PRIČAONICA o svojoj obitelji, no nisam ni imao vremena zbog mukotrpnog rada. Obrijali su mi kosu, odrezali obredne uvojke, oduzeli odjeću. Više nisam znao tko sam, kao da mi je i identitet bio oduzet. Mislio sam da je geto dno, najgore mjesto na kojemu ću ikada boraviti, no kao i uvijek, prevario sam se. Razdoblje koje sam proveo u jednom od zloglasnih koncentracijskih logora bijaše najgore iskustvo u mome životu. Zora je svitala, a ja sam se pripremao za doček ljudi kojih je iz dana u dan sve više vlakovima pristizalo. Bio sam zadužen za razvrstavanje bolesnih i zdravih ljudi. Mnoge sam pokušao spasiti svrstavajući ih među zdrave. Onim zbilja bolesnima, nažalost, nije bilo spasa, znali smo što će im učiniti. Jedne večeri u snu mi se pojavio lik moga oca. Od tada sam ga sanjao svake noći. Svake noći kroz san bi me podsjetio na neke od mudrih riječi koje je govorio. Njegove riječi davale su mi snagu da nastavim, dan za danom. Sjedio bih ispred žičane ograde pjevajući pjesmu koja je izražavala moje osjećaje. Sjećam se da me jedan od logoraša upitao što znače riječi te pjesme. Gdje je moja ulica? Gdje je moj dom? Gdje je djevojka koju sam volio? Nema više moje ulice. Nema više moga doma. Nema više djevojke koju sam volio. Posljednja rečenica najviše me boljela. Ljudi su se okupljali oko mene sa zanimanjem slušajući riječi moga oca koje sam prenosio. Unatoč golemoj tuzi širio sam nadu za boljim životom. Negdje u prosincu 1944. vlak je kasnio. Smrzavao sam se, no to mi je bio najmanji problem. „Otkuda vlak dolazi?“ upitao sam logoraša s moje lijeve strane. On mi odgovori kako je to vlak s posljednjim krakovskim Židovima. Nadao sam se da ću vidjeti neko poznato lice, iako nikome ne bih poželio da se nađe na ovome mjestu. Vlak je ubrzo stigao, 58
Ruah Hadaša
רוח חדשה
a iz njega su počeli izlaziti zbunjeni ljudi. Među njima sam ugledao jedno poznato lice za koje sam se nadao da ga više nikada neću vidjeti. Bijaše to Josef Banarski. Bio je vrlo mršav, nimalo nalik onom čovjeku u sivoj uniformi. Brzo sam ga svrstao među zdrave pridošlice; ne znam zašto sam to učinio, no osjećao sam da ga ne mogu poslati u sigurnu smrt. Josef je zasigurno prepoznao moje lice, ali nije progovorio. Kasnije toga dana, kada sam običavao drugima pričati o svome ocu, ponovno sam ugledao Josefa.
Najljepši dan u mome životu bijaše onaj kada sam postao slobodan čovjek. Od tada zaista cijenim slobodu. Vratio sam se u Krakov, iako ne znam zašto sam to učinio. Vjerojatno me uz taj grad vezalo mnogo uspomena. No nisam tamo mogao ostati. Nisu postojale šanse da je moja obitelj živa. Ipak, nešto sam tražio – i pronašao. Napokon sam ugledao Malku rekavši joj:
„Želim ti sve objasniti…“ izustio je.
„Nadao sam se.“
Uljudno sam ga odbio te otišao spavati. Josefu nisam mogao oprostiti. No te se noći nešto promijenilo. Sanjao sam svoga oca, ali te je noći za mene imao drugačiju poruku. Kao dječak upitao sam ga tko je mudar čovjek? Mudar čovjek je onaj koji uči od svih ljudi. Mudar čovjek je onaj koji sasluša svakog čovjeka. Mudar čovjek je onaj koji ne sudi tuđa djela prije nego što zna razloge. Bile su to riječi moga oca. Naglo sam ustao tražeći Josefa. Nije bilo teško zamijetiti ga.
