Jane Austen Ponos i Predrasude

je trebala napisati pismo, pa je poslije čaja otišla u blagovaonicu za doručkovanje, smatrajući kako nije potrebno da ostane i nastoji osujetiti majčine planove, jer svi namjeravaju sjesti i kartati se.

No, kad se, završivši pismo, vratila u salon, ustanovila je, na svoje veliko iznenađenje, da je majka previše dosjetljiva za nju. Otvorivši vrata, ugledala je Jane i Bingleyja kako što je zajedno kraj kamina kao da su zauzeti nekim ozbiljnim razgovorom; da ovo i nije izazvalo nikakvu sumnju, odala bi sve njihova lica kad su se hitro okrenuli i odmaknuli jedno od drugog. Njihov je položaj bio vrlo neugodan, a njezin, pomislila je, još neugodniji. Nitko ne prozbori ni riječ; Elizabeth se htjede povući, ali Bingley, koji je sjeo kao i Jane, brzo ustane, šapne nešto Jane i istrči iz sobe.

Jane nije nikad mogla kriti pred Elizabeth ništa radosno, te odmah zagrli sestru i vrlo uzbuđeno izjavi da je ona najsretnije stvorenje na svijetu.

– Ovo je mnogo – doda ona – ovo je previše. Ja to ne zaslužujem. Oh! Zašto nisu svi sretni kao ja?

Elizabeth joj čestita s iskrenošću, toplinom i ushićenošću koje su se riječima teško mogle izraziti. Svaka ljubazna rečenica bila je nov izvor sreće za Jane. No ovaj put nije htjela ostati sa sestrom niti se upustiti s njom u duži razgovor.

– Moram odmah otići k majci – uzvikne ona. – Neću je više ni tren držati u neizvjesnosti i zabrinutosti niti bih htjela da čuje vijest od nekoga drugog. Bingley je već otišao k našem ocu. Oh, Lizzy, sretna sam što će ovo što hoću ispričati razveseliti cijelu moju dragu obitelj! Kako ću podnijeti ovoliku sreću?

Zatim je požurila k majci, koja je namjerno prekinula kartanje i sjedila gore s Kitty.

Ostavši sama, Elizabeth se osmjehne pri pomisli kako se brzo i lako sredilo napokon ono što ih je mjesecima držalo u neizvjesnosti i nezadovoljstvu.

– Ovako, dakle – reče ona – završavaju prijateljeva opreznost i opomene!

Ovako završavaju dvoličnost i prepredenost njegove sestre! To je najsretniji, najmudriji i najprirodniji svršetak!

Za nekoliko joj se minuta pridruži Bingley. Njegov razgovor s njihovim ocem bio je kratak i uspješan.

– Gdje vam je sestra? – zapita on čim je otvorio vrata.

– Gore kod majke. Vjerujem da će se brzo vratiti.

Zatvorivši tada vrata, on joj priđe i zatraži da mu kao svastika čestita i poželi sve najljepše. Elizabeth iskreno i srdačno izrazi svoju radost zbog toga što će se oroditi. Rukovali su se vrlo prijateljski; a zatim je, dok joj nije sišla sestra, morala slušati sve što je imao kazati o svojoj sreći i Janeinim besprijekornim osobinama; iako je bio zaljubljen, Elizabeth je uistinu vjerovala da su sve njegove nade u sreću