Ruah Hadaša br. 66

Ruah Hadaša

השדח

חור Ruah Hadaša

RIJEČ RABINA

rabin dr. Kotel Da-Don, Iz Rabinata ........................................ 4

NOVOSTI

Novosti................................................5

Hrvatska sudjeluje u obnovi jugoslavenskog paviljona...................8

Hrvatska se uključila u projekt Auschwitz-Birkenau, Jasminka Domaš..9 Centar za istraživanje Holokausta i genocida za jugoistočnu Europu, Jasminka Domaš...............................10

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Purim: temeljne ideje i zakoni, Chaim Coffman 13

Jedite, pijte i radujte se: duhovno slavlje, Rabin Yehudah Prero...............................14

Zašto su u subotu navečer (27. siječnja) slike onih koji su preživjeli Holokaust bile projicirane na njujorške znamenitosti, Julia Gergely..........................15

IZRAEL

Izrael usprkos ratu bilježi rast BDP-a. U čemu je tajna otpornosti njihova gospodarstva? Marko Repecki...............................................16

RIJEČ RABINA

SADRŽAJ

Sve što trebate znati o optužbi Izraela

za genocid, Dr. Yvette Alt Miller.........17

UN-ovi zaposlenici pomogli su Hamasu da napadne Izrael, Dr. Yvette Alt Miller...20 Prava jeruzalemska priča. Propala otmica izgubljenog Kovčega, Shai Ben-Ari......23 Izrael: vodeća nacija u pošumljavanju, Adam Eliyahu Berkowitz......................29

SVIJET OKO NAS

In memoriam: preminuo Claude Bloch, Evaine Le Calve Ivićević....................30 Papa Franjo poziva katolike da se suprotstave valu antisemitizma koji je preplavio svijet poslije zbivanja 7. listopada, Adam Eliyahu Berkowitz...32 Židovske životne priče. Nobelovac koji je potvrdio Veliki prasak, Andrew Silow-Carroll..........................33 Još zemalja prestaje financirati UNRWA zbog njezine uključenosti u napad 7. listopada. Djelatnici agencije upozoravaju na prijetnju gladi, Ron Kampeas..........34

KULTURA

Kiša put Papuka – izložba slika Saše Mesić, Agi Dadon..................................................35

OBAVIJEST

Chana Orloff, ponovo otkrivena umjetnica, Evaine Le Calvé Ivičević.........................36 Potraga za smislom nastavlja se: Viktor Frankl vraća se na liste najprodavanijih, Miryam Zakheim.....................................39 U izlozima knjižara, Dolores Bettini...42

IZ RABINOVOG PERA

PaRDeS – Noa III. dio, Kotel Da-Don.......58

PRIČAONICA

Priča o narodu koji izbavlja svoje zatočenike, Miryam Zakheim...............48 Regina Jonas, Kako je jedna od prvih ženarabina gotovo bila zaboravljena, Rabin Elisa Klapheck................................51 Što znači izraz „Um-šmum“?

David Ben-Gurion protiv svijeta, Miryam Zakheim....................................53 Leonardo da Vinci možda je bio Židov, Marc Weitzmann....................................56

Tko su karaiti?, Eliyahu Freedman.......57 Što je židovski kalendar?, Tzvi Gluckin...60

U ŠKOLI ,,HUGO KON”..............................62

CEDAKA ......................................................63

Vijeće vjerske zajednice Bet Izrael donijelo je odluku o osnivanju

KASE UZAJAMNE POMOĆI - „GMAH“ (što na hebrejskom jeziku znači dobročinstvo). Upraviteljima tog internog udruženja imenovani su: rabin Kotel Da-Don, Žarko Blau i Danijel Benko.

GMAH je osnovan u svrhu omogućavanja članovima GMAH-a da prema potrebi posude određena sredstva koja neće biti opterećena kamatama, dodatnim troškovima i administracijom.

O detaljima učlanjenja i posudbe bit ćete obaviješteni naknadno.

RUAH HADAŠA / GLASILO ŽIDOVSKE VJERSKE ZAJEDNICE BET ISRAEL U HRVATSKOJ

GODINA XIX., BROJ 66, OŽOJAK 2024./5784.

UREDNIŠTVO: Jasminka Domaš, Vatroslav Ivanuša, dr. Dubravka Pleše, rabin dr. Kotel Da-Don

UREDNICA: Dolores Bettini; Uredništvo: ruah.hadasa@gmail.com

IZDAVAČ: Židovska vjerska zajednica Bet Israel u Hrvatskoj, Mažuranićev trg 6/II, 10000 Zagreb, PP 880 Tel.: 385 1 4851008; FAX: 385 1 4851376, www.bet-israel.com

ZA IZDAVAČA: Danijel Benko

LEKTURA I KOREKTURA: Nada Gluhak

GRAFIČKO OBLIKOVANJE, PRIPREMA I TISAK: Skaner studio d.o.o., Zagreb

IZLAŽENJE RUAH HADAŠA NOVČANO POMAŽU: SAVJET ZA NACIONALNE MANJINE RH I DUTCH JEWISH HUMANITARIAN FUND

Uredništvo, poštujući posebnosti, prihvaća način pisanja suradnika izvan područja standardnoga hrvatskog jezika, te tekstove objavljuje u okviru standarda jezika kojima se autori služe

RIJEČ RABINA

Iz Rabinata

ììì

Nisan 5784

Dragi prijatelji, rat u Izraelu se nastavlja i traži visoku cijenu, svaki dan slušamo o smrti sve više vojnika. Nažalost, to je rat bez izbora, koji će se nastaviti sve dok se ne ostvare na početku definirani ciljevi: uništenje vojnih i vladinih kapaciteta terorističke organizacije Hamas, te povratak otetih. Molimo za sigurnost naših vojnika, molimo za ozdravljenje ranjenih i za brzi povratak otetih svojim obiteljima.

Kulturni život

prati cijeli život i da bude izvor ponosa čitavoj obitelji i roditeljima. Velike čestitke obitelji Grinblat i Kovačić.

Hanuka i Tu BiŠvat

Novosti

ka uz prisutnost predsjednika Sabora g. Gorana Jandrokovića.

Purim

Tekst pišem prije Purima, pa želim samo javiti da ćemo slaviti Purim sa službom u sinagogi čitanjem Esterinog svitka te će nakon toga biti Purimska zabava, a o tome će vas pravovremeno obavijestiti tajništvo.

Prodaja hameca

Kako ovaj broj Ruaha izlazi prije Pesaha pišem nekoliko riječi oko prodaje hameca. Kad spremamo za Pesah, čistimo kuću od hameca i pripremamo se za Seder večeru.

šest milijuna nije samo broj, već su to ljudski životi sa svim svojim vrlinama, manama, strahovima, emocijama i nadama. ***

Ista izložba postavljena je i povodom otvorenja Centra za istraživanje Holokausta i genocida na jugoistoku Europe, u ponedjeljak, 22. siječnja, na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci.

Osnivanje Centra označava važan korak u našoj predanosti

Kulturni život posljednjih mjeseci u zajednici bio je vrlo bogat, izložbe slika Saše Mesić: KIŠA PUT PAPUKA, izložba fotografija žena iz Holokausta u suradnji s Yad Vashemom i Veleposlanstvom Izraela u Hrvatskoj: TRAGOVI SVJETLA – BITI ŽENA U HOLOKAUSTU, predstavljanje knjige Ruth Lipe –ŽIDOVSKA BOGOŠTOVNA

Hanuku smo i ove godine proslavili u velikom broju. Palili smo svjećice u sinagogi, uživali smo u prekrasnom programu uz koncert našeg zbora Mihael Montiljo i pjevanje Yarden Bareyev uz pratnju Victora Maximiliana Markowitza, a Eva Radić je svirala violinu ( Mozart, Sonata K.301; Menuett Dore Pejačević i Maoz Cur) te je na kraju otvorena izložbe Saše Mesić : KIŠA PUT PAPUKA. Uživali smo i u delicijama koje nam je pripremila Vlatka. Želim zahvaliti Agi i Borutu za uloženi trud u organizaciji ugodne i uspješne proslave.

OPĆINA

ZAGREB I NJEZINO DJELOVANJE U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ, koji je Sonja Makek prevela i Jasminka Domaš priredila.

Nadam se da će se tako široka kulturna aktivnost nastaviti i ojačati članove zajednice koji dugo nisu mogli uživati u susretima kulturnog bogatstva nakon pandemije.

Bat Micva Rut Grinblat – Mazal Tov!

Šabat parašat Vajišlah 1. prosinca 2023. / 18. kislevA 5784. slavili smo Bat Micvu za Ruth, kćer Roja i Golde Grinblat, unuke Zlatka i Božice Kovačić. Ruth je došla iz Izraela prošle godine i lijepo se snašla u našoj školi gdje ući zajedno s mlađom sestrom. Bila je to prekrasna proslava. Ruth i mama Golda održale su govor, imali smo divre Tora i krasno druženje. Čestitam Ruth i želim da ju ova paraša

I ove godine na inicijativu zastupnice u Hrvatskom saboru Marijane Petir, voditeljice skupine prijateljstva Hrvatska-Izrael, prisustvovao sam u Hrvatskome saboru 12. prosinca 2023. godine obilježavanju blagdana Hanuke uz želju za izražavanjem poštovanja prema židovskom narodu, te doprinosa jačanju bilateralnih odnosa Hrvatske i Izraela, kao i međuvjerskom dijalogu. Tijekom obilježavanja pozdravili su gđa. Petir, g. Goran Jandroković, predsjednik Sabor te veleposlanik Države Izrael g. Gari Koren, a ja sam izgovorio psalam 30.

Seder Tu BiŠvatu nažalost nisam bio prisutan zbog bolovanja, no, dojmovi koje sam stekao su da je Agi to sjajno vodila i da je Daniela Pinto kuhala posebne izraelske delicije za blagdan.

Obilježavanje Međunarodnog dana sjećanja na Holokaust

Međunarodni Dan Holokausta koji je ustanovljen prema odluci UN-a obilježen je na židovskom groblju Mirogoju uz polaganje vijenaca kod Mojsijeva spomeni-

Prije Pesaha naše domove moramo vrlo pomno očistiti od hameca, to jest od svake vrste hrane koja nije označena „košer za Pesah“. Hamec stavljamo na stranu, zatvaramo ga u ormar ili na slično mjesto (smočnica i sl.) u stanu, a uz pomoć rabina prodajemo ga nežidovskoj osobi, kako tijekom osam dana Pesaha ne bi bio u našem vlasništvu. Nakon Pesaha rabin ga ponovno otkupljuje za nas, kako bismo ga mogli normalno koristi nakon Pesaha. Onaj tko bi u svome posjedu imao hamec za vrijeme Pesaha, prekršio bi zabranu Tore, a uz to, od takvoga hameca ne bi smio stjecati korist ni nakon Pesaha. Radi se dakle o vrlo važnom i praktičnom problemu.

Ove godine zbog pandemijskih mjera, molim Vas da pošaljete informacija vezano za prodaja hameca (Ime, prezime, adresa gdje se hamec nalazi) na e-mail i to najkasnije do ponedjeljak 11 nisana 5784 / 19. travnja 2024.

Želim svima Hag Purim Sameah te Hag Pesah Kašer VeSameah!

Am Israel Hai,

U petak, 26. siječnja, u Hrvatskom saboru otvorena je izložba

„Točke svjetla: biti žena u Holokaustu“

Otvorenjem izložbe „Spots of Light: To Be a Woman in the Holocaust“ (Točke svjetla: biti žena u Holokaustu), u organizaciji Međuparlamentarne skupine prijateljstva Hrvatska-Izrael i Veleposlanstva Države Izrael u Hrvatskoj započelo je obilježavanje Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta. Izložbu je osmislio Centar „Jad vašem“.

Zamjenica veleposlanika Države Izrael Hadas Dolev istaknula je kako ova izložba daje izraz jedinstvenom glasu židovskih žena tijekom Holokausta, njihovim izborima i odgovorima suočenim sa zlom, brutalnošću i nemilosrdnim poteškoćama s kojima su bile prisiljene boriti se. Izložba otkriva osobne priče iza povijesnih događaja, pruža lica i glasove unutar tame i tišine, rekla je Dolev.

Otvarajući izložbu potpredsjednik Sabora akademik Željko Reiner naglasio je kako nas ova izložba podsjeća na to kako

unapređivanju znanja, njegovanju akademske suradnje, kao i očuvanju sjećanja na povijesne događaje koji su oblikovali naš svijet. Cilj je poticati lokalna, mikropovijesna, komparativna, interdisciplinarna i transnacionalna istraživanja Holokausta i drugih genocida.

Cilj je Centra, također, služiti kao mjesto rigoroznog istraživanja i pažljive refleksije. Nadalje, misija Centra jest povećanje vidljivosti znanstvenika koji se bave istraživanjem jugoistoka Europe, a s ciljem premošćivanja jaza između lokalnih i globalnih studija Holokausta i genocida. U akademskoj godini 2021./2022. Filozofski fakultet u Rijeci postao je dijelom elitne mreže sveučilišta koje nude kolegije o povijesti holokausta u sklopu Claims Conference University Partnership Program in Holocaust Studies. Rezultat je to suradnje Odsjeka za povijest i alumnija Lovre Kralja koji su uspješno aplicirali na međunarodni natječaj kojim su osigurana financijska sredstva za uvođenje obrazovanja o holokaustu i srodnim temama poput povijesti fašizma, genocida, antisemitizma i masovnog političkog nasilja.

Rabin prof. dr. sc. Kotel Da-Don

rabin dr. Kotel Da-Don

Ruah Hadaša השדח חור

Izložba u Bet Israelu

U suradnji s Veleposlanstvom Države Izrael u Bet Israelu je u utorak, 13. veljače, otvorena izložba „Tragovi svjetla – biti žena u Holokaustu“. Izložba je otvorena predavanjem prof. Ive Goldsteina. ***

U subotu, 27. siječnja, održana je spomen-šetnja u povodu

Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta u organizaciji Antifašističke lige Republike Hrvatske, Documente te Srpskog narodnog vijeća.

Okupljanjem i šetnjom podsjetili smo da preduvjeti koji su doveli do zločina protiv čovječnosti, do genocida, pa i do Holokausta, mržnja i netrpeljivost prema drugačijima, agresivna nacionalistička propaganda koja negira ljudskost „drugih“ te strah i nebriga na mjestima gdje bi trebalo biti suosjećanje, postoje, ne samo latentno, i u današnjem svijetu.

Na početku okupljanja u Praškoj, Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća, pozdravio je najavljenu obnovu zagrebačke Sinagoge. Upozorio je da u Europi i svijetu imamo ljude koji zaboravljaju na strahote Holokausta i ratnih zločina kao i političke opcije koje svoju moć grade na porukama mržnje prema drugim ljudima.

Kod spomenika „Taoci“ Frane Kršinića, na Trgu Josipa Jurja Strossmayera, Vesna Teršelič i Tena Banjeglav iz Documente pozvale su gradske vlasti na komemoriranje i uključivanje posjeta sad zanemarenog spomenika u planove za terensku nastavu osnovnih i srednjih škola. Također su pozdravile najave gradova Bjelovara i Zagreba koji su pokrenuli proceduru preimenovanja ulica nazvanih po dužnosnicima i pripadnicima ustaškog pokreta. P(r)ozvale su druge gradove i općine, u kojima su se oglušili na inicijativu Svjetskog židovskog kongresa, Documente i drugih organizacija. U gotovo dvadeset općina i gradova još se uvijek neprimjerenim nazivima ulica nipodaštava zločine nad Židovima, Srbima, Romima te političkim neistomišljenicima u vrijeme Drugog svjetskog rata.

Pred Spomenikom žrtvama Holokausta i ustaškog režima okupljeni su položili ruže i oblutke a Zoran Pusić je podsjetio da je genocidu tijekom Drugog svjetskog rata nad Židovima, Romima te Srbima, kada je riječ o NDH-u, prethodila dehumanizacija pripadnika tih naroda, odnosno proglašavanje tih ljudi manje vrijednima. Zbog toga se Elie Wiesel, dobitnik Nobelove nagrade za mir 1986. godine, koji je kao dječak bio zatočen u Auschwitzu, cijeli život zalagao za drugačiji odnos prema ljudima. Dodao je: „No Wiesel je podsjećao i na mogućnost da dio ljudskog društva krene u tu aroganciju i bezosjećajnost gdje su uvijek žrtve optužene za to što ih počinioci zločina moraju neselektivno tamaniti.“

U maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog 27. siječnja održana je svečanost tridesete godišnjice djelovanja Udruge za vjersku slobodu u RH.

Sve nazočne pozdravio je predsjednik Skupštine Udruge Slobodan Lalić te tajnik Josip Takač. Ovogodišnji je dobitnik nagrade Udruge za vjersku slobodu dr. sc. Goran Granić koji je itekako zaslužan za Zakon o vjerskim zajednicama. Prije donošenja tog Zakona bilo je organizirano više javnih rasprava, osobito s manjinskim vjerskim zajednicama, i njihova su mišljena uvažena i implementirana u Zakon.

Posthumno je nagrada dodijeljena novinaru i znanstveniku Inoslavu Beškeru, velikom eruditi i poznavatelju religija čiji su stavovi često izazivali polemiku.

U svakom slučaju treba imati na umu da su vjerske slobode dio prava čovjeka.

Predstavljanje knjige

Podsjećamo naše čitatelje da je i članica Bet Israela Jasminka Domaš svojedobno dobila nagradu Udruge za vjersku slobodu. Svečanost je bila održana u Bet Israelu u nazočnosti predsjednika Stjepana Mesića čiji je mandat upravo završavao i novog (tadašnjeg) predsjednika RH Ive Josipovića. (Uredništvo) ***

U srijedu, 24. siječnja, u Bet Israelu predstavljena je knjiga izraelske znanstvenice Ruth Lipe: Židovska bogoštovna općina Zagreb i njezino djelovanje u Nezavisnoj državi Hrvatskoj.

Prisutne je pozdravio predsjednik zajednice Danijel Benko, a o knjizi su govorili: zamjenica veleposlanika i konzulica Države Izrael Hadas Dolev, povjesničari dr. sc. Ljiljana Dobrovšak i dr. sc. Neven Budak, prevoditeljica Sonja Makek te urednica Jasminka Domaš.

U glazbenom dijelu nastupio je mješoviti pjevački zbor „Mihael Montiljo“.

Izdavači knjige su Židovska vjerska zajednica Bet Israel i Skener studio.

Hrvatska sudjeluje u obnovi jugoslavenskog paviljona

Hrvatska, uz još pet zemalja bivše Jugoslavije, sudjeluje u obnovi paviljona u Auschwitzu, nekad poznatog kao „jugoslavenski paviljon“.

Nakon više od desetljeća pregovora potpisan je povijesni sporazum o obnovi muzeja, pa će državni muzej Auschwitz-Birkenau ponovno govoriti o sudbinama tisuća Židova i nežidova deportiranih iz Jugoslavije.

Kroz Blok 17, u najzloglasnijem nacističkom koncentracijskom logoru, prošla je većina od 20 tisuća deportiranih Židova i nežidova iz Jugoslavije.

Njihove priče i tužne sudbine vraćaju se u Državni muzej Auschwitz-Birkenau. Nakon više od desetljeća pregovora, Hrvatska, BiH, Crna Gora, Srbija, Slovenija i Sjeverna Makedonija potpisale su sporazum o obnovi Bloka 17 i uspostavi nove izložbe stalnog postava.

„Prije je bila zajednička jugoslavenska izložba koja je morala biti skinuta, naravno, jer ta država više nije po-

stojala i sada mi dijelimo prostor, ali svaka država dat će svoj dio izložbe koji će svjedočiti o strašnim žrtvama i patnjama naših sugrađana Židova i ostalih koji su stradali u tom strašnom logoru“, rekla je ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek.

Prijepora kod dogovora oko novog stalnog postava između država, rekla je za Dnevnik Nove TV Nataša Mataušić, koja je i radila na ideji, nije bilo.

„Nismo se puno svađali, nije bilo puno prijepora, pa čak ni oko broja žrtava logora Jasenovac, gdje se stalno, na neki način, sukobljavamo mi i Srbija, usuglasili smo se oko svih informacija“, rekla je članica ekspertnog tima za izradu idejne koncepcije izložbe Mataušić.

Izložba će o govoriti žrtvama, počiniteljima zločina i onima koji su pomagali u spašavanju žrtava, izvijestila je reporterka Dnevnika Nove TV Sara Tomašković.

„Osim fotografija bit će tu i čitav niz dokumenata, ali i ono najvažnije – popis žrtava logora Auschwitz-Birkenau, odnosno popis žrtava s područja bivše Jugoslavije na kojem se još uvijek radi, kao i videosvjedočanstva preživjelih“, dodala je Mataušić.

Upravo oni koji su preživjeli, bez obzira na to odakle su došli, nastavljaju govoriti o svemu što su proživjeli kako se takvo što nikada ne bi ponovilo, ali ni zaboravilo.

„Moj je otac otišao u jednom smjeru, ja sam otišao u drugom smjeru. Preživio sam. Moj otac bio je jedan od ljudi koji su ugušeni plinom, vjerojatno tog dana“, kazao je Bernard Offen, koji je preživio Holokaust.

U sklapanju sporazuma oko Bloka 17 pomogao je i UNESCO. Austrija je paviljon obnovila, a Hrvatska će zajedno s ostalim državama vratiti austrijski ulog i podijeliti troškove. (DNEVNIK.hr)

Hrvatska se uključila u projekt Auschwitz-Birkenau

S Mirnom Herman iz zaklade Herman Family Trust razgovarala je Jasminka Domaš.

Hrvatska se napokon uključila u projekt Auschwitz- Birkenau.

Koliko je bio težak i složen put do tog momenta ?

Ne bi bilo točno reći da Hrvatska nije bila uključena u projekt stalnog združenog postava izložbe u Bloku 17, nego se radilo o sporosti i izostanku konkretnih koraka koje je bilo potrebno poduzeti. Za 6 država sljednica bivše države možemo reći da nemaju puno zajedničkih projekata, a sasvim sigurno nemaju ni jedan na području sjećanja na žrtve Holokausta, tako da je potpisivanje Sporazuma pod okriljem UNESCO-a doista veliko postignuće. Put je bio težak i složen, no ovo je samo prva njegova etapa. Sada slijede brojni drugi kompleksni koraci, kao što su de facto uplata sredstava u fondove Državnog muzeja Auschwitz-Birkenau, dovršetak postupka recenzije scenarija izložbe, pregovori sa samim Državnim muzejom – jer je ovo prvi i jedinstven slučaj da u jedan prostor ulazi 6 država – te realizacija samog postava pod kreativnim vodstvom Daniela Libeskinda, Stephana Blocha, Henrija Lustigera Thalera i mene kao njihove koordinatorice. Što možemo očekivati od izložbe u Bloku 17 kada je riječ o Hrvatskoj?

U Bloku 17 izaći će se s izložbom koja obuhvaća čitav teritorij bivše države, odnosno sve grupe žrtava. Neće biti nekog posebnog prostora koji je izdvojen za Hrvatsku ili neku drugu od 6 država potpisnica Sporazuma. Izložba će se fokusirati na priče pojedinaca i njihovi životi i sudbine pripovijedat će povijest. U sklopu izložbe planiramo i jedinstveni memorijal jer memorijala na ovim prostorima nema puno.

Originalnost te ideje bit će nešto što će po mom mišljenju odati počast onima koje se na ovim prostorima često i sve brže zaboravlja, a ujedno će, nadamo se, potaknuti posjetitelje, prvenstveno mlade, na dublju introspekciju i empatiju.

Vi ste u cijelom tom procesu veoma aktivni i zastupate Zakladu Herman Family Trust. Upravo toj Zakladi možemo zahvaliti što o vizualnom konceptu izložbe brine poznati američki arhitekt svjetskog ugleda Danijel Libeskind i dr. Lustiger-Thaler koji je kustos budućeg postava.

Zakladu su osnovali moj bratić Vlado i njegova supruga Cipora u SAD-u. Radi se o osobama koje ulažu energiju, znanje i novac i čitav niz filantropskih projekata.

Ovaj je projekt izraz i odraz odgoja i tradicije koje smo Vlado i ja, iako na udaljenim kontinentima, očito na isti način upili od svojih očeva. Jednostavno smo odlučili da će do izložbe doći i da ćemo napraviti sve što je u našoj moći da to bude što prije. Naravno da je činjenica da se veliko svjetsko ime, Daniel Libeskind, odazvao bila presudna i služila je kao argument koji je ponovno zainteresirao 6 država za suradnju.

Valjda napomenuti da je prije našeg uključivanja u projekt pod pokrovitelj-

stvom UNESCO-a na njemu radio tim vrsnih stručnjaka. Nataša Mataušić, Olga Manojlović Pintar, Kaja Širok, Eli Tauber i drugi radili su na scenariju dugi niz godina i ulagali enormne napore da ideja o trajnom postavu ostane na životu.

Što ste osjećali kada je u Parizu napokon potpisan Sporazum u vezi s Blokom 17 i izložbom? Riječ je o financijskoj obvezi država pa i Hrvatske.

U Parizu sam 25. siječnja ove godine osjećala neopisivi ponos, ali i odgovornost jer sam vrlo svjesna što još prethodi realizaciji izložbe. Dok sam slušala govor glavne direktorice UNESCO-a, zapravo sam shvatila do čega smo došli i koliko je sada izvjesna sama izložba. Previše sam puta od previše ljudi bila čula da je to nemoguće i da nema šanse, ali nisam odustajala.

Što se financijske obveze država tiče, 6 država dijeli 1 000 000 eura prema Ugovoru o sukcesiji, stoga RH plaća oko 230 000 eura u ovoj fazi. Nakon terorističkog napada Hamasa 7. listopada i rata u Gazi vidimo znatan porast antisemitizma. Kako tome stati na kraj i može li uopće antisemitizam biti iskorijenjen?

Antisemitizam je uvijek oko nas i samo čeka priliku da se razbukta. To je činjenica, ali s njom se ne treba miriti, nego se protiv antisemitizma treba boriti. Među ostalim i s tim ciljem osnovala sam udrugu koja se zove Centar za kulturu sjećanja i već smo se povezali s regionalnim i međunarodnim civilnim sektorom kako bismo se, putem vrlo konkretnih projekata, borili protiv antisemitizma. Znanje i komunikacija veliki su i moćni alati.

Centar za istraživanje Holokausta i genocida

za jugoistočnu Europu

U Rijeci je nedavno otvoren Centar za istraživanje Holokausta i genocida za jugoistočnu Europu. Svečano otvaranje Centra bilo je na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Što Vas je potaknulo na osnivanje tog Centra?

Osnivanje Centra nadovezuje se na niz aktivnosti koje su provedene na Filozofskom fakultet u Rijeci u posljednjih nekoliko godina, a odnose se na projekte koji su usmjereni na obrazovanje i istraživanje Holokausta i masovnog političkog nasilja. Odsjek za povijest na Filozofskom fakultet u Rijeci 2020. godine pokrenuo je prvi kolegij posvećen povijesti antisemitizma i Holokausta. Obrazovanje o Holokaustu na Sveučilištu u Rijeci dodatno je osnaženo 2021. kada je na međunarodnom natječaju Claims Conferencea, jednom od najistaknutijih organizacija za promicanje obrazovanja o Holokaustu na globalnoj razini, Sveučilište odabrano kao jedno od partnera za provođenje sustavnog obrazovanja o Holokaustu. Tim je projektom Odsjek za povijest pri Filozofskom fakultetu u Rijeci uveo dva nova kolegija na preddiplomskom i jedan na diplomskom studiju povijesti a posvećena povijesti antisemitizma, Holokausta, fašizma i genocida što ga je pozicioniralo kao jedinstveni obrazovni centar na sveučilišnoj razini u Republici Hrvatskoj. Spomenuti kolegiji izazvali su veliki interes među studentima različitih studija Filozofskog fakulteta u Rijeci, a u evaluacijama studenti su istaknuli želju za dodatnim obrazovnim i istraživačkim aktivnostima vezanim za povijest Holokausta. Stoga je cilj Centra trajno integrirati i ojačati obrazovanje

o Holokaustu na razini Sveučilišta u Rijeci, Republike Hrvatske, ali i na regionalnoj razini jugoistoka Europe. Provođenjem spomenutih projekata stvorili smo mrežu uglavnom mlađih znanstvenika koji se specijaliziraju u području istraživanja genocida, Holokausta, masovnog političkog nasilja, fašizma, antisemitizma, govora mržnje i politike sjećanja. Budući da u Hrvatskoj trenutno postoji manjak obrazovne i istraživačke infrastrukture o povijesti Holokausta i povezanih tema, odlučili smo se organizirati u okviru Centra kojem je cilj povezati znanstvenike koji se specijaliziraju u ovom području, te im pružiti platformu u okviru koje mogu prijavljivati pro-

i obrazovnih aktivnosti, uključujući prijave projekata, predstavljanje novih istraživanja, publiciranje istraživanja, organizaciju konferencija, radionica, seminara i ljetnih škola o povijesti Holokausta, drugih genocida i srodnim temama u Hrvatskoj, te na širem području jugoistoka Europe. Studenti su iskazali izniman interes za obrazovanje o Holokaustu, gotovo svi kolegiji koje smo imali u ponudi na Filozofskom fakultetu u Rijeci bili su popunjeni do zadnjeg slobodnog mjesta. Ono što je posebno ohrabrujuće jest da interes za teme poput Holokausta i drugih genocida nije ograničen samo na studente povijesti, već imamo i velik interes s drugih odsjeka, pa se posebno ističu studenti psihologije i kulturalnih studija.

Koji su dugoročni ciljevi i kako ih mislite ostvariti?

jekte, organizirati radionice, seminare, konferencije i druge aktivnosti sa svrhom promicanja važnosti obrazovanja o Holokaustu.

Koje su osnovne zadaće Centra i koliko su za njih zainteresirane nove generacije studenata ?

Ciljevi Centra fokusirani su na jačanje obrazovanja, promicanje komparativnog i transnacionalnog pristupa istraživanju, izgradnje mreže znanstvenika, poticanje međunarodne suradnje, promicanje interdisciplinarnih i digitalnih pristupa istraživanju i obrazovanju o Holokaustu i drugim genocida. Djelatnosti Centra usmjerene su na facilitiranje i koordiniranje istraživačkih

Dugoročna je misija Centra proširiti edukaciju i produbiti istraživanja o Holokaustu, drugim genocidima i srodnim temama u Hrvatskoj, te na širem području jugoistoka Europe. Naša je ambicija da Centar ima vodeću ulogu u poticanju, koordiniranju i implementaciji istraživanja i edukacije o Holokaustu na području Republike Hrvatske te posebno želimo promicati komparativa i transnacionalna istraživanja. Ove ciljeve već provodimo u djelo pomoću triju aktivnih međunarodnih projekata koji se odnose na uvođenje novih kolegija o Holokausta, digitalizaciju arhivske građe i mapiranje Holokausta u NDH-u, te projekta gdje se zajedno s partnerima suočavamo s borbom protiv distorzije i negiranja Holokausta.

Kakvo je Vaše mišljenje o hrvatskom obrazovnom sustavu kad je riječ o poučavanju o uzrocima i posljedicama Holokausta?

U posljednja dva desetljeća došlo je do određenog pomaka u jačanju obrazovanja o Holokaustu pomoću suradnje Ministarstva znanosti i obrazovanja

s međunarodnim institucijama poput Yad Vashema, ali i snažnijeg angažmana nevladinog sektora u organiziranju radionica i seminara. Međutim, na akademskoj razini postoji deficit istraživanja, ali i obrazovanja o Holokaustu na razini Republike Hrvatske. Na hrvatskim sveučilištima dostupna su četiri kolegija na Sveučilištu u Rijeci, i dva kolegija na Sveučilištu u Zagrebu, dok su na ostalim sveučilištima takvi kolegiji nedostupni, a osjetan je i nedostatak znanstveno-nastavnog kadra specijaliziranog u području studija fašizma, antisemitizma, Holokausta, genocida, etničkog čišćenja i masovnog političkog nasilja. Iako postoje spomenici i muzeji posvećeni pojedinačnim mjestima stradanja, poput Jasenovca, Republika Hrvatska jedna je od rijetkih zemalja Europske Unije koja do sada nije imala nijedan istraživački ili sveučilišni centar kao ni nacionalni muzej posvećen povijesti Holokausta. Stoga je cilj osnivanja Centra započeti istraživačke i akademske infrastrukture povezane s istraživanjem Holokausta i drugih genocida na akademskoj razini u Republici Hrvatskoj.

Jedan od ključnih ciljeva Centra jest osnažiti i promovirati obrazovanje o Holokaustu, genocidima, antisemitizmu, fašizmu i srodnim temama u Republici Hrvatskoj. Prema recentnim izvještajima UNESCO-a, iako su povremene edukacije i radionice o Holokaustu za nastavnike dobrodošle aktivnosti, one nisu dovoljne za pripremu učitelja i profesora za kvalitetan i sveobuhvatan pristup toj temi u nastavi. Primjerice, Debórah Dwork, jedna od najistaknutijih znanstvenica koja se bavi Holokaustom, naglašava da se potrebno odmaknuti od povremenih edukacija učitelja i profesora i uvesti sustavno obrazovanje o Holokaustu u visokom školstvu, jer nastavnici „poučavaju ono što su naučili na fakultetima i sveučilištima. Sve dok fakulteti i sveučilišta ne uvedu kolegije o povijesti Holokausta, nastavnici

neće moći dobiti sustavno predznanje koje im je potrebno da bi bili uspješni u učionicama.“ Uloga je Centra stoga doprinijeti osnaživanju mreže nastavnika, profesora i istraživača koji se bave ovim temama s ciljem ekspanzije, modernizacije i daljnje integracije obrazovanja o Holokausta na svim obrazovnim razinama u Hrvatskoj. Najnovija zbivanja na Bliskom Istoku i teroristički napad Hamasa utjecali su na porast antisemitizma u Europi i Americi . Razgovarate li o tome sa studentima?

Na Filozofskom fakultetu u Rijeci održava se kolegij „Historiografija antisemitizma i Holokausta. Interpretacije, pristupi i debate“ u okviru kojeg sa studentima analiziramo povijest antisemitizma od antike do danas. Iznimno je važno da sa studentima dekonstruiramo antisemitske mitove i predrasude, njihove korijene, različite upotrebe, evoluciju i ishode. U okviru tog kolegija, naravno, analiziramo i promijene u antisemitizmu nakon 1945. godine. Za analizu „novog“ antisemitizma potrebna nam je drugačija metodologija i pristupi jer se on pojavljuje u drugačijim oblicima nego ranije, iako mu je jezgra, odnosno mržnja prema Židovima ostala ista. Nagli porast antisemitizma nakon 7. listopada 2023. godine i njegova raširenost na globalnoj razini potvrda je da on nikako nije stvar prošlosti, te je potvrda koliko nam je potrebno sofisticirano obrazovanje i dodatno istraživanje o tom fenomenu.

Jedan dio Židova 7. listopada doživio je kao oživljavanje Holokausta u 21. stoljeću.

