__MAIN_TEXT__

Page 1

ISSN 2490-3744

>

>

ONA CASOPIS ZA FEMINISTICKU TEORIJU I UMJETNOST

I | januar | 2017


Impressum Naslov publikacije: Časopis za feminističku teoriju i umjetnost “Bona” Godina izdanja: 2017. Broj: 1 Izdavač: Udruženje za jezik i kulturu Lingvisti Za izdavača: Sandra Zlotrg Urednice: Selma Asotić i Marina Veličković Dizajn i priprema za štampu: Nađa Čengić Ilustracije: Katarina Bošnjak, Sunita Fišić, Alma Gačanin, Hana Popaja, Nerma Sofić Lektura: Sandra Zlotrg Tiraž: 100 ISSN: 2490-3744 Podržavamo slobodno preštampavanje, kopiranje i distribuciju časopisa.


SADRŽAJ Solucije za Arthura Rimbauda | Dijala Hasanbegović

6

Zalogaj | Marina Veličković

9

Noćni grabežljivac suvremene ruske bajke | Magdalena Blažević

13

Biljna, mliječna, lisnata | Anita Pajević

17

Žene koje slikaju žene | Emina Isić

18

Alma Gačanin | Berina Džemailović

23

Feminizam upisan u kožu | Tamara Zablocki, Nerma Sofić

30

Jednog plavog menstrualnog dana | Hana Huskić

40

Dobila | Jasna Jasna Žmak

46

Odbrana ženske žudnje | Bjanka Alajbegović

49

Dugo putovanje u noć | Lejla Kalamujić

55

Sappho u ženskom toaletu | Selma Asotić

59

Snijeg | Lamija Begagić

60

Nerazuman čovek Vudija Alena | Milica Bešić

63

Psovka | Dijala Hasanbegović

68

Draga Bona | Kristina Ljevak

71


UVODNA RIJEČ Bona je počela polako. Prvo se pojavila kao iskra u jednom razgovoru, posve opuštenom i uobičajenom, i uskoro u nama izazvala idejni požar. Pitale smo jedna drugu šta nam nedostaje. Šta želimo više od svega? Zašto stvaramo Bonu? Zato što nam treba prostor gdje možemo otvoreno pisati o svojim iskustvima roda, a da ih ne moramo pravdati, reducirati i esencijalizirati. Treba nam prostor za ljutnju i bijes, jer već decenijama borimo iste bitke, a rat se nastavlja; jer svijet u kojem živimo više nalikuje svijetu naših baki, nego svijetu naših mama. Treba nam prostor gdje ćemo govoriti o strukturnoj nepravdi i nejednakosti i boriti se protiv toga zajedno, jer drugačije ne može. Ali prije svega, treba nam misao o utopiji. Danas, kada na sav glas proglašavaju smrt povijesti i budućnosti, želimo i jednoj i drugoj udahnuti novi život. Naš otpor počinje sjećanjem na jedno pravednije jučer i sanjanjem još pravednijeg sutra. Bona je naše odbijanje da prihvatimo poraz i malodušnost. Želimo ženski intelektualni prostor, jer naše priče, pjesme i tekstovi ne smiju ostati u zaključanim fiokama i pretrpanim folderima, zaslužuju se probiti sa druge strane ekrana, doći do saborkinja koje ne poznajemo, a koje u drugim mjestima vode iste bitke. Želimo da Bona bude odvažna, da se u njoj glasno čuju hrabri glasovi, da izraste u zajednicu u kojoj je različitost osnova za solidarnost, a ne za podjele. U proljeće 2016. godine ideju o Boni napokon smo verbalizirale: feministički


časopis, štampani; teorija i umjetnost; ideološki, što ljevlje. U junu smo pitale žene koje neizmjerno cijenimo i poštujemo, koje imaju više znanja i iskustva od nas, kako im se čini ta zamisao – da li je potreba za Bonom samo naša, ili nešto u čemu se i one prepoznaju. Bez Jasmininog i Kristininog ohrabrenja, bez njihove volje da nam pomognu, da nas savjetuju, da pišu i čitaju, Bona bi vjerovatno ostala samo ideja o kojoj se ponekad, kada nam se čini da vodimo previše bitki na previše frontova, potiho mašta. Poziv za tekstove objavile smo 28. septembra, konkurs zatvorile 1. novembra. Uslijedilo je čitanje, diskusije, slanje povratnih informacija, sređivanje tekstova, lektura, prelom i napokon štampa. Trajalo je malo duže nego što smo očekivale, i mnogo duže nego što smo najavile, ali smo na konačni rezultat ponosne. Prostor koji se ovim, prvim, brojem otvara je zanimljiv, iskren i neustrašiv, ispunjen kako humorom, tako i ranjivošću, svjestan sam sebe i svoje okoline. Emina Isić i Berina Džemailović pisale su o radovima Sunite Fišić, Hane Popaje i Alme Gačanin. Katarina Bošnjak je kroz svoje slike istražila granice ženske tjelesnosti. Magdalena Blažević napisala je odličan prikaz knjige Crni kaput Ljudmile Petruševske, koji prepoznaje specifičnost ženskog iskustva siromaštva, kao i njegovu društvenu uvjetovanost. Milica Bešić i Bjanka Alajbegović analizirale su filmove Nerazuman čovek Woodya Allena i Nimfomanka Larsa von Triera i preispitale prikaz ženskog djelovanja i seksualnosti u filmu, te postavile pitanje da li predstavljanjem ženskog iskustva režiseri mogu prevazići svoje rodne privilegije. Proza Lejle Kalamujić, Lamije Begagić, Jasne Jasne Žmak i Marine Veličković ne bježi od ranjivosti svojih junakinja, već gradi svjetove u pukotinama. Poezija Dijale Hasanbegović, Anite Pajević i Selme Asotić ranjava i liječi unutar jedne strofe. Tamara Zablocki je uz fotografije Nerme Sofić istražila kako žensko tijelo tetoviranjem postaje mjesto subverzije, dok je Hana Huskić u duhovitom, odvažnom eseju dokumentovala svoje iskustvo menstruacije u školi. Kristina Ljevak, starija sestra, tetka, kuma eksperimenta zvanog Bona napisala je pismo koje nas, Bonine skrbnice i vas, njene autorke i čitateljke, upozorava čega da se čuvamo, od čega da Bonu štitimo i kako da je odgajamo.


Nadamo se da će sljedeći broj imati još raznovrsniji sadržaj i da će se na stranicama Bone naći i tekstovi iz političke ekonomije, prava, obrazovanja i metodike. Željno čekamo vaše savjete i kritike – želimo da Bona stasa u časopis koji je borben, konstruktivan i koristan. Želimo se zajedno obrazovati, učiti jedna od druge, organizovati i rasvijetliti vlastite ideološke mrlje kako bismo feminističku borbu učinile istinski subverzivnom i relevantnom. Hvala Nađi na kreativnosti, vremenu i na ogromnom strpljenju. Hvala Sandri na lekturi i komentarima. Hvala Ivanu na čitanju i sugestijama. Hvala autorkama na povjerenju i entuzijazmu, hvala drugovima i drugaricama na podršci i inspiraciji. Hvala našim prethodnicama, znanim i neznanim, čiji nas glasovi uvijek prate. Nadamo se da ćemo bar ponekim dijelom biti dostojne njihove snage i njihove žrtve. A pozdravljamo i buduće, bolje i pametnije drugarice, u čijim će se rukama razbuktati žeravice naše borbe. Neka vatre otpora osvijetle put prema budućnosti u koju vjerujemo i za koju se borimo.

Drugarski, Marina Veličković Selma Asotić


poezija

Dijala Hasanbegović

SOLUCIJE ZA ARTHURA RIMBAUDA Bacam ti pravo u masni prozor za koji si zalijepio čelo da ne gledaš ovu mutnu sliku bez pjene ti bacam. Brzo, mili! Jer slani vreli limun mi ždere kožu i kosa mijenja boju kosa ostaje kruta među prstima stoji zalijepljena kao ručka za ramena ramena koja mirišu na ljepljivi sapun i samo ležeći u velikom lavoru za veš ja se vidim cijela i oči mi izranjaju iza koljena u dvosunčani sistem izranjaju žuta i ljuta kao slani vreli limun. Ružnije od ovoga ne može biti: ja čuvam kandiljsku mast u naborima tijela a u dubokim mi pregibima oblina krepavaju golubovi

6


gladni i bez prstiju: i cijela sam i pola sam koliko još ružno može biti? čemu se još možeš narugati? ali dopusti dopusti da me je na tren baš briga za glavu čovjek čuva glavu i zaboravi na noge – daleko su noge – evo sad u masnoj skrami vidim sve svoje izbrazdane prste buknule kao natopljeni sunđer i opipavam njima serpentine ožiljaka srpaste depigmentacije koje bjelasaju iz vode pune perja i bez pjene cijeli pejzaž ljudskog tijela stane u kvadratni metar u zatišjima pucnjave primaknu se zidovi i u sobu najednom stane samo moj fetus pjesnik i kada za veš nestaje miris čovjeka i diže se miris limuna i kroz otekle nosnice posljednjeg sata u danu struji tvoj ravni i glasni dah.

7


Jedini! dajem ti ovu sliku da progutaš da zguraš niz buntovno grlo mesnate svoje Venere da nestaneš da prestaneš tražiti veće istine tijela od ovoga tijela da umreš u znanju da si na pogrešnim mjestima tražio istinu o tijelu da umreš u znanju da ruganje mesu nije u povećalu da ruganje tijelu nije u masi nego u nedostatku da nije ljepota u odsutnosti nego u višku

izazivam te da me učiniš lirikom da me učiniš avangardnom lirikom sad, ovaj čas da to učiniš ili da me primiš ispod miški jer ne mogu ustati iz ovog obogaljenog okeana odlijepi čelo s prozora i još ovaj put mi oprosti što sam napisala tvoju pjesmu.

8


proza

Marina Veličković

ZALOGAJ žena na tanjiru ispred nje se vrpolji. ošamućena je. glavu pomjera sporo, slijeva udesno, usporava kada pogled podigne ka plafonu, i onda uz tup mekog obraza tromo pada na drugu stranu. više ne gleda u nju. - što ne jedeš? guta knedlu koja joj se nalazi u grlu. zglobovi na prstima lijeve ruke su joj skoro potpuno bijeli od stiskanja viljuške. prije pet minuta je metal bio hladan, sada je temperature njenog tijela – postala je dio njene ruke. - stvarno nisam gladna. ponovo pogled obara na svoj tanjir. žena na njemu pokušava podići glavu, ali ne može, sav njen napor se svodi na neprimjetan drhtaj brade. prosijeda kosa joj je zalijepljena za znojno lice, usne krvavo crvene, ili možda ipak samo krvave? ispod mliječne kože joj se vide modre vene. tijelo na tanjiru djeluje kao marioneta – noge i ruke pod uglovima pod kojima ne bi trebale, ne, ne bi smjele biti, i da povremeno cijelo biće ne postane tremor sumnjala bi da li je uopšte još uvijek živa. - muka mi je. odvaja pogled od svoje žrtve i ponovo ga spušta na svoje prste. toliko mnogo moći u tako tankoj ruci. trese se. muškarac preko puta nje glasno mljacka. mesnatim jezikom oblizuje uglove usana koje su skoro potpuno uvijene u čahuru njegovih žućkastih brkova. salvetom tapka bradu, a onda je gužva, dok papir potpuno

9


potpuno ne nestane unutar njegove pesnice. sve joj ovo djeluje pomalo nestvarno, kao san, kao mađioničarski trik koji neko premotava unazad, iz sjene jednog od tamnih ćoškova trpezarije. - pusti je. razmažena. govori muškarac sa brkovima, dok na tanjiru tupim nožem pokušava presjeći trup buckastog mladića u ranim dvadesetim. - ne mogu je pustit, mora jest. odgovara žena sa njena lijeva, dok između prstiju uzima tanku žensku nogu. u trenutku prije no što noga nestane iza nakarminjenih usana, primjećuje da su nokti na nozi crveni, baš kao i nokti na ruci koja nogu drži. ježi se. žena na njenom tanjiru počinje da se trese od hladnoće. želi je pokriti listom salate, ali je strah da je slučajno ne povrijedi jednim od zubaca viljuške, a sopstvene prste više ne osjeća dovoljno da viljušku spusti na sto. - samo zalogaj. ponavlja žena slijeva. muškarac preko puta nje još uvijek mljacka. - poješću ja, dobacuje dječak sa ivice stola, dok komadom hljeba upija ostatke djevojčice sa svog tanjira. - nećeš, dosta ti je. - ali neće ni ona. dječak govori glasom koji je na granici između plača i bijesa. ispušta escajg iz ruku i skače sa stolice. dolazi do nje. rukom hvata ženu koja se još uvijek trese na njenom tanjiru i diže je u zrak. žena histerično udara svojim nogama od ništavilo prostora. dječak uzima ženinu glavu između prstiju i otkida je. pruža joj, sa malim osmjehom – pojedi. ne može ispustiti viljušku. ne može pomaknuti ruku. ne može otvoriti usta. zaboravlja da treba ispustiti dah. počinje da joj se manta. dječak obezglavljeno tijelo vraća na tanjir, briše ruku od salvetu, i onda je polako prislanja uz njen obraz. slipava je i lijepi se za njenu od znoja vlažnu kožu. - molim te, pojedi. ako ne pojedeš bar malo, šta ćeš napisati u dnevnik? ljubi njen obraz. usne su mu hladne. zatvara oči. otvara usta. malim prstima glavu žene sa svog tanjira polaže

10


na svoj isplaženi jezik. guta. ne žvaće. osjeti kako glava putuje niz grlo, polako, kao da ima krila, dok se kao kamen ne smjesti u dnu njenog stomaka. povraća joj se. uzima gutljaj vode iz kristalne čaše. - još par zalogaja, i možeš ići. govori joj žena slijeva. dječak otkida ruku. desnu. ona ponovo zatvara oči i otvara usta. guta. ponavlja. ostaju trup i lijeva noga. čaša sa vodom je sada prazna, salveta uflekana i zgužvana. ljubi dječakovu glavu. - hvala. ustaje od stola. soba se vrti oko ose koja se stalno pomjera. tetura ka vratima. u hodniku se hvata za zid i polako, nesigurnim koracima korača ka svojoj sobi. pada na krevet. ispod jastuka izvlači tanku svesku. opipava pokrivač, oko i ispod svog tuđeg tijela, u potrazi za olovkom. nalazi je zaglavljenu između madraca i rebara. upisuje: večerali zajedno. paprike filovane krompirom. pojela jednu (približno 100 g) i list salate. popila čašu vode. svesku vraća ispod jastuka. okreće se na leđa. obmotava prste lijeve ruke oko desnog zgloba – prvo palac i kažiprst, onda palac i srednji prst, onda prstenjak, i na kraju mali. krug može zatvoriti, preklapanje – pola nokta. druga ruka. zatim dlan polaže ispod litice kosti kuka. dva prsta. potom broji udubljenja između rebara. češe se po glavi i u ruci joj ostaje grumen kose. nije bolje. sutra će reći terapeutkinji da opet vidi ljude. možda. možda ipak ne. cilj je uvijek bio da litica njenih kukova bude visoka tri prsta. ako skoči sa manje visine postoji opasnost da bi mogla preživjeti.  

11


The Muzzle, Katarina BoĹĄnjak

12


kritika

Magdalena Blažević

NOĆNI GRABEŽLJIVAC SUVREMENE RUSKE BAJKE Analiza knjige Crni kaput Ljudmile Petruševske

Predstavnica ruskog neonaturalizma, feministica, autorica animiranih filmova, vizualna umjetnica i pjevačica, Ljudmila Petruševska jedna je od najintrigantnijih književnica suvremene ruske proze. Rođena je 1938. godine u Moskvi u okruženju koje nije bilo ni blizu sretnog obiteljskog života. Otac je napustio obitelj, a majka ju je zbog teškog financijskog stanja morala ostaviti u sirotištu. U jednom je intervjuu rekla da je već u djetinjstvu prošla sve krugove pakla (Dissent, 2009). S deset se godina vraća majci koja živi u tada popularnim komunalnim stanovima gdje se prostor dijelio s više obitelji i gdje je intima bila nepoznat pojam. Neku vrstu skrovišta pronalazi u djedovoj kućnoj knjižnici. Književnim se radom počela baviti 60-ih godina prošlog stoljeća, ali se njezina djela nisu pojavila u tisku sve do kasnih osamdesetih kad se SSSR izborio za malo medijske slobode. Do tada su joj nakladničke kuće odbijale objaviti prozu jer je prema tadašnjim standardima bila melankolična, iznimno mračna i depresivna. Tranzicijsko razdoblje, odnosno vrijeme perestrojke i glasnosti, iznjedrilo je neka nova imena na književnoj sceni, među kojima je Ljudmila Petruševska, pored Tatjane Tolstoj i Ljudmile Ulicke, jedna od najzanimljivijih spisateljica. Priča Crni kaput je u prijevodu na hrvatski jezik izašla u veljači 2016. godine u zbirci suvremene kratke proze Potemkinovo selo koju je priredila Ivana Peruško, a izdala Fraktura. Frazem iz naslova zbirke upotrebljava se kada se želi naglasiti kakva namjerna obmana, odnosno uljepšano/lažno prikazivanje postojećeg stanja,

13


a odnosi se na povijesni događaj iz 1787. godine kada je knez Potemkin pokušao caricu Katarinu Veliku zadiviti ljepotom i naprednošću kraja te je na pročelja obiteljskih domova i drugih građevina dao nalijepiti ukrase tj. lažne fasade želeći prikriti njihovu oronulost (Peruško, 2016: 5). U ruskoj povijesti moguće je pronaći i niz drugih primjera sličnih iluzija. Kad se Boris Jeljcin naciji obratio stojeći na tenku taj su govor prenijele sve svjetske televizijske kuće u realnom vremenu dok je sovjetska televizija prikazivala Labuđe jezero i prekid programa. Pad Sovjetskog Saveza 1991. označio je početak nepouzdane postsovjetske zbilje. Opake devedesete bile su inspirativne za predstavnike pesimistične proze jer se apsolutno ništa nije trebalo izmišljati, realnost je bila crnja od noćne more. Pisci su se najčešće u formi kratke priče obraćali čitateljskoj publici prenoseći prvi put istinsku sliku svakodnevice koja im se do tada servirala upakirana u finu ambalažu. U ruskom je jeziku i umjetnosti poznat izraz черну́ха koji označava mračni aspekt svakodnevice. Stvaralaštvo Ljudmile Petuševske u potpunosti mu pripada. Javlja se kao fenomen perestrojke kojim se odbacuje nametnuti optimizam službene sovjetske kulture i zahvaća ozbiljnu književnu fikciju, film te istraživačko novinarstvo. Prvi se put otvorila rasprava o siromaštvu i nasilju koji su bili dijelom ruske svakodnevice. U zbirci Potemkinovo selo objavljeno je pet priča: Neizvjesna sudbina, Besmrtna ljubav, Slučaj u Sokoljnikima, Chopin i Mendelssohn te Crni kaput. Svaka se od njih bavi ženom koja u nemogućim životnim situacijama pokušava zavladati svojim životom. U svom naumu nikad ne uspijeva, njezin put je frustrirajuće neispunjen život. Crni kaput dio je zbirke There Once Lived a Woman Who Tried to Kill Her Neighbor’s Baby koja nosi podnaslov Strašne priče i za koju je 2010. godine dobila nagradu World Fantasy Award. Zbirka je to mračnih priča s fantastičnim elementima koji istovremeno ne izlaze iz sfere realnog. Taj je naslijeđeni ruski realizam temelj njezina stvaralaštva uokviren fantastičnim elementima mračne bajke. Vrlo često je se uspoređuje s Andersenom, ali su njezine bajke mnogo okrutnije jer njezini su likovi svuda oko nas – spremaju djecu u školu, kuhaju juhu, idu na posao, spavaju s tuđim mužem… Petruševska je u fokus svog cjelokupnog djela stavila ženu u svim fazama života koja ne pronalazi mir ni u jednoj. Muškarca je uklonila sa scene, on se kao uzročnik nesreće pojavljuje samo kao alkoholičar, proždrljivac, zlostavljač i kao utjelovljenje same smrti.

