Page 1


Ukratko Gospodin i gospođa Bennet roditelji su pet neudanih kćeri – Jane, Elizabeth, Mary, Kitty i Lydije. Kad se na obližnje imanje stigne bogati gospodin Bingley sa svojom sestrom i prijateljem Fitzwilliamom Darcyjem, gospođa Bennet počet će maštati o tome kako da što bolje uda svoju najstariju kći Jane. Na balu koji organizira, Bingley je očaran Jane, a Darcy uvrijedi Elizabeth. Bennetovima pak u posjet dolazi naporni gospodin Collins, svećenik i nasljednik njihove kuće, koji iznenada zaprosi Elizabeth ...


Općenito je poznata činjenica da je bogatu neoženjenu čovjeku žena prijeko potrebna. Koliko god se malo znaju osjećaji i stajališta takva čovjeka prigodom njegova prvog dolaska u neko susjedstvo, ta je činjenica tako duboko ukorijenjena u svijesti susjednih obitelji da se on smatra punopravnim vlasništvom ove ili one njihove kćeri. – Dragi moj Bennete – reče mu jednog dana njegova žena – jesi li čuo da je Netherfieldski park napokon iznajmljen? Bennet odgovori da nije čuo. – Eto, iznajmljen je – istakne ona. – Maloprije je bila kod mene gospođa Long i ispripovijedala mi sve o tom. Bennet ne odvrati ništa. – Zar te ne zanima tko ga je uzeo? – nestrpljivo upita njegova žena. – Ti mi to, očito, želiš kazati, pa ću te rado saslušati. Ovo joj je bilo sasvim dovoljno ohrabrenje. – Pa, dragi, trebaš znati što se zbiva. Gospođa Long kaže da je Netherfield zakupio vrlo bogat mladić iz sjeverne Engleske. Dovezao se u ponedjeljak četveroprežnom kočijom kako bi vidio to mjesto i oduševio se njime toliko da se odmah pogodio s gospodinom Morrisom. Doselit će se prije Miholjdana, a neke njegove sluge bit će u kući već potkraj idućeg tjedna. – Kako se zove? – Bingley.


– Je li oženjen? – Ah, neoženjen je, naravno, dragi moj. Vrlo bogat momak; četiri ili pet tisuća funti na godinu. Kakva divna prilika za naše kćerke! – Zašto? Kakvu to važnost može imati za njih? – Dragi moj Bennete – odgovori njegova žena – kako možeš biti tako glup! Valjda ti je jasno da ja mislim na njegovu ženidbu jednom od njih. – Nastanjuje li se on ovdje zbog takva razloga? – Zbog takva razloga! Glupost! Kako možeš tako govoriti! Doduše, vrlo je vjerojatno da će se zaljubiti u jednu od njih, pa ga moraš posjetiti čim dođe. Ne vidim nikakva povoda za to. Ti i kćerke možete ići ili ih možeš poslati i same, što će možda biti i najbolje, jer, budući da si lijepa koliko i bilo koja od njih, moglo bi se dogoditi da se svidiš gospodinu Bingleyju više od sviju njih. – Dragi moj, ti mi laskaš. Doista sam bila lijepa, ali ne uobražavam da sam i sada nešto osobito. Kad žena ima pet odraslih kćeri, ne smije više misliti na svoju ljepotu. – U takvim okolnostima ženi često ne ostaje dovoljno ljepote da bi mislila na nju. – Ali, dragi moj, uistinu moraš otići i posjetiti gospodina Bingleyja kad se doseli u susjedstvo. – To ti nipošto ne mogu obećati. – Misli na naše kćeri. Zamisli samo kakvo bi to udomljenje bilo za jednu od njih. Sir William i ledi Lucas odlučili su otići k njemu samo zbog svoje kćeri, jer, znaš, oni uglavnom ne posjećuju došljake. Ti zaista, moraš otići, jer ga nećemo moći posjetiti ako to ti ne učiniš. – Uistinu si pretjerano obzirna. Mislim da će gospodinu Bingleyju biti vrlo milo da vas vidi, te ću mu poslati po tebi nekoliko redaka kako bih ga uvjerio da od sveg srca pristajem da se oženi kojom god hoće od naših kćeri, iako moram ubaciti poneku lijepu riječ za svoju malu Lizzy. – Neću da to učiniš. Lizzy nije nimalo bolja od ostalih ... nije ni upola lijepa kao Jane niti je upola dobroćudna kao Lydia. No ti uvijek njoj daješ prednost. – Nijedna od njih nema bogzna kakve osobine kojima bi se isticala – odgovori on. – Sve su budalaste i neznalice kao i druge djevojke. No Lizzy je oštroumnija od svojih sestara. – Bennete, kako možeš tako prigovarati svojoj rođenoj djeci! Uživaš kad me ljutiš. Nemaš milosti prema mojim jadnim živcima. – Pogrešno si me razumjela, draga moja. I te kako poštujem tvoje živce. Oni su moji stari prijatelji. Slušam već najmanje dvadeset godina kako ih spominješ sa strahopoštovanjem.


– Ah! Ne znaš koliko patim. – Nadam se da će tvoja patnja proći i da ćeš doživjeti da vidiš mnoge mladiće sa četiri tisuće funti godišnjeg prihoda kako se doseljavaju u naše susjedstvo. – Neće nam biti ni od kakve koristi ni dolazak dvadeset takvih ako ih ne budeš htio posjetiti. – Možeš biti uvjerena, draga moja, da ću ih, kad ih bude dvadeset, sve posjetiti. Gospodin Bennet je bio tako čudna mješavina oštroumnosti, sarkastičnosti, rezerviranosti i ćudljivosti da njegovoj ženi ni iskustvo od dvadeset tri godine nije bilo dovoljno za razumijevanje njegova karaktera. Nju se moglo lakše razumjeti. Ona je bila žena skromne inteligencije, malog znanja i promjenljive naravi. Kad je bila nezadovoljna, uobražavala je da pati od živčanih tegoba. Glavni je cilj njezina života bio da uda svoje kćeri, a utjeha u životu bili su posjeti i novosti.


Bennet je bio jedan od prvih koji su posjetili Bingleyja. Još od početka je namjeravao otići k njemu, ali je stalno uvjeravao ženu da neće ići, te je ona za posjet, obavljen već ujutro, doznala tek uvečer. Bennet je tu tajnu otkrio na sljedeći način. Opazivši da njegova druga kćerka dotjeruje svoj šešir, iznenada joj se obratio: – Nadam se da će se to svidjeti gospodinu Bingleyju, Lizzy. – Ne možemo znati što se sviđa gospodinu Bingleyju – reče osorno njezina majka – jer ga ne posjećujemo. – Ali ti zaboravljaš, mama – napomene Elizabeth – da ćemo se viđati s njim na balovima i primanjima i da je gospođa Long obećala kako će nam ga predstaviti. – Ne vjerujem da će ona to učiniti. Ima svoje dvije nećakinje. Sebična je i licemjerna. Nemam dobro mišljenje o njoj. – Ni ja – složi se gospodin Bennet – i milo mi je što nećeš morati zavisiti o njezinoj ljubaznosti. Gospođa Bennet se ne udostoji odgovoriti, ali se nije mogla suzdržati, te počne koriti jednu od svojih kćeri. – Ne kašlji tako, Kitty, za ime Božje! Smiluj se malo mojim živcima. Potpuno ćeš mi ih istrgati. – Kitty je neobzirna u svom kašlju – reče njezin otac. – Ne bira pogodno vrijeme za kašalj. – Ja ne kašljem radi zabave – jetko odgovori Kitty. – Kad je tvoj idući bal,


Lizzy? – Za dva tjedna. – Da, tako je – uzvikne njezina majka. – A gospođa Long se vraća tek uoči tog dana, pa nam ga neće moći predstaviti jer ga ni sama neće poznati. – Onda ćeš ti, draga moja, imati prednost pred svojom prijateljicom, te ćeš ti njoj predstaviti gospodina Bingleyja. – Nemoguće, Bennete, nemoguće, jer i ja ga ne poznajem, kako me možeš tako zadirkivati? – Poštujem tvoju opreznost. Dvotjedno poznanstvo zaista ne znači mnogo. Za dva se tjedna ne može, bez dvojbe, doznati kakav je tko. Međutim, ako ga mi ne predstavimo, učinit će to netko drugi, jer su gospođa Long i njezine nećakinje čvrsto odlučile iskoristiti tu priliku. Stoga, ako to ti odbiješ učiniti, ja ću preuzeti zadatak na sebe, i ona će to smatrati ljubaznošću. Djevojke se zagledaju u oca. Gospođa Bennet reče samo: – Gluposti, gluposti! – Što znače te tvoje oštre riječi? – uzvikne on. – Zar misliš da su običaj predstavljanja i važnost koja mu se pridaje gluposti? U tome se ne mogu sasvim složiti s tobom. šta kažeš ti, Mary? Ti si dubokoumna mlada dama, znam to, čitaš pametne knjige i vadiš odlomke iz njih. Mary htjede kazati nešto vrlo mudro, ali nije znala što. – Dok se Mary domišlja – nastavi on – vratimo se na gospodina Bingleyja. – Sita sam gospodina Bingleyja – uzvikne njegova žena. – Žao mi je što to čujem, ali zašto mi to nisi već prije rekla? Da sam to znao jutros, ne bih se svratio k njemu. To je vrlo nezgodno; no, budući da sam ga već posjetio, sad više ne možemo izbjeći to poznanstvo. Iznenađenje dama bilo je baš onakvo kakvo je želio. Iznenađenje gospođe Bennet možda je premašilo iznenađenje ostalih. Ali, kad se prvi bučni val radosti utišao, ona reče kako je to cijelo vrijeme i očekivala. – Lijepo je to od tebe, dragi Bennete! No znala sam da ću te na posljetku nagovoriti. Čvrsto sam vjerovala kako previše voliš svoje kćerke da bi propustio takvo poznanstvo. Oh, baš se radujem! Izvrsno si se našalio otišavši tamo jutros i ne rekavši ni riječ o tome. – A sad, Kitty, možeš kašljati koliko te volja – reče gospodin Bennet i izađe iz sobe, umoran od oduševljenih izljeva svoje žene. – Kakva izvanrednog oca imate vi, djevojke! – prozbori ona kad su se zatvorila vrata. – Ne znam kako ćete mu se ikad odužiti za ljubaznost; uostalom, i za moju. Mogu vam reći da u našim godinama nije baš ugodno sklapati nova poznanstva svaki dan; no za vaše smo dobro pripravni učiniti sve. Lydia, ljubavi


moja, iako si najmlađa, pretpostavljam da će gospodin Bingley plesati s tobom na idućem balu. – Ah – hrabro odgovori Lydia – ne plašim se, jer, premda sam najmlađa, najviša sam. Ostatak večeri provele su nagađajući kad će on uzvratiti posjet gospodinu Bennetu i smišljajući kad bi ga mogle pozvati na večeru.


Međutim, ni sve ono što je gospođa Bennet, uz pomoć svojih pet kćeri, pitala o došljaku, nije bilo dovoljno da izvuče od njezina muža ikakav određen opis gospodina Bingleyja. Napadale su ga na razne načine – otvorenim pitanjima, vještim pretpostavkama i zaobilaznim nagađanjima; ali je on izbjegao vještini svih njih, te su se na posljetku morale zadovoljiti obavijestima iz druge ruke od svoje susjede ledi Lucas. Njezin je izvještaj bio vrlo povoljan. Sir William je oduševljen tim čovjekom. Veoma je mlad, neobično lijep, vrlo prijazan i – a to je kruna svega – namjerava doći na idući bal s velikim društvom. Ništa nije moglo biti divnije! Sklonost plesu pouzdan je korak prema zaljubljivanju, te su se vrlo velike nade polagale u Bingleyjevo srce. – Kad bih samo vidjela jednu od svojih kćeri sretno udomljenu u Netherfieldu – reče gospođa Bennet svom mužu – i ostale isto tako dobro udane, ne bih više željela ništa drugo. Za nekoliko je dana gospodin Bingley uzvratio posjet gospodinu Bennetu i sjedio s njim oko deset minuta u knjižnici. Nadao se da će dobiti priliku da vidi mlade dame, o čijoj je ljepoti mnogo slušao, ali je vidio samo oca. Dame su bile nešto sretnije ruke, jer su mogle s gornjeg prozora utvrditi da on nosi modar kaput i jaše vranca. Uskoro mu je poslan poziv da dođe na večeru; i već je gospođa Bennet odabrala jela koja bi služila na čast njezinu kućanstvu kad li je stigao odgovor koji je odgodio sve to. Gospodin Bingley mora sutradan otići u grad, te stoga ne može


imati čast da prihvati njihov poziv itd. Gospođa Bennet se veoma uznemirila. Nije mogla zamisliti kakav bi to posao mogao imati u gradu tako brzo nakon dolaska u Hertfordshire, pa se počela plašiti da će on, možda, stalno letjeti od mjesta do mjesta i da se nikad neće skrasiti u Netherfieldu onako kako bi trebalo. Njezino je strahovanje donekle smirila ledi Lucas svojom pretpostavkom da je otišao u London samo zato da bi skupio veliko društvo za bal; uskoro se pročulo da će gospodin Bingley dovesti na bal dvanaest dama i sedam kavalira. Djevojke se rastužiše zbog tako velikog broja dama, ali ih je uoči bala utješila vijest da ih je umjesto dvanaest doveo iz Londona samo šest – pet sestara i rođakinju. Međutim, kad je ta grupa ušla u dvoranu, bilo ih je samo petero: gospodin Bingley, njegove dvije sestre, muž njegove starije sestre i neki mladić. Gospodin Bingley se doimao lijepo i gospodski; imao je prijazno lice i ležerno neizvještačeno držanje. Sestre su mu bile otmjene i odjevene po najnovijoj modi. Njegov zet, gospodin Hurst, izgledao je kao pravi gospodin. A njegov prijatelj, gospodin Darcy, odmah je privukao pozornost cijele dvorane svojom divnom, visokom pojavom, lijepim crtama, plemenitim izrazom lica i podatkom, koji je kružio uokolo već pet minuta poslije njegova dolaska, da mu je godišnji prihod deset tisuća funti. Gospoda su tvrdila da je on naočit čovjek, a dame su govorile kako je mnogo ljepši od gospodina Bingleyja, i svi su gledali u njega vrlo zadivljeno sve do večeri, sve dok njegovo držanje nije izazvalo negodovanje koje je plimu njegove popularnosti pretvorilo u oseku jer se zapazilo da je gord, da sve gleda svisoka, da mu je poniženje veseliti se s prisutnima, a tada ga ni njegovo veliko seosko imanje u Derbyshireu nije moglo spasiti od općeg zaključka kako ima vrlo neprivlačno, odbojno lice i kako se nipošto ne može usporediti sa svojim prijateljem. Gospodin Bingley se brzo upoznao s glavnim ličnostima u dvorani, bio je veseo i društven, plesao je svaki ples, ljutio se što se bal završava tako rano i govorio je kako će i on prirediti bal u Netherfieldu. Takve simpatične osobine govore same za sebe. Kakve li suprotnosti između njega i njegova prijatelja! Gospodin Darcy plesao je samo jedanput s gospođom Hurst i jedanput s gospođicom Bingley, nije htio da ga upoznaju s bilo kojom drugom i proveo je ostatak večeri šetajući po dvorani i razgovarajući pokatkad s ponekim iz svog društva. O njegovoj je naravi donesen konačan sud. On je najoholiji, najneugodniji čovjek na svijetu, i svi su se nadali da više nikad neće doći u njihovo društvo. Među njegovim najžešćim protivnicima bila je gospođa Bennet; njezina se srdžba pretvorila u duboku mržnju zato što je omalovažio jednu od njezinih kćeri. Elizabeth Bennet je, budući da je bilo premalo kavalira, morala sjediti za vrijeme dvaju plesova; tada je za nekoliko trenutaka stajao gospodin Darcy


dovoljno blizu da je mogla čuti razgovor između njega i gospodina Bingleyja, koji je prestao plesati za časak ne bi li nagovorio prijatelja da i on zapleše. – Hajde, Darcy – reče on – moraš plesati. Nerado gledam kako stojiš sam tako glupo. Mnogo ti je bolje da plešeš. – Zaista neću. Ti znaš kako mi je mrsko plesati kad ne poznajem dobro svoju partnericu. Na balu poput ovog, to bi mi bilo nepodnošljivo. Tvoje sestre imaju kavalire, a u dvorani ne vidim nijednu drugu ženu s kojom bih mogao plesati da to ne osjećam kao kaznu. – Ne bih bio tako izbirljiv kao ti – prigovori Bingley – ni za što na svijetu. Časti mi, nikad u životu nisam vidio toliko privlačnih djevojaka kao večeras; neke su, kao što vidiš, neobično lijepe. Ti plešeš s jedinom lijepom djevojkom u dvorani – reče gospodin Darcy gledajući u najstariju gospođicu Bennet. – O! Ona je najljepša djevojka koju sam ikad vidio. No jedna od njezinih sestara sjedi baš iza tebe; vrlo je lijepa i rekao bih da je veoma ljubazna. Dopusti mi, zamolit ću svoju partnericu da te upozna s njom. – Na koju misliš? – upita Darcy, okrene se i za trenutak se zagleda u Elizabeth, ali, kad su im se srele oči, okrene pogled u stranu i hladno reče: – Nije loša, ali nije ni dovoljno lijepa da bi me dovela u iskušenje; uostalom, nisam raspoložen pridavati važnost mladim damama koje drugi ljudi omalovažavaju. Bolje je da se vratiš svojoj partnerici i uživaš u njezinim osmijesima, jer sa mnom samo tratiš vrijeme. Bingley posluša njegov savjet. Darcy se udalji, a Elizabeth je i dalje sjedila obuzeta ne baš srdačnim osjećajima prema njemu. No taj je događaj ispripovijedala vrlo veselo svojim prijateljicama, jer je bila žive, vesele naravi, pa je uživala u svemu što je smiješno. Večer je uglavnom protekla ugodno za cijelu obitelj. Gospođa Bennet je zapazila da se netherfieldsko društvo veoma divi njezinoj najstarijoj kćerki. Bingley je plesao s njom dvaput, a i njegove sestre posvetile su joj osobitu pažnju. Jane se razveselila zbog toga koliko i njezina majka, ali na neuočljiviji način. Elizabeth je osjećala Janeinu radost. Mary je čula kad su o njoj rekli gospođici Bingley da je najizobraženija djevojka u cijeloj okolici, dok su Catherine i Lydia imale sreću da ni za tren nisu bile bez kavalira, a samo to su i željele od bala. Stoga su se u dobrom raspoloženju vratile sve u Longbourn, selo u kojem su živjele i bile glavne ličnosti. Kad su došle kući, Bennet još nije legao. Uz knjigu je zaboravljao vrijeme, a ovom prigodom je i vrlo radoznalo čekao da čuje što se zbilo, jer je taj bal izazvao divna očekivanja. Bio je sklon mišljenju da će se njegova žena razočarati u svim svojim nadama u vezi s došljakom; no uskoro je uvidio da će čuti sasvim drukčiju priču.


– Oh! Dragi Bennete – reče ona čim je ušla u sobu – provele smo divnu večer, bal je bio izvanredan. Šteta što nisi bio ondje. Toliko su se divili Jane da je to teško opisati. Svi su rekli da ona divno izgleda; gospodin Bingley je smatra savršeno lijepom i dvaput je plesao s njom! Zamisli samo, dragi moj, dvaput je plesao s njom! Ona je bila jedina djevojka u dvorani koju je i po drugi put zamolio za ples. Najprije je zamolio gospođicu Lucas. Veoma sam se oneraspoložila kad sam ih vidjela zajedno. Međutim, nije mu se nimalo svidjela; nikome se ne bi ni mogla svidjeti, znaš. Poslije prvog plesa vidljivo se zadivio kad je ugledao Jane. Pitao je tko je ona, pa su joj ga predstavili, te ju je tada zamolio za drugi ples. Treći je ples otplesao s gospođicom King, četvrti s Marijom Lucas, a peti opet sa Jane, šesti s Lizzy i sedmi sa Boulangerovom. – Da je imao iole milosti prema meni – uzvikne nestrpljivo njezin muž – ne bi ni upola toliko plesao! Za ime Božje, ne pričaj mi više o njegovim partnericama. O, što nije uganuo nogu već pri prvom plesu! – Oh, dragi moj – produži gospođa Bennet – veoma sam oduševljena njime. Kako je lijep! I sestre su mu divne. Nikad u životu nisam vidjela otmjenije haljine od njihovih. Rekla bih da su čipke na haljini gospođe Hurst ... U tom ju je trenu opet prekinuo muž. Bennet nije htio slušati nikakve opise ženske odjeće i ukrasa. Stoga je morala promijeniti predmet razgovora, pa je, s velikom gorčinom i popriličnim pretjerivanjem, pričala o uvredljivoj grubosti gospodina Darcyja. – Međutim, vjeruj mi – doda ona – Lizzy ne gubi mnogo time što mu se nije svidjela, jer je on vrlo neugodan i odvratan čovjek. Tako je ohol i uobražen da je bio nepodnošljiv! šetuckao je amo-tamo i umišljao sebi da je nekakav velikan. Nije dovoljno lijepa da pleše s njim! Šteta što nisi bio ondje, dragi moj, da ga središ onako kako samo ti znaš. Baš mrzim tog čovjeka.


Kad je ostala sama s Elizabeth, Jane ... dotad oprezna u hvaljenju gospodina Bingleyja ... oda sestri da mu se veoma divi. – On je upravo ono što mladić treba biti – reče ona – pametan, dobroćudan, veseo. I nikad nisam vidjela bolje ponašanje! Prirodnost spojena sa savršenom uljudnošću. – On je i lijep – doda Elizabeth – što svaki mladić također treba biti, ako ikako može. Dodaj, dakle, i ljepotu, pa je to onda potpun opis njegove ličnosti. – I te kako mi je laskalo kad me zamolio za još jedan ples. Nisam očekivala takav kompliment. – Nisi? A ja sam ga očekivala za tebe. Ali to je jedna od velikih razlika između nas. Kad god ti se dade u nečemu prednost, ti se iznenadiš, a ja nikad. što bi moglo biti prirodnije od njegove molbe da opet plešeš s njim? On je morao uočiti da si ti bar pet puta ljepša od svake žene u dvorani. Tu se nema što zahvaljivati njegovoj galantnosti. Istina je, vrlo je prijazan, i ja ti dopuštam da ga voliš. Voljela si ti i mnogo gluplje osobe. – Draga Lizzy! – Ah! I sama znaš da si previše sklona tomu da zavoliš gotovo svakoga. Nikad ne vidiš mane ni kod koga. Svi su u tvojim očima dobri i ljubazni. Nikad te u životu nisam čula da govoriš loše o nekome. – Želja mi je da ne osudim nikoga prenaglo, ali uvijek govorim ono što mislim. – Znam to, i to je upravo ono što je čudno. Kako možeš, ovako razborita, biti


uistinu slijepa za tuđe ludosti i gluposti! Lažna je dobrohotnost dosta česta ... na nju se svuda nailazi. Ali biti dobrohotan bez skrivenih primisli, vidjeti ono što je dobro u svačijem karakteru i prikazati ga još boljim, a ne reći ništa o onome što je loše ... to je svojstveno samo tebi. Voliš i sestre tog čovjeka, zar ne? Njihovo ponašanje, doduše, nije ravno njegovu. – Doista nije ... na prvi pogled. Ali su vrlo prijazne kad se stupi u razgovor s njima. Gospođica Bingley će živjeti s bratom i vodit će mu kućanstvo. Grdno ću se prevariti ako nam ona ne bude divna susjeda. Elizabeth je slušala šutke, ali nije bila uvjerena u to. Ponašanje Bingleyjevih sestara na balu nije bilo takvo da bi se svidjelo svima. Budući da je brže zapažala i bila manje povodljiva od sestre, a u rasuđivanju nepristranija od nje, nije baš naginjala pohvalama. One su doista bile fine dame; nije im nedostajalo dobro raspoloženje kad su bile zadovoljne niti sposobnost da budu prijazne kad im se prohtije, ali su bile ohole i uobražene. Prilično lijepe, školovale su se u jednoj od najboljih londonskih privatnih škola, imale su miraz od dvadeset tisuća funti, trošile su više nego što bi trebalo, družile su se s ljudima iz višeg staleža, i stoga su vjerovale kako imaju pravo misliti lijepo o sebi, a ružno o drugima. Pripadale su uglednoj porodici iz sjeverne Engleske, a ta je okolnost bila dublje usađena u njihovo pamćenje nego činjenica da je bogatstvo, kako njihova brata tako i njihovo, stečeno trgovinom. Gospodin Bingley je naslijedio imetak u iznosu od oko što tisuća funti od svoga oca, koji je namjeravao kupiti veliko plemićko dobro, ali ga je smrt pretekla. Bingley je imao istu namjeru, pa se kolebao u kojoj grofoviji da to učini. No, budući da je sada zakupio ladanjsku kuću, oni koji su najbolje poznavali njegovu bezbrižnu narav mislili su da će on provesti ostatak svog života u Netherfieldu, a tu kupnju prepustiti budućem naraštaju. Njegove su sestre veoma željele da on kupi imanje. Ipak, iako je sada bio samo zakupac, gospođica Bingley mu je rado pristala voditi kućanstvo i zauzeti domaćičino mjesto za njegovim stolom, a gospođa Hurst, čiji je muž bio više otmjen nego imućan, nije bila ništa manje sklona smatrati njegovu kuću svojim domom kad god joj je to bilo zgodno. Bingley se, postavši punoljetnim tek prije dvije godine, zbog jedne slučajne preporuke našao u iskušenju da pogleda Netherfieldski dom. Razgledavao ga je izvana i iznutra oko pola sata ... dopali su mu se položaj i glavne prostorije, svidjelo mu se ono što je vlasnik rekao u prilog domu ... i odmah ga je zakupio. Između njega i Darcyja postojalo je vrlo postojano prijateljstvo unatoč velikoj suprotnosti njihovih karaktera. Bingley se sviđao Darcyju zbog svoje prirodnosti, pristupačnosti, otvorenosti i prilagodljivosti, premda su te osobine


bile sušta opreka njegovima i premda on, očito, nije bio nezadovoljan svojim osobinama. Bingley je čvrsto vjerovao u postojanost Darcyjeva prijateljstva i imao visoko mišljenje o njegovu rasuđivanju. Darcy je bio jače inteligencije. Nije se moglo reći da je Bingley neinteligentan, ali je Darcy bio posebno oštrouman. Istodobno ohol, rezerviran i sklon kritici, Darcy se svojim ponašanjem, iako je ono odavalo dobar odgoj, nije sviđao ljudima. U tom ga je pogledu prijatelj znatno nadmašio. Bingley je bio siguran da će se dopasti gdje god se pojavi, a Darcy se stalno zamjerao ljudima. Način na koji su govorili o merytonskom balu bio je dovoljno karakterističan. Bingley nije nikad u životu sreo ugodnije društvo ni ljepše djevojke; svi su bili ljubazni i pažljivi prema njemu; nije bilo nikakve formalnosti, nikakve ukočenosti; ubrzo je imao dojam kao da se poznaje sa svima u dvorani; a što se tiče gospođice Bennet, nije mogao zamisliti ljepšeg anđela. Darcy je, naprotiv, vidio skup osoba skromne ljepote i još skromnije otmjenosti; nije se nimalo zainteresirao ni za jednu od njih niti mu je ikoja od njih obratila i najmanju pažnju i pružila ikakvo zadovoljstvo. Priznao je da je gospođica Bennet lijepa, ali je dodao da se previše smiješi. Gospođa Hurst i njezina sestra složiše se da je tako; ali su joj se ipak divile i voljele je, te su izjavile kako je ona ljupka djevojka i rado bi je bolje upoznale. Tako se, dakle, ustanovilo da je gospođica Bennet ljupka djevojka; a njihov je brat zaključio da mu ta pohvalna ocjena da je pravo da misli o njoj onako kako mu godi.


Nedaleko od Longbourna živjela je obitelj s kojom su Bennetovi bili u prisnom prijateljstvu. Sir William Lucas je prije bio trgovac u Merytonu, gdje je stekao poprilično bogatstvo i govorom održanim kralju za vrijeme svog predsjednikovanja zaslužio čast da postane vitezom. To je odlikovanje, možda, utjecalo na njega previše. Ispunilo ga je gađenjem prema trgovini i domu u malom trgovištu, pa je napustio oboje i preselio se s porodicom u kuću udaljenu oko dva kilometra od Merytona i nazvao je Lucasovim domom. Ondje je mogao zadovoljno razmišljati o svojoj važnosti i, neometan trgovačkim poslovima, misliti samo na to kako će biti uljudan prema cijelom svijetu. Jer, iako se zanosio svojim položajem, nije se nimalo uzoholio; naprotiv, bio je vrlo pažljiv prema svakome. Po prirodi blag, ljubazan i uslužan, postao je još uglađeniji poslije prijema u dvorcu Saint James. Ledi Lucas bila je vrlo dobra, ljubazna žena; ne baš odveć oštroumna, utoliko je bila korisnija susjedi, gospođi Bennet. Lucasovi su imali više djece. Najstarije od njih, pametna, bistra djevojka, kojoj je bilo dvadeset sedam godina, postala je Elizabethinom prijateljicom. Pokazalo se prijeko potrebnim da se Lucasove i Bennetove kćeri sastanu i porazgovaraju o balu. Stoga su već sutradan ujutro došle Lucasove u Longbourn da čuju i priopće novosti. – Vi ste, Charlotte, dobro započeli večer – reče gospođa Bennet gospođici Lucas, uljudno se savlađujući. – Vi ste bili prvi izbor gospodina Bingleyja.


– Da, ali njemu se, čini se, više svidio drugi izbor. – Oh! Vjerojatno mislite na Jane zato što je s njom plesao dvaput. Doista se stekao dojam da joj se on divi ... uistinu vjerujem da mu se ona dopala ... načula sam nešto o tome ... gotovo i ne znam što ... nešto o gospodinu Robinsonu. – Možda mislite na ono što sam ja načula dok su on i gospodin Robinson razgovarali; zar vam nisam pričala? Gospodin Robinson ga je pitao kako mu se sviđaju naše merytonske zabave, misli li da ima dosta lijepih žena u dvorani i koju smatra najljepšom. A on je na posljednje pitanje odmah odgovorio. »Oh! Najstarija je gospođica Bennet nesumnjivo najljepša; o tome ne mogu postojati dva različita mišljenja.« – Zaboga! Pa to je, doista, vrlo nedvosmisleno ... to zvuči kao da ... ali, ipak, možda se ništa ne rodi iz toga, znate. – Ono što sam ja načula najviše se tiče tebe, Lizzy – reče Charlotte. – Gospodin Darcy, doduše, nije toliko vrijedan prisluškivanja koliko njegov prijatelj, je li? Jadna Lizzy! Rekao je da je ona samo podnošljiva. – Molim vas, nemojte puniti Lizzy glavu time i poticati je da se ljuti zbog njegove grubosti, jer on je tako neugodan čovjek da bi bila prava nesreća dopasti mu se. Gospođa Long mi je rekla sinoć da je sjedio pokraj nje pola sata, a nijednom nije otvorio usta. – Jeste li sigurni, majko? Da nije to neka mala pogreška? – reče Jane. – Zaista sam vidjela gospodina Darcyja kako razgovara s njom. – Da, zato što ga je napokon upitala kako mu se sviđa Netherfield, pa nije mogao da joj ne odgovori; ali mi je rekla da se držao vrlo ljuto zato što mu se obratila. – Gospođica Bingley mi je rekla – istakne Jane – da on nikad ne govori mnogo osim u društvu bliskih znanaca. Kad je s njima, vrlo je ugodan. – Ne vjerujem nijednu riječ od toga, draga moja. Da je on tako ugodan, razgovarao bi s gospođom Long. No mogu pogoditi kako je to bilo; svi kažu da je prekomjerno gord, a pretpostavljam da je nekako doznao da gospođa Long nema fijaker i konje i da se dovezla na bal unajmljenim čezama. – Ne smeta mi što nije razgovarao s gospođom Long – reče gospođica Lucas – ali bi mi bilo drago da je plesao s Lizzy. – Drugi put, Lizzy – reče gospođa Lucas – ja ne bih plesala s njim da sam na vašem mjestu. – Mislim, gospođo, da vam mogu obećati da neću nikad plesati s njim. – Njegova me oholost – izjavi gospođica Lucas – ne vrijeđa toliko koliko me oholost inače može uvrijediti, jer postoji opravdanje za nju. Nije nikakvo čudo što tako otmjen mladić, dobra podrijetla, bogat i kome sve ide u prilog, ima visoko


mišljenje o sebi. Ako se može tako reći, on ima pravo biti gord. – To je istina – odgovori Elizabeth – i lako bih mu mogla oprostiti njegovu gordost da nije uvrijedio moju. – Gordost je – napomene Mary, koja se ponosila mudrošću svoga rasuđivanja – vrlo česta mana. Sudeći po svemu što sam čitala, uvjerena sam da je ta mana zaista vrlo česta, da joj je ljudska narav osobito sklona i da je malo onih koji ne osjećaju samozadovoljstvo zbog ove ili one stvarne ili zamišljene osobine. Taština i gordost su različiti pojmovi, iako se te riječi često upotrebljavaju kao da su sinonimi. Čovjek može biti gord, a ne istodobno i tašt. Gordost se više odnosi na naše mišljenje o nama, taština na ono što bismo htjeli da drugi misle o nama. – Da sam bogat kao gospodin Darcy – uzvikne mladi Lucas, koji je došao sa sestrama – ne bi mi bilo važno jesam li gord ili nisam. Ali bih držao čopor lisičara i pio bocu vina svaki dan. – Onda bi ti pio mnogo više nego što bi trebalo – reče gospođa Bennet – i kad bih vidjela da to radiš, odmah bih ti oduzela bocu. Momak je tvrdio da to ona ne bi učinila, a ona je i dalje dokazivala da bi, pa je ta rasprava potrajala sve do kraja posjeta.


Dame iz Longbourna uskoro su posjetile dame u Netherfieldu. A taj je posjet zatim primjereno uzvraćen. Simpatično ponašanje gospođice Bennet sve više je osvajalo naklonost gospođe Hurst i gospođice Bingley; i, premda su mislile da je majka nepodnošljiva, a mlađe sestre nedostojne da se s njima razgovara, izrazile su želju da se bolje upoznaju s dvjema najstarijima. Jane je tu pažnju prihvatila s najvećim zadovoljstvom; no Elizabeth je još zapažala oholost u njihovu ophođenju, koja nije gotovo izuzimala ni njezinu sestru, te ih nije mogla voljeti, premda je njihova ljubaznost prema Jane, kakva god bila, imala stanovitu vrijednost zato što je, po svoj prilici, izvirala iz činjenice da se ona svidjela njihovu bratu. Kad god su se njih dvoje sreli, bilo je očito svima da se on sve više dopada Jane i da je ona na najboljem putu da se duboko zaljubi u njega. Međutim, sa zadovoljstvom je zaključila da tu zaljubljenost neće, vjerojatno, nitko otkriti, jer Jane spaja, duboko osjećajno, mirnu narav i ujednačenu veselost, a to će je zaštititi od sumnjičavosti drskih osoba. To svoje mišljenje priopćila je Elizabeth svojoj prijateljici, gospođici Lucas. – Možda je ugodno – odgovori Charlotte – biti u stanju obmanuti javnost u takvu slučaju, ali je prevelik oprez katkad štetan. Ako žena krije vješto svoju naklonost od cilja te naklonosti, može joj se dogoditi da izgubi priliku da ga priveže uz sebe, a onda će joj biti slaba utjeha što će vjerovati da ljudi ne znaju ništa o tome. U svakoj ljubavi ima tako mnogo zahvalnosti ili taštine da nije mudro prepustiti je samoj sebi. Sam početak nije težak ... izvjesna naklonost je sasvim


prirodna ... no malo nas je koji smo dovoljno hrabri da se istinski zaljubimo bez ohrabrenja. U devet slučajeva od deset bolje je da žena pokaže veću naklonost nego što je uistinu osjeća. Bingleyju se tvoja sestra nesumnjivo dopada, ali to neće prerasti u ljubav ako ga ona ne bude poticala. – Ona ga potiče koliko to njezina narav dopušta. Kad ja mogu opaziti njezinu naklonost prema njemu, onda je on pravi blesan ako je ne zapaža. – Imaj na umu, Lizzy, da on ne pozna Janeinu narav tako dobro kao ti. – Ipak, ako je žena osobito naklonjena nekom čovjeku i ne nastoji to prikriti, onda to on mora opaziti. – Možda i mora, ako je viđa dovoljno. Međutim, premda se Bingley i Jane viđaju prilično često, nikad nisu dugo zajedno; a kako se uvijek sastaju u velikom mješovitom društvu, ne mogu svaki trenutak iskoristiti za međusobni razgovor. Jane bi stoga trebala što bolje iskoristiti onih pola sata kad ima priliku vladati njegovom pažnjom. Kad bude sigurna u njega, imat će vremena da ga zavoli od sveg srca. – Tvoj plan je dobar – odgovori Elizabeth – gdje je posrijedi samo želja za dobrom udajom; kad bih se odlučila dobiti bogata muža, ili samo muža kakav god bio, mislim da bih prihvatila tvoju zamisao. Ali Janeini osjećaji nisu takvi; ona ne postupa ni po kakvu planu. Zasad ne zna kolika je njezina vlastita naklonost niti je li razumna. Pozna ga tek dva tjedna. Plesala je samo dvaput s njim u Merytonu; vidjela ga je jedno jutro kod njegove kuće, i otada u društvu četiri puta večerala s njim. To nije dovoljno da bi upoznala njegov karakter. – Da, nije dovoljno kako ti to prikazuješ. Da je samo večeravala s njim, možda bi opazila jedino kakav mu je apetit; ali ne zaboravi da su oni te četiri večeri proveli zajedno ... a četiri večeri mogu mnogo značiti. – Da, te četiri večeri omogućile su im da utvrde kako oboje više vole bridž nego poker; no, glede bilo koje druge važne osobine, mislim da nisu mnogo doznali. – Dobro – odvrati Charlotte – od sveg srca želim Jane uspjeh. Ako bi se udala za njega sutra, mislim da bi mogla biti isto tako sretna kao što bi bila da je proučavala njegov karakter godinu dana. Sreća je u braku isključivo stvar slučaja. Koliko god sklonosti obiju strana bile poznate ili slične prije braka, to ne mora biti nikakvo jamstvo za njihovu buduću sreću. Te sklonosti često budu poslije dovoljno različite da postanu izvor nezadovoljstva; zato je bolje znati što je moguće manje o nedostacima osobe s kojom ćemo provesti život. – Smiješna si, Charlotte, to nije razumno. Znaš da to nije pametno i da i sama nikad ne bi tako postupila. Zauzeta promatranjem Bingleyjeva udvaranja njezinoj sestri, Elizabeth nije


ni slutila da i sama istodobno postaje sve zanimljivijom njegovu prijatelju. Gospodin Darcy nije isprva gotovo ni htio priznati da je zgodna, na balu ju je gledao bez divljenja; a kad su se sreli idući put, promatrao ju je samo zato da bi mogao prigovarati. Međutim, tek što je jasno rekao sebi i svojim prijateljima da ona nema malone nijednu dobru crtu na svom licu, počeo je opažati da joj izraz crnih očiju čini lice neobično inteligentnim. Nakon toga slijedila su druga, isto toliko neočekivana otkrića. Iako je svojim kritičkim okom zapazio neke nesavršenosti u simetriji njezinih oblika, morao je priznati da je laka hoda i lijepa stasa; i, usprkos tvrdnji da njezino ponašanje nije po modi najvišeg staleža, privukla ga je njezina prirodna veselost. Ona nije nimalo bila svjesna svega toga; za nju je on bio samo čovjek koji se nikad ne trudi da bude ugodan i koji je ne smatra dovoljno lijepom da bi plesao s njom. Poželio je doznati više o njoj, pa je, kao uvodni korak svom pričanju s njom, slušao njezin razgovor s drugima. Odmah je opazila to njegovo prisluškivanje. Dogodilo se to kod Sir Williama Lucasa, gdje se okupilo veliko društvo. – Zašto gospodin Darcy – zapita ona Charlottu – sluša moj razgovor s pukovnikom Forsterom? – Na to pitanje samo gospodin Darcy može odgovoriti. – Ako to opet bude činio, doista ću mu reći da znam što hoće. On ima vrlo porugljiv pogled i, ako ne postanem i ja drska, uskoro ću ga se plašiti. Dok im se on približavao, premda se nije činilo da namjerava razgovarati, gospođica Lucas bočne prijateljicu neka spomene tu temu pred njim. Izazvana time, Elizabeth se okrene prema njemu i reče: – Gospodine Darcy, zar ne mislite da sam se vrlo lijepo izražavala maloprije kad sam zamolila pukovnika Forstera da nam priredi bal u Merytonu? – Vrlo snažno. No, ta tema čini svaku damu energičnom. – Strogi ste prema nama. – Sada će drugi nju moliti – umiješa se gospođica Lucas. – Otvorit ću glasovir, Lizzy, a ti znaš što slijedi. – Čudna si mi ti prijateljica! Uvijek tražiš da sviram i pjevam pred svakim. Da sam tašta glede svojih glazbenih sposobnosti, ti bi mi bila dragocjena; no ovaj put bi mi, doista, bilo milije da ne sjedam za glasovir pred onima koji su zacijelo navikli slušati najbolje izvođače. – Međutim, budući da je gospođica Lucas i dalje navaljivala, ona doda: – U redu, ako mora tako biti, neka bude. – Zatim, pogledavši ozbiljno gospodina Darcyja, reče: – Ima jedna lijepa stara izreka, koju, naravno, svi ovdje dobro znaju ... »Čuvaj svoj dah da hladiš svoju kašu« ... a ja ću čuvati svoj da dadem glasa svojoj pjesmi. Njezino je izvođenje bilo ugodno za uho, ali ne i sjajno. Poslije dviju


pjesama, a prije nego što je mogla prihvatiti molbu nekolicine da opet zapjeva, za glasovir nestrpljivo sjedne sestra Mary, koja je uvijek jedva čekala da se pokaže, jer je, zato što je bila jedina ružna u obitelji, marljivo nastojala steći znanja i vještine. Mary nije imala ni dara, ni ukusa; i, premda ju je taština poticala da se trudi, ona joj je ujedno davala pedantan izgled i uobraženo držanje, što bi naštetilo i višem stupnju umijeća od onog koji je ona dosegla. Elizabeth, koja je bila prirodna i jednostavna, slušali su s mnogo većim zadovoljstvom iako nije svirala ni upola tako dobro; a Mary je, poslije dugog koncerta, bila sretna što može požeti pohvale i zahvalnost sviranjem nekoliko škotskih i irskih poskočica na zahtjev svojih mlađih sestara koje su tada, s nekima od Lucasovih djevojaka i s nekoliko časnika, veselo plesale u jednom dijelu sobe. Gospodin Darcy je stajao blizu njih, nijemo negodujući zbog takva načina provođenja večeri koji isključuje bilo kakav razgovor, te je suviše utonuo u misli da bi opazio kako je pokraj njega Sir William dok on nije progovorio: – Kakve li divne zabave za mladež, gospodine Darcy! Ništa nije tako lijepo kao ples. Mislim da je ples najotmjenija zabava uglađenog društva. – Tako je, gospodine. No ples ima i tu prednost što je u modi i kod manje uglađenih zajednica na svijetu. Svaki divljak zna plesati. Sir Villiam se samo nasmiješi. – Vaš prijatelj divno pleše – nastavi on poslije kratke šutnje, vidjevši da se Bingley pridružio plesačima – a ne sumnjam da ste i vi vrlo vješti u tome, gospodine Darcy. – Ako se ne varam, gospodine, vidjeli ste me kad sam plesao u Merytonu. – Da, zaista, taj mi je prizor priuštio ne baš malo zadovoljstvo. Plešete li često na dvoru? – Nikad, gospodine. – Mislim da bi vam priličilo da plešete ondje. – Nigdje ne plešem ako to mogu izbjeći. – Vi imate kuću u Londonu, je li tako? Darcy kimne glavom. – Nekoć sam se i ja htio nastaniti u Londonu, jer volim otmjeno društvo, ali sam se bojao da londonski zrak neće goditi ledi Lucas. Zašuti očekujući odgovor, ali njegov sugovornik ne reče ništa. U tom je trenutku išla prema njima Elizabeth, pa joj on, želeći joj ugoditi, dovikne: – Draga moja gospođice Elizabeth, zašto ne plešete? Gospodine Darcy, morate mi dopustiti da vam predstavim ovu mladu damu kao odličnu plesačicu. Uvjeren sam da nećete odbiti ples kad je ovakva ljepotica pred vama. – Uzme njezinu ruku i htjede je dati gospodinu Darcyju, koji ju je, iako vrlo iznenađen, bio spreman prihvatiti, kadli Elizabeth odjednom ustukne i reče začuđenom Sir Williamu: – Zaista, gospodine,


nije mi ni nakraj pameti da plešem. Molim vas, nemojte misliti da sam krenula ovamo zato da bih molila za partnera. Darcy je vrlo uljudno zamoli za čast da mu pruži svoju ruku, ali uzalud. Elizabeth je bila odlučna, pa ni Sir William nije uspio svojim nagovaranjem pokolebati njezinu odlučnost. – Vi plešete tako izvrsno, gospođice Lizzy, da je okrutno od vas što mi uskraćujete užitak da vas promatram; i premda ovog gospodina obično ne zanima ples, uvjeren sam da je voljan priuštiti nam to zadovoljstvo na pola sata. – Gospodin Darcy je sušta uljudnost – izusti Elizabeth smiješeći se. – Doista je tako. No, kad se uzme u obzir pobuda, draga moja gospođice, onda se ne možemo čuditi njegovoj spremnosti ... jer tko bi odbio takvu partnericu? Elizabeth pogleda vragolasto, okrene se i ode. Njezin otpor nije joj naštetio kod gospodina Darcyja. Razmišljao je o njoj kad mu se gospođica Bingley obratila riječima: – Mogu pogoditi o čemu sanjarite. – Mislim da ne možete. – Razmišljate o tome kako bi nepodnošljivo bilo provoditi mnoge večeri na ovaj način ... u ovakvu društvu. Ja se potpuno slažem s vama. Nikad mi nije bilo dosadnije. Tolika dosada, a ipak tolika buka ... toliko ništavilo, a ipak tolika uobraženost svih tih ljudi! što bih dala da čujem vašu kritiku o njima! – Vaša je pretpostavka sasvim pogrešna, uvjeravam vas. Moj umje bio zauzet ugodnijim mislima. Razmišljao sam o vrlo velikom zadovoljstvu koje mogu pružiti divne oči lijepe žene. Gospođica Bingley mu se odmah zagleda u lice i zaželi da joj on kaže kojoj dami pripada čast što je nadahnula takvo razmišljanje. Darcy odgovori vrlo neustrašivo: – Gospođici Elizabeth Bennet. – Gospođici Elizabeth Bennet! – ponovi gospođica Bingley. – Veoma sam iznenađena. Otkad vam je ona toliko draga? I, molim vas, kad ću vam moći poželjeti svaku sreću? – Upravo takvo pitanje sam i očekivao od vas. Djevojačka je mašta vrlo brza. Za tren oka skoči od naklonosti do ljubavi, od ljubavi do braka. Znao sam da ćete mi poželjeti svaku sreću. – Pa, budući tako ozbiljno govorite o tome, smatrat ću da je to svršena stvar. Imat ćete, doista, divnu punicu. I, naravno, ona će uvijek biti kod vas u Pemberleyju. Slušao ju je potpuno ravnodušno dok je ona davala sebi oduška zajedljivim riječima; i, budući da je iz mirna izgleda njegova lica zaključila kako joj ne prijeti nikakva opasnost, njezina je duhovita rječitost potrajala dugo.


Imetak gospodina Benneta sastojao se gotovo samo od imanja koje je donosilo dvije tisuće funti na godinu, a koje je, na nesreću njegovih kćeri, trebalo pripasti nekom dalekom rođaku jer nije bilo muških nasljednika; a imovina njegove žene, iako prilična, nije bila dovoljna da kćerkama nadoknadi taj gubitak. Njezin je otac bio odvjetnik u Merytonu i ostavio joj je četiri tisuće funti. Imala je sestru udanu za gospodina Philipsa, koji je bio pisar njihova oca i naslijedio ga u poslovima, i brata koji je živio u Londonu i bio ugledan trgovac. Selo Longbourn je udaljeno samo dva kilometra od Merytona; ta mala razdaljina bila je vrlo pogodna za mlade dame, koje su rado odlazile tamo tri-četiri puta tjedno da posjete svoju tetku i svrate u kitničarsku trgovinu nasuprot tetine kuće. Dvije najmlađe, Catherine i Lydia, najčešće su išle u te posjete; bile su besposlenije od svojih sestara i, kad nije bilo ničega boljeg, šetnja do Merytona mogla im je ispuniti zabavom jutarnje sate i dati im temu za večernje razgovore. Koliko god okolina oskudijevala u novostima, uvijek su uspijevale doznati nešto novo od svoje tetke. Privremeno su, doista, imale dovoljno i novosti i sreće zbog nedavnog dolaska jedne pukovnije u tu okolicu. Pukovnija je trebala tu ostati cijelu zimu, a u Merytonu joj je bio stožer. Njihovi posjeti gospođi Philips bili su sada izvor zanimljivih obavijesti. Svaki je dan dodavao ponešto njihovu znanju o časničkim imenima i vezama. Časnički stanovi nisu dugo ostali tajnom, te su napokon počele upoznavati i časnike osobno. Gospodin Philips je posjećivao sve časnike, a to je otvorilo njegovim


nećakinjama vrelo dotad nepoznate sreće. Nisu morale govoriti ni o čemu osim o časnicima; veliko bogatstvo gospodina Bingleyja, pri čijem bi spominjanju njihova majka uvijek živnula, nije u njihovim očima vrijedilo ništa u usporedbi s odorom i opremom pukovnijskog potporučnika. Pošto je saslušao jednog jutra njihove oduševljene izljeve povodom toga, gospodin Bennet hladno reče: – Sudeći po svemu što sam razabrao iz vašeg pričanja, vi ste dvije najšašavije djevojke u cijeloj ovoj okolici. Naslućivao sam to poodavno, a sad sam se uvjerio u to. Catherine se zbuni i ne odgovori ništa, ali Lydia, potpuno ravnodušna, nastavi izražavati svoje divljenje prema satniku Čarteru i nadu da će ga vidjeti tijekom dana, jer je sutradan ujutro kanio otputovati u London. – Čudim se, dragi moj – reče gospođa Bennet – što tako spremno proglašavaš svoju djecu šašavom. Kad bih i htjela govoriti o djeci, ne bih govorila tako o svojoj. – Ako su moja djeca šašava, onda moram biti svjestan toga. – Da, ali je činjenica da su nam sva djeca pametna. – Laskam sebi da je to jedino u čemu se ne slažemo. Nadao sam se nekad da će se naši osjećaji podudarati u svemu, ali sad se s tobom ne slažem u tome što mislim da su naše dvije najmlađe kćerke neobično budalaste. – Dragi moj Bennete, ne smiješ očekivati da ove mlade djevojke imaju pamet svog oca i majke. Kad dođu u naše godine, vjerojatno neće više misliti na časnike kao ni mi. Sjećam se onog doba kad sam i ja veoma voljela crvenu odoru ... pa i sad je volim u srcu. A ako neki otmjen mlad pukovnik, s godišnjim prihodom od pet ili šest tisuća funti, bude htio neku od mojih djevojaka, neću ga odbiti. Mislim da je pukovnik Forster izgledao vrlo lijepo u svojoj uniformi neku večer kod Sir Williama. – Mama – uzvikne Lydia – teta kaže da pukovnik Forster i satnik Čarter ne idu više tako često kao u početku gospođici Watson. Tetka ih sad često viđa u Clarkeovoj knjižnici. Gospođu Bennet spriječi da odgovori ulazak lakaja s pismom za gospođicu Bennet; ono je stiglo iz Netherfielda, i lakaj je čekao odgovor. Oči gospođe Bennet zasjaju od zadovoljstva, te je nestrpljivo govorila kćeri dok je ona čitala: – Jane, od koga je? O čemu je? Što on kaže? Požuri, Jane, pa nam reci; požuri, ljubavi moja. – Od gospođice Bingley – odgovori Jane i zatim ga na glas pročita: Draga moja prijateljice! Ako se ne smilujete da noćas večerate sa mnom i Louisom, nas dvije


ćemo se naći u opasnosti da zamrzimo jedna drugu za cijeli život, jer se razgovor dviju žena koji traje čitav bogovetni dan nikad ne završava bez svađe. Dođite čim budete mogli kad primite ovo pismo. Moj brat i gospoda večerat će sa časnicima. Uvijek Vaša Caroline Bingley

Sa časnicima! – uzvikne Lydia. – Čudim se što nam teta nije ništa kazala o tom. – Večeraju izvan kuće – reče gospođa Bennet. – Kakva šteta! – Mogu li dobiti kola? – upita Jane. – Ne, draga moja. Bolje je da odjašeš, jer će, čini se, kiša, pa ćeš morati prenoćiti ondje. – To bi bio dobar plan – reče Elizabeth – ako ste sigurni da joj one neće ponuditi kola za povratak kući. – O! Ali Bingleyjeve čeze uzet će gospoda da se odvezu u Meryton; a Hurstovi nemaju svojih konja. – Mnogo bih se radije odvezla kolima. – Ali, draga moja, otac ti ne može dati konje, sigurna sam. Potrebni su na imanju, nije li tako, Bennete? Potrebni su na imanju mnogo češće nego što ja mogu da ih dobijem. – Ali ako su vam na raspolaganju danas – reče Elizabeth – onda je pitanje riješeno. Na posljetku je izvukla od oca priznanje da su konji zauzeti na imanju. Jane je stoga morala odjahati na konju, te ju je majka ispratila do vrata uz brojne vesele najave ružnog vremena. Njezine se nade ostvariše; tek što se Jane malo udaljila, počela je kiša. Sestre su se zabrinule, ali je majka bila ushićena. Kiša je padala cijelu večer bez prestanka; Jane se doista neće moći vratiti. – Ovo sam uistinu dobro zamislila! – izrekla je gospođa Bennet više puta, kao da je njezina zasluga što lijeva kiša. No tek sutradan ujutro spoznala je svu korisnost svog dovitljivog planiranja. Tek što su završili doručak, donio je sluga iz Netherfielda sljedeće pisamce za Elizabeth: »Moja najmilija Lizzy! Od jutros se osjećam vrlo loše; a to, mislim, treba pripisati činjenici da sam jučer pokisla do kože. Moji ljubazni prijatelji neće ni čuti da se vratim kući prije nego što mi bude bolje. Uporno zahtijevaju da me


pregleda dr. Jones. Zato se nemojte uznemiriti ako čujete da je bio kod mene. Osim bolova u grlu i glavi, nema ničega ozbiljnog. Tvoja itd.«

Dakle, draga moja – prozbori gospodin Bennet kad je Elizabeth na glas pročitala pisamce – ako se tvoja kći opasno razboli ... ako umre ... bit će nam utjeha što ćemo znati da se sve to dogodilo u potrazi za gospodinom Bingleyjem, a po tvojoj naredbi. – Ah! Nimalo se ne bojim da će umrijeti. Ne umire se od male prehlade. Imat će dobru njegu. Što duže ostane ondje, to bolje. Obišla bih je kad bih mogla dobiti kola. Elizabeth, iskreno zabrinuta, odluči je pohoditi, iako se kola nisu mogla dobiti; kako nije znala jahati, morala je ići pješice. Priopći im svoju odluku. – Kako možeš biti tako luda – uzvikne njezina majka – i pomisliti na takvo nešto po ovakvu blatu! Zar da te vide uprljanu? – Baš me briga, bitno mi je da vidim Jane. – Je li to mig meni, Lizzy – zapita je otac – da pošaljem po konje? – Doista nije. Ne želim izbjeći pješačenje. Ta daljina nije ništa, ako se ima cilj; samo pet kilometara. Vratit ću se do večere. – Divim se tvojoj ustrajnosti i dobroti – reče Mary – ali svakim porivom treba upravljati razum; i, prema mojem mišljenju, naprezati se treba samo ako je to neizbježno. – Ići ćemo s tobom do Merytona – rekoše Catherine i Lydia. Elizabeth pristane na njihovo društvo, pa su sve tri pošle zajedno. – Ako požurimo – reče Lydia dok su hodale – možda ćemo vidjeti kapetana Čartera prije nego što ode. U Merytonu su se rastale; obje mlađe sestre odoše kući neke časničke žene, a Elizabeth nastavi pješačiti sama; brzim je koracima prelazila polje za poljem, preskačući u nestrpljivoj žurbi ograde i barice, i napokon je stigla na domak kuće, umornih nogu, blatnih čarapa i lica koje se zarumenjelo od brzog hoda. Uveli su je u blagovaonicu, gdje su bili na okupu svi osim Jane. Njezin izgled izazove veliko iznenađenje. Gospođi Hurst i gospođici Bingley činilo se gotovo nevjerojatnim da je propješačila pet kilometara tako rano ujutro, po tako blatnom putu, i to sama; a Elizabeth je bila uvjerena da je preziru zbog toga. Međutim, one je primiše vrlo uglađeno; a u držanju njihova brata bilo je ne samo uglađenosti već i prijateljske naklonosti i ljubaznosti. Gospodin Darcy nije mnogo govorio, a


gospodin Hurst nije rekao ništa. Darcy se divio blistavosti koju je naporno pješačenje izazvalo na njezinu licu i istodobno je sumnjao u opravdanost razloga zbog kojeg je sama prešla toliki put. Gospodin Hurst je mislio samo na doručak. Na pitanje kako je njezinoj sestri nije dobila utješan odgovor. Gospođica Bennet je loše spavala i, premda je ustala, vrlo je grozničava te se ne osjeća dovoljno dobro da bi mogla napustiti svoju sobu. Elizabeth bijaše drago što ju je gospođica Bingley odmah odvela k njoj; a Jane, koju je samo strah da ih ne uplaši ili ne uznemiri spriječio da u svom pisamcu kaže koliko čezne za takvim posjetom, veoma se razveselila čim je ona ušla. No nije mogla mnogo govoriti i, pošto ih je gospođica Bingley ostavila same, malo je mogla reći osim što je priznala sestri da im je zahvalna zbog njihove izvanredne ljubaznosti prema njoj. Elizabeth ju je šutke dvorila. Poslije doručka im se pridružiše Bingleyjeve sestre. I Elizabeth ih je zavoljela kad je vidjela koliko ljubavi pokazuju prema Jane i kako se brinu za nju. Došao je liječnik, pregledao bolesnicu i rekao, kao što se moglo i očekivati, da se jako prehladila i da joj moraju pomoći svojom njegom kako bi što prije ozdravila; savjetovao joj je neka se vrati u postelju i obećao joj je neke lijekove. Odmah se postupilo u skladu s njegovim savjetom, jer su se pojačali znakovi groznice i jako ju je boljela glava. Elizabeth nije napuštala ni za trenutak njezinu sobu, a ni ostale dame nisu često izlazile; budući da su gospoda otišla od kuće, one nisu, uistinu, imale drugdje nikakva posla. Kad je ura otkucala tri sata, Elizabeth zaključi da mora ići, i to nerado izrekne. Gospođica Bingley joj ponudi kola, i nije morala mnogo navaljivati da bi ona pristala na to, no Jane se toliko ražalostila zbog rastanka s njom da joj je gospođica Bingley umjesto kola ponudila da zasad ostane u Netherfieldu. Elizabeth pristane vrlo zahvalno, pa poslaše slugu u Longbourn kako bi izvijestio obitelj o tom i donio joj potrebnu odjeću.


