnosti da neće moći parirati Veri koja je, ipak, osamnaest godina mlađa. Svejedno, letimični pogledi bačeni na zrcalo u hodniku pri svakom prolasku onuda dali su joj nešto samosvijesti i sigurnosti. Nervozna je. Napeta. Čeka. Nešto će se zbiti. Ma što god se dogodilo, sigurno je samo to da će danas vidjeti Ivana! Antonio i Jelena smiju se razdragano. Upravo se nešto došaptavaju. Majčinu uhu nije promakla tiho izgovorena riječ objava. Sluti: zaruke. Smiješi se u hodu. Iz pećnice izvlači posljednji kolač. Oglasi se zvono na vratima. Zadrhti. Devetnaest i četrdeset i pet. Ne,


88

Književna Rijeka / PROZA

to nisu oni. No, tko zna... Otvara. Stigla je Ana s Igorom. Čine joj se lagano opijeni. Vinom? Ljubavlju? Mladošću? Bog će znati... Mladost je uvijek opijena. Reže pitu i slaže je na porculanski tanjur. Odnosi sve na veliki stol u dnevnoj sobi. Ponovo zazvoni na vratima. Sad je već jako napeta. Guta knedlu i nervozno pristupa vratima. – Hej, susjedo, dajte recite svom malom da malo pomakne onu kanticu; ne možemo se pokrenuti, a moramo na doček! Parkirao je kao petnaestogodišnjak, zatvorio mi je sve mogućnosti izlaska s parkirališta! – polupijano je zvrndao susjed s drugog kata, oslanjajući se o svoju napirlitanu prijateljicu. – U redu je, nema problema! – Antonio izlazi preparkirati svoga starog unića. komu li taj može zasmetati?! – Kakav konj! – začu Antonija kad se vratio u stan. – Imao je sasvim dovoljno mjesta izvući ga u rikverc, ali s toliko krvi u alkoholu ni romobil ne bi mogao izvući! Minute se sporo vuku, kao zarobljenici okovani lancima. Dnevnom sobom razliježu se zvuci pjesme Bijeli Božić. – Mama, dođi, pogledaj! – povikne Antonio. Jelena i on stoje kraj prozora. Priđe im. Gle, sipi sniježak! Pogled kroz komadićak od magle očišćena prozorskog stakla na meke bijele zvjezdice koje se hvataju o okna tvoreći bijelo brdašce prisjeti je davnih Božića, dok je još Ivan bio s njima. Bila su to sretna vremena... Hej! Trgne se. Sretna vremena? Što li je to u čovjeku da uspomene uvijek uokviruje u pozlaćene okvire i vješa ih na počasna mjesta na zidovima svoje nage duše? I što je to u čovjeku što ga, nakon godina i godina divljenja istim tim slikama u pozlaćenim okvirima, odjednom podsjeti na činjenicu da je i prošlost, kao i sadašnjost, obojena čitavom paletom boja, svjetlošću i sjenama? Gle, odjednom je obuzima neki čudni mir! Nestade nervoze i napetosti. Meke bijele zvjezdice bude želju da ih dotakne. – Malo se odmaknite, djeco – zamoli Antonija i Jelenu. Oni je začuđeno gledahu dok je otvarala prozor i, puštajući da je prožmu ledeni srsi, pružala dlan, primajući mekoću svjetlucavobijelih pahuljica. – Mamice, zar si poludjela! Smrznut ćemo se! – povikne Ana. Ružica se nasmije.


Željka Kovačević Andrijanić

89

– U pravu si, hladno je. Ne znam zašto, ali silno sam željela uhvatiti jednu – nasmije se svojoj želji. – znaš, onako, kao dijete kad jako, jako želi šećernu vatu baš tog trenutka. I baš mi je drago da sam je uhvatila. Gle, sad sam je držala, sad je već nema...! – reče i zatvori prozor. Dvadeset sati i petnaest minuta. Neće doći, pomisli. Kako to da djeci nije palo na pamet da bi ih tata mogao još jednom iznevjeriti? Možda zato što njih, zapravo, nikada i nije iznevjerio? Možda je ona oduvijek imala prevelika očekivanja? Možda je uistinu preegoistična? Dinnn-donnn! Trgnuli su se. Svi. – Što ste svi odjednom zanijemjeli? – upita ih Ružica. – Možda je samo susjed došao pozajmiti malo octa za brže otrježnjenje. – Ne šali se, nego otvori vrata! – poviknu Ana i krenu k vratima. – Ne, najbolje je da ti otvoriš, mama! – propusti Ružicu. Neobično je kako se trenutak katkad može činiti dug. Maločas je, eto, čekala da se ispeče pita od jabuka (Ivanov omiljeni kolač iz vremena kad su bili obitelj) i svaka je sekunda bila duga, kao i sada, dok stoji pred vratima i hvata kvaku, a svaki joj se pokret čini kao usporen snimak: vidi svoje prste kako se približavaju vratima, dlan koji pritišće kvaku, drugom rukom instinktivno popravlja frizuru (zar se uopće pokvarila?), kvaka se polagano spušta pod pritiskom ukočena dlana... Što li će mu samo reći? Ništa, tek: Dobra večer, Ivane, dobra večer, Vera. drago mi je, Ružica... – Dobra večer, Ružo! – pred vratima je stajala neka verzija Ivana bez brkova, u sivom kaputu pod kojim je virio šareni pulover. Na glavi je imao kapu nalik klaunovskoj (ona djedomrazovska kapa, kakvih je raznobojno mnoštvo u izlozima prodavaonica, s vunenom lopticom na vrhu). Verzija Ivana bez brkova u lijevoj je ruci držala ogroman buket bijelih ruža (nisu li bijele simbol vjernosti?!) i pružala joj ga, a u desnoj veliku vreću s likom Djeda Božićnjaka kroz koju su se nazirale ukrasnim papirom omotane kutije. – Dobra večer, Ivane. – ‘Večer, tata! – djeca se naguraše kod ulaznih vratiju. Antonio je predstavljao Jelenu, Ana Igora, pružaju si ruke, ljube se u obraze, Ružica odlazi u kuhinju, traži vazu, nalazi je, u vazu ulijeva vodu, skida ukrasni papir s buketa, cvijeće umeće u vazu... Bože, tko li je taj čovjek? Kad li će,


90

Književna Rijeka / PROZA

već jednom, ući ta žena? Kao da joj čita misli, Antonio upita: – Tata, a gdje je Vera...? – Vera neće doći – tihim, ali sigurnim glasom odgovori verzija Ivana. – Vera i ja više nismo zajedno. No, ostavite Veru, gdje je Ruža? – on krenu poznatim putom u dnevnu sobu. Vidi ga, molim te, pomisli Ružica, kreće se našim stanom kao da je još jučer bio ovdje, kao da nikada i nije otišao! Prilazio joj je raširenih ruku (vreću s likom Djeda Božićnjaka odložio je, usput, pod božićnu jelku – točno znajući gdje je, kao da ju je i sâm pomagao uresiti). Grli je. Ona nastoji uzvratiti. Sapunica iz snova postaje stvarna? A gdje li je ta čarolija? O, Bože, učini da se probudim! Sigurno sam usnula na poslu, umorna od probdjevene noći zbog razmišljanja o mogućem slijedu događaja na Badnjak. Sad će ući Termit i izvikati se na mene jer, naravno,“nitko nije nezamjenjiv”. – Dođi, Ivane, sjedni – pozove ga stol. – Djeco, dođite, večera će se ohladiti. – Kako fino miriše... – verzija Ivana neprestano se smješka. – Znaš, nedostajala mi je tvoja kuhinja. Pita od jabuka! – povikne radosno kao djetešce, ugledavši svoj omiljeni kolač na počasnom, središnjem mjestu crvenog stolnjaka. – Sjedni, tata – Antonio će. – Moramo vam nešto reći, dragi roditelji i draga sestrice – ponosno je zagrlio svoju djevojku i pričekao da otac i mati sjednu. Sjedoše. – Jelena i ja... – nastavio je. Jelena i ja smo se zaručili, reći će, pomisli Ružica i bi joj opet nešto toplije oko srca, kao kad je zamišljala Ivanov i svoj ponovni susret. – Jelena i ja čekamo bebu! – reče Antonio i pomiluje Jelenin savršeno ravan trbuščić. Ružica se trgne. – Naravno, u međuvremenu ćemo proslaviti vjenčanje, zar ne? – promuca. – Pa... Nismo o tome razmišljali... – poče Jelena. – Mi se, zapravo, ne namjeravamo vjenčati – Antonio će. Stvarno gledam previše onih Brazilaca i Meksikanaca! Ta tko je danas još vidio ženiti se?! – No to ne znači – nastavio je – da se ne volimo i da svojoj djeci


Željka Kovačević Andrijanić

91

nećemo biti dobri roditelji. Na koncu konca, mnogi se vjenčaju pa razvedu. Ako nas životni putovi iznenade, barem nećemo morati prolaziti traume razvoda... – šalio se. – Ipak, zar ne bi bilo bolje da se vjenčate? – javi se Ivan ljutitim glasom. – želio bih da moj unuk nosi moje prezime! A ne neko onakvo... Znate što mislim. – Oprostite, no tko ste vi da brinete hoće li moje dijete nositi vaše prezime ili moje? – razbjesni se Jelena. – Tko sam? Otac tvog zaručnika, djevojko! Djed vašeg zajedničkog, smućkanog djeteta koje neće imati ni svoju vjeru, ni svoju domovinu! Uostalom, u čijoj ćete se crkvi vjenčati, mala? Vašoj ili našoj? Čiji ćeš Božić slaviti? Svoj ili naš?! – Tata... Nemoj... Tata! Rat je davno završio. Ovo je dvadeset i prvo stoljeće. Nisu svi Srbi bili... Tata! – Antonio ustane od stola, vidljivo ljut. – Je li tebi jasno, seronjo, da se ja mogu, ako to hoću, uopće ne vjenčati ili se vjenčati za muškarca? Što bi rekao da sam ti doveo zeta, a ne nevjenčanu snahu?! Da sam došao i rekao: stari, znaš, ja sam gej!? – Ako niste dobro čuli, gospodine, ja nemam zaručnika, a vi baš i niste primjer djeda kakvog bih poželjela svom djetetu! Usto, moja je domovina Hrvatska! Ja sam, znate, hrvatska pravoslavka! – ljutito će Jelena. – Antonio, molim te, vodi ovu, ovu... iz moje kuće! Ni ta drznica nije primjer majke kakvu bih ja poželio svome unuku, niti žene kakvu bih poželio svom sinu! A o tvojim pričama o pederlucima, kao i o četnicima, ćemo kasnije! Dat ću ti ja te tvoje partizanske fore, balavče! – bijesno viknu Ivan. – Ne treba me voditi, odlazim i sama! – Jelena uze svoju torbicu i jaknu te krenu k izlazu. – Ako Jelena ide, idem i ja – smiono odgovori Antonio, sustigavši je, zagrlivši ponosno majku svoga još nerođenog djeteta i doviknuvši na odlasku: – A ti si pravi Hrvat, veliki katolik, je li? Koliko si ljubavnica promijenio dosad, lizaču oltara, a potom se bar jedanput tjedno išao ispovjediti?! Naravno, kad imaš i zašto... Ružica je dotad sve u čudu promatrala, ne rekavši ni riječ. Onda se u njoj nešto slomi. – Ne idu oni nikamo, pogotovo ne iz moje kuće! Dovraga, ovaj je čovjek samo zalutao. Nije to Ivan, nije to otac njezine djece, nije to njezina neprežaljena ljubav. Zalutao čovjek, pogriješio ulicu, stan, vrata... – Ružice, zaboga... – verzija Ivana igrala se oca obitelji. Djeca su šutjela. Antonio i Ana utihnuli su kao kad maleni zgriješe


92

Književna Rijeka / PROZA

dirajući zabranjene stvari pa s nestrpljenjem i u strahu iščekuju zasluženu kaznu. Zašto? Nisu oni krivi što su održavali kakav-takav kontakt s ocem i oduševljavali se njime svakim novim susretom. Igor se pravio kao da kuša kolač, nastojeći izgledati kao da se sve to skupa njega ni najmanje ne tiče, a Jelena je sjela u naslonjač i zapalila cigaretu. Ružice. Nije rekao Ružo. I nek’ nije: oskvrnuo bi jednu od slika u pozlaćenom okviru na zidu njezine duše. – Molim te, idi – reče mu. – Ali... – verzija Ivana djelovala je pokajnički. – Samo idi, molim te. Pogriješili smo. Odavna više ne pripadaš ovamo – napokon je izustila. – Dobro – reče on kratko i krotko. – Antonio, Ana, Igore, oprostite... Morao bih... – ustade od stola, izbjegavajući ikoga od prisutnih pogledati u oči. Pratili su ga pogledom. Krenu k vješalici i uze svoj sivi kaput. Iz džepa kaputa virila je djedomrazovska kapa. Nitko ništa nije rekao. Još se jednom osvrnu i promrmlja: – Zbogom. Čuli su kako se otvaraju i zatvaraju vrata. Nakon nekoliko trenutaka tišine Ružica začu vlastiti glas: – Otišao je. A možda to i nije bio Ivan...? – i zagleda se kroz maglu prozora: još uvijek je komadićak, onaj dio što su ga Antonio i Jelena očistili od magle gledajući prve snježne pahulje, bio manje zamagljen od ostatka prozorskog stakla. I vidje: vani je sniježilo. Raznobojne lampice osvjetljavale su ulicu koja se odijevala netaknutom bjelinom. Priđe prozoru i laktovima se osloni na dasku pod njime. Gleda: u netaknut, bijeli sag utiskuju se stope. Ugleda osamljenu priliku kako, ne znajući u kojem bi pravcu krenula, naposljetku ipak nestaje u daljini. Stranac je bivao sve manji, i manji, i manji... To je valjda to: Božić će. I sniježi...


Đoni Božić

93

ĐONI BOŽIĆ

Mnogoliko lice svakodnevice

U

našemu gradu mnogoliko je lice svakodnevice... Kontekstualno, želio je prvom prilikom podastrijeti javnosti bar dio svojih zapažanja. Već do jeseni stigao je pribilježiti sasvim dovoljno tematskih natuknica... I tako, jednog listopadskog dana, bacio se na posao... Oblačno su nebo protkali plavičasti rukavci vodnjikave svjetlosti zamagljena sunčeva kruništa. S prozora na osamnaestom katu nebodera zamišljeno se divio tom sinjem zasjenjenju nebeskoga svoda i tražio u njemu orise očiju svoje Gospe, njihovu čarobnu dubinu plavetnila, čiju je svijetlu površinsku bistroću od jutros neočekivano obgrlio krhki cvat samotnih lavandinih cvjetića, posebice nakon prohujale verbalne nevere, te slućene – i u njima još nerastočene – obostrane iskričavosti... Sada je, oduvijek osjetljiv na takvu promjenu raspoloženja svoje jedine ljubčice – kako joj je znao tepati, ugledajući se na hrvatskog književnika Petra Zoranića koji 1536. godine, u prvom hrvatskom romanu, iz milja tako pjevaše svoga sarca cesarici – predbacujući si, pokorno, krivicu za njezine današnje suzice, tugaljivo naizust ponavljao upamćene stihove tog velikog zadarsko-ninskog pjesnika Planina: Života dušicu mojega s njom zgubih, Svu svoju željicu, i ugoj, i utih; Vesel´ je obratih u plač, jek i žalost, Odkol već ne vidih sunca moga svitlost. Pritom je, neutješno, pogledom bludio nad zamišljenom horizontalnom osi pitomoga zaljeva, prepoznavajući sjevernojadranskog gutača prostora čija mu dojmljivost nikad ne promiče – kao. vjerojatno, danas – niti kojemu strpljivome planinaru što, možda, već po tko zna koji put, poput njega zadivljeno promatraše s planinskih visova ovaj kvarnerski modrulj, ovo čudo prirode, pa sada, s bezlisne i sumorne Učke, onako zadahtan zbog dugotrajnog uspona i s blagom vrtoglavicom od pročišćena zraka u plućima i ugrijana krvotoka, iznova prepoznaje u krajoliku onaj imaginarni vremenski prolaz ljudskih sudbina... Pomislio je: Sudbina je ograničenost ljudskom egzistencijom, a ono istinsko JA postoji kao sveopća duhovna cjelina, kao razina Beskrajne svijesti.


94

Književna Rijeka / PROZA

Čovječanstvo je zatočeno unutar uma i tijela te je izgubilo dodir sa svojim beskrajnim jastvom, rekao bi David Icke. Čovjek dekodira, odnosno prikuplja iskustva iz svoje virtualne dimenzije i – shodno toj prividnosti – ostaje slijep za slojevitost mnogoznačja svoga bitka. Osjetilnom je varkom očaran fizičkim svijetom, pa površno tumači doživljeno. Nadići svoj um i tijelo može se samo višom razinom svjesnosti. Ako ljudsko biće ne zna to dostići s namjerom, priroda mu nemogućnost povezanosti s bezvremenošću kompenzira kroz snove, intuiciju ili sjećanja... Prosudio je: Sudbine su treptavi krjesovi koji se uporno, kroz svoju nepredvidljivu povjesnicu, otiskivaše bijelim brodicama prema privlačnim zagonetima nepoznatih i u nigdinama očekivanih oaza blagostanja, da bi se mnoge duše naposljetku – potrošivši i snove i snagu, umorne i zasićene neumoljivom zbiljom i s povratničkom tjeskobom kao jedinom konačnom popudbinom, na samome kraju svoje životne Odiseje – zauvijek usidrile u srcu negdašnjega polazišta, kao u svojoj posljednjoj i krajnjoj postaji... A potom se sjetio prošlog ljeta... Vidio se kako isplivava iz mora... Oprezno se uspinjao klizavim, kamenim stubama do široke ploče davno betonizirane plaže... Želeći posljednji put ogrijati svoje pothlađeno tijelo, potrbuške prilegne na široki, žuti ručnik i bezbrižno se prepusti uvijek budnom površinskom sloju misaone struje. Dok su posljednje kapi isparavale s preplanule mu kože, ostavljajući za sobom vidljive bijele otočiće slankastih kristala, nakratko utone u okrjepljujući polusan... Bližilo se podne – njegovo vrijeme za odlazak s kupališta. Zato se, prije početka zvonjave s brojnih crkvenih tornjeva, lagano posjedne, potom sporim pokretima potraži i pripali cigaretu pa nastavi pažljivo promatrati vrelu zublju primorskog okoliša pod kojom su mnogobrojni kupači bučno uživali u ljetnim radostima. U tom – naoko idiličnom – okruženju, srpanjsko Sunce razmetno je cvjetalo nad Kvarnerom i poput Božjeg oka obasjavalo svaki komadić vidljive horizontalne ravni. Široki Zaljev, uokviren sjeverozapadnim strminama krševitih strana dvaju otoka, Krka i Cresa, podrhtavao je u svjetlosnom preobilju što se odbijalo s modre površine uspavanog morelika, majčinski hrleći obgrliti tankoviti pozadinski slijed velebnih gradskih zdanja... Odjednom mu se pričini da svojom nutarnjom osjetilnošću može vidjeti nezaustavljivo uspinjanje svemoćnog energetskog fluida k vitkim vizurama bijelih nebodera i bi mu jasnija ta prirode ljepotonosna namjera: da u jednom bljeskovitom propnju dotakne vrletno bilo Učke i ponad planine se, prije purpurnoga sutona, iznova stopi s postojanošću nebeske bukteće


Đoni Božić

95

raskoši, iz koje nedavno bijaše i ponikao, zorno orumenjen... Napokon, osvježen hladnim tuširanjem, prije negoli se potpuno osuši, odjene prozračnu žutu majicu, navuče kratke crne hlačice, obuje laganu obuću i ponad nosa ugodno namjesti crne sunčane naočale Ray Ban, od kojih se u posljednje vrijeme rijetko odvajao, posebice i zbog najave povećane sunčeve aktivnosti za ovu, 2011. godinu. Kupači su, ipak, svoja bljedolika tijela danomice pretjerano izlagali zračenju, grozničavo sudjelujući u općoj pomami za bakrenastim tenom. Nesvjesni solarne opasnosti po svoje zdravlje, satima su se pržili na sunčalištu, ali ne zbog sile prilika nego iz obijesti i – na žalost – u današnje doba toliko tragične kolektivne neupućenosti u meritum stvari, koliko nam o tome svjedoči globalna svjetska situacija na koju moderna civilizacija nema ili ne želi dati odgovore. Ovdje se, prvenstveno, misli na zagađivanje planeta Zemlje, na često izbijanje kontroliranih ratnih kriza diljem svijeta zbog nekontrolirane otimačine prirodnih dobara, na sve razvijeniju tehnokratsku kontrolu uma ljudskih jedinki, vođenu suvremenom mimikrijom prikrivenog – a opet sveprisutnog – korporativnog fašizma, na dirigirano ekonomsko i ideološko raslojavanje naroda, na desetljećima planiranu prisilnu depopulaciju stanovništva sredstvima i načininima učinkovitijim od onih korištenih u prohujalim sukobima, popularno zvanim klaonicama čovječanstva, jer današnje, u suštini, neslobodno ljudsko biće – vjerujući u svoju umišljenu slobodarsku egzistenciju – dragovoljno samo sebi reže krila, nesvjesno širokih razmjera urote protiv njegove životnosti. Iniciranjem tehno-kulture u svaku poru zajednice slavi se otuđenje, sebičluk i gramzljivost, nestaje milosrđe iz odnosa prema bližnjima, prostituira se ljubavni element, relativiziraju moralni dosezi – i to samo zato da bi se u bliskoj budućnosti ustoličila volja jačega, pohlepnijega, crvenocrnog Zmaja sotonskoga, kojemu ništa čovječje nije dovoljno vrijedno i zanimljivo, osim ako nije predmet sustavnog istrjebljenja, sakaćenja u duhovnom i tjesenom besmislu, u osnovi dehumanizacije svega postojećeg što bi moglo stati na put te megazločinačke piramidalno uzidane vrhuške... – Stani! Ogledao se oko sebe te, nakon kratkog predaha, shvatio da mu nitko nije dovikivao, već je sâm, u mislima, prekinuo nabrajanje te žalosne nizanke suvremenih genocidnih teorija. Takvu materiju nalazio je u mnoštvu knjiga s katastrofičnim sadržajem, a koje su posljednjih godina preplavile gotovo sve relevantne knjižnice. Probijajući se, čitanjem, kroz džunglu različitih znanstvenih raščlambi i objekcija, ponekad bi posumnjao u istinitost njihovih nalaza. Mučila ga je pomisao kako većina takvih autora potajno kolaborira s arhitektima predskazane Apokalipse i da su oni, začudno, uvijek


96

Književna Rijeka / PROZA

predobro informirani (?!), zapravo – produžena ruka te nemani čija je zadaća u javnosti širiti defetizam, slabjeti volju, instalirati paranoični strah od nepoznatog, omraziti obitelji, gaziti njihovu tisućljetnu vjeru, čupati im Božanstvo iz duše... – Rekao sam ti: stani! – opet je čuo paničan glas i, kao predhodni put, osvrnuo se oko sebe... Godilo mu je stajati u hladovini. Više ga nisu boljele noge zbog prevaljenog puta od Pećina do gradskog središta. Namjeravao je odšetati do Fiumare i na vrijeme uloviti autobus za Kozalu. Spuštajući se prometnom Strossmayerovom ulicom na Piramidi, prema Sušaku, iz navike svrati pogled preko ceste na kućni broj 5, jedva vidljiv iza staklom ograđenog autobusnog ugibališta. Osmijehnu se... Ta jednokatnica, stisnuta između dvije robusnije zgrade, predstavljala je jezgro njegova javnog pojavljivanja kao pjesnika, ali i početak književne karijere mnogih odličnika kulturne scene grada Rijeke. Još od šezdesetih godina prošloga stoljeća u njoj je bilo smješteno Riječko književno i naučno društvo. Prestankom njegova rada polovicom ´90-ih godina ostale su za njim brojne knjige u antikvarijatima i knjižnicama te još brojniji pisani i usmeni spomeni na tadašnje vrsne umjetnike od pera, na prozaike, pjesnike, znanstvenike i urednike kvalitetnih knjižnih izdanja pisanih standardnim hrvatskim jezikom, ali u velikoj mjeri stvaranih i na dijalektalnim zavičajnim idiomima. Upravo su za čakavsku riječ u tom književnom krugu bila širom otvorena vrata, što je rezultiralo širokom lepezom takvih, mahom – u većoj mjeri – poetskih, a potom i proznih te znanstvenih i stručnih djela. Kad bi se netko danas, u urbanoj dinamici i bezglavoj jurnjavi za materijalističkim sinekurama, umilostivio prikazati presjek rada nekadašnjeg, skoro pa zaboravljenog RKND-a, tad bi se, prije svega, morao osvrnuti na, ako već ne sve, a ono bar neke od autora koji su svojim kulturno-prosvjetnim ili znanstveno-povijesnim radovima zadužili svekoliku riječku književnu baštinu. Tako bi redom navodio autore koji su objavljivali svoja djela u nakladi navedenog Društva: Milivoj Bakarčić (1968.); Ljubo Pavešić (1968.); Ivićina Brdar Grobniški: Grobniške povedajke (1968.); David Daša Kabalin: Naša beseda (poezija; 1969.), Pivanja i govorenja (1978.), Na moru rumen (1984.); Vinko Antić: Književnost (1971.); Ivo Klačić Žic: Smih naš bodulski (1971.); Zoran Kompanjet: Zibrane pesni (1971.); Borislav Ostojić (poezija, 1971.); Josip Tomin (poezija, 1971.); Vukman Milosavljević (poezija, 1975.); Ante Zemljar: Mozaik (1975.) – pisao je o Hrvatskom


Đoni Božić

97

primorju i kvarnerskim otocima; pjesnik, pripovijedač, putopisac, romanopisac, kritičar, scenarist koji je od 1949. do 1953. godine, kao politički zatvorenik, prošao torturu zloglasnoga Golog otoka i koji je šest puta nagrađen Književnom nagradom Drago Gervais...; Kazimir Urem: Puntarska čakavska beseda (poezija, 1975.); Srećko Cuculić: Obitelj Cemolica (1976.); Zvonimir Turina i Anton Tomin Šepić: Riječnik čakavskih izraza (1977.); Nikola Kraljić, jedan od najvećih riječkih književnika i najviše nagrađivanih pjesnika našega kraja, od 1976. godine uređivao Riječku reviju; Dragomir Babić, urednik Godišnjaka RKND-a ´79, ´86, ´88. i ´89. godine (u godišnjaku se pisalo i o povijesti, politici, zemljopisu...); Vlasta Kopač (poezija, 1982.); Juraj Čačić pisao je o hipnozi, medicini, iscjeljiteljstvu (1990.); potom su tu i zbornici članova RKND-a, od ´90. nadalje, uz mnoštvo njihovih autorskih djela (Susreti, Sunce, Plovidba, Biografske minijature, itd.)... Puno je onih koji ovdje nisu spomenuti, a svojevremeno su objavljivali knjige posredstvom Riječkoga književnog i naučnog društva. Tijekom posljednjih pet-šest godina opstojanja Društva izborila je svoje mjesto i darovita mlada (tad nadolazeća) generacija riječkih pisaca. Zahvaljujući kreativnoj upornosti, uspijeli su unutar tog prostora oživotvoriti značajan dio svoje ambicije, osobito potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina. Okupljeni oko književnice Marije Katarine Kujundžić, kao posljednje predjsednice Društva, sudjelovali su u njegovu radu, jednoglasno slijedili inicijative predsjedništva i odazivali se na upriličenja raznih kulturnih priredaba. Nakladnička se djelatnost nije prekidala čak ni za vrijeme Domovinskog obrambenog rata. Malo je poznato da su se upravo pisci-članovi RKND-a među prvima u Rijeci, a možda i u Domovini, usudili u književnom smislu odgovoriti na srbočetničku agresiju, i to objavljivanjem zbornika isključivo s domoljubnom tematikom, kojega se predstavljanje zbilo na Božić 1991. godine, kad je neprijatelj, napadajući svim raspoloživim sredstvima, pokušao slomiti herojski otpor hrvatskoga naroda. Niti su Srbi, te krvave godine ostvarili svoj naum, niti su riječki književnici zanijemjeli, ostali bez riječi, štoviše – u spomen civilnih i vojnih žrtava, do tada već palih na Oltaru Domovine – umjetničkom riječju spleli su troplet od stihovlja, proze i neizbrisivih svjedočanstava... Tih sudbonosnih dana, kad su građani često silazili u podzemna skloništa..., članovi Društva su se povečerjem redovito okupljali u Strossmayerovoj 5. Ako nije bilo struje, palile su se svijeće... Niti grijanja nije bilo... Bilo je zato puno ljubavi za hrvatsko slovo u srcima tih nesvakidašnjih entuzijasta, imenom i prezimenom: Rosario Jurišić Vrgada, Đoni Božić, Petar Barać, Željka Kovačević (sada: Kovačević Andrijanić), Vanja Michelazzi,


98

Književna Rijeka / PROZA

Boris Kazija, Eva Viola, Josip Eugen Šeta, Zdravka Žeželić Alić, Juraj Plenković, Jadran Zalokar, Jadranka Štefanić, Ljerka Delak-Konstantinović, Katica Kvaternik, Jure Ujević, Ivica Žderić, Marinko Kovačević, Juraj Čačić, Domingo Borić, Milan Krmpotić, Gordana Rubeša, Ivo Rudenjak, Ivan Brdar, Dajana Haramija, Jordan Rožić, Dorota Lisicka, Miroslav Radić, Emira Zalokar, Drago Puljko i drugi... Nostalgično je promatrao plavkasto pročelje zgrade s kojom je dijelio nezaboravne uspomene o prijeratnoj književnoj suradnji unutar Riječkog književnog Društva – kako je napisao u svome romanu naslovljenom Suza bijelog Hrobatosa i objelodanjenom 2007. godine. Nekih pisaca, s kojima je nekoć prolazio kroz dobro i zlo umjetničke sudbe – spoznavajući i sučeljavajući se s gradskom boemštinom – na žalost, više nema među živima, a tada su znali sami, a počesto i s (gostujućom) grupom umjetnika, održavati pjesnička sijela na kojima se pilo, jelo i do jutarnjih sati čitalo poeziju, raspravljalo o aktualnim temama, otključavalo introvertne, seciralo ekscentrične, uzdizalo besmrtne... Poput bivših kolega, pisao je i interpretirao svoju poeziju, neumorno i nesebično sudjelovao u književnim projektima, u ime nakladnika uređivao stihozbirke... Tom se prigodom prisjetio i suradnje s pjesnikinjom Zdravkom Žeželić Alić i njezine pjesme objavljene 1992. godine u knjizi naslovljenoj Boke zelenih listih: SVILNO Svilno! Od agacih belih, od lišić, umejkih, jasenih, rascvatenih. Kod na merlić, na Kjunu kamenji, Svilno moje! Mladosti znamenji. Ni više krovićih, od žlibac črjenih, ni ravnic zelenih, ćrišnja više ne cvate va boku,


Đoni Božić

99

ni mladosti više, suza mij v´oku. Grad je stegnul ruku, va sred njedar tvojih, još malo od staroga, a niš od mojih. Danas, 2012. godine, građani nemaju potpunu informaciju o onom u što se tu zbivalo kroz prohujala desetljeća. Na zid, pokraj ulaznih vratiju, postavljena je 2. siječnja 2000. godine, povodom stote obljetnice, u staklu uokvirena obavijest: U ovoj je zgradi 2. siječnja 1900. godine tiskan prvi broj Novog lista, čiji je utemeljitelj i glavni urednik bio Frano Supilo. Ali nigdje još nema vidljivo izvješene informacije koja bi navela slučajnog prolaznika da zastane i pročita par riječi o dugogodišnjem postojanju legendarnog Riječkog književnog i naučnog društva na istoj toj adresi. Kome smeta isticanje kronološki cjelovite istine? Ili je to, možda, samo nečiji previd? Zar je fatum naših književnih stvaratelja biti zaboravljenima od zajednice, od bližnjih, nakon što su im podarili svoja životna djela prožeta duhovnim vrijednostima bez kojih bi bila osiromašena svaka civilizirana sredina...? Međutim, to nije ni prvi, a ni posljednji nemar u našemu gradu, pomislio je, ima ih još! I manifestiraju se na različite načine... Na primjer: Most hrvatskih branitelja. Izgrađen je kao spomen-obilježje, kao trajna uspomena na sve hrvatske branitelje u Domovinskom obrambenom ratu. Most je otvoren 21. prosinca 2001. godine. To novo obilježje Rijeke, taj memorijalni most hrvatskih branitelja, dugačak 48 m, premošćuje Mrtvi kanal i završava s impozantnim 9-metarskim visokim spomenikom. Razmjerno mali most iznimne je oblikovne vrijednosti. Relativno mladi projektanti nagrađeni su za svoje djelo, jer je nacrtno osmišljeno od samo jedne vertikalne i jedne horizontalne crte. U početku je most bio osvijetljen, što je noću stvaralo dojam da lebdi nad vodom. Jednog dana skriveni svjetlovod u staklenoj ogradi počeo je pregorjevati i – nakon samo par godina – više nije radilo ništa. Uskoro je dijagnosticirano: došlo je do prodora vode u okno u kojemu se nalaze razdjelni ormari za upravljanje rasvjetom mosta, a samim tim i prekida u napajanju rasvjetnih tijela električnom energijom. Gradske vlasti su se oglasile


100

Književna Rijeka / PROZA

obećanjem da će sve već dovesti u red, ali – osim zaključka o kvaru – nije učinjeno više ništa. To nije bila najveća mana spektakularnog mosta. Most hrvatskih branitelja bio je svojedobno izazvao prosvjede hrvatskih branitelja kojima se suvremena verzija braniteljskog mosta nije dopala zbog nedovoljno izraženih hrvatskih obilježja. Istina, u procjepu između armiranobetonskih plosnatih stupova visine 7,5 m, ugrađena je umjetnička instalacija: pravilna trostrana prizma od lijevanoga stakla. Unutar prizme umetnut je hrvatski povijesni grb, a prizma lomi prirodno svjetlo i razlaže ga u boje spektra... I sve to u podnožju, neugledno, iz daljine neprimjetno. Kao gazište! A najpervezniji detalj je blijedo ugravirani natpis: MOST HRVATSKIH BRANITELJA u rebrastoj ploči hladne plohe mosta. Građani svakodnevno hodaju preko tih ploča napravljenih od slitine aluminija i magnezija. Kako se ne bi poskliznuli, rebra ovih ploča uzdužno su nazubljena. Svakako, o tome se vodilo računa. Jedino se nije p(r)omišljalo da će, danas-sutra, lakomisleni šetači pokatkad – iz urbane navike – pljunuti po natpisu, razvlačiti po njemu potrošene žvakaće gume, a poneki ga – zasigurno iz mržnje – i pošteno nagaziti te obrisati na njemu svoju papkarsku nečist... Ima previše domaćih ljudi koje za to nije briga... U svakom slučaju, strancu nije moguće odmah razaznati o čemu se tu radi. A upravo to najviše boli one koji su ´90-tih branili Rijeku od prohujale agresije na Hrvatsku i na sve što je imalo hrvatski predznak. Zar riječki branitelji – oni poginuli, kao i oni ranjeni i preživjeli – nemaju pravo na svoje vidljivije, čitljivije i grandioznije znamenje u obliku dostojanstvenijeg natpisa na praznoj bjelini tih – sablasno stršećih – stupova, na mramornu ploču s jasno istaknutim obavijestima o njihovome junačkom ratnom putu i na trajno, a ne paušalno rješenje obilježavanja, kako bi se u svijesti mlađe generacije gradskih žitelja neometano razvijao ponos na slavnu žrtvu njihovih otaca??? Strese se i brzo prekriži ruke, štiteći grudi od naleta hladnog sjeverca. Lica smrknutoga zbog nabujalih emocija, ponovo pogleda prema sinjoj zipki privlačne prostornosti, čiju donedavnu tišinu poče površinski ometati silovita bura. Uljasto pozlaćeno obzorje pomalo se pretvaralo u buduću proključalu vodenu provaliju zapjenjenog valovlja. Uskoro će se njihove rasporene kresti nemilo rasprskavati na oštrim obalnim hridima, hučeći i bučeći svoju beskrajnu pjesmu, satkanu od tisuća mjesečevih odbljesaka na ledenom srebru riblje krljušti... Takvi razorni prizori elementarnih snaga, kojima je obilovao njegov zavičaj, počesto bi ga ispunjali zebnjom, ali i budili u njemu strahopošto-


Đoni Božić

101

vanje prema neizmjernoj snazi mora – koliko opakoj, toliko i podatnoj – ako mu se hoće sirenama-vilenicama zavoditi ljudski rod. Roditeljski je izdašna tajnovita dubina, prebogata životnog obilja te bajkovito omeđena čipkastom raskoši otočnih krasova punih blistavih ogrlica školjkaša, nepomično nanizanih naspram osunčanih pješčanih sprudova, tih obalnih njedara zarumenjenih od rakovica i prepletenih sparušenim, beživotnim, vlasuljastim travama koje, ojutrivši naplavljene povečerjem, nestaju u sipkim brježićima vreloga sabuna... I tako... Rasuta bjelina bezbroja oblutaka strpljivo podnosi neprestana milovanja miomirisnih struja u čijim zračnim kovrčama lebde zvučni buketići voden-poja: grgoljavi, brboljavi, mrmoravi, kolutavi, valutavi, i šljapkavi, i tapkavi... Gdje sve klikće, i sve sikće, i cvrči, i zriče, i vrtloži se ponad vrulja, usred mulja i pjeskulja – tu i nestaje zlatoperno, u pravcu bliskih, čeznutljivih djevičanskih tjesnaca, uvala i udaljenih, gibljivih kanala tog vodenjački uzbibanog labirinta... Pisano u Rijeci, mjeseca listopada 2012.


102

Književna Rijeka / PROZA

MARIJAN GRAKALIĆ

Suton u predgrađu (ulomak iz romana Bivši čovjek)

N

edjelja je dan vjenčanja, ali i dan pokopa. Možda je zbog toga njezina priroda pomalo nerazvidna. Sadržava karakter prigode namijenjene za prijelomne svečanosti koje zahtijevaju onostrane sakramente, ali i brzi povratak na zemlju. I ove nedjelje sudbina je ta koja me veže za desetak ulica, jedan brijeg i bivše radničko predgrađe. Svakodnevno tu prolazim nastojeći ispuniti vlastite misli, kako ne bih ostao nevidljivim. Unatoč tomu, manje-više sam neopažen. Misli ne iščezavaju čak niti onda kada bježe od svakog suvisla posla. Ipak, s vremena na vrijeme prene me nenadani gnjev, goneći me k osvjedočenju kako ne postoje bojažljive slabosti, već samo one lažne. Zrak sada stoji pa ustajala atmosfera trešnjevačke nedjelje oblikuje pečat ne samo vremenu, već i nedorečenim mislima začetima prije, još u ono doba koje je odavno prošlo i sebe dovršilo. Danas izlazim u šetnju netom prije negoli svane i vrelina zahvati cijeli grad. Hodam Kranjčevićevom prema zapadu. Tu, na kružnom toku, već je otvorena neka gostionica. Sjednem i naručim kavu. Prvu jutarnju. Prođe automobil. Ide sporo pa skrene i nestane ulicom koja vodi prema placu. Bljedilo jutra pastelno je. Uskoro će nestati, jer će ga proždrijeti jasne i oštre boje ljeta. Zvuk turbine obližnje toplane prostrijeli kroz zoru. Svako novo jutro tek privodi ovdje dan u poznate horizonte. Iz nekog sporednog dvorišta dopre fragment kletve pa se ukažu škiljave oči i lice svata. Pijan, ne primjećuje ni mene ni širinu ulice. Zbrkan zorom odlazi dalje, tražeći onu – u gluhoj noći izgubljenu – razdraganost. Platim kavu i krenem prema kući. Prolazim kraj benzinske crpke koja još ne radi. Miris kruha dopire iz obližnje pekare. Trenutak prije negoli sunce prizove svo svjetlo na ulice i krovove grada, dok bljedilo još kopni zadnji kutak tame, naziru se u njemu svježe sjene predgrađa: potajnih oplakivanja, izgubljenih prilika – kako razuma, tako i čednosti, nakaznih nazora, utješnih iluzija, plašljivih ambicija, lakomih lihvarskih nagovora, propalih pustolovina, svakojakih izdajstava, brakolomstva, podmićivanja i nasilja, izgubljenih zamisli i bunila.


Marijan Grakalić

103

Otvaram kućna vrata. Vrijeme je sad nenadano lišeno pjeva ptica. Kao da sve vreba trenutak koji će razdvojiti noćni svijet zvijezda od nedjeljna jutra pa dramatični tajac potom nestaje, a uzdižu se blagi zvukovi prijepodneva, pospano buđenje i mirisi blagdana. Uostalom, niti jedan povratak domu ne mora nalikovato onomu prethodnome. Odlazim u postelju. U malim dvorištima – i dalje bez vjetra, sve je naizgled daleko od svijeta i zbiva se po – čudnom nesrećom zaklonjenoj – neophodnosti. Istoj onakvoj zbog koje drugi umiru u meni i u mojim snima. Nedvojbeno je kako sam i sâm nekada umro u nekome drugom. *** Stari parket škripi pod svakim korakom. Pogled kroz prozor udara u oblake koji pucaju napola na nebu ponad grada. U dvorištu kao da se sada skupila sva okolna prašina, zajedno s mirisom svježeg katrana kojim cestari krpaju rupe u asfaltu. Tu su i maleno stablo jabuke, grm ruža, bršljan i melankolija u kojoj su već izdani svi snovi i zbog koje i vijesti o nekim budućima ne prelaze ograde ravnodušnosti. Odijevam se polako i spremam za izlazak. U hodniku stoji golema slika slavoluka pobjede – stara zidna fototapeta koju je djed nalijepio nekoliko godina prije smrti. Osim toga gordog prikaza trijumfa, među njegove relikvije ulaze još i jahače čizme. Još su dobre i taman moj broj, no ne nosim ih nikada. Djeluju mi kao inspiracija koja pretače misli u to da jednom postanu neporeciva vjerovanja. Dogme, čija sugestija vara poglede. Hodam Savskom prema centru. Cijela mi ta ulica nalikuje nekoj dugačkoj kaci nad kojom se posve uzaludno komeša neznatna bjelina oblaka na plavom nebu. Opazim nove tegle s cvijećem na platou blizu hotela. Pelargonije, dakako. U mašti mi se stvori predodžba dalekog jecaja prašume i šuma moćnog vala koji silovito udari u dno Afrike, lavovi zariču u savani rikom koji se uzdigne iznad svake zamišljene snage i jedan cvijet poleti zrakom te padne na morski val. Prođu tramvaj, neki mladić na biciklu i čovjek koji pod rukom nosi album za skupljanje starih kovanica. Iznenadi me što cvijet u tegli promatra istom pažnjom koja me je zatekla i u tom dalekom snu. Tumači snova željeli bi biti sveznadari, dok ovi potonji snova niti nemaju. Izgubljeni na osami između zbilje i znakova, zaklinju svojim slovima predodžbe još od onog doba kada su i kraljevi nosili oko vrata pločice sudbine i slijedili nestvarne vizije odustajući od pobune. Smjestim se na klupu pred Hrvatskim narodnim kazalištem, s osje-


104

Književna Rijeka / PROZA

ćajem bliskim stanju koje je posljedica upijanja priviđenja. To neobarokno zdanje bečkih arhitekata Ferdinanda Fellnera i Hermana Helmera iz 1895., autora još četrdesetak europskih kazališnih zgrada, otvorio je te godine, završnim udarcem po balkonskoj ogradi, car Franjo Josip I. No danas kao da nedostaje onaj intimni aristokratiza koji je opreka prostodušnim naravima ili pomodnoj dresuri. S klupe na kojoj sjedim sve se može izvrsno uočiti. S jedne strane, u kavani, bezbrižno sjede dokoni. Ne primjećuju kako je na travnjak oko kazališta, ukrašen cvjetnim lejama, doletio kos. Ptica uzme grančicu pa odleti prema krovu obližnje zgrade. Također, bez pobude ikakva interesa, prođe sada lik – očito na gladovanje na pločniku. S druge strane trči dječak pod paskom neke frajle i pušta u zrak svilenog zmaja koji se diže, nošen uzduhom i igrom lahora. Igračka sune u nebo, ne mareći za sva ljudska poniranja koja se tu susreću ili turističke plakate. Leti, vijoreći na vjetru, kao da time želi one nevidljive, kozmičke znakove preliti u zemaljski alfabet. Iznenada se osjetim porazno nepismenim i požalim što ne mogu lebdjeti ponad stvarnosti kao taj lepršavi komad obične, crvene svile. Padne mi na um kako je vrag u romanu Braća Karamazovi kod Dostojevskog bio silno nezadovoljan svojom zemaljskom situacijom. Štoviše, čak i pogledima na osobnu budućnost. U toj knjizi on sanja o tomu da svoje probleme riješi useljenjem u tijelo korpulentne žene, trgovkinje, kako bi se – nalik nekom zlokobnom, demonskom moljcu – potom preobratio u lažnog apostola i postao važnim čak i posljednjoj sirotinji. *** Noćas vrijeme stenje. Nemir je pokora utjehe. Zvuk tramvaja gubi se u daljini. Tada opet nastupi tišina. Povjetarac donese miris oprana rublja. Škripa koraka po drvenim stubama susjedne kuće odaje hod muškarca koji odlazi u noć, ostavljajući iza sebe prazan dom. Mačak u travi lovi sjene, dok mene vreba bdijenje. Bliži se kraj noći. Sad nadođe svježina iz duboke tame kozmičkog zdenca. Krila ptice zalepršaju na oluku susjedne kuće. Ona poleti i nestane u daljini. Smrtovanje me sve više plijeni osjećanjem povratka u ona stanja i misli kakve su prevladavale prije osamljenih šetnji u kojima se susreću šarene košulje, anonimne suknje, pridaje pažnja crnom dimu koji se ponekad uzdiže iz dvorišta u kojima se spaljuje smeće i pokošena trava. Smrt noći praslika je svake druge. No tek smrt muze može utrnuti grijeh, nesreću ljubavi i prizvati pjesme koje bi tad postale kostrijeti svakodnevnice. Za razliku od snova u kojima vlada strava, noćas snivam poljubac koji se u snu očekuje još od rođenja. Znam kako me više nikada neće sustići porudbina nemoći one oskudice koja je najbolja prijateljica smrti.


Marijan Grakalić

105

*** Kratka kiša opere grad, zatim se uzdigne sparina. Nebo je nisko i ljudi je malo. Rijetki prolaznik žuri domu u rano jutro. Sjedim uz prozor i probirem po uspomenama. Vani prolazi svijet, dok misli hrle k zavičaju. Razdere se opna koprene sadašnjosti i u svijesti ugledam vinograde nad Samoborom, drveni čardak i davnog druga, sjetim se prve ljubavi i čvarka, začujem lavež psa, na kamen mi padnu sunčane naočale, ali se ne razbiju, majka i otac odlaze na Bled... Pojavi se osjećaj kao da sam se upravo vratio iz vojske. Čak i pogled davno uginula psa... Što to znači – da je nešto onako, kao prije?, upitam se i poželim biti u vlaku, onom koji nestrpljivo očekuje kolodvorsko zvono kako bi otputovao dalje. U Rusiju. Zamišljam Moskvu kakva je bila u doba Ivana Groznog. Drvene boljarske kuće i suludog cara koji se, u pohabanoj tamnoj mantiji, ceri režeći na sve, nemoćan u nesreći. Uistinu, od svih pohvala najčuvenija je pohvala ludosti. Ne zbog hvale, već zbog misli svetog Pavla da je Bog izabrao ludost svijeta kako bi zbunio mudre. Postaje nesnosno vruće. Dan iscrpljuje umor. Unatoč tomu, razveseli me misao o ideji Dostojevskog kako će jednom ljepota spasiti svijet. Ljepota je nužnost koja izvire iz svakog nadahnutog posvećenja. Zato nam maske i tuđa djela niti ne trebaju da bismo bili oslobođeni u vlastitom sensusu spiritualisu. Doduše, ovdje iznesenim i kao svojevrsni sensus litteralis. Pogledam kroz prozor, s namjerom da se prisjetim budućnosti. Crveni rubnik neba gori nad gradom, dok me hvata nesvjestica koja se prikrala sa stražnje strane čitavog dijagrama čežnje i njegovih alegorija. Budim se tek u predvečerje. Plavetnilo sutona navješćuje noć i izdaju jave kad tama zagrli Trešnjevku, dok slike Zagreba i života nestaju u njoj. Nad gradom se sada razvlači oblačna zavjesa. Melankolija je opet navukla svoju crnu pregaču i uhvatila zapešće one druge prirode svijeta koju ponekad nosimo pod miškom. Počinje kiša, praćena udarom groma. Gledam u tamu i njezine prikaze. Moguće je kako su neke od njih oslikane još u ikonologiji Jeana Baptiste Boudarda. Tu se kaže kako su stari Grci ludost prikazivali slikom golog djeteta na magarcu, povezanih očiju i s trstikom u ruci. Ludost je tu prikazana djetinjastom i nedoraslom do zrele svijesti, slijepom prema znanju i onome što je očito, usto nespretnom i tvrdoglavom poput magarca, ali i praznoglavom kao što je i trstika šuplja. *** Svijetli prašina novog dana i trak sunca pruža se preko zgužvana kre-


106

Književna Rijeka / PROZA

veta. Propuštena prilika daleko je od krmeljavih očiju. Zamišljam ženu koja pred zrcalom – koje i nije drugo doli izlog vidljivih čudesa – stavlja crnilo na očne kapke. Uostalom, mašta i nije obveza razuma. Tražim lagani sako u ormaru. Možda, u nezapamćenom idućem jutru, neko lice iz zrcala za nemirnog dana opet proviri iz sakristije crkve sv. Jurja na klisuri s koje puca pogled na Kvarner, a u tom istom hipu sunčeva zraka na trenutak pomiluje osmijeh na licu Bogorodice, fresci majstora Alberta, koja u njoj krasi sveti oltar. Možda su baš stoga tu osmijeh i pogled s Brseča na pučinu i brod, ogroman i bijel, koji nenadano prođe vidikom cijelog tog sna. Postoji pritajena svetost u slikama dalekih putovanja i stranih krajeva. One posjeduju magiju susreta sa supstancijom svijeta. U mojoj slici more oplakuje vjetar u slavlju slobode, a krivudava, kamena staza uspinje se prema kući na hridi. Tu neki nepoznati čovjek objašnjava kako mu je najbolji prijatelj odavno izgubljeni kentaur, a susreli su se na obali koje također više nema. Prisjetim se kako je za Borislava Pekića vizija rođenja prvog kentaura izvorište svakog privida, odnosno one lažne umjetnosti koja služi samo štovanju neprikosnovenosti bogova i moćnika. Pad u zamku sudbine kojoj je umakla svaka utjeha i gdje nema priča o cvrkutu veselih ptica, onih koje su dolazile ravno na grane drveća onda kad galebovi odlete u luku i nad more. Takva slika visi na jednome zidu, u zamišljenoj Arkadiji, čekajući drugo vrijeme. Već se sasvim razdanilo i ljudi počinju izvoditi pse u šetnje. Dan protječe, ptice ne spavaju. Nema krika iz sjećanja. Nedostaje i panorama izjedena plavetnilom neba, ispod kojeg snove od soli polako topi ono vječno, beskrajno more. *** Budim se u tami ljetne noći osvijetljene mjesečinom. Ulice Trešnjevke puste su u ovaj sitni sat. Mjesec je noćas jedini službenik snoviđenja kojima daleka kozmička prostranstva nisu nikakva prepreka. Zvuk automobila razbije tišinu. Prekoputa – osamljeno svjetlo prozora visi na fasadi kuće. Svaki pogled počiva na unutarnjem zalogu koji mu pridaje značenje. Osjećam se bolje. Odijevam se i izlazim u noć. Trešnjevka nalikuje području pogođenom silnim zanosom običnosti. Lutam dalje prema gradu. Prođe vlak i tlo zadrhti od njegove siline. Trnjanska cesta sad spava, pusta onkraj svih predodžaba predgrađa. U trenutku mi se učini kako će noć, moguće, ovdje trajati vječno. Oronule kuće, nedostatak dobrodošlih brzojava, izostanak iznenađenja i sumoran broš na reveru sakoa kasnog prolaznika. Tu kao da postoji nezgrapni rov, međa između nenadano zamrla grada i besmislene sudbine nedaleke provincije.


Marijan Grakalić

107

Nedostaje zveket fantazije koja izaziva životne mećave. Prolazim ispod tamnog drvoreda i uz stare željezničarske zidanice koje pamte i bolje dane. U kutu nekog zamazanog dvorišta stoji napuštena dvokolica. Zavijam iza ugla i blijeda svjetla kolodvora probiju tminu. Na peronima, kao na nekoj starinskoj slici, stoje vlakovi. Nalik su tek uspomenama neželjene sadašnjosti. Ostavljam noć iza sebe. Opet kiša prolomi nebo i oblije grad. Nepogoda je sila razasuta u zatočenim slikama života. Plitka niša tuđih vrata u Tratinskoj ulici zaklon je od nevremena, dok bujica otječe pločnikom. Ima tu one divlje ljepote koja se nadima u osjećajima kad priroda potvrđuje svoju moć. Jačina oborine zatire pogled, štropot kiše uništava sve drugo. Zvuk pjesama iz obližnje kuće također nestaje u nevremenu. Ipak, jedinstveni tren ne bježi u nedogled. Nevrijeme pomalo jenjava. Ništa se, naizgled, ne mijenja na tom svijetu. U Olujama i povijesti današnjice slute se sile koje su vladale još u doba legendi. Jedna od njih vezana je uz rođenje posljednjeg cara iz obitelji Antonina, sina Marka Aurelija i Faustine, Komoda. Po njoj je Faustina, dok je nosila njega i njegova brata blizanca, sanjala da je rodila zmije od kojih je jedna bila nasrtljiva. Navodno je taj san stvarnost kasnije i potvrdila. Povijest pak govori kako je Komod borilište Koloseuma posipao zlatnim pijeskom, ne bi li uživao u gladijatorskim nadmetanjima. Za jedne takve predstave dio Rima, računajući i Vestin hram u kojemu je bila slika koju je Eneja donio iz Troje, izgorjeli su u strašnom požaru. Poslije tu nastaje čitav grad Colonia Commodiana, a Komod se pretpostavio kao novi, to jest tada najnoviji osnivač Rima. Nedugo potom ubio ga je Narcis, oslobođenik i njegov omiljeni partner u hrvanju – zbog zavjere oko vlasti. Kako bilo, i sada – dok noću hodam kroz grad, taman i gotovo prazan, tako da se samoća može osjetiti gotovo kao fizičko stanje odvojenosti od svega, a ponekad i od sebe – s golemom sigurnošću osjećam prisustvo one samonikle kletve pogubne za svako sebeljublje. *** Goli horizont nužnosti svakako ne prihvaća ništa što je suvišno. Ponekad mi cijeli grad nalikuje mjestu koje postoji tek kao naivni privid pod kojim počiva samo jad onih nepoćudnih i nemodernih osjećaja, predviđenih za iskorjenjivanje. No ne treba pristati na bezimenost; naime, još je Ljermontov smatrao kako je povijest i one najmanje i najsitnije duše zanimljivija i korisnija od povijesti cijelog naroda. Suton je isposnik dana, vrijeme kojemu se još u oskudici susreću dva svijeta: mrak i svjetlost. No on nestane brzo pod neonom svjetlećih re-


108

Književna Rijeka / PROZA

klama i lampama čija mutna, žuta svjetlost noćas nešto slabije dotiče kutove ulica. U trenu, unatoč sada slabom rominjanju kiše, pomislim da je vrijeme stalo. Naizgled sve postoji, a opet – kao da nije ovdje. Okrenem se i ugledam barunicu kako hoda pločnikom Savske ceste, ovog puta bez psa, noseći crveni kišobran. – Pozdravljam vas, Vaša milosti – presretnem je. – Ah, dobar večer. Zar me vi slijedite? – Ni govora. Vidio sam vas kako prolazite, pa sam pomislio da možda imate vremena za onu kavu o kojoj smo već razgovarali? – Sad? To nikako. Osim toga, prestanite se ponašati kao nadzornik. – Oprostite, Vaše barunstvo. Pogrešno ste me razumjeli – odgovorim joj, uzdignutih obrva. – Razumjela? – Dakako. Molim vas da mi dozvolite da vam uskoro predložim nešto više idilično. – Hm, dozvoljavam.

Epilog u rujnu Sjedim na terasi Male kavane na Trgu. Jutrom ljudi hitaju prema Dolcu, tramvaji dovoze i odvoze čitave sudbine. Često tu neizvjesna sreća krasi zapučak. Golubovi i dalje dolaze u čitavim jatima. Za susjednim stolom sjede dvije nacifrane dame, potom penzioneri, pa neki stranci, ljudi u službenim odijelima, majka s malim djetetom. Tu su i tri Kineza i neke djevojke u šarenim majicama. Trg je i stratište i pozornica velegrada. Sad razmišljam o Euripidovom stavu o ženama. Taj Sokratov učenik prvi je dramatizirao ženu kao psihološki problem. On žene ne smatra poželjnim objektom ljubavne strasti. Dapače, takvo uvjerenje postoji i nakon njega. Još u aleksandrijsko doba za onoga tko se zaljubio u ženu držalo se da su mu bogovi pomutili razum. Naravno, ni danas to nije tek razumska pojava. Ipak je postojala kod Grka i važna zagonetka. Naime, smatralo se da onaj tko je jednom susreo nebesku Afroditu jedini razumije što je ljubav kao slobodno djelo čovjeka. Isto tako, predstava ljubavi sa zemaljskim Afroditama koje su rodila oba spola, držana je tek za stvar nagona. Popravim kravatu koja me malo steže, zapišem neku bilješku i krenem prema Zrinjevcu. Zvuk harmonike probija se pod krošnjom i kroz buku ulice. Nadjača ga klopot tramvaja koji prođe. Potom se opet glazba vrati i


Marijan Grakalić

109

– nalik imitaciji nečeg stvarno živog – zagrli kuće, ljude i drveće. Preko puta kavane Splendid, sjedeći na klupi, otrcani harmonikaš svira za groš. Nema tu lepršavog zanosa male, Picassove gitare koju je oslikao žutim, crnim i smeđim nijansama za svoju kćer Palomu. Tužbalica harmonikaša tek je teška slutnja tuge i očajanja, svojevrsna glazbena apologija sjenci krvavih ruku koja se odavno nadvila nad mnogobrojne bezimene grobove Balkana iskopanih pod odjekom vjekovne grmljavine topova i nabožne kobi koja jezovito svjedoči o odsjevu gole oštrice noža. Smjestim se za obližnji stol. Kad ovdje, po Lenucijevoj potkovi, ne bi prolazila provincija, kad ne bi bilo živih osoba iz Moslavine, Dugog Sela, Sesveta, Trnja ili Benkovca koji razgovaraju, hihoću se i viču, ta bi nezacijeljena rana – koja, zapravo, beskrajno tromo izvire iz duše harmonikaša – bila nalik gotovo demonskom ukazanju. Tko zna jesu li u tom zvučnom mastilu bijede i duše osamnaest mrtvih mornara kraljevske podmornice Splendid, potopljene 1943. kod zanosnog talijanskog otoka Capri – mjesta inspiracije Oscara Wildea – od strane njemačkog razarača Hermes, na kojemu je plovio neki djedov prijatelj koji je stanovao baš ovdje, na Zrinjevcu, sve dok se šezdesetih nije odselio u Njemačku? Glazba odzvanja, lica prolaze, sudbine nestaju – kao i riječi koje odnosi vjetar. U rukama okrećem medaljon od odrezane kose koji mi je rijetka obiteljska ostavština, gledajući prema paviljonu u središtu parka jer ne znam više kuda pogledati dok – plačem. Glazba je utihnula. Sluškinja, sa srcolikim brošem na grudima i suzom pod okom, u kapu svirača ubaci nešto sitniša. Rujan sad blista suncem i svježinom. Posljednje su pukotine ljeta. Pod teretom premijera, školskih torbi i gužvi nestaje bezbrižnost ljetnog sna, lakoća kratkih rukava, sjedenje po terasama i osjećaj lagane mjere dana i noći. Najavljuju se berbe kao neminovni zadatak posvećenja godišnjeg ciklusa i zemlja se ponovo prispodobljuje, kao vječni bunar magične snage pod svodom nebeske objave. U rujnu davne 1812. godine Napoleon Bonaparte promatra Moskvu. Govori, gotovo apokaliptički, kako je grad nalik mladoj nevjesti koja jedva čeka da se poda mladoženji. Zapravo, izgleda kako nema bezazlenosti u sveopćoj lingvistici između muškaraca i žena. I dalje osluškujem Zagreb – koji bruji ljudima i dušama još podmazanim jadranskom solju – i zamišljam kako je izgledalo kad je u rujnu 1912. godine – a tad se već naveliko pripremao krvavi svjetski masakr – James


110

Književna Rijeka / PROZA

Joyce dao posljednjih 30 funti odštete za tiskanje knjige njegovih priča Dablinci. Od tog, prvog izdanja on dobiva tek jedan primjerak, budući da je netko nepoznat otkupio sve ostale i dao ih spaliti još u tiskari. Sredinom rujna iste godine Joyce odlazi u Trst, gdje počinje predavati. Rujan je mjesec kad, unatoč prokletstvima, plodovi dozre za branje. Pitanje je što je pravi zavijutak radosti? Struganje naravi po asfaltu grada odjekuje statistikama promjenjive nervoze. Nekada je Corneluis Agrippa von Nettesheim tumačio da demoni opsjedaju melankolike jer im je njihova krv poslastica. Ogledam se sada, anegdotalno, za kakvim zagonetnim zrcalom, onim uz kojega na vitrini oduvijek stoji i poneka magična lanterna. Ona je tamo zato što bi trebala osvijetliti uvriježenu zamisao kako i demoni ovise o svjetlu božje providnosti na svijetu u kojemu ništa nije slučajno, pa tako ni kraj bivšeg čovjeka čije je smrtovanje dozrijelo u rujnu, unatoč neshvatljivoj prirodi Strašnog suda. Ljubav je sloboda. *** Grakalić, Marijan (Požega, 1957.), pjesnik, prozaik i novinar, živi, radi i stvara u Zagrebu. Kontinuirano objavljuje u medijima od sredine sedamdesetih godina. Do sada je objavio knjige: Ljubljanski proces (Ljubljana: Emonica, 1988.); Gospa iz Međugorja (Zagreb: Vjesnik, 1989.); Nesretna fortuna (Beograd: AŠ Delo, 1989.); Domovinski rat – interwievi (Zagreb: Azur, 1993.); Duhovnosti novog doba (Zagreb: Reta, 1995.); U pandžama pohotnog zmaja (roman; Rijeka: Venerus, 2011.); Arkadijski brevijar (novele; Zagreb: Hipnotika, 2011.).


