Page 1


Književna Rijeka

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNE PROSUDBE Broj 1, godište XVII, proljeće 2012. NAKLADNIK Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci Sunakladnik Venerus ZA NAKLADNIKE Božidar Petrač UREDNIŠTVO Igor Žic (glavni urednik) Silvija Benković Peratova, Bože Mimica, Davor Velnić izvršna urednica I TAJNICA Diana Rosandić ADRESA UREDNIŠTVA Rijeka, Korzo 28/II (zgrada Filodrammatice) Tel./fax: +385 (0)51 214 206 E-mail: dhk.rijeka@gmail.com ISSN 1331-0607 Časopis izlazi četiri puta godišnje. Tajništvo Ogranka radi svakog radnog dana, osim petka i subote, od 10 do 13 sati. Rukopisi se šalju u računalnom ispisu, na CD-u ili e-mailom. Obvezno je navesti, uz svoje ime i prezime, i kontakt-brojeve telefona te e-mail adresu. Rukopisi se ne vraćaju. Cijena pojedinog broja iznosi 30,00 kn. Pretplata za jednu godinu (s uračunatim PDV-om) iznosi 120,00 kn, a uplaćuje se na žiro račun: 2360000-1101361393, kod Zagrebačke banke (Zagreb), s naznakom: ZA KNJIŽEVNU RIJEKU. Časopis izlazi uz financijsku potporu sljedećih ustanova: Grad Rijeka – Odjel gradske uprave za kulturu Županija primorsko-goranska – Odjel za društvene djelatnosti Ministarstvo kulture Republike Hrvatske


KR Broj 1, godište XVII. PROLJEĆE 2012.


SADRŽAJ r i j e č u r e d n i k A .......................................................................................................................... 5 r i j e č p r e d s j e d n i c e ......................................................................................................... 6 proza ANTUN BARAC: Fiume ............................................................................................................................. 9 IGOR ŽIC: Grad potrošene ljubavi ..................................................................................................... 18 NIKOLA TUTEK: Životi neživih .......................................................................................................... 46 MARIO TORRES DUJISIN: Stanovnici pustinje .................................................................... 72 MARIJAN GRAKALIĆ: Gledajući u noć ...................................................................................... 83 EMIDIO MOHOVIĆ: Trideset i trideset i jedan ........................................................................... 92

ESEJ FABIJAN LOVRIĆ: Ivo Andrić – Genijalnost i tragičnost u recepciji podvojenosti i istine ...................................................................................................................... 131 leon zakrajšek: Manje je više .............................................................................................. 143 IGOR ŽIC: Leon Zakrajšek ................................................................................................................... 146 TEA MAYHEW: Od kulturnog do nacionalnog identiteta ................................................. 152 Đoni božić: Nagrada ............................................................................................................................ 160

p OEZIJa MARIANNA JELICICH BUICH: Dolazi vrijeme ................................................................. 165 elka nyagolova: Andante ........................................................................................................ 169 PATRICK BLANCHIE: Nar od jantara ........................................................................................ 176 ANICA GJEREK: Kajkavski krasopis .......................................................................................... 180

DO M A Ć A B ESED A IVANKA GLOGOVIĆ KLARIĆ: Spamećuje se ..................................................................... 187 maja dubrović: Dokle je poneštre, i tebe je .................................................................... 191 biserka fućak: Va plavon perlinu Kvarnera .................................................................... 195 mladen barac: I gromača ima dušu ...................................................................................... 199 zlatica balas: Paleć luč va noći Oluje ............................................................................... 203 maja jugović: Leh malo fermat i čapat ................................................................................ 207 STJEPAN JURIČIĆ: Stražar ................................................................................................................ 209


sudbina knjige ŽELJKA LOVRENČIĆ: Godišnjak za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata ................................................................................................... 213 ŽELJKA LOVRENČIĆ: Ana Horvat: Stablopis: hrvatski pjesnici o stablu i šumi ..................................................................................................................................................... 217 GORANKA MUDROVČIĆ: Željka Kovačević Andrijanić: Ulica neriješenih zagonetki ............................................................................................................................................ 221 IVO MIJO ANDRIĆ: Savo Ilić: Potpeć – Selo kojeg više nema ........................................ 226 IVO MIJO ANDRIĆ: Simo Jokić: Bijela breza ......................................................................... 229 IVO MIJO ANDRIĆ: Tomislav Marijan Bilosnić: Afrika .................................................. 232

DO G A Đ A NJ A DIANA ROSANDIĆ i ŽELJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ: Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci / Šetnja kroz 2011. godinu .................................... 235


Igor Žic / RIJEČ UREDNIKA

5

RIJEČ UREDNIKA Došli smo do ruba – vrijeme je za korak naprijed! Na žalost, koliko god ovo bilo ironično, moram primijetiti da savršeno odražava aktualnu situaciju. Grad Rijeka ne pokazuje odviše volje da podrži jednu (svoju) važnu publikaciju i Književna Rijeka polako se približava gašenju. Naravno, ovaj broj bit će jednako dobar kao i prethodnih šesnaest godišta! Skrećem pažnju na novo čitanje Barčevog teksta Fiume, sjajnog eseja o gradu koji je počeo propadati znatno prije Književne Rijeke! Zanimljiv je i drugi tekst iz riječke književne povijesti: Trideset i trideset jedan, komedija Emidija Mohovića, uglednog riječkog izdavača monarhijskog (nedostignutog) dnevnika La Bilancia. Zahvaljujući grafičaru Leonu Zakrajšeku, slovensko-hrvatskih korijena, otišli smo do najdaljeg Istoka, a uz pomoć vjerne suradnice Željke Lovrenčić do najdaljeg Zapada! Puno uskličnika – vrijeme je za gašenje svjetla!!! Igor Žic


6

Književna Rijeka

RIJEČ PREDSJEDNICE Poštovani ljubitelji Književne Rijeke, ponukana uvodnim riječima glavnog urednika, ali i događajima koji su prethodili takvom tekstu, osjećam moralnu obvezu obratiti se svima vama, koji nam kontinuirano dostavljate tekstove i vama, koji ste naši vjerni čitatelji, kao i svim simpatizerima vaše i naše Književne Rijeke, s besjedom koja – u većoj mjeri – može potvrditi urednikove vizije vezane uz moguće gašenje časopisa. Velim: moguće, jer situacija je neizvjesna, a s obzirom na izuzetno nisku financijsku potporu koju su nam dodijelili Grad Rijeka i Primorsko-goranska županija takav scenarij doista se može odigrati. Niti nam je to bio cilj, a želja odnosno htijenje još manje, već naprotiv: trudili smo se, zajedno sa svima vama, koji nam pišete. Uspjeli smo se približiti kvaliteti kakvoj smo u početku ovog sastava uredništva težili. Pohvale i čestitke stižu sa svih strana, kako od recentnih književnika i književnih kritičara, tako i od čitalačke publike; kako iz Lijepe naše, tako i iz cijelog svijeta. No to, očito, nije bilo dovoljno kada se “krojio” proračun. Nismo nerealni i svjesni smo da je pred nama izuzetno teška godina na svim razinama. Svjesni smo da je kultura upravo onaj segment koji najprije i najviše stradava kad je o proračunu riječ. Bili smo svjesni i spremni na to da će se opća situacija odraziti i na područje književnosti i nakladništva, a samim time, refleksno, i na rad našeg Ogranka, ali nismo bili spremni dobiti mrvice za ptice. Ako pisce nazivaju – a nazivaju – pticama nebeskim (pjesnike osobito), to ne znači da smo spremni kljucati s poda. Drugim riječima: doslovce smo dovedeni u situaciju u kojoj će mnogo toga morati biti odrađeno volonterski, bez naknade za urednički rad, bez honorara za naše poštovane kolege književnike i književne kritičare. Obveza mi je biti ovako direktna, budući da se upravo Društvo hrvatskih književnika, po Statutarnom ustroju, zalaže za pristojne honorare književnicima. Naglašavam: Društvo hrvatskih književnika, institucija stara 112 godina, iz čijih smo se jasla učili pismenosti


Silvija Benković Peratova / RIJEČ PREDSJEDNICE

7

svi mi, koji danas jesmo, bez obzira čime se bavimo. Svi smo učili, divili se, čitali (treba li uopće spomenuti imena?) bastione naše hrvatske kulture, naše baštine, identiteta, našega ponosa: Marulića, Držića, Šenou, Krležu, Cesarića, Ujevića, Tadijanovića... Gdje li bi bio kraj kad bismo ih sve poimence nabrajali? Ostavljam razmake, s dužnim poštovanjem prema našim velikanima, a ovom nizaljkom samo želim podsjetiti sve one koji su, možebitno, zaboravili što je i tko je DHK, ne bi li ipak na trenutak zastali s pitanjem: Quo vadis? Kamo ideš, kamo idu i kamo to uopće idemo, ako je namjera Društvu hrvatskih književnika – zalupiti vratima? Kome ih onda treba širom otvoriti? Kažem: Društvu hrvatskih književnika, jer je ogranak Rijeka statutarno neodvojivi dio cjeline. I opet ponavljam: DHK nije udruga koja je “jučer” osnovana, niti prije pet, deset, dvadeset godina... To je hram hrvatske kulture! Kako to obično biva, a biva, iz njedara današnjih pisaca sutra ćemo “jesti plodove” kao što su činili mnogi prije nas. Mi, danas, možemo samo slutiti koga će budućnost odabrati, čije će se ime još godinama spominjati, učiti... Ali i ne treba se s time zamarati, jer naša je obveza ovo vrijeme sada, naši pisci danas i mladi koji dolaze. Zar ćemo ih preskočiti, uskratiti im pravo na objavljivanje, na pisanu riječ? Tko uopće ima to pravo: prekinuti povijesni tijek jednog uglednog književnog časopisa kao što je Književna Rijeka? Danas, kad smo kroz Susrete mladih pjesnika i prozaika, nakon osam kontinuiranih godina održavanja Susreta, okupili kvalitetne, gotovo mahom visokoobrazovane mlade ljude, u velikom broju i profesore hrvatskoga jezika i književnosti, i kada ti mladi ljudi žele i nastoje postati dio povijesne hrvatske književne priče, zar bismo im trebali reći: “Dosta je bilo, mi smo se samo malo igrali!” To upravo tako zvuči: kao igra. Zar je kultura igra, nešto što se u društvu tek usput događa, nešto što će se dogoditi ako bude novaca? Ako smo u cjelini pali na takvu svijest, onda je ovo put ka kolektivnoj nesvijesti, jer svaka iole ugledna europska zemlja svoju kulturu i naslijeđe drži kao kap na dlanu, ulaže u kulturu i njome se diči. Ne bismo li se i mi trebali ponositi svojom kulturom, svojim institucijama, književnom baštinom...? Zar se Društvo hrvatskih književnika ne bi trebalo naći na vrhu tog popisa (jer kako, inače, protumačiti proračun koji


8

Književna Rijeka

nas je stavio da dno dna, zatrpane mnogim ‘‘jučer’’osnovanim udrugama)? Ovime završavam svoju, prije svega žalosnu, a potom gorčinom obojenu besjedu, sa zamolbom svim kolegicama i kolegama književnicima da nam i dalje pišu, bez obzira na ishod sudbine Književne Rijeke za koju ću se, kao predsjednica i članica uredništva, ali prvenstveno kao hrvatska književnica, zalagati do kraja i nastojati da se najcrniji scenarij ipak ne dogodi. Silvija Benković Peratova, predsjednica DHK – Ogranka u Rijeci


Antun Barac

9

PROZA ANTUN BARAC

Fiume

Prolazni dojmovi, srpanj 1919. (ulomak)

T

Priredio: Igor Žic

ri lijepa, sunčana, jesenska dana. Ne znam što je bilo. Tek jednog jutra pukoše sve spone koje su u grlu zadržavale glas, popustiše karike što stiskahu noge, pala je teška i ukočena obrazina koja je skrivala lice. Tihi šaptaj, koji je zborio kletve i odavao jauk, prosuo se kao neobuzdan, sveti krik radosti, a ruka, bijedna ruka, naučena na ropski i služnički pozdrav, ispružila se prvi put u odvažnoj kretnji uvjerenja i pouzdanja u samu sebe. Išli smo ulicama, u povorkama, skupovima, redovima i pjevali i klicali. I sve je bilo tako sunčano, jarko i svijetlo. I sve je bilo vedro, i veselo, i sretno u lijepi, čisti jesenski dan. U vojarnama su bili vojnici, i oni su klicali. U bolnicama su bili ranjenici, i oni su pjevali. Vojnici su išli ulicama i pucali. Nakon četiri mutne godine prvi put je pucnjava značila veselje, nakon četiri tmurna ljeta prvi put kugla nije značila smrt, nego život. I kao da je ta kugla, što se sada dizala samo uvis, bila simbol onoga kako se diže i kako pada. Na grudim’ cvijeće i trobojnice. Na prozorima cvijeće i trobojnice. Na uličnim svjetiljkama, na telefonskim stupovima, na improviziranim stalcima – cvijeće i trobojnice. U crvenoj, bijeloj, modroj, zelenoj boji, u sivim tonovima radost, i zanos, i nada, i uvjerenje; u svakom barjaku koji leprša – oduševljenje, ljubav, simpatija i obožavanje onoga što barjak kao simbol znači. U crvenilu žar ljubavi i bratstva prema svemu i prema svima, u bjelini čistoća i uzvišenost zanosa, u zeleni mladost, nada u novi svijet koji se stvara. Išli smo ulicama i pjevali. Dočekivali smo strane čete i


10

Književna Rijeka

pjevali. Bacali smo cvijeće i pjevali. Dočekivali smo brodove iz tuđih zemalja i pjevali. “Zovi, samo zovi...”, “Viva la France! Allons enfants da la patrie!”... I došla su djeca domovine, i smijala se, i plesala, i klicala. ‘‘Ovdje ljudi samo šeću, i kliču, i pjevaju,” kažu da je pisao neki francuski mornar kući. “Viva la Yugoslavie!” klicali su njegovi sunarodnjaci. I u njihovoj skepsi, i u njihovom smijehu radi smijeha, i veselju radi veselja – osjetismo prvi ubod razočarenja i nerazumijevanja. U samotnom kutu zgrbljena starica plače.“Ženo, zašto plačeš?” pita neki glas, ah, ne znam čiji i ne znam odakle.“U svakoj radosti imade prizvuk bola, u svakome smijehu zametak plača”, kao da odgovara nečiji glas, “tko znade čiji, tko znade odakle?” Tri lijepa, vedra, sunčana, jesenska dana. Tri dana pjesme, i krika, i zanosa. A onda – oklopljeni automobili, strojne puške i konji na kaldrmi, i koplja ispružena visoko, ukočeno, bahato. U luci teške lađe s topovima na grad uperenima, na ulici mećava vojnika s kacigama i puškama, i telećacima, i nabojnjačama. Tri lijepa, vedra, sunčana dana prošla su. I ništa nema od njih. Samo teška, dugačka zima s oblacima. Samo hladno ljeto s kapima kiše, što suze i sleđuju se burom i kišom. Samo sumorno proljeće, bez svjetla i sunca. Možda će jednom doći vrijeme kad će nam se svi zanosi i oduševljenja pričinjati smiješnima. Možda će doći doba kad će se svako čuvstvo dati svesti na matematičku i kemijsku formulu. Tek znam da ni onda, kad sam bio u najjačem nacionalnom žaru, nisam osjetio ni želje za osvetom, ni mržnje, ni zlobe – dani najjačeg veselja bili su dani praštanja za sve koji su nas tlačili, dani nacionalne slobode, vrijeme kad je ljubav prema svima bila najživlja, najsvjesnija. I u tim danima opojne radosti i ljubavi, koja prekipljuje stisnute pesnice, i udarci i napadaji bijahu konac svega. I ne znam što je bilo. Samo su jednog dana, uz bijesan urlik, stali trgati trobojnice – i crvene, i bijele, i modre, a na prozorima, svjetiljkama, kućama, zgradama, crkvama... osvanuše druge: i crvene, i bijele, i zelene, sa zvijezdom i grbom. I svuda grb, i svuda zvijezda, i svuda fanatična mržnja u licu i bijes i otrov u pogledu. “Italia o morte! Fuori il straniero!” A stranac zamišljeno stoji i misli: “Tko je


Antun Barac

11

zapravo, stranac?” U ovim tmurnim danima čekanja i neizvjesnosti, očajanja i prijegora, tako je teško biti živ i nositi sav golemi teret sadašnjosti, no najteže je biti čovjek. Toliko sam puta osjetio bol i tegobu života, no najgore je bilo kad sam osjetio bolan stid; nisam osjećao strah za sebe, nego za one koji su nas progonili, sram za čovjeka: tu kaotičnu, nerazmjernu smjesu zvijeri i boga. Zvijer – bijesna, surova, opaka – rita se i propinje, a bog – uzvišeni, blijedi skeptik – ravna njome, ukroćuje je ili podjaruje. I borba životinje s bogom kao da je borba bika s toreadorom: bijele, crvene, modre, zelene boje, što imadu značiti simbol, podražuju je, opijaju, uznose, dovode u ekstazu ludila i bijesa. Fiume – žutosiva, podmukla životinja, kojoj iz očiju viri jal i opojnost prekomjernog zanosa – baca se, grize, urla, jauče do iznemoglosti – dok ne padne, zapanjena, bez svijesti na tle. U tom je urliku tako tiho! U tom je mnoštvu tako tjeskobno i samotno. U toj buci tako sablasno odzvanjaju naši koraci. O, cio taj grad, kojemu je broj stanovnika porastao dvostruko u nekoliko mjeseci, kao da se pretvorio u golem, siv, samotan samostan gdje se vuku klonule sjene, odzvanjaju potmule pjesme i bruje glasovi prigušenih molitava. I tako je čudesno tiho i u žamoru, tako strahotno mirno u neprestanoj vrevi. Čemu zvati taj grad Riekom, kad je on – Fiume. Reka, Rika, Rieka – to zvuči tako slatko, tihano i djetinjasto kao nostalgični ca i ča stanovnika Drenove, Plasa, Trsata, podsjeća na suncem obasjane gromače i umejke posute kamenjem i dračem među kojim u proljeće cvatu tako fine i mirisave ljubice, cvijet skromnosti i stidljivosti. To je grad sa zamazanom fizionomijom i nutrinom bljutavom i mutnom kao mutni kanal Fiumare, mrtve vode koja ga oplakuje. Fiuman je zasebna rasa, ne pripada nijednoj naciji. To je mješavina svega onoga što je u taj trgovački grad došlo trgovati – svime, svačime. Fiuman je i Talijan, i Jugoslaven – Talijan, rođen od Jugoslavena i odgojen kao Jugoslaven, koji kliče iz punih grudi: “O Italia o morte!”, Jugoslaven – tiho i plašljivo zvijere, skrivajući zbog svojih interesa svoj nacionalni izvor s podsmjehom neutralnim, neizrazitim, trgovačkim. A Riečanin, Recan, Ričanin – to je mnoštvo. To je mnoštvo bezimenih


12

Književna Rijeka

koje se ne pita, quantite negligeable, to su stanovnici radničkih kućica, podruma i tavana, sluge i nadničari, mali obrtnici i pomoćnici, mnoštvo koje imade samo jednu glavu te će, možda, samo od jednog udarca pasti. I obilježje je vanjska slika grada – Fiume, Fiuman. I u toj je kobnoj zamjeni izvor svih iluzija, svih napora i svih bijednih razočaranja. Godine i godine plahih i uzdrhtalih čežnji za gradom na Kvarneru – i u to ime prekinut ću sa svim što je bilo u životu najdraže i najviše, a onda: krvava spoznaja da je sve to bilo samo čežnja za djetinjstvom, za morem, za danima koji otiđoše zauvijek. I nema grada, i nema djetinjstva, i nema mora. Imade samo Fiume, i Gomila, i Fiumara – mutna, ustajala kaljuža, kao nemoćni talog prekipjelih ljudskih strasti, bez snage da ga nestane, bez snage da uzvitla, uzdigne, pokreće. Corso. Večernja šetnja. U pogledima sjaj i dubina, u kretnjama čežnja i podatnost ljubavi. I cio grad kao da drhti od jednog jedincatog dubokog pogleda koji izvire iz dna duše i prodire u dno duše, i cio grad kao da treperi od ljubavi što je samo duša, samo duša. A dolje, u dubini, u nutrini – ah! – nema duše i nema ničega: dno, i pustoš, i praznina. I cio taj grad, i svi ti ljudi koji usplamtjelo govore i viču, i kojemu pripadne ova Città di San Vito – ma, čija će se zastava viti kraj dvoglavog orla uz žutomodri simbol? – pobijedit će, bojim se, Fiume i, uz uzvik iskrenog zanosa, umiješat će se zluradi krik lijene i lukave životinje. I to je moj strah, i to će biti kap gorčine u onom trenutku koji, jamačno, nikad nećemo doživjeti. Što može zanositi čovjeka u tom gradu u kojemu kultura i premoć obilježava crne mrlje po zidovima i luknje u razbijenim natpisnim pločama? U našoj slabosti prema njemu imade slabosti prema vlastitoj prošlosti koja je sadržana na tim pločnicima, uglovima, gatovima, slabost prema zvižduku parobroda na odlasku i bjelini razapetih jedara koji su budili našu djetinju maštu i vezali je za mjesto, koji nas – ne voli. U našem strahovanju prema njegovu udesu imade samo strah za one bijedne, nepriznate, potlačene tisuće koje nijemo primaju samo udarce, i poruge, i žigove inferiornosti. Razumijemo da moraju okajavati grijehe


Antun Barac

13

griješni i vršiti pokoru oni koji su je zaslužili, no što zgriješiše bijeli mališani da moraju u grlu gušiti glas, kojim jedino mogu izreći osjećaj radosti u veselju i poriv obijesti u igri? Naš osjećaj privezanosti uz taj grad nije osjećaj ljubavi, nego osjećaj bola, i straha, i beznađa u čuvstvo ranjene životinje, i ogavnost, i odvratnost. Jer on je samo Fiume, a Fiume nije organizam, nije pojam, nije duša, nego nešto bezbojno, i mlako, i rastezljivo, što svojim vonjem dere nozdrve, i guši, i opija, i čini zlim. I ništa ovdje ne zanosi i ništa ovdje ne privlači. I ljubav prema tom gradu – ah, to je iluzija, to nije ljubav, nego bijeg od njega, bijeg za modrilom mora, uzdahom Trsata, zelenilom Opatije i Voloskoga i vedrim vidicima prema Kostreni, Omišlju, Cresu i Iki. Sve što u prirodi imade toplo, i blago, i meko, skupilo se oko toga grada da ga zakrili, da ga zaštiti, da ga prikrije. I zato njegov otrov nije djelovao. U trenutku kad padnu teški okovi s grudiju, i s nogu, i s ruku, i s jezika – pohrlit će sa svih strana bijela dječica i obasut ga cvijećem ljubavi, praštanja i zaboravit će na sve uvrede, i na sve udarce, i na sve prijetnje. Od Školjića do Kantride – jedna ista ulica i jedna ista slika: kuće bez izražaja, bez stila, dućani, izlozi, trgovine. U mjestu u kojemu se samo trguje sve su kuće građene na čisto trgovačkim principima: uz što manje troška, što veće najamnine. Kuće bez fizionomije, bez duše. U gradu, gdje se sve mjeri samo novčanom mjerom, iskoristiše i fratri ono nekoliko metara slobodnog prostora oko crkve i izgradiše sijaset malih izbica za dućane. Ne smije se trgovati u hramu, no to bolje pred hramom i oko hrama. Grad od pedeset tisuća stanovnika nije dao ni jednog čovjeka čije bi ime bilo zabilježeno u povijesti kulture i umjetnosti i, želeći nekako okrstiti svoje ulice, morahu gradski oci posezati za slavnim imenima matere zemlje: Ugarske i Italije. U gradu od pedeset tisuća duša nema ni jednog spomenika i jedine su uzvisine na ulicama oglasni stupovi i zahodi – kao nehotični simboli onog što kao da je jedina svrha u ovom mjestu. Volim i cijenim trgovinu kao sredstvo, no čim ona postane smisao života, postaje ujedno negacija i profanacija svih viših vrijednosti. I ona, koja bi imala ljude usrećivati, voditi ih sve naviše, baca ih tako sve


14

Književna Rijeka

niže. I Fiume je duboko, tako duboko. Među svojim mnogobrojnim dokazima za talijanstvo Rijeke isticali su premoć talijanske kulture u njoj, veću kulturu Talijana od Jugoslavena. A prvi pogled na taj grad pokazuje da on uopće nema kulture – ne samo svoje, nego uopće nikakve kulture! – i ono, što načas može zavarati oči, to je samo prilijepljeno, to lako opere kiša ili jedna noć, kad je podmladak gradski odviše patriotski disponiran. Zabavišta, barovi, buffeti, kavane, kinematografi... – sve zamazano, sve zapušteno, sve neuredno. Nečist luke kao da prelazi u sam grad, u svaki kut, u svaku uličicu. Taj razmjerno velik grad nije kadar uzdržavati stalno kazalište, a i družine, koje ovdje gostuju po mjesec-dva u godini, mogu se uzdržavati tek uz abonomane jugoslavenskih gavana. U mjestu gdje su sve znamenitosti samo negativne vrjednote, takve su vrijednosti i dva najznačajnija obilježja: riječka Gomila i riječka mularija. Srce, središte grada, sačinjavaju prastare ruševine, gnjusne kućerine s uzanim i krivudavim uličicama, gdje nikad ne dopire sunce i gdje nesmetano teku potoci neplemenite tekućine; opasni, mračni kutovi, smradne krčme, i žene, i prosjaci, i pijanci. A riječka mularija – to je svemoćna ulična vojska, napuštena rulja koja napada šćave, koja se bije nesebično i vatreno za uzvišene ciljeve gradskih otaca i manje nesebično za potrebe života. I to je – Fiume. U dane oslobođenja, u dane sveopće ljubavi praštanja, zaurlala je siva neman koja se zove Fiume urlikom mržnje i osvete. U dane kad su trebali padati samo poljupci i izražaji bratimstva, spremala se ona na potajne ugrize, i udarce, i ubode. I što udarac nije bio jači, to je samo podmukla lukavost i osjećaj slabosti uza sve bogatstvo gestikulacije. Je li taj grad naš? Naše su one tisuće i tisuće nijemih stvorova koji, rezignirano, samo čekaju, vječno čekaju, tisuće golorukih i bespravnih koji na udarac i ugriz odgovaraju pogledom bez riječi, koji na jedan energičan mig svojih gospodara stupaju pokorno i bez protivljenja, ne pitajući: “kamo?” I svejedno je kako se zovu. U konstataciji njihove patnje imade opravdanje


Antun Barac

15

na otpor, na bunu, na oslobađanje. I baš zato što njihova nacionalna svijest nije jaka, što pojam jugoslavenstva u njih još nije razvijen, bol je njihova još jača: to je svijest da ih se prezire, da ih se obilježava bez razloga, bez uzroka, da u njima gaze pojam čovjeka. I njihov je glavni osjećaj – osjećaj stida što pripadaju raji bespravnoj, nemoćnoj, slaboj i uz čuvstvo radosti života miješa se neki turoban osjećaj vlastite inferiornosti, zapostavljenosti pred moćnima. Ma što se dogodilo, ma kakav bio udes ovoga grada, ja neću žaliti sebe i neću žaliti one kojima pripadaju kutovi, i banke, i brodovi, i skladišta. Uza sve njihove jugoslavenske trikolore, i oni su bili Fiumani i u njihovoj predratnoj tišini i kavalirštini krile su se lukavština i proračunatost trgovca koji ide samo za novcem. Neću žaliti za njima, ni za legijom onih koji su kroz tri lijepa jesenska dana i klicali, i pjevali, i nosili barjake. Žalit ću samo za bijednim mališanima koji svoj napola izgovoreni ča guše u instinktivnoj bojazni pred oštrim pogledom prijezira i nadmoći... Dugi, tegobni mjeseci čekanja. Manifestacije, napadi, povorke. Vojnici, vojnici, vojnici. Talijani, Francuzi, Amerikanci, Englezi, Indokinezi. Brodari, automobili, aeroplani. Carabinieri, bersaglieri, granatieri. Pješaci, mornari, kopljanici, topnici. Gužva, i smjesa, i šarenilo. Krijumčari, uhapšenici, bjegunci. I odzvanjaju krčme i podrumi, i razbija se staklo, i vrište cure, i lije se krv, i vino, i šampanjac. Fiume luduje, i urliče, i bjesni. I tako je tiho, i tako turobno, i tako sumorno. Kao sjene povlačimo se samo kutovima i nestaje nas u kutovima. A sunce peče i istina peče. No, najjače od svega peče stid nad čovjekom, radi čovjeka koji tlači brata svoga. Od svih tih ljudi različitih boja i odora najsimpatičniji su Anamiti (Vijetnamci iz francuskih mirovnih snaga, op. aut.): žuti, šutljivi, zagonetni, mirni stvorovi s bolesnom nostalgijom za istokom i tupim nerazumijevanjem za sve ovo šareno, i bučno, i suludo. Čemu su oni ovdje i radi koje koristi potajne? Vječna bol za rodnom zemljom. Isti osjećaj u njih – koji nas čuvaju, i u nas – koje čuvaju: osjećaj bola, stida, pogruženosti, sramote. Prolaze jutra, i podneva, i večeri. I padaju noći, duge noći bez sna, kad pod prozorima udaraju kopita


16

Književna Rijeka

konja koji prolaze, tutnje teški topovi, odzvanjaju koraci vojnika. I šuti grad, i šuti rijeka, i more, u tegobnoj neizvjesnosti. Tek povrh kuća blješte velika, svijetla slova: Viva Fiume italiana! I svijetli natpis, i svijetli zvijezda – da vide braću na drugoj obali. A ona, u očaju i beznadnom čekanju, skrivaju glave među jastuke da ne vide ništa, da ne čuju ništa, da ne osjete ništa. I sve je mrtvo, ukočeno, tjeskobno. I sve je bez sna, i u snu, bez odmora, bez spokoja, bez mira, bez radosti. Samo spava kao utruđena zvijer, snujući zlurado i u snu o novim ugrizima i ubodima, siva bezoblična masa: spava Fiume, grad bez duše i bez fizionomije. *** Barac, Antun, povjesničar književnosti i književnik, rođen je u Kamenjaku kod Crikvenice 20. kolovoza 1894, a preminuo je u Zagrebu 1. studenoga 1955. godine. Osnovnu školu završio je u Grižanama, a gimnaziju na Sušaku – drugu najveću u Hrvatskoj – polazio je od 1905. do 1913. godine. Diplomirao je 1917. godine književnost, njemački jezik i filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dogovori Primoraca Barca, Antuna Tomašića i Vatroslava Cihlara (mlađi brat Milutina Cihlara Nehajeva) iz 1914. godine o pokretanju izdavačke kuće, realiziraju se krajem prvog svjetskog rata. Važni Nakladni zavod Jug utemeljen je u Zagrebu, na adresi Ilica 7, u proljeće 1917. godine. Nositelj ideje bio je Barac, projekt je financirao Tomašić, dok je Vatroslav Cihlar bio aktivan suradnik. Prva knjiga bili su Matoševi Feljtoni i eseji, druga Akordi Ive Vojnovića, a treća Studija o Hamletu Milutina Cihlara Nehajeva, koja je osvojila nagradu Matice Hrvatske za 1917. godinu. Bilo je u planu tiskanje revolucionarnog romana Isušena kaljuža Janka Polića Kamova (preminulog 1910. godine u Barceloni) te knjige ranih feljtona njegova mlađeg brata Nikole Polića, no četvrta objavljena knjiga ipak je bila Barčeva studija Vladimir Nazor. Barac je na temu Nazora doktorirao 1918. godine. Na Sušaku provodi nemirno razdoblje poslije Prvog svjetskog rata (1918-1924.), radeći kao profesor u gimnaziji. Iz tog razdoblja je ovaj žestoki, ali poetični, kamovljevski tekst, koji je spoj iščitavanja rukopisa Isušene kaljuže s neugodnim proživljavanjem riječkih zbivanja 1919. godine, neposredno uoči dolaska D’Annunzija.


Antun Barac

17

Tekst je bio otisnut 1919. godine u Jugoslavenskoj (prvotno Hrvatskoj) njivi br. 35 i 36. Od 1924. godine Barac živi u Zagrebu, gdje je od 1930. docent, a od 1938. redovni profesor nacionalne književnosti na Filozofskom fakultetu. Bio je zatvoren u ustaškim logorima Jasenovac i Stara Gradiška tijekom 1941. i 1942. godine. Poslije rata najprije biva dekanom Filozofskog fakulteta, potom je 1947. godine izabran za redovnog člana Akademije, a od 1950. do 1951. godine bio je rektor Sveučilišta u Zagrebu. Osnovao je Institut za jezik i Institut za književnost JAZU (HAZU) 1952. godine Autor je monografija: Vladimir Nazor (1918), August Šenoa (1926.), Vladimir Vidrić (1940.) i Ivan Mažuranić (1945.). Dao je i povijesnu sintezu hrvatske književne kritike XIX. st. (1938.), a napisao je dvije od zamišljenih pet knjiga povijesti novije hrvatske književnosti: Književnost ilirizma i Književnost pedesetih i šezdesetih godina. Cijelu svoju teoriju oslanja na estetskom, koje je bazirano na humanističkim vrijednostima i savršenstvu forme. Začetnik je ideje o Sabranim djelima Janka Polića Kamova koju je realizirao Vinko Antić u razdoblju od 1956. do 1958. godine. U sklopu te edicije prvi put je otisnut roman Isušena kaljuža, gotovo pola stoljeća nakon što je napisan! Antić je osmislio i uredio kapitalnu Barčevu knjigu Književnost Istre i Hrvatskog primorja, objavljenu na 650 stranica (Rijeka-Zagreb, 1968.). (I.Ž.)


18

Književna Rijeka

IGOR ŽIC

Grad potrošene ljubavi

Roman o D’Annunziju, Intruderu, pohlepi i smrti (IV. dio) Plutanje

n

aručitelj je, bez obrazloženja, otkazao Rolandovo ubojstvo. Intruder je bio zatečen tom kratkom porukom i nije bio siguran treba li je shvatiti i kao nekakvu prigušenu prijetnju. Poslije kraćeg premišljanja odlučio se prepustiti događajima. Problem je bio u tome što se ništa nije događalo. Sredinom kolovoza, u petak rano izjutra, odvezao se na plažu. Šljunak je bio prekriven praznim plastičnim bocama, odbačenim časopisima, zaboravljenim ručnicima, zgužvanim kutijama cigareta, opušcima, prezervativima. Ubrzo su došli čistači i plaža je bila upristojena. Ni čista, ni prljava. Upristojena. Kad je napokon ostao sam, skinuo se, raširio narančasti ručnik i skočio u more s niskog betonskog mola. Uronio je u toplu, mutnu, plavozelenu tekućinu koja ga je nevoljko primila. Poželio se vratiti u djetinjstvo, u ono vrijeme dok je svijet izgledao beskrajan, ali logičan. Kako je odrastao, shvaćao je da je sve puno manje i puno besmislenije no što je prvotno zamišljao. Kako su umirali djed, pa baka, pa otac, pa majka, tako se osjećao sve usamljenije. Ni putovanja, ni seljenja, ni ratovi nisu mu pomogli da nađe svetog Grala vlastitog života. Krajnji ideal ostao je zagubljen u rutini svakodnevice. Potom je sve pojednostavio i sveo na predmete. Istinitost opipljivog. To ga je dovelo do višesatnih lutanja trgovačkim centrima: stalno je nešto kupovao i nešto bacao. Ponekad je bacao i ono što je tek kupio, uvidjevši da mu uopće ne treba. Napokon je osjetio određenu nelagodu, kao da je sa svakim odbačenim predmetom odbacio i dio svoje sutrašnjice. Ostao je bez potkrovlja s prašnjavim škrinjama ispunjenim poluzaboravljenim predmetima koji vežu uz sebe čistoću prvih iskustava.


Igor Žic

19

Stjecajem čudnih okolnosti – zbog samodovoljnosti? – nije se oženio i nije imao djece, pa mu je ostao samo posao. Ako se to moglo zvati poslom?! I, naravno, Alisa... No, nije imao pojma što bi s njom. Ona je i sama bila odviše neuhvatljiva da bi ga mogla vezati uz neki grad, neku kuću, neki krevet... Dolazila je i odlazila poput ljetne oluje: naprasno, toplo, silovito, bezosjećajno. Ravnomjerno je plivao, prateći obalnu liniju. Prolazio je uz oštre bijelo-sive stijene, male šljunčane uvale, betonske lučice. Kroz kapljice vode razabirao je razigrane pse i njihove vlasnike, čistače koji su nosili prepune crne vreće do malog kamiona, kombije za dostavu, joggere koji su trčali vijugavom asfaltiranom šetnicom, natkrivenom otežalim krošnjama stabala. Prolazio je uz plivače i ronioce s maskama i ostima. Svi ti ljudi nadali su se da su došli dovoljno rano na ovu dugačku obalu ne bi li izbjegli druge ljude, no nije im uspjelo. Disao je ravnomjerno, a tako je i pokretao ruke. Nikad nije bio dobar kratkoprugaš, nedostajalo mu je eksplozivnosti, no na dužim stazama bio je vrlo dobar. Godinama je noću, posve sam, trčao praznim gradskim ulicama. Iz čistog zadovoljstva. Oduvijek je znao rasporediti energiju. Zbog toga je često igrao u košarci dobru obranu – jer je racionalno trošio snagu. A u završnici bi pogodio i poneku presudnu loptu. Nije važno koliko koševa daješ, već kada ih postižeš. Došašvi do lukobrana s malim svjetionikom u obliku ribara, okrenuo se i počeo se vraćati. No, vrijeme je i dalje išlo naprijed. Gotovo iscrpljen izvukao se, poslije polusatnog plivanja, na šljunčanu plažu. Ugodno umoran okrenuo se na leđa i zatvorio oči. Tako je ležao nekoliko minuta, svjestan tek stalnog pristizanja slabašnih valova, razgovora ostarjelog bračnog para negdje iznad, udaljenog zvuka izvanbrodskog motora i piskutavog laveža nervoznog, malog psa. Zatim je čuo korake nekoga tko se spuštao betonskim stubama do mola i dalje, do plaže. Štropot šljunka bio je ugodan i nije želio otvoriti oči, iako mu je instinkt govorio da bi to morao napraviti. No, nije se bojao smrti, a šum mora bio je zavodljivo opuštajuć’. Na Titanicu bi bio s onima koji su do posljednjeg


20

Književna Rijeka

trenutka sjedili za šankom i ispijali pića uz glazbu uplašenih glazbenika. Kad su koraci stali, negdje uz njegovu desnu ruku, nevoljko je podignuo kapke i pustio da ga svjetlo zabljesne. Ugledao je nejasan, taman obris vrlo visoke žene. Bar je izgledala vrlo visoko iz njegovog položaja. – Prilično si bezbrižan s obzirom na svoj posao... A dobio si i poneki kilogram... Još dok je dolazila, nadao se da je to ona. A kad je čuo taj neobičan, pomalo grleni glas, uvijek na rubu smijeha, osjetio je onu toplinu koju osjete vlasnici pasa kad vide beskrajnu, uglavnom nezasluženu odanost svojih ljubimaca. Alisa se spustila na koljena i nježno ga poljubila. Taj poljubac bio je više od prijateljskog, a manje od ljubavničkog. Imao je okus slankaste privrženosti. Kad je napokon ustao, osjetivši pritom upozoravajuću bol u leđima, bio je desetak centimetara viši od nje. Oči su joj bile plave, kosa svijetlosmeđa, nos diskretno ukrašen s nekoliko pjegica, usta puna. Nije joj se moglo točno odrediti godine, ali sigurno je imala više od dvadeset i manje od trideset. Poželio ju je još jednom poljubiti, no ona ga je zastavila, položivši mu dlanove na grudi. – Idemo popiti kavu... Trebam ti ponešto ispričati... Nakon što se presvukao popeli su se do šetnice koja se ispunila dolazećim kupačima. Hodali su poput zaljubljenog para, stalno se dodirujući i upadajući jedno drugom u riječ. No, svaki put kad bi se previše približio njezinom licu, ona bi ga neumoljivo udaljila. Sjeli su se na terasu pizzerije u kojoj će krušna peć još satima biti ugašena. U dubokom hladu čempresa i lovora uživali su u slanom dahu mora. Nad njima se, po drvenoj pergoli, ispela gusta loza, s koje je visilo još uvijek nedozrelo grožđe. – Znam da je Naručitelj poželio da ukloniš onog dežmekastog Rolanda, kao i da si se toga prihvatio prilično bezvoljno... Pretpostavljam da znaš što radiš, iako mislim da se nije pametno


Igor Žic

21

zamjerati onima koji te hrane... Naravno, ti si Intruder, svojeglav, samoživ, tvrdoglav, gotovo mušičav umjetnik u svom poslu...No, malo si podcijenio Rolanda... Taj razbarušeni i uvijek znojni srednjovječni gospodin, koji ne drži odviše do svog izgleda, u jednom razdoblju svog života, dok je živio u Fair Lawnu, tridesetak minuta od New Yorka, družio se, u “Maloj Odesi”, s nekim ruskim emigrantima. Kad su čuli odakle je došao u Sjedinjene Države, a spoznavši njegovu široku slavensku dušu, spomenuli su mu rusko zlato koje je, navodno, dospjelo u ovaj Grad – koji je tu pred nama! – negdje 1919. godine, u vrijeme D’Annunzija. On je pokušao iščeprkati više detalja, no oni su jednostavno promijenili temu. Potom su se svi napili... Kao što si vjerojatno shvatio, Roland je izrazito sklon alkoholu i tada postaje vrlo naporan... Razvijajući svoj posao s računalima, Roland je davno uvidio mogućnosti interneta te je razmjenjivao najbizarnije informacije preko mreže, što je natjeralo određene američke službe da obrate malo više pažnje na njega. Pukim slučajem, za jednog boravka u Washingtonu, Roland je upoznao i Michaela Leedena, relativno povučenu, no vrlo utjecajnu osobu. Taj gospodin je, prije više od trideset godina, napisao knjigu o D’Annunziju i obojica su uživala u razgovoru... Znaš, kao ti i ja kad se susretnemo poslije duljeg vremena... Intruder ju je gledao u nevjerici. Poželio je spavati s njom, ne zbog njezinog tijela, već zbog njezina zastrašujućeg, neobjašnjivo sveznajućeg uma. Osjetio se malen pokraj nje, kao da i dalje leži na plaži, dok se ona nadnosi nad njim. Želio je biti u njezinoj vlasti. Under Her Thumb. The Who sviraju pjesmu Rolling Stonesa. Osjetio je toplinu kakvu je znao osjetiti gledajući vrhunske obrtnike koji s lakoćom izrađuju komplicirane predmete. No, čarolija je trajala i dalje... – ...Onda se Roland malo zanio i hakirao je neko od Ledeenovih računala. Navodno je uspio pronaći još ponešto o ruskom zlatu, ali istovremeno si je stvorio posve nepotrebnog i izrazito zlovoljnog protivnika. Vrlo brzo porezne službe počele su kopati po njegovim poslovima i firma mu je propala. Morao je napustiti Sjedinjene Države i počeo je lutati svijetom, od Brazila do Meksika...


22

Književna Rijeka

Pretpostavivši, posve pogrešno, da ga je Ledeen zaboravio, odlučio se vratiti u Grad i... Tu se pojavljuješ ti, uz malo posredovanje Naručitelja... Niti da mu je Mosije predao u ruke kamene ploče s Deset zapovjedi, Intruder se ne bi osjećao tako ushićeno zbog blizine Istine. Bio je spreman ići u pustinju i pretrpjeti sva iskušenja Zla – sada, kad je barem dio mozaika bio uredno složen. Pomislio je da cappuccino ima začuđujuće kremasti okus, uz neodoljiv miris santos kave. No, onda je sve postalo opet nekako magličasto, poput Grada na jutarnjem kolovoškom suncu. Zagrijavajući se, zrak je počeo lelujati. – ...Voljela bih da odemo sutra u Veneciju. Priča nije tako jednostavna kao što se tebi čini u ovom trenutku... Štoviše, ja joj uopće ne nazirem kraj. Osim toga, malo si mi se odviše unio u lice, a pogled ti baš i ne odiše inteligencijom. Da, i ja tebe volim, no dobro znaš da smo ti i ja dva svijeta. Nemoguće ljubavi toliko su neodoljive upravo zbog svoje nemogućnosti... Iako je nitko nije zvao, do stola je došla izrazito mršava konobarica s piercingom na obrvi, s diskretnom tetovažom zmaja koji se uspinjao po vratu, s tamnom kosom skupljenom u konjski rep i čekala je da joj plate. Dajući joj kovanice, Intruder se nakratko zagledao u njezine tamne oči, no u njima nije bilo ničega, osim neprospavane noći.

Lido Krenuli su prema Veneciji u subotu, poslije znojnog seksa, tuširanja i obilnog doručka. Intruder je bio pričljiv, a ona pomalo mučaljiva, zamišljena, gotovo neraspoložena. Zbog teške prometne nesreće u Sloveniji izgubili su sat vremena u dugoj koloni koja je stajala usred prorijeđene šume. Oboje su više puta izišli iz automobila, slušali lokalne obavijesti na polurazumljivom jeziku, raspitivali se o događaju koji se zbio gotovo kilometar ispred njih. Kad su došli do mjesta udesa, mrtvi i ozlijeđeni već su bili zbrinuti. samo je motocikl, bez kotača, ležao stisnut između bije-


Igor Žic

23

log kombija i zelenog karavana. Krv se nije vidjela, a isteklo motorno ulje bilo je posuto pijeskom. Vozeći brže i učestalo pretičući, Intruder je pokušao nadoknaditi barem dio izubljenog vremena, iako je cesta bila uska, s puno nepreglednih zavoja i oštećenog asfalta. Nikad nije brinuo zbog tuđih smrti. Iz zvučnika su dopirale Bowiejeve pjesme iz berlinskog razdoblja, s albuma Low. Neurotično-dopadljiva glazba kao zvučna podloga za vožnju dosadnim, brežuljkastim krajolikom. Gitarist Robert Fripp i eksperimentator Brian Eno odvukli su Bowiea prema zvuku i viziji. Sound and Vision. Ili je to bila zasluga samoga grada, koji je bio uronjen u mračni hedonizam, okružen zidom socijalističke nemoći? Svako mjesto zahtijeva određenu zvučnu kulisu… U Palmanovi su sišli s autoputa jer je Alisa poželjela kupiti nešto odjeće u Outlet Villageu, trgovačkom gradiću s jednom ulicom u kojemu sve zgrade izgledaju više kao kulise nego kao prave građevine. Svaki put kad bi probala neki komad odjeće izišla bi pred njega i pozirala poluzavodljivo, poluironično. Pomislio je kako savršeno izgleda i s odjećom i bez nje. Pretty Woman. Vidjevši taj njegov izraz lica, jednostavno je pokupovala sve što joj se dopalo. On je plaćao bez prigovora. Potom ga je natjerala da obiđu baziliku patriarha Popona u Aquileji. Slijedio ju je, ne shvaćajući posve njezin entuzijazam za tu, tisuću godina staru, građevinu s mozaicima iz IV. stoljeća, zaostalim od prethodne crkve. Natjerala ga je da se spusti u kriptu i objasnila mu je da je tu začeta venecijanska slikarska škola, u tom relativno skromnom prostoru u kojem je sjaj Bizanta dobio nekakva lokalna obilježja krajem XII. stoljeća. Sve one istarske freske, svi oni rustični Plesovi mrtvaca izišli su iz ovog prostora, doduše stoljećima kasnije. I naš Grad potpadao je pod Aquileju u onim mračnim danima kad se Europa ponovno oblikovala od krhotina barbarske razlomljenosti. Stojeći u ovoj kripti, mi smo u jednom od središta svjetske povijesti... Poželio joj je spomenuti da je za formiranje venecijanske slikarske škole od ovih fresaka znatno važniji Paolo Veneziano, no ona je dominirala niskim prostorom, živo gestikulirajući, režući


24

Književna Rijeka

zrak naglim kretnjama dugih ruku koje su završavale još dužim prstima. Bilo je jasno da nije spremna ni na kakvo oponiranje, pa ju je slušao više uživajući u neobičnoj boji njezina glasa, negoli u njezinim tvrdnjama. Iako je, za razliku od Ines, ona uvijek znala više od onoga što bi rekla. Obrazovanje s područja povijesti umjetnosti bilo joj je temeljito, kao i poznavanje više stranih jezika, tako da je zamornim mogla postati samo njezina superiornost. Nitko ne voli ljude koji su uvijek u pravu. Izišavši iz bazilike, dok su prolazili kratkom popločenom cestom između čempresa, spomenula je da je tu negdje sahranjen i Giovanni Randaccio. Kako mu to ime ništa nije značilo, nezainteresirano je slegnuo ramenima. Dva sata kasnije bili su u Veneciji. Ostavivši automobil na krovu višekatne garaže na Tronchettu, već su bili na Piazzale Roma, početnoj poziciji svih obilazaka grada na lagunama, naravno, uz široko stubište obližnje željezničke stanice. Turisti su vladali trgovima, mostovima, ulicama i kanalima boreći se za prostor s podjednako brojnim i nasrtljivim golubovima. Oduvijek je smatrao besmislenim dolaziti preko ljeta u Veneciju, no Alisa ga je vodila do zgrade broj 1896 u Calle dei Botteri u zaleđu velike ribarnice i potom je utrošila gotovo pola sata u unutarnjem dvorištu neupadljive, oronule zgrade. Pomislio je da su zapuštenost i trošnost osnovno stanje najvećeg djela građevina u ovom, davno umrlom, gradu. Kad je već počeo gubiti strpljenje, ona je samo spomenula da su tu, prije stotinjak godina, živjeli u unajmljenoj sobi glazbenik Milutin Polić i njegov brat, književnik, Janko Polić Kamov. Bez daljnjih pojašnjenja odvela ga je do vaporetta, kojim su otišli do Lida, izduženog otoka koji je zatvarao cijelu lagunu. Na brodiću su bili nagurani sa stotinjak ljudi. Težak miris lagune pomiješao se s mirisom ljudskog znoja i agresivno je ovladao pretoplim zrakom. Vožnja je bila uobičajeno spora za liniju s čestim pristajanjima. Za razliku od Venecije, Lido je ostavljao dojam čudesne urednosti i nekakve prijetvorne skromnosti, uronjene u zelenilo. Tu je bilo neusporedivo više prostora i manje turista. Kad su


Igor Žic

25

izišli na Šetalište Gabriela D’Annunzija, Intruder se zagledao prema kilometrima dugoj pješčanoj plaži posutoj uredno složenim hotelskim suncobranima i plitkom, smeđem moru koje se pružalo prema Istri. U blizini su bile i Via Istria, Via Pola, Via Zara, Via Fiume... Cijeli svijet u iskrivljenom ogledalu. Prekomorska Hrvatska... I dalje, do Šetališta Giuglielma Marconija. Lungomare Pjesnika i Lungomare Fizičara vodili su do Hotel des Bains, istog onog pred kojim je skončao glavni junak kratkog romana Smrt u Veneciji. Najljepšu posvetu Lidu ostavio je Luchino Visconti svojom filmskom vizualizacijom tog romana Thomasa Manna, obilato se koristeći Mahlerovim simfonijama. Umiranje kao niz prozračnih velova koje razmiče ljetni maestral. I upravo tu, na otoku na kojemu je dokolica tako opipljiva, iz jedne od pokrajnjih ulica izišli su na glavno šetalište David Bowie i Brian Eno. Alisa im je mladenački otrčala u susret, zagrlivši i poljubivši najprije jednoga, potom i drugog. Nitko nije bio iznenađen osim Intrudera, koji je poslije kraćeg formalnog upoznavanja upitao Bowiea zar nije na Bahamima? Elegantni šezdesetogodišnji glazbenik raznobojnih šarenica, s nešto lakoće Oscara Wildea, ali i nekom prigušenom sumnjičavošću, objasnio je da je Iman još ostala ondje, a on je doletio jutros, preko Londona, na Lido, zbog dogovora s Enom oko glazbe za film turskog redatelja iz Berlina. U laganom lanenom odijelu i s panama-šeširom izgledao je poput vitkog bijelog vojvode – suvremenog Gustava Mahlera ovog bolećivog svijeta. Dug i nepredvidiv razgovor nastavio se u malom restoranu u kojem su gosti učestalo pogledavali prema njihovom stolu. Jela se pašta sa škampima i školjkama i pilo se vrlo ohlađeno bijelo vino. Alisa se, posve nenametljivo, pretvorila u domaćicu ovog malog društva i u prostor prepun svjetla unijela rafiniranost davnašnjih pariških salona. Kako se nekoliko puta vraćala na razdoblje berlinske suradnje Bowiea i Enoa, napokon se i Intruder uključio u razgovor pitanjem o čemu je, zapravo, pjesma Sound and Vision? Kao netko tko je morao na to odgovarati u različitim


26

Književna Rijeka

zgodama – a želeći istovremeno ostati uljudan! – Bowie je kratko zastao, tražeći novi oblik za nešto bezbroj puta izrečeno. – Ta je pjesma bila neka vrsta posljednjeg utočišta. Zapravo, bila je to prva pjesma koju sam napisao, razmišljajući o Brianu, dok sam još radio u francuskom studiju Château. To je bila prilično apstraktna ideja o bijegu iz Amerike i depresivnog razdoblja koje sam tamo proveo. Jednostavno sam želio biti u maloj, hladnoj sobi, potpuno plavih zidova, sa spuštenim roletama... Prilikom prvog boravka u Berlinu 1977. godine nastala je ploča Low, koja je cijela bila zamišljena kao potraga za samoćom. Prva strana bila je o meni: Always Crashing in the Same Car, samosažaljenje i sličan sranja, no druga strana bila je glazbeno putovanje. Moja reakcija na Istočni blok i na to kako Berlin živi usred tog okruženja, nešto što nisam uspijevao iskazati riječima. Za to su bili potrebni zvukovi, šumovi, istraživanja, a od svih ljudi koje sam tada poznavao Brian mi je bio najbliži. On je čovjek s čudnim idejama od kojih neke mogu prihvatiti jednostavno, dok me druge zbunjuju... Japanski turist, pretjerano uljudnog osmijeha, skupio je dovoljno hrabrosti pristupiti stolu i zatražiti Bowiev autogram. Glazbenik se osmjehnuo i potpisao na salveti. Potom je rukom dao znak da će to biti prvi i posljednji autogram. Nakon ovog nenadanog prekida, razgovor je krenuo u novom pravcu. Alisa je naručila još jednu bocu vina, a vlasnik restorana odnekud je izvukao CD s Bowievim hitovima te se prostor ispunio poznatom glazbom. Gosti su spontano zapljeskali, svjesni da prisustvuju nečemu što će prepričavati godinama. Svijet je tako mali ako ste u njegovom središtu i tako beskrajan ako ste na njegovom rubu...