U pet sati povukoše se obje dame kako bi se presvukle, a u pola sedam su pozvali Elizabeth na večeru. Na uljudna pitanja kojima su je obasuli, a među kojima su, kao što je sa zadovoljstvom opazila, Bingleyjeva bila ispunjena najvećom zabrinutošću, nije mogla baš utješno odgovoriti. Jane se ne osjeća nimalo bolje. Kad su to čule, sestre ponoviše tričetiri puta kako ih to žalosti, kako je takva prehlada vrlo neugodna i kako je i njima mrsko kad boluju. Zatim nisu više mislile o tom. Njihova ravnodušnost prema Jane, čim im nije bila pred očima, obnovi u Elizabeth svu prvobitnu mržnju prema njima. Njihov brat je, doista, bio jedini u toj skupini na kojeg je gledala donekle blagonaklono. Njegova je zabrinutost zbog Jane bila očigledna, a njegova pažnja prema njoj vrlo ugodna, te se nije osjećala kao nezvan gost, iako joj se činilo da ostali misle tako o njoj. Osim njega, ostali su joj poklanjali vrlo malo pažnje. Gospođica Bingley se usredotočila na Darcyja, a i njezina sestra gotovo isto toliko; a što se tiče gospodina Hursta, kraj kojega je sjedila Elizabeth, on je bio lijen čovjek, živio je samo da jede, pije i da se karta, a kad je vidio da joj je draže jednostavno jelo nego paprikaš, više joj nije imao što kazati. Poslije večere se odmah vratila k Jane, a gospođica Bingley ju je počela ogovarati čim je izišla iz sobe. Reče da je njezino ponašanje uistinu vrlo ružno, mješavina gordosti i drskosti, ne zna razgovarati, nema stila, ukusa ni ljepote. Gospođa Hurst je mislila isto tako i dodala je: – Ona, ukratko rečeno, nema ništa što bi joj išlo u prilog, osim što dobro pješaci. Nikad neću zaboraviti kako je izgledala jutros. Izgledala je malone divlje.


– Doista je tako, Louisa. Jedva sam se suzdržala da se ne nasmijem. Vrlo je glupo što je uopće došla! Zar je morala gaziti po poljima zato što joj se sestra prehladila? Kosa joj je bila užasno razbarušena, užasno čupava! – Da. A tek podsuknja! Vjerujem da ste joj vidjeli podsuknju, blatnu punih petnaest centimetara, a to ni spuštena gornja suknja nije mogla sakriti. – Možda je tvoj opis potpuno vjeran, Louisa – reče Bingley – ali ja nisam zapazio ništa od svega toga. Činilo mi se da gospođica Elizabeth Bennet izgleda vrlo lijepo kad je jutros ušla u blagovaonicu. Njezinu blatnu podsuknju nisam ni zapazio. – Vi ste je zapazili, gospodine Darcy, uvjerena sam – izusti gospođica Bingley – i sklona sam zaključiti da vam ne bi bilo drago ako bi vaša sestra učinila nešto takvo. – Doista mi ne bi bilo drago. – Pješačiti tri kilometra, ili četiri, ili pet, ili koliko ih je već bilo, po blatu dubokom iznad gležnjeva, i to sama, sasvim sama! što je htjela time? Čini mi se da to pokazuje neku odvratnu vrstu uobražene samostalnosti, pravu pravcatu provincijsku ravnodušnost prema uljudnosti. – To pokazuje njezinu ljubav prema sestri, što je vrlo pohvalno – istakne Bingley. – Bojim se, gospodine Darcy – reče gospođica Bingley polušaptom – da je ta pustolovina nepovoljno utjecala na vaše divljenje njezinim lijepim očima. – Ni najmanje – odgovori on. – Poslije šetnje su još više blistale. – Nakon te izjave nastane kratka šutnja, a onda gospođa Hurst progovori opet: – Osjećam veliku naklonost prema Jane Bennet; ona je uistinu vrlo ljupka djevojka, i želim joj od sveg srca da se dobro udomi. Ali s takvim ocem i takvom majkom, i s tako niskom rodbinom ... bojim se da nema nikakvih izgleda za to. – Mislim da sam te čula govoriti kako je njihov tetak odvjetnik u Merytonu. – Da. A imaju i ujaka koji živi negdje blizu Cheapsidea. – To je divno – doda njezina sestra i obje se veselo nasmiju. – Kad bi imale dovoljno ujaka da ispune cijeli Cheapside – reče Bingley – ni to ih ne bi učinilo niukoliko manje ugodnima. – Ali to im mora znatno smanjiti mogućnost da se udaju za ljude koji nešto znače u svijetu – napomene Darcy. Na to Bingley ne odgovori ništa, ali se njegove sestre potpuno složiše s tim i neko su se vrijeme šalile na račun prostih rođaka svoje drage prijateljice. Napustivši blagovaonicu, zaputile su se s obnovljenom nježnošću u njezinu sobu i sjedile su s njom dok nisu pozvane na kavu. Jane se još osjećala vrlo loše, te je Elizabeth nije ostavljala ni za tren sve do kasne večeri. Kad joj se sestra malo


smirila i zaspala, Elizabeth zaključi kako je više umjesno nego ugodno da se pridruži ostalima. Ušavši u salon, zatekla je cijelo društvo kako se karta u novac. Odmah je pozvaše da im se pridruži, ali je, misleći da igraju za velike svote, odbila ispričavajući se kako uskoro mora opet otići k sestri i govoreći da će se, za kratko vrijeme dok bude tu, zabaviti čitanjem. Gospodin Hurst je pogleda iznenađeno. – Zar vam je čitanje draže nego kartanje? – upita on. – To je prilično neobično. – Gospođica Elizabeth Bennet – reče gospođica Bingley – prezire karte. Ona je strasna čitateljica i ne nalazi zadovoljstvo ni u čemu drugom. – Ne zaslužujem ni takvu pohvalu, ni takvu osudu – prozbori Elizabeth. – Nisam strasna čitateljica i uživam u koječemu. – U njegovanju svoje sestre nalazite, uvjeren sam, veliko zadovoljstvo – reče Bingley – i nadam se da će se vaše zadovoljstvo uskoro povećati time što ćete je vidjeti sasvim zdravu. Elizabeth mu zahvali od sveg srca i priđe stolu na kojem je bilo nekoliko knjiga. On joj odmah ponudi da donese i druge ... sve koje su u njegovoj knjižnici. – Žao mi je što mi zbirka nije veća; to bi vama koristilo, a meni podiglo ugled. No ja sam lijen čovjek i, premda nemam mnogo knjiga, imam ih više nego što ću ih ikad pročitati. Elizabeth mu odgovori da su joj dovoljne one u salonu. – Čudim se – umiješa se gospođica Bingley – što je moj otac ostavio tako malu zbirku knjiga. Kakvu divnu biblioteku imate vi u Pemberleyju, gospodine Darcy! – I mora biti dobra – odgovori on – jer su je stvarali brojni naraštaji. – A i vi ste joj mnogo dodali; vi neprestano kupujete knjige. – Ne mogu shvatiti zanemarivanje obiteljskih knjižnica u današnje vrijeme. – Zanemarivanje! Sigurna sam da vi ne zanemarujete ništa što bi moglo pridonijeti ljepoti tog plemenitog mjesta. Charlese, kad budeš sagradio svoju kuću, želim da bude barem upola onako lijepa kao što je Pemberley. – I ja to želim. – Uistinu ti savjetujem da kupiš neko imanje u ovom kraju i da ti Pemberley bude uzor. U Engleskoj nema ljepše grofovije od Derbyshirea. – Vrlo rado. Kupit ću Pemberley ako ga Darcy hoće prodati. – Ja govorim o onom što je moguće, Charlese. – Časti mi, mislim da bi bilo lakše kupiti Pemberley nego ga oponašati. Elizabeth je toliko zanimao taj razgovor da je posvetila malo pozornosti knjizi. Napokon je odloži, priđe stolu za kartanje, sjedne između Bingleyja i njegove najstarije sestre i počne promatrati igru.


– Je li gospođica Darcy mnogo narasla od prošlog proljeća? – zapita gospođica Bingley. – Hoće li biti visoka kao ja? – Mislim da hoće. Sad je visoka otprilike kao gospođica Elizabeth Bennet, ili je nešto viša. – Veoma sam se zaželjela vidjeti je ponovno. Nitko mi se nije svidio toliko kao ona. Kakvo lice, kakvo ponašanje! I kakva izobraženost za njezine godine! Izvrsno svira na glasoviru. – Čudim se – reče Bingley – otkud mladim damama toliko strpljenja da se usavršavaju u raznim vještinama, kao što je svojstveno svima. – Dragi moj Charlese, kako možeš reći da se sve mlade dame usavršavaju i da su sve izobražene? – Da, sve su takve, čini mi se. Sve one slikaju, vezu zavjese i zastirače i pletu torbice. Ne znam gotovo nijednu koja ne umije raditi sve to i, kad god su mi prvi put govorili o nekoj mladoj dami, uvijek su mi napominjali da je vrlo uvježbana u raznim vještinama i da je izobražena. – Tvoj popis vještina i svega onog što pripada u uobičajenu izobraženost – reče Darcy – sasvim je točan. Obrazovanost se pripisuje mnogim ženama koje ne zaslužuju taj kompliment ničim drugim doli time što pletu torbice i vezu zavjese i zastirače. Ja sam daleko od toga da se složim s tvojom ocjenom dama općenito. Među svim mojim znanicama nema ih više od šest koje su doista izobražene. – Ni ja ih ne znam više – potvrdi gospođica Bingley. – Onda – reče Elizabeth – vi očito podrazumijevate štošta svojim pojmom izobražene žene. – Da, ja time podrazumijevam štošta. – Pa, naravno – uzvikne njegova vjerna pomagačica – nijedna se ne može smatrati izobraženom ako ne premašuje ono na što se obično nailazi. Žena mora znati dobro svirati, pjevati, crtati, plesati i govoriti moderne jezike da bi zaslužila da se nazove izobraženom; osim toga, mora imati nešto posebno u svom držanju i načinu hoda, u boji glasa, u ophođenju i izražavanju, inače će tu riječ samo napola zasluživati. – Sve to ona mora imati – pripomene Darcy – i svemu tome mora se još dodati nešto bitnije: produhovljenost stečena čestim čitanjem. – Sada me više ne iznenađuje što poznajete samo šest izobraženih žena. Zapravo se čudim što znate ijednu. – Zar ste vi tako strogi prema svom vlastitom spolu da sumnjate u mogućnost svega ovog? – Ja nikad nisam vidjela takvu ženu. Nikad nisam vidjela sposobnost, ukus, marljivost i otmjenost tako spojene kao što vi opisujete. Gospođa Hurst i gospođica Bingley složno i bučno istaknu da prosvjeduju


protiv nepravednosti njezine sumnje i počnu tvrditi kako znaju mnoge žene koje odgovaraju tom opisu, ali ih tada gospodin Hurst opomene da se smire, jetko im zamjerajući što ne paze na tijek igre. Kako se time prekinuo svaki razgovor, Elizabeth uskoro napusti salon. – Elizabeth Bennet – progovori gospođica Bingley kad su se za njom zatvorila vrata – jedna je od onih mladih dama koje se pokušavaju preporučiti drugom spolu podcjenjivanjem svoga vlastitog, što im često, čini mi se, i polazi za rukom. Ali, prema mom mišljenju, to je kukavna majstorija, vrlo podla vještina. – Nema dvojbe – odgovori Darcy, kojem je ta primjedba bila uglavnom i upućena – da ima podlosti u svim vještinama za kojima katkad posegnu dame radi osvajanja. Zaslužuje prezir sve što je povezano s lukavstvom. Gospođica Bingley nije bila dovoljno zadovoljna tim odgovorom da bi nastavila razgovor o toj temi. Elizabeth im se nanovo pridruži, ali samo zato da bi ih izvijestila kako je njezinoj sestri lošije i kako je ne može ostaviti. Bingley predloži da se odmah pošalje sluga po dr. Jonesa, ali njegove sestre, uvjerene da nikakav savjet seoskog liječnika ne bi bio od koristi, preporuče da se hitno pozove iz Londona jedan od najčuvenijih liječnika. Elizabeth nije htjela ni čuti za to, ali je rado pristala na prijedlog njihova brata, te su odlučili poslati po dr. Jonesa rano ujutro, ako gospođici Bennet ne bude mnogo bolje. Bingley se ozbiljno zabrinuo, a njegove sestre izjaviše da ih to žalosti. No brzo su se utješile pjevajući u duetu poslije večere; a on je našao oduška svojim osjećajima dajući upute služavci da se bolesnoj djevojci i njezinoj sestri posveti sva moguća pažnja.


Elizabeth je provela veći dio noći u sestrinoj sobi i ujutro je bila zadovoljna što može poslati utješan odgovor na pitanja koja je vrlo rano dobila od gospodina Bingleyja preko sluškinje i nešto kasnije od dviju otmjenih dama koje su došle u posjet njegovim sestrama. Ipak, usprkos tom poboljšanju, zamolila je da se po sluzi pošalje u Longbourn pisamce u kojem je pozvala majku da posjeti Jane i da sama prosudi o njezinu stanju. Pismo je odmah poslano i smjesta se postupilo u skladu s njim. Gospođa Bennet, u pratnji dviju najmlađih kćerki, stigla je u Netherfield odmah poslije obiteljskog doručka. Da je zatekla Jane u očiglednoj opasnosti, gospođa Bennet bi bila vrlo nesretna, ali, budući da se uvjerila, kad ju je vidjela, da njezina bolest nije opasna, nije željela da joj se kći odmah oporavi, jer bi tada morala napustiti Netherfield. Stoga nije htjela ni čuti za njezin prijedlog da je odveze kući; a ni liječnik, koji je stigao otprilike u isto vrijeme, nije to smatrao razboritim. Pošto su sjedile kratko vrijeme kod Jane, došla je gospođica Bingley i pozvala ih na doručak, pa su majka i tri kćeri otišle s njom u blagovaonicu. Pri susretu s njima, Bingley izrazi nadu da gospođa Bennet nije zatekla gospođicu Bennet u gorem stanju nego što je očekivala. – Na žalost, jesam, gospodine – odgovori ona. – Suviše je bolesna da bih je povela sa sobom. Dr. Jones veli da ne smijem ni pomisliti da je sada vodim. Još neko vrijeme moramo zlorabiti vašu ljubaznost.


– Da je vodite! – uzvikne Bingley. – Ne smijete ni misliti na to. Moja sestra, uvjeren sam, neće htjeti ni čuti za njezin odlazak. – Budite uvjereni, gospođo, – prozbori gospođica Bingley s hladnom uljudnošću – da će se gospođici Bennet posvetiti sva moguća pažnja dok bude kod nas. Gospođa Bennet izrazi svoju zahvalnost bujicom riječi. – Eto – doda ona – da nije takvih dobrih prijatelja, ne znam što bi bilo od nje, jer ona je uistinu vrlo bolesna i pati mnogo, iako to podnosi izvanredno strpljivo; uvijek je takva, jer ima najbolju narav za koju znam. često govorim svojim ostalim djevojkama da nisu ništa u usporedbi s njom. Ova soba vam je lijepa, gospodine Bingley, a imate i divan pogled na šljunčanu stazu. Ne znam nijedno mjesto u okolici koje je ravno Netherfieldu. Nadam se da se nećete žuriti da ga napustite iako ste ga zakupili samo na kratko vrijeme. – Sve što radim, radim u žurbi – odgovori on – pa ću, ako odlučim napustiti Netherfield, vjerojatno otići u roku od pet minuta. Ali zasad smatram da sam stalno nastanjen ovdje. – Baš bih takvo nešto i očekivala od vas – izjavi Elizabeth. – Počinjete me shvaćati, je li? – uzvikne on okrećući se prema njoj. – O da ... ja vas potpuno razumijem. – Rado bih to prihvatio kao pohvalu, ali sam, eto, zreo za sažaljenje kad me možete tako lako prozreti. – Kako se uzme. Ne mora neizbježno značiti da je dubok, zamršen karakter samim tim više ili manje dostojan poštovanja nego takav kakav je vaš. – Lizzy – uzvikne njezina majka – ne zaboravi gdje si i nemoj mudrovati kao kod kuće. – Nisam znao – odmah nastavi Bingley – da vi proučavate karaktere. To je, zacijelo, vrlo zabavno. – Da, ali zamršeni su karakteri najzanimljiviji. Imaju barem tu prednost. – Selo – umiješa se Darcy – općenito uzevši, može dati vrlo malo prilika za takvo proučavanje. U seoskim se krajevima čovjek kreće u vrlo ograničenom i jednoličnom društvu. – Ali ljudi se i sami toliko mijenjaju da se uvijek može zapaziti nešto novo u njima. – Da, istina je – složi se odmah gospođa Bennet, uvrijeđena načinom na koji je spomenuo seoske krajeve. – Uvjeravam vas da selo ne zaostaje u tome iza grada. Svi se iznenade zbog njezine zajedljivosti, a Darcy se, pogledavši je za trenutak, šutke okrene od nje. Umislivši sebi da je izvojevala potpunu pobjedu nad


njim, gospođa Bennet nastavi likujući: – Ne vidim da London ima bilo kakvu veliku prednost pred selom, izuzevši trgovine i javne lokale. Selo je mnogo privlačnije, nije li tako, gospodine Bingley? – Kad sam na selu – odgovori on – nikad ga ne želim napustiti; a kad sam u gradu, osjećam gotovo isto. Oboje imaju svoje prednosti, pa mogu biti podjednako zadovoljan i ovdje, i ondje. – Da, to je zato što imate dobru narav. Ali ovaj gospodin – reče ona gledajući u Darcyja – kao da misli da selo ne valja ništa. – Zaista griješiš, mama – umiješa se Elizabeth, crveneći se zbog majke. – Sasvim si pogrešno shvatila gospodina Darcyja. On je samo mislio da u selu nema toliko raznovrsnosti među ljudima kao u gradu, što i sama moraš priznati kao istinu. – Tako je, draga moja, nitko to i ne poriče; ali, što se tiče tvrdnje da je u našem kraju društvo malo, rijetki su krajevi gdje je društvo veće. Znam da mi večeravamo s dvadeset i četiri obitelji. Samo iz obzira prema Elizabeth, Bingley se obuzda i ne osmjehne. Njegova sestra nije bila tako obzirna, pa je skrenula pogled prema Darcyju i vrlo uočljivo se nasmiješila. Kako bi rekla nešto čime će odvratiti majci misli od te teme, Elizabeth zapita je li Charlotte Lucas dolazila u Longbourn otkad je ona otišla od kuće. – Da, navratila se jučer s ocem. Sir William je baš prijazan čovjek, gospodine Bingley, zar ne? Vrlo je otmjen, i kako je blag i pristupačan! Uvijek ima lijepu riječ za svakoga. To je za mene dobar odgoj; a oni koji umišljaju sebi da su vrlo važni i nikad ne otvaraju usta, na sasvim su pogrešnom putu. – Je li Charlotte večerala s vama? – Nije, žurila se kući. Valjda je bila potrebna ondje zbog pite od miješanog voća. što se mene tiče, gospodine Bingley, uvijek držim sluškinje koje znaju raditi svoj posao; moje su kćerke drukčije odgojene. No svatko ima svoje mišljenje; a Lucasove su vrlo dobre djevojke, uvjeravam vas. Šteta što nisu lijepe! To ne znači da Charlottu smatram vrlo ružnom ... uostalom, ona je naša dobra prijateljica. – Doima se vrlo simpatično – reče Bingley. – Pa, i jest simpatična; ali morate priznati da je ružna. Ledi Lucas to i sama često kaže, te mi zavidi na Janeinoj ljepoti. Nerado se hvalim svojom kćerkom, ali je istina da se rijetko može vidjeti ljepša djevojka od Jane. Svi to kažu. Ne oslanjam se na svoju pristranost. Kad joj je bilo tek petnaest godina, neki se gospodin kod moga brata Gardinera u Londonu toliko zaljubio u nju da je moja nevjesta čvrsto vjerovala kako će je on zaprositi prije nego što otputujemo. No nije to učinio. Možda je mislio da je premlada. Međutim, posvetio joj je nekoliko stihova ... vrlo lijepih stihova.


– I tako se završila njegova ljubav – ubaci Elizabeth nestrpljivo. – Mislim da su mnoge ljubavi savladane na isti način. Pitam se tko je prvi otkrio moć poezije za gušenje ljubavi! – Navikao sam se smatrati poeziju hranom ljubavi – reče Darcy. – Lijepe, snažne, zdrave ljubavi, da. Onome što je snažno samo po sebi, sve može biti hranom. Ali, ako je posrijedi samo neka mala, slabašna naklonost, uvjerena sam da je jedan dobar sonet može sasvim uništiti. Darcy se samo nasmiješi. Nastane opći muk, te Elizabeth zadršće od strepnje da njezina majka opet ne izrekne nešto neumjesno. Gospođa Bennet je jako željela progovoriti, ali nije mogla smisliti što da kaže; stoga je poslije kratke šutnje počela ponovno izražavati zahvalnost gospodinu Bingleyju zbog njegove ljubaznosti prema Jane, a zatim mu se ispričala što mu i Lizzy dosađuje. Bingley je bio iskreno uljudan u svom odgovoru, te je natjerao i svoju mlađu sestru da bude uljudna i da kaže ono što priliči takvim okolnostima. Odigrala je svoju ulogu bez velike ljupkosti, ali je gospođa Bennet bila zadovoljna i uskoro zatražila da joj se pripreme kola. U tom se trenu oglasi njezina najmlađa kći. Dvije su se sestre došaptavale za cijelo vrijeme posjeta, a ishod toga bio je što je najmlađa zahtijevala od gospodina Bingleyja da ispuni svoje obećanje ... izrečeno kad je prvi put došao u selo ... da će prirediti bal u Netherfieldu. Lydia je bila dobro razvijena djevojka od petnaest godina, ljepuškasta i dobroćudna lica, mezimica svoje majke, koja ju je iz velike ljubavi počela izvoditi u društvo vrlo rano. Bila je vesela i sklona užicima, imala je neku vrstu urođenog ponosa, a taj se ponos udvaranjem časnika, kojima su je preporučivale dobre večere njezina tetka i njezino prirodno vladanje, razvio u samosvijest. Stoga se nije nimalo ustručavala obratiti gospodinu Bingleyju u svezi bala; odmah ga je podsjetila na obećanje i dodala kako bi bila velika sramota ako ga ne bi ispunio. Njegov odgovor na taj iznenadni napad godio je ušima njezine majke. – Sasvim sam voljan, uvjeravam vas, održati svoju riječ; kad vaša sestra ozdravi, možete, ako želite, odrediti dan bala. Naravno, ne biste htjeli plesati dok je ona bolesna. Lydia reče da je zadovoljna. – O da, svakako je najbolje da pričekamo Janeino ozdravljenje; dotad će se vjerojatno, i satnik Čarter već vratiti u Meryton. A kad vi priredite bal – doda ona – tražit ću da i oni prirede jedan. Reći ću pukovniku Forsteru da će se osramotiti ako to ne učini. Gospođa Bennet i njezine obje najmlađe kćeri uskoro su otišle, a Elizabeth se odmah nakon njihova odlaska vratila k Jane i prepustila svoje ponašanje i ponašanje svoje rodbine rešetanju dviju dama i gospodina Darcyja. No Darcy se nije dao navesti da i on osudi Elizabeth, unatoč svim duhovitostima gospođice Bingley o lijepim očima.


Taj dan je prošao malone jednako kao i prethodni. Gospođa Hurst i gospođica Bingley provele su nekoliko jutarnjih sati uz bolesnicu koja se postupno, iako polako, oporavljala; a uvečer se Elizabeh pridružila njihovu društvu u salonu. Međutim, stola za kartanje nije bilo. Darcy je pisao, a gospođica Bingley je sjedila blizu njega, gledala kako napreduje njegovo pismo i često ga ometala porukama za njegovu sestru. Hurst i Bingley igrali su piket, a gospođa Hurst je promatrala njihovu igru. Elizabeth počne vesti i nađe dovoljno zabave u praćenju onoga što se odigravalo između Darcyja i gospođice Bingley. Damino neprestano hvaljenje njegova rukopisa, pravilnosti njegovih redova, dužine njegova pisma i potpuna ravnodušnost s kojom je on primao njezine pohvale stvorili su čudan dijalog i sasvim se slagali s Elizabethinim mišljenjem o njima dvoma. – Kako će se gospođica Darcy obradovati kad primi takvo pismo! On ne odgovori. – Vi pišete neobično brzo. – Griješite. Pišem polako. – Koliko li samo pisama napišete tijekom godine! Pa i poslovna pisma! Ona bi mi bila dosadna. – Onda je sreća što su ona zapala mene, a ne vas. – Molim vas, recite svojoj sestri da jedva čekam da je vidim. – Već sam joj to jednom rekao po vašoj želji.


– Čini mi se da vam se ne sviđa to pero. Dajte da vam ga naoštrim. Ja oštrim pera vrlo dobro. – Hvala ... uvijek ih osobno oštrim. – Kako uspijevate pisati tako ravno? Na to je šutio. – Recite svojoj sestri da mi je milo što čujem da napreduje u sviranju na harfi; i, molim vas, kažite joj da sam oduševljena njezinim lijepim malim vezenim stolnjakom ... mislim da je njezin vez neusporedivo ljepši od veza gospođice Grantlev. – Dopustite mi da vijest o vašem oduševljenju odgodim do sljedećeg pisma. Sada nemam dovoljno mjesta da bih se izrazio kako treba. – O! Nije važno. Vidjet ću je u siječnju. Pišete li joj uvijek tako divna, duga pisma ... gospodine Darcy? – Obično su duga; ali jesu li uvijek i divna, to ne mogu ja ocijeniti. – Moje je mišljenje da onaj tko lako piše dugačka pisma ne piše loše. – To nije kompliment za Darcyja, Caroline – uzvikne njezin brat – jer on ne piše lako. Dugo smišlja četverosložne riječi. Zar ne, Darcy? – Moj je stil pisanja sasvim drukčiji od tvog. – O! – usklikne gospođica Bingley. – Charles piše najnemarnije što se može zamisliti. Izostavi polovicu riječi, a ostale zamrlja. – Moje misli teku tako brzo da ih ne stignem izraziti, zato moja pisma katkad ne priopćuju nikakve misli onima s kojima se dopisujem. – Vaša skromnost, gospodine Bingley – reče Elizabeth – razoružava kritiku. – Ništa nije tako varljivo – napomene Darcy – kao izgled skromnosti. To je često nehaj prema mišljenju drugih, a kadšto i posredno hvalisanje. – Pa, koje je od toga dvoga moja maloprijašnja skromnost? – Posredno hvalisanje; jer ti se zapravo ponosiš svojim manama u pisanju stoga što misliš da proistječu iz brzine razmišljanja i ravnodušnosti prema čitkosti slova, a to, ako i nije za pohvalu, smatraš barem vrlo zanimljivim. Sposobnost da se nešto učini vrlo brzo, uvijek visoko cijeni onaj tko je ima i često se i ne obazire na nesavršenost obavljenog posla. Kad si jutros rekao gospođi Bennet ... ako ikad odlučiš napustiti Netherfield, učinit ćeš to u roku od pet minuta ... mislio si da je to nekakav hvalospjev tebi, nekakav kompliment; međutim, što je tako osobito pohvalno u žurbi koja bi mogla ostaviti nesvršenima vrlo važne poslove i koja ne može istinski koristiti ni tebi niti ikomu drugom? – Dakle – uzvikne Bingley – ovo je previše: sjećati se uvečer svih gluposti izrečenih ujutro. Ipak, časti mi, vjerovao sam da je istina ono što sam rekao o sebi, a i sada vjerujem. Uglavnom, nisam govorio o sklonosti pretjeranoj žurbi zato da bih se razmetao pred damama.


– Moguće je da si u to vjerovao, ali nisam nimalo uvjeren da bi ti otišao tako brzo. Tvoje bi ponašanje ovisilo o slučaju koliko i ponašanje bilo kojeg čovjeka; ako bi ti neki prijatelj, dok se penješ na konja, rekao: »Bingley, bolje je ostati do idućeg tjedna«, ti bi vjerojatno tako i postupio, vjerojatno ne bi otišao, a na još jednu riječ možda bi ostao i čitav mjesec. – Time ste samo dokazali – reče Elizabeth – da gospodin Bingley nije bio pravedan prema samom sebi i svojoj naravi. Sad ste ga prikazali mnogo boljim nego što je sam učinio. – Veoma ste mi polaskali – prozbori Bingley – pretvorivši ono što je rekao moj prijatelj u kompliment mojoj naravi. No time ste unijeli obrat koji taj gospodin nipošto nije želio, jer on bi doista mislio bolje o meni kad bih, u takvim okolnostima, odlučno odbio prijedlog i žurno odjahao. – Zar bi gospodin Darcy onda mislio da je naglost vaše prvobitne namjere otkupljena vašim tvrdoglavim ustrajanjem na njoj? – Časna riječ, to ja ne bih mogao reći ... neka Darcy sam govori u svoje ime. – Vi očekujete od mene da branim mišljenje koje ste neopravdano nazvali mojim iako ga nisam priznao svojim. No, uzmemo li da je situacija onakva kakvom ste je vi prikazali, onda, gospođice Bennet, morate imati na umu da je pretpostavljeni prijatelj, koji je zaželio da Bingley ne ide od kuće i da odgodi svoj plan, samo izrazio tu svoju želju ne dajući nikakav razlog u prilog njezinoj umjesnosti. – Popustiti bez oklijevanja ... lako ... nagovaranju prijatelja nije za vas nikakva vrlina. – Popustiti bez uvjerenosti nije pohvalno za razum ni jednog, ni drugog. – Čini mi se, gospodine Darcy, da ne uzimate u obzir utjecaj prijateljstva i privrženosti. Obzirnost prema predlagaču često nas navodi da prihvatimo prijedlog, ne čekajući razloge koji bi nas uvjerili u njegovu opravdanost. Ne govorim baš o slučaju kakav ste pretpostavili u vezi s gospodinom Bingleyjem. Možda je bolje pričekati da se takva zgoda dogodi prije nego što razmotrimo svrhovitost njegova ponašanja u njoj. Međutim, u čestim i običnim slučajevima između prijatelja i prijatelja, kad jedan želi da drugi promijeni ne baš osobito važnu odluku, biste li vi loše mislili o čovjeku koji bi se prilagodio želji svoga prijatelja ne čekajući da ga on uvjeri razlozima? – Ne bi li bilo preporučljivo, prije nego što se dublje upustimo u to, da točnije odredimo stupanj važnosti tog zahtjeva, a i stupanj prijateljstva između tih dviju osoba? – Svakako – uzvikne Bingley – trebamo čuti sve pojedinosti, ne zaboravljajući ni poredbenu visinu i krupnoću tih ljudi, jer je to, gospođice Bennet,


važnije u raspravi nego što vi možete i zamisliti. Uvjeravam vas da ja Darcyju ne bih pridavao ni upola toliku važnost da on nije tako krupan i visok u usporedbi sa mnom. Tvrdim da nema ničega strasnijeg od Darcyja u stanovitim prilikama i na stanovitim mjestima, osobito kad je kod svoje kuće ili nedjeljom uvečer kad nema što raditi. Darcy se nasmiješi, ali se Elizabeth učini da se poprilično uvrijedio, pa je prigušila smijeh. Gospođica Bingley se oštro usprotivi zbog nanesene mu uvrede, koreći brata što govori takve gluposti. – Prozreo sam tvoju namjeru, Bingley – reče njegov prijatelj. – Ti ne voliš diskusije, pa hoćeš prekinuti ovu. – Možda. Diskusije suviše sliče prepirkama. Ako ti i gospođica Bennet odgodite svoju raspravu dok ja ne iziđem iz sobe, bit ću vam vrlo zahvalan; a onda možete reći o meni što vas je volja. – Vaša želja da prekinemo diskusiju – izjavi gospođica Bennet – ne iziskuje nikakvu žrtvu s moje strane, a i za gospodina Darcyja je mnogo bolje da završi svoje pismo. Kad je završio s pisanjem, zamolio je gospođicu Bingley i Elizabeth da malo sviraju i pjevaju. Gospođica Bingley žurno priđe glasoviru i, uljudno zamolivši Elizabeth da prva svira, što je ona isto tako uljudno, ali mnogo odlučnije, odbila, sjedne na klavirski stolac. Gospođa Hurst je pjevala sa svojom sestrom; dok su one to činile, Elizabeth protiv volje opazi, iako je prelistavala note na glasoviru, da Darcy često gleda u nju. Činilo joj se nevjerojatnim da je ona predmet divljenja tako velikog čovjeka, no bilo bi još čudnije ako bi je promatrao zato što je mrzi. Napokon je zaključila da mu privlači pozornost zato što, po njegovu mišljenju, kod nje ima nečega pogrešnijeg i pokvarenijeg nego kod bilo koje druge nazočne osobe. Taj je zaključak nije zabolio. Premalo joj se sviđao da bi hajala za njegovo mišljenje o njoj. Kad je odsvirala nekoliko talijanskih pjesama, gospođica Bingley im priušti novo zadovoljstvo sviranjem vesele škotske poskočice. Tada Darcy priđe Elizabeth i zapita je: – Ne osjećate li veliku želju, gospođice Bennet, da iskoristite ovu prigodu i zaplešete škotsku poskočicu? Ona se nasmiješi, ali ne odgovori. Darcy ponovi pitanje, čudeći se njezinoj šutnji. – Ah! – uzvikne ona. – Čula sam vas i maloprije, ali nisam mogla odmah odlučiti što da vam odgovorim. Željeli ste, znam, da kažem »da« kako biste imali zadovoljstvo da prezrele moj ukus; ali ja uvijek uživam u osujećivanju takvih planova i lišavanju takve osobe očekivanog prezirnog likovanja. Stoga sam vam


odlučila kazati da uopće ne želim plesati škotske poskočice; a sada me prezirite ako smijete. – Doista ne smijem. Elizabeth je očekivala da će se on uvrijediti, pa je iznenadi njegova galantnost. No u njezinu je držanju bila nekakva mješavina ljupkosti i vragolanstva zbog koje je teško mogla uvrijediti bilo koga; osim toga, Darcyja nije još nikad opčinila nijedna žena kao ona. Uistinu je povjerovao da bi se, kad ona ne bi bila nižeg roda, mogao zaljubiti u nju. Gospođica Bingley je vidjela ili naslućivala dovoljno da bude ljubomorna; želja da se riješi Elizabeth pojačala je njezino brižno zanimanje za ozdravljenje drage prijateljice Jane. Često je pokušavala izazvati u Darcyju odbojnost prema svojoj gošći tako što mu je govorila o njihovu predstojećem braku i o tome kako će ga usrećiti takva tazbina. – Nadam se – reče ona dok su sutradan šetali kroz šumarak – da ćete svojoj punici objasniti, pošto se obavi željeni čin, koliko je korisno za nju da obuzda svoj jezik i da ćete, ako budete mogli, izliječiti one mlade djevojke od jurnjave za časnicima. I, ako smijem spomenuti tako osjetljivu temu, nastojte suzbiti kod svoje dame ono nešto što graniči s uobraženošću i drskošću. – Imate li još kakav prijedlog za moju obiteljsku sreću? – O, da. Dopustite da se portreti vašeg tetka i tetke Philips donesu u galeriju vašeg doma. Stavite ih pokraj svog djeda suca. Oni pripadaju istoj profesiji, znate, samo u različitim granama. A što se tiče portreta vaše Elizabeth, nemojte ga ni naručiti, jer koji bi slikar mogao vjerno prikazati njezine divne oči? – Doista bi bilo teško uhvatiti njihov izraz, ali bi se njihova boja, oblik i lijepe trepavice mogli naslikati. U tom ih trenutku sretoše, dolazeći bočnom stazom, gospođa Hurst i Elizabeth. – Nisam znala da ste namjeravali šetati – reče gospođica Bingley, prilično zbunjena zbog pomisli da su ih možda čule. – Loše ste postupili prema nama – odgovori gospođa Hurst – pobjegli ste, ne rekavši nam da idete u šetnju. Tada uhvati Darcyja ispod slobodne ruke i ostavi Elizabeth da ide sama. Staza je bila dovoljno široka samo za troje. Uočivši njihovu nepristojnost, Darcy odmah reče: – Ova staza nije dovoljno široka za cijelo društvo. Bolje je da krenemo kroz drvored. Međutim, nimalo naklonjena da ostane s njima, Elizabeth odgovori kroz smijeh: – Ne, ne, ostanite gdje ste. Lijepo ste se poredali i izgledate divno. Živopisnost bi se pokvarila primanjem četvrte osobe. Zbogom. Nakon toga veselo otrči. Švrljala je unaokolo, radosna zbog nade da će za


dan-dva biti kod kuće. Jane se već toliko oporavila da je namjeravala te večeri izići iz sobe na nekoliko sati.


Kad su dame poslije večere napustile blagovaonicu, Elizabeth otrči gore k sestri i, pošto ju je dobro utoplila da ne nazebe, dovede je u salon, gdje su je obje njezine prijateljice dočekale brojnim izrazima zadovoljstva. Elizabeth ih još nikad nije vidjela tako ugodne kao što su bile tijekom tog jednog sata prije nego što su se pojavila gospoda. Bile su vrlo rječite. Znale su potanko opisati neku zabavu, šaljivo ispričati neku dogodovštinu i duhovito se podsmjehivati svojim znancima. Međutim, kad uđoše gospoda, Jane više nije bila u središtu pozornosti; oči gospođice Bingley odmah su se okrenule prema Darcyju, te mu je htjela nešto kazati i prije nego što im se sasvim približio. On se odmah obratio gospođici Bennet i uglađeno joj čestitao na ozdravljenju; gospodin Hurst joj je kimnuo glavom i rekao: »Vrlo mi je drago«; a Bingleyjev je pozdrav bio najduži i najtopliji. Bingley je bio vrlo uočljivo radostan i ljubazan. Prvih pola sata proveo je ložeći vatru kako joj ne bi naštetila promjena sobe; po njegovoj se želji premjestila i sjela s druge strane kamina da bi bila što dalje od vrata. Tada je sjeo kraj nje i razgovarao gotovo samo s njom. Elizabeth je, s vezom u ruci, promatrala sve to vrlo zadovoljno iz suprotnog kuta. Poslije čaja podsjeti gospodin Hurst svastiku na kartaški stol, ali uzalud. Ona je odnekud doznala da se Darcy ne želi kartati, te je Hurstovu otvorenu molbu odmah odbila. Rekla mu je kako se nitko ne namjerava kartati, a šutnja cijelog društva kao da je to i potvrdila. Stoga Hurstu nije ostalo ništa drugo nego da se ispruži na divanu i zaspi. Darcy uzme knjigu, gospođica Bingley učini isto, a


gospođa Hurst, uglavnom zauzeta igranjem narukvicama i prstenjem, sudjelovala je s vremena na vrijeme u razgovoru svoga brata s gospođicom Bennet. Gospođica Bingley je bila podjednako zauzeta promatranjem kako Darcy napreduje sa čitanjem koliko i vlastitim čitanjem; neprestano ga je ponešto zapitkivala ili gledala u njegovu stranicu. No nije ga uspijevala uvući ni u kakav razgovor; samo je kratko odgovarao na njezina pitanja i čitao dalje. Napokon, sasvim iscrpljena pokušajem da se zabavi svojom knjigom, izabranom samo zato što je bila drugi dio njegove knjige, ona široko zijevne i reče: – Kako je lijepo provoditi večer ovako! Na kraju krajeva, nema većeg užitka od čitanja! Čovjek se mnogo brže zamori svime drugim nego knjigom. Kad budem imala svoju kuću, bit ću nesretna ne budem li imala odličnu knjižnicu. Nitko ne odgovori ništa. Ona ponovno zijevne, odloži knjigu i pogleda uokolo po sobi tražeći neku zabavu; kad je začula da njezin brat spominje bal gospođici Bennet, naglo se okrenula prema njemu i rekla: – Slušaj, Charlese, namjeravaš li uistinu upriličiti ples u Netherfieldu? Savjetovala bih ti, prije nego što se odlučiš, da saslušaš želje nazočnih; grdno ću se prevariti ako među nama nema i takvih za koje bi bal bio više kazna nego zadovoljstvo. – Ako misliš na Darcyja – uzvikne njezin brat – on može, ako hoće, otići u krevet već prije početka; međutim, što se tiče bala, tu nema više nikakvih dvojbi; čim kuharica završi pripreme, poslat ću pozivnice. – Balovi bi mi se sviđali mnogo više – odvrati ona – kad bi bili drukčiji; ima nečeg nepodnošljivo dosadnog u uobičajenom obliku takvih priredbi. Doista bi bilo mnogo pametnije kad bi umjesto plesa bio na dnevnom redu razgovor. – Možda bi to bilo mnogo pametnije, draga moja Caroline, ali to onda više ne bi sličilo balu. Gospođica Bingley ne odgovori, već ustane i počne šetati po sobi. Njezina je pojava bila elegantna, a hod lijep; no Darcy, na kojeg je sve to bilo usmjereno, i dalje je nepomično čitao. Iz očaja je odlučila učiniti još jedan pokušaj, te se okrenula prema Elizabeth i kazala: – Gospođice Elizabeth Bennet, predlažem vam da se ugledate u mene i prošećete malo po sobi. Uvjeravam vas da to veoma osvježava nakon dugog sjedenja u istom položaju. Elizabeth se iznenadi, ali odmah pristane. Gospođica Bingley je podjednako uspjela i glede glavnog cilja svoje ljubaznosti: Darcy je podignuo pogled. Njezina ga je neočekivana ljubaznost iznenadila koliko i Elizabeth, te je nesvjesno zaklopio knjigu. Bio je pozvan da im se pridruži, ali je to odbio rekavši da može zamisliti samo dva poriva zbog kojih su one odlučile šetati zajedno gore-dolje po sobi i da bi ih on oba osujetio ako bi im se pridružio. što li on to misli? Gorjela je od želje da dozna njegovu misao, te zapita Elizabeth je li ga ona iole razumjela.


– Nisam – odgovori Elizabeth – ali možete biti uvjereni da on hoće biti strog prema nama, pa ga najbolje možemo razočarati ako ga ne budemo pitale ništa o tome. Međutim, gospođica Bingley nije bila sposobna razočarati Darcyja ni u čemu, pa je uporno tražila da im on objasni ta dva poriva. – Rado ću vam ih objasniti – prozbori on čim mu je dopustila da dođe do riječi. – Vi ste izabrale taj način provođenja večeri ili zato što se povjeravate jedna drugoj, pa želite popričati o nekim tajnama, ili zato što ste svjesne da vaš stas ljepše izgleda kad hodate; ako je posrijedi prvi razlog, ja bih vas potpuno omeo pridruživši vam se, a ako je drugi, mogu vam se mnogo više diviti sjedeći kraj vatre. – Oh! Strašno! – uzvikne gospođica Bingley. – Još nikad nisam čula nešto tako neljubazno. Kako da ga kaznimo zbog takvih riječi? – Ništa lakše, ako samo hoćete – odgovori Elizabeth. – Svi možemo mučiti i kažnjavati jedni druge. Zadirkujte ga ... smijte mu se. Budući da se dobro poznate, zacijelo znate kako to treba učiniti. – Časti mi, ne znam. Moje poznanstvo s njim nije me još naučilo tome. Zadirkivati uvijek staloženog i sabranog čovjeka! Ne, ne; u toj bi nam igri on doskočio. A što se tiče smijanja, samo bismo se izložile podsmijehu ako bismo se pokušale smijati bez razloga. Gospodin Darcy bi onda likovao. – Gospodin Darcy nije sklon smijehu! – začudi se Elizabeth. – To je neobična prednost, a nadam se da će i ostati neobičnom, jer bi za mene bio velik gubitak ako bih imala mnogo takvih znanaca. Veoma volim smijeh. – Gospođica Bingley – reče on – pripisuje mi nemoguću vrlinu. Najmudriji i najbolji ljudi ... pa čak i njihova najmudrija i najbolja djela ... mogu biti smiješni u očima osobe kojoj je šala glavni cilj u životu. – Uistinu ima takvih osoba – odvrati Elizabeth – ali se nadam da ja nisam jedna od njih. Uvjerena sam da nikad ne ismijavam ono što je mudro ili dobro. Ludosti i besmislice, ćudljivosti i nedosljednosti doista me zabavljaju, priznajem, i smijem im se kad god mogu. No pretpostavljam da ih vi nemate. – Možda nitko ne može biti bez njih. Međutim, cijelog sam života nastojao izbjeći one slabosti koje često izlažu podsmijehu snažan razum. – Kao što su taština i ponos. – Da, taština je uistinu slabost. A što se tiče ponosa ... gdje god postoji velika umna moć, ponos će uvijek biti pod dobrim nadzorom. Elizabeth se okrene kako bi sakrila osmijeh. – Vaše je ispitivanje gospodina Darcyja, vjerujem, završeno – prozbori gospođica Bingley. – Molim vas, kakav je rezultat? – Potpuno sam se uvjerila da gospodin Darcy nema mana. On to i osobno


priznaje otvoreno. – Ne – reče Darcy – ništa takvo nisam izjavio. Imam dovoljno mana, ali se nadam da nije riječ o nedostacima razuma. Za svoju narav ne bih se usudio jamčiti. Ona je, mislim, suviše nepopustljiva ... doista suviše da bi se ljudi osjećali ugodno. Ne mogu zaboraviti, onako brzo kako bi trebalo, tuđe ludosti i grijehe niti uvrede nanijete meni. Na moje se osjećaje ne utječe lako. Možda bi se moglo reći da sam zlopamtilo. Kad jednom izgubim dobro mišljenje o nekomu, ono je izgubljeno zauvijek. – To je uistinu mana! – uzvikne Elizabeth. – Neumoljivo zlopamćenje je sjena na karakteru. Dobro ste odabrali manu. Njoj se, bez dvojbe, ne mogu smijati. Od mene vam ne prijeti opasnost. – U svakoj naravi, mislim, postoji težnja prema nekom zlu ... to je prirodna mana koju čak ni najbolji odgoj ne može iskorijeniti. – Vaša je mana sklonost da svakog mrzite. – A vaša je – odgovori on, osmjehnuvši se – što namjerno nikoga ne razumijete. – Uživajmo malo u glazbi – predloži gospođica Bingley, umorna od razgovora u kojem nije sudjelovala: – Louisa, nećeš mi zamjeriti ako probudim gospodina Hursta? Njezina se sestra složila s tim, pa su otvorile glasovir; ni Darcy se, pošto se malo sabrao, nije usprotivio. Počeo je osjećati da je opasno obraćati preveliku pozornost Elizabeth.


Dogovorivši se sa sestrom, Elizabeth je sutradan pisala majci i zamolila da se tijekom dana pošalju po njih kola. No gospođa Bennet, koja je računala da će joj kćerke ostati u Netherfieldu do idućeg utorka, što bi za Jane bilo upravo tjedan dana boravka ondje, nije bila sklona da ih sa zadovoljstvom dočeka prije tog dana. Stoga njezin odgovor nije bio povoljan, barem ne za Elizabeth, koja se nestrpljivo željela vratiti kući. Gospođa Bennet ih je obavijestila da nikako ne mogu dobiti kola prije utorka. U postskriptumu je dodala da će, ako gospodin Bingley i njegove sestre navale da one ostanu i duže, moći izdržati bez njih. No Elizabeth se odlučno usprotivila da ostanu duže ... a nije baš ni očekivala da će ih zadržavati; naprotiv, bojala se da će se zaključiti kako nepotrebno ostaju predugo, te je zahtijevala od Jane da odmah zatraži kola od gospodina Bingleyja; na posljetku su njih dvije odlučile priopćiti svoju prvobitnu nakanu o napuštanju Netherfielda još toga dana i zamoliti da im se dadu kola. Njihova je namjera izazvala brojne izjave zabrinutosti; želja da ostanu bar još jedan dan bila je izražena tako snažno da je to utjecalo na Jane da odgodi njihov odlazak do sutra. Gospođica Bingley se tada pokajala što je predložila da ostanu, jer su njezina ljubomora i mržnja prema jednoj sestri daleko premašivale ljubav prema drugoj. Domaćin se veoma rastužio kad je čuo da one odlaze tako skoro i nekoliko je puta pokušao uvjeriti gospođicu Bennet da bi to moglo biti opasno za nju jer se još


nije dovoljno oporavila; no Jane je bila nepokolebljiva kad god bi osjećala da je u pravu. Za Darcyja je to bila dobra vijest; Elizabeth je već dovoljno dugo boravila u Netherfieldu. Privlačila ga je više nego što mu se sviđalo, a i gospođica Bingley bila je neuljudna prema njoj i zajedljivo ga zadirkivala više nego obično. Mudro je odlučio pripaziti sada da ne pokaže nikakav znak divljenja, ništa što bi joj dalo nadu da može utjecati na njegovu sreću ... svjestan da bi ako joj se u glavi rodila takva pomisao, njegovo ponašanje posljednjeg dana moglo tu misao sasvim učvrstiti ili je razbiti. Postojan u svojoj namjeri, nije joj tijekom cijele subote rekao više od desetak riječi i, premda su jedanput ostali nasamo pola sata, uporno se držao knjige, a nju nije ni pogledao. U nedjelju, poslije jutarnje mise, došlo je do rastanka ugodnog većini njih. Ljubaznost gospođice Bingley prema Elizabeth naglo je porasla na kraju, a i prema Jane. Na rastanku je gospođica Bingley uvjeravala Jane kako će joj uvijek biti zadovoljstvo da je vidi bilo u Longbournu, bilo u Netherfieldu, i pošto ju je nježno zagrlila, čak se i s Elizabeth rukovala. Elizabeth se sa svima veselo pozdravila. Kod kuće ih majka nije baš srdačno dočekala. Gospođa Bennet se začudila njihovu dolasku, smatrala je da su pogriješile što su toliko žurile i bila je uvjerena da se Jane ponovno prehladila. No otac, iako je vrlo lakonski izrazio svoje zadovoljstvo, istinski se obradovao što ih vidi; osjećao je koliko su važne u obiteljskom krugu. Večernji razgovor, kad su obično svi na okupu, znatno je izgubio svoju živahnost i gotovo sav svoj smisao zbog Janeine i Elizabethine odsutnosti. Zatekle su Mary zadubljenu, kao i obično, u proučavanje znanosti o harmoniji i ljudskoj prirodi; prikupila je nekoliko novih izvoda kojima se trebalo diviti i nekoliko za nju novih, a zapravo otrcanih pouka koje je trebalo čuti. Catherine i Lydia imale su za njih sasvim drukčije novosti. Štošta se dogodilo i štošta se reklo u pukovniji od prošle srijede; nekoliko je časnika nedavno večeralo kod njihova tetka, neki je vojnik išiban i šapuće se da se pukovnik Forster namjerava oženiti.


Nadam se, draga moja – reče gospodin Bennet svojoj ženi sutradan za vrijeme doručka – da si kazala kuharici neka pripremi dobru večeru, jer očekujem večeras gosta. – Na koga misliš, dragi moj? Ne znam tko bi to mogao biti, osim ako se Charlotte Lucas slučajno ne svrati ... a nadam se da su moje večere ‘ dovoljno dobre za nju. Ne mislim da često ima takve kod svoje kuće. – Gost o kojem govorim je gospodin, i to stranac. Oči gospođe Bennet odmah zasjaju. – Gospodin, i to stranac! Zacijelo je riječ o gospodinu Bingleyju. Oh, Jane ... nisi rekla ni riječ o tome, lukavice jedna! Doista će mi biti vrlo drago da vidim gospodina Bingleyja. Ali ... Oh, Bože! Kakva nesreća! Danas nema ribe. Lydia, ljubavi moja, zazvoni; moram odmah razgovarati s Hill. – Nije riječ o gospodinu Bingleyju – priopći joj muž – već o čovjeku kojeg nikad u životu nisam vidio. Ovo izazove iznenađenje; doživio je zadovoljstvo da ga žena i svih pet kćeri istovremeno obaspu pitanjima. Uživajući neko vrijeme u njihovoj radoznalosti, napokon im objasni: – Otprilike prije mjesec dana primio sam ovo pismo, a prije dva tjedna odgovorio sam na njega, jer sam zaključio da je posrijedi nešto prilično škakljivo i da to zahtijeva brz odgovor. Pismo je poslao moj rođak, gospodin Collins,. koji će vas poslije moje smrti moći izbaciti iz ove kuće kad god bude htio.


– O, dragi moj – uzvikne njegova žena – ne mogu slušati o tom. Molim te, ne govori o tom odvratnom čovjeku. Smatram najvećom okrutnošću na svijetu što tvoje imanje neće pripasti tvojoj djeci; da sam ja na tvom mjestu, već odavno bih poduzela nešto protiv toga. Jane i Elizabeth joj pokušaju objasniti zakon o nasljeđivanju glede muške i ženske djece. I prije su to pokušavale učiniti, ali se gospođa Bennet u svezi toga nije dala urazumiti, te se i dalje ogorčeno bunila protiv nemilosrdne odredbe da se imanje otuđi od obitelji s pet kćeri u korist čovjeka do kojega nije nikomu stalo. – To je, uistinu, vrlo nepravedno – reče Bennet – i ništa ne može gospodina Collinsa osloboditi krivnje što će naslijediti Longbourn. Međutim, ako saslušate njegovo pismo, možda će vas malo raznježiti način njegova izražavanja. – Ne, ne može nas ništa raznježiti! Mislim da je vrlo drsko od njega što ti je uopće pisao, a i vrlo je licemjerno. Mrzim lažne prijatelje. Zašto se ne svađa s tobom kao što je njegov otac činio prije njega? – Da, zašto? Čini se da je u tom pogledu imao nekih sinovskih obzira, kao što ćete čuti. »Hunsford, blizu Westerhama, Kent 15. listopada, Poštovani gospodine, Nesloga koja je postojala između Vas i mog pokojnog čestitog oca uvijek me ispunjavala osjećajem nelagode i, budući da sam doživio tu nesreću da ga izgubim, često sam želio premostiti taj jaz; no neko su me vrijeme od toga odvraćale moje vlastite sumnje, jer sam se bojao da bi se moglo doimati kao nepoštovanje prema njegovoj uspomeni ako bih bio u dobrim odnosima s onima s kojima se on uvijek razmimoilazio u mišljenju. Međutim, sad sam se napokon odlučio, jer kad sam o Uskrsu zaređen za svećenika, imao sam veliku sreću da me počastila svojim pokroviteljstvom prečasna ledi Catherine de Bourgh, udovica Sir Lewisa de Bourgha, čija su me plemenitost i dobrota postavile za župnika ove župe gdje ću se revno truditi da uvijek iskazujem primjerenu zahvalnost i poštovanje toj prečasnoj lady da marljivo izvršavam sve obrede koje nalaže anglikanska crkva. Osim toga, osjećam da mi je, kao svećeniku, dužnost da potičem i širim blagodati mira u svim obiteljima u području svog utjecaja; stoga laskam sebi da je moja sadašnja ponuda prijateljskog mira vrlo pohvalna, pa se nadam da ćete ljubazno prijeći preko činjenice što sam ja sljedeći nasljednik longbournskog imanja i da


Vas ta činjenica neće navesti da odbijete ponuđenu maslinovu grančicu. Svakako žalim što ću baš ja biti oruđe koje će oštetiti Vaše ljupke kćerke; dopustite da Vam se zato ispričam, a i da Vas uvjerim u svoju pripravnost da im gubitak nadoknadim na sve moguće načine ... ali o tom poslije. Ako nemate ništa protiv toga da me primite u svoj dom, priuštit ću sebi zadovoljstvo da posjetim Vas i Vašu obitelj u četiri sata poslije podne u ponedjeljak, 18. studenoga, i vjerojatno ću zlorabiti Vaše gostoprimstvo do druge subote; a to mogu učiniti bez ikakvih teškoća, jer mi ledi Catherine nipošto ne zamjera ako pokatkad izbivam nedjeljom, pod uvjetom da je neki drugi svećenik određen da obavi crkvene obrede toga dana. Vašu gospođu i Vaše kćerke pozdravlja i poštuje, a Vama, poštuje, a Vama poštovani gospodine, želi svako dobro Vaš prijatelj William Collins.«

Dakle, u četiri sata možemo očekivati tog mirotvornog gospodina – reče Bennet preklapajući pismo. – Čini se da je on savjestan i uglađen mladić, i ne sumnjam da ga se isplati upoznati, osobito ako ledi Catherine bude tako ljubazna i dopusti mu da nam opet dođe. – Mora se priznati, ima stanovitog smisla u onom što kaže o našim kćerkama i, ako im je sklon dati neku naknadu, ja ga nipošto neću obeshrabriti u tom. – Iako se teško – reče Jane – može pogoditi kako nam kani dati opravdanu naknadu, ta mu želja doista služi na čast. Elizabeth su se najviše dojmili njegovo veliko poštovanje ledi Chatherine i ljubazna namjera da krsti, vjenčava i sahranjuje svoje župljane kad god to bude potrebno. – Vjerojatno je on nekakav čudak – reče ona. – Ne mogu ga shvatiti. Ima nečega vrlo kićenog u njegovu stilu. Osim toga, što hoće svojim ispričavanjem zbog toga što je on idući nasljednik? Ne možemo pomisliti da bi se odrekao tog prava kad bi mogao. Je li on razuman čovjek, oče? – Nije, draga moja; mislim da nije. Veoma se nadam da je prava suprotnost tomu. U njegovu se pismu miješaju poniznost i uobraženost, a to bi moglo biti dobro. Jedva čekam da ga vidim. – Što se tiče samog stila – umiješa se Mary – njegovo pismo nije baš loše. Ideja o maslinovoj grančici ne može se smatrati novom, ali, čini mi se, dobro izražena. Catherine i Lydiju nisu nimalo zanimali ni pismo, ni čovjek koji ga je napisao. Bilo je gotovo nemoguće da će njihov rođak doći u časničkoj odori, a već nekoliko


tjedana nisu više uživale u društvu ljudi koji nisu u uniformi. što se tiče njihove majke, pismo gospodina Collinsa uvelike je rastjeralo njezinu zlovolju, te ga je, na iznenađenje svog muža i kćerki, bila spremna primiti donekle smireno i ljubazno. Collins je stigao točno na vrijeme i cijela ga je obitelj dočekala vrlo uljudno. Bennet je govorio malo, ali su dame bile dovoljno pričljive, a ni Collinsa nije trebalo poticati jer nije bio sklon šutnji. Bio je visok, krupan mladić od dvadeset pet godina. Ozbiljan i dostojanstven, ponašao se prilično kruto. Ubrzo pošto je sjeo, čestitao je gospođi Bennet što ima tako divne kćeri i rekao je kako je mnogo slušao o njihovoj ljepoti, ali da stvarnost premašuje ono što se priča; i dodao je kako ne sumnja da će ona doživjeti da ih sve dobro uda. Ta laskava izjava nije se osobito svidjela nekima od njegovih slušateljki, no gospođa Bennet nije se nikad protivila laskanju, te je odgovorila vrlo spremno. – Vrlo ste ljubazni što tako govorite; i nadam se od sveg srca da će se to i dogoditi, jer bi inače morale živjeti sirotinjski. Zakoni su vrlo čudni. – Možda mislite na naslijeđe ovog imanja? – Ah! Da, gospodine. To je teška okolnost za moje jadne djevojke, morate priznati. Ne mislim da ste vi krivi, jer znam da na ovom svijetu slučaj određuje tijek događaja. Stoga se ne zna unaprijed komu će pripasti neko imanje. – Sasvim sam svjestan, gospođo, nevolje svojih lijepih rođakinja i mogao bih štošta reći o tom, ali se bojim da ne stvorim dojam kako sam prebrz i nepromišljen. No uvjeravam mlade dame da sam došao diviti im se. Zasad neću reći ništa više; ali, možda, kad se bolje upoznamo ... Prekine ga poziv na večeru, a djevojke se nasmiješe jedna drugoj. One nisu bile jedini predmet Collinsova divljenja. Pozorno je odmjerio pogledom salon, blagovaonicu i sav namještaj i pohvalio; njegovo bi hvaljenje svega dimulo u srce gospođu Bennet da nije bilo mučne pomisli da on sve to promatra kao svoju buduću imovinu. Veoma se divio i večeri, te je zamolio da mu se kaže koja ju je od njegovih lijepih rođakinja tako vrsno pripremila. Ali ga gospođa Bennet ispravi u tom rekavši mu prilično jetko da su oni potpuno kadri držati dobru kuharicu i da njezine kćerke ne rade ništa u kuhinju. On je zamoli da mu oprosti što ju je razljutio. Tada mu je blažim glasom rekla da se nije nimalo uvrijedila, ali se on nastavio ispričavati čitavih četvrt sata.