Holokaust je postao referenca za različite zločine. Poznat nam je Godwinov zakon i reduction ad Hitlerum prema kojima su rasprave bilo koje prirode podložne usporedbama s nacistima i Trećim Reichom. U kontekstu Hamasova napada 7. listopada 2023. prirodno je da se postavljaju pitanja

Veleposlanik Izraela posjetio Rijeku: Filozofski fakultet u Rijeci postaje centar za istraživanje Holokausta

S Lovrom Kraljem razgovarala je Jasminka Domaš

oko paralela i usporedba između Holokausta i drugih oblika nasilja, pogotovo kada iza njih stoji antisemitizam. Političari i intelektualci zbog različitih su se motiva i perspektiva referirali na Holokaust u zadnjih nekoliko mjesecu u tom kontekstu.

Gilan Erdan, Izraelski veleposlanik u Ujedinjenim narodima nosio je žutu zvijezdu u listopadu 2023. kako bi napravio paralelu između recentnih događaja i Holokausta. To je izazvalo kritike i samog direktora Yad Vashema koji je rekao: „Žuta zvijezda simbolizira bespomoćnost židovskog naroda i prepuštenost Židova na milost i nemilost. Danas imamo neovisnu državu i jaku vojsku. Mi smo gospodari svoje sudbine. Danas ćemo nositi plavo-bijelu zastavu, a ne žutu zvijezdu.“ Analogije s Holokaustom i Drugim svjetskim ratom koristile su se i u obrnutom smjeru, pa je tako kolumbijski predsjednik usporedio Gazu s Varšavskim getom, a Vladimir Putin je IDF-ovu opsadu Gaze usporedio s Hitlerovom opsadom Lenjingrada. Reference na Holokaust često namjeravaju upozoriti na kršenja ljudskih, međutim takve usporedbe, također, često odlaze predaleko i trivijaliziraju Holokaust. Danas Holokaust definiramo kao genocid bez presedana koji se odnosi na organizirano, sustavno i masovno ubijanje Židova iza kojeg je stajao čitavi državni aparat ne samo Trećeg Reicha, već i niza drugih europskih država, uključujući i Nezavisnu Državu Hrvatsku. Dakle, jedna od ključnih razlika između Holokausta i događaja 7. listopada 2023. odnosi se na to da je Holokaust zločin koji su različite europske države provodile protiv vlastitih građana, prvo oduzimajući im prava, a potom provodeći sustavno ubijanje. U Holokaust je bio involviran čitav državni aparat te administracija i njegovo planiranje te je provedba bila državna politika protiv židovske manjine.

Vodeći stručnjaci upozoravaju na te i

druge fundamentalne razlike između današnjih događaja i Holokausta. Međutim, živa rasprava vodi se i o sličnostima i razlikama između događaja 7. listopada 2023 i različitih pogroma koji su se provodili protiv Židova u različitim periodima europske povijesti. Mnogi znanstvenici smatraju da je ta usporedba puno prikladnija u odnosu na onu s Holokaustom. Međutim, povjesničar Omer Bartov smatra da je i takva usporedba problematična jer se pogromi tradicionalno pripisuju akcijama većine protiv manjine i da su prvenstveno rezultat mobilizacije šire populacije odozdo. Usporedbe različitih masovnih zločina, pa i drugih genocida s Holokaustom svakako će se nastaviti i u budućnosti, međutim, pritom na umu moramo, osim sličnosti, imati i ključne razlike između povijesnih događaja.

Koliko je za Centar za istraživanje Holokausta važna suradnja s lokalnim židovskim zajednicama pa i šire.

Iako je Centar prvenstveno akademskog karaktera, u židovskim zajednicama vidimo partnere s kojima želimo surađivati iz više razloga. Prije svega, židovske zajednice predstavljaju neprocjenjiv izvor autentičnih svjedočanstava i povijesnih materijala koji su ključni za dubinsko razumijevanje Holokausta. Direktnom suradnjom s tim zajednicama, Centar može pridonijeti očuvanju i istraživanju vrijednih arhiva. Osim toga, suradnja s židovskim zajednicama omogućava Centru bolje razumijevanje emocionalnih aspekata i posljedica Holokausta na preživjele i njihove obitelji. Zajedničkim naporima, Centar i židovske zajednice mogu raditi na očuvanju sjećanja na žrtve, educiranju javnosti o užasima Holokausta te zajedničkom radu na sprečavanju zaborava i negiranja tog tragičnog poglavlja europske i hrvatske povijesti.

Lovro Kralj povjesničar je koji se specijalizira u području istraživanja fašizma, antisemitizma, genocida i Holokausta, s regionalnim fokusom na središnju i jugoistočnu Europu. Doktorirao je 2023. godine na Central European University (CEU) u Budimpešti/Beču s disertacijom naslova „Paving the Road to the Holocaust in the NDH: Antisemitism in the Ustaša Movement, 1930-1945“. Za svoj istraživački rad nagrađen je brojnim stipendijama od kojih vrijedi istaknuti Senior Fellowship Instituta za suvremenu povijest u Münchenu, Claims Conference Saul Kagan Fellowship in Advanced Shoah Studies, Junior Fellowship Vienna Wiesenthal Institute for Holocaust Studies (VWI), te Sharon Abramson Research Grant za istraživanje Holokausta pri Holocaust Educational Foundation na Sveučilištu Northwestern. Lovro Kralj sudjelovao je na više od dvadeset međunarodnih konferencija, seminara i radionica od kojih posebno valja istaknuti Lessons & Legacies, najprestižniju konferenciju o Holokaustu na svijetu. Voditelj je Centra za istraživanje Holokausta i genocida na jugoistoku Europe pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, a na istoj instituciji zaposlen je kao asistent na Odsjeku za povijest, gdje također vodi dva međunarodna projekta posvećena povijesti Holokausta.

Purim: temeljne ideje i zakoni

Chaim Coffman / prevela Dubravka Pleše

Mjesec Adar

Talmud (Ta'anis 29a) nas uči: „Baš kao što kada uđe mjesec Av, smanjujemo svoju sreću, tako i kada uđe mjesec Adar, povećavamo svoju sreću.“ U mjesecu Adaru, narod Izraela bio je spašen od istrebljenja. Židovski narod, koji je živio diljem Perzije pod vlašću Ahašvera, bio je suočen sa sigurnom smrću. Čudesnim zbivanjima, ta je prijetnja uklonjena i Židovi su spašeni. Posvuda se slavilo, Židovi su obnovili svoju predanost Tori. Bilo je to vrijeme sveobuhvatne sreće. Naše su duše doživjele otkupljenje: Židovima je prijetila smrt kao kazna za grijehe, a spašeni su jer su se pokajali. Židovi su podigli svoju predanost Bogu i Tori u nove visine. Zbog tog duhovnog otkupljenja slavimo cijeli mjesec Adar.

Parašat Zahor

Šabat koji prethodi Purimu naziva se Paršat Zahor. Zahor znači sjećati se, a maftir alija (zadnji koji se poziva na čitanje Tore) čita: „Sjećaj se što ti je učinio Amalek na putu, kada ste izlazili iz Egipta... Izbriši spomen na Amaleka pod nebom, ne zaboravi.“ Mudraci nam kažu da „sjećaj se“ znači usmeno, a „ne zaboravi“ znači u srcu. Da bismo ispunili zapovijed, čitamo taj odlomak iz Tore, jednom godišnje, uoči šabata prije Purima tako da uništavanje Amaleka bude blisko uništenju Hamana, potomka Amaleka. Iako je Parašat Zahor

pozitivna zapovijed vezana uz vrijeme, od koje su žene obično oslobođene, ipak bi žene trebale učiniti sve da dođu u sinagogu.

Esterin post

Esterin je post dan prije Purima, 13. dana mjeseca Adara. Post se obavlja u spomen na post koji su držali Mordehaj, Ester i svi Izraelci. Baš na taj dan neprijatelji Židova planirali su ih podčiniti i uništiti. Post je nazvan po Esterinom imenu jer je ona zatražila post od Mordehaja, kako stoji: „Idi i saberi sve Židove koji se nalaze u Šušanu i postite za mene, i nemojte jesti i nemojte piti tri dana, noć i dan; i ja i moje sluškinje također ćemo postiti.“ (Ester 4:16). Ne brinite, mi ne postimo tri dana, niti postimo na isti datum. Izvorni post držali su Ester i cijeli židovski narod 14., 15. i 16. dan mjeseca Nisana, odmah nakon što je Mordehaj saznao za Hamanov dekret i pismo istrebljenja koje je Haman napisao 13. dana Nisana. Mi postimo 13. dana Adara u spomen na dan mobilizacije za rat protiv neprijatelja.

Polu-šekel

Dana 13. Adara, tijekom Minhe (popodnevne molitve), običaj je dati tri novčića koji su osnova lokalne valute. Taj novac ide siromašnima. Razlog za polu-šekel sjećanje je na polu-šekel koji se davao dok je Hram još stajao, a čije se prikupljanje najavljivalo prvog dana

Adara. U Izraelu ljudi obično koriste tri novčića od 1/2 šekela, dok u Americi ljudi obično koriste tri novčića od pola dolara. Na mjestima gdje nema novčića koji se naziva polu-šekel, uobičajeno je da gabaj (nadzornik sinagoge) donese tri polovice srebrnih novčića koji se izdaju negdje drugdje, i daju te novčiće kao zamjenu svakome tko je dao svoj doprinos u novčićima koji su mu dostupni. Nakon obavljanja micve, tri polu-šekela daje se gabaju kako bi i drugi mogli ispravno slijediti običaj. Što učiniti za ostale članove obitelji, poput supruge i djece? Daje se polu-šekel za svakog člana kućanstva, uključujući, u slučaju trudnice, i nerođeno dijete. Drugi imaju običaj uzeti tri novčića onoliko puta koliko imaju djece. Razlog zašto koristimo tri polu-šekela jest taj što se termin truma (doprinos) spominje tri puta u odlomku Tore Ki-Tisa, u priči o micvi polu-šekela.

Dani Purima

Purim može pasti ili 14. Adara ili 15. Adara, ovisno o tome gdje živite. Razlog za to je taj što Židovi iz Šušana prvotno nisu slavili festival isti dan kao i Židovi koji su živjeli drugdje. U drugim provincijama Židovi su vodili rat 13. Adara i slavili 14. Adar kao dan slavlja i radosti. Židovi iz Šušana vodili su rat tijekom 13. i 14. Adara i slavili 15. Adara kao dan slavlja i radosti. Stoga se Purim koji se slavi 14. Adara

naziva Purim otvorenih gradova, dok se Purim koji se slavi 15. Adara naziva Purim zidanih gradova. U današnje vrijeme, jedini grad koji ima status kao i Šušan i stoga slavi Purim 15. Adara jest Jeruzalem. Na nekoliko drugih mjesta, Esterin svitak također se čita 15. Adara zbog sumnje. U tim zajednicama, bitno je da se Purim obilježava 14. Adara (jer svi čitaju Megilu) i iako se čitanje Megile ponavlja 15., ne izgovara se blagoslov koja prethodi čitanju Megile.

Obilježavanje dana

Postoje četiri micve za Purim: čitanje Megile, slavlje i radost, slanje darova i darivanje siromašnima.

Čitanje Megile: Potrebno je čitati Megilu i danju i noću. Megilu se može čitati cijelu noć do zore i od izlaska Sunca do zalaska Sunca. Ako je netko pročitao Megilu čak i prije izlaska Sunca, ali barem nakon svitanja, ispunio je svoju obvezu čitanja Megile. I muškarci i žene dužni su čuti Megilu.

Slavlje i radost: Micva je imati raskošan obrok za Purim, uključujući mesna jela i vino. Taj se obrok mora održati tijekom dana. Kada je Purim na Erev Šabat (dan prije Šabata) (kao što je u Jeruzalemu 5758.), obrok treba započeti rano poslijepodne, prije Minhe (popodnevne molitve), kako bi se završio dovoljno rano da se ima dobar apetit za Šabat.

Čudo Purima došlo je kroz vino. Pad Vašti i pad Hamana došli su kroz gozbu s vinom! Također postoji običaj pijenja do opijenosti kako nam kažu naši mudraci: „Čovjek je dužan piti na Purim dok više ne razlikuje prokletoga Hamana od blagoslovljenoga Mordehaia.“ Ako netko strahuje da bi mu zdravlje moglo stradati zbog pretjeranog pijenja vina ili bi time mogao postati lakomislen ili čak zaboraviti potrebne blagoslove koje treba izreći, pretjerano je pijenje zabranjeno.

Darovi za siromašne: Potrebno je dati najmanje dva dara dvjema siromašnim osobama na Purim, drugim riječima, jedan dar svakome. Čak i siromašna osoba koja živi od milostinje dužna je izvršiti tu micvu. Ta se obveza može

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

ispuniti hranom, pićem ili čak odjećom. Dar bi trebao biti dovoljan da se kupi kruh. Darovi za siromašne daju se tijekom dana, obično nakon čitanja Megile. Darovi jednih drugima: Osoba mora dati dar koji se sastoji od dvije porcije drugoj osobi. Muškarci i žene uključeni su u tu micvu. Hrana mora biti spremna za trenutnu konzumaciju, bez daljnje pripreme. Možete poslati meso, ribu, pečene slastice, vino i druga pića. Ti darovi trebaju biti poslani onolikom broju ljudi koliki želite, ali trebaju biti dovoljni da izraze poštovanje prema primatelju. Ako je ikako moguće, ti darovi trebaju biti poslani putem poslanika, umjesto da ih osobno dostavite, jer Megila koristi riječ mišloah (slanje).

Jedite, pijte i radujte se: duhovno slavlje

Rabin Yehudah Prero / prevela Dubravka Pleše „Za dirigenta, u Ajelet HaŠahar, Davidov psalam.“ Tako počinje psalam 22, koji, kako objašnjavaju komentatori, aludira na kraljicu Esteru i izazove i nevolje s kojima se susrela. Opisujući našu molbu za izbavljenje iz izgnanstva i progona, psalam na kraju kaže: „Ponizni će jesti i nasititi se, oni koji traže Hašema će Ga hvaliti...“ Rav Šlomo Kluger objašnjava da ovaj dio psalma aludira na činjenicu da nam je za Purim naređeno da „jedemo, pijemo i veselimo se“. Ta je zapovijed u oštrom kontrastu s načinom na koji nam je rečeno da slavimo Hanuku, „da zahvaljujemo i hvalimo“. Razlika u načinu na koji slavimo ta dva blagdana proizlazi iz intrinzične razlike između čuda koja slavimo tijekom njih. Prema učenju, svaka je osoba rođena s dva nagnuća: „jecer tov“ („pozitivna sklonost“) i „jecer ha’ra“ („zla sklonost“). Te dvije sklonosti stalno se bore za našu dušu, pokušavajući nas potaknuti ili da djelujemo u skladu s Hašemovim naredbama ili da ih ignoriramo. Korist i užitak ovog svijeta, fizičkog svijeta, alati su „jecer ha’ra“. Obećanja vječne nagrade i radosti u Svijetu koji dolazi snaga su „jecer tov“. Jedenje i pijenje, zemaljske aktivnosti, očito spadaju u

domenu „jecer ha’ra. To su metode kojima se osoba mami da napusti duhovne pothvate u korist trenutnog zadovoljenja želja. Uzdržavanje od tih aktivnosti promovira „jecer tov“. Trebamo jesti i piti samo onoliko koliko nam je potrebno da se održimo, da imamo dovoljno snage da služimo Hašemu.

Spasenje narodu Izraela može doći na različite načine. Postojali su trenuci kada je narod pružao otpor tlačiteljima i pobijedio svoje neprijatelje. Čak i nakon poraza, naši su neprijatelji ostali neprijatelji, a prijetnja progona i dalje je bila aktualna. Međutim, postoje situacije u kojima možemo promijeniti mišljenje naših neprijatelja. Oni tako više ne predstavljaju prijetnju, jer se stavljaju na stranu izraelskog naroda i čak nude zaštitu i podršku.

Tijekom Hanuke slavimo pobjedu. Grci su tlačili narod Izraela, ali Hašmonejci su se suprotstavili i porazili Grke. Međutim, čak i nakon poraza, Grci su još uvijek prezirali židovsku religiju i njezine sljedbenike te su i dalje željeli uništiti narod Izraela. Fizička manifestacija „jecer ha’ra“ oslabljena je i u skladu s tim i obilježavamo blagdan: nemamo obvezu slaviti nego, umjesto toga, zahvaljujemo i hvalimo. Bavimo se duhovnim, jačajući taj aspekt našeg bića, za razliku od sudjelovanja u fizičkim izrazima slavlja. Pomažemo očuvati pobjedu pravednika nad zlima, čistih nad nečistima, sudjelujući u aktivnostima koje su u skladu s ovim uspjehom.

Međutim, Purim je bio drugačiji. Nakon što je isprva pristao na uništenje naroda Izraela, Ahšveroš je promijenio mišljenje. Narodu nije samo dopušteno da se brani nego mu je dopušteno da napada te je čak na to i potican. Haman, koji je bio odan i pouzdani savjetnik kralja, na kraju je postao žrtva vlastitih vješala. Fizičke manifestacije „jecer ha’ra“ na kraju su koristile narodu Izraela. Stoga i slavimo na sličan način. Koristimo alate „jecera ha’ra“ za dobro. Slavimo, zahvaljujemo i hvalimo Hašema koristeći hranu i piće. Ovaj oblik slavlja nije samo preporučljiv, obavezan je.

Hag Purim Sameah!

Zašto su u subotu navečer (27. siječnja) slike onih koji su preživjeli Holokaust bile projicirane na njujorške znamenitosti

Julia Gergely / prevela Dubravka Pleše

(New York Jewish Week) – Velike fotografije osoba koje su preživjele Holokaust i njihove priče bile su projicirane na dvadesetak znamenitosti i fasada zgrada New Yorka 27. siječnja navečer u čast Međunarodnog dana sjećanja na Holokaust. Gillian Laub, priznata židovska fotografkinja, snimila je mnoge fotografije preživjelih na događaju 1. studenog u Muzeju židovske baštine, kada se okupilo više od 200 osoba koje su preživjele Holokausta kako bi podigli svijest o izraelskim taocima koje je oteo Hamas. Slike su projicirane na mostovima Williamsburg i Brooklyn te na muzeju Whitney, kao i na nekoliko drugih lokacija u Brooklynu i Manhattanu.

Osim što podiže svijest o Međunarodnom danu sjećanja na Holokaust, koji se obilježava 27. siječnja u spomen na oslobođenje Auschwitza, kampanja je obilježila i pokretanje digitalnog projekta „Live2Tell“ koji dokumentira preživjele Holokausta diljem svijeta putem fotografija, videozapisa i osobnih intervjua. Projekt produciraju židovska glumica i komičarka Amy Schumer te digitalna pripovjedačica Kira Pollack. Prema priopćenju za medije, Laub je stvorila projekt kao odgovor na „nedavni dramatični porast antisemitizma u SAD-u i diljem svijeta“, kao i na smanjenje broja preživjelih širom svijeta. Danas ima oko 245 000 živućih preživjelih, prema nedavnom demografskom izvješću Konferencije židovskih materijalnih potraživanja protiv Njemačke.

Cilj je projekta „povećati svijest i potaknuti razgovor o paralelama između

prošlosti i sadašnjosti“, dodaje se u priopćenju. Osim projekcija, inicijativa će dijeliti intervjue, fotografije i videozapise onih koji su preživjeli Holokaust na društvenim mrežama i svojoj web-stranici.

„S bolnom postojanošću antisemitizma kroz povijest, priče preživjelih trebaju biti podijeljene s drugima i prenesene s generacije na generaciju“, rekla je Laub. „U nadi da ćemo potaknuti povezanost i razumijevanje, 'Live2Tell' će pomoći sačuvati priče preživjelih i pojačati njihove glasove kroz suvremenu perspektivu. Izuzetno sam zahvalna svim preživjelima što ponovno svjedoče i svima koji su pridonijeli podizanju svijesti o strahotama koje je židovski narod prošao, i u prošlosti i sada.“

Za sada je projekt „Live2Tell“ dokumentirao iskaze i fotografije preživjelih samo u New Yorku. No, Laub, koja živi u New Yorku, kasnije ove godine namjerava započeti drugu fazu projekta u Izraelu, gdje živi gotovo polovina preostalih koji su preživjeli Holokaust.

„Uvijek kažem ljudima – posebno djeci – da mi preživjeli nećemo još dugo biti tu“, rekla je Maritza Shelley, 96-godišnjakinja koja je preživjela Holokaust, o sudjelovanju u projektu. „I kad odemo, svi svjedoci će nestati. Zato ih činim svojim svjedocima. Kažem: 'Priču koju vam pričam, morate zapamtiti jer ste vi oni koji je mogu prenositi.'“

Prema izvještaju New York Timesa, projekt je osmišljen kako bi se smanjila mogućnost vandalizma i nije tražena dozvola za projekcije.

Fotografija Faye Tzippy Holand, danas 83-godišnjakinje koja je preživjela Holokaust, projicirana na Brooklyn Bridge, 27. siječnja 2024., New York City. (Eugene Gologursky)

Izrael usprkos ratu bilježi rast BDP-a. U čemu je tajna otpornosti njihova gospodarstva?

Izraelsko gospodarstvo funkcionira u, vrlo često, izazovnom okruženju, zbog složenih geopolitičkih okolnosti na Bliskom istoku. Međutim, usprkos tome, Izrael je uspio izgraditi izuzetno otporno gospodarstvo Kako? Za FORBES Hrvatska objašnjava Gary Koren, veleposlanik u Hrvatskoj Čak i sada, kada su u ratu protiv Hamasa, procjene su da će rast izraelskog BDP-a iznositi oko 2 posto. Ključni čimbenici koji doprinose toj otpornosti uključuju visoko obrazovanu radnu snagu, inovacije i raznolikost gospodarstva.

Jedna od karakteristika izraelskog gospodarstva jest visoka razina ulaganja u istraživanje i razvoj, posebno u visokotehnološkim sektorima poput informacijske tehnologije, što je Izraelu omogućilo da na globalnoj razini postane lider u inovacijama.

Hrvatska i Izrael imaju dobru međusobnu suradnju. Posljednjih nekoliko godina razmjena roba i usluga između dvije zemlje bila je, uostalom kao i cijela međunarodna trgovina, pod utjecajem globalnih poremećaja poput pandemije koronavirusa, zbog čega je došlo i do poremećaja opskrbnih lanaca. Prošle godine razmjena između dvije zemlje iznosila je oko 275 milijuna dolara, što je broj koji govori da postoji prilično veliki prostor za proširenje suradnje.

O mogućnostima suradnje razgovarali smo s Nj. E. Garyjem Korenom, veleposlanikom Izraela u Hrvatskoj, koji u cijelom nizu sektora vidi potencijal za suradnju.

„Prirodni plin, obnovljivi izvori energije, poljoprivreda, vodno gospodarstvo, obrana i kibernetička sigurnost, turizam i medicinske tehnologije samo su neka

Marko Repecki

od područja u kojima vidim potencijal za suradnju. Zajedničkim pothvatom možemo razvijati nove tehnologije i inovacije u područjima obnovljivih izvora energije, medicine, poljoprivrede, obrane ili u bilo kojem drugom području zajedničkog interesa, i izvoziti na druga tržišta. Mogućnosti su velike“, kaže Koren.

Ističe i da Izrael, zapravo, geografski i nije toliko udaljen od Hrvatske, koliko se to nekome može činiti, ali i da bi povezivanju dviju zemalja pridonijele frekventnije direktne avionske linije.

„Možda nisu svi upoznati s činjenicom da je Izrael udaljen manje od 3 sata izravnim letom iz Zagreba, baš kao i London, Istanbul ili neki sjevernoeuropski grad. Izravni letovi nažalost postoje samo tijekom turističke sezone, a uspostavljanjem izravnih letova tijekom cijele godine može se uvelike pridonijeti boljim gospodarskim odnosima. Očekujemo da će izraelska aviokompanija od ožujka imati izravne letove za Zagreb, Rijeku/Krk i Dubrovnik a nadamo se da će se i Croatia Airlines pridružiti u ponudi dodatnih letova

kompanijama, itd. Usuđujemo se propasti, ali se također usudimo i uspjeti – to čini izraelski duh“, kaže Koren.

Izrael u istraživanje i razvoj ulaže gotovo 6 posto BDP-a

Sve što trebate znati o optužbi Izraela za genocid

kako bi se osigurala bolja frekvencija a, moguće, i bolje cijene za putnike“, kaže Koren.

Neki izraelski investitori imali su negativna iskustva s birokracijom

Kada su u pitanju investicije, jedno od neizbježnih pitanja jest i birokracija, koja se, kada je u pitanju Hrvatska, još uvijek percipira kao slaba točka.

„Naši investitori spremni su i žele ulagati u tržišta s jasnim i transparentnim procedurama i pravilima. Neki su izraelski investitori u prošlosti imali negativna iskustva s hrvatskom birokracijom. Nadamo se da će se to promijeniti i da će takve situacije ostati u prošlosti. U posljednje dvije godine, izraelska su ulaganja u Hrvatsku u porastu. Želimo uspjeh svim našim investitorima u Hrvatskoj, a za nove investitore pratimo interes i nadamo se poboljšanju administrativnih procedura“, kaže Koren. Izraelci imaju vrlo snažan poduzetnički duh. Mnoge u Hrvatskoj, na primjer, od ulaska u svijet poduzetništva odvraća strah od neuspjeha, koji je potrebno prevladati. No, u Izraelu su kombinacijom poduzetničkog duha i dobrim obrazovanjem, stvoreni temelji vrlo otpornog gospodarstva, koje može funkcionirati i u vrlo složenim uvjetima.

„Izraelsko gospodarstvo otporno je iz više razloga – snažno smo fokusirani na inovacije i tehnologiju, jaka je poduzetnička kultura dobro podržana obrazovanom radnom snagom i razmišljamo globalno – pratimo koji su globalni trendovi, izazovi i prilike. Startupi imaju državnu potporu, tvrtke su fleksibilne i lako se prilagođavaju novim okolnostima, direktne strane investicije visoke su a propisi i porezni sustav privlačni su multinacionalnim

Jedan od najvažnijih faktora uspjeha izraelske ekonomije jesu i snažna ulaganja u istraživanje i razvoj, koja su među najvišima, ako ne i najviša u svijetu i iznose gotovo 6 posto BDP-a. Za usporedbu, Hrvatska, prema podacima za 2021. godinu, u istraživanje i razvoj ulaže tek oko 1,2 posto BDP-a. „Svaka zemlja ima svoje specifičnosti, a činjenica je da je Izrael poznat po svom snažnom inovacijskom ekosustavu – fokusiramo se na obrazovanje kao prvi korak u procesu, imamo nastavni plan i program koji je stvoren za svijet sutrašnjice, naša djeca već od rane dobi uče o umjetnoj inteligenciji, kontinuirano ulažemo najveći postotak BDP-a u svijetu u istraživanje i razvoj, Izrael je pri vrhu u svijetu po broju visokotehnoloških kompanija, njegujemo kulturu pokušaja i ne odustajanja…“, kaže Koren.

U svibnju ove godine izraelski ministar vanjskih poslova Eli Cohen posjetio je Hrvatsku, te je tom prilikom potpisan i Memorandum o suglasju na području razvojne suradnje, a dvije godine ranije potpisan je i Memorandum o razumijevanju o strateškom partnerstvu. Prilikom tog posjeta razgovaralo se, naravno, i o gospodarskoj suradnji. „Izrael je otvoren za suradnju s drugim zemljama, uključujući i Hrvatsku. Hrvatski predstavnici iz vlade, obrazovne, znanstvene ili poslovne zajednice uvijek mogu posjetiti Izrael kako bi vidjeli i razumjeli kako mi to radimo i što bi se moglo u hrvatskim uvjetima primjeniti. Veleposlanstvo Izraela u Hrvatskoj rado će pomoći pri organizaciji takvih posjeta, kao što smo to i činili u prošlosti, gdje smo imali dobru posjećenost hrvatskih predstavnika na međunarodnim konferencijama i izložbama održanih u Izraelu. Isto tako i Izraelski predstavnici bili su prisutni na gospodarskim događanjima u Hrvatskoj“, kaže Koren.

Dr. Yvette Alt Miller /prevela Dubravka Pleše

Izrael je optužen za genocid pred Međunarodnim sudom pravde. Optužba je neosnovana i potpuno neutemeljena.

Izrael se trenutno brani od optužbi za genocid pred Međunarodnim sudom pravde. S obzirom na to da je velik dio svijeta neinformiran o velikom broju složenih pojedinosti optužbi, mnogi stječu opći dojam da je Izrael na neki način kriv za odvratne optužbe koje su mu upućene. Radi se o klasičnom slučaju pitanja: „Kada si prestao tući svoju ženu?“ To je apsurdna situacija u kojoj je žrtva pokušaja genocida optužena za taj zločin.

Evo odgovora na 5 uobičajenih pitanja o trenutnom suđenju i savjeta kako pratiti najnovije događaje.

1. Što je Međunarodni sud pravde? Međunarodni sud pravde (ICJ), poznat i kao Svjetski sud, najviši je sud Ujedinjenih naroda. Datira iz 1945. godine, kada su osnovani UN, i smješten je u nizozemskom gradu Haagu. ICJ obavlja različite funkcije, uključujući rješavanje sporova između država.

Jurisdikcija

ICJ ne donosi odluke o individualnom ponašanju ili kriminalnoj djelatnosti; to je nadležnost Međunarodnog kaznenog

suda (ICC), koji također ima sjedište u Haagu. Za razliku od ICJ-a, ICC ima nadležnost samo nad osobama koje žive u zemljama koje su potpisale sporazum koji je ICC-u dao ovlasti da sudi njihovim građanima. Iz straha od politički motiviranih progonâ, Izrael je odlučio da neće potpisati sporazum s ICC-om. (Nedostatak nadležnosti nije spriječio Bangladeš, Boliviju, Komore, Džibuti i Južnu Afriku da zatraže od ICC-a da počne istraživati Izrael zbog potencijalnih zločina.)

ICJ ima nadležnost nad Izraelom jer je Izrael, poput gotovo svake zemlje diljem svijeta, potpisao Konvenciju iz 1948. o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida (objašnjeno detaljnije u nastavku). Na ICJ-u je sada da odluči je li Izrael prekršio tu konvenciju ili nije.

Tko su suci?

Postoji 15 sudaca na ICJ-u koji se biraju većinom svih članica UN-a na devetogodišnje mandate. Trenutni suci potječu iz Australije, Brazila, Kine, Francuske, Njemačke, Indije, Jamajke, Japana, Libanona, Maroka, Rusije, Slovačke, Somalije, Ugande i SAD-a. Četiri bi suca (iz Maroka, Jamajke, Rusije i SAD-a) trebali završiti svoje mandate u veljači 2024., usred suđenja Izraelu, i bit će

zamijenjeni novim sucima iz Meksika, Rumunjske, Južne Afrike i SAD-a.

2. Zašto je Južnoafrička Republika pokrenula parnicu protiv Izraela?

Podrška Hamasu

Južnoafrički predsjednik Cyril Ramaphosa, suočen s lošim rezultatima anketa, koristi ovaj slučaj da odvrati pažnju Južnoafrikanaca od unutarnjih problema zemlje. „Rat u Gazi prilika je da se preokrene situacija s (niskim rejtingom) Ramaphose“, primjećuje The Economist.

Citira južnoafričkog analitičara Ronaka Gopaldasa: „ANC (Ramaphosina stranka) pokušava ovo pretvoriti u pitanje izbora, kako bi potencijalno odvratila pažnju od nekih osnovnih ekonomskih pitanja.“

Hamas je vrlo popularan u Južnoj Africi. Prilikom službenog obilježavanja desete godišnjice smrti Nelsona Mandele 5. prosinca 2023., delegacija Hamasa dobila je istaknuto mjesto u službenoj paradi; Hamasov dužnosnik Bassem Naim položio je vijenac kod službenog kipa posvećenog Mandeli zajedno s ministricom socijalnog razvoja Južne Afrike, Lindiwe Zulu. To savezništvo datira desetljećima unatrag, kada se Afrički nacionalni kongres (ANC), trenutna vladajuća stranka, identificirao s PLO-om, Hamasom i drugim nasilnim antiizraelskim skupinama kao modelima političkog ustanka.

Odmah nakon brutalnog napada Hamasa na Izrael 7. listopada 2023., u kojem je 1200 ljudi mučeno i ubijeno, tisuće ozlijeđeno, te otprilike 240 ljudi uzeto

za taoce, južnoafrička ministrica vanjskih poslova, Naledi Pandor, telefonski je kontaktirala vođu Hamasa, Ismaila Haniyeha, izražavajući podršku terorističkoj skupini. Kasnije je putovala u Teheran, gdje se sastala s iranskim predsjednikom Ebrahimom Raisijem, pokroviteljem Hamasa. U studenom 2023., Južna Afrika povukla je svog veleposlanika i sve diplomatsko osoblje iz svojeg veleposlanstva u Izraelu, te zatražila da i Izrael zatvori svoje veleposlanstvo u Pretoriji.

Moralni bankrot

Navodna zabrinutost Južne Afrike za genocid djeluje prazno u svjetlu nedavnih postupaka njene vlade. Dana 4. siječnja, predsjednik Ramaphosa u državni je posjet primio jednog od najpoznatijih ratnih zločinaca na svijetu, optuženog za genocid: sudanskog ratnog vojnog zapovjednika Muhammada Hamdana Dagala, čija strašna vojska Janjaweed, predvođena Arapima, ubija tisuće crnih Afrikanaca bez posljedica. Točno tjedan kasnije, 11. siječnja, Južna Afrika je podnijela službeni slučaj Međunarodnom sudu pravde optužujući Izrael za genocid.

Presedan

Bitno je da slučaj protiv Izraela pokreće Južna Afrika, nacija udaljena više od 5000 milja od Bliskog istoka, koja, kako se čini, ima malo veza s tom regijom, osim strastvene podrške najžešćim neprijateljima Izraela.

Godine 2022., ICJ je prihvatio zahtjev afričke države Gambije da istraži optužbe za genocid u Mjanmaru, zemlji s kojom Gambija ima malo veza. Sud je prihvatio taj slučaj, postavši presedan da svaka država koja je potpisnica Konvencije iz 1948. o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida može podnijeti optužbe protiv bilo koje druge potpisnice.

3. Za što optužuje Južnoafrička Republika?

Pravni tim Južne Afrike predvodi John Dugard, vođa britanske aktivističke skupine Law4Palestine, koja nastoji optužiti Izrael pred sudovima diljem svijeta. On tvrdi da je Izrael prekršio Konvenciju

iz 1948. o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida.

Pojam genocida skovan je 1944., u jeku Holokausta. Skovao ga je Raphael Lemkin, židovski pravnik koji je uspio pobjeći iz Poljske u Sjedinjene Američke Države.

