Page 1

ISSN: 1845-8742

glasilo židovske vjerske zajednice bet israel - lipanj 2016. / 5776. - broj 35 - godina xii.

Ruah Hadaša magazin

MORITZ DANIEL OPPENHEIM (1800-1882) - ŠAVUOT


Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

RIJEČ SADRŽAJ RABINA

RIJEČ RABINA rabin dr. Kotel Da-Don Iz Rabinata ........................................4

IZRAEL Meir Dagan ...................................18 Da li su naselja zaista prepreka miru.20

RIJEČ PREDSJEDNIKA Nisan Jasenovac.................................5

SVIJET OKO NAS Radionica: jevrejska umetnost i tradicija ......21 Razotkrivanje tajni košer vina ......23 Ladino ............................................26 Eliezer Ben-Yehuda ........................29 Venecijanski geto ..........................31 Židovi Irana ....................................35

NOVOSTI Iz Bet Israela ....................................6 In memoriam Ješua Šua Abinun.......7 Zagreb dobiva spomenik za žrtve Holokausta..........................9 Snošljivost nesnošljivog .................10 BLAGDANI I DANI SJEĆANJA Ephraim Zuroff.................................11 Jasenovac ........................................12 Židovi u Krapini ..............................13 Šavuot ...........................................16 Tri tjedna .........................................17

KULTURA U izlozima knjižara ........................37 Imre Kertesz ................................39 Duh primitivizma .........................40 Njem. dok film ...............................41 ZANIMLJIVOSTI Iz svijeta filma, zabave … .............43

BESAMIM Antikvarijat ...................................45 NA OBALAMA RIJEKA Smrt fašizmu … ............................46 IZ RABINOVOG PERA Vjerski aspekti i nacionalni simbol židovske zabrane jedenja svinjetine .........................47 PRIČAONICA Zidni sat … .................................54 .. na kojima svijet ostaje ...............55 Tako sam saznao da mudrac uči od svih ljudi ............................56 Tragom povijesti i sjećanja ...........59 Strahovi .........................................60 …jedno malo selo tajno i Subotica ....62 CEDAKA .................................................63

O.Š. Lauder Hugo Kohn

RUAH HADAŠA / GLASILO ŽIDOVSKE VJERSKE ZAJEDNICE BET ISRAEL U HRVATSKOJ GODINA XII., BROJ 34, OŽUJAK 2016./5776. UREDNIŠTVO: Jasminka Domaš, Vatroslav Ivanuša, dr. Dubravka Pleše, fotografija: Davor Goll UREDNICA: Dolores Bettini; Uredništvo: ruah.hadasa@gmail.com IZDAVAČ: Židovska vjerska zajednica Bet Israel u Hrvatskoj, Mažuranićev trg 6/II, 10000 Zagreb, PP 880 Tel.: 385 1 4851008; FAX: 385 1 4851376, www.bet-israel.com ZA IZDAVAČA: Aleksandar Srećković LEKTURA I KOREKTURA: Dr. sc. Ivana Kurtović Budja GRAFIČKO OBLIKOVANJE, PRIPREMA I TISAK: Skaner studio d.o.o., Zagreb

IZLAŽENJE RUAH HADAŠA NOVČANO POMAŽE SAVJET ZA NACIONALNE MANJINE RH Uredništvo, poštujući posebnosti, prihvaća način pisanja suradnika izvan područja standardnog hrvatskog jezika, te tekstove objavljuje u okviru standarda jezika kojima se autori služe

3


RIJEČ RABINA

Rabin dr. sc. Kotel Da-Don, doc.

ììì

Sivan 5776 Dragi prijatelji, Pesah i Šavuot Želim pohvaliti sve članove naše zajednice koji su sudjelovali u svim molitvama za Pesah. Imali smo stabilan minjan i vrlo bogate molitve. Seder Pesah u Esplanadi je bio prekrasan, odaziv je bio jako velik, bilo nas je više od 220 uz veliki odaziv naše škole te Katedre za judaistiku Filozofskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu. Približavamo se Šavuotu i održat ćemo tradicionalni Tikun Lel Šavuot u kojemu ćemo cijelu noć učiti Toru, response rabina iz cijeloga svijeta na aktualna pitanja i završiti s molitvom u svitanje te s vrhuncem našeg duhovnog doživljaja – čitanjem Deset zapovijedi. Svi ste pozvani pridružiti se ovom doživljaju. Naša sinagoga je srce naše zajednice, a sve ostale naše aktivnosti (organi) usko su s njom vezani. Jom Hašoa Krapina Ovogodišnja komemoracija povodom Dana Holokausta bila je vrlo dostojanstvena. Htio bih zahvaliti gradonačelniku grada Krapine g. Zoranu Greguroviću koji je svojim iskrenim zalaganjem i trudom oko svakog segmenta organizacije ovog svečanog događaja komemoraciju učinio posebnom. Želim zahvaliti svima u gradu Krapini na toploj dobrodošlici i gostoprimstvu tijekom cijelog našeg boravka. 4

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

RIJEČ RIJEČ PREDSJEDNIKA RABINA

Ruah Hadaša

Iz Rabinata

Nisan i Jasenovac

rabin dr. Kotel Da-Don

Aleksandar Srećković

Posjet g. Shtiglitza U ožujku nas je posjetio g. Itschak Shtiglitz, izvršni direktor Centra za vjerske poslove u dijaspori Svjetske cionističke organizacije (Center For Religious Affairs in the Diaspora – World Zionist Organization). G. Shtiglitz je dobar prijatelj naše zajednice i prati naš rad od mog dolaska u Hrvatsku prije 18 godina i od tada nam je puno pomogao. Imali smo konstruktivan sastanak u zajednici i u školi. Dobili smo donaciju knjiga za našu biblioteku te pomoć školi s didaktičkim materijalima.

Želim svima Hag Šavuot VeSameah! Te ugodan, miran i siguran ljetni odmor.

Skupština Drago mi je da je godišnja skupština bila konstruktivna. Skupština je ta koja održava važnu vezu između članstva i rukovodstva, ne dopušta rukovodstvu da ikada zaboravi tko ih bira i koga predstavljaju te im daje do znanja da su oni tu kako bi služili našem članstvu. Zahvaljujem svim članovima koji su došli na skupštinu. Skupština je ove godine bila i izborna, pa zahvaljujem svim članovima koji su došli birati te čestitam novoizabranom predsjedniku te svim novim ili ponovno izabranim članovima Vijeća i nadzornog odbora.

EREV ŠAVUOT – šabat 11. lipnja 2016. 5. sivan 5776. (49. OMER) • 20.30 Minha • 21.28 Paljenje svijeća za blagdan • Kiduš 00.30 TIKUN LEL ŠAVUOT (završetak s jutarnjom molitvom – Šahritom – u svitanje) 1. DAN ŠAVUOTA – nedjelja 12. lipnja 2016./ 6. sivan 5776. • Šahrit u svitanje • 20.30 Minha • 21.30 Arvit • Nakon molitve paljenje svijeća za 2. dan Šavuota • Kiduš 2. DAN ŠAVUOTA - ponedjeljak 25. svibnja 2015./ 7. sivan 5775. • 09.00 Šahrit • 10.00 Mazkir • Kiduš • 20.30 Minha • 21.29 Arvit i Havdala

Program Radi veće dostupnosti podataka članovima zajednice, osobito starijima, priključujem ovome pismu program blagdana Šavuota i molitava.Veselim se vidjeti vas sve u velikom broju na svim blagdanskim događajima i molitvama kako bismo mogli s poštovanjem i s minjanom slaviti i moliti.

Vaš rabin, Rabin, dr.sc. Kotel Da-Don, doc

PROGRAM ZA ŠAVUOT 5776

S

vih prethodnih godina prvi proljetni mjeseci bili su uglavnom posvećeni završnim pripremama za Pesah. Bili smo usredotočeni na pripreme oko Pesaha: organizaciju, kupovinu, košeriziranje. Seder večer je uvijek bila ona večer u godini kada bi se svi članovi zajednice okupili, religiozni i nereligiozni. Pesah, praznik slobode i izlaska iz ropstva, sve nas ujedinjuje kao potvrda zajedničkog identiteta, pripadnosti jednom narodu. Poslije Pesaha svake godine obilježavali smo Jom ha Šoa , što je također zahtijevalo vremena i poprilično organizacije. Godišnja komemoracija u Jasenovcu, koja se održava svake godine tek krajem travnja, nekako bi prošla gotovo nezamijećeno. Ove godine tema komemoracije u Jasenovcu zaokupila je sve i kao da je zasjenila sve ostalo. Novine, televizija, internetski portali – tema Jasenovca je bila sveprisutna. Polemike oko Drugog svjetskog rata, ustaše, partizani, tko je koga, kada i koliko ubijao i dalje su teme koje uzburkavaju emocije. U tom neprestanom razračunavanju oprečnih političkih opcija i suprotstavljenih svjetonazora, povijest se stalno prepliće sa sadašnjošću i sve te sukobljene strane nikako da nađu snage ni volje da se iz svega toga ispetljaju. Mi kao Židovi ne možemo uvijek biti samo nijemi promatrači i praviti se da se ti sukobi nas ne tiču, da je to problem „drugih“ i to iz dva razloga: stoga što smo mi kao Židovi dio tog društva i što smo preskupo platili cijenu tih sukoba. Židovi su bili i jesu, gdje god su boravili, iako i sami “drugi“, ipak dio društva, sredine u kojoj su živjeli i svi problemi i izazovi društva u kojima su živjeli itekako su se odražavali i na židovske zajednice u tom društvu. Tijekom Drugog svjetskog

rata Židovi na ovim prostorima nisu bile slučajne, kolateralne žrtve lokalnog sukoba, već žrtve ciljane politike koja je za jedan od svojih temeljnih ideala imala uništenje židovskog naroda, bez obzira na vjersku (veliki dio Židova se pokrstio neposredno i na početku Drugoga svjetskog rata misleći da će ih to spasiti), političku ili ekonomsku pripadnost. Bilo kakvo sentimentalno opravdavanje ustaške državne tvorevine i pokreta, onih koji su bili aktivno uključeni u uništenje našeg naroda, duboko nas vrijeđa; to osjećamo kao svojevrsni Holokaust naših sjećanja. Prešutno toleriranje ustaških pozdrava i simbola na koje u javnosti sve češće nailazimo, izaziva brigu i nemir, pa se pitamo: jesu li to samo nekontrolirani izljevi pojedinaca i predznaci nečeg daleko ozbiljnijeg? Jesu li i naši djedovi zatvarali oči pred sličnim znakovima u društvu, računajući: i to će proći? Židovi su neprekidno imali prilike učiti iz svoje povijesti, ali ih je na žalost u Drugom svjetskom ratu ta povijest prevarila: stoljetno iskustvo ih je učilo, oluja će doći, proći, oduzet će nam neka prava, oteti imovinu, ništa što već nije doživljeno i preživljeno.

Zato je većina gotovo s nevjericom bila suočena s time da su im tada otimali nešto sasvim drugo: pravo na život. Danas mi ne želimo unaprijed osuditi niti jednu političku opciju, ali isto tako ne želimo da nas se koristi kao adut, jer se ne mogu oteti dojmu da kad god se od nas traži da negdje prisustvujemo ili da nešto odobrimo, iza svega stoji ideja da će Židovi kao narod-žrtva „košerizirati“ tu situaciju jer je žrtva uvijek na pravoj strani. Tako na kraju opet postajemo samo sredstvo za razračunavanje. Ovogodišnja židovska komemoracija u Jasenovcu nije naš odabir niti jedne politične stanke ili opcije, nego poruka društvu da mi kao Židovi osjećamo odgovornost podsjećati i opominjati. Ove godine su u Jasenovcu bili Židovi iz Hrvatske, Bosne, Srbije, išli smo svi zajedno kao jedan narod. Razmirice između općina, ljudi, ostavljene su po strani. Židovska komemoracija u Jasenovcu je održana početkom mjeseca nisana, mjeseca slobode za Židove, kada nam je obaveza kao slobodnim ljudima reći DAJENU ‘dosta nam je’.

5


NOVOSTI

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Iz Bet Izraela

B

et Israel u Europskom domu u Zagrebu - 25. veljače 2016. Europski je dom u Zagrebu otvorio vrata izložbi fotografija Davora Golla. Nakon pozdravne riječi gospođe Renate Bačić, Voditeljice projekata Europskog doma, prisutnima se obratio naš rabin Dr. Kotel Da-Don koji je objasnio značaj tih fotografija kako za našu Zajednicu, tako i za širu publiku, za sve one koji su se tog popodneva željeli upoznati sa životom Bet Israela. Zajednica živi kroz ljepotu „velikih“ i „malih“ događaja. To su primjerice nasmijana lica djece naše škole Lauder - Hugo Kon, u učionici, na predstavama koje organizira sama škola, u veselju proslave naših praznika. Neobično lijepe fotografije vode nas preko Bar Micve do zanimljivih predavanja direktora Europskih muzeja židovske baštine, koncerata, proslave Tubišvata. Izložbu je popratio muzički nastup grupe djece iz škole Lauder - Hugo

Kon koja su s veseljem i spontanošću, uz pratnju gitare nezaobilaznog Aleksandra Saše Kabilja otpjevala „Ose Šalom“ da bi se zatim zbor „Mihael Mišo Montiljo“ pozdravio s publikom, razdragano pjevajući vesele purimske pjesme. Nakon što je razgledala izložbu fotografija Davora Golla, zaustavila me je jedna moja poznanica i rekla mi: „Ovo što je Davor napravio je više od fotografije, ostavlja dojam prave slike“. (Svetlana Klinčić – Pozzi) U nedjelju, 20. ožujka u Bet Israelu je održana promocija knjige Julije Koš „Racionalisti i kabalisti“. Knjigu su uz autoricu predstavili prof. dr. Eduard Klain i urednik knjige Tvrtko Klarić. „Političko-vojni aspekti u svitku o Esteri“ naslov je predavanja koje je 21. ožujka rabin Isak Asiel održao u Bet Israelu. Kao uvijek kad gostuje beogradski rabin, za ovo sjajno predavanje vladao je velik interes. Ono je ujedno bilo i uvod u predstojeći Purim.

Ruah Hadaša

In memoriam Ješua Šua Abinun

J

ešua Šua Abinun rođen je u Sarajevu 12. 05. 1920. a umro u Splitu 27. 02. 2016. Sahranjen je 1. ožujka pokraj supruge Mace na židovskom dijelu splitskog gradskog groblja Lovrinac. U potresnom svjedočenju pod naslovom “Slučajno sam ostao živ”, naš Šua, rođen 1920. godine u Sarajevu, ukratko je opisao svoju mnogočlanu obitelj i godine bezbrižnog odrastanja uz brata i dvije sestre, uz oca stolara i majku domaćicu. Godine Šuine mladosti, sretnog i lagodnog života njegove obitelji, prekinute su osnivanjem ustaške NDH, čiji se mač uništenja spustio na glavu obitelji Abinun koja je prije 500 godina, bježeći iz Španjolske, stigla u ove krajeve. U jesen 1941. u logor Jasenovac odvedeni su Šua, brat Santo i njihov otac Isak, a nešto kasnije majka Rifka i sestre Simha i Regina, dvanaestogodišnja djevojčica. Ješuin otac je u Jasenovcu ubijen 1941., a majka i dvije sestre naredne godine, prilikom navodnog prebacivanja iz Jasenovca u logor Đakovo. Od brojne uže i šire obitelji Abinun, kraj rata doživjeli su samo Ješua i njegove dvije tetke. Posljednjih mjeseci postojanja logora, ustaše su sustavno uništavale dokumentaciju i tragove svojih zločina. “Postupno su htjeli likvidirati logor, smanjivali su ga, svakog dana. Samo su jeli, pili, opijali se i ubijali. Likvidaciju žena nismo vidjeli svojim očima, ali smo iz naših zidanih baraka vidjeli kako pale barake u kojima su žene do tada bile. Te večeri htjeli su i nas da likvidiraju. Međutim, fizički nisu stigli da, pored 800 žena, i nas pobiju. Ostavili

6

RIJEČ NOVOSTI RABINA

su to za jutro”. Narednog dana – 22. travnja 1945. – 1060 logoraša je krenulo u proboj. Za Šuu i za još 128 logoraša, od čega samo četrdesetak Židova, proboj iz Jasenovca je značio slobodu. Ovaj proboj je bio podvig logoraša koji su krenuli bez oružja, gladni i bolesni u

očajničku borbu za slobodu. Osnovna misao im je bila – netko mora ostati živ, da prenese poruku i istinu o Jasenovcu. “Brat mi je bio u Kožari”, sjećao se Ješua Abinun. “Oni su, isto, u noći 22. travnja, organizirali bijeg. Pošto su radili s kožama, imali su svi otrov, 7


NOVOSTI napravljen za sebe, u slučaju da ih uhvate. I svatko je imao to u džepčiću. Jedan čovjek koji je preživio taj bijeg iz Kožare sada je u Izraelu. Njegov brat je bježao sa mnom, i poginuo, a moj brat je bježao s njim, bio ranjen i popio taj otrov. Tako od moje uže familije nitko nije ostao živ. Ja sam preživio. I to slučajno. Nije tu bilo pameti. Eto, nije te pogodilo i ostao si živ.” Dva dana nakon proboja iz jasenovačkog logora Ješua Abinun se s grupom od petnaest – dvadeset svojih supatnika krio po obližnjim šumama, da bi se onda priključili jedinicama 21. srpske narodnooslobodilačke divizije. Ovako prekinuto sretno djetinjstvo i proživljeni najstrašniji dani, nisu uništili Šuin duh. Nakon rata, vratio se u Sarajevo i ubrzo postao šef svih frizerskih salona u Sarajevu, putovao po svijetu i donosio u svoje Sarajevo najmodernije frizure. Svuda je stizao i svi su ga voljeli. Izdignut iz pepela Holokausta, Šua ponovo pronalazi sreću, voli ljude i ljudi vole njega. Oženio se Macom i dobio sina Isu. „Nikada nisam mrzio nikoga“, često je govorio. Poslije gotovo uništenog života, takvu rečenicu mogu izreći samo veliki ljudi! Kao da užasi Holokausta nisu bili previše za jedan ljudski vijek, 1992. godine Šuino Sarajevo zadesila je strašna sudbina. Novi rat i okupacija opet prekidaju Šuin nanovo sazidan život i sreću. Upravo je uživao u zasluženoj mirovini, uspješnom sinu, divnim unucima, kad je ponovo otrgnut iz topline i sigurnosti doma krenuo u izbjeglištvo. Sa suprugom Macom 1992. Šua stiže u Split, gdje je od tada živio u Domu Zenta, postao član Židovske općine u Splitu i sve do samog kraja života bio njen aktivan, omiljen i jedinstven najstariji član. Šua se i ovog puta izdigao i ponovo izgradio novi život. Sahranio je svoju Macu i stekao nove prijatelje u svom novom gradu Splitu, u svojoj 8

skromnoj sobi u Zenti. Ali, nije se ni tu potpuno ušuškao u mirne stare dane. Prihvatio je i izrazito tešku obvezu da se u Zagrebu pojavi kao svjedok na suđenju protiv zapovjednika Jasenovca Dinka Šakića. Znao je Šua da je, preživjevši užase Jasenovca, tu odgovornost dobio u nasljeđe. Hrabro je svjedočio protiv Šakića, iako je zbog toga dobivao prijetnje i imao mnogo problema. Šua je do nedavno svake godine išao u Jasenovac na komemoraciju. Uvijek je spremno svjedočio, davao intervjue za domaće i strane medije koliko god mu to teško padalo, jer želio je da se ne zaboravi. Jedan od intervjua se može poslušati na: https://www.youtube. com/watch?v=0osxcHwKTw4 . Svoju strašnu i tužnu priču nikada nije pričao sa suzama u očima već s osobitim trijumfom preživjelog. Govorio je i u školama, na njemu svojstven način – pun optimizma, nikada dosadno ni nerazumljivo. Od najmlađih do najstarijih, publika je od Šue dobivala, uz činjenice iz povijesti, i poruku života i nade u bolje sutra. Nikada nije dozvolio da ga itko sažalijeva. Naprotiv, od njega su svi odlazili sa sjetom ali i s osmijehom. Šua je dobio mnoga odličja u raznim prigodama, a posljednju medalju i plaketu dobio je od bivšeg predsjednika Hrvatske Josipovića, kao jedan od malobrojnih živih iz jasenovačkog proboja. Uz sve preživljene nedaće, ostao je i bez svoga sina jedinca Ise – i opet nastavio sa životom, pun optimizma i neuništivog duha. Tko nije poznavao Šuu, kad bi čuo i djelić ovako teške i strašne životne priče, zamislio bi nekog mračnog, depresivnog starca, ugaslog pogleda i povučenog u sebe. Ali, svi mi koji smo se danas ovdje okupili znamo da je Šua bio nešto potpuno suprotno – veseljak, vedra duha do samoga kraja.

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Usprkos raznim zdravstvenim problemima, nikad nije odbijao društvo. Volio je dobru čašicu razgovora, ukusnu hranu, glazbu, izlaske, proslave i putovanja – dokle god je mogao. Sjaj njegovih divnih plavih iskričavih očiju i sreća kad bi se našao u društvu, preuzimanje počasne titule splitskog rabina tijekom mnogo godina i njegov poseban način čitanja molitvi, njegov zarazni smijeh, vicevi i prepričavanje dogodovština iz Doma, samo su djelići bogatog Šuinog novog života. Kao jedan od malobrojnih preostalih govornika zvanično mrtvog jezika sefardskih Židova – đudeo – espanjola (ladina), koji se govorio u kući njegovog djetinjstva, Šua je nekoliko puta davao i intervjue na ovom jeziku, kako bi pomogao da se i taj dio njegove baštine otrgne od zaborava. Jedan takav intervju može se čuti na https://www.youtube.com/ watch?v=eCeb2evcPNQ Šua je tiho slavio svoje rođendane 12. svibnja. Mnogo glasnije i radije slavio je svoje, kako ih je zvao, prave, glavne rođendane – 22. travnja, na godišnjicu proboja iz Jasenovca. Tako je 2015. proslavio svoj 70. travanjski i 95. svibanjski rodjendan, uz veliko društvo iz Sarajeva i Splita, okružen nama koje je zvao svojom obitelji. Govorio je kako je zahvaljujući nama doživio tolike godine, a mi smo zahvaljujući Šui imali mnogo kvalitetnije Šabate i sve druge blagdane. Zahvaljujući Šui naučili smo toliko toga o životu, hrabrosti i neuništivosti duha. Ostaje nam ne samo drago sjećanje na našeg Šuu kao prijatelja i člana obitelji, već i na Šuu kao uzor radosti i snage koju treba pronaći i u najtežim životnim trenucima. ZIHRONO LIVRAHA! Ana Lebl, u ime Židovske općine Split

‫רוח חדשה‬

RIJEČ NOVOSTI RABINA

Ruah Hadaša

Zagreb dobiva spomenik za žrtve Holokausta Marko Špoljar / VEČERNJI LIST, 26. 02. 2016.

I

ako zainteresirana i stručna javnost ima različita mišljenja koja bi lokacija bila najpogodnija za takav spomenik, dogradonačelnica Zagreba i koordinatorica projekta Vesna Kusin kaže kako bi spomenik žrtvama Holokausta trebalo podići na Glavnom kolodvoru. Zagreb je jedan od rijetkih većih europskih gradova koji nema spomenik žrtvama Holokausta. Ta sramotna činjenica, tim veća s obzirom na zločinačku epizodu hrvatske povijesti iz doba NDH (1941.-1945.), uskoro će biti ispravljena. Inicijativu za podizanje spomenika dala je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, a realizaciju je preuzeo Grad Zagreb. Iako zainteresirana i stručna javnost ima različita mišljenja koja bi lokacija bila najpogodnija za takav spomenik (Praška ulica gdje je bila sinagoga sve dok je ustaški režim nije srušio 1942., zatim današnji prostor Studentskog centra gdje je u vrijeme NDH bio sabirni centar odakle su Židovi i ostale žrtve vlakovima odvoženi direktno u logore smrti; a neki se pak zalažu za Trg žrtava fašizma...), dogradonačelnica Zagreba i koordinatorica projekta Vesna Kusin kaže kako bi se spomenik žrtvama Holokausta trebao podići na Glavnom kolodvoru, pored pošte, gdje se danas nalazi “stara lokomotiva”.

koja se održala u Preporodnoj dvorani HAZU-a u Opatičkoj ulici u Zagrebu. Izaslanica predsjednice RH i njezina posebna savjetnica za pitanja Holokausta Nataša Jovičić rekla je kako je upravo Kolinda Grabar-Kitarović izrazila želju i Gradu Zagrebu dala poticaj da se u Zagrebu podigne “dostojan spomenik žrtvama Holokausta”. Predsjednik HAZU-a Zvonko Kusić rekao je kako je takav spomenik potreban, dapače da je to naša “moralna obaveza”. – Spomenik treba biti i upozorenje novim naraštajima da se tako nešto nikad ne ponovi. Rasni zakoni bili su ne samo anticivilizacijski i antikršćanski, nego i antihrvatski – napomenuo je akademik Kusić. Predsjednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus rekao je kako bi spomenik trebao komemorirati ne samo žrtve zagrebačkih Židova već i svih ostalih žrtava ustaškog terora i rasnih zakona –Židova, Roma, Srba i svih ostalih protivnika ustaškog režima.

– Takav spomenik treba, ali se bojim da će to izazvati i određenu reakciju zbog atmosfere potpune relativizacije ustaštva – naglasio je Kraus. Na veliki uspon ekstremne desnice upozorio je i povjesničar Tvrtko Jakovina, ali i sudionici rasprave iz Ljubljane, koji su naglasili kako u Sloveniji rastu netolerancija, antisemitizam i ksenofobija. Upečatljiv govor održao je Branko Lustig, predsjednik Festivala tolerancije, poznati i nagrađivani filmski producent i čovjek koji je kao dječak preživio užas nacističkih logora Auschwitz i Bergen-Belsen. Slovenske sudionike današnje rasprave zanimalo je planira li snimiti igrani film o Jasenovcu. Lustig je napomenuo kako zločine u Jasenovcu nisu činili njemački SS-ovci, već "domaći ljudi", a potom je rekao kako je imao nekoliko scenarija za film o Jasenovcu, ali da je to "bilo toliko strašno da to nitko ne bi želio gledati". – Zbog toga smo odustali od projekta – rekao je Branko Lustig.

– Osim što je kolodvor vrlo frekventno mjesto, “ulaz” u Zagreb, to mjesto ima i simbolično značenje jer su žrtve Holokausta deportirane u logore upravo željeznicom – rekla je Kusin na videokonferenciji “Hrvatska i Slovenija sedam desetljeća nakon holokausta”, 9


RIJEČ NOVOSTI RABINA

Ruah RuahHadaša Hadaša

‫רוח חדשה‬

RuahHadaša Hadaša Ruah

RIJEČ NOVOSTI RABINA

Snošljivost nesnošljivog

Ephraim Zuroff: Fašističko skandiranje vrh je ledenog brijega u Hrvatskoj

Jasminka Domaš

Boris Pavelić / NOVI LIST, 15. travnja 2016.

P

EN je nedavno pozvao svoje članove pjesnike (Drago Štambuk, Tonko Maroević, Sibila Petlevski, Davor Šalat, Sanja Lovrenčić, Tomica Bajsić, Jasminka Domaš...) da čitaju u popularnoj Booksi u Martićevoj ulici svoju poeziju kao znak podrške izbjeglicama. Hrvatska je bila tog dana među pedeset zemalja svijeta koje su se uključile u tu akciju. Pjesnici su se odazvali toj manifestaciji sa suosjećanjem za one koji pate zahvaćeni ratnim vihorom. Jutro nakon toga počelo je vijestima o terorističkom napadu islamista u Bruxellesu. Za mnoge žrtve dolazak na aerodrom bio je koban, jer krenuli su, i ne znajući, na put bez povratka. Slušajući vijesti stalno sam se pitala

kakvog li je smisla imalo čitanje poezije, kakvog smisla ima poezija naspram terorizma? No odustati od humanosti, nije li to baš ono što promicatelji smrti i nakaradnih ideologija žele? Hrvatska je pak zaražena fašizacijom, onako kako je svojedobno proročanski predvidio Slavko Goldstein pišući o 1941. godini koja nam se vratila. Sjetimo se, među ostalim, nogometne utakmice 24. ožujka 2016. između Izraela i Hrvatske u Osijeku. Na počasnoj tribini, među mnogim uzvanicima, bio je i premijer Tihomir Orešković, a bila je i veleposlanica Izraela Zina Kalay Kleitman. Uskoro se na stadionu zaorio ustaški poklič Za dom spremni, pa zatim: „Ajmo, ajmo ustaše“. Komentator utakmice nije ništa rekao,

njemu je bila sjajna atmosfera na stadionu, a osječko-baranjska policija, koliko nam je poznato, nije uložila nikakvu prijavu zbog spomenutog skandiranja. Je li možda premijer u znak prosvjeda napustio stadion? Nije. Samo se još jednom potvrdilo da je onaj demokratski i tolerantan (ali ne prema fašizaciji ) dio Hrvatske postao taoc onih koji otvoreno i zdušno zagovaraju ustaštvo. Dan nakon utakmice urednik u Dnevniku HTV-a istaknuo je kako je nogometna utakmica između Hrvatske i Izraela bio najgledaniji događaj na nacionalnim televizijama, ali o onome što se događalo na stadionu, ni riječi. Da li možda zato što je to postalo u Hrvatskoj „normalno“, uobičajeno nešto na što se nitko ne bi trebao osvrtati premda je ispod svake civilizacijske razine pa i one europske demokršćanske desnice. Da li dio novinara razmišlja na način što bi se njihovim šefovima moglo dopasti ili političarima u Saboru kao što je Ivan Tepeš pa ne komentiraju ono što bi javna televizija trebala komentirati i ograditi se od ustaške ikonografije i ideologije gdje god se ona pojavi? A onda evo i ministra vanjskih poslova RH Mire Kovača koji sjedi na saboru pravaša, sluša govor mržnje i pokliče Za dom spremni i pravi se da ništa sporno ne čuje i ne vidi pa onda o tome ne treba ništa ni reći. U Hrvatskoj je na žalost na djelu fašizacija zemlje. Šutnja o tome ne vodi dobru. A u kontekstu svega onog što se događa oko nas, treba biti svjestan i toga da je svaki napad na antifašizam u svojoj biti napad na Holokaust.

10

‫רוח חדשה‬

N

e počne li vlada aktivnu i jednoznačnu borbu protiv nostalgije za ustaštvom te jačanja neofašizma i antisemitizma, situacija u Hrvatskoj mogla bi se samo pogoršavati, upozorava jučerašnji članak koji je u izraelskome dnevniku Jerusalem post objavio Ephraim Zuroff, voditelj jeruzalemskoga ureda Centra za ljudska prava Simon Wiesenthal, u povodu ne-

davno prikazanog kontroverznog filma Jakova Sedlara »Jasenovac – istina« Zuroffov je članak jedan među mnogima što su ih posljednjih dana, prenoseći svjetske agencije Reuters i Associated Press, objavili izraelski i svjetski mediji, o rastu ustaško-nacističkih sentimenata u Hrvatskoj te bojkotu službene komemoracije u Jasenovcu 22. travnja.

Tvrdeći kako neoustaštvo »nastavlja prljati hrvatsku sadašnjost i prijetiti budućnosti zemlje«, Zuroff podsjeća na svoj nedavni članak u istim novinama o nogometnoj utakmici Hrvatske i Izraela u Osijeku, na kojoj su navijači skandirali »Za dom spremni«, a premijer i predsjednica prešutjeli te povike. »Najnoviji događaji jasno pokazuju da su takvi incidenti tek vrh ledenog brijega«, ocjenjuje Zuroff, pa prepričava Sedlarov film i njegovu »potpuno neutemeljenu tezu« kako su »komunisti, a ne ustaše, u Jasenovcu organizirali logor smrti, za što ne nudi nikakvog čvrstog dokaza«. Štoviše, izvješćuje Zuroff, »neki materijali prezentirani u potvrdu te teze jedan je lokalni web site već prokazao kao krivotvorinu«, aludirajući na analizu Lovre Krnića s portala lupiga. com. Usprkos svemu tome, kaže Zuroff, novi hrvatski ministar kulture Zlatko Hasanbegović, »dobro poznat po svojoj potpori desnici, požurio je pohvaliti film«. Zuroff potom piše da su srpska i židovska zajednica te hrvatski antifašisti odlučili bojkotirati službenu komemoraciju u Jasenovcu, »u znak protesta protiv vladinog propusta da djeluje protiv obnove fašizma i antisemitizma u javnost sferi«. »Jedinom dobrom viješću« naziva nedavne ocjene predsjednice i premijera kako je ustaška vlast bila »zločinački režim«, »ali te su izjave date tek na zahtjev američkoga izaslanika za pitanja Holokausta«. 11


BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Ruah Hadaša

Jasenovac – 71 godina poslije

Krapina 5. svibnja

(Jutarnji list, Novi list, T-portal.hr)

Komemoracija povodom Jom haŠoa

M

N

olitvom za mrtve i stavljanjem simboličnih kamenčića podno spomenika "Cvijet" u Jasenovcu, u petak, 15. travnja je počela komemoracija za žrtve tamošnjeg ustaškog koncentracijskog logora. Uz predstavnike Koordinacije židovskih općina, predstavnike Bet Israela i predstavnike Sarajevske židovske općine, počast žrtvama ustaškog logora, paljenjem svijeća i polaganjem vijenaca, odali su i predsjednik Srpskog narodnog vijeća i saborski zastupnik SDSS-a Milorad Pupovac i saborski zastupnik SDSS-a Mile Horvat, bivši hrvatski predsjednik, čelnik stranke Naprijed Hrvatska! - progresivni savez Ivo Josipović te Zoran Pusić u ime Antifašističke lige RH. U Jasenovac je počast žrtvama došao dati i predsjednik Narodne stranke - reformista Radimir Čačić, kao i nezavisni saborski zastupnik talijanske nacionalne manjine Furio Radin. Počast su odali i vijence položili i austrijski veleposlanik u RH Andreas

a Židovskom groblju u Krapini 5. svibnja je održana komemoracija povodom Jom Hašoa – Dana sjećanja na Holokaust. Sve je započelo paljenjem šest svijeća, što su učinili učenici Srednje škole Krapina i Osnovne židovske škole Lauder Hugo Kon iz Zagreba, a potom su vijence položili predsjednik Židovske zajednice Bet Israel, Aleksandar Srećković, konzulica izraelskog Veleposlanstva u RH Irit Shneor, zatim predsjednik Hrvatsko – izraelskog društva, kao izaslanik predsjednice RH, Milan Bešlić, saborski zastupnik Žarko Tušek, kao izaslanik predsjednika Sabora RH, ministar zaštite okoliša i prirode Slaven Dobrović, kao izaslanik predsjednika Vlade RH, krapinsko – zagorski župan Željko Kolar, gradonačelnik Krapine Zoran Gregurović te Anita Györei, zamjenica veleposlanika Mađarske.

