__MAIN_TEXT__

Page 1

ISSN: 2490-3744

IV


Impresum Naslov publikacije: Časopis za feminističku teoriju i umjetnost “Bona” Godina izdanja: 2019. Broj: 4 Izdavač: Udruženje za jezik i kulturu Lingvisti Za izdavača: Sandra Zlotrg Urednice: Selma Asotić i Marina Veličković Dizajn i priprema za štampu: Nađa Čengić Ilustracije: Alma Gačanin Lektura: Sandra Zlotrg i Ifeta Palić Tiraž: 100 ISSN: 2490-3744 Podržavamo slobodno preštampavanje, kopiranje i distribuciju časopisa.


SADRŽAJ PREDGOVOR

1

JA SAM TIJELO | Tena Lončarević

3

POSTPOROĐAJNA DEPRESIJA | Jelena Mihić Salapura i Dragana Kovačić Jošić

7

ONA JE ODLUČILA | Jelena Zlatar Gamberožić

13

ALEHANDRINA PRVA LJUBAV | Vladana Perlić

17

RAZBIJANJE KALUPA | Viktorija Majačić

19

NAŠ RAT | Andrea Hrovatić

23

DODATAK JUNAKINJE | Kate Zambreno

PREVOD | Selma Asotić

INTERVJU | Tea Hadžiristić i Marina Marković

35

DIRITAMB O ŽUTOM | Marija Stanojević

43

GLUHONJEMI PARAPLEGIČAR | Sara Ristić

45

OVO TI PISMO PRIČAM | Nadežda Purić Jovanović

47

OD EMOCIONALNOG KAPITALIZMA DO KLANARHIZMA | Andrea Jović

53


K’O FOL PREDGOVOR Ne budi luda. Koliko puta smo čule ovu nepokolebljivu naredbu. Svaka naša pobuna, svako stremljenje, svaka drskost rođena iz bijesa ili nemoći dočekuje se istom rafalnom paljbom dijagnosticiranja: ona je slaba na živcima, ona je nervno rastrojena, ma ona ti je luda cura, otrov cura. Patrijarhat je oduvijek u pomoć prizivao psihijatriju kako bi ukrotio i ušutkao neobuzdanu ženu. U ovom broju Bone željele smo progovoriti o odnosu društva i mentalnog zdravlja, tj. ispitati društvenu dimenziju mentalnih oboljenja. Jer naše “ludilo” ne raste u izoliranom prostoru unutar lobanje, van konteksta društvenih odnosa i pritisaka svakodnevice. Upravo suprotno. Kad radimo na crno za plaću koja ne pokriva ni osnovne račune, kad na tijelu opipamo zloćudne kuglice, a nemamo zdravstveno, kad nas u rađaoni vežu za stol i kažu nam da se malo strpimo, da ne histerišemo, kad nas tjeraju da šutimo o našim ožiljcima i masnicama jer je grijeh govoriti—sve to nagriza mentalno zdravlje žena. Izuzetno smo ponosne što smo u ovom broju Bone otvorile prostor za (raz)govor o različitim oblicima, uzrocima i posljedicama mentalnih oboljenja. Posebno nam je drago što je dobar dio ovog broja posvećen postporođajnoj depresiji kojom su se pozabavile tri autorice, iz različita uglova. Bonu otvara lična priča Tene Lončarević Ja sam tijelo gdje nam autorica kroz unutarnji monolog daje uvid u to šta se dešava umu i tijelu kad se ženu liši njene zamršene, bogate ljudskosti i svede je se na puki aparat za reprodukciju. U kratkoj priči Ona je odlučila Jelena Zlatar Gamberožić razotkriva patrijarhalne mehanizme kažnjavanja i izopćavanja žena zbog njihove nemogućnosti da budu savršene majke. Da mentalna bolest ne iznuruje samo um, već i tijelo najbolje pokazuje fotoesej Naš rat Andreje Hrovatić koja nam kroz intimne fotografije prikazuje isprepletenu hronologiju mentalnog i tjelesnog bola majke i kćerke. Na istom tragu, ali u drugoj formi, je rad Viktorije Majačić. Ona u tekstu Razbijanje kalupa opisuje majčinu borbu sa šizofrenijom i pokazuje patnju kroz koju prolaze ne samo osobe oboljele od mentalnog poremećaja, već i njihovi bližnji. Jelena Mihić Salapura i Dragana Kovačić Jošić iz udruženja EKO EHO nam u tekstu Postporođajna depresija: mitovi zbog kojih žene pate u tišini nude iscrpan i izuzetno edukativan pregled poremećaja mentalnog zdravlja tokom trudnoće i nakon porođaja. Nadežda

1


Purić Jovanović kroz epistolarnu formu u radu Ovo ti pismo pričam propituje sram i tišinu koji prate samoubistvo. O (samo)kasapljenju ženskih tijela kao obliku kontrole i nadzora nad ženom i njenom opasnom tjelesnošću pronicljivo je govorila umjetnica Marina Marković u razgovoru sa stalnom saradnicom Bone Teom Hadžiristić. Kao i uvijek, Bona svojim čitateljicama donosi i bogatu, stilski raznovrsnu poeziju Vladane Perlić (Alehandrina prva ljubav), Marije Stanojević (Ditiramb o žutom) i Sare Ristić (Gluhonijemi paraplegičar). Četvrti broj upotpunjuje rad slikarke Alme Gačanin koju smo imale čast predstaviti i u prvom broju. Na kraju (nadamo se bogatog) čitalačkog iskustva, dočekat će vas rad Andreje Jović Od emocionalnog kapitalizma do klanarhizma: skica za oslobođenje od heteronormativnog kapitalističkog poretka. Prvi put uz Bonu dolazi i dodatak. Za vas smo pripremile prevod odlomka iz knjige Heroines autorice Kate Zambreno koja strastveno i bespoštedno brani žensko iskustvo i legitimitet žena kao autorica. Svaka Zambrenina riječ je manifest za pisanje koje ne pravi ustupke, ne izvinjava se nikome, i ne pokušava se po svaku cijenu uklopiti u androcentrične književne kalupe kako bi se svidjelo trezvenim književnim Ocima i njihovim sinovima koji stražare nad kanonom i standardima dobre književnosti. U žustroj bujici riječi nestaju svi naši strahovi da naši ženski životi nisu vrijedni književnog oblikovanja. Zambrenino neodoljivo pisanje služi kao važan podsjetnik: svaku našu riječ morale smo oteti i osvojiti. Zato u 2019. godinu ulazimo sa četvrtim brojem Bone i novom naredbom: budite lude. Pišite svoju ludost. Neko vas ipak sluša.

Drugarski, Marina i Selma

2


sasvim politično

Tena Lončarević

JA SAM TIJELO Ovo je sad moje tijelo. Ne prepoznajem ga. Natečena sam masa bolnih oblika. Ja nisam više ja. Ja sam rodilja. Otjelovljena plodnost. Nemam više ime. Izgubilo se u ovom tijestu koje mi je trbuh, utopilo se u ovim grudima za koje ne postoji dovoljno velik grudnjak. Ja sam tijelo. Ono kojem su rekli da legne dok je umorna žena mesarskog naličja navlačila gumene rukavice. Ono koje je britvicom iskasapila grebući suho po dlakama i ono u koje je ušpricala vodu klistira. Ono koje je iz sebe u eksplozijama izbacivalo sadržaj crijeva iza vrata koja se nisu mogla zatvoriti do kraja. Ono koje je ležalo satima u nesnosnim bolovima, priključeno na CTG i na drip, paravanom odijeljeno od drugih žena u sličnim uzdisajima i vriskovima. Ono koje je ležalo samo, sa satom na zidu ispred sebe, satom na kojem su se minute jedva primjetno pomicale. Koliko je žena rodilo dok me drip ritmično probadao? Jedna? Dvije? Tri? Nisam sigurna. Znam samo redoslijed kojim je nadolazilo ono što je i moje tijelo čekalo: vrisak – vrisak, sestro – sestro pa trčanje, galama, zveckanje metalnog pribora, plitko disanje, vrisak, dječji plač.

3


Ja sam tijelo. Ono kojem se pristupalo u gumenoj krvavoj pregači, s navlakom preko usta. Ono koje je zurilo u bijele pločice bijele rađaonice, bijelo iznutra, sa živim bićem u ogromnom trbuhu, bićem čije sam ruke i stopala mogla nazrijeti kroz vlastitu kožu. Ja sam tijelo u koje su bez puno riječi dolazili gurati svoje prste, babice, ginekolozi, stažisti. Ono koje je probodeno kukom nalik na iglu za pletenje, ono koje je prorezano škaricama i ono na koje se naskakalo, silom istjerujući život van. Možda je s tim posljednjim stiskom, s bebom, istiskan i posljednji ostatak mene. Moje tijelo je veliko i moje tijelo je samo tijelo. U njemu nema mene. Svedena sam na obličje beskrvno bijele kože, svedena sam na avetinjski sive podočnjake ispod suznih očiju, svedena sam na masne rezance slijepljene kose koju ne stignem oprati, na ljepljivu krv, na otvorenu ranu onoga što je nekad bilo moje ženstvo. Svedena sam na masni premaz pregrijane bolničke sobe, na znoj, na nervozu.

4


Svedena sam na jednu od rodilja koje svakog jutra poslušno leže u svojim bolničkim krevetima, između uredno pospremanog noćnog ormarića i prozirnog krevetića za novorođenče. Svedena sam na gornji dio pidžame (one koja se lako otkopčava, da dojke u svakom trenutku mogu van) i vateni uložak umjesto gaćica, onaj koji će dežurni ginekolog u viziti pincetom maknuti. Svedena sam na zavirivanja, pregledavanja, pritiskanja. Svedena sam na broj s gumene narukvice oko svoga zapešća. Na broj, isti broj koji nosiš i ti. Umotana si u bijelu pelenu i položena pored u krevetić pored mog kreveta. Tijelo pored tijela. Broj uz broj. Ti si željeno dijete, ali te željela neka druga žena, ona koja više nisam ja. Ovo tijelo ne zna što bi s tobom. Malena si, čvrsta forma koja ne vidi ništa oko sebe. Životinjica koju treba hraniti pa uspavljivati pa hraniti... Lice ti je crveno, upeto u plač koji ne prestaje. Umorna sam. Stavljam te na grudi. Kao slijepi zamorac ustima pohlepno tražiš

5


bradavicu. Ti ne znaš sisati, ja te ne znam dojiti. Svaki pokušaj da od ovog tijela nastane majka završava porazom i poniženjem. Zovem primalju da te nahrani. Ljuta je. Čujem to u tonu kojim mi se obraća. Prekinula sam je u nekom važnijem poslu. – Hajde, mama, morate pokušati – govori mi dok namješta tvoja usta na moju bradavicu i pritišće bolnu, natečenu dojku. Veća je od tvoje glave. Ta beskorisna izraslina, puna mlijeka koje te neće nahraniti. Primalja ne odustaje. Njeni su pokreti odlučni. Po načinu na koji ti pritišće tjeme znam da jedva čeka otići. I ja jedva čekam da njene klompe otklepesaju niz hodnik, natrag u sestrinsku sobu, tamo gdje miriše kava i gdje se vode razgovori izvan linije sisanje–pelena. Njeni su pokreti zrcalo u kojem vidim svoju beskorisnost. Njen je nervozan ton mjerilo moje nesposobnosti. Nisam je trebala zvati. Moje tijelo te ne želi nahraniti. Mlijeko u njemu je prokislo. Pokvarila ga je praznina. U njemu nema majke, ja sam samo tijelo.

JA SAM TIJELO 6


teorija

Jelena Mihić Salapura i Dragana Kovačić Jošić EKO EHO - Centar za edukaciju i promociju zdravog života

Poremećaji mentalnog zdravlja su najčešće komplikacije tokom trudnoće i nakon porođaja. Jedna od sedam majki će doživjeti postporođajnu depresiju nakon rođenja djeteta. Možemo reći da ako poznajete sedam žena, sigurno znate jednu koja ju je prošla ili se sada bori sa tim. Koliko njih Vam je to u stvari priznalo? Da li ste Vi nekome iskreno rekli kako ste se zapravo osjećali nakon rođenja djeteta? Da li ste se plašili da ako kažete da se ne osjećate srećno i ushićeno to znači da ne volite svoju bebu?