14


Crni kaput je kratka, koncentrirana, inovativna i uznemirujuća priča o neimenovanoj djevojci koja se u pokušaju samoubojstva nađe u međuprostoru života i smrti. Silina emocija, tema i motiva sadržana je na svega par stranica vrlo jednostavno napisanog teksta. Ono što slijedi vrlo se lako može objasniti kao fantazma ili trik ljudskog uma. Petruševska je priču započela onako kako započinju bajke i ostale dječje priče: Jedna se djevojka našla na nepoznatom mjestu, na autocesti, i to zimi (Peruško, 2016: 73). Bajkoviti su elementi istovremeno i elementi istinskog horora – šuma, zima, zastrašujući neznanci koji joj nude pomoć te zagonetni predmeti u džepu crnog kaputa – šibice, ključ, komadić papira. Onako kako se tijelo prirodnim porivima bori za život tako i njezin um pokušava pronaći izlaz iz situacije u kojoj se našla. Dva muškarca koji joj nude prijevoz utjelovili su najstrašnije likove suvremene književnosti te su doveli jezoviti efekt do vrhunca. Ako za usporedbu uzmemo Djevojčicu sa šibicama H. Christiana Andersena uočit ćemo da oba ova lika pokušavaju pronaći izlaz iz bijede i uroniti u neki bolji svijet. Andersenova djevojčica u toplini i svjetlosti vatre vidi prizore iz svoje mašte i na kraju uistinu odlazi na neko bolje mjesto, jer svako je ljepše od stvarnosti. Na isti način djevojka iz Crnog kaputa pokušava pomoću šibica pobijediti mrak. Svaki put kad pripali šibicu vrati joj se djelić izgubljenog sjećanja. U tom joj pomaže druga žena u crnom kaputu koja se ne želi vratiti natrag i poklanja joj svoje šibice. Djevojka nije sama, po rubu između ovog i onog svijeta balansira gomila žena koje se dvoume koji put izabrati. Završetak priče može se promatrati kao happy end samo zbog činjenice da djevojka nije umrla, ali prizor koji ju je dočekao kad se prenula iz polusvjesnog stanja daleko je od lijepog: soba joj je otrcana i hladna, trudna je s muškarcem koji joj se više nikad neće javiti na telefon, a iz majčine sobe dopiru jauci djeda koji leži na samrti. Posljednji odlomak zapravo nam ostaje visjeti iznad glave još dugo nakon što korice knjige zaklopimo – u začaranom smo krugu iz kojeg se ne može nitko spasiti: Na drugom je kraju grada jedna žena strpala u usta cijelu šaku tableta i zalila ih vodom. Zatim je otišla u sobu u kojoj su spavala njezina djeca – jednom je bilo devet, a drugom jedanaest godina. Pokrila ih je dekama jer su se tijekom noći otkrili (Peruško, 2016: 79). Djela Ljudmile Petruševske pokreću ženske sudbine, one su glavni likovi priča koje nemaju opciju sretnog završetka. Sva rješenja vode u beznađe – smrt ili svakodnevni život. Ono što je toliko jezovito u ovoj priči jeste lakoća i jednostavnost naracije koja je u koliziji sa sadržajem te snažni ironijski, crnohumorni

15


ton. Život je predugo težak, nije nam potreban nikakav vrišteći glas da nas na to upozorava. Likovi se prepuštaju sudbini, tragediju života nemoguće je izbjeći. Strašnim pričama Petruševska je nadogradila i razvila bajku kao žanr. U strukturi priča i lakoći pripovijedanja osjećaju se snažni odjeci klasične bajke, ali se bajkovito u rječniku stvaralaštva Ljudmile Petruševske izjednačuje s hororom. Negativci na kraju priče neće nestati, neće se čudesno preobratiti niti će progonjena junakinja naći sreću u istinskoj ljubavi jer su Strašne priče duboko ukorijenjene u crnilo ruskog realizma i njegovu mimezu. Nagle društveno-političke promjene dogodile su se umjetno, a sovjetski je čovjek doživio prisilnu preobrazbu u karikaturu popularno nazvanu Homo Post Sovietucus. Petruševska, Ulicka i Tatjana Tolstoj dale su glasove postsovjetskoj ženi koja se suočila s dotad nepoznatom stvarnošću koja je bila posve drugačija od onog što im se obećavalo. Ostale su financijski nesigurne, cijele generacije muškaraca tragale su za izgubljenim identitetom koji im je oduzet padom komunizma, a novo razdoblje nametnuto preko noći gurnulo ih je u još dublju depresiju. Takva je fakcija ili dokumentaristika u književnosti dosegnula vrhunac djelima Svetlane Aleksievič, prošlogodišnje nobelovke koja je polifoničnim žanrom otvorila prostor za glas običnog čovjeka, osobito ruske žene. Stvarni intervjui iz njezinih djela svjedoče o posljedicama s kojima su se žene morale nositi i o činjenici da se takvo stanje neće uskoro promijeniti. Danas je Ljudmila Petruševska jako popularna, mnoga su joj djela prevedena na engleski jezik još ranih 90-ih kada su i objavljena. Naši su se prijevodi pojavili mnogo kasnije. Osim novela iz Potemkinova sela, na jeziku našeg govornog područja prevedeni su još kratki roman Vrijeme noć, Besmrtna ljubav te neke pojedinačne priče. Iako njezina djela u prvi mah ne podsjećaju na tekstove Svetlane Aleksievič, povezuje ih snažna dokumentaristika, bez obzira na to što je žanr bajke naoko daleko od dokumentaristike.

16


poezija

Anita Pajević

BILJNA, MLIJEČNA, LISNATA pripravljam si čaj od bilja (plastična kutija od sladoleda služi me kao nasušno spremište majčine dušice i grčkog piskavca). čajnik celestijalno huči. Sestra nemarno uranja kolačić u bijelu tekućinu. prozračujem kuću. mlijeko ima nepodnošljiv miris. nemam lica dok ispijam čaj s drugima. i čeznem za tuđim vrtovima po kojima Žene trešnjolikih očiju i ogoljenih laktova skupljaju puževe i pčele uslijed kiše. ali čudno ću se smekšati, ugrijati u mračnim planinama. vlažna tama me ne plaši. tijelo me pak ustravljuje. noćas sam si gulila kožu sjela sam za očev narančasti pisaći stroj gutala sam papir djeca jedu ptiće u spavaonicama paramecijumi lebde u vodi prvi susret s ritualnom feminilnom glazbom. manipuliranje nježnošću. mrtva krv. lutajuća maternica kucka u koštanoj izraslini na zglobu lijevog dlana. ‘male žene’ pod jastukom, prženi bademi u pričesnoj posudi i dječje tijelo pod dekicom. domišljanja o listićima čaja (skoroj pjesmi, možda?). kako smo si pravili čaj dok su nam iz kuhinja prijetile neispravne plinske boce? iskuhavao se papir i papratovina. pio se gogolj, tolstoj i mann. udisanje klobučastog ženskog Tijela kalafonija i eteričnih ulja iz emajlirane kade katkad poželim slušati njezin papirni, lunarni glas na starom gramofonskom uređaju, u dremljivoj glagoljičkoj sobici iz koje hlape mirisi biljnih čajeva i bakinog kuglofa, strogo čuvanog recepta. možda čak posmatrati gnijezda sjenica na stablu oraha kojega su starci nepravedno posjekli zbog vjerovanja u stablo smrti. ispod tog stabla moja Prabaka ostala je nepokretna. bachova ‘muka po mateju’ prisiljava me na puštanje krvi. zadrži žudnju istisni bol

17


kritika

Emina Isić

ŽENE KOJE SLIKAJU ŽENE Borba za slikarsko platno kao mjesto subverzije Historijski je umjetnost putem slikarstva stvarala predodžbe o ženskom tijelu kao predmetu koji ima zadatak da udovolji voajerističkom muškom pogledu. Demistifikacija položaja žene u slikarstvu, raskrinkavanje i dekonstrukcija mitova o rodnoj neutralnosti slikarstva i uopće likovne umjetnosti, razotkrivanje muške seksualne fetišizacije kroz prikaze odaliski i venera su modaliteti feminističke borbe na polju ženske umjetnosti. Pojava sve većeg broja umjetnica koje insistiraju na kontroliranju sopstvene reprezentacije kroz vlastiti prikaz nagog tijela na platnu ili u performansu oblik je subverzije postojećeg kapitalističkog i patrijarhalnog društva. Nova generacija umjetnica nastoji da porodi novi subjekat koji raskida sa patrijarhalnim prikazima ženske seksualnosti i ustaljenim normama postojećeg diskursa. Ovaj rad, kroz analizu radova Sunite Fišić i Hane Popaje, nastoji dokazati da je prikazano žensko tijelo na platnima umjetnica i mjesto subverzije, jer prestaje biti namijenjeno pogledu muškog posmatrača/recipijenta, te mjesto samopronalaska. Prikazani ženski akti na autoportretima Hane Popaje svjedoče o ženskom iskustvu i govore o razumijevanju drugih žena i identifikaciji sa njima, dok Sunita Fišić kroz minijature alfa ženki nastoji radikalno raskinuti sa idealizacijom ženskog tijela i pojmovima lijepo–ružno, pokazujući da se žensko tijelo i ženska seksualnost ne mogu ovaplotiti niti svesti pod postojeće stereotipe koji su dosada mišljeni.

EMPATIČNO JE SUBVERZIVNO Historijski su žene mnogo češće bile objekti izloženi muškom pogledu, muze i izvor inspiracije, nego umjetnice. Jedan od ključnih rezova u povijesti umjetnosti desio se onog trenutka kada je žena iskočila iz svoje uloge modela i uskočila u poziciju svog muškog suparnika. Žena je time zauzela prostor ispred platna i počela slikati iskustva sopstvenog tijela. Frida Kahlo, meksička slikarka, u svojoj poznatoj izjavi objašnjava:

18


Slikam sebe zato što sam ja subjekat kojeg najbolje poznajem (Kettenmann, 2003: 27). Autoportret je jedan od načina na koji su umjetnice dvadesetog stoljeća nastojale pronaći vlastiti jezik u vizuelnim umjetnostima. Uzmemo li u obzir ideju da je vlastito tijelo ujedno i vlastiti prostor, onda se i autoportret može posmatrati kao kreativni (subverzivni) prostor i način kojim se može kontrolisati vlastita reprezentacija (Loewenberg, 1999: 399). Autoportreti sarajevske slikarice Hane Popaje, rađeni u maniru ekspresionizma, predstavljaju važan stadij u razvoju ženske umjetnosti na ovim prostorima. Njeni autoportreti su dnevnik unutrašnjeg bića ili, kako ona sama kaže, njene nutrine (iz razgovora sa Hanom Popajom [lični razgovor], 7. oktobar 2016). Od velikog su značaja baš zato što slikarica na osnovu svog tijela sa kojim je saživljena od jutra do mraka (iz razgovora sa Hanom Popajom, ibid.), oslikava vlastito iskustvo i identifikaciju sa junakinjama iz kanona svjetske književnosti. Takva su platna Ofelija, Majstorova Margarita i Ana Karenjenina, na kojima se umjetnica predstavlja u ulozi književnih junakinja, dajući nam pogled i doživljaj ne samo slikarice, već i čitateljice. I sama slikarica ističe da svaki portret je (...) upravo fenomen stvaraočeve percepcije, njegovog osjećanja i individualnog doživljaja. Slikamo li svoju majku, oslikat ćemo i sebe same (...) Mi doživljavamo majku na samo sebi svojstven način… Taj doživljaj, istančanost i osjetilnost jednog duhovnog prostora unutar materijalnog života čini umjetnički valjano ostvarenje, portret, pejzaž, mrtvu prirodu – autoportretom (kul.ba, 2012). U slikarstvu je poznato da bez psihološke komponente nema ni portreta, a kamoli autoportreta. Uhvatiti emociju ili karakternu crtu junaka igra presudnu ulogu u ovoj vrsti slikarstva. Intersemiotičkim poigravanjem Hana Popaja u ovom ciklusu teži razumjeti mnoštvo ženskih iskustava, što stvara empatiju prema marginaliziranoj i stigmatiziranoj ženi. Psihološki portret žene ostvaruje bojom, koja je osnovni gradivni element, prikazujući njome i svoje emocije, empatiju i vlastito čitateljsko iskustvo. Autoportreti Te ptice i Ljubav: Pogled unazad svjedoče koliko je boja efektan likovni element ili, kako Hana Popaja ističe, koliko je u dosluhu sa nutrinom (iz razgovora sa Hanom Popajom, ibid.), te koliko može prenijeti psihološko stanje ili, bolje reći, koliko ga može posvjedočiti. U dosluhu sa nutrinom i u paradoksalnom ratu sa formom, ona sama ističe da njena priroda istinski prezire formu. Sve što činim ima svrhu bijega od forme. Međutim, radi se o paradoksu – forma je neizbježna, pa je tako i bijeg od forme, forma (Strane, 2015). Vođena mišlju da su žene onostrane, kao ptice, prelagane, a ustrojene u svijetu slično kamenju koje je Virginija Volf morala staviti u svoju haljinu kako bi potonula na dno rijeke (iz razgovora sa Hanom Popajom, ibid.), ona nastoji pronaći način da prikaže fluidni ženski identitet. Na platnu Te ptice, ženski akt između svojih bedara, u predjelu genitalija, drži pticu. Ptica i njen položaj na slici simboliziraju nutrinu

19


umjetnice, koja je zatvorena u tijelu. Crvena boja, koja obrazuje pozadinu na kojoj se akt bori sa ograničenjima vlastitog tijela i htijenja, simbolizira psihološku borbu. Ovo je ujedno i slikarski obračun Hane Popaje sa samom formom, ali i dokaz da je vlastito tijelo ujedno i medij i sredstvo u njenom slikarstvu. Popaja, H., 2012. Majstorova Margarita. Ulje na platnu. 80x60 cm. Galerija Paleta. Sarajevo

Popaja, H., 2012. Ana Karenjina. Ulje na platnu. 80x60 cm. Galerija Cusago. Milano

Popaja, H., 2016. Te Ptice. Ulje na platnu. 80x60 cm. Privatna kolekcija Hane Popaje. Sarajevo.

MOĆNO JE SUBVERZIVNO

20

Ženski akt u umjetnosti otvara i pitanje identiteta. Ciklus female (ženke), sarajevske umjetnice Sunite Fišić, predstavlja korpus snažnih ženskih aktova koji se dovode u vezu sa sci-fi heroinama, te kao takvi ruše dosadašnju sliku žene, kako u bosanskohercegovačkoj umjetnosti, tako i na široj likovnoj sceni. Osim sci-fi svijetom, ilustracije su motivisane i svijetom astrologije, a rađene su u tehnici akvarela i digitalne ilustracije (Libela, 2015). Sve njene ženke su kiborzi, spoj organskih i sintetičkih dijelova, koji ne samo da poništavaju prikaz žene kao venere i odaliske, već jasno modificiraju postojeće rodne konstrukcije. Donna Haraway je u eseju Manifest kiborga iz 1983. godine prepoznala tijelo kiborga kao eksperimentalni prostor u kojem se ruše klasične rodne podjele na muško i žensko, i u kojem je istovremeno moguće redefinirati i (trans)formirati identitet uopće (Haraway, 1991: 291, 324). Uzmemo li u obzir Duchampovu ideju readymadea, kiborg tijelo u ilustracijama i slikarstvu Sunite Fišić funkcioniše kao prostor/tekst za reispisivanje identiteta, na što nas navodi i naziv svih ilustracija – ženke. Pri tome, umjetnica se idejom roda poigrava i na semiotičkom nivou.


Fišić. S., Ženka. Akvarel i tuš. Dimenzije 50x60. Privatna kolekcija. Texas. Fišić, S., Ženka. Akvarel i tuš. Dimenzije 30x40. Privatna kolekcija Sunite Fišić. Sarajevo.

Na tragu Donninog sna o budućnosti koja će biti oslobođena rodnih konstrukcija, na ilustracijama Sunite Fišić izranjaju alfa ženke, sljedbenice Lilit, koje svojim tjelesnim modifikacijama otvaraju i pitanje čudovišnog identiteta. Čudovišne i nadasve groteskne ženke su prije svega dovele u pitanje sam ideal ljepote, diktat kapitalističke modne industrije prema kojem se standardizira ženska tjelesnost. Zbog toga su identiteti ženki neka vrsta simulakruma, slični heroinama iz stripova, sci-fi i fantasy svijeta. Kada govorimo o čudovišnom, onda je bitno naglasiti da se svako odstupanje od standardiziranih i norminarnih tjelesnih obilježja tretira kao potencijalna anomalija, neka vrsta čudovišnog, bilo da je ona urođena ili stečena promjena na tijelu. Tijelo čudovišta kao takvo ima antropomorfnu tjelesnu građu, a posmatrajući Sunitine ženke (kiborg alfa ženke ili iz zodijaka) primjećujemo da su tjelesni ekstremiteti redovito zamijenjeni dijelovima mašina ili životinjskim dijelovima (slika 1 i slika 2). Izravan pogled ženke ima zadatak da direktno uključi svog posmatrača i posmatračicu (slika 3), da ih uvuče u sam proces transformacije ženskog identiteta koji se kroz naslikano tijelo pred njihovim očima rasprskava u djeliće boja (slika 4) ili pak izlazi iz granica i kontura samog tijela (slika 5). To je nadasve pogled kiborg meduze koja poziva na preispitivanje. Dinamičnost unutar njenih kompozicija ostvaruje se u crtežu/skici koji strši ispod mesnog oklopa ili boje. Time posmatrač/ica dobiva uvid u anatomiju ženskog skeleta koji se opet presvučen kožom rasplinjuje u nanosima boje. Izlažući nesavršeno, ponekad čak i nedovršeno žensko tijelo koje prelazi u mašinu ili koje se preobražava u čudovište pred očima onih koji posmatraju, ona sugerira neuhvatljivost ženske seksualnosti u nešto fiksirano kao što je konstrukcija identiteta ili rodni stereotip.

Fisić, S., Ženka. Akvarel i tuš. Dimenzije 30 x40 . Privatna kolekcija Jasmina Šehovića. Sarajevo.