Židovi u Krapini dr. sc. Ljiljana Dobrovšak

Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar“

Wiedenhoff, izraelska veleposlanica u RH Zina Kalay Kleitman te predstavnici veleposlanstava Nizozemske, Njemačke, Francuke, Kanade, SAD-a i Srbije. ''Koordinacija židovskih općina je organizirala ovu komemoraciju i pridružile su se i sve druge židovske organizacije. Došli smo komemorirati sve žrtve Jasenovca, ali i sve Židove koji su stradali u ustaškom logoru po rasnim zakonima tzv. NDH. Došli

smo jer je u Hrvatskoj, koliko je svima poznato, prisutna revitalizacija ustaštva i potpuna negacija, osim nekoliko iznimnih izjava koje su pale nakon naše odluke. Našu odluku nismo htjeli mijenjati. Da bismo je promijenili mora se nešto dogoditi u društvu. Ovo je lavina koja se kotrlja već godinu dana. Podsjeća nas na ono što se događalo u NDH 41', a počelo je Njemačkoj'', kazao je Kraus. Upitan da komentira poruku predsjednice kojom je osudila ustaštvo, Kraus kaže da je ona došla nakon njihove odluke. ''Došla je onda kada smo mi odlučili i došla je znamo na koji dan. Karamarko nikad nije osudio ovaj logor. On u potpunosti relativizira stvari i nije spomenuo rasne zakone ni ustaštvo. Ono što se događa u vladajućoj koaliciji je to da ekstremna desnica, koja dosad nije imala nikakav značaj, sada preuzima ulogu glasnogovornika vladajućih.“ (Jutarnji list, Novi list, t-portal.hr)

12

‫רוח חדשה‬

K

ada se govori o Židovima u Hrvatskom zagorju, uglavnom se govori kroz prizmu povijesti varaždinske židovske zajednice, iako su Židovi naseljavali i ostale zagorske gradove i sela. Krajem 17. i početkom 18. stoljeća preko Podravine, ali i drugih dijelova, usprkos ograničenjima iz prethodnih stoljeća, Židovi se spuštaju u sjeverne dijelove Hrvatske, odnosno na prostor današnjeg Hrvatskog zagorja kako bi trgovali, budući da se do kraja 18. stoljeća nisu smjeli naseliti. Do prvih službenih popisa iz 1851. godine možemo pratiti doseljavanje Židova samo u Varaždin, dok za ostala mjesta u Hrvatskom zagorju nemamo preciznih podataka. U prvoj polovici 19. stoljeća društveni, privredni i kulturni život Židova Hrvatskog zagorja uglavnom se i vodio unutar židovske općine u Varaždinu, jer je u Varaždinu i stanovao najveći broj Židova. Tu je bila općina, rabin, vjerska škola, učitelj, razna humanitarna i pogrebna društva, groblje i sve popratne institucije. Kada govorimo o Krapini, za sada je još uvijek nepoznato kada se prvi Židov naselio u grad. Možemo pretpostaviti

prema nekim podacima da je to bio Mavro Farkaš koji je 1815. osnovao sapunaru. Prve podatke o broju Židova u Krapini i okolici nalazimo tek u popisu iz 1851. godine. Krapina se tada nalazila u sklopu Varaždinske županije, u kojoj je živjelo 944 Židova, a u kotaru Krapina samo njih 15. Krapina je i u sljedećim razdobljima spadala pod Varaždinsku županiju. Nekoliko godina kasnije, dolazi do blagog povećanja u broju jer su u popisu iz 1857. popisane 22 osobe. U sljedećih dvadeset godina u krapinski kotar došlo je do naglog useljavanja Židova pa je u popisu iz 1880. u krapinskom kotaru popisano 140 Židova, 1890. – 126, 1900. – 109 i 1910. – 98. U navedenom razdoblju od 1880. do 1910. u samoj Krapini 1880. nastanjeno je 99 Židova; 1890. ih je 65; 1900. ih je 67 i 1910. nastanjeno je 60 Židova. Uz Krapinu Židovi su u krapinskom kotaru popisani i u Macelju, Đurmancu, Cerju, Petrovskom, Gornjem Jesenju, Radoboju, Pretkovcu, Mihaljekovom Jareku, Ciglenici, Grdencima, Sv. Križu Začretju, Zaboku, Dolićima, Trebežu i Dubravi. U ovim mjestima uglavnom

su stanovale jedna do dvije obitelji koje su imale u vlasništvu trgovinu ili gostionicu. Smanjivanje broja Židova u Hrvatskom zagorju i u Krapini nastavilo se i u međuratnom razdoblju. Godine 1921. u krapinskom kotaru popisana su 84 Židova, a 1931. 59, u gradu Krapini ih je 1921. bilo 62, a deset godina kasnije (1931.) samo 33. Koji su uzroci ovom smanjenju broju Židova u Hrvatskom zagorju još nije poznato, međutim može se pretpostaviti da je to preseljenje iz manjih sredina u veće gradove (Zagreb) te smanjena ili gotovo nikakva nova useljavanja židovskog stanovništva na ove prostore. Budući da nisu imali vlastitu općinu, Židovi u Hrvatskom zagorju pa tako i krapinski potpadali su pod nadležnost Židovske općine u Varaždinu. Varaždinska židovska općina imala je svoje sjedište u Varaždinu i obuhvaćala je čitavo područje Varaždinske županije, grad Varaždin izuzev Ludbreškog kotara. Nisu provedena detaljna istraživanja koje su sve židovske obitelji naseljavale Hrvatsko zagorje pa niti Krapinu. Prema matičnim knjigama Varaždinske židovske općine navode se sljedeće obitelji. Kao što 13


BLAGDANI RIJEČ I DANI RABINA SJEĆANJA je već na početku rečeno jedna od prvih obitelji u Krapini je obitelj Farkaš, s time da je rodonačelnik Mavro Farkaš prema sjećanjima došao iz Galicije i u Krapini osnovao manju manufakturu. Njegov sin Vatroslav (Ignac) Farkaš bio je ugledan industrijalac (rođ. u Krapini 1851. – Krapina, 1925.). Preuzeo je manufakturu oca koja kasnije postaje tvornica sapuna, svijeća i crnila za obuću. Vatroslav je Farkaš bio dugogodišnji krapinski i općinski zastupnik u obrtničkoj komori u Zagrebu, predsjednik dobrovoljnoga Vatrogasnog društva u Krapini i član ravnateljstva Krapinske štedionice te u Zagrebu od 1895. član savjetodavnog odbora Prve hrvatske štedionice i tijela Zemaljskog saveza hrvatskoslavonskih industrijalaca. Uz Farkaše prve židovske obitelji u Krapini su i obitelj braće trgovaca Moritza i Jeana Sonnanberga, kao i obitelj trgovca Jakoba Spitzera koji će kasnije postati predstavnik moćne trgovačke obitelji izvoznika poljoprivrednih proizvoda. Šezdesetih godina 19. stoljeća u grad se doseljava obitelj trgovca Alberta Schwarzenberga te trgovca Leopolda Schwarza, a sedamdesetih obitelj trgovca Adolfa Barra (Bar), Wilhelma Goldberga te Nathana i Ignatza Weissa. Osamdesetih godina dolazi obitelj mesara Ignatza Schönwalda te trgovci Mavro Biller, Izidor Kohn, Josip Weiss(z) i Josip Deutsch kao i knjigovođa Jakob Kohn. Devedesetih godina se uz ove već navedene obitelji u Krapini se spominju trgovci Makso Gostl, potom Josip i sin Albert Gostl (obojica žive u Gornjem Jesenju) i nešto kasnije samostalni trgovac manufakturne robe Hinko Gostl. Početkom 20. stoljeća sedlarskim poslom bavio se Ignatz Biller, a brijač je bio Leopold Biller. Jedno vrijeme trgovinu su imali Milan, Leopold i Josip Anhalzer, a knjigovođe su bili Josip Kornfein i Ignatz Weiner, a na željezničkoj postaji kratkotrajno je radio mađarski Židov Arnold Balassa. Trgovac rabljenim stvarima odnosno staretinar bio je Šandor Pinter, pokućarac Mavro Biller, a pekar je početkom dvadesetog stoljeća bio Abraham Pinkas. Vjeroučitelji na 14

prijelazu stoljeća bili su otac i sin Josip i Sigmund Schey. Do početka Prvog svjetskog rata kao trgovci spominju se još: Jakob Singer, Julijo Hochsinger, Josip Klein. Jedan dio Kleinova, odnosno trgovac Benko Klein živio je u Dolić – Krapini. U Velikoj Vesi – Krapina živjela je obitelj Anhalcer/Anhalzer. U međuratnom razdoblju kao trgovci djelovali su Alois i Vjekoslav Gostl. U Krapini je živjela i trgovačka obitelj Schlossberger: Philipina/Filipina (1873. – 23. VI. 1930.), Šandor (1874. – 1941.) i sin Teodor (1901. – 1941.). Na području kotara Krapina do pred Drugi svjetski rat živjela je i obitelj Ljube Singera, trgovačkog pomoćnika iz Krapine. Tvornicu obuće u Krapini imala je židovska obitelj Roth iz Maribora čiji su članovi stanovali u Pregradi. Adolf Roth (1866. – 28. IV. 1937.) bio je vlasnik prve tvornice cipela u Krapini. O svakodnevnom životu Židova u Krapini malo znamo. U većini slučajeva Židovi su se pokušavali uklopiti u hrvatsku sredinu asimilacijom ili prihvaćanjem određenih normi. Suživljavali bi se s hrvatskom sredinom tako da su postajali utemeljitelji ili članovi hrvatskih društava kao recimo: dobrotvornih, vatrogasnih društava, čitaonica Matice hrvatske ili članovi pjevačkih društva. Po zanimanjima prednjačili su u trgovini. Po mjestima Hrvatskog zagorja otvarali bi svoje trgovine ili gostionice i to uglavnom u samim centrima. Međutim, nalazimo ih i među poduzetnicima, liječnicima, ljekarnicima, odvjetnicima, umjetnicima. Sudjelovali su i u pokretanju nekih zagorskih manufaktura. Tako u Krapini posluje radionica kamenine u vlasništvu nekih plemića i krapinskih građana od kojih je jedan Moritz Sonnenberg. Zagrebački poduzetnici Židovi Pulzer i Samuel Moses zajedno s obitelji Sonnenberg bili su vlasnici rudnika u Radoboju. Židovi iz Krapine bili su obiteljski ženidbenim vezama povezani s obiteljima koje su živjele u okolici:

Ruah RuahHadaša Hadaša

‫רוח חדשה‬

Radoboju (obitelj Rendelli, Pollak), Gornjem Jesenju (obitelj Klein, Gostl), Krapinskim Toplicama (obitelj Graff) i Varaždinu (obitelj Moses, Schlesinger). Prema dostupnim podacima Židovi koji su naseljavali Krapinu i njezinu okolicu dolazili su iz susjednih ugarskih županija (Mošonske, Željezne i dr.), odnosno iz mjesta: Čakovca, Güssinga (danas Austrija),Velike Kanjiže, Imrega /Brehov (danas Slovačka),Austerlitza (Moravska), Szombathelya, Tótkersztúra (Križevci u slovenskom Prekomurju), Murskog Središća, Mattersburga (Nagymartona) i drugdje. Iako nisu imali vlastitu općinu, dolazio bi im u posjet varaždinski ili zagrebački rabin, a kao obrezatelj muške djece navodi se David Moses koji je živio u Krapini i koji je uz ovu dužnost obavljao i dužnost židovskog ritualnog mesara (šahtera). Kao obrezatelj se spominje i liječnik Sigmund Blümschein. Na groblju u Krapini su se prema dostupnim podacima počeli sahranjivati od 1878. godine te je prva sahranjena osoba bila Milan Blümenschein, dijete staro 27 dana rođeno u Sv. Križu Začretju. Na krapinskom groblju nisu se sahranjivali samo Židovi iz Krapine već i iz susjednih mjesta i sela: Radoboja, Sopota kraj Pregrade, Pregrade, Cerja, Jesenja, Krapinskih Toplica, Cigrovca, Zlatara, Zaboka, Đurmanca i dr. Do pred Drugi svjetski rat, kao što je već na početku rečeno, smanjuje se broj Židova pa u selima Hrvatskog zagorja Židova gotovo da nije bilo, osim u nekim manjim mjestima gdje su držali trgovinu (Krapina, Donja Stubica, Oroslavlje, Ivanec, Pregrada, Varaždinske Toplice) i naravno Varaždinu. Nekoliko mjeseci nakon uspostave NDH, u travnju je objavljena Zakonska odredba o Židovima, a u kolovozu 1941. popisani su Židovi s područja Hrvatskog zagorja. Židovi su bili dužni nositi židovski znak na lijevoj strani prsiju i na lijevoj strani leđa. Znakovi za Židove izrađivali su se u Zagrebu i slani su u razna mjesta u NDH. U Hrvatsko zagorje židovske

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

oznake poslane su u Krapinu (30 komada) i Donju Stubicu (5 komada). Prva pritvaranja Židova u Hrvatskom zagorju izvršena su 4. kolovoza 1941. godine. Sljedećih su dana prvi Židovi s područja Krapine i Zagorja odvedeni u logor Gospić. Tada je odvedeno trideset i troje Židova koji su uglavnom bili liječnici, trgovci, činovnici, učitelji, studenti i kućanice. Dana 20. kolovoza 1941. veliki župan Velike župe Zagorje dobio je obavijest da su svi Židovi s krapinskog područja deportirani u

BLAGDANI RIJEČ I DANI RABINA SJEĆANJA logore i da na njihove posjede treba naseliti siromašne Zagorce. Isto tako država je Židovima, nakon što ih je poslala u logore, oduzela sve što su imali te ih likvidirala u koncentracijskim logorima Jasenovac, Stara Gradiška ili poslala u Auschwitz. Još u kasno ljeto 1943. ostalo je nešto Židova u Hrvatskom zagorju. Stanoviti broj kako varaždinskih Židova, tako i zagorskih, uspio se spasiti. U početku barem privremeno, pozivajući se mješoviti brak ili bi prešli na katoličku vjeru, no na kraju bi i oni stradali. Od

preživjelih Židova najviše su se spasili odlaskom u partizane. U Holokaustu s područja Krapine stradalo je prema procjeni dvadeset i dvoje Židova, iako se u nekim bazama navodi nešto veća brojka. To su pojedinci koji su ili bili rođeni ili bili nastanjeni u Krapini, a oni su: Milan i Robert Farkaš (živjeli u Zagrebu); Helena, Paulina, Natalija i Ruža Gostl iz Krapine, Gizela, Leopold i Vladimir Anhalzer iz Velike Vesi – Krapina, braća Zvonko i Branko Hochsinger, Ivan, Josipa, Josip, Ljudevit Klein (dio živio u Krapini dio u Dolić – Krapini), Zdenko Roth (živio u Zagrebu), Ivan Lowy, Ljudevit Silberman, Jakob, Jelica, Ljuba i Nino Singer, Šandor i Teodor Schlossberg i Josip Kraus. U Holokaustu Židovska općina u Varaždinu gotovo da je nestala. Ono malo Židova što je preživjelo preselilo se u Zagreb ili dalje širom Hrvatske ili su se iselili u novostvorenu državu Izrael, tako da danas skoro da i nema Židova, a u potpunosti su do devedesetih godina 20. stoljeća iščezli iz Hrvatskog zagorja (vidi popis 2001.). U Krapini su 1971. bila popisana trojica, a nakon toga više nijedan. Što na kraju reći? Za razliku od Slavonije i Srijema koji su prednjačili po broju Židova, Hrvatsko zagorje se ne može pohvaliti njihovom brojnošću. Uz Varaždin koji je slučaj za sebe, nigdje drugdje u Hrvatskom zagorju nije osnovana židovska općina, već su židovske obitelji iz Zagorja svoj vjerski život održavale u zagrebačkoj ili u varaždinskoj židovskoj općini. Židovi se detaljnije mogu pratiti u Hrvatskom zagorju od 1880., 1890. godine, da bi svoj vrhunac doživjele do razdoblja izbijanja Prvoga svjetskog rata, a u međuratnom razdoblju doživljavaju stagnaciju te se sele u veće gradove ili se u potpunosti iseljavaju iz Hrvatske. Holokaust je prekinuo život zagorskih židovskih zajednica te one nisu više obnovljene. Budući da kasnimo s istraživanjima o prošlosti Židova u Hrvatskom zagorju, o njima doznajemo samo na osnovi arhivske građe, novina i nadgrobnih spomenika. 15


BLAGDANI RIJEČ I DANI RABINA SJEĆANJA

B

lagdan koji se u Izraelu slavi 6. sivana a u dijaspori 6. i 7., ima četiri imena:

Šavuot – blagdan sedmica

Bikurim – blagdan prvih plodova

Aceret

Matan Tora – blagdan davanja Tore

Šavua / Šavuot: prvo ime, blagdan Sedmica, vezano je uz sedam sedmica (tjedana) koje smo proveli u brojenju Omera, pri čemu je šesti sivan pedeseti dan. Neki pak smatraju da je Šavuot množina za hebrejsku riječ ševua, zakletva, budući da su prema tradiciji dvije zakletve vezane uz ovaj dan: zakletva koju su Židovi izrekli na gori Sinaj da će „izvršiti i poslušati“ Božje riječi i Božja zakletva da neće nas, izabrani narod, zamijeniti ni za jedan drugi. Bikurim je naziv vezan uz žrtvu dva kruha koji su svećenici u ime cijelog naroda prinosili, slaveći time žetvu žitarica. Ta dva kruha bila su napravljena od prvih uroda pšenice. U doba postojanja Hrama u periodu između Šavuota i Sukota, u Hram su donošeni prvi plodovi (bikurim) svake od sedam biljaka koje su vezane uz Zemlju Izraela: žito, ječam, grožđe, smokve, nar, masline i datulje, budući da tijekom tog razdoblja zriju prvi plodovi tih biljaka. Prvo je sazrijevala pšenica i to je predstavljao početak obaveze prinošenja žrtve prvih plodova za tu godinu. Koncept prvih plodova, iz novog žita koje je ponovo sazrelo ove godine, simbolizira i duhovnu obnovu povezanu s davanjem Tore. Aceret je naziv za ovaj blagdan koji se koristi u Talmudu i kao što blagdan Aceret označava kraj blagdana Sukota, tako i Aceret označava „kraj“ Pesaha, budući da završetkom brojenja Omera, koji je vezan uz Pesah, na svojevrsni način završavamo i Pesah. Ime Matan Tora, praznik davanja Tore, ne samo da označava dan kada nam je dana 16

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Šavout

Tri tjedna

Aleksandar Srećković

Aleksandar Srećković

Tora, nego također upućuje na Pesah, jer Izlazak iz Egipta je samo priprema za ono što je temelj židovstva, davanje i primanje Tore. Namjerno se govori o danu Davanja Tore, a ne o Primanju Tore, jer je vrijeme kad je Bog dao Toru vezano uz specifičan datum, trenutak, dok primanje Tore mora za nas Židove biti trajan, svakodnevni proces i obaveza.

Pesaha i Sukota. Amida za sve tri dnevne molitve (tiha molitva koju se izgovara stojeći ) i Musaf (dodatna molitva) su za hodočasne blagdane (molitvenik Bene Cion: strana 761. i dalje). Tijekom jutarnje molitve recitira se puni Halel. Iznose se dva svitka Tore. Iz prvog svitka čita se o davanju Tore i Deset zapovjedi. Maftir se čita iz drugog svitka.

Na dan Davanja Tore, Židovski narod se službeno oformio kao narod primajući Toru kao svoj svojevrsni ustav. Čuvajući Toru kao žarišnu točku života, židovski narod je održao svoj identitet i onda kada je bio protjeran iz svoje zemlje.

Mliječni proizvodi

Tikun Leila Šavuot U pripovijedanju o davanju Tore narodu kaže se: Mojsije je poveo narod van tabora da se susretne s Bogom. Na roš hodeš sivan (prvi dan mjeseca sivana) narodu je najavljeno da će šestog dana tog mjeseca dobiti Toru. Za pripreme su bila predviđena tri dana tijekom kojih se narod trebao pročistiti i duhovno pripremati. Međutim, prema tradiciji, na sam dan davanja Tore, Mojsije je ipak trebao probuditi ljude koji su bili zaspali unatoč važnom događaju. Kako bi se makar simbolično iskupili za to što su se naši preci ponašali donekle olako i bez previše motivacije, običaj je da prvu noć Šavuota provedemo proučavajući Toru, pisanu i usmenu. Mi na taj način ispravljamo, radimo tikun te prve, iskonske noći Šavuota. U mnogim sinagogama i ješivama diljem svijeta, a i u našoj zajednici, običaj je da tu noć provedemo u sinagogi u zajedničkom učenju. Učenje završavamo u zoru, kada svi skupa molimo jutarnju molitvu. Molitve tijekom Blagdana Od roš hodeš sivana pa do šest dana poslije Šavuota, tijekom jutarnje i popodnevne molitve ne molimo Tahanun. Tijekom blagdana Šavuota jutarnje molitve su iste kao i tijekom ostalih hodočasnih blagdana,

Talmud nas upućuje da tijekom blagdana, pa tako i Šavuota, moramo uz duhovno uzdizanje imati i fizičke užitke budući da se u Tori za blagdane kaže da služe i Bogu i nama, tako da uvijek za blagdane uživamo u ukusno pripremljenim jelima. Za Šavuot običaj je jesti mliječne proizvode i jela pripremljena od njih. Brojni su razlozi tom običaju. Neki od njih su to što se u Pjesmi nad Pjesmama Toru uspoređuje s medom i mlijekom pa za Šavuot želimo u ustima, uz riječi Tore, osjetiti i te stvarne okuse. Gematrijska vrijednost hebrejske riječi za mlijeko, halav, je 40, a Mojsije je na gori Sinaj proveo 40 dana i noći. Također, sve dok nisu primili Toru, Židovi nisu bili obavezni ne miješati mliječne i mesne proizvode te su posuđe koristili istovremeno i za jedne i za druge. Kako im je poslije davanja Tore trebalo nekoliko dana da košeriziraju postojeće i izrade nove posude, to vrijeme su se mogli hraniti samo voćem, povrćem i mliječnim proizvodima. Ukrašavanje sinagoge U nekim zajednicama je običaj da se za Šavuot sinagoga ukrasi biljkama i cvijećem. Taj običaj nije vezan samo uz značenje Šavuota kao praznika žetve, nego nas također asocira na to da Toru nazivamo Drvo života. Također prema tradiciji, Šavuot je dan kada Bog određuje koliko će voća roditi na nekom drvetu te godine. Mojsije je 6. sivana stavljen u Nil u košarici izrađenoj od trstike, na što nas opet podsjećaju biljke kojima se ukrašava sinagoga.

Na dan 17. tamuza, tijekom židovske povijesti događale su se i druge nesreće koje su pogađale narod i u dijelu Talmuda Taanit navodi se pet najvećih:

glazba niti se prisustvuje ikakvim zabavama. Od 17. tamuza do popodneva 10. ava ne održavaju se vjenčanja. Od roš hodeš ava do nedjelje koja prethodi 9. avu, također se ne jede meso niti se pije vino, kao podsjećanje na to da je uništenjem Hrama prestalo žrtvovanje u Hramu, koje je uključivalo žrtvovanje životinja i vina. Od nedjelje koja prethodi 9. avu neki religiozni Židovi se kupaju samo onoliko koliko je potrebno da se ukloni prljavština. Običaj je ne kupovati nove stvari za kuću, niti novu odjeću, jer sva takva kupovina donosi radost u kuću.

17. tamuza Mojsije je razbio prvotne Ploče zavjeta nakon što je vidio Zlatno tele koje su zabludjeli Židovi napravili.

Šabat prije 9. ava nazivamo Šabat Hazon prema početnim riječima Izaijine knjige iz koje čitamo haftaru na taj Šabat.

Hramsku žrtvu tamid, koju se svakodnevno prinosilo u Hramu stotinama godina, prestalo se prinositi na taj dan, zbog opsade grada i nemogućnosti dobavljanja životinja za žrtvu. To je označilo početak kraja Hrama.

Deveti ava

Post 17. tamuza Sedamnaesti tamuza je jedan od obaveznih postova s kojima se podsjećamo na uništenje Hrama. Na taj dan, poslije dugotrajne opsade, babilonska vojska je probila zidove Jeruzalema i time je započelo uništavanje grada, a poslije tri tjedna, 9. ava uništen je i Hram.

U mjesecu tamuzu, za obje opsade grada, neprijatelj je prodro u grad: u doba Prvog hrama 9. tamuza, a u doba Drugog hrama 17. tamuza. Apostomus ja u doba helenističke vladavine spalio svitke Tore, želeći time uništiti duhovne temelje židovstva i tako potpuno podjarmiti narod. Na taj datum, prema jednoj je predaji Apostomus postavio idola u Hram, dok druga tradicija za taj čin optužuje Menasea, judejskog kralja sklonog idolopoklonstvu. Post 17. tamuza traje od zore do zalaska sunca i tijekom posta nije dozvoljeno ni jesti ni piti. Tri tjedna Razdoblje između 17. tamuza i 9. ava na hebrejskom se naziva Bejn HaMecarim, što doslovno znači „između dva tjesnaca.“ Tijekom ovog perioda prakticiraju se svojevrsni žalobni običaji, slični kao u slučaju kada premine član obitelji. U periodu od 17. tamuza pa do, ne uključujući Roš Hodeš ava, religiozni Židovi se ne briju niti šišaju i to Aškenazi sva tri tjedna, Sefardi samo zadnji tjedan u kojem pada 9. av, ne sluša se

Deveti ava za nas je dan posebne žalosti, sjećanje za uništenje Hrama i progonstvo te svu patnju koju su Židovi trpjeli kroz tisuće godina progonstva. U Mišni, traktat Taanit, navodi se pet nesreća koje su zadesile Židovski narod na taj datum: Na taj datum Bog je osudio naše pretke u pustinji da će i u toj pustinji umrijeti zbog malodušnosti koju su pokazali kada su se dvanaest izvidnika vratili iz Zemlje Izraela, desetorica od njih svjedočeći da iako je to bogata zemlja, nastanjena je snažnim i moćnim narodima. Većina naroda je posumnjala da će Bog koji ih je izveo iz Egipta biti dovoljno moćan da ih i uvede u Zemlju Izraela i ta sumnja ih je navela da jednu cijelu noć, a ta noć je bila noć 9. ava, provedu u plaču i žalopojkama. Stoga im je Bog dosudio budući da plaču bez razloga, On će im osigurati povod za pravu žalost jer će cijela generacija umrijeti u pustinji. 7. ava babilonska vojska je ušla u Prvi hram a 9. ava ga je zapalila. Hram je gorio cijele noći, sve do popodneva 10. ava. Stoga 9. ava smatramo danom žalovanja i sve do popodneva 10. ava se suzdržavamo od jedenja mesa, pijenja vina, šišanja, brijanja, proslava, budući da je do popodneva 10. ava Hram gorio. Rimljani su 9. ava uništili Drugi hram i protjerali Židove izvan Zemlje Izraela. Betar, vodeći centar učenja u Izraelu, a i

mjesto odakle je Bar Kohba pružao posljednji otpor Rimljanima, osvojen je 9. ava. Poslije Bar Kohbine pobune, Rimljani su nastojali uništiti sve simbole vlasti Židova nad Zemljom Izraela. Promijenili su naziv zemlje u Palestinu, želeći da na taj način Izrael i suverenitet nad zemljom povežu s Filistejcima koji su je nekada naseljavali, želeći tako izbrisati i sjećanje na Židove. Prema rimskom običaju, preorali su sve ostatke Jeruzalema kako ne bi ostao nikakav trag od nekadašnjeg grada. To se dogodilo na dan 9. ava. Tijekom stoljeća brojne druge nesreće su se događale 9. ava: početak 1. križarskog pohoda, kada su kršćanski hodočasnici svoj pohod na Jeruzalem započeli pokoljem i uništenjem židovskih zajednica u Francuskoj i Porajnju, izgon Židova iz Engleske 1290., 1306. iz Francuske, 1492. iz Španjolske. Običaji za 9. ava Pet stvari je zabranjeno na 9. ava: jesti, piti, prati se, nositi kožnatu obuću, namirisati se i imati bračne odnose. Post počinje zalaskom sunca. Učenje Tore je također zabranjeno budući da ono izazva radost u nama. Mogu se čitati samo tekstovi vezani uz uništenje Hrama. Talit i tefilini se ne stavljaju tijekom jutarnje molitve nego tek za popodnevnu. Deveti ava, dan nade Tragedija uništenja Hrama i gubitak neovisnosti zasigurno su izazvale malodušnost u srcima svih Židova. Tijekom galuta/izgona Židovi su doživjeli i preživjeli mnoge mračne dane i prošli kroz patnje pri čemu gotovo da se nigdje nije moglo naći utjehe osim u toj nadi za povratak i obnovu. Međutim nada i stalna žudnja za povratkom, iskupljenjem i ponovnom gradnjom Hrama bile su stoljećima pokretači života. Davali su snagu da se prežive i prebrode sve nedaće, s nadom u bolje dane. Dok za 9. ava sjedimo na podu žaleći uništenje Hrama, trebamo se sjetiti riječi naših proroka: „Bog će vas sakupiti sa svih strana svijeta, u Svetu Zemlju i dani koji su bili dani tuge i posta (17. tamuza, Gedaljin post, 9. ava, 10. teveta, kada se sjećamo uništenja Hrama) postat će dani radosti i veselja.“ 17


RIJEČ IZRAEL RABINA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Borac do kraja: odvažni život Meira Dagana Itamar Eichner / prevela Dubravka Pleše

B

ivši šef Mossada, Meir Dagan, umro je u dobi od 71 godine. Njegov zapanjujući život osigurao mu je središnje mjesto u izraelskoj povijesti. Kasno uvečer brod je pristao na obalu Gaze. Iz njega se iskrcalo nekoliko vojnika, odjevenih poput Palestinaca. Predstavili su se kao teroristi poslani iz Libanona te zatražili susret s vođom Narodnog fronta za oslobođenje Palestine (PFLP) u pojasu Gaze. Kad su dovedeni pred njega, objasnili su da su došli na radni sastanak pa su im vođe detaljno opisali planirane terorističke napade. U nekom trenutku, vođa „terorista“ signalizirao je svojim ljudima da je vrijeme – iznenada su izvukli oružje i eliminirali vrhušku terorističkog vodstva u pojasu Gaze prije nego li je itko shvatio što se događa. Ime tog odvažnog vođe bilo je Meir Dagan. Dagan je bio vođa izviđačke jedinice Rimon koja se borila protiv terorista u pojasu Gaze početkom 1970-ih godina. Svojoj je zemlji služio gotovo cijelog života. Preživio je sve ratove, bitke i operacije, ali ne i borbu s rakom. Rođen u vlaku, odrastao u tranzitnom kampu Meir Huberman (Dagan) rođen je u siječnju 1945. u vlaku iz Sibira u Poljsku, kamo su mu roditelji pobjegli pred nacistima nekoliko godina ranije. Otac njegove majke, Ber (Dov) Erlich (Sloshny), ubijen je u Holokaustu. Tijekom godina na čelu Mossada, Dagan je na radnom stolu imao fotografiju djeda koji kleči pred nacistima nedugo prije nego li su ga ustrijelili. Stoga je i Daganov moto tijekom cijele karijere bio: neće biti drugog Holokausta. Kad mu je bilo pet godina, s roditeljima se uselio u Izrael gdje je obitelj isprva 18

mijenio karijeru i pridružio se oklopnim jedinicama. No, ni tada nije odustao od špijunskih metoda i putovao je Libanonom lokalnim automobilima, odjeven kao Arap. „Čak i prije nego li je moja tenkovska divizija ušla u Beirut, ja sam poznavao grad. Potajno sam onamo odlazio,“ pričao je Dagan.