POSTPOROĐAJ M I TO V I Z B O G KO J I H

Kod majki postporođajna depresija može: ( ) ( ) ( ) ( )

7

Da utiče na sposobnost da dobro funkcionišu u svakodnevnom životu, te da dovede do pojave anksioznosti, krivice, srama i straha; Da vodi poteškoćama za obezbjeđivanje razvojno-podsticajne brige za dijete; Da vodi ka gubitku užitka ili interesa za život, da dovede do poremećaja sna, osjećaja anksioznosti i nervoze, do povlačenja od prijatelja i porodice, plakanja, kao i do misli o povređivanju sebe ili djeteta; Da posebno bude teška zbog prilagođavanja na socijalne uloge očekivane od novih majki, koje uključuju trenutnu i konstantnu brigu za dijete, redefinisanje bračnih i porodičnih odnosa, kao i karijere.


Istraživanja pokazuju da su žene osjetljivije na neke poremećaje u raspoloženju i anksioznost u mjesecima oko porođaja nego u bilo kojem periodu svog života. 50 do 80% majki će iskusiti neke promjene u svom mentalnom zdravlju unutar prve godine nakon dolaska bebe. Oko 10 do 15% njih imaju rizik za razvoj postpartalne depresije sa potencijalno opasnim posljedicama za sebe, svoje porodice i bebe. Ako se ignorišu, velike su šanse da će se simptomi pogoršati, što često ima štetne posljedice za razvijanje odnosa vezanosti između majke i djeteta. Zbog svega toga veoma je važna prevencija, informisanje, širenje svijesti

NA DEPRESIJA

Ž E N E PAT E U T I Š I N I javnosti o značaju podrške trudnicama i majkama u postporođajnom periodu, rana procjena i adekvatan tretman. Svaka trudnica zna da će oko 26. nedjelje trudnoće provjeriti nivo šećera u krvi. Ako rezultati pokažu da test nije uredan, do kraja trudnoće će proći razne provjere i testove, kako zbog svog tako i zbog bebinog zdravlja. Provjera šećera u krvi je samo jedan od “rituala“ u trudnoći. Žene međusobno porede rezultate, pišu o tome na društvenim mrežama i nude jedne drugima podršku. Ukoliko imaju problem, razmjenjuju recepte i trikove za prevazilaženje situacije dijetom i vježbanjem. Međutim, samo šest do osam posto žena će trebati liječenje dijabetesa tokom trudnoće. Kod više nego duplo trudnica i novih mama u odnosu na ovaj broj razviće se poremećaj ponašanja ili anksioznost, što predstavlja najčešću medicinsku komplikacija

8


u trudnoći i postporođajnom periodu. Skrining na ova stanja nije dio standardnih pregleda u trudnoći i postporođajnom periodu. Tako žene često ne shvate da im se dešava medicinska komplikacija za koju postoji efikasan tretman. Često se stide ili boje da podijele svoja osjećanja. Većina žena bespotrebno pati, ugrožavajući svoje zdravlje i zdravlje svoje bebe. Trenutno se u našem društvu uopšte ne govori o mentalnom zdravlju u perinatalnom periodu, niti postoji bilo kakav skrining u našem zdravstvu. Žene najčešće ćute o promjenama svog mentalnog zdravlja tokom ovog perioda, a razlog za to je uglavnom sram s kojim bi se suočile ukoliko bi potražile pomoć i priznale kako se osjećaju. Zbog toga se osjećaju slabim i inferiornim, a perinatalni poremećaji mentalnog zdravlja ometaju ili sprečavaju ostvarivanje veze između roditelja i djeteta koja se dešava u prvim mjesecima djetetovog života što ima trajne posljedice na njegov emocionalni i psihološki razvoj. Postoje brojni mitovi koji se dovode u vezu sa mentalnim zdravljem žena u postporođajnom periodu. Tu smo da pričamo o njima i da radimo na tome da se ukloni stigma i razbiju mitovi koji prate bilo kakav pomen mentalnog zdravlja kod nas. Govorimo samo o depresiji. Prvi od tih mitova je taj da kada pričamo o ovim problemima, najčešće mislimo samo na depresiju. Međutim, stručnjaci sada razumiju da žene iskuse čitav niz simptoma i poremećaja koji uključuju anksioznost, opsesivno-kompulzivni poremećaj, napade panike i posttraumatski stresni poremećaj. Neki uobičajeni simptomi – poput bijesa i anksioznosti – ni ne liče na tužne žene sa brošura o postporođajnoj depresiji. Govorimo samo o postporođajnom periodu. Polovina postporođajnih poremećaja raspoloženja i anksioznost razvijaju se tokom trudnoće. Ukoliko sa liječenjem započnemo tokom trudnoće smanjujemo vjerovatnoću da će se žena suočiti sa ovim problemima nakon rođenja djeteta. Osim toga, žena može da se suoči sa ovim stanjem bilo kada tokom 12 mjeseci nakon porođaja, a i kasnije. To je tvoja krivica. Nije. Ovo je medicinsko stanje, i iako uzrok ovih stanja nije dobro poznat – stručnjaci znaju da hormonalne promjene tokom i poslije trudnoće neke žene čine osjetljivijim na poremećaje ponašanja i anksioznost. Tu su i drugi faktori rizika, kao što su finansijski stres, loša socijalna podrška, ranije doživljena trauma ili poremećaj raspoloženja ili anksioznost, koji mogu povećati vjerovatnoću da

9


se razviju ovi poremećaji. Važno je znati da se mogu razviti kod bilo koga. Ne voliš svoju bebu. Žene sa ovim poremećajima se ni po čemu ne razlikuju od drugih žena u tome koliko vole svoju djecu. One samo imaju medicinsko stanje koje znači da je početak majčinstva mnogo veća borba nego što bi trebala biti. Proći će. Ova stanja se ne rješavaju sama od sebe bez odgovarajućeg pristupa liječenju. Trebalo bi da dobijete kakvu god podršku trebate da biste se osjetile jačima, a ako se ova stanja ne liječe postoje rizici i za mamu i za bebu. Jedini tretman su lijekovi koje ne možete uzimati tokom trudnoće i dojenja. Zapravo, jedan od najefikasnijih tretmana je psihoterapija. Takođe, postoje i suplementi i lijekovi koji se bez posljedica mogu koristiti tokom trudnoće i dojenja uz nadzor iskusnog ljekara. Opasna si za svoju bebu. Vjerovatno ste čuli priče o ženama koje su povrijedile sebe ili svoju djecu. Iako su ovakvi slučajevi rijetki, u medijima ove tragedije dobiju puno pažnje gdje se često pretpostavlja da majka ima postporođajnu depresiju. Ustvari, u većini slučajeva radi se o neliječenoj postporođajnoj psihozi, veoma rijetkom ali izlječivom psihijatrijskom stanju kada žena doživljava gubitak veze sa realnošću i vjeruje u nešto što nije istina ili čuje i vidi nešto što ne postoji. Ono što je posebno važno izdvojiti je da postporođajna depresija neće sama od sebe proći nakon godinu dana. Postoji dosta zabluda o tome kada postporođajni period završava. To nerazumijevanje vodi ka zabludi o tome kada i kako majke mogu dobiti pomoć. Takođe, vodi i tome da majke nemaju besplatnu zdravstvenu zaštitu tokom dužeg perioda. Mnoge majke provedu dosta vremena nakon rođenja djeteta u borbi, trčeći od doktora do doktora u nadi da će dobiti odgovarajuću dijagnozu. U međuvremenu, ne osjećaju se nimalo bolje, nastavljaju da pokušavaju i prolaze kroz svoju depresiju i anksioznost potpuno same. U vrijeme kada uspiju da zakažu pregled već je vrijeme za povratak na posao i dobiju odgovor da je čuvena jedna godina postporođajnog perioda prošla i da nemaju pravo na besplatno liječenje. To što je posporođajni period zvanično prošao znači i da vjerovatno neće dobiti odgovarajuću dijagnozu.

10


Postporođajna depresija neće magično nestati nakon godinu dana. Čini se kao da je proizvoljno određeno da postporođajni period traje tačno godinu dana, a samim tim i porodiljsko odsustvo, ako ste imali sreće, kao i besplatno zdravstvo. Naše tijelo nije mašina i stvari ne mogu biti tako jednostavne i kalendarski određene. Naravno da smo svjesni da je to posljedica nemanja dovoljno sredstava u zdravstvenom sistemu, ali u svemu tome majke su te koje izvuku kraću slamku. Sve žene koje su se borile sa postporođajnom depresijom ili anksioznošću znaju da kada beba navrši godinu dana to ne znači da će strašne intruzivne misli odjednom prestati. Osjećaj straha ili neadekvatnosti neće se odjednom pretvoriti u osjećaje ljubavi i samouvjerenosti. Zbog ovoga treba da znamo i ponavljamo da postporođajna depresija neće sama od sebe završiti nakon godinu dana. Takođe, treba imati na umu da postoje majke koje će prve simptome imati tek u periodu kada beba bude imala devet mjeseci i dok shvate šta se dešava sa njihovim mentalnim zdravljem i odluče potražiti pomoć, proći će još nekoliko mjeseci i čuvenih godinu dana je već prošlo. Takođe, postoje i majke koje prve simptome nemaju dok ne prestanu sa dojenjem, a to često bude nakon što dijete navrši godinu dana. Obično se desi da nakon godinu dana od porođaja majke dobiju dijagnozu opšte depresije ili anksioznosti. Iako je ovo tačno, ostaje potreba da se radi na specifičnim i jedinstvenim izazovima sa kojima se nova majka susreće. Ukoliko se liječe od opšte depresije majke neće možda ozdraviti i biti bolje jednako brzo kao u slučaju da su dobile dijagnozu i tretman postporođajne depresije. Istraživanja govore da podrška i okruženje žena koje su već prošle to stanje može biti ključna za oporavak. Teže je da se oslonite na druge koji se takođe bore sa depresijom, a nemaju malo dijete kao i vi, ili drugu djecu o kojoj treba da se brinu. Situacija jednostavno nije ista. Vrijeme kada ste dobili svoju dijagnozu ne znači da ne treba da imate pristup grupama podrške za majke u ‘postporođajnom periodu’. Ili da vam ne bude pružena mogućnost da stupite u vezu sa doktorima koji su specijalizovani za mentalna stanja u postporođajnom periodu. Takođe ne pomaže ni to što se majkama ne govori da depresija i anksioznost mogu da se vrate mjesecima ili godinama kasnije. Depresija i anksioznost mogu biti hronična stanja. Ako ste imali jednu epizodu, šanse da ćete je ponovno doživjeti se povećavaju za 50%. A kada se desi, to nije postporođajna depresija koja se

11


vratila. To je novi ciklus depresije izazvan drugim događajima ili stresorima. Previše je majki koje misle da su gubitnice zbog toga što još uvijek vode borbu i kada njihovo dijete već kreće u školu. To što je nešto ponovo bilo okidač za vašu depresiju ili anksioznost sastavni je dio poremećaja u mentalnom zdravlju. Ovo je jako teško prihvatiti, a jedan od razloga je taj što se majkama ne govori dovoljno o tome da depresija i anksioznost mogu da se vrate. Ukoliko nemaju ovu važnu informaciju, majke nemaju alate da se brinu za svoje zdravlje. Ukoliko znamo da depresija i anksioznost mogu biti hronični, vjerovatno ćemo postupati drugačije. Možda ćemo više pažnje obratiti na nivo stresa u našem životu, ili se potruditi da upoznamo koji su naši okidači. Takođe, pazićemo na to da potražimo pomoć ranije kako bismo spriječili pogoršavanje simptoma. Isto tako, nastavićemo sa liječenjem i psihoterapijom duži period, ne samo do vremena kada se osjećamo bolje. Vrlo vjerovatno da bismo tada bili nježniji prema sebi i imali više razumijevanja za sebe ili nekoga iz naše okoline ko se susreo sa ovim stanjem.