Gospodar svijeta D’Annunzio je odlučio podignuti problem Grada, čijom dušom je posve ovladao, kao Englezi Indijom, na jednu višu razinu. Oružje i zlato iz Perzije poslužit će mu u plemenitom cilju


Igor Žic

27

uspostave i širenja novog sustava, kojemu će na vrhu biti Pjesnik, a ne više ocvalo plemstvo i umorni kraljevi. Ovo je vrijeme nove aristokracije. Njegova je krv zaista plava, a njegove riječi sjajnije su od bljeska zlatne piramide na vrhu egipatskog obeliska. Mirovni pregovori u Parizu – kojima se pokušavala staviti mramorna ploča na grobnicu stradalih u Svjetskom ratu, ne bi li tako vapajuće duše svih uzaludno poginulih našle nekakav prividni mir! – išli su krivim putom i Grad je postajao sve zamršeniji politički problem. Držao je zanesen večernji govor pod bakljama, ne bi li prizvao ono iskonsko u ljudima, ne bi li sve postalo obred u kojem je on vrhovni svećenik. – I svi će se pobunjeni, svih rasa, okupiti pod našim znakom. I slabi će biti naoružani. I sila će se okrenuti protiv sile. I novi križarski rat svih siromašnih i obespravljenih nacija, novi križarski pohod svih siromašnih i slobodnih ljudi protiv nacija uzurpatora, zgrtatelja svog blaga, protiv soja grabežljivih i kaste lihvara, koji su se još jučer koristili ratom kako bi danas zaradili u miru; novi će križarski pohod vratiti istinsku pravdu... Građani, Talijani... Kad ste pred Vrhovnim vijećem izjavili da povijest, ispisanu najpožrtvovnijom talijanskom krvlju, nije moguće zaustaviti u Parizu... objavili ste kraj starog svijeta. Naša je stvar, dakle, danas najveća i najljepša stvar, okrenuta protiv zla u svijetu. Ona seže od Irske do Egipta, od Rusije do Sjedinjenih Američkih Država, od Rumunjske do Indije. Ona okuplja bijelce i obojene, miri Evanđelje i Kuran. Svi veterani, nositelji križa, koji ste se četiri godine uspinjali svojom Kalvarijom, vrijeme je da pohrlite u budućnost! Riccardo Gigante, tek izabrani gradonačelnik, no dugogodišnji borac za priključenje Grada Italiji, koji je znao paradirati za karnevala i kao Dante Gigante, fascinirano je slušao D’Annunzia. Poželio je aplaudirati i prije no što je Pjesnik teatralno zastao sa svojim nadahnutim prizivanjem budućnosti. Vrativši se u rodni grad, poslije višemjesečnog pregovaranja po ministarstvima i drugim institucijama Beča, Budimpešte i Zagreba, nije mogao vjerovati koliko se promijenila atmosfera


28

Književna Rijeka

na ulicama. Cijeli svoj život uložio je u oživotvorenje talijanskog duha ovoga hrvatskog grada, no nije napravio ni djelić onoga što je uspjelo Komandantu u dva mjeseca. Bio je malo ljubomoran, no morao je priznati da je D’Annunzio dao talijanskom jeziku novu dimenziju i u domovini i preko mora. Njegova majka, Franjica Kanarić s Cresa, upozoravala ga je na složenu dušu ovoga grada koji je bio željan svjetala svjetske pozornice. On je nije pažljivo slušao jer je smatrao da je, jednostavno, nedovoljno obrazovana i odviše prostodušna da bi shvati la duh XX. stoljeća. Ona je, ipak, više bila žena ognjišta, no štednjaka. No, na ovom trgu, osvijetljenom nemirnim svjetlom baklji, shvatio je da je njezin pojednostavljeni pogled na život posve primjeren ovoj sredini. Višejezičnost, deminutivi i prijetvornost... Ono što je zamjerao D’Annunziju bila je njegova nestalna politika, njegovo lutanje od Mussolinija k Lenjinu i natrag, njegovo odustajanje od brzog priključenja Italiji, dok je on, uz brata Silvina, ostarjelog kirurga Grossicha, odvjetnika Salvatorea Bellasicha te Icilija Baccicha pokrenuo to kao ključno pitanje. Nije mogao zaboraviti Pjesnikovo omalovažavanje nečeg što je njemu bilo suštinsko. Srž ananasa nikom ne prija, no nužna je da plod bude zdrav. Dok je Pjesnik zaneseno govorio, uživajući u svom glasu i više od okupljenih ljudi, Giganteu je prišao Keller. – Trebali bismo se naći jedan dan... Čuo sam da ste dobar poznavatelj arheologije i povijesti umjetnosti, a mi smo s Perzije odnijeli u Guvernerovu palaču neke predmete i slike koji me muče... Mislim da je riječ o vrlo neobičnim i vrijednim komadima, a Gabriele nema vremena da se pozabavi time dok usmjerava budućnost čovječanstva. Rekao mi je da ga ne zamaram banalnim problemima. Inače, ja sam ili u hotelu Royal na Corsu ili u Guvernerovoj palači... Gigante, pun sebe na onaj prostodušni, provincijski način, svojim blijedoplavim očima nekoliko trenutaka izbliza je promatrao Kellera. Smatrao ga je bezumnim herojem, egzibicionistom, pripadnikom stare aristokracije koja je svojom bezbrižnom površnošću odvukla Italiju na sporedni kolosijek moderne


Igor Žic

29

Europe. Poštivao je njegovu hrabrost, ali nije odviše držao do njegove anarhističke nepredvidljivosti. Njegov sveti egoizam bio je, trenutačno, dobro usmjeren, no dugoročno – on je bio trula jabuka koja bi sve mogla pokvariti. – Da, još početkom 1914. godine vodio sam arheološka iskapanja na Corsu i našao sam zidine rimske Tarsatice na rubu Città Vecchia koje su nedvojbeno dokazale da je ovo jedan od najtalijanskijih gradova... Dok sam, tijekom Velikog rata, bio u egzilu, obišao sam sve važnije muzeje u domovini i vidio sam sve što bi svaki obrazovaniji Talijan trebao vidjeti. Nadam se da ću vam biti od pomoći... Keller se osmjehnuo, iako je osjetio slabašno tinjanje netrpeljivosti u Giganteovom glasu. Zbunjivao ga je i njegov naglasak koji je prizivao i Toscanu, i Veneto, ali i lokalni hrvatski dijalekt. Kimnuvši glavom u znak pozdrava, povukao se nekoliko koraka i stao uz Lodovica Toeplitza i Leona Kochnitzkog. Toeplitz je, nekoliko dana ranije, donio novac koji je Rim diskretno, preko Talijanske komercijalne banke – u kojoj je njegov otac Joseph bio jedan od direktora! – stavio na raspolaganje za potrebe revolucije na Kvarneru. S druge strane, Kochnitzky – belgijski filozof i novinar – pisao je tekstove u kojima je europskim čitateljima predstavljao i pojašnjavao D’Annunzijeve ideje. Kelleru su njih dvojica bili bliski zbog svog razbarušenog internacionalizma i vjere u uspjeh poduhvata, no smetala mu je njihova zaluđenost boljševizmom Lenjina i Trockog. Nakon što je D’Annunzio dovršio svoj govor, limena glazba započela je niz domoljubnih pjesama. Politički skup pretvorio se u uličnu zabavu: Corso je odjekivalo glazbom, dovikivanjem, smijehom, optimizmom, nadom. No, s posljednjim taktovima sve je naprasno utihnulo. Masa od desetak tisuća ljudi ubrzo se istopila, poput zalutalog ledenjaka u pretoplom moru. Keller, Toeplitz i Kochnitzky otišli su u restoran obližnjeg hotela Lloyd, kojega je vodio Dubrovčan Antonio Quarantotto. Njegova mlada žena Marija, rođena u okolici Muggie, bila je omiljena među arditima zbog svog zalaganja za talijansku stvar. Često im je naplaćivala znatno manje od onog što su popili i pojeli,


30

Književna Rijeka

a redovito ih je častila dodatnim litrama terana, što je dovelo restoran na dobar glas. Riccardo Gigante se, pak, s D’Annunziom, zaputio do svog prostranog stana u Casa Veneziana. Smatrao je simboličnim da Pjesnik, koji je prema ovom Gradu krenuo iz venecijanske Crvene kuće – preko Ronchija – sada dođe na večeru u zgradu koju je, doduše, podignuo Englez Robert Whitehead, izumitelj torpeda, no koja je svojim duhom prizivala raskošne palače na lagunama. D’Annunzio, još uvijek euforičan zbog uspjeha večernjeg skupa kojemu su baklje dale dodatnu dramatičnost, grozničavo je iznosio najrazličitije ideje o aktualnoj europskoj politici i, ne dopuštajući Giganteu da se uključi u razgovor, sâm je odgovarao na svoja retorička pitanja. Svježe lakirana vrata Giganteovog stana otvorila je njegova mlađa sestra Gigetta. Ona je predano živjela s četrdesetogodišnjim bratom kao prijateljica i oslonac, posve se podredivši njegovim političkim ambicijama. Ponekad ga je branila od ogovaranja, jer je braneći njegovo pravo na život bez žene, branila i svoje pravo na život bez muža. D’Annunzio joj je patetično poljubio ruku i potom, u raskošnoj, historicističkoj blagovaonici uz ugodnu večeru, nastavio svoj monolog o uroborosu, zmiji koja grize svoj rep i tako zatvara krug vječnosti, o sazviježđu Malog medvjeda i zvijezdi Sjevernjači koja je nekad Rimljanima i Venecijancima pokazivala put duž Sredozemlja, a koju mi, kao njihovi nasljednici po krvi i duhu, moramo slijediti!, o nezaustavljivosti revolucije koja će se prvo proširiti prema Zadru i cijeloj Dalmaciji, pa prema Vječnom gradu – sve dok ne postane svjetska realnost. Spretno vadeći kosti iz orade okrenuo je nož, poput srednjovjekovnog condottierea, prema velikoj obiteljskoj fotografiji pod staklom, u tamnom drvenom okviru sa srebrnim, secesijskim, cvjetnim dekoracijama. Shvativši neizrečeno pitanje, Riccardo je, ne bez ponosa, pojasnio tko je na slici. – U sredini je naš dobri otac Agostino, zlatar, morettist, koji je proširio slavu tog venecijanskog nakita duž cijele srednje


Igor Žic

31

Europe. Do njega je majka Francesca, mudra žena s Cresa. Dok je otac radio u zlatarnici pokraj Duoma, ona nas je odgajala, napravivši od nas dobre Talijane. Otraga je brat Silvino. Diplomirao je povijest u Padovi s tezom Venecija i uskoci, koja je ubrzo potom objavljena i kao knjiga. Tiskao je i Statute dopuštene gradskoj komuni od cara Ferdinanda I. 1530., potom Grad u XV. stoljeću te, krajem Velikog rata, Grad u XVI. stoljeću. On nam je, svojom luči, rasvjetljavao mračnu noć Austro-Ugarske stalno pronalazeći nove dokumente o talijanstvu Grada! Ja sam vršio arheološka istraživanja tamo gdje mi je on rekao da treba kopati! Do njega je naša ljubljena Gigetta; mislim, svi je tako zovemo iako joj je pravo ime Luigija, te brat Giovanni, zlatar, koji je preuzeo očev posao. Dragi Komandante, ako u ovom gradu postoji obitelj koja je popločala cestu za Vaš Sveti ulazak, onda smo to mi!

Preko rijeke, pa u šumu Poslije nekoliko dana prikrivanja kod Marije, svoje nekadašnje ljubavnice koja je sada živjela sama u prostranom stanu na tržnici, Roland je dobio ključeve njezine kuće u Istri. To je bilo znatno više no što je očekivao, pa ju je na rastanku poljubio iskrenije negoli je želio. Oboje su znali da je iskorištava, no neke davnašnje emocije naglo su se zažarile ispod pepela ugaslog ognjišta. Pogledali su se zavjerenički, oboje spremni ići dalje, premda su naslućivali da krivudava ulica završava visokim, ciglenim zidom. Tijekom gotovo jednosatne vožnje Roland je pokušavao razraditi detalje plana, koji je njoj iznio u nekoliko rečenica. Nije imao odviše uspjeha u tome jer su mu misli nekontrolirano divljale, poput odbjeglog konja. U početku su ga proganjale očeve priče o Golom otoku, no potom su ih potisnule one o danima neposredno poslije Drugog svjetskog rata. Tada je u Gradu ubijeno, bez suđenja, nekolio stotina ljudi. Pripadnici vojne tajne službe išli su 1945. po stanovima i prema spisku izvlačili okorjele fašiste, nepouzdane anarhiste i ostarjele autonomaše i potom ih odvodili


32

Književna Rijeka

na ranije dogovorena mjesta te ih tamo, na različite načine, nemilosrdno likvidirali. Otac je prisustvovao jednoj takvoj likvidaciji unutar ruševnih zidova nedovršene kastavske barokne crkve. Među sedmoricom fašista prepoznao je tek Riccarda Gigantea, nekadašnjeg gradonačelnika. Dvojica agenata u kožnim mantilima ubijali su ga polako, udarcima kuke za meso, cijelo vrijeme ga grubo vrijeđajući. Urlao je od bolova, no kuke su se zabijale u njegovo tijelo u pravilnom, klaoničkom ritmu. Gubeći svijest, nesposoban podnijeti bol i gubitak krvi, progovorio je hrvatski, no odviše nerazgovjetno i prekasno: – Znam gdje je... zlato... Agoniju je prekinuo metak iz ruskog pištolja. Ta likvidacija promijenila ga je kao petnaestogodišnjaka, barem koliko ga je Goli otok promijenio kao dvadesetjednogodišnjaka. Bio je poput masline koju je dvaput gotovo otrgnula olujna bura, no koja se ipak održala zahvaljujući korijenju uvučenom između pukotina vapnenačkih stijena. Onako poguren i pun gorčine, uspio je odživjeti nekakav život. Možda je u njemu bilo malo sunca i previše vjetra i kiše, no osjećaj časti posve mu je otvrdnuo. Da ga se moglo razrezati, mislim: ponos, vidjeli bi se godovi koji su tvorili fantastične šare na zagasito-zelenkastoj površini. Roland se često vraćao posljednjim Giganteovim riječima, no otac mu nije mogao razjasniti je li to bilo tek očajničko preklinjanje umirućeg ili je bila riječ o nekakvom stvarnom blagu. Ta rečenica proganjala ga je godinama, sve dok nije nije susreo Ivana Denisoviča u New Yorku i povezao neke podatke koji su počeli oblikovati ne odviše jasnu, no nesumnjivo intrigantnu priču. Povijesne fragmente unio je u prijenosno računalo, zajedno s brojnim svojim pitanjima. Dokument je imenovao namjerno neprecizno Palazzo del Governo i redovito ga je nadopunjavao. Dok se vozio dugačkim tunelom, ritam narančastih lampi zamarao mu je oči. Osjećao se poput epileptičara pred napad induciran svjetlom. Promijenio je CD i iz zvučnika se začuo teški Thorogoodov blues-rock. Bad to the Bone... Nije bio siguran na koga bi mogao primijeniti frazu “loš do srži”: na one koji ga proganjaju –


Igor Žic

33

o njima je uvijek razmišljao u množini! – ili na samoga sebe? Volio je blues, osobito kad bi ga svirali bijeli gitaristički heroji. Bol je morala biti iskrena, ali nije želio da mu je prenose nekadašnji berači pamuka – ili njihova djeca! – već urbani stradalnici. Koliko je blues gitarist Johnny Winter, taj najbjelji crnac i nesuđeni Hendrixov nasljednik, bio heroinski ovisnik, toliko je Thorogooda dobro opisivala pjesma Pijem sam. Svaki čovjek napreduje do razine svog samouništenja. Kod nekih je ta razina dosegnuta s prvim ozbiljnijim mladenačkim opijanjima, tučnjavama i noćnim auto-utrkama, dok drugi stalno pomiču granicu. Šteta što je Steve Ray Waughn poginuo u zrakoplovu, jer bi možda sve išlo nekim drugim putom. Ipak je on Bowievom nadahnutom Let’s Dance albumu dao onu teško uhvatljivu notu plesnog remek-djela, usmjeravajući blues neočekivanim putom. Po izlasku iz tunela Istra mu se rastvorila, brežuljkasta i natkrivena pamučnim oblacima koji nisu donosili kišu. Vozio je gotovo bez gasa duž duge nizbrdice, no nije uspijevao podjednako kliziti kroz svoj sumnjičavi oprez. Često je pogledavao u retrovizor, očekujući brzu, crnu limuzinu koja će ga prestići i iz koje će pucati na njega. Tek dijelom umiren, u Cerovlju je sišao s brze ceste i vozio još nekoliko kilometara lokalnom, vijugavom prometnicom. Rijetki seljaci radili su po poljima, a ptice su ga nadlijetale, sigurne u svoju nedodirljivost. Vrlo uskom i strmom cestom koja se provlačila između stabala došao je do padine na kojoj su, prije nekoliko godina, Marija i njezin suprug dovršili kuću. Ta prevelika građevina trebala je spasiti njihov pomalo iscijeđeni brak... Nije pomoglo. Brak im se ubrzo urušio poput zvonika Crkve sv. Marka u Veneciji, zahvaćenog potresom početkom prošlog stoljeća. Za razliku od Venecijanaca, oni nisu uspjeli napraviti još stariju i ljepšu građevinu, već tek veliku, hladnu, uvijek praznu vikendicu. Parkirao je automobil na betonskom prilazu pokraj mlade crnike i neodlučno ugasio motor. Nakon kraće dvojbe izišao je i s naporom se istegnuo. Vožnja nije bila duga, no budući da je bio napet osjetio je grčeve u nogama. Uzeo je vrećicu s hranom i laptop.


34

Književna Rijeka

Osvrnuo se oko sebe. Nigdje nije bilo nikoga. Čuo se tek slabašan šum vjetra koji se provlačio kroz razlistale krošnje različitih stabala. I žubor potoka kojeg nije vidio. I udaljeni lavež pasa. Na trenutak je poželio da je Isadora Duncan, koja se u Opatiji divila treperenju palminog lišća, tražeći inspiraciju za svoje baletne pokrete, no već u sljedećem trenutku sve mu je izgledalo prijeteće. U sjeni bilo kojeg stabla mogao je ležati agent neke od bezbrojnih tajnih službi koje su ga proganjale zbog samo njima znanih razloga. Nije želio završiti na nekakvom novom Golom otoku, ni dobiti mesarsku kuku u leđa. Nije bio bez grijeha, no sve je to bilo odviše sitno da bi mu ozbiljne službe provaljivale u stan! Pojedinac je opasan po sustav samo dok mu sustav ne posveti dužnu pažnju! No, što ako je tko saznao nešto o zlatu, pa sad nastoji preko njega doći do novih informacija? Ta ideja ga je zaista zabrinula jer je lako mogla uključiti nasilje, vrlo bolno mučenje i prislanjanje cijevi pištolja o čelo. Kako nije vidio dobro, svaka sjenka dobivala je ljudski oblik; kako nije čuo dobro, svaki šum podsjećao je na prilazeće korake. Otključao je teška, drvena vrata dekorirana s tri mala, raznobojna, staklena romba. Kuća je mirisala po vlazi i ustajalom zraku. Po neuspješnom braku bez djece. Po prašini koja se slegla nakon urušavanja zvonika Crkve svetog Marka u Veneciji. Zaključao je vrata za sobom. Noseći vrećicu s hranom i prijenosno računalo popeo se stubištem, obloženim drvom, na prvi kat, do prostranog dnevnog boravka s kuhinjom i velikom terasom. Okružio ga je beživotni polumrak. Razmaknuvši teške zavjese izišao je na natkritu terasu i zagledao se u daljinu. Sve ga je podsjećalo, bojom neba i beskrajnim nizanjem brežuljaka, na Toscanu – i chianti! – no nije se uspijevao opustiti. Čuo se tek agresivni lavež pasa s druge strane padine i šum nekakve vode skrivene u obližnjem usjeku. Površno prebrisavši masivni, drveni stol dekoriran grubom, neglaziranom keramikom, odložio je vrećicu s hranom, rasklopio računalo i nestrpljivo iščekivao da mu se ukažu poznate slike. Nervozno je pokretao bežičnog miša, ne bi li ubrzao kretanje


Igor Žic

35

slabašnih električnih impulsa, no laptop je radio na svoj standardni način: pouzdano, tiho i relativno sporo. Otvorio je dokument Palazzo del Governo i jedno davno prošlo vrijeme, satkano od življenja ljudi koji su već dugo na Otoku mrtvih, dobilo je okus, boju i miris. Prošlost mu se činila životnijom negoli ikad prije. I nekako opasnija. Fotografije Gabriela D’Annunzija, Guida Kellera, Giuglielma Marconija, Riccarda Gigantea, ruskog carskog generala Wrangela, Odese, parada, demonstracija, krvavih i pomalo operetnih sukoba u vremenu dok je Grad bio svjetski problem. Što su slike brže klizile ekranom, to je iluzija starog filmskog žurnala bivala sve jača. Sjetio se kako je, jednom davno, sjedio u mraku ruinirane kino-dvorane koja je bazdila po mokraći i jeftinom alkoholu, a u kojoj su se filmske predstave smjenjivale bez paljenja svjetla. Uvijek je prvo išao filmski žurnal, prepun kadrova blistavih uspjeha i mudrih odluka nasmijanog Velikog Vođe, bravara u patetičnoj, mornaričkoj, bijeloj uniformi sa zlatnim hrastovim lišćem na rukavima. Pamtio je kadrove s njegove stotinjak metara duge jahte Galeb – prije pregradnje to je bio talijanski brod Ramb III za prijevoz banana! Vrativši se u sadašnjost, shvatio je da je brod iz filmskih žurnala posljednjih godina na mrtvom vezu u remontnom brodogradilištu na rubu Grada. Korozija je pojela svu admiralsku bjelinu i broda i čovjeka... Onda je došao do broda Perzija i osjetio je da je to ključni trenutak. Ono što je bilo na tom brodu, koji su Kellerovi ljudi dovukli do Grada, početak je i kraj ove zamršene priče. Problem je bio što nigdje nije našao precizne podatke o tomu što je sve bilo na tom brodu. Često se, i to posve površno i neodređeno, govorilo o ruskom oružju, a znatno rjeđe spominjalo se i nekakvo zlato generala Wrangela. Poslije sat vremena pregledavanja dokumenata osjetio je glad. I još više žeđ. Otvorio je bocu chardoneya i nagnuo je, tako da mu je prvi, olakšavajući gutljaj, ispunio usta i kliznuo niz grlo. Osjetio se nekako bolje, sigurnije, raspoloženije. Prišao je ogradi terase i nagnuo se preko nje. Pomislio je kako će morati


36

Književna Rijeka

zaliti cvijeće, jer ovdje neko vrijeme nije padala kiša. U istom trenutku Ivan Denisovič, potomak stare obitelji teutonskih vitezova kojoj je pripadao i barun Wrangel, koristeći Google Eart Spy Edition, zumirao je na svom računalu usamljenu kuću u Istri. Zadovoljio se povećanjem tek kad je dobio preko cijelog ekrana Rolanda Artukovića nagnutog preko široke, betonske ograde, ukrašene zagasitim komadima keramike. Cvijeće pokraj njega izgledalo je prilično sasušeno, kao da ga nitko nije dugo zalijevao. Morao je priznati da mu je Naručitelj dao precizne podatke o mjestima gdje bi se nepouzdani i svojeglavi Roland mogao skrivati. Zadovoljan sobom, odmaknuo se od računala i otišao u kuhinju. Poželio je šalicu instant-kave bez kofeina, svjestan toga da kofein ubija... Potom je odlučio provjeriti, preko Interneta, gdje Srbi podižu spomenik barunu Wrangelu, istinskom heroju borbe protiv Lenjinovih boljševika, sahranjenom u ruskoj pravoslavnoj crkvi u Beogradu...

Zadarska kiša Prohladni četvrtak 14. studenoga 1919. godine bio je na izmaku, kadli su se brodovi Nullo, Cortelazzo, torpiljarka br. 66 i MAS br. 22 odvezali od gata ispred palače Adria i manevrirali s ciljem da se izvuku iz luke. Nebo je bilo mračno, s oblacima koji su zapeli za vrh Učke, prijeteći da će se rastvoriti i nervozno izliti svoj sadržaj. Na komandnom mostu, uz kapetana i kormilara, bili su i Keller, Rizzo, Host-Venturi, Cecherini, Reina i Coselschi. D’Annunzio je stajao uz ogradu broda Nullo, promatrajući tamne fasade zgrada okrenutih prema luci. Bilo je nekoliko osvijetljenih soba u hotelu Europa, na kojima su se nazirale sjenke ardita koji su ih nijemo ispraćali. Grad je bio uljuljkan u svoju samodovoljnost, no on je osjećao presudan poziv Zadra u širenju revolucije. Morao je ići dalje, jer vrijeme pripada onima koji ga uzmu. Akcijski tajnik Keler mu je prišao, no prepoznao ga je više po hodu i kretnjama, no što je, u mraku, mogao vidjeti njegovo lice.


Igor Žic

37

– Dragi moj Gabriele! Opet prebrzo okrećeš stranice svjetske povijesti! Možda je ovo sa Zadrom ishitreno i odviše rizično. I sam znaš da je admiral Millo čovjek koji prvo gleda svoje interese, a potom širu sliku. On je egoističan političar; ne zaboravi da je bio i ministar pomorstva uoči rata! I neće nas dočekati raširenih ruku. Vjeruje da će mu premijer bolje od tebe nagraditi lojalnost. Komandant mu je dao znak rukom da prestane s pesimističnim mislima. – Pogledaj ovaj Grad, prekrasan je i kao obris...To je zato što su stari Rimljani znali gdje se moraju utvrditi, gdje treba napraviti luku, podići hramove. Znali su koje točke Sredozemlja moraju držati. Gigante je odradio veliki posao svojim arheološkim iskapanjima antičkih bedema. Mi samo nastavljamo stopama Cezara i Augusta, šireći kulturu u ovoj barbarskoj zemlji... Kad smo već kod gradonačelnika Gigantea, što je rekao za blago sa Sirije? Keller je, zadižući kragnu grube, no tople mornaričke jakne i osluškujući bučan rad brodskog motora, nekoliko trenutaka razmišljao o formulaciji odgovora. Nije želio lagati, no smatrao je da nije pravi trenutak za iznošenje svega što je saznao. Pogotovo ne o slikama i njihovoj vrijednosti... – Gigante je uzeo nekoliko umjetnički najvrjednijih predmeta u svoj stan i tamo će ih proučavati. Za njih vjeruje da potječu iz Svete zemlje i da su iz Isusovog vremena, a pretpostavlja da su stoljećima morali biti u posjedu teutonskih vitezova, negdje u istočnoj Pruskoj. Ostatak je zlato i drago kamenje koje su boljševici popljačkali po pravoslavnim crkvama Ukrajine, a koje im je preoteo Wrangel. Taj barun, koji se stalno svađa s Denjikinom oko načina borbe protiv Crvenih, mijenjao je manji dio blaga za oružje, a veći je ostavio kao nekakvo osobno osiguranje. Mislim da on ne vjeruje u konačan uspjeh carskih jedinica u borbi protiv Lenjina i Trockog... Prošavši uz vrh dva kilometra dugog lukobrana, razarač


38

Književna Rijeka

Nullo naglo je ubrzao ostavljajući nemiran, bijeli trag po rubovima svoje duboke brazde. Drugi brodovi su ga slijedili. Luigi Rizzo rutinski je vodio eskadru kroz posljednji mrak prije zore u pravcu prolaza između Cresa i Krka. Na palubi im se priključila vitka sjenka Giovannija Host Venturija. Taj beskrajno hrabri Hrvat iz okolice Kastva, pravim imenom Ivan Host, svoju budućnost odavno je vidio samo na obalama Tibera, možda čak uz Anđeosku tvrđavu. Bio je spreman slijediti D’Annunzija i Kellera sve do Boke kotorske i Albanije. Odrastao je ispod zvonika Crkve svete Jelene Križarice s pogledom na Grad, govoreći hrvatski, no sanjao je na talijanskom i Božanstvena komedija bila mu je poput Biblije. Uvijek mu je pred očima – i u srcu! – bio stih iz IX. pjevanja Pakla, u kojemu je Dante poetski protegnuo domovinu sve do točke gdje Kvarner među Italije pere. Vjerujući Danteu, koji je stvorio suvremeni talijanski jezik, vjerovao je i D’Annunziju, Pjesniku koji je tom jeziku dao novu, neusporedivu raskoš. – Prije nekoliko dana ste me pitali, Komandante, što je s Katarinom Radošević? Tada vam nisam mogao odgovoriti, no malo sam se raspitao kod svojih ljudi. Otišla je u Zagreb kod supruga, odvjetnika Mate Malinara. Neki tvrde da je pokušala doći od vas, no da nije uspjela proći stražu... Dok je to govorio okrenuo se, optužujući, prema Kelleru, ali je mrak bio odviše neproziran za sve nijanse neizrečenog. – No, poznavajući profinjenost vaše duše, ja sam se pobrinuo da vas, čim se vratimo iz Zadra, sačeka pijanistica Baccara, prekrasna žena velikih grudiju, zaljubljenica u Dantea, Verdija, Orianija i D’Annunzija. Došla je iz Venecije samo zbog vas. Vjerujte mi da će te uz nju vrlo brzo zaboraviti na Kitty... Idući sati prošli su u sumornoj plovidbi između jadranskih otoka, sve dok se, u ranim prijepodnevnim satima, u petak 15. studenoga, napokon nije ukazala drevna Jadera, a današnja Zara. Grad koji su jednom morali poharati križari – ne bi li tako venecijanskog slijepog dužda Enrica Dandola riješili konkurencije, a sebi platili put do Svete zemlje! – bio je pred njima, bez ikakvog


Igor Žic

39

sjaja svojih zidina i ljepote svojih zvonika. Dan je bio turoban, zamućen izmaglicom od slabašne, no dosadne kiše i nije nosio ništa obećavajuće u sebi. Ipak, doček je bio veličanstven: tisuće ljudi znatiželjno se tiskalo duž obale, dok je zrak bio ispunjen prodornim zvukom brojnih crkvenih zvona. Poslije kraćeg razgovora s krutim admiralom Millom di Casalgiate, već godinu dana guvernerom onog dijela Dalmacije koji je zauzela talijanska regularna vojska, D’Annunzio je, ponesen sjećanjima na Veliki rat i jasnim političkim vizijama bliske budućnosti, održao jedan od svojih najnadahnutijih govora. Za skup je izabrao balkon skromnog, no drevnog Municipija i središnji gradski trg, ne bi li svom glasu dao prave kulise. Dok je objašnjavao pravo talijanskog kraljevstva na Dalmaciju uzvikujući: “Danas Zadar, sutra Split!”, D’Annunzio je razvio predimenzioniranu zastavu Giovannija Randaccija i zatražio od svih prisutnih da kleknu na izlizane kamene ploče i da se poklone njemu i trobojnici koja je, kao simbol, zamijenila venecijanskog lava svetog Marka. – Ovaj heroj, kojeg kirurg nije uspio spasiti svojim skalpelima i pincetama, zvao se Giovanni Randaccio. Bio je pješak. Jedan od onih koji ništa drugo nisu ni mogli biti no pješaci. Bio je rođen za pješaka. Sin zemlje, biće zemlje i kamena, blata i prašine. Uzor svih vrlina. Čovjek stvoren za Veliki rat: sav sazdan od strpljive smjelosti. Tvorac pobjede. Jednom riječju: pješak! ... Božanska smrt stigla ga je 27. svibnja 1917. godine, a konačni mir našao je na groblju u Aquileji... Ovo je, Zadrani, Talijani, ovo je, suborci, zastava ovog trenutka, našeg vremena! Simbol svetog pješaštva koji traži ponosno uzdizanje glava. Randaccio je pojedinac koji priziva sve pale, jer svi oni koji su umrli za domovinu, nalikuju jedni drugima... Pjesnik je, potom, bio veličanstven u svojim danteovskim vizijama nebeskih sfera budućnosti istočne obale Jadrana. Na samom kraju stavio je na raspolaganje admiralu Millu tri satnije dragovoljaca koje je doveo sa sobom, što je ovaj, ne bez ciničnog smiješka, prihvatio kao dostojanstven, ali besmilen dar, jer je ionako imao odviše ljudi pod svojim zapovjedništvom.


40

Književna Rijeka

Ponesen ovacijama prisutnih, D’Annunzio je povjerovao da je napravio još jedan veliki korak ka besmrtnosti Cezara i Augusta, no sve novine koje su donijele izvješće o neobičnom događaju na dalekim obalama uglavnom su ga prikazale kao besmislen poduhvat pjesnika posve pomračena uma. Neki su ga uspoređivali i s Lenjinom, tvrdeći da se ponaša podjednako suludo. Večernji prijem, uz pompozni govor gradonačelnika posvećenog Komandantu Rijeke i Dalmacije, pretvorio se u neusporedivu odu talijanstvu. Riječi su odzvanjale teško i pomalo šuplje poput zvona s brojnih zadarskih zvonika. Ipak, neko udaljeno, neobjašnjivo nezadovoljstvo uvuklo se u sve mračnije D’Annunzijeve misli. Sva ozarana lica naglo su se udaljavala od njega, a riječi su gubile svoju razumljivost... Ostao je sâm u gomili euforičnih ljudi. Sljedećeg dana, u subotu, dok je točno u 10 sati brod Nullo napuštao zadarsku luku, Komandantovo raspoloženje bilo je proturječno. Osjećao se poput mačka kojemu kandže klize po kosom, staklenom krovu, proizvodeći krajnje iritirajuće zvukove. I žene i gradovi počeli su mu izmicati i to mu je u dušu unijelo gorkastu nelagodu neuspjeha. Kapi kiše slijevale su se niz njegovo umorno lice, ispirući ambicije u namreškano, tamnosivo more. U svim tim malim i velikim političkim igrama dobra vijest bila je da će Luigi Rizzo biti zastupnik Grada u talijanskom parlamentu, i to zahvaljujući tomu što je istovremeno i zastupnik Messine. Zagrlio je svog odanog zapovjednika mornarice i čestitao mu na uspjehu. Barem je netko od ljudi na ovom brodu, krenuvši u Zadar, dospio do Rima!

Kuća na proplanku Aromatičan miris zakašnjele, svježe skuhane kave ispunio je dnevni boravak kuće u Istri. Roland Artuković obožavao je taj miris jer ga je podsjećao na rijetke sretne dane djetinjstva, na rana jutra uz oca i majku. Zagledao se u gustu pjenu na površini napitka i potom je otpio prvi gutljaj. Osjećao se bolje, ali ne i dobro. Do kave je bila mala čaša od debelog stakla s medicom. Znao je da bi trebao izbjegavati alkohol dok je pod stresom, ali noć je


Igor Žic

41

bila beskrajna, ispunjena sablasnim stvorenjima pred kojima je uzaludno pokušavao pobjeći. Sanjao je i Dragoslava Mihailovića, onog s kojim je njegov otac proveo nekoliko mjeseci na Golom otoku, a koji je, svojim romanom Kad su cvetale tikve, objavljenim u dvadesetak izdanja od 1968. godine, postao pokretačka sila novog srpskog nacionalizma. Otac je dobio taj roman na poklon s dvosmislenom posvetom na ćirilici: “Za vreme provedeno na otoku...”. U razdoblju dok je zarađivao kao novinar imao je prilike, radeći književni intervju, provesti dva dana s Mihailovićem u Beogradu i Srijemskim Karlovcima. On nije pričao o svojim romanima Petrijin venac, Gori Morava i Goli otok, već samo o vjekovnom srpsko-ruskom prijateljstvu, o pravoslavlju, o Pećkoj i Srpskoj patrijaršiji, o pedeset tisuća Rusa koji su izbjegli u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, o barunu Wrangelu i o tome kako su ga boljševici otrovali u Bruxellesu 1928, no kako je, prema posljednjoj želji, sahranjen u ruskoj pravoslavnoj crkvi u Beogradu. U Srijemskim Karlovcima, gradiću na Dunavu, više od dvije stotine godina bilo je sjedište Karlovačke mitropolije, koja je do 1920. godine obuhvaćala sve Srbe unutar granica Habsburške monarhije. Neko vrijeme taj grad bio je i prihvatilište za dio Wrangelovih poraženih jedinica iz Odese, te sjedište Ruske pravoslavne crkve u izbjeglištvu. Na prašnjavoj terasi, zasjenjenoj pergolom od vinove loze sa zelenim grozdovima, priključio im se i Ivan Denisovič, Rus iz Odese, koji je tvrdio da mu je Wrangel bio predak i da je zbog njega došao u Srbiju. Artuković je zbunjeno slušao dvojicu fanatičnih nacionalista koji su podizali betonsku kupolu hrama svetoga Save nad Europom, svjestan da nikad neće objaviti ništa o tom krajnje mučnom razgovoru, vođenom na obali širokog, mutnog Dunava. Nekoliko mjeseci kasnije naletio je na Denisoviča u New Yorku, na dugoj i sumornoj brightonskoj plaži, kojom je Mala Odesa završavala u Atlantiku i tada su se izgrlili i izljubili, kao dva slavenska utopljenika koji se spašavaju držeći se jedan za drugoga. Potom su povremeno odlazili u restoran Russian Tea Room i tamo je Denisovič, sjedeći u ovalnom separeu presvučenom crvenom, telećom kožom, melankoličan zbog starih samovara


42

Književna Rijeka

i izblijedjelih fotografija plesača Carskog baleta – koji su utemeljili restoran! – znao neumjereno ispijati votku. Jednom zgodom je, u stanju teškog pijanstva, zagledan u žućkastu fotografiju širokog Potemkinovog stubišta koje vodi do luke u Odesi, ispričao, ne posve suvislo, priču o Wrangelovom zlatu, brodu Perziji, D’Annunziju i o tome kako se svemu trag gubi 1919. godine u Artukovićevu rodnom gradu. Roland je povezao njegovu priču s posljednjim Giganteovim riječima i našao se u groznici tipičnoj za kalifornijske kopače zlata. Prionuo je skupljati sve Internetske naplavine o ljudima i događajima vezanim uz tu neobičnu, zavodljivo-bajkovitu priču. Podjednako su ga tjerale pohlepa i znatiželja – onaj vrlo opasan spoj koji može čovjeka dovesti do ruba vrlo visokih litica... Pa i preko njega. Nabavio je i cijenjenu knjigu Michaela Ledeena o D’Annunziju, da bi potom upoznao autora u Washingtonu. Taj proćelavi čovjek neprozirnih očiju i crnih podočnjaka bio je vezan uz američke i izraelske tajne službe, tako da je znao puno neobičnih podataka. No, za razliku od Denisoviča, on je pio samo vodu i više lamentirao nad ideološkom pozadinom Pjesnikovih lutanja između Mussolinija i Lenjina, no što se osvrtao na davno izgubljeno rusko zlato. Kao jedan od ključnih ideologa američke administracije u borbama protiv ruskog komunizma i arapskog terorizma njega je, prvenstveno, zanimao izvor suvremenih svjetskih političkih lomova u Gradu na Kvarneru. Popivši još jednu medicu, podjednako naglo kao i prvu, uživajući u finom spoju meda i alkohola, Roland Artuković zapitao se nije li, možda, naljutio Ledeena kad mu je hakirao računalo? I ne proganja li ga taj moćni čovjek upravo zbog toga? Možda ga je, nekako, povezao s Denisovičem i izvukao zaključak da radi za Ruse? Nakon nekoliko minuta to je odbacio kao odviše paranoičnu konstrukciju... Izišao je na terasu i protegnuo se. Jutro ovog beskrajnog ljeta bilo je ugodno toplo, osvježeno slabim vjetrom, prepuno umirujućeg šuma lišća. Dohvatio je plastični poljevač, napunio ga vodom iz slavine i počeo zalijevati pognuto cvijeće u velikim


Igor Žic

43

betonskim i keramičkim posudama. Oduvijek ga je ta aktivnost smirivala, jer je bio uvjeren da radi nešto korisno. Osjećao se poput Božje ruke koja donosi kišu… U jednom trenutku pažnju mu je privukao slabašan odbljesak sunčeve zrake s vjetrobranskog stakla udaljenog automobila. Odloživši kantu s vodom, oslonio se o ogradu terase s obje ruke. Potom je obrisao debela stakla na naočalama, ne bi li sliku učinio jasnijom. Automobil se ubrzano približavao. Od blještave iskre postao je najprije aluminijski siva mrlja, potom je dobivao sve jasniji obris, sve dok se nije pretvorio u Alfa Romeo koji se, dubokog zvuka motora, uspinjao prema kući. Iz automobila, parkiranog odmah do njegovoga, izišla je nasmijana ženska osoba koja mu je napadno srdačno mahnula. – Ines, Marijina prijateljica! Ona me je poslala da ti donesem još ponešto što bi ti moglo ovdje zatrebati... Sve je tu, u bunkeru, pa ako si gotov sa zalijevanjem cvijeća, možda bi mi mogao pomoći da to unesemo? I dalje sumnjičav, no privučen kratkoćom njezine haljine i glasom koji je imao u sebi nešto od slatkasto-peckave zavodljivosti rakije s medom, Roland se spustio po stepeništu, otključao masivna vrata i došao do otvorenog zadnjeg kraja njezinog automobila. Ona mu je pružila ruku, a on je ostao zatečen njezinom svježom ljepotom. Morala je imati tridesetak godina, no smijeh ju je činio nekako mlađom i bezbrižnijom... A to je dodatno naglasila prozirnom žutom haljinom s blijedim uzorkom suncokreta, kroz koju su se nazirale male, gole grudi te minijaturne gaćice. Izgledala je tako poželjno da je Roland istog trenutka zaboravio da je Marijina prijateljica. Roland je, ponesen euforičnim raspoloženjem, često i rado zaboravljao i prijateljske i rodbinske odnose. Jedna od njegovih pomalo ocvalih ljubavnica ostavila ga je nakon što je spavao s njezinom kćeri. Druga zato što ga je našla u krevetu sa sestrom. Prolazio je kroz život samoživ i beskrupulozan, spreman sve žrtvovati za još jednu divlju noć. Walk on the Wilde Side. Za vrijeme jednog sedmodnevnog pijanstva dohvatio ga


44

Književna Rijeka

je za grlo žilavi Vatroslav Cihlar i, prizivajući lik njegove umrle majke, savjetovao mu da nađe Boga u sebi. Pokušao ga je udariti, no starac mu je savio ruku i nemilosrdno ga bacio u jarak pokraj ceste. Tada je zaradio jedva vidljive ožiljke na nosu i lijevoj jagodici, no nije izvukao nikakvu pouku iz vrlo neugodnog događaja. Po stubama išao je iza Ines, koja je nosila, kao i on, dvije velike vrećice pune hrane. Uočio je nekoliko boca kvalitetnog vina. Gledao je hipnotizirnao njezinu veliku stražnjicu i jaka bedra bez celulita. U trenutku kad je pomislio da bi je trebalo silovati u ovoj usamljenoj kući, ona se naglo okrenula i sa samouvjereno-ledenim osmijehom unijela mu se u lice, promrljavši: “Ni ne pomišljaj!” Ostao je zatečen njezinom gipkošću, izrazom lica, ali i onime što je rekla. U trenu mu se preobrazila od Eve koja traži jabuku s rajskog stabla spoznaje u zmiju koja sikće. No, kako je nedavno gledao beskrajno perverzan japanski pornografski film, samo je malo modificirao svoju erotsku fantaziju i zmija više nije bila problem! Ona je slagala hranu u hladnjak, a on je natočio dvije medice. Potom su neko vrijeme ispijali slatkastu rakiju, sve dok ona nije ispekla četiri odreska svinjske vratine i napravila paštu s tartufima. Uz rani ručak otvorio je bocu tamno-crvenog terana, gustog, teškog, toplog i ljepljivog. Dopao mu se zemljast okus tog vina, lagana zapečenost mesa, miris naribanih crnih tartufa koji je vukao na mokraću te njezino provokativno ponašanje, prepuno seksualnih aluzija. Kako je, ispijajući bocu za bocom, bivao sve pijaniji, tako ju je sve više grlio i pokušavao ljubiti. Na neki neobjašnjiv način ona mu je izmicala, pritom i dalje raspirujući njegovu žudnju. Takvo ponašanje ga je izbezumljivalo sve do košmarnog sumraka, kad mu se zavrtilo, kad je potonuo u beskonačan, usisavajući, spiralni vrtlog. Negdje u daljini čuo je njezin glas – usporen, težak, mutan, a potom je nastupio mrak, težak poput višetonske tvorničke preše. Motorhead. Idućeg jutra probudio se rano, sâm u krevetu, s neizdrživom glavoboljom, potrebom za povraćanjem, s ispucalim usnama i


Igor Žic

45

otežalim jezikom. Pokušavao se sjetiti događaja od prethodnog dana, no to mu nije uspijevalo. Barem ne u nekom razumnom slijedu. Oteturao je do zahoda, pao je na koljena i izbacio je sve iz želuca u zahodsku školjku, pridržavajući se desnom rukom za debelo staklo tuš-kabine. Dok je povraćao, uzaludno je pokušavao pročitati ime talijanskog dizajnera na bijelom porculanu. Poslije gotovo sat vremena, svjestan da Ines nije spavala s njim, pokušao ju je pronaći. Sišao je u dnevni boravak, izišao na terasu, a potom je, polugol, teturao oko kuće, no nje nigdje nije bilo. Kao ni njezinog automobila. Napokon je, osjećajući opasnu slabost u nogama, legao na sivi kožni trosjed i uključio veliki televizor. Ekranom su se kretali različiti crtani junaci i to takvom brzinom da je još jednom morao povraćati. Sada je iz sebe izbacio samo nešto sluzavo i kiselo. Nikad mu Zekoslav Mrkva nije bio antipatičniji. Sati su polako prolazili, a on je plutao morem samosažaljenja. Ljuljuškao se poput napuštenog zračnog madraca po olovnom Sjevernom moru. U jednom trenutku učinilo mu se da će valovi izbaciti madrac na hladnu pješčanu plažu otoka Sylta, na kojemu se znao odmarati i Thomas Mann, no potom je shvatio da je to bio trenutak lažne nade. Zvuk telefona raspršio je sve njegove misli i slike. Gurnuo ga je u Ništa. Podigao je slušalicu i nekoliko minuta razgovarao sa zabrinutim Marijinim glasom. Pokušavajući zvučati suvislo, pohvalio ju je što mu je poslala Ines, koja mu je donijela sve što mu treba za idućih nekoliko dana. U slušalicu se uvukla metalna tišina. Potom je Marija, zabrinuta zbog njegovog mamurluka i zaplitanja jezika, samo promrmljala: – Ja ti nisam poslala nikakvu Ines; čak ni ne znam nikoga tko se tako zove... Ne prekidajući vezu, Roland je odložio slušalicu i panično pokušao pronaći svoje prijenosno računalo. Vrlo brzo uvidio je da ga nema. Potom je dovršio razgovor s Marijom. Stropoštavši se na kožni trosjed mišje sive boje, shvatio je da je zmija iz ovog kratkotrajnog Rajskog vrta otpuzala s laptopom...


46

Književna Rijeka

NIKOLA TUTEK

Životi neživih

O godini trideset i drugoj po najdužoj reinkarnaciji Cigla

A

jme, ne znam odakle bih počeo priču o svom životu. Mi, cigle, nismo predodređene niti za avanture, niti za velika iskustva, niti za uživanje. Pa ipak, moj život je bio samo to. Cigle su vrlo bazične stvari, kockasti komadi stvrdnuta blata. Osuše nas, ubace u zid i zazidaju. Naša je jedina funkcija da budemo negdje. Ne kažu bez razloga “glup ko cigla”! Istina je to, ne poričem, ali neke cigle sigurno imaju više sreće od drugih. Toliko sreće da im sudbina podari znanje, putovanja... Dobro, možda je ovaj moj život mačji kašalj u usporedbi s, ne znam... recimo: životom crijepa ili ukrasne pločice. Ali ja ga ne bih mijenjao ni za što. Rođen sam davno, u vatri, kad je svijet izgledao posve drugačije negoli ovaj današnji. Na širokoj lopati izvukli su me iz vatre i složili na hrpu ostalih, tek rođenih cigala. Iako sve izgledamo gotovo isto, ipak se svaka cigla razlikuje od druge makar malo: veličinom, finoćom rubova, utorima na površini ili mjestom pečata. Meni su pečat utisnuli točno u sredinu, grb na borovim granama i s krunom. Možda je već tada zapečaćena i moja sretna sudbina. Jednog su me dana utovarili na kola sa zapregom. Truckale smo se satima kaldrmom, dok nismo došle do nekog proplanka gdje je već stajala malena, trošna seljačka kuća. Seljak nas je istovario na livadu i pokrio debelim suknom. Već pri istovaru neke su od nas pukle na manje komade, ali to ciglama nije bitno: manji komadi se uvijek mogu iskoristiti za pukotine u zidu, a cigle ionako ne pitaju puno. Glavno je da budemo zazidane. Za prvog ljepšeg dana seljak je razgrnuo sukno i počeo nas na drvenim tačkama dovoziti bliže kući. Tamo je već zidar s dva pomoćnika


Nikola Tutek

47

miješao beton. Seljakova je žena prinosila šljivovicu, kobasice i pogaču. Cigle u sav glas zapjevaše neku prostu pjesmu; mlade smo bile. Imao sam sreće: stavili su me odmah u temelje. Iznad mene došlo je još makar šezdeset redova cigala i betona. Bio sam među onima koji su zaista nosili zid. Beton je bio dobro smiješan, čvrsto me je stisnuo u savršeno poravnanu kolonu. Zidar i pomoćnici zaslužili su svaki komad pogače, svaki kolut kobasice, svaku kap rakije. Ja ga nisam vidio izvana, ali siguran sam da je to bio prekrasan zid. Mi, cigle, nismo napravljene da bismo ljubile ili da bismo osjećale bilo što osim tereta. Teret nas podsjeća na to da nešto nosimo, a nošenje je naša dužnost i smisao. Međutim, bila je do mene jedna svjetlija ciglica, moja generacija. Malo smo razgovarale i, s obzirom da smo u istom zidu provele preko trideset godina, polagano smo se zaljubile i zavoljele. Imale smo sreće što smo se našle u niskom dijelu zida (oni koji najviše i najteže rade, bivaju nagrađeni), jer je nakon nekog vremena upravo između nas beton najviše popustio pod teretom, zid je malo utonuo, a mi smi se našle posve jedna do druge. Nakon nekog vremena s vanjske je strane otpala fasada, a kako seljakove potomke to ni najmanje nije smetalo, imale smo prekrasan pogled na pašnjak i šumom izvezena brda u daljini. Lijepo smo živjele. Zid je bio čvrst, suh, izlasci sunca crveni kao zemlja od koje smo napravljene. Jednog dana došli su ti nekakvi ljudi, neću nikada zaboraviti... Izveli su obitelj iza kuće. Ja nisam vidio ništa, kasnije su nam prepričavale cigle iz istočnog nosivog zida. Čuli smo pucnjeve, pa lomljavinu. Potom se zid zažario kao peći u kojoj smo se rodile. Srušio se krov i vrhovi zida. Više nismo ništa nosile, već smo postale kolijevka zgarišta. U sredini kuće izraslo je drvo. One zidove koje nisu srušili vatra, voda i vjetar, sad je naginjalo korijenje. Moja je draga od sveg tog naprezanja pukla napola. Nije nam to smetalo; živjeli smo sretno, utroje. Naravno, u zidu cigla nikada nema niti tren privatnosti ili slobode, ali ipak, u dobroj organizaciji i zdravoj cjelini, sloboda možda i nije ključna. Uostalom, dobra cigla je onoliko slobodna koliko si sama dozvoli.


48

Književna Rijeka

Nakon nekog vremena voda je ušla u pukotinu moje drage i svaki novi led ju je sve više razdirao i otapao. Jednog toplog dana došli su ljudi i srušili zidove. Sve cijele, pa tako i mene, oprezno su očistili i složili na kamion. Polomljene i trule cigle odnijeli su negdje, ne znam gdje. Nisam više nikada vidio svoju dragu. Odvezli su nas u grad. Posvuda je bilo puno cigala. Radnici su nas prinosili, zidari šamarali betonom, inženjeri izdavali zapovijedi. Gradilo se nešto veliko, nešto važno. Bio sam ponosan što mogu biti dio svega toga. Dobio sam savršeno mjesto pri dnu pedeset centimetara širokog nosivog zida (tri horizontalna reda cigala po nivou, pravi velegrad!). Ja sam bio točno u sredini. Ne mogu se požaliti, bio je to sladak život. Društvo je bilo odlično, svi na visini zadatka. Malo smo zavidjeli ciglama u unutarnjem redu, jer su one dobivale dodatne zadatke. na primjer, nosile su kućišta za prekidače struje, vijke koji su nosili police ili slike. Bilo je to zdravo rivalstvo. Zgrada koju smo činili bila je zaista značajna, neprestano su se u njezinim sobama odvijali sastanci i vijećanja. Cigle iz unutarnjeg reda često su prisluškivale sastanke i razgovore te nam prepričavale što su čule. Tako smo se dobro zabavljale... Nije takav život i tako dobar posao mogao trajati zauvijek. Cigle iz unutarnjeg reda su zašutjele. Govorile su o propuhu u sobama zgrade i opadanju žbuke. Jednog toplijeg dana čule smo lom i grmljavinu. Cigle s vrha vrištale su: “Kugla, kugla!” Mi, dolje, nismo znale što se događa. Posvuda udaranje čekića i probijanje dijetala. Prašnjave rukavice izvukle su me iz zida i složile na hrpu ostalih cigala izvučenih iz zida. Odmah do nas stajale su složene cigle nove generacije. Narančaste kao mrkva, bolesne. Bile su puno veće od nas, djelovale su zastrašujuće. Međutim, kad je jedna nova cigla iskliznula iz ruke radnika i razbila se kao da je staklena, primijetile smo da su iznutra šupljikave i prazne. Napuhane budale. Počele su nam dobacivati, kao: “Što je, starkelje, izbacili vas na ulicu?” Kunem se zemljom crljenicom, ne znam tko je kome prvi spomenuo majku, ali tako je to počelo. Naša hrpa cigala uzbudi se, propne, eto, stušte se pet gornjih redova


Nikola Tutek

49

i, nažalost, poklope jednog radnika. Da smo znale, ne bismo se dale isprovocirati. Moj red je bio prvi koji se nije srušio. Zbog toga sam dospio u kamion među prvima. Opet sam nosio. Vidiš kakva je bila moja sudbina? Od samog početka! Tako je to... Dugo smo provele složene na tom nekakvom blatnjavom polju, odlagalištu, ne bih rekao smetlištu, iako je tamo bilo dosta otpada. Jednog dana došao je neki uglađeni gospodin u vrlo lijepom automobilu. Neko je vrijeme pregovarao s čuvarom odlagališta. Tutnuo mu je kovertu u radnu opravu i dao mu bocu rakije. Čuvar je cijelu noć pjevao. Sljedećeg dana došli su s četiri kamiona. Mi smo utovarene u zadnji od njih. Provele smo neko vrijeme uredno posložene u drvenoj šupi. Jednog je dana došao onaj gospodin i stao po nama prebirati. Izabirao je najbolje očuvane i one s najljepšim grbom. Kad me je izvukao iz hrpe, samo se široko nasmiješio. Uzidali su me okomito u zid koji odvaja bazen od gospodinove kuće. Zapravo sam ukras, toliko me cijene. Posao nije težak, ali sada, osim nosivne, imam i estetsku funkciju, a to ne treba zanemariti. Redovno me peru. Čitav dan gledam djecu i goste kako se brćkaju u bazenu. Ponekad me pošpricaju vodom, ali ne marim. Dobro mi je ovdje. U zadnje vrijeme ne vidim gospodina, a obitelj je rijetko ovdje. Već se pomalo brinem, jer se bršljan brzo širi zidom. Star sam ja i otporan. Ako se bršljan približi, otrovat ću ga pogledom. To ti je moj život... Kakva zabava, zar ne? Čuo sam ja nekakve priče... Sad, ne znam je li to točno, no da su neke cigle dospjele u veliku vodu, u more. Voda ih je izlomila i fino izbrusila u glatko kamenje. Sada putuju s valovima i izležavaju se po plažama. Eh, serem ti se ja na to! Ovaj svoj život ne bih mijenjao ni za što. Više od ovoga ne možeš dobiti ako si cigla. Eto.

Knjiga Ne znam, sve je to zbunjujuće. Riječ karne dolazi od latinske riječi carnus, a znači meso, živa materija. Reinkarnacija, dakle,


50

Književna Rijeka

značila bi ponovno rođenje u bilo kojem obliku sazdanom od mesa. Ja sam knjiga. No, to ne znači da sada nemam život i da ga prije nisam imala. Netko načitan ne bi trebao stvari tumačiti doslovno. Meso ili nemeso – nevažno; i znanje je materija. Netko načitan može si dozvoliti vjerovanje. Čak i da sam u krivu i da je sve što sam do sada rekla samo bulažnjenje, nije važno. Vjera u reinkarnaciju označava me kao uši na mojim važnim stranicama. Možemo li prijeći na ti? Opuštenije je. Hvala, razumijemo se. Zamisli sada onaj prazan prostor između dva odjeljka na stranici. Pauza. Udahni. Jer – moram ti reći – život je glupost! Pričati o mome životu znači prepričavati univerzalnu tragediju uma koja se neprestano ponavlja od početka svijeta u milijardu i još različitih verzija, ali nikad ne dosađuje. Tragedija uma nikad ne dosađuje, čak niti bezumnima. Kad sam se rodila? Osnovno pitanje, naravno, ali nesuvislo. Dovoljno je otvoriti prvu koricu i vidjeti godinu izdavanja. Ako koricu uspiješ odlijepiti od prve stranice. Oprezno! Dosta su me trgali i gužvali! Ovo ime iznad – to mi je otac, ovo ime ispod – to je poočim koji me pokušavao prodati. A kome? Maćehama s Play Stationom i iPodom u ruci? Ovisnicima o crnoj kronici i svjetlucavim diskovima? Ta me sorta, naravno, nije htjela pa sam, logično, završila kod ljudi koji su me neko vrijeme podvrgavali nježnim autopsijama, potom me utopili u vinu, zatim me se zasitili. Zaboravili me na beskrajnim policama u prašnjavom Čistilištu. Moram ti reći nešto o svom ocu... Nisam ga nikada upoznala. Iz tiskarskog stroja završila sam ravno u tvrdom, smeđem papiru, umotana s četrdesetdevet svojih sestara. Sve klonovi. Tužno je tako započeti život, otkrivši da si nečiji pretisak (mada je jedna od nas imala slučajnu mrlju od tiskarske tinte na sedamdesetidevetoj stranici i time se snažno ponosila – morala je i ona vjerovati u nešto!). 500 komada. No, rođenje knjige je takvo: iz istosti koja je ništavilo, čekanje ili čak remitenda, do dolaska u ruke vlasnika. Knjiga počinje živjeti tek kada nekom čovjeku podari svoj zapis, a on se zamisli, prinese kavu, prebire po stranicama i nakon


Nikola Tutek

51

zadnje riječi razmišlja o tebi. Ako knjiga poznaje seksualno iskustvo, onda je to čitanje. Opravdanje postojanja, ispunjenje poslanja. Čak i ako dođeš u ruke idiota, on te odmah počne podvlačiti tintom koja ti se nakon nekog vremena razlije preko nogu slova i zafleka te kavom... Nema veze, zovimo to prljavim seksom. Jednog dana čula sam onaj strašan zvuk paranja papira. Srećom, parali su omot od smeđeg kartona. Bacili su nas na hrpu. Nakon toga su me, s još jednom sestrom, odabrali za ukras u jednom od izloga knjižare. Sestru su stavili djelomično preko mene, pokrivši polovinu moje naslovnice. Valjda su htjeli privući pažnju gomilanjem. Ipak sam, onim nesakrivenim dijelom, jasno vidjela ulicu. Bio je kišni dan. Ljudi su hodali bliže zgradama, prolazili su tik uz izlog. Sjenke koje žure niz sivilo. Činilo se da ih ima beskonačno mnogo, ali rijetko tko je zastao i pogledao u izlog. Kad bi i stali i pogledali, čula sam ono grozno lupkanje vrhova žica kišobrana o debelo staklo. – Nagrabusile smo – rekla je moja sestra. Uto uzdahnu druge knjige u izlogu. – Teško se odavde izvući – doda jedna. – Budite sretne što pada kiša! – ubaci se nekakva medicinska enciklopedija. – Vidjet ćete kad zapali sunce. Pržit ćete se kao nakupina tkiva pod laserom! Za dva tjedna izblijedit će vam boja na naslovnici. – Naravno, pa tko ovdje kupuje knjige? – zavapi jedan moderni roman. – Ma, pogledaj ove besprizornjake, ove siluete ništavila, note rapsodije otuđenja! Tko bi kupio knjigu? I one sretnice na policama u trgovini jedva imaju šansu biti prodane! A mi? Mi smo zaboravljene. – Pitanje je koliko uopće direktno oglašavanje kao, primjerice, pokazivanje u izlogu, ima stvarnog učinka na prodaju? Mi smo žrtve potrošačkog društva u krizi – zaključi hrvatski prijevod Modernih marketinških strategija (o kojemu, onako između nas, kruži priča kako je vrlo nestručno preveden). – Znači, ovdje smo bez veze. U dreku do grla – završi jedan ruski roman. Tišina. Sivilo. Lupkanje kišobrana o izlog.


52

Književna Rijeka

– Ja sam ovdje još od Božića – progovori, nakon duge šutnje, jedna posivjela, tužna kuharica. Eto, tako je započeo moj život. U smrtnoj dosadi. Vjerojatno se pitaš kako se knjiga može dosađivati; pa može čitati! Tu griješiš. Knjiga ne može sama sebe čitati, kod nas nema samozadovoljavanja. Svoj sadržaj osjetimo kao slutnju, kao skriveno znanje, prema sadržaju osjećamo naklonost i ljubav, ali ne možemo ga pojmiti. Ne možemo ga pročitati i usvojiti riječ po riječ. Knjige u govoru koriste u njima zapisani vokabular, ali ne mogu svoj sadržaj prepričati. To je kao ružan san. Nakon ružna sna osjećaš se iscrpljen, ali sna se uglavnom ne sjećaš. Noćna mora je realnost koja te prati čitavog dana, ali se nikad ne ostvari u konkretnim mislima i slikama. Nakon ružna sna gotovo je nemoguće probuditi se. Moja sestra, koju su naslonili preko mene, imala je čast prije dolaska u trgovinu biti izložena na jednoj prezentaciji prilikom koje je upoznala Oca. Ona je jedna od najviše dvadesetak sestara koje su ga upoznale, uključivši i sretnicu koja je ostala njegova osobna knjiga. Sve što znam o Ocu ispričala mi je sestra. Bio je mlad, pun snage, pijan od života i preplašen. Nije poznavao isključivost i pristajao je na bilo koju interpretaciju. Kako je sâm ispričao tijekom već spomenute prezentacije, napisao nas je tijekom jedne odrastanjem izgrižene godine, u dugim besanim noćima za kojih nije pio, niti trčao za uzbuđenjima. Ja sam buntovna knjiga i nosim njegovo srce. U meni je njegova mladost, za vječnost sačuvana od besmisla. – Eto, upravo takve knjige se ne prodaju – rekao mi je jednom moderni roman. – Koga to zanima? Koliko koštaš? Moja mu je sestra odgovorila rekavši mu našu cijenu. – Nema šanse! Za te pare prodavati avangardu je kao tjerati ljude da nam plaćaju za gađanje govnom! – Uostalom, kolegice, znate li vi koliko se u ovoj zemlji godišnje izdaje knjiga? Radi se o strašnoj hiperprodukciji bez ikakvih obzira prema kvaliteti – nadoveže se Kratki pregled moderne domaće književnosti. – Čak je i prijevodna djelatnost loša! – Nije problem u kvantiteti i kvaliteti – probude se Kotle-


Nikola Tutek

53

rove Marketinške strategije, kao bocnute iglicom. – Radi se, u prvom redu, o nenaviknutosti ljudi na ulaganje u knjigu i znanje općenito i, drugo, o lošoj platnoj moći naroda. – Sestre, ne brinite – javi se inače šutljivi Coelho. – U svemu treba vidjeti ljepotu, jer uvijek postoji svijetlo na kraju tunela. – To smo već čuli! – pobuni se ruski roman. – Čak i ako provedete ovdje neko vrijeme i izblijede vam korice, stavit će vas na rasprodaju i to će vam opet znatno poboljšati šanse za prodaju. Milijuni ljudi čekaju upravo sniženja. Ne gubite vjeru! – nastavi on. – Lako je tebi srati! Prodaješ se kao alva! – odvrati Coelhu moderni roman. – Daleko su sezonska sniženja, daleko je Božić – uzdahne sjetno kuharica. Zaista, Coelho ode još tog istog tjedna. Ostali smo bez duhovnog vodstva, a kiše zamijeni sunce. Užare se moje korice. Uskoro su se kutovi korica izvitoperili i postali prave pravcate uši. Gluhe uši koje ne žele čuti. Od topline moja sestra sklizne i ispruži se ponad mojih nogu. Nitko nije niti primjetio. Sve dok jednog dana u izlog s unutarnje strane ne proviri glava prodavačice. – Sigurni ste da ste vidjeli tu knjigu u našoj prodavaonici? – Potpuno. Imate dva primjerka u izlogu – čula sam muški glas. – Čudno. U računalu nemam ništa uvedeno. Crne korice s nekakvim drvetom? – To je knjiga koju tražim. Prodavačica nije mogla doseći rukom moju sestru, pa je ugrabila mene. Sestrin pad razlogom je što sam bila spašena. – Pa da, sjećam se, tu smo knjigu dobili u svega desetak primjeraka i odavno su otišle. Imate sreće što su se dvije sačuvale u izlogu! Muškarac se zadovoljno nasmijao i pružio novčanicu. Zvuk kase i šuštanja plastične vrećice. Topli dlan me posve umotao u vrećicu i gurnuo u kožnu torbu vrlo sumnjiva zadaha. Tako je započeo moj život...


