MISIJA I VIZIJA
Stolarija
Vrt
o v t s r a d i Z Keramička radionica Štala
Kuhinja
Tiskara
D
ošli smo u Zajednicu kako bismo dali smisao vlastitom životu. Preko molitve, prijateljstva i različitih zaduženja započinje naš put u 'Školi života'. Jedno od mjesta na kojima se učimo životu je i keramička radionica. Radni dan započinjemo jednostavnom molitvom, gdje naše prijateljstvo i posao koji smo predvidjeli učiniti stavimo Gospodinu u ruke i zazovemo Mariju da nas prati svojim majčinskim zagovorom. Keramika se naizgled može činiti kao jednostavan i pomalo monoton posao, ali je zapravo vrlo raznolik i kreativan s dosta eksperimentiranja i spoznaja, gdje kroz Mladi iz Zajednice o svojim Kada si se prvi puta susrela s keramičkom radionicom? JOSIPA: Prvi kontakt s keramikom u Zajednici bio je kada sam se pripremala za vjenčanje u ženskoj bratovštini u Vrbovcu. Do tada sam se već bila upoznala s mnogo različitih umjetničkih tehnika po drugim radionicama u Zajednici, ali keramika je bila nešto novo te mi je sve to odmah bilo privlačno i zanimljivo. Keramika je postala mojom obavezom kada smo kao obitelj došli u Vrbovec. Mnogo sam naučila od djevojaka. Uvijek mi je bilo drago naučiti nove stvari te prenijeti drugima ono što me Zajednica kroz godine naučila, a posebno me raduje vidjeti kako kreativnosti i mašti nema kraja! FLUTRA: Prvi kontakt s keramikom i s glinom uopće bio je kada me je Josipa zamolila da probam napraviti figurice sv. Obitelji od gline za našu kapelicu u Vrbovcu. U početku sam mislila da je beznadno, nisam znala što bih s tom glinom koja mi je doslovno bježala iz ruke te sam bila smiješna sama sebi. Ubrzo je moj interes počeo rasti i iako taj prvi put figurice
Keramika
Keramika rad i druženje možeš otkriti i naučiti puno o sebi i drugima. Da bi postao dobar keramičar, potrebno je puno ljubavi i strpljenja. Ljubav prema ambijentu u kojem si čitav dan, prema svakom križiću, anđelu koji ti prođe kroz ruke, prema bratu ili sestri koji rade do tebe i možda imaju loš dan, strpljenje prema sebi samome i svojim ograničenjima. Potrebno je imati viziju, biti hrabar i truditi se biti što bolji i precizniji svakoga dana. Osjećati se korisnim jako je bitno u životu, a upravo to nam Zajednica pruža preko naših obaveza, a na poseban način preko preciznog rada u keramici. iskustvima rada u keramičkoj radionici nisu uspjele, osjećam to kao prvu „školu“ i početak moje avanture s keramikom. IVANA: Budući da je keramika podijeljena na više poslova, jedan od tih je i glaziranje, tj. sjajni preljev – ujedno i moj prvi susret sa keramikom. Posao koji je jako zahtjevan i gdje čovjek treba biti sabran i pažljiv. Prihvatila sam se tog posla s puno volje baš zbog tih posebnosti. Glazura je završna točka u keramici, znači da posao od drugih djevojaka na kraju prolazi kroz moje ruke i o tome kako ja napravim svoj posao ovisi i posao drugih. Jedanput se dogodilo da sam stavila pregustu smjesu i nakon pečenja sve je bilo uništeno, i ne samo ti proizvodi nego i sav trud drugih, upotrijebljeni materijal i vrijeme. Bilo mi je jako teško ali mi je pomoglo da se prihvatim i da u tim trenucima budem pažljivija. Najveći rast koji si doživjela radeći ovaj posao, neki trenutak koji nećeš zaboraviti? JOSIPA: Glina je nepredvidiva i krhka. To je posao koji zahtijeva mnogo pažnje.
IVANA: Kad imamo puno posla i trebamo napraviti puno proizvoda u malo vremena zna se dogoditi da moramo ponoviti postupak je nije sve izašlo dobro. Teško je ponekad vratiti se ponovno na taj posao i krenuti iz početka ali bez nervoze, s jako puno strpljenja i volje sve to se pretvori u osobni rast, konstruiranje sebe kao osobe. Ova obaveza je poznata po strpljenju i miru koji je potreban da se sve dobro napravi, možeš nam reći malo više o tome?