Tijekom večere nije Bennet prozborio gotovo ništa, ali je, kad su se sluge povukle, zaključio kako je vrijeme da malo porazgovara sa svojim gostom, pa je, da bi mu dao priliku da blista u razgovoru, izjavio kako mu se čini da je gospodin Collins vrlo sretan što ima takvu pokroviteljicu. Pozornost koju ledi Catherine de Bourgh poklanja njegovim željama i njezina briga za njegovu udobnost očito su, kao što se vidi iz njegova pisma, nešto izvanredno. Bennet nije mogao odabrati bolju temu za razgovor. Gospodin Collins počne rječito hvaliti tu ledi. Ta ga tema potakne na još svečanije držanje, te je izjavio vrlo važno da on »nikad u životu nije vidio takvo ponašanje kod plemstva ... takvu pristupačnost i ljubaznost na kakve je osobno naišao kod ledi Catherine. Ona je blagonaklono pohvalila obje propovijedi koje je već imao čast održati pred njom. Već ga je dvaput zvala na večeru u Rosings, a prošle je subote poslala po njega kako bi imala četvrtog za kartanje te večeri. Mnogi koji poznaju ledi Catherine smatraju je gordom, ali ona je za njega sušta pristupačnost. Uvijek razgovara s njim kao što bi razgovarala s otmjenom gospodom; ne protivi se njegovu sudjelovanju u društvenom životu u okolici niti njegovim povremenim odlascima iz župe na tjedan-dva kako bi posjetio svoju rodbinu. Čak je bila tako ljubazna da mu je savjetovala neka se oženi čim bude mogao, pod uvjetom da bude oprezan pri izboru; a jedanput ga je i posjetila u njegovu skromnom župnom dvoru, gdje je potpuno odobrila sve izmjene koje je učinio, pa je čak izvoljela i sama predložiti poneke ... na primjer, police u nekim sobicama na katu.«


Sve je to vrlo lijepo i ljubazno – zaključi gospođa Bennet. – Zacijelo je vrlo ugodna žena. Šteta što sve velike dame nisu poput nje. Živi li blizu vas, gospodine? – Samo put odvaja vrt u kojem je moj skromni dom od Rosingskog parka, prebivališta njezina gospodstva. – Ako se ne varam, gospodine, rekoste da je udovica. Koga ima u obitelji? – Ima samo kćerku jedinicu, nasljednicu Rosingsa i vrlo velikog imetka. – O! – uzvikne gospođa Bennet, kimajući glavom. – Onda je ona u boljem položaju od mnogih djevojaka. A kakva je? Lijepa? – Ona je, doista, najdražesnija mlada dama koju sam vidio. I sama ledi Catherine kaže da je, glede prave ljepote, gospođica de Bourgh daleko iznad najljepše u svom spolu, jer u svojim crtama lica ima ono čime se odlikuju djevojke visokog roda. Na žalost, bolešljiva je, što je sprečava da napreduje u raznim umjetnostima i vještinama, u kojima inače ne bi iznevjerila, kao što me izvijestila dama koja se brine o njezinoj izobrazbi, a koja je i sada kod njih. Međutim, vrlo je ljupka i često se izvoli provesti mimo mog skromnog doma u svojoj maloj kočiji. – Je li predstavljena na dvoru? Ne sjedam se njezina imena među dvorskim uzvanicama. – Na žalost, loše je zdravlje sprečava da bude u Londonu; stoga je, kao što sam rekao ledi Catherine jednog dana, britanski dvor lišen svog najsvjetlijeg ukrasa. Njezinu se gospodstvu svidjela ta misao; ne moram vas uvjeravati da rado iskorišćujem svaku priliku za takve male, fine komplimente, uvijek prihvatljive damama. Rekao sam više puta ledi Catherine da je njezina divna kći kao stvorena da bude vojvotkinja, te da bi i najviši krugovi više bili ukrašeni njome nego što bi pridonijeli njezinoj važnosti. Takve se sitnice sviđaju njezinu gospodstvu, a ja mislim da sam joj dužan iskazivati takve znakove pažnje. – Rasuđujete sasvim pravilno – reče Bennet – i sreća je za vas što imate dara za profinjeno laskanje. Smijem li vas pitati jesu li ti ugodni znakovi pažnje spontani ili su posljedica prethodnog razmišljanja? – Uglavnom ih izaziva ono što se zbiva u datom trenutku i, premda se pokatkad zabavljam pripremajući i smišljajući te male, otmjene komplimente, primjenjive u raznim prigodama, uvijek im nastojim dati izgled spontanosti i nepripremljenosti. Bennetova su se očekivanja obistinila. Njegov je rođak bio budalast baš kao što se i nadao, te ga je slušao s najvećim užitkom, ali se trudio doimati što ozbiljnije i, izuzevši pogdjekoji pogled prema Elizabeth, nije tražio nikakva drugog sudionika u toj svojoj zabavi. Kad je došlo vrijeme za čaj, Bennetu je bilo već dosta takva razgovora, pa je poslije čaja, koji je poslužen u salonu, zamolio gosta da glasno čita damama.


Collins rado pristane, te su mu dali neku knjigu; međutim, kad ju je pogledao, kao da se lecnuo, zamolio ih je neka ga ispričaju i rekao je da nikad ne čita romane. Kitty se začuđeno zagleda u njega, a Lydia uzvikne. Donijeli su druge knjige, pa je, promišljajući neko vrijeme, odabrao Fordvceove »Propovijedi«. Lydia zine od čuda kad je otvorio tu knjigu i, prije nego što je jednoličnim svečanim glasom pročitao tri stranice, ona ga prekine riječima: – Znaš li, mama, da moj tetak Philips namjerava otpustiti Richarda? Ako se to dogodi, uzet če ga pukovnik Forster, rekla mi je to u subotu teta. Sutra ću otići u Meryton da doznam više o tom i da pitam kad se gospodin Denny vraća iz Londona. Dvije najstarije sestre narede Lydiji da šuti, ali Collins, veoma uvrijeđen, odloži knjigu i reče: – često zapažam kako se mlade dame malo interesiraju za ozbiljne knjige, iako su napisane baš za njihovo dobro. Čudim se tome, jer im ništa ne može tako koristiti kao dobra pouka. No neću više dosađivati svojoj mladoj rođakinji. Zatim se okrene prema Bennetu i ponudi mu se kao protivnik u triktraku Bennet prihvati tu ponudu i reče mu da je vrlo pametno od njega što ostavlja djevojke njihovim sitnim zabavama. Gospođa Bennet i njezine kćerke najuljudnije mu se ispričaju što ga je Lydia prekinula i obećaju da se to neće ponoviti ako im on opet izvoli čitati. Ali Collins, uvjeravajući ih da se ne ljuti na svoju mladu rođakinju i da ne smatra njezino ponašanje uvredom, sjedne za drugi stol s Bennetom i pripremi se za triktrak.


Gospodin Collins nije bio razborit čovjek i taj se prirodni nedostatak samo malo nadoknadio utjecajem izobrazbe i društva. Najveći dio svog života proveo je pod nadzorom nepismenog i škrtog oca; iako se školovao na sveučilištu, tijekom svih semestara ondje nije stekao nijedno korisno poznanstvo. Podčinjenost u kojoj ga je njegov otac odgojio razvila je prvobitno u njemu veliku poniznost u ponašanju; međutim, sada ju je znatno potisnula uobraženost tupoglavca koji živi povučeno u neočekivanom blagostanju. Zahvaljujući sretnom slučaju, privukao je pozornost ledi Catherine kad je župničko mjesto u Hunsfordu bilo prazno. Poštovanje što ga je osjećao prema njezinu visokom položaju i obožavanje te pokroviteljice, zajedno s vrlo dobrim mišljenjem koje je imao o sebi, o svom svećeničkom autoritetu i o svojim župničkim pravima, naposljetku su stvorili od njega mješavinu gordosti i pokornosti, uobraženosti i poniznosti. Kako je sada imao dobru kuću i sasvim dovoljan prihod, namjeravao se oženiti; tražeći pomirenje s longbournskom obitelji, imao je na umu ženu, jer se odlučio izabrati jednu od kćerki ako ustanovi da su tako lijepe i ljupke kako se priča o njima. To je bio njegov plan o naknadi za njegovo nasljeđivanje imanja od njihova oca. Smatrao je taj plan izvrsnim, primjerenim za ženidbu i pogodnim, te s njegove strane izvanredno velikodušnim i nesebičnim. Nije promijenio zamisao kad ih je vidio. Divno lice najstarije gospođice Bennet učvrstilo je njegovo gledište, a i pogodovalo je njegovu strogom mišljenju o


prvenstvu koje pripada najstarijoj; već prve večeri bila je njegov konačni izbor. Međutim, sutrašnje je jutro donijelo izmjenu; jer razgovor nasamo s gospođom Bennet četvrt sata prije doručka, koji je počeo s njegovim župnim dvorom i prirodno odveo do otvorene izjave kako se nada da će se za njega naći domaćica u Longbournu, izazvao je gospođu Bennet da ga, iako se vrlo ljubazno smiješila i općenito ga hrabrila, upozori u vezi s Jane, za koju se odlučio. – Što se tiče mojih mlađih kćeri – rekla je – ne bih mogla ništa tvrditi, ne bih mogla sasvim određeno odgovoriti ... ali nije mi poznato da su već zauzete; međutim, najstarija kći ... moram to spomenuti ... smatram svojom dužnošću da to kažem ... vjerojatno će se uskoro zaručiti. Collins je trebao samo prijeći sa Jane na Elizabeth ... i to je brzo učinio ... učinio je to dok je gospođa Bennet raspirivala vatru. Elizabeth je, prva poslije Jane po rođenju i ljepoti, sasvim prirodno došla na red umjesto nje. Gospođa Bennet je bila oduševljena tim razgovorom i ponadala se da će, možda, uskoro udati dvije kćerke; a čovjek kojeg nije jučer mogla ni smisliti, sada je bio i te kako u njezinoj milosti. Lydijina namjera da ide u Meryton, nije se zaboravila; sve su sestre, izuzevši Mary, pristale poći s njom; a gospodin Collins će ih pratiti, na prijedlog Benneta, koji je jedva čekao da ga se riješi i bude sam u svojoj knjižnici; naime, Collins je otišao tamo za njim poslije doručka i, naoko zauzet jednom od najvećih knjiga u zbirci, nastavio je pričati Bennetu, gotovo bez prestanka, o svom domu i vrtu u Hunsfordu. To je veoma uznemirilo Benneta. U svojoj je knjižnici uvijek mogao naći mir i spokojnost i, premda je bio spreman, kao što je rekao Elizabeth, naići na ludost i uobraženost u svakoj drugoj sobi u kući, navikao se – da ondje bude pošteđen njih; stoga je uljudno, ali vrlo brzo predložio Collinsu da se priduži njegovim kćerima na njihovu izletu; a Collins je, zapravo mnogo bolji hodač nego čitatelj, vrlo rado zaklopio veliku knjigu i otišao. Vrijeme na putu do Merytona ispunili su njegovo kićeno pričanje o beznačajnostima i uljudno slaganje njegovih rođakinja. Međutim, kad su stigli tamo, više nije mogao privlačiti njihovu pozornost. Njihovi su pogledi odmah počeli lutati ulicom tražeći časnike i više ih ništa drugo, osim kakva vrlo pomodnog šešira ili sasvim novog muselina u izlogu, nije moglo zaokupiti. Uskoro je pozornost svih dama privukao mladić vrlo otmjena izgleda kojeg nikad dotad nisu vidjele, a koji je šetao drugom stranom ulice s jednim časnikom. Taj je časnik bio upravo gospodin Denny, o čijem se povratku iz Londona došla Lydia raspitati, te se on nakloni u prolazu. Neznančevo se držanje jako dojmilo sviju, svi su se pitali tko je on. Kitty i Lydia odluče to doznati, pa povedu cijelo društvo preko ulice, tobože zato što im treba nešto u dućanu s druge strane, i – na


sreću – stignu do nogostupa baš kad su se i ona dva gospodina, vraćajući se, našla na tom mjestu. Gospodin Denny im se odmah obrati i zamoli za dopuštenje da predstavi svog prijatelja, gospodina Wickhama, koji je jučer došao s njim iz Londona i koji, na njegovu veliku radost, stupa u službu u njihovu korpusu. To je bila baš dobra vijest, jer je tom mladiću nedostajala samo odora da bude savršen. Bio je neobično dopadljiv; ljepota se pokazala darežljivom prema njemu, imao je divno lice, lijep stas i vrlo ugodno vladanje. Nakon predstavljanja bio je već vrlo raspoložen za razgovor ... govorio je vrlo uglađeno i skromno; cijela je skupina još stajala i čavrljala kadli im je pozornost privukao konjski topot i ugledali su Darcyja i Bingleyja kako jašu niz ulicu. Prepoznavši dame u toj grupi, obojica im se odmah približe i započne razmjena uobičajenih uljudnosti. Bingley je imao glavnu riječ i obraćao se ponajviše najstarijoj gospođici Bennet. Upravo je, rekao joj je, pošao u Longbourn kako bi se raspitao o njoj. Darcy to potvrdi kimanjem glavom i baš odluči da neće zaustaviti oči na Elizabeth kadli mu je pogled iznenada zapeo za neznanca. Elizabeth je vidjela lica obojice kad su im se srele oči i veoma se začudila učinku tog susreta. Obojica promijeniše boju, jedan je problijedio, drugi pocrvenio. Gospodin Wickham, poslije nekoliko trenutaka, dodirne šešir ... a Darcy se jedva udostoji odgovoriti na taj pozdrav. što je to moglo značiti? Bilo je nemoguće zamisliti; bilo je nemoguće ne željeti da se to dozna. U idućem se trenutku Bingley, koji kao da nije opazio što se zbilo, oprosti i odjaše s prijateljem. Gospodin Darcy i gospodin Wickham odšeću s mladim damama do vrata Philipsove kuće, a onda se poklone, usprkos Lydijinu usrdnom navaljivanju da uđu, pa čak i unatoč tome što je gospođa Philips otvorila salonski prozor i glasno poduprla taj poziv. Gospođa Philips se uvijek veselila kad bi vidjela nećakinje; dvije najstarije, zbog njihova nedavnog izbivanja, dočeka posebno srdačno i počne izražavati iznenađenje zbog njihova iznenadnog povratka kući, za koji, budući da se nisu dovezle svojim kolima, ne bi ni znala da slučajno nije vidjela na ulici apotekarova pomoćnika, koji joj je rekao da više ne moraju slati lijekove u Netherfield, jer su gospođice Bennet otišle. Uto joj Jane predstavi gospodina Collinsa i tako joj skrene pozornost na njega. Ona ga primi vrlo uljudno, a on joj uzvrati još većom uljudnošću i ispriča joj se što je došao iako se ne poznaju, ali on laska sebi da se to ipak može opravdati njegovim srodstvom s mladim damama koje su joj ga predstavile. Gospođa Philips je bila zadivljena takvim izvanrednim odgojem, ali njezino promatranje tog neznanca okončaše uzvici i raspitivanje o Wickhamu. O njemu je mogla reći nećakinjama samo ono što su i same znale, da ga je gospodin Denny doveo iz Londona i da će on biti poručnik u vojsci grofovije. Rekla je da ga je


gledala cio sat dok je šetao gore-dolje ulicom. Da se gospodin Wickham opet pojavio, Kitty i Lydia bi jamačno nastavile to promatranje, ali – na žalost – sada nije nitko prolazio mimo prozora izuzevši nekoliko časnika, koji su, u usporedbi s neznancem, bili »glupi i odbojni«. Neki od časnika pozvani su na večeru kod Philipsovih sutradan, a tetka obeća nećakinjama da će poslati muža gospodinu Wickhamu da i njega pozove, pod uvjetom da i obitelj iz Longbourna dođe te večeri. Dogovorivši se o tom, gospođa Philips napomene da će se igrati zabavna i bučna lutrija i da će se poslije poslužiti topla večera. Pomisao na takve užitke razveseli sve, te su se rastali u divnom raspoloženju. Izlazeći iz sobe, Collins se ponovno ispriča, ali mu domaćica uljudno odgovori da nisu potrebne nikakve isprike. Dok su išle kući, Elizabeth ispriča Jane što je vidjela da se dogodilo između ona dva gospodina; iako bi Jane branila bilo jednog, bilo drugog, ili obojicu, ako bi se činilo da su krivi, nije, baš kao ni njezina sestra, uopće mogla objasniti takvo ponašanje. Po povratku kući, Collins veoma ugodi gospođi Bennet svojim divljenjem vladanju i uljudnosti gospođe Philips. Reče joj kako, ne računajući ledi Catherine i njezinu kćer, nikad nije vidio otmjeniju ženu. Ona ga je ne samo primila izvanredno uljudno nego ga je i izričito uključila u svoj poziv za sutrašnju večer, premda ga je sada vidjela prvi put. Nedvojbeno je tomu pridonijelo i njegovo srodstvo s njima, ali ipak nije još nikad u životu naišao na takvu pažnju.


Budući da nije bilo nikakvih prigovora onom o čemu se mladež dogovorila s tetom i budući da su sva Collinsova obrazloženja kako ne smije ni jednu jedinu večer tijekom svog posjeta ostaviti same gospodina i gospođu Bennet odlučno odbijena, on i njegovih pet rođakinja stigoše u pravo vrijeme kočijom u Meryton. Ušavši u salon, djevojke se razvesele čim su čule da je gospodin Wickham prihvatio tetkov poziv i da je već u kući. Kad se doznala ta vijest i kad su svi posjedali, Collins iskoristi priliku da bi gledao oko sebe i divio se. Veličina prostorije i namještaj u njoj toliko su ga zadivili da je izjavio kako bi gotovo mogao pomisliti da je u maloj ljetnoj blagovaonici za doručak u Rosingsu. Taj kompliment nije u prvi tren bio laskav; međutim, kad je gospođa Philips doznala od njega što je Rosings i tko je njegova vlasnica, kad je čula opis samo jednog od salona ledi Catherine i saznala da je samo jedan kamin stajao osam stotina funti, shvatila je svu važnost te pohvale i vjerojatno je ne bi uvrijedila ni usporedba sa sobom tamošnje domaćice. Collins je bio vrlo sretan dok joj je, prije nego što su im se pridružila gospoda, opisivao svu uzvišenost ledi Catherine i njezine gospodske kuće, uz poneko skretanje s te teme da bi pohvalio svoj skromni dom i preinake u njemu. U gospođi Philips našao je vrlo pažljivu slušateljku, koja je mislila sve povoljnije o njemu dok ga je slušala i koja je odlučila sve to ispričati svojim susjedama čim bude mogla. Djevojkama, koje naprosto nisu mogle slušati svog rođaka, te su, dosađujući se, žalile što tu nema glasovira i promatrale svoje ne baš uspjele imitacije kineskog porculana na kaminskoj ploči,


to se čekanje činilo vrlo dugim. Napokon se i ono završilo. Dolazila su gospoda, a kad je gospodin Wickham ušao u sobu, Elizabeth osjeti da njezino divljenje prema njemu nije bilo nimalo bezrazložno ni kad ga je prvi put ugledala, ni kad je otada razmišljala o njemu. Časnici su općenito bili ugledni i uglađeni, a sada su došli najbolji među njima; no gospodin Wickham bio je toliko iznad njih po općem izgledu, liku, držanju i hodu, koliko su oni bili iznad zdepastog tetka Philipsa, široka lica, koji je zaudarao na porto dok je ulazio u sobu za njima. Gospodin Wickham je bio sretnik prema kojem su se okrenule gotovo sve ženske oči, a Elizabeth je bila sretnica kraj koje je na posljetku sjeo. Ugodan način na koji je odmah poveo razgovor, iako samo o vlažnoj večeri i o vjerojatnosti da će početi kišno vrijeme, navede je na pomisao kako i naobičnija, najdosadnija i najotrcanija tema može biti zanimljiva ako je sugovornik spretan. Nasuprot takvim suparnicima, poput gospodina Wickhama i časnika, koji su nastojali osvojiti pažnju ljepšeg spola, Collins kao da je potonuo u beznačajnost; za mlade dame nije doista bio ništa; ali je, ipak, pokatkad imao pažljivu slušateljku u gospođi Philips, koja se brinula da bude obilno poslužen kavom i kolačima. Kad su namjestili stolove za kartanje, dobio je priliku da joj se oduži tako što je sjeo kako bi igrao vist. – Zasad malo znam o toj igri – reče on – ali ću se potruditi da je bolje naučim, jer čovjek na mom položaju ... – Gospođa Philips mu je bila vrlo zahvalna što je voljan igrati, ali nije mogla pričekati njegovo obrazloženje. Wickham nije igrao vist, pa je bio radosno primljen za drugi stol između Elizabeth i Lydije. U početku je postojala opasnost da mu Lydia potpuno privuče pozornost, jer je bila vrlo govorljiva; no budući da je veoma voljela lutriju, uskoro se sva posvetila igri, pa se gorljivo kladila i uzbuđeno uzvikivala poslije nagrada, te više nije obraćala pozornost gotovo nikomu. Kad bi to igra dopustila, Wickham je razgovarao s Elizabeth; ona ga je bila i te kako voljna slušati, ali ono što je najviše željela čuti nije se mogla nadati da će joj on ispripovijedati ... pojedinosti o njegovu poznanstvu s gospodinom Darcyjem. Nije se usudila ni spomenuti tog gospodina. Međutim, radoznalost joj je neočekivano zadovoljena. Wickham je počeo sam od sebe govoriti o tom. Upitao je koliko je Netherfield udaljen od Merytona; kad mu je odgovorila, zapitao je donekle kolebljivo otkad je gospodin Darcy ondje. – Ima oko mjesec dana – odgovori Elizabeth, a zatim, kako se ne bi prekinuo razgovor o tom, doda: – Koliko znam, on ima vrlo veliko imanje u Derbyshireu. – Da – potvrdi Wickham – njegov je tamošnji posjed vrlo velik. Donosi mu čistih deset tisuća funti na godinu. Niste mogli sresti čovjeka koji bi vam mogao dati pouzdanije obavijesti o tome od mene ... jer ja sam još od ranog djetinjstva povezan na osobit način s njegovom porodicom.


Elizabeth nije mogla sakriti iznenađenje. – Nije čudo, gospođice Bennet, što su vas moje riječi iznenadile pošto ste vjerojatno vidjeli kako smo se hladno jučer pozdravili. Poznajete li se vi s gospodinom Darcyjem? – Ne mogu reći da mi je drago što ga poznajem – izrekne vatreno Elizabeth. – Provela sam četiri dana u kući u kojoj je on bio, i smatram ga vrlo neugodnim. Nemam pravo govoriti svoje mišljenje – reče Wickham – je li ugodan ili nije. Neumjesno je da to ja činim. Poznam ga predugo i predobro da bih bio pravedan sudac. Ne mogu biti nepristran. No čini mi se da bi vaše mišljenje o njemu izazvalo opće čuđenje ... a možda ga ne biste ni izrazili tako snažno nigdje drugdje. Ovdje ste u krugu svoje obitelji. – Ja, vjerujte mi, ne govorim ovdje ništa što ne bih mogla reći u bilo kojoj kući u okolici, izuzevši Netherfield. Njega nimalo ne vole u Hertfordshireu. Svima je mrska njegova gordost. Nećete naći nikoga tko govori povoljno o njemu. – Ne mogu kazati da mi je žao – reče Wickham poslije kratke šutnje – što njega ili bilo koga drugog ne cijene više nego što zaslužuje, no njemu se to ne događa baš često. Ljudi su zaslijepljeni njegovim bogatstvom i ugledom ili prestrašeni njegovim ponosnim i drskim držanjem, pa ga gledaju samo u onakvu svjetlu kako on želi. – Rekla bih, iako ga nedovoljno poznam, da je zle ćudi. Wickham samo kimne. – Pitam se – reče on čim je opet dobio priliku da progovori – hoće li dugo ostati u ovom kraju. – Ne znam, ali kad sam bila u Netherfieldu, nisam ništa čula o njegovu odlasku. Nadam se da na vaše planove u vezi s pukovnijom neće utjecati njegov boravak u blizini. – A, ne! Gospodin Darcy me ne može otjerati odavde. Ako želi izbjeći susrete sa mnom, onda on mora otići. Mi nismo u neprijateljskim odnosima i uvijek mi je nelagodno kad se sretnemo, ali nemam drugih razloga što ga izbjegavam osim onih koje bih mogao objelodaniti cijelom svijetu. Ti razlozi su: dojam da je vrlo loše postupio prema meni i vrlo bolno žaljenje što je takav. Njegov otac, gospođice Bennet, pokojni gospodin Darcy, bio je jedan od najboljih ljudi na svijetu i najiskreniji prijatelj kojeg sam ikada imao, te me, kad god sam u društvu mladog gospodina Darcyja, do dna duše zabole brojne nježne uspomene. Njegovo je ponašanje prema meni bilo sramotno; ipak, vjerujem da bih mu lakše mogao oprostiti sve drugo nego činjenicu da je iznevjerio očeve nade i osramotio uspomenu na njega. Za Elizabeth je ta tema postajala sve zanimljivijom, pa ga je slušala vrlo


pozorno, ali ga iz obzirnosti nije htjela više ništa pitati. Wickham počne govoriti o općenitijim temama, o Merytonu, o susjedstvu, o društvu. Doimao se vrlo zadovoljnim svim onim što je dosad vidio. O društvu u tom kraju izrazio se vrlo pohvalno. – Nada da ću naći stalno i dobro društvo – doda on – uglavnom me i navela da stupim ovdje u vojsku. Znam da je ovaj korpus vrlo ugledan i ugodan, a moj prijatelj Denny doveo me u još veće iskušenje svojim opisom njihova sadašnjeg smještaja, te pričanjem o vrlo velikoj pažnji koju im je Meryton iskazao i o divnim poznanstvima stečenima ovdje. Meni je, priznajem, društvo potrebno. Ja sam razočaran čovjek i ne podnosim samoću. Moram imati posao i društvo. Vojnički mi život nije bio cilj, ali su ga okolnosti učinile prihvatljivim. Trebao sam postati svećenik ... školovao sam se za svećenički poziv, i već bih imao bogatu župu da je to bilo po volji gospodinu o kojem smo maloprije razgovarali. – Tako? – Da, pokojni je gospodin Darcy u svojoj oporuci odredio da budem uzet za župnika crkve čiji je on bio dobrotvor. Bio mi je kum i veoma me volio. Njegovoj ljubaznosti prema meni nije bilo granica. Htio me dobro zbrinuti i vjerovao je da je to učinio; međutim, kad se župničko mjesto ispraznilo, dobio ga je drugi. – Za ime Božje! – uzvikne Elizabeth. – Kako se to moglo dogoditi? Kako je bilo moguće da se njegova volja ne poštuje? Zašto niste potražili pravni lijek? – Oporučni uvjeti nisu bili sasvim propisno izraženi, te se nisam imao čemu nadati od zakona. Častan čovjek nije mogao sumnjati u namjeru oporučitelja, ali se gospodin Darcy pretvarao da sumnja u nju ... postupio je kao da je ta odredba u oporuci bila uvjetna preporuka i tvrdio je da sam ja izgubio svako pravo na nju svojim rasipništvom, svojom nepromišljenošću. Činjenica je da je to mjesto bilo slobodno prije dvije godine, baš kad sam ga mogao prihvatiti, ali je dodijeljeno drugome; činjenica je da nikakvom svojom krivnjom nisam zaslužio da ga izgubim. Imam vatrenu, otvorenu narav, pa sam mu, možda, katkad govorio suviše slobodno svoje mišljenje o njemu. Ničega goreg ne mogu se sjetiti. Nas dvojica se veoma razlikujemo, i on me jako mrzi. – To je sramotno! Zaslužio je javno žigosanje. – Prije ili poslije to će mu se i dogoditi ... ali neću to ja učiniti. Dokle god pamtim njegova oca, ne mogu mu se suprotstaviti niti ga raskrinkati. Elizabeth ga je poštivala zbog takvih osjećaja i činio joj se ljepšim nego ikada dok ih je izražavao. – Ipak, kakva je – zapita ona poslije kratke šutnje – mogla biti njegova pobuda? što ga je navelo da postupi tako okrutno? – Duboka, nepokolebljiva mržnja prema meni ... mržnja koju moram, htio ili


ne htio, djelomično pripisati ljubomori. Da me pokojni gospodin Darcy volio manje, njegov bi me sin lakše podnosio. No neobična ljubav njegova oca prema meni ljutila ga je još u djetinjstvu. Njegova narav nije mogla trpjeti suparništvo ... nije mogla trpjeti prednost koju sam često dobivao. – Nisam mislila da je gospodin Darcy tako loš; iako mi se nije nikad sviđao, ipak nisam mislila tako nepovoljno o njemu. Pretpostavljala sam da on prezire ljude općenito, ali nisam ni slutila da se on spušta do takve zlobne osvete, takve nepravde, takve nečovječnosti. Nakon kratkog razmišljanja ona nastavi: – Sjećam se kako se jednog dana u Netherfieldu hvalio neumoljivošću svoje mržnje i nepomirljivošću svoje naravi. Očito mu je ćud strašna. – Nerado govorim o toj temi – reče Wickham – jer teško mogu biti pravedan prema njemu. Elizabeth se duboko zamisli, zatim uzvikne: – Postupiti tako prema kumu, prijatelju, očevu ljubimcu! – Mogla je i dodati: prema mladiću poput vas, čije već lice jamči da ste dobri. Ali se zadovolji riječima: – Prema čovjeku koji mu je, vjerojatno, bio prisan drug iz djetinjstva. – Rodili smo se u istoj župi, na istom imanju; najveći dio mladosti proveli smo zajedno; živjeli smo u istoj kući, imali smo zajedničke razonode, uživali blagodati iste roditeljske brige. Moj je otac u početku pripadao pozivu kojem vaš tetak, gospodin Philips, očito čini veliku čast. Ali je napustio sve da bi bio od koristi pokojnom gospodinu Darcyju i posvetio je sve svoje vrijeme brizi oko pemberleyskog imanja. Gospodin Darcy ga je visoko cijenio. Moj otac mu je bio najprisniji i najpovjerljiviji prijatelj. Gospodin Darcy je često priznavao da mnogo duguje mom ocu zbog njegova savjesnog upravljanja imanjem. Neposredno uoči smrti mog oca, gospodin Darcy mu je dragovoljno obećao da će se pobrinuti za mene; uvjeren sam da je to učinio koliko iz ljubavi prema meni, toliko i iz zahvalnosti prema njemu. – Čudno! – uzvikne Elizabeh. – Strašno! Čudim se što mladi gospodin Darcy nije već iz pukog ponosa bio pravedan prema vama! Ako ne iz neke bolje pobude, a ono zato što je trebao biti suviše ponosan da bude nepošten ... jer ja to moram nazvati nepoštenjem. – Doista je čudno – potvrdi Wickham – jer gotovo svi njegovi postupci izviru iz ponosa; ponos mu je često bio najbolji prijatelj. On ga je približio kreposti više nego bilo kojem drugom osjećaju. No nitko od nas nije sasvim dosljedan, a u njegovu ponašanju prema meni bilo je pobuda jačih i od ponosa. – Zar ga je užasna gordost poput njegove mogla ikada potaknuti na neko dobro?


– Da. Često ga je navodila da bude velikodušan i darežljiv ... da neštedimice daje novac, da bude gostoljubiv, da pomaže svojim zakupnicima i da olakšava položaj sirotinji. To su postigli obiteljski ponos, a i sinovski ponos, jer se on veoma ponosi svojim ocem. Ne osramotiti svoju porodicu, ne izgubiti na popularnosti, ne smanjiti utjecaj pemberleyskog doma, sve je to jaka pobuda. On ima i bratski ponos koji ga, sa stanovitom bratskom ljubavlju, čini vrlo ljubaznim i pažljivim skrbnikom svoje sestre; često se može čuti kako ga ljudi smatraju vrlo brižnim i dobrim bratom. – Kakva je djevojka gospođica Darcy? On strese glavom. – Žao mi je što ne mogu reći da je ugodna. Boli me srce kad govorim nepovoljno o Darcyjevima. Ali ona previše sliči bratu ... vrlo je gorda. Kao dijete bila je srdačna i mila, i jako me voljela; a ja sam posvećivao sate i sate njezinu zabavljanju. Međutim, danas mi ne znači više ništa. Lijepa je djevojka, sada joj je petnaest ili šesnaest godina i, kao što čujem, vrlo je izobražena. Otkako joj je umro otac, dom joj je u Londonu, gdje neka dama živi s njom i brine se o njezinu školovanju i odgoju. Poslije mnogih stanki i pokušaja da razgovaraju o drugim temama, Elizabeth se nije mogla obuzdati i vratila se na prvu temu, te je rekla: – Čudim se njegovoj prisnosti s gospodinom Bingleyjem. Kako može gospodin Bingley, koji je sušta dobrota, i koji je, uvjerena sam, doista ljubazan, prijateljevali s takvim čovjekom? Kako se oni mogu slagati? Poznate li gospodina Bingleyja? – On je čovjek blage naravi, društven, drag. Zacijelo ne zna kakav je gospodin Darcy. – Vjerojatno ne zna. No gospodin Darcy se zna svidjeti kad hoće. On ne oskudijeva u sposobnostima. Može biti zabavan sugovornik ako to smatra vrijednim truda. Među onima koji su mu iole ravni po položaju, sasvim je drukčiji nego kad je među ljudima koji pripadaju nižim krugovima. Njegov ga ponos nikad ne napušta; no s bogatima je širokogrudan, pravedan, iskren, razuman, častan, možda i ugodan ako se izuzme njegov osjećaj nadmoći zbog krupnog stasa i imućnosti. Uskoro nakon toga završila se igra vista, pa su se kartaši okupili oko drugog stola i gospodin Collins je sjeo između rođakinje Elizabeth i gospođe Philips. Domaćica ga, običaja radi, upita kako je prošao u kartanju. Ne baš dobro: stalno je gubio; ali, kad je gospođa Philips počela izražavati žaljenje zbog toga, on joj napomene vrlo ozbiljno kako to nije nimalo važno, kako on smatra novac tričarijom, i zamoli je da se ne uznemiruje zbog toga. – Znam vrlo dobro, gospođo – reče on – da se čovjek, kad sjedne za kockarski stol, mora pomiriti s mogućnošću da će izgubiti ... a, na sreću, nisam u


takvim prilikama da bi mi pet šilinga značilo bilo što. Ima, bez dvojbe, mnogo ljudi koji to ne bi mogli reći, ali ja sam, zahvaljujući ledi Catherine de Bourgh, daleko od potrebe da se obazirem na sitnice. Wickham obrati pozornost Collinsu i, promatrajući ga nekoliko trenutaka, upita Elizabeth tihim glasom pozna li njezin rođak vrlo dobro porodicu de Bourgh. – Ledi Catherine de Bourgh – odgovori ona – nedavno mu je dala župu. Ne znam kako se gospodin Collins upoznao s njom, ali je ne poznaje dugo. – Vi znate, naravno, da su ledi Catherine de Bourgh i ledi Anne Darcy sestre; prema tome, ona je tetka mladom gospodinu Darcyju. – Ne, to nisam znala. Nisam znala ništa o rodbini ledi Catherine. Do jučer nisam znala ni da ona postoji. – Njezina kćerka, gospođica de Bourgh, naslijedit će vrlo veliko imanje, te se vjeruje da će ona i njezin rođak spojiti svoja dva posjeda. Na tu se obavijest Elizabeth osmjehne, jer je pomislila na jadnu gospođicu Bingley. Uzaludni su svi njezini znakovi pažnje, uzaludna je i beskorisna njezina naklonost prema njegovoj sestri, a i veličanje njega osobno, ako se on već opredijelio za drugu. – Gospodin Collins – prozbori ona – govori vrlo pohvalno o ledi Catherine i njezinoj kćeri; međutim, sudeći po nekim pojedinostima koje je ispričao o toj ledi, mislim da ga je njegova zahvalnost prema njoj kao pokroviteljici zavela i da je ona, zapravo, silovita i uobražena žena. – Vjerujem da je ona u velikoj mjeri jedno i drugo – složi se Wickham. – Nisam je vidio već godinama, ali se dobro sjećam da je nikad nisam volio i da je njezino ponašanje diktatorsko i drsko. Pročula se kao neobično mudra i oštroumna žena, ali ja sam skloniji zaključku da njezin ugled potječe djelomično od njezina visokog položaja i velikog bogatstva, djelomično od njezina autoritativnog držanja, a svemu pridonose i nećakov gordi stav da je sva njegova rodbina izvanredno razumna i razborita. Elizabeth se složi s njegovim mišljenjem. Nastavili su razgovarati na obostrano zadovoljstvo dok večera nije prekinula kartanje i omogućila i ostalim damama da uživaju u ljubaznoj pažnji gospodina Wickhama. Za vrijeme te bučne večere kod gospođe Philips nije se mogao voditi nikakav osobit razgovor, ali ga je njegovo ponašanje preporučilo svima. Sve što je rekao, rekao je dobro, i sve što je učinio, učinio je uglađeno. Elizabeth je otišla s glavom punom misli na njega. Na povratku nije mogla misliti ni o čemu drugom osim o Wickhamu i onom što joj je rekao, ali cijelim putom nije dobila priliku niti da mu ime spomene, jer Lydia i gospodin Collins nisu ni za tren zašutjeli. Lydia je neprestano govorila o lutriji, o tom koliko je uzgubila i koliko je dobila, a Collins je, opisujući uljudnost i ljubaznost


gospodina i gospođe Philips, govorio kako za njega nisu ništa gubici na vistu i stalno je ponavljao kako se boji da je previše pritijesnio svoje rođakinje; htio je kazati još štošta, ali nije uspio, jer su se kola zaustavila pred longbournskim domom.


Elizabeth je idućeg dana ispričala Jane svoj razgovor s gospodinom Wickhamom: Jane ju je saslušala iznenađeno i zabrinuto; nije mogla vjerovati da gospodin Darcy može biti tako nedostojan Bingleyjeva poštovanja; istodobno je bila takve naravi da nije mogla sumnjati u istinitost tvrdnji mladića tako privlačna izgleda kao što je gospodin Wickham. Mogućnost da je on uistinu doživio takvu neljubaznost bila je dovoljna da izazove sve njezine nježne osjećaje; stoga joj nije ostalo ništa drugo doli da misli dobro o obojici, da opravda ponašanje obojice i da sve što se ne može drukčije objasniti pripiše slučaju ili nekoj pogrešci. – Mislim – reče ona – da su obojica prevareni na neki način o kojem mi ne znamo ništa. Možda su ih neki zainteresirani ljudi krivo prikazali jednog drugom. Ukratko, ne možemo pronaći uzroke i okolnosti koji su ih mogli otuđiti i bez njihove krivnje. – Dakle, ti tako misliš! A što možeš kazati, draga moja Jane, u prilog zainteresiranim ljudima koji su, po tvom mišljenju, sve to zakuhali. Opravdaj i njih, jer ćemo inače morati misliti loše o nekomu. – Smij se koliko hoćeš, ali me smijehom ne možeš razuvjeriti. Draga moja Lizzy, pomisli samo kakav bi nitkov gospodin Darcy morao biti da je doista postupio tako prema očevu ljubimcu ... prema čovjeku o kojem se njegov otac obećao brinuti. To je nemoguće. Nitko tko ima u sebi trun čovječnosti, nitko tko cijeni svoj karakter ne bi to mogao učiniti. Zar bi njegovi prijatelji mogli biti u


takvoj zabludi o njemu? A, ne. – Mnogo mi je lakše povjerovati da je gospodin Bingley prevaren nego da je gospodin Wickham izmislio o sebi takvu priču kakvu mi je sinoć ispričao, u kojoj je, bez ikakva okolišanja, spominjao sve pojedinosti, imena i ostale činjenice. Ako nije tako, neka gospodin Darcy dokaže suprotno. Uostalom, i u očima gospodina Wickhama vidjelo se da govori istinu. – Zaista je teško. Žalosno je. Čovjek ne zna što da misli. – Oprosti. Sasvim je jasno što treba misliti u ovom slučaju. No Jane je bila uvjerena samo u jedno: da će gospodin Bingley, ako je uistinu prevaren, veoma patiti kad sve iziđe na vidjelo. Obje mlade dame pozvane su iz vrta, u kojem su vodile taj razgovor, zbog dolaska baš nekih od osoba o kojima su razgovarale. Gospodin Bingley i njegove sestre došli su ih osobno pozvati na odavno očekivani bal u Netherfieldu, predviđen za sljedeći utorak. Bingleyjeve su se sestre razveselile što opet vide svoju dragu prijateljicu ... rekle su da je prošla čitava vječnost otkad su je prošli put vidjele i nekoliko su je puta zapitale što je radila otkako su se rastale. Ostalim članovima obitelji posvetile su vrlo malu pozornost; izbjegavale su gospođu Bennet koliko god su mogle, s Elizabeth su razgovarale malo, a ostalima se nisu ni obraćale. Ne zadržavši se dugo, ustale su sa svojih stolaca tako brzo da je to iznenadilo njihova brata i odjurile su kao da jedva čekaju da pobjegnu od gostoprimstva gospođe Bennet. Sve žene u obitelji veoma su se radovale netherfieldskom balu. Gospođa Bennet je zadovoljno zaključila kako se bal održava u čast njezine najstarije kćeri i osobito joj je laskalo što ih je gospodin Bingley osobno pozvao umjesto da pošalje službenu pozivnicu. Jane je zamišljala kako će provesti sretnu večer u društvu svojih dviju prijateljica, okružena pažnjom njihova brata, a Elizabeth je zadovoljno mislila na to kako će često plesati s gospodinom Wickhamom i kako će u pogledu i držanju gospodina Darcyja vidjeti potvrdu svega. Sreća što su je predviđale Catherine i Lydia manje je ovisila o bilo kakvu pojedinačnom događaju i bilo kojoj određenoj osobi, jer ... premda su obje, kao i Elizabeth, namjeravale proplesati pola večeri s gospodinom Wickhamom ... on nije bio jedini partner kojeg su željele; uostalom ... bal je bal. Čak je i Mary uvjeravala obitelj da se ne protivi tom balu. – Dok mogu imati jutra za sebe – reče ona – to mi je dovoljno; ne smatram nikakvom žrtvom sudjelovanje pokatkad na večernjim priredbama. Društvo ima pravo na sve nas; i ja sam jedna od onih koji misle da su povremene razonode i zabave preporučljive svakomu. Elizabeth je bila tako dobre volje zbog skorog bala da je zapitala gospodina Collinsa, iako mu se inače nije bez potrebe obraćala, namjerava li prihvatiti poziv


gospodina Bingleyja i, ako to učini, smatra li umjesnim sudjelovati u balskom zabavljanju. Poprilično se iznenadila kad je čula da se on nimalo ne ustručava u tom pogledu i da se nipošto ne boji da će ga ukoriti nadbiskup ili ledi Catherine de Bourgh ako se usudi zaplesati. – Ja nikako ne mislim – istakne on – da ovakav bal, koji priređuje čestit mladić za ugledne uzvanike, može imati ikakva zla u sebi. Budući da mi nije ni na kraj pameti da ne plešem, nadam se da će me tijekom večeri sve moje lijepe rođakinje udostojiti svoje ruke i koristim se ovom prigodom da vas, gospođice Elizabeth, zamolim za prva dva plesa; nadam se da će ovo davanje prednosti vama moja rođakinja Jane pripisati pravom razlogu, a ne bilo kakvu nepoštovanju prema njoj. Elizabeth se osjeti uhvaćenom u klopku. Čvrsto je vjerovala da će baš te prve plesove otplesati s gospodinom Wickhamom, a sada će, eto, umjesto njega imati gospodina Collinsa! Nikad joj se veselje nije izjalovilo više nego sada. No tu se nije moglo ništa učiniti. Sreća gospodina Wickhama i njezina odgođena je silom prilika za dva plesa; pomirivši se sa situacijom, prihvatila je prijedlog gospodina Collinsa što je ljubaznije mogla. Još manje ju je obradovala pomisao da ta njegova kavalirska ponuda navješćuje i nešto drugo. Sada joj je prvi put sinulo da je nju odabrao među njezinim sestrama kao dostojnu da bude gospodarica hunsfordskog župnog dvora i da sudjeluje u kartanju učetvero u Rosingsu kad nema boljih gostiju. Ta se misao uskoro pretvori u uvjerenost, jer je opazila da je sve ljubazniji prema njoj i da joj sve češće laska zbog duhovitosti i živahnosti. Premda ju je više iznenadio nego zadovoljio taj učinak njezinih draži, uskoro joj je i majka zaobilazno navijestila da bi se veoma obradovala njihovu braku. Elizabeth nije na to kazala ništa, svjesna da bi njezin odgovor doveo do ozbiljne prepirke. Može se dogoditi da je gospodin Collins nikad i ne zaprosi, pa se prije toga ne isplati suvišno prepirati oko njega. Da se nisu pripremale za netherfieldski bal i govorile o njemu, najmlađe gospođice Bennet bile bi u vrlo neveselom raspoloženju, jer je od dana poziva sve do bala neprestano padala kiša, te nisu nijedanput mogle otići u Meryton. Nisu mogle vidjeti tetku ni časnike, niti doznati ikakve novosti. Čak su i ruže za balske cipele nabavile posredno. Da se nije približavao bal, čak bi i Elizabeth iznevjerilo strpljenje zbog nevremena koje ju je spriječilo da se bolje upozna s gospodinom Wickhamom. Za Kitty i Lydiju samo je ples u utorak mogao učiniti podnošljivima takav petak, subotu, nedjelju i ponedjeljak.


ok nije ušla u salon u Netherfieldu i pogledom uzalud potražila gospodina Wickhama u gomili crvenih odora okupljenih ondje, Elizabeth nije ni za tren posumnjala u njegov dolazak na bal. Uvjerenost da će ga tu vidjeti nije se pokolebala nijednim od onih sjećanja koja su je, ne bez razloga, mogla zabrinuti. Obukla se pomnjivije nego obično i pripremila se u najboljem raspoloženju za osvajanje onog što je još neosvojeno u njegovu srcu, vjerujući da se to može osvojiti tijekom jedne večeri. No sada se, najednom, rodila u njoj sumnja da su ga, za volju gospodina Darcyja, Bingleyjevi namjerno izostavili u pozivnici što su je poslali časnicima. Iako nije bilo baš tako, nepobitnu činjenicu da je on odsutan objavio je njegov prijatelj Denny, kojem se Lydia nestrpljivo obratila, i rekao im je da je Wickham morao jučer otputovati poslovno u London i da se još nije vratio, te je dodao, znakovito se osmjehnuvši: – Ne vjerujem da bi ga posao odmamio odavde baš sada da nije želio izbjeći stanovitog gospodina ovdje. Ovaj dio njegova priopćenja nije Lydia ni čula, ali ga je čula Elizabeth; i budući da ju je to uvjerilo kako Darcy nije ništa manje odgovoran za Wickhamovo izbivanje nego što bi bio da se njezina prva sumnja obistinila, njezino se negodovanje protiv njega toliko zaoštrilo tim razočaranjem da je, kad joj je on ubrzo nakon toga prišao, jedva odgovorila uljudno na njegova uglađena pitanja. Pažnja, suzdržljivost, strpljivost prema Darcyju ... uvreda su za Wickhama. Odlučivši se protiv bilo kakva razgovora s njim, okrenula se s neraspoloženjem koje nije mogla sasvim prevladati ni dok je razgovarala s gospodinom Bingleyjem, čija ju


je slijepa pristranost ljutila. Elizabeth nije bila stvorena za zlovolju; premda su sve njezine nade za tu večer propale, potištenost nije dugo potrajala. Izjadavši se Charlotti Lucas, koju nije vidjela tjedan dana, brzo je i lako prešla na smiješne osobitosti svog rođaka i tako je skrenula pozornost na njega. Međutim, prva dva plesa pokvarila su joj opet raspoloženje; bili su za nju pravo mučenje. Collins se, nezgrapan i ukočen, svaki čas ispričavao umjesto da pripazi što radi, često nije bio ni svjestan svojih pogrešnih koraka, te ju je osramotio i zadao joj sve one neugodnosti koje loš partner može prirediti tijekom dvaju plesova. Bila je i te kako sretna kad ga se riješila. Potom je plesala s nekim časnikom i imala zadovoljstvo razgovarati o Wickhamu i čuti da ga svi vole. Nakon tih se plesova vratila k Charlotti Lucas i upravo je razgovarala s njom kad joj se najednom obratio gospodin Darcy i iznenadio je toliko svojom molbom za ples da je pristala i ne znajući što čini. Poslije plesa je odmah otišao, a ona se ljutila na sebe zato što je izgubila prisutnost duha. Charlotte je pokuša utješiti: – Možda ćeš zaključiti da je vrlo simpatičan. – Sačuvaj, Bože! To bi bila najveća moguća nesreća! Smatrati simpatičnim čovjeka koji je zaslužio da ga mrzim! Ne želi mi takvo zlo! Međutim, kad se opet zaplesalo i Darcy se zaputio prema njoj kako bi zatražio njezinu ruku, Charlotte je šapatom opomene neka ne bude budala i ne dopusti da zbog svoje prolazne naklonosti prema Wickhamu ispadne neugodna u očima čovjeka koji je deset puta važniji od njega. Ne odgovorivši joj, Elizabeth zauzme mjesto među plesačima, zapanjena počašću što je tu kao partnerica gospodina Darcyja, a zapazila je istu zapanjenost i u pogledima ostalih. Neko su vrijeme plesali ne govoreći ni riječ, te je već pomislila da će oboje šutjeti za vrijeme obaju plesova i odlučila je ne prekinuti tu šutnju, ali joj iznenada sine da će za njezina partnera biti veća kazna ako ga natjera da govori, te reče neku malu napomenu o plesu. On odgovori i opet zašuti. Poslije muka od nekoliko minuta Elizabeth mu se opet obrati: – Sada je na vama red da kažete nešto, gospodine Darcy. Ja sam govorila o plesu, a vi biste trebali reći nešto o veličini dvorane ili o broju parova. On se nasmiješi i obeća joj da će reći sve ono što se očekuje od njega. – Vrlo dobro. Taj odgovor zasad zadovoljava. Možda ću uskoro uočiti da su privatni balovi mnogo ugodniji od javnih. A sada možemo opet šutjeti. – Dakle, vaše je pravilo da govorite dok plešete? – Katkad. Mora se pomalo i govoriti, znate. Bilo bi čudno kad bi se neprestano šutjelo čitavih pola sata; pa ipak, nekima bi bilo najdraže da razgovor bude takav da mogu kazati što manje. – Povodite li se vi u ovom slučaju za svojim vlastitim osjećajima ili mislite da


ugađate mojima? – I jedno, i drugo – odgovori Elizabeth vragolasto – jer sam zapazila, da imamo vrlo slične sklonosti. Oboje smo nedruštvene, šutljive naravi, neskloni razgovoru osim kad mislimo da ćemo reći nešto što će zapanjiti cijelu sobu i prenositi se s koljena na koljeno, mudro poput poslovice. – To baš ne sliči vašem karakteru, uvjeren sam – reče on. – A koliko odgovara mome, to ja ne mogu ocijeniti. Vi, očito, vjerujete da je to vjeran portret. – Ne smijem suditi o svojim vlastitim djelima. On ne odgovori; opet su šutjeli dok se nije završio ples, a onda je Darcy zapita idu li ona i sestre često u Meryton. Odgovorivši potvrdno, nije mogla odoljeti iskušenju i dodala je: – Kad ste nas onomad sreli ondje, upravo smo upoznale jednu osobu. Učinak se odmah vidio. Preko lica mu prijeđe dublja sjena oholosti, ali nije prozborio ni riječ, a Elizabeth, iako je osuđivala sebe zbog svoje slabosti, nije mogla nastaviti. Napokon reče Darcy preko volje: – Gospodin Wickham se zna tako lijepo vladati da lako stječe prijatelje, ali nije baš sigurno da ih zna i sačuvati. – Vrlo je nesretan što je izgubio vaše prijateljstvo – odgovori Elizabeth odrješito – i to na takav način da će zbog njega, vjerojatno, patiti cijelog života. Darcy ne odgovori i činilo se da Želi promijeniti temu. U tom im se trenutku približi Sir William Lucas, namjeravajući da između plesača prijeđe na drugu stranu dvorane, ali, kad je ugledao gospodina Darcyja, zastane i duboko mu se nakloni, čestitajući mu na plesu i partnerici. – Za mene je to, doista, bio vrlo velik užitak, dragi moj gospodine. Takav se izvrstan ples ne vidi često. Očito je da pripadate među prvorazredne plesače. No dopustite mi i da kažem kako vam ova lijepa partnerica potpuno priliči; nadam se da ću takvo zadovoljstvo često imati, osobito kad se zbije stanovit željeni događaj, draga moja gospođice Elizabeth (pritom pogleda njezinu sestru i Bingleyja). Koliko će čestitki tek tada biti! Ispričavam vam se, gospodine Darcy. Nećete mi reći hvala što vas sprečavam da slušate zanosne riječi ove mlade dame, čije me sjajne oči također kore. Posljednji dio ove govorancije nije Darcy gotovo ni čuo; ali je Sir Williamova natuknica o njegovu prijatelju snažno djelovala na njega, pa se vrlo ozbiljna lica zagledao u Bingleyja i Jane koji su zajedno plesali. Međutim, brzo se sabrao, okrenuo prema svojoj partnerici i kazao: – Sir William nas je prekinuo, pa sam sada zaboravio o čemu smo razgovarali. – Mislim da tada nismo ni o čemu govorili. Sir William nije mogao u ovoj dvorani naći dvije osobe koje imaju manje reći jedna drugoj. Već smo neuspješno načeli dvije ili tri teme, te više ne mogu ni zamisliti o čemu bismo još mogli


razgovarati. – Što mislite o knjigama? – zapita on smiješeći se. – Knjigama! O, ne! Uvjerena sam da ne čitamo iste knjige, ili barem ne s istim osjećajima. – Žao mi je što tako mislite; međutim, ako je tomu tako, onda nam barem neće ponestati tema za razgovor. Mogli bismo usporediti svoja različita mišljenja. – Ne ... ne mogu govoriti o knjigama u plesnoj dvorani; glava mi je ovdje puna svačega drugog. – U ovakvim ste okolnostima zaokupljeni onim što se zbiva oko vas, zar ne? – upita on sumnjičavo. – Da, uvijek – odgovori ona, i ne znajući što je rekla, jer su joj misli odlutale daleko, što je uskoro i pokazala iznenadnim riječima: – Sjećam se, gospodine Darcy, da ste jednoć kazali kako vi gotovo nikad ne opraštate, kako je vaša mržnja, kad se jednom izazove, neumoljiva. Vjerojatno pazite da se ona ne izazove. – Tako je – odgovori on čvrstim glasom. – I nikad ne dopuštate da vas zaslijepe predrasude? – Mislim da ste pogodili. – Dužnost je onih koji nikad ne mijenjaju mišljenje da nastoje prosuditi pravilno već na početku. – Smijem li pitati čemu služe ta pitanja? – Samo razjašnjenju vašeg karaktera – odgovori ona, trudeći se da se ne doima preozbiljnom. – Pokušavam ga odgonetnuti. – I, kako vam to polazi za rukom? Ona strese glavom. – Nikako. Čula sam tako različita mišljenja o vama da me to sasvim zbunilo. – Sklon sam vjerovati – odgovori on ozbiljno – da su mišljenja koja čujete o meni vrlo različita; no htio bih, gospođice Bennet, da ne ocrtavate moj karakter u sadašnjem trenu, jer ima razloga za bojazan da taj crtež ne bi povoljno govorio ni o vama, ni o meni. – Ipak, ako sad ne stvorim sliku o vašem karakteru, možda više nikad neću imati takvu priliku. – Nipošto vas ne želim omesti u vašim zadovoljstvima – prozbori on hladno. Elizabeth ne reče više ništa; završivši i drugi ples, rastadoše se šutke. Oboje su bili nezadovoljni, iako ne podjednako, jer su se u Darcyjevim prsima ugnijezdili prilično jaki osjećaji prema njoj, koji su joj brzo pribavili oprost i usmjerili sav njegov gnjev prema jednoj drugoj osobi. Ubrzo poslije njihova rastanka priđe joj gospođica Bingley i, s izrazom uljudna prezira na licu, reče joj: – Dakle, gospođice Elizabeth, čujem da ste vrlo


očarani Georgeom Wickhamom. Vaša mi je sestra pripovijedala o njemu i postavila mi tisuću pitanja; vidim da vam je taj mladić zaboravio kazati, između ostaloga, da je on sin starog Wickhama, upravitelja imanja pokojnog gospodina Darcyja. Dopustite mi da vam, kao prijateljica, preporučim da ne vjerujete sve što on veli; velika je laž da je gospodin Darcy postupio loše prema njemu; naprotiv, uvijek je bio vrlo ljubazan, premda je George Wickham postupio prema gospodinu Darcyju vrlo sramotno. Ja ne znam pojedinosti, ali znam veoma dobro da gospodin Darcy nije nimalo kriv i da mu ne može ni ime čuti. I moj brat se, iako je mislio kako nije zgodno da ga izostavi iz svoga poziva časnicima, veoma razveselio kad je čuo da se on sam uklonio. Već je njegov dolazak u ovaj kraj vrlo drzak postupak i čudim se kako se usudio učiniti nešto takvo. Žalim vas, gospođice Elizabeth, zbog ovog otkrića krivnje vašeg ljubimca, ali se zacijelo, s obzirom na njegovo podrijetlo, nije ništa bolje moglo ni očekivati. – Čini mi se da su, prema vašim riječima, njegova krivnja i njegovo podrijetlo isto – reče Elizabeth ljutilo – jer vi ga ne okrivljujete ni za što gore osim što je on sin upravitelja imanja gospodina Darcyja, a o tome me, uvjeravam vas, i sam izvijestio. – Oprostite – odvrati gospođica Bingley porugljivo se okrenuvši. – Ispričavam se što sam se umiješala; učinila sam to u dobroj namjeri. »Drska djevojko!« pomisli Elizabeth. »Grdno se varaš ako misliš da ćeš utjecati na mene takvim podlim napadom na njega. Ne vidim u tome ništa drugo osim tvoje namjerne zasljepljenosti i zlobe gospodina Darcyja.« Tada potraži stariju sestru, koja je preuzela na sebe zadatak da se raspita o tom kod Bingleyja. Jane je dočeka s tako blaženim osmijehom i tako ozarena srećom da je to očito pokazivalo koliko je zadovoljna događajima te večeri. Elizabeth odmah pročita njezine osjećaje i, u tom trenutku uznemirenosti zbog Wickhama, mržnja prema njegovim neprijateljima i sve ostalo iščeznu pred nadom da je Jane na najboljem putu k sreći. – Zanima me – reče ona smiješeći se sretno kao i sestra – što si doznala o Wickhamu. Međutim, možda si se zabavljala suviše ugodno da bi mislila na nekog trećeg; ako je tomu tako, budi uvjerena da ću ti oprostiti. – Ne – odgovori Jane – nisam ga zaboravila, ali ti ne mogu kazati ništa određeno. Gospodin Bingley ne zna cijelu njegovu prošlost i nisu mu nimalo poznate one okolnosti koje su najviše uvrijedile gospodina Darcyja, no jamči za dobro držanje, čestitost i čast svog prijatelja i potpuno je uvjeren da je gospodin Wickham zaslužio mnogo manje pažnje od gospodina Darcyja nego što je dobio; žao mi je što moram reći da, prema pričanju Bingleyja i njegove sestre, Wickham nije dobar mladić. Čini se da je bio vrlo nepromišljen i zaslužio je izgubiti Darcyjevu


naklonost. – Gospodin Bingley gotovo i ne poznaje gospodina Wickhama? – Tako je; prvi put ga je vidio onog jutra u Merytonu. – Znači, sve je podatke dobio od gospodina Darcyja. To je barem jasno. A što kaže o župi? – Ne sjeća se točno svih okolnosti, iako mu je gospodin Darcy govorio o njima više puta, no vjeruje da mu je to župničko mjesto bilo ostavljeno samo uvjetno. – Nimalo ne sumnjam u iskrenost gospodina Bingleyja – reče uzbuđeno Elizabeth – ali mi moraš oprostiti što me njegova puka mišljenja ne mogu uvjeriti. Nema dvojbe, Bingley spretno brani prijatelja, ali ja se, budući da su mu nepoznate mnoge činjenice o tim događajima, a ostale je čuo upravo od tog svog prijatelja, usuđujem o obojici misliti kao i prije. Zatim je skrenula razgovor na temu mnogo ugodniju objema i o kojoj su mislile isto. Elizabeth je oduševljeno slušala Janeine blažene, premda skromne nade u vezi s Bingleyjevom naklonošću i nastojala joj je svojim riječima što više poduprijeti samopouzdanje. Kad im je prišao gospodin Bingley, Elizabeth se povuče do gospođice Lucas, na čije pitanje kako joj se svidio posljednji partner nije gotovo ni stigla odgovoriti prije nego što im je prišao gospodin Collins i priopćio vrlo ushićeno kako je maloprije imao veliku sreću i otkrio nešto vrlo važno. – Doznao sam pukim slučajem – reče on – da je u ovoj dvorani blizak rođak moje pokroviteljice. Nehotice sam čuo kako taj gospodin osobno spominje mladoj dami, koja ima ulogu domaćice u ovoj kući, imena svoje rođakinje gospođice de Bourgh i njezine majke ledi Catherine. Kako je čudesan tijek događaja! Tko bi mislio da ću se na ovom skupu sresti, možda, s nećakom ledi Catherine de Bourgh! Vrlo sam zahvalan što se to otkriće zbilo na vrijeme za mene tako da mu mogu iskazati svoje štovanje, što ću sada i učiniti; nadam se da će mi oprostiti što to nisam učinio već prije. Moje potpuno neznanje o tom srodstvu najbolja je isprika. – Nećete se, valjda, sami predstaviti gospodinu Darcyju! – Doista hoću. Zamolit ću ga da mi oprosti što to nisam učinio prije. Ako sam dobro zaključio, on je nećak ledi Catherine. Mogu ga uvjeriti da je njezino gospodstvo bilo sasvim dobra zdravlja prije osam dana. Elizabeth ga je svojski nastojala odvratiti od te namjere; objašnjavala mu je da će gospodin Darcy njegovo obraćanje bez prethodnog predstavljanja smatrati prije drskošću nego komplimentom njegovoj tetki; govorila mu je kako ne postoji baš nikakva potreba da njih dvojica razgovaraju, a i kad bi to bilo potrebno, onda gospodinu Darcyju, kao važnijoj ličnosti, pripada pravo na upoznavanje. Dok ju je slušao, na Collinsovu se licu vidjelo da namjerava postupiti po svome, a kad je


prestala govoriti, odgovorio joj je: – Draga moja gospođice Elizabeth, imam najljepše mišljenje o vašem izvrsnom rasuđivanju o svemu što je u granicama vašeg razumijevanja; ali dopustite mi da kažem kako postoji velika razlika između utvrđenih načina ophođenja među laicima i onih koji vrijede za svećenstvo; jer je, dopustite mi da napomenem, svećenički poziv ravan po dostojanstvu najvišem rangu u državi, pod uvjetom da se pokazuje prikladna skromnost u ponašanju. Stoga mi morate dopustiti da u ovoj prigodi postupim po svojoj savjesti, koja mi nalaže da izvršim ono što smatram svojom dužnošću. Oprostite ini što se neću koristiti vašim savjetom, koji će me u svemu drugom uvijek voditi, jer u slučaju koji je pred nama smatram da sam, zahvaljujući svojoj naobrazbi i stalnom učenju, sposobniji od mlade dame kao što ste vi odlučiti što je pravilno. – Duboko joj se nakloni i ostavi je da bi se nametnuo gospodinu Darcyju, a ona je pozorno gledala kako će Darcy primiti tu njegovu nametljivost. Vrlo jasno se vidjelo da je iznenađen što mu se netko obraća na takav način. Njezin se rođak najprije pokloni svečano, a onda progovori. Premda nije mogla čuti nijednu riječ, činilo joj se kao da čuje sve i razabirala je iz pokreta njegovih usana riječi »ispričavam se«, »Hunsford« i »ledi Catherine de Bourgh«. Ljutila se što se on »otkriva« pred takvim čovjekom. Gospodin Darcy ga je gledao s neprikrivenim čuđenjem, a kad je napokon došao do riječi, odgovorio mu je s hladnom uljudnošću. Međutim, to nije pokolebalo Collinsa da opet progovori; Darcyjev je prezir, što je duže trajalo njegovo pričanje, sve više rastao, te mu se na kraju samo gotovo neprimjetno poklonio i bez riječi otišao od njega. Collins se tada vratio k Elizabeth. – Nemam razloga, vjerujte mi – prozbori on – da budem nezadovoljan prijamom. Gospodin Darcy je, čini mi se, vrlo zadovoljan pažnjom koju sam mu iskazao. Odgovorio mi je izvanredno uglađeno, te mi je i polaskao izjavom kako on toliko vjeruje u moć rasuđivanja ledi Catherine da je siguran da ona ne bi nagradila nikoga tko to ne zaslužuje. To je, uistinu, vrlo lijepa misao. Jedno s drugim, veoma mi se svidio. Kako nije bilo više ničega što bi je osobno zanimalo, Elizabeth obrati gotovo svu pozornost sestri i Bingleyju; niz ugodnih misli koje potekoše iz onoga što je zapažala učini je gotovo isto toliko sretnom kao što je bila i Jane u tom trenu. Zamišljala ju je nastanjenu u toj kući, u svoj onoj sreći koju brak iz prave ljubavi može dati; osjetila je da bi se, u takvim okolnostima, mogla potruditi da zavoli čak i obje Bingleyjeve sestre. Misli njezine majke, kao što je jasno opazila, bile su usmjerene u istom pravcu, te odluči da joj se ne približava kako ne bi čula više nego Što treba. Stoga je, kad su posjedali za večeru, smatrala zlom srećom što su se našle jedna kraj druge; veoma se razljutila kad je čula majku kako govori toj osobi (ledi Lucas) slobodno i otvoreno o svom očekivanju da se Jane uskoro uda za gospodina Bingleyja. Ta je tema oduševila gospođu Bennet, pa je neumorno


nabrajala prednosti tog braka. Činjenica da je on divan mladić, da je bogat i da živi samo pet kilometara od njih, prvi je razlog za čestitke; osim toga, lijepo je što obje sestre veoma vole Jane i žele taj brak koliko i ona. A dobro je i za njezine mlađe kćerke, jer će im dobra Janeina udaja omogućiti susrete s drugim bogatim ljudima, i na posljetku utješno je za ženu u njezinoj dobi što će svoje neudate kćerke moći prepustiti skrbi njihove sestre, tako da više neće morati ići u društvo kad joj to ne bude odgovaralo. Trebalo je i tu posljednju okolnost spomenuti kao nešto ugodno, jer je uobičajeno da se tako govori u takvim prilikama ... iako nije postojala nikakva vjerojatnost da će se gospođa Bennet ikada zadovoljiti ostankom kod kuće. Na posljetku je izrekla brojne lijepe želje da će i ledi Lucas uskoro biti isto tako sretna, premda je očito likovala vjerujući da nema nikakvih nada za to. Elizabeth je uzalud pokušavala zaustaviti bujicu majčinih riječi ili barem nagovoriti majku da svoju sreću opisuje polušapatom, jer je, na svoje veliko nezadovoljstvo, opazila da je najveći dio čuo gospodin Darcy, sjedeći im nasuprot. Majka ju je samo ukorila što je tako budalasta. – Što je gospodin Darcy meni, molim te, da bih ga se bojala? Uvjerena sam da nas nije ničime zadužio da budemo tako obzirne i ne govorimo ništa što on ne bi htio čuti. – Za ime Božje, majko, govori tiše. Čemu ti služi vrijeđanje gospodina Darcyja? Budeš li tako govorila, nećeš se nikada preporučiti njegovu prijatelju. Međutim, što god rekla, nije mogla utjecati na nju. Majka je i dalje izlagala glasno svoja stajališta. Elizabeth je svaki čas crvenjela od stida i srdžbe. Pogledavala je Darcyja i svaki ju je pogled uvjeravao u ono čega se plašila; naime, iako nije stalno gledao u njezinu majku, zaključila je da mu je pozornost usredotočena na nju. Izraz lica postupno mu se promijenio od gnjevnog prezira u smirenu i postojanu ozbiljnost. Napokon nije gospođa Bennet više imala što reći ... te se ledi Lucas, koja je već odavno zijevala zbog neprekidnog nabrajanja zadovoljstava u kojima nije bilo izgleda da će i ona sudjelovati, prepustila uživanju u hladnoj šunki i pečenoj piletini. Elizabethino se raspoloženje počne popravljati. No spokojnost ne potraje dugo, jer se, kad se završila večera, poveo razgovor o pjevanju, te je, na svoje veliko nezadovoljstvo, vidjela kako se Mary, nakon vrlo suzdržljiva nagovaranja, priprema ugoditi društvu. Elizabeth pokuša značajnim pogledima i nijemim molbama spriječiti tu nepromišljenu susretljivost ... ali uzalud; Mary se nije obazirala na njezine opomene; očarala ju je takva prilika da pokaže svoje sposobnosti, te je zapjevala. Elizabeth ju je netremice gledala, osjećajući se mučno, i slušala je njezino pjevanje nekoliko kitica, nestrpljivo želeći da se to što prije završi. No i tu se razočarala; jer Mary je, čuvši uz izjave zahvalnosti i poneku