Groteskne ženke Sunite Fišić proistekle su iz njenog svakodnevnog okruženja u kojem je umjetnica promatrajući oko sebe, prvenstveno svoju mamu, sestru, prijateljice, poznanice, ali i sve ostale žene (...) zaključila (...) da su žene zapravo mašine koje su jako sposobne i umno jake, baš kao i ženke iz životinjskog svijeta (Libela, 2015). Svojim čipkastim tijelima iz kojih svako malo strše kosti ili poneki tehnološki dio, nadvijene nad posmatračem, ostavljaju snažan dojam koji svako malo najavljuje bunt ili neku vrstu subverzije. Zbog toga nije začuđujuće da su postale ikone na plakatima za ciklus predavanja Neko je rekao feminizam u Bosni i Hercegovini.

21


ŽENSKO JE SUBVERZIVNO Rad Hane Popaje predstavlja subverzivno/kreativno djelovanje u domenu autoportreta kao žanra, koji je u povijesti umjetnosti sve do pojave Fride Kahlo bio eksplicitno polje muškog slikarskog promišljanja vlastite samoreprezentacije i identiteta. Ono što je posebno upečatljivo je način na koji se ona poigrava samim zakonima ovog žanra intersemiotičkim smještanjem sebe u cipele književnih junakinja. Ona time ističe mogućnost poistovjećivanja sa drugim ženama, pa bile one čak i fiktivni likovi. Shvaćajući liniju kao ograničenje i okvir, Hana Popaja na osnovu svoje palete boja, koja je redovno ekspresivna i eksplicitna, nastoji prikazati želju za odstupanjem, za iskazivanjem emocije koja hoće da vrisne i da izađe iz okvira samog tijela odnosno forme. Sa druge strane, ženke Sunite Fišić svojim tjelesnim deformitetom radikalno nastoje da raskinu sa dosadašnjim stereotipnim prikazima žene kao uspavane venere koja je sva ljupka i spokojna i koja kao takva uživa u svom tijelu, istodobno stidno sklanjajući pogled od svog posmatrača, dajući mu time odobrenje da slobodno uživa u njenoj čulnoj tjelesnosti. Njen akt je napola mašina, čudovište i žena i ne želi skloniti svoj pogled sa posmatrača. Iako ima neku vrstu metalnog poveza preko usta, većina aktova ipak govori pogledom koji čuva sjećanje na arhetipski lik Meduze. Pogledom se sugerira odstupanje, radikalno dokidanje i pobuna protiv rodne i kulturne stereotipizacije; ženski pogled je način izdizanja iz konzervativnog i patrijarhalnog bosanskohercegovačkog društva. Hana Popaja i Sunita Fišić u svojim radovima problematiziraju dvije osnovne teme, a to su pozicija subjekta/objekta u slikarstvu i pozicija žene kao autorice i prikaza na platnima. U oba opusa nazire se (ne)svjesna želja da se razbiju ograničenja forme, rodna ograničenja koja se još uvijek na ovim prostorima shvaćaju kao polna, i ograničenja u domenu likovne bosanskohercegovačke scene na kojoj se umjetnice još uvijek bore za sopstvenu vidljivost u javnim, institucionalnim i galerijskim prostorima. Tradicionalno i konzervativno bosanskohercegovačko društvo pruža otpor istinskoj promjeni rodnih stereotipa i predrasuda. U jednom takvom kontekstu stvaranje vlastite ženske umjetnosti, te vjera u njenu neophodnost, vrijednost i glasnost, same su po sebi odvažne i subverzivne.

22


intervju

Berina Džemailović

ALMA GAČANIN Umjetnica koja zna šta hoće i kako to dobiti rušenjem kapitalizma

Vrijeme koje posvećujemo sebi ne treba biti samo vrijeme za selfi, za Perfect Selfi, ali je sasvim u redu da se i to desi, ako npr. radiš performans.

23


Pronalazak načina da se poveže umjetnost i politika još je od šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog vijeka gotovo u centru feminističke teorije i prakse. Umjetnice ne samo da u tom periodu počinju preispitivati umjetničke institucije i pozicioniranje umjetnica unutar tih institucija, nego počinju intenzivno mijenjati perspektive unutar umjetničke prakse. Pored toga, one počinju uviđati strukturalne karakteristike društvene nejednakosti i to počinje oblikovati način njihovog izražavanja. Ove ideje u feminističkoj umjetničkoj praksi povezane su paradigmatski i sa socijalističkim feminizmom za koji je bilo važno udaljiti se od fiksacije radikalnog feminizma na univerzalnost muške dominacije i insistiranju na razotkrivanju patrijarhalnih društvenih struktura, a umjesto toga intersekcionalno pristupiti analizi uzroka opresije u duhu strukturalističke marksističke kritike. Na ovu se tradiciju dijelom naslanja rad umjetnice Alme Gačanin. Može se shvatiti kao feministička kritika kapitalističke eksploatacije ženskog produktivnog, reproduktivnog i emotivnog rada, kao i kritika feminističke tendencije da „daje svoj doprinos neoliberalnom ethosu“, kako bi to rekla Nancy Fraser. Kroz tridesetodnevni performans na radnom mjestu, umjetnica progovara o uvjetima na poslu i načinima kako se tretiraju radnice, a ironičan ton performansa naglašava apsurd u kojem su se našle žene sa svojim radnim pravima. Rad se sastojao iz svakodnevnog ispisivanja i ilustriranja poruka na komadićima papira i distribucije ovih poruka prolaznicima i prolaznicama koje je umjetnica sretala na ulici. U razgovoru sa Almom Gačanin otkriva se slojevita priroda njenog bavljenja ovim pitanjem. I pored toga što se očigledno bavi ženama na tržištu rada, ona progovara i o pravu na odmor, umjetnosti kao radu i uzrocima političke apatije.

Prije svega, valja ukazati na problem u samom pristupu ženskim radnim pravima, odnosno metodologiji kojom se umjetnica koristila. On može biti problematičan jer se suočava sa etičkim i političkim implikacijama (pseudo) etnografske studije. Iako je umjetnica i sama bila zaposlena na istom radnom mjestu kao i ostale radnice, ne identificira se sa njima. Trudi se zadržati poziciju posmatračice i umjetnice čiji angažman na tom radnom mjestu služi kao inspiracija ali je i dio umjetničkog performansa. Istina, umjetnica nije izuzeta sa tržišta rada, na kojem se suočava se jednakim tretmanom kao i bilo koja druga radnica, ali je njen status utoliko privilegiran ukoliko ona može bilo kada i iz bilo kojih razloga napustiti radno mjesto, bez posljedica koje bi trpile druge radnice kada bi učinile isto.

24


Ako zanemarimo ovo, primijetit ćemo kako umjetnica dovoljno vjerno pravi vezu između socijalne pozadine, roda i eksploatacije na radnom mjestu, detektuje hegemonijske procese, bavi se pitanjima neplaćenog kućnog rada i objektifikacijom ženskog tijela. Također, u odbranu pristupa kojim se bavila, umjetnica tvrdi da joj je to iskustvo bilo jako značajno, jer je mogla vjerno i legitimno govoriti o iskustvu žena na radnom mjestu: „Unutar ovoga rada pozicija žene je za mene bila jako važna jer sam na radnom mjestu bila okružena ženama. Na pozicijama poput trgovine i loše plaćenim pozicijama nalaze se žene. Te žene su uglavnom ugnjetavane i trpe jako loš odnos od poslodavca na poslu. Tako da sam ja to propitivala iz te pozicije. Žene kojima sam ja bila okružena su u jako lošoj ekonomskoj poziciji, a mislim na njihovu pozadinu. To nisu djeca bogatih roditelja i to su uglavnom studentice koje su došle iz drugih gradova, iz manjih sredina u BiH i rade neke poslove koje im se nude. Zapravo, one i nisu birale te poslove koje rade, nego su se jednostavno uklopile u sistem ‘daj šta daš’. One se sada nalaze na poslovima na kojima nisu ni svjesne u koliko su lošoj poziciji, zato što misle da je to najbolje što one mogu i misle da je to neki standard i prosjek. One su potplaćene, rade dugo – i do dvanaest sati dnevno.“ Ono što dodatno legitimizira kritiku koja stoji u osnovi performansa jeste sposobnost ili namjera umjetnice da ukaže na slojevitu prirodu problema kojim se bavi. Namjera joj je bila i razotkriti stvarne razloge političke neaktivnosti žena radnica, koje bi, uzimajući u obzir tretman koji proživljavaju na radnom mjestu, imale više nego dovoljno razloga da nešto poduzmu. Kada samo se u razgovoru dotakle teme političke apatije, Alma se jasno udaljava od neoliberalne tendencije prebacivanja Inspirisana trademarkom kompanije Nike krivice i odgovornosti na pojedinku, stavljajući Just do it, stiliziram Swoosh znak u Just do naglasak na hegemonijsku pozadinu „pristanka it the hard way, dodajući znaku referencu na podređenih“: „Prije svega, nema prave akcije i one testeru. Za vrijeme angažmana na ovom poslu dobila sam ponude za sličan ili isti posao, koje uopšte ne rade na poboljšanju svog statusa jer one su pale u vodu nakon što me je poslodavac taj svoj status ne vide kao problem. Zašto ja mislim vidio na T V-u. Djevojka koja obećava da nema otpora: ljudi su uplašeni. sasvim sigurno radi kao promoterka, a možda i dečko koji obećava radi isto.

25


Sistem je tako napravljen da živimo u strahu za svoju egzistenciju i ne postoji sigurna luka, niti jedan posao ti ne predstavlja sigurnost. Stvaraš sebi iluziju da je taj posao nekakava sigurnost. A nije. To je samo mučenje. Mi živimo u doba individualizma: Sve je privatizirano i sve što se radi, radi se u korist pojedinca. Ne može se buržoazija boriti za prava proletarijata, a i neće uostalom.“

Centralna parola performansa glasi: „Ja ću raditi šta ja hoću“. Iako u prvi mah zvuči kao naivna misao o tome da možemo raditi ono što želimo u sistemu koji je dizajniran da to po svaku cijenu spriječi, koju može izgovoriti samo neko ko je dovoljno privilegiran da socijalnih razlika nije ni svjestan, Alma otkriva kako je parola zapravo ironična i služi kako bi naglasila bezizlaznu, pa čak i fatalističku prirodu života u kapitalizmu. Dalje, umjetnica govori o dvije važne stvari – otuđenosti i pravu na odmor: „Ovo je izjava iz revolta jer ja zapravo ne mogu ovdje raditi ono što želim. I ja sam toliko ljuta jer ja radim ono što hoću, ali meni to što radim ne dozvoljava egzistenciju. Ja sam u konstantnom limbu, jer ne mogu da sebi obezbijedim lijep i lagodan život kakav i zaslužujem. Ja ne želim da podilazim ovakvom sistemu rada i ne želim da se pomirim s time da je nemoguće da se baviš umjetnošću ili onim čime želiš da se baviš, a da pored toga ne moraš da radiš neki šugavi posao koji ti ni neće obezbijediti neki luksuz, nego će te samo iscrpiti za tih osam sati ili za prekovremeni rad, pa ćeš biti demotivisana ili ću biti demotivisana jer ću biti intelektualno i emotivno iscrpljena. Teško se izboriti za lijenost na koju imaš pravo. Baviti se umjetnošću zahtijeva lijenost. Ne možeš se baviti umjetnošću ako nemaš prostora da budeš lijen. Stvarno ne možeš. Ako nemam vremena da razmišljam o sebi i da čitam i gledam stvari koje me zanimaju, ja ne mogu napraviti neki kvalitetan rad. Da nisam imala luksuz da promišljam o nekim stvarima u proteklih godinu dana, ja ne bih mogla napraviti ovaj performans.“

Na poslu sam imala pravo na pauzu u trajanju od 1h, kao i na kratke kafe kad mi je dosadno, no vrijeme je zaista rastezljiva kategorija, a ne stigne žena popiti kafu, ručati, praviti se mrtva na klupi u parku i napisati koju pjesmu za samo 1h i nekoliko kafa po 15 min.

26


„RADNO VRIJEME: UVIJEK.“

Uspješno akumuliranje energije i održavanje seksipila uz “disciplinovan rad” je moguće samo ako si pravi akumulator. Nekad moraš, realno.

Umjetnica se bavi još jednom važnom temom, a to je neplaćeni rad žena. Pokret „Wages for Housework“ sedamdesetih godina prošlog vijeka ukazuje na reproduktivni rad, naglašavajući da je ta vrsta rada jednako društveno produktivna kao i „plaćeni rad“ ili „rad izvan kuće“ jer je zaslužan, između ostalog, za rađanje i odgajanje nove radne snage. U tom smislu, kada umjetnica kaže: „Radno vrijeme: uvijek“, ona rehabilitira ideju o važnosti priznavanja reproduktivnog i emotivnog rada žena. Također, kada govori o ovom aspektu performansa, ona se osvrće i na manjak feminističke kritike rada, a porast kapitalističke kooptacije i asimilacije feminističkih vrijednosti: „Mislim da je feminizam skrenuo sa puta kada je propustio činjenicu da žene sada pored što rade van kuće, moraju raditi i u kući, čuvati djecu itd. Ženama se s razlogom nameće ideja o tome da je ona svemoćna i da može sve. Ali, u principu mislim da ne treba. Ja sigurno ne namjeravam biti nikakva ‘super žena’ jer mislim da u realnosti to niko ne može. Raditi u firmi ili fabrici po dvanaest sati i onda doći kući i prati prozore. Ti na taj način nemaš nikako vremena da razmišljaš o bilo čemu drugom. Da razmišljaš o sebi i o svojoj poziciji. I to je taj začarani krug. To se također odnosi i na moj umjetnički rad, zato što ja ne mogu utjecati na to kada ću stvoriti umjetnost, nego ona proizlazi inspirisana stvarima za koje ja osjećam nagon da o njima govorim. Stvari moraju doći u pravo vrijeme iz pravih razloga.“

27


Londonska biznis agencija, Expert market, u oktobru 2016. godine objavila je rezultate istraživanja u kojem stoji da žene u Bosni i Hercegovini zarađuju 46 odsto manje u odnosu na muškarce. Radi se o tome da žene na tržištu rada zauzimaju ona radna mjesta koja su manje plaćena, ali i o tome da žene često rade skraćeno radno vrijeme da bi se mogle brinuti o drugim članovima porodice, što se i dalje ne smatra produktivnim radom. Svjesna ovog problema i bez zvaničnih nalaza o stvarnom stanju na tržištu rada, Alma se i ovim pitanjem bavi u svom performansu. O tome kaže: „Pitanje je zašto najviše žena radi za kasama i raznim pultovima. Moj odgovor je zato što je društvo učinilo da se žene osjećaju kao da tamo pripadaju. Pitala sam se koliko se uopšte muškaraca prijavljuje za takve poslove. Mislim da sebe muškarci uopšte ne mogu ni zamisliti na takvim radnim mjestima. Pored toga, postoji ideja o ženi kao žrtvi i zahtjevu od žena da se žrtvuju. Onda one trpe loše uvjete na radnom mjestu jer smatraju da treba da se žrtvuju za svoju porodicu, pa zbog toga mogu da stoje za kasom po više od deset sati. Kada pristaneš na takve uvjete, onda ti uništavaš šanse i drugima da rade na normalan način. Mislim da sve imamo tu odgovornost. Moguće je mijenjati situaciju time što ne pristaješ da radiš u bilo kakvim uvjetima.“

28

Ovaj dan je bio obilježen sa 150 KM-ova, koliko iznosi nečija mjesečna plata, u zemlji gdje je prosječna plata nevjerovatnih 800 KM.


„Hoću vraga“ je finalni produkt Alminog tridesetodnevnog performansa „Ja ću raditi šta ja hoću“. Radi se o petominutnoj ironičnoj dramaturškoj interpretaciji razgovora koje je čula tokom tih trideset dana rada na poslu koji nije povezan sa umjetnošću. Također predstavlja i sažetak svih šezdeset poruka koje je pisala i crtala tokom performansa. Ono što je možda najznačajnije u ovom radu je ilustracija depersonalizirajuće i paralizirajuće objektifikacije žena na radnom mjestu od strane zaposlenika, mahom muškaraca. Ovdje ona komentira implikacije oduzimanja kontrole ženama nad vlastitim tijelom i zanemarivanja činjenice da je žensko tijelo područje eksploatacije, pa i borbe: „Ja se često nalazim u situaciji u kojoj sam objektificirana i ja se uvijek poigravam sa tim i ironiziram. Moja seksualnost nije nešto što ću ja potiskivati. To je nešto što je meni prirodno, kao što nekome možda nije. Ali moramo biti svjesne da žene iz lošijih socijalnih pozicija su uvijek više seksualizirane i izrabljivane na radnom mjestu, jer prije svega rade uglavnom u uslužnim djelatnostima, a onda i moraju praviti više ustupaka zbog svoje ekonomske pozicije. Time što te tvoj šef gleda na taj način on zapravo smanjuje tvoju vrijednost i to je način kontrole radnica. Ja kao umjetnica i druge radnice smo na istoj poziciji. Ja uvijek pokušavam da prodam svoj rad, a ne sebe. Što je jako teško. Ljudi me ne shvataju ozbiljno jer sam ‘ženstvena’ – zato što to automatski oduzima na mom intelektu. Ako sam seksi, onda nisam pametna. U svakom slučaju, ne treba pristati na kompromise i ne treba se sakrivati. To je najgore što možeš da uradiš. Jer to je ono što oni i hoće.“

Zadovoljava za interpretaciju (PAPA-test nalaz), te skupa uz ginekološku stolicu i pozadinsku priču (činjenicu da sam za ljekarsko uvjerenje prilikom zaposlenja na poziciji grafičke dizajnerice morala obaviti ginekološki pregled) jasno propituje poziciju žene na tržištu rada. Također govori o izloženosti na specifičnom radnom mjestu, te realnom osjećaju “(ne) podliježem tvojoj interpretaciji”.

29


esej foto

Tamara Zablocki Nerma Sofić

FEMINIZAM UPISAN U KOŽU

Margot Mifflin, američka novinarka, publicistkinja, univerzitetska profesorica i autorica prve sveobuhvatne studije o umjetnosti tetoviranja na ženskom tijelu Subverzivna tijela: Tajna historija žena i tetoviranja, u svojoj knjizi, čije je prvo izdanje objavljeno još 1997. godine, opisuje kako su se i zašto žene počele tetovirati. Iz sjene izvlači majstorice tetoviranja, ističući kako su tetovaže na ženskom tijelu u zapadnoj kulturi, od samog početka, 19. vijeka kad su se Evropljanke i Amerikanke počele tetovirati, bile subverzivne jer su išle direktno protiv imperativa “čistote” ženskog tijela skrivenog od pogleda, strogo kontrolisanog društvenim uzusima i lišenog vlastitih želja. Upravo su za to najbolji primjer svojom voljom izabrane slike na vlastitom tijelu koje tu ostaju zauvijek. Stigmatizacija je nastavljena i nakon što smo duboko zagazili u 20. vijek, a tek posljednjih nekoliko decenija tetovaže na ženskom tijelu oslobođene su neizostavnog upisivanja lošeg značenja. Autorica navodi kako nije slučajno da je interes žena za tetoviranje bio najjači u vrijeme jačanja feminističkih napora kroz historiju 19. i 20. vijeka, a u tom smislu nadu ulijeva podatak da je 2012.