Za mene je najveći rast bio iscrtavati keramičke okvire engobnom bojom, koja zahtijeva strpljivost na koju ja dotada u slikanju nisam bila navikla. Boju nekad treba jednolično prijeći i po pet puta. Upravo kada bih dovršila, okvir bi pukao na kutovima i cijeli posao bio bi uzaludan. To mi je pomoglo da budem pažljivija. Imali smo i nekoliko izvanrednih narudžaba, na koje bismo ambiciozno rekli: „Da, pa mi to možemo!“ No ispostavilo bi se da nije baš tako. Kad se peku veće površine, često dolazi do pucanja u peći i sve treba ispočetka. No svaka greška je škola. Ne smijemo si dopustiti da ponavljamo iste greške, već nas one uče kako se poboljšati. FLUTRA: Najveći rast za mene bio je kada smo radili vazu kao poklon za rođendan Majci Elviri. Imala sam želju „baciti se u vatru“. Isprobavala sam tehnike koje nisam dobro poznavala te je bilo veliko razočarenje kada bi se ono što bih napravila slijedeći dan pretvorilo u prah. Cijela je kuća molila. Vaza koju smo odnijeli Majci Elviri bila je ona iz šestog pokušaja. Narasla sam u ustrajnosti, poniznosti i vjeri. Vjerujem da tu vazu nisam napravila ja, već su velik udio imala molitva i post cijele bratovštine.
Keramika
JOSIPA: Kad je u pitanju samo bojenje i oslikavanje, to zaista iziskuje mnogo strpljenja i mira. Ako te stvari radiš dok si uznemiren, definitivno neće uspjeti. Ali ima i dio posla koji je brz, dinamičan, gdje nema puno filozofiranja. FLUTRA: Keramika je jako dinamična i prije svega neizvjesna; nikada ne znamo u kakvom će stanju stvari izaći iz peći. Često puta se radi o identičnom procesu, a na kraju izađe nešto novo, drugačije, neponovljivo. Kad stvari jednostavno ne idu i dođe ti da polomiš sve. A katkad je uzbudljivo danima raditi na jednom projektu, sve dok nismo zadovoljni. Mene ispunjava upravo to što radimo nešto, stvaramo nešto svoje ni iz čega – doslovce iz blata. IVANA: Iako već neko vrijeme radim sa keramikom, ona je za mene uvijek rast u strpljenju, jer koliko god strpljenja imao i trudio se napraviti dobro posao, dok se ne ispeče ne znaš dali je izašlo dobro, i u tim trenutcima isčekivanja tvoje strpljenje svakim danom raste. Kakav je osjećaj vidjeti djelo svojih ruku izloženo u trgovini i spremno za prodaju? JOSIPA: Mene ispunjava vidjeti što smo sve sposobni napraviti kada se ujedinimo,
kada uje dinimo ideje i darove. Važno je otkriti kreativnost u sebi, jer kroz kreativno stvaranje osoba se izražava i obogaćuje druge. Svaki pojedini proizvod ima svoju vlastitu priču. Ljudi koji kupuju vjerojatno ne znaju tu pozadinu, no sigurno je to da pločica na kojoj piše npr. „Vjerujem u prijateljstvo“, zaista ima tu priču, jer kroz posao, kroz svakidašnje situacije, svađe i oproste, ta pločica zaokružuje jednu priču i mi stvarno osjećamo da su te stvari na štandu dio nas. FLUTRA: Kada gledam naše gotove proizvode u trgovinama, kako ničim ne zaostaju u kvaliteti za proizvodima renomiranih radionica, ponosna sam na sve nas. Tek tada sam uistinu svjesna koliko prijateljstvo i molitva imaju udjela u njihovu nastanku, jer na kraju krajeva mi nismo profesionalni keramičari nego samo početnici koji imaju puno volje i koji uče jedan od drugoga. IVANA: Prije svega uvijek mi izvuče osmijeh na lice, osjetim radost u srcu veliko zadovoljstvo. Ponosna sam jer iza toga ne stoji neka umjetnička struka niti neka posebna nadarenost nego nešto puno jednostavnije da sve ono što radim sam sposobna raditi i ukloniti limite i staviti volju.