Meir Dagan

živjela u tranzitnom logoru Machane Israel, nedaleko aerodroma Lod. Kasnije se obitelj odselila u Bat Jam, gdje su mu roditelji vodili praonicu rublja. Godine 1963. regrutiran je u IDF i služio je u padobranskoj izvidničkoj jedinici. Poslije, kada je već bio odrastao, na pitanje gdje je odrastao, uvijek je odgovarao „u vojsci“. Tamo je i promijenio ime iz Huberman u Dagan. Tijekom Šestodnevnog rata sudjelovao je u borbama na Sinaju a koncem rata helikopterom je zajedno sa svojim vojnicima prebačen na Golansku visoravan gdje je sudjelovao u njezinom osvajanju. U siječnju 1971. godine vodio je patrolu iz izbjegličkog kampa Jabalia prema Gazi kada je u taksiju prepoznao dvojicu terorista. Jedan od njih izvukao je granatu i spremao se baciti je na jedinicu. Dagan je iskočio iz svojeg automobila i napao terorista te istovremeno upozorio svoje trupe. Nakon kratke borbe, Dagan je uspio savladati terorista i spriječiti ga da aktivira granatu. Za svoje djelovanje u tom incidentu Dagan je nagrađen Medaljom za hrabrost. U Jomkipurskom ratu Dagan se borio na južnoj fronti i bio je jedan od prvih koji su prešli Sueski kanal. Kasnije je pro-

Poslije rata bio je postavljen za komandanta Jedinice za vezu s Libanonom IDF-a i jedan je od utemeljitelja Južnolibanonske vojske (SLA). Vodio je i 36. diviziju, bio savjetnik za terorizam i intifadu IDF-ovog načelnika stožera a 1992. godine postavljen je za voditelja Odjela za operacije. Nakon samo četiri mjeseca provedenih u mirovini, zbog vala samoubilačkih napada Dagan je pozvan da bude zamjenik Amija Ayalona u novoosnovanoj protuterorističkoj jedinici koju je utemeljio tadašnji premijer Shimon Peres. Kada je Benjamin Netanyahu izabran za premijera, Dagan je postavljen za voditelja protuterorističke jedinice, ali nakon izbora Ehuda Baraka na poziciju premijera, dao je ostavku. Eksplozije i čudne nesreće Ali, čovjek poput Dagana nije samo mogao sjediti kod kuće. Godine 2000. pridružio se stranci Likud i tijekom izbora 2001. vodio je kampanju Ariela Sharona. Nakon što je Sharon izabran za premijera, utemeljio je tajni mehanizam za borbu protiv izvora financiranja terorističkih organizacija, a na njegovo čelo postavio je Dagana. Dana 10. rujna 2002. mnogi su ostali zatečeni kada je Sharon objavio Daganovo postavljanje za čelo Mossada, na kojem je zamijenio Efraima Halevyja. Mnogi su

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

IZRAEL

kritizirali odluku postavljanja čovjeka s političkim zaleđem na takvu poziciju, ali svima je ubrzo postalo jasno da je Dagan pravi čovjek na pravome mjestu. Osam godina koje je proveo na čelu Mossada smatraju se osobito uspješnima, vremenom kada je Mossad ponovo zadobio svoju staru slavu. Nedugo poslije stupanja na dužnost Dagan je objavio da će se otada nadalje Mossad uglavnom baviti dvama pitanjima: iranskim nuklearnim programom i terorizmom izvan granica Izraela. Svoju odluku objasnio je ovako: „Naši su resursi ograničeni. Mi nismo SAD. Budemo li tvrdili da možemo učiniti sve, na kraju nećemo učiniti ništa.“ Tijekom tih godina umrlo je ili stradalo na neobične načine mnoštvo visokopozicioniranih terorista. Jedan od njih bio je i šef vojnoga krila Hezbolaha, Imad Mughniyeh, koji je ubijen u Damasku 12.veljače 2008.; viši dužnosnik Hamasa Mahmoud Al-Mabhouh, ubijen je u hotelu u Dubaiju 19. 1. 2010. te velik broj iranskih nuklearnih znanstvenika koji su stradali u čudnovatim nesrećama. Izrael nikada nije preuzeo odgovornost za ta djela, ali strani ih izvori pripisuju Mossadu pod Daganovim vodstvom. „Dagan je problemima pristupao načinom razmišljanja svojstvenim komandantu tenkovskog bataljuna koji mora osvojiti brdo,“ objasnio je bivši djelatnik Mossada. „Jasno je da neće svi tenkovi stići do cilja i da će neki od najboljih vojnika biti pregaženi, jasno je da će biti problema i pucnjave ali, što se Dagana tiče, sve to nije bilo važno tako dugo dok su tenkovi napredovali i, na kraju, ipak ostvarili svoj cilj.“

Dagan (u sredini) s Yossijem Ben Hananom, Chaimom Nadalom i Amosom Yaronom (Photo: Mickey Tsarfati, Bamahane)

što će cjelokupni iranski narod kao jedan stati u podršku režima koji njime vlada.“ Tvrdio je da bi ekonomske sankcije bile znatno efikasnije od vojnog poteza te je smatrao da Izrael i dalje mora ometati razvoj iranskog nuklearnog programa raznim lukavostima i smicalicama. Nakon umirovljenja njegovo snažno protivljenje vojnom napadu na Iran pretvorilo se u oštru kritiku cjelokupne Netanyahuove politike. U govoru na Trgu Rabin Dagan je rekao: „Izrael je okružen neprijateljima. Njih se ne bojim. Bojim se našeg vodstva. Bojim se nedostatka vizije, smjera i odlučnosti. Najviše od svega, bojim se krize vodstva. To je najopasnija kriza koju pamtim od nastanka države.“ Pobjede i porazi Godine 2012. Daganu je dijagnosticiran rak jetre. Odmah je započeo intenzivnu kemoterapiju, ali stanje se pogoršavalo i konačno završilo sveukupnim otkazivanjem jetre. Zbog svoje dobi od 67 godina Dagan nije u Izraelu mogao zadovoljiti kriterije potrebne za transplantaciju jetre (nakon 65. godine, osoba više ne može

ući na listu čekanja na transplantat). Zahvaljujući intervenciji tadašnjeg ministra vanjskih poslova Avigdora Liebermana, tadašnjeg predsjednika Shimona Peresa i premijera Netanyahua, predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko pristao je omogućiti Daganu transplantaciju jetre u bolnici u Minsku. Daganov oporavak bio je impresivan. Dobio je na težini i počeo raditi i putovati svijetom. No, u nekom se trenutku rak vratio i proširio na pluća. Dagan je umro u dobi od 71 godine, a nadživjela ga je supruga Bina, troje djece i sedmero unučadi. Efraim Halevy, koji je bio šef Mosada prije Dagana, rekao je: „Nedavno sam sreo Meira. Nije govorio o svojem zdravlju iako je bilo očito da nije dobro i da se hrabro bori protiv bolesti. Pamtit ću ga kao čovjeka koji se isticao u svemu što je radio, čovjeka koji je svojom hrabrošću i odvažnim djelima svima bio uzor. Ljudi kao što je on osigurali su opstanak Države Izrael.“

No, čak i neustrašivi ratnik poput Dagana bio je svjestan da je i moć ograničena. Već kao šef Mossada borio se protiv plana premijera Netanyahua i tadašnjeg ministra obrane Baraka da napadnu iranska nuklearna postrojenja. „Napadnemo li danas,“ rekao je Dagan, „ne samo da nećemo zaustaviti bombu nego ćemo stvoriti stvarnost u kojoj ćemo riješiti sve unutarnje probleme Irana time

Dagan tijekom Prvog libanonskog rata 1982. (Photo: Daganov prijatelj, Maj. Gen. Yossi Ben Hanan)

19


RIJEČ IZRAEL RABINA

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

SVIJET OKO NAS

Da li su naselja zaista prepreka miru?

Radionica: Jevrejska umjetnost i tradicija

Stefan Šparavalo (potpredsednik Ben-Gurion centra za izučavanje modernog Izraela – Beograd)

Jagoda Večerina

A

ko ste do sada čitali ili slušali o izraelsko-palestinskom sukobu i načinima na koji on može da se prevaziđe, kao jedna od krucijalnih prepreka ka normalizaciji odnosa često se navode izraelska naselja u Judeji i Samariji, koje je Izrael osvojio nakon Šestodnevnog rata 1967. U više navrata, UN je osudio naseljavanje ovih teritorija, pozivajući se na IV Ženevsku konvenciju, prema kojoj je naseljavanje okupiranih teritorija zabranjeno. Pozivajući se na ovu konvenciju, doneta je i Rezolucija 446 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija. “Okupacija” Judeje i Samarije je sama po sebi problematična. Jevreji su na ovim teritorijama živeli više stotina godina (npr. Guš Ecion blok, sastavljen od 18 naselja sa približno 55.000 stanovnika; Jevreji su ovde živeli i pre 1948. godine, kada su jordanske legije uništile jevrejsku zajednicu i izvršile brojne masakre). Jedini period kada im je život ovde bio zabranjen je tokom jordanske vladavine, od 1948. do 1967. godine. PLO, stvoren 1967. godine, za cilj je imao uništenje jevrejske države i stvaranje palestinske države na zgarištu Izraela. Pomenuta konvencija zabranjuje prisilni transfer stanovništva u osvojene teritorije, kako se demografska slika ne bi narušila. Ovo očigledno nije slučaj koji može da se primeni na Izrael, budući da Jevreji nisu prisilno naseljavani u Judeju i Samariju, već dobrovoljno – vraćajući se u predele gde su njihovi preci i sunarodnici nekada živeli. Judeja i Samarija nikada nije legalno pripadala Jordanu, a jevrejsko naseljavanje nije dovelo do razmeštanja arapskog stanovništva. Najveći broj naselja nastao je u nenaseljenim predelima ili pored 20

Ruah Hadaša

palestinskih gradova i njihovo stvaranje nije uzrokovalo demografske amplitude kod Arapa. Zahtevi za “okupiranim” teritorijama pošto je Judeja i Samarija došla pod izraelsku kontrolu. Judeju i Samariju Palestinci danas zovu Zapadnom obalom, u kojoj planiraju buduću palestinsku državu. Ove teritorije su bile pod kontrolom Jordana, koji je 1994. godine potpisao primirje sa Izraelom. Jevrejska naselja nisu bila problem pri sklapanju mira. “Teroristički napadi će prestati kada se naselja uklone i Jevreji vrate unutar granica pre 1967. godine!” – rečenica koju takođe često čujemo. Avgusta 2005. godine, kao jedan od ustupaka ka normalizaciji odnosa između Izraela i Palestinaca, tadašnji premijer Ariel Šaron naredio je uklanjanje jevrejskih naselja iz pojasa Gaze. Brojna naselja su uništena, a preko 9000 Jevreja povučeno je na sever. Da li je povlačenje dovelo do mira? Naprotiv. Ubrzo Hamas preuzima kontrolu u Gazi i teroristički napadi se intenziviraju. Svake godine stotine raketa se ispaljuje ka celom Izraelu, a ova teroristička organizacija je inicirala već tri rata do sada sa Izraelom. Ako su naselja bila prepreka miru, zašto sukobi nisu nestali, već su se naprotiv i intenzivirali? Histerija Mahmuda Abasa i palestinskog političkog kora oko “ekspanzije” jevrejskih naselja je neosnovana i zlonamerna. Nešto više od pet novih naselja je sagrađeno od 1990. godine, a u svim naseljima živi oko 300.000 Jevreja. Ironije radi, u ovim naseljima radi oko 35.000 Palestinaca. Palestinske vlasti ne žele da prihvate stvaranje države u kojoj

će postojati jevrejska manjina, iako u Izraelu živi preko 20 % arapske manjine. U Izraelu je arapski jedan od zvaničnih jezika, a izraelski Arapi uživaju jednaka građanska prava kao i jevrejski sunarodnici. Da li su ova naselja prepreka ka stvaranju buduće palestinske države? Ona zauzimaju 2 do 3% procenta teritorije Judeje i Samarije (palestinske “Zapadne obale”), u odnosu na 40% teritorija koje naseljavaju palestinski Arapi. 58% Judeje i Samarije je nenaseljeno. Nekoliko procenata čitave teritorije koje naseljavaju Jevreji ne mogu predstavljati prepreku za mir, osim ukoliko palestinsko viđenje mira podrazumeva nepostojanje Jevreja, kako u Judeji i Samariji, tako i u čitavom Izraelu. 2000. i 2008. godine palestinskom rukovodstvu je ponuđeno dekontstruisanje dela naselja i stvaranje palestinske države na prostoru Judeje i Samarije, kako bi se konačno došlo do uspostavljanja mirnodopskih odnosa. Kakav je odgovor usledio? Odbijanje, uz nastavak terorističkih napada. Glavna prepreka u normalizaciji odnosa Izraela i Palestinaca nisu naselja, već korumpirano palestinsko rukovodstvo, arapska kultura antisemitizma i mržnje prema Izraelu koja se uči još u kolevci, sukob između Fataha i Hamasa i eskalacija radikalnog i militantnog islama u pojasu Gaze. Sudeći po brojnim palestinskim političarima, povlačenje iz Gaze nije bio izraelski ustupak, već “znak slabosti”. Za pregovarački sto će moći da se sedne i očekuje dijalog kada palestinsko rukovodstvo prestane da posmatra Izrael kao jedno veliko nelegalno naselje koje se mora “razmontirati”.

B

eograd, grad velikih bulevara, širokih rijeka i otvorenih ljudi. Grad prepun kontrasta: od internacionalnih brendova do ćevabdžinica prljavih i neprozirnih prozora, od blistavih i luksuznih hotela do poluporušenih potleušica u njihovoj neposrednoj blizini. Grad koji ipak, usprkos svim problemima, visoko uzdiže svoje ponosno čelo. U tom i takvom velikom Beogradu već se devetu godinu za redom na Filozofskom fakultetu održava Radionica židovske umetnosti i tradicije. Cilj radionice je širenje saznanja o svim vidovima židovske umjetnosti i kulture, od najranijih vremena do danas. Organizaciju potpisuje Odsjek povijesti umjetnosti Filozofskoga fakulteta. Mjesec veljača je već tradicionalno domaćin radionici, pa je tako bilo i ove godine, od ponedjeljka 8. do subote 13. veljače. Radionica se uvijek sastoji od teorijskog (predavanja) i praktičnog dijela (odlasci na mjesta važna za židovsku kulturu, umjetnost i tradiciju). Na radionici sudjeluju profesori koji drže predavanja i studenti koji ta predavanja slušaju. Tijekom tjedan dana studenti stječu osnovna znanja i uvid u židovsku umjetnost, književnost, religiju, kao i u suvremenu kulturu Izraela. Većina studenata obično je s Odsjeka povijesti umjetnosti, povijesti, arheologije i antropologije, pa je tako bilo i ove godine. Među studentima sam se našla i ja, već dugo ne spadam u tu mlađahnu kategoriju, ali zahvaljujući njihovoj druželjubivosti i prijaznosti osjećala sam se kao da i sama pripadam toj krasnoj grupi pametnih mladih ljudi, željnih novih znanja i spoznaja. Krenimo s teorijskim dijelom: u uvod-

2 slike grobova Simona i Rifke

nom nas je predavanju dr. Jelena Erdeljan upoznala s biblijskim počecima židovske vizualne kulture. Za laike „super turbo“ interesantno (kako bi rekao dr. Eliezer Papo), za znalce novi detalji stare priče. Dr. Erdeljan nam je također tijekom radionice prikazala iznimno poučni film o Jeruzalemu. Moram svakako spomenuti i „super turbo“ interesantno predavanje dr. Nenada Makuljevića o Sefardima u vizualnoj kulturi Balkana. Vuk Dautović nam je održao predavanje o židovskoj umjetnosti općenito, kao i o židovskoj kulturi smrti. Taj veliki stručnjak za židovske nadgrobne spomenike bio je glavni organizator praktičnog dijela radionice, ali hajdemo prvo završiti s teorijom. Dr. Branka Vranešević prikazala nam je podne mozaike sinagoga u Galileji, dr. Saša Brajović govorio nam je o filosemitizmu i antisemitizmu u renesansi, dr. Olga Manojlović Pintar o Holokaustu i sjećanju... a za kraj sam ostavila dr. Eliezera Papu, hodajuću enciklopediju judaistike, sefardike, balkanistike, teško je izdvojiti područje u kojem on ne bi dominirao, ne samo svojim znanjem, nego i umijećem njegova prenošenja. Preporučila bih svim nastavnicima, učiteljima, profesorima, svima koji se bave podučavanjem, da pogledaju na Youtubeu neko njegovo predavanje, kako bi dobili inspiraciju za svoju nastavu... Priznajem, to je bio glavni razlog mojega odlaska u Beograd. Tema dr. Pape na ovoj radionici bila je Židovsko-španjolski romansero, svaki dan po dva sata čistoga užitka, romansero na sve načine, modificirani romansero prema prilikama i uvjetima, romansero na lešo, romansero u somunu između balkanske i osmanske kulture, između židovske i kršćanske tradicije, između Sefarda i Aškenaza. Toliko zanimljiva predavanja da 21


SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS ostaneš bez daha. Mene se, kao obožavateljici lika i djela Laure Papo Bohorete, posebno dojmilo predavanje o judaizmu u 19. stoljeću i njegovoj prilagodbi uslijed raznih događanja tijekom 18. i 19. stoljeća, počevši od francuske revolucije, preko industrijske revolucije, pa do ženske emancipacije. Judaizam se, nakon i uslijed tih turbulentnih društvenih promjena, morao prilagoditi društvu i vremenu. Dakle, Bohoreta u svojoj jednočinki Avia de ser (Bilo nekad) dekonstruira romansu Anderleto – priču o nevjernoj kraljici, njezinom ljubavniku i prevarenom kralju, a dr. Papo nam objašnjava na koji se način kroz vrijeme mijenjao stav žena o ženskoj nevjeri sve do potpuno neočekivanog momenta u drami kad majka, tradicionalna sefardska žena, okrivi cijeli muški rod za ženinu nevjeru. Prijeđimo sada na praktični dio: Vuk Dautović, naš vodič, u utorak nas je odveo u Jevrejski istorijski muzej, bogati izvor mnogih dokumenata iz cijele bivše Jugoslavije, što je danas teško naći na jednom mjestu. Tako se tu nalazi veliki broj obrednih predmeta, fotografija i podataka o židovskim kulturno-umjetničkim, kao i sportskim društvima u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, Bitolju i Splitu, fotografije rušenja sinagoge u Zagrebu, oglasi i proglasi ustaškog redarstva, zemljopisne karte s

označenim mjestima gdje su se nalazili glavni njemački, talijanski, mađarski, bugarski i ustaški logori i zatvori... Svaki put u tom muzeju osjetim nelagodu, neku vrstu kolektivne krivice prema stradalima. U srijedu smo imali samo predavanja, a u četvrtak nas je opet Vuk kao vučiće odveo do Muzeja žrtava Banjičkog logora, prvog koncentracijskog logora u Beogradu, osnovanog u lipnju 1941. godine. Osnovni cilj Banjičkog logora bio je genocid nad Židovima i Romima, ali također i obračun s komunistički opredijeljenim srpskim intelektualcima. U razdoblju između 1941. i 1944. godine u Banjičkom je logoru pobijeno gotovo 24.000 ljudi. Interesantno je da je Beograd bio jedina metropola u Europi u čijoj su se jezgri nalazili koncentracijski logori. Također je bio i prvi „Judenfrei“ grad u Europi. I opet se pojavljuje tuga i osjećaj krivice... Petak: Erev Šabat u sinagogi Sukat Šalom, kolibi mira. Sinagoga je izgrađena 1925. godine, to je šesta sinagoga koja je građena u Beogradu, a u vrijeme nacističke okupacije hram je služio kao javna kuća njemačkim vojnicima. Prije Drugog svjetskog rata u Beogradu je živjelo 12.000, a danas oko 1.200 Židova, a Sukat Šalom je jedini hram u Beogradu i u Srbiji.

Ruah RuahHadaša Hadaša

‫רוח חדשה‬

Zadnji dan, u subotu, Vuk je svoje vučiće odveo prvo do ostataka logora Topovske šupe, otvorenog mjesec dana nakon Banjičkoga. Radilo se o prolaznom logoru, dovođeni su uglavnom Židovi i Romi, da bi ih se ubrzo odvodilo na druge lokacije gdje su bili ubijani. Logor je otvoren u kolovozu, a zatvoren u prosincu 1941. godine. U smrt je iz tog logora odlazilo oko 400 ljudi dnevno. Osim prilaza spomen-ploči, prostor je potpuno zapušten, unutar kompleksa nalazi se vrtni centar, a Vuk nam je dao interesantan podatak o budućnosti Topovskih šupa: poduzeće Delta City planira na tom mjestu izgraditi veliki trgovački centar, najveći na Balkanu, pa nam je zorno opisao mogućnost da se postojeća spomen-ploča o stradalima na tom mjestu (koju svako malo netko ukrade jer je napravljena od bronce) uskoro nađe između Zare, H&M-a i Mc Donaldsa. Isto poslijepodne posjetili smo židovski dio groblja u Zemunu, divili se jednostavnosti starih spomenika, vidjeli grobove djeda i bake Theodora Herzla, Simona i Rebecce-Rifke. Zanimljivo je da nisu pokopani jedan do drugoga. Pretpostavljam da je razlog bio što je Rifka bila Sefardkinja, a Simon Aškenaz. Herzlovi su roditelji rođeni i živjeli u Zemunu (njihova se kuća nalazila u današnjoj Gundulićevoj ulici), ali su se prije Theodorova rođenja preselili u Beč. Zemun je tada bio dio Austrougarske Monarhije. Herzl bi danas sigurno bio jako tužan kad bi vidio žilet žicu između domovine svojih roditelja i današnje moderne Europe. Nakon groblja vrijeme je bilo i za svjetovne užitke: kuhano vino u kafiću uz Dunav, veliku rijeku koja teče uporno i stalno, podjednako kroz sve zemlje, ne praveći razliku između naroda, nacija ni opredjeljenja. To nam je, sigurna sam, svima na radionici bilo i prije jasno, a na mladima ostaje da šire upravo takvu vrstu „riječne“ tolerancije, nikad ne zaboravljajući tragične događaje iz prošlosti.

slika Topovske šupe

22

Povratak u tmuran i kišni Zagreb. Beograde, vidimo se na radionici sljedeće godine!

‫רוח חדשה‬

RuahHadaša Hadaša Ruah

SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS

Razotkrivanje tajni košer vina Avraham Juravel i Zev Baruch, Orthodox Union / Preveo Vatroslav Ivanuša

V

ino igra središnju ulogu u židovskom vjerskom životu. U dane Hrama, kad god bi netko donio korban (žrtvu), uz nju je moralo ići i vino. Nadalje, Gemara uči da vino utjelovljuje istinsku sreću, tako da su Levi’im šira (slavu i hvalu) pjevali samo dok se vino izlijevalo na mizbeach (žrtvenik) (Berachot 35a). Naravno, svakog šabata mi nad vinom slavimo spomen na stvaranje svijeta, a na Pesah, četiri čaše vina imaju glavnu ulogu u ponovnom doživljavanju Izlaska. Mada vino ima tako istaknutu ulogu u judaizmu, napraviti košer vino nije nimalo jednostavno. Proizvodnja vina od A do Ž Vino se može praviti od svake vrste grožđa, međutim, grožđe traži toplu klimu u kojoj će uspijevati. (U istočnoj Europi je previše hladno za uzgoj vinove loze, a uvoz grožđa za vino nije praktično rješenje budući se ono može pokvariti. Stoga bi istočnoeuropski Židovi uvozili grožđice i tako proizvodili svoje vlastito vino. Šulchan Aruch sadrži halahot o vinu od grožđica upravo iz ovog razloga.) Grožđe počinje rasti u proljeće, a berba je tijekom ljeta. Što dulje grožđe ostane na trsu, to je slađe. Tako određena vina na etiketi imaju istaknuto “kasna berba”, što znači da je vino slađe nego li inače. Kada jednom sazrije, većina će grozdova sama od sebe otpasti s loze. Rizling je sorta grožđa koja na trsu može ostati dulje od većine drugih sorti, pa je stoga osobitost rizlinga da je prirodno slatko vino. Nakon berbe grožđa, donosi ga se u vinariju. Iako postoji dosta košer vinarija u Izraelu, većina vinarija diljem svijeta nisu košer. Uobičajena je praksa u ovoj industriji da se spomenute vinarije koje

se nalaze posvuda po svijetu koriste za proizvodnju posebnih košer serija vina.

talnu uporabu, odnosno, u talmudskom smislu, ono nije ra’oji lemizbeach.

Po čemu je vino košer?

Ako vinarija nije isključivo košer, mašgijach prvo mora kašerirati (košerizirati) svu opremu i strojeve koji će se koristiti tijekom procesa. Ovisno o veličini i rasponu tvornice, broj mašgichim može varirati od dva ili tri na nekim mjestima do dvadeset i šest na drugima. Naravno, nužno je da mašgichim budu vrlo odgovorne i kompetentne osobe, budući će upravljati strojevima od kojih pojedini koštaju i po 750.000 $. Razumljivo, zaposlenici u tvornici osjećaju bojazan kada novi mašgichim prvi put tamo stignu; jednom kada zaposlenici shvate da mašgichim spretno rukuju opremom, oni se opuste.

Košer nadzor nad vinom i grožđanim sokom jedno je od najsloženijih područja proizvodnje košer hrane. To je stoga što vinom ne mogu rukovati nežidovi zbog jajin nesecha, biblijske zabrane pijenja vina koja se koristilo kao ljevanica u poganskim obredima. Rabini su otišli korak dalje i zabranili svako vino kojim je rukovao nežidov; ova zabrana poznata je kao stam jerinam i osmišljena je da spriječi mješoviti brak. Dakle, tijekom cijelog procesa proizvodnje vina, nežidov ne može upravljati niti jednim strojem, otvarati ili zatvarati bilo kakve posude ili pokretati ili zaustavljati bilo kakve pumpe.Vinom koje je mevušal (prokuhano) mogu rukovati nežidovi, jer ono više nije prikladno za sakramen-

Vino za Pesah Većina košer vina nose oznaku košer za Pesah. Chazal uče da je bolje na Sederu 23


SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS

Slatko i suho? Prastaro pitanje – koje je vino bolje: slatko ili suho? izaziva oprečna mišljenja. Neki kažu da bi samo barbari uništili savršeno dobro vino dodavanjem šećera. Drugi ne mogu shvatiti da se piju pića tako oporog okusa i pretpostavljaju da oni koji piju suho vino čine to isključivo zbog visokog sadržaja alkohola.

Postupak Zabrana stam jejnam stupa na snagu kada se grožđe mulja i nastane hamšacha. Hamšacha se događa onda kada se iz grožđa izdvaja sok, odvajaju se koštice, te se zatim sok skuplja.

Nakon što sok prođe kroz filter, razina taloga se svede na oko 1 ili 2 posto. U ovoj fazi postupka, neke vinarije će tekućinu provesti kroz pasterizator, kuhajući ga na 88 stupnjeva. Proces pasterizaciji pretvara tekućinu u sok od grožđa i čini je mevušal, što omogućuje da nežidovi od te faze nadalje mogu raditi s njime. Postoje različita mišljenja o tome što čini sok mevušal. Rabin Moshe Feinstein je smatrao da sok mora biti kuhan na najmanje 75 stupnjeva Celzijevih, a to je i stanovište koje je zauzeo OU. Mada je većina košer vina mevušal, bolja vina nastoje ne biti mevušal, budući da proces vrenja utječe na okus. Treba napomenuti da ako u košer domu ima ne-mevušal vina, ono mora biti zatvoreno ili ga se mora držati skrivenog, tako da mu ne24

‫רוח חדשה‬

proizvodnju vina s niskim sadržajem alkohola – 5 ili 7 posto – proces fermentacije treba zaustaviti prijevremeno. Fermentacija se može zaustaviti bilo kuhanjem vina, koje će uništiti živu kulturu kvasca, bilo sumporenjem sumpornim dioksidom da se ubije kvasac.

koristiti crno vino jer je ono spomen na dam korban Pesach i dam mila (krv žrtve Pesah i krv od brit mila). Ne-mevušal (nekuhanom) i nezaslađenom vinu se također daje prednost, jer je takvo vino prikladno za sakramentalnu uporabu ili talmudskim jezikom, ra’oji lemizbeach. Rema, međutim, navodi da ako netko ima bijelo vino koje je bolje kvalitete od crnoga, bolje je njega koristiti na Pesah.

Grožđe u postrojenje dolazi u košarama od 10 kilograma ili kontejnerima od jedne tone ili pak šest do devet tonskim kamionima, ovisno o veličini postrojenja. Njega se tada ubacuje u lijevak i prenosi u runjače gdje se uklanjanju peteljke i gdje se drobi grožđe. Izmuljano grožđe se upumpava u “spremnik za tretiranje”, gdje se tretira enzimima koji će pomoći izdvajanju soka. Dodatno se sok izvlači duljim zadržavanjem pulpe u preši. Na kraju se koštice (koje su gorke) i kožica bobica odbacuju. Tona grožđa daje otprilike 200 litara soka. U tom trenutku između 10 i 15 posto soka zapravo čini sediment.

Ruah Hadaša

židovska kućna posluga nema pristupa. Za pretvaranje soka u vino, mora doći do fermentacije (procesa u kojem se šećer pretvara u alkohol). Mada postoji prirodni kvasac u kožici grožđa i u zraku, dodaje se i pravi kvasac kako bi se omogućilo proizvodu da učinkovitije fermentira. (Sve do modernog doba, vino se ostavljalo da počiva – u toplom ambijentu – a kvasac u vinu prirodno bi fermentirao proizvod.) Fermentacija može potrajati od nekoliko dana do dva tjedna. Tijekom procesa fermentacije, vino izgleda kao da kipi i ključa, mada ono u stvarnosti nije uopće vruće. U industrijskom žargonu to se naziva “kuhanjem”. Chazal to nazivaju bacakanjem. U ovom trenutku sama tekućina nije baš ukusna i još ne predstavlja pravo vino. (U ovoj fazi, blagoslov, dakle, ne bi bio hagafen.) Vino prestaje fermentirati kada je sadržaj alkohola oko 13 posto. Fermentacija će prestati čak i ako je u grožđu ostalo još šećera. (To objašnjava kako rizling kasne berbe može imati sadržaj alkohola od 13 posto uz prirodno sladak okus.) Za

Dok su znalci i dalje raspravljaju o tom pitanju, Targum Jonoson još davno je odredio što je zaista bolje. U parašat Ekev, gdje je Tora slavi Erec Jisrael nabrajajući sedam vrsta hrane, poznato je, da je jedna od njih gefen (vinova loza), Targum Jonoson tumači da Tora govori o jedinstvenoj moći Erec Jisraela da urodi grožđem koje je toliko slatko da je moguće proizvesti vino koje je prirodno jako (ima visok sadržaj alkohola) i slatko. Nažalost, nismo uvijek dostojni da posvjedočimo tom blagoslovu. Nedavno mi je jedan postariji vinar u Erec Jisraelu rekao da se sjeća godine, prije nekih pedesetak godina, kada je grožđe u zemlji ostalo na trsu duže nego inače, te je zbog toga bilo mnogo slađe. Te godine nitko od izraelskih vinara nije morao dodavati šećera svom vinu. Ako Tora hvali Erec Jisrael zato što proizvodi prirodno slatko vino, onda je očito s gledišta Tora, slatko vino bolje vino. Da bi napravili slatko vino, prošek, proizvođači dodaju šećer tijekom procesa fermentacije ili rano zaustavljaju fermentacije, što rezultira vinom (s manjim postotkom alkohola), u kojem se nisu svi šećeri pretvorili u alkohol. (U Južnoj Americi, Kaliforniji, Francuskoj i Španjolskoj, protuzakonito je dodavati šećer budući je tamošnje grožđa prirodno slatko.) Po završetku fermentacije, u mnogim se vinarijama vino stavlja u drvene bačve na zriobu. Vina mogu starjeti

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

SVIJET OKO NAS

od šest mjeseci do trideset godina, iako se neka vina uopće ne ostavljaju da odleže. Bolja vina stare u hrastovim bačvama, čija je svrha da poboljšaju okus i aromu vina. U New Yorku se vino pohranjuje u spremnicima od nehrđajućeg čelika. Kada se proces fermentacije završi, bačva se zatvara. Bačve i spremnici moraju biti dvostruko zapečaćeni; halahički termin za to je chotem betoch chotem. Mašgijach može otići iz vinarije, ali se mora vratiti svaki put kada je potrebno, na primjer, uzeti uzorak za testiranje razine šećera, ili kako bi se utvrdilo je li potrebno daljnje starenje. Svaki put kada se vrati, on mora provjeriti kako bi bio siguran da nitko nije dirao pečate. Jedino mašgijach smije slomiti pečat, a zatim ponovo staviti novi. Kada je vino spremno za buteljiranje, ponovo mašgijach mora biti tamo prisutan. Vrijeme, trud i radne snage koje se ulažu u proizvodnju vina za košer potrošače je izuzetno veliko. Ipak, prema stručnjacima u toj industriji, industrija košer vina je u procvatu i svake je godine tijekom posljednjih nekoliko godina došlo do značajnog porasta prodaje košer vina. Danas se košer vino proizvodi od nekih od najboljih sorti grožđa, poput Cabernet Sauvignon, Merlot, Syrah, Chardonnay, Shiraz i drugih. Ova vina – iz cijelog svijeta, uključujući i Francusku, Italiju, Španjolsku, New York (SAD), Kaliforniju (SAD), Izrael, Čile i Australiju – lako se mogu mjeriti, pa čak i nadmašiti standarde kvalitete ne-košer vina. Kako košer potrošači sve više obraćaju pažnju na okus, tržište košer vina će svakako nastaviti rasti te nuditi veću raznolikost ljubiteljima košer vina. Rabin Juravel je rabinski koordinator tehničke službe pri Odjelu za kašrut OU. Stručnjak za izdavanje kašrut certifikata s više od dvadeset pet godina iskustva, rabin Juravel je pohađao talmudsko učilište Yeshiva Toras Chaim u Denveru i dobio semicha od Bet Medrash Govoha u Lakewoodu , u New Jerseyu. Rabin Baruch je rabinski terenski predstavnik za OU.

Degustacija vina za početnike

Kraljevsko vino

Kako se stručni kušači vina piju vino?

Prije nekoliko stotina godina kralj je unajmio židovskog liječnika. Vidjevši da liječnik ne želi piti vino kojim je rukovao nežidov, nežidovski službenici na sudu optužili su liječnika da vjeruje da je kralj zaražen. “On neće piti vino iz kraljevog pehara”, vikali su. “Ovaj liječnik, Židov, misli da si zarazan!” Kralj je bio sve gnjevniji. Da pokaže kako njegovo odbijanje nema nikakve veze sa zarazom, liječnik je rekao: “Ja ću vam dokazati da ne vjerujem da je kralj zaražen.” Onda je počeo piti vodu koju je samo nekoliko trenutaka ranije koristio za pranje kraljevih nogu.