želju da im još jednom priušti takvo zadovoljstvo, nakon stanke od pola minute zapjevala drugu pjesmu. Maryne sposobnosti nisu bile pogodne za takvu priredbu; glas joj je bio slab, a način izvođenja izvještačen. Elizabeth je cijelo vrijeme patila. Pogleda Jane da vidi kako ona to podnosi, no Jane je sasvim mirno razgovarala s Bingleyjem. Pogleda Bingleyjeve dvije sestre i zapazi da daju jedna drugoj porugljive znakove, zatim skrene oči prema Darcyju koji je i dalje bio nedokučivo ozbiljan. Pogleda oca kako bi ga zamolila da se umiješa i spriječi Mary da pjeva cijelu noć. On shvati njezin mig i, kad je Mary završila drugu pjesmu, reče glasno: – Ovo je bilo izvanredno, dijete moje. Zabavljala si nas dovoljno dugo. Dopusti i drugim mladim damama da se pokažu. Mary se, iako je hinila da ne čuje, prilično zbuni, a Elizabeth se, žaleći nju, a ne baš zadovoljna ni očevim riječima, uplaši da njezina zabrinutost nije donijela nikakvu korist. Nazočni počnu moliti druge osobe da izvedu nešto. – Kad bih ja – prozbori Collins – bio tako sretan da znam pjevati, zaista bih s velikim zadovoljstvom zabavio društvo nekom pjesmom, jer smatram glazbu vrlo nevinom razonodom i sasvim spojivom sa svećeničkim pozivom. No ne namjeravam tvrditi kako je opravdano posvećivati previše svog vremena muzici, jer i štošta drugo zaslužuje našu pozornost. Svaki župnik ima mnogo posla. Prije svega, mora odrediti takve crkvene doprinose da to bude korisno za njega, a ne bude uvredljivo za njegova pokrovitelja. Mora pisati svoje propovijedi; a vrijeme koje mu ostaje upravo je dovoljno za njegove župničke dužnosti, te za održavanje i poboljšavanje njegova doma, koji mora urediti tako da bude što udobniji. Osim toga, mislim da nije nevažno da bude obziran i miroljubiv prema svakomu, a osobito prema onima koji su mu pribavili položaj. Tih ga dužnosti ne mogu osloboditi niti bih mogao lijepo misliti o čovjeku koji bi propustio priliku da iskaže poštovanje rođaku pokroviteljeve obitelji. – Naklonivši se gospodinu Darcyju, on završi govor koji je održao tako glasno da ga je čulo pola sobe. Neki su zbunjeno gledali, neki su se smješkali, no nitko se nije zabavio bolje od Benneta, dok je njegova žena ozbiljno hvalila Collinsa zato što je govorio tako pametno i polušapatom je priopćila ledi Lucas da je on izvanredno pametan i dobar mladić. Elizabeth se činilo da članovi njezine obitelji, čak i da su se dogovorili da se te večeri pokažu u pravoj boji, nisu mogli odigrati svoje uloge poletnije i uspješnije. Smatrala je sretnom okolnosti za gospodina Bingleyja i svoju sestru što je dio te razmetljivosti promaknuo njegovoj pozornosti i što njegovi osjećaji nisu bili takvi da bi mu osobito smetale budalaštine koje je jamačno čuo. Međutim, loše je što su njegove obje sestre i gospodin Darcy imali priliku podsmjehivati se njezinoj rodbini, te nije znala što je nepodnošljivije: nijemi prezir toga gospodina ili drski osmijesi tih dama.


Ostatak večeri donio joj je malo zabave. Dosađivao joj je Collins ne odvajajući se od nje; premda je nije mogao nagovoriti da ponovno zapleše s njim, onemogućio joj je da pleše s drugima. Uzalud ga je molila da pleše s nekom drugom i nudila mu je da ga predstavi kojoj god hoće dami u dvorani. Rekao joj je da je potpuno ravnodušan prema plesu i da mu je glavni cilj da joj se preporuči nježnom pažnjom prema njoj, te je stoga odlučio ostati cijelu večer pokraj nje. Takva se zamisao nije mogla pobijati. Situaciju joj je olakšavala jedino njezina prijateljica, gospođica Lucas, prilazeći im često i preuzimajući dobroćudno na sebe razgovor s Collinsom. No, barem je bila pošteđena Darcyjeve pozornosti, njoj neugodne. Iako je često stajao blizu nje, sasvim slobodan, nije joj se nijednom približio dovoljno za razgovor. Vjerovala je da je to posljedica njezinih natuknica o gospodinu Wickhamu, pa ju je to veselilo. Longbournska se skupina, od svih gostiju, posljednja pripremila za odlazak, a zbog smicalice gospođe Bennet morali su čekati svoja kola još četvrt sata pošto su već svi ostali otišli; tako su imali priliku vidjeti koliko ih se neki članovi domaćinove obitelji žele što prije riješiti. Gospođa Hurst i njezina sestra nisu gotovo ni otvorile usta, osim kad su se žalile na umor, i očito su nestrpljivo čekale da što prije odu iz kude gosti. Odbile su sve pokušaje gospođe Bennet da se zapodjene razgovor i tako su unijele mrtvilo u cijelo društvo, koje nisu nimalo oživili dugački govori gospodina Collinsa dok je čestitao gospodinu Bingleyju i njegovim sestrama na otmjenosti njihove zabave te na gostoprimstvu i uljudnosti što su ih pokazali u ophođenju prema gostima. Darcy ne reče ništa. Gospodin Bennet je također šutio i uživao u tom prizoru. Gospodin Bingley i Jane stajali su malo podalje od ostalih i razgovarali. Elizabeth je uporno šutjela kao i gospođa Hurst i gospođica Bingley, a čak je i Lydia bila preumorna da bi govorila išta osim što bi pokatkad uzviknula »uh, kako sam umorna« i široko bi zijevnula. Kad je napokon kucnuo čas da se oproste, gospođa Bennet uljudno, ali i nametljivo izrazi svoju nadu da će uskoro vidjeti cijelu obitelj u Longbournu; posebno se obrati gospodinu Bingleyju i reče mu da će ih on usrećiti ako im dođe, kad god hoće, na večeru, ne čekajući službeni poziv. Bingley je bio sav sretan i zahvalan, te je rado obećao da će iskoristiti prvu prigodu za posjet čim se vrati iz Londona, kamo mora otputovati sutra nakratko. Vrlo zadovoljna, gospođa Bennet je, dok je odlazila iz kuće, zaneseno vjerovala da će joj kćerka, iako je potrebno stanovito vrijeme za sve nužne pripreme, za nabavu novih kočija i svadbene odjeće, svakako postati gospodaricom netherfieldskog doma za tri ili četiri mjeseca. Isto tako uvjereno i sa znatnim, premda ne baš podjednakim zadovoljstvom, mislila je da će se njezina


druga kćerka udati za gospodina Collinsa. Elizabeth joj je najmanje prirasla srcu od sve djece; premda su momak i njegov položaj bili dovoljno dobri za Elizabeth, njihova je vrijednost potamnjela u usporedbi s vrijednošću gospodina Bingleyja i netherfieldskog doma.


Sutradan se u Longbournu odigrala jedna nova scena. Gospodin Collins se službeno izjasnio. Odlučivši to učiniti što prije, jer mu je dopust istjecao već u subotu, i ne osjećajući nikakvu nesigurnost, nije oklijevao ni za trenutak, već je vrlo svrhovito odlučio srediti sve sukladno postupku koji je smatrao obvezatnim. Zatekavši odmah poslije doručka gospođu Bennet, Elizabeth i jednu od mlađih kćerki kako sjede zajedno, on se obrati majci sljedećim riječima: – Mogu li se nadati, gospođo, da ćete upotrijebiti svoj utjecaj kod svoje lijepe kćeri Elizabeth u moju korist, kad zamolim za čast da razgovaram nasamo s njom jutros? Prije nego što je Elizabeth mogla bilo što učiniti osim što je pocrvenjela od iznenađenja, gospođa Bennet brzo odgovori: – O! Da, naravno. Uvjerena sam da će Lizzy biti vrlo sretna ... uvjerena sam da se neće nimalo protiviti. Hajde, Kitty, potrebna si mi na gornjem katu. Pokupivši svoj ručni rad, gospođa Bennet žurno krene, ali joj Elizabeth dovikne: – Draga majko, nemoj ići. Molim te da ne ideš. Ispričavam se gospodinu Collinsu. Zacijelo mi nema kazati ništa što drugi ne bi smjeli čuti. Radije ću ja otići. – Ne, ne, koješta, Lizzy. Želim da ostaneš gdje si. – Zaključivši iz Elizabethina ljutog i zbunjenog izraza na licu da ona uistinu kani pobjeći, gospođa Bennet doda: – Lizzy, naređujem ti da ostaneš i saslušaš gospodina Collinsa. Elizabeth se nije htjela usprotiviti majčinoj zapovijedi; čim je malo razmislila, uvidjela je kako je najpametnije da to prebrodi što prije i što tiše, te je opet sjela i,


marljivo vezući, pokušala prikriti svoje osjećaje u kojima su se pomiješali tjeskoba i podsmijeh. Čim su gospođa Bennet i Kitty otišle, gospodin Collins započne: – Vjerujte mi, draga moja gospođice Elizabeth, da vam vaša skromnost nipošto ne šteti, već samo pridonosi vašim ostalim divnim osobinama. Svakako biste mi se sviđali manje da se niste malo nećkali; no znajte da ja za ovaj razgovor imam dopuštenje vaše cijenjene majke. Nije moguće da ne znate cilj ovog sastanka, iako vas vaša prirođena smjernost navodi da se pretvarate; moja pažnja prema vama bila je previše uočljiva da bi se mogla pogrešno protumačiti. Gotovo odmah kad sam došao u ovu kuću, odabrao sam vas kao svoju suputnicu kroz život. Međutim, prije nego što me svladaju osjećaji u vezi s ovim, možda je preporučljivo da iznesem svoje razloge za ženidbu, a i zašto sam došao u Hertfordshire da baš tu izaberem sebi ženu. Pomisao da bi gospodina Collinsa, svečano sabranog, mogli svladati osjećaji, umalo natjera Elizabeth na smijeh, te nije mogla iskoristiti kratku stanku u njegovoj govoranciji da bi ga pokušala zaustaviti. On nastavi: – Moji razlozi za ženidbu su, prvo, što mislim da je umjesno za svakog svećenika koji lijepo živi (kao ja) da dade primjer bračnog života u svojoj župi; drugo, uvjeren sam da će to veoma pridonijeti mojoj sreći i, treće ... što sam možda trebao spomenuti već prije ... to mi je posebno savjetovala i preporučila ledi koju imam čast nazivati svojom pokroviteljicom. Dvaput mi je izvoljela kazati svoje mišljenje (i to netraženo!) o toj temi, i baš u subotu uvečer ... uoči mog odlaska u Hunsford, za vrijeme stanke pri kartanju, dok je gospođa Jenkinson namještala podnožak gospođici de Bourgh ... rekla mi je: »Gospodine Collinse, vi se morate oženiti. Svećenik poput vas mora se oženiti. Odaberite dobro, odaberite pravu damu mene radi, a vas radi neka to bude vrijedna, korisna osoba, nenavikla na raskoš, već sposobna da malu svotu rasporedi tako da dugo traje. To je moj savjet. Nađite takvu ženu čim budete mogli, dovedite je u Hunsford i ja ću je posjetiti.« Dopustite mi da uzgred spomenem, lijepa moja rođakinjo, kako ne smatram da su pažnja i ljubaznost ledi Catherine de Bourgh među najmanjim prednostima koje mogu ponuditi. Vidjet ćete da njezino ponašanje premašuje moju sposobnost opisivanja, a vaša će joj se duhovitost i živahnost, vjerujem, svakako svidjeti, pogotovo ako se ublaže šutnjom i poštovanjem koje njezin visoki položaj neizbježno zahtijeva. Eto, toliko o mojoj namjeri da se oženim; hoću još kazati zašto je moja želja usmjerena prema Longbournu umjesto prema mom vlastitom susjedstvu, gdje, uvjeravam vas, ima podosta privlačnih djevojaka. Činjenica je da ja, zato što ću naslijediti ovo imanje poslije smrti vašeg poštovanog oca (koji može živjeti još mnogo godina), nisam mogao biti zadovoljan sve dok nisam odlučio izabrati za ženu jednu od njegovih kćerki kako bi njihov gubitak bio što manji kad se dogodi tužni događaj ... koji se,


kao što sam već istaknuo, možda neće zbiti još mnogo godina. To je bila moja pobuda, moja lijepa rođakinjo, i laskam sebi da me ona neće omalovažiti u vašim očima. A sad mi ne ostaje ništa drugo doli da vas uvjerim najvatrenijim riječima u žestinu svoje ljubavi. Prema mirazu sam sasvim ravnodušan i neću postaviti nikakav zahtjev u tom smislu vašem ocu, jer sam potpuno svjestan da je neostvariv i da je sve na što ćete ikad imati pravo tisuću funti s kamatom od četiri posto, a i tu ćete svotu dobiti tek nakon majčine smrti. Stoga ću o tom šutjeti i možete biti uvjereni da nikada neće prijeći preko mojih usana grub prijekor kad budemo u braku. Svakako ga je morala prekinuti. – Previše žurite, gospodine – uzvikne ona. – Zaboravljate da vam nisam dala nikakav odgovor. Dopustite mi da to učinim bez odgađanja. Primite moju zahvalnost na laskavoj pažnji koju ste mi iskazali. Potpuno sam svjesna časti koju mi činite svojom ponudom, ali je moram odbiti. – Poznato mi je – odgovori gospodin Collins, odmahnuvši rukom – da djevojka obično odbije mladića kad je on prvi put zaprosi, iako se u duši želi udati za njega, i da katkad to odbijanje ponovi i drugi, pa čak i treći put. Stoga nisam nimalo obeshrabren onim što ste sad rekli i nadam se da ću vas uskoro odvesti pred oltar. – Gospodine – uzvikne Elizabeth – nakon onog što sam izjavila, vaša je nada doista čudnovata. Uvjeravam vas da ja nisam jedna od onih djevojaka (ako takve djevojke i postoje) koje stavljaju sreću na kocku tako što čekaju da budu zaprošene i po drugi put. Moje odbijanje je sasvim ozbiljno. Vi mene ne biste mogli učiniti sretnom, a ja sam posljednja žena na svijetu koja bi vas usrećila. Da, kad bi me vaša prijateljica ledi Catherine poznala, smatrala bi me u svakom pogledu nepogodnom za takvu ulogu. – Hm, kad bi bilo sigurno da bi ledi Catherine tako mislila ... – prozbori vrlo ozbiljno Collins – ali ne mogu zamisliti da se vi ne biste svidjeli njezinu gospodstvu. Možete biti uvjereni da ću joj, kad budem imao čast da je opet vidim, govoriti o vašoj skromnosti, štedljivosti i ostalim lijepim svojstvima. – Ozbiljno vam velim, gospodine Collinse, sve te hvale bit će suvišne. Morate mi dopustiti da sama prosuđujem i budite tako ljubazni te mi vjerujte ono što kažem. Želim vam da budete vrlo sretni i vrlo bogati, a odbijanjem vaše ponude činim sve što mogu da se ne dogodi suprotno od toga. Svojom ste ponudom, vjerojatno, zadovoljili svoje obzirne osjećaje prema mojoj obitelji, pa možete, bez ikakva grizodušja, uzeti longboumsko imanje čim vam pripadne. To se, dakle, može smatrati konačno riješenim. – Govoreći to, ona ustane kako bi izišla iz sobe, ali joj se Collins obrati ovako: – Kad vam sljedeći put budem imao čast govoriti o tome, nadam se da ću dobiti povoljniji odgovor od ovoga koji ste mi


sada dali. Daleko sam od toga da vas sad okrivim za okrutnost, jer znam da je uobičajeno za vaš spol da se muškarac odbije pri prvoj prosidbi; možda ste vi čak i sada ohrabrili moje snubljenje koliko vam dopušta vaša ženska tankoćutnost. – Vi me, gospodine Collinse – uzvikne Elizabeth prilično ljutilo – doista zapanjujete. Ako vam ono što sam dosad rekla sliči nekakvu ohrabrenju, onda ne znam kako da vam uvjerljivo izreknem svoje odbijanje. – Ipak laskam sebi, draga moja rođakinjo, da vaše odbijanje nije iskreno. Moji su razlozi za takvo mišljenje ukratko ovi: ne mislim da je moja ruka nedostojna da je vi primite ili da dom i život koji vam nudim nisu vrlo poželjni. Moj položaj u životu, moje veze s porodicom de Bourgh i moje srodstvo s vašom obitelji svakako su okolnosti koje mi idu i te kako u prilog; osim toga, ne smijete zanemariti činjenicu da nije, unatoč vašim mnogostrukim lijepim osobinama, nimalo sigurno da će vas ikada zaprositi netko drugi. Vaš miraz je, na žalost, tako malen da će, po svoj prilici, poništiti učinak vaše ljepote i dopadljivosti. Stoga moram zaključiti da vaše odbijanje nije ozbiljno ... ja ga pripisujem vašoj želji da moju ljubav povećate neizvjesnošću, u skladu s uobičajenim postupcima otmjenih dama. – Uvjeravam vas, gospodine, da mi nije nimalo stalo do takve otmjenosti koja se sastoji u mučenju čestitog čovjeka. Više biste mi polaskali vjerovanjem da sam iskrena. Zahvaljujem vam na časti koju ste mi učinili svojom prosidbom, ali je ne mogu prihvatiti. Zabranjuju mi to svi moji osjećaji. Mogu li uopće govoriti jasnije? Nemojte me sada smatrati otmjenom damom koja vas hoće mučiti, nego razumnim bićem koje govori istinu iz dubine srca. – Uvijek ste dražesni! – uzvikne on, oduševljeno i zbunjeno. – Ipak vjerujem da nećete odbiti moju prosidbu kad je izričito odobre oba vaša časna roditelja. Na takvo uporno samozavaravanje nije htjela Elizabeth odgovoriti, već je odmah izišla šutke; čvrsto je odlučila, ako on nastavi tumačiti njezino odbijanje kao laskavo ohrabrenje, obratiti se ocu, čiji bi niječni odgovor bio presudan i čije se ponašanje barem ne bi moglo pogrešno protumačiti kao prenemaganje i koketiranje otmjene dame.


Gospodin Collins nije bio dugo prepušten nijemom razmišljanju o svojoj uspješnoj ljubavi, jer je gospođa Bennet, dokoličeći u predsoblju i čekajući kraj njihova razgovora ... čim je Elizabeth otvorila vrata te brzim koracima prošla mimo nje i zaputila se uz stube ... ušla u blagovaonicu i toplim riječima čestitala njemu i sebi na sreći što će uskoro postati još bliži rod. Collins je, zadovoljan kao i ona, primio te čestitke i uzvratio na njih, a zatim je počeo potanko pričati o razgovoru čijim je ishodom, prema svom mišljenju, trebao biti potpuno zadovoljan, jer rođakinjino ustrajno odbijanje izvire, naravno, iz njezine stidljive skromnosti i istinske istančanosti njezina karaktera. Međutim, ta vijest uznemiri gospođu Bennet. Bilo bi joj drago da je mogla vjerovati kao on da ga je njezina kći htjela odbijanjem prosidbe samo ohrabriti, ali nije mislila tako, pa mu je to i rekla. – No možete se pouzdati u mene, gospodine Collinse – doda ona – da ću urazumiti Lizzy. Odmah ću porazgovarati s njom o tom. Ona je vrlo tvrdoglava, budalasta djevojka, i ne zna što je najbolje za nju, ali ja ću je natjerati da to shvati. – Oprostite što vas prekidam, gospođo – uzvikne Collins – ali, ako je doista tvrdoglava i budalasta, ne znam bi li bila dobra žena za čovjeka na mom položaju, koji, dabome, očekuje sreću u braku. Stoga, ako zaista uporno odbija moju prosidbu, možda je bolje ne siliti je na pristanak, jer ne bi, ako ima takvu nezgodnu narav, mogla osobito pridonijeti mojoj sreći. – Gospodine, sasvim ste me pogrešno razumjeli – reče gospođa Bennet


uzbunjeno. – Lizzy je tvrdoglava samo u ovakvim situacijama. U svemu ostalom nema dobroćudnije djevojke od nje. Idem odmah k mužu, pa ćemo to brzo riješiti s njom. Ne davši mu vremena za odgovor, ona odjuri k mužu i, čim je ušla u knjižnicu, dovikne mu: – Oh, Bennete, potreban si nam odmah; svi smo zbunjeni. Moraš otići k Lizzy i nagovoriti je na udaju za gospodina Collinsa, jer ona veli da ga neće; ako se ne požuriš, on će se predomisliti, pa više neće ni on htjeti nju. Bennet podigne oči s knjige kad je ušla i zagleda joj se u lice s mirnom bezbrižnošću koju ni njezino priopćenje nije moglo poremetiti. – Ne razumijem te – prozbori on kad je završila svoj govor. – O čemu ti to govoriš? – O gospodinu Collinsu i Lizzy. Ona izjavljuje da neće gospodina Collinsa, pa i on sada počinje govoriti da neće nju. – I što bih ja tu trebao učiniti? Čini mi se da tu nema nikakvih nada. – Porazgovaraj osobno s Lizzy. Kaži joj da zahtijevaš da se uda za njega. – Neka dođe. Čut će moje mišljenje. Gospođa Bennet zazvoni, te je Elizabeth bila pozvana u knjižnicu. – Dođi ovamo, dijete – reče joj otac kad se pojavila. – Zovem te zbog nečeg važnog. Koliko čujem, gospodin Collins ti je ponudio brak. Je li to istina? – Elizabeth odgovori potvrdno. – Dobro. Ti si tu ponudu odbila? – Jesam, oče. – Dobro. Sada stižemo do bitnog. Tvoja majka zahtijeva da prihvatiš tu ponudu. Nije li tako, ženo? – Jest. Ili je više nikad neću ni pogledati. – Pred tobom je težak izbor, Elizabeth. Od danas ćeš postati tuđinkom za jednog od svojih roditelja. Tvoja te majka neće više nikada ni pogledati ako se ne udaš za gospodina Collinsa, a ja te više nikad neću pogledati ako se udaš za njega. Elizabeth nije mogla da se ne nasmiješi takvu zaključku poslije onakva početka, ali se gospođa Bennet, dosad uvjerena da muž gleda na to onako kako ona želi, grdno razočarala. – Što hoćeš kazati time, Bennete? Obećao si mi da ćeš zahtijevati da se uda za njega. – Draga moja – reče joj muž – moram te zamoliti za dvije male ljubaznosti. Prvo, dopusti mi da slobodno rasuđujem o tom problemu i, drugo, želim što prije biti sam u ovoj knjižnici. Iako se razočarala u mužu, gospođa Bennet još nije odustajala. Neprestano je govorila Elizabeth; čas ju je nagovarala lijepim riječima, čas joj je prijetila. Pokušala je pridobiti Jane za svoje stajalište; no Jane je blago, ali odlučno odbila da


se miješa u to, a Elizabeth je odbijala njezine napade katkad vrlo ozbiljno, katkad šaljivo i veselo. Međutim, iako joj se držanje mijenjalo, nepokolebljivost je ostajala ista. Collins je za to vrijeme razmišljao u samoći o onom što se zbilo. Predobro je mislio o sebi da bi mogao shvatiti pobude iz kojih ga je rođakinja odbila; jedino mu je ponos bio uvrijeđen i nije patio ni iz kakva drugog razloga. Njegova naklonost prema njoj bila je samo plod mašte. I puka pomisao da će je majka izgrditi bila mu je dovoljna utjeha. U tim trenucima obiteljske pomutnje, došla je k Bennetovima provesti dan Charlotte Lucas. U predvorju ju je dočekala Lydia, pritrčala joj odmah i prozborila polušapatom: – Drago mi je što ste došli, ovdje je vrlo uzbudljivo! Zamislite što se dogodilo jutros: gospodin Collins je zaprosio Lizzy, a ona ga neće. Charlotte nije gotovo ni stigla pokazati iznenađenje kadli im se pridružila Kitty, koja je htjela priopćiti istu novost; a čim su ušle u blagovaonicu za doručkovanje, gdje je gospođa Bennet bila sama, i ona je počela odmah govoriti o tom; tražila je od gospođice Lucas da suosjeća s njom i molila ju je da nagovori svoju prijateljicu Lizzy da se pokori željama cijele obitelji. – Molim vas, učinite to, draga moja prijateljice Lucas – doda ona tužno – jer nitko nije na mojoj strani, nitko se ne slaže sa mnom; okrutno se postupa prema meni, nitko ne žali moje jadne živce. Charlotte je bila pošteđena odgovora Janeinim i Elizabethinim ulaskom. – A, evo je – nastavi gospođa Bennet – doima se sasvim ravnodušno i nije ju briga za nas kao za lanjski snijeg; najvažnije joj je da provede svoju volju. No reći ću ti nešto, Lizzy, ako zabiješ sebi u glavu da ovako odbijaš svaku prosidbu, nikad nećeš naći muža, a ja uistinu ne znam tko će te uzdržavati kad ti umre otac. Ja te neću moći hraniti. Evo, opomenula sam te. Među nama je od danas gotovo. Rekla sam ti u knjižnici, znaš, da više nikad neću razgovarati s tobom, i vidjet ćeš da ću održati riječ. Nije mi nikakvo zadovoljstvo razgovarati s neposlušnom djecom. Doduše, ne nalazim mnogo zadovoljstva ni u razgovoru s drugima. Oni koji pate, kao ja, od živčanih bolesti nisu baš skloni razgovoru. Nitko ne zna koliko trpim! No uvijek je tako. One koji se ne žale nitko ne sažalijeva. Njezine su kćeri šutke slušale taj izljev, svjesne da bi svaki pokušaj da je razuvjere ili utješe samo povećao njezinu srdžbu. Stoga je neometano nastavila govoriti dok im se nije pridružio Collins, koji je ušao držeći se svečanije nego inače. Čim ga je spazila, ona reče djevojkama: – Sada tražim od svih vas da šutite i da pustite mene i gospodina Collinsa da malo porazgovaramo. Elizabeth tiho izađe iz sobe, Jane i Kitty odu za njom, ali Lydia ostane kako bi čula što više. Charlottu zadrži najprije uglađenost gospodina Collinsa, koji se vrlo


potanko raspitivao o njoj i njezinima, a zatim radoznalost, te je otišla do prozora i hinila da ne sluša. Gospođa Bennet započne žalosnim glasom željeni razgovor: – Oh, gospodine Collinse! – Draga moja gospođo – odgovori on – o tome trebamo zauvijek šutjeti. Nije mi ni na kraj pameti – nastavi glasom u kojem se odrazilo nezadovoljstvo – da negodujem protiv ponašanja vaše kćeri. Pomirenost s neizbježnim zlom dužnost je svih nas; a osobito je to dužnost mladića koji je imao takvu sreću kao ja da je rano dobio dobru župu; nadam se da sam se potpuno pomirio sa sudbinom. Možda sam se utoliko lakše pomirio zato što sam posumnjao da bih bio zaista sretan ako bi me moja lijepa rođakinja udostojila svoje ruke, jer sam mnogo puta zapazio da pomirenost sa sudbinom nije nikad tako savršena kao kad uskraćeno blaženstvo počne pomalo gubiti svoju vrijednost u našim očima. Nadam se, draga moja gospođo, da nećete zaključiti kako pokazujem bilo kakvo nepoštovanje prema vašoj obitelji time što povlačim svoju ponudu vašoj kćeri, iako nisam iskazao pažnju vama i gospodinu Bennetu svojom molbom da upotrijebite svoj roditeljski autoritet u moju korist. Mojem se ponašanju, bojim se, može zamjeriti to što sam odbijanje primio s usana vaše kćeri, a ne s vaših. Ali svi griješimo. Ja sam doista imao dobre namjere u svemu tom. Cilj mi je bio da pribavim sebi milu družicu, imajući pritom na umu interese cijele vaše obitelji; a ako je moj postupak bilo čime zaslužio osudu, molim vas da mi oprostite.


Rasprava o Collinsovoj prosidbi bližila se sada kraju i Elizabeth je patila samo zbog nelagodnih osjećaja, neizbježnih u takvim okolnostima, i pokatkad zbog majčinih jetkih predbacivanja. A što se tiče Collinsa, on nije svoje osjećaje pokazivao zbunjenošću, potištenošću i pokušajima da izbjegne Elizabeth, nego ukočenim držanjem i srditom šutnjom. Nije joj se gotovo uopće obraćao, a svoje ustrajne znakove pažnje, koje je vrlo svjesno iskazivao, prenio je za ostatak dana na gospođicu Lucas, čija je uljudna pripravnost da ga sluša bila dobrodošlo olakšanje svima njima, a osobito njezinoj prijateljici. Sutrašnji dan nije gospođi Bennet smanjio ni neraspoloženost, ni bolešljivost. Collins je i dalje bio u istom stanju srditog ponosa. Elizabeth se nadala da će njegova srdžba možda skratiti njegov posjet, ali to očito nije nimalo utjecalo na njegov plan. Od početka se znalo da će otputovati u subotu, pa će do subote i ostati. Poslije doručka su djevojke otišle u Meryton kako bi pitale je li se vratio gospodin Wickham i izrazile žaljenje što nije bio na balu u Netherfieldu. Prišao im je kad su ulazile u grad i pratio ih do kuće njihove tetke, gdje se o njegovu žaljenju i nezadovoljstvu sviju raspredalo u tančine. No Elizabeth je priznao da je sam odlučio izbivati u doba bala. – Kad se približilo vrijeme bala – rekao je on – zaključio sam kako je bolje da se ne sretnem s gospodinom Darcyjem, jer biti u istoj sobi, u istom društvu s njim


nekoliko sati, bilo bi mi nepodnošljivo i iz toga bi se mogle izroditi neugodne scene i za druge, a ne samo za mene. Zdušno je pohvalila tu njegovu suzdržanost. Imali su dovoljno prilika za iscrpnu diskusiju o svemu tome i za uglađeno međusobno hvaljenje, jer su Wickham i još jedan časnik pratili djevojke do Longbourna, a za vrijeme te šetnje on je bio ponajčešće kraj nje. To što ih je pratio imalo je dvostruku vrijednost: osjećala je da on to čini zbog nje, a ujedno je dobila zgodnu priliku da ga predstavi ocu i majci. Uskoro nakon njihova povratka, najstarija gospođica Bennet primila je pismo iz Netherfielda i odmah ga otvorila. U omotnici je bio list fina, glatka papira, ispisan lijepim i čitkim ženskim rukopisom. Elizabeth uoči kako se sestri mijenja izraz lica dok čita i kako zastaje napeto na nekim mjestima. No Jane se brzo sabere, spremi pismo i pokuša sudjelovati u razgovoru na svoj uobičajeni veseli način. Elizabeth se toliko zabrinula da joj je to odvratilo pozornost čak i od Wickhama. Čim su on i njegov prijatelj otišli, Jane je pogledom pozove na gornji kat. Kad su ušle u svoju sobu, ona izvadi pismo i reče: – Ovo je od Caroline Bingley; sadržaj me veoma iznenadio. U ovom su trenutku već svi napustili Netherfield i putuju u London ... i ne namjeravaju se više vratiti ovamo. Čut ćeš što kaže. Tada pročita na glas prvu rečenicu, koja je sadržavala obavijest da su odlučile odmah otputovati za bratom u London i da tog dana namjeravaju večerati u Ulici Grosvenor, gdje gospodin Hurst ima kuću. Zatim su slijedile ove riječi: »Ne mogu kazati da žalim zbog ičega što ostavljam u Hertfordshireu osim Vašeg društva, moja najdraža prijateljice; no nadajmo se da ćemo jednom u budućnosti opet, i to često, uživati u onom divnom drugovanju na koje smo nas dvije navikle i da će se u međuvremenu bol rastanka ublažiti čestim i vrlo iskrenim dopisivanjem. U tome se oslanjam na Vas.«

Te izvještačene izraze sasluša Elizabeth sa svom neosjetljivošću nevjerice; iako se začudila iznenadnosti njihova odlaska, nije vidjela u tome ništa za ozbiljno žaljenje; nije bilo razloga za pretpostavku da će Bingleyja njihov odlazak iz Netherfielda spriječiti da boravi ondje; a što se tiče gubitka njihova društva, vjerovala je da će Jane brzo prestati i da misli na nj, jer će uživati u Bingleyjevu društvu. – Šteta je – progovori Elizabeth poslije kratke šutnje – što ih nisi mogla vidjeti prije njihova odlaska. Međutim, zar se ne možemo nadati da će vrijeme buduće sreće, koje gospođica Bingley radosno očekuje, doći ranije nego što ona misli i da ćete ono divno drugovanje, u kojem ste uživale kao prijateljice, obnoviti s


još većim zadovoljstvom kao snaha i zaova. – Caroline izričito veli da se nitko od njih neće vraćati ove zime u Hertfordshire. Pročitat ću ti to. »Kad nas je moj brat jučer napustio, mislio je da će posao zbog kojeg odlazi u London moći završiti za tri-četiri dana. No, budući da znamo da je to nemoguće i istodobno smo uvjerene da se Charles, kad jednom dođe u London, više neće žuriti da ga napusti, odlučile smo i mi otići tamo da ne bi morao svoje slobodne sate provoditi u neudobnom hotelu. Mnoge su moje znanice već došle tamo provesti zimu. Rado bih čula, moja najdraža prijateljice, da i Vi namjeravate biti među njima, ali s tugom u srcu sumnjam u to. Iskreno se nadam da će Božić u Hertfordshireu kao i obično obilovati veselim zabavama i da će Vaši kavaliri biti tako brojni da nećete ni osjetiti gubitak trojice kojih vas mi lišavamo.«

Iz ovoga je jasno – doda Jane – da se on neće vratiti ove zime. – Jasno je samo da gospođica Bingley misli kako se ne bi trebao vratiti. – Zašto misliš tako? To ovisi o njegovoj volji. On je svoj gospodar. Ali ti ne znaš sve. Pročitat ću ti odlomak koji me posebno boli. Neću kriti ništa pred tobom. »Gospodin Darcy nestrpljivo čeka da vidi svoju sestru; iskreno govoreći, i mi je gotovo podjednako želimo ponovno vidjeti. Uistinu mislim da Georgiana Darcy nema sebi ravne po ljepoti, otmjenosti i izobraženosti. Naklonost koju smo dosad Louisa i ja osjećale prema njoj prerasla je u nešto veće zbog nade da će nam uskoro postati snaha. Ne znam jesam li Vam ikada govorila o svojim osjećajima u svezi toga, ali neću otići iz ovog kraja da Vam ih ne povjerim, i nadam se da ih nećete smatrati nerazumnima. Moj brat joj se već veoma divi; svi njezini rođaci žele taj brak baš koliko i njegovi; mislim da me ne zasljepljuje sestrinska pristranost kad kažem da je Charles u stanju osvojiti srce svake žene. Budući da sve te okolnosti pogoduju njihovoj ljubavi, a nema ničega što bi je sprečavalo, griješim li, moja draga Jane, što se nadam događaju koji će nas mnoge usrećiti?«

Što misliš o toj rečenici, draga moja Lizzy? – zapita Jane kad je pročitala odlomak. – Nije li dovoljno jasna? Ne izriče li da Caroline niti očekuje, niti želi da joj budem snaha, da je potpuno uvjerena u bratovu ravnodušnost i da me ona, ako sluti kakvi


su moji osjećaji prema njezinu bratu, hoće (vrlo ljubazno!) opomenuti da budem oprezna i da se ne zavaravam? Može li se ikako drukčije misliti o tom? – Može. Ja mislim sasvim drukčije. Hoćeš čuti moje mišljenje? – Vrlo rado. – Kazat ću ti ga u nekoliko riječi. Gospođica Bingley vidi da joj je brat zaljubljen u tebe, a želi da se on oženi gospođicom Darcy. Odlazi za njim u London, nadajući se da će ga zadržati ondje, i pokušava te uvjeriti kako mu nije stalo do tebe. Jane strese glavom. – Vjeruj mi, Jane. Tko god vas je vidio zajedno, ne može sumnjati u njegovu ljubav. Ne može ni gospođica Bingley, nije tako glupa. Da je kod gospodina Darcyja vidjela upola toliko ljubavi prema sebi, odmah bi naručila vjenčanicu. Međutim, bitno je ovo: mi nismo za njih dovoljno bogate ni dovoljno otmjene; želi pridobiti gospođicu Darcy za svog brata pogotovo zato što misli da bi joj njegova ženidba olakšala da se uda za njezina brata; ta je zamisao prilično lukava i možda bi i uspjela kad ne bi bilo gospođice de Bourgh. Zaboga, draga moja Jane, ako ti gospođica Bingley veli da se on veoma divi gospođici Darcy, to još nije razlog da ozbiljno povjeruješ kako je on iole manje svjestan tvoje vrijednosti nego što je bio kad se opraštao s tobom u utorak niti da će ga ona moći uvjeriti da nije zaljubljen u tebe, nego u njezinu prijateljicu. – Da mislimo jednako o gospođici Bingley – odvrati Jane – tvoje bi me objašnjenje svega ovog potpuno umirilo. No znam da je temelj tvojeg objašnjenja nepravedan. Caroline nije kadra bilo koga namjerno obmanjivati i mogu se jedino nadati da je ovdje ona obmanuta. – Tako je. Nije ti mogla pasti na pamet bolja misao, kad već ne nalaziš utjehu u mojoj. Vjeruj da je ona u zabludi. Tako si izvršila svoju dužnost prema njoj, pa se više ne moraš uzrujavati. – Draga moja sestro, ako i pretpostavimo najbolje, hoću li moći biti sretna udam li se za čovjeka čije sestre i svi prijatelji žele da se on oženi drugom? – O tom moraš sama odlučiti – odgovori Elizabeth – i, ako poslije zrelog razmišljanja zaključiš da su patnje zbog toga što si se zamjerila njegovim dvjema sestrama više nego ravne sreći koju bi imala kao njegova žena, onda ti savjetujem da ga odbiješ. – Kako možeš govoriti tako? – izusti Jane, smiješeći se gotovo neprimjetno. – Moraš znati da se, iako bi me njihovo neodobravanje veoma žalostilo, ne bih dvoumila. – Nisam ni mislila da bi; ako je tomu tako, ne mogu gledati tvoju situaciju s velikim sažaljenjem.


– Ipak, ako se on ove zime ne vrati, neće ni biti potrebe za moju odluku. Za šest se mjeseci može dogoditi štošta. Pomisao da se on neće vratiti odbije Elizabeth s krajnjim prezirom. Smatrala ju je samo plodom Carolineinih želja, a nije mogla ni za trenutak povjerovati da bi te želje, koliko god otvoreno i spretno bile izložene, mogle utjecati na mladića koji ne ovisi ni o komu. Obrazložila je sestri, što je uvjerljivije mogla, svoje mišljenje o svemu tom i uskoro je zadovoljno opazila povoljan učinak svojih riječi. Jane nije bila malodušne naravi i postupno se počela nadati, iako joj je nedovoljno samopouzdanje povremeno nadjačavalo nadu da će se Bingley vratiti u Netherfield i zadovoljiti sve želje njezina srca. Složile su se da će gospođu Bennet izvijestiti samo o odlasku porodice, a da joj neće kazati ništa što bi je moglo uznemiriti glede postupka gospodina Bingleyja. Međutim, čak i to djelomično priopćenje veoma ju je zabrinulo i smatrala je velikom nesrećom što su dame otišle upravo kad su se počele zbližavati. Jadikujući zbog toga neko vrijeme, utješila se mišlju da će se gospodin Bingley brzo vratiti i da će uskoro večerati u Longbournu; na kraju je zadovoljno izjavila kako će, premda ga je pozvala na običnu obiteljsku večeru, pripremiti dva glavna jela.


Bennetovi su bili pozvani na večeru kod Lucasovih. Tada je gospođica Lucas bila opet tako ljubazna da je cijelo vrijeme slušala pričanje gospodina Collinsa. Elizabeth iskoristi priliku da joj zahvali: – To ga drži u dobrom raspoloženju – reče ona – i zahvalnija sam ti nego što ti mogu kazati. Charlotte uvjeri prijateljicu da joj je vrlo milo što je korisna i da joj to bogato nadoknađuje tu malu žrtvu vremena. To je bilo vrlo ljubazno, ali je Charlottina ljubaznost ciljala dalje nego što je Elizabeth mogla i zamisliti. Htjela je zaštititi Elizabeth od bilo kakva budućeg udvaranja gospodina Collinsa tako što će ga usredotočiti na sebe. Takav je, eto, bio njezin plan. I sve se činilo tako povoljnim da bi se ona, kad su se rastajali na večer, osjećala gotovo sigurnom u uspjeh da on nije morao vrlo brzo otputovati iz Hertfordshirea. No podcijenila je njegovu vatrenost i samostalnost, jer su ga upravo te osobine navele da se sutradan ujutro iskrade vrlo lukavo iz longbournske kuće i požuri k Lucasovima kako bi joj se bacio pred noge. Pomnjivo se pobrinuo da ga rođakinje ne vide, jer je bio uvjeren da će, budu li ga opazile kako odlazi, nedvojbeno pogoditi njegovu namjeru, a nije htio da se dozna za njegov pokušaj prije nego što se vidi hoće li uspjeti; jer, premda je bio malone uvjeren u uspjeh, i to opravdano, pošto ga je Charlotte poprilično hrabrila, ipak je osjećao i stanovitu malodušnost nakon onog događaja u srijedu. Naišao je na vrlo laskav doček. Gospođica Lucas spazila ga je s gornjeg prozora kako ide prema njihovoj kući i odmah je izašla da ga, kao slučajno, sretne na puteljku. No nije se baš nadala da će tu doživjeti toliku ljubav i rječitost.


Čim su to dugački govori gospodina Collinsa dopustili, riješili su sve između sebe na obostrano zadovoljstvo. Dok su ulazili u kuću, ozbiljno ju je zamolio da odredi dan koji će ga učiniti najsretnijim čovjekom na svijetu; iako se ta molba nije mogla uslišiti u tom trenutku, djevojka se nipošto nije htjela poigravati njegovom srećom. Tupoglavost kojom ga je priroda obdarila jamčila je da njegovo udvaranje neće imati nikakvu draž koja bi mogla kod djevojke izazvati želju da se ono što više produži; gospođica Lucas pristala je na njegovu prosidbu iz puke ravnodušne želje da se dobro uda, te se nije protivila da se to dogodi što prije. Brzo je zatražen pristanak Sir Williama i ledi Lucas, a oni su ga dali veselo i spremno. Gospodin Collins je, zbog svog župničkog prihoda, bio vrlo poželjan ženik za njihovu kćer kojoj nisu mogli dati velik miraz; osim toga, nade da će se on u budućnosti obogatiti bile su izvanredne. Ledi Lucas odmah počne procjenjivati, zainteresiranije nego ikad prije, koliko bi još godina mogao živjeti gospodin Bennet; a Sir William odlučno objavi da će, čim gospodin Collins naslijedi longbournsko imanje, biti sasvim primjereno da se on i njegova žena pojave na dvoru. Cijela je obitelj bila presretna. Mlađe su se kćerke nadale da će ih početi izvoditi u društvo godinu ili dvije ranije nego što bi inače; a sinovi su se oslobodili straha da će Charlotte umrijeti kao stara usidjelica. Charlotte osobno bila je prilično staložena. Postigla je svoj cilj i imala je vremena za razmišljanje o tom. Misli su je, uglavnom, zadovoljavale. Gospodin Collins nije, doduše, razuman ni zabavan; njegovo je društvo dosadno, a njegova ljubav prema njoj samo je plod mašte. Pa ipak, on će joj biti muž. Nije imala visoko mišljenje ni o muškarcima, ni o braku, ali joj je brak oduvijek bio cilj; on je jedino časno utočište za izobražene mlade žene s malim imetkom i, premda nije baš sigurno da će im on donijeti sreću, ipak ih on može najbolje zaštititi od neimaštine. Tu je zaštitu sada stekla, a budući da je navršila dvadeset sedam godina i nikad nije bila zgodna, shvatila je koliko je sretna. Najneugodnija okolnost za nju bilo je iznenađenje koje će taj događaj neizbježno izazvati kod Elizabeth Bennet, čije je prijateljstvo cijenila više nego ičije. Elizabeth će se začuditi i vjerojatno će je osuditi; iako to neće pokolebati njezinu odluku, ipak će je teško pogoditi Elizabethino neodobravanje. Odluči je osobno obavijestiti i stoga reče gospodinu Collinsu neka, kad se vrati u Longbourn na večeru, nikomu u obitelji ne kaže ništa o onom što se dogodilo. On joj vrlo poslušno obeća da će čuvati tajnu, ali se ona nije mogla sačuvati bez teškoća, jer je radoznalost izazvana njegovom dugom odsutnošću izbila, čim se vratio, u tako izravnim pitanjima da mu je bila potrebna prilična snalažljivost da bi se izvukao; a to je zahtijevalo od njega i velik samoprijegor, jer je želio objaviti svoju uspjelu ljubav. Kako je sutradan morao otputovati vrlo rano, pozdravio se s damama prije


nego što su se povukle na spavanje. Gospođa Bennet izrekne vrlo uljudno i srdačno da će svi biti sretni ako ga budu ponovno vidjeli u Longbournu kad god mu poslovi dopuste da ih posjeti. – Draga moja gospođo – odgovori on – taj mi je poziv vrlo ugodan, jer sam mu se i nadao; budite uvjereni da ću ga iskoristiti čim budem mogao. Svi se iznenadiše, a gospodin Bennet, koji nije nimalo želio njegov tako brzi povratak, odmah napomene: – Ipak, ne postoji li opasnost da se to ne svidi ledi Catherine, dobri moj gospodine? Bolje je da zanemarite rođake nego da se izložite opasnosti da naljutite svoju pokroviteljicu. – Dragi moj gospodine – odvrati Collins – vrlo sam vam zahvalan na toj prijateljskoj opomeni; vjerujte mi, neću poduzimati takav važan korak bez pristanka njezina gospodstva. – Tu ne možete nikada biti dovoljno oprezni. Čuvajte se, više nego ičega, njezina negodovanja i, ako zaključite da bi ga vaš ponovni dolazak ovamo mogao izazvati, što smatram sasvim vjerojatnim, radije ostanite kod kuće, a mi se, budite uvjereni, nećemo uvrijediti zbog toga. – Vjerujte mi, dragi moj gospodine, da ste izazvali moju toplu zahvalnost takvom ljubaznom pažnjom. Obećavam da ćete uskoro primiti od mene pismo u kojem ću vam zahvaliti za ovo i za sve druge znakove vaše naklonosti prema meni za vrijeme mog boravka u Hertfordshireu. A što se tiče mojih lijepih rođakinja, iako moje izbivanje možda neće biti dovoljno dugo da bi ovo bilo potrebno, slobodan sam im poželjeti zdravlje i sreću, ne izuzimajući ni rođakinju Elizabeth. Poslije uobičajenih uljudnosti dame se povuku, sve podjednako iznenađene što se on namjerava vratiti tako brzo. Gospođa Bennet zadovoljno zaključi da se on kani udvarati jednoj od njezinih kćeri i pomisli da bi se možda Mary mogla nagovoriti na udaju za njega. Mary je cijenila njegove sposobnosti više nego druge; u njegovu razmišljanju bilo je temeljitosti koja ju je često iznenađivala i, premda nije bio tako pametan kao ona, mislila je da bi, ako ga svojim primjerom potakne da čita i da se usavršava, mogao postati ugodan životni suputnik. No idućeg su se jutra sve te nade razbile. Odmah poslije doručka došla je gospođica Lucas i u razgovoru nasamo s Elizabeth ispričala joj je što se dogodilo jučer. Mogućnost da Collins umisli sebi da se zaljubio u njezinu prijateljicu pala je Elizabeth na pamet prije dan-dva; međutim, da bi ga Charlotte poticala, to joj se činilo gotovo isto toliko nemogućim kao da bi to ona učinila, te je njezino iznenađenje bilo tako veliko da je u prvi tren prešlo granice uljudnog ponašanja i nije se mogla suzdržati da ne uzvikne: – Zaručila si se s gospodinom Collinsom! Draga moja Charlotte, to nije moguće! Lice gospođice Lucas doimalo se staloženo dok je pričala što se zbilo, ali je taj otvoreni prijekor trenutačno zbuni. Ipak, kako je nešto takvo i očekivala, brzo


se sabere i mirno odgovori: – Zašto se čudiš, draga moja Lizzy? Zar ti smatraš nevjerojatnim da gospodin Collins može osvojiti naklonost neke žene zato što nije bio tako sretan da uspije kod tebe? Međutim, Elizabeth se u međuvremenu oporavila od iznenađenja, pa je, uz stanovit napor, uspjela prilično mirno kazati da se veoma raduje što će se njih dvije oroditi i da joj želi svaku sreću. – Znam što osjećaš – odvrati Charlotte – zacijelo si iznenađena, vrlo iznenađena, jer se još nedavno gospodin Collins želio oženiti tobom. No, kad budeš imala vremena razmisliti o svemu tom, nadam se da ćeš biti zadovoljna onim što sam učinila. Tražim samo udoban dom; i, s obzirom na Collinsov karakter, veze i položaj, uvjerena sam da su moje nade za sreću s njim velike kao i u većine onih koji sklapaju brak. Elizabeth odgovori tiho »bez dvojbe«, te su se poslije kratke nelagodne šutnje vratile k ostalim članovima obitelji. Charlotte nije ostala dugo, pa je Elizabeth potom mogla razmisliti o onom što je čula. Trebalo joj je mnogo vremena da bi se koliko-toliko pomirila s tako neprikladnom bračnom vezom. Bilo je čudno što je Collins za tri dana izrekao dvije bračne ponude, ali se još više čudila činjenici da je sada ponuda prihvaćena. Oduvijek je imala dojam da Charlotte ne misli o braku baš kao ona, ali nije smatrala mogućim da će ona, kad se prijeđe na djela, žrtvovati sve lijepe osjećaje radi materijalne koristi. Charlotte kao Collinsova žena ... to je pravo poniženje! A bolu zbog prijateljice koja se osramotila i srozala u njezinim očima, pridružila se i tužna uvjerenost da tu prijateljicu ne može nimalo usrećiti sudbina koju je izabrala.