54

Književna Rijeka

Te iste večeri našla sam se u na stoliću u vrlo spartanski uređenom dnevnom boravku, koji je ujedno bio i kuhinja. Moj vlasnik je bio mršav i vrlo dlakav. Znam to, jer me je čitao odjeven samo u donje gaće. Imao je jareću bradicu, debele naočale i pušio je cigare koje je sam motao. Bila sam malo razočarana, jer me je pročitao za otprilike četrdeset minuta. Povlačio je jareću bradu među prstima i buljio u naslovnicu. Potom je skuhao kavu i opet me uzeo u ruku, gledajući u naslovnicu. Miris kave i zamišljen čitatelj. Raj za knjigu! Potom je uzeo telefon. – Nabavio sam onu knjigu, znaš, o kojoj sam ti pričao. A-hm. Jesam, vrlo se brzo pročita. Da, vrlo je pitka. U redu, ali moraš mi je vratiti. Jako je teško nabaviti primjerak. Sljedećeg jutra došao je prijatelj. Nakon kraćeg razgovora promijenila sam ruke. Prijatelj me utrpao u džep i potom sam se prvi i zadnji put vozila biciklom. U njegovom je stanu trajao rat praznih boca na podu, punih pepljara na stolu i postera na zidovima. Gađali su se pametnim oružjem, koje je bez problema prelazilo razdaljinu. Razdaljine zapravo nije niti bilo – stan je bio prava pravcata rupčaga. Pročitao me još brže od vlasnika. Prebrzo, ovlaš. Loše. Uzeo je telefon. – A, tako tako. Jesam, jesam, sve sam pročitao. Ne kažem da je loša, sve pet. Ali očekivao sam više. Pa, tako, više. Gotovo da ovo ne bih niti mogao nazvati anarhičnom literaturom. Pa, čovječe, tekst je do jaja u okovima norme! Čuj, to je moje mišljenje. Naravno, vratit ću ti je sutra, ne brini. Ne, neću je zagubiti kao ostale knjige. Prijatelj je otvorio bocu vina i otputovao. Slika na ekranu televizora sama od sebe izduljivala se i sužavala. Nakon par sati došla je njegova djevojka i našla ga kako spava. Ljutito je odložila boce do ostalih praznih boca. Posteri se namrštiše. Pokupila me je sa stola i nakon kraćeg razmišljanja turnula me na policu, u uski prosijek između neke sociološke studije i neke engleske knjige. Vjerovali ili ne, tamo sam ostala sljedećih šest godina! Nepomaknuta, zaboravljena od svih, osim prašine i plijesni. Stisnuta među drugim knjigama jedva sam bilo što čula,


Nikola Tutek

55

ali taj prasak nisam mogla propustiti. Hladna, pjenasta tekućina razlila se po mojoj gornjoj strani. Ruka me je izvukla s police zajedno s drugim knjigama. Moje je iznenađenje bilo veliko, jer je soba izgledala posve drugačije negoli prije šest godina. I u njoj su živjeli sasvim drugi ljudi. Slavili su Novu. Čovjek u ranim tridesetima stane nas sušiti nekakvom prljavom krpom. – Ma, koliko puta sam ti rekao da baciš te stare knjige u materinu, ali ne slušaš ti! – negoduje on, žuljajući moju naslovnicu. – Nisam luda to baciti! Ima tu vrlo vrijednih knjiga i mogu ih čitati kad god poželim. – A kad si ih zadnji put čitala? – Nije to važno. Važno je da su tu i uvijek mi otvaraju mogućnost. U razgovor se uključe i ostali prisutni. Djevojka im ukratko ispriča o čudaku od kojeg je kupila stan i o nekim njegovim prljavim navikama koje su došle na vidjelo kad su renovirali stan. Knjige su jedino što nije dirala. Izbor je čudovištan. Jedna djevojka me podigne sa stola i zabulji se u mene. – Ovo ime mi je poznato. Vrlo poznato – namršti čelo. – Zar nije taj studirao s nama? Čekaj... Andrija! U sobu uđe Andrija, pripit i nasmijan. Uzme knjigu. Nakon kraćeg razmišljanja lice mu se pretoči u grimasu. – Ma, molim te, otkud ti ovo? – Zar nije to napisao onaj... – Glavom i bradom! – Što je bilo s njim? – Nestao. – Bio je čudak, je li tako? – Pa, pogledaj knjigu. Neće ti trebati puno za zaključak. Onaj koji me je sušio prljavom krpom otme me Andriji iz ruke. Otvori me na desetoj stranici i stade čitati naglas. Počitano je izazvalo grimase gađenja i nevjerice kod prisutnih. Natočili su još vina. Kružila sam od ruke do ruke. Svatko je pročitao jedan dio koji je uvijek iznova izazivao sablazan. Jedna djevojka je odbila čitati. Tako i knjige bivaju silovane. Sljedeće večeri mladi me je čovjek ponijeo u toalet, otvorio


56

Književna Rijeka

na trećoj stranici i dobro otresao majmuna. Potom me je opet zabio među ostale knjige na polici. Nije prošlo dugo kad su skoro sve knjige posložili u kartonske kutije i zatvorili nas ljepljivom trakom. Koliko sam provela u tami, ne znam. Jedne je godine miš progrizao donji kut kutije, pa je dolazilo nešto svjetla. Raskasapio je nekoliko knjiga, a ostale je, uključujući i mene, poštedio. Dolazio je povremeno u kutiju obaviti nuždu. Zanimljivo je to što su mu, nakon prežderavanja knjigama, govanca bila sablasno blijeda. Reinkarnacija ili reciklaža ili neki drugi, posve nevezani pojam. Ne znam. Kutiju su razderali za jednog proljetnog čišćenja. Knjige koje su još bile u kakvom-takvom stanju pobacali su u prozirnu plastičnu vreću i odnijeli na ulicu s ostalim otpadom. Na ulici je jedan vrlo loše odjeveni starac kratko pregovarao s vođom čišćenja i potom je vreću s knjigama zabacio preko leđa. Udaljavajući se niz ulicu, kroz iskrivljenu plastiku vreće i u ritmu sklerotičnih trzaja starčevih leđa, zaključila sam da ništa ne može biti gore od života na tavanu. U nekoj staretinarnici starcu su dali nekoliko novčanica i par kovanica za put, on je zahvalio i nestao brzinom vjetra. Vlasnih staretinarnice razrezao je vrh vreće škarama i počeo nas izvlačiti na stol. – Da vidim kakvo mi je sada smeće donio... Ah, što ću, moram mu dati nešto. Bolje da skuplja smeće, nego da prosi – govorio je nekome, izgubljenom među policama s knjigama. Kad je došao do mene, zastao je. Pošao je do stola i stavio naočale. – O-ho, ho-ho, ho! Damire, dođi malo ovamo! – zazvao je kolegu. Damir me je uzeo u ruku. Bilo je tako lijepo opet biti listana! Osjetila sam da je tu i tamo pokoja riječ pročitana. – Ovakvih nema još puno – nasmiješio se. – Što misliš, koliko vrijedi? – smijao se vlasnik staretinarnice. - Baš ništa. Posebno ne u ovakvom stanju. Cijela njezina vrijednost je u jednoj izgubljenoj mladosti.


Nikola Tutek

57

Damir me je položio na stol i vratio se među police. Vlasnik staretinarnice je zapalio cigaretu i dugo netremice gledao u mene. Kao da dvoji čitati me ili ne čitati. Dočekala sam noć na stolu, nepročitana u ljudskom smislu riječi. Bila sam dio nečijeg sjećanja. Vlasnik staretinarnice me je čitao kao što knjiga čita knjigu. Sljedećeg dana su me stavili u drvenu kutiju s natpisom “sve po 5 kuna”. Zgužvano i gljivičasto društvo. Nitko se niti ne trudi govoriti. Ponekad u kutiju zalutaju ruke i prebiru u beskonačnost. Rijetko tko bude kupljen. Ponekad me vlasnik staretinarnice preporuči. Mladi ljudi se zagledaju u mene i niti ja niti ime moga Oca ne znače im ništa. S nelagodom me vrate u kutiju. Možda je tako najbolje. A laskanje vlasnika staretinarnice, ne znam kako bih gledala na to... Sve za pet kuna. Eto, to je moj život. Nemam više što kazati. Oprostite ako sam otpočetka bila malo jalna. Tako je to. Da, vjerujem da ću u sljedećem novorođenju biti miš. Definitivno miš.

Kišobran – Što je? Da ti ispričam svoj život? Želiš da ti jedan kišobran ispriča svoj život? Tebi nisu svi kod kuće! – kišobran se trese od smijeha i naposljetku se slučajno otvori. – Vidiš li što si mi napravio?! – razljuti se. – Teško mi je smijati se kad sam otvoren. Kišobranova ljutnja nije dugo potrajala. Zagledao se u mene i opet počeo s hihotom koji se uskoro pretvorio u gromki smijeh. – A što ti misliš, kakav život ima jedan kišobran? Kišobran! Kad je sunčano, ja sam zatvoren. kad kiši, otvore me i nose u ruci iznad glave, a ja branim od kiše. Kišo-bran! Nisi nikad vidio takvo što? Za krepat! Kišobran se pokuša uozbiljiti i doći do zraka. Okrene se nekoliko puta oko svoje osi, kao da nešto traži. – Imaš li pljugu? – upita napokon. – Ne pušiš? No, krasno. A ti bi da je tebi pričam o svom životu?! E, prijatelju, da imam život,


58

Književna Rijeka

ne bih bio usrani kišobran – duboko uzdahne i pogleda me kišobranski. – Čuj, a da ti mene zatvoriš? Neugodno mi je ovako. Može li ovako: ti mene zatvoriš, a ja ti ispričam cijeli svoj život? Cijeli cjelcati! – doda, jedva se suzdržavajući od smijeha. Prišao sam mu, zatvorio mu klobuk i zavezao ga vezicom s čičkom – za slučaj da ga opet uhvati smijeh. – E, hvala, stari. No, ovako. Sigurno nemaš pljugu? Dobro, nema veze. Gdje sam rođen? Vrag zna. Složili su me u jednoj dugačkoj tvorničkoj hali pretrpanoj ljudima. Potom su me tutnuli u plastični omot, kao u ogromni kondom. Kondom za konje, kužiš? – smije se kišobran. – E, onda su nas posložili u kutiju i zatvorili. Dugo smo se zibali u mraku. Bili smo na brodu. Znaš li kako sam to skužio? Drugi ili treći vlasnik je išao negdje trajektom i ponio me sa sobom. Odmah sam prepoznao valjanje mora. Taj me i zaboravio na trajektu! No, da skratim, kad sam došao ovamo iznenadilo me je to što ovdje nitko nema kose oči. Sasvim drugačiji ljudi! Kupili su me jeftino i počeli zaboravljati. Kišobran zašušti. Nagne se i zamisli. – Zapravo, život kišobrana je zanimljiv i veseo – nastavi potom svoju kišobransku priču. – Volim svoj život, ja sam ti, kako bi Ameri rekli, easy going tip, kužiš? Sve bacim na šalu i uvijek sam nasmijan. Kad se pruži prilika i popijem. Mislim, zašto ne bih? Nije kišobran ključni element u domaćinstvu da bi se morao paziti i uvijek biti trijezan. Pa nisam ventil za plin! Štoviše, piće i smijeh su jedini način da pregrmiš ovaj život ako si kišobran. Jednom, kad te otvore i iznesu na kišu, posve ovisiš o budali koja te nosi. Tvoje je samo biti otvoren i nepropustan. A sad, malo si popio ili nisi, koga briga? Kišobran se mora bojati samo dvije stvari: vjetra i zaboravnosti ljudi. Na ovu prvu stvar se nikako ne možeš naviknuti. Vjetar je smrt! Budala te iznese na buru i gleda kako te lagano trga, ali neće te zatvoriti, a jok! Mada svejedno kisne kao budala, ipak te neće zatvoriti! To ti je čovjek! Na kraju ti vjetar slomi žice ili čak otpuhne glavu. Koga briga, stari moj? Koštaš 25 kuna! Kišobran se nakašlje i zadrhti. – Na zadnjoj sam se kiši malo prehladio. Ljudi ponekad


Nikola Tutek

59

iziđu van za sunčana dana koji se kasnije da na kišu. Zato kupe jeftini kišobran. Tako se dogodi, kao i kod tebe, da nas je čak i pet-šest u ormaru. A onda tulum, stari moj! Pjeva se, pije, pleše! A boga mi, zalomi se i akcije. Znaš na što mislim. Nego što! Ima ti tu jedna mala kišobranica, trebaš je samo uzeti za dršku i nosi! Ha? Istina, ne znam kako bi ti s njom. Ali čuo sam ja od muških kišobrana priče... Kakve priče? Pa, o ženama! I kišobranima! Zašto bih ti lagao? Kišobran se smije i vrti u mjestu. – No, dobro. Tako se zalomilo da smo šest noći zaredom slavili, a onda je došao kišni dan. Mene su odnijeli van, pa sam se malo prehladio. Šmrčem. Ali da se vratim ja na bitno. O čemu sam ono pričao? Aha, zaboravnost ljudi! Vidiš, to je pomalo tužna priča... Nije kišobranu problem kišurina niti sivilo, jebiga, to nam je posao. Ali to što nas nepresetano zaboravljaju, posvuda, to stvarno nije u redu. Ostave nas gdje ih stigne sunce. Ako čovjeku vjetar otpuhne kapu, on trči za njom. Ako izgubi rukavice ili šal, sjeti se za pet minuta i vrati se na mjesto gdje ih je zadnji put imao. Ali ako izgubi kišobran, sjeti ga se tek kad opet počne kišiti. Ponekad prođu dani. I ne namjerava te potražiti, ne isplati se. Promumlja: “Uh, jebote, opet moram kupit’ novi kišobran!”. Amen. Ponekad se ljudi okupe na nekom mjestu za kišna dana i onda nas naguraju u one držače za kišobrane koje idioti, inače, redovno zamjenjuju s koševima za smeće. Ubodu nas u papiriće i žvakaće gume, a mi čekamo. Kad se ljudi počnu razilaziti i uzimati svoje kišobrane, eh, da vidiš tu sramotu i tugu! Rijetko koji čovjek odmah raspozna svoj kišobran. Toliko vremena provodimo zajedno, ali ništa od toga. Samo skupe i šarene odmah raspoznaju. Normalan kišobran se može frigat’! Tako sam najmanje dva puta promijenio vlasnika. Kišobranu se opet izmigolji osmijeh. – Ali nije zamjena vlasnika uvijek loša stvar. Ako si kišobran, s tim moraš naučiti živjeti. Moraš izbrisati dobar dio sjećanja, ne opterećivati se suvišnim pitanjima i uvijek uživati u svakom trenutku. Nikad ne znaš što donosi sutra, a niti te zanima. I ono najznačajnije: nikad, ali baš nikad ne smiješ se vezati ni za koga


60

Književna Rijeka

i ni za što. Cijelog života kiša je u slivniku, sve se mijenja i nema stajanja. Nema kajanja. Činjenica da te ne cijene, da te se ne sjećaju i da ti cijeli životni ciklus ovisi o nečijoj zaboravnosti, sve ti to nikada ne smije doći do srca. Zapravo, iskusni kišobran nema srca. Svi se osjećaji izravnaju na tim našim tulumima. Nakon toga: osmijeh na lice i brisanje memorije. Što kažeš? Oh, pa pojma nemam koliko sam vlasnika promijenio! Kažem ti, kišobran si ne može priuštiti sjećanje. Ako se sjećaš, život više nije zabavan. No dobro, da vidim... Čekaj, stari, ne prtljaj sada, jebiga, pusti me da se sjetim! Da. Dobro, ovako: koliko se sjećam, imao sam oko petnaest vlasnika u tri godine staža. Prva je bila jedna starija dama, dosadna ko uš. Ostavila me u frizeraju. Hvala bogu, svaki put joj je nakon bojenja užasno smrdjela kosa, a ja, kišobran, točno nad njom, kužiš me? U frizeraju me uzela jedna starica. Lagala je da sam njezin kišobran. Ili se jednostavno nije sjećala svog. Vidiš, bio sam i ukraden. Ostavila me u crkvi. Točno, tamo sam ostao s velečasnim. On je ponekad išao na otok držati mise, pa me je tako jednom posijao na trajektu. Trajekt je vrlo nezgodno mjesto, jer ne znaš tko je bezdušniji: pomorci ili bura. Bogu hvala, trunuo sam na nekoj klupici, a pomorci nisu niti obraćali pažnju na mene. Uostalom, kad si vidio da pomorci nose kišobrane? Oni nose kabanice. Vjeruješ li ti meni da sam jednom napravio, ono, znaš što, s kabanicom...? S kišnom kabanicom! Pazi, struka nam je ista, razlike su samo tehničke prirode. Dobro se kefala, a poslije smo uvijek imali o čemu razgovarati. Uvijek je govorila da imam kišobranski osjećaj manje vrijednosti jer me uvijek zaboravljaju i da nastojim izgubljeni dio ega nadoknaditi na seksualnom planu. Ne vjerujem da imam ikakav problem sa svojim poluautomatskim egom, ali kabanicu ja mogu povaliti bilo kada. Bilo kada! Ma, vratimo se mi na trajekt, vidim da se dosađuješ. Vidim ja, nemoj mi srat’. U redu. Na trajektu me pokupila ta Njemica, mlada, kršna. S njom sam ljetovao u jednom apartmanu na otoku. Niti jednom nisam bio na kiši, zapravo me nije niti vadila iz ladice. Samo sam noćima slušao kako se praši. Stari moj, naučio sam njemački ko vodu pit’! Pa da! Za par tjedana otišla je Njemica, a ja sam ostao u ladici.


Nikola Tutek

61

Tek ujesen našla me je gazdarica kuće, jedna notorna seljančura koja me dosta puta iskoristila, pa čak i da bi psa lupila po turu. Jedva sam čekao da me izgubi. Živjela je sama s psom i pet mačaka. A ja – jedini kišobran. Možeš mislit’ što je to bilo, stari moj! Čim gazadarica ode, pas me gleda i reži, majku mu! Jedan dan ode u selo i jednostavno me ostavi na nekoj klupici kraj place. Peršin, pomidor i jaja uzela, a mene ostavila. Uzela me neka djevojka s kojom sam se ukrcao na trajekt i vratio se u grad. Jednom, nađe se ona s dragim na Korzu i kamo će – ravno u McDonalds. Ondje se gadno posvađaše (valjda ih je razdražio smrad stoput sprženog ulja), odu ljutito svak’ na svoju stranu, a mene ostave. Uzeo me neki dječačić i donio kući. Sljedećeg dana uzme me njegov otac i odemo u birtiju. Tamo smo se tako razbili, ni ja se sjećam kako sam dospio do nekog studenta... Te je jeseni strašno puno kišilo. Student me ostavio na fakultetu. Pa da, stari moj, imam ti ja i visoke škole! Nisam ti ja od jučer. Slušaj ovo: perfekt prvi, drugi, imperfekt, pluskvamperfekt! Znaš to je to? Ma... znaš ti kurac! Ne možeš niti izgovoriti, ‘ajde! Dobro, neka znaš, ali znaj i to da govoriš s obrazovanom osobom. Nisam ja neki lijevi kišobran. Rekli bi Englezi – ja sam the kishobran! No, na fakultetu sam stvorio dar-mar, promijenio sam tri studentice, ne znaš koja je bila ljepša od druge. Nakon školovanja sam ostao u finom društvu; odnio me neki stariji profesor, pravi gospodin. Kod njega nisam imao drugog posla do slušanja glazbe. I to kakve glazbe! Klasika, sve najbolje! Jesi li čuo za Vivaldija? Dobro, ne preseravaj se sada. Pa ja ti mogu odfućkati sva njegova concerta, sve do jednoga! Hoćeš u si minuru, re minuru, u mažuru, re mažuru, alegro, špikato, andante... kako hoćeš! Kišobran se propinje i fućka. Osmijeh ne odlazi. Zaista se trudi. Unatoč pozi i smislu za ritam, djeluje tužno. – Što je, ha? Imaš li neku želju? Satie? Gimnastopedija? Kako ne bih znao! Evo! Ha? Pa hoćeš li da ti fućkam ili ne? A, dobro. Gdje sam ono stao... Da. Dobro mi je bilo kod profesora, ali bio je star i zaboravan. Nije da pokušavam iznaći opravdanje za njega, ali mislim da je zaista bio zadovoljan sa mnom. Pomagao sam i pri hodanju; šepao je čovjek. Ostavio me u čitaonici, sasvim


62

Književna Rijeka

nehotice. Moj trinaesti vlasnik je stvarno bio trinaesti. Nisam praznovjeran, ali ipak. Taj je imao mačku koja me napastovala i u to mi je vrijeme zahrđala jedna žica. Nisam ostao dugo kod njega. Za jednog nenadanog razvedrenja ostavio me je u parku. Uzeo me neki šutljivac i ostavio me u prvoj krčmi. I tada si došao ti. Ta-da! Čovjek koji želi čuti životnu priču jednog lako zaboravljivog kišobrana. Vidiš, stvarno, ja sam se sjetio svih svojih vlasnika. Svih do jednoga. Misliš li da se oni nekada sjete mene? Ni ja ne vjerujem. E, stari moj, osjećam se čudno, sjetno. Nisam se trebao svega ovoga prisjećati. Kišobran si ne smije podmetati sjećanja! Ništa od svega što sam ispričao nije istina, sve ja laž! Treba mi pljuga. Pusti me na miru. Pada li kiša? Ne! O čemu uopće razgovaramo ti i ja? Kišobran šuti. Rubovi platna mu se objesili. Zviždi. Nakon par melodija opet mu se vrati osmijeh. –Znam par viceva! Ne? Imaš pravo, vrati me u ormar. Mislim da upravo počinje tulum. Kao što rekoh, dobrodošao si. Ne? Možda i bolje, ne trebamo se previše vezati. Ti si tek broj 15, a ja sam the kishobran! Stavljam kišobran u ormar. Zatvaram vrata ormara i iznutra čujem glasan smijeh i glazbu.

Čačkalica Kad si čačkalica, živiš brzo i strastveno. Kad voliš – goriš do kraja, kada mrziš – bodeš do krvi! Nema drugog puta. Paradoks čačkalice je u njezinom vremenu. Znaš li koliko treba da izraste jedno drvo? Deset, pedeset, sto godina...! Drvo sasijeku u komade, pa u manje komade, pa u još manje komade... Ružno je ubiti drvo da bi se proizvelo nešto tako banalno kao mi, čačkalice. Meni je to jasno. Rođene smo u masakru, na zubima sulude pile, u distorziji logike. I zbog toga moramo od prvog do zadnjeg daha života pokazati svima, svugdje i uvijek da smo vrijedni postojanja. Nismo mi odlučile drvo pretvoriti u sitne, naoštrene trješćice, ali svoje postojanje moramo opravdati. Znate li koliko dugo prosječan čovjek čačka zube? Oko 16 sekundi svakim krajem. Imamo, dakle, 32 sekunde da bismo opravdale smrt


Nikola Tutek

63

drveta. To se može samo velikim srcem i nepokolebljivom voljom. Nije lako nama, čačkalicama. Uzmimo, na primjer, naše rođake – šibice. Šibice imaju vrlo bitnu zadaću: daju ono što je stvorilo modernog čovjeka – plamen. Svi znamo vrijednost njihova postojanja. Jedino čega se šibice moraju bojati jest vlaga, a nikakav moralno-etički aspekt njihova postojanja i djelovanja ne treba se dovoditi u pitanje. Makar je to stav nas čačkalica. Njihov posao je čist i dostojanstven. Dolaze i u eko-varijanti. Iako su vatrene glave, nikad ne gube samokontrolu i razmišljaju trezveno i posve logično. Nakon uporabe, rijetko će tko prelomiti šibicu. Čačkalica je rob strasti i brzine. Mi nemamo glavu koja gori niti pamet koja misli, mi imamo srce koje voli i glavu koja boli. Nemam puno vremena, niti jedna čačkalica ne poznaje taj luksuz. Na brzinu ću ti, nadam se – objektivno, ispričati kako je tekao moj život. Ako me krene kao maloprije, možda sve ispjevam u stihovima. Imamo nekoliko tjedana (ili manje) pripreme dok čekamo u kutiji. Nas šezdeset, stisnutih u maloj kutiji koja se trese pri transportu. Tko nije probao tako putovati sa 60 čačkalica, nikada neće shvatiti o čemu se radi. Ljudskim je to jezikom neopisivo. Već za prvih dana zapela mi je za oko Marija. Bila je fino obrađena, kao da su je brusili dijamantima i na svakom kraju savršeno naoštrena. Vrtio sam se oko nje, tupio svoje vrhove uzalud – Marija me nije htjela. Rekao sam joj: “Marijo, ako me ne želiš, probost ću put iz kutije i izgubiti se. Prokockat ću svoj smisao uzaludno, jer bez tebe ja niti nemam smisla.” Marija je jednom je poslala brata na mene, ovaj me stao tući. Ja mu kažem: “Brat si Marijin – i moj si, dakle, brat. Svog brata neću tući, a ti udaraj!” Marijin se brat umorio udarajući, ali ovu čačkalicu nije slomio. Marijo, čačkalico mojih snova, i zmija iz trave i ptica s krova znaju, Marijo, da meni si sve i ja, čačkalički, volim te.


64

Književna Rijeka

Probost ću srce svijeta samo da ljubav tvoja procvjeta. Marijo, vremena nam nema, život nam gnusobu sprema! I sad dobro dolazi onaj refren otprije: Mi nemamo glavu koja gori, niti pamet koja misli, mi imamo srce koje voli i glavu koja boli! Mislim da je baš ta pjesma bila onaj prijelomni trenutak kad je ona konačno shvatila da sam ja čačkalica njezinog života. Prihvatila je moj zagrljaj u kutiji za 60 duša. Voljeli smo se suludo strasno i beskrajno iskreno, ali – kratko. Sve u našim životima traje kratko. Kad su me prsti izvukli iz njezina zagrljaja, progutao sam tugu i očaj. Morao sam se usredotočiti na ono za što sam stvoren. Nema bijega od sudbine. Čak i kad bi tko uspio pobjeći, što bi time postigao? Vakuum lišen svakog samorazumijevanja. Osjećao sam opori miris janjetine. Dobro se jelo. Pri prilasku ustima ofuri me snažan zadah luka. Propnem se i, s Marijinim imenom na usnicama, zaletim se svim žarom pod desni. Gornja desna trojka: zaglavljen komad janjeće kožice. Gornja desna dvojka: zaglavljen komad poprečno prugastog mišićnog tkiva. Između gornjih jedinica: zaglavljen listić luka. Gornja lijeva dvojka: zrno soli u karijesom uzrokovanoj pukotini izaziva snažnu bol. Gornja lijeva četvorka: zaglavljen komad vezivnog tkiva, dosta jako krvarenje desni. Donja desna petica: rupa uzrokovana karijesom puna različite hrane. Donja desna trojka izvađena, a između dvojke i četvorke poprečno se zaglavio komad kosti. Donje desne i lijeve jedinice i dvojke: posvuda zaglavljeno janjeće meso koje mjestimično ulazi duboko u tkivo desni i uzrokuje krvarenje. Donja lijeva dvojka: zaglavljen komad neorganske prirode (vjerojatno prozirna plastika s omota cigareta). Donja lijeva trojka: zaglavljeno zrno iz rajčice. Donja lijeva petica: zaglavljen komad vezivnog tkiva.


Nikola Tutek

65

Otežavajuće okolnosti: zadah luka, cigaretni dim, čežnja za Marijom. Trajanje operacije: 32 sekunde. Status: zubalo uspješno očišćeno. Ja sam svoje obavio. Korisnik me tijekom čišćenja pokrio dlanom ostavivši me dostojanstvo. Nakon čišćenja slomio je moje tijelo i bacio me u aluminijsku pepeljaru. Naslage novog pepela polako su zakopavale moje zakrvavljene vrškove do potpunog zaborava. Da nisam volio, ne bih znao koliko sam – čačkalica.

Pršut Moja priča je vrlo tužna. Nisam siguran želite li ju čuti? U ove kasne sate, kad se vani preduga zima sprema, još jedan zaleđeni juriš. Danas vam je rođendan? Oh, sve mi je jasno. U redu, priča nije rođendanska, ali ja imam svo vrijeme na svijetu. Možda moje pričanje potraje i do petnaeste obljetnice vaše smrti. Ja ću još dugo visjeti. Ime mi je Pršut Pršutić. Vjerojatno znate da se pršute dobiva tako da se umješno pripremi i osuši svinjska noga. Tim sam putem, naravno, i ja došao na svijet. Imao sam sreću što je svinja koja mi dade život bila prvoklasna, kao i mesar koji mi dade dušu. Ne znam koga je od njih pokretao veći entuzijazam. Dolazim iz stoljetne tradicije koja je izrodila neke od najboljih pršuta današnjice. Moje je meso savršeno slano i savršeno rahlo, a opet – savršeno osušeno. Da je u meni još samo jedno zrno soli više, bio bih preslan. Da je moje meso za samo jedan sniženi akord mekše, već ne bih imalo formu i okus vrhunskog pršuta. Sušen sam u najoptimalnijim uvjetima, na najslavnijim tavanima i pod biranim dimovima. Svako daljnje sušenje, naravno, do neke vremenske granice, moje meso samo oplemenjuje. Koža mi je obrađena do najsitnijih detalja i u duhu klasičnih toskanskih majstora kao što je, primjerice, slavni i nenadmašni majstor Gianfranco Porcellino. Prekriva me, mjestimično, šarmantni sloj bijele, plemenite plijesni. U meni je kost tolika da opravdava veličinu od koje nastah, ali nikako ne zauzima odviše


66

Književna Rijeka

mjesta dragocjenom mesu, a osim toga, kost je sušena tako da joj se smanji težina. Na tržištu postižem cijenu i do 70 eura po kilogramu. Moja se braća i sestre serviraju po najboljim europskim i svjetskim restoranima, a jedu nas i pripadnici europskih vladarskih obitelji. Do prije pet godina živio sam sretno na jednom kontroliranom tavanu, gdje sam visio s još tridesetak pršuta, vratina, plećki te brojnih kobasica. Nije se znalo tko je od nas bolji komad mesa. Tavan je bio prava riznica okusa. Kako bi stari prijatelji odlazili, mi bi ih ispraćali s ljubavlju, a nove smo članove uvijek dočekivali srdačno. Jesam li spomenuo da je temperatura na tavanu uvijek bila između petnaest i sedamnaest Celzijusa? Da, bila je uvijek između petnaest i sedamnaest Celzijusa. Imali smo VIP status. Došao je red i na mene... Nikad neću zaboraviti pozdrave i bodrenje visećih kolega! Prodavač me odnio na pult i izložio me mogućem kupcu. – Evo ga, lipi moj, sedam kila vage, možda i najbolji komad koji imamo! Kupac je bio stariji, proćelav gospodin s gustim crnim, brcima. Kad me je vidio, posegnuo je za naočalama i tek sam kroz stakla vidio sav obujam njegovih začaranih očiju. – Ajme, divote! Mili moj Mate, koliko bi me to došlo? – Evo, prijatelju, za tebe, ravno dvi ‘iljade. – Ha, boga ti! – uzdahnu kupac i zatvori oči, kao da se brani od mojih čari. – Lipi moj, ovi ti je najbolji. Najviša klasa. Od ovog dalje ne ide. – To mi je za ‘ćerku, znaš. Hoću jedan pršut pravi, najbolji, kad se bude udavala. – A, eto ga. Nisam ljubitelj vjenčanja. Vrijeme je to kad se puno i nepropisno prežderava i u svemu tome često se zagube najvrjedniji okusi. Meso dođe na krive tanjure, pred krive ljude i pod kriva pića. Čuo sam takve horor-priče, da pršut jednostavno ne povjeruje! Ali dobro, vjenčanje je najbitniji dan u životu mladih ljudi i


Nikola Tutek

67

čast je za tu priliku zadovljiti nepca. I kupac mi je bio simpatičan, ulijevao je povjerenje. Znao je on što je pravi pršut. – Ma, za nju bi’ sve da, Mate, za nju sve, i oko iz glave! Aj’, zamotaj! Evo pare! – Tako je, lipi moj Frano, tako triba! A kad se udaje divojka? – Ma ne udaje se još, to ja samo planiran. Pazi, ja ti gledan koju godinu unaprid. Vrime joj je, naći će momka. A onda će ćaća izvadit ovu lipotu s tavana! Daj mi ga, daj mi da ga malo nosam. – Čekaj da ga zamotan. Dosta ćeš ga nosat’! Mesar me lijepo zamotao i dodao me Frani. Ovaj me zagrlio i spustio lice na moju kost. – Lipo moje, tebi će ćaća samo najbolje. – A što drugo, Frane? Zato ih imamo. I kad se moja udavala, ajme meni, šta smo mi stvorili! Cilu noć, pršut za pršutom, a kobasica! Kobasice si moga razvuć’ odavdi do Imotskog. Ozbiljno! – Ma, je l’? A kad se tvoja udavala? – Pa, eno, prošlo lito. Nisi čuja? – Boga mi, nisan. – E, pa to ti je fešta bila! A, eto, udade se i ode. Tako ti je to, Frano moj. – A jeste, jeste. Bogu fala. Dobro, iden ja, Mato. Ostaj mi dobro. Frano me nježno položio na zadnje sjedalo auta. Teško mogu opisati što sam tad osjećao. Ponos – jer su mi već na početku moga gurmanskog puta iskazali takvu čast, ali i strah – jer nisam znao kakav me tavan čeka. To se brzo razriješilo kad me je Frano donio kući. Tavan je bio fin, prozračan, temperatura u redu. Bio je daleko od profesionalnog tavana, ali više nisam mogao niti očekivati od obiteljske kuće. Kolege su bili iz jedne posve drugačije klase od one na koju sam navikao: svinjske kobasice napuhane od masti, loše rezana rebarca, pretamna vratina (vjerojatno od krivog mesa) i jedan pršut niže kvalitete. Isprva su me


68

Književna Rijeka

gledali poprijeko, a kako i ne bi – moj je miris vrijedio više negoli cijeli tavan. No, s vremenom su me prihvatili i pustili me da visim u miru. Lagano sam se sušio, postajavši sve boljim i spremnijim za veliki događaj. Prvog dana kad me je Frano objesio, zaboravio je zatvoriti podna vratašca tavana pa sam čuo razgovor koji se vodio u kuhinji. – Je li, Mande, znaš li ti da se ona mala Matina litos udala? – Ona? Razroka ka vile? – E, ona. Za dobra momka. – Neka. Sritno joj bilo. Tišina. Čuo sam udaranje žlica o tanjure. – A ti, mala, što ti planiraš? Kad se udaješ? – Ma pusti je sada, Frano, ako boga znaš! – Mande, ti se ne petljaj! Znan ja zašto pitan, iman ja razloge. – Ne znan, ćaća – čuo sam djevojčin odgovor. – A imaš li koga? – I da i ne. – Ama, šta ti to znači, sunce ti tvoje? – Iman u gradu momka, ali nije to ništa ozbiljno, razumiš? – Nije ozbiljno. A kako je to neozbiljno? A tu, u selu? Tu si nađi prava, ozbiljnoga momka. Djevojka se počela smijati. – Šta je? – upita Frano. – Ozbiljno dosadnog momka mogla bi nać’, ozbiljno glupog isto. – Ma, šta govoriš? – Pusti je, Frano. – Pusti me, ćaća. Frano uzdahne. Čuo sam kako se njegova žlica naglo spustila na stol. – Ustaj! – Frano! – Ustaj, kad ti kažen! – ponovi Frano i započe struganje stolicama. – Iman ti nešto pokazat’. Uskoro se Frano i djevojka pojave na vratašcima tavana.


Nikola Tutek

69

Oči im se zaustave na meni. – Pogledaj. To san ti kupija. Djevojka uskoči na tavan i pođe prema meni. Dodirne me nježno, približi lice i udahne moga mirisa. – Ajme, ovo je božanstveno! Kad ćemo ga jist? – Kad se budeš udavala, ćeri. – A? – Dobro si čula. To je za tvoje vinčanje. Dotada ništa. – E, ćaća! Ha, dobro. Dao bog,pa bilo po tvome – kaže djevojka i siđe s tavana, ne skrivajući razočarenje. Frano me još jednom pogleda, osmijehne se i potom siđe niz stepenice i zatvori podna vratašca. Prošlo je pet godina. Djevojku u to vrijeme nisam vidio. Frano bi ponekad došao na tavan, gledao me netremice i plakao. Ponekad bi razgovarao sa mnom. Mrzio sam te posjete. – Pršute, pršutiću, šta ćemo nas dvojica? – govorio bi kroz suze. – ‘Oću l’ ja tebe u grob ponit? Jeben li joj sunce šta je grije! Što se ne udaje? Ali ne dan ja tebe prije vinčanja, ma kaki! Priko mene mrtva, pršutiću! Potom bi, pognute glave, nestajao u vratima tavana. U tih pet godina ja sam dostigao vrhunac. Bilo je vrijeme da me se pojede, jer i vrhunski pršut ima ograničenja. Osjećam da su mi se krajevi već presušili, a pod kožu naselile crvene bubice. Počeo sam strahovati. Prije nekoliko dana – evo ti djevojke na tavanu! U ruci joj velika vreća. Stade se okretati oko mene kao divlja mačka i pohotno se oblizivati. Pitam je: – Jesi li se udala? Trulim polagano! – Šuti, ti, viseći gade! – prosikta ona. – Znan ja kako ste se ti i ćaća urotili protiv mene! Ali neće van proć’. Ja ću još danas zabit zube u tebe, viruj mi! – Neka. Vrijeme je da me se pojede! – A je l’? – naceri se na način koji može samo zabrinjavati. – Sad si prominija ploču! Počeja si trunit, otišlo ti vrime, sad može i prije braka! – Pa, ne znam. Prije, poslije, nije važno. Vrijeme je, jedite me!


70

Književna Rijeka

– E, pa to i ja uvik govorin: Prije braka, poslije braka... Nije važno, vrime je! Jebite me! – vrisne djevojka i naceri se kao hijena. Prošlo mi je kroz glavu: ili je pijana ili je sišla s uma. Ovo drugo mi se činilo izglednijim. Tko zna kakve su ratove godinama vodili pod ovim zvukonepropusnim podom. Ratove u kojima sam, protiv svoje volje i zasluga, bio korišten kao strateško oružje. – Šta je? Šta si pocrvenija? Sram te? Ma, sad ću ja tebi pokazat srama, mater ti tvoju! – prosikta i baci se na mene svom snagom svoga zla. Prečka, koja me nosila pet godina, puče kao čačkalica i ja se strovalim na tle. Djevojka mahnitom brzinom skine hlače i gaće te nasjedne golim tijelom na moj oštriji brid. – Evo ti braka, evo tvog braka, živote! – derala se, jašući me sumanuto. Uto se konačno pojavi Frano na vratima tavana. – Gospe moja! Šta radiš, ti sotono?! – Evo, ćaća, dobila sam pršut prije braka. Nije se bunija! – vikne djevojka, brzo se obuče te me strpa u plastičnu vreću. – Ti, crna silo! Ti, sotono! – ponavljao je Frano, nepomično, s vratiju tavana. Djevojka je prebacila vreću preko ramena i krenula prema vratima. – Pusti me! – Ne ideš ti nigdi! – Pusti me, luđače stari! – Taj pršut nećeš dobit dok se ne udaš, čuješ li?! – Makni se, pri nego te lupin! – Priko mene mrtva! Osjetio sam kako me je djevojka zavitlala u zraku, a potom i udarac u Franino rame. On se stropošta niza stube. Potom – brzi udarci nogu niz te iste stube. Pa jauk. – Au, pusti mi nogu! Pusti me, udarit ću te opet! – viče djevojka. Potom teturanje, Franin snažan stisak preko cijeloga mog tijela. Djevojčin vrisak. U vreću se uvuče Franina ruka.


Nikola Tutek

71

– Pršute, pršutiću, preko moga mrtva tijela! – kaže, vadeći me iz vreće. – Frano, pusti je, ne budi lud! – čuo sam Mandin glas. Frano me zagrli i počne neutješno plakati. Potom zaurliče poput lava i istrči iz kuće, držeći me za kost. Za njim zavapi Mande. U dvorištu pored auta stajala je djevojka i nervozno pušila. Kad je vidjela oca, bacila je cigaretu i suprostavila mu se. – Jebite se i ti i tvoj pršut, stara budalo! Nisan se udavala da bi dobila kurca, pa se neću niti da bi dobila pršuta! U kom ti svitu živiš? Frano je zavitlao mnome zrakom i svom snagom odalamio djevojku po glavi. Kost je pukla. Ne moja. Kao što rekoh, moja priča je vrlo tužna. Još ću ja dugo visjeti...


72

Književna Rijeka

MARIO TORRES DUJISIN

Stanovnici pustinje

s

Sa španjolskog prevela: Željka Lovrenčić

palube broda, u zaljevu koji je obavijao grad Antofagastu, nazirale su se velike kuće nagnute od težine. Pjenušavo i plavo more bijesno je potresalo brod koji se mukotrpno približavao obali. Ljudi s broda s laganim su uzbuđenjem promatrali grad koji je, usprkos čudnome imenu, bio nada zbog koje su napustili siromaštvo u Europi. Izgledali su iscrpljeno i na njihovim su se licima opažali podočnjaci. Mnogi od putnika bili su razočarani i iznenađeni jer su vjerovali da je Amerika jedinstvena: nisu čuli zanosni jazz ni ugledali ljepotu koju su zamišljali. Nisu vidjeli ni moderna kola, ni vatromet nekoga blistavog američkoga grada poput onog kojega su gledali listajući stare talijanske časopise u brijačnici u četvrti. Velike kuće u Antofagasti bile su sličnije crkvama u selu koje su ostavili iza sebe. Nitko im nije mogao skrenuti pogled s ogromne planine žućkasto-sivkaste boje koja se nalazila iza grada. A iza nje – beskrajna pustinja. Putnici s broda shvaćali su da misterij koji se nalazio pred njima krije tajnu koju ne žele propustiti. Znali su za salitru. Na brodu je bilo i onih koji su u tome gradu imali imućnu rodbinu i, konačno, onih koji su bježali pred austro-ugarskom policijom kao bjegunci iz carske vojske. Među njima su se nalazili brojni hrvatski intelektualci – nacionalisti. – Putovnicu, molim – reče granični policajac, dok je mnoštvo ljudi, u ogromnome redu koji je polako napredovao, spuštalo svoj umor po brodskim stubama. Govorili su jezikom sličnim jeziku kečua. Iza željezne ograde, koja je odvajala carinu od ulice, mahale su bezbrojne ruke pozdravljajući rođake ili čekajući supruge koje su im poslali iz njihovih sela. – Austrijanac? – Ne, Hrvat. – Koliko dugo ćete ostati, gospodine Leontiću? – upitao je policajac.


Mario Torres Dujisin

73

– Kratko, mislim. – Imate li rodbinu u Čileu? – Nemam. Drago Leontić je uzeo svoj kofer i, popunivši formulare za ulazak u zemlju, izišao kroz ogradu na ulicu gdje ga nitko nije čekao. Krenuo je Baquedanom i smjestio se u Hotel Balkan u Antofagasti. Sljedećeg dana istražit će kako pronaći neki posao u luci ili na brodu. Pogledao je kroz prozor i vidio prašan i prljav grad, prepun sjete i sunca, u kojemu je vladalo pustinjsko ozračje. Za Leontića je taj krajolik, zbijen između mora i njegovih uspomena, bio nestvaran. Još kao dijete naučio je da se tuge i boli zauvijek pokapaju u dubine oceana. Usprkos svojemu uvjerenju, s nježnošću se prisjetio brata Milana. Bratova udaljenost izazvala je u njemu neobjašnjivu nelagodu. Otvorio je kofer i s njegova dna izvadio nekoliko papira. Složio je slike, a političke brošure stavio pod madrac. Strah od političkog progona bio mu je svjež. Nekoliko mjeseci ranije, u Australiji je, zajedno s drugim časnicima na talijanskome brodu Contessa Hilda, pokušao osnovati Odbor za ujedinjenje južnih Slavena, što je izazvalo probleme s austro-ugarskim vlastima jer je poredak te zemlje ujedinjenje svih Slavena shvaćao kao čin pobune koji je zasluživao smrtnu kaznu. – Drago – rekao mu je tom prigodom kapetan, – prisjeti se da je prije samo tri godine Dubrovnik oslobođen od Mađara i da u Beču nije baš odviše mirno. – Onaj kurvin sin Héderváry – odgovorio je bijesno Drago. – Znaš li zbog čega nas u Carstvu niti ne spominju? Zato jer ne postojimo. Uvijek smo se pokoravali tuđoj volji… – Dijelim tvoje brige – nastavio je mirno kapetan. – I ja sam Dalmatinac kao i ti, ali mi smo carski časnici i moramo poštivati pravila. Ovo što ti radiš je ozbiljna stvar. Kao tvoj prijatelj – nastavio je kapetan Jure Antonić, – neću spominjati politički dio. Prijavit ću te kao dezertera, provest ćeš nekoliko mjeseci u zatvoru i nakon toga ćeš na neko vrijeme otići negdje drugdje. Kažu da u jednoj zemlji Južne Amerike naši zemljaci, uz bijelo zlato, postaju milijunaši. – Bijelo zlato? – Da, nitrat.


74

Književna Rijeka

Nakon što je tjedan dana uzaludno hodao lukom Antofagaste tražeći posao, Dragu je zaposlila tvrtka Braća Mitrovic u tvornici salitre Eugenia, gdje je pokazao svoje intelektualne i fizičke sposobnosti na poslovima koje mu je povjerio nadglednik Juan Givovic. Čile je bio zemlja ogrezla u nepravdu. Bogatstvo stečeno salitrom osiguralo je Englezima svjetsku prevlast. Brižno su pazili da tako i ostane, pri čemu su im pomagale dekadentne čileanske vlasti koje su primale izravne zapovijedi od industrijalaca. Salitrerna udruženja su koncentrirala ogromnu moć. Ne samo da su posjedovala radničku snagu, nego i njihovu egzistenciju. Bila su vlasnici njihovih stanova i davala su im plaću u bonovima, kako bi radnici kupovali hranu u trgovinama u samim tvornicama salitre. Prikriveno ropstvo, ukrašeno demokratski izabranim parlamentom. Radnici su se organizirali i policija je brutalno reagirala. Nekoliko mjeseci prije Draginog dolaska u zemlju, ubijeno je 3.600 radnika koji su proglasili opći štrajk s ciljem poboljšanja uvjeta svoga rada. Drago je s velikom simpatijom gledao na društvene pokrete i podupirao ih, ali se njegova pobuna odvijala daleko, na Jadranu. – Leontiću, jednog ćeš dana biti milijunaš kao i Mitrovic – govorio mu je nadglednik. No, Dragino srce definitivno nije bilo sklono ni bogatstvu, ni pustinji, već – moru. Ocean je bio promatrač njegova života i vjere u pobunu. Nakon posla, provodio je duge večeri za šankovima obloženim prljavštinom, pijući pivo i promatrajući beskonačno kretanje u luci, u kojoj su se miješali glasovi mornara s onima pijanih žena koje su nudile svoja tijela kako bi prkosile Bogu. U ovom vrućemu gradu, u kojemu je more bilo jedini kralj koji je čekao svoje proroke, na neki se način smatrao izopćenim. Zgužvane molbe za ukrcaj na neki brod, koje je čuvao u džepu, bile su najdublja molitva Drage Leontića. Vrijeme je mukotrpno prolazilo i nakon dvije godine, u srijedu 10. ožujka 1910. u jedanaest sati, Drago je začuo viku koja je dopirala izvan ureda. – U luci traže Leontića! Istog tog tjedna, u subotu, Drago Leontić je oduševljeno isplovio na njemačkom brodu Rigel u smjeru Glasgowa. Kad su


Mario Torres Dujisin

75

napuštali luku pogledao je prema Antofagasti i vidio pustinju koja, promatrana s mora, polako, ali bespogovorno zavodi. “Vratit ću se kad postanem kapetan”, pomislio je, uz osjećaj nalik nostalgiji. Tri godine poslije, Drago Leontić se kao časnik austro-ugarske Trgovačke mornarice besprijekorno ponašao. U njegovom je vladanju bilo prizvuka dramaturškoga pretjerivanja. Nazočio je svim tečajevima na koje su ga slali, nije prigovarao smjeru plovidbe i, što je najvažnije, suzdržavao se od izricanja političkih mišljenja o vladavini Carstva nad hrvatskim narodom. To je bilo razdoblje previranja na Balkanu i u čitavoj Europi. Potajice je pratio političke vijesti i u tajnosti sudjelovao u hrvatskim nacionalističkim organizacijama. Pažljivo je čuvao svoje brošure i izreske iz novina u romanima strave i užasa koji nikoga nisu zanimali. Bio je ponosan na pobjedu Srba i Crnogoraca u Balkanskom ratu i na činjenicu da su srušili Otomansko carstvo. “Samo još treba srušiti i ono drugo, kicoško”, mislio je, ispijajući nekoliko čaša rakije, ali u javnosti nije ništa komentirao; još uvijek su mu nedostajale dvije godine za napredovanje. Dana 4. siječnja 1914. postao je kapetan Trgovačke carske mornarice. Izišao je iz Časničkoga kluba s titulom u ruci. Dok su njegove kolege pili i pjevali dalmatinske pjesme u hladnoj, tršćanskoj zimi, ponosno je udahnuo hladan i slan zrak. Krenuo je prema luci i, kao da očekuje Božju dozvolu, ponovo počeo promatrati Jadran. Šest mjeseci poslije zaista je slavio do zore. Nazvao je Vedrana Pecotića, svoga jedinog prijatelja i osobu od povjerenja. Obojica su znali da Bog ne postoji i mudro dijelili ideale o hrvatskoj nezavisnosti. Vedran ga je pozvao na večeru kad je saznao da je Srbin Gavrilo Princip u Sarajevu ubio austrijskoga prijestolonasljednika, nadvojvodu Franju Ferdinanda, u trenutku dok je vršio smotru slavenskih vojnika. – Žao mi je što su lišili života i njegovu ženu – rekao je Vedranu. – Mogli su upotrijebiti metak za austrijskoga generala. To mi se baš ne sviđa. Situacija je svaki put sve ozbiljnija; Nijemci će se umiješati u sukob – dodao je zabrinuto Drago. – Ne vjerujem da će se Njemačka uplesti – ukazao je Vedran. – Pijani Kaiser Wilhelm je na praznicima i obilazi norveške fjordove sa svojim ljubavnicama.


76

Književna Rijeka

Sljedećeg dana Drago je kupio novine i na naslovnici ugledao načelnika vojnog stožera, austrijskog podmaršala von Hötzendorffa, koji je Srbiju proglasio krivom za ubojstvo. Petnaest dana nakon toga bombardirali su Beograd. – Kapetane Leontiću, morate odmah s teretom žita isploviti na brodu Amphitrite u smjeru Hamburga – zapovijedio mu je njegov nadređeni, Austrijanac. To su bili dani kad su Rusija i Engleska mobilizirale svoje trupe. Amphitrite je odvezao svoja sidra, a njime su zapovijedala dvojica Hrvata. Uvijek ih je pratio jedan austrijski časnik, ali ovog puta nije bilo raspoloživog osoblja. Brodovi koji su prevozili oružje bili su u prednosti. Kapetan Antonić je u vojničkoj hijerarhiji imao viši čin od Leontića, ali je bio konzervativan i plašljiv. U nekoj drugoj prigodi pomogao bi Dragi, ali ovog je puta situacija bila drugačija. Činilo se da je objava rata neizbježna i vojni su postupci bili strogi. Otkako se ukrcao na Amphitrite, Drago je predosjećao da će se dogoditi nešto nepredviđeno i, usprkos tomu što se radilo o kratkom putovanju, svoje je najznačajnije uspomene utrpao u ruksak. Moral posade bio je nizak i širio se među njezinim članovima. Kad su s tovarom žita prolazili kroz Gibraltarski tjesnac, Drago se približio kapetanu i drugim časnicima. – Jure, ne možemo voziti ovaj tovar do Njemačke. Moramo promijeniti smjer. Tu su naši neprijatelji – odlučno je rekao Drago Leontić. – Ne, Drago, ovoga puta to ne mogu prihvatiti. Radi se o pravoj pobuni i znaš već koja je kazna. Sad te više neću moći spasiti. – Od koga? Od Austrije? Kakva govnarija! Za dva tjedna Rusi će doručkovati u Beču i mi ćemo biti izdajnici naših ljudi, ali ovaj brod neće nastaviti dalje pod tvojim zapovjedništvom, Jure. Idemo u Lisabon – odlučno je dodao Leontić, uz poglede tihog odobravanja drugih hrvatskih časnika. Dana 10. kolovoza 1914., nekoliko sati prije nego što je službeno izbio Prvi svjetski rat, Drago Leontić je u lisabonskoj luci engleskim vlastima predavao brod Amphitrite s tovarom žita. Zbunjen situacijom, engleski je kapetan prihvatio brod, ali nije znao što s njim učiniti. Jedino je uspio zapovijediti svojim


Mario Torres Dujisin

77

mornarima da istovare sadržaj u britanska skladišta u luci i pozvati Leontića na večeru sa svojim časnicima. – Gospodine Leontiću – rekao je zapovjednik Bryce za vrijeme večere, – shvatit ćete da situacija na kontinentu još uvijek nije sasvim jasna. Bez ikakve sumnje, zahvaljujemo na vašemu velikodušnom i domoljubnom činu, ali u javnosti ne možemo biti odgovorni za nj. Naravno, iz diplomatskih razloga. Možemo srediti da zbog osobne zaštite otputujete u Englesku. – Hvala vam na pozivu, zapovjedniče Bryce, ali radije bih se, naravno, ako je to u Vašoj nadležnosti, vratio u Čile. – Vidjet ćemo kako se to može riješiti – rekao je Bryce s olakšanjem, shvativši kako je njegov poziv Leontiću da dođe u Englesku u tome trenutku rizičan. Nakon mjesec dana Drago se ukrcao na ruski brod Dakse, da bi u subotu, na Božić, stigao u Antofagastu. Ovog je puta svoj dolazak u grad drugačije doživio; kao da miluje neku uspomenu izgubljenu u snu. “Subota je moj sretan dan”, pomislio je Drago, dok mu je granični policajac vraćao putovnicu, rekavši mu: – Dobrodošao, zemljače. Polagano je hodao Ulicom Bolívar i naišao na Matea Dujisina, ljubaznog trgovca s kojim je bio u vrlo srdačnim odnosima još otkad je prvi put doputovao u Čile. Osim Mateove ljubaznosti, Dragu je s obitelji Dujisin povezivala i činjenica da je Mateov šogor, Juan Krstulovic, bio politički aktivist koji je pokrenuo prve hrvatske novine u Latinskoj Americi, nazvane Sloboda. – Drago, baš sam sretan što sam te sreo. Bili smo zabrinuti za tvoju sudbinu u Europi. – Ništa posebno, gospodine Mateo. Kako su gospođa Antonia i vaša djeca? – Svi su jako dobro. Antun se želi vratiti u Hrvatsku, a Dinkica i Miljenko su jako dobri učenici. Kada su se rastali, Drago je nastavio svoj hod Ulicom Bolívar. Ovog je puta odsjeo u Hotelu Washington, u vlasništvu braće Zlatar. Hotel Balkan, u kojemu je boravio kad je prvi put bio u Antofagasti, podsjećao ga je na melankoličnu apatiju i ravnodušno nebo. Morao je nadvladati kušnju koja čovjeka, kad nije u vlastitoj zemlji, potiče na junaštvo. Dok je radio u tvornicama salitre kako bi preživio, nekoliko


78

Književna Rijeka

se godina bio posvetio političkom djelovanju za ujedinjenje Južnih Slavena. Aktivno je sudjelovao u prikupljanju sredstava za slavenske domoljube u vrijeme Prvoga svjetskog rata i uz likovanje slavio poraz Austro-Ugarskog carstva i rođenje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca nakon rata. Drago si nije dozvolio predah u društvenom i političkom radu. Postao je socijalist i uključio se u masonsku ložu Pokret, bio je profesor u prvoj slobodnoj školi Jugoslavenske narodne obrane, prethodnice Kluba Sokol, član uprave Slavenskoga vatrogasnoga društva i pisao je za lokalni tisak. Osjećao je potrebu da nečim nadomjesti svoju obuzetost buntovništvom, svoju bezbožnost, makar i u ovoj zemlji na kraju svijeta. Propustio je mnoge godine u borbi za nijanse političkog života, za odvajanje žrtvovanja od mistike, jer u svojoj ulozi carskog vojnika nije mogao djelovati na drugačiji način negoli potajice. Nekoliko godina kasnije, nakon sastanka s profesorima, hodao je prema trgu i začuo veselu vrevu. Te je subote u Antofagasti bio karneval. Umiješao se među ljude, sve dok nije stigao do prostora uređenog poput pozornice. Rastreseno je gledao, sve dok nije zapazio osmijeh upućen njemu. Jedna lijepa djevojka, Kraljica proljeća, zauvijek je dala smisao njegovu postojanju. Bila je to Dinka Dujisin, Mateova kći, koja je već imala devetnaest godina. Promatrali su se upravo onoliko dugo koliko su im to dozvoljavali strast i njezino suzdržavanje. Očima su dogovorili sastanak u nekom dijelu grada u neodređeni sat, ali oboje su na vrijeme došli u tiskaru Juana Krstulovica, u Ulicu Baquedano 141. Drago je osjetio da je tiskara, mjesto tolikih političkih sastanaka, sada bila obasjana zrakama vječnosti. Zavjere su se pretvorile u poglede pune iluzija. Po običaju, na tom je sastanku bio i Juan Krstulovic koji je iskoristio prigodu da ga pozove posjećivati obitelj Dujisin i družiti se s njom. Drago nikad nije pokazivao svoje osjećaje; naprotiv, skrivao ih je. Lirsko raspoloženje koje je budila romansa činilo ga je nervoznim, ali nakon nekoliko opreznih susreta s gradskom kraljicom i nekoliko službenih posjeta njezinoj kući, uputio se u elegantnu draguljarnicu u Ulici Pratt i zatražio razgovor s gospodinom Nicolásom Palaversicem. – Gospodine Nicolás – rekao je zbunjeno, – želim najbolje burme.


