Book as passion & BalkanDownload
Želudac joj se stisnuo u čvor. Znala je što vide pred sobom. Jadnicu odjevenu u prekrojenu haljinu pokojne majke, nevješto urešenu vezom. – Nikada nisam vidjela ovako crnu kosu – rekla je najstarija djevojčica. – Je li se valjala u ugljenoj prašini? Njezin brat podrugljivo se nasmijao. – Prije bih rekao, u stajskom gnoju. I koža joj je hrapava i tamna. Rufus se kratko namrštio. – Momče, neću dopustiti... – Stefane, ne smiješ se rugati svojoj polusestri – rekla je Blanche. – Willow? Kakvo je to ime? – upitala je djevojčica i dalje sumnjičavo zureći u nju. – Nije kršćansko. Je li pogansko? Ime joj je zapravo bilo Wilhelmina, a nadimak Willow1 otac joj je nadjenuo nakon što je kao mala djevojčica zaspala pod vrbom, gdje su je nakon panične potrage pronašli sljedećeg jutra. No Willow to nije stigla objasniti jer Blanche se nasmijala tihim senzualnim glasom. – Ne brini, nema u njoj ničega poganskog, Reanna. Majka joj je bila Francuskinja. Glas joj je zvučao dobronamjerno, no oči su joj nakratko pakosno bljesnule. Willow se nelagodno premjestila s noge na nogu i oborila pogled. – Naš otac poginuo je u ratu s Francuzima – ledenim glasom rekao je Stefan i položio ruku na držak mača. Willow se priljubila uz oca i povukla ga za rukav, u želji da je zagrli. No to je bilo nemoguće, jer u naručju je držao dvoje Blancheine djece. – Zaboga, Willow – mrzovoljno je izgovorio – Imam samo dvije ruke! Porumenjela je od srama i pokunjila se. Nikad dotad nije se tako otresao na nju. 1
Willow, engl. – vrba (prim. prev.)
8