riča svakoga od nas je da smo ušli u Zajednicu neodgovorni, bježali smo od odgovornosti prema sebi, prema bližnjima i općenito prema životu. Ulaskom u Zajednicu prvo što trebaš naučiti je truditi se na poslu; bio to rad u vrtu, čišćenje doma ili u praonici rublja. U našoj Zajednici dan je ispunjen malim poslovima, a svaki ima svoju svrhu i smisao, preko kojih se učimo poslušnosti, poniznosti, i iznad svega izgrađujemo iskreno i pravo prijateljstvo sa bližnjima. Ljestvica odgovornosti u Zajednici počinje s mjestom gdje se ostavljaju cipele, pa poslije čistiš okućnicu i s vremenom dolaze veće obaveze kao npr. kuhinja, štala, pekarnica, stolarija, zidarstvo, briga o ostavi za hranu... Svaka odgovornost se prenosi s jedne generacije na drugu, tako da oni koji trenutno rade neki posao istovremeno uče one koji će ga raditi poslije njih. Edukacija u Zajednici ne odnosi se samo na poslove, nego i na međuljudske odnose i odgoj za obitelj i altruizam. Tako nakon nekog vremena provedenog u Zajednici, kada dostigneš određenu zrelost, dolazi na red najljepša ali i najodgovornija zadaća u Zajednici, a to je uloga „Anđela čuvara“, gdje više nisi odgovoran za neki posao nego za čovjeka, brinući se o njemu 24 sata na dan. Obaveza je to koja te uči strpljenju, nauči te darivati ljubav drugome, budi u tebi volju i želju da nekoga uputiš na pravi put, kao što je to netko napravio za tebe. Nakon nekog dužeg perioda dolazi i obaveza u kojoj radiš u uredu, gdje se brineš za organizaciju na razini cijele bratovštine, odlaziš u kupovinu potrebnih stvari za kuću i sl. Preko poslova i
P
Kuhinja
Evo što mladi iz Zajednice kažu MAJO, ŠTO NAM MOŽEŠ REĆI O SVOJIM ISKUSTVIMA U KUHINJI? MAJA: Prvi put sam postala kuharicom u bratovštini u Saviglianu. Kad sam ušla u kuhinju izgubila sam sigurnost, jer je to bio jedan sasvim nepoznat teritorij. Morala sam početi od nule jer nisam ništa znala raditi. Strahovala sam kako će ostale sestre procjenjivati moje kuhanje. S vremenom sam svladala osnove kuhanja, no radila sam sve dosta mehanički. Tek drugi put kad sam bila kuharica, u drugoj bratovštini, počela sam osjećati da preko kuhanja mogu prenijeti svoju ljubav drugima. Uz to sam počela doživljavati Božju providnost na najrazličitije načine. Primjerice, u zadnje vrijeme nije bilo mlijeka, koje obično dolazi iz dvorca u Vrbovcu. Počeli smo raditi čaj za doručak, a meni osobno čaj za doručak nije baš najomiljeniji napitak. No nakon nekoliko dana stigla je litra mlijeka iz Providnosti, što se inače nikad ne događa, obično je mljeko dolazilo samo iz našeg
Kuhinja
o svojim kuharskim iskustvima dvorca u Vrbovcu. Potom je došla još jedna litra, pa još jedna. Nakon nekoliko imale smo dovoljno mlijeka za jedan doručak! I tako dan za danom, litra s jedne strane, dvije s druge, tijekom dva mjeseca nismo niti jedan dan bili bez mlijeka za doručak, sve dok nije ponovo počelo pristizati iz dvorca. KOLIKO MISLIŠ DA ĆE TI ISKUSTVO KUHINJE POMOĆI U BUDUĆNOSTI? MAJA: Sigurno je za jednu ženu lijepo znati kuhati i to s ljubavlju. Meni je kuhanje za sestre postalo trenutkom kreativnosti, jer osjećam da se preko kuhanja mogu izraziti. Možda to nitko i ne primijeti, ali ja sam na kraju dana sretna, znajući koliko sam truda i ljubavi stavila u sve to. IMA LI NEKO JELO KOJE POSEBNO I RADO KUHAŠ? MAJA: Joj, kad uđem u taj svijet počnem puno toga izmišljati, jako mi se sviđa raditi
obaveza naučimo cijeniti male stvari i izgrađujemo sebe i svoj karakter, pronalazeći ponovno izgubljeno povjerenje u sebe i druge. U ovom broju Uskrsnuća predstavit ćemo rad u kuhinji, koja je uz kapelu, prema riječima Majke Elvire, središnje mjesto svake bratovštine. Naime, ta dva mjesta izvor su duhovne i tjelesne hrane te im se stoga posvećuje velika pažnja. Kako naša duhovna hrana treba biti brižljivo pripremljena, tako treba i ona tjelesna. Redovna molitva i redovna prehrana dva su lica iste medalje. Ako jedno od toga dvoje nedostaje, naš život se gasi. Površan odnos s Bogom je poput duhovnog fastfooda: naizgled je sve u redu, a zapravo to je jedna velika šarena fasada iza koje se skrivaju opasnosti za naše duhovno i tjelesno zdravlje. Stoga se pri izboru kuhara uvijek dobro savjetuje, i nastoji se odabrati onoga koji će taj posao obavljati kvalitetno. No to ne znači da će biti odabran onaj koji već zna kuhati. Naprotiv, puno puta je obrnuto: odabere se onaj koji nema nikakvih kuharskih znanja! Radi se o tome da cilj posla u Zajednici nije samo da se nešto napravi i da se zaustavi na tome. Cilj je izgradnja čovjeka kao osobe, njegovih sposobnosti, njegovih darova, njegovog karaktera. Cilj je pomoći mladom čovjeku da otkrije sposobnost darivanja samog sebe, ljepotu truda za druge, sposobnost organizacije. Ima li što ljepše nego kad se braća i sestre okupe u blagovaonici u 12 sati, nakon napornog jutarnjeg rada, i ti im serviraš ukusno pripremljen ručak? Kroz posao se otkriva ljepota života, uči se zajedništvu i odgovornosti.