Elizabeth je sjedila s majkom i sestrama, razmišljala o onom što je čula i dvoumila se ima li pravo to ispričati kad se pojavio upravo Sir William Lucas, kojeg je poslala kći da toj obitelji objavi njezine zaruke. Uz mnoge pohvale njima i čestitke samom sebi zbog nade da će se oroditi njihova dva doma, on priopći vijest koja je izazvala ne samo čuđenje nego i nevjericu. Gospođa Bennet prozbori više odlučno nego uljudno da se on, zacijelo, grdno vara; a Lydia, uvijek nepromišljena i često nepristojna, uzvikne: – Bože mili! Sir Williame, kako možete kazati nešto takvo? Zar ne znate da se gospodin Collins želi vjenčati s Lizzy? Sir Williamu pomogne samo dobar odgoj da sve to prebrodi; premda je čvrsto ostao pri svojoj tvrdnji, saslušao je sve njihove drskosti vrlo strpljivo i uljudno. Smatrajući svojom dužnošću da ga izvuče iz tog neugodnog položaja, Elizabeth se umiješa i potvrdi njegove riječi izjavom da je ona to već prije doznala od Charlotte osobno. Potom se potrudi zaustaviti uzvike majke i sestara tako što je ozbiljno čestitala Sir Williamu, u čemu joj se odmah pridružila i Jane, i poduže govorila o sreći koja se može očekivati od takva braka, o izvrsnom karakteru gospodina Collinsa i maloj udaljenosti Hunsforda od Londona. Gospođa Bennet se previše zgranula da bi mogla mnogo pričati dok je Sir William bio tu; međutim, čim je otišao, njezini osjećaji brzo nađoše odušak. Prvo, uporno je tvrdila kako ne vjeruje ni u što rečeno; drugo, sigurna je da je gospodin


Collins prevaren; treće, uvjerena je da njih dvoje neće nikada biti sretni i, četvrto, taj brak se može i raskinuti. No iz svega su stvorena dva jasna zaključka: prvi, da je Elizabeth glavni krivac sveg zla i, drugi, da su svi divljački postupili prema njoj, te se na tim dvjema tvrdnjama zadržala gospođa Bennet do kraja dana. Ništa je nije moglo utješiti ni udobrovoljiti. Niti se tim danom završila njezina zlovolja. Prošao je čitav tjedan prije nego što je mogla pogledati Elizabeth da je ne grdi, prošao je čitav mjesec prije nego što je mogla govoriti sa Sir Williamom ili s ledi Lucas da ne bude neuljudna i prohujali su mjeseci prije nego što je mogla barem donekle oprostiti kćeri. Bennetovi su osjećaji bili mnogo smireniji u toj prigodi, rekao je da mu je vrlo ugodno i dodao je kako mu čini zadovoljstvo što je otkrio da je Charlotte Lucas, koju je dosad smatrao prilično pametnom, budalasta kao i njegova žena i da je mnogo budalastija od njegove kćerke! Jane je priznala da ju je taj brak poprilično iznenadio, ali je govorila manje o svom iznenađenju nego o svojoj iskrenoj želji da oni budu sretni i vjerovala je u mogućnost njihove sreće usprkos Elizabethinu suprotnom mišljenju. Kitty i Lydia nisu nimalo zavidjele gospođici Lucas, jer je gospodin Collins samo svećenik; za njih je to bilo zanimljivo jedino kao novost koju treba razglasiti po Merytonu. Ledi Lucas nije mogla da ne likuje što može vratiti gospođi Bennet milo za drago isticanjem kako je lijepo imati dobro udomljenu kćer, te je dolazila u Longbourn češće nego obično da bi govorila o svojoj sreći. A sreću joj nisu mogli pomutiti ni kiseli pogledi i mrzovoljne primjedbe gospođe Bennet. Između Elizabeth i Charlotte rodila se suzdržljivost, koja ih je obje sprečavala da govore o toj temi; Elizabeth je slutila da između njih neće više nikad biti pravog povjerenja. Razočaravši se u Charlotti, još nježnije je voljela sestru, o čijoj se čestitosti i plemenitosti njezino mišljenje, vjerovala je, neće nikad pokolebati, a za čiju se sreću svaki dan sve više brinula, jer je prošao već tjedan dana otkad je Bingley otišao, a ništa se nije čulo o njegovu povratku. Jane je odmah odgovorila na Carolineino pismo i brojila je dane do vremena kad će se opravdano moći nadati vijestima od nje. Obećana zahvalnica od gospodina Collinsa stigla je u utorak, adresirana na njihova oca i napisana s takvom svečanom zahvalnošću kakvu bi moglo potaknuti jednogodišnje gostovanje kod neke porodice. Zadovoljivši svoju savjest na taj način, obavijestio ih je brojnim oduševljenim izrazima o svojoj sreći što je zadobio ljubav njihove ljupke susjede, gospođice Lucas, a zatim je objasnio da je on samo radi uživanja u njezinu društvu tako rado prihvatio njihovu ljubaznu želju da ga opet vide u Longbournu, kamo će se, nada se, vratiti u drugi ponedjeljak, jer ledi Catherine, dodao je, tako svesrdno odobrava njegov brak da želi da se oni vjenčaju što prije, a


to će, vjeruje on, biti neoboriv razlog za njegovu ljupku Charlottu da odredi što skoriji dan kad će ga učiniti najsretnijim čovjekom na svijetu. Collinsov povratak u Hertfordshire više nije veselio gospođu Bennet. Naprotiv, bila je spremna ljutiti se zbog toga kao i njezin muž. Vrlo je čudno što on dolazi u Longbourn umjesto u Lucasov dom; a to je i nezgodno, čak i vrlo mučno. Ona nerado ima goste u kući kad joj je zdravlje tako loše, a od svih ljudi najneugodniji su ljubavnici. Takva su bila tiha gunđanja gospođe Bennet; njih su potiskivale samo još veće brige zbog predugog izbivanja gospodina Bingleyja. Ni Jane ni Elizabeth nisu bile spokojne zbog toga. Prolazio je dan za danom ne donoseći nikakve novosti o njemu osim vijesti, koja se uskoro proširila Merytonom, da se on neće vratiti u Netherfield cijelu zimu; ta je vijest grdno razljutila gospođu Bennet, te ju je uporno pobijala kao sramotnu laž. Čak je i Elizabeth počela strahovati, ne da je Bingley ravnodušan, nego da će ga njegove sestre uspjeti zadržati u Londonu. Premda nije htjela prihvatiti tu misao, vrlo razornu za Janeinu sreću i vrlo sramotnu glede postojanosti njezina momka, nije ju nikako mogla odagnati. Ujedinjeni napori njegovih dviju bezosjećajnih sestara i njegova nadmoćnog prijatelja, potpomognuti dražima gospođice Darcy i londonskim zabavama, mogli bi, plašila se, nadjačati njegovu odanost Jane. Što se tiče Jane, njezina je zabrinutost zbog te neizvjesnosti bila, naravno, mnogo bolnija od Elizabethine; no svoje je osjećaje željela sakriti, pa tu temu nisu ona i Elizabeth nikad ni spominjale. Međutim, kako majku nije obuzdavala takva osjetljivost, rijetko bi prošao jedan jedini sat da ona ne bi govorila o Bingleyju, da ne bi pokazala svoju nestrpljivost zbog njegova nedolaska ili da ne bi tražila od Jane priznanje da će ona, ako se on ne vrati, smatrati da ju je prevario. Jane je morala iskoristiti svu svoju postojanu blagost da bi te napade podnijela razmjerno mirno. Gospodin Collins je doputovao točno u zakazani ponedjeljak, ali doček u Longbournu nije bio tako srdačan kao prigodom njegova prvog posjeta. No bio je previše sretan da bi mu trebalo mnogo pažnje i, na sreću ostalih, udvaranje ih je znatno oslobodilo njegova društva. Veći je dio dana redovito provodio u Lucasovu domu i katkad se vraćao u Longbourn u takve sate da se mogao samo ispričati zbog svog izbivanja prije nego što bi obitelj pošla na spavanje. Gospođa Bennet je bila u jadnom stanju. I puko spominjanje bilo čega u vezi s tim brakom tjeralo ju je u očaj i izazivalo gnjev, a kamo god je išla, znala je da će čuti razgovor o tom. I sama pojava gospođice Lucas bila joj je mrska. Kao svoju nasljednicu u toj kući, gledala ju je ljubomorno i s gnušanjem. Kad god bi ih Charlotte posjetila, smatrala je da to ona čini zato što očekuje čas kad će preuzeti


njihovo imanje, a kad god je govorila Collinsu tihim glasom, bila je uvjerena da razgovaraju o longbournskom posjedu i dogovaraju se kako će nju i njezine kćerke istjerati iz kuće čim Bennet umre. Gorko se žalila na sve to mužu. – Zaista, Bennete – reče ona – vrlo mi je teško kad pomislim da će Charlotte Lucas jednog dana biti gospodarica ove kuće, da ću ja morati otići zbog nje i da ću doživjeti da je vidim kako zauzima moje mjesto ovdje! – Draga moja, nemoj se predavati tako tužnim mislima. Nadajmo se nečemu boljem. Osokolimo se pomišlju da ću, možda, ja nadživjeti tebe. To nije bilo baš utješno za gospođu Bennet, pa mu nije ni odgovorila, nego je nastavila u istom raspoloženju. – Ne mogu podnijeti pomisao da će oni imati cijelo ovo imanje. Da nema tog otuđenja imanja, ne bi mi smetalo. – Što ti ne bi smetalo? – Ne bi mi smetalo ništa. – Budimo zahvalni što si pošteđena takve neosjetljivosti. – Ne mogu biti zahvalna ni za što u vezi s tim otuđenjem. Ne mogu shvatiti kako itko ima obraza oduzeti imanje vlastitim kćerima, i to zbog gospodina Collinsa! Zašto on ima veće pravo na nj nego bilo tko drugi? – To prepuštam tebi da odgonetneš – odvrati Bennet.


Stiglo je pismo gospođice Bingley i prekinulo dvojbe. Već je prva rečenica otkrila da svi ostaju u Londonu preko cijele zime i da njezin brat žali što nije imao vremena da se oprosti s prijateljima u Hertfordshireu prije svog odlaska. Nade su se ugasile, potpuno ugasile. Kad se dovoljno sabrala da je mogla pročitati ostatak pisma, Jane nije, izuzevši pošiljateljičina očitovanja prijateljstva, našla gotovo ništa što bi je moglo koliko-toliko utješiti. Glavni je dio pisma bio posvećen hvaljenju gospođice Darcy. Opet su se isticale njezine brojne draži; Caroline se radosno pohvalila sve većim zbližavanjem i napomenula je kako je uvjerena da će se ostvariti želje priopćene u njezinu prošlom pismu. Osim toga, napisala je s velikim zadovoljstvom da njezin brat živi u domu gospodina Darcyja i ushićeno je spomenula neke Darcyjeve planove u vezi s novim namještajem. Elizabeth je, dok joj je Jane pričala glavne pojedinosti, slušala nijemo negodujući. Srce joj se podijelilo između brige za sestru i mržnje prema svima ostalima. U Carolineinu tvrdnju da joj je brat naklonjen gospođici Darcy nije nimalo vjerovala. Bila je uvjerena, kao i uvijek, da je on istinski zaljubljen u Jane. Međutim, premda joj je oduvijek bio drag, nije mogla misliti bez srdžbe, pa gotovo ni bez prezira, o toj povodljivosti i neodlučnosti koje su ga sada učinile robom njegovih lukavih prijatelja i navele ga da žrtvuje svoju sreću njihovim hirovima. Kad bi jedinom žrtvom bila njegova vlastita sreća, moglo bi mu se dopustiti da se poigrava njome kako ga je volja, no obuhvaćena je i sreća njezine sestre, a toga bi, smatrala je, morao biti svjestan i on. O svemu tom je često razmišljala, ali uzalud.


Doista nije mogla misliti ni o čemu drugom. Ugasila se Bingleyjeva ljubav uistinu ili bila samo potisnuta utjecajem njegovih prijatelja, bio on svjestan Janeine ljubavi ili je nije nikad ni zapazio ... što god bilo posrijedi, premda je o tom bitno ovisilo njezino mišljenje o njemu, situacija njezine sestre ostaje ista i duševni mir podjednako narušen. Prošla su dva dana prije nego što se Jane osmjelila govoriti Elizabeth o svojim osjećajima; napokon je, kad ih je gospođa Bennet ostavila same, postoje duže nego obično gunđala zbog Netherfielda i njegova gospodara, progovorila: – Uh, kad bi barem majka malo bolje vladala sobom! Ne može ni zamisliti kakvu mi bol zadaje svojim neprestanim prigovorima. Ja neću vječno tugovati. Ovo ne može trajati dugo. Zaboravit ću ga i sve će biti kao prije. Elizabeth pogleda u sestru zabrinuto i sumnjičavo, ali ne reče ništa. – Ti sumnjaš u mene – nastavi Jane i malo pocrveni. – Doista nemaš razloga. On mi može ostati u sjećanju kao najugodniji od svih mojih znanaca, ali to je sve. Nemam se čemu nadati niti se imam čega bojati, a nemam mu ni što predbacivati. Hvala Bogu, takve me patnje ne muče. Stoga mi treba još malo vremena, pa ću se sasvim sabrati. Ubrzo nakon toga doda jačim glasom: – Bitno me tješi činjenica da je posrijedi samo zabluda moje mašte i da nisam nanijela zlo nikomu osim sebi. – Draga moja Jane! – uzvikne Elizabeth. – Ti si predobra. Tvoja blagost i nepristranost doista su anđeoski; ne znam što da ti velim. Osjećam da nikad nisam bila pravedna prema tebi niti sam te voljela onako kako zaslužuješ. Jane odbije tu pohvalu kao nezasluženu i pripiše je sestrinskoj ljubavi. – Ne – reče Elizabeth – nije tako. Ti želiš misliti kako je cio svijet vrijedan poštovanja i buniš se ako govorim nepovoljno o bilo komu. Ja smatram tebe savršenom, a ti se protiviš tome. Nemoj se bojati da ću otići u krajnost, da ću preuzeti tvoj stav dobre volje prema cijelom svijetu. Nemaš razloga za takvu bojazan. Malo je onih koje uistinu volim, a još manje onih o kojima imam dobro mišljenje. što više vidim svijeta, to sam nezadovoljnija njime; svaki dan potvrđuje moju uvjerenost u nepostojanost ljudskih karaktera i pokazuje da vjeru u nečiju vrlinu ili pamet ne treba temeljiti na njegovu izgledu. Nedavno sam naišla na dva primjera; jedan neću spominjati, a drugi je Charlottina udaja! Ona je neobjašnjiva! Neobjašnjiva je u svakom pogledu! – Draga moja Lizzy, ne prepuštaj se takvim osjećajima. Oni će ti upropastiti sreću. Ti ne uzimaš dovoljno u obzir različitost situacija i naravi. Razmotri slučaj gospodina Collinsa i Charlotte, njegov ugled i njezinu promišljenost i postojanost karaktera. Imaj na umu da ona pripada velikoj obitelji i da je on u novčanom pogledu vrlo poželjan ženik, pa ćeš shvatiti da ona može osjećati stanovitu


naklonost i poštovanje prema našem rođaku. – Tebi za ljubav, pokušala bih vjerovati što god hoćeš. No takvo vjerovanje ne bi koristilo nikomu; jer, ako bih povjerovala da ga ona iole poštuje, onda bih samo mislila gore o njezinu razumu nego što sada mislim o njezinu srcu. Draga moja Jane, gospodin Collins je uobražen, hvalisav, uskogrudan, budalast čovjek; znaš to kao i ja; i zacijelo misliš, kao i ja, da žena koja je voljna udati se za njega, ne rasuđuje dobro. Nemoj je braniti, iako je riječ o Charlotti Lucas. Ne možeš zbog jedne osobe promijeniti značenje načela i časnosti niti možeš uvjeriti sebe i mene da je sebičnost promišljenost i da je neshvaćanje opasnosti jamstvo za sreću. – Moram reći da se ti pretjerano izražavaš i o njemu, i o njoj – odgovori Jane – i nadam se da ćeš se i sama uvjeriti u to kad budeš vidjela da su njih dvoje sretni u svom braku. No dosta o tome. Navijestila si i nešto drugo. Spomenula si dva primjera. Razumjela sam te; ali te molim, draga Lizzy, da mi ne zadaješ bol zaključkom kako tog mladića treba osuditi i tvrdnjom da misliš o njemu lošije nego prije. Ne smijemo biti previše sklone pomisli da nam netko namjerno nanosi zlo. Ne smijemo očekivati od živahna mladića da uvijek bude oprezan i obziran. često nas zavarava naša vlastita taština. Žene uobražavaju da divljenje znači više nego što ono uistinu znači. – A muškarci se trude da one tako uobražavaju. – Ako to čine namjerno, onda se ne mogu opravdati; no ne mislim da na svijetu ima toliko zlih namjera kao što neki zamišljaju. – Daleko sam od toga da išta u ponašanju gospodina Bingleyja pripišem zloj namjeri – reče Elizabeth – ali se, i bez planiranja da se učini neko zlo ili da se drugi unesreće, može pogriješiti i izazvati patnje. To mogu učiniti nepromišljenost, bezobzirnost prema tuđim osjećajima i neodlučnost. – Smatraš li da postoji neka od tih osobina? – Da, smatram. Međutim, ako nastavim govoriti, zamjerit ću ti se jer ću reći što mislim o osobama koje ti cijeniš. Zaustavi me na vrijeme. – Ti ostaješ pri zaključku da njegove sestre utječu na njega? – Da. One to čine zajedno s njegovim prijateljem. – Ja to ne mogu vjerovati. Zašto bi one nastojale utjecati na njega? One mu mogu samo željeti sreću, a ako je on odan meni, nijedna druga žena ne može mu je priuštiti. – Tvoja je prva tvrdnja pogrešna. One mu mogu željeti i štošta drugo osim sreće; mogu mu željeti da poveća svoje bogatstvo i ugled; mogu mu željeti da se oženi djevojkom koja ima i novac, i utjecajnu čuvenu porodicu. – Nema dvojbe da bi one htjele da se on oženi gospođicom Darcy – odvrati Jane – ali možda iz boljih pobuda nego što ti pretpostavljaš.


Poznaju je duže nego mene, pa nije čudno ako je vole više nego mene. Međutim, kakve god bile njihove želje, nije baš nimalo vjerojatno da bi se one suprotstavile bratovim željama. Koja bi se sestra drznula to učiniti, osim ako bi bilo posrijedi nešto vrlo neprihvatljivo? Ako vjeruju da me on voli, onda nas ne bi ni pokušale razdvojiti; a ako me on voli, ne bi ni uspjele u tom. Svojom pretpostavkom da me on veoma voli stvaraš dojam da svi postupaju neprirodno i nepravedno, a mene činiš nesretnom. Nemoj me žalostiti takvom misli. Nije me stid što sam se prevarila, ili je, barem, taj stid malen ... nije ništa u usporedbi s onim što bih osjećala kad bih mislila loše o njemu ili o njegovim sestrama. Pusti da to gledam u najboljem svjetlu, u svjetlu u kojem se to može razumjeti. Elizabeth se nije mogla usprotiviti takvoj želji; od tog trena nisu više gotovo nikad spominjale Bingleyjevo ime. Gospođa Bennet se nastavila čuditi i ljutiti što se on ne vraća; premda je rijetko prošao dan da joj Elizabeth ne bi objasnila sve to sasvim jasno, ipak je ona to i dalje smatrala zagonetnim. Kćerka ju je nastojala uvjeriti u ono u što ni osobno nije vjerovala: da je njegovo udvaranje Jane bilo samo posljedica obične i prolazne naklonosti, koja je nestala kad ju je prestao viđati; međutim, iako bi gospođa Bennet svaki put priznala vjerojatnost te tvrdnje, ipak je svaki dan ponavljala istu priču. Tješila ju je jedino pomisao da se gospodin Bingley mora vratiti do ljeta. Bennet je to gledao drukčije. – Dakle, Lizzy – reče on jednog dana – tvoja sestra, čujem, nije imala sreće u ljubavi. Čestitam joj. Djevojkama se sviđa da se pokatkad razočaraju malo u ljubavi. Sviđa im se to malone koliko i udaja. To im da je nešto za razmišljanje, a da je im i stanovitu važnost među prijateljicama. Kad će doći red na tebe? Ne vjerujem da ćeš dopustiti da zaostaneš za Jane u tome. Sad imaš prilika. U Merytonu je toliko časnika da mogu očarati sve djevojke u zemlji. Neka Wickham bude tvoj momak. On je ugodan mladić i valjano će te iznevjeriti. – Hvala na prijedlogu, oče, ali ja bih se zadovoljila i manje ugodnim čovjekom. Ne možemo sve očekivati da budemo Janeine sreće. – Tako je – složi se gospodin Bennet – ali, ako ti se išta slično dogodi, imat ćemo tu utjehu da će tvoja nježna majka napraviti od toga sve što može. Društvo gospodina Wickhama znatno je pridonijelo rastjerivanju sumornog raspoloženja koje je zahvatilo mnoge članove longbournske porodice nakon nedavnih nepovoljnih događaja. Često su ga viđali i njegovim ostalim lijepim osobinama sada se pridružila i potpuna otvorenost prema svima. Sve što je Elizabeth već čula od njega o njegovim odnosima s gospodinom Darcyjem i o tom što je sve propatio zbog njega, sve je to on otvoreno pričao i sve se to javno prepričavalo; a svima je godila pomisao da su mrzili gospodina Darcyja i prije nego


što su išta znali o svemu tom. Jedino je Jane mislila da možda postoje tu i neke olakotne okolnosti, nepoznate društvu u Hertfordshireu; njezina blaga, iskrena i postojana narav uvijek je isticala mogućnost opravdanja i zablude ... no svi ostali su osuđivali gospodina Darcyja kao najgoreg čovjeka.


Poslije tjedna provedenog u ljubavnim izjavama i planovima za buduću sreću, dolazak subote rastavio je Collinsa od ljupke Charlotte. Međutim, bol zbog rastanka njemu su mogle ublažiti pripreme za doček nevjeste, jer je imao razloga za nadu da će se, odmah nakon njegova idućeg povratka u Hertfordshire, odrediti dan koji će ga učiniti najsretnijim čovjekom. Oprostio se od rodbine u Longbournu isto onako svečano kao i prvi put; opet je poželio svojim lijepim rođakinjama zdravlje i sreću, a njihovu ocu obećao još jedno pismo zahvalnosti. U ponedjeljak je gospođa Bennet imala zadovoljstvo primiti u goste svog brata i njegovu ženu, koji su došli kao i obično provesti Božić u Longbournu. Gospodin Gardiner je bio pametan, gospodski čovjek, daleko iznad svoje sestre po prirodi i po naobrazbi. Netherfieldske dame teško bi bile mogle povjerovati da čovjek koji živi od trgovine i stanuje u blizini svojih robnih skladišta može biti tako pristojan i ugodan. Gospođa Gardiner, nekoliko godina mlađa od gospođe Bennet i gospođe Philips, bila je ljubazna, pametna, otmjena žena; sve su je njezine longbournske nećakinje veoma voljele. Između dviju najstarijih i nje postojalo je posebno prijateljstvo. One su često bile u gostima kod nje u Londonu. Prvi posao gospođe Gardiner, nakon dolaska, bio je da razdijeli darove i opiše najnoviju modu. Kad je završila s tim, imala je manje aktivnu ulogu. Sada je bio njezin red da sluša. Gospođa Bennet imala joj je pričati o mnogim nevoljama i požaliti joj se na štošta. Otkad se prošli put vidjela sa snahom, neprestano ju je


pratila smola. Dvije su kćerke bile već pred vjenčanjem, a na kraju se opet sve izjalovilo. – Ne krivim Jane – nastavi gospođa Bennet – jer bi ona uzela gospodina Bingleyja da je mogla. Međutim, Lizzy! Oh, snaho! Teško mi je kad pomislim da bi ona sada mogla biti žena gospodina Collinsa da nije bilo njezine tvrdoglavosti. Zaprosio ju je baš u ovoj sobi, a ona ga je odbila. Posljedica toga je što će ledi Lucas imati udatu kćer prije mene i što će longbournsko imanje biti sasvim otuđeno. Lucasovi su vrlo lukavi, snaho. Svi oni nastoje samo zgrabiti što više. Žao mi je što to kažem o njima, ali istina je. Ide mi na živce, a i šteti mi zdravlju što me ometa moja vlastita obitelj i što imam susjede koji misle na sebe prije nego na bilo koga drugog. No tvoj dolazak baš u ovo vrijeme velika mi je utjeha i vrlo mi je drago ono što si nam rekla o dugačkim rukavima. Gospođa Gardiner je već znala skoro sve o tom iz Janeinih i Elizabethinih pisama, te kratko odgovori zaovi i, iz sažaljenja prema nećakinjama, skrene razgovor na druge teme. Kad je poslije ostala nasamo s Elizabeth, govorila je više o tom. – Čini mi se da bi to bio dobar brak za Jane – reče ona. – Žao mi je što se nije ostvario. No nešto takvo se događa vrlo često! Mladić, takav kakav je prema tvom opisu gospodin Bingley, lako se zaljubi za nekoliko tjedana u lijepu djevojku, a kad ih slučaj razdvoji, onda je lako zaboravi, pa su te nepostojanosti u ljubavi vrlo uobičajene. – Izvrsna utjeha na svoj način – odvrati Elizabeth – ali ne vrijedi za nas. Uzrok našoj patnji nije nikakva slučajnost. Ne događa se baš često da se umiješaju prijatelji i nagovore mladića, novčano samostalnog, da više ne misli na djevojku u koju je bio strasno zaljubljen još prije nekoliko dana. – Slušaj, taj izraz »strasno zaljubljen« tako je otrcan, tako sumnjiv i tako neodređen da mi ne da je nikakvu jasnu predodžbu. On se podjednako primjenjuje na osjećaje izazvane polusatnim poznanstvom kao i na pravu, snažnu ljubav. Molim te, koliko je strasna bila Bingleyjeva ljubav? – Nikad nisam vidjela naklonost koja je više obećavala; sve manje su mu privlačili pozornost ostali i bio je sasvim zaokupljen njome. Sa svakim susretom postajalo je to sve nedvojbenije i sve uočljivije. Na svom vlastitom balu uvrijedio je dvije-tri mlade dame ne zamolivši ih da plešu s njim; i ja sam mu se dvaput obratila, a nisam dobila odgovor. Zar može biti boljih znakova? Zar nije opća neuljudnost bitno svojstvo ljubavi? – O, da, one vrste ljubavi kakvu je, pretpostavljam, on osjećao. Jadna Jane! Žalim je, jer je njezina narav takva da ona to neće brzo preboljeti. Bolje bi bilo da se to dogodilo tebi, Lizzy; ti bi to brzo smijehom odagnala. Međutim, što misliš, bi


li se ona mogla nagovoriti da pođe s nama u London? Promjena okružja mogla bi joj koristiti; dobro će joj doći da se malo odmori od kuće. Elizabeth se oduševi tim prijedlogom, i čvrsto je vjerovala da će ga sestra rado prihvatiti. – Nadam se – doda gospođa Gardiner – da nikakvi razlozi u vezi s tim mladićem neće utjecati na nju. Mi živimo u sasvim drugom dijelu grada, svi su naši znanci iz trgovačkog staleža i, kao što dobro znaš, izlazimo tako rijetko da je vrlo vjerojatno da se oni uopće neće sresti, ako je on ne posjeti. – A to je sasvim nemoguće, jer je on sada pod nadzorom svog prijatelja; gospodin Darcy nipošto mu ne bi dopustio da ode k Jane u takav dio Londona! Draga moja ujna, kako si mogla i pomisliti na to? Gospodin Darcy je možda čuo za takvo mjesto kao što je Ulica Gracechurch, ali mislim da ni jednomjesečno pranje ne bi smatrao dovoljnim da ga očisti od prljavštine ako bi jednom ušao u taj kraj, a gospodin Bingley nikamo ne ide bez njega. – Utoliko bolje. Nadam se da se njih dvoje uopće neće sresti. Međutim, zar se Jane ne dopisuje s njegovom sestrom? Ona će se svakako svratiti k njoj. – Ma, ona će sasvim prekinuti to poznanstvo. Ipak, iako je odlučno tvrdila da će Bingleyjeva sestra prekinuti poznanstvo sa Jane i da će Bingley biti spriječen da je vidi, Elizabeth se donekle zabrinula u vezi s tim, a to ju je uvjerilo, kad je pomnije razmislila, da ne smatra situaciju sasvim beznadnom. Činilo joj se mogućim, a katkad i vjerojatnim, da će njegovu ljubav ponovno razbuktati i utjecaj njegovih prijatelja potpuno suzbiti prirodniji utjecaj Janeinih draži. Jane je prihvatila ujnin poziv sa zadovoljstvom; a o Bingleyjevima je mislila samo u vezi s nadom da će, budući da Caroline ne živi u istoj kući s bratom, moći pokatkad provesti jutro s njom bez opasnosti da vidi njega. Gardineri su ostali tjedan dana u Longbournu; kako su se družili s Philipsovima, s Lucasovima i sa časnicima, nije bilo nijednog dana da nisu imali nešto zakazano. Gospođa Bennet se tako pažljivo brinula da joj se brat i snaha dobro provedu da nikad nisu sjeli za stol samo s obitelji. Kad su se gostili kod kuće, uvijek bi bili pozvani neki od časnika, a među njima je uvijek bio gospodin Wickham. Elizabeth ga je tako toplo hvalila da je gospođa Gardiner postala sumnjičavom, pa je pozorno promatrala njih dvoje u takvim prigodama. Iz onoga što je vidjela nije zaključila da su baš vrlo ozbiljno zaljubljeni, ali je, ipak, njihova uzajamna naklonost bila dovoljno očita da je uznemiri, te je odlučila razgovarati o tom s Elizabeth prije nego što napusti Hertfordshire i predočiti joj kako bi bilo neoprezno poticati takvu naklonost. Gospodin Wickham je bio u prilici da ugodi gospođi Gardiner neovisno o svojim općim dražima. Prije deset – dvanaest godina,


još kao djevojka, boravila je ona prilično dugo baš u onom dijelu Derbyshirea iz kojeg je on potjecao. Stoga su imali dosta zajedničkih znanaca i Wickham joj je, iako je rijetko odlazio tamo poslije smrti Darcyjeva oca prije pet godina, ipak mogao dati svježije vijesti o njezinim tamošnjim prijateljima nego što ih je ona imala. Gospođa Gardiner je bila u Pemberleyju i vrlo dobro je upoznala narav pokojnog gospodina Darcyja. Stoga su imali neiscrpnu temu za pričanje. Oboje su uživali u razgovoru u kojem je ona govorila o svojim sjećanjima i hvalila karakter pokojnog gospodina Darcyja, a Wickham je potanko opisivao Pemberley. Kad joj je ispričao kako je mladi gospodin Darcy postupio prema njemu, pokušala se sjetiti je li u onom što se govorilo o naravi toga gospodina dok je bio dječak bilo ičega što bi se slagalo s tim, i napokon je bila čvrsto uvjerena da se sječa kako se tada pričalo da je Fitzwilliam Darcy vrlo ponosan i mrzovoljan dečko.


Gospođa Gardiner je priopćila svoje upozorenje Elizabeth otvoreno i prijateljski u prvoj zgodnoj prilici kad su mogle razgovarati nasamo. Rekavši joj pošteno što misli, nastavila je ovako: – Ti si prepametna djevojka, Lizzy, da bi se zaljubila samo zato što te netko opominje protiv toga, pa ti se stoga ne bojim govoriti otvoreno. Najozbiljnije želim da budeš oprezna. Nemoj se uplesti niti nastoj njega uplesti u ljubav koja bi bila nepromišljena zbog neimaštine. Nemam ništa protiv njega; on je vrlo zanimljiv mladić i, kad bi imao prihod kakav bi trebao imati, mislim da ne bi mogla odabrati boljeg momka. Međutim, budući da je tako kako je, ne smiješ dati mašti maha. Pametna si, pa svi očekujemo od tebe i da postupaš pametno. Tvoj se otac, uvjerena sam, veoma uzdaje u tvoje rasuđivanje i dobro ponašanje. – Draga moja ujna, zaista si ozbiljna. – Da, i nadam se da ću i tebe nagovoriti da budeš ozbiljna. – Dobro, nemaš razloga za strah. Pripazit ću na sebe i na gospodina Wickhama. Neće se zaljubiti u mene ako to mogu spriječiti. – Elizabeth, ti nisi ozbiljna. – Oprosti, pokušat ću ponovno. Zasad nisam zaljubljena u gospodina Wickhama, doista nisam. No on je neusporedivo najugodniji mladić kojeg sam ikada vidjela; ako se uistinu zaljubi u mene ... Vjerujem da bi bilo bolje da to ne učini. Uviđam kakva bi to ludost bila. Uh! Prokleti gospodin Darcy! Mišljenje mog oca o meni najveća mi je čast i bila bih nesretna ako bi ga promijenio. Međutim,


moj otac sudi pristrano o gospodinu Wickhamu. Ukratko, draga moja ujna, bilo bi mi vrlo žao ako bih unesrećila bilo koga od vas. No, budući da vidimo svaki dan da se, ondje gdje je ljubav, mladi rijetko odriču braka zbog neimaštine, kako mogu obećati da ću biti mudrija od drugih ako se nađem u iskušenju, a i kako mogu znati da je mudro oduprijeti se? Stoga ti mogu obećati samo da se neću žuriti. Neću se žuriti da povjerujem kako sam ja za njega jedina. Kad budem u društvu s njim, neću se predavati željama. Ukratko, učinit ću sve što je u mojoj moći. – Možda bi bilo dobro da se pobrineš da on ne dolazi ovamo tako često. Barem ne podsjećaj majku da ga poziva. – Kao što sam učinila neki dan – reče Elizabeth, smiješeći se. – Tako je, pametnije je da se suzdržim od toga. No nemoj misliti da je on ovdje uvijek ovako često. Ovoga ga tjedna zovu tako često zbog tebe. Ti znaš majčino mišljenje da njezini gosti ne smiju nikada biti bez društva. Ali doista, časti mi, nastojat ću činiti ono što budem smatrala najmudrijim; nadam se da si sada zadovoljna. Ujna odgovori potvrdno, a Elizabeth joj zahvali na ljubaznom savjetu, te se tada rastadoše. Bio je to divan primjer kako se savjet može prihvatiti bez negodovanja. Gospodin Collins se vratio u Hertfordshire ubrzo nakon odlaska Gardinerovih i Jane; međutim, budući da je odsjeo kod Lucasovih, njegov dolazak nije bio nikakva velika smetnja za gospođu Bennet. Njegova se svadba sada brzo približavala; gospođa Bennet se napokon toliko pomirila s tom činjenicom da ju je smatrala neizbježnom, pa je čak nekoliko puta zlovoljno ponovila da im ona »želi da mogu biti sretni«. Vjenčanje je bilo predviđeno za četvrtak, a u srijedu je gospođica Lucas došla u oproštajni posjet; kad se digla da se pozdravi na odlasku, Elizabeth je, posramljena majčinim neljubaznim i izvještačenim izražavanjem dobrih želja, a osobno iskreno ganuta, isprati iz kuće. Dok su išle niz stube, Charlotte reče: – Nadam se da ćeš mi vrlo često pisati, Lizzy. – Zaista hoću. – Htjela bih te još nešto zamoliti. Hoćeš li me posjetiti? – Nadam se da ćemo se često viđati u Hertfordshireu. – Vjerojatno se neću neko vrijeme micati iz Kenta. Stoga mi obećaj da ćeš ti doći u Hunsford. Elizabeth nije to mogla odbiti, premda nije očekivala od tog posjeta nikakvo veliko zadovoljstvo. – Otac i Maria doći će mi u ožujku – doda Charlotte – i nadam se da ćeš pristati da im se pridružiš. Bit ćeš mi dobrodošla koliko i oni. Obavljeno je vjenčanje, te su mlada i mladoženja otputovali za Kent ravno sa crkvenih vrata. Elizabeth je uskoro dobila pismo od prijateljice; dopisivale su se


redovito i često kao prije, ali više nije bilo negdašnje otvorenosti između njih. Elizabeth je, kad god bi joj se obratila, osjećala da je zauvijek svršeno s njihovom divnom prisnošću; iako odlučna da ustraje u dopisivanju, činila je to više zbog prošlosti nego zbog sadašnjosti. Prva je Charlottina pisma očekivala prilično nestrpljivo; zanimalo ju je kako će ona pisati o svom novom domu, kako joj se sviđa ledi Catherine i hoće li se usuditi kazati da je sretna. Međutim, čitajući pisma, uvidjela je da se Charlotte o svemu izražava onako kako je mogla i predvidjeti. Pisala je veselo, činilo se da je okružena udobnošću i nije spominjala ništa što ne bi mogla pohvaliti. Kuća, namještaj, susjedstvo i putovi, sve je bilo po njezinu ukusu, a držanje ledi Catherine bilo je vrlo prijateljsko i ljubazno. Bila je to Collinsova slika Hunsforda i Rosingsa, ali razumno ublažena. Elizabeth je spoznala da će ostalo doznati tek kad ode tamo u posjet. Jane je već napisala nekoliko redaka sestri kako bi je obavijestila da su stigli bez ikakvih neugodnosti u London. Elizabeth se nadala da će Jane, u svom idućem pismu, moći kazati nešto o Bingleyjevima. Elizabethina je nestrpljivost glede tog drugog pisma nagrađena onako kako se nestrpljivost obično nagrađuje. Jane je već tjedan dana bila u Londonu, a nije vidjela Caroline niti čula bilo kakve glase od nje. Objašnjavala je to slutnjom da joj se prošlo pismo iz Longbourna, upućeno Caroline, negdje zagubilo. »Ujna«, pisala je Jane sestri, »odlazi sutra u taj dio grada, pa ću iskoristiti priliku da se navratim u Ulicu Grosvenor.«

Jane je, nakon tog posjeta gospođici Bingley, opet pisala Elizabeth. »Stekla sam dojam da Caroline nije dobro raspoložena«, napisala je ona, »ali se razveselila što me vidi i ukorila me zato što joj nisam javila o svom dolasku u London. Eto, bila sam u pravu; moje prošlo pismo nije stiglo do nje. Pitala sam ih, naravno, za njihova brata. On je dobro, ali je toliko zauzet gospodinom Darcyjem da ga vrlo rijetko viđaju. Rekle su mi da očekuju gospođicu Darcy na večeri. Rado bih je vidjela. Moj je posjet bio kratak, jer su Caroline i gospođa Hurst namjeravale izići. Vjerojatno ću ih uskoro vidjeti ovdje.«

Elizabeth zatrese glavom nad tim pismom. Ono ju je uvjerilo da bi samo slučaj mogao otkriti gospodinu Bingleyju da je njezina sestra u Londonu.


Prošla su četiri tjedna, a Jane ga nije nijednom vidjela. Nastojala je uvjeriti sebe da joj nije žao; ali više nije bila slijepa glede neobzirnosti gospođice Bingley. Pošto ju je čekala kod kuće svako jutro i svake večeri izmišljala za nju nove isprike, gošća joj se napokon pojavila. No kratkoća njezina posjeta i još više promjena u njezinu držanju onemogućili su Jane da se i dalje zavarava. Pismo koje je tada napisala sestri pokazalo je što osjeća. »Moja najdraža Lizzy, uvjerena sam, neće likovati na moj račun zato što je bolje prosuđivala od mene kad joj priznam da sam bila u potpunoj zabludi o naklonosti gospođice Bingley prema meni. Ali, draga moja sestro, premda su događaji dokazali da si Ti u pravu, nemoj me smatrati tvrdoglavom zato što i sada tvrdim da je, s obzirom na njezino prijašnje ponašanje, moje povjerenje bilo isto tako prirodno kao i Tvoja sumnjičavost. Nikako ne shvaćam zašto je željela biti tako prisna sa mnom; međutim, ako bi se ponovile iste okolnosti, nedvojbeno bih se opet prevarila. Caroline mi je tek jučer uzvratila posjet, a u međuvremenu mi nije poslala nijedno pisamce, nijednu riječ. Kad je došla, jasno se vidjelo da ne uživa u tom; ispričala se samo uzgred i reda radi što me nije već prije posjetila, nijednom riječi nije kazala da me želi opet vidjeti i u svakom je pogledu bila toliko drukčija da sam, čim je otišla, čvrsto odlučila prekinuti to poznanstvo. Sažalijevanje, iako je istodobno i krivim. Veoma je pogriješila što me toliko izdvajala od ostalih; mogu mirne duše reći da su poticaji za naše zbliženje uvijek dolazili s njezine strane. No sažalijevam je zato što je, zacijelo, svjesna da postupa naopako, a žalim je i zato što znam da je uzrok svega toga njezina briga za brata. Nije potrebno da Ti dalje objašnjavam; premda znamo da je ta briga sasvim suvišna, ipak se, ako je ona osjeća, njome može objasniti njezino ponašanje prema meni; a on je toliko zaslužio njezinu ljubav da je sva briga koju ona osjeća za njega sasvim prirodna i razumljiva. Međutim, ne mogu se načuditi zašto ona strahuje još i sada, jer bismo se, ako bi on iole hajao za mene, već odavno sreli. On zna da sam u gradu, uvjerena sam u to po nečemu što je i sama rekla, a ipak bi se, prema onom kako ona govori, mogao steći dojam da ona želi uvjeriti samu sebe kako je on uistinu naklonjen gospođici Darcy. Ne mogu to razumjeti. Kad se ne bih bojala prestroge prosudbe, gotovo bih bila u iskušenju da kažem kako je posrijedi dvoličnost. No nastojat ću otjerati sve bolne misli i misliti samo na ono što me usrećuje ... na Tvoju ljubav i postojanu ljubaznost dragog ujaka i ujne. Piši mi što prije. Gospođica Bingley je rekla, iako ne baš osobito uvjerljivo, da se on nikad neće vratiti u Netherfield, da će napustiti tamošnju kuću.


Bolje je da to ne spominjemo drugima. Drago mi je što imaš tako lijepe vijesti od naših prijatelja u Hunsfordu. Molim Te da ih posjetiš sa Sir Williamom i Marijom. Jamačno će Ti ondje biti vrlo ugodno. Tvoja itd.«

To je pismo zadalo poprilično bola Elizabeth, ali joj se dobro raspoloženje vratilo kad je zaključila da njegova sestra barem neće više zavaravati Jane. Više se nije imalo što očekivati od njezina brata. Elizabeth nije više ni željela da se on opet udvara Jane. što je više razmišljala o svemu, to je gore mislila o njegovu karakteru. Kao kaznu za njega i stanovitu zadovoljštinu za Jane, iskreno je željela da se on uskoro oženi Darcyjevom sestrom, jer je, sudeći prema Wickhamovu pričanju, ona takva da će se on gorko pokajali što je napustio Jane. Otprilike u to vrijeme podsjetila je Elizabeth na njezino obećanje glede Wickhama gospođa Gardiner i zatražila je obavijesti. Elizabethine su vijesti mogle zadovoljiti više ujnu nego nju. Njegova je uočljiva naklonost splasnula, udvaranje je prestalo, obožavao je neku drugu. Elizabeth je bila dovoljno dobar promatrač da zapazi sve to, ali je mogla zapaziti da piše o tom bez velikog bola. Srce joj se samo malo rastužilo, a taština se zadovoljila uvjerenjem da bi ona bila njegov jedini izbor da je sudbina to dopustila. Iznenadan dobitak od deset tisuća funti glavna je draž dame kojoj se on sad udvara. Možda manje oštrovidna nego kad je bila riječ o Charlotti. Elizabeth mu nije zamjerila zbog njegove želje za materijalnom sigurnošću. Naprotiv, ništa nije moglo biti prirodnije; i, premda je slutila da ju je napustio bez prevelike borbe, ipak je bila spremna smatrati to mudrim i dobrim potezom za oboje i sasvim iskreno mu zaželjeli sreću. Sve je ovo priznala gospođi Gardiner, i pošto joj je iznijela i ostale okolnosti, nastavila je ovako: »Sad sam uvjerena, draga moja ujna, da nikad nisam bila osobito zaljubljena; jer, da sam uistinu osjetila tu čistu i uzvišenu strast, sad bih mu mrzila čak i ime, te bih mu željela svakakva zla. Međutim, moji su osjećaji ne samo srdačni prema njemu nego su i nepristrani prema gospođici King. Ne zapažam da je imalo mrzim niti da se protivim da je on smatra vrlo dobrom djevojkom. U tom ne može biti ljubavi. Moj je oprez bio učinkovit. Premda bih bila mnogo zanimljivija svojim znanicama da sam ludo zaljubljena u njega, ne mogu reći da žalim zbog svoje razmjerne nevažnosti. Važnost se katkad plaća preskupo. Kitty i Lydiju pogodila je njegova nevjera mnogo više nego mene. Premlade su da bi znale kakav je


svijet i još nisu spoznale neugodnu istinu da lijepi mladići, baš kao i ružni, moraju od nečega živjeti.«


Tijekom siječnja i veljače nije longbournska obitelj imala nikakvih većih događaja od već spomenutih niti većih promjena i mjena od odlazaka do Merytona katkad po blatu, a katkad po mrazu. U ožujku je trebala Elizabeth otputovati u Hunsford. U početku nije ozbiljno namjeravala otići tamo, ali je ubrzo uvidjela da Charlotte računa s tim, pa je postupno počela gledati na to sa sve većim zadovoljstvom i sve većom izvjesnošću. Odsutnost joj je povećala želju da opet vidi Charlottu i oslabila njezino gnušanje prema gospodinu Collinsu. Taj je plan sadržavao u sebi i stanovitu draž nečega novog, a kako, uz takvu majku i takve nedruževne sestre, život u kući nije bio besprijekoran, mala bi joj promjena i inače dobro došla. Na putovanju će moći vidjeti i Jane; jedno s drugim, kako se približavalo vrijeme polaska, tako bi joj sve zalije bilo da se put odgodio. No sve je teklo glatko i u skladu sa Charlottinom zamisli. Trebala se pridružiti Sir Williamu i njegovoj drugoj kćeri. Na vrijeme je dodana pogodna promjena da se prenoći u Londonu, i tako je stvoren savršen plan. Jedino ju je žalostio rastanak od oca, kojem će uistinu nedostajati i kojem je njezin odlazak bio tako mrzak da joj je rekao neka mu piše, te joj je umalo obećao da će joj odgovoriti na pismo. Oproštaj s Wickhamom bio je vrlo prijateljski, s njegove strane čak i više nego s njezine. Sadašnje ga udvaranje nije moglo navesti da zaboravi da je Elizabeth bila prva koja ga je uzbudila i zaslužila njegovu pažnju, prva koja ga je


slušala i žalila, prva kojoj se divio. I u načinu kako se oprostio od nje i zaželio joj da se što bolje zabavi, podsjetio je što može očekivati od ledi Catherine de Bourgh i izrazio nadu da će se njihovo mišljenje o njoj ... njihovo mišljenje o svakomu ... uvijek podudarati, bilo je stanovite brižnosti, stanovite zainteresiranosti koja će je, osjećala je, uvijek vezati uz njega iskrenim prijateljstvom. Rastala se s njim uvjerena da će on, oženjen ili ne, uvijek biti njezin uzor ljubaznog i ugodnog čovjeka. Njezini suputnici sutradan nisu bili takvi da bi ga ona, uspoređujući ga s njima, smatrala manje ugodnim. Sir William Lucas i njegova kćerka Maria, dobroćudna djevojka, ali praznoglava kao i on, nisu znali kazati ništa što bi se isplatilo čuti, te ih je slušala otprilike onako zainteresirano kao i kloparanje kočije. Elizabeth je voljela besmislice, ali je Sir Williamove već odavno znala. Više joj nije mogao reći ništa novo o divotama njegova predstavljanja na dvoru i proglašenja vitezom, a njegove su uljudnosti bile otrcane kao i njegove obavijesti. Put je bio dugačak samo četrdesetak kilometara, te su krenuli dovoljno rano da stignu u Ulicu Gracechurch oko podneva. Dok su se približavali vratima gospodina Gardinera, Jane je bila kraj salonskog prozora i promatrala je njihov dolazak; kad su ušli u hodnik, već je bila ondje i zaželjela im dobrodošlicu. Elizabeth joj se ozbiljno zagleda u lice i razveseli se vidjevši da je zdravo i lijepo kao uvijek. Na stubištu je stajala skupina dječaka i djevojčica, kojima nestrpljivost da vide svoju rođakinju nije dopustila da čekaju u salonu, a stidljivost ih je, jer je nisu vidjeli cijelu godinu dana, spriječila da siđu i približe se. Opcije ugođaj bio radostan i ljubazan. Danje prošao ugodno u užurbanosti i obilasku trgovina, a večer su proveli u kazalištu. Elizabeth se pobrine da u kazalištu sjedne kraj ujne. Odmah su započele razgovor o njezinoj sestri i više se ražalostila nego iznenadila kad je, na svoja iscrpna pitanja, dobila odgovor da Jane s vremena na vrijeme podlegne potištenosti, iako nastoji biti dobro raspoložena. No postojali su razlozi za nadu da ta povremena utučenost neće potrajati dugo. Gospođa Gardiner joj također ispriča pojedinosti o onom kratkom posjetu gospođici Bingley i ponovi joj razne svoje razgovore s Jane, koji su pokazivali da je Jane zauvijek prekinula to poznanstvo. Gospođa Gardiner se potom našali sa svojom rođakinjom glede Wickhamove nevjere, ali joj i čestita što to podnosi tako dobro. – Slušaj, draga moja Elizabeth – doda tada – kakva je djevojka ta gospođica King? Ne bih htjela pomisliti da je naš prijatelj gramziv. – Molim te, draga ujna, kakva je razlika, što se tiče bračnih odnosa, između


gramzivosti i promišljenosti? Gdje završava razboritost, a počinje pohlepa? Prošlog Božića plašila si se da se on ne oženi mnome jer bi to bilo nepromišljeno, a sada, zato što on pokušava osvojiti djevojku s pukih deset tisuća funti, nazireš u tom gramzivost. – Rekneš li mi samo kakva je djevojka gospođica King, znat ću što treba misliti. – Ona je, čini mi se, vrlo dobra djevojka. Ne znam ništa loše o njoj. – Ali on joj nije obraćao nikakvu pozornost dok nije poslije djedove smrti naslijedila to bogatstvo. – Nije, a i zašto bi? Ako mu je, zato što nisam imala novca, bilo nedopustivo da osvoji moju ljubav, kakav bi razlog imao da se udvara djevojci do koje mu nije stalo i koja je siromašna kao i ja? – Ipak, nekako se čini neuljudnim što se usredotočio na nju odmah nakon tog događaja. – Tko živi u teškim prilikama, nema vremena za sva ona pravila lijepog ponašanja kojima drugi obraćaju pozornost. Ako mu ona ne prigovara, zašto bismo mi? – Njezino ga neprigovaranje ne opravdava. Ono samo pokazuje da joj nešto nedostaje ... pamet ili osjećaji. – Dobro – uzvikne Elizabeth – neka bude kako ti hoćeš. Neka on bude gramziv, a ona budalasta. – Ne, Lizzy, nije to kako ja hoću. Bilo bi mi žao, znaš, da moram misliti loše o mladiću koji je tako dugo živio u Derbyshireu. – Oh! Ako je to sve, onda ja imam vrlo loše mišljenje o mladićima koji žive u Derbyshireu, a ni njihovi prijatelji koji žive u Hertfordshireu nisu mnogo bolji. Sita sam ih svih. Hvala Bogu, sutra idem tamo gdje ću naći čovjeka koji nema nijednu lijepu osobinu, koji nije ni uljudan, ni pametan. Na kraju krajeva, isplati se poznavati jedino glupe ljude. – Pazi, Lizzy, ono što si rekla jako miriše na razočaranost. Prije rastanka nakon izlaska iz kazališta imala je neočekivanu sreću da dobije poziv da se pridruži ujaku i ujni na putovanju radi zadovoljstva, na koje su namjeravali krenuti u ljetu. – Još nismo sasvim odlučili kamo ćemo otići – reče gospođa Gardiner – možda do Jezerske oblasti. Nikakva zamisao nije mogla biti privlačnija za Elizabeth, pa je vrlo rado i zahvalno prihvatila poziv. – Predraga moja ujna – uzvikne ona ushićeno – kakve li radosti! Kakva li uživanja! Daješ mi nov život i snagu. Svršeno je s razočaranjem i jetkošću. što su


ljudi u usporedbi sa stijenama i planinama? Oh! Kakve ćemo zanosne trenutke doživjeti! A kad se vratimo, nećemo biti poput drugih putnika koji nisu sposobni dati jasnu predodžbu ni o čemu. Mi ćemo znati gdje smo bili ... sjećat ćemo se onog što smo vidjeli. Jezera, planine i rijeke neće biti zbrkani u našoj mašti niti ćemo se, kad pokušamo opisati neko mjesto, svađati oko toga gdje se ono točno nalazi. Potrudit ćemo se da naši prvi oduševljeni opisi budu zanimljiviji nego kod većine putnika.


Sve na putu sutradan bilo je novo i zanimljivo za Elizabeth. Uživala je pogotovo zato što je bila dobro raspoložena; sestra joj je izgledala tako dobro da je prestala strahovati za njezino zdravlje, a pomisao na predivno putovanje po sjevernoj oblasti bila je neiscrpan izvor radosti. Kad su skrenuli s glavnog puta prema Hunsfordu, sve su oči tražile župni dvor i očekivale da ga ugledaju poslije svakog zavoja. Duž puta je s jedne strane bila ograda od kolja Rosingskog parka. Elizabeth se smješkala prisjećajući se svega što je čula o stanovnicima tog imanja. Napokon se i župni dvor pojavio na vidiku. Vrt što se na kosini protezao prema putu, dom u njemu, zelene ograde od kolja i lovorove živice, sve je to najavljivalo da su na cilju. Na kućnim se vratima pojaviše gospodin Collins i Charlotte, a kola se zaustaviše kraj malog kolnog ulaza, od kojeg je kratka pošljunčana staza vodila do kuće. Svi su kimali glavom i smiješili se. Čim su putnici izišli iz kočije, započne radosno pozdravljanje. Gospođa Collins zaželi vrlo srdačno dobrodošlicu prijateljici; vidjevši kako je prijateljski dočekana, Elizabeth se razveseli što je došla. Odmah je opazila da ženidba nije izmijenila ponašanje njezina rođaka. Njegova je ukočena uljudnost ostala ista kao prije i zadržao ju je nekoliko minuta na kolnom ulazu kako bi čuo njezine odgovore na pitanja o svima u obitelji. Zatim ih je Collins bez ikakva drugog odugovlačenja, osim što ih je zaustavio da bi im pokazao lijepa vrata, uveo u kuću. Čim su ušli u sobu za dnevni boravak, on im još jednom uglađeno, ali i razmetljivo zaželi dobrodošlicu u svom


skromnom domu; a kad je njegova žena ponudila gostima da se okrijepe zakuskom i pićem, ponovio je od riječi do riječi njezine ponude. Elizabeth je i očekivala da će se on nastojati pokazati u svem sjaju i jasno je zapazila da se, dok je svraćao pozornost na prostranost sobe, njezin izgled i namještaj, obraća posebno njoj, kao da joj želi dati na znanje što je izgubila zato što ga je odbila. Međutim, premda je sve bilo lijepo i udobno, nije mu udovoljila nijednim uzdahom kajanja, već je gledala prijateljicu čudeći se kako može biti tako vedra i raspoložena kraj takva muža. Kad god bi Collins rekao nešto čega se njegova žena mogla opravdano stidjeti, a to se nije događalo rijetko, ona je nehotice skretala pogled prema Charlotti. Jedanput ili dvaput opazila je da je Charlotte malo pocrvenjela, no ponajčešće se mudro trudila da ga i ne sluša. Kad su gosti sjedili već dovoljno dugo da su se mogli nadiviti svakom dijelu namještaja od ormara do zaštitne rešetke ispred kamina, opisati svoje putovanje i ispričati sve što im se dogodilo u Londonu, Collins ih pozove da prošeću kroz vrt, koji je bio velik i lijepo uređen, a o kojem se on posebno brinuo. Rad u vrtu smatrao je jednim od svojih najvećih zadovoljstava; Elizabeth se divila slušajući kako ozbiljno govori Charlotte da je rad u vrtu koristan za zdravlje i da ga ona zato potiče na nj. Dok ih je vodio svim glavnim i sporednim stazama, gotovo im nije ni davao vremena da izreknu pohvale koje je tražio, pokazivao im je sve vidike i potanko ih opisivao, ali njihovu ljepotu nije ni spominjao. Bio je kadar nabrojiti polja u svakom smjeru i kazati koliko stabala ima i u najudaljenijem šumarku. No, prema njegovu mišljenju, od svih vidika kojima su se njegov vrt i ovaj kraj mogli pohvaliti, nijedan se nije mogao usporediti s izgledom Rosingsa, koji se mogao vidjeti kroz prazninu među drvećem koje je obrubljivalo park s druge strane puta. Bila je to lijepa suvremena zgrada, divno smještena na maloj uzvisini. Collins ih htjede iz vrta odvesti na svoje dvije livade, ali su se dame, budući da nisu imale obuću pogodnu za ostatke mraza, vratile u kuću. Dok je Sir William pratio Collinsa, Charlotte je provela sestru i prijateljicu po kući, vjerojatno vrlo zadovoljna što je dobila priliku da je pokaže bez muževe pomoći. Kuća je bila prilično mala, ali dobro sagrađena i udobna; sve je bilo namješteno i raspoređeno tako lijepo i skladno da je Elizabeth zaključila kako je sve to Charlottina zasluga. Kad god se mogao zaboraviti gospodin Collins, svuda se osjećao vrlo ugodan ugođaj, a vidjevši da Charlotte očito uživa u svemu tom, Elizabeth je zaključila da je on često zaboravljen. Već je čula da ledi Catherine još nije otputovala za London. O tomu se govorilo i za vrijeme večere, kad se Collins umiješao u razgovor i kazao: – Da, gospođice Elizabeth, imat ćete čast da vidite ledi Catherine de Bourgh u nedjelju u crkvi, i suvišno bi bilo govoriti vam da ćete se oduševiti njome. Ona je vrlo


pristupačna i društvena, te ne sumnjam da će vas poslije službe Božje udostojiti dijelom svoje pažnje. Gotovo se ne ustručavam tvrditi da će ona uključiti vas i moju svastiku Mariju u svaki poziv kojim nas bude počastila tijekom vašeg boravka ovdje. Njezino je ponašanje prema mojoj dragoj Charlotti divno. Mi večeramo u Rosingsu dvaput na tjedan, i nikad nam ne dopuštaju da se pješice vratimo kući. Uvijek su spremna za nas kola njezina gospodstva. Trebao bih reći: jedna od kola njezina gospodstva, jer ih ona ima nekoliko. – Ledi Catherine je dobra, pametna žena – doda Charlotte – i vrlo ljubazna susjeda. – Tako je, draga moja, i ja kažem isto. Ona je takva da zaslužuje svako poštovanje. Večer su proveli razgovarajući o hertfordshirskim vijestima i prepričavajući ono o čemu su već pisali. Potom je Elizabeth, u samoći svoje sobe, razmišljala o stupnju Charlottina zadovoljstva i nastojala razumjeti njezinu ljubaznost i strpljivost prema mužu, te je na posljetku zaključila da je Charlottino držanje vrlo pametno. Ujedno se upustila u predviđanja kako će proteći njezin posjet; razmišljala je o mirnom tijeku njihovih uobičajenih zanimanja, o dosadnim primjedbama gospodina Collinsa, a i o smiješnoj strani općenja s onima u Rosingsu. Bujna joj je mašta ubrzo predočila sve to. Oko podneva idućeg dana, dok se u svojoj sobi spremala za šetnju, iznenadna galama odozdo kao da je navijestila da je u cijeloj kući nekakva zbrka. Slušajući nekoliko trenutaka, začuje kako netko žurno trči uz stube i glasno je zove. Kad je otvorila vrata, srela je na stubišnom odmorištu Mariju, koja joj, sva zadihana, reče: – Oh, Lizzy! Požuri se u blagovaonicu, vidjet ćeš nešto vrlo neobično. Neću ti kazati o čemu je riječ. Požuri odmah dolje. Elizabeth joj uzalud postavi nekoliko pitanja, jer Maria nije htjela kazati ništa drugo. Otrčale su u blagovaonicu, okrenutu prema putu, i Elizabeth je potražila pogledom to čudo. Pred vrtnim vratima zaustavile su se dvije dame u otvorenoj kočiji. – Je li to sve? – uzvikne Elizabeth. – Očekivala sam da su, ako ništa gore, svinje provalile u vrt, a kad tamo, vidim samo ledi Catherine i njezinu kćer. – Hej, draga moja – prozbori Maria, začuđena njezinom pogreškom – ono nije ledi Catherine. Ona stara dama je gospođa Jenkinson, koja živi s njima, a ona druga je gospođica de Bourgh. Pogledaj je samo. Kakva li sićušna stvorenja! Tko bi mislio da može biti tako mršava i malena! – Vrlo je nepristojna što zadržava Charlottu vani na ovakvu vjetru. Zašto ne uđe? – Ah, Charlotte veli da ona to rijetko čini. Velika je čast kad gospođica de


Bourgh uđe u kuću. – Sviđa mi se njezin izgled – reče Elizabeth, obuzeta drugim mislima. – Doima se bolešljivo i zlovoljno. Da, tako mu i treba. Takvu je ženu i zaslužio. Collins i Charlotte stajali su na vrtnim vratima i razgovarali s damama, a Sir William je, kao što je Elizabeth veselo opazila, bio pred kućnim ulazom, ozbiljno promatrao tu veličinu pred sobom i klanjao se kad god bi gospođica de Bourgh pogledala prema njemu. Na posljetku se više nije imalo što reći, pa se dame odvezoše, a ostali uđoše u kuću. Čim je Collins ugledao njih dvije, počeo im je čestitati na sreći, a Charlotte im je objasnila da su svi pozvani sutradan na večeru u Rosings.