30


bila prva godina u historiji kada je, makar na tlu Sjedinjenih Američkih Država, bilo više tetoviranih žena nego muškaraca. U predgovoru nedavnog trećeg izdanja knjige, dopunjenog evolucijom tetoviranja u posljednjih petnaestak godina, Margot Mifflin je zapisala: “Tetovaže privlače žene savremenog doba istovremeno kao simboli osnaživanja u eri feminističkih postignuća i kao simboli samoodređenja u vrijeme kada ih kontroverzne rasprave o pravu na abortus, silovanju i seksualnom uznemiravanju tjeraju da neprestano razmišljaju o tome ko ima kontrolu nad njihovim tijelima – i zašto.” Tetovaže ženama današnjice znače slobodu da sa svojim tijelom rade šta žele, kad žele i kako žele, simbolišu povratak kontrole nad vlastitim tijelom nakon teških bolesti i pretrpljenog seksualnog ili fizičkog nasilja, osnažuju ih u svijetu u kojem ženska borba za dostojanstven život još traje. Za Bonu, četiri žene iz Bosne i Hercegovine podijelile su svoje priče o vlastitim tetovažama.

31


32


Prve tetovaže Merise Bašić datiraju iz tinejdžerskog doba. Željela ih je, kako kaže, iz estetskih pobuda. Iako neke od njih nisu bile baš uspješne, još i danas ih voli i nije ih prekrivala. “Htjela sam ukrasiti, označiti svoje tijelo, dodati mu slike po kojima će ljudi kad me vide odmah znati šta su moji interesi. Poslije sam shvatila kako mi je važno da moje tetovaže budu moji crteži i teme o kojima razmišljam u određenom trenutku. Bilo je dosta tih tema, tako da imam dosta loših tetovaža (smijeh). Držim se old school stila i flash tetovaža, jednostavnijih potpisnih tetovaža tattoo majstora ili osobe koja ih je nacrtala. Od brojnih tetovaža koje sam kroz godine dodala svom tijelu danas su najbrojnije one vezane za moj ukus u umjetnostima: muzici, filmu i slikarstvu, te tetovaže vezane za feminizam i borbu za ravnopravnost spolova koja mi je vrlo važna. Pomalo sam opsjednuta Davidom Bowiejem, tako da imam tri tetovaže vezane za njega, zatim hipstersku Fridu Kahlo koju sam crtala zamišljajući kako bi Frida, da je danas živa, izgledala, a na butini imam prizor iz Paklene pomorandže – ponovo moj crtež, na kojem dominira Alex DeLarge, jer me fascinira promjena, preobražaj kroz koji čovjek može proći. Na desnoj podlaktici mi je vampirica s tri oka koja simbolizuje mudru, osviještenu ženu koju zbog njene inteligencije smatraju nadnaravnim bićem ili čak mračnom silom, zlom, zbog čega sam iznad dopisala Nosferatu, a na lijevoj nadlaktici i ramenu je tetovaža inspirisana mojom posjetom Meksiku i meksičkim kultom smrti koji najčešće simboliziraju ženski likovi. Tetovaža koja će uskoro osvanuti na mom tijelu vjerovatno će biti prizor iz filma Plavi baršun Davida Lyncha.” Na pitanje kako odgovara na najdosadnije pitanje o tetovažama, “A šta ćeš kad budeš stara, hoće li ti biti žao?”, Merisa Bašić kaže: “Nevjerovatno, ali ljudi to zaista često pitaju. Obično odgovorim da ću biti stara žena s najružnijim tetovažama i neću se kajati. Stvar je jednostavna: ako svoje tijelo shvatate kao prostor slobode i promovišete ga kao takvo, što tetovaže u svojoj suštini i čine, ostat ćete takvi do kraja.”

33


ASJA KUNTO queer aktivistkinja

34


“Oduvijek mi je bilo zanimljivo šta se sve može uraditi s ljudskim tijelom, od ‘isklesanih’ mišićavih tijela, preko ekstremnog mršavljenja ili debljanja, pa do modifikacija tijela u vidu piercinga i tetovaža. Činilo mi se, ako već imamo svoje tijelo na ograničen period, zašto ne učiniti s njim nešto posebno. Moje tijelo je danas puno manjih tetovaža. Prvu sam dobila s 14 ili 15 godina, čak su i roditelji pristali – pod uslovom da bude jedna tetovaža i jedan piercing. Ali to je bio samo početak (smijeh)”, priča nam aktivistkinja Asja Kunto, čije su tetovaže jasne feminističke poruke s dobrom dozom humora. Jedna od najupečatljivijih glasi: “Ne treba cura da ovisi ni od kog”. “Nemam ništa protiv citata i univerzalnih poruka koje ljudi vole tetovirati i koji su prepoznatljivi gdje god odete, ali mi je lično uvijek bio zanimljiviji taj specifični jezik starih ljudi u Bosni, jezik pun izraza koji izumiru i za koje mi se čini da ih treba sačuvati. Spomenuta tetovaža nastala je prema riječima moje stare majke Đane, nakon što sam jedne prilike svratila kod nje da nešto isprintam – majka je, naime, high tech i prije svih u zgradi je nabavila sebi laptop i printer. Došla sam i ona me pitala: ‘Asja, sine (!), imaš li para?’ Kad sam rekla da nemam – jer, odakle mi – dala mi je petaka i izgovorila ovu rečenicu. Igrom slučaja, njene riječi sam istetovirala nekoliko dana kasnije – potrefilo se – na 8. mart. Tetovaža koju imam na ruci glasi: ‘Nije me mama rodila da šutim’ i nastala je u trenutku života kad mi je baš trebala. Radi se, svakako, o jasnom odgovoru na sveprisutno ušutkivanje, ali odražava i moje napore u aktivizmu kojim se bavim.” Osim spomenute dvije, Asja na koži nosi još niz tetovaža koje je sama osmislila, neopterećena pitanjem koliko će savršena tetovaža ispasti jer, kako kaže, “ni ja nisam savršena, nema ništa savršeno”. Radi se o linijskim crtežima bez sjenčenja, a među njima su feministički simbol s rogovima i pesnicom, zatim katana iznad koje piše Sukeban – što je ime ženske vandalske skupine iz Japana koju tumači kao svojevrsno osnaživanje, ali i glava Asjine mačje ljubimice, Esme. “Za mene, Esma je mala feministkinja, ozloglašena crna mačka od rođenja slijepa na jedno oko koja se bori protiv zadatih ideala ljepote i poručuje: 35 ‘Fuck your partiarchal beauty ideals’.”


umjetnica

Za razliku od Merise i Asje, Adela Jušić se prvi put istetovirala s gotovo 30 godina, iako je, kako kaže, još kao dvanaestogodišnjakinja počela praviti “probleme” svojim odijevanjem, frizurama, bušenjem obrva i nosa. “Furali smo punk, pa sam oko vrata nosila lanac i katanac, obrvu sam, naravno, probušila sama – zihericom, a nos - iglom za šivenje. Još je bio rat i nije bilo nekog piercing studija, gdje bismo mi, mali punkeri i punkerke, to mogli raditi. Prvu tetovažu, floralni motiv na desnoj nadlaktici, napravila sam, ipak, tek s nekih 29 godina. Jednog jutra, nakon strašnog derneka, sjela sam i napravila skicu u jarkim bojama. Motiv sam izmislila i ne znači ama baš ništa. Zapravo mi je jedno od glupljih pitanja koje često čujem kad neko vidi tu tetovažu: ‘A šta ti to znači?’ Šta će značiti gomila krivih linija, par zelenih listova i nešto nalik trešnjama ili višnjama što ponegdje neočekivano izviruje? ‘Ništa!’ ‘Čuj, ništa?’ Znači mi da, koliko god to nekom moglo zazvučati površno, razbijam stereotipe, jer nemam mali leptirić na ramenu, niti mačije šape na dnu leđa – mjestu na kojem, kad imaš tetovažu, taj tattoo zovu ‘tramp stamp’ – i naravno, to nikad nije mjesto na kojem bi se muškarci tetovirali, kao što ne bi tetovirali ni mačije šape ili ne do’ bog leptiriće bilo gdje na svom snažnom muškom tijelu. Mislila sam, ako ću već imati tetovažu, onda će ona biti na vidljivom mjestu i biće velika – tetovaža, kakva se kod nas još uvijek smatra muškom privilegijom i pravom, dok je za ženu, u najmanju ruku, neukusno i nepristojno tetovirati se. Prvog ljeta nakon tetoviranja, obožavala sam obući neki stari tregeršlus od teksasa bez majice ispod, u jednoj ruci nositi cigaru i pivo i povesti svoju stafordicu na ‘korzo’ Titove i Ferhadije usred ljetne špice, a onda se zabavljati najrazličitijim prekornim pogle-

36


dima i komentarima. Ima svojevrsnog zadovoljstva u provokaciji koju ovakav ‘korzo nastup’ izaziva, priča Adela, dodajući: “Smiješno je da, dok u pola svijeta tetovaža, ne da nije ništa posebno, već je imaju i policajci i državni službenici, muzičari i klošari, bogataši i beskućnici, ljudi svih profesija, profila, društvenih pozicija, klasa, rasa i kultura, kod nas ona zaslužuje čitav članak u časopisu koji se ne bavi tehnikama tetoviranja, motivima tetovaža, već naprotiv, socijalnim osudama i predrasudama spram istih.” Nakon prve tetovaže, uslijedile su još dvije, ovog puta sa značenjem. “Jednu sam napravila u Albaniji, u Tirani, gdje sam provela dva mjeseca na umjetničkom rezidencijalnom programu. Često sam izlazila i kretala se sama u sitne noćne sate, doživljavajući tada da mi grupice navalentnih muškaraca ili dječaraca dobacuju nešto na meni nerazumljivom albanskom jeziku. S namjerom da im kratko i efikasno odgovorim na provokacije, jednog popodneva sam samo uletjela u prvi tattoo studio na koji sam naišla i na prednjoj strani gležnja istetovirala ‘Ik Qiu’- ‘Idi, jebi se’ na albanskom. Treća tetovaža mi je posebno draga. Napravila sam je sama u nekom ludilu na jednom od kućnih derneka. Koristila sam običnu tanku iglu za šivenje i tintu iz plave hemijske olovke, jer druge boje, koja bi mogla poslužiti u ovu svrhu, u kući nije bilo. Na unutrašnjoj strani podlaktice sam sebi izbockala srce probodeno strijelom u kojem piše AFŽ 1953. Boljelo je prestrašno, jer sam rupice pravila polako i bilo ih je mnogo. Prijateljica mi je rekla da je bolje da sam napisala godinu kada je AFŽ osnovan, a ne kad je ukinut. Nažalost, ovo srce se sve manje vidi i moraću otići da mi ga neko sredi, pa ću prepraviti i godinu (smijeh).”

37


ilustratorica

38


Za ilustratorku i koordinatoricu programa Sarajevo Film Festivala Talents Sarajevo Dinu Ćerić, tetovaža koju nosi na podlaktici – riječ mama u courier fontu koju prati tačka – imala je ulogu pomagačice u prebolijevanju, tokom perioda koji pamti kao najtužniji u životu. Premda malog formata, pored ljubavi i sjećanja na ženu koje više nema, posebnim izborom fonta istovremeno simbolizuje i novinarsku profesiju Dinine majke. Ova tetovaža nije prva koju je Dina odlučila staviti na svoju kožu, ali jeste najvažnija. “Tetovaža je nastala nekoliko mjeseci nakon smrti moje mame, premda je ideja da istetoviram nešto vezano za nju postojala od trenutka kad sam shvatila da volim tetovaže i želim ih na sebi. Mama i ja smo bile jako vezane i ona me je naučila svemu što vrijedi u mojoj ličnosti. I dok sam prolazila kroz proces prebolijevanja pomoglo mi je što me je naučila kako da se nosim sa životom, kako da dignem glavu i budem jaka i mada je više nije bilo vodila me je kroz tu, najgoru, godinu mog života. ‘Volim te i tačka’, govorila mi je stalno, možda ni ne znajući kolika tačka stoji iza njenog imena.” Tetovaža koja je uslijedila je Salome, prema ilustraciji s prvog od devet plakata Aubreyja Beardsleyja rađenih za pozorišni komad Oscara Wildea iz 19. stoljeća. “Beardsley je bio najkontroverzniji i najmračniji autor Art Nouveau ere, buntovnik u toj ekipi. Zbog toga mi je odmah privukao pažnju i vrlo brzo postao jedan od omiljenih umjetnika, uzor u svijetu ilustracije. Tetovažu njegove Salome planirala sam godinama i naposljetku odlučila da će čekati savršen trenutak. Tetovaže i inače posmatram kao pečat nekog perioda u životu iz kojeg sam nešto naučila, podsjetnik na životne lekcije koje prečesto i prebrzo zaboravimo. Priča o Salome ima biblijsku pozadinu koja meni lično nije bitna. Bitno mi je ono što čitam iz slike, a meni je glava Ivana Krstitelja koju Salome drži u ruci simbol za strah. Način na koji ona gleda u zatvorene oči otkinute glave je način na koji vizualiziram gledanje u oči svim strahovima koje imam u životu. ‘Off with it’s head’, ne možeš mi ništa. Na koncu, iz te glave naraste cvijeće.”

39


lični esej

Hana Huskić

JEDNOG PLAVOG MENSTRUALNOG DANA Kako preživjeti menstruaciju u školi?

*početak prošle školske godine* Sjedim na radijatoru. Koščata guzica me već boli, ali to trpim, jer od topline ne osjetim kako mi... Ustani s radijatora! Brzo skačem s radijatora i ono što od radijatora nisam osjećala sad osjetim. Uterus plače. Stoji na vrhu litice i ucjenjuje me da će skočiti ne vratim li se na radijator. Proguta knedlu i skoči. Presiječe me u dnu stomaka i od pritiska i boli se savijem i uhvatim za radijator. Ostanem grijati ruke nekoliko trenutaka. Pitam se zašto je baš ovaj radijator u školi ovoliko rebrast i neudoban. I što ne daju da se sjedi na njemu, jer budimo realni, cura od šezdeset kila na velikoj metalnoj instalaciji ne predstavlja nešto puno. Valjda... Moram promijeniti uložak. Sjetim se da nemam više uložaka. Ni tampona. Ni mandarina, a ni para da si kupim novu pastu za zube. Cimerka će me udaviti kad skonta da koristim njenu. Ni cuku ni macu, ni klavir da sviram... Ok. Odmičem se od glavnog problema. Nemam uložaka. Gledam po hodniku. Slobodan čas, znači da nema puno ljudi od kojih mogu uzeti uložak. Eno dvojica momaka, ali koliko znam, ne nose uloške da bi ih dijelili curama koje ih zaborave. Jesam li politički nekorektna? Možda previše pretpostavljam. Možda ih baš nose. Idem u WC. Zaključavam vrata, otkopčavam farmerke, spuštam ih. Nisam promijenila uložak od jutros. Po svim prognozama, oboje će gaće koje nosim (da ne navučem

40


prehladu s nogu, da mi jajnici ne odu u život i mene ostave bez prilike da podarim život...) biti natopljene krvlju. Nema fleke između nogu. Dobro za sad. Spuštam prve gaćice, eno. Sa strana su flekice. Spuštam one glavne i u njima pun uložak. Šta da sad radim. Čučim i neugodno je. Zapela sam. Butine me već bole. Osjetim kako mi džemper klizi niz leđa. Neću da mi upadne u šolju. Pridržavam se rukom za šteku. Šta ću sad. Bilo bi odvratno da samo navučem sve nazad. I dalje čučim. Razmišljam da li da samo sjednem na tu prljavu dasku u školskom WC-u, pa ako dobijem osip, dobijem. Makar neću dobiti upalu mišića. Biram opciju čučati. Uzimam malo toalet papira pa tapkam po ulošku. Krv je još svježa, pa se toalet papir odmah natopi. Bravo ja, ovo je totalno sanitarno. Prekipi mi, pa skidam uložak skroz. Odmotam dosta toalet papira i namotam ga na gaće, na jedne pa na druge. Navlačim farmerke i osjećam se kao da imam nešto između nogu. Praktički i imam nešto između nogu, ali mislim na ono nešto što bi, da imam, možda spriječilo veliku većinu perverznih dječaka/momaka/gospodina/deda da mi zagledavaju guzicu u tramvaju. Dajem si dvije minute. Ako mi je kapalo dok sam čučala, znači da kapa i sad i taj jeftini toalet papir neće izdržati dugo. Haj nek dođe do prvih gaća, ali ne smije do drugih. Dok perem ruke gledam se u podočnjake i smrknuto kimam glavom. Idem u utrku. U pozadini svira Eye of the tiger. Istrčavam na hodnik, spremna da zanemarim svoj strah od prilaženja ljudima i započinjanja razgovora samo onako. Kad ono, hodnik prazan. Prva minuta već prolazi. Idem u administraciju škole. Hodam brzo, malim koracima, da što manje mičem svoju ženskost. Stanem ispred vrata. Vrijeme teče. Još nešto teče. Sad nije vrijeme za nervozu. Samo uđem, kažem da sam zaboravila uloške. U administraciji rade četiri žene. Ni jedna ne bi trebala biti u menopauzi. Makar jedna mora imati štek uložaka/tampona. Dobar dan, zaboravila sam uloške, a trebaju mi. Imate li možda? Samo to. Možeš ti to. Hajde, krvrijeme teče. Kucam, otvaram vrata. Samo jedna žena unutra. Nasmijem se, pozdravim, ona mi se nasmije, pozdravi, trenutak neugodne šutnje, molim se uterusu da proizvede prirodni uložak da ne moram pitati za uložak, a onda pitam.