Odveo sam je, daleko od ovog bolnog mjesta. Jedna obitelj mi bijaše oduzeta, dok sad dana mi je druga…
„Josefe, želim da mi sve objasniš, saslušat ću te.“ Brzo sam izgovorio. On je djelovao pomalo začuđeno, vjerojatno nije očekivao da ću promijeniti mišljenje. I zaista sve mi je objasnio, od toga kako zbilja nije znao za sve one nemile događaje do toga da smo sada na jednakom položaju. Na kraju reče: „Pripadamo istome narodu, ne bismo se trebali dijeliti. Moramo se držati zajedno.“ Bijahu to zadnje riječi koje sam od njega čuo jer ubrzo bijaše odveden, njegova bolest bila je vidljiva. Iako je otišao, Josef je zasigurno bio odveden mirne duše. I ja sam se osjećao drugačije.
„Bio sam uvjeren da ćemo se opet sresti.“ Nasmiješila se. „Zašto?“
Mlada žena ležala je smireno, okružena stanovnicima sela. Na ženinoj postelji bijahu sjedile njene kćeri. Četiri ljupke djevojčice gledale su svoga novorođenoga brata u majčinom naručju. „Ne brini Malka, rabin Fridman upravo dolazi.“ Reče jedna postarija gospođa. No nisu znale da je on već bio tamo. Naglo sam ušao pokušavajući proći kraj ljudi koji su se okupili. Sjeo sam kraj Malke, ne skrivajući koliko sam sretan. Čekao sam da se susjedi raziđu dok sam napokon ostao sam sa svojom obitelji. Pogledao sam svoju suprugu ravno u oči:
רוח חדשה
Ruah Hadaša
RIJEČ PRIČAONICA RABINA
TRAGOM POVIJESTI I SJEĆANJA Meri Radinger
P
otaknuta dubokim i iskrenim osjećajem poštovanja prema zajednici kojoj već godinama pripadam (od osnivanja) prema našem rabinu i napose svojoj obitelji, već dugo u meni sazrijeva želja da za rubriku "Da se ne zaboravi" napišem nekoliko "crtica" – da na neki način obilježim mali dio povijesti svoje židovske obitelji. Moj otac, Karlo Radinger, bio je dirigent koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata ostao, naravno, bez sredstava za život, i svirao na raznim priredbama i koncertima "iza zastora" da bi prehranio obitelj. Imao je sreću preživjeti koju milijuni Židova nisu imali, zahvaljujući mojoj majci (koju ja u srcu smatram pravednicom) i koja je lavovski štitila svojeg muža i sina.
sama sam malo po malo saznavala iz starih novina (imala sam sreću radeći u NSK Zagreb), iz kataloga izložbe "Tragom židovske kulture i povijesti u Varaždinu, 2003." i drugih pisanih izvora te tako doznala da je moj pradjed, Emanuel Radinger (otac moje bake Selme Radinger) bio učitelj hebrejskog jezika u Varaždinu gdje
mu je izraelitska zajednica i ukazala poštovanje i zahvalu nakon smrti što i potkrepljujem izvacima iz tadašnjih varaždinskih novina (Hrvatsko pravo od 23. 2. 1918. i Židov 49/1927). Produbljujući saznanja o našoj povijesti i mojoj obiteljskoj, nakon prekrasnih "priča" našeg rabina svoje korijene cijenim još više.
Znam da je to sudbina mnogih i mnogih Židova, i nije ništa novo, ali kako moj otac od silnog straha koji je preživio i desetak hapšenja u Zagrebu, od 1941. do 1945. nikad nama djeci nije pričao o svom životu od prije,
„Malka?“ „Da?“ „Jeste li ti i djevojke već razmišljale o imenu?“ upitao sam uzevši u ruke svoga sina. One odmahnu glavom. Ustao sam držeći u naručju to malo dijete. Moja obitelj me gledala, kao da su očekivali ću izgovoriti nešto mudro, važno. Napokon sam progovorio: „Zvat će se Emanuel. Emanuel Josef Fridman.“ 59