Rozi edvards za ljubav je dovoljan klik

Page 1

Book as passion & BalkanDownload

1


Book as passion & BalkanDownload

Rozi Edvards Za ljubav je dovoljan klik

Scan i obrada : Niki & Viki - Book as passion

2


Book as passion & BalkanDownload

Za Entonija, Fionu, BendĹžamina i Sema

3


Book as passion & BalkanDownload

1. Pokret Evo nekoliko podataka o humusu: 1.

Humus potiče s Bliskog istoka, gde se često jede za doručak.

2.

Osnovni sastojak humusa su leblebije, koje se često nazivaju i

slanutak. 3.

Pošto je bogat belančevinama i sadrži malo holesterola, humus

je veoma zdrav (ako ga ne konzumirate u industrijskim količinama, kao ja). Dosta sam naučila o humusu, otkako smo Parovi i ja počeli da dolazimo u ovaj restoran. Eser, moj omiljeni konobar, krišom mi donosi repete; mislim to zato što me sažaljeva i voli da mi s vremena na vreme navodi razne podatke o ovom jelu. Sudeći po statistikama - koje potiču s interneta i stoga nema sumnje da su tačne - najviše samoubistava dešava se ponedeljkom ujutru, verovatno zato što je nedelja uveče tako prokleto depresivna. Parovi i ja često dolazimo nedeljom uveče, a budući da sam ja jedina bez para u našem društvu, Eser misli da sam naročito izložena riziku. “Parovi” je skraćen i donekle podrugljiv naziv za moje najprisnije prijatelje koji su definisani kao parovi - Sofi i Oli, Kejt i Bob. Ako ćemo pravo, ne ponašaju se kao parovi (hoću reći, ne kopuliraju na stolu). Bobovo pravo ime je takođe Oli, međutim, suviše je nezgodno da obe imaju dečka po imenu Oli, te smo još davno odlučili da jedan mora da 4


Book as passion & BalkanDownload

se zove drugačije. Tako je Kejtin Oli postao Bob, pošto se preziva Roberts, a “Rob” nam nije zvučalo dovoljno smešno. Moje pravo ime je Rozamund. Pretpostavljam da me je majka time kaznila zbog bolnog porođaja. Otkako sam progovorila, zahtevala sam da me zovu Rozi. Povrh svega sam i riđokosa, visoka sto pedeset pet centimetara i debeljuškasta od silnog humusa. Imam dovoljno blamaža u životu, te ne moram još i da se zovem Rozamund. Večerašnja tema su cene kuća. Nekoliko poslednjih godina, naše teme za razgovor polako se menjaju, oslikavajući ogromnu razliku u našem životu u poređenju s onim vremenom kada smo imali dvadeset, pre nego što je realnost samostalnog, urbanog života ugušila radost i optimizam u našim srcima. Nekada smo s ushićenjem pričali o novim poslovima i planirali pustolovine za vikend; sada svi pljujemo po poslovima koje ne podnosimo i gunđamo zbog trotineta po ulicama. Kada mi je bilo sedamnaest, majka me je uveravala da ću jednog dana slušati Bi-Bi-Si radio 4 - i to svojom voljom. Sećam se kako sam joj se smejala kao izlapela. A onda, ubrzo nakon mog dvadeset prvog rođendana, nešto se dogodilo. Probudila sam se jednog jutra i shvatila da mi se

Bi-Bi-Si radio 1 gadi i da bih mogla da skuvam džem. Nedavno sam napunila dvadeset sedam. Nije me sramota da priznam da volim Radio 4. Volim Diskove za pusto ostrvo. Mislim da je Beri Krajer neviđeno duhovit. Razgovara mu o cenama kuća zato što Kejt i Bob kupuju kuću i sve slobodno vreme provode na internetu, gledajući pornografiju za kupce nekretnina, a ne kao mi ostali što visimo na Tviteru i gledamo pravu 5


Book as passion & BalkanDownload

pornografiju. To što mogu čak i da pomisle da kupe kuću meni je toliko čudno, kao da kupuju morsku sirenu. Ja još uvek nerado dajem 3,20 funti za čaj late sa sojinim mlekom (što me, naravno, ne sprečava da ga naručujem). Dok trpam na lepinju humus (iz svoje lične zalihe), Bob kaže: - Izgleda da nećemo moći da priuštimo kuću u Kleptonu. - Forest Hil? - pita Oli. - I tu cene rastu. - Tako da sada tražimo još severnije - upada Kejt - u Heringeju. - Neverovatno je šta si mogao da kupiš za isti novac pre tri godine. - Kuću s tri spavaće sobe, umesto s jednom. - Veličine kredenca - kaže Sofi. - I s kuhinjom koja nije ujedno i kupatilo - dodajem ja. Volim da se uključim u razgovor. O kupovini kuća znam koliko i o proizvodnji papira u Kini. - I s dvorištem - kaže Bob i stavlja ruku preko Kejtine. - Negde ćemo već naći kuću. Ranije ne bih ni pomislio na Sautgejt. - Sada tamo imaju i Kosta kafe - Sofi će. - Više volim Kafe nero - kažem. - U Kosti late i nije baš nešto. - Ne možeš se preseliti u kraj gde služe nezadovoljavajuć late - kaže Oli i svi se smejemo, kao da je to dobra fora. Eser nam uz pomoć kolege donosi hranu; odlučili smo da bude raznovrsno, te smo naručili ćufte, ćevape, plavi patlidžan na žaru i vruć pilav, s namerom da sve to delimo. Međutim, budući da sam ja, Rozi, u jednini, uvek završim na neparnoj stolici na kraju stola, a večeras je ono 6


Book as passion & BalkanDownload

najbolje na suprotnom kraju stola. Dok je stigao do mene, tanjir s jagnjetinom je gotovo prazan. Prekidamo razgovor, dok uživamo u kuminu i ponavljamo: - Moraš da probaš... - pre nego što i to zamre. Zatim nastupa brzo varenje u tišini u trajanju od tri minuta. Kad se društvene norme ponovo uspostave, Bob i Oli se upuštaju u diskusiju o fudbalu o kojem Sofi, Kejt i ja ne znamo gotovo ništa i još manje nas zanima. Sofi nam dosipa vino. - Jeste li obe dobile pozivnicu za Kesino venčanje? - pita. Kejt klima glavom. I ja sam dobila pozivnicu: zamišljam je na dnu fioke s donjim vešom, gde ne mogu vidim, te ne moram da razmišljam o venčanju, što bi nekako trebalo da znači da ne moram da idem. Dajem neki polovičan odgovor, na šta Kejt odmah reaguje: - Jel’ to zbog Čarlija? - a ja zažalim što sam išta rekla. Sofi pogleda u Kejt, kao da hoće da kaže začepi... veoma napadno, kao u nekom skeču. Kejt se ugrize za usnu, - Da li dolazi s njom? - pitam. - Ne znam - kaže Sofi, - Kesi nije ništa rekla. - Sofi i ja smo već dugo prijateljice. Dovoljno dugo da mi ne smeta kad povrati po meni na moj rođendan. Dovoljno dugo da instinktivno znam kad laže. Pretpostavljam da je Kesi nešto rekla i da je odgovor potvrdan. Kako bih smanjila napetost, kažem: - Mislim da neću moći da idem zbog posla - i onda svi odahnemo. Kesi je zapravo Sofina prijateljica (išle su zajedno u osnovnu školu i vežbale ljubljenje - kada je taj podatak u pitanju, Sofi ima selektivno pamćenje). Ima jedinstven način davanja komplimenata, od kojih se osećaš

7


Book as passion & BalkanDownload

onako... kao da mrziš sebe (na temu moje kose: - Kada bih mogla da budem riđokosa samo na jedan dan, da vidim kako je to.) Radije bih da potrošim novac za putovanje/smeštaj/poklone na nekoga ko mi se zapravo dopada i/ili koga ne viđam samo dvaput godišnje. Osim toga, ispada da venčanja baš i nisu vlažan san iz romantične komedije s mnogo seksa, kao što se priča, da samci ne bi u poslednjem trenutku odustali od dolaska i pokvarili raspored sedenja. Ipak, mogla bih da odem, mogla bih da se nateram, da ne znam da će moj bivši dečko, Čarli, biti tamo, sa sve novom devojkom.

Čarli. Njegovo ime mi se svidelo i pre nego što mi se on svideo. Kasnije, kada smo se zaljubili, sviđalo mi se kako naša imena zvuče zajedno:

Rozi i Čarli, Čarli i Ro. Upoznali smo se preko posla: agencija za odnose s javnošću u kojoj sam nekada radila vodila je kampanju za produkcijsku kuću u kojoj on radi. Sedela sam na tim sastancima, trudeći se da gledam bilo gde samo ne u njega (i dan-danas se sećam gde se nalazi svaka utičnica u toj prostoriji), a kada je njegova kompanija pozvala našu na božićnu žurku, otišla sam samo zato što me je koleginica Pip odvukla. Te večeri sam prvi put razgovarala sa Čarlijem. Narednog dana mi je poslao poruku i sećam se kako sam tada tome pridala dosta važnosti, posle dugogodišnjeg pridržavanja onog bezveznog pravila da treba da prođu dva dana od upoznavanja. Nisam mogla da verujem da sam zamalo propustila priliku da odem, ali kada bih je ponovo dobila... Ne znam. Kao da je bilo u nekom drugom životu. Dok završavamo s jelom, razgovaramo o planovima za odmor (Sofi i Oli: Istanbul; Kejt i Bob: Francuska; ja: vikend kod mame i tate, verovatno), o Bliskom istoku, o subotnjem televizijskom programu, o tome da li 8


Book as passion & BalkanDownload

više volimo začinjeno ili nezačinjeno koštunjavo voće i o bezobraznim cenama voznih karata. Budući da se već dugo družimo, lako skačemo s teme na temu. Sofi sam upoznala trećeg dana studija, a Kejt smo zajedno upoznale šestog dana. Međutim, pošto tri godine zajedničkog života nije bilo dovoljno, kad smo diplomirale, sve tri smo se preselile u London i živele u nekoliko kuća, dok, jedna po jedna, nismo otišle da živimo sa svojim jačim polovinama. Bilo mi je toliko drago kada su se Oli i Bob pojavili, a Kejt i Sofi su mi pomogle da preživim tih nekoliko meseci posle Čarlija, jer sama ne bih uspela. Eser se vrzma oko nas, dok čeprkamo po ostacima hrane, a onda se napokon zavalimo u stolice, natovljeni kao prasci. Mora tri puta da ide do kuhinje da bi raščistio sto, a poslednji put se vraća držeći u ruci jelovnik za desert. Mogla bih jednu baklavu. Upravo sam htela to da predložim, kad čujem Olija kako traži račun i kafu za sve. U našem krugu prijatelja vlada utilitarizam: kupiću kranči čokoladicu na povratku kući. Prvo dolazi račun, brže nego bilo koje jelo, i Oli pomoću digitrona na telefonu deli sumu na jednake delove. Objavljuje koliko svako treba da priloži, a onda počinje tradicionalna debata između njega i Sofi o tome na koga je red da plati (ona je platila nabavku u ponedeljak, ali on je platio bedinerku); oboje žele da plate, što nikada nisam mogla da razumem, jer je to upravo suprotno od stava koji bih ja zauzela. Stavljam kreditnu karticu na gomilu; zaista se nadam da neće biti odbijena, kao na letnjoj rasprodaji Top šopa. A treba mi i za taksi. Budući da živim najdalje, imam najmanju platu i treba da platim taksi iz sopstvenog džepa, posmatram kako moji prijatelji čeprkaju po aplikacijama za naručivanje taksija na svojim telefonima, dok ja prevr9


Book as passion & BalkanDownload

ćem paketiće šećera po rukama i slušam njihovo prigušeno mrmljanje: ...jeftinije nego prošli put... manje od petnaest minuta, uvek je tako... To najviše mrzim. - Kako ćeš kući, Ro? - pita Oli. - Mislila sam da odem do metroa, nije daleko. Oli se mršti. - Hoćeš li stići? - Celo veče proveravam da li imam propuštene pozive i poruke (pozivi: nijedan; poruke: nijedna), ali nikako da pogledam koliko je sati: pola jedan. Restoran nedeljom radi do jedan. Trebalo je da zapamtim taj podatak, jer sam prošli put platila taksi trideset sedam funti (što je bilo više nego moj deo večere). - Uhvatiću noćni autobus, nije problem - kažem veselo i nadam se da sam uspela da sakrijem činjenicu da jeste problem. Putovanje autobusom traje dvostruko duže nego metroom. - Koliko ti treba do stanice? Pet minuta? - pita Kejt. - Pre će biti petnaest... - Ali prestala je kiša - kaže Oli. - Imaš sreće. Eser donosi kafu. Potajno negodujući zbog baklave, nisam naručila kafu i sada mi je drago zbog toga: budući da mi treba dosta vremena da stignem kući, bolje je da krenem. Pretvaram se da zevam, da ne bih zaista zevnula, i kažem prijateljima da idem. Svi uglas mole da ostanem, ali ja sam već na nogama. - Hajde bar da te odvezemo do stanice - kaže Bob, dok navlačim jaknu i stavljam ranac na leđa (rancem sam htela da postignem onaj fazon šik-čudaka, ali ispalo je više nalik dvanestogodišnjoj učenici na razmeni, naročito u kombinaciji s jaknom). Kažem da bih se radije pro-

10


Book as passion & BalkanDownload

šetala: Eserova velikodušnost doprinela je tome da se sada fizički sastojim od četrdeset dva procenta humusa, a restoran, u kojem je bilo prijatno toplo kada sam došla, sada je užasno zagušljiv. Izljubim se sa svima, gurnem staklena vrata i izađem na ulicu. Oli je u pravu; kiša je verovatno stala pre nekog vremena. Pločnici svetlucaju i isparavaju na žutoj svetlosti uličnih lampi. Otkopčavam jaknu i krećem, uz uobičajeno brujanje noćnog saobraćaja, koje mi prija posle žamora i zveketa sudova u restoranu. Zamišljam prijatelje kako piju kafu, puštaju da ih taksisti čekaju s upaljenim motorima; uskoro će otključati vrata svojih kuća i po mraku napipati prekidač za svetio; oprat će zube i na brzinu se skinuti; uskočiće u krevet i priviti se jedno uz drugo. Nedostaje mi taj deo. I seks, to mi baš nedostaje. Bože, zaista mi nedostaje seks. Ne uviđam odmah da sam se izgubila. To saznanje me postepeno obuzima, poput gripa, i postaje izvesno tek kada pogledam oko sebe i ne ugledam ništa poznato. Kada sam izašla iz restorana, pošla sam levo i skrenula prema crkvi, ali izgleda da je trebalo da krenem desno i da nigde ne skrećem. Čarli bi znao kuda treba. Izvadio bi telefon i pokazao bi mi mapu, grleći me s leđa: - Razmisli, Rozi - rekao bi - mi smo ovde, a treba da stignemo

tamo. Zašto bismo skrenuli levo? - Onda bi se smejao i poljubio bi me u vrat, rekao bi mi da sam lujka, pre nego što bi nas izveo na pravi put. Ja bih ga uhvatila za ruku i pošla bih za njim, jer mu verujem. Išla sam za njim čak i tih poslednjih nekoliko meseci, sve dok nije otišao. Ne telefonu ne mogu da pristupim internetu. Bilo bi dobro da se vratim, ali samo kad bih mogla da se setim odakle sam došla. Igram se tele11


Book as passion & BalkanDownload

fonom u ruci. Kasno je. Ako je pozovem, biće ljuta. Ipak, kao moja najbolja prijateljica još od prvih dana studija, mora da mi oprosti, a o ovakvim okolnostima je trebalo da razmišlja pre nego što se prijavila za tu ulogu. Pronađem njeno ime i pritisnem “pozovi”. Javlja se posle trećeg zvona. - Da? - Izgubila sam se. - Gde si? - Pa, izgubila sam se, tako da ne znam. - Dobro, gde si bila? -U onom turskom restoranu. Sad pokušavam da pronađem autobusku stanicu, a nemam internet i mrak je... - U redu, uspori. Udahnem duboko, po uputstvima Najbolje Drugarice, i dok izdišem, slušam je kako kucka po laptopu. Dovoljno je bilo da joj čujem glas pa da mi bude bolje. - Dobro, u kojoj si ulici? Napravim nekoliko koraka i začkiljim u natpis ispred sebe. - Korans. - Korans, dobro... da li vidiš crkvu? Prekoputa, nada mnom se nadvija džinovska građevina od sivog kamena, s vitražima na prozorima i tornjem koji se diže visoko u nebo. Rizikovaću. - Vidim. - Ako obiđeš crkvu i dođeš do prednjeg ulaza, trebalo bi da vidiš mali travnjak. Ako prođeš tuda i kreneš levo, videćeš glavnu ulicu. Molim te, reci mi da odatle umeš da nađeš stanicu? - Zvuči začuđeno, kao da izgubiti se na sto metara od cilja fizički nije moguće. Za mene je 12


Book as passion & BalkanDownload

to skoro svakodnevna realnost. Jednom sam se izgubila u školi u kojoj sam bila već dve godine. Kad bih imala neku supermoć, to bi bilo snalaženje u prostoru. Ili sposobnost teleportovanja, što bi snalaženje u prostoru učinilo potpuno nepotrebnim. - Kako je bilo na večeri? - pita ND, dok hodam. - Fino... dosta smo pričali o kućama i letovanjima. Što je zanimljivo, ali ponekad malo... - ...sranje? Nasmešim se. - Aha. - Pa, ako baš inzistiraš na tome da umreš sama... - ona će. Smejem se. - Nije u tome stvar, ne osećam se izostavljeno. Samo me sva ta priča o kućama i letovanjima podseti na to koliko sam daleko od svega toga. Čak i ja čujem tugu u svom glasu. Nisam očajna što nemam nikoga, ali u poslednjih šest meseci sve više osećam da... zaostajem. ND kaže: - Aha, i ja - čujem tugu i u njenom glasu i zbog toga je volim još više. Onda kaže: - Slušaj, zajebi to. - Proverava da li znam kuda idem i kaže mi da će me zvati sutra. Oprostimo se i prekinemo vezu. Prelazim travnjak, kao što mi je rekla, i izlazim na glavnu ulicu, koja mi izgleda poznato - naročito prokleti turski restoran koji nazirem dole niz ulicu, s leve strane. Krećem desno. Jebena geografija. Stižem kući u pola dva. Una, jedna od moje dve cimerke, još uvek je budna; sedi na sofi i čita današnje novine, s laptopom u krilu i uključenim televizorom u pozadini. - Kako je bilo na večeri? - pita me.

13


Book as passion & BalkanDownload

- Dobro, hvala. - Odem u kuhinju po čašu vode. Svuda su ostaci nečega što su nekada verovatno bile jagode i banane; istom masom je obložena i unutrašnjost blendera koji stoji u sudoperu. Provirim u sobu. - Jel’ to Harijeta...? - Ostavila sam joj poruku na vratima. - S drugom cimerkom, Harijetom, divno je živeti, sve dok ne dobije napad ceđenja sokova, kada i ja dobijem napad. Moram sutra da joj pošaljem poruku i podsetim je na Uninu

cedulju

na

vratima.

Una

je...

već

druga

priča.

U

toku jednogodišnjeg zajedničkog života, dva puta je pretila da će me izbaciti, uvela je ograničenje korišćenja toalet-papira i neuspešno pokušala da proda televizor, zato što Harijeta i ja “gledamo samo đubre”. Napunim čašu i kažem Uni da idem u krevet. - Sutra putujem u Dablin, ali bi trebalo da se vratim u nedelju - kaže ona, a ja se pretvaram da je to značilo “laku noć”. Una se bavi finansijama; ako se to izuzme, nemam pojma šta zapravo radi, mada bi se, sudeći po anegdotama koje mi priča, reklo da joj je posao da putuje i viče na ljude. Ponekad im da otkaz. Harijeta je učiteljica u osnovnoj školi, što mi je bilo lakše da shvatim, i zvuči mi relativno zanimljivo, naročito u poređenju s mojim poslom u agenciji za odnose s javnošću. Budući da za sedam sati moram da budem na gore pomenutom, zaista moram u krevet. *** Iznurena sam. Bezmalo sam probdela noć (za to krivim humus), te sam u autobusu odlučila da će mi današnja strategija biti da ne radim mnogo. Uskoro će deset sati; do sada je već trebalo da prečistim inboks, 14


Book as passion & BalkanDownload

napišem i pošaljem dnevne dopise medijima i počnem da tragam po internetu za napisima o našoj najnovijoj kampanji. Zasada sam uspela da precrtam dve od sedamnaest stavki s dnevne liste obaveza (od kojih sam trinaest prebacila iz prošlog petka). Prva je bila uzmi kafu, a umesto da radim posao za koji me plaćaju, odlučila sam da zurim u ekran računara i u glavi vrtim jednu epizodu Alo, alo. - Rozi. - Trgnem se na zvuk Heleninog; glasa. Stoji iznad mene, s vedrim izrazom lica, hvala bogu. Šefica je starija od mene dvanaest godina, ima dvoje dece, pa ipak ima sjajnu, kestenjastu kosu kao s reklame, ruž na usnama svaki dan i kolekciju markiranih kaputa, koji zajedno vrede kao moja šesto-mesečna stanarina. Današnji izbor je maks mara, a to znam zato što uvek pogledam etiketu kad joj kačim kaput o čiviluk. Helen kasni i nosi sportsku torbu (toliko skupu, da ne prepoznajem marku), što znači da je vežbala s Dermotom, svojim ličnim trenerom i bivšim marincem. - Kako je bilo? - pitam. - Uf - uzdiše Helen - grozno. Izgleda da je Arsenal sinoć izgubio, pa je Dermot iskalio bes na mojim kvadricepsima. Terao me je da radim čučnjeve dok se nisam srušila i sklupčala u fetusni položaj. - Ponudim se da joj napravim čaj i Helen prihvati s toliko zahvalnosti da se ponadam da ću dobiti povišicu. Kuvam joj biljni čaj (izgleda kao mokraća, miriše kao mokraća) i donosim ga zajedno sa svojim čajem za normalne ljude. - Savršeno, hvala - uzdahne Helen i sruči se na stolicu. - Kukam, ali zaista je veoma dobar. Povratila sam kilažu koju sam imala pre trudnoće sa Silvi, čak možda imam i koje kilo manje. - Okreće se u stolici, ka

15


Book as passion & BalkanDownload

meni. - Imam još jedan vaučer za besplatan trening, trebalo bi da ga iskoristiš, stalno ti govorim. - Dermot bi me uništio. Helen se smeje. - Ali u toj teretani sve vrvi od zgodnih tipova - kaže i okrene se ka računaru - možda ćeš upoznati nekoga. Gledam u svoj ekran. Vidim Heleninu logiku: u ekskluzivnoj teretani koja košta sto dvadeset funti mesečno verovatno ne možeš da zamahneš tegom a da ne zakačiš (i povrediš) nekog mišićavog, zgodnog muškarca - znate, onaj tip koji izgleda elegantno bilo da je sav znojav ili u odelu iz

Sevila roua. Nažalost, ne zarađujem koliko Helen, niti sam udata za njenog muža, berzanskog posrednika, pa idem u opštinsku teretanu koja košta četrdeset pet funti mesečno. Tamo nema nikakvih dodatnih pogodnosti, što uključuje i muškarce. Moja teretana je idealno mesto za upoznavanje, u slučaju da je vaš tip pedesetogodišnjak koji fura “pozajmište” na glavi i pivski stomak; isto važi ako se ložite na oženjene muškarce, steroidima napumpane tupsone ili tipa koji vežba u trenerci i oko sebe širi grozan vonj. Tu i tamo pojavi se poneki mladi i donekle zgodan tip, mada bi se moje šanse da upoznam nekog od njih drastično povećale kada bih mogla da se nateram da idem češće nego jednom mesečno. Volela bih da se zategnem i da budem u boljoj formi. Trčala sam tri puta nedeljno sve do poslednje godine studija, ali otkako sam se preselila u London, moja aktivnost je u direktnoj disproporciji s vremenom koje provodim besciljno lutajući gradom. Oko podne, Helen je otišla na sastanak, a Pip, moja drugarica za dokoličenje, razgovara telefonom već petnaest minuta, bez naznaka da bi 16


Book as passion & BalkanDownload

uskoro mogla da završi. Otvaram najavu za medije na kojoj treba da radim i pokušavam da se usred-sredim. U mislima mi se neprestano vrzma Helenina izjava u vezi s teretanom. U toku prethodnog sata, ona je mutirala u mojoj glavi i sada samo čujem mršavu, bogatu, udatu šeficu kako mi govori da nikada neću upoznati muškarca ako svoje debelo dupe ne odvučem u teretanu, i da ću biti osuđena na samački život ispunjen očajanjem. Ne bih imala ništa protiv da budem kao Helen. Volela bih da budem žena koja nosi kapute maks mara i uživa u toplim bljnim čajevima, a svakako ne bih imala ništa protiv da imam njene trbušne mišiće. Znam koliko Helen teško radi da bi sve to imala i to me sprečava da pljunem u spomenuti biljni čaj. Odustajem od najave za medije, uštinem se za stomak i uhvatim najmanje centimetar sala, tri ako ga razvučem. To radim onako sadistički. *** Zaključujem da sam gojazna. Umesto da odem u Pret za ručak i uzmem sve što mogu da zgrabim pre nego što mi neko otkine ruku, odlučujem se za malu kutiju u suši restoranu i zamišljam da jedem brauni za desert. Po podne se vraćam za radni sto. Moja lista obaveza je kraća za svega tri stavke i mogu da razmišljam samo o tome kako mi je život postao učmao: sedim tu otprilike osam sati svakog dana i jedino kretanje mi je kratka šetnja do i od mesta gde se kupuje hrana. Uveče radnim danima kancelarijsku stolicu zamenim sofom, gledam televiziju i večeram. Ako ne to, onda se negde nađem s Najboljom Drugaricom ili s Kejt

17


Book as passion & BalkanDownload

i Sofi da pijemo jeftine koktele iste kalorijske vrednosti kao i čizburgeri koje “jedemo pre nego što se oteturamo kući. A vikednom varam. U pola pet prestajem čak i da se pretvaram da radim i šaljem poruku Najboljoj Drugarici. Rozi: Hajdemo u teretanu večeras. ND: Neću. Rozi: Vidimo se tamo u 7. *** Zapravo, odlazak u teretanu ne razlikuje se od odlaska u klub. Moraš da platiš ulaz i, ako hoćeš opušteno da popiješ piće, sedneš i proćaskaš s nekim, možeš odmah to da zaboraviš; dok trešte dens hitovi s top-lista, svi se znoje i skakuću gore-dole i levo-desno, mada samo nekoliko njih izgleda dostojanstveno dok to radi. U vazduhu se oseća vonj znoja, uprkos klimatizaciji, a muškarci i žene svih opredeljenja ispijaju piće i odmeravaju se. ND puni flašu vodom, dok ja posmatram naokolo i gužvam rub majice. Znojim se, mada sam tek ušla. Ne znam da li sam se prikladno obukla za teretanu. Izgleda da je za devojke obavezno nešto kratko, usko i oskudno - ja sam se obukla kao porodilja prilikom prvog izlaska posle porođaja. Bilo bi dobro da mi se helanke toliko ne razvlače na kolenima. Moje vitke, izvajane sestre iz teretane nose markirane prslučiće za koje nisam znala da zaista služe za vežbanje; u poređenju s njima, moja izbledela majica s natpisom “The Earthquake Album” izgleda kao da sam je našla u kon-

18


Book as passion & BalkanDownload

tejneru. Nekada sam često išla u teretanu, naročito dok sam bila sa Čarlijem - on je često išao i ohrabrivao me je da idem - tako da je moje samopouzdanje raslo zajedno s mojom fizičkom spremnošću. Posle raskida, samopouzdanje mi se vratilo, ali kapacitet pluća nije. ND se uputila ka eliptičnim trenažerima, a ja se penjem na pokretnu traku, pritiskam dugmiće i pokušavam barem da izgledam kao da znam šta radim - kreće se, što je dobro za početak. Zavirujem u mašinu do sebe; na tabli vidim da tip trči trinaest i po kilometara na sat, ali njegova stopala, ušuškana u neke futurističke patike koje omogućavaju najbolji učinak, toliko brzo trupkaju po traci, da nema teorije da ga pratim. Povećavam nagib i polako ubrzavam, dok ne osetim kako mi se zatežu mišići na nogama; došla sam do bednih 7,3 kilometra na sat. Gurnem slušalice u uši i počinjem nonšalantno i lagano da trčim brzinom koja jasno govori da se samo zagrevam. U redu: trčim. Dobro je, to mogu da podnesem. Ako prebacim peškir preko table, niko neće videti koliko sam spora. Namestila sam tajmer na dvadeset minuta i do sada je prošlo već... četrdeset pet sekundi. Pogledom tražim Najbolju Drugaricu i spazim je na trenažeru pored zida. Njen konjski rep poskakuje kao da je voda navijačica, a sportsko prsluče joj ističe grudi; što je primetio i gorila koji diže tegove ispred nje, međutim, dvostruko je veći nego što bi genetski trebalo da bude, te nije njen tip. Stoga ND nastavlja, slepa za sve oko sebe. Moja kosa ne poskakuje, a grudi ne mogu da pobude ničije interesovanje, mada još nisam primetila nikoga čije bih interesovanje volela da pobudim. Postoji mogućnost da tip što vozi bicikl ispred mene ne izgleda loše, ali to zaključujem na

19


Book as passion & BalkanDownload

osnovu njegovog potiljka, a nije mi se jednom dogodilo da me zavara privlačan oblik glave. U šesnaestom minutu samo me još ponos drži, te nekako uspevam da preguram tih dvadeset minuta pakla. Silazim s trake, a noge kao da su mi od morske trave. - Moram da se istegnem - kažem Najboljoj Drugarici, koja mi prilazi. Pogledam u nju, a ona već posmatra prostor sa strunjačama. - Trebalo bi da radiš istezanje pored onog tipa - kaže - onog u plavom šortsu. Pratim njen pogled i vidim dotičnog kako se presamitio, te ga nekoliko narednih trenutaka zajedno procenjujemo, merkajući njegovo dupe. Kad se ispravi, primećujem da ima oči iste nijanse kao šorts, malo prćast nos i gustu, plavu kosu lepo podšišanu, mada bi bila još lepša bez masnog gela. Do polovine kratkog vrata skotrljale su mu se graške znoja, koje briše peškirom. Ne bih mogla da kažem da je visok, ali nisam ni ja. Ipak, vitak je i ima dobro držanje. ND me ćušne u rebra. - Idi, javi mu se. - Zašto? - Zato što je sladak. - Relativno - dodajem i gledam unaokolo u konkurenciju. ND me posmatra, očiju razrogačenih od optimizma. Pomislim na Helen; ni njen muž nije baš visok. Prilazim strunjačama. Strunjače u teretani mi se gade ako suviše razmišljam o njima. Uhvatim jednu za ivice i stavim peškir preko nje, u nadi da će me malo zaštititi od znoja koji je strunjača godinama upijala. Dok je razvijam, iznenada mi padne na pamet da smo Zgodan tip iz teretane i ja jedini u tom delu i da je smešno, a verovatno i napadno, 20


Book as passion & BalkanDownload

jebote, staviti strunjaču tako blizu njegove - to nije dobar početak. On leži na leđima, desnu nogu je savio u kolenu i prineo grudima, a ja se spuštam na sve četiri i polako dižem i spuštam nogu. On širi ruke, izvija se da bi rastegao kičmu i okreće glavu na drugu stranu. Sedam na pete i tražim ND, ali ne vidim je, te krećem da se rastežem onako kako smo učili u devetom razredu na netbolu, počevši od sporog okretanja glave (nalevo; sredina; nadesno; sredina), za koje je gospođica Armond tvrdila da je ključno za dobro dodavanje s grudi. Zgodan tip je još uvek na leđima, levu nogu je prebacio preko desne, pogleda prikovanog za tavanicu. Kružim ramenima i rukama. Tip napokon zauzme savršen turski sed, ravnih leđa, nogu prikovanih za pod (ja samo mogu da zamišljam da sedim u toj pozi); tako da smo najzad licem u lice. Ako želim da nam se pogledi sretnu, sad je prilika. Ipak, moram da mu privučem pažnju. Nagnem se napred. Naglo. Umalo da mi uspe: pogledao je u mom pravcu, pruživši mi priliku za stidljiv, ali prijateljski smešak, međutim, suviše sam se nagla i moram da zaboravim na njega, da bih uspela da preživim. Želim da ga pogledam, ali ako sklonim pogled s odabrane tačke na zidu, preturiću se preko glave i verovatno pasti preko njega. Jedini izlaz je da se sručim preda se, a taj pad neće biti dostojanstven. Kad se okrenem i pogledam ga, on me ne primećuje; isteže se, rukama dodirujući vrhove stopala. Legnem na bok i pretvaram se da radim nešto što, nadam se, liči na vežbu za noge. Moram još mnogo da se trudim da bih se uklopila u teretani. Tu dolazim da pobegnem od svega: to je savršeno mesto kada želim da gurnem slušalice u uši i zamišljam da sam u nekom muzičkom spotu i/ili da treniram za Olimpijadu. Osim 21


Book as passion & BalkanDownload

toga, bolje da sam tu nego da, kod kuće, ležim u pidžami i gledam neko đubre na televiziji. Međutim, ovo nije dobro mesto za upoznavanje muškaraca: laknulo mi je kad je Zgodan tip složio svoju strunjaču te više nisam morala da se pretvaram kako znam da vežbam niti da pokušavam da zapodenem razgovor s muškarcem koji sedi u pozi deteta. Istežem se poslednji put, ustajem i vidim da je dizač tegova spopao ND. Posmatram dok se okrutno ne ukočim, a onda priđem i glumim njenu devojku. *** Kada sam ušla, pomislila sam da u stanu nema nikoga, ali samo što sam spustila torbu, čula sam Harijetu (drugu cimerku, onu što nije fašista) kako me pozdravlja iz svoje sobe. Zatekla sam je na krevetu, kako lakira nokte na nogama. - Kako je bilo u teretani? - Bolno. - Ispružila sam se na krevet pored nje. Odlučila sam da zanemarim bol u nogama i povređen ponos. Običnom posmatraču, kojih je teretana puna, mora da je bio smešan moj jadan pokušaj da zapodenem razgovor sa Zgodnim tipom. Mogla sam samo da kažem “zdravo” ili “kako ide” ili “zar nemaš neki gadan osećaj u ustima od ovih strunjača” -bilo šta, samo da ne izvedem onaj pokret napred. Muka mi je od same pomisli koliko je to bilo besmisleno. Osećam Harijetin pogled. - Šefica mi je rekla da je teretana dobro mesto za upoznavanje muškaraca - kažem i zažmurim. - Ali nije, zapravo.

22


Book as passion & BalkanDownload

- Hoćeš da upoznaš nekoga? - A? - otvorim jedno oko, zatim i drugo. - Imam ja nekog, ako hoćeš da te upoznam? Još više sam zaškiljila. Naš večiti problem je taj što nas prijatelji upoznaju sa svojim prijateljima koji su “neviđeno zabavni” (čitaj: ćaknuti, izuzetno iritantni) ili “tako dragi” (ružni), na osnovu jednog jedinog kriterijuma, a to je da smo oboje sami. Poslednji put kada je Sofi pokušala (Džoš, 32, cimer njene sestre), bila sam gotovo zainteresovana, sve dok je nisam pitala da li bi ona izašla s njim. - “Zaboga, ne”, nasmejala se. “Ne, mislim

da je prilič-

no nezanimljiv.” - Neki Džejmsov prijatelj? - pitam Harijetu i oslanjam se na lakat. Kad malo bolje razmislim, nisam sigurna da je izlazak s prijateljem Harijetinog dečka pametan potez: Džejms nosi patike za trčanje s farmerkama. - Ne, znam ga s obuke, zove se Krejg. - Ustaje i uzima telefon, gegajući se da ne pokvari lak na noktima. - Raskinuo je s devojkom pre nekoliko meseci i kada smo pričali prošle nedelje, manje-više je nagovestio da je spreman da upozna nekog. - ”Manje-više nagovestio”? Ne zvuči mi kao da misli ozbiljno. - Ne, super je - kaže Harijeta i gleda u telefon. Primećujem da nije odgovorila na moje pitanje. Znam da traži Krejgovu fotografiju da mi pokaže i znam šta će se dogoditi: ispostaviće se da momak ima dve glave ili šesnaest nozdrva, da je dvadeset centimetara niži od mene ili metar i

23


Book as passion & BalkanDownload

po viši. Ima kosu do struka ili kukasti krst istetoviran na čelu; još ne znam zašto, ali znam da mi se neće dopasti. - Evo, šta misliš? - pita Harijeta i dodaje mi telefon. Iznenađena sam, potpuno sam se prevarila: niti je deformisan kao monstrum niti izgleda kao fanatik, ima kosu normalne dužine, prosečne je visine, deluje srdačno i prijateljski. Nažalost, rekla bih da Krejg ima najmanje četrdeset pet godina. Pogledam u Harijetu, koja ushićeno čeka moju reakciju. Mislim da je malo mator za mene, Haz. Harijeta ispruži ruku da uzme telefon. - Stvarno? - uzvrati, a ja čujem razočaranje u njenom glasu. - Jeste malo stariji, ali je super, baš biste se slagali. I on radi u odnosima s javnošću, kao ti. - Krejg je bezmalo duplo stariji od mene, nije moj tip, a kompatibilni smo zato što se bavimo sličnim poslom; mada se nadam da to nije tačno, jer ako u četrdeset petoj i dalje budem običan službenik, preseliću se na Fidži i počeću iznova. Mislim da nismo dobar spoj. - Nisam sigurna da baš tražim nekoga - kažem Harijeti. - Bar ne aktivno. - To je u suštini tačno. Kad izađem s Parovima, ponekad pomislim da bi bilo lepo da imam nekog, a ako mi neki muškarac padne u krilo (takoreći), neću ga odbiti. Međutim, potraga za nekim zahteva mnogo truda - ne znam odakle bih počela. - A baš je super tip - kaže Harijeta još jednom, zatvarajući telefon. Svi su oni super tipovi. Nisam u fazi u kojoj bih izašla s Krejgom. Ne još.

24


Book as passion & BalkanDownload

2. Lepi mornar Na poslu, dok sam joj pričala o Harijetinom provodadžisanju, Pip je klimala glavom i pažljivo slušala, da bi na kraju rekla: - Hej, imam i ja nekoga da ti nabacim. - Zatim je kopala po tašni, tražeći telefon. Kao da reči “sama” i “nabaciti” zajedno izazivaju neki uslovni refleks, te svi jednostavno moraju da mi ponude da izađem s nekim. - Ne znam, Pip - kažem. - Ne tražim... - Zove se Eliot. Moj bivši dečko, ali od pre milion godina, tako da neće biti problem. Ostali smo u kontaktu. Zapravo, Džefu se to baš naročito ne dopada, pa bi mi učinila uslugu kada biste se smuvali. - Dakle, sada sam postala i paravan za ućutkivanje muževa svojih koleginica. Pip mi je dobacila telefon (zašto telefoni ponekad ne budu samo telefoni?) i vidim da je ušla na fotografije na njegovoj Fejsbuk stranici. Pokazuje mi da skrolujem. Moj stariji brat, koga i dalje zovem Bru (mada više nemam tri godine i ne moram da koristim jednosložne nadimke), jednom mi je rekao da je dovoljna samo desetinka sekunde da se o nekome stekne prvi utisak. Sećam se da sam tada pomislila kako je to smešno; za to vreme jedva možete da bacite pogled na nekoga. Teško da biste imali vremena da mu vidite crte lica, a kamoli da steknete mišljenje o njegovom karakteru. Šta ako se mršti baš u tom trenutku? Možda ćete pomisliti da je ratoboran ili namćor, a zapravo svi znaju da je veseo. Stekli biste prvi utisak, ali pogrešan. Rekla sam Bruu da je glup i da začepi (tada sam imala jedanaest godina), ali sada ga čujem kako to govori, dok gledam Elio25


Book as passion & BalkanDownload

tove fotografije. Ne znam da li je moguće steći ispravan utisak o nekome na osnovu fotografija, ali, ako jeste, Eliot je... lep. Ima tamnu kosu i svetle oči, oko kojih se prave borice kada se nasmeje; možda nije lepotan, ali svakako dobro izgleda; više kao iz Bodena nego iz Džikjua, ali obećava. Iz sopstvenog (pouzdanog) iskustva, vrlo dobro znam da fotografije mogu da prevare: na svaku moju dobru fotografiju dolazi sedamnaest onih na kojima izgledam kao da imam neku genetsku deformaciju, ali Eliotu vredi pružiti šansu. - Baš je zgodan - kažem Pip. - Čime se bavi? - Mislim da je nešto u vezi s osiguranjem. Super je, zaista je drag i pametan. Hajde da porazgovaram s njim i dam mu tvoj broj, a? Veliki je korak od skrolovanja po nečijoj Fejsbuk stranici do prave komunikacije; ne znam da li da napravim taj korak. Opet, retko sam u nešto sigurna: ne znam da li je bilo pametno potrošiti juče sedamnaest funti na šampon umesto na hranu; ne znam da li još uvek smem da nosim kratke majice, ali i dalje ih nosim; radim u odnosima s javnošću od svoje dvadeset prve, otkako sam diplomirala i bila spremna da osvajam svet, pa ipak, još nisam sigurna da li uživam u tome. Kad sve to uzmem u obzir, mogla bih da se upoznam s Eliotom. Kažem Pip da može da ga pozove, vidim širok osmeh na njenom licu i, mada me uverava da šalje poruku Džefu, osećam da piše Eliotu; upravo sada. Vraćam se svojoj listi obaveza koja mi se čini još dužom nego pre deset minuta, koliko smo ćaskale. Kada mi je Eliot poslao poruku četiri dana kasnije, već sam bila zaboravila na taj razgovor. Nije mi bilo jasno zašto neko koga ne poznajem, ko šalje poruku s nepoznatog broja kaže kako mu je “malo neprijatno!”, kao i da je “ipak rešio da mi se javi!” 26


Book as passion & BalkanDownload

Onda sam dobila njegovu drugu poruku:

+44771... Uzgred, ovde Eliot, Pipin drugar!! ...i svega sam se setila. Odgovorila sam mu. Budući da se dopisujemo već duže od nedelju dana, nije neumesno što me je pozvao da večeras izađemo. U porukama se neprestano pojavljuju uzvičnici (što me malo brine), a inače se držimo neutralnih tema: juče mi je pisao o porodičnoj jedrilici i lazanjama koje je napravio za cimerov rođendan, pa tako znam da voli jedrenje i italijansku hranu. Eliot zna da i ja to volim, zato što sam mu rekla, mada mi često pozli i od jednog i od drugog. Prvi put mi nekoga nabacuju, a na sudaru sam bila toliko davno da više ne znam pravila ponašanja: ne želim da lažem (više nego što sam već slagala), ali čini mi se da je pre prvog susreta važno naći neku zajedničku temu. Sofi i Kejt su van sebe od ushićenja: došle su do zaključka ću se udati za Eliota i nalaze se u završnoj fazi planiranja vikenda parova u Kotsvoldsu. Odugovlačim da ubijem vreme: sada je petnaest do sedam, a sastanak je u sedam. Ako stignem ranije, izgledaće kao da sam suviše nestrpljiva, a nije pristojno da zakasnim (osim u slučaju da sam naletela na manju saobraćajnu nesreću, pa sam morala da priteknem u pomoć, što je trebalo da bude moje opravdanje. I da, naravno, niko nije povređen, čudo jedno...). Međutim, stići tačno u sedam nekako mi je suviše štreberski, tako da sam sada u rebusu. Izašla sam iz autobusa tri stanice ranije i nastavila peške da bih ubila vreme, ali sad je orosila kiša, uprkos uvera27


Book as passion & BalkanDownload

vanjima dva veb-sajta da neće padati. Previše bi bilo da navučem kapuljaču, međutim, ako je ne stavim, moja brižljivo ispravljena kosa će se malo-pomalo ufrćkati i neće ličiti ni na šta. Odlučim da stavim kapuljaču. Mračno je, hladno i depresivno - uobičajeno za februar. Uprkos tome, osećam da mi je toplo u stomaku zbog susreta s Eliotom; kao ono kad sam se otrovala hranom, ali sam sigurna da se ovoga puta radi o uzbuđenju. Ovo nije samo moj prvi sudar s Eliotom, već i prvi pravi sudar otkako smo Čarli i ja raskinuli. Preksinoć, dok sam ležala u krevetu, uhvatila me je panika, jer mi je palo na pamet da sam možda zaboravila kako se to radi. Čarli i ja smo bili zajedno dve godine. Mada sam otada u dva navrata imala seks za jednu noć, ni u jednom slučaju nije bilo potrebe za suptilnim zavođenjem (jedva da smo i pričali). Ipak, kako me uverava ND, ako se ne sapletem i padnem ili ne pokušam da ga odvučem u krevet u prvih dvadeset minuta, sve će biti u redu. I ranije sam bila u tom baru. Eliot ga je izabrao i nije tako loš, samo je malo bezličan. Još pet minuta do sedam, ali kišica se pretvara u pljusak. Nisam daleko - vidim kako kišne kapi dobuju po osvetljenom natpisu i mogla bih da krenem, budući da se na semaforu upalilo zeleno. Ako požurim, moći ću odmah da pređem ulicu; volim kad se tako potrefi. Dvoje već što je i čekaju: žena pokisla do gole kože, koja skakuće s noge na nogu i pokušava da se zaštiti novinama, i muškarac u tankoj vetrovki koja mi izgleda poznato, ali ne mogu da se setim... a da, znam: Bru je imao sličnu kad smo bili deca. Jakna može da se složi; takmičili smo se ko će pre uspeti da je strpa u torbicu. Zaboravio ju je na trajektu kada smo se vraćali s letovanja na ostrvu Vajt. Posle je kukao nedelju dana dok mama nije popustila i kupila mu novu, za koju ne znam da li ju je

28


Book as passion & BalkanDownload

ikada obukao. Budući da ne pratim Vog, očigledno mi je promaklo da su ponovo u modi mornarske vetrovke koje su se nosile otprilike devedeset treće. Kad sam stigla do semafora, muškarac i žena su krenuli preko ulice, s tim što ona trči. Dok prelazi ulicu, Tip u vetrovki i dalje gleda na jednu pa na drugu stranu, penje se na pločnik i nastavlja ka baru. Kad se okrenuo da otvori vrata prepoznala sam ga. Tip u vetrovki je Eliot. Da li me je video? Da li će biti grozno i kukavički, ako se sada okrenem i odem? Da je obrnuto i da me je tip s kojim treba da se nađem krišom video i pobegao, pala bih u postelju i ne bih smela da pogledam rodbini u oči, a kamoli da ponovo odem na sudar s nekim... Ukratko - da, bilo bi grozno. Ne smem dozvoliti da me vetrovka odbije; možda nije po mom ukusu, ali to ne znači da on nije šarmantan i duhovit, a čak i najbezličnija garderoba se može osvežiti, ako imaš dobru ženu koja te voli i odvede te u Topmen. Sve to može da posluži kao materijal za anegdotu u Eliotovom svadbenom govoru. Upadam u bar i upijam toplotu. Eliot sedi za šankom i proučava izbor piva, još uvek u vetrovki. - Eliote? - Rozi? - Da! - Ha! Drago mi je. - Sa širokim osmehom na licu, grli me onako vlažnu (nije seksi kao što zvuči). Osećam da sam se malo opustila. Odmaknemo se jedno od drugog i ćutke se pogledamo. - Super je ovo mesto! - Eliot će. - Aha, dobro je, bila sam nekoliko puta. Nije previše bučno, a i cene su razumne. -Zvučim kao moj otac, što nije dobar znak.

29


Book as passion & BalkanDownload

- Aha, sjajno je. - Eliot gleda unaokolo, klima glavom bez nekog vidljivog razloga i smeši se. Skidam kaput, u nadi da će i on slediti moj primer. - Šta ćeš da piješ? - pita. - Votku s kiselom, hvala. - Običnu ili duplu? Odlučujem se za duplu. Nije teško naći sto - samo četiri su zauzeta. Krećem ka jednom u uglu, dok Eliot naručuje piće. Pridružuje mi se, stavlja piće na sto i skida vetrovku, ispod koje nosi običnu, ali prihvatljivu, sivu košulju. - Lepa košulja - kažem. - Hvala. - Sedne i popije gutljaj iz krigle. - Mislim da sam je kupio za dedinu sahranu. -Dok to priča, i dalje se smeši. Malo zastanem, kako dolikuje, zbog Eliotovog pokojnog dede, i pitam: - Kako si putovao? - To me pitaju roditelji kad odem u posetu. - Nije loše. Samo šest stanica metroom. Severna linija. - To je dobra linija, njom idem na posao. Mada, ujutru je velika gužva. - Aha, ponekad je baš krkljanac - Eliot klima glavom. I ja klimam glavom. Pijemo piće. -Kako si ti putovala? –

Fino - kažem. - Išla sam autobusom. Živim tu niz ulicu. - Eliot se

smeje, nije mi jasno zašto. Mislim da nisam izvalila neki vic. Smeh naposletku jenjava. Ponovo ćutimo. ***

30


Book as passion & BalkanDownload

Eliot priča o jedrenju: upotrebljava izraze kao što su “katarka” i “vez”, koji mi ne znače ništa, ali toliko mi je drago što jedno od nas priča da sam vrlo usredsređena i svaki čas postavljam pitanja. (Prvo pitanje: Šta je katarka?; Drugo pitanje: Šta je vez?) Uvek je lepo čuti nekog kako govori sa strašću, čak i kada je tema dosadna i nerazumljiva; to mi pruža priliku da detaljnije proučim Eliota. Svetle oči koje se sijaju na fotografijama uživo su malo bledunjave; dobro podšišana kosa izgleda kao da je pre mesec dana ostrigana pomoću šerpe; premda ima zaista mio osmeh, nije mi jasno zašto se toliko često osmehuje. Sve u svemu, uglavnom odgovara liku s fotografija; nije problem u njegovom izgledu. Već u osam i deset ide mi se kući, zato što mi se Eliot ne dopada. Shvatila sam to čim sam ga videla i sigurno se neću predomisliti pre nego što popijem piće. Nije mi zanimljiv; nema hemije niti bilo čega zajedničkog među nama, osim činjenice da smo oboje gledali sve epizode Sopranovih. Sigurna sam da će jednog dana sresti nekog mornara (mornarku?) i da će zajedno otploviti u susret zalazećem suncu, podešavajući katarke i vezove. Kažu da bi trebalo odmah da “znaš” da je to onaj pravi kad naiđeš na njega, a ja bih rekla da isto važi i kad naiđeš na pogrešnog. Najednom shvatim da je Eliot zaćutao. Želim da kažem nešto - bilo šta - i pokušavam da nađem reči, ali ne ide mi. Smešimo se jedno drugom, odnosno ja se nasmešim njemu, jer pretpostavljam da se Eliot već smeši. Ostatak pića sam popila naiskap. - Jesi li za još jedno? - pita Eliot, držeći ruke na kolenima, spreman za akciju.

31


Book as passion & BalkanDownload

Zapravo... mislim da neću. - Namrštim se i klimnem glavom,

sa zbunjenim izrazom lica, kao da sam i sama tek malopre to otkrila. Eliot kaže: - Mislim da ću da se častim još jednim pivom. - Pre nego što sam stigla bilo šta da kažem, on je već otišao ka šanku, zaključivši da je još jedno pivo upravo ono što mu treba. *** Eliot pije polako. Naš sastanak sve više liči na onaj san kad pokušavaš da bežiš, a ne možeš da pomeriš noge. Na jedvite jade smo smislili teme za razgovor kao što je , na primer, Božić, hipotetički dobici na lotu i kompleti DVD-ova (ponovo); to je trajalo sedamnaest minuta, a Eliot je popio tek trećinu piva. - Da li... imaš brata ili sestru? - pitam. - Ne, jedinac sam, nažalost - Eliot će. Ne znam zašto me to nervira, ne bi trebalo, ali čini se kao još jedan primer naše krajnje nekompatibilnosti. - Ti? Braća? Sestre? Kažem da imam starijeg brata, koji je negde na brodu usred Indijskog okeana. - Mornar? - Eliot se ispravlja, sav se pretvorio u uho. Bezmalo se osećam kao tiranin što moram da priznam da se moj brat bavi biologijom mora. - Lepo - kaže Eliot, smešeći se.

32


Book as passion & BalkanDownload

Kada je (napokon) popio pivo, Eliot pita da li bih volela da odemo negde drugde. Treba mi nekoliko sekundi da obradim to pitanje u glavi. Da li on to misli da se ovaj sastanak odvija kako treba? Da li je uopšte prisutan? - Bojim se da sutra moram rano na posao -kažem tanušnim i piskavim glasom. Ne lažem: hoću da budem u kancelariji u pola devet, da završim izveštaj koji sam obećala Helen još danas. Međutim, to nije razlog moje žurbe. - Naravno, nema problema - Eliot će. - I ja moram da poranim. - Možda bi trebalo da krenemo? - pitam i već sam na nogama. Stanuješ daleko? - Samo šest stanica odavde Severnom linijom. - To nije tako strašno. - Aha, u redu je. Ne bi trebalo da bude gužva u ovo doba. Napolju, na ulici, Eliot kaže: - Super si, Rozi, zaista sam se lepo proveo. - Posmatram ga. Svetle oči su mu širom otvorene ispod tamnih obrva i primećujem da levom rukom blago povlači rukav vetrovke. A onda mi, pre nego što uspem da se obuzdam, iz nekog neshvatljivog razloga izleti: - Bilo bi lepo da se ponovo vidimo. - Eliot je saglasan; i on bi voleo da se ponovo vidimo; slobodan je sledeće nedelje. - Moraću da pogledam u rokovnik - odgovaram, mada nemam rokovnik. - Nema veze. Poslaću ti poruku, pa ćemo se dogovoriti. - Na oproštaju se zagrlimo, ja odlazim na suprotnu stranu od Eliota, mada taj put ne vodi ka mojoj kući.

33


Book as passion & BalkanDownload

Ne znam šta se upravo dogodilo. Eliot je rekao da sam “super” i to me je pokolebalo. Već dugo mi nijedan muškarac nije udelio takav kompliment, ako izuzmem oca, te nisam mogla da ga odbijem. Ne odmah, ne u lice. Međutim, kad bolje razmislim, možda sam malo preterala s pozivom da se ponovo vidimo. Eliot je dosadan i erotski neprivlačan; smešak koji mu ne silazi s lica na kraju me je izluđivao, ali u suštini je prijatan i ne zaslužuje da budem okrutna prema njemu. Osim što će mi sada biti još teže da ga otkačim, budući da sam ga obmanula... sranje. Na

ljubavnim

sastancima

treba

se

pridržavati

mnoš-

tva opšteprihvaćenih pravila ponašanja. Ako sam ih nekad i znala, jasno je da sam ih sve zaboravila, bez obrzira na to što sam uspela da ne padnem. Da vidimo... pljuvanje, fizičko nasilje i vređanje na rasnoj osnovi sve to treba izbegavati, kao i pojavljivanje u prljavoj odeći ili bez odeće ili u odeći od lateksa. Ponudi da platiš piće, ali ne samo svoje. Pričaj; smej se; povremeno proveri da ti komadić hrane nije ostao među zubima. To su osnovne stvari, jel' tako? Mislim da sam se uglavnom pridržavala pravila. Međutim, kako da završiš sastanak? Sigurno postoji način da se rastanete učtivo, ali odlučno, a da pritom obe strane odu nepovređenog ponosa. Ako tako nešto postoji, moraću to brzo da savladam, u slučaju da iskrsne još neki sudar sličan ovom s Eliotom.

34


Book as passion & BalkanDownload

3. Zašto da te volim? Internet: međunarodno priznato utočište za čudake, noćne ptice i prosečne teoretičare zavera, a od sada i moj ljubavni portal. Da pojasnim. Eliot mi nije poslao poruku. Još uvek postoji mogućnost da je pošalje, ali posle šest dana, prilično se smanjila. Laknulo mi je. Ako se i javi, verovatno ću morati da smislim ljubazan i učtiv odgovor, a da ga pritom opet slučajno ne pozovem da izađemo. Nisam očekivala da se javi odmah sutradan, čak ni posle dva dana. Međutim, trećeg dana sam primetila da često gledam u telefon, za svaki slučaj; četvrtog dana ga gotovo nisam ispuštala iz ruke. Petog dana

sam,

posle

neprospavane

noći

provedene

u

analiziranju

svih mogućih razloga da se ne dopadnem muškarcu koji nosi vetrovku, morala priznati da sam donekle (sasvim malo; reč “donekle” je zaista preterivanje; bolji izraz je zericu ili mrvicu) razočarana što me nije zvao, ne zato što mi se dopada... već zato što sam htela da mu se dopadnem. Nisam ponosna zbog toga. Juče sam shvatila da imam izbor: mogu da gasim cigarete po rukama da bih se iskupila za svoju sramotu ili da se pomirim da je moj sudar s Eliotom, ako ništa drugo, pobudio u meni želju da budem s nekim, da ne budem sama; da imam seks s nekim, a ne da se na brzinu zadovoljavam u kupatilu. Mislila sam da su ta osećanja umrla zajedno s mojom vezom sa Čarlijem. Ko je mogao da pretpostavi da će Eliot - Tip u vetrovki - biti taj koji će ih probuditi? Budući da više nemam poverenja u pri35


Book as passion & BalkanDownload

jatelje i njihovu sposobnost da mi nađu nekoga, moraću sama da se uhvatim u koštac s problemom, a to znači - internet. Kada mi je bilo sedam godina, isplanirala sam i objavila venčanje Barbike Balerine i Vilija, anatomski korektnog lutka, a zatim sam im došla na svadbu. Bio je to Barbikin treći brak: te godine prvo se bila udala za Kapetana Skarleta, Bruovu akcionu figuru, a potom za mog medu. Barbika je živela u sreći i veselju sa svakim od trojice muževa, zato što, kao dete, nisam imala razloga da mislim kako ljubav nije večna, da brak ne traje doveka i da dvoje mogu da se venčaju samo ako su oboje slobodni. Mogla bih na Tviteru da započnem kampanju za proizvodnju Poligamne Barbike, da olakšam budućim generacijama. Dok su Barbika i Vili plesali na venčanju, ja sam mislila da ću, kada porastem, prvo izgledati kao Barbika, a onda se udati, roditi decu i raditi posao iz snova, odnosno da ću biti umetnica/frizerka/probni vozač Aston Martina. Nisam znala šta znači “zabavljati se”; nisam znala za neuzvraćenu ljubav i odbacivanje. Prvi put sam čula za razvod braka u trećem razredu osnovne škole, kada je (sudeći po onome što je moja majka saznala) otac Popi Mejson prevario Popinu mamu s dadiljom pa ga je ona izbacila iz kuće, što se na Popi odrazilo samo utoliko što je dobijala po dva poklona za rođendane i Božiće. To je meni i mojim drugarima izgledalo kao veoma dobra pogodba, te smo naredne tri nedelje svi priželjkivali da se i naši roditelji razvedu. Tek kada sam postala adolescent i spoznala prljavu stvarnost razvoda braka roditelja, u potpunosti sam shvatila da bračni zaveti ne traju uvek

36


Book as passion & BalkanDownload

do kraja života, kao ni zatvorske kazne za ubistvo, a štenci porastu u odrasle pse. Moji roditelji su izuzetak koji potvrđuje pravilo: ove godine proslaviće trideset treću godišnjicu braka. Kad god poželim da se vratim u te bezbrižne dane Barbikinog venčanja, setim se tate kako mami svakog dana kaže da je voli pre nego što ode na posao. Poštujem ono što su postigli i divim im se zbog toga, ali ne razumem. Ne mogu da dokučim kako ostati s jednom osobom trideset tri godine; ako suviše dugo razmišljam o tome, obuzme me osećaj da sam se zaglavila u liftu i setim se Trećeg Njutnovog zakona (sila akcije je jednaka sili reakcije, ali je suprotnog smera), od čega me uhvati panika da ću umreti sama. Upoznavanje preko interneta je prihvatljiv kompromis: mogu da mlataram nogama sedeći na obali mora prepunog muškaraca, a ne moram da skočim niti da se plašim da će mi ajkula odgristi nogu. Kada sam u pretraživač ukucala “internet upoznavanje”, dobila sam sedamnaest miliona rezultata. Sama činjenica da postoji toliko vebsajtova za upoznavanje svakako ukazuje na to da je od presudnog značaja odabrati pravi - ne želim da trošim teško zarađen novac na upoznavanje beznadežnih morona. Zapravo, ne želim uopšte da trošim svoj teško zarađen novac, međutim, moja istraživanja (deset minuta na forumu za hiperusamljene; četiri minuta četovanja s ND) otkrila su mi da doživotna sreća ima cenu i da je ta cena trideset dve funte mesečno. Nakon intenzivnog razmišljanja, odlučujem se za Srodne duše Gardija-

na, zato što ja čitam Gardijan; ako je neki tip išao istom logikom, zajedničko će nam biti osećanje za pravdu leve političke opcije, te možemo da probijemo led tako što ćemo se smejati čitajući kolumnu Tima Daulinga. 37


Book as passion & BalkanDownload

Međutim, moram da se čuvam namazanih čitalaca Telegrafa, koji varaju sistem tako što navode da su ljubitelji Ala Gora i kinoe. Osim toga, da budem iskrena, Gardijan čitam samo vikendom, i to uglavnom ilustrovani dodatak. Ispostavilo se da izabrati odgovarajući veb-sajt nije ništa u poređenju s mukama na kojima sam se našla pokušavajući da sročim nešto za svoj profil. Kažem da napišem... Tačnije, sedim u Kafeu nero i zurim u ekran laptopa. Kafe je prirodan izbor za obavljanje tako teškog zadatka, jer mi pisanje profila za upoznavanje izgleda nekako manje jadno ako to radim negde na javnom mestu nego sama kod kuće; mada sam potrošila 4,20 funti (čaj late sa sojinim mlekom i jedan biskvit da se okrepim) i osećam se jadnije nego ikad. Opšti žamor me ometa: kad god se setim nečega, šanker uključi mašinu za pravljenje pene od mleka i moje misli odlutaju. Pijuckam čaj. Izabrala sam skrajnut sto, pored zida, tako da niko ne može da vidi šta radim. Gledam unaokolo - to je jedino što sam do sada radila - i pitam se: od onih koji tu sede, koliko ih je internet tragača za ljubavlju, kao što sam ja? Koliko je samaca, koji bi radije bili u vezi? Kada su ljudi prestali da nazivaju internet “svetska mreža” (WWW)? Da li da uzmem topli sendvič? Moram da se usredsredim. Niko normalan i stariji od četiri godine ne voli da hvali samog sebe, zar ne? Ja lično ne mogu da oglasim prodaju starog zimskog kaputa na Ibeju, a da se do besvesti ne izvinjavam što patent zatvarač zapinje; boli me zub pri pomisli da treba sebe da opišem rečima koje nisu pomalo 38


Book as passion & BalkanDownload

omalovažavajuće. Mada, kad pogledam druge profile, izgleda da nisam jedina: Hajde da očajavamo zajedno!, kaže Saša iz Boa, kao da će se naša nezavidna situacija raspršiti ako se zajedno suočimo s njom. Tridesetdvogodišnji Toni iz Ričmonda hoće da kažemo prijateljima da smo se

upoznali u baru, što mi ne smeta, ali se pitam zašto Toni jednostavno ne ode u neki bar... Dobro. U redu. Da vidimo. Ne treba mi topli sendvič. Dobro...

Zdravo! Ja sam Rozi, dvadeset sedam godina... Ne. Bez uzvičnika. Bez humora. Briši.

Hvala što si pogledao moj profil, očigledno imaš ukusa... Držim prst na bekspejsu i posmatram kako slova nestaju. Možda mi treba još jedan čaj late. Devojke - pa, da. Devojke su rešenje. Videću šta su druge devojke napisale, pa mogu da ukradem najbolje delove od svakog profila i tako stvorim hibridnu Savršenu ženu sa sopstvenim likom. Prvo Ana, dvadeset osam godina, iz Dalstona: voli da peče meso, igra skrebl (dodala je “LOL” da dočara ironiju, ali skrebl je super igra, tako da je LOL na njenu štetu), da ide u teretanu, u bioskop, izlazi s društvom... ne smeta joj ni da nedeljom uveče ode u pab ili popije čašu crnog vina uz neki dobar film. Beki iz Izlingtona takođe voli da kuva - njen specijalitet je čili. Dejzi iz Forest Gejta takođe voli merlo; Džastin voli da “kulira i gleda neki dobar film” - uvek mora da bude “dobar film”, kao da nisu sedam puta gledale Romi i Mišel na godišnjici mature.