slatkiše, kolače, torte, to je moje područje na kojem uvijek pokušavam nešto novo učiniti.
ratovštine u Zajednici Cenacolo broje u prosjeku od 10 do 30 braće ili sestara. U njima je obično jedan kuhar, dok su u onima većima, poput Vrbovca, Međugorja i Saluzza, obično dva. Uz kuhara postoji i tzv. dispensiere. Riječ dolazi od talijanskog dispensa, što znači smočnica. On također ima važnu ulogu, jer se brine za skladištenje i potrošnju hrane, kako one koja se proizvodi sa vlastitih polja i štala, tako i one koja dolazi iz providnosti. „Dispensiere“ kuharima slaže svakodnevni jelovnik. Jelovnik ovisi o tome što je od providnosti stiglo smočnicu, čega ima u vrtu, kakva je situacija s mesom, mlijekom, sirom i jajima iz štale, koje je doba godine, je li se u bratovštini intenzivno fizički radi, poput rada u šumi ili zidarstva, ili su poslovi uglavnom u radionicama, poput oslikavanja keramike i održavanja kuće.
B
Kuhinja
JESI LI NAPRAVILA NEKI KOLAČ U ZADNJE VRIJEME? MAJA: U zadnje vrijeme sam više nastojala naučiti druge vještinama spravljanja kolača, tako da su u zadnje vrijeme bili uglavnom drugi koji su to radili, ali ja sam uvijek blizu. IMA LI JOŠ NEŠTO ŠTO BI NAGLASILA? Jedna lijepa stvar koju sam naučila u kuhinji je odnos prema sestrama koje prođu kroz kuhinju, primjerice dođu po čašu vode. Kao kuharica trebam se potruditi da se osjete ugodno, da razmijenim koju riječ s njima, a ne da sam zauzeta isključivo poslom i svojim brigama. ANA, ŠTO TI MOŽEŠ KAZATI O SVOJIM ISKUSTVIMA U KUHINJI? ANA: Bila sam jako sretna kada sam čula da ću ući u kuhinju, jer oduvijek sam htjela naučiti kuhati. Znala sam i prije neke osnovne stvari, skuhati krumpir, meso ali nikada nisam bila kuharica u pravom smislu riječi. Kada sam ušla u kuhinju bilo mi je jako teško, ne samo zbog toga što nisam puno znala, nego i zato jer je bilo 18 cura u kući a do 12 sati ručak je trebao biti spreman. Imala sam puno strahova: da neće biti gotovo na vrijeme, da će izgorjeti, da neće biti dobro, bilo mi je jako bitno što drugi misle, puno sam ovisila o tome. Period u kuhinji je za mene bio težak ali opet mi se sviđalo.
IMA LI NEKI DOGAĐAJ KOJI TI JE OSTAO U SJEĆANJU? Sjećam se, bila sam tek mjesec dana u kuhinji, kad je bila došla mama od jednog brata kod nas na ručak, a bili su još neki gosti iz drugih bratovština. Taj dan trebala sam napraviti musaku. Međutim, nikada nisam radila musaku i nisam dobro narezala krumpir. Uglavnom, bilo je 11 sati, došla mi je dispensijera i promijenila mi je cijeli jelovnik, jer se musaka s tim krumpirom nije mogla napraviti. U 12 sati je bio ručak, a već u 13 daljnji program, dakle odgoda nije dolazila u obzir. Skoro sam počela plakati od muke, nisam znala što ću. No shvatila sam da nema ništa od plakanja nego da se moram pokrenuti, jer ručak treba biti serviran u 12 sati. Sabrala sam se i rekla si: „Što bude bit' će, napraviti ću što mogu“. Taj ručak nije bio baš najbolji, krumpire sam na kraju ispekla normalno, nisu baš ispali kako treba. Bilo mi je dosta neugodno, no sve to mi je pomoglo da se oslobodim bojazni što tko misli o meni, kako me tko vidi. Inače u tom razdoblju sam se oslobodila dosta strahova. Od tada se trudim sve što radim napraviti najbolje što mogu, nekad uspijem, nekad i pogriješim. Kuhinja mi je pomogla osloboditi se od straha što drugi misle o meni. Nekad je posrijedi moja pogreška, nekad su posrijedi različiti pogledi i ukusi. Ne možeš svima ugoditi: što ljudi misle neka misle, uvijek će netko biti zadovoljan a netko neće. Važno je da ja dam maksimum od sebe i to mi pruža osjećaj zadovoljstva.