Ljubica Kolarić-Dumić

111

ljubica kolarić-dumIĆ

Vestalkino pismo

N

oćas su me opet pokušali živu pokopati. Razrogačenih očiju gledala sam u crnu i vlažnu zemlju, razbacanu oko grobne jame. I ona je mene gledala, kao da jedva čeka da me težinom i mrakom zauvijek prekrije. Lica ljudi nisam vidjela; samo tijela, visoka i uspravna. Ledenim su me glasom tjerali u grob. Ja se ne dam. Ponavljam da sam živa. Obuzima me sve veća jeza. I bol i strah rastu. Sve se više borim, sve glasnije vičem. Buđenje me spašava. Palim svjetiljku. Živa sam. Nigdje nikoga. Samo noćna tama proviruje kroz prozor. I dok sjedam na krevet, rukama trljam tijelo – ne bi li nestali žestoki trnci pod kožom. Jeza ne popušta. Ni bol. Kao da me je netko dobro istukao. Zašto sanjam isti san? Tek što ga zaboravim, vrati mi se još stvarniji. Jesam li kažnjena zbog grijeha koji sam, u strahu od krivnje, duboko potisnula, a noć razgaljuje misli i vraća mi sve udvostručeno? Da si olakšam ostatak noći, počnem razmišljati o tumačenju snova. Jesu li povezani s našim životima? Ovim ili nekim drugim, davnim, kojega se više i ne sjećamo? I odmah se pokajem zbog takvih misli. Zar je moja vjera tako slaba? što je s vječnim životom, rajem i paklom? vodi li me ovaj san u novi grijeh? Pogledam kako mirno spava. Htjedoh mu dodirnuti kosu, ali isti tren povučem već ispruženu ruku. Nastavim tražiti vezu između ovog sna i mog života. Crta, koja ih dijeli ili spaja, postala je gotovo nevidljiva. Mjesečina iznenada osvijetli čitavu sobu. Ustanem i približim se prozoru. Zvijezde zapalile vatru na nebu. Sve blista i treperi u začuđujućem zanosu. Plamen se širio i poput sjajnih zastora lagano spuštao prema zemlji. Osjetih kako me sve više grije. Ako mi vatra zahvati samo dio lepršave spavaćice, cijela ću izgorjeti. Uplašena, vratim se u krevet. Začujem lagano pucketanje – kao što nakon Božića izgaraju borove grančice kad se poskidaju ukrasi, a drvce odbaci i zapali. Sve se naglo pretvori u pepeo, nebo prekrije tama, a preda mnom ostane samo ugašeno ognjište. Pomiješani, san i java se samo ritmički izmjenjuju. Kao godišnja doba. Po tko zna koji put, gledajući njegovo tijelo, pokušavam naći uzrok svoje patnje. Vratim se u davnu večer kad me je, nepoznatu, zaprosio. Začuđeno sam stajala pred njim, gotovo nevidljivim u potpunome mraku. Kao da se uplašio tog trenutka. Ili odluke. Glas mu, poput posmrtnog zvona,


112

Književna Rijeka / PROZA

zapara noćnu tišinu, a ja, usprkos jasnoj opomeni, prihvatim pruženu ruku i život – koji će do samoga kraja ostati, poput nezacijeljene rane, zavijen tamom te večeri. Redale su se noći bez ijedne zvijezde. Ni praskozorja, ni rumenog sutona. Bijeg mi se činio jedinim izlazom. Tiho sam išla za svojim čežnjama... Žurila sam u sva svoja jutra. Dočekivala sam sunce kao dobrog prijatelja, a ono mi je uzvraćalo toplim milovanjem. Zagledana u Nebo, razmišljala sam o onome jutru koje, u ovakvom treperenju, jedanput neće svanuti. Zauvijek će se pretvoriti u tamu koje sam se strahovito bojala. I on je odlazio i vraćao se. Dugo sam vjerovala da će u novom povratku doći drugačiji. O, naivna nado! Plašila me njegova hladnoća i sve veća grubost. Šutio je ili vikao takvom snagom glasa kojom bi mogao prerezati i najčvršću stijenu. Među nama je stajao nevidljivi zid. Noću bi me znao probuditi, govoreći da sam prešla na njegovu polovicu kreveta. Počela sam se stidjeti svoje mladosti, a život je bez zaustavljanja prolazio mimo mene. Pa ovaj san, koji sve češće sanjam... Ili možda i ne sanjam? Možda se samo ponavljala neka davna prošlost, izvlačeći iz mene duboko potisnutu krivnju? Tko smo nas dvoje, ovako bačeni jedno pored drugoga? “Pa ti si Vestalka!” bez oklijevanja izusti pjesnikinja kojoj sam povjerila svoj život i san. Njezine mi riječi donesu nove sumnje. Sanjam li noć u kojoj je nekada davno trebala biti izvršena moja kazna? Ali tko je on, koji nepoznat leži uz mene? Je li opečaćen nečim što nisam razumjela te sam uzrok patnje tražila samo u sebi? Ponekad mi se učinilo da pred sobom vidim neizmjerno nesretna čovjeka. Ponovo sjedim kraj ugašenog ognjišta koje sam, tražeći izlaz, nesmotreno i nehotice ugasila. Razmišljam o ljudskim grijesima, o širokim i uskim putovima. Ja sam birala samo uske prolaze. Kao da sam izazivala trnje koje je, prijeteći, stajalo uz tek procvale cvjetove. U meni je dogorijevao neugašeni plamen. Može li se rasplamsati vatra na ognjištu, a ne izvaditi zapaljeno srce? Trn je čekao da podignem ruku prema cvijetu... Neumorno sam nastavljala svoju trku. Bez opiranja se prepuštala bolnom užitku tereta. Dokad ću slagati dio po dio prtljage, kao putnik koji se sprema na dugo putovanje? Nejasan mi je ostao još samo posljednji korak. Kao oaza u pustinji koju stvara neizdrživa žeđ ili 13. soba hotela. Još jednim pogledom prođem po njegovu licu, želeći da ga upaljena svjetiljka probudi, da me bar jednom upita zašto i ja ne spavam. Primijeti li me ikada dok sam mu toliko blizu da može čuti svaki otkucaj moga srca? Gdje se zaustavio život?Podijelih patnje noći s toplinom prve sun-


Ljubica Kolarić-Dumić

113

čeve zrake. Želja za dodirom donese lagani nemir kao miris zrelog voća iz zabranjenog voćnjaka. Tog trenutka zaboravih koje me je jutro probudilo. Kao da nisam ovdje i sada. Sunce je isto, a ipak toliko drugačije. Vlati trave visoke, a ja zanesena trčim kroz zelenilo. Od nježnosti u onom pogledu zaboravljam da su mi noge bose, da grumen zemlje može biti tvrd i šutljiv kao kamen, a da je put neravan i bez putokaza. Od siline zanosa nisam vidjela da je smrknuto nebo sakrilo sunce i da je nestao onaj skamenjeni pogled koji mi je, kao oštricom noža, probadao utrobu. Nisam čula krupne kapi kiše kako glasno udaraju po travi. Ni suze nisam osjetila, onaj prvi znak da su krenule. Kad iznenada i bolno zapeku oči, a potom se gorke i teške zaustave na rubu usne... Ne sjećam se svih svojih odlazaka. Jedino mi je prvi duboko urezan u tijelo. I tvoje riječi, za koje sam dugo mislila da su odredile moju sudbinu. “Moraš ići!” izrekla si kroz stisnuto grlo. Znala sam da plačeš, iako ti nisam vidjela suze. Moje su tekle poput brzog potoka, grijući mi hladne obraze. Bez protivljenja sam otišla. Duboko pognute glave. Nisam smjela podignuti pogled jer sam se bojala tuge koju bih ugledala na tvom licu. Na kraju mojih dugih pisama, da te ne žalostim, uvijek bih dodala: Ja sam dobro, mamice! Dovoljno si patila zbog naše razdvojenosti. Duboku bol, o kojoj se majci rijetko govori i zbog koje se zastidim pred zrcalom, podijelila bih s rijetkim prijateljima. Njegovo me neprihvaćanje peklo poput žara kojeg s ognjišta i najmanji dašak podigne u zrak i ispusti na dlan. Nešto veliko i teško, čije obrise u iznenadnoj tami nisam mogla raspoznati, tog mi trena zaustavi korak – kao da će između mene i onog pogleda ostati do sudnjega dana. Zagledah se u lice puno bola i strepnje. Crv sumnje prođe mi čitavim tijelom i za sobom ostavi crvotočinu kao znak raspadanja. Kao gladna životinja, natjerana po snijegu i ledu u pripremljenu stupicu, željna života, još se jedanput osvrnem i utonem u onaj pogled u kojemu poželjeh zauvijek ostati. Zarobljena u plavetnilu Neba i tami njegovih – od straha raširenih – zjenica, zaboravih na sve oko sebe. Što znači teret godina kad ću opet, čim je ugledam, poput djeteta, sjesti na prvu ljuljačku? Želja za radovanjem nikada me nije napuštala. Kamen, od kojega tražim da progovori, moja je kazna. Oplakujem li njegovu šutnju ili krikom ranjene zvijeri pokušavam pobjeći pred razapetom stupicom? Stalno tražim ono što ne postoji, vodu u pustinji i trinaestu sobu. Uzimam ključ koji nikada neće otvoriti njegova vrata. Uzalud se vraćam na isto mjesto. Nalazim samo trag svojih bosih nogu... “Ne vraćaju se izgubljeni dani. Tko se ne bi vratio na početak kad bi vjerovao da je baš njemu pružena još jedna prilika? Nisi se smjela zaljubiti!” začujem opet onaj nerazjašnjivi glas koji bi mi često, onako iznenada i


114

Književna Rijeka / PROZA

niotkud, zazvonio u ušima. “Znam da bi se vratila na onaj dio puta i stala uza se, ondašnju, odabranu bez svoje volje i krenula ususret onom pogledu. Da bi rado otvorila grudi kao kućna vrata i iskrom gorućeg srca zapalila ugašeni oganj.” Tukcija i Klaudija su čudom spašene. Rea Silvija je imala Romula i Rema. Hoće li i ove jeseni dolaziti prosci? Uzradovala me nova nada. Uživala sam u trenutnom, kratkom miru. Poželjeh još jedanput dotaknuti onaj kamen. Odroni li se i padne, ostat ću pritisnuta između Neba i Zemlje. Ta misao zaustavi mi korak. Pokušam zapjevati. Iz grla mi se izvije tek nejasna tužaljka, a suze ponovno zapeku oči. Kako je tanka nit između pjesme i plača, života i čežnje, stvarnosti i sna... Podijelile smo radost mojih trinaest godina. Onda sam svoju polovicu radosti uprtila na nemoćna dječja leđa i otišla u nepoznato. Daleko od tebe. Ti si ostala s drugom polovicom, a obje smo znale da su se tog trena naše dvije sreće spojile u beskrajnu tugu. Pišem ti, iako možda već odavno moja pisma ne stižu k tebi. I da onoj davnoj sebi pišući razjasnim zašto sam bila onako smušena kad mi se činilo da je život tako blizu, odmah s druge strane vratiju. Da postoji neizmjeran broj soba i da treba uzeti samo pravi ključ. Da je Nebo široko... I da ne postoji čovjek koji je izbrojio zvijezde, rekavši čija je zadnja. Voljela bih makar još jedanput sjesti pod ono stablo u našem dvorištu pa ti ispričati sve što sam željela i radi čega sam griješila. A ti bi mi otkrila što bi se dogodilo da si rekla: “Ostani kod kuće!” Zašto sanjam isti san i još uvijek čujem zvona koja su zvonila dok su mrtve nosili kroz našu ulicu...? Postoji li besmrtnost, osuda na progonstvo, bezvremenska kazna, vječna kao oganj u paklu? Hoće li mi biti oprošteno što sam, tražeći ljubav, rastužila svoju djecu? Hoću li ih ikada okupiti oko blagdanskoga stola? Je li kajanje dovoljno da opere krivnju? Vrisak moje čežnje dizao se k Nebesima. Tog je jutra na vrata – na kojima je uspravan i dostojanstven, boje zlata, stajao broj četrnaest – pokucao nepoznat mladić, tek reda radi ili pak upozorenja, a onda uzeo ključ i ušao u sobu. Velika, užarena kugla sunca nestajala je u daljini. Noć je pokazivala prve znake dolaska, lagano se opraštajući od preminulog dana. Suton je žarkim purpurom zagrlio čitavu Zemlju, kao da za nečime žali. Kad bih do jutra mogla ostati budna gledala bih Nebo, tražeći tebe među zvijezdama. Ali ja želim zaspati, nadajući se da će me baš u ovoj noći onaj san zauvijek napustiti. Sve sam umornija. Žali li to starost za životom? Ili samo tako boli? On mi, kao prokletstvo, nedostaje u svakoj noći. Da ga ugledam nakon buđenja...


Ljubica Kolarić-Dumić

115

Podignem požutjeli list davno započetog pisma na koji se prospe jedna krupna suza. Zar je blizu ono jutro koje će svanuti isto, samo – bez mene? Klonulom rukom dopišem još nekoliko riječi... Dugo ništa nije narušavalo tišinu, potom se iznenada i naglo podigla oluja. Bio je to jedan od onih dana kad vjetar ljudima pokazuje svoju snagu. Neki su govorili da su iz jedne sobe hotela letjeli papiri i visoko se uzdizali prema Nebu. Drugi su dodavali da su vidjeli i uglađena mladića kako izlazi baš iz te sobe. Većina je govorila da ništa nije vidjela. A kad je oluja prošla, među razbacanim lišćem i izlomljenim grančicama na gradskom trgu ležao je mokar i izgužvan dio nečijeg pisma. Slova su bila zamrljana od kiše i blata, samo je početak bio čist, kao da nije pripadao ostatku pisma. U zaglavlju je stajao samo dio nadnevka: Sirmij, 278. godine. Gradom se raširila priča da je nepoznato pismo napisano davno, još za vrijeme cara Proba, ali do danas nitko nije uspio otkriti je li godina naknadno dopisana i zašto je stiglo baš na njihov glavni trg. Priča se i da je otada najviše pisama počinjalo riječima: “Draga majko...”


116

Književna Rijeka / ESEJ

ESEJ IGOR ZIDIĆ

Matica hrvatska u vremenu krize (govor predsjednika na Glavnoj skupštini Matice hrvatske u Osijeku, 30. lipnja 2012.) Gospođe i gospodo, cijenjeni gosti, poštovani članovi i dužnosnici Matice hrvatske, zastupnici ogranaka i odjela, gotovo da se više i ne možemo probuditi, a da ne osvanemo u društvu krize; gotovo da više ne možemo krenuti ni na počinak, a da nas na uzglavlju ili uza nj ne dočeka kriza. Otvorimo li novine – s prvih se stranica na nas sruči kriza. Uključimo li televizor – na nas se, poput slapova, obruše izvješća o krizi; gdjekad objektivni, kojiput analitični, a najčešće sivi i neodlučni prilozi o njezinu trenutačnom i ne osobito uvjerljivome suzbijanju te, primimo i njih k srcu, tradicionalno pesimistički, ideologijom protkani, futurološki ogledi. U kriznim vremenima, vrlo su aktivni i oni koji su nam jednu budućnost već bili prodali, a sad nam tu istu, bolju budućnost pokušavaju podvaliti još jednom. Kao krunski dokaz da su u pravu opet se reciklira i naveliko zlorabi Marxova rečenica o tome kako će kapitalizam samoga sebe progutati. Ta nam pragmatična dosjetka XIX. st. nije neophodna da bismo razumjeli narav svijeta. Nije li, puno prije, već bilo rečeno i zapisano: Perditio tua ex te Israël (Propast je tvoja u tebi, Izraele)? Marxovoj rečenici ni danas – sub speciae aeternitatis – ne nalazim bitna prigovora, osim onoga već izrečenoga: da nije nova ni originalna. Kad bih joj morao, međutim, izreći ocjenu sa stajališta ideologijske prakse današnjice, ona bi bila mnogo nepovoljnija: ne samo što se kapitalizam nije (još) oglodao, nego je prvenstvo u propadanju prepustio svome nasljedniku: Marxovu komunizmu. Njegovu spomenutu rečenicu ne izgovara danas navjestitelj Novoga svijeta, nego zastupnik bivšega, koji je samoga sebe zaista progutao, a da ga nitko sa strane nije napao, razorio, razoružao, osvojio. Urušio se sâm od sebe: od nemogućnosti da racionalno zasnuje svoju privredu, da valjano razvija svoje proizvodne moći, da i u svakom drugom pogledu mudro organizira svoje društvo vodeći računa o ljudskim potrebama; da naznači građanima održivu, materijalnu i moralnu perspektivu. Kao utjehu za egzistencijalnu ugroženost naroda, komunizam


Igor Zidić

117

je nudio ispražnjeno nebo i samoga sebe kao najviši cilj. Sredstva revolucionarne borbe, kojima se negdje uspio nametnuti i zauzeti vlast, ponovila su sve grijehe prethodnih društvovnih formacija: nasilje, neobuzdani teror, zločinačku praksu, nemoralna bratstva i interesne grupe od kojih se, ma koliko se oni kleli u demos, nije moglo dočekati stvaranje demokratskoga realnog okružja, prostora demokracije. Naprotiv; komunistička se partija pretvorila u golem opresivni aparat posvećen zatiranju liberalizma, demokracije, pluralizma, tolerancije, tehnomenadžerskih urota. Naravno da time ne mislimo reći da će kapitalizam, takav kakav jest, nadživjeti svoja nasilja, svoja bezakonja, svoje opačine. Nadam se da neće, a ne bi ni trebao. Mi priželjkujemo, bez naivnoga arivističkoga optimizma, neki novi put koji bi, osim komunizma i kapitalizma, s povijesne pozornice uklonio i njihov binarizam, njihovu alternacijsku zamjenjivost. U Marxovu stoljeću kapitalizam je bio oličenje zla i nepravde i na nj su jurišali prvi komunisti. Djelomična njihova pobjeda početkom XX. stoljeća i širenje njihove svjetske moći poslije 1945. godine stvorilo je ravnotežu zala, kojoj je najviše pridonijela njihova zajednička borba protiv trećega: bio je to fašizam, naličje komunizmu, koji se ukorijenio u tehnički i gospodarski vrlo razvijenoj zemlji (Njemačkoj), uza sve posebnosti koje su iz toga proizlazile. Sudar njemačkoga podržavljenog fašizma i njegovih satelita s jedne strane te anglo-saksonskoga kapitalizma s ruskim komunizmom i njihovim saveznicima s druge strane, učinio se kao mitski sukob Trojice. Njemački su fašisti nastupali u ime reda, rada i discipline, Amerikanci i Englezi pozivali su se na tradicije zapadnih demokracija, Sovjeti na novo društvo i novoga čovjeka koje će – baš oni – zauvijek stvoriti. Svi, dakako, koriste za svoje interese pojmove domovine i patriotizma. Pojava trećega u svijetu koji je binarno polariziran izazvala je, dakako, umjesto prethodno očekivanog sukoba prvoga i drugoga, njihov zajednički obračun s trećim. Nakon toga bile su otvorene dvije opcije: rat za apsolutnu prevlast ili sporazumno održavanje binoma (plus-minus, kapitalizam-komunizam, Amerikanci-Rusi). Prevladala je, uz pomoć strašnoga oružja za masovno pa i konačno uništenje, koje se našlo u jednim i drugim rukama, politika mira na rubu rata, pobijedila je, za desetljeća, politička pragma koja se podrazumijevala pod sintagmom ravnoteže straha. Ne treba isticati kako je i koliko je ta ravnoteža straha unazadila moralni osjećaj. Potkraj XX. stoljeća kapitalizam, kojemu nalazimo toliko nedostataka, nazoči urušavanju komunističkoga protusustava, pokazujući da je ne samo stariji nego i vitalniji i da je, prema svemu sudeći, uz mnoge strukturalne probleme (u to svakako treba ubrojiti i periodične gospodarske krize sustava) bio bolji od suprotstavljenih. On je, naime, i s periodičnim krizama lako odolijevao sustavu s permanentnom krizom. Sve su to danas neprijeporne


118

Književna Rijeka / ESEJ

činjenice, no ipak nisu preporuke za vječno trajanje neizmijenjena kapitalizma. Kad nastojimo iznaći što je ono u čemu su kapitalistički i komunistički svjetovi bili ako ne isti, a ono barem usporedivi, dolazimo do zaključka da je to određena, na različite načine konkretizirana moralna insuficijencija. Naša je domovina danas jedno od oglednih (tranzicijskih) mjesta takvoga – teško nadoknadiva – deficita: otvoren je lov na manipulatore, špekulante, pljačkaše, potkupljivače, na preprodavače tuđega, na korupcionaše i nikoga više ne čudi što se tu, na optuženičkim klupama, nalaze bivši ili negdanji uglednici iz svih slojeva društva – napose, pak, oni iz politike. S druge strane, unatoč brojnim sudskim procesima – koje je već teško i pratiti i pamtiti – raste broj prekršaja, prevara, manipulacija i korupcijska se hobotnica širi pa je postalo jasno da mnogi u društvu korupciju više ne doživljavaju kao kažnjivo djelo, nego kao sredstvo borbe ili konkurentskoga nadmetanja. Ako i ne mogu govoriti u tuđe ime, objašnjavajući zašto sve to neke druge ne čudi, mogu barem reći zašto mene ne čudi: mi smo, kao i neke druge tranzicijske zemlje, primjer nečistih spojeva, inkompatibilnih kombinacija obaju velikih moralno insuficijentnih sustava: još smo donedavno bili (pseudo)socijalističko društvo vođeno komunističkom partijom, stabilizirano njezinom vojskom i njezinim tajnim policijama, a danas se deklariramo kao (pro)kapitalistička zemlja na putu u drugu, bolju budućnost. Kada se na malom prostoru – slabe produktivnosti, gospodarske nedjelotvornosti, sudbenopravne nekonzistencije, nestabilne demokracije i velike demografske ugroženosti, k tome ratničke, ali i zaplotnjačke tradicije te jakoga rušilačkog erosa i autodestruktivnih smjeranja – zagrle takva dva sustava u vrtoglavome premetu i u trenutku rasapa jednog, a dekadanse drugog modela (još i u trenutku bjelodane svjetske gospodarske krize), onda se može očekivati da će zlo jednoga i zlo drugoga doseći iznimno visok stupanj kooperacije i da će njihovo djelovanje na društvovnu moralnost, etičnost, humanu i socijalnu ispravnost itd. – biti poražavajuće. Dok se hrvatski poduzetnici – vidi se to i po iskrama koje, od zgode do zgode, sijevnu između njih i političkog sektora – pretežno ponašaju kao nedostatno iskusni (neo)kapitalisti, što je i posve razumljivo, dotle se tzv. političke elite često ponašaju prema naslijeđenim sockomunističkim modelima. Vrlo je važno, u ovome trenutku, ustanoviti gdje su središta regresivne moći, a gdje se koncentriraju progresivne potencije društva. To, naravno, ne znači da ćemo jedan segment društva u potpunosti abolirati od svake odgovornosti za događaje u tom istom društvu. Ako, primjerice, upravo bilježimo hrvatske rekorde nezaposlenosti, onda pitanje olakšavanja procedure otkaza radnicima ne možemo smatrati najurgentnijim pitanjem naše krize.


Igor Zidić

119

Potrebno je bogatima omogućiti da svoje bogatstvo ulažu i oplođuju po najracionalnijim mogućim kriterijima, ali je isto tako u društvovnome interesu da se zaštite najslabiji i, samim tim, najugroženiji. Profit – da, ali takav i toliki da ne dovodi u pitanje egzistenciju velikog dijela pučanstva. Mora se uspostaviti društvovni konsenzus u kojemu će ljudski život i pravo na rad i opstanak biti priznati kao najviše vrijednosti zajednice. Čemu, inače, država? U hrvatskoj političkoj atmosferi dominira, kao što smo već rekli, sockomunistički direktivni, naredbodavni diskurs, ne nužno i ne u svakoj prilici samo ideološki motiviran, pa ga i ne raspoznajemo tek u lijevim (političkim) opcijama. Susrećemo se tako s (pseudo)autoritarnim političarima kojih stil karakteriziraju vidovnjačke objave, proglasi, saopćenja, samohvale, ukratko: jednosmjerna komunikacija bez analitičke potpore, bez ponuđenih komparativnih argumenata, bez uvjerljivih anketa i modela koji će potom biti i u stvarnosti verificirani. Sve to – uz već citirane korupcijske afere, uz svakodnevne incidente i ogrješenja o moralne institute na kojima društvo mora počivati ako želi izbjeći kaos – pokazuje, posve razgovjetno, da osim gospodarske paralelno postoji i duboka moralna kriza društva i da bi sada bilo dobrodošlo ozbiljno istraživanje kojemu bi cilj bio ustanoviti postoji li među njima neka generička veza; kad bismo to saznali, otkrili bismo i to koju od tih dviju kriza možemo označiti kao izvornu, koju pak kao izvedenu. Pitanje se u prvi tren doima naivno, no čini se da i nije baš tako. Ono što je također važno pripomenuti jest to da svaka naša vlast, slijedeći modele političke tradicije na ovim prostorima, radije bezobzirno vlada, nego što bi nastojala da (kompetentno) upravlja, a upravljati je, nasuprot vladanju, jedini moderan, realan i odgovoran sadržaj političkoga rada; uz to i jedini ispit demokratičnosti struktura: najhitnije, sve bi se instancije vlasti morale preobraziti u upravne instancije. U nas vlast radije pokazuje mišiće nego put u sutrašnjicu. Zašto? Zato što je tako lakše: ne traže se specifična znanja, visoko specijalistička upućenost, kompetitivnost, međunarodna ovjera. Tradicija je komunističkih društava – ali i svih drugih jednoumnih zajednica – da su ideološku besprizivnu odanost svome bezbožničkom bogu, partijnost, političke kvalifikacije stečene u dogmatskom, nedemokratskom, zatvorenom društvu – društvu koje ne potiče konkurenciju, koje ne štiti različitost, koje ne podupire pluralistički ustroj – uvijek pretpostavljali stručnome znanju, specijalističkoj osposobljenosti i profesionalnosti. Strašna, deprimirajuća aktualna kriza kojom počinjemo naša današnja razmatranja krenula je, kao i 1929. godine, iz svjetskih centara bankovne


120

Književna Rijeka / ESEJ

moći i ubrzo pokazala da je izvor kritičnih događaja bilo kriminalno otuđenje niza utjecajnih pojedinaca od društva i, društvovno nužne, svijesti i savjesti; njihova kriminalna društvovna ne-odgovornost. Ti su pojedinci bili slijepi i gluhi za socijalne dugoročne interese zajednice, slijepi i neodgovorni prema novcu svojih klijenata, bešćutni prema njihovoj štednji, ravnodušni prema nesreći koju im mogu nanijeti. Podsjećam da je samo stanoviti Jérôme Kerviel, trader i mešetar u Société Général, bio osuđen 2010. za pronevjeru četiri milijarde i devetsto milijuna eura! Što je to bilo: gramzivost, bankarska piraterija, ludilo ili neravnopravna utakmica – igra – protiv interesa onih koje bi morali štititi, a koji i ne znaju da su uključeni u svojevrsno matematičko-ludičko nadmetanje njihovim ulozima? Ako smo samo htjeli, zagledavši se u srce krize, mogli smo lako zaključiti da je profesionalni moral niza bankarskih bossova spao na nulu. Zanimljivo je da se na svim suđenjima zbog sličnih grijeha od 1929. do 2010. optuženi brane identičnom tezom: tako su radili i drugi, odnosno: tako su radili svi koji su to mogli. Oštećeni u njihovoj percepciji kao da i ne postoje. Vidjeti je da se u tih ljudi – bankarski, financijski i kombinatoričko-matematički obrazovanih – događa (već nekoliko desetljeća) kolaps ratia i da je progredirala bolest koje je razvoj omogućila sama mogućnost zloporabe: bolest potpune moralne abulije koja će dovesti do sloma niza stupova financijske moći Zapada, s pogubnim posljedicama i za druge. Kažemo li, međutim, da su u središtu propasti komunizma bili dugoročni neuspjeh privrede i sustavno zanemarivanje morala, otvorit ćemo pitanje o tome što se uopće može stvoriti na duži rok, ako već u prvotnoj praksi pokreta nema moralnih kriterija, ako pred graditeljima Novog svijeta ne stoje nikakve moralne norme, nikakvi ljudski obziri, nikakvo božansko ni humano ćudoređe – čemu se tada možemo nadati? Da će krivulja rasta od jednog ubijenog doći do milijuna ubijenih, da će se jedna racija pretvoriti u godine organiziranih čistki, da će jedan sabirni centar kroz desetljeća postati pravi sustav konclogora ili gulaga i da će se sve to raditi, kao što se i radilo, zbog čovjeka i u ime čovječnosti! Majestetično Mi nasljednih suverena u modernim se diktaturama zamjenjuje tabuiziranim pojmovima Države, Viših interesa, Partije kao takve, boljševizma, komunizma, nacizma ili titoizma. Sve je to upućivalo da je jedna od vrhunskih njihovih perfidija bila depersonalizacija zločinačke prakse; štoviše – njezina desubjektivizirana etatizacija. Sve se radilo zbog ove ili one Države, zbog njezina dobra i opstanka (uz pomoć eksperata koje okuplja Čeka, NKVD, Gestapo, UDBA, Stasi, Sekuritate i sl.) pa je skriveni subjekt terora tako i postala nedodirljiva Država. Na drugoj strani, koja je davno prije odživjela svoju ratničko-tero-


Igor Zidić

121

rističku ili nasilničku fazu (pljačka, oružano prisvojena ili sudbeno regulirana otimačina – sekvestracija imovine, posjeda, teritorija) i koja se mogla posvetiti sofisticiranijim načinima eksploatacije kako vlastitih tako i tuđih dobara – državni je probitak gurnut u drugi plan, a na prvo su mjesto, kao oličenje demokratičnosti i kompetitivnosti, izbili privatni profit, osobne inicijative, grupe građana, slobodni strijelci. No time se postiglo i to da su zlodjela države, režima ili sustava potisnuta iz javnoga oka u javni zaborav, da je nastupilo doba orgija privatnih interesa pa kroz to i doba privatizacije krimena. Prve slutnje krize na vidiku javljaju se oko 2006./2007. godine, da bi ona i eruptivno buknula 2009. godine. Zašto sam vas ovako opširno uvodio u današnju našu krizu bez koje ne liježemo i bez koje se ne budimo već nekoliko godina, a svi su izgledi – i sve su međunarodne kompetente projekcije u tome suglasne – da barem do jeseni 2013. nećemo zamijetiti utješnih znakova ozdravljenja? Htio sam pokazati da smo gori (premda još ne i najgori) dio toga svjetskog urušavanja, utoliko kompleksniji što se u nas ne reflektiraju samo opće svjetske financijske teškoće, nego im treba pribrojiti i mnogo specifičnih hrvatskih uzroka stagnacije i depresije. Htio sam podsjetiti na to kako su oba društvovna sustava (u kojima smo se i mi pokazali sudionicima svjetskoga beščašća) imala i neke zajedničke značajke pa bi ih valjalo istražiti nama samima na korist (to je problem moralne krize koja redovito prati, a gdjekad i uzrokuje onu drugu, novčarsku). Htio sam ukazati i na to kako je naša participacija na svjetskom novčarskom tržištu posve marginalna pa bi to mogao biti razlog više da se temeljito ispita važnost moralnog faktora. Za primjer navodim samo činjenicu da je spomenuti francuski tridesetgodišnjak u svojoj banci uspio zamračiti i privatizirati gotovo pet milijardi eura, a ta mu provizija čini trećinu godišnjeg proračuna RH. To su okolnosti koje nas sile da trijezno preispitamo svoje mjesto u svijetu. Kriza o kojoj govorimo izazvala je dodatno osiromašenje države i građana. Nezaposlenost i dalje raste. Visoko kotiramo na europskim ljestvicama toga zla. Sve je više mladih koji se ne uspijevaju zaposliti. Raste i broj ljudi koji rade, a ne primaju plaću. To je ispod svih humanih standarda u civiliziranome svijetu. Koliko god to, samo po sebi, bilo apsurdno – hvatam se u misli: ako vlasnik firme, bez obzira na motive, uživa višemjesečni besplatni rad desetina ili stotina ljudi, onda on, zapravo, na neko vrijeme koristi beskamatni radnički kredit. Ako mu ni to nije u datom vremenu bilo dostatno za stabilizaciju poslovanja, naše pitanje glasi: koji je sljedeći korak? I drugo: prema kakvim se to poslovnim načelima – a o moralnima da i ne govorimo – u nas posluje? Ne bi li, dakle, dobar dio naše privrede trebalo


122

Književna Rijeka / ESEJ

subvencionirati beskamatnim kreditima neplaćenih radnika i drugih poreznih obveznika? A što kad i oni posustanu? Država ne može otplaćivati ni kamate na zaduženja koja stižu na naplatu. Uzimaju se krediti za otplatu rata prethodnih kredita, još uvećanih za kamate. To je dug na dug i siguran put u dužničko ropstvo. Da je netko danas napadne, Hrvatska bi se – ako je vjerovati novinskim izvjestiteljima – branila bez aviona, sa simboličnim brojem ispravnih tenkova, a rezignirano bi i osiromašeno pučanstvo moralo popunjavati malu profesionalnu vojsku. S kakvim entuzijazmom? I tko bi se još, kad se sve to zbroji, mogao zakleti da smo samostalna i nezavisna zemlja (koja ovisi o tolikim vjerovnicima)? Izgledni razvoj financijske politike EU odvija se tako da će se primanje Hrvatske u tu organizaciju najvjerojatnije podudariti s gašenjem velikog dijela financijske samostalnosti slabije većine članica. Vlada će dobiti europske revizore, nadzornike, upute za korektno ponašanje, a izgubiti pravo samostalnog odlučivanja, programiranja i, predmnijevam, kadroviranja u sektoru financija. Zaista sumnjam da će gđa Merkel prihvatiti kadrovsku shemu – primjerice HNS-a – kao ultima ratio financijske lucidnosti. Energija kojom se počinje pripremati stabilizacija eura upućuje na to da je takav plan morao biti razmatran i, vjerojatno, pripremljen i prije početka krize. Sad je samo trenutak da ga se i provede. Gospodin podpremijer Čačić, ako ga okolnosti ne prisile da i prije toga napusti svoje mjesto u Vladi, priznat će tada da je faktični prvi podpredsjednik hrvatske vlade neki nama (još) nepoznati činovnik iz Bruxellesa. Počinje era uživanja – konzumacije – ograničenog suvereniteta, o kojemu je nekoć, izazivajući naše zgražanje, govorio drug Leonid Brežnjev. Novo će se reduciranje suverenosti odnositi, dabome, na financije. Kreditiranje, investiranje, zaduživanje; planiranje prihoda i rashoda, utvrđivanje prioriteta. Za utjehu – dio obrane suvereniteta već smo prenijeli na NATO. To je nova stvarnost koju će politika konsolidacije eura učiniti, u kratkom vremenu, još odrješitijom i stegovno radikalnijom. Možda se drukčije i ne može. Iz toga će, nema dvojbe, proizići određene frustracije, iz toga će rasti nepovjerenje društva u sebe i u svoje mogućnosti. Kao protuteža javit će se pojačana želja za vidljivom participacijom u važnim ili čak bitnim svjetskim procesima. To može biti motivacijska, pozitivna težnja, a može potaknuti i buđenje posve neutemeljenih ambicija. Ne bismo smjeli dopustiti ni da Hrvatska bude marginalizirana tako što ćemo se oglušiti na svaku akciju današnjih marginalaca. Margina se danas pomiče prema središtu, a dojučerašnje se središte umnožava, dijeli pa neke njegove dojučerašnje sastavnice polako uzmiču prema rubu (ili je tek riječ o pulsaciji, dubokom disanju cijeloga socijalnog prostora) – mjesta su zamjenjiva, pokretna, svijet naočigled postaje policentričan i tu vidim priliku da se pojačanim


Igor Zidić

123

intezitetom disanja iziđe iz binarnoga stereotipa XX. st. – kapitalizam ili komunizam – u jedan nijansiraniji, ideološki manje determiniran svijet. To pratiti od najveće je važnosti baš za male zemlje, od kojih svaku radikalne opcije tipa ili-ili dovode u pogibelj: kako u pogibelj za njezinu supstanciju, tako u pogibelj za samu egzistenciju. Današnja napredna tehnologija, proizvod visoko razvijenih zemalja svijeta, pokazuje se pristupačnom i djelotvornom i u razvojno manje uspješnom okruženju (v. arapsko proljeće, tj. internet-revoluciju). Treba voditi računa o tome da male zemlje manjih potencijala, u svijetu kakav jest, svoju deficitarnost mogu dijelom ublažiti tek usavršavanjem svoje organiziranosti (prema već postojećim modelima), racionalizacijom svoje proizvodnje, radom na razvojnim projektima, visoko iznadprosječnim ulaganjem u znanost (jer je to provjereno najbolji način da oni koji nemaju, u najkraćem mogućem vremenu, postanu oni koji imaju), a dijelom i svojim interesnim povezivanjem. Mali s najvećima – to nipošto nije produktivna veza, jer maleno plus veliko uvijek daje veliko, dok povezivanjem (usavršenih, restrukturiranih) malenih i malenih ili srednje velikih dobivamo, ako ne baš veliko, a ono, svakako, nešto što je veće od startnih čestica i, što je osobito značajno, potencijalno pozitivno drukčije. Osim u gospodarstvu i kulturi dalo bi se spekulirati o prednostima i probitcima kojima bi takvo povezivanje moglo rezultirati i na političkome planu. Gospođe i gospodo, pokušao sam oslikati prostor u kojemu trenutačno djelujemo. To je prostor krize. Načine njezina prevladavanja u globalnome smislu – definirati će drugi. Za nas – tek nekoliko naznaka ohrabrenja. U globalnoj krizi nitko ne mora, ali svatko može izgubiti mnogo. Važno je, međutim, uzeti u obzir da se u krizi može i dobiti. Što, kako i koliko – tema je specijalističke rasprave i ja se u to, ovdje, ne bih upuštao. Vidjeli smo da u svakoj krizi postoji snažan moralni aspekt, a slutimo da i tu ima mjesta našemu napretku. Naša zemlja, naš narod, svi naši građani mogu i bez suza odoljeti mnogoj nevolji; vjerujem, temeljem brojnih pokazatelja, da je sfera otpora (agresiji, patnji, oskudici, defetizmu – koji cvjeta na ruševinama svakoga realnog svijeta) predio naših komparativnih prednosti, a pokušao bih to objasniti dugom poviješću nesreća i nepovoljnih prilika koja je stvorila specifičan, uvjetovan mentalitet, koja nas je naoružala strpljenjem i skromnim prohtjevima, iz kojega strpljenja, kao svjetionici opstanka, svijetle rečenice – gnomatske, poslovične – kao što je deviza svaka sila za vremena, koja nasilniku poručuje: tvoja je sila oružje, naša je sila Vrijeme. Tvoju je silu iskovao zemaljski


124

Književna Rijeka / ESEJ

majstor, no naša je sila dar Božji. I u kriznome dobu Matica mora prepoznati važnost Stepinčeve crkve za sadašnjost i budućnost hrvatskoga naroda; ona cijeni neustrašivost borca protiv zla, ona cijeni djelovanje svake visoko odgovorne osobe (pojedinca) u borbi protiv nemorala, ona visoko poštuje i dragocjen primjer spremnosti na žrtvu zbog obrane vjere, ljudskosti i narodnosti. Tradicionalnih i prokušanih svojih snaga nitko se razuman u nevolji ne odriče, jer sve ono što nas je krijepilo u dobru, još će nas više krijepiti u zlu. Naravno da će Matica surađivati, kao što je i dosad surađivala, s mnogim sekularnim društvima i dobronamjernim pojedincima – bili oni vjernici, agnostici ili ateisti – ako im je na srcu Domovina, socijalna pravda i ljudskost. Pauperizacija, koja se poput bolesti širi Hrvatskom, suzuje vrh socijalne ljestvice, dramatično stanjuje srednji sloj i tragično povećava broj onih koji tonu u siromaštvo i bijedu. Ne treba naročito isticati da takav trend ne ide u prilog producentima kulture i znanosti u nas. Matica hrvatska – koja je, sa svojim ograncima, organizator mnogih takvih priredbi, manifestacija, tribina i škola te ozbiljan nakladnik – mora o tome voditi računa jer tu krizu prati, kao dodatan faktor, još i kriza tiskanih medija. Zapravo, već možemo govoriti o krizi ozbiljnoga čitanja i, potom – što još više zabrinjava – o ponovnoj krizi pismenosti. U takvim neprilikama, ali i neovisno o njima, moramo voditi računa i o nužnome suprotstavljanju agresivnim pokušajima otuđivanja našeg identitetskog dobra, naše baštine. Često nam se prigovara da se pritom, kao ugledno hrvatsko tradicijsko društvo, držimo rezervirano, da oklijevamo izreći pravorijek. Poštovani, Matica hrvatska nije – i ne može biti – ravnodušna kad je u pitanju krađa identiteta. Broj naših objavljenih odgovora – što Matice kao društva, što naših uredništava ili članova-pojedinaca u našim listovima, časopisima ili, u nas i drugdje, objavljenim knjigama – uvelike premašuje broj u Hrvatskoj pročitanih takvih tekstova. Uvriježio se osjećaj da je pravi odgovor na pokušaje prisvajanja organskih dijelova naše kulture samo onaj koji se obznani kao letak ili proglas što će ga potpisati Predsjedništvo ili Glavni odbor MH. Bilo je i takvih priopćenja, no to je uglavnom uvjetovan ili iznuđen i manje sretan način komunikacije. Onima koji kradu – ili pokušavaju oteti tuđe – argumenti ionako nisu važni; njima je od toga preča glad za onim što u svojoj povijesti, iz ovih ili onih razloga, nisu imali i što nastoje, post festum,


Igor Zidić

125

steći. Hrvatska kultura, hrvatska javnost i pojedinci u Hrvatskoj trebali bi s više pasije, ljubavi i priležnosti upoznavati mnoga i brojna zanemarena, a temeljna djela svoje kulture, s više strasti, ponosa i zahvalnosti dočekivati njihova obnovljena ili prvi put priređena kritička i druga izdanja, nego trošiti energiju u izjavljivanju: to je naše, a nije vaše. Zaista naše – i to: neotuđivo naše – bit će samo ono što uzmognemo ugraditi u svoju svijest, znanje i memoriju. To i jest smisao baštine: da traje u nama, da nas oplođuje. Od deklarativnog zalaganja za nepročitanu baštinu neće biti koristi ni za koga: ni za Hrvatsku, ni za Maticu, ni za takve borce. Matica će, poštovani prijatelji, gdjekad biti prisiljena prihvatiti i nametnute ulične okršaje, ali suština naših napora smjera na trajno očuvanje dobara hrvatske tradicije u nama samima: ne kao likova u pamfletima, nego kao teme koje žive, po najboljim svojim dijelovima, i danas: jednom kao fragmenti naše povijesti, drugi put kao aktualni sadržaji (i) naše sadašnjosti. Maticu hrvatsku nitko neće natjerati živjeti i prihvaćati ulogu autsajdera; mi ćemo se radije baviti bitnim. Onako, kako to, primjerice, čini Ogranak Matice u Dubrovniku kad su u pitanju Držić ili Vojnović. Onako, kako je to, primjerice, odradila Središnjica Matice hrvatske u Zagrebu, tiskajući – u ove dane – dvosveščani izbor iz djela Ruđera Boškovića, baš u vrijeme kad ga neki ponovo pokušavaju preseliti u svoje dvorište. Gospođe i gospodo, odgovor u književnim i kulturološkim raspravama – gdjekad i pravim čerupanjima – nije stisnuta pesnica, nego pročitana knjiga. Pridružimo se, dakle, svi nevelikoj vojsci čitača Domovine da bi potom i Domovina bila veća! Domovina nije samo teritorij, nego i misao; nego i arhitektura na tome tlu, nego i kip, skladba, pjesma, roman, komedija i drama te, ponajprije, naš lijep i bogat jezik – djelo narodnog genija, što su ga stoljećima čuvali, razvijali i njegovali narodu i zavičaju odani školovani njegovi izdanci: pisci, jezikoslovci, učitelji, leksikografi, učenjaci struka razlicijeh. Domovinu, rekosmo, treba čitati i pročitati. Onda zbori jače i krijepi uvjerljivije. Hrvatska je za nas knjiga koja se baštini i čuva za nove nasljednike, a nije dnevna novina koja se jutrom kupi, a poslijepodne baca. Tako ćemo – i samo tako – obraniti sve što je naše: naša dobra i naš identitet. Ne smijemo nikad smetnuti s uma da je on složen i skladan kao povijesni mozaik – u različitim prilikama, pod pritiskom i naletima različitih otuđujućih sila, kroz različite modele preživljavanja, ali (to nije zanemarivo) s mnogim sličnim ili čak sinkronim trenutcima dramatičnih napetosti, upravo od


126

Književna Rijeka / ESEJ

vremena kada se javlja individualizirana autorska književnost i razvija se kulturna samosvijest. Srž našega identiteta jest otpor, je nepomirljiva borba za seb(e)stvo i svoj-stvo, za vlast-itost – u svome i na svome. Energija različitih odlika, energija različitih karaktera, energija svih naših krajeva i regija – sredozemnih i srednjeeuropskih, (uz)morskih, nizinskih i gorskih – branila je i obranila povijesnu Hrvatsku. Ne mogu, a da o tome ne mislim u lijepom, gostoljubivom Osijeku, u hrvatskoj ravnici, uz plodotvornu i živu Dravu. Mislio sam o tome i jučer, u junačkome Vukovaru, u hrvatskoj ravnici, na prisnoj Vuki i moćnome Dunavu. A mislit ću i sutra, u drevnim Vinkovcima, u hrvatskoj ravnici, na spokojnome Bosutu. Nije to moj zavičaj, ali je sve to moja Domovina. Zahvalimo Bogu što nam je dano da se svjetskosti ljubavi, kulture, tolerancije i suradnje možemo učiti u vlastitoj kući, od prvih svojih koraka u svijetu. Nije slučajno, gospođe i gospodo, Matica prva, i ustrajnije od drugih, manifestno priznavala policentričnost hrvatskog prostora i susjednih prostora gdje žive Hrvati. Pokazujemo to održavajući naše skupštine u Splitu, Varaždinu, Poreču, Čitluku, Osijeku, motivirajući delegate na približavanje svakom dijelu Domovine, na prisvajanje srcem onoga što jest i njihovo, a bilo je nepoznato ili slabo poznato, na pokret i napor da se Domovini pođe ususret, a ne da se čeka i stoluje u bijelom Zagrebu. Mi priznajemo našu povijest i ne idemo protiv nje; mi uvažavamo sve naše značajke, sve naše različitosti i odlučni smo s njima graditi zajedništvo kojemu smo oduvijek težili, gdjekad ga, djelomice, postizali, a za Domovinskoga ga rata dosegli u željenome obliku. Radimo tako da ga uzmognemo, unatoč svemu o čemu smo i danas govorili, trajno očuvati. Bez štete po ikoga, na dobro svima. Želim, na kraju, u ime Matice hrvatske, u ime svih vas i u svoje osobno ime ovdje pozdraviti, kao osobito dragoga gosta, gospodina Milčeka Komelja, predsjednika prijateljske Slovenske matice, koji je s nama proveo već dva, a sutra će još jedan dan, u obilasku hrvatskog sjeveroistoka; nama dragocjenog, njemu, nadam se, ugodnog, koji će posvjedočiti, u mnogoj prilici, dobre i sadržajne odnose dvaju malih naroda s velikim ciljevima i dviju naših dugovječnih kultura. Moram zahvaliti i Ministarstvu kulture Republike Hrvatske koje je, unatoč ponekoj nesuglasnoj ocjeni uspješnosti pojedinih naših nastojanja, znalo vrjednovati naše dugoročno djelovanje, ne dovodeći ni u teškim prilikama u pitanje temeljne projekte Matice hrvatske i sve prednosti ustrajnoga, kontinuiranog rada. Naša zahvalnost ide i gospođi Andrei Zlatar Violić, ministrici kul-


Igor Zidić

127

ture, jer je u mnogoj prilici – od proslave 170. obljetnice Matice hrvatske do skupa o 1971. godini i današnje naše Skupštine – znala i htjela, kako djelom tako i lijepom riječju, apostrofirati naša nastojanja. Pozdravljam ovdje, s velikim zadovoljstvom, njezinu izaslanicu, pomoćnicu ministrice kulture, gospođu Vesnu Jurić Bulatović. Dopustite mi da, s osobitom zahvalnošću, pozdravim dva energična i poduzetna čovjeka – gradonačelnika grada Osijeka, gospodina Krešimira Bubala i župana osječko-baranjskoga, doktora Vladimira Šišljagića. Hvala vam, gospodo, na prijateljskom dočeku Matice u Osijeku i ovom dijelu Slavonije: bio je to boravak koji ćemo, i vašim nastojanjem, svi zadržati u lijepome sjećanju. Pribivali smo jučer svečanoj misi u osječkoj katedrali, povodom blagdana Svetih Petra i Pavla, pozorno slušali propovijed monsinjora Antuna Škvorčevića, u nazočnosti nadbiskupa Marina Srakića; neki su od nas potom nazočili primanju u Župnome dvoru. Nadbiskupu osječko-đakovačkom, biskupu požeškom, župniku Župe svetih Petra i Pavla u Osijeku i drugim crkvenim uglednicima – kojih ovdje nema, ali su jučer osvojili naša srca – izričem zahvalnost na dubokome dojmu što su ga misno slavlje i srdačna dobrodošlica ostavili u duši svakog uzvanika. Zahvaljujem gospodinu Ivici Završkom, predsjedniku Ogranka Matice hrvatske u Osijeku, doktoru Draženu Živiću, predsjedniku Ogranka Matice hrvatske u Vukovaru i doktoru Draženu Švagelju, predsjedniku Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima na odličnoj suradnji i srdačnom nastojanju da se Glavna skupština dogodi u Osijeku – a krilno ili pobočno dopuni u Vukovaru i Vinkovcima – kao prva slavonska Skupština Matice hrvatske u 170 godina njezina života. Samozatajnome intendantu Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku, gospodinu Božidaru Šnajderu, našem domaćinu u ovoj uglednoj kući grada-domaćina, dugujemo duboku zahvalnost što nam je omogućio održavanje skupa u prelijepome ovom prostoru i ponudio okrijepu i osvježenje tijekom odvijanja rada same Skupštine. Zahvaljujem svima koji su pridonijeli da iz Osijeka, a nakon Vukovara, krenemo sjutra u Vinkovce, pa u Zagreb i druga, velika i mala, mjesta Domovine, ispunjena srca, sa suzom ganuća u oku. Hvala vam na strpljenju. Sretno!


128

Književna Rijeka / ESEJ

MARIJAN GRAKALIĆ

Predstavljanje knjiga Bože Mimice o Slavoniji i doček generala

P

ovijest ponekad izgleda kao biće koje posjeduje vlastite strasti i tajne, tako da pisanje o njoj nadasve bilježi zanos koji slikom minulog doba nadograđuje maštu i otvara putove spoznaje. Ima tu i podosta one intimne nade bez koje je, uostalom, i nemoguće stvarati, ali i radoznalosti bez koje se ne bi toliko tražilo i znalo o prošlim danima. No to i nije sve kad se radi o monografiji Bože Mimice (1942.) Slavonija – zlatno srce Hrvatske (Dušević & Kršovnik: Rijeka, 2012.) koja je 16. studenoga predstavljena u prostorima Društva hrvatskih književnika na Trgu bana Jelačića br. 7 u Zagrebu. Povijesno ili ne, dok sjedimo gore, na prvome katu, u salonu čavrljajući i čekajući početak predstavljanja, Trg se puni ljudima (mnogi u odorama, drugi sa zastavama) koji dolaze pozdraviti generale Antu Gotovinu i Mladena Markača – tog jutra oslobođene optužaba Haškog suda za ratne zločine. Sa bine, smještene tamo gore, prema Radićevoj ulici, odjekuju pjesme, a navala je tolika da uskoro prestaju prometovati i tramvaji. Prvi govori akademik dr. Petar Strčić, dugogodišnji direktor Državnog arhiva u Zagrebu, stari pouzdanik povijesti i njezinih – ne tako dobro vidljivih – detalja. Ističe kako je knjiga kapitalna jer na jednom mjestu, minuciozno i s brojnim detaljima, obrađuje povijest Slavonije od antike pa do današnjih dana. Mnogo je tu stvari koje su sada po prvi put objedinjene. Važno je, pritom, i to što se daju smjele i svježe interpretacije. Sad se zatvaraju prozori. Buka na Trgu sve je veća. Glasno odjekuje pjesma Jure Stublića Bili cvitak, posvećena jednoj vječnoj ljubavi. Netko od nazočnih šapće kako su generali već krenuli zrakoplovom prema Zagrebu te kako je s njima i brigadir Kotromanović, sadašnji ministar obrane i prijatelj generala Gotovine. U dvorani Društva hrvatskih književnika sad riječ ima profesor Željko Bratulović koji naglašava kako je Mimičina knjiga izuzetno pregledna i sistematizirana te će je stoga preporučiti studentima. Akademik Ante Stamač također je pun pohvala za predstavljeni rad, budući da on sadrži i brojne kulturološke elemente koji prije nisu često isticani kad se pisala povijest tih krajeva. Na kraju nam se obraća i sâm autor Bože Mimica. Izvana odjekuje Thompsonova Svetinja. Kroz prozor se dobro vidi da je Trg pun i da pristiže


Marijan Grakalić

129

još ljudi, najviše iz Ilice i Bogovićeve. Bože Mimica pak ističe kako, kao kluturolog i povjesničar, ne bi mogao napisati tako obimno djelo s više od 1 600 stranica da pritom nije imao golemu podršku svojih recenzenata, suradnika, prijatelja i obitelji. I inače je jasno da je to jedan kapitalan posao, a sličan tome – no ne toliko opsežan – Mimica je već bio napravio kad je napisao nekoliko naslova koji se bave numizmatikom na povijesnom tlu Hrvatske, odnosno Dubrovnika, Istre i Kvarnera. Dapače, i Stamač ga je pohvalio ne samo kao pisca, već i kao stručnjaka koji izvanredno poznaje to područje pa je tako i sudski vještak glede tog pitanja... Slijede čestitke. Iznosi se domjenak za prisutne. Kroz prozore se jasno vidi kako se grad crveni, bijeli i plavi zastavama i crveno-bijelim kvadratima šahovnice na kapama i majicama mnoštva. Mnogo je tu mladih ljudi, zasigurno stasalih puno nakon Domovinskog rata. Silvija Benković Peratova, predsjednica Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci, predlaže mi da odemo na Trg. Spuštamo se niz zavojite stube kuće prema prizemlju. Tri radnika prespajaju nekakve kablove u telefonskom ormariću nedaleko od ulaza. – Ovo nismo radili otkad je Tuđman bio ovdje – komentira jedan od njih. Izlazimo na Trg prepun ljudi. Ništa se ne vidi, mnoštvo stoji čak i na ogradama šatora kojeg je, za pivo i kobasice, Bandić tu dao podignuti prije tjedan dana. Ne može se ni do toga, red je povelik. Odlazimo kroz Harmicu prema Dolcu. Sa stuba promatramo gomilu i lepršanje zastava. Generala još nema, ali osjećaj oslobođenja od tereta apsurda posvud je prisutan. Ima tu i ljudi u odorama svojih ratnih postrojbi. Plaču i smiju se istovremeno. Ulazimo Kod Kroleta, u boemsku kavanu najbližu Trgu. I tu se čovjek može jedva okrenuti. Na televizoru – slika zrakoplova koji je sletio. Neki odlaze priključiti se gomili na Trgu. Događa se narod, ali ne onako kako je to bilo na skupovima HDZ-a devedesetih, koji su bili obilježili glasnim i nadmenim političkim govorima i dok je prijetnja rata visjela nad glavama. Ljude prožimaju emocije – osjećaj da je jedno doba prošlo i da nastupa novo, dugo očekivano unatoč strjepnjama, a koje, nekako, otpočinje sad, na ovom mjestu, kao konačno vrijeme poraća. Moguće je da i nije slučajnost što je Mimica svoje zlatno srce posvetio Slavoniji – zemlji kojoj je, u ono davno, povijesno vrijeme, pripadao i Zagreb. – Pobijedili smo! Rat je gotov, pripada povijesti. Okrenimo se k budućnosti! – govori general Gotovina, dok euforija prevladava pukom i cijelim gradom. Uistinu, pomislim, na tako jedinstvenoj promociji nisam nikada prije bio, dok glas gomile nestaje u onoj daljini u kojoj tonu i sjećanja.


130

Književna Rijeka / ESEJ

JURE KAŠTELAN

Samotnički put visine

N

a početku i pred kraj svoga životnog puta, Antun Barac očitovao se stihom. Pjesma je stvarni i simbolični okvir njegova stvaranja, osnova njegova pogleda i vizije svijeta. I upravo ta činjenica baca posebno svjetlo na njegov povijesno-znanstveni, teorijsko-esejistički i kritički rad. Kao književni povijesničar – on je pozitivističkom jasnoćom i širinom pogleda, snagom doživljaja, čvrstinom argumenta i dijalektičnošću metode okrenuo hrvatsku znanost o književnosti na složene znanstvene vidike i putove istraživanja, u djevičanski neiskorišteno područje naše književnosti. Kao teoretičar i esejist – otvarao je životnu problematiku i samostalnu misaonu sintezu naše književnosti, njezine razvojne konstante u tijekovima naših povijesnih zbivanja i u strujama svjetske kulture. Kao kritičar – pratio je nastojanja mladih i iz prašine zaborava oživljavao je mrtvu riječ; ne da smeta, nego pomaže životu. Književnost nije bila samo predmet njegovih istraživanja, nego strast, životna potreba i smisao. Od ranih kritičkih napisa uoči Prvoga svjetskog rata, pa kroz četrdeset godina javnog djelovanja i rada, njegova pažnja okrenuta je jezgri životnog problema. U nas je uopće rijetko kad nabačeno pitanje: kakav je naš poziv, kakav je smisao naše egzistencije? Rečenice o smirivanju Istoka i Zapada, kao i o slaviziranju ili balkaniziranju Evrope, obične su fraze, kao što bi fraziranje bilo svako filozofiranje pojedinaca o našoj povijesnoj misiji. No pokušaj istraživanja kakve je ideje naša književnost preuzimala od drugih, kako ih je obrađivala, kako je naše društvo reagiralo na njih, već bi nas možda uputio na pravi trag. Život književnih struja, sudbina različitih pokreta, sudbina i aktivnost naših političkih i nacionalnih ideologa, sve je to donekle našlo odziva u književnosti i na sve to bi mogla, bar djelomično, dati odgovor povijest naše književnosti – kad bismo joj mogli dati više zamaha i učiniti od nje doista nacionalnu duhovnu znanost kojoj su i filologija i estetika samo sredstva, a cilj su joj najkrupniji problemi nacionalne i uopće čovječje egzistencije. Barac počinje borbeno i vehementno očitovati svoje mladenačke zanose i estetska uvjerenja, ali u daljem razvoju i sazrijevanju njegov izraz postaje smiren i zaokružen. Dosljedno je proveo načelo koje je više puta isticao: Mnogo se teoretizira uvijek onda kad se malo radi. Od ljudi svog užeg zavičaja naslijedio je radnu upornost, anonimnost i jednostavnost trudbenika. I prividno, njegovo djelo kao da raste u samoći, izvan žučnih polemika, izvan


Jure Kaštelan

131

bura, u akademskom miru. Istina je da začuđujuća tišina i sklad nose arhitekturu njegovih studija-portreta kao što su: Vidrić, Mažuranić, Kranjčević, Matoš, Nazor, Goran Kovačić. To je sklad zrelih spoznaja i iskustva, samostalna filozofija umjetnosti. Ali u prisnijem i svestranijem dodiru, ispod površinskog mira, izranja uznemirena svijest, životna stvarnost puna sukoba, grč i krik života. Kao povijesničar i znanstveni radnik nije stvarao sustave, nego je – u složenim područjima rada – tražio istinu i istinitost umjetničkog djela. Njegov rad je ogroman i višestruk, samotnički i često samozatajan. Prihvatio se posla koji su ranije generacije tek načele i sâm je dovršio djelo za koje bi bila potrebna jedna ekipa stručnjaka. Djelovao je na nekoliko generacija mladih kao kritičar i urednik Mladosti (1925. – 1933.) i kao sveučilišni profesor (1930. – 1955.). Njegov utjecaj nije bio presudan jer samo jaki društveni pokreti mogu mijenjati svijet, a ne pojedinac, ali je njegova prisutnost bodrila. Razumio je nemire, zanos i traženja mladosti. I kao profesor i kao čovjek ulijevao je povjerenje. U njemu smo gledali prijatelja koji ne može iznevjeriti. On svoja uvjerenja i prijateljstvo mladih generacija nije iznevjerio. Svoj ispit vjernosti polagao je u ustaškim logorima Jasenovac i Stara Gradiška od studenoga 1941. do svibnja 1942. godine. Djelo Antuna Barca u cjelini ima naglašeno znanstveni karakter, ali u jeziku i u stilu progovara intuitivni mislilac i izražava se stvaralačka osobnost. Jedan naslov ili jedna rečenica mogu približiti i otvoriti pogled u sâm proces mišljenja. Jedinstvena knjiga Barčevih eseja nosi naslov Veličina malenih. To spajanje suprotnosti u naslovu uvodi nas u unutarnje antinomije, u izvor doživljaja. Pod skladom forme Vidrićeve lirike, pod površinom klasično organiziranih slika otkriva patnju, a u vijornom kovitlacu Kranjčevićevih stihova otkriva sklad i harmoniju pjesničke vizije. Kao kritičar – ne sputava pjesnika u okvir svojih hipoteza, nego iz doživljaja i pjesničkog gradiva izrasta znanstvena metoda. Iako su pisac, djelo i čitatelj u estetskom vidu neovisni i samostalni, Barac ih gleda uvijek i u međusobnoj vezi i djelovanju. Time njegova estetika ima moralnu, psihološku i sociološku oznaku, a povijesna metoda koju dosljedno provodi oslobađa ga od dogmatizma i normativnosti. Na osnovno pitanje koje postavlja znanost o književnosti: Što je književnost? Barac je svojim djelom u cjelini dao odgovor i našu znanost izveo na nove putove. Književno i filozofsko djelo živi u svojoj unutarnjoj logici i strukturi, kao samostalni organizam. Što je djelo veće i značajnije, time je i samostalnije. Ali istovremeno – što je djelo veće i značajnije, u njemu jače dolaze do izražaja psihološke, misaone i kreativne oznake pisca. Samo jaka individualnost može ostaviti trag, utisnuti svoju oznaku svijetu koji izgrađuje. To je paradoks stvaranja.


132

Književna Rijeka / ESEJ

O tom paradoksu, o istovjetnosti i različitosti djela i pisca, Barac je napisao mnogo stranica, a posebno u monografiji o Ivanu Mažuraniću. Pišući o književnosti, bilježio je i vlastitu duhovnu autobiografiju. Zacrtati portret Antuna Barca nije jednostavno. Pod mirom njegova lica skrivao se nemir osjetljiva čovjeka, pod jednostavnim skladom njegovih zaključaka skrivali su se sati bdijenja, nemirnih traženja, očajanja, sumnji i otkrića. Vidio sam ga prvi put u zimskom semestru 1938. godine u staroj zgradi zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Bio sam student prve godine. Danas, dok pišem predgovor knjizi eseja i zapisa Bijeg od knjige, vidim ga živa. Moje riječi i sjećanja gube se pred potresnošću i snagom tih zapisa. I izostavljam ih. Bijeg od knjige nije samo autobiografski podatak i ispit savjesti u prijelomnim danima naše zemlje, nije samo potvrda dosljednosti čovjeka i djela, nego i snažno, misaono svjedočanstvo o vremenu. Knjigu je još za života pripremio za objavu sâm Antun Barac. Kad smo se prvi put poslije oslobođenja zemlje sreli, opet u staroj zgradi Filozofskog fakulteta, na moje pitanje kako je prošao kroz dane ratne strave? odgovorio je: Teško je kazati riječima. Imam zapise iz godina rata. Kad bude vrijeme, bit će objavljeni. I kasnije, u nekoliko navrata, razgovarali smo o sadržaju knjige, ali je uvijek završavao: Nije još vrijeme da se objavi. Suviše smo blizu događajima, a knjiga ima osobni karakter. Nije volio ispovijesti. O sebi je govorio indirektno, objektivnošću analitičara i stoičkim mirom mislioca. Škrt autobiografski podatak time je postajao značajniji. Umjetnost i znanost nije odvajao ni kao kreativni akt ni kao cilj čovjekovih težnji i spoznaja. I sâm sam ponekad pisao pjesme, govorio je, ali ne sa željom da budem pjesnik, nego da zabilježim misao ili raspoloženje. Jedan stih može kazati više od mnogo stranica opisne proze. Govorio je šutnjom. I jedva primjetan pokret ili iznenadna riječ otkrivali su unutarnje, ljudske dimenzije složene i cjelovite osobnosti. Bijeg od knjige izlazi deset godina poslije smrti pisca. Kako je do toga došlo? U susretu s Nevenkom Barac (suprugom profesora Barca) došlo je do razgovora o toj knjizi. Smatrao sam da je vrijeme za objavu knjige. I predložio sam rukopis izdavačkom poduzeću Naprijed. Tako je rukopis, iz samoće, prešao u život kojemu pripada. Knjiga u cjelini, a posebno poglavlje KZSTG, nije samo autobiografski podatak i svjedočanstvo o vremenu, nego ljudski, moralni, pjesnički čin. _______________ Izvor: Barac, a. (1965.): Bijeg od knjige. Zagreb: Naprijed. Str. 5-9


Nikola Crnković

133

NIKOLA CRNKOVIĆ

Ante Tresić Pavičić i danas poticajan

D

1.

oista, što bi u dvanaestoj godini trećeg tisućljeća Antu Tresića Pavičića (1867.-1949.), osobu gotovo izčezlu iz memorije živih, što bi njega danas moglo činiti svježim, dostojnim pojave u nekoj novoj historiografskoj emanaciji? Tako se pitamo dok čitamo naslov ovoga napisa, kao da nam netko iz svog herbarija vadi sasušenu biljku pokušavajući posvjedočiti životnost, sočnost, boju i usahle mirise već nepredočljive zbilje minuloga svjeta. Prvi i najmanje važan razlog takvu pokušaju jest što je Ante Tresić Pavičić na kraju 19. i na početku 20. stoljeća bio vrlo iztaknuta javna osoba za koju se znalo, o kojoj se govorilo i pisalo, koja bijaše književnim uzorom,1 od koje se u pjesničtvu i prozi, obćenito u umjetničkom, znanstvenom te političkom životu mnogo očekivalo, a danas kao da je sve to pokriveno mrakom nekih zaboravljenih dimenzija. Drugi razlog našeg povratka tomu romantičnom umjetniku i znalcu svjetskih širina što je njegov opus do danas ostao nekako zanemaren, premalo poznat čak i kulturnoj javnosti, ponajviše kao osebujni epizodist,2 a ima i drugih motiva zašto se vriedi potruditi da to ne ostane tako. Sliedeća pobuda da se o Tresiću Pavičiću piše jesu brazgotine nekih ideologija na njegovu liku, kojima je pripadao ili im se protivio, kojih bijaše pristašom i onih kojih bijaše žrtvom, a koje ga izkrivljuju i bitno mjenjaju razpone njegovih uloga, te važnost njegova djela. ____________________

1 Davor Kapetanić, Književni godišnjak, Zagreb 1961., str. 213: “Neobično plodan pjesnik, dramatičar i pripovjedač, T/resić/ je u svoje vrijeme postigao brzi uspjeh tako, da je uskoro postao privremeni takmac Kranjčeviću i Nazoru. Bogat izrazom, no prije svega dobar poznavalac klasične i talijanske poezije, od kojih je rado polazio, ostvario je u našoj lirici tehnički najznačajnije primjene klasične metrike.” 2 Na kraju Prvoga svjetskog rata admiral Miklós Horthi de Nagybánya, zapovjednik austro-ugar-

ske ratne mornarice, je 31. listopada 1918. godine u Puli predao svekoliku ratnu mornaricu Austro-Ugarske Monarhije Antu Tresiću Pavičiću kao dotadašnjem članu Carevinskog vjeća u Beču, a sada službenom predstavniku Države Slovenaca, Hrvata i Srba i njegova Narodnog vjeća u Puli. Primopredaja je ipak završila tako da su se u ime pobjedničkih sila Atante brodova domogli Talijani.