ŠTA MOŽEMO URADITI DA POPRAVIMO STVARI Kod nas je teško, gotovo nemoguće, naći stručnjaka psihijatra ili psihoterapeuta koji radi isključivo sa ženama u postporođajnom periodu. Ne možemo očekivati da se ova situacija promijeni preko noći. Ono što možemo da uradimo sada je da dijelimo ova znanja. Majke su te koje se nalaze na prvoj liniji fronta i koje su čuvarke zlata vrijednih informacija o svom stvarnom iskustvu. Ispričajte svoje iskustvo svom doktoru. Podijelite to kako se osjećate i kako ste se borile. Ukoliko niste dobile odgovarajuću dijagnozu, tražite uputnicu za pregled kod stručnjaka. Ono što je najvažnije, znajte da niste same i da to što vaša beba ima više od godinu dana a vi se još borite ne znači da nikada nećete biti bolje. Za oporavak je potrebno vremena i tokom njega biće uspona i padova. Uz adekvatnu podršku i tretman možete i bićete bolje.

12


proza

Jelena Zlatar Gamberožić

ONA JE ODLUČILA – Ona je sada odlučila biti u depresiji. Zamislite – izgovara žena u srednjim tridesetima.

Sjedi za stolom kafića u blizini jezera, a pored sebe jednom rukom ljulja kolica s malim djetetom. Dijete je još beba, nema ni pet mjeseci, no velike oči boje lješnjaka već bistro gledaju u majku, a zatim se mala glava okreće i gleda u drugi stol, kao da promišlja učinak majčinih riječi. Čini se da nitko od ostalih ljudi za stolom ne dvoji o njima; dvojica muškaraca i još jedna, znatno mlađa žena, ozbiljno kimaju, s razumijevanjem, kao da su se već mnogo puta susreli s ljudima koji su odlučili biti u depresiji, kojima je to iz čistog mira palo na pamet, učinilo se dobrom idejom u tom trenutku. Žena u srednjim tridesetima ima crnu, blistavu kosu i oči vrlo slične svom djetetu. Pušta kolica i sada gestikulira objema, njegovanim rukama, s nalakiranim noktima. – Ima malu bebu, ali sad je odlučila biti u depresiji. Nakon poroda. Legla je u krevet i sve joj mora raditi muž. Riječ sad naglašava. Promatra lica za stolom i očito na njima očekuje jaču reakciju od one koju dobiva; od pukog kimanja. Muškarci i žena za njenim stolom i dalje, možda samo u malo većoj nevjerici, vrte glavama. Ništa ne govore, kao da im se čini da se tu ništa niti nema dodati. Kako uopće komentirati toliku nonšalantnost, nebrigu za tek rođeno dijete i supruga?

13

Tišina se uvlači za njihov stol. Muškarci se kratko pogledaju, a zatim jedan od njih, vjerojatno muž od žene sa crnom kosom,


prilazi djetetu koje pridiže iz kolica i privija u naručje. Trenutak kao da se premišlja, vratiti se na stolicu ili malo prošetati. Ipak se odlučuje za drugu opciju i dugim koracima obilazi oko stola. Žena sa crnom kosom uzima gutljaj kave i gleda prema jezeru. Ne trepće. Čini se da na površini jezera traži nekoga ili nešto što bi pridodalo važnost njezinim riječima. – Uvijek je bila razmažena – nakon nekog vremena progovori druga žena. – Ne trebaš se čuditi. Žena s blistavom kosom okreće očima. Očito je, druga žena nije dovoljno dobro shvatila o čemu se radi. Ili je shvatila, ali iz nekog razloga umanjuje važnost ove situacije. – Tu je riječ o djetetu, ti to ne razumiješ – kratko joj odgovara, naglašavajući riječ dijete kao pojam koji mlađa žena očito nije sposobna razumjeti i zamahuje glavom. Zatim podigne ruku i pregleda u svoje nokte. Možda više ne želi govoriti o ovoj temi jer publika ne reagira na željeni način. Tišina se još neko vrijeme sudara s njihovim licima, a čak i dijete koje je muškarac u međuvremenu vratio u kolica i sjeo ne ispušta ni glasa. – Možda se sada ne može brinuti o djetetu – usuđuje se konačno drugi muškarac tiho pripomenuti. On sjedi kraj druge žene, nasuprot one s blistavom kosom. Glas mu je mekan i nježan dok oprezno i polako izgovara rečenicu kao da se boji reakcije žene sa crnom kosom. – Ne može? – pita ga ona, a zatim se nagne prema njemu i, gotovo sikćući, nastavi: – Mogu li ja? Brinem li se ja o djetetu? Jesam li i ja bila trudna i rodila, i to prirodno? Ona je čak tražila i epiduralnu! Nema što nije učinila da si olakša, a sada si olakšava još i više. I baš je briga. I nikoga nije briga! Ženine riječi su poput dugih šiljastih noževa isjekle prostor između njih. Muškarac koji se zadnji javio naslonio se na svoju stolicu i glavu nagnuo preko naslona, kao da isteže vrat ili izvodi neku vježbu, koncentrirano i sporo, ili kao da se želi što više udaljiti od bujice riječi koja ga je zatekla. Zatim zatvori oči. Ponovno se javlja mlađa žena. Glas joj je oštriji nego prvi put. – I prije je ona bila u depresiji. Šta si ti mislila, da će sada to nestati? Dijete se počinje javljati tihim zvukovima. Prvi muškarac se opet diže, prilazi mu i podiže ga. Žena ga pogleda ljutito kao da on izazva dječji plač nošenjem i nastavi ljuljati prazna kolica.

14


– Ne, Tina, ali trebala se već jednom skulirati, kužiš – odgovara, tresući kolica sve grublje. – Pogotovo u ovakvoj situaciji. Zatim uzdahne, pusti ručku i opet otpije kavu iz šalice. – Melisa je... – konačno oprezno progovara muškarac koji je čitavo vrijeme šutio i bavio se djetetom – vrlo privilegirana. Nikada zapravo nije morala raditi. Sve je naslijedila od svojih. Možda... sve to jednostavno nije za nju? Dijete je odgovornost, kao što svi znamo, a ti najbolje... – pogledava prema crnoj ženi. Crna žena konačno je zadovoljna. Lice joj obasja smiješak. – Tako je, Petre, ti razumiješ! Nisu djeca za svakoga. To je točno ono što pokušavam reći. Neki od nas su jednostavno... slabiji. Padaju u depresiju. Piju tablete, moraju kod psihijatra... Zadnju riječ ponovno naglašava, još uvijek uz smiješak koji se gotovo zrcalno preslikava na ostale. Svi kimaju glavama, ali ovog puta ne samo u razumijevanju, već i konačnom slaganju, gotovo konspirativno. – Ali što učiniti? Što mislite da treba… – nastavi Petar gledajući u dijete u svojim rukama. Zatim ga lagano poljubi u vrh nosa. Dijete mu uputi sretan pogled. Svi ušute kao da moraju donijeti sud, ali i presudu o tome što bi dalje trebalo učiniti sa ženom koja je nakon poroda odlučila pasti u depresiju. – Njen muž je van sebe od svega što mora raditi. Briga o djetetu, o kući... ona tvrdi da sada uopće ne može ni vidjeti dijete, zamislite, samo plače, samo spava... – nastavlja crna žena s gnušanjem i opet pogleda prema jezeru. Iznad njih se počnu gomilati sivi oblaci. Jezero poprimi olovnu boju. Jato ptica preleti preko njega glasajući se. Zapuše vjetar i nekoliko kapljica se spusti na njihov stol, a zatim se opet sve smiri. Tina kucka prstima po stolu. Muškarac pored nje gleda prema livadi u podnožju koje se nalazi jezero i šljunak. U njegovu je pogledu nešto tužno, gotovo rezignirajuće. – Kako bi tebi bilo da se nađeš u takvoj situaciji, Martine? Mjesecima, možda i godinama? Što bi ti točno napravio? – pita ga crna žena. Martinov rezignirajući pogled prelazi u snen. Gleda ispred sebe kao da se budi iz dubokog sna. Zatim spušta pogled.

15


– Pa potražio bi valjda pomoć... za nju – progovara Petar. Crna žena se naglo okrene prema njemu. – Petre – progovara sporo, kao da objašnjava vrlo kompliciran zadatak malom djetetu. – Još uvijek ne shvaćaš. Tu nema pomoći. Ona je jednostavno takva. Petar pogleda prema jezeru, zatim vrati pogled. Kimne. Martin stavi kažiprst u usta i zagrize kožicu oko nokta. Tina spusti glavu prema torbi koja joj leži u krilu, a zatim je opet podigne. – Zar vi stvarno mislite da bih ja napadala ženu u problemima? Ovdje treba misliti o djetetu. Ono je ovdje prava žrtva – riječ dijete naglašava, iako nešto tiše. Duboko uzdahne i zavrti glavom. Zraka svjetlosti se probije kroz oblake. Površina jezera ljeska na suncu. Zatim svjetlost ponovo nestane. – Treba joj oduzeti to dijete, tako da ga više nikada ne vidi! – javlja se Tina glasno, gledajući u crnu pobjedonosno. Čini se kao da očekuje njezino odobravanje jer je prva riješila postavljenu enigmu, a crna je učiteljica koja će joj dati najbolju ocjenu. Ovo naiđe na mumljanje za stolom. Crna žena polako kima glavom, ali ne govori ništa, dok Martin kaže kratko, uz uzdah, kao da je dugo vagao ovu problematiku, mnogo dulje nego je razgovor trajao: – Na kraju krajeva, možda je to jedino rješenje. Poseže za svojom kavom, otpije gutljaj i okrene se prema jezeru čitavim tijelom, a leđima prema svima ostalima. – Ako joj stvarno nema pomoći... dijete bi trebalo udaljiti, da – nadoveže se Petar nesigurno, tapšajući dijete po malim leđima. – Pa da se mene pita... – tihim glasom kaže žena s blistavom kosom – no, idem dojiti. Prilazi Petru i on joj pažljivo pruži dijete. Napravi par koraka prema ogradi kafića, otkopča bijelu košulju i pruži mu dojku. Dijete je požudno prihvati.

16


znaj, majko, nikad te nisam preboljela našla sam ženu kao ti s tvojim prstima tvojim usnama tvojom toplotom o majko kako me ona ljubi ona ostvaruje sve ono potisnuto među nama mi smo frojdovski san i ja joj tražim da me kažnjava onako kako si ti to radila ali ona neće majko ona neće da me kazni jer ne shvata da je naša ljubav bol kao mač koji kalimo u sopstvenom srcu

ALEHANDRINA PRVA LJUBAV

reci, majko zašto je tvoja ljubav bol? koliko sam te željela koliko si mi se otimala kako smo se voljele i mrzile svoje Ahilove pete smo krile jedna u drugoj i priznajem često sam bockala petu pod svojom kožom samo da bih te povrijedila gle, majko, šta se desilo s tvojom kćeri odrasla je u tebe mala nezahvalnica drsko derište – sve tvoji porazi, majko mrziš me kao što ružni ljudi mrze ogledalo pa si me razbijala u afektu i dobila dvadeset godina nesreće koja još uvijek traje a ja ja još uvijek krvarim dok uporno skupljam komadiće

Vladana Perlić

o majko majčice reci mi zašto je moja ljubav bol?

17 poezija


18 zaista, mama, zašto je tvoja ljubav bila bol?