Collins je likovao zbog tog poziva. Prilika da pokaže pokroviteljičinu veličinu svojim zadivljenim gostima i da im omogući da vide njezinu uljudnost prema njemu i njegovoj ženi bila je upravo ono što je želio; a činjenica da je tako brzo dobio tu priliku, bila je takav primjer ljubaznosti ledi Catherine da se nije mogao dovoljno nadiviti. – Priznajem – reče on – da me ne bi nimalo iznenadilo da nas je njezino gospodstvo pozvalo u nedjelju u Rosings na čaj. To sam i očekivao poznajući njezinu ljubaznu društvenost. Međutim, tko bi mogao predvidjeti ovakvu pažnju? Tko bi mogao i zamisliti da ćemo tako brzo nakon vašeg dolaska dobiti poziv da večeramo ondje (i to poziv koji uključuje sve nas)! – Ja nisam osobito iznenađen time što se zbilo – istakne Sir William – jer znam kako se ponašaju velike ličnosti; a to sam znanje stekao zahvaljujući svom položaju. U dvorskim krugovima nisu takvi primjeri pažnje rijetki. Cijeli taj dan i sutradan ujutro nisu govorili gotovo ni o čemu drugom osim o svom posjetu Rosingsu. Collins ih je revno obavještavao što mogu očekivati, kako se ne bi sasvim zbunili kad ugledaju onakve sobe, onoliko slugu i onako raskošnu gozbu. Kad su dame krenule u svoje sobe da se obuku za posjet, on reče Elizabeth: – Draga moja rođakinjo, nemojte se osjećati nelagodno zbog svoje odjeće. Ledi Catherine nipošto ne traži od nas onakvu otmjenost u odijevanju kakva dolikuje njoj i njezinoj kćeri. Savjetovao bih vam samo da obučete svoju najljepšu haljinu,


pa vam ništa drugo ne treba. Ledi Catherine neće misliti ništa gore o vama zato što ste jednostavno obučeni. Njoj se sviđa da se čuvaju razlike u društvenom položaju. Dok su se oblačile, dolazio je dva-tri puta do vrata svake od njih kako bi ih opomenuo da se požure, jer ledi Catherine nerado čeka za večerom. Takve strašne priče o njezinu visokom gospodstvu i načinu života grdno su preplašile Mariju Lucas, nenaviklu na društvo, pa je očekivala svoje predstavljanje u Rosingsu onako plašljivo kao što je njezin otac nekoć očekivao svoje predstavljanje na dvoru. Kako je vrijeme bilo lijepo, ugodno su prošetali oko jedan kilometar kroz park. Svaki park ima svoju ljepotu i svoje vidike. Elizabeth je vidjela štošta što joj se svidjelo, iako je, ukupno uzevši, to nije oduševilo onoliko koliko je Collins očekivao niti su je osobito zadivili njegovo nabrajanje prozora na prednjoj strani zgrade i spominjanje svote koju je Sir Lewis de Bourgh potrošio na njihovo ostakljivanje. Dok su se penjali po stubama, Marijino je uzbuđenje raslo svakog trenutka, a ni Sir William nije se doimao sasvim smireno. Elizabeth nije iznevjerila njezina hrabrost. Iz onog što je čula, zaključila je da ledi Catherine nema nikakve izvanredne sposobnosti ni čudesne vrline koje bi ulijevale strahopoštovanje, a što se tiče sjaja bogatstva i društvenog položaja, vjerovala je da to može gledati sasvim hladnokrvno. Iz predvorja, gdje im je Collins ushićeno skrenuo pozornost na njegove skladne razmjere i lijepe ukrase, otišli su za slugama kroz predsoblje i ušli u sobu gdje su sjedile ledi Catherine, njezina kći i gospođa Jenkinson. Njezino gospodstvo vrlo milostivo ustane da ih primi; kako se gospođa Collins dogovorila s mužem da će ona obaviti predstavljanje, sve je učinjeno kako treba, bez onih ispričavanja i zahvaljivanja koje bi on smatrao potrebnima. Usprkos činjenici da je nekoć bio na dvoru, Sir William je zbog raskoši oko sebe osjetio takvo strahopoštovanje da je imao samo toliko hrabrosti da se duboko naklonio i sjeo na stolac ne rekavši ni riječ; a njegova je kćerka, gotovo izvan sebe od straha, sjela na rub stolca i nije znala kamo bi gledala. Elizabeth je, nimalo se ne zbunivši, mimo promatrala tri dame pred sobom. Ledi Catherine je bila visoka, krupna žena, vrlo izraženih crta na licu, koje je nekoć, vjerojatno, bilo lijepo. Nije se držala pristupačno i goste je primila tako da ne zaborave da su nižeg ranga. Dok je šutjela, nije bila osobito dojmljiva, no što god je govorila, izrekla je tako zapovjedničkim tonom da je isticala svoju važnost, pa je to odmah podsjetilo Elizabeth na ono što je čula od gospodina Wickhama. Na temelju svojih zapažanja zaključila je da je ledi Catherine baš onakva kakvom ju je Wickham prikazao. Pozorno gledajući neko vrijeme majku, u čijem je izgledu i držanju brzo uočila stanovite sličnosti s gospodinom Darcyjem, okrenula je pogled prema kćerki i iznenadila se gotovo koliko i Maria što je tako mršava i mala. Ni po stasu, ni po


liku nije bilo nikakve sličnosti između majke i kćerke. Gospođica de Bourgh bila je blijeda i bolešljiva; njezine crte lica, premda ne ružne, bile su neupadljive; govorila je vrlo malo. Tihim se glasom obraćala gospođi Jenkinson, u čijem izgledu nije bilo ničega osobitog i koja je bila sasvim zauzeta slušanjem što joj ona govori i namještanjem zaklona da joj zaštiti oči od svjetla. Pošto su sjedili nekoliko minuta, svi su prišli prozoru kako bi se divili pogledu; Collins je bio s njima da bi im istaknuo sve ljepote, a ledi Catherine ih je ljubazno obavijestila da je taj vidik mnogo ljepši ljeti. Večera je bila bogata, a posluga i posuđe onakvi kako je Collins i obećao; on je, kao što je također predvidio, sjedio na začelju stola, po želji njezina gospodstva, i držao se tako kao da misli da mu život ne bi mogao dati ništa bolje. Rezao je meso, jeo i oduševljeno hvalio sve. Svako bi jelo najprije pohvalio on, a onda Sir William, koji se sada već dovoljno sabrao da je mogao ponavljati kao jeka sve što bi njegov zet kazao. Elizabeth se čudila kako ledi Catherine može to podnijeti. No ledi Catherine se doimala zadovoljnom njihovim prekomjernim divljenjem, te se vrlo ljupko smiješila, osobito kad bi se pokazalo da je neko jelo na stolu sasvim novo za njih. Društvo nije mnogo razgovaralo. Elizabeth je bila spremna govoriti kad god dobije priliku, ali je sjedila između Charlotte i gospođice de Bourgh; prva je bila zauzeta slušanjem ledi Catherine, a druga joj nije rekla ni riječ tijekom cijele večere. Gospođa Jenkinson je uglavnom bila zaokupljena promatranjem kako mala gospođica de Bourgh jede, nudila joj je ovo ili ono jelo i strahovala da joj nije dobro. Maria je smatrala neumjesnim da govori, a muškarci su samo jeli i divili se. Kad su se dame povukle u salon, nisu mogle gotovo ništa drugo učiniti osim da slušaju riječi ledi Catherine, koja je govorila bez prekida sve dok nije stigla kava; izražavala je svoja mišljenja o svemu tako odlučno da je bilo očito kako se nije navikla da se njezini sudovi osporavaju. Raspitivala se o Charlottinim kućnim poslovima prisno i potanko i davala joj savjete o svima njima; govorila joj je kako treba voditi kućanstvo u tako maloj obitelji kao što je njezina i upućivala ju je kako da se brine o kravama i peradi. Elizabeth je zapazila da je za tu veliku damu vrijedno pažnje sve što joj može dati priliku da zapovijeda drugima. U stankama u svom razgovoru s gospođom Collins postavljala je razna pitanja Mariji i Elizabeth, osobito potonjoj, o čijoj je rodbini znala malo, a koja je, kao što je rekla gospođi Collins, bila uljudna, ljepuškasta djevojka. Pitala ju je, u raznim trenucima, koliko ima sestara, jesu li starije ili mlađe od nje, je li neka od njih pred udajom, jesu li lijepe, gdje su se školovale, kakva kola ima njezin otac i kakvo je djevojačko prezime njezine majke. Iako je osjećala svu drskost njezinih pitanja, Elizabeth je odgovarala na njih sasvim mirno. Tada ledi Catherine iznenada napomene: – Imanje vašeg oca naslijedit će, ako se ne varam, Collins. Vas radi – doda, okrenuvši


se prema Charlotti – to me raduje, ali inače ne vidim razloga da se ženski potomci isključuju iz naslijeđa imanja. To se nije smatralo potrebnim u porodici Sir Lewisa de Bourgha. Svirate li i pjevate, gospođice Bennet? – Malo. – O! Onda ćemo jednom zgodom imati zadovoljstvo da vas čujemo. Naš glasovir je prvorazredan, vjerojatno je bolji nego ... Iskušat ćete ga jednog dana. Sviraju li i pjevaju vaše sestre? – Jedna od njih. – Zašto niste sve učile? Trebale ste sve učiti. Sve gospođice Webbs sviraju, a njihov otac nema tako dobar prihod kao vaš. Crtate li? – Ne, nimalo. – Što? Nijedna od vas? – Nijedna. – Vrlo čudno. Valjda niste imale priliku. Trebala vas je majka odvesti u London svakog proljeća k tamošnjim učiteljima. – Moja bi se majka složila s tim, ali otac mrzi London. – Je li vas ostavila vaša odgojiteljica? – Nikad je nismo ni imali. – Nikad je niste imali! Kako je to moguće? Pet kćeri odgojenih kod kuće bez odgojiteljice! Nikad nisam čula nešto takvo. Zacijelo je vaša majka robovala vašem odgoju i izobrazbi. Elizabeth jedva suzdrži osmijeh dok ju je uvjeravala da nije bilo tako. – Pa, tko vas je onda učio? Tko je pazio na vas? Bez odgojiteljice ste, bez dvojbe, bile zanemarene. – U usporedbi s nekim obiteljima, vjerojatno jesmo; međutim, one među nama koje su željele učiti nikad nisu oskudijevale u sredstvima. Uvijek su nas poticali na čitanje i imale smo sve potrebne učitelje. One koje su htjele ljenčariti, mogle su i to. – Da, nema sumnje; no upravo to sprečava odgojiteljica; da sam upoznala vašu majku, odlučno bih joj savjetovala da uzme jednu. Uvijek govorim da se u izobrazbi ne može ništa bez postojane i redovite poduke, a nitko je ne može dati osim odgojiteljice. Mnogim sam obiteljima preporučila odgojiteljice. Uvijek mi je drago ako kakvoj mladoj osobi nađem dobro mjesto. Četiri nećakinje gospođe Jenkinson dobile su divna mjesta zahvaljujući meni; eto, i nedavno sam preporučila jednu mladu osobu koju mi je netko slučajno spomenuo, i obitelj je oduševljena njome. Gospođo Collins, jesam li vam pričala da se ledi Metcalf svratila jučer k meni da mi zahvali. Ona misli da je gospođica Pope prava dragocjenost. »Ledi Catherine«, rekla je, »dali ste mi pravu dragocjenost.« Je li


neka od vaših sestara, gospođice Bennet, počela izlaziti u društvo? – Da, gospođo, sve. – Sve? Što, svih pet istodobno? Vrlo čudno! A vi ste druga po redu. Mlađe izlaze u društvo prije nego što su se starije udale! Vaše mlađe sestre jamačno su vrlo mlade? – Da, najmlađa nije još navršila šesnaestu. Ona je, možda, premlada da bi često izlazila. Ali uistinu, gospođo, bilo bi vrlo nepravedno prema mlađim sestrama da ne sudjeluju u društvu i zabavama zato što starije nemaju mogućnosti ili sklonosti da se rano udaju. Posljednja rođena ima ista prava na mladenačka zadovoljstva kao i prva. Zar da bude lišena svega zbog takva razloga? Mislim da to ne bi potaklo sestrinsku ljubav ni plemenitost osjećaja. – Oho – uzvikne njezino gospodstvo – vi govorite svoje mišljenje vrlo odlučno za tako mladu osobu. Koliko vam je godina? – Budući da imam tri odrasle mlađe sestre – odgovori Elizabeth, smiješeći se – vaše gospodstvo teško može očekivati da to kažem. Ledi Catherine se veoma iznenadi što nije dobila izravan odgovor, a Elizabeth zaključi da je ona, po svoj prilici, prvo stvorenje koje se usudilo našaliti s tom tako dostojanstvenom, ali i drskom osobom. – Uvjerena sam da vam nije više od dvadeset, pa stoga nije potrebno da tajite svoje godine. – Još nisam napunila dvadeset prvu. Kad su im se pridružila gospoda i završilo se sa čajem, namješteni su stolovi za kartanje. Ledi Catherine, Sir William te gospodin i gospođa Collins sjeli su da zaigraju kadril, a budući da je gospođica de Bourgh željela igrati kasino, dvije su djevojke imale čast da pomognu gospođi Jenkinson da stvori svoju kartašku grupu. Za njihovim je stolom bilo vrlo dosadno. Nije se izgovorilo malone ništa što se nije ticalo igre osim kad bi gospođa Jenkinson izražavala svoje bojazni da je gospođici de Bourgh pretopio ili prehladno, ili da ima previše ili premalo svjetla. Za drugim je stolovima bilo mnogo življe. Ledi Catherine je imala glavnu riječ; isticala je pogreške ostalih troje ili je pričala anegdote o sebi. Collins se ograničio na izražavanje svog slaganja sa svim što bi njezino gospodstvo kazalo, na zahvaljivanje kad bi pobijedio u igri i na ispričavanje kad bi mu se činilo da je dobio previše. Sir William nije mnogo govorio. Nastojao je zapamtiti anegdote i imena važnih ličnosti. Kartali su se dok se to sviđalo ledi Catherine i njezinoj kćeri, a onda su stolovi uklonjeni, ponuđena su kola gospođi Collins, zahvalno su prihvaćena i odmah naručena. Društvo se potom okupilo oko vatre kako bi čuli mišljenje ledi Catherine o tom kakvo će vrijeme biti sutra. Uto su stigla kola; uz brojne izjave


zahvalnosti gospodina Collinsa i brojne naklone Sir Williama, zaputiše se van. Čim su se malo udaljili od vrata, Elizabeth zapita rođak što misli o svemu što je vidjela u Rosingsu; ona se, zbog Charlotte, u svom odgovoru izrazi povoljnije nego što je uistinu mislila. Međutim, njezina pohvala, iako ju je stajala podosta truda, ne zadovolji Collinsa, pa je odmah počeo sam hvaliti ledi Catherine.


Sir William je ostao samo tjedan dana u Hunsfordu, ali je njegov boravak bio dovoljno dugačak da ga uvjeri kako mu se kći vrlo dobro udomila i kako ima takva muža i takvu susjedu kakvi se rijetko mogu naći. Dok je Sir William bio kod njih, Collins ga je svako jutro vozio svojim čezama i pokazivao mu okolicu. Međutim, kad je on otišao, cijela se obitelj vratila svom uobičajenom načinu života; na Elizabethinu veliku radost, ta promjena nije imala kao posljedicu da njezin rođak bude više s njima nego prije, jer je on sada najveći dio vremena između doručka i večere provodio ili radeći u vrtu, ili čitajući i pišući, ili gledajući kroz prozor svoje knjižnice, okrenute prema putu. Soba u kojoj su sjedile dame bila je u stražnjem dijelu kuće. Elizabeth se isprva čudila što Charlotte nije radije odabrala blagovaonicu za opću upotrebu, jer je bila veća i s ljepšim pogledom; no uskoro je uvidjela da prijateljica ima izvrstan razlog za svoj izbor, jer bi Collins nesumnjivo provodio mnogo manje vremena u svojoj sobi da je njihova bila podjednako zanimljiva. Bila je zahvalna Charlotti na domišljatosti. Iz salona nisu uopće mogle vidjeti put, ali su znale koja kola prolaze zahvaljujući Collinsu koji ih je izvješćivao o tom. Kad god bi se gospođica de Bourgh provezla svojim kolima, došao bi k njima i obavijestio ih o tom, iako se to događalo gotovo svaki dan. Ona se često zaustavljala kraj župnog dvora i razgovarala po nekoliko minuta sa Charlottom, ali se rijetko mogla nagovoriti da iziđe iz kočije. Svaki drugi – treći dan odlazio je Collins do Rosingsa, a i njegova je žena išla tamo, samo malo rjeđe nego on. U početku se Elizabeth čudila takvu žrtvovanju


vremena, ali je poslije shvatila da to oni čine iz materijalnih razloga. Pokatkad bi ih ledi Catherine počastila svojim posjetom i tada ne bi izmaknulo njezinu oku ništa od onoga što se zbivalo u kući. U sve je zavirivala, promatrala je njihov rad i savjetovala im da to rade drukčije; pronalazila je pogreške u rasporedu namještaja ili zapažala da je sluškinja nemarna u radu; a ako bi i pristala pojesti nešto, Činilo se da postupa tako samo zato da bi prigovorila Charlotti kako su joj komadi mesa preveliki za njezinu obitelj. Elizabeth je ubrzo opazila da je ta velika dama, iako nije oblasni mirovni sudac, vrlo poduzetan mirovni sudac u svojoj župi, čije joj je i najsitnije nevolje i probleme priopćavao Collins. Kad god bi se neki seljaci posvadili ili bi bili nezadovoljni i negodovali protiv svog siromaštva, ona bi otišla u selo kako bi riješila njihove sporove, utišala njihove prigovore i grdnjama ih natjerala da žive mirno i zadovoljno. Na večeru u Rosings odlazilo se dvaput na tjedan; osim što tu više nije bilo Sir Williama i što se upotrebljavao samo jedan stol za kartanje, sva su ta sijela bila jednaka onom prvom. U druge su posjete odlazili rijetko, jer je način života u okolici bio uglavnom izvan dohvata Collinsovih. No to nije bilo nikakvo zlo za Elizabeth; ona je pretežito provodila vrijeme sasvim ugodno; imala je zanimljive polusatne razgovore sa Charlottom, a vrijeme je bilo izuzetno lijepo za to doba godine, te je često uživala vani. Omiljela joj je šetnja, u koju je često išla dok bi ostali bili u posjetu kod ledi Catherine, bila duž šumarka koji je obrubljivao s ove strane perivoj, a tu je bila jedna zaklonjena staza koju, čini se, nije birao nitko osim nje, te je tu osjećala da je izvan domašaja radoznalosti ledi Catherine. Na taj je mirni način prošlo prvih četrnaest dana njezina boravka. Približavao se Uskrs i tijekom Velikog tjedna trebao je doputovati tamo još jedan član rosingske porodice, što je za tako mali krug moralo biti važno. Elizabeth je, još na početku svog posjeta, čula da oni očekuju za nekoliko tjedana dolazak gospodina Darcyja i, premda je među njezinim znancima bilo malo onih za koje je manje hajala, njegova prisutnost bit će nešto novo na sijelima u Rosingsu i možda će joj biti zabavno prosuditi po njegovu ponašanju prema njegovoj rođakinji, za koju ga je ledi Catherine očito predodredila, koliko su beznadni planovi gospođice Bingley u vezi s njim. Ledi Catherine je spominjala njegov očekivani dolazak s najvećim zadovoljstvom, govorila je o njemu s najvećim divljenjem i malone se razljutila kad je čula da su ga gospođica Lucas i Elizabeth vidjele već nekoliko puta. Za njegov se dolazak odmah doznalo u župnom dvoru, jer je Collins šetao cijelo jutro u blizini raskrižja, pa se, čim je spazio da su kola skrenula prema Rosingskom parku, poklonio i odjurio kući noseći veliku vijest. Sljedećeg jutra požurio je u Rosings da iskaže svoje štovanje. Ondje je zatekao dva nećaka ledi Chaterine, jer je gospodin Darcy doveo pukovnika Fitzwilliama, mlađeg sina svog


ujaka, lorda ...; na veliko iznenađenje cijelog društva, kad je Collins krenuo kući, i ta su dva gospodina pošla s njim. Charlotte ih je vidjela kroz prozor iz muževe sobe kako prelaze preko ceste, te je odmah otrčala i izvijestila djevojke kakva ih čast očekuje, a zatim je dodala: – Tebi, Lizzy, trebam zahvaliti za ovu pažnju. Gospodin Darcy se nipošto ne bi došao tako brzo pozdraviti sa mnom. Elizabeth je jedva stigla poreći da je to njezina zasluga kadli je već zvonce na vratima objavilo njihov dolazak; uskoro uđoše u sobu sva trojica. Pukovniku Fitzwilliamu, koji je išao na čelu, bilo je oko trideset godina, nije bio lijep, ali se po izgledu i ponašanju vidjelo da je pravi gospodin. Darcy se doimao jednako kao u Hertfordshireu. On pozdravi gospođu Collins na svoj uobičajeni suzdržljivi, uljudni način i, kakvi god bili njegovi osjećaji prema njezinoj prijateljici, sasvim mirno pozdravi i nju. Elizabeth mu se nakloni, ne prozborivši ni riječ. Pukovnik Fitzwilliam odmah zapodjene razgovor, spremno i lako kao svaki dobro odgojen čovjek; govorio je vrlo zanimljivo; no njegov je rođak, kazavši gospođi Collins samo nekoliko riječi o kući i vrtu, sjedio neko vrijeme potpuno šutke. Napokon se probudila njegova uljudnost, te je zapitao Elizabeth o zdravlju njezine obitelji. Ona mu odgovori na uobičajeni način i nakon kratkog muka doda: – Moja je starija sestra u Londonu već tri mjeseca. Jeste lije slučajno vidjeli ondje? Bila je uvjerena da nije, ali je htjela provjeriti hoće li odati bilo kakvim znakom da mu je poznato ono što se dogodilo između Bingleyjevih i Jane i učini joj se da se malo zbunio dok joj je odgovarao kako nije imao sreću da sretne gospođicu Bennet u Londonu. Više nisu govorili o tomu, i gospoda su uskoro otišla.


Ponašanju pukovnika Fitzwilliama veoma su se divili u župnom dvoru i sve su dame osjećale da će on znatno pridonijeti ugodnosti njihovih posjeta Rosingsu. No prošlo je nekoliko dana prije nego što su dobili poziv da odu tamo, jer, dok je bilo mnogo gostiju u kući, oni nisu bili potrebni; tek na Uskrs, gotovo tjedan dana nakon dolaska gospode, iskazana im je ta pažnja, i tada su, jednostavno, pri izlasku iz crkve pozvani da dođu tamo uvečer. Tijekom proteklog tjedna viđali su vrlo malo ledi Catherine i njezinu kćer. Pukovnik Fitzwilliam se u tom razdoblju svratio nekoliko puta u župni dvor, ali gospodina Darcyja su vidjeli samo u crkvi. Poziv je, naravno, prihvaćen i u predviđeno su se vrijeme pridružili društvu u salonu ledi Catherine. Ona ih je primila uljudno, ali se jasno vidjelo da joj njihovo društvo nije onako poželjno kao kad ne može dobiti nikoga drugog. Potpuno se usredotočila na svoje rođake; razgovarala je s njima, osobito s gospodinom Darcyjem, mnogo više nego s bilo kojom drugom osobom u sobi. Pukovnik Fitzwilliam se istinski razveselio što ih vidi; sve mu je bilo ugodna promjena u Rosingsu; osim toga, prilično mu se sviđala ljepuškasta prijateljica gospođe Collins. Sjeo je sada pokraj nje i govorio je tako zanimljivo o Kentu i Hertfordshireu, o putovanju i boravku kod kuće, o novim knjigama i glazbi, da se Elizabeth nije još nikada u toj sobi ni upola tako dobro zabavljala. Razgovarali su tako duhovito i živahno da je to privuklo pozornost i ledi Catherine, čak i gospodina Darcyja. Njegove su ih oči često pogledavale znatiželjno; ubrzo je radoznalost obuzela i ledi Catherine, pa je bez sustezanja doviknula: – Što si to


rekao, Fitzwilliame? O čemu to govoriš? što to pričaš gospođici Bennet? Da čujem. – Govorimo o glazbi, gospođo – reče on kad više nije mogao izbjegavati odgovor. – O glazbi! Onda, molim te, govori glasno. Od svih tema ta mi je najmilija. Moram sudjelovati u razgovoru ako je riječ o glazbi. Malo ih je u Engleskoj koji u muzici uživaju više od mene i koji imaju bolji prirođeni ukus. Da sam učila glazbu, bila bih velika umjetnica. I Ann bi to bila da joj je zdravlje dopustilo da vježba svirati. Uvjerena sam da bi ona krasno svirala. Kako napreduje Georgiana, Darcy? Gospodin Darcy veoma pohvali darovitost svoje sestre. – Drago mi je što čujem takvu pohvalu o njoj – reče ledi Catherine. – Molim te, poruči joj od mene da ne može očekivati nikakav velik uspjeh ako ne bude mnogo vježbala. – Uvjeravam vas, gospođo, da njoj nije potreban takav savjet. Ona neprestano vježba. – To bolje. U tom se ne može pretjerati; kad joj budem pisala, savjetovat ću joj da nipošto ne zanemari vježbanje. često govorim mladim damama da se u glazbi ne može bez upornog vježbanja postići uspjeh. Rekla sam gospođici Bennet više puta da nikad neće svirati uistinu dobro ako ne bude više vježbala. Budući da gospođa Collins nema glasovir, kazala sam joj nekoliko puta da može dolaziti svaki dan u Rosings i svirati na glasoviru u sobi gospođe Jenkinson. Znate, u tom dijelu kuće ne bi nikomu smetala. Darcy se doimao donekle postiđeno zbog tetkine grubosti, te nije prozborio ništa. Kad su završili s kavom, pukovnik Fitzwilliam podsjeti Elizabeth da mu je obećala svirati; a ona odmah sjedne za glasovir. Tada je privukao svoj stolac blizu nje. Ledi Catherine sasluša pola pjesme, zatim počne opet kao i prije govoriti svom drugom nećaku, ali se on ubrzo udalji od nje, približi se glasoviru i stane tako da je mogao lijepoj sviračici gledati ravno u lice. Elizabeth opazi što je učinio i za vrijeme prve pogodne stanke okrene se prema njemu, vragolasto se osmjehne i reče: – Hoćete me uplašiti, gospodine Darcy, pa zato stojite tu i slušate me? No nećete me uznemiriti, iako vaša sestra svira tako dobro. Tvrdoglavost mi ne dopušta da se uplašim kada to drugi hoće. Hrabrost mi se poveća kad god me netko pokuša zastrašiti. – Neću kazati da se varate – odgovori on – jer vi, zapravo, ne vjerujete da vas hoću zastrašiti; imam zadovoljstvo da vas poznam tako dugo da znam kako veoma uživate izražavajući pokatkad mišljenje koje, istini za volju, nije vaše. Elizabeth se srdačno nasmije tom njegovu zaključku o njoj i reče pukovniku Fitzwilliamu: – Vaš će vam rođak dati vrlo lijepu predodžbu o meni i naučit će vas


da mi ne vjerujete nijednu riječ. Nemam sreće, jer sam, eto, srela osobu koja je tako sposobna da je raskrinkala moju pravu narav, u ovom dijelu svijeta gdje sam namjeravala prikazati sebe kao biće sa stanovitim vrlinama. Doista, gospodine Darcy, nije nimalo velikodušno od vas što spominjete sve nepovoljno što znate o meni iz Hertfordshirea. Dopustite da kažem, to nije ni mudro, jer me izazivate da vam vratim milo za drago, a tada će se objelodaniti takve pojedinosti da će vam se zaprepastiti rodbina ovdje. – Ne bojim vas se – reče on, smiješeći se. – Molim vas, dajte da čujem za što ga optužujete – uzvikne pukovnik Fitzwilliam. – Zanima me kako se on ponaša u nepoznatom društvu. – Onda ćete čuti istinu. No pripremite se za nešto vrlo strašno. Prvi put u životu vidjela sam ga u Hertfordshireu, i to, znate, na balu. A na tom balu, što mislite da je učinio? Otplesao je samo četiri plesa! Neugodno mi je što vam to moram kazati, no bilo je tako. Otplesao je samo četiri plesa, iako je bilo malo kavalira, i znam pouzdano da su mnoge mlade dame sjedile jer nisu imale partnera. Gospodine Darcy, ne možete poreći te činjenice. – U to vrijeme nisam imao čast poznati nijednu damu na balu, izuzevši one u svom društvu. – Tako je. U plesnoj dvorani ne može nitko biti predstavljen. Dobro, pukovniče Fitzwilliame, što da sviram sada? Moji prsti čekaju vašu zapovijed. – Možda sam – reče Darcy – trebao zatražiti da me predstave, ali ja nisam snalažljiv u ophođenju s nepoznatim mi osobama. – Da pitamo vašeg rođaka kakav je razlog tomu? – zapita Elizabeth, još se obraćajući pukovniku Fitzwilliamu. – Da ga pitamo zašto je pametan i izobražen čovjek, koji poznaje svijet, nesnalažljiv u ophođenju s nepoznatim mu osobama? – Mogu odgovoriti na vaše pitanje – reče Fitzwilliam – bez njegove pomoći. Takav je zato što se neće potruditi. – Ja uistinu nemam sposobnost koju imaju neki – reče Darcy – da lako razgovaram s onima koje nikad prije nisam vidio. Ne mogu se prilagoditi njihovu načinu razgovora niti se tobože zainteresirati za njihove brige, kao što to, vidim, često čine drugi. – Moji prsti – reče Elizabeth – ne kreću se onako spretno po glasoviru kao što to čine prsti mnogih drugih žena. Nemaju istu snagu, ni istu brzinu i ne proizvode isti zvuk. Ali oduvijek mislim da je to moja vlastita pogreška, jer se nisam potrudila vježbati. To ne znači da ne vjerujem da su moji prsti podjednako sposobni kao i u bilo koje druge žene koja svira bolje od mene. Darcy se nasmiješi i reče: – Potpuno ste u pravu. Iskoristili ste svoje vrijeme mnogo bolje. Tko god ima takvu povlasticu da vas čuje, ne može misliti da vam bilo


što nedostaje. Ni vi, ni ja ne nastupamo za neznance. U tom ih trenu prekine ledi Catherine, upitavši ih o čemu govore. Elizabeth odmah zasvira ponovno. Ledi Catherine priđe i, slušajući nekoliko trenutaka, reče Darcyju: – Gospođica Bennet ne bi uopće svirala loše kad bi više vježbala i kad bi mogla imati nekog londonskog učitelja. Ona dobro postavlja prste, ali joj ukus nije ravan Anninu. Ann bi divno svirala da je bolešljivost nije onemogućila da uči. Elizabeth pogleda Darcyja kako bi vidjela koliko se on slaže s veličanjem svoje rođakinje; međutim, ni u tom trenutku niti i u bilo kojem drugom nije mogla otkriti nikakav znak ljubavi; iz njegova ukupnog ponašanja prema gospođici de Bourgh izvukla je ovu utjehu za gospođicu Bingley: podjednako je naklonjen jednoj i drugoj. Ledi Catherine nastavi govoriti o Elizabethinu sviranju, dajući upute o izvođenju i ukusu. Elizabeth je slušala sve to sa strpljivom uljudnosću i, na molbu gospode, ostala je za glasovirom sve dok kočija njezina gospodstva nije bila pripremljena da ih odveze kući.


Sutradan ujutro sjedila je Elizabeth sama i pisala Jane, a gospođa Collins i Maria otišle su u selo zbog nekog posla kad ju je trgnulo zvonjenje vanjskog zvona ... pouzdan znak da je pred vratima neki gost. Budući da nije čula nikakva kola, pomislila je da je, možda, došla ledi Catherine, te je uplašeno uklonila polusvršeno pismo kako bi izbjegla razna drska pitanja, a onda se otvoriše vrata i, na njezino iznenađenje, ušao je u sobu Darcy, i to sam. I on se iznenadio vidjevši da je sama, te joj se ispričao govoreći kako je mislio da su sve dame unutra. Sjeli su i, kad joj je odgovorio na pitanja o Rosingsu, nastala je opasnost da zavlada potpuna šutnja. Stoga je trebalo smisliti nešto i u tom škripcu sjetila se one zgode kad ga je prošli put vidjela u Hertfordshireu, te je, radoznala što će on reći o njihovu naglom odlasku, kazala: – Vrlo ste iznenadno otišli iz Netherfielda u studenom! Valjda ste ugodno iznenadili gospodina Bingleyja kad je vidio da ste svi vrlo brzo došli za njim, jer on je, ako se dobro sjećam, otišao samo dan prije vas. On i njegove sestre osjećali su se dobro, nadam se, kad ste krenuli iz Londona? – Sasvim dobro, hvala. Ona nasluti da nikakav drugi odgovor neće ni dobiti, pa nakon kratke šutnje doda: – Ako se ne varam, gospodin Bingley se ne namjerava vratiti u Netherfield? – Nikad ga nisam čuo da kaže nešto takvo. No vjerojatno je da će ubuduće provoditi ondje vrlo malo vremena. On ima mnogo prijatelja, a u njegovim se


godinama broj prijatelja i pothvata neprestano povećava. – Ako namjerava samo povremeno biti u Netherfieldu, onda bi za susjedstvo bilo bolje da sasvim napusti to mjesto, jer bismo tada možda dobili obitelj koja bi stalno živjela ondje. Međutim, gospodin Bingley vjerojatno nije zakupio tu kuću zato da bi ugodio susjedstvu nego sebi, pa će je prema istom načelu zadržati ili napustiti. – Neću se iznenaditi – reče Darcy – ako je on napusti čim dobije priliku za dobru kupnju. Elizabeth ne odgovori. Bojala se govoriti dalje o njegovu prijatelju; kako nije više imala što reći, odluči prepustiti njemu da pronađe temu za razgovor. On to shvati i uskoro progovori: – Ova se kuća doima vrlo udobnom. Ledi Catherine je, čini mi se, štošta popravila otkad je gospodin Collins došao u Hunsford. – Vjerujem da je tako i uvjerena sam da svoju ljubaznost nije mogla pokloniti zahvalnijem čovjeku. – Gospodin Collins je, može se reći, bio vrlo sretne ruke pri odabiru žene. – Da, uistinu je tako; njegovi se prijatelji mogu opravdano radovati što je upoznao jednu od vrlo malobrojnih pametnih žena koje bi pošle za njega i koje bi se u braku s njim trudile da ga usreće. Moja je prijateljica vrlo razumna, premda ne smatram njezinu udaju za gospodina Collinsa najmudrijim potezom u njezinu životu. Međutim, ona se doima savršeno sretnom i s gledišta razboritosti ovaj brak je vrlo povoljan za nju. – Zacijelo joj je vrlo ugodno što je tako blizu svoje obitelji i svojih prijatelja. – Tako blizu, kažete? Pa, udaljena je skoro osamdeset kilometara. – A što je osamdeset kilometara ako je put dobar? Samo malo više od pola dana putovanja. Da, ja mislim da je to vrlo blizu. – Nikad ne bih smatrala blizinu jednom od prednosti braka – reče Elizabeth. – I doista ne mislim da je gospođa Collins blizu svoje obitelji. – To je dokaz koliko ste privrženi Hertfordshireu. Sve što je izvan longbournske okolice vama se, očito, čini dalekim. Dok je govorio, na licu mu je bio osmijeh; Elizabeth pomisli da se on smiješi zato što pretpostavlja da ona misli na Jane i Netherfield, te je pocrvenjela i zatim rekla: – Ne velim da se žena mora nastaniti baš blizu svoje obitelji. Sasvim je relativno što je blizu, a što daleko, to ovisi o mnogim okolnostima. Ondje gdje, zahvaljujući bogatstvu, putni troškovi nisu važni, daljina nije nikakvo zlo. Ali ovdje nije tako. Gospodin i gospođa Collins imaju priličan prihod, no ne takav da mogu često putovati ... uvjerena sam da bi moja prijateljica smatrala da je blizu svoje obitelji tek ako bi joj bila upola bliže nego sada.


Darcy privuče stolac malo bliže k njoj i reče: – Vi ne možete, čini mi se, biti tako privrženi svom rodnom kraju, jer ste počesto izbivali iz Longbourna. Elizabeth se doimala iznenađeno. Njegovo držanje kao da se promijenilo; povukao je svoj stolac natrag, uzeo novine sa stola i, pogledavši ih, kazao: – Sviđa li vam se Kent? Započne se kratak razgovor o toj grofoviji, miran i sažet s obje strane ... ali ga uskoro prekine ulazak Charlotte i njezine sestre, koje su se upravo vratile iz šetnje. Taj razgovor udvoje iznenadio ih je. Darcy im objasni kako ne bi došao da je znao da je gospođica Bennet sama te, sjedeći još nekoliko minuta i ne govoreći mnogo ni s kime, ode. – Što može ovo značiti? – prozbori Charlotte čim je otišao, – Draga moja Lizzy, zacijelo je zaljubljen u tebe, jer se inače ne bi zadržao ovdje kad je vidio da si sama. Međutim, kad joj je Elizabeth rekla da to nije ničime navijestio, onda se to više nije činilo vjerojatnim ni Charlotti usprkos željama. Poslije raznih nagađanja, na posljetku su zaključile da je došao u posjet zato što nije imao nikakva drugog posla. U to doba godine već su se završili lov i ribolov. Kod kuće su imali ledi Catherine, knjige i biljarski stol; no gospoda ne mogu biti neprestano kod kuće. Otada su dva rođaka, zato što su bili blizu župnog dvora i godila im je šetnja do njega ili osobe koje su živjele u njemu, odlazili tamo gotovo svaki dan. Dolazili su u različito doba prije podne, katkad odvojeno, katkad zajedno, a kadšto u pratnji svoje tetke. Svima je bilo jasno da pukovnik Fitzwilliam dolazi zato što uživa u njihovu društvu; taj mu je zaključak pogotovo išao u prilog. Elizabeth su zadovoljstvo što ga je osjećala kad je bila s njim, a i njegovo očito divljenje prema njoj podsjećali na bivšeg ljubimca: Georgea Wickhama; uspoređujući ih, zaključila je da pukovnik Fitzwilliam ima manje neodoljive nježnosti u svom ponašanju, ali je obdaren većim znanjem. Međutim, zašto je Darcy dolazio u župni dvor, to se već teže moglo razumjeti. Razlog nije mogla biti želja za društvom, jer je često sjedio ondje po čitavih deset minuta ne otvarajući usta; a i kad bi progovorio, činilo se da to čini po dužnosti, a ne po želji ... kao da to za njega nije zadovoljstvo, već žrtva zbog pravila o lijepom ponašanju. Rijetko bi se zainteresirao i živnuo. Gospođa Collins nije znala što da misli o njemu. Činjenica da se pukovnik Fitzwilliam pokatkad smijao njegovoj tuposti pokazivala joj je da je on inače drukčiji nego kod njih; a kako je bila sklona pomisli da je ta promjena posljedica ljubavi i da je predmet te ljubavi njezina prijateljica Lizzy, ozbiljno je naumila otkriti što je posrijedi. Promatrala ga je kad god su bili u Rosingsu i kad god bi on došao u Hunsford, ali bez osobitog uspjeha. On je, uistinu, često gledao njezinu prijateljicu, ali je izraz njegova


pogleda bio prijeporan. Bio je to ozbiljan, postojan pogled, no često je nazirala u njemu veliko divljenje, a katkad joj je sve nalikovalo samo na rastresenost. Jedanput ili dvaput natuknula je ona Elizabeth da joj je naklonjen, ali se Elizabeth samo nasmijala na to; a ni gospođa Collins nije to baš mnogo isticala, bojeći se da ne probudi očekivanja koja bi mogla završiti razočaranjem, jer joj se činilo nesumnjivim da bi sva odbojnost njezine prijateljice iščeznula čim bi pomislila da je on u njezinoj vlasti. U svojim je dobronamjernim planovima glede Elizabeth bila kadšto sklona njezinoj udaji za pukovnika Fitzwilliama. On je bio neusporedivo ugodniji čovjek, očito joj se divio i imao je dobar položaj; s druge strane, gospodin Darcy bijaše vrlo utjecajan u crkvenim krugovima, a njegov rođak nije imao nikakvu moć na tom području.


U svojim šetnjama kroz perivoj Elizabeth je nekoliko puta srela neočekivano gospodina Darcyja. Kad se to dogodilo prvi put, uočila je svu hirovitost slučaja koji ga je doveo tu gdje nitko drugi ne dolazi, a kako se to ne bi ponovilo, obavijestila ga je odmah da je to njezino omiljelo šetalište kad želi biti sama. Stoga joj se činilo vrlo čudnim kako se to moglo dogoditi i drugi put! A, eto, dogodilo se i drugi, pa i treći put. Imala je dojam da to potječe ili iz namjernog inata, ili iz želje za kažnjavanjem samog sebe, jer se ti susreti nisu sastojali samo od nekoliko uljudnih pitanja, kratke nelagodne šetnje i odlaska, već je smatrao potrebnim da se vrati i odšeta s njom. Nikad nije govorio mnogo niti se ona trudila govoriti mnogo ili ga poticati na razgovor. Međutim, zapazila je, za vrijeme njihova trećeg susreta, da joj on postavlja čudna nepovezana pitanja ... je li zadovoljna što je u Hunsfordu, šeće li rado sama, što misli o sreći gospodina i gospođe Collins; a kad je govorio o Rosingsu i o tomu kako ona još ne pozna tu kuću potpuno, činilo se kao da očekuje da će ona odsjesti i ondje kad bude ponovno došla u Kent. Njegove riječi kao da su to podrazumijevale. Misli li on to na pukovnika Fitzwilliama? Pretpostavila je da on, ako je uopće mislio na nešto, smjera na ono što bi se moglo zbiti u vezi s pukovnikom. To ju je oneraspoložilo, te se obradovala kad je stigla do vrata u ogradi od kolja pred župnim dvorom. Jednog dana, dok je šetala, čitala je ponovno posljednje Janeino pismo i zadržavala se na onim mjestima koja su odavala da je Jane pisala u potištenom


raspoloženju, a kad je podigla glavu, opazila je, na svoje iznenađenje, da joj u susret ne dolazi Darcy već pukovnik Fitzwilliam. Odmah je spremila pismo, izvještačeno se nasmiješila i rekla: – Nisam znala da ikad šećete ovuda. – Obišao sam cijeli perivoj – odgovori on – kao i svake godine, te namjeravam taj obilazak završiti posjetom župnom dvoru. Idete li još daleko? – Ne, upravo sam se kanila vratiti. Ona se okrene, pa su zajedno pošli prema župnom dvoru. – Odlazite li, uistinu, iz Kenta u subotu? – zapita ona. – Da, ako to Darcy opet ne odgodi. Ja sam mu na raspolaganju. On uređuje sve onako kako se njemu sviđa. – A ako mu se ne svidi tijek događaja, ostaje mu barem veliko zadovoljstvo da je imao slobodu izbora. Ne znam nikoga tko više od gospodina Darcyja uživa u moći da čini što ga je volja. – On doista voli postupati po svojoj volji – složi se pukovnik Fitzwilliam. – No svi mi to volimo. Samo što on ima veću mogućnost nego mnogi drugi da to i ostvari, jer je bogat, a mnogi drugi su siromašni. Govorim iz iskustva. Mlađi se sin, znate, mora naviknuti na samoodricanje i ovisnost. – Prema mojem mišljenju, mlađi sin jednog grofa ne može znati mnogo o tom. Ozbiljno govoreći, što vi znate o samoodricanju i ovisnosti? Kad vas je pomanjkanje novca spriječilo da idete kamo hoćete ili da nabavite ono što vam se sviđa? – Vaša pitanja pogađaju cilj; možda ne bih mogao reći da sam iskusio mnogo teškoća takve vrste. Međutim, kad je posrijedi nešto važnije, može se dogoditi da patim zbog novčane oskudice. Mlađi se sinovi ne mogu ženiti onom koju bi htjeli. – Osim ako žele bogatu ženu, a mislim da vrlo često i biraju takve. – Naša navika da trošimo čini nas previše ovisnima; nema ih mnogo u mojem položaju koji se mogu oženiti ne misleći na novac. »Je li ovo«, pomisli Elizabeth, »upućeno meni?« Pocrveni zbog te pomisli, ali se brzo sabere i veselo reče: – Molim vas, kolika je uobičajena cijena mlađeg grofovskog sina? Ako stariji brat nije osobito bolešljiv, vjerojatno ne biste tražili više od pedeset tisuća funti? On joj također odgovori veselim tonom, pa napustiše tu temu. Kako bi prekinula šutnju koja bi ga mogla navesti na pomisao da je pogođena onim o čemu su govorili, Elizabeth odmah reče: – Pretpostavljam da vas je rođak doveo sa sobom uglavnom zato da bi imao nekoga na raspolaganju. Čudim se što se ne oženi, onda bi trajno zadovoljio tu svoju potrebu. Možda ga zasad njegova sestra zadovoljava u tom pogledu, te može, budući da je ona samo pod njegovim skrbništvom, činiti s njom što hoće.


– A, ne – odgovori pukovnik Fitzwilliam – tu povlasticu mora podijeliti sa mnom. Obojica smo skrbnici gospođice Darcy. – Tako? Recite mi, molim vas, kakvi ste kao skrbnici? Zadaje li vam vaša štićenica mnogo muke? Katkad je teško upravljati mladim damama njezinih godina, a ako ona ima pravi darsijevski duh, onda možda provodi rado svoju volju. Govoreći to, opazila je da on gleda ozbiljno u nju; način na koji je odmah zapitao zašto ona misli da im gospođica Darcy stvara bilo kakve teškoće, uvjerio ju je da je vrlo blizu istine. Smjesta mu je odgovorila: – Ne bojte se. Nikad nisam čula ništa loše o njoj; možda je vrlo poslušna. Veoma je omiljela kod nekih mojih znanica ... gospođe Hurst i gospođice Bingley. Ako se ne varam, rekli ste da ih poznajete. – Poznajem ih površno. Njihov brat je prijazan, dobar čovjek ... on i Darcy su veliki prijatelji. – Oh, da – izusti kiselo Elizabeth – gospodin Darcy je neobično ljubazan prema gospodinu Bingleyju i veoma se brine o njemu. – Brine se o njemu! Da, doista vjerujem da se Darcy brine o njemu ondje gdje je Bingleyju i najpotrebnija tuđa briga. Sudeći prema onom što mi je kazao kad smo putovali ovamo, imam razloga za pomisao da je on Bingleyja nečime veoma zadužio. No možda se i varam, možda on tada nije mislio na Bingleyja. Sve je to samo moja pretpostavka. – Što je posrijedi? – Nešto što Darcy, naravno, ne bi htio da se pročuje, jer ako bi glas o tom stigao do djevojčine obitelji, bilo bi vrlo nezgodno. – Možete mi vjerovati da to neću spomenuti nikomu. – Imajte na umu da nemam baš mnogo razloga za pretpostavku da se to tiče Bingleyja. Darcy mi je samo rekao kako je zadovoljan što je nedavno spasio prijatelja od vrlo nepromišljene ženidbe, ali nije spomenuo imena ni bilo kakve druge pojedinosti; a ja sam pretpostavio da je to Bingley samo zato što ga smatram mladićem koji upada u takve nezgode što znam da su njih dvojica proveli zajedno cijelo prošlo ljeto. – Je li vam gospodin Darcy priopćio razloge za to svoje uplitanje? – Razabrao sam da su postojali neki vrlo jaki razlozi protiv te djevojke. – A kako ih je uspio razdvojiti? – O tom mi nije govorio – odgovori Fitzwilliam, smiješeći se. – Rekao mi je samo ovo što sam vam sad ispričao. Elizabeth ne prozbori ništa; šetala je i dalje, a srce joj se nadimalo od srdžbe. Gledajući je nekoliko trenutaka, Fitzwilliam je upita zašto je tako zamišljena. – Razmišljam o onom što ste mi ispričali – odgovori ona. – Ne sviđa mi se


ponašanje vašeg rođaka. Zašto je on trebao prosuditi o tom? – Skloni ste smatrati njegovo miješanje nametljivim? – Ne vidim kakvo je pravo imao gospodin Darcy suditi o prikladnosti prijateljeve naklonosti niti zašto je, samo na temelju svoje osobne procjene, odlučio i odredio kako da taj prijatelj stekne sreću. Ali – nastavi ona sabravši se – budući da ne znamo nikakve pojedinosti, nije pošteno da ga osuđujemo. Vjerojatno nije tu ni bilo nikakve velike ljubavi. – Ta pretpostavka nije neprirodna – reče Fitzwilliam – ali ona ozbiljno slabi rođakov razlog za likovanje. Izrekao je to u šali, ali se njoj učinilo da to stvara tako vjernu sliku gospodina Darcyja da se nije usudila odgovoriti, bojeći se da će odati svoje uzbuđenje; stoga je odmah promijenila temu razgovora i govorila o nevažnim stvarima dok nisu stigli do župnog dvora. Ondje je, zatvorivši se u svoju sobu čim je gost otišao, mogla razmišljati neometano o svemu što je čula. Nije ni za trenutak pomislila da bi se to moglo ticati nekih drugih osoba, a ne onih koje su nju zanimale. Na svijetu ne može postojati još jedan čovjek na kojeg Darcy ima tako neograničen utjecaj. Nikad nije ni sumnjala da je on upleten u nastojanje da se gospodin Bingley odvoji od Jane, ali je uvijek pripisivala gospođici Bingley glavnu ulogu u stvaranju i provođenju tog plana. Međutim, ako ga njegova vlastita taština nije prevarila, onda je on uzrok, njegov ponos i hirovitost uzrok su svega što je Jane propatila i zbog čega još pati. Zasad je upropastio svaku nadu u sreću najnježnijeg, najplemenitijeg srca na svijetu, i nitko ne može predvidjeti koliko će potrajati zlo koje je učinio. »Postojali su neki vrlo jaki razlozi protiv te djevojke«, glasile su riječi pukovnika Fitzwilliama; a ti jaki razlozi svode se, vjerojatno, na činjenicu da je tetak provincijski odvjetnik, a ujak trgovac u Londonu. – Jane osobno – uzvikne ona – ne može se ništa prigovoriti; ona je sušta ljepota i dobrota! Prosuđivanje joj je izvrsno, um izobražen, a vladanje ljupko. Ništa se ne može zamjeriti ni mom ocu koji, iako je pomalo čudak, ima sposobnosti na koje ni gospodin Darcy ne može gledati svisoka i uživa poštovanje kakvo on, po svoj prilici, neće nikada steći. – Kad je pomislila na majku, pouzdanje joj se donekle smanjilo, ali je vjerovala da nikakve zamjerke na njezin račun ne bi bile osobito važne za gospodina Darcyja, čiju bi gordost, bila je uvjerena, dublje ranio nedovoljan ugled prijateljeve tazbine nego nedovoljan razbor; na posljetku je zaključila da je njime upravljala djelomice ta najgora vrsta ponosa, a djelomice želja da zadrži gospodina Bingleyja za svoju sestru. Uzbuđenje i suze što ih je izazvala ta tema, donijeli su joj glavobolju, koja se toliko pogoršala pred večer da je, istodobno nesklona da vidi gospodina Darcyja,


odlučila da ne pođe sa svojim rođacima u Rosings, kamo su bili pozvani na čaj. Gospođa Collins je zapazila da joj uistinu nije dobro, pa je nije nagovarala da ide i, koliko god je mogla, sprečavala je muža da je salijeće; no gospodin Collins nije mogao sakriti bojazan da će ledi Catherine biti prilično nezadovoljna zbog njezina nedolaska.


Kad su otišli, Elizabeth se, kao da se htjela što više razljutiti na Darcyja, upusti u pregledavanje svih pisama što joj ih je napisala Jane otkako je u Kentu. Nisu sadržavala nikakve izričite prigovore niti je u njima bilo ikakva spominjanja prošlih događaja ili bilo kakvih priopćenja o sadašnjoj patnji. No u svima njima, gotovo u svakom retku, nedostajala je ona vedrina kojom se njezin stil prije odlikovao i koja, izvirući iz spokojnosti duha pomirenog sa samim sobom i ljubazne naklonosti prema svakomu, još nikad nije bila zamućena. Elizabeth je sada, pozornije nego pri prvom čitanju, zapažala svaku rečenicu koja je izražavala nemir. Darcyjevo sramotno hvalisanje time što je uspio nanijeti toliki jad navelo ju je da još dublje osjeti sestrinu patnju. Pomisao da će se njegov posjet Rosingsu završiti prekosutra davala joj je stanovitu utjehu, a još više ju je tješila misao da će za nepuna dva tjedna biti opet uz Jane, pa će tada moći pridonijeti oporavku njezina duha svim onim što ljubav može dati. Kad god bi pomislila na Darcyjev odlazak iz Kenta, sjetila bi se da i njegov rođak odlazi s njim; no pukovnik Fitzwilliam je jasno pokazao da nema nikakvih namjera, pa se, koliko god on bio ugodan, nije osjećala nesretnom zbog njegova odlaska. Iz tih je misli iznenada trzne zvuk zvonca na vratima. Usplahiri se malo pri pomisli da je to pukovnik Fitzwilliam, koji se već jedanput svratio kasno na večer, a sada se, možda, došao raspitati o njezinu zdravlju. No ta pomisao odmah iščezne i raspoloženje joj se sasvim promijeni kad je, na svoje veliko čuđenje, ugledala


gospodina Darcyja kako ulazi u sobu. On je odmah užurbano zapita za zdravlje i objasni svoj dolazak željom da čuje kako joj je bolje. Odgovorila mu je hladnom uljudnošću. Sjedio je nekoliko trenutaka, zatim je ustao i počeo šetati po sobi. Elizabeth se iznenadi, ali ne prozbori ni riječ. Poslije šutnje od nekoliko minuta prišao joj je uzbuđeno i započeo ovako: – Uzalud sam se borio. Ništa ne pomaže. Moji se osjećaji ne mogu potisnuti. Morate mi dopustiti da vam kažem koliko vas žarko volim i obožavam. Elizabeth se neizrecivo iznenadi. Gledala ga je, crvenjela, sumnjala i šutjela. Smatrajući to dovoljnim ohrabrenjem, odmah joj je počeo opisivati sve što osjeća, sve što već odavno osjeća prema njoj. Govorio je dobro. No htio joj je izraziti i druge osjećaje, a ne samo osjećaje srca, i nije bio nimalo rječitiji kad je govorio o ljubavi nego kad je govorio o ponosu. O tom kako je svjestan njezine inferiornosti ... kako zna da je posrijedi poniženje ... kako je svjestan obiteljskih zapreka koje razum uvijek suprotstavlja osjećajima ... raspričao se sa žestinom koja je potjecala iz njegova ranjenog ponosa ... a to nije nimalo išlo u prilog njegovoj prosidbi. Unatoč svojoj duboko ukorijenjenoj mržnji, nije mogla biti ravnodušna prema počasti koju joj je iskazala ljubav takva čovjeka i, premda se njezine namjere nisu kolebale ni za trenutak, isprva joj bijaše žao zbog boli koju će mu zadati: međutim, njegove posljednje riječi probudiše u njoj negodovanje, pa se u gnjevu izgubilo svako sažaljenje. Ipak, pokušala se smiriti kako bi mu odgovorila strpljivo kad bude završio. Na kraju je istaknuo snagu svoje ljubavi koju, usprkos svim svojim pokušajima, nije uspio svladati i izrazio je nadu da će mu ljubav sada biti nagrađena njezinim pristankom da se uda za njega. Dok je to govorio, vidjela je da on i ne sumnja u povoljan odgovor. Spomenuo je strepnju i zabrinutost, ali je njegovo lice odražavalo savršeno pouzdanje. Ta ju je okolnost mogla samo još više naljutiti, pa su joj se, kad je zašutio, zarumenjeli obrazi i rekla je: – U ovakvim je zgodama, mislim, uobičajeno da se izrazi zahvalnost na iskazanim osjećajima, čak i kad se na njih ne odgovara podjednakom mjerom. Prirodno je što se u takvim slučajevima osjeća zahvalnost, i ja bih vam zahvalila kad bih zahvalnost mogla osjetiti. Ali ne mogu ... nikad mi nije bilo stalo do vašeg lijepog mišljenja o meni, a vi ste ga, uistinu, vrlo nerado i izražavali. Žalim ako sam zadala bol. Učinila sam to potpuno nenamjerno, i nadam se da će bol biti kratkotrajna. Nakon ovog objašnjenja neće biti teško razumu ... koji vas je, kao što rekoste, dugo sprečavao da priznate svoju naklonost ... tu naklonost napokon i pobijediti. Naslonjen na kaminski okvir i uperivši oči u nju, Darcy je slušao njezine riječi koliko ljutito toliko i iznenađeno. Lice mu je problijedjelo od gnjeva, a svaka je crta odražavala duševnu uznemirenost. Nastojao se doimati mirno i nije otvorio usta dok nije pomislio da je uspio u tom. Ta je šutnja bila za Elizabethine osjećaje strašna. Napokon je


progovorio glasom u koji je unio lažnu mirnoću: – To je jedini odgovor koji imam čast dobiti! Možda bih htio čuti zašto sam odbijen s tako malo uljudnosti. No to i nije osobito važno. – I ja bih mogla pitati – odvrati ona – zašto ste mi, s tako očitom namjerom da me omalovažite i uvrijedite, izvoljeli kazati da me volite protiv svoje volje, protiv svog razuma, pa čak i protiv svog karaktera! Nije li to bilo stanovito opravdanje za moju neuljudnost, ako sam uopće bila neuljudna? No ja imam i drugih razloga za ljutnju. Vi znate da imam. Da moji osjećaji i nisu odlučili protiv vas ... da su bili ravnodušni ili čak vam skloni ... mislite li da bi me ikakav obzir doveo u iskušenje da pristanem da me isprosi čovjek koji je, možda zauvijek, upropastio sreću moje drage sestre? Kad je izrekla te riječi, Darcy promijeni boju. Međutim, njegovo je uzbuđenje bilo kratkotrajno i slušao je ne pokušavajući je prekinuti. – Imam sve razloge na svijetu da mislim loše o vama. Nikakva pobuda ne može opravdati nepravednu i neplemenitu ulogu koju ste tu odigrali. Vi ne smijete niti možete poreći da ste glavni, ako ne i jedini krivac što su se njih dvoje razišli ... što ste jedno od njih izvrgnuli osudi sviju zbog ćudljivosti i nepostojanosti, a drugo općem ruglu zbog razočaranih nada ... i što ste ih oboje izložili i te kakvoj patnji. Ona zastane i opazi, poprilično zgranuta, da je on sluša s izrazom na licu koji je pokazivao da se nimalo ne kaje. Čak se, gledajući je, smiješio tako kao da tobože ne vjeruje. – Možete li poreći da ste to učinili? – ponovi ona. Prividno miran, on joj odgovori: – Ne želim poreći da sam učinio sve što je u mojoj moći da odvojim prijatelja od vaše sestre i da se radujem svom uspjehu. Prema njemu sam bio dobrostiviji nego prema sebi. Elizabeth se prezirno suzdrži da ne pokaže kako je shvatila tu uglađenu napomenu, ali joj njezino značenje nije promaknulo niti ju je udobrovoljilo. – Međutim, moje se negodovanje ne temelji samo na tom. Davno prije nego što se to dogodilo, već sam stvorila sasvim jasno mišljenje o vama. Vaš mi je karakter prije mnogo mjeseci otkrila ispovijed gospodina Wickhama. što možete kazati o tome? Kakvim se tobožnjim prijateljskim činom možete braniti? Možda ćete, pogrešno prikazujući zbivanja, pokušati prevariti druge? – Vas veoma zanimaju poslovi toga gospodina – reče Darcy manje mirnim glasom, crven od bijesa. – Koga ne bi on zanimao ako se zna kakve je nevolje proživio? – Nevolje! – ponovi Darcy prezirno. – Da, njegove su nevolje doista bile velike. – Vi ste mu ih nanijeli – uzvikne uzrujano Elizabeth. – Vi ste ga doveli do


njegova sadašnjeg siromaštva ... razmjernog siromaštva. Uskratili ste mu pogodnosti koje su mu, dobro znate, bile namijenjene. Vi ste ga, u njegovim najboljim godinama, lišili položaja koji mu je pripadao koliko po pravu, toliko i po zasluzi. Učinili ste sve to, a ipak ste kadri spominjati njegove nevolje prezirno i porugljivo. – Dakle – uzvikne Darcy, brzo koračajući kroz sobu – vi tako mislite o meni! To je vaš sud o meni! Hvala vam što ste mi ga tako temeljito objasnili. Moje su pogreške, prema vašoj procjeni, uistinu velike! No možda biste – reče on, zastane i okrene se prema njoj – prešli preko tih pogrešaka da vam ponos nije uvrijedilo moje pošteno priznanje da su me obziri dugo sprečavali da stvorim presudnu odluku. Možda biste se suzdržali od tih ogorčenih optužbi da sam bio lukaviji, da sam prešutio svoju unutrašnju borbu i uvjerio vas laskavim riječima kako sam potaknut čistom, ničim nepomućenom ljubavlju, pa i razumom, razmišljanjem i cijelim svojim bićem. No meni je mrsko svako prenemaganje. I ne stidim se osjećaja koje sam vam opisao. Oni su bili prirodni i opravdani. Zar biste mogli očekivati da se veselim što je vaša rodbina nižeg ranga od moje? Da čestitam sebi što ću steći tazbinu čiji je položaj tako daleko ispod mojeg? Elizabeth je osjećala kako joj sa svakim trenutkom raste gnjev, ali je nastojala govoriti što mirnije: – Griješite, gospodine Darcy, ako mislite da je način vaše izjave utjecao na mene bilo kako drukčije osim što me poštedio nelagode koju bih, da ste se čovječnije ponijeli, možda osjetila pri odbijanju vaše ponude. Vidjevši da se trznuo na to, ali nije ništa rekao, ona nastavi: – Da ste me zaprosili i na bilo koji drugi način, to me ipak ne bi dovelo u iskušenje da pristanem. Njegovo je iznenađenje opet bilo očigledno, te ju je pogledao sumnjičavo i uvrijeđeno. Elizabeth prozbori tada: – Već od samog početka, gotovo bih mogla reći od prvog trenutka mog poznanstva s vama, vaše mi je ponašanje jasno otkrilo vašu drskost, uobraženost i sebično preziranje tuđih osjećaja, te je tako stvorilo onaj temelj neodobravanja na kojem su kasniji događaji sagradili nepokolebljivu odbojnost prema vama. Nije protekao ni mjesec dana otkako smo se upoznali, a već sam znala da me ništa na svijetu ne bi moglo natjerati da se udam za vas. – Rekli ste sasvim dovoljno, gospođice. Potpuno shvaćam vaše osjećaje, i sada se mogu samo stidjeti svojih. Oprostite što sam vam oduzeo toliko vremena i primite moje najbolje želje za zdravlje i sreću. Izrekavši te riječi, on brzo napusti sobu i u idućem trenu Elizabeth začu kako otvara vrata i izlazi iz kuće. Njezina je uzbuđenost bila sada velika i bolna. Nije imala snage da stoji, sjela je i plakala pola sata. što duže je razmišljala o onom što se dogodilo, to više se


čudila. Da nju zaprosi gospodin Darcy! Da je on već toliko mjeseci zaljubljen u nju! Da je toliko zaljubljen da se želi oženiti njome usprkos svim zamjerkama zbog kojih je spriječio prijatelja da se oženi njezinom sestrom, a koje vrijede barem isto toliko i za njegov slučaj ... sve je to bilo gotovo nevjerojatno! Laskalo joj je što je i nehotice izazvala tako duboku ljubav. No njegov ponos, njegov odvratni ponos, njegovo bestidno priznanje onog što je učinio u vezi sa Jane, njegova neoprostiva umišljenost iako ga ništa ne opravdava i bezosjećajan način na koji je spomenuo gospodina Wickhama, i ne pokušavajući da porekne svoju okrutnost prema njemu, sve je to odmah nadvladalo sažaljenje, privremeno izazvano promišljanjem o njegovoj ljubavi. Nastavila je razmišljati vrlo uzrujano dok nije, začuvši kola ledi Catherine, osjetila da nije sposobna izdržati Charlottin pomnjivi pogled, pa je žurno otišla u svoju sobu.