134

Književna Rijeka / ESEJ

Idući motiv ovoga napisa jest upozorba na neke njegove pjesme što ih je priredio za tisak u tišini svoje splitske osame kada je Drugi svjetski rat već tutnjao Europom. Naime te vriedne versifikacije, zagubljene su u publicističkoj periodici, te o njihovoj recepiji nije očuvan znani trag. Daljna je pobuda njegov povjestnički pokušaj, koji je s raznih ideologijskih, političkih i drugih znanstveno neprimjerenih dispozicija prešućivan, podcjenjen i ozloglašen, a koji s mnogo valjanih argumenata zaslužuje trezveniju revalorizaciju, čak i kao prosudbeno mjerilo suvriemena stanja u hrvatskoj historiografiji. Posliednji razlog ovomu napisu jest upozorba na Tresićevu uztrajnost u hrvatskom pravopisnom tradicionalizmu, jer i danas može biti poticajan u iztraživanju i formuliranju prihvatljivijih riešenja od poodavno nametnutih. Odista vriedi bolje poznavati toga starog gospodina. 2. Pod mrzovoljnim, stručno nekorektnim i nepristojnim naslovom Ante Tresić-Pavičić ili diletantski višak energije3 Slobodan Prosperov Novak je nemilice opatrnuo toga hrvatskog književnika i političara bezćutnošću svoje esejističke razuzdanosti: “Bio je Tresić-Pavičić najuporniji klasicist koji je djelovao u krilu hrvatske moderne. Život mu je ogledni primjerak zle političke sudbine hrvatskog literata. Razmetljivost vlastitim obrazovanjem i naivnost političke izravnosti njegovo su književno djelo pretvorile u amorfnu masu u kojoj je teško izdvojiti neku estetski uspjelu cjelinu, pa je sve što je napisao svjedočanstvo o krivudavu putu jednog naraštaja...”4 Zapravo, sve što je rečeno u tomu navodu samo je zbroj površnih privida. Naizgled zaigran, nestašan, Novakov književno-povjestni tekst, kao da je nastao u želji da vatrometom svoje duhovne nadmoći privuče čitatelja, ali se samo mjestimice doimlje lepršavo i dopadljivo. U biti, Novak je bezdušan i nehajan spram družtvenoj i umjetničkoj osobnosti Tresića Pavičića kao i prema estetskim kriterijima u književnosti, do kojih bi mu ipak moralo biti stalo. Na sreću, nije uvjek samo tako, jer je esejistički disponiran Slobodan Prosperov Novak, kao na tragu krležijanske polemičke akrobatike, izrekao o Tresiću Pavičiću i ove misli: “...na kraju života vratio se idealima pravaške ____________________

3 Pripisati Tresiću Pavičiću, osobi visoke učenosti i znanja, ikakav oblik diletantizma u njegovu beletrističkom izkazivanju, najblaže rečeno, posve je neprimjereno i neodgovorno. Pače, upravo je nevjerojatno da se profesor hrvatskih, talijanskih i USA sveučilišta u ovom slučaju spustio na razinu tako neodmjerena izkaza. 4

Slobodan Prosperov Novak, Povijest hrvatske književnosi, svezak II. Između Pešte, Beča i Beograda, Split 2004., str. 185-188.


Nikola Crnković

135

opozicijske mladosti. Taj povratak nije poboljšao njegov golem i rastrgan opus, ali ga je prikazao u novom svjetlu.”5 Čijem, kojem, kakvom svjetlu? Na žalost, Prosperov Novak ni jednom riečju ne pojašnjuje dalje kakvo je to svjetlo, koje vidike otvara, što odkriva. Naprotiv, gotovo kao da je tom obećavajućom frazom zauvjek htio zabrtviti nadgrobnu ploču neznatnosti i ništavila nad izvjetrilom umjetničkom duhovnošću Ante Tresića Pavičića. A sve to s neke svoje adolescentske razigranosti i nekakva začuđujućeg nehaja spram elementarnim kriterijima za estetske, družtvene i ljudske valjanosti u književnim kao i u političko-povjestnim razglabanjima.6 Dakle, ako ne zbog pravde i pravednosti, onda svakako radi elementarne povjestne istine valja doknaditi ono što je Prosperov Novak propustio učiniti, preobličiti ono što je vidio i prosudio u krivu kontekstu. Recimo, jednostavno kako je ovo skromni pokušaj viđenja Tresića Pavičića ne samo u normalnim dimenzijama njegove umjetničke i političke ljudskosti, u višeslojnim dimenzijama vriemena povjestne datosti, u kojem ne bijaše lako pohvatati konce zbivanja i kretanja, barem onih elementarnih. Zapravo, na primjeru Tresića Pavičića vrlo jasno razpoznajemo koliko smo još i danas daleko od valjanih spoznaja onoga što se zbivalo u kobnom 20. stoljeću, napose koliko smo daleko mi na prostorima srednje i jugoiztočne Europe. I dandanas su u igri neki čudni aršini u evaluaciji elementarnih povjestnih činjenica, takvi da nas vode stranputicama onkraj njihova imalo objektivna shvaćanja. To su ideologijska mjerila i kategorije, izopačena shvaćanja raznih nacionalizama i vjera, mitomanske predočbe pojedinih osobnosti i događanja, otrovi kojekakvih politika i promičba, raznorodnih agentura, javnih i tajnih služba, višestruko premreženih i usloženih. Sveudilj se povjestna i politička zbilja oslikava voluntarističkim instant-pripravcima režimskih podobnika.7 To je zato što su južnoslavenska nacionalna tla, pa među njima i hrvatsko, sveudilj kontaminirana otrovima prošlih ratova. Pače, reklo bi se da ____________________ 5 Isto, str. 188. 6 Isto, sv. III., str. 45, S.P. Novak je, svaki put iznova težeći originalnosti neobuzdana prosudbenog

domišljanja, dao Tresiću Pavičiću među inim i uzorni ornat “dostojanstvena građanskog intelektualca” te ga u tom svojstvu stavio uz bok Milana Begovića.

7 Primjerice, sredinom travnja t. g. kućedomaćin Pantovčaka dva je puta na televiziji govorio o “ustaškoj zmiji” jer je jedna od prvaških stranaka (HČSP) uredno prijavila nakanu da mirnim mimohodom kroz središte Zagreba izrazi svoju solidarnost s hrvatskim generalima s nepravde zatočenim u Den Haagu. Kad im je to vlada zabranila, mirno su prošetali gradom do Trga Bana Josipa Jelačića i razišli se bez najmanjeg izgreda. Njima nasuprot skupila se grupica komunističkih bukača koji su razulareno vikali: “Smrt fašizmu sloboda narodu!” i sl., a kojima je svoju podporu dao spomenuti kućedomaćin. Očito ni on ni oni ne znaju što je fašizam, niti tko su fašisti.


136

Književna Rijeka / ESEJ

je sav taj prostor još uvjek živa bojištnica na kojoj baštinici izginulih vojska i politika saveudilj drže oružje u svojim pohranama i povriemeno ga aktiviraju nekim tobože mirnodobnim ali pogibeljnim nabojima. Stoga ni do danas nisu pribavljeni svi povjestni lončići, a kamoli da bi se među njima napravio doličan i objektivno prihvatljiv red. 3. Književno-estetsku stranu Tresićeve tvorbenosti te najpodpuniju bibliografiju i literaturu o njoj prikupio je Šime Vučetić koji je izabrao i priredio Tresićeva djela te ih prikazao u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti.8 Informativnu i korektnu enciklopedijsku natuknicu o Tresiću dao je potom Ivo Frangeš.9 Najsvestraniji pak i ujedno najsažetiji prikaz Tresićeva književnog umjeća napisao je Slavko Ježić u svojoj književnoj povjestnici.10 Na jedva nešto više od jedne auktorske kartice učinio je to potezima vrstna znalca Tresićeva opusa, sigurnom rukom beletrističkog stručnjaka globalističkih gabarita. Evo nekih Ježićevih naglasaka: “Jedno je vrijeme izgledalo kao da će ANTE TRESIĆ PAVIČIĆ (r. 1867.) postati jedno od najjačih imena na hrvatskom Parnasu. Prva mu je zbirka Glasovi s mora jadranskoga (1891.) znatno odskočila od suvremene lirske produkcije; u njoj se vidi učenik Pindara, Horacija i Carduccija, koji obogaćuje hrvatsku metriku uvodeći nove metričke sisteme po ličnom ukusu.(...) Tresić je više refleksivan nego li osjećajan pjesnik. Pesimizam ranijih pjesama ustupa kasnije mjesto elegičnosti.(...) Tresićeva lirika, puna filozofiranja, a u neobičnim i teškim metrima, nije mogla da osvoji publike. Smeta što joj u dobrom dijelu fali spontanost. Tresić je ipak izvršio utjecaj na jedan dio mlađe generacije, pogotovo one, koja je bila inače bliže talijanskoj kulturnoj sferi, pa ga zato u hrvatskoj književnoj povijesti pripada dosta markantno mjesto.”11 Jednako visoko mišljenje Ježić ima i o Tresićvim dramama iz hrvatske povjesti koje su “visokoga stila”, makar su više “za čitanje negoli za prikazivanje”. Prosuđuje također kako Tresić svojim dramama iz rimskog života učinio “zanimljiv pokušaj da iznese ne samo velike ličnosti nego i svagda ____________________ 8

A. Tresić Pavičić, Pjesme, putopisi, Katarina Zrinska. Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 61, Zagreb 1963., str. 23-25. Priređivač te knjige Šime Vučetić svjestan je nepodpunosti literature što ju je uspio prikupiti te je relativizira terminom važnija.

9 Ivo Frangeš, Tresić Pavičić, Ante,

Enciklopedija Jugoslavije, 8, Zagreb 1971., str. 365-366.

10 Slavko Ježić, Hrvatska književnost od početka do danas: 1100 – 1941., Zagreb 1944.; pretisak

iz 1993. godine je, na žalost, jugolektoriran (po tko zna čijem, svakako nedobrohotnom, nalogu Ljerka Depolo) izgubiši valjanost i draž izvornosti.

11 A. Tresić Pavičić, Pjesme, nav. dj., str. 293-294.


Nikola Crnković

137

nji život sa što više detalja; po mišljenju povijesnih stručnjaka u tomu je uspio.”12 Nu, kako rekosmo, Tresićev književni opus nije do danas u cjelini iztražen niti javnosti dostupan, djelomice razmetnut u riedkim, zaboravljenim publikacijama. Primjer su njegovih pet pjesama objavljenih u Wiesnerovu13 Hrvatskom književnom zborniku 1940. godine.13 Pod naslovom Hram naizmjenice niže sedamnaesteračke i jedanaesteračke stihove u četrnaest kvartinskih strofa. Zanosno opisuje velebni doživljaj splitskog jutra gledana iz njegova doma na Mejama. Evo kako naravan čovječji stvor poziva svoju ljudsku braću neka se dive lieposti svjeta, kliče im orijaškom snagom, gotovo poganski: Ustajte, lienčine! Eto već zora sunčeva vrata Okiti zlaćanim žukovim cvietom! Zviezde zaklanjaju oči i od straha bliede, jer eto, Sad će mu hostije sinuti svietom. Sve da pričesti živo toplinom ljubavi žarke, Veliki svećenik Mosor na leđa Prebaci zlaćani palij i sprema se blagoslov dati, Dižuć ga u nebo sklopljenih vjeđa. Ustajte, lienčine, žurno, da molite molitvu jutra, Da se poklònite Suncu duboko; Da vas blagoslovi svietlom, i od mraka oči opere, Srca vam uzdigne k nebu visoko! 4. Od pjesama spomenutih u predhodnoj glavi osobito mjesto valja dati jednoj koja se svojom estetikom i snagom poruke može svrstati u sam vrh njegovih versifikacijskih uradaka.15 To je njegova sonata Za višnjim svjetlom: 21 trostihna i završna četverostihna strofa. Gotovo svi koji pišu o Tresićevu ____________________ 12 Isto, str. 294. 13

Misli se na pjesnika i urednika Ljubu Wiesnera (1885.-1951.), tvorca znakovite i poticajne antologije Hrvatska mlada lirika, Zagreb 1914.

14 A. Tresić Pavičić, Pjesme: Hram, Posjeta u tamnici, Doogwood, Za višnjim svjetlom, Proljetna čeznuća, Hrvatski književni zbornik, Hrvatska književna naklada, Zagreb 1940, str. 15-23. 15 Pisac ovoga štiva kao da ćuti neku osobnu blizkost prema auktoru ove pjesme, makar je već ostarjeli Tresić u doba objavljivanja ovoga stručka svojih pjesama bio deset godima mlađi od njega sama dok ovo piše. To je valjda neko rođačtvo po životnoj dobi.


138

Književna Rijeka / ESEJ

pjesničtvu iztiču kako njegova rana djela (od 1891. do 1914.) imaju veću beletrističku vriednost od onih nastalih u kasnijim razdobljima. Međutim, ovu pjesmu zbog njene estetske vriednosti i snage misaonih poruka valja pribrojiti vrhunskim dometima njegova životnog opusa, mada je pisana u doba njegove već staračke, već izvanvriemenske osame. Evo je u cjelosti, nek čitatelj sam prosudi ovu molitvu. ZA VIŠNJIM SVJETLOM Po labirintu priviđa se skitam, Teturajući po neznanja tami; I sa svom dušom za svjetlošću hitam. Čamim u vlažnoj pojavnosti jami, A srce žudnjom neodolnom gori Da ogriju ga višnjeg svjetla plami; Nostalgija me urođena mori, Da se povratim k svjetlomu počelu, O kojem neki tajni glas mi zbori: I kô što sunca izblješćuju vrelu Svjetlosti krunu po beskraju plavom, Da utone u svjetlost umnu bielu. Il srce zemlje provaljuje lavom Na vulkanske kratere, more plimom Stremi za višom natpojavnom slavom; Tako se i ja rasplinjujem dimom Mističnih žudnja za nevidnim svietom, Za blažom, višom, nemjenjavom klimom. Munjevitim se hitam uma letom Za vrelom svega, da napojim dušu Nadumnim svietlom i ljubavlju svetom. O slatki višnji ognju, prosjaj tmušu Koja me dieli od svjetlosti tvoje, Milosti rosom orosi mi sušu; Ljubavi prožgi cielo biće moje Na suncu tvoga vječnoga blaženstva,


Nikola Crnković

Gdje pčele duša odasvud se roje, Da napoje se medom savršenstva; Da jednim trenom sva tvoja stvorenja Obujmim vatrom svetog zanešenstva. Daj umu svietla, a srcu plamenja Da rasplinu se po beskraju tvome Od žarkog milja tvojega viđenja. Daj, moja misô, u zanosu svome, Sva čuvstva i sve radne moje snage Sebičje jadno da za uviek slome; Da budu hranom svoje braće drage, Bilo na zemlji il galaksijama, U jednom činu rasipnosti blage; Kô što se ti razdaješ viekom nama U neiskazanom svog stvaranja milju, Od kojeg drhće sva beskrajna tama; Da satrem klicu svojeljublja žilju, Niklu iz mraka, a za svjedočanstvo Tvom razdatnom ljubavnom svesilju; Daj da osjećam trajno postojanstvo Odluke žiće u smrti ugasiti, Kad mi braću zaskoči tiranstvo, Da budem spreman slobodom ukrasiti Čast,dostojanstvo, ponos ljudskog roda, Bez nade da ću život, slavu spasiti; Daj da pod mrakom nadumna svoda Procvatem i sav ljubavlju mirišem, Kano pod suncem zemlja puna ploda; Daj da u carstvu tvoje pjesme dišem, Da hranim djecu budućega svieta Slatčinom tvojih rieči pišem;

139


140

Književna Rijeka / ESEJ

Pjesniče, čiji ritmi su planeta Kolonije, a stihovi kolesa Sunaca, zviezda i brzih kometa; A strofe magle bezbrojne nebesa, Po beskrajnome prostoru što zvone, Pjevajuć slavu divnih ti čudesa; Daj da mi pjesme odzvukom romone Te savršene harmonije vječne; Očaj i tugu da sa zemlje gone, Radosti pune i ljubavi liečne. 5. U ovom se napisu ne ćemo baviti Tresić-Pavičićevim žiovotopisom, ni književnim, ni političkim, nego samo kratkim pogledom na one sekvence koje nas upućuju na drugčije viđenje njegovih lutanja, njegove izgubljenosti u svjetu, uztrajne pokušaje da nađe pouzdan put kroz neprovidnu prašumu neciviliziranih i opakih družtvenih i političkih pojavnosti. On bijaše velika riedkost među akterima hrvatske povjestnice već po tomu što je od mladosti bio egzistencijalno osiguran. Nije morao životne snage trošiti za koru kruha. Mogao se posvetiti višim ciljevina, osobnim i družtvenim, misaonim i estetskim - kao osoba imao vrstne tjelesne i intelektualne dispozicije da svoju osobnost osposobi u skladu s težnjama, primjereno visokim ciljevima što ih je sam pred sebe stavljao. Imao je volju i nepresušnu energiju da u tomu nezaustavno i opetovano uztrajava. Ipak je na kraju završio kao vuk samotnjak, gubitnik kojem je svaki put izmaknuo iz ruku Kairosov čuperak, u osami i izolaciji svoje splitske vile na Mejama, nadomak Meštrovićeva velebna zdanja, gotovo kao neko naličje njegove umjetničke uspješnosti. Umro je nadomak duboke starosti u zlo vrieme jugokomunističkog terora, u povlaštenoj čamotinji nametnuta zaborava. Vučetić suosjećajno piše: “Tko zna kako je Tresić slušao čirikanje vrabaca iz svoga vrta, promatrao s prozora svoje vile Šoltu i Brač, o koječemu filozofirao, u tišini interijera pripremao kao čudak svoje rukopise i tiho trajao i tako se ugasio. Vrijeme je htjelo Tresića zatrpati, kako često biva s mnogim djelima umjetnosti, ali se Tresić – otporan – javio svojim smislom i svojim vrednotama.”16 Neobterećen kruhoboračkim karijerizmom, nesklon sebičnoj borbi za sitne probitke, za bavljenje trivijalnostima, po____________________ 16 Š. Vučetić, Ante Tresić, nav.dj., str. 22.


Nikola Crnković

141

svećen uzvišenim shvaćanjem sebe sama i svoga naroda, osebujna duha njegove životnosti i neslomljivosti. Više je silnica u Tresićevu životnom meandriranju. Uočljiva su i predominantna neka svojstva njegove osobnosti. Šime Vučetić je po prokušanoj shemi, kao nekakvu neumitnu zakonu, sve stavio na kartu njegove političke i umjetničke dihotomije: “...s razvojem Tresićeve političke misli, direktnog političkog angažiranja, nije usporedo rasla i njegova stvaralačka moć. Naprotiv, politička angažiranost razvijala se u njega na štetu njegova književnog talenta, nije bilo snage za sva područja.”17 Međutim, vjerojatno ćemo se više približiti istini ako u Tresiću ne pokušavamo razpoznati homo duplexa. Pače, čini se sličnijim monolitu koji se nije pokušavao niti se dao mjenjati vanjskom ili kakvom substancijalnom obradbom. Gotovo kao da njegova duhovna konstitucija funkcionira kao ničim uvjetovana, izolirana masa intelektualnog, ćudorednog, voljnog i estetskog sustava – kao da je jednom stvorena i dosegnuta zauvjek ostala na inicijalnoj razini i snazi, ovisna jedino o životnoj dobi. Reć bi kako svaki put poslije godina mûka o njemu i njegovu djelu opetovana pojavnost njegovih pjesničkih rieči nanovo zadobije antejsku snagu mitografske izvornosti. Ne ćemo ulaziti u to što je u Prosperu Novaku probudilo Irinu srditost naprama Tresiću Pavičiću. Bitno je ipak da je uočio kako njegovi promašaji izviru iz njegove osobnosti, svojstava vlastita duha, a ne iz nekakve njegove profesionalne dihotomije. Drugčije rečeno, naglasio je ograničavajuća svojstva njegova jastva, a zapostavio njegove pokušaja družtvene afirmacije u vrlo nepogodnim okolnostima prve polovice 20. stoljeća. Zapravo, svrstao ga je u plejadu naših političkih i književnih gubitnika, a zanemario povjestne nedaće u kojima su djelovali, zbiljske činjenice u kojima su se kretali i koje su bitno ograničavale njihove političke, gospodarske pa čak i umjetničke mogućnosti, nedaće i nesposobnosti što su vodeće ljude svih slojeva hrvatskog družtva najčešće učinile tragičnima i nedorečenim. 6. U gabaritima što ih može imati sadržaj pod ovim naslovom dostatno je pripomenuti kako je Ante Tresić Pavičić duhovno i politički stasao u ____________________ 17

Isti, , nav. dj., str. 19. nastavlja u tom smislu dalje: “Mnogi naši pisci, baveći se političkim radom, angažirajući se na raznim društvenim neknjiževnim područjima, upropaštavali su svoju stvaralačku nadarenost. To se dogodilo I. Mažuraniću, A. Starčeviću, E. Kumičiću, A. Cesarcu i tolikim drugima, a ozbiljno je oštetilo ili ugrožavalo P. Preradovića, A. Šenou, J. E. Tomića, M. Nehajeva. Ali Tresićev književni i politički put od refleksivnih i patriotskih pjesama (...) karakterističan je za idejno-moralna strujanja u našoj knjizi onoga vremena.”


142

Književna Rijeka / ESEJ

naraštaju hrvatskih intelektualaca obilježenih i zadanih zlom kobi Rakovičke bune u listopadu 1871. godine.18 Nagodbenjački državnopravni sklop dvojne hegemonije u Austro-Ugarskoj Monarhiji pokazao je tim činom krajnju protivnost svakoj daljnjoj nacionlnoj afirmaciji slavenskih naroda. Dualistički državni ustroj u Rakovici je jasno očitovao svoju narav i odlučnost u suzbijanju svake pomisli u Hrvata da dalje razvijaju prirodne sastavnice svoje državnosti. Netom stvoren, taj sustav je odmah okoštao na retrogradnoj velikonacionalnoj dispoziciji vladajućih naroda. Slavenski narodi Monarhije nisu mogli očekivati njezinu daljnju evoluciju i civilizacijsku artikulaciju. Time je ta Monarhija postala bezživotnom okaminom koja se ne može dalje pozitivno mjenjati. To je pravilo pronicavi Starčević, nadahnut iskonskom narodnom mudrošću, proročki gromoglasno ovjekovječio: “Ja vam kažem u ime povjestnice, da se despocije ne popravljaju, nego propadaju.”19 Zaista se tako dogodilo, i tako se moralo dogoditi. Austro-Ugarska Monarhija nije mogla, a ni smjela preživjeti 1918. godinu, ne zato što je rat izgubila na bojnom polju, nego zato što ga ni vojnički ni politički, ni po zdravorazumskoj razboritosti ni po ikakvoj sciencističkoj logici nije bila sposobna i dostojna dobiti. Tako valja reći, unatoč tomu što poslije nje do današnjeg dana na hrvatskim i širim prostorima – shvatili ih kako vam god drago – nije stvorena država dolične razine njezina upravno-pravnog nasliedstva. Gotovo bi se moglo reći kako je cjeli prostor Dvojne Monarhije poslije njezina razsapa retardirao te ni do danas nije dosegnuo primjerenu visinu razvojne spirale s koje se hotimice ili nehotice izključio 1918. godine. Parafrazirajmo Mešu Selimovića: godine 1918. doista svi bijahu na gubitku.20 Tako se dogodilo jer samozadovoljna i narcisoidna Austro-Ugarska Monarhija nije u sebi imala agense koji bi ponudili zapadnomu i južnomu Slavenstvu ikakvu izglednost, ikakva suvisla riešenja, ikakvu perspektivu izlazka iz civilizacijski nepodnošljiva podložničtva. Zapravo, ta monarhija nije zapadnim i južnim Slavenima nudila ništa primamljiva, ništa što bi

ih izbavilo iz ponižavajućega političkog statusa. S motrišta nacionalno-osloboditeljskih težnja tih naroda u drugoj polovici 19. i na početku 20. stoljeća bit habsburžke monarhije, blokirane svojom dvočlanošću, nedvojbeno je i nepromjenjivo tlačiteljska. ____________________ 18 Jaroslav Šidak, Mirjana Gross, Igor Karaman, Dragovan Šepić, Povijest hrvatskog naroda

g. 1860-1914, Zagreb 1968., str. 49-52 te nav. izvori i lit. str. 336-344.

19 Tomislav Ladan,

Ante Starčević, proslov u djelu Ante Starčević, Politički spisi,Zagreb 1971.,

20 Meša Selimović,

Derviš i smrt, početna misao.

str. 26.


Nikola Crnković

143

Nu, ako se dobro znalo da slobodu valja tražiti izvan Austro-Ugarske Monarhije, na prozračju njezine razudbe, stalno se nametalo pitanje kako i uz koje stožernice osoviti i kako uobličiti nove državno-pravne osobnosti. Rieč je o artikulaciji svekolikoga Zapadnog i Južnog Slavenstva između Baltika, Jadrana i Crnoga mora. Danas je težko opisati, pa i shvatiti, koje su sve nedoumice i opreke bile u igri prije i tjekom Prvoga svjetskog rata. Dakako, najveću je pomutnju izazvao nestanak carske Rusije. Makar je u Zapadnom pa i Južnom Slavenstvu jedva tko mogao vidjeti uzor u tomu anarhično glomaznom sustavu, a nakon Rusko-japanskog rata 1904.-1905. i revolucionarnih zbivanja niti zbiljsku velesilu sposobnu za ikakav djelotvorni podhvat i dugoročnu politiku, ipak je izčeznuće Ruskog Carstva s političke karte stvorilo politički vakuum koji nije mogla kompenzirati niti jedna od novonastalih država. Nu, pretenzija i pokušaja tvorbe takva nadomjestka, doduše više mitomanskih nego zbiljskih, nije manjkalo. Jedna od fumarola takva novoga samoobmanjivanja nastala je u karađorđevićevskom Beogradu. Komunistički pomor Romanovih u Sibiru 1918. otvorio je iluzionistički put novim pobjedničkim dinastima iz Šumadije da zavladaju Eurazijom sve do Tihog oceana. To je samo jedna od ilustracija dokle su sezale slične “vascele” tlapnje. Danas takva priča zvuči kao neslana šala, ali poslije svega što se događalo u prva dva desetljeća 20. stoljeća puno se toga moglo činiti stvarnijim od banditizma zelenoga kadra i kojekakvih Čaruga.21 Nema nikakve dvojbe da je razpadom Austro-Ugarske Monarhije ujedno razbijen državno-pravni okvir koji je dotad u Hrvatskoj priečio izgradnju podpune vlastite države, te stvorio iluziju da je time dosegnuta politička sloboda, ostvaren vjekovni san kojem ništa ne stoji na putu. Činilo se da je grieh i pomisliti da mu, tomu snu, netko može poželjeti pogledati u zube, kako je s razlogom nukao razboriti Stjepan Radić i poneki pravaši. U stanju obćega meteža, smućenosti i političkoga daltonizma držalo se zazornim misliti na neka uža zajedničtva, što bi god moglo voditi partikularizmu, regionalizmu, vlastitoj političkoj nacionalnosti, ičemu drugčijemu od mutna shvaćanja jedinstva i cjelovitosti hibridnoga troimenog naroda srbskog-hrvatsko-slovenačkog. Bijaše to vrieme bolestne samozatajnosti Hrvatstva, na nizbrdici do njegova samoubilačkog poricanja, samoodreknuća. Čega li? U limbima takvih nedoumica rat je prestao, a ostao nemir. Ostali su glad i nemir. Ostali su strah i nemir. Sve to uvećala je španjolska gripa i nesigurnost, sastali se strah i meteži straha, svuda neke revolucije i bjesni ljudi. Neke nove rieči i nova grotla pomora ljudi. I glasine što prestižu jedna ____________________ 21 Po Jovanu Stanisavljeviću zvanom Čaruga, vođi razbojničke družine u Slavoniji.


144

Književna Rijeka / ESEJ

drugu. Vreva na cestama, po kolodvorima, na ulicama. Ljudi što se vraćaju s bojišta i razbojišta, iz zarobljeničtva. Među njima i poneki živ, a davno proglašen mrtvim. Puno više svjedočenja o pogibijama, pouzdanim beznađima. U svemu tomu čujnom i nečujnom javno poznati ljudi od znanja, čeljad od duha i umjeća, od katedara i pulpita, iz zbornica, bina i tribina od sudbenih stolova i politike, od novinarskih članaka i feljtona, od knjiga i kazalištnih predstava, bankari, veletrgovaci i crnoburzijanaci, sve vrsti krijumčara, kradljivaca i mešetara. U smutno doba izplivaju na površinu kojekakvi sumnjivci, kojekakvo družtveno podzemlje. I svi se pozivaju na vlastit narod, a taj narod, seosku i gradsku sirotinju, pobožan vjernički puk, pregolemu većinu krotkih i samozatajnih sunarodnjaka - nitko ništa i ne pita. Kolo vodi ludilo ljudskih glodavaca što umisliše narasti do zvjeradi, steći tigrovske očnjake, gomila malenih što odjednom poželješe političkim akrobacijama (kupovanjem glasova za torbu žita) ili revolucionarnim egzibicionizmom - postati velikima! Govori se o etničkom amalgamiranju, o sveudilj neprobuđenim mitskim snagama, nama imanentnim, o narodnom geniju, epskoj tradiciji, povjestnoj epopeji, vitežkim pređima, o nama sklonoj Božanskoj providnosti, o sudbini i blistavoj budućnosti. Velike rieči, patetika, egzaltacija, poze pusth želja, prazna obećanja, a jedini zbiljski kalkulativni element je tek poneki sposoban i razborit pojedinac. Kolaju velike priče o čudotvorstvu domaćih genijalaca, a na djelu je riedka mreža prosvjetnih i kulturnih ustanova, razstrojstvo upravnih oblasti, samoubojstvo Hrvatskog sabora, političko bezvlađe, zbrkane predočbe o ustrojstvu i funkcioniranju državne i lokalne vlasti. Ne vidi se jadna zbílja obćega siromaštva, nepismenosti i neukosti, nerazvijenosti, ne vidi halapljiva ruka onih koji se u novostvorenoj državi dograbiše vlasti. Otriežnjivanje je počelo vrlo brzo poslije prvoprosinačke Adrese Narodnog vijeća SHS 1918. godine. Zapravo, Frano Supilo je već 1915. u Kragujevcu shvatio22 s kim ima posla, pokušao činiti što je mogao, ali ga je 1917. godine smrt zaustavila. Trumbić će se već dvadesetih godina početi trsiti oko smanjivanja učinaka svojih zabluda. Meštroviću je trebalo mnogo duže vrieme da se oslobodi neke vlastite svetosavske mitomanije, a Ivo Andrić se, primjerice, nikada nije politički opametio. Ante Tresić Pavičić je krajem 1920. krenuo u diplomatsku službu ____________________ 22 Supilo je u svojstvu člana Jugoslavenskog odbora za posjeta Rusiji doznao za tajni Londonski

ugovor kojim su sile Antante, da bi pridobile Italiju na svoju stranu, pokazale svoju spremnost da joj ustupe Istru i Dalmaciju. Došavši u Kragujevac, tadašnje sjedište srbske vlade, shvatio je kako njima nije do Jugoslavije i cjelovite Hrvatske u njezinu okviru, nego samo žele proširiti Srbiju na zapadu i podieliti hrvatske prostore, makar i s Italijom. V. Dragovan Šepić, Londonski ugovor, Enciklopedija Jugoslavije, 5, Zagreb 1962., str. 550-551 i tamo nav. lit.


Nikola Crnković

145

Kraljevine SHS kao uvjereni jugounitarist,23 najprije u Madrid, potom pet godina u Washington svojstvu veleposlanika. Pokušavao je biti korektan prema državi (od 1929. Kraljevina Jugoslavija), ali je to težko uspjevao s osobljem koje mu je Beograd stavljao na razpolaganje. Iz daljine je pomno pratio nepovoljni razvoj države koju predstavlja. To ga je vratilo političkim iskonima, svomu hrvatskom domoljublju i starčevićanskom pravaštvu, ali tek kao pasivnog promatrača. Onemogućen u službi i političkom djelovanju, umirovljen je 1931., još uvjek pun književnotvorbenih nemira, svoje družtvene osjetljivosti i povjestnoiztraživačke razboritosti. Može se zaključiti kako se Tresić Pavičić zapravo nije toliko bavio politikom koliko se ona bavila njime, kao neka datost kojoj s nekih razloga nije umio ili nije mogao umaknuti. Nu, imao je on i većih mana od te neke sklonosti politici. Primjerice, nikad se nije oslobodio talijanskih književnih uzora, njihove teatralnosti, retorske poze, grandezze kao oblika osobne pojavnosti. Pače, divio se D’Annunziju i potom Mussoliniju, kao da mu nije smetala komedijanska obrazina njihovih gesta, bleferska narav i prietvornost njihovih politika, gramzivost njihovih imperijalnih težnja i prozirna trivijalnost kulisa njihove civilizacijske sceničnosti. Nu, makar je ponekad znao ostaviti dojam nesklapna samodopadna umišljenca, pa se tako o njemu moglo i čuti,24 to ga ipak ne čini dvojbenim družtvenim uglednikom koji se “za vrijeme svoga dugoga života najčešće (...) nalazio u samom središtu burnih političkih događaja.”25 Jer, grosso modo, bijaše Tresić Pavičić prvenstveno čovjek koji je živio u vrtlogu svjetskih sukoba, u svjetu koji je neumorno pokušavao shvatiti i na nj utjecati, makar mu je to uvjek izmicalo. Naime, bio je to zlosretno turbulentan svjet koga je on - uzprkos svemu - uztrajno oplemenjivao darovima vlastite misaonosti i kreativne domišljatosti, nastojeći u njemu obstati kao vriedan i znakovit pripadnik svoga naroda. 7. Tresić je u osami svoga splitskog prebivanja po prekidu diplomatske ____________________ 23 A. Tresić Pavičić, Pjesme, nav. dj., str. 21., oproštajni govor svojim izbornicima u Sutivanu 11.

studenog 1920.: “...ne glasajte za one koji imadu separatističkih težnja, koji vješto i lukavo siju nezadovoljstvo i mržnju na državu...” 24 Izostavimo ovdje zapise o nekim nebitnim stranama njegove osobnosti. Primjerice, Irvin Luke-

žić, Kumičić u sjećanjima Vilme Vukelić, Zbornik radova. Kololvij. Eugen Kumičić – 100 godina poslije. U povodu obilježavanja stote obljetnice smrti književnika Eugena Kumičića, Rijeka 2010., str. 56, navodi kako Kumičić govori o Tresiću kao narcisoidnoj osobi i ženskaru, a čovjek se zaljubio u djevojku koja je prevodila njegove pjesme na njemački i nudio joj brak. Ustalom, uzalud. 25 S. P. Novak, nav. dj., sv. II., str. 185.


146

Književna Rijeka / ESEJ

službe karađorđevićevskoj tvorevini i umirovljenju 1931. godine nastavio svoju književnu i publicističku djelatnost. Zanemarujući njegove pokušaje iz toga doba da plasira svoja dramska djela na talijanske scene – hajdemo reći, uzaludne i nimalo pohvalne pokušaje – vriedi iztaknuti njegova filozofijsko-politologijska razmatranja u djelu Imperijalizam i nužde historijske evolucije26 te potom gotovo zametnut i nepoznat stručak njegova pjesničtva objavljen 1940. godine.27 Njegovo posliednje poznato povjestno publicističko djelo Izgon Mongola iz Hrvatske, objavljeno u vrieme Drugoga svjetskog rata.28 Možda najkraći put da uđemo u Tresićev jedini profesionalni historiografski uradak29 nalazimo u Šišićevoj preglednoj povjestnici, dinastički artikuliranoj, u poglavlju u kojem piše o vladavini Bele IV. 1235.-1270.30 Šišić ukratko opisuje najezdu Tatara 1241.-1242. te kraljev bjeg iz Budima i njegovu potragu za sigurnim skloništem diljem jadranskog uzmorja i pomorja. Međutim, svi tatarski napori da osvoje ovdašnje utvrđene gradove “...ostadoše poslije mnogo bojeva i sukoba po raznim stranama Hrvatske uzaludni.”31 Ne spominje pojedinačno nijedan sukob između Hrvata i Tatara. Međutim, bitno je ono što je o tomu zbivanju napisao u svojoj bilježci: “Bitka na Grobničkom 32 polju, sudjelovanje srijemske braće Kresa, Kupiše i Raka kao i pomorski boj 33 kod otoka Paga kasnije su izmišljotine, a nalaze se u nekim očevidno falsificiranim frankapanskim i paškim listinama, kako se to vidi iz Smičiklasova komentara ovim listinama u Cod. Dipl. IV, 222, i V, 175, 180, 311. Kod tih je falsifikata sudjelovao i poznati varalica ____________________ 26 A. Tresić Pavičić, Imperijalizam i nužde historijske evolucije, Split 1936. 27

Isti, Pjesme, Hrvatski književni zbornik, Izdanje Hrvatske književne naklade, Zagreb 1940., str. 15-23.

28 Isti, Izgon Mongola iz Hrvatske. Prigodom sedamstote godišnjice 1242-1942., Zagreb 1942. 29 Ante Tresić Pavičić napisao je i objavio više filozofskih razprava, ali se kao samosvojni historičar prvi put javio tek u dubokoj starosti. Na žalost, prekasno, jer više nije bio u moći naknaditi propušteno. Naime, čini se da je tek tada shvatio kako drugima što se bave našom prošlošću - ma s koliko akribije to činili – gotovo u pravilu manjka slobodna duha i predočbenih sposobnosti da u povjestnim pojavnostima uoče logiku životne zbilje, navlastito tumačeći situacije u kojima su se Hrvati izkazali iznimnim sposobnostima i energijama. 30

Ferdo Šišić, Pregled povijesti hrvatskog naroda, Zagreb 1916. Izvanredno izdanje (priredio Jaroslav Šidak) Zagreb 1962., str. 186-195. 31 Isto, str. 189. 32 U izvornom predložku ovaj i idući kurzivi napisani su spacionirano. 33 Isto,

a tako i idući.


Nikola Crnković

147

Pavao Skalić (iz XVI st.). Suvremeni arhiđakon splitski Toma (umro 1268), koji opširno govori o tatarskoj najezdi, nipošto ne bi prešutio i zatajio tako krupnih događaja, tada svakom čitaocu poznatih. O bitki na Grobničkom polju prvi govori tek ljetopis koji se pripisuje Ivanu Tomašiću (umro poslije 1562), bez sumnje na osnovi frankapanskih falsifikata.”34 Jaroslav Šidak, priređivač “izvanrednog izdanja” ove Šišićeve povjestnice, dopunio je ovu bilježku (41) ovako: “Ovaj Šišićev sud nije do danas ni u čemu oslabljen, iako je književnik A. Tresić-Pavičić pokušao da ga obori u knjizi “Tatari u Hrvatskoj” (1942), a zatim Stjepan Antoljak nastojao obraniti vjerodostojnost isprave Bele IV Pažanima, od 30. III 1244, u radu: “Pitanje autentičnosti paške isprave”, Starohrvatska prosvjeta, III ser., I, 1949. Usp. o tome N. Klaić, Paški falsifikati, Radovi Filoz. fak. u Zagrebu, Hist. grupa I, 1959. Očito je službena hrvatska historiografija na nož dočekala Tresić Pavičićevo povjestničko djelo. Već apozicija književnik uz njegovo ime u navedenu Šidakovu citatu ima presumptivno pogrdno značenje, jer oštrosječno razdvaja znanost od umjetnosti, iztraživačku objektivnost, pomnost i odgovornost od beletrističkog voluntarizma i subjetivizma. Znakovito je također što Šidak u istoj bilježci, držeći se Šišićeva načina izticanja prezimena, jedino Tresić Pavičića, za razliku od svih ostalih, ponižavajuće piše kurentom. Napokon, nadasve razborit, minuciozan i korektan Šidak čini nešto što inače nije spojivo s njim, nešto posve nevjerojatno: pogriešno piše naslov Tresićeva djela. Umjesto Izgon Mongola iz Hrvatske, on poentira promašaj, stavlja u navodnike Tatari u Hrvatskoj, kao da hotimice sugerira kako tu knjigu nije pročitao te kako nije vriedna čitanja koliko ni točna naslova.35 Naizgled, kao da se sa Stjepanom Antoljakom napokon pojavio znanstvenik od imena koji je stao na Tresićevu stranu. Ali kako? Ne brani njega osobno, nego samo njegove teze o valjanosti povjestnih izvora kojima hrvatska historiografija od Tadije Smičiklasa naovamo poriče autentičnost.36 Nu, čini to tonom neke izključivosti koja kao da osnažuje legitimnost vlastite znanstvene argumentacije, a na štetu Tresićeve. Time kao da se želi približiti intencijama i stručnoj razini svojih sustručnjaka ____________________ 34 F. Šišić, nav. dj. str . 189. Tom se je stajalištu priklonio i Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske, I.,

Zagreb 1924., str. 85.

35 Osobno: nikad nisam pomislio da ću ovakvo što napisati o Jaroslavu Šidaku, koji mi nikad nije

bio profesorom, ali je meni kao i svima koji su ga osobno poznavali, slušali njegove oratorske krasnoslove i čitali njegove tekstove uvjek bio stručnim uzorom.

36 Tadija Smičiklas, Codex diplomaticus, IV., str. 220-222.


148

Književna Rijeka / ESEJ

koje podvrgava svojoj kritici. Dok tako, s jedne strane, pokazuje znanstveničku toleranciju i kolegijalnu uzajamnost, Stjepan Antoljak je iz nekih neobičnih i neočekivanih pobuda osoran i surov prema Tresiću Pavičiću. Ovako je prosudio njegov pokušaj prikaza vojevanja Hrvata s Tatarima: “U posljednje doba osvrnuo se i dr. A. Tresić Pavičić, no kako nije kriterijem i naučnim metodom ušao u ovo pitanje, djelo mu se ne može okarakterisati historiografskim.”37 A ipak je A. Tresić Pavičić profesor povjesti, Antoljakov 20-tak godina stariji kolega i - vidjet ćemo - ničim nije zaslužio da ga bilo tko tako paušalno i bezobzirno diskvalificira.38 8. Ako idemo u dublju prošlost i širu prezentaciju ovako različitog viđenja i tumačenja povjestnih izvora o provali Tatara i njihovu izgonu iz Hrvatske, u kušnji smo dosadna putovanja kroz šikaru formalnosti i konvencija, a sve to kao probijanje kroz “posvećenu” znanstvenu metodologiju39 do suvislih poimanja povjestne zbilje. Nu, tomu se trnovitom putu mora izložiti habilitant za neke znanstvene naslove, a ne čitatelj teksta namjenjena široj javnosti. To je tako, jer se na kraju sve svodi na znanstveno poštenje i nepoštenje, na stupanj otvorenosti prema razborito shvaćenoj, sine ira et studio, povjestnoj istini, kakvagod ona bila. Tako bijaše i onda kada je Tresić Pavičić pisao svoju knjigu o Tatarima,40 a tako je i dandanas. U Hrvatskoj je historiografiji, naime, sveudilj zamjetna monarhistički birokratizirana statusna misaonost, prožeta otrovima kojekakvih propalih ideologija, sada tobože pod nekim neoliberalnim ili inim tzv. ljevičarskim plaštom. Zbog svega rečenog ovaj prikaz Tresićeva povjestnog djela mora biti ležerniji i pregledniji, kako uostalom priliči stilu ____________________ 37 S. Antoljak, Pitanje autentičnosti paške isprave, Starohrvatska prosvjeta, III., serija I., Zagreb 1949., str. 118. Ovo je nekontroliran izpad toga inače mirna i samozatajna čovjeka, koji se od njega nije mogao očekivati. Kao i u navedenu Šidakovu slučaju, objašnjenje jamačno valja tražiti u osobitim okolnostima u kojima se u doba komunističke strahovlade nalazila hrvatska historiografija, a s njom i obojica spomenutih povjestnika. 39 Primjerice, krivotvoren povjestni izvor nije isto što i krivotvorena novčanica. Potomnja nema nikakvu vriednost, pače štetna je, valja je uništiti, jednako kao i uporabljen papirnati ubrus. Povjestna nas heuristika pak uči kako krivotvoren povjestni izvor nipošto nije za bacanje, nego zahtjeva poseban napor iztraživača da utvrdi tko ga je, kada i u koju svrhu stvorio, što u njemu jest, a što nije istina. Jer svaki se krivotvoritelj trudi da mu izradak bude što vjerniji izvorniku, što uvjerljiviji. Uostalom, jednako kritički iztraživač mora postupati i s povjestnim izvorom nepobitne vjerodostojnosti. 40 Ante Tresić Pavičić, Izgon, nav. dj., pretisak u nakladi Odbora za obilježavanje 750. obljetnice

boja s Tatarima na Grobničkom polju, Rijeka 1992.


Nikola Crnković

149

kojim je napisano. Krenimo, dakle! Iz napisanog u predhodnoj glavi očito je kako naš Hvaranin41 ne bijaše prvi koji se bavio provalom Tatara i borbama protiv njih. Već se ugledni Ivan Kukuljević Sakcinski (1816.-1889.) bavio tom temom hrvatske povjestnice. Upravo je Kukuljevićeva knjiga42 potakla Tresića da nastavi iztraživati to razdoblje naše povjesti, to prije što je već njegov predhodnik zapazio kako “... velika historijska djela Hrvatah (...) još u nijednom pismenom spomeniku učenih zapadnjakah ne nalaze zasluženog uvaženja. Pače - nastavlja Kukuljević - ponajmanje je poznata učenom svietu borba Hrvatah s Tatari, koja (...) po našem barem osvjedočenju, ponajviše zaprieči opustošenje zapadne Evrope i uništenje zapadne prosvjete od divljih sverazarajućih čopora tatarskih.”43 Tresića je na tu temu još više nagnala činjenica što su se mađarski historiografi sa svojih velikonacionalnih pobuda – gotovo bez iznimke, navlastito u 19. stoljeću, ali i kasnije - oštro suprotstavljali ikakvu tumačenju povjesti koje bi afirmiralo Hrvatsku i Hrvate.44 Na prvi pogled, to pitanje kao da je odavno prelilo čašu Tresićeva strpljenja. Međutim, on ne bijaše nepromišljeno čeljade koje bi podleglo trenutačnom razpoloženju. Dugo je prepuštao vriemenu da se razmatranje tatarske provale i njezino zaustavljanje u Hrvatskoj digne na višu znanstvenu razinu. Kada je, dočekavši starost, shvatio kako to hrvatska historiografija u Kraljevini Jugoslaviji ne će riešiti, nije mu preostalo drugo nego da sam zasuče rukave i obradi to zapušteno polje. Njegovo polazište nije stručno-tehničko. On jest minuciozni iztraživač povjestnih izvora i literature, ali iz njega ne govori knjižki moljac koji na svakom slovu želi pokazati svoju učenost i zakučasto znanje diplomatike, nego osoba eidetskih predočbenih sposobnosti koja prošlost vidi u višebojnim, jarkim formativnim sklopovima. Za njega povjest nije puki niz živih slika, nego neprekinut niz dogođaja i procesa. Vidjeli smo koliko je Tresić kozmički zadan, koliko sve pojedinosti stavlja u okular svojih nazora ____________________ 41 Ante je rođen 1867. u Vrbanju na otoku Hvaru, zavičaju Matije Ivanića, pokretača bune pučana na tom otoku 1510. godine. 42 Ivan Kukuljević Sakcinski, Borba Hrvatah s Mongoli i Tatari, Zagreb 1862. 43 Citat prema A. Tresić Pavičić, Izgon, nav. dj., str. 26-27. 44

St. Antoljak, Pitanje autentičnosti, nav. dj., str. 115-142, razmatra cjeli kompleks zbivanja u Hrvatskoj i Ugarskoj početkom 40-tih godina 13. stoljeća izključivo kroz prizmu autentičnosti i valjanosti Povelje kralja Bele IV. od 3. travnja 1244. godine kojom zbog zasluga stečenih u vojevanju s Tatarima priznaje i podjeljuje prava i povlastice toga grada i njegovih građana. U uvodnom dielu te razprave (str. 115-118 i d.) Antoljak najpodpunije i najpreglednije prikazuje literaturu i stajališta pojedinih povjestnika.


150

Književna Rijeka / ESEJ

o svjetu, u širinu svojih pogleda, svojih filozofijskih dimenzija. Valja iztaknuti kako Tresić ni u svom poetskom ni u proznom izričaju nije izprazan estetičar. Naprotiv, vazda je misaono čeljade, uvjek suvislo. Ne divi se svjetu samo zato što je liep, nego i zato što u njemu uočava božansku promisao, daleku koliko i zadivljujuću svrhovitost, i onu kako reče nadumnu spoznajnu svjetlost. Zato je Tresić iznad trivijalnih sofizama i jeftinih formalističkih mudrijašenja, iznad jalovih heurističkih postupaka. Obratno od toga, uztrajno pokušava biti logičan do krajnjih granica svojih shvaćanja pa i onkraj njih, u poimanju svojih slutnja; logičan u mikrosvjetu svojih razboritih razmatranja neposredne zbilje i u shvaćanju nedohvatnih prostora pulsirajućih galaksija. Prihvativši Kukuljevića, Tresić je dugi niz godina obogaćivao svoje spoznaje o tatarskoj provali, pomno studirao literature i dostupnih izvora. Ovako se mogu sažeti njegove polazne postavke: 1. Strani povjestni pisci slabo poznaju hrvatsku povjest i ne nalaze razloga da joj se temeljitije posvete, koliko bi god s valjanih pobuda imali to činiti; na žalost, hrvatski ih historičari svojim pretežitim dielom sliede nekritički, oponašateljski i na ponižavajuće služinski način. 2. Odtuda porazni izhod za nas Hrvate: “Nema naroda kojemu je učinjena veća nepravda od domaćih i stranih historika.”45 3. Kretanje Tatara nije neka bezglava napadačka bujica koja hrli određenim smjerovima po nekim neshvatljivim, nagonskim porivima i nedomišljenim hirovima vojskovođa, nego se, naprotiv, kreću po nekim suvislim strategijskim planovima koji se temelje na vrhunskoj organizaciji kretanja vojnih postrojba i njihovih napadačkih podhvata, te njihovom uzajamnom koordinacijom na izvrstnoj obavještajnoj i dojavnoj službi, na odličnom nutarnjem vojno operativnom funkcioniranju najvećega ikad stvorena svjetskog carstva.46 4. Tresić Pavičić razlaže Kukuljevićevo mišljenje47 kako je upravo “...borba Hrvatah s Tatari (...) ponajviše zaprieči/la/ opustošenje zapadne Evrope i uništenje zapadne prosvjete od divljih sverazarajućih čopora tatarskih.”48 Ovako je Tresić shematizirao strategijsku osnovicu tatarskog djelovanja u srednjoj Europi pod zapovjedničtvom Subutaja: “Istina je, da ____________________ 45 A. Tresić Pavičić, Izgon, nav. dj., str. 26. 46 Na istom mjestu Tatare, imenujući ih Mongolima, s razlogom naziva “najlukavijim, najbesavjesnijim, i najstrašnijim osvajačima u svjetskoj historiji”. 47 Misli se na djelo Ivan Kukuljević Sakcinski, Borba Hrvatah s Mongoli i Tatari, Zagreb 1862.

Toliko je u hrvatskoj historiografiji podcjenjeno da se uobće ne navodi u bibliografiji toga častnog čovjeka. Tako je, primjerice, nedolično postupio Jaroslav Šidak, Kukuljević Sakcinski, Ivan, Enciklopedija Jugoslavije, 5, Zagreb 1962., str. 442-444.

48 Citat prema A. Tresić Pavičić, Izgon, nav. dj., str. 26-27.


Nikola Crnković

151

je Subutaj poslije poraza vojske Niemaca, Poljaka i čeških četa kod Legnica morao obračunati s Mađarima prije konačnog udarca Niemcima; a s Hrvatima prije nego će navaliti na Italiju i na cara Fridriha II.” Dakle, temeljni strategijski smjer tatarskog vojevanja bilo je osvajanje Italije, a u tomu su ih naumu zaustavili Hrvati. 5. Drži “očitom lažju” da je Batu-kan, glavni zapovjednik bojnog pohoda na Hrvatsku, prekinuo ratovanje i vratio se s vojskom natrag samo zbog smrti velikoga kana Ogotaja i jagme oko njegova nasliedstva. I pruža suvisle dokaze za to. 6. Jedinu istinu vidi u “trieznoj promišljenosti i divovskoj otpornosti” Hrvata koji su, braneći svoju zemlju, slomili napadačku snagu Tatara ne samo na Grobničkom polju nego i u nizu drugih bitaka na kopnu i moru, učinili njihov obstanak u svojoj zemlji bezizglednim i prisilili ih na povlačenje. Očito je borba Hrvata protiv Tatara crna točka hrvatske historiografije, na žalost ne jedina, nego jedna od mnogih. Historiografija je paslika svjeta, ne samo prošlosti, nego i sadašnjosti, neriedko i krivo zrcalo u kojem se sva zbilja izobličuje. I nije to uvjek hotimice, nego i nehotice, jer čovjek nema savršeni perceptivni pribor: errare humanum est. Malom je narodu povjestna istina ponekad najvriednije oružje, navlastito u borbi za obstanak, jedino spasonosno, a velikim narodima koji ne moraju skrbiti o svom obstanku, jer nikad ne bijaše niti može biti upitan, velikima može biti predmetom šale, igre, zabave, duhovitih doskočica, a mali je mora držati u svetištu svoje postojanosti, u relikvijaru svoga jastva. Zato su mali narodi skloni čistunstvu u historiografiji, revnosti i ozbiljnosti, čak ponekad i pretjeranoj. Razumljivo je stoga što su mali narodi u pravilu preosjetljivi, prozelitski zadani i skloni izključivosti u svojem istinoljubstvu. Eto, takva je historiografija koja s priezirnim prešućivanjem odbacije djela i misli valjana čovjeka koji je ovakvim riečima opisao povjestnu sudbinu i misiju svoga naroda u svjetu: “Cinične duše mogu se rugati Porfirogenetovoj viesti, da su Hrvati obećali svome Bogu, nakon što su osvojili novu domovinu, da ne će ratovati s ljudima dobre volje, t. j. da ne će osvajati tuđih zemalja. Ali historija kroz tih trinaest vjekova, upravo od 642. do danas, kada slavimo sedamstotu obljetnicu izgnanja Mongola iz Hrvatske i Ugarske (1242.) dokazuje mnogim primjerima da su Hrvati strogo vršili taj zavjet svojem Bogu i da nisu nikada, dok su bili pod svojim vladarima, oružano provaljivali u tuđe zemlje u svrhu osvajanja, nego su uvijek stajali nepokolebljivi na braniku svojih granica,49 na braniku Božje teodiceje i od njega ____________________ 49 Gdje pak Tresić vidi hrvatske granice, možda se po uporabljenim orientalizmima najbolje vidi u prvoj strofi pjesme Hram: “Već je zazvonio oroz tri puta na jutarnju glasno;/ Zove nas krilati mujezin ševa/ S oblačne tanke munare, na molitvu sabaha; lasta/ S kapaka prozora uporno pjeva...” V. u Ljubo Wiesner, Hrvatski književni, nav. dj., str. 15.


152

Književna Rijeka / ESEJ

udarenih prirodnih zakona.(...) Ova knjiga – piše on u predposliednjem odlomku Predgovora svoje knjige – jedan je od mnogih slučajeva te božanske misije hrvatskog naroda, možda najužasniji, koji je naprosto izgledao nemoguć, naime slom mongolske vojske u Hrvatskoj, nakon što u bezbrojnim bitkama osvojiše blizu čitavu Aziju i tri četvrtine Europe. Ali je hrvatski narod više puta u svojoj historiji, kada je izgledalo, da je blizu neminovnoj propasti, u zadnji čas našao u sebi neku čudnu, rekao bih vrhunaravnu snagu, kojom je rušio neprijatelja, David Golijata i spasio slobodu i neovisnost, ne samo svoju, nego i svojih susjeda i uljudbu Europe...”50 Na kraju spomenuta Predgovora vidovito zaključuje, kao da danas stoji u predvorju briselske zgrade Europske Unije: “Tuđi i domaći cinici mogu ironizirati ovo sveto zvanje hrvatskog naroda, mogu mu nagovještavati propast u strahovitim olujama ratova koji drmaju svijetom; hrvatski narod ne će zato očajavati, svjestan, da njegova uloga u dramatičnom razvitku historije nije dovršena i da će ga možda još pokolebana uljudba duhovno ujedinjene Europe trebati, i on će je ponovno svojom krvlju zalievati, ali i s njom na nov cvatniji život uskrisivati, da u zajednici naroda dobre volje bude slobodan gospodar svoje žrtvama posvećene zemlje.”51 Tako govori zreli znalac hrvatske povjesti, koji je znao proniknuti u sudbinu i zadanost svoga naroda, i tako nam sveudilj poručuje svojom proročkom osvjedočenošću i sigurnošću. 9. Na otoku Pagu sačuvale su se neke predaje o kojima se do najnovijeg doba nije znalo niti ih se moglo uzimati u obzir pri tretiranju provale Tatara i odporu što ga doživješe u Hrvatskoj. Najprije je to zapazio pisac ovoga štiva u spjevu Berta Krešimira Balabanića, Pivanje o boju u Paškin vratiman između Pažana i Tatara, te ga prikazao javnosti.52 Potom je taj isti spjev, koji nije samo sjećanje na neku davnu tradiciju na koju se pjesnik poziva, ____________________ 49 Gdje pak Tresić vidi hrvatske granice, možda se po uporabljenim orientalizmima najbolje vidi u prvoj strofi pjesme Hram: “Već je zazvonio oroz tri puta na jutarnju glasno;/ Zove nas krilati mujezin ševa/ S oblačne tanke munare, na molitvu sabaha; lasta/ S kapaka prozora uporno pjeva...” V. u Ljubo Wiesner, Hrvatski književni, nav. dj., str. 15. 50 A. Tresić Pavičić, Izgon, nav. dj., str. 21-22. 51 Isto, str. 22. 52 N. Crnković, Paška pučka poetika kao povijestni govor, Zagreb – Novalja 2003., str. 251-258.

Isto u drugom, proširenom izd., Novalja 2011., str. 259-267.


Nikola Crnković

153

nego i njegova umjetnička domišljatost, objavljena u drugoj knjizi sabranih djela B. K. Balabanića.53 Znatno vriedniji predajni izvor o pažkom odporu Tatarima dospio je do nas u obliku zapisane pučke pjesme. Privlački župnik don Blaž Karavanić (1872.-1954.), rodom Pažanin, uvrstio ju je u svoj veliki spjev Povijest paškog otoka u osmercu i desetercu.54 Već se po naslovu vidi kako taj pisac prednost daje osmeračkim strofama uz deseteračke, iako ih ima skoro dvjestotinjak puta manje nego deseteračkih (31: 5762). Čini to zato što su svi osmerci izvorno predajno dobro, u autentičnost i povjestnu valjanost kojih Karavanić ni najmanje ne sumnja, a sve ostale deseterce složio je sâm s mnogo manje pjesničke rafiniranosti. Ta je razlika nedvojbena, uočljiva i površnu znalcu pučkoga pjesničtva, te ovo nije mjesto gdje bi to vajalo potanko dokazivati. Bitnije je ovdje iztaknuti sadržajnu stranu te versificirane tradicijske poruke. Povjestna sekvenca vojevanja Pažana s Tatarima sadržana je u dvanaest osmeračkih kvartina. Evo ih: Nahrupila divlja četa, Sva pogana i prokleta, Na osobu kralja Bele, Oko njega obruč splele. Da im ne bi utekao I iz panđa umakao, Sad je čas ga uhititi, Rusu glavu odrubiti. Tako će im prosto biti, Ungariju podjarmiti. Ali nekrst još računa, Da kad pade kralja kruna, Križ će Kristov oboriti I kršćanstvo skroz slomiti, A poganstvo nasaditi, /Zlog nekrsta proslaviti/.55 ____________________ 53 Berto Krešimir Balabanić, Vila Hrvatica, Novalja – Kolan 2009., str. 211-23o. 54 Blaž Karavanić, Povijest paškog otoka u osmercu i desetercu od postanka pak sve do početka petnaestog vijeka, Zadar 2004., str. 44-45. 55

U predložku što ga je za tisak priredio prof. dr. Pavao Galić ova strofa ima samo tri stiha u inače kvartinskoj strukturi pjesme. Glasi doslovno ovako: Križ će Kristov oboriti,/ A kršćanstvo skroz slomiti,/ A poganstvo nasaditi. Zato sam u kosim zagradama dodao primjeren četvrti stih.


154

Književna Rijeka / ESEJ

Oko kralja četa mala, Ujedina56 tu je stala, E da kralja svoga brani, Protukrsta da odstrani. Pažani su krstarili, Brodovima tu su bili, Barjak Krista su razvili, Da se mogu oprit sili. A i drugi otočani, Kralju svomu svi odani, Izdašnu su pomoć dali, Pred pogibli ne predali. Zametnu se borba ljuta, Ajme teška a i kruta. Pobjedu će slavit naši, Jer ih krvni rat ne plaši. Nastala je vreva, žurba, Vika vražja, a i gužva57 ; Na potoke krv se liva, A u krvi Tatar pliva. Konac borbe je nastao Kad je Tatar slomljen pao, I u moru smrt našao; Žrtva teških Pag imao.58 Krst nek živi sve dov’jeka, Odjekuje glasna jeka. Nu, u tome svak je dao, A i činom dokazao, Da za krsta rat voditi Do potribe i umr’jeti, ____________________ 56 Ujedina – sjedinjena, objedinjena, jedinstvena. 57 Gužva – bojna vreva, metež. 58 Ovaj stih interpoliran je iz iduće strofe, koja bijaše kvintinska, a u kojoj bijaše treća po redu.


Nikola Crnković

155

Dužnost veže kršćanina, To je njemu djedovina.59 Po smislu i duhu ova bi se pjesma mogla svrstati među one koje u sebi vuku tragove zbivanja iz 13. stoljeća, kada su se još vodili posliednji križarski ratovi, ili iz doba prvih opjevanih bitaka s Turcima u 14. stoljeću. Nu, po oblicima rieči i pravopisnim preinakama na njoj su očiti tragovi kasnijih – tko zna kolikih i kakvih - redakcija, posliednje Blaža Karavanića u prvoj polovici 20. stoljeća. Pred nama je dakle višekratno novelirana versifikacija, ali joj se ne mogu poreći svojstva tradicijskog i dokumentarnog izričaja s otoka Paga, poreći makar minimalna vjerodostojnost i valjanost kao mogućeg odraza zbiljskih povjestnih zbivanja na ovim prostorima. Uzme li se tako, ova pjesma svakako obogaćuje hrvatske povjestne izvore o ratovanju s Tatarima početkom 40-tih godina 13. stoljeća, kao njihov jedini živi trag. Snagu toga traga okriepljuje i činjenica što je na istom otoku spomenuti pučki pjesnik Berto Balabanić, sliedeći drugi korien iste tradicije, stvorio vrlo dojmljivu pjesničku umjetninu. Nebitna je među njima razlika što Balabanić, ne znajući za Karavanićev izvor i verziju zbivanja, stavlja mjesto bitke u Pažka vrata, a Karavanić pak - držeći se izvora što ih je prikupio i obradio pažki notar u povjestnik Marko Lovre Ruić (1745.1808.) – vidi razbojište na drugoj strani otoka, u Virskomu moru, naime između Vira, Mauna i Paga.60 Ovako Karavanić deseterački opisuje situaciju nakon što je kralj Bela IV. pobjegao iz Ugarske te, mjenjajući skloništa u hrvatskoj unutrašnjosti, dospio na more: Kralj odluči poći putem mora Do bjeloga frankopanskog dvora, Na otoku Krku gdje će naći I sigurnost, a i zlu umaći. Kroz otočje zadarsko on pođe,61 Nesmetano preko mora prođe. Tad se kralj u Zadar malko svrati, Gostoprimstvo njemu grad ne krati. ____________________ 59

Djedovina – ovdje u smislu djedovski zavjet, oporuka.56 Ujedina – sjedinjena, objedinjena, jedinstvena.

60 Ovo je također sadržano u obsežnomu proznom djelu objavljenom kao Blaž Karavanić, Građa za povijest grada i otoka Paga, Zadar 2006., str. 109-115.61 Ovaj stih interpoliran je iz iduće

strofe, koja bijaše kvintinska, a u kojoj bijaše treća po redu. 61 Misli se na putu od Trogira, a do Zadra.


156

Književna Rijeka / ESEJ

Posl’je kratkog u Zadru odmora Kralj nastavi svoj put preko mora, A kad prođe tamo preko Vira Zatekla ga nekrsta nevira. Tatar pazi pomno stope kralja, Na sva mjesta izvidnice stavlja U tu svrhu da kralja uhvati Da svezana u robstvo ga sprati.62 Ne ulazeći u definitivne prosudbe, iz svega je rečenog očito kako Tresićevo povjestno djelo Izgon Mongola iz Hrvatske ni do dandanas nije valjano iztraženo i valjano vriednovano, kako je podcjenjena njegova misleća osobnost njegova povjestnička akribija i razboritost, kako je vrli Ante Tresić Pavičić sveudilj žrtvom bolestnoga stanja u hrvatskoj književnoj i političkoj historiografiji koje još razjedaju crvotočine kojekakvih nadnacionalnih zabluda. 10. Na kraju, što reći o Tresićevu jezikoslovnom tradicionalizmu? Jedini, ali sažet i pregledan osvrt na njegovu slovničku i pravopisnu osebujnost objavila je Iva Lukežić u proslovu njegove navedene povjestne knjige.63 S razlogom izlažemo taj osvrt u cjelosti: S obziron na vrijeme izdavanja i mišljenje o tome da su djela izdavana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj listom pisana ozloglašenim “korienskim” pravopisom, istini za volju valja reći da toga u tome djelu nema: pravopis je morfonološki jednak onome koji je godine 1892. uveden Brozovim pravopisom, kontiuniran Boranićevim pravopisima između 1904-1951, i svim kasnijim hrvatskim pravopisima do naših dana. S jednom, moglo bi se reći autorskom iznimkom: Tresić-Pavičić piše mjesta kratkog starog “jata” onako kako su to radili i propisivali sljednici Zagrebačke filološke škole u drugoj polovici 19. stoljeća: mjesta kratkog starog “jata” bilježi sekvencijom je (primjeri iz Predgovora: čovjek, čovječji, čovječanstvu, namjere, rješava, ljepše, osjeća, djelovanje, vječnoj, svjetlomrca, djela), a mjesta starog du____________________ 62 B. Karavanić, Povijest, nav. dj., str. 43. Novalja 2003., str. 251-258; drugo izmjenjeno izdanje: Pažka pučka poetika kao povjestni govor, Kolan-Novalja, Novalja 2011., str. 259-267. 63 Iva Lukežić, Fukcija i/ili fakti (Pripomerne uz reprintirano izdanje “Izgon Mongola iz Hrvat-

ske” Ante Tresića-Pavičića), A. Tresić Pavičić, Izgon, nav. dj., str. I.-IV.