1. Zavrtite vino u čaši: Lagano protresite čašu da se sadržaj sjedini. 2. Pomirišite: Udahnite, stavljajući nos na rub čaše. 3. Srknite: Srknite uzorak za kušanje u usta, ali ga nemojte progutati. 4. Prokotrljajte: Pustite da vam se vino razlije po ustima i desnima kako biste ustanovili njegov puni okus. 5. Progutajte: Progutajte vino dok nepcu dopuštate da odgonetne različite i specifične utjecaje voća, drva, začina mnogo toga

25


SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

LADINO Jagoda Večerina

Nastava ladina/judeošpanjolskog na Katedri za judaistiku I tako, vrijeme leti, već drugu godinu zaredom predajem ladino studentima 2. godine judaistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Studenata ima raznih: neki su iskreno i živo zainteresirani za kolegij, neki ga pozorno slušaju jer se radi o obveznom predmetu, a neki u tome baš i ne vide neki smisao. Ove godine, na prvom satu nastave, jedna studentica me upitala: „Nemojte se uvrijediti profesorice, ali koji je smisao učiti taj mrtvi jezik?“ Priznajem, iznenadilo me njezino pitanje, pomalo zbunjena odgovorila sam joj kako je Judaistika studij židovske povijesti, filozofije, kulture, tradicije i jezika, a kako je ladino jedan od dva glavna jezika kojim su se Židovi sporazumijevali. Još sam dodala da i danas španjolski ŽidoviSefardi govore ladino, iako je vrlo malom broju njih to materinski jezik. Mogla sam još puno toga reći, ali u tom trenutku sam nešto počela zamuckivati i tumačiti joj kako će sa znanjem ladina najnormalnije moći komunicirati u svim hispanofonim zemljama. To je izazvalo reakciju, pa mi je nakon toga jedan od prisutnih studenata uz smijeh sugerirao kako bi bilo bolje kad bismo mi lijepo umjesto ladina na kolegiju učili živi španjolski, argumentiravši to činjenicom da sve manje ljudi govori i poznaje taj neki „čudan, umirući“ jezik. Šala? Ne sasvim. Oni očito nisu svjesni koliko je bitno da se studenti takvog jednog petogodišnjeg studija bar donekle upoznaju s tim, još uvijek živim jezikom. Svako iskustvo je važno i poučno, tako da ću sljedeći put sigurno biti pripremnija za eventualnu diskusiju takve vrste. S obzirom da se bliži Europski dan židovske kulture, a tema su židovski jezici, imam potrebu i želju ovdje napisati nešto 26

više o jeziku koji predajem, a iskreno se nadam da će moj članak doći u ruke i dragoj studentici Judaistike, a možda i nekim njezinim sadašnjim i budućim kolegama. Naziv jezika Dakle, ladino, židovsko-španjolski, judeošpanjolski, španjól, espanyól, djudezmo, djidjó, haketía (na sjeveru Afrike), samo su neki od naziva koji se koriste za jezik kojim govore Sefardi. Danas naziv ladino preuzima vodstvo, iz jednostavnog razloga što se ne treba prevoditi, isti je u svim jezicima. Neki se lingvisti i sefardolozi1 žestoko protive takvom nazivu tvrdeći da je ladino bio jezik isključivo pisanih prijevoda hebrejskih svetih knjiga s hebrejskog, ali nije baš tako. Naime, već u srednjovjekovnim romanskim jezicima postoji naziv „ladino“ (odnosno „latinski“), koji se 1

Na primjer prof. dr. Michael Halévi Studemund

koristio kako bi označio kršćanski jezik kojim su govorili muslimani ili Židovi, prvenstveno na Iberskom poluotoku, ali i u Francuskoj i Italiji. Drugi je slučaj s glagolom „ladinar“ ili „enladinar“, koji znači doslovno prevođenje tekstova napisanih na hebrejskom ili arapskom jeziku, uz zadržavanje forme i redoslijeda riječi iz hebrejskog, odnosno arapskog. Kalk jezik tih pisanih, „ladiniranih“ prijevoda, znatno se razlikovao od govornoga, židovsko-španjolskog jezika, ladina. O jeziku i o njegovim „gazdama“ Ladino o kojem danas govorimo, židovsko-španjolski jezik, vuče porijeklo uglavnom iz današnje Španjolske, ali i Portugala. Španjolski su Židovi u govornom jeziku u potpunosti preuzeli španjolski jezik kao svoj. Katolički kraljevi su im 31. ožujka 1492. godine Dekretom ponudili „izbor“: ili se moraju preobratiti na katoličku vjeru ili u roku od četiri

‫רוח חדשה‬

SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS

RuahHadaša Hadaša Ruah

mjeseca moraju napustiti zemlju. Židovi koji su odlučili otići, protjerani sa svojih španjolskih ognjišta, najvećim dijelom odlaze u Osmansko carstvo gdje ih mudri Bajazid II. dočekuje širom otvorenih ruku i gradova, znajući da se radi o obrazovanim i marljivim ljudima koji samo mogu doprinijeti razvoju njegova carstva. Također se nastanjuju u zemljama sjeverne Afrike, istočne i zapadne Europe, sjeverne, srednje i južne Amerike. Oni koji su otišli, sa sobom su ponijeli svoje običaje, kuhinju, pjesme, folklor... i jezik: židovskošpanjolski, judeošpanjolski, djudezmo, djidjó – ladino. S obzirom da su se često na istim mjestima naseljavali Sefardi iz raznih krajeva Španjolske, postojale su i dijalektalne razlike među njima. Tako da je ladino ustvari kombinacija varijanata proizašlih iz španjolskih jezika i dijalekata: kastiljskog, aragonskog, galicijskog, katalonskog, andalužanskog, portugalskog, jezika koji su se govorili u Španjolskoj do te tužne 1492. godine. I tako se ladino počinje razvijati izvan svoje domovine Španjolske, u raznim zemljama različitih jezičnih grupa, a svaka od njih obogaćuje ga novim riječima, konstrukcijama i izrazima. U zemljama pod vlašću Otomanskoga carstva nalazimo veliki broj turcizama (fusta – suknja, čarší – bazar, ajde, mupak – kuhinja, činí – zdjela, kave – kava), slavizama (muka – muka, zanimejar – zanimati, rugejar – rugati se, shvatijar – shvatiti, kavane – kavana), talijanizama (lavorar – raditi, avokato – odvjetnik, povereta – jadnica). Također, nakon Austrougarske okupacije na području Bosne i Hercegovine pojavljuju se germanizmi (fruštuk – doručak, rinflaš – govedina, hofiriar – hofirati). U mjestima gdje je djelovala Alliance Israélite Universelle, francuska škola za Židove na području Balkana (Istambul, Izmir, Solun, Bitola), postoji utjecaj francuskog jezika, tako da je ladino s tih područja obogaćen fonetiziranim francuskim riječima, kao na primjer: mersí – hvala, madám – gospođa, kuaför – frizer, midí – podne... Uz mnoštvo hebrejskih riječi (haham – rabin, kal – sinagoga, bohor/a – najstariji sin/kćer, hupa – vjenčanje) svjedočimo tolikom jezičnom bogatstvu da je, ako ništa drugo, upravo zbog toga vrijedno i korisno pobliže se upoznati s ladinom.

Pismo

Početak 20. stoljeća-početak kraja

Glavno pismo kojim su pisani tekstovi na ladinu bilo je Rashi pismo, kurzivna varijanta hebrejskog pisma. Dobilo je ime po njegovom tvorcu, francuskom rabinu Rabi Shelomo ben Yitzhaku (1040.

Možemo slobodno reći da su za početak propadanja ladina krive globalizacija, integracija i emancipacija, inače pojmovi i pokreti pozitivnoga predznaka, ali su za Sefarde i ladino ti pokreti i društvena

– 1104.), najpoznatijem po osnivanju rabinske škole u Troyesu i po komentarima Biblije i Talmuda. Postoje tekstovi na ladinu, ali u manjoj mjeri, pisani ćirilicom, arapskim i grčkim alfabetom.

stremljenja bili kobni. Naime, stoljećima su u svojim novim domovinama Sefardi živjeli u neposrednoj blizini muslimana, pravoslavaca i katolika, uživajući u autonomiji školstva, sudstva i vjere. Međutim, unatoč suživotu, nije bilo integriranja ni kulture, a niti jezika. U obiteljima se govorio isključivo ladino. Kako se svijet globalizira, granice se mijenjaju. Industrijska revolucija čini svoje: pomoću telefona, vlaka, automobila, bržih brodova uspostavljaju se veze između nekad dalekih zemalja, a udaljenosti postaju kraće. U našim krajevima bitna je 1878. godina, kad Austrougarska monarhija preuzima Bosnu, čime započinje integriranje Sefarda u društvo, a ono što je najpogubnije za nestanak jezika: otvaraju se javne i besplatne škole na jeziku lokalnoga stanovništva. Slijedom toga, ženska djeca počinju ići u školu, što do tada nije bio slučaj. Do tada je žena bila nepismena, ali s bogatim znanjem usmene sefardske tradicije. Njegovala je sefardsko nasljeđe koje je prenosila svojoj djeci iz generacije u generaciju, a prvenstveno kćerima koje kao ni ona nisu išle u školu.

Početkom dvadesetog stoljeća latinično pismo preuzima primat. Danas se rijetko mogu naći novi tekstovi na Rashi pismu. Jedan od tih izuzetaka je Exupéryjev El Princhipiko2, napisan na ladinu, s jedne strane na latiničnom, a s druge strane na Rashi pismu. Također se svake godine u njemačkom gradiću Halberstadtu održava škola Rashi pisma u kojoj se transliteriraju poznati tekstovi s Rashi na latinično pismo. Prošle godine smo tako nas petnaest sefardologa iz Austrije, Bugarske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske transliterirali prijevod romana Theodora Herzla Altneuland na ladino – Vyeja mueva tyera3. Na taj način otimamo i Rashi pismo od zaborava, a ne samo ladino. 2

Izdanje Tintenfass, Neckarsteinach, Njemačka (2010., drugo izdanje 2012.) 3 Transliteracija je objavljena u La boz de Bulgaria Vol. 2, Barcelona, Španjolska (2015.).

27


SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS Brinula se o obitelji i o kući. Možemo reći da je sefardska žena zaslužna za očuvanje ladina kroz tolika stoljeća. Djevojčice, obrazujući se na lokalnom jeziku, počinju zanemarivati svoj materinski jezik, ladino, čak ga smatraju manje vrijednim jer ladino je jezik koji su ih naučile njihove majke, a one su bile nepismene. Dolazi do apsurda: školovanje je zaslužno za izlazak sefardske žene iz izolacije zatvorenoga svijeta obitelji i susjeda, a istovremeno je krivo za zanemarivanje jezika, tradicije i svih onih vrijednosti koje su preživjele tolika stoljeća nakon izgona iz Španjolske. Ladino danas Danas u svijetu oko 200.000 ljudi govori ladino. Najviše ih ima u Izraelu, oko 100.000, u Turskoj oko 15.000, zatim u Francuskoj, SAD-u, zemljama srednje i južne Amerike, u Grčkoj, Bugarskoj, Makedoniji, Srbiji i Bosni. Uglavnom se radi o ljudima starije životne dobi u manjim sefardskim zajednicama. U Hrvatskoj ima jako malo Sefarda, starije životne dobi. Njihova djeca nažalost ladino poznaju uglavnom kroz sefardske romanse i kulinarske specijalitete. Mnogi stručnjaci smatraju kako je sudbina ladina nestajanje. Nakon Drugog svjetskog rata on se gotovo više i ne prenosi kao živi jezik s generacije na generaciju. Danas ima jako malo mladih ljudi u svijetu kojima je ladino materinski jezik. Na ovom području (da ne upotrijebim mrski izraz „regija“) poznajem samo jednog takvog izvornog govornika: ime mu je Daniel Perahya, alias Stevan Milovanović, a živi u Užicu. Imao je sreću što ga je odgojila baka Sefardkinja. Da li će ladino potpuno nestati kao govorni jezik? Možda, ali nade ipak ima. Ni progon, ni zaborav, ni asimilacija do sad nisu uspjeli učiniti da se ladino ugasi. Jezik koji je doživio toliko udaraca ipak je preživio više od 500 godina nakon što je, zajedno sa svojim govornicima, protjeran iz Španjolske. Ne samo da je preživio jezik, preživio je i sefardski inat: zamišljam starog Sefarda iz Sarajeva kako sav zajapuren viče: „No vaš matar muestro djidyó!4“ 4

Nećete ubiti naš ladino!

28

Najjači pokret za revitalizaciju ladina je u Izraelu: 1997. godine osnovana je Autoridad Nasionala del Ladino, s ciljem promoviranja sefardske kulture i jezika. U okviru borbe za očuvanjem jezika ta se organizacija bavi sefardskim studijima, njegovanjem sefardske baštine, a iskazala se i prijevodima velikih klasika svjetske literature na ladino. Također nastoji standardizirati jezik uvodeći pravila koja bi trebala vrijediti u svim ladinofonim zemljama, što je izrazito težak zadatak. U Izraelu postoji radio program na ladinu Kol Israel, u Španjolskoj Bozes de Sefarad. Postoje i časopisi na ladinu: El Amaneser, Aki Yerushalayim, El Prezente, La luz de Israel, periodički zbornik La Boz de Bulgaria, postoje i udžbenici za učenje ladina: Manual of Juedo-spanish autorice Marie-Christine Varol, Beginner’s Ladino Alle Markove... Impozantan je broj stranica koje se mogu pronaći na internetu sa sadržajima vezanima uz ladino i sefardsku kulturu, kao što su Geon Sefarad, Sefaradimuestro, eSefarad, Erensya Sefardi... Svakako ovdje moram spomenuti El mundo sefarad, stranicu posvećenu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Židova bivše Jugoslavije, punu korisnih informacija vezanih uz naše krajeve, a koju uređuje cijenjena sefardologinja Jasna Čirić iz Niša. Na četiri sveučilišta u Izraelu može se studirati ladino, dodjeljuju se stipendije kako bi se i na taj način privuklo što više mladih, ne samo Sefarda, nego i svih onih koji žele naučiti nešto o tom, još uvijek živom jeziku. Stalni kolumnist Ruah Hadaše, prof. dr. Eliezer Papo, putujući sarajevski rabin, sveučilišni profesor, pravnik, pisac, pjesnik, prevoditelj, Sarajlija koji živi i radi u Izraelu, zaslužan je u velikoj mjeri što se o ladinu sve više govori i piše. Svojim djelovanjem pomaže ladinu da preživi i da se o njemu čuje i izvan granica sefardskoga svijeta. Svima preporučam da pogledaju film snimljen o njemu5: El Último Sefardí, koji nas na predivan način vodi kroz... neću dalje da vam bude zanimljivije. Dug iz prošlosti Svi znaju kako s nestankom jezika nestaje 5

Autor filma je Miguel Angel Nieto

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

i kultura naroda koji ga je govorio. Želimo li sačuvati kulturu, običaje, folklor i tradiciju, želimo li sačuvati i sam narod, moramo sačuvati njegov jezik. Vjerujem da postoji još jedan razlog što se Izrael svesrdno trudi sačuvati ladino: zbog duga koji se vuče već skoro 100 godina. Naime, u jeku cionističkoga pokreta koji je jačao po cijeloj Europi, postojala je jedna mala zajednica u jednoj zabitoj i slabije razvijenoj zemlji, Bosni6, gdje mala grupa intelektualaca prihvaća Cionizam kao pokret. Također prihvaća cionističku ideju, ali se protivi uvođenju hebrejskoga kao jedinog jezika. Radi se o Sefardskom pokretu sarajevskih intelektualaca (Kalmi Baruh, Eliezer Levi, Laura Papo Bohoreta, Avram Romano Buki, Benjamin Pinto...) koji inzistiraju da u Erec Israelu i ladino bude službeni jezik. Tada, dvadesetih godina prošloga stoljeća, još uvijek veliki broj ljudi govori ladino, stoga je njihova ideja bila potpuno opravdana. Još uvijek postoje velike sefardske zajednice u Turskoj, Bugarskoj, Bosni, Srbiji, Grčkoj, Makedoniji. Nažalost, nijedna od tadašnjih sefardskih zajednica nije ih podržala. Možda nisu shvaćali važnost takve inicijative, a možda nisu ni mogli pojmiti što će se u narednim godinama dešavati s cijelom židovskom zajednicom u Europi. Da je itko prepoznao važnost dvojezičnosti u Izraelu, ne bismo danas spašavali jezik na umoru, već bismo imali punopravni, priznati jezik – vrlo srodan španjolskom, drugom najrasprostranjenijem jeziku na svijetu (iza mandarinskog). Sada je red na onim studentima s početka članka: upoznajte ladino, zavoljet ćete ga sigurno, a možda će se baš netko od vas zaželjeti u budućnosti baviti sefardikom i postati veliki poznavatelj i „reanimator“ ladina.

‫רוח חדשה‬

SVIJET OKO NAS

Ruah Hadaša

Eliezer Ben-Yehuda i nastanak modernog hebrejskog jezika David Saiger /prevela Dubravka Pleše Litavski vizionar drevni je jezik pretvorio u govorni

K

ada je 1881. godine Eliezer Ben-Yehuda stigao u Palestinu, hebrejski jezik još od biblijskih vremena nije bio govorni jezik židovskog naroda. Ali, zahvaljujući Ben-Yehudi, do 1922. dovoljno židovskih pionira govorilo je hebrejski da ga je britanska mandatna vlast priznala kao službeni jezik Židova u Palestini. Ben-Yehuda je zamislio židovski nacionalizam kao povratak Židova u povijesnu domovinu, Zemlju Izraela kao i ponovno oživljavanje hebrejskog jezika. Kako bi postigao ovo drugo, Ben-Yehuda je morao nadahnuti ostale na gotovo nezamisliv pothvat: pretvaranje hebrejskog, koji se stoljećima koristio samo pri učenju, u moderan govorni jezik. Mladenačka čežnja

Zamišljajući Židove kao narod sličan Bugarima, Grcima i Talijanima, Ben-Yehuda je odlučio pomoći u stvaranju naroda u kojem bi Židovi mogli prihvatiti hebrejski kao svoj nacionalni jezik. Nedugo poslije toga Ben-Yehuda je saznao da se židovske zajednice služe hebrejskim za komunikaciju u slučajevima kada drugi jezici nisu dovoljni (povjesničari danas znaju da ovaj fenomen postoji od srednjega vijeka u

Eliezer Ben-Yehuda rođen je kao Eliezer Perelman u gradu Lužki u Litvi godine 1858. Sin Habad hasida, Ben-Yehuda je dobio tradicionalno vjersko obrazovanje u lokalnoj ješivi. Roš ješiva potajno je bio maskil ili prosvijetljeni mislilac. Upoznao je Ben-Yehudu sa svjetovnom književnošću i potaknuo zanimanje dječaka za proučavanje predmeta koji nisu bili vezani uz vjeru.

Možda još ipak ima nade za njegovo preživljavanje!

S vremenom je Ben-Yehuda prešao u rusku školi ali ostao je opsjednut modernom hebrejskom književnošću, žudno gutajući časopise na hebrejskom, osobito one koji su se bavili pitanjem židovskog nacionalizma. Za Ben-Yehudu, nacionalizam je postao način prihvaćanja hebrejskog bez religije.

Usporediti sa stripom Uderza i Goschinnyja o dogodovštinama Asteriksa, Obeliksa i ostalih galskih junaka iz maloga sela na sjeveru Galije, koji su se jedini u cijeloj Galiji godinama uspješno odupirali moćnoj i velikoj Cezarovoj vojsci.

Daljnje nadahnuće Ben-Yehuda je pronašao u europskim nacionalističkim pokretima. U 19. stoljeću Italija i Grčka, zemlje s čvrstim vezama s

6

drevnim državama i jezicima, postale su neovisne nacije. Godine 1877., kada je Ben-Yehuda maturirao, započeo je rusko-turski rat, zahvaljujući kojem je u prvi plan došao bugarski narodni pokret koji je tražio neovisnost od otomanske vlasti.

29


SVIJET OKO NAS Europi i na Bliskom istoku). U Jeruzalemu, na primjer, Židovi su među sobom govorili jidiš, francuskim ili arapskim jezikom. No, u rijetkim slučajevima kada su poslovi među zajednicama zahtijevali verbalnu komunikaciju, kao zajednički jezik koristio se prilagođeni oblik srednjovjekovnog hebrejskog. Hebrejski kojim se govorilo u tim situacijama bio je daleko od jezika koji će kasnije postati moderni narodni jezik ali vijest o ovome svejedno je ponukala Ben-Yehudu da preseli u Palestinu. Brat u ilegali Stigavši u Jeruzalem 1881., Ben-Yehuda je odmah pokrenuo svoj plan oživljavanja hebrejskog jezika. Promijenio je svoje ime i zajedno sa suprugom, Deborom Jonas, stvorio prvo domaćinstvo u kojem se govorio moderni hebrejski. Također je odgojio i prvo dijete koje je govorilo hebrejski, Ben-Ziona Ben-Yehudu. U Jeruzalemu je svjetovni Ben-Yehuda nastojao koristiti hebrejski ne bi li privukao religiozne Židove svojem nacionalističkom cilju. On i njegova supruga odijevali su se poput religioznih Židova — on je pustio bradu i pajese a njegova je supruga nosila periku — nastojeći se prikazati religioznima. Ali, ultra-ortodoksni Židovi koji su živjeli u Jeruzalemu i za koje je hebrejski bio sredstvo kojim su se služili isključivo u svete svrhe – učenje Tore, nisu nasjeli na Ben-Yehudin pokušaj prevare. Osjećajući njegove svjetovne i nacionalističke namjere, odbacili su i njega i njegov jezik. Otišli su toliko daleko da su izrekli herem, i time ga ekskomunicirali. Ovaj neuspjeh nije poljuljao odlučnost Ben-Yehude da se usredotoči na svoj projekt. Nastavio je govoriti hebrejski kod kuće i uvjerio druge obitelji koje su bile dio rastuće zajednice svjetovnih Židova – nacionalista u Palestini — da učine to isto. Kod kuće, Ben-Yehuda se poslužio svojim sinom kako bi ispitao životnost projekta hebrejskog jezika; ako je 30

moguće dijete odgojiti tako da govori samo hebrejski, onda bi i cijeli narod morao moći također prihvatiti jezik. Ovaj test zahtijevao je ekstremne mjere te je Ben-Yehuda, nastojao spriječiti sina da se igra s drugom djecom i sluša druge jezike — toliko se bojao propasti svog nastojanja. Na papiru, na jezicima Drugi elementi projekta obnove hebrejskog jezika Ben-Yehude bili su korištenje hebrejskog kao jezika poučavanja i učenja u školama, te stvaranje vokabulara kojim bi hebrejski postao jezik prikladan za korištenje u narodu. Ben-Yehuda je dobio podršku učitelja i nastavnika koji su bili oduševljeni židovski nacionalisti i koji su se poistovjetili s njegovim projektom. Poučavanje hebrejskog u školama istovremeno je bilo i praktično rješenje problema imigranata iz različitih zemalja koji su govorili velikim brojem različitih jezika. Ben-Yehuda je počeo prikupljati materijal za stvaranje rječnika modernog hebrejskog jezika kada je stigao u Izrael i nikada nije prestao širiti jezik, nerijetko provodeći i po 18 sati dnevno u razvijanju novih riječi i pisanju članaka. Popisi riječi objavljivani su u časopisima o hebrejskom jeziku, osobito u časopisu Hatzevi, kojeg je utemeljio sam Ben-Yehuda. Godine 1910.

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ben-Yehuda je počeo objavljivati svoj rječnik ali cjeloviti, 17-tomni rječnik Complete Dictionary of Ancient and Modern Hebrew. Dovršen je tek poslije njegove smrti, godine 1922.

VENECIJANSKI GETO 500 godina postojanja

Ostavština jezika Život Ben-Yehude bio je uzoran jer, usprkos malim uspjesima i neuspjesima njegovih raznovrsnih projekata, njegova predanost govorenju hebrejskog i njegovanju tog jezika, nadahnula je druge da čine isto što i on. Kasnije u životu bio je suutemeljitelj i oblikovao je temeljne principe Va’ad Halashon, Jezičnog vijeća. Vijeće je utabalo put Akademiji hebrejskog jezika koja je prihvatila Ben-Yehudina pravila i na sebe preuzela njegovo životno djelo. Akademija, koja je i danas smještena na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, odobrava nove riječi hebrejskog jezika kako bi išla u korak s potrebama modernog izraelskog društva. Također je u postupku Akademije i izrada Povijesnog rječnika hebrejskog jezika. Eliezer Ben-Yehuda nije doživio stvaranje Države Izrael. Preminuo je samo mjesec dana nakon što su britanske vlasti hebrejski jezik proglasile službenim jezikom Židova u Palestini. Ali, njegov san yisrael be’artzo uvilshono, ponovnog rođenja izraelskog naroda u njegovoj vlastitoj zemlji, naroda koji će govoriti vlastitim jezikom, ipak se ostvario.

SVIJET OKO NAS

Ruah Hadaša

Dolores Bettini

T

očno 500 godina od osnutka, 29. ožujka 2016. godine, u Veneciji je počelo obilježavanje obljetnice koja će uz brojna i raznovrsna događanja trajati do kraja ove godine. Otvorenje

Velika svečanost obilježavanja 500 godina postojanja Geta održana je 29. ožujka u glasovitom venecijanskom kazalištu La Fenice izvedbom Simfonije br. 1 Gustava Mahlera pod dirigentskom palicom Izraelca Omera Meir Vellbera. „Želim istaknuti da Židovi ne osjećaju nikakvu nostalgiju prema getu čiju uspostavu treba pamtiti i proučavati, ali ne i slaviti,“ rekao je prilikom otvorenja uzvanicima Renzo Gattegna, predsjednik Saveza talijanskih židovskih zajednica. „Osnivanje venecijanskog Geta i svih ostalih kasnije nastalih, ostaje neraskidivo vezano uz razdoblje šikaniranja i segregacije, uskraćivanja osnovnih građanskih i političkih prava i stoljetnog prezira prema uljudnoj, mirnoj i bespomoćnoj židovskoj zajednici.“ „Ova manifestacija je,“ rekao je povjesničar Simon Schama tijekom govora na otvaranju, „pravo vrijeme za razmišljanje o dvostrukoj ulozi koju je Geto imao u isključivanju i ujedinjavanju Židova. Ova komemoracija će biti negdje između veselja i žalovanja. Povijest nije uvijek lagodna šetnja stazom sjećanja.“ Predsjednik venecijanske židovske zajednice Paolo Gnignati je rekao da je

ova godišnjica prilika da se „istakne sposobnost i postojanost grupe ljudi koji su, unatoč nepovoljnim uvjetima i protiv svih razumnih očekivanja, uspjeli od Geta napraviti mjesto na kojem je židovska tradicija mogla rasti.“ Zatim je govorio o pet postojećih sinagoga, prvom tiskanom izdanju Talmuda i sposobnosti zajednice da stoljećima zadrži i održi snažan i neovisan identitet, potiče kulturnu razmjenu i utječe na društvo koje ju okružuje. „Važno je sve to pamtiti zbog svega što se danas događa u Europi,“ dodao je Ronald Lauder, predsjednik Svjetskog židovskog kongresa. „Židovi su naučili što biva kad svijet šuti. Mi smo to naučili na teži način. Kad se s prošlošću suočimo posve iskreno, stvaramo mnogo bolju budućnost.“ „Dužnost je Židova i nežidova da ne šute, posebno u svjetlu napada koji su se dogodili u Bruxellesu ovog mjeseca i u kojima je poginulo više od 35 ljudi,“ rekao je Schama i nastavio: „Ne, nije dovoljno javno prokazati fanatizam. Mi moramo educirati, a ima li boljeg početka nego što je ova komemoracija u ovom gradu?“ Program Uvodna svečanost održana 29. ožujka označila je početak cjelogodišnjeg programa posvećenog venecijanskom Getu i životu njegovih židovskih stanovnika.

Duždeva palača /Pallazo Ducale

jest njihovog dugog boravka u laguni, u Venetu, u Europi i na Mediteranu. Bit će to prepričavanje priče o Getu kao naselju, o njegovom rastu, arhitekturi, trgovini, svakodnevnom životu te o odnosu između židovske manjine i grada u cjelini, u okviru odnosa Geta s drugim židovskim naseljima u Europi i na Sredozemlju. Virtualna rekonstrukcija Geta u njegovim različitim povijesnim fazama omogućit će uvid u razvoj te venecijanske četvrti. Važni, nedavno obnovljeni srebrni obredni predmeti pomoći će objasniti židovske vjerske običaje i tradiciju. U tim predmetima se spajaju umjetnost i umješnost s kulturom. Izložene knjige će svjedočiti o izuzetnoj važnosti venecijanskog židovskog tiskarstva, koje je bilo prvo u Europi, na primjeru Talmuda tiskanog prvo u Veneciji. U posljednjem tjednu mjeseca srpnja na glavnom će trgu Geta biti prvi put izvedena Shakespeareova drama „Mletački trgovac“ čija se radnja odvija upravo na tom mjestu.

Središnji događaj obilježavanja bit će „Venecija, Židovi i Europa“ – velika izložba postavljena u Duždevoj palači od 19. lipnja do 13. studenog. Izložba, koju je priredila kustosica Donatella Calabi, vodeća stručnjakinja urbane povijesti židovskog geta u Veneciji ima za cilj naglasiti bogatstvo odnosa između Židova i građanskog društva kroz povi31


SVIJET OKO NAS ljeća. Među najslavnijim fotografima čije će fotografije biti na izložbi su: Berenice Abbott, Man Ray, Roloff Beny, Gianni Berengo Gardin i Gisele Freund. Popratni program:

Ruth Bader Ginsburg

U ulozi mletačkog trgovca Antonija pojavit će se slavni američki filmski i kazališni glumac i dobitnik nagrade Emmy Reg E. Cathey. Zanimljivo je da će suđenjem Shylocku, kao posebna gošća, predsjedati sutkinja američkog Vrhovnog suda Ruth Bader Ginsburg. Predstava je nastala u suradnji Compagnie de’ Colombari i venecijanskog Univerziteta Ca’ Foscari. U Ikona Gallery u Campo del Ghetto Nuovo galeristica Živa Kraus od 10. lipnja do 27. studenog predstavlja izložbu „Umjetnost ovog stoljeća - Peggy Guggenheim na fotografijama.“ Peggy

Od 5. do 6. svibnja u Duždevoj palači: „Rođenje i evolucija venecijanskog Geta (1516. – 1797.)“ – međunarodna konferencija u organizaciji arhiva Medici, Beit Venezija i Komiteta za obilježavanje 500. godišnjice Geta. Od 28. lipnja do 5. srpnja ljetna radionica: „Budućnost sjećanja u digitalno doba.“ 28. lipnja: „Venecija i hebrejska Knjiga“ simpozij u organizaciji Nacionalne knjižnice Marciana i izraelske Nacionalne knjižnice. 13. i 14. rujna „Židovi, Venecija i Europa između 19. i 20. stoljeća“ – konferencija Instituta Veneto di Scienze, Lettere e Arti. U prosincu: „Židovska glazba u 19. stoljeću“ – Zaklada Ugo e Olga Levi.

Guggenheim je vrlo rijetko bila predmet slikarskih portreta, ali je često bila „uhvaćena“ u fotografijama. Izborom 20-ak slika, uglavnom iz arhiva Peggy Guggenheim Collection, iskazat će se počast ovoj velikoj zaštitnici, ključnoj figuri u zapadnoj umjetnosti 20. sto-

Obnova

32

‫רוח חדשה‬

Obilježavanje 500 godina postojanja geta u Veneciji bila je prilika da se obnovi i izvrši restauracija pojedinih objekata. „Venecijanska baština“ – neprofitna organizacija sa sjedištem u New Yorku i Veneciji, u studenom 2014. je pokrenula veliku kam-

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

SVIJET OKO NAS

panju prikupljanja sredstava za radikalnu obnovu prostora i objekata Židovskog muzeja i za obnovu sinagoga.

Zbog optužbe da koriste u obredne svrhe krv kršćana, 1480. su ubijena tri Židova, a 1506. više njih.

Obnovljen je Židovski muzej, zgrada Židovske zajednice u Campo del Ghetto Vecchio, raskrčena su i uređena dva napuštena voćnjaka u Tajnim vrtovima Geta – botanički vrt uz Levantinsku i Španjolsku sinagogu. Restauraciju je dočekao i „sotoportego“– prolaz koji vodi u Campo del Ghetto Nuovo, a Udruženje venecijanskih hotelijera sponzoriralo je restauraciju prozora Španjolske sinagoge.

Unatoč teškim ekonomskim prilikama, židovskoj kulturi je bilo dopušteno da se razvija. Daniel Bomber (1449. – 1515.), prvi talijanski tiskar, koristio je hebrejski font u svojim publikacijama. To je označilo sve veće otvaranje venecijanskih i talijanskih intelektualaca prema židovskoj kulturi.

Međunarodni programi U suradnji talijanskog konzulata u Šangaju i Odbora za obilježavanje 500. godišnjice, Ca’ Foscari univerziteta iz Venecije i Akademije društvenih znanosti iz Šangaja i Muzeja židovskih izbjeglica u Šangaju u spomenutom je muzeju 25. veljače održana konferencija pod naslovom „Venecija – Šangaj 1516. – 1943. Prvi i zadnji geto.“ U sklopu međunarodnog obilježavanja 5 stoljeća postojanja venecijanskog geta, 29. ožujka je u Beogradu predstavljena knjiga Maje Ognjenović pod naslovom „Sirena koja se smeši – pet bajki o venecijanskom getu“ kao jedini događaj s ovih prostora koji se pridružio obilježavanju obljetnice. U San Franciscu se od 29. ožujka do 31. srpnja održava izložba Il Ghetto: Veni

Povodom obilježavanja 500 godina Geta, već 2015. godine je snimljen (i prikazan na festivalima) jednosatni talijansko-francuski dokumentarni film „Venecijanski geto, 500 godina života.“ Kroz doživljaj Geta američkog dječaka Lorenza koji otkriva svoje venecijanske korijene, film preko maštovito korištene dokumentarno-igrano-animirane tehnike, rekonstruira povijest Geta od njegovih početaka pa do danas.

Fotografija Peggy Guggenheim autorice Berenice Abbott

Ruah Hadaša

ce Ghetto at 500. Izložbu su organizirali

Campo del Ghetto Nuovo

Museo Italo Americano i Knjižnica židovske zajednice San Francisca. Temple EManu-el Skriball Center iz New Yorka je 14. travnja bio mjesto prikazivanja filma „Geto: The Historic Jewish Ghetto of Venice“. Kratka povijest Židova u Veneciji Iako se Židovi nisu smjeli nastaniti u Veneciji do 13. stoljeća, brojni židovski trgovci i zajmodavci dolazili su u grad i radili u njemu već početkom 10. stoljeća. Na spominjanje Židova nailazi se u dokumentima iz 945. i 992. u kojima se kapetanima zabranjuje da na svoje brodove prime Židove. Godine 1252. Židovima nije bilo dozvoljeno nastaniti se u glavnom dijelu grada, pa su se nastanili na otoku Spinalonga (kasnije postao Giudecca). Židovski trgovci i zajmodavci su 1290. smjeli raditi u Veneciji, ali su morali plaćati posebnu taksu od 5 % na sve uvozne i izvozne transakcije. Godine 1385. židovski zajmodavci su dobili dozvolu da se nastane u gradu, a 1386. su dobili parcelu namijenjenu groblju. Godine 1394. Senat je odlučio izbaciti Židove iz grada zbog bojazni od njihovog zadiranja u određene ekonomske sfere. Bilo im je dozvoljeno u gradu raditi samo u intervalima od dva tjedna. Oni koji se nisu bavili novčarstvom, mogli su ostati u gradu, ali uz određena ograničenja. Morali su nositi na sebi oznake po kojima će svima biti prepoznatljivi kao Židovi: 1394. morali su nositi žutu značku. To je 1496. promijenjeno u žutu kapu, a 1500. u crvenu. Među ostalim antižidovskim zakonima bili su: zabrana posjedovanje zemlje (donesena 1423.), zabrana izgradnje sinagoge (1426.), povremeno prisiljavanje na pohađanje kršćanskih vjerskih službi ili pokrštavanje.