Mama i ja smo ludo zaljubljene jedna u drugu zato mi sredovječni muškarci nisu nimalo zanimljivi iako s vremena na vrijeme imam i takve snove ona me ne da nikome ljubomorna je na moje starije prijateljice kaže idi njoj kad ti je već zamjena za mene pa me vrijeđa kao što se vrijeđa nevjerna ljuba poslije te predstave ja uglavnom plačem i vičem kako je mrzim mrzim mrzim isto kao što sam kasnije mrzila sve tipove koji su me ostavljali s napomenom da je problem u njima a ne u meni o majko, kad me nisi htjela voljeti našla sam tetu koja s vremena na vrijeme uzvikuje moje ime onoliko glasno koliko si i ti dok si me šibala

sjećaš li se igrale smo svakakve uloge tamničar i zatvorenik dželat i osuđenik inkvizicija i jeretik nacista i Jevrejka od toga ponajmanje uloge majke i kćeri moje omiljene su bile one kada sam ja zločesta djevojčica i treba me kazniti a ti, majko, ti si moj lični zlostavljač sa šibom u ruci koja me udara po goloj guzi i olakšava taj teret krivice oko vrata taj kanap čije je sidro palo nekad davno u neku nepoznatu brazdu duboko između naših svađa ali to je već praistorija every woman adores a Fascist reče Silvija gurnu glavu u rernu i posta moj uzor za izražavanje nekonvencionalne ljubavi o majko, kazni me karaj me bila sam bezobrazna bila sam neposlušna drska zrela za šamarčine, majko majčice počupaj me za kosu i viči mi kurvo jedna bolesna


sasvim politično

Viktorija Majačić

RAZBIJANJE KALUPA

Imala sam jedanaest godina kad sam prvi put shvatila da je moja mama drugačija od ostalih. Tog smo prijepodneva veselo hodale ulicama grada držeći se za ruke, a te večeri sve se u mom dječjem svijetu preokrenulo naopačke. Te večeri je mama otišla u psihijatrijsku bolnicu. Ja nisam mogla shvatiti zašto mora ići; zašto njenu bolest nazivaju “duševnom“ kada doktori sve vrijeme govore o nekom problemu u mozgu. Pojma nisam imala što je šizofrenija. Kao dijete nisam imala ni znanja niti dovoljno hrabrosti da otresem taj kamen s ramena; mislila sam da nemam drugog izbora nego nositi grimizno slovo kao “dijete žene s dijagnozom“. To je bio početak mojih tinejdžerskih godina, punih zbunjenosti, tuge i ljutnje. Turbulentno i teško, čak i pomalo autodestruktivno, vukla sam se kroz srednju školu. Moji osjećaji bili su poput gline u rukama njene bolesti. Na svoj sedamnaesti rođendan smo se kolima Hitne pomoći vozile na još jednu njenu hitnu hospitalizaciju. Jednog je Badnjaka opet pokušala okončati svoj život. Te godine nisam išla s društvom na doček Nove godine. Jednom ju je policija pronašla skrivenu u nekoj trgovini. Tada je još trajao onaj nesretni rat koji nas je sve raspametio, pa su i njeni unutarnji strahovi progovarali još glasnije. Ponekad je bila povučena i mirna, bez interesa i potrebe za jelom, a nekad vedra i puna poleta. Kad bi ju halucinatorne slike uvjerile da smo u nekoj opasnosti, spuštala bi rolete prozora, iako je vani bio lijep proljetni dan. Nakon paranoičnog straha slijedila bi depresija ili ružni snovi i autodestruktivne misli. Nije bilo pravila. U istom danu mogla je proći kroz čitav spektar emocija. Kad je bila sretna, oči bi joj blistale, ali osmijeh joj je uvijek imao neku blagi titraj nespokoja. A ja sam svoj bijeg pronalazila u knjigama i pisanju dnevnika. Jedino sam gluhom i nijemom papiru smjela reći da bih više voljela da ima rak, a ne tu groznu i glupu šizofreniju. Zbog svog rasutog mentalnog stanja nije mi mogla pružiti sve što sam priželjkivala. Nije me obasipala tepanjem i pretjeranim maženjem, nije ispunjavala sve moje dječje želje i hirove. Nikad me nije ohrabrivala i jako je rijetko pohvaljivala moje uspjehe, jer nije imala hrabrosti ni snage za samu sebe. Negativnošću je kažnjavala svaku moju nadu i usput uništavala moje snove. Postupno je od mene oblikovala nesigurnu mladu ženu. Kad odrastaš misleći da si kriva što tvoja majka provodi dane u kućnom ogrtaču, jednostavno, ne možeš si pomoći – upijaš to pomanjkanje njene pažnje i vjeruješ da

19


RAZBIJANJE KALUPA nisi dovoljno dobra. Počela sam kradom pušiti cigarete i u tamnom kutu omiljenog kafića ispijati pivo. Grickala sam nokte i opsesivno kidala zanoktice na prstima, sve dok me ne bi zaboljele ili prokrvarile. Sakrivala sam loše školske ocjene i zaljubljivala se u dečke kojima uopće nije bilo stalo do mene. Nervozu sam prikrivala pretjeranom druželjubivošću i bezuvjetnim ispunjavanjem tuđih želja. Mislila sam da ne zaslužujem da me netko voli. Bila sam usamljena, a žudila sam biti prihvaćena. Godinama kasnije shvatila sam da se tako i ona osjećala: usamljena i prepuštena sudbini. Prije jedanaest godina, kad je tata umro, moja mama nije mogla plakati. Ja sam se prvih nekoliko tjedana uspavljivala jecajući, ali s njenog obraza suze nisu tekle. Ni jedna jedina kap. Ništa. Oči su joj bile sive i mutne, lice izduženo, a brada joj je podrhtavala. Njena tuga nije izgledala kao moja. Bila je skrivena iza praznog pogleda i sva bol njenog gubitka samo je na trenutke, kada bi joj se s usana u grču otele riječi “voljela bih da mogu plakati, ali lijekovi mi ne daju“, pokazivala svoju razarajuću snagu. Tada mi je postalo bolno jasno da živimo u sasvim različitim svjetovima. Njen svijet je trajno obilježen životom s lijekovima i neutješivom tugom, a moj je rastao u toj sjeni. U njenom su joj u psihijatrijskoj bolnici ukrali prsten koji joj je tata kupio za godišnjicu braka, a u mojem je tatina burma postala svet predmet. Ja sam izgubila oca, ali ona je ostala bez jedinog prijatelja. Taj naš zajednički gubitak složio je novi mozaik od naših života. Mogla sam ostati ogorčena i titrati u hladovini njenih teških grana ili posegnuti prema svjetlu. Kalup je, odjednom, bio u mojim rukama. Taj neželjeni i neočekivani dar htjela sam razbiti u tisuću komada, ali to nisam mogla učiniti. Morala sam ga iznova oblikovati, što uopće nije bio lagan zadatak, jer je jedino što sam poznavala bila nesigurnost. Samopouzdanje sam morala sama izgraditi, a najvažniji ženski uzor koji sam imala čitavog sam života gledala kako triput na dan uzima svoj koktel antipsihotika i antidepresiva. I svaki put kad bi iskra nekog, meni nepoznatog, straha rasplamsala slike u njenom umu i držala ju noćima budnom, naš svijet bi se iznova raspao. Mješavina koju sada koristi sastoji od četiri tablete ujutro, dvije poslijepodne i jedne malene bijele navečer. Kroz godine su se pakiranja i nazivi mijenjali, lijekovi su nekad bili blijedo žućkasti, nekad plavo-bijeli, ali uvijek su bili dio našeg obiteljskog života. Točnije, od godine mog rođenja. Tada se prvi put pokušala ubiti. Nakon povratka iz bolnice dobila je papir s dijagnozom i preporučenom terapijom. Naš život se odvijao

20


RAZBIJANJE KALUPA između njenih psihotičnih epizoda i u mirnim intervalima je tekao kao i u svakoj drugoj obitelji. Slavili bismo rođendane, odlazili na pecanje, kartali se sedmica, vodila bi me u kupovinu odjeće i pripremala najbolji granatir na svijetu. Učila me je vezati pertle i obrisati nos. Kao prvoškolarku učila me urednosti i pristojnom ponašanju. Čitala je sa mnom lektire, pisala zadaće i recitirala pjesmice. Ulijevala je u mene ono najbolje od sebe. Pozdravljanje starijih na ulici. Marljivo učenje, pošten rad i savjesnost. Nije poticala moj ponos i hvalisanje, već skromnost i odgovornost. Nije odobravala ogovaranje i osuđivanje drugih. Niti preuzimanje tuđih zasluga. Pomagala mi je da se riješim zamuckivanja u izgovaranju određenih slogova. I unatoč toj nježnosti koja je uvijek tinjala ispod burne i hladne površine, bila sam nesretna. Nisam nikome mogla povjeriti svoje srce. Nisam željela da ga seciraju svojim nerazumijevanjem. Tek kad sam imala dvadeset godina prvi put sam naglas nekome rekla – “Moja mama je duševni bolesnik.“ Taj je trenutak donio dugo priželjkivano olakšanje. Probudio me je. Shvatila sam da me strah od tuđeg mišljenja sprječava u razvijanju samopouzdanja i da nipošto ne moram nositi ničije predrasude u svojoj glavi. Tijekom odrastanja susrela sam jako malo onih koji su mi bili sigurna luka, a previše onih koji, kad se susretnu s duševnim bolestima, bilo kod prijatelja, usputnog poznanika ili člana obitelji, zatvore oči. Umjesto ruke pružene u razumijevanju i suosjećanju, ljudi prečesto otvaraju svoje ralje pune osuđivanja i po ljudima pogođenim duševnom bolešću pljušte tišina, odbijanje i ismijavanje. Nema lajkova, već samo izolacija. Ljudi se boje nepoznatog i ne žele ugroziti vlastitu dobru sreću, pa onda radije okrenu leđa i sakriju svoje srce. I mene su napadale iste kušnje. Tako je lako zaboraviti da se iza lica duševne bolesti krije osoba. Ljudsko biće poput nas. Čak i kad se radi o nekome bliskom. O majci. Bezbroj puta sam bila poželjela uhvatiti ju za ramena i dobro prodrmati. Naivno sam vjerovala da bi joj to pomoglo. Nisam to nikad zapravo učinila, ali sam rado maštala da imam čudesnu moć kojom bih mogla izvući iz nje svo to ludilo. Kad bih ju zatekla kako nepomično leži u svojoj zamračenoj sobi često bih upala u zamku ljutnje, a kad bih ju morala moliti da doručkuje i popije jutarnju terapiju moje strpljenje brzo bi se istrošilo. Dok sam tako izgarala u svojoj brizi, počinila sam bezbrojne greške. Bila sam uvjerena da ju svojim riječima mogu izbaviti iz tame njenog uma. Nadala sam se da moja racionalnost može nadvladati njene paranoične ideje. Pokušavala sam darovati joj svoju snagu, a usput sam zaboravila njegovati sebe. Žrtvovala sam svoj mir, a njen kaos nije bio umanjen.

21


RAZBIJANJE KALUPA Sada sam dobro. Prije nekoliko tjedana išla sam s njom k psihijatrici. Miris bolničkih hodnika i sterilna električna rasvjeta ne ostavljaju nikoga ravnodušnim, a mama je bila blago nervozna. Tu njenu brigu dobro poznajem. Takva je uvijek kad mora na kontrolu. Jedva je čekala da obavi razgovor i u ordinaciju ušla s ljubaznošću. U nju je sakrila svu svoju tremu. Nakon nekoliko beskonačnih minuta izašla je vedro i s velikim osjećajem olakšanja. Još jedno tromjesečje je osigurano mješavinom lijekova i vitamina. Ponekad još uvijek ima loše dane, pogotovo kada ju uznemire gluposti koje čuje na vijestima ili ako ju nešto podsjeti na neku davnu traumu. Posebno izgubljena bude kada se bliži godišnjica tatine smrti ili njegov rođendan. Tada nekoliko dana bezvoljno ustaje iz kreveta i na neki čudan način uživa u svojoj tišini, mislima i sjećanjima, ali one velike i strašne epizode iz prošlosti sada su rijetkost. Nakon dugogodišnjeg iskustva življenja s njenim usponima i padovima, konačno znam da joj ne mogu biti kvalitetna potpora ako sam ljuta ili razočarana. Ako nemam snage i hrabrosti za sebe, ni njoj neću biti ni od kakve koristi. Nema tu ništa sebično. Tome se učim svakog dana. Pronalazim utjehu u brojnim malim radostima i koristim svaki trenutak slobodnog vremena kako bih naučila nešto novo o čudesnim putevima i stranputicama ljudskog uma. Čitam svaki članak koji mi dođe pod ruku, od istočnjačke medicine, preko šamanističkih rituala, pa sve do najnovijih istraživanja iz područja psihologije. Ne činim to jer pokušavam pronaći čudotvorni lijek, već zato što želim saznati kako drugi ljudi proživljavaju i preživljavaju izazove koje donosi duševna bolest. U bespućima interneta pronašla sam mnoštvo izgubljene braće i sestara koji su, poput mene, odrastali slomljenih krila. Sada šizofreniju, koja je progutala godine njenog, ali i mog života, više ne vidim kao kaznu. Čak više ne tražim ni krivca. Suosjećanje je nadvladalo moju ljutnju, istrgnula sam se iz zagrljaja njene zastrašujuće bolesti i konačno znam uživati u svakom trenutku njenih dobrih dana. A njih je mnogo više nego loših. Tada me uvijek iznenadi oštrinom svog uma i znanjem o brojnim stvarima. Paleta njenih interesa je bogata i šarolika. Njena životna mudrost i duhovitost u tim trenucima mi govore da je ona sve ovo vrijeme bila briljantna i dobroćudna osoba. Ono dijete u meni toga nije bilo svjesno, ali žena koja sam postala na tome je neizmjerno zahvalna. Kalup je sada sasvim drugačiji.