Pod „genocidom“ mislimo na uništenje nacije ili etničke skupine. Ovaj novi izraz... sastoji se od antičke grčke riječi genos (pleme, plemić) i latinske riječi cide (ubojstvo)... Namijenjen je... označavanju koordiniranog plana različitih akcija s ciljem uništenja temeljnih osnova života nacionalnih skupina, s ciljem istrebljenja samih skupina. Genocid je usmjeren protiv nacionalne skupine kao cjeline, a uključene akcije usmjerene su protiv pojedinaca, ne u njihovom pojedinačnom kapacitetu, već kao članova nacionalne skupine. (Citirano u djelu „Axis Rule in Occupied Europe“, Raphaela Lemkina: 1944.)

Četiri godine kasnije, donesen je međunarodni Ugovor o genocidu, koji je potpisala većina zemalja svijeta, a za čije je kršenje Izrael sada optužen. Ugovor je široko postavljen. Definira genocid kao: „bilo koji od sljedećih činova počinjenih s namjerom uništenja, u cijelosti ili djelomično, nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine, kao takve: (a) ubijanje pripadnika skupine; (b) nanošenje ozbiljnih tjelesnih ili duševnih ozljeda pripadnicima skupine; (c) namjerno nametanje uvjeta života skupini radi izazivanja njezinog fizičkog uništenja u cijelosti ili djelomično; (d) provođenje mjera s ciljem sprječavanja rođenja djece unutar skupine; (e) prisilno premještanje djece skupine u drugu skupinu.

Južna Afrika tvrdi da je Izrael prekršio odredbe Konvencije iz 1948. ubijanjem velikog broja ljudi, posebno djece; evakuacijom stanovnika Gaze iz njihovih domova; blokirajući dopremu hrane, vode i lijekova; te sprječavanjem rađanja u Gazi zatvaranjem bolnica. Činjenica da se Hamas ugrađuje među civilno stanovništvo u Gazi, koristi bolnice, škole, džamije i stambene zgrade kao vojne centre i da je Izrael pozvao civile da se evakuiraju iz ratnih zona na sjeveru Gaze radi vlastite sigurnosti, nije spomenuta.

U svom početnom trosatnom izlaganju, južnoafrički odvjetnici optužili su Izrael za sustavno ubijanje i osakaćivanje civila s genocidnim namjerama. Odvjetnica Adila Hassim tvrdila je da je „prvi genocidni čin Izraela masovno ubijanje Palestinaca u Gazi“, dodavši da Izrael nije štedio nikoga, uključujući novorođenčad, u svojim ubilačkim pohodima. Ona je tvrdila da se Izrael također bavio genocidnim ponašanjem nanoseći „ozbiljne tjelesne ili duševne ozljede“ stanovnicima Gaze boreći se protiv Hamasa.

Drugi južnoafrički odvjetnik, Tembeka Ngcukaitobi, opisao je zapaljive komentare koje su izraelski lideri izrekli o Hamasu. Posebno je istaknuo riječi koje je izraelski premijer Benjamin Netanyahu uputio vojnicima koji su krenuli prema Gazi kako bi pronašli članove Hamasa, upozoravajući ih da „pamte što im je Amalek učinio“ (Ponovljeni zakon 25:17), referirajući se na drevno pleme koje je pokušalo istrijebiti izraelski narod, a Izraelcima je naređeno da ih unište. „Ovo se odnosi na biblijsku zapovijed od Boga Saulu za osvetničko uništenje cijele skupine ljudi“, argumentirao je Ngcukaitobi.

Štiteći Hamas

Južna Afrika također je istaknula da Hamas nije potpisnik Konvencije iz 1948. te mu stoga ne može biti suđeno za genocid, izbjegavajući napore da se teroristička skupina koja još uvijek napada Izrael privede pravdi.

Druge nacije pridružile su se optužbi

Otkako je podnijela svoju tužbu, Južnoj Africi pridružile su se druge države i organizacije, uključujući Boliviju, Kolumbiju, Brazil, Indoneziju, Jordan, Maleziju, Pakistan, Tursku i Organizaciju islamske suradnje. Zamjenica premijera Belgije Petra De Sutter potaknula je Belgiju da službeno podrži slučaj Južne Afrike.

4. Koja je izraelska obrana?

Pravni tim Izraela odgovorio je na optužbe Južne Afrike u petak, 12. siječnja, ističući da je Izrael uključen u legitimni vojni cilj iskorjenjivanja Hamasa, geno-

cidne terorističke organizacije koja je obećala ponoviti napade poput onog 7. listopada „ponovno i opet“, i koja nastavlja ispaljivati smrtonosne rakete na izraelsko civilno stanovništvo, te drži više od 130 Izraelaca kao taoce u Gazi i ugrađuje se u naseljena područja, koristeći sve stanovnike Gaze kao ljudski štit. Dok se bore protiv ovog nemilosrdnog neprijatelja, izraelski vojnici, umjesto da pokušavaju maksimizirati civilne žrtve ili počiniti genocid, riskiraju vlastite živote provodeći precizne zračne udare i pažljivo vode urbani rat, pokušavajući eliminirati Hamas uz minimalne civilne žrtve.

Izraelski odvjetnik dr. Tal Becker odbacio je optužnicu Južne Afrike kao „grubo iskrivljenu priču“ s „uredničkim“ optužbama. „Ako su počinjena djela genocida, ona su počinjena protiv Izraela“, napomenuo je, dok Izrael traži borce Hamasa koji se kriju među civilnim stanovništvom i nastavljaju ispaljivati rakete na Izrael te obećavaju provesti buduće masovne napade. Izrael ima pravo braniti se, tvrdio je: „Užasne patnje civila, i izraelskih, i palestinskih, prvenstveno su rezultat strategije Hamasa.“

Dr. Becker je dodao: „Ako je tvrdnja podnositelja zahtjeva da se Izraelu mora uskratiti sposobnost obrane građana, apsurdan je rezultat da ovaj sud pokušava zaustaviti Izrael u obrani svojih civila protiv organizacije koja provodi genocidnu agendu protiv njih.“ Naglasio je da se Izrael posvećuje poštovanju međunarodnih sporazuma o pravilima rata, „ali to čini usprkos potpunom preziru Hamasa prema zakonu.“

Govoreći u ime izraelskog tima, još jedan odvjetnik, prof. Malcolm Shaw, tvrdio je da se čini da južnoafrička tvrdnja isključuje svaki oblik vojne akcije. „Nije svaki sukob genocidan“, tvrdio je. „Zločin genocida prema međunarodnom pravu i prema Konvenciji o genocidu jedinstvena je zlonamjerna manifestacija i ima osobito mjesto među kršenjima međunarodnog prava kao vrhunac zla, zločin među zločinima, vrhunac zloće.“

Izraelski tim tvrdio je da pojedinačne provokativne izjave, poput izjave izraelskog ministra obrane Yoava Gallanta koji naziva napadače Hamasa „ljudskim

životinjama“ prilikom najave blokade robe koja ulazi u Gazu dva dana nakon napada 7. listopada, ili pozivi nekih pojedinačnih izraelskih političara da ponovno uspostave izraelska naselja u Gazi (Izrael je 2005. godine naredio svim Židovima da napuste Gazu, čak je uklonio i židovske grobove.) ne predstavljaju službenu izraelsku politiku dehumanizacije i genocida.

Glasnogovornik Vijeća za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Američkih Država John Kirby nazvao je optužbe za genocid „neosnovanim“, rekavši: „To nije riječ koja bi se trebala olako izgovarati i mi zasigurno ne vjerujemo da je u ovom slučaju relevantna.“

Glasnogovornik State Departmenta SAD-a Matt Miller rekao je: „Oni koji nasilno napadaju Izrael nastavljaju otvoreno pozivati na uništenje Izraela i masovno ubijanje Židova... Izrael ima pravo braniti se od terorističkih djela Hamasa – djela koja je Hamas obećao ponavljati iznova i iznova dok Izrael ne bude potpuno uništen.“

5. Što dalje?

Južna Afrika i Izrael iznijeli su svoje argumente. Južna Afrika je zatražila da ICJ nametne hitne mjere kako bi zaustavio vojni sukob Izraela i Hamasa. Sud zaista ima tu mogućnost – u praksi, teoretski bi mogao naložiti UN-u da intervenira kako bi zaustavio borbe Izraela – ali će u praksi Sudu trebati mnogo godina da donese presudu.

Prepoznajući to, Južna Afrika je zatražila Privremene mjere, također nazvane Hitne mjere, naređujući Izraelu da zaustavi svu vojnu aktivnost u Gazi. Odluka o tome mogla bi doći unutar nekoliko tjedana. Ako ICJ izda te mjere, Izrael ne bi imao pravo na žalbu. ICJ nema načina provođenja Privremenih mjera, ali njihovo kršenje oslabilo bi položaj Izraela u međunarodnoj zajednici. U sljedećim tjednima, svi ćemo čuti više o tom skandaloznom, neutemeljenom slučaju. Važno je ostati informiran kako biste mogli progovoriti kada čujete klevete protiv Izraela.

Prosvjednici mašu zastavama i slikama taoca otetih tijekom napada Hamasa 7. listopada u Izraelu, ispred Međunarodnog suda pravde u Haagu, u Nizozemskoj, u petak, 12. siječnja 2024.

države“, objašnjava izraelska političarka i spisateljica Einat Wilf.

UN-ovi zaposlenici pomogli su Hamasu da napadne Izrael

Dr. Yvette Alt Miller / prevela Dubravka Pleše

Zemlje povlače svoja financijska sredstva iz Agencije Ujedinjenih naroda za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA) tijela Ujedinjenih naroda koje obavlja ključne socijalne usluge u Gazi i drugdje, zbog tvrdnji da je barem desetak njihovih zaposlenika sudjelovalo u planiranju i provođenju pogroma 7. listopada, tijekom kojeg je više od 1400 Izraelaca ubijeno, silovano i oteto.

Bilo je već krajnje vrijeme. Generacijama su zaposlenici Ujedinjenih naroda širili mržnju i podržavali radikalizaciju te učinili pravi mir između Izraela i palestinskih Arapa gotovo nemogućim. Evo 9 činjenica o UN-u u Gazi i kako je poticao nasilje tijekom godina.

1. UN se prema palestinskim izbjeglicama ponaša drugačije nego prema svim ostalim izbjeglicama diljem svijeta

Gotovo sve izbjeglice diljem svijeta pomaže Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za izbjeglice, kojega je 1921. godine osnovala Liga naroda a danas ga vode Ujedinjeni narodi. Mandat Visokog povjerenika za izbjeglice jest „zaštita ljudi koji su prisiljeni bježati i onih koji su ostali bez državljanstva“ zbog međunarodnih sukoba, i djeluje diljem svijeta pružajući hitnu pomoć onima koji su prisiljeni napustiti svoje domove. Procjenjuje se da trenutno pomaže 108,4 milijuna ljudi koji su raseljeni iz svojih domova, često naseljavajući izbjeglice u novim zemljama.

Postoji jedan izuzetak u radu Visokog povjerenika UN-a za izbjeglice. O svakom Arapinu koji je živio – ili

je imao pretka koji je živio – na bilo kojem području koje danas obuhvaća Izrael, Gazu ili Zapadnu obalu između 1. lipnja 1946. i 15. svibnja 1948. godine, a bio je raseljen iz mjesta boravka tijekom te dvije godine, brine se posebna UN-ova agencija za izbjeglice: Agencija Ujedinjenih naroda za pomoć i rad s izbjeglicama Palestinaca na Bliskom istoku (UNRWA).

Godinama su agencije UN-a poticale odvratni antisemitizam i mržnju prema Izraelu.

Agenciju su osnovali Ujedinjeni narodi 1949. godine, nakon osnivanja države Izrael i kasnijeg rata protiv nje koji su pokrenuli arapski susjedi, te je UNRWA jedina UN-ova agencija stvorena da brine o određenoj populaciji izbjeglica. Također, termin „izbjeglica“ definira znatno drugačije od ostatka UN-a.

2. UNRWA definira izbjeglištvo kao trajno stanje

Godine 1951., Konvencijom UN-a i Protokolom o statusu izbjeglica utvrđeno je da osoba više nije izbjeglica ako je pronašla dom u novoj zemlji i stekla državljanstvo u svojem novom domu. UNRWA jedina ignorira to značajno pravilo: kada je riječ o palestinskim Arapima, stjecanje državljanstva druge zemlje nema utjecaja na izbjeglički status. Palestinski Arapi koji su živjeli na području današnjeg Izraela između 1946. i 1948. godine i koji su otišli smatraju se trajnim izbjeglicama prema Ujedinjenim narodima, čak i ako su stekli državljanstvo u Sjedinjenim Američkim Državama, Jordanu, Velikoj Britaniji ili drugdje.

Štoviše, njihova djeca i unuci također se smatraju izbjeglicama.

Godine 1965., vidjevši da mnogi palestinski Arapi grade nove živote za sebe, UNRWA je promijenila svoju definiciju izbjeglice (samo za palestinske Arape): djeca i unuci izbjeglica također će se smatrati izbjeglicama. UNRWA je ponovno promijenila svoja pravila 1982. godine, navodeći da su svi potomci putem muške linije –uključujući posvojenu djecu – izbjeglice zauvijek, bez obzira na njihov državni status ili mjesto gdje su rođeni ili žive u svijetu.

3. UNRWA stvara pogrešnu percepciju da će Izrael nestati

Definirajući izbjeglice tako široko, UNRWA osigurava da potomci ljudi koji su nekada živjeli na području današnjeg Izraela njeguju planove za povratak u kuće svojih predaka. Dok Visoki povjerenik UN-a za izbjeglice smatra uspjehom kada se izbjeglice nastane u sigurnim zemljama, UNRWA smatra da je bilo koji život koji njihovi „izbjeglice“ grade za sebe privremen.

Danas UNRWA smatra 5,9 milijuna ljudi diljem svijeta palestinskim izbjeglicama. Klasificirajući ih kao izbjeglice – za većinu ljudi to je samo privremena oznaka – UNRWA stvara lažan dojam da je jedina željena situacija za te izbjeglice povratak na izvorne prostore gdje su nekada živjeli njihovi preci. Poticanje te lažne nade potiče ljude da smatraju Izrael privremenom preprekom prema njihovu konačnom cilju. „UNRWA je postala ključni mehanizam držanja stalnog upitnika nad postojanjem židovske

4. UNRWA ohrabruje aparthejd u Jordanu, Libanonu i Siriji Izrael se često pogrešno optužuje da je danas aparthejdska država. Ironično, palestinski Arapi doživljavaju aparthejd u nekim arapskim zemljama na Bliskom istoku, uključujući Jordan, Libanon i Siriju, gdje UNRWA upravlja „izbjegličkim kampovima“ koji su s godinama prerasli u masivne gradove. U Jordanu prema UNRWA-i živi 2 307 011 palestinskih izbjeglica. Prema UNRWA-i, „većina“ ima jordansko državljanstvo, ali UN ih i dalje smatra izbjeglicama. 18 % palestinske populacije u Jordanu živi u 10 područja koja UNRWA održava kao izbjegličke kampove (uključujući i one unutar glavnog grada Ammana), koristeći se školama, zdravstvenim klinikama, financijskim zajmovima i drugim uslugama koje financira UNRWA. U posljednjim desetljećima, jordanske vlasti proizvoljno su oduzele državljanstvo tisućama palestinskih izbjeglica u svojoj zemlji, što je olakšano prisustvom UNRWA-e za pružanje dokumentacije, usluga i diplomatskog zastupanja „izbjeglica“ među njima.

UNRWA upravlja s 9 „izbjegličkih kampova“ (često gradova ili dijelova gradova) u Siriji, pomažući ukupno 575 234 „izbjeglica“ u toj zemlji. Sirija nikada nije ponudila državljanstvo palestinskim izbjeglicama, uključujući njihovu djecu i unuke. Umjesto da surađuje sa sirijskim vlastima kako bi stekli državljanstvo ili radi na njihovu naseljavanju u novu zemlju gdje bi mogli postati građani, UNRWA ih je poticala da ostanu u Siriji, gdje su građani drugog reda.

U Libanonu, većina su palestinskih izbjeglica i njihovih potomaka izopćenici, uskraćeno im je državljanstvo i osnovna prava poput slobode rada i pristupa školama. Umjesto da se zalaže za veću integraciju ili pomaže

pri njihovu naseljavanju negdje drugdje, UNRWA upravlja s 9 izbjegličkih kampova i 64 škole, održavajući populaciju od 489 282 trajnih izbjeglica. To je neprihvatljiva situacija koja bi bila nedopuštena u slučaju bilo koje druge UN-ove agencije.

5. UN dopušta Hamasu da izbjegava težak posao upravljanja Gazom Često se pretpostavljalo da će Hamas, suočen sa stvarnošću vođenja, postati umjereniji. Međutim, to se nikada nije dogodilo: Hamas je ostao fanatična, rigidna islamistička skupina koja potiskuje LGBTQ+ osobe, žene, kršćane i političke disidente, i nepomirljivo se zalaže za uništenje Izraela. To je djelomično zbog prisutnosti UNRWA-e u Gazi.

UNRWA omogućuje Hamasu da izbjegne težak zadatak upravljanja Gazom obavljajući veći dio svakodnevnih poslova brige o stanovnicima Gaze umjesto njih. U Gazi UNRWA upravlja sa 183 škole i 22 liječničke ordinacije. To su 183 škole i 22 medicinska centra koje Hamas ne mora financirati i voditi, što omogućava Hamasu da svoj novac usmjeri na izgradnju mreže utvrđenih bunkera i tunela diljem područja te na izgradnju masivne vojske i zalihe oružja.

S godišnjim proračunom od otprilike 1,6 milijardi dolara, UNRWA zapošljava više od 34 tisuća ljudi. (U usporedbi, Visoki povjerenik UN-a za izbjeglice, koji pomaže mnogo većem broju ljudi, ima osoblje od otprilike njih 18 tisuća.) To predstavlja masivnu investiciju u svakodnevno funkcioniranje Gaze kojom se Hamas ne mora baviti.

6. UN-ove škole u Gazi poučavaju mržnju prema Židovima i Izraelcima UNRWA proizvodi mnoge udžbenike koji se koriste u stotinama škola koje vodi. Godinama su mnogi od tih udžbenika bili ispunjeni mržnjom prema Židovima i Izraelu. UN Wat-

ch, nezavisna organizacija koja prati UN, nedavno je pregledala stotine UNRWA-ovih udžbenika i pratila škole UNRWA-e. Otkrila je sljedeće: „Učitelji i škole pri UN-ovoj agenciji koja vodi obrazovanje i socijalne usluge za Palestince redovito pozivaju na ubijanje Židova i stvaraju nastavne materijale koji veličaju teroriste, potiču mučeništvo, demoniziraju Izraelce i potiču antisemitizam...“ Neki od najgrubljih primjera antisemitizma potječu iz UNRWA-inih škola u Gazi. U jednom tipičnom primjeru, UNRWA-ina osnovna škola Al-Zaytun u Gazi u nastavi za petoškolce, veličana je Dalal Mughrabi, teroristkinja koja je 1978. brodom stigla na obalu Izraela i pomogla izvesti „Priobalni masakr“, otimajući dva autobusa i pucajući i bacajući bombe na automobile u prolazu. Ubijeno je 38 Izraelaca, uključujući 13 djece, a mnogi su ozlijeđeni. Učitelji UNRWA-e proglasili su Mughrabi „junakinjom“ koju treba oponašati.

7. UNRWA dopušta Hamasu da se služi njezinom infrastrukturom

Otkriveno je da škole i medicinski objekti UNRWA-e u Gazi skrivaju ulaze u tunele koje je izgradio Hamas. Tzipi Hotovely, veleposlanica Izraela u Velikoj Britaniji, nedavno je opisala situaciju u Gazi: „Svaka škola, svaka džamija, svaka druga kuća skriva Hamasov ulaz, skladište oružja ili oboje.“

Unatoč nedavnoj tvrdnji UN-a da njegovi zaposlenici apsolutno nisu imali pojma da Hamas gradi mrežu terorističkih tunela veću od londonskog sustava podzemne željeznice ispod Gaze, dužnosnici UNRWA-e triput su izvijestili da Hamas gradi tunele ispod njihovih zgrada 2017. godine, te ponovno 2021. i 2022. godine. Nemoguće je znati kakav je bio odnos između svakog mjesta UNRWA-e i Hamasa i je li sudjelovanje UNRWA-e u pripremama Hamasa za rat bila dobrovoljna ili prisilna. Voljno ili ne,

UNRWA – kao i druge UN-ove agencije i humanitarne skupine – godinama su pružale pokriće za vojno jačanje Hamasa.

Uskoro nakon Hamasova napada na Izrael 7. listopada, kada je Izrael počeo bombardirati ciljeve Hamasa u Gazi, UNRWA je tvitala da su pripadnici Hamasa pljačkali zalihe hrane i goriva UNRWA-e. UNRWA je zatim izbrisala tweetove i izdala izjave poričući da je Hamas uzeo ikakve zalihe. Dobrovoljno ili ne, radnici UNRWA-e štitili su Hamasa.

8. UNRWA je lažno optužila Izrael da namjerno cilja djelatnike koji donose pomoć

UNRWA tvrdi da je više od 150 njezinih zaposlenika ubijeno tijekom trenutnog rata između Hamasa i Izraela. Njihovo prisustvo u zgradama koje su poznata središta terorizma izlaže ih riziku – i postavlja pitanje zašto toliko zgrada UNRWA-e ujedno služe i kao Hamasova skladišta.

No umjesto da UN potakne preispitivanje o tome, činjenica da UN-ove zgrade sadrže Hamasove tunele zanemaruje se. Neposredno prije Božića 2023. godine, glavni tajnik Ujedinjenih naroda, Antonio Guterres, optužio je Izrael da ubija djelatnike UN-a u nezapamćenom opsegu. Njegove optužbe šokirale su svijet, ali govore puno više o bliskim vezama između članova UNRWA-e i Hamasa nego o Izraelu. Američki zastupnik Darrell Issa, član Odbora za vanjske poslove u američkom Zastupničkom domu, primijetio je: „Postoje opsežni dokazi o uznemirujućoj vezi između UNRWA-e i Hamasa, a ona je puno dublja nego što se znalo.“

9. UN-ovi djelatnici pomogli su isplanirati i izvesti masivni pogrom u Izraelu 7. listopada

„S obzirom na neprijateljski odnos UNRWA-e prema Izraelu, dokazi –

koji nisu javno objavljeni – da su radnici UNRWA-e pomogli u planiranju i sudjelovali u napadima 7. listopada, tijekom kojih je ubijeno 1200 Izraelaca, a oteto više od 240, moraju biti strašno optužujući. 'To su snažne i potvrđene obavijesti', rekao je visoki izraelski dužnosnik, koji je želio ostati anoniman. 'Dobar dio obavještajnih podataka dobiven je ispitivanjem militanata koji su uhićeni tijekom napada 7. listopada.' Osim sudjelovanja u napadima, koji su uključivali masovno seksualno nasilje, mučenje, otmice i ubojstva, zaposlenici UNRWA-e koristili su vozila i zgrade UNRWA-e tijekom napada i otmica.

Dana 25. siječnja, glavni tajnik UNRWA-e Philippe Lazzarini izjavio je da je dobio 'informacije o navodnoj umiješanosti nekoliko zaposlenika' u strašnim napadima. Lazzarini je odmah otpustio desetak zaposlenika UNRWA-e.“

Te eksplozivne tvrdnje dolaze samo nekoliko dana nakon što je Međunarodni sud pravde, još jedna agencija Ujedinjenih naroda, presudio da Izrael mora poduzeti korake kako ne bi počinio bilo kakav akt genocida u ratu s Gazom. S obzirom na to da je svaki potez Izraela u vojnim operacijama trenutačno intenzivno praćen, važno je istražiti ljude i organizacije koje kritiziraju Izrael.

Primamljivo je pretpostaviti da ugledna i veličanstvena institucija poput UN-a nikada ne bi mogla skrivati genocidno zlo poput Hamasa. Ipak, godinama su UN-ove agencije poticale odvratni antisemitizam i mržnju prema Izraelu. UNRWA se ponaša kao sudionik, pomažući Hamasu u borbi i ubijanju Izraelaca i Židova. Već je odavno vrijeme da im prestanemo gledati kroz prste i da ih držimo odgovornima za njihova djelovanja kao sudionika i saveznika Hamasa.

Brdo Hrama, kapetan Montagu Brownlow Parker model Kovčega Saveza, kredit: Avraham Gracier, Nacionalno povjerenstvo, Mary Harrsch

Prije više od jednog stoljeća, grupa engleskih lovaca na blago pojavila se u Jeruzalemu s vrlo ambicioznim ciljem: ni manje ni više, odlučili su pronaći blago drevnih biblijskih kraljeva. Ta velika potraga i njeni neobični rezultati proizveli su senzacionalne naslove u novinama diljem svijeta, da i ne spominjemo nerede koji su izbili širom grada... Glasine su se širile gradom poput požara.

Zločini su bili nezamislivi. Možda i previše fantastični da bi se u njih povjerovalo. No, mnogi ipak jesu.

Sredinom travnja 1911. godine, tim engleskih lovaca na blago punom je parom radio u Jeruzalemu. Kopali su ispod Kupole na stijeni, ispod Brda Hrama – ispod Plemenitog svetišta, jednog od najsvetijih i najosjetljivijih vjerskih spomenika na svijetu. Iako su zapravo dobili dopuštenje (nekakvo) da to učine, to nije umanjilo skandaloznost čina.

Kupola na Stijeni na Brdu Hrama, ili Haram al-Sharif („Plemenito svetište“), kako je zovu muslimani. Fotografija Gabi Laron, 2008., Arhiv Gabi

Propala

U noći 12. travnja iskopavanje je naglo završilo: pogrešna osoba saznala je za radove, i brzo je postalo jasno da je opasno ostati u Jeruzalemu. Tim je brzo spakirao opremu i nalaze i žurno napustio grad. Bili su već daleko kad je počela kružiti vijest da su britanski avanturisti odnijeli blago drevnih židovskih kraljeva.

Tisak nije bio sklon umanjivati događaj. Ugledni novinari tvrdili su da su se među ukradenim artefaktima nalazili i Solomonova kruna, njegov mač i prsten, kao i drevni rukopis Biblije (dugo prije otkrića spisa s Mrtvog mora).

New York Times objavio je naslov: „Nestali sa Solomonovim blagom“. Neki izvještaji čak su spomenuli i otkriće samoga Kovčega Saveza.

„Krađa Zakona“ – John Bull, britanski ekvivalent Uncle Sama, odnosi Deset Zapovijedi drugo drevno blago. Ova karikatura afere Parker pojavila se u izdanju novina na jidišu „The Warheit“ („Istina“), u New Yorku, 13. svibnja 1911

„Vjeruje se da su istraživači pronašli Solomonovu krunu, njegov mač i prsten te drevni rukopis Biblije“, iz izdanja „The Reform Advocate“ od 20. svibnja 1911.

Dostupan je i skeptičniji izvještaj o tom događaju u izdanju „The Jewish Voice“ od 12. svibnja 1911. koji spominje „bajke“...

Incident je ubrzo doveo do kaosa. U Jeruzalemu su izbili neredi, lokalni žitelji stupili su u štrajk i iskalili svoj bijes na Osmanskoj vladi koja je dopustila takav skandal. Svi su shvatili da su vlasti bile obaviještene. Samo ostavka guvernera bila bi dovoljna da smiri mase.

No, što se uistinu zbilo? Tko su bili ti lovci na blago? Što su tražili i što su zaista pronašli?

Početak Parkerove ekspedicije

Sve je počelo nekoliko godina ranije s čovjekom po imenu Walter Henrich Juvelius.

Ovaj neobični finski pjesnik bio je čovjek ekscentričnih interesa, doktor filozofije, fasciniran numerologijom, Kabalom i židovskom kronologijom. Početkom 1900-tih, Juvelius je tvrdio da je došao do uznemirujućeg otkrića: vjerovao je da je pronašao misterioznu šifru tijekom istraživanja židovske povijesti (jedan izvještaj spomenuo je da ju je pronašao u knjižnici sv. Sofije u Carigradu).

Šifra je navodno omogućavala otkrivanje tajni skrivenih u Bibliji i drugim drevnim židovskim tekstovima. Među njima: lokaciju blaga Prvoga hrama, uključujući Kovčeg Saveza. Kao da to već nije bilo dovoljno čudno, također se govorilo o čudnim drevnim doku-

mentima otkrivenim u Irskoj koji su također ukazivali na blago zakopano u Jeruzalemu.

„Šifra je dobivena iz dokumenata koji su, navodno, nedavno pronađeni u Irskoj“, iz izdanja „The Hebrew Standard“ od 25. kolovoza 1911.

Naoružan ovim „otkrićima“, Juvelius se konačno pojavio u Londonu, gdje je upoznao kapetana Montagu Browlowna Parkera. Parker, koji je bio odlikovani britanski vojnik, sudionik Drugoga burskog rata, također je bio povezan s aristokracijom – njegov brat bio je 4. grof od Morleyja. Parker je povjerovao u Juveliusov plan pronalaženja drevnog blaga u Jeruzalemu i krenuo u prikupljanje novca i regrutiranje osoblja. Tada tridesetogodišnji engleski časnik bio je prilično uspješan: uspio je prikupiti oko 25 tisuća funti od nekoliko bogatih britanskih i američkih pokrovitelja (što bi danas bilo više od 3,8 milijuna funti) i uvjeriti nekoliko svojih vojnih prijatelja da mu se pridruže s Juveliusom na ekspediciji u Svetu zemlju. Pitate se zašto su ovi imućni društveni ljudi i dosadni vojni veterani bili tako spremni podržati tako ambiciozno iskopavanje na temelju tako slabašnih dokaza? Vjerojatno je to imalo veze s Juveliusovom procjenom da će blago koje će sigurno pronaći, obilje zlata i srebra, biti vrijedno oko 200 milijuna

Shai Ben-Ari / prevela Dubravka Pleše

Laron, Nacionalna knjižnica Izraela

Kapetan Montagu Brownlow Parker, vođa ekspedicije, u vojnoj uniformi. Kasnije tijekom života naslijedio je brata i postao 5. grof od Morleyja, Fotografija: Nacionalno povjerenstvo dolara (više od 6,4 milijarde dolara danas). Bilo je to i vrijeme kada je i spiritistički pokret još uvijek bio prilično popularan među višim slojevima britanskog i američkog društva. Skriveni biblijski kodovi, misticizam davno izgubljenih artefakata i drevna zakopana blaga? Što se tu čovjeku ne bi svidjelo?

Godine 1908., prije početka iskopavanja, Parker je svratio u Carigrad. Njegov tim možda je bio nekonvencionalan (uključivao je bivšeg igrača kriketa, švicarskog vidovnjaka i ni jednog jedinog arheologa), a motivi možda upitni, ali Parker je ipak imao namjeru dobiti odgovarajuće pravne dozvole Osmanskog upravnog tijela.

Nakon brzih pregovora, novi turski dužnosnici izdali su dozvolu krajem studenog u zamjenu za 500 funti i polovinu pronađenog blaga.

Do tog trenutka, Parker i Juvelius već

Članovi Parkerove ekspedicije u Jeruzalemu. S lijeva na desno: Robin Duff, Habip Bey, Montagu Parker, Cyril Foley, Hagop Makasdar, Cyril Ward, Abdulaziz Mecdi Effendi, Clarence Wilson. Fotografija reproducirana u „U potrazi za hramskim blagom. Priča o Parkerovoj ekspediciji u Gradu Davidu, 1909. – 1911.“ [Hebrejski], autor N. Shalev-Khalifa u Qadmoniot: Časopis za starine zemlje Izraela i biblijskih krajeva, 1998., br. 2.

su poduzeli kratko izviđačko putovanje u Jeruzalem kako bi identificirali točna mjesta za iskopavanje. Juvelius je vjerovao da se blago nalazi pod zemljom, negdje u blizini Brda Hrama – masivne kamene platforme za koju se smatra da je mjesto na kojem su stajala oba židovska Hrama, a gdje sada stoje Kupola na stijeni i džamija Al-Aksa.

Platforma Brda Hrama potječe iz Herodova doba. Područje poznato kao Ofel vidi se u donjem desnom kutu, ispod drevnog zida. Fotografija: Avraham Gracier

Neka iskopavanje počne

Budući da je iskopavanje ispod same platforme (prvotno) bilo neizvodivo zbog vjerskih napetosti, Juvelius je planirao doći do tog područja korištenjem već postojećih drevnih podzemnih prolaza, pristupačnih s brda Ofel, područja južno od Brda Hrama i džamija. Nadali su se da će ih ti prolazi odvesti do tajne riznice, za koju je Juvelius bio uvjeren da se nalazi ispod samog Brda Hrama.

Britanski tim zapravo je kupio zemljište na području iskopavanja uz pomoć turskih dužnosnika. Turci su uspjeli prevladati lokalni otpor prodaji obja-

Pogled na džamiju Al-Aksa i Brdo Hrama iz kuće u kojoj su boravili Parker i njegovi ljudi, južno od zidina Staroga grada. Iz knjige „Podzemni Jeruzalem: Otkrića na brdu Ofel“, autora Louisa-Huguesa Vincenta, svega nekoliko mjeseci nakon što je Parkerova ekspedicija kontroverzno završila. Kartografska zbirka Eran Laor u Nacionalnoj knjižnici Izraela.

vivši da će zemljište biti korišteno za bolnicu (što se nije ostvarilo). Nakon što su napokon riješili birokratske spletke, radovi su mogli početi.

U kolovozu 1909. godine tim je kupio vlastitu vilu južno od zidina Staroga grada, mjesto budućeg iskopavanja je ograđeno i počele su pripreme za radove. Europski posjetitelji isticali su se u Jeruzalemu početkom 20. stoljeća, a njihovo tajanstveno ponašanje izazvalo je puno pažnje i znatiželje. Neizbježno, unatoč naporima da se drugačije prikažu, proširile su se glasine da su to lovci na blago. Uskoro je tim bio pod pritiskom sumnjičavih lokalaca i vođa zajednice koji su željeli nekoga iz same ekipe kome mogu vjerovati – ozbiljnog profesionalca čija bi ih sama prisutnost umirila. Parker je naposljetku popustio. U priču je ušao Louis-Hugues Vincent.

Vincent je bio dominikanski redovnik, ali i cijenjeni arheolog koji je radio u jeruzalemskoj École biblique et archéologique française. Parker je pristao dopustiti Vincentu potpuni pristup iskopavanju tri dana u tjednu, pod uvjetom da se nikakve informacije neće dijeliti s javnošću dok to Parker ne odobri. To je imalo dvostruki učinak: utišavanja kritika lokalnih žitelja te pružanja timu usluga jedinog certificiranog i relevantnog stručnjaka.

Upravo zahvaljujući Vincentu imamo detaljan zapis većine podzemnih radova Parkerove ekspedicije u Jeruzalemu. Zapravo, svega nekoliko mjeseci nakon skandaloznog incidenta na Brdu Hrama, Vincent je objavio cijelu knjigu o Parkerovoj ekspediciji na francuskom i engleskom jeziku, opisujući njezine metode rada i otkrića te intrigantne karte, crteže i fotografije. Rijedak primjerak knjige „Podzemni Jeruzalem. Otkrića na brdu Ofel (1909. – 1911.)“ može se pronaći u kartografskoj zbirci Eran Laor u Nacionalnoj knjižnici Izraela.