Krajem 15. st. u Veneciju su počeli sve više pristizati židovski prognanici iz Španjolske i Portugala. Među njima je bio i glasoviti Isaak Abravanel. Kad je 29. ožujka 1516. godine Senat, odnosno Governo della Serenissima Repubblica, uveo posebne zakone, nastao je prvi geto u Europi – na otočiću u sjeverozapadnom predjelu Cannaregia – područje u kojem su Židovi morali živjeti, ako su htjeli ostati u Veneciji, a iz kojeg nisu smjeli izlaziti od sumraka do zore. Ulaze u Geto čuvali su stražari. Riječ geto najvjerojatnije ima porijeklo u riječi getar koja na venecijanskom dijalektu znači topiti, taliti. Na području koje je venecijanski Senat namijenio židovskim sugrađanima bila je ljevaonica metala, getar. Riječ geto usvojena je i u mnogim drugim jezicima kao sinonim diskriminacijske segregacije i rasizma. Stanovništvo Geta se povećalo dolaskom Židova koji su bili protjerani iz Španjolske i Portugala jer su se odbili pokrstiti. Kako se vijest o Getu širila, broj stanovnika (oko 700 u 1516.) je rastao pa kad je engleski putnik Thomas Coryat posjetio Veneciju 1608. godine, zabilježio je čak 6.000 stanovnika. Ghetto Vecchio (Stari geto, iako je bio noviji od prvog), a kasnije i Ghetto Novissimo dodani su postojećima kako bi se prilagodili porastu populacije. Tri stoljeća židovski građani Serenissime bili su izolirani i čak su morali plaćati troškove te diskriminacije: ključare i nadzornike koji su sprečavali mogući bijeg u vrijeme zabrane izlaska. Uvjeti života bili su skučeni i nehigijenski. Do mnogih se stanova moglo doći samo kroz životni prostor drugih obite-

lji. U, za to vrijeme tolerantnoj, Veneciji, Židovi nisu bili prisiljavani na pokrštavanje i Geto postaje mjesto Židovima sigurno za život, mjesto učenja i učenosti, bankarstva i prodaje nekih proizvoda poput nakita i krzna. Pragmatična Venecijanska republika znala je iskoristiti ekonomske prednosti koje joj je pružao Geto: ubiranje poreza, stanarine, naplaćivanje vode itd. Kršćani su prisustvovali koncertima u Getu, kršćanski arhitekti i graditelji gradili su sinagoge. Ovaj židovski „melting pot“ izvršio je trajan kulturni utjecaj na venecijanski jezik, kuhinju, glazbu i ples. Venecijanski Geto je ubrzo postao sjecište između istoka i zapada, mjesto živih kulturnih razmjena, mjesto na kojem su cvjetala dopuštena zvanja, tiskare i trgovina. Trgovci, pjesnici, rabini, liječnici, Židovi porijeklom sa svih strana svijeta živjeli su u Getu koji je krajem 17. st. brojio između 4 i 5 tisuća stanovnika. S vremenom je prvi geto, Ghetto Nuovo, proširen na Ghetto Vecchio, a onda i na Ghetto Nuovissimo. Kako je zajednica rasla i zgrade su rasle uvis kako bi mogle prihvatiti više stanara pa su zato ta zdanja sa 6 – 8 katova među najvišima u Veneciji. U takvom obliku Geto je postojao skoro 300 godina, odnosno do 1797. godine kad je Napoleon osvojio Veneciju te otvorio i uklonio sve kapije Geta. Židovi su napokon mogli živjeti i u drugim dijelovima grada. Neki su se čak uključili i u politički život. Bogati Židovi postepeno su se iseljavali, siromašni ostajali, a u Geto se počela useljavati kršćanska radnička klasa. Prije Drugog svjetskog rata u Getu je ipak živjela polovica židovskog stanovništva. Rasni zakoni doneseni 1938. godine dramatično su utjecali na židovsku zajednicu. Počela je diskriminacija. Nakon ulaska njemačkih trupa 1944. godine, venecijanski Židovi svih uzrasta morali su se okupiti u središtu Geta i od tamo su deportirani. Većina njih nikada se nije vratila. Brončani reljefi Arbita Blatasa, litvanskog skulptora, Židova, danas obilježavaju taj sramotni događaj i posveće33


SVIJET OKO NAS

ni su žrtvama Holokausta. Službeni podaci govore da venecijanska židovska zajednica danas broji 450 članova i većina ih živi izvan Geta.

Neka razmišljanja o venecijanskim Židovima i o proslavi 500-te godišnjice Geta Dok jedni u proslavi vide priliku da se revitalizira židovski život koji pomalo nestaje, drugima proslava ne predstavlja ništa osim bolnog sjećanja na izolaciju i ugnjetavanje pa se zato protive bilo kakvoj proslavi. „Mislim da tu nema mnogo toga za slavlje; Geto su napravili kršćani kako bi odvojili Židove,“ kaže Riccardo Calimani, venecijanski Židov i povjesničar, autor više knjiga o venecijanskom Getu. On je prvi u svojoj obitelji rođen izvan Geta 1946. godine. No, ne dijele svi njegovo mišljenje. „Kapije Geta otvorene su prije više od 200 godina, pa se ne može reći da je to otvorena rana. Ne vidim ni jedan razlog zašto se ne bi slavila godišnjica, posebno ako nešto dobro iz toga proizađe,“ kaže 36-ogodišnja Alisa Campos, članica venecijanske židovske zajednice koja danas živi u Izraelu. „Tijekom 20. stoljeća je, unatoč ortodoksnosti, talijanski judaizam bio neobično otvoren prema vanjskom svijetu i uključivao i nereligiozne Židove. U posljednjih 15 do 20 godina, međutim, rabini su počeli provoditi stroža pravila u odnosu na miješane brakove i što je otežalo ra34

stućoj populaciji sekularnih Židova da se u to uklopi. Na primjer, odbijalo bi se izvršiti konverziju novorođenčadi nežidovskih majki (što je bila raširena praksa u Italiji sve do kraja 1990-ih godina, poznata kao ‘giur katan,’ ili mala konverzija) i time su otežali giur nežidovima koji su se vjenčavali sa Židovima,” kaže Calimani. Calimani krivi židovsko rukovodstvo za nenamjerno odbacivanje ljudi, pogotovo sekularnih Židova i onih iz miješanih brakova. „Tvrda politika prema miješanim brakovima dovela je do velikog opadanja broja mladih. Stopa miješanih brakova među talijanskim Židovima je uvijek bila velika. Međutim, do prije 15 ili 20 godina miješani parovi su mogli imati nežidovskog partnera i njihova djeca su mogla konvertirati. Sad kad je to teže, miješanim brakovima je teže uklopiti se u zajednicu,“ kaže Campos. “Gotovo svi sekularnih mladi ljudi u vezi su s nežidovima, a mnogi od njih napuštaju zajednicu, jer se ne osjećaju dobrodošlima. No, budući da je pronaći židovskog partnera gotovo nemoguće u tako maloj zajednici, religiozni mladi ljudi se sele iz Venecije, bilo u Izrael ili u Milano, kako bi živjeli ortodoksnim načinom života, “ rekla je Campos. “Svaki put kad se vratim kući, tako sam tužna kad vidim da zajednica umire.” Calimani, povjesničar, strahuje da je

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

slavljenje Geta, simbola segregacije, posebno neprimjereno u vrijeme kad se Europa bori s nastojanjem da se manjine osjećaju uključenima u društvo i kada venecijanska židovska zajednica biva sve manja i manja. “Trebamo se boriti za otvorenost i uključivanje, što je suprotno od onoga što je Geto predstavljao.” Također je upozorio da, iako manje nego u prošlosti, geografska segregacija je još jedan problem u Europi. “Banlieues su geta modernog doba, mjesta teškog života i diskriminacije, čak i ako ih se nazva drugim imenom,” rekao je, ukazujući na problematična predgrađa radničke klase u Francuskoj u kojima žive imigranti i manjine. Organizatori, međutim, tvrde da je svrha proslave slavljenje otvorenosti, a ne segregacije. „Upravo zbog toga su u sva događanja uključene židovske organizacije i gradske sekularne vlasti. Sve želimo uključiti: Židove i nežidove, strane državljane i Talijane, članove zajednice i one koji to nisu,“ kaže Shaul Bassi, koordinator Komiteta za proslavu godišnjice i predsjednik Beit Venezia. „Ono što slavimo nisu zidovi Geta, nego bogata i raznovrsna kulturna tradicija koja je cvjetala unutar njih,”rekao je. Čak i Calimani se slaže da je židovski život u Getu proizveo “velika postignuća vrijedna pamćenja, kao što je procvat židovskog tiska.” Tu i tamo se može čuti stare ljude kako s nostalgijom govore o staroj venecijanskoj židovskoj zajednici, onoj u kojoj su ljudi govorili venecijansko-židovskim dijalektom… ali činjenica je da taj svijet više ne postoji, a ja nisam sigurna da su to svi shvatili,“ kaže Campos. „Za neke događaje smo imali više Njujorčana nego Venecijanaca koji su pokazali interes za sudjelovanje. Ali to nije nužno loše. Mještani sami ne mogu spasiti židovski život u Veneciji; nema nas dovoljno,” rekao je Bassi. “Internacionalizacija je ključna za opstanak. Osim toga, Geto je nekad, u prošlosti, bio izrazito međunarodno mjesto. Zar bi bilo tako loše kad bi to opet postao?“

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS

PROCVAT POD PRISMOTROM: POSJET ŽIDOVSKOM IRANU Grob Ester i Mordekaja u Hamadanu, Iran. Annika Hernroth-Rothstein.

N

aslušala sam se strašnih priča o tome što mogu očekivati. Ono čemu sam doista svjedočila bilo je puno zanimljivije, složenije i znatno me više uzrujalo. Grob Ester i Mordekaja u Hamadanu, Iran. Annika Hernroth-Rothstein. Sve je počelo tijekom večere u Jeruzalemu kada je domaćin pripovijedao o članovima svoje obitelji koje je ostavio u Teheranu i o tome kako malo zna o njihovim životima. Već godinama pišem o mukama Židova u mojoj rodnoj Švedskoj, gdje su divljački napadi i usputna uznemiravanja postali normalni. Kako je tim ljudima, nisam se mogla prestati pitati, kako je tim Židovima koji žive u zemlji u kojoj se antisemitizam otvoreno prakticira? Kako im je tamo, gdje europske ideje o ljudskim pravima nemaju nikakvu težinu? U tom sam trenutku odlučila tamo otići i pogledati. Odlazeći u Iran bila sam potpuno svjesna antisemitske (oprostite, „anticionističke“) retorike koja se neprekidno može čuti iz usta visokopozicioniranih državnih službenika i nimalo retoričkih raketa kojima je Iran opremio Hezbolah i Hamas, kako bi njima ubijali Židove diljem svijeta, bez obzira na njihovo državljanstvo i mjesto boravka. I čula sam strašne priče perzijskih Židova koje sam susretala u Izraelu i u Europi. Rečeno mi je da ću morati sakriti činjenicu da sam Židovka, da ću svjedočiti isključivo očaju sovjetskog tipa i da ću, kao žena koja sama putuje, na svakom koraku morati biti jako oprezna. Ništa od toga nije bila istina. Ono čemu sam uistinu svjedočila bilo je znatno složenije i neopisivo me više uzrujalo. Stigavši u Tehran na novinarskoj vizi, odmah sam dobila tim od dvojice muškaraca, prevoditelja i vozača, koji će se, po njihovim riječima, brinuti za moje putovanje i moju sigurnost. Biti će uz mene cijelo

Annika Hernroth-Rothstein / prevela Dubravka Pleše vrijeme, uključujući u to i vrijeme mojih i njihovih dnevnih molitvi. Nima i Hamid postali su moji prozori u Iran. Nakon nekog vremena postigli smo neobično razumijevanje i čak se upuštali u duge teološke debate tijekom vožnji u Niminom izlizanom Peugeotu. Iako je njihov posao nadzirati moje postupke, ubrzo sam postala potpuno svjesna da i njih netko nadzire i da moja djela mogu imati posljedice po njih kao i po bilo koga s kime razgovaram. Upravo je u tome genijalnost totalitarnih režima i Ahilova peta moje profesije. Dobiti pristup – najvredniji dio novinarstva – usko je povezan s onima koji će ostati nakon što ja odem. Takve mi se misli kovitlaju glavom dok sjedim u uredu Siamaka Morea Sedegha u židovskoj bolnici Sapir u Tehranu u kojoj je on liječnik. Osim što se bavi medicinom, Sedegh je pokazni član iranskog parlamenta. Sedegh je čovjek popriličnog rasta koji svoje riječi ističe tako da se nagne unaprijed i pritom, svakom riječju, gurne rub stola prema sugovorniku. Tijekom 13 godina koje je proveo kao član parlamenta, zadobio je reputaciju čovjeka snažnih stavova, osobito po pitanjima koja se tiču Izraela. Toga je dana poučio i mene: „Radikalni cionizam kojega predstavlja Netanyahu jednako je pogrešan kao i nacizam, i Netanyahuu je potreban Hamas kako bi ostao na vlasti, jednako kao što je i Hamasu potreban Netanyahu. Želim da Iran i Izrael budu saveznici ali to se ne može dogoditi dok ne bude palestinske države, a ne vidim kako bi se to moglo dogoditi sve dok ne dođe do promjena u Knessetu i u izraelskom vodstvu.“ Promrmljam nekakvi diplomatski odgovor na što mi njegov osmjeh čovjeka koji se dobro zabavlja kaže da shvaća moj problem. Njegova antipatija prema Netanyahuu

čini se stvarnom, barem onoliko stvarnom koliko može biti u sustavu utemeljenom na glumi, ali iz načina na koji iz njega izvire svaka rečenica jasno mi je da govori prema dobro uvježbanom scenariju i dobrom poznavanju vlastite pozicije. Tražim da mi objasni kako nijekanje Holokausta od strane režima i osobito bivšeg predsjednika Mahmouda Ahmadinejada utječe na Židove Irana. On sliježe ramenima: „To čine svi političari. Ahmadinejad, Bibi – svi to čine. Možda na nastupima drže govore za tvrdolinijaše ali, u stvarnosti, vladaju puno umjerenije, a mi Židovi živimo u zaštićenom okviru. Razgovarao sam s Ahmadinejadom poslije njegovog govora u UN-uu i jasno mu rekao da je nijekati Holokaust jednako kao i nijekati sunce. A sunce se ne može nijekati.“ Taj „zaštićeni okvir“ o kojem govori Sedegh odnosi se na iranski ustav, osobito na članak 13 koji kaže da „Zoroastrijanci, Židovi i kršćani Irana predstavljaju jedine prepoznate manjine koje, u okviru zakona, slobodno mogu prakticirati svoje vjerske običaje i ceremonije i ponašati se u skladu s vlastitim kanonom u pitanjima osobnih odnosa i vjerskog obrazovanja.“ Središnja fraza u ovom članku svakako je „u okviru zakona“, a zakon o kojem se govori je šerijatski zakon. Kada pitam koji su najveći izazovi za Židove u islamskoj republici, Sedegh odgovara: „Mi smo prvo Iranci,“ a zatim dodaje da u Iranu ima otprilike 10 000 Židova koji dobro žive i napreduju usprkos nekim „zakonskim problemima“ koje treba „riješiti“ – kao što je zakon koji nalaže da bilo koji član nemuslimanske obitelji koji prijeđe na islam nasljeđuje sva dobra svojih roditelja, što je dovelo do osiromašenja popriličnog broja židovskih obitelji. Iz onoga što sam vidjela, Sedeghova tvrdnja 35


SVIJET OKO NAS o dobrom životu i napredovanju je istinita. Židovska zajednica Irana vrlo je životna, čak do mjere do koje svoju zajednicu u Europi ne mogu ni zamisliti. U Tehranu postoji nekoliko košer restorana, mnogo židovskih škola, visok stupanj kohezije i minijaturna stopa asimilacije (što i nije začudno u zemlji u kojoj se brak ljudi različitog vjerskog opredjeljenja kažnjava smrću) te je poštovanje vjerskih propisa i običaja snažno ukorijenjeno u tradiciji. Svakoga Šabata sinagoge su prepune. Mogućnost biranja mjesta gdje ću pojesti košer obrok (Švedska, u kojoj živi gotovo dvostruko veći broj Židova, nema niti jedan košer restoran), ulazak u sinagogu bez naoružanih čuvara koji traže moju osobnu iskaznicu i pogled na djecu s kipom na glavi koja bezbrižno prolaze ulicom – nije nešto što sam očekivala vidjeti. Osjećaj je to istovremeno stran i poznat. Ulazim u sinagogu Yousef Abad u petak navečer i smiruje me zvuk poznatog bogoslužja te jednako poznatog šapata i mrmljanja koji prate dolazak stranca. Jedan po jedan, djeca mi prilaze poslije službe, ljube me tri puta i žele mi Šabat šalom. Za djecom prilaze žene, mnoge prstom upiru u moj opsesivno vezani hijab, bijelu kožu i crnu kosu, pitajući me jesam li iz Sirije. Iako sam neobična, dobro došla sam i nakon 15 minuta razgovora sa ženama na hebrejskom, osjećajući se kao da se skrivam od mojih čuvara pred njihovim nosovima, dobivam poziv na večeru. Naravno, na večeru me prate i Nima i Hamid. Brinula sam se da će njihova nazočnost biti neugodna mojim domaćinima, ali čini se da je brižno oko države toliko uobičajeno da je već prirodno. Prema dvojici muškaraca moji se domaćini ponašaju kao prema prijateljima i nude im sok umjesto vina. Osjećam se kao da sam jedina koja nikako ne uspijeva shvatiti pravila. Tijekom večere uvjeravaju me da je sasvim normalno da susjedi i kolege muslimani posjećuju Židove u vrijeme šiva i to je jedan od mnogih primjera prevladavajuće međuvjerske harmonije. Prisjećam se Sedeghovih priča o „okviru“ čije prilagodbe, čini se, djeluju jednosmjerno: Židovi rade unutar sustava koji ih obrađuje. No, nije oduvijek tako. Godine 1978., u predvečerje islamske revolucije, židovsko stanovništvo Irana brojilo je otprilike 80 000 36

ljudi, od kojih je većina živjela u Teheranu. Bila je to drevna zajednica koja je tamo živjela tisućljećima, živahna i životna, uglavnom sastavljena od ljudi srednjeg ili višeg sloja. Postojala je i cijela lepeza institucija: škole, kulturni centri, sinagoge. Samo u Teheranu bilo ih je barem 30. Dolaskom revolucije, sve ove prednosti – dobar socioekonomski status, identifikacija sa šahom, čvrste veze s Izraelom i SADom – odjednom su postale nedostaci. Antisemitizam je ojačao. Kružile su glasine da su iranski Židovi okradali državnu riznicu i u Teheranu su se pojavili leci koji su pozivali na odmazdu. Slogani „Smrt Americi“ i „Smrt Izraelu“ te „Smrt Židovima“ pisani su po zidovima židovskih institucija. Kako se revolucija pretvorila u masovnu konfiskaciju privatnog bogatstva, deseci tisuća Židova pobjegli su u Izrael i SAD i nikad se nisu vratili. Sve nade koje su imali pri dolasku na vlast ajatolaha Homeinija, nestale su u trenutku pogubljenje Habiba Elghaniana, formalnog vođe židovske zajednice za zločin „cionističke špijunaže“. Od tada, zajednica je naučila živjeti sa stalnim osjećajem straha koji potječe od spoznaje da vlastita sloboda u bilo kojem trenu može pokleknuti pred represijom. Istina, progona nema, ali nema ni prava – postoje samo privilegije i to one koje je lako ukinuti. Sama neodređenost cijele situacije ohrabruje rezignaciju i šutnju. Ono što me najviše plaši i izaziva mi nelagodu su židovski izljevi lojalnosti režimu, neprekidno uvjeravanje da dobro žive i stalno inzistiranje na razlici između židovstva (koje se tolerira) i cionizma (koje se nikako ne prihvaća). Kao što sam se mogla uvjeriti na šabatnjoj večeri na koju sam bila pozvana, svi govore samo najbolje o svojim muslimanskim susjedima. Jako mi je dobro poznata ova vrsta prisilne alijenacije, upotpunjena rutinskim potkazivanjem i distanciranjem od Države Izrael. Napokon, ja sam Židovka iz Švedske! Ali, ono s čime se susrećem u Iranu više me podsjeća na štokholmski sindrom u najčišćem obliku. Što se ostatka stanovništva tiče, kad god muslimanu kažem da sam Židovka, uvjerava me da se njegove zamjerke odnose na Izrael, a ne na mene. Gdje god pošla, ljudi me zaustavljaju i zahvaljuju mi što sam

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

posjetila njihovu zemlju, postavljaju pitanja o svijetu izvan granica Irana i fotografiraju se sa mnom dok ujedno uzbuđeno vježbaju engleski. Iranci su znatiželjni i topli na osobit način, kakvog nisam iskusila nigdje drugdje. Teško je ne zaljubiti se u te ljude. No, još je teže ne primijetiti sveprisutne antiameričke slogane na zidovima i slike koje pozivaju na otpor zlu kulturnog imperijalizma. Jedan takav mural prikazuje dvije ruke, jednu obojanu bojama američke zastave, a druge iranskim crvenom, zelenom i bijelom kako se rukuju. Iz američkog rukava strši oštar nož, koji ukazuje na izdaju i prijevaru. Toliko o na sva usta hvaljenom dogovoru o nuklearnom oružju. Šabat je pri kraju i spremam se posljednji put izaći iz sinagoge kada me stariji čovjek hvata za ruku i vuče na stranu. „Moli za nas,“ govori mi engleskim jezikom s blagim američkim akcentom, „molim te, moli za našu sigurnost i za naše živote.“ Šokirana njegovim riječima, šutim. Nakašljavajući se zbog prilaska mojih čuvara, brzo dodaje: „Ako ti kažu da je sve u redu, lažu ti.“ Čovjek izlazi iz sinagoge, a ja ostajem stajati, još uvijek nijema. Šećući natrag do hotela s čuvarem te večeri, iznenađena sam i zabrinuta koliko sam lako povjerovala u službenu propagandu. Cijelog sam se tjedna borila s osjećajem tjeskobe i umora, uzrokovanih neprekidnom kontrolom i nadzorom, ali i strahom od povratka u Europu i gubitka snažnog osjećaja pripadnosti kojeg imaju svi pripadnici neke grupe, osjećajem nas protiv njih. Jesu li Židovi ovdje jednako umorni kao i ja, iscrpljeni neprekidnim pretvaranjem?. Odjednom vidim mural koji prikazuje Baracka Obamu uz Aži Dahāku, slavnog zlog cara iz drevne perzijske mitologije. Pokraj murala nalazi se blještava reklama za Samsung. Ovakve oprečne slike savršeno prikazuju prednosti i opasnosti židovskog života u toj zatvorenoj državi. Dobije li ova homogena i konzervativna zajednica ikada slobodu, pridružit će se onima među nama koji se bore za očuvanje naše vjere, tradicije i naše židovske države u svijetu, koji sve češće sve navedeno smatra zastarjelim, suvišnim, čak i neobranjivim. No, ako je alternativa „procvat“ u trajnom zatvoreništvu, naš teret više nalikuje daru.

RIJEČ KULTURA RABINA

Ruah Hadaša

U izlozima knjižara Dolores Bettini

Tamara Bjažić Klarin: Ernest Weissmann: Društveno angažirana arhitektura, 1926. – 1939. Nakladnik: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Hrvatski muzej arhitekture, Zagreb, 2015. Broj str.: 349

Adriana Altaras: Dojča Nakladnik: Mozaik knjiga, Zagreb, 2016.

Maxim Biller: U glavi Brune Schulza Nakladnik: Litteris, Zagreb, 2015. Prijevod: Boris Perić

Prijevod: Branka Grubić

Broj str.: 55

Broj str.: 231

U svom kratkom romanu ili proširenoj noveli Maxim Biller rekonstruira nesačuvano pismo Brune Schulza Thomasu Mannu iz 1938. godine koje otkriva intimne, erotsko-političke fantazije te dvojice pisaca, ali i sudbine koje su ih snašle u Drugom svjetskom ratu.

Doista nije lako biti Nijemac, priznaje Adriana Altaras, osobito ne u židovskoj obitelji. Uzbudljivo, šaljivo i s mnogo ljubavi, autorica u svojoj drugoj knjizi pripovijeda o burnim događajima u drugom i trećem naraštaju Židova koji su preživjeli Holokaust. O mlađem sinu koji voli mini-golf i crkve i misli da su ga po rođenju zamijenili u bolnici. O starijem, koji traži identitet negdje između „Obitelji Soprano” i „Obećane zemlje”. O rođendanima pokraj Zida plača i ljetovanjima u klubovima gdje se raspravlja o obrezivanju. O tragikomičnim sukobima identiteta i vjere, o neuobičajenim komemoracijama, o preranim rastancima i o snazi sjećanja. I ne samo to: cijela obitelj dolazi do riječi.

Julija Koš: Kabalisti i racionalisti Nakladnik: Židovska vjerska zajednica Bet Israel, Zagreb, 2016. Broj str.: 255 Ovom knjigom Bet Israel nastavlja niz Biblioteke Moraša, koja čitateljima približuje teme iz židovske povijesti i kulture. Autorica pitkim jezikom pruža obilje manje poznatih podataka i spoznaja o pedesetak znamenitih ali i manje poznatih osoba iz židovske povijesti od najranijih dana do proglašenja Države Izrael 37


RIJEČ KULTURA RABINA Slavko Goldstein: Jasenovac – tragika, mitomanija, istina Nakladnik: Fraktura, Zaprešić, 2016.

Ruah RuahHadaša Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

RuahHadaša Hadaša Ruah

produkcija, dizajn, arhitektura, digitalni sadržaji, moda, gastronomija, oglašavanje i odnosi s javnošću, dio su onoga što se podrazumijeva pod pojmom kreativnih industrija.

Imre Kertész

Broj str.: 160

Noah Gordon: Vinogradar Nakladnik: Mozaik knjiga, Zagreb, 2016. Prijevod: Predrag Raos Broj str.: 364 „Vinogradar“ je najnoviji roman američkog pisca Noaha Gordona kojeg su naši čitatelji zavoljeli čitajući njegove romane „Šaman“, „Rabin“, „Jeruzalemski dijamant“ i „Iscjelitelj iz Zaragoze“ te roman „Iscjelitelj“ koji mu je donio svjetsku slavu i po kojem je snimljen i istoimeni film. Dirljiva je to priča o čovjeku u nesretnim vremenima koji pokušava pronaći sreću i koji će boreći se s prirodom i ljudima učiniti baš sve kako bi uspio u svome poslu, ali i u ljubavi.

Jasenovac je već punih sedamdeset pet godina prije svega simbol za ustaški logor, a tek zatim o njemu se razmišlja kao o mjestu. O koncentracijskom logoru Jasenovac napisano je mnoštvo knjiga, a na popisu žrtava koji izrađuje Javna ustanova i spomen-područje Jasenovac krajem ožujka 2016. nalazilo se 83.145 imena. Nažalost, ni to ni brojna svjedočanstva nisu dovoljni, već posljednjih dvadesetak godina postoji potreba da se zločinački i genocidni karakter logora Jasenovac umanji ili negira. Knjiga Jasenovac – tragika, mitomanija, istina polemičan je i argumentiran odgovor na sve takve pokušaje.

R

omanopisac, esejist i prevoditelj, mađarski nobelovac Imre Kertész umro je u četvrtak, 31.ožujka 2016. u 86. godini života. Za sobom je ostavio djelo obilježeno strahotama doživljenim u Holokaustu, ali i “apelom protiv svih diktatura.”

Tatiana Salem Levy: Ključ

Prijevod: Katarina Ramljak Br. str.: 212

Nakladnik: Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2016. Br, str.: 160 Knjiga je sistematičan prikaz i pregled istraživanja kreativnih industrija. Muzeji, galerije, književnost, izdavaštvo, kazališna, glazbena, plesna, općenito scenska ili filmska 38

(Jutarnji list)

Nakladnik: Hena com, Zagreb, 2016.

Simona Goldstein: Poduzetništvo u kreativnim industrijama

RIJEČ KULTURA RABINA

Ovaj roman donosi priču o trima generacijama jedne brazilske obitelji koju autorica suvereno prati tijekom više desetljeća proživljena na tri različita kontinenta. Ključ je i priča o različitim ljubavima: obiteljskim – nježnim i prisnim, romantičnim – snažnim, ali destruktivnim te o ljubavi koja nadilazi političku opresiju i koja se ne plaši vjerske nesnošljivosti niti okrutnosti policijskoga uma. Tatiana Salem Levy dojmljivo dočarava Tursku, Portugal i Brazil te veoma sugestivno oslikava različite ljude povezane istom sudbinom – sudbinom čovjeka osuđenog na lutanje, na bijeg, na prilagodbu, čovjeka iskorijenjenog, ali koji smisao života pronalazi u ljubavi spram svojih bližnjih.

“Bio je jedan od onih europskih židovskih pisaca koji nisu mogli pripadati samo jednoj naciji, zbog svih trauma koje je preživio i univerzalnoga pogleda njegova djela na Holokaust,” rekao je za France presse Gabor T. Szanto, urednik mađarskoga književnog časopisa Szombat. Nobelovu nagradu dobio je 2002. godine za djela u kojima, kako je navedeno u obrazloženju, nacističke logore smrti prikazuje kao “krajnju istinu” o tome koliko nisko ljudska bića mogu pasti.” On je jedan od malobrojnih koji su to uspjeli opisati na način koji je odmah prihvatljiv čitatelju koji nije dijelio njegovo iskustvo,” rekao je tajnik Švedske akademije Horace Engdahl 2002. godine. Hrvatskoj je publici poznat po nizu knjiga, koje je sve prevela Xenia Detoni, a većinu je objavio nakladnik Fraktura: “Čovjek bez sudbine”, “Likvidacija”

“Kadiš za nerođeno dijete”, “Fijasko”, “Engleska zastava”, “Dnevnik s galije” i “Dosje K.”, te jednu Durieux: “Jezik u progonstvu”. Glavni urednik Frakture Seid Serdarević smatra da je riječ o piscu koji bez sumnje spada među nekoliko najvažnijih pisaca druge polovice 20. i početka 21. stoljeća. “Kertész je bez sumnje, uz Prima Levija i Jorgea Sempruna, jedan od najvažnijih pisaca koji je pisao o Holokaus-

tu, a njegovo remek-djelo,“‘Čovjek bez sudbine,“ u kojemu iz perspektive 14-godišnjeg dječaka opisuje svoje odvođenje u Auschwitz, sve ono što mu se događa u logorima smrti te svoj povratak u Budimpeštu nakon groznih iskustava Holokausta, možda je knjiga koja najtočnije, najpreciznije i, s druge stane, najbolnije pokazuje što su bili koncentracijski logori smrti,” kazao je Serdarević Hini. (Jutarnji list) 39


KULTURA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Filip David Duh primitivizma

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

‘Rechts, zwo, drei - Driftet Europa ab? Njemački dokumentarni film razotkrio tko je ekstremna desnica u Hrvatskoj

(Blic online)

Gordan Duhaček / tpotral.hr

U

mirnim vremenima primitivci kao oličenje prostakluka katkad služe za podsmeh. Njihova neutoljiva glad i žeđ da sve prilagode i potčine sebi deluje budalasto i megalomanski. A kao odgovor na sredinu koja im se ruga stvaraju svoju kulturu, svoju državu u državi. Imaju svoju književnost, svoju muziku, svoje idole, svoje zvezde i kraljeve. Primitivizam je zarazan. Kultura primitivaca u mračnim vremenima postaje državna kultura, njihovi idoli - idoli masa. Duh primitivizma oseća se tada na svakom koraku, vlada nad mišljenjem, utisnut je u svaki delić života, nadmoćno se uzdiže kao metafora svega postojećeg. Ove reči napisane sredinom devedesetih, danas posle gotovo dvadeset godina deluju proročki. Primitivizam je pustio svoje duboke korene i postao vladajuća ideologija. Prisutan u svakodnevnom životu, kao vazduh koji udišemo. Duh primitivizma postao je način ponašanja, način komunikacije, oblik mišljenja. Magla koja sve obavija, otrovna magla koja prouzrokuje bolest čitavog društva. Bahatost i primitivizam sreću se na svakom koraku. Ponekad se čini da je čitava nacija žrtva tabloida i rialitija u čije su mreže ulovljeni kultura, politika, ekonomija, svakodnevni život. Politika se doslovno preselila u tabloide koje kontrolišu vodeći političari. Mera neukusa koji diktiraju ponižavajuća je i pokazuje da nema granica za prostaštvo, nema 40

dna za bljuvotine koje se narodu serviraju kao vesti, kao navodna polemika i koja se svodi na omalovažavanje svega onoga što činu suštinu javnog i društvenog života. Negde usput izgubili su se i moral i pristojnost.

RIJEČ KULTURA RABINA

Šta se drugo i može očekivati od medija gde glavne reči vode razni koji bi, da je pravde, već davno morali da odgovaraju za ono što su govorili, pisali i činili u vreme tragičnog raspada Jugoslavije. Rijaliti u kojem danas učestvuju ogavniji je od svih pornografskih rijalitija koji su postali centralno mesto televizija sa nacionalnom frekvencijom.

Nemojmo se zavaravati. Može se primitivizam zavijati u oblande zašećerenih reklama, demagogije i svakovrsnih manipulacija, može dirigovati javnim mnjenjem, ali primitivizam ostaje primitivizam. Njegove ozbiljne manifestacije su istorijski revizionizam, slavljenje saradnika nacista, veličanje haških osuđenika, kao patriota i heroja, svođenje svega što se događalo na teorije zavere, izražavanje različitih oblika netolerancije prema manjinama. Zastrašujući je nedostatak empatije prema stradanju drugih. Zablude su zauzele mesto istine, a politika duboko utonula u hipokriziju.

Primitivizam je izrugivanje duhu i istovremeno označava siromaštvo duha. Samoljublje bez ikakvog pokrića, oholost prema nemoćnima, poniznost prema gospodarima. Primitivci pišu istoriju samoobmana, a “samoobmana je”, kako je kazao pesnik, “ubitačna i za ljude i za narode”.

Moramo biti svesni ozbiljnosti situacije. Duh primitivizma i prostaštva ozbiljno nas opominju da se ponovo nalazimo u jednom kritičnom periodu naše istorije. Ne smemo dozvoliti da nas protagonisti ratova iz devedesetih uvedu u nove sukobe, vrate u začarano kolo mržnji i osveta.