41


Žena kaže da nažalost nema. Provjeri u kutiji prve pomoći da možda nema. Nema. Zahvalim se i izađem. Idem u zbornicu. Možda tamo ima nekih sakrivenih uložaka. Govorim si da je strah od menstruacije samo izum društva i da je skroz nerealno što je tabu. Da se ne trebam bojati tražiti uloške. Neugodno je samo ako si ja napravim situaciju neugodnom. Tako nekako. Dosta inspirativnog govora, pitaj, krvariš. Samo dvije profesorice. Hajde. Jedna mora imati nešto. *glasno* Dobar dan *jako tiho* je l’ možda imate uložak *tiho* zaboravila sam... Profesorica skače, ide do svoje torbe, vadi i daje mi, ali kao da mi predaje nešto jako tajno. Zahvaljujem i pingvinodlazim u WC. Pa to je bilo brzo. Svlačim farmerke, druge gaće – nema ništa, prve – samo tačkica – naginjem se i otpuhujem. Brišem se papirom s gaća, da budem eco-friendly. *početak ove školske godine* Eno kikiriki puter za tri marke. Odoh kupiti i crnu čokoladu pa grabiti kikiriki puter njom. Vidi najjeftinija čokolada dvije i po marke. Ma hajde, šta fali. Dođem na kasu, ispadne da je kikiriki puter ustvari šest maraka, a čokolada tri. Preispitujem svoje sposobnosti opažanja. Dok to radim, platim i izađem iz prodavnice. Onda se lupam teglom kikiriki putera u glavu, jer sam upravo potrošila šest maraka na kikiriki puter od 200 grama. Zavalim se u krevet i počnem da jedem. Osjetim kako mi salo ispod brade raste. Tješim se da se to ne dešava, zato što imam menstruaciju, što znači da mi svi minerali odoše, a da kikiriki i crna čokolada to imaju. E sad, je li u pitanju kapitalizam i utjecaj zapada da je kikiriki puter super i da je ok prežderavati se ili je samo stvarno da sam gladna i da moram da jedem puno. Povraća mi se Zbog svega što sam pojela Zbog menstruacije Hladno mi po jajnicima, a i ko da mi neko uvrće i jajnike i bubrege i jetru i srce i evo sad mi se malo plače. Ma ne plače. Ako budem plakala to samo znači da... A vala što ne bi

42


plakala. Mogla bih vala da se riješim sve ove soli što sam unijela kroz kikiriki puter. Ustanem da ostavim (već polupraznu) teglu, ali me presiječe na relaciji mladeža na vrh kuka. Pitam se šta to tamo ima da me boli. A valjda neki kanali. Okrenem se da zategnem krevet i vidim fleku na čaršavu. Fleka je svijetloplave boje, jer je baš to boja krvi koja teče iz vagine. Trčim do ogledala, naginjem se, vidim fleku na trenerci. Brzo svlačim trenerku. Svlačenjem oslobodim more plave vodice i cvijeća. Čujem cvrkutanje ptičica, a i sve to miriše. Ne znam je l’ kantarion il’ lavanda. Fino mi. Trčim iz sobe u WC, sjetim se da sam zaboravila uloške. Trčim nazad, uzmem uložak. Trčim nazad u WC, kao pingvin, da slučajno ne bih otvorila noge i pokazala da mi je unutrašnjost butina svijetloplava. Život u kampusu nije baš super kad trčiš kroz hodnik kao pingvin, a iz sobe do izlazi momak prijateljice koji je pravo religiozan, pa se prepadne tvog poluvidljivog dupeta, bijelih, na pola svijetloplavih gaća, napola obrijanih nogu. Prepadnem se i ja, jer se on prepao. Oboje se okrećemo u krug i pokušavamo se ne gledati. Ja se izvinjavam, on se izvinjava, ptičice iz mojih gaća cvrkuću i dalje. Sjedam na šolju i buljim u vrata. Sad mi glupo što sam se prepala i pogubila. Ribam butine i razmišljam kako su veće nego jutros, a mora da je to zbog kikiriki putera. Ribam i samo više razmazujem fleke. Shvatim da je najbolje da se istuširam. Uđem u tuš kabinu. Kad ono, nema tople vode. Kud nisam prokrvplavila jutros pa da se stignem istuširati prije svih drugih. Ribam butine, a sve dlake mi strše. Već vidim kako će mi zbog ove ledene vode otići (odšetati, uz cvrkut ptica) jajnici i kako neću imati djecu. Vidim porodicu kako plaču za mojom nerođenom djecom. Gledam u plavu rijeku što teče niz moje noge i kovitla se u tuš kabini. Razmišljam u koliko krvi stojim. Koliko je cura prokrvplavilo baš tu u ovoj kabini. Vrijeme da počistim krevet. A kako sad to? Mogla bih nazvati mamu, mogla bih Googlati, ali neću. Sad će vidjeti, i mama i Google, da mogu funkcionisati bez njih. Grabim sapun za suđe, deterdžent, palim kuhalo da ugrijem malo vode. Malo sapuna, malo deterdženta. Haj’ nek’ stoji tako. Kasnim, ali uzimam kesicu zelenog čaja, da iskoristim ono vode što sam prokuhala. Trčim u WC, uzimam lavor, trčim u kuhinju, sipam vodu u lavor, trčim

43


nazad u sobu, ali polako, da se na zalijem vrelom vodom, sjetim se da sam zaboravila spužvicu, spuštam lavor na pod, trčim nazad u WC, vraćam se sa spužvicom. Umočim je u vodu i spržim se. Psujem dok cijedim vodu. Psujem zbog vreline, ali i da nadoknadim što nisam kad sam prokrvplavila. Počnem brisati izvana ka unutra. Polako se skida. Stavim još deterdženta. Izvana, ka unutra. Pa ponovo. Već sam trebala krenuti. Fleke skoro nema, a brzo neće biti ni mene ako se ne pojavim na matematici. Još malo psujem što ne znam dobro iskoristiti slobodno vrijeme između časova. Zaspem još malo deterdžentom, sklanjam vodu, na putu u hodnik, vidim kako se pari voda iz kuhala i kako je kesica čaja usamljena u šolji. Ipak ništa od detoksikacije. Jao. *nešto kasnije tog istog plavog – i zbog krvi, i zbog neba – dana* Opet sam zaboravila uloške. Opet moram tražiti po školi. A što ih samo ne nosim puno u torbi? Pa zato što bi ih knjige zgnječile. U velikoj sam sali. Čekam sljedeći čas. Oko mene je sedamnaest ljudi. Osam djevojaka. Ustajem, zamahujem šalom preko ramena. Šmrcnem i velikim korakom dođem do one najbliže meni. Hej, imaš uložak? Lista od osam djevojaka, prvih pet prekrižene. Il’ fakat nemaju, il’ imaju jedan, ali čuvaju za ako se njima isto desi. Razumijem. Sjede njih tri, Ćao, je l’ jedna od vas ima jedan uložak? Vidim kako jedan momak sa strane digne glavu sa knjige kad kažem uložak, pa onda brzo skrene pogled. Dvije kažu da nemaju, a M diže svoj ruksak. Pogledam u ruksak, pa u nju. Nagne glavu prema ruksaku, pa podigne obrve. Šapne da otvorim mali džep. Ne kontam. Uuuloožaaak – čitam joj s usana. Aaha, uložak! Otvorim džep i izvadim uložak. Pogledam okolo. Niko ne gleda. Niko ne povraća, niti misli da je uložak tako strašan. Iako mi je velik džep i što bi uložak mogao stati u njega, ne stavljam, nego ga nosim u ruci. Zahvalim se i velikim koracima idem prema WC-u. Mašem rukama i uloškom u ruci. Komad tkanine jednako uložak. Komad tkanine plus simbolično značenje, jednako uložak. Komad tkanine nije jednako uložak. Uložak jednako tabu. Mašem da pokažem da me nije briga. Mašem da zvuk mahanja bude glasniji od ptičica na kutiji uložaka. Mašem da krv postane crvena, jer me fakat zabole jajnici za to simbolično značenje.

44


* Čučim i piškim. Gledam u pločice ispred sebe i razmišljam. Nema šta. Više me nije strah držati uložak u ruci. Koja pobjeda za čovječanstvo! Malo mi glupo što sam toliko ponosna na sebe, jer džaba mi sve to kad ostatak škole/ljudi/članova porodice/djevojčica koje (ne) znam, ne misle isto. Džaba mi to, kad ću kad god zaboravim uložak ostati čučati u školskom WC-u. Džaba mi to, kad ulošci nisu džaba. Moja škola je opremljena. Evo imamo i sapun, a i toalet papir (do četiri poslije podne – ali ga imamo!). Čak i dijelimo taj veliki WC s profesorima. Perem ruke, a u kabini iza čujem kako drug kaki, a do njega profesorica mijenja uložak. Napredni smo, hvalimo se kako smo drugačiji, ali u osnovi, komad tkanine je horor. Tu sam da bih se osjećala udobno i dobro, ali otkad sam prvi put vidjela svoje bijele gaćice u boji, kao da su ta udobnost i bezbrižnost nestale. I ne mogu da krivim školu, ni kafiće, ni svlačionice što pored toalet papira nemaju kutijicu s ulošcima/tamponima, jer u devedeset posto slučajeva nemaju ni toalet papir. Lična higijena je prioritet u školama, ali krv u gaćama je više lična stvar nego stvar higijene, koja se stoga treba držati za sebe. Na nekoj većoj razini, krv u gaćama je nebitna, jer pored toga što se ne osjećam udobno u školskom WC-u kad mi ptičice cvrkuću iz gaća, ne osjećam se ugodno kad idem iz škole kući, a mrak je i moram proći kroz onu neosvijetljenu ulicu sama; jer me na partiju muškarac kojeg nikad nisam vidjela lupi po guzici i kad se počnem buniti, kaže da je to kompliment; jer su mi strinu otpustili kad su saznali da je trudna... I šta sad? Ništa. Odoh se mrštiti dok mi neko ne kaže da nema razloga da budem namrgođena i da sam ljepša kad se smijem.

45


proza

Jasna Jasna Žmak

DOBILA Dobila sam, to kažeš svaki put kad dobiješ menstruaciju, baš tako, Dobila sam. Samo predikat, bez objekta, tako da ja svaki put pomislim da si dobila tko zna što, poklon, pismo, lutriju ili možda čak neku nagradu... Zapravo, sada više ne pomislim to, sada sam već navikla da to tvoje, Dobila sam, znači da si dobila mjesečnicu, kako je volim zvati ja, odnosno mengu, menzis, menzes ili menstruaciju, kako je vole zvati naši prijatelji. Osim toga, sada se više toj tvojoj rečenici ne radujem jer znam da, ovisno o količini krvi i bolova, znači najmanje jedan, a ponekad i pet dana bez ljubavi, one koja se najčešće vodi u krevetu. Ti pak mengu ne zoveš nikako, ni menstruacija ni menzis ni menzes ni mjesečnica, a pogotovo ne tetka iz Rusije ili stvari, kako su je navodno zvale naše stare... zato i kažeš samo, Dobila sam, bez imenice koja bi imenovala taj dobitak, bez da kažeš što si točno dobila. Nije ti problem da te gledam dok pišaš, ne smeta ti da mirišem tvoj znoj, ali menzis ti iz nekog razloga predstavlja nešto doslovno neizrecivo. Dugo mi je trebalo da se na to naviknem, na to tvoje, Dobila sam. U početku bih se zbilja svaki put naivno obradovala kad bi mi to rekla i odmah ti počela uzbuđeno postavljati glupava pitanja u nadi da ću otkriti što si to zapravo dobila... znala sam da znaš da volim iznenađenja i svaki bih put pomislila da se iza

46


tih riječi skriva neko tvoje iznenađenje za mene, neko koje će me svjetski obradovati, za razliku od tvojeg menzesa koji me svaki put svjetski rastuži. (Priznajem, da, malo sam pretjerala, ali da mogu odabrati život bez tog mjesečnog krvarenja, ne bih se ni časka dvoumila! I sigurna sam da nisam jedina žena, a vjerojatno ni muškarac, koja se tako osjeća... Ali u međuvremenu, dok god je to biološki nužan dio mog ženskog identiteta, bit ću na nju ponosna, tako ti obično kažem dok me ti ignoriraš pretražujući stan u potrazi za tabletama protiv bolova...) Trebalo mi je više mjeseci da shvatim da to tvoje, Dobila sam, nije neka loša šala... da, na početku sam ti se smijala, smijala sam ti se sve dok nisam shvatila da si u tome svemu smrtno ozbiljna, a onda sam svoje napore preusmjerila na uklanjanje te tvoje konzervativnosti, ja koja s objavom stanja svojih jajnika nemam nikakvih problema. Opet krvarim, to je rečenica kojom ja tebi najavljujem da je opet došao onaj dan u mjesecu, onaj kad iz kupaonice vičem na tebe jer si opet potrošila sve noćne uloške. Tampone, srećom, ne koristiš pa za njihov nestanak mogu kriviti jedino samu sebe. (Na mooncup se nikada nismo navikle ni ja ni ti.) Ne znam u čemu je problem, kažeš mi kad ti ponovo svratim pažnju na činjenicu da imaš preko trideset godina, a i dalje ne možeš naglas reći tu riječ... ovulacija ti je ok, menopauza isto, ali menstruacija je za tebe zabranjeno područje. Moram ju dodati na tvoj popis riječi koje voliš, kažem ti jer stalno to zaboravljam učiniti, a ti mi stvar pokušaš objasniti skretanjem u semantiku. Ja mislim da je dovoljno reći da sam dobila... to je kao kad kažeš da vani rominja, toj rečenici jednostavno ne treba imenica na mjestu objekta, znaš šta rominja, kažeš mi dalje, a ja ti odmah odgovorim da to nije ni približno isto jer je kiša jedina stvar na svijetu koja može rominjati, ali dobiti se može svašta.

47


Onda te pogledam direkt u oči i kažem ti, Moja feministice, jer znam da ću te time pogoditi u sridu, jer znam da se i sama u sebi trgaš zbog toga što si automizogina, iako nisi ni sama sigurna jesam li taj pojam upravo izmislila... za kraj ti zato otvorim Mary Douglas i počnem ti čitati o čistom i opasnom, prljavom i nevinom, pa nastavim listajući sve zemlje u kojima su menstrualni tabui i dalje vrlo prisutni... Obično već negdje oko Nepala i djevojčica koje za vrijeme mjesečnice zatvaraju u šupe ti kažeš Dosta... I obično su ovakve priče one zbog kojih vičeš na mene kad napokon skupim hrabrosti da ti ih pokažem, zbog ovakvih priča vičeš na mene jer je u njima jasno da sam odavno potrošila sve motive iz stvarnog života, iz naše svakodnevice, pa umjesto njih moram posezati za nekim potpuno izmišljenim događajima. Ti, moja najdraža feministica koja menstruaciju nikada ne bi nazvala stvarima, vičeš na mene dok ja, tvoja najdraža spisateljica, krvarim, ali izunutra.

48


kritika

Bjanka Alajbegović

ODBRANA ŽENSKE ŽUDNJE Osvrt na film Nymphomaniac

I was an addict out of lust, not out of need.

Joe

Filmom Nymphomaniac (2013.) Lars von Trier suočio je publiku s tabuom ženske seksualnosti koju je Freud izdvojio kao jedan od glavnih uzroka osjećaja das Unheimliche 1, označavajući eksplozivnu, autonomnu žensku seksualnost kao nimfomaniju. Freudovim pojmovima želje i nagona Lacan je pridružio i pojam žudnje/užitka (jouissance), agenture koja neprestano zahtijeva, traži više, istovremeno izazivajući patnju i užitak. Za razliku od želje, koja je materijalizirani, „dozvoljeni“ oblik žudnje, sama po sebi žudnja izranja iz predjezične faze razvoja individue, nedokučivog reelnog poretka. Žižek je stoga nerijetko izjednačava sa libidom, bezuvjetnim porivom koji nije ni kultura ni priroda (2006: 32). Ženska seksualnost se tako uobličava u granični fenomen: žensku žudnju, feminine jouissance. Odgovarajući na pitanje o ženskoj, tačnije, ženstvenoj2 žudnji, Moustapha Safouan je objasnio da ono što izmiče faličkoj funkciji može biti samo u poretku jouissance, naglasivši da je glavni uzrok nelagode kojom je ženska žudnja obilježena to što se ona ne može konstituirati u jeziku.3 Mi ne znamo ništa o toj drugoj jouissance za koju osjećamo da je tu (Safouan, 2004: 1). Ona nosi još nešto, „višak“, neizgovorivo, nespoznatljivo i ženi i muškarcu.

49


Upravo zbog tog neshvatljivog i neiskazivog viška, ženska žudnja neizbježno postaje uznemirujuće drugo4 koje subverzivno djeluje na simbolički poredak. Utjelovljenje takve zagonetne, čudovišne ženske žudnje je upravo Von Trierova junakinja Joe. Ona samu sebe naziva nimfomankom i svjesna je da svojim ponašanjem i načinom života užasava društvo. Žižek ističe da je naš odnos prema zastrašujućem drugom/stranom/ženi strukturiran upravo u (zazornim) fantazijama o njegovoj (političkoj, seksualnoj) omnipotentnosti (2011: 168). Joe je čudovišna jer ne priznaje tabue, strah niti stid. Njeni seksualni partneri su neizbrojivi. Na početku svoje ispovijesti, ona naglašava: „I discovered my power as woman and used it without any concern for others.“ Zašto falički poredak zazire od žene? Sarah Kofman navodi dva razloga: prvi, jer je ona živi dokaz mogućnosti kastracije (nema muški spolni organ) i drugi, jer je potpuno autonomno biće bez ičega što bi se moglo izgubiti ili steći. To se, prvenstveno, odnosi na dvojaku, nerazrješivu žensku seksualnost5 koja podrazumijeva da je žena, sa svojom kombinacijom muških i ženskih načina, sveopći model seksualnosti (Culler, 1991: 149). Joe je žena koja djeluje u skladu sa sobom, koja (doslovno) ima priču za ispričati, ukratko, žena koja odbija submisivnu ulogu koju je za nju rezervirao patrijarhat,6 a u okviru kojeg je aktivna ženska seksualnost prihvatljiva samo u službi zabrane ili profita. U svakom drugom slučaju, izaziva užasnutost i poriv za izvlašćivanjem.7 Takvu užasnutost pred drugim/stranim tunižanski psihoanalitičar Fethi Benslama označava kao događaj rasijanosti, u kojem sopstvo više nije u stanju da stvori predstavu o sebi jer živi u strahu od stranosti koja prijeti da će ga poništiti, a dolazi iz njegovih najdubljih osnova (2002: 11), pretinca potisnutih sadržaja. Zbog toga je, da bi zaštitio svoju vlastitost, uplašeni pojedinac spreman na zlostavljanje, silovanje, ubistvo tog drugog, stranca koji ga podsjeća na ono što se pretvara da je zaboravio ili da nikada nije ni postojalo. U tom smislu, znakovito je da Nymphomaniac i počinje upravo kadrom pretučene, više mrtve nego žive, Joe.

50


GIVE ME THE IMPOSSIBLE Joein nezasiti seksualni libido je i glavna tema analitičkog diskursa sa Seligmanom, njenim spasiocem (terapeutom?), bezopasnim, idealnim sagovornikom koji može slušati o Joeinim avanturama s muškarcima bez nelagode, budući da je aseksualan. Dok prezentira Joe i publici svoje poznavanje fenomena iz muzike, filma, matematike i slikarstva, Seligman zanemaruje važan aspekt Joeine manije – njen simptom. Zašto neizbrojiva tjelesna sjedinjenja s partnerima ne mogu zadovoljiti Joe? Po (Lacanovoj) definiciji, žudnja je neutaživa. Joeina žudnja se manifestira kroz ovisnost o koitusu, neprekidnom punjenju i pražnjenju. Zanimljivo je da, iako neizgovoriva, ta žudnja u jednom trenutku ipak prodire u jezik, kada Joe uzvikuje Jeromu: „Fill all my holes!“ Njen krik odgovara zahtjevu koji Safouan navodi u slučaju kada djevojčica od svoje majke traži „nešto“ što je, u suštini, nemoguće: Give me the impossible! To nemoguće označava nedostatak, bolnu prazninu koja se nikada ne može popuniti, ranu koja ne može zacijeliti. U čežnji za ispunjenjem te praznine, zašivanjem pukotine, sublimno nas uvijek opsjeda ideja jedinstva/cjelovitosti/totaliteta.8 Fantazija o jedinstvu je posljedica pukotine koja se u nama otvara nakon odvajanja od majke, ulaskom u simbolički poredak, zbilju, jezik. Lacanova poznata definicija ljubavi, kao „davanja onoga što nemamo nekome kome to ne treba“, slučajno je ili namjerno i moto samog filma: Forget about love. Ideja o ljubavi kao iluziji počiva na davnoj Freudovoj tezi da je ljudsku žudnju nemoguće zadovoljiti zato što vodi porijeklo iz ranog djetinjstva, odvajanja od majke. Pukotina nastaje najprije ulaskom u imaginarni, a potom i simbolički poredak, kada prvi put vidimo svoje tijelo cjelovito u odrazu i shvatamo da nismo jedno sa objektom želje (majkom). Nakon toga ostajemo obilježeni potrebom da se voljena osoba pojavi i da nas poput majke odvede iz buke, straha, da nas spasi od svih opasnosti svijeta.