Mario Torres Dujisin

79

– Ženite li se, gospodine Drago? Pa to je sjajno! Upravo vam je to nedostajalo u životu. Nemojte brinuti, ovdje imamo najbolji nakit. I sâm predsjednik Alessandri još uvijek šeće sa zlatnom karticom koju smo mu ponudili kad je posjetio pokrajinu. Vjenčanje Leontić-Dujisin bilo je skromno i građansko. Pozvali su najbolje prijatelje i rođake. Iako vrlo mlada, Dinka je znala da neće biti bogata nego moćna i Drago je u potpunosti zadovoljavao tu mladenačku iluziju. Čile i svijet su zadesila teška vremena. Salitra je izgubila na vrijednosti, tvrtke su zatvarale svoja vrata. Nezaposlenost je zavladala pustinjom i definitivno pokopala snove mnogih useljenika. Europski fašizam se hranio nezadovoljstvom, a staromodne su monarhije ponovo prijetile žuđenom jedinstvu slavenskih naroda. Sad je bio red na Srbima. Kralj Aleksandar je izveo državni udar. Njegova diktatura zabranjuje sindikate, ubijaju se aktivisti, a država mijenja naziv u Kraljevinu Jugoslaviju. Uz potporu Mussollinija, Hrvati izbjegli u Europu osnivaju ekstremno nacionalističke skupine nazvane Ustaše. U listopadu 1934. kralj Aleksandar je ubijen i nasljeđuje ga kralj Petar od Srbije. Do tog trenutka jako je malo ljudi znalo za postojanje pokreta koji nisu bili monarhistički. Smatralo ih se anarhističkima. U Antofagasti su djelomično poznavali situaciju. Drago je dugo vjerovao da su Srbi branitelji slavenskog jedinstva. Ni on se nije uspio bolje informirati. Vijesti su dolazile iz britanskih agencija koje su održavale srdačne veze s kraljevskom vlašću u Beogradu. Hrvatski društveni klubovi u Antofagasti bili su ukrašeni slikom nacionalnog junaka Draže Mihajlovića, vojnoga zapovjednika srpskog kralja Petra. Drago je bio jedan od njegovih najžešćih pristalica i kraljeve umnožene slike stavljao je na bilo koje mjesto, gdje god je to bilo moguće. Čak je predložio da se u njegovoj loži Pokret oda priznanje tom junaku slavenskog ujedinjavanja. Jednog dana nazvao ga je prijatelj i suborac Andrija Marinovic i rekao mu da želi s njime nasamo razgovarati. Sastali su se u ulici 14. veljače, ugao Coquimbo, nasuprot trgovine Čileanski cvijet, i uputili se prema luci. Andrija je bio zabrinut i


80

Književna Rijeka

gledao u pod dok je govorio o općim stvarima. – Drago – rekao je u jednome trenutku, promatrajući predvečerje, – mislim da se varamo vezano uz Jugoslaviju. – Vezano uz kralja Petra? – bezbrižno je upitao Drago. – Ne, uz sve. Na krivoj smo strani. Ne znamo za postojanje organizacije koja je na čelu narodnog pokreta, Komunističke partije Hrvatske. Njezin se vođa zove Tito i kralj ga je držao u zatvoru šest godina. – Hajde, Andrija, tko ti je napunio glavu tim idejama? Jako dobro znaš da je Mihajlović naš čovjek. – Ne, Drago, bolje se informiraj. Već su i Englezi počeli govoriti. Drago Leontić je znao da njegov prijatelj Andrija misli ozbiljno. Otputovao je u Santiago i zamolio za sastanak s Ricardom Fonsecom, glavnim urednikom komunističkoga lista Stoljeće. Sastanak se produžio na nekoliko večeri i dana. Fonseca mu je pokazao sve dokumente koje je posjedovao, uključujući i engleske i sjeverno-američke obavijesti. Sve je ukazivalo na to da je Andrija imao pravo. Na povratku u Antofagastu nije uspio zaspati, čitavo je vrijeme razmišljao kako će svojim prijateljima reći da je evanđelje na koje su se kleli bilo lažno, da je dvadeset godina rada bilo uzaludno, da je sve bilo drugačije, da su junaci bili izdajnici, da je anđeosko kraljevstvo s Balkana bio pakao. Jednakom žestinom, kao i uvijek, pokušao je uvjeriti svoje zemljake, ali nitko mu nije vjerovao. Namjeravao je maknuti slike Draže Mihajlovića i htjeli su ga linčovati. Bijes hrvatske zajednice je bio toliko dubok da su zahtijevali da vrati svoju jugoslavensku putovnicu i odrekne se državljanstva. Proglasili su ga izdajnikom, bio je izbačen iz masonske organizacije, a na ulici nitko nije želio s njim razgovarati. Bilo je to teško razdoblje za Leontića. Nekoliko godina sve je išlo nizbrdo. Antofagasta je ponovo bila vrela avet, samo sada mahnita, u kojoj je samoubojstvo uistinu zadobilo duhovnu važnost. Potražio je utočište u svojoj supruzi Dinki i u Sovjetskome Savezu. Neprestano je Staljinu pisao pisma na koja nikad nije dobio odgovor. U njima mu je predlagao načine i planove za napade na neprijatelja i za obranu od njega, slao mu crteže podmornica s njihovim torpedima. Provodio je sate i sate zatvoren


Mario Torres Dujisin

81

u sobi u kojoj je pisao i crtao; napravio bi stanku samo za jelo i kako bi malo prošetao. Tek 1944. godine, kad je sav međunarodni tisak hvalio Titovu borbu protiv nacizma, a savezničke trupe ostvarivale presudne pobjede u Europi, u Klubu Sokol u Antofagasti povukli su slike Draže Mihajlovića i zamijenili ih onima Josipa Broza Tita. 8. srpnja Drago je navršio 50 godina i mnogi su prijatelji s njim slavili rođendan. Poslužena je rakija od pedeset gradi, a njegova je supruga pripremila brudet, Dragino omiljeno riblje jelo. U jednom se trenutku osjetio umornim i zamolio Dinku da mu prebaci deku preko nogu. – Želim se vratiti u Jugoslaviju – rekao joj je, dok mu je ona omotavala noge i namještala maleni stolac kao oslonac. – Još jedna od tvojih ludosti – rekla je Dinka smiješeći se, ali sigurna u to da Drago misli ozbiljno. Tri godine poslije Drago Leontić je organizirao povratak Jugoslavena spremnih za obnovu socijalističke domovine. Brod Partizan isplovio je iz Antofagaste jednoga divnog travanjskog jutra i trebalo mu je šest mjeseci kako bi stigao do splitske luke u Dalmaciji. Dočekani su kao junaci iz izgnanstva i dodijeljene su im skromne nastambe u raznim krajevima zemlje, prema njihovoj odluci. Kao čin srpsko-hrvatskoga bratstva, Drago se odlučio za Beograd, iako nije na moru. Dali su mu stan s pogledom na grad i rentu koja bi bez problema bila dostatna za bračni par bez djece. Stalno je putovao na obalu u posjet malobrojnim preostalim prijateljima, s kojima je vodio vatrene političke rasprave. – Shvati, Drago, sada nama više ne vladaju stranci, iako Srbija puno grabi – govorio mu je Vedran, njegov stari prijatelj. Sada smo podređeni jednoj novoj društvenoj klasi: birokratima iz Partije, a to je još gore od strane vladavine. Nema jasnoga i određenog neprijatelja kao što je bilo za vrijeme rata. Drago je, pomirljivim tonom, obrazlagao da su već pobijedili kapitalizam tako što su se udaljili od Sovjetskog Saveza i stabilizirali se kao socijalistička zemlja, ali nezavisna od zapovijedi iz Kremlja. – To ne znači ništa – ukazivao je Vedran. – Birokrati su kapitalisti koji ne moraju biti ni u kakvoj opasnosti od štrajkova


82

Književna Rijeka

ili krize na burzi, koji voze Mercedes Benz i imaju prekrasne vile na moru. Bolje je i ne govoriti o staljinizmu. Ovdje smo ga pobijedili metodama po uzoru na samoga druga Staljina ili na njegovu tajnu policiju. Jednoga subotnjeg jutra, dok je Dinka pripremala doručak, Drago je sjeo nasuprot prozoru kako bi promatrao ulice. S balkona je rekao supruzi: – Ovaj san neće dugo trajati, ima mnogo nagomilane mržnje, previše dominacije. Ona ga nije uspjela čuti, ali se približila i pomilovala ga po kosi, kao što je uvijek činila. Drago se namjestio u fotelji i u dubokoj tišini, izazvanoj vjetrom, prisjetio se mnogih stvari. To je jutro bilo puno žamora i sunca. Vidio je Dinku na Glavnome trgu u Antofagasti odjevenu kao kraljicu u blizini pustinje koja se smiješi. Hladnoća mu je obavila ramena i Dinka ga je zaogrnula dekom. Dragu je ganula ta gesta i pomaknuo je ruke, tražeći snagu koju više nije imao. “Još minutu”, pomislio je. Ponovo je vidio Dinku i svog prijatelja Andriju. Promatrao ih je blagim pogledom i počeo se penjati u vrhunce beskraja... Korak po korak, vratio se radosti svoga srca, istini nepomičnih svjetova. *** Torres Dujisin, Mario rođen je u Santiagu de Chile 1950. godine. Ekonomist je i magistar sociologije. Studirao je u Hrvatskoj, a živio i radio u Italiji, Mozambiku i Indiji. Petnaest godina bio je direktor izdavačke kuće Editorial MercadoNet Comunicaciones koja objavljuje različite stručne časopise kao što su, između ostalih, Mercado Moderno, Fermaket i ADC. Bio je suradnik dnevnih listova Las Últimas Noticias i La Tercera. Dvije je godine bio profesor u Školi za komunikacije (Escuela de Comunicaciones) i održavao seminare u Meksiku, Argentini i Ekvadoru, ističući se različitim stručnim radovima u Čileu i inozemstvu, od kojih izdvajamo rad Tehnologije prikladne za Treći svijet. Piše i član je Književne radionice Mapocho. (Ž.L.)


Marijan Grakalić

83

MARIJAN GRAKALIĆ

Gledajući u noć Ulomak iz romana Gledajući u noć / Povratak Filipa Latinovića

l

edeni vjetar šiba u gornjogradskoj noći. Svako površno zurenje u lica prolaznika nalikuje nekoj uznemirujućoj upali očiju koje zbog toga postaju buljooke i od koje pobolijevaju pokvarenjaci, osamljenici, pijandure te izgubljeni i ostavljeni stanovnici grada. Filip spusti pogled, ne želeći se niti pogledom sresti s onima čije životno iskustvo primiče bliže svijesti gotovo zaraznu bojazan da su jalovo sklopljeni sami nad sobom, a neke prilike na ulici učine mu se tek kao puke ruine milosrđa koje se svakodnevno samo kukavički ukalupljuju u puko obavljanje starenja. Tama naraste, a on zaključi da, čak i kad bi bio vjesnik besmrtnosti, sada ne bi pritisnuo ono svemirsko kvačilo za svjetlo jer je istina ovdje odavna orobljena. “Non serviam!”, besramno zaviče u sebi, iznenada ispunjen ponosom i sada siguran kako više ne bi mogao voditi život koji bi bio tek besmislena rutina i puko podilaženje prolaznosti. Noć mu se učini neprolaznom pjesmom u koju se pouzdaje samo nevina sorta sleđena srca pod zatečenom geografijom neba, izrasloj u vlasti mjesečine i inja neke ledene zvijezde. Obuze ga osjećaj gole otmjenosti proisteke iz privlačne privilegije koja neporecivo sluti vječnost i tako nadrasta bespredmetne igre skrivalica i taština. “Možda je prokletstvo slobode tek neproračunata volja providnosti koje, svetkujući, ne pita za dan ili noć, jer joj je svaki trenutak istodobno nalik na praiskonsko slavlje”, pomisli Filip ulazeći u krčmu, mjesto gdje svaki životni glumac ispod krabulje prije ili kasnije izgubi manire. Zaiskrivši ohol žar hira, kao da je nenadano prelomio vrijeme


84

Književna Rijeka

kad je otvorio vrata gostionice u kojoj je odzvanjala glazba iz izgubljene i duboke prošlosti. Pričinilo mu se da propada kroz pukotinu vremena za koje ne postoji nikakvo okončano svetogrđe ičijeg poslanja i da sve oko njega vrišti kako nema utočišta, dok zdrav razum nestaje tek malo dalje, niz ulicu. Ovdje, pod starim krovovima Gradeca, kao da su se nataložili nagriženi ostatci zabrtvljenih duša koje su, po odabiru iz nekog nedokučivog ključa, nalikovali izgubljenoj pastvi nepoznatog i od Boga napuštenog svećenika. Dvije oronule pijandure obnevidjele od alkohola, tri dosadom izjedane kćeri noći i ćelavi muškarac nalik na otužnu karikaturu zlokobnog genija – nakljukani pivom, klateći se po gostioničkim stolcima, ostavljali su dojam žrtvi pogođenih onom nadstvarnom paralizom volje pri kojoj jedina utjeha ostaju poruge i ismijavanja, banalne kletve koje lako razlome svako usamljeničko sanjarenje, uobičajeni grijeh, širok pojas prijezira i neprihvaćanje milosti preteška oprosta. Konobarica golemog tijela, s gotovo istesanim razdjeljkom tamne guste kose, natoči mu pivo. Pomisli kako je šank za nju, moguće, tek plod baštine nekog davnog vjerolomstva, onog tjelesnog zrna smionosti koje mijenja sudbine donoseći pritom iskustvo kojim prikrivena svojstva naravi tek potom postaju stvarne činjenice duševnog života. Odluči se smjestiti na visoki barski stolac, kako bi se odijelio od atmosfere koja odiše neprijaznom učmalošću zbog koje mu se mrmljanje za stolovima činilo mucavim nabrajanjem inventure nevažnih ostataka nakon što je sve propalo. Ponovo pogleda konobaricu koja se, onako golema, smjestila s druge strane šanka i smireno listala časopis o rukavicama namijenjenim pristaloj gospodi, očito nezainteresirana za sve te priče prisutnih nesretnika. Trgne se od zvuka suhog kašlja živčanog prosjaka koji je nenadano ušao u krčmu. Pohaban i odbačen čovjek, čiji su obzori vedrine odavno preminuli, nastojao je govorom prstiju orisanim modrilom hladnoće isprositi kakav gutljaj rakije, dok mu glad kao inje svijetli u sivim očima. Propadanje se osjetilo ne samo neugodnim mirisom i potrošenim hodom jadnika, već se uočavalo i po


Marijan Grakalić

85

mehaničkim kretnjama ruku i nekontroliranim trzajima brade. Filip pomisli naručiti piće za nesretnog prosjaka, no konobarica ispriječi svoje golemo tijelo između njega i pridošlice, odlučno pokazujući propalici put prema vratima. Buneći se, siromah se ipak povuče uz nerazgovjetne riječi pa tek s vrata do Filipa doprije jasna rečenica o tome kako se ona njemu nekad dala po prvi put, za neke davne zimske noći koju sada, osim njih, pamti još jedino daleko titranje zvijezda rasprostrtih na crnoj ruži nebeska svoda. Sunovrat u neželjene uspomene često prezrivo zakoče prave i lažne skleroze, kako bi zaborav što lakše prodro do golih kostiju pamćenja, kidajući tek tu i tamo poneku mrvicu suvišnog sjećanja u lonac u kojemu se kusa nemilo zrnje prošlih zabluda. Ipak, čovjek bez uspomena je kao luka bez pristaništa, pa umjesto toga da sjećanje bude pupkovina sna i utjehe ono, združeno s plašljivošću, često postaje nelagodno ispaštanje. Filip zamisli načas kako smrtne prnje njegova pamćenja obuhvaćaju praznu kutiju potrošenih čavala, nečiste misli, vijenac od plastičnog cvijeća, ratne strahote, udaljeni pseći lavež, nestanak bližnjih i propalu ljubavnu ostavštinu. Osjeti se tu, uz piće i nevesela lica, kao rijetko kada bačenim na koljena ispod zamišljene sjene raspetoga Boga, pa naruči još rakije – ne bi li odagnao takvo raspoloženje. Zapravo, nije više želio prizivati nikakve slike iz prošlosti ali niti biti žrtvom potiskivanja nespokoja pod srcem. U kretnjama žene koja ga je posluživala primijeti finoću pokreta unatoč tome što je bila krupna. Pomisli da ona njima ističe nevezanost za ovo mjesto, za slijepa određivanja i utore zajedljivosti u koje je zasigurno bila tu i tamo odgurana i da je to, možda, njezin način da se istakne, nadvisi protuslovlja skrivena u astralnoj dijagnozi zapostavljene životne panorame. Počne zamišljati kako bi bilo ljubiti njezino golemo tijelo, dok ona svoj obli jezik zavlači u njegova usta i da ga tada, u tom trenu, dotakne slutnja kako je to radila već prije – u istome danu. No, on se ne obazre na to, nego joj prstima digne bradu da bi lakše prodro do njezine duše, a ona uzdrhta od požude te se pohotno svojim mesnatim dojkama privi uz njega,


86

Književna Rijeka

bestidno se nudeći toplinom koja prijašnje čini odmiče dalje i baca preko ruba ponovo uzavrela čuvstva. “Moguće je”, pomisli, “kako neobuzdane potkožne privlačnosti stvaraju svoja posebna podneblja u kojima se bludnim prijelomom svijet sažima u nove istine, isto kao što i obara staro povjerenje.”. “Ne postoje bezazlene zamisli”, padne mu prvo na pamet kad je Frida, kako se zvala konobarica, stavila svoju punašnu ruku na njegovu i pogledala ga krupnim očima. Ona mu reče kako se naviknula na ljude shrvane životom, pijance, nesretne, one koji su zatečeni u nevjeri, nasmrt bolesni, ostavljeni ili iznenađeni u nesreći i pogođeni nebrojenim nedaćama... te da zato sama sebi sliči na nekoga tko posprema neviđeno čudesno skladište umanjeno u takvom razmjeru da u njega stanu sve te sakate duše izgubljenih, prezrenih i zavedenih. Iznenađenje i stid zbog bludnih maštarija udari Filipa pa, ne želeći ostati u toj naravi stida, reče joj, bez ikakve dvosmislenosti, da mu se ona dopada i da je zatečen kako time, tako i krčmom koja nalikuje pospanoj ubožnici. Zašto je tomu tako – ne zna, kao što jednako tako nije siguran postoje li uopće odgovori za sva pitanja koja nas tište. Riječi i način na koji mu se približila snažno ga se dojmio, pa željan topline njezinih dlanova uze njezinu ruku i, hineći mudrost, upilji se u dlan i kratke prste dok se među njima sada izdizala šutnja koja iskupljenjem povezuje one koji su se spasili od nenadane poplave. I sjajne greške ponekad su tek tužne neizbježnosti proizišle iz ukletosti tijela, no moguće je da to nije bio razlog zbog kojeg su tog trena nestale siluete njihovih sjena sa zida gostionice. Flora, što je bilo umjetničko ime jedne od sestara noći koje su sjedile za četvrtastim stolom i međusobno se došaptavale, spazi kako Filip u svojoj drži konobaričinu ruku, ali ne reče ništa drugima jer se njezina pretplata na cehovsku vjernost nije ticala cjeline nemilosti koja ju je povezivala s druge dvije žene i uz njihov zajednički zanat. Znala je dobro kako svaka težina ima svoju mjeru i za nju nije bilo tajni koje bi skrivene postojale čak ni u onim slabo


Marijan Grakalić

87

osvijetljenim zakutcima sužanjstva bludu ili pri slučajevima koji bi je mogli iznenaditi kad je u pitanju zagrljaj birtaškog gostoprimstva. Flora je neprestano u svakom ljubavniku uzaludno nastojala pronaći zrno božje nježnosti, za koje je pretpostavljala da ga je naslutila kad se prvi puta ljubila s mladićem još kao djevojka, nakon što se noću iskrala iz sada daleke, drvene kuće svoje bake na selu. Iako je uživala u prilikama intimnog ćaskanja, kao i u sladokusnoj i gotovo hekatičnoj putenosti svog tijela, u duši je ostala vjerna tom izvornom osjećaju. Ne nalazeći ga više u svojim prilikama, ponekad se odavala voajerskim užitcima nadahnjujući se pokretima, dodirima ili pogledima drugih za koje se vidjelo da nisu tek stvar puke tjelesne prirode, nego da u sebi sadrže i klicu zavodljivosti koja potom ovlada bićem i uzletom duše. Sad je, promatrajući Filipa i Fridu, obuze osjećaj nemoćne skrušenosti, kao da ju je stisnula spoznaja o onemoćalosti njezinih izvornih želja nespojivih s time što zarađuje kao ubogi nadničar pomamne krvarine. Imetak može ponekad predstavljati i lucidnost koja pohodi osobu dok je u drijemežu i zato se takva zarada sna, nesvjesna brojnih otežavajućih predodžaba, kasnije na nedokučiv način ostvari ne tek nekim banalnim posjedom ili novcem, nego lakoćom razumijevanja prolaznih varljivosti. Filipov glas zvučao je, dok je pripovijedao, kao da dolazi s ruba ponora na kojemu se osvješćuju misli sklonjene tamo oduvijek od izdaje. Usredotočen na linije dlana osjećao je narastanje njezinog zaprepaštenja, što ga ispuni zadovoljstvom – ne zbog toga što se snašao pred nepoznatim, već stoga jer je osjetio moć koja obuzdava ženu. Na kraju doda kako su sve priče o njegovoj smrti laž, a miris zemlje ispuni prostoriju. Frida reče kako joj se smrt uvijek događa u snu. Sada se prisjeća kako ga je već susrela kad je sanjala putovanje vlakom, a moguće je da je bio i u jednom od prvih snova koje je imala kad joj je umrlo dijete. Ona mrzi ispovijedi, ali mu povjeri da je u svojim snovima posvećena traganju za ocem djeteta koji nikad nije saznao da je umrlo, pa zato često ima dojam kako u snu traga


88

Književna Rijeka

za utvarom. Tako je njezin san beskrajni juriš rubovima slike smrti i prividima nesposobnim ostvariti se, a posljednjih dana je progoni strah da bi se u svemu tome mogla posve izgubiti. Ponovna neočekivana iskrenost opet snažno pogodi Filipa, kao da je dotaknuo samo dno noći. “Možda čak i žrtvovana darovitost može povezati ljude gotovo istovjetnim nitima, kad je riječ o snoviđenju”, pomisli. Sad mu je osjećanje bliskosti s Fridom postalo dirljivo zbog neutješnosti uzrokovane silnom nesrećom koja ne pita za mjere dječjeg groba, već svojom tamom guta i sjene i svjetlo. Dakako, sve su sjene tamne, pa i one koje opterećuju savjest. Filip se malo stisnu u sebe zbog neprijaznih uspomena, jer smrt ne mari kako će tko namrijeti za lađarinu kad mu duša stigne na posljednju obalu. Onu, koja je neumitna i zato istinita. Iskrenost Fride uzdrmala mu je srce pa je još je više poželi, sada ne tek kao hir namijenjen za neku nevažnu služavku zapletenu u preljube dok ne dvori pijandure i pod okriljem mjesečine prepušta se ekstazi slasti i mogućoj lakoj zaradi, već kao ženu s kojom ga prožima blagdansko osjećanje unatoč tuzi što je znadu oni kojima je u nekom trenutku smrtonosna zebnja već kucala na vrata. Gledajući u noć kroz prozor krčme Filip primijeti kako ponad razlomljenih oblaka, gore na nebu, raste mladi mjesec, dok je dolje narasla vlažnost zemlje i pojačala vonj truleži među starim zdanjima Gornjega grada. Još uvijek držeći u rukama njezin znojni dlan, prokune sve – i samoga sebe – pa joj se ispriča ako je, možda, u nekom trenu ostavio dojam da je tek neka požudna propalica koja je svratila u krčmu tek da bi ishitreno promiješala karte sreće i usput se lakše othrvala zimi. Ona stisne njegove prste u svom dlanu kao da u ruke uzima zakrpu nade kojom je moguće pokriti nekad poderane zavjete i tako ponovo steći onu nevinost kakva se pronalazi kada se ukazuje još nedodirnuta obala djevičanske zemlje u kojoj se još ne slute stratišta srca. Floru, koja je sve to promatrala, prizor toliko uznese da


Marijan Grakalić

89

nije više mogla sakriti pogled ni pod kakvu snalažljivu krinku, pa dođe do Filipa i Fride kao da se radi o osvjedočenoj rodbini. Uostalom, veselje očajnih gotovo uvijek iskri magnetskim silama pri kojima se gubi značenje ikakva lažnog plavokrvnog uroka. Priča im kako je bilo s njome, koja nikada prije nije imala obitelj, pa joj je nekad kudravi došljak, s licem koje je izgledalo kao da pripada nekom anđeoskom kardinalu, postao neminovnost u predvečerju jednog svijeta. No, ubrzo je spoznala da je zatočenica naivnih snova, već unaprijed sahranjenih pod izlizanim oltarom na kojemu se i inače žrtvuje radoznalost kako bi se iskusilo strašno odvraćanje osjećanja, patilo u manje-više prikrivenoj osamljenosti i postalo utvarom koju ne spominje uobičajeni krvni zakonik kad je riječ o mužu i ženi. Zaodjenuta u sumornost tog pogibeljnog dekreta, koji duše ljubavnika veže uz nedostojna izrabljivanja pretačući sve nesreće u stvarnost bračne ložnice, pobjegla je i postala žrtvom slučaja što zbog ljubavi skapava na ulicama. Živi, tako, bez ikoga svog, iako su joj jednom rekli da je imala brata koji se odavna izgubio, dok su još kao djeca radili s djedom i bakom u cirkusu. Svejedno, iako ga nije pamtila i mada ga ne poznaje, osjeća da joj baš on ponajviše nedostaje kao suputnik i srodnik one mijene koja neupitno znade kako je svako životno suučešće, u suštini, tragično. Dimi se vruća kaša nebeske talionice dok sjene neke srebrne mašine iz zapećka svijesti prizivaju sablasne konture osjećaja koji neumitno proturječe slijepoj sili prirode propitujući je li svako, pa i ovo vrijeme ukleto, podjednako odje, gore, gdje neumorno teku nebeske rijeke i pušu božanski vjetrovi i ovdje, dolje, u korablji stida u kojoj su čuda odavna zatamnjela pod prokletstvom što se vijori barjakom satkanim od ravnodušne mjesečine i gdje je još jedino preostalo srodstvo bližnjih omraženi doživljaj besmisla? Filipov se pogled usmjeri ka sušičavoj Florinoj šaci. Izranja u njemu uznemirenost iz neprovidne ponornice koja u svojim dubinama skriva biljeg neshvatljivog gubitka koji mu desetljećima susteže život i srce. Sleđen iznenađenjem, ni u primislima ne želi prihvatiti ponuđenu predodžbu. Učini mu se apsurdnim da bi se,


90

Književna Rijeka

pod nestalnim pragom slučajnosti, iznenada olako i gotovo banalno pojavio davno izgubljeni zajednički imenik stvarnosti. Florina ga je priča uzdrmala i ponovo prikovala uza sve strepnje i tuge što su ga obuzimale tragedijom njegove vlastite sestre koja se izgubila kad su bili djeca za priredbe u nekom ofucanom cirkusu na periferiji, baš onda za točke hrvanja s medvjedom koju je pratio s golemim ushitom i zbog čega se do današnjeg dana osjeća krivim. Prisjeti se kako je majka sve do svoje smrti vjerovala da mu je sestra negdje živa, ali nesretna, izgubljena u sebi i u svijetu, dok je otac umro ranije, iscrpljen od potraga i obilaženja svakog traga i nade. Uzdrhta sada, sjetivši se svega toga, pa pomisli kako je sve to samo groteska, slučajnost i hir hladne noći u kojoj se demonskim smiješkom sjene zabavljaju na račun ljudskih tragedija. Osjetivši žeđ, naruči piće za njih troje, kao i za Florine družbenice koje su, po načelu sajmišne bestidnosti za stolom za kojim sjede, gizdavo isticale prigodne atribute požude. Doduše, posve uzaludno jer osim njih troje, ćelavog i neka dva već pripita svata u kutu gostionice očito posve nezainteresiranih za dame, nije bilo nikoga kome bi to bilo namijenjeno. “Možda to one rade uvijek”, pomisli, “kao po inerciji ili sili nagona, nesvjesne kako je u pitanju izobličena pojava zbog koje bi se svatko mogao osjećati tek kao prebjeg u vlastitom životu.”. Raspuklina između zbilje i umišljanja kao da se u jednom trenutku otvorila i ponovo sklopila, izjednačavajući pritom svaku pažnju s obmanom, a Filip se, neprilagođen svemu pa i takvoj situaciji, ponada kako je upravo piće onaj oduvijek daroviti narkotik zbog kojeg je moguće da svi mi jedan drugome ponekad nalikujemo na nestala lica. Zadesi ga košmar u kojem neprilagođene misli više kao da ne razlikuju dobro od zlog, a pleća mu se savinu od preteškog bremena. Problijedi od zebnje, strahujući da bi mu duša – ako dotakne to crnilo snažne bure koju je slutio – mogla zauvijek nestati, a on završiti u ludnici, među osobama onkraj svake pameti. Suspregne želju da bolje pogleda njezine ruke, dlanove, oči i usne, lice i stas. Najednom pomisli da se bezrazložno boji,


Marijan Grakalić

91

jer sve tek zamišlja, da je sve to tek halucinacija ili možda samrtna opsesija. U trenutku prene ga vrtoglavica, pa se prihvati ruba šanka. Nije želio da to žene primijete, ne tek zbog podsmjeha kako ne podnosi piće, već zbog bojazni da bi neoprezno mogao odati štogod o patnji i snovima onog u njemu, još prisutnog, dječjeg srca. Otpije gutljaj vode, a do maloprije čvrst svijet pričini mu se neopipljivim kao da se pretvara u sjenku izgubljenog vremena što maglovitim priviđenjima nagovješćuje svršetkaksvega. Osjeti kako je na njega pala nezahvalna sjenka bijega, dok je smušeno upro pogled prema vratima nadajući se kako je njegov spas tamo, u dugovječnosti noćne tame, jer ona ne odzvanja zvukom što preobraćuje umišljene nade, istodobno gušeći mračnim pokrovom svako svjetlo, pa i sjaj u očima. Fridu, koja je bila vična u potrazi za slikama odavno nestaloga svijeta, sad prene uzdah iskrenosti iz nutrine bića koji odmiče naizgled zakučasti talog zbilje i ona jasno uvidje kako Filipu krv u žilama tuče, gonjena silom njegova snažnog, unutarnjeg monologa i oživjelih dubokih nemira. Poboja se da bi se njegova turobnost sada lako mogla preliti preko ruba noći, pa otvori vrata krčme prema ulici koja se pod teretom ugaslog neba, isto kao i konture kuća, naizgled suzila i smanjila, a dotok svježeg zraka odagna atmosferu raspadanja koja se prikrala.


92

Književna Rijeka

EMIDIO MOHOVIĆ

Trideset i trideset i jedan S talijanskog prevela: Vanesa Begić

Autor ovo djelo posvećuje vrsnim djelatnicima glumačke družine LIKOVI: FILIPPO NERI, poslovni čovjek NATALINA, njegova kći MARIO TERANI, kipar ALFONSO ALBANI LATTUGA, hotelijer KÜMEL, policijski zapovjednik POMPEO, hotelski konobar EMMA, Natalinina sobarica DOMENICO, Nerijev sluga

Radnja se zbiva u Vicenzi, u siječnju 1858. godine

Prvi čin Zajednički salon u Lattuginome hotelu. Dva izlaza na kraju salona, označena brojevima 30 i 31. S desne strane gledatelja nalaze se ulazna vrata i prozor, a s lijeve strane druga vrata, označena brojem 29. Navedeni brojevi trebaju biti dovoljno veliki, kako bi ih publika mogla dobro vidjeti, odnosno trebat će biti izrađeni na daščicama izvješenim iznad ulaza. Naprijed, malo lijevo, nalazi se stolić s registrom gostiju hotela, pisaći pribor te stolci.

Prva scena Lattuga, sâm, piše nešto za stolom LATTUGA: Dana 20. siječnja 1858. iz Milana je stigao Pietro


Emidio Mohović

93

Lunghi, komercijalni predstavnik. (Odbacuje pisalo.) Sad sam u redu s vlastima. Ne želim dobiti još neku kaznu; dovoljna mi je ona koju sam trebao platiti prije nekoliko dana. Tako je zahtjevna ona gospoda u policiji, posebice u posljednje vrijeme! A ipak, pitam se ja, čemu li služe sve te formalnosti? Osobe, koje nemaju razloga bojati se policije, bez problema izrecitiraju ime i pripadnost, dok druge, koje nešto skrivaju, predstavit će se bilo kojim imenom... Upravo je tako s tim Pietrom Lunghijem koji je zamuckivao prilikom upisa imena i zato bih se kladio da mu to nije ime. (Ustaje.) Ali to se mene ne tiče, ja tu upisujem ime koje mi kažu i time sam završio zadaću; neka za ostalo brinu oni koji su za to zaduženi.

Druga scena Pompeo, zatim s desne strane Filippo, i navedeni. POMPEO: Gospodaru! Vani je gospodin Filippo Neri koji želi s vama razgovarati. LATTUGA: Gospodin Filippo? Pustite ga neka uđe. (Pompeo izlazi.) Što li od mene želi gospodin Filippo, jedan od najbogatijih veleposjednika ovoga grada? Staromodno se ponaša, istina, ali to je ipak društvena krema! FILIPPO (ulazeći): Slobodno...? LATTUGA: Izvolite, raskomotite se gospodine Filippo. Kako vam mogu pomoći? Cijeli moj hotel vam je na usluzi. FILIPPO: Naravno. No, ja tražim nešto sasvim suprotno. Naime, došao sam vam uzeti jednoga gosta. LATTUGA (šaleći se): A, to ne! Imam ih trenutno toliko malo u hotelu! Ma, kojeg li mi to gosta želite oteti? FILIPPO: Gospodina Alfonsa Albanija, koji bi, prema telegrafskoj poruci koju sam dobio jučer, trebao stići. Zapravo, bit


94

Književna Rijeka

će da je već stigao prvim jutrošnjim vlakom i ovdje odsjeo. LATTUGA: Oprostite, ali jutros je ovdje odsjeo samo stanoviti Pietro Lunghi, koji je dolazio iz Milana. Jedino da nisu Lunghi i Albani jedna te ista osoba koja, možda, zbog nekog razloga krije svoje ime... FILIPPO: Što li to govorite? Moj budući zet nema nikakvog razloga izmišljati imena. On potječe iz vrlo ugledne obitelji. LATTUGA: Onda vam se ponizno ispričavam. Nisam imao pojma da je riječ o vašem budućem zetu. Udajete, dakle, svoju jedinicu? Prekrasno, primite moje čestitke! FILIPPO (stišćući mu ruku): Hvala, moj dragi Lattuga, hvala vam. LATTUGA: Mladoženja je, dakle, iz Milana? FILIPPO: Da, sin jedinac mog prijatelja i nekada poslovnog partnera, Ambrogia Albanija. LATTUGA: Osobno ga poznajete? FILIPPO: Zapravo ne. Kad smo prestali biti partneri u našem poduzeću te kad sam se ja ovdje preselio i oženio, mali je Alfonso imao oko četiri-pet godina. Otada ga više nisam vidio. No, dovoljno je što poznajem oca; jabuka ne pada daleko od stabla. LATTUGA: Nije to baš uvijek tako... FILIPPO: Raspitao sam se o njemu i saznao samo sve najbolje. No, ne želim vas duže zadržavati. Ako moj budući zet nije još stigao, poznavajući točnost članova obitelji Albani, siguran sam da će stići sljedećim vlakom, a tada, molim vas lijepo, što prije me obavijestite, kako bih ga smjestio kod sebe. LATTUGA: Ne brinite, gospodine Filippo. Čim stigne, odmah ćete biti obaviješteni.


Emidio Mohović

95

FILIPPO (izlazeći): Izvrsno! Pritom ću vas nagraditi jer, ipak, oduzimam vam gosta. LATTUGA: O, što li to govori? Iznenađen sam! Zajedno izlaze kroz vrata s desne strane.

Treća scena Mario Terani pažljivo izlazi iz prostorije koje su vrata obilježena brojem 30. Elegantno je odjeven u crno odijelo. MARIO: Pa tu nema više niti žive duše! A mene svaki, i najmanji šum uznemiri. Ma, gledaj ti u što sam se uvalio! Bilo mi je bolje dok sam se bavio mramorima i klesanjem, kloneći se političkih pitanja. Nije da sam kukavica, no, kad čujem da netko spominje zatvor, sav se naježim,. Evo, sav sam obliven hladnim znjem. (Prošao je rupčićem preko čela.) Ipak, nad glavom mi visi nalog za uhićenjem, nepravedan da nepravedniji ne može biti! No, kad bi me uhitili, puno bih vremena proveo gledajući rešetke prije negoli bi se dokazala moja nevinost. Zato sam pomislio da je najbolja odluka pobjeći iz Milana pod imenom Pietro Lunghi, nakon što sam nagovorio strica, dobrog odvjetnika, da objasni vlastima moju nedužnost. Večeras krećem za Veneciju, budući da ondje imam prijatelje kod kojih se mogu skloniti. No, sad se netko približava... (Gleda prema ulaznim vratima.) To je hotelijer s nekim likom koji izgleda sumnjivo. Hajde da ih malo promatram... (Nakon što je ušao u sobu, rupčić mu je pao pred ulazom.)

Četvrta scena Lattuga i Kümel. potonji govori iskrivljeno, s njemačkim naglaskom, vrlo je tvrd i strog, s odijelom zakopčanim do brade, kravatom i šeširom kojega će neprestano držati na glavi te štapom. Tijekom ove i sljedeće scene Mario će, s vremena na vrijeme, provirivati kroz vrata.


96

Književna Rijeka

KÜMEL: Kažete da ona osoba ne biti kod fas? LATTUGA: Da, upravo tako. Možete kontrolirati registar gostiju. KÜMEL: Ne, ja, ja, no. vi meni reći da on jutros stići iz Milano? LATTUGA: Iz Milana je jutros stigao mladić koji se doima u redu. rekao je da se zove Pietro Lunghi i da je došao iz Milana. KÜMEL: Hum! Hum! Frlo dobar! No, vi meni trebati govoriti istina, samo istina. Ništa drugo nego istina! LATTUGA: Pa zašto bih vam imao razloga lagati? KÜMEL: Ja, ja, vidjet ćemo. (Gleda Mariov izgubljeni rupčić.) Što taj papir? LATTUGA: Nije to papir. to je rupčić kojega je, zacijelo, izgubio onaj stranac o kojemu sam mam maloprije govorio, budući da nema nikoga u našim sobama. KÜMEL: Dajte ofdje! Kako ste rekli on se zvati? LATTUGA: Pietro Lunghi. KÜMEL: Pietro? Ah, Pietro, dakle! Hum! Hum! I kako to da ima inicijale M.T.? Baš kao moj čovjek, Mario Terani? LATTUGA: Otkud bih ja to mogao znati?! KÜMEL: Fazite da vi meni govoriti istina, sami istina, ništa drugo nego istina! LATTUGA: Po stoti put vam ponavljam da je dotični rekao da se zove Pietro Lunghi. KÜMEL: Dobro, izfrsno, fidjet ćemo tko to zna folje. Čekajte. (stavlja rupčić u džep. Iz džepa je izvukao novčanik iz kojeg čita naglas.) Godina dvadesetfet?


Emidio Mohović

97

LATTUGA: Mislim da bi mogao imati toliko godina. KÜMEL: Srednje fisine? LATTUGA: Srednje. KÜMEL: Pravilan nos? Usta isto? LATTUGA: Da, upravo tako. KÜMEL: Hum! Hum! Crne oči? LATTUGA: Može biti, nisam toliko obraćao pažnju. KÜMEL (sad se već raspalio): Donnerwetter... Nemojte se igrati s pravdom! Istina, samo istina! LATTUGA (imitirajući ga): Samo istina ja govoriti, ništa drugo, samo istina! KÜMEL (buljeći u njega, iznerviran zbog oponašanja): Hum... hum... kosa? LATTUGA: Crna. toga se vrlo dobro sjećam. KÜMEL (snažno mu lupkajući rame): To biti moj čofjek! LATTUGA: Dovraga! Zbilja nisam imao pojma. KÜMEL: Hum... hum. fidjet ćemo. gdje ste ga smjestili? LATTUGA: U tridesetici, ali... KÜMEL: Tišina! Čekajte... (Bilježi u notes): u tridesetici. frlo dobar! pazite da ne iziđe iz fotela dok ja ne doći opet. LATTUGA: I kako bih ga ja trebao ovdje zadržati, ako poželi izići?


98

Književna Rijeka

KÜMEL: To je faša stvar. Fazite, ja neću dosfoliti da on ode! fi biti krivi ako on otići! LATTUGA: Ali ponavljam da... KÜMEL (lupajući u pod štapom): Tišina! Posflušnost flastima! uostalom, nećete me čekati. Ja, ja... doći frlo brzo.

Peta scena Pompeo i navedeni. POMPEO: Gospon gazda, upravo je došao neki stranac. Gdje da ga smjestim? LATTUGA: Soba broj 31 je slobodna. Pompeo izlazi. KÜMEL: Onda, dobro smo se razumjeli? Fi biti krivi ako on pobjeći. LATTUGA: Potrudit ću se. No, požurite natrag što prije. KÜMEL: Nećete me čekati, ne, ne. Hum... hum! (odlazi.) LATTUGA: Neka te vrag...! Pogledaj malo: sada moram čuvati furešte. Znao sam ja da mi taj stranac nije rekao svoje pravo ime. no, evo već novog furešta. (ide prema vratima.)

Šesta scena Alfonso, a za njim Pompeo koji nosi kofer i ulazi odmah u sobu broj 31. Alfonso odijeva mantil, veliki šešir, ima štap, kišobran, putnu torbu i drugo. Uvijek govoriti tiho i monotono. LATTUGA: Izvolite, slobodno se raskomotite. ALFONSO: Hvala, hvala. Jeste li vi voditelj ovoga hotela?


Emidio Mohović

99

LATTUGA: Na usluzi. ALFONSO: Hvala. želio bih sobu na nekoliko dana LATTUGA: Mislim da će soba broj 31 biti savršena za vas. ALFONSO: Hvala, hvala. ako dozvolite, ostavit ću stvari ovdje. LATTUGA: Oprostite, ali zbog formalnosti, kako bih vas mogao upisati u registar gostiju, potrebno mi je vaše ime. ALFONSO (već je krenuo prema sobi 31, no vraća se prema Lattugi): Ah, da, shvatio sam. Alfonso Albani, na usluzi. (ponovo odlazi prema sobi.) LATTUGA: Alfonso Albani! Budući zet gospodina Nerija? ALFONSO (ponovo se vraćajući): Da, upravo taj. Otkud vi to znate? LATTUGA: Sâm gospodin Neri maloprije me je obavijestio o tome i zamolio me da mu javim kada dođete. Primite moje najiskrenije čestitke. ALFONSO: Hvala, hvala. (Opet odlazi u pravcu sobe.) LATTUGA: Gospodin Neri želi vas smjestiti u svojoj kući. (Alfonso se ponovo približava.). no, u međuvremenu se možete malo osvježiti, prije nego što vidite mladenku, koja je stvarno dobar komad. jer, koliko sam shvatio prema pričanju gospodina Nerija, još se niste vidjeli. ALFONSO: Tako je, nismo se još vidjeli. moja je mladenka, dakle, lijepa...? LATTUGA: Prekrasna! slatka, dobro odgojena i ima bogati miraz. zato se možete zvati Srećko Srećković. ALFONSO: Ne, ja se zovem Alfonso Albani.


100

Književna Rijeka

LATTUGA (za sebe, potiho): Kojeg li glupana! (Potom naglas, Alfonsu): Htio sam reći da ste sretnik što će vam supruga biti djevojka poput gospodične Neri. ALFONSO: Da, shvatio sam. hvala, hvala. LATTUGA: Oprostite što sam vas zadržao svojim brbljanjem. idite se raskomotiti. ALFONSO (ulazeći u sobu 31): Hvala... hvala. LATTUGA (sam za sebe): Pa gdje li je samo gospodin Neri našao takvoga zeta, kad i tu, kod nas, ima puno lijepih i pa metnih mladića koji bi bili sretni da se ožene Nerijevom kćeri, krasnom Natalinom?! Dosta, de gustibus... (Pompeu, koji je upravo izišao iz sobe broj 31): Pompeo, pošalji odmah slugu koji će obavijestiti gospodina Filippa Nerija da je čovjek kojega čeka je smješten u sobu broj 31! POMPEO: Evo, računajte da je učinjeno. (Izlazi.)

Sedma scena Lattuga, a zatim i Mario. LATTUGA: Sad ćemo zapisati i toga gosta, premda će uskoro otići kod gospodina Nerija, budućeg tasta. Kad li će se vratiti onaj blesan od policijskog zapovjednika? Želim da knjige apsolutno štimaju, kako ne bi opet pronašao razlog da viče na mene. (Sjedi i piše.) MARIO (polako, ni ne primijetivši Lattugu, sa šeširom na glavi i koferom u ruci, ide prema izlazu): Sad je pravi trenutak za nestanak odavde. (Uto je primijetio Lattugu, bacio kofer na tlo te mu pobjegne uzvik): Ah! LATTUGA (čuvši ga kako viče, odmah je ustao): Zar gospodin već želi otići? MARIO: Da. ovaj... Ne, samo sam mislio malo izići i udahnuti svježeg zraka...


Emidio Mohović

101

LATTUGA: Zar vi na svjež zrak izlazite s koferom? MARIO (uvrijeđen): Zar ste mislili da bih ja otišao, a da ne platim? LATTUGA: Neeee, uopće ne mislim tako! no, jedna me je osoba zamolila da Vas zadržim, kako bi razgovarala s vama. MARIO: Dobro, svejedno izlazim. Ako se kojim slučajem ta osoba pojavi, možete je zamoliti da me pričeka dok se ne vratim. LATTUGA (sebi u bradu): Načekao bi se taj. (Mariu, glasnije): Oprostite, no moram vas zamoliti da ostanete još koji trenutak. MARIO: Znači li to da propisi vašeg hotela ne dozvoljavaju gostima slobodu kretanja...? Tko li je to vidio?! LATTUGA: Što se tu može. Nisam niti ja kriv. Samo moram izvršiti zapovjedi primljene od predstavnika vlasti. MARIO: Zapovjedi od predstavnika vlasti? A tako, dakle? Vlasti su vam zapovijedile da me zadržite? (Smiješeći se): Ovo, dakle, nije hotel, nego zatvor, podružnica policijske postaje! LATTUGA: Nemojte se ljutiti. meni je jednostavno tako zapovijeđeno. žao mi je zbog toga, no morat ću vas zadržati, ne smijem vam dozvoliti otići. MARIO: Pa to je grozno! Takvo što ne mogu tolerirati! Imate li, možda, nalog za moje uhićenje? LATTUGA: Ja ne, ali.. MARIO: Prema tome, ne postoji razlog da me zadržite! Želim izići, i to odmah! (Uputio se prema izlazu.). LATTUGA (zadržavajući ga): Molim vas, nemojte se ljutiti. vrlo


102

Književna Rijeka

mi je teško što moram ovako postupiti, no ponavljam vam da mi je policijski zapovjednik, koji je maloprije bio ovdje, strogo zabranio da vam dozvolim otići. Nadam se da je riječ o nesporazumu, pa stoga razjasnite to s njime. MARIO (sve ljući): A ja vam ponavljam da ne želim čekati nikoga i da namjeravam izići odmah! . LATTUGA: Tad ću biti primoran silom vas spriječiti. MARCO: Tako, dakle? i silom? (pogledao je okolo i primijetio vrata sobe broj 29 otvorena.) Dobro, vidjet ćemo mi. (povukao je Lattugu i zatvorio ga je u sobu 29, zaključavši ga.) LATTUGA: Što to, zaboga, radite? Zar ste poludjeli? (potom iz sobe): Upomoć! Upomoć! Pompeo! Giovanni! Upomoć! (Nastavlja vikati.) MARIO: Proklet bio! sad se taj dere kao ptičurina! Preokrenut će cijeli hotel. Ali čekaj, ti! (otvara kofer, vadi nekoliko rupčića i zatim ulazi u sobu broj 29.) samo ti viči, sad ću te ja srediti... LATTUGA (iznutra): Upomoć! Pompeo! Upo...

Osma scena Pompeo, zatim Mario. POMPEO: Učinilo mi se da čujem gospodarov glas. Ali ovdje nema nikoga. (Glasno): Gospodaru! Gospodine Lattuga! Nitko se ne javlja! Bit će da je gore. (Odlazi.) MARIO: Sad viči, ako još možeš! (zaključava vrata, ne vadeći ključ iz brave.) I sada, noge moje, služite me! (Gledajući kroz prozor): Prokletstvo, neću stići pobjeći! Evo ga, policijski zapovjednik u pratnji dvojice čuvara! Evo ih, ulaze... Gdje se sada skriti...? Odem li do sobe, sigurno će me uloviti. Vidio sam da je zapovjednik zabilježio broj sobe . (Pokazujući sam sebi prema susjednim vratima): Tu, tu je


Emidio Mohović

103

stranac koji je stigao prije nekoliko minuta. Tu je i hotelijer koji bi bio presretan da me privede pravdi, a pritom bi još dodao i da sam ga napao i zatvorio... Koje li briljantne ideje! To je jedino što mi preostaje... (Zamijenio je pločice s brojevima na vratima soba 30 i 31.) Sad trebam samo vidjeti hoće li mi to uspjeti. (Trči prema sobi.)

Deveta scena Kümel i Alfonso. KÜMEL (govori, okrenut prema ulazu): Fi ostati tamo i ne pustiti nikoga fani. (ulazeći): Moj čovjek fiti u sobi broj 30. Frlo dobro. sad razmislimo... on je sad u klopci... (Kucajući o vrata sobe u kojoj je sada Alfonso, a koja sad imaju broj 30): sad ćemo se obračunati, gospon Mario Terani! ALFONSO (javlja se iz sobe, začuvši kucanje): Tko je? KÜMEL: Otvorite! ALFONSO: Ne mogu, upravo se brijem. KÜMEL: Otvorite, zapovijedam fam! U ime zakona! ALFONSO: Ne mogu, sad se brijem. KÜMEL: Otvorite, zapovijedam fam, u ime zakona! Alfonso se pojavljuje pred ulazom, s ručnikom u jednoj i žiletom u drugoj ruci, nasapunanog lica, uplašeno gledajući policijskog zapovjednika, koji ga također gleda na čudan način. KÜMEL: Dinnerwetter... (ulazeći): Shfatio sam... naš se prijatelj prerušavao, ali neće mene tako lako prevariti. (Glasno): Gospodine Mario Terani, u ime zakona, vi ste uhićeni! ALFONSO (gledajući okolo): Vi to meni, gospodine?


104

Književna Rijeka

KÜMEL: Ja, ja. Kome drugome, zar poglavici Tartara? ALFONSO: Ali gospodine, vi griješite! ja nisam Mario... KÜMEL: Ja, ja, znati ja to. Vi misflite da ste Pietro Lunghi. ALFONSO (još uvijek vrlo miran, govori vrlo polako): Ne, niti to. moje je ime Alfonso Albani. KÜMEL: Albani? Pa izvrsno, sada dakle imate tri imena. Koliko fidim, imena fam ne manjkaju. ALFONSO: U stvari, meni treba samo jedno jedino ime: moje! KÜMEL (lupkajući po podu štapom, ne bi li uplašio Alfonsa): I meni je dovoljno jedno jedino ime, i to moje! Moje pravo ime! Molim fas da pođete za mnom. ALFONSO: I gdje to idemo? KÜMEL: Uhićeni ste! ALFONSO: Vi niste normalni! ludi ste! Ja u životu nisam prekršio zakon, moral niti išta što govori crkva! KÜMEL: O tome ćete morati ufjeriti suca. sad morate poći sa mnom. ALFONSO (gotovo molećivo, vrlo mirno): Uvjerite se već jednom da griješite! KÜMEL: Sada mi goforiš da je ne znati sfoj posao? (Ponovo udara štapom.) Sada sam je nesfosoban?! ALFONSO: Nisam na to niti pomislio. samo vas želim uvjeriti da nisam ja onaj kojeg tražite. došao sam iz Vicenze u Milano kako bih se ženio, a ne kako bi me zatvorili. KÜMEL: Hajde, hajde, nemojfte me zezati.


Emidio Mohović

105

ALFONSO: Uvjeravam vas da… KÜMEL (ponovno udara štapom): Dosta je, rekao sam! Isperite si lice! (Prošao mu je ručnikom po licu.) tako. i sada čekajte! (oduzima mu žilet i ulazi u sobu.) ALFONSO: Ali taj me stvarno želi zatvoriti? A nevjesta me čeka... je li to san ili java?! Čitao sam da se onima kojima putuju znaju događati čudne stvari, ali ovo nisam očekivao. Oh, jadan Alfonso... KÜMEL (vraća se s Alfonsovim mantilom i šeširom): Frlo dobro. (Alfonso odijeva mantil, ne mičući ručnik s vrata.) Sad idemo. ALFONSO: A moje stvari, moja prtljaga? KÜMEL: Nemojte misliti o tome. to je moj zadatak. i budite figurni da ništa neće faliti. Fi me shfaćate... ALFONSO: Zapravo, ja ništa ne shvaćam. KÜMEL: Shfatit ćete, siguran sam u to. No, idemo sada. ALFONSO: Dakle, ja trebam poći za vama? KÜMEL: Možete i hodati ispred mene. ALFONSO: Hvala na ljubaznosti. Oh, jadan ja! KÜMEL: Sad, s tim važnim uhićenje,m mislim da sam dobio nagradu. fidjet ćemo. (odlazi.)

Deseta scena Mario, zatim Filippo Neri i Domenico. MARIO (netom nakon što je Kümel otišao, izišao je hitro iz


106

Književna Rijeka

sobe): Krasno! Živjeli! Stvar se nije mogla bolje odvijati, no oni će prije ili kasnije otkriti prijevaru i stoga je bolje da što prije napustim hotel. (odlazi prema izlazu.) No, sad je sve ponovo kao prije! Stiže sluga s nekim gospodinom... tu baš nema mira. Zar me je tko urekao? Moram se vratiti u svoju sobu. To me baš umara. (ponovno ulazi.) FILIPPO: Rekli ste: broj 31? DOMENICO: Da, gospodine. FILIPPO: Izvrsno. To je, dakle, ta soba (Prstom je pokazao prema sobi u kojoj se sada nalazi Mario). Tako sam sretan što ću moći zagrliti sina svoga starog prijatelja! Natalina baš ne skače od sreće zbog njegova dolaska. Takve su te današnje djevojke... zaljube se u prvoga kojeg vide. Sve započinje pogledima, zatim šetnjama pod prozorom, pa slijedi ljubavna ceduljica... i tada uistinu povjeruju da je taj mladić, pa bio on i potpuni bezveznjak i najgluplji mladac na planetu, odabranik njihova srca. Ako njihovi očevi prozru situaciju i nađu im dobra muža, tad one izigravaju žrtve, zarobljenice s nekime koga ne vole... i sve to ide tako. No, moja kći, valjda, neće postupiti tako. dosta je racionalna i pametna je, a mladoženja je zdrav, pametan, bogat, pomalo stidljiv – kako mi je napisao njegov otac. Ali to nije problem, nakon vjenčanja stidljivost će brzo proći. No, dosta s time. Broj 31. to je to. (kuca): Je li slobodno? MARIO (otvarajući vrata): Izvolite? FILIPPO (za sebe, tišim glasom): Kojeg li simpatičnog mladca! (potom glasnije, sugovorniku): Imam li čast govoriti s gospodinom Alfonsom Albanijem? MARIO (za sebe): Ah, očito traži onoga gosta iz druge sobe... Što mi je sada činiti? kažem li ‘‘ne’’, mogli bi nastati problemi... (Filippu): Da, svakako, gospodine.


Emidio Mohović

107

FILIPPO: O, dođi k meni, sine! (grli ga.) MARIO (potiho): Taj bar nema loše namjere. (Filippu): O, kako ste dobri, zatečen sam takvom dobrotom! A vi ste... (Ponovno tiše, za sebe): Pa dovraga, tko li je taj čovjek? FILIPPO: Da, to sam ja. naslućujete tko sam, zar ne? Ja sam Filippo Neri, otac vaše zaručnice. MARIO (cinično, za sebe): Sad imam i zaručnicu, pa to je izvrsno! (Ozbiljnim tonom, Filippu): Tako mi je drago što sam vas upoznao! FILIPPO: A moj stari prijatelj, vaš dragi otac, kako je? MARIO: Izvrsno! FILIPPO (iznenađeno): Kako izvrsno? Kad mi je posljednji put pisao, vaš je otac govorio da se ne osjeća dobro, da ga opet muči stara boljka i zbog toga je htio da se vjenčanje što prije održi. MARIO (tiše): Dovraga, stvar postaje sve teža. (Filippu): Zapravo, htio sam reći da, osim one njegove stare boljke, nije toliko loše. (Vrlo je brzo sve to izgovorio.) Vidite, malo sam zbunjen, dirnut tako toplim dočekom i... FILIPPO: Da, shvatio sam. (Za sebe): Znači, istina je: stidljiv je i dade se lako zbuniti. (Mariu): No, što vas više promatram, to više uviđam da vaš portret, koji ste poslali mladenki, gotovo uopće ne nalikuje vama. MARIO (zbunjen, za sebe): O, znači, postoji i portret... (Glasnije, Filippu): Evo, sada ću vam objasniti. slikar... FILIPPO: Slikar? Ma, to je bila fotografija! MARIO (promrmlja tiho): Ovo postaje sve teže... (Filippu): Rekao sam “slikar”, jer se taj fotograf bavi i slikarstvom, no fotografija je dosta stara i ja sam se otada dosta promijenio...


108

Književna Rijeka

FILIPPO: Da, proljepšali ste se! Postali se pravi muškarac. No, prvenstveni razlog zbog kojega sam došao je taj što ne želim da boravite ovdje. Dolje nas čeka moja kočija. Bit ćete moj gost. Domenico će se pobrinuti za vaše stvari. MARIO: Previše ljubazno od vas. (Za sebe, razdragano, ali tiho): Napokon ću izići iz ovog hotela, a onda će iz kuće te dobre duše biti puno lakše pobjeći! FILIPPO: Sad spremite stvari i dajte ih Domenicu. Jedva čekam predstaviti vas vašoj budućoj. MARIO: Evo, odmah. (Ulazi s Domenicom u sobu.) FILIPPO: Kojeg li lijepog mladića! Siguran sam da će Natalina, čim ga vidi, odmah promijeniti mišljenje i shvatiti da njezin otac čini sve za njezino dobro. MARIO (vraća se sa šeširom, a slijedi ga Domenico s koferima): Evo, sad sam spreman. no, prije polaska moram srediti račun s vlasnikom. FILIPPO: Na to sam već ja pomislio, razgovarao sam s Lattugom. dođite, dajte mi ruku, da pridržite moju starost. MARIO: Previše ste ljubazni, gospodine Neri, previše ljubazni. Svi odlaze. Jedanaesta scena Pompeo, zatim Lattuga. POMPEO: Evo, još jedan gost odlazi ne plativši račun, a od gazde ni traga. Gdje li je samo nestao? (iz sobe broj 29 dopire neobična buka). Čini mi se da čujem buku iz one sobe, no tamo nema ni žive duše... stoga, hajde da vidimo što je tamo... (iznenađen): zaključana je, a netko nije izvadio ključ iz ključanice. (Otvara.) Dovraga! Što to moje jedine oči vide?! gazda, zavezan poput buđole!


Emidio Mohović

109

Lattuga se pokušavao kretati zavezanih nogu, poskakujući. ruke su mu također zavezane, a povez mu je i ispred ustiju. Nekako je dospio do Pompea, pokazujući mu zavezane ruke i pokušavajući mu dati do znanja da ga oslobodi. POMPEO: Shvaćam! Evo, odmah ću vas osloboditi, jadni moj gospodaru! (odvezao mu je ruke, a Lattuga si je skinuo povez s ustiju.) Tko li vas je tako sredio? LATTUGA: Onaj kriminalac, onaj vrag iz sobe broj 30. Ma, gdje li je onaj vrag? POMPEO: Otišao je s gospodinom Nerijem. LATTUGA: Ne, ne taj. Mislim na onoga drugog. POMPEO: Taj je u dobrim rukama. Zapovjednik Kümel ga je odveo u policijsku postaju. LATTUGA: Nije, dakle, uspio pobjeći? POMPEO: Ma kakvi! Zapovjednik je imao i dva pomoćnika. Ne brinite, oslobodili smo se tog tipa. LATTUGA: Uhitili su ga, hvala Bogu... želeći se pomaknuti, Lattuga je zaboravio da su mu noge još uvijek vezane, izgubio je ravnotežu te je pao. Pompeo ga podiže, a zastor se polako spušta. KRAJ PRVOG ČINA

DRUGI ČIN Elegantan salon u kući Neri. Jedna se vrata nalaze na kraju salona, a druga bočno. Prozor je s desne strane gledatelja. Stolić je u sredini, na njemu vaze s cvijećem, a fotografije su s lijeve strane. Ima i stolaca.