Nikola Crnković

157

gog “jata” sekvencijom ie (tiela vriedi, unapried, uviek, besviesna, vrieme, svietleći, zviezda). Tresić-Pavičić je, rekli smo, tradicionalist! Eto, to je učena prezentacija Tresić Pavičićeva načina pisanja. Valja ipak ponešto razložiti i pojasniti određena motrišta u predočenom štivu koja su znakovit odraz vriemena i mjesta u kojem je nastao pretisak Tresićeva djela 1992. godine. Naime, znakovito je već to što je dr. sc. Iva Lukežić, onodobni redovit profesor kroatistike na pedagožkomu visokom učilištu u Rieci, u svojim uvodnim “Pripomenama” spomenutoj nakladi držala potriebitim uputiti čitatelja u ortografsku osobitost Tresićeva teksta. Držala je to potriebitim, makar ta osobitost, daleka od ikakvih značenjskih nejasnoća rieči, sama po sebi ni najneukijeg čitatelja nije mogla zbunjivati niti ga dovoditi u nedoumice. Koji god bili motivi za takav postupak, sigurno u samoj knjizi nema nikakva znakovlja, niti ikakvih tekstova, ičega nepriličnog što bi ga činilo oportunim, još manje nuždnim. Jednako je sigurno da joj nije bio, niti mogao biti nametnut. Stoga valja zaključiti da ga je obavila sua sponte, kao naravni čin svoje profesionalne datosti i dužnosti. Zapravo se Iva Lukežić cjelim svojim uvodnim četverostraničnim napisom ograđuje od Tresića Pavičića kao auktora koji je dao tiskati svoje djelo 1942. godine, u vrieme Nezavisne Države Hrvatske, u ratno doba kada su se knjige – kako reče - listom pisale ozloglašenim “korienskim’” pravopisom. Pitati se je samo: čini li to ona kao revna učiteljica64 kojoj je nepodnošljiv svaki odklon od ustaljene pravopisne prakse, ili kao sveudilj ideologijski jednoumno čeljade koje se čudi što se u doba te hrvatske države moglo pojaviti išta naravno i zdravorazumsko, išta što nije grozomorni zločin? Nu, ima i košarica činjeničnih promašaja u navedenu njezinu odlomku. Primjerice: 1. Nepotriebna je i suvišna, ako ne i štetočinska, ograda Ive Lukežić od korienskog pravopisa, o kojem je ona očito vrlo malo znala u doba kada je pisala navedenu natuknicu o Tresiću Pavičiću i Tatarima, jer u biti ne postoji nikakva uvjetovanost i uzajamnost između spomenuta pravopisa i Tresićeva načina pisanja. 2. Hrvatski korienski pravopis postao je zakonskom odredbom 27. lipnja 1942., ali tek kao nakana koja nema provedben oblik (jasno formulirana, objavljena i obvezatna pravopisna pravila) te nema valjanost obvezujućeg zakonskog propisa. Taj je pravopis stekao zakonsku valjanost tek 1944. godine, kada je Ured za hrvatski jezik ____________________ 64 Ovdje se ja ne rugam nekadašnjoj učiteljici, to prije što i sâm prije više od šesdeset godina bijah

seoski učitelj - samo pokušavam shvatiti prosudben izričaj priznate znanstvenice.


158

Književna Rijeka / ESEJ

u izdanju Nakladnog odjela Hrvatske državne tiskare objavio Hrvatski pravopis što su ga sastavili Franjo Cipra, umirovljeni profesor Učiteljske škole i dr. Adolf Bratoljub Klaić, profesor Visoke pedagožke škole u Zagrebu.65 3. Dakle, u prve tri godine postojanja Nezavisne Države Hrvatske korienski pravopis nije imao zakonsku snagu te nije mogao nikoga obvezivati da ga se u javnim publikacijama bezuvjetno pridržava.66 Pogotovo za talijanske okupacije 1941.-1943. nije mogao tangirati Antu Tresića Pavičića kao normativna pojavnost u njegovu splitskom azilu. 4. Hrvatski korienski pravopis nije “ozloglasila” struka, nego kojekakve barbarske politike, i to poimenično kriminogena četnička politika (po načelu “do istrage naše ili vaše!”), jednako zlotvoračka jugoslavenska politika karađorđevićevskog velikosrbstva (1918.1941.) te zločinačka komunistička politika 1945.-1990. (u biti s velikosrbskim koliko i protuhrvatskim nabojem), sve tri pojedinačno i zajednički jednoglasne u urlajućem zlosilju totalitarne vlasti u kojem “Hrvati nisu mogli slobodno odlučivati o svomu pravopisu i svom jeziku.”67 5. U Hrvata je zamisao o nacionalnoj slobodi još od narodnog preporoda u 19. stoljeću utemeljena na shvaćanju vlastita jezika kao bitne, svetotajstvene sastavnice te slobode. Hrvatski jezik je već svojom začudnom izražajnošću, opajajućom zvučnošću, tradicionalnim umjetninama njime stvorenim, uljudbenim vriednostima njime izraženim, svekolikom svojom mnogovjekovnom pisanom baštinom i vlastitim pismom - svime je time hrvatski jezik bitan izraz i sredstvo narodnoga osloboditeljskog napora, ujedno i njegova svrha.68 ____________________ 65 Hrvatski pravopis, Zagreb 1944., službena zabilježka na naslovnoj str.: “Ova je knjiga izrađena na temelju § 7, provedbene naredbe k zakonskoj odredbi o hrvatskom jeziku broj U. m. 1499-1942. od 27. lipnja 1942., a ima se upotrebljavati i kao školska knjiga odlukom Ministarstva narodne prosvjete broj 8542 od 3. studenoga 1943.” 66 Pisci, publicisti, novinari, nakladnici i dr. udovoljavali su pravopisnim željama vlasti konzultirajući poglavito djelo Bratoljub Klaić, Koriensko pisanje, Zagreb 1942., te neke druge interne publikacije, ali sve to nije imalo obvezujuću zakonsku snagu. Uzp. o tomu Marko Samardžija, Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Zagreb 1993. 67 Nepaginiran pogovor: Stjepko Težak, Uz pretisak hrvatskog pravopisa F. Cipre i A.B. Klaića,

u Hrvatski pravopis, nav. dj., str. 457-464., citat sa str. /460./

68 Isto, str. 459: “Pravopis je u našim političkim zaokretima i preokretima preuzimao ulogu jezika

i nametao se kao bitni razlikovni element nacionalne osvještenosti na onoj crti koja jezik poistovjećuje s narodom.”


Nikola Crnković

159

6. Već u toj ulozi jezik ulazi u političku sferu, a taj se ulazak višestruko uvećava samom činjenicom što državotvorno hrvatstvo u Austro-Ugarskoj Monarhiji stoji nasuprot niemstvu i mađaronstvu, sjedinjenim zajedničkim hegemonijalnim i imperijalnim interesima. Stoji iznova probuđen hrvatski jezik nasuproćen agresivnim strancima, kojima se s juga i zapada priključuje napadačka izključivost talijanskog risorgimenta, a s iztoka imperijalno nezajažljive ortodoksije srbske denominacije. Stoga je borba za jezik bitna sastavnica borbe Hrvata za nacionalni obstanak. 7. Tresić Pavičić je u svojem Izgonu Mongola doslovno napisao: “Ovo je djelo predao Matici Hrvatskoj 21. X. 1940.”69 , znači nepune dvije godine prije obljetnice kojoj je namjenjena njegova knjiga i prije same pojave knjige u javnosti. Dakle, nedvojbeno ju je počeo pisati prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, a jamačno i prije konstitucije Banovine Hrvatske. Stoga nema razloga u tim oscilacijama hrvatske državnosti 1939.-1945. vidjeti ikakva poticaja za neko osebujno Tresićevo pisanje ili vraćanje nekim starim hrvatskim ortografskim tradicijama. 8. Zorni dokaz da je takvo Tresićevo pravopisanje predhodilo našemu banovinskom kao i potomnjemu korienskom pravopisu jesu njegove pjesme citirane ovom tekstu (gl. 3. i 4.), kao i ostale njegove versifikacije u Wiesnerovu Hrvatskom književnom zborniku.70 9. Za razliku od Stjepka Težaka, koji pisanje jata kao dvoglasa ie drži elementom korienskog pravopisa,71 iz navedena teksta Ive Lukežić može se pak zaključiti kako Tresićevo pisanje jata tobože ne pripada korpusu korienskog pisanja, nego, valjda, nekom osobitom shvaćanju i grafijskoj interpretaciji toga dvojnog vokala izvan pravopisnih sustava, a što može, ali ne mora biti točno. 10. Rieč je o tomu da Tresić Pavičić ne piše dugi jat sekvencijom ije kako to čine pobornici fonologijskih ili morfonologijskih (zvukovnih ili zvukovnooblikovnih) pravopisa, nego sekvencijom ie kako to propisuje etimologijski, tj. korienski pravopis. U pisanju kratkog jata pak nema takvih razlika: u svim pravopisnim verzijama piše se sekvencijom je, a tako čini i Tresić Pavičić. Naizgled sitnica, oko koje – reklo bi se - nije vriedno lomiti koplja. Ali to je tako doista samo naizgled, jer je interpretacija jata jedna od temeljnih stožernica valjana shvaćanja i doživljavanja hrvatskog

____________________ 69 A. Tresić Pavičić, Izgon, nav. dj., str. 23, bilj. 70 Lj. Wiesner, nav. dj., str. 15-23. 71 Stj. Težak, nav. dj., str. 463.


160

Književna Rijeka / ESEJ

jezika kao uljudbenog i civilizacijskog dobra, kao identifikacijska oznaka kreativne, vječno obogaćujuće umjetnine, kao najvećega tradicijskog dobra našega naroda.72 11. U ovom kontekstu posve je nebitno koliko je Tresić Pavičić bio blizak ili dalek razlikovanju i pozitivnom riešavanju hrvatskoga pravopisa i pravogovora. Važno je što je on svojim osebujnim načinom pisanja izrazio svoje neslaganje s Boranićevim pravopisom te što je, poistovjećujući jugoslavenstvo s osvajački nastrojenim srbstvom barem u toj pojedinosti iztaknuo svoj vlastit baderij hrvatstva. Cjelu priču o Tresićevu pravopisu valja zaključiti obćom napomenom kako je u Hrvatskoj dugo tinjalo nezadovoljstvo uztrajnim pokušajima unitarizacije jezika u Kraljevini Jugoslaviji. Tresić Pavičić nije pasivni promatrač, nego iztaknuti sudionik sukoba. Žrtva je, ćuti se napadnutim, s nametnutim igom neslobode oko vlastita vrata. To ne bijaše slučajni izlet toga književnika, mudroslovca i povjestnika u začarane nepoznanice jezikoslovnog svjeta, nego promišljena odluka vrstna znalca i umjetničkog koristnika hrvatskog jezika, njegovih gramatičkih zakonitosti, metričkih

____________________

72 Pisac ovoga članka dužan je na ovomu mjestu barem u najkraćim crtama razložiti svoj način

pisanja, tek toliko da čitatelj vidi u kakvu je kontekstu štivo što mu je upravo pred očima. Polazište je u jasnom razlikovanju ustmenoga i pisanoga govora, zvukovna i likovna, tj. auditivna i vizuelna njegova predstavljanja. Grubo promatrano, na jednom je polu neposriedan ustmeni govor, načinski vrlo bogat i raznovrstan, dopunjen grimasama, gestama, “govorom tjela”, a na drugom je pisani govor kao krajnje reducirani oblik ljudske komunikacije. Razlike bipolarne suobstojnosti pismena izražavanja i ustmena govora uzajamno su opriečne koliko i srodne, jer su oba oblika komunikacije koliko tehnički različite, toliko istovjetne po namjeni, po komunikacijskoj svrhovitosti. Niemo i vizualno škrto pismo – abstrahirajmo ovdje raztrošne mogućnosti njegova grafičkog i iluminacijskog oblikovanja – ipak je zadržalo svoju bitnu prednost i namjenu: ono mora uvjek zadržati nepromjenjivu značenjsku istoznačnost, trajnu pojmovnu i sadržajnu istost, jasnoću i neupitnost, a koja je u ustmenoj komunikaciji prepuštena izvođačima i njihovoj uzajamnosti. Stoga su uzaludni pokušaji da se sve prednosti i sva milozvičja i osjećajni naboji ustmena govora pretoče u grafičku izražajnost, u gramatičke i pravopisne kanone. Jezikoslovac mora znati izričajne granice svoga nacionalnog jezika, ne smije (osim u iznimkama, dakako!) izlagati njegovu grafijsku verziju prokrustovskom natezanju ili kraćenju, ne smije ju obterećivati suvišnim dijakritičkim znakovljem, akcentuacijama i drugim fonologijskim priborom, ne smije smućivati grafijski jezik i svekoliku pismenu populaciju bagatelama iztančanih auditivnih preciznosti koje nisu u službi grafijskog kanona značenjske suvislosti i jasnoće. U tom smislu valja težiti da pismenost bude što jednostavnija i praktičnija, ujedno značenjski što jasnija i neupitna. Pisani se govor nipošto ne smije odreći tih postulata. Na prvom mjestu mora zadržati prvotnu značenjsku vriednost osnove svake rieči koju nikad ni pod koju cjenu ne smije izgubiti, učiniti dvojbenom ili neprepoznatljivom. Tvorac pravopisa, povodeći se za tankoćutnim fonologijskim svojstvima govornog jezika, koji iz bilo kojih razloga napusti značenjsku jasnoću jezika pismenosti, osiromašuje vlastiti jezik, olako ga prepušta svakovrstnom voluntarizmu i neukosti da ga zlorabi i unakazuje.


Nikola Crnković

161

i akcenatskih osebujnosti, njegove fonetske strane i ortografske prakse, makar se nikad nije bavio jezikoslovstvom kao strukom. Vidjeli smo kako Tresić u svojim kasnim radovima načinom pisanja jasno pokazuje svoj odmak od unitarizmu sklonih normativa Ivana Broza,73 zakonom nametnuta Boranićeva pravopisa,74 naravno, ponajviše od Belićeva.75 Ovdje nema smisla zločesto nabrajati tko je sve u Hrvatskoj u magleno iluzionističko doba nakon 1918. godine počeo pisati ekavicom, ili pak što je sve na njih, te pisce i kulturne djelatnike, već u početnim godinama funkcioniranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca djelovalo da se vrate predhodnoj pravopisnoj praksi. Bitno je da se Tresić navedenim načinom pisanja jata pojavljuje u javnosti kao otvorena oporba jugoslavenskoj državnoj vlasti i kao snažan poticatelj da se Hrvati vrate vlastitoj slovničkoj tradiciji. Prije četrdesetak godina76 upozorio sam: “Ako su neki hrvatski književnici ipak prihvatili mogućnost izvornog izričaja i korijenskog pisanja, to nikako ne znači da su samim time bili ustaški pisci. Među takve spada i Vladimir Nazor čije su prve partizanske pjesme pisane takvim pravopisom objavljene u ‘Borbi’ br. 37 od 8. veljače 1943. godine.”77 To kao da nam sveudilj živo poručuje Ante Tresić Pavičić. Do kraja života tražio je riešenje u svojem osobitom pisanju jata. Slobodno možemo reći da nije uspio, jer se držao riešenja vrlo proširenog u hrvatskoj publicističkoj praksi do 1918. godine, jer je bilo hibridno: nije se htjelo odreći fonologijakog imperativa kako u pisanju jata mora ostati pri jasnu grafijskom razlikovanju dugoga i kratkoga jata. A taj imperativ je, jednostavno rečeno, zbunjujući fenomen, šarena laža koju valja zanemariti, odbaciti. Naime, za razliku od drugih samoglasnika, jat jest dvoglasni vokal, ali nipošto nije jedini koji ima tu naglasnu različitost, jer jednako je ona svojstvena i svima ostalim samoglasnicima. Stoga, ako tu različnost samo iznimno upisujemo iznad svih drugih vokala (primjerice â na dočetku imenica u gen. plurala), tako možemo činiti i s jatom. Tako valja postupiti pogotovo zbog toga što je ije kao tzv. dugi jat podpuno neadekvatan grafički ____________________

73 Ivan Broz, Hrvatski pravopis, Zagreb 1892. (više naklada s Boranićevim preinakama do 1917. godine). 74 Dragutin Boranić, Pravopis hrvatskog ili srpskog jezika, Zagreb 1921. (više naklada, posli-

ednja 1951. godine).

75 Aleksandar Belić, Pravopis srpskohrvatskog jezika, Beograd 1923. (više naklada, posliednja

1952. godine. 76

Nikola Crnković, Dvojbe protimbe potvore, Kritika, broj 20, rujan-listopad 1971., Zagreb 1971., str. 839.

77 Istorijski arhiv Komunističke partije Jugoslavije, tom I, knj. 2, Beograd 1949, str. 428-430.


162

Književna Rijeka / ESEJ

oblik za ono se čuje u hrvatskim jekavskim govorima.78 11. U središtnjici ovoga napisa stoji Ante Tresić Pavičić kao njegov naslovnik, poglavito kao osobnost u kojoj se kao u optičkoj prizmi prelamaju zrake sunčana dneva njegova zavičaja i vektori kozmičkih silnica hrvatskog podnebesja te razlažu u prepoznatljivu kolorističku i oblikovnu datost naše prošlosti i sadašnjosti. Tresić nije mitski div ni antički heroj, nego običan čovjek s našeg tla koji je – prošavši mnoga bezpuća i životne zamke - dosegnuo umničku valjanost, spoznajne i literarno tvorbene sposobnosti do kojih se malo tko vine. To osobito valja izticati u današnjici zahvaćenoj erozijom ljudskih vriednosti. Tresiću Pavičiću upućuje nas poglavito sjećanje na njegov odpor svemu što je krnjilo hrvatsku nacionalnu osobnost i njezinu uljudbenu valjanost. Valja se prisjetiti drugih uglednih pobornika takve uztrajnosti. To su, među inim, klasicist i slavist Adolf Veber Tkalčević (1825.-1889.), pravni povjestnik i leksikograf Vladimir Mažuranić (1845.-1928.), povjestnik Vjekoslav Klaić (1849.-1929.), manje dosliedan, ali znakovit Vladimir Nazor (1976.-1949.), jezikoslovac Franjo Cipra (1883.-1858.), klasicist i kroatist Bratoljub Klaić (1909.-1983.) te najveći naš živući jezikoslovac Bulcsu Laszlo (1922.→). Svjestni toga, dužnost nam je taj napor nastaviti. Pogotovo danas moramo na tomu uztrajavati. Ne smijemo sustati, niti dalje uzmicati! Moramo to činiti dosliedno, to prije što je krajnji čas da se suzbiju naše nutarnje negativne tendencije sklone kanonizaciji i legalizaciji postojećega hrvatskoga slovničkog i pravopisnog bezpuća na sramotno nizkoj, znanstveno nedopustivoj razini.

____________________ 78 Pače, sadašnje pisanje dugoga

govoru u Bosni i Hercegovini.

i kratkoga jata primjereno je crnogorskom jeziku, ali ni jednom


Književna Rijeka / ISPRIKA autoru Nikoli Crnkoviću

163

NAPOMENA (isprika) Poštovani g. Crnkoviću, poštovani i dragi čitatelji Književne Rijeke, osjećam dužnost ispričati se zbog, u prošlome broju vašeg i našeg časopisa za književnost i književne prosudbe Književna Rijeka (br. 3/2012.), nehotično izostavljenih fusnota iz objavljenog eseja Ante Tresić Pavičić i danas poticajan autora Nikole Crnkovića. Do tehničke je pogreške došlo zaista nenamjerno i najljepše molim da uvažite moju ispriku. Budući da je g. Crnković iznio primjedbe zbog lekture teksta (iza koje stojim u potpunosti, odnosno mišljenja sam da su spomenutom eseju neophodne lektura i korektura), uredništvo je odlučilo u ovom broju Književne Rijeke tekst Ante Tresić Pavičić i danas poticajan u cijelosti iznova objaviti, posve nelektoriranog, točno onakvoga kakvog smo primili. U tekstu, dakle, u ovome broju nije zadirano ni u jednu riječ, ni u jedan razgodak viška ili manjka (odnosno u interpunkcijsko znakovlje), ni u jedan dijakritički znak, ni u jedan odraz jata (ije, je, e, i), ni u jedno ie “korienskoga pravopisa” (makar se pojavljivalo u rečenici u kojoj se istovremeno kombinira više “zastarjelih” pravopisa i(li) aktualni pravopis(i) hrvatskoga jezika), ni u jednu spojnicu (hyphen (-)), ni u jednu crticu (en-crticu/endash (–); em-crticu/em-dash (—)), ni u jedan suvišan razmak između riječi, ni u jedan tipfeler, ni u način navođenja literature... – ni u što što bi s pravopisom i gramatikom hrvatskoga jezika, odnosno lekturom i korekturom, a posebice stilskim izričajem autora imalo ikakve veze... Jedino što je u ovom broju Književne Rijeke “promijenjeno” i razlikuje se od dostavljenoga nam teksta eseja vrsta su i veličina fonta (slova) te je prored usklađen s proredom ostalih tekstova. Naime, tekst je primljen u ms Word-ovom dokumentu formata A4, pisan na 48 stranica fontom Courier New veličine 12 i s dvostrukim proredom, no font i prored su pri grafičkome uređenju promijenjeni – u skladu s ostalim tekstovima u Književnoj Rijeci – u Times New Roman veličine 11 Adobe-ovog programa InDesign CS6. font, veličina naslova teksta te prored između naslova i podnaslova također su usklađeni s inim naslovima u Književnoj Rijeci. Još se jednom ispričavam zbog nehotične tehničke greške izostavljanja fusnota, u nadi da će isprika biti uvažena. S poštovanjem, Željka Kovačević Andrijanić


164

Književna Rijeka / ESEJ

ŽELJKA LOVRENČIĆ

O Hrvatima u Argentini Prestižni argentinski časopis

U

prestižnome argentinskom časopisu Todo es historia (Sve je povijest), jednome od najstarijih povijesnih časopisa koji izlazi od 1967. godine, prošle su godine objavljena dva članaka posvećena Hrvatima u Argentini. Potpisuju ih Cristian Sprljan i Horacio J. Spinetto. Mladi istraživač iz Córdobe, Sprljan, ne posustaje u promicanju hrvatske povijesti i kulture u Argentini, jednoj od pet zemalja svijeta u kojima ima najviše naših doseljenika (uz SAD, Kanadu, Australiju i Čile). Nakon diplomske radnje u kojoj govori o hrvatskome doseljavanju u Córdobu i koja je u cijelosti objavljena u broju 46/2004. Studije Croatice, ponovo priopćava svoja zanimljiva otkrića o argentinskim Hrvatima. U opširnom tekstu Los croatas en la Argentina: Su identidad e impronta en nuestra sociedad (Hrvati u Argentini: njihov identitet i doprinos našemu društvu), popraćenom fotografijama iz Hrvatskoga državnoga arhiva, piše o hrvatskom doseljavanju u Argentinu kroz povijest, o migracijskim valovima, uzrocima, institucijama te istaknutim osobama iz naše zajednice koje žive u raznim argentinskim pokrajinama. O dolasku naših zemljaka u Argentinu, u uvodnome poglavlju, Cristian piše: Došli su s austro-ugarskim, talijanskim, austrijskim ili jugoslavenskim putovnicama. Napustili su svoje doline, planine, plaže i otoke. Nitko ih nije pozvao. Stizali su u vrijeme kad smo još bili španjolska kolonija, onda kad smo se počeli organizirati kao država, u vrijeme između dva svjetska rata i polovicom XX. stoljeća. Brali su pamuk u Chacu, grožđe u Cuyu, uzgajali ovce u Patagoniji. Otvarali su nove putove čitavoj naciji i svojim su rukama gradili značajne građevine u mnogim gradovima. Profesori, intelektualci, poljoprivrednici i kamenoresci. Došlo ih je desetke tisuća, a danas ima stotinu tisuća njihovih potomaka. Malo se zna o njima, ali dio su argentinske povijesti. To su Hrvati. Slijedi kratka povijest Hrvatske te opis aktualnih hrvatskih prilika. Iz teksta saznajemo da su Hrvati u Argentinu dolazili u tri vala. Prvi obuhvaća razdoblje od 1870. do 1914. godine, kad stižu oni koji žele poboljšati svoju gospodarsku situaciju i traže nova obzorja. Drugo razdoblje dolaska Hrvata je od 1918. do 1939. godine, to jest nakon Prvoga svjetskog rata, kad je siromaštvo mnoge naše zemljake potaknulo napustiti svoja ognjišta. Najviše hrvatskih doseljenika u Argentini


Željka Lovrenčić

165

potječe iz Dalmacije, Istre i Hercegovine. Nastanjuju se u gotovo svim dijelovima zemlje; u jednakoj mjeri u poljoprivrednim i urbanim središtima. Treća skupina dolazi nakon Drugoga svjetskog rata i u njoj je najveći broj intelektualaca.

Gdje ima najviše Hrvata Hrvati su, uglavnom, najprije dolazili u luku Buenos Aires, gdje su odsjedali u hotelu za doseljenike. Prvi naš doseljenik u Argentinu kojemu se zna ime je Vicko Lupis, rodom s Pelješca. On već 1860. godine plovi argentinskim rijekama. Značajna hrvatska zajednica koja je došla u prvim godinama XX. stoljeća nastanila se na području buenosairške četvrti Dock Suda. Tu su osnovali Austro-ugarsko društvo uzajamne pomoći i Hrvatski dom koji se danas zove Jugoslavensko društvo uzajamne pomoći Naš dom i predstavlja državu koja više ne postoji. U njemu djeluje i nekolicina Hrvata. Na tom je području 19. ožujka 1923. osnovan Hrvatski kulturni krug i krug uzajamne pomoći. Iako je razlika između doseljenika koji su došli u različita vremenska razdoblja razvidna i dalje se njeguje i slavi ono što su promicali njegovi osnivači: katoličku vjeru i svetce-zaštitnike – Svetog Josipa i Sinjsku djevicu. U kulturnoj djelatnosti ističu se pjevački zbor Zlatni zbor, folklorno društvo Pobjeda te orkestar Dalmacija. Godine 1994. tu je instituciju posjetio tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. U gradove i mjesta u okolici Buenos Airesa – La Platu, Ensenadu i Berriso – doseljavali su Hrvati iz Istre koji su bježali od Mussolinijeve fašističke vlasti i zapošljavali se u solanama i hladnjačama. Mnogi od njih bili su članovi projugoslavenske skupine Kosovo koja je postojala između 1911. i 1947. godine. Kamenoresci iz Hrvatskog primorja radili su u kamenolomima u gradu Tandilu, a u Rosario – gospodarsko središte pokrajine Santa Fe – počeli su stizati polovinom XIX. stoljeća i tu su radili kao lučki radnici. Među njima bio je i Cosme Budislavich, žrtva radničke pobune u tom gradu, koji je u nj došao 1899. godine i radio u argentinskoj šećerani. 1901. godine, dok je s ostalim radnicima prosvjedovao za veća prava, metkom u potiljak ubila ga je policija. Na vječni počinak ispratilo ga je 8 000 osoba, a njegova je smrt izazvala nove prosvjede. Radnici, koji su u taj grad došli u razdoblju između dva rata iz Hrvatske ili iz argentinskih okolnih sela, povećali su broj naših doseljenika na tom području. Pedesetih godina prošlog stoljeća Hrvati i Slovenci osnovali su Jugoslavenski klub koji je propao ‘90-tih godina XX. stoljeća. Otada tu djeluje


166

Književna Rijeka / ESEJ

Hrvatski kulturni centar. U Rosariju, u Parku nezavisnosti (Parque de la Independencia), nalazi se spomenik nazvan Zvonimirova lađa, koji je simbol hrvatskoga naroda na tom području i jedini posvećen nekoj stranoj zajednici u tom gradu. U Rosariju postoji i Trg Buratovic koji je dobio ime po bojniku i inženjeru Santiaga Buratovića, koji je s otoka Hvara u Argentinu došao 1868. godine, u dobi od dvadeset i dvije godine, a zaslužan je za izgradnju argentinskoga telegrafa. Značajna zajednica Hrvata nalazi se i na jugu Argentine, u pokrajini Santa Fe. Naši su zemljaci ovamo došli između 1870. i 1930. godine, uglavnom iz Dalmacije (prvenstveno s otoka Hvara) i bavili se poljoprivredom. Sudjelovali su i u pobuni radnika protiv veleposjednika. U toj pokrajini Hrvati većinom žive u Chovetu; Sprljan navodi da su trećina od 3 000 stanovnika tog mjesta Dalmatinci koji su na to područje došli obrađivati zemlju. Nakon Drugoga svjetskog rata franjevci su tu otvorili dom za siročad. U pokrajinu Entre Ríos Hrvati su 1961. godine osnovali društvo Kralj Tomislav, kojemu je osnovni cilj bio promicanje hrvatske kulture. Među našim doseljenicima ističu se prvi predsjednik tog društva Andrés Petric te predsjednik i osnivač Trgovačkoga i industrijskoga centra u Paraní Alberto Amrangunic, koji je u Argentinu došao s Brača 1867. godine. Osim značajnog broja Hrvata u Córdobi (o kojima Sprljan podrobno piše u svojoj diplomskoj radnji), naših zemljaka ima i u njezinoj okolici. Tome svjedoči činjenica da, primjerice, u turističkome mjestu Villa del Dique u dolini Calamuchita od 2004. godine postoji Trg Matea Sferca. Ime je dobio po hrvatskom doseljeniku koji je ovdje došao 1924. godine i radio kao kamenorezac. U mjestu Malagueño, udaljenome 25 kilometara od Córdobe, živjela je značajna skupina hrvatskih doseljenika iz Istre. Hrvata ima i u pokrajini Chaco. Tu su obično zajedno dolazili mladi ljudi iz istoga mjesta i radili kao poljoprivrednici ili na poljima pamuka. Dvojica naših zemljaka iz te pokrajine poznati su po svomu obrazovnom djelovanju. Naime, Ricardo Agustín i Alberto Gerardo Ivancovich, obojica rođeni u Buenos Airesu, prošli su gotovo čitavu zemlju kako bi obrazovali Hrvate u zabitim mjestima. U gradu Resistencia postoji trg nazvan Republika Hrvatska, a najvažnija hrvatska institucija je Hrvatski kulturni centar. Naših zemljaka ima i na područjima pokrajine Misiones (uglavnom su se doselili nakon Drugoga svjetskog rata) te u Patagoniji (došli su dvadesetih godina prošloga stoljeća, a mnogi od njih borili su se u Prvome svjetskome ratu).

Svećenici Iz dijela o povijesti hrvatskoga doseljavanja saznajemo da su isusovci


Željka Lovrenčić

167

bili prvi Hrvati koji su stupili na argentinsko tlo. Stoljeće i pol, točnije 1929. godine, nakon Nikole Plantića koji je u Argentinu došao 1748. godine (neko je vrijeme boravio i u Paragvaju), dolazi franjevac Leonardo Rusković. Nakon njega 1937. dolazi Blaž Štefanić, a 1939. godine Rafo Kapurso i Gabrijel Arco. U vrijeme između dva svjetska rata u Argentinu su stigle i časne sestre koje su se uglavnom posvetile njezi bolesnika. Među njima bila je i Marija Petković (od 1940. do 1952.). Prvi hrvatski misionarski centar osnovan je 1. travnja 1940. u provinciji Buenos Aires, a u izuzetno teškim uvjetima i velikoj oskudici vodio ga je fra Rafo Kapurso. Danas u Buenos Airesu djeluju dva katolička centra: Sveti Nikola Tavelić i Sveti Leopold Mandić, a ima ih i u prigradskim zonama. Godine 1940. naši su franjevci u Chovetu izgradili prvu crkvu koja je dobila ime Sveti Ante Padovanski (u tom je mjestu 60% stanovnika bilo hrvatskoga podrijetla), a mnoga su djeca – siročad u dobi između 6 i 12 godina – njihovom zaslugom nakon Drugoga svjetskoga rata poslana u Institut za hrvatsku djecu Sveti Antun. Nakon rata, među ostalima svećenicima, u njemu radi i Lino Pedišić, rodom s otoka Pašmana, koji je kao misionar došao u Argentinu 1946. godine. Bio je tajnik Argentinske katoličke komisije za useljeništvo. 1952. djeca i franjevci došli su u Miramar, mjesto u pokrajini Córdoba, i na prostoru koji im je darovao Martin Hum, hrvatski doseljenik i udovac bez djece, sagradili dom za djecu i kapelicu koji su zatvoreni 1964. U pokrajini Chaco djelovali su svećenici Vlado Poljičak, Jozo Karlić i Antun Bogetić koji je kasnije bio porečki biskup. U sâm crkveni vrh pripada monsinjor Estanislao Karlic, rođen 1926. u gradu Oliva u pokrajini Córdoba. Roditelji su mu podrijetlom iz mjesta Grižane. Studirao je u Córdobi, a doktorat iz teologije stekao je u Rimu. Bio je nadbiskup u Paraní od 1986. do 2003. godine, a od 2007. je kardinal. Bio je predsjednik Argentinske biskupske konferencije. Kad god može sudjeluje u vjerskim svečanostima hrvatske zajednice u Argentini. Godine 2008. posjetio je rodno mjesto svojih roditelja.

Politika Govoreći o političkoj situaciji vezanoj uz Hrvate u Argentini, Cristian Sprljan naglašava da se oni dijele na one koji su živjeli u Argentini i vodili politiku za Hrvatsku te one koji su je vodili za Argentinu. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata bila je vrlo aktivna Jugoslavenska nacionalna obrana (Defensa Nacional Yugoslava) u kojoj su se, između ostalih, isticali Miguel Mihanovich i José Markovich. Ta je organizacija bila odgovorna Jugoslavenskome komitetu u Londonu. Njezini su članovi smatrali da je Jugoslavija najbolje rješenje za zemlju iz koje su otišli. No ubojstvo Stjepana Radića u beogradskom parlamentu potiče antisrpski i


168

Književna Rijeka / ESEJ

antijugoslavenski stav te želju da Hrvatska postane nezavisna i slobodna zemlja. Godine 1931. osnovana je organizacija Hrvatski domobran, a 1952. Hrvatski dom. Kasnije se osnivaju i druge hrvatske institucije, poput Argentinsko-hrvatske industrijsko-gospodarske komore ili Hrvatsko-argentinskoga kulturnoga kluba. Osoba hrvatskoga podrijetla koja je postigla najviši stupanj na nekoj javnoj funkciji svakako je dr. Néstor Carlos Kirchner Ostojic koji je bio argentinski predsjednik od 2003. do 2007. Majka mu je María Juana Ostojic Dragnic, Čileanka iz Punta Arenasa, čiji su roditelji došli s Brača. Njegova sestra Alica Kircher u sadašnjoj je vladi ministrica Društvenog razvitka. Jorge Cepernic, čiji je otac hrvatskog podrijetla, rođen je u Río Gallegosu u pokrajini Santa Cruz 1915. godine. Bio je Perónov vatreni pristaša, a ovaj mu je dao nadimak Hrvat. Godine 1973. postao je guverner rodne pokrajine, a tri mjeseca nakon Perónove smrti smijenili su ga sami peronisti. Budući da je dozvolio snimanje filma Pobunjena Patagonija (La Patagonia Rebelde) proveo je pet mjeseci u zatvoru. naime, film prikazuje ubojstva radnika koji su prosvjedovali tražeći bolje uvjete rada. Cepernik, kojega su jako cijenili i poštivali svi politički krugovi, umro je u 95. godini života. Njegov sin Jorge Marcelo bio je guverner pokrajine Río Gallegos od 1983. do 1987. godine. Među istaknute argentinske političare hrvatskoga podrijetla pripada i kirurg Oscar Ivanissevich (1895. – 1976.), čiji su roditelji došli s Brača. Bio je ministar obrazovanja za vrijeme prvog i drugog Perónova mandata te njegov veleposlanik u SAD-u.

Kultura, znanost, šport Od ostalih značajnih Hrvata u Argentini koje Sprljan spominje u svojemu tekstu, ističem neke: Serafín Livacich, rodom s otoka Brača, došao je u Argentinu 1880. godine u dobi od dvanaest godina. Pisao je knjige povijesne tematike. Bio je prvi ravnatelj knjižnice u Muzeju Mitre 1907. godine i tajnik argentinskog predsjednika Bartolomea Mitrea. Dinko Bortolazzi prvi je novinar hrvatskih korijena, rođen u plemenitaškoj obitelji u Zadru 1836. godine. Studirao je medicinu u Padovi, a zbog svog antiaustrijskog stava morao je pobjeći iz zemlje. Radio je u gradskoj bolnici u Buenos Airesu i vrlo brzo počinje pisati za argentinski tisak. U listu Per gli Slavi objavio je prijevod pjesme Rikarda Jorgovanovića Noć na talijanskom jeziku. Umro 1887. godine u Buenos Airesu. Svojevrsne ikone argentinskih Hrvata su, bez sumnje, izumitelj daktiloskopije Juan Vuchetic (1858. – 1925.) te poliglot Iván Benigar


Željka Lovrenčić

169

(1883. – 1950.), Slovenac rođen u Zagrebu. Studirao je građevinu, antropologiju, sociologiju i filozofiju u Pragu i Grazu, a poznat je po svojim kontaktima s plemenom Mapuche. Zvali su ga Bijeli kacik. Značajno mjesto među argentinskim Hrvatima zauzimaju i paleontolog Lucas Kraglevich (1886. – 1932.) te inženjer geodezije Stjepan Horvat (1895. – 1985.) koji je bio rektor Zagrebačkog sveučilišta. Tu je i Zlatko Tanodi (1914. – 2011.) kojega zovu ocem arhivistike i koji je proslavio ne samo Hrvatsku, nego i Argentinu. Među znanstvenicima ističe se i dr. José Luis Sersic. Rođen je 1933. u Bella Visti, u pokrajini Corrientes, a umro u mjestu Villa Carlos Paz 1993. godine. Roditelji su mu iz Čakovca. Studirao je astronomiju i fiziku na Sveučilištu u La Plati, gdje je 1956. doktorirao astronomiju. Bio je profesor-gost na brojnim sveučilištima diljem Latinske Amerike i dopredsjednik Nacionalne akademije za znanost. Njemu u čast jednome su asteroidu dali ime 2691 sersic, a po njemu su nazvane jedna škola u njegovom rodnom gradu, nagrada najboljemu istraživaču koju dodjeljuje Argentinsko astronomsko društvo i prva argentinska polarna zvjezdarnica. U astronomiji se koristi i tzv. Sersicev zakon. U argentinskoj književnosti značajno je ime novinara i književnika Luisa Gregoricha (1938.), a mnogobrojni argentinski sportaši su hrvatskog podrijetla (primjerice, odbojkaš Marcos Milinkovic, tenisač Daniel Orsanic, biciklist Antonio el Payo Matesevach, nogometaši Dario Cvitanich ili pak Tomas Felipe El Trinche Karlovic, koji je obilježio sedamdesete godine prošlog stoljeća kao jedan od najboljih argentinskih nogometaša). Cristian Sprljan navodi i osobito zanimljiv podatak kako je ugledni argentinski rodoslov Binayán Carmona otkrio da je i jedan pradjed Diega Armanda Maradone bio Hrvat.

Zaključak U dijelu naslovljenom Mračna hrvatska strana Sprljan spominje Antu Pavelića te pojedince vezane uz ustaški pokret koji su 1947. godine došli u Argentinu jer je Eva Perón, u ime svog supruga Juana, dozvolila dolazak 30 000 hrvatskih izbjeglica. Iz ove iscrpne analize hrvatske nazočnosti u Argentini saznajemo i mnoštvo podataka o institucijama koje su osnivali Hrvati te o novinama i publikacijama koje su objavljivali.

Horacio J. Spinetto: Hrvatska nazočnost kroz slikarstvo Na Sprljanov vrlo stručan i informativni tekst o Hrvatima u Argenti-


170

Književna Rijeka / ESEJ

ni nastavlja se onaj Horacija J. Spinetta koji govori o likovnim umjetnicima podrijetlom iz Hrvatske, a koji su ostavili traga u toj zemlji. Oni su: José Crnobori (u Argentini je živio od 1948. do 1978.), Gustav Likan, Žarko Simat, Živko Žic, Šime Pelicarić, Drago Brajak (živi u Mendozi), Zvonimir Katalenić (1920. – 1978.) te Petar Svjetlošek ili Pedro Sujetiosak (živio je u Córdobi od 1948. sve do svoje smrti 1955. godine). Autor članka spominje i mladu arhitekticu Maríju Vrljičak, a posebnu pozornost posvećuje Zdravku Dučmeliću (rođenome 1923. u Vinkovcima) koji je bio stipendist prestižne madridske Kraljevske akademije lijepih umjetnosti u San Fernandu. U Argentinu je došao 1949. godine, a od 1951. živi u Mendozi. Predavao je na Visokoj umjetničkoj školi u tom gradu, kojoj je bio ravnatelj od 1963. do 1966. godine. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, a osobito se proslavio ilustracijama Borgesove knjige Laberintos. Nakon odlaska u mirovinu živio je u Buenos Airesu, gdje je i umro 1989. godine. Objavljivanjem ova dva teksta jedan od najznačajnijih argentinskih časopisa odao je veliko priznanje našim zemljacima koji su svojim djelovanjem dali obol brojnim djelatnostima ove zemlje. Ovaj je prilog dragocjen izvor informacija Argentincima koji žele upoznati korijene mnogih svojih zemljaka, ali i nama koji se bavimo proučavanjem hrvatskih tragova u svijetu, kako bismo proširili svoje spoznaje.


Željka Kovačević Andrijanić

171

ŽELJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ

Miris poezije kao dašak nenadmašne ljepote u životu predškolskoga djeteta

D

ijete se vrlo rano susreće s poezijom, prije negoli ga uključimo u jaslice ili vrtić, prije negoli s ikojom drugom književnom vrstom. Još u majčinoj utrobi ono sluša i čuje poeziju njezina glasa. I kasnije, kad ga zabljesne svjetlost svijeta, uza sve ine zvukove koje osluškuje, prvu poeziju opet čuje od svoje majke: Preko uspavanke, često nonsensne, povezano je djetinjstvo svakog djeteta s početkom književnosti uopće, jer je uspavanka u svom najprimitivnijem obliku vjerojatno bila prva pjesma koju je čovjek stvorio. Združena s melodijom, poezija od pradavnih vremena uljuljava u san malo dijete koje još ne zna govoriti, ritmički ga zapljuskuje dok ga odrasli njišu na koljenu, drže u krilu ili se na bilo koji način igraju s njim (Crnković, 1986, 87). Pjesma je djeci važna iz jednostavnih psiholoških razloga: djeca je vole. Poezija je prisutna svugdje oko nas, nalazi svoje mjesto u svemu što radimo s djecom i u svemu čemu ih poučavamo, no na žalost neosporna je činjenica da je poezija za djecu – u odnosu na ostale vrste književnosti za djecu i mladež – slabo zastupljena u odgojno-obrazovnom procesu u predškolskim ustanovama, ali i unutar obiteljskog odgoja djece predškolske dobi. Također je i činjenica da je poezija – kad se, tu i tamo, skromno promoli iz zapećka u koji je potisnuta – uglavnom birana kao sredstvo za realizaciju unaprijed postavljenih odgojno-obrazovnih ciljeva iz različitih odgojno-obrazovnih područja, a najrjeđe kao estetska kategorija (koja bi uvijek i primarno morala biti). Zbog neprijepornih činjenica koje istakoh, u ovom će eseju biti riječi o poeziji za djecu uopće, o njezinoj ulozi u procesu odgoja i obrazovanja djece predškolske dobi i općim metodičkim postupcima u radu s djecom predškolske dobi pri upoznavanju s poetskim ostvarenjima za djecu, s težnjom za što rjeđim razgolićavanjem umjetničkih stihotvorina za djecu i uz nadu da će poezija početi provirivati iz zakutaka, radosna što joj je omogućen češći doticaj sa svjetlošću i vedrom igrom djetinjstva.

Poezija kao vrsta književnosti za djecu i mladež U različitim djelima različitih autora nailazimo i na različitosti u definiraju termina književnost za djecu i mladež, a ukupnost izričaja analizi-


172

Književna Rijeka / ESEJ

ranja navedenog pojma možemo jezgrovito stopiti u viđenje književnosti za djecu i mladež kao dijela svekolike književnosti koji, tematski i oblikovno, obuhvaća djela prilagođena dječjoj (odnosno mladenačkoj) dobi. Pod dječjom dobi Crnković (1986, 5-6) podrazumijeva razdoblje od 3. do 14. godine, a sastavnim dijelom književnosti za djecu i mladež drži (poput mnogih drugih autora) ona djela ...koja su ili svjesno namijenjena djeci ili ih autori nisu namijenili djeci, ali su tijekom vremena, izgubivši mnoge osobine koje su ih vezivale za njihovo doba, postala prikladna za dječju dob, potrebna za estetski i društveni razvoj djece te ih gotovo isključivo ili najviše čitaju djeca. Crnković (1986, 8-10) sažimlje podjele osnovnih vrsta književnosti za djecu (o kojima govore i mnogi ini autori) na poeziju za djecu, priču ili bajku, roman ili pripovijetku o djeci te basne. O ostalim vrstama književnosti za djecu i mladež (romanu, pripovijetkama o životinjama ili djelima s tematikom prirode, avanturističkom romanu, putopisu i znanstveno-popularnoj literaturi) govori se kao o djelima koja nisu sama od sebe vezana uz dječju dob niti su kao vrste prilagođene djeci. U književnost za djecu i mladež ubraja se i dramski književni rod – igrokazi, koji se uglavnom sastoje od dramatizacija priča, pripovijedaka i romana. Kao posebna vrsta – spoj slike i teksta (proznog ili poetskog) – javlja se slikovnica.

Što je poezija za djecu? Iz mnoštva određenja terminologije ističu se Zalarova (1991, 11) definicija kojom poeziju za djecu podrazumijeva ...dijelom sveukupne poezije koju tvore ostvarenja zaronjena u dječji svijet i djetetu bliska... i koju ...stvaraju pjesnici kojima su bogovi dopustili razumjeti jezik mališana kao što vile razumiju jezik ptica... i Danojlićevo* određenje pojma poezije za djecu kao ...određenog stupnja osjećajnosti, načina na koji se ta osjećajnost iskazuje... te pjesme za djecu kao ...pjesme koja je odlučila ne dorasti: čistog, spontanog i prirodnog, dječje neposrednog pogleda na svijet i zbivanja oko sebe. Poezija za djecu je, dakle, svojina petarpanovske duše dječjeg pjesnika, onaj nemir i trepet djeteta u svakome od nas, a koji je samo pjesnik za djecu (kojega su bogovi odabrali, kako kaže Zalar) sposoban graditi i dograđivati unutar tog neobjašnjivog fluida sveukupne poezije. Glede razgraničenja poezije za djecu i poezije za odrasle**, diferencijacija nailazi kad je riječ o pjesničkoj tematici, slojevitosti značenja, strukturi i formi. Posebnost poezije za djecu ogleda se u tome što u svom totalitetu nosi atribute djetinjstva i traži odjek ponajprije u djetetu (ponajprije – stoga jer je čitaju i odrasli, jer njezina jednostavnost, elementarnost i naivnost privlači


Željka Kovačević Andrijanić

173

odrasloga, pružajući mu jedinstvenu sliku svijeta naizgled raštrkanih raznobojnih oblutaka kojima je ponajmanje stalo do savršenog mozaika svijeta odraslih ljudi.

Prijeđeni put hrvatske poezije za djecu Hrvatska poezija namijenjena djeci do danas nema definitivno utvrđen početak, niti je potpuno osvijetljen put njezina razvoja. Rijetko se javljala u zbirkama i ostajala je desetljećima nezapažena. Početke hrvatske poezije za djecu vezujemo uz pojavu pedagoških časopisa, odnosno časopisa za djecu, oko 1860. godine***. Crnković (1981) označuje 1850. godinu godinom početka hrvatske poezije za djecu te hrvatske književnosti za djecu uopće. Te je godine Ivan Filipović objavio knjigu Mali tobolac raznog cvetja za dobru i pomnjivu mladež naroda srbsko-ilirskoga u kojoj se, uz pripovijetke prevedene s talijanskog jezika, nalazi i 29 pjesama za djecu, većinom strogo moralističkodidaktičkih. S Tobolcem... je prvi put objavljena oveća zbirka pjesama namijenjena djeci; uskoro će se pojaviti časopisi koji će kontinuirano objavljivati poeziju za djecu, a toj će poeziji upravo Filipović dati određeni model. Stoga Filipovića s pravom možemo smatrati prvim hrvatskim pjesnikom za djecu. Nakon Filipovića kao autori se javljaju načitaniji i pismeniji učitelji i nastavnici, čija su djela obilovala didakticizmom, moraliziranjem, vjerskim poučavanjem i potiskivanjem svake iole slobodnije misli. U razdoblju do Prvoga svjetskog rata jači trag u toj lirici ostavili su Ljudevit Varjačić, Josip Milaković, August Harambašić, Rikard Katalinić Jeretov, Bogumil Toni i, osobito, prerano preminuli Krunoslav Kuten, u čijim je djelima hrvatska poezija za djecu tog razdoblja dosegla najviši uspon. U to vrijeme najcjenjeniji predstavnici poezije za djecu bili su pod snažnim utjecajem srpskog pjesnika Jovana Jovanovića Zmaja (1833. – 1904.), koji je bio najveća figura pjesništva za djecu u cijelom 19. stoljeću te je njegov utjecaj ostao jak još tri desetljeća nakon njegove smrti. Nove i svježe tonove u međuratnu liriku za djecu unosi Vladimir Nazor, koji snagom svoje imaginacije i mašte oživljuje i personificira stvari oko sebe. On pomalo napušta didaktiku u lirici. Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj je nastala i razvila se suvremena poezija za djecu, kojoj je jedna od vrlo značajnih crta upravo njezina depedagogizacija. Depedagogizacija ne znači izvlačenje dječje pjesme iz sustava etičkih normi i moralnih načela, nego samo traženje da svaka tendencija, poruka, sugestija mora imati izvor u istinskom nadahnuću, mora imati obilježje umjetničke jezične strukture. Dječja pjesma u takvoj strukturiranosti, makar i ne imala direktnu poruku, kao i svako drugo


174

Književna Rijeka / ESEJ

umjetničko ostvarenje djeluje na odgojnom planu u višem smislu riječi: oplemenjuje, nuka na razmišljanje, nevidljivim fluidom utječe na svijest i podsvijest, pridonosi izgradnji šire, potpunije i ljudskije ličnosti... (Zalar, 1991, 18). Opća razvojna tendencija poezije za djecu jest ne samo oslobađanje od pedagoškog prakticizma, nego i nastojanje da pjesma namijenjena djetetu bude što više dječja i što više umjetnička, stavljajući akcent na oba dijela sintagme svog naziva. Suvremenost poezije za djecu u njezinu razvojnu tijeku ogleda se i u njezinim obilježjima.

Obilježja poezije za djecu Prema Dikliću i Zalaru (1987, 76-77) te Zalaru (1991, 248-250) poezija za djecu izdvaja se iz književnosti za djecu i mladež osobitostima koje nalazimo u motivsko-tematskom obzorju, humoru, narativnosti, ritmu i izrazu. Paralelno s procesom depedagogizacije, dotadašnji ograničeni motivi u spomenutoj poeziji (dom, mama, tata, braco, seka, životinje, vjera, moralizam) počinju širiti svoja obzorja: progovara se i o ljubavi – dotad tabu temi u lirici namijenjenoj djeci, o bolu, radosti, socijalnim nepravdama, svemiru, računalima, robotima, dječjoj zloći, rađanju, smrti..., o svemu onome što sačinjava svijet djeteta našeg vremena, no i stari motivi uzeti od strane inventivnog pjesnika postaju novi, suvremeniji, svježiji. Prasak veselja u mnogim pjesmama za djecu nedvojbeno ima svoje korijene u psihologiji djece koja obožavaju humor, veselje, smijeh koji pršti iz njih samih i pretače se u poetski iskaz za djecu. Djeca vole smijeh, a njihov afinitet za komično vidljiv je kontinuirano od začetaka poezije za djecu do danas. U novije se vrijeme sve češće susrećemo s tzv. nonsensnom poezijom, irealnim stihovnim igrama, grafičkim ekshibicionizmima, blic vic-pjesmama koje najčešće služe provociranju humorističkog efekta, nastoje nasmijati djecu – što ona više nego rado prihvaćaju, stvarajući, potencirana takvom poezijom, i vlastite jezične kalambure duhovitih stihotvorina. Još jedna komponenta povezuje staru i novu poeziju za djecu: narativna struktura pjesme, odnosno svijest dječjih pjesnika da je dječji senzibilitet osobito upravljen prema fabuli, ma koliko ona bila jednostavna, kratka i sažeta. Poeziju za najmlađe sačinjava sinteza epike i lirike, što jasno dolazi do izražaja i u dječjem odabiru: njih zamaraju statičke slike, previše opisa i neprozaizam. Ritmičnost je važna osobina poezije uopće, no naglašena ritmičnost pjesama za djecu, kao i narativnost, uobičajeno je svojstvo ove poezije, kao i kod leksičkih igrarija, nonsensnih stihova, brojalica i pljeskalica – kojih je ritmičnost osnovni element. U staroj poeziji ritam je bio sputavan ukalupljenim formama, inertan – za razliku od suvremene poezije namijenjene


Željka Kovačević Andrijanić

175

najmlađima u kojoj se osjeća dah živog ritma, slobodnog, lakog i tečnog, oslobođenog kanona. No to ne znači da poezija za djecu suvremenih tendencija odbacuje srok, naprotiv – ona i danas zadržava rimovanje, ali slobodnije, neusiljeno, često zamijenjeno polurimama. Ako se uspoređuje s onom za odrasle, poezija namijenjena djeci puno je jednostavnija u izrazu, slojevitosti i aluzivnosti, no jednostavnost u ovom slučaju nipošto nije sinonim za siromaštvo izražaja. Zalar (1991, 248-250) smatra značajnom činjenicom ove poezije dominaciju riječi iz dječjeg vokabulara odnosno riječi djeci pristupačnih i shvatljivih, međutim ovdje bih naglasila da to ne znači da djetetu predškolske i rane školske dobi dobi valja nuditi poetske sadržaje (i bilo koje druge sadržaje s područja književnosti za djecu i mladež) ograničene na spektar riječi njegova vokabulara, štoviše: djetetu treba govoriti**** poeziju koja u sebi sadrži i njemu nepoznate riječi*****, jer će samo tako ono imati potrebu pitati što koja riječ znači, usvajati nove pojmove i značenja te ih kontekstualno smještati, nakon prihvaćanja u vlastitu vokabularu, u smislenost osobnoga govornog izražavanja. U suvremenoj se poeziji za djecu rijetko koriste deminutivi, riječi odmilja, tepanje – što je raniju poeziju karakteriziralo slatkorječivošću i izrazitom sentimentalnošću. Posebna je značajka hrvatske poezije namijenjene djeci – pjevanje u dijalektima. Dva značajna leksička izvora, kajkavski i čakavski, povremeno daju zavičajnu notu i suvremenoj poeziji za djecu na standardnome hrvatskom jeziku. Osim spomenutih osobitosti poezije za djecu, koje navode i o kojima na vrlo sličan način progovaraju sva tri gore navedena autora, Crnković (1986, 87-89) kao specifična navodi i sljedeća obilježja: poeziju namijenu najmlađima djeca primaju vrlo rano, ali je i vrlo rano napuštaju; poezija za djecu ne podnosi prevođenje; poezija stari. Obrazlažući ove značajke, Crnković govori o poeziji kao o književnoj vrsti s kojom djeca najprije dolaze u doticaj, no već pri samostalnom čitanju odnosno pri susretu s realističkom pripovijetkom i avanturističkim romanom, ona gube interes za poeziju i rijetko, izuzev pojedinaca, kasnije i pokazuju zanimanje za nju. Poezija namijenjena djeci treba, dakle, doći k djetetu, jer dijete neće uvijek doći k njoj, a da bi došla k djetetu ima čitavo mnoštvo sredstava, mogućnosti i prilika. Uostalom, u mnogim je novijim djelima izvrsno isprepletena s pričom (narativna struktura kao osobitost poezije za namlađe). Sljedeće obilježje, prvenstveno lirske poezije, jest gubitak njezine ljepote i kvalitete, izvornosti i originalnosti pri prevođenju na druge jezike. Naime, lirska se poezija odlikuje specifičnim izrazom i duhom jezika i pjesnika iz kojih proizlazi. No kvalitetna poezija za djecu fantastično je izbalansiran


176

Književna Rijeka / ESEJ

spoj epike i lirike (doduše – ne uvijek, a to nikako i ne bi bilo poželjno u estetskoj kategorizaciji lirske osobitosti našeg jezika i naših pjesnika, budući da se i u čistoj lirskoj formi odnosno iskazu u poeziji namijenjenoj djeci mogu iznaći najmlađima vrlo prijemljiva ostvarenja) pa iz toga proizlazi da se dobar dio ove kategorije poezije neće razgoliti prijevodom, neće nestati njezine individualnosti ako je riječ o epskoj poeziji koja se gotovo ni po čemu ne razlikuje od priče. Crnković (1986, 87-89), primjerice, smatra kako ...svako razmatranje dječje poezije ostaje u jezičnim i nacionalnim okviria..., no ovdje bih replicirala da to ne bi smio biti slučaj i s poezijom na – našem jeziku vrlo sličnim – slavenskim jezicima, jer već rekoh da umjetnost ne poznaje ni granice ni nacije. Potkrjepljujući obilježje poezije kao književnog izraza koji zastarijeva (obilježje imanentno poeziji uopće), Crnković (1986, 87-89) govori o starenju i trošenju sredstava kojima se poezija služi, o promjenama u načinu doživljavanja, vremenskom raskolu: ...svako vrijeme gradi svoju metaforiku i mnogi izrazi koji su u nekom prošlom periodu bili svježi, oslobođeni patetičke namještenosti i napuhanosti, danas više nisu prirodni...

Vrste poezije za djecu O vrstama poezije za djecu također progovaraju različiti autori. Sinteza koju ću navesti plod je podjela nekoliko autora: Crnkovića (1986, 8-10, 89-96), Diklića i Zalara (1987, 3-4, 8-77) te Zalara (1991, 7-241) i Matića (1982. i 1986.). Osim temeljne podjele na liriku i epiku, poeziju namijenjenu djeci možemo klasificirati prema: podrijetlu, strukturi stiha, sadržaju, obliku (formi), tematici, izričaju. Uvjetno, s pedagogijskog stajališta, poeziju za djecu moguće je podijeliti i prema načinu aktiviranja djece pri korištenju stihovanih tekstova u odgojno-obrazovnom procesu. Podjela poezije za djecu prema podrijetlu podrazumijeva određivanje nastanka ove kategorije poezije pa tako možemo govoriti o: poeziji usmene (narodne) književnosti, književno-umjetničkim ostvarenjima za djecu (poznatih i afirmiranih autora), poeziji koju stvaraju djeca (dječja poezija vs. poezija za djecu). Kad je riječ o građi stiha, govorimo o: pjesmama strogo određenih metra i rime; poeziji slobodnog stiha i kombiniranoj poeziji za djecu, dok klasifikacija poezije za djecu prema sadržaju pjesme podrazumijeva sadržajno i tematski osmišljene pjesme i kombiniranu poeziju. Razvrstavajući poeziju prema obliku (formi), možemo govoriti o: lirskim minijaturama; haiku poeziji kao posebnom, strogo definiranom obliku lirskih minijatura; poeziji u prozi i konkretističkoj (grafičkoj)****** poeziji. Tematska ljestvica može varirati od domoljubne, socijalne, pejzažne,


Željka Kovačević Andrijanić

177

ljubavne, preko religiozne, etičke... lirike, animalistike, uspavanaka, do zagonetaka, pitalica, brojalica..., a što se izričaja tiče, poezija za djecu – kao i poeija a odrasle – osim na standardnom književnom, može biti pisana i na dijalektalnom jeziku (ijekavica, ikavica, ekavica) odnosno na štokavskom, kajkavskom ili čakavskom idiomu, a može biti i prijevod s nekog stranog jezika (premda – već je bilo riječi – poezija prevođenjem dobrim dijelom, ovisno o vrsti, gubi svoju izvornu vrijednost i originalnost). Korištenje stihovanih tekstova u odgojno-obrazovnom radu s djecom rane i predškolske dobi podrazumijeva poznavanje načina aktiviranja djece određenim poetskim tvorevinama: poezijom usmjerenom na estetsku sferu djetetove ličnosti (uvijek i primarno!); didaktičkom poezijom (maksimalno moguće izbjegavati!) te kombiniranom poezijom. Pritom je značajno naglasiti da je svaka dobro odabrana pjesma za djecu estetska vrijednost u procesu odgoja i obrazovanja. *** Poezija je vrlo malo zastupljena u odgojno-obrazovnom radu s djecom rane i predškolske dobi, a kad je i ima – najčešće je odabrana u svrhu poučavanja. Istina, poezija za djecu kao dio sveukupne poezije i nosi u sebi dozu pouke, no ne može i ne smije biti produljenom rukom pedagogije. Stoga se ne slažem s mišljenjima odgajatelja, pedagoga i mnogih autora koji književnost za djecu i mladež – poput Matića: ...Upoznavanje sadržaja nekog teksta rijetko je samo sebi cilj. Ono nam služi kao polazna osnova i sadržaj vođene aktivnosti... (1986, 100) – svojataju i svrstavaju u pedagogijsku disciplinu, brišući joj atribute umjetnosti dostatne same sebi. Priupitamo li pjesnika što je svojim stihom želio poručiti čitatelju-slušatelju on će nas, zbunjen, u čudu pogledati, slegnuti ramenim i zasigurno odgovoriti nešto slično ovome: Ne znam. Iz mene je, jednostavno, progovorila – poezija. Jučer sam mislio da sam želio reći to..., ali danas više nisam siguran; ono što sam prenio na papir kao da ima svoju mijenu: mijenja se s mijenama moga raspoloženja i emocijama trenutka u kojemu iščitavam iste, već napisane riječi... Poezija ponajprije budi estetski doživljaj, djeluje na estetsku dimenziju ličnosti, pobuđuje najskrivenija, podsvjesna emocionalna stanja, izgrađuje misaonu osobnost. Zašto bi sadržaj neke pjesme neminovno morao sadržavati pouku i biti polaznom osnovom i sadržajem neke vođene aktivnosti unutar odgojno-obrazovnog procesa? Naprotiv! odvedimo djecu na more, uz obalu rijeke, recitirajmo im stihove kao da tog trena izlaze iz nas poput bujica – jer uistinu izlaze, jer su doista te bujice u nama, samo ih moramo naučiti pustiti slobodno teći. Žila poezije živi u srcima svih ljudi, rekao je Carlyle (velika enciklo-


178

Književna Rijeka / ESEJ

pedija aforizama, 480) i izrekao neumitnu istinu. A autorima, pedagozima i odgajateljima koji smatraju književnost za djecu i mladež produljenom rukom pedagogije suprotstavila bih riječi Branka Miljkovića koji kaže: Kada govorimo o sadržaju u pjesmi, to je kao kada govorimo o zvijezdama u vodi (Velika enciklopedija aforizama, 483). Doduše, odraz zvijezda će, u noći obasjanom mjesečinom, treperiti u zrcalu vode, ali će svakog sljedećeg trena njihov odbljesak bivati drugačiji, neponovljiv i niti jedne ga oči neće jednako vidjeti. Stoga poštujmo individualnost svakog djeteta, pružimo mu više poezije negoli do sada, probudimo poj pjesnika u njemu, recitirajmo mu svakog dana, ali ne uvijek s nekom pedagoški odnosno didaktički strogo zacrtanom namjerom, nego mu dozvolimo da tu namjeru/svrhu, malo-pomalo ono samo u sebi otkrije. A otkrit će. Za dijete je svaki dan početak svijeta. Poezija nam pomaže sjetiti se vremena kad su kiša i snijeg smatrani čudom, a ne nečim neugodnim i kad je bol za uginulom pticom bila stvarna kao radost od veslanja po oceanu ili puštanja papirne lađe da plovi vodom što se slijeva ulicom nakon što su otišli čistači (Plotz, H.). Vrijeme u kojemu živimo ograničava nas u osluškivanju poetike, kako one napisane, tako i one neizrečene, tihe pratilje svakog našeg koraka. A naši su koraci brzi, prebrzi. U silnoj jurnjavi za materijalnim boljitkom i moći zanemarujemo najbližu nam poeziju: našu djecu. Svaki naš korak isplaniran je do u tančine, svaka sekunda bivstva ispunjena do vrha ladice, sve obavljamo rutinski, nervozno iščekujući svršetak dana kako bismo se uvukli u meku postelju i skupili kaplje snage za nove borbe izjutra. Nakon kraćeg, gotovo informativnog razgovora/monologa u kojemu postavljamo uvijek ista pitanja, istovremeno sami sebi nudeći odgovore: Što je bilo u vrtiću? Ništa novo, zar ne…? Jeo si, spavao…? Sigurno se teti svidio tvoj novi bicikl? Spremio si igračke…? Onda – laku noć!, našu poeziju uljuljamo u san, tek na tren svjesni da samo sada ima i nikada više neće imati tri, četiri, pet, šest... godina, da samo ovog trenutka na ovaj način grli svog medu kao vjernog pratitelja djetinjstva, a već će se u sljedećem hipu okrenuti na drugu stranu, usnuti nove sne, izgubiti se u orbiti življenja...

Svakom je djetinjstvu svojstvena želja za igrom, veseljem, pjesmom, pričom i kretanjem. (...) Zadatak je odraslih stvarati uvjete kako bi sva djeca provela svoje djetinjstvo sretna, zadovoljna i vesela, pravilno se razvijala i fizički i psihički, kako bi se oplemenile sve njihove emocije i budile u njima pozitivne ljudske osobine i vrjednote. (Peteh, Duš, 1987, 5). Ispišimo: POEZIJA. Otvorimo djeci prozore novog svijeta. Počnimo već danas, ne čekajmo sutra!