51


Pored nedostatka koji opisuje biološku potrebu i nedostatka koji je konstituiran u zahtjevu, Lacan je utvrdio i treći nedostatak – u žudnji, a to je objet petit a, apsolutni zahtjev, vapaj za ispunjenjem (Fill all my holes! / Give me the impossible!) koji je iza/iznad bioloških potreba, a pripada domeni beskonačnog libida. Kao i Freudov nagon smrti, libido je fundamentalni poriv svega što živi da se vrati u neorgansko stanje, najmoćnija životna snaga: organizam samo želi „umrijeti na svoj vlastiti način“, a njegov život je niz odgoda vlastitog životnog cilja (Culler, 1982: 141). Upravo na fantaziji o dovršenosti/kompletnosti počiva zakon žudnje, ključan za Joeinu „dijagnozu“, koji glasi: Krivi smo samo za izdaju vlastite žudnje. Da bi joj ostala vjerna, Joe rizikuje i život vlastitog djeteta, koje ostavlja samo u kući da ne bi propustila seansu sadomazohizma. Upravo je ta scena, koju Von Trier posuđuje iz svog prethodnog filma, Antichrist, možda najsurovija metafora proždrljivog libida, mračne jouissance – roditelji zanemaruju dijete koje je tek prohodalo zbog svojih nekontroliranih seksualnih apetita. Budući da obitava u reelnom, (ženska) žudnja nema dvojnika u zbilji/simboličkom poretku niti se može zamijeniti potpuno ni sa jednim zadovoljstvom/ ispunjenjem koje postoji u tom registru. Zato, u trenutku kada jouissance iscrpi želju, nastupa agonija – Joe najednom više „ne može osjetiti ništa“. U očajničkoj jurnjavi za „ispunjenjem“, Joe najprije napušta i Jeroma i njihovo dijete. Ali, mazohistički karakter žudnje traži više od toga: nasilje. Joe pronalazi profesionalnog sadistu K. koji njeno tijelo mrcvari do granica izdržljivosti. Pa i tada, orgazam/ispunjenje izostaje. Žudnja se otkriva u svom najokrutnijem obliku, kao smrtonosni užitak, srž autodestrukcije: quod me nutrit me destruit.9 Kada Joe izgubi sponu s reelnim, nastaje užas. Problem je što postoji takva privlačnost u simptomu, rekao bi Safouan. Joe se ne želi izliječiti. Ona odbija psihoanalizu.

52


O PRIJATELJI MOJI, NEMA PRIJATELJA! Aristotel U ulozi hladnokrvne utjerivačice dugova kada je ona ta koja određuje pravila i o kojoj ovisi nečiji život, kada pokušava raditi „za sistem“, Joe je najbliža faličkom poretku. Pa ipak, sistem je još jednom iznevjerava kada doživi izdaju i zlostavljanje od onih koje je najviše ili čak jedino voljela – Jeroma i P. Ali ni to nije kraj. Poniženu i pretučenu s ulice će je skloniti Seligman, koji postaje njen jedini prijatelj. Kroz lik Seligmana Von Trier potvrđuje predrasudu o opasnom bližnjem. Zaista je moguće da je spasilac najopasniji. Da li bi uopće njihov odnos bio intrigantan, da nije tako? U tom smislu, jedno od krucijalnih pitanja psihoanalize upravo glasi: šta se dešava s našim odnosima sa kolegama i susjedima kada nam jednom prestanu biti neprijatelji?10 Emanuel Levinas je pisao da je nakon Drugog svjetskog rata i logora smrti jedini spas preostao u licu drugoga, etičkoj senzibilnosti prema drugoj osobi11 te je nastala njegova metafora lica kao odnosa, koja podrazumijeva ne samo odgovornost prema bližnjemu, nego imperativ da nam bližnji bude značajniji i od nas samih. Drugi postaje moj bližnji upravo u načinu na koji me lice poziva, zove, preklinje, prizivajući moju odgovornost i dovodeći me u pitanje (Obučić, 2010: 233). Takvo je lice Joe kada, s gorčinom, govori o ljudskim „vrijednostima“. Ko bi se usudio pogledati ženu poput Joe u lice? I Seligman, iako je pozorno sluša i suosjeća s njom, iznevjerava Joe i potvrđuje Aristotelovo uvjerenje da je prijateljstvo iluzija. Iako Joe zauzima feminističku poziciju i ženski užitak, feministička filmska

53


kritika napomenut će da je pogled i dalje pogled Drugog, kamere, iza koje je najčešće muškarac. Međutim, Von Trier očito računa na voajerizam publike i svjesno koketira s pornografijom. Žensko tijelo kao objekt postaje zamka pomoću koje se obznanjuje i odbranjuje ženski užitak. Ono neizgovorivo postaje vizuelno predstavljivo. Pogled publike gleda u vlastito licemjerje. Riječ licemjerje odzvanja u posljednjem Joeinom monologu: „The human qualities can be expressed in one word – hipocrisy.“12 Elizabeth Wright ističe da filmskim užitkom također upravlja i ženina podsvjesna fantazija, njena aktivna želja (2001: 48). Odnos Joe i Seligmana, u tom slučaju, izgleda drugačije: Joe zavodi Seligmana naracijom, rekonstrukcijom svojih seksualnih aktivnosti (ona istovremeno zavodi i gledatelje), on upada u zamku, uvlači joj se u krevet, jer „zašto ne bi bila i s njim, kada je mogla biti sa svima ostalima?“ Joe puca u njega. Preciznije, ona puca u falički poredak. Zazorna ženska žudnja preživljava.  

54


proza

Lejla Kalamujić

DUGO PUTOVANJE U NOĆ Postoji priča o drevnoj predstavi o pticama „Ptice“ I to je kratka priča iz prapočetka svijeta Iz vremena kad nije bilo ni Zemlje ni kopna. Samo zrak je bio i ptice posvuda. Ali stvar je u tome da tad nije bilo mjesta na koje se može spustiti. Jer tad nije bilo kopna. Pa su ptice samo kružile i kružile. Jer to je bilo prije početka svijeta. I zvuk je bio zaglušujući. Ptice pjevice su bile posvuda. Milijarde, milijarde i milijarde ptica. Među pticama bila je i jedna ševa, i jednog dana njen je otac umro. Bio je to veliki problem, jer šta uraditi s tijelom? Nije bilo mjesta da ga se položi, jer nije bilo Zemlje. Napokon ševa je pronašla rješenje. Odlučila je sahraniti oca u potiljku svoje glave. I to je bio početak sjećanja. Prije toga niko se ničeg nije mogao sjetiti. Ptice su samo neumorno kružile. Neumorno kružile u širokim krugovima. Laurie Anderson, Početak sjećanja

55


Prošla je ponoć. U pidžami sjedim na ćilimu u dnevnoj sobi. Ispred mene je otvorena kartonska kutija. U njoj umire Bijela. Moja golubica s prstenom na lijevoj nožici. Iz rane na vratu, kao iz strujne sklopke, vire joj žile. Tamna krv upija se u bijelo perje. Hladno je. Meni na podu, njoj koja umire. Nana i dedo ulaze i izlaze iz sobe. Ja odbijam ići na spavanje. Zato oni svako malo promrmljaju jebale vas ptice. Tata, otriježnjen ptičjom krvlju, prinosi mi deku i sjeda pored mene. Krivo mu je. Kad je donio Bijelu prije dva mjeseca rekao je ona je za tebe. I sad, taj njegov poklon meni umire. Kako se mačka uspjela uspentrati do kaveza i otvoriti vrata, nikako ne može da shvati. Sve je dobro provjerio, kao i uvijek, kaže. Ali mačka se popela. Jedan je sat, i dva, i tri. Dedo i nana hrču iza zatvorenih vrata sobe. Mi sjedimo šutke, gledamo u golubicu, njene pokidane žile, bol koja bezglasno protiče. Očni kapci su nam teški. Tata, da ne bi zaspao, svako malo ponovi da će sve biti dobro, samo da ona pregura noć. Petnaest godina poslije, sjedim u istoj sobi, na istom ćilimu. Vrijeme ga je pohabalo, moljci mu izbušili rupe. Noći su jednako hladne, samo je mrak zreliji. U njemu se teško spava. Dedo u svojoj sobi hrče, sve ostalo uzima tišina. Kao jedini kompas kroz vrijeme koje nadire koristim strogi raspored propisane terapije. Tata više ne živi ovdje. Vidim ga rijetko. On se boji mog ludila, kao golub mačke, pokatkad svrati, a zapravo mnogo više koristi telefon za uvid u moje zdravstveno stanje. Nazove noću. Kad je siguran da dedo spava. Siguran da nema bojazni da će se na njega izderati i pitati što si opet pio. Glas mu je usporen, svako malo uzdahne. Ne može razumjeti šta mu je to napalo dijete. Kako je to moguće? Ja se sjetim one noći s Bijelom i odgovaram, sve zatvoriš, dobro provjeriš, pa opet … Ali ipak, govori taj usporeni glas, sve ja mogu da razumijem. Da popijemo. Dreknemo. Napravimo sranje. Ali da ludimo?! … Pa za to stvarno nema potrebe. Te pokidane žice vire u noći. Jednoj, pa drugoj, pa nekoj desetoj. U godinama koje već nekako prolaze. Zazvoni telefon. Tata pita kako zdravlje? Imaš’ lijekova? Nekako razgovor uvijek tako započne. Dosta se toga promijenilo. Ja imam djevojku. On je to shvatio, bez da sam mu ikad rekla. Njemu je drago čuti da je zdravlje dobro, i da lijekova ima. Pa onda nenametljivo pita, kako je ona? (misleći na moju djevojku). Šta ima kod nje? Ona je dobro, govorim. Ima posla… Zatim malo šutke dišemo u rupice na plastičnim slušalicama, i on kaže, nego kakva vam je saradnja? I tako to? Treba mi par trenutaka da suspregnem smijeh. Pročistim grlo i zaključim, i saradnja je dobro. U jednoj noći u kojoj više niko ne hrče, opet smo tu tata i ja. Dedo je predvečer umro. Treba proći i ova noć, a zorom će već doći radnici Pokopa i odnijeti tijelo. Sjedim na podu u dnevnoj sobi. Kuća je nešto

56


malo popravljana, ali se ti zidovi ne daju ugrijati. Studen bije. Tata svako malo uđe, sjedne pored mene, zapali. Još ovo večeras da preguramo, govori više za sebe. Pogleda me sa strahom u očima i primakne mi zdjelicu sa keksom. Istina, kad god bi neko umro mene bi nutkali slatkom. Čak i one noći kad je Bijela umrla tata je iz džepa izvadio čokoladu. Sad dok čekamo da jutro donese radnike Pokopa, ja ne shvaćam zašto je to tako. Priznam, u mom je životu štošta padalo, ali šećer nije nikad. Sati prolaze. Jedan je, i dva, i tri. Tata opet ulazi. Sjedne pored i pita, kako si? Klimam glavom. Lijekova imaš? Imam, kažem. Šutimo. A što ona nije došla?, pita misleći na moju djevojku. Radi ujutro, kako će. Zapalim cigaru. Sad on klima glavom, jasno mu je, razumije. Vadi cigaru iz svoje kutije. Traži mi upaljač. Škljocne. Izdahne prvi dim i pogleda me. Nego, kakva vam je saradnja? Uvuče drugi dim pa doda, i tako to? Uvučem i ja dim. Malo ga mućkam u ustima, a onda ga lagano izbacim s odgovorom. Fina, samo toliko kažem. On opet klima glavom. Fino, fino, zaključi i izađe iz sobe. Vozilo Pokopa je stiglo. I to je to. Moj otac je taj. Najstariji sin koji donosi odluke. Ali on baš i nije vičan donošenju odluka, pa trčkara niz stepenice, uz stepenice. Hvata ga panika. Imamo problem, kaže. Problem je to što vozilo ne može da se okrene kod kasarne. Naša ulica je uska, a uz trotoar su komšije parkirale svoje automobile. Ne može se proći. Ne može tako … Na rikverc? … Da mi ga naopako odnesu iz kuće, zajapureno odmahuje. Pola komšiluka je na ulici, a on i dalje trčkara i ureduje. Zbunjenom vozaču govori samo malo da se strpi. Sad će komšija Haris pomjeriti auto. I ovaj stvarno trči u papučama. Za njim pospanih lica još dvojica hite prema svojim autima. Nastala je zbrka. Neke komšinice sa strana poluglasno izgovaraju molitve. Druge razgovaraju. Jedna kaže, svašta, pa i živi se rikvercom voze. Sad je sve upravljeno kako treba. I auto, i mrtvac, i sve što nakon smrt ostaje. Točkovi se kotrljaju polako. Za njima hoda tata. Uzdignute glave. Pritisak mu je skočio. Crven je u licu. Poluotvorenih usta plitko diše. Istina, njemu je najgore. On danas gubi najviše. Nema više nikog na ovom svijetu ko će ići od kafane do kafane da ga traži. Ko će probdjeti cijelu noć, jer su javili da on još nije stigao kući. Ko će ga zvati po sto puta samo da provjeri je li živ. Tišina je. Stojim ispred kapije. U trenutku kad vozilo Pokopa prolazi pored naše kuće, tati krv udari na nos. Ali i dalje hoda, jednako uzdignute glave. Krv mu iz nosa kaplje kao iz prekinute žile. Curi mu niz usne i vrat, upija se u tkaninu košulje. On ne progovara. Ide korak po korak. Pogleda me. Sad je i njemu sasvim jasno da nakon nekih noći naprosto ne svane.

57


Dance With IT, Katarina BoĹĄnjak

58


poezija

Selma Asotić

SAPPHO U ŽENSKOM TOALETU

Nad umivaonikom lebdi miris skarletnog Eufrata i vonj chanela broj pet. Konačno skinuta s tasa zrikavih očiju hijena, raspojasana ženstvenost stresa sa sebe sedlo i uzde. Prećutno sestrinstvo gradi bedem oko ovog minijaturnog carstva slobode, gdje niko ne uzima unaprijed ono što mu ne pripada.

Među njima je uljez.

59


proza

Lamija Begagić

SNIJEG Nisu njene ruke i nisu njeni tanki prsti ovako prozirni kao moji. Kroz njih kola krv i daje im život, crven život. Svoje držim na koljenima, tu ih najradije smjestim, tu su mi na oku i sigurne. Plašim se pustiti ih da diraju rukohvate ili naslone sjedišta ispred, ne dam im da se prljaju. Čuvam ih za sebe i za nju. Držim ih na koljenima ili natkoljenicama, u krilu. Jednom sam ih samo skrivala sklupčane i obavijene oko stomaka, prekrivala ih tankim crnim končanim džemperom s rupicama kroz koje je provirivala tanušna koža. Mrzila sam te rupe i to kako mi se kroz njih ukazuju moje ruke koje nisam željela gledati. Odvraćala sam pogled, potezala sam džemper ka dolje, rastezala krhko končano tkanje. Oprosti, mama, govorila sam u sebi, oprosti, isheklat ćeš mi novi, kraći, pod kojim se jednom neću skrivati. Čekala sam da autobus napokon stane, da ustanem, navučem džemper preko bokova i preko crvenih mrlja na tamnim hlačama koje ionako nije mogao sakriti, jer sam ih vidjela samo ja. Imala sam osamnaest, jedva. Samo je jednu više imao on, od kojeg sam dugo te noći prala ruke. Ostajale su poslije svakog novog sloja sapuna jednako mekane i jednako blijede, gutale su silnu vodu i pokušavale, ne zagrcnuvši se, reći mi da nisu krive one, da nije kriv končani džemper s rupicama, da nije kriv niko. Ušutkivala sam ih obiljem sapunice, gušila ih balončićima. Spavala sam te noći u vreći, izvukla je iz kamp opreme sa dna ormara. Zakopčala sam unutra sve što nisam željela gledati. Sanjala sam da napokon imam četrdeset, godine u kojima sam vjerovala da ti vrate tijelo. Sanjala sam kako nosim kratku sijedu kosu, slavim rođendan, pijem šampanjac i smijem se. Sanjala sam da napokon imam četrdeset, da napokon više ne moram da spavam ni s kim, da su moje ruke opet moje, da skidam džemper i prvi put nakon dvadeset i dvije godine vidim sebe golu.

60


Smije se ova za pet godina četrdesetogodišnjakinja toj maloj sebi, dok sjedi u troli i vozi se njoj i njenim crvenim prstima. Smije se ne bez grča i miluje pogledom te ruke odložene na koljena. Uzimam ih pa ih gladim, tješim ih i izvinjavam se zbog onog gušenja, zbog svog onog sapuna, znaju da mi je žao. Pustim ih u trenutku slabosti da se uhvate za rukohvat. Radosno stišću ledeni metal kao dijete kad mu dozvole da opsuje, pa učini to punih usta, kao da izgovara najdivniju poeziju. Njena je stanica na kraju, samo jedna prije okretišta gdje trola završi svoje putovanje i uz škripu uklizne u novo, ispočetka. Odavno već sama znam put do njene zgrade, kroz to daleko i nepoznato naselje. Ipak, svaki put me čeka na stanici i do njenog stana idemo skupa. Već u prvom prolazu, uzima mi dlanove i miluje prste. - Idemo brzo, požuri! – šapće mi ovaj put, čim sam iskoračila iz trole. Zabrinuta je. Skriva oči šumom svoje kose. - Heej, šta je bilo? – pitam i skupljam obrve. Grabi me za mišku i vuče, prebacujem ceker preko ramena i pokušavam da je pratim. U prolazu mi ruku za koju me povlači pritisne još jače, do granice bola. - Jebeni ključ, može li ikad ući iz prve?! – pišti kroz zube dok pokušava otključati vrata haustora. Blago preuzimam ključ iz njene drhtave ruke i ubacujem ga u ključaonicu, hirurškom preciznošću. - Evo, izvoli – govorim tiho dok joj pridržavam vrata. Ulazi. Baca se na prvu stepenicu i počinje da plače. Skriva lice dlanovima, suze joj vlaže prste. Nisu njeni prsti onako prozirni kao moji, kroz njih kola krv i daje im boju. Sklanjam ih, crvene, s njenog lica i govorim joj da ustane, vodim je do lifta. Ne gleda me, spustila je pogled, ne vidim joj oči, ni lice, samo kosu, končanu kosu, svjetliju, ali gušću od onog mog džempera od prije sedamnaest godina. Još jedan ključ polako ulazi u ključaonicu bijelih vrata na trećem spratu, brava škljocne i kauč u kuhinji napokon nas uzme u zagrljaj. Nije nakon posla niti išla kući. Radila je dugo, prekovremeno, osam sati u kancelariji, pa tri sata terena. Da joj skinem cipele, kaže, gotovo naređuje, samo da joj skinem jebene cipele, te odvratne cipele koje ionako nosi samo na posao. Činim to rado, oslobađam njena zarobljena stopala, bacam cipele, pa jedna, u letu, obori plastičnu bocu s vodom odloženu na pločicama. Nasmije se.