39


Book as passion & BalkanDownload

Moj veliki, beli kvadrat izgleda sve veći i belji sa svakim pročitanim profilom. Nije da ne volim bioskop, ali ne idem više tako često, otkako sam saznala da kesa slatkih kokica srednje veličine sadrži 758 kalorija zbog kokica uglavnom i idem u bioskop. Ne znam da kuvam, osim ako se prelivanje špageta pestom računa u kuvanje; a posle onog u teretani prošle nedelje, ne mogu mirne duše da kažem da sam u formi. Volim da izlazim s društvom, ali volim i da sedim u pidžami, gledam Masteršefa i jedem pahuljice iz kutije; ništa od toga ne može se nazvati “hobijem”. Život mi se svodi na posao, gotova jela, izlaske s društvom i spremanje stana; nije baš spektakularno. Zapravo, kad razmišljam o tome šta zaista radim, shvatim koliko toga ne radim. Volela bih da idem na svirke, ali ne idem. Jadikujem kako su karte skupe ili kako su moji prijatelji suviše lenji, ali, ako bih manje trošila na manikir ili kafu za poneti, mogla bih da priuštim to (mada bih onda morala da nađem nove prijatelje). Volela bih da trčim polumaraton i da naučim da sviram gitaru. Volela bih da posetim sve izložbe o kojima samo čitam. Ako želim da pokušam, moram da se usredsredim na svoje osobine. Veoma sam učtiva - svi moji prijatelji to potvrđuju. Šta to još muškarci vole kod žena? Inteligenciju? Duhovitost? Ne znam zašto, ali nema mnogo duhovitih žena; pretpostavljam da je bolje nasmejati muškarca nego rasplakati ga. Možda bih mogla da pregledam sve muške profile, pronađem najpoželjnije osobine i onda se pretvaram da sam upravo takva. Izgleda da je popularno biti “opuštena”; to je verovatno šifra za: “molim te, nemoj da urlaš na mene kad se napijem, kao moja bivša devojka”. Često se pojavljuje “druželjubiva” i “spremna za akciju”, a ja 40


Book as passion & BalkanDownload

mislim da sam spontana: prošle nedelje sam kupila profiterole samo zato što ih volim. Međutim, morala bih da znam šta tačno znači “akcija” pre no što odlučim da li sam spremna za nju: mini-odmor u Kotsvoldsu bi bio sjajan; nenadan, besplatan put u Južnu Ameriku i mesec dana u venecuelanskom zatvoru ne bi. Popijem jedan okrepljujuć gutljaj čaja i počinjem da kucam:

Ako voliš death metal, žrtvovanje životinja i marmeladu... onda verovatno nisi muškarac za mene... Mislim da ću naručiti topli sendvič. *** Ljudi su dolazili i odlazili. Muškarci su preveli Beovulfa; žene su napisale romane na laptopovima; grupa devojaka je naručila kapučino i više od sat vremena tračarila o prijateljici po imenu Karli. Prošli su sati, možda i dani; izgubila sam osećaj za vreme. A ja sam uspela da stvorim/pozajmim od drugih nešto što može da prođe kao profil. Evo šta sam smislila/ukrala:

Voliš death metal? Žrtvovanje životinja? Miris kiše i kučića? Onda ja nisam devojka za tebe. Druželjubiva sam, opuštena i uvek spremna za akciju. Nisam pila crno vino od jednog događaja u školskoj diskoteci, o kojem radije ne bih, ali ću sa zadovoljstvom piti votku s kiselom, dok ti ispijaš flašu širaza. Kad nisam na poslu, izlazim s društvom, idem u bioskop i teretanu i pla-

41


Book as passion & BalkanDownload

niram narednu avanturu s bekpekerima (primila sam se posle jednog putovanja u Kambodžu - i dobila amebsku dizenteriju!) Ako si stigao do druge rečenice, bravo! A ako ti se dopada to što si pročitao, javi se. Ako je moj amalgamski metod upalio, sada sam zvanično najpoželjnija žena za izlazak na Srodnim dušama Gardijana, a možda i na celom internetu. Morala sam malo da modifikujem istinu: nisam baš s rancem na leđima obilazila Kambodžu, već sam se napijala po Baliju; i nisam dobila dizenteriju, već je to više bio prilično gadan slučaj mamurluka. Ali to je profil za upoznavanje preko interneta, te nije ni vreme ni mesto za iskrenost. Namučila sam se i ponestaje mi snage za biranje fotografija. Većina ima nekoliko fotografija izbliza na kojima se smeše, i poneku na

kojoj

se

bave

hobijem,

ali

budući

da

nemam

ništa

od

toga (hobi/fotografije na kojima se bavim njime), okačila sam tri iz oskudnog izbora na laptopu, na kojima izgledam najmanje nadrndano. Hoću kući. *** Odziv na moj profil je neverovatan; hoću da kažem kako je teško poverovati da neki od tih muškaraca zaista postoje i da su funkcionalni članovi društva. Nameravala sam da sačekam bar jedan dan pre nego što se ponovo ulogujem i pogledam da li je neko reagovao na moj profil, ali nisam mogla da izdržim, pa sam pogledala osam sati pošto sam izašla iz Kafea nero. Bila sam zapanjena kada sam u poštanskom sandučetu zatekla dvanaest poruka, od kojih je jedna morala biti od mog budućeg 42


Book as passion & BalkanDownload

muža. Ne znam koliko poruka se smatra zadovoljavajućim, ali pošto sam iznova čitala svoj profil, mršteći se dok mi se nisu stvorile nove bore, dvanaest poruka mi se učinilo kao podvig. Onda sam ih, nažalost, pročitala. Slovne greške; kolokvijalizmi; skraćenice; neobjašnjiva upotreba apostrofa... Samo od homonima sam htela da ubrizgam votku direktno u venu. Tom iz Hamersmita je počeo sa Zdravo, Rozi, nadam se da se lepo provodiš danas? Odlučila sam da mu dam šansu, ali kada sam pročitala poruku dvadesetsedmogodišnjeg Fransisa koja glasi Hej, lutko izgledaš tooooootalno seksi oćes na piće? došla sam do zaključka da gramatički pravilno pisanje mora da se uvrsti u Maslovljevu hijerarhiju potreba. Otad je prošlo nedelju dana, a poruke neprestano stižu. Nekoliko mogućnosti iskrslo je samo prilikom primene zakona proseka. Sedim na sofi Najbolje Drugarice i krišom se logujem, dok ona pravi večeru (podgreva picu). - Jel’ to veb-sajt za upoznavanje? - nisam je čula kada je izašla iz kuhinje; stoji iza mene i gleda u ekran. Klikćem na krstić da zatvorim prozor, ali kasno je. Dodaje mi tanjir. - Dopisivala si se s nekim? kezi se. - Mislim da je bolje da mi kažeš. - Zove se Džonatan. Javio se pre neki dan i zasad najviše obećava. ND zahteva da joj pokažem poruke. Kaže, ako je videla moju vaginu, može da vidi i moje trabunjanje; ne vredi da se bunim, te biram mali deo koji mogu da joj pročitam. Rozi : Ne, ne bavim se timskim sportovima. Mada sam bila vođa

navijačica na faksu…

43


Book as passion & BalkanDownload

Džonatan : Vođa, a? To znači da si se pela na vrh piramide? Ja sam

bio zamena u ragbi timu, nije baš nešto! jes’ ti nekad pala? kladim se da si nosila neke oskudne haljinice! Rozi : Suknje su bile prilično kratke... morale smo da pazimo kad

duva vetar. Još uvek igraš ragbi? Šta si u timu? Moj brat i tata su nekada igrali bekove, tako da ću možda znati o čemu pričali… Džonatan : nažalost ne igram više toliko! Nekada sam malo igrao za

lokalni tim ali radim a da bi igrao mečeve moraš stići na treninge tokom nedelje. Igrao sam svašta po terenu, samo nisam bio u skramu. Kako se zezaš inače? Rozi :Uobičajeno, valjda?? Dosta izlazim s društvom, ponekad odem

u teretanu... - Rekla si mu da si bila navijačica! - ND će. Kad prestane da se smeje, dodaje: - Zvuči pristojno. Mada ima malo problema s interpunkcijom i velikim slovima. Stežem vilicu: to i mene muči i sad mi je još gore, jer je i ND primetila. - Gde živi? I to me brine. - Debden? Morala sam da pogledam u mapu linija metroa; to je negde na početku Centralne linije. - Jel' te pitao da izađete? - Aha, izlazimo u petak. - Odredio ti je petak? - Iznenađena si? 44


Book as passion & BalkanDownload

ND objašnjava: kafa u nedelju znači da nije zainteresovan, piće u toku radne nedelje je šifra za “super si, ali videćemo”, a vikend muškarci ostavljaju za devojke oko kojih se, po njihovoj proceni, valja potruditi. Njeno objašnjenje me je ohrabrilo. Onda me je pitala kuda idemo - ja nisam čula za taj bar, ali ND me pogleda začuđeno. - Zanimljiv izbor. Ima mnogo razloga što retko odlazim na Trg Lester, Prvo, zato što nisam turista, a čak i da jesam, ne bih tamo išla; taj kraj nema onu suptilnost i dušu koji se mogu osetiti gotovo svugde u Londonu. Možda sam snob, ali smatram da džinovska M&M prodavnica ne spada u vrhunsku kulturnu baštinu. Na svako pozorište i bioskop u ovom delu grada dolazi jedna prodavnica suvenira s raznim smećem s motivima britanske zastave, ili neki preskup i prepun bar koji služi pića radioaktivnih nijansi. Džonatan me vodi u jedan takav bar. Spazila sam ga čim sam izašla iz metroa: podseća na momka s onih šest fotografija koje je stavio na Srodne duše Gardijana. Visok je i vitak, zapravo, pre bi se reklo dugačak, ima bradu od nekoliko dana i kratku tamnu kosu sa zaliscima. Pomirila sam se s tim da muškarci imaju zaliske (ili “visoko čelo”, kako se moj otac izrazio kada je počeo da ćelavi), jer kad se približiš tridesetoj, dečko s kosom je luksuz, a ne bogomdano pravo. Dok hodamo ka baru, pomišljam kako možeš da pogledaš stotine nečijih fotografija, a da ne stekneš pravi utisak o nečijoj spoljašnosti. On otvara jedno krilo teških, staklenih vrata Leters Bara i odmah me zapahne talas buke, a zatim i vrućina, kao kad uđeš u staklenu baštu. Kao da je ceo London tu: mesto vrvi od onih što su svratili s posla pa u vlažnim košuljama i olabavljenim kravatama stoje leđa uz leđa s raskikotanim devojkama u uskim suknjama i cipelama vrtoglavo viso45


Book as passion & BalkanDownload

kih potpetica. Duž zidova su separei postavljeni crnim skajem: u jednom sedi grupa studenata i pije pivo, s jaknama i torbama za laptop nabacanim u uglu; dva separea niže, dva elegantna, starija gospodina smeju se s dvema šik damama, koje su verovatno (nadam se) njihove supruge. Prazna boca od šampanjca stoji u kofi s ledom između njih, dok oni ispijaju drugu. Suviše je rano za one što dolaze posle pozorišta, a suviše kasno za one što dolaze pre; mada ne mogu da dokučim šta ih je dovelo ovamo, izgleda da se dobro provode. Pitam se da li bi me primili u društvo. Čudi me da mogu da čuju jedni druge od klupske muzike koja gruva i kao da zgušnjava vazduh. Džonatan mi nešto viče - vidim kako mu se pomeraju usne i kako su mu iskočile žile na vratu, pa ipak, čujem samo: - Hšdapšto. - Odmahujem glavom i čkiljim: međunarodni znak kad nešto ne razumeš. - Hoćeš da popiješ nešto? - urla mi u ušni kanal. - Votku s kiselom - vičem i ja. Bilo bi dobro kada bih dobila i kriške limete, ali taj napor nije vredan truda. Jedini reper mi je sudar s Eliotom, ali ako ćemo nas dvoje večeras da komuniciramo isključivo urlajući jedno na drugo, čini mi se da neće biti baš uspešno. Dok se Džonatan probija ka šanku, spazim nešto čudnovato, gradski ekvivalent oaze u pustinji: prazan separe. Ostali su suviše zaokupljeni čekanjem u redu ili ćaskanjem ili su u osam uveče suviše pijani da primete. Tokom godina, doživela sam dosta poniženja zbog svoje visine (na primer, kada su nas slikali za školsku fotografiju, bila sam prvi učenik koji je za grupno slikanje morao da se popne na postolje; tada sam bila u devetom razredu, dok su dva niža razreda bila ispod mene), međutim, biti odrasla osoba visine deteta u Lon46


Book as passion & BalkanDownload

donu ima svojih prednosti, na primer, kad se treba udenuti u praznine u prepunom vozu za vreme špica, praznine koje nevešto oko (čitaj: ljudi normalne visine) ne može ni da primeti. Ja sam neka vrsta metro nindže. U ovom slučaju, to znači da mogu da se provučem kroz masu ljudskih tela i dočepam se separea. Ugledam Džonatana i mahnem mu, dok ga posmatram kako prilazi, pazeći da ne prospe piće i da ga neko u gužvi ne ćušne laktom. Spušta piće na sto i uvlači se u separe. Kucnemo se i nazdravimo; potegnem i čaše, a on kaže: - Ovde služe samo dupla pića. - Zamalo da povratim od oštrog, gorkog ukusa jeftine votke koja me peče u grlu. Spuštam čašu na sto. - Napiću se, ako budem popila više od dve. - Onda da uzmemo još! - viče Džonatan i gestikulira kao da će iskočiti iz separea i pozvati šankera. Usiljeno se nasmejem na pomisao da će me Džonatan napiti. - Ne mogu da verujem da je ovolika gužva. - Aha, baš je krkljanac. Uvek je ovako petkom - kaže. Uvek? Koliko često dolazi ovamo? U separeu je malo manje bučno, ali u predelu potiljka osećam napetost od naprezanja da ga čujem i da on mene čuje. Donekle je dobro što votka postaje pitkija sa svakim gutljajem. - Nisi mi rekao čime se baviš - vičem preko stola. I - Radim malo neuobičajen posao - odgovara. Možda je dreser delfina. Možda je Vili Vonka. Kaže: - Radim u obezbeđenju na Getviku. - Priča mi o “urnebesnoj” skupini “momaka” s kojima radi i koji se svi zovu Gaz, Baz ili Daz, koliko

47


Book as passion & BalkanDownload

mogu da razaznam; izgleda da provode dosta vremena gledajući “urnebesne” video-klipove na jutjubu. - Šta je tvoj posao? - Bila si na aerodromu? - pita Džonatan i naginje se preko stola. Zastanem. - Jesam. - Letela si avionom, jel’ tako? - Da... - Dakle, pre nego što si ušla u avion, morala si da prođeš kroz skenere, znaš na koje mislim? Prođeš i oni pište? Moj posao je da pregledam prtljag i proverim da li neko pokušava da prošvercuje nešto što ne sme u avion. Ako zaključimo da se neko ponaša sumnjivo, imamo pravo da ga zaustavimo i pretražimo mu kofer. I ja se naginjem. - Koga zaustavljate? - Smejem se: - Tipove s naočarima za sunce i mantilima? - Zavisi - nastavlja Džonatan, - Bilo koga ko se učini sumnjivim. Nije se nasmejao, Nije obratio pažnju na moju šalu ili je nije shvatio. I jedno i drugo je zabrinjavajuće. - Aha, razumem: Džonatan se zavalio u sedište i čeka da nastavim. - Samo sam mislila, znaš... postoji li nešto određeno? Kao, na primer, da li obraćate pažnju na određeno ponašanje? Ako neko izbegava da vas pogleda u oči ili tako nešto? - Nešto određeno? - mršti se. Gledam u čašu, čvrsto rešena da nikad više ne letim s Getvika. - Ne, baš... samo ako neko izgleda sumjivo. - Aha. - Mućkam mutnu mešavinu razvodnjene votke i kockica leda u čaši. Kad su sudari u pitanju, moj zvaničan skor je nula prema dva. 48


Book as passion & BalkanDownload

Moja ravnodušnost prema Džonatanu nije se ispoljila odmah, kao u Eliotovom slučaju, već se postepeno razvijala, te je samim tim ubedljivija. Nije mi jasno. Džonatan je bio zanimljiv i zabavan dok smo se dopisivali. Kako je moguće da je toliko drugačiji uživo? Međutim, pošto sam već tu, osećam obavezu da razgovaram s njim, dok ne smislim neki razlog da odem. - Pa, šta je najuvrnutije što si našao u nečijem koferu? To te sigurno svi pitaju. - Lisice - ceri se Džonatan. - Kladim se da ne možeš da pogodiš čemu služe! - Mislim da mogu - smejuljim se. - Za seksi igrice. - Aha, znala sam. - Šta piješ? - Ne zvuči kao da pita. Izvukao se iz separea i stao pored mene, čekajući odgovor. - Ovu rundu ja plaćam, zar ne? Smeši se podrugljivo. - Devojke uvek to rade. - Šta rade, izvini? - Pretvaraju se da žele da plate. Kao, treba im sto godina da nađu novčanik, jer čekaju da tip kaže “Ja ću”. Teško mi je da ga pratim. - Ali... zaista želim da platim. - Pokazujem novčanik. Džonatan se ponovo smeška. - Zaboravi - kaže i kreće prema šanku. Ne razumem šta se upravo dogodilo. Da li je trebalo da platim? Ili da insistiram da platim? Dobacuje preko ramena: - Uzeću ti isto - što je , očigledno, moja kazna. 49


Book as passion & BalkanDownload

*** Kada me je Džonatan pitao da li sam nekada imala seks utroje, zaključila sam da upoznavanje preko interneta nije za mene. Posle samo dva izlaska, od kojih jedan čak i nije bio isplaniran preko interneta, dođe mi da tresnem o zid svoj skup, neosiguran laptop. Džonatan nešto priča: vidim kako mu se usne pomeraju, ali više ne slušam. Već tri minuta smišljam izgovor da odem. Mogu da kažem kako treba da se vidim s prijateljicom, ali ko planira susret s prijateljicom isto veće kad ima sudar... Ako hoću da ga otkačim, moram da smislim ubedljiv i nepobitan izgovor, za slučaj da me nešto pita. Međutim, možda dobar izgovor ne postoji. Nema potrebe za dobrim izgovorima; ljudi moraju da veruju u loše izgovore, jer bi inače morali da se pomire s tim da su odbojni onima koji ih smišljaju i ne mogu više ni minut da izdrže u njihovom društvu. Mogu da pribegnem klasičnoj priči o “ranom ustajnju”, kao u Eliotovom slučaju (u tom slučaju ne naročito ubedljivoj): što je vrlo blizu otvorenom odjebavanju. Zapravo, trebalo bi samo da zahvalim Džonatanu na lepoj večeri i kažem da idem kući. Ali, šta ako ne shvati poruku? Kako da se nateram da dodam: “I molim te, nemoj više da mi se javljaš”. - Rozi? Trgnem se. - Da? - Hoćeš li?

50


Book as passion & BalkanDownload

O, bože, a šta to? Da idem kući? Ili u Debden da pijem jeftino pivo dok Džonatan posmatra kako mi prostitutka po imenu Čeri liže bradavice? Kad se sve uzme u obzir, mislim da je najsigurnije reći “ne”. - Verovatno ne bi trebalo. - Hajde, još jednu turu. - Primamljivo zvuči... - pretvaram se da sam u nedoumici: da li da popijem još jedno loše piće sa Džonatanom ili da krenem kući, usput kupim čokoladicu i presvučem se u pidžamu. - Hajde - kaže on i zavali se toliko silovito da je tresnuo o sedište nemoj da si sisa. - Idem kući - kažem, ovoga puta odlučnije. - Hvala ti, lepo sam se provela. - Stvarno ideš? - iskreno je zapanjen. - U redu. I nisi neka riba, ali hteo sam da pokušam, kad smo već tu. - S tipovima kao što je Džonatan “ne” je uvek najsigurnija opcija. Kod kuće, u krevetu i s laptopom u krilu, ulogovala sam se na svoj nalog na Srodnim dušama Gardijana. Imam devet novih poruka u sandučetu, a tri imaju slovne greške u prvoj rečenici. Čitam ostale, jednu po jednu, ali sve su uglavnom nezanimljive. Do malopre, neotvorene poruke u sandučetu delovale su na mene kao gomila šarenih koverti koje su mi stizale pred rođendan; što si stariji, sve je manje uzbuđenja, jer znaše da će ti samo mali broj čestitki, kao i poruka, nešto značiti (uzgred, to su one koverte sa čekovima). Ostale jesu lepe, ali će na kraju završiti u korpi za otpatke. Otvaram konverzaciju sa Džonatanom i vraćam se na početak, tražeći nagoveštaje

51


Book as passion & BalkanDownload

koji ukazuju na to da je on zapravo uobražen, neotesan drkadžija. U prvoj poruci napisao je zavodljiv komentar na moju priču o školskoj diskoteci, koji me je tada nasmejao, ali sada mogu da ga čujem kako to izgovara: ...da li još uvek radiš stvari o kojima ne pričaš, bez crnog

vina??? Bljak. Čitam dalje; detalji koji su me u prvom trenutku privukli - to što igra ragbi i voli da kuva - sada su nebitni. Odnose se na “Džonatana” kakvog sam ja zamislila: lepo vaspitanog, snažnog ali osećajnog, pametnog ali ne i uobraženog... Džonatana koga sam zamišljala kako sprema večeru u nedelju uveče, dok ja sedim na našoj sofi iz

Habitata, čitam Gardijan i pijem sovinjon blank. Sve i da me je Pravi Džonatan odveo u neki lep bar i da smo fino pričali, umesto što je pokušao da me napije i nazvao me sisom, nije on tip iz moje mašte. Trebalo je da poslušam instinkt: njegov opušten stav prema pravopisu i gramatici bio je znak da nema nikakve šanse za uspeh. Označim čitavu konverzaciju i kliknem da je obrišem. Veb-sajt me pita da li sam sigurna. Napokon jesam.

52


Book as passion & BalkanDownload

4. L'amour izgleda otprilike kao ti ND zna da je rešenje za svaku krizu, naročito onu koja podrazumeva muškarce i sumornu budućnost bez ljubavi, hladna boca belog vina, velika kesa doritosa (svakoj po jedna) i neki ohrabrujuć motivacioni govor za žene. Kad napunimo osamnaest godina, mi žene - svaka od nas - počnemo da se budimo s motivacionim govorom u glavi, kao da smo prethodnih osamnaest godina slušale snimke u snu (takođe znamo kako ostaviti pušenje i nešto španskog za početnike). Tu su različite ženske teme: od starenja do upoznavanja muškaraca, pa do toga koje delove tela nikada, ni pod kojim uslovima, ne treba brijati - kao i sve ono između. Kad god smo tužne, ranjive ili usamljene podsećamo jedna drugu na važne delove tog govora, kako bismo otklonile ženski nemir i povratile se u život, odnosno ponovo mogle da radimo, izlazimo s muškarcima, ustajale iz kreveta ujutru (u zavisnosti od siline krize). Nije bitno što se motivacioni govori za žene zasnivaju na poluistinama i izmišljotinama - Naravno da nećeš umreti sama! Nisu normalni ako ti ne daju posao!

Nema teorije da jebe izuzetno zgodnu sekretaricu, kad je s tobom tako opušten i na poznatom terenu - jer nije u tome stvar. Stvar je u tome da svojoj prijateljici/sestri/bedinerki pokažeš da si uz nju i da je bodriš, iako je najebala. ND je večeras sjajna (Uvezi sa Džonatanom: “To ti je rekao? Seronja. Dobro je da si ga otkačila”), a i vino deluje umirujuće. Menjamo kanale i tražimo neko đubre da gledamo. Najzad se zaustavimo na filmu u kojem Nikolas Kejdž vrtoglavom 53


Book as passion & BalkanDownload

brzinom vozi nekoliko automobila po gradu. Primila sam se; upravo se pojavila i Anđelina Džoli. ND sedi pored mene i kucka po telefonu. Obrisala sam nalog na Srodnim dušama Gardijana. Konverzacija s tipom po imenu Oven, koja je obećavala, nekako je zamrla. Nisam dobijala mnogo poruka, te sam zaključila da nije vredno truda. Otada je prošlo nedelju dana. Ako se izuzme nekoliko trenutaka očajanja kada sam guglala “zajednica za usamljene penzionerke” i bila na trećini kese pune krofni, zadovoljna sam svojom odlukom. Muškarci i žene vekovima kopuliraju bez laptopa, a internet nije jedini način da upoznaš muškarca. Družim se; izlazim, a ponekad se na tim mestima nadu i muškarci. Treba više da izlazim po barovima. Za finansijske poteškoće i moguće oštećenje jetre kompenzacija će mi biti saznanje da ću jednog dana bez sumnje sresti muškarca koji je privlačan, inteligentan i (iz razloga koje još ne umem da objasnim) žarko želi da se oženi. Znam da ću uspeti, jer tako su se i moji roditelji upoznali. Tata je u baru proslavljao kolegin rođendan, a mama je došla na proslavu na nagovor najbolje drugarice Liz, koja je sada moja kuma (da je ispalo drugačije, sada bi bila “Liz, ona fufa koju mama ne podnosi”). Tata kaže da je ugledao mamu čim se pojavila na vratima i da je celo veče čekao priliku da joj pride. Mama tvrdi da je bezmalo celo veče piljio u šankerkine grudi i da su se upoznali kad su oboje krenuli u toalet. Tata je ubrzo nakon toga dobio premeštaj, te joj je pisao pisma, svake nedelje po jedno. - Bilo bi lepo kada bi ljudi i dalje pisali pisma - kažem Najboljoj Drugarici. - A?

54


Book as passion & BalkanDownload

- Niko više ne piše ljubavna pisma. Kada bi mi neki tip napisao pismo, bila bih... -pucnem prstima. - Gotova. Ona me gleda i kaže: - Ne znam o čemu pričaš - zatim se vraća telefonu. Čujem ključ u bravi. Una ulazi u dnevnu sobu i baca se u zelenu fotelju, ne skidajući kaput. Pitam je kako je bilo na poslu, mada već znam odgovor. - Dugačak dan - kaže - veoma naporan. ND je pogleda i kaže: - Zdravo... - zatim zastaje, zato što nikako da zapamti koja je koja od moje dve cimerke. Nije važno: Una otpozdravlja kratko; jasno je da ni ona ne može da se seti imena moje Najbolje Drugarice, Možda ga nikad nije ni znala. - Dok ne zaboravim - kaže Una i smakne cipele s potpeticom. Ovog meseca treba da platimo porez. - Već sam uplatila novac na račun - kažem/lažem. - Jel’ Harijeta zna? - Sigurno zna. - Nadam se da zna. Niko ne želi da se ponovi ona katastrofa od prošle jeseni s računom za vodu. Una naslanja glavu na rukohvat fotelje i gleda u televizor. - Šta to gledate, zaboga? - Film o automobilima. S Nikolasom Kejdžom. - Jel’ dokumentarac? - Mislim da nije. Una izgovara nešto što bi trebalo da bude vokalni ekvivalent sleganju ramenima, zatim uzme svoju torbu i cipele. - Istuširaću se i u krevet, 55


Book as passion & BalkanDownload

pa ako bi mogla da utišaš televizor... Ustajem sutra rano, tako da se nećemo videti pre vikenda. - U redu. Laku noć, Una. - Laku noć. - Noć - kaže ND, moj neodlučni eho. Ne pokazuje nameru da krene kući; umesto toga, gleda u telefon kao opčinjena. Pozovem je po imenu, ali ništa. Ćušnem je i pitam šta je to toliko zanimljivo, jebote. - Visiš na telefonu već čitavu većnost. Dopisuješ se s nekim? - Ne. - Smeši se i najzad me pogleda. - Na Tinderu sam. - Šta je Tinder? - Strava je, trebalo bi da napraviš nalog. - Još uvek ne znam o čemu se radi. ND se okrene ka meni i ispruži telefon. S ekrana nas posmatra neki bradonja s prugastom kapom i gitarom; ispod slike piše njegovo ime i godine: Brajan, dvadeset devet. Na dnu ekrana vidim zeleno srce i preteći, crveni znak X. - Šta kažeš za Brajana? - pita ND. - Odgovara ili ne? Približavam se ekranu. - Ne mogu da se odlučim... zašto? Jel’ to važno? - Da, u tome je vic. Ovako na brzinu, da li ti se sviđa? - ND dodiruje njegovo lice i pojavljuje se još fotografija: Brajan u pabu; Brajan sa psom; evo ga s drugarima koji svi liče na njega. - Pa, ako bih morala da se odlučim... nije baš moj tip. - Ne, ni moj - kaže ND i prevlači palcem preko ekrana. U deliću sekunde, Brajan nestaje i pojavljuje se Trevis, trideset godina. - Gde je Brajan? - Otišao je. 56


Book as passion & BalkanDownload

- Kuda? ND uzdiše i okreće se ka meni. - Tinder je kao super-market s muškarcima. Svaki put kad prevučeš, pojavljuje se drugi, ti ga lajkuješ ili ideš dalje. - Kako ga lajkuješ? - Prevučeš nadesno umesto nalevo. - ND nastavlja da prevlači prstom preko ekrana, nalevo, odbacujući lica toliko brzo da se više ne vide jasno. Usput mrmlja: - Ne, ne, ne... -Onda se zaustavlja. Neviđeno zgodan muškarac u bermudama, plavokos, preplanuo, bistrih zelenih očiju, stoji pored bazena u kojem se svetluca tirkizna voda, s pivom u ruci i širokim, blistavim osmehom na lepom licu. Zove se Ed i ima dvadeset sedam godina. - Sviđa mi se Ed - kažem. - I meni - slaže se ND - dakle, umesto nalevo, prevući ćemo ga nadesno. - Preko ekrana odmah počinje da se pali i gasi SVIĐA MI SE, napisano velikim slovima. Ed nestaje, a na ekranu se pojavljuje sledeći muškarac (Kolin, trideset). - Ali kuda je nestao Ed? Da li zna da ti si ga lajkovala? Možeš li da ga vratiš? - ne mogu da se zaustavim. Pre nego što ND stigne da odgovori, slika na ekranu se ponovo menja: najednom se pojavljuje Edova slika, a iznad piše Vaš idealan spoj! To mora da je dobro, zato što ND blista. - Dakle, sada smo par - objašnjava - jer smo lajkovali jedno drugo. Da odgovorim na tvoje pitanje: da se ja njemu nisam svidela, ne bi

57


Book as passion & BalkanDownload

mogao da sazna da sam ja njega lajkovala. Sad možemo da se dopisujemo; da nismo lajkovali jedno drugo, ne bismo mogli. - Što Srodne duše Gardijana nemaju tu opciju? - Stresem se pri pomisli na Manija iz Totenhama, koji je bio još uporniji kad sam ga odbila. ND nastavlja da prevlači. Džastin, Amir i Gavin preleću ekran, dok ona prevlači nalevo, nalevo, nalevo. - Možda su to ljubavi tvog života - kažem. - Nisu. - Otkud znaš? ND izvije desnu obrvu i pogleda me. - Jednostavno znaš. Rekla si da si znala čim si ugledala Eliota. - Da, ali on je stajao ispred mene, glavom i bradom. Bili smo na pravom sudaru i mogla sam da se uverim. Ti ove tipove gledaš pola sekunde, najviše. - Onda jednostavno mislim da nisu privlačni. - To je skroz površno. - ND slegne ramenima i ponovo se okrene ka telefonu. Gledam u televizor. Pojavio se Vini Džons. Ne znam šta da mislim o Tinderu - izgleda uznemiravajuće. Mojoj majci se nikako ne bi svideo; ona bi to stavila u isti koš s poznatim ličnostima koje se drznu da se zaljube. “Poznaju se deset minuta!”, uvek bogoradi. (Kad primetim da postoji mogućnost da komentariše bilo koje medije, izađem iz prostorije). “To nije venčanje, već predstava za javnost.” Sve ih zove one pop zvezde (uprkos tome što mnogi među njima uopšte nisu pop zvezde) i kaže da su im bračni zaveti kao i nastupi uživo: samo otvaraju usta. Zabrinuta je što je brak postao nešto što se

58


Book as passion & BalkanDownload

može promeniti po želji. U mojim kasnim tinejdžerskim godinama, ona i tata su prolazili kroz krizu dve-tri godine. Bru je već bio otišao na univerzitet i nije mi verovao kada sam mu preko telefona pričala o njihovim svađama, posle kojih nisu razgovarali danima. Nijedno od njih dvoje nije htelo ništa da mi kaže. Nakon jednog naročito teškog vikenda (leteo je i jedan tanjir), sela sam s mamom dok je peglala i pitala je da li će se njih dvoje razvesti. - Kad naiđe oluja - rekla je, sećam se kao da je juče bilo - zatvoriš sve prozore, ne seliš se u inostranstvo. - Ali šta ako naiđe tornado? - pitala sam je. - Tornado zbog neverstva, zato što je neko bio neveran? - Niko nije bio neveran - odvratila je strogo. Posmatrala sam kako slaže tatinu košulju s matematičkom preciznošću. - Trudiš se koliko možeš. Preguraš nekako i setiš se zašto si se zavetovala. - Aplikacija koja te podstiče da odbaciš nekog na osnovu utiska od jedne desetinke sekunde za nju bi bilo svetogrđe. Tata ne bi mnogo mario, naročito ako na televiziji prenose kriket. ND je još uvek u nabavci muškaraca. Srećnici završavaju u korpi, a oni drugi verovatno u nečemu što bi se na Tinderu smatralo kontejnerom za đubre, u nadi da će u dva ujutru naići neki klošar da ih pokupi. Posmatram kako se “spaja” s izvesnim Hozeom, a zapažam i nešto što mi je promaklo kada se “spojila” s Edom: kada dvoje potvrde da se jedno drugom sviđaju, Tinder pita Želiš li da nastaviš da igraš? Pitam ND šta je to, a ona mudro klima glavom. - Uvek to kaže. To ne znači ništa.

59


Book as passion & BalkanDownload

Da li je Tinder igra? Ako jeste, nagrada je... šta? Seks? Dečko? Brak? ND munjevitom brzinom prelazi preko nepreglednog niza lica, kao da su ništa drugo do pažljivo poređani pikseli, a ne živi muškarci koji prde, smeju se i pretvaraju se da ne plaču na kraju Priče o igrač-

kama 3. S moje strane sofe, to mi se čini kao najbanalniji način da nađeš ljubav koji sam ikada videla.

60


Book as passion & BalkanDownload

5. Psi tragači za ljubavlju Nešto zvoni. Ili je moj telefon ili dimni alarm u kuhinji koji mi javlja da se požar širi stanom. Zvonjavu sam čula u snu, ali sada sam budna i još uvek je čujem. Srećom, moj telefon svetli u mraku: dakle, iako sam budna, ne znači da ću uskoro umreti. Pipam po noćnom stočiću i slučajno napipam telefon. - Halo? - VERILI SMO SE! - neko viče, te moram da odmaknem slušalicu od uveta. - Bob me je zaprosio! Nakon devet godina druženja, odmah prepoznajem Kejtin jedva primetan velški naglasak, međutim, budući da me je probudila iz pijanog sna, ipak začkiljim u ekran. Pokušavam da izgovorim: - To je sjajno! - Mora da zvučim mamurno, jer Kejt odgovara: -Šta? Sranje, probudila sam te? Kad se priberem i ispravim u krevetu, uključim lampu. Na budilniku piše 00.37. - Nisi! U stvari, jesi, ali sada sam budna... Kejt, to je božanstveno, zaista božanstveno, mnogo mi je drago zbog tebe. - Hvala! - ciči Kejt. - Sad smo stigli kući... Bili smo na večeri, celo veče se ponašao čudno, a onda je predložio da idemo kući pešice, umesto metroom, mada sam imala visoke potpetice... - Priča mi nepovezanu priču o prosidbi: šetnja duž reke, romantično osvetljenje, klupa, skrivena boca šampanjca... završava se velikim dijamantom, koji je izgleda poenta cele priče. Tu je i večna ljubav itd.

61


Book as passion & BalkanDownload

Čujem olakšanje u Kejtinom glasu dok govori da je “prsten divan”. Dobiti ružan verenički prsten (Rugoba prstenova, kako sam se jednom duhovito izrazila) već dugo je tema naših ćaskanja o Venčanju iz mašte: tvoj dečko planira savršenu prosidbu i na kraju otvori kutijicu u kojoj ugledaš prsten od kojeg se slediš; dragi kamen u boji, na primer, ili četvrtast dijamant, takozvani princezin oblik... bljak. Kejt mi izlaže svoje zamisli u vezi s venčanicom, restoranom i tortom; pričamo o Bobu i o tome kako je u svakom smislu neverovatan i odlučujemo da odmah krenemo s planiranjem venčanja. Pre nekoliko godina, Kejt i ja smo stajale u uglu sobe na božićnoj proslavi zajedničkog prijatelja

Bereta

i

pričale

o

njegovom

venčanju

s

Ajlom, psihoterapeutom. On je bio jedan od prvih iz društva koji se oženio. Kejt je tada rekla: “Upoznate se, zaljubite, počnete da živite zajedno, onda te zaprosi i to je to”. Šest meseci kasnije Kejt je upoznala Boba. Posle godinu dana znala je da želi da se uda za njega. Iako je morala da sačeka još pet godina da bi je zaprosio, sve se dogodilo baš onako kako je rekla. -Mnogo mi je drago zbog tebe, Kejt - kažem joj na kraju. - Zaista, zaista mi je mnogo drago. - Kažem joj da je volim, ona mi uzvrati, prekinemo vezu i u mojoj spavaćoj sobi ponovo je tamno i tiho. Skoro je pola dva. Želim da nastavim da spavam, ali ne prestajem da razmišljam o onoj proslavi i Kejtinom sigurnom glasu kada je rekla I to je to. Naš razgovor prekinuo je početak takmičenja u limbu, a potom sam se napila, ali sećam se da sam bila nespokojna. I sada sam nespokojna, dok ležim tu u tami i razmišljam o Kejt, o roditeljima, čak i o Harijeti dok nas samouvereno upoznaje s 62


Book as passion & BalkanDownload

Krejgom, kao da kaže: Šta mu fali, dovoljno je da je muško?! Veza, ljubav, brak koji bi trebalo da traje zauvek... Za mene su svi ti koncepti proizvoljni, neodređeni i nedokučivi. Pa ipak, merimo ih konkretnim merilima; jednostavno znaš; to je onaj pravi. Sad se sećam šta sam pomislila pre nego što je počela muzika, a neko predložio da upotrebimo metlu kao šipku za limbo: život nije prava linija. Autobus kojim idem na posao svakog dana već tri godine - jutros ide drugom trasom. Saobraćaj je u kolapsu, tako da ću zakasniti, iako sam krenula na vreme. A onda, kad sam se pogledala u ogledalce, da proverim da nemam mrlju od paste za zube na košulji, primetila sam da mi je jedna minđuša na mestu, dok mi je druga rupica na uvetu prazna. Kopam po kršu u torbi, kako bih pronašla telefon. Izvukla sam ga i proverila ima li pramena na Fejsbuku. Kejt je objavila novosti o veridbi i zakačila fotografiju prstena - božanstven je -zajedno s još dvema slikama: na jednoj su ona i Bob one večeri kad smo ga upoznali, a drugu sam ja snimila prošle nedelje, kad smo izašli na piće. Bob izgleda starije; Kejt izgleda mršavije. Za deset minuta, četrnaest čestitiki pojavilo se ispod Kejtinog posta; većina imena mi je poznata, ako se izuzme nekoliko tajanstvenih devojaka (gotovo sve poruke su od devojaka), koje pišu nešto kao:

Dobro došla u klub! i Daću ti svoju listu kontakata! To su sigurno njene “druge” prijateljice - one udate, s posla i joge. Ili je to ili je Kejt postala mason. Ima Sofi i mene; šta će joj druge prijateljice? Kad smo kod Sofi, ona je ostavila poruku sa smajlijima i brojnim uzvičnicima.

63


Book as passion & BalkanDownload

To je jedina poruka na koju je Kejt odgovorila: Ti si sledeća na redu! Pročitala sam je tri puta. Kejt je u pravu; svi znamo da će i Oli uskoro zaprositi Sofi, čak i sama Sofi, ali ne mogu da prestanem da piljim ti te reči. Prvo će se Kejt udati, zatim Sofi, onda će se obe preseliti u predgrađe i ostati u drugom stanju i nikada me neće zvati u posetu, da ne bih deci prenela bacile koje sam zaradila upražnjavajući promiskuitetni seks, kao i sve samice. Gledam kroz prozor autobusa i nemam pojma gde sam. *** Iako sam zakasnila, jutros sam uradila dosta toga: zvanično sam precrtala pet stavki s liste obaveza, što mislim da treba proslaviti odlaskom na ručak u Big Sejnsberi. Polako obilazim rafove, razmatram razne ukuse grickalica monster manč i posle žestoke unutrašnje borbe, odlučim se za ukus goveđeg pečenja, zatim pileću salatu s testeninom, malu kutiju sušija, dijetalnu koka-kolu i kesicu koštunjavog voća. Ostalo je još da odlučim koju ću čokoladu. Suzila sam izbor na pet; ne dozvoljavam sebi često hardkor čokoladice, tako da je izuzetno važno izabrati pravu. Uzmem tvirl, vratim ga, ruka mi lebdi iznad galaksija, međutim, galaksi mi deluje suviše fino za danas. Tviks? Uzmem tviks, vratim ga i pitam se da li da se ipak odlučim za čokoladne bombone maltezer, onda zgrabim jedan tviks i jedan tvirl i brže-bolje otrčim ka kasi. Jedem tvirl na putu ka kancelariji, što se ne računa. Za stolom završavam ručak i popunjavam test na Bazfidu da vidim koja sam Diznijeva princeza; ispada da sam Pepeljuga, te popunja vam ponovo, sve dok ne budem Arijel iz Male sirene. 64


Book as passion & BalkanDownload

Namerno sam sačuvala dijetalnu koka-kolu za neizbežan dremež koji me hvata oko tri po podne, kada, iz nekog meni neobjašnjivog razloga, ne mogu da držim oči otvorene i moram da izbegavam važne zadatke (to sam naučila pošto sam jednom prilikom novinaru poslala imejl namenjen Čarliju; na svu sreću, novinara poznajem, te nisam zaradila otkaz koji sam mogla da dobijem samo na osnovu prve dve rečenice). Šaljem poruku ND i pitam je da li je videla Kejtine novosti; ona odmah odgovori da jeste i da je to sjajno, mada se nije iznenadila. Pita me da li ću povesti nekoga na venčanje. Razmišljam o nabrekloj veni na Kejtinom čelu, koja joj iskoči kad god joj pokvarim sedeljku. Odgovaram da hoću. ND: Otvori nalog na Tinderu. Rozi: Možda. ND: Uradi to! Sutra imam sudar s Edom... Rozi: Sa zgodnim tipom pored bazena? Strava! ND: Vodi me na degustaciju vina, potom na večeru. Baš sam se uner-

vozila! Rozi: Nemoj da si nervozna. Super ćeš se provesti. Hoću da čujem sve

detalje. Sklanjam telefon i vraćam se izveštaju koji radim već tri dana što tek treba da liči na nešto. Želim da pišem od svoje osme godine. Tada je neki pisac posetio našu školu i ja sam shvatila da pišući možeš da zaradiš novac. Posle sam otkrila da neki drugi ljudi - kao što je moja šefica, na primer - plaćaju za pisanje, ali umesto priča, traže izveštaje o medijskoj kampanji koju smišljaš za svakog klijenta tokom tromesečja...

65


Book as passion & BalkanDownload

Odnosi s javnošću nisu baš ono o čemu sam maštala kao devojčica. Ipak, bar nešto pišem. Sada kada sam odrasla, maštam o tome da imam vilu i sise kao Kejt Apton, ali čovek mora da se snađe s onim čime raspolaže. Treba mi tri sata (i dve konzerve dijetalne koka-kole) da završim izveštaj i još jedan da ga lektorišem, ali uspela sam. Helen traži šolju čaja i ja skačem, samo da bih se makla od ekrana. Piljim u kuvalo i čekam da provri voda. Već znam šta će se dogoditi: ND će se smuvati s Edom i nekoliko meseci kasnije biće zaljubljeni i neće izlaziti iz kreveta. Kejt će se usredsrediti na venčanje, a budući da je Sofi sledeća, i ona će biti skroz u tome. Za to vreme, ja ću sedeti kod kuće i jesti tunjevinu iz konzerve, a društvo će početi da me izbegava zato što sam sama i/ili zato što ću prestati da se tuširam. Možda će se ponekad sažaliti na mene i zvati me da izađemo. Razgovaraće se o tome da li boja haljina za deveruše treba da bude zagasitoplava ili mornarskoplava, a ja ću morati da sedim na ivici stola, tiha i gladna, zato što sam ostavila svoju konzervu s tunom kod kuće. Trebalo bi da se bavim nekim hobijem, nečim za šta ti ne treba društvo. Čujem vodu kako vri u istom trenutku kad i poruku na telefonu... ili mi se to samo učinilo. Nema novih poruka, samo moje konverzacije s ND. Ponovo čitam poslednju:

Otvori nalog na Tinderu. Izgleda da je Tinder svuda oko mene: gledam ljude kako prevlače po autobusima, u kafeima, ispod mog nosa. Taj brzi pokret palcem je toliko prepoznatljiv da ne moram ni da vidim šta je na ekranu da bih prepoznala tinderaša. Pre nekoliko dana, stajala sam u redu u Kafeu nero iza 66


Book as passion & BalkanDownload

dve devojke koje su razgovarale o Tinderu. Jedna se žalila na nestašicu zgodnih frajera u poslednje vreme; njena drugarica se složila, a zatim komentarisala nedavni sudar, počevši zaključkom: “Mislim da je bio pijan”. Prva se odlučila za mafin, ali neprestano su brbljale, te je prošlo celih deset minuta dok nisam dobila svoj čaj late. Tinder mi se uvlači u život, htela ja to ili ne. Donela sam nam čaj i proverila poštansko sanduče: nema novih poruka. Gledam u telefon - ništa. Danas čak nema ni mnogo spamova na mom ličnom imejl nalogu. Na Fejsbuku ništa osim nepresranog priliva poruka za Kejt, do sada dvadeset devet, talasa ushićenja i ljubavi koji raste iz sekunda u sekund. Ne kažem da nisu zaslužili: Kejt je jedna od najboljih, najpametnijih, najljubaznijih osoba koju poznajem, kao i Bob. Ipak, dok čitam poruke:

Čestitam.! Bravo! Napokon možete da se opustite!, stičem utisak da je udati se neki ogroman... uspeh.

Nema više bojazni da ćeš ostati usedelica, udaješ se! Danas si ženasupruga, drugarice! Mnogo mi je drago zbog Kejt - oduševljena sam što su ona i Bob toliko zaljubljeni i spremni za takvu posvećenost; međutim, još uvek nisam ubedena da je brak najveće dostignuće jedne žene. Oblačim kaput i čujem da mi je stigla poruka. Zurim da vidim od koga je i ugledam poruku od banke o svom štednom računu. Instaliram Tinder u autobusu, na putu do kuće.

67


Book as passion & BalkanDownload

*** Naoružala sam se živcima za složen proces registracije, međutim, bilo je dovoljno samo da instaliram aplikaciju. Tinder je odmah poharao moj identitet sa Fejsbuka, tako da sam dobila fotografiju i mogućnost da vidim druge te da budem viđena. Polako prelazim preko prve gomile lica, posmatram

svakog

ponaosob,

pažljivo

gledam

fotografije

sva-

kog muškarca, umesto da prevlačim tamo-amo na osnovu onoga što je u izlogu... Mada neki odmah otpadaju, kao na primer Fredi, koji ima oko sto trideset kila i dužu kosu od mene. Adam, Džon i tip koji sebe naziva Teks... razmišljam, ali na kraju ih sve prevlačim nalevo. Dvojica su ni tamo ni ovamo; ne sumnjam da je većina pametna, lepo vaspitana i zanimljiva, ali najmlađi među njima, izvesni Džej-Di, ima trideset četiri godine. Prevlačim dalje, u nadi da će se pojaviti neko mlađi, ali onda Tinder kreće unatrag i nudi mi “izobilje” tinejdžera. Prelazim sve brze, međutim, samo su Ali i Li tu negde mojih godina. Tinder se pokvario. Možda me zajebava. Čekaj... Zar nije ND spomenula nešto u vezi s podešavanjem? Mislila sam da se to odnosi na prelazak s muškaraca na žene, da eksperimentiše i da bi trebalo da joj dam vremena da mi to saopšti, kad i ako bude spremna za to. Međutim, pada mi na pamet da se to možda odnosi i na starosnu granicu. Treba mi malo vremena da nađem podešavanja, ali na kraju se ispostavilo da mogu da odredim i starosnu granicu i lokaciju. Malo je zeznuto suziti starosnu granicu: od dvadeset pet do trideset pet je fina, okrugla dekada, ali dvadeset pet godina mi se čini prilično malo. Nameće se rešenje da kao donju granicu stavim svoje godine, dvadeset sedam, 68


Book as passion & BalkanDownload

ali gde staviti gornju? Trideset pet? Šta ako ljubav mog života ima trideset šest? Veoma proizvoljno. Ipak, negde se mora povući crta, te je bolje da pokušam s onima između dvadeset sedam i trideset pet nego da rizikujem da me smore sredovečni muškarci ili da ostanem usedelica. Odabrati lokaciju je daleko lakše: tri kilometra od kuće. Neću da prelazim s jednog kraja grada na drugi svaki put kad želim seks. Tinder potvrđuje moja podešavanja i napokon mi isporučuje robu: tipovi promiču brzo i u ogromnom broju i, uprkos opreznom pristupu kad je u pitanju lajkovanje, dobijam svog prvog para. To je Seb, s jagodicama kao iz Voga. Odmah mi šalje poruku da me pozdravi: zvuk telefona me žigne, kao kada sam liznula bateriju na času fizike u petom razredu. Počinjemo konverzaciju: osnovno - gde živiš, čime se baviš - negde u šestoj poruci on kaže kako su mi sve fotografije iste, dodajući: Nije da

mi se ne dopadaju! Nažalost, za Seba je suviše kasno: bezmalo ga zaboravljam, dok se vraćam na profil i gledam svoje fotografije: u pravu je. Četiri identične fotografije s vencem od cveća u kosi, napravljene na nekoj proslavi prošle godine. Početnička greška na Tinderu. Sad vidim da Tinder uzima samo jednu fotografiju s Fejsbuka kao glavnu, a ti moraš da se pobrineš za ostale. Na Tinderu su najhitnije fotografije moram pažljivo da ih odaberem. Želim da naglasim da sam zabavna i popularna, te mi treba fotografija s društvom, mada prijateljice koje izgledaju bolje od mene ne smeju da što je suviše blizu. Ne dolaze u obzir one fotografije na kojima mi desno oko izgleda upola manje nego levo kad se smejem, iako to isključuje polovinu mojih starih fotki. Ne mogu da stavim ni one gde mi se vide debele nadlaktice ni gde mi je lice previše okruglo; kao ni one na kojima izgledam pijano, što isključuje skoro

69


Book as passion & BalkanDownload

sve fotke sa studija (mada sam pijana verovatno samo na pola njih). Tokom poslednje godine sa Čarlijem, farbala sam se u plavo. Međutim, tri dana pošto je otišao, ušla sam u prodavnicu i kupila kutiju oreo keksa, bocu votke i farbu za kosu za kućnu upotrebu u nijansi “strastveni tamni kakao”. To je bio moj pokušaj promene izgleda s porukom “jebi se”, onaj pomoću kojeg većina devojaka prebrodi očaj slomljenog srca i postaje svoja lepša, vitkija i elegantnija verzija. Ja sam uspela da postanem svoja gotik-narkomanska verzija. Nažalost, nijedna fotografija na kojoj nemam svoju prirodnu, riđu kosu verovatno nije pogodna, osim ako ne želim da prekršim Zakon o opisu robe. Dakle, ostaje mi ukupno šest fotografija. Okačiću prve četiri, videti kakav je odziv i menjati ih dok ne pronađem najzavodljiviju kombinaciju.

70


Book as passion & BalkanDownload

6. Samo to tražimo Tinder je droga: poput Zapadnog krila, poput pereca prelivenih čokoladom. Vožnja do posla i natrag - uglavnom četrdesetdevetominutno kreni- stani mučenje, s decom koja vrište i rasistički raspoloženim penzionerima - postala je spokojno putovanje, dok prevlačim nalevo i nadesno. Prošlo je četiri dana otkako sam napravila nalog. Za to vreme imala sam dvadeset tri spajanja i petnaest poruka. Postoji nekoliko jakih kandidata, ali trenutni favorit je Patrik, koji me je kupio u prvoj poruci. Patrik: Mnogo sam razmišljao o tome šta da kažem da te impresio-

niram. Patrik: Jel' mi uspelo? Već četiri dana neprestano ćaskamo. Voli sport, putovanja i u restoranima uglavnom jede ribu pre nego meso, kao ja. Volimo iste filmove, ide na svirke onih bendova koje sam oduvek htela da čujem. Grejam takođe obećava, radi s decom i voli dens muziku devedesetih, kao ja. Treći, Mark, lepo je počeo, da bi kasnije poruke počele da mu se ponavljaju, te sam izgubila interesovanje. Budući da na Tinderu uvek ima još nekoliko njih spremnih za razgovor, pad interesovanja je fatalan. To je samo mali deo onoga što sam naučila za ovo kratko vreme u tindersferi. Izgleda da postoji pravilan i nepravilan način upotrebe Tindera. U osnovi, većina prevlači dok ne ugleda nekog ko im se dopada, lajkuje i nada se da će biti obostrano. To je pogrešno. Tek kada sam i sama postala revnosna tinderašica, otkrila sam pravila kojih se moraš pridržavati, ako ne

71


Book as passion & BalkanDownload

želiš sudar s nekim gospodinom Dosadnjakovićem Smrdoustim iz Uzaludnikovca. Pravilo broj jedan: Pogledaj sve fotografije pre nego što prevučeš nadesno. Ovo pravilo je od ključnog značaja, pa ipak lako se smetne s uma, usled grozničavog prevlačenja tamo-amo. Ali baš je zgodan!, kažeš pre nego što nesmotreno prevučeš nadesno. Snosićeš posledice. Pravilo broj dva: Prevuci nalevo svakoga ko ima crno-belu fotografiju, jer to znači da je ružan. Ljudi lepše izgledaju na monohromnoj fotografiji nego na onoj u boji. Kandidat to zna, zna da ti to znaš, ali se ipak nada da će te namamiti dobrom crno-belom fotkom. Ako neko ima sve crno-bele fotke, izbeći ga po svaku cenu. Pravilo broj tri: Ako muškarac nosi šešir, ćelav je. Dobro, to ne mora da znači da otpada - vidi Džejsona Stejtama, Taja Digsa, Stenlija Tučija (Stenli bi bio moj lični izbor). Znam neke devojke koje ne vole muškarce s androgenom alopecijom, a opet znam i one koje samo takve traže. Ipak, nemojte potceniti značaj šešira, jer to može biti pokazatelj da je neko riđokos (opet, to ne znači ništa loše: vidi Demijena Luisa i... ma, samo vidi Demijena. Osim toga, i ja sam riđokosa). Pravilo broj četiri: Prevuci nalevo svakog muškarca koji za sebe kaže da je “smeo”. Eto tako. Pravilo broj pet: Na ovo mi je ukazala ND i to je verovatno najvažnije pravilo. Ako muškarac ne stoji pored nečega, nizak je. Ovde je izuzetno važno pored čega stoji. Najbolje je da to bude nešto poznato, kao što je , na primer, poštansko sanduče, jer odmah dobiješ valjanu perspektivu. Postoji još nekoliko manje suptilnih pravila koja doprinose uspehu na Tinderu: ako je tip napravio selfi svog torza, moron je. Isto važi za 72


Book as passion & BalkanDownload

svakog muškarca koji ima fotografiju svog penisa, osim što je u tom slučaju i moron i perverzni glupander. Postoje i zakonitosti koje svaka oštroumna tinderašica može da iskoristi, kako bi na osnovu samo pet fotografija provalila kakav je tip. Muškarci ne biraju fotografije nasumice. Samac mora da dokaže da je dobar i da nije psihopata, a to se najbolje postiže tako što će se slikati kako drži neko štene ili, još bolje, bebu. Sve žene očajnički žele da se udaju (ne zaboravite, to nam je životni cilj). Shodno tome, da bi našao devojku, muškarac mora da pokaže da i on ima isti cilj (kasnije može to da povuče), tako što stavlja fotku s prijateljevog venčanja, što takođe dokazuje da ima prijatelje. Da bi istakao tu činjenicu, staviće gomilu zbunjujućih grupnih fotki na kojima nije baš jasno gde se on nalazi (Napomena: on je obično najružniji). Pokazaće da je avanturista (fotka sa skijanja) i da voli da putuje (fotka s plaže), a istovremeno je spontan (fotka s festivala) i duhovit (fotka s maskenbala)... U najgorem slučaju, pokušaće da dokaže da ne provodi vikende kod kuće, igrajući X-boks i jedući pahuljice u krevetu. U poslednje vreme strogo se držim pravila. Zbog toga i brze tehnike prevlačenja koju sam savladala, zamalo da ne primetim Lijama, ali spazim ga i zaustavljam se pre nego što će završiti na čistilištu Tindera. Držim palac iznad njegovog lica, koje mi se smeši s ekrana; i ja se njemu smešim. To je fotka koju sam napravila na nekom festivalu pre nekoliko godina: nosi naočare za sunce, na licu ima ostatke jeftine fluorescentne boje za lice; nije to bio maskenbal, ali popili smo suviše sajdera da bismo se uzdržali. Još nisam naišla na ovako nešto - kakva su pravila kad sret73


Book as passion & BalkanDownload

neš prijatelja na Tinderu? Da li je uvrnuto, ako nas Tinder spoji? Ali šta ako oboje znamo da je onaj drugi tu, a samo jedan od nas lajkuje... Budući da ne znam pravila ponašanja, bolje je da pribegnem vantinderskom kontaktu, te mu šaljem poruku. Rozi: Na Tinderu si! Lijam: Onda si i ti! Rozi: Provalio si me. I šta misliš? Lijam: Za sada nemam mišljenje. Rozi: Znači, nema plodonosnih spojeva? Lijam:Možeš li zaista da zaključiš da li ti se neko dopada posle neko-

liko poruka? Rozi: Zato moraš da dogovoriš PRAVI sudar. Lijam: Hm... Zvuči kao obaveza. Lijama sam upoznala kada se zaposlio kao pripravnik, šest meseci posle mene. Osam meseci kasnije dobio je otkaz, budući da se nije mnogo trudio, što se pak nije dopalo direktoru, čije ime uvek zaboravim. Lijam je tipičan tinderaš: njegov idealan sudar je četovanje s devojkom, dok gleda fudbalsku utakmicu. Ipak, čak i u tindersferi treba uložiti izvestan napor, naročito ako si muškarac - kao što retko prilazim muškarcima u baru, isto tako retko pravim prvi potez na Tinderu. Lijam pita kako je na poslu, ja mu pričam tračeve (najzanimljiviji: neko je iz frižidera ukrao kiselo mleko Šorta Martina; krivac je još uvek na slobodi), a on meni priča o nekom kršu od automobila koji je nedavno počeo da sređuje. Kaže da bi trebalo da se nađemo da se ispričamo, ja se slažem,

pa

ipak

završavamo

konverzaciju

74

bez

dogovora.

“Što


Book as passion & BalkanDownload

pre”; “uskoro”; “sutra ti šaljem poruku”... Samo toliko sam spremna da obećam prijateljima u poslednje vreme, kao da očekujem bolju ponudu koja samo što nije stigla ili čekam transplantaciju organa od koje mi zavisi život, te moram da budem dostupna U SVAKO DOBA DANA. Sve u svemu, svi dogovori ovih dana, kao da kriju neku nepoznatu opasnost. Ponovo otvaram Tinder i gledam Lijamove fotografije. Stavio je dve s društvom i jednu na kojoj drži pile(bar se nadam da je pile), ali nema štenaca, nema adrenalinskih fotki s planine niti idiličnih prizora s plaže. Samo on, pocrneo onako šoferski; gusta kosa mu malo neuredno pada preko očiju i uvek je samouvereno sklanja. Ima neki polusmešak na licu, ali nikada se ne smeje, osim ako mu se zaista ne dopadaš. Nikada nisam srela nekog toliko opuštenog i zadovoljnog sobom, kao što je Lijam. On je od onih čije se odsustvo baš oseća kada izađu iz prostorije. Kad razgovara s tobom, kao da ti poverava neku tajnu. Međutim, žene s Tindera neće to znati; možda će primetiti njegovu zgužvanu košulju i kriv nos i odmah ga prevuci nalevo. Ljuta sam i tužna zbog toga. Ljužna sam. Nikada ne bih mogla da se zabavljam s njim. Posle tri godine platonskog prijateljstva, znam suviše o njemu. Samo što nisam zaspala, kad čujem telefon. Patrik: Pa, hoćemo li na piće?

75


Book as passion & BalkanDownload

7. Trenuci zadovoljstva Izgubila sam se. Ne bi trebalo, jer nisam prvi put u ovom kraju. Osim toga, na telefonu imam mapu na kojoj vidim gde sam, gde je bar u kojem je trebalo da budem pre pet minuta, kao i gde se nalazim u odnosu na pomenuti bar. Međutim, mapa kaže da sam bezmalo ispred njega, iako očigledno nisam. Kao što su neki ljudi veoma duhoviti ili dobri plesači, tako sam ja majstor da se izgubim. Kad se izgubim, osećam se kao da mi je neko upravo saopštio da idem u zatvor za zločin koji nisam počinila. Vreme promiče bez obzira na moju potrebu da stane ili da se vrati, i postepeno se gubim u mraku, toliko crnom i gustom da imam potrebu da sednem i stavim glavu među kolena. Sedam na pločnik. Iz te perspektive primećujem mali, jedva primetan natpis iznad bara u sporednoj ulici prekoputa. Dok ulećem u bar, Patrik, koji nesumnjivo ima osećaj za orijentaciju normalne osobe, čeka za stolom u uglu i proučava etiketu na boci s pivom. - Izvini što kasnim - kažem uzrujano, kao kada se izvinjavaš ljubavniku ili nekome koga si upravo udario automobilom. - Nema veze, i ja sam tek stigao - kaže Patrik, mada vidim da je gotovo popio pivo. Naginje se da me poljubi u znak pozdrava. Ima ogromne, smeđe oči, toliko okrugle da za trenutak pomislimo da sam se opet izgubila. Neizdrživo mi je vruće od toplote koju isijava. - Hoćeš li da popiješ nešto? - pita. - Mogla bih... - počnem, ali ne mogu da se setim šta bih htela; kao da ne mogu da smislim nijednu suvislu rečenicu. 76


Book as passion & BalkanDownload

- Čašu vina? Pivo? - Patrik izgleda opušteno, te se nadam da ne primećuje moju beznadežnu paniku. Hoću da kažem tekilu, ali ništa se ne dešava. - Nešto žestoko? - pita. - Na primer, džin-tonik ili... - Da! Džin-tonik, to bi bilo sjajno, hvala. - Patrik mora da prođe pored mene da bi otišao do šanka, te osećam miris njegovog losiona za brijanje. Od toga bezmalo zaboravim da ne volim džin-tonik. *** - Mnogo nas je posle studija došlo u London. Ja sam sa Sofi i Kejt živela u nekom bezličnom stanu - hodniku iz kojeg se ulazi u sobe, a nas tri smo, naravno, mislile da je sjajan... - Već dvadeset minuta pričam brzo i mnogo. Znam da treba da prestanem, ali i dalje pričam. O poslu, porodici

i

svojoj

neprolaznoj,

ogromnoj

ljubavi

prema

Ejmi

Puler. Analzirala sam situaciju na Bliskom istoku, dnevni televizijski program i prava životinja. Za to vreme, Patrik je naručio još jednu turu pića. Što više pričam, on više sluša - to je i dobro i loše za njega. Toliko dobro sluša da iz mene ne prestaje da teče bujica reči, samo da ne bi prestao da me posmatra tim okruglim očima. Kroz košulju vidim njegove dobro oblikovane, mišićave grudi, što me je nagnalo da maštam o tome kako se valjam po žitnom polju s njim, znojavim i nagim do pojasa. Mislim da je to još jedan razlog što ne prestajem da brbljam: bojim se da je Patrik suviše zgodan za mene. Moram pokušati da ga impresioniram iskrenošću. Završavam još jednom epskom anegdotom i uzimam vazduh. 77


Book as passion & BalkanDownload

- Na mene je red - kažem. - Ne, žao mi je - kaže Patrik i diže ruke. - Ekskluzivno pravo na prvom sudaru: muškarac plaća. - Onda ti oduzimam pravo. - Izvlačim novčanik iz torbe. - Šta piješ? Ako mi ne kažeš, moraću da nagađam, a rezultat ti se verovatno ne bi svideo. Patrik se smeje. Misli da sam duhovita. Ili me sažaljeva? - Neću da proveravam. Samo još jedno pivo, ako je to u redu? –

Biće mi zadovoljstvo. - Lepršam do šanka. Pa eto, možda je moguće

“znati”: odmah sam znala da Eliot i Džonatan nisu za mene, a s Patrtkom je isto, samo obrnuto. *** Vraćam se za sto i razgovaramo o muzici, o lošoj muzici, onoj koju skrivaš u plej-listi pod imenom “Pesme za mamin rođendan”, za slučaj da neko naleti na njih. Priznajem da je čuveni album Ejs of bejsa “Happy Nation” jedan od mojih omiljenih - to nikada nisam naglas izgovorila. Patrik se opet smeje. Definitivno ne iz sažaljenja. - Sad ti moraš meni da kažeš. - Ispljuvaćeš me. - Ti mene nisi. - Pa, nisam naglas... - Patrik spušta pogled, tobože ruga mi se. Zaverenički se naginje ka meni. - Dobro... - Zastane načas. Zatim, bezizraznog lica, kaže: - Enija. 78


Book as passion & BalkanDownload

Zadrhti mi usna. - Stvarno? - Stvarno. - Ja... Ovaj... - Bože, znam... - Patrik se smeje; sve više mi se sviđa taj zvuk. Smejemo se zajedno dok mi priča kako je zavoleo Eniju zbog mame, a ja odlučim da to bude naša prva interna šala. “Enija” može da bude naša šifra za sve zajedničke, tajne strasti. Enijini Najveći bitovi naći će se u gomili poklona koje ću mu kupiti za rođendan. Puštaćemo njene pesme za prvi ples na našem venčanju. Posmatram kako mu Adamova jabučica šeta gore-dole, dok pije pivo, a zatim kaže da ide u toalet, kao da se izvinjava (“Ne bih da te ostavim samu za stolom”). Trči uza stepenice, preskačući po dve. Oslanjam bradu o ruku i smejuljim se. Izgleda da će moj prvi sudar s Tindera biti najbolji koji sam ikada imala, daleko najbolji. Prvi sastanak sa Čarlijem ne može ni da se poredi: odveo me je na žurku, zajedno s društvom - to jedva da je bio sudar. Ali ovo s Patrikom, ovo je pravi sudar. Odrasli smo, pijemo piće za odrasle, želimo vezu za odrasle. Ne guramo se s pijanim ljudima, nema zaglušujuće muzike, nije mi dosadno (Eliot), ne osećam gađenje (Džonatan) niti očajnički želim da idem kući. Zapravo, poslednje što želim jeste da se vratim u stan. *** Sambuka je bila Patrikova ideja: doneo je piće i po čašicu sambuke za oboje. Ne podnosim ukus anisa ni u jednoj varijanti, međutim, Patrik broji do tri i ja pijem naiskap; tako ču mu dati do znanja da sam zabavna. I duhovita. Definitvno sam pijana kada počinjemo razgovor o auto79


Book as passion & BalkanDownload

mobilima; skačemo s teme na temu, pričamo ni o čemu i o svemu; sve vreme me gleda pravo u oči. U jednom trenutku smo se nagli jedno prema drugom, nalakćeni o sto, s jednom šakom preko druge - kao da se gledamo u ogledalu. Pravim eksperiment i češem se po nosu; deset sekundi kasnije, Patrik radi to isto. - Još jedno piće? - pitam, dok ispija poslednji gutljaj. Patrik se vajka: - Voleo bih... Ali......ali sutra putujem i moram veoma rano da budem na aerodromu, tako da verovatno ne bi trebalo. - Veče pred putovanje odlučio je da provede sa mnom! Međutim, pomisao da odlazi... Osećam grč u stomaku. - Ideš na neko lepo mesto? - Da li se hotel u nedođiji računa u lepa mesta? Idem poslom, tako da, ne, ne bih rekao. Ali neću dugo ostati, hvala bogu, - To valjda znači:

Voleo bih da se uskoro ponovo vidimo. - Onda ne bi trebalo da te navodim na greh. Njegove krupne oči sad su još veće. - Sad sam u iskušenju - kaže a ja se topim. Želim Patrika da navedem na greh. Želim da mu radim svašta; nikada nisam osetila takvu privlačnost, nikada me neki muškarac nije toliko privukao na prvu loptu. Ovo je božanstveno veče. Patrik je božanstven. Tinder je božanstven. Kao i ja. Kao i život. Na rastanku smo se zagrlili i on je rekao da će mi poslati poruku - i poslao je poruku. Dok sam kod kuće tražila šerpu da podgrejem nudle i pokušavala da ne probudim neku od cimerki, čula sam telefon:

80


Book as passion & BalkanDownload

Patrik:

Zdravo, Rozi, nadam se da si lepo stigla kući? Hvala ti za sjajno veče, ne znam kakav ću signal imati tamo gde budem bio, ali čujemo se uskoro! Uzimam telefon da mu odgovorim, ali ga vraćam. Trebalo bi da sačekam do sutra. Ne želim da zvučim kao da sam se suviše primila. Mada, ako bude u hotelu u nekoj nedođiji i ako ne bude imao signal, možda neće dobiti poruku - onda će pomisliti da mi se ne dopada i izgubiće interesovanje. Osim toga, on je poslao poruku manje od sat vremena nakon što smo se rastali, te bi bilo nepristojno da ne odgovorim... Uzimam telefon i kucam poruku.

Lepo sam stigla kući, pišem, treba ja tebi da zahvalim -, želim ti bezbedan let, bez turbulencije. Biće da sam pijanija no što sam mislila (kad sam oblačila pidžamu, pokušala sam da gurnem obe noge u istu nogavicu), te ponovo čitam šta sam napisala i proveravam da nemam neku grešku u pisanju ili previše znakova %. Držim palac iznad slova X; Patrik nije stavio poljubac, pa ne bi trebalo ni ja. Otkucam X. Zatim ga obrišem. Šaljem poruku i vraćam se rezancima. Posle tri minuta, opet stiže poruka. Zgrabim telefon: nije od Patrika, već od nekog tipa po imenu Endru, koji pita da li još važi dogovor za sutrašnji susret. Spuštam telefon i pokušavam da se setim ko je Endru u poslednje vreme muškarci mi se mešaju u glavi. Na Tinderu su fotografije zaista bitne, ali svi mi izgledaju slično, naročito oni s kojima sam spojena: imaju tamnu ili malo manje tamnu, kraću kosu, prosečne su visine i oblače se gotovo isto: košulja/majica i farmerke - moj tip su uglavnom muškarci koji izgledaju kao drugi muškarci. Ako konverzacija 81


Book as passion & BalkanDownload

ne odluta od one uobičajene o poslu, mestu stanovanja i omiljenim barovima, njihova lica se vraćaju u tindersferu, poput hrčka koji pojede svoje mlade. Bez neke interne šale ili zanimljivog detalja (neobičan posao, spojeni prsti na nogama itd.), njihova lica nisu ništa do lepo raspoređeni pikseli. U mojoj glavi Endruevo lice je još uvek u fazi piksela, međutim, mora da mi je na neki način privukao pažnju; jer ne samo da smo prešli na poruke već sam pristala i da se vidim s njim dan posle sudara s Patrikom. Jebem ti, kakvo sranje! Trpam rezance u usta i otvaram Tinder da pronađem konverzaciju s Endruom. Kratko i uobičajeno: pitala sam čime se bavi, on je pitao gde živim i rekao da ima cimera koji je zabavan, ali ne i okrutan. Na fotografijama izgleda privlačno, ali ne naročito privlačno. Moram da odlučim. Mogu da odgovorim, da odložim izlazak; zvuči daleko bolje nego da otkažem. Mogu da odgovorim sutra, da kažem da sam zaglavila u kancelariji ili da se ne osećam dobro i da sam možda zaradila... tuberkulozu. Mogu li? Da mene tip otkači tako grubo, ne želeći čak ni da se vidi sa mnom, bila bih očajna. A kad bi moj otac saznao za to, razbaštinio bi me: jednom davno, naterao je Brua da očisti tetkinu baštu od korova, jer je “zaboravio” da joj zahvali za rođendanski poklon. To je samo jedan sudar, a Patrik putuje... Mogu da popijem jedno piće, možda dva ako je prijatan, a onda rano da odem kući. Rozi:

Zdravo, Endru. Da, vidimo se sutra. Biću slobodna posle pola sedam, javi mi gde i kada.

82


Book as passion & BalkanDownload

Zatvaram konverzaciju i vraćam se Patrikovoj poruci: Hvala ti za

sjajno veče... zvaće sutra ili prekosutra; inače ne bi poslao takvu poruku. Smešim se. Rezanci mi ispadaju iz usta.