Željka Kovačević Andrijanić

179

____________________

Književnost, a time i poezija kao njezina sastavnica – kao i svaka druga umjetnost – ne poznaje, ne priznaje i nadilazi nacionalne i jezične barijere. ** Poezija za djecu je, kao i ostala poezija, uvijek u umjetničkoj organizaciji riječi, u svojevrsnom ritmu, u moći njezinih slika da izazovu određeno raspoloženje, drugim riječima: u sugestivnosti, izazivanju estetskog doživljaja – u čemu i nema razlike između poezije za odrasle i poezije namijenjene i pisane djeci. *** Bosiljak, Smilje, Neven, Bršljan... **** Naglašavam: Naglašavam:govoriti, govoriti,jer jersesepoezija poezijane nečita, čita,nego negoizgovara, izgovara,recitira. recitira. ***** Na žalost, mnogi pedagozi i odgajatelji podcjenjuju dijete i njegove mogućnosti te poticaji koje mu nude bivaju smještani u – kako to pravdaju – kategorije prilagođene dobi djeteta. Time se djetetu ne nudi mogućnost usvajanja novih spoznaja, širenja obzorja, nego se – naprotiv – ograničuje njegov urođeni žar za usvajanjem i istraživanjem novoga na nekakve kanone koje su zamislili i postavili odrasli, djecu smatrajući nedovoljno zrelom i nedovoljno sposobnom za određene sadržaje i aktivnosti. Djetetu valja nuditi puno raznovrsnih poticaja, jer će samo tako ono moći – temeljem vlastita odabira (ono samo najbolje zna u kojoj je trenutačno razvojnoj fazi u pojedinim specifičnim razvojnim područjima – premda ih ono ne imenuje na način na koji te faze imenujemo mi, odrasli – odgajatelji, roditelji, pedagozi, psiholozi…), bez obzira na dob, uzeti od ponuđenoga ono i onoliko što mu u određenom trenutku razvoja treba. Naravno, važno je voditi računa koju i kakvu (ali i kako!) poeziju prezentirati djeci predškolske dobi, budući da pogrešan odabir (a pod pogrešan bih odabir ubrojila i poeziju ograničenu na djeci već poznat vokabular i motivsku opredijeljenost) može rezultirati otežanim prihvaćanjem poetskog izražaja u kasnijoj dječjoj i mladenačkoj dobi, što nam nipošto nije cilj. ****** Konkretistička poezija izaziva dvostruki dojam: dojam izazvan poetskom strukturom, ali i dojam potaknut vanjskom, tiskovnom pojavnošću. naime, pisana je u obliku različitih predmeta, životinja, prirodnih pojava, geometrijskih likova i sl. *

____________________ Literatura: 1. Crnković, M. (1986.): Dječja književnost, priručnik za studente i nastavnike. Zagreb: Školska knjiga. 2. Crnković, M. (1981.): Sto (i nešto) godina hrvatske dječje književnosti. Umjetnost i dijete; III/18. Zagreb. 3. Danojlić, M. (1973.): Onde potok, onde cvet. Novi Sad: Zmajeve dečje igre. 4. Diklić, Z; Zalar. I. (1987.): Čitanka iz dječje književnosti. Zagreb: Školska knjiga. 5. Matić, R. (1986.): Metodika razvoja govora djece do polaska u školu. Beograd: IŠRO Nova prosveta. 6. Skupina autora (1978.): Velika enciklopedija aforizama. Zagreb: Prosvjeta. 7. Zalar. I. (1991.): Pregled hrvatske dječje poezije. Zagreb: Školska knjiga. ____________________ Napomena: Esej od 30-ak stranica, naslovljen Miris poezije kao dašak nenadmašne ljepote u životu predškolskoga djeteta, autorica je izlagala na stručno-znanstvenome skupu Mirisi djetinjstva u Makarskoj (studeni, 2008.) te je i objavljen u zborniku Skupa. Ovdje je riječ o podosta skraćenoj inačici tog eseja.


180

Književna Rijeka / POEZIJA

POEZIJA ANTUN BARAC

Logoraške pjesme ČOVJEČANSTVO Slavonskom blatnom cestom kamion juri. Na njemu roblje. Straža oko njega. Kundak i bodež. Dan jesenji suri. Žalosna, pusta jednoličnost svega. Stražarska pjesma ori se po zraku Ko da se čuju pračovjeka zvuci. A roblje šuti. Bar po kakvu znaku Da zna, što skori nose mu trenuci! Povorka čudna dolazi sve bliže: Sablasni, suhi, sagnuti kosturi – Bez snage noga, jedva da se diže, Bez sjaja oko i bez cilja zuri. Polako idu: roj zatočenika. Bradom obrasla, izblijedjela lica. Na njima krpe bez boje i lika. Oko njih straža. I rana pada tmica. S kamiona pljusnu kiša udaraca. Jauk. I povik: Umlati! Obori! A roblje šuti. Krpa blatom gaca. Stražarska pjesma sumrakom se ori.

Šetnja bez kraja Umorne noge koračaju mrakom Od zida k zidu. Kolika daljina! Mjesec tako, korak za korakom, A nikad kraja stupanja i tmina! Slabo je tijelo, sagnuto od jada,


Antun Barac

Milijuni vrana zrakom se jate I čovjek je tako samotan! Slomljeno gladom, nečisti i nesnom, A duša – sita poroka i smrada – Jurne u grču očajnom i bijesnom. Riječ čovjek znači uvredu za zvijeri, Domovina je slaba krhka maska: Sebičnost pod njom blatno lice ceri, Ubojstvo, krađa, blud i podla laska. Na kraju puta – dobre, drage duše, Sklopljene ruke, izblijedjele, gole – Pa nek’ se ljudi krve, kuće ruše – To one blago za nas Boga mole. Ko krvav ubod čežnja oštra, ljuta – I opet brže, korak do koraka, Jer dobre duše čekaju nakraj puta – Il’ bodež, puška, iskopana raka.

Zimska kiša Kapljice kiše o prozor tuku, Cestom se blatnom taljige vuku, Tužan je, mračan zimski dan. Vani vjetrovi urlaju hladni, U sobi ljudi žalosni, jadni – Težak je život turoban. Lupaju, mrmore o prozor kapi: Ne jadaj jadom, ne kloni, ne vapi – Proći će žalost, zatvor i sram. Milijuni ljudi po svijetu pate, Milijuni ljudi osjeća za te, I nisi sam, i nisi sam! Udarac vjetra zaječi krikom – Jato se vrana podignu s vikom U sumrak pust i sumoran

181


182

Književna Rijeka / POEZIJA

Milijuni ljudi svijetom se pate I čovjek je tako samotan!

Popijevka Gdje su tvoje crne zjene? Izbodene, oslijepljene. Gdje su tvoje grudi vrele? Izgrižene, isječene. Nemoj plakat’, i ne kuni. Zatvori su roblja puni. Sitno dijete – anđeo plavi – U logoru snješka pravi. Pred izlazom bajonete. Pahuljice zrakom lete. Negdje jecaj. Mrak se sluti. Svi putovi zamrznuti.

Podruga vremena Ognjišta naša ostala su pusta, A njihov pjesnik plamen vatre širi. Problijedjela su lica. Nijema usta, A studen vjetar nad zgarištem piri. Redovnik izbu zamijenio mačem, Svećenik mržnju mjesto mira hvali, Umjetnik bijednik priklanja se jačem, Graditelj bijesno tuđe kuće pali. Ratišta logor, kundak, bodež, jame. Ništeć i lomeć, ko sablasna čuda, Stvorenja nova izviru iz tame, A mjesto Krista podig’o se Juda. Rumeni traci na obzorju gore I od čas do čas primiču s bliže. Da li je ovo prisjaj bliske zore Il’ plamsaj nove vatre, što se diže?


Igor Žic

183

Napomena: Antun Barac svoj ispit vjernosti polagao je u ustaškim logorima Jasenovac i Stara Gradiška od studenog 1941. do svibnja 1942. godine. Kao ugledni profesor zagrebačkog Sveučilišta, lijevih nazora i blizak masonskim krugovima, morao je pola godine provesti iza bodljikave žice. Shvatio je svu tragičnost poništenja ljudskosti u tim predvorjima pakla. Inače, u suvremenom smislu, koncentracijski logori izmišljotina su britanske imperijalne politike u Burskom ratu, koji se vodio na samom jugu Afrike između 1899. i 1902. godine. S jedne strane stajali su Buri, seljaci pretežno nizozemskog podrijetla, a s druge Englezi, kao tadašnji gospodari svijeta. Kako su se Buri hrabro branili ratujući na gerilski način, Englezi su ih odlučili slomiti logorima. U 49 koncentracijskih logora bilo je 144.000 zatočenika, umrlo ih je 27.000, a od tog broja 22.000 bila su djeca! Naravno, osim logora za bijelce, postojali su i logori za crnce koji ove strašne brojke udvostručuju! Svi kasniji logori – najprije ruski, komunistički, a potom i nacistički – pod koje spada i Jasenovac, tek su, dakle, logičan razvoj engleskih imperijalnih postavki. Ono što Barca najviše muči – osim opasnog daha Smrti koja gaca logoraškim blatom! – je kako ostati Čovjek u takvom okruženju? U pogovoru svoje zbirke pjesama I nisi sam (tiskane u Osijeku 1985. godine) tako je, pod naslovom Književnost u logoru, zapisao: Iza želje za slobodom i za obitelji, bila nam je najveća želja da dođemo do knjiga. U zatočeništvu, u strahovitoj jednoličnosti i praznini dana i noći, pomisao na čitanje budila je u nama nadu da ćemo pomoću njega najlakše ispuniti vrijeme, otkinuti pogled od bijede i otjerati misli koje su nas katkad salijetale kao otrovne muhe i prelazile kao zaraza s jednoga na drugog. Među željama, što ih je svatko izrazio u svome prvom listu kući, navedene su i knjige: kad bi svaki od nas dobio tri do četiri komada, imali bismo knjižnicu od preko stotinu svezaka. Ustaške nadzorne vlasti nisu dozvolile da nam se pošalju knjige. Samo je predsjednik Stanko dobio Budakovo Ognjište, a sa sobom je već otprije imao Kniewaldov Rimski misal. Ognjište je išlo od ruku u ruku dok ga nisu pročitali svi, a neki i po dva puta. Tako je Budak našao u logoru najpažljiviju publiku... ...Ognjište je pročitano. O njemu je logor stvorio svoj sud i o njemu se više ne govori. Ali dolaze k nama novine s člancima o novim knjigama i književnim prilozima pisaca koji su ostali u Zagrebu. U Zagrebu se i dalje objavljuju knjige i o njima se pišu reklamni sastavci. Natječu se pojedinci da čitaocima dokažu kako je hrvatska književnost istom sada došla u priliku da se slobodno razvija. Piše Zlatko Milković roman Tamnica, zgražavajući se nad onim što su njegovi ustaški sumišljenici patili pod Jugoslavijom. Piše Vinko Nikolić čakavske stihove, jadajući se nad sudbinom Šibenika pod talijanskom vlašću. Muči se jadni Vlado Vlaisavljević da svake


184

Književna Rijeka / POEZIJA

nedjelje napiše za novine kakvu crticu. Objavljuje Ante Bonifačić svoje ideološke članke, Jerko Skračić svoje uspomene na zatvore, Jožčenko svoje humoreske o protivnicima ustaške vlasti, Marko Čović svoje patetične političke članke. O svemu tome izlaze bilješke, ocjene, panegirici. Novine donose i lirske pjesme, novele, ulomke romana. Sve mi to marljivo čitamo, pa i po više puta. A na koncu iza svega ostaje praznina i mučno pitanje: o čemu ti ljudi pišu? Zar ne vide što se događa s čovjekom? Barcu je bilo teško shvatiti kako je moguće da život ide dalje – barem kao privid normalnosti – dok je on na strašnim kušnjama prijeteće neizvjesnosti... Ipak, izišao je iz logora, preživo rat i djelovao u Zagrebu i kao dekan Filozofskog fakulteta i kao rektor Sveučilišta, sve do 1955. godine – kad je preminuo od tumora na mozgu. Zbirka logoraških pjesama I nisi sam ne pripada njegovim vrhunskim trenutcima, ali je upozoravajući podsjetnik na jedno razdoblje bezumlja... (Igor Žic)


Giacomo Scotti

GIACOMO SCOTTI

I moja je ovo zemlja ČOVJEK LJUBAVi Tko ptičji umije pratiti let podigavši pogled s vlastitih stopa u blatu; tko bajke umije osluhnuti u tajnovitom staračkom glasu; tko umije promatrati more u svjetlosti sunca što plamti i izgara u suton; tko umije iščeprkati cvijet u korovu, u zoru, lunjajući šumskim putovima: to je čovjek ljubavi i nosi u sebi svjetlost.

GOLUBOVI I FONTANE U Trstu, ispred crkve Svetog Ante, i u Rijeci, sučelice Kazalištu, golubovi se napajaju u bazenu jedne fontane. Od Mrtvog kanala ili od mora poneki se galeb javi da im društvo pravi, s mirisom riba i žeđi u kljunu. Krilata stvorenja piju, u različitom stihu se razumiju. Bacam im mrvice kruha, postaju mi drugovi i ja se otkrivam. Sjedinjen s njima, u svjetlosti bivam što silazi s velike plahte neba.

185


186

Književna Rijeka / POEZIJA

KASNE LJUBAVI

(Posvećeno poeziji Patrizie Valduga)

Daleko je zora onoga dana kad sam te ljubio po prvi put (tada sam od užitka kanda svoj život gubio), a ipak – ti znadeš tajnu našu – još se prelijevati želim u tebe, kao pjenušac u čašu. Konac je svibnja večeras. Dođi, velim. I ti se vraćaš gukati – budi grlica, a ja ću vjetar biti s krilima od tvojih grudi, ugašen žar ćeš u meni oživjeti. S očima prepunim tuge, oko tebe ovijen, uspijevam te jošte ispijati u kasne ure, duge, slatko pomazan tvojim lahorom. Zatim se širom otvara meni tvoj uvir, časomice, usta su tvoja bez glasa i vidim trbuh uznemiren i zgrčeno tvoje lice. Tvoja stidnica kao žeravnik sijeva; hoćeš me ugrijati – to me veseli... I val moje rijeke tamo se slijeva i onaj oganj gasiti želi, u moru užitka da strada. U tvoje se more vrnem, na tvomer vjetru trnem, u tvojoj dugoj tužaljci brecaj – uzvišen i sladak ljubavni jecaj.


Giacomo Scotti

Već povlačim se, bijedan, al’ čujem, kad me umor satre, još jedan hropac i uzdah jedan naše ugašene vatre.

JUTARNJA SVJETLOST

(Mojoj ženi)

Izlijeva jutro svjetlost koja pada na stol, na knjige. I vidim tada: moju je smrt i moje postojanje najavila sudbina i te knjige. U toj svjetlosti, što otkriva tajne vezući bolne sjene (stranice spremne za rukopise), opažam smješak jedne žene koja mi hrani srce i tijelo grije nježnim pogledom punim brige. Tijelo koje stari u postelji i mrije, u zoru otvara oči i pije iz tvojih pogleda, s tvojom boli, o, ženo moja, život što mi dariš. To pišem – ne znam to reći (ti ne mariš), ni kada samo šapćem da te volim. Do kada, ne znam. Ali ću te voljeti barem dok mi u žilama bude tekao život. Dalje – ne znam. Stoga to pišem s danom novim, sa zlatnim svjetlom ovim koje se na gotovo odsutno tijelo lije (i preporađa ga) već na kraju, kad ni na trnje više osjetljivo nije. Sklopi oči pred već varavim svjetlom, da bi ih otvorila pred drugim koje sine iz tvojih sijedih vlasi poput mojih

187


188

Književna Rijeka / POEZIJA

i našla malo mira i tišine. Ne poznavajući sutra, ni već dalekih godina zvuke, pa dođi, tjelesna, da ti lake ruke miluju moje čelo i lice, da kažeš: Probudi se, već je sutra. a ja se osvjetljujem, dijete bivam, u okviru tvog osmijeha snivam u sunčanom primirju jutra.

JOŠ TRAŽIM ZLATO Još tražim zlato među tvojim slabinama od ljubavi, no dan osvajanja je bijela mjesečeva tama. Nadam se da ti dostaje moj pogled na jedno nježno i nezasitno vrijeme i oči u kojima se gasi zadnji žar.

PODERANI ŽIVOT Premalo se stanuje u ovoj kući. Potrošio sam, lutajući, previše dana. Pamćenje se zasitilo mjesta i ljudi, otoka, školja i gorkih priča, zora u koje se raspršiše sutoni s dviju obala jednog mora. Tako gomilam pisma, novine, knjige – sve bogatiji u pamćenju starom, bljescima radosti uz mnoge brige godišnjih doba i godina optočenih mojim marom.


Giacomo Scotti

189

I sve i ništa od života. poderani život, divota.

DRVEĆE JE ŠUMORILO (Nakon posjeta koncentracijskim logorima Osviencim / Auschwitz i Birkenau, 5. veljače 2009.)

Drveće je šumorilo, tresući se slobodno na vjetru, dok je bodljikava žica, kapajući kapi kiše, opominjala: ovdje je sloboda zabranjena. Samo neugašene oči dječjih kostura, prazne, izmučena tijela čekajući smrt, govorahu: smrt je ovdje udomaćena. Sada samo sjećanje može vratiti tek sjenku jednog ugašenog života; ljudi, djece, žena mučenih i osuđenih na smrt, koja stiže glađu, hladnoćom, plinom i vatrom, vješanjem i metcima. Sada se pitam, svi se mi pitamo: može li čovjek, koji nije doživio takve užase, barem predočiti kakve je boje mogla biti ta tortura i kakva je mogla biti žeđ za životom ljudi i žena na smrt osuđenih? Tek ćemo pokušati shvatiti zašto je sloboda stizala samo sa smrću.


190

Književna Rijeka / POEZIJA

MOJA MATI Nije mogla moja mati, kad sam rastao, trčao, živio, u meni uživati; malo me je vremena držala na prsima. Ni ja nisam mogao upoznati nju, ni rasti, ni trčati hitro živeći kraj nje, tu, slušati glas. Uvijek sam je želio do sada, želim je i star, u pozni čas, sa svojom smrću kraj boka. a ona – jošte mlada.

GDJE JE KUĆA? Kažem: Imam kuću. Ali više želim reći: ...krevet s mirisima moje djece i djece koja se od njih narodiše. Ova kuća pripada njima, daleko od moje rodne, drage, odavno već ni moje, ni blage. Ova, što me pozdravlja: Dobro došao, kaže, djede; i evo se spuštam, iz godina koje ostavih na bojnim poljima života, iz mojih strahota. Sutra će biti kasno teći iz vlastita srca i reći: Lice me onom bojom zaodjelo kakvu je imalo moje selo koje napustih sred ruševina, prije nego što ga koprenom bijede prekri sudbina.


Giacomo Scotti

UMJESTO KUĆE IMAM TAVAN Umjesto kuće imam tavan s pticama na krovu. Radio sam, da gnijezdo svijem, čitav život, a na kraju imam golubove i njihovo veselje – da prstom nebo taknuti smijem. S neba silaze, od želje, s mnogo jezika u kljunu (kao ljudi od jučer, danas, sutra), galebovi, vrapci, lastavice. To su preobučeni anđeli, ptice. Stoga ostavljam otvoren prozorčić vjetru i tim druzima bez gnijezda. Noću promoli lice više nego jedna zvijezda.

PUPAK I PEPEO Bila jednom jedna zemlja pupak, druga jedna razum bješe. Koja će biti zemlja s ustima od istine? Imao sam majku zemlju. majku sam imao; odrezaše pupkovinu. Živi slobodno, rekoše. Idi gdje želiš. I živio sam. I sada? Dokud me je doveo veliki trud života? I koliko sam prešao puta

191


192

Književna Rijeka / POEZIJA

koji vodi do kraja? Kakav me zagrljaj čeka i koja će zemlja oploditi pepeo moga tijela? Sudbina moja ostaje u porodu mome.

MIR POSLIJE SMRTI Naći ćemo mir u smrti, kažu. U ponositoj smrti, možda. Ali uvijek će, ipak, biti poraz izlaganje na prolaznom grobu našeg imena suncu. A mir će reći samo riječi.

RIJEČI ZVIJEZDA Sunce zapali nebo i zatim zapadne iza leđa Učke. U mraku rivijere pale se prva svjetla – to je sjeme zvijezda. Zvijezde su oči noći i prvi nagovještaj neizbježne zore. Zvijezde su, također, cvjetovi pahuljica snijega. Postoje i morske zvijezde. Svjetla među tolikim svjetlima bezdana. Svatko ima zvijezdu, kažu,


Giacomo Scotti

duh nekog pretka na nebeskom svodu. I ja ću, možda, biti tračak svjetla onome tko bude zaodjeven mojim prezimenom. Bit će lijepo sjati u društvu s Orionom. I šutljive zvijezde govore. Treba ih znati slušati i poznavati rječnik velike, nebeske tišine. Ono daleko blistanje zvijezda koje bdiju ponad mora – je li to govor svemira ili trepet mojih očiju i srca?

MRTVI SU NA SIGURNOM Mrtve ne mogu uhapsiti, ne može ih sud osuditi. Mrtvi više ne mogu nanijeti zla i mogu se slobodno odmarati ispod pedlja zemlje, ili u dnu mora, ili imajući nebeski svod za uzglavlje. Mrtvi se ne boje biti na otvorenom zraku, ni u hladnoći noći, ni od ponora, ni od nebesa, ni od pećina, ni od ruševnih kuća bez zidova. Oni su zemlja, voda, zrak su, u njima ima slobode za vlastitu domovinu. U njihovom ništavilu slike su mirne.

193


194

Književna Rijeka / POEZIJA

Mrtvi su slabašne iskrice u našem pomućenom sjećanju. Ali života naših oni su sjemenje.

HTIO BIH DA SMRT Htio bih da mi smrt bude majkom, da bude mojom kćeri, ženom nježnih milovanja. Umrijeti bih htio u njenom nježnom zagrljaju. Dopustite mi tako laku smrt – nakon mučnoga života. Tad neću pasti. Kad me moja mrtva majka primi za ruku, kad me moja živa kći podigne s tla, zaputit ću se s njima k onom drugom životu (ako postoji). ili u meko ništavilo.

JA ODLAZIM Ja, evo, odlazim, svečano. Al’ ipak me tuga hvata za skut dok mislim na one koji ostaju: poput moga, strmenit ih čeka put. Tužan sam i zbog sebe, koji ću se spustiti tamo gdje vječni je počinak ljudi, ostavljajuć’ unučicu koja izboranome djedu sunce svojih obraza nudi.


Giacomo Scotti

HVALA SVIMA Svimam, koji me gledahu kao dječaka znatiželjna i plaha, koji je u pesti stiskao nadu darujući je drugima poput cvijeta; svakomu, koji mi darova ležaj za počinak i bon za kruh i tko nikad nije pitao zašto sam došao; i onomu, koj’ mi reče: Budalo, što radiš ovdje?, a ja bih odgovorio: I moja je ovo zemlja!, slikajući je zlatom; i onomu, koji me strpa u zatvor, u Via Romu, uskraćujući mi posao; i onoj, koja je umnožila krv moju i ime u tijelu žene, u mojoj djeci, mojim unucima; svima velim: hvala, vama, braćo u patnji i ljubavi vezani. I vama, prijatelji neznani.

195


196

Književna Rijeka / POEZIJA

*** Scotti, Giacomo (Saviano, Napulj; Italija, 1928.) talijansko-hrvatski je pjesnik, romanopisac, pripovjedač i bajkopisac, povjesničar, publicist, kritičar, prevoditelj i novinar. Godine 1947. preselio se u Istru, a zatim doselio u Rijeku, gdje se 1948. počinje profesionalno baviti novinarstvom i književnim stvaralaštvom na talijanskom i hrvatskom jeziku. Od 1985. godine živi između rodnog grada, Trsta, Rijeke i Istre. Ima dvojno državljanstvo: talijansko i hrvatsko. Objavio je do sada oko stotinu i šezdeset knjiga, među njima više od trideset zbirki poezije. Prevođen je na dvadesetak svjetskih jezika. Dobitnik je mnogobrojnih književnih i drugih nagrada i priznanja, među kojima se ističu Nagrada za životno djelo Primorsko-goranske županije (2008.) i Nagrada za životno dijelo dodijeljena od Grada Rijeke (2009.), međunarodne nagrade Umberto Saba, Fulvio Tomizza, Calabria i Cassoni. Dobitnik je Pečata počasnog građanina grada Monfalconea te Ordena talijanske zvijezde solidarnosti i naslova Commendatorea Talijanske republike (2010.). Među najnovijim pjesničkim djelima Giacoma Scottija ističu se nagrađene zbirke Il cuor della vita (Napoli, 1982.); Soffrendo per la Croazia / Bol za Hrvatskom (Rijeka, 1993.); In viaggio la vita (Udine, 1994.); Cercando fiumi segret / U potrazi za tajnim rijekama (Rijeka, 2000.); Sulla strada del giorno / Na cesti mojega dana (Rijeka, 2003.); Krepki glas tišine (Rijeka, 2005.); Tajne rijeke (Brčko, BiH, 2006.); La nave sulle secche / Nasukani brod (Rijeka, 2008.); Verso l’ultimo approdo / K posljednjemu pristanu (Rijeka, 2010.); Poesia del mare (Trst, 2011.). 2012. godine objavljena mu je, također dvojezična, zbirka poezije Una vita stracciata / Poderani život. Objavljene su i tri opširne antologije Scottijeva pjesničkog stvaralaštva: Bilješka za biografiju / Appunti per una biografia (Rijeka, 2011.), Tra due mari (Trst, 2006.) i Versi di una vita, dvije knjige (Rijeka, 2010.).


Pino Bonanno

197

PINO BONANNO

Pogled oborena sokola S talijanskog prevela: Lorena Monica Kmet elegija ocu S naporom sam trčao za tvojom sjenom, slana rosa u gradu na jugu, trčao kao progonjen metaforom. Bio sam vulkan blizu mora u čije mi se dubine zatvarala zjenica. Bez predaha sam žeđao za ironijom dok sam trčao i iščitavao vale, gledao te izmijenjenog, navečer, uz plažu, po povratku kući. Uz taj se dan, zapepeljen u sjećanju, stapaju urlici nad vječnim mûkom i ne znam koji slijediti – ne bih li ti bio bliži. Govorio si mi iza zatvorenih vrata kao iza brane na presahloj rijeci, da bi izgledalo krajnje istinito u perivoju zlokobne zbijenosti. Kažu mi da mrtvi svjetlost jarku dišu kako bi nam mogli govoriti iz jednakosti podzemlja, iz munje koja se nastanjuje u mûku. Kaži, koja te smrtna snaga zadržava sad, kad si upoznao moju poemu tvojim tijelom odjenutu, tvojim djelom pokrenutu, kao otajstveni um svojega bitka? Krišom ću prići ovom otajstvu kao da uspavano čedo nosim u naručju i neću razotkriti čuvane prilaze i neću misliti: Ah, nemoguća je smrt, nego ću potvrđivati postojanje praznine


198

Književna Rijeka / POEZIJA

koju si ostavio kad si koraknuo u bezdan gdje se kotrljaju krhke, uzaludne riječi, kao da mi još želiš reći kako si odlučio da ostaviti me zgranutog u pregruboj osami, u kojoj zagrljaji više nisu mogući. Otišao si tegobno, plačno – ne zbog stvari koje ostaju za nama, nego zbog nade da ćeš još naći kaplju predaha u patnji, zbog takvih kapi oko svijećnjaka koji osvjetljava tjeskobni put. Nadam se da si mi sada bliži, jer mi s usana silaze mirisi razlomljenih riječi, osmijesi koje prekriva prah i da ćeš me spasiti svojim primjerom uništena čovjeka s ispaćenom glazbom u duši. U tvom pogledu oborena sokola tražim, u tvojim rukama – grmovima bezlisnim – zatvorenu tajnu u grču svjetlosti, u zrncima tvojih rijetkih osmijeha. Ne mogu se sjetiti da si mi kazivao maštom razvezanim glasom, premda sad primjećujem tvoje pozive kao glatko kamenje u brzacima – kroz znanje koje dolazi od bola – da sam te u svakom činu izgubio. Nit vodilja tvog života bila je: Budi pošten, da bi ga iskupio i zadrži za nj svoj intimni pjev. Ne bijaše samo sramežljivost što si izabrao pustolovinu križa da mi preneseš riječi svojih otaca. Prekasno sam dobio poruku, prekasno da zajedno shvatimo. Svijet ubire previše gorčine i ne objavljuje što je čovjeku najprječe, već – jadnik – ne zna ima li još prostora poigrati se otajstvom očinstva, odričući tišini ono zajedništvo kojime sinu otkriva smisao života.


Pino Bonanno

POEMA GROŽNJANU I. Ovdje stanuje tišina kao unutarnja oluja, sahranjenim se riječima hrani da otkrije sazvučja, kako se ne bi omeđilo postojanje različitih naroda; nemušto kamenje, srca nedirnuta, poznaje šapate, strepeća sazvučja i osmijesi cvatu iz zemlje koja zrije okusima svih godišnjih doba. Stižemo – zbunjeni tolikom svjetlošću, poviješću ljudi koji se sa suncem mjere, kućama kojima se prilazi s velikim obzirom – da bismo udovoljili svojim željama, snovima: ovdje se živi da se opet sastavi vrijeme, rascjep koji je uvijek u nama kad, u drevnim listinama svoje sudbine, tražimo stazu koja vodi preko zidova, preko idioma. Počesto svoja sjećanja vezujemo za slike onoga što smo bili ili željeli biti, a da nismo svjesni da su svi naši napori slični: imaju iste oči, ruke, isti osjećaj i isti gnjev da se u vjetar viču obećanja. II. Ovim su cestama prošli naraštaji dubokih korijena, pod stablom nasuprot crkvi, pod onim koje vezuje zemlju i nebo i gleda na dolinu bez pustošenja sati, prošli su kao voda koja prodire u zemlju da bi nahranili alkemiju ljudi, nade koje se vraćaju u ritmu djetinjeg oka. Vođeni prigušenim glasom razuma kročimo uličicama koje se uspinju, koje silaze i rukom dodirujemo kamen: starinske relikvije, kao knjige koje su pisali mudri pismoznanci.

199


200

Književna Rijeka / POEZIJA

Na uglovima kuća okrugle kamenice cvijećem okružuju protepane riječi da prihvatimo zauvijek otvorene poglede: tako se preporađa želja za beskrajem, proroštvo koje nagoviješta da je čovjek sam u svemiru, u ovom zakutku neba u kojemu se ubire naglašeno ganuće i u kojem umješni ljudi djeluju kako bi vremenu dali oblik i boju. Ne znam zašto se bujica slika ovdje zgušnjava, zašto se godišnja doba prepliću sa zamisli o razdirućem pjevu. III. Nitko mi neće reći gdje spavaju pobijeđeni, djeca neće bosonoga trčati pločama, nećemo stiskati pesti do jutra, niti ćemo se prigibati na naklon moćnicima, niti će rodilje, starci i bolesnici čuti potkovane korake drznika. Nitko neće otvoriti vrata da primi lažne osmijehe, da prospe nade i malo stvari za preživljavanje. Tijela više neće biti pod bičem, niti će biti roba za razmjenu: u ponudi samo – odsutnost života, poput traka bistrice u dnu ponora. Vi ćete biti prvi plesni korak, ili prva iscijeđena kaplja ulja ispod preše, ili svečani stih upisan na usne onih koji znaju za razjarenost pucnja, ludost zločina protiv života. Vi poučavate život preko postojanja, preko križanja boli i sestre-sjene, ne biste li noću slušali samo naricanje vodoskoka, s jedinim križem mjeseca nad sobom.


Pino Bonanno

IV. Ulicama se sustižu djeca i mačke – kao melodija koju čuješ s violina, kao melankolija koja te uvečer obuzima, melodija osjećaja koje ne želiš povrijediti u grobnoj tajni tišina. I geranije na prozorima produljuju dan uz mirise koji se penju s mora, uz vrela isparavanja šuma i čuju se mračna jadikovanja izgubljenih prijatelja čije ruke streme k suncu dok ubiru pozlaćene blistaje sutona i mahniti obzor mekih svitanja. Odavde vjetar kreće na sjever, noseći sa sobom oštrokrile, sve koji idu mnogolikim putovima u potrazi za prostorom u kojem bi obistinili snove. Ovdje, među kućama suspregnuta daha, zastanu, napuste jato da saviju gnijezdo nakon nadlijetanja opustjelih močvara ispražnjenih od legendi. Ovdje se zgušnjava svaka buknula rana, svaki uzdisaj ima širinu duboka neba. V. A zatim, kad osvijestimo svoje pokrete, moći ćemo se okretati u nesigurnom sjaju zajedno sa zrikavcima usred noći. Moći ćemo, bez straha, razumjeti zatvorena poslijepodneva u praznini slogova u opreci s drevnim riječima, preludijem zbora značajnim kao povijest. A zatim – pozdrav zvona, zvuk

201


202

Književna Rijeka / POEZIJA

koji leti kao poziv na povratak, vrata koja se pritvaraju kao plamne usnice na neizmjernom licu grada. Mnogi se ponekad vrate kad im srce naloži ne bi li čuli dah i jedne žive duše ali koja hrabri na neodustajanje ili da blagodatno napoje duh na mlakom istarskom povjetarcu, dok se prepoznaju u kipu goloruka junaka u središtu zamišljenog trga. A zatim, modulirajući pjesmu, naslanjamo se na zid s pogledom pitajućih, ne prestajemo iščitavati priče praotaca, koji su plakali znajući da stare u mjestu vapijućem za plačem novorođenih. (kolovoz, 1998.)

*** Bonanno, Pino, talijanski umjetnik, rođen je u Kalabriji. Suvremenu književnost diplomirao je u Veneciji, velik dio života proveo je u Venetu, a skoro deset godina živio je u Grožnjanu, gdje je vodio umjetničku galeriju. Bio je među osnivačima likovne manifestacije IstraArt u Bujama, koja traje i danas. Pjesnik je, slikar, književni i likovni kritičar, s desetak objavljenih knjiga poezije. Prevođen je na španjolski, ruski, njemački, engleski i hrvatski jezik. Osnivač je i urednik Nakladničke kuće Fonema.


Eva Viola

EVA VIOLA

Na plumbumskim granama lovora NEBO JE VEĆ OBLAČNO Nebo je već oblačno. Iznad Rijeke sivilo od planine Učke još više plavilo se plačem pretvara u crnilo na obzorju pada poput tila na Kvarner već se stopilo s morem dok pljuskaju valovi sve jače povlačeći šljunak u vodu iz daljine kovitlac bure već kruži oko mene mrseći mi kosu uzbuđeno me češlja i šapuće a more sve više luduje ližući obalu sve glasnije. (2011.)

NA PUTU Na putu prema moru gledala sam cvjetove oleandra kako vise umorno i bijele se u zelenilu lišća. kako sam hodala prema moru i jasmin je šaputao rastresući nježne bijele grozdove svojih cvjetova i mirisalo je sve do mora, mene prateći i sjaj sunca je klizio za mnom namignuvši, zastajkujući na plumbumskim granama lovora i danas sam dopustila da me grli plavost Jadrana. (2011.)

203


204

Književna Rijeka / POEZIJA

RAZGOVARAM S MOREM Pored rukohvata mirišu grmovi lovora dok trčim stubama dolje prema moru a suho lišće pleše pod nogama. U trenu kad ugledah more opijena ljepotom zastajem i gledam tu čarobnu sliku kao da je vidim prvi put drhčući treperi, bljeska smijući se maše kao starom prijatelju trčim dolje po ovom sunčanom studenu a dolje dobila sam rukoljub od Jadrana postoji li nešto ljepše od toga? Dok sjedim na stijeni slušajući pljuskanje mami me plavetnilo svojim očaravajućim mirisima lupka svojim valima obalu, pa se povlači ljulja brod u maglenoj daljini, vidim i obrise jedrenjaka srebrno se bijeli. Mađarski razgovaram s morem a ono me razumije kaže da će me čekati. Sklapam oči i opet vidim tu nadnaravnu ljepotu koju je nebo poškropilo srebrom Bože, s ovom ljepotom u srcu otići u beskraj ne bi ni bilo teško. Opet valja obalni šljunak sve jače i glasnije pjeni se u muci i da mi još jedan rukoljub staro more. (2011.)

ŠETNJA LONGO MOLOM

(Šetnja Marija Terezija lukobranom)

Sunce je protkalo nebo iznad luke i prosulo se po vodenoj površini


Eva Viola

svojim sjajem prekrilo je zahrđale dizalice nagnute nad vodu dok sanjaju. U siječanjskom suncu uljuljkuju se brodovi i jahte pričvršćene za željezne gljive Skull Matyas željezare 1893... Budi se Baross luka... Gledam desno privezanu jahtu s tri jarbola, svu okupanu suncem Kraljica mora – Dubrovnik ljudi užurbano tamo-amo hodaju budi se i tržnica automobili trube a nervozni vozači parkirna mjesta traže. Lijevo na zgradi bakrena ploča Baross-a ispod vijenac s mađarskom trakom. Od buke koja me okružuje ne čujem zvuk valova koračam po Longo molu daleko u more desno na brdu trsatska gradina i crkva. Na obali palača Jadran ponosno stoji pod svojim uzdignutim kupolama a snažne alegorijske figure preko stoljeća pokuzaju snagu i izdržljivost pomoraca iza palače na brdu neboderi i kozalski crkveni toranj. Vodena površina treperi, zasljepljuje. Ispred palače bijele jahte odmaraju. Šetam i dalje lukobranom, oko mene ljudi. Voda ljulja ribarice uz bok lukobrana ribarske mreže raširene – suše se miris ribe svud oko mene... More pljuska povremeno, mrmori samo sa sobom. Probližavam se Burgstealler Lajos svetioniku daleko na kraju lukobrana ispred mene Učka, ispod nje širi se ljepota Abazije skoro na dohvat ruke... More me obgrlilo tišinom. Sunčane zrake odbijajući se od vodene površine

205


206

Književna Rijeka / POEZIJA

griju sve jače. Vidim, igra se more, ližući lukobran. Sami smo more, svetionik i ja. Vraćam se... osljepljuje me prosuta bijela svjetlost. Čuje se sirena – u luku brod uplovljava. Na obali se grle ljudi, već je oko deset. Ovi svakodnevni putnici s otoka žamore, žamore Stojim nikoga ne čekam. Izbrojila sam četrdesetak putnika i odlazim iz luke. (2012.)

POSLIJEPODNEVNA ŠETNJA Poslijepodnevna šetnja uz Jadran Lungo Mare šetnicom ti dragi vidi, opijeni liander dahće a roskasti grozdovi cvjetova naginju se sneno nad more ruka ti se odmara na rukohvatu a Kvarner se kupa u tvojim očima i blještavo se plavi kao vatromet a ispod prašnjavih lovora na klupama bijele se čipke čipkarica u parku Abazije već su i kamelije procvjetale. (2011.)

BLISTA NEDJELJNO POSLIJEPODNE Blista nedjeljno poslijepodne dok sjedim u hladu kestena


Eva Viola

prekrasni miris lavande sa stola slastičarne širi svoj miris oko mene. Već mi se ohladio kapučino na terasi Konta samo nas nekolicina a bura me nemilosrdno češlja i ljulja grane iznad mene. Sunce proviruje i blješće po kipu Kamova koji pomalo tužno gleda prema meni. Šetači žamore neki samo sjede na klupama tupo gledajući galebove koji kruže u zrakama sunca. Sušačka ura pokazuje pet sve jače se čuju sirene nestrpljivih vozača a busi strpljivo čekaju da pješači prođu po zebri. Baš nemam ni papir ni pero a pisala bih. Ustajem i krećem prema Fiumari evo već dolazi šestica i još uvijek blista nedjeljno poslijepodne. (2011.)

207


208

Književna Rijeka / POEZIJA

IVANA HAJSEK

U čoporu dekodiranih osjetila LJUDI KAO MI godine su me ispekle na tihoj vatri naučile me da više iz kurtoazije ne radim ništa besplatno i obratno sve ima svoju cijenu zakon tržišta nije ubožnica punuda i potražnja diktira cirkulaciju proizvoda znaš kako je jebiga ljudi kao mi su rijekost: nešto kao penzionerski osmijeh prosutih zuba osjetila prostituke ili medvjeđa motivacija za svako sljedeće buđenje ljudi kao mi ne daju se svakome konzumirati godine kurtoazije su prošlost mjerljiva mon€tama mene nećeš naći u čoporu dekodiranih osjetila kemijskih vikenda i lažnih osmijeha dodir moje ruke nije slučajan mene nećeš naći na kragni tuđih muževa ni u kandžama brđanina dođoša devalvacija današnjice kao da mi kaže: na dobrom si putu dovoljno različita da sa strane skeniraš ljudske živote i tek ponekad kroz zube opsuješ pokoju pjesmu


Ivana Hajsek

ISPOVIJED skrušeno ispovijedam svoje grijehe od zadnje ispovijedi koja je bila prije tebe priznajem ti i ja sam lovac na snove grizem jastuke kao jabuke i čekam to jedno jutro priznajem ti da ne znam dresirati samoću i da mi se ne bira nikoga samo čekam to jedno jutro priznajem ti i to da me poznaješ i znaš gdje se na mom tijelu umire samo lovac na snove poznaje tu tišinu u kojoj se pleše danas kao u haljini od naših plahti priznajem ti da imam želju prestati ovako slagati slova od ljubavi i samo te zagrliti zamotati uspavati priznajem ti da bih ti htjela ući u sobu i zaključati vrata bez riječi gledati te dok spavaš cijelu noć i tek te ujutro poljubiti lovac na snove jutro vidi po noći u takvo jedno noćno jutro pobili su se ljudi u ratovima u takvo jedno noćno jutro

209


210

Književna Rijeka / POEZIJA

u počeku bijaše riječ u takvo jedno noćno jutro bilo je teško plesati bez muzike u takvo jedno noćno jutro čekala sam te kao što se čekaju mornari u takvo jedno noćno jutro reći ću ti koliko te volim ipak priznajem ti i ja sam lovac na snove grizem jastuke kao jabuke i čekam to jedno jutro

mnogi ljudi mnogi će ljudi danas spustiti glavu na prsa zureći u rijeku na putu preko mosta misleći o crvenom nebu iznad hipodroma i crnoj kosi konja i istoj takvoj duši izgorenoj taj pogled iz autobusa imat će svoj savršeni serijski broj mnogi će čovjek gledati u rijeku i žaliti što nije u njoj i ona u njemu zarobljen u klopku svojih misli on će se šutke sjetiti svoga spola svoje žene u sebi mnogi će čovjek postati ja u svega dva kilometra razmazati osmijeh tik ispred ulaznih vrata prevariti život i zatvoriti još jedan dan ali i vrata od raja jednim jedinim potezom


Ivana Hajsek

TV girl proklet je mrak kad si sâm televizor i ja dok mi grožđe popravlja sedimentaciju kiša mi kuca ušla bi mi kroz prozor nećeš ući, sorry danas ne puštam nikoga u kavezu dosade posegnula sam za onlajn pričom bilo je to krivo uže netko me tamo precizno opisao zarezala me posred klijetke tetovirala svoj new entry u moj hypothalamus sjećam se davnih vremena prepona u trenutku slabosti syntax fucking error toliko još toga imam za reći u ratama i otplatiti život vlastitom hrđavom riječju samo me strah da se u ovim ljetnim okolnostima od snijega u televizoru jednostavno ne smrznem

u zagradi ponosni vlasnik šizofrenije iliti prosječni vss troštitelj kisika (0 2) ubojica filantropije strogi individualac čovjek [dvajs’prvog] stoljeća bahato pozira na mondenim mjestima fensi čašu drži za nogicu i prenemaže se uzalud jer i on grca u minusima

211


212

Književna Rijeka / POEZIJA

i jede sasušenu paštetu ona plače prije spavanja sama u sobi zip.ane tišine to je lažni malograđanski život koji ne pije vode srce u formalinu i šljunak u grkljanu no sve je stvar izbora želiš li ili ne želiš živjeti u zagradi

knjiga ajmo se ti i ja ispisati u knjigu zatvoriti se u korice i listati se bolje je nego da tebe spohaju a meni skinu krunu s glave zamijene je giljotinom iz izloga broj dva izabrala sam knjigu tridesetak kvadrata s prozorima u njoj možemo ispijati zrno po zrno kave i cerekati se svijetu i vremenu k’o dvije budale bez šamara

100% dosada dobra večer nacijo šumske životinje i dragi vi svi kvartovski psi guzonjini sinovi s iq-om sobne temperature danas mi je potpuno asocijalan dan


Ivana Hajsek

ne javljam se na telefone ne odgovaram na sms-ove ignoriram verbalnu komunikaciju ne odobravam ne slažem se (nisam lego kockica da se slažem) danas ne jamčim za vaše kredite vaš kapital danas je u krizi danas je dosadan dan kažu da bi bilo lakše kad bi dosadu planirali iznenađenja nas obaraju – dodala bih u ovakve dane neki se zatvaraju u toplo međunožje bližnjega svoga neki uništavaju vagone hrane neki odlaze u karantenu s knjigama a ja evo s prijateljicom Migrenom i prijateljem Modemom ispraćam još jedan dan te u dubokoj boli javljam svim ožalošćenima prijateljima i rodbini u svim koljenima nakon duge i teške subote preminuo je moj entuzijazam

n.e.m.a nema više ptica nema više tišine u buci nema mojih sitnica koje drhte u tvojoj ruci

jučer o Bože pa i ti si otišao kao i svi prije tebe i ostavio me da se davim polovicama riječi kao kostima knjige sam pripremila

213


214

Književna Rijeka / POEZIJA

oprosti ako su u njima ruke ostale neće te dirati ne boj se

danas Večeras ću se obući u tih nekoliko preostalih slova, to mi je sva imovina. Prekrit ću se najdražom knjigom, zatvoriti ju i sprešati se, ne bi li me netko uokvirio ispod stakla, usvojio i trajno mi se divio.

sutra volim te drugačije u sinusnim ritmovima bez uskličnika sasvim mirnih ruku propuštajući dopuštajući namjerno da od svih rijeka koje mi teku u tvojoj umijem svoju dušu samo jednom

in pain / in vain i tako šutim šutim dok meljem srce u znak kompasa i svijeta čekam te da se sakriješ pod mene i šutim bez drame kao ja-gejša tebe-samuraja


Ivana Hajsek

215

u labirintu boli umirem od gladi tražeći izlaz iz noći u jutro raskriljujem pluća i tražim izlaz tvoje ruke kao putokazi iznose me iz užasa tog bolnog podsjetnika na krvavu ženu u meni *** Premužić, Ivana (danas: Hajsek) rođena je 1976. godine u Zagrebu, gdje je diplomirala sociologiju i kroatologiju. Objavljivana (Vijenac, Zarez, itd.). Nagrađivana. Ne posjeduje samostalnu zbirku pjesama. Živi i radi u Zagrebu. Majka je djevojčice Vite.


216

Književna Rijeka / POEZIJA

MEJREMA REUTER

Dolazi li novo doba strahova? blaženi nemir Godišnja doba odustala su od poretka Stvari, ljudi i mjesta. Promijenila su pozicije. Bilo je i prigovora, ali sve se složilo U novi ciklus o glazbi i sezonama. Prva sezona je vrijeme sna Bijelog i mirisnog poput usnula laneta U njoj se pjeva o nutarnjim buđenjima Koja će nastupiti, samo što nisu. Drugo doba buđenje je sâmo Kada se otvore oči i svjetlo užari misao Kreću se pogledi i ogledala se usmjeravaju Prema nadolazećim energijama. Dominacija energije vjetra, vode Čupa nas u vrtlogu stvaranja nove geneze. Boli li taj odraz odlaska u novo Ili to nadolazi novo doba – strahova? To kozmičko kretanje utvrđuje moj ritam. Zvijezde se postavljaju u sinkopirane odsjaje Ostavljajući nove konstelacije da razmišljaju O oblicima stvari. Ja tu glazbu berem iz krošanja gdje je ostavljaju Vjetrovi da se spusti na zemlju. Polako. Tako meni oni donose priče iz zemlje, iz voda I potpiruju vatru da bi se ritam razbuktao Do plama postavljanja novih boja U stare prostore. Naša četiri zida natopit ćemo mirisima


Mejrema Reuter

Istoka, Juga, Zapada i Sjevera, jer su nam Preostale te strane svijeta kao i Naše oči, kao naši udovi koji nas nose I mašu Iz daljine Prema vremenu.

MED NA TVOME TIJELU Med na tvome tijelu pustit ću da se ušećeri Izbost će te ose ako ne budeš molio da te volim Ako te bude isuviše boljelo zovi nekog drugog da te tješi

OSVETA Pjevana tiše nego inače Zavukla se u kamenu koru Iz koje još i danas ječi. Kada ljubim zemlju, Kada slušam zemlju Kako diše, kako moli Ja čujem pjesmu koja pjeva Da je puste, Da je otmu. Hoće joj se igrati na svjetlu dana Koji ionako nije njen, Pa nam se čini Da je prevrtljive naravi ta pjesma... Pusti je da ječi tamo

217


218

Književna Rijeka / POEZIJA

Kad se već zavukla u kamen... Neka joj je kako jest!!!

PORUKE I Evo vidi Kako u mojim mislima Sjediš i gledaš me Kao da sam kriva za sve Za godine koje prolaze Za nemir koji je netko Drugi u tebe utkao Za gorčinu koja Prožima čak i tvoj pogled Vrijeđaš me svojom prošlošću Koja ti izvire iz očiju Meni ona ne treba Idi, operi se, uzmi svoje srce Pa se onda vrati k meni Kao čovjek čist u ljubavi Koji želi obljubiti ženu I učiniti je sretnom Zauvijek. Ako želiš, ti to možeš Ako ne, reci mi da odem.

PORUKE II Ti si čudan čovjek Prvo me zoveš da budem s tobom Mazne riječi, obilati poljupci, Seksualne manire, žestoka strast Kad ti dođem napokon u naručje Sva vlažna i željna tvoga mesa i Kože na mojoj koži i na mojem Mesu, ti se ponašaš kao da si Mesar koji bezosjećajno kida


Mejrema Reuter

Komad janjetine i stavlja na Vagu ne misleći da je umiljato Janje na livadi zelenoj punoj Cvijeća puno ljepše od prepečenog Mesa na tanjuru. Ako me zoveš da budem tvoja Onda to i učini. A ako ne Jebi se sam.

PORUKE III One večeri kada si me ostavio Da te čekam U velikom gradu, Meni sasvim nepoznatom Po noći i po snijegu Koji je iznenada počeo padati, Čak ni dodiri tvoji čarobni Nisu uspjeli zatomiti bol Koju si mi nanio. Nikada nisi došao I bolje je da nisi Zatrpala bih te u svoju ljutnju Ne prema tebi Nego prema onome što si učinio.

PORUKE IV Boga mi miloga Montirat ću ti antenu nasred glave Da napokon uhvatiš moje signale Već mi je dodijalo ovo emitiranje Nakane da budem tvoja A ti – ništa ! Od čega si stvoren Od krpe Kamena Žice

219


220

Književna Rijeka / POEZIJA

Kartona Majko moja mila... Slušaj Probat ćemo s tom antenom Možda ipak uhvatiš signal

SRANJE Nema više WC papira Vikao je iz kupatila Jer je inače teško Misliti na sranje I otvoriti ormarić Koji se nalazi ni Više ni manje nego 5 centimetara od Njegova nosa Kojem zasigurno Sada jako smrdi Od sranja Kojeg mi je dosta! Ako nema papira Na stalku Neka ostane sjediti Na WC-u doživotno Tamo mu je i mjesto!

TARANTELLA Tvoje stope imam I navirem ih prema sebi Kao pjesmu U noć ti ćeš doći A ja ću čekati Sunce I taj ritam traje I grije Zapleši sa mnom Ugrijat ću ti krv Zapleši sa mnom


Mejrema Reuter

Ugrijat ću ti krv Do saznanja Kako je lijepo kad ti je toplo Kako je lijepo Kad si ljubljen Od kože Do srca Na Suncu!

TVOJA SAM Čini mi se da ni u mukama Ne bih predala misli i tijelo Izdala svoju tajnu A vidi... Ispred tebe stojim Ovakva kakva sam Bez ikakva oklijevanja Govorim ono što Nikome nisam rekla Pa ni sebi Tvoja sam Iz mene dozivaš i suze I sokove za koje nisam Ni znala da ih posjedujem Sladostrašće otajstva svih mogućih Kojima nisam znala ni imena ni smisla Budiš me u samoj meni I dozivaš još i dalje Onu mene koja se vraća Onu mene koja je iz mene Davno otišla A treba mi I evo me Stojim pred tobom I govorim ti Tvoja sam Jer me uzimaš Takvu kakva jesam Tvoja sam

221


222

Književna Rijeka / POEZIJA

Jer unosiš u mene I mir i strast U isto vrijeme Tvoja sam Jer me vrijeme S tobom približava Meni samoj Tvoja sam Jer kad sam s tobom Svoja sam

VESNA PARUN KOD KROJAČICE Umorna pjesnikinja U kojoj su mlade samo riječi Želi novu haljinu u kojoj će Oživjeti ljubav Moja mama, krojačica, Zaljubljena u poeziju Stvara Noćima Poput dobre vile Pepeljugino ruho Veličanstveno Neodoljivo Vesna Parun oblači Tu prekrasnu haljinu I gleda se u ogledalo Uzdignute glave Spremna je na sve Mama je sretna I pjesnikinja je žena Na kraju balade.

PROGNOZA Kad napustim svjetlo I ukradene bajke I kad se probudim u krilu


Mejrema Reuter

Nekog drugog vremena Odsanjat ću u bijelom Kako pada snijeg u svemiru.

ODLAZAK Beskraj nepatvoreni Ruke neposuđene Vjetar neiskvareni Vrijeme neprovjetreno Kiša neposušena Idem, zakoračeni Zbogom, udomaćeni Kosa sjajna Žena bajna Ide Zbogom kaže zbogom...

223


224

Književna Rijeka / POEZIJA

*** Reuter, Mejrema rođena je u Splitu. Akademiju dramske umjetnosti završila je u Zagrebu, gdje je kao najbolja studentica bila dobitnica Rektorove nagrade. Još za vrijeme studija počinje glumiti u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci te kazalištima &TD, Teatar u gostima, Luv, Emporion u Zagrebu i Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. U samo jednoj kazališnoj sezoni Mejrema je odigrala šest glavnih uloga u pet različitih kazališta, gostovala u svim republikama bivše SFRJ, pisala, izvela svoju monodramu Katarina Zrinska na Splitskome ljetu 1991. godine, gdje je zadnji put glumila i u Euripidovoj Heleni. Nakon toga je otišla u Afriku na mjesto predavača na Američkom sveučilištu u Kairu i ondje je na Katedri za teatar predavala glumu, naprednu glumu, analizu teksta i umjetnost teatra. Uz mnoge druge predstave, prvi put u povijesti tih područja režirala je Maciavellijevu Mandragoru. Istovremeno, Mejrema radi kao asistentica direktora Opere u Kairu i kao savjetnica za marketing i glazbene programe, organizira sedam ansambala, dizajnira plakate i programe za razne predstave i koordinira Edukacijski centar Opere. U Rimu Mejrema predaje na Američkoj školi te istovremeno usavršava renesansni ples i glazbu srednjeg vijeka i renesanse. Intenzivno komponira za djecu i dirigira zborom. U Kuvajtu četiri godine predaje dramu u najvećoj školi u tom dijelu svijeta i režira mjuzikle. Put je potom vodi u Bangladeš, gdje radi kao savjetnica za edukaciju pri organizaciji British Council, organizira i vodi dramske i glazbene radionice, predstave i festivale u centrima za rehabilitaciju paraliziranih, centrima za nezbrinutu djecu, Centru za azijski teata te u Internacionalnoj školi u Dhaki. Slijedi Libija, opet pod afričkim suncem, u kojoj kao autorica i voditeljica projekta za British Council – kroz medije glazbe i televizije – nastavlja rad na razvoju ekološke svijesti mladih. Na internacionalnim školama predaje dramu i glazbu. Osniva (opet povijest) prvi dječji zbor Desert stars, prvu baletnu školu, prvi ansambl srednjovjekovne i renesansne glazbe Saltoinalto i organizira prvi dobrotvorni koncert. U nakladi CDV info objavljena je njezina knjiga Libija, priča o ljudima.


Pavao Stanojević

PAVAO STANOJEVIĆ

Skriti iza maske NEBO JE VEĆ OBLAČNO Zvijezdama ću okititi Noćas čelo tvoje. Pokriveno ono čeka Milovanje moje. Moju ljubav sakrivenu, Tajnom čežnjom uvijenu, Samo ti ćeš osjetiti, Svijet će nam se promijeniti. U zanosu plesat ćemo, Skriti iza maske. Srca naša spojit će se, Duša propjevat će. Ljubav ću ti okititi svoju Na ovome balu. Odvest će nas ona sretne Našemu vjenčanju.

Ljubi Stipišiću Delmati (1938. – 2011.) Dragi Ljubo, Ne mogu shvatiti da si umro. Ne mogu shvatiti da te više nema, Da te neću vidjeti ni danas, ni sutra, Da te neću vidjeti za sva vremena. Sudbina majka uzela te k sebi, Misao tvoju u letu srušila. Htio si dokučiti tajnu našeg žića,

225


226

Književna Rijeka / POEZIJA

Pjesme ona tvoje duboko prožima. Čitam tvoje pjesme, duša mi uživa. Bogatstvo tvoga duha vrelo je života. Tvoj blagi pogled zračio je mirom, Pjesmom tvojom ti se vraćaš svima. Otiš’o si, al’ trag ti je dubok, Melodije tvoje prate nas s visina. Doći ćemo k tebi, neće puno proći, Opet će nas spojiti majka Sudbina.


Ivana Klovar

DOMAĆA BESEDA ivana klovar

Rečina teče, teče... OGANJ Oganj već ne gori samo kuća stoji. Rado dojden doma, a tebe, teta, već ni. Ni ognja, pogača se ne peče, ni kafe ne diši. Se je po starun, samo ti mi fališ. Va kantuniću su paučići mreže spleli, su poneštre zamaglili. Na tvom pragu suzu pustim, vrata zaprem i zbogom rečem.

MOJA JUBAV Lipe besedi si mi na uho šaptal, k sebi me zval, jubil i sa srića mi bil. Danas su samo lipe besede ostale, aš te već ni. Va cimiter su te spušćali, za vavik tu počivaš, moja jedina jubavi.

BURA Bura po Gromnišćini listje vrti. S planini beli snik nosi,

227


228

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

a sunce blešći, zlatne zrake širi. Zima bele halje obukla, drhtavicu navukla. Bura kanta, se lomi judi se stišću – zima je dotekla.

REČINA Teče, teče... Šumi Rečina, a misečina se cakli. Va Martinovu selu mlin klepeće – fermentu vrti, a muka teče, teče... Nona će kumpiricu skuhat, dicu nahranit i kolač storit. A Rečina teče, teče... dok misec nad njom šeće, šeće...


Silvija Benković Peratova

SILVIJA BENKOVIĆ PERATOVA

Va moja bracera 1 Zrikavci pivadu misec je na pol topla letnja noć u meni bol. Saminja se uvukla i zvezde me gušidu ko da suze kapljedu i život mi rušidu. A ni dobro kad ti zvezde smetadu Anđeli ih šaljedu a vragi se rugadu.

2 A vragi se rugadu ko svoji na svome žalosnom čoviku i bolesnome otirat ih moran jerbo sriće neće bit u škurini i saminji nego nodi di je svit. Zato gren u porat prošećat bar jedan đir morda ću i pismu čut neka mi vrati mir.

229


230

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

3 Neka mi vrate mir stara riva, stari mol ka ćakula i beseda rastirat će moju bol. More čovik i dalje neg more vragi su dole a Anđeli gore pogljedaj bolje! sprema se nevera vrime će odnit ča je bilo čera.

4 Ča je bilo čera nek tamo ostane čovik nema force za fort nove rane. Noć i dan se minjadu kaj bonaca i bura sve pasat mora kada dojde ura pa će i vo finit dragi Bog će reć: fermaj vraže odi ča dost je bilo već.

5 Dost je bilo već šempetarijov i matruni od škarat i tragedijov


Silvija Benković Peratova

puni su kasuni ma u srcu ima mesta lipote još more stat jarbol se slomil al mogal bi zabalat i zatancat i zapivat ni se duša zakopala jur se samo od pijavic na par mesti trun šundrala.

6 Na par mesti se šundrala va bracera - pa ča zato? pokrpat ćemo škulje i nećemo mislit na to. Farba će prerisat sve nesritne fuge ostat ćedu rige čerašnje tuge. Ma, ne smin surgat kad pasa nevera puno more izdurat va moja bracera.

7 Va moja bracera od duše i tela dala mi je fanj toga al još više zela. Vidila san no ča niki ni vidil nodi fort san bila

231


232

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

kadi nebo blidi galebi me svitovali kako treban navigat a Vile šapjale: moraš izdurat!

8 Moraš izdurat Bog te dragi gljeda doće vrime i za žlicu meda i dobar žmulj i pismu staru kantat ćemo kanat uz gitaru smijat se i pivat u barki vozit bacati ješke ribe lovit potlen ćemo arivat kad se svitla pale zamučat pred suton... o, radosti male!

9 Radosti male nosidu nas dalje niki od nas ne zna ča nan život šalje. A čovik se minja želje negdir zašija ča je til još čera


Silvija Benković Peratova

danas ne bacilja. Pasivadu leta sinjali se miridu kroz crte na licu sudbine viridu.

10 Sudbine viridu kaj raki iz škulj svak sa sobom nosi niki veli žulj: i maslina stara i škrapa puna škulj mepar i ribar i njegov žmulj. Križi se križadu na jednon raspelu svi išćemo istu svitlost belu. 11 Svitlost belu u sebi ćeš nać nigdir drugdir nigdir – a zač? Natrpana škrinja i svi soldi svita neće ti dat ča te duša pita ona vajk išće ništo drugo treće od svega ča imaš

233


234

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

puno manje – veće.

12 Manje ili veće odniće vrime no ča ostaje od griha je brime. Smo li negdir mepar zbrojili račun il smo i pred sobon zabrtvili kračun? Nagrišpalo se nebo med mojin očin pelin gucan al ga ne točin.

13 Ne točin ja niš ča Bog ne nudi težak je vaj križ al se trudin dopeljat ga gori do Golgote svoje do Božje kuntrade do duše moje. Sunce kalmiva vetar ziblje more osušit će i suze od ve pokore.


Vesna Miculinić Prešnjak

VESNA MICULINIĆ PREŠNJAK

dȍkla još durȃmo... knjȉga živjẽnjā fãnj dȕgō j nȉkī po skrivẽć dȅlāl za nȁs knjȉgu živjẽnjā va kõj su stãle sȅ naše sȁnje sȅ brȋge sȁ jūbãv i ȕfānjī ma kakõ j mȅkak kod kušȋn kod dȍta naćȁska su ga pokāzȁli gȍlūbi bẽlī nȁ rūke mi vrȅlē pomȁlo sȅli i kāntȁli, kāntȁli pȑvō leh ča ćeš mi dȏć sprȁvila sē j nȏć za spȁt naša knjȉga živjẽnjā na tãnkī ȕzli na mĩrlići lĩpī kĩh su dȅlale mȁtere nȁše i dišĩ po friškĩni na mȏre na sȏl na mĩćerē grȍte

235


236

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

i zovȗ na tȁnac tȇlo i tȅplōn sȗncu ča sē j va hãrtu skrȉlo gjȅdali smo zadovõjni kakȍ se lȋsti otpȉrajū sȃmi kakȍ su nān vȃli pokrīvȁlo i kakȍ nān više nȉš ne rãbī leh srȉćē i jūbȁvi mȁlo a knjȉgu smo mi zȇli v rȗke

sȗnce mojȅ mojȅ sȗncē j rȁno stȁlo va rosȉ ȍči ȍprālo mȁtēr bušēvȁlo i obahājȁlo ȍkōl kȕćē a jedãn tȉć mū j pūl ponȅštrē otẽl nīč lȋpo rȅć vȅtār sē j oglāsĩl i pȍčēl tȅć kod smũćēn a mȏre va mȍdrōn bērhȁnu lȅh sē j lũlalo, lũlalo mojȅ sȗncē j dīšȁlo na prōlȅćī kõ se rãjā na lĩpī prisũnci i fijȏlice z umējkȁ zãč mi sē j pričinȉlo da j trūdnȍ bȋlo i jōkȁlo na parapȅtu sȗnce mojȅ, danȁska

smȋh ȍtprla ȍči još nĩs a vlȋh sān čȕla smȋh kako kȁmaru obahãjā kod sȉnōć metȗj


Vesna Miculinić Prešnjak

i v ȏči zahãjā mojȅ i... zȃda vrãtīh se skrȋje zamũkne, leh čȁsić a õnpūt nȁzād vȑne sȉ strȃhi mi zvȑne čez obrȁzi se tȍčī i lȋpo mȅstašce nãjde dotȁkne mi brãjde kadȉ sȅ zorĩ, gorȋ grozdȉći tãncajū i pȑvō leh rȇ spȁt bȗšne mi dȗšu tȃ tvȏj lĩpī smȋh

dȍkla još durȃmo dȍkla još durȃmo i jūbȃv i srȉća nȅbeskā na kȗsi nãjviše nān rȃbē i leh jedȃn pijȁt da jīmȍ onakȍ kako su jȉli nȁši otȁc i mȁt dokla jȍš durãmo zȉnest ću z pikȁbita ȍnū lĩpū bẽlū dȍtu a tȋ me hȍdēć va crĩkāv pejȉ dokla zvȏn zvonȋ dokla zvȏn zvonȋ

naćȁska spušćȁla sān nȁpōl škȗre

237


238

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

va dubȏkē ȕre aš vȁni dažjȋ dã me ćȗtīš dokla nȏć još spȋ kĩ ti pȍstēj tȅplī dokla se mrzlĩna va kȁmari skrĩvā dokli te v Rīkȉ čȅkān zajũbjena, žīvȁ spušćȁla sān nȁpōl škȗre va dubȏkē ȕre aš vȁni dažjȋ svȉtlo još gorȋ sãmo mi spȉ na mīrȕ, na mīrȕ sȍpet ćemo bȉt na tãncu, na pīrȕ i tȋ i jȁ skȕpa

popejȉ me popejȉ me sȍbūn kȁmo, i nȉš ne pĩtāj, lȅh me bȗšni pȑvō leh ča ȍči zaprȇn otȅla bīn pȏć tȁmo kadȉ sȅ na sȏl dišȋ i zȁsprāvē rȅć „mȁmo“ mȁteri, aš mojẽ više nȋ ako zã kī dȃn rȇš tȁmo nãjbojȅ znȃš kȁdi se spod tȑsa lȁgje sȃnjē kȁdi si krpenjȁču pȉkāl bĩl kod pȁlac mȃl i, kadagȍd grȍzjī krȃl aš je pu sūsȅda bȋlo bȍjē i, ako bȗš dobrȇ vȍjē recȉ mi nȋč lȋpo, lȋpo aš sȅ mȁnje vȉdīn


Vesna Miculinić Prešnjak

a vȏlīn te jȕšto kulȉko rãbī, ne pozābȉ

zvonȉ mi trīpȗt srȉćo kã dohãjāš zdȕga z jȕga trīpȗt zvonȉ, zvonȉ i čȅkāj glȃs mȏj ako se mȉsēc igrȃ igrãjmo se i mȋ š njȋn ma znãn da nas čȅkā bonȁca nepopiturȃna pjãnga na stãrōmu molȉću zvonȉ mi, zvonȉ, zvonȉ donesȉ smȋh sȑce te prȍsī i ȏn dȋh kĩ z mȏra zȉhājā da se ćũtīn ženȁ kod divõjka mlȁjā zvonȉ mi trīpȗt mȏre mojȅ a taknȕt te želȋ na grȍti šūmȋ tȅlo bi te cȇlo o mȏre mojȅ na žȃlu živjẽnjā

kafȅ da ga leh mȍremo ōvdȉ popȉt

239


240

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

poćakulȁt i skȕpa bȉt sȅ bīn, sȅ dālȁ nȁ postēj sē j nȉkakova teplĩna spušćȁla i va knjȉgi čȁsić ostȁla a va njõj su besȅde kẽ mučȇ tvojȅ ȍči kẽ me gjȅdajū i dokla spȇ.... õsmā j ȕra tȃ tvõj dȋh još vȁvīk durȃ i skȕpa s mȁnūn dȁje grȇ da ga lȅh mȍremo ōvdȉ popȉt zakāntȁt.... zã tū srȉću od kẽ jȗdi bižȇ dālȁ bīn sȅ tȉću mȋćerī mȏj


Silvija Benković Peratova

241

I X. S U S R E T I M L AD I H P J E S N I K A I P R O Z A I K A (Vijećnica Grada Rijeke, 12. listopada 2012.)