61


Moli me da mi ne priča sad ništa. - Nećeš mi pričati – govorim – ne moraš mi pričati – tješim. Skidam je. Kaže treba tuš, hitno treba tuš, ali nema snage, ne više, ne nakon jedanaest sati posla. Govorim joj da je uredu, da ćemo saprati to, saprati bez vode. Kažem joj kako stane u moje jagodice sve, kako usisa u sebe moja prozirna koža sve poglede koji su plazili po njoj i sve riječi kojima su je doticali. Diram je jagodicama, dlanovima, skidam naslage. Sutra će mi pričati, ili kasnije, kad se noć i zora umiješaju u masu od plastelina. Pričat će mi koliko puta se nasilu nasmiješila dok im je pokazivala stanove koje žele kupiti svojim novcima, svojim kešom koji drže u džepovima uredno popeglanih hlača, izvan novčanika, bahato smotane u debele snopove. Pričat će mi koliko je puta pokazivala svoje bijele krupne zube dok ih je provodila kroz hodnike, predsoblja, kuhinje, spavaće sobe, centralno grijanje, stotinu dvadeset kvadrata, dvije etaže, divan pogled, blizina banke, škole, vrtića, parking tik pod prozorom. Pričat će mi koliko im je puta odmahnula rukom, nježno, kao hvala na pozivu, ali ne, ne može, u nastavku će preuzeti banka, njen je posao ovdje završen. Pričat će mi kako potom silaze skupa niz stepenice, on se izmiče u stranu i pušta je prvu, kaže: Samo poslije vas, gospođo... Ili gospođice? Ona ostaje ipak iza njega, nek pođe on prvi, zahvaljuje mu se, ona će polako, žuljaju je cipele. Javit će mu se neko od kolega, dodaje, i gleda mu, napokon, u leđa. Pričat će mi kasnije, ili neće, ne mora. Skidam joj štrample i prhnu u zrak oko nas pahulje, sitne bijele ljuspice kože koja opada, da je smijeni nova, neprobojna. Pada po nama snijeg od njene stare kože i smijemo se, dok nas zatrpava. 

62


kritika

Milica Bešić

NERAZUMAN ČOVEK VUDIJA ALENA Estetika institucionalnosti u ogledalu ljubavnih veza

Svakodnevna realnost, koja se doživljava na zajedničkim osnovama, unutar koje se dela zajedničkim principima, koja se stereotipno i utvrđeno prenosi s modula na modul međuljudskih ponašanja i reagovanja, počiva na kalupima socijalno konstruisanih i definisanih pojmova. Oni su sredstva kojima se komunikacija najlakše ostvaruje i ideje posreduju, u rutini čija „najznačajnija karakteristika (…) nije određeni skup aktivnosti, nego osobena forma njihovog obavljanja. To se, pre svega, odnosi na forme svesti i znanja karakteristične za svakodnevicu, odnosno za život u onome što fenomenolozi nazivaju ‘svetom života’ ili ‘prirodnim stavom’. Reč je o najopštijim, pozadinskim pretpostavkama koje određuju pogled na svet i na sebe samog, te omogućavaju elementarne strukture društvenosti“ (Spasić, 2004, str. 39–40). Pojam veze jedan je od takvih, svakodnevnih, da ga čak ni bilo kakva specifikacija ne udaljava od one raširenosti upotrebe i razumevanja. Reč veza (ljubavna, romantična) u našem radu ima upravo takva, podrazumevana i praktična značenja, koja ćemo ukratko ispitati na okvirnoj priči filma Nerazuman čovek (Irrational man, 2015) Vudija Alena. Kalup veze kojim se Vudi Alen služi u okvirnim pričama mnogih svojih filmova heteroseksualnog je karaktera, muškarac i žena su umno rastrojeni intelektualci, muškarac, često i glavni lik, obavezno više od žene. Svakodnevni, problematični odnos koji se uspostavlja među ovim karikama najrečiti je u romansi profesora i studentkinje, čijim ćemo se stereotipnim karakteristikama baviti kroz pripadnost obrazovnoj instituciji, uz hipotezu da, upravo zato što se veza posmatra kroz nju, ona se njome i dešava.1 Razlog zbog koga Vudi Alen za predstavnike razumnika često uzima profesionalne znalce, profesore, akademike, pisce, leži u tipičnom pogledu na znanje – intelektualnost i razum legitimni su ako su institucionalno potvrđeni

63


(„znamo“ ukoliko nosimo titulu akademske institucije i „znanje“ je ono što је institucija potvrdila kao takvo), što bi značilo ili da je sama institucija postala kliše ili da se sve njene karakteristike obuhvataju pojmovima izrazito klišeiziranog značenja. Nerazuman čovek se samo okvirnom pričom razlikuje od Alenove grupe filmova sa likovima iz akademskog života, dok se s njima poistovećuje idejom o odnosu razuma, emocija i slučaja.2 Ta okvirna, problematična priča počinje dolaskom Ejba Lukasa (koga igra Hoakin Finiks), renomiranog, ali socijalno neuklopljenog filozofa na fiktivni koledž Brejli. Stereotipnu ulogu intelektualca upotpunjuje tipski lik mlade, pametne, znatiželjne studentkinje Džil Polard3 koja se zaljubljuje, zanemaruje svoju trenutnu vezu i nastoji da ostvari novu sa ovim briljantnim profesorom. Njihov odnos, međutim, nije događajna poenta samog filma. Jednom razumnom čoveku razum više nije dovoljan, osetio je veliki raskol između teorije i prakse, zapao u kolotečinu građanskog života, te se odlučuje da počini smisleni čin (a meaningful act), pomogne društvu i likvidira nemoralnog sudiju. Taj sudija spreman je da prilikom jedne parnice dodeli decu ocu a ne majci, samo zato što je prijatelj očevog advokata. Život profesora postaje bolji i kvalitetniji otkad je malograđansku etiku zamenio ličnim moralom jednog ubermenša. Kraj filma pak pokazuje jedan dvosmisleni odnos prema idejnom sloju, viđenju „razumnih ljudi“ i njihovih uloga u sistemu Slučaja, ali ova igra smislenosti i besmislenosti razuma ne dotiče se odnosa prema samom predstavljanju takvih načina života.4 Veza profesor–studentkinja ne samo da nema osnovne principe one grčke filije gde ljubavni odnos uliva znanje i ljubavniku i ljubljenom, već se njegovo traženje i dobijanje, kao i dvosmernost tog procesa (koji su idealni temelji akademskih institucija) ispostavljaju nemogućim. Džil se i dalje, iako perverzno,5 drži poziva za znanjem, slike i mogućnosti učestvovanja u njemu, dok Ejbovi zahtevi nisu gnoseološki, kao ni njegova davanja. Ugroženost osnove jednog odnosa nastaje posredovanjem institucije, koja, institucionalizujući svog predstavnika, uskraćuje mu pojam neznanja, a time i traženja. To će traženje studentkinje upravo perverzirati i omogućiti fetišizaciju prigodnu svakoj slici apsoluta. Studentkinja nema šta da da, jer nije ni pozvana, dok je ono što profesor može dati okamenjeno njegovom slikom. Institucija, dakle, ne počiva više na odnosu, ona se dekonstruiše i razgrađuje liberalnim poimanjem pojedinca kojim

64


on sam postaje institucija i koji je snažno rodno i klasno, a time vizuelno, markiran. Pripadati instituciji i znati postaju ontološka stanja koja se nužno pojavno održavaju.6 I sami kalupi kroz koje se doživljavaju u svojoj spoljašnjosti ne daju da se pojmovi institucije i subjekta odvoje. Reinstitucionalizacija kalupa, iznova i iznova, onakvih kakvi su vazda isti i uvek istom doksom usvajani i tumačeni, jeste ona dekonstrukcionistička konstanta „ponovljivosti“ koja omogućava funkcionalnost akademskog sistema, što primećuje i Pegi Kamuf: „Ne postoji nijedna institucija, bilo koje vrste, a iznad svega ne postoji nijedna institucija značenjskih znakova, i naravno, nijedna ‘književnost’ i nijedna ‘kultura’, bez ponovljivosti. Ponovljivost je ono što podrazumevamo pod institucijom, i razlog koji omogućava da uopšte mislimo“ (1999, p. 56). ‘’ Poverenje u Ejbovu intelektualnost uliva sam njegov izgled „patnika“ – „he’s a sufferer“ kaže Džil Polard. On ima problema s alkoholom, nesanicom i impotencijom, što su naoko znaci jednog intelektualno aktivnog života, koji izjeda spoljašnjost. S druge strane, Džil je uredna, lepa, prijatnog izgleda, čime se vizuelno potvrđuje ne samo profesionalna, ne samo rodna distinkcija, već i klasna. Dehumanizovani predavač otelotvoruje znanje i njegova pojavnost sva govori o intelektualnosti, ali se žena, pak, humanizuje – od topline i brige za njega koju ima u ponašanju do lepe studentkinje u čijoj previše humanoj figuri profesor uživa. I kada bismo imali ženski lik umesto Ejba, ona bi morala biti žena profesorka, a ne samo „profesor“, ne samo profesija. Kerol Hej, profesorka Univerziteta Masačusets Louel, u svom ličnom eseju Girlfriend, Mother, Professor? (objavljenom na sajtu Njujork Tajmsa 25. 1. 2016.) iz sopstvene je pozicije dala jasan prikaz nemogućnosti studenata da odvoje njenu stereotipno biološku od profesionalne uloge. A mi, s druge strane, bismo li mogli zamisliti, na osnovu iskustva, sliku neuredne profesorke koja ima problema s alkoholizmom i adaptacijom grupi, a da je doživljena kao intelektualno kredibilna (Ejb se smatra genijalnim misliocem)? Na ovaj način profesionalna pripadnost akademskoj instituciji stereotipizira estetiku roda,7 bogateći oko još jednim obrascem odvajkada istih nepravilnosti. Institucija označava ljubav kao odnos profesionalnih uloga, što tipične pojavne forme još više utvrđuje, uz to im dajući vreme i mesto zbivanja. Ta je ljubav počela pre svog realnog ostvarenja, puna prošlosti kao i svaki kliše. Fascinirana Ejbom i pre nego što ga je upoznala (a kažemo da se ideja njega i on spajaju u jednu sliku koju projektuje „profesor“ kao reč i kao pojava), on je više od muške osobe, s a priori pozitivnim

65


svojstvima i „reputacijom koja ga preduhitrava“. Vizuelni doživljaj zatim je prvi stvarni, sadašnji momenat ostvarenja takve veze, koji aktivira delovanje spoljašnjosti, površnosti događanja odnosa između dva subjekta, on je prepoznavanje uloge koju igra osoba pred nama i ka nama. U trenutku dešavanja, sadašnjem momentu odnosa, „biti profesor“ i „biti student“ međusobno postoje jedno za drugo poput tajne koju svi znaju, a misle da je niko ne zna osim njih. U toj se sadašnjosti ogleda kako su se privatno i javno stopili u jedinstvenu ljušturu, čvrstu i tešku kao svakodnevnica. Definicija koju mu nameće reč „profesor“ funkcioniše tako da je oslobođen samog sebe, slobodan da bude ono što se podrazumeva da mora biti, na tom mestu, u to vreme. Institucija daje prividnost sebe same telima oba subjekta, ali je teret koji nosi profesor znatno „teži“ – sva elegantnost zgrade koledža, sva mnogovekovna patina i intelektualni znoj (moderni i „sterilni“ univerziteti se još uvek ne doživljavaju kao prizori intelektualnosti). Institucija kao alma mater izgubila je svoju žensku, majčinsku pojavnost vaspitačice i negovateljke i poprimila sliku razbarušene muške nemarnosti za prakse svakodnevnice. Apsolutizacija subjekta kao institucije određena je topologijom same institucije i taj je topos onaj fizički – klišeizirana slika zapadne institucije s mnogovekovnom tradicijom, kao i verbalni – opšte mesto u svakodnevnom govoru, referent s jasnim karakteristikama, slika s unapred određenim značenjem. Moralni sud kakav se pripisuje romantičnoj heteroseksualnoj vezi profesora i studentkinje ne proizilazi iz prirode već porekla same veze, čime se ne osuđuje kvalitet već način tog odnosa, koji je, kolektivnim okom, jedino onakav kakav mu je dostupan, vidljiv. Ovaj odnos nije neetički u odnosu sa pojmom etički, koji u većoj meri pripada profesoru koji „treba da zna svoje mesto“ (on jeste mesto kom pripada takav etički kodeks), već je jedna odvojena kategorija koja se ne tiče opšteg dobra, osnovnog pitanja etike. Etiketa neetičkog stiže kao upozorenje i savet za studentkinju, bavi se ličnim gubitkom.8 Etika je sasvim profesorova, kao znalca, delatnika etičkim kodeksom i njegovog čuvara, sve prema zakonu opšte koristi, dok je neetika polje studentkinje, zakonom pojedinačne štete. Od svog preoblikovanja u XIX veku moderni je univerzitet prešao toliki put i ustanovio se u svakodnevnom životu poprimivši stereotipne karakteristike jedne ugovorne radnje i njenih površno definišućih pojmova. Postao

66


je krcat tipskim modulima drugih reona svakidašnjice, komotno se nastanivši u klišeiziranom čovekovom životu ritualnih praksi. Sfere privatnog i javnog koje se mešaju unutar pojma i institucije univerziteta pri takvoj su istorijskoj tački da se stapaju u isti, estetski i pojavni princip održavanja u društvu. Profesionalne, institucionalne uloge tako su definisane ne samo tradicionalnim ulogama roda, klase, rase i etniciteta već i svim realijama koje su većinski prihvaćene kao takve, a time i „istinite“. Ljubav koja se nađe u takvom okviru, budući jedino prostorno-vremenski ostvariva, ne može biti dovoljno jaka da skrene puteve razumevanja od posmatrača (mase) do objekata (o kojem se rasuđuje) koji su prostor i vreme prevazišli i čije se mišljenje nastanilo u panteonu svakodnevnih „istina“. Nije snažna ni toliko da izbegne samorazumevanje putem svoje pojavnosti i suštinsko identifikovanje sa njom. Prihvatanje, te stalna razrada u mišljenju na osnovu pojavnosti daje legitimitet obliku da bude svoja suština, čak se i onima prodornijeg oka postavljajući kao početak dešavanja, prva stepenica u razumevanju, a ne pogrešan smer. Kako pogledi na romantične veze i pogledi na instituciju dele istu, suštinsku društvenu konstruisanost koja je draga svakodnevnici, ljubav i institucija spojile su se u jednoj priči, još jednom konstruktu, da se lakše dopadnu posmatračima realnosti i filma. Vudi Alen, ime umetništva egzemplarnog u ovom problemu, fetišizira takvu prozaičnu realnost, preuzimajući je kao proizvod, brendiran, upakovan, ukalupljen, pretendujući na istinu bez skandala, bez kojeg ona istina i nije.

67


poezija

Dijala Hasanbegović

PSOVKA

Bio je tako lijep dječak i svi su ga voljeli bio je tako dobar dječak pametan petnaestogodišnji dječak i svima je bio drag voljele su ga učiteljice, curice, njihove mame voljele su ga gospođe iz kantine imao je uvijek osmijehom upaljene oči i u rana je jutra izgledao kao da sa sobom nosi sunca dah i dok je prolazio pored svih pod nogama mu se kovitlao anđeoski prah ne znam šta mu se dogodilo susjeda je bila nemilosrdno romantična to jutro cijelo je predsoblje grmilo njenim glasom dubokim jakim ritmičnim i moja je majka rekla: ne znam. Šutila je pa je ponovila: ne znam a ja sam bio kao da i nisam u dnevnoj sobi i pretvarao se da spavam na kauču dok su pričale o meni kao da me nema ili sam mrtav a bio sam tako dobar dječak. Šta se desilo? Pedagogica mi dolazi na vrata

68


ili me vode u neku ustanovu ili sam mnogo poseban majka pokušava izgurati susjedu natrag u njen stan pedagogica mršava duguljasta i velikih usta ulazi i sjeda u malo predsoblje mama udara laktovima i koljenima u pokućstvo udovi su joj puni udaraca: okrenuti se u našem stanu je kao okrenuti se u u kutiji šibica u kojoj je svaka već gorjela. Gospođo T., Branko je bio dobar dječak ja sam tu da pomognem da shvati šta nije u redu ja sam tu da ne pati rekla je pedagogica i izvukla moj crtež iz torbe nasred stolnjaka na mimoze izgledao je kao Jackson Pollock na zidu svoje babe i prišao sam i rekla je: ne boj se, sjedi majka je gledala moj crtež ravnodušnim pogledom od stakla bio sam ponosan na njen pogled i bio sam ponosan što se nije ni pomakla kad joj je pedagogica rekla: sjednite. Je li vam jasno gospođo šta vidite pred sobom: jeste je li Vaš sin u posljednje vrijeme bio izložen stresu adolescenti to prenesu u razne sfere života naprimjer seks (riječ adolescent zvuči kao dijagnoza) i skloni su ponašanju ekscesnom dodala je šta vi vidite na slici, gospođo T.? Genitalije. (genitalije isto zvuči kao dijagnoza) da rekla je moja mama ženske genitalije na to najviše podsjeća ne gospođo ne podsjeća to jesu ženske genitalije ispričavam se reče mama ali nisu to je slika ženskih genitalija. Mislim da ne shvaćate problem dovoljno ozbiljno gospođo T. mislim da mu pristupate površno i slobodno džezva u kojoj je vrila voda za kafu je zapištala dugo

69


i visoko i cijela je kuhinja mirisala na kamenac i klor profesor likovnog je mislio da je u pitanju neki stvor kako je to mislio mama je zbunjena (profesor likovnog svako jutro prije posla umoči prst u teglu marmelade na otvorenom prozoru i poliže ga) samo želim reći gospođo T. da ćemo ovo zaboraviti i ostaviti iza nas ali Branko mora znati Branko slušaj ti moraš znati da je neuljudno crtati ljudske genitalije u školi to je kao psovka (zašto je to psovka?) to nije udžbenik iz biologije (zašto to nije udžbenik iz biologije?) to je čas likovnog obrazovanja mama me pogledala pročitao sam u slici njenih zjenica da je stajanje na nogama presijeca i leđa joj se grbe rekao sam: oprostite rekao sam neću više rekao sam bilo je to glupo rekao sam da mi je jasno znam da je savjetovanje besplatno a ni privatno da nije skupo duboko se izvinjavam nema veze Branko važno je da si ti dobro ako ti bilo šta treba ja sam tu na šporetu je nešto pošlo po zlu i kafa je iskipila i crna lava je tekla i pušila se po podu i po maminim stopalima u trenu je pedagogica skočila kao da je neko otvorio vatru i otišla rušeći kišobrane u kutu i zakačivši nekoliko jakni na putu do vrata zakačivši susjedu laktom iskrala se i mama je progacala kroz vrelu lokvu i uzela crtež sa stola i stisnula ga čvrsto magnetom za hladnjak odmaknula se i klimnula glavom susjeda je rekla: Svjetlana, bože sačuvaj. A bio sam tako dobar dječak.