Kada su radovi započeli, zaposleno je nekih tristo muškaraca iz obližnjeg sela Silwan (Siloam) kako bi obavili

Iz knjige „Podzemni Jeruzalem. Otkrića na brdu Ofel“, autora Louisa-Huguesa Vincenta, Eran Laor kartografska zbirka u Nacionalnoj knjižnici Izraela

iskopavanja. Tim je započeo iskopavanja na području izvora Gihon, Warrenovog okna i Siloamskog tunela (poznatog i kao Hezekijin tunel). Oba su tunela i okno već istraženi u 19. stoljeću, uz veliki publicitet, i smatralo se da su činili dijelove podzemnog vodovodnog sustava drevnog Jeruzalema. Opći plan bio je tražiti još neotkrivene prolaze koji se odvajaju od poznatih tunela i koji bi, nadali su se, vodili tim do tajnog blaga ispod Brda Hrama.

Opći plan iskopavanja Parkerove ekspedicije u području južno od Brda Hramsa. Iz knjige „Podzemni Jeruzalem. Otkrića na brdu Ofel“, autora Louisa-Huguesa Vincenta, Eran Laor kartografska zbirka u Nacionalnoj knjižnici Izraela. Kuće Silwana (Siloama), viđene s Brda Hrama (kraj 19. i početak 20. stoljeća), Lenkin kolekcija fotografija Sveučilišne knjižnice u Pennsylvaniji, Nacionalna kolekcija fotografija obitelji Pritzker, Nacionalna knjižnica Izraela

Rad je bio naporan i opasan, trajao je 24 sata na dan u smjenama od po 4 sata. Radnici su nosili baklje i pjevali pjesme dok su kopali. Vincent je napisao da su „smatrali potrebnim poduzeti neke takve mjere kako bi se suprotstavili monotoniji tamnih, misterioznih tunela koji su se činili beskrajno dugima u samoj utrobi stijene“.

Iskopavanje je 1909. trajalo do jeseni, ali loše vrijeme uskoro je onemogućilo daljnji napredak. Tim je tada raspušten, a Parker i društvo vratili su se u Britaniju. Vratili su se u Jeruzalem

početkom kolovoza 1910. s boljom opremom i stručnjacima koji su radili na londonskom sustavu podzemne željeznice. U toj drugoj sezoni iskopavanja, tim je nastavio čistiti postojeće tunele i čak otkrio do sada nepoznate prolaze i dvorane. Ipak, ni jedan od njih nije došao blizu područja Brda Hrama, gdje se vjerovalo da je blago skriveno. Parker se čak odlučio početi izrađivati nove tunele, bušiti podzemni put koji bi ih odveo do njihova cilja, ali to je bio spor i mukotrpan proces. Vincentova knjiga sadrži niz detaljnih karata koje prikazuju mrežu drevnih tunela koje je tim iskopao, kao i tunele koje su sami kopali pod zemljom. Uvjeti su bili teški, čak i za one s iskustvom. Vincent je napisao: „Trideset metara od izvora svijeće više nisu mogle gorjeti, i morali smo se osloniti na prenosive električne svjetiljke. Unatoč ventilatoru i kapsulama kisika, ekipe su se morale mijenjati svaki sat. U određenim trenucima nisam mogao biti duže od četvrt sata u galeriji.“

Tijekom rada, voda se morala preusmjeriti iz drevnog Siloamskog tunela u kojem je 1880. godine pronađena čuvena Siloamska natpisna ploča. Jedna od prednosti cijelog tog poduhvata

Iz knjige „Podzemni Jeruzalem. Otkrića na brdu Ofel“, autora Louisa-Huguesa Vincenta, Eran Laor kartografska zbirka u Nacionalnoj knjižnici Izraela.

bila je da je zahvaljujući čišćenju podzemnih vodotoka voda mogla lakše protjecati kroz kanale. Kako se sezona iskopavanja približavala kraju, voda je ponovno preusmjerena 11. listopada 1910. godine. Vincent je napisao da je njezin volumen sada bio dvostruko veći nego prije, na radost stanovnika Silwana: „Protok vode postupno je prolazio do Siloamske kotline; krici odobravanja i buka proslave ove prigode dugo će mi odzvanjati u ušima.“

Ovaj čin dobrote učinio je Parkera i njegove suradnike trenutačno popularnijima među lokalnim stanovništvom, ali za sam tim godina 1910. bila je puna frustracija i razočaranja. Dvije sezone teškog fizičkog rada pod ljetnim suncem uzele su svoj danak, a lovci na blago imali su malo što pokazati kao plod svog truda. Juvelius, vizionar i pokretač te potrage, obolio je od malarije, spakirao svoje stvari i vratio se kući. Zimski je kišni period ponovno zaustavio iskopavanje, a činilo se da osmanski nadzornici pomalo gube vjeru. Parkerova dozvola za iskopavanje trebala je isteći krajem

Tijekom iskopavanja južno od Hrama nije pronađeno nikakvo blago koje pripada biblijskim kraljevima, pa je očajni Parker odlučio da je napokon vrijeme za drugačiji, izravniji pristup.

1911. godine, a izgledi za obnovu činili su se slabima. No, Englez je imao investitore kojima je odgovarao i još uvijek nije bio spreman odustati.

Stvari se raspadaju

Parker je nastavio tajno podmićivati šeika Khalila al-Zanafa, skrbnika „Plemenitog svetišta“ (Haram al-Šarif, arapski naziv za Brdo Hrama). Mito je omogućilo Parkeru i njegovu timu pristup masivnom starom platou koji je sada mjesto svakodnevnog muslimanskog štovanja. U travnju 1911. godine Uskrs i Pesah poklopili su se s proslavom Nebi Muse. Taj je festival posvećen Mojsiju i lokalni muslimani hodočaste do vjerskog mjesta blizu Jerihona. Šeikh Khalil omogućio je čuvarima koji su se obično nalazili na platou da dobiju plaćeni dopust kako bi prisustvovali festivalu.

Noću i uz policijsko osiguranje, Parker i njegovi suradnici počeli su kopati na Brdu Hrama. Louis-Hugues Vincent, francuski arheolog monah, nije sudjelovao u tom dijelu poduhvata. Možda ga nije odobravao, možda ga nisu informirali, ali nema spomena o iskopavanju na Brdu u njegovoj knjizi. Ono što znamo o tim događajima dolazi iz drugih onovremenih izvještaja i novinskih članaka.

Parkerovi ljudi počeli su kopati na jugoistočnom dijelu platoa – području koje su križari pogrešno nazvali Solomonovim štalama. Gustaf Dalman napisao je kasnije te godine da se tim „očito nadao da će moći podzemljem doći do mjesta Hrama, ali su ih zaustavili rezervoari pa su odustali od pokušaja proglasivši to nemogućim“.

U tom trenutku Parker je napokon

IZRAEL

prestao okolišati. On i njegovi ljudi počeli su kopati ispod Temeljne stijene, mjesta za koje mnogi vjeruju da je nekada bilo mjesto Svetišta nad Svetištima, svete unutarnje komore drevnog židovskog hrama. Dalman, tadašnji direktor Njemačkog protestantskog instituta za arheologiju u Jeruzalemu, napisao je da je time „otvorio stijenski tunel, koji vodi sa sjevera prema Svetoj stijeni ispod Kupole na stijeni, a koji je možda odvodio krv s žrtvenika Hrama. Tunel je slijedio oko sedam metara prema sjeveru, ali nije pronađeno ništa posebno osim blagog proširenja.“

Neki izvještaji tvrdili su da su muškarci također kopali u podu pećine ispod Temeljne stijene, poznate kao Studenac duša, u potrazi za navodnom komorom koja se tamo nalazila, iako Dalman nije bio uvjeren da se to doista i dogodilo. U svakom slučaju, nakon devet noći kopanja na Brdu Hrama, iskopavanja su zaustavljena kada je njihov tajni pothvat otkriven. Dalman je napisao da je jedan od stražara Harama, koji je bio „nedovoljno podmićen“, bio odgovoran. Prema drugoj verziji događaja, stražar je slučajno došao na Haram noću, namjeravajući

spavati tamo jer mu je vlastita kuća bila puna rodbine koja je prisustvovala festivalu hodočašća, kada je naišao na bogohulni rad.

Zavladao je kaos. Potaknuti glasinama o tome kako stranci kradu drevna blaga, bijesni su se ljudi okupili na ulicama. Oko dvije tisuće muslimanskih demonstranata izlilo je svoj bijes ispred osmanske vladine zgrade, Saraye, nedaleko od Brda Hrama. Proglašen je opći štrajk, održane su povorke, a neki su pozivali na ubojstvo stranih uljeza i Azmi Bega, osmanskog guvernera. Napetost je trajala danima i povremeno bi prerasla u javne demonstracije i nasilne nerede. Šeik Khalil, skrbnik Haram al-Šarifa, bio je još jedna meta bijesa prosvjednika. Demonstrante je podržao čak i dio lokalnog židovskog tiska. Jedan članak tvrdio je da „aškenaske novine optužuju engleske i američke turiste da ne postupaju s odgovarajućim poštovanjem prema muslimanskim svetim mjestima“.

Znanstvenik Louis Fishman detaljno je opisao te događaje u svojem članku iz 2005. godine, The 1911 Haram al-Sharif Incident. Govoreći o epizodi na Brdu Hrama i posebno o prosvjedima koji su uslijedili, Fishman je primijetio nešto izvanredno u vezi s tim demonstracijama i motivacijom iza njih:

„Možemo također uočiti početke palestinskog identiteta kao različitog od osmanskih i arapskih identiteta lokalnog stanovništva. To je važno jer nam pruža rijedak uvid u početke lokalnog nacionalizma izraženog kroz protivljenje osmanskoj politici koja se odnosi ne na cionizam, već na grad Jeruzalem.“ Što se tiče Parkera, čim je njihova tajna otkrivena on i njegovi ljudi brzo su napustili Jaffu. Osmanske vlasti, koje su, naravno, odobrile cijeli poduhvat, izvele su pretres njihova broda, objavivši da na brodu nisu pronađena blaga. Englezi su potom tiho dobili dozvolu za povratak kući, vjerojatno zahvaljujući Parkarovim političkim vezama. Šeik Khalil, međutim, ubrzo je uhićen, kao

i lokalni Armenac po imenu Hagop Makasdar, prevoditelj, koji se pokazao kao prikladno žrtveno janje.

Zbog svega navedenog i Azmi Bei,

Kapetan Parker nije porekao kopanje ispod Hrama na stijeni (nazvao ga je „Omarovom džamijom“). Izjava, koju je dao za The Times, objavljena je u izdanju The Reform Advocate od 20. svibnja 1911.

guverner distrikta, i šeik Khalil izgubili su poslove. O incidentu se pisalo u mnogim tiskovinama diljem svijeta, posebno u islamskom svijetu, i sve do Indije. Ljudi su tražili odgovornost. Predstavnici osmanske vlade ponovo su izjavili da nije ukradeno nikakvo značajno staro blago, dok su istovremeno opravdavali svoju početnu podršku ekspediciji tvrdeći da se moglo raditi o profitabilnom poduhvatu. U svakom slučaju, visoki dužnosnici u osmanskom establišmentu oslobođeni su odgovornosti.

Čini se da tijekom rada Parkerove ekspedicije nisu pronađene ni kruna staroga kralja, ni žezlo, ni prsten, ni mačevi, i naravno, ni kutije čudnog izgleda s krilatim anđelima na vrhu. Ali nakon dvije godine kopanja ispod drevnog Jeruzalema, uz uporabu najmodernije opreme i uz pomoć stotine radnika koji su radili danju i noću, bilo bi apsurdno tvrditi da apsolutno ništa nije pronađeno. Pa čime se onda Parker imao pohvaliti?

Što su pronašli?

Iskopavanja ispod brda Ofel, južno od Brda Hrama, otkrila su nekoliko drevnih podzemnih grobnica. Jedna od njih bila je, prema Vincentu, „najizuzetnija

RIJEČ RABINA IZRAEL

grobnica koja sliči egipatskoj, i sadrži izuzetno dobro očuvanu keramiku, s primjercima jednako dobrima kao i bilo kojima pronađenima u Palestini“. Vincent je identificirao keramiku kao jebusejsku, datirajući je najkasnije oko 2400. p. n. e., što znači da su ti nalazi znatno stariji od židovskog blaga koje je ekspedicija tražila. Usprkos egipatskim umjetničkim osobinama, Francuz je zaključio da grobnica pripada bogatom Jebusejcu „koji je uveo ili podržao“ egipatske modne trendove u tom području.

Ekspedicija je iskopala i niz drugih grobnica i podzemnih prostorija koje je Vincent smatrao „gotovo potpuno suvremenima s najslavnijim danima

izraelskih kraljeva“. Vincent je uložio dojmljive napore da dokumentira velike količine keramike pronađene u mnogim odajama i prolazima koje su radnici iskopali. Među nalazima keramike bilo je „tisuće izraelskih posuda“. Neke su nosile pečate koji su ukazivali na njihovu svrhu ili vlasnika. Vincent je napisao da je samo jedan od tih pečata bio čitljiv, i da po njegovu mišljenju slova na tom određenom pečatu daju riječ „MoReSHeT“. Francuz je vjerovao da je posuda bila danak iz malog grada Morešet na jugozapadnoj granici drevne Judeje, koji je bio poslan u kraljevsku riznicu u Jeruzalemu. To je smatrao dokazom da kraljevska palača Judeje nije daleko od mjesta iskopavanja.

Otkriveni su i ostaci drevnih vrata, podržanih dvama monolitnim kamenima, od kojih je svaki visok oko 1,7 metara i udaljen manje od 90 cm jedan od drugog. Male dimenzije tih čudnih vrata navele su Vincenta da zaključi da su to bočna vrata koja vode do tajnog prolaza prema obližnjem izvoru Gihon, ključnom izvoru vode za drevni Jeruzalem.

Još jedno zanimljivo otkriće bila je „predivna stolica od 'kraljevskog' kamena“. Radnici su isprva pomislili da je to zapravo Salomonovo prijestolje, ali Vincent nije bio uvjeren, kriptično pišući: „Bojim se da je njegova stvarna namjena istovremeno bila privatnija i vezana uz

Ruah Hadaša

Vincent je vjerovao da su ova „stara vrata“ bila bočna vrata koja vode do tajnog prolaza do izvora Gihon. Iz „Underground Jerusalem. Discoveries on the Hill of Ophel“, autor Louis-Hugues Vincent, Eran Laor zbirka kartografskih materijala u Nacionalnoj knjižnici Izraela. prirodnu potrebu.“ Nedavno istraživanje potvrdilo je da je taj predmet ostatak sjedala za WC iz željeznog doba.

Ostala otkrića uključivala su „nekoliko velikih kugli od metala“, nekoliko nečitljivih rimskih novčića, malu statuu, vjerojatno herodijansku, nekoliko kanaanskih idola i rezbarija životinjskih figura, kao i: „neke blokove kamena koje smo otkrili, koji su vjerojatno bili podloga za stupove ili kandelabre; donji dio porfirnog stola; različite profilirane rezove u rijetkim mramorima; ostatke sjajne brončane posude za cvijeće. Sve je otkriveno na otprilike istom mjestu i sve je potvrdilo dojam da se nalazimo među ostacima veličanstvenog i luksuznog kućanstva.“

Jedno otkriće bilo je pomalo zbunjujuće. Vincent je opisao „oznaku poput vrha strijele urezanu u stijeni prirodnog obronka...“ Slične oznake pronađene su i na Tell es-Safi i na Maslinskoj gori. Vincent je mislio da ih je možda napravio glavni kamenoklesar „kako bi naznačio granicu ili plan različitih zdanja“, ali to pitanje ostaje predmet rasprave.

Kada su izraelski arheolozi Ronni

Reich i Eli Shukron ponovno iskopali to područje 2009. godine, njihovo otkriće nekoliko dodatnih misterioznih oznaka u obliku slova V u obližnjoj podzemnoj prostoriji privuklo je pažnju. Iznijeli su hipotezu da su urezi možda korišteni kako bi držali neku vrstu uređaja na mjestu, možda vrstu razboja ili drugog uređaja potrebnog u industriji ili poljoprivredi.

Reich i Shukron tvrde da je rad Vincenta na području južno od Hrama (uz potporu kapetana Parkera, naravno) bio od kritične važnosti u kontekstu arheološkog proučavanja Jeruzalema. Oni tvrde da su upravo Parker i Vincent dokazali da je to prava lokacija staroga Jeruzalema. Reich i Shukrun vjeruju, kao i Vincent, da je Davidov Grad izgrađen na tom mjestu jer su

Čudni urezi u obliku slova V na podu podzemne komore. Ova slika pojavljuje se u „Sto godina od iskopavanja Parker–Vincent u Davidovom gradu“ autora Ronnija Reicha i Elija Shukrona, City of David Studies of Ancient Jerusalem 7 (hebrejski).

tamo, i samo tamo, pronađeni ostaci iz ranog i srednjeg brončanog doba – što znači da je to bio kanaanski Jeruzalem, grad koji će kasnije, tijekom željeznog doba, postati Jeruzalem opisan u Bibliji.

Međutim, nisu svi suglasni. Drugi vodeći izraelski arheolog, Israel Finkelstein, tvrdi da je središte starog Jeruzalema bilo na samom Brdu Hrama, a ne na brdu Ofel koje leži malo južnije.

Naravno, teško je znati sa sigurnošću, bez iskopavanja ispod površine, što, kao što smo vidjeli, može postati komplicirano.

Ta ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju. Job 14:7

Više od 100 svjetskih vođa okupilo se u Glasgowu, u Škotskoj, na klimatskom sastanku COP26 2021. godine, koji je kulminirao potpisom sporazuma o okončanju globalne sječe šuma do 2030. godine. Dogovor uključuje gotovo 20 milijardi dolara javnih i privatnih sredstava. Taj dogovor postignut je usprkos sličnoj inicijativi 2014. koja nije uspjela usporiti stopu sječe šuma u zemljama potpisnicama, već ju je zapravo povećala.

Međutim, prema novom istraživanju provedenom na Sveučilištu Maryland, tropi su izgubili 10 % više prašuma 2022. godine nego 2021. godine, jer je posječeno i/ili spaljeno gotovo 16 000 četvornih milja. Spaljivanje ovih šuma oslobodilo je količinu ugljičnog dioksida ekvivalentnu godišnjim emisijama fosilnih goriva Indije. Najnoviji podaci sugeriraju da je 2022. godine došlo do porasta globalne sječe šuma (uzrokovane ljudima) za otprilike 3.6 % 2022. godine u usporedbi s 2021. godinom.

„Pitanje je jesmo li na putu da zaustavimo sječu šuma do 2030. godine? I kratki odgovor je jednostavno ne“, rekao je Rod Taylor iz World Resources Institute (WRI), koji vodi Global Forest Watch. „Globalno gledano, daleko smo od pravoga puta i krećemo se u pogrešnom smjeru. Naša analiza pokazuje da je globalna sječa šuma u 2022. godini za 1 milijun hektara prelazila razinu potrebnu da bismo bili na putu prema nultoj stopi sječe šuma do 2030. godine.“

Najgora je zemlja po pitanju sječe šuma Brazil, gdje je sječa šuma porasla za više od 14 %. U saveznoj državi Amazonas, koja je dom više od polovine netaknutih

Izrael: vodeća nacija u pošumljavanju

Adam Eliyahu Berkowitz / prevela Dubravka Pleše

šuma Brazila, stopa sječe šuma gotovo se udvostručila u posljednje tri godine. Indonezija je smanjila gubitak svojih primarnih prašuma više od bilo koje druge zemlje u posljednjim godinama, otkako je 2016. godine zabilježila rekordno visoku razinu sječe. To se barem djelomično pripisuje moratoriju na sječu radi novih plantaža palminog ulja koji je postao trajan 2019. godine, dok su napori za praćenje i ograničavanje požara pojačani. Malezija je postigla slične rezultate, s obzirom na to da 83 % kapaciteta rafiniranja palminog ulja sada djeluje bez sječe šuma.

„Hitno moramo postići vrhunac i početak pada sječe šuma, to je još hitnije nego dostizanje vrhunca i početka opadanja emisija ugljika“, rekao je Taylor. „Jer, kad jednom izgubimo šume, znatno ih je teže obnoviti. One su svojevrsna nepovratna imovina.“

Zemlje COP26 trebale bi se ugledati u Izrael koji je doista svjetlost među narodima. Izrael je jedna od rijetkih zemalja na svijetu koja je ušla u 21. stoljeće s više stabala nego što ih je imala prije 100 godina. Od 1900. posađeno je otprilike 250 000 000 stabala diljem Izraela. Godine 1948. otprilike 2 % Izraela bilo je pokriveno šumama, a danas je taj postotak narastao na oko 8.5 %. Trenutno postoji preko 200 milijuna stabala u šumama i šumskim područjima koja pokrivaju oko 300 000 hektara. Dodatnih 75 000 hektara u Izraelu označeno je kao šumsko zemljište, ali stabla još nisu posađena, a prije nekoliko godina Židovski nacionalni fond usvojio je dvadesetogodišnji plan s ciljem značajnog povećanja opsega svog djelovanja i pošumljavanja gotovo 4000 hektara godišnje.

Rabi Yonatan Neril, osnivač i izvršni direktor Međuvjerskog centra za održivi

razvoj (Interfaith Center for Sustainable Development) i autor „Eko Biblije: ekološkog komentara hebrejske Biblije“

(„Eco Bible: An Ecological Commentary on the Hebrew Bible“), objasnio je da je pošumljavanje zapravo biblijski imperativ.

U članku kojega je suautor s dr. Akivom Wolffom, rabi Neril citira Midraš koji uči: „Kada je Bog stvorio prvog čovjeka, uzeo ga je i pokazao mu sva stabla u Edenskom vrtu i rekao mu: 'Vidi moja djela, kako su lijepa i hvalevrijedna. I sve što sam stvorio, stvorio sam za tebe. Pazi da ne pokvariš ili uništiš moj svijet – jer ako to učiniš neće biti nikoga poslije tebe tko bi ga popravio.'“

„Midraš izdvaja stabla Edenskog vrta – umjesto samog Edenskog vrta – i ona predstavljaju prirodni svijet, djelo Stvoritelja“, rekao je rabi Neril. „Zašto bi stabla bila izdvojena kad Bog govori ljudima da ne uništavaju stvaranje? Istraživanje ove teme pomoći će nam razumjeti dubok značaj stabala u našoj tradiciji i poučiti nas o ozbiljnim ekološkim izazovima s kojima se danas suočavamo.“

„Stabla su također izdvojena kao simboli povoljnog okoliša za ljude“, dodao je. „Tijekom stvaranja svijeta i ulaska židovskog naroda u zemlju Izrael, Midraš naglašava važnost pripremanja potrebnog sustava podrške životu.“

Rabi Neril citira Midraš koji se poziva na Petoknjižje 12:5 kao zapovijed čovjeku da slijedi Božji primjer.

„Kada je stvorio svijet, Njegova prva radnja bila je sadnja stabala“, rekao je rabi Neril, citirajući Postanak 2:8. „Tako bi i nama, kada uđemo u zemlju Izraela, sadnja stabala trebala biti prva briga.“

Ruah Hadaša

Brdo Hrama i Ofel, pogled s juga. Fotografija Gabi Laron, 2021., Arhiv Gabi Laron, Nacionalna knjižnica Izraela

In memoriam: preminuo Claude Bloch

Claude Bloch živio je u Lyonu, gdje je bio posljednji svjedok Šoe. Preminuo je 31. prosinca 2023. u 95. godini života.

Claude Bloch rođen je 1. studenog 1928. u Lyonu. Kad je počeo rat, živio je u Lyonu, sam s majkom, Eliette Meyer (nakon razvoda, 1937. godine, Eliette je bila vratila djevojačko prezime), u zgradi odmah do one u kojoj su stanovali djed i baka Meyer. Eliette je do 1940. radila kao službenica u županiji Rhône, ali je uslijed antižidovskih zakona izgubila namještenje i morala je pronaći drugi posao. Claudeov otac umro je 1938. i Eliette se morala snaći sama, u teškim vremenima terora i oskudice. Kao brižna majka, u strahu da neće uspjeti skrbiti za sina, Eliette je poslala Claudea u internat od 1940. do 1942., kada je ujesen upisao srednju školu.

Od 2. lipnja 1941., Židovi su se morali prijaviti kod francuskih vlasti, koje su stvorile ogromnu datoteku s njihovim imenima i adresama, čime su olakšana buduća uhićenja. Eliette i njezini roditelji odlučili su oglušiti se na tu naredbu i ne prijaviti se. Od tog su se momenta Meyerovi, kao i drugi nepopisani, smatrali odmetnicima. Strah od uhićenja stalno je morio članove obitelji Meyer. Kako bi štitio unuka, Claudeov je djed krivotvorio unukovu osobnu iskaznicu, na kojoj je prezime Bloch preinačio u Blachet, da zvuči „francuski“. Što se tiče Eliette, hrabro se i izuzetno snalažljivo suočavala s opasnošću kako bi prehranila obitelj. Unatoč opasnosti da je ulovi francuska policija ili njemački okupatori na nekoj od raznih kontrolnih točki, neumorno je i nevjerojatno smiono obilazila sela u okolici Lyona i trampila razne stvari za hranu kako bi

Evaine Le Calve Ivićević

uzdržavala obitelj.

Predosjećajući skoru pogibelj, Eliette je u veljači 1944. odlučila preseliti cijelu obitelj u mjestašce kraj Lyona. Pomogli su joj ljudi, koji su joj iznajmili dvosobni stan u svojoj kući, kako bi mogla nastaviti raditi u Lyonu, a Claude školovati se u srednjoj školi. Ta se odluka pokazala izuzetno mudra, jer je već nekoliko tjedana kasnije, u travnju, Milicija provalila u stan djeda i bake Meyer, opljačkala ga i pretvorila ga u ured za svoje potrebe.

Početkom lipnja 1944., vijest o iskrcavanju u Normandiji vratila je obitelji nadu, no 29. lipnja smrt je pokucala na njihova vrata. Tog je dana ujutro Claudeova baka bila otišla u Lyon, kod zubara i u nabavku. To joj je spasilo život. No ostali su članovi obitelji bili doma: Claudeova majka bila je na bolovanju, djed je po običaju sjedio u svojoj sobi, a Claude je u dvorištu mirno glancao svoj

bicikl. U 11.45 u njihov je dom upala

francuska Milicija, zloglasna paravojna organizacija koju je 1943. osnovao vichyjevski režim. Rečeno im je da se spakiraju i spreme za put. Iako je bilo vruće, Claudeu je majka rekla da, unatoč vrućini, obuče duge hlače – a ne kratke. Ta ideja, svojevrsna intuicija, Claudeu je kasnije vjerojatno spasila život, jer je zahvaljujući tim hlačama izgledao starije nego što je stvarno bio i tako izbjegao likvidaciju. Uhićenje je predvodio sam Paul Touvier, šef francuske Milicije u Lyonu, koji je mnogo godina kasnije osuđen, između ostalog i zahvaljujući Claudeovu svjedočenju.

Claude Bloch imao je 15 godina kada je s majkom i sedamdesetogodišnjim djedom odveden u sjedište Gestapoa, na trg Bellecourt, u Lyonu. Claudea su zadržali u dvorištu, dok su djeda i Eliette odmah odveli na kat, na ispitivanje. Jedva sat vremena kasnije Claude

je vidio kako iz zgrade dva milicajca iznose beživotno tijelo njegova djeda, kojeg su ubili za vrijeme ispitivanja. Kasnije je Claude došao do zaključka (no za to nije imao dokaza) da je njegov djed vjerojatno krivotvorio dokumente za ljude u nevolji, te da je zbog toga tako žestoko mučen prilikom uhićenja. Tada su Claudea odvojili od majke i zatvorili su ga u „židovsku baraku“, neveliku drvenu kućicu smještenu u dvorištu zatvora Montluc, u kojoj su bili zatvoreni samo Židovi. Nakon tri tjedna, istim je konvojem kao i njegova majka, poslan u logor Drancy, nedaleko od Pariza, kamo su stigli 22. srpnja. Drancy je bio predsoblje logora, gdje su uhapšeni Židovi bili privremeno smješteni u groznim uvjetima i prepušteni mučnom čekanju u neizvjesnosti. Dana 31. srpnja, Eliette i Claude deportirani su u Auschwitz konvojem broj 77. Uz njih je u taj teretni vlak ubačeno 986 žena i muškaraca te 324 djece. Konvoj je stigao u Auschwitz u noći s 3. na 4. kolovoza 1944. Pri iskrcavanju, Claude je naravno pokušao ostati blizu majke, no ona ga je brutalno gurnula prema grupi odraslih muškaraca. Njeno majčino srce reklo joj je da je to jedini način da mu spasi život. Muškarci su prolazili u koloni ispred SS-ovca, koji je odlučivao o tome tko je sposoban za rad, a tko nije te mora biti odmah smaknut. A zahvaljujući dugim hlačama koje je nosio, petnaestogodišnji Claude uspio je proći „sortiranje“ i izbjeći smrt u plinskoj komori. Tamo je, na peronu, Claude izgubio majku iz vida i nikada je više nije vidio.

U svojim je svjedočenjima Claude govorio da si ne može objasniti kako je uspio proći selekciju, s obzirom na to da je bio krhke građe, s jedva 45 kilograma. Petnaestogodišnjak je zadržan u logoru, na nadlaktici su mu tetovirali broj B3692 i uvrstili su ga u radnu grupu za razbijanje kamenja i ravnanje zemljišta oko logora. Preživio je. U studenom 1944., Claude i njegove supatnike nacisti su ukrcali na teretni vlak sastavljen od otvorenih vagona koje se obično

Preživjele logoraše – i među njima Claudea – ljudi su dočekali prilično hladno i indiferentno. Kada je šesnaestogodišnjak otišao u gimnaziju koju je pohađao prije uhićenja kako bi nastavio školovanje, glatko su ga odbili s objašnjenjem da je bio neopravdano odsutan s nastave i da više nema pravo tu se školovati. Ipak, Claude se nije dao obeshrabriti. Upisao se u drugoj ustanovi, nastavio je studirati i paralelno se je brinuo o baki, srčanoj bolesnici srhvanoj gubitkom voljenih osoba. Godine 1948., Claude je završio školu za računovođu. No već iduće godine smrt je ponovo pokucala na vrata Meyerovih: baka je preminula, ostavljajući za sobom unuka. Claude se, opet, nije predao. Odlučno se opredijelio za život, oženio se 1950. godine i osnovao je lijepu obitelj: postao je otac troje djece, djed devetero unučadi i čak četiri puta postao je pradjed. U kontekstu opće ravnodušnosti prema logorašima, dapače odbijanja da se čuju njihova svjedočanstva, Claude je dugo šutio o svom stravičnom iskustvu. Nije želio ponovo posjetiti logor. Ipak, 1983. godine vratio se u Auschwitz prilikom komemorativnog putovanja kako bi odao počast svojoj majci. Konačno, kad je otišao u mirovinu, Claude je osjetio potrebu da nešto uradi za sjećanje na stradale u Šoi. Počeo je obraćati se mlađim generacijama. Sjećao se svega, gotovo do najsitnijih detalja, govorio je precizno, nevjerojatno staloženo. Ispričao je svoju priču o deportaciji tijekom 27 godina po školama, srednjim školama, na skupovima ili školskim izletima u Auschwitz. Posljednjih je godina u Lyonu bio posljednji svjedok tih događaja.

Claudeu Blochu je 2015. dodijeljeno odličje Viteza Legije časti. Preminuo je 31. prosinca 2023. u 95. godini života, no i dalje je među nama svojim svjedočenjima.

koristi za prijevoz ugljena. Bez ikakvog zaklona, izloženi kiši i snijegu, vozili su se na temperaturama od -20°C i nižim, od jugozapada Poljske sve do Stutthofa, koncentracijskog logora smještenog na tridesetak kilometara od Danziga, uz Baltičko more. I to je preživio. Krajem travnja 1945. Claude i njegovi drugovi odvedeni su još jednim nehumanim konvojem, u teglenici, a zatim su bili prisiljeni ukrcati se na teretni brod, u pratnji SS-ovaca. No nacisti su ubrzo napustili brod i pobjegli kada je nastupila njemačka kapitulacija i rasulo. Srećom, 10. svibnja 1945. čamci švedskog Crvenog križa spasili su nesretne putnike. Claudea su odveli na jug Švedske, u Malmö. Imao je jedva 30 kila i, kako mu je kasnije rekao liječnik, izgledao je kao da će poživjeti jedva nekoliko dana. No mladić se oporavio. Liječili su ga dva mjeseca prije nego što je vraćen brodom u Francusku, ujesen 1945. godine. Kada se vratio u Lyon, dočekala ga je baka u svom stanu, u ulici Franklin, gdje je s Claudeom živjela do rujna 1949. Claude je do kraja života stanovao u tom stanu, u kojem je čuvao uspomene na svoju obitelj. Tako, naprimjer, nikada nije promijenio ulazna vrata stana, koja su milicajci bili razvalili kobnog dana u lipnju 1941.

Claudeu je ostala jedna jedina majčina fotografija; Eliette Meyer (1904. – 1944.)

©Archives familiales-Claude Bloch

Claude Bloch 2022. godine (©LC/actu Lyon)

Papa Franjo poziva katolike da se suprotstave

valu antisemitizma koji je preplavio svijet poslije zbivanja 7. listopada

Ako vladalac posluša riječ lažljivu, sve mu sluge postaju opake… Mudre izreke 29:12

Vatikan je objavio pismo u kojem je papa Franjo osudio „izniman rast napada na Židove diljem svijeta“ i porast antisemitizma od invazije Hamasa na Izrael 7. listopada.

„Mi, katolici, izuzetno smo zabrinuti zbog iznimnog porasta napada na Židove diljem svijeta“, napisao je 87-godišnji poglavar u pismu upućenom „Mojoj židovskoj braći i sestrama u Izraelu“. Pismo je poslao Karmi Benu Johananu, profesoru na odjelu za usporednu religiju Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu, koji je nedavno bio uključen u promicanje apela Franji koji poziva na jačanje židovsko-kršćanskog prijateljstva nakon 7. listopada.

„[Rat u Gazi proizveo je] podijeljene stavove u svjetskom javnom mnijenju i podijeljene pozicije, ponekad u obliku antisemitizma i antijudaizma“, napisao je Papa.

„[Crkva] odbacuje svaki oblik antijudaizma i antisemitizma, nedvosmisleno osuđujući manifestacije mržnje prema Židovima i judaizmu kao grijeh protiv Boga“, napisao je.

„Nadali smo se da će ‘Nikada više’ biti refren koji će nove generacije čuti, ali sada vidimo da put naprijed zahtijeva sve bliskiju suradnju kako bi se ova pojava iskorijenila“, rekao je.