Mlade nade hrvatske književnosti Priredila: Silvija Benković Peratova

P

rošlo je punih devet godina otkako je rođena i pokrenuta ideja o književnim susretima mladih, neafirmiranih pisaca u gradu Rijeci, kojoj je cilj bio otvoriti vrata mladim pjesnicima i prozaicima. Prvotna ideja bila je usmjerena na stvaranje poveznice između starijih, renomiranih književnika i mlađih naraštaja, a ta idejna vodilja je, u osnovi, sačuvana i danas. Stoga smo naše Susrete mladih pjesnika i prozaika redovito pozivali i ugledne hrvatske književnice i književnike koji su u razgovoru s mladima ostavljali upečatljiv dojam. Svojim su nas prisustvovanjem u proteklih devet godina počastili: Joja Ricov, Ljerka Car Matutinović, Luko Paljetak, Lujo Medvidović, Maja Gjerek, Tomislav Marjan Bilosnić, Jakša Fiamengo, Marinko Kovačević, Tomislav Kovačević, Daniel Načinović i – na ovogodišnjim, devetim Susretima – Enerika Bijač. Isprva je ova manifestacija imala lokalni karater, što znači da su se uglavnom javljali mladi s područja Kvarnera i Istre. No danas s ponosom možemo reći da su Susreti prerasli ovo geografsko područje i proširili se na cijelu Hrvatsku, jer nam se javljaju i dolaze mladi iz raznih područja Lijepe naše. Zahvaljujući internetskim komunikacijskim sustavima i kreiranju našeg portala otvaraju se i područja izvan naših granica, budući da smo ove godine primili rukopise čak i iz Belgije. S vremnom se određeni broj mladih pisaca odvažio na objavljivanje prvih knjiga, uglavnom zbirki poezije u nakladi DHK – Ogranaka u Rijeci i svojom kvalitetom pisanja te angažiranošću u Ogranku postali su i naši članovi, tj. članice (poput danas poznate riječke pjesnikinje Kristine Posilović), a ove su nam se godine pridružile Tea Kružić i Tatjana Pajalić, sudionice prošlogodišnjih Susreta. Nadamo se daljnjem pomlađivanju Ogranka, jer smo kroz ovaj tip manifestacije upoznali niz kvalitetnih, mladih pisaca koji plijene pažnju ne samo svojom darovitošću, već i svestranošću. Zadivljujući uspjesi na mnogim područjima ukazuju na mladost koja predstavlja Bolju Hrvatsku! Treba im pružiti priliku, vjerovati u njih, ulagati i, zajedno s njima, strpljivo graditi budućnost. Vjerujemo da naš trud nije bio uzaludan i da će se u skoroj budućnosti zaokružiti plodovi rada s mladima, odnosno da će broj novog, pomlađenog članstva rasti s novom, pozitivnom i pokretačkom energijom.


242

Književna Rijeka / IX. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA

ŽELJKA FRANCETIĆ

Mjesec iz vode BOL U boli se najbolje snalazim. Ona me ostavlja na osamljenoj pučini, Ona je gospodarica svih odlazaka, Ona me muči nitima svoje taštine, Ona me ostavlja ostavljenu na vjetru, Ona me ostavlja sebi. Bol je suputnica i najveća kreativka, U njoj prepoznajem svoje sanje, želje i nadahnuća. Njoj je poznat svaki moj obris na papiru, Ona je čudesna vatra usred noći Koja svojim svjetlom osvijetli moju dušu. S boli se jedino znam izmiriti. Njoj nije teško pristići u bijelom jutru dana Ili noću, u kasno doba. Dužna sam joj za sve te beskrajne, tužne sate. Zato ona uvijek iznova dolazi.

Biti sam na svijetu Nebo je puklo na sve strane. U tanjuru je ostala hladna, Jeftina hrana. Stara, čađava peć šćućurila se u kutu, Bez glasa i bez plamena. Na rukama se ugnijezdila kora Od hladnoće. I samoće. Noć se razlila po oblacima Kao plijesan po trulom voću.


Željka Francetić

243

U sobičku je hladni mrak. Postelja je mala i gruba, Prljava i bez ljubavi. Iz nje vire dva žalosna oka Umornog blijedog starca.

Dišem slobodna Među tvojim prstima Ušuškam se kao loptica Od zgužvanog papira. Zaklope se oči svim krinkama. Duša je boje svitanja, Najglasniji je tvoj šapat. Dišem slobodna.

Mjesec Onaj mjesec iz vode Ima sjenu na nebu. Želim utonuti u tvoje more Bez ijedne lađe. Želim se nastaviti iz tvojih prstiju, Preko tvoje kože. Onaj mjesec iz vode Izgubio je sjenu na nebu. *** Francetić, Željka završila je Srednju školu Dr. Antuna Barca u Crikvenici. Od 2008. godine je studentica Filozofskog fakultetu u Rijeci, gdje studira hrvatski jezik i književnost. Govori engleski i njemački jezik, aktivno se služi MS Office paketom i internetom. Svira gitaru i izrađuje svijeće.


244

Književna Rijeka / IX. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA

GORAN GATALICA

Prešućen pogled slijepca LJUBAV RATNIKA 1991. prva linija bojišta Tvrde pahuljice udaraju u obraze Želio sam zamoliti skrivenog pjesnika u sebi Koji još čuči negdje u tijelu ovog ratnika, voljena moja Zašto treba izbjegavati riječi kotrljanjem potrošene U mišićavim ustima? Ljudi u kaputima s praznim kanistrima Zavezanim za pešća ruke Iza zapletenih trepavica vojna bolnica Zašto mi ove misli rastu literarnom progresijom? Samo još tvoj osmijeh ne posustaje Uvukao mi se poput stilske figure U dren srca i pritišće na bilo Cijepi me kao voćku Ljubavnim kalemom, najdraža moja Bodriš me sudnjim hirom I rastapaš savršenstvo usnama Na ivici moje mašte Volim kad voliš, bar ovako Dok dlanovima u prhkom duhanu Motam sve žmarce koji me pale Kao tvoji poljupci Čar u studenoj noći, prije smjene I kad odustanem od dijaloga Zbog lica bez očiju Tvoja će ljubav U meni gorjeti, jedina moja!

USPOMENA Uspomene na rat Cure kao smola umjesto pijeska U pješčaniku


Goran Gatalica

Prešućen pogled slijepca koji Šeće uz Dravu Razočarani branitelj Koji ponovno želi rascvjetanu trešnju Gledati na opustošenoj ravnici Besmrtan za slobodu Besmrtan za svoju domovinu Bez straha I bez vremena.

VUKOVARU Pomilovat ću krilo usnule jarebice Visibaba raskrvarena na bijelom Kad dotakne proljeće Poslije zime u kojoj su bosi jaganjci Hodali u kolonama Gladni na mostovima Pred sačmom koja struže prsa I ulica je Vukovara bila gladna Ja mu molitvu šapućem Na ulicama zaspalim Da probudim svijest Koja pepelom zasipa grad U vjetar gorak Da izlijem mu spomenik Tkanjem njegove vječnosti Koje srcem hrabri U milini, Vukovar.

ZLARIN U dušu stiha utkao sam Zlarin, Njegove pomorce, ribare i koraljare – sinove mora, Uzdah i tišinu toploga ljeta U arhipelagu strasti Uranjam s teretom aretinskih pehara. Tražim glasovitog Fortisa Da me podsjeti na antiku

245


246

Književna Rijeka / IX. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA

Sjest ću na terasu Vile Makale Uz svjetlosti ferala i petromasa Promatrat ću prelistavanje mora U naručju večeri Misli će mi dotaći Pelige, bracere i leuti U svojim plovidbama Naposljetku ostat ću sam, U društvu tišine i morske pjene. *** Gatalica, Goran (Virovitica, 1982.) piše poeziju, haiku, ali i kratke priče te dramske tekstove. 2010. godine primio je nagradu Udruge umjetnika Spark iz Velike Gorice za pjesmu Moj svjetionik. Iste godine pjesma na kajkavskom narječju Gliboko vu meni javno je izvedena.


Zrinka Malić

247

ZRINKA MALIĆ

Grad na obali OGRTAČ PLAVIH USPOMENA Gledam svoj plavi ogrtač, odijevajući ga, i prisjećam se... Manje boli. Moj deda je sa mnom, duh njegov me smiruje. Sjedam za klavir. Prsti sami od sebe klize, stvaraju novu melodiju, neku novu skladbu. Ubacujem taktove, note koje su obilježile moj život do šeste godine. Sjećam se... Maksimir. Pâlo lišće pod mojim stopama. Jesen stiže, dunjo moja... – iz daljine dopire zvuk frule. Istesane iz komadića drveta. Ruke moga dede... – Sine, idemo – zove me k sebi. Pružam mu ruku – nesigurnu, zaigranu. Sigurnost. – Uspomene ne blijede. Jednog dana sjećanja su sve što nam ostaje. Sjećanje će ti nositi sigurnost. U srcu ćeš čuvati lijepe trenutke i drage osobe – često je govorio. I ja sam sve to pamtila, upijala, ali tad još nisam posve shvaćala. Plavi ogrtač... Osjetih kako me grebuckaju one male, izvučene niti koje su tu zbog starosti jednog od najvrjednijih predmeta koje imam. Osjećam ga. Osjećam njegov duh. I znam da sam – živa. Svoje najljepše pjesme posvetio je meni. Sjećam se kad me je prvi put nazvao unukom i prihvatio da sam žensko biće. Al’ i dalje me je zazivao: Sine, dođi! Bezbrižna igra djetinjstva. Trčanje kroz blato. Pljusak. Velike lokve – moje ljubimice. Toplina doma. Baka i deda. Glasovir i gitara. Najbolji dueti koji sam ikada vidjela, ikada čula. Krevet. Trnci kroz mene prolaze još i danas... Kako mi je samo njegovao kosu, dugu, svezanu u konjski rep. Bojao se da ne izgubim kosu. Jer ju je volio. Volio je gledati kako leprša na povjetarcu. Moja kosa bila mu je inspiracija. U plavom se ogrtaču nalazi moj mir. Odijevajući ga, odlazim u svoj mirni svijet. U savršenstvo jednog djetinjstva. – Sjećanja znače život – govorio je. Sad razumijem.


248

Književna Rijeka / IX. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA

GRAD Bilo je daleko lakše prolaziti otokom i gledati u ona svjetla na kopnu, u daljini, svjetla jednog poznatog Grada na obali, dok još tamo nikoga nisam poznavala, dok sam taj grad poznavala samo po obrisu svjetala u mračnoj, ljetnoj noći. Sve je bilo daleko, daleko lakše. Da sam znala ono što sad znam, nikad se ne bih uputila taj Grad – grad svih mojih još neodsanjanih snova, grad mojih ljubavi i simpatija, grad mojih suza i osmijeha, grad moje sreće. Da sam znala što će uslijediti nekoliko godina nakon mog dolaska u nj, ne bih se nikad odvažila krenuti na takvo putovanje – život u ovom gradu na obali. Ne bih se opustila, ne bih se družila s ljudima, nastojala bih se što više distancirati od njih kako ih ne bih zavoljela (kao što jesam) i tako bih spriječila njihovu i svoju patnju. Kad bih odlazila, odlazila bih ne ostavljajući iza sebe ništa i nikoga. A ovako, stvari su obrnute. Bilo je lakše prolaziti otokom i gledati u sva ona svjetla u daljini, svjetla jednog poznatog Grada na obali, dok me je još samo izdaleka vabio. To je Grad kojeg volim. I odlazeći iz njega napuštam svoje snove, jer svi su moji snovi dobili smisao upravo u njemu. Tu sam se opet osjetila živom, punom snova i novih nadanja, ideja i planova za ljepše sutra. Sve se ovdje činilo mogućim. Taj Grad na obali utisnut je duboko u meni. Taj Grad sam i ja sama, kao što je i on dio mene. Ne mogu otići. A morat’ ću. I tad ću opet umrijeti i pitanje je hoću li, nakon toga, ikada više oživjeti. Sve je bilo daleko lakše u vrijeme kad je moj Grad bio tek jedan od mnoštava gradova na obali...

JEDNOSTAVNO – PRIJATELJ Čuda postoje. Iako možda u njih ne vjeruješ – ona postoje. Sigurna su u svom postojanju, kao što postojane egipatske piramide prkose vremenu. Možda ih ne vidimo uvijek, ali ovdje su – tumaraju slobodno ulicama, gradovima, igraju se po sazviježđima... I da, pričala bih ti danas o svim tim Čudima koja nas okružuju. Da-


Zrinka Malić

249

nas.Večeras. Jer osjećam da si opet prestao vjerovati u njih. Zašto? Na to pitanje samo ti znaš odgovor. Čuda... Postoje mnoga. Vidljiva, nevidljiva. Opipljiva, neopipljiva. Ima ih – koja se mogu samo vidjeti. Ima ih – koja se mogu samo osjetiti srcem. Ništa jednostavnije; eto, nabrojat’ ću ti neka od njih... Ljubav. Iskren osmijeh u ovo teško doba. Snažno očevo rame, na kojemu smo svi barem jednom plakali. Majčin zagrljaj i poljubac prije spavanja. Lagani povjetarac u vreloj ljetnoj noći. Zvuk valova. Ljubav. Poljubac. Ruka prijatelja koja nas, ako padamo, diže iz ponora. Prijatelj s kojim šećemo kroz sretne i tužne trenutke života. Jednostavno – prijatelj. Život. Prolom oblaka. Sunce. Kiša nakon sunca. Sunce nakon kiše. Šapat krošanja drveća. Zvuk vlaka koji remeti mir jedne tihe noći. Cvrkut ptica pred zoru. Suze radosnice. Suze boli. Suze tuge. Miris mora... Čuda postoje svugdje oko nas, dodiruju te čak i kad ih ne osjećaš. Možda nisu tamo gdje ih tražiš. Možda nisu u onome u kome ih tražiš, ali pogledaj u nekom drugom pravcu i – vidjet ćeš ih. Ako vjeruješ. *** Malić, Zrinka (Zagreb, 1986.) u rodnom gradu završila je Gimnaziju Tituša Brezovačkog (poznatiju kao 8. gimnaziju) općeg smjera, a potom seli u Rijeku, gdje upisuje Pravni fakultet. Svoje poetske i prozne (i poetsko-prozne) tekstove objavljivala je na brojnim književnim portalima te na studentskom portalu S4S – Studenti za studente. 2011. godine bila je sudionica III. književnih susreta mladih autora i članova DHK na Trsatskoj gradini. Odmalena je zaljubljenica u knjige i književnost. Druželjubiva je i komunikativna, vedra, vesela, rijetko skida osmijeh s lica – čak i kad joj je najteže. Voli more, a Zagreb – ljeti, kad većina Zagrepčana iz njega “bježi”. U pripremi za tisak je njezina prva knjiga.


250

Književna Rijeka / IX. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA

STIPE ODAK

I to sam ti morao reći o duši Riječ me je dotakla i rekla da svijet se tajnom uvijek odjeva iznova i da je svaki čovjek moreplovac. Da na njenoj zemlji nema zidova. Tu su samo cjeline neodređena prostranstva na koje trebamo iznova ucrtati meridijane. Pitao sam zašto ovo putovanje ne završava. I rekla mi je: Zato što sve zore još nisu viđene i zato što život svakog jutra umire u oku večeri. Pred tajnom života i kraljevstva se klanjaju. Zar misliš da postoje junaci koji će ju ukrotiti na svojim plovilima od drva i vjetra? Tjesnaci njeni gordo stoje i nakon sto im smrtnici daju ime. U tamni kraj sâm ćeš kročiti, u sebi probaviti njegov zrak, u krvi osjetiti otrov njegov riba i jeku stvorova čuvati u utrobi. Samo tako strah može biti otjeran i njegov žalac će se skloniti pred okom koje je vidjelo patnju. I reče mi opet: Vaše noge su noge svjetlonoša koji pronose luč nebesnika u prostor koji je svjetlu jednom oduzet. Tijela vaša sabiru se sa svih strana da priče kazuju slijepima i tako im olakašju dane bolesti. Kada sjena ulazi u tamu, ona se s njome pretapa, ali njihovo jedinstvo u laži prebiva,


Stipe Odak

jer mrak govori sjeni: “uđi u mene i smiri se, mi tako postajemo jedno. Svi oni koji tako čine obitavaju u miru umrtvljujućeg zaborava.” Povjerovali su da se dva tijela mogu sjediniti ako stanu blizu i kažu jedno drugome: “Neka noć obuzda naše želje, mi sada jednim duhom mislimo i svoje oči upiremo jedni u druge.” Znao sam da u korijenima moje usnulosti teče rijeka zaborava. Nenavikla na promjene, moja duša gledala je u sebe i sklapala oči. Jednog jutra došla je do nje kap mirisa, zbunila je i potakla da okrene glavu. Bio je to trag cimeta i mente, nota neba sabijenog u kiši, dah kojim dišu otoci usamljenih mora i neimenovane gore. Ja sam ostao samo još kratko na tom mjestu zagrljaja, da vidim rađanje dana iz ljuske smrti. Osluhnuo sam Riječ koja mi je došla i otišao u smijeru Početka.

Zašto sam postao pjesnik Sada se više ne mogu pouzdati u uspjeh i govorim samo s nadom da svaka riječ krije sjeme svjetla. Nesiguran kao tijelo vatre, pronosim što imam. I trebao bih oprati ruke prije nego napišem išta, očistiti stazu prije nego stupim u svijet i uravniti dah da bi moja misao ostala cijela. A onda su došle kiše. Pronijele su šarenilo krajeva okruženih morem. Neuhvatljiva voda prolazi put do neba i vraća se tamo otkud je potekla. Na rubu oka ja vidio sam boje i kraj neba kako ti dotiče rame.

251


252

Književna Rijeka / IX. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA

Opet se sjetih čežnje u sebi i ne znam od kojeg je mora potekla. Upisala se u mene kao sunce u kožu i kao jezik u duh djeteta. Ona mi je bila svjetlo. Na tijelo noći ja sam navikao. Naučih hodati u mraku, loviti vjetrove u stupice i glasom procjenjivati dubine ponora. Ali vidjeh dugu da ti dotiče rame. I put čovjeka negdje završava. I to sam ti morao reći.

Prostor želje U prostoru želje nema mjesta za čistu misao. Sjeo sam i pokušao dokučiti koliko su me moje naklonosti oblikovale. Iza tamne pregrade onoga što želim ne nazire se svjetlo onoga što jesam. Pozvao sam otrovne kiše da dođu i učine svoje. Na spojevima ploča koje se dodiruju očituje se slabost metala, spojevi polako popuštaju svoj stisak i svjetlo ponovno prolazi kroz pukotine. Kada prođe određeno vrijeme sve pregrade se unište same od sebe. I možda je čitava priroda podređena mehanizmu svjetla koje želi pronaći put do svakog stvorenja. *** Odak, Stipe (Ljubuško, BiH, 1986.) završio je osnovnu i srednju školu u rodnom Ljubuškom. Diplomirao je teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon završenih diplomskih studija nastavio je usavršavanje u Leuvenu (Belgija), gdje se trenutno bavi odnosom teologije i suvremene kulture.


Iva Piplica

IVA PIPLICA

Sutra sam plakala za jučer Da bi’ prikrili apsurde Da bi’ prikrili apsurde Mi smo tragači priča Pripovjedači, zabavljači Vješti obmanjivači Najuspješniji Nas samih Ponekad hrabri A najčešće sami Sve je to zbog slike Što se čitav život stvara Kriva, ponekad prava Crta po crta Malo boje, ponekad zlata Da bi na nekom zidu Poslije kraja Ostala upisana Naša lažna slava

Bilo je pogrešno razmišljati Bilo je pogrešno razmišljati O budućnosti, prošlosti O neočekivanim dolascima Precizno izrezati Odabrati, izmijeniti Što gradi ideju O drugoj prirodi Skrivenoj snazi I odsutnoj slabosti Krivi se putovi križaju Ispravni se skrivaju

253


254

Književna Rijeka / IX. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA

U odsjajima greške I onda patnja Što se nazire U lomljivosti kosti U dubini jeke U vremenu koje izmiče U neuhvatljivoj ideji Pogni se zemlji Ti, koji sanjaš Pod teretom odabranim Netko drugi će odlučiti Kada valja umrijeti

Često bih zastala u osvitu borbe Često bih zastala u osvitu borbe U onom trenutku kad bi trebalo promišljati – Ali mislila bih univerzalno, osobno i općenito – O nebitnoj biti, nepromjenjivoj i neupitnoj. I tko kaže da vrijeme ne može stati Tko kaže da postoji, prolazi i odnosi Jer izlika i razlog isto su praznoj glavi Koja želi vječno živjeti u svojoj slabosti. Sutra sam plakala za jučer koje živim A danas ću otići i kamen ponijeti – Jer ga vrijeme nikada ne promijeni – Da me podsjeti čega se najviše bojim.

Tiho padam i riječi mi se gube Tiho padam i riječi mi se gube Pogled mi se zapliće, ruke nestaju u tuzi. I ne znam, i ne znam kako i kada, Sve je nestalo osim slike. Baš one slike Koja je sve i ništa,


Iva Piplica

255

I dio i cjelina, Kao kazaljke koje ispunjavaju sat Isti sat u drugome danu I istu minutu u drugome satu. I ne smeta mi što ću pasti Jer ne postoji ništa Baš ništa Ni poraz ni kolajna. Jednom, i uvijek, i sad, Nikada. *** Piplica, Iva (Zagreb, 1990.) živi, uči i stvara u rodnome Zagrebu u kojemu je 2004. godine završila Osnovnu glazbenu školu Ivana pl. Zajca, 2005. godine Osnovnu školu Bana Josipa Jelačića, a 2009. godine VII. gimnaziju. Ove je godine diplomirala na preddiplomskom studiju elektroenergetike na FER-u, a trenutačno je studentica 1. godine diplomskoga studija elektroenergetike na istome Fakultetu. U slobodno vrijeme, osim što intenzivno piše, trenira karate, svira gitaru i klavir, a amaterski se bavi i pjevanjem.


256

Književna Rijeka / IX. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA

EMMA RAČKI GRAKALIĆ

Miris kasnih trešanja LJETO Još uvijek mirišu kasne trešnje Sunce je već počelo peći Nebo je postalo Zauvijek plavo

RAZDOR Razdor nije tek riječ Razdor nije tek osjećaj I nije misao To je čovjek Bez izbora Prestaje biti jer nema duše

CVIJETAK Iza tamnih zastora magle Stojim kraj oraha Kiša se slijeva iz sivih oblaka Stojim Čekam Na zagasitoj travi Njiše se na vjetru Mali Ljubičasti cvijetak


Emma Rački Grakalić

257

*** Rački Grakalić, Emma (Zagreb, 1995.) u rodnome je Zagrebu pohađala Osnovnu školu Nandi, a dnas je ova šesnaestogodišnjakinja učenica Srednje škole za umjetnost i dizajn. Pjesme i umjetnost zanimaju je od malih nogu. Odrastajući u staroj ulici u centru grada, koja se strmo spušta prema dolje i u kojoj nema druge djece, slikanje i pisanje bile su joj često jedinom zabavom. Svoje pjesme recitirala je u školi, kao i one Gustava Krkleca – koji joj je bio rana poetska okupacija. Danas stihove piše po nadahnuću, a katkad i na svom Facebook-profilu ili kao SMS poruke.


258

Književna Rijeka / IX. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA

TAMARA VOJNOVIĆ

Marginalni maslačci na proplanku MOJE ZASTAVE Moje su zastave bijele poput snijega popadalog po poljima pamuka. Moje zastave su žute kao marginalni maslačci na proplanku sjećanja. Moje su zastave plave ko nebosjaj dobrote u razdraganom moru. Moje zastave su zvonke kao slikopis dječje radosti od srca veličine Sunca.

Oprosti Oprosti mi zbog reminiscencija mojih, Učitelju moj. Oprosti mi što se uvijek vraćam tamo gdje sam bila. Oprosti mi što često idem u mračno doba svog života, daleko od Tebe, Sa dozom nostalgije, čežnje. Oprosti mi zbog slabosti varljiva tijela. Zbog uživanja u polupraznim tlapnjama. Zbog svega što je bezvrijedno u Tvojim očima. Bila sam na strmoglavici propasti, na širokoj cesti lagodnosti,


Tamara Vojnović

pokrimice uplakana, jedan tren do loma. Ti si me pronašao, Učitelju moj. Ti si me udomio spoznajom da bez Tebe ne mogu do sebe, da si mi potreban kao voda i kruh u posvećenim vinogradima. Sve moje pripada Tebi. Dojedna milina. Svaki je otkucaj srca Tvoja brižnost i proslavljena punina.

Zarobljena nit svemira U svemiru Najsvečanija tišina ikad Čarobno izvezena tama I bosonog krik jadnika Osujećenost bijega Od svega Sebe Svijeta Preteške industrije Zgrožene prirode I opustošenog neba Zvjezdolik trag I početak i kraj U homeostazi Šutljiva svemira

Suze neznanja Nekoć sam se pitala Postoji li On uopće? Rekli su mi da postoji

259


260

Književna Rijeka / IX. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA

I ja sam povjerovala... Nekoć sam se mučila Hoće li se svijet dokopati Svjetla? Kazivali su da hoće I ja sam povjerovala... Jučer sam se zapitala Hoću li preživjeti ovu noć? Govorili su glasno i sigurno I ja sam povjerovala... Jutros je otišla u nepovrat. Pitanja su ostala bez riječi. Sve je tako tiho u vječnosti. Onkraj vjerovanja. *** Vojnović, Tamara (Split, 1987.) završila je stručni studij predškolskog odgoja na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U srednjoj školi pokazuje zanimanje za poeziju, kada i počinje pisati svoje prve stihove.


Kristian David Župan

KRISTIAN DAVID ŽUPAN

Isklesana čovječnost STIHOVI Zamršeni šapati izbijaju iz lubanje. Misao poput dima razasuta. Nastaje korak za korakom. Rasplinute riječi stapaju udisaji. Zrak ispunjen slatkom gustoćom. Pogled izgubljen tisućama riječi. Stvarnost ispunjena nestvarnim. Lutajuća svjetlost svemirska. Dah stopljen mirisom života. Isklesana čovječnost u riječima. Tihi svjetski šapati gomile. Ujutro rađanje, navečer umiranje. Zamršeni šapati izbijaju iz lubanje. Razasute riječi stapaju udisaji. Stvarnost ispunjena nestvarnim. Isklesana čovječnost u riječima.

Pjesnici Tko još ozbiljno shvaća pjesnike, one smiješne osobe koje se dive neprimjetnim pojavama? Njih se sjete samo onda kada se toliko prepadnu vlastitog postojanja da im dođu nešto kao olakšanje. Obgrljujuća prozirna masa.

261


262

Književna Rijeka / IX. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA

Ispruži ruke – toliko snage moraš imati. Pokušaj uhvatiti tu prozirnu smjesu na kojoj je ispisan svaki mogući dosadašnji život. Ispruži ruke – neće biti jednostavno. Priznaj: nisi ni slutio težinu te svakodnevne obgrljenosti koja te sramežljivo hrani kroz život.

Lica za stolovima Uvijek ista lica za istim stolovima. Čovjek bi rekao da prolaznost ne postoji kad uniđeš u zadimljeni svemir grada. Tu nitko nikoga ne zna, a svi smo svake večeri pod istim krovom i istom toplinom. I pokreti nam nisu različiti; ruka od stola do užarenih usana čini identične radnje. Smjesa grlatih, piskutavih, veselih i tužnih glasova odjekuje cijelim prostorom – i ukoliko ti dosadi razgovor za tvojim stolom, ti lako napregneš vlastite uši i osluhneš priču koju vrijedi poslušati: tu se pjevaju bogate životne poeme. *** Župan, Kristian David (Zagreb, 1988.) osnovnu školu i opću gimnaziju završio je u Zaprešiću. 2010. godine seli u Rijeku, gdje upisuje studij filozofije i povijesti na Filozofskom fakultetu. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja tri je godine zaredom sudjelovao na državnim smotrama Lidrano sa svojim literarnim radovima. Do sada su mu pjesme objavljene u časopisu studenata kroatologije Cassius, na internetskim stranicama Hrvatske radiotelevizije u rubrici specijaliziranoj za književnost Navrh jezika, zatim u Zaprešićkom špiglu, časopisu za promicanje urbane kulture, sporta i gospodarstva, časopisu Avangrad iz Srbije te bosanskohercegovačkom časopisu za književnost Sarajevske sveske. U listopadu 2009. godine objavljena mu je prva zbirka poezije Svetkovina slutnje u nakladi Kluba Zaprešićana Zapreščan, kojoj je predgovor napisao hrvatski književni kritičar i pjesnik Sead Begović. Trenutno je u pripremi pjesničko-likovna mapa Golo kamenje – Stone heads u kojoj će biti objavljene grafike iz kolekcije Stone heads pjesnika i slikara Ivana Č. Ostreša sa Županovim pjesmama iz ciklusa Golo kamenje.


Enerika Bijač

ENERIKA BIJAČ (gošća-književnica)

Posvećene pjesme JEZIK SVEMIRA prohladno je početak listopada na trgu na zidu sa slika plamen život boje što riječi moje množe u vidokruge cijeli dojam glasno reći bi htjele u jezike usustavljene ne razumiju se riječi a onda čarobni štapić kako to već biva sretne riječi boje i slike – jezik svemira što se u nama razumije (Koprivnica, listopad 2009.)

sveto stanje grmjelo je tutnjalo i sijevalo kiša potom iz svoga kabla je lila lila lila na zemlju silazila tonula zavlačila se u sve pore u sva korita u zoru – počinula (Moje Tisno, travanj 2011.)

263


264

Književna Rijeka / IX. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA

rijek iz kamena sunce tka srpanj na dva razboja rijekom hladovina topole ljeska i mreška rubove naglog ljeta u vrelinu brazdi dan sunce tka a ja – riječi da ne pukne ojađeno zvono žedan kamen bez studenca sunce tka u plamen a moglo je i rijekom i kamenom i uzduž taj rijek iz kamena stamena pun dodira na kamenu na Neretvi u znamenu O, Bože, može li srpanj – hoće li rijek (Počitelj, srpanj 2011.)

molim neka je sve u taj plamen što treperi pred Tvojim likom Majko draga – Kraljice mila užgana svijeća u meni gori uz brdo – niz brdo plamen je oko mene


Enerika Bijač

raste u meni gori dok palim svijeću šapćem pljesnivom nadom niz brdo – uz brdo okolo plamen je boli pred Tvojim likom Majko draga – Kraljice dobra pred Tobom skrušeno molim (Međugorje, kolovoz 2011.)

otputovat ću težim kao sila teže zemlji stanju raja u mome zrcalu u običnom danu u svakom danu bez vaganja može li tvoja duša postići daj mi taj recept bez razapinjanja može li može li se postići stanje raja u duši u ovom vremenu – među ljudima težim želim ti ako ti možeš meni nemoguće prije negoli otputujem (Koprivnica, listopad 2012.)

265


266

Književna Rijeka / IX. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA

*** Bijač, Enerika (r. Odak), književnica i slikarica, rođena je na Zavali, Općina Slivno, 14. listopada 1940. godine, u današnjoj Dubrovačko-neretvanskoj županiji. U Opuzenu je završila osnovnu školu, gimnaziju u Metkoviću, diplomirala je na Odsjeku slavistike pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (smjer: hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenske književnosti). Studirala je i francuski jezik. Od 1963. godine živi, radi i stvara u Koprivnici. Prva je spikerica Radija Koprivnica osnovanog 1967. godine. Od 1968. do 1979. profesorica je u koprivničkim srednjim školama, gdje predaje hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenske književnosti. Predavala je i povijest likovne umjetnosti, za što se sama dodatno obrazovala. Od 1979. do 1981. godine u Podravskoj banci bila je glavna i odgovorna urednica glasila Interne informacije. U tom vremenu bila je zamjenica predsjednika Društva novinara tadašnje Bjelovarsko-bilogorske regije. Od 1981. do 1992. godine radila je u Gradskoj knjižnici i čitaonici Fran Galović, gdje je bila voditeljica Studijskog odjela, predsjednica Stručnog kolegija Knjižnice i promotor predstavljanja knjiga mnogih autora. Bila je predsjednica Društva bibliotekara Bjelovarsko-bilogorske regije. Dulji niz godina bila je predsjednica Skupštine koprivničke Udruge za kulturu i umjetnost Nagnuća i članica redakcije časopisa Nagnuća te recenzentica i predstavljačica brojnih knjiga objavljenih u Biblioteci Nagnuća.Više puta bila je na Lidranu članica prosudbenog povjerenstva za izbor najboljih književnih radova učenika srednjih i osnovnih škola Koprivničko-križevačke županije. Od 2004. godine predsjednica je Upravnog vijeća Muzeja grada Koprivnice (u sastavu kojega su Stari magistrat, Galerija Koprivnica, Galerija naivne umjetnosti Hlebine, Spomen-područje Danica i povijesna kuća Malančec). Članica je Društva hrvatskih književnika i predsjednica je podravsko-prigorskog ogranka DHK – Koprivnica. Od 2010. godine predsjednica je Organizacijskog odbora Festivala književnosti Galovićeva jesen i Prosudbenog povjerenstva za dodjelu Nagrade Fran Galović (2010.) te članica Povjerenstva (2011. i 2012.) Predsjednica je Organizacijskog odbora književne manifestacije Dani Ivana viteza Trnskog i Prosudbenog povjerenstva za dodjelu Nagrade Ivan vitez Trnski za 2012. godinu te članica Povjerenstva (2010. i 2011.). Glavna je urednica biblioteke Rukopis DHK PP ogranka – Koprivnica. Članica je Udruge neretvanskih likovnih stvaratelja Opuzen. Također je i članica predsjedništva Matice hrvatske – Ogranka Koprivnica. Uvrštena je u Hrvatsku književnu enciklopediju Leksikografskog zavoda Zagreb te u e-Likovnu enciklopediju ekskluzivnog hrvatskog portala Akademija-art. Piše poeziju i prozu, književne i likovne kritike, eseje i oglede. Pjesme su joj prevedene na talijsnki, engleski, španjolski i bugarski jezik. Enerika Bijač je i suvremena hrvatska slikarica koja aktivno sudjeluje i u likovnom životu izložbama svojih radova. Slika akvarele na svili i ulja na platnu. Njezine slike u vlasništvu su nekoliko galerija u Hrvatskoj, u privatnim i javnim fondovima u zemlji i inozemstvu te u zbirci Dokumentacijskog centra prof dr. sc. Antuna Bauera. Darivala je svoje radove u dobrotvorne svrhe te primila brojna priznanja i zahvalnice.


Enerika Bijač

267

Objavljene su joj zbirke pjesama: Tragovi (Borba: Beograd, 1989.); Obnavljanje (Narodno sveučilište: Križevci, 1994.); Put (Nagnuća, Animaton: Koprivnica, 1998.); Samo je beskraj kraj / Vidik sa Zavale (Nagnuća: Koprivnica, 2001.); Školjka (Neretva: Zagreb, 2003.); U mogućem krajoliku / Pjesničko-slikarski zapisi (OMH: Koprivnica, 2006.); Riječ do riječi (DHK – Podravsko-prigorski ogranak: Koprivnica, 2010.); Obala / La sponda – pjesničko-slikarska mapa na hrvatskom i talijanskom, sa slikarom Ugom Maffijem (Muzej Grada Koprivnice i DHK – Podravsko-prigorski ogranak: Koprivnica, 2010.); Neka sve ostane – e-zbirka ljubavne poezije urednice Ane Horvat; autobiografska proza Samo ljubav ostaje (roman; Stajergraf: Zagreb, 2004.); monografija koja objedinjuje kratke priče, pjesme, umjetničku fotografiju, dokumentarnu fotografiju i izvorna jela stare neretvanske kuhinje Odjek Neretve – U kašiki tradicija, pod perom priča... (poezija; Ogranak MH Opuzen, Ogranak MH Metković, Ogranak MH Koprivnica: Opuzen, 2008.); književna i likovna kritika, prikazi, eseji i ogledi Književne refleksije (DHK – Podravsko-prigorski ogranak: Koprivnica, 2012.). Objavljuje u Podravskom zborniku, Književnoj Rijeci, Hrvatskom slovu, Kolu, Republici, Motrištima, Neretvanskom zborniku, Koprivničkom književnom godišnjaku… Imala je preko 35 samostalnih izložaba slika (Koprivnica, Zagreb, Osijek, Pula, Dubrovnik, Opuzen, Split, Metković, Mostar...) i 70-ak skupnih izložaba. povodom značajnih obljetnica (70. obljetnice života i 30. obljetnice umjetničkog rada) 2010. godine Muzej Grada Koprivnice priredio joj je retrospektivnu izložbu slika u Gradskoj galeriji Koprivnica i, zajedno s DHK – Podravsko-prigorskim ogranakom, predstavljanje dvojezične poetsko-slikarske mape Obala / La sponda, kao i zbirke pjesama Riječ do riječi. Dobitnica je sljedećih nagrada: Plakete Grada Opuzena za izniman doprinos kulturnom životu grada Opuzena i njegovanju tradicijskih vrijednosti neretvanskog kraja svojim umjetničkim radom, Plakete Općine Slivno za značajan doprinos u kulturi i promicanju ugleda općine Slivno svojim književnim i slikarskim radom (2009.), Medalje Grada Koprivnice za izniman doprinos razvoju kulture i promicanju ugleda grada Koprivnice u zemlji i inozemstvu (2010.).


268

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

K NJ I Ž E V N O S T Z A D J E C U I M L A D E Ž željka kovačević andrijanić

Napuštena knjiga

N

a klupici u parku ležala je poluotvorena knjiga. Njezine crnim slovima tiskane stranice drhturile su od studi. Bližio se prosinac, bivalo je sve hladnije i hladnije, a grad je odijevao zimsko ruho. Knjiga je ležala osamljena, napuštena, nitko nije danima sjeo na klupicu, nitko je nije primjećivao... Jednog vedrog jutra, hop!-hop!, doskakuće do knjige crni kos. – Gle, knjiga! – reče, osvrćući se oko sebe ne bi li vidio tko ju je mogao izgubiti. U parku ne bijaše nikoga. – Dobar dan, knjigo! – Dobar dan – tužno odvrati knjiga. – Što radiš ovdje, sama i napuštena? – pitao je kos. – Samujem – odgovori knjiga. – Tko te je ovdje ostavio? – pita dalje znatiželjni kos. – Marko. Zaboravio me je prošlog petka. – Sigurno si nezanimljiva. I vjerojatno nisi ni ukusna, kad te je ostavio – zaključi kos, kvrcne svojim žutim kljunom jednu od dviju stranica koje su gledale prema nebu i doda: – Da, nisi ukusna. Nemaš ničeg zanimljivog. Budi mi pozdravljena. Doviđenja, neukusna knjigo! – i odleprša put golih krošanja. – Doviđenja – tužno odgovori napuštena knjiga. Prolazio onuda, po povratku iz vrtića, Ivo sa svojom bakom. Opazi baka ružmarin uz rub parka i usklikne: – Gle, ružmarin! Idi se malo poigrati, Ivo, dok ja naberem ružmarina pa ćemo nastaviti šetnju – i krene baka brati ružmarin u parku, a Ivo otrči do ljuljačke. No na putu k ljuljačkama spazi na klupici – knjigu. Umjesto na ljuljačku, sjede Ivo na klupicu. Neko je vrijeme gledao knjigu koja je ležala na drugom kraju klupe pa joj se pomalo približi. – Knjigo, knjižice – reče Ivo – što radiš ovdje, sama i napuštena? – Samujem – odgovori knjiga. – Tko te je ovdje ostavio? – nastavi Ivo. – Marko. Zaboravio me je prošlog petka.


Željka Kovačević Andrijanić

269

– Sigurno si jako, jaaako, dosadna, kad te je zaboravio – reče Ivo i uze knjigu u ruku. Zadrhti knjiga od radosti; nakon duljeg vremena dodirnule je nečije ruke i ona se ponada da će je Ivo ponijeti sa sobom. – Da, stvarno si dosadna. U tebi nema ni jedne jedine slike. Zašto uopće postoje takve knjige? – Ivo odloži knjigu natrag na rub klupice. – Ivo! Ivoooo! – začuje bakin glas. – Nabrala sam ružmarin. Hajde, idemo sada kući! – Stižem! – uzvrati Ivo, skoči s klupice, promrmlja: Doviđenja! i nestade. – Doviđenja – tužno uzvrati napuštena knjiga. Bližila se večer. Otkako su baka i Ivo napustili park nitko onuda nije prošao, nitko nije vidio žalosnu knjigu. Kroz gole krošnje stabala provlačio se vjetar, sve snažnije i glasnije zviždeći svoju hladnu pjesmu. Knjigom prostruje ledeni srsi. Dođe vjetar i do klupice na kojoj je ležala knjiga te se začudi: – Vidi, vidi! knjiga! Što radiš ovdje, sama i napuštena? – upita vjetar. – Samujem – odgovori knjiga, drhtureći od hladnoće. – Tko te je ovdje ostavio? – upita vjetar, ljuljajući njezine stranice, zbog čega je knjizi bilo još hladnije. – Marko. Zaboravio me je prošloga petka. – Mora da nisi ni od kakve koristi, kad te je ovdje ostavio – zaključi vjetar. – Baš me zanima možeš li letjeti! – puhne snažno prema knjizi. Knjiga zamahne načas svojim stranicama kao da će poletjeti, a potom padne na tlo pored klupice. – Vidiš, znao sam – nasmije se vjetar. – Stvarno nisi ni za što. Ni letjeti nisi u stanju! Doviđenja, nesposobna knjigo! – i odvihori vjetar natrag put golih krošanja, ostavivši napuštenu knjigu na hladnom šljunku parka. – Doviđenja – tužno reče knjiga i nastavi drhtati ležeći na tlu. Čitavu hladnu noć provela je na sivim kamenčićima. Izjutra su nebom stali kliziti mrki oblaci. Uskoro ih se toliko skupilo da je park izgledao kao da je još uvijek noć. Jedan se mali, tamnosivi oblačak spusti nad park. – Ovo je moj prvi let! – reče oblačić ponosno. – Nadam se da ću uspjeti načiniti pravi pravcati pljusak! – uobraženo je razgovarao sam sa sobom. Uto spazi knjigu koja je ležala pokraj klupice. – Hej, hej! – uzvikne oblak obraćajući se knjizi. – Tko si ti? – Ja sam knjiga – ona tužno odgovori. – Čemu služe knjige? – pitao je znatiželjni oblak.


270

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

– Za čitanje – odgovori mu knjiga. – Iz mene se puno toga može naučiti. – Ha, ha! Da je tako – uzvrati oblačić – ne bi sad ovdje ležala sama i napuštena. Tko te je ovdje ostavio? – Marko. Zaboravio me je prošlog petka – knjiga će. – E, pa taj tvoj Marko sigurno nije mislio da ćeš ga ičemu naučiti, kad te je ovdje ostavio. Sigurno ne znaš ni kišu stvarati. – Ne znam – reče knjiga tužno. No ubrzo se dosjeti što sve zna i umije, osmijehne se i nastavi: – ali znam puno, puno drugih stvari! Što sve znam i mogu nećeš saznati ako me ne pročitaš. – Nemam ti ja vremena za takve gluposti – oholo će oblačak. – Danas ću prvi put prokišiti. bolje bi ti bilo da se negdje skloniš, jer ću te sigurno jako smočiti. – Nemam se gdje skloniti – tužno uzdahnu knjiga. – Ne mogu hodati, letjeti ni trčati... – Eto, vidiš da ničemu ne služiš! – zaključi oblačić i vine se visoko te počne prolijevati svoju prvu kišu. Stale se krupne kapi cijediti niz stranice knjige. Bilo joj je hladno, bila je jako tužna pa zaplače. Odjednom ugleda crveni kišobran kako juri parkom. Pod kišobranom se šćućurila djevojčica, žureći se skloniti od pljuska. No opazi djevojčica knjigu pokraj klupe, priđe joj, uze je u ruke i protrese ne bi li s nje ocijedila kišne kapi. Knjiga zadrhti od radosti. Odjednom joj bi toplo oko srca. – Sirotice mala – reče djevojčica Dora – što radiš ovdje tako sama i napuštena? – Samujem – odgovori knjiga. – Ma, tko li te je samo ovdje ostavio, da mi je znati?! – nastavi Dora. – Marko. Zaboravio me je prošlog petka. – Marko? Da to nije onaj mali iz drugog razreda? – znatiželjno pita djevojčica. Knjiga potvrdno zamahne mokrim stranicama. – Naravno, to je njemu slično. Sve njegove knjige i bilježnice imaju uši, nedostaju im stranice i zaboravlja ih posvuda. Prošloga petka, kažeš? A danas je srijeda. Pa to je dugo... Sirotice moja, sigurno si bila jako tužna svih tih dana. Što li si sve morala proživjeti... – sažali se djevojčica Dora. Knjigu obuze radost. Osjeti da je konačno u pravim rukama.


Željka Kovačević Andrijanić

271

Djevojčica je stajala na kiši s knjigom u ruci. Izvuče maramicu iz džepa svog kaputa i njome obrisa knjigu. – Ponijet ću te sa sobom. Kad dođemo kući osušit ću te pokraj tople peći, a onda ćemo vidjeti što mi sve možeš ispričati... Znaš, dugo, dugo nisam na dar dobila knjigu. Svi daruju kockice, lutke, čokolade i bombone, CD-e i DVD-e, a na knjige kao da su zaboravili. Uskoro će Božić. Ti ćeš biti moj najdraži božićni poklon – reče Dora, stavi knjigu pod kaput kako bi je zaštitila od kiše i vjetra te je ponese svojoj kući.


272

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

željka kovačević andrijanić

Cipelice bake Zime KRALJICA KNJIGA Kada te obuzmu tuga i bol najbolji prijatelj bit će ti ona. Samo je toplo primi u ruku i povest će te do svoga trona. Da te razveseli, snage ti da, znanja i moći – to joj je svrha. Misliš li da si pao do dna, ustani! – vodit će te do najvišeg vrha. Kraljica Knjiga bezbroj moći ima, ni jedna vila ravna joj nije. Najljepše su čarolije koje ona u svom srcu krije.

GOSPA ZIMA Kažu da je Zima ružna, haljina joj bijela, tužna, hladnim okom kud ta krene – sve se ledi, puca, stenje, a prstima što uhvati – neće to životom sjati... Kažu, bijele vlasi ima okrutna ta gospa Zima, a u kosi krunu nosi bijelim zlatom pozlaćenu, tirkizima obrubljenu. Kad udahne, čuvajte se:


Željka Kovačević Andrijanić

kud izdahne – ledit će se! Ja se čudim svem’ što vele; nekako mi k srcu sjele cipelice njene bijele. I nek’ plače kom’ je krivo, al’ ja mislim da je ljepša od proljeća, bujnog cvijeća, od jeseni sve u svili. Od vrelina ljetnih, žega – stoput ljepša gruda snijega! I baš krasno bijele zvijezde svodom tamnim zimi jezde! JUTRO 5. PROSINCA Noćas se postrojila pod prozorima moga grada čizama dječjih, manjih i većih, čitava šarada. Sveti je Nikola svakoj kući prišao i gdjegod djece dobre ima kroz prozor je ušao te u svakoj čizmici poklon ostavio. Pratio ga ružni Krampus, za leđima mu se krio, pa tko nije dobar bio samo šibu je dobio. Izjutra su noge male žurno, žurno hitat’ stale

273


274

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

do prozora s darovima. Eto cike i veselja! Ispunjeno bezbroj želja: čokolada i bombona, medvjedića, čak i – slona, lutaka i romobila... – pod prozorima cijela sila! – ...pa naranči, datulja, suhih šljiva i smokava, mandarina koja fina – da ti stane curit’ slina! Mjesta sreći, mjesta tuzi – svakome po zasluzi! Zato nam je mali Darko – majčino sunce žarko – nešto jutros bio tužan: k njemu stig’o Krampus ružan i od svega što je htio – jer baš nije dobar bio – tek šibu mu je ostavio. ČUDO BOŽIĆNE NOĆI Kroz bjelinu oblaka saonice jure, dobroj djeci cijelog svijeta ususret žure. Jeleni ih bijeli vuku, rog im blistav kao kristal. Sipi sniježak, vjetar vije. Hladno srcu ipak nije: bijelog brka, brade bijele Djed Božićnjak se djeci smije.


Željka Kovačević Andrijanić

Pune sanjke darova donosi im djedica. Prikrast će se svakoj kući, i kroz dimnjak čađav ući. Pod božićnu jelku, dok očice budu snile, krišom će im dar spremiti Božićnjak i dobre vile, a ulice bijele kad napusti san, dobri će djedica natrag u svoj stan.

275


276

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

*** Kovačević Andrijanić, Željka (Rijeka, 1971.) pjesnikinja je i prozaistkinja. Piše za odrasle i djecu. Diplomirala je najprije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, potom na Učiteljskom, a trenutačno je i doktorandica/apsolventica je Poslijediplomskog sveučilišnog doktorskog studija pedagogije Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pri Cambridge International Education Center Ivora – Obrazovnom centru Rijeka stekla je internacionalnu diplomu grafičke dizajnerice. 1987. godine, u prvom razredu srednje škole, primljena je u Riječko književno i naučno društvo kao dotad (i nakon toga) najmlađi član, a 1988. godine izabrana je za članicu predsjedništva tog društva. Iste (1988.) godine, u autoričinoj dobi od 16 godina, RKND objavljuje njezinu prvu zbirku poezije. 1990. godine primljena je u Hrvatsko književno-znanstveno društvo Rijeka. Te godine na anonimnom natječaju HKZD-a osvaja nagradu za zbirku poezije Nježni stihovi, koja biva objelodanjena nekoliko mjeseci kasnije. Od 2006. godine je članica-suradnica DHK – Ogranka u Rijeci. Dosad su joj objavljene sljedeće knjige: Udvoje (zbirka poezije; Riječko književno i naučno društvo: Rijeka, 1988.); Nježni stihovi (zbirka poezije; Hrvatsko književno i znanstveno društvvo Rijeka: Rijeka, 1990.); U njedrima oluje (zbirka poezije; Biblioteka VAL, Centar društvenih djelatnosti mladih Rijeka: Rijeka, 1993. / drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje: Venerus: Rijeka, 2011.); Grad zatočenih prolaznika (zbirka poezije; Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci: Rijeka, 2009. / drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje: Venerus: Rijeka, 2011.), Ulica neriješenih zagonetki (roman; Venerus: Rijeka, 2011.) te Miris zelenih jabuka / Dnevnik jedne ljubavi (zbirka ljubavne poezije; Venerus: Rijeka, 2012.). Spremno za objavu je nekoliko njezinih knjiga proze i poezije za odrasle, djecu i mlade, a u pripremi za tisak trenutačno je ilustrirana knjiga bajki, basni i pripovijedaka za djecu Patuljak Pričuljak (Naklada Uliks, Rijeka). Poezija, proza, recenzije i književne kritike objavljivani su joj u brojnim zbornicima i časopisima za književnost i kulturu. Kao medijska djelatnica počela je raditi u dobi od 18,5 godina. Radila je kao TV i radijska voditeljica i novinarka, glavna urednica radijske postaje, urednica autorskih emisija, novinarka u tiskovinama i na portalima) te je bila voditeljica odnosa s javnošću nakladničkih kuća T3 I.D.E.M.O. MEDIA, Verba d.o.o. Rijeka i Venerus. Od 2011. godine voditeljica je odnosa s javnošću DHK – Ogranka u Rijeci. U DHK – Ogranku u Rijeci angažirana je i kao redaktorica, lektorica te grafička dizajnerica i tehnička urednica časopisa za književnost i književne prosudbe Književna Rijeka. Kovačević Andrijanić, osim književnih, piše i objavljuje znanstvene i stručne radove, recenzije i osvrte (književnost za djecu i mladež, metodika hrvatskoga jezika, pedagogija djece rane i predškolske dobi, obiteljska pedagogija, pedagogija djece s posebnim potrebama...) te aktivno sudjeluje na međunarodnim, državnim i županijskim znanstvenim i stručnim skupovima pedagoga, ali i psihologa. Volonterka je u riječkoj Humanitarnoj udruzi Oaza (odgojno-obrazovni i socijalni rad; voditeljica programa za djecu predškolske i rane školske dobi, voditeljica stručnog pedagogijsko-psihologijskog osposobljavanja volontera Udruge te članica stručne službe Udruge za profesionalnu orijentaciju učenika osmih razreda osnovne škole). Aktivna je organizatorica humanitarnih akcija za prikupljanje pomoći potrebitima, posebice teško oboljeloj djeci, djeci s posebnim potrebama te starijim i nemoćnim osobama. Udana je i majka je četvero djece.


Ljubica Kolarić-Dumić

277

LJUBICA KOLARIĆ-DUMIć

Poštar svetog Nikole (Igrokaz) LICA: PETAR i VEDRANA, brat i sestra LUCIJA i ANA, prijateljice POŠTAR SVETOG NIKOLE DJEČJI PJEVAČKI ZBOR Radnja se može odvijati na školskom dvorištu ili u parku u blizini škole. Nekoliko djevojčica i dječaka jedni drugima pokazuju razne igračke, lutke, lopte... Tiho šapuću. po izrazima lica vidi se da je nešto jako važno. PETAR: Baš sam ovakvu loptu želio. Ne znam kako sveti Nikola pogodi dječje želje. Ja sam mu napisao da ove godine želim loptu, ali kako je znao da želim ovakvu...? LUCIJA: Pa nije teško pogoditi kakvu loptu dječaci žele. ANA: Tako je, Lucija. Svi znaju da dječaci vole igrati nogomet i kakva je nogometna lopta. Ti si zaista pravo dijete, Petre! PETAR (ljuti se): Ovo nije obična lopta. Pogledajte kako je samo šarena! A još mi je draža jer ju je donio naš dragi djed. Naša baka svake godine na prozor stavi čizmice koje smo Vedrana i ja nosili kad smo bili maleni. Tako nam sveti Nikola ostavi darove na dva prozora, samo kod bake i djeda donese prije. Kako sam veseo! (udari po lopti nekoliko puta) Još nisam imao ovakvu loptu. LUCIJA: Što ćeš još izmisliti? Sveti Nikola djeci nosi darove u samo jednoj noći. I lopta je lopta. Možda je tvoja malo manja, jer sveti Nikola zna da si još malen. PETAR: Ti se odmah praviš važna, kao da sve znaš najbolje. LUCIJA: A ti si pametnjaković pa si izmislio još jedan dan svetog Nikole, samo da dobiješ što više darova. ANA: Još ćete se i posvađati, a sastali smo se zbog puno važnijeg posla. Zaboravili ste na doček svetog Nikole u našoj školi. Zar ne, Vedrana?


278

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

VEDRANA (u ruci drži lutku, maramicom briše oči i plačljivim glasom odgovori): Dakako da imamo. Ali ja ne znam hoću li ove godine sudjelovati na priredbi dočeka svetog Nikole. Vrlo sam neraspoložena. A kako mogu pjevati, kad mi se stalno plače? (pomiluje lutku po kosi, popravi joj haljinicu pa je pruži prema Luciji) Zbog ove lutke ne mogu ići na priredbu. LUCIJA: Zbog lutke? Što ti je mogla učiniti jedna obična lutka? ANA: Zašto si takva, Vedrana? Pa ti si bar uvijek vesela. I pomažeš našoj učiteljici da nam svaka priredba uspije i da svi budemo radosni. Što ti se dogodilo da si toliko tužna? VEDRANA: Ništa mi se nije dogodilo. Zapravo, dogodilo se nešto strašno, ali ne meni. Ma, nije važno. Vi samo kažite učiteljici da ne mogu doći. I požurite, da ne zakasnite. Ti, Petre, idi kući, a ja moram nešto važno obaviti. PETAR: Ja nigdje ne idem bez tebe, pa ni kući. VEDRANA: Molim te, Petre, budi dobar! Požuri se, a ja ću brzo doći, vidjet ćeš. Znaš da te nikad nisam prevarila. Petar maše rukama u znak negodovanja, a Vedrana opet počne plakati; svi odlaze na jednu stranu, Vedrana na drugu, a na scenu dolazi poštar. ulazi sporim korakom, sjeda na klupu, briše čelo i lice. POŠTAR: Kako sam umoran! Svaki mi je korak postao težak. Ne mogu više hodati, moram se malo odmoriti. Sveti Nikola samo što nije počeo dijeliti darove, a ja mu još nisam odnio sva dječja pisma. Nitko ne zna koliko je težak poštarski posao. (nasloni se na klupu kao da će zaspati, potom se trgne, izvadi iz torbe nekoliko pisama i počne brojiti) Evo, imam ravno još pet pisama. Moram jako žuriti, kako bih mogao stići sva odnijeti. Ako ne odnesem sva pisma, neko će dijete ostati bez dara, a djeca moraju dobiti što su poželjela i napisala svetom Nikoli. (gleda jedno nezatvoreno pismo i okreće ga, čudeći se) Što je ovo? Nezatvoreno pismo! Pa tu nema ni potpisa! Tko je toliko žurio da se nije stigao ni potpisati, ni zatvoriti pismo? To još nikad nisam vidio. A koliko sam samo pisama odnio, ni sam ne bih mogao izbrojiti... (nekoliko puta zijevne, nasloni se na klupu i dalje sumnjivo okrećući pismo) Da mi je samo znati što piše u pismu!? Mora da je nešto jako važno. Ali ja nikada ne čitam dječja pisma. No, ovo moram pročitati, a poslije ću već smisliti što ću reći svetom Nikoli.


Ljubica Kolarić-Dumić

279

(otvori pismo i tiho čita) Djeca se vraćaju, o nečemu žustro raspravljajući. PETAR: Eno poštara! Vedrana, hajdemo ga pitati je li na našu adresu stigao još koji paket. POŠTAR: Nikad nisam pročitao ni jedno dječje pismo. Što ću reći svetom Nikoli? Hoću li i dalje ostati njegov poštar? Tuđa se pisma ne smiju čitati, a ja sam tako znatiželjan. Sveti Nikola je dobar, a svi dobri ljudi opraštaju jedni drugima. Siguran sam da će mi oprostiti. PETAR: Možda ćemo i mi dobiti još puno darova, a ne samo naša sestrica Klara. VEDRANA: Što je tebi, Petre? Pa ne možemo svaki dan dobivati darove. Klara se tek rodila. I mi smo dobili darove za naše rođenje, samo se toga ne sjećamo. PETAR (uporno): Ali znaš koliko smo prošli put dobili darova. I to svo troje. Zar si zaboravila kako smo bili radosni? Mama i tata, baka i djed, svi smo bili sretni. Dobro, sjećam se da si se ti rastužila, ali ja sam bio jako veseo. VEDRANA (po glasu se osjeti da joj je neugodno): Kako bih mogla zaboraviti? Nemoj me ni podsjećati na taj dan! Ljutim se na sebe kad god se sjetim koliko sam ni zbog čega plakala. Mama je bila toliko sretna da se htjela malo našaliti sa mnom, a ja sam samo gledala u lutku pa uopće nisam razumjela njezinu šalu. PETAR (umiljato priđe sestri i zagrli je): Nemoj biti žalosna! I ja bih se uplašio da je meni mama rekla da će one prekrasne kocke za slaganje ostaviti u ormaru dok Klara ne naraste. A ja sam već zamišljao kako ih slažem... Bio bih jako tužan da ih nisam odmah dobio. LUCIJA: Koliko bi samo dugo kocke morale čekati dok vaša sestrica Klara bude velika! ANA: Igračke ne vole dugo čekati. One vole da se djeca odmah i što dulje igraju. One su poput djece, jedino ne mogu govoriti. VEDRANA (kao da ne čuje Anu i Luciju, nastavlja govoriti ono što je muči, svjesna kako se nije lijepo ponašala kad je djed donio veliki paket povodom Klarinog rođenja, u kojemu je bilo darova i za nju i za Petra): Nije me rastužila samo mama, nego i naš dobri djed, iako on


280

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

nimalo nije bio kriv. Samo nam je donio paket koji je sveti Nikola ostavio na njihovu prozoru. Kad me je htio zagrliti, nisam mu dozvolila, nego sam se i dalje ljutila. To si ne mogu oprostiti. LUCIJA: Nisi ti kriva. Pa nisi mogla znati da se tvoja mama samo šali! ANA: I ja bih plakala zbog ovako lijepe lutke. VEDRANA: Znam da me svi želite utješiti, ali ja sam jako žalosna i ljuta na sebe. Kako sam se mogla tako ponašati prema mami i našem djedu? S mamom sam se već pomirila, ali ne znam kako ću obradovati djeda kad opet dođe k nama. PETAR: Nemoj više biti tužna! Ja sam otrčao djedu i zagrlio ga umjesto tebe. Siguran sam da je bio vrlo sretan, kao da si i ti došla k njemu. On je toliko dobar da se nikada ni na koga ne može naljutiti. LUCIJA: Hajdemo svi zajedno pitati poštara ima li paketa za našu ulicu! PETAR: Ja bih volio da dobijemo bar još jedan dar. VEDRANA: Ne da mi se, a i mislim da ništa nismo dobili. Bolje se još malo igrajmo! PETAR: Ali molim te, Vedrana! Samo još danas. Evo, obećavam ti da više nikada neću pitati ni jednoga poštara. Čak ću se praviti da ga i ne vidim kad bude prolazio našom ulicom. VEDRANA: Dobro. No zapamti: još sad i nikad više! PETAR: Hajdemo, onda, što brže, dok poštar ne ode! Eno, već ustaje. Požurimo! POŠTAR (širi ruke, proteže se, umorno i pospano zijeva, pritišće ruke, jednu pa drugu, kao da provjerava bole li ga manje): Lijepo sam se odmorio. Čak me i ruke manje bole. Kako je težak naš poštarski posao! Baš se pitam koliko ću još moći nositi dječja pisma? Ne smijem ni pomisliti što bi se dogodilo da jednog dana prestanem biti poštar svetog Nikole. A sad zaista moram ići. Dalek me put čeka. Ovo je za mene najljepša noć u godini. Svi su prozori puni čizmica kao predivnih ukrasa. Kako su samo sve čiste! Kao da su upravo stigle iz trgovine. (stavlja torbu preko ramena i krene, pa opet zastane) PETAR: Poštare, poštare! Čekaj nas! Nemoj otići! Imaš li kakav paket za nas? POŠTAR (začuđeno se okreće oko sebe, gleda gore-dolje kao da nikoga ne vidi, potom pogleda u Petra, pa u Vedranu i tiho progovori): Ali


Ljubica Kolarić-Dumić

281

ja ne nosim nikakve pakete. I nisam običan poštar. Ja sam poštar svetoga Nikole i nosim samo ona pisma koja djeca njemu pišu. (na trenutak dodirne torbu, pogleda u djecu i značajno doda) Torba mi je još uvijek teška od dječjih želja, iako sam odnio skoro sva pisma. Oh, kako sam umoran! SVI U GLAS: T i n i s i o b i č a n p o š t a r ? LUCIJA: Ali imaš kapu i poštarsku torbu baš kao i naš poštar. ANA: Ti se s nama samo šališ. LUCIJA: Sigurna sam da si pravi poštar i da ćeš nas sve vrlo razveseliti. PETAR: Ja sam jako znatiželjan. Molim te, gospodine poštare! Torba ti je puna svega, jedan je paket sigurno za nas. Naučio sam sva slova pa mogu pročitati koji je dar naš. Samo mi dozvoli da zavirim u tvoju torbu! Poštar otvara torbu, znatiželjni Petar zaviruje, pogleda najprije poštara, a potom Vedranu te drugu djecu i rastuženo spusti glavu, kao da će zaplakati. POŠTAR: Vidiš da u mojoj torbi nema paketa. PETAR: U torbi su zaista samo pisma. POŠTAR: Rekao sam vam da ja nisam običan poštar i da ne nosim pakete, a vi mi niste vjerovali. Jeste li se sada uvjerili? PETAR (i dalje zapitkuje): Nemaš baš ni jedan paket? Kakav si ti poštar? Poštari su dobri i uvijek nešto nose u svojoj torbi. A ti nemaš ništa. Torba ti je skoro prazna. ANA (srdito se obrati poštaru): Petar ima pravo. Ti nisi nikakav poštar. Stavio si poštarsku kapu i torbu samo da zavaraš djecu. LUCIJA (ljuti se na Petra i Anu): Petar i Ana ne bi smjeli tako govoriti. To nije lijepo. Dobra djeca tako ne govore. Sveti Nikola samo što nije stigao, a mi se ovdje svađamo s nepoznatim poštarom kao da nemamo što raditi. ANA: Više se neću ljutiti. Krenimo kući, jer još imamo puno posla. Prije večeri moramo dobro očistiti čizmice i staviti ih na prozore. Vjerujem da ćemo dobiti ono što smo poželjeli i napisali svetom Nikoli. VEDRANA: A mi, Petre, ne možemo očekivati dar svaki put kad nešto dobije naša tek rođena sestrica. (okreće se poštaru) A smijem li vas


282

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

ja nešto važno pitati? POŠTAR: Ti si me, djevojčice, nešto htjela pitati? Samo pitaj, rado ću ti odgovoriti na sva pitanja Na koja znam odgovor. VEDRANA: Je li to baš prava istina što ste nam rekli? Vi zaista nosite pisma koja djeca pišu svetom Nikoli. POŠTAR: Tako je. I to cijele godine. Čim sveti Nikola po prozorima podijeli darove, neka djeca odmah počnu pisati nova pisma. Mnoga žive u dalekim krajevima, stoga se boje da im pisma ne stignu na vrijeme. Ja onda krenem po svijetu. A znate kako je velik svijet! Ne bi ga mogao obići ni jedan običan poštar. I ja se jako umorim. Torba mi je toliko teška da se moram često odmarati. Kao sada, na vašem igralištu. PETAR (veselo): Meni je baš drago što si se kod nas odmarao. Sutra ću prijateljima ispričati kako sam upoznao poštara svetog Nikole. POŠTAR (okrene se Vedrani): A što si me ono ti htjela pitati? VEDRANA: Htjela bih nešto provjeriti, ali ne znam možete li mi vi u tome pomoći. POŠTAR: Poštar svetog Nikole može sve, ako se radi o dječjim željama i pismima. VEDRANA: Da, da, baš o tome vas želim pitati. I to mi je jako važno. POŠTAR: Samo reci, rado ću ti pomoći. Baš sam znatiželjan. VEDRANA (uplašeno): A čitate li vi ikad dječja pisma? POŠTAR (energično): Nikada ne čitam dječja pisma! (na trenutak zašuti, sagne glavu i tišim glasom doda) Ali rijetko, vrlo rijetko dogodi se da neko dijete zaboravi zatvoriti pismo. Tada znam da je poruka vrlo važna. Tada sve ostavim i najprije baš to pismo odnesem ravno na ruke svetom Nikoli. Eto, pismo pročitam samo ako nije zatvoreno. VEDRANA: A... a... imate li ove godine... koje nezatvoreno i nepotpisano pismo? POŠTAR: Imam. Imam baš jedno takvo pismo. VEDRANA: Imate otvoreno pismo? A znate li čije je? Je li potpisano? POŠTAR: Ne znam čije je, ali me je jako rastužilo. Takva su pisma vrlo rijetka. Kad sam brojio koliko mi je pisama još ostalo, strašno sam se iznenadio ugledavši jedno nezatvoreno. Baš sam ga ovdje, na klu-


Ljubica Kolarić-Dumić

283

pi, pročitao i skoro sam se rasplakao. Stalno mislim o djevojčici koja ga je napisala. Morala je biti vrlo žalosna. Siguran sam da je jako plakala pa od suza nije vidjela da pismo nije ni potpisala, ni zatvorila. LUCIJA: Kad su djeca jako tužna, kroz suze ne mogu ništa vidjeti... ANA: ...pa čak niti jesu li zatvorila pismo. Otvoreno se pismo može lako izgubiti. Tad bi dijete moglo ostati bez dara svetog Nikole. PETAR: Onda bi se jako rastužilo, a ni jedno dijete ne smije tužno. POŠTAR: Zato i čitam otvorena pisma i hitno ih nosim svetom Nikoli. VEDRANA: Hoćete li to pismo i nama pročitati? POŠTAR: Hoću, vrlo rado. Ili još bolje – neka pročita netko od vas. Svi ste, sigurno, u školi dobro naučili čitati, a ja sam star, vrlo umoran, a i vid mi je oslabljen. Djeca se počnu se prepirati oko toga tko će pročitati pismo. LUCIJA: Pročitaj ti, Vedrana! Uvijek lijepo čitaš na satu hrvatskoga jezika. PETAR: Hoćeš li, Vedrana? VEDRANA: Meni se opet plače. Pročitaj ti, Ana! ANA: Ti najbolje čitaš. a i prestani već jedanput plakati! LUCIJA: Ana ima pravo. Umjesto da se veselimo dočeku svetog Nikole, ti stalno plačeš. SVI: Hajde, samo požuri! Više ne možemo čekati. To je posebno pismo, kad je rasplakalo čak i poštara svetog Nikole. Vedrana uzima pismo, nekoliko puta ga znatiželjno okrene i počne čitati... VEDRANA: “Dragi sveti Nikola! Moj brat Petar i ja ove smo godine dobili sestricu Klaru. Svi smo joj se jako razveselili, ali kad je naš djed donio paket pun darova ja sam se rasplakala jer nisam znala da se mama od radosti htjela našaliti sa mnom. Kazala je da će ovu predivnu lutku...”(zastane i pogleda lutku) “...ostaviti Klari da se igra kad bude malo veća. Ja sam se toliko naljutila da nisam htjela razgovarati čak ni s našim djedom, kojega jako volim. Zato, sveti Nikola, u ovoj godini imam samo jednu jedinu želju...”(počne jako pla-


284

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

kati i prekine čitanje) ANA: Što ti je danas, Vedrana? LUCIJA: Zašto opet plačeš? Na kraju ćeš i nas rastužiti. PETAR: Ja tu ništa ne razumijem... Sad sam se sjetio! Pa to je... to je... LUCIJA: Šuti, Petre! Ne prekidaj kad je postalo najinteresantnije. Čitaj dalje, Vedrana! VEDRANA (obriše suze i kroz plač nastavi čitati): “...Na prozor ću, pored Petrovih i svojih čizmica, staviti i papučice naše sestrice Klare. Dar koji želim možda je najčudniji na svijetu. Želim da mi mama i djed oproste što sam plakala zbog one lutke. Meni ne moraš ništa donijeti. Maloj Klari donesi što god hoćeš! I još bih te nešto zamolila: poruči svoj djeci da im želim sestricu ili brata, pa da i u njihovu obitelj uđe velika radost kakva je došla k nama onog dana kad je mama u naručju donijela sestricu Klaru. I da više ni jedna djevojčica ne plače zbog obične lutke...” Poštar obriše oči, stavi kapu na glavu, uzme torbu i krene. VEDRANA: Ali... Ali... Gospodine poštare, ja sam... Poštare, vratite se! Ja sam... POŠTAR (okrene se i skoro zavikne): Nemam više vremena! Jako žurim! Vidimo se dogodine, ako se opet budem odmarao na vašem igralištu. Zbogom, djeco! VEDRANA: Pa... Pa... Ali ja... Ja sam napisala to pismo! Zaboravila sam ga zatvoriti jer sam bezveze plakala i od suza nisam vidjela da se nisam potpisala ni zatvorila pismo... LUCIJA: Vedrana, to je tvoje pismo? Ti si sve to napisala svetom Nikoli? ANA: Ja sam pomislila kako je čudno da negdje daleko žive djeca koja imaju ista imena kao ti i Petar. I da su, baš kao i vi, dobili sestricu Klaru.

