64
Književna Rijeka / PROZA
Filip leži u krevetiću. Hladan i već ukočen. Na vrhu nosića malo krvi. Dižem ga panično, ostajem prestravljena, njegovo je lice prepuno tamnih ljubičastih fleka, oči poluzatvorene (one moje pametne, mile oči), mutne... Ne znam što ću. Iz tjelešca se čuje nešto kao krkljanje – vjerojatno zrak. Nada, tresem ga, zovem, ne vjerujem da se događa to što se događa. Nada umire. Nosim dijete u naručju i hodam s njime hodnikom kao poludjela, gore-dolje, ne misleći ništa. Ne postojeći. Odjednom se sabirem, vraćam se s umrlim djetetom u sobicu. Gledam ga i pokušavam doživjeti. Sva svoja čula usmjeravam na doživljavanje svog mrtvog djeteta. I uočavam razliku: on je prazan. On je potpuno prazan! Ovo nije moje dijete! Moje je dijete strujalo pod mojim prstima. Ovo je nešto prazno. Ovo je kutija s malo slame unutra! Moje dijete je izišlo iz ovog tijela. Sasvim smireno polažem tijelo u krevetić i prekrivam ga plahtom.... *** Zima je, predbožićno je vrijeme. Kucam mami o prozor i ona otvara, u čudu me promatrajući kako drhtim slabo odjevena. – Mama, Filipa više nema... – rekla sam samo. – Znala sam, predosjećala sam ja da će se nešto takvo dogoditi...! – prigušeno je jaukala ona i počela odijevati kućni ogrtač.Nisam je pustila u sobu, k Filipu. – Pamti ga onakvoga kakav je bio jučer. Zvala sam te radi Matije, trebamo ga na svaki način poštedjeti šokova. Ne smijemo pred njim plakati i kukati. Već sljedećeg trenutka sam na telefonu, zovem hitnu, zovem most da supruga vrate kući... Kao da sam se odjednom našla usred perfidnog horora. Događa li se meni sve ovo!? Zašto se meni sve ovo događa!? Jesam li uopće budna? Je li ovo noćna mora? Želim se probuditi!!! Upomoć!, vrišti iz mene bez glasa! Nemam suza. Ne znam gdje su. Imam samo jednu veliku jamu bez dna – ambis u sebi. Progutao me. Iznutra. I imam, nećete vjerovati, osmijeh na licu! Radi Matije... *** Konačno, nakon svega ne mogu se oteti dojmu kako sam upravo ja sama smrti otvorila vrata (iako vjerujem da joj to zaista i nije bilo potrebno kako bi ušla u naš stan). Samo se poigravala sa mnom ili je, zapravo, željela navesti me na razmišljanje i na prisjećanje svih znakova koje sam odjednom počela shvaćati. Sa zakašnjenjem. Ipak, morala sam i sama sebi priznati kako sam, zapravo, za sve bila pripremana. Danima.