U pismu je Papa izrazio žaljenje što je najmanje 136 talaca još uvijek u zarobljeništvu Hamasa u Gazi. Pozvao je na molitve za povratak talaca.

„Također bih želio dodati da nikada ne smijemo izgubiti nadu u mogući mir i da moramo učiniti sve što je moguće da

ga promičemo, odbacujući svaki oblik defetizma i nepovjerenja“, nastavio je poglavar. „U vremenima očajanja, vrlo je teško uočiti budući horizont gdje svjetlo zamjenjuje tamu, gdje prijateljstvo zamjenjuje mržnju, gdje suradnja zamjenjuje rat. Međutim, mi, kao Židovi i katolici, svjedoci smo upravo takvog horizonta.“

„Morate djelovati, počevši prvenstveno od Svetog mjesta, gdje zajedno želimo raditi za mir i pravdu, čineći sve što je moguće kako bismo stvorili odnose sposobne otvoriti nove horizonte svjetlosti za sve, Izraelce i Palestince.“

Također je rekao da se Židovi i katolici „moraju posvetiti ovom putu prijateljstva, solidarnosti i suradnje u traženju načina za popravak uništenog svijeta, radeći zajedno u svakom dijelu svijeta, a posebno u Svetoj Zemlji, kako bi ponovno stekli sposobnost da u licu svake osobe vidimo sliku Boga, u kojoj smo stvoreni.“

„Ne mogu ništa drugo nego ponoviti

da je (...) veza koja nas veže s vama posebna i jedinstvena, nikada ne zamagljujući, naravno, odnos koji Crkva ima s drugima i obveze prema njima“, rekao je Papa. „Put kojim je Crkva hodila s vama, drevnim narodom Saveza, odbacuje svaki oblik antijudaizma i antisemitizma, nedvosmisleno osuđujući manifestacije mržnje prema Židovima i judaizmu kao grijeh protiv Boga“, izražavajući svoje nade za „sve bliskiju suradnju radi iskorjenjivanja tih pojava.“ Pismo dolazi nakon papine poruke u studenom u kojoj je opisao rat Izraela protiv Hamasa kao „genocidni terorizam“. Krajem prosinca, papa Franjo opisao je djecu koja umiru u ratovima, uključujući i Pojas Gaze, kao „malene Isuse današnjice“ i rekao je da izraelski udari donose „užasnu žetvu“ civila. Vatikan zagovara stvaranje neviđene palestinske države unutar granica Izraela koja je etnički očišćena od Židova i s glavnim gradom u isključivo muslimanskom Jeruzalemu. Ovo se obično eufemistički naziva „rješenje dviju država“.

Židovske životne priče. Nobelovac koji je potvrdio

Veliki prasak

Arno Allan Penzias, 90, Nobelovac koji je potvrdio Veliki prasak

Arno Allan Penzias, koji je kao dijete preživio Holokaust te podijelio Nobelovu nagradu za fiziku 1978. godine za otkrića koja su potvrdila teoriju Velikog praska, preminuo je 21. siječnja u San Franciscu u dobi od 90 godina. Godine 1964., on i kolega s Bell Labs-a, Robert Wilson, rješavali su problem s radioteleskopom u Holmdelu, New Jersey, kada su primijetili neobjašnjiv šum. Kasnije su utvrdili da je to „kozmički odjek“ događaja kojim je rođen svemir prije 13,7 milijardi godina.

„Smetnje koje vidite na analognom televizijskom ekranu dok pokušavate uključiti kanale možda izgledaju kao neobičan oblik putovanja kroz vrijeme, ali unutar tog statičkog šuma krije se pogled na prve trenutke svemira“, objašnjava Nobelova zaklada na svojoj web-stranici. „Slučajno otkriće Arna Penziasa i Roberta Wilsona oblika radijskog šuma koji prožima kozmos pružilo je ključni dokaz o tome kako je svemir stvoren.“

Penzias je rođen u Münchenu roditeljima koji su emigrirali u Njemačku iz Poljske. Godine 1938. njegova je obitelj smještena u vlak s drugim Židovima poljskog podrijetla radi deportacije u Poljsku. Poljske vlasti odbile su ih primiti, a vlak je vraćen na granicu. Godine 1939., Penzias i njegov brat Gunther, tada 5-godišnjak, poslani su u London radi sigurnosti kao dio spašavanja putem Kindertransporta Ponovno su se s roditeljima ujedinili 1940. i uspjeli osigurati odlazak u Sjedinjene Američke Države.

Penzias je odrastao u Bronxu gdje je pohađao javne škole, a kasnije City College of New York. Nakon služenja u Signalnom korpusu američke vojske, stekao je doktorat iz fizike na Sveučilištu Columbia i pridružio se Bellu 1963. godine. Godine 1954. oženio se Annom Barras, studenticom na Hunter Collegeu koja je, prema riječima njegove kćeri, rabinice L. Shifre Weiss-Penzias iz hrama Beth El u Aptosu, Kalifornija, potomak osam

Rožna antena (Horn Antenna) Holmdel u Bell Telephone Laboratories u Holmdelu, New Jersey. Godine 1964., radioastronomi Robert Wilson i Arno Penzias njome su otkrili kozmičko pozadinsko mikrovalno zračenje, za što su nagrađeni Nobelovom nagradom za fiziku 1978. godine. (NASA/Wikipedia)

generacija rabina. Početni pokušaji pronalaženja izvora misterioznog „šuma“ Penziasa i Wilsona uključivali su teoriju da je to ambijentalno zračenje koje potječe od golubljeg izmeta unutar teleskopa. Njihova potraga čak je nadahnula malo pop-kulture: u epizodi emisije „Drunk History“ Comedy Centrala iz 2015. godine, židovska komičarka Jenny Slate pripovijeda pikantnu verziju njihova otkrića. Glumac Justin Long tumačio je lik Penziasa. Godine 1992., Penzias je organizirao donaciju dijelova teleskopa, poznatog kao „Holmdel Horn“, muzeju u Münchenu. (Sama je naprava Nacionalni povijesni spomenik.) „Bilo je vrlo važno mome ocu podsjetiti [Nijemce] na ono što su izgubili“, rekla je Weiss-Penzias Boston Globeu. „Želio je da njegov rad bude živi podsjetnik na izbjeglice koje su otišle i ljude koji su umrli.“

Adam Eliyahu Berkowitz / prevela Dubravka Pleše

Andrew Silow-Carroll / prevela Dubravka Pleše

Arno Penzias, treći slijeva, na konferenciji u Mainau, u Njemačkoj 1982. godine (Willy Pragher/Wikimedia Commons)

Još zemalja prestaje financirati UNRWA zbog

njezine uključenosti u napad 7. listopada.

Djelatnici agencije upozoravaju na prijetnju gladi.

Ron Kampeas / prevela Dubravka Pleše

UNRWA dijeli brašno palestinskim izbjeglicama u Khan Yunisu, Pojas Gaze, 22. studenog 2023. (Ahmad Hasaballah/Getty Images)

WASHINGTON (JTA) – Raste broj zemalja koje su obustavile financiranje glavne agencije Ujedinjenih naroda koja pomaže Palestincima nakon optužbi da je niz njenih zaposlenika sudjelovao u masakru Hamasa 7. listopada u Izraelu.

UN-ova agencija za pomoć palestinskim izbjeglicama, poznata kao UNRWA, suprotstavila se rezovima, tvrdeći da oni ubrzavaju dolazak gladi u Pojas Gaze. Agencija je osnovana kako bi upravljala pružanjem pomoći palestinskim izbjeglicama i njihovim potomcima, a glavni je pružatelj pomoći u Gazi, gdje zapošljava oko 12 tisuća ljudi od ukupno 30 tisuća zaposlenih.

Sjedinjene Američke Države i Europska unija objavile su da obustavljaju novo financiranje

UNRWA-e, uz Japan, Ujedinjeno Kraljevstvo, Australiju, Kanadu i druge zemlje. Rezovi su posljedica izvješća da su zaposlenici agencije sudjelovali u napadu 7. listopada, tijekom kojeg su teroristi Hamasa ubili

1200 Izraelaca i oteli njih oko 250, te tako izazvali trenutačni rat. Wall Street Journal citirao je izvore obavještajnih službi koji tvrde da veze između Hamasa i agencije idu dublje nego što se prije znalo, pri čemu je 10 % zaposlenika UNRWA-e umiješano u aktivnosti Hamasa. UNRWA je prošlog tjedna otpustila 12 zaposlenika nakon što je Izrael sa svijetom podijelio dokaze da su bili umiješani u masakr.

Izrael već dugo optužuje UNRWA-u za sudjelovanje u neprijateljskim aktivnostima Hamasa. Osoblje UNRWA-e tvrdi da Hamas pohranjuje oružje u njihovim školama, a Izrael tvrdi da tuneli Hamasa prolaze ispod objekata UNRWA-e.

Philip Lazzarini, glavni povjerenik UNRWA-e, rekao je da rezovi ugrožavaju „primarnu međunarodnu agenciju“ koja djeluje u Gazi, u gotovo četiri mjeseca dugom ratu

između Izraela i Hamasa koji je devastirao veći dio pojasa.

„Mnogi su već gladni, a sada odbrojavamo vrijeme do nadolazeće gladi“, rekao je Lazzarini u izjavi. Međunarodne zdravstvene agencije tvrde da je 2,3 milijuna ljudi iz Gaze, većina njih raseljenih zbog rata, suočena s glađu.

„Agencija vodi skloništa za više od milijun ljudi i pruža hranu i osnovnu zdravstvenu skrb čak i tijekom vrhunca neprijateljstava“, rekao je Lazzarini.

Drugi istaknuti UN-ovi dužnosnici, uključujući glavnog tajnika Antónia Guterresa i generalnog direktora Svjetske zdravstvene organizacije Tedrosa Adhanoma Ghebreyesusa, pridružili su se izražavanju zabrinutosti zbog posljedica rezova.

„Očajnički postupci ovog djela osoblja moraju imati posljedice. No deseci tisuća muškaraca i žena koji rade za UNRWA, mnogi u nekima od najopasnijih situacija za humanitarne radnike, ne bi smjeli biti kažnjeni“, rekao je Guterres. „Hitne potrebe očajnih ljudi kojima služe moraju biti zadovoljene.“ Nije jasno koliko će rezovi skupine zemalja utjecati na agenciju, ali samo Sjedinjene Američke Države pružaju trećinu financiranja UNRWA-e. Nekoliko zemalja, uključu-

jući Irsku i Norvešku, reklo je da će nastaviti financirati agenciju.

„Mora se razlikovati ono što su pojedinci učinili i što UNRWA predstavlja“, rekao je Espen Barth Eide, norveški ministar vanjskih poslova, u priopćenju. „Ljudima iz Gaze hitno je potrebna humanitarna pomoć i ne smiju platiti cijenu postupaka drugih.“

Wall Street Journal pregledao je izvještaje obavještajnih službi koje su Sjedinjene Američke Države dobile od Izraela. Izvješća navode da 1200 od 12 tisuća zaposlenika agencije u Gazi ima veze s Hamasom, uključujući 23 % muških zaposlenika. Journal nije naveo koje su zemlje osim Izraela pružile obavještajne podatke.

Od 12 otpuštenih zaposlenika, najmanje dvoje bilo je umiješano u otmice, još dvoje bilo je praćeno do mjesta masakra, a drugi su pružali logističku podršku, rekli su obavještajni izvori.

Više od 26 tisuća Palestinaca ubijeno je od trenutka kada je Izrael pokrenuo kontraudare nakon napada Hamasa, uključujući tisuće djece, prema Ministarstvu zdravstva Gaze koje kontrolira Hamas. Izrael ne osporava taj broj i tvrdi da su otprilike trećina žrtava bili borci. UNRWA tvrdi da je 152 njenih djelatnika ubijeno.

Kiša put Papuka – izložba slika Saše Mesić

Osnovna škola, treći razred – domaća zadaća: izradite od glinamola maketu svog stana, napravite namještaj.

Sledila sam se. Molim?? Što je s učiteljicama? Jedva žnirance vežemo, kakvo modeliranje... Saša se nasmije: „Ajde, Agica, danas sam kod tebe, ti nam skuhaj čaj.“

Djeca uživaju, svi nešto rade. Za tren oka ni od čega ispred mene stvore se minijaturna kuhinja, krevet, stol. Gledam njene spretne ruke, njen osmijeh. Dobile smo peticu.

Otada znam da je Saša umjetnica. Ovaj su put to slike na akrilu, 70 x 100cm. Izložba se zove KIŠA PUT PAPUKA.

„Kada te privlači duhovnost, onda ti je inspirativno mjesto tamo gdje ta duhovnost stanuje“, kaže sama umjetnica.

Ovaj su put ta duhovnost, ta energija, tu kod nas, u našoj zajednici.

Njene slike su energične kompozicije, dinamične su. Pejzaži su neizrečeni.

Semantičke igre potpomognute kistom. Vehementne boje, snažan kolorit. Tankoćutna privrženost prirodi, ono je što vidimo izvana.

A ono što osjećamo dok gledamo njene slike, ako smo otvoreni za prihvaćanje energije koje izlaze iz njih, jest sklad.

Osjetit ćemo nadu, da će sve biti u redu. Preplavit će nas osjećaj mira, ljubavi i topline. A mi upravo to trebamo, pogotovo ovih dana, mjesecima nakon masakra u Izraelu.

Mi trebamo nekoga tko će nam poručiti: ne bojte se, mi smo oni koji izabiremo vlastite boje. Nemojte potonuti, svijetlost je svugdje oko nas.

Hvala ti Saša, što dijeliš s nama svoju svjetlu energiju kroz svoje stvaralaštvo.

Agi Dadon

UNRWA dijeli brašno palestinskim izbjeglicama u Khan Yunisu, Pojas Gaze, 22. studenog 2023. (Ahmad Hasaballah/Getty Images

Chana Orloff, ponovo otkrivena umjetnica

Francusko-ukrajinska kiparica Chana Orloff (1888. – 1968.) bila je jedna od vodećih ličnosti u umjetničkim krugovima Montparnassea tijekom burnih dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Proslavljena za života, umjetnica je zatim (nezasluženo) skoro pala u zaborav. No ovih mjeseci vratila se u središte pozornosti kroz više događaja: jedan podcast govori o nedavnom povratu jednog od djela ukradenih 1943. iz njezina atelijera, Muzej umjetnosti i povijesti judaizma posvećuje joj izložbu do 29. rujna 2024. i Muzej Zadkine predstavlja do 31. ožujka 2024. stotinjak kipova ove slavne portretistice, čiji je prepoznatljiv rad u duhu Pariške škole obilježio međuratno razdoblje. Chana Orloff svjedočila je najvećim dramama 20. stoljeća a ponovno je bila pogođena, onkraj smrti, tijekom napada 7. listopada 2023.

Mlada žena zaljubljena u slobodu

Donedavno Chana Orloff nije bila poznata široj javnosti, iako je bila jedna od najslavnijih umjetnica međuratnog razdoblja, a njezina je sudbina dostojna romana. Rođena je u srpnju 1888. u Ruskom Carstvu, stotinjak kilometara od Mariupola, u današnjoj Ukrajini. Chana (čije je pravo ime, Hanah, francuski dužnosnik pogrešno transkribirao prilikom ulaska mlade žene na u francuski teritorij) osmo je dijete u obitelji od devetero djece. Majka Rahela (1850. – 1932.) bila je primalja a otac Rafael Orloff (1852. – 1924.) učitelj. Kada je stigla zabrana Židovima da budu nastavnici, postao je uspješan trgovac. Bio je religiozan čovjek, cijenjen u svojoj zajednici i sinagogi, a uz to i izvanredan pripovjedač, čije su priče privlačile mnoge susjede koji bi tijekom Šabata dolazili u njegovu kuću slušati ga uz topli čaj. Kao gorljivi cionist, pristaša Theodora Herzla, a i odgovorni otac, pri-

Evaine Le Calvé Ivičević

vremeno se pridružio Biluima za vrijeme Prve Aliyah i planirao je učiniti aliyah s cijelom obitelji.

Odluka o odlasku pala je nakon što je kuća Orloffovih opljačkana i spaljena tijekom pogroma. Obitelj je 1905. otišla u Palestinu, tada još uvijek dio Osmanskog Carstva, te se nastanila u Petah Tikvi. Jedan od Chanine braća, Cvi Orloff (1878. – 1973.), poznat kao Cvi Nišri (nakon hebraizacije prezimena prijevodom) proslavit će se kao pionir modernog tjelesnog odgoja u Erec Jisraelu. Bio je jedan od osnivača pokreta Maccabi, djelovao je kao trener za gimnastiku, te sudjelovao u pokretanju hebrejskog skautskog pokreta. Kako bi pridonijela kućnom budžetu, Chana se zaposlila kao krojačica u Jaffi, gdje se pridružila stranci Hapoel Hatzair te pomagala nedavno pristiglim imigrantima. Nakon pet godina u Izraelu, ponuđen joj je posao nastavnice krojenja i šivanja u srednjoj školi u Herzliyi, ali Chana je gajila ljepše planove: sanjala je o Parizu! Svoj naum ostvarila je uz pomoć brata, kada je s 22 godine otputovala sama, s namjerom da u Parizu studira modu i stekne diplomu krojačice. Takav se potez može mlađem čitatelju činiti posve uobičajenim, stoga treba istaknuti da je u ono vrijeme predstavljao nevjerojatno smion iskorak za mladu ženu i da također puno govori o naprednim stavovima njenih roditelja. Po dolasku u francusku prijestolnicu, Chana se zaposlila kao pripravnica u kući visoke mode, ali je već sljedeće godine položila prijemni ispiti u Školi za umjetnost i dizajn i počela se aktivno zanimati za umjetničko stvaralaštvo, koje je u to vrijeme upravo cvalo u glavnom gradu Francuske. Otkrivši svoj talent za kiparstvo, Chana je odlučila nastaviti studij u Atelijeru Vassilieff, koji je vodila slikarica i kazališna dizajnerica Maria Vassilieff.

Prve su godine bile teške i Chana je često znala provoditi po cijeli dan u Louvreu (ulaz je tada bio besplatan), ne samo da vidi remek-djela, već da se ugrije! Kako nije imala novaca za kupnju novih ili plemenitih materijala, za izradu svojih radova uglavnom je koristila uporabljene materijale pa i cement, jeftin materijal. No mlada je kiparica neumorno klesala i modelirala, i tako je već 1912. godine počela živjeti od svog rada i izlagati u glavnim pariškim salonima. U to vrijeme upoznala je Aryja Justmana, pjesnika rođenog u Varšavi koji je živio u egzilu u Parizu zbog svojih političkih stavova, i vjenčali su se 1916. godine. Dvoje mladih umjetnika sudjelovali su u avangardnom časopisu SIC (Sons Idées Couleurs – Zvukovi Ideje Boje) koji je promicao futurizam. Chana je 1918. rodila sina Elijaha (Élie), ali je sreća bila kratkog vijeka: sljedeće je godine Ary umro od španjolske gripe i mlada se majka našla sama sa svojim djetetom, oboljelim od poliomijelitisa. Nikad se nije ponovo udala.

Kroz druženje s umjetnicima Montparnassea, od kojih su mnogi postali njezini prijatelji, Chana je pronašla svoj osobni i neponovljivi stil. Najuspješniji su joj radovi portreti, stilizirani ali vjerodostojni i prožeti dobrohotnošću, često uz tračak humora. Prvo Chanino djelo je portret bake, izrađen prema fotografiji. Portretiranje će joj biti jedna od omiljenih tema, no kiparica se također ističe u prikazivanju ženskog tijela i materinstva. Chana Orloff se, više od svih drugih umjetnika svoga vremena, posvetila prikazivanju žena, svih dobi i svakojakog izgleda. Često prikazuje sebe sa sinom u zagrljaju, a izuzetno produhovljeno predstavlja trudnice, s istaknutim trbuščićima i grudima, što je u ono doba bilo sve samo ne trendovsko. Je li ta sklonost k prikazi-

vanju ženstvenosti i majčinstva u svim svojim vidovima, vezana za lik Samuelove majke, Hane, čije je ime umjetnica nosila? Može biti. U svakom slučaju, Chana temom žene majke odlučno prkosi zahtjevima tadašnjih umjetničkih pokreta, i time pokazuje zavidnu slobodu i neovisnost duha. U privatnom je životu i sama bila vrlo brižna majka, potpuno posvećena sinu jedincu. U Chaninom radu značajno mjesto također zauzimaju životinje – ribe, ptice, psi i druge – koje prikazuje stilizirano, zadržavajući pritom suptilne pojedinosti koje svakom kipu pridodaju neponovljivu osobnost. Njezini su radovi figurativni, sintetički i prepoznatljivi po jasnim linijama i ujedno mekim obrisima, te po gipkosti oblika. Tako je u relativno kratko vrijeme Chana Orloff stekla veliki ugled, kao malo koja umjetnica tog vremena. Družila se, premda nije uvijek dijelila iste umjetničke stavove, s drugim mladim umjetnicima, većinom Židovima, koji su tada djelovali u Monparnasseu, među kojima Marc Chagall, Jacques (pravim imenom Haim Jakob) Lipchitz, Amedeo Modigliani, Julius Mordecai Pincas (poznat kao Jules Pascin), Chaïm Soutine, Ossip Zadkine i drugi.

Početkom 1920-ih Chana Orloff postala je portretistica pariške elite, i doživjela je brz društveni uspon: 1925. dodijeljena joj je Legija časti i sljedeće je godine zajedno sa sinom dobila francusko državljanstvo. Tada je već vrlo dobro zarađivala te je uspjela sagraditi kuću-atelijer u 14. arondismanu, pariškom okrugu čije je središte Montparnasse. Projekt kuće-radionice izveo je ugledni arhitekt Auguste Perret (koji se, usput rečeno, za vrijeme okupacije nažalost pokazao kao gorljivi antisemit i kolaboracionist). Godine 1928. Chana je prvi put putovala u Sjedinjene Države, gdje je u jednoj od njujorških galerija priredila samostalnu izložbu koju su zatim preuzele brojne druge galerije od istočne do zapadne obale. Kasnije je sudjelovala na skupnim izložbama u organizaciji Društva modernih umjetnica (FAM), osnovanog 1931. Eksperimentirajući s raznoraznim vrstama materijala kao što su terakota, drvo, bronca, cement ili gips, promakla se u jednu od ključnih kiparica i portre-

RIJEČ RABINA

tistica 20. stoljeća. Stoga ne čudi što ju je 1930. godine posjetio Meir Dizengoff, prvi gradonačelnik Tel Aviva, s molbom da pomogne u stvaranju Muzeja u Tel Avivu. Tijekom četiri godine, koliko je trajala izgradnja muzeja, Chana je izradila brojne portrete, posebice ličnosti iz svijeta umjetnosti, a njena prva izložba u tom muzeju 1935. postigla je veliki uspjeh. O ugledu koji je uživala Chana Orloff tridesetih godina prošlog stoljeća govori i činjenica da je bila jedna od rijetkih kiparica koje su sudjelovale na velikoj izložbi Majstora nezavisne umjetnosti u pariškom Petit Palaisu 1937. godine.

Pljačka

Drugi svjetski rat brutalno je prekinuo Chanin uspon. U srpnju 1942., prijatelj ju je upozorio da se u Parizu sprema veliko zlo. Tako je Chana uspjela izbjeći „raciju Vel d'Hiv“ (fr. rafle du Vél d'Hiv), najvećeg masovnog uhićenja Židova u Francuskoj što se zbilo 16. i 17. srpnja, i pobjegla je sa sinom u Švicarsku. Godine progonstva bile su teške ali nisu bile neaktivne: Chana se, opet, nije predala, dapače. Već 1945. godine izložila je svoje radove nastale u Švicarskoj u jednoj od ženevskih galerija. Kritika je bila entuzijastična. No, dok je Chana bila u Švicarskoj, nacisti potpomognuti Wehrmachtom 4. su ožujka 1943. opljačkali njezinu kuću-atelijer, iz koje su iznijeli bukvalno sve, pa i skulpture, njih oko sto četrdeset. Vrijedi dodati da Chana ni izdaleka nije bila jedina žrtva takvog „tretmana“: u to su vrijeme nacisti opljačkali čak 38 tisuća židovskih stanova u Parizu. Po povratku iz progonstva, u veljači 1945., Chana je zatekla prazan atelijer i sastavila, po sjećanju i uz pomoć fotografija, popis od 116 nestalih radova, s bilješkama o naslovu, materijalu i opisom djela. I opet je ponosno digla glavu i izabrala nadu: vratila se kiparstvu i dijelila svoj život između Francuske i Izraela. Ipak, stil joj se promijenio, obilježen tragom neopisive tragedije rata i iskustva Šoe. O toj promjeni svjedoči, naprimjer, kip Povratak (Le Retour, 1945.), inspiriran portretima preživjelih logoraša koje je nacrtala Chana.

Razdoblje od 1946. do 1949. obilježeno je velikim retrospektivama i neospornim priznanjem talenta Chane Orloff. Nakon Pariza umjetnica je izlagala u Amsterdamu, Oslu, New Yorku, Chicagu, San Franciscu, itd. Provodila je sve više vremena u Izraelu, a izložbom u Muzeju umjetnosti u Tel Avivu (1949.) postala je jednom od najpoznatijih izraelskih umjetnica. Izradila je nekoliko portreta Davida Ben-Guriona te Levija Eškola, Spomenik herojima posvećen braniteljima Ein Geva i, u istom mjestu, Spomenik materinstvu, u spomen na mladu majku, pripadnicu tog kibuca, poginulu tijekom Rata za neovisnost. Sljedećih je deset godina, uz atelijerski rad, izradila brojne spomenike vezane uz povijest Države Izrael. Godine 1961. Muzej Tel Aviva, Muzej Bezalel u Jeruzalemu, Muzej moderne umjetnosti u Haifi i Muzej umjetnosti Ein Harod posvetili su joj veliku retrospektivu, koja je zatim prikazana i u Parizu. Godine 1965. svečano je otkriven njezin značajni brončani reljef Golub mira u Binyanei HaUmi, u Jeruzalemu. Kao što se moglo i očekivati, 1968. godine Muzej Tel Aviva odlučio je slaviti 80. rođendan slavne kiparice velikom retrospektivnom izložbom, i tom je prilikom Chana Orloff došla u Izrael. No razboljela se i umrla u bolnici Tel Hashomer, 18. prosinca 1968. Pokopana je u Tel-Avivu. U znak sjećanja na Chanu Orloff, povodom 50. obljetnice njezine smrti i u sklopu obilježavanja Međunarodnog dana dječjih prava, 24. studenog 2018. svečano je otkriven kip Moj sin mornar (Mon fils marin) na trgu Place des Droits de l'Enfant (14. arondisman). Potraga za nestalim radovima

Chana Orloff je desetljećima aktivno, ali bezuspješno, tražila svoje ukradene radove. No, njezini su potomci nastavili potragu.

Kuću-atelijer smještenu u vili Seurat (u 14. arondismanu), u kojoj je umjetnica živjela i radila od 1926. do 1968. godine, Chanini su nasljednici sačuvali u stanju u kojem ju je ostavila. Otvorena je za posjete i 2020. je godine od francuskog Ministarstva kulture dobila oznaku zaštićenog dobra. Danas brigu

o Chaninoj ostavštini vode njena unuka Ariane Tamir i unuk Éric Justman. Uz pomoć francuske Misije za istraživanje i povrat kulturnih dobara opljačkanih između 1933. i 1945 neumorno tragaju za djelima njihove bake otetim za vrijeme nacističkog terora. A da nikad ne treba odustati od borbe za pravdu govori činjenica da je, krajem siječnja 2023. godine, 80 godina poslije pljačke, jedna drvena skulptura najzad vraćena u umjetničin atelijer. To djelo, pod naslovom Dijete Didi (L'Enfant Didi), ima veliku emotivnu vrijednost: nastalo 1921. godine, predstavlja u prirodnoj veličini trogodišnjeg Elijaha (Élie), sina jedinca Chane Orloff, koji je nosio nadimak „Didi“. Osim što je reprezentativan za umjetničin rad tijekom međuraća i za njezino zanimanje za temu materinstva, taj kip nudi jedan od najljepših Elijahovih prikaza.

Za postojanje tog kipa obitelj OrloffJustman znala je oduvijek. On se naime nalazi na popisu ukradenih djela koji je kiparica napravila po povratku u Pariz 1945. i predala uz molbu za povrat njemačkim i francuskim vlastima. Komisija za vraćanje umjetnina primala je toliko zahtjeva da mnoge od njih uopće nije ni razmatrala. No, zahvaljujući ugledu koji je Chana Orloff uživala još prije rata, pozabavili su se njezinim slučajem. Međutim, teško je znati jesu li se stvarno trudili i je li pokrenuta ikakva istraga, a rezultati su izostali. Tako je Dijete Didi dugo vremena bilo izgubljeno: „Nismo imali pojma o tome gdje se nalazi taj kip sve dok se nije odjednom pojavio u Sjedinjenim Državama“, objašnjava Éric Justman. Unuka Chane Orloff je naime saznala da se „Didi“ nalazi u New Yorku kad ju je 2008. kontaktirao njujorški trgovac umjetninama koji ga se spremao dati u prodaju aukcijskoj kući Christie's, a htio je provjeriti autentičnost kipa. No obitelj je odmah dala uvrstiti kip u FBI-ov registar ukradene robe i onemogućila prodaju. Nakon toga uslijedilo je petnaest godina napornih procedura, a možda bi mučna pregovaranja još trajala da vlasnik skulpture nije umro 2021. godine. „U očima nacista, takozvanu degeneriranu umjetnost trebalo je uništiti, a naša je baka do kraja života bila uvjerena da su to s njezinim radovima

i napravili“, kažu Ariane Tamir i Éric Justman, koji su se borili da „Didija“ vrate doma.

Tijekom godina još je nekoliko radova pronađeno i vraćeno, ponekad uz otkup, poput portreta Ide Chagall u punoj veličini, izloženog u muzeju Piscine u Roubaixu, ili biste ruskog slikara Alexandrea Iacovleffa. Neka su djela vjerojatno uništena, ali popis koji je 1945. sastavila Chana Orloff svojim nasljednicima još uvijek služi kao referencija u procesu identifikacije, autentifikacije i utvrđivanja provenijencije umjetničinih radova. Nakon 80 godina, povijest se ponavlja Osamdeset godina nakon što se čudom uspjela spasiti od deportacije i nakon što su nacisti opljačkali njezinu kuću, Chana Orloff je, onkraj smrti, ponovno pogođena. Umjetničina je obitelj, naime, teško stradala u pogromu koji je Hamas počinio 7. listopada 2023. Toga je dana pranećakinja Chane Orloff, šezdesetsedmogodišnja Šošan Haran, osnivačica fantastične nevladine organizacije Fair Planet, okupila obitelj za Šabat i Simhat Torah u svojoj kući, u kibucu Beeri, udaljenom 5 kilometara od Pojasa Gaze. U dnevnoj sobi, na komodici pokraj prozora, stajala je Chanina skulptura Nerazdvojni (Inséparables), koju je Šošana Haran naslijedila od svoje majke Rine Avron, Chanine nećakinje, a koja prikazuje dvije ptice zagrljene u letu koje simboliziraju ljubav.

Danas je Šošanina kuća uništena, razorena eksplozivom. Teroristi Hamasa ubili su tri člana Chanine obitelji: jednu od njezinih pranećakinja, njenog supruga i šogora. Sedam članova obitelji, uključujući troje djece, svi potomci Chane Orloff, oteti su. Šesti je pušteno 25. studenog 2023. nakon sedam tjedana zatočeništva, a za jednim se još traga. Pretpostavlja se da se još uvijek nalazi u rukama Hamasa. A skulptura Nerazdvojni je ukradena.

Ponovno otkriće

Nakon nekoliko desetljeća zaborava, povrat kipa Dijete Didi, djela opljačkanog 1943. iz umjetničinog atelijera probudio je zanimanje za Chanu Orloff. Zatim je stradanje članova njezine obitelji dodat-

no bacilo svjetlo na njen život. Zahvaljujući raznim sadržajima i zbivanjima koji su joj posljednjih mjeseci posvećeni, šira javnost ponovo otkriva osobnost kiparice, njezine radove, kontekst njezinog stvaralaštva i njezinu ostavštinu.

Kip Dijete Didi u središtu je dviju novih epizoda u podcastu pod naslovom „Na tragu“ („À la trace“) što ga producira francusko Ministarstvo kulture. Epizode „Opljačkani atelijer“ („L’atelier pillé“) i „Povratak Didija“ („Le retour de Didi“) govore o nacističkoj pljački i o naporima što su ih uložili umjetničini nasljednici kako bi pronašli njezine radove i vratili ih u atelijer-muzej.

Dijete Didi izloženo je u Muzeju umjetnosti i povijesti judaizma do 29. rujna 2024. u sklopu izložbe posvećene umjetničkoj putanji Chane Orloff i pljački njezinih djela. Izložba također ima za cilj podsjetiti, na bazi tog konkretnog primjera, na fenomen pljačke umjetničkih atelijera tijekom okupacije u Francuskoj, te predstaviti korake što su ih poduzeli umjetnica i članovi njezine obitelji u svojoj borbi za pravdu. Dijete Didi, naime, zorno ilustrira što su doživjeli mnogi umjetnici i s kojim su se preprekama morali boriti. Ta izložba upotpunjuje retrospektivu predstavljenu u muzeju Zadkine.

Smješten u 14. arondismanu, pariški kvart u kojem su živjeli i djelovali brojni svjetski poznati umjetnici, među kojima i Chana Orloff, Muzej Zadkine predstavlja do 31. ožujka 2024. njezin opus kroz izbor od stotinjak skulptura koji okuplja portrete i prikaze životinja, kao i radove kojima umjetnica evocira Drugi svjetski rat i traumatično sjećanje na Šou. To je prva monografska izložba posvećena toj umjetnici od 1970. i prva koju organizira francuski muzej.

Chana Orloff također je prisutna u skupnoj izložbi koja se može razgledati u Petit Palaisu do 14. travnja 2024. Izložba pod naslovom Le Paris de la modernité, 1905-1925, prikazuje značajan broj umjetnika i pokazuje koliko je to razdoblje bilo plodno te kako je označilo prekretnicu u povijesti umjetnosti.

Potraga za smislom nastavlja se: Viktor Frankl

vraća se na liste najprodavanijih

Miryam Zakheim / prevela Dubravka Pleše

Krajem 1945. godine, Viktor Frankl suočio se s razbijenom ljušturom svojega života: iako je preživio nacističke koncentracijske logore, izgubio je ljubav svog života, dijete koje je nosila u utrobi, svoj profesionalni status i rukopis svoje knjige. Morao je krenuti ispočetka. Ali je li to uopće bilo moguće? Njegov odgovor bio je nedvosmislen – da.

Kako je strana knjiga – starinskog dizajna korica, napisana prije gotovo osamdeset godina u Austriji – završila na listama najprodavanijih u Izraelu 2023. godine?