Probudivši se sutradan ujutro, Elizabeth je imala na umu iste misli s kojima je sinoć napokon zaspala. Još se nije mogla oporaviti od iznenađenja zbog onog što se dogodilo; nije mogla misliti ni na što drugo; potpuno nesposobna za bilo kakav rad, odluči izići odmah poslije doručka na svjež zrak i prošetati. Zaputi se ravno prema svojoj omiljeloj stazi, ali se sjeti da i Darcy katkad prolazi onuda, te promijeni smjer i ode putom duž čije je jedne strane bila ograda parka. Kad je prošetala dva-tri puta tuda, lijepo je jutro dovede u iskušenje da se zaustavi kraj vrata i pogleda preko ograde u park. Tijekom pet tjedana otkad je došla u Kent, krajolik se veoma promijenio, drveće je svaki dan bilo sve zelenije. Upravo je htjela produžiti kad je ugledala nekog gospodina u šumarku što je obrubljivao perivoj; išao je prema njoj. Uplašivši se da je to Darcy, odmah se počela povlačiti. No taj je čovjek spazi, te požuri i zazove je po imenu. Kad je čula da je zove, iako je po glasu prepoznala Darcyja, vratila se prema vratima. Stigavši istodobno do vrata, on joj pruži pismo, koje je bez razmišljanja uzela, i, držeći se oholo i sabrano, reče joj: – Šetam već neko vrijeme ne bih li vas vidio. Hoćete li mi učiniti čast i pročitati to pismo? – Zatim joj se kratko pokloni, vrati se u perivoj i uskoro nestane s vidika. Ne očekujući nikakvo zadovoljstvo, ali vrlo radoznala, Elizabeth otvori omotnicu i izvadi iz nje dva lista ispisana sitnim rukopisom. Hodajući puteljkom, počne čitati. Pismo je bilo napisano u Rosingsu u osam sati ujutro i glasilo je ovako:


»Nemojte se uplašiti, gospođice, kad dobijete ovo pismo, da ono sadrži ponavljanje onih osjećaja i ponude koji su Vam sinoć bili onako odvratni. Pišem bez ikakve namjere da Vam zadam bol i da sebe ponizim razglabanjem o onim željama koje je, radi Vaše i moje sreće, najbolje što prije zaboraviti. Trud oko pisanja i čitanja ovog pisma bio bi suvišan kad moja narav ne bi zahtijevala da se ovo pismo napiše i pročita. Stoga mi morate oprostiti što sam tako slobodan da tražim od Vas da posvetite pažnju ovom pismu; Vaši će osjećaji, znam, nerado na to pristati, ali ja to zahtijevam od Vašeg smisla za pravednost. Sinoć ste mi pripisali dvije krivnje, međusobno vrlo različite i vrlo nejednake po važnosti. Prva optužba je da sam ja, ne obazirući se na njihove osjećaje, odvojio gospodina Bingleya od Vaše sestre, a druga je da sam ja, ogriješivši se o razna prava, ogriješivši se o čast i čovječnost, upropastio gospodina Wickhama za cijeli život. Ako bih ja namjerno i svojevoljno odbacio svog druga iz mladosti, priznato g ljubimca mog oca, mladića čija je gotovo jedina nada bila naše pokroviteljstvo i koji se naviknuo uzdati u nas, to bi bila takva izopačenost da se s njom ne bi moglo usporediti ni razdvajanje dvoje mladih čija je ljubav trajala samo nekoliko tjedana. Kad pročitate ovaj opis mojih djela i pobuda, nadam se da ću ubuduće biti pošteđen onih strogih osuda kojima ste me onako neštedimice obasuti sinoć glede tih dvaju slučajeva. Budem li pri ovom objašnjavanju svojih djela i pobuda, što ga dugujem samom sebi, morao spomenuti osjećaje koji su možda uvredljivi za Vas, mogu samo reći da žalim zbog toga. Ono što se mora ne može se izbjeći, pa je to sasvim dovoljno oopravdanje. Bio sam tek kratko vrijeme u Hertfordshireu kad sam zapazio, kao i ostali, da je Bingleyju Vaša starija sestra draža od svih drugih djevojaka u tom kraju. Prije bala u Netherfieldu nisam ni slutio da se ozbiljno zaljubio. često sam ga i prije toga viđao površno zaljubljenog. Na tom balu, dok sam imao čast plesati s Vama, prvi put sam doznao iz slučajne napomene Sir Williama Lucasa da je Bingleyjevo udvaranje Vašoj sestri izazvalo opću uvjerenost da će se oni vjenčati. Govorio je o tom kao o sigurnom događaju za koji treba samo odrediti dan. Od tog sam trenutka pozorno promatrao ponašanje svog prijatelja; tada sam uočio da njegova naklonost prema gospođici Bennet premašuje sve što sam ikad prije vidio kod njega. Promatrao sam i Vašu sestru. Njezin pogled i držanje bili su otvoreni, vedri i


ljupki kao i uvijek, ali bez ikakvih znakova zaljubljenosti; na temelju tih zapažanja zaključio sam da ona, iako prihvaća njegovo udvaranje sa zadovoljstvom, ne sudjeluje u njemu s osjećajem ljubavi. Međutim, ako Vaše mišljenje o tom nije pogrešno, onda sam, valjda, ja bio u zabludi. Budući da Vi bolje poznate svoju sestru nego ja, to je vjerojatno. Ako je tako, ako me takva pogreška navela da joj zadam bol, onda Vaše negodovanje nije bezrazložno. No ne ustručavam se tvrditi da je mir na licu i u držanju Vaše sestre bio takav da bi i najpozorniji promatrač zaključio kako, usprkos njezinoj ljupkosti, ne bi bilo lako osvojiti njezino srce. Činjenica je da sam želio vjerovati da je ona ravnodušna, ali se usuđujem kazati da sam u prosudbama ponajčešće nepristran. Vjerovao sam da je ona ravnodušna ne zato što sam želio da je takva, već zato što sam bio nepristrano uvjeren u to. Moje zamjerke njihovu braku nisu bile samo one koje je u mom slučaju ... kao što sam sinoć priznao ... mogla odbaciti samo vrhunska snaga ljubavi; položaj tazbine nije za mog prijatelja tako važan kao za mene. No bilo je i drugih razloga za protivljenje. Te druge razloge, iako oni još postoje, i to podjednako u oba slučaja, pokušao sam zaboraviti, jer mi u novije vrijeme nisu bili pred očima. Međutim, ti se razlozi moraju iznijeti, premda ukratko. Položaj porodice vaše majke, iako mu se može prigovoriti, nije ništa u usporedbi s potpunim nedostatkom uljudnosti koji se tako često očituje kod Vaše majke i Vaših triju mladih sestara, a pokatkad i kod Vašeg oca. Oprostite mi. Boli me što Vas vrijeđam. Ali u Vašem nezadovoljstvu zbog tih nedostataka Vaše najbliže rodbine i Vašem negodovanju što sam ih ovako opisao, neka Vas tješi činjenica da ste se vas dvije ponašale tako da ni najmanji djelić ove osude nije pao na vas, već ste, naprotiv, zaslužile opću pohvalu razumu i karakteru. Reći ću još samo da je ono što se dogodilo te večeri, potvrdilo moje mišljenje o svima i pojačalo moju uvjerenost da moram zaštititi svog prijatelja od onog što sam smatrao nesretnim brakom. On je, kao što se zacijelo sjećate, sutradan napustio Netherfield i otputovao za London, namjeravajući se uskoro vratiti. Sada ću objasniti ulogu koju sam odigrao. Uznemirenost njegovih sestara bila je velika kao i moja; ubrzo smo otkrili tu podudarnost osjećaja i, podjednako svjesni da moramo smjesta pokušati da odvojimo njihova brata od nje, odlučili smo odmah krenuti za njim u London. Tako smo i postupili; ondje sam se smjesta latio zadatka da prijatelju skrenem pozornost na neizbježna zla takva izbora. Ozbiljno sam mu ih opisao i istaknuo. Međutim, koliko god je to upozorenje moglo pokolebati ili


odgoditi njegovu odluku, ne vjerujem da bi ono konačno spriječilo taj brak da ga nije poduprla uvjerenost, koju mu se nisam ustručavao priopćiti, da je Vaša sestra ravnodušna prema njemu. Dotad je mislio da mu ona na njegovu ljubav uzvraća iskrenom, ako ne i podjednakom ljubavlju. No Bingley je po prirodi vrlo skroman i više se uzdaje u moj sud nego u svoj. Stoga ga nisam baš teško uvjerio da je u zabludi. Kad sam ga naveo na taj zaključak, onda sam ga vrlo lako nagovorio da se ne vraća u Hertfordshire. Ni za jedan svoj potez ne mogu kriviti sebe. Samo o jednom svom postupku u svemu tom ne mislim sa zadovoljstvom, a riječ je o činjenici da sam se spustio tako nisko i poslužio lukavstvom kako bih mu zatajio da je Vaša sestra u Londonu. Ja sam to znao kao i gospođica Bingley, ali njezin brat ne zna to još ni sada. Možda su se mogli sresti bez ikakvih loših posljedica; no njegova mi se ljubav nije činila dovoljno ugaslom da bi je mogao vidjeti bez opasnosti. Možda je to skrivanje bilo ispod moje razine, no učinio sam sve u najboljoj namjeri. Povodom toga nemam više što reći i ne mogu ponuditi nikakvo drugo opravdanje. Ako sam ranio osjećaje Vašoj sestri, nisam znao da to činim; osim toga, premda se pobude kojima sam se rukovodio mogu Vama, sasvim prirodno, činiti nedovoljnima, ja ih još ni danas ne mogu osuditi. Što se tiče one druge, teže optužbe da sam nanio nekakvu nepravdu gospodinu Wickhamu, mogu je pobiti samo ako Vam izložim u cijelosti njegovu vezu s mojom porodicom. Ne znam za što me on posebno okrivio, ali u prilog onomu što ću ispričati mogu se pozvati na više svjedoka, nedvojbeno vjerodostojnih. Gospodin Wickham je sin vrlo čestita čovjeka koji je mnogo godina upravljao cjelokupnim pemberleyjevskim imanjem i obavljao povjerenu mu dužnost tako dobro da je sasvim prirodno što mu je moj otac bio sklon pomoći; on je tom svojom ljubaznošću darežljivo obasipao i Georgea Wickhama, svoje kumče. Moj ga je otac uzdržavao dok je bio đak, pa i poslije na Cambridgeu. To je uzdržavanje bilo vrlo važno za njega, jer mu njegov otac, uvijek siromašan zbog ženine rasipnosti, ne bi bio mogao priuštiti srednjoškolsku i sveučilišnu naobrazbu. Moj otac ne samo što je volio društvo tog mladića, čije je ponašanje uvijek bilo ljubazno, nego je i imao vrlo visoko mišljenje o njemu, te mu je, nadajući se da će on otići u svećeničku službu, namjeravao osigurati položaj u crkvi. što se mene tiče, ja sam već prije mnogo, mnogo godina počeo drukčije misliti o njemu. Poročne sklonosti i pomanjkanje načela, što je on brižljivo skrivao pred svojim najboljim prijateljem, nisu mogli promaknuti mladiću gotovo istih


godina kao on, a koji je imao prilike, kakve stari gospodin Darcy nije mogao imati, da ga promatra u neopreznim trenucima. Ovdje ću Vam opet zadati bol ... a kakva će biti, to samo Vi možete znati. Međutim, kakvi god bili osjećaji što ih je gospodin Wickham probudio u Vama, moje naslućivanje njihove prirode neće me odvratiti od razotkrivanja njegova pravog karaktera ... dapače, to je još jedan razlog više da postupim ovako. Moj dobri otac umro je prije pet godina; njegova naklonost prema gospodinu Wickhamu bila je sve do posljednjeg časa tako postojana da mi je u svojoj oporuci posebno preporučio da pripomognem njegovu napredovanju na najbolji način koji njegov poziv bude dopuštao ... a ako ode u svećenike, htio je da mu se osigura unosna župa čim bude slobodna. Osim toga, namijenio mu je kao nasljedstvo svotu od tisuću funti. Njegov otac nije mnogo nadživio mojeg; pola godine nakon tih događaja, gospodin Wickham me pismeno obavijestio da je napokon odustao od svećeničkog poziva i da se nada kako neću smatrati nerazumnim od njega što očekuje da mu se što prije dade stanovita svota u zamjenu za župničko mjesto koje mu ne bi moglo ništa koristiti. Dodao je da namjerava studirati pravo i da je uvjeren kako i ja znam da bi svota od tisuću funti bila nedovoljna za tu svrhu. Više sam želio da je iskren nego što sam vjerovao u to; uglavnom, bio sam voljan pristati na njegov prijedlog. Znao sam da gospodin Wickham nije pogodan za svećenički poziv, pa smo sve brzo sredili ... on se odrekao svakog prava na pomoć u svećeničkoj službi ako ikad postane svećenik i kao naknadu za to primio je tri tisuće funti. Tada se činilo da su sve veze između nas zauvijek prekinute. Suviše sam loše mislio o njemu da bih ga zvao u Pemberley i primao u svoje društvo u Londonu. Mislim da je najviše živio u Londonu, ali njegovo je studiranje prava bilo samo izgovor, i kako je tada bio oslobođen svake stege, provodio je život u ljenčarenju i rasipništvu! Otprilike tri godine čuo sam malo o njemu; međutim, kad je umro župnik u onoj župi koja je prije bila namijenjena njemu, opet mi je pisao i tražio da dobije tu župu. Uvjeravao me, a meni nije bilo teško povjerovati u to, da je u vrlo teškom položaju. Zaključio je kako studiranje prava nije probitačno, pa je sada čvrsto odlučio zarediti se ako mu osiguram župnički položaj. Dodao je kako ne sumnja da ću to učiniti, jer mu je poznato da nemam nikoga drugog o komu bih se brinuo, a i uvjeren je da nisam mogao zaboraviti namjere svog poštovanog oca. Ne vjerujem da ćete me osuditi zato što mu nisam udovoljio molbi i što sam odbio sve njegove ponovne zahtjeve u tom smislu. Njegova je mržnja bila razmjerna njegovoj nevolji ... i vjerojatno me klevetao u razgovoru s drugima isto


onako žestoko kao što mi je predbacivao u pismima. Poslije toga bilo je kao da se nismo nikad ni poznavali. Kako je živio, ne znam. No prošlog mi se ljeta, na vrlo mučan način, ponovno nametnuo. Sad moram spomenuti okolnost koju bih i sam najradije zaboravio, i nikakva obveza manja od ove prema Vama ne bi me mogla natjerati da je otkrijem bilo kojem živom biću. S obzirom na ovo što sam Vam sada rekao, ne sumnjam da ćete čuvati ovu tajnu. Moja sestra, koja je više od deset godina mlađa od mene, potpala je pod skrbništvo nećaka moje majke, pukovnika Fitzwilliama, i moje. Otprilike prije godinu dana izišla je iz škole i za nju je uređena kuća u Londonu; prošlog je ljeta otišla u Ramsgate s damom koja je vodila tu kuću; tamo je otišao i gospodin Wickham, nesumnjivo s određenom namjerom, jer se pokazalo da su se još otprije poznali on i gospođa Younge, u čiji smo se karakter pogrešno uzdali; zahvaljujući njezinoj popustljivosti i pomoći, uspio se tako predstaviti Georgiani ... čije je osjećajno srce zadržalo jak dojam njegove ljubaznosti prema njoj još iz djetinjstva ... da je povjerovala kako se zaljubila u njega i pristala je pobjeći s njim. Tada joj je bilo tek petnaest godina ...pa je to i opravdava. Spomenuvši tu njezinu nepromišljenost, sretan sam što mogu dodati da sam za to doznao od nje osobno. Pridružio sam im se na nekoliko dana prije namjeravanog bijega i tada mi je Georgiana sve priznala, jer nije mogla podnijeti pomisao da ražalosti i uvrijedi brata u kojem je gledala gotovo oca. Možete zamisliti šta sam osjetio i učinio. Iz obzira prema sestrinu ugledu i osjećajima, nisam poduzeo ništa javno, ali sam pisao gospodinu Wickhamu, koji je odmah napustio to mjesto, a i gospođa Younge je, naravno, odmah otpuštena. Glavni je cilj gospodina Wickhama nesumnjivo bio da se dočepa imetka moje sestre koji iznosi trideset tisuća funti; no vjerujem da mu je snažan poticaj bila i želja da mi se osveti. Njegova bi osveta doista bila potpuna. Ovo je, gospođice, vjeran opis događaja koji se tiču Vas i mene; ako ga ne odbijete kao lažan, više me, nadam se, nećete okrivljavati za okrutnost prema gospodinu Wickhamu. Ne znam na koji Vas je način i kakvim lažima obmanuo, ali se njegovu uspjehu možda i ne treba čuditi, jer dotad niste znali ništa o nama dvojici. Istinu niste mogli otkriti, a sumnjama nije bilo mjesta u Vašoj naklonosti prema njemu. Možda ćete se čuditi što Vam sve ovo nisam rekao sinoć, ali tada nisam dovoljno vladao sobom da bih znao što bi se moglo ili što hi se trebalo otkriti. Radi potvrde da je sve što sam izložio ovdje istina, mogu se pozvati na pukovnika Fitzwilliama koji je, kao moj bliski rođak i prisan prijatelj, a još više kao jedan od izvršitelja oporuke mog oca, bio upoznat sa svim


pojedinostima spomenutog događaja. Ako Vaša mržnja prema meni učini moje tvrdnje bezvrijednima, nemate isti razlog da ne vjerujete mom rođaku; kako biste ga mogli ispitati prije nego što otputujemo, nastojat ću Vam uručiti ovo pismo još ovog jutra. Dodajem samo: Bog Vas blagoslovio. Fitzwilliam Darcy«


Kad joj je Darcy dao pismo, Elizabeth nije očekivala da ono sadrži ponavljanje njegove ponude niti je mogla naslutiti bilo što o njegovu sadržaju. Međutim, ono je bilo takvo da ga je čitala s nestrpljivom radoznalošću i velikim uzbuđenjem. Njezini osjećaji, dok ga je čitala, teško su se mogli odrediti. Najprije je začuđeno opazila kako on misli da se može opravdati i čvrsto je vjerovala da on ne može dati nikakvo objašnjenje kojeg se pravedan čovjek ne bi postidio. Imajući jake predrasude prema svemu što bi on mogao kazati, počela je čitati njegov opis onog što se dogodilo u Netherfieldu. Čitala je tako pohlepno da je jedva shvaćala sadržaj; nestrpljiva da dozna što će naći u sljedećoj rečenici, nije se mogla usredotočiti na smisao rečenice koja joj je bila pred očima. Njegovu uvjerenost u bezosjećajnost njezine sestre odmah je odbila kao neistinitu; njegovo iznošenje stvarnih, najgorih zamjerki protiv tog braka previše ju je naljutilo da bi htjela biti pravedna prema njemu. Za ono što je učinio nije pokazao nikakvo kajanje koje bi je moglo zadovoljiti; stil mu nije bio pokajnički, već ohol. Sve je to samo ponos i drskost, mislila je. Međutim, kad je poslije te teme došao na red opis gospodina Wickhama, kad je počela pozornije čitati izvještaj o događajima, koji je, ako je istinit, trebao srušiti bilo kakvo povoljno mišljenje o Wickhamovoj vrijednosti i koji je užasno sličio njegovoj vlastitoj priči o samom sebi, njezini osjećaji postadoše još bolniji i neodređeniji. Ispunili su je iznenađenje, strah, pa čak i užas. Nije željela ni u što


povjerovati, te je često uzvikivala: – To je jamačno laž! To je nemoguće! To je najgrublja laž! – A kad je pročitala cijelo pismo, iako nije shvatila gotovo ništa što je bilo na posljednjoj stranici, brzo ga je spremila i odlučila je da se više neće obazirati na njega, da ga više nikad neće pročitati. U tom uznemirenom duševnom stanju, obuzeta mislima koje se nisu mogle zadržati ni na čemu, produžila je svojim putom; no za pola minute otvorila je opet pismo i, sabravši se koliko je mogla, ponovno je počela postiđeno čitati sve ono što se odnosilo na Wickhama; prigušila je uzrujanost kako bi mogla shvatiti značenje svake rečenice. Opis njegove veze s pemberleyjevskom porodicom sasvim se slagao s onim što joj je i sam ispričao, a i sve izneseno o ljubaznosti pokojnog Darcyja, iako prije nije znala njezine razmjere, slagalo se s njegovim riječima. U tom se pogledu, morala je priznati, izvještaj jednoga manje – više podudarao s pripovijedanjem drugoga, ali kad je došla na red oporuka, razlika je bila velika. Ono što joj je Wickham rekao o župi bilo joj je još svježe u pamćenju; sjetivši se doslovce njegovih riječi, zaključila je da je posrijedi grubo iskrivljavanje istine s jedne ili druge strane; za nekoliko je trenutaka polaskala sebi da njezine želje ne griješe. Međutim, kad je ponovno pročitala vrlo pozorno sve o događajima nakon Wickhamove izjave da se odriče svih zahtjeva glede župe i nakon njegova primitka znatne svote od tri tisuće funti kao protunaknade, pokolebala se. Spustila je pismo, ocjenjivala svaku okolnost što je nepristranije mogla i razmišljala o vjerojatnosti svake izjave, ali ne baš uspješno. Na objema su stranama postojale samo tvrdnje. Opet je čitala, ali je svaki redak dokazivao sve jasnije da bi taj sukob ... za koji je vjerovala da se nikakvim lukavstvom ne može izvrnuti tako da se ponašanje gospodina Darcyja prikaže drukčije nego kao sramotno ... mogao imati obrat koji će Darcyja osloboditi bilo kakve krivnje. Rasipništvo i raskalašenost, što ih je Darcy bez sustezanja pripisao Wickhamu, veoma su je zapanjili, pogotovo zato što nije imala nikakav protudokaz. Nikad nije čula za Wickhama dok nije stupio u vojsku, na što se odlučio na nagovor mladića kojeg je slučajno sreo u Londonu, pa su tako obnovili svoje staro, površno poznanstvo. O Wickhamovu dotadašnjem načinu života nije se u Hertfordshireu znalo ništa osim onog što je osobno ispričao. A što se tiče njegova pravog karaktera, ona nije, ako bi i mogla prikupiti neke podatke, nikad osjetila želju da se raspita. Njegovo lice, glas i držanje očito su pokazivali da on ima sve vrline. Pokušala se prisjetiti nekog primjera dobrote, nekog istaknutog znaka čestitosti i dobrodušnosti ... nečega što bi ga moglo spasiti od Darcyjevih napada; pokušala se sjetiti barem neke njegove vrline koja bi isključila one slučajne pogreške među koje je nastojala svrstati ono što je Darcy nazvao dugogodišnjom lijenošću i poročnošću. No nije se mogla prisjetiti ničega takvog. Njega je u mašti


mogla odmah vidjeti sa svim dražima njegova držanja i rječitosti, ali se nije mogla sjetiti nikakva boljeg znaka njegove dobrote od opće naklonosti susjedstva i simpatija što ih je svojom društvenošću stekao u časničkoj menzi. Zadržavši se na toj prijepornoj točki prilično dugo, ona nastavi čitati. Ali, jao! Slijedila je priča o njegovim planovima u vezi s gospođicom Darcy, a ona je dobila stanovitu potvrdu u onom što se jučer dogodilo između nje i pukovnika Fitzwilliama. Na kraju ju je Darcy, radi potvrde svake pojedinosti, uputio na pukovnika Fitzwilliama ... koji ju je već obavijestio da je upoznat sa svim rođakovim poslovima, a u čiji karakter nije imala razloga sumnjati. U prvi se tren umalo odlučila obratiti njemu, ali se pokolebala jer bi joj to bilo neugodno, te je napokon sasvim odbacila tu zamisao, zaključivši da se gospodin Darcy nipošto ne bi usudio predložiti nešto takvo ako ne bi bio siguran da će njegov rođak potkrijepiti njegove tvrdnje. Vrlo dobro se sjećala svega što se izreklo u razgovoru između nje i Wickhama tijekom njihove prve večeri kod gospodina Philipsa. Mnogi su joj njegovi izrazi bili još svježi u pamćenju. Sada je zapazila koliko je neumjesno bilo što joj je to govorio iako su se tek upoznali, te se čudila što to nije već prije uočila. Shvatila je da je bilo neuljudno od njega što je onako isticao samog sebe, spoznala je da je bilo nedosljednosti između njegovih tvrdnji i njegova držanja. Sjetila se kako se hvalio da se ne boji susreta s gospodinom Darcyjem ... da gospodin Darcy može otići iz tog kraja, ali će on ostati tu gdje je; pa ipak, već idućeg je tjedna izbjegao netherfieldski bal. Također se sjetila da o svojoj prošlosti nije pričao nikomu osim njoj dok netherfieldska porodica nije napustila taj kraj, a poslije njihova se odlaska pričalo o tom posvuda; tada se nije više nimalo ustručavao govoriti bez ikakve obzirnosti o gospodinu Darcyju, iako ju je prije uvjeravao kako će ga poštovanje prema ocu uvijek sprečavati da raskrinka sina. Koliko je drukčije izgledalo sada sve u što je on bio upleten! Njegovo udvaranje gospođici King sada je bilo samo posljedica niskog, odvratnog koristoljublja; a osrednjost njezina miraza više nije dokazivala umjerenost njegovih želja, već njegovu gramzivost da se dočepa bilo čega. Njegovo ponašanje prema njoj osobno nije sada moglo imati nikakvu prihvatljivu pobudu; on je ili bio u zabludi glede njezina imovnog stanja, ili je zadovoljavao svoju taštinu poticanjem njezine naklonosti koju je, kao što se sada vidi, vrlo neoprezno pokazala. Njezina borba u njegov prilog sve više je slabila. A kao još jednu činjenicu u korist gospodina Darcyja morala je, htjela ili ne htjela, priznati da je gospodin Bingley, na Janeino pitanje o tom, potvrdio njegovu nevinost u svemu. Premda se Darcy drži ponosno i odbojno, ona nije tijekom njihova poznanstva ... poznanstva koje je u novije vrijeme dovelo do čestog druženja, što joj je omogućilo da bolje upozna njegova stajališta ... nikada vidjela ništa što bi odalo da je on bez načela i


nepravedan, ništa što bi pokazalo da je bezbožan i nećudoredan. Njegovi znanci ga cijene i poštuju. Čak je i Wickham priznao da je on dobar brat. Osobno ga je čula kako često govori nježno o svojoj sestri, što dokazuje da je sposoban za plemenite osjećaje. Kad bi njegova djela bila onakva kakvima ih je prikazao Wickham, takve grube povrede pravde teško bi se mogle sakriti pred svijetom; prijateljstvo između čovjeka koji je sposoban za takva djela i čovjeka tako ljubaznog kao što je gospodin Bingley bilo bi nepojmljivo. Duboko se postidjela sama sebe. O Darcyju i Wickhamu nije mogla misliti bez dojma da je bila slijepa, pristrana, puna predrasuda i nerazumna. – Kako sam ružno postupila – uzvikne ona – ja koja sam se ponosila svojom pronicavošću! Ja koja sam cijenila sebe zbog svojih sposobnosti! Ja koja sam često omalovažavala sestrinu velikodušnu prostodušnost i zadovoljavala svoju taštinu beskorisnim i neopravdanim nepovjerenjem. Koliko me ponizilo ovo otkriće! Pa ipak, kako je pravedno ovo poniženje. Da sam bila i zaljubljena, ne bih mogla biti toliko slijepa. No zaludila me taština, a ne ljubav. Polaskana pažnjom jednoga, a uvrijeđena zanemarivanjem drugoga, već na početku našeg poznanstva, ja sam se u oba slučaja priklonila predrasudama i neznanju, a oglušila o razum. Do ovog trenutka nisam poznavala samu sebe. Krećući se u mislima od sebe do Jane te od Jane do Bingleyja, prisjetila se da joj se Darcyjevo tumačenje učinilo nedovoljnim, pa je ponovno pročitala taj odlomak. Sada kad ga je ponovno čitala, učinak je bio sasvim drukčiji. Kako je mogla ne vjerovati u njegove tvrdnje u jednom slučaju kad je bila prisiljena vjerovati u njih u drugom slučaju. Izjavio je kako nije ni slutio da je njezina sestra zaljubljena; pritom se, htjela ili ne htjela, sjetila što misli cijelo vrijeme Charlotte. Nije mogla poreći da je pravilno opisao Jane. Znala je da se Janeini osjećaji, koliko god svesrdni bili, nisu vidljivo očitovali i da je u njezinu izgledu i držanju uvijek bilo stanovitog samozadovoljstva koje nije baš često bilo popraćeno velikom osjećajnošću. Stigavši do onog mjesta u pismu gdje se o njezinoj obitelji govorilo vrlo uvredljivo, ali i sa zasluženim prijekorom, duboko se posramila. Pravednost optužbe bila je suviše očita da bi je mogla poreći, a pojedini događaji koji su se zbili za vrijeme netherfieldskog bala, a koje je posebno istaknuo jer su potvrdili njegovo početno nepovoljno mišljenje, svakako su je se dojmili snažno koliko i njega. Pohvala upućena njoj i sestri ugodno ju je iznenadila. Godila joj je, ali je nije mogla utješiti glede prezira što su ga ostali članovi njezine obitelji navukli na sebe. Razmišljajući o tom da je Janeinu razočaranju i te kako pridonijela njezina najbliža rodbina i svjesna koliko takvo neuljudno ponašanje šteti ugledu njih obiju, bila je potištenija nego ikad prije.


Kad je hodala puteljkom već dva sata, prepuštajući se svakakvim mislima ... ponovno razmatrajući događaje, ocjenjujući razne mogućnosti i mireći se, što je bolje mogla, s tako iznenadnom i važnom promjenom ... umor i pomisao da već odavno šeće naveli su je da se napokon vrati kući. Ulazeći u kuću, željela se doimati vedrom kao obično i odlučila je potisnuti one misli koje bi je onesposobile za razgovor. Odmah su joj rekli da su za vrijeme njezina izbivanja došla oba gospodina iz Rosingsa; gospodin Darcy je došao samo na nekoliko minuta kako bi se oprostio, a pukovnik Fitzwilliam je sjedio s njima najmanje jedan sat, nadajući se da će se ona vratiti, i umalo ju je otišao potražiti. Elizabeth je samo odglumila žaljenje zbog toga što ga nije zatekla tu; zapravo joj je bilo drago što se sve zbilo tako. Pukovnik Fitzwilliam više nije bio važan, mislila je samo na pismo.


Oba su gospodina napustila Rosings idućeg jutra, te je Collins, dočekavši ih blizu čuvarske kućice kako bi im se poklonio na rastanku, donio kući veselu vijest da su se doimali vrlo dobro i da su bili raspoloženi koliko se može očekivati poslije tužnog rastanka u Rosingsu. Potom je Collins požurio u Rosings kako bi utješio ledi Catherine i njezinu kćer; vrativši se, priopćio vrlo zadovoljno poruku ledi Catherine da se osjeća tako turobno da bi htjela da svi dođu na večeru k njoj. Pri susretu s ledi Catherine, Elizabeth pomisli protiv volje kako joj je mogla, da je htjela, sada biti predstavljena kao buduća nećakinja i zamisli, smiješeći se, kakav bi gnjev spopao njezino gospodstvo. »Što li bi rekla? Kako bi se ponašala?« bila su pitanja kojima se zabavljala. Prva je tema razgovora bilo smanjenje rosingskog društva. – Uvjeravam vas da me to duboko pogađa – prozbori ledi Catherine – mislim da nikoga ne žalosti rastanak s prijateljima toliko koliko mene. Ja sam posebno naklonjena njima dvojici, a znam da su i oni veoma privrženi meni. Bilo im je i te kako žao što idu. Uvijek im je žao kad idu odavde. Dragi je pukovnik uspio biti dobro raspoložen sve do posljednjeg trenutka; no Darcy se doimao vrlo tužno; mislim da je bio tužniji nego lani. Sve je privrženiji Rosingsu. Collins tu ubaci jedan kompliment i jednu aluziju, na što se majka i kćerka ljubazno nasmiješiše. Ledi Catherine opazi, poslije večere, da se gospođica Bennet doima


neraspoloženo, pa to odmah objasni pretpostavkom da joj se ne vraća kući tako brzo i doda: – Ako je tomu tako, morate pisati majci i zamoliti je da ostanete malo duže. Uvjerena sam da će gospođi Collins biti vaše društvo vrlo ugodno. – Veoma sam zahvalna vašem gospodstvu na tom ljubaznom pozivu – odgovori Elizabeth – ali nije u mojoj moći da ga prihvatim. Moram biti u Londonu iduće subote. – Zašto? Onda ćete ovdje navršiti samo šest tjedana. Ja sam očekivala da ćete ostati dva mjeseca. Tako sam rekla i gospođi Collins prije vašeg dolaska. Nema razloga da idete tako brzo. Gospođa Bennet bi nedvojbeno mogla izdržati bez vas još dva tjedna. – Ali ne bi mogao moj otac. Pisao mi je prošlog tjedna neka se vratim što prije. – O! Vaš će otac, zacijelo, moći izdržati bez vas ako vaša majka može. Kćerke nisu nikad osobito potrebne ocu. Ostanete li još cio mjesec, moći ću povesti jednu od vas čak u London, jer idem tamo na tjedan dana početkom lipnja; budući da je Dawson spreman sjediti na fijakerskom boku, bit će dovoljno mjesta u fijakeru za jednu od vas ... a ako ne bude pretopio, rado ću vas povesti obadvije, jer nijedna od vas nije krupna. – Vrlo ste ljubazni, gospođo, no mislim da moram ostati pri svom prvobitnom planu. Ledi Chaterine se vidljivo pomiri s tim. – Gospođo Collins, morat ćete poslati slugu s njima. Vi znate da uvijek kažem ono što mislim; ne slažem se da dvije djevojke putuju same poštanskim kolima. To se nimalo ne pristoji. Morate poslati nekoga s njima. Odlučno se protivim da putuju same. Mlade žene trebaju uvijek imati pratnju koja odgovara njihovu položaju. Kad je moja nećakinja Georgiana išla u Ramsgate ljetos, pobrinula sam se da je prate dvojica slugu. Gospođici Darcy, kćerki gospodina Darcyja od Pemberleyja, i ledi Anne ne bi dolikovalo da putuju drukčije. Veoma pazim na sve te okolnosti. Morate poslati Johna s mladim damama, gospođo Collins. Drago mi je što sam se sjetila to spomenuti; jer bi uistinu štetilo vašem ugledu ako biste ih na put pustili same. – Moj ujak će poslati slugu po nas. – O! Vaš ujak! On ima slugu, je li? Vrlo mi je drago što imate nekoga tko misli na te stvari. Gdje ćete promijeniti konje? U Bromleyju, naravno. Spomenete li moje ime u gostionici »Zvono«, bit ćete dobro uslužene. Ledi Catherine im je postavila još brojna druga pitanja glede putovanja i, budući da nije sama odgovarala na sve, trebalo ju je pozorno slušati, a to je Elizabeth smatrala sretnom okolnošću, jer bi inače, pretjerano zamišljena,


zaboravila gdje je. Razmišljanje je ostavila za trenutke samoće; kad god je bila sama, predavala mu se kao najvećem olakšanju; nije bilo dana da ne bi krenula u samotnjačku šetnju, za vrijeme koje se potpuno prepuštala neugodnim sjećanjima. Darcyjevo je pismo uskoro znala skoro na pamet. Proučavala je svaku rečenicu; a njezini su se osjećaji prema pošiljatelju veoma razlikovali u raznim trenucima. Kad bi se sjetila kako joj je govorio, bila je još vrlo gnjevna; međutim, kad je mislila o tom kako ga je nepravedno osudila i izgrdila, gnjev bi se okrenuo protiv nje osobno, a njegovi bi razočarani osjećaji postajali predmet sažaljenja. Njegova je ljubav izazivala zahvalnost, a njegov opći karakter poštovanje; pa ipak, nije joj se sviđao i nije se ni za trenutak pokajala što ga je odbila niti je osjećala i najmanju želju da ga opet vidi. Njezino vlastito ponašanje u nedavnoj prošlosti bilo joj je stalan izvor nezadovoljstva i žaljenja, a nesretne mane njezine porodice bile su uzrok još veće gorčine. Tim manama nije bilo lijeka. Otac, zadovoljno im se smijući, neće ni pokušati obuzdati lakoumnost najmlađih kćerki, a majka, koja se i sama neprikladno ponaša, nije ni svjesna da je to nekakvo zlo. Elizabeth se često udruživala sa Jane ne bi li prigušila Catherininu i Lydijinu lakomislenost; međutim, kako da ih poprave kad im majka neprestano povlađuje? Catherine, malodušna, razdražljiva i potpuno pod Lydijinim utjecajem, uvijek bi se uvrijedila kad bi joj davale savjete; a Lydia, samovoljna i nemarna, nije ih gotovo ni htjela saslušati. Bile su neznalice, a usto i lijene i tašte. Dokle god je u Merytonu bio barem jedan časnik, bile su spremne očijukati s njim, a kako se udaljenost od Longbourna do Merytona lako mogla prijeći pješice, ništa ih nije moglo spriječiti da idu tamo. Mučile su je brige zbog Jane. Darcyjevo joj je objašnjenje, vrativši joj prijašnje dobro mišljenje o Bingleyju, još jasnije otkrilo kolik je Janein gubitak. Pokazalo se da je njegova ljubav bila iskrena, a njegovo ponašanje besprijekorno ako se neograničena vjera u prijatelja ne smatra manom. Kako bi bolna bila misao da je Jane, ludošću i neuljudnošću svoje obitelji, lišena mogućnosti da stupi u taj brak koji je obećavao sreću i sve najljepše. Doda li se tim sjećanjima i mislima spoznaja o Wickhamovu pravom karakteru, onda se može lako shvatiti da je Elizabeth, prije tako sretna da je rijetko bila potištena, sada bila toliko tužna da se gotovo i nije mogla doimati koliko – toliko vedro. Tijekom posljednjeg tjedna njezina boravka odlazili su u goste u Rosings onako često kao i prvog tjedna. Posljednju su večer proveli ondje; ledi Catherine se opet raspitivala potanko o svemu u vezi s njihovim putovanjem, davala im je upute o najboljem načinu pakiranja i toliko isticala potrebu da se haljine slažu na jedini dobar način da je Maria, kad su se vratile, izvadila sve što je spakirala tog jutra i počela ponovno slagati u kovčeg.


Na rastanku im je ledi Catherine vrlo pokroviteljski zazeljela sretan put i pozvala ih da dođu u Hunsford opet iduće godine, a gospođica de Bourgh im se poklonila i pružila ruku objema.


U subotu ujutro došli su Elizabeth i Collins u blagovaonicu nekoliko minuta prije ostalih, te je on iskoristio priliku da joj na rastanku kaže ono što je smatrao da mu uljudnost nalaže. – Ne znam, gospođice Elizabeth – reče on – je li vam gospođa Collins već kazala kakvu ste nam ljubaznost učinili svojim posjetom; no uvjeren sam da nećete otići iz ove kuće prije nego što vam ona zahvali na tom. Vaše nam je društvo bilo vrlo ugodno. Znamo da naš skromni dom nije osobito privlačan za goste. Naš jednostavni način života, naše male sobe, malobrojna služinčad i rijetki izlasci u društvo, sve to čini Hunsford vrlo dosadnim za mladu damu poput vas, ali se nadam da ćete nam vjerovati da smo vam zahvalni na vašoj blagonaklonosti i da smo učinili sve što je u našoj moći kako vam boravak ovdje ne bi bio neugodan. Elizabeth mu srdačno zahvali i izjavi da se tu osjećala sretnom. Provela je tih šest tjedana vrlo zadovoljno. Zbog užitka što je bila sa Charlottom i zbog ljubazne pažnje koju su joj iskazivali, treba ona biti zahvalna. Collinsu je to laskalo, pa je još svečanije odgovorio: – Vrhunsko mi je zadovoljstvo što čujem da vam boravak ovdje nije bio neprijatan. Mi smo se uistinu trudili koliko smo mogli; a budući da smo, na sreću, bili u mogućnosti da vas uvedemo u vrlo visoko društvo i da, zahvaljujući svojoj vezi s Rosingsom, skromnu domaću scenu često zamijenimo boljom, mislim da možemo laskati sebi kako vaš boravak u Hunsfordu nije bio sasvim dosadan. Naša je veza s obitelji ledi Catherine doista izvanredna povlastica i blagodat kojima se malo ljudi može pohvaliti. Vidjeli ste kakav je naš položaj


ovdje. Vidjeli ste kako nas često zovu u goste. Istini za volju, moram priznati da, unatoč skromnosti ovog župnog dvora, ne smatram da itko tko je u gostima u njemu može biti predmet sažaljenja dokle god sudjeluje u našim prijateljskim odnosima s onima u Rosingsu. Riječi su bile nedovoljne za njegovo oduševljenje, pa je šetao po sobi, dok je Elizabeth nastojala spojiti uljudnost i istinu u nekoliko kratkih rečenica. – Možete, uistinu, odnijeti vrlo povoljan izvještaj o nama u Hertfordshire, draga moja rođakinjo. Barem laskam sebi da ćete to moći. Bili ste svakodnevni svjedok velike pažnje koju ledi Catherine iskazuje gospođi Collins; i, uzevši jedno s drugim, mislim da se vaša prijateljica ne može potužiti što je ... Ali o tome je možda bolje šutjeti. Samo mi dopustite da vas uvjerim, draga moja gospođice Elizabeth, da vam od sveg srca želim istu takvu sreću u braku. Moja draga Charlotte i ja smo jedna duša i jedno mišljenje. Među nama postoji vrlo velika sličnost u karakteru i sklonostima. Kao da smo stvoreni jedno za drugo. Elizabeth je mirne duše mogla reći da je velika sreća kad se nešto takvo dogodi i dodala je s podjednakom iskrenošću kako je njegov bračni život ispunjen mnogim zadovoljstvima i kako se raduje što je tako. No, ipak joj nije bilo žao što je nabrajanje tih zadovoljstava prekinuo ulazak dame od koje su ona potjecala. Jadna Charlotte! Bilo je tužno ostaviti je u takvu društvu! Međutim, ona ga je odabrala otvorenih očiju i, premda je očito žalila što joj gošće odlaze, nije se doimala tako kao da joj je potrebna bilo čija sućut. Njezin dom i njezino vođenje kućanstva, njezina župa i njezina živad nisu izgubili svoje draži. Napokon su stigla kola, privezani su kovčezi, paketi su stavljeni unutra i sve je bilo spremno za polazak. Kad su se prijateljice srdačno oprostile, Collins ode ispratiti Elizabeth do kola, te je, dok su išli kroz vrt, zamoli da prenese njegovo duboko poštovanje i pozdrave cijeloj svojoj obitelji i, ne zaboravivši izraziti zahvalnost na ljubaznosti koja mu je zimus iskazana u Longbournu, poslao je pozdrave gospodinu i gospođi Gardiner iako ih ne poznaje. Zatim joj je pomogao da uđe u kola; Maria je ušla za njom; no, prije nego što se zatvoriše vrata, on ih iznenada podsjeti, donekle zaprepašteno, da su zaboravile ostaviti poruku za dame u Rosingsu. – Ali – doda on – vi, naravno, želite da im izrazim vaše veliko štovanje i vašu zahvalnost na njihovoj ljubaznosti prema vama dok ste bile ovdje. Elizabeth se složi s tim, pa se tada zatvoriše vrata i kola krenuše. – Oh! – uzvikne Maria poslije nekoliko minuta šutnje. – Čini mi se kao da su prošla tek dva-tri dana otkad smo doputovale ovamo! A u međuvremenu se štošta dogodilo. – Da, štošta – složi se njezina suputnica i uzdahne. – Devet puta smo


večerale u Rosingsu i dvaput bile na čaju. Koliko ću imati pričati! – A koliko ću ja imati skrivati – doda u sebi Elizabeth. Putovale su bez mnogo razgovora i bez ikakvih nezgoda; četiri sata nakon odlaska iz Hunsforda stigle su do kuće gospodina Gardinera, gdje su namjeravale ostati nekoliko dana. Jane je izgledala dobro. Elizabeth je imala malo prigoda ispitati njezino raspoloženje, jer je ljubazna ujna pripremila razne razonode za njih, pa im je cijelo vrijeme bilo ispunjeno. No Jane će se vratiti kući s Elizabeth, a u Longbournu će biti dovoljno slobodna vremena za promatranje. Elizabeth se jedva prisilila da pričeka do Longbourna prije nego što će ispričati sestri o ženidbenoj ponudi gospodina Darcyja. Spoznaja da može otkriti nešto što bi veoma iznenadilo Jane, a u isto vrijeme godilo njezinoj vlastitoj taštini ako je još nije uspjela razumom sasvim suzbiti, dovodila ju je u takvo iskušenje da bude otvorena da se suzdržala od toga samo zbog neodlučnosti koliko smije kazati, a i zbog bojazni da će, počne li pričati, u žurbi izreći nešto o Bingleyju što bi joj samo još više rastužilo sestru.


Drugog tjedna u svibnju krenule su tri djevojke zajedno iz Ulice Gracechurchu grad ... u Hertfordshireu. Dok su se približavale gostionici gdje su ih trebala čekati Bennetova kola, opazile su, kao znak kočijaševe točnosti, da kroz blagovaonički prozor na prvom katu gledaju Kitty i Lydia. Te su dvije djevojke bile tu već više od jednog sata; to su vrijeme lijepo provele: otišle su u kitničarski dućan s druge strane ulice, promatrale su stražara na dužnosti i pripremile salatu od krastavaca. Pozdravivši se sa sestrama, pobjedonosno su im pokazale stol na kojem su bile hladne pečenke kakve se obično nude u gostionicama i uzviknule: – Zar nije ovo lijepo? Nije li ovo ugodno iznenađenje? Namjeravamo vas sve počastiti – doda Lydia – ali nam morate pozajmiti novac, jer smo maloprije potrošile svoj u onoj trgovini prijeko. – Zatim, pokazujući im što su kupile, reče: – Pogledajte, kupila sam ovaj šeširić. Ne mislim da je osobito lijep, ali, eto, kupila sam ga! Rasparat ću ga kad dođem kući, pa ću ga pokušati prepraviti. A kad joj sestre rekoše da je šešir ružan, odgovorila je sasvim ravnodušno: – Pa, bila su u dućanu dva ili tri mnogo ružnija; kad kupim saten ljepše boje i nanovo ukrasim šešir, mislim da će biti prilično zgodan. Uostalom, nije baš važno što ćemo nositi ljetos, kad vojska napusti Meryton, a otići će za dva tjedna. – Doista? – upita Elizabeth osjetivši veliko zadovoljstvo. – Utaborit će se blizu Brightona; žarko želim da nas tata odvede sve tamo na


ljetovanje. To bi bilo divno, i mislim da bi stajalo vrlo malo novca. Zamislite, molim vas, čak bi i mama htjela ići tamo! Kad samo pomislim kako bi nam inače užasno bilo ljeto! »Da«, pomisli Elizabeth, »to bi uistinu bilo divno. Lijepo bismo se sve provele! Bože mili, Brighton i pun vojnički logor, za nas koje su već zbunili jedna mala pukovnija i mjesečni balovi u Merytonu.« – A sad imam neke novosti za vas – objavi Lydia kad su sjele za stol. – što mislite? Divne vijesti ... važne vijesti, i to o nekomu koga sve volimo! Jane i Elizabeth se pogledaju, zatim rekoše konobaru da može ići jer više nije potreban. Lydia se nasmije i prozbori: – A, uvijek ste oprezne. Mislile ste da konobar ne smije čuti. Kao da ga to zanima! često čuje i štošta gore od ovog što ću vam ja kazati. No doista je ružan mladić; drago mi je što je otišao. Nikad u životu nisam vidjela tako dugačku bradu. A sada čujte vijest, tiče se dragog Wickhama; vijest je prelijepa za konobara, zar ne? Nema opasnosti da će se Wickham oženiti onom Mary King. Eto! Otišla je k svom ujaku u Liverpool i ostat će ondje. Wickham je izvan opasnosti. – I Mary King je izvan opasnosti! – doda Elizabeth. – Izbjegla je brak koji bi bio loš glede novca. – Velika je budala što je otišla, ako ga voli. – Nadam se da to nije bila duboka ljubav ni s jedne strane – napomene Jane. – S njegove doista nije. Ja vam to jamčim, nikad nije nimalo hajao za nju ... a tko bi i mogao hajati za takvu ružnu, sitnu pjegavicu? Elizabeth pomisli da se, iako nikad ne bi upotrijebila tako grube izraze, Lydijini grubi osjećaji ne razlikuju mnogo od onih koje je ona prije gajila u grudima. Čim su se sve najele i starije platile, rekoše kočijašu neka pripremi kola, te se nakon kratkog dogovora cijelo društvo, sa svim svojim kovčezima, torbicama s priborom za ručni rad, paketima i neželjenim Kittynim i Lydijinim kupljenim stvarima, smjestilo u njih. – Kako smo se lijepo natiskale u kolima! – uzvikne Lydia. – Drago mi je što sam kupila šeširić ako ni zbog čega drugog, a ono zbog zadovoljstva što imam jedan paket više! A sad, kad smo se smjestile ovako udobno i zgodno, razgovarajmo i smijmo se cijelim putom do kuće. Da čujemo najprije što se događalo vama otkako ste otišle od kuće. Jeste li viđale zanimljive ljude? Jeste li očijukale? Toplo sam se nadala da će jedna od vas pronaći muža prije povratka. Jane će, vidim, ubrzo postati usidjelica. Još malo, pa će joj biti dvadeset i tri! Uh, kako bih se stidjela kad se ne bih udala do dvadeset treće godine! Ne možete ni zamisliti koliko teta Philips želi da nađete muževe. Ona veli da bi bilo bolje da je Lizzy pristala udati se za gospodina Collinsa; ali ja ne mislim da bi to bilo baš


zabavno. Bože, kako bih se rado udala prije svih vas! Onda bih vas ja vodila po svim balovima. Oh, kako smo se lijepo zabavile nedavno kod pukovnika Forstera. Kitty i ja smo bile pozvane da provedemo ondje cijeli dan, a gospođa Forster je obećala da će prirediti malenu plesnu zabavu na večer (gospođa Forster i ja smo jako dobre prijateljice!), pa je pozvala obje Harringtonice, ali je Harriet bila bolesna, te je Pen došla sama. Znate što smo tada učinile? Obukle smo Chamberlayneu žensku odjeću kako bi izgledao kao žena ... divne li zamisli! Nitko nije znao ništa o tom osim pukovnika i gospođe Forster, Kitty i mene, te osim tete, jer smo morale posuditi od nje haljinu; ne možete ni zamisliti kako je dobro izgledao! Kad su došli Denny, Wickham, Pratt, te još dvojica ili trojica, nitko ga nije prepoznao. Bože moj, kako sam se smijala! A i gospođa Forster. Mislila sam da ću umrijeti od smijeha. Međutim, to je navelo ljude da posumnjaju, pa su ubrzo otkrili što je posrijedi. Takvim pričama o zabavama i sličnim šalama nastojala je Lydia, uz pomoć Kittynih primjedbi i dodataka, razonoditi svoje suputnice cijelim putom do Longbourna. Elizabeth je slušala što je manje mogla, ali je protiv volje čula da se često spominje Wickhamovo ime. Kod kuće su ih dočekali vrlo srdačno. Gospođa Bennet se razveselila kad je opazila da se Janeina ljepota nije smanjila, a Bennet je više puta tijekom večere rekao Elizabeth: – Drago mi je, Lizzy, što si se vratila. Društvo u blagovaonici bilo je veliko, jer su gotovo svi Lucasovi došli vidjeti Mariju i čuti vijesti. Govorilo se o raznim temama. Ledi Lucas je preko stola ispitivala Mariju o zdravlju i živadi svoje najstarije kćerke; gospođa Bennet je bila dvostruko zauzeta, slušala je izvještaj svoje kćerke Jane, koja je sjedila podalje od nje, o sadašnjoj modi i zatim ga prepričavala mladim gospođicama Lucas koje su sjedile s njezine druge strane, a Lydia je, glasom jačim od ostalih, nabrajala razna zadovoljstva toga jutra svakomu tko ju je htio slušati. – O, Mary – uzvikne Lydia – baš mi je žao što nisi pošla s nama, jer smo se divno provele. Na putu smo Kitty i ja spustile sve zastore i hinile kao da nema nikoga u kolima; produžila bih tako cijelim putom da se Kitty nije smučilo; a kad smo došle u gostionicu, ponijele smo se, mislim, vrlo lijepo, jer smo njih ostale tri častile izvrsnim ručkom od hladnih pečenki; da si i ti bila ondje, počastile bismo i tebe. A kad smo se pripremile za polazak, bilo je vrlo smiješno. Mislila sam da se nikako nećemo utrpati sve u kola. Umalo sam puknula od smijeha. Bile smo veselo raspoložene cijelim putom do kuće. Pričale smo i smijale se tako glasno da nas je mogao svatko čuti deset kilometara uokolo. Na to Mary odgovori vrlo ozbiljno. – Ja nipošto, draga sestro, ne podcjenjujem takva zadovoljstva. Ona bi, bez


sumnje, godila većini ženskih pameti. No priznajem da za mene nemaju nikakvih draži; meni bi neusporedivo milija bila knjiga. Međutim, Lydia nije čula ni riječ od tog odgovora. Rijetko je slušala ikoga duže od pola minute, a onom što je govorila Mary nije nikad obraćala pozornost. Poslije podne je Lydia navaljivala da odu u Meryton i vide što se događa ondje, ali se Elizabeth odlučno usprotivila. Ne smiju dopustiti da se priča kako gospođice Bennet ne mogu biti kod kuće ni pola dana da ne jure za časnicima. Imala je još jedan razlog za protivljenje tom prijedlogu. Bojala se da će opet vidjeti Wickhama, a odlučila je to izbjegavati što duže. Za nju je bilo neizrecivo zadovoljstvo što pukovnija uskoro odlazi. Trebali su otići za dva tjedna, a kad jednom odu, neće je više ništa, nadala se, uznemirivati u vezi s Wickhamom. Bila je tek kratko vrijeme kod kuće kad je već opazila da je brightonski plan, koji je spomenula Lydia dok su bile u gostionici, postao predmetom čestih rasprava između njezinih roditelja. Odmah je uočila da otac nema ni najmanju namjeru popustiti, ali su njegovi odgovori bili tako neodređeni i dvosmisleni da majka, iako često obeshrabrena, nije nikako gubila nadu da će na posljetku uspjeti.