Francusko-njemački televizijski kanal Arte u utorak, 5. travnja emitirao je njemački dokumentarni film 'Rechts, zwo, drei - Driftet Europa ab?', tj. 'Desno, dva, tri - kreće li se Europa udesno?'. Film se bavi populističkom i ekstremnom desnicom u Europi, a taj se fenomen prikazuje na osnovi primjera iz Njemačke, Francuske, Poljske i - Hrvatske. Prizori Hrvata kako s ustaškim znakovljem pjevaju pjesme u slavu Ante Pavelića na proslavi Oluje u Kninu i u Čavoglavama jedan su od primjera u filmu, a tu je i detaljan opis političkih stavova ministra kulture Zlatka Hasanbegovića kojega se naziva revizionistom Hrvatska se s dokumentarnim fil-

mom ‘Rechts, zwo, drei’ upisala u europsku svijest kao jedna od članica Europske unije u kojoj postoje snažni ekstremistički pokreti, može se zaključiti nakon emitiranja informativnog i detaljno istraženog dokumentarca na televiziji Arte. Ovaj francusko-njemački kanal za kulturu nema veliku gledanost, no zato je itekako utjecajan u intelektualnim i političkim krugovima te redovito obrađivan u njemačkim mainstream medijima koji su posve očekivano - objavili opširne najave pred emitiranje ‘Rechts, zwo,drei’, izdvajajući Hrvatsku kao ‘manje poznatu, ali ništa manje zabrinjavajuću priču’ uspona ekstremne desnice na političkoj sceni

Europe. U filmu se obrađuju i slučajevi Francuske odnosno Nacionalne fronte Marine Le Pen, Pegide i AfD-a u Njemačkoj, mađarski Jobbik i premijer Viktor Orban te vladajući ultrakatolički i antieuropski PiS Jaroslawa Kaczynskog u Poljskoj, tako da Hrvatska dolazi kao polusatni šećer na kraju. U pitanju je film koji redateljski i scenaristički potpisuje autorski trojac Sebastian Bellwinkel, Romy Straßenburg i Marta Werner, a nastao je u produkciji ZDF-a, uz suradnji s Der Spiegelom, Arteom i drugim kućama. Slijedi i njegovo prikazivanje na ZDF-u. Film je na Arteu najavila voditeljica

41


RIJEČ KULTURA RABINA Emelie Aubrey, napomenuvši između ostaloga kako je u Hrvatskoj novi ministar kulture ‘otvoreni revizionist,’ koja je nakon prikazivanja o viđenom diskutirala s gošćama u studiju. Prvih sat vremena dokumentarca posvećeno je propitivanje situacije u drugim članicama EU-a, a film je snimljen kao klasični televizijski dokumentarac - snimke s terena i razgovori s ljudima na ulici kombiniraju se s tumačenjima sociologa, psihologa i novinara. Iako se uviđa da postoje nacionalne specifičnosti oko motiva različitih ekstremističkih pokreta i stranaka, film pokazuje i da postoji zajednički europski kontekst kontinenta u ekonomskoj krizi. U Hrvatskoj vlada šestogodišnja recesija, u Poljskoj je PiS na vlast došao ne kampanjom koja je obećavala rigidni katolicizam nego veća socijalna prava, u Mađarskoj se siromašne Mađare okreće protiv još siromašnijih Roma, u Njemačkoj se umirovljenice pitaju tko će njima dati novac kao što ga dobivaju izbjeglice. Hrvatsku se ekstremnu desnicu prepoznaje u HČSP-u (jedna je od zvijezda mladi Frano Čirko), Ivanu Tepešu i njegovim pravašima, ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću te se zgraža nad ustaškim pjesmama (na njemački je titlovan tekst ‘Boje se bije, bije, ustaški se barjak vije’ itd.) i urlikanjem ‘Za dom spremni’ koje je snimljeno u Kninu 5. kolovoza 2015. i u Čavoglavama. Njemačkim dokumentaristima čudno je i da se na Thompsonovoj manifestaciji mogu vidjeti i brojni predstavnici Crkve. ‘Nacionalističke snaga nadovezuju se na fašističku prošlost’, kaže se u filmu koji sadrži brojne uznemirujuće snimke iz Hrvatske - fasade pokrivene ustaškim znakovljem, djecu s ustaškim kapama, ministra kulture iz mladih dana 42

s ustaškom kapom itd. Konstatira se da se ‘u Hrvatskoj vidi sve više fašizma na ulicama, to se otvoreno izražava i tolerira’, a jedna je od ilustrativnih snimki i ona hrpe mladih koji u Čavoglavama salutiraju uzdignutom desnicom. Britanski novinar Allan Little, koji je za vrijeme rata bio dopisnik iz Hrvatske, kaže da se u Hrvatskoj ‘povijest Drugog svjetskog rata okreće naglavce’ te da je primjetan snažan nacionalizam ‘koji služi za suzbijanje skepse i slobode govora’, što su natruhe totalitarizma. ‘Hrvatska nije imala svojeg Havela ili Willyja Brandta', kaže Little koji negativno opisuje prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana (‘vratio je simbole i izraze ustaša u suvremenu Hrvatsku’), a to čine i autori doxa - ‘čovjek koji je odveo svoju naciju u rat i protjerao Srbe’. Spisateljica Slavenka Drakulić pak osuđuje podršku ustaštvu i kaže da se u Hrvatskoj o nacionalnoj povijesti ne govori iskreno. Ivan Tepeš, opisan kao predsjednik ‘desne nacionalističke stranke’ koja je sada dio Vlade, a on potpredsjednik Sabora, u dokumentarcu objašnjava kako je njegov zada-

Ruah RuahHadaša Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

tak ‘očuvanje hrvatskog identiteta’, podsjećajući da su Hrvati ‘oduvijek bili predziđe kršćanstva u Europi’. Hvali se kako 80 posto članstva HSP AS čine mladi. Predstavnik nove generacije hrvatskih ekstremnih desničara za autore filma je Frano Čirko, sada predsjednik HČSP-a, koji u filmu ponosno njemačkim novinarima objašnjava kako je prije njega predsjednik mladeži HČSP-a bio novi ministar kulture Hasanbegović. Čirko govori s divljenjem o Jobbiku te najavljuje krah Europske unije i savez europskih nacionalista. Za Hasanbegovića se pak kaže da, kao u Poljskoj i Mađarskoj, želi kontrolirati medije, pa se navodi njegova odluka da raspusti povjerenstvo za neprofitne medije te se pokazuje i naslovnica Novosti s ministrom na splitskoj Rivi. Izdvaja se i da je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović bila 'otvoreno prisutna na skupu u Kninu na kojemu je bilo ustašovanja' te da je nova vlast zemlju skrenula udesno. Ipak, na kraju pola sata posvećenih Hrvatskoj u 'Rechts, zwo, drei' ističe se da 'desni nacionalisti u Hrvatskoj nemaju potpunu prevlast te da postoji jaka opozicija'

RuahHadaša Hadaša Ruah

ZANIMLJIVOSTI RIJEČ RABINA

Iz svijeta filma, zabave Priredila: Dolores Bettini bi to rekao?!“ kaže Zingman. Za one koji još nisu upoznali svijet „Štisela“, glavni likovi su članovi i prijatelji izmišljene obitelji Štisel, sin Akiva i njegov otac Šulem, odnedavno udovac te njihova obitelj i zajednica.

I

zraelska glumica Gal Gadot u novoj ekranizaciji stripova „Batman protiv Supermana: Zora pravednika“ igra ulogu Wonder Woman – Čudesne žene. – Ovo mi je uloga iz snova, zaista volim ovu junakinju – otkrila je Gal za Variety. Naglašava da je Wonder Woman žena s kojom se može poistovjetiti jer je suosjećajna, srčana i miroljubiva. Iako predstavljena kao snažna i neovisna, junakinja je sofisticirana, visoko razvijene emocionalne inteligencije. Prema riječima glumice, ona je savršena žena.

ultraortodoksne zajednice u Izraelu. Popularna serija stječe sve više fanova i među nereligioznim gledateljima. Za Alona Zingmana, redatelja serije (inače sekularnog opredjeljenja), serija je postala neka vrsta tumača ultraortodoksnog svijeta. „Sekularni Izraleci sad imaju ultraortodoksne u svojim životima, a haredim govore o tv-u. Tko

Mnogi hvale autentičnost serije koja to velikim dijelom može zahvaliti čestom upotrebom mame-lošna. Iako je glavnina dijaloga na hebrejskom, u svakoj epizodi ima scena koje su na jidišu. Čak i kad govore hebrejski, likovi često u govor ubacuju riječi na jidišu ili hebrejske riječi izgovaraju na aškenaski način što i jest karakteristično za izraelske ultraortodoksne pripadnike koji u svakodnevnom životu slobodno miješaju jidiš i hebrejski, kažu pisci scenarija. Radnja serije smještena je u jeruzalemsku četvrt Geula čiji stanovnici jesu haredim, ali su otvoreniji prema sekularnom društvu od susjedne četvrti Mea Šearim poznate po vjerskom ekstremizmu.

Glumica u filmu govori svojim naglaskom. „Wonder Woman dolazi s otoka Themyscira gdje govore tisuće jezika. Nije Amerikanka, pa sam govorila kao i inače,“ objašnjava Gal. Prije glumačke karijere, Gadot je bila miss Izraela, studirala pravo, bavila se i plesom, a htjela je biti koreografkinja. Životni put odveo ju je u vojsku, gdje je provela dvije godine, pa ne čudi da joj leže scene borbe i akcije. Izraelska serija „Štisel“ na suptilan način mijenja pogled na pripadnike 43


ZANIMLJIVOSTI RIJEČ RABINA

Ruah RuahHadaša Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

RuahHadaša Hadaša Ruah

RIJEČ BESAMIM RABINA

Želim donirati ambucycle s kompletnim opremom.“ Na kraju je Leno rekao okupljenima: „Dogodine u Jeruzaelmu.“ Je li tek rekao poznati refren ili zaista planira još jedan posjet, znat će se kad opet sleti na aerodrom Ben-Gurion. „Barbra Streisand: Redefining Beauty, Femininity, and Power“ naslov je upravo objavljene knjige autora Neala Gablera.

Obadvije sezone možete gledati besplatno na sljedećim linkovima (prva sezona ima engleski prijevod):

koga ne tražim dopuštenje da putujem. Ovdje sam dobio puno ljubavi i ne bih to propustio.“

„Ne treba mi dopuštenje aktivista BDS-a da posjetim Izrael,“ kaže Kevin Costner koji je došao na pretpremijeru najnovijeg filma „Criminal“ u kojem igra glavnu ulogu. Uz njega glume: Ryan Reynolds, Gary Oldman, Tommy Lee Jones i izraelska glumica Gal Gadot. Redatelj filma je Ariel Vromen, a producent Avi Lerner.

Komičar Jay Leno možda je ostvario rekord kada je u samo jednoj minuti prikupio 50.000 $ za izraelsku EMS organizaciju, United Hatzalah, na dobrotvornom koncertu u Jazz at Lincoln Centeru (New York). Bivši domaćin Tonight Showa također je donirao 36.000 $ iz vlastitog džepa za kupovinu potpuno opremljenog „ambucycla“ za organizaciju koja ih u Izraelu koristi za spašavanje života.

„Tu sam da pružim podršku Arielu Vromenu… Ovo je njegova zemlja, njegovi roditelji žive tu, a ja sam veoma ponosan na njega.“ Upitan jesu li antiizraelski aktivisti vršili na njega pritisak da ne posjeti židovsku državu, Costner je odgovorio: „Ja ni od

„Ono što ti dečki rade je posebno i ja sam ponosan što sam ovdje i što sam dio toga,“ rekao je Leno. „Imam 117 motocikala u kolekciji, ali ni jedno od mojih motocikla ne može spasiti živote.

Nazivana je najuspješnijom, najtalentiranijom izvođačicom svoje generacije. Njen glas je pijanist Glenn Gould nazvao jednim od prirodnih svjetskih čuda. Zvijezda Broadwaya, oskarovka, kulturna ikona … na putu do uspjeha morala je nadvladati ogromne prepreke od kojih je jedna bila njezino židovsko porijeklo. Otpuštali su je, vrijeđali, čak i psovali kad se upustila u show business jer je djelovala i izgledala previše židovski. Međutim, ona je svoju židovsku pripadnost briljantno pretvorila u metaforu autsajdera što će je na kraju učiniti osvetnicom svih onih nemoćnih i marginaliziranih. Neal Gabler u ovoj knjizi istražuje njezin život kroz pizmu različitosti – Židovke u svijetu nežidova, samoproglašene ružne djevojke u svijetu glamura, čudakinje u svijetu konvencije – i pokazuje kako je njezina osobna evolucija promijenila definiciju ženstvenosti i židovske pripadnosti.

ANTIKVARIJAT Jasminka Domaš

V

olim ponekad promijeniti uobičajenu rutu hodanja Zagrebom. Na taj način čovjek može otkriti nešto novo, zanimljivo, doživjeti ugodno iznenađenje. Tako sam ušetala i u jedan antikvarijat, upitala (naravno) gdje drže judaiku i prepustila se onoj poznatoj židovskoj strasti potrage za knjigama i slovima s nadom da ću baš ovoga puta otkriti „ono nešto“ što mi je nedostajalo... Prodavačica je očito prepoznala u meni taj duh istražiteljice i svakih nekoliko minuta donosila mi je neke nove knjige iz skrivenih kutaka i zakutaka i slagala ih preda mnom. Jedna od njih bila je iz godine 1941., autora Golubića i s naslovom „Moj proces protiv Židova“. Ukratko, pravo endehazijsko, antisemitsko smeće. Teško je to čitati čak i sedamdeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Dok čovjek čita takav tekst ima dvojak osjećaj. Prvo bi najviše volio takvu knjigu s gađenjem baciti iz ruku, ali onda ipak prevlada svijest da je treba sačuvati upravo zbog ne malog broja ljubitelja prekrajanja povijesti i sačuvati je kao svjedočanstvo jedne bolesne ideologije koja je uništila tolike živote. I zatim sam ugledala jednu malu knjižicu s plavim slovima i ime

44

autora Eugena Verbera „Uvod u jevrejsku veru“. I već pogađate, kupila sam je. Autora sam imala čast upoznati i uvijek sam pred njim osjećala duboko poštovanje i divila mu se zbog njegova znanja, bio je i ostao jedan od najboljih judaista s ovog i šireg prostora. Eugen Verber bio je za života sjajan intelektualac kakvog se rijetko susreće, baš kako bi mi to u Zagrebu rekli fini gospon. Pristupačan i drag. Knjiga je neko vrijeme ležala na mojem radnom stolu i kad bih uhvatila malo vremena pažljivo sam je čitala i opazila kako je napisana izvrsnom metodologijom. A onda kada sam stigla do posljednje stranice na korici je rukom bilo napisano: judaica, Ljubo R. Weiss, Wien – Zagreb – Virovitica. I tako su moja dva prijatelja (s onog svijeta) dotakla ponovno moj život. Sjetila sam se susreta s Ljubom Rubenom Weissom u Beču, ranih devedesetih godina gdje je imao knjižaru u prostoru koji mu je dodijelio taj grad i tu je Ljubo često okupljao pisce koji bi raspravljali o određenim književnim temama koje su neminovno doticale i politiku. Ljubo je u to vrijeme „otkinuo“ komadić od knjižare i napravio sebi minijaturan prostor za stanovanje. Financijski nije mu išlo baš najbolje, napatio se dosta

tih godina, usput se i zaljubljivao, pisao pjesme i patio. A ja bih strpljivo slušala Ljubine svakovrsne jade i znam kako mi je jednom napomenuo da u Beču ima jedan slikar iz Sarajeva, izbjeglica, koji se zove Jakov Bararon i da svakako moramo otići u njegov atelje i da moram upoznati i njegovu suprugu Sonju koja je tada radila u Židovskom muzeju. Pamtim i Ljubine dolaske na Bejahad i trenutak kada je iskrcavao na Hvaru ispred Hotela Amfora kutije pune knjiga, a u njegovoj knjižari moglo se kupiti i pronaći sve što je izlazilo iz tiska bivše države, a imalo je doticaja i veze sa židovstvom. Nanosao se Ljubo za života tih kutija s knjigama i vidjelo se da voli taj svoj posao. A i mi smo voljeli od njega kupovati knjige i onako usput s njim pričati. Zahvaljujući tomu iznenada smo se sreli ponovno, knjiga je povezala dva svijeta, ovaj Dolje i onaj Gore. I dok sam u ruci držala knjigu „Uvod u jevrejsku veru“, nekako mi se učinilo da vidim Ljubu kako se zadovoljno smiješi i kaže na uho Eugenu Verberu: „Ma baš mi je drago da je ona kupila tu tvoju knjigu“. A Verber skida svoj šešir i dodaje: „ Aaa, i ti znaš Jasminku, neka, neka, i meni je drago da je knjiga u njezinoj biblioteci.“ Judaike, naravno. 45


NA OBALAMA RIJEKA BABILONSKIH

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

Vjerski aspekti i nacionalni simbol Židovske zabrane jedenja svinjetine

Smrt fašizmu …

Kotel DaDon

Dolores Bettini

Ako netko govori kao ustaša, ako zastupa i promiče ideje što su ih zastupali ustaše, ako ističe njihovo znakovlje i simbole, ako pjeva njihove pjesme, onda je on ustaša (Stjepan Mesić, Jasenovac, 25. travnja 2016.)

Ž

alosna priča oko komemoracije u Jasenovcu i oko svega što joj je prethodilo posljednjih mjeseci navela me da ove godine „iz Egipta u slobodu,“ na Seder, krenem s Trga Žrtava fašizma na kojem s antifašistima, Romima i Srbima, i mi Židovi javno, jasno i glasno objavljujemo da ne pristajemo na obnovu i legalizaciju ustaštva, na laž o trostrukoj ulozi jasenovačkog logora, na priču o „svim“ žrtvama Jasenovca (mi, okupljeni na ovom trgu mračne prošlosti, žrtvama smatramo ubijene do oslobođenja 1945., a oni i one izmišljene od 1945. do 1951., pa odatle ono – svim žrtvama) na priču o „svim totalitarizmima“. Ne pristajemo na laži, obmane i zamagljivanja, ublažavanja zločina, umanjivanja broja žrtava; ne pristajemo na nacionalistički, ustaški nihilizam1. „A taj nacionalistički, ustaški nihilizam, obnovljen nakon pola stoljeća, svojom je ideologijskom indoktrinacijom u hrvatskom narodu pomutio i ono malo sabranosti i jedva probuđene građanske svijesti, tako da su Hrvati najvećim dijelom ostali posve ošamućeni od jedne politike, koja to nije ni bila, iz jednostavnog razloga što nacionalnost ili nacionalna pripadnost ne može biti politički program ili politička osnova društvena života, osim u na1

46

IZ RABINOVOG RIJEČ RABINA PERA

Sažetak Ovaj članak analizira pitanje vjerskog i nacionalnog statusa zabrane konzumiranja svinjskog mesa kod Židova kao pitanje od nacionalnog značaja, snažno vezanog uz židovski identitet. Autor u svom radu polazi od propisa o prehrani i samoj vjerskoj zabrani jedenja svinjetine. Među pitanjima koja autor istražuje su: simbolički značaj svinje, židovski odnos prema toj životinji kroz povijest, današnji status ovog pitanja u Izraelu te mjesto koje će svinja imati „na kraju dana“ (simboličkom kraju zemaljske povijesti). Autor raščlanjuje ova pitanja na temelju niza izvora iz rabinske literature, od talmudskih vremena preko srednjega vijeka sve do mišljenja suvremenih rabina, pomoću literature koja je sada prvi put prevedena na hrvatski jezik. Tekstove s hebrejskog i aramejskog preveo je sam autor. Ključne riječi: svinja, Talmud, Midraš, Židovi, košer, 1. UVOD U PROPISE O ISHRANI

I

zvor za kašrut1 u Tori se nalazi na raznim mjestima:

Ne odričemo se one Hrvatske koju je antifašistički partizanski pokret svrstao na ispravnu, pobjedničku stranu. Mi znamo tko su žrtve, tko zločinci, a tko oslobodioci. Nema znaka jednakosti između partizana i ustaša. Nema znaka jednakosti između komunizma i fašizma.Nema znaka jednakosti između demokracije i ove nakazne kvazi demokracije koju nam nastoje podvaliti. Nekima je dovoljno, kažu, što za njima više ne viču „Prljavi Ćifute!“ i što nigdje više ne piše: „Zabranjen cizmu i fašizmu, gdje je na djelu zvjerinjak, a ne politika!“ (Milan Kangrga: „Nacionalizam i demokracija“ (2006).

ulaz Židovima i psima.“ Meni, eto, to nije dovoljno. Zna se koliko je lako sotonizirati čitav jedan narod, pa to što danas pljuju pripadnike nekog drugog naroda, a ne mog, ne mene – meni nije dovoljno. Ovo je prvi put da smo se mi, pripadnici židovske manjine (inače pitomi i šutljivi ili možda samo pragmatični) javno usprotivili, uzbunili i okretanjem leđa državnoj komemoraciji, pred cijelim svijetom opalili pljusku trenutnoj vlasti. A ta pljusketina je odjeknula (do neba, nadam se)! Petak 22. travnja, par sati prije početka Pesaha …. sloboda razumu, kritičkoj misli, čovjeku – pojedincu.

“Reci sinovima Izraelovim govoreći: ‘Ovo je životinja koju ćete jesti od svih zvijeri na zemlji... učini razliku između nečistog i čistog, među životinjom koja se jede i životinjom koju se neće jesti.“ ( Lev 11,2-47; vidi i Pnz 14,4-21).2 1

kašrut - halahički propisi o Židovima dopuštenoj i nedopuštenoj hrani i načinu pripreme; temelji se na podjeli životinja, ptica i riba na dopuštene i nedopuštene, obredno propisanom klanju životinja i ptica (šehita) uz izdvajanje krvi, koja je zabranjena za jelo te u strogom razdvajanju mesne hrane od mliječne, pri čemu su voće, povrće, jaja, riba, ulje, med i slično neutralni, to jest mogu se zasebno kombinirati s mesnom, odnosno mliječnom hranom. Obuhvaća i zakone o prepoznavanju životinja dopuštenih (košer) i nedopuštenih (terefot) za jelo, o odstranjivanju masnoće s mesa zabranjene za jelo (nikur), pravilnoj pripremi mesa, čšćenju posuđa, postupanju s košer vinom i alkoholnim pićima. 2 Prijevod Biblije – ako nije navedeno drugačije izdanje: Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, gl. ur. Jure Kaštelan i Bonaventura Duda, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2008, (KS). Tetragram iz originalnog prijevoda KS zamijenio sam s Božjim imenom Vječni/ Gospod, jer u židovstvu nije dopušteno ko-

Glavna rasprava o ovoj temi nalazi se u Talmudu u traktatu Hulin. U Šulhan Aruhu kašrut je opisan u Jore dea, u Maimonidovoj Mišne Tora u halahama o zabranjenim jelima (Hilhot maahalot asurot) i u Sefer hahinuh3, počinjući micvom broj 153.3 Rabinska tumačenja Za micvu o kašrutu nema racionalnog objašnjenja. Više filozofa je ipak pokušalo ponuditi logično objašnjenje. Evo nekoliko klasičnih mišljenja. Maimonid objašnjava kako je kašrut utemeljen na brizi za čovjekovo zdravlje. Rambam je bio liječnik i smatrao je da postoji jasna veza između propisa o prehrani i zdravlja. Rekao je da sve ono što je zabranjeno za jelo ujedno i šteti čovjekovom tijelu.4 Budući da je Bog stvorio čovjeka, on najbolje zna što je za njega dobro, a što nije. Nahmanid, poznat kao Ramban, također je bio filozof i liječnik, no ne slaže se s Rambamovom teoriristiti se Božjim imenom JHVH. 3 Halevi, A., Sefer Hahinuh, Feldheim Pub. sv IV., Jeruzalem (1992), str. 408. 4 Maimonid, More Nevuhim, Kapah izdanja, Jeruzalem 1972, III,48.

jom. Njegova je tvrdnja jednostavna: ne-Židovi jedu sve što je Židovima zabranjeno i zdravi su... Prema njemu, štetu trpi duša5, a ne tijelo. Stoga su, primjerice, sve ptice grabljivice zabranjene za jelo, dok su dopuštene one druge, kao kokoši, golubovi, patke i guske. Prema Rambanu, meso ptica grabljivica utječe na čovjekov značaj, njegovu prirodu i ponašanje, zbog okrutnosti tih ptica koje trgaju plijen, a jedu mu i krv. Krv je Židovima zabranjena za jelo, jer jedenje krvi vodi k okrutnosti i ima razoran utjecaj na naše ponašanje. Drugi filozofi ponudili su objašnjenje prema kojemu zakoni kašruta trebaju pokazati razliku između židovskog naroda i drugih naroda te time spriječiti asimilaciju. To se mišljenje oslanja na tekst Tore: ‘...Ja sam Vječni, vaš Bog, koji sam vas učinio različitim od narodâ. Razliku5

Rambanov komentar na Toru Pnz 14,3; vidi i Babilonski Talmud (dalje: BT) Joma 39a Steinsaltzovo izdanje, Jeruzalem, 1999 (dalje: Steinsaltz) ; Midraš Tanhuma Šemini 6., Buber izdanja, Vilnius, 1885.; Kicur Šulhan Aruh (dalje: KŠA), Rivad Publications, Ramat Gan, 1983., 46,45. 47


IZ RABINOVOG PERA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

jte čistu od nečiste životinje i čistu od nečiste ptice i ne zagadite svoje duše zvijeri ni pticom ni ičime što puzi po zemlji, to sam vam izdvojio kao nečisto. Budite mi sveti, jer svet sam Ja, Vječni, i učinio sam vas različitima od narodâ, da biste bili moji.” (Lev 20,24-26).

i dopuštena Židovima za jelo: “Svaka koja ima papke i preživa, nju ćete jesti” (Lev 11,3); dva su, dakle, uvjeta istodobno potrebna da bi životinja bila košer, životinja treba i preživati i imati papke:

U Talmudu9 je postavljeno pitanje: “Zar je Mojsije bio lovac ili učitelj o životinjama? Kako je on mogao znati to što je objavio?” Talmud odgovara: “To je odgovor onome tko kaže da Tora nije s Neba”. Vodene životinje

Jezik Tore je jasan u pogledu razloga za propise o jelu. Nema sumnje da je kašrut, kao i obrezivanje, mnogo pridonio očuvanju od asimilacije i uopće opstanku židovskoga naroda, koji nije nestao s pozornice povijesti, kao što se dogodilo drugim starim narodima.

- papci – u biblijskome izvorniku: rascijepljena kopita. - preživanje – preživač nema sjekutiće ni koljače u gornjoj čeljusti, stoga nakon gutanja ne može probaviti hranu, već se progutana (uvijek samo biljna) hrana vraća u usta gdje je životinja preživa. 8

Usprkos svim filozofskim objašnjenjima, židovski odnos prema kašrutu temelji se na talmudskim riječima. Zapovijed kašruta nije racionalna te židovski vjernik mora poslušno, bez pitanja, ispunjavati sve zapovijedi koje je dobio na Sinaju, pa tako i onu o kašrutu. Rabinskim jezikom: “Naučava se, rabi Eliezer ben Azarja kaže: Nemoj reći ‘svinjetinju se ne može jesti’, već reci ‘doista se može jesti, ali što mogu kad mi ju je moj otac na Nebu zabranio.”6 Ideja kašruta je da odbacimo svoju volju i svoje požude, jer je to Božja volja, “jer neće čovjek živjeti samo na kruhu, nego na svemu što izađe iz ustiju Vječnoga, živjet će čovjek”. (Pnz 8,3). Podjela na čiste i nečiste životinje primjenjuje se na tri kategorije životinja: kopnene životinje, vodene životinje i ptice. Kopnene životinje U Mojsijevom govoru7 u kojemu navodi koje su životinje dopuštene, a koje zabranjene za jelo, on navodi pravilo da je samo životinja koja ima dva određena obilježja obredno čista 6

Sifra Vajikra 20,26., Weiss izdanje, Vilnius, 1862.; BT (Steinsaltz) Joma 67b.; s hebr. prev. K. D. 7 Lev 11,3-9.

48

Sve koje nemaju ta dva svojstva istodobno, zabranjene su. U tom govoru Mojsije spominje i kategoriju četiriju vrsta životinja koje imaju samo po jedan od tih znakova obredne čistoće: deva, zec, kunić (koji preživaju) i svinja (koja ima papke). Riječima Tore: “Ovako kažite Izraelcima: ‘Ovo su životinje koje između svih četveronožaca na zemlji možete jesti: svaku koja ima papke, ali papke razdvojene, i koja preživa možete jesti. Ali ove, iako preživaju ili papke imaju, ne smijete jesti: devu, jer iako preživa, razdvojena papka nema – za vas je nečista; svisca, jer iako preživa, razdvojena papka nema – za vas je nečist; arnebeta, iako preživa, razdvojena papka nema – za vas je nečist. A svinja, iako ima papak, i to papak razdvojen, ne preživa – za vas je nečista. Njihova mesa nemojte jesti niti se njihove strvine doticati – za vas su one nečiste.’ (Lev 11,3-9). Zanimljivo je da od kada je u Tori objavljen taj zakon, otkriveni su novi kontinenti i nove životinje, no riječi Tore vrijede danas kao i onda. Nema niti jedne vrste, osim onih četiriju navedenih, koja posjeduje samo po jedan od dva znaka! 8

BT Hulin 59a, izdanje iz Vilniusa - Machon Tevel izdanje, Bnei Brak, 1961. (dalje: Vilne); Tur, Vilnius, 1923. Jore dea 79 i 80.

Tora je odredila znakove čistoće: “Ovo ćete jesti od svega što je u vodi: sve što ima peraje i krljušt...”( Lev 11,9). Zapravo, bitan je znak krljušt, jer, kao što je prije jednog i pol tisućljeća napisano u Talmudu: “svaka riba koja ima krljušt, ima i peraje”. 10 Sve vrste plodova mora: rakovi, škampi i dr. su zabranjeni i nazivaju se u Tori “odvratno iz mora” (Lev 11,10), iz jednostavnog razloga što nemaju krljušti. I zato: “Sve što nema peraje i krljušti u morima i rijekama od svega što se kreće u moru i od sve žive duše koja je u vodi, odvratno je za vas. I neka vam budu odvratni, njihovog mesa ne jedite i njihova strvina neka vam je odvratna.”(Lev 11,10-11). Ptice U slučaju ptica Tora nije odredila znakove čistoće, već je popisala nečiste ptice. Talmud11 objašnjava da je to vjerojatno stoga što je većina dopuštena, pa je lakše nabrojiti zabranjene: 9

BT Hulin 60b (Vilne). Slična situacija postoji sa zakonom o ribama (Lev 11,9-10), samo one koje istodobno imaju i peraje i krljušti, smije se jesti. Talmudski učenjaci izjavili su da, u skladu s predajom, “ako riba ima krljušti, uvijek ima i peraje te je dopuštena za jelo (BT Hulin 66b; gl. i MT Hilhot maahalot asurot 1,24). I opet, od dana kada je dan ovaj zakon, otkrivene su rijeke i mora i pogledali smo u dubine oceana, otkrili u njima mnogo različitih riba, no nije nađena niti jedna riba s krljuštima, a bez peraja. 10 Mišna u BT Nida 51b; s hebr. prev. K. D. ; BT Hulin 66b; vidi i Maimonid u Mišne Tora,Jeruzalem, 1974, (reprint varšavskog izdanja iz 1881.), Jad Ha-Hazaka = Mišne Tora (dalje: MT) Hilhot maahalot asurot 1,24. 11 BT Hulin 63a (Vilne).

‫רוח חדשה‬

“Ovih među pticama se gadite, neće ih se jesti, odvratne su: nešer, peres, oznija, daa i aja bilo koje vrste, orev bilo koje vrste, bat hajaana, tahmas, šahaf i nec bilo koje vrste, kos, šalah, janšuf, tinšemet, kaa, raham, hasida, anafa bilo koje vrste, duhifat, atalef.“ Nazivi ovdje nisu prevedeni, jer nam danas nije točno poznato o kojim se pticama radi. Ni rabin Samson Rafael Hirsch ih u svojem njemačkom prijevodu Biblije ne prevodi, već ističe da se prevođenje naziva ovih ptica temelji na pretpostavkama te da i Talmud dvoji oko točnosti prijevoda nekih od njih. U hrvatskome prijevodu Biblije u nakladi “Svjetlosti”, Lev. zak. 11,13, prevodi ih se kao: orao, orao strvinar, jastreb, tetrijeb, sokol, gavran, noj, kobac, galeb, lastavica, sova, gnjurac, ušara, labud, pelikan, droplja, roda, čaplja, pupavac, šišmiš.12 Osim tih ptica, nečista je i leteća gamad13, pri čemu se misli na različite kukce: muhe, komarce, pčele, skakavce i druge. Među njima su za jelo dopušteni hagav (vrsta skakavca), hargol (cvrčak) i solam (vrsta skakavca)14, kukci koje imaju četiri noge i skaču. Talmud15 govori o načinu za njihovo prepoznavanje. Jemenitski Židovi znali su ih prepoznati i jeli su ih. Zbog zabrane jedenja kukaca, mora se provjeravati sve voće i povrće, kako bi ga se očistilo od crva i kukaca koji bi se u njemu mogli naći. Vegetarijanstvo i mesna prehrana Kada je svijet stvoren, ljudi nisu smjeli jesti meso, nego samo biljnu hranu: “... dao sam vam sve raslinje koje ima sjeme ... bit će vam hrana.”(Post 1,29). Čovjek i sve životinje trebali su biti vegetarijanci. Mnogo kasnije, nakon deset naraštaja, nakon velikoga potopa, kada su Noa i njegovi sinovi 12 13 14 15

IZ RABINOVOG RIJEČ RABINA PERA

Ruah Hadaša

Vidi: Lev 11,13-19, Pnz 14,11-19. Lev 11,20-23. Vidi: Lev 11,22. BT Hulin 65b (Vilne).

izašli iz korablje, bilo im je dopušteno jesti meso:

drugim susjednim narodima kao što su Sirija i Egipat.20

“Strah i jeza pred vama uhvatit će svaku životinju na zemlji i svaku pticu na nebu i sve što plazi po zemlji i svu ribu u moru, dani su u vaše ruke. Sve živo što se kreće bit će vam jelo kao i zelenje, dao sam vam sve”.( Post 9,2-3).