Viktor Frankl, koji je napisao spomenutu knjigu (i mnoge druge nakon toga), možda bi odgovorio da ljudi uvijek traže smisao, bez obzira na to u kojem su stoljeću rođeni ili s kojim se strahotama moraju suočiti. Viktor Emil Frankl rođen je u mondenom i prosvijetljenom Beču na početku 20. stoljeća. Već u dobi od tri ili četiri godine rekao je svom ocu da želi postati liječnik i liječiti ljude. Ubrzo nakon toga odlučio je da mu biti liječnik nije dovoljno. Viktor se želio usredotočiti na mentalno zdravlje – psihijatriju. Njegova okolina nije mogla biti savršenija za takav odabir: Beč je bio onovremena Meka psihoanalize i psihoterapije. Bečke obrazovne i istraživačke institucije bile su među najnaprednijima na svijetu, a grad je bio prepun poznatih praktičara, akademika i znanstvenika. Frankl je studirao s Freudovim studentima, čak se dopisivao i sa samim Freudom, toliko da mu je, kad su se konačno upoznali, otac psihoanalize stisnuo ruku i upitao ga: „Viktor Frankl, Beč, ulica Chernin 6, vrata 25, zar ne?“

No, grad je bio samo okruženje; Frankl je bio talentiran, vrijedan i pun sjajnih ideja te još veće vjere u ljudsku dušu. Također je bio uglađeni govornik, a s 15 godina održao je svoj prvi govor pod naslovom – koliko god bio pretenciozan za dječaka njegove dobi – „O smislu života“.

Frankl je postigao značajan i brz uspjeh. Još nije imao ni 20 godina kada je objavio svoj prvi znanstveni rad (s potporom Freuda, koji je kasnije kritizirao njegove ideje), a kada je dobio svoj prvi doktorat tek je bio napunio 25 godina. Oko tog vremena počeo je oblikovati vlastiti terapijski pristup – logoterapiju, ili terapiju temeljenu na smislu (ime dolazi od grčke riječi

Slika: Viktor Frankl Institut.

„logos“, definirane kao „smisao“). Logoterapija je kasnije nazvana „trećom bečkom školom psihoanalize“, prethodili su joj Freudova psihoanaliza i individualna psihologija Alfreda Adlera.

Sam Adler, koji je bio prvotni zagovornik ovog nadolazećeg talenta, nije bio impresioniran Franklovim novim neovisnim idejama i doslovno ga je izbacio iz Društva za individualnu psihologiju koje je vodio. No, to nije naštetilo Franklu. Naprotiv, postao je slavan u Europi i diljem svijeta i pozivali su ga da drži predavanja na vodećim sveučilištima u dvoranama prepunima oduševljenih studenata i istraživača.

Taj opis može dočarati zastrašujuće ozbiljnog dječaka i kasnije mladića koji je provodio sve svoje vrijeme proučavajući debele knjige, odijeljen od svijeta, ali ta slika daleko je od živopisnog i ljubaznog lika mladog Viktora Frankla.

Frankl se dopisivao s poznatim ličnostima iz područja filozofije i medicine. Pismo Martinu Buberu, koje je potpisao riječima: „S posebnim pozdravom i iskrenom zahvalnošću“. Arhiv Martina Bubera u Nacionalnoj knjižnici Izraela.

Viktor Frankl i njegova druga supruga Eleonore

Elsa i Gabriel, roditelji Viktora Frankla.

Njegova predavanja bila su toliko tražena, ne samo zbog njegovih ideja i inovativnih istraživanja, već i zato što je znao objasniti svoje teorije na jasan, jednostavan način te je uspijevao začiniti suhu informaciju suptilnim humorom.

Franklov osobni šarm također mu je pomogao u odnosima sa suprotnim spolom. On opisuje u svojim memoarima kako je koristio svoj položaj mladog predavača da privuče žene koje su mu se sviđale: pričao bi im o „onome tipu, Franklu“ koji drži predavanja, a zatim bi im ponudio da ih prati na sljedeće popularno predavanje tog učenjaka. Lako je zamisliti divljenje žena kada su vidjele čovjeka koji ih je dopratio kako odjednom stupa na pozornicu uz zvuk gromoglasnog pljeska.

U međuvremenu su nacisti anektirali Austriju. Frankl, koji je bio strastveni pristaša austrijskog cionističkog pokreta, morao je biti neupadljiv. Više nije mogao koristiti titulu „doktor“, koja je bila uskraćena Židovima, i bio je prisiljen zatvoriti privatnu kliniku koju je otvorio prije manje od godine dana.

Godine 1940., kada mu je bilo 35 godina, Franklu je povjereno mjesto ravnatelja neurološkog odjela u bolnici Rothschild u Beču, židovskoj ustanovi.

Iako je time riskirao život, davao je pacijentima lažne psihijatrijske dijagnoze kako bi spriječio naciste da pogube ili zatvore one mentalno bolesne. Unatoč obećavajućem akademskom i društvenom statusu, bilo je jasno da Židovima, poput Frankla, budućnost nije svijetla. Amerikanci su mu otvorili svoja vrata, koja su mnogim drugima ostala zatvorena, ali on je izabrao ostati u Beču sa svojim starijim roditeljima kojima nisu odobrili željenu vizu.

Baš tada, kada je budućnost izgledala kao prijeteći crni oblak, upoznao je medicinsku sestru u bolnici po imenu Tilly Grosser i duboko se zaljubio. Vjenčali su se te godine i bili posljednji židovski par koji se smio službeno vjenčati u nacistički kontroliranom Beču. Ali, kada je Tilly zatrudnjela, mladi par morao je odustati od svojih snova o obitelji; trud-

RIJEČ RABINA Ruah Hadaša

ne Židovke odmah su slane na istok, a Tilly je morala obaviti pobačaj kako bi spasila svoj život. Godinama kasnije, jedna od njegovih knjiga posvećena je „Harryju ili Marion. Djeci koja nikada nisu rođena“.

U rujnu 1942. godine, zajedno s Tilly, svojim roditeljima i ostalim obiteljima, odveden je u geto Theresienstadt. Koristeći svoje vještine liječnika i psihijatra, razvio je psihološke programe kako bi ublažio početni šok novih zatvorenika i spriječio slučajeve samoubojstava. Kad mu je otac umirao u rukama od bolesti pluća, odabrao je suosjećanje ispred preživljavanja, ubrizgavajući mu jedinu dozu morfija koju je uspio prokrijumčariti u geto kako bi umro u relativnom miru.

Dvije godine nakon dolaska u Theresienstadt, obitelj Frankl ukrcana je na jedan od transporta prema istoku, u logor iz kojeg se ljudi nisu vraćali – Auschwitz. Tijekom posljednjih trenutaka prije nego što su se prisilno razdvojili, držao je ruke svoje žene i rekao joj najozbiljnijim glasom koji je mogao iznaći: „Tilly, ostani živa po svaku cijenu. Čuješ li me? Po svaku cijenu!“ Nije uspjelo. Nikada je više nije vidio, ali bio je do kraja života uvjeren da je Tilly bila među 17 tisuća zatvorenika koji su umrli u Bergen-Bel-

senu (logoru u kojem je navodno bila zadržana krajem rata) odmah nakon oslobođenja.

Nacisti su mu uzeli više od obitelji. U džepu Franklova kaputa, koji je morao predati po dolasku u logor, bio je gotovo kompletan rukopis njegove prve knjige o osnovama logoterapije – „Doktor i duša“ (The Doctor and the Soul). Kasnije je rekao da je istog dana kada mu je rukopis oduzet, dobio drugi kaput, čiji je džep sadržavao stranicu istrgnutu iz molitvenika s riječima molitve „Šema Israel“. Shvatio je to kao znak da je sada vrijeme ne samo za formuliranje uzvišenih ideja, već i, možda prije svega, za življenje po njima.

Za svoju suprugu Tilly malo je mogao učiniti, mogao je samo razmišljati i sanjariti o njoj. No, što se tiče njegove knjige, Frankl je mogao poduzeti nešto praktično. Nastavio je pisati tijekom tog razdoblja – uglavnom u svojoj glavi, ali i na malim papirima koje je uspio dobiti.

„Uvjeren sam“, napisao je kasnije, „da dugujem svoj opstanak, između ostalog, odluci da rekonstruiram ovaj izgubljeni rukopis. Počeo sam raditi

na njemu kad sam bolovao od tifusa i pokušao ostati budan, čak i noću, kako bih spriječio kolaps svog vaskularnog sustava. Na moj 40. rođendan, zatvorenik mi je poklonio kraj olovke koju je ukrao gotovo čudesno, i nekoliko papira iz dokumenata SS-a. Na poleđini tih dokumenata napisao sam naslove poglavlja, što mi je pomoglo rekonstruirati svoju knjigu.“

Na temelju tih naslova poglavlja i njegovih iskustava iz tog strašnog vremena, uspio je sastaviti novu knjigu. „Čovjekova potraga za smislom“ napisana je u Beču odmah nakon rata, kada je devet uzastopnih dana Frankl stajao i govorio pred nekoliko daktilografkinja koje su njegove riječi pretvorile u tekst. Frankl je razvio svoju teoriju logoterapije prije rata, ali ova knjiga, objavljena nakon godina lutanja između koncentracijskih logora, nije bila ona koju je izvorno planirao. Sada, osim njegove „suhe“ znanstvene teorije, knjiga je sadržavala priču o njegovu vlastitom preživljavanju u koncentracijskim logorima, autobiografsku priču koja je služila kao vrsta studije slučaja za logoterapiju.

RIJEČ RABINA

sloboda volje – bili podvrgnuti najbrutalnijem testu koji je mogao zamisliti. No, izdržali su.

Viktor E. Frankl napisao je: „Mi koji smo živjeli u koncentracijskim logorima možemo se sjetiti muškaraca koji su prolazili kroz barake i tješili druge, dijeleći svoj posljednji komad kruha. Moglo ih je biti malo, ali oni pružaju dovoljno dokaza da se sve može oduzeti čovjeku, osim jedne stvari: posljednje ljudske slobode – odabira vlastitog stava u bilo kojem skupu okolnosti, odabira vlastitog puta.“

Frankl je tvrdio da ljudi koji su preživjeli nisu bili najjači ili najveseliji, nego oni koji su uspjeli pronaći neki smisao vrijedan življenja. „Onaj tko ima razlog za život može podnijeti gotovo bilo kakav način života“, možda je bio Nietzscheov izraz, ali Frankl mu je dao vrlo praktično značenje.

Rezultat je bio kratka knjiga od jedva 200 stranica, koja je prodana u više od 12 milijuna primjeraka i smatra se jednom od najutjecajnijih knjiga ikad napisanih.

umu najveći smisao koji mu život može pružiti – „pomoći drugima da pronađu svoj smisao“, kako je sam izjavio.

Oženio se ponovno, s medicinskom sestrom po imenu Eleanore, i imali su kćer Gabriel. Njihov je brak bio brak iz ljubavi između židova i kršćanke koji prakticiraju svoju vjeru. Ona je išla je s njim u sinagogu, a on je nju pratio u crkvu.

Usred nemoguće rutine unutar logora, Frankl je testirao svoju psihoterapijsku teoriju na sebi i onima oko sebe. Otkrio je da su tri temelja na kojima je temeljio metodu logoterapije – volja za pronalaženjem smisla, smisao života i

Sa završetkom rata i postupnim oslobađanjem koncentracijskih logora Frankl se vratio u svoj rodni grad Beč te je došao do strašnog otkrića da je cijela njegova obitelj, osim sestre, ubijena. Djelujući kao spektakularan osobni primjer – zasukao je rukave i krenuo izgraditi svoj život. Pri tome je imao na

Otada, ideje Viktora Frankla proširile su se diljem svijeta. Objavio je oko 40 knjiga koje su prevedene na više od 50 jezika. Nastavio je živjeti u Beču do kraja života, ali je proveo mnogo godina putujući širom svijeta kako bi održao predavanja i sudjelovao na sastancima u svakom važnom akademskom institutu diljem svijeta. Činjenica da je knjiga „Čovjekova potraga za smislom“ ponovno postala bestseler u Izraelu, upravo sada kada smo usred jednog od najtežih i najizazovnijih razdoblja u povijesti države, pokazuje više od svega koliko su njegove ideje relevantne i vječne. Budući da on sam više nije s nama da pruži riječi utjehe i smisla, nemamo drugog izbora nego pronaći nešto utjehe u riječima koje je izrekao u prošlosti, u vezi s drugim strašnim događajima: „Ono što čovjeku zapravo treba nije stanje bez napetosti, već nastojanje i borba za neki cilj koji ga je vrijedan.“

Viktor i Tilly na dan vjenčanja. Fotografija: Viktor Frankl Institut

Bilješke na kojima je Frankl napisao naslove poglavlja svoje knjige dok je bio u koncentracijskom logoru. Fotografija: Viktor Frankl Institut

Viktor Frankl sa studentima u Sjedinjenim Američkim Državama. Fotografija: Viktor Frankl Institut

Naslovna stranica prvog izdanja knjige „Čovjekova potraga za smislom“, objavljene u Beču 1946. godine. I danas se pojavljuje na popisima knjiga koje se obavezno trebaju pročitati. Izvorni naslov na njemačkom bio je „Ein Psychologe erlebt das Konzentrationslager“ (Psiholog preživljava koncentracijski logor).

U izlozima knjižara

Dolores Bettini

Vuk Perišić: Pojedinac i povijest

– Građanin Daniel Ivin

Nakladnik: Fraktura, Zaprešić, 2023.

Broj str.: 688

Knjiga Vuka Perišića Pojedinac i povijest – Građanin Daniel Ivin prati životni put naslovnog junaka, gotovo idealnoga građanina, osobe koja je svjesna da se mora angažirati da bi se izborila za demokratičnost i demokraciju. Kroz život čovjeka koji je uvijek blizu središta, a nikada u centru Vuk Perišić ispisuje jedinstvenu, drugačiju, vrlo točnu, a jako osobnu povijest naših prostora, naših ideala i zabluda, moralnih pobjeda i ljudskih sunovrata.

ììì

Ljudmila Ulicka: Kuga

Nakladnik: Fraktura, Zaprešić, 2024.

Prijevod: Igor Buljan

Broj str.: 136

Temeljena na stvarnim događajima, Kuga Ljudmile Ulicke napeta je, pronicava i nikad aktualnija proza koja postavlja pitanja o ravnoteži između individualne slobode i represivne državne moći tijekom pandemije, bez obzira na to je li uzročnik te pošasti virus ili pak čovjek.

ììì

Yoav Blum: Vodič za dane koji dolaze

Nakladnik: Znanje, Zagreb, 2023.

Prijevod: Igor Rendić

Broj str.: 296

Bivši knjižničar, a sada „obogaćivač tekstova na portalima“, Ben Schwartzman sasvim je običan mladić koji vodi prilično jednoličan život. Jednoga dana doznaje da mu je Haim Wolff, starac s kojim se

sprijateljio u domu za starije osobe, nakon smrti ostavio bocu skupog viskija. A Ben čak ni ne pije alkohol! Sasvim slučajno na naljepnici na boci otkriva poruku koja ga zaintrigira i uputi u jedan neobičan pub. Ondje upoznaje dvije žene, Osnat i Venture, koje mu otkrivaju nevjerojatnu priču i svijet prepun fantastičnih mogućnosti koje mu je Haim ostavio u nasljeđe…

Lidia Maksymowicz: Djevojčica iz Auschwitza

Nakladnik: Škorpon, Zagreb, 2024.

Prijevod: Sanja Šćibajlo

Broj str.: 168

Bolno dirljiva istinita pripovijest o preživljavanju, nadi i ljubavi. Lidia je bila stara tri godine kada je 1943. sa svojom majkom, partizankom iz Bjelorusije, dospjela u Auschwitz. Tu je prestrašenu malu djevojčicu odabrao dr. Josef Mengele za svoje

sadističke „medicinske“ eksperimente. Poslana u blok za djecu, gdje su uvjeti bili brutalni i svaki dan borba za preživljavanje, više je no jednom bila na korak od smrti.

Broj str.: 304

Primo Levi: Prirodopisi

Nakladnik: Fraktura, Zaprešić, 2023.

Prijevod: Iva Grgić Maroević

Broj str.: 272

Zbirka pripovjedaka Storie naturali (Prirodopisi), objavljena prvi put 1966., naime, kao i kasnija Vizio di forma (Greška u izvedbi, 1971.), otkrila je drugačijega Levija, Levija autora znanstvene fantastike – ili „biološke fantastike“, kako će mu to u jednome pismu iz 1961. ohrabrujući ga da nastavi s pisanjem – dotada povremeno u časopisima objavljivanih pripovijedaka, napisati njegov još slavniji kolega Italo Calvino.

ììì

Hertha Pauli: Pukotina vremena prolazi kroz moje srce Nakladnik: Leykam international, Zagreb, 2024.

Prijevod: Igor Crnković

„Pukotina vremena prolazi kroz moje srce“ citat je iz djela Heinricha Heinea, koji je austrijsku književnicu Herthu Pauli pratio tijekom njezina bijega iz Beča, preko Züricha, Pariza, Marseillea, Lisabona, sve do SAD-a. Ona taj put nije prošla sama, već zajedno sa svojim prijateljima, koji su se proslavili kao neki od najpoznatijih književnika njemačkoga govornog područja iz emigracije: Josephom Rothom, Walterom Mehringom, Almom i Franzom Werfel te ponajprije Ödönom von Horváthom, kojemu je posvetila jedno od najljepših poglavlja ove čudesne i dugo vremena zaboravljene knjige sjećanja.

ììì

Jochen Gutsch i Maxim Leo: Frankie

Nakladnik: Sonatina, Zagreb, 2023. Prijevod: Dalibor Joler Broj str.: 200

Richard Gold, čovjek koji je uslijed životnih nedaća izgubio smisao života, baš je toga dana odlučio sebi oduzeti život, kadli se na prozoru pojavio mršavi mačak i znatiželj-

no se zagledao u njega – što ga je posve omelo u naumu. Nakon početnih peripetija, mačak se „nenametljivo“ useli kod Golda jer, naposljetku, tu je veliki televizor, udoban krevet i hrana koja se poslužuje na vrijeme. Tako se začne neobično prijateljstvo između dvaju autsajdera, od kojih barem jedan čvrsto vjeruje u sretan završetak života.

Čovjek koji želi umrijeti i mačak koji traži dom junaci su ove dirljive i istodobno urnebesno zabavne priče o čudesnom prijateljstvu, potrebi za ljubavi i povratku u život.

ììì

Dror Mishani: Mogućnost nasilja Nakladnik: Fraktura, Zaprešić, 2024.

Prijevod: Laila Šprajc

Broj str.: 232

Mogućnost nasilja Drora Mišanija, majstora detektivskih romana, drugi je dio nagrađivanog i na više od dvadeset jezika prevedenog serijala o neobičnom istražitelju Avrahamu Avrahamu. Napet i nepredvidiv, psihološki precizan i neočekivana raspleta, ovaj je roman jedan od nepobitnih vrhunaca toga žanra.

PaRDeS – Bogatstvo rabinske književnosti

Kotel Da-Don, dr. sc. izvanredni profesor

Katedra za judaistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Glavni rabin Židovske zajednice Bet Israel u Hrvatskoj

III. dio

Leh leha - PEŠAT

Micve

Jedna je pozitivna zapovijed u ovoj paraša:

Zapovijed obrezivanja.1

Pešat

Paraša počinje Božjom zapovijedi Abramu da napusti svoj rodni kraj i svoju obitelj i ode u zemlju Kanaan. Bog mu je obećao da će od njega učiniti veliki narod i da će ga blagosloviti i da će preko njega biti blagoslovljeno cijelo čovječanstvo.2

Abram napušta svoju domovinu u pratnji svoje žene i nećaka Lota, zajedno sa cijelom svojom zajednicom.3 Zaustavlja se u Šemu i moli za uspjeh Jakovljevih sinova u njihovom budućem ratu, te prima božansko obećanje o baštini njegova potomstva u zemlji u budućnosti. S obzirom na obećanje kontinuiteta i nasljeđivanja zemlje, Abram je ondje podigao žrtvenik. Abram nastavlja svoje putovanje i stiže do Bet Ela, gdje gradi još jedan žrtvenik. Zbog gladi koja je zadesila zemlju, Abram se spušta u Egipat.4 Na putu skriva svoju lijepu ženu Saraju5 jer bi mu njezina ljepota mogla ugroziti život, jer bi je faraon, egipatski kralj, mogao uzeti za ženu a njega ubiti. Traži od nje da kaže da mu je sestra i tako će ostati živ. Kad dođu u Egipat, doista, kao što se i očekivalo, Saraja je odvedena u faraonovu kuću, a Abram za nju dobiva mnoge darove. Nakon što su Faraon i cijela njegova obitelj kažnjeni kožnom bolešću6, faraon shvaća da je zgriješio i zamoli Abrama da ode. Ne prije nego što mu se požali da ga vara. Na povratku u Kanaan, Abram odsjeda u istim prenoćištima u kojima je odsjeo na putu za Egipat. Kad stigne do oltara u blizini Bet Ela, Abram zahvaljuje Bogu.

1 Za daljnje proučavanje ove micve pogledajte: BT Jevamot poglavlje 4 i 8; BT šabat poglavlje 19; BT kidušin 29a; MT hilhot mila; ŠA Jore Dea poglavlje 268.; Vidi još u Dadon, Židovstvo, 415–428.

2 Budući da je putovanje uzrok triju stvari – umanjuje obiteljski život, smanjuje nečije bogatstvo i umanjuje nečiji ugled, Abrahamu su stoga bila potrebna ova tri blagoslova: da mu Bog obeća djecu, bogatstvo i veliko ime (Raši Pos 12,2; Berešit Raba 39:11.).

3 Raši objašnjava da su Abraham i Sara imali cijelu zajednicu ljudi koji su slijedili ideju monoteizma. Abraham je doveo muškarce, a Sara je dovela žene i Sveto pismo opisuje te ljude kao da su ih oni takvima napravili (Raši Pos 12:5; Berešit Raba 39:14).

4 Raši objašnjava da je glad bila samo u Kanaanu, što je test za Abrahama hoće li odstupiti od Božjih zapovijedi jer mu je naredio da ode u zemlju Kanaan i sada ga je prisilio da je napusti (Raši Pos 12:10; Pirke DeRabi Eliezer 26).

5 Raši donosi midraš koji nas uči da je Abraham sakrio Saraju u škrinju, a kada su carinici pretraživali, morali su je otvoriti i otkrili su je (Berešit Raba 40:5; Raši Pos 12:14).

6 Bio je pogođen bolešću za koju su bračni odnosi štetni (Raši Pos 12:17).

Lot je također postao vrlo bogat u Egiptu, i došlo je do svađe između pastira Abramove stoke i pastira Lotove stoke. 7 Abram želi izbjeći svađu pa kaže Lotu da se trebaju razdvojiti, a Lot odluči otići u Sodomu, koja je bila bogat grad s velikim pašnjakom za stado. Tora naglašava da su stanovnici Sodome bili vrlo opaki grešnici protiv Boga, a ipak se Lot nije libio živjeti s njima.

Bog otkriva8 Abramu i jamči mu pravo na zemlju, blagoslivlja njegovo potomstvo koje će se neizmjerno umnožiti i zapovijeda mu da uđe u zemlju kako bi izvršio posjedovni čin koja će mu osigurati vlasništvo. Abram stiže u Hebron i gradi još jedan žrtvenik.

Kasnije paraša opisuje rat petorice kraljeva protiv četiriju kralja kojima su robovali 12 godina. Oni vode rat na Mrtvom moru. Kraljevi Sodome i Gomore pobjegli su i mnogi njihovi stanovnici zarobljeni su, uključujući Lota. Kad je Abram Hebrej9 čuo da je Lot zarobljen, okupio je svoj dom i saveznike i krenuo u potjeru za četirima kraljevima. Pobjeđuje ih na području Damaska i oslobađa Lota te uzima svu imovinu. Na povratku u Izrael, Abrama dočekuje Melkisedek10, kralj Šalema, koji mu nudi kruh i vino11. Također ga pozdravlja kralj Sodome, koji mu nudi svu ratnu pljačku otetu iz Sodome. Abram, kojemu je Bog obećao bogatstvo, odbija to uzeti kako nitko ne bi mogao reći da je obogatio Abrama, stoga preuzima samo troškove svog naroda.

Bog se otkrio Abramu i obavijestio ga da je njegova nagrada velika i da se ne mora brinuti zbog ljudi koje je ubio u ratu12. Dok se Abram pita o važnosti nagrade dok nema sinova koji bi je naslijedili, Bog ga uvjerava da će se njegovo potomstvo jako umnožiti. Bog više puta spominje da je razlog zbog kojeg je izveden iz Ura-Kaldejskog bilo to da mu da zemlju u nasljedstvo, a Abram traži neki znak koji će mu to dokazati. Bog mu naredi da dovede tri teleta, tri jarca, tri ovna, grlicu i jedno pile te da ih sve osim ptice rasječe. Zatim dolaze ptice grabljivice, ali ih Abram otjera.

Abram je zaspao i u snu mu Bog otkriva da će njegovo potomstvo proživjeti 400 godina ropstva u progonstvu, nakon čega će porobljivači biti kažnjeni, a na kraju će njegovo potomstvo otići s velikim imetkom i vratiti se u zemlju Kanaan.13 Na kraju tog događaja, „ognjena baklja“ prolazi između zvijeri, sklapajući tako savez s Abramom da će zemlja biti dana njegovu potomstvu.

Stihovi dalje opisuju neplodnost Saraje. Nakon što je Abram proveo deset godina u zemlji Kanaan,14 Saraja je uzela svoju sluškinju, Egipćanku Hagaru, i dala je svom mužu Abramu kao priležnicu, nadajući se da će zahvaljujući tome imati djecu.15 Hagar je zatrudnjela i prezire svoju gospodaricu.16 Saraja se uzrujala i zbog toga se požalila

7 jer su Lotovi pastiri bili zli ljudi i pasli su svoju stoku na tuđim poljima. Abramovi pastiri su ih prekorili zbog ovog čina pljačke, ali su oni odgovorili: „Zemlja je dana Abramu, ali s obzirom na to da on nema sina nasljednika, Lot će biti njegov nasljednik: dakle, ovo nije pljačka.“ Međutim, Abram još nije imao pravo na posjed (Berešit Raba 41:5; Raši Pos 13:7).

8 Sve dok je Lot bio s njim, Božja se riječ držala podalje od Abrahama, ali nakon što su se rastali, Bog mu je progovorio (Raši Pos 13:14; Midraš Tanhuma, Vajece 10).

9 Onaj koji je došao s druge strane (עבר) rijeke (Eufrat) (Raši Pos 14:13; Berešit Raba 42:8).

10 Objašnjenje midraša jest da je on jednak Šemu, Noinu sinu (Raši Pos 14:18; BT Nedarim 32b).

11 Tako se radi za one koji su umorni od borbe (Raši Pos 14:18).

12 Raši Pos 15:1.

13 Raši dokazuje da razdoblje od 400 godina mora biti od rođenja Isaka do izlaska Izraela iz Egipta, a ne ukupno 400 godina u ropstvu. Ovo je računica: Isak je imao 60 godina kad se Jakov rodio, a Jakov je kad je sišao u Egipat sam izjavio (Poz 47,9); „Godina moga lutalačkog življenja ima stotina i trideset“, što je zajedno 190 godina. U Egiptu je bilo 210 godina (vidi Raši Pos 42:2) – što ukupno čini 400 godina. (Raši Pos 15:13; BT Megila 9a).

14 Deset je godina razdoblje koje par mora čekati prije nego što se razvede ako nema djece (Raši Pos 16:3; BT Jevamot 64a; Jeruzalemski Talmud Jevamot 6:6).

15 Raši Pos 16:2.

16 Hagar je rekla: „Ponašanje Saraje privatno, sigurno ne može biti takvo u javnosti: ona se pretvara da je pravedna žena, ali ne može biti pravedna jer svih ovih godina nije imala privilegiju imati djecu, dok sam ja

Abramu. Abram vraća Hagaru Saraji, a Sara ju tjera da naporno radi,17 zbog čega je pobjegla u pustinju. Bog je poslao anđela koji je susreo Hagaru u pustinji i uputio je da se vrati u kuću Abramovu, i obećao joj da će imati veliki broj potomaka, i naredio joj da svog sina nazove Išmaelom (Bog čuje =ישמעאל =שמע אל ), jer je Bog uslišao njezinu patnju. Hagara se vratila u Abramovu kuću, njezin sin rođen je kada je Abram imao osamdeset i šest godina.

Trinaest godina kasnije, kada je Abramu bilo devedeset i devet godina, Bog mu se otkriva i obavještava ga o svojoj odluci da s njim sklopi savez. On mijenja ime iz Abram u Abraham (shvaćen kao otac mnoštva) jer će ga Bog učiniti ocem mnoštva naroda.

Bog ponavlja obećanje o baštinjenju zemlje njegovu potomstvu, te da će taj savez biti između Boga i Abrahama, ali i s njegovim potomstvom. Bog će njegovom potomstvu dati zemlju i bit će njihov Bog, a Abraham i svako muško18 među njegovim potomcima bit će obrezani osmog dana rođenja. Tko se ne obreže, bit će istrijebljen iz naroda Izraela.

Bog također mijenja ime Saraja u Sara19 i blagoslivlja Abrahama sinom kojeg će ona roditi. Abraham se smije od radosti i pita se ima li pravo dobiti tako veliku nagradu uz sina Išmaela kojeg je već dobio, i čezne da Išmael bude bogobojazan.20 Bog mu odgovara da Sara još nema sina, te da će uskoro roditi i da on svog sina treba nazvati Izakom.21 Nadalje, dodaje da je i njegov prijašnji zahtjev u vezi s Išmaelom prihvaćen, te će se i njegovo potomstvo umnožiti. Paraša završava opisom obrezivanja Abrahama (u dobi od 99 godina), Išmaela (u dobi od 13 godina) i svih muškaraca u kući Abrahamovoj.

Leh-leha - REMEZ

Djela, ne riječi

Bog reče Abramu: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslovom. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, a koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.“ (Pos. 12:1-3)

Ovdje čitamo o Abrahamovu izlasku na pozornicu Petoknjižja. Nakon kratkog pregleda povijesti prije Abrahamova vremena (stvaranje, Adam i Eva, prvo umorstvo, potop i Kula babilonska), Tanah (24 svete knjige) usredotočuje se na jednu osobu. Odsad nadalje, život Abrahama i njegova potomstva postaje glavnom temom. Tko je bio Abraham? Osoba koja je u svojoj nutrini bila slobodna, veliki borac i tražitelj istine, filozof revolucionar, vođa, a ne sljedbenik. Rođen u samom srcu mnogobožačkog svijeta, uspio je najveću intelektualnu ideju – monoteizam – predstaviti čovječanstvu. Njegova je potraga za istinom bila duga i mukotrpna i prema Majmonidu započela je kada je Abrahamu bilo tek tri godine. Ovako kaže Majmonid:

„Abraham je kao dijete počeo danonoćno razmišljati i pitati se kako planet prati zacrtanu putanju a da je pri tome nitko ne usmjerava. Tko je onda usmjerava? Zasigurno je nemoguće da se okreće sam od sebe! Abraham nije imao učitelja, već je živio među neukim idolopoklonicima Ura Kaldejskog, u kojem su svi, uključujući njegovu dobila taj blagoslov od prvog sjedinjenja“ (Raši 16:4; Berešit Raba 45:4).

17 Berešit Raba 45:6.

18 Mudraci pitaju u Talmudu odakle potječe da se obrezivanje obavlja na tom mjestu? Oni to uče iz sljedećih stihova: „Svako muško među vama, kroz vaša pokoljenja, kad mu se navrši osam dana, neka bude obrezano… Muško koje se ne bi obrezalo neka se odstrani od svoga roda: takav je prekršio moj savez.“ (Poz 17,12-14) . Jer se kaže „muško“, proizlazi da se obrezivanje vrši na mjestu na kojem se razlikuje muško od ženskog. (BT Šabat 108a; Raši Pos 17:14; Berešit Raba 46:13).

19 SARAI, što znači „moja princeza“ – princeza meni, a ne drugima; ali SARA, u općenitijem smislu, znači da će ona biti princeza nad svima (Raši Pos 17:15; BT Berahot 13a).

20 Vidi Raši Pos 17:18; Onkelos translation Pos 17:18.

21 Hebrejska slova imena Izak (heb=יצחק) odnose se na numeričku vrijednost slova: deset (י) kušnji, devedeset (צ) godina Sarine starosti, osam (ח) dana obrezivanja i stotinu (ק) godine Abrahamove starosti (Raši Pos 17:19; Berešit Raba 53:7).

majku i oca, te njega samoga, služili idolima. Ipak, u srcu je nastavio razmišljati sve dok nije shvatio istinu i razumio koji je put pravednosti te spoznao da postoji Svevišnji koji upravlja planetima, koji je stvorio svijet i osim kojega nema drugoga.“22

Kakva li je to intelektualna potraga morala biti! Trajala je od treće do četrdesete godine života, prepuna sukoba i pitanja, uzleta i padova dok konačno nije stigao vrhunac: monoteizam. I sve to bez ikakve pomoći, u sukobu sa svime u što su njegovi bližnji vjerovali. Kapljica vina u moru vode – to je bio Abraham! A kada je otkrio istinu, počeo ju je, ne bojeći se režima (Nimrodove diktature), neustrašivo širiti, te je razbio mitove i tradicije koje su stvorili prethodni naraštaji, nakon što su se udaljili od Noe.

Sljedeći midraš otvara mali prozor u Abrahamovu mudrost i snagu u svim sukobima kroz koje je prolazio zbog svog novog uvjerenja:

Rabi Hija je rekao: Terah je bio proizvođač kipova, idola. Jednom je otišao nekamo i ostavio Abrahama da ih prodaje umjesto njega. Neki čovjek je ušao i želio kupiti jednog idola. „Koliko imaš godina?“ Abraham je upitao čovjeka. „Pedeset“, rekao je čovjek. „Jao takvom čovjeku koji ima pedeset godina, a obožava predmet star jedan dan!“ rekao je Abraham. Drugom prilikom ušla je žena s tanjurom brašna i zamolila ga: „Uzmi ovo i daj njima.“ Pa je uzeo štap i razbio ih i stavio štap u ruku najvećem. Kada se njegov otac vratio, upitao je: „Što si im učinio?“ Abraham je rekao: „Ne mogu to sakriti od vas. Došla je žena s tanjurom punim finog obroka i zamolila me da im ga ponudim. Jedan je tvrdio da mora prvi jesti, dok je i drugi tvrdio da mora prvi jesti. Tada je najveći ustao, uzeo štap i polomio ih. Rekao mu je Terah: „Zašto mi se rugaš? Imaju li oni ikakvo znanje?“ „Zar vaše uši ne bi trebale čuti ono što su usta rekla?“ rekao je Abraham. Tada ga je Terah zgrabio i predao Nimrodu. „Klanjajmo se vatri“, rekao je Nimrod. „Klanjajmo se radije vodi koja gasi vatru“, rekao je Abraham. „Obožavajmo vodu“, rekao je Nimrod. „Obožavajmo radije oblake koji nose vodu“, rekao je Abraham. „Onda obožavajmo oblake“, rekao je Nimrod. „Obožavajmo vjetar koji rastjeruje oblake“, rekao je Abraham. „Obožavajmo vjetar“, rekao je Nimrod. „Obožavajmo ljudska bića koja se mogu oduprijeti vjetru“, rekao je Abraham. Nimrod je rekao: „Ti samo govoriš isprazne riječi, ali nećemo obožavati ništa osim vatre. Evo, bacit ću te u nju i neka tvoj Bog kojeg obožavaš dođe i spasi te od toga!“ (...) Abraham je sišao u užarenu peć ali je spašen. 23

To je ukratko Abrahamov životopis, biografija intelektualca i vjernika koji je bio spreman svoj život položiti na oltar svoga uvjerenja. Ali ni riječ od svega ovoga ne pojavljuje se u Tori! Ni slovo. Kako je zanimljiva i bitna biografija prvog patrijarha judaizma, a Tora jednostavno započinje zapovijedi: „Idi iz zemlje svoje“ i ne kaže nam ni riječ o tome tko je u stvari ovaj veliki čovjek!