110

Književna Rijeka

Prva scena Natalina sjedi za stolom s maramom na očima, a Emma stoji tik uz nju. EMMA: Dajte, gospodarice, smirite se. nije sigurno tako ružan kao na fotografiji. i kad tvrdite da niste ni u koga zaljubljeni, zašto ne želite čuti za ovoga, kojeg vam je otac namijenio, zamišljajući ga ružnim i antipatičnim?! NATALINA: Nema potrebe da me tješiš. vidiš, imam predosjećaj da će taj brak biti nesreća koja će me pratiti cijeloga života... EMMA: No, sigurna sam da vas vaš otac, koji vas toliko voli, nikad ne bi prisilio da se udate za nekoga tko nije za vas. NATALINA: Svakako. no, moj otac godinama snuje o spajanju obitelji Mari i Albani, da ću se radi toga morati oženiti za jedinca njegova starog prijatelja. i znam da bih ga jako povrijedila kad to ne bih učinila. Zbog toga sam pristala, kako mu ne bih zadala bol. no, što se više približava taj trenutak, to imam manje snage ići dalje... EMMA: Oprostite, gospodarice, ali ta vaša upornost pretvaranja vjenčanja u žrtvu ne čini mi da racionalnom. možda vam se mladoženja na koncu i svidi! Na fotografiji se ne čini tako lošim, a koliko sam čula od gospodina Filippa, ima izvrsno obrazovanje… NATALINA: Budući da znaš skoro sve o tome, reći ću ti još nešto (ustaje.) Prije nekoliko dana pisala sam prijateljici s fakulteta, Luigiji Ceroni iz Milana, tek da se malo informira o mom budućem mladoženji... EMMA: Dobro ste učinili! I što ste saznali? NATALINA: O izgledu ništa bitnog, no on je... EMMA: Što, zar je imao neku vezu, neku avanturicu?


Emidio Mohović

111

NATALINA: Ne, upravo suprotno. On je vrlo jednostavan, vrlo poslušan svome starom ocu koji je vrlo konzervativan i koji se ophodi prema njemu kao prema djetetu. Poznavajući svoju veselu narav te ljubav prema balovima, prijateljica me odvraćala od vjenčanja, tim više što bih se ja morala preselti u Milano i prihvatiti starinske običaje te obitelji... EMMA: O, jadna moja gospodarice! Sad razumijem taj vaš otpor prema vjenčanju... Dok za mnoge djevojke vjenčanje predstavlja prelazak iz apsolutnog režima u onaj institucionalni, za vas bi bilo upravo suprotno... NATALINA: Na žalost! EMMA: Ne shvaćam samo kako je vaš otac, koji vas toliko voli, pristao odvojiti se od vas, dozvoliti da odete... NATALINA: Upravo sam se stoga i nadala da od vjenčanja neće biti ništa. Zato sam i stalno plakala pred ocem. no, on je pristao na to vjenčanje jer bismo mi preko ljeta bili ovdje, a otac bi proveo zimu s nama u Milanu. Vidiš, sve je već dogovoreno i ja trebam provesti u djelo tu zamisao. EMMA: Kočija se zaustavila pred kućom. (Trči prema prozoru.) Da, to su vaš otac i jedan gospodin. Da, mora da je to mladoženja. dođite ga vidjeti, čini se tako simpatičan! I uopće ne nalikuje fotografiji! NATALINA: Ne želim ga vidjeti! mislim da će mi srce eksplodirati... Povlačim se. Reci mom ocu da mi nije dobro, reci mu što god hoćeš... Samo želim biti na miru! (plačući bježi prema sobi). EMMA: Ma, kako li je samo divan doček pripremila mladoženji! No, unatoč onome što joj je rekla prijateljica, ne čini se bezveznjak. (Udaljavajući se od prozora.) Možda joj je prijateljica napisala sve te ružne stvari da bi si sama zgrabila mladoženju? Uostalom, svašta se danas doga đa... Evo ih, ulaze!


112

Književna Rijeka

Druga scena Filippo i Mario te Emma iz pozadine. FILIPPO: Dragi moj Alfonso, ne možete niti zamisliti koliko sam sretan što vas mogu zagrliti i kako me veseli što ću vas uskoro oslovljavati “sine”. (Mario se nakloni.) Evo Emme, sobarice moje kćeri. (Emmi): Gdje je Natalina? EMMA: Maloprije se povukla, Prilegla je nkratko, nije joj dobro. FILIPPO: Nije joj dobro? O čemu ti to? Pa prije gotovo nekoliko trenutaka bila je zdrava i vesela... Ah, shvatio sam: kad je čula da dolazimo, išla se malo urediti... Ah! Pogađam ja uvijek što to ona radi! EMMA: O, da, ovog ste puta baš sto posto pogodili. FILIPPO: Javi joj da smo stigli i da je mladoženja želi vidjeti. Ali požuri. EMMA: Učinit ću kako želite. (Odlazi.) FILIPPO (Mariu): Vi ste zasigurno umorni od puta. Raskomotite se. (Nudi mu stolac i sjeda blizu njega.) MARIO: Puno vam hvala. (Kratka stanka.) FILIPPO: I tako...? Ništa mi ne govorite! MARIO: Pa, ja... Ovaj... (za sebe): Ne znam što reći. FILIPPO (tiho, za sebe): Sramežljiv je, kao što mi je pisao njegov otac, no Natalina će ga osloboditi te mane. (Obraća se Mariu): Oslobodite se. samo pomislite kako ste u kući očevog najboljeg očevog prijatelja, zapravo: u svojoj kući, jer sve što je moje bit će Natalinino, a time i vaše. MARIO: Ma, što to govorite, gospon Filippo? vi morate živjeti još dugi niz godina.


Emidio Mohović

113

FILIPPO: Zapravo, ne bih htio umrijeti, a da prije toga ne vidim kako skaču okolo... shvaćate li? MARIO: Ne bih znao... FILIPPO: Pa unučad, naravno... Ha, ha! (Ponovo tiho razgovara sam sa sobom): Sramežljiv je, previše sramežljiv, ali Natalina će mu dati samopouzdanja. (Glasnije): Što li to radi moja kći, kad joj nema niti traga? Idem ja osobno po nju. MARIO (ustajući): Ma, nemojte se gnjaviti, možda ima posla... FILIPPO: Ma, kakvog posla! Sada je njezina prvenstvena preokupacija mladoženja, odnosno vi. (Sebi u bradu): Sramežljiv je, ali će se popraviti. (Izlazi s lijeve strane.)

Treća scena Mario, sam. MARIO: Ne bih htio da sam iz jedne nevolje uletio u drugu. Taj dobar čovjek prihvatio me na najbolji mogući način, misleći da sam mladoženja njegove kćeri i sada ću se trebati udvarati mladenki, dok sam još toliko napet, kao na iglama sam zbog svih svojih problema. Jedva čekam napustiti tu kuću, prije negoli otkriju prijevaru. Samo... Moram naći izliku za izlazak... Ali kako? Hm, možda će se prilika pružiti sama od sebe. Zatim ću odjuriti do željezničkog kolodvora, sjesti u prvi vlak i pobjeći daleko od ovoga grada koji za mene nije siguran. A dotad moram paziti da se ne odam. (Gleda prema lijevim vratima.) Evo mladenke. Kako li je samo dražesna! Kad se ne bih bojao da će me svakog trenutka uhititi, ta bi mi se avanturica počela sviđati.

Četvrta scena Filippo, Natalina, Mario te zatim Domenico. FILIPPO: Dragi moj Alfonso, predstavljam vam svoju kći,vašu mladenku, Natalinu.


114

Književna Rijeka

MARIO (klanjajući se): Gospodična... NATALINA (hladno): Gospodine... FILIPPO: Gospodična, gospodin... Idite tamo, jer gubim živce zbog tog vašeg suzdržanog ponašanja. U moje se vrijeme drukčije činilo.... DOMENICO (ulazi): Gospodine, vani vas čeka bilježnik koji želi razgovarati s vama. FILIPPO: Uvedi ga u moju radnu sobu, odmah dolazim. (Domenico izlazi.) Ako vam smeta moja nazočnost, ostavljam vas same. idem vidjeti što to od mene traži bilježnik. NATALINA: Ne, oče, molim vas... FILIPPO: Odmah se vraćam. (tiho, Mariu): Sad u akciju, mladiću. nije ružna moje kći, nađite način da vas zavoli. MARIO: Ali gospodin Filippo... FILIPPO: Odmah se vraćam. (Tiho, za sebe): Sramežljiv je, ali proći će ga. (Natalini i Mariu, koji su istovremeno napravili kretnju da ga zadrže): Idem vidjeti što to želi bilježnik, a zatim se vraćam. Doviđenja. (Odlazi.)

Peta scena Natalina i Mario. MARIO (gledajući Natalinu, za sebe, tišim glasom): Kako li je samo slatka! Zaista bih želio da je moja zaručnica! NATALINA (gledajući Maria, tihim glasom, kao da razgovara samama sa sobom): Taj me gleda i ništa ne govori. bolje da odmah razjasnimo stvari... (Mariu): Izvolite, smjestite se! (Pokazuje mu stolac te i sama sjeda.) Pripremamo se na vrlo važan korak i stoga se nadam da nećete zamjeriti ako vam prethodno otvorim srce i dušu...?


Emidio Mohović

115

MARIO: Gospođice! Ja ću vas vrlo pozorno slušati. (za sebe): Ma, kako li je slatka! NATALINA: Budući da smo oboje, na žalost, bez majki, a naše očeve veže dugo prijateljstvo, učinilo im se normalnim da nas spoje. no, nas pritom nisu pitali želimo li to... MARIO: Što li to moje uši čuju! Znači, niste dali pristanak za to vjenčanje? NATALINA: Ja sam, dakako, pristala udati se za vas, ali samo iz poštovanja i ljubavi prema ocu. znam da bih ga jako povrijedila da nisam pristala, no shvatit ćete kako je to kada djevojka nešto obeća ocu, a da prije toga mladoženju nije ni vidjela. MARIO: Znam što ćete sada reći... Izgledom ne odgovaram vašoj predodžbi o meni, odnosno vašem idealu... NATALINA: Nipošto! Iskrena sam. čini mi se da smo vrlo različiti, da imamo drukčije prioritete i svjetonazore. MARIO: No, mislim da je o tome... NATALINA: Dopustite mi, molim vas, završiti... Ja sam vrlo društvena. volim društvo, izlaske, kazalište... i ne bih se mogla svega toga odreći, a da mi ne bude žao. Da bih takvo što učinila, toliko odricanja... Morala bih zaista jako voljeti čovjeka koji je pored mene. Trebala bih brinuti za vas i za kuću, a vi biste me morali udaljiti od mojih dosadašnjih interesa. MARIO: Sve što ste rekli potpuno mi je jasno... NATALINA (zbunjeno): Što to govorite? MARIO: Premda smo se tek maloprije upoznali, moram i ja biti iskren i priznati vam da nikada niti jedna žena nije ostavila takav dojam na mene. Sad tek shvaćam koliko je točna ona uzrečica da je “dovoljna i najmanja iskrica


116

Književna Rijeka

za veliki plamen”. (Strastveno): Znam da bi za mene bila velika sreća voljeti vas, imati vas, a tek kad biste mi svu tu ljubav i sreću uzvratili... no, čini mi se da će mi ta radost biti uskraćena. NATALINA (živo, ali i tužno): Vidite li sad da je bilo potrebno razjasniti neke stvari? MARIO: No, griješite glede prepreke koja onemogućava našu vezu... NATALINA (iznenađeno): Zar ima nešto što ne znam...? MARIO: Ima. Samo jedna stvar. jedna jedina, ali jako velika i priznat ću vam, pa makar me koštalo slobode! I zbog toga... bacam vam se pod noge... (Baca se ničice pred nju.) NATALINA: Ali gospodine! što to, zaboga, činite? MARIO (sve animiraniji): Pustite me tu, bar na trenutak... I što god se desilo, nemojte misliti da sam ja običan prevarant, varalica… NATALINA: O čemu to govorite? Izzjasnite se! sad više ništa ne razumijem... MARIO: Sve ćete saznati, no, sad mi samo dozvolite da vam kažem da vas volim. (Ljubeći joj ruku): Volim vas.

Šesta scena FILIPPO (Čuo je posljednje Marieve riječi): Izvrsno, bravo! Tako se to radi. MARIO (ustajući odmah, potiho, za sebe): Evo uljeza. NATALINA (također ustajući): Dragi oče, mislim da... FILIPPO: Zar nije istina da te Alfonso voli, kao što ti je upra-


Emidio Mohović

117

vo priznao? A s vremenom ćeš i ti njega zavoljeti. Bravo, Alfonso! (Za sebe): Rekao sam da će sramežljivost brzo nestati. Ja zbilja uvijek sve pogodim. MARIO: Ali, gospodine, potrebno je da znate... FILIPPO: Ne želim da se ispričavate. Ako sam vas prije tako naglo napustio, to je bilo zbog posjeta bilježnika, s kojim sam trebao raspravljati o nekim poslovima koji, uostalom, čine i dio Natalininog miraza, pa sam htio porazgovarati s vama i o tome. MARIO: Ne želim se miješati u to. FILIPPO: No, ja to želim. (uzima njegovu ruku u svoju.) Kasnije ćete nastaviti s ljubavnim izjavama, ah-ah-ah...! Sad trebate poći za mnom, inače će bilježnik postati nestrpljiv... Oprosti, kćeri moja, odmah ti ga vraćam.. Hajde, idemo. (Gura ga pred sobom, udesno.) Znao sam da će ga moja kćerka ohrabriti... Ha, ha! (Ulaze u drugu prostoriju.)

Sedma scena Natalina i Emma. NATALINA (sjedi): Zbunjena sam, i to prilično. Prije sam se užasavala i same pomisli da bih se trebati udati za Alfonsa, a sad se bojim da do toga vjenčanja neće doći... Zašto nas je moj otac trebao prekinuti baš na najboljem dijelu?! No, što više razmišljam, to manje shvaćam smisao njegovih riječi. Voli me, a nešto se veliko ispriječilo našoj vezu. Da nije to druga žena? Ne, rekao je da sam ja jedina u srcu njegovom, a govorio je tako strasno i iskreno, da nema razloga da mu ne vjerujem... No, kad se Alfonso vrati, morat će mi reći sve. A Luigija, koja mi ga je opisala kao sramežljivka... Ma, kakav sramežljivko?! Pa s toliko mi je žara izjavio svoju ljubav! Koliko vatre u njegovim crnim očima... baš me je očarao. kako bi značajno utjecao


118

Književna Rijeka

na moj život...No, o kakvoj je zabuni on to maloprije govorio...? Ulazi Emma, iztrazito uzbuđena. NATALINA (ustaje): Što je to Emma? Pa ti si izvan sebe. EMMA: Značajne novosti imam. NATALINA: Novosti? Što to...? EMMA: Tu, ispred, jedan je gospodin koji želi razgovarati s gazdom. NATALINA (ironično): Lijepe li novosti. I što onda? EMMA: Ima još toga. S njime je neki drugi gospodin koji je rekao da se zove Alfonso Albani i da je iz Milana. NATALINA (iznenađeno): Alfonso Albani?! Zar si poludjela? To je ime mog budućeg muža. EMMA: Upravo tako. Budući da sam mislila kako nisam dobro razumjela ime, zatražila sam da mi ponovi, a pored toga, taj je gospodin isti kao onaj na fotografiji. Isti! NATALINA: Što li to moje uši čuju! Znači, to je ta “zabuna” o kojoj mi je nešto govorio... EMMA: Što? NATALINA: Ništa, ništa. Znat ću sama otkriti istinu. Neka uđe. EMMA: Da ga uvedem kod gospodina? NATALINA: Ne, neka uđe ovdje. zasad nemoj ništa govoriti mom ocu. EMMA: Onda ću mu reći da ćete ga vi primiti. NATALINA: Nemoj mu ništa govoriti, samo neka uđe.


Emidio Mohović

119

EMMA: Ne razumijem ništa. NATALINA: Sve ću ti kasnije objasniti... Nemoj da sad gubim dragocjeno vrijeme. molim te, požuri! EMMA: Trčim, ali bit će veliko čudo ako ne puknem od znatiželje. (odlazi.)

Osma scena Natalina, zatim Emma i Alfonso, koji je odjeven u crno odijelo i oko vrata ima zavezanu bijelu kravatu. NATALINA: Sad mi stvari počinju biti jasnije... no, kako to da me je otac upoznao s onim drugim? Gdje je tu prijevara...? Opet ništa ne razumijem... Trebam biti hladnokrvna, o tome ovisi moja buduća sreća. EMMA (uvodi Alfonsa): Izvolite, raskomotite se. ALFONSO (zbunjen, budući da je zatekao Natalinu): Gospodine... odnosno gospodična... zar nema gospodina Filippa? NATALINA: Samo se vi raskomotite. Gospodin Filippo je trenutno zauzet. no, ako dozvolite, ja ću vam praviti društvo. ALFONSO: Hvala vam, hvala. NATALINA (dajući mu do znanja da sjedne): Ako sam dobro razumjela, kako mi je rekla sobarica, vi ste... ALFONSO: Alfonso Albani, na usluzi. a vi ste...? (Smiješeći se): Možda kći gospodina Filippa...? NATALINA: Ne, ja sam nećakinja gospodina Filippa. ALFONSO (iznenađeno): Nećakinja? Šteta... NATALINA: Zašto “šteta”? ALFONSO: Budući da ste član obitelji, sigurno znate da sam ja


120

Književna Rijeka

budući suprug gospodične Natline. NATALINA: Naravno. i zato mi je tim draže što sam vas prva upoznala. ALFONSO: Hvala, hvala. (ustane, nakloni se i ponovo sjedne.) NATALINA: I došli ste u Vicenzu upravo sada? ALFONSO: Ne. tu sam, zapravo, nekoliko sati, ali svašta mi se dogodilo... uhitili su me. NATALINA: Uhitili? ALFONSO: Upravo tako. i zatvorili su me, misleći da sam dotični Mario Terani, za kojeg nisam nikada u životu čuo. NATALINA: No, nakon što ste riješili nesporazum, oslobodili su vas, koliko vidim. Zar ne? ALFONSO: Ne, oslobodili su me samo zato što je iz Milana stigla zapovijed da me oslobode, jer više nije postojala kaznena prijava protiv Maria Teranija. NATALINA (za sebe): Joj, to je pravi Alfonso, nema sumnje! ALFONSO (za sebe): I nećakinja je lijepa! NATALINA: Jako sam zadovoljna što ta zabuna nije imala gorih posljedica. ALFONSO: Hvala, hvala. (I opet se nakloni, kao maloprije.) NATALINA: I...? Jeste li zadovoljni vjenčanjem? ALFONSO: O, jesam! Jedva čekam da skućiti se! NATALINA: Uvjereni ste, dakle, da je dogovorena mladenka upravo žena za vas...? ALFONSO: Naravno, i moj će gospodin otac to potvrditi. Znam da je moja mladenka lijepa, bogata, obrazovana...


Emidio Mohović

121

NATALINA: A što da je, recimo, zaljubljena u nekog drugog? ALFONSO: To nikako! Dogovor među našim očevima postoji već godinama, a djeca moraju biti poslušna i izvršavati zapovijedi svojih roditelja. NATALINA (za sebe): Dakle, Luigia mi je dobro napisala. (Alfonsu, glasnije): Izlazite li vi ikada? Volite li društvo? ALFONSO: Da, član sam katoličkog društva. NATALINA: Izvrsno! A volite li kazalište? ALFONSO: Jako rijetko, samo u dobrotvorne svrhe. NATALINA: Dobro. A volite li balove? ALFONSO: A što bih ja tamo radio? NATALINA (blago zbunjeno): Pa, plesao. ALFONSO: Ja ne znam plesati. I moj otac govori da balovi kvare ljude te da se ozbiljne osobe ne smiju pojavljivati na takvim mjestima. NATALINA: A vi ste ozbiljna osoba? ALFONSO: Vrlo, vrlo ozbiljna. NATALINA: Čestatima vam. ALFONSO: Hvala, hvala. (Ponovo se klanja.) NATALINA: Bravo! Koliko vidim, vi ste besprijekorno poslušni svom ocu. Vaša će žena, dakle, biti podčinjena... ALFONSO: Naravno! pa moj otac je glava obitelji i tako će biti uvijek! NATALINA (opet za sebe): Znam koliko mi je dovoljno. Za njega se sigurno neću udati. (Glasnije): Evo gospodina Filippa.


122

Književna Rijeka

(Ustaje. Obraća se Alfonsu.) Pričekajte da ostane nasamo, pa mu tad recite tko ste. Poslije ću vam objasniti zašto. ALFONSO: Učinit ću kako želite, gospođice. (ustaje.)

Deveta scena Filippo i Mario te likovi iz prethodne scene. FILIPPO: Evo mene opet tu. (sad primijeti Alfonsa, koji mu se nakoni): O, pa ti nisi sama. NATALINA: Ovaj vam gospodin želi nešto reći, ali nasamo. (Alfonsu): Nije li tako, gospodine? ALFONSO: Upravo tako. FILIPPO: Evo me! Vas dvoje me pričekajte u dvorištu, dok ja sredim s gospodinom... MARIO: Gospođice! (Daje joj ruku.) NATALINA (hvatajući se za njegovu ruku): Hvala. (Tiho, da samo Mario čuje): Sad mi trebate sve priznati. MARIO (tiho, Natalini): Ništa vam neću prešutjeti, prisežem. (Odlaze.) FILIPPO (Gledajući za njima): Zar nisu prekrasan par? Kako li samo lijepo sređujem parove...

Deseta scena Filippo i Alfonso. FILIPPO: Evo me, sada sam sav “vaš”. Kako vam mogu pomoći? ALFONSO (smiješeći se): Zar gospodin ne zna tko sam ja?


Emidio Mohović

123

FILIPPO: Zaista ne. ALFONSO: Pa... barem to je lako. zar nikoga ne očekujete...? FILIPPO: Ne, gospodine. ALFONSO: Niti, primjerice, nekoga iz Milana? FILIPPO: Ispričavam se, ali u tolikoj sam gužvi da nemam vremena za zagonteke. Možete li se konačno izjasniti...? ALFONSO (pokorno): Kako želite. Ja sam sin vašeg staroga prijatelja i poslovnog partnera, Ambrogia Albania iz Milana. FILIPPO (iznenađeno): Kako, molim...?! Koliko je meni poznato, on ima samo jednog sina, Alfonsa. ALFONSO: Točno. A ja sam taj jedini sin, Alfonso. Sin vašeg prijatelja, koji će oženiti vašu kći, Natalinu. FILIPPO (za sebe): Ovaj je ili posve lud ili pak teška varalica! (Alfonsu): Oprostite, ali otac vam je zasigurno morao dati neko pismo za mene. ALFONSO: Naravno. (Izvlači iz džepa veliki novčanik, a iz njega pismo te ga pruža Filippu): izvolite, gospodine... (Za sebe): Čini se da je moj budući tast poprilično sumnjičav čovjek. FILIPPO (prilično iznenađeno): To je njegov rukopis! To je njegov potpis! Što se to, dovraga, zbiva? Čitajmo... (Čita): “Dragi Filippo, moj sin Alfonso, koji će ti uručiti pismo potvrdit će ti i usmeno koliko me razveselilo tvoje pismo od 15. ovog mjeseca, gdje daješ svoj pristanak...” (Za sebe): Zar je to pravi Alfonso? Ili... A onaj drugi?! Portret! Da, tako ću saznati istinu! (Uzima iz ladice album s fotografijama te gleda čas Alfonsa čas album, uspoređujući crte lica). ALFONSO (za sebe): Ma, što li sadačini? Gleda me kao da je poludio. Sad zbilja više ništa ne razumijem...


124

Književna Rijeka

FILIPPO (za sebe): Da, to je on. Nema sumnje: nos, usta, čelo... Zbilja nema mjesta nikakvoj sumnji... Ma, tko li je onda onaj drugi...?!? (Lupne sam sebe po glavi, vičući): Tko li je, dovraga onaj drugi? Onaj u dvorištu, s mojom Natalinom?! Domenico!!! Emma!!! Domenico!!! ALFONSO (neugodno iznenađen, za sebe): Pa kako me je to dočekao? Za Boga miloga, zar je ovaj čovjek posve lud?

Jedanaesta scena Emma dolazi s lijeve strane, Domenico s desne, a tu su i svi likovi iz svih prethodnih scena. EMMA: Zvali ste me? DOMENICO: Želite? FILIPPO: Brzo, trčite do dvorišta i recite onom gospodinu... EMMA: Mislite, zaručniku vaše... FILIPPO (grubo je prekidajući): Nikakvom zaručniku! Šuti, glupačo! Onom gospodinu! Reci onom gospodinu da brzo dođe ovdje! Brzo! Razumiješ li? DOMENICO: Trčim! (Odlazi.) EMMA (mrmlja): Nevrijeme se sprema... (Izlazi.)

Dvanaesta scena Filippo, Alfonso, a zatim Mario, Natalina i Emma. FILIPPO: Oprostite mi, dragi Alfonso što sam vas tako dočekao... zasigurno vam se moj doček učinio, u najmanju ruku, prilično čudan. No, kad saznate da se prevarant uvukao u moju kuću i htio zavesti moju... (Dlanom je brzo


Emidio Mohović

125

prekrio usta.) To mu ne smijem reći, ne treba biti sumnjičav. ALFONSO: Samo nastavite, gospodin Filippo! FILIPPO: Pa... jedna me poslovna stvar vrlo zabrinjava. samo da to riješim, a onda ću biti posve vaš, moj Alfonso. (Čvrsto mu je stisnuo ruku.) ALFONSO: Hvala, hvala. (Za sebe): Zamalo mi je slomio ruku! Kako je čudan taj moj budući tast... FILIPPO (hoda, nestrpljivo, gore-dolje pozornicom): Pa još ga nema! A ja ovdje... evo ga! (Vidjevši Maria, odmah ga je zgrabio za ruku i povukao u desnu sobu. Natalina i Emma zaustavljaju se pred vratima.) Vas trebam! (Obrati mu se tiše, kako ga Alfonso ne bi čuo): Vidite onog gospodina, tamo? MARIO: Naravno da ga vidim. FILIPPO: Taj tip je umislio da je on Alfonso Albani iz Milana! Ma, zamislite vi to! MARIO: Pa on doista i je Alfonso Albani. FILIPPO (iznenađeno): Ali tko li ste onda vi?! MARIO: Mario Terani, kipar iz Milana. FILIPPO: U tom slučaju, gospodine Terani, možete li mi objasniti zašto ste tu, u mojoj kući, pod lažnim imenom? I još zavodite moju kćer? MARIO: Polako, nemojmo brkati činjenice. Kao prvo, želim vas podsjetiti da ste me vi ovdje uveli... FILIPPO: Da, ali… MARIO: Prije današnjeg dana nikada nisam susreo vašu kći,


126

Književna Rijeka

Vi ste me upoznali s njom, potičući me da joj se udvaram. FILIPPO: Govorite tiše! Da, ja sam kriv za to, ali vi ste također krivi! zašto mi niste odmah objasnili da je riječ o zabuni? zašto se odmah niste predstavili? MARIO: Zato što je za mnom raspisana potjernica. no, već je dokazana moja nevinost, baš kao što je rekao i sâm gospodin Alfonso vašoj kćeri. Eto, zato sam izbjegavao izvijestiti vas o tome. ALFONSO (razmišlja poluglasno): Taj njegov posao odviše se odužio... Kad bih barem mogao razgovarati s njegovom nećakinjom... Tako je ljubazna. Alfonsko se približio Natalini, no ona mu je okrenula leđa, ostavila ga s Emmom i otišla potražiti Filippa. Alfonso, iznenađen tim postupkom, započinje razgovar s Emmom. FILIPPO: Dosta. priznajmo da smo oboje pogriješili i, sada, kad je jasno da ste nedužni, mislim da nema više razloga zadržavati vas. NATALINA: Ne, oče, nemojte tjerati Maria! Ja ga volim! FILIPPO: Šuti! Alfonso je tamo... NATALINA: Ha! Koga briga? Nikada se, baš nikada, neću udati za njega! FILIPPO: Zar smo do toga došli? Neću dati tvoju ruku prvome koji naiđe. MARIO: Gospodine, ja neću reći niti riječ u svoju korist, ali zaboga, nećete valjda dozvoliti da vaša kći pođe za nekoga koga ne voli? (Nastavili su tiho međusobno razgovarati.) ALFONSO (Emmi): Zašto se tako svađaju? EMMA: Jeste li sigurni da baš želite znati?


Emidio Mohović

127

ALFONSO: Pa, jesam, da. EMMA: Onda znajte da je gospodična zaljubljena u onoga tamo i ne želi se udati ni za jednog drugoga. ALFONSO: Mislim da su stvari prilično jasne... EMMA: Pa gospodine, potrudite se! ALFONSO: Kako to mislite da se “potrudim”? EMMA: Pomolite se za te zaljubljene! ALFONSO: I mislite da će to pomoći? EMMA: Bit će to čarobna molitva, sve je u vašim rukama. ALFONSO: U mojim rukama? S obzirom da sam umoran od čekanja, udovoljit ću vam. EMMA: Izvrsno! ALFONSO (približavajući se Filippu): Gospodine Filippo, smijem li sad ja nešto reći? FILIPPO (na izmaku snaga i živaca, tiho, za sebe): Sad je zbilja previše. (Alfonsu, ljubazno i iznemoglo): Recite, Alfonso, samo vi recite. ALFONSO: Sobarica me izvijestila o svemu... FILIPPO: Prokleta, lajava baba! ALFONSO: ...I zato ću se pomoliti za zaljubljene, kako bi im se ostvarile želje. FILIPPO (nemalo iznenađeno): Štooo...? Zar i vi? (Za sebe): Tko zna ono što mu je ispričala ona luda babetina.


128

Književna Rijeka

MARIO (Alfonsu): To vam jamči moju vječnu zahvalnost. NATALINA: I moju također. ALFONSO (za sebe): Zašto li mi se samo toliko zahvaljuju? Što li sam to tako dobroga učinio? Ništa ne razumijem... (Filippu): Gospodine Filippo, recite, dakle, “da”. FILIPPO: Vidim da mi ne preostaje drugo... (Mariu): No, najprije ću se dobro raspitati o vama, mladiću. MARIO: Samo izvolite, nemam što kriti. ALFONSO: Napokon! Sada, kad ste to riješili, nadam se da ćete se malo posvetiti meni. FILIPPO: Govorite, dobri moj Alfonso, kako vam mogu pomoći? ALFONSO: Želio bih da me upoznate s mojom budućom. SVI: S vašom budućom?! ALFONSO: Da, s mojom mladenkom. Zašto se toliko čudite? Htio bih upoznati gospođicu Natalinu. (Obraćajući se Filippu): Vašu kćer. NATALINA: Pa da! Sad tek shvaćam! Evo, oče, sve ću vam objasniti... Kad je gospodin došao, da bih ga lakše ispitala, rekla sam mu da sam vaša nećakinja, a ne vaša kći. FILIPPO: I opet prijevara! ALFONSO: Zar vi niste nećakinja? FILIPPO: Ma, kakva nećakinja! To je moja jedinica, Natalina! ALFONSO: I vi ste, gospodine Filippo, baš morali čekati moj


Emidio Mohović

129

do1azak da je tu, pred mojim očima predate nekome drugom? FILIPPO: Pa vi ste me zamolili da to učinim... ALFONSO: Bio sam uvjeren da je to vaša nećakinja, a ne kći, moja buduća nevjesta. FILIPPO: Ako je to tako, onda povlačim obećanje. ALFONSO: Polako, gospodine Filippo! Trgovac nikad ne povlači svoju riječ! Premda je sve ovo bio nesporazum, i nakon svega što mi se dogodilo u ovih nekoliko sati u Vicenzi, prošla me je svaka volja za ženidbom. Sad se samo želim što prije vratiti kući! MARIO: No, ne prije negoli vam izrazim svoju zahvalnost za dvostruku uslugu koju ste mi danas učinili... ALFONSO: Kakvu “dvostruku uslugu”...? MARIO: Točno to: dvostruku uslugu. Najprije su vas zatvorili umjesto mene, a zatim… ALFONSO: A vi ste, dakle, Mario Terani? MARIO: Jesam. ALFONSO: Još uvijek nisam siguran da razumijem... MARIO: Jednostavno. Vi ste bili u Lattuginom hotelu u sobi 31, a ja u sobi broj 30. kako bih izbjegao uhićenje, zamijenio sam brojeve na sobama... ALFONSO: Dosta! Sad mi je sve jasno! Znači, zbog te zabune ja sam dobio trideseticu, a vi tridesetjedinicu?! Hvala, hvala, hvala... KRAJ KOMEDIJE


130

Književna Rijeka

*** Mohović, Emidio izdavač, rođen je u Rijeci 18. srpnja 1838, gdje je i preminuo 5. ožujka 1898. godine. Otac Josip Franov, kapetan duge plovidbe, bio je podrijetlom iz Mošćenica. U ranim tridesetim godinama preselio je u Rijeku, gdje se 1833. godine oženio Karolinom Dešković. Emidio se od rane mladosti interesirao za tiskarstvo te je radio kod knjižara Ercola Rezze i njegovoga tajnika Carla Hubera. Nakon prestanka rada Rezzine tiskare, Mohovich i Huber osnivaju 1863. godine Riječki tipo-litografski zavod (Stabilimento Tipo-Litografico Fiumano). Od 1864. godine Mohovich je sâm u poslu. Godine 1868. prvi u gradu počeo je koristiti tipografski stroj za brzotisak, a 1883. uveo je i prvi litografski stroj za brzotisak. Slijedeći vrhunsku svjetsku tehnologiju, Mohovich je osvajao nagrade na industrijskim izložbama u Trstu (1871.), Parizu (1878.) i Budimpešti (1885.). U siječnju 1865. godine pokrenuo je dnevnik na talijanskom jeziku Giornale di Fiume koji je, zbog policijske zabrane, prestao izlaziti u prosincu iste godine. 1867. godine pokrenuo je znatno uspješniji projekt, list La Bilancia (Vaga) koji je zastupao interese Mađarske, uz geslo Rijeka s Ugarskom. Osim u gradu, novine su se mogle dobiti u Budimpešti, Beču, Trstu, Hamburgu, Berlinu i Zürichu. Uvodne članke trideset godina pisao je Mohovich, a suradnici su bili dr. Nikola Jeletić (Nicolo Gelletich), odvjetnik, Ernesto Brelić (Brelich), gradski službenik i prevodilac s mađarskog, Iginio Mikocz i Vincenzo de Domini – za probleme pomorstva, Aladar Fest – za kulturu i čitav niz drugih... Novine su izlazile do kraja Prvog svjetskog rata. Mohović je 1869. godine objavio obimnu knjigu Rijeka u godinama 1867. i 1868., u kojoj na više od pet stotina stranica opisuje važne političke i druge događaje. Godine 1879. tiskao je svoju komediju u dva čina Trideset i trideset i jedan. Od 1863. godine Mohovich je bio u gradskom zastupništvu i tu je dužnost obavljao više od trideset godina. Zbog osobitih zasluga bio je imenovan drugim dopredsjednikom Gradske skupštine 1888. godine. Car Franjo Josip I. von Habsburg odlikovao ga je 1896. godine viteškom titulom i Ordenom Željezne krune III. reda. Bio je drugi dogradonačelnik 1897. godine, za vrijeme gradonačelnikovanja Michelea Maylendera. (I.Ž.)


Fabijan Lovrić

131

ESEJ fabijan lovrić

Ivo Andrić – Genijalnost i tragičnost u recepciji podvojenosti i istine Pjesma ranog ciklusa EX PONTO 1. EX PONTO*

D

anas, kao i u svim teškim danima zatočenja, meni je žao svih ljudi koji žive dane, onih koji čine zlo jednako kao i onih koji ga snose, žao mi je i sebe i snage koja čili, ali najviše mi je žao – majke. Žao mi je majke moje i njezinih zaludnih bolova, muka i nadanja. Misle li ljudi ikada kakva je noć majci koja zna da joj je jedini sin dopao gvožđa i tuđinove nemilosrdne ruke? Bog će oprostiti svima: i ja lako praštam, ali zašto ste ucviljeli staricu? Već sama bol majke zazvat će na svijet strahovitu pokoru i stradanje; Bog ne može ne vidjeti te suze i to drhtanje. Tebe boli moja patnja i daljina, a mene Tvoja neizvjesnost ____________________________

*

Počevši pisati Ex Ponto (naslov je uzet prema pjesmama Epistulae ex Ponto latinskog pjesnika Ovidija, u kojima ovaj pjeva svoje patnje i utiske iz progonstva u Pontu – na obali Crnog mora, gdje ga car Oktavijan August bijaše prognao), Andrić nije htio dati nikakav opis svoga tamnovanja, već je iskreno i jednostavo davao iz sebe unutarnje slike, niz trenutačnih raspoloženja, fragmente sjećanja koji se miješaju s dojmovima sadašnjosti. On je iznosio misli i slike onako kako su u zatočenju ležale u njegovoj svijesti poredane, i zato su tu grijesi i molitve usporedo, i zato nas ni protuslovlja ne vrijeđaju, jer baš ona daju skladnu sliku razvoja jedne duše. Dostupno na: http://www.znanje.org/lektire/i26/06iv07/06iv0711lekt/ ex%20ponto.html (09.11.2011)


132

Književna Rijeka

dok sjediš kraj male svjetiljke; veže nas krv i bol i svaki me udarac boli dvostruko, jer pada i po Tvom srcu. U sobi, gdje sam se – u kobnom trenu – rodio, Ti bdiješ, i moliš, i u pokornosti srca svoga pitaš: “Isuse, zar su nam za suze dana djeca naša?” Ti nemaš što iznijeti do sirotinjskog srca, i stare ruke s tragovima rada, i bezglasne suze, ali Ti plači, i moli, majko, jer ‘ko da me izbavi, ako ne teška suza Tvoja na Božjemu dlanu? A ja Te pozdravljam u muklim noćima uzdahom, a jutrom po suncu koje zlati moje teške rešetke i u isti tren sja Tebi, na bijeloj kaldrmi naše avlije!

2. Između iskustva i osjećaja postoji maglovita granica koju vidi genije. Ta vidljivost je bila jasna mladom Andriću te ga je vodila kroz život stvaralaštva. Na sve što nije promijenio i što nije mogao promijeniti – nije trošio energiju na uzaludne pokušaje. Osjećao je sredinu i ulogu malog čovjeka, ulogu umjetničkog genija kojemu je bio podložan i tom daru je davao sebe, neštedimice, ali senzibilno i uljuđeno, s puno harmonije i osjećaja za unutarnji svijet ljudi oko njega samoga. Tako je njegov lik rastao između genija i nerazumijevanja postupaka koje je činio ili nije činio, jer je svoju ulogu znao unaprijed, a ta uloga je bila podređena visokoj estetici i etici književnog djela. Kad je riječ o estetici, Milivoj Solar* se oslanja na Aristotelovo** iskustvo: “Čini mi se zato da neće biti slučajno što Aristotel u Poetici nema pojam lirike, nego je taj pojam zapravo utvrđen u okvirima estetike koji su do te mjere široki, a zbog toga i neodređeni, da mogu obuhvatiti i ono što doista možemo, barem u našem dobu, povezati s “fenomenom lirskog” u vrlo različitim područjima iskustava.”** ____________________________

*

Solar, Milivoj (Koprivnica 8. travnja 1936.), hrvatski teoretičar književnosti, akademik, doktorirao je 1964. godine disertacijom o Franu Galoviću na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Redovni je profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Njegova knjiga Teorija književnosti 1. put je objavljena 1976. godine, a 20. put 2005. godine

**

Aristotel (Stagira u Traciji, 384. pr. Kr. – Halkida, 322. pr. Kr.), starogrčki filozof


Fabijan Lovrić

133

Upravo u ovoj paradigmi možemo odrediti i Andrićevu pjesmu u prozi Ex Ponto. Njegovo psihološko tkanje je predodređeno lirskom nastojanju da se pokaže i prikaže događaj s elementima psiholoških utjecaja na čovjeka, mijenjajući raspoloženja naspram istine, ma kakva ona bila: “...meni je žao svih ljudi koji žive dane, onih koji čine zlo, jednako kao i onih koji ga snose...”*. Od tog humanog postupka i – rekao bih – početka iskustvenog, Andrić nije nikada odustao, odnosno nije se promijenio. Jednostavno – i sâm je bio takav: jednostavan u svojoj toleranciji i prepoznavanju uljudbe, normi koje oblikuju čovjeka između dobra i zla. U pjesničkom, lirskom govoru svojih prvih radova, kao i filozofskoj mudrosti i osjetljivosti, Andrić se nameće kao inačica Rabindranatha Tagorea**. U svemu tome treba postići zavidnu razinu estetskih načela, jezičnih gipkosti i neosporivih mudrosti, čija sveukupnost čini ljepotu uzbuđenja: “Istina, dobrota i ljepota tri su različita, ali ipak bliska objekta filozofskog mišljenja. Istinu istražuje gnoseologija ili filozofija spoznaje, dobrotu etika ili filozofija o ljudskom djelovanju, a ljepotu estetika ili filozofija o lijepom, odnosno filozofija umjetnosti. Dobrota i ljepota su ideali (uzori) koje je zamislio ljudski um, a on zahtijeva da se s njima podudara prava zbilja. Ljudski um želi da ono što jest i što biva postane ujedno i dobro i lijepo, da dobrota i ljepota postanu jedno te isto, s istinskom stvarnošću. Taj spoj istine, dobrote i ljepote ostvaren je u Apsolutnom biću (u Bogu), a relativna (stvorena) bića sve više trebaju ostvarivati taj vrhunski ideal, odnosno primicati mu se.”*** Andrić je zarana dokučio ljepotu i njezin ukus. Prepoznao je dar u sebi, a njegov stvaralački nagon nije ga napuštao, nego ____________________________

* Ex Ponto (u daljnjem tekstu označeno: isto.) ** Tagore, Sir Rabindranath (bengalski: Rabindranath Thakur, Kalkuta, 7. svibnja

1861 – Kalkuta, 7. kolovoza 1941.) je bio indijski pjesnik, skladatelj i dramaturg. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1913. godine

***

Usp. Marković, Franjo. (1903.): Razvoj i sustav općenite estetike. Zagreb: Naklada Kr. Hrv. – Slav. – Dalm. Zemaljske vlade, 2. (U izvornom radu: Marijan Steiner. Kantova estetika…)


134

Književna Rijeka

ga je vodio naprijed, kroz sve prepreke koje je svladavao i snagom genija se uzdizao iznad ovozemaljskih problema, ne misleći na sebe, odnosno ne samo na sebe: “Žao mi je majke moje i njezinih zaludnih bolova, muka i nadanja.”* Ideal majke kao one koja se neprekidno brine, bori za svoje potomstvo (za sina), opća je slika najuzvišenije ljubavi uopće. Ta ljubav je čovjeku najblistaviji čin žrtve, ljepote, odricanja, napora koji ne poznaje granice. Majka se u trenutku nevolje pretvara u lavicu, u trenutku zadovoljstva i mira jedino ona zna biti suptilno, neponovljivo nježna. Zato se majka pamti, zato je sinonim najuzvišenije ljubavi.

3. Svoju poruku autor stavlja u službu čovjeka, ljudi, obraćajući se izravno: “Misle li ljudi ikada kakva je noć majci koja zna da joj je jedini sin dopao gvožđa i tuđinove nemilosrdne ruke?”** Majka je jednina dok se obraća ljudima. Ona je univerzum koji postoji u snazi ljepote, etike, uzvišenosti. Ona pati zbog sina (djeteta), a oni koji osuđuju – ne misle o bolu majke. Njezina osjetila su strune žalosti za koje neprijatelj nema sluh prepoznavanja, razumijevanja, pokore. O tome ne razmišljaju, a majka – teško pati. Njezina bol je strašna šutnja u nemoći, njezina nijemost ledena, okrutna, ubojita. Kad bi neprijatelj razmišljao o majci, on i ne bi bio neprijatelj, nego onaj koji prašta i koji razumije. Pa i najozloglašeniji zločinac ima u sebi nježnosti i dobrote, samo treba naći načina da se ona otkrije, pokrene, izazove emocije. Treba ga senzibilizirati spram pojma ljepote, dobrote, osjećaja uzvišenoga, moralnog čina, djela koje donosi pozitivno iskustvo. O tome je pisao Dostojevski*** u svom djelu Braća Karamazovi****. Kao grubi, sirovi i nemilosrdni, znali su biti ____________________________

* isto ** isto ***Dostojevski, Fjodor Mihajlovič (rus. Фёдор Михайлович Достоевский, Moskva,

11. studenog 1821 – Sankt Peterburg, 9. veljače 1881.), ruski književnik ukrajinskog podrijetla,[1][2] romanopisac, novelist i publicist, jedan od najznačajnijih književnika u povijesti.

**** Glasoviti roman o grubijanima, zatvorenicima (Fjodor Mihajlovič Dostojevski)


Fabijan Lovrić

135

izrazito nježni ljubavnici ili suosjećati sa žrtvom.

4. Vjerničko iskustvo je neosporno, jasno i lako pokazivo. Andrić je odrastao u obitelji koja je prenosila biblijska načela na njegov djetinji odgoj. Vjerničko iskustvo se nosi iz ranih dana i nikada se ne zaboravlja. U odgoju i obrazovanju mladog čovjeka, djeteta, predškolska dob je vrlo značajna, iako se i to razdoblje može podijeliti na manje cjeline, no ovdje treba gledati na sveukupnost pa se manja razdoblja mogu uzeti u sklopu dužeg vremenskog perioda, recimo – do polaska u školu, kad se život djeteta ozbiljno mijenja i prilagođava određenim normama, socijalizira za rad i djelovanje u skupini. Jedino genij ostaje izvan skupine. On, u svojoj stvaralačkoj moći, ima oslonac za sebe, iako je društven i pati zbog propuštenih zajedništava. Praštanje je odlika velikih, ali i vjernika. Oni znaju Tko na kraju presuđuje, određuje, Tko sve vidi i može u svojoj milosti prepoznati, ali bol majke će svoju strašnu patnju i energiju te patnje prenijeti na svijet, na sve one koji nepravedno ožalostiše njezino, majčinsko srce. Sigurno je kako emocionalna energija struji, prenosi vijesti, valove dobra i zla od jednog do drugog čovjeka. Nitko se nije skrio od samoga sebe. Energija zla progoni i osuđuje, to je On, to je volja Njegova. Čovjek je tu nemoćan. Zlo sustigne, osudi i presudi, a čovjek, osuđenik, kopni kao snijeg pred naletima sunčeve topline. Onaj tko je ožalostio tuđu majku, tugu će prenijeti i na svoju, a kada – to ostaje volja Njegova. Zato i stoji izreka: “Čovjek snuje, a Bog odlučuje.”. Sâm autor o spomenutome kaže: “Bog će oprostiti svima: i ja lako praštam, ali zašto ste ucviljeli staricu? Već sam bol majke zazvat će na svijet strahovitu pokoru i stradanje; Bog ne može ne vidjeti te suze i to drhtanje.”*. Dar praštanja je kod Andrića bio vječan. Prigodom jednog ____________________________

*

isto


136

Književna Rijeka

(moga) razgovora s Petrom Šegedinom* (1994), nametnulo se i nekoliko pitanja o Andriću. Šegedin je tada rekao o njemu kao o onom kome je njegov genij i njegov umjetnički izraz bio jasan i kruna svih odnosa. Sve ostalo, blisko običnostima i slabostima čovjeka, nije osjećao temom na koju bi trošio vrijeme, kao niti o tome što su ga svojatali kao srpskog, hrvatskog ili pisca iz Bosne i Hercegovine. On je bio sin ljepote pisanja i, tu, gotovo da mu nije bilo premca u cjelokupnoj svjetskoj književnosti. Da, mnogi čitatelji će se složiti s ovakvom konstatacijom, pa čak i oni kritički raspoloženi u traženju negativnosti. Andrićev duh natkriljuje i jedne i druge.

5.

Odnos majke i djeteta je neraskidiv. Onaj koji je vezan za majku, uz njezinu ljubav, vezan je i za dobrotu, nježnost, ali i za spremnost trpnje i borbu u uvjetima surovosti. Trpnja je vrlina velikih i sposobnih u sagledavanju budućnosti i promjenama koje budućnost donosi. Osjećaji su čvrsto vezani. Energija misli putuje, materijalizira svjesne radnje i reakcije organizma fizički uočljive: “Tebe boli moja patnja i daljina, a mene Tvoja neizvjesnost, dok sjediš kraj male svjetiljke; veže nas krv i bol i svaki me udarac boli dvostruko, jer pada i po Tvom srcu.”*. Bol se prenosi valovima misli, energijom misli i na fizičkoj razini. Misli su energetska poveznica ljudi, iako njihova moć, njihov fizički kontakt nije dokazan, no on postoji, nitko ga se ne može odreći. Nema onoga koji nije osjetio moć protoka misli, kad ga obeshrabri tuga bližnjega, a sâm događaj nije jasan. Maglovit je, ali sveprisutan. “Tebe boli moja patnja”, kaže autor, ali i da ih veže ____________________________

** Šegedin, Petar (Žrnovo na Korčuli, 8. srpnja 1909. - Zagreb, 2. rujna 1998.), hrvatski književnik, akademik, intelektualac i kulturni djelatnik. Rođen u Žrnovu na otoku Korčuli gdje je i završio Građansku školu. Učiteljsku školu upisuje i završava u Dubrovniku. Studirao je na Višoj pedagoškoj školi i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao učitelj u Kuli Norinskoj i Račišću na svojoj rodnoj Korčuli. U Zagreb dolazi 1936. godine, te se uključuje u poznati krug Krležinih suradnika, mladih “pečatovaca”. (op. Naziv dolazi od imena “Pečat - književni mjesečnik za umjetnost, nauku i svekulturne probleme” u kojemu je Krleža bio glavni urednik. “Krležini pečatovci” su bili liberalniji i okrenuti subjektivizmu i autonomiji pisaca. Branili slobodu stvaranja protiv usko shvaćene tendencioznosti.) Šegedin se prvi put javio u tom časopisu “Odlomkom proze”. *

isto


Fabijan Lovrić

137

“krv i bol”, jer svaki udarac pada po srcu onoga drugog, odnosno majke koja tu bol fizički osjeća. Autor posebice naglašava riječ Tvom, dajući mu višu i univerzalnu vrijednost koja je općeprihvatljiva i u rečeničnom kontekstu primjenjiva na sve ljude, na svakoga od nas. Da je tomu tako, primjer je i sljedeća misao u pjesmi Ex Ponto: “U sobi, gdje sam se – u kobnom trenu – rodio, Ti bdiješ, i moliš, i u pokornosti srca svoga pitaš: ‘Isuse, zar su nam za suze dana djeca naša?’”*. Molitva Bogu jedina je utjeha, jedini smisao i potreba iz kojih se nada rješenju. Sve ljudsko je zatajilo, sve je postalo isuviše nepouzdano. I sâm autor piše o svom rođenju – ne kao trenutku sreće, nego kako se “u kobnom trenu – rodio”. Izraz je podložan majci kao opravdanje za svu njezinu muku. Sve što čini vezu između sina i majke, sin preuzima na sebe: svaki mogući grijeh, svaku moguću i postojanu patnju pripisuje – sebi. Njoj ostavlja molitvu i nadu, opravdava njezine suze: “Ti nemaš što iznijeti do sirotinjskog srca, i stare ruke s tragovima rada, i bezglasne suze, ali Ti plači i moli, majko, jer ‘ko da me izbavi, ako ne teška suza Tvoja na Božjem dlanu?”**. Nada je u oprostu i molitvi. Tolika bol iskazana kroz nebrojene suze koje moraju pasti i na Božji dlan te će moć Njegova uslišiti, pronaći rješenje. On sâm, autor, ne vidi drugo rješenje iza rešetaka iza kojih se nalazi. Zato opravdava majčine suze koje nisu uzaludne, nego spasonosne, a samim tim i opravdane: “...Ti plači i moli, majko, jer ‘ko da me izbavi, ako ne teška suza Tvoja na Božjem dlanu?”***. Ovakvo, bogato i jasno vjerničko iskustvo, određuje sve paradigme o razglabanjima nacionalnog pitanja o Andriću. Naravno, svi bi htjeli genija u svom dvorištu, ali korijeni su neoboriva istina genetike, pripadnosti po krvi i mesu, po liku i obliku. Genij je jedinstven i neponovljiv po svom životu i po svom djelu. Andrić je bio svjestan tog poslanja kroz ljepotu umjetnosti: “Za lijepu umjetnost potreban je genij, a on je talent (prirodni dar) koji umjetnosti daje pravilo. (KUK, 405). Glavna svojstva genija su originalnost i egzemplarnost njegovih djela. Genijalnost nije prirodna vještina koju je moguće naučiti prema nekom pravilu, to je urođena sposobnost. ____________________________

* / ** / ***

isto


138

Književna Rijeka

Prema Kantu, samo umjetnik može biti genij (znanstvenik – ne!). Zanimljivo je da je uspio izbjeći isticanje emocija u genija, jer su one u suprotnosti s njegovim analitičkim umom.”*. Danas se u literaturi susrećemo s pojmom emocionalne inteligencije koja je sposobna otkriti novo, pokazati ga na osnovu snovitih predodžaba koje se javljaju onome koji stvara, koji svoj san želi materijalizirati u visokom etičkom i estetskom, umjetničkom ili istraživačkom djelu. Zaokupljen snagom talenta, genija, samo on – umjetnik – vidi dovršeno svoje djelo. Kroz povijest umjetnosti možemo doznati o mnogima koji su svoje djelo vidjeli i kada nije bilo ničega. Tako je Michelangelo** vidio svoje radove dovršene i mogao učenicima govoriti što i kako trebaju raditi u prostoru u kojemu je jedino on vidio završena djela.

6. U protok emocionalne inteligencije***, materijalne moći koju proizvode valovi procesa tog napora, organiziraju se određene radnje, dolazi se do određenih rješenja koja ne možemo osporiti, ali nerijetko niti dokazati. Stoga se znanost, posebice suvremena znanost američkih psihologa, bavi upravo ovim fenomenom, pridajući mu priličan značaj. To što se u neko vrijeme ____________________________

*

Steiner, Marijan: Kantova estetika / Obnovljeni život. Tijekom povijesti neki su u genija-umjetnika isticali prednost intelekta (u racionalizmu), drugi opet emocija (u romantizmu). Budući da je čovjek cjelovito biće, ta se dva područja ne smiju strogo dijeliti, jer se međusobno isprepliću i nadopunjuju. Ipak, čini se da određenu prednost u genijalnog umjetnika treba dati emocijama.

** Buonarroti Simoni, Michelangelo di Lodovico (Caprese Michelangelo, 6. ožujka 1475 - Rim, 18. veljače 1564.) je bio renesansni slikar, arhitekt i pjesnik. Jedan od najvažnijih i najsvestranijih umjetnika svih vremena. Njegov genij i njegovi veliki pothvati u svim umjetnostima učinili su ga idolom mnogih generacija umjetnika. Opisuju ga kao genija božanskog nadahnuća, nadljudske moći, koja je podarena samo malom broju rijetkih pojedinaca i koja djeluje preko njihove osobe. *** Jednostavno rečeno, emocionalna inteligencija je sposobnost prepoznavanja osjećaja, nji-

hovog jasnog identificiranja, razumijevanja, sposobnosti kontroliranja i korištenja za izražavanje misli. Samo po sebi je razumljivo koliku ulogu osjećaji imaju u nošenju sa svakodnevnim situacijama, komuniciranju s drugim osobama i – najvažnije – koliku oni ulogu imaju u donošenju odluka. Preuzeto sa: http://www.portalalfa.com/mambo/index.php?option=com_content&task=v iew&id=208&Itemid=127 (05.10.2011.)


Fabijan Lovrić

139

zvalo drukčije, dobilo je i svoj službeni naziv, a kod Andrića je to prepoznatljivo na kraju ove pjesme u prozi: “A ja Te pozdravljam u muklim noćima uzdahom, a jutrom po suncu koje zlati moje teške rešetke i u isti tren sja Tebi, na bijeloj kaldrmi naše avlije!”*. Moć prepoznavanja, genijalnost koju je Andrić posjedovao, znala je za protok emocionalne inteligencije te je u svojoj umjetničkoj kreativnosti Andrić senzibilizirao sliku u kojoj sunce čini spregu, prijenos energije osjetila majci te ono jednako sja i u njegovoj ćeliji i “...na bijeloj kaldrmi naše avlije”*. Ako uzmemo da je bijelo simbol čistoće i nevinosti, onda je jasno da se zatočenik nada izbavljenju, povratku u život. On jasno vidi majku, svoj dom, okruženje u kojemu sunce predstavlja novi početak, neprekinutu nit života, a što je gotovo vječni ideal i vjera samog autora u mnogim njegovim djelima.

Zaključak Cilj mi je bio, nakon zacrtanoga si zadatka, ponuditi temeljne naglaske lika i djela Ive Andrića, neospornog genija iz puka hrvatskoga naroda, čije je djelo vrjednovano i najvišim priznanjima na polju književnosti, ali i konstantno i tužno svojatanje mnogih koji su ga htjeli, ne birajući sredstva, vidjeti u svojoj avliji te tako dokazati kako je njihov. Međutim, jasno je da genij pripada svom djelu, a njegovo djelo umjetnosti i ljepoti, što sam nastojao dotaknuti ovim radom, analizirajući autorovu zrelost i prepoznavanje njegovih osobnih vrijednosti visokih etičkih i estetkih načela, još dok je bio u začetku svoga stvaralaštva. Time što sam se koristio analizom samo jedne pjesme (Ex Ponto), kroz njezino tkivo nastojao sam otkriti univerzalna mjesta i pisao zabilješke, ne bi li se to moglo primijeniti na mnoga njegova djela koja završavaju vjerom u život, pobjedom života nad silama zla. Danas bi to trebalo biti sasvim jasno, razumljivo; genij je uvijek ispred svog vremena. On je – svevremen. ____________________________

* isto


140

Književna Rijeka

Literatura Izvori: 1. Andrić, I. (1983.): Izabrane pripovijetke / Prokleta avlija. Ur. Amira Idrizbegović. Priredio: Svetozar Koljević. Sarajevo: Veselin Masleša. 2. Andrić, I. (1981.): Znakovi / Sabrana djela (knjiga osma / dopunjeno izdanje). Odg. Ur. Risto Trifković. Sarajevo: Svjetlost. 3. Andrić, I. (2009.): Znakovi pored puta. Ur. Branka Fulanović. Beograd; Zadužbina Ive Andrića / Zagreb: Prosvjeta d.o.o. Korištena literatura: 1. Biti, V. (1997.): Pojmovnik suvremene književne teorije. Zagreb: Matica hrvatska. 2. Blažanović, S. (1997.): Rječnik hrvatskog književnog nazivlja. Zagreb: Rački. 3. Butler, Ch. (2007.): Postmodernizam. Sarajevo: Šahinpašić. 4. EX PONTO. Dostupno na: http://www.znanje.org/lektire/i26/06iv07/06iv0711lekt/ex%20ponto. htm (2011-10-09.) 5. Friedrich, H. (1969.): Struktura moderne lirike: od Baudelairea do danas. Zagreb: Stvarnost. 6. Heidegger, M. (1985.): Bitak i vrijeme. Zagreb: Naprijed. 7. Jelčić, D. (2004.): Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne. Zagreb: Naklada Pavičić. 8. Jurišić, Š. (2004.): Na tragu Ive Andrića / knjige i odjeci. Split: Logos d.o.o. 9. Poljak, Ž. (2002.): Hrvatski književnik Ivo Andrić / Zagrebačko razdoblje na temelju Andrićevih neobjavljenih pisama. Zagreb: Mediaprint. 10. ur. Halilović, A. (1988.): Poruke humanosti i ljubavi: osamdeset i četiri književna nobelovca. Tuzla: vlastita naklada. 11. Solar, M. (1976.): Teorija književnosti. Zagreb: Školska knjiga. 12. Solar, M. (2005.): Vježbe tumačenja: interpretacije lirskih pjesama. Zagreb: Matica hrvatska. 13. Steiner, M. (1997.): Kantova estetika. / Obnovljeni život 52, 6; Hrčak. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_ clanak_jezik=3182 (2011-10-04.)