22


foto esej

23

Andrea Hrovatić


24


25


26


27


28


29


30


31


32


33


34


intervju

Tea Hadžiristić

ŽENA KOJA SE MASKIRA U ŽENU

Marina Marković nije samo umjetnica performansaona je sama hodajući performans. U prvom planu njene “postanoreksične” umjetničke prakse je žensko tijelo i nasilje koje nad tijelom vrše različiti akteri - društvo, porodice, pojedinci. Kroz svoje radove propituje proces postajanja ženom - od demoniziranja svakodnevnih predmeta za dotjerivanje u seriji radova Pressure Me, preko serije radova koji tjeraju gledateljice/gledatelje da se suoče sa realnošću anoreksije (Anorexia Diary, Chewing and Spitting i Anorexia: Before and After), do performansa koji pomjeraju granice tjelesnosti (Pressure Me). Dobitnica je mnogobrojnih nagrada i izlagala je širom svijeta. Trenutno živi i radi u New Yorku. Tea Hadžiristić je sa Marinom razgovarala o umjetnosti izdržljivosti, anoreksiji i subverzivnom potencijalu umjetnosti.

35


BONA: Dualizam tijela i uma jedno je od centralnih pitanja zapadne filozofije. Muškarci su se oduvijek smatrali sposobnim za racionalno mišljenje, neopterećeni tijelom, dok su žene doživljavane kao tjelesne, imanentne i beznadežno sputane tjelesnošću. U knjizi Unbearable Weight: Feminism, Western Culture, and the Body, Susan Bordo tvrdi da oboljeli od anoreksije vide tu bolest kao trijumf volje nad tijelom, takmičenje u kojem um odnosi “pobjedu”, dok mršavo tijelo predstavlja “apsolutnu čistotu, hiperintelektualnost i nadilaženje tkiva”. Kao postanoreksična umjetnica često stavljaš vlastito tijelo u službu umjetnosti – npr. u radu Pressure Me, koji pokazuje koliko je teško razgraničiti društvenu kontrolu i vlastitu kontrolu nad tijelom. Svrha takve umjetnosti izdržljivosti (koja, recimo, podsjeća na rane radove Marine Abramović) jeste da ispita granice tijela. Primjećuješ li sličnosti između te vrste performansa i anoreksije kao pokušaja da se ovlada tijelom? Što se tiče tvog vlastitog tijela, gdje je početak i kraj umjetnosti? Iskustvo anoreksije postavilo je telo (moje telo) u centar moje umetničke prakse i ono je otada postalo i subjekat i objekat, ali i most između intimnog i javnog, privatnog i društvenog. Ceo moj portfolio je svojevrsni intimni dnevnik, od radova u kojima sam se bavila restrikcijama, kažnjavanjem, neprihvatanjem tela i opsesijom da se ono kontroliše, preko radova vezanih za konzumerizam i iskrivljenu medijsku sliku tela, do serija radova o idealima ženske lepote koje nameće društvo. Obrađivala sam teme koje mene lično tangiraju/muče/bole, ali konstruišući ih kroz radove tako da imaju širi kontekst i angažovanost. U ranijim radovima telo sam tretirala kao objekat u najbukvalnijem smislu, a u skorašnjim sam stavila fokus na telesne prakse i korporealna iskustva u kojima propitujem procese de/ subjektivacije (ponovno) izvodeći aktivnosti rodno označene kao ženske unutar društva. U sedmogodišnjem projektu Pressure Me kroz različite medije (video, performans, skulptura, instalacija itd.) pokušavala sam da prikažem i istražim društveni pritisak nad ženskim telom kroz bavljenja svim bolnim ritualima svakodnevnice koje žene sprovode nad sopstvenim telom u cilju postizanja/dostizanja/približavanja društveno konstruisanim idealima lepote. Bitan segment projekta Pressure Me bio je niz performansa (New York 2012, Beograd 2013, Bern 2013, Ženeva 2014) mapiranja tela roze tetovažama krojačkog metra, gde sam uvezala svoj struk, grudi i kukove na “idealne mere” (90–60–90 cm) u nameri da ih tako materijalizovane uhvatim i primoram da se zajedno sa mnom šire, deformišu, izobličavaju, da bi se naposletku ukinule ili pak opredmetile. Politike tela su u mom stvaralaštvu direktno izvedene iz ekonomije ženskog tela i kompleksnog sistema prinude i slobode kako u javnoj tako i u privatnoj sferi. Ja žensko telo vidim kao konstrukt (socijalni, psihički, fizički, seksualni, diskursivni), odnosno proizvod represije različitih društveno-političkih mehanizma tako da, koristeći svoje anoreksično telo, pin-up telo ili koje god, želim da istražim njegovu fluidnost (nestabilnost možda?) pod pritiskom i koji su to sve modeli mogući.

Marija Ratković; iz teksta Biopolitical Character of Performativity in Private Space.

There no reality besides the corpo-reality since female body, is a threshold where nature and science confront culture and politics.”

36


BONA: U feminističkoj teoriji anoreksija je prepoznata istovremeno kao društvena/kulturološka bolest i kao bolest pojedinca. Tvoji radovi Anorexia Diary, Chewing and Spitting i Anorexia: Before and After tjeraju gledateljice/gledatelje da se suoče sa realnošću ove bolesti. Po tvom mišljenju, kakvu ulogu igraju društvo i kultura u razvijanju anoreksije? Da li balkansko društvo na drugačiji način promovira kult mršavosti, ili je u tome posve slično Zapadu? Iako Anorexia zvuči kao neka moderna epidemija, uslovljena medijskom slikom, kultom mršavosti, modnim diktatima, ona je kao bio-psiho-socijalni problem daleko starija. Naime, u 11. veku desio se možda najveći pomor od anoreksije (Anorexia Mirabilis), kada se ekstremno veliki broj kaluđerica izgladnjivao do smrti u veri da su Hristove neveste. U knjizi Roberta Balla Holy Anorexia nalaze se žitija svetica (St. Cathrine of Siena, Marie of Oignies, Columba of Rieti) na osnovu kojih se može zaključiti da je anoreksija tada bila jedna od praksi otpora patrijarhatu. Devojčice nisu imale apsolutno nikakvu mogućnost izbora i život im je bio u celosti predodređen (udaja, porodica, majčinstvo...) i jedini beg od takvog života je bio manastir (apsurdno jer je crkva jedan od centara patrijarhalne moći). I Anorexia Mirabilis i Anorexia Neurosa se ispoljavaju kroz simptome ekstremnog gladovanja, poništavanja seksualnosti i telesnosti, samokontrole, samokažnjavanja i samopovređivanja. Razlika između stoljeća je u različitim ciljevima – tada je to bila težnja ka duhovnoj čistoti, a sada želja za “idealnim telom”. Napominjem sve ovo jer je jako bitno razumeti da je anoreksija kroz vekove menjala samo svoj alibi, kao i da je uvek bila/ostala vid borbe za autonomiju tela (preuzimanje vlasti nad telom, odnosno preuzimanje tela nazad od društva), kako kaže teoretičarka Marija Ratković. Ja sam prvi put imala anoreksiju sa 13 godina, tada uslovljenu gomilom faktora (emocionalna nestabilnost, prerani ulazak

37


u pubertet, dismorfični sindrom, odnosi u porodici itd.), koju sam godinama kasnije na fakultetu pokušala da rekreiram u vidu umetničkog projekta. Moja ideja, pored te da egzistiram kao živa Barbie i hodajući egzibicionistički body art, bila je da dokumentujem ceo proces kreiranja novog tela. Rad Anorexia Diary, 2007 opisuje svaki dan bolesti kroz fotografije tela, tablicu sa kalorijskom vrednošću hrane koju bih pojela ili ne, medicinske izveštaje, intimne ispovesti… Nakon što se “moj projekat” otrgnuo kontroli i kilaža se survala na 28 kg (uz sve propratne efekte na telo i psihu), provela sam 9 meseci na Institutu za endokrinologiju, gde sam dokumentovala borbu za “zdravo telo”. Dosta radova iz tog perioda urađeno je po principu pre i posle reklamnih fotografija (Before and After, 2008), gde bih ispod lentikularnog stakla preklapala fotografije zdravog i anoreksičnog tela i na taj način dozvoljavala da moj oblik zavisi od ugla posmatranja. Možda je Chewing and Spitting, 2011 projekat u kojem sam najviše problematizovala, pored ličnog, društveno i ideološko iskustvo poremećaja u ishrani. U tom performansu sam hranila ljude pred kamerom. Želela sam da istražim patološka ponašanja u vezi sa konzumacijom hrane: od poremećaja u pravom, kliničkom smislu reči (devojke -učesnice performansa obolele od anoreksije i bulimije, chewing and spitting), preko izlečenih ili poluizlečenih ličnih fascinacija /strahova vezanih za hranu, do uobičajenih rituala i svakodnevnih “patologija” “zdravih” učesnika i učesnica performansa. Sam poremećaj chewing and spitting, u kojem osoba žvaće hranu ali je ne guta, simptomatičan je za savremeno doba globalne potrošnje, koje insistira na hedonizmu i zadovoljstvu konzumiranja (hrane, robe), ali uz nametanje medijskog konstrukta idealnog tela. Veliki broj devojaka (a od skora i momaka) sa kojima danas radim u savetovalištu za poremećaje u ishrani našao me je preko mojih radova, i ta činjenica mi daje podstrek da nastavim da pravim radove koji se dotiču tema kontrole tela, lišavanja i užitka, konzumacije i konzumerizma.

38


BONA: Kako postojeća nejednakost između rodova (tj. patrijarhat) i kontrola nad ženskim tijelom utječu na psihičko zdravlje žena? Kroz svoju celokupnu umetničku praksu nastojim da razotkrivam različite socio-političke mehanizme pritiska, odnosno biopolitičkog imperativa koji heteropatrijarhat nameće ženama. Objektivno, neutralno i normalno su atributi vezani za dominantnu politiku tako da je bila koja neregularnost devijantna i anomalična. Čak je i nauka prečesto u istoriji zloupotrebljavana od heteropatrijarhata, te je bilo koji otpor “idealnoj slici” nametnutoj od društva, tradicije, familije potpadao pod dijagnozu ženske histerije. Dugogodišnje bavljenje korpo-realnim (ono što Elizabet Groš naziva “stanjem telesnog postojanja”) omogućilo mi je da bliže istražim pojmove zadovoljenja potreba, zadovoljstva i uživanja (jouissance) unutar života žene, kao i njihovu neraskidivu vezu sa pojmovima kontrole, restrikcije, odbijanja, kažnjavanja, otuđivanja, ali i (ne) poslušnosti, kao i različitim formama društvene nagrade. Upravo ta neurotičnost i napetost između ovih bliskih, ali društveno suprotstavljenih koncepata objašnjava različite forme javnih i intimnih vrsta potčinjenosti i dominacije. Disciplinovanje ženskog tela uspostavlja se direktno i indirektno, kroz institucije, masovne medije, porodicu itd., sa ciljem da konstantno stvara osećaj neadekvatnosti, kao i ambivalentni odnos žene prema svome telu, istovremeni osećaj sramote i ponosa, prezira i zadovoljstva.