Zajednici je doručak ujutro oko 7,30 sati, potom slijedi užina oko 10 sati, te ručak u 12 sati. Popodnevna užina je u 17 sati, a večera oko 19,30 sati. Za doručak si najčešće pripremimo bijelu kavu ili kakao, kruh s marmeladom, ponekad maslacem, medom ili panetone, peciva. Za ručak za prvo jelo napravimo neku od uobičajenih talijanskih tjestenina, poput pasta aglioolio, pasta a pestogenovese, klasična pasta rossa, pasta alle zucchine, pasta al tonno… ljeti je omiljena pasta fredda, a zimi pasta al forno. Potom slijedi glavno jelo, najčešće meso s povrćem, salata te na kraju kava, često s nekom slasticom. U blagdanske dane običaj je pripremiti neki specijalitet, ovisno o znanjima momaka i djevojaka. To mogu biti slavonska sarma, dalmatinska pašticada, bosanski burek, slovački halušky, sjevernoafrički kus kus, talijanski njoki, neki francuski specijalitet, a bude tu i egzotičnih jela, ako je među nama netko iz Koreje ili Indije. Večera je lagana, najprije juha a potom za drugo jelo povrće sa sirom, nareskom i slično, te čaj na kraju.
U
U
ovom broju Uskrsnuća predstavit ćemo vam rad u štali, koji je jedan od najzahtjevnijih poslova u našoj Zajednici. To je posao koji pomaže mladom čovjeku da otkrije sposobnost darivanja samog sebe, ljepotu truda za druge, sposobnost organizacije i ljepotu prijateljstva. U manjim bratovštinama u štali rade dvojica momaka, dok u većima, na primjer u bratovštini sv. Vinko Paulski u Vrbovcu, koja broji 8 krava i 30-tak svinja, 3 magarca, kokoši, patke rade 4 momka. Posao u štali bude dodijeljen momku koji je makar šest mjeseci u Zajednici, nakon što je već napravio prve korake. Na ovom poslu bude se od 6 mjeseci do godine dana. Dosta momaka koji su prošli kroz štalu svjedoče da im je ta obaveza ostala utkana duboko u srcu, jer su naučili pobjeđivati svoje limite, ponekad i strahove, biti odgovorni te naučili brinuti se o životinjama. U Zajednici nas za doručak uz kruh i namaz ili peciva dočeka i šalica toplog mlijeka. Na prvi pogled to zvuči sasvim uobičajeno, no za nas je, kad smo došli u Zajednicu, to bilo posebno iskustvo. Mnogi od nas su tek u Zajednici po prvi put u životu osjetili okus pravog, netom pomuzenog mlijeka. U toj priči naši štalari imaju
Mladi iz Zajednice o svojim
Prvi dan u štali... Mogu reći da u prvom trenutku nisam mogao vjerovati da sam dobio obavezu štale, nikad u životu nisam mislio da ću raditi kao štalar. Bio je to veliki izazov za mene i prilika da naučim nove stvari u životu. DANIJEL U vrbovečku štalu sam ušao kao zamjena na par dana, mijenjao sam jednog momka koji je išao na rođendan Majke Elvire. No, već sam prvi dan naslutio da će to biti na duže vremena jer nas je bilo malo. U početku nisam bio baš oduševljen, no počeo sam se truditi u svakodnevnici i na kraju našao zadovoljstvo. TOMISLAV Bio sam mladi momak u Biogradu kada sam doznao da ulazim u štalu. Bio sam zadovoljan i činilo mi se zanimljivo jer jako volim životinje, iako nikakvog iskustva s radom u štali nisam imao. MARKO
Štala
Štala glavnu ulogu. Naime,u Zajednici dan započinje buđenjem u 6 sati, dok momcima iz štale počinje u 4 i 30 kako bi uspjeli izmusti krave te pripremiti mlijeko za cijelu bratovštinu. Poseban je osjećaj doći na doručak i vidjeti pedesetak momaka kako piju mlijeko koje si pripremio, probude se u tebi osjećaji koji si davno negdje izgubio u ispraznosti sebičnog življenja, osjećaj da si koristan, da si svojom žrtvom, odričući se sna, napravio dobro drugima. Štala je važna i radi drugih obroka, jer se od mlijeka svakodnevno rade svježi, polutvrdi i tvrdi sirevi, katkad jogurt i drugi mliječni proizvodi, a mesa uvijek imamo napretek. Štala je potvrda da su najveća providnost u našoj Zajednici upravo naše ruke. iskustvima rada u štali