PETAR: A ja sam mislio da se poštar i dalje s nama šali, pa je čak i pismo izmislio. Znači da ćemo dobiti još puno darova. Hajdemo brzo kući, očistiti čizmice i staviti ih na prozor! Moramo ispričati mami i tati što smo doživjeli u parku. VEDRANA (veselo i sretno zagrli brata): Požurimo! Imamo tako puno posla.


Ljubica Kolarić-Dumić

285

PETAR: Kako će se mama i tata veseliti kad čuju što si napisala svetom Nikoli. A tek naši dragi baka i djed! Jedva čekam da nam opet dođu u goste. VEDRANA: Ni ja više nisam tužna. Iz škole se začuje pjesma o svetom Nikoli. ANA: Požurimo, Lucija! Zbog Vedraninog pisma skoro smo zakasnile na priredbu. VEDRANA: Čekajte i nas! Hajdemo, Petre! Baš sam vesela! SONG SVETOG NIKOLE Iz daljine stižem ja s vrećom punom darova. Umoran sam i već star, brada mi je bijela sva. Dan i noć sam išao da bih k vama stigao. Nije lako do zore naći dječje prozore. Danju sunčev zlatni trag vodi me na kućni prag. Noću sjajni mjesec žut pokazuje pravi put. Oslanjam se o svoj štap, pomogne mi kišna kap. Baš me jedna sitna sad spustila i na vaš grad. S vjetrom često putujem i jako se radujem. Kao djeca zaigran, jurim svijetom čitav dan. Gore, dolje, spuštam se i ostavljam darove


286

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

u malene kućice, nebodere velike. Sva mi pisma donese, djecu lako pronađe, pamti svaku ulicu i svačiju čizmicu, a pahulja, nježna sva, pomogne mi, radosna, kada zrakom zaigra balerina snježna ta. Neka igrom pokaže tko to meni pomaže, da svoj djeci ovaj dan stignem dati njihov dar. Znadem da su čizmice na prozore stavljene. Dječje želje dobro znam, dar im njihov rado dam. Što požele, ispunim. Ništa ne zaboravim. I još nešto važno sad kazati vam želim rad’. Moja važna poruka, cijeli svijet je obišla. To je pjesma vesela: sva su djeca najbolja!


Ljubica Kolarić-Dumić

287

*** Kolarić-Dumić, Ljubica (Kukujevci, Srijem, 1942.), osnovnu je školu završila u rodnom mjestu, a gimnaziju u Vinkovcima. Hrvatski jezik i književnost studirala je u Rijeci i Zagrebu. Živi i stvara u Rijeci, gdje je do mirovine radila kao učiteljica hrvatskoga jezika. Piše poeziju i prozu za djecu i odrasle. Objavljene su joj sljedeće knjige: Raskrižje (Rijeka, 1983.); Sva u srcu (Zagreb, 1985.); Vratit ću se, zemljo (Zagreb, 1991.); Molitva za Hrvatsku (Rijeka, 1992.); Stazama jutra (izabrane pjesme; Rijeka, 1995.); Uz baku je raslo moje djetinjstvo (Zagreb, 1997. i 2010; reizdanje: Subotica, 2011.); S vjetrom kroz godinu (Rijeka, 1999.); Od proljeća do proljeća (Rijeka, 2003. i 2004.); Izašli iz priče (Rijeka, 2005.); Obasjana suncem (Rijeka, 2005.); Igrajmo se radosti (izabrane pjesme za djecu; Subotica, 2006. i Zagreb, 2007.); Ja se mraka ne bojim (Rijeka, 2008. i Zagreb, 2010.); Rijeko, grade, djetinjstva sretnog (pjesmarica i nosač zvuka; Rijeka, 2008.); Ususret svojoj zvijezdi (Pinkovac / Guettenbach, Austrija, 2010.); Pjesma o zmajevima (Zagreb, 2011.) i Vijenac od čekanja (Rijeka, 2012.). Njezine pjesme i priče uvrštene su u čitanke za hrvatski jezik i udžbenike za glazbenu kulturu osnovne škole. Objavljene su u brojnim časopisima, knjigama, zbornicima, novinama, kalendarima, drugim glasilima i na nosačima zvuka. Surađuje s poznatim hrvatskim ilustratorima (Ivica Antolčić, Vjekoslav Vojo Radoičić, Ivan Balažević, Laura Herceg...) i skladateljima (Ljuboslav Kuntarić, Josip degl’ Ivellio, Natalija Banov, Doris Kovačić, Suzana Matušan, Mario Anton Kamenar, Ksenija Štropin i Stjepan Mikac). Zastupljena je u leksikonima i antologijama: Ante Selak: Taj hrvatski (Zagreb: Školske novine, 1992.); Dragutin Rosandić: Nad zgarištima zvijezde (Zagreb: Školske novine, 1993.); Branko Pilaš: Raspršena vrela književnih djela (Zagreb: Školska knjiga, 2004.); Zlata Gvozdić-Filjak i Juraj Lončarević: Srijemska kalvarija Hrvata (Zagreb: Znanje, 1995.); Marko Kljajić: Kako je umirao moj narod (Subotica / Petrovaradin: Hrid, 1996.); Katica Čorkalo: Zavičaj riječi (Vinkovci: Riječ, 2000.); Zbornik radova: Zemun i Zemunci u riječi i slici (Zagreb / Zemun, 2005.); Stjepan Hranjec: Pregled hrvatske dječje književnosti (Zagreb: Školska knjiga, 2006.); Josip Degl’ Ivellio: Zmajska pjesmarica (Zagreb: Družba Braća hrvatskoga zmaja, 2006.); Ivo Zalar: Antologija hrvatske dječje poezije (Zagreb: Školska knjiga, 2007.); Đuro Vidmarović: Paprati i lišajevi (Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 2007.); Katica ČorkaloJemrić i Stjepan Damjanović: Šokadija i Šokci u književnoj riječi (Vinkovci: Privlačica, 2007.); Odjeci đulabija, Antologija hrvatske ljubavne poezije (Samobor, 2009.); Hrvatski biografski leksikon (Zagreb: Hrvatski leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2009.); Branko Pilaš: Zlatni snovi, Izbor hrvatskoga pjesništva za djecu (Međugorje, 2009.); Hrvatska književna enciklopedija (Zagreb: Hrvatski leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2010.); Panonski ljetopis / Pannonisches Jahrbuch (Austrija, 2011.); Antologija pjesništva o hrvatskom jeziku (Vinkovci: Privlačica, Vinkovci, 2011.). Članica je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske. Za izuzetan doprinos književnosti za djecu i mladež te poetskoj riječi za djecu 2006. godine nagrađena je Godišnjom nagradom Grada Rijeke.


288

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

SILVIJA BENKOVIĆ PERATOVA

Tata, kupi mi Božić (Igrokaz) LICA: MAMA: s viklerima u kosi, uglavnom nešto čisti po kući TATA / pisac: sjedi za pisaćim stolom u dnevnom boravku, nema inspiraciju i nervozan je BAKA: sijeda, nosi naočale, sjedi, plete, nagluha IVAN / brat, sin, unuk: uglavnom se igra mobitelom ANA / sestra, kći, unuka: uglavnom sjedi i lista modni časopis MARKO / prijatelj VEDRAN / prijatelj Mjesto radnje je dnevni boravak. U desnom kutu pozornice postavljen je stol za kojim sjedi tata-pisac. U sredini se nalaze dvosjed, dvije fotelje i niski stolić, a u lijevom kutu je također mali stol na kojemu su CD-player i okićena božićna jelka. Lijevo i desno, u pozadini pozornice, postavljene su zavjese iza kojih izlaze i ulaze glumci. Prva scena PISAC (sjedi, piše, briše, gužva i baca papire, uzdiše i iskazuje nervozu): I ja sam neki pisac. Sutra moram predati rukopis izdavaču, a ja uopće nemam ideju. Kad sam dobio temu pomislio sam kako je moj posao lak. Pih, rekoh sam sebi, nema ničeg lakšeg nego napisati božićni igrokaz! A evo dokle sam stigao: nisam se ni pomaknuo. Božić je predivan blagdan, pun je dobrote i milosti među ljudima. Tog dana zaboravljamo sve što je bilo ružno i svi se volimo. Eto, raspolažem svim plemenitim idejama, a meni je mozak ukopan. Dok pisac/tata izgovara gornji tekst, u dnevni boravak se polako ušuljaju i namjeste: baka, unuk Ivan, unuka Ana i majka. Unuk i baka sjedaju na dvosjed. Unuka sjeda na fotelju, a majka ulazi s viklerima na glavi i metlom u ruci. Unuk se igra mobitelom, baka plete, a unuka lista modni časopis. MAMA (dok mete, obraća se tati): Uskoro će Božić. Jesi li dobio plaću? TATA (odgovara, ali ne diže glavu; piše): Nisam, ali kažu da će plaće biti.


Silvija Benković Peratova

289

MAMA: Kad? Moram ići u kupovinu. Tata (i dalje odgovara odsutno): Kad? Kad? Što ja znam, bit će. Ivan: Tata, hoćeš li mi onda kupiti tenisice? Tata: Hoću. Mama (obraća se Ivanu): Koje? Ivan: Pa... one o kojima sam ti govorio... Mama: One? Ne dolazi u obzir! Te su najskuplje. Kupit ćemo neke druge. Ivan (ustane): Neću druge! Hoću La Coste! Mama: Ne može. Što je tebi? Ja neću dati tisuću kuna za La Coste! Ivan: Ali mama, svi u razredu imaju La Coste! Baka (nagluha): Što kažeš, Ivane? Kakvog ste to gosta imali u razredu? Ivan (malo povisi ton glasa i približi se baki): Nije gost, nego La Coste, bako! Baka: Kost? Kakva kost? Ivan (približi joj se do uha): To je marka, bako, marka! To su tenisice. Baka: Aaahaaa, marke! Pa koliko ti maraka treba? Baka će ti dati. Mama: Marke više ne postoje. Sad su u modi euri. La Coste se zove tvornica. Baka: Aha! Kakav naziv tvornice: Kost! U moje vrijeme su tenisice bile Bata. To su bile krasne tenisice koje smo svi... (baka uzdahne, ali je Ivan prekine) Ivan: Ti uvijek o svom vremenu! To je bilo onda. Ovo je moje vrijeme. Ana (listajući časopis): I moje! I ja imam želja za Božić. Ako Ivanu kupite tenisice, ja želim ovu haljinu! (podigne se i pokaže mami časopis) Mama: Krasna je! A koliko košta? (mama izvadi naočale i približi časopis pa se strese) Tisuću i petsto kuna!!! Ovaj komadić krpice? Ana: Ali to je Robbe di Cappa! Mama: Ma, može biti Cappa koliko hoće! ja neću dati toliko novaca za krpicu od haljine koju ćeš jednom odjenuti. Ana: Ali mama... sve prijateljice već imaju Robbe di Cappa. Baka: Što hoće ona? Kapu? Ne brini Ana, tebi će baka isplesti najljepšu i


290

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

najtopliju kapu. Mama: Kakva kapa, bako! to je haljina. Baka: Ja više ništa ne razumijem. Kao da ovdje više nitko ne govori hrvatskim. Kost je KOST, a kapa je KAPA i kvit! Toliko se i ja razumijem u hrvatski jezik. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek bit’. I kvit! (izgovori pomalo uvrijeđeno, ustane i ode iza zavjese) Mama se, metući pod, također udaljuje iza zavjese. Ivan i Ana se približe tati koji još uvijek pokušava pisati. Ivan: Tata, kupi mi one tenisice! Ana: Tata, kupi mi onu haljinu! Ana i Ivan (zajedno, umiljato zapjevaju refren poznate pjesme “Moja mala djevojčica”, s novim tekstom): Tata, kupi mi haljinu i tenisice La Coste, kupi mi najdražu hranu hamburgere i tost! Tata, kupi za Božić igrice i DVD, bar jedan mobitel novi, velimo da je to sve. Tata, kupi mi, tata, kupi mi, tata, kupi mi – sve! Tata: Težak je život, djeco. Nisam siguran da ću vam moći sve to kupiti. Mala je moja plaća. Ana: Ali tata... Pa ti pišeš odlične knjige! Tata: Pišem, ali što mi to vrijedi? Nitko ne kupuje knjige... Ivan: Kad ih nitko ne čita. Zašto ih onda pišeš? Tata: Ivane, ja sam pisac. Jedino to znam raditi. Netko je stolar, netko pekar, netko liječnik, svećenik, učitelj... svatko je za nešto rođen. Ivan: Ah... ja neću biti takav. Ja ću jednog dana biti bogat. Ana: I ja. Ana i Ivan odmahnu rukom i važno se udalje od tate, ali ostaju na sceni. U međuvremenu se na scenu popnu prijatelji Marko i Vedran.


Silvija Benković Peratova

291

Druga scena Marko: Bok, kako ste? Vedran: Bok, bok! Ana: Tak, tak. Marko: Što...? Ana: Ivan i ja razmišljamo kako ćemo jednog dana biti bogati. Marko: Pa da, to je cool! Danas uopće nisi fora ako nisi bogat. Ja ću, na primjer, biti kao Schwarzenegger! (grimasom i pozom oponaša snagu glumca i malo se prošeće pozornicom) Vedran: Ja ću jednog dana biti kao Michael Jackson! (stavi šešir i napravi nekoliko autentičnih koraka) Ana: A ja ću biti hrvatski top model. (prošeće, važno, pozornicom) Ivan: A ja ću se prijaviti u Super talent. Vedran: A koji to super talent ti imaš? Ivan: Pa... ja dobro pjevam. (nezgrapno zapjeva, a Vedran ga prekine) Vedran: Daj, molim te, prestani! Nina Badrić i Merlić bi ti ljubazno rekli: hvala. A ja ti kažem da pjevaš kao pokvarena truba. Ivan (pogne glavu, povrijeđen): Ma, što ti znaš... Baka se vraća na scenu, sjedne za stol i uzdahne. Baka: Ah, kad sam ja bila mlada... željela sam biti balerina. Da, išla sam u prvi razred pučke škole... U mom se mjestu otvorila škola baleta. Mama mi je kupila baletne papučice i svaki dan sam veselo trčala na balet. Sjećam se svog prvog nastupa u lijepoj haljinici... plesali smo Čajkovskog. Baka ustane i napraviti par baletnih koraka, ali izgubi ravnotežu. Ana joj priskoči u pomoć. Ana: Bako, jesi poludjela? Mogla si pasti! Tata i mama također dotrče u pomoć te pomognu baki sjesti na dvosjed. Tata: Majko, što je tebi? Pa nemaš više trinaest godina! Mama: Svašta vama pada na pamet. Ne možete se vi mjeriti s ovom mladošću ovdje! (ode natrag iza zavjese)


292

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

Baka: Ah, malo sam se zanijela, oprostite. Eeeeee, to su bila vremena... Nema ih više, vidim ja. Cijeli je svijet poludio. Ivan: Nije svijet poludio, bako, nego si ti ostarila. Baka (uvrijeđeno ustane i prekriži ruke): Ja? Stara? Ma, tko je to rekao? Samo mi treba vaša pomoć. Hajde, Ivane, upali neku muziku na radiju, pa da vidiš kako baka pleše! Dođi (pozove tatu) da pokažemo djeci što je tango! Tata: E, baš si mene našla! Imam ja prečeg i pametnijeg posla. Tko će dovršiti igrokaz? Ako ga ne dovršim danas, sutra će vam svima zasvirati tango u praznim želudcima. (odmahne rukom i vrati se za pisaći stol) Baka (obraća se tati): Dragi moj, ti si jako nervozan. Nego, Ivane, daj ti zapleši s bakom! Daj da te naučim tango! Jednom, kad budeš imao curu... Ivan: Bako, neću plesati tvoj tango! Danas se pleše hip-hop i techno. Baka: Daj, molim te! MARKO, VEDRAN i Ana: Daj, Ivane! Daj, zapleši s bakom, da se zabavimo! Mama (vraća se na pozornicu): Evo! pronašla sam CD. Mislim da tu imamo tango. (uključi CD i za tili čas zasvira tango) Ha, evo ga! I ja volim plesati. (pozove tatu) Dođi sa mnom! Tata: Vi ste svi poludjeli danas. baš danas, kad trebam svoj mir! Treća scena Glazba je zasvirala, baka je uhvatila Ivana za ruku, a mama je počela plesati s metlom. Baka se trudi, a Ivan je jako nespretan. Mama se pak graciozno okreće s metlom od jednog do drugog kraja pozornice. Mladi se grohotom smiju. Nakon plesa baka klonu i sjedne, a mama se vrati iza zavjese. Ana: Bako, ti si cool! Baka (stenje): Ja ne mogu više, ne mogu... Sva djeca (okruže baku i viknu): Naša je baka superba! Naša je baka superba! Tata (odjednom vikne): Dosta! Ja ovako ne mogu pisati! Tko može misliti u toj galami? Ovdje je ludnica! Nikad neću napisati igrokaz o Božiću!


Silvija Benković Peratova

293

Svi utihnu stavljajući prst na usta i sjednu na svoja mjesta. Tata: Tako... neka barem pola sata bude mir u ovoj kući. Sad je već bolje. Na scenu se ponovo vraća mama i uključuje usisavač. Tata nervozno ustaje od stola. Ljut je. Tata: E, samo je još nedostajao usisavač! Mama ga ne čuje. I dalje usisava... okrenuta mu je leđima. Tata joj se približi i uhvati je za rame. Mama se trgne i isključi usisavač. Mama: Što? Što je bilo? Tata: Zar ti ne vidiš da pokušavam pisati!? Mama: Pa tko te uopće dira?! Piši! Tata (nervozno šeće amo-tamo): Kako? Kako da pišem? U ovoj kući nema mira. Ja nemam stvaralačkog mira! Mama: Dobro. U pravu si. Jesi li bar nešto napisao? (mama se približi stolu i uzme bilješke, vadi naočale i čita) Ovo nije loše, ali... ti si preveliki idealist. Kod tebe je sve sjajno i dobro. Tata: A kako bi trebalo biti? Kako? Pa to je igrokaz o Božiću! Mama: Znam, znam, ali nedostaje životnosti. Ovo nije realno. Tata: Ja sam pisac. Ja sve mogu izmisliti. Mama: Ah, ti si romantik. Kod tebe je sve kao u snu. Tata se rastuži i snuždi. Mama mu se približi, pa ga zagrli. Ivan: Baš vas je lijepo vidjeti zagrljene. Ana: Da. Mogli biste to češće raditi. Tata: Hvala, djeco, ali ništa još nisam riješio. Moj rukopis nije dovršen. Ako ga sutra ne predam, neću dobiti plaću. Moj nakladnik je ljut, jako je ljut čovjek. (tata klone glavom na stol) Neće biti ni poklona za Božić. Baka (odjednom se ubaci, onako odsutno): Je, je, poklonila su se tada tri kralja malom Isusu Kristu. Poklonila, poklonila, nego kako... Melkior, Gašpar i Baltazar. Svi / osim tate (viknu): Bako! (potom nehajno mahnu rukom) Tata (i dalje govori snuždeno, s rukama na glavi): Ako mi ne plate, Božić


294

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

će biti otpisan. Baka: E, da! Ja sam za svaki Božić pisala i pisala čestitke... i pokojnoj Mari, nek’ joj je zemlja laka (prekriži se), i strini Luci, i ujaku u ‘Me riku, i... Svi (viknu malo glasnije): Bako! (potom opet odmahnu rukom) Ivan: A da ti mi pomognemo? Ana: Ja uvijek dobivam petice iz sastava. Tata: Ah... Baka: Kad sam ja bila dijete, mi smo za Božić uvijek pomagali kititi bor... Ivan (prekida bakin govor): Opet ti, bako! Sve krivo čuješ! Baka (uvrijeđeno): Tko? Ja? Ja sve dobro čujem, pa nisam valjda gluha! Sve sam dobro čula, a vi ste svi poludjeli. Vi ste svi pod stresom. (baka ustane uzrujano) Vi bi sad od mene stvorili predstavu. Da ne bi! Ja – gluha?! (mahne rukom i sjedne natrag) Odjednom tata veselo skoči te zagrli i poljubi baku pa odjuri prema pisaćem stolu. Tata (radosno klikne): Znam! Znam! Ja, zapravo, imam ideju! O, kako sam samo mogao biti tako slijep? Hvala vam, djeco! hvala ti, bako! hvala vam svima! Ivan: Ali nismo ti ni u čemu pomogli!? Tata: O, jeste, jeste! Zar vam nije jasno? Svi: Ne. Tata: Pa – vi ste moj igrokaz za Božić! Vi ste moja stvarnost, i realnost, i Božić! Samo trebam sjesti i ovaj običan, obiteljski dan pretvoriti u božićni igrokaz. Pa da! To je to! Svi: Jupiii! Ana: Tata ima inspiraciju. Dobit ću haljinu! Ivan: I ja tenisice! Baka (podrugljivo): A ja? Kapu? ili možda – kost? Mama: A ja? Ja ću dobiti najljepši poklon: svoju sretnu obitelj! Svi se zagrle i naklone publici.


Silvija Benković Peratova

295

*** Benković Peratova, Silvija (Zagreb, 1964.) – hrvatska pjesnikinja i prozaistkinja za odrasle i djecu te slikarica – profesorica je likovnih umjetnosti koja živi i radi u Rijeci. Zaposlena je kao likovna pedagoginja – učiteljica-savjetnica u Osnovnoj školi Kozala u Rijeci. Članica je Društva hrvatskih književnika i do sada je objavila devet knjiga: Mali veliki ljudi (zbirka poezije; 1995.); Zlatak (zbirka pjesama za djecu; 1997.); Jedro ljubavi (zbirka poezije; 2000.); Slast pelina (roman; 2004.); Teta (priče na senjskoj čakavštini; 2004.); Boja istine (zbirka poezje; 2006.); Zlatak i Zlatica (zbirka pjesama za djecu; 2007.); Čuvari legende / Knjiga I. – Drevna zemlja Nari (ilustrirana knjiga slavenskih mitoloških priča; ilustracije – autorica; 2009. i 2011.); Tetin luštrin (priče na senjskoj čakavštini; 2011.). Pjesme su joj prevođene na makedonski, bugarski, poljski i talijanski jezik. Članica je uredništva poezije časopisa za književnost i prosudbe o književnosti Književna Rijeka. Idejna je pokretačica, organizatorica i voditeljica Susreta mladih pjesnika i prozaika koji su se i ove godine, već devetu godinu zaredom, održali u Rijeci u organizaciji riječkog Ogranka Društva hrvatskih književnika, te urednica zbornika Susreta mladih pjesnika i prozaika pod nazivom Riječki zvonik mladosti. Bila je članica Upravnog vijeća Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci (2001. – 2004.), a trenutačno obavlja funkciju predsjednice Upravnog vijeća Muzeja grada Rijeke. Bila je članica Organizacijskog odbora za dodjelu književne nagrade Drago Gervais. članica je državnog povjerenstva za natjecanja u likovnom stvaralaštvu osnovnih škola u Republici Hrvatskoj. Uredila je i likovno opremila brojne knjige. Piše književne recenzije i likovne kritike. Skupno je izlagala na stotinjak izložaba, a samostalno je priredila petnaest izložaba slika (ulje, uljni pastel). Sudjelovala je i donirala svoje slike u razne humanitarne svrhe, za nezbrinutu djecu i djecu-stradalnike Domovinskog rata. Dobitnica je brojnih međunarodnih, državnih i županijskih nagrada u prosvjetno-pedagoškoj djelatnosti s učenicima. Mentorica je učiteljima-pripravnicima pri polaganju stručnih državnih ispita za Primorsko-goransku, Ličko-senjsku i Istarsku županiju te voditeljica Stručnih županijskih vijeća za likovne pedagoge osnovnih škola. Glede odgojno-obrazovnog područja rada i likovnog stvaralaštva 2010. godine osvojila je nagradu Primorsko-goranske županije za najuspješnijeg prosvjetnog djelatnika, a glede književnoga rada i stvaralaštva 2011. godine bila je dobitnica nagrade Grada Senja za promicanje Senja i senjske čakavštine diljem Hrvatske (knjige: Teta i Tetin luštrin) koju joj je – na Svečanoj sjednici Grada Senja održanoj 23. travnja 2011. godine u senjskoj tvrđavi Nehaj povodom Dana grada i blagdana Svetog Jurja – uručio predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović. Iste godine (2011.) bila je među sedam prestižnih književnih imena u finalnoj konkurenciji za književnu nagradu Fran Galović za najbolju knjigu zavičajne tematike (Tetin luštrin). Krajem 2010. godine izabrana je za predsjednicu Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci.


296

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

VESNA MICULINIĆ PREŠNJAK

Pingvingrad i drugi stihovi za djecu pingvingrad Na dugačkom ledenjaku lijepo stoji smjerokaz: Dobrodošli u pingvingrad. Na ulazu samo Šarko stane. Trese se od zime, pa pomisli: Da bar sunce malo grane! Gdje god okom gleda, svugdje brdo – leda. Baš sam sretan: imam dugu, bijelu dlaku! Zadovoljan, šape trlja, pa dalje produži, trči brzo. Oko njega, odjednom, na skijama netko juri. Din-din-din-din-din-din! Kao pravi sportaš, pingvin projuri. – Zvono zvoni! Zar ne čuješ, dragi Toni? Daj se skloni! – kroz vjetar se Žarko čuje. – Tko to meni dovikuje? – oglasi se glasom Šarko, pa puše u rog, da svi znaju u ovome kraju: počela je škola. Majušan nam, kao mali mačić ili bijeli pačić, veselje nam nosi svima (pa i kad je zima) taj kraljevski sin – dražesni pingvin. Kad ga netko nešto pita, baš sve znade. A kako li samo čita! Sve u jednom dahu! Ponosan je otac Gaj, posve skroman kralj, na svog malog sina; sve na vrijeme radi, ranim jutrom piše priče, od stola se – do doručka – nikako ne miče, a – koliko čujem – objavit će i knjigu. Koliko li se radosti u tom malom krije! I u oku njegovom, koje se – s obrazima – svakom, svakom smije.

KNJIGA Tužila se noću Stara knjiga lampi: Skupila se prašina Polako me jede Nitko me ne dira


Vesna Miculinić Prešnjak

Nitko me ne gleda Osim dobrog Starog djeda Ne brini se Lampa veli Mene često pali Njegov unuk mali Kad pogledam Na policu Vidim Tebe Mnoge knjige Tada svijetlim Jače, jače Da odagnam Djedu brige

LOPTA Još se dobro sjećam Kako mi je draga baka Na staroj mašini Sašila od krpa Lijepu, loptu meku Uzela je majčinu Poderanu deku I – gle čuda, čuda! – Kotrlja se, šarena Po proplanku, svuda Vidio sam toga dana Kako se baki mojoj Od ljubavi oči žare Unuku na dar Od bakice Mare Pisalo je na papiru

297


298

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

NOĆAS Noćas mi se snilo Da se sunce Ispod stola skrilo Da me baka svraka Nosila na glavi I... i... Da su ljudi bijelo-plavi Noćas mi se snilo Da je zvijezda bilo U šalici kave I... i... Da su zlatne krave Pune zlatna mlijeka I da potocima toplim Kao duga rijeka Teče čokolada A za ljetnog hlada Palma pleše, pjeva I... i... I da slatka kiša Bombonima lijeva Zbog naporna sna Probudih se kasno Na nastavu ne idem To je posve jasno

MIĆA Zvala bi me k večeron Moja brižna mat Kad san va stomanji Na prstićih tekla spat


Vesna Miculinić Prešnjak

Zami sobun na postej Z šparheta opuku I zapri poneštru Aš zimica va kamaru Po škurini gre Čuda dice okol nas Blaženo već spe I danaska čujen Ta mehki Ta tepli glas Matere već letih ni Na grobničkon cimiteru Z ocen, z ocen spi

299


300

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

*** Miculinić Prešnjak, Vesna (Zastenice, Rijeka, 1951.) diplomirala je pravo i psihologiju. Članica je Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci, Čakavske katedre Ivan Matetić Ronjgov, Katedre čakavskog sabora za Grobnišćinu te brojnih humanitarnih udruga. Piše na grobničkoj čakavštini i standardnom hrvatskom jeziku. Objavila je pjesničke zbirke: Dari (1996.); Z moj’ga kaštela (1997.); Radost probuđena srca (1998.); Oko čežnje (2000.); Tišina srca (2003. godine, a 2004. istu knjigu u bibliofilskom izdanju, na glagoljici i latinici – otisnutu na tkanini); Luč u tmini (2004.); Kap zore (2005.); Modri san (2006.); Va dihu (2007.); Na pragu vremena (izabrane pjesme iz devet knjiga, 2008.); izabrane poezije u dvojezičnoj, hrvatsko-talijanskoj zbirci Z moj’ga kaštela / Dal mio castello (2009.); Lungomare (2010.); izbor poezije na makedonskom jeziku u zbirci naslovljenoj Nok so boja na vino (2011.) te roman Na rubu noći (2008.) i slikovnice za djecu: Zaljubljena stonoga (2005.); Ružičasta vila (2009.); U poljubcu sunca (2010.). Objavila je i reizdanja prvih šest zbirki pod novim naslovima: Njazlo duše, Čez sanje, Kolijevka nade, Šapat vjetra, Dodir sjete i Sjeme snova. Zastupljena je u knjizi Grobnički pisci XX. Stoljeća (Grobnik, 1994.) koju je priredila dr. Iva Lukežić, uvrštena je u Antologiju hrvatske znanstveno-fantastične priče (Rijeka, 2005.), a poezija i proza objavljivani su joj u brojnim zajedničkim zbirkama i zbornicima. Suradnica je nekoliko književnih časopisa u Hrvatskoj i inozemstvu. Gostovala je u nekoliko radijskih i televizijskih emisija, a mnoge su joj pjesme uglazbljene za festivale i klape. Dobitnica je godišnje međunarodne nagrade za esej U noći boje vina časopisa Koreni (Kumanovo, Makedonija, 2009.), nagrade Književno pero za najbolji objavljeni roman Na rubu noći u nakladi HKD-a (2008./2009.). Sudjelovala na internacionalnim festivalima poezije: Racinovi susreti (Veles, Makedonija; 2005.), Europskom festivalu poezije UNESCO-a (Solun, Grčka; 2006.), festivalu poezije Melničke večeri (Melnik, Bugarska) predstavljajući se poezijom i knjigom Tišina srca pisanom glagoljicom i latiničnim pismom i tiskanom na tkanini, osvojivši posebnu nagradu za stvaralaštvo Irin Pirin (2006. i 2007.) te na internacionalnoj literarnoj manifestaciji Ditet e naimit (Tetovo, Makedonija; 2006. i 2009.). Prevođena je na poljski, talijanski, makedonski, bugarski, poljski, albanski, turski i japanski jezik.


Csaba G. Kiss

301

SUDBINA KNJIGE Csaba G. Kiss

Mađarski roman Gorskog kotara Cécile pl. Tormay: Emberek a kövek között (Ljudi među kamenjem) S mađarskog prevela: Kristina Katalinić

S

totinu je godina otkako je objavljen roman, djelo mađarske književnosti desetljećima zaboravljeno, a danas ponovo otkriveno. Lajos Grendel, jedan od eksperata mađarske proze naših dana, piše o njemu u Povijesti književnosti 20. stoljeća objavljenoj prošle godine: Emberek a kövek között (Ljudi među kamenjem) jedan je od najboljih mađarskih psiholoških romana, pun raskošnih impresionističkih opisa krajolika, dramskih sukoba, strasti koja gotovo pa rastače bujan i jezgrovit stil*. Autorica, tijekom svojih putovanja po Italiji posredstvom aristokratskih rođaka, krajem 19. stoljeća upoznaje D’Annunzia, slavnog pisca, koji je uzima pod svoju zaštitu; s njegovom preporukom odnosi uredniku Revue de Parisa jednu svoju novelu. U tom je časopisu prvi put objavljen njezin roman u nastavcima na francuskom jeziku, da bi 1914. godine u Parizu ugledao svjetlo dana u formi knjige te zavrijedio pohvalu Anatolea Francea. Autorica je u proljeće 1914. godine bila gošća francuskog maestra koji je pred njom o romanu govorio sljedećim riječima: Treba ga pročitati. Jedva da sam se susreo s piscem, a spisateljicom nikad, koji bi s tako malim instrumentarijem znao oživjeti beživotne predmete kao autorica ove knjige**. Tko je bila Cécile Tormay i zašto su njezino ime i njezina djela gotovo pola stoljeća bila prognana iz mađarske književnosti? Ona je bila jedan od izvanrednih predstavnika moderne mađarske proze u zamahu u prvom desetljeću 20. stoljeća koja, bez obzira na svoju latinsku i zapadnu izobrazbu, nije pripadala skupini obnovitelja književnosti, krugu oko ____________________

* Grendel, Lajos. (2010.): A magyar irodalom története (Magyar líra és epika a 20. században). Pozsony. Str. 164. ** Tormay, Cécile (1937.): Küzdelmek – Emlékezések. Budapest. Str. 284.


302

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

uglednog časopisa Nyugat (Zapad). Rođena je 1875. u mađarsko-njemačkoj obitelji. Roditelji su joj bili predstavnici mađarske političke elite prije prvoga svjetskog rata. U izvjesnom pogledu, za Cécile Tormay možemo reći da je bila spisateljica-amaterka koja svoju književnu karijeru započinje u aristokratskom društvu, posebno zainteresirana za antički svijet i Italiju, a svoje putopise i novele objavljuje u časopisima i dnevnim listovima. Njezine zbirke pripovijedaka ugledat će svjetlo dana u prvim godinama novog stoljeća. Nakon toga, 1911. i 1914. godine, slijede dva romana – drugi je A régi ház (Stara kuća) koji slijedi obrazac klasičnog europskog obiteljskog romana – koja joj osiguravaju istaknuto mjesto u povijesti mađarske književnosti. Njezino brisanje iz kolektivnog sjećanja imalo je političke razloge. Naime, 1920. – 1922. godine, u djelu pod naslovom Bujdosó könyv (Prognana knjiga), objavila je svoja sjećanja zajedljiva stila – i ne tek mjestimično pretjerana i jednostrana – o slomu Monarhije i Ugarskog Kraljevstva ujesen 1918. godine, o narodnoj republici Mihálya Károlyia i stravičnoj komuni Béle Kuna. Osobito joj ovo posljednje nije moglo biti oprošteno u doba diktature. Između dva rata spisateljica prihvaća i poslanstvo u službenoj mađarskoj politici, ime joj je prilično isprepleteno s razdobljem Horthya. Uređuje kvalitetan časopis Napkelet (približno: Izlaz sunca), 1935. u Ligi naroda u međunarodnom povjerenstvu za intelektualnu suradnju izabrana je na mjesto Madame Curie. Preminula je dvije godine kasnije. Roman Ljudi među kamenjem u cijelosti se odigrava na području Gorskog kotara. Kako je mađarska spisateljica došla na ideju da baš iz ovog kraja izabere temu za svoj roman? U mladim je danima u brojnim prilikama željeznicom putovala u Italiju, a put je vodio kroz hrvatski gorski kraj. Prvi put se suočila s tim neobičnim krajolikom kada je, jednom prilikom, vlak nakratko stao između dvije stražarnice. O tome János Hankiss u svojoj monografiji citira jedno pismo Cécile Tormay. Autorica ovako svjedoči o tom, za nju presudnom, doživljaju: Koliko god puta putovala u Rijeku kroz Gorski kotar, uvijek mi to pada na pamet. U mislima mi se javlja krajolik koji gotovo nikad nije dotaknulo piščevo pero. Tako se formirao nagovještaj moga romana Ljudi među kamenjem.* Bilo bi teško utvrditi koliko je utemeljena autoričina primjedba o kraju koji je u književnosti jedva dotaknut. U svakom slučaju, na um nam padaju samo kasniji primjeri slike Gorskog kotara u hrvatskoj književnosti, pripovijesti Ivana Gorana Kovačića iz tridesetih godina prošlog stoljeća ili Krhotine Željke Čorak sa samog kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. ____________________

*

Datum pisma Ödönu Szabó (1937.): 2. 10. 1913. In: Hankiss, János: Tormay Cécile. Budapest. Str. 86.


Csaba G. Kiss

303

Kao paralelu iz svjetske književnosti (usprkos žanrovskoj razlici) iz gotovo istog vremena možemo spomenuti Scipia Slapatera iz Trsta koji je 1912. godine objavio lirsku autobiografiju Il mioCarso (Moj krš), opisujući sličan kraj svoje zemlje. Mađarsku autoricu je dirnula neobična i potresna ljepota tog kraja. Ovdje moramo napomenuti da je u mađarskoj tradiciji, prema njemačkom uzoru, Gorski kotar kratko nazvan Karszt (Krš). Iz sveska koji predstavlja Hrvatsku i Slavoniju (čiji je glavni urednik bio Izidor Kršnjavi) – velikog poduhvata Die Österreichisch-Ungarische Monarchie in Schrift und Bild – navodimo opis Dragutina Hirca, izvanrednog poznavatelja hrvatskih krajeva: Priobalni Kras (hrvatski ili liburnijski Kras) zajednički je naziv prijelaznog gorskog područja koje povezuje planinski sustav Julijskih i Dinarskih Alpa, povlačeći se ponad Rijeke sa svojim stepenastim i strmenitim grebenima nalik velikom vijencu zaokružuje cijeli Kvarner.* Glavna junakinja romana je hrvatska djevojka s planine koju najprije susrećemo kao seosku kozaricu. Jela je, vjerojatno, najdopadljiviji hrvatski ženski lik mađarske književnosti. Cécile Tormay nije bio stran hrvatski svijet; od 1890. godine, tijekom trinaest godina, dio ljeta je provodila kao gošća daruvarskog dvorca. Može se pretpostaviti da je donekle poznavala hrvatske običaje ljudi tog kraja, hrvatska osobna imena i zemljopisna imena (koja mahom dobro koristi u romanu). Pripovjedač djela govori u trećem licu jednine, ali njegov vidokrug, zapravo, određuje djevojčina svijest; iz njezina kuta gledanja pratimo događaje, rečenice romana posreduju ponajviše njezine osjećaje. Zato samo sa zadrškom možemo prihvatiti stav istraživača prema kojemu, u značenjskoj osi teksta, stoje etnički stereotipi posredovani preko mađarskih i hrvatskih likova. Jasno, Jela je središnji lik, kroz nju živi taj svijet; naspram nje se pojavljuju ostali likovi. Nesumnjivo objektivni pripovjedač stoji najbliže samoj autorici koja s dubokim uživljavanjem udahnjuje život jednoj hrvatskoj djevojci iz gorskokotarskoga kraja. Do kraja prvog dijela romana možemo pratiti priču osobe izdvojene iz seoske zajednice koja se, prihvativši sudbinu usamljenice, pretvara u stranca. Tek među planinama, identificirajući se s prirodom, pronalazi pastirica izbavljenje: ...kako je ležala tamo priljubljena uz zemlju, tako je osjećala kako joj srce ne tuče u njezinim grudima, već pod njom, među kamenjem; osjećala je kako njezina krv oživljava malene izvore u mahovini...** ____________________

*

Citiram nakon mađarskog izdanja: Dragutin Hirc (1901.): A hegyvidék In: Horvát-Szlavonország. Az Osztrák-Magyar Monarchia írásban és képben. Budapest. Str. 331.

** Tormay Cécile (2010.): Emberek a kövek között. (Novo izdanje). Szeged. Str. 38-39.


304

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

Intuitivno je biće. Njezino neznanje, međutim, nije primitivna jednostavnost; osjećaje proživljava duboko, svijet ne razumijeva preko riječi, njezina komunikacija nije prvenstveno verbalna. Stil siromašan riječima efektno prikazuje nijanse bogatog svijeta emocija glavne junakinje. Ovaj roman je balada izrečena u prozi, povijest jedne tragične ljubavi, susret dvaju stranaca. Nakon udaje za dosta starijeg mađarskog čuvara pruge na službi u hrvatskom gorskom kraju, Jela privremeno nalazi mir. Razorna strast, velika ljubav, za nju dolazi zatim u liku mladog željezničara iz mađarske ravnice. U njihovim osobama susreću se dva strana svijeta, dva arhetipa staju jedan nasuprot drugom: gorski svijet kamena i ravni kraj puste. U Jelinim očima digao se divlji vjetar s planine, na mladićevim usnama šutio je veliki, neizmjeran spokoj puste. A iznad vatre na trenutak su im se susreli pogledi.* To geografsko-prirodno određenje je odlučujuće, spram njega manje je značajna etnička pripadnost, iz njega slijedi različitost likova, nastaje svaka komunikacijska poteškoća između dvije osobe. U jednom kasnijem djelu autorica je, govoreći o Firenzi, ovako formulirala suštinu stavova neke sredine: Kraj i klima obrazuju karakter naroda, karakter naroda stvara svoju sudbinu i povijest.** Kći planine i sin puste ne mogu razumjeti jedno drugo, kobna sudbina je neizbježna. Međusobni osjećaj tuđinstva prema pripovjedaču romana univerzalno je svojstvo ljudskog postojanja: Nema većeg puta na svijetu od onog koji vodi od čovjeka do čovjeka. Ponekad može biti providan, može se čuti izgovorena riječ, ali proći taj put nikad nije moguće.*** Prva rečenica romana počinje slikom kamena koji se kortlja. Kamenje u naslovu djela ne upućuje samo na predmetni svijet krajolika; ono u sebi nosi višeslojnu simboliku. Svijet kamenja sâm je Gorski kotar, u konkretnom i prenesenom značenju te riječi, u kojemu se tamošnji žitelji uporno moraju boriti za preživljavanje. Ujedno, kamenje ovdje znači nemilosrdnost, slobodu i nezadrživu snagu. Glavnu junakinju uz kamenje veže osobita naklonost, ona se s njima poistovjećuje kada njezinu majku – na sličan način kao u biblijskoj slici – seljani zamalo da ne kamenuju. Njezina usamljenost podsjeća na kamenje gorskoga kraja iz koje ju je samo strasna ljubav bila u stanju osloboditi. A u vrijeme zlosutne bure, kad se mora suočiti s mogućnošću gubitka ljubavi, kamenje ponovno pritišće: Kao i ranije, prije nego je znala voljeti, opet je u svojoj nutrini osjećala kamenje, teško kamenje...**** ____________________

*

Tormay Cécile nav.dj. Str. 84.

** Tormay Cécile (1935.): Virágok városa – szirének hazája. Budapest. Str. 10. *** Tormay Cécile (2010.): Emberek a kövek között. Szeged. Str. 99. **** Tormay Cécile nav.dj. Str. 130.


Csaba G. Kiss

305

Na slici koja otvara roman glavnu junakinju vidimo u sumračnom krajoliku: Djevojka je bila zagledana u Javorje. Među oblacima usamljeno je gorjela velika gora u vatri sunca koje je pogledavalo za sobom. Dolje se prostirala tama borova.* Ova oznaka mjesta upućuje na to gdje ćemo naći model za selo i uži kraj koji susrećemo u romanu Ljudi među kamenjem. Riječ je o Liču i njegovoj okolici. Kao da je mađarska autorica poznavala već citirano djelo hrvatskoga geografa o Gorskom kotaru.** Dragutin Hirc o Ličkom polju piše: Na okolo okruženo je Ličko polje golim, koje šumom zaraslim briegovima. Sa zapadne se strane protegnuo Vranjak, Sožvinjak, a donjih Benkovac, kojemu daleke luke natapa istoimeni potok, a obale mu kite omašne breze i jalše. Sa istočne strane uzdiže se Bajta, Gradina i níza brieg do briega do Javorja (1122), Debele kose, i Oštroga vrha... Burni Bitoraj, a nad svim briegovima Velika Viševica. (...) Sa Ličkoga polja otvara se poučan vidik na Bitoraj, naročito na Javorje i susjednu mu Debelu kosu.*** Sâm Lič je uistinu gorsko naselje, približno 20 kilometara od Jadranskog mora, sjeveroistočno od Rijeke, pokraj Fužina i – što je također bitno za identifikaciju – selo se pruža uz željezničku prugu, nedaleko je tunel, u njegovoj blizini mogle su se tada nalaziti željezničarske stražarnice. Nakon stanice Lič, prvi put mogu putnici ugledati more (u mađarskoj književnosti ta slika ima osobit topos) – stari vodiči to redom spominju. Cécile Tormay temeljito je proučila taj kraj. Osobno, i na vojnim zemljovidima, spominje u romanu Svetu Goru, poznato mjesto hodočašća toga kraja. Možemo pretpostaviti da je bila i u selu. Na žalost, o njezinim književnim istraživanjima provedenima ondje jedva nešto znamo. U romanu se neimenovano selo pojavljuje u plastičnim, gotovo naturalističkim slikama. Vrijedno je spomena nekoliko slika, napominjući kako ih sve vidimo očima izopćene pastirice. Među pocrnjelim, velikim gorama usko se i razvučeno protezalo selo. Kraj pozelenjelog zida crkve stajala su dva stara hrasta. Naniže nekoliko crvenih krovova, pokraj puta gnjile drvene kuće, poredane krivudavo i neuredno. Nakrivljeni prozori zlobno su i nepovjerljivo promatrali jedni druge. Od dima pocrnjeli krovovi pod pritiskom bure kliznuli su u stranu, kao šešir pijana čovjeka. Iz dimnjaka su sukljali oblačići.**** ____________________

*

Tormay Cécile nav. dj. 7. l.

** Hirc, Dragutin (1898.): Gorski kotar. Str. 15. *** Hirc, Dragutin nav. dj. Str. 15. **** Tormay Cécile nav.dj. Str. 10. str.


306

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

Iz prikaza dva važna javna prostora također možemo osjetiti kako su nastali prema stvarnom (naravno, ne bezuvjetno doživljenom na toj lokaciji) iskustvu. Jedno je spomenuta božja kuća: Zrak u crkvi postao je težak. Pokisle cipele, mokri pršnjaci i užegao vonj svježe opranih košulja otužno se miješao s mirisom tamjana. Muškarci su na prsa pritiskali svečane šešire i istim glupavim pogledom promatrali goli strop kojim su ga gledali svake nedjelje, otkad znaju za sebe. Ženama u rukama žarkim su se bojama šarenili molitvenici umotani u marame.* Drugo je seoska trgovina: U malom dućanu koji je vonjao po petroleju i rakiji, čovjek u kabanici kupovao je brus za kosu. (...) Na polici su, jedno preko drugoga, ležali Frankova kava, oštrica kose, lojanica, krunica. Čovjek u kabanici prevrnuo je ašove u uglu. Ispred prozora u paučini udario je glavom o zvona za stoku, pokraj njih na rudi su se počeli ljuljati vijenci smokava i komadi slanine.** Mađarski prinos književnoj slici Gorskog kotara s početka 20. stoljeća. Roman je imao značajan uspjeh u inozemstvu. Već u godini objavljivanja preveden je na njemački, a u nastavcima ga objavljuje Pester Lloyd u Budimpešti. U formi knjige objavljuje ga sljedeće godine slavni berlinski Fischer Verlag. Osobita zanimljivost povijesti recepcije Ljudi među kamenjem je ta da roman u Zagrebu već te godine, temeljem peštanskog njemačkog lista, predstavlja istaknuti mađarsko-hrvatski kulturni posredovatelj Mavro Špicer na stranicama Agramer Tagblatta. Francusko izdanje slijedi 1914. godine, engleski (New York, 1923.), a zatim i talijanski (Milano, 1928.) prijevod. Možda osebujnu uzburkanost povijesti suvremenog doba zorno prikazuje to što je 1990. godine ponovo objavljen na francuskom jeziku. Predgovor tom izdanju napisao je Gianpiero Cavaiglà, izvrstan rano preminuli talijanski hungarolog. Kao zaključak, navodim njegove riječi: Ljudi među kamenjem je uistinu originalno djelo mađarske književnosti. Ovaj je roman uspješna sinteza različitih struja: egzotičnost regionalizma (...) i izvanredne introspekcije izvedene snagom atoričina vlastita stila. Velika vrlina Cécile Tormay je ta što je svojim originalnim stilom znala duboko i vjerno prikazati žensku dušu.*** Klasično djelo srednjoeuropske književnosti prve polovice prošloga stoljeća. ____________________

*

Tormay Cécile nav.dj. Str. 15-16.

** Tormay Cécile nav.dj. Str. 86. *** Cavaiglà, Gianpiero (1990.): Préface. In: Cécile de Tormay: Fille des pierres. Éditions Vi-

viane Hamy. Paris. Str. 12-13.


Igor Žic

307

IGOR ŽIC

Paolo Santarcangeli

i njegova autobiografska proza

Luka obezglavljena orla ICR; Rijeka, 2010.

O

Paolu Santarcageliju pisao sam samo jednom, i to posve uzgred, u eseju o slabo poznatom riječkom piscu Erichu Viu (Književna Rijeka, br. 2/2004.). Tada sam ga spomenuo u sklopu vječite liste imaginarnog Društva književnika Rijeke. Na toj listi apsolutni broj jedan je Janko Polić Kamov (Sušak, 1886. – Barcelona, 1910.), veliki austro-ugarski pisac koji je pisao na hrvatskom i veliki hrvatski domoljub kojemu je i Austro-Ugarska bila mala. Drugo mjesto uvjerljivo drži Ödön von Horvath (Sušak, 1901. – Pariz, 1938.), rođen u mađarskoj obitelji, no pisac na njemačkom – koji se osjećao apatridom i koji nije pripadao nigdje. “Na trećem mjestu ove nevesele liste je Paolo Santarcangeli (Rijeka, 1909. – Torino, 1996.). Kao dijete austro-ugarske Rijeke dobro je govorio mađarski i kao profesor mađarske književnosti na torinskom sveučilištu bio je jedan od vodećih talijanskih hungarista. Bavio se poviješću civilizacije te je stekao ugled studijama o mistici, religiji, povijesti simbola te smislu komičnog. Njegov rad o simbolici labirinta iz 1967. godine predstavljao je znanstvenu osnovu za osmišljavanje čuvenog labirinta samostanske knjižnice u romanu Umberta Eca Ime ruže. Kao Židov, rođen je kao Pal Schweitzer, bavio se judaističkim studijama, ali i problemom života na granici. Objavio je niz zbirki poezije, no sjajne su mu autobiografske proze Luka orla odsječene glave te u babilonskom sužanjstvu. Ovaj Židov je, među iseljenim Riječanima talijanske kulture, predstavljao nedostignutu duhovnu vertikalu. Čovjek rijetke odmjerenosti što je, vjerojatno, tipično za ozbiljne znanstvenike.“ (str. 9) Ovo bi se moglo još malo proširiti. U Rijeci je završio mađarsku osnovnu školu, a potom talijanski Licej (višu gimnaziju). Studirao je ekonomiju u Beču, a diplomirao je pravo u Padovi. U Rijeci je radio kao odvjetnik, sve dok nije potpao pod rasne zakone 1940. godine. Paolo Santarcangeli prozvao se po mjestu Sant Arcangeli u Romagni, gdje se skrivao pred Nijemcima nakon kapitulacije Italije 1943. godine. Poslije rata vraća se u


308

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

Rijeku, da bi ubrzo, svojevoljno, otišao u novo izbjeglištvo – u Torino. Od 1969. godine do umirovljenja bio je profesor mađarske književnosti na torinskom Sveučillištu i jedan od vodećih talijanskih hungarista. Baveći se poviješću civilizacija od polovice šezdesetih godina prošloga stoljeća stječe ugled studijama o mistici, religiji i povijesti simbola, a potom i smislu komičnog u ljudskoj kulturi. Nakon njegove smrti Katedra hungarologije u Torinu jednostavno se ugasila. Vezan za Rijeku, Santarcangeli je trajno preispitivao svoj, ali i srednjoeuropski i mediteranski identitet i multikulturalne formacije, posvećujući se povijesnim studijima, posebice judaističkim, kao i istraživanju općenitih kulturoloških posljedica života na granici. Bio je aktivni sudionik kulturnog i društvenog života riječkih iseljenika (esula) i članom uredništva rimskog povijesnog časopisa Fiume (Rijeka). Najznačajniji je književnik među esulima. Objavio je zbirke poezije: Umnoženo srce (Il cuore molteplice; Rim, 1949.); Pjesme zrelog doba (Canzoni della ricca stagione; Rim, 1951.); Izgnanikove pjesme (I canti del esule, 1954.); Smrt jednog ratnika (Morte d’un guerriero; Rim, 1966.); Svođenje računa (Ressa dei conti; Milano, 1976.); Pismo antipodima (Lettera agli antipodi; Firenca, 1981.). Uz Rijeku je vezana autobiografska proza Luka orla odsječene glave (Il porto dell’aquilla decapitata; Firenca, 1969; izmijenjeno izdanje: Udine, 1988.), a sličnom žanru pripada i knjiga U babilonskom sužanjstvu (In cattivita babilonese; Udine, 1987.) s dugim podnaslovom Zgode i nezgode mladog primorskog Židova i Fijumana u ratno doba. Najzapaženije su njegove interdisciplinarne studije: Hortulus litterarum ili o magiji literature (Milano, 1965.); Knjiga o labirintima – Povijest mita i simbola (Firenca, 1967; potom dva puta reizdano i više puta prevedeno); Nekya – Silazak pjesnika u Pakao (Milano, 1981.); Homo ridens – Estetika, Filologija, Psihologija, Povijest smiješnog (Firenca, 1989.)... Ako se vratimo listi riječkih književnika, na četvrtom mjestu nalazi se Enrico Morovich (Sušak, 1906. – Lavagna kraj Genove, 1994.), jedan Talijan iz Rijeke (kako mu se zove autobiografska proza), inače dubokih hrvatskih korijena. Peti je Erich Vio (Rijeka, 1910. – Andora(!), 1999.), rođen u hrvatskoj obitelji koja se politički opredijelila sasvim drugačije. Otac Antonio Vio bio je pro-talijanski autonomaš, a majka Marija Catti bila je kći uglednog hrvatskog otorinolaringologa Gjure Cattija. On je, pak, pisao na njemačkom, a radio kao kirurg u Japanu, Kini, Hong Kongu i Južnoafričkoj Republici! Već iz ovog jasno je da je riječka književnost jedna neobična pojava koja se ne uklapa u uobičajene podjele. Sve navedene književnike povezuje rođenje u austro-ugarskoj Rijeci i temeljno pitanje identiteta koje se u


Igor Žic

309

gradu, u kojem su se svi rađali sa znanjem četiri jezika, postavljalo kao jedino značajno – često se razrješavajući nasiljem, demonstracijama, oružjem i zbjegovima. Vijorenje najrazličitijih zastava se podrazumijeva... Na jednoj razini – monarhijska Rijeka uoči Prvoga svjetskog rata bila je grad veći od Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika zajedno, s tek desetak tisuća stanovnika manje od Zageba! Na drugoj razini – ona je bila drugi najveći mađarski grad, u kojemu gotovo da nije bilo Mađara! Na trećoj razini – beskrajno bogatstvo luke, industrije i trgovine nije moglo sakriti zastrašujući anti-intelektualizam, kao ni žestoka nacionalna trvenja ispunjena uličnim tučnjavama, bombama i policijskim intervencijama... Ovo sve moramo znati kako bismo zaista mogli shvatiti književni trag Paola Santarcangelija. Iako je bio mađarski Židov, sebe je – u prvom redu – doživljavao kao vrlo obrazovanog Talijana. Bio je odvjetnik koji je dobro govorio mađarski, talijanski, njemački, francuski, čitao starogrčki i latinski, dobro razumio hrvatski – no ovo posljednje nije ga ispunjavalo ponosom! Tako piše: “S onu stranu mosta na Rječini počinjao je jedan posve drugačiji svijet, svijet koji se protezao sve do Bospora: počinjao je Balkan, sa svim mogućim značenjima te riječi, geografskim i političkim. Sve je bilo jednostavnije, siromašnije i prašnije. Drukčija su bila lica ljudi, drukčiji glasovi, drukčiji zvuci, poput nekakva nasilja prisutna u zraku. Okus kave bio je drukčiji, a iz restorana se širio miris ili zadah slavenskih i srpsko-turskih jela, onakav kakav nas slijedi putem od Smirne (Izmira!, op. a.) do Istambula.” (Luka obezglavljena orla; Rijeka, 2010; str. 163) Vrlo problematični redci mađarskog Židova u gradu kojeg je potok – nazvan augmentativno Rječina – dijelio na Fijumu, u kojoj su potalijančeni Hrvati klicali Mussolinijevom fašizmu, dok su s druge strane iste rječice pojugoslavljeni Hrvati uzvraćali – kličući srpskom fašizmu! Jedino prirodno stanje riječkog duha oduvijek je bila – šizofrenija! U trenutku dok ga je mladi Schweitzer promatrao nadmoćno sa svoje strane potoka, Sušak je bio veličine talijanskog Zadra, proglašavan najljepše uređenim turističkim mjestom na istočnoj obali Jadrana, u kojemu se podiže najviša građevina sumorne Kraljevine Jugoslavije – hotel Neboder! Da je situacija s najtalijanskijom Rijekom problematična priznaje i Santarcangeli, jer tek nekoliko redaka prije određivanja balkanskih granica sâm opaža: “Govorilo se da je jedan naš fašistički odličnik sa svojom majkom govorio hrvatski, jednostavno zato jer starica nije poznavala talijanski jezik, a kad je malo prije izbijanja rata nekoliko stotina siromaha poodmakle dobi bilo unovačeno u Protuavionsku miliciju, nerijetko se moglo čuti kako neki od tih smionih crnokošuljaša progovaraju hrvatskim jezikom.” (str. 163) Ovi njegovi opažaji nehotično su priznanje da nema talijanske Rijeke


310

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

bez D’Annunzijevog i Mussolinijevog fašizma, kao ni da fašizam, progon Hrvata i naseljavanje desetak tisuća regnicola (Talijana iz Kraljevine – Il Regno) nije od grada moglo napraviti Fijumu! Nužno je pojasniti ležerno spominjanje fašističkog odličnika, jer je riječ o zanimljivoj i suštinski važnoj povijesnoj osobi. Ivan Host rodio se 1892. godine u kastavskoj obitelji skromnog bankovnog službenika Franje i njegove žene Franjice, rođene Mandić. Iako se u kući govorio samo hrvatski jezik, postao je jedan od eksponiranijih talijanskih iredentista. Rano se priključuje Mladoj Rijeci (Giovine Fiume) i odlazi na Danteov grob u Ravennu 1908. i 1911. godine, što se tada smatralo drskim pro-talijanskim istupom omladine. Bio je član iredentističkih sportskih društava kao što su bili Riječki alpinistički klub (Club alpino fiumano), Edera, Olimpia i Eneo (Rječina!). Tijekom 1911. godine bio je pozvan u vojnu službu pri Tirolskim lovcima u Innsbrucku, no poslije par mjeseci dezertirao je u Italiju. U Bresci je radio kod zubara Venturija, od kojega je preuzeo dodatak prezimenu pa je postao Giovanni Host-Venturi. Kad je u svibnju 1915. godine D’Annunzio – povratnik iz dobrovoljnog izgnanstva u Francuskoj – održao izrazito militantni govor, on mu postaje jedan od prvih sljedbenika. U ratu se, kao dobrovoljac, borio kod Isonza, na Piavi, kod Vodice, kod Sabotina, Caporetta, Montella i Sernaglie te je dobio tri srebrne i dvije željezne medalje za hrabrost. U Rijeku se vratio početkom 1919. godine i priključio se Nacionalnom vijeću (Consiglio Nazionale). S Giovannijem Giuratijem dogovarao je osnivanje Riječke dobrovoljačke legije koja je službeno zaživjela 12. lipnja iste godine, poslije besmislenog pokolja 13 Vijetnamaca – francuskih kolonijalnih vojnika u mirovnoj misiji – na prostoru riječke luke. Zajedno s Grossichem i Conselschim odlazi u Rim i traži intervenciju Gabrielea D’Annunzija u Rijeci. Kad je D’Annunzio 12. rujna 1919. godine ulazio u Rijeku dočekale su ga tri čete dobrovoljaca pod Host-Venturijem. Sredinom travnja 1920. godine bio je u delegaciji s de Ambrisom, Giganteom i Bellasichem (Blažićem) koja je bila primljena od strane premijera Nittija u Rimu. Kad je D’Annunzio 8. rujna 1920. godine proglasio u Rijeci svoju državu, pod poetičnim imenom Talijanska regencija Kvarnera, on je postao rektor (ministar) obrane. Od 1924. do 1939. godine bio je zastupnik u talijanskom parlamentu. U vladi pod Mussolinijem postao je podsekretar trgovačke mornarice 1934. godine, a od 1. studenog 1939. godine bio je ministar prometa. Pod njim su se konstituirale slobodne luke Rijeka i Zadar te industijska zona Bolzana. Odstupio je s dužnosti 26. veljače 1943. godine, a 1949. odlazi u Argentinu. U Rimu mu je 1976. godine tiskana knjiga Riječki poduhvat. Umro je u


Igor Žic

311

Buenos Airesu 1980. godine, vjerojatno košmarno sanjajući na hrvatskom... Iz nekog – ne baš posve jasnog – razloga, Santarcangeli je dosta suzdržan u opisivanju važnih osoba iz svojih riječkih dana. Ili je vjerovao da će njegovi jedini čitatelji biti ostarjeli esuli (izbjeglice) iz Fijume ili je, pak, smatrao da je u tekstu važnije poetsko od činjeničnog. Tako i dok piše o godinama formiranja svoje duhovnosti navodi, nekako uzgred, još jednu intrigantnu povijesnu osobu. “Mnogo veći i ugodniji, zbog svježine zelenila, bio je onaj drugi park koji je dugo vremena nazivan Nadvojvodinim parkom, jer ga je na tom krševitom kraškom terenu, istančano i s mnogo sredstava, bio dao izgraditi nadvojvoda Josip (bratić cara Franje Josipa!, op. a.), koji je u Rijeci živio do smrti 1905. godine. Mirisav od dragocjenih aromatičnih biljaka, silno gust, s prostranim ravnim i otvorenim mjestima all’italiana i bijelom vilom u renesansnom stilu u njezinu donjem dijelu, koja je odmah nakon 1918. godine prešla u vlasništvo gradske općine, a ova ju je, vrlo mudro, prenamijenila u zgradu Općinske knjižnice, smjestivši tamo knjige koje su do tada čamile u mračnim i bijednim prostorima donjeg grada, negdje u nekoj mračnoj i bijednoj školi. Mnogi sati istraživanja, pronalazaka i strasti. Knjižničar je bio povučen i stidljiv čovjek, ali vrlo živahne i otvorene inteligencije (između ostalog, bio je jedan od prvih hispanista koji je Italiji približio Unamuna, Concha Espinu i Gabriela Mistrala, ali i mnoge druge španjolske pisce). Sa mnom, tada četrnaestogodišnjakom ili petnaestogodišnjakom, ophodio se ozbiljno, onako kako se ophodi s nekim bradatim znanstvenikom i davao mi je sve što sam od njega tražio.” (str 43) Povučeni knjižničar bio je Pietro Pillepich (Petar Pilepić), posve zaboravljeni riječki pjesnik i kritičar. Prvu zbriku pjesama Alma Verita objavio je sa šesnaest godina, pod pretencioznim pseudonimom Arcano d’Aurora. Poslije srednje škole odlazi u Firenzu, gdje 1907. godine završava studij književnosti i postaje profesor. Tiska i A Fiume e al mare 1909. godine. Kako ga nije privlačilo podučavanje u školi, 1912. godine zapošljava se u upravi Gradske knjižnice uz koju je ostao vezan, s prekidima, cijelog života. Kad je Italija ušla u rat 1915. godine, pod lažnim imenom odlazi u Rim. Iako se želio priključiti, kao dragovoljac, jedinicama na Krasu, zbog izuzetno sitne i krhke konstrukcije raspoređen je u Ministarstvo školstva. Dao je velik doprinos tada objavljenoj knjizi Slobodni grad Rijeka, u kojoj je sažeta povijest grada s talijanskog stajališta. Iz tog razdoblja datira i njegov interes za španjolsku književnost. U Rijeku se vratio 1919. godine, a 1921. je bio izabran za člana Konstituente, Ustavotvorne skupštine Riječke države, na listi autonomaše Riccarda Zanelle. Nakon što je Zanella, 3. ožujka 1922., bio srušen


312

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

fašističkim državnim udarom – uz povike: Smrt Hrvatima! – odbio je s njim poći u egzil u Kraljevicu te se, zapravo, povukao iz politike. Kao osoba bliska socijalnoj demokraciji i liberalizmu, bio je tihi protivnik fašizma te se posve okrenuo književnom radu. Pod pseudonimom Gianni Stronca napisao je tri satire: Pjesme slobode, Imperijalne idile i Carstvo Pulcinelle, no nije imao iluzije da će ih publicirati. Kao književni kritičar surađivao je s časopisima u Španjolskoj i Latinskoj Americi, kao što su bili Nosotros iz Buenos Airesa, Gaceta literaria iz Madrida, Cruz del Sur iz Montevidea ili Repertorio iz Kostarike. Prisutan je i u talijanskoj periodici: Rassegna italiana, L’Eroica i Le opere e i giorni. Preveo je sa španjolskog Unamunaovu Sfingu bez Edipa, Araquistainaov Čudesni arhipelag i Podrugljivi život Fernandeza Floreza. Kao kritičar i esejist bio je cijenjen od Leonarda Bistolfia, Silvia D’Amica, Corrada Riccia, Diega Garoglia, ali i od Unamuna i Fernadeza Floreza. Smrt ga je stigla 1932. godine, u naponu duhovne snage... Osim što izbjegava povijesno ocrtati junake svojih – vrlo maglovitih – sjećanja, Santarcangeli je i inače prilično neprecizan u navođenju podataka. Vilu nadvojvode Josipa kupio je grad 1916. godine i u tim prostorima priređivao velike izložbe slika tijekom Prvoga svjetskog rata. Godine 1926. vila je temeljito obnovljena, s ciljem da služi svečanim primanjima, pa su nabavljeni veliki portreti kralja Vittoria Emanuela III. i Benita Mussolinija. U zgradu su smješteni Gradska knjižnica, Državni arhiv te Gradski muzej. Muzej je bio smješten na drugom katu i imao je četiri prostorije: s izlošcima suvremene talijanske umjetnosti, povijesnim eksponatima te dvoranu posvećenu Gabriele D’Annunziju. Kasnije, u prizemlju, dobiva i stalni postav arheologije. Dio pogubljenih sjećanja vjerojatno je uzrokovan dužim protokom vremena između zbivanja i njihovog opisa. Naime, Santarcangeli je pisao svoje nesavršeno remek-djelo od 1962. godine: u gradiću Santa Margherita nedaleko Genove, potom u Torinu te u Paleocastritsu – mjestu uz koji, u prijevodu, stoji (valjda kao pojašnjenje): Corfu – da bi ga dovršio 1968. godine. Za drugo, prošireno izdanje dodao je i Torino, 1987. godine. Naravno da ugledna prevoditeljica Ljiljana Avirović (već dugo u Trstu) zna što je Corfu, no to ne moraju znati čitatelji pa bi zbog njih bilo zgodno navesti da je Paleocastritsa mjesto s prekrasnim plažama na otoku Krfu! No s prijevodom ima problema od samog naslova! Naime u izvorniku knjiga se zove Il porto dell’aquila decapitata i to nije lako prevesti jer ima smisla samo ako se dobro poznaje riječka povijest. Naime, riječki grb – koji je gradu 1659. godine dodijelio car Leopold I. (isti onaj Habsburgovac koji je dekapitirao Zrinskog i Frankopana 1671. godine!) – ima, kao osnovni motiv, dvoglavog orla koji drži kandžu na amfori iz koje teče voda.