Fabijan Lovrić

141

14. Šarić, Lj. (2008.): Rječnik sinonima hrvatskoga jezika. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. 15. ur. Uzelac, Ž. (2011.): NAPREDAK, Travnik. Str. 11-12. Travnik: Hrvatsko kulturno društvo Napredak. *** Lovrić, Fabijan rođen je 1953. godine u Tuzli. U Ljubačama i Kiseljaku završio je osnovnu, a u Tuzli srednju školu i Višu pedagošku akademiju. U Beogradu je diplomirao novinarstvo, u Zadru Visoku učiteljsku školu, a u Zagrebu je odslušao i položio ispite na Poslijediplomskom studiju književnosti. Radi kao učitelj i novinar – suradnik je u više novina i časopisa: Republika, Osvit, Hrvatska misao, Zadarska revija, Književna Rijeka, Zadarski list, Zadarski regional, Hrvatsko slovo, Glas koncila, Naša ognjišta, Zvrk, Cvitak, Modra lasta... Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Matice hrvatske, Književnog kluba Tin, Hrvatskog književnog kruga Zagreb, Društva hrvatskih haiku pjesnika i Međunarodnog instituta za književnost (International Literary Institute). Djela: Monterov san i java (pjesme) – biblioteka Paralele; Doboj, 1981. Imam i ja svoju cijenu (pjesme za djecu) – Napredak; Tuzla, 1993. Bljesak potopljenog sjaja (pjesme) – MH Orebić; Orebić, 1994. Počivaj mirno, Zvonimire (pjesme) – Narodna knjižnica Knin; Knin, 1998. Bljesak potopljenog sjaja (pjesme) – vlastita naklada; Knin, 1999. Rumena matematika (pjesme) – KUD Kralj Zvonimir Knin; Knin, 1999 Kninski pisci svome gradu (urednik; izbor šest autora) – MH Knin; Knin, 2000. Gorim li kako treba (pjesme) – MH Knin; Knin, 2002. Učitelj mudrosti (gnome) – Madit; Šibenik, 2003. Vječnosti jednoga grada (urednik; jedanaest autora) – Madit; Šibenik, 2003. Govor cvijeća (Poema o Slavi Raškaj) – Verlag Lijepa Naša; Wuppertal, 2004. Put križa (sakralne pjesme; poema) – dvojezično; hrvatski / talijanski (Via Crucis: prijevod na italijanski Sonja Vrca / prepjev stihova na italijanski Joja Ricov): Matica hrvatska ogranak Knin; Knin, 2004. Nemoj, rođo, Danice ti... (monodrama; prema pripovijetkama Ivana


142

Književna Rijeka

Raosa) - Vlastita naklada; Knin, 2004. Još ću ja dugo hrabar živjeti: ur. Ratko Bijelić: izbor pjesma Fabijan Lovrić (domoljubne pjesme; s Josipom Paladom i ilustracijama Ivana Antolčića i Željka pl. Horvatića Brade) - Nova knjiga Rast; Zagreb, 2005. Prepoznavanje bitnog (kritike, članci, prikazi, aktovke...; objavljeni radovi): HKD Napredak Ogranak Knin; Knin, 2005. A ja klipan (bojanka / pjesme za djecu do 10 godina uz ilustracije Tatjane Jadrić; prepjev na engleski: Graham McMaster ) - ur. Fra Ivan Nimac: HKD Napredak Ogranak Knin; Knin, 2005. Još ću ja dugo hrabar živjeti (drugo izmijenjeno izdanje) - Josip Palada i Fabijan Lovrić: INA-NAFTAPLIN; Zagreb, 2006. A ja klipan (bojanka / pjesme za djecu do 10 godina uz ilustracije Tatjane Jadrić; prepjev na engleski: Graham McMaster) - AGM; Zagreb, 2006. Svjedoci vremena (uredio i priredio radove dvadeset autora iz Knina) - ur. Fra Ivan Nimac: HKD Napredak Ogranak Knin; Knin, 2006. Put križa (pjesme: usporedno, hrvatsko-italijanski / drugo izmijenjeno izdanje) - Oslikala Lana Martinović Čala: ur. Grgo Mikulić: Gral; Široki Brijeg U tisku se nalaze pjesme Poljubac zemlje, o zaštićenim biljkama; dopunjeno izdanje pjesama namijenjenih djeci, Imam i ja svoju cijenu (treće izmijenjeno izdanje)...


Leon Zakrajšek

143

LEON ZAKRAJŠEK

Manje je više

k

inkakuji - Zlatni hram na malom jezeru u Kyotu, originalno je bio sagrađen za vilu šoguna davne 1397. i nakon njegove smrti, darom njegovoga sina, pretvara se u zenovski kompleks. Originalni hram spalio je 1950. godine, za vrijeme Onin-rata, novak monah-sekte koja upravlja ovim kulturnim dobrom japanske tradicionalne arhitekture. U tom činu bio je pod utjecajem knjiga velikog Yukija Mishime (1925-1970), posljednjeg samuraja, pisca-kandidata za Nobelovu nagradu i časnika vojnog stožera koji, zbog političkih pritisaka, nije uspio. Zbog neslaganja s državnom politikom (prvenstveno stožerom japanske vojske) koja je, prema njegovom mišljenju, bila premalo nacionalna i previše pod utjecajem zapadno-američke nadvlade, počinio je seppuku – ritualno samoubojstvo prema drevnim samurajskim kodeksima. Kolone ljudi prolaze pored male prostorije u kojoj može turist – ili hodočasnik – naručiti suvenir. Monah ga izrađuje velikom brzinom i vještinom u japanskoj kaligrafiji, ispisujući ime hrama i pokoju religioznu misao. Za privilegirane Japance, elitu – uz posebnu zamolbu i predhodni dogovor – doda još enso i hanko hrama. Enso je umijeće crtanja kruga jednim potezom – dio meditacijskog treninga svakog novaka, a iz uzvišenih senseia-učitelja, koji prakticiraju drevno umijeće kaligrafije kao univerzalni jezik prenošenja kulturne baštine i tradicije u sadašnjost. Hanko je pečat okruglog ili kvadratnog oblika, napravljen od poludragog kamena žada ili slonovače. Otisak je najčešće crvene boje, a njime se potpisuju Japanci u svakidašnjem životu. Ti hankoi su mali, samo umjetnici imaju pravo od svojih udruženja dobiti veće ili, ponekad, velike pečate, kojima se potpisuju na svoje radove ili – u svakidašnjem životu – na sve osobne


144

Književna Rijeka

dokomente. Putovi unutar kompleksa Zlatnog hrama vode preko čarobnih japanskih vrtova i kroz šumu bambusa. Na izlazu iz kompleksa odmah se ulazi u moderni Kyoto, koji odiše suvremenim tehnološkim životom robota i vrhunske tehnologije – bez milosti i sentimentalnosti za pojedinca. Kao umjetnika uvijek me je facinirala mogućnost finog spoja tradicije i modernosti, što je u Japanu dovedeno do savršenstva s jedne strane i, istovremeno – pogotovo za nas zapadnjake – nezdružljivoga s druge strane. Što je poruka te sinergije? Za mene: jednostavnost i mogućnost eliminacije balasta – kojeg je toliko na Zapadu – i štovanje drevnog znanja te proučavanje istoga. Imao sam veliku sreću biti student koji je stjecao znanja starih japanskih tehnika slikanja i grafičkog umijeća kod velikih sensei Fumia Kitaoke i Yukija Reija. Od njih sam dobio uvid u drevno znanje baratanja tradicionalnim tehnikama japanskog kista. Od suvremenih, pak, autora (poput Harumija Sonoyame) dobio sam spoznaje i tehnike koje su sad već dio univerzalnog jezika stvaranja i na Zapadu. Kombinirao sam i jedno i drugo, ali ipak sam više okrenut tradicionalnom, jer smatram da smo, kao umjetnici, prvenstveno odgovorni za čuvanje i prenošenje tradicije u nove jezike – iako to danas može izgledati posve nepotrebno. Naravno, potrebno je najprije prihvatiti činjenicu da je gotovo nemoguće transformirati zapadni način razmišljanja i rada prilikom susreta s drevnim vještinama japanske tradicijske umjetnosti (koja je, izvorno, došla iz još drevnije Kine). Iako to Japanci nerado priznaju, svakome – tko je ozbiljno ušao u tu tradiciju – odmah je jasno da je na skliskom terenu. Ubrzo shvaća kako mu sva znanja Zapada, u susretu s njihovim tradicionalnim znanjima i vještinama, ponajprije predstavljaju kočnicu, pa možda i smetnju, sve dok ne prijeđe dugačak put obuke duše i tjela pod vodstvom majstora. Naravno, i taj majstor dobio je znanje od nekog drugog majstora i tako se krug enso – zatvara. U jeziku umjetnosti – slikarstva, kiparstva i arhitekture,


Leon Zakrajšek

145

tradicionalne i nove – vidi se i osjeća težnja savršenstvu i minimalizmu koji na Zapadu prečesto označavaju kao zenovski, religijski i sve više – zbog nepoznavanja i nerazumijevanja – miješaju s jogom i fengšuijem. Profinjenost i redukcija čišćenja forme i oblika dovedena je gotovo do savršenstva. Naravno, za prepoznavanje osjetljivih nijansi potrebno je puno više od kupnje instant-vodiča u zračnim lukama. Nužno je i izbjegavnje brzine koja je danas toliko cjenjena na Zapadu, a i u Aziji – u novije doba – i bitno utječe na način života. Pristup instant brze prehrane u razumijevanju tradicije vodi neuspjehu: u slijepu ulicu. Nepoznavanje materije vodi, osobito zapadnjake, do krivog razumijevanja i neprepoznavanja suštine koja je ključna za razumijevanje istine i bogastva manje je više. Ključni su susret sa stvarnošću na izvornom lokalitetu i ulazak u tajne vještine pod vodstvom majstora. Radionice i tamo nestaju, ali ipak se još osjeća, po malim gradovima i u uskim ulicama, duh drevnih zanata. Vrijeme ne znači puno, osim što – polako ali sigurno – ubija tradiciju i dovodi u pitanje preživljavanje drevnih znanja. Kao što je u davnašnjim razdobljima Kamakure, Eda, a i Showa bilo to znanje rezervirano za elitu, tako je i danas. Uz napomenu da, na žalost, današnje elite u ubrzanom načinu života više ne prepoznaju pravi smisao života... I ono što je još pogubnije: više nisu elite na onaj nekadašnji način...


146

Književna Rijeka

IGOR ŽIC

Leon Zakrajšek Apstraktna kaligrafija japanske duše

l

eon Zakrajšek i ja rođeni smo na samo stotinjak kilometara udaljenosti – on u Ljubljani, ja u Rijeci – početkom šezdesetih godina. Iako se bavimo sličnim poslom sjednuti smo umjetničkim problemima u različitim formama), ipak nas je sudbina povezala tek krajem 2006. godine i to negdje na pola puta između Ljubljane i Rijeke, u Ilirskoj Bistrici. S uglednim hrvatskim romanopiscem i esejistom Davorom Velnićem, koji je četiri godine živio u Kini, a kojemu ni Japan nije stran, posjetio sam Zakrajšeka u njegovom tadašnjem ateljeu, uređenom u nekadašnjoj vojarni (u kojoj sam proveo petnaest neugodnih dana na ubrzanoj obuci 1981. godine). Militarizam transformiran u ljušturu umjetnosti. U dobro osvijetljenom i uređenom prostoru – grafičari su neusporedivo uredniji od slikara i kipara! – on nam je prezentirao svoj umjetnički trag na brojnim crtežima velikog formata rađenih sumi-tušem i kistom. Gledajući te radove, kaligrafske tragove pročišćene jednostavnosti i koncentracije, morao sam u njima zapaziti jedno snažno iskustvo japanskog i kineskog pogleda na svijet, prepunog zensmirenja. Osobno nisam odviše velik ljubitelj Istoka i tek me je Zakrajšekova uvjerljivost natjerala da dobro promislim o njegovom nastojanju da uspostavi stalnu kulturnu suradnju na linijama Ilirska Bistrica-Ljubljana-Tokyo. Njegov ulazak na vrlo zatvorene otoke zbivao se od 1997. do 1998. godine, kad je dobio stipendiju japanske vlade za studiranje na Tama Art University u Tokyju. Obrazovanje je dodatno proširio u Hang Kobo-Seya, privatnim ateljeima za grafički tisak, gdje mu je mentor bio ugledni Harumi Sonoyama, a imao je prilike raditi i s drugim dobrim pozna-


Igor Žic

147

vateljima drvoreza kao što su Fumio Kitaoka, Yuki Rei i Seiko Kawachi. Zakrajšek nije jednostavna osoba, pa bi jasnoća njegovih radova i njihova spartanska čistoća mogli malo zavarati. Iza svakog rada stoji tisućgodišnja tradicija ogoljena do svog primarnog (apstraktnog) sloja. Od 1997. godine Zakrajšek redovito izlaže u Japanu, Tokyju i Yokohami, jednom ili više puta godišnje, no izložbeno je vrlo prisutan i u Sloveniji (Ljubljana, Izola, Ptuj, Nova Gorica, Portorož, Celje), kao i u Italiji (Cremona, Este). Putnika koji dolazi izdaleka svi uvijek shvaćaju ozbiljno... Ja sam diplomirao likovnu umjetnost u Rijeci s grafikom kao izbornim kolegijem. U prvoj fazi svog rada izradio sam stotinjak grafičkih listova većeg formata u tehnici tuš-monotipije (ne zaboravimo da je engleski naziv za tuš China ink), stalno istražujući promjene kvalitete boje korištenjem određenih pjena, te restauratorskog brončaog praha. Rezultat je bio neočekivano topao: tuš je dobio jednu raskošnu mekoću koju, obično, nema. Zakrajšek se uputio posve drugim putom. Usavršavanje u Japanu shvatio je kao način da dopre do Duše Istoka, kroz razumijevanje tehnike sumi-tuša. Glavna kvaliteta te dvije tisuće godina stare tehnike je u crnoj boji koja ne mijenja nijansu protokom vremena. Polazište je apsolutno crnilo prve noći u kojoj su tek morale zasjati prve zvijezde, a tonovi se dobijaju laviranjem. Vjeruje se da je sumi nastao u ranoj dinastiji Han u Kini, a da ga je u Japan donio Yubi, budistički svećenik iz Yuraija (Južna Koreja) oko 700. godine. Od samog početka centar proizvodnje bio je u gradu Nari, tada japanskom političkom, kulturnom i vjerskom središtu, u kojemu je bilo više budističkih hramova. I nakon što je prijestolnica bila prebačena u Kyoto, budizam i sumi bili su čvrsto vezani uz Nari. U razdoblju Edo (XVIII. st.) bilo je 38 proizvođača sumija samo u Nari, a 13 ih je nadživjelo europeiziranu industrijalizaciju razdoblja Maiji (od 1868. godine) i danas proizvode 9 milijuna komada sumi-tuša... Štapiće tuša potrebno je strugati i miješati s vodom te se tako dobiva medij za crtanje, odnosno slikanje. Dobri poznavatelji sumija tvrde da je danas proizvodnja


148

Književna Rijeka

odviše komercijalizirana i da je pravi sumi-tuš onaj proizveden prije Drugog svjetskog rata. No, materijali su samo polazište za umjentička istraživanja. Rijeka je u svojoj prošlosti imala jednu svjetski važnu likovnu manifestaciju: Međunarodnu izložbu originalnog crteža. Taj projekt zamislio je i realizirao ravnatelj Moderne galerije Boris Vižintin i ona je postala njegovo životno djelo. Tri najvažnije izložbe bile su one održane 1982. (VIII), 1984. (IX) i 1986. godine (X). Tad je Rijeka zaista imala, barem u jednom segmentu, čvrstu vezu s relevantnim umjetničkim tokovima. Na tim izložbama Japanci su bili vrlo dobro zastupljeni, obično s petnaestak autora, pa su, zapravo, poslije selekcije zemlje domaćina, bili najbrojniji. Mogu se spomenuti: Hiroshi Fujinami, Kunito Nagaoke, Matsutani Takesada, Takahiko Hayashi, Nakamura Naboru... Najviše mi je ostao u sjećanju Masao Yamana (Osaka, 1948) koji je, kao nagrađeni umjetnik 1982. godine, održao samostalnu izložbu 1984. godine. Bio je zaokupljen hiperrealističkim crtežima cijevi prekrivenih tkaninama. Svi radovi bili su izvedeni besprijekorno, no uz jedan umjetnički naboj koji često nedostaje hiperrealizmu. Ipak, brojni japanski umjetnici uglavnom su bili zaokupljeni zapadnjačkim likovnim problemima, dok su Amerikanac Daniel Brush i Danac Richard Mortensen (rođen 1910. godine) nastojali uhvatiti ljepotu jednostavnosti japanske tradicije. Samostalna izložba Daniela Brusha (koji nikad nije bio u Japanu!) nazvana je San za Ise i predstavljala je zaokupljenost s tri simbola moći japanskog cara, pohranjena u Ise mačevima, Ogledalima i Nepravilnim draguljima. Grafički rad nastojao je uhvatiti duh svetišta Shinto u mjestu Ise, a sve je bilo prožeto duhom zena. Tragovi kista bili su široki i jednostavni, često naprasno prekinuti. Danac Richard Mortensen, koji se s vremenom sprijateljio s Vižintinom, bio je prisutan na sve tri spomenute izložbe radovima inspiriranim kaligrafskom tradicijom Istoka. Negdje između ova dva stanovnika različitih kontinenata mogao bi se, u duhovnom pogledu, smjestiti i Zakrajšek. Iako, je po promišljenosti svog rada on najbliži vrlo udaljenom Yamani.


Igor Žic

149

Može li Europljanin zaista ući u svijet tako zamršene i zatvorene kulture kao što je japanska? I to onog Japana kojeg zapadna civilizacija najčešće doživljava kao posve nerazumljivi kaos beskrajnog, blještavog, noćnog Tokyja, u kojemu su stranci izgubljeni izvan malenih enklava luksuznih hotela, što uvjerljivo dočarava film Izgubljeni u prijevodu. Čak i posve različiti Zapadnjaci (glumci Bill Murray i Scarlett Johansson) lakše će uspostaviit nekakav odnos, no što će išta shvatiti od svog trenutnog okruženja. Za mene osobno najbolji zapadni pogled na Japan dali su britanski rockeri The Stranglers u svojoj agresivnoj, čak militatnoj posveti velikom japanskom piscu Yukiju Mishimi, pod naslovom Death and Night and Blood (Yukio). Njihov teški, gotovo industrijski punk izbija kroz stihove: Smrt i noć i krv A kad sam vidio Spartu u njegovim očima Shvatio sam da je mladenačka smrt dobra I odlučili smo da je umrijeti tamo najveća ljubav! Yukio Mishima bio je kandidat za Nobelovu nagradu od 1965. godine, no dobio ju je njegov sunarodnjak Jasunari Kawabate. On je, pak, 1970. godine, s nekoliko članova svoje privatne vojske, preuzeo vlast u vojnoj bazi Ichigayi i zatražio ostavku premijera. Pročitao je manifest vojnicima, ohrabrivši ih da se dignu i spase Japan od gubitka identiteta pod utjecajem Zapada. Nakon neuspjeha akcije Mishima je počino ritualno samoubojstvo (seppuku). Dok sam razgovarao sa Zakrajšekom na hrvatskom (majka mu je Hrvatica), u jednom trenutku, unatoč njegovoj odmjerenosti i pažljivom vaganju riječi zbog straha da, možda, ne bude krivo shvaćen – što je karakterisitka osoba koje dosta putuju i komuniciraju s ljudima različitih vjera, životnog iskustva i svjetonazora – sjetio sam se The Stranglers i stiha “...vidio sam Spartu u njegovim očima...”. Njegovi pokreti su dojmljivi i uvijek


150

Književna Rijeka

prate i sažimaju prolaznost na krajnje odlučan način. Radovi su jednostavni, no nose tisuće godina nekoliko kultura: i slovenske, i europske, i kineske, i japanske. Kinezi su od 1405. do 1431. godine poduzimali najmanje sedam većih pomorskih ekspedicija po Pacifičkom i Indijskom oceanu, a pojedini brodovi bili su dulji od stotinu metara, dok je Kolumbo krajem istog stoljeća plovio za Ameriku s brodovima koji su bili kraći od trideset metara. Za razliku od osvajački nastrojenih Europljana, Kinezi su sami uništili svoje brodove – shvativši da su svima, na koje su nailazili, bili kulturološki superiorni. Nacionalni proizvod Japana bio je 1600. godine veći od nacionalnog proizvoda Europe! Potkraj XVII. stoljeća Japan je proizvodio više mušketa od bilo koje europske države, pa je tako imao stotinu tisuća pušaka, za razliku od francuske vojske koja ih je imala samo deset tisuća. Neke stvari u europocentričnoj svijesti treba korigirati, pogotovo u kontekstu aktualnih zbivanja na Dalekom Istoku. Poučan je razgovor iz prve polovice XIX. stoljeća. Shimazu Narikia, daimyo (vođa) Satsume, upitao je svoje savjetnike: “Čega se sa Zapada najviše bojite?” Odgovor je bio: “Europskih brodova i topova.”. No daimyo nije mislo isto: “Pamučna tkanina je najopasnija. Ukoliko ne počnemo sada s pripremema, uskoro ćemo biti ovisnici o Zapadnjacima u pogledu načina odijevanja.”. Ovih nekoliko ‘‘razbacanih’’ podataka daju skicu jednog svijeta uvijek dalekog i hermetičnog za Europljane. Zakrajšek i njegov likovni rad – i kad su u pitanju slike i grafike u boji – predstavlja most prema krajnjem Istoku, no zapravo, u vrijeme manjih i većih političkih nesuglasica između Slovneije i Hrvatske, njegova fascinacija Japanom otvara umjetničke protoke koji su nužni u suvremenom svijetu. Ne treba zaboraviti ni da je on bio selektor na nekim izložbama u Italiji i to za grafike iz Japana, Slovenije i Bosne i Hercegovine, a rijetkost je da se takav selektor nađe u istoj osobi. Ciljevi su razni, kao i putovi, no u umjetnosti osnovno je pravilo da treba poput Prirode u istom


Igor Žic

151

materijalu ostavljati isti trag. Kako unutar toga biti originalan i prepoznatljiv, kako prenijeti svoje strahove i nadanja na promatrača – to je ono što pred današnjeg umjentika stavlja vrlo visoke zahtjeve. Pravi omjer tradicije i iskustva, lokalnog i općeljudskog, intimnog i javnog čini velikog i važnog umjetnika. Leon Zakrajšek definitivno pripada svjetskoj umjetničkoj eliti. Epilog...? Otvorio sam Zakrajšekovu čudesnu izložbu sumi-grafika 17. listopada 2007. godine u prizemlju Muzeja Mimara u Zagrebu. Važnom kulturnom događaja prisustvovao je niz Slovenaca koji su došli iznajmljenim autobusom iz Ljubljane, no, na žalost, nitko od službenih državnih predstavnika. Zakrajšek se, u međuvremenu, iz Ilirske Bistrice preselio u Zagreb. Krajem 2010. godine radio je i izlagao u Pekingu, a početkom 2011. u Francuskom kulturnom centru u Zagrebu – ostajući dosljedan u uspostavljanju najneobičnijih kulturnih veza... Davor Velnić dovršio je rukopis svoje obimne knjige putopisnih meditacija Kineski šapat koju bi trebala objaviti Matica hrvatska (Zagreb) tijekom 2012. godine...


152

Književna Rijeka

TEA MAYHEW

Od kulturnog do nacionalnog identiteta Rijeka od Jelačića (1848.) do D’Annunzija (1920.)

r

ijeka ulazi u XIX. stoljeće kao grad s posebnim statusom unutar Habsburške monarhije. Naime, gradska se uprava u svim mogućim prilikama i ne-daj-Bože opasnostima poziva na dokument kojeg je izdala carica Marija Terezija 1779. godine, a prema kojemu ona preporuča da se grad sa svojim teritorijem tretira kao izdvojeno tijelo (corpus separatum) pripojeno ugarskoj kruni. Upravo je ova caričina preporuka kamen smutnje između Ugarskog sabora i Hrvatskog sabora u raspravama o pripadnosti Rijeke, jer su kasnije Mađari i Talijani u njemu vidjeli Rijeku kao autonomiju pod izravnom upravom Mađara, iako je, zapravo, Rijeka i dalje bila povezana s Hrvatskom i putem hrvatskog kraljevskog vijeća i Banskoga stola u Zagrebu. Cijeli je smisao riječke autonomije unutar Ugarskog kraljevstva bio da se grad slobodno razvija kao luka za čitavo svoje šire zaleđe, odnosno da postane izlaz na more za hrvatske i ugarske zemlje, na čemu se, zapravo, i zasnivao gospodarski razvoj Rijeke od druge polovice XVIII. stoljeća pa sve do talijanske okupacije 1924. godine. Riječkim je patricijima, koji su upravljali gradom, bilo u interesu da im se omogući dovoljna komunalna autonomija kako bi upravljali svojim kapitalom (pomorstvo, brodogradnja i trgovina), dok je interese Kraljevine u gradu i na njegovu teritoriju štitio mađarski guverner (prvi je u Rijeku došao po imenovanju carice Marije Terezije 1776. godine mađarski plemić Jozsef Mayláth). Guverner je Rijeku predstavljao u Ugarskom saboru, ali je grad imao svoje predstavnike i u Hrvatskom saboru. Ovaj uvod neophodan je za razumijevanje političkih, na-


Tea Mayhew

153

cionalnih i kulturnih identiteta koji se u gradu razvijaju u nekoliko često kontradiktornih pravaca, a nacionalnim previranjima tijekom 19. stoljeća potpuno dovode do zaoštravanja, premda ispreplitanja nikad ne prestaju. Srednjovjekovni partikularizmam se, zbog tog posebnog riječkog statusa, dugo zadržao kao mentalni sklop Riječana – osobito patricijskih obitelji i nekolicine imućnih i utjecajnijih građana. On se izražava u tzv. riječkom autonomaštvu, osobito osnaženom krajem XIX. stoljeća. Jedna od bitnih odrednica identiteta je – jezik. On postaje osnovni element za definiranje nacija tijekom XIX. stoljeća. Ne ulazeći u detalje teorija nacionalnih odrednica, preuzimam taj element u definiranju nekoliko identiteta koje, prije svega, smatram kulturnim u gradu Rijeci. Talijanski jezik dominantan je u kulturi, kao i trgovini i poslovima vezanim uz pomorstvo svih jadranskih komuna. I dok Dalmacija i Istra taj utjecaj dobivaju i izravno preko mletačke političke uprave, Rijeka nikad nije bila dio te državne tvorevine (izuzev kratkih razdoblja okupacije u XVI. stoljeću, ali nedovoljnih za neki snažniji politički utjecaj). Međutim, talijanski kulturni element uvelike je prisutan u Rijeci, jednako kao i u Trstu, koji dijeli sličnu sudbinu. Rijeka je habsburški grad koji je politički, ali i gospodarski konkurent Veneciji. Bez obzira na to, mletački, a time i talijanski utjecaj na oblikovanje kulture grada na Rječini je neizostavan. Kulturni utjecaji Jadranskog areala kreću se iz pravca zapada prema istoku, bez obzira na česte političke zategnutosti, pa čak i otvorena neprijateljstva. Makar, mnogobrojni su primjeri i obrnutog procesa, no civilizacijski je zapadni utjecaj dominantniji u razdoblju koje ovdje razmatramo. Taj talijanski element postaje dominantan u jeziku, usprkos činjenici da je Rijeka – s obzirom na karakter trgovačkog i pomorskog grada – neminovno stjecište različitih kulturnih utjecaja (prije svega kroz razmjenu dobara, a kulturna su tek jedno od tih dobara koja se razmjenjuju stoljećima na relaciji kopno-more i obrnuto), kao i grad s izrazitim multietničkim karakterom u kojeg se doseljavaju ljudi iz cijele Habsburške monarhije, u potrazi za svojom srećom. Nezanemariva je slavensko-hrvatska osnovica riječkog stanovništva, koja se konstantno hrani prilijevima iz neposrednog hrvatskog, a onda i slavenskog zaleđa. Nešto manje su i


154

Književna Rijeka

migracije s Apeninskog poluotoka te iz Austrije, ali su to često imućniji i stoga utjecajniji pridošlice koji se brže uklapaju među vodeće gradske slojeve. Preko mađarske uprave i s mađarskim kapitalom, sve je više mađarskog koji zamjenjuje dotadašnji germanski utjecaj kojega su prenosili različiti namjesnici Vojvodine Kranjske – kojoj je Rijeka u prethodnim stoljećima pripadala, ali taj utjecaj s vremenom blijedi (za razliku od Trsta). Ono što je neminovno je miješanje te slavensko-romansko-ugarske etničke i kulturološke strukture, koja doista logički završava u onome što se naziva fiumanstvo – kao jedino rješenje za nepripadanje niti jednoj od tih narodnosti/nacionalnosti, jer je to jednostavno nemoguće. Fiumanstvo tako postaje zbirni identitet, nadgradnja u smislu prevladavanja pojedinačnog traganja za nacionalitetom, ali i rudiment onog srednjovjekovnog komunalnog identiteta gdje je pripadanje gradu-komuni osnovni element određivanja vlastitog identiteta pretpostavljenog etničkim i drugim pripadnostima. Taj tip Riječanina, Fiumana, koji se svjesno uživljava u svoju općinsku autonomiju u uskim granicama corpus separatuma, pun općinskog egoizma, ne osjeća se ni kulturno ni politički blizu svome hrvatskom zaleđu. To je mentalitet srednjovjekovnog partikularizma. No, korijen tomu ne leži u nacionalnoj protivnosti između Rijeke i zaleđa, nego je kulturno-socijalan. Ako uporaba talijanskog jezika ostaje i dalje raširena, razlog tomu je, s jedne strane – zbog toga što je to internacionalni jezik u pomorskoj trgovini, a s druge pak – što još i u tadašnjim prilikama u Rijeci znači višu obrazovanost. A tu, talijansku formu, riječki lokalni patrioti počinju shvaćati sve više kao jamstvo općinske samostalnosti i u tom se smislu taj kulturno-socijalni biljeg Rijeke pretvara polako i gotovo nesvjesno u nacionalni. (Ferdo Hauptman; Rijeka: Matica hrvatska; Zagreb, 1951, str. 104.)

Sve se to, dakle, politički manifestira u borbi riječkih patricija za očuvanjem autonomije grada. Problemi nastaju s pojavom nacionalnih pokreta XIX. stoljeća, a eskaliraju 1848. godine, kad se otvoreno traži izjašnjavanje i pripadanje samo jednoj naciji. Prema nekim navodima, upravo je te godine Rijeka sa svojim teritorijem gubernija brojila oko 12.000 stanovnika, a u samom gradu bilo je oko osam tisuća stanovnika. Talijanskih je


Tea Mayhew

155

porodica, tri godine kasnije, bilo oko stotinjak (691 osoba), te 76 Mađara. No, vlast u gradu i dalje drži upravo tih nekoliko porodica koje se identificiraju kao talijanske (prvenstveno kroz jezik kojeg koriste u javnosti i kulturu koju dobivaju kroz obrazovanje; u Rijeci je škola na talijanskom jeziku, a vrlo često se studira u susjednim, talijanskim metropolama poput Venecije i Padove), što cijeloj komuni politički daje talijanski identitet s kojim se identificiraju i oni malobrojni doseljenici koji su imali privilegij da ih se primi među riječku oligarhiju. Kako se ti, viši slojevi, predstavljaju kao kulturno talijanski, tako se i širi fama Rijeke kao talijanskog grada. Primjerice, za svog posjeta Rijeci vodeći mađarski nacionalist Lajos Kossuth – koji ne dvoji o tome da je Rijeka politički mađarski grad – opisuje u svojim pismima običaje ovdašnjih ljudi. Kossuth je imao priliku posjetiti Bakar, gdje su mu ponudili doručak – kako Kossuth navodi – alla italiana: pršut, sir, baškot, smokve i drugo južno voće te sok od grožđa s obližnjih vinograda. Po povratku u Rijeku dočekalo ga je željezničarsko društvo i počastilo odličnim ručkom. Dok su gospoda ručala, koje li podudarnosti, pod prozorom se čula glazba Rakoczi marša, a Kossuth se pridružio veselom društvu u zdravicama, pozdravivši i on, prema svome mišljenju, ‘‘blebetajući’’ nešto na talijanskom, nadajući se da će ga ostali razumjeti, u što nije bilo sumnje jer su se na njegove riječi zaredale ostale zdravice u stihovima, naravno – na talijanskom jeziku. Rijeka je mogla čuvati svoju prividnu nacionalnu i političku nedefiniranost ili, uvjetno rečeno, neutralnost – sve dok nije došlo do otvorenih nacionalnih sukoba onih osnovnih nacionalnih elemenata koji su sačinjavali grad te je postalo neminovno izjasniti se. Godine 1848. događa se talijanska revolucija ili risorgimento – pokret za ujedinjenje talijanske države. Mjerilo je: “Italija je svugdje gdje su Talijani”, što se moglo proširiti i svugdje gdje se govori talijanski, međutim iredentistički pokret tek će se kasnije razviti. Ipak, nekolicina Riječana/Fiumana osjeća se pozvana pridružiti se Garibaldijevim vojnicima, premda su oni, zapravo, protiv Habsburškog cara kojemu se Rijeka poziva na nepresušnu vjernost (Indeficienter). Kako je ipak mali broj onih koji su se priključili talijanskim revolucionarima, odanost Riječana caru nije


156

Književna Rijeka

upitna, tim više što se bilo kakvo odlučivanje o strani između Hrvata i Mađara moglo sakriti pod neupitnu vjernost i odanost caru. Budući da su iste godine Mađari u sukobu s carom, a riječki su patriciji ipak skloniji Mađarima, negoli Hrvatima koji im dahću za vratom, a smatraju ih kulturno i gospodarski nižom vrstom s kojom se nikako ne žele identificirati, naklonost Mađarima također postaje opasna radi potrebe odlučivanja između mađarskih revolucionara i habsburškog cara. Najveća opasnost za očuvanje riječke autonomije procijenjena je iz pravca Hrvatske, pa su čak poslani predstavnici grada u Bečki dvor kako bi zatražili prijem u austrijsku zajednicu, jer se od mađarske zajednice pomoć nije mogla očekivati. U tom pogledu intervencija banskog poslanika, zagrebačkog podžupana Josipa Bunjevca – koji krajem kolovoza 1848. zauzima Rijeku u ime Hrvatskog sabora i bana Josipa Jelačića – mogla bi se smatrati deus ex machina za izbjegavanje eventualnog nužnog odlučivanja između Beča i Budimpešte. Ono jedino što riječki gradski oci traže od Bunjevca tj. bana Jelačića jest garancija njihova jezika – talijanskog kao osnove njihove autonomije. Garancija jezika je za Hrvatski sabor i Bana neupitna, pa se nadalje svi odnosi između Rijeke i Zagreba odvijaju s obaveznim prijevodom na talijanski jezik. Upravo je time hrvatska vlast udarila pečat, odnosno nostrificirala talijanski identitet Rijeke, dok je prije toga mađarska revolucionarna Vlada bila odredila obvezu postupnog uvođenja mađarskoga jezika. Time su postavljeni politički temelji za prijelaz s kulturnog na nacionalni identitet riječke oligarhije, koja do samog raspada Austro-Ugarske djeluje autonomaški, po svaku cijenu nastojeći obraniti svoju komunalnu nezavisnost, pri čemu je talijanski jezik – simbol. Doduše, ovdje se mora spomenuti apsurdna situacija koja je nastala ukidanjem Riječkog gubernija 1850. i uspostavom Riječke županije koja se protezala sve do Kupe i, prema tome, obuhvaćala znatan dio hrvatskoga zaleđa. U tom je postupku uveden i županijski sud u Rijeci, s odredbom da se na njemu sudi na hrvatskom jeziku, iako su riječki odvjetnici – koji su uglavnom obnašali sve odvjetničke poslove na čitavom spomenutom teritoriju – tražili da se talijanski jezik ostane sudbeni u ovoj županiji, što je značilo da zbog nekih sedam stotina građana koji su se služili ta-


Tea Mayhew

157

lijanskim jezikom, iako su govorili i hrvatskim, ostatak od gotovo jedanaest tisuća stanovnika – većinom Hrvata! – treba učiti talijanski jezik. Bachov apsolutizam zaustavio je ovu dvojbu na koju Ban Jelačić nije htio pristati, osvjedočivši se i sâm da je materinski jezik većine riječkih odvjetnika bio hrvatski jezik. (Hauptman, str. 131.) U takvim se situacijama gradski oci često pozivaju na Mađarsku koja je znala respektirati njihov jezik. Međutim, nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe i stvaranja tzv. riječke krpice, Mađari su sve manje skloni ustupcima riječkim autonomašima. Oni se politički konačno definiraju 1860. godine, kad postaje jasno kako je njihova jedina briga da gradsko vijeće samostalno upravlja gradskim prihodima – što je jedino moguće ako se očuva autonomnost grada. Na njihove zahtjeve reagirao je poznati riječki patricij i pro-hrvatski orijentirani političar Erazmo Barčić, ocijenivši te njihove zahtjeve na sljedeći način: “Autonomija je ona velika riječ koja ima čaroban utjecaj na duše naših fiumanissima koji bi od Rijeke željeli stvoriti nezavisnu državicu od mosta do Svetog Ivana, silu takvog ranga kakvu imaju kneževina Monaco i Republika San Marino. Mikroskopsko i smiješno nastojanje. U doba parobroda, željeznice i telegrafa – pomoću kojih su uspješno nadvladane sve prepreke, tako da danas možemo vidjeti kako dvije polovine svijeta međusobno razgovaraju – u doba u kojemu su narodi prožeti jednom grandioznom idejom nacionalnog jedinstva, držim da je naprosto nemoguće ozbiljno zastupati političku nezavisnost područja čija ukupna površina iznosi 343 dijela jedne kvadratne milje, s trinaest tisuća stanovnika, čiji su jedini prihodi trgovina i industrija, ti najljući neprijatelji autonomije.”. Riječki autonomaši procjenjivali su da će im povezivanje s Mađarskom donijeti ne samo prijeko potreban kapital za daljnji razvoj grada u glavnu luku Kraljevstva, već i respektirati njihove autonomaške zahtjeve (koje se, opet, očituje u inzistiranju na talijanskom kao službenom jeziku u Rijeci). Nametanje mađarskog jezika, nakon uvođenja riječkog provizorija od 1870. godine, dovodi do rascijepa između mađarske vlasti i riječke oligarhije. Mađarski javni natpisi i mađarski činovnici u gradu postaju omraženi među riječkim autonomašima. Tako se dotad vodeći riječki političari, koji su bili skloni Budimpešti, pa čak i prihvaćali


158

Književna Rijeka

elemente mađarskog kulturnog identiteta (primjer gradonačelnika Giovannija Ciotte, koji je navodno vrlo često javno odijevao mađarsku nošnju) ogorčeni su nametanjem mađarskog jezika u gradu koji polaže isključivo pravo na svoj, talijanski kulturni identitet. Zapravo, njihov je mađarski patriotizam bio isključivo vezan uz očuvanje autonomije. U tomu čak imaju potporu mađarskog guvernera Lajosa Batthyanya koji odlazi s pozicije riječkog guvernera nakon što Budimpešta gradu praktički ukida autonomiju. Pitanje je jezika simbolično, jer ukidanje autonomije zalazi u pitanje veće kontrole nad gospodarstvom i financijama grada kojega Mađari žele pretvoriti u svoj izlaz u svijet. Što Mađari više pritišću s centralizacijom, to se u Rijeci oštrije definira autonomaštvo koje, postupno, u jednom svom dijelu preuzima odlike talijanskog nacionalizma (osniva se militantni pokret Giovine Fiume). Pojedini ekstremisti traže utočište u Italiji, kad su zbog političkog djelovanja u opasnosti na austro-ugarskom teritoriju. To dodatno povezuje riječke autonomaše-talijanaše s talijanskim nacionalistima-iredentistima, što se intenzivira i politički oblikuje početkom 20. stoljeća. Ovo je važno spomenuti zbog daljnjeg identificiranja dijela Fiumana s talijanskom nacijom. Njihovi stavovi o pripadnosti Rijeke Italiji dolaze do izražaja nakon Prvoga svjetskog rata kad se, nakon raspada AustroUgarske, raspravlja o daljnjoj sudbini njezinih bivših teritorija. Nasuprot talijanašima, riječki autonomaši čvrsto se drže stava da je priključenje Italiji isto što i propast riječke autonomije. No, ovi prvi, bez obzira na svoj manji broj, politički su utjecajniji, organizirani u Talijansko nacionalno vijeće i spremniji pokrenuti mase, koje 1919. godine na riječkim ulicama izvikuju: “Italia o morte!”. Ove su mase prvenstveno okrenute protiv Hrvatskog narodnog vijeća, koje je u listopadu 1918. proglasilo priključenje Rijeke Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Hrvatstvo je tada, na žalost, još uvijek snažno djelovalo samo na intenzivnije definiranje talijanstva među građanima Rijeke. Rijeka je mogla biti svačija, samo ne – hrvatska, gdje je i geografski, a i pravno-politički pripadala. Takve ideje plodno su tlo za talijanski iredentizam koji je, s druge strane Jadrana, jedini spas za


Tea Mayhew

159

izvlačenje Italije iz krize u kojoj se našla poslije Prvog svjetskog rata, iako je iz njega izišla kao pobjednica. Ova je “gužva” iznjedrila “junaka” – kao što to obično biva: nekoga tko će prerezati gordijski čvor – Gabriela D’Annunzija, koji preuzima akciju zauzimanja Rijeke u rujnu 1919. godine “boreći” se za pravo ovog “najtalijanskijeg” grada da se pridruži “matici zemlji”. Ah, koliko je Rijeka imala tih “majčica”?! I Mađari su je oplakivali, jer su je zauvijek izgubili, a Hrvati je nisu željeli ispustiti, iako su politički bili slabo naoružani, osobito nakon povezivanja s Kraljevinom Srbijom – koja nije odveć marila za teritorijima koji su ionako bili predaleko od srpskih nacionalnih interesa. D’Annunzijevim činom Rijeka postaje italianissima – Rijeka je simbol cijele Italije, a njezini su građani konsekventno najčišći Talijani, s obzirom da se njihovom sudbinom i priključenjem Rijeke Italiji rješava pitanje talijanskog naroda, njegovog identiteta koji se iskazuje u apsolutnom teritorijalnom ujedinjavanju, pri čemu sva ostala mjerila prestaju važiti, a samo je pitanje nacionalnog identiteta jedino ispravno, bez obzira kako se taj isti stoljećima oblikovao i gdje su njegovi korijeni... Ovakva Rijeka postaje meka za sve ispravne Talijane koji hrpimice utječu u Rijeku i, naravno, time realno mijenjaju etničku sliku grada iz kojega se istovremeno – više-manje silom natjerani – iseljavaju pripadnici onih etniciteta koji su ovdje stoljećima živjeli dok je Rijeka bila multinacionalni grad jedne multinacionalne monarhije koja je prestala postojati. Partikularno razmatajući povijesne činjenice i tijekove, mnogi će se pozivati na talijanstvo Rijeke upravo u ovom dijelu u kojemu je zanemareno ono čemu je Rijeka stoljećima težila, a to je autonomija i njezin posebni identitet – fiumanstvo. Ono se sada istapa u talijanskom nacionalitetu i gubi u masi nezadovoljnih Talijana koje je samo fašizam mogao nahraniti. Zanemarujući višeslojnost tog riječkog/fiumanskog identiteta, talijanstvo dobiva prevagu i postaje kriterij za sve ono što se dogodilo nakon Drugog svjetskog rata, kad je veliki broj Fiumana napustio Rijeku, otišavši u Italiju – s kojom do tada i nisu imali stvarne veze i u kojoj su se, naposljetku, mnogi osjećali strancima.


160

Književna Rijeka

ĐONI BOŽIĆ

Nagrada

P

rošlogodišnji Program Gradske knjižnice Rijeka ponudio je ljubiteljima čitanja svih generacija raznolike i bogate književne sadržaje. U tom, nadasve opsežnom, spletu kulturnih događanja, samostalno ili u suradnji s pojedincima, udrugama i institucijama, veći dio materije bio je posvećen temi mjeseca: poeziji. Uz slogan “Čitajmo pjesnike danomice” promican je krunski oblik pisane umjetnosti obilježen pojmovnim spletom intelekta, imaginacije i čuvstva. Nizale su se knjižničarske akcije iznenađenja, antologijski izbori iz hrvatske i svjetske lirike te mogućnosti posudbe, posebno za ovu prigodu izdvojenih, poetskih zbirki. Organizirane su i pjesničke večeri od kojih je najzapaženija bila ona povodom tisuće emisije Puntape Radija Rijeke, u kojoj se svakog jutra – formom dijalektalne poetske minijature – njegovalo pjesnički izričaj i čakavsku riječ. Suradnjom Gradske knjižnice Rijeka i Radija Rijeke, u Narodnoj čitaonici javnosti je predstavljena Rajka Jurdana Šepić, voditeljica emisije i vrsna interpretatorica stiha. Vrhunac manifestacije zbio se prilikom književne večeri s dobitnicima Književne nagrade Drago Gervais za 2011. godinu: Željkom Fundom i Milanom Rakovcem. Riječani su mogli vidjeti i čuti nove pjesničke laureate Nagrade koja, je ovom prigodom, obilježena 50. obljetnicom od raspisivanja prvog natječaja, a do sad je dodjeljivana 29 puta. Na tu činjenicu nazočne je slavljenički podsjetila Andreja Silić Švonja, u ime Gradske knjižnice kao glavnog organizatora. Književna nagrada utemeljena je 1961. godine u počast književniku Dragi Gervaisu čije su ime i djelo znak ovog kulturnog podneblja. Kao najviše književno priznanje našega kraja, poticala je književno stvaralaštvo i jačala mnogovrsne veze lokalne književne scene s nacionalnom, uz poštivanje lokalnih i regionalnih vrijednosti sa širim, pa i globalnim književnim trendovima.


Đoni Božić

162

Povijesni razvoj Nagrade najbolje se može upoznati u djelu Književna nagrada Drago Gervais (Hrvatin-Smetko, V; Stojević, M. (2008.): Rijeka: ICR). Na stranicama knjige kronološkim redom naznačeni su svi dosadašnji uspješnici, pa se zahvaljujući tomu lako može steći uvid u plejadu književnih veličina čija su djela proslavila ovu manifestaciju i opravdala njezino postojanje. Ovdje ćemo spomenuti samo neke: Daniel Načinović (2001.); Zoran Kršul (2003.); David Kabalin (2005.); Nikola Kraljić (2007.) i Robert Bebek (2009.). Laureat za 2011. godinu, poznati hrvatski književnik i novinar Milan Rakovac, prilikom dodjele nagrade, izjavio je: “Rijeka je uspjela održati čakavštinu živom u govoru, književnosti i novinama.”. Tako se, u našoj hrvatskoj ‘‘trojezičnoj’’ odnosno trodijalektalnoj kulturi, još jednom naglasilo potrebu njegovanja i(li) vrjednovanja čakavskoga idioma, jer: “Dijalekt je jezik majke, ali i majka jezika.” (Alexander von Humboldt). Književne nagrade za pjesništvo danas su brojna i kulturološki dobrodošla pojava. Gotovo da nema većeg društvenog središta u Europi koje nije osmislilo posebnu spisateljsku smotru s namjerom poticanja umjetničkog stvaralaštva pri razvoju vlastitoga jezičnog korpusa. A pjesnici-vjesnici oduvijek su bili predvodnici u intenzivnom doživljaju prirode i općeljudskih intuitivnih spoznaja. Njihova misaono-lirska poezija širokog nadahnuća stalno transformira stvarnost kroz vjeru u moć pjesničke riječi i stoički nosi teret odgovornosti u korist kako slavljenja esencije životne energije, tako i potrebe očuvanja najosnovnijih vrijednosti i bogate tradicije. Biti pjesnikom, posebice biti vizionarom današnjice i odgovorno – prema sebi i prema bližnjima – rastvarati nutrinu svog bića te propustiti intimu kroz hirovitu datost ljudske opsjednutosti čudenjem u svijetu, hrabra je odluka, u prvi mah puna zamki i razočarenja – tog živog pijeska sablažnjive istine i vrele magme koja neprestance zasipa i prži ukorijenjenu nam samosvojnost beskrajem ironičnosti i cinizma, no to istovremeno znači i mudrost čije ukazanje u punoj širini, dubini i visini percipiramo kao blistavi svjetlosni ogrtač ljudskog bitisanja, jer svojim prozirom vitica smisla uporno promiče našu zauzetost za estetskim odnosom prema svemu, a sâmo postojanje prokazuje prije kao jedinstveni


162

Književna Rijeka

božanski sklad, nasuprot mučne neosjetljivosti neizbježne prolaznosti. Kao što je čovjek u naravi vjersko biće, tako mu je dana mogućnost odluke ili htijenja – poput poticajnog djelatnog okidača usmjerena iz “...cijele njegove osobe, razuma i volje, ćudi i nagonske strukture, duha i tijela, glave i srca, sa čitavom njegovom subjektivnošću.” (Paskal). Biti pozvan na veliku gozbu Istine znači pozitivnim pristupom sveopćoj pojavnosti svjedočiti doživljeno i svjesno razlučiti kukolj od plemenite biljke, uočavajući uvijek iznova dvojnost tame i svjetla. Biti pjesničkim stvarateljem maglovito je nastojanje u biće stvari, u njihovu nestalnu, a opet sveprisutnu pojavnost, pri čemu naoko prekoračena prešutnost djelatne ritualnosti – oslobođena egoističnog pokušaja zataškavanja okusa spoznaje u svom raspadljivom mikro svijetu – pronalazi jedinstveni mogući otisak u realnosti, i to na bijelom papiru oblikujući riječi koje tvore stihove, a da im prvotna namjera i nije bila takva – ako je, uopće, tu bilo neke posebne namjere. Jer poezija – kao “tajanstvena vizija svijeta” koja “otkriva skrivene stvari neizrecive drugim sredstvima...” (Michael Houellebecq) – traži od poeta blagonaklono povjerenje u mogućnosti nemogućeg, u metafizičku riznicu mirisnih cvjetova čije su latice satkane od kristalno obnovljivih niti sveobuhvatne božanske ljubavi nad besplodnim poljem ništavila koje, raširenog ždrijela, prijeti implozijom pojmljive stvarnosti i gdje, u konačnici, prestaje fenomenološko razlikovanje Zla od Dobra, Svjetla od Tame i gdje Riječ postaje Ništa, a Ništa sebe poništava. Biti vjesnik – znači biti uronjen u sivilo bezličnosti udaljenih stvari čije prikrivene boje kukavički taje čudesnu spektralnu raskoš kako bi, nesvjesne svoga postojanja, ali i opustošene glomaznom značajnošću ničim izazvane nabreknutosti tu-bitkom, šaputavo sebe-prozirale kroz naelektrizirane umjetnikove neurone zatečene plimom neponovljiva iskustva spoznajne silovitosti, nedohvatljive i fluidne, a opet čudovišno oživljene i stvarne u vidu hranjive Boli, u bljeskavom pražnjenju munjevitih i grčevitih promisli zbog sluzavo raspetljanih prekoračenja, u prešutnoj interakciji Duše i Tijela za konačnim plodom, kojeg će iz sapete i


Đoni Božić

163

žilave ljušture odabrano Biće artikulirati kao jedinu osjećajnost, kao krhku peteljku izazova, kao pupčanu vrpcu koja ga astralnim svjetlucanjem povjerljivo spaja sa zakašnjelim multipliciranjima misaone dimenzije. Naša banalna svakodnevica prožeta je mehanicističkom bujicom materijalne dostatnosti. Njezina pomagala ubrzavaju ionako zahuktalo iznalaženje sve učinkovitijih modela dehumanizacije čovjeka, usmjeravanjem njegove individualnosti prema samodopadljivoj percepciji svoje beznačajnosti, kako bi mu se oslobođeno biće od osnovnih vrjednota lakše uklopilo u sveopće “razdoblje nereda”. Gubitak temeljnog stava o zbilji, lišenost promišljaja o moralnoj vertikali te tjeskobno povlačenje pred pomrčinom suvremenih društvenih pojavnosti koje prijete nezaustavljivim prostituiranjem pojmovnog diskursa, izaziva kod osobe – otpor. Nasuprot potrošačkom konzumerizmu kao jedinom i posljednjem cilju društvenog obezličenja i informativno-reklamnoj lobotomiji, čovjek predan životnom perpetum mobilu pokušava s razlogom odnjegovati klicu krhkog doživljaja stvarnosti, strpljivo ga nadograđujući opažanjima, sjećanjima i spoznajama, gradeći od njega osnovno stajalište, pa on “sâm boji zbilju i stavlja naglaske” na konkretizaciju svoje istine što “vrijedi za moje elementarno iskustvo bitka i moj temeljni stav prema zbilji”. U tom previranju utjecajnih imaginacija, gdje se na pjesnika gleda kao na sablažnjivog i ometajućeg faktora “napretka”, on sâm je poput proroka koji svojim pozitivnim pristupom pojavnosti svega kroz “razumnu intersubjektivnost svjedoči o onome što je promatrao, vidio i naučio”. U stanju je “misaono anticipirati budućnost svijeta”, jer “...jedino prožimanje u sebi uvjerljive istine i ovjerovljenja te istine životom može učiniti da zasvijetli ona očitost vjere koju očekuje ljudsko srce; samo kroz ova vrata ulazi Duh Sveti u svijet.” (Ratzinger, J. (2007.): O vjeri, nadi i ljubavi”; str. 43. Split: Vrebum; Biblioteka Fides). Prozaično rečeno, sve prožima težnja za romantično ukoričenom pričom o našim prvim koracima po ovom rajskom planetu, nepopustljiva nit u razdoblju životne zrelosti.


164

Književna Rijeka

Pjesnika će uvijek poticati ukorijenjenost u njegovu genotipu nedokučivih dimenzija prošlih realiteta, iz kojih proizlaze naslijeđeni kodovi bivših uspona i padova, bezbrojnih bivstvovanja, a čije već odavno prestalo pulsiranje ispunja i razapinje njegovu jedinstvenu i u svemirskim razmjerima neponovljivu nutrinu, pa mu je istinska Nagrada sposobnost prevrjednovanja preuzvišene pojavnosti u svagdanju skromnost stvari iz kojih, samorodnim pjesničkim izrazom, crpi liričnost, filozofičnost i emocionalnost: LIBURNIJSKI SINJAL Pišem o gradu a mislim na Vile što bušić su Sunca ponad kapelica pa mogu cvast kot latice svile u sanenoj rosi gorskih sopelica Dok sunovrat svitla od bilih ptica nepozabjenac širi jadrom ljeta pod Učkun ča vela je krunčica modru mu zibicu mreška mareta


Marianna Jelicich Buich

165

POEZIJA MARIANNA JELICICH BUICH

Dolazi vrijeme S talijanskog prevela: Lorena Monica Kmet Priznajem samo jednu dužnost, voljeti! Albert Camus

d

olazi vrijeme kad se od kiše i blata ceste uglibe, a od riječnih bujica more izlijeva i utapa u ulicama bilo kojega grada, uspavanog i nijemog. Spori, ujednačeni koraci pogrebne koračnice, uz koju sebe ispraćaš bez vijenaca, luckast su smiješak jer si mi blizu. Pod šljunkom škripi sadašnje vrijeme, olovnosivo kao besana noć. Noćas, ja nezasitna, ostavih u svojoj postelji drugoga da leži kao opojna relikvija. U ogledalu se vidim dok naga zamičem iza zida gdje tvoja kosa propušta moje suze. U ljubičastom bezdanu pauk prede neobičnu pogansku pjesmu kojoj ne prepoznajem riječi, proričući preobrazbu ličinke. Prekriženih ću nogu čekati da me zora opet probudi, pa i ako ne budem spavala. Slani ljetni dah lebdi među tvojim nemirnim prstima dok nanose pozlatu na male figurice kojima ćeš me, u nekoj prilici, obdariti. Tvoje ruke poznaju pouzdan tijek, tajanstvenu crtu koju treba slijediti ako jednom budeš morao dodirnuti lagani san koji me drži budnom. Žene lako podnose uvrede svakodnevice i od njih prave skupocjen origami koji nude na uglovima prepunih ulica. Sažaljenje nije za nas, kad možemo svakoga dana biti divlja đurđica, a da nikad ne procvjetamo. Jednog četvrtka šetala sam u polarnoj svjetlosti i nije bilo


166

Književna Rijeka

nikoga koga bih mogla zaista poznavati. Cijelo sam se vrijeme nadala da ću sresti prorokovu riječ koja bi me odvela do mjesta gdje te mogu sresti. Samo je feniks uzletio, dižući prašinu s livade ispunjene vrištinom. Možda je to bila Škotska: tako su mi rekli oni koji su se vratili. Tko je ostao, ništa nije rekao. U tišini natopljenoj veličanstvenim albatrosima jedino sam čula plavet izblijedjelog oceana, iscrpljenog od mornara i ratnih galija. Ali prošlost je prošla, a od tih sjećanja ničega se više ne sjećam. U ovoj sobi zlostavljanih polusjena dugo smo ostali bez riječi. Vani se njišu gole grane bukve i platane iz nas iskorijenjene. Toliko smo umorni i razočarani, da nam se čini kako je ovo sedma reinkarnacija. A možda još nismo živjeli. Cvrčci otkrivaju svoju prirodu svakome tko zna slušati noć bez tumačenja. Sumraci, od kojih se sastoji tvoja duša, za mene su obilježena i sretna staza od majušnih sunaca i raznolikih mjeseca. Usnama dotičeš druge sudbine, a da nikad ne ukrstiš moju, dok minute prolaze i rana ne može sama od sebe zacijeliti. U očima nemam drugih prostora osim pustopoljina i razlomljenih slika izgubljenih holograma. Na rubovima cesta vode se prelijevaju u nitima, obavijajući se oko bedara, oko vrata. Tamo su muškarci i žene ostavili dio sebe zanijekavši sadašnjost, utapajući jedno drugo, dok si ti spavao, a ja sam te gledala. Tko nas je poslao da na suhim stepama sadimo krhke tulipane? To je farsa začinjavca koji je pobjegao od kralja, shrvanog potkazivača u izvrnutom zvjezdanom svemiru. Dupini leže na obali, oblikujući stupove od soli, bez bojazni. Sve će završiti prije nego što drugi budu razabrali postoje li ili prije nego što shvate što si ti i tko sam ja. Poderani nadir niz moja leđa. Bokovi ti se samouvjereno gibaju za risovim stopama, svijajući me kao glinu za oblikovanje. Obojani purpurom, u jednom se neodređenom trenetku priljubim uz obzor koji je ibis zacrtao. Niotkuda, nesmotren poljubac prigušuje preoštru notu. Vrijeme se širi, a plamen na morskom dnu gasne, kad se gubim između grebena i meduze. Ne znam zašto se i dalje buniš u ovom sveobuhvatnom obredu kojim dirigiraju nabrekle ruke. Neustrašivi pogledi šute, bacajući


Marianna Jelicich Buich

167

nepoznate sjene zaboravljenim idolima pred noge. Do sutra, još je sat. Dolazi vrijeme kad se od kiše i blata ceste uglibe, a slijepe uličice umnažaju kao neosvojene kule. Kada udara u mojim venama, tvoje je srce krto. Nedaleko, vjetar lebić stvara postupne filigrane na lotosovim laticama. Ljudi imaju lica izbrazdana jesenskim lišćem i oči uprte u glečerske vrhove, ali se nikad ne usude zakoračiti. Broje kovanice u fontanama i prerušavaju se u gusare kad je vrijeme ugodno. Ljudi preslaguju bizantske mozaike, pretpostavljajući sljedeći prirodni potez. A kad bi svijetu sutra došao kraj, tko bi zaustavio njihovu izgladnjelu, klikčuću, pučku osvetu? Moje odricanje prostire se na nedodirnutom rtu, gdje nijedan brodolomac ne govori mojim jezikom. Zaokruži moj prostor mjerom daha svojega, da bih dane čekanja mogla pretvarati u koralje. U tvojoj riječi želim pojednostaviti nemušt osjećaj barokne katedrale i izostalog vlaka, izglačanog oblutka koji ostavismo za sobom otkad smo ukrižali dva suprotna vala. Nedostaje hrabrosti za promjenu. Nitko ne ostavlja ono što voli, premda ruke od napora zadrhte u grču. Ni koraka prema visećem mostu. Rasijana su sva platna koja sam, ovih pustih godina, slikala. Na mnogim sam zloglasnim mjestima tražila dva oka i dvije ruke, ali nitko nije imao tvoje srce, niti ikada moje. Sad više nema kalupa za drevne dojmove: mogu oživjeti samo ono što izbija iz stihova koje ispisah. Rečenice, kao kamenje koje djeca bacaju na površinu zaleđenog jezera, nepomično je do proljeća. Obećao si mi zoru koju stežeš u šaci, dozvoljavajući mi okusiti beskrajnu moguću sreću. Dovoljno da ostanem tvoja, dok ti se dlan ne otvori kao istočnjačka lepeza na prostranim ravnicama slučajnog suncostaja ili izazvane pomrčine. Nitko ne može osuđivati moju samoću ili oklijevanje. Nema drugog mjesta, druge dimenzije, gdje mogu postupno razvijati svoju osjećajnost. I vidim nepregledno ljudstvo, i majku koja plače, i kiša je, i cvjetovi se gužvaju kao moja svakodnevica, a bila bih voljela da mogu gledati svoju zgužvanu haljinu dok leži na tlu. Nemam drugih želja koje bi mogle nadomjestiti


168

Književna Rijeka

ovaj ogromni, bezoblični osjećaj, bez rubova i postojanosti, bez uporišta koje svakog trena može nestati. Ali kad uporišta ne bi bilo, bilo bi kao izgubiti smjer: izgubiti smisao života znajući konačni cilj. No, uporište ne postoji, osim na mojoj strani užarenog kumulusa. Eto, to je mjesto gdje se zgušnjava beskrajna tuga ljudskog bića, potpuno svjesnog vlastite tlapnje. Dolazi vrijeme kad se od kiše i blata ceste uglibe i prolaznici ti gaze dušu, zamijenivši je sjenom koja je pored tebe. U ovom vremenu prognanih srdaca hrastovi su oboreni na zemlju, a tkanje isparano barem deset puta na dan. Raščinjaju se zidovi strpljivo građeni i ruši se vrijeme tišinama natopljeno. Niti jedne suze u dnu oka da svjedoči. Ljudi se boje samoće i prave si društvo puneći čaše. Ponekad se zaustave da bi se odmorili i oplakuju daleke, mitske pasije. U ovom vremenu, prije nego što dođe, ja te molim da se okreneš.