83


Book as passion & BalkanDownload

8. Eksperiment broj četiri London postaje sve uvrnutiji ili sam ja svake godine sve starija i manje kul (da li se još uvek kaže „kul”?). Kada sam se doselila pre šest godina, izlazak se sastojao od pića u Ol bar vanu, smrzavanja u dugačkom redu za ulazak u neki klub memljivih zidova i hamburgera iz Mekdonaldsa u noćnom autobusu. Izgleda da više nije tako. Danas maltene ne možeš da dobiješ karticu za prevoz ako ne znaš lozinku za najnoviji restoran/galeriju/suši bar ili nisi pijuckao koktel koji se puši iz kofe za zalivanje cveća. Možda je tokom 2009. postojao period od desetak minuta kada sam i ja bila u tom fazonu, ali mislim da je to bila samo srećna okolnost. Danas sam suviše napredna za retro fazon ili suviše matora za savremene tokove. Ne znam šta je od toga posredi, ali znam da mi ništa nije jasno, a mesto koje je Endru odabrao za sastanak nemilosrdan je pokazatelj da je prava bruka koliko sam ispala iz fazona, mada mi je tek dvadeset sedam. Nalazim se u srcu Istočnog Londona, daleko od komercijalnih tokova (čitaj: bezbednosti) četvrti kao što je Šordič. Do stanice za koju nikada nisam čula stigla sam lakom železnicom i sada hodam prometnom ulicom koja vrvi od turskih kafea i jamajkanskih prodavnica. Ne mogu da verujem da se ovde nalazi neki super-kul-trendi bar. Gledam u mapu na telefonu: moja plava tačka nalazi se bezmalo na crvenom pokazatelju; to je nemoguće. Poslednji put proveravam da nije stigla poruka od Patrika, zaključavam telefon i vraćam ga u tašnu. Gde god da je, signal je

84


Book as passion & BalkanDownload

sigurno loš, a pošto ne znam kuda je otišao, ne znam ni da li postoji vremenska razlika. Šetam se ulicom gore-dole i gledam u izloge i ulaze, a onda nalećem na Endrua. - Hvala bogu - kažem umesto pozdrava - ne mogu da nađem bar. - A, da, skriven je - kaže on. - Drago mi je, Rozi. - Kad smo se poljubili, ogrebala sam se o njegovu bradu od nekoliko dana. Endru je sušta suprotnost Patriku. Ima tamnu kosu i bledo lice, dok Patrik ima svetlu kosu i pege. Patrik deluje neusiljeno, dok je Endru precizan. Naočare sa crnim okvirom stoje mu nasred lica, košulja mu je zakopčana do grla i besprekorno ispeglana. Vodi me natrag otkuda sam došla i kaže da nismo daleko. Čujem jedva primetan naglasak i iznenađena sam, mada ne znam zašto. Kad gledam fotografije na Tinderu, zamišljam koliko je neko visok ili kako se oblači; ali nikad mi ne padne na pamet da pomislim kako govori. - Ti si... Skandinavac? - Ne mogu da odredim odakle je. Zvuči kao da je Šveđanin i to mi se čini najmanje uvredljivim, u slučaju da nisam u pravu. Kao što nisam. - Holanđanin, zapravo. - Oh, izvini. - Ne mari, to mi se stalno dešava - kaže, kao da mu zaista nimalo ne smeta. Nije ni čudo što nisam mogla da pronađem bar. Endru objašnjava da on zvanično ne postoji. Iz čista mira se zaustavlja i kuca na neupadljiva vrata uglavljena između izloga. Otvara nam izbacivač. Na sijalici je verovatno nekada bio abažur iz Ikee. Lepa, mlada i plavokosa devojka stoji pored izbacivača i drži fasciklu sa štipaljkom. 85


Book as passion & BalkanDownload

- Zdravo - kaže razdraganim glasom voditeljke s dečje televizije - da li imate rezervaciju? Endru kaže da imamo. Izdiktira joj naša imena a ona nas traži na listi. - Endru... aha, evo, tu si... i Rozi... -Ćuti. Vreme prolazi. Razdragana plavojka i dalje traži. Bože, molim te da moje ime bude na listi. Bože, daću ti dušu, malberi tašnu (original), šta god želiš, samo da uđem: loše podnosim blamiranje. Ako bih ikada pala niz pokretne stepenice, više bih volela da skončam u podnožju nego da ustanem kao da mi nije ništa. - Aha, Rozi, tu si. Sjajno. Uđite i lepo se provedite. - Odahnem i shvatam da verovatno nisam disala. Silazim za Endruom niz uske stepenice i kažem u sebi još jednom:

Bože, hvala ti što si me pustio da uđem. Ako bi još mogao da se pobrineš da ovo ne budu sado-mazo orgije pod maskama, bila bih ti veoma zahvalna. U dnu stepenica s olakšanjem vidim da smo se obreli u malom, ali prepunom baru, da su unutrašnji zidovi srušeni, tako da se bar prostire od prednjeg do zadnjeg zida zgrade. Stone lampe s abažurima šire prigušenu, žutu svetlost ko ja nestaje u skrovitim, senovitim kucima, stvarajući toplu i intimnu atmosferu - prosto osećam miris bakinog pečenja. Tako zamišljam viktorijansko potkrovlje; sve je raspareno, od stolica i stolova do modernističkih umetničkih slika na zidovima... sve osim klijentele. Svi gosti koji sede za rasklimanim stolovima u istom su, što bih ja rekla, “hipster” fazonu, mada mislim da se to više tako ne zove. Vidim dosta kariranih dezena, brada i brkova, a pritom mislim na devojke. Prišli smo šanku. Endru se okrene ka meni i kaže: 86


Book as passion & BalkanDownload

- Izaberi nešto. - Pokazuje na izloženo piće. Podseća me na ogromnu apoteku u koju sam ušla s Kejt, kada smo bile u Svonsiju kod njenih roditelja. Kad su pod stresom i zbunjeni, ljudi se obično oslanjaju na nešto poznato. Ja bih se najradije oslonila na votku sa kiselom i možda kriškom limete. Međutim, po Endruovom napetom izrazu lica vidim da bi nas moj prozaičan izbor samo doveo u neprijatnu situaciju. Gledam u šankera. Obučen je kao peti član pevačkog sving kvarteta. Pitam šta predlaže. - Prvi put ste ovde? - pita, na šta Endru brže-bolje odgovara: - Naravno da nismo. -Šanker prelazi rukom preko doteranog zulufa. - Večeras imamo posebnu ponudu, ja bih vam preporučio Fred i

Džindžer. - Dodaje nam kartu pića od debelog kartona na kojoj su velikim slovima odštampani nazivi tri koktela, sa sastojcima i cenama.

Fred i džindžer je drugi po redu: košta 8,5 (funti? Dugmadi? Čega?) i sastoji se od džina, limuna i dumbira. - U redu - kaže Endru. Vraća kartu i kreće ka stolovima. - Ne treba da sačekamo piće? - dobacim, dok trčkaram za njim. - Doneće nam - odgovara Endru i blago se smeši; što može da znači

slatka si ili malo si priglupa. Endru ne pokazuje ništa, teško je reći. Šanker donosi pića u velikim čašama - nadati se čašama za martini očigledno je bila ludost. Endru diže svoju i kaže: - Živeli. - Kucnem se s njim i prospem malo bledožutog alkoholnog pića. Uzimam gutljaj i moram da se suzdržim da ga ne ispljunem. Prvo me “opali” džin (kao čarapom u slepoočnicu, u zatvorskom stilu, možda je to bolji opis), zatim dolazi mega udar limuna, od kojeg mi zasuze oči, i

87


Book as passion & BalkanDownload

na kraju đumbir, koji mi prži grlo. Povraća mi se, a osećam se kao da sam već povratila. - Dopada ti se? - pita Endru. - Mmm - klimam glavom. Zatim kinem pet puta zaredom. *** Prošlo je četrdeset minuta. Sve vreme pokušavam da dokučim odakle dolazi čudan, cvrkutav zvuk koji čujem na svaka dva minuta otkako smo seli. Napokon, shvatam da potiče od Endrua. Proizvodi neki čudan zvuk u grlu, kao da cokće, kao da ga tera na kašljanje ili mora na neku operaciju. U početku se jedva čuo od hipstera koji žamore, razgovarajući na svoje hipsterske teme, i tihog, eksperimentalnog džeza koji dolazi iz zvučnika, ali onda je počeo da mi odzvanja u ušima i sada samo to čujem. Čim pomislim da je prestao, evo ga opet. Sada ga očekujem. - Kako si počela da radiš u firmi za odnose s javnošću, Rozi? - pita Endru. - Slučajno. Sticajem okolnosti. Radila sam na određeno vreme u jednoj firmi u toku leta na drugoj godini studija, te su mi ponudili pripravnički posao malo pre nego što sam diplomirala. - Koliko dugo si u sadašnjoj firmi? - Tri godine. - Reči mi odzvanjaju u glavi: tri godine. To je dosta kako god da pogledaš. Kad su u pitanju odnosi s javnošću, to je čitava večnost, naročito ako ne voliš taj posao. - Ti?

88


Book as passion & BalkanDownload

- Počeo sam u medijima, ali sam od prijatelja dobio informaciju o osnivanju... -Kompanija ima jedno od onih smešnih imena koje mediji obožavaju , a Endru ga izgovara kao da ne postoji nikakva šansa da nisam čula za nju, ali ja verovatno izgledam zbunjeno, kao što se i osećam. - Ne znaš za njih? - pita i mršti se. - Produkcijska kuća koja se bavi posebnim projektima. - Kakvi su to posebni projekti? - Projekti za medije. - Endru trepće. - Zar nisi rekla da radiš u firmi za odnose sa javnošću? - Zvuči mi poznato - kažem, a ništa mi ne pada na pamet. Popila sam piće i sad bi bilo vreme za još jedno. Posmatram ušećerenu koru limuna na dnu čaše i padne mi na pamet da je pojedem. - Dobro - nastavlja Endru. - Tamo sam bio nekoliko godina. Dosta sam radio s ljudima iz marketinga, koji su me ubedili da tamo pripadam, pa sam konkurisao za sadašnji posao. Cerim se. - I kako si prošao? Endru se mršti iza naočara i odmahuje glavom, kao da ga nešto svrbi. - Dobio sam ga. - Aha - kažem obeshrabreno. - Mislila sam... - Zaćutim, jer mi se čini da je bolje pustiti Endrua da misli da sam idiot nego objašnjavati šalu. Endru promrmlja: - Hm - i dva puta cokne jezikom.

89


Book as passion & BalkanDownload

- Ja plaćam turu - kažem i ustanem, ali ne vidim da je skočio da me zaustavi, kao Patrik. - Šta ćeš ti? - Isto, hvala. - Kul. Za šankom me je obuzela panika, te sam naručila još jedan odvratan

fredi džindžer i za sebe, nadajući se da će druga tura biti pitkija. Kad sam ponovo sela, popila sam još dva gutljaja, zaključivši da nema nade. Primenjujem novu strategiju i puštam Endrua da priča. Ne želim još više da se izblamiram postavljajući pitanja i/ili šaleći se. Izgleda da deluje, jer Endru voli da priča. Upućuje me u svet marketinga - kaže da je radio na reklamnoj kampanji za pastu za zube koju koristim. Jedna od mojih najvećih zamerki na savremeno društvo odnosi se na ljude koji misle da nije nepristojno gledati u telefon u toku društvene interakcije. Ni Endru se toga ne libi: na početku večeri stavio je telefon na sto i sve vreme ga proverava. Ne znam kada je to postalo prihvatljivo.

Ja ne bih izvadila knjigu i počela da čitam onog trenutka kad tip progovori. Dakle, kako to da je dozvoljeno proveravati Tviter usred konverzacije? Čekam da Endru ode u toalet, pa proveravam svoj telefon, ali uzalud: nema propuštenog poziva od Patrika, nema ni poruke. Rekao je da će zvati ovih dana, što okvirno obuhvata nedelju dana, a danas je drugi dan. Mada sam ja poslala poslednju poruku, što bi značilo da Patrik treba da nastavi, on je prvi poslao poruku meni, pa je možda, tehnički gledano, na mene red da iniciram kontakt. Pišem: Zdravo, ti!.. zatim brišem.

Kakav je bio let...? Ne, suviše prozaično.

90


Book as passion & BalkanDownload

Ako ovo čitaš, znači da ti se avion nije srušio! Možda treba da se strpim dok ne smislim savršenu poruku. Podignem pogled i vidim Endrua kako dolazi, te sklanjam telefon. *** Donekle mogu

da se pretvaram

da znam

o kojem

ben-

du/restoranu/konceptualnom umetniku Endru priča. Sada sam blizu granice kada ni to više ne mogu. Možda sam je i prešla, ne znam. Endru je snob: vidi se da nije rođen kul, već se s tim susreo negde u srednjim dvadesetim i nema samopouzdanja da bi bio kul do kraja. Ja lično nisam bila u kul gengu u školi (za početak, zvala sam ih “kul geng”), ne zato što nisam bila popularna -slagala sam se sa svima. Bila sam neka vrsta opšteg drugara, da tako kažem, ali samo zato što mi je nedostajalo samopouzdanja. To prepoznajem u Endruu. Negde sam pročitala (verovatno u Stajli-

stu, za koji uporno tvrdim da je napisan isključivo za mene, kao moj lični životni priručnik) da nas privlače ljudi sa sličnim nesigurnostima. Privlači nas poznato, jer uliva sigurnost i pruža utehu. Ne vidim da ćemo Endru i ja postati bliski. Pre nego što je Lijam dobio otkaz, dok je još svirao po barovima u Severnom Londonu, jedne noći razgovarali smo o jednoj pesmi Piksiza iz njegovog repertoara za koju sam mislila da nije primerena. Sećam se kako je Lijam slegao ramenima i rekao: “Primetim kad ljudi nisu zainteresovani za ono što sviram, pa onda sviram ono što volim”. Toga sam se setila kad me je Endru pitao da li sam razmišljala o tome da se bavim 91


Book as passion & BalkanDownload

nečim drugim osim odnosima s javnošću. Kažem mu da razmišljam da se bavim arborikulturom. Ne smeje se. Najednom zamišljam kako sedim s Endruom na sudaru broj dva i pretvaram se da me zanima njegovo ubeđenje da je Džordž Harison najbolji kompozitor među svim članovima Bitlsa. Nema meni budućnosti s Endruom, a i on to oseća: u petnaest do deset gleda u skup sat i kaže: - Kasno je. - Još jedno piće? - kažem reda radi. Endru gleda dole, zatim podigne pogled i premeće čašu u ruci. - Moram rano da ustanem, idem na službeni put u inostranstvo. Treba da stignem na avion. Verovatno ću biti odsutan nekoliko nedelja. Neću biti u zemlji. Kao da me je neko udario u sise. Nemam vazduha, svet oko mene nestaje. Kao da vrtoglavom brzinom prolazim kroz tri faze bol od ukupno sedam: šok i poricanje; neizdrživ bol; bes jer me je slagao... Ali, čekajte, Patrik nije lagao, nemoguće. Endru laže, i to užasno loše za nekoga ko radi u marketingu. Međutim, Patrik verovatno jeste na službenom putu -ovo je samo nesrećna podudarnost. Na silu udišem vazduh i pokušavam da sredim misli. U redu. Nemoj da paničiš. Kad bolje razmislim, zaista nema razloga da se Patrik ne javi - imali smo sjajan sudar, rekao je da jedva čeka da se vrati. Ako ćemo pravo, čak i da je sleteo i da ima signal, odmah poslati poruku deluje malo... očajnički. Patrik nije od tih. Za sve je kriv glupi Endru: to što je on izmislio neki usrani izgovor ne znači da je i Patrik to uradio. Ko jebe Endrua. 92


Book as passion & BalkanDownload

Ko ga jebe. Kad smo popili piće, izašla sam s Endruom na ulicu. Posle još jednog bodljikavog i nevinog poljupca, opraštamo se (zauvek) i krećem ka stanici. Čim Endru zamakne, proverim telefon: ekran je prazan. Mada pokušavam da se oduprem, četvrta faza bola mi se polako uvlači u kosti: potpuno i beznadežno osećanje usamljenosti.

93


Book as passion & BalkanDownload

9. Trčim uz to brdo Dva minuta. Nemoj da staneš. Još malo više od minut. Nemoj da staneš. Joj. Jebote... Joj. Posmatram tajmer. Lični trener (koji je “slučajno” svratio prošle nedelje i “slučajno” imao upražnjeno mesto za tričavih čedeset funti po treningu) upozorio me je da to nikako ne radim, jer vreme sporije prolazi, a na kraju razmišljaš samo o bolu i o tome koliko želiš da staneš. Bio je u pravu. Ipak, kada bih mogla da trčim još samo devetnaest sekundi... osamnaest... sedamnaest... onda nikada više ne bih morala da kročim u teretanu. Mogla bih da jedem keks za večeru. Mogla bih da živim u kući od keksa. Poslednjih nekoliko sekundi usporavam traku za brzo hodanje i čekam da mi se disanje smiri od onog “manijakalno-histeričnog” do “lipsavanja”. Bilo mi je dobro posle prvog treninga u ponedeljak, ali sada mi se telo buni zbog dva treninga u toku iste nedelje. Evo brojeva koji opisuju moje iskustvo u teretani. Na primer, četrdeset pet: broj funti koje gubim svakog meseca, dolazila ili ne, pa onda zašto da ne dođem. Dva: broj dolazaka u nedelji potrebnih da bi mi se investicija isplatila. Petnaest: ukupan broj minuta provedenih na traci i još toliko na trenažeru, što je ukupno trideset. Devet: broj minuta provedenih na mašini za veslanje, pre nego Što se stropoštam na pod. Mogu da uradim dvanaest čučnjeva s tegovima od tri

94


Book as passion & BalkanDownload

kilograma, deset sklekova, pod uslovom da razmišljam o zekama umesto o bolu u bicepsima, i da trčim dvanaest minuta brzinom od 9,2 kilometara na sat, na usponu od 1,5%. To onim danima kad mi ide. Kad prođe tih sat vremena, obično se istuširam, presvučem i častim jednom fensi jabukom (pink ledi - gala i breburn su suviše obične za tu priliku), koju jedem na povratku kući, dok oni što su radili dokasno izlaze iz metroa. Budući da me puca endorfin, moram da izgledam u fazonu

Ja sam kao vi radije nego Upravo sam vežbala, pa sam bolja od vas. Večeras sam izdržala sat i deset minuta i napuštam teretanu noseći flašu s vodom, trenerku, peškir i ajpod. Dok prolazim pored bazena, preti mi opasnost da mi sve isklizne iz ruku, ali nekako stignem do svlačionice pre nego što mi stvari poispadaju. Flaša s vodom se odbije o klupu i otkotrlja se ispod ormarića. Spuštam se na sve četiri da je dohvatim, pažljivo izbegavajući barice koje su ostavili polaznici tečaja plivanja za mlađe od šest godina pod nazivom Ribice. Pipam naslepo dok je ne nađem i izvučem. Sedim na klupi i kopam po torbi. Iz tuš-kabine izlazi žena umotana u peškir, s drugim peškirom vešto obavljenim oko glave; otvara drugi ormarić do mog, zatim odbacuje pomenute peškire i stoji na metar od mene, potpuno naga, samo u japankama sa cvetnom šarom. Bože. Dobro. Ako budem sedela nepomično... Strašno mi je neprijatno u blizini nepoznatih nagih ljudi s kojima ne nameravam da imam seks. Kao onda kada sam slučajno dodirnula koleno ispitivača na vozačkom ispitu, pa ga dodirnula još tri puta, u pokušaju da ispravim grešku. Pomalo želim da je posmatram, ali se plašim da ću završiti na nekakvoj listi registrovanih prestupnika. Umesto toga, dobacim poneki (brz) pogled u njenom pravcu, pretvarajući se da gledam u zidni sat. Žena nije 95


Book as passion & BalkanDownload

mnogo starija od mene, ima trideset i neku, pa ipak, telo joj je daleko bolje od mog, te nije ni čudo što tako ležerno odbacuje peškir. Prvo primećujem njene nadlaktice: kada ih stisnem uz grudni koš, moje liče na šunke; njene su čvrste, jake, s blago oblikovanim žilavim mišićima. Trbuh joj je izdužen i ravan - ravan ravan, ne s ispupčenjem pri dnu kao moj - a koža joj je toliko glatka da se blago bora kao harmonika, kada se sagne da obriše noge. Okreće se i vidim joj dupe. Mislila sam da žene imaju takve guzove samo u pornićima i časopisima (obično pornografskim). Dupe joj je zategnuto i lepo oblikovano; ne trese se dok ona hoda, a celulit se jedva nazire pri dnu, tamo gde se završava guza i počinju bedra (taj precenjen, a ipak uglavnom neistražen predeo na prelazu između dupeta i nogu). Moje ne izgleda tako. Ja imam njeno antidupe. Iznenada se okreće ka meni, sklanjam pogled, ali ipak je ugledam njenu vaginu. Ne mogu da je uporedim sa svojom, budući da je nikada nisam detaljno proučila, ali sudeći po stidnim dlačicama, moja je nikakva. ND i ja često i dugo raspravljamo o postizanju i održavanju savršene trake, te mogu samo da pretpostavim da je Naga Devojka pohađala neki kurs da bi dobila tako preciznu i aerodinamičnu traku, mada su joj, zbog tamnih dlaka u kontrastu sa svetlom kožom, linije izraženije. Ja sam riđokosa i, kao što sam od sedmog do devetog razreda morala da ponavljam dečacima u školi, svuda imam riđe dlake. Kad imate riđe stidne dlačice, najbolje što možete da uradite jeste da ih skroz obrijete. Naga Devojka i njeno međunožje kreću ka meni i približavaju se sve brže. Usredsređena sam na unutrašnjost ormarića i pokušavam da skinem prsluče ispod majice za trčanje, ali ne mogu da ga otkopčam. Ose96


Book as passion & BalkanDownload

ćam da prolazi iza mene. Uzima pregršt ubrusa i vraća se, a zatim, hvala bogu, čujem njene japanke dok odlazi da osuši kosu. Nije lako proceniti sopstvenu privlačnost, ali pomaže ako sebe posmatraš tuđim očima. Na primer, izlazila sam s muškarcima koje moje prijateljice smatraju privlačnim, stoga verovatno nisam dobro merilo. Ponekad mi priđu u baru, a još mi niko na ulici nije rekao da stavim kesu na glavu. Radim to što radim, izgledam kako izgledam i ponašam se u skladu sa svojim estetskim ograničenjima. Kad sam sama, nisam ružna... Problem nastaje kada se uporedim s nekom devojkom i shvatim gde se moja estetska granica završava, a njena počinje. Do malopre, bila je metar od Nage Devojke. Da imaš takvo telo, kaže moje poljuljano samopouzdanje, Patrik bi se javio i zakazao drugi sasta-

nak. Prošlo je dve nedelje od prvog sudara, a od njega ni traga ni glasa. Onda razmislim realno i kažem sebi da me ne bi lajkovao na Tinderu da mu se ne dopadam, stoga Naga Devojka verovatno nije njegov tip.

Gola seksi devojka nije nečiji tip?, kaže Samopouzdanje. Nemoj da zajebavaš, znaš šta hoću da kažem, odgovara Realnost. Onda je još gore - jesam tip, a ipak mu se nisam dopala. Aha... (Realnost se češka iza uveta.) Ne znam šta bih rekla na to. Umotam se u peškir i krećem ka tuševima. Na zidu je veliko ogledalo. Proveravam da li sam sama, spuštam peškir i gledam se. Mama kaže da imam keltsku kožu, što je eufemizam za bledu/mlečnu/providnu. Mislim da sam debela.

Znam koliko imaš kila, kaže Realnost, nisi debela.

97


Book as passion & BalkanDownload

Šta znam, oglasi se Samopouzdanje, ne ide ti baš najbolje s muškarcima, mora da postoji neki razlog... To su sve jadnici! Čak i Patrik? Naročito on, lažov! On je... Hej, Samopouzdanje, šta to radiš? Nije valjda? Šta je, ne slušaš me više? Uuu, da, to je baš zrelo ponašanje. Odmahujem glavom da rasteram glasove. Možda je Naga Devojka na Tinderu, a možda i nije. Na kraju krajeva, nije ni važno, jer stotine takvih kao što je ona jesu. Stajem ispod tuša, pod mlaz vruće vode. Moram da oslabim, ne mnogo, možda samo tri kilograma, ali moram da oslabim, i to što pre, jer svakog sekunda dok se znojim u teretani, na Tinderu se ljudi spajaju. Šta ako svi dobri frajeri odu, dok ja jedem svoju fensi jabuku? Ostaće mi samo škart, to jest tipovi po imenu Hauard koji jedva umeju da sastave pristojnu odevnu kombinaciju i nimalo se ne snalaze u društvu. Ako hoću brzo da izgubim ta tri kilograma, moraću i na dijetu. Vraćam se do klupe, vadim zgužvano klupko odeće iz ormarića (znala sam da ću zažaliti onog trenutka kada sam gurnula odeću u ormarić) i brišem se. Hoću da smršam kako treba, a ne da mi se kilogrami vrate, i to dvostruko. Nema šanse da opet držim onu monstruoznu dijetu s limunadom i biberom, ne posle prošlog puta kad sam se onesvestila u Zari. Izbaciću ugljene hidrate: to je delotvorno i rezultati će se videti za nekoliko dana. Dakle, nema testenine, nema krompira, nema hleba. Mada, možda bih mogla da pojedem sendvič za ručak - dva mala parčeta hleba neće smetati, kao ni poneki keks koji mi treba da bih preživela do dremeža u dva po podne. A, da, Pip slavi rođendan u petak, pa ću morati da uzmem parče torte, inače će me zadirkivati i pričati mi iza leđa kako 98


Book as passion & BalkanDownload

imam nešto protiv gojaznih ljudi. To se dogodilo Leni iz kadrovskog, kad nije htela da jede kolače na božićnoj zabavi. Čekaj... Šta ja to pričam? Koga ja to lažem? Ni sama ne verujem u to. Ne mogu da ostavim ugljene hidrate - suviše ih volim. Ugljeni hidrati i ja imamo poseban odnos: tokom onih beskrajnih subotnjih večeri kada sam sedela sama kod kuće, pica mi je pravila društvo. Posle Čarlija, kada bih dobila četvrti napad plača u toku dana, hamburger sa sirom iz Mekdonaldsa bi mi brisao suze s lica (za one naročito crne dane uzimala sam seckanu slaninu kao dodatak). A kad sam dobila unapređenje ili kad sam se ošišala, a ND mi rekla da malo ličim na Emu Ston, kako sam to proslavila? Tako što sam pojela ostatak zapečenog krompira koji su moji doneli kad su bili na nedeljnom ručku. Žao mi je, ugljeni hidrati. Znam da uvek najviše povredimo one koje najviše volimo, ali nikada vas neću napustiti. Smisliću nešto, obećavam. Mora da postoji neki drugi način.

99


Book as passion & BalkanDownload

10. Čudna pojava Gladna sam. O, bože blagi, koliko sam gladna. Ne smem da odem do toaleta, jer mi rolna papira izgleda sve primamljivije. Pijem tri litra vode dnevno da bih zavarala glad, tako da moram da piškim otprilike na svakih sedam minuta. Sofi je kriva za sve. Kada sam joj izložila svoj plan za mršavljenje, Sofi me je častila odlomkom iz ženskog motivacionog govora koji se odnosi na Izgled (odeljak: Kilaža). Ide otprilike ovako: “Lepa si takva kakva si/Ne moraš da smršaš/Kad bih ja imala tvoje noge, gde bi mi bio kraj”. Odslušala sam je i odgovorila kako treba (“Hvala/Hoću da budem zategnuta, a ne mršava/Kad bih ja imala TVOJE noge, gde bi meni bio kraj”), ali Sofi je primetila da to kažem reda radi. Napokon je predložila: “Probaj onu dijetu 5:2. Moja rođaka je tako smršala šest kilograma”. “Zar to nije ono izgladnjivanje?” “Pa, nisu to tako opisali... ta dva dana što postiš smeš da uneseš petsto kalorija.” “Upravo sam pojela pločicu od žitarica koja ima sto devedeset šest kalorija!” “Verovatno ćeš morati da izbegavaš pločice od žitarica.” Mada nisam bila oduševljena, prihvatila sam Sofin savet i počela s dijetom 5:2. Odrekla sam se pločica od žitarica, kao i šećera, što znači da sam se odrekla sreće. Kad postim (a to dani se, naravno, dozlaboga oduže), za doručak

100


Book as passion & BalkanDownload

jedem bananu, za ručak miso supu s brokulijem, a za večeru pileće belo meso na žaru i salatu začinjenu sopstvenim suzama. Isplatiće se. Ova tri kilograma su moj kamen temeljac: oni su osnov na kojem ću izgraditi samopouzdanje. Samopouzdanjem ću privući muškarce, pa ću naći dečka i tako osloboditi menialni prostor da bih (nekako) našla bolji posao, a onda ću zanavek biti ludo srećna. Smršala sam dva kilograma. Za nagradu idem s ND na suši i na čašu vina, ako budem uspela da odolim iskušenju u naredna četiri sata. U međuvremenu, imam sedam stavki na današnjoj listi obaveza. - Hoćeš kafu? - pita Pip, proteže se i zeva. Volela bih da popijem kafu, ali ne mogu da je pijem bez najmanje dve kašičice šećera. Ili kafa sada ili vino kasnije. Moram da biram. Biram vino. - Ja bih biljni čaj - kažem tiho, ali Helen ipak čuje i okreće se u stolici. - Jesi li ti to tražila biljni čaj? - ceri se. - Nakon svih komentara... - Rekoh, da probam - mrmljam, dok preturam po papirima na stolu. Nedugo zatim, stiže mi poruka.

ND: Ed je seronja. Radujem se piću. ND je stigla pre mene. Pridružujem joj se za stolom, gde se boca vina već hladi u kofi s ledom. Vidim da je plakala, mada je posle pokušala da popravi šminku. Malodušno razgovaramo o poslu i njenoj novoj tašni, ali ja sam nestrpljiva, hoću da znam šta se događa. - Prokleti Ed - kaže kao uvod. Prvi put priča o Edu, a da ne veze sve same hvalospeve. Posle prvog sudara, usledio je drugi, onda ga je ND odvela u bioskop, a on njoj pravio večeru. Sve je ličilo na bajku, ali kada

101


Book as passion & BalkanDownload

sam joj prošle nedelje opisivala njihovu romansu u povoju, Pip je prevrnula očima: “Uvek je tako u početku”, promrmljala je sumorno. - Samo gunđa, jebote - nastavlja ND. - Neprestano. Bili smo sinoć kod njega, a on jedva da je progovorio koju reč. - Da nije pod stresom? Zar nisi rekla da je bankar? To mora da je stresan posao. - Aha, tačno je da ima dosta... - ND gleda u čašu i vrti je između palca i kažiprsta. - Ali uvek je bilo tako. Ovo je nešto novo. Kao da ga nerviram samim svojim prisustvom. Nakon nekoliko minuta, kaže: - Stvarno mi se sviđa - a onda dugo čuti. Ne znam šta bih rekla, te ćutim i ja. Mislim da tako treba. - Bože, kakav drkadžija - nastavlja, sad već besna. - Muškarci ne pričaju o osećanjima, u redu, jasno mi je. Ne moramo da palimo sveće i vadimo gitaru. Bilo bi lepo kada bi samo mogao da kaže: “Slušaj, evo u čemu je stvar, malo je frka, izvini što sam već dve nedelje neraspoložen...” - Dve nedelje? ND slegne ramenom. - Otprilike. - Izgleda da je Ed govnar. Ni to ne izgovaram. - Još uvek imate seks? Iskrivila je lice. - Da, samo to i radimo. Neće da razgovara sa mnom, ali raspoloženje za... - Malo drugačije iskrivi lice, pa mi je jasno šta hoće da kaže. Zatim se ispravi, duboko udahne i predloži da promenimo temu. - Hajde da pričamo o tebi - kaže i raspituje se za moj ljubavni život. Ne dopada mi se pravac u kojem teče razgovor, jer to znači da moram da joj kažem da u petak imam sudar, što bi u ovom slučaju izgledalo kao da

102


Book as passion & BalkanDownload

se hvalim. Zato pričam nešto neodređeno o prevlačenju i lajkovanju, spajanju i slanju poruka, uobičajenim usponima i padovima na Tinderu. - Lepo - odgovara, slušajući me s pola uveta, zatim uzme bocu iz kofe s ledom i puni nam čaše. Osećam krivicu što nastavljam da pijem iako smem samo pola čaše, ali je odagnam, jer moraš piti s tužnim prijateljem. Sutra ću da postim dan i po. *** Imam sudar s tipom koji se zove Dag. Dopisujemo se već deset dana i napokon me vodi na večeru. Morala sam da prilagodim dijetu kao da je to peti dan, ali u ovoj fazi jednostavno moram da jedem. Na fotografjama vidim da Dag ima lepe zube, a poruke su mu odmerene i duhovite. Ipak, postoji jedna začkoljica. Ako želite tačnu, savremenu sliku Londona, pročitajte Igru prestala; gledajte Bande Njujorka; setite se kako je Mufasa rekao Simbi da ne ide tamo gde svetlost prestaje. Za jedan od najnaprednijih gradova na svetu, London je u suštini feudalna zajednica, podeljena na plemena na sve četiri strane sveta, pri čemu svako ima svoju filozofiju, razonodu i pravila oblačenja. I što je najvažnije, retko se mešaju. Na severu su Lajfstajleri: oni rade u medijima, kupuju domaći hleb, a mlade plemenske majke masovno posećuju kafee s bežičnim internetom, kako bi mogle da doje i istovremeno bloguju na tu temu. Na istoku vladaju kreativan vajb i andergraund kultura, a nosi se polovna odeća zakopčana do grla. Svi su istetovirani, voze se biciklom ili lakom železnicom, a ako niste u nekom novom biznisu, bolje je da se selite iz tog kraja. Na zapadu je novac, 103


Book as passion & BalkanDownload

zahvaljujući stranim investitorima kojima vile od deset miliona funti služe kao vikendice. Zapadnjaci uglavom večeraju po restoranima, deca im idu u bezobrazno skupe pripremne škole, gde zbog izgubljenog slamnog šešira dobijete ukor, a vaš društveni status zavisi od toga koliko dobro baratate štapom za lakros. Mladi zapadnjaci su lepo vaspitani i obrazovani, ali često nesmotreni, jer, zahvaljujući novcu, mogu sebi da dopuste spontanost (u Bidelsu možete i da ubijete nekog, a da prođete nekažnjeno). Kao u Napravljeno u Čelsiju, samo što ne žive svi u Fulamu.1 Jug je mešavina svega pomenutog, začinjena određenim brojem Australijanaca, radi boljeg ukusa. Na jugozapadu su uglavnom državne škole, ali kako se krećete ka istoku, postaje sve sumornije. Tinderaši na koje ja padam uglavnom su usredsređeni na studentkinje iz Klapama ili Brikstona, gde je situacija malo prizemnija. Razume se da londonska arhaična društvena struktura utiče na to ko se s kim zabavlja. Iskušenje da pređete granicu neprestano raste: Klapton deluje veoma egzotično, ako stojite zaglavljeni u vozu na Barons kortu. Međutim, neobično je zapravo, nije uputno - da se zabavljate s nekim ko nije iz vašeg plemena. Kad me je Endru pozvao u tundre istoka, mislila sam da se nikada neću vratiti kući. S Dagom imam isti problem: tip živi u Čelsiju. Verovatno sam se vozila autobusom dok sam bila na Tinderu. U poslednje vreme ne biram mnogo, te sam ga, možda, prevukla nadesno i potpuno zaboravila na njega. Ne uklapam se u zapadne običaje. Ponekad odem u Kings roud, obično u potrazi za Mekdonaldsom ili autobusom koji će me odvesti kući, ali inače, taj kraj je za mene neobično i tajanstveno mesto, gde sve devojke nose šešire, a muškarci gledaju pravo kroz mene. Rekla sam Dagu da 1

Rialiti programi u Velikoj Britaniji. (Prim. prev.)

104


Book as passion & BalkanDownload

sam s juga, te mu verovatno ne smeta da izađe sa mnom, ali sastanak je zakazao na zapadu. Poslao mi je ime restorana, zvuči vrlo francuski. Kad sam ga potražila, videla sam da najjeftinije predjelo košta osam i po funti. Ja jesam pobornik rodne ravnopravnosti i nameravam da platim svoj deo, međutim, budući da je restoran Dagov izbor, da je na njegovom terenu i da se radi o večeri, a ne o piću, što je malo neobično za prvi sastanak - pretpostavljam da će Dag platiti. *** Dag je ponudio da dođe po mene kolima. Čekam ga kod stanice metroa. Budući da ne znam koji automobil vozi, spremna sam da uđem u svaki BMV ili aston martin koji prođe. Mada u ovom kraju svi voze BMV ili aston martin. Razmišljam da kupim paklu cigareta - ja sam povremeni pušač na nervnoj bazi - ali Dag samo što nije stigao, a možda je on jedan

od onih

bljak-pušenje-je-grozno-moj-deda-je-umro-od-raka-

pluća. Očekivala sam lice za volanom, a ne pešaka, te nisam pre poznala Daga, dok mi nije prišao toliko blizu da nije bilo sumnje da mene traži. Dvaput smo se poljubili u obraz. To sam radila sto puta, ali ovog se namerno prenemažem, naglašeno ispuštajući: cmok, cmok. Zaista se ne uklapam u ovu sredinu. Dag je visok i krupan; građenje kao odbrambeni igrač ragbija. Ima gustu i talasastu kosu zalizanu voskom, koja mu ipak pada u oči.

105


Book as passion & BalkanDownload

- Rozi, divno izgledaš - kaže. Laže. Sve devojke koje su prošle bile su visoke bar sto sedamdeset pet centimetara, nosile su broj šest ili manji i imale dugu, blistavu, plavu kosu. Ja sam niska, riđokosa (“rićkastoplavokosa”, kaže moja mama), nosim jedine dobre farmerke koje imam (“tvoje farmerke za seks”, tako ih zove ND) i majicu koju sam spasla iz Kejtine poslednje ture garderobe za bacanje. Ako ništa drugo, obukla sam kožnu jaknu, onu u kojoj izgledam hladno i neodređeno. Jasno je da nisam Dagov tip. Ipak, ako je razočaran, dovoljno je lepo vaspitan da to ne pokaže. - Parkirao sam tu iza ugla - kaže. Viđala sam automobile kao što je Dagov - u emisiji Peta brzina. Izgleda kao ferari, ali nisam imala vremena da pogledam šta je. I tako sada stojim pored vrata i shvatam da ne znam kako da ih otvorim. Nigde ne vidim kvaku. - Hoćeš da ja...? - predlaže Dag i priđe mi. Pritiska ili povlači nešto ili automobil sam zna šta treba da radi kao onaj iz serije Vitez3000. Vrata se otvaraju i zamalo me obore. - Uskači - kaže Dag. Više se kotrljam nego što “uskačem”. Automobil je toliko nizak da ne postoji elegantan način da uđem, osim da čučnem i preturim se unutra, pri čemu gubim i poslednju mrvicu dostojanstva. Nekako sednem, ali kad se okrenem da zatvorim vrata, vidim da su veoma, veoma daleko. Pokušavam da ih dohvatim, ali nisam ni blizu. Izbacim jednu nogu na pločnik, kako ne bih pala dok izvodim manevar izvijanja/hvatanja, ali potpuno promašim ručku i bezmalo ispadnem iz kola. Jedini način da je dohvatim jeste da izađem, ali jedva sam i ušla, da ne pominjem da ću 106


Book as passion & BalkanDownload

teško ponovo ući ako spolja zatvorim vrata. Poslednji put pokušavam, spuštam obe noge na pločnik i odgurnem se u polučučanj. Jedva nekako dohvatim ručku, međutim, loše sam procenila koliko mi snage treba za zatvaranje prokletinje te sam se strovalila natrag na sedište. Dag zbunjeno i uplašeno posmatra moje akrobacije. - Da ti ja zatvorim? - pita. Super. Dag je ponovo primoran da mi pritekne u pomoć. Dobijam dodatne poene za blamažu, dok sedim kao dete, a on s treskom zatvara vrata, pa mi s one strane stakla pokazuje podignut palac. Hvala bogu da pred restoranom nema nikog da gleda moj trapav izlazak. U restoranu, šef sale dočekuje Daga kao redovnog gosta, ali tako su pozdravili i moje roditelje u jednom fensi restoranu koji su izabrali za proslavu godišnjice braka, što znači da im je to u opisu radnog mesta. Odveo nas je do velikog, četvorougao nog stola prekrivenog teškim, belim stolnjakom i pritrčao da mi izvuče raskošno tapaciranu stolicu. Ovo je pravo mesto za tipa koji voza kola s leptir-vratima. Stiže i konobar s kartom pića, koju da je pravo Dagu u ruke. Dag je proučava neko vreme, a zatim se zagleda u mene - Crno ili belo? - Zapravo, pijem samo belo. - “Nemili događaj sa crnim vinom” dogodio se kad sam imala šesnaest godina i otad ga više ne pijem. Muka mi je od samog mirisa. Dag bira neko nemačko vino čije je ime nemoguće izgovoriti i vraća kožnu fasciklu konobaru. Gleda u mene. - Svideće ti se. - Hoću da mu kažem da znam, da pijem skupa vina kao vodu. Ipak, samo se nasmešim i klimnem glavom u znak odobravanja. 107


Book as passion & BalkanDownload

Razgledam jelovnik. Ne mogu sa sigurnošću da tvrdim da Dag neće tražiti da platimo po pola (ako može da priušti dozvolu za parkiranje u Čelsiju, onda može i da plati večeru, ali to ne treba uzeti zdravo za gotovo), pa bi trebalo da biram jela s razumnom cenom. Nažalost, takvih je malo. Ne verujem da bih Dagu baš prirasla za srce ako bih naručila samo maslini, i supu. On razgleda jelovnik prilično bezvoljno. - Školjke su dobre - kaže, kao da se ne obraća meni. - Mislim da ću za predjelo uzeti lososa, a posle... - prelazim na glavna jela. Grdoba za trideset dve funte? Jel' uz to ide i ključ od jednosobnog stana u Belamu? - List s kaperima. To izgleda fino. –

Samo što ne podnosim jebene kapare. ***

Dag mi se definitivno ne dopada. Zgodan je i sviđa mi se kako je obučen, ne zato što je sve na njemu skupo (mada verujem da jeste), već zato što izgleda elegantno i kao da se tru dio. Dopada mi se to što je učtiv i siguran u sebe, ali nikada ne bih mogla da se zabavljam s nekim kao što je Dag. Suviše je smeo, samouveren. Iskustvo mi govori da takvi muškarci ispod površine često skrivaju mnogo nesigurnosti. - Jel’ skijaš? - pita dok sklanjaju tanjire od predjela. Odmahujem glavom. - U mojoj porodici svi skijaju, svi uživamo u tome. - Dopunio mi je čašu. Ne mogu da izgovorim ime vina i morala bih da prodam bubreg da bih priuštila sebi jednu bocu, ali to mi ne smeta da ga pijem.

108


Book as passion & BalkanDownload

- Pa, kako zamišljaš idealan odmor? - Sunce, plaža, dobre knjige. - Sećanje na poslednji odmor izmamuljuje mi osmeh. Nedelju dana na Kritu sa Čarlijem, kad smo bili srećni; ili kad sam ja bila srećna. - Skijanje mi se čini previše napornim da bi se nazvalo odmorom. - Skijanje je sjajan odmor! Ja sam se upravo vratio iz Verbijea. Super smo se proveli. Super. Trebalo bi da probaš. - Da nisi video nekog od članova kraljevske porodice? Dag se mršti. - Da nisi pobrkala Verbije s Klostersom? Samo sam nedavno videla Princa Čarlsa u skijaškom odelu. Nemam pojma kuda ide na skijanje. *** Pojela sam lista dopola (uspela sam da odstranim kapre), dok pijemo drugu bocu vina. U međuvremenu, Dag mi već pet minuta podnosi detaljan izveštaj o bivšoj devojci. Bivši po pravilu nisu tema za prvi sastanak, te pretpostavljam da je Dag pijan. Ja sam tu negde; ko zna zašto, od vina se najviše napijem. Međutim, napiti se na sastanku s muškarcem kao što je Dag opasno je, jer postoji opasnost da njegovo pretvaranje shvatim kao šarm i pomislim da sam se zaljubila. Zato preventivno popijem čašu vode posle svake čaše izvanrednog, ali izvanrednog vina. - Bila je model - kaže Dag, koji još uvek priča o bivšoj. - To je svet za sebe. - Sad već bolje poznajem Dagovu bivšu devojku nego njega. Sazna109


Book as passion & BalkanDownload

la sam da radi “s nekretninama” (čitaj: agent); bila je rezerva u ženskoj hokejaškoj reprezentaciji Velike Britanije; srednje ime joj je Hajdi i svi Dagovi prijatelji su mislili da je “urnebesno duhovita”. - Zašto ste raskinuti? - pitam. Dag prolazi prstima kroz kosu. Kao da se malo smanjio u stolici. - Dosta sam radio, a ona je imala nekih problema... zapravo, gotovo se nismo ni viđali. - Spušta pogled, a senka mu prelazi preko lica. To traje tek jedan trenutak, ali vidim svu tugu, kajanje i bol; sve ono što ostane u tebi ne samo zato što više niste zajedno već zato što te je neko otkačio. Posle Čarlija, tri meseca sam imala taj pogled. Dag se sabere i u narednom trenutku ponovo pleni, postaje onaj Dag koga znam i volim (čitaj: poznajem) cela dva sata. - Ispalo je dobro, zapravo, jer dok smo bili zajedno, nisam imao vremena za prijatelje. - Natakne veliko parče bifteka na viljušku i stavi ga u usta. - Čime se bave tvoji prijatelji? - Rokvud radi na berzi; Tenk je advokat; Forsi se bavi rizičnim ulaganjima, mada ne baš uspešno! - smeje se grohotom Dag. Baš je šaljivdžija. I Dag radi nešto s novcem; rekao mi je šta, ali sam zaboravila, budući da mi je koncept nepoznat i da sam popila previše vina. Nešto u vezi s osiguranjem? Šta god da je, dobro zarađuje. Nije trebalo da brinem zbog računa koji stiže u kožnim koricama. Dag ga ovlaš pogleda, a zatim proturi crnu kreditnu karticu između korica. Trebalo je da naručim grdobu.

110


Book as passion & BalkanDownload

*** Ponudili su nam kafu, ali Dag je odbio za oboje. Odobravam njegovu odluku, jer stomak hoće da mi pukne. Dag je bio zabavan i galantan, ali i njega mi je već dosta. Ne znam kakav je utisak on stekao o meni, s obzirom na moje stavove i obrazovanje u državnoj školi. Besklasno društvo je zabluda. Bar na ovom sastanku. Dok ustajemo, gledam na sat. Na moju veliku žalost, vidim da je skoro jedan. Uzdišem (slučajno), Dag me pogleda i pita šta me muči. - Nisam znala da je toliko kasno, propustila sam poslednji prevoz. - Prespavaj kod mene. Biću dobar. - Čujem nešto nalik režanju, od čega se sva stresem. - Nema veze, zvaću taksi. - Rozi - kaže, malo zaplićući jezikom - stanujem bukvalno dva minuta hoda odavde. Zovi taksi od mene, onda možeš da ideš kad stigne. - Izlazimo iz restorana na pustu ulicu. Ako moram da biram između čekanja u jedan noću i odlaska kod Daga, znam šta je bezbednije... ali zaista je hladno, pa ću ipak poći kod njega. Pratim ga, malo se teturajući zbog vina. Iznenada zastanem. - Gde su ti kola? Dag se smeje. - Konobar ih je parkirao ispred moje zgrade, dao sam mu ključeve. - Gleda me preko ramena. - Ja sam stalni gost.

111


Book as passion & BalkanDownload

*** Dagov stan pripada nekome s podvojenom ličnošću: dve trećine opsesivno-kompulzivno urednog čoveka i jedna trećina serijskog ubice. Patrik Bejtman bi se tu osećao kao kod kuće. U prostoru bez pregradnih zidova, na onim nosećim, belim i ogromnim, vise raznobojna savremena umetnička dela. U dnevnom boravku dominira velika, siva sofa u obliku slova L. Savršeno čista kuhinja sa crnim i hromiranim elementima prostire se duž celog zida i izgleda kao da nikada nije korišćena. Plazma televizor dijagonale sto centimetara stoji na crnom, lakiranom ormariću, koji Dag otvara pomoću uređaja sličnog daljinskom za TV, ali se ispostavilo da se njime upravlja zastorima, svetlom, muzikom, internetom i, verovatno, televizorom. Svuda unaokolo su uramljene fotografije Daga i njegovih prijatelja: Dag s kapom i skijaškim naočarima ispred svetlucave staze; suncem opaljen Dag provodi se na beloj peščanoj plaži; Dag s naočarima za sunce, našaranog lica, pije pivo iz flaše na nekom festivalu. Njegov Tinder profil uživo. Odlazim do velikih prozora i gledam kroz okno: vidim terasu i svetlosti grada što se prostiru kilometrima. Dag bira muziku, traži po meniju koji se pojavio na ekranu televizora. Pušta pesmu; spora stvar neke nezavisne produkcije čuje se iz nevidljivih zvučnika. Sednem na sofu, pazeći da nešto ne isprljam svojim sirotinjskim prstima, a Dag u kuhinji sipa piće. Uzela sam telefon da pozovem taksi. Obično se pojave pre no što stigneš da obućeš jaknu, ali večeras, naravno, kažu da će vozilo stići za dvadeset minuta.

112


Book as passion & BalkanDownload

- Izvoli - kaže Dag i pruža mi čašu s nečim što opasno podseća na džin-tonik. Pomirišem: jeste džin-tonik. Sedne pored mene i doda: - Živeli - te moram da popijem gutljaj. Kuva mi u stomaku. Zatim zavija. Ne znam da li je vino ili riba ili presladak čokoladni krem koji nije trebalo da pojedem za desert, ali posle ovog udara džina, sve je počelo da se mućka. Moraću u toalet čim stignem kući... želudac mi se pomera. Ma kakva kuća, jebote. - Mogu li da se poslužim tvojim toaletom? - pitam i ustajem pre nego što Dag stigne da odgovori. Već sam u pokretu, dok on dovikuje da idem u kupatilo u njegovoj sobi. U nekoj drugoj prilici, možda bih iskoristila to što sam sama u Dagovoj sobi da razgledam kolekciju satova poredanih u dva besprekorna reda ili da istražim DVD-ove, pažljivo složene u ormariću ispod drugog televizora s ravnim ekranom, ne bih li pronašla neki nagoveštaj da je sklon da devojkama stavlja nešto u piće i vezuje ih za radijator. Primećujem skije naslonjene na drugi zid i mali komplet tegova uredno poredanih na držaču. Osim toga, u sobi nema ničega, samo ogroman krevet, namešten kao u hotelu. S obzirom na oklonosti, to je sve što sam uspela da vidim. Jedva stižem da za sobom zatvorim klizna vrata i skinem gaćice, pre nego što priroda krene da teče svojim tokom. I teče. I teče. Napinjem sve mišiće koji su mi na raspolaganju da bih utišala pražnjenje, ali moja creva imaju sopstveni plan rada i nikakvo stiskanje ne može da uguši zvuke kojima skrnavim Dagov savršeno uglancan porcelan. Nadam se da će ih muzika malo kamuflirati. Čini se da je prošlo čitavo ledeno doba, pre nego što mi je, hvala bogu, ponestalo tečnosti. Obrišem se i povučem vodu (dvaput), a zatim se dovučem do umivaonika da operem ruke i lice i 113


Book as passion & BalkanDownload

naslonim glavu na hladan mermer. Bila sam dovoljno prisebna da zgrabim tašnu pre nego što sam pobegla sa sofe, te skupljam snagu potrebnu da se ispravim, kopam po dubinama tašne tražeći parfem i špricnem nekoliko puta, kao da će to pomoći. Posmatram se u ogledalu iznad umivaonika. Crna maskara mi se razmazala oko očiju, bela sam kao krpa, izgledam kao sveže ekshumiran leš. Kvasim malo toalet papira i pomoću sapuna brišem ono što se može, ali s kosom ne mogu ništa da uradim: od silnog sranja sam se verovatno oznojila, pa su mi se šiške zalepile za čelo, a pozadi mi je sve ufrćkano i zamršeno. Gladim je vlažnim dlanom, ali obrazi su mi još uvek zajapureni i naduveni od naprezanja. Ukratko, izgledam grozno, a postoji realna mogućnost i da smrdim. Sigurno imam gumicu za kosu u tašni, kao da sam videla jednu... Iznenada, klizna vrata se otvaraju. -Šta to radiš, jebote? - Naglo dižem glavu na zvuk Dagovog glasa i vidim njegovo lice u ogledalu. Njegova krupna prilika jasno se ocrtava u mračnoj spavaćoj sobi. - Šmrčeš koku, jel’ tako? Ne stignem ni da udahnem, a on upada u kupatilo. Trebalo bi da kažem nešto, ali sve je deset puta teže, jer nemam pojma o čemu Dag priča, a verovatno sam i dehidrirala. - Šta? -graknem. - Šta radiš ovde toliko dugo?! Znam da šmrčeš koku. Moja bivša i njene proklete prijateljice manekenke su... - nije završio rečenicu. Gleda tamo-amo po kupatilu, tražeći nešto. - Gde je? Ovde? - Pre nego što sam

114


Book as passion & BalkanDownload

se snašla, Dag je zgrabio moju tašnu s pulta i već pretura po njoj. Jedan tampon izleće i pada na pod iza njega. - Prestani! - uzviknem i posegnem za tašnom, ali Dag je baci pre nego što je se dočepam. - Šta si uradila s kokom? - pita. A zatim mi, onako zbunjenoj, prilazi i počinje da me opipava. - Jel’ se ti to šališ, jebote? - udaram ga po rukama dok me dodiruje po struku, butinama, zadnjici... Zadihan, stoji iznad mene iskrivljenog lica. Pretpostavljam da je ljut, jer nije našao izmišljenu drogu. - Neću da šmrčeš kokain u mom kupatilu, jebote - reži. Saginjem se i vraćam stvari u tašnu, sa sve tamponom. - Ovde si već deset minuta. Šta si radila, jebote? - Ustajem, dok pilji u mene, čekajući odgovor. Nagradno pitanje glasi: mogu da a) priznam da sam upravo imala grozan proliv ili b) iskoristim zgodan izgovor, te da odem i pustim Daga da misli da sam narkomanka. Ako se odlučim za prvu mogućnost, moraću da izvršim harakiri zbog sramote. Međutim, ako se odlučim za drugu, Dag će misliti da je u pravu. Nijedno ni drugo ne valja. Sigurno postoji treća mogućnost. Gledam unaokolo, nadajući se da će mi nešto sinuti. Vidim klozetsku šolju. Naravno. - Pozlilo mi je. - Misliš... povraćala si? - Dag izgleda zbunjeno. - Aha. Mora da sam suviše popila za večerom i posle taj džin... - Mislio sam da si uzela samo gutljaj?

115


Book as passion & BalkanDownload

Sranje, preterala sam... Mogu da kažem da je od nečeg što sam pojela, ali osećam da bi kritika na račun restorana možda bila gora nego da sam šmrkala koku s njegovog umivaonika. Kažem: - Nisam neki ljubitelj džina - i obaram pogled. Pada mi na pamet da to ne samo da je istina već me je verovatno upravo zbog džina proteralo. Da sam samo rekla da ga ne podnosim, bio bi to prijatan završetak ne tako neprijatne večeri. Ali kad je već tako kako je... pogledam u Daga. - Dakle, nisam šmrkala koku, ali lepo od tebe što si me optužio, baš ti hvala. - Opravdana ogorčenost je najbolji način da skrenete pažnju sa činjenice da ste slagali. Odgurnem Daga, prođem pored njega i odmarširam do dnevnog boravka. - Hoćeš još jedno piće? - pita Dag i dolazi za mnom. Posmatram ga, odnosno jednu njegovu verziju, budući da sam ih večeras videla bar pet. Pitanje zvuči nestvarno, no kad se pogleda sve što se desilo proteklih dvadeset minuta, sve je moguće. - Taksi će stići za nekoliko minuta. - Zašto ne ostaneš? - Prilazi mi otpozadi i masira mi ramena. Radim tek od devet. -Otrgnem se i okrenem se ka njemu: više nije besan i zagonetno se smeška. Možda ga majka nije dovoljno volela, možda ga je ujeo pas i još to nije zaboravio, ali Dag je očigledno psihopata i hoću kući. Zvoni mi telefon. - To je moj taksi - kažem, i ne pogledavši u displej. Ako nije, snaći ću se sama na ulici.

116


Book as passion & BalkanDownload

- Šteta - odvrati Dag dok me prati do vrata, na kojima s neopisivim olakšanjem primećujem jasno vidljiv mehanizam za otvaranje. - Da te pozovem sutra? - Umesto odgovora, promrmljam nešto kao “Mmmm” i polako hodam kroz predsoblje. Mogla bih da mu kažem da je poremećen i da zahtevam da me nikada više ne pozove, ali to bi bilo nevaspitano, a mi s juga smo lepo vaspitani.

117


Book as passion & BalkanDownload

11. Eterično Par s druge strane šanka je na sastanku, rekla bih prvom. Ako nije, onda najbolje na svetu glume dvoje ljudi na prvom sastanku. On nosi odelo u kojem ide na posao, ali nema torbu: nada se najboljem, nestrpljiv je da je upozna i važnije mu je bilo da izađe s njom nego da ode u teretanu. S druge strane, njena suknja govori “posao”, ali bluza i cipele s visokom potpeticom (koje je navukla u toaletu, pošto je popravila šminku) prikladni su za večernji izlazak. Suviše sam daleko da bih čula njihov razgovor, ali mislim da ne ide baš najbolje: ona se naginje, namešta kosu i sklanja je iza uveta s izveštačenim polukezom na licu, a on se zavalio na stolici i povremeno se proteže, kao da se ukočio od sedenja. Uglavnom on priča; vidim kako joj se usne pomeraju dok pokušava nešto da izusti, ali on ne staje, te onda oboje pričaju u isto vreme. Kad ona dođe do reči, on se uozbilji i klima glavom, kao da mu je upropastila vic. Posle mnogo uvrtanja kose i brzih gutljaja piva, obično sledi ćutanje. Možda ona nije zabavna. Možda je on zao. Ono što sa sigurnošću mogu da kažem jeste da je mnogo bolje posmatrati prvi sudar nego učestvovati u njemu. Ubijam vreme dok čekam ND i Eda. Na tom frontu došlo je do obrta: prošle nedelje ND se dogovorila s Edom da provedu veče kod njega, a kada je stigla, on nije više bio tako hladan. Spremio je večeru, postavio sto, stavio sveće i rekao da mu se dopada njena frizura. Kasnije je insistirao da ona izabere film koji će gledati zagrljeni u krevetu

118


Book as passion & BalkanDownload

(gde nije ni pokušao da vodi ljubav sa mnom, rekla je ND, što je bilo zaista pažljivo s njegove strane). Kad me je pozvala u ponedeljak, pitala sam je šta je dovelo do takve promene? Promrmljala je nešto neodređeno u vezi sa završetkom nekog poslovnog projekta, a na kraju je priznala da nema pojma, niti želi da pita; samo joj je drago što se situacija poboljšala. Tada je predložila da me upozna s njim. Pristala sam zato što volim ND, a ND misli da verovatno voli Eda, stoga sam u obavezi da ga bar istrpim. Nadam se da više neću misliti da je nepouzdani lažov kad ga budem upoznala. Iza leđa čujem ND kako izgovara moje ime, okrenem se i vidim je kako prilazi, držeći Eda za ruku. - Zdravo! - kaže veselo i stavlja tašnu i kaput na barsku stolicu. Izvini što kasnimo, bili smo... - Ja sam kriv - Ed joj upada u reč. - Drago mi je što se napokon upoznajemo, Ro, mnogo sam slušao o tebi. - Pruži ruku i povuče me k sebi, pa me glasno poljubi u oba obraza. - Šta pijete, devojke? - Ja ću čašu belog, dušo - kaže ND. Okrenu se ka meni i čekaju odgovor. Još se oporavljam od onog “dušo”. - Ovaj, da, vino, ako može? - U šoku sam: evo Eda, od krvi i mesa (i to veoma dobrog mesa), i ND, moja ND, u ulozi njegove sladunjavo sentimentalne pratilje. Još i njegova kavaljerska ponuda da ode po piće... to je previše za mene. Ed poljubi ND u usta i ode ka šanku. - Pa? - kezi se ND i očekuje moje odobravanje. - Fin momak, izgleda.

119


Book as passion & BalkanDownload

- Znam. - Kikoće se i gleda ka prepunom šanku, gde Ed već uzima piće (kako mu je to pošlo za rukom?). Izraz “fin” koristim za razne stvari; čaj koji mi je Pip skuvala malo ranije bio je “fin”. - Onda, jel’ sve u redu s vama dvoma? - Super - kaže ND oduševljeno. Zaustila je još nešto da kaže, ali Ed se vratio za sto, držeći u jednoj ruci bocu vina za mene i ND, a svoje pivo u drugoj. Sedne pored ND, zagrli je oko struka i poljubi u obraz. Ona kao da se topi od njegovog dodira; kada bi mogla da mu se podvuče pod kožu, verovatno bi to i uradila. - Kako je bilo na poslu, Ro? - pita Ed. Skraćena verzija mog imena rezervisana je samo za naprisnije prijatelje. Međutim, verovatno me ND zove Ro u njegovom prisustvu, te on misli da mi to godi. - Dobro, hvala, ništa posebno. - Ti radiš u firmi za odnose s javnošću, jel’ tako? Klimnem glavom. - Moj prijatelj radi za Irvina Metkalfa, zove se Rič Hačinson. Poznaješ ga? - Evo šta se dešava kad kažem da radim u firmi za odnose s javnošću: misle da poznajem svakoga ko se bavi tim poslom. Isti problem ima i Al, moj prijatelj iz Škotske: svi misle da je Škotska kao Slau i da se svi Škoti međusobno poznaju. - Ne bih rekla. - Trebalo bi da vas upoznam, sjajan je, lepo biste se slagali - Krajičkom oka vidim kako me ND posmatra upitno, ono kao: da

izađemo učetvoro...? Usiljeno se smeškam. Hvala bogu te je Ed tu da sredi moj nesrećni ljubavni život. Zvučim cinično? Jesam li cinična? Ed nosom dodiruje ND po vratu i njeno lice živne... izgleda srećno. Već dugo nijedan muškarac nije oživeo nijedan deo mog tela. Verovatno sam lju120


Book as passion & BalkanDownload

bomorna: za to što mi je neprijatno u Edovom društvu kriva je moja potajna zavist, jer ga želim za sebe. - Jesi li spremna da nastaviš s izlascima, posle Daga? - pita ND. - Ko je Dag? - cvrkuće Ed. To s Dagom sam rado poverila ND, ali nisam baš sigurna da bih i nekom drugom... Nažalost, moje mišljenje očigledno nije bitno, jer ND već priča u moje ime. Znam da to ne radi iz pakosti niti da bi se smejala na moj račun (hvala bogu te preskače onaj deo s nekontrolisanim prolivom); ona to čini da bi ostavila utisak na Eda. Završava sa scenom u kupatilu, a Ed bezmalo plače od smeha. Meni nije baš toliko smešno, ali ja sam već čula priču. Ed se okrene ka meni, pruži ruku preko stola i dotakne moju. - Ro, to je da se upišaš od smeha. Klimnem glavom. - Aha, totalno upišavanje. - Imaš li još neki sudar u planu? - pita ND. - Možda. Dopisujem se s tipom po imenu Arči. - Jedva čekam da čujem kako je to prošlo - kaže Ed, verovatno misleći da se svaki moj sudar završava pretresom u nekom kupatilu u Čelsiju. Izgleda da se Ed nameračio da sazna sva moja iskustva sa sastanaka. Zanima ga moj izlazak sa Džonatanom i zašto nije uspelo s Patrikom i Endruom. Krivi lice dok mu pričam o Eliotu i zaključuje: - Kakav jadnik! - Nije - začkiljim u njega. - Bio je fin, samo nije za mene. I dalje se smeška i kaže:

121


Book as passion & BalkanDownload

- Da je samo obukao drugu jaknu! - Bolje da nisam ni pričala o Eliotu. - Ma - nastavlja Ed - siguran sam da nećeš još dugo biti sama, Ro. - To joj ja stalno pričam - dodaje ND, mada se ne sećam da je rekla išta slično. Bilo bi dobro da promenimo temu. Pitam Eda čime se bavi. Upalilo je. Srećom, izgleda da Ed voli da priča o sebi, i to mnogo. Pola sata kasnije, on još priča, mada meni i dalje nije jasno čime se bavi, a u glavi mi se pomešalo nekoliko stotina njegovih prijatelja. - Dobro! - ND stavlja dlanove na sto. - Hoćemo još jednu bocu, Ro? Šta ti piješ, dragi? Ja častim turu. - Maco - smeje se Ed - to je bio šabli od četrdeset funti. Da nisi dobila unapređenje? Ja ću platiti drugu bocu. - Zvuči kao da to radi preko volje. - Ede - kažem i dobacim pogled ND - ja ću platiti vino. - Ne, Ro, nemoj da si smešna. Tvoja drugarica samo voli skupe stvari. - To kaže i potapše “moju drugaricu” po glavi, potapše je, zatim odlazi ka šanku. Gledam u ND. Ona se smeje. Za razliku od mene. - Ovo je bilo malo... - Šta? - Izgleda kao da ne zna o čemu pričam. Možda nije primetila, možda joj ne smeta što ju je dečko upravo ponizio i narugao se njenom poslu. Zato što nema sumnje da je upravo to uradio, zar ne? Bojim se da tražim razloge da mi se Ed ne dopadne; da je on za mene samo lice na Tinderu; prevlačim ga nalevo iz nekog subjektivnog razloga, umesto da se potrudim da ga upoznam. Međutim, i dalje postoji mogućnost da je Ed samo veliki, veliki drkadžija. U ženskom motiva cionom govoru nipo-

122


Book as passion & BalkanDownload

što se ne preporučuje da svojoj najboljoj drugarici kažete da joj je dečko drkadžija. Pitam se kako bi neki posmatrač ocenio Edov i moj prvi susret: vrlo malo ili gotovo nimalo uvrtanja kose i poneki osmeh (u svakom slučaju, ne s moje strane). Ne mogu da pitam ND, njeno mišljenje je nepouzdano - njoj se Ed sviđa. Sve u svemu, mislim da bi zaključak bio da nije prošlo baš najbolje. *** Šekspir kaže da se ljubav hrani muzikom, a ko sam ja da se ne složim sa čovekom za koga većina misli da je najveći dramski pisac svih vremena? Međutim, nije u pravu. Kad govorimo o ljubavi, muzika jeste prikladna ako je vaša zamisao ljubavi da vas neko pipa po grudima dok slušate Drejka, ali ljubav se ne hrani muzikom, već hranom. Ljubav se hrani hranom. U poslednje vreme, gotovo sve moje konverzacije na Tinderu vrte se oko hrane, ali sama sam kriva što sam parametre za poželjne godine podesila između dvadeset sedam i trideset pet. Kada bih naterala sebe da se upoznam s nekim ko je rođen posle Zalivskog rata (prvog), mogli bismo da razgovaramo o omiljenim bendovima ili najboljim klubovima, ako se to još uvek tako zove. Međutim, kad dođete u srednje godine za upoznavanje muškaraca, niko više ne ide u klubove. Svi su po barovima i pabovima ili kod kuće s prijateljima i pričaju o omiljenim restoranima/brzoj hrani za mamurluk (postoji pravo rešenje za to, ali nije Kej-ef-

si). Tako je i s Arčijem. Sudar s Dagom je mogao da me otera s Tindera za narednih nekoliko decenija - ništa zabavljanje... ništa muškarci. 123


Book as passion & BalkanDownload

Međutim, prošle su dve nedelje, a u tindersferi sve se kreće veoma brzo. To sam otpisala kao anomaliju i, pod pretpostavkom da ne može da bude mnogo gore, Arčija okarakterisala kao pristojan izbor. Svideo mi se zato što je sveže obrijan i veoma visok. Svidele su mi se njegove cipele, a cipele na muškarcu će vam reći sve što treba da znate o njemu. Arčijeve cipele su bile skupe. Izabrati bogatog muškarca zvuči površno - ako shvatite da vam je to važnije od nekih drugih stvari, na primer važnije nego da “ne baca štence u reku”, onda i jeste površno. Međutim, ako vam dečko kaže da će vas odvesti na večeru, lepo je (ponovo) ne završiti u

Madras palasu, gde nedeljom uveče imaju švedski sto i za fiksnu cenu možete da jedete koliko vam volja. Sve Arčijeve poruke su razumljive i zanimljive - za razliku od tridesetjednogodišnjeg Stiva, koji je kratko pitao da li želim “provod večeras?”, ili dvadesetdevetogodišnjeg Kalama, koji mi je poslao selfi na kojem drka. Pričali smo o poslovima (bavi se nečim u vezi s planiranjem internet biznisa), o tome gde živimo (južnjak je, kao ja) i šta radimo u slobodno vreme, ali opet smo došli do hrane. Hrana je dobra tema za Tinder: svima poznata i pristupačna, a opet dovoljno maštovita da biste o tome razgovarali s nekim koga ne poznajete. Moja dijeta 5:2 postala je više 6:1, dok sam s Arčijem razgovarala o najboljim londonskim restoranima u kojima smo jeli. Arči se odlučio za skupi i ekskluzivni Nobu, dok sam ja glasala za Vijaiante, jer sam jednom bila tamo (nekada davno) i ispred videla Metjua Vilijamsona kako puši. Arči: Dobro, koji je sledeći na listi?

124


Book as passion & BalkanDownload

Rozi: Oduvek sam želela da odem u Šard. Kažu da je pogled nevero-

vatan. Arči: Bio sam! Hrana je super. Rozi: Dakle, dogovorili smo se kuda ćemo na sastanak:) Arči: Slažem se. Delimično sam se šalila (ko stavlja smajli ako se ne šali?), ali Arči nije: juče mi je poslao poruku i rekao da će, ako želim u Šard, tako i biti. Danas je petak, jedno od onih naročito mračnih, hladnih, kišovitih večeri, kada ti se kosa frćka od vlage i žudiš za britanskim letom koje traje celih jedanaest dana. Čekam Arčija ispred stanice metroa London

bridž. Ja sam predložila da se tu nađemo. Među mojim uglavnom glupim idejama ova se pokazala kao jedna od glupljih, jer postoji nekoliko izlaza i ulaza u metro i prilično sam sigurna da se smrzavam ispred pogrešnog. Ponovo nosim bezveznu kožnu jaknu, isključivo iz estetskih razloga, jer u perjanoj izgledam kao sedmogodišnje dete s kojim niko u školi nije hteo da se drži za ruku (hvala bogu te nisam ponela i ranac). Moj prvi utisak o Arčiju je da ga još nema. Ne podnosim da čekam muškarca. Prvo ide nelagoda i podsmeh prolaznika, jer je očigledno da me je neko (po svoj prilici) ispalio; prati je sve veće nerviranje što se nije potrudio da stigne na vreme, a ja sam udisala lak za kosu da bih fiksirala šminku i nosim cipele s visokim potpeticama; zatim dolazi napad prezrivog gađenja same sebe, jer se oslanjam na telefonsku aplikaciju kako bih pronašla dečka. Šetkam se, da bih se zagrejala, i uto shvatim da Arči ne kasni, već stoji iza mene. Odmah sam ga prepoznala: ne samo da je privlačniji nego na fotografijama (za razli-

125


Book as passion & BalkanDownload

ku od gotovo svih ostalih s kojima sam izašla) već je i malo niži, što bi, naravno, razočaralo svakoga ko nije sitan kao ja. - Izašao sam na pogrešan izlaz, izvini - kaže i zagrli me. - I ja sam. - U tom slučaju - doda i otvori mi kišobran - oboje smo izašli tamo gde treba. - Smejem se, gotovo nerado, i to ne onim svojim lažnim smehom u uglu usana. Priđem mu malo bliže. Budući da imamo rezervaciju tek za sat vremena, Arči predlaže da pođemo u obližnji bar, a ja se slažem, sve dok ne stignemo tamo. Vidim red u kojem čeka najmanje petnaestoro njih, zlovoljnog izbacivača i devojke golih ruku ili nogu (neke hrabre su golih ruku i nogu) kako skakuću i drhte, kao ja poslednji put u Njukaslu, gde su kaputi zabranjeni zakonom. Iskrivila sam lice i pratim Arčijevu reakciju. Čekanje u redu na prvom sudaru može biti pogubno. Osim toga, o hladnoći mislim isto što i o Trećem rajhu i grejpfrutu (nisam oduševljena). - Trebalo bi da uđemo preko reda - kaže on. - Imaš veze s mafijom? Smeši se. - Sve zavisi od toga koga poznaješ. Drago mi je što poznajem Arčija. Prilazi izbacivaču. Pričaju tiho. Izbacivač se smeši - veoma redak prizor, kao leopard u savani - onda se rukuju i Arči mi pokazuje da priđem, otvara teška, drvena vrata i uvodi me. Muzika trešti: rekla bih da je u pitanju “dens”, kao što je moja baka sve što ima ritam brži od sto bitova nazivala “diskom”. Sve vrvi od mladih, lepih i bogatih. Devojke se njišu u oskudnim haljinama i pijuckaju belini na slamčicu, dok ih odmeravaju muškarci u ručno šivenim košuljama i uglancanim cipelama.