70


pismo

Kristina Ljevak

Draga Bona, roditeljke su ti dale sjajno ime, odmah da ti kažem. Znam, učiniće ti se kad počneš izlaziti kako tvog imena ima jednako koliko i Sarah i Uma te pomisliti da nisu bile originalne, ali nije istina. Zar se Bona Ne Bila, Šuti Bona, Bona Šta Pametuješ, Zaveži Bona ne zovu isto, pitaćeš me kad se sretnemo, a ja ću ti pokušati objasniti kako si rođena ne vlastitom krivicom u Bosni i Hercegovini i kako ćeš vremenom shvatiti da je Bona u tvom slučaju između ostalog način da se preduprijedi oslovljavanje sa mala, malecka, curice, djevojčice ili ženska glavo. Kad porasteš i pokažeš određene kvalitete, posebno ako se oni budu uklapali u kriterije heteropatrijarhalne većine ili se jednostavno budeš znala lijepo našminkati po savjetima iz najnovijih YouTube tutorijala, obraćaće ti se sa damo, a ponekad će ti se učiniti da iza svakog ćoška vreba osoba koja će ti postaviti pitanje – gospođa ili gospođica? Štošta na ovom svijetu djeluje kao bosanskohercegovački izum, ali nije se ovo patroniziranje kod nas začelo. Znaš, cijela Evropska unija u svom glavnom stožeru u Briselu morala se pozabaviti zvaničnim ukidanjem ove vrste etiketiranja žena te naložiti da se oslovljavaju imenom, bez obzira jesu li udate, planiraju li se udati ili to nikada neće učiniti.

71


Daleko je Brisel od Sarajeva, pa ti budi spremna da objašnjavaš. Svaki put iznova. I nemoj da ti se sve čini kao Sizifov posao. Mnogi feministički poslovi su Sizifovi. Znam, opet te zbunjujem. Pitaš se ima li neka Sizifa s kojom bih mogla napraviti usporedbu. Nema, ima Pepeljuga, ali to nije isto što i Sizif. Niti je način predstavljanja i zastupljenosti muških i ženskih likova u cjelokupnoj svjetskoj književnosti ravnomjeran. Vidjećeš i sama kada te smjeste na prosječnu policu biblioteke, knjižare ili privatne kolekcije da su oko tebe sve sami bijeli muškarci. Zato u književnosti sem rijetkih važnih teta kojima se i mi rođene stotinu godina poslije klanjamo, nema velikih romana sa velikim junakinjama. One su ti obično preljubnice oko čijeg se literarnog preljuba narednih sto godina pišu lektire, a kada želimo napraviti angažovano pozorište mi ti postavimo Ibzenovu Noru, ali baš onako kako je čika Ibzen pisao, jer kad ženi pukne film i ode to ti izaziva jednak šok i nevjericu kao i početkom osamstotih kad je Henrik rođen. Komšinice će te učiti da ne uzimaš Kule stražare od ljubaznih nepoznatih pojava na tvojim vratima, tetke će ti govoriti da se ne učlanjuješ u neku od multi level marketing hobotnica sa piramidalnim presjekom tvog dijamantnog uspjeha do kog nikada nećeš doći, ali ćeš imati tupperwara za tri života. Slušaćeš brojne savjete od kojih će rijetki podrazumijevati da tu Pepeljugu šutneš svojom cipelicom broj 19 čim ti se neko na vratima s njom pojavi. Tvoj život neće biti čekanje, nisu sve polusestre nogate nakaze, niti je svaka maćeha zla, a ponajmanje ti treba princ koji će ti odmah na osnovu tabana “uzeti mjeru”. Ova bajka koja je upropastila mnoge živote potpuno je između ostalog isključila mogućnost da se umjesto princa može dočekati princeza. Ali to bi mnogo naljutilo tetu Željku Markić. Ona ti inače živi u susjednoj Hrvatskoj i ima brojne sljedbenike u vlastitoj i u zemljama poput naše. Bavi se brakom, tuđim. Lektirama, iako književnost nije završila. Školama

72


takođe, mada nije ministrica obrazovanja. Ma sve će ti se samo kazati ako ti roditeljke uopšte dozvole da odrastaš uz televizijski prijemnik. Bona, ti si jedini feministički časopis u Bosni i Hercegovini. Časopis, novine, magazin, list (sve muški rod), jasno ti je odmah gdje dolaziš. Nemaš srodnica. Imaš poneku dalju rođakinju koja stanuje u nekim drugim časopisima, a oni da bi uopšte izlazili nemaju jasnu feminističku odrednicu. Očekivanja od tebe su kao od školarke koja prvi razred završi sa svim peticama pa mora i svaki naredni. Ne opterećuj se tim. Važno je da imaš posvećene, pametne i pune entuzijazma roditeljke. Nadam se da ti neće smetati ni što će tekst o učinkovitosti nutribulleta na Facebooku izazvati mnogo više komentara već što će ijedan feministički ikad. Nutribullet ti je inače blender, a blenderi su u ovom 21. stoljeću must have svake kuhinje, po kojima kasnije daju nazive portalima, poput kuhinjice, ne bi li eufemizmima dodatno omilili prostor u kući koji se isključivo percipira kao ženski, a kuća sretna kad je majka sretna i ručak gotov na vrijeme, kako nam nerijetko sa naslovnica šarenih magazina poručuju. Inače, to sa drugim časopisima (u kojima nemaš rodice) i medijima općenito je jedna duga i tužna priča. Kad bi se sudilo po njima, menstruacija bi se isključivo zvala “oni dani”, a tokom njih uz reklamirani uložak ili tampon žene skakutale kao da imaju crve u guzici. Nužnost odlaska na redovne mamografije ne ilustruju sisama, ali će sise poslužiti da recimo izreklamiraju kvalitetne automobilske gume. Nije ti jasno kakve veze imaju sise i gume? Sise prodaju sve. Gume, automobile, grudnjake izbijeljene najnovijim izbjeljivačem i omekšane najnovijim omekšivačem. Ma sise prodaju parfeme, cipele, farmerke... Ne, oprosti, farmerke prodaje zgodna guzica (ženska), ali sise, gole, prodaju i novine. “Belaja, krvi i golih žena” reći će stari urednici, dok uz pivo u zadimljenom sneku neke medijske kuće prepričavaju kako su izvještavali o Olimpijadi 1984.

73


Nevolja sa sisama je što nisu uvijek kao na reklami. Za manja odstupanja od “propisanog” oblika i veličine, tu su “ženski časopisi” sa savjetima kako ih i u kojoj klinici podići. Ako se sise razbole, onda se ženama pruža podrška, ali ne podrška u vidu obezbjeđivanja elementarnih preduslova za liječenje i boravak na klinici. Organizuju se modne revije. Sad ti opet misliš da je riječ o profesionalnim manekenkama s tumorom na dojci kojima se tako poručuje da su i dalje ravnopravne akterke modne industrije. Ne, riječ je o ženama koje nikada u životu nisu stale na modnu pistu, ali sad kad su oboljele mogu i trebaju zbog toga biti sretne. Jer šta ćeš drugo raditi na modnoj pisti već biti sretna? Ukoliko uz metastaze ne žele i defile, modna industrija se pobrinula da 10% prihoda od određene kolekcije donira za liječenje raka dojke. Ako te zbunjujem, pojednostaviću. Ima žena koje će ući u dućan i potrošiti prosječnu platu za nove krpice, a ako dio kupljenog spada u tu označenu kolekciju, pomoći će oboljelim ženama. Time će opsesivo kupovanje pravdati dobrim namjerama, a čika kapitalizam pokazati svoju humanost. I sve dok se u tim okvirima pazari po posljednjoj modi, niko neće postavljati pitanja o malodobnim beračicama pamuka ili prekarijatu na kom počiva industrija konfekcije. To sa ženskim tijelom, patrijarhatom i kapitalizmom je duga priča, pisaće o tome neke druge drugarice upravo na ovim stranicama. Ja ću ti samo kratko skrenuti pažnju na jednu od brojnih podvala. Znaš, pojavi se tako kozmetički brend koji kao neće one besprijekorne žene uvrstiti u svoju reklamnu kampanju već će takozvane punije, da pokažu kako proizvod nije namijenjen samo idealnim već i “stvarnim ženama”, što opet treba osvijetliti njihovu “humanu” stranu. Ali znaš, nijedna od tih punijih žena dok reklamira mlijeko za tijelo ne izgleda kao ja, tvoja

74


tetka ili neka slična drugarica koja nije prošla kasting. Čini mi se da ti se sve manje dopada svijet u kom te dočekujemo. Ne brini, ovdje svako dijete ima svoju nafaku. Tako i porodicu planiramo. Ona ti je inače osnovna ćelija društva. Srećna ili nesrećna, manje je važno, ona je naša najvažnija legitimacija. Nasilje u porodici je privatna stvar i javna sramota. Kada budeš imala veliki tiraž i brojne čitateljice, tvoje će roditeljke pitati kako uspijevaju da usklade privatni i poslovni život. Jer samo tvoje postojanje ukazivaće na to da su valjda završile sve obaveze prema društvu pa im onda “naumpalo” praviti časopis. U prvom parkiću pored redakcije slučajni prolaznici govoriće ti kako da sakriješ emocije, napraviš najbolji selfi, smršaš 25 kilograma za mjesec dana, ne radiš mnogo jer ćeš tako učiniti manje vidljivu mušku produktivnost, ne smiješ se glasno, ne vjeruješ da su drugarice sestre već konkurencija, praviš se kako ne vidiš da ova nesretna civilizacija kojoj je odzvonilo počiva isključivo na patrijarhatu. Odmahni rukom, uradi pozdrav suncu i otjeraj ih dođavola. Budi svoja. Budi Bona. Bićeš zauvijek.

75


Bilješke Noćni grabežljivac suvremene ruske bajke Peruško, Ivana, Potemkinovo selo, Fraktura, Zagreb, 2016. Berlina, Alexandra, Russian Magical Realism and Pelevin as Its Exponent, http://docs.lib.purdue.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1561&context=clcweb (20.10.2016.). Norton, Ingrid, Truth Through Fairy Tale: Despair and Hope in the Fiction of Ludmilla Petrushevskaya, https://www.dissentmagazine.org/online_articles/truth-through-fairy-tale-despair-and-hope-in-the-fiction-of-ludmilla-petrushevskaya (15.10.2016.). Pal, Shradda, Reality Through Phantasm: A Study of Ludmilla Petrushevskaya’s Fantastical Tales, https://www.academia.edu/25789720/REALITY_THROUGH_PHANTASM_A_STUDY_OF_LUDMILLA_PETRUSHEVSKAYAS_FANTASTICAL_TALES (20.10.2016.). Žene koje slikaju žene Focault, M., 1998. Prevod sa francuskog Mladen Kozomara. Beograd: ΠΛATΏ i Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića. Dostupno i u e-izdanju na Scribd. com : <https://www.scribd.com/document/203397182/Misel-Fuko-Arheologija-Znanja> [Pristupljeno 10.10.2016. i ponovo pristupljeno 27.10 2016] Haraway, D. ed. 2000. “A Cyborg Manifesto: Science, Technology and Socialist-feminism in the Late Twentieth Century”. U: The Cybercultures Reader. London and New York: Routledge, str. 291-324. Dostupno poglavlje na Faculty of Georgetown: <http://faculty.georgetown.edu/irvinem/theory/Haraway-CyborgManifesto-1. pdf> [Pristupljeno 22.10.2016. i ponovo pristupljeno 27.10.2016] Kettenmann, A., 2003. Frida Kahlo, 1907-1954: Pain and Passion. [e-book] Köln: TASCHEN. Dostupno na Google e- Books: <https://books.google.es/books?id=s_ZdPsktyjEC&q=you+got+talent#v=onepage&q=you%20got%20talent&f=false >[Pristupljeno 2.10.2016. i ponovo pristupljeno 27.10.2016] Lewis, J., 2002. Cultural Studies: the Basics. London: SAGE Publications Likovni leksikon Hana Popaja, 2015. Intervju autor/ica Likovni leksikon. Strane. [online] (14.07.2016). Dostupno na: <http://strane.ba/likovni-leksikon-hana-popaja/> [Pristupljeno 1.10.2016. i ponovo pristupljeno 27.10.2016] Loewenberg, I. 1999. “Reflections on Self-Portraiture in Photography”. U: Feminist Studies. 25(2), str. 398-408 Lubovac, N., 2012. Umjetnost Hane Popaje, neobične mlade slikarice. Kul.ba. [online] 7. mart. Dostupno na: <http://udruzenjeurban.ba/kulba/2012/03/umjetnost-hane-popaje-neobicne-mlade-slikarice/> [Pristupljeno 1.10.2016. i ponovo pristupljeno 27.10.2016] Marčetić, D. 2015. Razgovor, Sunita Fišić : ‘’Inspiraciju crpim iz žena oko sebe’’. LIBELA Portal o rodu, spolu i demokraciji, [online] (11.10.2015). Dostupno na: <http:// libela.org/razgovor/6662-sunita-fisic-inspiraciju-crpim-iz-zena-oko-sebe/> [Pristupljeno 1.10.2016. i ponovo pristupljeno 27.10.2016] Pilcher, J., Whelehan, I., 2004. “Second Wave Feminism”. U: Fifty Key Concepts in Gender Studies. London: SAGE Publications Odbrana ženske žudnje 1 U istoimenom Freudovom eseju iz 1919. godine, osjećaj das Unheimliche, zazornost (engl. uncanny), opisan je kao nepoznato, jezivo, uznemirujuće, nešto što je bilo poznato (heimlich) i najednom se pojavilo/vratilo kao strano... 2 U eseju Feminist, Female, Feminine iz 1989. godine, Toril Moi ističe da je nužno praviti razliku između ženskog (female), koje je biološki konstrukt i ženstvenog (feminine) koje je kulturološki konstrukt, da bi se izbjegla patrijarhalna zamka biološkog determinizma. 3 Kritizirajući poststrukturaliste, Manfred Frank je podsjetio na Sartreovo upozorenje da prikazivanje nečeg kao neiskazivog označava kraj komunikacije, a to je ujedno i izvor svakog nasilja. 4 Za razliku od pojma Drugi, koji označava simbolički poredak (Zakon), pojam drugo u ovom kontekstu označava strano, nespoznatljivo, zazorno. (op.a.) 5 Nakon ljubavnog sloma s Jeromom i sadomazohističke faze sa K, Joe najzad počinje „nešto osjećati“ s mlađom, ispočetka usamljenom i nezaštićenom P. 6 Na ovaj način čudovišnu ženu opisuju Gilbert i Gubar u svojoj studiji Madwoman in the Attic. Pogledati u: Moi, Toril (1985). Sexual/Textual Politics. London and New York: Routledge. str. 58. 7 Izvlaštenost je pojam koji razmatra Fethi Benslama u tekstu Identitet i izvlaštenost, objavljenom u časopisu Forum Bosnae 18/02, u prevodu Uge Vlaisavljevića. Dostupno na: http://www.ifbosna.org.ba. 8 Engl. „the One“, franc. „tout“. 9 Lat. Ono što me hrani, to me uništava. 10 Safouan, Moustapha (2004.) Questions concerning Feminine Sexuality. URL: http://www.cfar.org.uk/pdf/Moustapha%20Safouan.pdf (20.02.2016.) 11 Pogledati: Obučić, E. Levinas: metafora stvaranja. Dijalog, br. 3-4, 2010. str 222-237 12 Joe podsjeća i na paradoks: „We elevate those who say right, but mean wrong, and mock those who say wrong, but mean right“. Literatura: Culler, J. (1991). O dekonstrukciji. Zagreb: Globus. Moi, T. (1985). Sexual/Textual Politics. London and New York: Routledge. Mulvey, L. (1973). Vizuelno zadovoljstvo i narativni film. Časopis za kritiku i umjetnost teorije Razlika/Differance, 3-4, str. 331-346 Obučić, E. Levinas: Metafora stvaranja. „Dijalog“, časopis za filozofiju i društvenu kritiku, 3-4 (2010): 222-246.

76


Žižek, S. (2011). Tihi sagovornici Lacana. Zenica: Bosansko narodno pozorište Zenica. Wright, E. (2001). Lacan i postfeminizam. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. Izvori s Interneta: Benslama, F. Identitet i izvlaštenost. Časopis Forum Bosnae 18/02 URL: http://www.ifbosna.org.ba. Frank, M. 27. predavanje. URL: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=126446 (09.05.2016.) Freud, Sigmund (1919.) The „Uncanny“. URL: http://web.mit.edu/allanmc/www/freud1.pdf (10.02.2016.) Kofman, S (1985). The Enigma of Woman. URL:http://isites.harvard.edu/fs/docs/icb.topic722023.files/FEMININITY/Freud_Kofman_EnimgaofWoman.pdf Safouan, M. (2004).Questions Concerning Feminine Sexuality. URL: http://www.cfar.org.uk/pdf/Moustapha%20Safouan.pdf (20.02.2016.) Nerazuman čovek Vudija Alena 1 U kontekstu Hajdegerovog pojma ,,dešavanja.” 2 Još neki od filmova u kojem se isti kalup pojavljuje: Menhetn (1977), Enterijeri (1978), Seksi komedija letnje noći (1982), Muževi i žene (1992), Šta god uspeva (2009), itd. 3 Džil Polard i Ejba Lukasa ne moramo uopšte zamišljati kao fiktivne likove, oni nemaju nikakvih karakteristika koje bi ih odvojile od tipske slike veze studentkinja– profesor, upravo zato ih analiziramo kroz opštu sliku koju svi delimo o njima, kroz onu kroz koju su i predstavljeni. 4 Film nikada nije narativ čitavog života, takav narativ je nemoguć. Naracija nije dorasla realnom vremenu, te bi, možda, jedan od uzroka ovog problema mogao ležati i u samoj fragmentarnoj prirodi filma, koji nabraja i navodi, preigrava nekolike situacije, time ih tumačeći kao egzemplarne i čineći da se one dožive kao čitavo vreme života. 5 Ideja koju Vudi Alen potencira u filmovima ove vrste izriče se u filmu Seksi komedija letnje noći (1982) – “You don’t love him, you’re just in love with an idea of marrying a great scholar”. 6 Slika iz svakodnevnog života, sa televizije, gde novinarka/novinar postavlja pitanja učenim muškarcima koji su na „ti“ sa svim znanjem koje poseduju, srođeni do granica generisanja samog znanja. To je muško viđenje faktualnog znanja od kojeg se čak i prave narativi, koje je zabavno, koje je igra Žene pak imaju nešto anksiozniji i ozbiljniji pristup činjenicama, retko se igraju i zabavljaju njima. 7 Reč estetika i svi njeni derivati ne koriste se sa značenjem neke „lepote“, već vizuelne informacije, s onim smislom koji joj daje sam koren aísthēsis, aisthētikós – percepcija, osećaj, čulni, s našim naglaskom na vizuelnoj čulnosti. 8 Savetovati kako se adaptirati trenutnoj realnosti jedna je od opštih javnih praksi čak i feministkinja među kojima su Marta Nusbaum i Kamil Palja. Literatura: Hay, C., 2016. Girlfriend, Mother, Professor?. The New York Times, [online] (Last updated 3:21 AM on 25th January 2016). Dostupno na: http://opinionator.blogs. nytimes.com/2016/01/25/girlfriend-mother-professor/ [Pristupljeno 1. novembra 2016.]. Kamuf, P., 1999. Univerzitet u dekonstrukciji ili podela književnosti. Beograd: Beogradski krug. Nussbaum, M., 2016, Why Some Men Are Above the Law. The Huffington Post, [online] (Last updated 03:23 PM on 15th January 2016). Dostupno na: http://www. huffingtonpost.com/martha-c-nussbaum/why-some-men-are-above-the-law_b_8992754.html [Pristupljeno 1. novembra 2016.]. Spasić, I., 2004. Sociologije svakodnevnog života. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

Profile for Bona Časopis

Bona Časopis / 01  

Prvi broj časopisa feminističke teorije i umjetnosti - Bona

Bona Časopis / 01  

Prvi broj časopisa feminističke teorije i umjetnosti - Bona

Advertisement