3. SVINJA KAO SIMBOL

Iako je već u Noino doba postojala podjela na čiste i nečiste životinje16, od tada im je bilo dopušteno jesti svako meso, uz jedno ograničenje: “... ali meso s dušom njegovom, krvlju, ne jedite”(Post 9,4). Vrijedno je spomenuti zabranu jedenja mesa žive životinje.17 Ta zabrana jedna je od “sedam zapovijedi sinovima Noinim”.18 Ta zabrana jedino je prehrambeno pravilo namijenjeno ostalome čovječanstvu, dok su židovskome narodu dani mnogi i složeni zakoni kašruta. 2. ZABRANA KONZUMIRANJA SVINJETINE Kao što vidimo, jedna od spomenutih zabranjenih životinja je svinja. Ta životinja nosi slične nazive u semitskim jezicima: hazir na hebrejskom, hazira na aramejskom i hanzir na arapskom. Sus scrofa je znanstveni naziv te životinje. Tora posebno spominje svinju jer je jedini primjer stvorenja u čitavom životinjskom carstvu koje ima razdvojene papke, ali ne preživa, kao što Talmud ističe: „Onaj koji upravlja Svojim svijetom zna da nema druge osim svinje koja im razdvojene papke i nečista je; zato je Sveto pismo izričito spominje.“19 Međutim, zabrana jedenja svinjetine je u drevno doba bila zajednička i 16

Vidi: Post 7,2. BT Sanhedrin 59a (Vilne). 18 Vidi o sedam zapovijedi sinovima Noinim u Kotel DaDon, Židovstvo: život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, II. izdanje 2009., str. 351-357. (Dalje: K. D. ŽIDOVSTVO). 19 BT Hullin 59a (Vilne).; s aram. prev. K. D. 17

U židovskoj svijesti zabranu jedenja svinjetine se uzima vrlo ozbiljno i predstavlja nastojanje židovskog naroda da se odvoji od nežidovskog okruženja. Svinju, koju se smatra izuzetno mrskom životinjom, ne doživljava se samo kao vjersku zabranu, nego i kao simbol odvratnosti i udaljavanja od drugih ljudi. Mudraci svinju čak neće ni nazvati njezinim imenom, nego koriste eufemizam davar aher, “nešto drugo”21 uspoređujući je s izmetom i “hodajućim zahodom”.22 Empirijska je činjenica da se riječi “svinja” i “svinjarija” koriste u većini europskih jezika kao pogrdni i uvredljivi nazivi za zlikovce i gadne stvari i postupke. Osim toga, često postoje dva različita imena za svinje: jedno samo za životinje, a drugo se koristi i za životinje i za zlikovce ili za prezira vrijedno i ružno ponašanje.23 Rabini navode nekoliko razloga zbog kojih su svinje odvratnije od drugih nečistih životinja. Neki, kao rabin Isaac Arama (Španjolska 1420. – 1494.), vide to kao stvar duhovnosti; drugi, kao Majmonid, objašnjavaju da je svinja najprljavija među životinjama i dodaje medicinske i higijenske razloge vjerskoj zabrani: „Dopustite mi da kažem da je hrana koju nam Tora zabranjuje, sva ta hrana, vrlo loša u pogledu ishrane. Nemojte misliti da je sva zabranjena hrana štetna, osim svinje i masnih di20

vidi u: Encyclopedia Mikrait, Jeruzalem, 1971-1988. III, 90-94., Hazir. 21 BT Berahot 43b (Steinsaltz) ; BT Šabat 129b. (Steinsaltz) ; BT Pesahim 3a i 3b(Steinsaltz). 22 Jeruzalemski Talmud Berahot 2,3. (Venecija, 1523). 23 Na engleskom: swine & pig, na francuskom: porc & cochon. 49


IZ RABINOVOG PERA jelova. Nije tako jer je svinja pretjerano vlažna i izrazito masna. Štoviše, Tora je smatra odvratnom zbog pretjerane prljavštine, jer se hrani smećem. Vrlo dobro znamo kako je Tora stroga u pogledu prljavštine čak i u taboru u pustinji, a tim više u urbanim mjestima. Kad bismo uzgajali svinje za hranu, naše trgovine, pa i naši domovi, bili bi prljaviji od zahoda, što se čak i sad može zapaziti u nekim zemljama. Kao što znamo, mudraci su rekli: „Usta svinje su kao hodajuće fekalije.“(BT Berakhot 25a)”24 Mudraci su na sljedeći način komentirali kakav bi trebao biti stav što se tiče razloga za ovu zabranu: “Samo Mojih propisa moraš se pridržavati i vjerno slijediti moje zakone: Ja Gospod Bog sam tvoj  (Lev. 18:4) – ovo se odnosi na one stvari na koje Satan i narodi svijeta uzvraćaju [govoreći da nema razloga za zabranu], a one su:  jesti svinjetinu ... da ne biste rekli da je stvarno besmisleno, u tu svrhu Sveto pismo nas uči, “Ja Gospod” načinio sam te zakone i ti nemaš pravo razmatrati ih.”25 Tako vidimo da zabrana jedenja svinjetine spada u kategoriju zakona koji su iznad ljudskog shvaćanja. Nemamo sredstva da shvatimo važnost ili težinu ove zabrane, niti je na nama da se pitamo zašto je to bilo odlučeno. Svinja je simbol ružne i odbojne stvari kao biblijska alegorija kralja Solomona : “U gubici svinje zlatna brnjica: to je žena lijepa, ali besramna.” (Izreke. 11:22 IŠ26); i mnoge druge kao u kritici proroka Izaije, koji uzima svinju kao metaforu za ono što je ružno i odvratno: “jedu svinjetinu, meću u zdjele jela nečista.” (Iz. 65:4); “Ima ih koji 24

Maimonid, More Nevuhim, str. 652. ; s hebr. prev. K. D. 25 BT, Yoma 67b. (Steinsaltz).; s aram. prev. K. D. 26 Izdanje: Biblija. Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, prev. Ivan Ev. Šarić, 3. popravljeno izdanje, Split, Verbum, 2008, (IŠ). 50

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

kolju bika, ali i ljude ubijaju; žrtvuju ovcu, ali i psu vrat lome. Netko prinosi žrtvu, ali i krv svinjsku.” (Iz. 66:3), “Koji se posvećuju i očišćavaju za vrtove iza svećenika u sredini, pritom jedu meso svinjeće, nečisto, miševe; svi će izginuti”, veli Gospod.”.(Iz. 66:17 IŠ).

za tijelo iako je uvelike jedu i smatraju delikatesom.32 Štoviše, svinjetinu je zabranjeno jesti i iz higijenskih razloga kao što mudraci pišu:

Mudraci zato uspoređuju režim Rima sa svinjom:

Međutim, sličnosti između čovjeka i svinje su vrlo zanimljive: struktura ljudskih zuba slična je onoj kod svinja i oba ta bića su svejedi (meso, biljke i voće). Poznato je da se koža, gušterača i zalisci svinje koriste za transplantaciju kod ljudi. Zanimljivo je da su već u vrijeme Talmuda, prije 1500 godina, mudraci znali za bliskost između ljudi i svinja, kao u sljedećoj opasci mudraca:

“Također je svinja (Lev. 11,7) – odnosi se na poročno kraljevstvo Edom.”27  Kao svinje, i pas se smatra stvorenjem vrijednim prezira; ponekad se svinju spominje zajedno s psom da se izrazi gađenje, kao što vidimo gore kod Izaije i kao što Talmud kaže: “Onaj tko uzgaja pse je kao onaj koji uzgaja svinje”28; “Nema ničeg siromašnijeg od psa i ničeg bogatijeg od svinje “29. I Novi zavjet povezuje to na sličan način: “Dogodilo im se što veli istinita izreka: »Pas se vraća svojoj bljuvotini i okupana svinja valjanju u blatu.« “ (II Petrova poslanica 2:22); “ »Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas.“ (Evanđelje po Mateju 7:6). Svinja je simbol zabranjene hrane u cjelini.30 To se odnosi i na islam: zabrana jedenja mesa svinje spominje se eksplicitno u Kuranu četiri puta.31  Prema Majmonidu, svinjetina i loj su jedina hrana koju Tora zabranjuje, a za koju se pogrešno može pomisliti da nije štetno jesti je. Međutim, upravo je obratno jer ta hrana je loša i štetna 27

Midraš Vajikra Raba, Jeruzalem (reprint izdanja iz Vilniusa 1878.) 13.5. vidi i Midraš Tanhuma, Šemini 14.; s aram. prev. K. D. 28 BT Bava Kama 83a. vidi i Bava Kama 80a. (Vilne). 29 BT Šabat 155b. (Steinsaltz). 30 Mišna Gerim, Higger, New York, 1930-1937. IV poglavlje.; Tosefta Nazir, Lieberman, New York, 1965-1988., III poglavlje. ; BT Kidušin 82b. (Steinsaltz).; BT Hulin 17a. (Steinsaltz).; BT Joma 82a. (Steinsaltz).; BT Gitin 84a. (Vilne). 31 Sura al-Bikra, v. 173;  Sura al-Maida, v. 3; Sura al-Anaam, v. 145; Sura al-Nahal, v. 115.

“Deset mjera smetnji doneseno je na svijet; devet ih je primila svinja, a desetu cijeli svijet”.33

“Svinja je drukčija jer je njena utroba slična onoj ljudskoj.”34 4. ODNOS PREMA SVINJI TIJEKOM POVIJESTI Kao što smo rekli ranije, tijekom generacija, svinjetina je postala predstavnik svih namirnica koje Tora zabranjuje i obilježje različitosti između Židova i nežidova. Iako razmjerno ne tako stroga zabrana – kazna od strane židovskog suda za kršenje zabrane jedenja svinjetine nije tako teška – u javnosti se percipira kao vrlo ozbiljan prekršaj i mnogi Židovi je se drže, dok se mnogo ozbiljnijih zapovijedi, kao što su poštivanje Šabata, ne pridržavaju. Čak i nežidovi percipiraju tu zabranu kao karakterističnu za Židove, pa ne čudi da je već tijekom razdoblja Drugog hrama, tijekom Antiohovih uredbi, kada je Hram pretvoren u 32

Midraš govori da je umjesto svake zabranjene stvari Gospod dozvolio nešto drugo u zamjenu. Budući da je zabranio meso svinje, koje se smatra ukusnim, stvorena je zamjena za to: "Zabranio sam ti meso svinje, ali sam ti dozvolio jezik ribe znane kao šibuta, koja je kao svinja " Midraš Tanhuma, Shemini 12. 33 BT Kidušin 49b. (Steinsaltz)., s aram. prev. K. D. 34 BT, Ta'anit  21b, (Steinsaltz) vidi i Raši tamo.; s aram. prev. K. D.

‫רוח חדשה‬

Zeusovu palaču, na žrtveniku žrtvovana svinja, kao što je navedeno u knjizi o Hašmonejacima: “I napisa kralj proglas svemu svom kraljevstvu da svi moraju postati jedan narod i svaki mora ostaviti svoje običaje. I svi se narodi pokoriše kraljevoj naredbi. I mnogi Izraelci prihvatiše njegovo bogoštovlje i počeše žrtvovati idolima i ne svetkovati subotu. A kralj posla u Jeruzalem, i u ostale judejske gradove, poslanice po glasnicima da se svi imaju povesti za običajima tuđinaca koji su u zemlji, pa da se u Hramu dokinu paljenice, klanice i ljevanice; da se više ne svetkuju subote i blagdani; da se onečisti Svetište i sveti narod; da se podignu oltari, sveti gajevi i idoli pa da im se žrtvuju svinje i nečiste životinje; da se više ne obrezuju djeca, da se onečiste svakom nečistoćom i gnusobom i tako zaborave Zakon i izmijene sve običaje. Tko se ne pokori kraljevoj naredbi, osuđen je na smrt”.35 Istu zamisao možemo vidjeti i u priči o Elazaru koji je odbio jesti svinjetinu i radije umro kao mučenik, što pokazuje kako konzumacija svinjetine simbolizira odricanje od židovskih vrijednosti: “Eleazara, jednog od prvaka među pismoznancima, čovjeka već poodmakle dobi ali otmjene vanjštine, nagovorili su, silom mu otvarajući usta, da jede svinjetinu. Ali je on više volio slavnu smrt nego sramotan život, pa sâm dragovoljno pristupi mučilištu. Ali prije ispljunu ono što mu je bilo u ustima, kako treba da postupi svaki onaj koji se odlučno čuva onoga što nije dopušteno okusiti ni po cijenu ljubavi prema životu. Oni koji su predsjedavali tome bezbožnom obrednom obroku, kako su odavna poznavali tog čovjeka, uzeše ga nasamo nagovarati da sa sobom donese mesa koje smije uživati i koje je sam pripravio. Neka se samo pretvara da 35

1 Mak 1,44-50.

IZ RABINOVOG RIJEČ RABINA PERA

Ruah Hadaša

po kraljevoj zapovijedi jede od žrtvenog mesa. Učini li tako, izbavit će se od smrti njihovim čovjekoljubljem, na koje ih obvezuje staro prijateljstvo. Ali on stvori plemenitu odluku, dostojnu svoje dobi i ugleda svoje časne starosti i sijede glave i besprijekorna života sve od djetinjstva, a još većma dostojnu svetih zakona koje je postavio sam Bog: bez oklijevanja izjavi neka ga samo pošalju u podzemlje. »Ne dolikuje našoj dobi pretvarati se, pa da mnogi mladići pomisle kako je Eleazar sa devedeset godina prešao na tuđinske običaje. Zbog svog pretvaranja da spasim ono malo prolaznog života, mogli bi i sami zastraniti, a ja bih tako na svoju starost navukao ljagu i sramotu. Jer, sve kad bih sada i umakao ljudskoj kazni, ni živ ni mrtav neću izbjeći rukama Svemogućega. A sada, junački se odričući života, pokazat ću se dostojnim svoje starosti i mladićima ostaviti plemenit primjer kako se za časne i svete zakone valja spremno i velikodušno izložiti smrti.« Nakon tih riječi odmah pristupi mučilištu. Oni koji su ga vodili, promijeniše dotadašnju naklonost u mržnju: njegove riječi činile im se ludošću. Kad je već pod udarcima umirao, uzdahnu i reče: »Gospodin, koji posjeduje sveto znanje, dobro zna da sam se mogao izbaviti od smrti, ali da na svom tijelu podnosim teške muke bičevanja jer u duši radosno sve to podnosim u strahopoštovanju prema njemu.« I tako je on preminuo i svojom smrću ostavio ne samo mladeži nego i većini naroda primjer hrabrosti i spomenikkreposti.”36 Generacijama su neprijatelji Židova namjerno koristili svinje da napakoste Židovima. Najstariji verzija priče o majci čiji su sinovi umrli smrću mučenika, pripovijeda: “Dogodilo se i da su sedmero braće i njihova majka bili zarobljeni, a kralj ih je prisilio 36

2 Mak 6,18-31;. vidi i poglavje 7.

da jedu zabranjeno meso svinje, te su ih tukli šibama i bičevima.”37  Tri naraštaja kasnije ispričano nam je o građanskom ratu između sinova Janaijevih i Hašmonejke Šlomcijon: “Kad su se kraljevi iz kuće Hašmonejaca međusobno borili, Hirkanus je bio unutra, a Aristobulus izvan. Običavali su svakog dana u košari spustiti dolje denare (kovanice) i gore, u zamjenu za njih, povući (životinje za) stalno žrtvovanje. Neki starac koji je bio vičan u grčkoj mudrosti, razgovarao je s njima na grčkom, rekavši: ‘Dokle god obavljaju hramsku službu, neće ti se predati.’ Sutradan su spustili denare u košari, a gore povukli svinju. Kad se uspela do polovice zidina, kandže su joj se zaglavile (u zid), a zemlja Izraelova se zatresla na udaljenosti od četiri stotine parasanga. U to vrijeme su izjavljivali: “Proklet bio čovjek koji uzgaja svinje38 i proklet bio čovjek koji svog sina uči grčkoj mudrosti!”39 Tijekom 15. stoljeća, Židove koji su bili prisiljeni preobratiti se na kršćanstvo, u Portugalu su nazivali maranosima (u značenju „prljav“, „nečist“, „svinja“) jer su u javnosti jeli svinjetinu kako ih ljudi ne bi sumnjičili da se potajno drže židovskih običaja, da su, zapravo, i dalje Židovi. Ti „conversosi“ (preobraćenici), kako su ih nazivali u Španjolskoj, nazivani su „chuetas“ na Balearskom otočju, što znači oni koji jedu svinjetinu. U suvremeno su doba herojska djela Židova koji su odbili podvrgnuti se toj zabrani, postala nacionalni simbol. Vrlo je važno ponoviti da većina sekularnih Židova na svinju gleda kao na simbol antijudaizma, a ne kao na vjersku zabranu. Na primjer, Berl Katznelson40, sekularni Židov, intel37

2 Mak 7,1 Tosefot BT Pesahim 23a (Steinsaltz), dodano je daljnje ograničenje protiv uzgoja svinja, čak i za nežidove. 39 BT Sota 49b. (Vilne)., s aram. prev. K. D. 40 Berl Katznelson ( 1887. – 1944.) je bio jedan 38

51


IZ RABINOVOG PERA ektualac, rekao je sljedeće: “Ne znam kako će našoj djeci biti ispričano, s emocijama i ukusom, o odanosti starog Elazara i o Hani i njezinih sedmero sinova, ako se upravo do onog zbog čega su ubijeni, u našim životima ne drži. Ne znam kako to ispričati djeci s čuđenjem i divljenjem – o njenim malim herojima,o kantonistima41 koji su pretrpjeli glad i štrajkove, a nisu stavili svinjetinu u usta … Mrzim svinje, ali još više mrzim uzgajivače svinja“.42 Gađenje prema svinjama dovelo je do nekoliko uredbi kao što su zabrana prolaska između dvije svinje i zabrana da svinja prođe između dva čovjeka43 te zabrana izgovaranja Šema44 dok se gleda u svinjsku njušku.45  Neki rabini izuzeli su od zapovijedi mezuze stanovnike grada u kojem ima svinja, baš kao što su izuzeli od zapovijedi mezuze svako prljavo mjesto. Drugi kažu da su dužni staviti mezuzu, ali od intelektualnih utemeljitelja i vođa Radničkog cionizma, utjecajan u stvaranju moderne Države Izrael, pisac, mislioc i prvi urednik Davara, dnevnih novina radničkog pokreta. 41 Kantonisti su bili sinovi regruta koje je u 19. stoljeću ruska vlast odvodila i školovala u tzv. garnizonskim školama kao dio vojske dok nisu postali punoljetni i bili regrutirani u oružane snage. Tijekom vladavine cara Nikole I među kantonistima su bili i Židovi, a vlasti su ih prisiljavale na pokrštavanje. Ti vojnici su se zvali Nikolajevi vojnici. Kantonistički sustav je ukinuo car Aleksandar II 26. kolovoza 1856. 42 Berl Katznelson, “ad hehan ahavat Israel magaat” u DAVAR 6. siječnja 1944.; Divre Hakneset Hašlišit svezak XX, str. 2389. , s hebr. prev. K. D. 43 Pesahim 111a (Steinsaltz), Raši tamo. 44 Šema – Šema Israel – čuj, Izraele; početne riječi rečenice „Čuj, Izraele, Vječni je naš Bog, Vječni je jedan“ (Pnz 6,4); jasno izražava jedinstvenost židovskog naroda i monoteističko vjerovanje; središnja i najvažnija molitva, jedina koja se u cijelosti nalazi u Tori, koja zapovijeda da ju se čita dvaput dnevno, ujutro i navečer („kada liježeš i kada ustaješ“, Pnz 6,7); govori se i pred umirućim, dok duša izlazi, i u trenutku mučeničke smrti. 45 BT Berahot  28a (Steinsaltz);    Maimonid, MT Hilkhot Keriat Shema 3.13. 52

je moraju pokriti.46 Rabini zabranjuju i raspravu o svetim stvarima ako kraj prozora stoji svinja. Budući da je svinja toliko mrska i da je simbol prezrenih naroda, rabini su odredili da se nigdje ne smije uzgajati: “Ne smije se uzgajati sitnu stoku u zemlji Izraelovoj, ali se smije u Siriji i u pustinji koja je u zemlji Izraelovoj… Nigdje se ne smije uzgajati svinje.”47 5. SITUACIJA U IZRAELU Razvoj svinjogojstva u Izraelu na samom početku za vrijeme Britanskog mandata, naročito u vrijeme nestašica tijekom Drugog svjetskog rata, imao je uzlazni trend u sektoru poljoprivrede. Karakteristike svinjskog mesa kao efikasnog izvora mesa ubrzale su širenje uzgoja čak i za vrijeme nestašice mesa u Izraelu u ranim pedesetima prošloga stoljeća. Zbog negativnog statusa koji ima u religiji i nacionalnoj židovskoj tradiciji, vlasti u početku nisu bile sigurne kako nasloviti taj poljoprivredni sektor. No, ubrzo je povećan uzgoj svinja izazvao ozlojeđenost, posebno u židovskoj vjerskoj zajednici. Čak i mnogi svjetovni Židovi ne vole svinje, ali vjerska zajednica i njeni predstavnici vodili su beskonačni rat protiv toga u vladi, u Knesetu (saboru), u vladinim službama i kod lokalnih vlasti. Početni napori da se donese zakon protiv uzgoja svinja, ili barem da ga se ograniči na područja koja će služiti samo za potrošnju mesa kršćanske populacije, počeli su 1953. godine. Međutim, nisu u tome uspjeli jer nisu imali podršku premijera Ben-Gurio46

Mordechai (jedan od najvažnijih  posekim  u 13.. st. Franco-Germany), na kraju Hilkhot Mezuzah (Vilne). 47 Mišna, Bava Kama 7.7. Pinhas Kehati, Jeruzalem, 1987. (dalje: Kehati); s hebr. prev. K.D.; vidi i Maimonid MT, Hilhot Nizkei Mamon 8.9; Šulhan Aruh (dalje: ŠA), Ketuvim; Jeruzalem, 1992., Hoshen Mishpat 409.2, Siftei Cohen, Yore Dea 117.1.

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

na koji je, kao i mnogi drugi, smatrao to pitanje dijelom borbe za karakter Države Izrael i odnos između religije i države. Kompromisno rješenje Vlade da se administrativnim nalozima uzgoj svinja ograniči na gradove s kršćanskom arapskom populacijom u sjevernom Izraelu, nije uspio zbog poteškoća u provedbi i diskvalifikacije tih naloga od strane Vrhovnog suda. Godine 1956. Država Izrael je donijela „zakon mogućnosti“ koji daje lokalnim vlastima moć da donosi podzakonske akte o zabrani ili ograničavaju uzgoja svinja i trgovanja proizvodima od svinjetine. Međutim, to nije popravilo stanje, pogotovo zato što mnoge lokalne vlasti nisu poduzele ovaj korak jer taj zakon ne zahtijeva od lokalnih vlasti da usvoje takve podzakonske akate. Broj svinja koje su bile uzgojene i zaklane dosegao je nekoliko desetaka tisuća godišnje u ranim šezdesetima. Zahtjev za tim mesom podržale su desetine židovskih i arapskih kršćana zaokupljenih uzgojem svinja u neposrednoj blizini velikih gradova, kao i deseci kibuca u centru i na periferiji koji su osnovali organizaciju koja je radila na poboljšanju i proširenju kolektivnog svinjskog stada. Ova industrija djelovala je bez pomoći državnih vlasti koje u izraelskoj poljoprivredi potiču proizvodnju sirovog mesa, osim svinjetine. Očigledan neuspjeh svih pokušaja da se zabrani i ograniči uzgoj svinja, doveo je krajem 1961. godine napokon do pristanka vođa Mapaija – vodeće izraelske stranke – da se donese zakon koji će zabraniti svinjogojstvo u cijeloj zemlji, osim u devet zajednica u Galileji, gdje je živjelo arapsko kršćansko stanovništvo. Godine 1962. država je donijela Zakon o zabrani uzgoja svinja48, kojim se zabranjuje u židovskim 48

Cijelu formulaciju zakona na hebrejskom može se vidjeti na: http://main.knesset.gov. il/Activity/Legislation/Laws/Pages/Law-

‫רוח חדשה‬

IZ RABINOVOG RIJEČ RABINA PERA

Ruah Hadaša

naseljima uzgajati ili držati svinje koje će služiti za prehranu. Zakon glasi: “ Ne smije se uzgajati svinje, niti držati ih, niti ih klati.” Prema Zakonu o zabrani uzgoja svinja, svinje se smiju uzgajati za potrebe istraživanja. Ovaj zakon je napokon u kratko vrijeme promijenio situaciju. Godinu dana nakon što je zakon stupio na snagu i Ministarstvo unutarnjih poslova pod vodstvom Nacionalne vjerske stranke energično ga počelo primjenjivati, gotovo sav uzgoj svinja u Izraelu preseljen je u nekoliko gradova u Galileji. Zakon o zabrani uzgoja svinja ne zabranjuje prodaju svinjetine, a na temelju ranijeg zakona koji su donijele lokalne vlasti (posebna dozvola), njih nekoliko donijelo je podzakonske akte o zabrani ili ograničavaju takve prodaje. Još od osnutka države, ovi podzakonski akti bili su uzrok za mnoge pravne borbe, od kojih su većina bile tužbe privatnih tijela i pojedinaca protiv lokalnih .49  Godine 2004. Šinui stranka je uputila priziv Vrhovnom sudu protiv pojedinih lokalnih vlasti u vezi ovih ograničenja. O prizivu je presudila skupina od devet sudaca, na čelu s Aharonom Barakom, glavnim sucem Vrhovnog suda. Odlukom Vrhovnog suda50 suda utvrđeni su kriteriji za donošenje podzakonskih akata u okviru zakona lokalnih organa vlasti (Posebna dozvola) kao i uputa da predmet treba vratiti tuženim gradskim općinama na ponovno razmatranje važećih podzakonskih akata u svjetlu ovih kriterija. Ti kriteriji se temelje na

„ravnoteži između kršenja vjerskih i nacionalnih osjećaja s jedne strane, i kršenja ljudskih prava s druge strane.” Objašnjavajući povredu vjerskih i nacionalnih osjećaja, Sud je rekao:

“Glavni cilj na kojem se temelji Zakon lokalnih vlasti (Posebna dozvola) jest želja da se zaštite osjećaji Židova koji svinju smatraju simbolom nečistoće. Ta percepcija je, naravno, u svom temelju vjerska percepcija. U židovskim očima, svinja je od pamtivijeka smatrana simbolom odvratnosti i gađenja.  U isto vrijeme, ta židovska percepcija nije tek izraz zakona o kašrutu jer oni nisu ograničeni samo na meso svinje. U zabranu konzumiranja svinjetine je ugrađeno, pored vjerskog razmatranja i u odnosu na njega, i nacionalno razmatranje, što je osim vjerskog, povezano sa zakonima kašruta, a koje dijele mnogi koji nisu ni religiozni, niti tradicionalni. Židovska povijest je prepuna priča o junaštvu Židova koji su radije umrli nego da jedu svinjetinu. U kolektivnom pamćenju židovskog naroda duboko je ugrađena svijest o neprijateljima Izraela koji su generacijama koristili i svinje progoneći i ponižavajući Židove. Odbojnost prema konzumiranju svinjetine duboko je u nacionalnoj svijesti židovskog naroda te u njegovoj duši.”51 Time je Vrhovni sud potvrdio da zabrana jedenja svinjetine nema samo vjersko značenje, nego i nacionalno 6. SVINJA NA KRAJU DANA (simboličkom kraju zemaljske povijesti)

Primary.aspx?t=lawlaws&st=lawlaws&lawitemid=2000081

Iako se svinju smatra najomraženijom i najodbojnijom od svih stvorenja, postoji midraš52 koji kaže: “Suđeno je da je Sveti, blagoslovljen bio,vrati

49

51

Barak-Erez, “Gilgulo shel Hazir:   Mi-Semel  Leumi  le-Interes  Dati,”  Mishpatim  xxxiii 403, 2003. 50 HCJ 953/01, 1355/01, 7406/01, 2283/02, MK Marina Solodkin and Shinui v. Minister of Interior and Beit Shemesh, Carmiel and Tiberias Municipalities, 7. prosinca 2003.

Dijelovi 20. odjeljka sudske odluke. s hebr. prev. K. D. 52 Midraš - tumačenje; komentari Tore; dvije su vrste midraša: agadički (pripovjedački) i halahički (propisujući); prikupljeni u zbirkama. Vidi još o Midrašu u K. D. ŽIDOVSTVO str. 503-505.

nama “.53 To u osnovi znači da će nama svinjetina biti dozvoljena na kraju dana. Međutim, treba napomenuti da se to ne javlja ni u Babilonskom talmudu, niti u Jeruzalemskom. Niti se pojavljuje u ranijim midrašima, niti ima naznake o tome kod najranijih rabinskih autoriteta. Neka gledišta kazuju da će u budućnosti meso svinje biti dopušteno tek nakon što Bog dâ ovoj životinji pokazatelj koji joj nedostaje da bi bila košer, a to je – preživanje. Drugi su tvrdili da će to biti dopušteno privremeno, samo kao hitan nalog na temelju “Vrijeme je da se radi Gospode, prelomiše zakon tvoj” (Ps. 119,126) baš kao što je bilo dopušteno u vrijeme osvajanja.54  Neki učenjaci danas su skloni sumnjati u autentičnost te izjave, gledajući na to kao na krivotvorenje ili iskrivljavanje teksta, što je odraz kršćanskog utjecaja. Međutim, drugi, poput Steinsaltza, vjeruju da je opaska autentična.55  Završit ćemo ovaj članak riječima midraša: “U budućnosti će Sveti, blagoslovljen bio, objaviti: Neka svatko tko nikad nije okusio svinjskog mesa dođe i uzme svoju nagradu ... Tako će on lijepo uzvratiti onima koji imaju pravo na nju.”56 53

Midraš ha-Gadol on Leviticus, A. Steinsaltz ed., Jerusalem 1976,  Shemini  11.7, p. 249. , s hebr. prev. K. D.; Vidi i Midraš Šoher Tov . NY, 1948, str. 268. ,vidi i response R. David Ben Zimra (1479 - 1573), Jeruzalem, 1972. II, 828. 54 Vidi BT Hulin  17a. (Steinsaltz)., s aram. prev. K. D. 55 A. Steinsaltz, "Atid ha-Kadosh Barukh Hu le-Hahaziro," Tarbiz (1967), pp. 297-298. 56 Midraš Tanhuma,  Shemini  12. ; s hebr. prev. K. D. 53


PRIČAONICA

Steuer Magdolna potekla je iz građanske obitelji. Njezin djed, Steuer Gyula Jonas je bio vlasnik najpoznatije kavane „Abbazija“. Njen otac, Steuer Viktor bio je profesor i ravnatelj prirodoslovne gimnazije, a majka Reinitz Anna, sestra tada poznatog skladatelja Bele Reinitza. Magdušku, kako su je zvali iz milja, nisam poznavala. No sat, koji je jednom kupila, sada tamo na Balatonu, kuca. Dosta točno pokazuje vrijeme. U mom djetinjstvu često bi se kvario. No svejedno bi stajao na zidu. Postoje takvi satovi, što samo stoje tako, naizgled bespotrebni.

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

RIJEČ PRIČAONICA RABINA

... na kojima svijet ostaje...

Agi Da-Don

Maja Cimeša Samokovlija

repper Budapest. Toliko se vidi na brojčaniku drvenog zidnog sata. Sve je drugo izblijedilo na bijelome emajliranom brojčaniku.

Poput ovog zidnog sata, više od njegove funkcije. Gledam ga u kući svojih roditelja na Balatonu, ali ne samo zato jer je star; ovaj zidni sat pripadao je mojoj baki.

‫רוח חדשה‬

Zidni sat

T

Rimski brojevi. S jedne i s druge strane crne rupe i mali ključ za navijanje. Bakreni krug oko filigranskih brojki. Ukrašen, ali nenametljiv. Poput žene koja zna da je elegantna i pazi na detalje, no također je svjesna da vanjština nije najvažnija, nego nutrina koja zrači prema van.

Ruah Hadaša

našao se s ostalom brojnom starudijom na hrpi izbačenoj na ulicu. Moja mlada Magduška, sad više ne kao časna sestra, šetala je ulicom. Provirila je u jedan ulaz blizu Istočnog kolodvora (Keleti palyaudvar). Tamo se prije rata nalazila, skrivena, jedna ortodoksna sinagoga. odnijeli ga skupa s drugim zaplijenjenim predmetima. Magduška je taj sat kupila svojim roditeljima. Brzo nakon prisilnog izručenja, počelo je skrivanje. Moju baku spasio je jedan svećenik, po imenu Pater Paloš. Imao je izuzetno dobru dušu. Magduška je ušla u samostan... Za to vrijeme zidni sat je ležao skupa s drugim otuđenim predmetima u dobro čuvanom njilaškom skladištu. Nije mu se tamo svidjelo. Navikao se bio na jak Maguduškin glas, na njenu dobru i vedru narav. I tako je sat počeo s otporom...

Znatiželja ju je privukla tamo. Na vrhu hrpe ugledala je svoj zidni sat! Odmah ga je uzela i odnijela ga doma. Dali su ga popraviti i sat je ponovno počeo kucati. Moj otac je naučio gledati na sat pomoću njega. Ipak je njegova majka bila profesorica, doduše mađarskog i povijesti. Umrla je prerano, u vlastitom dnevnom boravku, dok ju je njezin dvadesetogodišnji sin držao u naručju. Srčani udar. Tad je sat stao.

Kao prvo, stao je. A onda se razbilo staklo. Za vrijeme selekcije uspio je čak da njegovi federi totalno zakažu. Pored toliko puno vrijednih i skupih predmeta, on je bio samo jedan sasvim običan zidni sat, koji nikome nije trebao.

Sada, u kući mojih roditelja, u njihovom dnevnom boravku, zidni sat ponovo kuca… Nema potrebe gledati na mobitel koliko je sati.

I zbog toga su ga bacili. Pred kraj rata

M – A – G – D – U – Š – K – A.

D

raga naša škola je smještena na Gornjem gradu u samome srcu Zagreba. Sa svojih sedamdesetak učenika jedna je od najboljih i najkvalitetnijih škola u Zagrebu, a i u samoj državi Hrvatskoj. To nam pokazuju visoki rezultati osvojeni na gradskim i državnim natjecanjima, povratna informacija naših bivših učenika te njihovi rezultati u gimnazijama i na fakultetima. Nerijetko i hvalospjevi bivših i sadašnjih roditelja naše škole te pohvale svih onih dobre volje koji nas nisu upoznali, ali o nama pričaju lijepe stvari. Ovim putem svima zahvaljujemo.

budućnost i za naše najmlađe te kako nam naši osobni interesi nisu bitni dokle god imamo mlade... Na kojima svijet ostaje.

Svi smo jako ponosni na našu školu i našu djecu. Vrlo često spominjemo kako nam je škola najblistaviji dragulj, ponos i ures naše zajednice, kako na mladima svijet ostaje i kako sve što radimo radimo za

Kako politici nije mjesto u članku o školi, odlučili smo izaći u susret svima onima koji imaju valjani razlog zašto nas nisu došli posjetiti i to tako da kroz slova školu dovedemo vama u domove.

No koliko je to, što vrlo često izgovaramo, točno, samo mi unutar sebe znamo. Možda malo više znamo i mi koji smo zaposleni u školi i koji svaki dan provodimo na Gornjem gradu u srcu grada Zagreba i vidimo protok ljudi koji kroz našu školu prođe. Žalosno je reći da su najrjeđi posjetitelji škole baš ti isti koji se školom ponose i kite u vidu fraze koja je u određenim situacijama baš zgodna za spomenuti kako bi se prikrili osobni interesi.

U prvom dijelu upoznat ćemo vas s jednom našom učenicom i to kroz pisani uradak koji je napisala u okviru nastave hrvatskog jezika, a s naglaskom na Jom Hašoa. Ime joj je Lea Ljubotina i učenica je kita zain-a, tj. sedmog razreda. Lea je u našu školu, na našu veliku žalost, došla tek u šestom razredu, a mi smo se u nju na prvi pogled zaljubili. Jedna prelijepa, skromna, pametna, draga, topla, uspješna, vrijedna i ambiciozna pčelica koja svojim entuzijazmom i ljubavlju prema učenju i ravnopravnosti, željom za znanjem i poštenjem, svojom beskrajnom energijom budi nadu u bolje sutra. Gledajući učenike kao što je Lea, znamo i sigurni smo da su mladi... na kojima svijet ostaje, dobar temelj za blistavu budućnost, koliko god nam se ona danas dalekom činila.