Mene je uvek posebno tangirao fenomen samodiscipline, samonadzora i samokažnjavanja, odnosno na koje načine mi prisvajamo i usvajamo spoljni pritisak kao naš lični. Za jedan rad iz serije Pressure Me (multikanalna video-instalacija, 2014) sprovela sam javnu anketu sa ciljem da saznam koji su sve to intimni, bolni rituali koje svakodnevno same na sebi izvodimo ne bismo li svoja tela dovele u poželjno stanje, a u kojima je tolerancija na bol motivisana društvenom nagradom. Rezultat je bio zapanjujuće veliki broj od stotinu različitih radnji (poput čišćenja kose, lica i tela, uklanjanja dlaka, uvijanja, čupanja, stezanja, stiskanja), koje sam rekreirala pred kamerom i tako ih ogoljene otuđila od njihove funkcije, ostavljajući publici da razlaže materijalnu i društvenu komponentu delovanja na telo. Mnoge neuroze savremene žene i potiču od konstantnog pokušavanja/neuspevanja da se dosegne zadata slika, odnosno konfrontacije sa normama i “idealom žene”.

34 39


40


BONA: U radu Pressure Me svakodnevni predmeti za dotjerivanje, kao što su četke, depilatori, trakice, žileti, najlonke i šminka, pretvoreni su u demonske predmete potlačenosti i apsurdne simbole stalne težnje za ljepotom. U svojim radovima općenito koristiš hiperfeminizirane slike i boje (bogatu paletu nijansi ružičaste) na način koji se dijelom čini kao kritika, a dijelom opsesija. Možeš li nam reći nešto više o ulozi stereotipno “ženskih” boja i predmeta u svom radu i životu? Također, postoji li opasnost da takva estetika umjesto subverzivnosti poluči potpuno suprotan efekt, tj. doprinese objektiviziranju i fetišizaciji žena? Koje strategije koristiš kako bi izbjegla tu zamku? Ja sam žena koja se maskira u ženu, tako da je moja hiperfeminizirana estetika ujedno i suprotstavljanje konstruktima “prirodnog” i “heteronormativnog” ženskog i naglašavanje kulturološke uslovljenosti roda i ispitivanje pasivnosti ženskog identiteta. Ona je i kritika i samokritika. Uvek u svom radu polazim od Drugosti, prenaglašavajući konstrukte i performativne radnje rodno označene kao ženske unutar društva. U ružičastoj paleti su pak sumirani patrijarhalni i kapitalistički

36 41

modeli oblikovanja ženskosti, želje za rodom i otpora rodu, želje za potrošnjom i otpora potrošnji. Svaka od njenih ženskastih asocijacija nabijena je potencijalom da se izvrne u vlastitu negaciju i ironiju. Kada stavim barbikinu glavu na fotografiju svog izgladnelog tela između popisa kalorija, medicinskih izveštaja i šljokičastih rozih ispisa “svinjo debela” u girly ružičastom dnevniku o anoreksiji, ili kada izvezem koncem nežnoroze boje, po opet roze satenskom korsetu, izjave devojaka o bolu, frustraciji i pritisku na njihova tela, ili kada mapiram celo svoje telo roze tetovažama krojačkog metra na “idealne mere”, jasno je da roze boju kao i ženskastu estetiku koristim kao glazuru kako bih prikrila/maskirala sve bolno, brutalno i ranjivo i naterala publiku da proguta taj sadržaj. Apsolutno sam svesna da takav vizuelni jezik može da oteža čitanje mog rada (te se katkad moj rad percipira kao šovinistički), i nimalo se ne trudim da pobegnem od njegovog subverzivnog potencijala.


BONA: Na čemu trenutno radiš? U kojem pravcu misliš da će se tvoja umjetnost razvijati u budućnost? Moj poslednji rad The Void (’15 min video loop) možda najslikovitije objašnjava dalji smer mog umetničkog razvoja, budući da svaki novi rad proističe iz prethodnog. Naime, u pitanju je ultrazvučni snimak pulsirajuće maternice bez ikakve narativne progresije, dijalektički suprotstavljen zvučnoj slici, ženskom višeglasju, glasovima iz porodice (prabake, bake, tetke, mame) koji govore o primarnim ulogama ženskim i dužnostima. Ovaj višegeneracijski hor meni najdražih žena menja ton od saveta, opomena, prekora do pretnji i naredbi, i svaki od njihovih diskursa je reprezentativan za patrijarhalni model u kojem su odgajane. Rečenice koje su svima zajedničke i koje se iznova ponavljaju su: ”Ko ti je rekao da možeš da biraš”, “Nije tvoje da biraš” i “Tako mora”. Nasuprot pritisku koji dolazi spolja, tu je i unutrašnji pritisak mog trideset petogodišnjeg tela. Sa ovim radom napravila sam iskorak u odnosu na razmatranje individualne, privatne sfere unutar serije Pressure Me i pomerila fokus na ekonomiju ženskog tela unutar ekonomije društva/porodice. U novim radovima želim da prikažem pritisak ne samo na žensko telo već i na samu ulogu žene u društvu, te da diskutujem o praksama otpora patrijarhatu, ukazujući na to koliko su pitanja slobode i prinude za ženu neodvojiva. Tema majčinstva je i dalje aktuelna, kako zbog činjenice da je ono moćno oružje žena za dobijanje validacije i simboličkog kapitala u heteropatrijarhalnoj privatnoj sferi, tako i zbog činjenice da ni kod sebe same ne mogu skroz da dokučim šta je moja slobodna volja, a šta društvena/biopolitička prinuda.

42


Marija Stanojević

I

43

Zašto da sedim Na suncu koje mi upada u oči Narcisima što se bezobrazno njišu Naherenom žutom zidu Krivom od vlage što ne prestaje da mi golica nozdrve Pune prašine Zato o zašto pitam se sada Zašto da sedim Kad niko ne shvata moju krivicu Zašto da sedim Kada mir ne prestaje da uznemiruje Zašto o zašto da se ne smejem Jer ljubavi zapravo nema Zašto sebi da se ne smejem Jer nema ni smrti I strah od snevanja samo je još jedna razbijena niša Rasuta u nedrima šumske devojke što prerasta u zmiju Zato bdim nad knjigom Nepročitanom – žutih stranica

II Ne mogu da zaspim Talog zaostalih snova trošim dok ih još ima Žutim iznutra Kao jetra kao jaje Fraktali u moru sunca Peščano oko mačje I žuta majica Usamljena među belim čaršavima na žici Od rđe pozlaćene Tople boje jeseni Okrugli časi kad mala i velika zajedno spoje se u otkucaju U lesu bakra neslućenog Ne spavam i boli me glava – od žutila

DITIRAMB

poezija


O ŽUTOM

III Čekam da premere zemljomere Zakopane U glini žutoj I žute nepristojnosti Osluškujem uz pčelinje jutrenje Jer žuto je neminovno I strah treba odagnati Jer i balegar teži da uzjaše žuti krug I žute su nam kočije I u žutilu je sve rastočeno pokošeno rasečeno Kao u žutom tapetu Iz žutila porođeno Žuta nam je mati Požutele joj jamice osmeha I zubi nikotinski I prsti njeni Prsti koje čuva da nam žuto sa lica skloni

IV Želim žarko i želju prelivam u jarkožuto Još jedan žuti tren Još jedan tren žutila Još samo jedan Jedno žuto više i postaće Sasvim sigurno postaće Moj košmar postaće – Crveno

44


poezija

Sara Ristić

gluhonijemi paraplegičar ičo ujapučši im ad milež oic enatso caviž ad ,onžejn ,emogurd oko ondej užakop ad aladelgo zardo ediv ad uladelgo u uladelgo u uladelgo u uladelgo u u ade go u ua lou ul d g u l d u l u u

49 45

želim da mi iščupaju oči nježno, da živac ostane cio da pokažu jedno oko drugome, da vide odraz ogledala u ogledalu u ogledalu u ogledalu u ogledalu u og eda u uol au u g d lu u d l u l u


Alma GaÄ?anin

50 46


proza

Nadežda Purić Jovanović

OVO TI PISMO PRIČAM

P R V O Vaš postupak Dragi. Bezobrazno i da prostite mnogo mnogo kurčevito. Kako ste se samo usudili. Ja se nikada ne bi usudila. Nije da sam ja neka bogzna nego nije mi jasno kako ste tako hrabri. E otišla i ja jednom na zvonik. Al nisam stigla ni do pola. Kad su mi oni četvorica. Da tada. Ne zašto neka svi čuju moju sramotu. Šta da krijem. Mitra videla da se penjem po stepenicama. Al penjala sam se polako kao sve kao čekala neki znak. I pojavila se. Prolazila tuda brala bosiljak. Da samo taj u porti najbolji. Osveštan. Da vidla je kad sam se uvukla. I posle ne znam. Svukla me za noge. Ja se otimala. Dere se kud si pošla nesrećnice. I tako ja njoj ispričam sve otpočetka. Al lako je njoj da bude travarka kad živi tačno 6549 koraka od Centra. Zabole ti nju. Kad je neko samo popreko pogleda ona mu odma krilce slepog miša obaje i nema da brine. A ja. Šta ću ja. I zato sam otišla na zvonik. Ne ne odmah posle. Tek kad mi je priselo. Tek kad sam se setila šta su mi uradili. Ne znam ko su. Da znam misliš da ti ne bi odma rekla. Ne znam rekla sam i njoj ni kako sam se zatekla tamo ni šta sam radila. Imam zatvor u glavi i ne da da izađe to. Da prosto. Nisam sanjala ništa. Tako je bilo sve. Kako ne znam tačan redosled. Da se ubijem pa da se ubijem kad sam se setila. Mrzim sve. Mrzim sve muškarce. I tu četvoricu i brata i oca i bratance jednog drugog i trećeg. Sve redom mrzim. I mrzim i sina koga nisam rodla. A tebe mrzim do sudnjega dana vjekivjekov. Posle sam ih vidla još jednom. Nisam smela nikome da kažem. Držali su svoje masne ženturine za ruke. Ne one su njih držale pod ruke. A tebe naravno sada baš zabole šta ti ja pričam. A i mene baš zabole. Ali zašto evo neka svi znaju. Hvala ti što si mi tako lepo sjebo život.

47


DRUGO Dragi Vaš postupak krajnji je govnarski. Sunce sija vetar ćarlija a ti kukavico govori eto lepo tom suncu vetru možeš i kravama dok ih muzeš zašto da ne. Slobodno. Pravi se da ti je to Ale. Ale tvoja ljubav. Pa šta je to uradio taj tvoj ljubav. Eno ga klati se ko visak. To jest ne klatiš se više mirno ležiš al u mom mozgu se klatiš i klatićeš se i zauvek. De si bio kad su me napali? De si bio kad sam imala groznicu? De si bio kad sam jurila na zvonik? Nigde. Bio si nigde i tamo i zauvek i ostani. Normalno da su se odrekli mene. Ko će se aka sa ludom tetkom. Još kad su čuli šta sam uradila. Ne bi to čuli ni videli jel niko nije čuo ni video ništa nego me Mitra držala tri dana. Odvukla me u njenu kolibu. Na leđima. E na krkače. A ta koliba majko nisam znala da tako nešto postoji. I Petar bio tu. Njen Petar i još više mi se smuči život kad sam vidla njih dvoje kako se vole. Oni su eto uspeli a ja? Ja lepo ko me šiša. Šta mi to trebalo ne znam. I de si sada dal u raju dal u paklu ne znam. Al mora da ti je lepo tamo. I meni je lepo ovde baš lepo. Svaki dan muzem kravu. Imam džeparac. Moj rad pobedio prošlog leta na takmičenju. Svi cene moje čipke. Gospođa Klara i Gospođa Sara pričaću ti i za njih lepo sa svima lepo sa mnom. Gospođa Klara rekla da ja nisam glupa i ograničena nego da imam disleksiju.

