BJBIKERS | marT 2019
sa filozofskim mirom – ako je to bio danak baksuzu neka se na ovome i završi... Posle Velikog Gradišta put do Požarevca je prilično opterećen tako da sam jedva dočekao da se uhvatim autoputa i da mu ga dam po gasu. Uz krstareću brzinu u okviru ograničenja, Suzana je brzo grabila ka Novom Sadu gde sam stigao oko 17 časova , prešavši tog dana oko 350 kilometara. Ukupno sam prešao nešto preko 1500 kilometara. Rezime Šta reći na kraju sem da mi se, konačno, ispunila želja da izvezem Transfagarašan i Transalpinu, i sada mogu da komentarišem ovu temu na osnovu ličnog iskustva. Svakome ko nije išao preporučio bih da ne propusti da doživi lepotu ovih predela. Kao što se vidi iz priloženog, a nisam ni prvi ni poslednji, može se otići i sam ali je, ipak, bezbednije i pre svega praktičnije biti u društvu. Meni ne smeta, da ne kažem da i volim, da vozim sam jer se onda krećem tempom koji meni odgovara i sve što radim radim u
72
okviru sopstvene zone komfora: stajem kada mi se staje, jedem kada mi se jede itd.. Međutim, pre svega iz praktičnih razloga, ako već ne postoje drugarske i prijateljska povezanost, ipak bih preporučio da se ne ide sam. Što se ukupnog utiska tiče, najviše mi se svidela deonica koju sam vozio treći dan tj. početak penjanja na TA iz pravca severa ka jugu, kada se prolazi kroz guste, četinarske šume ispresecane planinskim rečicama i potocima. Sami vrhovi, sem snažne simbolike njihovog osvajanja, ne nude neki poseban užitak u smislu vožnje. Pogotovo, ako se naleti na gužvu i kolonu vozila, što je tamo čest slučaj, da ne govorim vikendom. Ali su zato prilazi rasterećeniji, kao i putevi kroz Nacionalne parkove. Potrošio sam oko 200 evra, od čega je oko polovine otišlo na gorivo. Ovo jeste bio prvi, ali sam siguran ne i poslednji put da prolazim ovu deonicu, ali će sledeći put, sigurno, biti i nekih varijacija na temu. Važno je da sam probio led. Živeli, pa se vidimo na drumu!