Prve poteškoće... Poteškoća mi je bila pomusti kravu, prvi put mi je trebalo skoro sat vremena. S vremenom sam se izvježbao i to mi je pomoglo da narastem u strpljenju i vjeri u sebe samoga. DANIJEL Na početku mi je najveća poteškoća bila zapamtiti redoslijed svakodnevnih poslova. Iako sam se trudio, puno puta bih pogriješio. Preko takvih situacija malo po malo sam počeo raditi ovaj posao sa srcem trudeći se svakoga dana dati svoj maksimum. MARKO Najveća poteškoća mi je bila ustajati se na mužnju ranom zorom, ali s vremenom sam se naviknuo i sad s time više nemam problema. TOMISLAV
Najveći štalarski izazov?
Buđenje u 4,30…
Iako rad u štali na prvi pogled izgleda jednoličan, nijedan dan zapravo nije isti: rad sa životinjama je nepredvidiv i nikada ne znam što se može dogoditi, tako da je najveći izazov za mene naučiti biti fleksibilan i prisutan u onome što se događa.
U početku mi je rano buđenje bilo dosta naporno, ali s vremenom sam pronašao smisao i bio sam zadovoljan što mogu učiniti nešto lijepo i korisno za braću. Nakon nekog vremena činjenica da se budim prije svih ispunjavala me pozitivnošću i davala mi snagu za još jedan dan koji je ispred mene, a posebno bih se dobro nalazio na osobnom euharistijskom klanjanju koje bih napravio poslije mužnje.
TOMISLAV Najveći izazov dogodio se u štali u bratovštini sv. Vinka Paulskog u Vrbovcu, kada su mi se u kratkom vremenskom razdoblju otelile 4 krave. Bilo je tu puno neprospavanih noći i žrtve, ali na kraju je sve urodilo plodom. Preko tih stvari, odricanja i žrtve izgradila su se iskrena prijateljstva s momcima koji su trenutno sa mnom u štali i to je za mene jedan od najvećih darova ovog posla. MARKO Moj najveći rast je bio kada se krava počela teliti, a ja nisam imao nikakva iskustva s tim stvarima. No zahvaljujući braći koja su bila pokraj mene i slijedeći njihove savjete sve je prošlo odlično. DANIJEL
MARKO Oduvijek sam volio malo duže spavati. A u Zajednici se općenito ustajemo u 6 sati. Čak mi je i to u početku bilo prerano. Ali kad sam se kao štalar morao početi ustajati u 4 i 30 to mi je izgledalo strašno. I danas mi je teško ustati tako rano, ali ipak puno lakše nego na početku. TOMISLAV Rano buđenje mi je na početku predstavljalo veliku poteškoću, dok nisam shvatio da mi zapravo čini dobro i kada sam to prihvatio kao dar, a ne kao teret. To me potaklo da ozbiljnije shvatim realnost života i dalo mi poticaj na mom putu u Zajednici, iako ima i dana kada bih dao sve da mogu ostati u krevetu i spavati! DANIJEL Proizvodnja zdrave hrane… Proizvodnja mi je uvijek bila veliki poticaj u radu u štali, zato jer se zbog toga osjećam koristan u bratovštini i veseli me kada mi braća dođu u susret i pohvale naše proizvode. MARKO
Štala
Osjećam se zadovoljnim jer i ja mogu svojim radom i trudom, pa makar i u malim stvarima kao što je mužnja i briga o životinjama, doprinositi Zajednici i činiti dobro bratovštini i momcima s kojima živim. DANIJEL Osjećam se zadovoljno i sretno kada vidim da svi možemo uživati u domaćoj hrani i mlijeku. Pogotovo danas kada u većini proizvoda ima umjetih tvari. TOMISLAV Farmer kao životni odabir? Iako sam dijete iz grada razmišljao sam o tome. Nakon svih stvari koje sam naučio u štali u Zajednici mogu sebe zamisliti kako se bavim nekim poslom oko životinja ili da imam svoje životinje. Taj posao je dosta zahtijevan i naporan, ali oplemenjuje i donosi posebnu vrstu zadovoljstva.