48


T R E Ć E Dragi ja znam da ste Vi jedna najobičnija guzica. Al svi su takvi. Takav mi je brat takvi su mi sinovi koje nisam rodila otac je bio guzica. Al najveća od svih ste Vi upravo Vi. Vi ste veća guzica od one četvorice jadnika. Kako Vas nije sramota ne znam. Ja nikada ne bi tako nešto smela. Šta ima veze što sam neudata. Ako sam neudata i ako sam nerotkinja šta ima veze imam i ja pravo da živim. Tako je rekla gospođa Sara. Da svi ljudi imaju ljucka prava. I ja sam čovek iako sam žena. Prema tome ja treba da živim. Da ne živim kako bi sada mogla uopšte da Vam se obraćam. Da kako da ne na onom svetu svi samo pričaju i žive kako da ne. More odjebi. Mrtvacu. Brezobrazniče. Samoubico. Sramoto celog našeg kraja. Marš. Marš. Da više nisam čula za tebe. Da slučajno ne pomisliš da možeš i sad da me fortaš ko što si me forto onomad. I onomad. I uvek tad kad si bio. Idi lepo tamo pa pričaj lepo sa tim tvojim damama a pusti mene da živim dalje. Hvala ti na svemu doviđenja i zbogom i nemoj da kažem Gospi Sari šta si mi sve obećo i kako je sve to bilo. Kuš. Što se mene tiče nisi moro da mi dolaziš ni na san ni na javu. Traumo. Što kaže Klara gospođa Klara sa velikim G. Traumo jedna bezobrazna. I vidiš. Drugi se sredili. Žive. Lepo im. Malo se možda posvađaju malo prevare ženu al im lepo. A ti. I ja s tobom. Šta smo mi? De si bio da me braniš od onih? Nigde. Bio si nigde. E pa sad tamo lepo i ostani sad. I zbogom.

39 49


ČE T VR TO Nemoj sad tako da me gledaš ko nomad kad me gledo onaj polomljeni lutak. Ono kad smo pravili lutke za nezbrinutu decu. Ej mi kao zbrinuti pa za nezbrinute lutkice da šijemo. I tolko se iznerviram da sam jednog načisto izlomila iskidala. Posle mi bilo žao. Posle sam ga popravila. Nemoj da me gledaš tako. Znaš da ja nemam nikoga samo tebe. Volim te od prvog dana i voleću te zauvek. Do sudnjega dana vjekivjekov. To što su ovi uradili uradili su. Neka im. Al što si ti uradio. Mogli smo lepo ko Mitra i Petar tamo u šumi. U šumi im je kuća. Mogla je i naša koliba tamo da bude. Znaš kako mi je bilo dok mi je mazala čelo nečim ledenim. A ona mu kaže Petre molim te dodaj mi onaj svežanj tamo. I on joj doda. I sve tako. Posle kad je došo onaj ljigavac moj brat izvuko nas je obadve iz kolibe za kosu. Šutnuo mene u dupe a njoj svašta reko. Veštico đavolova opajdaro. Dok sam ja svatila šta se dešava već me svalio u kola ko vreću. Ko stvar. Misliš da sam ja smela da mu kažem za one jadnike? E pa što nisi tu. Da mu pokažeš. Šta da mu pokažeš? Ala bi se potreso kako da ne. Reko je. Reko mi je lepo da će me otera u Dom. Tako i uradio. Petar? Petar otišo da ubere neke gloginje. Rekla mu Mitra idi srce naberi pregršt za srce. I on otišo. Zato nije bio tu. Da je bio tu Petar znaš kad bi mogo brat tako da je čupa. Al ja mislim da je ona navikla. I baš briga nju. I nije ona nikakva veštica vračara. Obična travarka. Ljudi se danas opet vraćaju prirodnoj medicini. Lekovi truju. To je ta farmaciska mafija. Te apoteke državne. Pa to je haos. Il ne moramo mi uopšte u šumi. Mogli smo bilo de. Mogli smo i ovde da budemo. Ima ovde drugi žive rade vole se. Pa šta. Al ja više ne obraćam pažnju. Sedim svaki dan sa Sarom i Klarom i one mi sve lepo objasne. Pričala sam im za tebe i one me slušale i plakale. Mnogo su dobre te žene. Rekle mi da ja preterujem i da svi muškarci nisu takvi ko moj brat.

40 50


P E T O Slušaj ne znam šta si ti čuo i šta su tebi pričali za mene. Ono kad sam ti rekla budaletino nisam tako mislila. Nisam. A kako bi tebi bilo da su tebe deca zezala u školi. Da ti se smeju svaki dan. Da se brat stidi od tebe. Da te kriju kada dolaze gosti. Ceo život takva seoska sramota. I onda ti dođeš. Dobro nismo selo. Al nismo ni grad nešto između. I nisam ja glupa ja sam disleksična. Al Sara i Klara kažu da se sve može postići sa vežbom. I tako ti ja eto pričam sad sa tobom. Ko je tu lud pitam se samo. Al šta da radim. Moram se suočim sa mojom egzistencijalnom situacijom. Otkad sam te videla prvi put pa zauvek ćemo biti zajedno ko što smo i sad ko što smo i onda ko što ćemo do kraja sveta. Neka ljudi pričaju ko šta oće ja znam šta znam. Svima sam sve ispričala evo ovako kao tebi sada. Neka svi znaju. Znaju sve žene ovde al ne znaju svi muškarci. A i baš me briga. Mirela kaže ne moraju svi sve da znaju. A ja navikla da svi sve znaju o meni o tebi o nama. Da znaju kad sam otišla po vodu da znaju da sam tela da skačem da znaju da sam prodala sve džempere na pijacu da sam usedelica sa manom. Znaju svi i za one bezjake što su me što su me. Al niko im ništa ne može. Dobro aj što su mene bolje mene nego ovi sada što decu matletiraju. Da ja imam žensko dete da smo imali devojčicu odma bi je dala na borbenu veštinu. Karate. Nećeš majci. A i bilo mi svejedno pravo da ti kažem. Kad si ti otišo i uradio to što si uradio šta ima veze sve ostalo. Nema veze. I ko je meni kriv što sam spavala na livadi gore. Lovci moš misliti. Pa mene ulovili. Ala im je ulov svaka im čast. I kad to kažem Gospođi Klari i Sari i Mireli i one mi kažu trebala si da ih tužiš. Kome? Precedniku opštine? Pa precednik je brat onog idiota što me prvi potego. Rođeni. Da ih tužim u policiji. Samo ne znam kome jel su svi tamo policajci povezani. A Mara socijalka mož samo da im prdne pod prozor. I da me dovede dovde pa ovi da me prihvate. Ne lepo su me prihvatili ne mogu da kažem.

51


Š E S T O Znaš kad su mi rekli šta se desilo tog dana to kad si kad si. Da e tako. Najviše me bilo žao tvoje mame. Da sam ti ja mama meni bi bilo mnogo teško. Mislim da bi se i ja ubila da sam na mestu tvoje mame. Da govancad ste vi nezahvalnici kao i moj sin koga nisam rodila. Al i tvoja mama nije živa. Pa veselnica i ne zna šta je njen sinko uradio. A i možda te i sačekala tamo. Al kažu kad se samoubiješ da ne ideš na isto mesto sa ostalima mrtvacima nego da ideš. Ma neam pojma bre de ideš. Eto šta si ti meni uradio. Plašila sam se od vode pa nisam smela da idem da se udavim plašila sam se od noževa pa nisam smela da idem da se zakoljem. Eto samo zvonik. Da se popenjem i da roknem. Da me nema. Al onda naišla Mitra i sve dalje znamo. Posle Mara socijalna pa ovde. Ovde mi sve lepo rekli. Ovo je moj produžetak života. Druga šansa. Sad i mi žene imamo pravo. Šta da ti radim što ti je uspelo. Meni nije. Tako ti je to šta da se radi. A ja mislila ti se šališ. A ti stvarno otišo. Ošo čovek da se utepa pa se utepo. I ja išla da se utepam. Al se nisam utepala. Ne ja. Svakako jasno jasno. Klaro klaro. Sad je produžetak života. Sad je šansa. Naravno. Sve trčim.

52


teorija

Andrea Jović

OD EMOCIONALNOG KAPITALIZMA DO KLANARHIZMA:

SKICA ZA OSLOBOĐENJE OD HETERONORMATIVNOG KAPITALISTIČKOG PORETKA

Suvremeni oblik kapitalizma, suprotno uvriježenom mnijenju, nije samo poredak koji zagovara slobodnu trgovinu. Dvadesetprvostoljetni kapitalizam nadišao je viziju Adama Smitha u kojoj nevidljiva ruka upravlja tržištem slobodno, ali u konačnici uvijek u cilju općeg dobra. Iako Smith smatra sposobnost tržišne razmjene onim što ljude čini jedinstvenima, on ipak čovjeka ne oslikava kao biće čistog interesa, već priznaje važnost političkog pregovaranja i samouprave. Odnosno, Smith, možda pomalo naivno, smatra da u kapitalizmu pojedinac – kao osoba i kao građanin – može biti odvojen od tržišta. No, u trenutačnoj neoliberalnoj varijanti kapitalizma politika je potpuno potisnuta ekonomijom koja više ne podrazumijeva samo razmjenu dobara i usluga, već stalno ulaganje i natjecanje, čak i u područjima koja nisu neposredno povezana s novcem. Upravo stoga američka politologinja Wendy Brown neoliberalizam ne definira samo kao suvremenu fazu kapitalizma, skup ekonomskih politika kojima je temeljni princip afirmacija slobodnih

53

tržišta, već i kao dominantnu racionalnost koja sve sfere ljudskog života podvrgava tržišnoj logici (2015: 30). Drugim riječima, i sfere života koje se obično promatraju odvojeno od ekonomije organiziraju se po ekonomskim principima. Frederic Jameson odavno je kvalificirao postmodernizam kao umjetnost koja sasvim odgovara logici kasnog kapitalizma, sa svojom neangažiranom, apatičnom igrom praznih označitelja. Mnogo se govori i o prodoru kapitalizma u obrazovanje, gdje nestaje vjerovanje da je potrebno široko znanje, već se sve svodi na usvajanje specifičnih vještina i zadovoljenje tržišnih potreba. No, manje se teoretizira o tome kako neoliberalizam utječe na emocionalni život ljudskih bića. Stoga bismo se u nastavku teksta voljeli zapitati što je točno iznjedrila sprega neoliberalizma i ljubavi, kako su u čitavom tom poretku prošle žene, te proširiti raspravu na reproduktivna prava žena koja su neizbježna za njihovu potpunu emancipaciju. U konačnici, cilj je ponuditi skicu mogućeg oslobođenja od heteronormativnog kapitalističkog poretka.