Tim nas postupkom Tora uči nečemu uistinu bitnom. Zanemarujući Abrahamov život prije susreta sa Svevišnjim, Tora je odijelila njegovu prošlost od njegova budućeg života. Do sada je Abraham bio najveći intelektualac koji je uspio svoj intelektualni potencijal iskoristiti u najvećoj mogućoj mjeri. Do sada je bio veliki filozof koji je otkrio Svevišnjeg i njegov apsolutni moral. Od toga trenutka nadalje – dotaknuo ga je Svemogući i naredio mu: „Idi!“

To je „novi Abraham“, sljedbenik Svevišnjeg. Nakon što je Abraham izabrao Svevišnjeg, Svevišnji je izabrao Abrahama.

Ali, uz taj su izbor došle i zapovijedi, djela, a ne samo riječi. Talmud pita: „Što je veće, samo učenje Tore ili činjenje dobrog djela? Veliko je ono učenje koje dovodi do izvršenja dobrog djela.“24

Zaista, učenje je veliko i značajno, ali samo jer zahvaljujući njemu činimo dobro, svrhu svega. Ako nas učenje ne dovodi do dobrih djela, pogreška leži ili u učenju ili u našoj naravi. Nažalost, činjenica da je netko uvaženi filozof ili dobitnik Nobelove nagrade ne znači da se radi o dobrom čovjeku koji će i drugima činiti dobro. Upravo je zato Svevišnji Abrahamovim potomcima dao 613 zapovijedi utemeljenih na apsolutnom moralu Svevišnjega, a njihova je glavna svrha da nas učini dobrim ljudima, koji će jedan drugome činiti dobro.

22 Mišne Tora hilhot avodat kohavim 1,3.

23 Berešit Raba 38,13.

24 Babilonski Talmud, Kidušin 40b.

Priča o narodu koji izbavlja svoje zatočenike

Od Abrahama, koji je svojega nećaka izbavio iz zatočeništva do helikoptera

IDF-a koji vraćaju Izraelce – taoce iz Gaze – već tisućama godina Židovi su se borili, plaćali ma koliko je bilo potrebno te su čak u opasnost dovodili i vlastite živote kako bi otkupili i izbavili svoju braću iz zatočeništva. Jedan od njih bio je otac židovskog naroda. Drugi je bio njegov nećak, koji se pridružio biblijskom patrijarhu napuštajući svoje rodno mjesto u gotovo ludoj potrazi za novom zemljom. Trebalo je neko vrijeme, kao i kratka avantura u Egiptu, prije nego što su se napokon smjestili u Kanaan. No, tada je nećak pao u ropstvo – on i svi koji su bili s njim. To se dogodilo zbog rata s kojim nisu imali apsolutno nikakve veze, sukoba između različitih skupina sitnih vladara s nevjerojatnim imenima poput Kedarlaomera i Amrafela.

Kada je Abraham saznao da je njegov nećak Lot pao u ropstvo, nije oklijevao ni trenutka. Okupio je svoju obitelj i pratnju – svega 318 ljudi – i krenuo u potjeru za četirima kraljevima otmičarima i njihovim vojskama, koje su upravo ostvarile odlučujuću pobjedu u dolini Siddima (kod Mrtvog mora) protiv pet drugih kraljeva. Potjera je započela u blizini Sodome i došla sve

do Damaska, ali Abraham je na kraju uspio spasiti Lota: „I tako se Lot ... vratio, a također i žene i narod.“ (Knjiga Postanka, 14:16).

Kada su zarobljenici bili oslobođeni, kralj Sodome i kralj Salem (Šalem, današnji Jeruzalem) dočekali su Abrahama i njegov narod s cvijećem (dobro, s kruhom i vinom, u svakom slučaju). Abraham im je predao plijen koji je mogao ponijeti iz bitke. U rat nije krenuo da bi se obogatio, već da bi spasio Lota i ostale zarobljenike koji su bili s njim. Ovo je vjerojatno prvi zabilježeni slučaj oslobođenja zarobljenika u povijesti židovskog naroda. Judaizam smatra ljudsko ropstvo ozbiljnim grijehom. Jedna od Deset zapovijedi jest „Ne ukradi“ – a ta zapovijed zapravo se odnosi na otmicu – krađu ljudi, neživih stvari. Kazna za to je smrt: „I tko god ukrade čovjeka i proda ga, i pronađe se u njegovim rukama, bit će smaknut.“ (Izlazak, 21:16).

Prema tome, i možda također zbog naše prošlosti kao naroda oslobođenog iz ropstva i robovanja u Egiptu, oslobođenje zarobljenika postalo je vrhunska moralna vrijednost u judaizmu. Nešto što se mora učiniti. Maimonides o imperativu oslobađanja zarobljenika kaže:

„I nemate veću zapovijed od otkupa zarobljenika, jer se zarobljenik svrstava među one koji gladuju, kao i one koji žedne, one koji su goli i one koji stoje na rubu smrti.“ (Hilchot Matnot Aniyim, 8:10-11)

Prema židovskom zakonu, otkup zarobljenika ima prednost pred mnogim drugim stvarima, uključujući čak i brigu o siromašnima ali slobodnima. Čak je dopušteno prodati svitak Tore kako bi se tim novcem otkupio zarobljenik.

Kada muškarac ulazi u brak sa ženom, prihvaća deset obveza prema njoj, a jedna od njih je obveza da je otkupi ako bude zarobljena. Čitamo da je i sam kralj David ispunio takvu obvezu. Dok je David bio zauzet smirivanjem filistejskih nereda na drugom dijelu zemlje, dvije njegove žene – Ahinoam i Avigail – boravile su u gradu Ciklagu. Amalečani koji su živjeli u

tom području iskoristili su odsutnost kralja Davida i njegove vojske da napadnu grad, spale ga do temelja i zarobe sve žene i djecu. Kada se kralj David vratio u izgorjeli i prazan grad, odlučio je da će progoniti Amalečane, iako je mogao povesti samo 400 ljudi, od kojih je 200 ubrzo dezertiralo. Na sreću, uhvatili su egipatskog mladića usput, roba jednog od otmičara. On ih je usmjerio prema amalečkom logoru, gdje su David i njegovi ljudi zatekli svoje neprijatelje kako „piju i vesele se“ zbog velike količine plijena koji su uzeli (žene su, pretpostavljamo, bile smatrane dijelom ovog „plijena“; 1 Samuel, 30:16).

David i njegovi ljudi imali su prednost iznenađenja, pobili su mnoge pljačkaše i otjerali ostale u bijeg, ostavljajući imovinu gotovo potpuno netaknutom te mnogo šokiranih ali još uvijek živih žena.

No, spašavanje zarobljenika, čak i ako se govori o našim očevima i kraljevima, nije bio glavni način na koji su Židovi tijekom stoljeća otkupljivali svoje zarobljenike. Tijekom dugih godina izgnanstva iz Zemlje Izraela, sve što su vođe židovskih zajednica mogle učiniti bilo je prikupljati novac – otkup – kako bi oslobodile zarobljenike iz ropstva, ili uvjeriti druge, bogatije zajednice da im pomognu.

Primjerice, Kairska geniza sadrži prepisku između Majmonida i različitih židovskih zajednica koje se bave otkupom zarobljenika – koliko ih je i gdje su, te koliko bi koštalo njihovo oslobađanje. Među pismima nalazi se priznanica potpisana Majmonidovom rukom, koja se odnosi na iznos

darovan za otkup zarobljenika. Tekst priznanice objašnjava da je donacija proizašla iz prodaje imovine donatora.

Zarobljenici koje su zajednice u Egiptu otkupile nisu bili prijatelji ili rođaci donatora; bili su Židovi koji su obično dolazili iz udaljenih zemalja poput Mezopotamije i južne Europe. Obično su ih zarobljavali gusari ili cestovni razbojnici koji bi ih dovodili u gradove sjeverne Afrike radi prodaje u ropstvo.

Pojam zarobljeništva i teška iskustva koja ono nosi nisu bili nepoznanica članovima židovskih zajednica, bez obzira na to gdje su bili smješteni. Čak i ako to osobno nisu doživjeli, ti su ljudi odrasli uz priče o izgnanstvima – u Egiptu, Babilonu, te kasnije o izgnanstvima tijekom Drugog hrama i

jezivim pričama o zarobljenicima odvedenima u Rim. Židovski zarobljenici bili su njihova braća, a otkupiti ih bio je veliki čin milosrđa, čak i uz velike troškove, čak i ako ih nisu poznavali. Bilo je slučajeva kada su pokušaji otkupa zarobljenika propali – kada bi oni umrli od bolesti ili zlostavljanja. Oslobađanje zarobljenika također je ponekad doprinosilo stvaranju novih zajednica ili jačanju već postojećih. Tako je bilo i s mitska „Četiri zarobljenika“. Prema priči, to su bila četiri mudraca koja su napustila Babilon ili grad Bari u Italiji, ovisno o tome koga pitate. Njihov brod napali su i zauzeli gusari na Sredozemnom moru, a mudraci su zarobljeni. U to vrijeme, krajem 10. stoljeća, otprilike 150 godina prije rođenja Majmonida, Babilon je bio duhovno središte židovskog naroda. Židovi u zajednicama sjeverne Afrike, Italije i Španjolske gotovo su u potpunosti ovisili o mudracima u Babilonu i njihovim vjerskim odlukama, koje su do njih mogle stići u najboljem slučaju tek nakon mjeseci putovanja. Gusari nisu iskrcali sve zarobljenike odjednom, već su nudili svoj ljudski teret na raznim lukama koje su posjetili tijekom svog putovanja. Tako su se četiri mudraca raspršila po vrlo širokom geografskom području – od

Miryam Zakheim / prevela Dubravka Pleše

„Zapovijed o otkupljivanju zatočenika“

Abraham se sastaje s Melkitzedekom. 15. stoljeće. Katedrala svetog Petra u Leuvenu, Belgija

„Židove! Jesi li ispunio svoju dužnost spašavanja zatvorenika [...] Brzo daj svoju donaciju kako bi otkupio taoce“, plakat iz Kolekcije Pashkevil Nacionalne knjižnice

Tržnica robova u Carigradu, 19. stoljeće. William Allen

Priznanica koju je potpisao Majmonid. Sveučilište Cambridge, TSNS309.12

„Otkup zarobljenika“: generacije odgojene na važnosti zapovijedi o otkupu zarobljenika rezultirale su opsežnom literaturom o toj temi.

Pismo rabina Sefroua rabinima Meknesa (oba grada u Maroku) o otkupu židovskih zarobljenika u rukama berberskih plemena.

Egipta na istoku, preko Maroka, do Španjolske na zapadu. Na svakom mjesta gdje je jedan od mudraca bio otkupljen, taj mudrac na kraju je pomogao uspostaviti novi neovisan duhovni židovski centar.

Rabi Moses Ben Hanoh i njegov sin, također Hanoh, stigli su u Španjolsku. Otkupila ih je tada mala zajednica Cordobe, koja je za njih platila enormnu svotu. Nitko u zajednici nije poznavao izmučene pojedince koje su spasili, ali nisu oklijevali platiti više nego što si je zajednica mogla priuštiti kako bi ih spasili. Njihovo pridržavanje zapovijedi o otkupu zarobljenika itekako se isplatilo: kasnije su shvatili tko je zapravo Rabi Moses, te su ga imenovali za vođu gradskog židovskog učilišta. Tijekom vremena, Cordoba je postala važan i značajan centar Tore, a njezin procvat, zajedno s razvojem drugih zajednica pomogli su oblikovati temelje Zlatnog doba španjolskih Židova.

Ali stvari nisu uvijek bile tako jednostavne. Židovski napori da oslobode svoje zarobljenike po svaku cijenu stvorili su problem, i mudracima je bilo jasno da bi to zapravo moglo poticati upravo na otmicu Židova. Zbog toga su mudraci Mišne donijeli sljedeću uredbu: „Ne otkupljujemo zarobljenike za više nego što vrijede, radi Tikun Olama (popravka svijeta).“

Ta uredba, koja propisuje da zarobljenike ne treba otkupiti za više od njihove tržišne vrijednosti, zahtijevala je da ljudi stavljaju po strani svoje osjećaje i radije slijede racionalnu strategiju koja je uzimala u obzir dugoročno dobro nacije ispred želje da se ublaži bol patnje majke ili kćeri.

No, ta uredba nije uvijek bila strogo poštovana. Gemara govori o rabi Jehošui Ben Hananiji, koji je otkupio dijete od Rimljana (Gemara nam ne govori je li dijete bilo zarobljeno samo ili s obitelji). Kada je naišao na probleme u nastojanju da otkupi dijete, rekao je: „Neću se maknuti odavde dok ne otkupim ovog dječaka za koliko god

novca traže.“ I doista, Gemara kaže da je platio vrlo velik iznos novca za dijete, puno više nego što je vrijedilo. Je li ignorirao uredbu radi smrtne opasnosti ili je znao da bi to dijete moglo postati veliki vođa? Nije jasno. U svakom slučaju, prema priči, oslobođeno dijete naraslo je da postane poznati rabi Išmael.

Jedan vođa koji je tražio primjenu uredbi – na sebi – bio je Meir od Rothenburga, „Maharam“, koji je rođen kao Meir Ben Baruh 1220. godine u gradu Wormsu, u Njemačkoj. Worms je predivan grad s bogatom židovskom poviješću. Iz Wormsa su potekli brojni veliki učitelji Tore čija su učenja udarila čvrste temelje aškenaškog židovstva tijekom generacija, ali grad je također bio poprište strašnog pokolja Židova, a židovska četvrt uništena je stoljeće nakon Maharamove smrti.

U mladosti je Maharam studirao s velikim učiteljima u Francuskoj. Vrlo brzo po povratku u Njemačku, postao je glavni rabin Aškenaza. Potkraj života, Židovi u Njemačkoj sve su više bili progonjeni, a on, koji je vjerovao da svaki Židov mora učiniti sve što može da stigne do Zemlje Izraela, krenuo je na težak put. No, zakon toga doba zabranjivao je Židovima napuštanje granica Njemačke. Uhvaćen je u Italiji i izručen njemačkim vlastima. Maharam od Rothenburga bio je zatvoren u tvrđavi u gradu Ensisheim, na žalost njegovih učenika i obitelji. Zajednica ga je očito željela otkupiti – bio je njihov nesporni vođa – i očito su čak počeli prikupljati potrebna sredstva. Ali, njemački vladar zahtijevao je ogromnu svotu, a Maharam – možda s nadom da će biti oslobođen za razumniju svotu kasnije – zapovjedio im je da ne plate otkup. Umro je nekoliko godina kasnije u zatvoru, ostavljajući iza sebe komentare koje je napisao u svojoj ćeliji, nakon što mu je nevoljko osiguran pergament i pero za pisanje. Čak i nakon njegove smrti, njemačke vlasti nisu oslobodile njegovo tijelo radi pokopa. Tek je 14 godina kasnije

bogati Židov po imenu Alexander Ziskind Wimpen platio veliko bogatstvo za oslobađanje tijela. On sam bio je pokopan uz Maharama na groblju u Wormsu, gdje se i danas mogu pronaći njihovi susjedni grobovi, s nadgrobnim spomenicima koji pričaju dio ove priče.

Priča o Maharamu iz Rothenburga samo je jedna od mnogih. U kršćanskoj Europi Židovi možda nisu bili prodavani u roblje niti su bili prisiljeni na sudjelovanje u okrutnim borbenim igrama, ali i dalje su ih zarobljavali i zatvarali u zastrašujućim tvrđavama i zatvorima, često bez poštenog suđenja ili čak ikakvog suđenja.

Židovski pinkasi (knjige) zajednica diljem Europe ispunjeni su bilješkama o diplomatskim naporima za otkup zarobljenika, dokumentacijom molbi za oslobađanje zatvorenika ili stavkama u računima koje spominju iznose namijenjene u takve svrhe. Čini se da je uspjeh u tom području bilo teško postići.

Mnogo godina kasnije, tijekom britanskog mandata u Zemlji Izraela, otkup zarobljenika doživio je oštri zaokret. Više se nije radilo o plaćanju otkupnine (ili mita osmanskim dužnosnicima), već su zatvorenici u britanskim zatvorima često imali vojničku prošlost –bili su članovi ilegalnih snaga koje su tražile oslobađanje zemlje. Paralelno s (uglavnom neuspjelim) diplomatskim naporima, članovi židovske zajednice

ili Jišuva i gerilci vratili su se načinima svojih predaka iz Biblije – oružanoj borbi.

U svibnju 1947., Irgun (Etzel) napao je zatvor Acre kako bi oslobodio tamo zatvorene pripadnike ilegalnih snaga. To je bila složena operacija koja je uključivala koordinaciju između nekoliko timova, uključujući same zatvorenike. Članovi Irguna prerušili su se kao pripadnici britanskog inženjerskog odjela, a došlo je do prepucavanja s britanskim paravojnim snagama koje su čuvale zatvor.

U židovskom Jišuvu vladao je nemir. Četrdeset jedan židovski zatvorenik uspio je pobjeći, šest njih je poginulo, a njih osam ponovno su uhvaćeni. Tri člana napadačkih snaga također su poginula, a još troje je uhvaćeno i kasnije pogubljeno. Osim toga, više od 180 arapskih zatvorenika također je pobjeglo iz zatvora tog dana. Većina je njih uhvaćena, ali neki – uključujući opasne kriminalce odlučne da ubiju Židove – uspjeli su ostati izvan zatvora. Je li ovo bila herojska akcija otkupljivanja zarobljenika ili besmislena samoubilačka misija koja je ugrozila Jišuv? U govoru koji je Menahem Begin, šef Irguna, održao tri dana kasnije na radiju, rekao je sljedeće:

„Ponovno je naša krv prolivena i natopila je brežuljke Galileje. Ali, to nije krv zaklanih, već krv boraca i heroja, koja rađa nove heroje, njeguje novi heroizam, donosi slobodu domovini i častan život narodu.“

U njegovim očima to je bio slavan povratak u dane kada se židovski narod mogao braniti, čak i po cijenu krvi. Od osnivanja Države Izrael do danas bavimo se različitim i složenim aspektima otkupa zarobljenika – od vojnika zarobljenih u bitkama do građana koje terorističke organizacije uzimaju za taoce. Neka svi oni koji se još nisu vratili iz zarobljeništva zasluže priliku da ispunimo zapovijed otkupa zarobljenika i neka se svi oni vrate kući.

Regina Jonas

Kako je jedna od prvih žena-rabina gotovo bila zaboravljena.

Rabin Elisa Klapheck / prevela Dubravka Pleše

„Kada priznam što je mene, ženu, potaknulo da postanem rabin, sjetim se dva razloga. Moja vjera u Božji poziv i moja ljubav prema ljudima. Bog je zasadio u naše srce vještine i zvanje ne pitajući za spol. Stoga je dužnost i muškaraca i žena raditi i stvarati prema vještinama koje im je Bog dao.“; Regina Jonas, C.-V.-Zeitung, 23. lipnja 1938. Regina Jonas, prva žena koja je bila zaređena za rabina, ubijena je u Auschwitzu u listopadu 1944. Od 1942. do 1944. obavljala je rabinske funkcije u Theresienstadtu (poznatom i kao Terezin). Vjerojatno bi bila potpuno zaboravljena da nije ostavila trag, i u Theresienstadtu, i u svom rodnom gradu, Berlinu. Nijedan od njezinih muških kolega, među njima rabin Leo Baeck (1873. – 1956.) i psihoanalitičar Viktor Frankl (1905. – 1997.), nikada je nije spomenuo nakon Holokausta. Godine 1972., kada je Sally Priesand bila zaređena u Hebrejskoj zajednici

u Cincinnatiju, nazvali su je „prvom ženom-rabinom ikada“. Bio je to pogrešan navod koji oni koji su sve znali i trebali reagirati nikada nisu ispravili. Tek kada je pao Berlinski zid i arhivi u Istočnoj Njemačkoj postali dostupni, pronađena je ostavština Regine Jonas u Gesamtarchiv der deutschen Juden.

U predratnom Berlinu, želja da postane rabin

Regina Jonas rođena je u Berlinu 3. kolovoza 1902. godine, kći Wolfa i Sare Jonas. Odrasla je u Scheunenviertelu, siromašnom, uglavnom židovskom susjedstvu. Njen otac, trgovac koji je umro od tuberkuloze 1913. godine, vjerojatno je bio njen prvi učitelj. Rano je Regina Jonas osjetila svoje rabinsko zvanje. Njezina strast prema židovskoj povijesti, Bibliji i hebrejskom jeziku bila je vidljiva još u srednjoj školi, gdje su je suučenici pamtili po tome što je govorila da želi postati rabin. Mnogi su podržavali Jonasine interese,

Grobovi Maharama iz Rothenburga i Alexandra Ziskinda Wimpena na groblju u Wormsu.

među njima i ortodoksni rabini Isidor Bleichrode, Felix Singermann i Max Weyl. Weyl je bio poznat po svojem otvorenom odnosu prema vjerskom obrazovanju djevojčica. Max Weyl često je obavljao službu u sinagogi Rykestrasse, koju su Sara Jonas i njezina djeca, Abraham i Regina, redovito pohađali. Do deportacije u Theresienstadt, Weyl i Jonas sastajali su se jednom tjedno kako bi proučavali rabinsku literaturu – Talmud, Šulhan Aruh i druge tekstove. Godine 1923. Jonas je maturirala na Oberlyzeumu Weissensee. Sljedeće godine pohađala je seminar za učitelje, što joj je omogućilo da poučava židovsku religiju u djevojačkim školama u Berlinu.

Godine 1924. upisala se na Hochschule für die Wissenschaft des Judentums, osnovanu u Berlinu 1872. Ta liberalna institucija primala je žene kao studente, kao i Jüdisch-Theologisches Seminar u Breslau, osnovan 1854. godine, ali Jonas je bila jedina žena koja se je nadala da će biti zaređena za rabina.

Sve njezine kolegice bile su studentice koje su željele postati nastavnice.

Izgradnja halahičkog slučaja za ženske rabine

Eduard Baneth (1855. – 1930.), profesor Talmuda na Hochschule i odgovoran za zaređivanje ženskih rabina, bio je mentor Jonasinom završnom radu koji se bavio temom: „Može li žena obavljati rabinsku službu?“ Kopija tog dokumenta sačuvana je i može se pronaći u Centrum Judaicum u Berlinu. Predan u lipnju 1930., taj rad prvi je poznati pokušaj pronalaženja halahičke osnove za zaređivanje žena.

Jonas kombinira halahički argument s modernim stavom. Nije slijedila reformistički pokret, koji je bio voljan postići modernizaciju napuštanjem halahe. Umjesto toga, željela je izvesti jednakost spolova iz židovskih prav-

PRIČAONICA

nih izvora: ženski rabinat trebalo bi shvatiti kao kontinuitet tradicije. To dokazuje Jonasinu neovisnost i od ortodoksije, koja je smatrala da je jednakost nespojiva s halahom, i od reformizma, koji su smatrali jedinim zastupnikom emancipacijskih interesa žena.

Na prvoj stranici svog rada, Jonas piše: „Osobno volim ovu profesiju i, ako ikada bude moguće, želim je i prakticirati.“ Na posljednjoj stranici zaključuje: „Halahički nema gotovo nikakvih prepreka, osim predrasuda i neupućenosti, da žene obavljaju rabinsku službu.“

Budući da rabinska literatura nije obrađivala samo zaređenje, Jonas prihvaća halahičku literaturu, koja se općenito odnosi na ženska pitanja. Imenuje važne žene koje su, iako nisu nosile naslov „rabin“, obavljale rabinske funkcije, posebno kao donositeljice halahe. Osim biblijskih protagonista, ona spominje talmudske ličnosti poput Berurije, Jalte, hašmonejske kraljice Salome Aleksandre, ali i kćeri i unuke Rašija, koje su bile uključene u donošenje halahičkih odluka. Citira negativne talmudske izjave o ženama, i ne kontrira im samo pozitivnim izjavama, već ih i kontekstualizira citatima jednako negativnih izjava o velikim mudracima.

Jonas razlikuje nepromjenjive božanske zakone s jedne strane i „mišljenja“ pojedinih rabina s druge strane. Za nju je valjanost zabrane ovisila o argumentaciji, ne o samoj zabrani.

Ključno pitanje u njezinoj argumentaciji je ideal cnijut (skromnost). Od žena posebno očekuje da ponovno uspostave vrijednosti poput poniznosti, suzdržanosti i moralnosti. Prema njezinu mišljenju, žena-rabin ne bi trebala biti u braku – ali svaka žena trebala bi slobodno odlučiti želi li život

supruge i majke ili stručnjakinje, u skladu sa svojim vještinama. Prema Jonasinu mišljenju, žene su posebno sposobne biti rabini, budući da su „ženske osobine“ poput suosjećanja, socijalnih vještina, psihološke intuicije i pristupačnosti mladima nužne prednosti za rabinat. Stoga su žene rabini „kulturna nužnost“.

Jonasin rad ocijenjen je „dobro“ (Praedikat gut). Ubrzo nakon toga, Eduard Baneth je umro i njegov nasljednik, Hanokh Albeck (1890. – 1972.), nije bio voljan zarediti ženu. Nijedan drugi profesor Hochschule nije se oglasio po tom pitanju, vjerojatno iz straha od skandala. Kao rezultat toga, Regina Jonas diplomirala je samo kao vjerska učiteljica. U narednim godinama poučavala je religiju u nekoliko djevojačkih škola u Berlinu, gdje je bila poznata kao vrlo popularna i predana učiteljica.

Godine 1933. rad učitelja židovske religije znatno se povećao, jer učenici koji su morali napustiti javne škole zbog antisemitizma nisu samo trebali židovsko znanje, već su se trebali naučiti ponositi svojim židovskim nasljeđem.

Zaređenje

Ipak, Jonas je nastavila s traženjem zaređenja. Naposljetku, 1935. godine, rabin Max Dienemann (1875. – 1939.), izvršni direktor Liberaler Rabbinerverband (Konferencija liberalnih rabina), pristao je na ordinaciju u ime Verbanda. Njegove riječi povodom zaređenja glasile su: „Budući da sam vidio da joj je srce s Bogom i Izraelom, da posvećuje svoju dušu svom cilju, i da se boji Boga, i da je položila ispit iz vjerskog prava, ovime potvrđujem da je kvalificirana odgovarati na pitanja vjerskog prava i ovlaštena obavljati rabinsku službu. I neka je Bog štiti i vodi na svim njezinim putovima.“

Regina Jonas samo je nekoliko godina radila kao rabin u Berlinu. Od godine 1937. Berlin Jewish Gemeinde (Berlinska židovska zajednica, službena zajednica) službeno je radila kao „duhovno-rabinska savjetnica“ u ustanovama Zajednice za socijalnu skrb. Nakon toga redovito je obnašala službu u židovskoj bolnici. Budući da je sve više rabina bilo zatvoreno ili emigriralo, počela je propovijedati i u liberalnijim sinagogama u Berlinu. Skupina redovitih posjetitelja iz čuvene Neue Synagoge, perjanice njemačkog židovstva, pozvala ju je da propovijeda na Havdala službama u „radnoj“ sinagogi. Jonas je predavala grupama WIZO i Jüdischer Frauenbund, kao i sestrama židovskih loža.

Sama je stavljala snažan naglasak na svoj pastirski rad, posjećujući bolesnike u židovskoj bolnici i brinući se za starije čija se ekonomska situacija pogoršala nakon pogroma 9. – 10. studenog 1938. („Kristalna noć“). Među njezinim dokumentima nalazi se mnogo pisama iz inozemstva u kojima se izbjeglice zahvaljuju jer se brinula za njihove roditelje koji su ostali u Njemačkoj.

Zimi 1940. – 1941., Reichsvereinigung der Juden in Deutschland (obvezna krovna organizacija njemačkog židovstva koju su nacisti osnovali 1939. godine) poslala ju je u nekoliko gradova gdje je židovska zajednica ostala bez rabina. Održala je propovijedi u Braunschweigu, Göttingenu, Frankfurtu na Odri, Wolfenbüttelu i Bremenu. Godine 1941., kada je većina onih koji su do tada izbjegli deportaciju bila poslana na prisilni rad i nije mogla prisustvovati redovitim službama, zajednica je organizirala posebne službe. Jonas, koja je i sama bila prisiljena raditi u tvornici, vodila je mnoge od njih. Preživjeli izvještavaju da su njene propovijedi i njen pastoralni rad bili

PRIČAONICA

posebno poticajni i ohrabrujući.

Deportacija u Theresienstadt i Auschwitz

Dana 6. studenog 1942., Regina Jonas i njezina majka deportirane su u Theresienstadt (Terezin). Čak i ondje radila je kao rabin, propovijedala i savjetovala. Službeno je bila dio Referat für psychische Hygiene, koji je vodio psihoanalitičar Viktor Frankl.

Dana 12. listopada 1944. ona i njezina majka deportirane su u Auschwitz i vjerojatno ubijene toga istoga dana. U arhivima Terezina ostao je ručno napisani dokument koji sažima njezin svjetonazor i njezinu ostavštinu. Pod naslovom „Predavanja jedine židovske žene-rabina Reginie Jonas“ navedene su dvadeset četiri teme za predavanja, praćene bilješkama o propovijedi koju je održala u Terezinu. Ondje sažima svoj vjerski pogled i oporuku:

„Naš je židovski narod od Boga posađen u povijest kao blagoslovljena nacija. 'Blagoslovljen od Boga' znači nuditi blagoslove, ljubaznost i odanost, bez obzira na mjesto i situaciju. Poniznost pred Bogom, nesebična ljubav prema Njegovim stvorenjima, održavaju svijet. Zadatak je Izraela izgraditi te stupove svijeta – muškarac i žena, žena i muškarac podjednako su ga preuzeli na sebe u židovskoj odanosti. Naš rad u Theresienstadtu, ozbiljan i pun izazova, također služi ovom cilju: biti Božji službenici i kao takvi prelaziti sa zemaljskih sfera u vječne. Neka sav naš rad bude blagoslov za budućnost Izraela (i budućnost čovječanstva)... Pošteni 'židovski muškarci' i 'hrabre, plemenite žene' uvijek su bili poticatelji našeg naroda. Neka nas Bog smatra dostojnima biti u krugu tih žena i muškaraca... Nagrada za micvu jest prepoznavanje velikog Božjeg djela. Rabin Regina Jonas, nekada iz Berlina.“

Što znači izraz

„Um-šmum“?

David Ben-Gurion protiv svijeta

Miryam Zakheim / prevela Dubravka Pleše

Što je David Ben-Gurion mislio kad je uzviknuo „Um-šmum!“ u vezi s Ujedinjenim narodima? Je li izraz prezira prenosio njegov diplomatski svjetonazor? Ovo je priča o tome kako je kontroverzna fraza ušla u izraelski nacionalni mit, čudan mali povijesni događaj koji dotiče mnogo veće pitanje...

Ben-Gurion govori pred 25. cionističkim kongresom. Fotografija iz Arhive kuće Ben-Gurion.

Dana 25. ožujka 1955. održano je vjenčanje u Patišu, mošavu blizu granice s Gazom. Svi članovi zajednice bili su odjeveni u najljepšu odjeću. Kerozinske lampe osvjetljavale su improvizirani plesni podij u dvorištu obiteljske kuće Kalami i bacale svjetlo na mlada, prelijepa lica veselih gostiju. No, nepozvani gosti poremetili su proslavu. Skupina terorista fedajina iz Pojasa Gaze prekinula je vjenčanje bacanjem bombi u svim smjerovima prije nego što su otvorili vatru na svatove. Ozlijeđeno je 19 ljudi. Varda Friedman, stara 22 godine, koja je došla u Patiš kako bi pomogla kao socijalna radnica, ubijena je.

Kada je David Ben-Gurion stigao dva dana kasnije kako bi pružio podršku mošavu, bio je šokiran vidjevši neke od stanovnika kako pakiraju svoje stvari, očigledno se pripremajući napustiti domove u kojima se više nisu osjećali sigurno.

Nakon više od godinu dana izbivanja iz političkog života, vratio se kako bi služio kao ministar obrane. U vlastitim očima i očima mnogih Izraelaca, i dalje je bio vođa mlade zemlje, iako trenutno više nije bio premijer.

Ben-Gurion se osjećao odgovornim za ono što se dogodilo novopridošlim imigrantima koji su se naselili u Patišu. Znao je i razumio da je država odgovorna.

„Pogledajte ove Židove“, rekao je tada novinaru Mošeu Zaku. „Došli su iz Iraka, Kurdistana, Sjeverne Afrike... došli su iz zemalja gdje im je krv bezvrijedna, gdje im je dopušteno zlostavljati ih, mučiti ih, tući ih, biti okrutan prema njima. Navikli su biti bespomoćne žrtve pogana. Ovdje im moramo dokazati da njihova krv više nije bezvrijedna; da židovski narod ima državu i vojsku koja neće dopustiti da opet budu poklani; da njihovi životi i imovina nešto vrijede. Moramo ih uspraviti, usađivati im osjećaj suvereniteta i ponosa. Moramo im pokazati da oni koji se dignu protiv njih neće

Ben-Gurion u Negevu, južnoj regiji Izraela gdje je, po njegovu uvjerenju, naseljavanje imalo ključnu ulogu za sigurnost zemlje. Fotografija iz Arhive kuće Ben-Gurion, ILBTBG-PH-066

izmaći kazni, jer su građani suverene zemlje koja je odgovorna za njihov život i njihovu sigurnost.“

Ben-Gurionovi najbliži suradnici tvrdili su da je ubojstvo za njega bilo prekretnica. Je li to bila kap koja je prelila čašu? Je li činjenica da je i sam proveo posljednje dvije godine živeći u kibucu na jugu Izraela značila i da je bolje razumio što te infiltracije znače za živote onih koji tamo žive? Ili je to možda bila Varda Friedman sama

– cijenjena narednica koji je izabrala rad na farmi umjesto vojne karijere i nije oklijevala kada je pozvana da pomogne novim imigrantima u Patišu

– čija je smrt dirnula njegovo srce?