Štala MARKO
Kod kuće imam farmu, no tamo sam od ovog posla uvijek bježao. Zajednica mi je pomogla da nađem radost i zadovoljstvo u poslovima u štali i oko životinja.
DANIJEL Rad sa životinjama mi nije nepoznat jer kući imam ovce te sam dosta često pomagao ocu oko životinja. Za budućnost imam malo drugačije planove, ali nikad za sada se ne zna gdje me život može odnijeti. TOMISLAV
U
ovom broju Uskrsnuća nastavljamo sa predstavljanjem različitih segmenata našeg života: ovaj put to je vrtlarstvo. Svaka naša kuća ima svoj vrt koji je dio imidža bratovštine, bilo da je to mali vrt za vlastite potrebe bilo da je veliki vrt sa desecima tisuća sadnica. Pripreme za vrt su u punom jeku. Slikom i tekstom ćemo vas ukratko provesti kroz uobičajen proces pripreme sezone u našoj Zajednici. Majka Elvira kaže da je prva velika providnost koju otkrijemo ulaskom u Zajednicu dar vlastitih ruku. Vrt je prava prigoda da to osobno iskusimo. Na početku doživljavaš ga kao obični posao, ništa zanimljivo, čak ga ponekad
Mladi iz Zajednice o svojim
U vrtu radim od svog prvog dana u Zajednici. Na početku sam samo promatrao i učio od drugih, a s godinama sam naučio gospodariti i planirati vrt za cijelu sezonu. Treba dobro isplanirati gdje i koliko toga će se posaditi. Jako je bitna priprema zemlje, gnojiva i postava sustava za navodnjavanje. Posao u vrtu ovisi puno o vremenskim uvjetima, treba imati strpljenja i često se suočiti s problematičnim situacijama, kao što su suša, kiša ili tuča. Od početka mi se jako sviđa raditi različite poslove u polju, vidio sam da mi idu od ruke. Puno teže je bilo kad sam morao preuzeti dio odgovornosti na sebe i organizirati neki posao. Često bih osjetio strah i nesigurnost, no danas znam da se preko grešaka može puno naučiti. Bitno je truditi se i biti otvoren za pomoć. Sam nikada ne bih mogao ništa napraviti, bez prijatelja s kojima sam dijelio odgovornosti i poslove. Isto tako bez pomoći susjeda i prijatelja Zajednice, ljudi koji rade sa zemljom čitav
Vrt
Vrt podcijeniš i smatraš dosadnim… No vrt je puno više - vrt je svijet u malom. U vrtu se naučiš suradnji s drugima, upoznaš ritam prirode, ukrotiš svoju samovolju, hoću-neću… ako biljke treba zaliti, treba ih zaliti… ako je vrijeme za sadnju, ne možeš odgađati… Rasteš u strpljenju: kad posiješ sjeme htio bih već sutra vidjeti plodove, no ništa. čekaš dan, dva, tri… i izbiju prvi listići. Potom tjedan, dva, mjesec… I neprimjetno, odjednom je sve zeleno. Veliko je to zadovoljstvo, vidjeti u doslovnom smislu plodove vlastita rada, pogotovo za nas mlade koji dolazimo iz gradova i kojima je sve to bilo pomalo daleko. iskustvima rada u vrtu
svoj život. U početku bih pitao za svaki sitnicu, mislim da bih katkad znao biti i dosadan. No zadovoljan sam da sam se mogao naučiti poniznosti. U dućanima bismo katkad tražili dijelove za traktor koje bismo samo mi znali pokvariti, a drugi nisu nikad ni čuli za te dijelove. Sjećam se kako nas je jednom prilikom prodavač u dućanu upitao: “Odakle vi samo vadite ove dijelove?“ Tada sam shvatio da smo uistinu posebna vrsta poljoprivrednika. Kako izgledaju vrtne radove?
