114
Književna Rijeka / PROZA
niotkud, zazvonio u ušima. “Znam da bi se vratila na onaj dio puta i stala uza se, ondašnju, odabranu bez svoje volje i krenula ususret onom pogledu. Da bi rado otvorila grudi kao kućna vrata i iskrom gorućeg srca zapalila ugašeni oganj.” Tukcija i Klaudija su čudom spašene. Rea Silvija je imala Romula i Rema. Hoće li i ove jeseni dolaziti prosci? Uzradovala me nova nada. Uživala sam u trenutnom, kratkom miru. Poželjeh još jedanput dotaknuti onaj kamen. Odroni li se i padne, ostat ću pritisnuta između Neba i Zemlje. Ta misao zaustavi mi korak. Pokušam zapjevati. Iz grla mi se izvije tek nejasna tužaljka, a suze ponovno zapeku oči. Kako je tanka nit između pjesme i plača, života i čežnje, stvarnosti i sna... Podijelile smo radost mojih trinaest godina. Onda sam svoju polovicu radosti uprtila na nemoćna dječja leđa i otišla u nepoznato. Daleko od tebe. Ti si ostala s drugom polovicom, a obje smo znale da su se tog trena naše dvije sreće spojile u beskrajnu tugu. Pišem ti, iako možda već odavno moja pisma ne stižu k tebi. I da onoj davnoj sebi pišući razjasnim zašto sam bila onako smušena kad mi se činilo da je život tako blizu, odmah s druge strane vratiju. Da postoji neizmjeran broj soba i da treba uzeti samo pravi ključ. Da je Nebo široko... I da ne postoji čovjek koji je izbrojio zvijezde, rekavši čija je zadnja. Voljela bih makar još jedanput sjesti pod ono stablo u našem dvorištu pa ti ispričati sve što sam željela i radi čega sam griješila. A ti bi mi otkrila što bi se dogodilo da si rekla: “Ostani kod kuće!” Zašto sanjam isti san i još uvijek čujem zvona koja su zvonila dok su mrtve nosili kroz našu ulicu...? Postoji li besmrtnost, osuda na progonstvo, bezvremenska kazna, vječna kao oganj u paklu? Hoće li mi biti oprošteno što sam, tražeći ljubav, rastužila svoju djecu? Hoću li ih ikada okupiti oko blagdanskoga stola? Je li kajanje dovoljno da opere krivnju? Vrisak moje čežnje dizao se k Nebesima. Tog je jutra na vrata – na kojima je uspravan i dostojanstven, boje zlata, stajao broj četrnaest – pokucao nepoznat mladić, tek reda radi ili pak upozorenja, a onda uzeo ključ i ušao u sobu. Velika, užarena kugla sunca nestajala je u daljini. Noć je pokazivala prve znake dolaska, lagano se opraštajući od preminulog dana. Suton je žarkim purpurom zagrlio čitavu Zemlju, kao da za nečime žali. Kad bih do jutra mogla ostati budna gledala bih Nebo, tražeći tebe među zvijezdama. Ali ja želim zaspati, nadajući se da će me baš u ovoj noći onaj san zauvijek napustiti. Sve sam umornija. Žali li to starost za životom? Ili samo tako boli? On mi, kao prokletstvo, nedostaje u svakoj noći. Da ga ugledam nakon buđenja...