Elka Nyagolova

169

ELKA NYAGOLOVA

Andante s bugarskog prevela i priredila: Ružica Cindori RECEPT ZA KRUH Niji Kruh se radi iz ljubavi, uz misao na nešto lijepo, s bijelom nadom, kojom ćeš cijeli svijet omotati. Da ti bude lako pri srcu. Pazi da ne izgubiš tajne riječi, koje čuvaš samo za taj trenutak. S majčinim licem u sjećanju, s ritmom njezine pjesme, sij i prosijavaj bijelo – ne brašno, nego očekivanje. Poslije, u sredini – dlanom napravi udubinu – lako je. Umjesto majke – dobiješ najljepši doživljaj. Mijesiš i miluješ tijesto, glatko, dugo i žedno... I ne zaboravi – činiš žensko sveto djelo! Poslije ga pečeš u pećnici ražarene duše... Kuća miriše na kruh...


170

Književna Rijeka

(Silazi Sveta obitelj.) Samo da ne propustiš: kruh bez soli je, u stvari, podjednako neukusan kao i neslan život. Gledaj da uvijek ima vatre i soli u kući. Ako nešto zaboraviš, pozovi me brzo, molim te! S brašnjavim rukama, izaći će – dijete moje. (Moj čardak je visok, škripe grede od starosti...) Dugo ću silaziti s oblaka, u kišu pretvorena, dok ti sve ne ispričam. No, kruh će narasti! STUBE Mome sinu Iza bijelih vrata, unutra, skriveno, kroz proljeća prolaze svijetli tragovi. Sin ih točno bilježi olovkom, rastežući ih mladenački kroz godine. I žuri po iscrtanim stubama. Pred nama ih plete kao mjesečevu pređu... Jesu li postojane? – mislim, budna, u tmini s njegovim ocem, spuštajući pogled... Podupiremo prozirnu osnovu dok nam se sin penje. Crticu po crticu. Mi silazimo. A on sigurno korača gore. Posljednja crta je visoko –


Elka Nyagolova

stigla je gotovo do kraja vrata. Odletjet će nam ptić vrlo brzo. A u meni će se ugnijezditi stotinu pjevica. Istog tona. Kao da duša stenje. Šutke. Zazidana iza sto osmijeha. Vrata, kojima su oprošteni grijesi, umirit će se i zaspati nad pragom. I ona će biti budna umjesto mene, škripat će pod mladićevim dodirom. A ja i njegov otac čekat ćemo svijetlo čudo, gutajući pitanja. A poslije toga će, sâm, za svog sina početi crtati novo stubište, ne vjerujući još uvijek koliko stuba ima stubište zemaljskog raja. BALKONSKA ETIDA Dok se provlačim ispod konopca, ne prostirem tvoju opranu košulju. Tako izgleda sa strane. Samo tako izgleda. K meni mistično slijeću anđeli – ekipa Pomoć s neba šapuće ptici da odleti. A ona mi bojažljivo maše krilom pored lijevog ramena... – Leti! – kažem joj, – Cijeli balkon je tvoj. I dalje... Ali ptice, napravljene od platna, vjerojatno su nepravilno skrojene. One samo lepeću krilima i cijelo im se nebo utapa u očima. Vise pored mene...

171


172

Književna Rijeka

Dok se provlačim ispod konopca s opranom košuljom u rukama, nalikujem onoj koju pamtiš: ševi koja se umorila na nebu i na balkon slijeće samo da se odmori. Andante U džepu – magla. I u magli – zaboravljena nada. Breza sa zlatnim kastanjetama. Listopad mršti obrve. Obala, sa šatorima na hromim nogama – jedno ljetno pismo. Jedno čudo ili kočija – ali bez povratne karte. Do horizonta – ništa drugo. Ah, da – orao u visini. I oblaci, grubo razderani, koji se s njim svađaju. Na raskrižju – dvije duše koje se vole. Duša s dušom zagrlila se kao mladić i djevojka. I još – tajnovite priče – nižu šturci. – ... a danas nepristojno izostaju... – Škropi ih sitna kiša. Osjećaj za trenutak i vječnost. Gdje su mi krila? U nekom snu? Ili još dalje? Zašto se ne sjećam? I krotko legoh pod kapak s drugim krilatima. Posljednje čega se sjećam je kako plačem


Elka Nyagolova

jer me Bog tu poslao. Sezona leptira i rastanaka. No, polako... Život je divna ludost. A uspomene – herbarij. OPOMENA Samo danas, jedan jedini put, budi nerazuman. Ukradi kiši dugu, savij je u prsten. Otpusti uzde najskandaloznijim riječima. Voli me na trgu. Sutra, u tajnosti, bit će kasno. Olabavi čvor okovratnika i tajnih misli. Otjeraj sve mačke – raznositeljice crnih magija. Poželi odnijeti me na vrh planine. Ne ustručavaj se sakriti ni od samoga sebe. Odbaci sve poglede iza naših leđa. Klikni da si zaljubljen – usprkos kiši i prognozama! I što ako nam pravo na ljubav bude oduzeto, kad su nam duše beznadno sklone?

173


174

Književna Rijeka

Napravi to. Hajde, dok se nisi probudio! Ako se probudiš, znat ću da je sve drugačije... Samo još koji tren, (iako je jako teško!) tako mudrog i razumnog mogu te voljeti. *** Još uvijek sam bijeli oblačić gore, nad tobom. Danima i danima tamnim od preglasne šutnje. Pružaš ruku, obveznom gestom provjeravam nasipe. Stišćem zube da u tvom dlanu ne zaplačem. *** Tvoje ruke – dva vesla barke, u kojoj plovi moj duh. I – ne bojim se dubine.


Elka Nyagolova

175

RUKE opsjednutoj hvatanjem svjetlosti u topli prostor između dva dlana promaknuo mi je trenutak u kojem su mi ruke postale hladne... neku noć sam slučajno u šali rukama obujmila ti lice i bi mi toplo i bi svjetlost ruke su mi bile gladne *** Nyagolova, Elka rođena je u bugarskom gradu Dobrichu. Diplomirala je Bugarsku filologiju na Sveučilištu Sveti Kliment Ohridski u Sofiji. 1990. osnovala je nakladničku kuću Nyagolova – Kavalet. Glavna je urednica časopisa Znaci i predsjednica Slavenske književne i umjetničke akademije te članica Saveza bugarskih pisaca. Živi i radi Varni. Objavila ja petnaestak knjiga, među kojima zbirke pjesama Nisam Pepeljuga, Nulta grupa, Pravopis nade, Delfin suše, Peta sezona, Zemaljska igra, Bijeli vlak, Pisma od / do brijega, Prozori (na ukrajinskom), Crteži iz jednoga grada (na francuskom), Mi, Mi (na makedonskom), Kesten na dlanu (na ruskom), Stol za troje (na srpskom) i roman Nijema zvona. U tisku je i njezina knjiga na poljskom jeziku. Pjesme su joj prevođene i na engleski, njemački, rumunjski i grčki jezik. Dobitnica je uglednih bugarskih nagrada za književnost Zlatni Pegaz, nagrada za poeziju Hristo Botev, Belonogin izvor i Dora Gabe. Elka Nyagolova bila je gošća Književne tribine u organizaciji Društva hrvatskih književnika 28. listopada 2009. godine.


176

Književna Rijeka

Patrick Blanche Ponovnim objavljivanjem haiku poezije Patricka Blancha, uredništvo se ispričava književniku Marinku Kovačeviću, budući da smo u prošlom, 4. broju Književne Rijeke iz 2011. godine, uz ovaj prijevod – slijedom neobičnih okolnosti – kao autora haiku stihova koji slijede naveli njegovo ime.

s francuskog prevela: Vera Primorac

Nar od jantara *** Na dan Isusove smrti U štali hrđaju zajedno motika i srp *** Zimsko blještavilo Stari pas zanijemio i ne može lajati *** Siječanjska luna Zec se igra skrivača S oblacima *** Bistrinu planine nemoguće je naslikati... Ukočeno rame *** Sjenice i vrapci svađaju se oko žita Prohladno jutro


Patrick Blanche

*** Večernja fešta Artritični stari roker pri kraju karijere *** Sve sleđeno Na iskopanim gomilama usamljeni crvendać *** Šum latice iz rođendanskog buketa pada na stol *** Rano jutro prvi cvjetovi badema prekriveni injem *** Proljeće dolazi Susjedova marelica baca cvjetove *** Dolaze ljepši dani Pijetao u kokošinjcu budi se ranije *** Crvendać kljunčićem u suhoj travi kljucka ostatke snijega

177


178

Književna Rijeka

*** Hoće li nar od jantara u zdjeli s voćem preživjeti zimu? *** Još uvijek čujem pjesmu Mjesečina... Ledena je noć *** Tijekom noći buka grijača s gorivom Zima u samoći *** Prasak krumpira koji jedan po jedan padaju u kantu punu vode. *** Georges Simenon u Sjećam se str. 69 *** Visibaba u cvatu Vrtlarski radovi morali su početi *** Među smećem jednog zapuštenog polja plava perunika


Patrick Blanche

179

*** Blanche, Patrick pisac je, slikar, prevoditelj, književni kritičar, nakladnik i jedan od najboljih i najpoznatijih francuskih haiku pjesnika. Živi i radi u gradu Nyonsu, kulturnom i povijesnom središtu tog dijela Francuske. Za njega jedan francuski pjesnik kaže: ‘‘...ne bih navodio njegov životopis. Mogu samo reći da je rođen 1950. godine negdje u Francuskoj, a sada živi negdje u Francuskoj, i da je veliki pjesnik i umjetnik. Cijenjen i voljen od svih onih koji ga poznaju.’’. O Patricku Blancheu, pjesniku i čovjeku, upravo sve govori njegova poezija, jer pjesnik Blanche, i u životu i u poeziji, slijedi svijet Isse – velikog klasika japanske haiku poezije – i traži u duhovnoj sferi, gdje ne dominira materijalno, sve ono lijepo što čovjeka ispunjava. Njegov svijet je ljepota svakodnevnice, u najobičnijim malim i ljudskim stvarima, zbog kojih on ponizno prihvaća i život i sve darove koje nam on donosi. Blanche je istinski i svestran umjetnik. Za svoja djela dobio je mnogobrojne nagrade i priznanja diljem svijeta. Preveden je i na mnogobrojne svjetske jezike, a surađivao je i surađuje s mnogim istaknutim svjetskim pjesnicima, piscima i haiku pjesnicima. Blanche je i pjesnik istinskih emocija i sveg’ onoga što se zbiva oko njega i makar ga to direktno i ne doticalo, ostavlja duboke tragove koje on pretače u vrsna djela. A posebno mjesto među mnogobrojnim djelima koje je Blanche napisao ili pripremio kao nakladnik za nas u Hrvatskoj – i za sve haiku pjesnike iz Hrvatske – ima objavljivanje antologije o ratu u Hrvatskoj u vrijeme najžešće agresije: Nouvelles visions de guerre 1993. godine, u kojoj je skupljeno 55 haikua o ratu, od 55 haiku pjesnika iz Hrvatske. Patrick Blanche je, pored antologije Haiku iz rata, preveo i Rudarsku svjetiljku, svojevrsnu haiku-poemu o rudarskoj mladosti hrvatskog pjesnika Marinka Kovačevića, a kao samostalnu zbirku tiskalo ju je Francusko haiku društvo.


180

Književna Rijeka

ANICA GJEREK

Kajkavski krasopis BAROKNE ČREŠNJE Tri moje črešnje, Kak tri vile, bele, postale bi Lepe v proletje sako, Gdaj bi veselo precvele. Želno sem čekala Gda postanu zrele. Kak najlepše rože Bi pocrvenele. Plodove im slasne Deca su jela, K susedom, na gešenk, Nosila se puna zdela. I bilo je dosta, za se, Tog prelepog Božjeg dara, A gostili so se, bormeš, i ftiči – Zahvalu Bogu smo, potem, dali, Na Duhovni pondelek, Spred baroknog močilskog oltara. Hiža – cvet Tak negda, zdavnja, Bila je jena hiža stara, Kak ona s pesme: “Od zemle zbita i


Anica Gjerek

Šopom pokrita”, Ne joj na daleč bilo para. Skoro sake jakše zime Debeli sneg bi ju k zemli pritisnul – “Da naj se na decu ne Zruši!” – njeni gazda bi Z prošnjom, K nebu zavrisnul. Popravlal se krov Da nej promače, Luknje v zidu, i to ne male, Z blatom zacopale. I tak se starica, Naša hiža, Ne još zdošla, nek je Trajala, pomaleč i dale. Se dok nesu deca odrasla, Zgaslo se ognišće, Otišli su v svet, Ona je, časno, zbavila svoj posel, A pri kraju se prižmeknula K zemli Kak zvehnjeni, polski cvet. Čista reč Samo istinu mi, ve ti reči, Onu prafcatu, pravu Naj me celu poklopi, I makar mi se, Ono najvrednejše, Kakti gruda snega

181


182

Književna Rijeka

Na mom dlanu, Zanavek rastopi. Reči meni čistu Reč Naj soze mi potlem i poteču Kak dežđ da z neba curi, I otopiju falšnu sreču, Istinu mi ti vrni, Vreme moji vuri, Kaj z senji me prebudi, Kak drobnu fijolicu Na buri. Ipak znam, Da niš ne buš rekel, Kak nigdar ni nesi štel Nemreš zmekšat srce čkomeče Makar si mojega pol fkral, Za navek odnesel i zel, Skup z protuletjem I ringišpilom moje sreće. Kruh i oltar Z mirom teče reka Drava Črez podravski lepi kraj Potnik ze sa sake strane sveta, Tu si misli, da je zašel Vu zemalski, čisti raj. Pod nebom se reka zvija, mazi, Ze soncem nežno peta, A ob noći, gda grad spi, Pak z mesecom igra, Koj se po nebeski Prešetava stezi,


Anica Gjerek

Ober nje, Gdaj zlaćano žito zri. A jen Podravec stari Kak daleki pajdaš, Kaj ribič je i lađar Priseti se pred tom lepotom, Tuj i tam, Slopiti roke naspram Neba I zafaliti za beščeči, Vodeni dar Koji, kak pesma teče nam životom, Gdaj moli se potiho, Bogek dragi, ti dobro znaš, Da Drava je naš kruh po dnevu, A obnoći pak oltar. Božji falačec Hodala sem po šumami Sanjarila da sam ftica I da letim nadaleko i visoko, Ter bila sem vrabec i prepelica. Nikaj zato, ne mi žal, Bar sem v mašti bila to Kaj vu srcu sam želela, Život moj je voćka zrela. Se najlepše na tom svetu Bog večiti mi je dal Njemu navek zahvalujem, Molitvom z srca vrela, Kaj je za me, Od večnosti svoje, Jen falačec dal i fkral.

183


184

Književna Rijeka

Vu drugi svili Vreme je zmržnjeno, Ljudi se stišću, Vrapci pod oblokom Mrvice išču. Oblaki so se na zemlu spustili I sonce su nam čist prekrili, Po duši se nekaj tmurnoga vleče, Sosed drva vu vrtu za kuriti seče. Nemamo zakaj se žaliti, Se smo zabadav dobili, I hudim i dobrim, Se sima, Dobri Bog zabadav daje, Ampak ni zima Za večnost ne traje. Se se presvleče I vu drugi svili Protuletje vre drfče pred vratima Gda z ove strane Još se štima zima Ze zmržnjenim, svojimi Tak dugim svatima. Zanavek je lubav Sam za lubav Ti se bori, Vroča srca sakom daj, Z mirom naj navek gori, I v katedralu njenu Zanavek se sev pretvori.


Anica Gjerek

Budeš videl, da se splati, Samo ž njom živeti, Kaj se k tebi, nazaj vrne Mirišljava kak najlepši Protuletni polski cveti, A i blaga, Kakti joči srne. Kajkavski krasopis Sakaj sem morala delati Gdaj sam još bila nejaka Kopati gorice, brati drača, Na plečima z šume nosit drva, A od zdenca, v velkom loncu Na glavi za se vodu I vrteti velkoga kotača. Gdaj imeli smo doma žrvenj, Na kojem sem, za kruheka, Kuruzu i šenicu mlela, Kak nesem mogla doseći držalo, Mama me na štokrl dela. A neke pak kotače Celoga živlenja vrtiš, Samo druge fele Ali krugi su pak isti, Veli stari spis Krugi naše sreće V jeni ruki komad kuružnjaka V drugi pak posel i Očenaš Kaj got moreš, Se od sebe daš, Kajkavski krasopis.

185


186

Književna Rijeka

*** Gjerek, Anica rođena je 1935. godine u Koprivnici. Magistrica je ekonomskih znanosti. Objavila je samostalne romane Svjetlosni dar tišine (1994.) i Kristalni šapat (2001.) te zbirke pjesama Molitvena ruža (2001.) i Račun srca (2007.), dok je pak u koautorstvu sa svojom kćeri, književnicom Majom Gjerek, objavila zbirku pripovijedaka Nove krilate bajke (1990.), roman Srce sfinge (1993.), zbirku novela Zvjezdana košulja (1993.), roman za djecu Bijeli Dimnjačar (1997.) – koji je nagrađen 1999. godine u Italiji međunarodnom nagradom zemalja Alpe-Jadran zlatnom medaljom za književnost, zbirku bajki Ljubičasta kruna (2001.) i dvije kazališne predstave San o Žar-ptici (2003.) i Bijeli Dimnjačar te dvije slikovnice za djecu. Objavljivala je u mnogim časopisima. Zastupljena u lektirnom izboru za osnovne škole, u čitankama i antologijama bajki, a u ljeto 2011. godine izbor iz ljubavnih pjesama objavljen joj je na Internetu, na web stranici pjesnikinje Ane Horvat, pod nazivom Pjesnici Ane Horvat. Članica je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske – Ogranak Koprivnica. Živi i stvara u Koprivnici.


Ivanka Glogović Klarić

DO M A Ć A B ESED A Ivanka Glogović Klarić

Spamećuje se Grmljavina Po bregeh se j’ neš teško vajalo, po more na kraj prihajalo i onput prasnulo. Čovek se j’ stresal, za živjenje se j’ bal. Šajetu – od straha ni nanke abadal. Ča nas čeka? Va sakoj našoj peškarije judi znaju va ribi žbalit. Ako ih one lepo gledaju, zajno odluče da te ih kupit. Ši te i nan na onen svete saki dan oči kontrolat, pa ako ne gledaju lepo ceneje nas za maški prodat?

187


188

Književna Rijeka

Spamećuje se Ni pozabil: z nonićen je prvi put lovit ribu šal. Ta dan je bil jako srećan, zajno j’ šparića ćapal. Udicu j’ nonić odmolal, špar počel z repon mlatit. “Hitite me nazad va more!” z otprten okon prosit. Na svojo mesto j’ nono sel, a on je ribu za rep popal. Frknul ju j’ nazad va more, i špar je veselo ća pasal. Doma kad su se vrnuli, još vavek ni špara pozabil. Odonput, od onega jutra nikada više ni ribu jil. Danas su nonota va zemju na cimitere molali. Od tamo da se va nebo gre, su mu lepo špjegali. Bit će mu tamo lepo, Ono je vela modrina! Finalmente će moć ćapat velega, velega brancina.


Ivanka Glogović Klarić

Za niš je Više skoro niš ne piše. Se je manji, se je tanji. Malo, malo, pa se zlomi, neš mu pukne. Saki dan se negde zgubi par puti. Komać ga najden, a njega više ni. Šal je već posensega za niš. Na čude san ča storit, aš bež njega ne moren bit. Morat ću poć kupit novi lapiš!

189


190

Književna Rijeka

Haiku More mirno spi. Sunce je bušnulo noć. Rodil se j’ dan. *** Z belemi vali narikamano more. Veje po ceste. veje – suho lišće *** Na mokroj ceste bose nogi – a v rukah novi postoli. *** Lačan je galeb otroku z ruki ukral kušćić kruha. *** Z mora zihaja, zad Učki nan zahaja, vavek isto sunce.


Maja Dubrović

MAJA DUBROVIĆ

Dokle je poneštre, i tebe je Šterna Pred kućun od kamika – od kamika šterna. Stoji, muči, ne diše. . . Ma da, diše ona diše, Al nekako pomanje, po mučeć. Morda sanja, morda spi, vode ni. Ni njih već zdavni k njoj ni, on va trlišu i starih bragešah, ona z cenere facolon na glavi. Dohajali su sako jutro, sić kalali, vodu zapaljali. Kapi su štrcale na se strane prelivale se, va more koluri brilale, z šterne su leteli šari svilni leptiri su ju obavilli, poškropili, poškakljali, a ona se smela, smela ko da se srebro prosiplje priko privrati, priko krovi i ravnic, se dalje va daljinu, va modrinu. Danas je nekako sama, žejna, kumpanije lačna kod lačan kruha friškoga. Sića ni, lanac je nestal, Spušćen pokrov, ruzinav, zakračunan. Se pari ko da je neki črni vel priko nje prehitil. Al zdola, zdola negder dumboko spravljeni su koluri ćari i srebrni smih. Šterna od kamika, sa od sunca tepla, od spomeni lipa – rožica. Magari ju jutra bršljan oplel,

191


192

Književna Rijeka

magari va ostrugu zarasla, šterna draga od kamika koreni od kamika na kamiku je pušćala zavavik vika. Si to ti? Rekla san sama sebi da moran baš tebi vers napisat, ni lahko, ma, rekla san. Pišen sad tvojemu obrazu od kamika koga klobuk od slame al’ kapica skriva. Pišen oku črnomu ko spod klobuka svitli, al’ ne znaš nikad ča va njen biva. Onput, najedanput ti nagneš glavu na stranu. Vidin, friško si se obril i mehko se nasmel. Si to ti? Pa si se opet skamenil popljukal lažnu etiku i patetiku i suze kih, tobože, ni,


Maja Dubrović

a na dnu žmulja žuli duša od žulja i t’ga za jug. Si to ti? Pa kad suza, bez da bilo ča reče i tvoj vers poteče kod rika brza ča kamiki valja kod letrika ka škurinu kamare osvitli. Zatitra nježno to krilo od tića, ta žica inštrumenta i teče, teče kod pasano i današnje vrime, a brime? Si to ti? Si to ti? Ti, ćo, baš ti... ja, vero to si ti! Mat i poneštra Zbudila si se otprla poneštru onu prema Trsatu. Zbudila si se aš nisi mogla spat će ki danas arivat? Pozdravila si smokvu

193


194

Književna Rijeka

i Dalinu ravnicu pa si pomalo šla, nogu za nogun do kamarina i otprla i onu ka va Potok draški gljeda. Jedva si rinula stare, poidene, drvene prošijane, na poneštru si se nagnula morda biš koga videla. Razgrnula si koltrinu ka ni rikamana, ni već zdavni pokolana. Mulariji si mahnula, dala njin bonbon. Draga moja, leta greju, se si mi nekako manja, povijena, zgubljena. Saki dan nova gofa, saki dan grišpa nova, obraz zuh, suza presahnjena. Ma, dokle je poneštre i tebe je. Nagni se, nagni, mat moja i maši simin, maši neka znaju i pensaju ča znači i kulika je ljubav zmed starice i obične poneštre, one zelenimi prošijanami ki put širon otprtimi, ki put zaprtimi na libar.


Biserka Fućak

BISERKA FUĆAK

Va plavon perlinu Kvarnera Nevjestici beloj Spomen na Sabinu Granulo j’ sunce za oblaka da posvitli belu haju ča priroda ju j’ ogrnula noćas Lokvama, da pobeli dan, osmi mart 2006., i posvitli put duši trudnoj života na putu va prapočetak. Va sjeti ustaješ s nami. Od danas si svitlo va belini neba anđelska nevestice va beloj haji spi mirno. Dedovino moja Blišćiš svitlon dugina spektra, blišćiš va kapjah rose, zrcalu šumskoga potoka svemira dunboka.

195


196

Književna Rijeka

Blišćiš plavilon nebeskin po kistin orli lebde, a galebi kriče valu ča ga krč lomi va valu. Golubica na hridi se gnjezdi dokli hodin po makadani. Čenpres i borić z koreni mi škrilu pod nogami drže. Blišćiš, va naravi svojoj jubjena zemjo moja dokli pereš lice svoje va plavon perlinu Kvarnera. Kod neobjubjena mladica va nevinosti treperiš se si pred me klala va mriži svojih čarih bez besede me držiš dušu mi hraniš zlivaš vame mir i gordost, bez tebe bila bin mrtva duša. Zemjo mila i lipa kako te volin, jedina, rodna moja, dedovino. Tiha jesen Nadvila se nad tebe Milujući krošnje, travke... Male žive što se miču u boji prolaznosti trag sjene jesenje tone crven u dubine Kvarnerske.


Biserka Fućak

Monstranca Svjetlom blagošću monstrance svemira posipa Svevišnji blatnu močvaru našega žitka podanke da ukorjeni slika se njegova Tu oko nas Gledam te u miru Kako dišeš mriješkaš lice utonulo u san. Izdisaj ti pratim u svemira nemjerljiv kraj Beskrajno božanstvo Svud je oko nas Mi smo jubav Va kasne ure, trudna legnen Kladen glavu na tvoje rame Ćutin dih tvoje kože Tiho ti tuče srce Ne budin te Važnoj da si tu Mir zliva se vame Pogovarat ne rabi Aš se znamo Od bosih nog, kratkih brageš

197


198

Književna Rijeka

od kuštravih flizur do sidin i bolnih kolen. Za nami su zarasle staze do gorskih ledin ustal je smih, žalost duga domišjanja život pasal je kod potok. Se j’ zada nas naravi su se umirile čuvamo se ustala j’ samo jubav.


Mladen Barac

mladen barac

I gromača ima dušu martinja Martinja z vinon cvate, griški zvon ozvanja za vas svit, za me i za te prišla je ura blagdanja Ki pišice ki z auti Sveton Martinu puk re rado, sakud se veselji ćuti krsti se i vino mlado Kad dan pak noć priziva, sa srca zalupaju jače pisma za pismun ljudih zaziva, mlado se vino va žmulji natače Tambura se lipo čuje i pisma pozgoru stara, a i armonika tu je pa štimung i ona stvara Od nigda se j to užalo, i tako sako leto vavik lipo onu nedilju, ma blagdanju šćeto slavimo va Grižah Martinju! Crikveniške ribarice Sićaš se ribaric golčići su prodavale znane ženske z Crkvenice i po selih nazivale “Ribe, ala, rib malo”

199


200

Književna Rijeka

ribarice su sprid vrati sako jutro se znalo balančun već v rukah klati Kad bi ribi se prodale “Se tičice iz gore” od sriće bi zapivale “Spustile se na more” Mački mjauču po selih griških “Ribe, ala, rib malo rib, rib, lipih friških” Sako jutro se zvalo. Griški krabunosi Ala homo si va krabunosi rog je zabucal, ljudi ča čekate... Pridu tako ti krabunoški dani jedni smo okrabuljani kigod napiturani po vražju nasajeni, a čagod i nakramani Pojid i se brigi čovik pozabi delo i sakakove intrigi hiti zad pleć, va ti krabunoški dani veselje, pisma i tanci mu nete uteć Po staron običaju sača se dela sope, buba, piva to van se zija,


Mladen Barac

tuli uhuče, Jedni gredu ‘‘po staru’’ drugi po ‘‘mladu’’ najgrji staru kramu vuče Običaj je samo naš ma gremo i drugamo da se svitu pokažemo zotin se štimamo Jedni zgljedaju ‘‘čin grji tin bolji’’ drugi ‘‘čin mlaji tin lipši’’ va duši saki nič lipoga nosi, po navadi i užanci to su griški krabunosi. I gromača ima dušu Od kamena stvorena velin poton nastala s trdi žulji posložena do danaska obastala Ta nimi svedok, gromača svedoči o delu i življenju uzijena skriva sača o skrbi, muki i trpljenju Tr, da se zna podivanit kako se nigda živelo rabilo je zemlju nosit, sadit, da bi se preživelo Na njoj bi se počivalo kad se brimena nosilo fermat se na njoj znalo kamo god se hodilo

201


202

Književna Rijeka

Kamik diši po kušu, a da ju ov svit ne zbriše aš i ona ima dušu o gromači pisma piše Domaća rič Domaća rič, beseda od naših starih rojena dal bila mala, vela od pamtivika voljena Š njun kumpanjaš rabiš saki dan ćakulaš, pripovidaš ča ti ja znan Besedun se i rodiš radošćun prvog plača jušto ju zavoliš i proživiš sača Ona kroz žitak pelja š njun duminjaš tendiš, guštaš veseliš se, abadaš Tr, rič je i druhčija fanj puti je jetikava va divanu prišna, štufna zbantana i grintava Ma va ljubavi umi plavat domaća rič ima dušu, srce kot rožica diši, a svitli kot sunce


Zlatica Balas

zlatica balas

Paleć luč va noći Oluje Stari krabunos Lipa slika i prilika Čovika va cunji Ko da plaši repci V trsi i drmuni Huče... uhuhuče... v rog tuli Za sobun šmrikovu gran vuče Na riti krelja od šelubića A v rusaku kudilju vuni. Leprša... potancuje Ritun mrda Brkon striže... namiguje Staroga čovika oplakuje. Uhu... hu... Uhu... hu... Ihu hu... I hu hu... Opanki razdrti na nogah V rukah pomadi od saj Neprispravan klati i mlati. Krivi divan Hod od nemila do nedraga Najlipše mu pristaje žmulj črnoga Ili samo bevanda.

203


204

Književna Rijeka

Naša stara mat Očenaše i vlasi stare matere Vavik su mi dišali na samoću Na leta čekanja rojene dice I slaganja nabori na čelu. Sama samcata Ko da se zavukla va svoj mir Molila je po celi dan I se kadi kad zaboravela jist. Stara, ali dobra ko dobar dan Zadnji solad otkinjen od ust dičini bi dala Suhu smokvu, orih... Blagoslov--- i smih. Paleć luč Boru, Alenu,Teu, Nikici, Milanu, Tomu, Draganu, Zvonimiru, Domagoju, Darku, Robertu, Nevenu, Milanu V., Donku, Željku, Zdravku, Miju, Antonu…

Paleć luč Va olujnoj noći Ugasil se žitak Radost, ljubav, san. Pal je naš brat Sin, muž i otac. Grč va srcu Tuga, bol, plač.


Zlatica Balas

Zamučale tice Nade se ugasle Črne misli Pamet pomutile. Smih vaš lipi Va oblak se skril Sunce prestalo svitit Vas ni... Daž od suz Saki dan pada Zaliva imena vaše Da se ne zabe. Da se nikad ne zabe Nikad ne zabe. 4. 08. 1995. akcija Oluja

Gradino Gradino, Griška vilo Lipotice od kamika siva Po povjesti dišiš slavnoj Ko rožica – stručak ružmarina. Bez krova si zdavni već ostala Ko i ljudi ondašnjega kova Ostala si trajna uspomena Slavna prošlost vinodolskog roda.

205


206

Književna Rijeka

Orlići si se puno zgojila Burun si jih i suncen hranila Tajne skrivaš va zidinah starih Sin si ponos bila i ostala. Puškarnice male špijalnice Divane nan o sudbini Tvojoj Gradino – vilo našeg kraja Tičje njazlo i spomenik rodu. Volimo te ma kadi god bili Ljubav za te va srca smo skrili Gradino naša draga Slavna prošlost – kolko Frankopana!


Maja Jugović

maja jugović

Leh malo fermat i čapat Moja jubav Moja jubav je se ča iman Ona je zdenac z kog snagu zniman Životnu snagu ka daje me tira Aš su jubav i va nju vira Se ča danaska čoviku rabi Da na brige malo pozabi. I virujen va nju I ufan se va nju I umrit ću za nju. Za jubav jedinu Za jubav svetu. Za jedino bitno Va današnje vrime Za jubav i njeno ime. Vrime od priše Ni danaska vrimena za fermat Si žure – i otac i mat. I dica lete saki svojin puten Va vrimenu od priše Ki će se snać više Va sen ten. Jure si za nečin, Jačin, bojin, većin. Za šoldimi kih nikad ni A vavik fale i rabe I va soj toj priši

207


208

Književna Rijeka

Judi često pozabe Da su potrebni Jedni drugimi, Da ni više jubavi Med judimi. I da ono ča j bitno Tu nadohvat ruke I da samo malo rabi Pozabiti na muke I leh malo fermat I uspet ju čapat Pa ju podilit simi Dok nas delo Sih ne znimi. Podilit jubav I dobru voju I lipu besedu za suseda koju i za svoji dragi kih volimo najviše naći vrimena va vrimenu od priše. Ča vredi? Ča danaska vredi osin jubavi? Ča j zasprave vredno i bitno? Da smo živi, sretni, zdravi I sej naspran toga sitno. Čemu onda vječna priša Leti simo, leti tamo Kad je jubav se ča rabi Da j leh vrimena za nju samo.


Stjepan Juričić

209

STJEPAN JURIČIĆ

Stražar – Boha! – zazija Jura, a voli stanu da oćahnu. Pregljedal je uža na vlačicah da se ni ča otpušćalo. Ot vrha Velih vrat put re zdolu kroz Diran. Veli je nispoc, se mora bit dobro privezano. Nasikal je negnojih za stabri i nikoliko lip za sulje, a sprot će oličit lipe, liko vavik za niku potribu rabi. Z torbe zname barilac i srkne vina gljedajuć priko Dirana svoje selo. Maljacno, par kućic unjazlile se spod dolnje strane, a spred bljišći Vinodolčica. “Žena pripravlja južinu”, pomisli, gljedajuć stup dima kako ko po sulji praća do vrh strane. Srića ga celog ospe, pred malo se oženil, za ki misec dobit će dite. Stara mat mu šapnula da će sigurno bit sin, jerbo Anka va licu lipo zgljeda. “Dobro bi bilo, ma neka bude ča bude”. Z barilca prolije malo vode na tla i namoči vivolicu upankih da se ne huže kad re po kamenu zdolu, pogljeda voli, spred njih korbačon udela križ i potira zdolu kamenin puten. Jednuč mu stari otac divanel kad je šnjin i ocen evdi bil na tlaki da je ta put ot kamenih pljoč udelan jako zdavni. Spomenul je niko carstvo, da pelja do Grobnika i dalje, a zdolu skroz do Senja. “Mora da je zdavni kad su skoro pedalj guboke rige va pljočah, dobro je napravljen kad još dura”, z razmišljanja ga prene zvoncanje. Spred njega ofce se raštrklale po škaljicah išćuć ku trafku. Čobanica pomalo re, prede preju i spod glasa piva: Lipo moje to sivo kameni a med njimi zelena travica slatko paše mojin ofčicami zelen grmak njimi hladovina i sako tuliko zazija: – Na, na moje – kad ka ofca projde dalje za pašun, obrne se i spazi Juru vlačicun. – Hodi, hodi, ofce će se maknut! Ne smin pašćit, naprvo je


210

Književna Rijeka

Faba svojin ofcami. Pomišale bi se, muka jih je onda odlučit, a i ova nesrića ot janjca potukal bi se Fabinin, hodi, hodi! – Ren, ren, ni ja ne pašćin da uža ne puknu, ala Bog. Polne je zazvonelo Begradu kad pride spred sela, a va selu celi štrk. Na vratih va plaču žena i mat, otac kljene za sega maha. – Ča je? Ka je hudoba? – va čudu će Jura. – Jura moj ne znamo ni mi – pomalo će stari otac. – Zrana je bil grašćik i rekal da gospodin kapetan zapovida da nedilju dojdeš va grad Niš drugo ni povidel. Si ča storil? – Ma, nis niš. Ki zna ča ću morat delat?! Videt ćemo nedilju. Nego, stovarimo vlačice, hasni volon dat vode, ma ni pojidi, ča više more bit veća hudoba? – počme razvezivat uža samo da ne pokaže nemir ki ga uhitil pa pogljeda starog oca. – Stari ćaće ćete oličit sulje? – Ću, ću. Ne briži, zapolne kad malo oćahnen. Dok su seljani ćakulali na guvnu, z Luk prišeć doklati Franka, potna, zbezduhana, pobelela ot straha. – Ajme moja čeljadi, niš ni dobro! Gori san bila poli mojih, po selih da grašćik određuje nike desetare, ne znan ča ni kamo, ren doma, do vidova – zgobila se spod košare i makla puten. – Jura, ča su to desetare? – puna pojidi će mater. – Gospoštija je zapovidela kad mu je potriba za oružnici da deset kmeti mora oskrbit jednog oružnika, a dvajset kad se mora opravit i konja. Ma, remo južinat! Potle maše ćemo se ča to doznat. Nedilju v jutro si se pašće. Jura je škuri prošal, prvo na mašu Begrad, a onda va grad. Begradu zazvoni prvi zvon. – Ane, ti ne hodi nikamo, ostani smanun doma! Znaš, noseća si pa ti more ki dat uroki. Oni neka redu Napolje. Danaska je tamo pop z Drvenika, obed ćeš kuhat, ja ću blago uredit – urdina stara mat, kot gazdarica. Poslje maše posidaju va kuhinji. Saki svoje tubi. Nikako dočekat Juru da čuju – ča je? Sako tuliko pogljedavajuć na Visoko tel ga ugljedat, a kad ga spaze zijdu spred vrat. – Jura moj, ča je? – brižno će Ana. – Bog van dal del svete maše. Gospodin kapetan mi rekal


Stjepan Juričić

211

da je gospoštija naredila da ren šnjin va Ozalj i tamo da ću bit stražar. – Jura moj, kad? Kuliko će to trajat? – rasplače se Ana. – Moran bit Grižah va gradu potla nedilje. Ren šnjimi kad se budu vrnjevali z Novoga. Ne znan kuliko, ma ne pojidaj se.. Morebit, neće bit velog zla. Leta se va muki i delu zbrajale. Dvajset let ot Juri ni traga ni glasa. Mići Jurica rasal ko zvodi i zirasal va lipog i pametnog fantinu. Celo vrime brižili su o njen mat, stara mat i stari otac, kumi, rojaci, a vavik je pital za oca: “Kadi je i kad će prit?”. Niki mu ni znal niš reć, samo je napovidal kad naraste da će proć oca nać. – Znate ča, ja ren oca nać. Dvajset let iman pa moren poć. – jednog dana reč Jurica svojin kad se zvečeri posidali okol komina. – Zaminit ću ga da more doma prit. Mat se rasplače. Stara mat se počme križat, a stari otac samo pogne glavu. Celu večer projde va nagovoru da nikamo ne re. Na koncu stari otac kad je videl da je naumel poć, samo reče: – Kad si tako nakanel, hodi! I ovo, ne hodi po putih, hajducih je puno, a kmeti ne sme nikamo ako ne urdina gospodin! Ako te uhite, finit ćeš va tamnici. Dobro pazi kud reš! Ne hodi v noći, ot vičirnje one hudobe imaju moć, višće i kudlaki. Kad zornicu čuješ, onda hodi. Tad nimaju više moći. – Se je tako nabrajal, da i sam rastira strah i pojid. V jutro mat stavi va torbu kruha, sira, luka i napuni barilac vina. Jurica hiti torbu priko ramena, na pragu se zlamena i otputi priko Visokog za Ozalj. Po trtorih i šumi, skrivajuć se pred simi, nakon par dani pride pred vrata Ozlja, stane pred stražara divaneć da išće oca, da bi ga otel upoznat i zaminit, a stražar ga popita z kud je i čigov, a kad mu Jurica reče, va suzah ga zagrli divaneć da mu je on otac. Stali su pred vratimi i divaneli o sen i sačen, povidel mu kako saki dan mat gljeda na put ćel prit. Stara mat za njega vavik moli, a stari otac ne divani niš samo gljeda put Dirana i sam sobun nič mrmlje. Kad se nadivaneli, Jurica reče da re


212

Književna Rijeka

gospoštiji reć kako bi ga zaminil. Otac zname pušku i na mestu ubije sina. – Sine moj, ako san ja rob dvajset let, ti nećeš bit. Straža uhiti Juru i otpelja pred bana, a ov reče kako je evdi stražar već dvajset let, prošal je a da sina ni ni videl i da je sin došal da ga zamini pa ga je ubil da ne bude rob kot on. Na to banica Katarina reče mužu da ne smi tuliko dugo držat ljudi va službi, neka Juru otpusti i daruje, a Juricu lipo zakopa evdi va Ozlju. Kad je prošal Kozak, oćahne na Velih vratih, natovarenu mulu ku mu daroval ban Petar, pušća ju da pase, zname barilac i srkne gutljaj vina, pogljeda priko Dirana svoje selo kot i onog dana pred dvajset let, nikun čudnun srićun da re doma, a onda tuga ga ospe i suza se pohuže priko trdog obraza. Stavi barilac na mulu, zlamena se i peljajuć mulu pojde zdolu i promrlja: – Valjda je tako: čovik snuje, Bog određuje. * Predaja veli da je to bilo za vrime Petra Zrinskog


Željka Lovrenčić

213

SUDBINA KNJIGE žELJKA LOVRENČIĆ

Godišnjak za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Subotica, 2010; br. 2; 371 str.

o

vih mi je dana došla u ruke zanimljiva publikacija: drugi broj Godišnjaka za znanstvena istraživanja koji izdaje Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. Zadaća te institucije je očuvanje, unaprjeđenje i razvoj kulture vojvođanskih Hrvata, a na čelu Zavoda nalazi se Tomislav Žigmanov. Godišnjak na 376 stranica donosi 12 znanstvenih i stručnih radova koji se bave nekim od aspekata društvenog života u Vojvodini i obuhvaća raznovrsnu tematiku vezanu uz djelatnost bunjevačkih, srijemskih i bačkih Hrvata te radove kojima su tematika Hrvati u Vojvodini kao cjelina. Podijeljen je na osam dijelova: povijesne znanosti - prostor, procesi, događaji; jezikoslovlje; etnologija; sociologija, demografija i kulturologija; filozofija i povijest filozofije; bibliografija; povijesna građa i prikazi knjiga. U prvome dijelu objavljeni su tekstovi mr. sc. Dominika Demana, dr. sc. Roberta Skenderovića, Ankice Landeka i dr. sc. Slavena Bačića. Prema navodima u sažetku, mr. Deman u svojemu radu prati djelatnost glasovitoga franjevačkog propovjednika, misionara i inkvizitora iz strožega reda – opservantskoga – u XV. stoljeću na području Ugarskog carstva i obuhvaća razdoblje od 1432. do 1439. te 1457. godinu. Autor donosi osnovne podatke o srednjovjekovnoj inkviziciji i pojavi husitizma na


214

Književna Rijeka

prostorima koje opisuje. Robert Skenderović piše o podrijetlu Bunjevaca te o migracijama iz Hercegovine u Podunavlje tijekom XVII. stoljeća. Dosadašnje spoznaje o doseljavanju Bunjevaca u Bačku proširuje novim tezama i ispravlja dosadašnje navode o tomu da su doselili iz Hercegovine. Ankica Landeka piše o knjižnici isusovačke misije iz Petrovaradina koja dosad nije u cijelosti obrađena ni predstavljena javnosti, dok se dr. Slaven Bačić bavi nacionalno-integracijskim procesima Bunjevaca u Bačkoj i ugarskom Podunavlju te pokušava ukazati na najvažnije trenutke koji su otežavali integracijske procese ove subetničke skupine u cjelinu hrvatske nacije. U tekstu Kako skrbiti za hrvatski jezik u Vojvodini? Petar Vuković govori o uporabi hrvatskoga jezika na području Vojvodine te o poteškoćama koje ima jedan od službenih jezika na tom području. Autor navodi da je hrvatski jezik najizloženiji utjecaju srpskoga. U dijelu koji se odnosi na etnologiju pišu dr. sc. Milana Černelić i dr. sc. Jasna Čapo Žmegač. Dr. Černelić daje osvrt na bunjevačku zadružnu obitelj Dulić iz Đurdina o kojoj je podatke prikupila terenskim istraživanjima 1980. godine, a nadopunila ih kazivanjima članova te obitelji. Jasna Čapo Žmegač u svojemu tekstu istražuje Hrvate iz Vojvodine (Srijemce) koji su početkom devedesetih godina prisilno preseljeni u Hrvatsku. Istraživanje se provodi u dva navrata: u spomenuto vrijeme i dvadeset godina nakon toga. Ostvaruje se analiza osjećaja doma kroz vrijeme i zaključuje da su se preseljeni Srijemci prilagodili novim sredinama, ali i da se nisu uz njih emotivno vezali. U dijelu naslovljenome Sociologija, demografija i kulturologija pišu Mario Bara, Drago Župarić-Ilijić i Katarina Čeliković. Mario Bara u tekstu Sudjelovanje Hrvata u saveznoj kolonizaciji Vojvodine 1945-1948. na temelju stručne literature, relevantnih statističkih izvora i popularnih članaka, analizira saveznu kolonizaciju Vojvodine te sudjelovanje Hrvata iz Hrvatske, BiH i drugih tadašnjih federalnih republika i inozemstva u tom procesu. U tekstu se razmatraju politički, kulturni, društveni i drugi čimbenici koji su utjecali na prostorni raspored i brojčanu zastupljenost Hrvata u kolonizaciji. Autor zaključuje


Željka Lovrenčić

215

da je većina kolonističkih obitelji iz Hrvatske prevladala krizu prilagodbe na novu sredinu i zadržala se u Vojvodini. Drago Župarić-Ilijić, pak, u svojemu tekstu Percepcija prekogranične suradnje s Republikom Hrvatskom među nacionalno-manjinskim organizacijama Hrvata u Srbiji opisuje i ilustrira doživljavanje najvažnijih odrednica i obrazaca prekogranične suradnje među pripadnicima hrvatske manjine u Srbiji. Osvrće se i na opći položaj manjinske zajednice Hrvata u Srbiji, dok Katarina Čeliković u svom radu Kulturna scena Hrvata u Vojvodini - osnovni podaci o institucijama i vrsti kulturnih praksa govori o problemima s kojima se susreću kulturne udruge hrvatske manjine u Vojvodini koji su, uglavnom, vezani uz financije i manjak kadrova te uz nedostatak prostora za djelovanje tih udruga. U dijelu koji se odnosi na filozofiju i povijest filozofije, prof. dr. Franjo Emanuel Hoško govori o Filozofskome učilištu u Baji u XVIII. stoljeću (1725-1783.). Baja je mjesto na kojemu su se obrazovali filozofi i nastavnici filozofije. Bilo je usko povezano s najvišim franjevačkim obrazovnim zavodom u to vrijeme, tj. generalnim učilištem u Budimu i značajno je obilježilo kulturni i vjerski život Hrvata u Bačkoj, Baranji i mađarskome Podunavlju. Slijedi tekst Tomislava Žigmanova Prilozi za bibliografiju radova o vojvođanskim Hrvatima od 1990. do 2008. – članci i radnje u časopisima, zbornicima i godišnjacima u kojemu autor donosi popis 314 radnji i članaka objavljenih u razdoblju od 1990. do konca 2008. godine, kojima je glavna tema društveni i kulturni život Hrvata u Vojvodini ili se jednim dijelom govori o tom segmentu. Popisani uradci objavljeni su u periodici i zbornicima u Hrvatskoj, Mađarskoj i Srbiji. U dijelu naslovljenom Povijesna građa objavljeni su radovi Stevana Mačkovića i Đure Rajkovića. Stevan Mačković piše o katalogu analitičkog inventara odjeljenja Senata Veliki bilježnik za 1919. i 1920. godinu. To je odjeljenje postojalo od 1919. do 1931. godine, a sastoji se od 4 knjige i 48 arhivskih kutija. Iz teksta saznajemo da su za to odjeljenje, kao i za čitav fond, izrađeni i analitički opisi sadržaja na razini predmeta te kazala.


216

Književna Rijeka

Đuro Rajković priredio je tekst o prepisci između Stanislava Prepreka i Albe Vidakovića, dva vojvođanska glazbena velikana. Prepiska je pretežno crkveno-glazbenog značaja i svakako vrlo zanimljivo štivo ljubiteljima crkvene glazbe. U osmom poglavlju Godišnjaka donose se prikazi knjiga Sanje Vulić Vitezovi hrvatskoga jezika iz pera Jasne Melviger, kao i Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca koji je uredio Slaven Bačić i o kojemu piše Slaven Ravlić. Tu je i prikaz knjige Serbo-Croat Relations: Political Cooperation and National Minorities / Hrvatsko-srpski odnosi: politička suradnja i nacionalne manjine koju je uredio Darko Gavrlilović i o kojoj piše Tomislav Žigmanov, dok Petar Vuković daje prikaz knjige Ilije Žarkovića Zaboravljeni rječnik – govor golubinačkog kraja. Mario Bara piše o Bilježnici za povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata Josipa Temunovića, a Ivana Andrić Penava o knjizi Marija Bare i Tomislava Žigmanova Hrvati u Vojvodini u povijesti i sadašnjosti – osnovne činjenice. Katarina Čeliković donosi osvrt na knjigu Nace Zelića Publikacije bačkih Hrvata – popis izdanja od 1901. do 2007. Ovaj je godišnjak vrijedan prilog proučavanju djelatnosti vojvođanskih Hrvata i vrlo informativno štivo za sve one koji žele saznati nešto više o tim temama. Izborom kvalitetnih i informativnih članaka čitateljima se pruža mogućnost doći do novih spoznaja o stvaralaštvu i životu hrvatske nacionalne zajednice u Vojvodini.


Željka Lovrenčić

217

žELJKA LOVRENČIĆ

Ana Horvat: Stablopis: hrvatski pjesnici o stablu i šumi Hrvatsko šumarsko društvo; Zagreb, 2011; 461 str.

o

sim po tome što je vrsna pjesnikinja, a odnedavno i prozaistkinja, Ana Horvat je poznata i kao ljubiteljica i zaštitnica životinja. Tim je dragim bićima posvetila knjigu Subića, antologiju hrvatskoga pjesništva koje govori o životinjama. No, njezin antologičarski rad tu ne prestaje – nedavno je objavljena i knjiga Stablopis – hrvatski pjesnici o stablu i šumi u kojoj je prikupila pjesme hrvatskih pjesnika o stablima i šumama. Autorica ovaj izbor poezije posvećuje ‘‘arboretumu u Trstenom opožarenom 2000. godine, s nadom da će biti obnovljen i zaštićen’’, a povod za ovu antologiju nalazi u činjenici da je, na prijedlog Republike Hrvatske, 2011. godinu UN proglasio Međunarodnom godinom zaštite šuma. Antologija počinje s pet uvodnih pjesama: Stabla umiru šutke Jure Franičevića Pločara, Breze na ulici Dobriše Cesarića, Šuma Bore Pavlovića, Stabla Alojza Majetića i Godovi Ane Horvat. Nakon nadahnutog predgovora Božice Jelušić koja, između ostaloga, ističe da je “...antologija Ane Horvat nazvana Stablopis izuzetan autorski i izdavački pothvat najviše kategorije...”, slijede pjesme o šumama i stablima u vremenskom rasponu od 15. stoljeća do današnjih dana, odnosno od Ivana Česmičkog (1434-1472.) do Darije Žilić (1972.). Uvod u izbor su pak pjesme iz narodne usmene poezije: Oj javore, zelen bore, Grana od bora i Marino lice i Izvir voda izvirala… Ova zanimljiva knjiga, u kojoj se objedinjuju ljepota stiha i ljepota prirode, dokazuje da su stabla i šume pjesničko nadahnuće


218

Književna Rijeka

od najranijih vremena. O čemu pjevaju odabrani pjesnici? O stablima koja nam svojim postojanjem uljepšavaju život, o šumama u kojima nalazimo mir i svježinu i u kojima dišemo punim plućima, o iščupanome korijenju, o zelenim krošnjama u kojima borave ptice. Budući da već Ivan Česmički u pjesmi Stablo govori, koju je preveo Nikola Šop, opjevava drvo koje naslućuje skoru smrt: ‘‘Što me čeka, ta sigurno će sasjeći me jednom / Dvosjeklicom, i baciti me u ognjište ognjeno’’, razvidno je da je smrt stabla tema koja pjesnike nadahnjuje stoljećima. Jer i šest stoljeća nakon Česmičkog, o odlasku jednog stabla u svojoj pjesmi govore Ana Horvat, Branimir Bošnjak piše o smrti kruške, a o smrti drveta, trupcima i pilanama – Borben Vladović. Osim o smrti drveća, on pjeva i o njihovom životu; dvije pjesme posvećene su divljoj jabuci i zasađenome orahu. Tema stabla nadahnula je i Hanibala Lucića, Ivana Bunića Vučića te Petra Preradovića koji pjeva o suhome drvu koje je nekada bilo zeleno i u čije su se krošnje noću sklanjale ptice. Šume i drveće potaknuli su Rikarda Jorgovanića da napiše stihove o drvu ljubavi, a Vladimira Nazora, koji je u Stablopisu zastupljen s jedanaest pjesama, pjesme posvećene šumi koja spava i bogu u njoj. Lovor i njegovo lišće opjevao je Silvije Strahimir Kranjčević, mirisni javor koji razgovara sâm sa sobom Ivan Mažuranić, gordi jablan A. G. Matoš, a lipe Dragutin Domjanić. Fran Galović pak pjeva o kestenima, višnjama i breskvama, a između ostalih Ujevićevih pjesama, u ovoj je antologiji zastupljena i ona posvećena visokim jablanima: ‘‘Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi / od gromora njina glasa šuma i more se budi, / a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire / i bune, i prodiru uvis, u etire.’’ Jabučni cvijet nadahnuo je Augusta Cesarca, jele i oleandar Doru Pfanovu, a smokva Antu Cettinea... Između ostalih pjesnika, breza je očarala i tri suvremene pjesnikinje: brezasti glas opjevava Enerika Bijač, Dunja Detoni Dujmić spominje to divno drvo koje je palo i ispustilo dušu, a Diana Rosandić kaže: ‘‘zibaju se valovi / mora zelena / očima zapletenim / u čvornato korijenje / gdje mir sanjamo / i mira tražimo / i ljubav nevinu /


Željka Lovrenčić

219

po poljima / cvjetonosnim / za svaku brezu / u drvoredu /...’’ Milana Begovića miris dunje podsjeća na voljenu ženu, a Gustavu Krklecu nadahnuće su breze i lipe. Fran Alfirević svoje stihove posvećuje dudu i maslinama, a Dragutin Tadijanović, nesuđeni inženjer šumarstva, parkovima i maslinicima: ‘‘Snove sniju stari maslinici; / Zelene se rodni vinogradi. / Žarko sunce žeže sa visine / Kamen tvrd i zelene doline. / Na stablima žuti limunovi, / i masline, i slatke naranče, / Šalju miris raskošno u prostor / Kud prolazimo ja i moja sjenka./...’’ Neki pjesnici zastupljeni u ovoj antologiji spominju vrtove (Olinko Delorko, Vladimir Popović) i parkove (Grigor Vitez, Antun Nizeteo), a razvidno je da je Kruno Quien bio očaran raznim biljkama i drvećem: čempresima, maslinama, lovorom, hrastom, topolom, brijestom, jasenom i brezama, usput se prisjećajući i zagrljaja u Tuškancu: ‘‘Volim te, kao što stabla / rastu. Volim te, / kao što žeđam usta / tvoja’’. Motivi Slavka Mihalića su, između ostalih, posjet šumi, divlji kesten, smrt lišća i Tuškanac, a Josipa Pupačića mlada vrba: ‘‘Vjerit ću se s tobom / u proljeće, / kad trave narastu / i pjevat ću u krošnji tvojoj / o zrcalu rijeke.’’. Šume, stabla i parkovi nisu uvijek vezani uz spokoj i životne ljepote, nego su često izloženi i raznim nedaćama. Tako stablo, u jednoj pjesmi Joje Ricova, preživljava uragan i prkosi vremenskoj nepogodi koja ga nije uspjela uništiti: “jedinom žilom / vezano za zemlju / stablo živi: /cvjeta / dok u drugoj umire lišće”. Irena Vrkljan se poistovjećuje s drvetom i tvrdi da je bila stablo, a Zvonimir Balog šećući nailazi na stabla višnje i oraha ili se pak uspinje na najviše drvo kako bi gledao šumu odozgo. Usput traži neko divno mjesto pod krošnjom oraha za susret sa svojom dragom. Tomislav Sabljak u pjesmi Tužaljka samoće ‘‘...sjeda na stablo i priča pticama koje plaču i tužno bugare’’, dok Mate Ganza i Ante Stamać, opjevajući stabla, govore o zaboravu i svjetlosti. Odnosno, Ganza je ‘‘...jutros u mislima zastao pred stablom jabuke, gledao lišće kako srasta na vjetru i rijeku što promiče zrakom”, a Stamać razmišlja o “žutim uspomenama koje se romantično spuštaju u kovitlac suha lišća”. Potpisnica predgovora Božica Jelušić zastupljena je s čak


220

Književna Rijeka

petnaest pjesama posvećenih drveću u zimi, breskvinome cvijetu, maslini, orahu, topoli, arišu, brezama, vrbi... Zdenka Andrijić jednu svoju pjesmu posvećuje kestenu, a Diana Burazer u ovoj je antologiji zastupljena pjesmom Naranča, po kojoj ime nosi i njezina najnovija pjesnička zbirka. Anka Žagar ‘‘luta šumom i sve zaboravlja’’, a Sead Begović i Ružica Cindori pjevaju o jabuci. Kad bi mogla birati, Ružica bi bila ‘‘starinska jabuka u voćnjaku svojega oca’’. Stablopis završava pjesmama najmlađih zastupljenih pjesnika – Darka Posarića: Šuma u travnju, Pozdrav lista, Jesen u šumi i Darije Žilić: Jabučni čovjek (stabla). Nakon njih slijedi pogovor Slavka Matića koji, uz osvrt na knjigu, donosi i stručni pregled vezan uz šumarsku znanost. U njemu naglašava posebnu i višestoljetnu vezanost čovjeka i stabla, odnosno šume. Vezano uz taj odnos, ističe četiri razdoblja od pretpovijesnoga doba do današnjega dana: u prvome razdoblju šuma se sjekla stihijski i sporadično, uglavnom zbog dobivanja plodnoga tla i šumskih plodova neophodnih za preživljavanje; drugo razdoblje obilježeno je daljnjom sječom radi plodnoga tla, ali i uporabom drva zbog energije i u građevinske svrhe. Prema riječima g. Matića, treće razdoblje nastaje kad je ‘‘...strah od stihijskih sječa i nestanka šuma doživio vrhunac početkom 18. stoljeća. Tada je u nas, kao i u ostaloj Europi, nastalo organizirano šumarstvo i šumarska znanost te se odnos čovjeka i šume uređivao na pravoj osnovi...’’, dok je četvrto razdoblje suvremeno doba u kojemu ‘‘...u nepovoljnim životnim uvjetima, koji su posebno naglašeni, dolaze do izražaja općekorisne – ekološke, društvene i socijalno-ekofiziološke funkcije ili vrijednosti šuma’’. Značaj ove knjige prepoznalo je Hrvatsko šumarsko društvo koje je sudjelovalo u njezinom objavljivanju, a Ana Horvat njome je dokazala da je ne samo velika i iskrena ljubiteljica prirode i šume, nego vrijedna i sustavna sakupljačica pjesničkoga blaga posvećenog toj temi.