126


Book as passion & BalkanDownload

Koristeći svoje veštine metronindže, probijam se kroz gužvu tražeći mesto za sedenje. Nema stolica; umesto njih, oko stolova stoje kocke od smeđe kože. Trapavo se penjem na jednu, a Arči odlazi ka šanku. Vraća se dvadeset minuta kasnije. Padne mi na pamet da mu nisam rekla šta bih, te s olakšanjem vidim da donosi dva ista koktela. –

Za šankom je krkljanac - kaže i seda na kocku naspram mene.

- Ko bi rekao da svi tako žarko žele da se napiju? - Kokteli su vrlo mali, što znači da su vrlo skupi i verovatno vrlo dobri. Popijem malo: tako je. Ovo je neuobičajeno mesto za prvi sastanak, a tek smo kod aperitiva. Što se Šarda tiče, kad sam ga spomenula, jedva da sam znala o čemu pričam i oduševljena sam što je Arči tako spremno prihvatio moj predlog. Padaju mi na pamet svi oni muškarci na Srodnim dušama Gardijana koji su naveli “spremna za avanturu” kao poželjnu karakteristiku. Možda Arči nije nimalo drugačiji. Možda me je zato lajkovao. - Grašak iz Mahungrada - kaže Arči - Sjajni su bili. Razigrani autobus? - Koja stanica? - Šator, naravno. Arči klima glavom. - Menjao bih kanal, ako bi bila Krpena. - Smeje se. Lepi zubi, štrikliram. - Bila je jedna emisija - kaže i popije gutljaj piva (ja sam ostala verna koktelima, iako su skupi) - u kojoj su deca išla liftom, a tamo je bilo neko... lice, mislim? ...koje im je davalo uputstva. Morali su da izlaze na raznim spratovima...

127


Book as passion & BalkanDownload

- I da igraju uvrnute igre! Da! U jednoj su morali da plivaju u tanjiru supe sa slovima od testenine i pronađu slova od kojih treba da sastave reč. Volela sam tu emisiju. - Ne mogu da se setim kako se zvala, a svi moji prijatelji tvrde da nikada nisu čuli za nju. - I moji! Kažu da sam to izmislila jedne noći dok sam bila mnogo urađena. Arči me gleda upitno. - Jesi li u tom fazonu? Sranje, da ne bude opet kao s Dagom. Probala sam svašta u prošlosti, ali nikada ne znam kako da odgovorim na to pitanje: ako kažem da nisam, misliće da sam nezanimljiva i uštogljena. A opet, setim se Daga. - Ne bih rekla - oprezno odvratim. Sredovačan muškarac u satenskom sakou seda na obližnju kocku, u društvu neke plavojke od dvadesetak godina, s izrastkom i ružičastim sandalama visokih potpetica. Mogla bi da mu bude ćerka, da nije kažnjivo dodirivati decu na taj način. - Idem časkom do toaleta, ako nemaš ništa protiv. - Arči ustaje i gleda ka našim novim susedima. - Pustiću vas da se upoznate. - Posmatram Plavojku koja sedi na Tatinom kolenu, sluša ga i prstom pravi krug po njegovim grudima. Slatko je, intimno i apsolutno odvratno u isto vreme. Kasna večera je zvučala tako romantično, međutim, već se kajem što sam pojela samo parče tosta pre no što sam izašla - umreću od gladi. U iritantno maloj tašni imam čokoladicu za nedajbože, ali moraću da sačekam da još ogladnim. Proverila sam na telefonu koliko je sati - začudo,

128


Book as passion & BalkanDownload

već je pola deset - što znači da Arči i ja trtljamo i pijemo više od sat vremena, a kao da smo tu tek deset minuta. Sviđa mi se nešto u vezi s Arčijem. Tamne oči i okruglo lice koje mu da je neku mekoću, u poređenju s gracioznim, mišićavim telom. Iz poruka nisam mogla da zaključim da ima spektakularan smisao za humor, ipak večeras sam se već četiri puta zacenila od smeha. Zadržao se u toaletu, a ja sam popila piće. Posmatram telefon u ruci. Palac mi je iznad Tindera. Tinderovanje dok si na Tinder sudaru je moralno diskutabilno. Ako razmislimo o tome, možda ta bestidnost simbolizuje šire Tinder iskustvo, odnosno pomisao da tamo negde uvek postoji neko drugi i verovatno bolji. Nije mi krivo što sam izašla s Arčijem... samo me zanima šta se još nudi. Prelazim preko Henrija, Džimba, Aleksandra i Kristofera, a onda se zaustavljam na Amitu. Amit je napisao nešto u dnu profila. Zašto bi neko bilo šta pisao, ako ne mora? Sastavljanje profila na Srodnim duša-

ma Gardijana je najgori deo mog iskustva s upoznavanjem preko interneta, kao i sudar sa Džonatanom. Samo zbog toga, prevlačim Amita nalevo. Vidim Arčija kako se probija ka meni, te sklanjam telefon i smešim mu se, dok on seda i izvinjava se što se zadržao. Kažem mu da ne mari i ustajem - na mene je red. *** Arči gleda na sat. - Vreme je za večeru. - Zaboravila sam da pojedem čokoladicu. Šard je nekoliko minuta hoda u pravcu iz kojeg smo došli, ali već ga vidim kako se nadvija nad nama, osvetljen naspram noćnog neba i neverovatno visok. Budući da živim u Londonu već šest godina, imala 129


Book as passion & BalkanDownload

sam zadovoljstvo da posmatram kako neboder od stakla niče trista metara u visinu, tako da mi je sam ulazak u zgradu uzbudljiv, a već dugo žudim da se popnem liftom, kao dete uvek prenisko za vožnju na toboganu smrti. - Neverovatno - kažem bez daha, dok ulazimo u lift. - Još nismo ni krenuli! - odgovara Arči zaštitnik. Pritiska dugme za trideset prvi sprat i krećemo uvis. Blentavo se kezim, dok zemlja ostaje ispod mene. Arči mi se smeši, kao da zabavlja neku staru tetku. U restoranu nas šef sale pozdravlja i vodi do stola u sredini. Učtivo i diskretno, Arči pita da li možda imaju sto pored prozora, jer kad si trideset jedan sprat iznad Londona, najbolje je biti pored (bezbedno zatvorenog) prozora. Otmen - štrikliram. Vredelo je, jer čak i noću, pogled je veličanstven: London se prostire do horizonta: ustreptao, svetlucav grad za lutke ispod naših nogu. Naručujemo vino i razgledamo jelovnik. Konobar se vraća i Arči naručuje jagnjetinu, a ja ribu. Osećam da me Arči posmatra dok mi sipa vino; pripita sam posle prvog gutljaja. Pogledi nam se sreću; zapravo, ne mogu da odvojim pogled od njega. Donose nam hleb, grickamo i razgovaramo o maratonu koji je Arči prošle godine trčao i razmišlja o tome da trči ponovo. Ja ne razmišljam. Možda bih trčala četrdeset kilometara da pobegnem od pčela-ubica ili nuklearnog udara, ali nisam sigurna u to; trebalo bi da budem motivisana strahom od smrti da bih uopšte pokušala. Ako sam i bila podozriva prema večeri u sitne sate, sve zaboravljam kad ispred mene stave grdobu sa šafranom i pomorandžom i kad mi miris zagolica nozdrve. Uzimam zalogaj i osetim ljubav na prvi ugriz. 130


Book as passion & BalkanDownload

- Ovo je sjajno - kažem Arčiju. Posmatra me i kaže: - Zaista je sjajno. Kao da je svaki utisak pojačan zato što smo devedeset metara iznad zemlje. Mnogo je kasno (poslednji put kad sam gledala bila je prošla ponoć), a hrana je mnogo ukusna; čak mi se i vino čini hladnijim i jačim nego inače. Ovde gore je magično, kao u snu, kao da lebdimo dok grad spava ispod nas. Možda smo Arči i ja jedini budni u Londonu, u zemlji, možda i na planeti. Gledam ga kako me posmatra. U ovom snu, kao da smo se već zaljubili. - Hajde da popijemo čašicu pre spavanja - predloži Arči, dok konobar sklanja prazne tanjire (moram da se suzdržim da ne poližem svoj).

Čašicu pre spavanja: zvuči tako divno staromodno, samim tim i divno romantično. Odemo za šank, gde Arči naruči viski i ne smeje mi se kad naručim votku i koka-kolu. Posle koktela, hrane i boce vina, to je jedino što mogu da popijem, mada nije baš za čašicu pre spavanja niti staromodnu ljubav. Pričamo, pričamo, pijemo i pričamo: o CD-ovima koje smo slušali po celu noć, o omiljenim bendovima i pesmama koje nas podsećaju na neke lepe dane... pričamo jedno drugom svoje životne priče. Kad Arči pita da li želim decu, koliko dece i kako bi se zvala, zvuči kao da smo instinktivno već postavili temelje zajedničke budućnosti. Da li zbog previše alkohola ili zbog visine, granice prvog sastanka kao da nestaju. Zato što sam tu, sada, s Arčijem, želim da mu se poverim: pričam mu o burnim tinejdžerskim godinama i o promiskuitetnim periodima koje bih najradije zaboravila; ne gledam u njega dok opisujem osetljive delove, ali Arči ne skida pogled s mene. Zauzvrat, on priča o 131


Book as passion & BalkanDownload

poslu; bavi se osiguranjem i kaže kako oseća da nije pametan kao njegove kolege i da čeka da neko provali koliko je nesposoban. Dok priča, levu ruku drži na šanku. Ne skidajući pogled s njega, desnom rukom krećem ka njegovoj i pružam prste koliko god mogu. On spušta pogled i ja se zaustavim, ali u narednom trenutku prsti su nam isprepletani, moja ruka je u njegovoj i ostajemo tako dok ne razmenimo toplotu. Njegova koža postaje moja i ne znam gde se ja završavam, a on počinje. Ne želim da ga pustim. Palcem dodiruje moj palac i svaka želja za prevlačenjem na Tinderu nestaje; nema tog mesta gde bih radije bila, ne postoji ništa osim nas. Tek kad šanker ljubazno “predloži” da platimo, shvatimo da smo poslednji gosti koji se još drže na nogama (tehnički govoreći, sede, mada još uvek piju) i vreme je da se spustimo na zemlju, što nije ni upola zabavno kao putovanje uvis. Kiša više ne pada, ali je hladno, te se pripijam uz Arčija dok prolazimo kroz stanicu London bridž i ponovo izlazimo na ulicu. Stanica je gotovo neprepoznatljiva bez buke i hordi putnika koji žure. Kao u svakoj romantičnoj komediji, Arči podigne ruku i zaustavi mi taksi koji nekim čudom upravo prolazi tuda i nekim čudom je slobodan. Takve stvari se ne događaju u stvarnom životu... Međutim, ne događa se ni ono što se večeras događalo. Dok taksi usporava, Arči me privuče k sebi i poljubi me, polako i nežno; toliko je prijatno i toplo da ne želim da prestane. Ali kad se odmakao i nasmešio, čela naslonjenog na moje, znam da je to samo početak. Otvorio mi je vrata, nagnuo se kad sam sela da se oprostimo, ali reči nemaju nikakve veze sa završetkom. Dok se vozim glave naslonjene na prozor, razmišljam

132


Book as passion & BalkanDownload

o večerašnjim događajima: o kiši, hrani, toploti Arčijevog tela i usana. Na venčanju ćemo služiti grdobu. *** Sutradan Kejt, Bob i ja sedimo kod Sofi i Olija na ručku. Kad je Oli spustio lazanje na sto, stigla mi je poruka od Arčija. - Nešto zanimljivo? - Sinoć sam imala sudar. - Dobar?

Veoma dobar. - Slušali su pažljivo dok sam u detalje opisivala kako je protekla noć: kokteli, hrana, pogled. Nisam skrivala osećanja dok sam pričala. Kejt je stisla usne. - Zvuči kao da bi mogao da bude... - Znam - smejuljim se dok stavljam šargarepu u tanjir. Ponovo se oglasio telefon. Arči pita da li sam nešto planirala za ponedeljak. Kejt i Sofi su zacičale. Uz desert smo razgovarali o Kejtinom i Bobovom veličanju. Venčanja u meni obično bude podeljena osećanja; radujem se zbog prijatelja, ali sam tužna što ću ići sama, ponovo. Dok smo razmatrali da li angažovati di-džeja ili bend, najednom me je obuzelo ushićenje i zadovoljstvo samom sobom. Samo početak, kada je sve novo i opojno, može da bude bolji od sigurnosti iskrene i dugotrajne ljubavi; zato što znaš da to kratko traje i da se, kad prođe, nikada neće vratiti. Kad smo stigli do kafe, moj žar se stišao i sveo na malo pristojniji osećaj bliskosti. Setila sam se Kejtinog komentara na Sofinom satusu na Fejsbuku: Ti si sledeća.

133


Book as passion & BalkanDownload

U ponedeljak ujutru, pošto sam ponovo prepričala ceo događaj iz snova Pip, pregledala sam poštu, kad mi je ponovo stigla poruka. Ozarila sam se kad sam videla da je od Arčija. Arči:Dobro jutro, ti!

Razmišljao sam o imenu za našeg psa i smislio sam: Debela kučka! Zar ne bi bilo sjajno dozivati je tako po parku?! Malo mi je trebalo da shvatim šta hoće da kaže; pročitala sam ponovo. Nisam mogla da se setim da smo pričali o tome da uzmemo psa, ali kad god bih pokušala da se setim detalja vezanih za to veče, videla bih samo svetlost sveća, ruže i Arčija u sakou. Ako bih ikada uzela psa (zamislite, više volim mačke), “Debela kučka” ne bi bila visoko na listi poželjnih imena. Mora da sam u subotu bila prilično zagrejana za tu ideju. Upravo sam htela da mu odgovorim, kada se na vratima pojavila Helen u lanven sakou s reverima. Objavila je da je kompanija u poslednjem trenutku dobila klijenta kojeg je smatrala nedostižnim i da je prezentacija zakazana za petak. Zaboravila sam na Arčija, dok sam s Helen pravila prepravke u nedeljnom planu. Kad sam se vratila za sto, zatekla sam još jednu poruku od Arčija. Arči: Mogli bismo da joj izgraviramo pločicu s imenom na kojoj će

pisati 'Debela kučka A&.R'! LOL Načas sam se upitala da li je prva poruka uopšte bila namenjena meni, ali druga je to potvrdila. Biće da “šala” nije posledica Arčijeve nenadane povrede mozga.

134


Book as passion & BalkanDownload

Četiri minuta kasnije: Arči: Si tu?:) Odgovorila sam čim sam stigla, što je bilo tek u vreme ručka, i objasnila da imamo prezentaciju. Arči se izvinio i predložio da me vodi na večeru. Dopisivali smo se dok sam jela sendvič i malo-pomalo, opet je bio onaj stari Arči, pa mi je bilo drago što ću ga videti te večeri. Ako niste spremni da nekome pružite priliku, onda Tinder nije za vas. Pip je preuzela da završi moju poslednju stranicu za prezentaciju, kako bih mogla da odem do Butsa da se namirišem uzorcima parfema, pre nego što krenem ka restoranu koji je Arči izabrao. Međutim, nije morala, jer Arči kasni. Sedim za šankom, spremam se da naručim piće (iz liste koktela koju znam napamet, jer je čitam već deset minuta), kad se pojavljuje na vratima u gotovo identičnoj odeći od subote. Smešim se dok korača ka meni, elegantan kao što ga se sećam. Seda na barsku stolicu do mene. - Zdravo, lepotice - kaže i ljubi me u usta. - Kako si? Hoćeš nešto da popiješ? - Mislila sam da uzmem neki martini. Arči na brzinu pregleda kartu pića. - Aha, dobar izbor. - Zove šankera i naručuje martini i čašu crnog vina za sebe. Konobar krivi glavu sa žaljenjem; s teškim francuskim naglaskom izvinjava se što im je nestalo limete, te nema martinija. Arči se okrene ka meni. - Hoćeš nešto drugo? - Iskreno, gladna sam. Možda da jedemo?

135


Book as passion & BalkanDownload

Zatvara kartu pića. - U redu! Super! - Ustaje sa stolice i pruži ruku da mi pomogne da i ja ustanem. Naš sto je u ogromnom separeu. Arči savija šake oko usta i pretvara se da viče: - Daleko si! - Pre nego što sam stigla da odgovorim, zagrlio me je oko struka i privukao k sebi. Mazi me nosem po vratu, grozničavo me pipa po celom telu i napokon se zaustavlja na mom dupetu. Smejem se i odgurnem ga, ali to ga samo još više ohrabruje, te me steže još jače. - Neko nosi tange - šapuće mi u uvo, rastegne ih i pusti, što me zaboli. - Nisam imala čistih gaćica. - Nevaljala devojčica, a? - reži. Povraća mi se. Naručila sam jagnjeći kotlet. Ne volim jagnjeći kotlet, ali još manje mi se dopada druga opcija. Posmatram Arčija kako reže svoj biftek i pitam se ko je to. Da li je to zaista isti čovek u kojeg sam se juče bezmalo zaljubila? Savršeni Arči kao da je nekuda nestao, a zamenio ga je... Arni, Arčijev pakostan, nevaspitan (mada jednako privlačan) brat blizanac. Bez svetlosti sveća s najromantičnijeg sudara veka, vidim Pravog Arčija i razlika je zaslepljujuća. Sečem kotlet i s pola uveta slušam Arčija kako trtlja, a nešto od toga je zaista smešno (ako je njegov komentar o Belgijancima zaista bio šala). Međutim, razmišljam da odem kući. Kad god me pita da li sam dobro, slažem da jesam, jer ne mogu da mu kažem koliko sam razočarana. Ne mogu da mu kažem da se osećam usamljenije nego da sedim tu sama, niti da sam ponižena, budući da sam pred najbližim prijateljima bezmalo izjavila da ga volim i zamišljala naše venčanje. Neću mu reći kako je te večeri bilo divno biti obožavana i koliko sam zahvalna što je bol koji mi je

136


Book as passion & BalkanDownload

Čarli naneo možda napokon iza mene. Umesto toga, kažem da sam umorna posle napornog dana na poslu i da ne želim desert. *** Na rastanku, Arči je shvatio da nešto nije kako treba, naravno da jeste. Jutros me je zatekla još jedna poruka. Poruke stižu ceo dan. Za vreme ručka poslala sam mu kratak odgovor da sam zatrpana poslom zbog predstojeće prezentacije, ali sada sam kod kuće i ne mogu više da se vadim na to. Poslednja poruka je četrnaesta po redu. Udahnem duboko i uzmem telefon. Rozi: Arči, ovo je malo previše za mene.

Ti si sjajan i drago mi je što sam te upoznala, ali sinoć je bilo malo bez veze... Stvarno mi je žao. Cmok. Nekoliko minuta kasnije, Arči potvrđuje: Arči: Aha, sinoć je bilo malo čudno... Zatim malo neprijateljski: Arči: Mislim da nisi bila iskrena. Zatim telefon ćuti nekoliko trenutaka pre nego što stigne još jedna poruka. Kaže kako bi voleo da je sinoć bilo drugačije i žao mu je, pa zaključuje kako možda nije trebalo ponovo da se vidimo tako brzo. Stresno mu je na poslu a ja sam prva koja mu se zaista dopala posle raskida s bivšom devojkom (to mi je poznato). Onda poslednji put pokušava da spase stvar podsetivši me da sam u subotu rekla da je bilo predivno (u jedan noću, kada sam bila pijana), ali šta god da sam osećala prema 137


Book as passion & BalkanDownload

Arčiju, toga više nema. Ako vam je prvi sastanak na trideset prvom spratu iznad zemlje, onda možete ići samo nadole.

138


Book as passion & BalkanDownload

12. Kako biti nevidljiv Kad živite u gradu, izraz “pauza za ručak” je toliko pogrešan da bi ga trebalo zvanično promeniti u nešto kao “brzinsko varenje” ili “minutdva za jelo”. Kad me je uvodila u posao, moja tadašnja šefica, Lindzi, rekla mi je da ću imati sat vremena za ručak. Jednog četvrtka, Lindzi nije došla na posao: dobila je otkaz zato što je bila loš radnik i pasivnoagresivna kučka. Bila je i lažljivica, jer sam za tri godine koliko tu radim tačno trinaest puta imala pauzu za ručak koja je trajala celih sat vremena. Sve što treba da znam o životu u ovoj kancelariji naučila sam tokom prve tri nedelje: koji toalet je najverovatnije slobodan kada mi zagusti; koje šolje su za opštu upotrebu, a koje pripadaju Arlin, našoj opsesivnokompulzivnoj šefici kancelarije, koja postaje agresivna ako pojedete poslednju čokoladnu bombonu iz kutije... To je samo nekoliko primera osnovnih kancelarijskih pravila ponašanja kojih sam morala da se pridržavam da me ne bi mrzeli i/ili mi dali neki nadimak. Naučila sam i pravo značenje izraza “pauza za ručak” koje glasi: kratak, neodređen i neredovan period u kojem se kupuje i konzumira prerađena hrana i na brzinu čita onlajn izdanje Mejla. U tim prvim, uzbudljivim nedeljama na poslu, mnogo pre no što mi je dijeta 5:2/6:l uništila svaku draž hrane, provodila sam dosta vremena razmišljajući šta ću jesti za ručak. Suši? Sendvič? Supa? Salata? Ako mi se ne bi jelo ništa od ovoga na slovo S, otišla bih u Sejnsberi na nepredvidiv piknik koji je mogao da se sastoji od bilo čega: od kutije keksa 139


Book as passion & BalkanDownload

do italijanskih suhomesnatih proizvoda, a često i od jednog i od drugog. Jednog utorka, Pip je prolazila pored mog stola dok sam vadila svoje đakonije (rolica s kobasicom, paket šunke, pločica od žitarica, konzerva lilta). Stavila mi je ruku na rame i rekla: “Neko ima težak dan”. Bila je u pravu: autobus je kasnio, provela sam tri sata istražujući za projekat koji je Helen kasnije otkazala, a prethodne večeri sam se bila posvađala sa Čarlijem. Kad mi je procurio tuš, kad su mi ukrali tašnu, kad god treba da dobijem... kad god me nešto muči, izjeda ili nešto ne mogu da rešim, ja jedem. Morala sam da zabranim sebi da idem u supermarket po ručak, osim za praznike. Deset dana posle Arčija padam u iskušenje. Danas sam uspela da se oduprem. Pešačila sam šest minuta do glavne ulice, gde su načičkani svi restorani. Čovek bi pomislio da je nestašica salata u Pretu po tome kako se odrasli muškarci otimaju o njih, guraju se, propinju na prste i pokušavaju da se dočepaju svetog grala, odnosno sendviča koji žele, a ne onog koji mogu da dohvate. Žene nisu nimalo pitomije, samo su organizovanije. Još usput planiraju najkraću rutu do omiljenog jela i spremaju tačnu sumu novca za kasirku, a zatim se brzo vraćaju u kancelariju, na vreme za onaj zastoj mozga u dva po podne. Devojke mojih godina ćaskaju u parovima i kupuju male salate i vodu, a zatim krišom grabe braunije dok stoje u redu. Nikada se nisam osećala kao jedna od njih. Ne znam zašto. Dvoumim se između soje u mahunama i male salate (danas je jebeni “dan broj jedan”), u trenutku kada čujem njen glas.

140


Book as passion & BalkanDownload

- Zdravo - šapne mi na uvo i odmah znam da je ona, već po šapatu. Kejt ga je jednom opisala kao “zvuk koji bi dobila kada bi majmunu dala kontrabas, a on se pokazao kao dobar muzičar”. Okrenem se i kažem: - Zdravo, Sal. - Zagrlim je onako sitnu i osećam miris njenog skupog parfema. Sali sam upoznala na prvom poslu, u agenciji u kojoj sam radila odmah nakon studija. Kad sam se zaposlila, ona je bila tu već godinu dana. Prvog dana, pre nekog sastanka, uhvatila me je za lakat i prošaptala: “Još uvek možeš da pobegneš. Ja sam potpisala ugovor, za mene je kasno, ali ti možeš da se izbaviš, za obe...” Izvela me je te večeri, užasno smo se napile i završile u striptiz klubu. Sali je otišla devet meseci kasnije, a ja sam došla na njeno mesto, ali postigle smo nemoguće i ostale prijateljice-koje-su-radile-zajedno. Sada radi za nekog izdavača - nedavno je promenila posao - a nova firma joj se verovatno nalazi u komšiluku. - Šta ćeš još da uzmeš? - pita. - To bi bilo sve. Držim dijetu 5:2, odnosno jednu njenu varijantu odgovorim. - Zajebi to - kaže Sali. Gotovo i ne gledajući, uzima s police dva jela s lososom i dve flaše vode, zatim kreće ka kasi. –

Zauzmi sto - oblikuje usnama reči, dok stoji u redu. Imam osećaj

da će ovo biti moja četrnaesta pauza za ručak koja će trajati celih sat vremena.

141


Book as passion & BalkanDownload

*** - Dakle, na Tinderu si! Tako sam i mislila - uzviknula je Sali, kad sam spomenula Arčija. - Ponekad gledam žene, da vidim koja je od mojih prijateljica na Tinderu. Međutim, tebe nisam videla. Lajkovala bih te. - Namigne mi. - Gledaš devojke? - Spojila sam se s nekoliko njih! - smeje se. - To je samo zezanje... mada mislim da sam nešto ugovorila za četvrtak... - na licu joj se pojavljuje širok osmeh. Nestrpljiva sam da joj postavim prvo od hiljadu pitanja koja mi se vrzmaju po glavi, ali ona kaže: - Hoću da čujem šta se događa s tobom. - Nisam nešto ni odlazila na Tinder u poslednje vreme - kažem. To nije daleko od istine. Prelistavala sam slike tu i tamo posle Arčija, ali sam izgubila poverenje u sopstvenu sposobnost da razlikujem normalne od nenormalnih. U poštanskom sandučetu stoje zaboravljeni muškarci s kojima sam spojena, pitanja čekaju, ustajala od bajatih viceva. Ne želim da priznam Sali da sam ih ostavila tamo da trule, nisam ih ni potvrdila ni obrisala, a neke poruke nisam čak ni otvorila. Zapravo, sramota me je. Majka je uvek govorila: “Kaži da ili ne, ali nemoj da ćutiš, to je kukavički”. Kad bi posumnjala da smo Bru ili ja nešto zabrljali, njeno razočaranje osećalo se u vazduhu: stisnula bi vilicu i odbila da razgovara s nama. Bru je jedne večeri za stolom priznao da je varao na ispitu i tada sam prvi put videla da neko pasivno-agresivno stavlja sudove u mašinu.

142


Book as passion & BalkanDownload

- Svi sudari su mi bili katastrofalni, osim jednog, ali on je... nestao kažem. Više ne dozvoljavam sebi da razmišljam o Patriku. Jednom sam pokušala da maštam o drugačijem završetku za nas, ali čak i u našoj imaginarnoj vezi, on me na kraju napušta. - Ma, to ti je Tinder. - Sali odmahne rukom na moju malodušnost. Na ručnom zglobu ima malu tetovažu “Dab-step jednorog”. Uradila ju je nakon previše pirinčanog vina i izgubljene opklade negde/u nekom trenutku u Maleziji (verovatno). Smejala sam se kad sam je prvi put videla i pitala je da li se kaje. Pogledala me je pra”o u oči i rekla da je kajanje za “ubice i prevarante”. “Trebalo bi da se istetoviraš “, dodala je, dok sam prelazila prstom preko neravnog teksta koji ide ukrug. To mi je bilo još smešnije: bila sam jedino dete u osnovnoj školi koje se onesvestilo pre vakcinacije. Ne bih dobrovoljno dala da me bodu. - Nažalost - nastavlja - svima je dozvoljeno da budu na Tinderu. Neki hoće samo seks, neki hoće da se žene. Nema načina da provališ ko šta hoće. - A neki ne znaju šta hoće - dodajem, misleći uglavnom na sebe. Sali ne pati od toga. - Tinder je fenomenalan, jebote! - uzvikuje na moje pitanje o tome šta misli. Ljudi se okreću i pilje u nas. - Moj metod je da bacim mrežu široko i lajkujem gotovo svakoga... - Ustane, baci kutije od hrane u kantu za smeće, popije gutljaj kafe i ponovo sedne... ...Jer svi misle da imaju svoj “tip”, ali nemaju. Što više ljudi lajkuješ, to su veće šanse da nekoga nadeš. - Zvuči naporno. Osim toga, ja zaista imam tip: tamnokos, ne previše visok... 143


Book as passion & BalkanDownload

- Rozi, dosta. - Sali stavlja dlanove na sto. - Tvoj tip, kao i svačiji tip, jeste muškarac koji te voli, koji je dobar prema tebi i ne zajebava te. Ili žena. - Opet se ceri. Moram da je pozovem u petak ujutru. - Da li si upoznala nekog... posebnog, Sal? - Posebnog... zvuči tako sladunajvo, ali ne znam kako drugačije da se izrazim. - Bože, previše njih. Ne mogu da se setim šta sam s kim pričala. Jedan tip me je blokirao kad sam ga treći put pitala čime se bavi. Ljudi su samo prazna lica i moraš im dodeliti neki detalj. Džozef: svira bubnjeve, bankar. Sajmon: nosi šešir. Znam da bi trebalo da se vratim u kancelariju, ali ne mogu da odem dok mi Sali ne prepriča svoje nedavne sudare s Tindera, uključujući i onaj sa četrdesetogodišnjim Tobijem, koga je upoznala pošto je napravila eksperiment i spustila starosnu granicu. Slušam bez reči, dok ona završava priču... - ...tek ujutru dok sam tražila gaćice, primetila sam slušne aparate na noćnom stočiću i bila sam ono... joj, pa on je gluv. Tad mi je sve bilo jasno, - Kikoće se, a ja se priberem. Najezda zaposlenih je popustila, zamenile su ih mamice s bebama, studenti i mladići s laptopovima koji rade na svojim “scenarijima”. Želim da provedem ostatak popodneva ovde, pijem kafu i divim se Sali, samo što bih onda, kao što ona reče, morala da dam otkaz. Razmišljam o tome nekoliko minuta. Zagrlile smo se i dogovorile da izađemo na večeru, a onda sam otrčala natrag u kancelariju, spremajući se za Helenin gnev, ali Pip mi kaže da je ona na sastanku. Zahvalna za današnju dobru karmu, obavljam jedan po jedan zadatak s liste i ne stajem dok ne stignem do kraja. Kad sam pogledala na sat bilo je skoro šest.

144


Book as passion & BalkanDownload

*** U autobusu razmišljam kako je ushićeno Sali pričala hvalospeve o Tinderu i padne mi na pamet da možda nije problem u Tinderu, već u meni. Od šest sastanaka do sada, samo jedan je dogurao do drugog susreta, a nijedan do trećeg. Dobro, drugi susret s Dagom ne bi bio preporučljiv, ali ne mogu stalno da krivim muškarce (dobro, da, osim Daga, opet...). Ako se Sali dobro provodi na Tinderu, onda mogu i ja. Samo moram da napravim neke izmene. Prvi korak: nove fotografije za profil. Na sadašnjim fotografijama... kao da to nisam ja. Naročito razmišljam o jednoj: ranije sam je odbacila zato što je sa Sofinog prošlog rođendana i izgledam pijano, ali nadam se da će neko to protumačiti kao zabavljam se s društvom, a ne kao na rad-

nom stolu drži votku u flaši za vodu. ND stoji pored mene i izgleda pet puta bolje, ali nju mogu da isečem. Drugi korak: suočiti se s porukama. Poslednja, od Vila, 32, glasi:

Kud si nestala?! Pokušavam da izbijem iz glave mamin prekoran pogled i odlazim na početak konverzacije... Sećam se da nisam bila inspirisana za priču, ali onda je spomenuo da ga zanima fotografija, te sam se nekako i ja primila. Koristio je reči na isti način na koji, verovatno, koristi fotoaparat: poruke su mu bile kratke, ali uvek pažljivo smišljene i prilično duhovite. Položio je sve moje skrivene testove: da, voli Pi Džej Harvi; ne, nikada nije jeo perece prelivene čokoladom, ali bi voleo da proba. Tek negde pri kraju konverzacije vidim zašto nismo napredovali: bila sam na poslu, nisam imala punjač, a baterija mi se ispraznila. Kad sam kod kuće uključila telefon, videla sam da je Vil poslao deset poruka zare145


Book as passion & BalkanDownload

dom. Poslala sam poruku da mu objasnim o čemu se radi, a on se našalio da ću na kraju da zovem policiju zbog njega, što je moglo da bude smešno da nije bilo istinito. Poslednji vapaj: Ne ostavljaj me, Rozi!!!!! zapečatio je njegovu sudbinu (samo su uzvičnici bili dovoljni). Ponela sam se kao kukavica i prestala da mu odgovaram. Naredna poruka je od Ijana.

Ijan: Sise ti izgledaju super na drugoj fotki! Znam da je bezobrazno, ali možeš ti to :) Očigledno da ne mogu. Nije mi krivo zbog Ijana. Briši. Dok čitam, u gotovo svim konverzacijama primećujem iste anegdote, iste viceve i iste proverene fazone koji se provlače kao lajtmotiv. Nažalost, svi dolaze s moje strane. Čitajući tako konverzacije, jednu za drugom, vidim da sam bar sedmorici muškaraca spomenula da sam bila vođa navijačica - u šest slučajeva nije smešno, u jednom je nebitno. Izgleda da je to najzanimljivije što mogu da kažem o sebi. Onda kao da mi je bilo teško da kucam, te sam počela da kopiram komentare: Rozi: Hej, Džejmi, kako je danas na poslu? Stjuart: Ko je Džejmi? Pa se posle pitam zašto još uvek nemam nikoga. Otvaram poruke koje sam razmenila s Maksom, ali jedva mogu da ga se setim. Prve su toliko obične da ne mogu da ga razlikujem od ostalih. Međutim, lep je na fotografijama. Za muškarce se obično kaže da su dobro građeni ili kul ili seksi ili naočiti (čujem da muškarci obožavaju ovakve epitete). Retko ko danas kaže za nekog muškarca da je lep, ali Maks jeste. Ima prav nos, četvrtastu bradu, gustu kosu s razdeljkom sa

146


Book as passion & BalkanDownload

strane i guste obrve. Izgleda da je najviši među svojim prijateljima, a i oni su svi privlačni. Kladim se da Maks lepo miriše. Ja sam poslednja poslala poruku, pre tri nedelje. Nije odgovorio, ali u to vreme sam razgovarala i s Arčijem, tako da mi nije smetalo što me je Maks otkačio. Možda je i on imao svog “Arčija”; možda je i on bio na ivici da napusti Tinder posle previše čudnih, skupih koktela, prosečnih izlazaka i devojaka koje su ga opipavale. Poslaću mu poruku, pa, ako ne odgovori, završili smo. Ipak, možda postoji šansa da jedno drugom povratimo veru u tindersferu. Rozi: Zdravo, Makse.

Znam da se nismo dugo dopisivali... mislićeš da sam ili simpatično spora ili emotivno nestabilna (reč je o ovom prvom, majke mi), ali htela sam samo da ti se javim... Dva dana ništa. Onda, trećeg dana: Maks:

Lepo je što si se javila, Rozi. Da, nismo se dugo dopisivali! Kako si? Ćaskamo još tri dana, a onda me pozove na piće. Saznaću kako Maks miriše. *** ND mi je pozajmila haljinu koju je nosila na prvom sudaru s Edom: elegantna je, diskretno i prefinjeno seksi, za razliku od eksplicitnog, 147


Book as passion & BalkanDownload

kurvinskog izgleda za koji se često odlučujem kad me obuzme panika. Kad sam je obukla, kao da sam promenila ulogu: preobrazila sam se u senzualnu ženu, sigurnu u sebe, daleko od one stare, “devojka kojoj treba sat vremena da se obuče, a opet ostane neuredna”. ND je svratila da mi donese haljinu i odala mi priznanje pošto sam se četrdeset minuta šepurila pred ogledalom. Ako je haljina ostavila utisak na Eda, rekla sam joj, sigurna sam da će delovati i na Maksa. Na spomen Edovog imena, u uglu usana joj se pojavio jedva primetan smešak. - Malo je neraspoložen - rekla je. - Mislila sam da ga izvedem nekuda dok si ti na sudaru, da mu malo ugađam. - Jel' kao prošli put? - Sela sam pored nje, tražeći na njenom licu neki nagoveštaj da izbegava odgovor. Ako je bila nezadovoljna Edom, onda se baš potrudila da to sakrije. - Ne, nije tako loše kao onda... samo ćuti. - Zatim je i ona zaćutala. Čvrsto sam je zagrlila na vratima. Nisam želela da je ostavim, ali već sam kasnila, a ND je htela da ode kući da se presvuče. Ne znam zašto, ali nervozna sam i razmazala sam ajlajner. Sad mi haljina izgleda bez veze, suviše je uska, suviše elegantna. Nikad nisam toliko želela da uskočim u farmerke i duboke patike i zabašurim granicu između udobnog i neurednog. Ulazim u pab i ne vidim Maksa, ali moj sat kaže da sam na sastanak u osam došla pet minuta ranije. Čekam Maksa, ali za ostale goste ja sam doterana ženska koja sama naručuje piće. Osećam da svi pilje u mene, kao da imam šešir s voćem na glavi. Plaćam votku i kiselu i povlačim haljinu nadole dok čekam kusur. Vidim slobodan visok sto naspram vrata, te se penjem na barsku stolicu, kako bih ugledala Maksa čim ude. 148


Book as passion & BalkanDownload

Drago mi je što je predložio ovo mesto: blizu je mog stana, ali retko tu dolazimo i nikad ga se ne bih setila, i dobro je za prvi sastanak. Šank, pod, stolovi i stolice su od istog, tamnog drveta, a prostorija je osvetljena tek toliko da možeš da vidiš da li tip s kojim si na sudaru izgleda dobro ili ne. Devojka izlazi iz šanka, noseći svećice za svaki sto; staje pored prvog, pali fitilj i pažljivo stavlja svećicu u staklenu posudu. Posmatram kako plamen podrhtava iza stakla i zamišljam kako Maks i ja dolazimo ovamo kao par. Ovo će biti naše mesto. Vrata se otvaraju: ulazi jedan par. Oboje su ležerno obučeni i nijedno od njih ne nosi torbu, te pretpostavljam da žive u kraju. Četvrtak je, radna nedelja se bliži kraju. Možda žele da se opuste, možda su razmišljali da otvore bocu crnog vina, na primer... onu što im je ostala kada je njegova sestra bila na večeri prošle nedelje. Međutim, ne: odlučili su da izađu, jer nisu planirali da izlaze za vikend, mada ona hoće u Ike u (pitaće ga tek u subotu ujutru; zakleo se da više neće kročiti tamo, posle onog što se desilo prošli put). Čekaju za šankom. Ona se predomislila: hoće bocu belog, kad je već tu, dok on i dalje hoće crno. Zato naručuju pola lire belog i pola litre crnog i sedaju za sto... Nekada sam mogla da pročitam ljude. Na telefonu vidim da je osam i jedanaest minuta i da nema poruke od Maksa. Mora da je u metrou. Rekao je da će doći pravo s posla, ali ne znam gde je to niti koliko mu treba da stigne, a špic još traje. Načas osetim promaju, vrata se otvaraju i uhvatim leđa tipa u teksas jakni koji izlazi, sa cigaretom između dva prsta. Maks će doći. Povlačim haljinu i najednom osetim napetost u ramenima. Dišem duboko i opuštam ramena. Otvorim konverzaciju s Maksom i vratim se na poruku u kojoj se 149


Book as passion & BalkanDownload

dogovaramo oko detalja za večerašnji izlazak: osim ako ne postoje dva paba po imenu Foks end Haund u Aterton stritu, prekoputa hemijskog čišćenja, na pravom sam mestu i došla sam na vreme, u osam, kao što je napisao, u četvrtak. Nema sumnje da je danas četvrtak... da nije Maks mislio na sledeći četvrtak? Ne. Dogovorili smo se u utorak. Kasni i u metrou je. Stiže svakog trena. Malo se šetam po internetu, a onda se setim da je internet sranje i pošto mi se baš piški, dovršim piće, uzmem tašnu i kaput i siđem niza stepenice. Sad stvarno moram da piškim. Ženski toalet je prazan. Uđem u kabinu i sednem na šolju; odmah osetim nešto vlažno. Kako odraslim ženama polazi za rukom da mokre na dasku? Za mene je to večna i odvratna misterija. Da ne piške stojeći? Čučnu na šolju? Ako im je toliko gadno da sednu na dasku, kako im nije gadno da je isprskaju? Možda to nikada neću saznati. Ali toliko mi je laknulo da mi bezmalo i ne smeta što moram da brišem s butina tuđu mokraću. Triput sam oprala ruke gledajući svoj odraz u ogledalu iznad umivaonika. Naravno, osvetljenje je loše: stojim ispod snopa svetlosti kao da sam u Gvantanamu, mada loše osvetljenje nije opravdanje za lice koje me gleda iz ogledala. Našminkana, napućena Rozi, za koju sam zaključila da je dovoljno lepa da izađe iz kuće, zamenila je njena verzija trideset godina kasnije - ona što je propušila i počela da koristi solarijum. Siva senka koju sam pažljivo nanosila celih dvadeset minuta da bih postigla zavodljiv pogled, razmazala se i nataložila u naborima očnih kapaka poput gipsa. Kosa mi je izgubljen slučaj, za to se pobrinuo vetar. Možda ću da se ošišam do glave - tata bi se oduševio. Toliko se razlikujem od

150


Book as passion & BalkanDownload

Rozi sa fotografija na profilu da ne znam hoće li me Maks prepoznati, da i ne pominjem kako bi trebalo da mu se dopadnem. Još jednom sam oprala ruke i otresla vođu pre nego što sam izašla iz toaleta. Onaj sto je još uvek prazan: očigledno je da niko ne želi da sedi na promaji, tik uz vrata. Sela sam na istu stolicu i pogledala unaokolo ne bih li spazila Maksa. Pogledam u telefon - osam i dvadeset pet. Brinem se. Šta ako mu se nešto dogodilo? Šta ako su ga udarila kola, dok je žurio? Ili kamion? To bi bilo još gore; nikad ne bih sebi oprostila. Međutim, ako jednostavno kasni, ne znam kako ću mu oprostiti: kasniti deset minuta je nepristojno, a dvadeset pet, bez poziva ili poruke, to je već uvredljivo. Nadam se da je spremio baš dobar izgovor: sedim na ovoj stolici kao lutka već skoro pola sata i čini mi se da ostali gosti misle da sam kurva. Možda da ga pozovem? Mogu da ga pozovem. Međutim, ako je nadomak bara, pomisliće da sam očajna i sitničava. Ipak, sigurno mogu da kažem nešto totalno kul.

Hej, Makse, gde si? Hej, druže, stižeš? Samo proveravam, jel'sastanak večeras? Da ti se nisu oduzele noge? I u najboljim okolnostima mrsko mi je da razgovaram telefonom. Na poslu sve činim da to izbegnem (što može da bude problem, budući da sam zadužena za odnose s javnošću: telefonski razgovor s ljudima predstavlja veliki deo mog posla). Stoga su šanse da pozovem muškarca koga ne poznajem niti sam ikada razgovarala s njim, osim putem poruka, veoma male. Neću da ga pozovem. Ali ne mogu samo da sedim ovde.

151


Book as passion & BalkanDownload

Izvadila sam Ivning standard iz tašne i stavila ga na sto. Šta ako je Maks...? Ne, doći će on. Pokušavam da se usredsredim na novine, ali ne mogu, te čitam istu rečenicu četiri puta. Šta ako me je Maks ispalio? Šta ako je ponovo pogledao moje fotografije i odlučio da odustane? Možda je ponovo pročitao moje poruke i zaključio da sam dosadna i da će naš susret biti dugačak, neprijatan i besmislen... možda me je video kroz prozor i samo se okrenuo. Čitam novine, pokušavajući da razmišljam o nečemu drugom, ali reči se razlivaju, dok mi se oči pune suzama. Šta ako

me je Maks ispalio? To bi bilo užasno poniženje. Slomila bi me pomisao da me je tek tako odbacio. U pola devet sam ga ipak pozvala: uključila se govorna pošta. Prekinula sam vezu i poslala poruku ND: Rozi: Maks kasni 40 minuta. ND:Kakav drkadžija., objašnjenje? Rozi: Ništa. Ne mogu da ga dobijem telefonom.

ND: Možda je pobrkao datum? Ili vreme? Ili mesto? Rozi: Nije. Proverila sam. Dok sam silazila sa stolice, bučno sam zatoptala nogama po drvenom podu: kao da su se svi zapiljili u mene kad sam uzela kaput i tašnu i gurnula vrata - hvala bogu, te suze kreću tek kad sam se obrela na pločniku. Odgegala sam se do prve klupe, izula one kurvinske cipele s visokom potpeticom i obula baletanke za jadnice. Obukla san kaput čvrsto stežući rubove. Obavila sam ruke oko sebe i tako sedela neko vreme, ni sama ne znam koliko. Maks me je ispalio i zato ga mrzim, ne toliko koliko

152


Book as passion & BalkanDownload

mrzim sebe, pa ipak... kladim se da je došao. Došao je i video onu Rozi koju sam ja videla u ogledalu - njenu oronulu, ružnu verziju. Video me je uživo, ne na pažljivo odabranoj, laskavoj fotografiji na mom profilu. Ne mogu da ga krivim. Ja sam kriva što očajnički žudim da nađem dečka čemu, kad ionako ne mogu da održim vezu. Nije ni čudo što me je Čarli ostavio. Ustala sam i krenula kući. Izvukla sam telefon i napisala poruku ND. Rozi: Nije pobrkao. Idem kući.

Nadam se da ste se ti i Ed lepo proveli večeras.

153


Book as passion & BalkanDownload

13. Pi Zvoni mi telefon, ali mrsko mi je da se javim - doslovce, mrsko mi je da ga uzmem s poda. Ne znam koliko dugo već ležim na sofi. Bila sam tu kada je Una jutros otišla na službeni put u Prag i kada se Harijeta vratila od Džejmsa. I dalje sam bila na sofi kad je Harijeta opet izašla s roditeljima za ručak - to mora da je bilo pre dva sata. Koliko se sećam, nisam se pomerila, osim da piškim i otvorim vrata dostavljaču pice. Društvo mi pravi televizor; za to mi ne trebaju stvarni ljudi. Stvarni ljudi te samo povređuju. Provodadžija za milionere me nikada ne bi ispalio. Telefon je prestao da zvoni, ali sad se opet oglasio i taj zvuk počinje da me nervira. Vidim da zove ND, te se javljam: - Zdravo. - Dobro si? - pita me, mada po njenom glasu naslućujem da joj je sve jasno. - Aha. - Mislim, zbog onog u četvrtak. - Dobro sam. - Šta radiš? - Gledam televiziju. - Osećam nešto vlažno na obrazu i shvatim da plačem. Poslednja dva dana toliko plačem da više ne mogu da razlučim kad plačem, a kad ne. - On je idiot, jebote. Nadam se da si svesna toga. - Ćuti nekoliko trenutaka. - Hoćeš da dođem? 154


Book as passion & BalkanDownload

Usmeravam daljinski upravljač ka televizoru i uključim programsku šemu. Vidim da se daju samo neka sranja od filmova i reprize serija koje sam gledala sto puta. Kad me je zapahnuo grozan smrad, shvatila sam da je to moj zadah. - Nisam se ni obukla... ND se smeje. - Kad je to meni bilo problem?! Da uskočim u metro? Stižem za pola sata. Sela sam i otresla mrve s jednodelne pidžame. - A da ostavimo to za večeras? Malo ću da se sredim, možemo da naručimo klopu i gledamo neki film? - Jebiga. Izvini. Dogovorila sam se s Edom. - Aha, dobro. - Stvarno mi je žao... - Nema veze. - Šta ti planiraš za sutra uveče? - Ozbiljno, nema veze. - Izvini. - U redu je. Prekinem vezu i ponovo legnem, zureći u televizor. Ne osećam ništa. Nisam ni ljuta ni usamljena, ni preterano tužna. Samo se osećam... prazno. Nemam više snage da mrzim Maksa ni da ga sažaljevam niti da budem ljubomorna na druge devojke s Tindera koje su bile na sastanku s njim. Pokušala sam da razmišljam o tome kako me je Patrik otkačio, kako sam se razočarala u Arčija, čak i o Dagovim skandaloznim optužbama, ne bih li osetila nešto... ali uzalud. Gotovo je s Tinderom. Prepun je odvratnih muškaraca čija je jedina želja da ti krupnim, muškim šakama iščupaju srce iz grudi i poigraju se njime dok se ne pretvori u 155


Book as passion & BalkanDownload

loptu; dok ti ne ostane samo mala, skvrčena, beskorisna, gumena mišićna masa. Uzela sam telefon, otvorila aplikaciju i dodirnula ikonicu “izbriši”. Da li ste sigurni?, pita Tinder. Bila sam od one dece koja tek iz trećeg pokušaja pogase svećice na rođendanskoj torti, međutim, Tinderov plamen ću ugasiti za nekoliko sekundi. Zar ne? *** Posmatram odeću u ormaru. Sve je grozno. Nemam šta da obučem. Sali pravi “koktele” u kuhinji. Čujem je kako pita Harijetu da li i ona želi jedan, onda nešto nerazumljivo, a zatim Sali kaže - ...votka i VKD blu... - a Harijeta odgovara: - Da li ti je to pametno? - Smešim se. Sali je tu smrtonosnu mešavinu smislila odavno, budući da je zaključila da kombinovanje alkoholnih pića s bezalkoholnom osnovom nije delotvoran način da se napiješ - previše tečnosti samo usporava proces. Sali je otkrila da, ukoliko pomešamo alkohol s još alkohola i nenormalnom količinom šećera, možemo da se napijemo kao svinje za dvadesetak minuta. Vraćam se odeći i osmeh mi nestaje s lica. Ponekad želim sve da odnesem u Oksfam i počnem iznova. Harijeta i Sali proviruju u moju sobu. Sali se bacila na krevet, ali pažljivo, da ne prospe plavo piće na posteljinu, dok Harijeta i dalje stoji na vratima. - Nemam šta da obučem -kažem. - Objektivno gledano, to nije istina - odvrati Sali. - Ništa mi se ne sviđa - jadikujem. - Nemam ništa za večeras.

156


Book as passion & BalkanDownload

- Zašto ne obućeš onu zelenu bluzu? Mislim da si je nosila na Sofinom rođendanu, baš je bila lepa - predloži Harijeta. Gunđam. Ako ne pojedem bar jedan keks, dobiću napad histerije. - Na toj haljini naramenice mi neprestano spadaju. To će me nervirati. - A ona što si je nosila na mom rođendanu? - pita Harijeta. - Divno si izgledala. Sali kaže: - Zaista si izgledala sjajno, Ro. Videla sam fotografije. U čudu gledam čas u jednu, čas u drugu. - Haz, na tvom rođendanu je bila obavezna večernja toaleta! Mi idemo u Žabac! - Mada, priznajem da sam se lepo osećala u toj haljini. Te večeri sam dobila više komplimenata nego za godinu dana od Čarlija, dok sam bila njegova devojka, ali nimalo nije prikladna za piće sa Sal u lokalnom baru. Kad sam ispričala Sali za Maksa, insistirala je da me izvede u provod, rezervisala je subotu veče i evo je, potpuno u svom fazonu. Gledam u Harijetu, koja deluje snuždeno. - Mogu da je probam - predlažem. Haljina je crna, do kolena i uska - veoma uska. Ima dubok V-izrez napred, a široke trake mi pridržavaju grudi kao i, istini za volju, celu haljinu. - Moraš da je obućeš - kaže Sali. - Previše je elegantna. - Onda obuj starke i razbaruši kosu, ali nema presvlačenja. Navučem patike i teksas jaknu preko haljine, pa se pogledam u ogledalu: haljina i dalje lepo izgleda, ali sada ne izgledam kao idiot. Popila sam još jedan 157


Book as passion & BalkanDownload

gutljaj pića. Kad budem popila celu čašu, verovatno mi više neće biti važno šta imam na sebi. U Žapcu vlada prijatan metež: ima dovoljno ljudi koji se vrzmaju unaokolo i prave atmosferu, ali ne toliko da ne možemo da priđemo šanku, ako se jedna od nas ne pretvara da boluje od neizlečive bolesti. Mislim da ne bi trebalo više da pijem, posle onih Salinih koktela. Međutim, ona naručuje turu i postavlja pravilo da svaki put kad odemo do šanka naručimo nešto drugo. Stigle smo do koka-kole s rumom, sedimo zavaljene u sofi i razgovaramo o čudnim mladežima po telu. - Upala sam u kolotečinu na Tinderu - izjavljuje Sali (koristi izraz “tindertečina”). - Ili mi se tip ne dopadne i nikad se više ne vidimo ili se ja njemu ne dopadnem i nikad se više ne vidimo, ili... - Lakat joj sklizne s ivice stola i prospe joj se piće - ... ili izlazimo neko vreme i oboje shvatimo da se ne dopadamo jedno drugom i nikad se više ne vidimo. Uvek isto. - Mislim da nije do Tindera - kažem, ali Sali me ne čuje i viče mi u lice: - Šta? - Mislim da to nije zbog Tindera! - vičem i ja i padam ka njoj. Završavam na onoj barki prolivenog pića. - Mislim da je uvek tako kad su muškarci u pitanju. To se može dogoditi s bilo kim koga upoznaš bilo gde. - Misliš, da upoznam nekog van Tindera? - Sali se zavali na sofi, s užasnutim izrazom lica. - Nemoguće. Zaboravila sam kako da razgovaram s ljudima u stvarnom životu. Kad malo bolje razmislim, moj poslednji “organski” izlazak s muškarcem bio je sa Čarlijem. Upoznali smo se na poslu; to sada zvuči kao 158


Book as passion & BalkanDownload

daleka prošlost. Primećujem da Sali pilji nekud ka drugom kraju sale. Bocnem je u ruku. - Šta gledaš? Pokazuje glavom i kaže: - Njih. - Pratim njen pogled i vidim tri tipa kako ćaskaju i smeju se. Sali skoči na noge i kaže da je na nju red da plati turu, mada nije. Posmatram je kako se nacrtala pored njih, blizu šanka. Mora da sam trepnula ili privremeno izgubila svest, jer u sledećem trenutku vidim kako razgovara s njima. Pokazuje ka meni i svi se okreću i gledaju, a ja piljim u telefon, koji je najednom bogzna kako zanimljiv. *** Sali i ja pokušavamo da igramo glupavu igru s pićem, ali ne uspeva nam jer nas je samo dve, te ja ispijam svoje naiskap (što uglavnom i jeste cilj igre) i odlazim u toalet. Kad sam se vratila, Sali je nestala, pa sam sela (stropoštala se) na sofu i proverila pozive i poruke na telefonu. Još zurim u telefon kad jedan tip sedne pored mene. - Zdravo. - Zdravo. - Kako ide? - Dobro, hvala. Ovde sam s drugaricom, Sali, ali... ne znam kud se izgubila. - Gledam unaokolo i napokon je vidim za šankom, kako stoji na njegovom mestu, pored njegovih prijatelja. - A ti? Zašto si ti izašao? - Moji prijatelji su danas pobedili u ragbi ligi. - Onda, bravo za tvoje prijatelje. - Naslonim se, želeći da postignem onu opuštenu galsku pozu, međutim, naslon je dalje no što sam proceni159


Book as passion & BalkanDownload

la, te završavam u poluležećem položaju. - Jel’ i ti igraš? Ili si zadužen za podelu pomorandži u poluvremenu? Njegov osmeh je još širi, zbog alkohola. - Povredio sam se na poslednjoj utakmici, pa neko vreme neću moći da igram. Ali uglavnom sam kapiten. - To je dovoljno: reč “kapiten” je lozinka na koju počinjem svoju pijanu priču o vodi navijačica, koja, kao i obično, završava raspravom o kostimima. Vraćamo se ragbiju. Ostavljam utisak na njega, budući da znam pravila o ofsajdu i još poneki detalj koji sam tokom godina pokupila od Brua. Sećam se da je naručivao pića. Onda sam se pridružila Sali i upoznala njegove prijatelje. Sećam se i nekog takmičenja u plesu - biće da sam zbog njega igrala navijačku koreografiju. Posle toga se ne sećam gotovo ničega. Otvaram oči. O, bože, oslepela sam na jedno oko... Ne, u redu je, otvorila sam samo jedno oko, levi kapak mi se zalepio. Prstom razdvajam kapke i brišem maskaru i krmelje. Vidim da su mi ruke i noge tu, ali ne osećam ih, te postoji mogućnost da sam oduzeta. Pomeram prste na nogama: dobro je. Ali zašto mi je toliko teško da podignem glavu s jastuka? Pokušam i odmah zažalim: glava kao da mi je puna kamenja, a povrh svega, neko unutra udara u bas-bubanj. Čaša vode stoji pored kreveta, na tepihu boje mahovine. Nemam pojma ni ko ju je tu ostavio ni kada, ali moram malo da popijem. Ima ukus kao lak za kosu. Ponovo se ispružim i gledam po sobi. Na prozoru je žuta zavesa, suviše uska i tanka da bi bila delotvorna, te se sunce probija sa strane. Bicikl naslonjen na suprotan zid, pored ormara s platnenim stranicama, nabubrelog od

160


Book as passion & BalkanDownload

odeće. Prepoznajem samo svoje prsluče i haljinu, koji leže na podu van mog domašaja. Nemam ništa na sebi. Iza levog ramena čujem nečije prigušeno stenjanje. Neko se okreće i vuče pokrivač. Pretpostavljam da je muškarac. Jebote, nadam se da je muškarac i zaista se nadam da je ovo njegova spavaća soba... Polako okrećem glavu (mnogo me boli), ali on se ipak meškolji. Piljim u njega, on otvara oči. Gledamo se i trepćemo. Onda kao da se opušta, proteže se, mišići mu se napinju. Pruža ruku ka meni i mazi me kažiprstom po nadlaktici. - Dobro jutro, Rozi. - Odjednom sam potpuno budna. - Jesi li dobro spavala? - pita. Uspravim se i umotam se jorganom. - Jesam. S malom zadrškom dodam: - Hvala. - Drago mi je što si ostala. “On” je povređeni ragbi kapiten od sinoć. Rekla bih. U njegovom sam krevetu, naga, kao i on, ali i dalje ga ne poznajem, kao ni prošle noći. Pridiže se u krevetu i naslanja na jastuk, što mi omogućava da vidim njegova široka ramena, grudi i trbušne mišiće: građenje poput plivača. Svetlosmeđa kosa mu je raščupana od spavanja. Uvijam se u jorgan, ali sve više sam svesna činjenice da između naših tela nema ničega i volela bih nekako da nestanem. Pridržavajući jednom rukom jorgan na leđima, preturim se prema ivici kreveta i pokušavam da se domognem haljine. U poslednjem trenutku se održim na krevetu. Ovako neće ići. Pri drugom pokušaju, ispružim nogu i uhvatim prsluče nožnim prstima. Međutim, haljina je suviše teška da bih je tako podigla, te moram da se poslužim stopalom da bih je primakla. Ne znam gde su mi gaćice, ali voljna sam da ih žrtvujem, pod uslovom da nisu suviše umrlja161


Book as passion & BalkanDownload

ne telesnim tečnostima, jer ako ih on nađe takve... Čekaj, jel’ bilo neče-

ga? Ne osećam ništa značajno u... vaginalnom predelu. Krevet se zatrese. Okrenem se i vidim ga kako ustaje, zatim se okreće i stoji preda mnom, potpuno i besramno, upečatljivo nag. - Jesi li za šolju čaja? - Ne, hvala. - Glas kao da mi se podigao za oktavu. On obilazi krevet, penis mu je otprilike metar od mene, ali pošto je poveći, teško mi je da procenim razdaljinu; jednostavno je... pa, tu je. Svakako bih se setila da sam imala nešto sa... tim. Okrene se da uzme ogrtač i otkriva savršenu zadnjicu: visoku i zategnutu, baš kako treba, ako se izuzme dubok, crven trag na levom guzu. Kao da oseća moj pogled, počeše to mesto, zatim se okrene ka meni s vragolastim kezom na licu. - Ne mogu da verujem da si mi to uradila -kaže. O, jebote, nisam ga valjda ugrizla za dupe? Jel’ sad misli da se ložim na to? Da sam nešto nalik seksualnom ljudožderu? Soba kao da se smanjuje. Užasno je vruće, zaudara na alkohol i znoj. Navukao je ogrtač koji je visio na vratima i izašao, verovatno je otišao u kupatilo, što znači da imam vremena kolike mu treba da isprazni bešiku. Moram kako znam i umem da se obučem i doteram da ličim na nešto. Stavim prsluče, ali u žurbi ne mogu da ga zakopčam (kao u teretani), navučem haljinu naopačke; bar su prednja i zadnja strana tamo gde treba da budu, što je dovoljno. Vidim svoju jaknu kako viri ispod kreveta; treba mi malo vremena da pronađem patike. Dok vezujem pertle, on se pojavljuje na vratima. - Pa, jesi li nešto planirala za ostatak vikenda? - pita, se - dajući na krevet pored mene. - Molim? 162


Book as passion & BalkanDownload

- Samo pitam šta radiš za vikend? - Ili priča tek da bi nešto rekao ili me zove da izađemo, ali ne znam šta je od toga posredi. Jedino znam da mu neću reći istinu: trežnjenje i naručivanje pice nije dovoljan razlog da izbegnem sastanak s njim, ako to predlaže, niti je preporučljivo priznati tako nešto. Nažalost, kao što ne umem da pravim kolače i sačuvam zaboravljene pare u novčaniku, isto tako ne mogu da razmišljam pod pritiskom, zato ćutim, ne znam šta da kažem. Kada bi samo prestao da me posmatra. Ima dva kriva prednja zuba u donjoj vilici, gotovo isto kao ja. - Ništa posebno nisam planirala - napokon kažem. To je istina. - Hoćeš da idemo nekud, možda sutra? Jebiga, zove me da izađemo. Ipak je trebalo da slažem - iskrenost je ozbiljno precenjena. - To bi bilo lepo... - graknem. - Super. Imam tvoj broj, poslaću ti poruku. - Kad sam mu dala broj? Odlazi do prepunog ormara i počinje da vadi odeću. Još jednom gledam po sobi, ne bih li negde našla gaćice. Ne vidim ih, te samo mogu da se nadam da su se same od sebe zapalile i nestale u noći. Poslednji put pipam po svojoj strani kreveta i onda ga ugledam: jedan kondom, upotrebljen i skvrčen na podu. Ili jebe drugu ribu svake noći (i neopevana je svinja) ili se bar jedno od nas dvoje setilo da upotrebi zaštitu. Budući da se ne sećam kako sam se ovde našla, to mora da je bio on. Jednostavno sam zadivljena time što sam uspela da primim njegov penis. - Moraš da ideš? - pita me a ja klimam glavom, zericu previše nestrpljivo. Dok silazimo u prizemlje, prvo što primećujem jesu tapete, mada je teško ne primetiti ih: smeđi somot cvetnog dezena, koji se ljušti sa zido163


Book as passion & BalkanDownload

va. Kroz odškrinuta kuhinjska vrata, krajičkom oka vidim brdo prljavih sudova pored sudopere. Hodamo ka ulaznim vratima. Tri košulje okačene o vrata sobe s leve strane, očigledno spavaće. Nešto mi je čudno. Pitam ga: - Koliko dugo si ovde? Pogleda uvis, zamišljen. - Verovatno već... uselili smo se krajem septembra, dakle, oko devet meseci? Dosta smo zakasnili, semestar samo što nije bio počeo, tako da nismo stigli da nađemo lepši stan. Možda nisam dobro čula ili sam pogrešno razumela. - Ti si student. - Aha, završavam drugu godinu. Trudim se da razmišljam trezveno. Da je postdiplomac, to bi svakako pomenuo. Niko od mojih prijatelja na postdiplomskim studijama nije živeo u stanu koji alarmantno podseća na studentske rupe. - Koliko imaš godina? - Zar je bitno? To je samo broj - smeje se. Sigurna sam da sve devojke iz studentskog sindikata misle da je njegov kez, ono, neviđeno sladak, ali meni dođe da ga tresnem i skinem mu taj osmeh s lica. - Dvadeset - napokon će on i u mojoj glavi sve utihne. On otvara vrata i nekoliko trenutaka stojim na hladnom vazduhu. Okrećem se, a moja jedva punoletna greška se naginje napred i ljubi me u usta, sve dok na usnama ne osetim vrh njegovog jezika, vlažan i topao. Ustuknem. U ustima osećam ukus belog luka i tepiha. Pita me da li mogu sama do kuće. Možda sam rekla da, možda nisam; možda sam mu rekla da ga volim ili da sam inkarnacija Isusa 164


Book as passion & BalkanDownload

Spasitelja, ali to nikada neću znati, jer mi u glavi neprekidno odzvanja

dvadeset godina. Zato su brojevi važni, svi brojevi. Spavala sam s nekim ko je 1994. godište. Nije bio rođen kada je Klinton postao četrdeset drugi predsednik SAD, kada je Čehoslovačka podeljena ni kada je izašao

Park iz doba jure - prvi deo. Čujem kako se vrata iza mene zatvaraju i krećem. Ne znam gde se nalazim, te samo hodam napred i napokon u daljini ugledam svetleći znak za metro kako me doziva. S olakšanjem krećem ka njemu, trudeći se da zagladim gnezdo na glavi, dok prolazim pored grupe ljudi ispred ulaza. Želim da odem kući, odspavam, istuširam se i pojedem trodnevnu količinu kalorija u jednoj pici sa šunkom i pečurkama. Ne mora tim redom.