Ugodnim, bakrenim glasom on zvoni osam puta:

Postoji nešto, što sam znala oduvijek, još otkad sam bila sasvim mala: na njegovoj stražnjoj strani nalazi se veliko, tiskano slovo Ž i Davidova zvijezda i rukom napisan inventarski broj. S vremena na vrijeme sam skidala taj lagani sat sa zida i dugo promatrala to što je na njemu bilo neizbrisivo. Kakve su to bile ruke, s kakvom rutinom su ispisivale taj inventarski broj, bez greške. Točno su izabrali debljinu slova Ž, umočili u crnu boju i 54

55


PRIČAONICA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Tako sam saznao da mudrac uči od svih ljudi Lea Ljubotina

G

rad je bio pust te večeri. To i nije bilo iznenađujuće budući da se magla nadvila nad njega. Nisam volio maglu, ne volim je ni sada. Noć je djelovala jezivo, sablasno u njoj, kao da je sva radost svijeta bila oduzeta. No moju radost nije mogla oduzeti. Zašto? Zato što sam bio samouvjeren i snažan? Ah, ne, ne… Naime, moja radost bijaše već oduzeta. Stajao sam, smrzavajući se, u jednoj od ulica na rubu grada. Bit ću precizniji, bio je to dio grada u koji su nas smjestili. Nas, koji im nismo odgovarali, koje su prezirali. Namijenili su nam najbjedniji dio grada okruživši ga zidovima te postavivši čuvare koji su nas danonoćno promatrali. Krali su našu radost i one koje volimo. Uništavali su naše živote i snove. Mnogi su ostali bez svojih djetinjstava, gubili mladost. Jedan od njih bio sam ja. Nisam o tome razmišljao one večeri. Stajao sam naslonjen na stari kameni zidić kraj rijeke Visle. Pogled mi bijaše usmjeren preko nje, na najstariji i najljepši dio grada, Kazimierz. Bilo je to mjesto gdje sam proveo prekrasnih deset godina, ne razmišljajući da ću ga ikada napustiti. A sada, bio sam okružen bijedom. Skitao sam ulicama bez ikakvog straha da ću biti ulovljen. Sve je bilo pusto, a samo bi kakav prosjak ili promrzlo siroče sjedili iza ugla. Mirno sam prolazio kraj njih jer već se bijah pomirio s time da im ne mogu pomoći… „Levi! Levi Fridman!” začuo sam glas iza sebe. Ugledao sam čovjeka, visokog, u sivoj uniformi koja se nije uklapala u ovo bijedno mjesto. 56

Djelovao je kao njemački vojnik, no razlikovao se u jednom važnom detalju, koji je u potpunosti umanjivao važan izgled njegove uniforme. Bila je to šesterokraka plava zvijezda na bijeloj vrpci, omotanoj oko njegove desne ruke. Isto obilježje imao sam i ja. „Nije li malo kasno za noćnu šetnju?” „Ako ne sada, kada? Moj otac je to često govorio, Josefe,” odgovorio sam mu. On kimne glavom te reče: „Pa dobro je govorio.” Josef i ja nastavili smo pričati o malim nevažnim stvarima. O temama o kojima tijekom rata nitko ne priča – onim svakodnevnima. Josef Banarski pripadao je Službi reda krakovskog geta. Moja majka je prezirala te ljude. Govorila je da mrze sami sebe i svoj narod. Služba reda bijaše poseban odred Židova odanih nacistima. No to nije moglo promijeniti njihov status, u nacističkim očima oni bijahu niža, bezvrijedna bića. Bez obzira na majčin stav te stav svih stanovnika geta, Josef mi je bio drag. On i ja dolazili smo iz različitih obitelji, moja obitelj bila je jedna od religioznijih, dok Josef nije bio vjernik, ali je itekako bio svjestan svog podrijetla. Znao je kada su pretresi stanova u getu te me uvijek upozoravao, a ja sam mu bio zaista zahvalan na tome. Vjerovao sam mu. Zbilja sam mu vjerovao… „Trebao bih poći, majka će se zabrinuti...“ rekao sam. Više nisam mogao trpjeti hladnoću. Josef nije obraćao pažnju na moje

riječi. Pokušavao je upaliti cigaretu dok je gledao kroz maglu. „Dobro, dobro, neću te više zadržavati. Cigaretu?“ upitao me pokazavši na kutijicu. Svakog puta bi me ponudio, a ja bih ga uvijek odbio s drugačijim razlogom. „Četrnaest mi je godina,“ rekao sam. Josef se nasmiješio: „Meni je devetnaest, no kakve li koristi od toga?“ Nisam razumio što je time htio reći, već sam ga pozdravio i uputio se kući, ako bi se to mjesto uopće moglo tako nazvati. Ubrzo sam stigao u Lavovsku ulicu. Uspeo sam se stubama do trećeg kata i ušao u mali dvosobni stan. Prizor koji sam ugledao bio je svakodnevan. Slabašna žena hodala je po skučenoj sobi držeći u naručju dijete od jedva mjesec dana. Majka me brzo pogledala, no nije progovorila. Bila je iscrpljena mojim malenim bratom. Bijaše on vrlo bolestan što i nije bilo neobično s obzirom na to u kakvim je uvjetima živio. Majka mu je nadjenula ime Alter što na jidišu znači star, u nadi da će dječak doživjeti duboku starost. U kutu sobe sjedile su moje mlađe sestre, Golda i Ester. Nikada mi nije bilo jasno kako su njih dvije provodile dane, uvijek su djelovale zadovoljno. Eh, bijaše to moja obitelj, obitelj koja je pokušavala nastaviti život bez glave obitelji – moga oca. Moj otac Emanuel bijaše častan čovjek. Ugledan rabin i poštovana

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

osoba u prijeratnoj zajednici. No jednoga dana bijaše pozvan u ured Službe reda; vjerojatno zbog svog zanimanja koje više nikome nije bilo korisno. Bilo je mnogo takvih slučajeva, a spašeni bijahu jedino ljudi s obrtničkim zanimanjima. Ostali bi odlazili i više se nikada ne bi vratili, kao i moj otac. U stanovima geta živjelo je više obitelji. Ponekad bi živjelo i do dvadesetak ljudi u jednoj sobi. Moja obitelj bijaše bolje sreće. U malom dvosobnom stanu živjela je i gospođa Rosenberg, zvana Mila. S njom bijahu još dva sina, Adam i Zelig te kći, moja vršnjakinja, Malka. Njihov otac bijaše pozvan onog dana te nestane, zajedno s mojim. Iscrpljen, otišao sam u susjednu sobu u kojoj su spavali dječaci. Promatrao sam ih neko vrijeme sve dok nisam pogledao kroz prozor; magla se povukla, nebo bijaše čišće. Čuo sam polako škriputanje vrata, Malka me gledala kroz njih. „Iskreno, nadao sam se da je to moja majka. Ne razgovara sa mnom već mjesecima.“ Rekao sam joj smireno. „Pa to i nije tako čudno“, reče Malka ulazivši u sobu, „ sličan si ocu.“ Nisam joj odgovorio. Sve to vrijeme srdio sam se na majku misleći da je zbog novoga djeteta zaboravila na mene. Um mi se razbistrio. Malka se došetala do prozorske daske; stajali smo jedno nasuprot drugome. Gledao sam ju, no ona mi nije uzvraćala pogled. Oči joj bijahu usmjerene prema starom vlažnom podu. „Što misliš, kada će sve ovo završiti?“ pokušao sam započeti razgovor. „Točno na vrijeme.“ Tiho reče Malka promatrajući pod. Rijetko sam razgovarao djevojkama. Od malena sam bio učen da ne razgovaram o svakodnevnim površnim temama, da ne brinem o detaljima. Ali osjećao sam potrebu za razgovorom i osobom koja će me saslušati, a znao

RIJEČ PRIČAONICA RABINA sam da je i Malka osjećala isto. „Zašto ne razgovaraš sa mnom?“ upitao sam je, trudeći se pritom da ne zvučim nasilno. Ona polako podigne glavu i pogleda me ravno u oči; protrnuo sam. „Pitao si me što mislim o svemu ovome, zar ne?“ rekla je tihim tonom kojim je uvijek odgovarala. Potvrdno sam kimnuo. „Mislim da ništa zlo na ovome svijetu nema priliku za pobjedu, znaš li zašto? Zato što se zli ljudi ne nadaju, oni su uvjereni da će postići svoje ciljeve. Dobri ljudi, pak imaju nadu, no s vremenom je gube. Ne smijemo biti nestrpljivi jer sve ima svoje vrijeme.“ Izgovorila je sve brzo, ali sa sigurnošću u to što govori. „Moj otac je to često govorio, to da sve ima svoje vrijeme.“ Malka se samo nasmiješila. Često sam spominjao svoga oca, tako sam čuvao uspomenu na njega… Sljedećeg jutra, prvo što sam ugledao bijahu tmurni oblaci. Mislio sam da će mi oni biti najveća briga toga dana, no prevario sam se, eh stvarno sam se prevario. 13. ožujka 1943., subota – dan koji ću pamtiti zauvijek. Dok sam se budio čuo sam glasove, no bio sam uvjeren da mi se priviđa. S vremenom glasovi su postajali sve glasniji; morao sam saznati što se događa. Krenuo sam prema prozoru, ali naglo otvaranje ulaznih vrata me zaustavi. Adam i Zelig probudili su se gledajući me kao da traže nekakvo objašnjenje. Nije mi bilo jasno što se događa, volio bih da mi to nikada nije bilo jasno. Malkina braća i ja pošli smo u drugu sobu. Prizor koji smo tamo zatekli nije bio nimalo lijep. Njemački vojnik nestrpljivo je čekao gospođu Rosenberg koja je očajnički pokušavala pronaći svoju nepostojeću radnu dozvolu. Moja majka u naručju je

držala Altera dok su se iza njene haljine skrivale moje sestre. Bijahu prestrašene, blijede, djelovale su poput duhova. Malka je uspravno stajala na sredini sobe gledajući u daljinu. U njezinim se očima nije nazirao strah, već očaj. Ubrzo u sobu uđoše još trojica vojnika. Jedan izvadi popis te stade prozivati naša imena. Nakon što su se uvjerili da smo svi na okupu, nasilno nas istjeraše iz zgrade. Tada sam shvatio što se događa – bio je to kraj geta. Bilo je zbilja mnogo ljudi na ulici i uskoro više nisam mogao vidjeti svoju obitelj. Svi su se kretali u redovima praćeni vojnicima i članovima Službe reda. Odlučio sam pronaći Josefa te sam se priključio jednom od redova. I tada sam ga ugledao. Na glavnom trgu su razdvajali muškarce od žena stavljajući ih u zasebne skupine. Josef je bio među njima. Pokušavao je odvojiti dijete od slabašne žene – moje majke. Tada sam shvatio da mi neće pomoći, bio je upravo onakav kakvim ga je moja majka doživljavala. Naposljetku je mojoj majci oduzeo Altera i predao ga zbunjenom gospodinu u muškom redu. Osjećao sam toliku mržnju, prema svemu što se događalo, no najviše me razočarala Josefova izdaja. Bijes me preplavio. „Izdajniče!“ viknuo sam tako da su sve oči bile uprte u mene. Nekoliko sekundi kasnije nastavili smo se kretati. Nisam znao kamo idem. Mržnja u meni bijaše jača od straha. Čuo sam slabašan glasić kako doziva moje ime. Ugledao sam Ester koja je izlazila iz ženske skupine pokušavajući mi se približiti. Jedan od vojnika viknu, naglo sam okrenuo glavu. Zatim se začu pucanj. Nisam znao što se dogodilo Ester, znao sam samo da više ništa u mome životu neće biti isto. Nakon gotovo pola godine bijah se naviknuo na rano ustajanje i kasno lijeganje. Više nisam razmišljao 57


PRIČAONICA o svojoj obitelji, no nisam ni imao vremena zbog mukotrpnog rada. Obrijali su mi kosu, odrezali obredne uvojke, oduzeli odjeću. Više nisam znao tko sam, kao da mi je i identitet bio oduzet. Mislio sam da je geto dno, najgore mjesto na kojemu ću ikada boraviti, no kao i uvijek, prevario sam se. Razdoblje koje sam proveo u jednom od zloglasnih koncentracijskih logora bijaše najgore iskustvo u mome životu. Zora je svitala, a ja sam se pripremao za doček ljudi kojih je iz dana u dan sve više vlakovima pristizalo. Bio sam zadužen za razvrstavanje bolesnih i zdravih ljudi. Mnoge sam pokušao spasiti svrstavajući ih među zdrave. Onim zbilja bolesnima, nažalost, nije bilo spasa, znali smo što će im učiniti. Jedne večeri u snu mi se pojavio lik moga oca. Od tada sam ga sanjao svake noći. Svake noći kroz san bi me podsjetio na neke od mudrih riječi koje je govorio. Njegove riječi davale su mi snagu da nastavim, dan za danom. Sjedio bih ispred žičane ograde pjevajući pjesmu koja je izražavala moje osjećaje. Sjećam se da me jedan od logoraša upitao što znače riječi te pjesme. Gdje je moja ulica? Gdje je moj dom? Gdje je djevojka koju sam volio? Nema više moje ulice. Nema više moga doma. Nema više djevojke koju sam volio. Posljednja rečenica najviše me boljela. Ljudi su se okupljali oko mene sa zanimanjem slušajući riječi moga oca koje sam prenosio. Unatoč golemoj tuzi širio sam nadu za boljim životom. Negdje u prosincu 1944. vlak je kasnio. Smrzavao sam se, no to mi je bio najmanji problem. „Otkuda vlak dolazi?“ upitao sam logoraša s moje lijeve strane. On mi odgovori kako je to vlak s posljednjim krakovskim Židovima. Nadao sam se da ću vidjeti neko poznato lice, iako nikome ne bih poželio da se nađe na ovome mjestu. Vlak je ubrzo stigao, 58

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

a iz njega su počeli izlaziti zbunjeni ljudi. Među njima sam ugledao jedno poznato lice za koje sam se nadao da ga više nikada neću vidjeti. Bijaše to Josef Banarski. Bio je vrlo mršav, nimalo nalik onom čovjeku u sivoj uniformi. Brzo sam ga svrstao među zdrave pridošlice; ne znam zašto sam to učinio, no osjećao sam da ga ne mogu poslati u sigurnu smrt. Josef je zasigurno prepoznao moje lice, ali nije progovorio. Kasnije toga dana, kada sam običavao drugima pričati o svome ocu, ponovno sam ugledao Josefa.

Najljepši dan u mome životu bijaše onaj kada sam postao slobodan čovjek. Od tada zaista cijenim slobodu. Vratio sam se u Krakov, iako ne znam zašto sam to učinio. Vjerojatno me uz taj grad vezalo mnogo uspomena. No nisam tamo mogao ostati. Nisu postojale šanse da je moja obitelj živa. Ipak, nešto sam tražio – i pronašao. Napokon sam ugledao Malku rekavši joj:

„Želim ti sve objasniti…“ izustio je.

„Nadao sam se.“

Uljudno sam ga odbio te otišao spavati. Josefu nisam mogao oprostiti. No te se noći nešto promijenilo. Sanjao sam svoga oca, ali te je noći za mene imao drugačiju poruku. Kao dječak upitao sam ga tko je mudar čovjek? Mudar čovjek je onaj koji uči od svih ljudi. Mudar čovjek je onaj koji sasluša svakog čovjeka. Mudar čovjek je onaj koji ne sudi tuđa djela prije nego što zna razloge. Bile su to riječi moga oca. Naglo sam ustao tražeći Josefa. Nije bilo teško zamijetiti ga.

Odveo sam je, daleko od ovog bolnog mjesta. Jedna obitelj mi bijaše oduzeta, dok sad dana mi je druga…

„Josefe, želim da mi sve objasniš, saslušat ću te.“ Brzo sam izgovorio. On je djelovao pomalo začuđeno, vjerojatno nije očekivao da ću promijeniti mišljenje. I zaista sve mi je objasnio, od toga kako zbilja nije znao za sve one nemile događaje do toga da smo sada na jednakom položaju. Na kraju reče: „Pripadamo istome narodu, ne bismo se trebali dijeliti. Moramo se držati zajedno.“ Bijahu to zadnje riječi koje sam od njega čuo jer ubrzo bijaše odveden, njegova bolest bila je vidljiva. Iako je otišao, Josef je zasigurno bio odveden mirne duše. I ja sam se osjećao drugačije.

„Bio sam uvjeren da ćemo se opet sresti.“ Nasmiješila se. „Zašto?“

Mlada žena ležala je smireno, okružena stanovnicima sela. Na ženinoj postelji bijahu sjedile njene kćeri. Četiri ljupke djevojčice gledale su svoga novorođenoga brata u majčinom naručju. „Ne brini Malka, rabin Fridman upravo dolazi.“ Reče jedna postarija gospođa. No nisu znale da je on već bio tamo. Naglo sam ušao pokušavajući proći kraj ljudi koji su se okupili. Sjeo sam kraj Malke, ne skrivajući koliko sam sretan. Čekao sam da se susjedi raziđu dok sam napokon ostao sam sa svojom obitelji. Pogledao sam svoju suprugu ravno u oči:

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

RIJEČ PRIČAONICA RABINA

TRAGOM POVIJESTI I SJEĆANJA Meri Radinger

P

otaknuta dubokim i iskrenim osjećajem poštovanja prema zajednici kojoj već godinama pripadam (od osnivanja) prema našem rabinu i napose svojoj obitelji, već dugo u meni sazrijeva želja da za rubriku "Da se ne zaboravi" napišem nekoliko "crtica" – da na neki način obilježim mali dio povijesti svoje židovske obitelji. Moj otac, Karlo Radinger, bio je dirigent koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata ostao, naravno, bez sredstava za život, i svirao na raznim priredbama i koncertima "iza zastora" da bi prehranio obitelj. Imao je sreću preživjeti koju milijuni Židova nisu imali, zahvaljujući mojoj majci (koju ja u srcu smatram pravednicom) i koja je lavovski štitila svojeg muža i sina.

sama sam malo po malo saznavala iz starih novina (imala sam sreću radeći u NSK Zagreb), iz kataloga izložbe "Tragom židovske kulture i povijesti u Varaždinu, 2003." i drugih pisanih izvora te tako doznala da je moj pradjed, Emanuel Radinger (otac moje bake Selme Radinger) bio učitelj hebrejskog jezika u Varaždinu gdje

mu je izraelitska zajednica i ukazala poštovanje i zahvalu nakon smrti što i potkrepljujem izvacima iz tadašnjih varaždinskih novina (Hrvatsko pravo od 23. 2. 1918. i Židov 49/1927). Produbljujući saznanja o našoj povijesti i mojoj obiteljskoj, nakon prekrasnih "priča" našeg rabina svoje korijene cijenim još više.

Znam da je to sudbina mnogih i mnogih Židova, i nije ništa novo, ali kako moj otac od silnog straha koji je preživio i desetak hapšenja u Zagrebu, od 1941. do 1945. nikad nama djeci nije pričao o svom životu od prije,

„Malka?“ „Da?“ „Jeste li ti i djevojke već razmišljale o imenu?“ upitao sam uzevši u ruke svoga sina. One odmahnu glavom. Ustao sam držeći u naručju to malo dijete. Moja obitelj me gledala, kao da su očekivali ću izgovoriti nešto mudro, važno. Napokon sam progovorio: „Zvat će se Emanuel. Emanuel Josef Fridman.“ 59


PRIČAONICA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Leo Drempetić to je ljudski strah i čega se bojimo? Živimo u svijetu u kojem su strahovi posve normalna pojava. Za svakog je doživljaj straha nešto drugo. Općenito uzevši, svakome od nas strah je urođen. Bez obzira na općenita emocionalna svojstva straha, on ipak na svakoga od nas različito djeluje. Kada bismo pokušali analizirati psihička svojstva straha, lako bismo otkrili neka njegova zajednička svojstva. Upitno je zašto se nismo od rođenja uvijek toliko bojali kao kasnije u životu? Zacijelo zato što smo bili uz roditelje koji su nas u najranijoj životnoj dobi štitili od mnogih životnih nevolja. Uz njih smo se uvijek osjećali sigurno. Strah počinjemo osvještavati tek onda kada zapazimo one po život velike opasnosti koje, poučeni od roditelja, trebamo svjesno izbjegavati. Tako od malih nogu učimo čega se treba bojati, a čega ne. Iako živimo ponajviše uz roditelje, ipak smo prinuđeni razne životne opasnosti oko nas iskušavati sami i učiti na vlastitim pogreškama. Izbjegavajući opasnosti istodobno se učimo oprezu i postajemo sve zreliji ljudi. Tijekom sazrijevanja i postupnog odrastanja sve više upoznajemo osobne strahove i načine kako ih možemo izbjeći, odnosno kako se možemo boriti protiv njih. Kada bismo se mogli vratiti u prošlost, lako bismo otkrili da su strahovi, jednako kao i danas, bili usko povezani uz životnu dob pojedina čovjeka. Ljudi bez velikog životna iskustva koji nisu znali čega se trebaju bojati ili nisu imali dovoljno mudrosti i životnog iskustva koji su ga trebali usmjeravati kako se moraju primjereno ponašati u pojedinim situacijama, nisu dugo živjeli. Preživjeli su samo oni koji su uspješno stjecali znanje o tome kako izbjeći mnogobrojne opas60

uobičajeno stanje.

nosti i strahove. Životna iskustva koja su stjecali i koja su im mogla pomoći, prenosili su na druge. Ta životna iskustva koja su se su najčešće prepričavala uz vatru prenosila su se s koljena na koljeno. Ljudi su pričali o raznim životnim situacijama te opisivali strahove koje su proživljavali te kako obuzeti njima, pametno postupiti. Pleme koje je znalo kojih se životinja treba bojati, koju hranu se ne smije jesti, živjelo je duže od onih koji nisu znali čega se treba bojati i koje opasnosti izbjegavati. Bez prenošenja takvih znanja ljudski rod se nikada ne bi razvio do razine na kojoj smo danas. Treba razumjeti sve ono što se događa tijekom osjećaja straha, što se događa s našim tijelom kada se nečega bojimo. Kod većine je to ubrzani rad srca, povišena tjelesna temperatura i pojačano znojenje. To se događa zato što se unaprijed pripremamo kako bismo mogli na vrijeme reagirati na neku prijetnju iz stvarnoga života. Kada bi, na primjer, pred nas nenadano iskočio medvjed, naše tijelo bi dobilo nagli porast adrenalina što bi rezultiralo naglim povećanjem glukoze u krvi. U mišićima bi tada skočila energija, da bismo mogli što prije reagirati i spasiti se od iznenadne prijetnje. Pri tome naš imunološki i metabolički sustav počinje raditi usporeno, sve dok opasnost ne prođe, a tijelo se vrati u

Ruah Hadaša

dobrih savjeta, te život uvedemo redovitu tjelovježbu, jogu ili meditaciju, razina stresa će se znatno smanjiti.

Strahovi

Š

‫רוח חדשה‬

Ako se naše tijelo stalno nalazi u stanju straha, takvo stanje nazivamo stresom. Stres u današnje vrijeme mogu izazvati brojne opasnosti na koje nailazimo u svakodnevnom životu (primjerice problemi kao što su loše ocjene u školi, teške i nepredviđene situacije na poslu, razni obiteljski problemi itd). Ako je tijelo stalno izloženo stresu, onda to stanje često negativno utječe na zdravlje. Jedna od čestih pojava narušenog zdravlja su konstantni umor, kronične glavobolje, povećani krvni tlak, pretilost, bolesti srca, upale, te čak i psihički problemi poput poremećaja u spavanju itd. Medicinska znanost nam također otkriva koliko česte upale izazvane stresom oštećuju naš DNA, konkretnije, duljine telomera na završecima naših kromosomima. Telomeri izgledaju kao mali plastični završeci na našim vezicama cipela, oni štite DNA i naše stanice prilikom procesa obnove. Što su oni kraći, mi živimo kraće te nam, nažalost, povećavaju šanse za razvoj poremećaja u stanicama koje nazivamo rak. Istraživanja koja su provodili znanstvenici pokazuju da pušači imaju puno kraće telomere od nepušača. Oni su također otkrili da stanovnici jednog udaljenog sela koji su preživjeli veliki stres zbog nasilnog preseljenja, imaju puno kraće telomere od onih koji nisu bili nasilno preseljeni. Bitno nam je nadalje pitati, kako se uspješno riješiti stresa? Medicinska znanost nas upozorava da je vrlo bitno u kojem se životnom okruženju nalazimo i u kakvoj ljudskoj sredini živimo? Upućeni najčešće tvrde, da što više vremena provedemo u dobrom, prijateljskom društvu punom podrške i

Moramo shvatiti da je strah duševno stanje koje postoji isključivo u našim mislima, što samo po sebi nikako ne može biti stvarno, dok je iznenadna opasnost zapravo jedina stvar koja je stvarna i koja negativno utječe na naš život. Tek onda kada naučimo razlikovati strah od opasnosti, prestajemo biti zarobljenici kaveza straha koji smo si sami stvorili. „Moramo prestati živjeti naše strahove i početi živjeti naše snove!“ (Les Brown) Da bismo se uspješno riješili straha prvo se trebamo upitati čega se bojimo? Tko je taj neprijatelj kojega ne vidimo? Postoji li on uopće? Čega se toliko bojimo? Što nas to toliko užasava? Jedno je posve nedvojbeno: svatko od nas se nečega boji. Tipični strahovi su: strah od smrti, strah od samoće, strah da nas nitko ne voli, strah da nikada nećemo postati poznati i uspješni, strah da nikada nećemo imati fizičku i psihičku sigurnost te još puno brojnih oblika straha. Postavlja se pitanje: može li se naš um, što uključuje i naš mozak, potpuno riješiti straha? Je li to uopće fizički moguće ostvariti? „Naš um je bojišnica, to je mjesto gdje se vode najveće bitke i konflikti. Na ovom svijetu postoje ljudi koji imaju više problema sa svojim mislima nego s financijama. Zbog tih čestih borbi imamo ljude koji idu u krevet umorni, a bude se još više iscrpljeni. Odspavali su punih osam sati, no nisu se niti malo odmorili. Razlog tome je što su imali dovoljno sna, no nisu imali dovoljno odmora. Njihov um je cijelu noć bio u pogonu. Budili su se na mokrim plahtama, kao da su se cijelu noć hrvali s vlastitim umom. Njihovo tijelo se možda odmorilo, no njihov um sigurno nije. Njihov um je i dalje ostao ratu, u konstantnoj borbi sa samim sobom. Vaš um je bojišnica! Vaše tijelo može spavati no vaš um nikada ne spava. Vaše misli vas brinu kako će vas izmoriti do smrti, kako će vas držati

RIJEČ PRIČAONICA RABINA pod stresom, kako će vas slomiti, kako će vas natjerati da odustanete, kako vas natjerati da mislite da se ne možete ustati, razmišljati kako da odustanete od vaših snova. Bitka je u vašim mislima! Nije u vašem bankovnom računu, nije ni u vašem poslu! Bitka koju morate voditi je u vama! I ako tamo pobijedite, pobijediti ćete bitku i s vašim računom, s vašim poslom i sa svim drugim problemima koje imate!“ (T. D. Jakes) Iz velikih bitaka uvijek se rađaju junaci. Ljudi koji su prevladali svoje strahove i pobijedili neprijatelja. Nije lako biti junak, no nedopustivo je živjeti u konstantom stanju straha. Mi svi imamo svoje junake. Oni čuvaju našu zemlju, oni se brinu za dobrobit naše zemlje, oni koji nas čuvaju od zla, kojima je stalo do pravednosti. Oni koji vide nepravdu i pokušavaju je ispraviti. Mi svi moramo učiti od njih! Kako je David pobijedio Golijata? Kako je hrabri vitez ukrotio strašnog zmaja? Kako je moderni super heroj pobijedio nepodnošljivu prijetnju? Svi smo mi super heroji i možemo utjecati na svijet. No ako nismo složni, nikada nećemo pobijediti. Moramo prestati živjeti kao da nas se niti jedan problem na ovom svijetu ne tiče, već probleme trebamo početi pravodobno rješavati. Prestati se zamarati prizemnim stvarima i konfliktima te se okrenuti budućnosti. Izrael je na dobrom putu da mnogima bude uzoran primjer na koji način treba rješavati probleme. Svaki dan u njihovim laboratorijima smišljaju se izumi koji će uvelike utjecati na suvremeni svijet. U Izraelu nema gušenja napretka, nego se ljude potiče da savjesno rade i stvaraju. Siromašnima se pomaže, izgladnjele se hrani, a ljudima u nevolji se također pomaže. Cijeli svijet bi se trebao ugledati na njih i od njih učiti. No, svijet okreće glavu kao da ih se to uopće ne tiče. U Izraelu se danonoćno radi kako bi se administracija što više smanjila, kako bi mladi izumitelji i poduzetnici mogli što lakše otvarati nove tvrtke i mijenjati svijet oko sebe. Ljudi se boje promjena! Neki ljudi se toliko boje promjena samo zato da ne bi pred drugima ispali ludo

hrabri. Oni namjerno sprječavaju postojeći napredak kako bi što više očuvali stare navike. Istina je da se treba čuvati tradicija, no ako takvim djelovanjem činimo zlo našem planetu i drugim ljudima koji žive na njemu, zar onda nije pametnije i produktivnije to promijeniti. Jer, bitno je upitati: gdje ćemo živjeti ako uništimo vlastiti planet? Kada bismo uspjeli pomoći i cijelom svijetu, upozoravali bi nas da ne činimo dovoljno. Ideja progresa ne sastoji se samo u tome kako da pod svaku cijenu ulovimo svu ribu ili kako da izgradimo svu infrastrukturu nego kako da ljude naučimo da umjesto nekreativnog kopiranja sami naprave ono što je nužno za svoj život. Primjerice, kako da vode brigu o okolišu u kojem žive? Ponekad je bolje sve pustiti i dopustiti da se stvari zbivaju, odnosno odrade se same od sebe. No, prvo i osnovno je to da se prije svega moramo riješiti straha koji postoji u nama i u našoj zajednici. Naša životna zajednica strahuje od interneta i novih tehnologija. Taj strah je opravdan i latentna opasnost uvijek postoji. Međutim, itekako sam svjestan da zanemarivanjem tog problema nećemo ništa osobito postići. Kao mladi nastavnik truditi ću se da vas upoznam sa svim novim tehnologijama koje se upravo razvijaju u Izraelu. Ako uspijem organizirati radionicu sigurnosti na internetu, pokušati ću vas uputiti kako internet možemo uspješno koristiti kao medij za učenje, medij koji nas spaja te koji se konstantno usavršava i mijenja svijet oko nas. Za kraj ispričati ću vam jednu priču o dvama konjima, koji su vukli kočiju po gradu. Bili su uvjereni da je njihov život savršen i ispunjen. Njihov vlasnik se uvijek dobro brinuo za njih. Pošteno su radili i nakon radnog dana su uvijek dobili finu večeru i nagradu što su bili dobri. Jednog dana je pokraj njih projurio prvi automobil. Konji su mislili, pa to je samo jedan automobil, on nikada neće zamijeniti nas konje. Mi smo vjerni i naporno radimo. Ljudi će uvijek trebati nas konje i ništa se neće promijeniti… 61


PRIČAONICA

RuahHadaša Hadaša Ruah

‫רוח חדשה‬ ‫רוח‬ ‫חדשה‬

... jedno malo selo tajno i Subotica ... Aleksandar Kabiljo

U

z ogromni prozor, sumrak, pogled u daljinu, k Baranji, iza je Mađarska, a negdje otprilike desno je Vojvodina, tj. njen sjever, dakle Bačka i u njoj jedno malo selo i jedan veći romantičan sjetan grad, uspavan poput jeseni koja grabi ka goloj zimi... jedno malo selo tajno i Subotica. O, kako sam ih zavolio kao da su moji, radi nje, Sare, koja je tu rasla, školovala se, lutala, gubila se, smijala, plakala,radovala, tugovala, ljubovala... Radi nje, Sare, zbog koje sam radio ludorije kao ni u jednom životu prije i ne znam hoću li ikada tako nešto ponoviti zbog bilo koje druge, ne, dovoljno će biti. Balašević je jedina prava podloga i u ovim trenucima, a tko još može dočarati tu ravnicu lalinsku kao on. I zbog njega sam davno zavolio te krajeve, uz njegove stihove, note i Ona je bila neophodno potrebna

da potvrdi te emocije, upravo njena ljubav zabranjena i moja bezuvjetna, neograničena poput same Stare Dame Vojvodine. Dugo je trajala nada da ću s mojim idealom od žene, sivookom, dugonogom, mirisnom, nasmijanom i ujedno tužnom, zaživjeti onako kako treba, ali nije se desio taj san do kraja, tek sve duge godine skupljao sam razlomljene fragmente sreće, rijetko vrlo rijetko, a opet bijah ponosan jer volim punim plućima, iskreno, ne lažem sebi, ne lažem njoj i ona to zna, o jako dobro je znala koga ljubi, vjernog i sigurnog, bezopasnog pjesnika, dobronamjernog i naivnog. Ali, kako Đole kaže: „Neko to od gore vidi sve, povlači te konce igra se, postavi na svoje mesto svako dobro, zlo još pre, sve vide oči sudbine.“ I u čekanju silnom mom i u odgodama silnim njenim, dogodi se neizbježno, pravedno ili ne, tko će

‫רוח חדשה‬ ‫רוח‬ ‫חדשה‬

RuahHadaša Hadaša Ruah

RIJEČ RABINA RIJEČ CEDAKA RABINA

Za rad zajednice:

Za vjerski odbor:

Ilyja Zavelev .......700,00 kn Lidija Kovačević..200,00 kn

Dani, Daniel i Julia Deutsch 500,00kn povodom 9. godišnjice smrti bake Ljerke Deutsch rođ. Grunberg

Za socijani odbor: ga znati... Odškrinula se tiho vrata nekoj novoj ljubavi, dobroj, dragoj, plemenitoj, toploj i opet mi na um pada Đole s porukom: „Tako to biva kad se previše sniva, a stvarno se malo zna, tako to biva kad se previše pliva mutnim vodama sna.“ Hm. Još sam u ravnici obližnjoj slavonskoj i tužan i razlomljen na pola, tu gdje smo 3. 11. 12. zadnji put bili, a ne želim kraj, neću da postoji zadnji put, grozim se rastanaka. Volio sam, voljet ću i dalje, neću izdati dijete u sebi, neću povrijediti vječnog dječaka u sebi, ako moram ljubiti drugu, ne moram prestati onu prvu, no tko će ga znati... Znat će Srce, ono je veliko i iskreno, ono neće odbaciti, ono neće sebe ranjavati, ono će dijeliti i davati, bez obzira kako će ga drugi doživljavati, ono će živjeti Ljubav!

N.N..................8.315,00 kn N.N.................11.265,00 kn Julijo Štrebih ..5.000,00 kn

Jasenka Furst....................70,00 kn Nives Matijaca..................70,00 kn N.N................................400,00 kn N.N..............................1.000,00 kn N.N.................................100,00 kn

Članovi Bet Israela kojima je potrebna pomoć trebaju se javiti u ured.

Cedaka je ustanova davanja milodara. U životu Židovske zajednice ona ima vrlo značajnu ulogu. Cedaka, osim u novcu, može se davati i od drugih stvari što ih osoba posjeduje: znanja, sposobnosti, vremena. Cedaka se za dobrobit zajednice ili potrebitih pojedinaca može davati bilo kada tijekom godine, ali osobito je uobičajeno davati povodom sretnih dana (rođenja, vjenčanja), ili tužnih (smrt ili obljetnica smrti bližnjih), te vezano uz neke osobite dane u godini.

62

63 67


Profile for Bet Israel

Ruah Hadaša br. 35  

Tema broja: Šavuot

Ruah Hadaša br. 35  

Tema broja: Šavuot

Profile for betisrael
Advertisement