Odnosom kapitalizma i ljubavi pozabavila se sociologinja Eva Illouz. Illouz upotrebljava pojam emocionalni kapitalizam kojim označava prodor neoliberalnog načina percipiranja svijeta u međuljudske odnose, točnije ljubav. Definira ga kao kulturu u kojoj se međusobno oblikuju “emocionalni i ekonomski diskursi i prakse“ i “u kojem emocionalni život (…) slijedi logiku ekonomskih odnosa i razmjene“ (2016: 15). U predmodernom vremenu ljubav je bila čvrsto povezana s moralom, klasom i uvijek je povlačila za sobom asimetriju moći – od viktorijanskih žena koje su udajom gubile pravnu osobnost do američkih kućanica koje su se počele boriti za pravo na rad (Illouz 2012: 56). U suvremeno doba, suradnjom feminizma, koji je nastojao ojačati položaj žena, i psihoterapije, koja je pomogla pojedincu da spozna vlastite osjećaje i želje, odnosi su se (barem teorijski) oslobodili svih navedenih čimbenika. No, istovremeno su se, kao i svi drugi aspekti života, komodificirali i racionalizirali (Illouz 2016: 15). Drugim riječima, naglašavanjem potrebe za samospoznajom, komunikacijom i ostvarenjem, osobine pojedinca i njegove preferencije počele su se percipirati kao pojave o kojima je moguće imati znanje, koje se mogu verbalizirati, a samim time i kvantificirati te uspoređivati. One se, tako, uspoređuju s osobinama i preferencijama druge osobe kako bi se zaključilo kolika kompatibilnost postoji među njima. Drugim riječima, međuljudski odnosi sve su više komenzurabilni – procjenjuju se prema apstraktnim kriterijima i potom uspoređuju kako bi se pronašao najbolji izbor (Illouz 2016: 48). Ovakav način uređenja odnosa proizvodi mnogobrojne probleme koji utječu na mentalno zdravlje ljudi. Usporedivost odnosa znači i njihovu zamjenjivost. Javlja se strah od vezivanja zbog bojazni da na tržištu uvijek postoji bolji izbor od trenutačnog partnera. S druge se strane pojavljuje nesigurnost u vlastitu vrijednost i strah da na tržištu uvijek postoji bolji izbor za drugu osobu. Iz tog je razloga pojedinac, u istinski neoliberalnom duhu shvaćen kao ljudski kapital (Brown 2015: 33), prisiljen konstantno povećavati vrijednost svojeg portfelja. Drugim riječima, pojedinac je iz tjeskobe zbog svijesti o vlastitoj zamjenjivosti prisiljen stalno poboljšavati svoj položaj na tržištu. Položaj se, među ostalim, može poboljšati pridržavanjem sve užih standarda ljepote koji su, dakako, neodvojivi od konzumerizma. Kozmetička industrija pred žene postavlja nerealne zahtjeve i nudi im plejade tobože kvalitetnih proizvoda koji saniraju jedan, ali stvaraju drugi problem kako bi generirali daljnju konzumaciju. Illouz također upozorava da emocionalni kapitalizam perpetuira rodnu nejednakost. Ona ukazuje na činjenicu da se muškarcima i ženama ne nudi jednak izbor na emocionalnom tržištu zbog reprodukcije. Naime, odvajanjem seksualnosti od morala u modernosti, odnos prema neobvezujućim intimnim relacijama postao je mnogo slobodniji. Štoviše, broj seksualnih partnera funkcionira kao svojevrsni seksualni kapital koji treba dokazati nečiju tržišnu vrijednost. Međutim, s obzirom na neraskidivu povezanost kapitalizma i heteronormativnosti, nije nestala percepcija prema kojoj su muškarci ti za koje je sloboda apsolutna, dok je pred ženama uvijek ipak imperativ da pronađu balans između autonomije i poriva za prokreacijom (Illouz 2012: 168). Drugim riječima, iako žene jesu stekle kakvu-takvu seksualnu slobodu, ona je i dalje ograničena esencijalističkim uvjerenjem u prirodnu putanju života koja uključuje majčinstvo. Opservacija Illouz u skladu je s radovima drugih teoretičara neoliberalnog kapitalizma koji također upozoravaju na njegov ambigvitetan odnos prema obitelji. S jedne strane, surova kompetitivnost kapitalizma vodi posvemašnjoj atomizaciji društva koja briše bilo kakav oblik kolektiviteta. No, s druge mu je strane obitelj kao temeljna društvena zajednica i dalje potrebna jer se sustav u cjelini zasniva na nepriznatom ženskom radu koji stvara novu radnu snagu za kapital. Kapitalizam, zapravo, funkcionira na simulaciji herojskih poduhvata muškaraca koji se tijekom radnog dana bore u surovom svijetu, zbog čega im je nakon napornog rada potrebna sigurna luka obitelji. Pogreška je dvojaka – kao

54


prvo, privatna i javna sfera odavno su narušene i radno vrijeme nikad ne završava jer čak i kad spavamo, proizvodimo vrijednost (primjerice, čak je i neaktivnost na Facebooku vrijedan podatak koji korporaciji omogućuje učinkovitije plasiranje prijedloga i oglasa). Kao drugo, zanemaruje se činjenica da žene, bile zaposlene ili ne, omogućuju takav sustav svojim reproduktivnim radom koji se prikazuje kao prirodan. Žene se prikazuju sposobnijima za brigu o djeci zbog toga što im je usađen majčinski instinkt i nježnost, a točno je zapravo da se radi o društvenoj normi koja ograničava žensku slobodu. U fantastičnoj knjizi The Problem with Work Kathi Weeks upozorava kako je uvjerenje da djeca trebaju intenzivnu majčinsku skrb zapravo konstrukt kojim se nastoji očuvati rodnu podjelu poslova, “obiteljski model koji uključuje ženu koja kod kuće radi puno radno vrijeme, a nije plaćena“ (2011: 157). Drugim riječima, esencijalizacijom roda stvara se privid da je sasvim normalno da se majka brine za dijete i povlači iz javne sfere. Iz svega se toga deducira da je reproduktivna funkcija važno pitanje koje je potrebno riješiti na putu prema oslobođenju žena. U kontroverznoj knjizi No Future: Queer Theory and the Death Drive Lee Edelman upozorava na činjenicu da su vizije budućnosti fokusirane na sliku djeteta – jedini način kako uspijevamo zamisliti budućnost jest u okvirima “reproduktivnog futurizma“ (2004: 2) koji postavlja obranu djeteta kao neupitan imperativ i na taj način iz domene politike izbacuje bilo kakvu opoziciju heteronormativnosti. Helen Hester, jedna od osnivačica ksenofeminističkog pokreta, u ovakvom stavu prepoznaje heteronormativni pritisak za stvaranjem potomstva, ali i stigmatizaciju života bez reprodukcije, kao i tijela koja nisu osposobljena za nju (2018: 43). Ksenofeminizam naglašava problematičnost prirode za feminističku misao i promiče inovativnu uporabu tehnologije s ciljem tjelesnog oslobađanja. Hester zapravo u pitanje dovodi viziju reprodukcije kao stalnog repliciranja istog, odnosno, potrebe za produljivanjem svoje genetske loze unutar monogamne nuklearne obitelji, koja implicitno podrazumijeva i reprodukciju društvenih nejednakosti (2018: 33). Ksenofeminizam naglašava potrebu da se diskurzivno uključi i ono kseno-, tijela koja nisu normativna. Njezina je pretpostavka da se iz heteronormativnog diskursa nastoji isključiti sva tijela koja destabiliziraju rodne norme i takvim se tijelima nastoji uskratiti zakonska i pravna prepoznatljivost. Vrijedi samo promotriti politički kontekst da se shvati koliko je Hesterina opservacija relevantna. S jedne strane, uporno upućivanje na škodljivu rodnu ideologiju pokazuje strah patrijarhalnih, kapitalističkih struktura od odlučivanja o vlastitom tijelu, od neplodnih, devijantnih tijela koja s lakoćom zamućuju binarne opreke potrebne za reprodukciju asimetrije. S druge strane, naglasak na demografiju otkriva koliko je suvremeni diskurs zasićen rasističkim eugeničkim politikama. Osim što je zahtjev za većim natalitetom heteronormativan jer nameće svima dužnost imanja djece kao moralni, patriotski poziv, on je ujedno i rasistički. Istovremeno s lamentiranjem o izumiranju bijele rase, na granicama se skuplja na stotine tisuća migranata koje se ni u kojem scenariju ne percipira kao poželjne građane koji bi popravili demografsku sliku. Naprotiv, Donna Haraway upozorava da se u takvim scenarijima razvija pronatalizam koji prečesto implicira fantazije o rasnoj/etničkoj čistoći (2015: 164). Drugim riječima, posrijedi je rasistička/etnicistička agenda koja nastoji očuvati heteronormativni politički poredak u kojem su samo nuklearne heteroseksualne obitelji ispravne rase tijela kojima se daje značenje. Upravo iz tog razloga vrijedi se sjetiti poziva Donne Haraway da umjesto djece i krvnih veza stvaramo nove oblike srodstava. Haraway zamišlja budućnost u kojoj će ljudske zajednice strukturom nadići zatvoreni model nuklearne obitelji i ponuditi više mogućnosti za življenje koje uključuju i nenormativna ljudska, ali i neljudska tijela. Pita se zašto

55


u budućnosti djecu ne bi odgajale skupine od triju roditelja koji jedni drugima nisu ljubavnici, ili se poticala praksa posvajanja za starije građane (2015: 164). Lizzie Skurnick nudi i novu riječ za pojedince koji stvaraju nove oblike udruživanja – klanarhisti, oni koji odbijaju tradicionalne definicije obitelji (2015: 10).

kao nagovor na uništenje obitelji, već samo poziv na otvorenost, slobodu izbora i uključivanje u diskurs svih dionika bez tereta očekivanja i stigmatizacije zbog otklona od njih.

Ključ za kreiranje novih oblika života jesu kolektivni napor i suradnja. S obzirom na individualističku prirodu kapitalizma, Mark Fisher smatra da je jedini način otpora kapitalizmu stvaranje novog kolektivnog subjekta (2009: 53). A očigledno je i kako se ne radi o borbi koja je isključivo ženska, ili klasna. U nju su upletene sve društvene skupine – različitih spolova, rodova, seksualnosti, klase, etničkog podrijetla, dobi. Oslobođenje će, stoga, morati stići intersekcionalnom suradnjom.

Rušenje neoliberalizma, a ujedno i feminističko oslobođenje, nemoguće je krećemo li se unutar uskih vizura tradicionalnih društvenih struktura koje počivaju na asimetriji moći. Nemoguće je i shvatimo li identitete kao mnogobrojne niše koje svoju specifičnost stavljaju ispred povezivanja u sličnostima. Sloboda dolazi u stvaranju novog kolektiviteta u kojem se svačija osobnost prepoznaje kao jedinstvena, ali i dio života šire zajednice, u “životu singularnosti, a ne individualnosti, životu koji je svima zajednički i koji se sa svima dijeli, no nije jednak drugima“ (Weeks 2011: 232).

Izlazak iz okvira nuklearne obitelji, strukture koja perpetuira ugnjetavanje žena i nejednakosti, jedan je način kako se može pomoći u stvaranju novih oblika solidarnosti s kojima, dakako, dolazi i novi model života u kojem ljudski kapital ponovno postaje građanin koji s drugima odgovorno stvara novi svijet i odnose u njemu. Osvještavanjem pojedinaca o drugim mogućnostima življenja osim heteronormativnog obrasca kakav promiče kapitalistički sustav i izmjena znanja o različitim strategijama opstanka dovodi do oslobođenja. Na primjer, Judith Halberstam kao mogućnost ističe queer život, “život u opoziciji obitelji, heteroseksualnosti i reprodukciji“ (2015: 1), “život koji nije zacrtan konvencijama obitelji, nasljedstva i odgoja djece“ (ibid. 2). Valja biti oprezan u načinu kako će se ta suradnja ostvariti – poziv na stvaranje novih zajednica ne treba shvaćati

Brown, Wendy (2015). Undoing the Demos. Neoliberalism’s Stealth Revolution. New York: Zone Books. Fisher, Mark (2009). Capitalist Realism: Is There No Alternative? UK, Haunts: Zero Books. Halberstam, Judith (2005). In a Queer Time and Place: Transgender Bodies, Subcultural Lives. New York: New York University Press. Haraway, Donna (2015). ‘Anthropocene, Capitalocene, Plantationocene, Chthulucene: Making Kin’, Environmental Humanities, 6, http://environmentalhumanities.org/arch/vol6/6.7.pdf. Hester, Helen (2018). Xenofeminism. Cambridge, Medford, MA: Polity Press. Illouz, Eva (2016). Hard-core romansa: Pedeset nijansi sive, bestseleri i društvo. Zagreb: Planetopija. Illouz, Eva (2012). Zašto ljubav boli: emocionalni atlas 21. stoljeća. Zagreb: Planetopija. Jameson, Fredric (1991). Postmodernism, or, the Cultural Logic of Late Capitalism. Durham: Duke University Press. Skurnick, Lizzie (2015). That Should Be a Word. New York: Workman Publishing. Weeks, Kathi (2011). The Problem with Work. Feminism, Marxism, Antiwork Politics, and Postwork Imaginaries. Durham and London: Duke University Press.

56

Profile for Bona Časopis

BONA četvrti broj  

Advertisement