jednom ga je rukom čvrsto držao privijenog uza sebe, a drugom je slagao predmete razbacane uokolo. - Mogu li ti pomoći? - upitala ga je. - Ne! - Odgovor je bio oštar i grub, ali ga je brzo ispravio: - Ali hvala. Pričaj mi o pomajci i poočimu. - Bili su strogi. Ponekad sam se pitala da li ih zanima samo novac koji sam donosila kući. Ne sjećam se da se ikada jedan od njih igrao sa mnom ili da me mazio. Jednostavno, dali su mi dom, a ja sam naučila kako ga održavati i kako biti dovoljna sama sebi. - Ali ne i kuhati - dodao je on dok je namještao Willyju vunenu kapicu. Carrie skoči na noge i pretekne ga pružajući mu jaknicu koju je maloprije pogledao. Ali nije napravila nijednu kretnju prema Willyju da mu je pomogne navući. - Majka me naučila temeljna jela. Kad sam otišla živjeti za svoj račun, nikada nisam radila ništa zahtjevnije jer sam se bojala da ne upropastim skupe namirnice. A ako bih htjela napraviti nešto posebno za dečka, bila sam tako nervozna da mi nije bilo premca u pregaranju svega, čak i salate. Jerome se od srca nasmijao, što ju je prilično začudilo. Sjene sa njegovoga lica bile su potpuno nestale, a oči su mu sada svjetlucavo iskrile. - Idem nešto odjenuti, pa ću s Willyjem malo na svježi zrak - reče joj - u šetnju po poljima. Hoćeš li s nama? - Oh, da! Samo da uzmem jaknu. - Ništa ti drugo ne treba? - Možda šal. Zašto? - Dobre cipele možda ti ne bi smetale. Carrie pogleda svoja bosa stopala i pocrveni. Bila je previše nestrpljiva. Trebala se smiriti ili će Jerome vidjeti da umire od zelje za njim. - Cipele! To je tako konvencionalno! - Brzo, da se ne predomisli, zatrčala se prema svojoj sobi, a jeka njenoga smijeha slijedila ju je hodnikom. Par minuta kasnije čula ga je kako silazi na donji kat i zove psa koji je strpljivo ostao čekati na dnu stepeništa. Jednog će dana u toj kući
53 Glorij@