165


Book as passion & BalkanDownload

14. Nemoj da odustaneš - Dobro, budi iskrena, šta misliš? - Jel' treba da plačem? - Mislim da ne moraš. Otvaram oči. Kejt stoji preda mnom u venčanici. Nikada je nisam videla u venčanici i prošlo je dosta vremena otkad sam videla venčanicu izbliza, ali ovo je možda najružnija na koju sam ikada naišla. Kao da su se u njoj stekli klišei svih venčanja održanih otkad je sveta i veka: štras, til, zapremina (ogromna je, iako se pola haljine sastoji od korseta), saten, čipka, vez. Na neki volšeban način, sve se to našlo na jednoj haljini. - Divno izgledaš - kažem, umesto da se nasmejem ili da ćutim. Kejt se okreće i gleda se u ogledalo. - Grozna je. Kao da sam navukla jorgan. - Ali fensi jorgan. - I skup - dodaje Kejt, gledajući etiketu. - Ne mogu da verujem da neko ovoliko plaća da bi izgledao... ovako. Vlasnica butika ulazi u tamnoplavim cipelama s niskim potpeticama, držeći u rukama veo. Zvaćemo je Barbara. Staje iza Kejt, stavlja joj ruke na ramena i, gledajući u ogledalo, kao bez daha izgovara: - Sjajno izgledate. - Haljina je lepa - kaže Kejt i okreće se, kako bi razgovarale licem u lice. Ne prvi put, pada mi na pamet koliko lažemo kad su venčanja u 166


Book as passion & BalkanDownload

pitanju. Kejt dodaje: - Uvek sam zamišljala nešto malo uže. - Senka prelazi preko Barbarinog lica. Bojim se da će možda zaplakati ili uraditi nešto što uglađeni pripadnici više klase rade kad žele da izraze bes, ali ona kao da premišlja i kaže: - Mislim da znam šta hoćete da kažete. Sačekajte sekund. -Zatim užurbano izlazi. Kejt se vraća u kabinu, žurno, koliko joj to jorgan dozvoljava. Prvi put sam u butiku s venčanicama. Nosila sam cveće na venčanju kume Liz, zajedno s Bruom, koji je trupkao niz prolaz u crkvi, negodujući što nosi odelce iz Džona Luisa, kao odrastao čovek. Međutim, odeću su nam dali tri dana pre ceremonije, a naša uloga je počela i završila se u prolazu između klupa. Kad je Kejt zamolila Sofi i mene da budemo deveruše, jasno je naglasila da očekuje da se uključimo u svaki segment venčanja, od izbora haljine do planiranja devojačke večeri. Nerado, ali dostojanstveno, prihvatila sam činjenicu da to ne znači da ćemo ići s Kejt i Bobom na medeni mesec u Sri Lanku. Danas joj ne pomažem pri izboru haljine, bar ne zvanično. Bile smo na ručku i krenule ka metrou, kad sam ugledala butik i predložila da uđemo. - Ne možemo, moraš da zakažeš i uplatiš kaparu - rekla je Kejt. - Moraš da platiš da bi probala haljine? - To je za slučaj da ne dođeš. Pogledala sam kroz prozor; nije bilo nikoga. Rekla sam da smo se mi pojavile, ako već neko nije, i ušla u radnju s Kejt. Barbara je mlatarala rukama, dok nas je pozdravljala i objašnjavala nam da nije potrebna kapara, budući da je to nezavisna radnja. Prazno je samo zato što je neko otkazao. Pogledala sam Kejt u smislu, rešili smo problem, a ona mi 167


Book as passion & BalkanDownload

je uzvratila pogledom koji sam protumačila kao hvala ti, ali kad malo bolje razmislim, možda je mislila: radije ne bih da mi budeš deveruša. Za ova tri meseca, otkako su se Kejt i Bob verili, naučila sam više o venčanjima nego za svih dvadeset sedam godina života: uglavnom da su venčanja astronomski skupa, toliko da bih za isti novac mogla da kupim tri automobila. Takođe sam naučila da se žene danas ne zaklinju da će “slušati” muževe; da se stručak cveća zove bidermajer (a ne “stručak cveća”, kao što bih ja/drugi trezveni ljudi pomislili) i da kanapei pre obroka postaju sve prihvatljivija zamena za predjelo. Istraživanje tog stranog sveta venčanja uglavnom je zabavno, ali samo zato što to radim posredno, preko Kejt. Kad pomislim na sopstvenu udaju, obuzme me vrućina, pa hladnoća, pa opet vrućina. Naime, bilo je zabavno sve dok nismo stigle do planiranja rasporeda za stolovima i odnosa deveruše/mladoženjini gosti. Prvi put sam videla sebe tog dana - u mislima su mi se smenjivali filmski kadrovi. Prvo, stojim sa Sofi i Kejtinom sestrom, Miom, sputana u “monstruoznoj” haljini za koju me Kejt uverava da ću je sama izabrati. Zatim stežem Kejtinu ruku i potiskujem suze, pre nego što krećemo niz prolaz u crkvi. Onda smo na prijemu, s prijateljima sam i svi plešu (mada se tu ponekad pojavljuje kadar gde se u toaletu trljam preko odeće s nekim mladoženjinim gostom). Međutim, kad zamišljam sebe na tom venčanju, uglavnom sam sama. A onda mi se venčanja više ne čine tako zabavnim. Barbara uleće, noseći dugačku, belu haljinu koja mi izgleda kao i sve ostale dugačke, bele haljine što vise izložene. Tiho kucne na vrata kabine, Kejt kaže “uđite” i ona se provlači kroz otvor. U butiku s venčanica168


Book as passion & BalkanDownload

ma je prilično dosadno ako ne probate venčanicu/hvalite venčanicu na nekome. Mada, Kejt mi reče da u otmenijim buticima služe besplatan šampanjac - trebalo bi da odemo u neki takav. Barbara mi je napravila nes kafu, što je ljubazno od nje. Ustajem i protežem se, zatim prilazim uglu gde su izloženi razni dodatni detalji. Na najvišoj polici staklene vitrine svetlucaju dijademe. Uzmem najekstravagantniju, stanem pred ogledalo i stavim je na glavu. Čini mi se da izgledam kao princeza. Okrećem glavu levo-desno, da bih uhvatila svetlost. Ipak, što je duže nosim, bez Pepeljuginog kostima koji sam dobila na poklon za peti rođendan, dijadema mi izgleda sve smešnije. Pokušavam da je skinem, ali zakačila mi se za kosu i sada sam u panici, jer hoću da je vratim pre nego što Barbara primeti. Cimnem još jednom i strgnem dijademu, iščupavši pramen kose. Moram da upozorim Kejt. Skidam dlake s dijademe i vraćam je među njene drugarice. Probam jedan veo u trenutku kada se otvore vrata kabine. Pojavljuje se Barbara, a za njom Kejt koja se okreće ka meni. Zaustavljam se i piljim u nju. Zaboravljam da držim veo u rukama i on padne na pod - ne mogu da odvojim pogled od nje. Barbara jedva primetno klima glavom i sastavlja dlanove. - Pa? - pita Kejt. - Šta misliš? Zapravo, ova haljina je još ružnija od prethodne, mnogo ružnija, ali to je potpuno drugačija vrsta ružnoće. Nije ogromna ni napumpana, već uska i sjajna, osim pri dnu, gde izgleda kao da je neki labud eksplodirao, dok tanke naramenice, poslednji put viđene u Top of the Pops, otprilike 1992, sprečavaju celu groznu kreaciju da sklizne na pod.

169


Book as passion & BalkanDownload

- Drugačija je od prethodne - kažem, dok Kejt prilazi ogledalu. Upravo sam provalila da u kabini nema ogledala. Kejt je hipnotisana. Dugo stoji i gleda u svoj odraz, povremeno se okrećući da vidi haljinu iz drugog ugla. Kako vreme prolazi, počinjem ozbiljno da brinem da joj se venčanica zapravo dopada. Napokon, Barbara prekida tišinu. - Bolje izgleda s nakitom. Imam jednu ogrlicu za koju mislim da će vam se... Idem samo do... - i odlazi da potraži ogrlicu koja će možda, ali zamalo, na neki volšeban način napraviti od ovoga lepu haljinu. Kejt se okreće ka meni i ja samo što ne kažem: Kejt, ne..., ali onda vidim kako joj u uglovima usana podrhtava smešak, a zatim se obe grohotom smejemo kao likovi iz crtanog filma. Znate onaj smeh koji počinje kao: - Buuuaahaahaahaa! - i pretvara se u štucanje od kojeg ne možete da dođete do daha. - Moraš da me izbaviš iz ovoga, pre no što se vrati - kaže Kejt užurbano. Pomažem joj da se vrati u kabinu. Kejt zaključava vrata. - Trebaće mi sto godina da raskopčam ovaj korset - kažem i nasumice vučem trake, ne bi li se nešto olabavilo. - Zamisli koliko bi nam vremena trebalo da je zakopčamo - Kejt sklanja kosu s vrata i gleda me u ogledalu. - Morali bismo da držimo večernju ceremoniju. Možda bi trebalo da uzmem nešto s patentzatvaračem. - Onda bolje obuci perjanu jaknu. - Venčanice obično nemaju patent-zatvarače: ove godine su u modi čipka i komplikovano zakopčavanje. Pročitala sam dosta časopisa.

170


Book as passion & BalkanDownload

Posle pet minuta su me zaboleli prsti, pa sam morala da predahnem. Otkopčala sam Kejt tek toliko da može da se sagne, pa smo sele na pod i jedemo pločicu od žitarica koju sam našla u torbi. - Samo želim da izgledam čarobno - kaže Kejt i sklanja mrve sa “satena”. - Taj jedan dan želim da izgledam čarobno. - Kejt, izgledaćeš čarobno. Naći ćemo ti savršenu haljinu i izgledaćeš zanosno. Pogledamo se kao mnogo puta do sada - to je pogled koji koristimo kad reči nisu dovoljne. - I ti ćeš biti divna - kaže Kejt. - Obećavam da te neću terati da nosiš velur. - Nije važno kako ja izgledam. - Jeste, Ro. Ne želim da mi ružne deveruše kvare fotografije. - Ceri se. - Kako ide s muškarcima? Zgužvala sam papirić od pločice i stavila ga u džep, ustala i pomogla Kejt da se digne, okrenem je i nastavljam da otkopčavam korset. - Ne baš najbolje. - Jel' to zato što si spavala s onim detetom? - Hej - šljepnem je po golom ramenu i povučem traku kojoj se ne vidi kraj. Ono dete mi je poslalo poruku narednog dana, kao što je i reklo, i pozvalo me na piće. Počela sam da mu pišem odgovor, učtivo hvala-ali-ne-hvala, kad mi je palo na pamet da ne znam kako se zove. Poslala sam poruku Sali da vidim da li se ona možda seća. Odgovorila je da misli da se jedan od njih odazivao na ime Harold... 171


Book as passion & BalkanDownload

- Izlasci s muškarcima su jednostavno... naporni. Umorila sam se. Gledam u Kejtin odraz u ogledalu. - Ali u tome je kvaka - ona će. - Izlazila sam s gomilom morona pre no što sam upoznala Boba. Sećaš se Džima s razmaknutim očima? Od svih muškaraca s kojima je Kejt izlazila na studijama, nikada neću zaboraviti Džima, kome su oči bile toliko uznemiravajuće razmaknute, da je odmah dobio odgovarajući nadimak. Drago mi je da Kejt može da se smeje kad pričamo o tome, jer tada ju je to nerviralo onoliko koliko je meni i Sofi bilo zabavno. Međutim, niko se nije smejao kada smo otkrile da ju je varao. Tada smo Sofi i ja smislile još neke nadimke za njega. Ali shvatam šta Kejt hoće da kaže: izlasci s muškarcima su sami po sebi naporni i ako ne prođeš kroz one loše, nećeš prepoznati dobre kad do toga dođe. Ipak, da li baš toliko želim dečka da bih se gnjavila time? Napokon sam stigla do kraja Kejtinih leđa. Ona se migolji iz haljine koja pada na pod kao neka bezazlena gomilica tkanine, mada je verovatno zapaljiva. - Moraš da nastaviš - kaže Kejt. - S koliko njih si zapravo izašla? Pred očima mi proleću lica s mojih sudara: Naklibereni Eliot, Džonatan Ološ, Savršeni Patrik... Načas zažmurim snažno stisnuvši kapke, sve dok se njegov lik ne izgubi. Zatim idu Ultrakul Endru, Dag Aristokrata, Razočaravajući Arči i Nevidljivi Maks, koji se ne računa, kao ni moj Nepoznati Tinejdžer. - Sa šestoricom - izjavljujem. - Šestoricom? I već ti je dosadilo? Daj mi telefon, hoću da ti pokažem nešto. - Pružim joj telefon. Prolaze minuti, dok Kejt usredsređeno nešto petlja. 172


Book as passion & BalkanDownload

- Šta tražiš? - pitam. - Hoću nešto da vidim... Sklonim nepostojeću mrvu od žitarica s farmerki. Gotovo sigurno nije trebalo da pojedem tu pločicu... prolazi još minut. - Kejt, šta tražiš? - Čekam još pola minuta, a onda ne mogu više da izdržim. - Kejt, šta to radiš? - povisim glas. Kad je podigla pogled, podsetila me je na moju mačku kad sam je uhvatila da kenja u korpi za veš. - Nemoj da se ljutiš - kaže Kejt i okreće telefon da mi pokaže ekran. - Ponovo si aktivirala moj nalog na Tinderu. - Osećam da mnogo trepćem. - Tinder je neverovatan - kaže Kejt i maše mojim telefonom. *** Posle nekog vremena, Kejt i ja smo uspele da se iskobeljamo iz Barbarinog butika (još haljina je čekalo u redu), ali sada smo relativno bezbedne u kafeu s bežičnim internetom. Ostavila sam Kejt za stolom, da se “igra na Tinderu” (“Bože, što ovo nije postojalo dok sam bila sama”, rekla je), dok odlazim po posttraumatsku porciju čaja late i marina. Donesem sveza sto, sednem i gledam preko njenog ramena. Kejt je opčinjena, ritmično odvaja slike. -Ne, ne, ne... Onda se zaustavlja: - Šta kažeš na ovog? “Ovaj” je Gaj, dvadeset devet godina.

173


Book as passion & BalkanDownload

- Nije loš. - Kejt otvara ostale njegove fotografije: Gaj u klubu s prijateljima, otvorenih usta, lica išaranog fluorescentnom farbom; Gaj drži govor na venčanju; Gaj na morskoj obali, ludački se ceri kroz rupu na tabli na kojoj je nacrtana sirena, dok lepa devojka (očigledno samo prijateljica/rođaka/ davno izgubljena biološka sestra) igra ulogu krupnog mornara. - Zgodan je - zaključim. - Šta onda treba da uradiš? Objašnjavam Kejt posledice lajkovanja i pokazujem joj kako to da uradi. Dopuštam joj da Gaja prevuče nadesno.

174


Book as passion & BalkanDownload

15. Dublje razumevanje Ovo je lista stvari koje ne podnosim: 1.

Marmelada

2.

Kaldrma

3.

Redovno praćenje internet izdanja Dejli mejla

4.

Licemerje

5.

Sneg

6.

Peta brzina

7.

Boja cigle

8.

Prvi sastanci

Možda će se licemernim čitaocima Dejli mejla koji vole marmeladu i žive u Daramu (u Daramu ima dosta kaldrmisanih ulica) nešto od ovoga učiniti subjektivnim, ali sigurna sam da će se složiti da niko ne voli prve sastanke. Prvi sastanci se svode na razgovor pomoću kojeg se procenjuje koliko dobro glumiš sebe. Bez obzira na moje iskustvo ujoj oblasti, prvi sastanci mi nisu nimalo draži nego ranije. Želim da preskočim prvi i odmah dođem do sedmog sastanka, kada ćemo Gaj i ja znati sve jedno o drugom i moći da ćaskamo bez neprijatnog ćutanja. Samo što nije stigao. Možda ću mu to predložiti. Danas sam se dobrovoljno prijavila da fotokopiram i odlažem nedavne isečke iz novina. To je posao koji mora da se odradi svakog meseca i svi ga preziru. Znaš da se ta mrska obaveza bliži kad počnu da kruže preventivni imejlovi o neviđenoj gomili posla... BAŠ bih voleo da radim 175


Book as passion & BalkanDownload

isečke, ljudi, samo da nije tog klijenta... prokleti klijenti, a? Ko se slaže sa mnom?! Razumete me. Ali definitvno se prijavljujem za naredni mesec... Obično to radi Eli, koja je zaposlena na određeno, ali danas sam se prijavila iz dva razloga: 1.

Znala sam da ću dobiti pohvale i poštovanje kolega, a možda i

neki poklončić u vidu keksa. 2.

Biću daleko od svog radnog stola, a samim tim i od telefona.

Telefon me je samo mamio da pošaljem poruku Gaju i otkažem sastanak. Čak sam smislila listu mogućih izgovora: otrovala sam se hranom; pobrkala sam datume; kosa mi je prljava i/ili se zapalila... Među svim prvim sastancima koje sam imala, od ovog najviše zazirem. Kao da sam prvi put na Tinderu. Tinder je spojio Gaja i mene, dok smo Kejt i ja još pile kafu. Zahtevala je da mu odmah pošaljem poruku, potvrđujući činjenicu da osobe koje su u vezama ne shvataju onaj čudnovat, tanan način na koji Tinder funkcioniše. Muškarac obično prvi šalje poruku, rekla sam joj. Kejt je rekla da sam sisa i da će mu ona poslati poruku, ako ja neću. Tako sam, pod njenim nadzorom, napisala: Rozi: Zdravo, Gaje, kako si? Na šta je on odgovorio: Gaj: Vrlo dobro, hvala. Kako si ti? Odgovorila sam tek kad sam stigla kući. Poslao je poruku minut kasnije (blagi alarm: suviše nestrpljiv?), a zatim smo razmenili klasične Tinder poruke: kako si provela dan, gde živiš, da li bi volela da na ruka-

ma imaš nožne prste ili obrnuto? Onda me je pitao čime se bavim.

176


Book as passion & BalkanDownload

Gaj: Na osnovu slike, rekao bih da si... auto-mehaničar. Rozi: Tako ti izgledam? Klešta i motorno ulje? Gaj: Pa, isprva nisam mislio ozbiljno, ali hajde da pričamo o tom

ulju... Gaj: Dobro, u redu... nisi auto-mehaničar. Znam: pčelar. Rozi: Zar postoje profesionalni pčelari? Gaj: Postoje! Da li shvataš da si upravo uvredila sve uzgajivače pčela

na svetu... Rozi: Znam... ti likovi me ne podnose. Gaj: Nisi auto-mehaničar, nisi pčelar, ne znam šta bi mogla da

budeš? Molim te, nemoj mi reći da si računovođa. Ja sam računovođa i krajnje smo nezanimljivi. Gaj je zgodan muškarac koji me zasmejava - odlična praksa. Kao nagradu što sam se velikodušno prihvatila kopiranja, Helen me je pustila deset minuta ranije kako bih kupila mini-dezodorans u Butsu i u zadnji čas popravila šminku testerima, pre no što ću otrčati do metroa i stići na odredište. Tako sam došla pet minuta ranije, što mi da je vremena za poslednju proveru u ogledalu. Kad posmatram druge devojke kako se ogledaju, primećujem da se obično puće i spuštaju bradu kao da potvrđuju da su i dalje lepe. Ja proveravam da li mi se neka semenka zaglavila među zubima. U moru tamnih odela što izlaze iz metroa, nije teško spaziti Gaja u svetlim pamučnim pantalonama i plavoj kariranoj košulji, koje prepoznajem s fotografija. Nosi smeđe zumbane cipele (moja majka bi ih opisala kao “obične”) s rasparenim pertlama,

177


Book as passion & BalkanDownload

tako uglancane da se sijaju. Nema sumnje da je to on. Ipak, ne mogu da se otmem utisku da posmatram njegovog brata blizanca, jer umesto smeđe kose s fotografija, vidim raščupane, crvenkaste pramenove. Gaj je riđokos. Za ime svega što mi je sveto (Kejt Buš; romani Melise Bank; humus), kako je to moglo da mi promakne? U mislima vrtim njegove fotografije: na onoj u klubu svetio je bilo slabo. Ono izmotavanje na pristaništu, tu mu se kosa ne vidi. Venčanje - o, ne. Fotografija s venčanja je crno-bela. Na njoj izgleda veoma privlačno, previše privlačno, a još je i na venčanju... verovatno mi je estrogen udario u glavu, te sam zaboravila na opasnost crno-belih fotografija. Neoprostiv previd Pravila na Tinderu i sama sam za to kriva. Čekaj - nisam: za sve je kriva Kejt. Osobe koje su u vezama ne bi trebalo da prilaze Tinderu, jer jednostavno ne znaju šta rade. Gaj me je spazio i maše mi, s naherenim osmehom na licu zbog kojeg mi se budi želja da se brinem o njemu i ujedno da se tucamo. Ali ne mogu da odvojim pogled od njegove kose. Bezmalo, bezmalo bi mogla da prođe kao rićkastosmeđa. Obrve su mu sivkaste, ali trepavice su mu tamne i dugačke kao u kamile. Ima žućkast ten, nije bolesno bled kao ja. Na prvi pogled, noću i ako biste začkiljili, možda ne biste ni primetili da je riđokos. Međutim, budući da smo od iste sorte, to je jedino što primećujem. U najboljem slučaju, dvoje riđokosih zajedno, to je relativno zabavno. U najgorem, njihova sposobnost razmnožavanja predstavlja pretnju za ljudski rod. - Rozi! - Gaj viče, priđe i poljubi me u obraz. - Drago mi je. - Ima dubok glas, ali lak, muzikalan i odmeren. 178


Book as passion & BalkanDownload

- Zdravo, Gaje. - Smeši se i ja se opustim, za trenutak zaboravim njegovu kosu. Udari dlanom o dlan. - Pa, Rozi, kakav je plan? Plan. O, bože. Gaj je bio toliko duhovit i šarmantan dok smo se dopisivali. Posle svih mojih nedavnih katastrofalnih poduhvata, bila sam toliko uzbuđena što ću imati dobar Tinder sudar da sam mu rekla kako ću smisliti nešto zabavno za naš izlazak. Deset minuta kasnije sinulo mi je da moram da isplaniram neobičan, uzbudljiv sastanak i da ispijanje svih koktela iz karte pića ne zadovoljava taj kriterijum. Piće uvek ima veoma važnu ulogu - za prve sastanke alkohol je isto što i za tinejdžere links afrika - ali trebalo mi je još nešto, te sam sve oko sebe moljakala da mi nešto predlože. - Pozorište - rekla je moja bogata šefica, Helen. - Čas obuke na trapezu - predložila je Sofi. - Šta fali običnom sudaru? - pitao se Lijam. - Ima jedan salon za masažu pored lokala s kebabom u Holbornu, gde je dovoljno da kažeš kako hoćeš da upoznaš “gospodina Makvirka”... - rekla je Sali, pre nego što sam je prekinula. Kejt je morala da razmisli. - Uzbudljiv sastanak? Ja sam srećna ako Bob dođe kući za večeru i ako stignemo da se kresnemo pre no što zaspim. - ND je predložila da “stavimo na glavu uvrnute šešire i odemo na kari”, a zatim, kad budemo dovoljno pijani, da kažem Gaju da ne nosim gaćice. Posle tri dana istraživanja, nisam se ni za milimetar pomakla s mrtve tačke. Petog dana sam pozvala kući da pitam tatu kako da popravim usisivač i nekako smo došli do moje dileme.

179


Book as passion & BalkanDownload

- Jednom sam iznenadio tvoju majku i odveo je na izlet u Pariz rekao je. Kazala sam mu da postoji faktor budžeta. Rekao je da ne budem sitničava i da pokušam da očistim filter usisivača. Međutim, pošto sam prekinula vezu, mora da mi je njegov predlog ostao negde u podsvesti. Kad sam se probudila narednog jutra, imala sam rešenje. - Večeras, Gaje, idemo na put oko sveta. - Gaj me posmatra s mešavinom straha i sažaljenja. - Idemo u obilazak barova s raznih krajeva sveta - pojašnjavam tiho. - Kuda? - Niz glavnu ulicu. Mrtav ozbiljan, Gaj kaže: - To zvuči genijalno. - Neće biti, znam da zvuči neubedljivo, ali Gaj deluje iskreno poletno. Kad me pogleda, toplota me obuzme baš tamo gde treba. - Kuda ćemo prvo? - pita. - U Japan - kažem i pokažem na sporednu ulicu - ovuda. - Nisam nikad bila u Japanu, ali ne verujem da ima mnogo sličnosti s Macumijem, preskupim suši restoranom, gde ipak služe dobar martini. Gaj predlaže da pronađem sto, dok on ode do šanka. Vraća se, pruža mi martini s ličijem i kaže: - Japan uopšte nije onakav kako ga opisuju u knjigama. - Za sebe je uzeo aperol. Pre no što stignem da kažem kako liči koji pliva po površini liči na očne jabučice, on doda: - Šanker kaže da to da je japansku notu martiniju. - Mislila sam da liči potiče iz Kine, izvorno? - Naš šanker potiče iz Dadlija, izvorno. - Gaj diže čašu. - Nazdravimo putovanjima. 180


Book as passion & BalkanDownload

- I obrazovnom sistemu Dadlija - dodajem i kucnemo se. Nervira me što sam zaboravila da kažem Kanpai!, što na japanskom znači “živeli”. Danas sam provela petnaest minuta tražeći to po internetu. Za večeras sam planirala strog raspored, po jedno piće u svakom baru, ali naš izlazak počinje da liči na svaki moj odmor: posle sat vremena raspored je već nebitan. Posle dva pića (sa po četiri ličija u svakom), još uvek smo u Japanu. - Dakle - kaže Gaj i naginje se ka meni. - Kad novac ne bi bio bitan i kad bi ti uspeh bio zagarantovan, šta bi radila u životu? - Moj posao iz snova? Dok Gaj klima glavom, svesna sam da već oklevam. Ne zato što ne znam odgovor: osim prijatelja, dečaka i pomfrita petkom, u školi me je zanimalo samo pisanje i u tome sam bila dobra. Moj profesor engleskog, gospodin Ostin, bio je jedan od onih profesora: podsticao me je, govorio da treba profesionalno da se bavim pisanjem i neko vreme sam bila čvrsto rešena da poslušam njegov savet. Međutim, kada je došlo vreme da se prijavim, formular je dugo stajao na mom stolu, sve dok me panika nije savladala. Bilo me je toliko strah da neću uspeti da nisam mogla da se ograničim samo na pisanje, te sam umesto toga upisala političke nauke, u ubeđenju da će mi diploma koja zvuči više akademski kasnije dati više mogućnosti. Prepuštena sama sebi i bez poletnog ohrabrenja gospodina Ostina, izgubila sam veru u svoje sposobnosti. Kada sam dobila ponudu od prve kompanije za odnose s javnošću, to je bio kraj. Imah sam priliku da ostvarim san, ali sam odustala iz straha. Čini mi se da prvi sastanak nije pravi trenutak da to spomenem Gaju. Ipak, dok ga posma181


Book as passion & BalkanDownload

tram kako strpljivo čeka odgovor s tim naherenim smeškom na licu, osećam sigurnost u njegovom društvu, te mi je malo smešno da lažem. Kad sam mu to ispričala, nije me gledao podrugljivo niti se valjao od smeha. - Šta bi volela da pišeš? Knjige? - To bi bilo idealno. Volim da pišem o sopstvenim iskustvima, znaš ono, ispovest u prvom licu. - Pričamo o seksi memoarima? - Gaj me gleda upitno. Da me je Džonatan Ološ to pitao, odmah bih morala da se istuširam; kad Gaj to kaže, poželim da ga dodirnem. - Jesi li već nešto napisala? - Ponešto. Kad sam bila mlada, pobedila sam na nekoliko takmičenja, a godinama sam pisala dnevnik. Na studijama sam mnogo pisala; laptop mi je prepun početaka romana. - Pa, šta te sada sprečava da nastaviš? Zavalila sam se na stolici i vrtim poslednji liči u čaši. Nemam priliku. Nemam motivaciju. Otežavajuća okolnost je i to što skoro ceo dan provodim u kancelariji. Kad bi mi neko obećao da ću odmah uspeti i doživotno biti finansijski obezbeđena, sutra bih postala pisac. Gaj me gleda pravo u oči. - Daj otkaz. Nađi posao s fleksibilnim radnim vremenom, tako ćeš imati vremena da pišeš. Načas sam opčinjena Gajevim bezbrižnim poletom. Zamišljam sebe u svojoj savršenoj radnoj sobi: svetla i prostrana, fotografije po zidovima, vaza sa svežim cvećem na stolu... sve izgleda tako savršeno i sasvim izvodljivo - otprilike koliko i Gajeva i moja poseta “Japanu”, zapravo. Naša sledeća destinacija je Meksiko, odnosno oronuo restoran malo niže niz ulicu. Na žurim zidovima iscrtane su lažne cigle i vijugava vino-

182


Book as passion & BalkanDownload

va loza, što bi valjda trebalo da dočara duge tople noći pune tekile i meksičke ulične hrane. Ne znam, nikada nisam bila ni u Meksiku (stvarno bi trebalo više da putujem), ali Gaj jeste. - Tamo je upravo ovako - kaže on, dok nas naš konobar iz Letonije vodi do stola. Restoran je skoro pun, tako da desno sve vrvi od akcije, budući da su neki hrabri gosti seli u baštu i jedu vrele enčilade pod grejnim lampama. Juli je odmakao, ali večeri su još uvek sveže. Gaj me je pitao šta ću da pijem, pogrešno procenivši da svakako nećemo uzeti ledene margarite (pravim kompromis i naručujem bokal i slamku). Gaj puni čaše. Gledam naokolo i vidim da svi jedu, osim nas dvoje koji večeramo alkohol. - Da pojedemo nešto? - pitam. - Gaj okreće vinsku kartu. - Da vidimo... tortilje s govedinom? Oklopnikova jaja? To su ćufte s ljutom paprikom unutra. - Čita naglas: - “Opasno ljuto, samo za hrabre”. To se, valjda, odnosi na nas? - Možda onaj deo o opasnosti - kažem i odmah se pokajem. Da Gaj ne pomisli da se razmećem? Ili da sam htela da kažem kako je on opasno dobar? Da li mislim da je opasno dobar? - Naćosi? - kažem brzo. - Naćoravno. - Ceri se. - Onda, hoćemo li ta jaja? Da li bi sebe opisala kao hrabru? - Glas mu se promenio, ozbiljan je. U istom trenutku, kao da sam se vratila u japanski bar ili u šesti razred i pišem prijavu za univerzitet, jedno od ta dva svakako. Gaj kao da je provalio šta se dogodilo i sada me ispituje, pokušavajući da me natera da priznam. - Ponekad... možda. Ti?

183


Book as passion & BalkanDownload

Načas se zamislio. - Ne toliko koliko bih voleo. Rekao bih da dobro razmislim pre nego što rizikujem. Onda me tako pogleda da se upitam... da li sam i ja rizik? Na kraju naručimo još jedan bokal margarite i samo veliki tanjir naćosa s prelivom. Teturam se dok hodamo niz ulicu ka španskom delu našeg putovanja. Španija podrazumeva ispijanje sangrije u malom, vrućem tapas baru, gde svi govore engleski: baš kao da smo u Španiji. Mora da sam pijanija nego što sam mislila, jer ne podnosim sangriju (crno vino), a ipak je pijem kao da je sok. Prelazimo na razgovor o porodici. Gajeva pitanja o mojoj porodici su smišljena, njegova radoznalost iskrena: čime se moj brat bavi? Da li smo bliski? Da li često posećujem roditelje? Odgovaram isto tako iskreno, ali hoću da ubrzam i da pređemo na njegovu porodicu. Volim da se obavestim o nečijoj porodici. To je kao da rastavljate sat: proučavate sve sitne delove da biste shvatili kako radi, kada ga ponovo budete sklopili. - A ti? - na mene je red da pitam. Porodica? - Misliš, da li imam porodicu? - Pretpostavjam da imaš. Ili je Oliver Tvist zapravo tvoja biografija? - Eni, zapravo - kaže Gaj i gladi kosu. Verovatno sam prestala da obraćam pažnju na njegovu kosu negde kod drugog bokala margarite. Sada sam je se opet setila i nikako da to izbacim iz glave. Crveno kao opasnost, crveno kao “stani”... crveno kao strast i požuda. Nema sumnje da me Gaj seksualno privlači, makar se parenje dvoje riđokosih kosilo sa zakonima prirode.

184


Book as passion & BalkanDownload

- Ima nas petoro - kaže - u stvari, četvoro. - Češe se po obrazu. Sestra mi je umrla pre nekoliko godina. I dan-danas ponekad to zaboravim, pa i nju računam. - Žao mi je. - Bolovala je od raka. Dugo je bila bolesna, a onda, znaš, odjednom... - Šokirana sam. Gaj je tako vedar da ne mogu ni da ga zamislim toliko tužnog. U mislima vidim tetka Polu maminu sestru, kako se smeje dok pokušava da popravi česmu u kuhinji. Na sledećoj slici vidim je bez kose, gotovo beživotnu, zauzima tek mali deo kreveta - umrla je dve nedelje posle toga. Rak se razvio toliko brzo da je umrla bezmalo preko noći. Kažem Gaju: - ...rak se proširio. - Ne, Fibi je bila u remisiji. Udario ju je kamion, dok je išla u teretanu. Jezik mi se oduzeo, kao i celo lice, te mogu samo da piljim u Gaja, dok me polako obuzimaju stid i griža savesti. Posmatra me širom otvorenih očiju, iz kojih ne mogu ništa da pročitam. Zaustim da se izvinim i vidim kako mu se krive usne i opet taj nahereni smešak, a zatim se grohotom smeje. - To je bila Fibina šala. Obećao sam joj da ću je ispričati kad god me neko bude pitao kako je umrla. - Opet se smeje i ja mu se pridružujem, uglavnom jer mi je laknulo, ali i zato što je smešno. Sestra i on su sigurno bili slični. - Izgleda da je bila izuzetna osoba. - Bila je. - Osmeh je i dalje na Gajevom licu. Gleda preko mog ramena, delimično u mene, a delimično nekud iza mene. Pijuckamo, a onda se Gaj nagne ka meni i kaže: - Ti si izuzetna.

185


Book as passion & BalkanDownload

Osećam kako mi obrazi gore. - To sangrija priča iz tebe. - I moja pokojna sestra. - Približava se i prislanja usne na moje. Dugo se ljubimo. S jezikom. *** Budim se potpuno obučena. Nešto mi se zalepilo za obraz. Napipam kesicu s kečapom i sklonim je. Ili me sve boli ili ne osećam ništa. Svetlost je nepodnošljiva. Gledam oko sebe. Poslednje čega se sećam od prošle noći jeste kako me Gaj pridržava, dok se teturamo ka poslednjoj destinaciji: Amerika (Mekdonalds). Na podu spavaće sobe vidim nekoliko krompirića i pola hamburgera sa sirom kako vire iz zgužvane smeđe kese. Strašno me je sramota - ko ostavlja pola hamburgera sa sirom? Sećam se da smo bili u Španiji i... da smo se ljubili. Napipavam oko sebe tražeći telefon i nađem ga u cipeli. Imam poruku od Gaja, poslatu u 02.03: Gaj: Jedva čekam. Cmok. Šta? Otključavam telefon i odlazim na početak konverzacije: Rozi: Hvala na sjajnoj večeri, moramo to da ponovimo. Nisam ga samo poljubila, već sam ga pozvala da opet izađemo i Gaj jedva čeka (osim toga, izgleda da sam počela da pišem “hvala” sa simbolom za funtu umesto slova L). Jedva stojim na nogama, ali moram da se istuširam i doručkujem (Napomena: nemojte jesti jučerašnje ostatke iz Mekdonaldsa). Onda sam pozvala ND.

186


Book as passion & BalkanDownload

- Kako je bilo? - pita umesto pozdrava. - Predložila sam mu da se vidimo ponovo. - Šta je rekao? - Pristao je. - Zar to nije dobro? Ne zvučiš zadovoljno. - Prilično sam mamurna. - Ma da li ti je drago što ćeš ponovo videti Gaja? Pričam joj o njegovoj kosi. Osećam se bez veze dok to izgovaram, ali nekako mi je lakše. - Riđokos je? - pita i čujem da je zbunjena. - Kako nisi primetila na fotografijama? - Ne znam, možda nisam dobro gledala. Nije se dobro videlo. - Dobro, onda nije baš toliko loše. Neću da kažem da je loše biti riđokos... znaš već. - Znam. - Vidi - odlučno će ND - rekla si da je bio duhovit u porukama. Jel’ i sinoć bio duhovit? - Jeste. - Ne mogu da se ne nasmešim. Naćoravno. - Nije rasista ni ženomrzac? Nije skinuo pantalone nasred bara niti pojeo slepog miša? - Nije. - Onda, šta je s tobom, jebote? Kasnije, Gaj mi je poslao link za “sto najvažnijih mačaka svih vremena”. Dva puta gledam. Kad sam prestala da se smejem, prosled’la sam

187


Book as passion & BalkanDownload

ga svim prijateljima. Onda sam mu odgovorila i pitala ga da li je slobodan u sredu.

188


Book as passion & BalkanDownload

16. To je delo ove žene

Sreda, 08.52. - Kako je Gaj? - pita me Pip, dok sedam za sto. To je najnovije omiljeno pitanje; pitanje koje svi u kancelariji postavljaju tokom celog dana. Kad si s nekim, niko te više ne pita kako si ti, nego kako je tvoj partner. - Ideš kod njega večeras? - Gleda kako stavljam putnu torbu na pod pored stola. - Idemo na večeru. - O, kuda te vodi? - Pip čeka odgovor, ne dišući. Polako se navikavam na ekstremne reakcije na obične stvari kao što je izlazak na večeru. Kejt samo što nije zaplakala kad sam joj rekla da treba da upoznam Gajevo društvo. Tako to biva u početku. Zaboravila sam. Pokušavam da gurnem torbu pod sto vrhom stopala, ali oborila sam je, te moram da se oslonim na jednu nogu, a drugom da je ispravim. To je još nešto što sam smetnula s uma, kad je u pitanju ozbiljno zabavljanje: torba je neverovatno teška. U njoj se nalazi sve ono bez čega ne mogu: šminka; parfem; pegla za kosu; balzami za kosu; gumice, šnale i štipaljke (u slučaju da pegla/balzami omanu); odeća; donji veš; kozmetika i razni punjači. To su predmeti koji prirodnu Rozi pretvaraju u prepoznatljivu i društveno prihvatljivu Rozi, u onu od koje životinje ne beže u zaklon kad je vide. Objašnjavam Pip da Gaj ništa neće da mi kaže u vezi s večerašnjim izlaskom - hoće da me iznenadi.

189


Book as passion & BalkanDownload

Helen nije za svojim stolom. Okrećem se ka računaru i šaljem joj imejl u nameri da joj:) poželim dobro jutro i) ukažem na činjenicu da ne kasnim. Čitam današnju listu obaveza i dobijam automatsko obaveštenje da Helen nije u kancelariji. Nije mi jasno. Njena tašna - koja vredi koliko sve što sam ikada imala, trenutno imam i što ću verovatno ikada steći u budućnosti - nalazi se na stolici. Gledam u Pip, koja mi glavom pokazuje prema kancelariji za sastanke na drugom kraju prostorije. Zidovi su od neprovidnog stakla, ali mogu da nazrem ljude kako se kreću unutra. Vrata se otvaraju i vidim opsesivno-kompulzivnu Arlin kako izlazi unatrag, noseći poslužavnik s tri dobre šolje za kafu koje se obično čuvaju za klijente (to sam naučila na teži način, kada sam jednom prilikom upotrebila jednu od njih da ugrejem mafin u mikrotalasnoj pećnici). Čini mi se da vidim nešto što liči na Helenin konjski rep, a onda se vrata zatvaraju. - Šestomesečna procena - kaže Pip. - Zaboravila si? - Na to pitanje ne postoji određen odgovor. Po kancelariji se šuškalo o tome, znam da se sprema, a već mesecima se nalazi u onlajn kalendaru, međutim, to retko čitam, dok sve podsetnike koji automatski iskaču automatski i brišem. Nisam shvatila da je to danas. Pip je primetila i podseća me da popunim evaluacioni formular, a zatim se vraća svom računaru. Ulazim u zajednički folder i otvaram prazan formular. Pitanja su uvek ista. Na različite načine traže da u praznom kvadratu oceniš svoj rad. Razmišljam o svom poražavajućem profilu - kakvo gubljenje vremena, jebote. Kad malo bolje razmislim, malo sam se zanela, nadajući se da 190


Book as passion & BalkanDownload

će krajnji rezultat (seks/dečko/srećan i dugotrajan brak) biti vredan procesa u kojem sam se provela ništa bolje nego da su mi se obrve zapalile. Nikada nisam želela da tražim dečka preko interneta. Kao da sam se u to upustila iz panike i neznanja. Sve me opasno podseća na to kako sam završila u firmi za odnose s javnošću. Pitanje br. 1: Kako je, po vašem mišljenju, prošlo proteklih šest meseci? Mislim da je proteklih šest meseci prošlo dobro. Suviše kratko? Ne znam šta još da napišem. Za jednog pseudopisca, slabo mi naviru reči. Gospodin Ostin mi je pisao dobronamernu primedbu “nemoj da preteruješ”, kad god bi me obuzeo bajronovski duh, te bih se rasplinula pišući preterano sladunjavu (i uglavnom groznu) prozu. Tu lekciju sam naučila i sad mi nije lako da se odviknem, ali pretpostavljam da Helen očekuje nešto više. “Dobro” je bar bolje nego “dosadno, jednolično i moralno iscrpljujuće”. Zatvaram formular i gledam ka Pip, u nadi da će biti raspoložena za igru, ali na njenom ekranu vidim da, koristeći Helenino odsustvo, piše imejl svom mužu, Džefu, naslovljen “Novi krevet”. Pip i Džef se već dve nedelje intenzivno dopisuju na tu temu: koliko sam uspela da vidim, to je opširna i detaljna diskusija o raznim mogućnostima za kupovinu kreveta. Iz onog što mi je Pip ispričala (i onog što sam slučajno namerno pročitala preko njenog ramena), odluka da se kupi pomenuti krevet nije doneta; još uvek su u fazi priprema. Vodi se rasprava o veličini, mestu i boji, mada mislim da je krajem prošle nedelje došlo do značajnog pomaka na temu veličine. Otvaram novi imejl i naslovljavam ga: “Pojednostavljenje procesa”.

Draga Pip, kucam, Korak prvi: Otići u prodavnicu s krevetima. 191


Book as passion & BalkanDownload

Korak drugi: Kupiti krevet. Onda ga obrišem, da se ne bih slučajno naslonila na tastaturu i greškom pritisla “pošalji”. Izgleda da za Pip i Džefa (iskreno, budući da sam upoznala Džefa i da mi se dopao, razočarana sam što joj je dozvolio da ga uvuče u to) kupovina kreveta zahteva detaljnu potragu i planiranje. S obzirom na to da se Pip jednom prilikom nedelju dana dvoumila između bademovog i sojinog mleka, možda upravo to unosi živost u njihovu vezu. Ipak, ako se to događa s parovima kad uplove u bračnu luku, radije bih ostala sama doveka ili umrla u trideset petoj u nekoj uzbudljivoj i nesmotrenoj pustolovini s mnogo alkohola i adrenalina. Vraćam se evaluacionom formularu. Moram da se usredsredim.

12.43. Pauza za ručak zvanično počinje tek u jedan, ali u mojoj glavi počela je pre više od sat vremena, koliko već maštam o tome šta bih mogla da jedem. Neću izdržati do jedan. Malo posle pola deset pojela sam bananu koju sam ponela od kuće za svaki slučaj. Sve manje sam motivisana za rad. Na listu dodajem obaveze koje sam već obavila, samo da bih mogla da ih precrtam. Moj evaluacioni formular je i dalje nepopunjen.

13.39. Bila sam u Sejnsberiju. Kupila sam: masline, kobasice u lisnatom testu (tri komada), kiselo mleko, malo koštunjavog voća, konzervu lilta i kutiju keksa s prelivom od tamne čokolade, koji ću podeliti s kolegama radi podizanja morala.

14.07. Pojela sam skoro sav keks. Ostalo je samo sedam.

192


Book as passion & BalkanDownload

15.19. Pišem već petu verziju saopštenja za medije za jednog od naših najvećih klijenata. Reč je o pokretanju nove aplikacije, za koju me uveravaju da je “sveža, inovativna platforma, smišljena da korisnicima pruži vrhunsku zabavu”. Helen se to neće dopasti, uglavnom zato što ne znači ništa, međutim, dvadeset minuta kasnije nisam nimalo odmakla. Otvaram evaluacioni formular. Pitanje br. 1... Nemam ništa da kažem o svom poslu. To mi je nekako još gore nego da kažem da ga ne volim.

16.45. Helen se iznenada stvorila pored mog stola. Skočila sam na pomen svog imena i instinktivno zatvorila prozor na ekranu, a onda sam se setila da se radi o imejlu za klijenta i brzo ga ponovo otvorila. - Kako je bilo danas? - pita. - Dobro. Super. Sjajno, da. - Zaustavljam se da ne bili zvučala neverovatno glupo. -Uradila sam odlaganje; jutros sam odmah poslala sve vesti, saopštenje za Snaper je izašlo, Sabrina iz Medija vika će ga preuzeti... - Nešto od ovoga ju zapravo istina. Naručila sam i slušalice s Amazona, ali odlučujem da to prećutim, kao i činjenicu da je većina zadataka s moje liste obaveza neobavljena, a moj evaluacioni formular još uvek prazan. - Pobrini se da pošta ode danas. - Naravno.

193


Book as passion & BalkanDownload

- Bilo bi dobro da, pre no što odeš, pozoveš Korali Lavel u vezi s onim. - Helenin telefon objavljuje da joj je stigao imejl i ona je ubrzo zaokupljena time. Evaluacije su sigurno gotove za danas, što znači da će moja biti sutra. Osećam da treba nešto da kažem o tome, ali ne znam šta niti zašto uopšte imam potrebu da to pomenem. Posmatram Helen: usne joj se povremeno pomeraju dok čita; diže pogled i zaključava telefon s prezrivim smeškom koji koristi kad se ne slaže s nečim. - Tako onda - kaže. Očigledno je zaboravila da smo razgovarale. Krene, zastane i okrene se. Ne dišem, dok se naginje ka meni. - Rozi, kako ide s Gajem? *** Iz kancelarije sam izašla čim je otkucalo šest, ali u mislima sam i dalje na poslu dok vučem torbu niz ulicu, ka metrou. I dalje sam razmišljala o poslu kad mi se torba zaglavila na elektronskoj rampi. Cimam je bezuspešno, dok mi se francuski turisti smeju. O poslu razmišljam i dok je vučem niz dugačke prolaze i stepenice koje vode ka peronu: odlučila sam da je ne nosim, da ne bih dislocirala rame. Posao mi je na umu i kada se jedna starija gospođa ponudi da mi pomogne, dok me svi zaobilaze negodujući tiho, ali dovoljno glasno da ih čujem. Dok ulazim u voz i dalje razmišljam o poslu i o tome koliko mrzim ljude. Posao mi je bio na pameti i kad mi je Gaj otvorio vrata. - Zdravo - rekao je, poljubio me i prebacio moju torbu preko ramena, kao da su u njoj bombone, a ne leš, kako se meni činilo.

194


Book as passion & BalkanDownload

- Znojava sam - kažem i ulazim u predsoblje. - Da sam na tvom mestu, ne bih prilazila. - Baš mi je drago što si došla - smeši se Gaj. Onda me njuška i kaže da njemu lepo mirišem, ali mogu da se istuširam, ako želim. Onda je otišao po peškir. Kad sam izašla iz kupatila, čula se muzika i nešto je lepo zamirisalo, te sam krenula za mirisom u kuhinju. Preko stola, obično pretrpanog raznim đubretom koje pripada Gaju i njegovim cimerima, sada je raširen beli stolnjak - pravi. Nije krevetski čaršav, kao kad sam ja spremala ručak za mamin šezdeseti rođendan. Platnene salvete su složene ispod pribora; postavljeno je za tri jela. Na sredini stola gore sveće u šarenim, staklenim posudama. Gaj stoji za šporetom, s kuhinjskom krpom prebačenom preko ramena i meša nešto u šerpi. - Ovde večeramo? - Nisam to lepo rekla. Gaj izgleda kao da mu je krivo. - O, bože, ne, nisam mislila... samo sam se iznenadila. Ne mogu da verujem koliko je lepo. - Stvarno to mislim. Gaj se smeši, laknulo mu je, ali kaže: - Malo sam preterao. Pripijem se uz njegova leđa i zagrlim ga oko struka. - Mogao si još da preteraš. -Okrenuo se i ljubi me, držeći drvenu varjaču iznad naših glava. Iako mora da promeša jelo, ne pokazuje nestrpljenje dok ga grlim. Napokon sam ga pustila, a on me je još jednom ovlaš poljubio, pa se okrenuo svom poslu. Sednem za sto. - Šta imamo za večeru? - Dinstane školjke za predjelo i... - Sagne se, odškrine pećnicu i pogleda unutra. - Jagnjeće pečenje za glavno jelo. Može?

195


Book as passion & BalkanDownload

- Sjajno. Sipao nam je vino. Ne razumem baš najbolje šta je njegov posao, ali prija mi da ga slušam dok priča kako je proveo dan. Kad je stiglo predjelo, bila sam već na drugoj čaši vina. Izdinstao je školjke s hrskavim kockicama slanine i poslužio ih sa zelenom kašom, za koju kaže da je trebalo da bude pire od graška. - Tehnički gledano i jeste - primetim i probam, a onda mu kažem da je ukusan. Tek kada me je pitao kako je bilo na poslu, shvatila sam da celih deset blaženih minuta ne razmišljam o tome. - Dobro. Ono, uobičajeno. Gaj nastavlja da jede. - Baš mi je drago što smo popričali o tome. - Izvini. - Spustim viljušku, pružim ruku i potapšam ga. - Ne znam... Sutra imam šestomesečnu evaluaciju. - Brineš da će biti negativna? - Ne, mislim da će biti kako treba. - Osim ako Helen ne sazna da sam ipak ja pokvarila mašinu za koričenje. - Ma, gledala sam kolege kako ulaze i izlaze s razgovora, izgleda li su tako... - Kako? - Ne znam... zadovoljno. - Zar je loše kad te pohvale za dobro urađen posao? - Smeje se i naginje preko stola da me poljubi. - Ponekad si malo uvrnuta, znaš? - Znam. Jagnjetina je gotova i moram sve da sklonim sa stola kako bi Gaj mogao da je donese. Seče je na stolu, kao moj otac. Ja za to vreme sipam sebi i njemu krompir i povrće. Kad je Gaj seo, nazdravili smo, verovatno 196


Book as passion & BalkanDownload

već treći put te večeri. Pre nego što sam stigla da progutam prvi zalogaj, pita kako mi se dopada jagnjetina. Iz njegovog glasa izbija ponos, ali i nervoza u iščekivanju moje reakcije. Žvaćem što brže mogu, ali poznato je da ti treba sedam puta više vremena da progutaš kad te neko pita kako ti se sviđa hrana. Kako mi se dopada? Gledamo se preko stola, dok žvaćem. Nikad kraja... Među tim, Gaj je strpljiv; znam da će čekati. Gaj je i dobar: baš se potrudio, lepo je postavio sto i spremio večeru (kad je otvorio frižider, videla sam tortu sa sirom) i mislim da to govori o tome koliko me voli. Rekla bih da je Gaj srdačan, saosećajan i zabavan... veoma je duhovit, što je jedna od najvažnijih osobina. Dodala bih da nam je bilo lepo ovih nekoliko nedelja. Međutim, sad samo želi da čuje šta mislim o jagnjetini. Napokon sam progutala. - Zaista je fino. U školi nismo smeli da koristimo reč “fino”. Gospodin Ostin je uveo opštu zabranu na njenu upotrebu, govoreći da je suviše bledunjava da bi uverljivo opisala nešto i da ne znači ništa. Međutim, to je zgodna reč. Na svetu će uvek biti mesta za “fino”. “Fino” je dobro. Zadovoljavajuće, ne previše, ali dovoljno; dobro je, podnošljivo... prijatno. Sećam se da sam se uhvatila za tu reč kad me je ND pitala za Eda (međutim, tada sam je upotrebila samo da ne bih morala da joj kažem da je drkadžija). Sada, ovde, uz prigušenu svetlost sveća, dok Gaj jede sa zadovoljnim smeškom na licu, razmišljam: on je možda najfiniji muškarac koga sam ikada upoznala.

197


Book as passion & BalkanDownload

17. Sanjarenje Kao desetogodišnja devojčica otkrila sam nešto što mi je tada izgledalo kao neverovatan trik: ako neprestano ponavljaš jednu reč, ona gubi značenje. Nasumice bih odabrala neku reč - “sofa”, “labavo”, “jedanaest” - i neprestano je ponavljala u sebi, sve dok ne bi izgubila smisao i postala samo niz zvukova i slogova. Kao tinejdžerka, na vrhuncu faze Tori Ejmos, pokušala sam isto to s pitanjem: Ko sam ja?, i ubrzo doživela svoju prvu egzistencijalnu krizu. Tada sam pomislila da mi je pao šećer (popila sam malo soka od pomorandže, te mi je bilo bolje). Bilo je toliko moćno da nikada više nisam pokušala, bar ne svesno. Možda mi je to zauvek ostalo negde u podsvesti. To je teško pitanje na koje možda ne postoji odgovor, jer niko od nas nije samo jedno. Svi smo zbrka biologije, iskustava, vrednosti, karaktera, kulture i sposobnosti. Ja sam ćerka svojih roditelja; politikolog; Londonka i u neku ruku devojka Gaja Bartleta. Takođe sam referent za odnose s javnošću... ali volela bih da nisam. *** Bila sam prisebna, koliko znam, nisam doživela moždani udar, pa ipak, kad sam rekla Mislim da ću otići, reči su mi zvučale kao da ih je neko drugi izgovorio. Možda Helen, koja je sedela za stolom naspram mene, ili Džoan iz kadrovskog, čiji me veseli njukaslski naglasak nije razveselio, već naprotiv, ubedio da treba da joj se dogodi nešto loše.

198


Book as passion & BalkanDownload

Međutim, šok na njihovim licima ukazivanje na to da su čuli novost, a ne da je saopštavaju - što znači da sam to ipak ja izgovorila. - Pa, dobro - rekla je Helen, na šta je trebalo nekako da reagujem, ali nisam znala kako. Trudila sam se da izgledam pogruženo, ali čini mi se da sam je samo razroko pogledala. Helen me je pogledala pravo u oči i pitala zašto odlazim. Zašto želim da napustim ugledan, dobro plaćen posao u kompaniji koja me podržava i ceni moj rad?

Ići. To je taj izraz. Helen ga je upotrebila na samom početku moje evaluacije. Kad sam sela, rekla je: - Kako ide? - Sumnjam da je razmišljala o tome kako se izrazila, i zašto bi? Bilo je to uobičajeno, opšte pitanje, na koje sam mogla da odgovorim: dobro, sjajno, normalno, kao uvek. Međutim, kad je to izgovorila, nešto mi je kvrcnulo u glavi, reč “ide” mi se zavukla u slušni kanal i eksplodirala u mozgu, a njeni sinonimi su se raspršili poput šrapnela.

Ići: označava kretanje napred, putovanje i napredak. Sugeriše budućnost i razvoj; akciju i nameru. Kad je Helen izgovorila tu reč, shvatila sam da mi sve to nedostaje u životu. Tu sam već tri godine. Šest godina radim isti posao, a šest godina je veoma dugačak period kada radite nešto što ne volite, naročito ako vas to sprečava da radite ono što volite. Onda se i Džoan oglasila. Sećam se da je rekla nešto kao: - Bla-blabla... odluka naprečac... bla-bla-bla... da još porazgovaramo... bla-bla... votka i sladoled. - Kad malo bolje razmislim, na kraju sam verovatno čula ono što sam želela da čujem. Sve tri smo se složile da ću malo razmisliti i da ćemo se Helen i ja sastati naredne nedelje, da bismo porazgovarale o tome kako... ide. 199


Book as passion & BalkanDownload

*** U pabu je veselo. Mali Martin se nudi da časti turu i svi u društvu ga bodre (da nije toliko nizak, nadimak Škrti Martin bi mu sasvim dobro pristajao). Sedimo zbijeni za dva spojena stola, a moje kolege čavrljaju, smeju se, piju vino i jedu krekere, proslavljajući završetak još jedne evaluacije. Ameli je dobila unapređenje i niko nije otpušten, što se smatra uspehom. Nikome nisam rekla kako je tekao moj razgovor. Pip me je pitala, ali sam joj odgovorila da je sve u redu. Sjajno. Normalno. Ipak, sada znam šta to nisam mogla da ispričam Gaju za večerom: dok sedim s kolegama koji piju jeftino piće i jedu krekere sa sirom, osećam se izopšteno. Svi su zadovoljni, a ja sam nespokojna i kao da sam drugačija. Presrećni su što su zadržali posao, a ja ne mogu da se nateram da učestvujem u njihovoj radosti. Nije mi bila namera da kažem Helen da hoću da odem, ali to se ipak dogodilo, kao da je podsvest izvukla reči iz mojih usta. Kad me je Gaj pozvao, odvojila sam se od kolega i otišla u drugi kraj sale, tamo gde je tiho. Bivših kolega: tiho izgovaram te reči, da vidim kako zvuče. - Hej. - Zdravo - kaže Gaj. - Kako si? Kako je bilo na poslu? - Kažem da sam dobro, da je na poslu bilo dobro, da sam imala šestomesečnu evaluaciju i da razmišljam da dam otkaz. - Otkaz? Zašto? - I ne čeka da odgovorim već kreće s pitanjima. Šta sam ja rekla? Šta je Helen rekla? Koliko dugo već razmišljam o tome?

200


Book as passion & BalkanDownload

Iznenađena sam, jer čujem prizvuk ljutnje u njegovom glasu. Malo me boli rame. Masiram ga slobodnom rukom, dok slušam. Napokon, Gaj kaže: - Od čega ćeš da živiš? Novac. Na kraju, sve se obično svodi na to. Nije da nisam razmišljala o tome. Imam nekoliko stotina funti ušteđevine i otprilike isto toliko na tekućem računu. Pored toga, mogla bih da prodam bubreg, ali kad i to potrošim, da, ostaću bez ičega. Nisam ravnodušna prema tom pitanju, ali sada ne želim da razmišljam o tome. Što nije dobro za Gaja, jer on samo o tome želi da razgovara. - Pretpostavljam da bi ti ušteđevina potrajala otprilike mesec dana. Moja prijateljica Grejs radi u firmi za odnose s javnošću, možda ima neko slobodno mesto, hoćeš da razgovaram s njom? - Ali mislim da ne želim više da radim to. - Šta onda želiš? Ne kažem odmah “da pišem”. Dvoumim se da li da slažem (marketing, oglašavanje, nešto povezano; bilo Šta, samo da Gaj prestane s pitanjima) ili da se našalim (striptizeta), ali Gaj i ja smo se dogovorili da bi trebalo jedno drugom da govorimo istinu. Objašnjavam da sam pomislila da bih mogla da pišem, ali da je to zasada samo ideja. Gaj dugo ćuti, a zatim kaže: - Aha. - Samo to, što je čudno, jer je ranije imao dosta da kaže na tu temu. Ranije... na prvom sastanku, rekao je da treba da dam otkaz i oprobam se kao pisac. Šta je bilo s tim? - Ali... - okleva, pokušavajući da pronađe reči - samo smo pričali. Mislio sam da znaš da to nije realno.

201


Book as passion & BalkanDownload

18. Muškarac s očima deteta U Kafeu nero, odlučila sam da od Kupsa, za promenu, naručim kapučino. Toliko često dolazim ovamo u poslednje vreme, da smo Kups i ja prešli s imena na nadimke. Spustila sam kapučino na sto, dalje od laptopa (često viđam novajlije kako stavljaju piće preblizu računara, te znam koliko bi posledice mogle biti pogubne), i otvaram veb-sajt. Izabrala sam sto u dnu sale, uza zid, tako da niko ne može da vidi. Nisam se vratila na Srodne duše Gardijana, nije dotle došlo. Samo neobavezno gledam veb-sajtove za traženje posla, uobičajeno za subotu po podne. Mogu da gledam. Svi mogu izgledaju, to ne znači da ću nešto i ura-

diti. Ako bih češće odlazila u teretanu, možda bih mogla da uspem kao striptizeta, ali radno vreme je vrlo nezgodno, osim toga, zašto bih posao koji ne volim zamenila nekim koji mi se ne sviđa. Međutim, postepeno shvatam da je problem s traženjem posla u tome što ga ima previše. To možda ne deluje kao problem, ali u početku su svi mislili i da je komunizam sjajan, a vidite kuda nas je to odvelo. Nude se stotine, hiljade poslova, na svakom sajtu koji pogledam... i nijedan ne želim. Ne želim da budem sekretarica. Ne želim da budem lični asistent. Ne želim da budem administrator, menadžer ili direktor u banci (što je dobro,jer nemam kvalifikacije za to). Ne želim da radim kao socijalni ili zdravstveni radnik. Ne želim da radim u humanitarnom sektoru informacionih tehnologija, niti da se bavim turizmom ili hortikulturom, a kad bih htela da radim u keteringu, verovatno bih morala da znam da kuvam. 202


Book as passion & BalkanDownload

Da, želim da radim blizu mesta prebivališta i da, volela bih da zarađujem više od deset hiljada funti godišnje (i moj gazda bi to voleo), inače, ništa od posla. Ne, ne, ne, ne. Sigurna sam da ne želim da budem administrator odnosa s javnošću, ali to je sve što znam da radim. Nemam pojma koji posao bi me usrećio. Posao pisca možda, ali ne zovu ga bez razloga posao

iz snova: kao što je Gaj rekao, to nije realno. Niže se link za linkom neodgovarajućih gluposti, a onda spazim nešto: “Direktor marketinga i društvenih medija”. Link je još uvek aktivan, pa kliknem i čitam opis posla. Izgleda da nema baš toliko posla u Fejsbuku koliko sam se nadala, ali kancelarije se opisuju kao “nekonvencionalne”, te pomišljam da svakako želim taj posao. Moja kancelarija se ni u ludilu ne može opisati kao “nekonvencionalna”: pre kao “nedovoljno zagrejana”, ili se može reći da je “sumnjivog građevinskog integriteta”. Ne želim više da radim s termoforom u krilu - hoću nekonvencionalnu budućnost. Opis posla vrvi od izraza kao što su “brendiranje” i “implementacija”, nešto u čemu možda imam iskustva. Međutim, nikada nisam bila šef, naročito u odeljenju za društvene medije, mada sam ponekad govorila Eli koje časopise da kupuje. Posao nije tako dobro plaćen kao moj prethodni, a radno vreme, nije skraćeno već se opisuje kao “fleksibilno” - i, dobro, tehnički gledano, nalazi se u Eseksu, ali uopšte uzev, zvuči mnogo bolje nego bilo šta što sam radila prethodnih šest godina. Pročitam još jednom i kliknem na “prijavi se”. To je samo zabave radi, da vidim kako ću da prođem. Ne prijavljujem se ozbiljno. Tehnički gledano.

203


Book as passion & BalkanDownload

Dobro, idemo: ime - lako. Imejl adresa - u redu. Propratno pismo... dobro. Ne sme da ima više od 3500 slovnih mesta, što je jedva osamsto reči ili tako nešto: na drugoj godini studija napisala sam sastav od dve hiljade reči za tri sata, tako da znam da sam sposobna za to (mada je sastav bio smešno loš). Jednom sam pričala o tome kako sam dosad napisala sto dvadeset osam tvitova - od kojih je jedan dospeo u favorite Tima Daulinga iz Gardijana - to mi je najmanje četiristo reči. Ostatak može biti neko trabunjanje o tome zašto bi trebalo da dobijem posao - a treba-

lo bi: dinamična sam, motivisana i organizovana; mogu da preuzmem inicijativu i radim nezavisno, a opet izuzetno dobro radim u timu. Navikla sam na ograničene rokove; imam iskustva u vođenju projekata i odabiru saradnika, koje podržavam i ohrabrujem. Slično tome, ali malo drugačije, mogu da predvidim potrebe pretpostavljenih i pružim sadržajnu i delotvornu podršku, mada po potrebi mogu da radim i nestandardne poslove... Zabavna sam, ali uzdržana, tiha, ali glasna i zapravo, radiću sve što mi se kaže, jer želim nov posao. Pročitala sam opis i odlučila da je to ono pravo. Tome ću se vratiti kasnije; sada bih mogla da se pozabavim biografijom. Nisam je ažurirala godinama. Tu je još uvek onaj detalj o dvogodišnjem konobarisanju u Džordžu, u šestom i sedmom razredu. U biografiji, postavljanje stolova postalo je “aktivno učešće u uređenju i održavanju radnog mesta”, a uzimanje porudžbina “profesionalna komunikacija s klijentima, kako bi im se izašlo u susret u pogledu posebnih zahteva”. Moraću da sastavim nešto za poslednje tri godine. Zapravo, cela biografija treba da se preradi, kako bi opisala dinamičnog, organizovanog,

204


Book as passion & BalkanDownload

marljivog i svestranog pripadnika proletarijata. Zatvorila sam fajl i otišla na Fejsbuk. *** Gaj je predložio da gledamo televiziju. To mi se učinilo kao dobra ideja, ali mislim da sam popila previše kafe, budući da sam nervozna i ne mogu da se opustim. Gledamo vesti. On prelazi prstom gore-dole po mojoj nozi, dok gledamo reportaže o nepodnošljivo tužnim događajima u svetu, a zatim priču o rezervatu za magarce. Okrenem se ka njemu. - Hoćeš da odemo na piće? - Ne bih. Začudo, nova magarica u rezervatu dobila je magare. Tom prilikom slavilo se tri dana, a magare je dobilo ime Srećko, što mi se čini kao teško životno breme. - Možda da se prošetamo? Lepo je veče - predlažem. Gaj me stegne za butinu. - Imao sam napornu nedelju, dušo. - (“Dušo” je nešto novo. Kad je počeo s tim “dušo”?). - Možemo da naručimo nešto, ako si gladna - predloži. - Jesi li za indijsku klopu? - Nisam gladna i mislim da ću provrištati ako još neko vreme ostanem u stanu, ali pristajem na indijsku. Gaj uzima moj laptop, da pronađe restoran. - Da odem po klopu? - zacvrkućem, puna poleta. Gaj se nagne ka meni i uštine me za salo oko struka. - Neko nema mira večeras. - Ovlaš me poljubi i okrene se ka ekranu. Budući da sam napeta i uznemirena i da mi je dosadno, to shvatam kao uvredu. 205


Book as passion & BalkanDownload

*** Ležimo u krevetu, a mene boli stomak. Jela sam dok se nisam zasitila, a onda sam nastavila dok nisam sve pojela. Pretovarena sam i usporena, u venama kao da mi teče korma-sos. Gaj se okrene ka meni i poljubi me u vrat: međunarodni muški signal za Hajde da vodimo ljubav. Pokušavam da opustim mišiće i da mu se prepustim, ali njegova ruka na mojoj dojci zapravo me odbija. - Možemo li to ujutru? - kažem i pomilujem ga po butini. Gaj uzdahne, tobože jadikuje, kao da kaže: Opet ništa! Ipak, iza šaljivog tona naslućujem razočaranje i osećam grižu savesti. S druge strane, sva sam se nadula i ne osećam se nimalo seksi. Podražavajući nemački izgovor, Gaj kaže: - Fi, Britanci, seks fas ne sanima, ja? - Naša mala interna šala: to kažemo kad jedno od nas dvoje nije raspoloženo za seks. Ne mogu da se setim kako smo počeli s tim. Smešim se, ali u mraku Gaj ne može da me vidi. Osećam da se opustio i pretpostavljam da tone u san, ali on se okrene ka meni. - Da li želiš decu? - Posle one šale, zatečena sam. Pridignem se na laktove. - Zašto pitaš? Zato što nisam raspoložena? Prejela sam se, samo zato... - Rozi. - Pruži ruku ka meni, ali u mraku me ubode u obraz. - Izvini - smeje se. Onda mi kaže da ne budem smešna: koleginica se vratila s porodiljskog odsustva i donela bebu u kancelariju. Hteo je da mi ispriča, ali smo se bili zadubili u reportažu o magaretu Srećku. Samo ga zanima šta mislim.

206


Book as passion & BalkanDownload

Ponovo se spuštam u horizontalu. - Mislim da želim. Mada ne još. - Dečake ili devojčice? Hana ima malog sina, Nou. Baš je sladak. - Definitivno devojčice, ne želim riđokose dečake. - Treba mi nekoliko sekundi da shvatim šta sam upravo izgovorila. Jebiga. Jebiga, jebiga, jebiga. Nije važno što ne mogu da vidim Gaja, osećam njegovu reakciju: napet je i odmakao se od mene, ne sasvim, ali dovoljno. Ne osećam ljutnju, već kao da je navukao oklop. - Znao sam da ti smeta moja kosa - kaže. Mislim da nije pravo vreme da ga pitam kako je znao. Umesto toga, kažem: - Ne smeta mi - ali suviše brzo. - Ne mogu to da promenim... - Znam, ne bih ni želela... - Videla si me na prvom sastanku. Svideo sam ti se na Tinderu. Ne mogu da verujem da sam to rekla. Koji sam ja idiot, jebote. Sranje. Ne mogu da podnesem Gajevo udaljavanje od mene, kao da opet prolazim kroz sve ono sa Čarlijem. Potreban mi je. Okrenem se ka njemu, stavljam mu ruke na grudi. Mislila sam da će ih skloniti. - Ne bih ništa menjala kod tebe - kažem. - Dopadaš mi se baš takav kakav si. Gaj stavi ruku preko moje. - I ti meni - kaže. Za razliku od mene, on to zaista misli.

207


Book as passion & BalkanDownload

19. U toploj sobi Napiši bilo šta. Ne mora da bude dobro, samo napiši, ispuni stranicu. Znam da to nije najbolja strategija za prijavu za posao, ali rok za podnošenje prijava za onaj posao u društvenim medijima ističe u ponoć, što je za dvadeset minuta, te nemam vremena da smišljam strategiju. Sklepala sam nekoliko rečenica o tome kako volim da radim u kancelariji u kojoj vlada gužva, ali više nisam sigurna da li to da pošaljem, jer na kraju formulara treba da izjavim da je sve što sam rekla istina. Popijem gutljaj druge kafe i tek kad opečem jezik, setim se da sam je upravo skuvala. Ispljunula sam je i vratila šolju na noćni stočić, a zatim sam prošla prstima kroz kosu. Čujem ključ u bravi. To je sigurno Harijeta, jer je Una u Parizu, ali kad sam se okrenula, ugledala sam je kako stoji na vratima moje sobe. Ne mora ništa da mi kaže da bih znala šta misli. Prvo, već znam o čemu se radi, drugo, i da ne znam, mogu da pogodim po njenom izrazu lica. Ona ipak kaže: - Rozi, soba ti je odvratna. Objektivno posmatrano, to je tačan opis. Razbacan veš kao i ambalaža od hrane, komoda pretrpana prljavim šoljama i čašama. Pored kreveta, DVD-ovi naredani jedan na drugi samo što se nisu srušili. Na stolici gomila časopisa i knjiga, a peškir prebačen preko abažura lampe. - Moraš da pospremiš. - Korača između odeće, papira i kablova za punjače, a onda ga spazi. Pratim njen pogled, ali prekasno je. Nameravala sam da ga bacim. Jebiga. - Ovo si jela? - pita Una. Ne skidam pogled s laptopa. Ne smem da pogledam u nju. - Aha. 208


Book as passion & BalkanDownload

Prilazi i gleda u kutiju. - Jasno ti je da se istopio. - Jeste. - Stoji pored radijatora. - Aha. - Rozi, to je sladoled: ne možeš da ga jedeš ako stoji na toplom, otrovaćeš se. Jesi li danas uopšte izlazila iz kuće? - Bila sam u Sejnsberiju. - Išla si po sladoled? Pokrivam lice rukama. Osećam kako mi naviru suze, ali zarivam nokte u dlanove da ne bih zaplakala. Neću da plačem pred Unom, to bi bilo grozno za obe. Ona sklanja krš sa stolice i seda. - Izgleda da popunjavaš prijavu za posao. - Pokazuje na laptop, a ja klimnem glavom. - Daćeš otkaz? Sve sam joj ispričala: o jednoličnosti, kolotečini i osećaju da tavorim na poslu. Objasnila sam joj kako sam počela da radim u firmi za odnose s javnošću, tu priču nikada nije čula; kako sam prihvatila prvi posao koji mi je ponuđen, i ne razmislivši o drugim mogućnostima. Kad sam stigla do evaluacije, rekla sam joj kako sam se izbrbljala pred Helen šta mislim o tom poslu (ona gotovo i ne razgovara sa mnom i najzanimljivije zadatke da je Pip). Una sedi i sluša, klima glavom, dok ja oklevam. Neprijatno mi je kad je ljubazna. Pošto sam završila, kaže: - Čini se da ne voliš svoj posao. - Potvrdim joj, i začudo, lakše mi je što sam to naglas izgovorila. - Rozi, znam da nisam baš “ekscentrična” osoba - nastavlja, a ja se uzdržavam da se ne nasmejem, jer ne znam da li se šali. - Ne oduševljavam se lako, ali zaista volim svoj posao. Nemoj pogrešno da me shvatiš, težak je, ali volim ga i mislim da je izuzetno važno da uživaš u onome što

209


Book as passion & BalkanDownload

radiš, jer većina nas najviše vremena provodi na poslu. Jasno je da ne uživaš u tome što radiš, tako da je sledeći logičan korak da odeš i pronađeš nešto u čemu ćeš uživati. Ovo je možda najduži razgovor koji sam ikada vodila s Unom. Nikada nisam pomislila da, uprkos tome što mnogo radi, neprestano putuje i nosi veliki teret odgovornosti na plećima, Una možda uživa u životu koji je izabrala. Zapravo, nikada nisam mnogo razmišljala o Uni. Uvek sam mislila da je hladna, ali mogu na prste jedne ruke da nabrojim koliko puta sam pokazala iskreno interesovanje za nju. Posmatram krš i lom po sobi i kao da prvi put shvatam kako to može da izgleda nekome sa strane: kao da su nered i prljavština opipljiv izraz mog zbrkanog života. - Prijao bi ti odmor - kaže, ponovo otresitim tonom. Bojim se da sam potrošila kvotu Ljubazne Une za danas, možda i zauvek. - Zašto ne odeš kući za vikend? - Treba mi čitavih deset sekundi da shvatim da Una misli na kuću mojih roditelja. Meni je ovaj stan dom, ali za Unu je to samo prljava rupa u kojoj će ostati tek toliko koliko joj treba da uštedi za kaparu i pobegne u Parsons Grin. - Volela bih - kažem - ali ne mogu zbog svih ovih prijava i... - Rozi - upada mi u reč - mogu da ti pomognem s prijavama za posao. Ali dok se ne opustiš, nećeš biti ni za šta. - To bi mi mnogo značilo, Una... hvala ti. Ustane i krene ka vratima. I ja ustanem, s namerom da je zagrlim. Okrene se ka meni i baš kad sam nameravala da ispružim ruke, zaustavlja se i kaže: - Samo, molim te, pospremi sobu. - Ukopam se i uveravam je da hoću. Una ne bi volela da je zagrlim; trebalo je to da znam.