pripreme
za
Od sadnje do berbe puno je toga za učiniti. To je jako lijepo jer nikada nije dosadno. Krajnji rezultat ovisi baš o tome koliko ćemo se potruditi u svakoj fazi posla. Bitno je da se polje cijelo vrijeme drži urednim i da je zaštićeno od bolesti. Jedan od ljepših trenutaka je kada cijela kuća ide zajedno raditi u
vrt, uvijek smo u većim grupama i dobrog raspoloženja. Rad u vrtu doživljavam kao nešto što je samo po sebi molitva. Preko prirode i zemlje koju je stvorio Bog, a koju mi sada njegujemo. Iz iskustva znam koliko je bitna krunica u kapeli rano ujutro, nema posla u polju koji bi to mogao zamijeniti. Poslije dobre molitve sve je lakše organizirati. Puno puta se treba uzdati i u Božju providnost. Na primjer, na vremenske prilike ne možemo utjecati, ali ako smo duhovno sabrani i jaki znamo uvijek brzo i na pravi način reagirati. Kada sa srcem radimo svaki i najsitniji posao, na kraju dana osim umora osjeti se i pravo zadovoljstvo i ispunjenje, a to je Božji dar! Koji ti je bio najteži trenutak u vrtu? Mislim da sam najveći izazov imao prije nekoliko godina u bratovštini u Novigradu kada nam se usred ljeta pokvarila pumpa koja
izvlači vodu iz duboke jame i polja su ostala bez vode. Trebala nam je pomoć speleologa i stručnjaka za pumpe, a nitko nije bio dostupan, svi su bili ili na godišnjim odmorima ili okupirani drugim poslovima. Dani su prolazili, sunce je pržilo, a mi smo gledali kako propada 30 tisuća biljaka i sav naš trud. Već smo mislili da je gotovo, da je sve uništeno i tada je počela padati kiša, svaka dva – tri dana malo-pomalo, ali dovoljno da biljke izdrže. U međuvremenu smo došli i do stručnjaka, koji su nam besplatno pomogli. Sjećam se da je to bilo baš one godine kada je Zajednica slavila godinu žanske providnosti“. Kako se podnose ljetne vrućine i žega? Obično se novopristigli momci žale na sunce i vrućinu i to smatraju nesavladivim problemom. No isto tako bude gunđanja i zimi, na kišu ili snijeg. Tko želi biti negativan, uvijek će naći razloga za to. Meni se osobno jako sviđa raditi u polju dok sunce prži, jer osjećam kako izgaraju moja ograničenja i lijenost. Obično radimo u skupinama, tako da šale i razgovora nikada ne manjka. Često poslije ručka, kada je sunce najjače, molimo krunicu negdje u hladu ili organiziramo turnir u odbojci. Tko izgubi, ide u polje, tako da se svi trude igrati i dati maksimum od sebe. Uz to napravimo i kratke stanke osvježavajući se sočnim lubenicama vlastite proizvodnje. Ma,
nema ništa bolje od toga! Možeš li nam opisati jedan dan tijekom berbe? To su najljepši i najintenzivniji dani. Ustajemo vrlo rano, izmolimo krunicu u kapeli, doručkujemo i zatim svi idemo u polje. Nije svaki dan isti, ovisi što se bere i koliko. Vrijeme prolazi jako brzo. Također uvijek iskrsne neki neočekivani posao i zbog toga se katkad osjeti napetost, ali i to je škola, trebamo se znati snaći u svakoj situaciji. Nakon ručka malo se odmorimo i poslije nastavljamo raditi. Treba rasporediti sve što se pobralo. Na kraju dana čistimo kuću, zalijevamo ukrasni vrt. Često se ti poslovi obavljaju kasno navečer. Zanimljivo je to da nam se, kada saznamo da nas čeka nogometna utakmica, odmah obnovi snaga. Fenomenalno! Na kraju dana svi smo umorni, ali s osmjehom na licu idemo spavati. Netko pak mora još pisati dnevnik, pripremiti doručak ili uključiti pumpe tijekom noći da se natope polja. To su posebna odricanja i žrtve tijekom ljetnog razdoblja, koja, nakon što se uspješno prebrode, donose istinsku radost.Rad u vrtu me jako ispunjava i donosi mi puno zadovoljstva. Uvijek treba biti spreman na iznenađenja, odricanje i trud. Kako sam rekao prije, rad sa zemljom povezujem dosta s molitvom i to mi se jako sviđa. To je jedna od ljepših stvari u cijeloj toj priči.
P o nt e sS a l ut i s
091/ 9068-260
Za š t o s i t a k o s r e t a n ?
Naš aos am po s aouPo n t e s Sal u t i s!
Časna sestra Elvira Petrozzi kroz život u Zajednici Cenacolo dovela nas je do spoznaje da je rad veliki dar. Raditi srcem, s interesom, dovršiti svaki posao, naučiti surađivati s drugima i ostvarivati zajedničke ciljeve, izvor je radosnijeg življenja, nešto više i od samog novca, pravi lijek poljuljanom ljudskom dostojanstvu. Zadruga Pontes Salutis promovira rad kao dar i želi podijeliti svoje iskustvo rada sa mladima. Kupnjom ovih proizvoda pomažete našoj misiji i otvaranju novih radnih mjesta!