Nekoliko dana kasnije, u Jeruzalemu, radio je energično kako bi promovirao plan koji je smatrao jedinim logičnim rješenjem za situaciju: izraelsku okupaciju Pojasa Gaze, ne uzimajući u obzir to što bi supersile i međunarodne organizacije mogle misliti, uključujući Ujedinjene narode. Načelnik Glavnog stožera IDF-a Moše Dajan i mnogi članovi političke stranke Mapai mobilizirali su se kako bi mu pomogli. S druge strane, premijer Moše Šaret snažno se protivio tom planu. Šaret, zajedno s većinom vlade, bojao se da bi tako Izrael na sebe navukao oštru međunarodnu kritiku. Strahovali su od ekonomskih sankcija, diplomat-

Nikada nije tražio političku izolaciju, ali nije oklijevao ostati sam kada je to bilo potrebno. Na slici: Ben-Gurion pregledava počasnu stražu ispred sjedišta IDF-a prije nego što američki veleposlanik

Ben-Gurion, IL-BTBG-PH-04

ske delegitimizacije Izraela i diplomatske izolacije. Vjerovali su da bez Rezolucije UN-a 181, Država Izrael nikada ne bi mogla biti uspostavljena.

Ben-Gurion je razmišljao drukčije.

Nikada nije bio za političku izolaciju. Kada je „Posebni odbor Ujedinjenih naroda za Palestinu“ osnovan, u svibnju 1947., Ben-Gurion se pojavio pred članovima odbora, govoreći s povijesnom i nacionalnom strašću, izražavajući pritom poštovanje i zahvalnost prema UN-u.

Međutim, kada su se izraelski interesi sudarili s nacionalnim ili međunarodnim interesima supersila, tvrdio je da Izraelci moraju naučiti raditi sami za sebe i da nitko drugi neće ratovati za njih.

Nakon ubojstva u Patišu, tijekom sastanka vlade 29. tog mjeseca, Ben-Gurion je govorio i detaljno objasnio svoju teoriju. Možete shvatiti što je Šaret osjećao prema ministru obrane na temelju njegova dnevnika tog dana: „[Ben-Gurion] govorio je otprilike sat vremena. Što je više razrađivao svoju analizu, napetost oko njega rasla je sve do trenutka kada je pročitao prijedlog da se Egipćani protjeraju iz Pojasa Gaze. To više nije došlo kao bomba, već kao rješenje zagonetke koje je

David Ben-Gurion s Mošeom Šaretom. Temeljne debate. Fotografija iz Arhive kuće Ben-Gurion, IL-BTBG-PH-028 Ben-Gurion govori na paradi IDF-a. Fotografija iz Arhive kuće Ben-Gurion, IL-BTBG-PH-110

većina ljudi već pretpostavila. Razlozi su bili dirljivi i ostavili su velik dojam, ali ponovno sam se začudio njegovoj uskogrudnosti – kao da se zaustavio samo na fiksiranju pogleda na jednu točku, ne videći ogromno područje oko nje – i njegovoj kratkovidnosti –kao da je odlučio odrediti da je sama operacija konačni cilj, a ne zaranjati dublje u posljedice koje će iz toga proizaći.“

Nakon govora Ben-Guriona, razvila se oštra debata između premijera Šareta i njegova ministra obrane. Debata nije odražavala samo njihove nesuglasice o temi o koja su raspravljali, već i jaz između svjetonazora mnogih dijelova izraelske javnosti: treba li Država Izrael, koja se činila gotovo kao nemoćna beba naspram različitih supersila, jednostavno biti zahvalna svijetu općenito i UN-u posebno za priznavanje prava Izraelu da živi i upravlja ovim komadom zemlje, ili treba ignorirati svu pozadinsku buku i osloniti se samo na vlastitu snagu?

Mjesec dana kasnije, Ben-Gurion će govoriti elokventno pred paradom IDF-a i jasno izraziti svoj svjetonazor: „Nije u globalnoj areni, već iznutra,

da će Izrael biti ojačan i opstati... to su stvari koje će odrediti našu sudbinu više od bilo kojeg vanjskog faktora u svijetu. Naša budućnost nije ovisna o tome što će drugi reći, već o tome što će Židovi učiniti!“

No, sada, na tom dugom i emotivnom sastanku vlade, njegove snažne emocije inspirirale su ga da smisli novi, možda manje elegantan i pomalo zvučniji izraz:

„Definitivno ne!“ eksplodirao je na Šareta, koji je govorio o ulozi UN-a u osnivanju države.

„Samo hrabrost Židova osnovala je državu, ne neka odluka tog Um-šmuma.“

Na hebrejskom jezik, akronim או”ם koji označava UN izgovara se um. Stoga, „Um-šmum!“ slično je izrazu „United Nations-šmunajted nations!“ na engleskom.

Više od prezira, izraz „Um-šmum“ izražava veliko razočaranje UN-om. Ben-Gurion je uvijek vjerovao da je suradnja između velikih demokracija ključ prosperiteta – i u Izraelu, i diljem svijeta.

„Kao član židovskog naroda kažem: sa svim poštovanjem prema institu-

cijama Ujedinjenih naroda i njezinim članovima, dok se ne ispuni Izaijin proročki poziv da 'narod neće podizati mač protiv naroda', i dok naši susjedi spletkare kako bi nas uništili, nećemo imati sigurnost osim u vlastitoj snazi... Nema naroda koji strastvenije od nas slijedi načela utvrđenih u temeljima UN-a – ali UN čiji uspjeh i autoritet želimo trenutno je samo ideal. I Vijeće sigurnosti djeluje s pristranošću i očitom diskriminacijom... u našem području, čini se da su česta djela ubojstava i sabotaže, pljačke i provale koje čine naši susjedi, i mi moramo tome stati na kraj – čak i ako nitko drugi ne želi ili nije u mogućnosti to učiniti.“ Gotovo 70 godina kasnije, Ben-Gurionove riječi odjekuju istim pitanjem koje nas prati sve do danas. Možda je postalo još akutnije: kako se uopće možemo najbolje zaštititi od diplomatskog pritiska na sigurnost naše zemlje i njezinih građana? Čak i danas, Izrael se suočava s pristranošću, diskriminacijom i antisemitizmom u međunarodnim institucijama, na sveučilišnim kampusima i na društvenim mrežama, dok se istovremeno pokušava obraniti od neposredne prijetnje neprijatelja.

Varda Friedman

James McDonald preda svoje akreditive. Fotografija iz Arhive kuće

Leonardo da Vinci

možda je bio Židov

Marc Weitzmann / prevela Dubravka Pleše

Talijanski povjesničar Carlo Vecce želio je utišati glasine o da Vincijevu stranom podrijetlu, ali zbog novootkrivenog dokumenta promijenio je mišljenje.

Vrlo je vjerojatno da je Leonardo da Vinci bio samo napola Talijan. Njegova majka, Caterina, bila je čerkeska Židovka rođena negdje u Kavkazu, oteta kao tinejdžerica i prodana kao robinja za seks nekoliko puta u Rusiji, Carigradu i Veneciji prije nego što je konačno oslobođena u Firenci s 15 godina. To je barem zaključak do kojeg je došao povjesničar Carlo Vecce, jedan od najuglednijih stručnjaka za Leonarda da Vincija, u svojoj novoj knjizi „Il sorriso di Caterina, la madre di Leonardo“.

Službena verzija da Vincijeva rođenja jest da je rezultat kratke avanture između firentinskog odvjetnika Piera da Vincija i mlade seljanke iz Toskane zvane Caterina, o kojoj se gotovo ništa nije znalo. Ipak, već dugo postoji navodno neutemeljena teorija da je Leonardo stranog porijekla i da je Caterina bila arapska robinja. Prije šest godina, profesor Vecce odlučio je zauvijek uništiti tu glasinu. „Jednostavno nisam mogao vjerovati da bi majka najvećeg talijanskog genija bila netalijanska robinja“, rekao mi je. „Sada ne samo da vjerujem, već je, s obzirom na ono što sam pronašao, najvjerojatnija da je Caterina bila Židovka.“

Vecce je bio pravi čovjek za taj posao –objavio je antologiju da Vincijevih spisa i biografiju, „Leonardo“, prevedenu na nekoliko jezika, te je surađivao na izložbi da Vincijevih crteža i rukopisa u Louvreu i Muzeju Metropolitan 2003. godine. Započeo je s istraživanjem za svoju najnoviju knjigu tijekom rekonstrukcije da Vincijeve knjižnice, gdje je pronašao dokument koji je sve promijenio. Datiran 2. studenog 1452., sedam mjeseci

nakon Leonardova rođenja, s potpisom odvjetnika Piera da Vincija – a radi se o aktu o emancipaciji koji se odnosi na „kćer određenog Jakova, porijeklom iz Kavkaza“, imenom Caterina.

Prema dokumentu, vlasnik je Caterine, čini se, bila supruga bogatog trgovca

Donata di Filippa, koji je živio blizu crkve San Michele Visdomini u Firenci, a čiji je redoviti odvjetnik za sva pitanja poslovanja bio Piero da Vinci. Datum na dokumentu podcrtan je više puta, kao da je da Vincijeva ruka drhtala dok je oslobađao ženu koja mu je upravo rodila dijete.

Ropstvo je još uvijek bila uobičajena praksa u Italiji 15. stoljeća, iako u mnogo manjem opsegu nego u Otomanskom Carstvu. Samo u gradu Firenci bilo je barem 1000 robova – među njima bili su Rusi, Abhazi, Turci, Srbi i, poput Caterine, Čerkezi s Kavkaza. Tko je bila ta žena koja je rodila jednog od najvećih genijalaca renesanse?

Istražujući njezinu priču, profesor Vecce tragao je za drugim dijelom povijesti Židova. „Putujući iz Rusije“, rekao mi je, „Caterina je sigurno prošla poluotok Taman, blizu Krima, koji se otvara na Azovsko more.“ Poluotok duguje svoje ime Davidu iz Tamana, kralju židovskog Hazarskog kraljevstva koje je kratko postojalo ondje od sedmog do desetog stoljeća. „Izgleda da su neki tragovi Hazarskog kraljevstva još uvijek postojali u 15. stoljeću, kada je poluotok kontrolirala židovska obitelj Ghisolfi iz Genove. Regijom su vladali židovski konzuli sve do kraja 15. stoljeća, kada je Otomansko Carstvo tome stalo na kraj.“

Većina brodova koji su prevozili robove putovala je iz venecijanske kolonije smještene u Azovu (tada Tana) do Carigrada. Odande možemo pratiti Caterinu

do Venecije, a zatim do Firence, kamo ju je doveo njen novi gospodar, Donato di Filippo, koji ju je zaposlio u svojoj radionici odjeće i dao je na raspolaganje svojoj supruzi. Činjenicu da je bila ropkinja za seks potvrđuje to što je već imala nekoliko djece s Filippom kada ju je, s 15 godina, upoznao da Vinci, Filippov odvjetnik, koji ju je prvo „posudio“ kao dadilju svojoj kćeri Marie, a zatim se toliko zaljubio u nju da ju je oslobodio ropstva nakon Leonardova rođenja.

„Da Vinci nije bio stranac među Židovima“, kaže profesor Vecce. „Njegovi glavni klijenti bili su članovi židovske zajednice Firence.“

Piero da Vinci na kraju je napustio Firencu i preselio se u Milano. Caterina je ondje umrla 1493. godine i vjerojatno je pokopana u crkvi San Francesco Grande, gdje je Leonardo nekoliko godina ranije naslikao „Bogorodicu na stijenama“.

Što se tiče Donata di Filippa, nakon njegove smrti dao je novac crkvi San Bartolomeo a Monte Oliveto, za koju će Leonardo naslikati „Navještenje“. Da slučajnost bude veća, pozadina te slike prikazuje planinu vrlo sličnu Elbrusu, najvišem vrhu Kavkaza. Orijentalna luka koja se također pojavljuje na slici vrlo je slična luci kroz koju je Caterina prolazila kao ropkinja.

Prema profesoru Vecceu: „Caterina je sigurno poticala Leonardovu mladenačku maštu sjećanjima na svoja putovanja. Čerkezi su imali reputaciju divljih, slobodnih mislilaca i divljih ljudi. Mislim da mu je prenijela duh apsolutne slobode koji se može pronaći u njegovim znanstvenim i intelektualnim istraživanjima. To je sloboda uma koja nije vezana predrasudama ili autoritetima.“

Tko su karaiti?

Eliyahu Freedman / prevela Dubravka Pleše

Priča o buntovnoj židovskoj sekti koja je započela u srednjem vijeku. Popularna legenda iz srednjeg vijeka prikazuje osnivanje karaizma u ogorčenoj raspravi oko položaja egzilarha, političkog vođe židovske zajednice u Babilonu. Anan Ben David navodno je bio kvalificiran za taj položaj, ali su ga izbjegavali zbog njegove neovisnosti i nepouzdanosti. Iz ljubomore je Anan okupio preostale pristaše iz razdoblja Drugog hrama, poput Saduceja, i osnovao novu židovsku sektu: karaite. Optužen za izdaju i zatvoren, Anan je susreo istaknutog muslimanskog učenjaka koji je snažno utjecao na razvoj njegove nove vjerske sekte. Iako povjesničari malo toga u ovom opisu smatraju pouzdanim, a utjecaj islama na Karaizam kontroverzno je pitanje u akademskim krugovima, općenito se prihvaća da je u 8. stoljeću ži-

dovski učenjak po imenu Anan napustio babilonske rabinske akademije i sastavio vlastiti Talmud. Poput babilonskog Talmuda, Ananov Talmud napisan je na aramejskom, a mali fragmenti postoje i danas. Učenici Anana nisu se nazivali „karaitima“, već su bili poznati kao „Ananiti“ ili „sljedbenici Anana“, a tek se u 9. stoljeću nalaze dokazi o zajednicama ljudi koji se nazivaju „karaitima“. Karaiti su odbacili usmenu Toru, ključni stup židovstva.

Glavna razlika između ananita i karaita, nasuprot rabinskoj židovskoj zajednici, leži u tome što su Anan i njegovi sljedbenici odbacili vjerovanje da su dvije Tore dane od Boga Mojsiju na Sinaju i prenesene čitavom židovskom narodu: pismenu Toru koja sadrži pet knjiga Mojsija; i „usmenu Toru“, u kojoj su detalji Pismene bili potanko objašnjeni. Vjera u usmeni zakon čije je pojedinosti

Mojsija usmeno prenio Jošui a on dalje, sve do današnje generacije učenjaka Tore, središnji je stup židovstva. Stoga je Anan udario u srž židovske vjere i opstanka.

Odbacujući autoritet usmene Tore i rabinskih vođa koji su prenosili njezin nauk, Anan je stvorio novu sektu temeljenu na svojem stavu da vjerska istina proizlazi iz neovisnog proučavanja samo pismene Tore. Drugim riječima, u slučajevima gdje su detalji židovske prakse preneseni isključivo putem usmene Tore, Anan je inzistirao da su takve tradicije pogrešne. Umjesto toga, zagovarao je vjerovanje da se sve zapovijedi Tore moraju spoznavati pažljivim proučavanjem samo njezinih stihova. Slavni slogan koji simbolizira Ananova revoluciju glasi: „Dobro pretražite Pismo i ne oslanjajte se na moje mišljenje.“ Kasnije karaitske grupe, slijedeći

Anana, u srednjem su vijeku pretvorile taj moto u temelj vjere da je svaki pojedini Židov u svakom naraštaju obvezan samostalno tumačiti zapovijedi Tore.

Kaotično rasipanje

Ako vam se čini takva da bi filozofija dovela do kaosa ili situacije „dva Židova, tri mišljenja“, u pravu ste. Karaitski učenjak iz 10. stoljeća Jacob al-Qirqisānī bilježi dug popis sporova unutar karaitske zajednice i žali se da količina neslaganja među karaitima stalno raste te da je njezin pokretač ljubomora i ego među vođama karaita. Čak i u pitanjima temeljnim za židovski život poput kalendara, ne bi bilo neuobičajeno da dva karaita u istoj zajednici židovske blagdane smještaju u različite dane i čak mjesece jer svaki od njih promatra mladi Mjesec drugog dana ili promatra zrenje ječma (koji karaiti koriste za određivanje proljeća ili mjeseca Nisana za slavlje Pesaha) u različito vrijeme. Nasuprot tome, vođe rabinske zajednice – Gaoni – uspostavili su fiksni kalendar u srednjem vijeku kako bi svi Židovi diljem svijeta slavili blagdane istog dana. Al-Qirqisānī opisuje Ananite kao tako duboko podijeljene oko pitanja kalendara da su članovi njihove sekte odbijali jesti zajedno ako se nisu slagali oko izračuna kalendara ili bilo

jasno opisane u Bibliji, ali su uključene u usmenu Toru. Na primjer, karaiti su odbili drevne detalje o vezivanju cicita i o tome što treba napisati na svitke koji se nalaze u kutijama tefilina, kao i identitet četiriju vrsta biljaka koje se koriste za blagdan Sukota te smjernice za izgradnju zakonite Suke, ali i mnoge druge pojedinosti zapovijedi. Neke aspekte postbiblijskog judaizma, poput blagdana Hanuke, karaiti ne slave iz istog razloga.

Osim toga, neke aspekte zakona Tore koji se u usmenoj Tori ne shvaćaju doslovno, poput razumijevanja da kazna „oko za oko“ znači novčanu odštetu, neki karaiti tumačeni doslovno.

koje druge pojedinosti Ananova zakona. Iskrivljavanje temeljnih zapovijedi

Mnoge interpretacije koje su Anan i kasnije generacije karaita pronašle u Tori na sličan su način narušavale kontinuitet židovske prakse od antike.

Na primjer, Anan je tumačio priču o Izraelovu obrezivanju na Gilboi te je zaključio da „noževi od kremenja“ (Jošua 5:2) impliciraju da se obrezivanje mora obavljati škarama umjesto nožem. Opravdao je ovaj pogled na temelju toga da je riječ „noževi“ dana u množini, pa je shvatio da alat za obrezivanje mora imati više dijelova, tj. da se mora raditi o škarama s dvije oštrice, a ne o nožu s jednom oštricom.

Čak su i kasniji karaiti bili vrlo kritični prema toj interpretaciji jer je bilo očito da u tisućama godina židovske povijesti nitko nije čuo za škare za obrezivanje. Doista, jedan karait ističe da je riječ „noževi“ u priči o Jošui u množini jer je istovremeno bilo obrezivano tisuće Židova, pa su stoga bili potrebni mnogi noževi.

Osim novih interpretacija biblijskih stihova, Anan i karaiti također su odbacili mnoge pojedinosti judaizma koje nisu

Naglasak na hebrejskoj gramatici Zahvaljujući predanosti karaita pisanom Zakonu kao jedinom temelju njihovih pravnih tradicija, karaiti su u srednjem vijeku stvorili mnogo biblijskih komentara i traktata o hebrejskoj gramatici kako bi što preciznije razumjeli jezik Tore. Primjerice, karait iz Jeruzalema, Jafet ben Eli, prema povjesničarima se smatra prvim autorom koji je u drugoj polovini 10. stoljeća završio komentar na sve 24 knjige hebrejske Biblije. Jafetov komentar i druge karaitske radove o hebrejskoj gramatici proučavali su neki od najutjecajnijih rabinskih komentato-

ra Tore poput Ibn Ezre, koji povremeno u svom biblijskom komentaru anonimno citira Jafetove stavove.

Glavni protivnik Anana i karaita u srednjem vijeku bio je Saadia Gaon, koji je napisao nekoliko knjiga sukobljavajući se s doktrinom karaitizma od početka do kraja svoje duge znanstvene karijere. Većina tih knjiga, napisanih na arapskom, nažalost je izgubljena. Iz sačuvanih fragmenata jasno je da je Saadia bio apsolutni protivnik srži karaitske ideologije – da je svaki Židov obvezan sam tumačiti Toru. Umjesto toga, Saadia je istaknuo da se judaizam, poput bilo kojeg drugog zrelog pravnog sustava, temelji na naporima prijašnjih generacija i ne počinje iznova u svakoj generaciji. Oni koji su fizički i prostorno bili bliži Božjem otkrivenju cijelom židovskom narodu na Sinaju – mudraci iz Mišne i Talmuda – nužno stječu veći stupanj autoriteta u judaizmu od kasnijih generacija.

Od Ananova djelovanja do 10. stoljeća,

Saadia i drugi babilonski židovski vođe žestoko su se protivili Ananu i njegovim sljedbenicima, zabranjujući brakove i druge interakcije sljedbenika rabinskog judaizma i karaita. Međutim, tijekom sljedećih stoljeća odnosi prema karaitima opustili su se kako je „prijetnja“ karaitizma opadala, a postalo je jasno da su karaiti predodređeni da postanu mala manjinska skupina. Dokazi otkriveni u 20. stoljeću iz Kairske genize, poput bračnih dokumenata, pisama i donatorskih listića, pokazuju da su rabinski Židovi i karaiti u srednjovjekovnom Egiptu 11. i 12. stoljeća imali veći stupanj društvene kohezije nego što se prethodno mislilo – a različita pravna pitanja o statusu karaita u judaizmu i dalje su kompleksna i predmet rasprave među rabinima sve do danas.

Karaiti danas

Danas karaiti preživljavaju kao mala manjinska skupina od otprilike 40 tisuća pojedinaca u Izraelu, s manjim zajednicama u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi. Većina današnjih

karaita potomci su egipatske karaitske zajednice, s manjim zajednicama iz istočne Europe, Turske i Iraka.

Lice karaizma dramatično se promijenilo od srednjeg vijeka. Karaiti su razvili vlastiti skup običaja i vjerovanja tijekom generacija te su značajno manje „revolucionarni“ u poticanju svakog pojedinca u svakoj generaciji da samostalno otkrije istinu. Kao i druge manjinske skupine u Izraelu, poput Samaritanaca, mnogi su se karaiti asimilirali u tkivo izraelskog društva, a budućnost karaitizma je, najblaže rečeno, neizvjesna.

Srednjovjekovni karaiti ostavili su neizbrisiv trag na srednjovjekovni judaizam i njegovu intelektualnu kulturu. Umjesto da poraze usmeni Zakon, samo su ojačali vjeru u njegovu nužnost za judaizam, kako se navodi u Mudrim izrekama: „Ona je drvo života onima koji se drže za nju, i sretni su oni koji je podupiru. Njezini putovi su ugodni, i svi njezini putovi su mirni“ (3:18).

Karaitska kenasa [sinagoga], Vilnius, izgrađena 1921.

Skupina karaita, iz Description ethnographique des Peuples de la Russie (Theodore de Pauly, 1862.)

Karaitski muškarci u tradicionalnom ruhu, Krim, 19. stoljeće.

Karaitska zajednica B’nai Israel u Daly City, Kalifornija

PRIČAONICA

Što je židovski kalendar?

Židovski kalendar sofisticiran je, precizan sustav koji se koristi tisućama godina. Također je i važan alat za duhovni rast.

Što je židovski kalendar?

Židovski kalendar vrsta je lunarno-solarnog kalendara, što znači lunarni kalendar s prilagodbom kretanju Sunca. Lunarni ciklus – temeljen na sinodičkom Mjesecu ili potpunom ciklusu faza Mjeseca viđenih sa Zemlje – traje oko 29,5 dana, a to se izračunava tako da puni mjesec uvijek padne 15. svakog mjeseca. Kako bi se nadoknadilo tih dodatnih pola dana, različiti hebrejski mjeseci imaju 29 ili 30 dana.

Ako izračunate, 12 lunarnih mjeseci čine samo 354 dana, što je otprilike 11 dana manje od Sunčeve godine (365,25 dana). Bez neke vrste prilagodbe, blagdani bi svake godine bili 11 dana ranije. Padali bi u najrazličitija vremena i vraćali se u svoje pravilno vrijeme samo jednom svakih 33 godina.

No to se ne događa jer Tora (Ponovljeni zakon 16:1) nalaže da se Pesah mora slaviti u proljeće (poput izvornog Pesaha koji je zabilježen u Knjizi Izlaska). Da bi to funkcioniralo, na kraju je usvojen sustav koji dodaje sedam prijestupnih mjeseci tijekom 19-godišnjeg ciklusa, što ispada otprilike jednom svake tri godine.

Kada je nastao židovski kalendar?

Vrijeme je ključno za židovsku praksu. Tora počinje stvaranjem vremena, uspostavom i imenovanjem različitih dijelova dana, i postavljanjem tjednog ciklusa koji kulminira subotom, danom odmora. Tjedni ciklus značajan

Tzvi Gluckin / prevela Dubravka Pleše

je jer, za razliku od drugih vremenskih oznaka – poput dana, mjeseca i godine – nije povezan s astronomskim ciklusima. U židovskom razmišljanju, tjedan se smatra duhovnim sustavom. Izgrađen je oko tjedne subote i nadograđuje – te nadmašuje – druge „prirodne“ vremenske cikluse.

Označavanje vremena također je važno. Veliki srednjovjekovni biblijski komentator, Raši (Rabi Šlomo Jicaki, 1040. – 1105.), kaže o Postanku 1:1, prvom stihu Tore: „Bog ne mora početi Toru [s 'U početku'], već od [Izlazak 12:2] 'Ovaj mjesec neka vam bude početak mjesecima', jer to je prva zapovijed koja je dana Izraelu.“ Njegova je poanta da ako Tora treba biti knjiga zapovijedi, trebala bi početi prvom zapovijedi koju su Židovi dobili – za razliku od priče o stvaranju – a to je zapovijed o uspostavi kalendara.

Kako je napomenuto, ta zapovijed potječe iz Izlaska 12, koji opisuje pashalnu žrtvu, i njezinu pripremu, i primjenu. Ali, kako bi objasnio kada taj proces počinje, nužno je uspostaviti kalendar, zbog čega Izlazak 12:2 nastavlja: „[Ovaj mjesec] neka vam

Elul (לולא), Tišrei (ירשת), Marhešvan (ןושחרמ), Kislev (ולסכ), Tevet (תבט), Ševat (טבש), Adar (רדא).

Prijestupne godine u hebrejskom kalendaru

bude prvi mjesec u godini.“

Židovski kalendar počinje rođenjem židovskog naroda. Pesah se slavi u prvom mjesecu, a ostali praznici slijede. Roš Hašana, židovska Nova godina, slavi se prvog dana sedmog mjeseca, jer se poredak mjeseci računa od vremena Pesaha, a ne od početka brojanja godine. Međutim, židovska se godina broji od Roš Hašane, pri čemu je nula stvaranje Adama i Eve, što se dogodilo šestog dana u priči o stvaranju (Postanak 1:26-30), a ne sam početka stvaranja.

Koliko mjeseci ima židovski kalendar?

Židovska godina sastoji se od 12 mjeseci. Tora ne imenuje te mjesece, već ih naziva po rednom broju: prvi mjesec, u kojem se slavi Pesah, naziva se „prvim mjesecom“, sljedeći mjesec naziva se „drugim mjesecom“ i tako dalje. Nakon povratka iz babilonskog izgnanstva (oko 370. pr. n. e.), povratnici su usvojili babilonska imena za mjesece – koja potječu iz starog sumerskog kalendara – i ta se imena i danas koriste.

Prema mudracu iz 13. stoljeća, rabi Mojsiju Nahmanidu, Tora broji mjesece počevši od Pesaha kako bi pomogla očuvanju sjećanja na izlazak i izbavljenje iz Egipta. Nakon povratka iz babilonskog izgnanstva, židovski su vođe počeli koristiti babilonska imena mjeseci kako bi sačuvali sjećanje na to izbavljenje.

Imena 12 mjeseci židovskog kalendara su: Nisan (ןסינ), Ijar (רייא), Sivan (ןויס), Tamuz (זומת), Av (בא),

Kao što smo rekli, židovski je kalendar lunarni, ali sa Sunčevom prilagodbom. Lunarni mjesec, temeljen na sinodičkom mjesecu – potpuni ciklus faza Mjeseca viđenih sa Zemlje – traje otprilike 29,5 dana, što, ako se pomnoži s 12 mjeseci, iznosi samo 354 dana. Taj je broj otprilike 11 dana manji od Sunčeve godine – vremena potrebnog Zemlji da putuje oko Sunca – koje iznosi otprilike 365,25 dana. Bez neke vrste ispravka, svaki pojedini hebrejski datum dogodio bi se 11 dana „ranije“ svake godine u odnosu na Sunčev ciklus i godišnja doba (koja se temelje na položaju Zemlje u odnosu na Sunce).

Tora (Ponovljeni zakon 16:1) zahtijeva da se Pesah, koji počinje 15. Nisana, slavi u proljeće. Da bi to funkcioniralo, dodan je dodatni mjesec sedam puta tijekom 19-godišnjeg razdoblja, ili otprilike jednom svake tri godine.

Taj dodani mjesec je drugi Adar, a židovske prijestupne godine sadrže Adar I i Adar II, nazvane Adar Alef (אדר א) i Adar Beit (אדר ב). Tijekom židovske prijestupne godine, blagdan Purim, koji se održava 14. i 15. Adara, slavi se u Adar Beitu.

Tijekom većeg dijela židovske povijesti, sudovi su odlučivali kada treba dodati prijestupnu godinu na temelju sezonskih faktora i vizualnih promatranja, ali u jednom trenutku – zbog rimskog progona i rastuće dijaspore – to više nije bilo održivo. Godine 358., talmudski mudrac Hilel (često nazivan Hilel II. kako se ne bi miješao s učenjakom iz 1. stoljeća, Hilelom starijim), stvorio je kalendar koji se i danas koristi.

Izračunavanje hebrejskog kalendara

Kao što je gore navedeno, hebrejski

mjesec je sinodički mjesec (potpuni ciklus faza Mjeseca viđenih sa Zemlje), što se ne smije miješati sa siderealnim mjesecom (vrijeme potrebno Mjesecu da se vrati na isto mjesto naspram pozadine zvijezda). Duljina sinodičkog mjeseca otprilike je 29,5 dana, a kako bi se nadoknadio tih dodatnih pola dana, različiti hebrejski mjeseci imaju naizmjence 29 i 30 dana.

U početku je Sanhedrin, proglašavao svaki mjesec na temelju svjedočanstava očevidaca. Svjedoci su svjedočili da su vidjeli prvu tanku nit novog Mjeseca, nazvanu molad (מולד), a sud je, temeljem različitih faktora, određivao početak novog mjeseca. Raspadom Sanhedrina to više nije bilo moguće, i uspostavljen je fiksni sustav mjeseci, kao i određeni ciklus prijestupnih godina (vidi gore).

Hebrejski kalendar smatra se vrstom metoničkog kalendara. Meton iz Atene bio je grčki astronom, i 432. pr. Kr. predstavio je atički ili atenski kalendar. Metonov ciklus sustav je sastavljen od 235 sinodičkih mjeseci, što je razdoblje od otprilike 19 godina. Tijekom tih 19 godina, sedam ih uključuje prijestupnu godinu. U židovskom sustavu te prijestupne godine događaju se treće, šeste, osme, jedanaeste, četrnaeste, sedamnaeste i devetnaeste godine. Te prijestupne godine traju 13 mjeseci, za razliku od redovitih 12. Židovski sustav razlikuje se od metoničkog kalendara na nekoliko načina i mogao se razviti paralelno s babilonskim kalendarom. Prema Talmudu, koji je sastavljen u petom stoljeću, sinodički mjesec ima 29,5 dana plus 793/1080 dijelova sata, odnosno, suvremeno izraženo, 29,530594 dana. Taj broj nije jedinstven za židovsku tradiciju, iako je računanje do šeste decimalne točke neobična razina preciznosti.

Kada je Hilel standardizirao kalendar 358. godine, uveo je niz drugih prilagodbi – posebno u pogledu duljina mjeseci Hesvana i Kisleva – kako

bi osigurao da Jom Kipur nikada ne padne u nedjelju ili petak, kako ne bi negativno utjecao na post ili njegove pripreme.

Razumijevanje židovskog kalendara kao alata za rast

U židovskom razmišljanju, putujete kroz kalendar i dolazite do različitih postaja duž puta. Taj put ponavlja se svake godine, ali te postaje – koje uključuju subotu, blagdane i druge značajne trenutke – ostaju iste. Svaka postaja prilika je koja je dostupna samo tada. Ako ste pripremljeni, kada stignete do određene postaje, možete iskoristiti tu određenu priliku. Ako ne, prilika će vam promaknuti. Što ćete napraviti, ovisi o vama.

Primjerice, zato Tora naziva Pesah „vremenom naše slobode“ i Sukot „vremenom naše radosti“. Ta su vremena prilike da se usredotočite na židovske koncepte slobode i radosti. Na slobodi i radosti možete raditi i u drugim vremenima, ali kada priđete jednoj od tih postaja, to je u zraku. Kada ste u pravoj sezoni ili u pravom vremenu, lakše je na tome raditi. Ta ideja vrijedi i za druge važne trenutke u židovskom kalendaru.

Sažetak

Židovski, ili hebrejski kalendar lunarni je kalendar s Sunčevom prilagodbom. Tu prilagodbu diktira Tora, koja zahtijeva da se blagdan Pesah slavi u proljeće. Tora podrazumijeva potrebu za kalendarom, kojega je Sanhedrin redovito prilagođavao. Trenutačni kalendar uspostavio je 358. godine talmudski mudrac Hilel II. Njegov sustav temelji se na nizu složenih izračuna i 19-godišnjem ciklusu sa sedam prijestupnih godina koje se događaju otprilike svake tri godine. Kalendar je prilagođen kako bi se osiguralo da Jom Kipur nikada ne padne na nedjelju ili petak. Židovski kalendar također ima duhovnu dimenziju i smatra se važnim alatom za osobni rast.

CEDAKA

Za rad zajednice:

Obitelj Horvatec......................50,00 €

Za sinagogu:

ELC..........................................35,00 €

Vestibule partners................68,68 € N.N...........................................10,00 €

Za socijalni odbor:

Julio Štebih.........................1300,00 € N.N....................................1.020,00 €

Članovi Bet Israela kojima je potrebna pomoć trebaju se javiti u ured.

godini.

Cedaka je ustanova davanja milodara. U životu Židovske zajednice ona ima vrlo značajnu ulogu. Cedaka se, osim u novcu, može davati od drugih stvari koje osoba posjeduje: znanja, sposobnosti, vrijeme. Cedaka se za dobrobit zajednice ili potrebitih pojedinaca može davati bilo kada tijekom godine, ali osobito je uobičajeno davati povodom sretnih dana (rođenja, vjenčanja), ili tužnih (smrt ili obljetnica smrti bližnjih), te vezano uz neke osobite dane u

Ruah Hadaša השדח

השדח חור Ruah Hadaša

Učenici slušaju priče obitelji otetih Pobjednici Hanuka kviza – 6. razred

Tu bišvat

Matea Gospodinović Špoljar, prof. hebrejskog

Silvija Herzog, prof. hebrejskog