210


Book as passion & BalkanDownload

Pošto je otišla, ponovo sednem na krevet i razmišljam o onome što mi je rekla. Moja zamisao ličnog razvoja i napretka povezana je s osećanjem sreće i ispunjenosti. Sećam se svoje evaluacije i kako je Helen rekla “kako ide” i kako je ta reč promenila značenje. Prava definicija reči glasi: dolazak, imenica: napuštanje.

211


Book as passion & BalkanDownload

20. Majka znači uteha U vozu koji saobraća ka mom roditeljskom domu uvek je gužva, bez obzira na doba dana. Takođe, voz uvek kasni i nekoliko mojih saputnika, očigledno neobaveštenih, vrpolje se i agresivno uzdišu. Muškarac s moje desne strane je toliko nervozan da prenosi nervozu na mene. Kad je voz napokon stigao, potrudila sam se da ne budem u istom vagonu s njim. ND mi je pomogla da se spakujem, što će reći da mi je naredila da sednem na krevet, dok ona pakuje stvari, zato što se moja metoda pakovanja sastoji od trosatnog zurenja u praznu torbu i trpanja u nju bilo čega što mi se učini iole korisnim; i to deset minuta pred polazak. Pre tri godine na Krfu, otvorila sam kofer i videla da sam spakovala pribor za šivenje i valjak za skidanje dlaka s odeće, ali ne i donji veš. Ne postoji graciozan način da se uvučete i sednete na sedište u vozu (u vagonu standardne klase). Izvodim trapav polučučanj, zatim iskorak i smestim se, zahvalna što je sedište pored mene prazno. Naslonim glavu na prozor i posmatram kako promiču neboderi i fabrike. Kad voz izađe iz Londona, zameniće ih beskrajni nizovi tipskih kuća; a onda, kako se bude približavao odredištu, tipske zameniće one zasebne, na koje će se nadovezati polja i seoski predeli. Gradsko dete Oli još uvek se oduševljava prizorom stoke na ispaši. Ako putujete s njim, čućete odraslog muškarca kako viče: - Krave! - kao dete koje ih prvi put vidi uživo, a ne u slikovnici.

212


Book as passion & BalkanDownload

Sinoć, pre nego što sam izašla iz kancelarije, odložila sam sve papire, obeležila sve što treba da se objavi i poslala Helen imejl u kojem dajem otkaz. Ako treba nekog da krivim, onda je to Una. Dovraga, morala je da postane ljubazna i razumna baš u odlučujućem trenutku, kad sam razmišljala o tome da napustim posao. Otada je potvrdila da je to prava odluka, mada i nju brine kako ću platiti stanarinu, budući da je to i nje-

na stanarina, i nije oklevala da mi to kaže. Na kraju, podržali su me svi kojima sam sinoć poslala poruke: ND je bilo drago i nimalo se nije iznenadila, kao ni Parovi; roditelji su bili malo zabrinuti, ali iznenadilo me je što su pokazali mnogo razumevanja. Htela sam da pozovem Gaja, ali bilo je suviše kasno. Zvaću ga od mame i tate ili ću mu možda poslati poruku. To verovatno može da sačeka i dok se ne vratim. Ni sama ne znam kako se osećam; malo sam uzbuđena zbog sopstvene smelosti, dosta zabrinuta i uplašena zbog svoje nepripremljenosti, i verovatno sam još uvek u šoku. Juče sam bar sat vremena sedela u kancelariji, pretvarajući se da čitam neku najavu, dok sam se zapravo sve vreme dvoumila da li da kliknem na “pošalji”. Nisam smela da se suočim s Helen i dam otkaz. Budući da sam u petak tražila slobodan dan, vrtelo mi se u glavi od nervoze pri pomisli na to da joj uručim pismo. I tako, kao prava kukavica, napisala sam imejl, poslala ga tačno u sedam uveče, zgrabila kaput i tašnu i pobegla. Helen mi još nije odgovorila. Osećam da sam u nevolji, mada nisam uradila ništa loše (ako se izuzme mašina za koričenje). *** 213


Book as passion & BalkanDownload

Majka me čeka na stanici. Vidim je s pasarele kako mi maše kroz prozor automobila s vozačke strane, kao da postoji mogućnost da sam zaboravila kako izgleda i da naše genetske sličnosti nisu dovoljno očigledne. Čvrsto me grli; prepuštam se onom primamljivom uživanju u majčinskom zagrljaju. Osećam njen miris: mešavina gerlena i laka za drvo. To je miris mog detinjstva. Skrećemo na prilaznu stazu, tata je već ispred kuće i čeka da prihvati moju torbu. -Odneću ti ovo gore u tvoju sobu, dušo - kaže i prebaci drugu ruku preko mog ramena. Tehnički gledano, “moja” soba je sada gostinska soba. Otprilike šest meseci je stajala nedirnuta, ali kada je mama zaključila da su moj posao i stan u Londonu konačno rešenje, izvadila je četke za krečenje i odnela moju kolekciju plišanih životinja u Oksfam. Soba je sada namenjena gostima, ali i meni. U predsoblju mi prilazi naš stari bigl, Hektor, pa čučnem da se pozdravim s njim; češkam ga iza ušiju i prislanjam lice uz njega. Bigl je po prirodi lovac. Kao mlad pas, ni Hektor nije bio izuzetak: nijedna žaba, zec ni lisica (kao što nam je pokazao jednog jezivog nedeljnog popodneva) nisu bili bezbedni u njegovom prisustvu (tata je zakopao lisicu). Međutim, kad je napunio dvanaest godina, počeo je da se vuče, a u četrnaestoj je već duboko zagazio u starost. Iako smrt kuca na vrata, on izgleda zadovoljno: jede keks kad god hoće i koliko hoće, svaki dan ide u šetnju i mnogo spava. Ponekad glođe neku papuču. Ja sanjam o sličnoj penziji. Produžili smo ka kuhinji, a Hektor se odgegao ka svom krevetu. Idem pravo ka peći, gde nameravam da provedem najveći deo vremena. 214


Book as passion & BalkanDownload

- Čaj? - pita mama. - Može, hvala. - Hoćeš sendvič? Kupila sam šunku u mesari. - Ne treba. - Malo supe? - Ne, hvala, mama. - Pogačicu? Imam pogačice. - Izgleda zabrinuto. Majka neće prestati sve dok ne budem spremna za brdo čvaraka. Ako je to podsvestan pokušaj da hranom nadoknadi umišljen nedostatak ljubavi, grdno se vara. Mada bih zbog njenih kolača pristala i na to. Tata se vraća, pošto je ostavio moju torbu. - Jesi li za šolju čaja, dušo? - Već sam pristavila, Arture. Baš pričamo kako ćemo jesti pogačice. - Zapravo, mama, ja... - Pogačice, da, to zvuči primamljivo, Suzan - kaže tata. - Mogli bismo s onim džemom što nam je napravila komšinica Stela. - Džem je napravila Stela iz hora. I pozajmila nam je mašinu za šmirglanje. - Tako je. Ta mašina već neko vreme stoji kod nas, čudi me da Rod nije došao da je traži. Sedamo za sto i jedemo (pogačice sa džemom koji je napravila Stela iz hora, puter, pavlaka, tura sendviča sa šunkom, zgotovljenih u zadnji čas, i na kraju kupovni keks). Slušam kako kreće rasprava mojih roditelja o tome da li Rod uopšte Aoristi mašinu za šmirglanje, jer (kako mi mama tiho kaže) Stela stalno jadikuje kako im se kuća raspada. To se 215


Book as passion & BalkanDownload

razvija u debatu o tome da li tata treba da kupi mašinu, bez obzira na moj komentar da je Rodova mašina uglavnom pokrila sve njihove potrebe za šmirglanjem. Popila sam dve šolje čaja, pojela dve pogačice, četiri trouglasta sendviča i malo keksa koji “treba da se pojede”; a kad tata zatrese kutijom, to više nije molba. Mama odbija da joj pomognem u raspremanja stola. Kaže mi da će večera biti za nekoliko sati, da sednem u dnevnu sobu i da se opustim. Una je bila u pravu. Sviđa mi se kod kuće. *** Mrak u selu je pravi mrak. To shvatam tek kad legnem u krevet. Kao da sam ispod površine vode (dodajte tome jednu opasnu ajkulu i Ijana Hislopa u ulozi nepokolebljivog spasioca i eto me u poznatom košmaru). Takođe, tišina je prava tišina: nema saobraćajne buke; nema pijanog vikanja ispod prozora ni treskanja vratima u stanu iznad, gde žive dva tipa koja, po svoj prilici, rasturaju drogu. Nema sirena hitne pomoći, jer na selu niko ne poboljeva. Zapravo, ovde možeš da budeš samo zdrav i čio ili mrtav. Ako se ipak razbolite, očekuje se da nekako to pregurate. Ako je nešto zaista opasno, moraćete u modernu bolnicu u gradu, jer od lokalne ambulante u najboljem slučaju možete da se nadate aspirinu i iskrenim željama za ozdravljenje doktora Rida, koji je ujedno i poštar. Kriminala gotovo i nema, osim kad tinejdžeri popiju pokoji sajder na krovu mesne zajednice. U tom slučaju gospodin Tejlor (školski domar/lokalni policajac) dođe na biciklu, promeni kapu i kaže im da sidu. Obično ga poslušaju. 216


Book as passion & BalkanDownload

Tišina se toliko razlikuje od neprestane londonske vreve da ne mogu da zaspim. Mada ću, kada dođe vreme za povratak, verovatno poželeti da se zavežem za peć. Kad ponovo budem u Londonu, on će mi se činiti neobično bučnim. Nameravala sam da spavam do kasno, ali budim se u osam i pet. Razlog može biti: mamino zveckanje po kuhinji, tatino dvadesetominutno tuširanje, miris slanine ili Hektorov lavež povodom slanine. Davno sam pitala majku zašto ustaje tako rano (u pola sedam radnim danom, a vikendom se časti spavanjem do sedam). Odgovorila je: “Imam toliko toga da uradim”. Nije mogla da mi kaže šta to tačno ima da radi, ali tata tvrdi da bi se kuća raspala da nema mame. Možda malteriše zidove. Kad sam ušla u kuhinji u pidžami koju mi je spakovala ND i ogrtaču koji sam našla u bivšoj Bruovoj sobi, sadašnjoj vešernici, mamu sam zatekla kako stavlja filter na aparat za filter-kafu. - Dobro jutro! - moja majka zvuči kao voditeljka dečjeg jutarnjeg programa. Ja sam više kao moj stari instruktor vožnje, Najdžel, koji je mrzeo sve osim pecanja pastrmki i pušenja (što je uključivalo i podučavanje tinejdžera). - Hoćeš kafu? Čaj? Toplu čokoladu? Sedam za sto i trljam oči. - Daj mi koji minut, mama. - Vadim krmelje iz očiju. - Mogu li da dobijem toplu čokoladu s penastim bombonama? - Ah, rasprodaja kolača! - uzvikne mama i začuti. Rastužila se, a i ja s njom, ali uglavnom sam zbunjena. Ne znam o čemu priča ni kakve veze rasprodaja kolača ima s mojom toplom čokoladom i penastim bombona-

217


Book as passion & BalkanDownload

ma. - Potrošila sam ih za kolač koji sam pravila za humanitarnu akciju u

Kranbruku - objašnjava. - Izvini. Osnovna škola Anglikanske crkve Kranbruk: godinama nisam čula ime svoje osnovne škole. Naviru mi sećanja: uvek je mirisalo na posebnu kombinacija varikine i masnoće za prženje; evo i sad mogu da osetim taj miris, što u osam i petnaest ujutru nije baš prijatno. Sećam se svoje kuke na zidu, s plastificiranim imenom i neizbežnom nacrtanom ružom iznad nje. Sećam se tuče s prijateljicom Andreom, kad sam joj sakrila pernicu. Sećam se časova baleta u sali; kasnije su me “posavetovali” da napustim balet zato što sam “trapava”. - Mama, zašto još uvek pečeš kolače za Kranbruk? - Na brzinu računam: završila sam školu pre šesnaest godina. - Zato što sam u školskom veću. - Nisam znala. - Eto, sad znaš. Treba im novi klavir. - Ponovo me je zapanjila. - Hoćeš čaj umesto tople čokolade? - nastavlja i meša pasulj na štednjaku. - Može. Mama odlazi da pristavi vodu za čaj. - Doručak će brzo, ali imaš vremena da se istuširaš na brzinu, ako želiš. - Sačekanu. - Nema problema. Kod kuće ništa nije problem. Nije problem da se istuširam; ne bi bio problem da zatim doručkujem umotana u velik, mekan peškir koji mi je 218


Book as passion & BalkanDownload

mama sinoć ostavila; ne bi bio problem da ostanem u pidžami, gledam televiziju i jedem čips ceo dan. Ne bi bio problem da sve vreme nosim isključivo pidžamu; to bi mami samo bio izgovor da ode u grad i kupi mi još neku. Ne sećam se kad sam se poslednji put probudila u Londonu, a da nisam imala neki problem. Tata se pojavljuje na vratima. - Kuvaš čaj? - Tata namiriše čajnik, kao što Hektor čuje pištaljku za pse. Sedne za sto naspram mene. - Izgledaš kao da si spavala u ambaru! - Ma, nije istina, Arture. - Kad se budeš okupala - kaže tata i pogleda me preko novina momci će da se otimaju o tebe. - Ili možda samo jedan. - Osećam da mi obrazi gore. - Nabavila si dečka? Ne mogu da se ne nasmešim tatinom izrazu; kao da dečka uzmeš kad ti treba, kao što bih izašla da kupim mleko. U mojoj glavi, odgovor na to pitanje je ne, mada me je Gaj nazvao svojom devojkom. Kad sam poslednji put bila kod njega, neko ga je zvao s posla. Iako je izašao iz sobe, čula sam ga kako kaže:

Sad sam s devojkom, ali pobrinuću se za to sutra ujutru... - Viđamo se - kažem tati. - Ne razumem - kaže mama i na sto stavlja četiri vrste džema (iako ja uvek jedem isključivo onaj od maline). - “Viđamo se”. Šta to znači? Ili ste zajedno ili niste, zar ne? Da li se taj momak “viđa” i s drugim devojkama?

219


Book as passion & BalkanDownload

- Nadam se da ne - kaže tata. - Osim ako to nije obostrano. - Namiguje mi. Pokušavam da zamislim kako me Gaj vara: kako razgovara telefonom u kupatilu, moli prijatelje da potvrđuju njegove priče, ne javlja mi se na telefon kad je s “njom”. Ne verujem. Nemoguće. Gaj je siguran, pouzdan. Poput polovnog automobila. *** U životu svake devojke postoji onaj depresivan trenutak kada shvati da je njena sredovečna majka u boljoj formi od nje. Kad je mama predložila da pođem s njom da prošetamo Hektora, zamišljala sam kako hodamo stazicama nogu pred nogu, dok nam sunce bije u lice; zastajemo da beremo divlje kupine i divimo se šumskom cveću. Nažalost, nije 1928. i moja majka ne hoda nogu pred nogu. U lice mi ne bije sunce, već vetar koji mi tera suze na oči. Delimično me štite moje fensi kaljače, mamina trenerka i plava kapa Milvol iz Bruove kratke navijačke faze, ali i dalje mi je neprijatno. Mama grabi uz brdo, dok Hektor i ja kaskamo za njom s dušom u nosu. Ne znam šta je gore: to što je šezdesetjednogodišnja žena brža od mene ili što sam u formi koliko i matori, artritični bigl. Moram ponovo da krenem u teretanu. Stižemo na zaravan, te je lakše držati korak. Hektor dobroćudno kaska mami uz nogu, a ja upijam pogled: zelena polja prostiru se unedogled, njive se nižu jedna za drugom u ponegde isprekidanim, ali pravilnim linijama; ogromno plavosivo nebo širi se sve do horizonta. Prelepo. U tom prostoru, na tom vazduhu, osećam da napokon mogu da dišem i sa zebnjom pomislim na vazduh u 220


Book as passion & BalkanDownload

Londonu. Ipak, u gradovima bar postoje obeležja; ovde nema ničega po čemu bih se orijentisala - sve njive su iste, ono tamo rastinje izgleda potpuno isto kao ovo ovde. Bez mame u ulozi vodiča, izgubila bih se za sedam minuta. Morala bih da sklepam neko sklonište i nadam se da će me neke veverice prihvatiti kao člana porodice. - Dakle, tvoj dečko - kaže mama iz čista mira. - Kako se zove? Ne želim raspravu, te se ne obazirem na ono “dečko”. - Gaj - kažem. - Zove se Gaj. - Kakav je? - Fin je - odvratim. Spremio mi je večeru i rekao da ništa ne bi menjao kod mene, dakle, fin je. - Računovođa. - A, da, riđokos je. - Jel' zgodan? - pita mama. - Aha. - Mada, znaš, kosa... - Kako ste se upoznali? Vetar ponovo duva i to tako jako da se mama i ja upinjemo da ostanemo na nogama. Hektorove uši lepršaju, ali on je nizak, pa mu vetar ne smeta previše. - Preko aplikacije za upoznavanje - vičem, pokušavajući da nadjačam nalet vetra. - Preko čega? - viče mama. Čekam da vetar utihne i objašnjavam. - Skineš aplikaciju za telefon, zove se Tinder. Pokaže ti fotografije svih slobodnih osoba u tvom kraju koje su postavile tu aplikaciju i spoji vas, ako se jedno drugom sviđate. Počeli smo da razgovaramo i sada smo... - kažem “zajedno”, ali reč se gubi u još jednom naletu vetra.

221


Book as passion & BalkanDownload

- Mislim da sam čitala nešto o tome... - odvrati mama ne dovšivši rečenicu, što znači da pažljivo odmerava šta će reći. - Zar ne bi radije upoznala nekog na... normalan način? Stižemo do vidikovca iznad doline. Tu je nekoliko stolova za piknik, za one što vole da jedu sendviče na pustoj, vetrovitoj visoravni. To je jedini deo rute koji prepoznajem, možda zbog tih čudnih stolova. Gledam dolinu, tražim mostić preko potoka, zatim polako skrenem pogled nadesno, dok ne ugledam odsjaj crvenog poštanskog sandučeta i šumarak iznad njega - naša kuća je odmah tamo iza. Pre mnogo godina, jednom sam videla Brua kako krišom puši pored tatine šupe, te sam morala da se pretvaram da sam spazila sokola, kako ga i mama ne bi primetila. Mama je daleko ispred Hektora i mene, dok krivudamo niz brdo. Pretpostavljam da žuri jer “ima mnogo toga da uradi”, mada nikada nije lako pogoditi šta mama misli; još je teže ako se nalazi trideset metara ispred mene, okrenuta leđima. Čista posteljina, meki peškiri, doručak i hrana dostupna ceo dan: otkako sam došla, kao da sam na odmoru. Bujna priroda seoskog predela pruža osećaj slobode. Kao da mogu da se širim unedogled, bez bojazni da ću naleteti na neki Nando ili parkiralište ili čoveka. Tek kad ubrzam da stignem mamu, shvatam da je ovaj krajolik koji sam uzdigla do utopijskih visina deo njenog svakodnevnog života.

Šetnja

sa

psom

je

svakodnevna

obaveza,

a

ne

luksuz;

moje odmaralište je njeno radno mesto, moj doručak samo još jedna obaveza s njene liste, koju treba precrtati. Kladim se da uvek odradi sve sa liste. Hektor njuška neke grančice, a ja stižem mamu. - Kako si znala da si spremna da se udaš? 222


Book as passion & BalkanDownload

- Ovo je baš iz vedra neba - kaže. - Zašto me to pitaš? - Zanima me. - Što je sasvim dobar razlog da postaviš neko pitanje, mada, istini za volju, nisam sigurna zašto pitam. Možda ima veze s Gajem. Osim toga, najednom imam osećaj da ne znam mnogo o njenom životu. Mama ćutke razmišlja. - Valjda ne možeš da znaš, ne pouzdano. - Pogledom traži Hektora, ne može da ga nade pa ga doziva. On iskoči iz nekog žbuna, koliko Hektor uopšte može da skoči. - Mislim da to nije tako jednostavno - dodaje. Znam da je bolje da sačekam da majka sredi misli, a ne da je pritiskam. Tu više ličim na tatu: ne drži me mesto, nestrpljiva sam, nagla. Međutim, bližimo se kući a ja hoću da čujem odgovor pre nego što prođe trenutak. Kako je počela, kao da sam je pitala da postavi formulu za beskonačnost. Napokon će: - Bila sam zaljubljena u tvog tatu i znala sam da ću pristati, ako me bude zaprosio. Prošlo je još pet godina, ali na kraju me je zaprosio. Saginje se da pomiluje Hektora. - Znaš da će biti uspona i padova i nadaš se da će trajati večno, ali pristaneš, svesna da možda neće biti tako... - Malo usporava (to primećujem, jer lakše dišem). - Ne, to ne zvuči kako treba. Zvuči kao da sam mnogo razmišljala, a nisam. Bila sam srećna i htela sam da se udam za tvog tatu. Bila je to ispravna odluka. Možda baš zato što nisam morala da razmišljam. Na osnovu maminog odgovora, menjam taktiku. - Kad si shvatila da si zaljubljena u tatu?

223


Book as passion & BalkanDownload

- Tako to ide? - smeje se. - Nije to bio neki određen trenutak: prala sam sudove i pomislila, oh, zaljubljena sam u Artura. Išlo je postepeno kaže drugačijim glasom, mekšim, ma o višim nego inače. Vraća se u mladost i seća se kako je to kad doživiš onaj prvi nalet ljubavi i znaš, kao što ona zna, kao što ja znam, a duplo sam mlada od nje, da se to osećanje nikada ne vraća, kad jednom izbledi. Zvuči čudno, ne loše, već samo čudno. Vratila me je u vreme pre mog rođenja. - Šta te je privuklo kod njega? - Pa, bio je veoma zgodan - počinje. Kao da joj obrazi gore ili je to samo vetar. - To je bilo dovoljno za početak. Bio je veoma harizmatičan i duhovit. Kad smo se upoznali, tek je bio počeo da radi za Tajier šut, što je ostavilo dobar utisak na baku i deku. - Čini se da je bio dobra prilika. - Ne kažem da je bio savršen. Niko nije savršen. U daljini vidim zadnja vrata kuće. Hektor zaostaje i drago mi je što će moći da se odmori; verovatno će se stropoštati u krevet čim budemo stigli. Po svoj prilici ću i ja to da uradim. - Sećam se - nastavlja mama da sam u jednom trenutku pomislila: “Ne ide mi na živce”. Čkiljim u nju upitno. - Šta hoćeš da kažeš? - Hoću da kažem da mi je kod drugih momaka uvek nešto smetalo: ili vozi prebrzo ili, znaš već, ne dopada mi se taj i taj njegov prijatelj, ali s tatom, sećam se da sam pomislila da mi ništa ne smeta previše. - Približavamo se kući. - Mislim da me je to privuklo u prvom trenutku, sve te njegove dobre osobine, znaš. - Mama otvara vrata i propušta Hektora da ude. - Što si

224


Book as passion & BalkanDownload

duže s nekim, to lakše primećuješ njegove mane. I dalje ti se dopadaju njegove vrline, to te privuče u početku. Ali kad spoznaš i one loše... Majka izuva čizme, jednu po jednu, i baca ih na otirač. Odlazi da skuva čaj, s farmerkama još uvek uvučenim u debele čarape. Okreće se preko ramena i gleda me. - Kad prihvatiš nečije mane - kaže - odlučiš da ostaneš s njim. *** Kasnije, zateknem sve očeve mane na sofi, gde gleda fudbal, zato što voli fudbal i zato što je nedelja po podne; zato što je to tako u mojoj porodici i uvek je bilo tako, otkad znam za sebe. Dok smo bili deca, Bru bi mu se pridružio s pivom od đumbira. Uvlačio bi ga u rasprave o igračima i o drugim... stvarima u vezi s fudbalom. Mama i ja smo ih (rado) ostavljale na miru: ona bi spremala večeru, zatim bi s kafom i novinama sela uz isturen prozor ili bi pozvala baku Liz, sprečivši me tako da surfujem netom (to je bilo ono davno i mračno doba dajalapa, kada su ljudi još upotrebljavali izraz “surfovati netom”). Tada bih otišla u svoju sobu i izmišljala razne koreografije. Stojim na pragu dnevne sobe. - Zdravo, tata. - Zdravo, dušo. Izgledaš... opušteno. - Posle šetnje i tuširanja, na sebi imam prastaru trenerku, gornji deo pidžame i mamin džemper od kašmira. Ne bih bila opuštenija ni da sam mrtva. Krenem ka fotelji. Tata me nije izbacio iako sam žensko, te se prebacim preko naslona i sklupčam. - Koji je rezultat? - vidim rezultat na ekranu, ah to mi je uvod. 225


Book as passion & BalkanDownload

- Dva prema jedan za Junajted - odgovara, ne skidajući pogled s ekrana. - Ali nezasluženo, nisu baš tako dobri. Tata je navijao za Mančester junajted još dok je bio u stomaku, kao i njegov tata i njegov tata pre njega; kao i Bru sada. Nepotvrđeni izvori iz porodilišta tvrde da su mu zasuzile oči kad sam se rodila, ali poznato je da bez ustručavanja rida zbog važnih poraza Mančester junajteda. Koliko sam shvatila, kvalitet igre Junajteda važan mu je koliko i rezultat. Nikada nisam razumela zašto se tata razočara kad njegovi pobeđuju, ali ne igraju dobro. Kao nabusita tinejdžerka, smatrala sam da je najvažnija pobeda i da treba da budeš srećan što si pobedio (jer sam ja uvek gubila i svet je bio protiv mene, i bila sam debela i nijedan dečak nije hteo da me pogleda, i UMUKNI, NEĆEŠ TI DA MI PRIČAŠ ŠTA ĆU DA RADIM). S godinama sam shvatila da sredstvo može biti važno koliko i cilj; rezultat možda nije onakav kakvom si se nadao, ali tvoj put do cilja će ostati zapamćen. Volim očevu plemenitost, međutim, i dalje mislim da jedan tim pobeđuje zato što je bolji. Čujem zvižduk koji označava kraj poluvremena. - Kako si? - pita tata. - Dobro sam. Lepo mi je ovde. - Oboje ponovo gledamo u ekran, dok počinju reklame: muškarac se brije najnovijim, najoštrijim, najboljim žiletom, dok se zelena pozadina vrti oko njega. Po mom mišljenju, tip je suviše lep, onako klasično, da bi bio seksi, ali opet, ja nisam ciljna grupa te reklame: muškarci mu verovatno zavide na ćosavom telu i šokantno četvrtastoj vilici. - Kad se vraćaš u London? 226


Book as passion & BalkanDownload

- Valjda se trudim da ne razmišljam o tome. - Baš je loše, a? - Ne, nije... samo nema mnogo toga čemu bih se vratila. - Dobro, imaš tog novog momka. - Aha. Tata se kikoće i okreće se ka televizoru. - Izgleda da treba da ga čuvaš. - To je sve što ima da kaže na tu temu; ili sam s nekim ili nisam, njemu je svejedno i neće se mešati, sve dok me neko ne bude zaprosio, a i tada će to biti samo ne bi li pokušao da ga zaplaši. Ne znam da li treba da čuvam Gaja. Ponavljam njegovo ime u mislima: Gaj. Samo neki tip

s kojim se viđam. - Tata - kažem kad se na ekranu pojavi najava za naredne utakmice - kako si znao da je mama ona prava? - Ne postoji ona prava, zar ne? - Dobro, onda, kako si znao da hoćeš da se oženiš njome? Smejulji se sebi u bradu. - Još uvek nisam siguran. *** Za večerom majka pita šta ću u vezi s poslom. Zapravo, ne pita otvoreno. Priča mi da Izi, dvadesetjednogodišnja ćerka Filipe iz crkve, treba da se preseli u London i da traži posao. Filipa je zabrinuta, ali Filipa inače mnogo brine... Mama ne zvršava rečenicu, što je znak da ja treba nešto da kažem.

227


Book as passion & BalkanDownload

- Prošle nedelje sam poslala jednu prijavu - zastanem i čekam da mi majka čestita na marljivosti i budućoj karijeri direktora marketinga i društvenih medija, ali ona ćuti. Napokon, proguta zalogaj i kaže: - I to je nešto. - Znaš li šta bi volela da radiš na duge staze? - pita otac. Moji roditelji su zahtevna publika. Trebalo bi da izvalim neki vic, da zagrejem gledaoce. - Čujem da se odnosi s javnošću dobro kotiraju. - Tata izgovori jedno mlako “ha”. Mama sipa spanać u tanjir. Dodam: - Možda ću da pitam Izi za savet - i smejem se, mada, što više razmišljam o tome, sve manje mi deluje kao šala. - S tvojim iskustvom lako bi mogla da nađeš nešto - tata će velikodušno, ali ne kaže šta bi to “nešto” moglo da bude. Majka seče kobasicu jednim preciznim potezom. - Moraš da razmisliš o tome šta bi volela da radiš. To nikada nisu bili odnosi s javnošću, jel' tako? - Tata zatim dodaje: - A pisanje? Treba mi malo vremena da shvatim šta je upravo izgovorio. Otkuda tata zna za moje pisanje? I šta s pisanjem? Kad god razbijam glavu time, završi se isto: čujem Gaja kako kaže: Mislio sam da znaš da to nije real-

no. - Ne znam da li bih mogla da živim od pisanja. - Ako želiš time da se baviš - kaže otac - moraš samo da smisliš kako to da sprovedeš u delo. Ako je novac u pitanju... - Majka pući usne. Ne gledam u nju, ali znam da to radi, osećam. - Ne mogu to da vam tražim.

228


Book as passion & BalkanDownload

- Pa, nismo milioneri - nastavlja otac, u slučaju da za ovih dvadeset sedam godina nisam shvatila zašto nikad nisam dobila ponija za rođendan - ali nešto možemo da smislimo. *** Ujutru otvaram oči tačno u 7.46 i čujem mamu kako pravi doručak i tatu kako peva Makin Whoopee dok se tušira. Ležim nepomično i slušam. Zvonjava mog telefona narušava mir. Sofi: Kad se vraćaš? Rozi: Danas:) Sofi: Super! Dođi na večeru. Mogla bih ovde da ostanem mesecima, možda i godinama. Da visim pored peći, šetam se, spavam; zapravo, da živim život jednog bigla u penziji. Međutim, uvek bih znala da ću otići i da ću se pitati kako bi bilo da je bilo drugačije. Znam i da bih se sukobila s majkom: žalila bi se da joj remetim strog raspored za hor, pilates i neodređene dnevne obaveze. Nedostajali bi mi prijatelji, tišina bi postala nepodnošljiva, a na selu se sve prodavnice zatvaraju u pola šest. Moj dom će uvek biti ovde, ali moj život je u Londonu i vreme je da se vratim, šta god da me tamo čeka.

229


Book as passion & BalkanDownload

21. Izađi iz moje kuće Budim se i gledam na sat. Osam i osamnaest minuta. Od danas sam nezaposleno lice. U stanu je tiho, te pretpostavljam da su Harijeta i Una već otišle na posao. Okrenem se na stomak i nastavim da spavam. Ponovo se budim u devet i četrdeset dva. Budući da nisam ni mamurna niti imam sedamnaest godina, prisilim se da ustanem. Posmatram svoj lik u ogledalu, dok perem ruke. Ostaci jučerašnje maskare pretvorili su se u krmelje, koji su se zalepili za donje kapke, te uzimam vatu iz ormarića i skidam ih, pazeći da se ne ubodem u oko i oslepim - samo mi to još treba. Uživam u tome. Na obrazu imam ogromnu bubuljicu, toliku da bi mogla da razvije sopstveno gravitaciono polje; Harijeta bi jednog dana mogla da potraži daljinski upravljač i ispostavilo bi se da ga je usisala moja bubljica. Nežno je pritiskam, dok iz nje ne pokulja gnoj, nalik larvi. Imam mitesere na nosu i malo sazvežđe na bradi; to sranje mi je zapušilo pore i verovatno stoji tu već mesecima. Dosta je bilo. Danas je novi dan - prvi dan mog života bez sranja. U kuhinji sipam činiju pirinčanih pahuljica i odem u dnevni boravak da ih pojedem ispred televizora, kad omekšaju u mleku. Dovraga, trebalo je prvo da uključim televizor, moram to da zapamtim za sutra. Menjanje kanala je depresivno: mogu da biram između ljudi koji prodaju kuće, ljudi koji traže antikvitete i ljudi kojima popuje Džeremi Kajl, te neko vreme gledam ljude koji prodaju kuće, a zatim razmišljam da li da progutan neko staklo, da se malo zabavim.

230


Book as passion & BalkanDownload

Pošto sam oprala činiju od pahuljica, otvorila sam frižider: namazu od ikre je istekao rok, te vadim kutiju i krećem ka kanti da je bacim. Otvorim poklopac i unutra vidim tetrapak od mleka koji bi trebalo da bude u kutiji za reciklažu pored moje desne noge. Neko vreme ga posmatram. Onda posmatram kutiju. Bacam namaz od ikre i zatvaram poklopac. Trebalo bi da se istuširam, ali u pidžami sam i vrlo mi je udobno, a i mrzi me. Otvorim kredenac s hranom i tražim za jelo nešto što ne mora da se kuva, ali nema ničeg. Glupa hrana. Na putu ka spavaćoj sobi svratim u kupatilo, stojim tamo jedan minut pa izađem. U spavaćoj sobi, moj laptop stoji na podu, tamo gde sam ga sinoć ostavila. Zgrabim ga i vratim se u krevet. Volim internet. Internet je sjajan: prepun je zanimljivosti koje vas vode ka drugim zanimljivostima, koje su ponekad još bolje od onih prvih. Posao me je sprečavao da provodim više vremena u traženju zanimljivosti, tako da je nezaposlenost zapravo dobra promena, budući da ću sada imati više vremena za internet. Internet će me zabavljati dok ne nađem posao ili dok se ne smorim ili ne umrem. Na naslovnoj strani Gardijana Anđelina Džoli sedi s grupom dece u belom šatoru -ispod piše da su u Kongu. Na sebi ima široku košulju/spavaćicu krem boje, kaki pantalone i spenserice. Na licu nema ni trunke šminke, pa opet izgleda otprilike zilion puta bolje nego što ću ja ikada izgledati, čak i ako bih skupila masnu kosu u čvrstu punđu i počela da se zalažem za bolji život dece u afričkim zemljama. Kucam u gugl

angelina jokie - da li ste mislili angelina jolie? Da. Prebacujem na slike i gledam niz fotografija na kojima Anđelina izgleda besprekorno, ljubazno i flagrantno seksi. Jedna fotografija je iz 231


Book as passion & BalkanDownload

liste pod naslovom “Pedeset najlepših žena na svetu”, te kliknem na nju i polako posmatram svaku ženu ponaosob: glumice, manekenke i muzičarke gledaju me savršenim, simetričnim očima. Predugo ih posmatram, te njihova lepota počinje da ističe moje nedostatke. Nos ti je prekratak, kažu laktovi Eme Stoun. Debela si, kaže brada Kire Najtli. U dnu strane, ispod nasmejane Skarlet Johanson, naiđem fino listu linkova za još “Pedeset naj...” veb-sajtova: “Pedeset najopasnijih gradova”; “Pedeset najbizarnijih imena”; “Pedeset najnepodnošljivijih filmova”; Budući da su me jednom prilikom naterali da odgledam LOL (s nenadmašnim tandemom Majli Sajrus i Demi Mur u glavnoj ulozi), sigurna sam da sam videla najnepodnošljiviji film svih vremena, te se odlučim za “Pedeset najslađih životinja” i nisam se pokajala. Zeka u baletskoj haljini! Hrčak u kadi! MAČIĆI U ČINIJI! Ozbiljno slatka stvorenja. Meni je prase s malim kaljačama mnogo prijatniji prizor od seksi Margot Robi. Nešto mi pucka u glavi i izduvava se, kao balon: mislim da to moje moždane ćelije odumiru jedna za drugom. Zatvorim prozor i laptop. Ustanem da se očešljam. Podignem gornji deo pidžame do rebara i u ogledalu posmatram svoj stomak sa strane. Ponovo sam u kuhinji i ponovo zavirujem u kredenac s hranom. Pomeram konzerve supe, u nadi da je iza njih možda zapala neka čokoladica - desilo se jednom. Danas nema ničega. Trebalo bi da pošaljem poruku Gaju, ali negde sam zaturila telefon, a potraga za njim mi izgleda kao prevelik napor. Četrdeset minuta kasnije, pozivam svoj mobilni s fiksnog i nađem ga ispod jorgana. Rozi: Kako si? Cmok. 232


Book as passion & BalkanDownload

Odgovor je stigao posle pedeset minuta, kada sam već prešla na lakiranje noktiju, tako da moram da pipam ekran jagodicama prstiju, da bih je otvorila: Gaj: Dobro sam, imam sastanak s klijentom.

Zovem te večeras? Cmok Kad mi se osuše nokti, odgovaram da jedva čekam i dodam neke sličice (smajli, telefon, tajmer za kuvanje jaja), ali zaboravim poljubac, te šaljem jedan naknadno. Bojim se da izgleda malo napadno. Rozi: Zaboravila sam da dodam poljubac, izvini! Cmok, cmok. Bacim telefon na krevet. Ovo će biti jedan dugačak dan. *** Jedan sat, što znači da je opet vreme za jelo. Kad je tetka Pola bila u bolnici, govorila je da joj je vreme za obrok najbolji deo dana - ne sama hrana, koja je bila nejestiva - već vreme u koje se služi. Često sam je posećivala u toku ta poslednja dva meseca. Sećam se kako sam jednog utorka sedela pored njenog kreveta, dok je objašnjavala kako je bolničko “vreme” specifično; nema linearnu strukturu, kao vreme izvan bolnice. Obroci su jedino po čemu možeš da se orijentišeš, zato što su “dani” samo prazan niz koji je počeo kad su te primili i završiće se “kad umreš”, rekla je natmureno. Kad osetiš miris tosta i čuješ kako zveckaju kolica sa čajem, dodala je, to znači da je dan otpočeo. Ručak znači da je prošlo pola dana. Kad večera stigne, ostalo je samo još malo do kraja. (“Pove-

233


Book as passion & BalkanDownload

čerje je kad čuješ odjavnu špicu Istendersa“, rekla je na kraju.) Sledeći put sam joj odnela ovseni keks i džin. To je bilo jedino što ne bi povratila. Tada nisam znala, ali njena odjavna špica je već bila počela i završetak njenog praznog niza nije bio daleko. Razmišljam o Poli dok spremam ručak, koji je daleko najbolji deo mog dana. Nisam ograničena bolničkim jelovnikom niti moram da jedem kupovnu hranu. Mogu da skuvam šta god poželim, da pustim mašti na volju. Kad sam jutros pogledala, kredenac s hranom izgledao mi je pust; zbrkana gomila neupotrebljive, obične nejestive hrane. Međutim, kad malo bolje pogledam, shvatim da je to Aladinova pećina puna raznih poslastica. Ja sam alhemičar koji će te sastojke da pretvori u zlato. Ja sam mađioničar za hranu. Moji rekviziti su: •

5 konzervi supe od jagnjetine i krompira

1 pakovanje špageta (otvoreno, poluprazno... ili polupuno, u zavi-

snosti od toga kako posmatrate stvari) •

1 pakovanje šećera

1 tegla mlevenog mesa

3 kutije pirinča (s različitim količinama pirinča unutra)

1 glavica crnog luka

1 kutija jorkširskog čaja

1 tegla začina za suši

2 pleha za pečenje od aluminijumske folije za jednokratnu upot-

rebu •

1 velika kesa slatko kiselih kokica 234


Book as passion & BalkanDownload

Mogla bih da izdinstam luk, skuvam špagete i dodam... Ne. Mogla bih da skuvam pirinač i napravim sos od... supe? Čaj, kokice i pita... od mlevenog mesa? Lupetam - ne možeš napraviti pitu bez testa. Za moj prvi trik, dame i gospodo, dečaci i devojčice, treba mi jedan dobrovoljac iz frižidera: imamo mleko, jednu tikvicu (poreklo: nepoznato, rok trajanja: nepoznat), teglu majoneza i četiri bočice laka za nokte u različitim nijansama. Bojim se da moja mašta ne doseže toliko daleko. *** Ručak je bio razočaravajuć: na kraju sam skuvala špagete i pojela ih sa sosom od kečapa i majoneza. Na kuvanje, jelo i pranje sudova potrošila sam samo četrdeset pet minuta. Ležim na krevetu i zurim u tavanicu. Plan je bio da odspavam. To mi je izgledalo kao dobar plan. Na studijama, dremka je bila bitna stavka u mom dnevnom rasporedu, isto koliko i predavanja; sve dok nisam batalila ovo drugo, te je svakodnevna dremka dobila još bitniju ulogu. Današnja popodnevna dremka trebalo je da bude omaž svim značajnim dremkama iz mojih spokojnih studentskih dana (još da imam snimak Vreline, jedan kinder bueno i predavanje o kineskom nacionalizmu na koje treba da idem, mogla bih da napravim vernu retrospektivu događaja). Međutim, već dvadeset minuta bezuspešno pokušavam da zaspim. Mislim da sam izgubila sposobnost da dremam po podne. Pokušaj otežava i to što sam odmorna, jer sam se probudila pre samo pet sati, a pretpostavljam da moje telo jednostavno nije naviknuto da se odmara u ovo doba dana. Naviklo je da sedi pogrblje235


Book as passion & BalkanDownload

no ispred kompjutera, očajnički se opirući dremežu. Otvorim laptop i ulogujem se na Fejsbuk. Gledam novosti i prvo naiđem na fotografiju Sofi i Olija, koji poziraju u kući njegovih roditelja, gde su bili prošlog vikenda, radeći ono što mi je Sofi već ispričala u porukama: Oli drži tek rođenu sestričinu, Lili; Sofi nosi džemper koji sam joj poklonila za Božić. Idem dalje. Ejmi Ratmel, stara školska drugarica, udala se i evo dokaza - svih 275 fotografija. Krećem da klikćem po fotografijama, da vidim venčanicu, ali smorim se posle četrnaeste. Zatim vidim da je tip po imenu Aleks Hodžiz promenio status. Ime mi je poznato, zajednički prijatelj nam je Bob, ali ne mogu da se setim ko je. Neke njegove fotografije ne mogu da se vide, ali one koje mogu imaju sličan naslov: kik-boks. Evo Aleksa u ringu kako udara protivnika, a evo ga i ovde kako stoji pored još jednog kik-boksera. Ima tu još fotografija na kojima prima pojas na nekakvom prvenstvu u kik-boksu. Zaključujem da Aleks Hodžiz voli kik-boks. Nažalost, ja ga ne volim. Budući da se ne sećam da sam ga ikada upoznala, izbacujem ga iz prijatelja. To nije baš prijateljski, ali ne verujem da će primetiti da me nema. Sudeći po raznim satusima i postavljenim fotografijama, svi žive u sreći i veselju i svi su lepši/srećniji/bogatiji/uspešniji od mene. Na seriji nedavno postavljenih fotografija Mejzi Bejker, devojke s kojom sam nekada radila, vidim je kako pije šampanjac s naočarima za sunce na nosu. Unutra. Dozvoljavam sebi trenutak zadovoljstva i posmatram još jednog prijatelja sa studija, Ričija. Preplanuo, sa širokim osmehom na licu stoji na palubi broda u beloj polo majici s amblemom neke škole za 236


Book as passion & BalkanDownload

ronjenje. Roditelji su mu umrli dok je studirao, oboje za tri godine (ipak je uspeo da diplomira s najboljim ocenama), a kad smo završili, zaključio je da je dosta bilo tuge i da mu je sreća prioritet, te je potrošio deo nasledstva na avionsku kartu u jednom pravcu za Bali, gde se upisao u školu za instruktore ronjenja. Bio je neverovatno duhovit i prijatan. Smislio je složenicu koja je za mene i dan-danas neprevaziđena: masturbovlačenje, imenica: reč koju je izmislio Riči, a opisuje radnju

masturbiranja u svrhu odugovlačenja. Na studijama sam dosta masturbovlačila. Na kraju sam morala da se nateram da učim u biblioteci, a ne u spavaćoj sobi. Politikologija je bila toliko dosadna da bih pre radila bilo šta, čistila kupatilo, prala veš ili gledala pomiće; a pornići bi vrlo lako odneli orevagu nad ribanjem kupatila/pranjem veša. Imala sam sreće, te sam studirala u vreme kada je pornografija bila besplatna i svima dostupna - sećam se vremena kad nije bilo tako. Ako niste hvatali Jurotreš

ili ako biste zaboravili da

uključite Kanal 5 u određeno vreme, mogli ste da gledate porniće samo na skremblovanom Skaju (i da se nadate da vaši roditelji ne gledaju pažljivo račun) ili da kupite časopis. Kad mi je bilo petnaest godina, radije bih pristala da mi čupaju nokte nego da tražim časopis s gornje police u seoskoj prodavnici. Bruu i meni roditelji nisu dozvoljavali da uvedemo Skaj (sad mi je jasno zašto), tako da je jedina prilika da gledam porniće bila kad odem kod Kler Frenton. Kad bismo se uverile da je Klerina mama zaspala, Kler bi ukucala četvorocifrenu šifru, te bismo gledale kako se gospodin Biznismen vraća 237


Book as passion & BalkanDownload

posle dugačkog radnog dana u kancelariji, da bi zatekao gospođu Biznismen s nosom u vagini plavokose navijačice, prve komšinice, iako je Komšinica svratila samo da pozajmi malo šećera ili odvijač ili nešto drugo. Gospodin Biznismen bi se prvo razbesneo, a zatim potpuno prihvatao situaciju i ubrzo joj se priključio. Kler i ja smo ispaljivale sarkastične komentare, smejale se i govorile kako je to “smešno”, mada sam se sve vreme osećala čudno i prilično napaljeno. Zatvorim Fejsbuk, ukucam adresu pouzdanog pornografskog vebsajta i gledam video-snimke s naslovne strane. Ima mnogo snimaka muškaraca koji svršavaju po licima žena, mnogo više nego što je bilo ranije, koliko se sećam. Jel’ to žene danas vole? Propustila sam onaj trenutak kad su sve žene zavolele Dženifer Lorens, te ne želim i ovo da propustim. Da li je moja ženstvenost ugrožena ako se ne pridružim? Da li da predložim Gaju da, umesto da ejakulira u moju vaginu, slobodno štrcne spermu u moj nos i oko njega? Razgovaraćemo o tome kad se budemo videli. Biram film koji sam već gledala: maser uveliko prekoračuje profesionalne granice, na veliku radost plavokose dame ogromnih sisa. Znam kako se film završava (znam kako se svi završavaju, ako ćemo pravo), ali to ne znači da nije dobar. *** Oko deset do pet, ponovo sam u kuhinji i otvaram kredenac s hranom.

Tvoj život je jadan, kaže luk.

238


Book as passion & BalkanDownload

Znam. Mogla si bar zube da opereš, dodaje šećer. Kažem im da odjebu i zatvorim vrata. *** Budući da sam ceo dan bila sama u stanu, bezmalo sam šokirana što vidim Harijetu kako kuva u kuhinji. Izgleda egzotično u odnosu na monoton stan i moram neprestano da gledam u nju kako bih se uverila da je stvarna. Jedva čeka da čuje kako sam provela dan, ali ne želim da priznam da sam samo jela, samozadovoljavala se i u panici se istuširala kad mi je poslala poruku da je krenula s posla. Odvraćam joj pažnju tako što je pitam kako je ona provela dan. Veliko je olakšanje čuti zvuke drugog ljudskog bića, a ne one iz televizora koji neće da mi odgovori, ma koliko vikala na njega. Sad znam da ipak nisam jedini preživeli posle nuklearne katastrofe, kao što sam zaista pomislila oko šest i petnaest. Pita me kako ide potraga za poslom. Iskrivila sam lice. - Baš dobro, a? Uzdišem. - Moram nešto da smislim, poludeću ako budem sedela ovde po ceo dan. Harijeta se okrene i uzme činiju s rešetke za sudove. Sipa nešto zeleno iz šerpe i najednom mi je drago što sam u zamrzivaču pronašla gotovo jelo kojem je istekao rok trajanja. - Znam da to nije ono što ti želiš, ali nama trebaju asistenti u nastavi - dodaje, videvši moj bespomoćan izraz lica.

239


Book as passion & BalkanDownload

- Oni pomažu učiteljima, obavljaju dodatne aktivnosti, pripremaju materijal, vode male čitalačke grupe i slično. - Nikada nisam radila s decom. - Znam - kaže Harijeta, uzima zalogaj zelene mešavine i, začudo, ne povrati. - Ali pametna si, obaveštena i vrlo dobro vladaš jezikom. Ne bi verovala nekim našim statističkim podacima o nivou pismenosti. To je veliki problem. Siđem s radne površine, gde sam se bila ugnezdila, i tapkam za Harijetom do dnevnog boravka. - Misliš da bih ja to mogla? Klima glavom, dok čekam da proguta (odvratan) zalogaj. - Ako si zainteresovana, mogu da popričam s direktorom? Vrlo je ljubazan, sigurna sam da bi ti dao posao. - Pa, dobro, i posao iz sažaljenja je bolje nego nikakav. Mada, kad god sam nekog na Tinderu lajkovala iz sažaljenja, uvek bi mi se obilo o glavu: tip te uvek startuje i onda moraš da nestaneš, što nije lepo, ili da se suočiš s grižom savesti jer si zauzeta baš te večeri kad on predloži da se vidite. Nikada nisam ni pomislila da radim s decom. Dok sam živela s roditeljima, čuvala sam komšijsku decu i, koliko mi je poznato, nijedno nije popilo varikinu dok sam bila odgovorna za njega, ali to je veoma daleko od odnosa s javnošću. Mada... u tome i jeste suština.

240


Book as passion & BalkanDownload

22. To nikada neću imati Sedim na krevetu i posmatram goluba koji je sleteo na mali travnjak ispod prozora, koji ponekad, u šali, nazivam našim “dvorištem”. Golub kljucka travku i čupa je, protrese kljunom i ispusti je, a zatim sve ponovo. U ruci mi je telefon. Otvorim poruku od Gaja i ponovo je čitam: Gaj:

Hej, jesi li juče dobila moju poruku? Kasno sam je poslao, možda si spavala. Kako si? Javi mi da li si slobodna večeras, mogao bih da svratim. Cmok, cmok. Htela sam da odgovorim sinoć, ali verovatno sam zaspala, kao što je Gaj rekao. Svakako bi trebalo da mu odgovorim. Nisam ništa planirala za večeras, tako da može da dođe. Bilo bi... fino. Napolju, golub se nakostrešio i skakuće unaokolo, zatim odleti do zida i stane, mašući krilima. Nisam ni znala da golubovi jedu biljke.

Šta je tebi...? To me je pitala ND posle prvog sastanka s Gajem. Tada nisam znala šta da joj odgovorim, a ne znam ni sada - i ja se pitam. Nije njegova kosa - nešto drugo je u pitanju. Nešto u meni je nestalo ili ga nikad nije ni bilo. Više nije ni bitno.

241


Book as passion & BalkanDownload

*** Harijeta je održala reč i zakazala mi jednodnevni probni rad u osnovnoj školi Džoan Skot. Međutim, obavestila me je da pre toga moram da prođem proveru dosijea. To je zvučalo zastrašujuće i zvanično i odmah me je uhvatila panika: imam tri kaznena poena na vozačkoj dozvoli; bila sam jednom na žurki koju je prekinula policija; jednom sam ukrala slatkiš s tezge u bioskopu... Da li će to uticati na odluku škole? Harijeta me je uveravala da neće, ali nisam se smirila dok nisam dobila zvaničnu potvrdu da nisam kriminalac. Ta informacija očigledno nije došla do Beti, školske recepcionerke. Trebalo mi je deset minuta da je ubedim da se nisam izgubila, da nisam iz lokalne obrazovne institucije niti sam došla da “kradem” (njene reči), već sam došla na probni rad kao asistent u nastavi. Najzad me je odvela do kancelarije direktora škole, gde imam prvi sastanak, i to s direktorom, gospodinom Hendom, pre nego što odem na čas. Stomak mi se grči dok sedim i čekam. Kao da opet imam devet godina i čekam ispred kancelarije gospođe Koli, zato što su me Fiona Evans i Šivon Čepman, poznate kao “kul devojčice” (Fiona je imala ponija, a Šivon je poljubila dečaka), ubedile da pobegnem sa časa muzičkog. U kancelariji sam se toliko kajala (što će reći, nisam mogla da prestanem da plačem) da me je gospođa Koli kaznila samo jednom zabranom odlaska na odmor, budući da mi je to bio prvi prekršaj. Međutim, Fiona i Šivon su bile optužene da su sve to smislile i kažnjene su s nedelju dana zabrane (morale su oba odmora da provode u učionici i da ručaju s učiteljem). 242


Book as passion & BalkanDownload

Pristala sam da pobegnem sa časa samo da bih im se dodvorila. Ali posle toga nisu mogle očima da me vide, jebiga. Gospodin Hend se pojavljuje na vratima. - Rozi? - pruži ruku i pozove me da uđem. Gospodin Hend me podseća na nekog strica s televizije. Insistira da ga zovem Tomas, ali budući da dobre vile umiru ako učitelja nazoveš imenom, držim se prezimena. Prvo, želi da zna zašto želim da budem asistent u nastavi. Kažem mu da volim decu i tražim nove izazove. Nedavno sam napustila posao i volela bih da radim još nešto, osim da jedem, masturbiram i gledam usranu televiziju, dok ne smislim šta ću dalje... nešto u tom smislu, a ipak bolje nego “Harijeta je mislila da bih mogla”. Zatim pita da li imam iskustva s decom. Budući da se gledanje repriza serijala U manjim verovatno ne računa, moram da priznam da imam vrlo malo iskustva i pretpostavljam da sam time uprskala stvar, jer je uslov za svaki posao nekakvo znanje i iskustvo, zar ne? Ipak, izgleda da ga to nije nimalo pokolebalo. Pita šta sam završila, gde sam studirala, kao i o mom iskustvu u odnosima s javnošću. Koliko se sećam, osnovno pravilo na razgovoru za posao, a čini se i na sudaru, glasi: nemoj da kažeš istinu, odnosno možeš delimično, ali ne u potpunosti. I uvek nakiti ono što ispričaš. Obožavala sam studije! Deca su super! Bilo je nekih segmenata u odnosima s javnošću koje sam volela, ali sam shvatila da me posao ne ispunjava i zaključila da to nije pravi poziv za mene! To je neki hibrid istine i laži, ali izgleda da pali. Posle pola sata, gospodin Hend kaže:

243


Book as passion & BalkanDownload

- Rozi, mislim da si sjajna za ovaj posao, imaš i previše kvalifikacija, ako se ja pitam. Samo sam morao da se uverim da ne nameravaš da otmeš neko dete. Ovde ne gledamo blakonaklono na tako nešto. Dok hodam niz hodnike prema predškolskom odeljenju, u vazduhu se oseća ustreptalost i pokret: zidovi prekriveni šarenim crtežima kao da su živi, a u svakoj učionici u koju zavirim sve vrvi od graje i užurbanosti pred početak popodnevne smene. Zatičem sličan prizor i u predškolskoj učionici, samo desetostruko intenzivniji. Deca kao da su se kupala u kojekakvim aditivima: mnogo njih radi svašta. Četvoro je u kuhinji, gde prave večeru za društvo lutaka i plišanih životinja. Drugi sede oko četvrtastog stola i prave... nešto od lego kocki; dvoje zajedno prave - šta? Svemirski brod? Garažu? Leteću garažu koja će se vinuti u svemir? Svuda vidim decu kako crtaju, čitaju, svađaju se oko igrice Četiri u nizu. Jedno dete trči oko neke tačke na podu. Beti mi je rekla da me učiteljica, gospođica Kanom, očekuje, te otvorim vrata i uđem u učionicu. Graja me podseća na onu u Leters baru sa Džonatanom, samo su ovi glasovi srećniji. Vidim gospođicu Kanom kako sedi u niskoj, udobnoj stolici za učitelje i raspliće dugačku traku za malu devojčicu koja stoji pored nje. Prilazim joj, a ona podigne pogled. Osećam se kao Guliver među Liliputancima. - Ti si sigurno Rozi - kaže. Ustane, otresa šljokice neobjašnjivog porekla sa suknje i pruži mi ruku. - Ja sam Sima, drago mi je. - Ako sam se pitala da li je Sima sposobna da se izbori s velikom grupom razigrane dece, njen stisak mi sve govori. - Malo je gužva, imamo čas slobodne igre. Henri, ostavi to. - Pra244


Book as passion & BalkanDownload

tim njen pogled ka Henriju, koji stoji ukočen, razrogačenih očiju, držeći u rukama verovatno zabranjeni predmet, to jest metlu. - Izvini, kao što sam rekla... sredom je prvi čas slobodna igra, pa sam mislila da bi mogla malo da čitaš s grupom dece. Jesi li nekad radila s decom? - Ovo mi je prvi put. Sima se smeje naglas i kaže: - Biće sve u redu! - što je uznemiravajuće, jer mi nije palo na pamet da bi moglo i da ne bude. - Dobro, da vidimo... - Uzme fasciklu sa stola i lista je, a ja za to vreme razgledam prostoriju. Dečji radovi su izloženi na svakoj površini. Crteži Sove i/ili Mace zauzimaju veliki deo jednog zida, a projekat o zdravoj ishrani sastoji se od papirnih tanjira dekorisanih omiljenim zdravim obrocima predškolskog odeljenja i postera za decu koje su pravili učitelji, s informacijama o hranljivim sastojcima: UGLJENI HIDRATI NAM DAJU SNAGU I ČUVAJU MIŠIĆE ! DOBRI UGLJENI HIDRATI NALAZE SE U CRNOM HLEBU I POVRĆU. Sad mi je mnogo lakše zbog one ogromne pice s povrćem koju sam smazala prošle nedelje. Na drugom kraju prostorije, na zidu stoje ogromna, svetlucava slova abecede, kao i brojevi i osnovna gramatička pravila. U ovoj učionici bi bila gužva čak i da nema dece. Sviđa mi se: u vazduhu se oseća kreativnost, koja u meni budi nadahnuće. - Evo - kaže Sima - počni s Deksom i Bilijem. Da vidimo... Deks je tamo kod aparata za vodu, a Bili je... - Prelazi pogledom po učionici. Deca su ozbiljno mala, ko zna gde se Bili zavukao. Začudo, Sima ga nađe

245


Book as passion & BalkanDownload

već posle nekoliko sekundi i zove ga da dođe. Prepoznajem u njemu jedno od dece koja su pravila nešto od lego kocki. - Bili, ovo je Rozi. Ona će danas čitati s tobom. - Bili se okreće ka meni i posmatra me netremice i bez straha. Za tako malo ljudsko biće, izgleda prilično uznemiravajuće. - Zdravo, Bili. - Ne mogu da se setim kad sam poslednji put razgovarala s malim detetom, osim što gunđam kad mi se nađu na putu u metrou. Bojim se da mi glas zvuči zastrašujuće. Bili me još malo posmatra, pa se okreće ka Simi. - Možemo li da uzmemo plastelin? - Ona mu ljubazno ali odlučno kaže da može, ali prvo mora da stavi novine ispod plastelina i da ga osta-

vi kad ona kaže da je gotovo. Osećam da ovo nije njihov prvi razgovor na tu temu. Nadam se da Bili neće zaboraviti da stavi novine. Ja ne bih. - Dobro, to je bilo kratko i možda malo čudno - smeje se Sima. - Bili je sjajan dečko, samo mu daj malo vremena da te upozna. Ali Deks je pravo srce, počni s njim. - Pomozi im, ali nemoj da im čitaš, kaže Sima; budi strpljiva, ali odlučna; pusti da sami shvate, ispravi ih kad pogreše. Daje mi gomilu formulara gde treba da beležim njihov napredak i ne prestajući da priča vodi me do stola za čitanje tik pored vrata. Nadam se da nije ništa bitno i od životnog značaja kao što je “ovako se daje injekcija u slučaju anafilaktičkog šoka”, jer sam prestala da je slušam. Najednom, sve mi to izgleda veoma ozbiljno. Deca uče da čitaju, što je jedna od najvažnijih životnih veština. Naučila sam da čitam otprilike u njihovim godinama i otada bezmalo neprestano čitam. Šta ako me neko dete pita šta znači

246


Book as passion & BalkanDownload

neka reč, a ja mu pogrešno odgovorim? Na primer, ako im kažem da “banana” znači “podmornica”? Da li uopšte znaju šta je podmornica? A šta ako nekog slučajno zakačim laktom po nosu? - Nadam se da ti je jasno? - pita Sima i gleda u mene. - Da. Naravno. - Super. Poslaću ti Deksa. U fioci imaš olovke za beleške. Čim se Deks pojavio na vratima, shvatila sam zašto mi je Sima predložila da počnem s njim: Deks je anti-Bili. Sitan je, plavokos, svetlih trepavica. Ne gleda u mene dok seda. Ćuti, te se upuštam u monolog. - Zdravo, Dekse! Danas ćemo zajedno čitati! Zovem se Rozi, ali nemoj da brineš ako ne zapamtiš moje ime. Jel’ voliš da čitaš? Ja volim da čitam... Rekla bih da je to neka zanimljiva knjiga, kako se zove? Deks gleda u knjigu i ćuti. - Mamine nove cipele! - kažem. - Opa, to zvuči sjajno! Hm, o čemu li je reč, šta misliš...? -Deks me pogleda, čini mi se s prezirom. Predlažem da otvorimo knjigu i saznamo, mada sam zahvaljujući svojoj besprekornoj veštini dedukcije zaključila da je reč o majci koja je kupila novu obuću. Deks počinje da čita tiho, prelazeći prstom preko slova. - Mami... su... cipele... mal...

- Male - ispravljam ga nežno. - Male. Žulja... - Žuljaju. - Žuljaju je.

- O, ne! - uzviknem. - Jadna mama! Šta misliš, šta će da radi? - Da kupi nove cipele - odgovara Deks, 247


Book as passion & BalkanDownload

- Možda si u pravu. Hajde da vidimo? Hoćemo li? Deks polako sriče. Toliko greši da mi je suviše okrutno da ga neprestano ispravljam. Ja sam čas tužna, čas radosna zbog mame, njeno troje dece i psa (kojem je, začudo, dozvoljeno da uđe u prodavnicu), dok ona proba cipele, jedan par za drugim, i napokon izabere jedne udobne na pertlanje, ali ih zaboravi u autobusu... Toliko sam se unela da po isteku petnaest minuta nisam napravila nijednu belešku. Ipak, ne štedim reči hvale za Deksa. - Veoma dobro čitaš, Dekse! Znao si skoro sve reči! Da li ti se dopala priča? - Klima glavom. - Zar nije bilo smešno ono kad je mama zaboravila cipele u autobusu? Mada... bilo je i malo tužno... da li misliš da je bilo smešno ili tužno? Deks klima glavom. - Smešno? - Deks klima. - Bilo je smešno, zar ne? Deks nije baš pričljiv, ali imala sam i gore sudare na Tinderu. Odvela sam Deksa nazad u učionicu i sačekala na vratima da uhvatim Simin pogled. Zamolila je Bilija da čita sa mnom. Posmatram ga kako uzima knjigu iz svoje klupe, prolazi pored mene dok držim vrata i seda na moju stolicu. - Zdravo, Bili, jesi li zapamtio kako se zovem? - Jesam, Rozi - odgovara, ne skidajući pogled s mene. - Lepo, to je super! Sredom ćemo čitati zajedno! - Da - kaže Bili. - Zašto imate bubuljicu na licu?

248


Book as passion & BalkanDownload

*** Počeli smo da čitamo pre pet minuta. To vreme uglavnom sam provela razmišljajući o Siminom savetu da Biliju dam vremena da me upozna i zaista se nadam da ću uspeti, jer trenutno u njegovim očima vidim samo prezir. Bilijeva knjiga se zove Trka! i govori o dva polarna medveda koja su odlučila da se trkaju (polarni medvedi su poznati po tome što su uspešni sportisti). Ubrzo shvatim da je njegova knjiga teža za čitanje od Deksove (ima tu i višesložnih reči) i da Bili daleko bolje čita. Čita brzo i tečno, ne ostavljajući mi vremena za pitanja (Šta misliš, koji medved će pobediti? Šta misliš, zašto hoće da se trkaju? Zar nije super ova marama koju nosi prvi medved?), pre no što prede na sledeću stranicu. Kad pogrešno pročita “svaki” kao “vrlo” , moram da ga prekinem. - Koja je ovo reč? - pitam i pokazujem je. - Okleva. “Vrlo”. - Hoćemo li ponovo da je pročitamo? Zapravo počinje sa “s”. Možeš li to da izgovoriš? Bili ne skida pogled s knjige i vidim kako je stegao vilicu. - Svaki - kaže kroz zube. -Znao sam to. Nastavlja da čita tamo gde je stao, ali i dalje greši: “svaki” je “vrlo”, “tada” postaje “kada”, te ga prekidam i puštam ga da se sam ispravi, kako mi je Sima rekla. Međutim, svaki put Bili se sve više nervira, a naposletku teško uzdahne i zareži:

249


Book as passion & BalkanDownload

- Znam! - kako bi me ućutkao. Stignemo do kraja knjige (sudija trke je pingvin i rezultat je nerešen). Nerado hvalim Bilija kako veoma dobro čita, što je uglavnom istina. - Ne sviđa mi se ta knjiga - kaže prezrivo. - Zašto? Glavni junaci su polarni medvedi... - To čak i meni zvuči neubedljivo. - Zato što je za bebe. - Uveravam Bilija da knjiga nije za bebe, mada nemam čime to da potkrepim. Imam vrlo malo iskustva s bebama, možda današnje bebe počinju da čitaju mnogo ranije. Bili prekrsti ruke i kaže “hm”. Smejem se, jer sam samo u crtanim filmovima viđala decu da to rade. Nažalost, to samo pogoršava situaciju. Bili strojevim korakom odlazi nazad u učionicu, a ja skačem i žurim za njim, kako Sima ne bi pomislila da ne mogu da ga obuzdam, mada je očigledno da ne mogu. Na moje zprepašćenje, Bili ode na svoje mesto, sedne i okrene se ka Simi. Kao da mi se ruga. Sednem i ja za sto. Jasno je da nisam dorasla ovome. Nisam sposobna da pomognem Deksu da bolje čita niti imam vremena, strpljenja ni dovoljno ljudskosti da bih se dopala Biliju. Ovo nije bila dobra ideja. Priznajem da je Bili u pravu kad je njegova knjiga u pitanju. Namerno ju je ostavio na stolu: nije baš Životinjska farma, nije ni čudo što mu nije zanimljiva. Njemu treba priča koja će mu se dopasti i držati mu pažnju... Šta vole dečaci? Špijune? Fudbal? Političke intrige? Bili je oštrouman (između ostalog): možda bi to mogli da budu špijuni ili istražitelji. Dečaci kao što je on vole da rešavaju misterije... Sima se pojavljuje na vratima. - Jel’ sve u redu? 250


Book as passion & BalkanDownload

- Da, super, hvala. - Ustanem i spotaknem se o nogu od stolice. - Kako je prošlo? - Mislim da je bilo dobro. - Pokušavam da gledam bilo gde, samo ne Simu u oči. Ako sazna šta se dogodilo, nema šanse da mi ovde ponude posao. - Bili je... samosvojan. - Mislim da ljudi koriste taj izraz, zato što nije lepo da se za dete kaže da je “mali drkadžija”. Sima se smeši znalački. - Jeste, nesumnjivo je samosvojan. Zavolećeš ih, videćeš. Hajde da popijemo čaj. *** - Jel' sve u redu? - pita Gaj po četvrti put. Ako ćemo doslovce, treći put je rekao: - Jesi li dobro? - Ali to je već semantičko cepidlačenje. - U redu je. - Ne znam da li će mi to proći i peti put. - Nešto se događa - kaže Gaj. Ponašam se prema njemu kao da je glup, a nije. Otkako sam otvorila vrata, glumim “devojku koja želi da bude s tobom”, ali nisam baš neka glumica. Kada je stigao, bilo mi je lakše da glumim, jer ga nisam dugo videla, te sam počela da se pitam da li su moje sumnje ipak neosnovane - možda sam se navikla da budem bez njega. Međutim, nisu. Kažem: - Ništa se ne događa. - Ali on odmah odgovara: - Rozi. - To je naredba: reci mi. 251


Book as passion & BalkanDownload

Okrećem se ka njemu i trudim se da ne plačem, jer bi to bilo bezobrazno nepošteno. - Mislim da treba da prestanemo da se viđamo. - Sklanjam pogled, ali osećam kako me i dalje posmatra. Ponovo gledam u njega. Na licu mu se ne vidi ništa, mada to može da znači da ne zna odakle da počne. Kaže: - Aha - a zatim ustane i hoda ukrug. Nasloni se na dovratak i pita: - Da li se nešto dogodilo? - Nije. - Ništa se nije dogodilo. Možda je to problem. - Aha. - Kreće da sedne u zelenu fotelju, dvoumi se, zatim ipak sedne i počinje s pitanjima: Koliko se dugo već osećam tako? Da li je on negde pogrešio? Da li je trebalo nešto da uradi drugačije? Da li postoji nešto što bi sada mogao da uradi? Odgovorim na svako pitanje detaljno i iskreno, koliko god mogu, ali ne znam da li time samo pogoršavam situaciju. Nikada ranije nisam raskinula s nekim, nisam vična tome, ja sam ta koju su ostavljali. Otkako sam se vratila od roditelja, sigurna sam samo u jedno: kada budem raskinula s Gajem, to će biti kraj. Ako se budem pokajala, ako budem usamljena ili pijana u tri ujutru - žalim slučaj. Čarli je nedeljama razvlačio naš raskid. Na kraju sam zaista pomislila da ću poludeti. Nije više razgovarao sa mnom, osim što bi vikao na mene kako ga bedačim i lagao o tome gde je bio. Zatim bi se kajao i bogoradio kako je on veoma loš čovek i ne bi se smirio dok ga ne bih ubedila u suprotno. Zaklela sam se da to nikada neću raditi, ako ikada budem morala da raskinem s nekim. Zatim nastupa gnev, u početku blag, a onda sve jači.