Goranka Mudrovčić

221

GORANKA MUDROVČIĆ

Željka Kovačević Andrijanić: Ulica neriješenih zagonetki Naklada Venerus; Rijeka, 2011.

i

zuzetno dojmljiva Ulica neriješenih zagonetki riječke pjesnikinje i prozaistkinje Željke Kovačević Andrijanić (1971.) teško da će ravnodušnim ostaviti ikojeg čitatelja nakon što zaklopi korice knjige. Slobodno možemo reći kako je riječ, i doslovno i metaforično, o multidimenzionalnoj priči unutar priče koju pripovijeda pet likova, svaki iz svog kutka svemira, iz svog vremena, a u vremenu koje se zapravo još i nije dogodilo (“…No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće / Ko sunce u krugu / I nosi nam opet ono što je bilo: / I radost, i tugu…”)*. Prije negoli će se upustiti u avanturu pripovijedanja, autorica na uvodnim stranicama knjige citira Millmana: “Vrijeme je paradoks, proteže se između prošlosti i budućnosti koje postoje samo u našim umovima. Zamisao vremena konvencija je misli i jezika, društvena pogodba. Ali prava je istina da posjedujemo samo ovaj trenutak.”, te Voltairea: “Rođen sam, živim u vremenu, a ne znam što je vrijeme. Nalazim se na jednoj točki između dvije vječnosti, a nemam nikakve predodžbe o vječnosti; mislim, a nikad nisam mogao saznati što je to što proizvodi misao; ne znam zašto postojim.”, dajući nam naslutiti o čemu bi u knjizi moglo biti riječi. No započevši čitati roman, uskoro ćemo zaboraviti, smetnuti s uma uvodno citirane tekstove te ih se sjetiti i vratiti im se kad zatvorimo knjigu po završetku čitanja. Površnog će čitatelja roman o životu, ljubavi, sreći, tuzi, rastanku, duševnoj bolesti, smrti… – tim svakodnevnim, realnim i neizbježnim događajima, emocijama, stanjima – dotaknuti psihološki oslikane protagoniste, no čitatelju kojemu nisu strani


222

Književna Rijeka

pojmovi efekta leptirovih krila (ili leptirovog učinka), kao niti fizikalne teorije koje su obilježile 20. stoljeće: teorija relativnosti Alberta Einsteina, kvantna fizika i teorija odnosno koncepcija kaosa Edwarda Lorenza – ostavit će du(b)lji trag promišljanja o onome što se jest ili nije dogodilo unutar korica pročitane knjige (i našeg bivstva uopće), odnosno što je moglo biti, a nije bilo – ili je bilo, a nismo svjesni da jest, kao i neprijeporno svevremensko pitanje koje se provlači kroz čitavu knjigu, premda niti u jednom trenutku nije direktno postavljeno: postoji li doista Bog ili to tek leptir (simbol svakog segmenta svake jedinke ponaosob i svakog atoma ikojega organizma ili materije) uvjetuje što će se, kada, kako i zašto zbiti? Naime, teorija kaosa pojašnjava kako je svaki, i najmanji, najbeznačajniji pomak ili djelovanje u našim životima ujedno pokretač čitavog niza događanja poput dominoefekta: krene li se rušiti jedna domina – u nizu se za njom ruše i ostale... Svaki od pet glavnih likova romana ovog svojevrsnog rashomona** psihološki je preciziran, iako istovremeno i fraktaliziran, a slike i dijalozi vode k pitkoj, naoko jednostavnoj (premda filozofskoj, punoj bola i propitkivanja svrhe bivstva) fabuli, međutim riječ je o vrlo složenoj igri ugniježđenoj u prostor-vrijeme i jedino što je neosporno jest činjenica da – znamo da ništa ne znamo. Pa ni “...Otkud Oliva poznaje te nasmijane, proljetnozelene oči…?!” Déjà vu*** fenomen ovdje poprima upravo tu ulogu: on gubi svoje znanstvene razloge u činjenici kako sve počiva u našoj svijesti, odnosno nesvjesnome dijelu našega uma te biva prikazan kao pitanje njegove vječne prisutnosti u bezvremenu i besprostoru. Vizualno-likovni identitet Ulice neriješenih zagonetki uočljiv je u opisima koji nam oslikavaju ne samo fizički izgled i emocionalna stanja likova, nego i slike, pa i mirise koji kod čitatelja ostavljaju utisak kako su ondje i sami bili i kako je riječ o njima dobro znanim ljudima. Autorica slika grad (u ovom slučaju Rijeku), plažu, zrcalo, odraze unutar zrcala, fizičke i psihološke portrete likova, detaljističke opise prometne nesreće… čitav


Goranka Mudrovčić

223

niz filmskih i slikovnih stanja, radnji i zbivanja koji pripovijedanju daju osobitu snagu i dojmljivost. Ni auditivna percepcija ne izostaje; osluškujemo je u kricima galebova, u vjetru, šumu valovlja, buci grada, u glazbi, glasovima, dijalozima, unutarnjim monolozima likova kojima otkrivaju svoja emocionalna stanja koja žele prikriti u izvanjskoj pojavnosti, u škripi kočnica, plaču, bolnim jaucima… Olfaktivna percepcija Ulice... najuočljivija je u pripovijedanju djevojčice (u kojoj, zapravo, prepoznajemo samu autoricu kao nikad odraslo dijete, makar se ona dobrim dijelom autobiografski realizira i kroz likove Tajane tj. Olive i njezine prijateljice Gordane, a djelomice i bivšega joj supruga Filipa, pa nekim elementima i prijatelja Romana – diplomiranog pedagoga čija potpunija realizacija lika na kraju knjige unosi neočekivani obrat i iznenađenje – kao da želi reći: predvidljivo nije fascinantno – što sve Željku Kovačević Andrijanić predstavlja kao nepredvidljivu pripovjedačicu izvanrednog stila i jezika te vještu graditeljicu fabule). Maja, naime, obožava ptice, posebice galebove (simbolika: let = sloboda, besprostor, bezvrijeme; bjelina = nevinost, neokrhnutost; grabežljivost galeba = naznake djetinjeg egocentrizma), svojeglava je, opsjednuta mirisima (miris mora (tata, figura zaštitnika te roditeljske ljubavi i topline) + miris cvjetne livade (mama, figura nježnosti te roditeljske ljubavi i topline) = sukus mirisa i temperatura neophodnih za život djeteta) i malim princem (težnja za neodrastanjem, ostankom u svijetu djetinjstva i zaštićenosti, neokrnjene iskrenosti i dječjeg čuđenja te iskaz nerazumijevanja svijeta odraslih). Mirisi cvjetne livade i mora toliko se često spominju u Majinoj perspektivi priče pri spomenu majke i oca da ih gotovo i sami možemo omirisati i zamisliti kako njihov dašak prolazi mimo nas svakim majčinim ili očevim korakom, kao upravo donesen na krilima primorskog vjetra. Poznavateljima ranijega opusa Željke Kovačević Andrijanić bit će jasno da je u gradnju lika djevojčice Maje unijela ponajviše sebe, premda je pripovjedni vokabular istaknuto dječji; naime, nezaobilazni de Saint-Exupéryjev mali princ provlači se


224

Književna Rijeka

kroz čitav njezin dosadašnji opus te ni u Ulici nije zaobiđen, čime autorica nenametljivo prikazuje sebe nekada, sebe danas i sebe sutra kroz svojevrsni sindrom Petra Pana koji je u stopu prati, zbog čega – u skladu s onom: ništa nije slučajno, odnosno u spoznaji sinkroniciteta – i bira svoje životno zvanje pronalazeći se, osim u književnosti, i u pedagogijskoj znanosti. Roman karakterizira pripovijedanje u prvom licu (izuzev kraćih prologa i epiloga koji se odvijaju u ovom vremenu), čime autorica unosi dodatnu snagu iskazivanja emocionalnih i psiholoških stanja likova te u čitatelja pobuđuje osjećaj direktnog ispovijedanja svakog lika ponaosob upravo njemu. Željka Kovačević Andrijanić, premda tek na pragu četrdesete godine, gotovo dva i pol desetljeća poznata je riječka književnica čija je prva knjiga poezije Udvoje objavljena 1988. godine (u njezinoj dobi od svega šesnaest godina) u nakladi tadašnjeg Riječkog književnog i znanstvenog društva (recenzent: Hrvoje Hitrec). Upoznajući Željku Kovačević Andrijanić ne samo kao vrsnu i plodonosnu pjesnikinju i pripovjedačicu (kroz njezinu poeziju, priče i bajke za djecu te novele i priče za odrasle objavljivane u raznim književnim časopisima te samostalnim autorskim zbirkama), kroz Ulicu neriješenih zagonetki upoznajemo je i kao psihologijsko-filozofsku tragačicu za odgovorima na praiskonska filozofska, sociološka, psihološka… i modernija fizikalno-matematička pitanja, koja iznimnom lakoćom gradi naoko jednostavnu književnu fabulu i otkriva se u novom svjetlu, namećući nam pitanje: što li je sve još u mogućnosti pružiti čitatelju? – jer premda je, kako je napisao književnik Ivo Mijo Andrić ocjenjujući autoričinu zbirku poezije Grad zatočenih prolaznika (Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci & Verba d.o.o. Rijeka, 2009.): ‘‘…u ranoj mladosti zaorala svoje prve lirske brazde na nepreglednom i plodnom poetskom polju. ...Nesumnjivi talent i radišnost podarili su joj u to vrijeme vrijedna priznanja na književnim natječajima i literarnim smotrama mladih stvaralaca. Time se ne mogu podičiti mnogi znani pisci koji su zvjezdane uspjehe spisateljskog stvaralaštva požnjeli


Goranka Mudrovčić

225

u srednjim ili poznim godinama života. No, Željki je to pošlo za stihom u doba mladosti... Poezija Željke Kovačević Andrijanić oplemenjena je bogatim leksikom i snažnim filozofskim porukama. Njezina misao je duboka i jasna, glas odmjeren i čujan, a rima tečna i žuborna kao planinski potok ili morski šapat. Lirska vizija Željkinog poetskog svijeta odiše bogatstvom raznovrsnih stilskih figura i aforističnih iskaza, što joj pojačava literarnu snagu i uzdiže je iznad prosječnosti. ...Sve te odlike nadograđene su Kovačević Andrijanićevskom senzibilnošću, misaonom zrelošću i lirskom nadarenošću kakva krasi samo probranije hrvatske pjesnike…’’****, ova nam četrdesetogodišnja književnica zacijelo može priuštiti još mnoštvo iznenađenja, ostavljajući čvrst pečat u hrvatskoj književnosti. No, sve to, dakako, ovisi o efektu leptirovih krila unutar prostorno-vremenskog tjesnaca u kojemu obitava(mo)...

____________________________

* **

Dobriša Cesarić: Povratak

Kad u filmu ili književnosti naiđemo na djelo slične narativne strukture kao što je Ulica neriješenih zagonetki Željke Kovačević Andrijanić u kojemu svaki lik pripovijeda o istim događajima iz osobne perspektive, govorimo o rašomonskom načinu pripovijedanja, a u psihologiji se pak pojava subjektivnosti percepcije zbog koje svjedoci daju znatno različite verzije istog događaja naziva rašomonskim efektom – prema poznatom Kurosawinom filmu Rashomon u kojemu svaki od aktera progovara o istome iz vlastita kuta gledanja i(li) proživljavanja određenog događaja.

***

Fenomen déjà vu (već viđenoga), prema znanstvenim spoznajama, javlja se kod zdravih ljudi ponekad spontano ili u stanju iscrpljenosti ili kod otrovanih (osobito neurotoksinima, poput alkohola ili halucinogenih droga). Ovaj fenomen također može biti posljedica neuroze, psihoze ili organskog poremećaja mozga, osobito temporalnog režnja. Doživljaj je izuzetno teško provocirati, a time i istraživati u laboratorijskim uvjetima. Trenutačna istraživanja prvenstveno se fokusiraju na studije anomalija pamćenja, budući da se pretpostavlja kako je fenomen već viđenog vrlo vjerojatno rezultat preklapanja neuroloških sustava za kratkotrajno i za dugotrajno pamćenje. S druge strane, moguće je da isti provociraju i određeni lijekovi, no o tome još uvijek ne postoji dovoljan broj istraživanja.

****

Književna Rijeka 4/2011. Ivo Mijo Andrić: Željkin pjesmograd (Grad zatočenih prolaznika; DHK-Ri i Liber d.o.o.; Rijeka, 2009.).


226

Književna Rijeka

IVO MIJO ANDRIĆ

Savo Ilić: Potpeć – Selo kojeg više nema Vlastita naklada; Pula, 2011.

v

iše je razloga zbog kojih sam s posebnim zanimanjem i radošću pročitao rukopis knjige pod naslovom Potpeć – selo kojeg više nema. Najprije zato što autora Savu Ilića poznam duže od polovice prosječnog ljudskog života. U tom smo vremenu nekoliko nezaboravnih godina zajedno radili u instituciji koja se bavila zaštitom prava radnika i društvene svojine, kojoj se danas ne vide ni tragovi. Preostale godine lijepo smo se družili i prijateljevali na iskreni i topli, ljudski način – kako priliči osobama koje su potekle iz istoga kraja i koje, baš u svemu, imaju bliske poglede na život. Zatim i zbog činjenice što se knjiga bavi prostorom i vremenom kroz kojega sam nebrojeno puta prošao i još uvijek prolazim, a koje, usto, dobro poznajem, volim i poštujem i kojima ću, kao i dragima mi ljudima, ostati vjeran do kraja života. Nadalje, poradi događaja iz netom svršenog stoljeća koji nas se nepobitno tiču, budući da smo bili njihovi mirotvorni sudionici i kolateralne žrtve i stradalnici. Savo, kao nominalni gubitnik rodnog sela i trajni iseljenik iz rodnog doma i kraja, pod okolnostima koje stratezima rata i rušiteljima mira ne mogu nimalo služiti na čast. Ja, opet, kao patnik sarajevske ratne opsade i muhadžir izvan prve domovine i Sarajeva – grada kojeg sam neoprostivo mnogo volio i iskreno poštivao. I na koncu, zato što sam od Save Ilića naučio mnoge lijepe stvari o životu i ljudima, a koje i danas baštinim kao važne dijelove svoga karaktera i osobnosti, prenoseći ih mlađima od sebe. Za ovo ću mu biti zahvalan do kraja života, a moji potomci i nakon toga. Sve pobrojane, i još mnoge druge razloge, imao sam u vidu


Ivo Mijo Andrić

227

dok sam čitao Savin rukopis i bilježio njegove sastavnice, važne za ovaj pogovor. Kasnije sam ga sročio, bez imalo primisli i pretenzija, da mogu dati valjane odgovore na mnoga pitanja koja su u njemu postavljena. Najmanje na ona krucijalna: Zašto sela Potpeć više nema kao stoljetnog prebivališta stotina i tisuća Potpećana i zašto ga nalazimo samo na kartama prostora čijim je granicama, odavno već, istekao rok trajanja? Te odgovore nemaju ni drugi, puno pozvaniji i učeniji od jednog pjesnika i prozaika i ta me spoznaja ne čini sretnijim. U nadahnutom, emotivnom štivu koje je Savo Ilić napisao i posvetio svojim Potpećanima – ma gdje bili, sročena je dojmljiva pripovijest koja zorno svjedoči o nama i našim sudbinama. Istinita povijest sela rođenog nakon jedne od niza znanih i neznanih seoba, uzrokovanih pomorom domicilnog stanovništva od nekada neizlječive bolesti: kuge. Tako je, uz rub kužnoga groblja, a blizu Orlove klisure i nadaleko čuvene pećine, nastalo selo Potpeć. Na sličan način, samo desetak kilometara bliže Tuzli, nastanjeni su i moji rodni Čanići u koje su se doselili Hrvati, katolici iz primorskih i hercegovačkih krajeva. Slična je geneza i mnogih drugih sela i naselja diljem Bosne i Hercegovine. Pišući o značajkama svog rodnog Popteća, autor nas vodi kroz turska i jugoslavenska vremena, završavajući tu putešestviju s prvim desetljećem dvadesetiprvog stoljeća. U tom se razdoblju Potpeć razvijao i rastao, njedreći na obroncima Majevice brojne zaseoke i podsela koja su činila domaćinstva istog prezimena. U nekima je broj prezimena bio dvocifren, osobito kad je bila riječ o ravničarskim zaseocima. Taj potpećki rast nisu usporavale ni zaustavljale bune nezadovoljnih kulaka, aga i begova protiv gramzive turske vlasti, niti okupacije nacista i njihovih domaćih sluga i ulizica za Drugoga svjetskog rata. Nisu ih kočile promjene društvenih sustava niti u njima vršene reforme. Sve je to bivalo i prolazilo, a Potpećani su ostajali u svojim kućama i na svojim ognjištima. Sve do kobnog vremena kad se raspala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. A onda, nakon svih mora i pomora, nakon ljutih buna i svjetskih ratova, došao je krvavi bosanskohercegovački nacionalni, građanski i bratoubilački rat, kojeg neki mudraci pojednostavljeno


228

Književna Rijeka

zovu agresorskim. I u tom ratu, koji je – kao i svi dosad poznati – trajao četiri godine, Potpećani su morali napustiti svoje rodno selo i svoj zavičaj. Mnogi među njima napustili su čak i domovinu, to jest otadžbinu, bježeći u dalek, nepoznat svijet. Iako su tuzlanski kraj, izuzev rubnih dijelova, u tom poganom ratu mimošle masovne seobe stanovništa, Potpeć je bilo jedno od rijetkih mjesta u kojemu se dogodio egzodus domicilnog pravoslavnog stanovništva. Svi Potpećani, u dan ili dva, napustili su svoje rodne domove i preko Smoluće, gdje su se neko vrijeme zadržali u okruženju Armije BiH, raselili se diljem zemlje Bosne i ostatka svijeta. Većina ih se, čudne li sudbine, nastanila u Semberiji gdje mnogi i danas žive. U tuđim ili u svojim kućama, netom izgrađenim. U rodni se Potpeć malo tko vratio, unatoč apelu svjetske zajednice. Zato Potpeć danas nije ono što je jučer bio. A tako će, izgleda, ostati i za sva vremena. Ružna je i tužna subina ljudi koji su prognani sa svojih ognjišta. O njima je napisano na tisuće knjiga i ispjevane su stotine pjesama koje se pjevaju uz gusle, šargije i violine. O tim tužaljkama ne vrijedi zboriti – njih treba čitati ili dušom slušati. Knjiga o selu kojeg više nema najbolje kazuje o tome usudu. A usud, po prirodi stvari, niti poznaje niti priznaje nacionalne i vjerske podjele. On poznaje ljude, a ljudi su isti. Jedni strašno prljavi, drugi sjajno čisti. Jedni ubojice, drugi ubijeni. Ubijene duše il’ tijela – to je manje važno. Nakon što nam je ispričao tužnu pripovijest Potpeća i njegovih prijeratnih stanovnika, Savo Ilić se potrudio osvježiti svoja kazivanja nizom anegdota i pošalica o ljudima i vremenima koja su njegova prošlost. Duhovito i domišljato, zapisao je neke običaje i događaje važne za sadašnje, kao i za generacije koje dolaze. Tim je dijelom knjige, makar na trenutak, potisnuo u drugi plan gorčinu potpećke sudbine, vrativši nas u neka ljepša vremena i topla ozračja danas pustih kuća na zapadnim padinama planine Majevice. Zato mu Potpećani, a i drugi ljudi dobre volje, dok je svijeta i vijeka, trebaju biti zahvalni. Jer svojom je riječju otrgnuo dio prošle zbilje od neumitnog ljudskog zaborava. A zaborav je izbrisana pamet, za razliku od svega što je zapisano.


Ivo Mijo Andrić

229

IVO MIJO ANDRIĆ

Simo Jokić: Bijela breza Vlastita naklada; Osijek, 2010.

r

azličiti su povodi koji čovjeka usmjeravaju na put umjetničkog stvaralaštva. Nekad je to ljubav prema lijepome, otkrivena u ranom djetinjstvu. Ponekad radoznalost naspram nepoznatog u svijetu koji nas okružuje. A najčešće doživljaj sreće i radosti što se rađa pri susretu sa određenim vrstama i oblicima umjetničkog stvaralaštva, otkrivenim u ranoj mladosti ili u dobu kasnijeg življenja. Pjesnik Simo Jokić zavolio je književnost još u vremenu prvih spoznaja ovog svijeta. Kad je naučio sricati riječi i pisati slova. Već tada je, uz starijeg brata, s oduševljenjem bistroga djeteta pažljivo slušao i pamtio stihove i strofe iz pjesama koje su se pjevale ili čitale između dva svjetska rata. Jednom rođena ljubav prema pjesmi obično nas prati do kraja života. Tako je bilo i u slučaju Sime Jokića. Ostavši zarana bez oca i majke, djetinjstvo je proveo u domu za ratnu siročad u Banjoj Luci i Bosanskoj Gradiški, gdje je stekao osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje. Tu je i napisao svoje prve pjesme koje su ga uvele u šaroliki i raskošni svijet književnosti. U tom svijetu Simo i danas živi. Po okončanju radnoga vijeka u prelijepom Šopovom rodnom Jajcu, pokraj smaragdne rijeke Plive i njezina nadaleko poznatog vodopada, u predvečerje grozomornih ratnih događanja s početka devedesetih godina prošloga stoljeća, kao umirovljenik-invalid oštećenog vida, sa suprugom odlazi u Osijek u čijoj okolici provode pozne životne dane i godine. U tom pitomom i plemenitom slavonskom krajoliku opet se vraća poeziji, svojoj prvoj ljubavi iz rane mladosti i nastavlja pisati više nego ikada


230

Književna Rijeka

ranije. Ta mu ljubav uvelike pomaže u prevladavanju životne tragedije izazvane gubitkom kćeri Tatjane, koja je prerano otišla s ovoga svijeta. Suočen sa gorkom tragikom življenja, Simo utjehu traži u poeziji i neugasivoj ljubavi vjerne mu suputnice, supruge Julijane. Čitanje i godine opisane su u Jokićevim pjesmama toplo i sa zahvalnošću čovjeka koji je odan ljepoti i sreći. Posebno su dojmljive pjesme posvećene Jajcu u kojem je najduže živio i gdje je osjetio sve čari života. I Bosni, kojoj je posvetio ciklus pod naslovom Lijepa li si, Bosno moja. U tom ciklusu nailazimo na duboko proživljene nostalgične stihove poput onih zapisanih u pjesmi E, da mi je koji žale za prošlime, bez podjela i mržnje što je kasnije došla: E, da mi je da se ujedine sve crkve, sinagoge i džamije. E, željo moja pusta, da mi je. Ljudonostalgija pjesnika Sime Jokića nije potaknuta žalom za svime što je ostalo u prošlosti. Ona je prije ljudski vapaj i krik zbog onoga što se dogodilo pri kraju prošlog stoljeća na trusnim balkanskim prostorima. Podjele i novouspostavljene granice donijele su rat s pogubnim posljedicama. Milijuni ljudi su prognani i raseljeni. Stotinu tisuća je mučki ubijeno. Više stotina tisuća je ranjeno i osakaćeno. Na desetine tisuća domova je spaljeno i razoreno. Na ratnim područjima opljačkano je i razneseno sve ono što su vrijedni žitelji stvarali desetljećima. Unesrećene su stotine tisuća obitelji. U poraću su, u režiji novih vlasti koje se kite novokomponiranom, a u suštini lažnom demokracijom i slobodom, raznim lopovima i iz blata izniklim tajkunima, za sitne novce razdijeljene radničke tvornice i državna dobra, a sve s ciljem da se stvori nova vladajuća manjinska klasa na jednoj strani i siromašni puk na drugoj strani. O svim ovim mijenama i događanjima svoj glas i stav kroz pjesmu kazuje i pronosi poet Simo Jokić. Razložno i razgovjetno da ga svatko može razumjeti. Jezikom čovjeka koji prihvaća zbilju i u njoj razlikuje dobro od zla – nasuprot mnogima koji su ta dva oprječna pojma spojili u gemišt, pa opijeni lunjaju i tumaraju našim prostorima, zagađujući sve ono što nam bistri budućnost. Svoja viđenja toga i takvoga, Jokić predočava u


Ivo Mijo Andrić

231

ciklusu parodija posvećenih društvu i vremenu u kojemu danas živimo. I onome što je netom ostalo iza nas. Unaprijed znadem da će biti onih koje se neće složiti sa Jokićevim pjesničkim poimanjem današnjega svijeta, niti s naprijed izrečenim ocjenama i konstatacijama. Ali to je njihovo pravo, kao što je i pravo pjesnikovo i recenzentovo da iznesu vlastito mišljenje i izreknu svoje prosudbe. Svijet je odvajkada bio šarolik i ćudljiv, a život u njemu bogat razlikama. Zašto te razlike ne kazati pjesmom, koja ne pogađa svačije viđenje? Pjesnik na to ima pravo i zato vam njegove misli i riječi stavljamo na uvid. Neka vas podsjete na životne mijene. I na tek viđenu, nepoželjnu prošlost.


232

Književna Rijeka

IVO MIJO ANDRIĆ

Tomislav Marijan Bilosnić: Afrika Udruga 3000 godina za dar, Zadar, 2011.

m

alo je pisaca u Hrvata koji su sa tolikim žarom i zanesenošću odani književnom stvaralaštvu kako to čini i djelom dokazuje Tomislav Marijan Bilosnić. Daleko je više onih koji su književnu prepoznatljivost i nezasluženu slavu stekli za kavanskim stolom te druženjem i prijateljevanjem sa promotorima pisane riječi u tiskanim ili elektronskim medijima. Bilosnić je na balkanskim književnim prostorima prisutan gotovo pola stoljeća. U tom je vremenu napisao i objavio osamdesetak knjiga poezije i proze, čime se svrstao u red najplodnijih autora s hrvatskog govornog područja – od Marulića do današnjih dana. Njegova djela uvrštena su u brojne preglede i antologije, a prevedena su na petnaestak stranih jezika. Raznovrsnost i bogatstvo tematskog opusa Bilosnićevog književnog djela omogućila su mu stalnu prisutnost na stranicama književnih listova i časopisa kako u Hrvatskoj tako i u drugim zemljama. Njegova haiku poezija posebno je dobro primljena u Japanu, kolijevci haiku pjesništva, gdje je zaslužio i uglednu književnu nagradu. Uz ove kratke napomene o literarnom stvaralaštvu Tomislava Marijana Bilosnića treba svakako spomenuti i njegovu slikarsku darovitost koja je obilježena s pedesetak samostalnih izložaba u zemlji i inozemstvu. I u toj grani umjetnosti Bilosnić se potvrđuje kao iznadprosječni pregalac iza kojega stoji više stotina urađenih slika, crteža i umjetničkih fotografija. Sve to, pridodano naprijed spomenutim knjigama i tisućama objavljenih putopisa, novinskih članaka i drugih pisanih tvorevina, otkriva veličinu djela autora koji je tek navršio 65 godina života. Posluži


Ivo Mijo Andrić

233

li ga dobro zdravlje, što mu od srca želimo, ovaj će niz biti još duži i impresivniji – na radost svih koji vole dobru knjigu i lijepu sliku. Za njih, kao i za sve druge čitače nadahnute poetske riječi, Bilosnić je potkraj 2011. godine objavio novu pjesničku zbirku pod asocijativnim naslovom Afrika. Zbirka je posvećena crnom kontinentu posvemašnje gladi i siromaštva u tamnom vremenu lažnog izobilja, u kojemu pleme bogatih tlači milijarde jadnih i nemoćnih. Ta se tragika događa u godinama secesija i recesija na jednoj, te fuzija i poguzija na drugoj strani. U danima bijede i umiranja i noćima sjaja i glamura. Tu, blizu nas i u nama samima. Onako kako se događa onima do kojih nam nije bezuvjetno stalo. A ne bi trebalo tako ako ima Boga i ako je Bog uz nas. Jer: Bog je najsretniji Kada se njegova djeca igraju. Tako zaključuje pjesnik u pjesmi čiji naslov Crnac plavih očiju sugerira povijesnu vezanost sjevera i juga i današnju bliskost istoka i zapada. Nudeći svoju viziju poetizirane Afrike kao lijek za boli teško oboljelog svijeta, pjesnik nas upućuje i na druge moguće metode alternatvnog liječenja, koje su običnom puku dostupnije od skupih lijekova gramzivih farmaceutskih tvrtki. Lijepa riječ liječi ljudsku dušu bolje i uspješnije od neispitane kemije oplemenjene opravdanom sumnjom i jasnim kontraindikacijama. Snaga lijepe riječi ružnu stvarnost liječi! Izborom Afrike kao tematskog okvira za raskrinkavanje istine o suvremenom svijetu koji je opterećen kontroliranim revolucijama i nekontroliranim ratovima za prirodna i društvena bogatstva, Tomislav Marijan Bilosnić jasno se stavlja na stranu potlačenih i u obranu njihovih prava na život i mir. Ljudskom nemiru i nezasitosti on predočava skladnost prirode i životinjskog svijeta. U toj harmoniji izvornog i lijepog, u atmosferi uzajamnog razumijevanja, opstaju i vrijedni mrav, i šareni leptir, i nakostriješeni lav. A sve zahvaljujući postupanju sukladno


234

Književna Rijeka

zadanim prirodnim zakonima po kojima svatko uzima ono što mu i koliko mu treba, a ne iznad toga. Takvom se suglasju ljudski rod opire, dajući zlu prednost pred dobrime. I zato imamo gladne i bogate. Imamo bezroge, ali i rogate. Crnoga vladara koji jede djecu. Bijeloga tiranina koji pije krv. Tuga i žal pjesnikova izvire iz mnogih stihova koji slave dobro a preziru zlo. Afrika je slavlje života... I Hemingway se u Africi budio sretan... podsjeća nas pjesnik, ne zaboravljajući naglasiti kako gladna, crna djeca od gladi pobijele. A tu sliku pretvorbe crnoga u bijelo ne vide oni koji se igraju bojama i sudbinom svijeta. Ne vidi je, nažalost, ni prvi lider najmoćnije sile današnjice podrijetlom Afroamerikanac, kojemu su puške važnije od kruha. Kojemu je nafta važnija od vode. I koji nas gura na rub potonuća po nalogu onih koji vladaju Zemljom. Afrika je krik protiv bezdušnosti. Tiha patnja ptice slomljenoga krila. Izgubljena arka u moru vremena. Otrgnuti biser s kraljičinog vrata. Afrika je pjesma nikad dopjevana. Zapisujući stihove o Africi, Tomislav Marijan Bilosnić otvoreno se pobunio protiv mračnih sila i zala današnjice, svjestan da time neće promijeniti ni svijet niti ljudsku svijest, ali da će pjesnički odužiti dug. I u tome je naumu uspio, ma koliko će mu neki zamjeriti. Na nijansi boje i na snazi riječi. A možda i zato što poznaje život bolje nego oni koji ga ne štuju.


Diana Rosandić, Željka Kovačević Andrijanić

235

DOGAĐANJA DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA – OGRANAK U RIJECI

Šetnja kroz 2011. godinu Priredile: Diana Rosandić i Željka Kovačević Andrijanić 7. siječnja održana je Prva sjednica novoformiranog Upravnog odbora Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci. Upravni odbor čine: Silvija Benković Peratova (predsjednica), Diana Rosandić (tajnica), Igor Žic, Davor Velnić i Tomislav Kovačević. *** 30. siječnja, u suradnji s Amici della poesia Nakladničke kuće Edit i DHK-Ri, u talijanskom gradu Chioggia, regiji Veneto održana je književna večer na kojoj je sudjelovalo dvadeset pjesnika. Pjesnikinja Nirvana Beltrame Ferletta govorila je i o radu Nakladničke kuće Edit. Giacomo Scotti predstavio se pjesničkom zbirkom Verso l’ultimo approdo / K posljednjemu pristanu (objavljenoj u nakladi Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci). Poezija Diane Rosandić čitana je dvojezično. Ova manifestacija, koja tradicionalno okuplja pjesnike iz čitave regije, u 2011. godini naslovljena je Dodiri poezije između dvije obale. *** 7. veljače u prostoru V.B.Z. Filodrammatica Bookshop Caffe-a predstavljena je treća zbirka poezije mlade pjesnikinje Kristine Posilović. Barcelona, kako je autorica naslovila zbirku, objavljena je u nakladi Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci. Predstavljanje je vodio prof. Krešimir Vogrinc, a o knjizi je, uz autoricu, govorio i prof. Dejan Durić.


236

Književna Rijeka

*** 14. veljače, na Valentinovo, u suorganizaciji Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci i KUD-a Bašćinski glasi iz Rijeke započela je na Trsatskoj gradini prva od devet u prošloj godini održanih književnih susreta mladih pjesnika i prozaika i članova DHK-a. Premijernu večer Književnih susreta na Gradini u ime Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci otvorila je predsjednica riječkog Ogranka, prof. Silvija Benković Peratova, a u ime našeg Ogranka sudjelovala je Željka Kovačević Andrijanić. Prigodno Danu zaljubljenih, ljubavnom se poezijom i kraćim proznim vrstama predstavilo četvero mladih autora: Mirna Cvijić, Antonia Martinčić, Vanessa Vidas i Igor Kandić. Gost večeri bio je pjesnik Domagoj Margetić. Program pjesničke večeri vodile su Silvija Benković Peratova i Antonia Martinčić. *** 21. veljače u V.B.Z. Filodrammatica Bookshop Caffe-u održana je pjesnička večer članova Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci. Svoju su poeziju predstavili Silvija Benković Peratova, Tomislav Kovačević i Željka Kovačević Andrijanić. Poeziju Giacoma Scottija, iz njegove najnovije zbirke Verso l’ultimo approdo / K posljednjemu pristanu, čitala je Željka Kovačević Andrijanić, kao i neke od pjesama tek nekoliko dana ranije preminuloga najmlađeg riječkog pjesnika Edina LiMe Jakupija (17), kojemu je niti puna četiri mjeseca prije negoli je podlegao zloćudnoj bolesti, u dobi od svega 16 godina, objavljena prva zbirka hip-hop stihova pod nazivom Hip Hop Lirike (prva samostalna zbirka ove vrste poetskog iskaza u Hrvatskoj uopće) koja je doživjela izniman uspjeh, osobito kod mlađe čitalačke publike, a koju su uredile i recenzirale Željka Kovačević Andrijanić i Kristina Posilović. *** 16. ožujka u svečanoj dvorani Zajednice Talijana Rijeka (Pallazo Modello), u suorganizaciji Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci i Zajednice Talijana Rijeka, održano


Diana Rosandić, Željka Kovačević Andrijanić

237

je predstavljanje dvojezične zbirke poezije Giacoma Scottija, objavljene u nakladi riječkog Ogranka DHK-a, K posljednjemu pristanu / Verso l’ ultimo approdo. U ime Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci okupljene goste pozdravila je predsjednica Ogranka prof. Silvija Benković Peratova, a u ime Zajednice Talijana Rijeka Agnese Superina, predsjednica. Na književnoj večeri predstavljanja zbirke pod nazivom Giacomo Scotti i prijatelji o knjizi su govorili dr. sc Danijela Bačić Karković (recenzentica), Diana Rosandić (urednica) i književnik Daniel Načinović (prevoditelj), a autorovi gosti Željka Kovačević Andrijanić i Robert Vrbnjak (najavljena Kristina Posilović bila je spriječena prisustvovati) pročitali su, uz stihove iz Scottijeve zbirke K posljednjemu pristanu i po dvije svoje pjesme na hrvatskom jeziku, dok je iste pjesme Giacomo Scotti, koji ih je ranije preveo na talijanski, pročitao na talijanskom jeziku. *** 18. ožujka održana je sjednica Upravnog odbora riječkog Ogranka DHK-a na kojoj su kao novi članovi-suradnici Ogranka primljeni Kristina Posilović, Vanja Bianca Michelazzi, Ivana Klovar i Franjo Deranja. Istog dana u Narodnoj čitaonici Gradske knjižnice Rijeka predstavljen je 1. broj Književne Rijeke iz 2011. godine. Književna Rijeka zasjala je, ne samo kvalitetom objavljenih tekstova, nego i novim vizualnim identitetom. O novoj Književnoj Rijeci govorili su Igor Žic (glavni urednik) i Silvija Benković Peratova (urednica poezije). Diana Rosandić najavila je novu, dvojezičnu knjigu poezije Nikole Kraljića Na nebu se ne prlja rublje / In cielo la bianchera non si sporca, u prijevodu Giacoma Scottija. *** 20. ožujka godine na II. Književnim susretima na Gradini sudjelovali su književnici Diana Rosandić, Giacomo Scotti (u ime DHK-Ri), dok su mlade pjesničke snage predstavljali Marin Kolić, Ana Salopek i Tatjana Pajalić. Nastupio je i pjesnik Damir Maras, a glazbeni dio večeri upotpunili su mlada pjevačica Vanessa Vidas i srednjoškolac-gitarist Matko Mikašinović.


238

Književna Rijeka

Književni susret moderirale su i vodile Silvija Benković Peratova, kao predstavnica DHK-Ri i Antonia Martinčić, u ime mladih autora. *** 6. travnja Silvija Benković Peratova gostovala je u Osnovnoj školi Drago Gervais Brešca (Jurdani). Pred brojnim učenicima od 1. do 4. razreda predstavila se kao slikarica i književnica, pokazujući vlastite ilustracije i čitajući iz knjiga Zlatak i Zlatica, Čuvari legende i Teta. U cjelosatnom programu, prepunom priča, pitanja, razgovora i smijeha, ugodna atmosfera protekla je u hipu. *** 0d 29. travnja do 8. svibnja i naš je Ogranak bio jednim od ‘‘kralježaka’’ IV. sajma knjiga pod nazivom Rijeka ima Kičmu!, kojega su organizatori Nakladnička kuća V.B.Z., Udruga ParNas te programski partner Gradska knjižnica Rijeka. Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci na IV. Kičmi sudjelovao je s više od 80 naslova iz vlastite naklade te časopisom za književnost i književne prosudbe Književna Rijeka. *** Od 11. do 15. svibnja u Rijeci je održan II. sajam knjiga BookFest, a naš je Ogranak pritom predstavio svoju nakladničku djelatnost s više od 80 naslova. Također, članovi riječkog Ogranka DHK-a sudjelovali su i u književno-prezentacijskom dijelu programa BookFest-a. Ogranak je predstavio troje svojih članova: Giacoma Scottija, Ljubicu Kolarić Dumić i Vinka Ribarića. Stvaralaštvo Vinka Ribarića, uz autora, predstavili su Silvija Benković Peratova, Darko Gašparović i Željka Kovačević Andrijanić. O poeziji i prozi Ljubice Kolarić Dumić govorila rila je Željka Kovačević Andrijanić. Urednica Diana Rosandić predstavila je hrvatsko-talijanskog pjesnika i prozaika Giacoma Scottija, a stihove iz posljednje objavljene Scottijeve zbirke poezije (K posljednjemu pristanu / Verso l’ ultimo approdo) kazivala je, uz autora, Željka Kovačević Andrijanić. Tijekom pet dana BookFest-a na prodajnom štandu našeg Ogranka posjetitelji su


Diana Rosandić, Željka Kovačević Andrijanić

239

bili u prilici upoznati i naše članove te članove-suradnike: Silviju Benković Peratovu, Dianu Rosandić, Željku Kovačević Andrijanić, Vanju Michelazzi, Ivanu Klovar, Franju Deranju, Ivu Kajzera te mlade autore – sudionike dosadašnjih Susreta mladih pjesnika i prozaika: Teu Kružić, Antoniu Martinčić, Sebastiana Antonia Kukavicu, Tenija Bajramovića i Antu Jurjevića. *** 15. svibnja na Trsatskoj gradini, u suorganizaciji riječkog Ogranka DHK-a i KUD-a Bašćinski glasi, održani su III. književni susreti članova našeg Ogranka i mladih pjesnika i prozaika. Riječki Ogranak DHK-a predstavljali su Silvija Benković Peratova i Đoni Božić, a sudjelovale su mlade autorice Zrinka Malić, Smiljana Todorović i Ana Emanuela Šimunić, dok je poeziju Dijane Pekić, koja je bila spriječena prisustvovati, kazivala Ratka Višnić. Moderatorice i voditeljice večeri bile su Željka Kovačević Andrijanić i Antonia Martinčić. *** 29. svibnja, u suorganizaciji riječkog Ogranka DHK-a i KUD-a Bašćinski glasi, odžani su na Trsatskoj gradini IV. Književni susreti članova DHK-a i mladih autora. U ime našeg Ogranka sudjelovali su Vanja Michelazzi i Vinko Ribarić, a svoje poetsko i prozno stvaralaštvo predstavili su mladi autori: Kristina Babić Milih, Ivan Dermiček, Ante Jurjević i Doris Pandžić, uz pratnju na gitari mladoga gitariste Vice Matušana. Program književne večeri moderirale su i vodile Željka Kovačević Andrijanić i Antonia Martinčić. *** 3. lipnja je održana je u Maloj sali Filodrammatice Redovna godišnja Skupština DHK – Ogranka u Rijeci. *** 8. lipnja održana je u Narodnoj čitaonici Gradske knjižnice Rijeka konferencija za medije Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci, prilikom koje je predstavljen dvobroj 2-3/2011. časopisa za književnost i književne prosudbe Književna Rijeka te su najavljene planirane programske aktivnosti


240

Književna Rijeka

Ogranka u predstojećem razdoblju. Diana Rosandić najavila je IV. hrvatsko-talijanske pjesničke susrete Pjesnički pejsaži euroregije, koji će 1. srpnja biti održani u Zajednici Talijana. Predsjednica riječkog Ogranka DHK-a, Silvija Benković Peratova, kazala je da će se suradnja s KUD-om Bašćinski glasi nastaviti gostovanjima Ljerke Car Matutinović, Jakše Fiamenga i Mira Gavrana na Trsatskoj gradini. Najavljene su i nove knjige Nikole Kraljića, Bože Mimice, Silvije Benković Peratove, Igora Žica, Željke Kovačević Andrijanić, Tuge Tarle i Diane Rosandić. Na press-konferenciji sudjelovali su Silvija Benković Peratova, Đoni Božić, Igor Žic, Bože Mimica i Diana Rosandić. *** 16. lipnja u Svečanoj dvorani riječke Filodrammatice Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci i Naklada Venerus iz Rijeke predstavili su novu knjigu priča na senjskoj čakavštini Tetin luštrin autorice Silvije Benković Paratove. O knjizi su govorili urednik Bože Mimica i recenzent Đoni Božić, a u ime Naklade Venerus publici se obratila Željka Kovačević Andrijanić, glavna urednica. Ulomke iz knjige čitali su: Leonida Domijan Fišter, Vlatko Domines Peter i Neven Matijević. U glazbenom dijelu nastupio je Mandolinski sastav pod Nehajem. *** 18. lipnja održani su i V. Književni susreti članova Društva hrvatskih književnika i mladih pjesnika i prozaika na Trsatskoj gradini. Premda je subotnja večer bila u jednom trenutku popraćena kišom, Susreti su bili iznimno dobro posjećeni. U ime DHK-Ri predstavili su se pjesnici Nikola Kraljić i Kristina Posilović, a mlade pjesničke nade predstavljali su vrlo perspektivna mlada pjesnikinja Tea Kružić te gotovo ništa manje kvalitetni mladi autori Teni Bajrami i Jelena Depope -Yoko, inače i modna dizajnerica čiji je modni performans (izložba u pokretu) pod nazivom Obucite duh, a ne tijelo također održan u sklopu ove lipanjske književne večeri na Gradini. Pjesnike je, u ime našeg Ogranka, pozdravila i predstavila te program književnog susreta vodila prof. Silvija Benković Peratova, predsjednica Ogranka.


Diana Rosandić, Željka Kovačević Andrijanić

241

*** 1. srpnja prof. Bože Mimica, dugogodišnji član i predsjednik Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci tijekom dva predsjednička mandata (2005-2010.godine) odlikovan je najvišim priznanjem predsjednika Republike Hrvatske za doprinos kulturi Republike Hrvatske: Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. *** 1. srpnja u Zajednici Talijana u Rijeci održan je IV. hrvatsko-talijanski pjesnički susret Pjesnički pejsaži euro-regije, u suorganizaciji riječke ZajedniceTalijana, Iniziativa Europea iz Trsta i Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci. Ove godine svoje pjesme čitali su pjesnici iz Italije i Rijeke, čime se u svjetlu europske integracije nastavljaju njegovati mostovi suradnje između hrvatske i talijanske obale Jadrana. Goste iz Italije predstavila je tršćanska pjesnikinja Marina Moretti. Na početku večeri pjesme je čitala Anna Buoninsegni iz Perugie, a zatim se predstavio sicilijanski pjesnik Giuseppe Condorelli. Pjesme iz svojih novih knjiga čitali su Marina Moretti i Nikola Kraljić, dok je poeziju riječkih pjesnik(inj)a Diane Rosandić, Dragice Torić Drenovac i Andrije Vučemila u talijanskom prijevodu čitao Giacomo Scotti. Predstavile su se i pjesnikinje Silvija Benković Peratova i Vanja Bianca Michelazzi iz Rijeke. *** 12. srpnja čitateljska grupa Gradske knjižnice Rijeka u Biblioteci Ogranka Drenova održala je susret s riječkom književnicom Dianom Rosandić, predstavivši njezin roman Zvjezdani kaktus. *** 16. srpnja, u sklopu već tradicionalnog Ljeta na Gradini u organizaciji KUD-a Bašćinski glasi, a u suradnji s Društvom hrvatskih književnika – Ogrankom u Rijeci, održani su VI. Književni susreti članova Društva hrvatskih književnika i mladih pjesnika i prozaika. Predstavnica Društva hrvatskih književnika bila je poznata hrvatska književnica Ljerka Car Matutinović, a uz nju


242

Književna Rijeka

su nastupile i mlade pjesnikinje Tatjana Pajalić i Tea Kružić. Program književne večeri vodila je Silvija Benković Peratova. *** 25. srpnja, na VII. Književnim susretima na Trsatskoj gradini, u suorganizaciji KUD-a Bašćinski glasi iz Rijeke (organizatora Ljeta na Gradini) i Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci, nastupio je poznati hrvatski pjesnik Jakša Fiamengo. Uz Jakšu Fiamenga nastupio je i mladi pjesnik i prozaik Sebastian Antonio Kukavica, a Trsatska gradina bila je gotovo premala za brojne posjetitelje. U književnu večer ovog je puta ukomponiran i koncert klape Kampanel. Program književno-glazbene večeri vodila je prof. Silvija Benković Peratova, predsjednica riječkog Ogranka DHK-a. *** 4. kolovoza u Amfiteatru pred Osnovnom školom Silvija Strahimira Kranjčevića u Senju, pred brojnom publikom u kojoj je bio i dožupan Ličko-senjske županije Milan Krmpotić (književnik i član DHK), održano je predstavljanje knjige Tetin luštrin (pripovidi na senjskoj čakavštini) prof. Silvije Benković Peratove, književnice i slikarice, predsjednice Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci. O knjizi su govorili senjski gradonačelnik Darko Nekić, ravnatelj senjskog Pučkog otvorenog učilišta M. C. Nehajev Ivan Prpić Špika, književnice Ljerka Car Matutinović i Željka Kovačević Andrijanić, a ulomke iz Tetinog luštrina, objavljenog u sunakladi Društva hrvatskih kjiževnika – Ogranka u Rijeci i Naklade Venerus, čitali su Karmen Čorić, Vlatko Domines Peter i Neven Matijević. U glazbenom dijelu nastupili su klapa Senjkinje i Mandolinski sastav pod Nehajem. *** 21. kolovoza, u organizaciji KUD-a Bašćinski glasi i riječkog Ogranka DHK-a, a u sklopu Ljeta na Gradini, na Trsatskoj je gradini gostovao poznati hrvatski književnik Miro Gavran. Nakon intervjua s predsjednicom Ogranka Silvijom Benković Peratovom, brojni su posjetitelji imali priliku pogledati predstavu Kazališta Gavran pod nazivom Pacijent doktora Freuda.


Diana Rosandić, Željka Kovačević Andrijanić

243

*** 26. kolovoza na Trsatskoj gradini predstavljen je roman Ulica neriješenih zagonetki književnice Željke Kovačević Andrijanić. Brojne prisutne u ime Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci pozdravila je predsjednica Ogranka prof. Silvija Benković Peratova, a u ime Naklade Venerus direktor Đani Venerus. O knjizi su govorili Silvija Benković Peratova (recenzentica), dr. sc. Anita Rončević (recenzentica) i Diana Rosandić (urednica). Nespecifičnu večer predstavljanja knjige svojim su nastupima upotpunile mlada riječka modna kreatorica Jelena Depope Yoko s modnim performansom-izložbom u pokretu pod nazivom Obucite duh, a ne tijelo, pri čemu su neverbalnom komunikacijom – pokretima, gestama, mimikom i plesnim figurama – dočarale emocionalna stanja likova iz romana. Poznata mlada riječka plesačica suvremenog plesa Martina Rukavina također je svojim plesom dočaravala emocije pojedinih likova, a ulomke iz romana čitale su autorica Željka Kovačević Andrijanić, djevojčica Maja Ban i drugi... *** 28. rujna na Trsatskoj su gradini održani VIII. Književni susreti mladih autora i članova Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci. Uz pjesnika Tomislava Kovačevića, predstavnika DHK – Ogranka u Rijeci, nastupili su i mlada pjesnikinja Sandra Pandžić te ništa manje ‘‘star’’ prozaik Igor Kandić, uz glazbenu pratnju na gitari Borisa Kazije. Književnu večer vodile su prof. Silvija Benković Peratova i Željka Kovačević Andrijanić. *** Tijekom rujna prostorije Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci preuređene su novim namještajem iz raznih donacija. Ujedno je, tijekom istoga mjeseca, kompletno uređen i knjižni fond Ogranka.

*** 11. listopada u V.B.Z. Filodrammatica Bookshop Caffe-u održano je predstavljanje romana Ulica neriješenih zagonetki autorice Željke Kovačević Andrijanić. Prisutne je u ime V.B.Z.


244

Književna Rijeka

Filodrammatica Bookshop Caffe-a pozdravila prof. Gordana Mesarek, a u ime Naklade Venerus direktor Đani Venerus. O romanu su, uz autoricu, govorile recenzentica prof. Silvija Benković Peratova i prof. Kristina Posilović. Kraće ulomke iz romana čitala je autorica. *** 29. listopada Silvija Benković Peratova sudjelovala je na 18. Galovićevoj jeseni u Koprivnici i proglašenju dobitnika Književne nagrade Fran Galović. Njezin Tetin luštrin, knjiga priča na senjskoj čakavštini, objavljena u sunakladi Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci i Naklade Venerus iz Rijeke, ušla je, uz još šestero književnika, u finale natječaja za Književnu nagradu Fran Galović. Uz Silviju Benković Peratovu, u finalu za Književnu nagradu Fran Galović za najbolju knjigu zavičajne tematike u finalu su konkurirali i Ludwig Bauer (dobitnik nagrade), Miro Gavran, Miroslav Slavko Mađer, Jure Divić, Ljiljana Matković i Helena Sablić Tomić. Program 18. Galovićeve jeseni vodili su Maja Gjerek i Marko Gregur, a nastupila su brojna poznata hrvatska književna imena. *** 29. listopada na Trsatskoj gradini održani su IX. Književni susreti mladih pjesnika i prozaika i članova riječkog Ogranka DHK-a. Književnica Vesna Miculinić Prešnjak pritom je predstavljala DHK-Ri. Čitajući svoju poeziju nastupio je mladi autor Dario Abram, dok je poeziju Luciane Pendo, zbog njezine spriječenosti, recitirala Doris Pandžić. Program književne večeri moderirale su i vodile Željka Kovačević Andrijanić i Antonia Martinčić. *** 10. studenoga u Paviljonu 6 Zagrebačkog velesajma, u sklopu održavanja Sajma knjiga Interliber, održano je predstavljanje knjige Čuvari legende (Knjiga prva) – Drevna zemlja Nari hrvatske književnice i slikarice, prof. Silvije Benković Peratove. O knjizi i autorici govorile su pjesnikinja prof. Ljerka Car Matutinović, recenzentica spomenute knjige mitoloških priča) te


Diana Rosandić, Željka Kovačević Andrijanić

245

te književnica Željka Kovačević Andrijanić koja je ujedno i vodila program predstavljanja knjige, dok su djelatnost Naklade Uliks, nakladnika knjige, predstavili direktor Silvano Frančišković i glavni urednik Miro Božić. *** 11. studenoga na brodu Arca Fiumana održana je konferencija za medije na kojoj je predstavljen novi broj Književne Rijeke, časopisa za književnost i književne prosudbe (br. 4/2011). Najavljene su daljnje programske aktivnosti Ogranka, a naglasak je bio na VIII. Susretima mladih pjesnika i prozaika koji će se održati nekoliko dana kasnije te su novinarima predstavljeni i dvoje od četvero odabranih sudionika Susreta: Dajana Šalinović i Erick Stojšić. Također, predstavljena je nakladnička djelatnost riječkog Ogranka Društva hrvatskih književnika tijekom 2011. godine, kao i nakladnički plan za razdoblje koje slijedi. S osobitim ponosom u ime DHK-Ri predsjednica Benković čestitala je, pred brojnim novinarima i koleg(ic)ama, prof. Boži Mimici na odlikovanju Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Press-konferenciji su prisustvovali prof. Silvija Benković Peratova (predsjednica Ogranka), Igor Žic (glavni urednik Književne Rijeke, član Upravnog odbora), Diana Rosandić (tajnica Ogranka i izvršna urednica Književne Rijeke), Bože Mimica (član uredništva Književne Rijeke), književnici Giacomo Scotti, Đoni Božić te Željka Kovačević Andrijanić (voditeljica odnosa s javnošću DHK-Ri). *** 15. studenoga Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci, Društvo hrvatskih književnika – Ogranak slavonsko--baranjsko-srijemski i Nakladnička kuća Oksimoron u Vijećnici Grada Rijeke predstavili su knjigu Grad koji šarmira (Osijek-Požega, 2011) Helene Sablić Tomić i Davora Šarića, autora fotografija. Pozdravnu riječ uputili su gradonačelnik Rijeke dr. Vojko Obersnel i Diana Rosandić u ime riječkog Ogranka DHK-a. O knjizi su govorili gradonačelnik Požege Zdravko Ronko, dr. sc. Danijela Bačić-Karković, Sabrina Žigo te autorica Helena Sablić Tomić.


246

Književna Rijeka

*** 18. studenoga u Vijećnici Grada Rijeke održani su VIII. Susreti mladih pjesnika i prozaika. Prema odabiru prosudbenog povjerenstva, sudionici VIII. Susreta bili su perspektivni mladi autori Tatjana Pajalić, Dajana Šalinović, Erick Stojšić i Igor Kandić (spriječen nastupiti zbog bolesti) te gost-književnik Daniel Načinović. Program su moderirale i vodile književnice Silvija Benković Peratova, Diana Rosandić i Željka Kovačević Andrijanić. *** 14. prosinca u Svečanoj dvorani riječke Filodrammatice predstavljena je prva iz trilogije mitoloških priča i bajki Čuvari legende inspirirana hrvatskim narodnim predajama, legendama, mitovima i mitološkim bićima. Riječ je o knjizi Drevna zemlja Nari, objavljenoj u Nakladi Uliks. U ime nakladnika prisutnima su se obratili direktor Silvano Frančišković i glavni urednik Miro Božić, a o knjizi su, uz autoricu, govorili i prof. Bože Mimica te prof. Majda Leskovar. Ulomke iz knjige čitale su, uz autoricu, i prof. Jagoda Antić Ružić te prof. Nataša Šamanić, a impresivni nastupi djece-učenika Osnovne škole Kozala, kao i dva glazbena intermezza u izvedbama mladog gitariste Domagoja Paukovića i sedmogodišnjeg gitarističkog talenta Frane Živkovića, upotpunili su neosporno dojmljivo predstavljanje nove knjige Silvije Benković Peratove. Održana je i prodajna izložba slika-postera iz knjige koju je ilustrirala sama autorica, inače ne samo poznata književnica, nego i ništa manje poznata slikarica, po profesiji profesorica likovne umjetnosti. *** Tijekom 2011. godine održano je ukupno šest sjednica Upravnog odbora našeg Ogranka.


Književna Rijeka

Č A S O P I S Z A K N J I Ž E VN O S T I K N J I Ž E VN E P R O S U D B E Broj 1, godište XVII, proljeće 2012. N A K L A D NI K

www.dhk-ogranak-rijeka.bloger.hr

SUN A K L A DNIK

Z A N A K L A DNIKE Božidar Petrač G R A F IČKI DIZ A JN , L EK T UR A , RED A K T UR A , KOREK T UR A Željka Kovačević Andrijanić NAKLADA 200 primjeraka CIJEN A 30,00 kn TISAK I UVEZ Tiskara Venerus, Rijeka Tiskanje je dovršeno mjeseca ožujka 2012. godine Printed in Croatia March 2012 Sva prava pridržana. Copyright © Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci, 2012.


"Književna Rijeka" br. 1/2012.  

časopis za književnost i književne prosudbe

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you