Igor Žic

313

220 centimetara visoka i dvije tone teška skulptura tog orla, koju je izradio venecijanski(!) kipar Vittorio de Marco, bila je postavljena na vrh Gradskog tornja 15. lipnja 1906. godine, na dan gradskog zaštitnika svetog Vida, kako se na to mjesto ne bi vješala mađarska zastava – neprihvatljiva svim onim Hrvatima koji su željeli biti Talijani! Neposredno nakon D’Annunzijevog ulaska u Rijeku, 4. studenog 1919. godine talijanski arditi Giuglielmo Barbieri i Alberto Tapari otpilili su jednu glavu riječkom orlu, kako bi od austrijskog dvoglavog napravili rimskog jednoglavog orla! Tako su uništili talijansku skulpturu kojom se najtalijanskiji grad branio od Mađara!!! Cijela akcija je fotografirana i bezbroj puta su te fotografije reproducirane pa je esulima priča i simbolika prilično jasna. Problem je što današnjim Riječanima to sve skupa ništa ne znači i naslov im, vjerojatno, zvuči, posve besmisleno! Ja sam davno preveo naslov kao Luka orla odsječene glave i to mi se čini nijansu razumljivije od Luke obezglavljena orla, ali je u svim varijantama nužan dugačak opis, dok je sâm autor donio sažetak cijele priče. Općenito, u knjizi nedostaju brojne duže napomene i ispravci, kao sastavni dio ozbiljnog i cjelovitog prijevoda. Inače, prijevod Ljiljane Avirović zvuči nekako umjetno i udaljeno od suvremenoga hrvatskog jezika, zbog niza neuobičajenih rečeničnih konstrukcija. Teško je, pak, bez ozbiljnog komentara progutati sljedeći ulomak: “O talijanstvu Rijeke izrečene su mnoge netočne stvari; oni koji su ga stavljali pod znak pitanja, katkad su i u Italiji nailazili na plodno tlo. Da bi se jednom zauvijek tome stalo na kraj potrebno je uzeti u obzir općinski popis stanovništva onih koje se naziva starosjediocima, tj. pertinentima, što ga je Consiglio Nazionale izveo u prosincu 1919. godine, uz pošteni prikaz u koji nikad nitko nije posumnjao, čak ni oni na suprotnoj strani: Talijana 83,3 %, Hrvata 12,5 %, Slovenaca 1%, Mađara 2%, ostalih 1,2% To je lice grada. Ali ta, tako jasna, činjenica bila je nerazmrsivo i dramatično komplicirana – kako je bilo, u većoj ili manjoj mjeri, u ostalim gradovima i selima istočne Istre i Dalmacije – činjenicom da je neposredno zaleđe bilo naseljeno gotovo isključivo Hrvatima.” (str. 68) Uredničko-prevoditeljski komentar glasi: “Nacionalni sastav stanovništva je prije rata izgledao bitno drugačije pa je za pošten popis u koji nitko ne sumnja točnije reći da ga nitko osim Talijana ne uzima u razmatranje, jer nikome drugome ne odgovara.“ Što bi ova pitijska formulacija točno trebala značiti – vjerojatno zna onaj tko ju je sročio. Puno jasnije bi bilo da su navedeni podatci iz, recimo, 1911. godine... Rijeka je tada imala je 67 865 stanovnika, od toga na Sušaku 13 214. Te godine Trst je imao 260 000, Zagreb 75 000, Pula 60 000 (od toga 40 000 časnika i vojnika), Split 18 000... Po nacionalnosti u Rijeci (sa


314

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

Sušakom, ali bez okolice – u kojoj su isključivo Hrvati!) bilo je: Hrvata 27 000, Talijana 23 283, Slovenaca 4 000, Mađara 3 619, Nijemaca 2 500, Engleza 200, Čeha 185, Srba 70... Iznošenje impresionističkih činjenica uvijek je vrlo opasno, čak i kad se progurava pod književnost... “Zatim dolazi, naravno, i Gabriele D’Annunzio i njegove besjede s balkona razdraganim ljudima: njegovi prvi razgovori s masama... To je bilo vrijeme ludosti i bakanalija u kojem je odzvanjao zveket oružja i, nešto tiše, ljubavi. U grad se sjatilo mnoštvo svakojakih ljudi, ponajviše jurišnika koje smo zvali arditi, kojekakvih nepoćudnih faca: divljih i dugokosih... Jasno, bilo je mnogo usijanih glava: da spomenemo samo jednoga, bradatog i dugokosog avijatičara Kellera, koji je letio do Rima i natrag da bi na palaču vlade, Montecitorio, koja u ono doba još nije bila prozvana gluhom i sivom palačom, ali ju se već tada smatralo takvom, prosuo kahlicu u znak prosvjeda protiv jadnog Nittija koji je tad bio na vlasti. Pjesnik (D’Annunzio, op. a.) se nastanio u Guvernerovoj palači, gdje su se nalazili i uredi gradske uprave. Tamo je primao i svoje posjetitelje – pisce, tobožnje pjesnike, novinare, znanstvenike, katkad vrlo ugledne talijanske i strane (poput antipatičnog Marconija), kao i luđake svih kategorija i nastrane pustolove koji su ga pohodili predlažući mu kojekakva nečasna trgovanja (koja je, usprskos svemu, odbijao); tamo je po cijele noći svirala glasovir Luisa Baccara; tamo su zalazile njegove ljubavnice, čiji je broj rastao snagom legende.” (str. 70-72) Ako se o D’Annunziju ponešto i zna, za njegovu neobičnu ljubavnicu Luisu Baccaru (Venecija, 1892. – 1985.), mora se spomenuti da mu je postala supruga 1921. i bila mu vjerna u raskošnoj i mračnoj vili Vittoriale, u mjestu Gardone, na Lago di Garda, sve do njegove smrti 1938. godine. S druge strane, Guido Keller ne postoji za hrvatskog čitatelja. A opet, riječ je o još jednoj iznimno zanimljivoj figuri. Taj nepromišljen, ali hrabar plemić potjecao je iz švicarske obitelji Keller von Kellerer. Kao mladi barun postao je pilot krajem 1914. godine. Bio je As srce u eskadrili legendarnog Francesca Baracce. Tijekom rata izazivao je austrijske pilote na srednjovjekovne zračne dvoboje. Kao i većina pilota onog doba uzimao je kokain, ne bi li lakše izdržao stres, strah i fizičke napore. Upoznao je Gabriele D’Annunzia i postao je njegov oduševljeni sljedbenik. Sudjeluje, kao akcioni tajnik, u Maršu iz Ronchia i zauzeću Rijeke 12. rujna 1919. godine. Kao vješt pregovarač, osigurao je u Rijeci svu stvarnu vlast D’Annunziu u uvjeravanjima s lokalnim političarima, među kojima je bio najvažniji slavni kirurg dr. Antonio Grossich (Grošić, iz Draguča!). Bio je neka vrsta performera, pa se u Rijeci kupao kao nudist. Držao je svoje orlove u kavezu iza Guvernerove palače. Nije bio samo čovjek akcije, već i dobro obrazovan pa je bio u stanju držati ozbiljna izlaganja o


Igor Žic

315

Plotinu i neoplatonizmu. Zajedno s prijateljem književnikom Giovannijem Comissom utemeljuje društvo slobodnih duhova Yoga u hotelu Europa 1920. godine. Cilj časopisa Yoga bila je moralna obnova razuzdanih legionara – ironijom i satirom! Pripadao je masonima i preko njih osiguravao je novčanu i lobističku podršku D’Annunziju iz Italije. Saznavši da se priprema Rapalski ugovor – kojim se trebala riješiti sudbina Rijeke – odletio je prema Rimu, s ciljem da ga pokuša osujetiti. Morao je prinudno sletjeti nedaleko od grada i cijela akcija se izjalovila. Popravivši avion, nadlijetao je Rim i bacao protestne ruže i govna iznad zgrada vlade, spomenute Berninijeve palače Montecitorio i Vatikana, što je opisao u listu Yoga. Bio je uhićen pod optužbom za terorizam. Cijela akcija inspirirala je futurista Marinettija na poemu Papin zrakoplov. Akcija je utjecala i na Guillaumea Apollinairea, koji je u Antitradiciji futurista (Rim, 1920.) ruže vezao uz avangardu, a govna uz umjetnost ranijih epoha. Guido Keller poslije Rijeke odlazi u Tursku, gdje drži školu za pilote. Poslije ekonomske propasti odlazi u Berlin, gdje djeluje pri talijanskom veleposlanstvu, vezano uz zrakoplovnu problematiku. Potom prelazi u Benghazi u Libiji, gdje vodi neuredan život s dosta droge. Odlazi u Južnu Ameriku, da bi se 1928. godine vratio u Italiju. U Rimu je planirao Grad života (Città di vita) kao grad umjetnika inspiriran Rijekom (Città di S. Vito – Grad svetog Vida), 1920. godine. Godine 1929. poginuo je u prometnoj nesreći u okolici Rima, a već 1933. godine izišla je biografija As srce Guido Keller koju je napisao Atlantico Ferrari. Jedno poglavlje knjige Santarcangeli je naslovio Učiteljice i između ostalih opisuje gospođu Tyberg. “Moja treća i zadnja učiteljica (klavira, op. a.) bila je poljska Njemica, kći, žena i majka glazbenika, Leschetizkyjeva učenica; imena velikih izvođača Rosenthala, Talbergovih, Sauerovih, uvijek bijahu prisutna. Niska rasta, zdepasta, vječito sa šeširom na glavi, oličenje smirenosti, oslobođena predrasuda i tiranskih metoda poučavanja, gospođa Tyberg je u mladosti bila virtuoz na glasoviru, a još je i u moje vrijeme, tu i tamo, znala održati vrlo profinjene koncerte. Ispod njezinih malih ruku akordi su izlazili sigurni, precizni i nježni. Živjela je u jednoj maloj vili s mužem violinistom, pijancem koji se već bio povukao sa scene i sa sinom, Regerovim učenikom (ako dobro pamtim), koji je bio vječito zauzet skladanjem velikih simfonijskih i koralnih partitura koje, čini mi se, nikad nisu bile izvođene.” (str. 136) Kako ga možemo nadopuniti? Wandi Tyberg djevojačko prezime bilo je Pottinger ili Paltinger, a podrijetlom je bila Poljakinja. Bila je studentica slavnog poljskog pijanista, pedagoga i skladatelja Theodora Leschetizkog. Udala se za Marcella Tyberga, profesora glazbene škole Hertzka u


316

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

Beču te koncertnog majstora kazališta u Lemburgu. Zajedno dolaze u Rijeku, odnosno Opatiju 1911. godine te organiziraju tečajeve violine i klavira. Čitavo međuratno razdoblje djelovala je u Rijeci kao klavirska pedagoginja, a učenici su joj bili i G. Ružić i B. Rudan. Osim klavira, poučavala je i glazbenu teoriju, harmonije i komornu glazbu. Kao pijanistkinja imala je maestralnu tehniku. Muž Marcello umro je 1927. godine. Sin, također Marcello, rodio se u Beču 1893. godine. Diplomirao je kompoziciju i orgulje, a djelovao je kao orguljaš crkve svete Ane u Voloskom. Ostavio je za sobom nekoliko kompozicija, od kojih je Sonatu za klavir u h-molu praizvela Wanda Tyberg u Rijeci 1922. godine. Kao preobraćeni Židov, Marcello je stradao u proljeće 1945. godine, prilikom zadnje njemačke racije u Opatiji. Ovo su samo nasumični primjeri nužnih zahvata na ambicioznom, esejiziranom tekstu koji me, dijelom, podsjeća na Ilarijin smješak Grge Gamulina. Ipak, Gamulin piše bolje i njegova meditativna lutanja Italijom neusporedivo su literarno uvjerljivija od Santarcangelovih lutanja – nekako sablasno kulisnom – Fijumom. Ključni problem cijelog teksta sažet je u samom početku. “Jeste li se ikad pokušali vratiti u Rijeku? Mučan je to posjet, ali ja bih vam ga ipak preporučio, samo da me nije strah da će mi se duša rasplinuti. Za takav je posjet potrebno snažno i dobrohotno srce ili, pak, ravnodušno. Jer – kako ću vam ispripovijediti – sve je ostalo isto i sve se istodobno promijenilo. Po kavanama sjede drugi ljudi, sjede na drukčiji način, drukčiji je okus kave i napitaka, a ponajprije je drukčiji jezik. Drugačiji je i ugođaj – rastužuje, baš zbog toga što sliči na onaj negdašnji.” (str. 11-12) Teško je mađarskom Židovu koji se smatrao Talijanom prihvatiti onu prijetvornu prirodu Rijeke, najhrvatskijeg hrvatskog grada, koji se nepristojnom lakoćom okretao različitim majkama-domovinama: Austriji, Mađarskoj, Italiji, Jugoslaviji, Hrvatskoj... Još je teže Židovu koji mora elegično pisati o gradu u kojemu je Gabriele D’Annunzio postvario fašizam zbog kojeg je, tijekom Drugoga svjetskog rata, Pal Schweitzer postao – Paolo Santarcangeli. Kako nostalgično oživjeti svoju mladost, kad je duboko uronjena u smrdljivu fašističku močvaru?! Talijanska Fijuma mogla je postojati samo kao fašistička tvorevina, samo s protjerivanjem Hrvata i gušenjem njihovih nacionalnih osjećaja i kulture. No dajući – čak i prešutnu i vrlo uvjetnu – podršku sustavu, ne treba se čuditi što su se u koloni izbjeglica poslije Drugoga svjetskog rata našli pobjednici iz prethodnog! Ipak, malo iznenađuje Santarcangelijev odabir strane nakon Drugoga svjetskog rata. Tako Ervin Dubrović, ravnatelj Muzeja grada Rijeke, piše u pogovoru: “Nakon završetka rata, kad mu se učinilo da prilike više nisu tako


Igor Žic

317

opasne, zajedno s majkom vraća se u Rijeku – no samo zato da bi, iz svoje zaplijenjene kuće, spasio što se još dalo spasiti. Kuća im je već odavno bila oduzeta. Od fašističkih su vlasti kuću preuzele komunističke i proglasile je narodnom imovinom, zato što su posljednji ratni stanari bili Nijemci – dakle, narodni neprijatelji. Kratak boravak u Rijeci oproštaj je s rodnim gradom u kojemu više gotovo i nema njegovih sugrađana jer su ulice preplavljene došljacima. On ih je doživljavao kao danonoćno do zuba naoružane partizane koji mu nisu ulijevali osobito povjerenje.” (str. 183) Luka obezglavljna orla knjiga je koja je izišla u hrvatskom prijevodu prekasno da bi pobudila bilo kakve jače emocije. Podsjeća na staru, požutjelu, mutnu fotografiju koja je sačuvala prošlost bez čvrstih, uvjerljivih i razumljivih obrisa... Esuli, s kojima je mogao podijeliti sjećanja i kojima je knjiga prvenstveno namijenjna, već su odavna mrtvi, a za sve druge tekst je odviše umjetan, nerazumljiv i – što je najgore! – nezanimljiv... Nesavršeno remek-djelo puno bolje zvuči u izvorniku...


318

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

ŽELJKA LOVRENČIĆ

Giovanni Bonfiglio: La presencia europea en el Perú (Europska nazočnost u Peruu) Lima, Congreso de la República, 2001; 381 str.

N

akon zanimljive knjige Marka Burina La familia croata en el Perú (Hrvatska obitelj u Peruu), u kojoj ovaj Hrvat iz Osojnika – koji je u Peru došao na poziv svojega strica u dobi od sedamnaest godina – opisuje povijest hrvatske zajednice u toj zemlji, posredovanjem peruansko-španjolskoga pjesnika Alfreda Péreza Alencarta dobila sam zanimljivu knjigu peruanskoga sociologa Giovannija Bonfiglia (1950.). Taj se znanstvenik bavi proučavanjem međunarodnih migracija – prije svega, talijanskom zajednicom u Peruu – i na tu je temu napisao nekoliko knjiga. Među njegovim djelima ističe se Dizionario storico-biografico degli italiani in Peru (Povijesno-biografski rječnik Talijana u Peruu), objavljen 1998. godine, u kojemu okuplja više od 200 kratkih biografija Talijana koji su došli u Peru. Također je napisao studiju o hrvatskome doseljavanju u tu zemlju nakon Drugoga svjetskog rata, naslovljenu Presencia croata en el Perú 19481998. (Hrvatska nazočnost u Peruu od 1948. – 1998.). Radi kao savjetnik na projektima vezanim uz izučavanje razvoja zemlje i stanovništva. Marta Hildebrandt, zastupnica u Kongresu zadužena za resor kulture, u predgovoru knjizi navodi da na temelju statističkih podataka iz popisa stanovništva, obiteljskih dokumenta i kratkih životopisa Talijana i Hrvata te skromnih podataka i postojećih monografija o engleskim, njemačkim, židovskim, švicarskim, baskijskim i slavenskim doseljenicima, Bonfiglio piše studije o europskim doseljenicima u Peru i daje detaljnu analizu europskoga migracijskog priljeva po nacionalnosti i spolu te politike peruanske Vlade u XIX. i prvoj polovici XX. stoljeća. Autor ukazuje na slom državnog programa masovnog useljavanja njemačkih i talijanskih radnika i nadničara sredinom i krajem XIX. stoljeća te na proturječnosti u koje je upala vladajuća elita – s jedne strane te useljenike prihvaćaju kao radnu snagu, a s druge ih se gleda podozrivo, jer traže svoja prava i pravednu plaću za svoj rad. Bonfiglio analizira i suparništvo između dviju vjera – katoličke i protestantske te govori o konkretnim


Željka Lovrenčić

319

slučajevima doseljavanja najamnih radnika u prašumu u središnjemu dijelu zemlje, kao i o odnosu između europskih useljenika i lokalnog stanovništva. Jasno razlikuje snažnu međusobnu povezanost između tirolskih doseljenika-katolika u Pozuzu i njihovu izoliranost od strane lokalnog stanovništva od sudbine Talijana naseljenih u Oxapampi i San Ramónu, koji su odlazili prema gradovima u kojima su njihovi zemljaci započinjali poslove, otvarali trgovine na malo i osnivali tvrtke. Nakon uvoda, u kojemu autor objašnjava koncepciju knjige, slijedi povijesni pregled dolaska Europljana u tu zemlju. Peru se ne razlikuje od drugih španjolskih kolonija, jer je i u toj zemlji u kolonijalno doba bilo relativno malo Europljana koji nisu bili Španjolci. Za vrijeme vladavine Carlosa V. u XVI. stoljeću tolerirao se dolazak stranaca u Indije, što je bio službeni naziv španjolskih posjeda na novom kontinentu. Za španjolsku su krunu u to vrijeme postojale dvije vrste podanika: tzv. naturales (prirodni), odnosno oni rođeni u Španjolskoj te imperiales (carski), rođeni, primjerice, u Italiji ili Nizozemskoj, koji su bili podanici kraljevā prijatelja Španjolske, tj. španjolskih saveznika. Prema njima se odnosilo kao prema uvaženim strancima, za razliku od onih sumnjivih – poput Engleza i Francuza. U to vrijeme u Peru dolaze i mnogobrojni mornari i obrtnici iz raznih mediteranskih zemalja koji su iz španjolskih luka kretali put Indija. Većinom se radilo o stanovnicima grada-države Genove, Grcima iz Egejskoga mora (Cipranima i Krećanima) ili pak Dubrovčanima i Korzikancima. Svima im je bilo zajedničko to da su bili vješti moreplovci, poznavatelji kartografije i trgovci. U XVII. i XVIII. stoljeću u Peru doseljavaju španjolski plemići i vojni časnici koji su sa sobom dovodili umjetnike (slikare, glazbenike, zlatare) i svoje sluge. Među plemićima koji nisu bili španjolskoga podrijetla isticali su se, primjerice, Carmine Nicola Caracciolo (1716. – 1720.), pripadnik napuljskoga plemstva te Ambrosio O’Higgins (1796. – 1801.), Irac rođenjem, čija je obitelj iselila u Španjolsku. Obojica su postali peruanski potkraljevi. Od kraja XVIII. stoljeća osobama koje nisu bile Španjolci zabranjen je ulazak u zemlju. U razdoblju nakon Napoleonovih osvajanja iz Europe u Peru dolazi mnoštvo putnika, istraživača i trgovaca te ekspedicije znanstvenika i geografa, među kojima je najznačajnija bila španjolska ekspedicija na čelu s Talijanom Alejandrom Malaspinom (1790. – 1793.). Popis stanovništva napravljen u Limi 1775. godine ukazuje na nazočnost barem 120 Europljana koji nisu bili Španjolci. Među njima prevladavaju Talijani, najčešće iz Genove. Nakon proglašenja peruanske neovisnosti 1821. godine otvorila se mogućnost izravnog useljavanja iz europskih zemalja; oni koji su odlučili odseliti u Peru više nisu morali ići preko Španjolske. Kao posljedica novih političkih smjerova počeli su dolaziti uglavnom Englezi i Francuzi.


320

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

Većina Engleza bili su mornari i časnici koji su se borili na strani Peruanaca, tj. protiv Španjolaca. U to se vrijeme zemlja otvara strancima i, uz vojnike i trgovce, u nju dolaze i mnogi drugi Europljani koje pozivaju liberalni vladari (poznato je da je José San Martín omogućio dolazak europskih učitelja, poput Škota Jamesa Thompsona koji je bio zadužen osnovati školu liberalnih tendencija, tolerantnu prema vjerskim opredjeljenjima). Jedna od prvih organiziranih skupina koja je došla u Peru bili su Irci. Naime, 1851. godine u tu je zemlju pristiglo 320 irskih seljaka koji su pobjegli od gladi izazvane krizom uzgoja krumpira. Druga europska useljenička skupina došla je 1853. godine, kad se prašumsko područje Moyobambe, odnosno tadašnji okrug Loreto, pokušalo naseliti njemačkim nadničarima. Prvo razdoblje snažnog europskoga doseljavanja u Peru počinje u drugoj polovici XIX. stoljeća. Taj program posebice podupire predsjednik Manuel Pardo, za čije je vladavine osnovano i Društvo za europsko useljavanje. Djelovalo je u pet sekcija, podijeljenih po državama: 1.) Engleska i Irska; 2.) Francuska, Belgija i Švicarska; 3.) Njemačka, Austrija i Nizozemska; 4.) Švedska, Norveška i Danska; 5.) Italija, Španjolska i Portugal. Neke od zadaća toga Društva bile su upravljanje fondom za promicanje useljavanja iz tih zemalja, briga oko putovanja i početni smještaj useljenika te posredovanje između njih i njihovih poslodavaca. Od 1874. do 1875. to je Društvo pomoglo pri dolasku oko 3 000 useljenika, od kojih je bilo najviše Talijana, Švicaraca i Francuza. Doseljavanje tih ljudi, većinom radnika, izazvao je malu krizu u Limi jer su Europljani lutali gradom neuspješno tražeći posao. U peruanskome tisku su ih kritizirali da se ne žele zaposliti na posjedima. Kasnije je predloženo da se neki dijelovi Perua koloniziraju, kako bi se tamo naselili (Chancamayo). Osim Talijana, bilo je i doseljenika drugih nacionalnosti – prvenstveno Kineza i Japanaca – koji nisu željeli raditi na posjedima i koji su odlazili u gradove. U razdoblju od 1821. do 1880. godine u Peruu nije bilo uvjeta za masovno useljavanje. Drugo razdoblje snažnog europskoga doseljavanja u Peru je ono od 1880. do 1930. godine. Peruanskoj je vladi jako odgovarao dolazak Europljana, budući da su mnogi peruanski političari smatrali da će, po završetku rata za Pacifik i političkoga nereda u državi nakon njega, upravo europski intelektualci riješiti nagomilane probleme. U zemlji je vladalo proeuropsko ozračje. I dalje su, većinom, dolazili Talijani; godine 1903. napravljen je i plan prema kojemu su privatne tvrtke trebale privući talijanske poljoprivrednike u Peru. Vrhunac talijanskog doseljavanja bio je 1913. godine, kad je iz te zemlje doselilo više od 300 000 stanovnika. Treće razdoblje europskog useljavanja u Peru (1930. – 1950.) poklapa se s vladavinom Luisa Miguela Sáncheza Cerra. Tad se odnos prema


Željka Lovrenčić

321

doseljenicima mijenja jer se kod domaćeg stanovništva javlja žestoki nacionalistički stav i vezanost uz etnicitet. Više nema snažne želje za stranim utjecajem (osobito europskim) i politika zemlje prema strancima se izoštrava. Država zabranjuje dolazak stranih težaka i najamnih radnika. U to vrijeme u Peru stiže velika skupina Japanaca i Kineza (ukupno 29 460 Azijata), a od ostalih stranaca najviše je Talijana (5 852), Britanaca (2 301), Nijemaca (2 429), Španjolaca (1 584) i Sjeverno-amerikanaca (1 229). U razdoblju od 1945. do 1948. godine vlada predsjednika Joséa Luisa Pabla Bustamante y Rivera dala je zeleno svjetlo za ulazak europskih izbjeglica. Već od završetka Drugoga svjetskog rata ona je u kontaktu s Međuvladinim odborom za izbjeglice Ujedinjenih naroda sa sjedištem u Londonu. U ožujku 1947. godine peruanski veleposlanik u Velikoj Britaniji potpisao je sporazum s tom organizacijom, kako bi dozvolio ulazak europskih useljenika u Peru. Godine 1948. u tu su zemlju stigla tri broda s europskim izbjeglicama. Prva skupina od 626 ljudi iz izbjegličkih logora u Italiji, posebice iz logora Bagnoli u blizini Napulja, došla je 24. veljače 1948. godine. Druga skupina od 426 useljenika, uglavnom Slavena i izbjeglica iz istočne Europe te nešto talijanskih žena, prispjela je 17. lipnja 1948. godine iz njemačke luke Bremen. Na istom je brodu, u pravcu Čilea, putovalo 440 izbjeglica. Treća skupina novih doseljenika (njih 111) došla je u Peru 9. kolovoza 1948. godine brodom General William Black. Radilo se uglavnom o Srbima, Rumunjima i Rusima. Te je godine u tu zemlju ukupno stiglo 1 163 europskih useljenika, većinom s Balkana i iz istočnoeuropskih zemalja. Od 1940. godine u Peruu se bilježi značajan demografski rast, odnosno prava eksplozija; stopa smrtnosti je smanjena, a natalitet je znatno porastao. Porast stanovništva koji je zadesio Europu u XIX. stoljeću, u XX. se stoljeću dogodio u Peruu – peruansko se stanovništvo u samo trideset godina udvostručilo, tj. zemlja je s 6,2 milijuna stanovnika došla na 13,5 milijuna. I u poslijeratnom razdoblju među europskim doseljenicima prevladavaju Talijani i Španjolci, a znatno je porastao i broj doseljenika iz istočnoeuropskih zemalja. Najviše Europljana doselilo je u Limu i Callao. Bonfiglio donosi i statističke tablice s podatcima o europskim doseljenicima, koje dijeli po godinama doseljenja u Peru, zemlji rođenja i spolu. Tako, primjerice, za 1920. godinu navodi da je iz Dalmacije došlo 6 muškaraca i 2 žene, a iz Jugoslavije 8 žena i 45 muškaraca. U podatcima za 1931. godinu više ne izdvaja zasebno Dalmaciju, već samo navodi podatak za Jugoslaviju, tj. napominje da su iz nje došli 833 muškarca i 3 žene. Osim iz Jugoslavije, u to vrijeme useljenici stižu i iz Njemačke, Austrije, Finske, Španjolske, Poljske, Portugala... Prvi dio knjige završava bibliografijom, a u drugome dijelu autor ove


322

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

zanimljive studije svoj rad nadopunjuje tekstovima Natalije Sobrevilla o njemačkoj zajednici u Pozuzu, Brende Harriman o engleskome useljavanju u Peru, Leóna Trahtemberga i Eduarda Bigija koji pišu o židovskoj zajednici, Živane Meseldzic de Pereyra o hrvatskoj i zajednicama iz bivše Jugoslavije, Fernanda Villigera o švicarskoj zajednici, Eusebija Quiroza Paz Soldána o baskijskome useljavanju u Arequipu te tekstovima samoga Bonfiglija o talijanskom useljavanju u Peru i o doseljavanju Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata. Njemački doseljenici u Peru uglavnom dolaze u XIX. stoljeću. U isto se vrijeme pokušavaju naseliti i u drugim zemljama Južne i Srednje Amerike kao što su Brazil, Venezuela ili Nikaragva, ali sa znatno manje uspjeha. Važnu ulogu u organiziranju njemačkog iseljavanja imao je barun Hugo von Schűtz zu Holzhausen (1825.) koji je mnogim svojim zemljacima omogućio odlazak iz zemlje i početak novog života. Zahvaljujući njemu neki od njih su došli i u Peru, gdje su se većinom naselili u Pozuzu. Radilo se uglavnom o seljacima iz Tirola i zapadne Njemačke. U dolini Pozuza zemlja je bila jako plodna i nije nedostajalo hrane. Najveći problem bila je izoliranost tog područja, odnosno usamljenost stanovnika koji su uglavnom bili upućeni sami na sebe. Jedan od prvih opisa tog mjesta dao je putnik i romanopisac Federich Gerstäker, koji se iznenadio vidjevši da austrijska zajednica usred prašume živi na jednak način kao što je živjela u Tirolu. Činilo se da ih ostatak svijeta ne zanima. Žalili su se samo na nedostatak dobre ceste kojom bi mogli ići u susjedna sela i tamo prodavati svoje proizvode. Prvi kontakti Britanaca s Peruom dogodili su se već u XVI. stoljeću, kad je sir Francis Drake uplovio u luku Callao. Budući da su Britanci pomagali Peruancima u njihovoj borbi za neovisnost od Španjolske, mnogi su britanski časnici nakon rata ostali živjeti u toj zemlji. Kad je 1839. godine osnovana engleska tvrtka Pacific Steam Navigation Company, u tu je zemlju, prije svega u Callao i Limu, doselio znatan broj inženjera i tehničara. Britanci su također imali značajnu ulogu u izgradnji peruanske željeznice i znatno su doprinijeli razvoju naftne industrije i školstva. Židovi u Peru doseljavaju u razdoblju od XVI. do XVIII. stoljeća iz Španjolske, Portugala i Amerike. Brojni stižu i iz Brazila. Među njima je bilo mnogo bankara, trgovaca, poslovnih ljudi i obrtnika. Drugo vrlo značajno razdoblje naseljavanja Židova u Peruu jest ono od 1840. do 1915. godine, a treće nakon Prvoga svjetskog rata, kad dolaze male skupine iz Brazila. U to se vrijeme u Peruu nastanjuju i mnogobrojni židovski umjetnici koji su prolazili kroz tu zemlju (primjerice, Henry Herz, poznati pijanist iz Austrije ili mađarsko-austrijski violinist Miska Hauser) i koji uglavnom dolaze iz Njemačke. Najviše Židova živi u Limi, a ima ih i u provincijskim gradovima poput Arequipe ili Trujilla. Mnogi dolaze sa ženama i djecom, a


Željka Lovrenčić

323

samci se žene Peruankama i u Peruu osnivaju obitelji. Živana Meseldzic de Pereira u svom tekstu govori o Jugoslavenima, iako je razvidno da se većinom radi o Hrvatima. Spominje trgovca Basilija Basilievicha iz Dubrovnika koji je u XVI. stoljeću preko Seville došao u Peru – u to doba središte svjetskoga zanimanja, zbog njegova bogatstva. U tekstu se navodi podatak da je u španjolskoj mornarici bilo više od 5 000 mornara iz Dalmacije. Hrvati koji su željeli ostati u Peruu mijenjali su imena u španjolska, kako bi se bolje prilagodili i imali viši status. U kolonijalnom Peruu mogu se naći prezimena kao što su Biedma, Bajo, Bojan i Amich. Meseldzic de Pereira pretpostavlja da su mnogi Hrvati bili misionari koji su pokrštavali domorodačko stanovništvo, a od svećenika spominje A. Susicha, koji je boravio u prašumi u Magdaleni. Navodi i podatak da je u XIX. stoljeću, u vrijeme borbe za neovisnost, jedan od peruanskih vojnika bio i izvjesni Bujan. Hrvati su u nekim djelatnostima bili pioniri; primjerice prvi parobrod koji je dotaknuo peruansku obalu bio je u vlasništvu Ivana Mitrovicha, a plovio je pod kolumbijskom zastavom. Naši zemljaci koji kasnije dolaze u Peru uglavnom žive u Callau i Limi, a bave se trgovinom ili rade u rudnicima. U Peruu djeluje i vrlo aktivna švicarska zajednica. Švicarci uglavnom dolaze u razdoblju od kraja XVIII. do početka XIX. stoljeća i njihova kasnija nazočnost je znatno skromnija. Većinom se bave trgovinom, eksploatacijom salitre te poljoprivredom. U posebnom poglavlju Giovanni Bonfiglio piše o Hrvatima koji su došli nakon Drugoga svjetskog rata, odnosno 1948. godine i nastanili se na području Svete Klare. Knjiga završava opisom baskijske zajednice u Peruu, koji potpisuje Eusebio Quiroz Paz Soldán. Baski u tu zemlju dolaze od XVII. stoljeća, a najviše ih ima u Arequipi. Uglavnom se bave uzgojem pamuka, trgovinom te vojnim ili birokratskim poslovima. Ova je knjiga zanimljiv prikaz povijesti useljavanja u Peru u koji su – zajedno s mnogobrojnim zajednicama europskih (i ne samo europskih) naroda – u različitim vremenskim razdobljima dolazili i Hrvati, koji su postali značajan dio stanovništva te multikulturalne južnoameričke zemlje i na svoj način pridonijeli njezinom razvoju. Upravo zbog toga trebalo je skrenuti pozornost na nju.


324

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

ŽELJKA LOVRENČIĆ

Vjera Zlatar Montan, Hrvoj Perić: De la Bura a la Camanchaca: Historia de Povlja y de sus emigrantes al Norte de Chile (Od bure do kamančake: povijest Povlja i njegovih iseljenika na sjever Čilea) Iquique, Hrvatski dom, 2006; 113 str.

Č

ileanska arheologinja hrvatskih korijena Vjera Zlatar Montan autorica je značajnih knjiga o doseljavanju Hrvata na područje čileanskoga sjevera: Los Croatas, el salitre y Tarapacá (Hrvati, salitra i Tarapacá, 2001.), Raíces croatas en la región de Antofagasta (Hrvatski korijeni u Antofagasti, 1994.) te Imigración Croata en Antofagasta (Hrvatsko useljavanje u Antofagastu, 2002.). Nedavno mi je dostavljen još jedan njezin rad naslovljen De la bura a la camanchaca (Od bure do kamančake), objelodanjen u Iquiqueu 2002. i ponovno tiskan 2006. godine. Uz nju, autorstvo potpisuje i Hrvoj Ostojić Perić, predsjednik Hrvatskoga doma u tom gradu. Knjiga je prevedena i objavljena i na hrvatskom jeziku. Radi se o svojevrsnom sjećanju na epopeju Povljana na sjeveru Čilea, popraćenom slikovnim materijalom. Snažni i hladni vjetrovi – bura i kamančaka – zanimljive su poveznice između Hrvatske i Čilea, odnosno Brača i sjevernih čileanskih pokrajina. Njima su posvećene i dvije pjesme: Bura na Braču Tina Ujevića i Camanchaca Luisa Barazze R. U uvodnome dijelu autori govore o povijesti Hrvatske, odnosno Dalmacije. Posebno poglavlje zauzima povijest jednog od naših najvećih otoka (u razdoblju od postanka u IV. stoljeću pr. Krista do danas), a govori se i o njegovim obilježjima, kolonizaciji, značajnim ljudima. Primjerice, kao prvi poznati brački geograf spominje se Dujam Hranković, koji je kasnije bio hvarski biskup. Slijedi povijest Povlja od vremena prethistorije do današnjih dana.


Željka Lovrenčić

325

Autori napominju da su današnji stanovnici tog mjesta uglavnom potomci onih koji su s kontinenta (Bosne) bježali od turskih osvajanja. Među njima bili su Ostojići, Knežići, Jankovići, Taraši te Zlatari i Litovići. Nakon njih u Povlja stižu i obitelji Dragičević i Hržić, dok su ostali stanovnici došli u XIX. i XX. stoljeću s ostalih područja Brača, Poljice, Dalmatinske zagore, Splita i Kaštela. Povijest Povlja veže se uz ime povjesničara i svećenika dr. Ivana Ostojića Knežića (1893. – 1980.), autora knjiga Povlja – povijesni prikaz, Benediktinci u Hrvatskoj i Benediktinska biskupija u Povljama. Posebno poglavlje posvećeno je najstarijemu i najvrednijem povljanskome spomeniku – ranokršćanskoj bazilici iz V. ili najkasnije VI. stoljeća, benediktinskome samostanu, Povaljskoj listini ili Povaljskome kartularu te jednome od najstarijih spomenika pisanih bosančicom – Povaljskome pragu. Spominje se i Kaštil, dvorac koji je u posjedu samostana do 1630. godine, kada ga kupuje bračka obitelj Tomaseo i legende vezane uz njega. Godine 1854. kupio ga je Juraj Ostojić, a njegovi ga unuci između dva rata vrlo jeftino prodaju biskupiji. Osim o povijesti Povlja, u knjizi se govori o obrazovanju i gospodarstvu na tom području, dok se posebna poglavlja odnose na stanovništvo tog mjesta. Donosi se i popis najstarijih obitelji te njihovih nadimaka. Važan dio knjige posvećen je povljanskim iseljenicima koji su imali slične motive za iseljavanje kao i ostali stanovnici tadašnje Austro-Ugarske: bijeg od gladi, odlazak iz Austro-Ugarske i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca – zbog gušenja građanskih prava i dugotrajnog služenja vojske te liberalne politike koju je Austro-Ugarska imala prema onima koji su željeli iseliti, a Sjedinjene Države i Latinsko-američke zemlje prema onima koji su željeli useliti. Do Prvoga svjetskog rata Povljani u velikom broju iseljavaju u Sjevernu i Južnu Ameriku. U međuratnom razdoblju sele u razne gradove na tim kontinentima. U dijelu naslovljenom Povljani u Tarapakí najprije se donosi povijesni prikaz tog područja i govori o povljanskim doseljenicima na to područje. Petar Zlatar Haraho Vrsalović prvi je poznati stanovnik tog mjesta. Došao je u Iquique polovicom XIX. stoljeća (pretpostavlja se – 1849.) i oženio se Juanom Gaete, s kojom je imao sinove Miguela i Ivana. Vratio se u svoje selo na Brač, gdje je umro 1896. godine. Iako Povljani na području Tarapaké nisu bili tako uspješni kao Hrvati koji su se obogatili na salitri (Baburica, Petrinović, Sargo), imali su dovoljno novca za pristojan život i za školovanje svoje djece. Danas ih puno više živi u Antofagasti nego u Iquiqueu. Knjiga sadrži i popis Povljana nastanjenih u Iquiqueu te povijest njihovih obitelji popraćenu slikovnim materijalom, a posebna je pozornost


326

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

posvećena Petru Ostojiću Zlataru koji je, zajedno s bratom Antom, bio vlasnik tvrtke Agua Mineral Chusmiza. Osim o Povljanima u Iquiqueu, autori knjige pišu i o onima koji su se naselili u Antofagasti. Donose kratak povijesni prikaz toga grada te popis njegovih stanovnika podrijetlom iz Povlja, među kojima se posebno ističu obitelji Dragičević, Glavinović, Hržić, Montan itd. Knjiga, koja završava popisom svih Povljana za koje se zna da su došli na područje čileanskoga sjevera u razdoblju od kraja XIX. i u XX. stoljeću, vrijedan je i koristan rad koji se pridružuje ostalim djelima o našim mnogobrojnim zemljacima koji su iselili iz Hrvatske i svoju u budućnost pronašli u Čileu.


Nataša Možgon

327

NATAŠA MOŽGON

Mary Wollstonecraft: Pisma napisana za kratkog boravka u Švedskoj, Norveškoj i Danskoj Mala zvona, 2010; prijevod: Sanja Lovrenčić

M

ary Wollstonecraft engleska je filozofkinja i spisateljica, među širim čitateljstvom prepoznata kao majka poznatije Mary Shelley, autorice Frakensteina ili modernog Prometeja. U Engleskoj, na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, aktivno je sudjelovala u raspravama o brojnim društvenim pitanjima te objavila nekoliko djela koja se smatraju temeljnom feminističkom literaturom. No da spomenuti svjetonazor ne bi ostao puka teorija, već zarana sa sestrom osniva i vodi privatnu školu, radi kao guvernanta u Irskoj te istovremeno promatra i vrjednuje zbivanja i metamorfoze u francuskome društvu koje će izazvati lančanu reakciju u društvenim uređenjima ostalih razvijenih europskih zemalja. Mary Wollstonecraft intrigantna je figura engleskog društva svog vremena: vrlo rano pokazuje neprispodobivost vlastitog karaktera srednjoj klasi sa svojim majmunskim dobrim odgojem i predrasudama i priključuje se radikalnom aktivisti Williamu Godwinu, koji joj ubrzo postaje i suprug. U osobnom i profesionalnom razvoju, Wallstonecraft uvijek zauzima poziciju neovisne individualke koja, kroz literaturu i praksu, nastoji ženama priskrbiti jednaka prava u društvenom tretmanu. Tako će svježe prosvjetiteljske ideje nastojati implementirati na odgoj djevojaka i specificirati kako se napredne misli o ljudskim pravima trebaju odnositi i na žene. Temelj autoričina nacrta smislenog života žene proizlazi iz oslanjanja na razum, manje nego na naučene ideje o nužnosti isticanja fizičke privlačnosti ili neupitnu vjeru u stavove i procjene dominantno muških stupova društva. Navedeni stavovi autorici će, naravno, priskrbiti nezavidan položaj u konzervativnom okruženju, a njezino putovanje u sjeverne zemlje, gdje treba riješiti poslovne poteškoće onovremenoga životnog suputnika Gilberta Imlaya, hrabra je i riskantna potvrda njezine snage i vjere u vlastite (i intelektualne) sposobnosti. Svoje iskustvo izložit će čitateljstvu kroz dvadeset i pet pisama. Na početku putovanja spisateljica se, sa služavkom i djevojčicom


328

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

Fanny, iskrcava u Švedskoj. Ova zemlja oduševljava putnicu divljinom prirode, a upravo ovakva scenografija pogodna je pozadina za povremene propulzije autoričinih iskrenih osjećaja u rasponu od ushićenja do malodušnosti. Naime, pismo kao odabrana literarna forma podrazumijeva izvjesnu dozu intimnosti, a odašiljanje emocionalnih signala odabranu adresantu jedna je od mogućih njegovih namjena. Ekonomičnost današnje elektroničke komunikacije posve je izbacila pisanje pisama iz čovjekove svakodnevne prakse, no pismo se u književnosti javljalo u mnogostrukim oblicima: pošiljatelj i (stvarni ili fiktivni) primatelj komunicirali su kroz tekstove-pisma različitih formi i funkcija – od eseja, poetičkih nacrta, prigodnih soneta ili epigrama te različitih epskih vrsta. Wallstonecraft i na formatu odabranoga žanra ostavlja otisak vlastite vrijednosne ljestvice, dajući prednost predstavljanju povijesnih, geografskih i društvenih okolnosti u kojima se našla, prije negoli pretresanju vlastitih emocionalnih stanja. Stoga je njezin ton pretežno prosvjetiteljski, no osjećaj usamljenosti ipak proizvodi povremene erupcije emotivnosti. Švedska kakvu nam opisuje Wallstonecraft daleko je od današnje uređene države prema kojoj su nam čeznutljivo uperene oči kao mjestu koje uspijeva držati u ravnoteži napredak i profit i uvažavanje ljudskih prava i sloboda. Naprotiv, to je mjesto gdje je despotizam sputao ljudsku poduzetnost te su u ljudima potisnute znatiželja i mašta koje bi im oplemenile život. Najveće zamjerke autorica upućuje alkoholizmu, klasnoj i rodnoj nejednakosti te niskom stupnju razvijenosti znanosti i umjetnosti. Pozitivnim smatra odjeke Francuske revolucije koja će postupno ograničiti moći vladara i među ljudima potaknuti svijest o borbi za ravnopravnost. Kritičkim okom autorica motri i vlastiti spol te zaključuje da švedske dame ne razgibavaju ni um ni tijelo, a muškarci ih slijede u jednakom nemaru. U nižem sloju ljudi pronaći će pak iskrenost i susretljivost, dok najveće simpatije zaslužuju plemići i časnici koji su, putujući svijetom, upoznali i usvojili naprednije običaje. Ovaj kroki švedskog društva popraćen je i praktičnim savjetima za putnike, opisima prijevoznih sredstava i odmorišta te portretima lokalnih stanovnika koje susreće na putu. Priroda, neizmijenjena čovjekovim intervencijama, zaokuplja putnicu različitošću svojih ukazanja i snažan je poticaj njezinim pretresanjima iskustvenih registara ponesenih iz kultivirane Europe. No kontrast u doživljaju vidi se pri prijelazu s opisa prirode u uređeno društvo: nakon ushićenja izazvana beskrajnim divljim prostranstvima autorica shvaća da mora reći zbogom mašti i svim osjećajima koji oplemenjuju našu narav jer se našla usred grupe odvjetnika raznih vrsta na kojima zamjećuje lica izobličena porokom. Dolaskom u Norvešku autorica uočava povoljniju društvenu situaciju i poduzetnost ljudi. Posebno ističe ravnopravnost u podjeli zemljišnoga


Nataša Možgon

329

posjeda i visok stupanj osobnih sloboda, no stanje znanosti i književnosti ocjenjuje slabim. Odvajanje od kćeri na nekim dionicama puta posebno teško doživljava te se u ovim pismima izmjenjuju glasovi racionalne dokumentaristkinje usputnih prilika i brižne majke svjesne rastrganosti vlastitoga spola koji uvijek mora žrtvovati srce načelima ili načela srcu. Izazovi putovanja prisilit će autoricu i da više puta iskorači iz uloge skrojene za žene onoga vremena: Wollstonecraft tako uči veslati, pregovara o cijenama prijevoza, rješava poslovna pitanja ili raspravlja o lokalnoj politici te predlaže najekonomičnije rute putovanja. U Danskoj autorica zatiče požarom opustošen Kopenhagen koji ne izaziva divljenje, kao i izostanak osjećaja za javno dobro. Kritički uočava i kako su upravo Danci od svih naroda prinijeli najmanje žrtava ljepoti. Usto, nadriliječništvo i uživanje u javnim smaknućima također odvraćaju simpatije autorice od ove zemlje. No unatoč svemu preporučuje nam putovanje kao dio slobodoumnoga obrazovanja, i to – poput naših današnjih putnika i pisaca – upravo u neuljuđene krajeve. Iako bi posebno osjetljiv čitatelj autoričinu iskrenu kritičnost prema nekim navadama onovremenoga nordijskog društva mogao ocijeniti kao pogled elitista ili čak ksenofoba, neki temeljni postulati imagologije upućuju nas na shvaćanje Drugoga kao diskursa koji se neprestano mijenja i razvija. Slično i sama Wollstonecraft umekšava svoje iskazane dojmove u Dodatku, napomenom da je u posjećenim krajevima ipak usporedbom došla do uvjerenja o rastućem znanju i sreći. Stoga možemo pretpostaviti da bi neko sljedeće putovanje donijelo puno pozitivnije prosudbe, pri čemu nam današnji pogled na ove zemlje može samo potvrditi pretpostavku. Svakako, moguće je da nam u vremenu anything goes demokracije i (post-)postmodernizma kao duty free zone za svaštarenje i sama pomisao na čvrstoću karaktera i uvjerenja koja počivaju na jasnoj ljestvici vrijednosti djeluje neobično. Usput, valja ponešto reći i o prevoditeljici Sanji Lovrenčić. Riječ je o izuzetno plodnoj književnici koja se potvrđuje u brojnim književnim žanrovima, a ovom prilikom Sanja Lovrenčić uspjela je, posegnuvši u sloj nešto pasivnijega leksika i složenije sintakse našega jezika, odraziti autentično znakovlje izabranog izvornika. Tako nam se iskustvo otkrivanja (nekada) nepoznatih krajeva nadopunjava i uvidom u razigrane strukture našega vlasitog, zaboravljenog jezika. Mary Wollstonecraft u Pismima... u svojim je razmišljanjima vođena visokim moralnim načelima usađenim prosvjetiteljskim odgojem i slobodoumnim karakterom, a isti – ne slučajno – uspješno bivaju prepoznati od prevoditeljice koja jednako beskompromisno djeluje u drugom vremenu i prostoru.


330

Književna Rijeka / DOGAĐANJA

DOGAĐANJA

Srpanj – prosinac 2012. Priredile: Silvija Benković Peratova i Željka Kovačević Andrijanić 4. srpnja na brodu Arca Fiumana održana je konferencija za medije Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci. Tom su prigodom predstavljeni proljetni, drugi ovogodišnji broj časopisa za književnost i književne prosudbe Književna Rijeka te rezime književnih događanja, nakladničke i inih djelatnosti Ogranka u prvom polugodištu 2012. godine, kao i osvrt na planirane aktivnosti i događanja u mjesecima koji će uslijediti. Najavljeni su V. hrvatsko-talijanski pjesnički susret Stihovni pejsaži i plime i aktualni natječaj za izbor sudionika IX. Susreta mladih pjesnika i prozaika na koji je stiglo više od 20 prijava mladih autora iz čitave Hrvatske, ali i izvan nje. Konferenciji su nazočili predsjednica Silvija Benković Peratova, glavni urednik Književne Rijeke Igor Žic te književnici-članovi Ogranka: Giacomo Scotti, Darko Gašparović, Đoni Božić, Ljubica Kolarić-Dumić, Vera Primorac, Vanja Michelazzi i Željka Kovačević Andrijanić, a u ime sunakladnika (Naklada i tiskara Venerus, Rijeka) vlasnik Đani Venerus. *** 11. rujna u svečanoj dvorani Pallazzo Modello riječke Zajednice Talijana, u suorganizaciji Zajednice Talijana Rijeka, Iniziativa Europea – Trst te riječkog i pulskog ogranka Društva hrvatskih književnika, održani su V. hrvatsko-talijanski pjesnički susreti Stihovni pejsaži i plime. Na Susretima je sudjelovalo 12 autora iz Hrvatske i Italije. Susrete su otvorili predsjednik Iniziative Europea iz Trsta Augusto de Bernardi te Agneze Superina u ime Zajednice Talijana Rijeka i Silvija Benković Peratova u ime DHK – Ogranka u Rijeci. Predstavili su se sljedeći pjesnici: Nadia Scappini, Ottavio Rossani, Marina Moretti, Laura Marchig, Elvia Malusa-Nachinovich, Renzo Furlano, Silvija Benković Peratova, Vanja Michelazzi, Diana Rosandić, Tomislav Kovačević i Giacomo Scotti (idejni začetnik i pokretač Susreta). Uz čitanje dvojezične poezije svakog pjesnika, program je uveličao i mladi gitarist Domagoj Pauković. Susreti su, zahvaljujući podršci Iniziative Europea iz Trsta, dobili međunarodni karakter. *** 2. listopada u riječkoj knjižari RiBook čitalačkoj je publici predstavljena knjiga priča člana-suradnika DHK – Ogranka u Rijeci Roberta Vrbnjaka Poduke iz posebne proljetne ponude (objavljena u nakladi riječkog ICR-a). Uz autora, o knjizi su govorili urednik Milan Zagorac i članovi-suradnici DHK – Ogranka u Rijeci: pjesnikinja i književna kritičarka Kristina Posilović te književnik i novinar Zoran Krušvar. *** 12. listopada u Vijećnici Grada Rijeke održani su IX. Susreti mladih pjes-


Silvija Benković Peratova i Željka Kovačević Andrijanić

331

nika i prozaika. Organizacija Susreta počela je još u ožujku raspisivanjem natječaja za prijavu rukopisa mladih autora u dobi od 15 do 30 godina, u lipnju je imenovano prosudbeno povjerenstvo koje su sačinjavali Đoni Božić, Ljubica Kolarić Dumić i Silvija Benković Peratova (idejna začetnica i pokretačica Susreta), a Povjerenstvo je tijekom ljeta, između više od 20 pristiglih rukopisa koji su konkurirali za ovogodišnje Susrete, odabralo osmero najkvalitetnijih mladih autora te su na Susrete pozvani: Iva Piplica (Zagreb), Tamara Vojnović (Omiš), Stipe Odak (Leuven – Belgija), Željka Francetić (Crikvenica), Emma Rački Grakalić (Zagreb), Zrinka Malić (Zagreb) i Kristijan David Župan (Zagreb). Gošća ovogodišnjih Susreta bila je književnica Enerika Bijač, predsjednica koprivničkog ogranka DHK-a. Tom smo prigodom imali čast ugostiti i čuti osmogodišnjeg gitarističkog virtuoza Frana Živkovića. *** 26. listopada, u organizaciji Etno-udruge Prepelin’c Delnice, u delničkoj kavani Centar održano je poetsko druženje pod nazivom Od mora do gora na kojemu su se po prvi put goranskoj publici željnoj ovakvih događanja predstavili članovi Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci: Silvija Benković Peratova, Đoni Božić, Vera Primorac, Vanja Michelazzi, Tatajana Pajalić, Tea Kružić i Davor Grgurić. Tom je prigodom predstavljen i jesenski, treći ovogodišnji broj časopisa za književnost i književne prosudbe Književna Rijeka. Prema riječima predsjednice DHK – Ogranka u Rijeci Silvije Benković Peratove i predsjednika delničkog Prepelin’c-a Davora Grgurića ovo jesenje pjesničko druženje moglo bi postati tradicionalno, budući da su izraženi želja i volja za održavanjem ovakvih književnih susreta u Delnicama svake godine tijekom Mjeseca hrvatske knjige. U glazbenom dijelu programa nastupili su učenici delničke Osnovne škole Ivo Tijardović. *** 9. studenoga na brodu Arca Fiumana održana je konferencija za medije Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci. Predstavljen je treći ovogodišnji broj Književne Rijeke. Najavljene su aktivnosti koje slijede te se osvrnulo na prethodno tromjesečje i aktivnosti Ogranka u tom razdoblju. Konferenciji za medije nazočili su predsjednica Ogranka i članica uredništva Književne Rijeke Silvija Benković Peratova, glavni urednik Književne Rijeke Igor Žic, članovi uredništva Davor Velnić i Bože Mimica te članice-suradnice DHK – Ogranka u Rijeci Vera Primorac, Vanja Michelazzi i Vesna Miculinić Prešnjak. *** 14. studenoga za knjigu Dubinski rez prof. dr. sc. Darka Gašparovića, autoru je uručena Nagrada Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU Marko Fotez, za razdoblje od 2008. do 2011. godine. Nagradu mu je uručio akademik i predsjednik Prosudbenog povjerenstva za dodjelu nagrade Boris Senker. *** 16. studenoga u organizaciji DHK – Ogranka u Rijeci održano je u Svečanoj dvorani Društva hrvatskih književnika u Zagrebu predstavljene dviju ka-


332

Književna Rijeka / DOGAĐANJA

pitalnih knjiga Bože Mimice naslovljenih Slavonija – zlatno srce Hrvatske / Povijest Slavonije od antike do kraja XX. stoljeća. Djelo je objavljeno u Nakladi Duševnik & Kršovnik u dva mega-sveska u kojima je objedinjeno oko 1 600 stranica s više od 1 000 fotografija. O knjizi su, uz autora, govorili akademici Petar Strčić i Ante Stamać te prof. dr. sc. Željko Bartulović, dok su u umjetničkom programu sudjelovali pjesnik Jakša Fiamengo i glumac Darko Janeš. Program predstavljanja vodila je Silvija Benković Peratova. *** 17. studenoga Ogranak je bio suorganizirator predstavljanja dvojezične, hrvatsko-talijanske zbirke poezije engleskoga naslova Midnight blues i istoimenoga nosača zvuka našeg člana-suradnika Riccarda Staraja, objavljenih – zahvaljujući Zajednici Talijana u Mošćeničkoj Dragi – u izdanju Naklade Kvarner. Predstavljanje je održano u Svečanoj dvorani riječke Filodrammatice, a upriličen je bogat performance u kojemu je sudjelovao i Starajev blues-band, održavši cjelovečernji koncert izvedbama autorovih uglazbljenih pjesama. Performance je bio popraćen i vizualnim dijelom predstavljanja: fotografijama i sekvencama iz poznatih filmova koje su scenografski pratile sve izvedbe. Bio je to vrhunski multimedijalni performance pred punom salom, a posjetitelji nisu prikrivali zadovoljstvo. *** 11. prosinca u atelieru riječkog slikara Klasa Grdića predstavljena je zbirka poezije Diane Rosandić Na istom zarezu. O knjizi su, uz autoricu, govorili autor naslovnice i domaćin Klas Grdić te urednik Giacomo Scotti, a stihove iz zbirke kazivali su Mara Nezirović i Predrag Sikimić. *** 12. prosinca u dupkom punoj Vijećnici Grada Rijeke predstavljena je, u suorganizaciji DHK – Ogranka u Rijeci i Riječkog nakladnog zavoda, zbirka poezije Ljubice Kolarić-Dumić Vijenac od čekanja. u ime organizatora brojnoj publici obratili su se predstavnici Silvija Benković Peratova i Andrija Vučemil. Knjigu je predstavio autor predgovora Igor Žic, a stihove je, uz autoricu, kazivala Silvija Benković Peratova. U bogatome glazbenom programu sudjelovali su Dječji zbor Torreta, Suzana Matušan, Aleksandar Valentić i Tomislav Štefanić. *** Tijekom 2. polugodišta 2012. godine objavljeno je sedam knjiga naših aktivnih članova i izvanjskih suradnika. Riječ je o knjigama Giacoma Scottija: Poderani život / Una vita stracciata (dvojezična, hrvatsko-talijanska zbirka poezije; DHK – Ogranak u Rijeci); Nikole Kraljića: Barka na vezu: nove pjesme (zbirka poezije, Naklada Lukom); Roberta Vrbnjaka: Poduke iz posebne proljetne ponude (zbirka priča; Izdavački centar Rijeka); Riccarda Staraja: Midnight blues (zbirka poezije i nosač zvuka; Naklada Kvarner); Bože Mimice: Slavonija – zlatno srce Hrvatske / Povijest Slavonije od antike do kraja XX. stoljeća (monografija; Naklada Dušević & Kršovnik); Ljubice Kolarić-Dumić: Vijenac od čekanja (zbirka poezije; Riječki nakladni zavod) i Kim Cuculić: Peti red parter (kazališne kritike; DHK – Ogranak u Rijeci).


Književna Rijeka

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNE PROSUDBE Broj 4, godište XVII, zima 2012. NAKLADNIK

www.dhk-ogranak-rijeka.bloger.hr

SUNAKLADNIK

ZA NAKLADNIKE Božidar Petrač NAKLADA 200 primjeraka CIJENA 30,00 kn TISAK I UVEZ Tiskara Venerus, Rijeka Tiskanje je dovršeno mjeseca prosinca 2012. godine Printed in Croatia December 2012 Sva prava pridržana. Copyright © Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci, 2012.


"Književna Rijeka" br. 4/2012.  

časopis za književnost i književne prosudbe

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you