252


Book as passion & BalkanDownload

- Ako si se dvoumila, trebalo je da mi kažeš. Gubio sam vreme s tobom, napravila si budalu od mene - Gaj besni. - Ne, Gaje, nikada nisam... - Imaš drugog? - Nemam. - To kažem sa žestinom, jer mora da shvati da je istina. U svakom raskidu neizbežna je mogućnost da postoji tajanstveni treći. Gaj mora da zna da je problem isključivo u meni, da nisam od njega napravila rogonju zbog nečijeg većeg penisa ili smešnijih šala. Samo to još mogu da mu ponudim kao manje zlo. - Onda... zašto? - pita Gaj, kao što je i nameravao, iako sam se sebično nadala da ga (ko zna zašto) razlog neće zanimati. Bila sam sigurna da ću znati šta da mu odgovorim, kad za to dođe vreme. Ispostavilo se da sam se prevarila. - To osećanje se izgubilo - kažem. - Koje osećanje? - Osećanje da želim da budem s nekim, na takav način, mislim, posle onog početnog... da sam sigurna da mi se neko dopada, da mi se zaista dopada.., mislim da toga više nema. Kod mene. Gaj trepće kao da će zaplakati, a zatim mu se na licu ukazuje nešto više nalik intenzivnom gađenju. - Dakle, to smo razjasnili, hvala. Osećam se grozno, ali mislim da trenutno nemam pravo na to. Gaj samo želi da zna zašto sam se najednom predomislila u vezi s onim što navodno osećam prema njemu, a to je jedino što ne umem da objasnim. Zarivam nokte u dlanove.

253


Book as passion & BalkanDownload

- Mislim da mi se jednostavno više ne dopadaš. Gaj frkne kroz nos i nasmeje se prezrivo. Zatim klima glavom i naginje se, nasloni se podlakticama na butine, spojenih šaka. Kaže: - Ne želim da idem - i moje srce se raspada u paramparčad. *** Ipak, na kraju je otišao. Morao je. Otišao je do moje sobe, uzeo torbu, a onda sam čula kako se vrata zatvaraju. Sedim na sofi u tihom stanu i pitam se da li sam dobro postupila. To mi se često dešava u poslednje vreme.

254


Book as passion & BalkanDownload

23. Svet čula Pozvao me je gospodin Hend da mi kaže da sam dobila posao. - Sima mi je rekla sve najbolje o vama! - uskliknuo je. Mogla sam da zamislim bore oko njegovih toplih očiju dok se smeši. Plata nije neka. Suma koju je gospodin Hend spomenuo ne samo da je manja od moje plate u bivšoj firmi već je više poput skoka u bazen siromaštva s visine od deset metara. Međutim, radno vreme je sjajno: školski radni dan se završava u tri i petnaest. U najmanju ruku, majci će biti drago što imam posao, a to je dovoljan razlog da radim bilo šta. Budući da počinjem tek u ponedeljak, odlučila sam da se danas igram pisanja. Imam laptop i beležnicu i u po bela dana pijem čaj late u kafeu - znači, pisac sam. Zasada planiram da: 1.

Napišem najprodavaniju, uzbudljivu knjigu neodređenog žanra.

2.

Nađem agenta da me zastupa. (Napomena: saznati kako se dola-

zi do agenta) Smislila sam i Pomoćni plan u slučaju da Plan (onaj prvi) ne uspe: sama ću objaviti svoju najprodavaniju, uzbudljivu knjigu neodređenog žanra, jer vidim na guglu da je to danas moguće. Biće to hit o kojem će se pričati, te ću postati avangardni pisac iz senke, samo bogat. Onda će se po mojoj knjizi verovatno snimiti film i biću zauvek bogata i moći ću da pričam naokolo da sam pisac, umesto da objašnjavam da jesam

255


Book as passion & BalkanDownload

pisac, ali sam i asistent u nastavi, koga dotiraju roditelji... Još uvek nerado pričam o tome, dok nešto ne objavim. Ne verujem da NASA dozvoljava da se neko naziva astronautom ako nije leteo u svemir. *** Uh, nije lako biti pisac. I prilično je dosadno. Izgleda da nije baš jednostavno smisliti priču. Dokument koji sam puna optimizma nazvala “Knjiga” uporno ostaje prazan, beo, ispran, zbrisan, snežna oluja na Arktiku. Ispada da ima mnogo razloga da se ne piše, uključujući (i ne samo to): društvene mreže, internet novosti, snimke mačaka na Jutjubu, slušanje muzike i (dugo) zevanje unaokolo, u šta god, samo da se kreće ili čuje. Na osnovu tog otkrića, odlučila sam da pokrenem blog. Dakle, jasno mi je kako to nekome može da izgleda na prvi pogled: veoma slično dokoličenju i verovatno upravo suprotno pisanju knjige i pogubno po to, ali dozvolite mi da objasnim zašto nije tako. Blog sam nazvala Gospođica Komična Buntovnica i govori o svakodnevnim iskušenjima devojke u dvadesetim godinama koja je nedavno dala otkaz u firmi za odnose s javnošću i postala asistent u nastavi i pisac u pokušaju. Obrađuje različite teme, od izlazaka s muškarcima i rada u Londonu do toga zašto je Kejt Buš superiorna u odnosu na bilo koju savremenu pop pevačicu. Pisala sam na Tviteru, ali to je postalo malo dosadno i teško, jer sto četrdeset slovnih mesta nije dovoljno da napišeš bilo šta važno, te sam pokrenula blog. Razumete? Osim toga, toliko je lako pisati. Ne moram da smi256


Book as passion & BalkanDownload

šljam ideje, samo izbacujem prvo što mi padne na pamet, kao kad sam pisala dnevnik dok sam bila tinejdžerka, samo s manje samoprezira i komentara kako želim da izgubim nevinost. Iako se radi o drugačijem žanru, dok pišem blog izbrušiću svoje umeće, razraditi tematiku i stil svoje najprodavanije, uzbudljive knjige neodređenog žanra, koju samo što nisam počela da pišem. Trebalo mi je pola sata da smislim naziv bloga. *** Kasno nedeljno popodne. ND i ja sedimo na njenoj sofi i gledamo televiziju jednim okom, dok se ona sprema za izlazak s Edom. Na Tinderu sam. Dosta sam razmišljala o povratku u tindersferu: smatrala sam da bi to na neki način značilo da ne poštujem Gaja i da bi trebalo da sačekam neko vreme, međutim, dani su se pretvorili u nedelje, te sam shvatila da ne mogu večito da oklevam, jer nikada više neću imati seks. Pozvala sam starog prijatelja s posla, Lijama, kako bih čula muško mišljenje. Otkako sam naletela na njega na Tinderu, još uvek nismo stigli da se vidimo, ali takav je Lijam: javiće se na telefon i biće kao da smo se videli juče. Njegov savet je nedvosmislen: - Vrati se na Tinder. - Šta ako me Gaj vidi i pomisli da me baš briga što smo bili zajedno? Ili da sam samo ubijala vreme s njim, dok ne naiđe bolja prilika? - Jebote, ako te vidi, to znači da je i on na Tinderu, idiote. - Ne želim da ga povredim. - To samo devojka može da pomisli. Ro, otkačila si ga. To je gotovo.

257


Book as passion & BalkanDownload

- Kad je Tinder postao ovakvo đubre? - pitam ND. Ona uvija kosu ispred ogledala koje drži u krilu. - Nisam znala da je tako. - Jeste. Tinder je postao sranje. - Zašto? - Vidi. - Uguram se pored nje i pokazujem telefon. - Ovde. Nema. Nikoga - kažem svaki put kad se pojavi lice koje odbacujem. - Prebrzo prelaziš - kaže. - Daj meni da pogledam. - ND isključi uvijač za kosu, odloži ga i uzme moj telefon. Od sedamnaest muškaraca, trojicu je prevukla nadesno: Sema, Bena i Mata. - Uh! Kako to radiš? - Uzimam nazad telefon. - Na Tinderu je bilo toliko zgodnih momaka, a sada sve tipovi koji poziraju s drogiranim tigrovima u Aziji i kače fotografije svojih polnih organa. Da li muškarci misle da devojke vide kitu i pomisle: “Aha, ovo bi mogao da bude moj budući muž”? Da li postoje devojke koje zaista to misle? ND se smeje usiljeno. - Verovatno. Posmatram njen odraz u ogledalu. Usne su joj stisnute, deluje bezizrazno, kao da se dosađuje. Čujem to u njenom glasu. Pitam je da li je dobro, a ona kaže: - Ma, opet Ed. - Šta je bilo? ND uzdiše i okrene se ka meni. - Neke gluposti. Bez veze mi je bilo šta i da kažem. - Samo ti kaži. 258


Book as passion & BalkanDownload

- Mnoštvo sitnica - počinje. - Gluposti poput onoga kad najednom prestane da odgovara na moje poruke, pa se onda ne javi nekoliko dana ili mi kaže da će raditi nešto, a ispostavi se da je radio nešto drugo. Naravno da može da promeni planove, nije to... nego, samo... - Nastavi. - Mislićeš da sam paranoična. - Ne verujem. - Pokazala sam njegovu sliku Adeli s posla, a ona je rekla: “Aha, videla sam ga na Tinderu”. - Još uvek je na Tinderu? - kažem suviše brzo da bih mogla da sakrijem zabrinutost. U tome je stvar. Učinilo joj se da ga je prepoznala, ali nije bila sigurna, onda nije mogla da se seti kada ga je videla, što znači da je to moglo da bude pre sto godina, onda kad smo počeli da se zabavljamo ili čak pre nego što smo se upoznali. Pokušavam da budem nepristrasna, ali teško mi je, jer se nerviram na sam pomen Edovog imena. - Koliko glup treba da budeš da ostaneš na Tinderu kad imaš devojku? -kažem. Na to se ND nagne, prekrije lice dlanovima i zareži kao razjarena životinja. - I to! - viče. - Nisam njegova devojka, nismo zvanično zajedno. Rekla sam nešto o tome i on je jedva dočekao da promeni temu, te sada ne smem više ni da pitam. Onda me je pre neko veče njegov najbolji drugar pitao šta se to događa među nama, što očigledno znači da prijateljima ne priča o meni kao o svojoj devojci.

259


Book as passion & BalkanDownload

- Koliko dugo se već viđate? - Skoro sedam meseci. - Pilji u pod. Izgleda da je veoma nesrećna. Mogla bih da joj kažem da je Ed neviđena budaletina koja je zajebava i da treba da ga se kloni, i to što pre, ali to ne bi imalo smisla. Nije spremna da čuje tako nešto. Pretpostavljam da negde duboko u sebi ona to već zna. Zato odem u kuhinju i donesem dve kašike i teglu nutele koju sam videla dok sam kuvala čaj. Dok je otvaram, ona mi se smeši, doduše mlako. - Sedim ovde, treba da se nađem s njim, dajem sve od sebe da izgledam lepo, kao i svaki put - kaže dok jede nutelu - i znam da ću stići tamo i pomisliti, da, lepa sam, možda će ovoga puta primetiti to i nešto reći. Ali on to nikada ne čini, pa pomislim da sam ružna. - Nervira me što to misliš zbog njega. - I mene - kaže i zagrabi kašikom iz tegle. Pratim je do metroa i podsećam je da još uvek može da ga pozove i otkaže sastanak (Ed je to njoj učinio nekoliko puta), mada znam da neće, jer verovatno ni ja ne bih na njenom mestu. Onda je podsećam da uvek može mene da pozove i grlim je pre nego što nestane ispod površine zemlje. U autobusu, na putu ka kući, dobijam obaveštenje od Tindera da sam spojena s Matom, jednim od trojice što ih je ND lajkovala umesto mene. On odmah šalje poruku: Mat: Dobro veče, Rozi, kako si? Rozi: Dobro sam, hvala, Mate, mada bih bila još bolje da nisam

zaglavljena u autobusu.

260


Book as passion & BalkanDownload

Mat: Slažem se. Ne bi bilo dobro da zakasniš na naš večerašnji sas-

tanak. Ponovo čitam poruku. Jesmo li nas dvoje već razgovarali? Možda, mada mi njegovo ime nije poznato. Možda smo se dogovorili za večeras, a ja sam zaboravila na to. Možda “Mat” ima dijagnozu. Rozi: Hm... Molim? Da li smo se dogovorili nešto? Mat: Da, mislio sam da te odvedeni na piće večeras. Nećeš me ispali-

ti, a? Zatvaram konverzaciju. Ako je ovo njegov početni potez, svakako je delotvoran: ne znam da li mi se dopada ili ne. Imam još sedam stanica do kuće, ali imala sam i plan: htela sam da se istuširam, obučem pidžamu i prebacim peškir preko ramena zbog mokre kose. Htela sam da spremim nešto za jelo, nešto lepo s kozicama koje sam kupila u petak uveče s namerom da se častim, dok gledam neko ozbiljno sranje na televiziji. Možda ću malo da blogujem, onda bih mogla da nalakiram nokte i skočim do prodavnice prekoputa da kupim čokoladicu, ako mi se pređe... Moje neuzbudljivo, ali potpuno dražesno subotnje veče. Ponovo otvorim Matovu poruku, još jednom je pročitam i odgovorim: Rozi: Ne mogu da verujem da sam zaboravila. Gde i kada? Pijana sam. Delimično zato što sam od doručka pojela samo čokoladni namaz, a delimično zato što sam popila dva koktela za sat vremena, pored ona tri pića s Matom u pabu. Pijana sam - da li sam to već rekla? tako da nisam sasvim sigurna u neke stvari, kao na primer da li mogu da hodam, i očajnički se držim objektivnih istina, kako ne bih potonula: Mat je dizajner veb-sajtova. Mat je duhovit. Mat je pametan i zanimljiv i neprekidno pričamo otkako smo se upoznali pre četiri sata, mada se 261


Book as passion & BalkanDownload

osećam kao da ga poznajem četiri godine. U nekim trenucima se osećam kao da sam već njegova devojka. Mislim da ću biti njegova devojka. Mat ima svetlu kosu, tanke usne, visok je i krupan. Nije moj tip, ali privlači me iz nekog razloga koji nema veze s njegovim izgledom. Osim toga, do sada nisam imala sreće s momcima koji su moj tip. U svakom slučaju, ljubav je slepa. Rekla bih da je i Mat pijan: s rasprave o biciklistima, naglo prelazi na svoje viđenje Šekspira i kaže mi, zaplićući jezikom: - Trebalo bi da pročitaš Otela.

- Čitala sam u školi. - Sjajan je, obožavam tu dramu. Sve vreme se provlači ta tema suprotnosti, svetlost i tama, baš kao Otelo i Jago. Šekspir je bio daleko ispred svog vremena kad je opisivao rasizam. Klimam glavom. Sećam se svog sastava. Gospodin Ostin mi je dao peticu i istakao upravo tu ideju. I dan-danas se sećam kako naglašava da je Otelovu urođenu dobrotu upropastio Jagov mračni, izvitopereni um. Drama govori i o rasi, naravno, ali ja sam imala utisak da se ne radi toliko o različitostima koliko o dobru i zlu u svima nama, oteletvorenim u Jagu i Otelu. Njih dvojica su kao jedna ličnost. To me podseća na ono kako je mama opisala svoja osećanja prema tati, dok smo se vraćale iz šetnje s Hektorom. Pričala je o tatinim dobrim i lošim stranama i kako se njena ljubav prema njemu učvrstila tek kada je prihvatila njegove mane. Mislim da je to rekla. Ne mogu da se setim. Prilično sam pijana. - Nedavno sam čitao o neurolingvističkom programiranju - kaže Mat. - Zaista je zanimljivo. Navodi te da razmišljaš o onome što se događa u tvojoj glavi. Trebalo bi da pročitaš. 262


Book as passion & BalkanDownload

- Hoću - kažem. Verovatno neću. Mada kažu da bi trebalo da pokažeš interesovanje za ono što tvog dečka zanima... - Dakle, šta se događa u tvojoj glavi? - Aha, pa uglavnom sam lud. Svi su ludi. - Da, ali... - uprem prstom u njega - ludaci su super. - Koštunjavo voće JESTE super! - viče. - Dobro: omiljeno koštunjavo voće. - Uh, teško, volim razno... - Moraćeš malo da požuriš... - Dobro, hm... indijski orah. - Dobar izbor - Mat klima glavom u znak odobravanja. - Rekla bih pistaći, ali imaju nezgodnu ljusku. To mu je odnelo poene. - Strogo, ali pošteno. Koštunjavo voće mora da bude jednostavno za konzumiranje. Sviđa mi se kako razmišljaš, Rozi. - Ovo tumačim kao: Ti mi se sviđaš. Volela bih da poljubim Mata, mislim da bi bilo dobro. Kada sam ranije te večeri krenula u pab, nisam ništa očekivala, te sam se samo ovlaš našminkala, ali ispostavilo se da je ovo jedan od mojih najboljih prvih sudara. - O čemu razmišljaš? - pita. Obično prezirem to pitanje, ali u ovom slučaju odgovor je jednostavan: osim o poljupcu, razmišljam o tome koliko mi se piški. Mat mi zahvaljuje na iskrenosti i kaže da će naručiti još jednu turu, dok ja odem do toaleta. A onda, kad sam ustala, privuče me k sebi i prisloni usne na moje. Uhvati me za bradu i gricka mi

263


Book as passion & BalkanDownload

usnu, spušta ruku na moj potiljak i nežno se ližemo, dok ne pomislim da će mi klitoris eksplodirati. Nalazimo se na podijumu nekog kluba. Primenjujem svoju najbolju igračku tehniku koja se sastoji od mnogo mrdanja dupetom i trljanja (same sebe). Postižem željeni rezultat: izgledam kao Bijonse, samo sam malo nesigurna na nogama. Povremeno se spotaknem, pa se foliram da je to plesni korak. Mat prilično dobro pleše za muškarca, mada često zapostavljamo ples, da bismo se dugo ljubili s jezikom, usred gužve. Odmakne se od mene i šapne mi na uvo. - Hoćeš malo čarlija? Usled alkohola, muzike i vreline u gaćicama, pomislim da Mat pričao o mom bivšem dečku Čarliju, koji je verovatno tu negde, te zbunjeno gledam unaokolo ne bih li ga spazila. Mat ne misli na mog bivšeg dečka, mada je supstanca na koju aludira jednako toksična. Uhvati me za ruku i spusti mi na dlan nešto malo i glatko. Zastanem, stežući paketić u šaci. Uzimala sam koku, ali nikada ovako, u klubu, s tipom koga poznajem tek šest sati. Ipak, po glavi mi se vrti samo jedna misao: nemoj dozvoliti da pomisli da si nezanimljiva. Probijam se do toaleta kroz gomilu koja skače. Ulazim u kabinu, zaključavam vrata i spuštam poklopac klozetske šolje. Droga! Nelegalna droga! Živim van zakona! Volim što je Mat toliko uzbudljiv, mada ne baš i originalan. Mislim da se šmrkanje koke više ne smatra smelim, naročito otkako je postala jeftina i loša i otkako je uzimaju članovi dečačkih bendova, međutim, bilo je uzbudljivo kad mi je Mat tutnuo kesicu u ruku među svim onim ljudima. Možda još i više, posle Gaja, koji mi je jednom prilikom rekao da je njegovo uživanje 264


Book as passion & BalkanDownload

droge počelo i završilo se jednim kruženjem džointa. Kesica je sitna, poput tašnice za hrčke. Dižem je i nežno protresem, očekujući da će se prah razleteti, ali, sabijen u kesici, izgleda kao da je čvrst. Treba mi nešto čime bih ušmrknula, ali u novčaniku nemam gotovine - ne znam zašto me to čudi. Pronađem neki račun u torbi i narednih nekoliko minuta motam papirić u rolnu, a zatim čučnem pored šolje. Koliko da uzmem? S Matom sam se bolje zabavila u proteklih šest sati nego s bilo kim za poslednjih šest meseci, te ne želim sve da upropastim tako što ću se previše uraditi ili pak premalo. Mada... Da li zaista želim da se uradim? Mat je sjajan tip: zanimljiv, duhovit, obrazovan... ali još jednom da kažem: poznajem ga šest sati. Najednom shvatim da se nalazim u toaletu, sama, s kesicom kokaina koji je možda pomešan sa staklom ili izmetom pacova. To pod pretpostavkom da je ovo zaista kokain, a ne krek ili brašno pomešano s rohipnolom. Motam račun među prstima. Želim da Mat misli da sam zabavna i spremna za avanturu, kul i uzbudljiva - ako budem kao on, dopašću mu se. Ali ne želim da umrem, a ušmrkavanje hemijske supstance nepoznatog porekla verovatno povećava rizik da se to

dogodi.

Pritom,

sutra

imam

zakazano

kod

frizera.

Ako

budem škrgutala zubima, razrogačila oči i brbljala razne gluposti u brzim naletima logoreje, Mat će možda pomisliti da sam se uradila. Bacam smotani račun u kantu za smeće i trpam neotvorenu kesicu u gaćice - ruke mi se znoje, bojim se da će se koka u mom dlanu možda... istopiti? Da li je to moguće? Mat može da pronađe kesicu dok me bude pipao i svi zadovoljni. Ogle-

265


Book as passion & BalkanDownload

dam se u ogledalu iznad umivaonika i složim lice kao da sam stvarno nadrogirana, a zatim se vratim u buku i vrelinu, nazad Matu. Ležim u Matovom krevetu u donjem vešu, a on je otišao da nam donese vodu. U njegovoj spavaćoj sobi nema mnogo stvari, kao što to obično biva u muškim spavaćim sobama: televizor ravnog ekrana; ormar s otprilike trideset dva odevna predmeta (uključujući i cipele); iksboks konzola; kutija s gelom za kosu pored budilnika i mnogo plavih i sivih nijansi. Na zidu uramljena fotografija iz nekog nepoznatog francuskog filma i to je sve od dekoracije. Mat se vraća s vodom, stavlja čaše na noćni stočić, vraća se u krevet i leže preko mene. Težak je, ali dopada mi se taj osećaj. Ljubimo se, prvo nežno, a onda postaje sve strastvenije. Ima tu dosta izvijanja, njegove i moje ruke klize preko i ispod njegove odeće, sve dok odeća ne postane problem. Mat klekne pokušavajući da skine majicu preko glave, ali upetlja se i vidim samo obris njegovog lica ispod tkanine, kao Han Solo zamrznut u karbonitu. Još jedan trzaj i on je slobodan (Mat, ne Han), baca majicu na pod. Ljubi mi usne, obraze, ušne školjke. Liže me po vratu, gricka ga, što mi je malo odvratno, ali u isto vreme ludački erotično. Poseže iza mojih leđa, jednom rukom otkopčava mi prsluče i oslobađa mi grudi. Mazi ih i ja dahćem od zadovoljstva, zatim mi malo manje uspešno zavrće bradavice, jer pretpostavljam da misli da to sve žene vole, verovatno zato što je to volela njegova bivša devojka. Dok se sve to događa gore, ja izvodim svoje supererotsko spuštanje ruke niz njegov torzo, dok ne naiđem na farmerke... sranje, kopča na kaišu: propast svake napaljene devojke. Jača, desna ruka mi je zarobljena u seks zamci iznad glave, a ne smem 266


Book as passion & BalkanDownload

da pomeram glavu zbog sveg tog ljubljenja i stenjanja, tako da leva ruka mora sama da se snalazi i radi isključivo po osećaju. Prstima petljam oko kopče. Prelazim rukom preko kožnog kaiša da vidim gde se šta nalazi i nabasam na završetak. U tom trenutku Mat prebaci težinu na drugu stranu i moja leva ruka je sada zarobljena ispod njegovog desnog kuka. Pokušala bih da je izvučem, ali Matov jezik je prešao na neke... nove teritorije. Napokon smo nagi, svetio je ugašeno i Matova ruka vršlja među mojim nogama. Prvo je malo zavuče, zatim trlja, sve brže i jače... Početak obećava, ali malo-pomalo, osećam se kao da me šmirgla. Izdržim nekako, ali kad mi se smuči, šapnem mu na uvo: Jebi me, onim zadihanim, erotskim glasom koji sam skinula iz pornića. Nastupa kratka pauza za kondom, tokom koje se malo migoljim i dahćem, a zatim se Mat spušta preko mene. A sada seks. Počinje brzo i nastavlja, što inače ne bi bio moj izbor, ali pokušavam da ga pratim. Mat je marljiv i svakako ambiciozan: grabi me i premešta po krevetu. Najednom, u mislima mi se pojavljuje slika mojih roditelja u renoviranoj dnevnoj sobi: tata premešta fotelju s jednog mesta na drugo, po maminim instrukcijama. O, bože, zašto razmišljam o tome? Nemoj da razmišljaš o roditeljima: to je jedno od osnovnih pravila seksa. Čvrsto zažmurim i zarivam nokte u Matova leđa, što me vraća u stvarnost. Mat me okrene kao vreću peska, diže me i lomi u struku, zatim nastavlja otpozadi, dok me stiska za desnu dojku. Prelazi prstima gore-dole po mojim leđima, miluje me po vratu i obrazu i prolazi mi prstima kroz kosu. Onda steže pesnicu i povuče me za kosu. Jako. Malo sam se uspavala, ali odmah otvaram oči, koje mi zasuze od bola, a moje stenjanje u

267


Book as passion & BalkanDownload

tobože ekstazi pretvara se u erotsko jecanje. Još uvek me drži za kosu, te ne mogu da se opustim za slučaj da me ponovo počupa, međutim, Matu to samo da je podsticaj: udara me sve jače i brže. Taman kad je prešao granicu između zadovoljstva i bola, telo mu se grči, mišići mu se trzaju i on svršava uz herojski krik i još nekoliko slabih, poslednjih zamaha, pre nego što se stropošta na krevet i okrene na leđa. Nekoliko trenutaka zatim, otvara oči i pruža ruku ka meni, prelazeći prstima po mojoj nadlaktici. - Kako je bilo? - Odlično. - To je moj rutinski odgovor. Uglavnom je bilo u redu, ali moram da mu oduzmem poene zato što me je umalo skalpirao. Mat me povlači nadole, da legnem pored njega, privija se uz mene, tako da su nam tela pribijena. Verovatno ne bi trebalo da spominjem ono u vezi s kosom, bar ne sada. Možda to ide s Matovom divljom, impulsivnom prirodom. Kad uzmem u obzir ovih prošlih nekoliko meseci, možda će mi goditi da budem s nekim ko je tako energičan kao Mat. Osim toga, očigledno je da ima i onu mekšu, nežnu stranu. Mrmlja mi u uvo: - Laku noć, lepotice. - Grli me čvrsto i tako tonemo u san.

268


Book as passion & BalkanDownload

24. Ljubav i bes Lijama viđam veoma retko. Tri nedelje smo pregovarali, po kušavajući da pronađemo neko veče kada smo oboje slobodni. U zadnji čas, prvobitan plan da odemo na večeru u grad zamenili smo večerom kod njega. Ne postoji izreka koja bi vas upozorila na to da s godinama, između ostalog, dolaze i problemi s dogovorima. Nekada ste mogli pozvati prijatelja u sredu za subotu veče; u dvadeset sedmoj prava je retkost organizovati se za manje od mesec dana unapred. Kad ste u vezi, vaše obaveze se odjednom udvostručuju, što vam ostavlja dvostruko manje vremena za prijatelje. Mat i ja se dosta družimo s njegovim prijateljima. Upoznaće i on moje kad za to dođe vreme, ali uvek kaže da više voli da smo sami, što je slatko. Imamo vremena. Večeras on ima neku poslovnu obavezu, te sam baš imala sreće što je Lijam slobodan. Između ostalog, Lijam sjajno kuva. Na polovini smo verovatno najboljeg tajlandskog crvenog karija koji sam ikada jela, a napravio ga je sam, od početka do kraja. - Što je ovo dobro! Ovo je opasno dobro. - Po peti put, hvala ti, drago mi je da ti se dopada - kaže Lijam. - Mogu da ti pokažem kako da ga napraviš, Ro, nije teško. Čak bi i ti mogla da ga skuvaš po receptu - dodaje s naglaskom na čak i ti. Ranije to nije radio, što bih mu rado rekla da mi usta nisu puna karija. - Kako je u svetu odnosa s javnošću? - pita Lijam.

269


Book as passion & BalkanDownload

- Ne bih znala. Dala sam otkaz. - Zašto? Slegnem ramenima. - Ne želim to da radim. - Pisaćeš? - Lijam je jedan od retkih kome sam poverila da imam literarne ambicije. Pored roditelja, ND i Parova; da ne spominjem Gaja. S Lijamom je to ukupno devetoro. - Ako želiš da pokušaš, moraš da budeš aktivna. - Zvučiš kao moj otac. - Svesna sam prizvuka nervoze u svom glasu. Lijam smatra da svi treba da rade ono što vole, naizgled zaboravljajući činjenicu da može da se bavi restauriranjem automobila samo zato što ima bogatog tatu. Teško je zamisliti dve osobe koje se više razlikuju nego Lijam i njegov otac. Doktor Henri Von Ričards je bivši marinac, trgovački posrednik brodskog transporta, za koga slobodan dan znači rad kod kuće. Onih nekoliko puta što sam ga videla, uvek je bio učtiv i veoma lepo obučen (i privlačan za jednog starijeg gospodina, mada sam odlučila da je najbolje da to ne podelim s Lijamom). Pitala sam se kako li se oseća zbog činjenice da ima pametnog sina koji je u suštini lenj i oblači se kao Haklberi Fin. Lijam kaže da ponekad radi knjigovodstvo za kompaniju. - To znači da imam vremena za druge stvari. - Od renoviranja automobila nema zarade. - Ima ponekad, naročito ako nečemu posvetim dosta vremena. Pogleda me, s viljuškom na pola puta do usta. - Ne radim to zbog zarade. - Sedimo u tišini dok on žvaće. Lijam je opušten i govori samo kad ima nešto da kaže. Sušta suprotnost meni.

270


Book as passion & BalkanDownload

Napokon kaže: - Kad radiš ono što voliš, to ne znači uvek da ćeš se obogatiti od toga. Ne želim više da pričam o pisanju. Lijam će postavljati pitanja i pričaće o tome konstruktivno, kao da je to ostvarljivo. Onda ću se ponadati, a bolje mi je da se zasada ne nadam previše i da budem realna. Da bih promenila temu, pričam mu o svom novom poslu u osnovnoj školi Džoan

Skot. - Ti i deca - mrmlja i ja čekam da izvali neki vic. Međutim, kaže: - Znaš, mogu to da zamislim - i uputi mi svoj najširi osmeh. Pošto smo olizali tanjire (Lijam mi je pokazao praznu Šerpu, kao dokaz da nema više karija), uzeo je dva piva iz frižidera i predložio da odemo na terasu, gde može da puši. Uzeo je dva ćebeta, te umotani sedimo u baštenskim stolicama, na hladnom noćnom vazduhu. - Kako je na Tinderu? - pita i popije malo piva. - Vrlo dobro. - Osećam da mi gore obrazi. - Izlazim s nekim. Zove se Mat. - Smešim se opušteno i sanjalački. Kad izgovorim Matovo ime, moram da ga zamislim. Osećam miris njegovog losiona posle brijanja i težinu njegovih ruku oko ramena, dok me greje. - Kad kažeš da izlaziš s nekim, to znači da imaš dečka? - raspituje se Lijam. - Mislim da ide ka tome. - Zgodan? Zamišljam Matovo lice. - Nije moj tip, ali je... zanosan.

271


Book as passion & BalkanDownload

- Zanosan. To je pridev kojem teže svi muškarci - kaže Lijam sumorno. - Izgled više nije važan kad... znaš već. - Kad šta? Kad se zaljubiš? - Lijam krivi glavu na stranu i pomno me posmatra. - Koliko dugo ste zajedno? - Nešto više od dve nedelje. - Zaljubila si se za dve nedelje? Nije ni čudo što nisam mogao da te dobijem. - O čemu pričaš? - Zvao sam te koliko puta, tri? Nisi mi danima odgovarala na poruke. - Stvarno sam bila u gužvi. - Ponovo me obuzima nervoza, samo što sad preti da se razvije u bes. Čapkam nalepnicu na pivskoj boci. - Nisam se zaljubila - kažem. - Nego šta? - Ne znam. Zaboga. - Pijuckam pivo i pokušavam da se smirim. - Možda je lepo da jednom imam nekog ko me zaista želi. - Lijam ne zna kroz šta sam sve prošla s Patricima i Arčijima, mada zna sve o Čarliju, te sam zapanjena što je toliko bezosećajan. Nema pojma kakvo je to olakšanje biti s Matom, naročito posle one bezizlazne situacije s Gajem. - Dobro, šta se s tobom dešava? - napadam. - Ne možeš da se odbraniš od devojaka? - Ne - Lijam odgovara smireno i odmereno. - Nisam više na Tinderu. - Zašto? 272


Book as passion & BalkanDownload

- Ne razumem to. - Meškolji se u stolici i steže ćebe oko ramena. - Taj beskrajan niz bezizraznih lica, to mi izgleda malo... bezdušno. Kad sam napravio nalog, pogledao sam svoj profil i pomislio: Izgledam

kao idiot. Nisam mogao da prepoznam sebe. Ne možeš da se svedeš na pet fotografija, a opet, tako te ljudi posmatraju. Nikad nisam bila oprezna u razgovoru s Lijamom, ali odlučnost u njegovom glasu mi ne dopušta da progovorim. - Kad mi je bilo otprilike devet godina, preklinjao sam roditelje da uvedu kablovsku televiziju - kaže nepovezano. - Napokon su pristali i mesec dana sam mislio da je to nešto najbolje na svetu. Najbolje. Međutim, dve nedelje kasnije, uključio sam televizor i video, ono, hiljadu kanala, prošao kroz sve njih... - Ne znam o čemu Lijam priča niti zašto, ali je usred rečenice, te cenim da je bolje da čekam da završi. - Naposletku sam shvatio: na programu nema ništa. Gledao bih nešto pet minuta, a onda bi mi dosadilo, te bih menjao kanal da vidim da li negde ima nešto bolje, ali nikada ne bih ništa našao. Tako je i na Tinderu. Jasno mi je: Lijam hoće da kaže kako postoji rizik da Tinder implodira pod pritiskom količine korisnika, da ogroman izbor znači da niko ne dobija šansu i da uvek mislimo o nekom sledećem, umesto o onom čiju fotografiju gledamo. Ili hoće da kaže kako mu nedostaje čuveni triptih subotnje večeri koji se sastojao od Bejvoča, Gladijatora i Sudara naslepo, iz vremena kad je televizija bila sjajna. Meni svakako nedostaje. - Ipak, nije loš način za upoznavanje - kažem nadureno. - Ima drugih načina za upoznavanje osim Tindera - buni se on.

273


Book as passion & BalkanDownload

- Idi u neki bar, učlani se u neki klub... na svetu živi oko sedam milijardi ljudi. Šta misliš, koliko ih je na Tinderu? -Ispije pivo, ustane i pogleda na sat. - Propustila si poslednji voz. Hoćeš da prespavaš ovde? Još malo se durim, a onda mrmljam: - Hvala - tako da me jedva čuje. - Dobro. Ponesi pivo i ćebe. Kad je Lijam ušao, izvadim telefon iz džepa i pišem poruku Matu: Rozi:

Hej:) Izlazak s devojkama se začudo završio tako što smo se napile. Popila sam suviše piva, pa ću večeras spavati kod Kejt. Čujemo se ujutru, lepo sanjaj. Cmok, cmok, cmok. Ne znam zašto sam slagala. Činilo mi se lakše nego da kažem istinu, iako se između mene i Lijama sigurno neće ništa dogoditi... bar ne ponovo. Jednom smo, davno, završili zajedno u krevetu. Bio je petak, popili smo piće u kancelariji, nastavili u pabu, zatim u nekom prljavom karaoke baru, a onda smo završili kod mene. Ni dan-danas nijedno od nas dvoje ne zna kako se to dogodilo. Nije da smo silno privlačili jedno drugo, već smo bili suviše pijani da bismo se zaustavili. Ujutru me je probudio tako što mi je prdnuo u butinu, pa smo se smejali. Pa ipak, ako kažem Matu gde sam, raspitivaće se: Ko je Lijam? Kako smo se upoznali? Zašto sam ostala kod Lijama, a nisam uzela taksi do njegovog stana? Matu bi istina zvučala kao laž. Mat i ja smo tek 274


Book as passion & BalkanDownload

počeli, stalo mi je do te veze, ne želim da misli da nešto mutim. Osim toga, laž je ponekad jednako dobra koliko i istina. Nekad je i bolja. *** Šminka, ubrusi za lice, dezodorans, četkica za zube i odeća za sutra: ponovo sam putujuća devojka. Ne baš devojka. Bezmalo devojka. Kad sam predložila Matu da dođe kod mene, podsetio me je da je lakše da budemo kod njega. Kad se sve uzme u obzir, u pravu je. Njemu je lakše da stigne do posla iz svog stana, a osim toga, njegov stan je bolji od mog: ima poseban plakar za usisivač, koji ne mora da stoji u predsoblju kao naš, a njegova cimerka Lizi je često odsutna, jer i ona ima dečka s boljim stanom. Mat još nije bio kod mene. Zapravo, trebalo bi da ga pozovem. Prvo ću da se pobrinem da Una ne bude tu, a onda ću da spremim večeru. Mat je predložio da spremi nešto za jelo, zatim ćemo overiti novi koktel bar koji se otvorio na kraju njegove ulice. Trebalo bi da spakujem cipele s visokim potpeticama. Samo što sam zatvorila vrata, zvoni mi telefon. Hoću da se javim, možda je Mat, ali telefon je verovatno na dnu torbe, te kopam dok ne vidim svetio i ščepam ga. Na ekranu vidim ime Najbolje Drugarice. - Hej, kako si? Zvuk koji čujem je kombinacija ljudskog glasa i urlika ranjene zveri, a telefon samo pojačava njen krik. Razaznajem samo: - Nisam dobro.

275


Book as passion & BalkanDownload

- Šta se dogodilo? - ND retko plače. Mogu da se setim samo tri takve prilike za devet godina, koliko je poznajem. Izgovara nešto što zvuči kao pregazio me, ali nakon nekoliko trenutaka shvatam da je rekla: pre-

vario me. Prokleti Ed. Prokleti, jebeni Ed. Obuzeme me gnev od kojeg mi se vrti u glavi. Moram da se nateram da se usredsredim na ND, koja rida s druge strane. Ništa nećemo postići dok se na smiri, te je teram da diše sa mnom, duboko i polako, dok ponovo ne bude u stanju da govori. Krenem ka autobuskoj stanici. - Reci mi šta se dogodilo. - Vara me. - Prestala je da plače i to izgovara ravnodušno, samo navodi činjenicu. - Jesi li sigurna? Otkud znaš? Smeje se. Da nije toliko sumoran, njen smeh bi zvučao neprikladno. - Videla sam na njegovom telefonu. Neka devojka mu je poslala poruku, koju sam videla na zaključanom ekranu. Mrštim se, drago mi je što ND ne može da me vidi. - Ali videla si samo pola poruke? Ko zna šta je u pitanju, možda je... - ”LOL, posle onog sinoć, možeš da me jebeš kad god i gde god želiš”. - Naučila je poruku napamet. - Sve to si videla na pregledu poruke? - Poslednja dva slova od “želiš” nedostaju, ali shvatila sam. - Da li postoji mogućnost da je nešto drugo? - kažem, trudeći se da zvučim nepristrasno, nekritički. - Da nije možda neka šala s nekim drugarom ili nešto slično? - Sačuvao je ime kao Rebeka-Bodžis. 276


Book as passion & BalkanDownload

- Kao klub? - Tamo izlazi s kolegama. Ćutim. Sada mi ostaje samo kontrola štete. - Šta ćeš da radiš? - Nemam baš izbora. - ND opet plače. Nije to onaj divljački gnev od malopre, već kontrolisan plač koji iskazuje svu tugu i žudnju, pošto je prvi šok prošao. - Gde si? - šmrca. Osećam kako mi se ježi koža na vratu. Znam šta će me pitati i sebično bih volela da me ne pita. Znam da je to grozno. - Zašto pitaš? - Mislila sam samo da li bi htela da se vidimo. Piće bi mi dobrodošlo. - Ah, dušo, da je neko drugo veče, ali... obećala sam da ću se videti s Kejt. Moramo nešto da obavimo u vezi s deverušama, i to do sutra, inače će izgubiti novac, nisam sigurna šta... -čujem svoj sladunjav glas dok lažem. - Aha. Ne, u redu je, moraš da ideš. - ...Stvarno mi je žao. A sutra? Mogla bih da dođem do tebe? - Nema veze. Stigla sam do stanice. Prekidamo vezu. Sudeći po redu vožnje, autobus samo što nije stigao. Ipak, nema ga već tri minuta. Udarim nogom, gotovo nesvesno, od nervoze. Kad autobus napokon stigne, popnem se na sprat, bacim se na sedište u zadnjem delu i tiho besnim. ND ne može da očekuje od mene da sve ostavim u poslednjem trenutku i dotrčim. Ako hoće i dalje da bude s tim lažlji277


Book as passion & BalkanDownload

vim đubretom, onda mora da snosi posledice. Morala sam da slažem da nemam sastanak s Matom, kako se ona ne bi osećala loše, a sada me grize savest i neću moći da uživam. Još ću i zakasniti, što je stvarno super, dovraga. Uzmem telefon iz torbe. Nije čak ni poruku poslala. Kroz prozor autobusa gledam London u kasno veče, pejzaž koji se sastoji od veštačkog svetla i senki. Biće bolje da ND bude neko vreme sama, da razbistri misli, jer kada je budem videla sledeći put, neću se ustručavati da joj kažem šta mislim o Edu. Ponovo uzmem telefon. Ništa. Vratim ga u torbu, zatim ga opet brzo uzmem i tražim njeno ime. Rozi: Nadam se da si dobro. Cmok. *** Stigla sam do Matovog stana, a ND još nije odgovorila. On otvara vrata u trenerci s kapuljačom. - Zdravo, lepotice - kaže i privuče me k sebi da me poljubi. Pratim ga do dnevne sobe i zajedno se stropoštamo na sofu. - Pa - kažem i veselo ga potapšam po kolenu - kakav je plan? Mat se obuzdava da ne zevne. - Mrtav sam, maco, hajde da ostanemo ovde, a? - Uključi televizor i prebaci mi ruku preko ramena, pa se oboje zavalimo. Čini se da je moje pitanje bilo retoričko. Na televizoru gledam kako se zavaruju nosači, kako čovek sa zaštitnim šlemom proučava nacrte pomenutih nosača, dok narator objašnjava kako će oni postati sastavni deo mosta. Gledamo dokumentarac o izgradnji mosta. Pogledam u Mata, koji se uneo.

278


Book as passion & BalkanDownload

- Hteo si da jedemo? - pitam. - Nisam nešto gladan, ali ti slobodno jedi, ako želiš. - Aha, dobro. - Matova ruka je u čudnom položaju iza mojih leđa i postaje mi neudobno. Migoljim se, a on me instinktivno još jače steže. - Polako, Mate. - Šta? - Stegne me za nadlakticu. Zatim pita tobože nadmeno, oponaša me: - Šta je bilo? - Ništa. - Smešim se, pokušavajući da se opustim. - Ne znam. Zvala me je najbolja drugarica da mi kaže da misli da je dečko vara... Malo mi je krivo što nisam s njom, to je sve. - Aha - kaže Mat, kao da je zbunjen. Skloni ruku i okrene se, ne na drugu stranu, ali svakako me ne posmatra zaljubljeno. - Samo sam mislio da ćemo provesti veče zajedno, ono, nisam se ništa dogovorio zbog toga, ali ako bi ti radije da... - Ne! Nisam to htela da kažem. - Nagnem se ka njemu. - Bila je očajna, a ti si rekao kako ćeš praviti večeru, ali možda... - A, da, znači odjebaćeš me zato što ti nisam napravio večeru s tri jela? - Smeši se, ali se ne šali. - Slušaj, maco - kaže nezainteresovanim tonom - mrtav sam, hoću samo da se opustim i gledam televiziju. - Da, naravno, u redu. Zagrli me oko struka i povuče ka sebi. - Nemoj da se duriš - mazno mi kaže u uvo.

279


Book as passion & BalkanDownload

- Ne durim se! - kažem kreštavim glasom i zvučim baš kao da se durim, što nije tačno, jebote; odnosno nije bilo tačno. Povučem torbu i izvadim telefon (na televiziji pričaju o logistici postavljanja nosača pratim), ali nema poruke od ND. Baš bih volela da znam šta je Ed rekao kad ga je otkačila. Još bolje, volela bih da sam bila prisutna kad ga je ND otkačila, da vidim njegov bedan, poražen izraz lica. Volela bih da sam sada s ND.

280


Book as passion & BalkanDownload

25. Glava – igramo Nisam zaboravila na Kejtinu i Bobovu veridbu: datum je obeležen u mom kalendaru, međutim, zbog škole i Mata smetnula sam s uma da je to večeras. Mat ide sa mnom. Kejt ga je pozvala prošle nedelje i kad sam mu prenela, rekao je da će doći sa zadovoljstvom, što je bio pravi odgovor. Prvi put nakon nekoliko godina, prvi put posle Čarlija, biću u paru na zabavi jednog para. Dala sam sebi dva sata da se spremim i polako završavam šminkanje. Odnosno, završavala sam ga dok nisam kinula stavljajući maskaru, te mi treba još vremena da obrišem crne tačkice ispod očiju. Harijeta gleda u ogledalo iza mojih leđa i dvoumi se između dve haljine. Njen dečko, Džejms, gleda televiziju u susednoj sobi, budući da mu je trebalo deset minuta da se spremi. - Ova izgleda previše vulgarno - kaže Harijeta, prislanjajući crvenu haljinu uz telo - ali ova druga je suviše obična. - Sviđa mi se ta siva. Mislim da nije obična. - Hm. - Harijeta baci crvenu haljinu na krevet. - Jel' treba da budem baš elegantna? Šta će Kejt obući? Opisujem haljinu s fotografije koju mi je Kejt poslala: bela, kameri, šljokice oko ramena. Harijeta izgleda zbunjeno. - Nije toliko u fazonu Dinastije koliko zvuči. - Zvuči veoma formalno. - Premišlja. Čujem joj u glasu. Ponovo uzme sivu haljinu i ogleda se. - Šta ćeš ti obući?

281


Book as passion & BalkanDownload

Smešim se. - Videćeš za koji minut. Treba mi još dvadeset minuta da se obučem i spremim za polazak. Harijeta i Džejms su u dnevnoj sobi i piju vino. - Opal - uzvikne Harijeta. - Opal - uzvikne Džejms. - Šta kažete? - poziram. - Izgledaš... - Harijeta će. Božanstveno. - ... veoma drugačije. - Što nije “božanstveno”. - Hoću da kažem, bože, izvini, izgledaš sjajno. Jel’ to nova haljina? - Jeste. - Nisam nameravala da je kupim. Planirala sam da obučem crnu s drugim cipelama, ali sam juče na povratku s posla svratila da kupim čarape i videla ovu haljinu u izlogu radnje u koju nikad ne bih ušla. Haljina je teget, bez naramenica, providna na bokovima pa sve do kolena. Probala sam je, platila i izašla iz radnje za deset minuta. Nikada nisam kupila haljinu iz izloga. Podigla sam kosu i obula seksi cipele s visokim potpeticama. Jedva čekam da me Mat vidi. Kejt i Bob su rezervisali privatnu salu ekskluzivnog restorana u ekskluzivnom kraju grada, gde nas dočekuje šef sale u besprekornoj uniformi, koji odmah zna gde treba da budemo i vodi nas uza stepnice do nečeg što bi moj otac nazvao “svečanom salom”, mada nigde ne vidim rolovane viršle. Prostorija je uređena u klasičnom stilu: ukrasni gipsani reljef na tavanici, teške, bledoplave zavese na visokim prozorima. Veoma je lepo, ali Kejt je desetostruko ulepšala prostor božurima u teglama za džem i staklenim srcima što vise na prozorima i trepere pri svetlosti sveća u finim, staklenim posudama. Na stolu stoji bar četrdeset

282


Book as passion & BalkanDownload

boca proseka u urednim nizovima: one nisu dekoracija, ali ipak doprinose utisku. Stigli smo na vreme, ali neki su već tu. Gotovo nikog ne poznajem. Harijeta me pita ko su ti ljudi, a ja joj kažem da su to verovatno Bobove kolege na visokim položajima. Kejt nas ugleda i dotrči do nas. - Stigli ste! - uzvikne. Sudeći po njenom glasu i čvrstom zagrljaju, rekla bih da je već popila dve ili tri čaše proseka. Insistira da svi uzmemo piće i vodi nas do stola, a zatim me odvoji u stranu. - Izgledaš čarobno. Opa! - Budući da kompliment dolazi od Kejt, koja i sama izgleda božanstveno i zvezda je večeri, najednom postajem svesna da dobro izgledam. - Zar Mat nije došao s tobom? - pita. - Morao je prvo nešto da obavi, tako da ćemo se naći ovde. - Mat nije objasnio o čemu se radi, ali je obećao da će stići do pola devet. - Kako vam ide? - Sjajno - odgovorim. - Zaista, zaista sjajno. - Mnogo mi je drago zbog tebe! - uzvikne Kejt i zagrli me. - Meni je mnogo drago zbog tebe - kažem joj na uvo. Baš mi je drago. Dok to izgovaram, osećam svoju i Kejtinu radost kako me prožimaju, te je grlim još jače. Stižu Sofi i Oli. Oli kaže: - Izgledaš veoma lepo - što znači, sise ti izgledaju dobro u toj haljini. - Stvarno lepo izgledaš - kaže Sofi i poljubi me. - Baš si se doterala. - Htela sam da se potrudim. A i Mat dolazi, znaš, pa... - Prilaze nam Harijeta i Džejms. Stojimo u grupi, pijemo i ćaskamo, kako gosti pristi283


Book as passion & BalkanDownload

žu, postaje sve toplije i bučnije. Iz zvučnika kreće muzika - laki džez, koji toliko vole da puštaju u kafeima kako biste zaboravili na činjenicu da je 3,20 funti bezobrazno visoka cena za topli napitak. Posmatram Boba kako se polako kreće kroz gužvu, zastajkujući svakih pola metra da proćaska s nekim i dopuni čaše. Malo bliže nama, Kejt skakuće od jedne do druge grupe gostiju; primećujem da svaki čas pruža ruku i pokazuje prsten. Stalno čujem isto pitanje: kakav je restoran? Koliko gostiju će biti? Hoće li imati bend ili di-džeja? Šta misli, da li će Bobov deda moći da dođe? Ona me pogleda i, mada još uvek priča, znam da taj pogled znači “upomoć”. Kad nekog dugo voliš, prepoznaješ znake. Probijam se do nje. Vidim da ju je zarobila neka meni nepoznata devojka. Kejt me uhvati za lakat i privuče k sebi. - Rozi, ovo je Liza s posla. - Zdravo, Lizo s posla - kažem. Lizin pogled kreće ka mojim cipelama i nazad, a zatim me pozdravlja tonom koji bih u najmanju ruku mogla opisati kao mlak. - Jesi li povela i Terija? - pita Kejt. - Tamo je negde - kaže Liza i neodređeno pokazuje ka stolovima s pićem. - Mislim da razgovara s Oliverom o ragbiju. - Upravo sam htela da pitam Ko je Oliver?, ali setila sam se da ne govori o Sofinom Oliju, već o Bobu. To su parovi: Liza i Teri, Kejt i Oliver, mene ne zovu na ta druženja. Zaista se nadam da će Mat uskoro stići. Kao da mi čita misli, Kejt pita kad dolazi.

284


Book as passion & BalkanDownload

- Mat? To je tvoj dečko? - Lizi je dosadno. - Da - kikoće se Kejt, a ja je ne ispravljam. Izvinjavam se i odlazim ka toaletu, zaustavljajući se u hodniku da napišem poruku. Šaljem je dva puta, Matu i ND, zatim se vrzmam, čekajući odgovore. Budući da posle nekoliko minuta nisam dobila nijednu poruku, sklonim telefon i uđem u toalet za dvema devojkama. Priđem suprotnom zidu i ogledam se. Sranje. Sat vremena sam se šminkala i posle samo četrdeset minuta već sam razmazana. Popravljam maskaru. Očajna sam dok posmatram kako mi se trepavice lepe. Još gore je kad pokušam da ih obrišem. Jebiga, jebiga, jebiga. Uto se otvaraju vrata; ulazi ND, zastaje i pilji u mene razrogačenih očiju. Pomirile smo se od one večeri kad sam je ostavila da bih bila s Matom (zvala sam je sutradan ujutru i rekla: “Izvini što sam ispala govno”. ND je tvrdila da je ona bila govno jer je toliko dramila, pa smo se posvađale oko toga koja je od nas dve ispala veće govno), tako da svakako nije ljuta, a ne vidim ni da je besna. Izgleda iznenađeno i uzrujano, kao da me vidi pošto su je obavestili da sam umrla. - Zdravo - kažem. Zatim pitam: - Dobro si? - Aha, super! - Toliko brzo se vraća u normalno stanje da znam da nešto krije. Međutim, kad sam je ponovo pitala, uveravala me je da je sve kako treba, pogledom mi poručujući pusti. - Lepo izgledaš - dodaje. - Stvarno? - Znaš da je tako. Jel’ to možda zato što je Mat ovde? - U stvari, nije. Još nije stigao.

285


Book as passion & BalkanDownload

Zajedno se vraćamo u vrelinu i metež sale. Moji prijatelji su za šankom, gde mlade, užurbane devojke u belim košuljama sa crnim kravatama pokušavaju da zadovolje sve veću potražnju za pivom i žestokim pićima, budući da su zalihe proseka pri kraju. Vidim Harijetu i Džejmsa iza nje. Mašem joj, ali ona je zabavljena nečim što liči na sambuku: mršteći se, Harijeta uzima čašicu i pije naiskap. To ne liči na nju. Pogledom tražim Mata po gužvi. Ponovo se okrećem, ali njih više nema. ND je otišla da ćaska sa Sofi i Olijem. Posmatram kako se Olijev pogled zadržava na njenom dekolteu, dok se naginje ka njemu da bi ga čula. Sofije sigurno videla, jer ga “veselo” štipa za stomak, a on bržebolje pogleda u nju s vragolastim smeškom na licu. Oli se sagne i šapne joj nešto, zatim je poljubi u uvo i ona se smeje. Ponekad je divno biti zaljubljen. Opet tražim Mata. Okrećem se i, evo ga: Mat, moj Mat, korača ka meni u uskom, crnom sakou i farmerkama, u kojima izgleda lepše neko ikad. Traži me pogledom. Kad me ugleda, na licu mu se pojavljuje širok, veseo osmeh. Podigne me, zavrti i snažno poljubi. - Stigao si - kažem. - Naravno. Kažem mu: - Izgledaš sjajno - a on odgovara: - Hteo sam da ostavim dobar utisak na tvoje prijatelje. - Zatim:

Izgledaš čarobno, Rozi. Toliko sam ponosan i srećan što sam s tobom, ali to kaže samo u mojim mislima.

286


Book as passion & BalkanDownload

Narednih pola sata, Mat je oličenje šarma. Dok ćaska s mojim prijateljima, odiše onom duhovitošću i samopouzdanjem koji se uče na seminarima. Postavlja pitanja i pokazuje iskreno interesovanje za odgovore, šali se s Bobom i Olijem da su dobili mnogo više no što su zaslužili, kad su Kejt i Sofi u pitanju. Flertuje s ND tek koliko je pristojno, jer zna da je došla sama, zatim naruči turu koktela s jegermajsterom za sve, pre nego što se s Bobom i Olijem upusti u onaj očekivan razgovor o sportu ili sirovom mesu ili o čemu god već muškarci razgovaraju. Naginjem se ka Sofi, Kejt i ND. - Šta mislite? - šapnem. - Zabavan - kaže Kejt. - Duhovit - Sofi će. Muzika se menja. Umesto lakih nota, slušamo malo brži ritam, hitove s pop i dens lista koji nas sve teraju da mislimo kako znamo da plešemo. - Reklo bi se da je fin - odgovara ND. Zvuči neodređeno i šeta pogledom po prostoriji. Kažem da idem u toalet i piljim u ND, dok ne shvati da želim da pođe sa mnom. Kad smo izašle iz vrućine i buke, odvučem je na stranu. - Šta se događa? - Ništa! - ubeđuje me. Gledam je upitno sve dok se njen tvrdoglav izraz lica ne promeni u nešto više nalik negodovanju. - Dopisujem se s Edom. - Šališ se. - O, bože... - Pokrije lice, pa spušta dlan rastežući kožu i pravi grotesknu, očajnu grimasu.

287


Book as passion & BalkanDownload

- Kakva sam ja budala! Popustila sam i poslala mu poruku u ponedeljak. Stvarno nisam mislila da će mi odgovoriti, ali odgovorio je i nastavili smo da razgovaramo. A onda... - Molim te, nemoj mi reći da ćete se videti. - ND je čvrsto stisnula kapke i iskrivi lice. - Doći će ovamo, zar ne? ND klimne glavom, izbegavajući moj pogled. - Ovo je veridba, znala sam da će biti sve sami parovi i nisam htela da budem jedina bednica bez partnera i da se družim s... - Una nije tu - preduhitrim je. - Na konferenciji je u Lidsu. Bezizraznog lica, ND kaže: - Vidiš. Čak ni Una nije htela da se druži sa mnom. Gledamo se bez reči. Pokušavam da smislim nešto uviđavnije od

Stvarno si idiot, jebate, ali pre nego što bilo šta izgovorim, ND vrti glavom i promuca: - Znam - kao da mi je pročitala misli. - Ne znam zašto ga jednostavno ne ostavim. - Zato što ga, iz nekog nedokučivog razloga, voliš. U toaletu smo jedna drugoj proverile šminku. Na izlazu ugledamo Mata kako izlazi iz muškog toaleta. ND mi namigne i nestane u sali. - Zdravo - kaže Met i ponovo me poljubi. Ovoga puta me presamiti i gurne mi jezik duboko u usta. Podigne me toliko brzo da mi se zavrti u glavi. - Super si - kažem mu, kad sam povratila ravnotežu.

288


Book as passion & BalkanDownload

- A ti si slatka. - To kaže malo zaplićući jezikom. Koliko li je popio? Kezi mi se, kezim se i ja njemu. Tako stojimo kezeći se zajedno i načas sam blažena i van sebe od sreće. A onda spazim samo jedan mali, beli trag u njegovoj nozdrvi i pitam se zašto mi to ranije nije palo na pamet. Zaustim da nešto kažem, ali nisam jedina. Iz sale se začuje Bobov glas preko razglasa. Mat me vuče za sobom i ulazimo u gužvu, zatim me okreće i grli, tako da su mi leđa priljubljena uz njegove grudi. Lepo je, opuštam se u njegovom zagrljaju. Pričaćemo kasnije. - Dobro veče svima - kaže Bob. Neko dobacuje da ga ne vidi, te se Bob penje na stolicu, a svi podvriskuju i tapšu. - Dobro veče - ponovi. - Nisam neki govornik, tako da ću biti kratak. I da zaključim... - Smeje se lakrdijaški, onda čeka da zamre klicanje. - U svoje i Kejtino ime, želim svima da zahvalim što ste došli na našu veridbu. Ostalo je još nekoliko boca proseka, te vas molim da se poslužite... - Zastane i pogledom traži po prostoriji dok ne nade ono što traži. Kejt. Priča koliko je srećan i zahvalan što je s Kejt i kao primer navodi kako je jednom prilikom kuvao supu i zamalo zapalio stan, a ona mu je oprostila (zaista bi trebalo da bude zahvalan, Kejt je bila besna kao ris), obećava da će se potruditi da joj bude podrška, da će biti bolji, da će biti muž iz njenih snova (što je tehnički nemoguće, jer bi za Kejt to bio Rajan Filipe otprilike iz vremena Okrutnih namera). Priča kako su dug put prešli i šta ih sve lepo čeka u budućnosti, ali slabo ga čujem od povika i graje. Čujem nešto o tome koliko voli Kejt i koliko se raduje veridbi i završava s molbom da se napijemo. Salom se zaori gromoglasan aplauz, 289


Book as passion & BalkanDownload

Bob skoči sa stolice i pride Kejt. Onda je tako pogleda... nije važno što nisam čula sve što je rekao. Vidim ga s njom i sigurna sam da je voli. Kao da zna sve: svaku njenu manu, svaku tajnu, svaku lošu šalu koju je ispričala i svaku pogrešnu odluku koju je donela, ali je voli uprkos svemu tome. Zbog svega toga. Sada mi je jasno ono što je majka rekla o prihvatanju dobrog i lošeg. Vidim kako Bob izgovara Volim te, a onda me Mat zavrti i odvuče ka šanku. Završetak Bobovog govora završetak je i uštogljenog, formalnog dela večeri. Muzika je glasnija, svetla se gase i sala se pretvara u podijum za ples, zahvaljujući nekolicini najhrabrijih (najpijanijih) koji prave “komične” pokrete, kako nama ostalima ne bi bilo neprijatno da plešemo. Vrti mi se u glavi od alkohola i vrućine. Posmatram prijatelje i obuzma me talas ljubavi prema njima. Nešto slično osećam i prema Matu. Dobro, povukao je koju crtu koke, pa šta, jebiga - dobro se zabavlja, kao i ja, i super nam je zajedno. Povuče me k sebi i odgurne u ritmu muzike; okreće me, hvata u zagrljaj i ljubi. Čujem ljigavu pesma koje se sećam sa studija, te skačemo unaokolo kao idioti. Kad se pesma završi, kuvam se u sopstvenom znoju. - Idem po čašu vode! - vičem, ali Mat me ne čuje od muzike. Pokažem rukom kao da pijem i probijam se kroz gužvu. Neko me uhvati za nadlakticu. Vidim Terija, Lizinog muža, s olabavljenom kravatom, koja mu visi oko znojavog vrata: jasno je da je mrtav pijan. Nigde ne vidim Lizu. Teri me baca tamo-amo u pijanom pokušaju da pleše i zabavno je prvih sedam sekundi, a onda počnem da udaram u ljude i povraća mi se. Teri me privuče k sebi i čvrsto me drži

290


Book as passion & BalkanDownload

dok plešemo. Osećam da mi je haljina vlažna od njegovog znoja, što mi ninalo ne orija, ali opet mi je lakše nego da budem krpena lutka. Pokušavam da se iskobeljam iz njegovog zagrljaja. Osećam kako me neko otpozadi hvata za rame. Nečija ruka odgurne Terija. Okrenem se i vidim Mata: lice mu je izobličeno, u očima mu vidim bes koji nikada ranije nisam videla. Viče, ali ne razumem ništa, osim nekoliko varijanti “jebote”. Šta god da je, namenjeno je Teriju, koji stoji nepomično, zbunjen. Njegov pasivan otpor samo još više razjari Mata, koji krene ka njemu sa čvrsto stisnutom pesnicom. Ako Mat namerava da udari Terija, verovatno bi trebalo nešto da učinim, ali ja stojim nepomično, nesposobna za trezvenu reakciju. Možda ne želim da se nađem između njih, što je razumljivo, jer ne bih da me neko od njih dvojice udari. Nikada nisam prisustvovala tuči i baš bih volela da vidim kako to izgleda. Međutim, pre nego što Mat reaguje, grupa revnosnih plesača naleti na njega i odgurne ga pravo na Terija. U klasičnom vrhuncu, kao da sve staje. Kao na usporenom snimku, Teri se spotakne, izgubi tlo pod nogama i padne na grupu devojaka iza sebe. Posmatram kako njihove čaše s vinom lete uvis, dok mlaki sanser prska zatečene plesače poput kiše. Čujem kako neko negde vrišti... Napokon, u salu se vraćaju boja i pokret, kao i zvuk stakla koje se razbija po podu. Zatim zavlada tišina, dok svi gledaju u čudu. Čak je i Mat šokiran, ali i veoma, veoma ljut. Uglavnom ljut. Prvi reaguje Džejms, koji je vrlo pijanu Harijetu ostavio da pije vodu u stolici pored prozora. Stane ispred Mata i zgrabi ga, dok se ostali muškarci ne priberu, te se i oni pridružuju (kako bi dokazali da su Muškarci). Liza pritrči, pogledavši me usput s gađenjem, pa priđe mužu i pomogne mu 291


Book as passion & BalkanDownload

da ustane. Gosti su prestali da igraju, pilje preko ramena i ispod nadlaktica, pokušavajući da vide šta se dešava. Muzika i dalje svira, dok posmatram kako Džejms i Oli vode Mata. Nepoznat tip se okrene ka meni i kaže: - Dečko ti je pička. - On nije moj dečko - kažem i odem. Mat i momci nisu u hodniku, te odlučim da izađem ispred sale, u nadi da ću tamo naći Mata, ali i da bih se ogrebala od nekog za cigaretu. Zahvaljujući haljini, tip koji sedi s prijateljem velikodušno mi ponudi i pripali cigaretu. Zahvalim mu i krenem ka jednom stolu, što dalje od svih. Skoro je kraj novembra i hladno je, ali hladan vazduh mi prija posle one vrućine, buke i nasilja. Povučem dugačak dim i gledam u tamu, otresam pepeo s haljine. Obukla sam je da bih zadivila na Mata i još nema razloga da je isprljam. Mat. Moje veliko otkriće, moj duhoviti, uzbudljivi budući dečko koga će moji prijatelji zavoleti, a o oni će njemu biti dragi; moj spontani, opušteni par. Nema više sedenja na kraju stola; s Matom ću uvek dobiti svoju porciju jagnjetine. Mislila sam da je on onaj pravi. Sofi bi na mom zidu ostavila komentar Ti si sledeća, dok bi joj se na ruci presijavao dragi kamen. Mislila sam da se zaljubljujem u njega. Odjednom, sve mi deluje pogrešno. Možda se Sofi, ND ili Kejt pitaju gde sam... sranje, Kejt. Moraću nekako da joj se iskupim za ovo. Biću najbolja deveruša: zadovoljno ću nositi haljinu koju mi nameni, koliko god bila grozna. Angažovaću stripera za devojačko veče, nekog zaista zgodnog momka... Ne, angažovaću

deset stripera, ne zna se koji će biti zgodniji. 292


Book as passion & BalkanDownload

Kao u nekom skeču, na ulazu se sudarim s tipom, te u isto vreme kažemo Izvini! Podignem pogled i prepoznam Eda. - A, to si ti - izleti mi, ali se brzo saberem. Iako mogu da se obuzdam, ipak kažem: - Zašto si došao? - Zašto sam došao? - Ponavlja pitanje, kao da se odgovor podrazumeva, a ja odvratim “Da”, u smislu Odgovori mi.

- Zato što me je pozvala, jebote, zato. - Hektorovog mi repa, na kraju rečenice je zarežao na mene. - Moraš da je ostaviš na miru. Inače neće moći da te preboli, a moraće. - Ti svakako ne treba da odlučuješ umesto nje. - Pokušava da prođe pored mene, ali ja podignem ruku i on se zaustavlja, zaprepašćen. - Trenutno treba, jer zbog tebe ne može trezveno da rasuđuje. Zajebaćeš je, opet, zato što si pička. Ona to ne vidi, ali svi ostali vide. Niko te ne želi ovde. Ed se sagne i unosi mi se u lice, toliko da fizički osećam njegov gnev. Hoću da vičem i bežim, ali nateram sebe da ostanem mirna, iako mi se tresu ruke. - Misliš da neko ovde želi onog tvog nadrogiranog majmuna? Ja bar ne provodim celo veče u toaletu, da bih posle nalupao nekoga. Kakva budala, a ni ti nisi nimalo bolja ako misliš da mu je stalo do tebe. Kurvetino glupa. - Bojim se da će me pljunuti, ali on samo prođe pored mene udarivši me ramenom. Jauknem tiho, jer me boli, ali ni izdaleka toliko koliko me zaboli istina.

293


Book as passion & BalkanDownload

26. Ovoga puta ne Budim se i, pošto sam piškila i na brzinu pregledala Fejsbuk, prvo zovem Kejt da se prepustim njenom gnevu. Tek sam kod četvrtog izvinjenja, kad me zaustavlja. - Ro, nemoj da brineš: svi su bili pijani, uključujući mene i Boba. Posle su svi nastavili da plešu. Super sam se provela! - Zatim doda telefon Bobu, koji mi sve to ponavlja. Drago mi je što je zadovoljna, ali nisam ništa manje besna na Mata. Ne samo da nas je oboje obrukao već sam čula oštrinu u Kejtinom glasu kad je izgovorila njegovo ime i znam da će moji prijatelji razgovarati o njemu i neće misliti ništa dobro. Ne volim što ga moji prijatelji mrze, radije bih da mrze mene. Mata sam poslednji put videla kad su ga odveli s podijuma. Posle sukoba s Edom, otišla sam pravo u toalet da obrišem maskaru razmazanu od suza, koje nisam mogla da zadržim, i da se pogledam u ogledalo. Kad sam izašla, Oli je dotrčao do mene da mi kaže da je stavio Mata u taksi, što znači da je bio prilično urađen. Ljudi su počeli da se razilaze, onda je Liza vikala na mene, te sam se častila vožnjom taksijem do kuće. Popijem gutljaj druge kafe i dišem duboko, a zatim okrenem Matov broj. - Hej - kažem. - Hej - čujem ga kako stenje. - Kako se osećaš? - Ne baš najbolje.

294


Book as passion & BalkanDownload

- Ne čudi me... - Pitam se koliko li je koke pošmrkao. Još je i pio, što je samo pogoršalo situaciju. - Pa... sinoć nije ispalo baš sjajno, zar ne? - Ne sećam se svega. - Čujem šuštanje jorgana. Skoro će podne, a on je još u krevetu. - Ali sećaš se šta je bilo na kraju? - Na kraju? - Kad si se potukao s onim tipom? - Pitam se da li pričamo o istoj stvari. - Daj, Rozi, zaboga... - Mat uzdiše toliko teško da bezmalo osećam njegov dah preko telefona. - Verovatno sam mogao da ga iskuliram, ali nije trebalo da flertuješ s njim. Želim Matu da objasnim da se moje ponašanje ni pod kojim uslovima ne može nazvati flertovanjem. Hoću da mu kažem i da je njegova reakcija bila neprimerena čak i da jesam flertovala, da očigledno ima ozbiljan problem i da mu treba profesionalna pomoć, ako je bio toliko pijan i našmrkan da se ne seća šta je uradio. Međutim, prosto ne mogu da verujem da moram sve to da mu kažem, te samo tiho, slabašnim glasom, izgovorim: - Nisam flertovala. -Imam toliko toga da kažem da ne znam odakle da počnem. - Ti očigledno ne podnosiš dobro piće - odvrati on. Da li uopšte čuje šta pričam?

295


Book as passion & BalkanDownload

Posle toga, Mat ćuti. To mi je i Čarli radio. Dok se tišina razvlači i postaje nepodnošljiva, u Matu prepoznajem ono isto moralisanje i prekor: reći će svoju poslednju i zaćutati, da bi mi dokazao kako je njegov stav ispravan, čak i ako je potpuno pogrešan. Neću dozvoliti da se Mat prema meni ponaša kao Čarli. Odbijam. - Slušaj, izvini ako sam te... - Nema veze. - Mat me odmah ućutkuje, kao da kaže: ti si kriva, ali

ja sam velikodušan. Realnost kaže: Jasno ti je da je čuo samo tvoje izvinjenje, zar ne? Mat ponovo uzdiše, ali nešto se promenilo. To više nije bes, zvuči pomirljivo. Nešto nije kako treba. - Vidi, Rozi, posle onog sinoć... Video sam tvoju drugu stranu... Najednom osećam kako mi se želudac grči, kao kad mi se povraća. Tim rečima obično raskidaš s nekim. - Hej, Mate, slušaj - kažem malo prebrzo, malo previsokim glasom u subotu smo oboje malo preterali i stvari su izmakle kontroli. Onaj tip me je samo zgrabio, nisam znala šta da radim, ali vidim kako je to moglo da izgleda, pa me ne čudi što si ljut. Međutim, ništa se nije desilo, baš ništa. Ti si jedni muškarac s kojim želim da budem. Realnost kaže: Stvarno?

Oprezno, kaže moje Samopoštovanje, ne želiš da ostaneš sama. - Hm... ne znam, izgleda da imaš dosta problema. - Ne, nemam, videćeš. Možda mi je malo stresno na poslu, ali to će se sve srediti... Izvini. - Tišina. Još uvek sam besna, ali strah je prevladao. Ne mogu da verujem da se sve ovo odvija toliko brzo. 296


Book as passion & BalkanDownload

- Mislim da ovo među nama neće uspeti. - Ponovo je tiho, ali ovoga puta uglavnom u mojoj glavi. Ne, ne, ne, ne, ne... ako budem to ponavljala u sebi, možda će se Mat predomisliti. Trebalo je da mi se izvini i da se potrudi da se iskupi, a ne da raskine sa mnom. Sve je naopako. Ovo nije trebalo da se dogodi. - Sve što smo imali odbacićeš zbog jedne večeri? Mate, daj, molim te... - Rozi, mislim da bi za oboje bilo najbolje da ne moliš. Najednom, sve ponovo utihne. *** Da li ste ikada bili u javnom prevozu i toliko zaokupljeni nečim čitanjem knjige ili telefonom - da se trgnete i odjednom shvatite da ste stigli do stanice na kojoj treba da siđete? Nesvesno ili ne, nešto vas uvek trgne. Podignete pogled, pomislite: Sranje, moja stanica, i znate da imate samo nekoliko sekundi da iskočite iz prevoza pre nego što se vrata zatvore, a vi ostanete unutra zarobljeni. Takav dramatičan izlazak će biti velika blamaža, ali će olakšanje što voz odlazi bez vas biti mnogo veće. Kad je Mat izgovorio reč “moliš” - podigla sam pogled.

297


Book as passion & BalkanDownload

27. Divljak Tačno znam kad se predškolci vraćaju s odmora: razigrana, uzburkana masa zverčica nadire ka vratima. Tada Sima izlazi i svrstava ih u mirnu, tihu kolonu dece. Deset minuta sede na tepihu prekrštenih nogu (nisam mogla da zamislim kako trideset tela može da stane na tako mali prostor sve dok nisam prvi put videla; smetnula sam s uma koliko su šestogodišnjaci mali); dok ih Sima upoznaje s popodnevnim rasporedom (“To je trik da ih pustim da se smire”, rekla mi je prošle nedelje. “Inače bi ludovali.”). Kad ona završi, ja mogu da izvedem Deksa iz učionice. Deks i ja smo dosta postigli tokom proteklih mesec i po dana. Dok ranije nije mogao ni da me pogleda, sada kad dođe vreme za čitanje, okreće se, traži me, a zatim skakuće pored mene. Svake nedelje mi se sve više približava, te se često bojim da se ne sapletem i padnem preko njega. Čak i ćaskamo. Na primer, prošle nedelje: Ja: Zdrvo, Dekse, kako si danas? Deks: Dobro. Ja: To je lepo. Gospođica Kanom mi je rekla da si jutros crtao domaće životinje, jel' bilo zabavno? Deks: Jeste. Ja: Koju životinju si nacrtao? Deks: Hm... (dugo razmišlja) kravu. Ja: Aha, sjajno. Krave su moje omiljene životinje. Dakle, hoćemo li da čitamo danas? 298


Book as passion & BalkanDownload

Deks: Aha. Mislim da obećava. Deks mi pokazuje novu knjigu: još jedna iz serije čiji su glavni junaci naša neustrašiva deca i njihov nesnosni pas - pas ih uvek uvali u neku nevolju. Kad god Deks dođe s novom pričom, u sebi preklinjem decu da ostave glupavog psa kod kuće, ali oni nikako da se nauče pameti. - Baš lepo izgleda, šta misliš, Dekse? - cvrkućem. - Aha. - Nije baš opširan, ali to smatram napretkom u odnosu na ćutanje. Deks otvara prvu stranicu. Još nešto: mnogo bolje čita. Mnogo brže i tačnije. Stiže do pete stranice, napravivši samo jednu grešku. - O-ne-reče-Grif-vrati-se-Pepi - čita. Na kraju pasusa, zaustavljam ga i pokazujem. -Dekse, vidiš li ovaj mali znak ovde? Ovu uspravnu crticu i tačku ispod nje? - Deks prati moj prst i gleda uzvičnik u tekstu. - To znači da lik viče. Ovako: “O, ne!”, reče Grif. “Vrati se, Pepi!” Deks ponovo čita. Intonacija mu je ista. - Korak po korak, a? - kažem. Želim da ga zagrlim. To bih i učinila da nije strogo zabranjeno. Pošto je isteklo dvadeset minuta, Deks se vraća u učionicu, a ja popunjavam njegov formular (ponestaje mi superlativa) i čekam da se Bili pojavi na vratima. Prošle nedelje sam ležala u krevetu i razmišljala o čitanju s Bilijem i koliko su nam oboma dosadne njegove knjige. Palo mi je na pamet da sigurno postoji interesovanje za uzbudljive, zanimljive dečje priče u kojima će deca uživati... Stoga sam odlučila da napišem jednu. Glavni junaci će biti dva mala dečaka koja će rešavati misterije u školi (inspirisana sam Deksom i Bilijem, ali to ne mogu da im kažem, te ću morati da

299


Book as passion & BalkanDownload

smislim druga imena, nešto kao Reks i Stiki, samo malo bolje). Pomagaće im njihovi prijatelji i dobra učiteljca, gospođica Dana, mada neće biti ni svesni toga. Reks će biti glas razuma, a Stiki avanturista. Počela sam svuda da nosim beležnicu kako bih zapisivala ideje: pišem u autobusu, držim je otvorenu pored sebe dok uveče gledam televizuju i stavljam je ispod jastuka za slučaj da se noću probudim s nekom idejom za obrt u priči. Radim na sceni u kojoj dečaci moraju da pređu reku kako bi se dočepali... ne znam... magičnog ključa ili nečeg sličnog. Reks će stajati na obali i reći će kako je opasno preći reku zbog brzaka, dok će Stiki grabiti napred... izvadila sam beležnicu iz torbe. Možda bi trebalo da pronađu neko kamenje da predu... Pogledam na sat i vidim da pišem deset minuta, a pravi Bili bi trebalo da je već tu. Ustanem i gledam kroz staklo na vratima. Deca još uvek sede na tepihu, a Sima priča o bubamarama. Možda je zamolila Bilija da ostane. Nisam ga primetila kad su se vratili s odmora. Da li je u školi? Možda je zaboravio ili je Sima zaboravila, mada ne verujem da bi Sima mogla bilo šta da zaboravi. Deca u grupama ustaju s tepiha i kreću ka klupama. Vidim Bilija. Čekam da sedne, pa mu priđem i čučnem pored njega. - Hej, Bili, spreman za čitanje? - Ne. - Ne skida pogled sa crteža. - Aha... zašto? - Ne želim. - A. Dobro. Samo sam... - tek treba da naučim kako da se ubeđujem sa šestogodišnjakom. Vidim kako se Bilijevo telo napinje, dok rukom prekriva crtež. Trudim se da oponašam Simu i kažem: 300


Book as passion & BalkanDownload

- Hajde, Bili, vreme je za čitanje. - Neću - kaže odlučno i pomalo ljutito. Krajičkom oka vidim Simu kako kreće ka nama. Sranje. - Da li je sve u redu? - To je samo njen uvod. Znam da zna da nije u redu. - Bili mi kaže da mu se danas ne čita! - smejem se razdragano, kao da je to odlična vest. Sima prekrsti ruke. - Zašto, Bili? - Ne znam da li Bili shvata koncept retoričkog pitanja, jer vrti glavom i ćuti, što je , bojim se, loša procena. Sima se uspravi. Malo sam se uplašila. -Bili, ustani, molim te - kaže odlučno. Bili nerado ustaje. - Gospođice Edvards, zašto ne odete do stola za čitanje i pripremite se. Bili će stići za sekund. - Treba mi nekoliko trenutaka da shvatim kome se Sima obraća. Vrlo retko mi se obraćaju zvanično. Međutim, odlučna je, te se vraćam i zatvaram vrata. Bojim se da nije samo Bili u nevolji. Posmatram kroz staklo kako Bili korača pored Sime. Ona sedne na svoju stolicu, postavi ga ispred sebe i priča. Mada ne mogu da čujem šta kaže, otprilike mi je jasno, jer vidim kako se Bili pokorno vrpolji. Napokon, Sima pokaže ka vratima, a ja brže-bolje odem do stola, sednem i prebiram po papirima. Bili uđe i pusti vrata da tresnu za njim. Baci knjigu na sto i sedne skrštenih ruku. - Zdravo, Bili - kažem oprezno. On okrene glavu na drugu stranu, koliko god može. Kao sova.

301


Book as passion & BalkanDownload

- Žao mi je što smo danas loše počeli, vidim da si prilično ljut... - Nisam ljut! - viče Bili i baci knjigu na sto. Knjiga se otvori baš na onoj strani gde smo prošli put stali, što je dobra fora. - Dobro, zaboga... - “Zaboga” mi izleti sučajno, tiho. I sa Čarlijem mi se to dešavalo. Izgleda da vas muškarci mogu izvesti iz takta bez obzira na uzrast. Napokon, napokon, posle pet minuta prepiranja, Bili odluči da ipak čita. Čita tačnije i razumljivije no ikada. Dva puta zastaje, ali osim toga pravilno čita sve “nezgodne” reči koje treba da naučimo. Dakle, ili je vežbao kod kuće ili netrpeljivost prema meni budi u njemu ono najbolje. Hoću da mu čestitam, ali on me ignoriše ili okreće glavu na drugu stranu i naslanja se na levu ruku kojom skriva knjigu. Hvalim ga kako odlično naglašava reči, a on pokriva lice knjigom. Šta god da kažem, ne valja, a mnogo toga samo pogoršava. Pogledam na zidni sat i vidim da je prošlo tek sedam minuta od dvadeset, koliko treba da čitamo. Pitam se da li Bili zna da gleda na sat. - Sjajno - kažem, kad stigne do kraja knjige. - Čitao si najbolje do sada. - Bili baci knjigu na pod. - Hej... mladi gospodine! Podigni knjigu. - Bože, moram da naučim da komuniciram s decom. Naravno, Bili sedi nepomično. - Ako ne podigneš knjigu, moraću da... - Gledamo se i imam užasan osećaj da Bili uživa. Da li šestogodišnje dete može biti ironično? - U redu, onda ćemo je ostaviti na podu, pa ćemo videti šta će gospođica Kanom reći kad bude videla da ti je knjiga... prljava. A kad budem došla sutra...

302


Book as passion & BalkanDownload

- Nećete doći sutra! - vikne Bili, okrene se i otrči u učionicu. Bih i ja smo imah dobre i loše dane. U nekoliko navrata sam bila na ivici suza, ali sam uvek uspevala da se saberem. Ovoga puta mi ne uspeva. *** Kasnije sedim na tepihu i razmeštam knjige, dok Sima sedi za dečjim stolom i nešto crta na velikom listu papira. Ne mogu da se usredsredim: neprestano stavljam knjige trećeg nivoa zajedno s knjigama šestog nivoa i mešam one s narandžastim povezom i one sa crvenim. S druge strane čujem kako Sima uzdiše i nešto briše. - Hej, Simo? Vidi se da se nervira. - Da? - Nema veze, zaboravi. - Dobro. Uzmem sledeću knjigu i vidim da ja to Trka.!. S naslovne strane mi se cere polarni medvedi, naročito onaj s maramom. - Simo? Zašto me Bili mrzi? - Nije ti valjda to rekao? - Nije rekao. - Objašnjavam šta se dogodilo za vreme čitanja, naglašavajući koliko je bio besan. Moram da smognem snage da joj ispričam šta mi je rekao na kraju. Sima se smeje. To nije saosećanje kojem sam se od nje nadala. - Uopšte te ne mrzi - kaže.

303


Book as passion & BalkanDownload

- Zapravo, nikada ga nisam videla toliko zagrejanog za čitanje. Svako jutro mi kaže da se spremao za tebe. - (Znala sam.) Ostavim knjige naslagane na nekoliko nestabilnih gomila, dovučem stolicu i sednem naspram Sime. Ona kaže: - Bili ima... problema kod kuće. - Pažljivo bira reči, zbog poverljivosti informacija. - Napustili su ga oni koje voli. Dopadaš mu se, ali se plaši da ćeš ga i ti ostaviti. Znam kako mu je... samo, on je šestogodišnje dete koje se suočava s usamljenošću i poteškoćama usled rasturenog doma, dok sam ja srećna, zdrava i odlučna odrasla osoba. Nije baš dobro poređenje. Ono što tako nespretno pokušavam da kažem jeste da mislim kako strah od odbacivanja nikada ne nestaje, bilo da vam je šest ili šezdeset godina. Zbog toga je ljubav toliko zastrašujuća; kad je nađete, što samo po sebi nije mali podvig, uvek postoji rizik da ćete je izgubiti. Hoću da budem odana Biliju i odlučila sam da ga ne izneverim. Mada bi bilo lakše kad se ne bi ponašao kao mala napast.

304


Book as passion & BalkanDownload

28. Velika laž na pruge Gospođica Komična Buntovnica Dobro, nije uspelo s M - ispostavilo se da je malo ćaknut. To iskustvo je potvrdilo činjenicu da sam savršeno zadovoljna i bez dečka. Međutim, gotovo svako mlađi od trideset godina koga poznajem u dugoj je, srećnoj vezi ili izlazi s nekim i samo što nije uplovio u dugu, srećnu vezu. Ako im se ne pridružim, možda ću do kraja života sama provoditi subotnje večeri ili ću životnog partnera morati da napravim od metle i bundeve i nazovem ga David. Ipak, lepo mi je samoj. Uživam u slobodom vremenu. Posle škole pišem knjigu, jedem i/ili se družim. Osim toga, volim da sedim na sofi i gledam Zapadno krilo s Medom i kutijom kolača. I da, znam koliko to jadno zvuči... Zavalim se na stolici i popijem gutljaj kafe. Danas je tiho u Kafeu

nero: iza mene, žena tepa kenjkavoj bebi koja leži u kolicima ispod nekoliko pokrivača, verovatno zabrinuta zbog njenog prigušenog plakanja. Mladić pored prozora kucka po laptopu, kao i ja (odmerila sam ga kad sam ušla: ne izgleda loše, ali je namćor). Osim nas, (ne računam bebu, jer sumnjam da je ona nešto naručila) jedini gost je starija žena zavaljena u fotelji. Čita novine, naginje se da bolje vidi slova i drhtavim rukama okreće stranice, dok lenjo gricka pogačicu. Ako pretpostavimo da sam pisac, tehnički gledano, svi ovi ljudi su u mojoj kancelariji.

305


Book as passion & BalkanDownload

Ponovo se okrenem ka ekranu, otvorim imejl i osmi ili možda deveti put pročitam poruku od Sali. Odgovorila je na moj imejl od pre tri dana u kojem sam joj poslala dva isečka iz svoje knjige. Sali, moja dobra prijateljica Sali, koja igrom slučaja radi u izdavačkoj kući. Osim bloga (koji sada ima deset pratilaca od krvi i mesa, a to su: mama, složile smo se da otac treba da ima ograničen pristup, kako ne bi video moj post o masturbovlačenju; ND; Parovi; Harijeta; Lijam; Sali i neka Kristi Makdermot koju ne poznajem, ali baš me briga: deset pratilaca je ceo jedan pratilac više nego devet), niko još nije čitao to što pišem. Trebalo mi je celo jedno popodne da se nakanim da pritisnem “pošalji”, a čitavih šest dana da napišem dva teksta od po dve hiljade reči. Sali nije bila mnogo rečita u svom odgovoru, stoga neprestano iznova čitam imejl i pokušavam da pronađem skriveni nagoveštaj mišljenja koji mi je možda promakao. Na kraju je predložila da odemo na ručak. To me naročito zbunjuje. Zašto da se vidimo? Zašto na ručku? Da li zato što sam toliko očajan pisac da smatra da je bolje da mi to saopšti dok jedemo sendviče? Da li će

mi

uputiti

oštru

kritiku?

Ili

je

jednostavno

upoznala

nekog austrijskog džetski instruktora, pa hoće da me pozove na tematsko venčanje u srednjovekovnom stilu? Dogovorile smo se za petak. Radujem se kao i uvek kad treba da se vidim sa Sali, ali me je strah. Zatvaram imejl i vraćam se nezavršenom postu. Ne znam šta bih još napisala. Možda ću uzeti mafin. Na Fejsbuku, Tviteru, Bazfidu. Instagramu i Tambleru vlada prava pustoš, bar od pre deset minuta, kad sam poslednji put proverila. Poslala sam poruku ND, ali nije mi odgovorila, tako da je sada mrzim i moraću 306


Book as passion & BalkanDownload

da nađem novu najbolju prijateljicu. Međutim, tamo, ušuškan u uglu ekrana

mog

telefona,

svetluca

plamen

Tindera.

Duhovi

Elio-

ta, Džonatana, Patrika, Endrua, Daga, Arčija, Maksa, Gaja i Mata govore mi da to ne činim. Trebalo bi da završim post na blogu i da se vratim knjizi... da pišem jebenu knjigu... ... rebutujem Tinder. Sve je tako lako. Prošlo je neko vreme otkako sam bila aktivna u tindersferi. Dosta toga se promenilo. Šta je “trenutak”? I da li sada zaista možeš da izbrišeš nekoga s kim si se ranije spojio? Današnji klinci ništa ne znaju: u moje vreme (pre nekih mesec i po dana) morao si da prođeš kroz agoniju postepenog eliminisanja nekog koga si slučajno lajkovao ili onih koji ti posle tri obečavajuće poruke traže fotografiju sisa... ovo je novi vrli svet. Pre neki dan ND je pomenula novu aplikaciju koja prati tvoje kretanje u odnosu na potencijalnog para. Tek pokušavam da se naviknem na činjenicu da ljudi na Tinderu sada pišu mini-biografije -nova aplikacija je previše za mene. Takođe, izgleda da na Tinderu ima deset puta više ljudi: za svako prevlačenje nadesno, moram otprilike trideset puta da prevučem nalevo, a do sada sam lajkovala samo sedam muškaraca, od kojih bih mogla da se spojim sa četvoricom, a dopisujem s dvojicom. Treba široko da bacim mrežu. Kad naiđe onaj pravi, znaću. Treba da gledam fotografije i držim se pravila... Kroz glavu mi prolazi sva mudrost stečena na Tinderu u proteklih devet meseci, dok prevlačim nalevo, nalevo, nalevo. Upravo se spremam da prevučem i Nika, 30, kad dobijam prvog para, Džeka. Srećom, to je jedan od dvojice s kojima bih mogla da popričam. Dodirnem njegovo lice. Nisam nikada videla 307


Book as passion & BalkanDownload

takve fotografije. Na svakoj izgleda... drugačije. Kao da je na svakoj čas mlađi čas stariji ili kao da je na svakoj fotografiji drugi brat. Nema skijanja, surfovanja ni pasa: na jednoj nosi odelo po letnjem danu, na drugoj ima sombrero na glavi. Na trećoj sedi u baru s veoma lepom devojkom koja mi se nimalo ne dopada. Ipak, na svakoj fotografiji izgleda privlačno. Još uvek prevlačim, kad dobijam prvu poruku. Džek: Zdravo, Rozi, kako si? Nije originalna, ali ni uvredljiva, nema slovnih grešaka niti je sumnjivog karaktera. Rozi: Dobro sam, hvala, Džek, upravo sam završila s poslom.

Kako si ti? Džek: To je baš rano! Čime se baviš? Prokletstvo. Nije trebalo da pominjem posao, naravno da će me pitati čime se bavim. Da li da kažem da sam pisac? Trebalo bi da se držim asistenta u nastavi, mada ne zvuči tako dobro... ali gordost je čudo. Volela bih da imam hrabrosti da izmislim nešto kao pomoćnik mađioničara ili gajim lasice, ali pukla bih prilikom ispitivanja i Džek bi pomislio da sam bolesna. Rozi: Trenutno radim u osnovnoj školi. Molim te, reci mi da se ti

baviš nečim egzotičnim?! Džek: Nekima je to sigurno egzotično. Često radim noću, što kvari

utisak. Rozi: Šanker? Striper? Noćni čuvar?

Sad MORAŠ da mi kažeš... 308


Book as passion & BalkanDownload

Džek: Ha! Ne baš.

Lekar. Da li je površno to što mi se sad još više dopada? U mojoj glavi, lekar mora da bude pametan i saosećajan. Uvek bih pre izabrala lekara nego vatrogasca ili policajca. Mora da sam imala neko iskustvo s nekim zgodnim lekarom koje je bilo koliko seksi toliko i traumatično, te sam ga duboko potisnula. Treba da pitam mamu. Rozi: Šta si specijalizirao? Džek: Plastičnu hirurgiju.

Malo je izvikana. Rozi: Top manekenke iokone bogatašice?

Ili deca s ujedima pasa? Džek: Pa, od svega pomalo.

Dokone žene plaćaju, što mi omogućava da radim i u pedijatrijiza Nacionalnu zdravstvenu službu. Lekar koji operiše povređenu decu. Rozi, nemoj da ga pitaš da li hoće da se ženi. Ni u šali. Kažem mu da ima čaroban posao, ali otad je prošlo deset minuta, a odgovora nema. Verovatno je zauzet: možda je iskrsao neki hitan slučaj pa pere ruke pred ulazak u operacionu salu. Odgovoriće kad bude mogao. Izgleda da se lepo slažemo, zašto ne bi odgovorio? Mada... možda ga je uvredila moja glupa izvala u vezi s onim ženama? One su ipak njegovi pacijenti... i nije trebalo da pitam da li je striper. Jebiga, zašto to radim? Ja i moje duhovite fore. Šta bi mi falilo da makar jednom skinem zaštitni oklop i pokušam da budem ono što jesam. Ipak, Džek sigurno zna da 309


Book as passion & BalkanDownload

se šalim, ako ne zna, ne treba ni da budem s nekim ko nema smisla za humor. Dakle, ko ga jebe. Džek: Ne mogu da nastavim ovako. Uprskala sam. Super. Jebiga.

Ne - jebeš njega. Džek: U stvari, nisam lekar!

Zafrkavao sam se, ali čini mi se da si zaista fina, pa ne mogu dalje da lažem! Džek: Zapravo sam muzičar!

Izvini...! Džek (ako je to njegovo pravo ime) slagao me je. Izmislio je lažni identitet i naveo me je da mislim da je on muškarac mojih snova, pri čemu sam još i ispala idiot. Sad mi se još više dopada. *** Otkako smo diplomirale, ND i ja svake godine odaberemo jedno veče pre Božića i slavimo. S godinama, naše porodice su počele da zanemaruju božićne tradicije koje smo toliko volele kao deca. Pre pet godina, moja majka je izjavila da više neće puniti božićne čarape za mene i Brua. Isto tako, njeni roditelji su se prošle godine odlučili za ćurku bez krila i bataka, kako bi izbegli, kako je njena majka rekla, “sve ono ludilo oko kupo310


Book as passion & BalkanDownload

vine cele ptice”. ND je plakala preko telefona. I tako, budući da obe volimo Božić i da smo kao sestre, ND i ja smo odlučile da uvedemo sopstveni običaj naručivanja kineske hrane, ispijanja koktela iz konzervi i gledanja Čuda u 34. ulici u pidžamama. Ne smem da je pitam za Eda, ali uskoro će biti pijana, a moram da budem sigurna da je on zaista nestao iz njenog života. - Nema ga. Stvarno - kaže ND kad je napokon pitam. - Nema sumnje da me je varao. - Sigurna si? - Rekao mi je. - Rekao ti je? - U prvom trenutku ne mogu da verujem da je Ed bio iskren, što je retko... ali naravno da joj je rekao. Nije mogao samo da ostavlja dvosmislene nagoveštaje i čeka da ga ona nešto pita, pa da je optuži da je paranoična i histerična, kao što to rade drugi muškarci. Želeo je da ND bude potpuno sigurna da mu je dosadila i da je našao nekog boljeg da je zameni. “Mržnja” je jaka reč, ali ne dovoljno jaka da opiše moja osećanja prema Edu. ND odmahuje glavom. - Pazi kad sam mislila da sam zaljubljena u njega, da li veruješ? Kako uopšte da znaš? Ne znam kako znati da li si zaista zaljubljena ili samo veruješ da jesi. Ah, da, večita dilema “da-li-sam-zaljubljena-ili-nisam-i-ako-nisamzašto-se-osećam-kao-da-jesam”. Često o tome razmišljam u poslednje vreme. Nakon Mata, jedva mogu sebi da verujem da sam sposobna da razlikujem crvenog čovečuljka od zelenog, kako me nešto ne bi zgazilo na ulici. Mislila sam da se zaljubljujem u Mata, a kad malo bolje razmis-

311


Book as passion & BalkanDownload

lim, razočaranje zbog toga što nisam bila zaljubljena u Gaja doprinelo je činjenici da sam vezi s Matom pridala nezaslužen značaj. Naravno, u Matovom slučaju je bilo dosta upozorenja: nekontrolisano uživanje droge; nezainteresovanost za ono što je meni važno; sado-mazo čupanje za kosu, to je bilo prilično očigledno... ali dugo sam već bila sama i još duže nisam bila zaljubljena. Ponekad vam se učini da je bolje da ubedite sebe da ste zaljubljeni nego da se osećate nevoljeno. Nije da ne vidite znake upozorenja, već ih jednostavno namerno zanemarujete. Možda to ima neke veze s godinama, ali izgleda da danas svi sa sobom nosimo više prtljaga, te nam je teže da razlučimo da li su ti rani znaci upozorenja samo zanemarljive slabosti ili je reč o sirenama koje zavijaju i jasno nam govore da treba da bežimo glavom bez obzira i ostavimo sve što imamo za sobom. Došla sam do zaključka, mada veoma kratkog, da ne možeš - ne možeš da znaš. Ne možeš da znaš da li si zaljubjena ili ti se samo čini; ne možeš da znaš da li će se onaj u koga se zaljubljuješ zaljubiti u tebe; i ne postoji nikakva garancija da je nečija ljubav prema tebi iskrena, izmišljena ili ti se nudi u nekom mutiranom obliku, pa će te tip napustiti za dvadeset godina. Međutim, upravo taj rizik čini ljubav toliko užasno, beznadežno čarobnom drogom. Mislim da tek kad ljubav prođe, znaš kako je zapravo bilo. Znam da sam zaista volela Čarlija, jer i posle toliko vremena, čak i posle bola, gneva i slomljenog srca zbog njegovog odlaska, jednim delom srca ga i dalje volim i uvek ću ga voleti. Veoma, veoma malim delom. Mrvicom. Poveravam se ND, koja me ćutke i pažljivo sluša, a zatim kaže: - Pa, to je baš... 312


Book as passion & BalkanDownload

- Sranje? - Da. - Umače prolećnu rolnicu u sos od šljiva i trpa je u usta. Jedino u šta sam sigurna - kaže dok joj mrvice testa ispadaju iz usta jeste da sam ja završila s Tinderom. Nema više zabavljanja, nema muškraca, nema tucanja u zdrav mozak. - Nisam htela da kažem da treba jednostavno da odustaneš. Slegne ramenima i naceri se. - Verovatno ću popustiti za nedelju dana. Ali, bože, tek kad se skineš s Tindera, vidiš koliko ti vremena oduzima. Zbog izlazaka i kasnije zbog Eda, godinu dana se ne trudim da izdejstvujem unapređenje. To je moj plan za novu godinu: da dobijem unapređenje. Da budem srećna. Nikada joj nisam rekla za svoj razgovor s Edom na Kejtinoj veridbi. Vrlo sam tužna, jer sam shvatila da ima ljudi koji jednostavno nisu dobri, bez obzira na njihove lične životne priče. Ed nije dobar. ND je morala sama to da uvidi da bi se otkačila od njega, ali zaista mi je laknulo što je uspela. - To je dobar plan - kažem. - A ti, sad kad Mata više nema? Nema ga, zar ne? Klimnem glavom. U slučaju da neki ostatak osećanja prema Matu izbije na površinu, dovoljno je samo da se setim njegovog glasa, dok mi govori da ga ne molim. Bilo bi glupo da se izlajem o Džeku posle samo jednog popodneva dopisivanja, a naročito zbog onoga o čemu smo razgovarale. Telefon mi vibrira. Pogledam u torbu i vidim njegov broj na ekranu, kao da zna da razmišljam o njemu. - Danas sam pričala s nekim tipom. Deluje fino. Ništa naročito. - Sigurna si? - ND me posmatra upitno.

313


Book as passion & BalkanDownload

Budući da je Ed bio iskren, i ja odgovaram iskreno. - Nisam.

314


Book as passion & BalkanDownload

29. Opa Stavila sam bronzer, ali možda nije dovoljno. Nanosim još jedan sloj na jagodice i slepoočnice pa dodam jedan potez četkicom duž nosa... Možda je sad previše, ali ako obrišem, obrisaću i puder i rumenilo mada, da li je trebalo da stavljam rumenilo ako sam stavila i bronzer? Sranje... veštačke trepavice bi popravile opšti utisak, ali za njih mi treba više od dvadeset minuta (ne računajući uobičajenih pet minuta plakanja i psovanja), a već kasnim. Dogovorila sam se sa Džekom da se nađemo u osam, a sada je skoro pola osam. Kasnim zbog... problema s odećom. Bila sam smislila šta ću da obučem (seksi farmerke, crni džemper, čizme s niskim potpeticama, da bih mogla da obučem debele čarape), međutim, kad sam se obukla, izgledala sam nezanimljivo i otrcano, i to ne u onom modernom, dalstonskom fazonu. Onda sam otišla u drugu krajnost i obukla usku, crvenu haljinu koju sam zaboravila da imam, te sam izgledala kurvinski, ali ne kao kurva visoke klase, devojka ruskog oligarha iz Čelsija. Pošto sam se presvukla dvanaest puta, trinaesti put sam se vratila kombinaciji seksi farmerke/crni džemper, samo s boljim prslučetom i čizmama s višim potpeticama, što će morati da posluži, jer mi ponestaje vremena. A i odeće. Moj prvi sastanak sa Džekom će ujedno biti moj prvi sastanak u nedelju uveče. Zbog njegovog posla, bilo je teško naći veće kad smo oboje slobodni - večeras je prvo za koje smo uspeli da se dogovorimo. Dopisujemo se svaki dan otkako smo se spojili. Juče smo ceo sat razmenjivali 315


Book as passion & BalkanDownload

replike iz Centra za zapošljavanje, komedije koju zaista volim, a ne pretvaram se da je volim da bih se još više dopala Džeku. Priznala sam mu i da volim smajlije i umesto da mi se naruga kao što bi se moglo očekivati, Džek je upotrebio smajlije da nacrta malog dečaka koji tužno gleda u nepovratno izgubljen balon. To je bilo... divno. Sa Džekom i smajliji mogu da budu divni. Pričali smo o neobaveznim, luckastim stvarima i dopisivanje je bilo zaista zabavno, ali nauštrb ozbiljnih tema koje bi nam pomogle da se bolje upoznamo. Budući da ćemo se videti, moraćemo da se maknemo od pukog izmotavanja, da bi uspelo. To znači da će me Džek možda zaista upoznati, moje dobre i loše strane, a ako vidi moje mane, možda mu se ipak neću svideti. Kad sam stigla u pab, on je već bio tamo; sedeo je za šankom, u plavoj košulji koju mi je opisao kada sam mu poslala uspaničenu poruku u vezi s mojom odećom, u slučaju da ne izgledam kao na fotografijama s Tindera. Sada sam sigurna da će me prepoznati, ali brinem da mu se neću svideti. Posmatra me dok prilazim i nešto čudno se dešava: kao da sam ga već negde videla, ali u stvarnom životu, ne u tindersferi. Kao da smo možda bili prijatelji nekada davno, ili kao da znam boju njegovog glasa. Ustao je. Viši je i privlačniji nego na fotografijama: smeđa kosa mu je malo duža, a smeđe oči malo bistrije; na fotografijama se ne vidi dobrota koja izbija iz njega dok ga posmatram. Poluprazna krigla piva stoji na šanku, što znači da je stigao mnogo ranije, jer sam ja stigla tačno u osam. Čini se da je nervozan ili sam ja nervozna.

316


Book as passion & BalkanDownload

- Izvini što kasnim - kažem, mada ne kasnim. Krene da me zagrli, a ja krenem da ga poljubim u obraz. Rezultat je trapav poluzagrljaj u kojem ga na kraju potapšem po grudima. - Šta bi da popiješ? - pita Džek. - Votku s kiselom? Ako može. - Džek se okrene ka šanku i naruči, a ja se popnem na barsku stolicu pored njega. - Kako si provela dan? - pitam dok mi pruža piće i seda. Vrlo sam svesna činjenice da ne sedimo za stolom. Prvo ide Džek, pa prazan prostor, pa ja. Nema ničega između. - Dobro, hvala. Orkestar je sinoć imao božićnu proslavu, pa mi je jutros bilo loše, ali sada sam dobro. - Ne zvuči kao da se hvali svojim hedonističkim društvenim životom, već bezmalo kao da se izvinjava. - Volela bih da čujem nešto više o tvom poslu - kažem. - O muzici, ne o medicini. Džek se smanjuje za trećinu i gleda u pod, pre nego što me pogleda u oči. - Sramota me je zbog toga! Nisam mogao da odolim i mislio sam da mi nećeš poverovati, a onda si poverovala... - ...To mi je bilo super. - Smešno mi je kad sada o tome razmišljam, a i Džek se smeje. Od utorka se smejem tome. Lepo zvuči kad se smejemo zajedno. - Ipak, zanima me kako je to biti muzičar. - U stvari, nije toliko uzbudljivo kao što zvuči. - Tebi nije, ali ja ne znam ništa o tome, a volela bih. - Po njegovom zbunjenom izrazu lica zaključujem da Džek voli da priča o poslu koliko i 317


Book as passion & BalkanDownload

ja o svom menstrualnom ciklusu. Ipak, priča mi kako izgleda jedan tipičan dan, za koji kaže da se sastoji od mnogo sedenja i sviranja iste fraze iznova i iznova. Dok priča, vidim da i u njegovom poslu ima monotonije, kao i u svakom drugom. Međutim, toliko se razlikuje od bilo čega što sam iskusila i zvuči toliko egzotično da se potpuno udubljujem u njegove reči. - Kako si završila u školi? - pita me Džek, kad smo iscrpli temu njegovog posla. Kažem: - Zapravo... unosim neke promene... u život - što je prevod originala:

Cimerka se sažalila na mene. Popijem poveći gutljaj pića. - Radila sam u firmi za odnose s javnošću, ali sam posle evaluacije odlučila da odem. To zvuči kao da nisam dobro radila svoj posao. -Svojom voljom. - Ne, to zvuči još gore, kao da sam dobila otkaz. Od nervoze, stomak mi se vezao u čvor. Zaustim da kažem nešto što bi (nekako) popravilo utisak, a Džek će: - Zaista sam impresioniran. Nikad nisam imao dovoljno hrabrosti za tako veliku promenu. - I čvor popušta, samo malo. Iznenađena sam time koliko sam zahvalana Džeku što je to rekao. Moji prijatelji i porodica me podržavaju, ali Džek je prvi koji mi je rekao da je impresioniran, koliko se to može biti kad čuješ da je neko napustio posao. Nisam počela da spasavam siročiće niti da biciklom skačem u autobuse na sprat. Istini za volju, možda sam se previše uznela. - Zaista ti se divim što radiš s decom. Ja bih bio očajan učitelj kaže Džek. - Sumnjam.

318


Book as passion & BalkanDownload

- Ne, stvarno. Ostavio bih otvorena vrata i svi bi istrčali na ulicu ili bih ostavio otvorenu bocu s terpentinom na podu ili nešto slično. - Zašto bi doneo terpentin u osnovnu školu? - Vidiš! - Džek podigne ruke i to me zasmejava. - Bio bih očajan čak i hipotetički. -Popije gutljaj piva. - Onda, da li želiš da budeš učiteljica? - Bože sačuvaj, nikako. - Setim se Sime, koja je odgovorna za tridesetoro dece, pored toga što svake nedelje radi procenti i popunjava dokumentaciju. Nikada ne bih uspela da postignem taj nivo discipline. Jedva mi uspeva s jednim detetom. Mada, kad smo kod toga, prošle nedelje sam imala napredak s Bilijem. Imali smo svoj trenutak, kao da smo napravili sopstveni božićni letak za supermarket. Došao je veoma tih, smiren i disciplinovan. Zabrinula sam se. Zaključila sam da je bolestan ili je učestvovao u eksperimentu u kojem je zamenio telo s nekim drugim, lepo vaspitanim detetom. Tek na kraju čitanja, shvatila sam zašto se tako ponaša. Došao je držeći dve knjige, pazeći dobro da nikako ne uzmem jednu od njih (tada sam znala da se ipak radi o pravom Biliju) i brzo je seo na nju. Čitao je dobro, kao i uvek, a kad smo ustali da krenemo, zgrabio je drugu knjigu, uzeo nešto što je skrivao unutra i bez reči mi to dao. Bila je to božićna čestitka, napravljena od pažljivo savijenog zelenog papira, s nacrtanim crvendaćem koji na glavi ima kapu Deda Mraza (mislim da je to bio crvendać) i sedi usred snežnog predela. Unutra je crvenim flomasterom napisao:

Srećan Božić, Rozi!!.' Voli te Bili. Nisam plakala. Uspela sam da stignem do kuće, gde čestitka zauzima centralno mesto na komodi.

319


Book as passion & BalkanDownload

Džek se mršti. - Asistent u nastavi je malo čudan izbor zanimanja, ako ne želiš da budeš učiteljica, zar ne? - Ne mogu da osporim njegovu logiku. - Morala sam da nađem neki posao, pošto sam napustila prethodni, pa je u početku to bilo zbog plate... - U početku? - Molim? - Rekla si da si “u početku” radila zbog plate - kaže Džek. - Ali zvuči kao da se nešto promenilo? Prvo kažem “ne”, onda “da”, a zatim “tako nekako”, a Džek izgleda zbunjeno/uplašeno. Kažem: - Prilično sam se vezala za dva dečaka s kojima čitam - što očigledno zvuči mnogo, mnogo loše. - Ne, hoću da kažem... - Uši mi gore. - Hoću da kažem da sam ih upoznala i pomislila da bi mogli da budu dobri likovi u knjizi... - Jel' treba ovo da prijavim nekome? - smeje se Džek. Valjda se smeje. Džek postaje broj jedanaest. Pričam mu o pisanju, i tako to. U ovoj fazi moram, mada i želim. Objašnjavam kako su Deks i Bili postali Dekster i Bo i pričam mu priču onako kako trenutno izgleda (što ne traje dugo). Džek me posmatra i pažljivo sluša, ali ništa ne pokazuje. Nekome koga deca ne zanimaju priča sigurno zvuči dozlaboga dosadno. Ne prepričavam baš dobro.

320


Book as passion & BalkanDownload

- Ne, nastavi, tek sam počeo da se unosim - moli me. Opisujem misteriju koju Dekster i Bo treba da reše; u njoj su se našle merdevine, nekoliko rajsnedli i jedna zalutala koza. -Sjajno zvuči - kaže Džek velikodušno i gura prazne čaše preko šanka. - Mada, morao bih da se zapitam kakva je bezbednost i zdravstvena zaštita svake škole koja dozvoljava učenicima da slobodno tumaraju unaokolo za vreme časova. Smejem se. - Deca se neće pitati, srećom. Ako im se priča dopadne, prihvatiće i najneubedljivije obrte. - Dakle, Bo je nestaško? Dekster zvuči kao njegov anđeo čuvar. - Upravo tako. - Zapanjena sam što je Džek tako brzo shvatio, i sve to iz mog oskudnog objašnjenja. Pita da li pijem isto i ode do drugog kraja šanka da naruči. Osim onog nezgodnog trenutka kad je pomislio da sam pedofil, osećam da me Džek razume. Ćaska sa šankerom. Bio je takav i kad je naručivao prethodnu turu: učtiv, ljubazan i druželjubiv. To mi se zaista dopada. - Izvoli - kaže i doda mi drugo piće. - Hvala. Šta ti piješ? - Oranjebum. - Šta je to? - Vrsta piva. Čudno ime, znam. - Ispala bih totalna budala kad bih to naručila. Ne bih dobro izgovorila. - Naučiću te - smeši se Džek. - Onda, sledeću turu ti častiš. 321


Book as passion & BalkanDownload

- Rado. - Džek želi još jednu turu. To znači a) da se lepo provodi i želi da sastanak potraje ili b) pomoću alkohola pokušava da pregura nepodnošljivo veče koje ne može da prekine jer mu je neprijatno. Moj cilj je ovo prvo. Nalazimo se u finom pabu u nedelju uveče, nije teško opustiti se, ali za mene je ovo nešto više: sa Džekom je sve lako. Namešta se u stolici. Zatim kaže: - Jesi li razmišljala o tome da objaviš knjigu?

*** Sali i ja smo se našle na ručku u Pretu, kao i nekoliko meseci pre toga (mada slučajno), kada mi je ulila veru u Tinder i u život uopšte. Volela bih da izbor restorana pripišem svom poetskom duhu, ali zapravo nisam mogla da smislim ništa drugo, a i volim salate u Pretu. Od onog imejla, Sal nije komentarisala moje isečke iz knjige. Unervozila sam se kad sam je videla u poslovnom izdanju - elegantan, taman sako naspram moje trenerke s flekom od supe na rukavu. - Pa, kako ide? - pitala je kad smo sele. - Lepo. Sjajno. - Klimnula je glavom, ali nije ništa rekla, te sam nastavila: - Pišem deo u kojem se Dekster i Bo suočavaju s ogromnim pacovom, ali pacov ima sve informacije koje su im potrebne. Pacov govori... - Nastavila sam da trabunjam, što je bilo bolje nego da ćutim, ali sam pri 322


Book as passion & BalkanDownload

metila Salin pogled. Nisam smela da je pitam za mišljenje, da mi ga ne bi saopštila. Najzad sam morala da zaćutim, da bih uzela vazduh, kad je Sali rekla: - Aha. -Bolje da nije rekla ništa. - Misliš da knjiga ne valja, jel’ tako? - pitala sam. - Nije da ne valja... Sviđa mi se učiteljica... - Sali je uzdahnula i spustila šolju s kafom na sto. - Rozi, iskreno: da, sranje je. Ti odlično pišeš, ali mislim da tvoj stil nije pogodan za dečju književnost. Znate ono kada date otkaz i promenite ceo život i nadate se da ste u stanju da ostvarite životni san, a onda vam neko ko je kompetentan kaže da ste loši u tome i da treba odmah da prekinete i odjednom sve što radite i što ste ikada radili postane nebitno, ceo svet je protiv vas i na ivici ste suza ili vam se povraća ili biste da prevrnete sto od besa, a najbolje sve odjednom? Bila sam vrlo blizu toga. Osetila sam kako se zatvaram, kako se povlačim u sebe, da bih se zaštitila. Međutim, Sali je nastavila. - Htela sam da pričam o tvom blogu. Fantastičan je. Kad pišeš u prvom licu, reči samo teku, lako i prirodno. Ako želiš da pišeš, to je ono što treba da radiš. Još sam bila pometena kad je Sali to rekla, te mi je trebalo malo vremena da shvatim. Reči poput “fantastično” sudarile su se s izrazima kao što su “sranje je” i “totalno si uprskala i treba da smršaš tri kilograma” (kad malo bolje razmislim, to je moje samopouzdanje iskoristilo taj trenutak). Budući da sam prethodna dva meseca provela u tesnoj vezi s Boom/Bilijem i Deksterom/ Deksom, nisam bila spremna da odustanem od njih. Kao da sam ih izneverila, kao da nisam uspela da ispričam njihovu priču, a oni zaslužuju da se njihova priča čuje. Blog je bio trivi-

323


Book as passion & BalkanDownload

jalna glupost, članci koje bih sklepala za pola sata - to nije “knjiga neodređenog žanra” koju želim da pišem. Sali je u tome nazrela nešto? - Trebalo bi da suziš opseg, da izabereš temu - govorila je sve brže, unoseći se u priču. -Da pišeš o nečemu što te zaista zanima. Šta je, trenutno, uzbudljivo u tvom životu? - Mislim da Sali ponekad pobrka svoj život s mojim: rekla sam joj da se ne dešava ništa što se može opisati kao “uzbudljivo”, osim ako mi nešto nije promaklo u odlaženju na posao, pisanju loše knjige i večerima kod kuće, uz pastu i izbegavanje Une. Nekoliko trenutka je sedela i razmišljala, dobujući manikiranim noktima po stolu. A onda je rekla: - Još si na Tinderu? *** Za svaki aspekt upotrebe Tindera postoje pravila, od toga koga treba prevući na koju stranu do ponašanja na sastanku i visokih očekivanja (moje skromno mišljenje je da celo iskustvo može da se svede na ovo: izlasci mogu da budu komplikovani, kao što Tinder može da bude zabavan. Budi ljubazan, poštuj druge i budi svestan da je malo onih koji poznaju sebe i znaju šta traže, uključujući i tebe.) Ipak, koliko ja znam, ne postoje pravila o tome kako saopštiti nekome koga si upoznao na Tinderu da ćeš možda napisati knjigu o Tinderu. Sali mi je tražila da opišem dva sastanka na kojima sam bila. Izabrala sam Daga i Arčija, ne zbog toga što su tipični. Da Sali i ja nismo prijateljice (i da nije nedavno imala sudar s tipom koji ju je, premda u početku nezanimljiv, odveo kući, predložio da se skinu goli, a zatim se vratio 324


Book as passion & BalkanDownload

iz kuhinje s rolnom providne folije i izrazom očekivanja na licu), možda mi ne bi poverovala. Međutim, njih dvojica predstavljaju sav onaj beznadežan optimizam u srcima svih koji su u potrazi za ljubavlju. Ne želim da lažem Džeka, ali ne želim ni da kod njega izazovem paranoju da sam zalepila diktafon ispod šanka. Pričam mu o Sali, kažem kako je predložila da pišem “nešto što je više lično” i da će moje “lične stvari” biti jedna od tema na sastanku njihovog tima u ponedeljak. - To obećava - kaže. - Moja prijateljica loše radi svoj posao. - Pa, pokušala si. - Džek se smeje. I meni je smešno. Nameštam se na stolici i stavljam ruku na šank. Provesti celo veče na barskoj stolici je novo, ali ne i udobno iskustvo. Jednim okom gledam da li ima neki slobodan sto, ali nedeljom uveče u pabu je gužva i ljudi se polako smenjuju. Društvo koje sedi najbliže nama skoro je popilo piće. Bude li neko od njih ustao da naruči još jednu turu, reći ću mu da sam videla izmet od pacova pored mašine za točenje piva ili ću ga “slučajno” tresnuti pravo u lice. - Šta je tvoj posao iz snova? - pitam Džeka. - Jel’ to muzika? - Volim svoj posao... - govori oprezno i vidim da razmišlja. - Možda nešto u vezi s fudbalom? - Misliš da budeš igrač? Odmahuje glavom. - Ne. Novinarstvo ili analiza, tako nešto. Da budem iskren, nikada nisam o tome razmišljao. - Izgleda da si zadovoljan tu gde si. - Da, verovatno jesam. 325


Book as passion & BalkanDownload

Džek me malo podseća na Lijama: pošten i otvoren, kao da je zadovoljan onim što ima, umesto da juri za nečim što ga tek čeka, što ja radim; sledeći posao, sledeći muškarac... Tinder se zasniva na tom modelu razmišljanja: imala sam trideset

sedam groznih sastanaka, ali trideset osam će hiti moj srećan broj... Sistem ne podstiče mnogo na pauze između dva sastanka, nema razloga da se razmišlja o tome šta je pošlo naopako, pre nego što se vratite natrag u tindersferu. Uvek sam smatrala da je moj pomahnitali stav delujodmah-razmišljaj-kasnije-ako-uopšte-treba-da-razmišljaš uzbudljiv i stimulativan. Ako ništa drugo, bar mi nikad neće biti dosadno. Ali jeste: dosadilo mi je da trčim od jednog do drugog sudara. Hoću da budem srećna tu gde sam. Džek kaže: - Mislim da će ovi uskoro da idu - i pokazuje glavom na društvo koje sam već snimila. - Hoćeš da se premestimo? - Dakle, i on je posmatrao stolove. Sve vreme nam je oboma neudobno. Kako bismo ih ubrzali, vrzmamo se pored njih dok oblače jakne, a zatim sedamo jedno pored drugog, pod pravim uglom. Gotovo je s klimavim barskim stolicama: imamo luksuzne naslone od punog drveta. Džek i ja napredujemo. - Dakle, vidim da voliš fudbal? Džek klima glavom. - Mančester junajted. - Dobro bi se slagao s mojima. - Ne bi bilo problema. - Samo pre nekoliko sekundi sam se divila Džekovoj filozofiji trenutka, a sad nas najednom oboje zamišljam u

326


Book as passion & BalkanDownload

budućnosti: Džek ćaska o fudbalu s mojim tatom i Bruom, dok ja pomažem mami da opere sudove od nedeljnog ručka. U sadašnjem trenutku, onom realnom, Džek mi priča o svojoj lozi navijača Junajteda, ali ne mogu da zaustavim maštarije u glavi (tata zove Džeka “dobar momak”; mama mi se smeši značajno...). Moram da prestanem, teško mi je da se usredsredim. - Pretpostavljam da te fudbal ne zanima. - Bojim se da si u pravu. - Sport uopšte? - Teretana, ako se to računa. - Rekao bih da se računa. Dalja pitanja bi značila da ću morati da priznam da “teretana” zapravo znači “kratko vežbanje jednom ili dvaput mesečno”, te pitam Džeka kakve filmove voli. On deklamuje listu na kojoj ima i kultnih ostvarenja, mada neke od njih nisam gledala, a za nekoliko nisam ni čula. Uzvraća pitanje, ali moji favoriti iz detinjstva (Kralj lavova) i srceparajući klasični hitovi (Forest Gamp) nailaze na mlak prijem. - Ne bismo mogli zajedno u bioskop - kaže on, mada se smeje na moj komentar da bismo mogli da idemo na različlite projekcije. - Ako izbor kokica bude pravi - dodajem. - A šta bi to bilo? - Mešavina slatko-slanih. - Čkiljim. - Šta? Molim te, nemoj mi reći da... - Džek se naceri. -Ti bi uzeo slane. - Ne vidim zašto ne bi i ti.

327


Book as passion & BalkanDownload

- Zato što su kao karton. - Osim što imaju mnogo više kalorija. Fudbal, filmovi i sada proklete slane kokice: Džek i ja nemamo gotovo ništa zajedničko, osim činjenice da smo oboje prisutni na ovom sastanku. Ne može ti se dopasti neko s kim nemaš ništa zajedničko. Razlike mogu da budu podsticajne, ali veze počivaju na zajedničkim interesovanjima, zajedničkim iskustvima i uspomenama vezanim za ta iskustva. Džek i ja nemamo onu hemiju koju sam doživela s Patrikom i onu silnu romantiku kao s Arčijem. Nismo se prepustili hormonima i piću, što me je uvalilo u nevolju s Matom. Ako se Patrik, Arči i Mat razlikuju jedan od drugog, Džek se razlikuje od sve trojice. Ako izuzmemo zajednička interesovanja, ni karakteri nam se ne poklapaju: ja sam kreativna, ljubopitljiva i uglavnom haotična, dok je Džek uzdržan, tih i promišljen. Zašto mi se onda neprestano vrti u glavi ista misao: sviđa mi se. Sviđa mi se. Zaista, zaista mi se sviđa. Prihvatam Džekov predlog i naručim sledeću turu. Šanker me pita šta ću da popijem, a ja naručim čednu dijetalnu koka-kolu, uprkos tome što ide u ponudi s rumom. Samo što ne želim ili mi ne treba još alkohola. - Mnogo ti hvala - kaže Džek dok mu pružam njegov oranjebum (pravilno sam izgovorila, pa sam vrlo ponosna na sebe). - Nadam se da ti ne smeta što si platila turu. - Zašto bi mi smetalo? Devojke treba da plate bar jednu turu - zastanem. - Ali nije bilo tako na svim tvojim sastancima s Tindera? - Molim te, reci mi da nije: da budem bar u nečemu bolja od ostalih devojaka. 328


Book as passion & BalkanDownload

- Zapravo, ti si moj drugi sudar, tako da nemam mnogo materijala za poređenje. - Pretvaram se da tražim papirnu maramicu po torbi, kako bih dala sebi malo vremena da razmislim: Džek je imao samo dva sudara, od kojih sam ja jedan. Možda je Džek neobično izbirljiv, te bi trebalo da budem počastvovana što sam zadovoljila njegove visoke standarde. A možda sam na sudaru s muškarcem koga je odbilo 99,5 procenata tinderašica. Možda ta druga devojka spada u onih 0,5 procenata i shvatila je da ga ne želi tek posle sastanka. Ili on možda još uvek izlazi s njom. Možda je bio neodlučan do večeras, ali sada kada me je upoznao, siguran je da je ona Prava. Možda izlazi s Nagom Devojkom iz teretane. Jebiga. - A ti? - pita Džek. - Imaš nekih gadnih iskustava? - Nekoliko dobrih, nekoliko loših. - To je najbliže istini što mogu da postignem bez laganja. U poređenju s mojim prijateljima, prilično je tačno: mojoj sirotoj, divnoj ND, čije je iskustvo s Edom mnogo gore nego moj najgori sudar, sada je muka od svega, znam, ali proći će je bezvoljnost; vratiću je u tindersferu do Nove godine. Kejt i Sofi su izolovane, nemaju iskustva na Tinderu i nadam se da nikada neće ni imati... Ali ljubav nije prava linija: Harijeta i Džejms su raskinuli petogodišnju vezu. Pomislila sam da to ima neke veze s veridbom. Znala sam da je Džejms ljut što se Harijeta toliko napila. Međutim, poverila mi je da već neko vreme imaju problema i da pije samo zbog toga. Kad je Una u pitanju... njoj treba mnogo jača aplikacija od Tindera da pronađe svoju drugu polovinu. Moram da promenim temu. Ne mogu da podnesem priču o super, fenomenalnoj drugoj devojci s Tindera s kojom je Džek imao sudar.

329


Book as passion & BalkanDownload

- Jednom sam na Tinderu videla tipa koji izgleda baš kao Gari Barlou - trabunjam. - Baš sam se primila, mislila sam da je stvarno on, pod drugim imenom. - On je oženjen, zar ne? Radio sam s njim u studiju pre nekoliko godina. Dobar je momak. - Jesi li radio s još nekim poznatim ličnostima? - Vruče mi je i uzbuđena sam, što se dešava kad god se zadesim u blizini nekog poznatog. - Bilo ih je nekoliko... - Hoćeš da kažeš da si i ti poznat. Da sam na sastanku s poznatom ličnošću. - Da, upravo to hoću da kažem. - Smejemo se. Ćaskamo još malo o Barlou, analiziramo diskografiju grupe Tejk det, a zatim se takmičimo ko ima više Nau kompilacija. Onda Džek pita šta slušam i namigne mi. - Imam čudan ukus kad je muzika u pitanju. - Na primer? - Ti si fensi muzičar, neću da ti kažem. - Ma, hajde. Nekoliko sekundi se igram slamčicom. - Veliki sam obožavalac Kejt Buš. - To nije čudan ukus. Volim Kejt Buš. - Molim? - Volim Kejt Buš. Potpuno sam svesna da Džek pilji u mene i verovatno i ja piljim u njega. Vidim nešto što nikada ranije nisam videla: vidim sebe. Tu jednu 330


Book as passion & BalkanDownload

misao Zaista mi se sviđaš vidim u Džekovom pogledu i prepoznajem je, jer je moja. Posmatra me i kaže: I ti se meni zaista sviđaš. Ne moram da se borim za njegovu pažnju - imam je, ovde, sada. Ne moram ni da se pretvaram da sam neko drugi da bih je dobila: vidi me onakvu kakva sam, dobru i lošu, neurednu, duhovitu, grešnu i otvorenu za ljubav - i nije se okrenuo i otišao. Potpuno me je paralisao njegov pogled. Smeši mi se i ja se njemu smešim. *** Džek i ja izlazimo. Vrlo je hladno: mraz se uhvatio na prozorima automobila i svetluca po pločniku ispod naših stopala. Zapahne nas nalet ledenog vetra. Navlačim rubove jakne, a Džek diže okovratnik. - Kuda ti ideš? - pita. Trgnem se od te reči: ideš.

- Uhvatiću autobus iza ugla. A ti? Kuda ti ideš? - Verovatno će biti najlakše da uskočim u metro... - Zastane i gleda oko sebe. - U ovoj je ulici, zar ne? - Skreni desno na semaforu - kažem - ili možda treba da ideš samo pravo... - Moram da se zaustavim pre nego što pošaljem Džeka u Njukasl. - Snalaženje u prostoru nije mi jača strana. Ne brini, imam poverenja u tebe. - Verovatno ne bi trebalo. - Rizikovaću.

331


Book as passion & BalkanDownload

Upoznavanje je rizično, zaljubljivanje je rizično. Ceo proces potrage za ljubavlju prepun je slučajnosti i neizvesnosti. Kad odete na sastanak s nekim, svašta može da se desi: od blagog razočaranja do potpunog odbacivanja, koje vas može duboko raniti i slomiti vam srce. Morate da se otvorite, bar delimično, kako bi vam se ukazala prilika da taj sastanak preraste u nešto više. Postoji mogućnost da vam neko kaže da mu se ne dopada to što vidi i to je užasavajuća pomisao. Postoji i rizik da sastanak zaista postane nešto više; ne možete dugo ostati samo delimično otvoreni. Prvi put od Čarlija, ali i pre njega, napokon shvatam: i ja mogu da predstavljam opasnost. Nisam samo ja ranjiva. Pitam se da li Džek zaista ima poverenja u mene. Nikad ga ne bih izneverila. - Hvala ti za zaista sjajno veče - kaže. - Hvala i tebi. - Nadam se da si se lepo provela. - Jesam. Okrenuti smo jedno prema drugom, skoro se dodirujemo, zato što nam je hladno. Ako ćemo se poljubiti, zar ne bi trebalo to sada da učinimo? On se ne naginje, ali ni ja... Da li bi trebalo? Da li bi on to želeo? Mislim da me ne bi odbio. Osamdeset devet posto sam sigurna da mu nisam odbojna, međutim, ako se izuzme nekoliko kratkih dodira ruku tamo u pabu, nismo se ni dotakli. Počinjemo da se smejemo neprijatnoj situaciji, ali zbog toga nam nije još neprijatnije. - Dođi ovamo - kaže on promuklim, šaljivim glasom i privuče me k sebi da me zagrli. - Mgbsm d pnvm - kažem u njegovu jaknu. - Molim? - Džek se odmakne, te ga gledam odozdo.

332


Book as passion & BalkanDownload

- Mogli bismo da ponovimo - izgovorim brzo, dok mi ne ponestane hrabrosti. To je moja verzija poljupca. Džek kaže: - Aha... možda. O bože. O bože, sto mu gromova, jebote... Sve sam potpuno pogrešno shvatila. Onaj pogled u pabu; mislila sam da sam nešto videla, ali sam ga potpuno pogrešno procenila. Budući da sam potpuni, tupavi idiot, pomislila sam da se dopadam Džeku, ali očigledno je da sam pogrešno zaključila. A onda je rekao da voli Kejt Buš i... - Ne! - odjednom čujem paniku u Džekovom glasu. Gurne me unatrag, držeći me za ramena. Oči su mu ogromne, razrogačene od panike. - Nisam mislio... hteo sam da napravim foru... Voleo bih opet da te vidim. - A. - Na potpuno neprikladan način izražavam olakšanje koje me je celu obuzelo. - Ne, ne, ne. Šalio sam se, jer smo se sve vreme zafrkavali i... znaš to? Znaš da sam se šalio, zar ne? - Aha. - Ponovo osećam čvor u stomaku, ali ovoga puta samo zbog šoka. Neverovatno je koliko sam se razočarala, a koliko sam sada srećna, Džekov glas i način na koji me posmatra podsećaju me na mene kad sam raskidala s Gajem, kad sam želela da mi veruje. - Da te pozovem sutra? - Važi. - Super. Dobro. Zvaću te sutra. - Opet me zagrli, ovog puta jače i kad me pusti, kao da je hladnije nego pre toga. Džek i ja se opraštamo, okrećem se i odlazim kući.

333


Book as passion & BalkanDownload

Sutra. Zvaće me sutra. Ponovo proveravam da li idem u dobrom smetu. Dobro je. Međutim, Džek me nije zvao sutradan. Slagao je. Zvao me je dok sam se još vozila autobusom.

334


Book as passion & BalkanDownload

Zahvalnost Prvo i najvažnije, veliku zahvalnost dugujem svojoj prijateljici i najboljem agentu, Marigold Atki, bez koje bi ova knjiga verovatno postojala, ali ne bih je ja napisala. Ne bih uspela bez tvoje dobrote, strpljenja, saveta i piletine s harisom. Sve dugujem tebi, Maz - poslala sam ti slona s dijamantskim potkovicama. Veliko hvala i fantastičnom timu iz Dejvi-

da Hajama, naročito Alisi Hau i Emili Rendl. Hvala na podršci i poletu mojoj urednici Frančeski Patak, kojoj nikada nije ponestalo dobrote i strpljenja, čak i kada sam sa zakašnjenjem poslala poslednju verziju romana. Ponovo. Beskrajno sam ti zahvalna: zahvaljujući tvom znanju, instinktu i oštrom oku, ovaj roman je mnogo bolji. Hvala svima u Pengvin Rendom Hausu, posebno Filipi Koton i Lindzi Dejvis - i veliki pozdrav Rodžeru. Još uvek bih bila zadovoljno ušuškana u svom manično-šizoidnom batrganju da nije bilo saveta i prijateljstva Ajle Tulok, Koralije Lasvergnas, Sofi Baret i Sabrine Mikins, kao i saveta i podrške svih u Birkbe-

ku i Ej Spejsu i Džesike Majer-Džonson. Posebno zahvaljujem Ričardu Ostinu, jednom od “onih” profesora koji me je prvi podstakao da pišem. Uvek ću biti beskrajno zahvalna timu za urologiju i dijalizu iz Bolnice

Gaj (naročito onima što su prešli u Dečju bolnicu Evelina) koji su mi godinama olakšavali život. Gospodin Džon Tejlor će uvek ostati u mojim mislima, ova knjiga je napisana u znak sećanja na njega. Nik Hiks-Bič i Kejt Stejbls, bili ste predivni i uvek ću beskrajno ceniti vaše savete u vezi s pisanjem i svime ostalim. Hvala i Narodnom pozorištu i Sautbank cen335


Book as passion & BalkanDownload

tru što su mi omogućili udoban - i besplatan - prostor za kaljenje novopečenih pisaca. Vile, Ijane, Izi, Kirsti, Stu, Filipa, Džejmi, Hana, Zara i Lizi, vi divni ljudi: hvala za ohrabrenje i mnogo više od toga. D. M: sa zadovoljstvom mogu da potvrdim da definitivno -a sada i zvanično - nisi nacista. Hvala za kuvanu svinjetinu, čaj late i blog Huana Mate; sedeo si pored mene dok sam pisala i verovao u mene dok ja nisam. Ova knjiga je za nas dvoje. Beskrajno hvala Amiru i Eli Aladžuz, Ejmi Bejker, Kler Brenton, Džejmsu Bakiju, Džejmsu Čepmanu, Džastinu Koliju, Benu Kuperu, Džejmsu Daltonu, Hajdi Gazeli, Stivenu i Keti Gereti, Tomu Hendu, Pipi Her, Rejčel Hodžiz, Oliju Hodžizu, Majku i Bev Njuman, Mii Riks, Andrei i Gevinu Šaleru i Hani Simons, a naročito Aleksu Kuperu i Džoani Pikard, koje mnogo volim. Hvala Mejzi Harman što je tu i u pola noći, bilo da je u sobi prekoputa ili preko okeana; Marku Gudvinu što je bio moj kreativni guru i što se radovao ovoj knjizi više od bilo koga drugog i Adamu Kradžingtonu - ako ne uspe sa Dž. D., ponuda još uvek važi; hvala za svaku od poslednje dvadeset četiri (!) godine. Ana Njuman, ti si moje srce i najveća inspiracija; uvek si mi u mislima, ali retko u mojoj tuš-kabini. Kat Bejker, Kejti Čepman, Šivon Gareti i Fiona Robertson, moja ekipo za lud provod, moje najglasnije navijačice, moje ljubavi: vi ste najtalentovanije, najlepše žene koje poznajem i čast mi je što su nam se životni putevi ukrstili. Najzad, Eli Sajks: hvala ti za pomoć i ideje, od kojih se mnoge nalaze na ovim stranicama; hvala što si se brinula o meni kad nisam mogla sama da se brinem o sebi; hvala za

336


Book as passion & BalkanDownload

onaj zagrljaj, onda. Ti si moj čovek. Ne postoji dovoljno olovki na svetu, drugarice. Napokon, hvala do neba mojoj porodici. Bendžaminu i Semu, najvišoj, najboljoj braći: vi imate više talenta nego što ću ja ikada imati, hvala što me čuvate između sebe. I naposletku, mojim roditeljima, Entoniju i Fioni: sve dugujem vama, svu ljubav. Savetovali ste me i pružali mi utehu, ne samo dok sam pisala ovu knjigu, i zato reči nisu dovoljne.

337


Book as passion & BalkanDownload

Beleška o autoru Rozi Edvards je rođena u Griniču, u deceniji u kojoj su cvetali dečački bendovi. Posle studija na Univerzitetu Daram, radila je kao mlađi saradnik u agenciji za odnose sa javnošću. Po okončanju dugogodišnje emotivne veze posvetila se empirijskom proučavanju noćnog života u Londonu. Godine 2013. priključila se Tinderu.

338


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.