Elizabeth više nije mogla svladati nestrpljenje da ispriča Jane ono što joj se dogodilo; napokon joj je, odlučivši da prešutisve što se tiče sestre i pripremivši je za iznenađenje, ispripovijedala sutradan ujutro glavne događaje što su se zbili između nje i gospodina Darcyja. Janeinu je začuđenost ubrzo smanjila jaka sestrinska pristranost, zbog koje se njezino divljenje Elizabeth činilo sasvim prirodnim; ubrzo su drugi osjećaji sasvim potisnuli iznenađenost. Bilo joj je žao što je gospodin Darcy izjavio svoju ljubav na ne baš preporučljiv način, ali je još više žalila zbog patnje koju mu je, zacijelo, nanijelo sestrino odbijanje. – Pogriješio je što je bio tako uvjeren u uspjeh – reče ona – i zaista to nije smio pokazati; no zamisli koliko se time povećalo njegovo razočaranje. – Uistinu mi ga je od srca žao – odgovori Elizabeth – ali ima on i druge osjećaje, koji će brzo otjerati njegovu ljubav prema meni. Ti me ne osuđuješ što sam ga odbila? – Da osuđujem tebe? Ma, ni govora. – Ali me osuđuješ zato što sam govorila onako vatreno o Wickhamu? – Ne, ne mislim da si pogriješila što si tako govorila. – Promijenit ćeš mišljenje kad ti ispričam što se dogodilo već sutradan. Zatim joj je pričala o pismu; ponovila je cijeli njegov sadržaj što se tiče Georgea Wickhama. Kakav je to udarac bio za jadnu Jane! Ona je bila sklonija pomisli da u cijelom ljudskom rodu nema toliko zloće koliko je ima u tom jednom


jedinom čovjeku. Premda joj je godilo što se gospodin Darcy uspio obraniti, ipak je ni to nije moglo utješiti u njezinoj tuzi što je Wickham takav. Ozbiljno je nastojala istaknuti vjerojatnost da je posrijedi nekakva zabluda i pokušavala je obraniti jednoga ne kriveći drugoga. – Uzalud se toliko trudiš – reče joj Elizabeth – nikako ne možeš dokazati da su obojica dobri. Odluči koga ćeš od njih smatrati dobrim. U njihovu slučaju ima dovoljno dobrote samo za jednog čovjeka; neko sam se vrijeme i ja kolebala, ali sam sada sklona zaključku da sva dobrota pripada gospodinu Darcyju; no ti prosudi sama. Još je dugo govorila prije nego što je uspjela navesti Jane da se nasmiješi. – Ne znam kad sam se ovako prenerazila kao sada – prozbori Jane. – Wickham je tako zao! To je gotovo nevjerojatno. Jadni gospodin Darcy! Draga Lizzy, pomisli samo koliko je propatio. Koliko se razočarao! Zatim je doznao za tvoje nepovoljno mišljenje o njemu! A onda je morao ispričati ono o svojoj sestri! To je, doista, vrlo žalosno. Uvjerena sam da i ti osjećaš tako. – O! Ne, moje žaljenje i sažaljenje iščeznuli su sada kad vidim da je tvoje srce prepuno jednog i drugog. Znam da ćeš ti biti tako darežljivo pravedna prema njemu da svakog trenutka postajem sve ravnodušnija i nezainteresiranija. Tvoja me velika darežljivost čini štedljivom; nastaviš li jadikovati zbog njega, moje će srce postati lako kao perce. – Jadni Wickham! Lice mu je izvanredno dobroćudno! A ponašanje vrlo otvoreno i nježno! – Nedvojbeno se grdno pogriješilo negdje u odgoju te dvojice mladića. Jedan ima svu dobrotu, a drugi sav privid dobrote. – Ja nisam nikad mislila da gospodinu Darcyju nedostaje dobroćudan izgled toliko koliko si ti uvijek tvrdila. – Eto, mislila sam da sam neobično oštroumna zato što sam bila tako odlučno protiv njega, i to bez ikakva razloga. Takva odbojnost potiče umne sposobnosti i omogućuje veliku duhovitost. Čovjek može neprestano grditi nekoga i bez opravdanog razloga; no ne može se stalno smijati nekomu da se pokatkad ne spotakne o neku duhovitost. – Lizzy, kad si prvi put pročitala ono pismo, jamačno si drukčije gledala na sve to nego sada. – Tako je. Bilo mi je nelagodno; mogu reći da sam bila nesretna. A nisam mogla nikomu reći što osjećam, nisam imala Jane da me tješi i da mi govori kako nisam bila onako slaba, tašta i nerazumna kao što mislim! Oh! Bila si mi i te kako potrebna! – Vrlo je nezgodno što si upotrijebila onako jake riječi kad si gospodinu


Darcyju govorila o Wickhamu, jer sada se čini da nisu bile nimalo opravdane. – Tako je. No, na žalost, moje su ogorčene riječi bile prirodna posljedica mojih predrasuda. Želim tvoj savjet glede jedne pojedinosti. Kaži mi bi li trebalo otkriti našim znancima Wickhamov pravi karakter. Jane se malo zamisli, a onda odgovori: – Nema potrebe da ga izlažeš takvoj sramoti. što ti misliš? – Da se ne bi trebalo upustiti u to. Gospodin Darcy me nije ovlastio da objavim njegovo priopćenje. Naprotiv, vjerovao je da ću sve pojedinosti glede njegove sestre zadržati za sebe; a ako pokušam razuvjeriti ljude u pogledu njegovih ostalih postupaka, tko će mi vjerovati? Opća je predrasuda protiv gospodina Darcyja tako duboko ukorijenjena da bi polovina stanovnika u Merytonu ogorčeno negodovala ako bih ga pokušala prikazati u povoljnom svjetlu. Nisam dorasla tomu. Wickham će uskoro otići, a onda neće više nikomu ovdje biti važno kakav je on zapravo. Jednog će se dana sve to objelodaniti, pa ćemo se tada smijati njihovoj gluposti što to nisu znali već prije. Zasad neću govoriti ništa o tom. – U pravu si. Objavljivanje njegovih pogrešaka moglo bi ga zauvijek upropastiti. Možda se on sada kaje zbog onog što je učinio i želi se popraviti. Ne smijemo ga natjerati u očaj. Taj je razgovor donekle stišao uzburkanost Elizabethina duha. Oslobodila se dviju tajni koje su je tištale za proteklih dvaju tjedana i bila je uvjerena da će u Jane imati pozornu slušateljicu kad god zaželi opet govoriti o njima. No ostala je još jedna tajna, čije je objelodanjivanje zabranjivala mudrost. Nije se usudila ispričati drugu polovicu Darcyjeva pisma niti priopćiti sestri da joj se gospodin Bingley istinski divio. Tu spoznaju nije mogla nikomu otkriti; bila je svjesna da bi priopćenje te tajne bilo opravdano samo ako bi se moglo pretpostaviti da će ono dovesti do potpunog razumijevanja između Bingleyja i Jane. »A ako se«, pomisli Elizabeth, »taj nevjerojatni događaj ikada zbije, onda bih, ionako, mogla kazati samo ono što će Bingley osobno moći reći na mnogo ugodniji način. O tom ću smjeti govoriti tek onda kad vijest izgubi svu svoju vrijednost.« Sada kad su obje bile kod kuće, Elizabeth je često imala priliku promatrati sestrino pravo raspoloženje. Jane bijaše nesretna. Još je osjećala duboku ljubav prema Bingleyju. Kako nikad prije nije ni zamišljala da je zaljubljena, njezina je ljubav prema njemu imala svu toplinu prve ljubavi i, zbog njezinih godina i naravi, veću postojanost od one kojom se prve ljubavi obično mogu pohvaliti; osim toga, toliko je cijenila uspomenu na njega i toliko ga je izdvajala od svih ostalih mladića da su joj bili potrebni sav razum i sva obzirnost prema osjećajima svojih prijatelja kako bi se svladala i oduprla dubokoj tuzi koja bi narušila kako njezino zdravlje tako i njihov mir.


– Dakle, Lizzy – reče jednog dana gospođa Bennet – što misliš sada o Janeinoj nesreći? Što se mene tiče, odlučila sam da neću više nikada nikomu govoriti o tom. Tako sam neki dan rekla i svojoj sestri Philips. No ne mogu doznati je li ga Jane viđala u Londonu. On se vrlo nedostojno ponio ... mislim da ne postoji ni najmanja mogućnost da će ga ona ikada dobiti. Ništa se ne govori o njegovu dolasku u Netherfield ljetos; uzalud sam se raspitivala kod svih koji bi to mogli znati. – Ne mislim da će više ikada živjeti u Netherfieldu. – Ah, kako ga je volja. Nitko i ne želi da on dođe. Nikad neću prestati tvrditi da je postupio vrlo ružno prema mojoj kćeri; da sam ja na njezinu mjestu, ne bih tako lako prešla preko toga. Tješi me pomisao da će Jane umrijeti od slomljenog srca, a onda će mu biti žao zbog onog što je učinio. Međutim, budući da Elizabeth nije takvo očekivanje moglo nimalo utješiti, nije rekla ništa. – Onda, Lizzy – nastavi majka – Collinsovi žive vrlo udobno, je li? Nadam se da će to potrajati. Kako se hrane? Charlotte je izvrsna kućanica, uvjerena sam. Ako je i upola štedljiva kao njezina majka, podosta će uštedjeti. Vjerojatno vode kućanstvo bez ikakva rasipništva. – Da, tako je. – Vode računa o svakoj pari. Da, da. Paze da ne prekorače svoj prihod. Oni nikad neće oskudijevati u novcu. Neka im bude sretno! Po svoj prilici govore često o tom kako će naslijediti Longbourn kad vam umre otac. Znam, gledaju na imanje kao da je već njihovo. – Tu temu nisu mogli spominjati preda mnom. – Uistinu bi bilo čudno da su je spomenuli; no ne sumnjam da često govore o njoj kad su sami. Ako ih ne grize savjest što će dobiti imanje koje im po pravdi ne pripada, neka im bude. Ja bih se stidjela ako bih tako naslijedila tuđi imetak.


Prvi je tjedan nakon njihova povratka brzo prošao. Počeo je i drugi. Bio je to posljednji tjedan boravka pukovnije u Merytonu, pa se svim mladim damama u okolici naglo kvarilo raspoloženje. Potištenost je bila gotovo opća. Samo su starije gospođice Bennet mogle jesti, piti, spavati i obavljati svoje uobičajene poslove. Zbog te su ih ravnodušnosti često korile Kitty i Lydia, čiji je jad bio golem i koje nisu mogle shvatiti takvu bezosjećajnost ni kod koga u obitelji. – Za ime Božje! što će biti od nas? što da se radi? – često su uzvikivale u gorčini svoje tuge. – Kako možeš biti tako nasmijana, Lizzy? Njihova je nježna majka tugovala s njima; sjećala se što je osobno propatila u sličnoj prigodi prije dvadeset i pet godina. – Plakala sam dva dana bez prestanka kad je otišla pukovnija pukovnika Millera. Mislila sam da će mi puknuti srce. – Moje će, čvrsto sam uvjerena, prepuknuti – reče Lydia. – Kad bi se barem moglo otići u Brighton! – napomene gospođa Bennet. – Ah, da! Kad bismo mogle otići u Brighton. No tata se odlučno protivi. – Malo kupanja u moru pomoglo bi mi za cio život. – Moja teta Philips misli da bi i meni more veoma koristilo – doda Kitty. Takve su se jadikovke stalno čule u longbournskoj kući. Elizabeth pokuša sve to gledati kao razonodu, ali joj se zadovoljstvo brzo pretvori u stid. Ponovno je osjetila opravdanost Darcyjevih zamjerki; i nikad dotad nije mu bila sklonija oprostiti što je utjecao na gledišta svog prijatelja Bingleyja.


Međutim, Lydijino se turobno raspoloženje uskoro razvedrilo, jer ju je gospođa Forster, pukovnikova žena, pozvala da pođe s njom u Brighton. Ta je dragocjena prijateljica bila vrlo mlada i tek nedavno se udala. Slične po blagoj naravi i veselosti, zbližile su se i za tri mjeseca poznanstva postale prisnim prijateljicama. Lydijina oduševljenost takvom prilikom, njezino obožavanje gospođe Forster, radost gospođe Bennet i Kittyno razočaranje teško se mogu opisati. Nimalo se ne obazirući na sestrine osjećaje, Lydia je letjela po kući, nemirna i zanesena, tražila je od svakoga da joj čestita, smijala se i govorila glasnije nego ikad, dok je nesretna Kitty sjedila u salonu i proklinjala svoju sudbinu koliko bezrazložno toliko i svadljivo. – Ne shvaćam zašto gospođa Forster nije pozvala i mene – reče ona – iako joj nisam nikakva osobito bliska prijateljica. Imam isto toliko prava da budem pozvana kao i Lydia, čak i više, jer sam dvije godine starija od nje. Uzalud ju je Elizabeth pokušavala urazumiti, a Jane utješiti. što se tiče Elizabeth, taj poziv nipošto nije mogao u njoj izazvati iste osjećaje kao kod njezine majke i Lydije i smatrala ga je smrtnom presudom za ono malo preostalog Lydijina zdravog razuma. Iako bi taj potez, ako bi se doznao, izazvao zgražanje, morala je potajno savjetovati ocu da ne dopusti Lydiji da otputuje. Istaknula mu je svu nepristojnost Lydijina općeg ponašanja, napomenula je da će joj malo koristiti prijateljstvo takve žene kao što je gospođa Forster i naglasila je vjerojatnost da će postati još nepromišljenijom uz takvu prijateljicu u Brightonu, gdje su iskušenja veća nego u njezinu zavičaju. On je pažljivo sasluša, a onda reče: – Lydia se neće smiriti dok se ne pokaže u nekom mjestu gdje ima mnogo svijeta, a ne možemo se nadati da će to ikada moći učiniti uz manje troškove i manje nezgode za svoju obitelj nego sada. – Da si svjestan – reče Elizabeth – velikih neugodnosti kojima ćemo svi biti izloženi kad šira javnost uoči Lydijino neobuzdano i nepromišljeno ponašanje ... uostalom, neke su se neugodnosti već i dogodile ... ti bi, uvjerena sam, drukčije mislio o svemu tom. – Već su se dogodile? – ponovi Bennet. – što je, zar je rastjerala neke tvoje obožavatelje? Jadna mala Lizzy! Ne očajavaj! Takvi preosjetljivi mladići koji ne mogu podnijeti da budu u srodstvu s malo bezumlja nisu vrijedni žaljenja. Hajde, pokaži mi popis tih kukavnih mladića koje je Lydijina ludost rastjerala. – Uistinu griješiš. Meni osobno nije nanesena nikakva takva šteta protiv koje bih negodovala. Ne žalim se ni na što posebno, već na opće zlo za sve nas. Našoj važnosti, našem ugledu u okolici, neizbježno će štetiti lakoumnost, pretjerano samopouzdanje i potpuna neobuzdanost kojima obiluje Lydijin karakter. Oprosti ...


ali moram govoriti otvoreno. Ako joj ti, dragi oče, ne pokušaš ukrotiti nemirni duh i objasniti joj da je ovo što sada radi neozbiljno i štetno, ona će uskoro postati nepopravljivom. Njezin će se karakter već oblikovati i ona će, u šesnaestoj godini, postati razuzdana namiguša koja će sebe i svoju obitelj izvrgnuti podsmijehu ... i to namiguša čije je koketiranje najgore i najniže vrste, namiguša bez ikakve privlačnosti osim mladosti i ljepuškasta izgleda, a koja će, u svom neznanju i praznoglavosti, svojom neobuzdanom željom da se svidi navući na sebe opći prezir. Ta opasnost ugrožava i Kitty. Ona će ići kamo god je Lydia vodi. Tašta je, neupućena, lijena i sasvim neobuzdana! Oh! Dragi oče, zar možeš misliti da one neće naići na osudu i prezir gdje god se pojave i da njihova sramota neće pasti i na njihove sestre? Vidjevši da ona sve to uzima pretjerano ozbiljno, Bennet je nježno uhvati za ruku i odgovori joj: – Ne brini, kćeri mila. Svi koji poznaju tebe i Jane, zacijelo vas poštuju i cijene ... i neće vas gledati u gorem svjetlu zato što imate dvije ili, bolje rečeno tri, vrlo budalaste sestre. Nećemo imati mira u Longbournu ako Lydia ne ode u Brighton. Pa, onda neka ide. Pukovnik Forster je pametan čovjek, te će je čuvati od svakog ozbiljnog zla; a ona je, na sreću, presiromašna da bi bila žrtva bilo čije gramzivosti. U Brightonu će imati manju važnost čak i kao obična namiguša nego ovdje. Časnici će ondje naći žene koje će im više privući pozornost. Nadajmo se stoga da će joj boravak ondje pokazati koliko je beznačajna. Uglavnom, ne može postati mnogo gorom nego što je sada, a da nam ne dade opravdanje da je zaključamo do kraja života. Elizabeth se morala zadovoljiti tim odgovorom, ali je ostala pri svom mišljenju, te je otišla od oca razočarana i tužna. No nije bilo svojstveno njezinoj naravi da svoju zabrinutost poveća stalnim razmišljanjem o onom što je muči. Bila je uvjerena kako je izvršila svoju dužnost i nije se htjela izjedati zbog neizbježnog zla ili ga još povećavati tjeskobom. Da su Lydia i majka znale o čemu se Elizabeth savjetovala s ocem, njihovo negodovanje ne bi mogla izraziti ni njihova udružena govorljivost. U Lydijinoj je mašti odlazak u Brighton sadržavao u sebi sve mogućnosti zemaljske sreće. Vidjela je, stvaralačkim okom mašte, ulice tog šarolikog kupališta, preplavljene časnicima. Vidjela je sebe okruženu desecima zasad nepoznatih udvarača. Vidjela je sve divote logora ... njegove šatore razapete u pravilnim usporednim redovima i prepune mladih, veselih ljudi u blistavim grimiznim odorama; i, kako bi upotpunila sliku, vidjela je sebe kako sjedi pod šatorom i nježno očijuka barem sa šestoricom časnika istodobno. Da je znala kako ju je sestra pokušala otrgnuti od takvih mogućnosti i takvih situacija, kakvi bi bili njezini osjećaji? Njih bi mogla razumjeti samo majka, jer je i


ona slično osjećala. Lydijin odlazak u Brighton bio joj je jedina utjeha nakon tužnog zaključka da njezin muž ne namjerava otići tamo. Međutim, nisu znale o čemu su Elizabeth i Bennet razgovarali, te je njihovo ushićenje potrajalo sve do Lydijina odlaska. Elizabeth je sada čekala da se vidi s Wickhamom posljednji put. Budući da je nakon povratka često bila u društvu s njim, njezino je uzbuđenje već gotovo sasvim splasnulo, a potpuno je iščeznula i njezina prijašnja naklonost. Čak je počela zapažati u njegovoj blagosti, koja ju je isprva očaravala, izvještačenost i jednoličnost koje su joj bile odvratne i dosadne. Štoviše, njegovo sadašnje ponašanje prema njoj bilo je za nju nov izvor nezadovoljstva, jer ju je njegova uskoro pokazana želja da obnovi udvaranje, svojstveno početku njihova poznanstva, mogla samo razljutiti poslije svega što se dogodilo. Prestala je imati bilo kakve obzire prema njemu čim je vidjela da ju je odabrao za cilj tako neozbiljnog udvaranja i uvrijedila se zbog njegove uvjerenosti da će on, koliko god dugo i zbog kakva god razloga joj uskratio svoju pažnju, moći osvojiti njezinu naklonost čim joj se bude htio ponovno udvarati. Posljednjeg dana boravka pukovnije u Merytonu on je, s ostalim časnicima, večerao u Longbournu. Elizabeth je bila tako nesklona ljubaznom rastanku s njim da je, na njegovo pitanje kako je provodila vrijeme u Hunsfordu, odgovorila da su u Rosingsu boravili tri tjedna pukovnik Fitzwilliam i gospodin Darcy i zapitala ga poznaje li prvoga. Doimao se iznenađeno, nezadovoljno i uplašeno. No brzo se sabrao, nasmiješio i odgovorio kako ga je nekoć viđao često i, napomenuvši da je pukovnik vrlo otmjen čovjek, zapitao je kako joj se on sviđa. Ona se toplo izjasni u Fitzwilliamov prilog. Držeći se ravnodušno, Wickham uskoro doda: – Koliko je vremena, rekoste, proveo u Rosingsu? – Skoro tri tjedna. – I često ste ga viđali? – Da, gotovo svaki dan. – On se vlada sasvim drukčije od svog rođaka. – Da, sasvim drukčije. No mislim da je Darcy, što duže ga čovjek poznaje, sve bolji. – Doista? – uzvikne Wickham i čudno je pogleda. – A, molim vas, smijem li pitati ...? – Međutim, zaustavi se i doda veselijim glasom: – Ponaša li se bolje? Je li izvolio dodati malo uljudnosti svom uobičajenom načinu ponašanja? Naime, ne nadam se – nastavi on tišim i ozbiljnijim tonom – da je bolji u biti. – O, ne! – odgovori Elizabeth. – U biti je, mislim, onakav kakav je uvijek bio. Dok je govorila, Wickham se držao tako kao da ne zna bi li se radovao ili ne, jer nije bio nacistu jesu li te njezine riječi povoljne za Darcyja ili nisu. Nešto u izrazu


njezina lica natjeralo ga je da je sluša uplašeno i zabrinuto kad je dodala: – Rekavši da je sve bolji što duže ga čovjek poznaje, nisam mislila na poboljšanje ni njegova duha, ni njegova ponašanja, već da se, ako ga čovjek dulje poznaje, bolje može razumjeti njegova narav. Wickhamova se zabrinutost sada odrazi u crvenilu lica i uznemirenom pogledu; šuteći nekoliko minuta, napokon se sabere, opet se okrene prema njoj i prozbori vrlo blagim glasom: – Budući da veoma dobro znate moje osjećaje prema gospodinu Darcyju, lako ćete shvatiti koliko se iskreno radujem što je on tako mudar da se barem nastoji doimati dobro. Njegov ponos u tom smjeru može biti koristan, ako ne njemu, a ono mnogim drugima, jer će ga odvratiti od onakvih podlosti zbog kakvih sam ja stradao. Međutim, bojim se da se toj opreznosti, na koju ste mislili, priklonio samo za vrijeme boravka kod tetke, prema čijem povoljnom mišljenju i sudu osjeća veliko strahopoštovanje. Njegov strah od nje uvijek je, znam, djelovao kad su bili zajedno, a veći dio tog straha mora se pripisati njegovoj velikoj želji da se svidi gospođici de Bourgh kako bi se oženio njome. Elizabeth se protiv volje nasmiješi tomu, ali mu odgovori samo gotovo neprimjetnim kimanjem glavom. Naslutila je da se on želi upustiti u svoje stare jadikovke, no nije bila raspoložena za njih. Do kraja večeri nastojao se držati vedro kao i obično, ali više nije pokušavao svojom pažnjom izdvojiti Elizabeth od ostalog društva. Na posljetku su se rastali uljudno, ali vjerojatno s obostranom željom da se više nikad ne sretnu. Kad se društvo razišlo, Lydia je otišla u Meryton s gospođom Forster, jer su odande trebale krenuti rano ujutro. Njezin je rastanak s obitelji bio više bučan nego ganutljiv. Jedino je Kitty ronila suze, no plakala je od ljutnje i zavisti. Gospođa Bennet je opširno izražavala lijepe želje za kćerkinu sreću i najozbiljnije joj je savjetovala da ne propusti priliku da se što bolje zabavi ... a moglo se pouzdano očekivati da će se taj savjet poslušati; zbog Lydijine bučne sreće dok se opraštala, tihi pozdrav njezinih sestara, iako izrečen, nije se ni čuo.


Da se Elizabethino mišljenje temeljilo samo na braku njezinih roditelja, ona ne bi mogla imati baš ugodnu predodžbu o bračnoj sreći i kućnom miru. Njezin se otac, osvojen mladošću i ljepotom te onim izgledom veselosti koji mladost i ljepota obično daju, oženio djevojkom čija su nerazumnost i uskogrudnost vrlo rano u njihovu braku dokrajčile pravu ljubav prema njoj. Poštovanje, uvažavanje i povjerenje iščeznuli su zauvijek; srušila su se sva njegova gledišta o kućnoj sreći. Međutim, Bennet nije bio takve naravi da bi utjehu zbog razočaranja, izazvanog njegovom vlastitom nepromišljenošću, potražio u onim zadovoljstvima koja vrlo često tješe nesretnike u njihovoj ludosti ili poročnosti. Volio je prirodu i knjige; iz tih dviju sklonosti ponikli su njegovi glavni užici. Sa ženom nije imao gotovo ništa zajedničko, osim što su ga uveseljavali njezino neznanje i budalaštine. To nije ona vrsta sreće kakvu čovjek obično želi u vezi sa ženom; no, ako nema drugih razonoda, pravi će filozof iskoristiti ono što može. Međutim, Elizabeth nije nikad bila slijepa glede nepriličnog ponašanja svog oca kao muža. Uvijek je gledala na to s boli u srcu; no, poštujući njegove sposobnosti i zahvalna za njegove ljubazne postupke prema njoj, nastojala je zaboraviti ono Što je, htjela ili ne htjela, morala vidjeti, a i otjerati iz misli njegovo stalno kršenje bračnih obveza i pristojnosti, koje je, budući da je ženu izvrgavao preziru vlastite djece, bilo za najveću osudu. No nikad nije osjećala tako duboko kao sada nepovoljnosti koje neizbježno prate djecu iz tako neskladnog braka niti je ikad bila toliko svjesna zla koje izvire iz tako nepromišljeno primijenjenih očevih


sposobnosti; sposobnosti koje bi, pravilno iskorištene, bar sačuvale ugled njegovim kćerkama, ako i ne bi mogle povećati mudrost njegove žene. Elizabeth se obradovala Wickhamovu odlasku, ali je inače imala malo razloga za zadovoljstvo što je pukovnija otišla. Njihove su zabave izvan kuće bile manje raznolike nego prije, a kod kuće su majčini i sestrini prigovori zbog dosade koja ih okružuje oneraspoložili sve. Moglo se predvidjeti da će se Kitty s vremenom vratiti zdrav razum, jer su uznemiritelji njezina mozga otišli, no njezina će se sestra, od čije se naravi moglo očekivati veće zlo, samo još više učvrstiti u svojoj ludosti i samouvjerenosti jer je otišla u mjesto koje je dvostruko opasno: kao kupalište i kao vojnički tabor. Stoga je Elizabeth, jedno s drugim, zaključila ono što su spoznali i drugi prije nje: da događaj koji je nestrpljivo priželjkivala nije, kad se ostvario, donio onakvo zadovoljstvo kakvo je očekivala. U skladu s tim, trebala je odabrati neko drugo vrijeme za početak prave sreće ... pronaći nešto drugo na što će usredotočiti svoje želje i nade, pa se, uživajući u iščekivanju, utješiti glede sadašnjosti i pripremiti za buduće razočaranje. Oko putovanja u Jezersku oblast vrtjele su joj se sada najsretnije misli; to joj je bilo najbolja utjeha za sve nelagodne sate što ih je majčino i Kittyno nezadovoljstvo učinilo neizbježnima; da je mogla uključiti i Jane u taj plan, onda bi sve bilo savršeno. »Ipak, sretna je okolnost«, mislila je, »što mogu još nešto poželjeti. Da je cijeli plan savršen, moje bi razočaranje bilo neizbježno. No ovako, budući da ću u srcu neprestano nositi tugu zbog sestrine odsutnosti, mogu očekivati da će mi se ostale lijepe nade ostvariti. Onaj plan koji u cijelosti obećava radost nikad ne može biti uspješan; jedina su obrana od općeg razočaranja male nevolje. Lydia je na odlasku obećala da će pisati često i opširno majci i Kitty, no njezina su se pisma uvijek morala dugo čekati i uvijek su bila vrlo kratka. Pisma majci nisu sadržavala gotovo ništa osim obavijesti da su se maloprije vratile iz knjižnice, kamo su ih pratili ti i ti časnici i gdje je vidjela tako lijepe ormare i stolove da naprosto luduje za njima ... da ima novu haljinu ili nov suncobran koji bi rado opisala opširnije, ali mora odmah prekinuti jer je gospođa Forster zove da idu u tabor. A iz njezina se dopisivanja sa sestrom moglo još manje doznati, jer su njezina pisma Kitty, premda prilično duža, bila strogo povjerljiva. Dva ili tri tjedna nakon njezina odlaska, u Longbourn su se počeli vraćati zdravlje, dobro raspoloženje i veselje. Sve se doimalo sretnije. Obitelji koje su zimovale u Londonu vratile su se i došlo je vrijeme ljetnih haljina i ljetnih priredbi. Gospođi Bennet se vratila uobičajena svadljiva vedrina. Sredinom lipnja se Kitty već toliko oporavila da je bila kadra ući u Meryton bez suza. Taj je sretni događaj ulio Elizabeth nadu da će se Kitty do Božića dovoljno opametiti da ne spominje časnike više nego jedanput na dan, ako se, po nekom okrutnom i zlobnom


rasporedu vojnog ministarstva, ne nastani u Merytonu neka druga pukovnija. Već se brzo približavalo vrijeme određeno za početak putovanje na sjever. Do njega su ostala još samo dva tjedna kad je od gospođe Gardiner stiglo pismo koje je ne samo odgodilo njegov početak nego je i skratilo njegovo trajanje. Gospodin Gardiner nije zbog poslova mogao krenuti na put prije sredine srpnja i morao se vratiti u London za mjesec dana, a kako im to ostavlja premalo vremena da idu tako daleko i vide sve što su prvobitno namjeravali, odnosno da to vide bez žurbe, prisiljeni su odustati od odlaska u Jezersku oblast i zadovoljiti se mnogo kraćim putovanjem, te stoga, prema sadašnjem planu, neće ići na sjever dalje od Derbyshirea. U tom se kraju može dovoljno vidjeti da bi se ispunilo vrijeme od oko tri tjedna; a za gospođu Gardiner je to imalo osobitu draž. Grad u kojem je ona prije provela nekoliko godina, a u kojem će oni sada boraviti nekoliko dana, izazivao je u njoj radoznalost koliko i čuvene ljepote Matlocka, Chatswortha, Dovedalea i Peaka. Elizabeth se duboko razočarala; i te kako je željela vidjeti jezera i vjerovala je da je ipak bilo dovoljno vremena za to. No morala se zadovoljiti promijenjenim planom, a kako je bila vedre naravi, sve je uskoro bilo u redu. Spominjanje Derbyshirea izazvalo je razne misli kod nje. Čim je vidjela tu riječ, morala je pomisliti na Pemberley i njegova vlasnika. »Ali«, mislila je, »valjda mogu nekažnjeno ući u njegov zavičaj i uzeti nekoliko fluorita da me on ne opazi.« Razdoblje čekanja sad se udvostručilo. Trebala su proći četiri tjedna do ujakova i ujnina dolaska. No napokon su prošli, te u Longbourn stigoše gospodin i gospođa Gardiner sa svojih četvero djece. Odlučeno je da djeca, dvije djevojčice, jedna od šest i druga od osam godina, i dva mlađa dječaka, ostanu pod posebnim nadzorom svoje rođakinje Jane, koja je, zbog svoje razboritosti i dobre naravi, a i zato što im je bila ljubimica, bila najpogodnija za brigu o njima u svakom pogledu ... da ih uči, da se igra s njima i da ih voli. Gardineri su samo prenoćili u Longbournu, i već ujutro su otputovali s Elizabeth u potragu za novim predjelima i zabavom. Jedan im je užitak bio zajamčen, užitak koji donosi društvo dobrih suputnika. Svi su bili takva zdravlja i takve naravi da su mogli podnijeti nezgode, imali su dovoljno vedra duha da povećaju svako zadovoljstvo, a njihova razboritost i ljubav mogle su im, ako zatreba, nadoknaditi vanjska razočaranja. Nije cilj ovog djela da opiše Derbyshire niti bilo koje od znamenitih mjesta kroz koja ih je vodio put; Oxford, Blenheim, Warwick, Kenilworth, Birmingham itd. dovoljno su poznati. Ovdje nas zanima samo malen dio Derbyshirea. Vidjevši sve glavne ljepote te oblasti, zaputili su se u gradić Lambton, gdje je gospođa Gardiner nekoć živjela i gdje je, kako je nedavno čula, bilo još i sada nekoliko njezinih starih


znanaca. A Elizabeth je doznala od ujne da je Pemberley udaljen samo osam kilometara od Lambtona. Nije bio baš na njihovu putu, ali ne ni više od kilometra i pol od njega. Kad su sinoć razgovarali o putovanju, gospođa Gardiner je izrazila želju da opet vidi to mjesto. Gospodin Gardiner je rado pristao, pa su upitali Elizabeth slaže li se s tim. – Mila moja, zar ne bi htjela vidjeti mjesto o kojem si tako mnogo slušala – zapita njezina ujna – mjesto koje je zavičaj mnogih tvojih znanaca? Wickham je, znaš, proveo cijelu mladost ondje. Elizabeth se snuždi. Smatrajući da nema što tražiti u Pemberleyju, morala je hiniti da ga ne želi vidjeti. Mora priznati da su joj velike kuće već dosadile, kazala je; budući da ih je razgledala već mnogo, više ne uživa u lijepim sagovima i satenskim zavjesama. Gospođa Gardiner je ukori zbog gluposti: – Kad bi bila riječ samo o lijepoj kući, bogato namještenoj, ni meni se ne bi išlo tamo; no imanje je divno. Na njemu su neke od najljepših šuma u grofoviji. Elizabeth nije znala što da kaže ... ali nije mogla pristati. Odmah je pomislila na mogućnost da se sretne s Darcyjem dok budu razgledavali to mjesto. To bi bilo strašno! Pocrvenjela je i pri pukoj pomisli, te se pitala ne bi li bilo bolje da otvoreno razgovara s ujnom umjesto da se izloži takvoj opasnosti. No bilo je razloga i protiv toga, te je napokon odlučila da joj to ostane kao posljednje sredstvo ako dozna da porodica ne izbiva odande. U skladu s tim, kad je uvečer otišla u spavaću sobu, pozvala je sobaricu i upitala je li Pemberley lijepo mjesto, kako se zove vlasnik i, s popriličnim strepnjama, je li porodica doputovala iz Londona kako bi na imanju provela ljeto. I te kako joj je laknulo kad je na posljednje pitanje dobila niječan odgovor. Kako više nije imala razloga za strahovanje, sada je i ona veoma željela vidjeti tu kuću; kad se ujutro opet poveo razgovor o tom i upitali su je što misli, odmah je odgovorila, tobože ravnodušno, da se potpuno slaže s prijedlogom. Tad odlučiše otići u Pemberley.


Dok su se vozili, Elizabeth je, donekle uznemireno, očekivala da se na vidiku pojave pemberleyske šume i, kad su se napokon provezli mimo vratarske kućice, sva je ustreptala od uzbuđenja. Perivoj je bio vrlo velik i veoma raznolika izgleda. Ušli su u njega s njegove najniže točke i vozili se neko vrijeme kroz lijepu šumu što se protezala daleko. Elizabeth je bila previše uzbuđena za razgovor, ali je vidjela sve i divila se svemu. Postupno se penjući oko pola kilometra, našli su se na vrhu brežuljka gdje je šuma prestajala i gdje su im oči odmah ugledale Pemberleysku kuću na suprotnoj strani doline u koju je put naglo skretao. Bila je to velika, lijepa, kamena zgrada, istaknuta na uzvisini, iza nje se pružao lanac visokog šumovitog gorja, a ispred nje je tekla nabujala rječica bez ičega umjetnog oko sebe. Njezine obale nije čovječja ruka ni preuredila, ni lažno ukrasila. Elizabeth se oduševila. Još nikada nije vidjela mjesto kojem je priroda bila blagonaklonija i gdje se prirodna ljepota tako malo pokvarila lošim ukusom. Svi su se zaneseno divili; u tom je trenutku spoznala da biti gospodaricom Pemberleyja znači nešto posebno! Spustiše se niz brdo, prijeđoše most i dovezoše se pred kućna vrata; dok su gledali kuću izbliza, vrati joj se svom snagom prijašnji strah da će susresti vlasnika. Bojala se da je, možda, ona sobarica pogriješila. Kad su zatražili da razgledaju kuću, pustili su ih u predvorje; dok su čekali kućepaziteljicu, Elizabeth je imala vremena da se čudi gdje se to našla. Tada je došla kućepaziteljica, postarija žena čestita izgleda, prirodnija i


mnogo uglađenija nego što je Elizabeth očekivala. Uđoše za njom u blagovaonicu. Bila je to velika prostorija skladnih razmjera, s lijepim namještajem. Prelazeći pogledom DO njoj kratko vrijeme, Elizabeth priđe prozoru kako bi uživala u vidiku. Sumom okrunjen brežuljak s kojeg su se maloprije spustili doimao se iz daljine mnogo strmijim i svojom je ljepotom godio oku. Cijela je okolica bila prekrasna, te je sve promatrala zadivljeno ... rijeku, drveće na njezinim obalama, vijugavu dolinu, sve dokle joj je pogled sezao. Kad su prešli u druge sobe, izgled okolice se mijenjao s promjenom točke promatranja i sa svakog se prozora vidjela drukčija ljepota. Sobe su bile visoke i velike, a njihov je namještaj odgovarao bogatstvu njihova vlasnika. Elizabeth je opazila, diveći se Darcyjevu ukusu, da pokućstvo nije ni neukusno upadljivo, ni pretrpano beskorisnim ukrasima; iako manje raskošno, bilo je otmjenije nego namještaj u Rosingsu. »Eto«, pomisli ona, »mogla sam postati ovdje gospodaricom! Sad sam mogla već dobro poznavati ove sobe. Umjesto što ih razgledavam kao tuđinka, mogla sam uživati u njima kao u svojima i primiti u njih kao svoje goste ujaka i ujnu. Ma, ne«, sabere se ona, »to se ne bi moglo dogoditi; ujak i ujna bili bi izgubljeni za mene; ne bih ih smjela pozvati u goste.« Ta je misao bila baš dobrodošla ... spasila ju je od kajanja. Željela je pitati kućepaziteljicu je li joj gospodar doista odsutan, ali nije imala hrabrosti za to. Na posljetku izrekne to pitanje njezin ujak, te se uplašeno okrenula na drugu stranu dok je kućepaziteljica, gospođa Reynolds, odgovorala da je odsutan i dodala: – No očekujemo ga sutra, s velikom skupinom prijatelja. Elizabeth se veoma razveseli što nisu svoj put nekim slučajem odgodili za jedan dan. Tada je ujna pozove da pogleda neku sliku. Prišla je i ugledala Wickhamov portret ... obješen, s još nekoliko minijatura, iznad kamina. Ujna je, smiješeći se, zapita kako joj se sviđa. Uto im se približi kućepaziteljica i reče im da je to slika jednog mladog gospodina, sina nadzornika imanja pokojnog gospodara, kojeg je on školovao o svom trošku. – Sada je stupio u vojsku – doda ona – ali se, na žalost, previše raspustio. Gospođa Gardiner pogleda s osmijehom nećakinju, ali joj Elizabeth ne odgovori na smiješak. – A ovo je – reče gospođa Reynolds, pokazujući jednu drugu minijaturu – slika moga gospodara; vrlo je vjerna. Naslikana je u isto doba kad i ona druga ... otprilike prije osam godina. – Mnogo sam slušala o otmjenom izgledu vašeg gospodara – izjavi gospođa Gardiner gledajući sliku. – Ima lijepo lice. No ti nam, Lizzy, možeš reći sliči li mu. Poštovanje gospođe Reynolds prema Elizabeth kao da se povećalo čim je


čula da ona pozna njezina gospodara. – Zar mlada dama pozna gospodina Darcyja? Elizabeth pocrveni i odgovori: – Malo. – Ne mislite li da je on vrlo lijep gospodin, gospođice? – Da, vrlo je lijep. – Ja uistinu ne znam ljepšeg od njega; gore na galeriji vidjet čete njegovu ljepšu i veću sliku nego što je ova. Moram istaknuti da je ova soba bila najmilija mom pokojnom gospodaru, a ove su minijature bile tu već u njegovo vrijeme. To je objasnilo Elizabeth zašto je i Wickhamova slika među njima. Gospođa Reynolds im tada skrene pozornost na sliku gospođice Darcy, napravljenu kad joj je bilo tek osam godina. – Je li gospođica Darcy lijepa kao i njezin brat? – zapita gospođa Gardiner. – Oh, da! Ona je najljepša mlada dama koju sam ikad vidjela: I veoma je izobražena! Svira i pjeva po cio dan. U susjednoj je sobi nov glasovir, nedavno nabavljen za nju ... dar mog gospodara; ona dolazi sutra s njim. Gospodin Gardiner, čije je ponašanje bilo prirodno i prijazno, poticao je njezinu govorljivost pitanjima i primjedbama, a gospođa Reynolds, zbog ponosa ili iz odanosti, očito je vrlo rado pričala o svom gospodaru i njegovoj sestri. – Boravi li vaš gospodar dugo u Pemberleyju tijekom godine? – Ne onoliko koliko bih željela, gospodine; ali otprilike polovinu svog vremena provodi ovdje; a gospođica Darcy je uvijek ovdje za vrijeme ljetnih mjeseci. »Osim«, pomisli Elizabeth, »kad ide u Ramsgate.« – Kad bi se vaš gospodar oženio, više biste ga viđali. – Da, gospodine; ali ne znam kad će se to dogoditi. Ne znam koja je dovoljno dobra za njega. Gospodin i gospođa Gardiner se nasmiješe. Elizabeth nije mogla prešutjeti riječi: – Ide mu u prilog što tako mislite. – Što sam rekla, istina je, to mogu potvrditi svi koji ga znaju – odgovori kućepaziteljica. Elizabeth pomisli da ona ipak pretjeruje, te s velikim iznenađenjem sasluša njezine riječi: – Nikad u životu nisam čula od njega ljutitu riječ, a znam ga od njegove četvrte godine. Ta joj se pohvala činila vrlo čudnom i najviše je odudarala od njezinih zaključaka. Čvrsto je vjerovala da on nije dobre naravi. Postavši vrlo radoznalom, željela je čuti što više i bila je zahvalna svom ujaku kad je kazao: – Malo je onih o kojima se to može reći. Sretni ste što imate takva gospodara. – Da, gospodine, znam da jesam. Nigdje na svijetu ne bih mogla nadi boljega. Odavno sam zapazila da oni, koji su dobrodušni kao djeca, ostaju


dobrodušni i kad odrastu, a on je bio najbolji i najplemenitiji dječak na svijetu. Elizabeth se zagleda u nju. »Zar je Darcy takav?« pomisli. – Njegov je otac bio izvrstan čovjek – reče gospođa Gardiner. – Da, gospođo, doista je bio. I njegov će sin biti takav ... isto tako susretljiv prema siromašnima. Elizabeth je slušala, čudila se, sumnjala i bila nestrpljiva da čuje još štogod. Gospođa Reynolds je nije mogla zainteresirati ni za što drugo. Uzalud je pričala o slikama, o veličini soba i cijeni namještaja. Zabavljajući se na račun porodične pristranosti kojoj je pripisivao njezino pretjerano hvaljenje njezina gospodara, gospodin Gardiner uskoro navede opet razgovor na prijašnju temu; gorljivo se upustila u isticanje njegovih raznih vrlina dok su išli zajedno uz široko stubište. – On je najbolji veleposjednik i najbolji gospodar – istakne ona – koji je ikad postojao. Nije poput današnjih razuzdanih mladih ljudi koji ne misle ni na što osim na sebe. Među njegovim zakupcima i slugama nema nijednog koji ga neće pohvaliti. Neki kažu da je gord, ali ja nisam ni u čemu opazila njegovu gordost. Mislim da to govore zato što ne brblja kao drugi mladići. »Ovo ga prikazuje u vrlo lijepom svjetlu«, pomisli Elizabeth. – Te lijepe riječi o njemu – šapne joj ujna dok su išle jedna kraj druge – ne slažu se baš s njegovim postupkom prema našem jadnom prijatelju. – Možda smo mi u zabludi. – Ne vjerujem. Naš je izvor potpuno pouzdan. Kad su stigli gore u prostrano predsoblje, kućepaziteljica ih uvede u vrlo lijep salon, nedavno opremljen otmjenijim i lakšim namještajem nego donje odaje. Rekla im je da je taj salon tek neki dan uređen kako bi se ugodilo gospođici Darcy, kojoj se ta soba svidjela kad je prošli put bila u Pemberleyju. – On je uistinu dobar brat – zaključi Elizabeth krenuvši prema jednom od prozora. Gospođa Reynolds je već zamišljala koliko će se gospođica Darcy razveseliti kad uđe u salon. – On je uvijek takav – doda ona. – Sve što može priuštiti zadovoljstvo njegovoj sestri, mora se odmah učiniti. Nema ničega na svijetu što on ne bi napravio za nju. Ostalo im je još da vide galeriju slika i dvije-tri glavne spavaće sobe. U galeriji je bilo mnogo dobrih slikarskih radova, ali Elizabeth nije znala ništa o toj umjetnosti. Vidjela je razne porodične portrete, ali su oni teško mogli privući pozornost strane osobe. Tražila je jedino lice čije su joj crte poznate. Na posljetku ga je pronašla; ugledala je portret neobično sličan Darcyju, s takvim osmijehom na licu kakav je viđala ponekad kad bi on gledao u nju. Stajala je nekoliko minuta pred


portretom i ozbiljno ga promatrala, te mu se vratila još jedanput prije nego što su napustili galeriju. Gospođa Reynolds ih obavijesti da je taj portret napravljen još za vrijeme života Darcyjeva oca. U tom su trenu postojali u Elizabethinu srcu nježniji osjećaji prema originalu nego što ih je ćutjela i na vrhuncu njihova poznanstva. Pohvale kojima ga je obasula gospođa Reynolds nisu bile nevažne. Koja pohvala ima veću vrijednost nego ona razumnog sluge? Razmišljala je o tom koliko je onih čija sreća ovisi od njegova pokroviteljstva kao brata, veleposjednika i gospodara! Kako su velika zadovoljstva i boli koje on može izazvati! Koliko dobra i zla zavisi od njegove volje! Sve što je kućepaziteljica rekla navodilo je na povoljne zaključke o njegovu karakteru, i Elizabeth je, dok je stajala pred platnom na kojem je bio prikazan i s kojeg su je gledale njegove oči, razmišljala o njegovoj ljubavi s dubljim osjećajem zahvalnosti nego ikad prije; sjećala se topline njegove naklonosti i ublažavala je neuljudnost načina na koji ju je iskazao. Kad su razgledali cijeli onaj dio kuće koji je bio otvoren za posjetitelje, sišli su niz stube i, kad su se oprostili od kućepaziteljice, preuzeo ih je vrtlar, dočekavši ih na vratima predvorja. Dok su išli preko tratine prema rijeci, Elizabeth se okrene i pogleda još jedanput kuću iza sebe, a ujak i ujna također zastadoše; dok je on nagađao kad je sazidana kuća, iznenada se, hodajući putom što je vodio iza nje prema stajama, pojavi njezin vlasnik. Elizabeth i on bili su dvadesetak koraka jedno od drugoga, a iskrsnuo je tako naglo da nije mogla izbjeći susret s njim. Odmah im se sretoše oči i jako im pocrvenješe obrazi. Trgnuo se i za trenutak ukočio od iznenađenja; no brzo se sabrao, prišao im i obratio se Elizabeth, ako ne baš potpuno mirnim glasom, a ono barem vrlo uljudnim riječima. Elizabeth se instinktivno okrenula na drugu stranu, ali je zastala kad im se približio i uzvratila je na njegov pozdrav pokazujući zbunjenost koju nije mogla svladati. Čak i da njegova sličnost portretu koji su maloprije promatrali nije bila dovoljna da uvjeri Elizabethina ujaka i ujnu kako je to gospodin Darcy, odalo bi im vrtlarovo iznenađenje, kad je ugledao svog gospodara, o komu je riječ. Stajali su malo po strani dok je on razgovarao s njihovom nećakinjom, koja se, iznenađena i smetena, gotovo nije usudila podići oči prema njegovu licu i nije bila ni svjesna što mu odgovara na uljudna pitanja o njezinoj obitelji. Začudila ju je promjena u njegovu držanju otkad su se prošli put vidjeli i svaka je njegova rečenica povećavala njezinu zbunjenost, a uznemirivala ju je i pomisao da ju je zatekao tu. Taj kratki razgovor s njim bio joj je najnelagodniji u životu. A ni on se nije doimao mnogo spokojnije; dok je govorio, glas mu nije bio staložen kao inače; svoja


pitanja o tom kad je krenula iz Longbourna i o boravku u Derbyshireu ponavljao je tako često i tako užurbano da se jasno vidjelo koliko je rastresen. Najzad se činilo da ne može smisliti što bi kazao, te se, stojeći nekoliko trenutaka i ne govoreći ni riječ, iznenada sabrao i oprostio s njom. Tada joj priđoše ujak i ujna i izraziše divljenje njegovu stasu. No Elizabeth nije čula ni riječ i, sasvim obuzeta svojim osjećajima, išla je s njima šutke. Stidjela se i ljutila. Njezin dolazak ovamo je nešto najnesretnije i najnepromišljenije što je mogla učiniti! Kako se to čudnim, bez dvojbe, čini njemu! Kako ružno misli, zacijelo, o tom tako tašt čovjek! Mogao bi se steći dojam da je namjerno došla kako bi mu se nametnula! Oh! zašto je došla? Zašto se on pojavio dan prije nego što su ga očekivali? Da su otišli samo deset minuta ranije, bili bi izvan njegova vidokruga, jer je jasno da je stigao baš tog trenutka ... baš tog je trenutka sjahao s konja ili izišao iz kočije. Neprestano je crvenjela zbog tog njihova nezgodnog susreta. A njegovo ponašanje, tako uočljivo izmijenjeno ... što li ono znači? Čudno je što je uopće razgovarao s njom! No još je čudnije što je razgovarao tako uglađeno i toliko se raspitivao o njezinoj obitelji. Nikad mu držanje nije bilo manje dostojanstveno, nikad nije govorio tako nježno kao za vrijeme tog neočekivanog susreta. Koliko se drukčije vladao nego prošli put u Rosingskom parku kad joj je uručio ono svoje pismo! Nije znala što da misli ni kako da to protumači. Sad su bili na lijepoj stazi duž riječne obale, i svaki im je korak otkrivao novu, veličanstveniju padinu ili krasniji ogranak šume, no Elizabeth nije neko vrijeme bila svjesna krajolika; premda je automatski odgovarala na ujakova i ujnina opetovana pitanja i usmjeravala pogled na ono što su joj oni pokazivali, nije zapažala ništa oko sebe. Sve su joj se misli usredotočile na ono mjesto u Pemberleyju, gdje god ono bilo, na kojem se Darcy nalazio u tom času. Žarko je željela znati što mu je u mislima u tom trenutku ... što misli o njoj i je li mu draga još i sada, usprkos svemu. Možda je bio uljudan samo zato što je smiren; doduše, glas mu nije zvučao baš spokojno. Je li osjetio više bol ili zadovoljstvo kad ju je spazio, to nije mogla ocijeniti, no doista nije bio sabran kad ju je ugledao. Napokon se trgnula zbog primjedbi svojih suputnika da je odsutna duhom, pa se pokušala pribrati. Ušli su u šumu, privremeno se rastali od rijeke i penjali se uz strminu, s koje su, gdje god je to čistina u šumi omogućavala, mogli vidjeti divne dijelove doline, šumovita brda na drugoj strani i pogdjekoju riječnu okuku. Gospodin Gardiner poželi obići cijeli park, ali se bojao da ta šetnja ne bi bila kratka. Vrtlar im, slavodobitno se osmjehnuvši, reče da je kružna staza dugačka petnaest kilometara. To riješi dvojbe, pa su pošli kraćom stazom kojom su se kroz šumu spustili opet do rijeke, ondje gdje je ona najuža. Prešli su preko nje po vrlo


jednostavnom mostu, prilagođenom općem izgledu tog kutka prirode. Taj je predio bio još nedirnutiji nego ostali koje su dotad vidjeli; a u dolini, tu suženoj u sutjesku, bilo je mjesta samo za rijeku i usku stazu kroz šiprag koji ju je obrubljivao. Elizabeth je željela da produže uz krivudavu rijeku, ali su, prešavši most, vidjeli koliko su se udaljili od kuće, pa je gospođa Gardiner, koja nije bila vična pješačenju, rekla da ne može dalje i mislila je samo na to kako da se vrate do kola što kraćim putom. Nećakinja se morala pokoriti tomu, pa su krenuli prema kući najkraćom stazom s druge strane rijeke. No sporo su napredovali jer je gospodin Gardiner veoma volio ribolov ... iako je rijetko imao priliku za nj ... pa je zastajkivao kako bi promatrao pastrve u rijeci i razgovarao o njima s vrtlarom. Dok su polako šetali, opet ih je iznenadila ... Elizabeth gotovo isto kao i prvi put ... pojava gospodina Darcyja, koji im se približavao s nevelike daljine. Staza je tu bila manje zaklonjena nego na drugoj strani, pa su ga mogli vidjeti i prije nego što su se sreli. Premda iznenađena, Elizabeth je ipak bila spremnija za susret nego prije i odlučila se držati i govoriti sabrano, ako se on uistinu namjerava sresti s njima. Nekoliko joj se trenutaka činilo da će on, vjerojatno, krenuti nekom drugom stazom. Ta je misao trajala dok je bio skriven od njihovih pogleda zavojem staze; međutim, kad je prošao kroz tu okuku, našao se pred njima. Već na prvi je pogled vidjela da nije izgubio ništa od svoje maloprijašnje uljudnosti; oponašajući njegovu uglađenost, počela mu je, čim su se sreli, govoriti kako se divi tom mjestu, ali tek što je izrekla riječi »divno« i »čarobno«, neka je nesretna asocijacija navede da pomisli kako bi se njezino hvaljenje Pemberleyja moglo pogrešno shvatiti, te je pocrvenjela i nije kazala više ništa. Gospođa Gardiner je stajala malo otraga; kad je Elizabeth zašutjela, on je zapita hoće li mu učiniti čast i predstaviti ga ostalima. Za taj je uljudni potez bila sasvim nepripremljena; jedva je suzdržala osmijeh zato što on sada hoće upoznati baš neke od onih osoba protiv kojih se njegov ponos bunio kad ju je pokušao zaprositi. »Kako li će se iznenaditi«, pomisli ona, »kad sazna tko su! On misli da pripadaju otmjenijem staležu.« Predstavljanje je odmah obavljeno; spomenuvši što su joj oni, kriomice ga je pogledala da vidi kako on to podnosi i ne bi se bila jako začudila da se udaljio što je brže mogao od takva sramotnog društva. Očito ga je to srodstvo iznenadilo, ali je sve hrabro podnio i ne samo što nije otišao nego se počeo vraćati s njima i zapodjenuo je razgovor s gospodinom Gardinerom. Elizabeth je bila zadovoljna i protiv volje je likovala u sebi. Bilo je utješno što će on sada znati da ona ima i takvih rođaka zbog kojih se ne mora crvenjeti. Slušala je njihov razgovor vrlo pozorno i oduševljavala se svakim izrazom, svakom rečenicom svog ujaka, jer su pokazivale njegovu inteligenciju, ukus i uljudnost.


Razgovor je brzo prešao na ribolov, čula je gospodina Darcyja kad ga je vrlo uglađeno pozvao da peca tu kad god hoće dok bude u tom kraju; istodobno mu je ponudio da ga opskrbi ribičkim priborom i pokazao mu mjesta u rijeci gdje obično ima najviše ribe. Gospođa Gardiner, koja je išla pod ruku s Elizabeth, zadivljeno je pogleda. Elizabeth ne reče ništa, ali je bila vrlo zadovoljna takvim komplimentom. I dalje je bila vrlo iznenađena i stalno je u sebi ponavljala: – Zašto se on tako promijenio? Odakle to? Nije moguće da se to dogodilo zbog mene, nije moguće da je njegovo držanje tako omekšalo zbog mene. Moji prijekori u Hunsfordu ne bi mogli izazvati takvu promjenu. Nije moguće da me on još voli. Pošto su išli tako stanovito vrijeme, dame na čelu, njih dvojica otraga, te pošto su se spustili do ruba rijeke kako bi bolje vidjeli neku neobičnu vodenu biljku, taj se raspored promijenio. Izmjenu je izvršila gospođa Gardiner kojoj, umornoj od šetnje, Elizabethina ruka više nije bila dovoljan oslonac, pa je uhvatila muža pod ruku. Darcy zauzme mjesto kraj njezine nećakinje, pa produžiše zajedno. Poslije kratke šutnje, Elizabeth progovori prva. Željela ga je uvjeriti da su joj, prije nego stoje došla ovamo, rekli kako je on odsutan, te je počela napomenom da je njegov dolazak bio sasvim neočekivan. – Naime, vaša nas je kućepaziteljica – dodala je – obavijestila da vi jamačno nećete biti ovdje do sutra. – Potvrdio je da je sve to istina i rekao da je zbog nekog posla s nadzornikom imanja požurio i došao prije ostalih koji su pošli ovamo s njim. – Oni će doći ovamo sutra ujutro – nastavi on – a među njima su i neki koji bi htjeli obnoviti poznanstvo s vama: gospodin Bingley i njegova sestra. Elizabeth u znak odgovora samo kimne kratko glavom. Misli su joj se odmah vratile onom vremenu kad su njih dvoje posljednji put spomenuli Bingleyjevo ime; ako je mogla suditi po njegovu licu, i on je mislio o tom. – Ima još jedna osoba u tom društvu – prozbori on poslije kratkog muka – koja vas osobito želi upoznati. Hoćete li mi dopustiti, ili možda tražim previše, da vam predstavim svoju sestru dok ste u Lambtonu? Ta ju je molba iznenadila toliko da nije bila ni svjesna na koji je način dala pristanak. Odmah je naslutila da je želja gospođice Darcy da se upozna s njom zapravo djelo njezina brata i to ju je obradovalo. Godila joj je spoznaja da ga ogorčenost nije navela da misli ružno o njoj. Sad su hodali šutke, oboje duboko zamišljeni. Elizabeth nije bilo ugodno; nije ni moglo biti; no osjećala se polaskanom i bila je zadovoljna. Njegova želja da joj predstavi sestru bila je kompliment najviše vrste. Brzo su odmaknuli ostalima, te su, kad stigoše do kola, gospodin i gospođa Gardiner zaostali oko trista metara iza njih. On joj ponudi da uđe u kuću, ali mu je odgovorila da nije umorna, pa su


ostali stajati na tratini. U takvim se trenucima moglo štošta reći, a šutnja je bila vrlo neugodna. Htjela je progovoriti, ali su joj se sve teme činile nepogodnima. Napokon se sjeti putovanja, te su vrlo ustrajno razgovarali o Matlocku i Dovedaleu. Međutim, vrijeme i ujna bijahu spori ... pa su se njezino strpljenje i ideje već gotovo iscrpili prije nego što se taj razgovor udvoje završio. Kad su gospodin i gospođa Gardiner stigli, svi su srdačno pozvani u kuću da se osvježe zakuskom i pićem, ali su to odbili i rastali su se s najvećom uljudnošću s obiju strana. Darcy je pomogao damama da se popnu u kola, a kad su se kola malo udaljila, Elizabeth ga vidje kako polako ide prema kući. Ujak i ujna sad počeše nizati svoja zapažanja; oboje izjaviše da je mnogo bolji nego što su mislili. – Ponaša se savršeno, uglađen je i neuobražen – reče ujak. – Ima nečega dostojanstvenog u njemu, to je istina, – izjavi ujna – ali to je samo u njegovu općem držanju, i ne pristaje mu loše. Sada mogu kazati kao i njegova kućepaziteljica: možda neki vele da je gord, ali ja nisam ni u čemu opazila njegovu gordost. – Nikad me ništa nije toliko iznenadilo kao njegovo ponašanje prema nama. Bilo je više nego uljudno, bilo je vrlo pažljivo, iako nije postojala nikakva potreba za takvom pažnjom. Njegovo je poznanstvo s Elizabeth vrlo površno. – Dakako, Lizzy – reče ujna – on nije tako lijep kao Wickham ili, bolje rečeno, njegova je ljepota drukčije vrste. Međutim, kako si mi mogla kazati da je vrlo neugodan? Elizabeth se opravdavala što je bolje mogla; rekla je da joj se više sviđa otkako su ga sreli tu i da nikad nije bio tako ljubazan kao danas. – Možda je malo ćudljiv u svojoj uglađenosti – napomene ujak. – Ta su velika gospoda često takva; stoga ga neću hvatati za riječ glede pecanja, jer bi se mogao nekog drugog dana predomisliti i reći mi neka se tornjam s njegova imanja. Elizabeth zaključi da se grdno varaju u pogledu njegova karaktera, ali ne reče ništa. – Sudeći po onom što smo vidjeli – reče gospođa Gardiner – ne mogu zamisliti da je on u stanju biti onako nesmiljen prema ikome kao što je bio prema jadnom Wickhamu. Ne doima se opako. Naprotiv, ima nešto vrlo simpatično oko usana kad govori. Lice mu je tako dostojanstveno da se ne može nepovoljno misliti o njegovu srcu. Doduše, ona dobra žena što nam je pokazala kuću malo je pretjerala hvaleći njegov karakter! Pokatkad sam jedva obuzdala smijeh. Ali on je, pretpostavljam, darežljiv gospodar, a to u očima posluge sadrži sve vrline. Elizabeth osjeti da treba kazati nešto u obranu njegova ponašanja prema Wickhamu i stoga im dade na znanje, što je opreznije mogla, da se njegova djela, sudeći po onom što je čula od njegovih rođaka u Kentu, mogu sasvim drukčije


tumačiti i da njegov karakter nije ni približno onako loš niti Wickhamov onako dobar kao što se mislilo u Hertfordshireu. Kao potvrdu toga, ispričala im je sve pojedinosti o novčanim poslovima u kojima su njih dvojica bili povezani i istaknula je da je njezin izvor vjerodostojan, ali ga nije otkrila. Gospođa Gardiner se iznenadila, a i zabrinula; no, kako su se sad približavali mjestu u kojem je nekoć ugodno živjela, sve misli ustuknuše pred dragim uspomenama. Pokazivala je mužu sve zanimljivosti u toj okolici i nije mislila ni na što drugo. Iako umorna od jutarnje šetnje, otišla je odmah poslije ručka potražiti stare znance i večer je provela u ugodnom razgovoru s onima koje nije odavno vidjela. Događaji toga dana bili su previše zanimljivi da bi se Elizabeth mogla usredotočiti na te nove prijatelje. Neprestano je razmišljala, i to začuđeno, samo o Darcyjevoj uljudnosti i, prije svega, o njegovoj želji da se ona upozna s njegovom sestrom.


Elizabeth je zaključila da će Darcy dovesti svoju sestru u posjet sutradan nakon njezina dolaska u Pemberley; stoga je odlučila da tog jutra neće izlaziti iz gostionice. No zaključak joj je bio pogrešan, jer su je posjetili već sutradan pošto su Elizabeth i njezini doputovali u Lambton. Njih troje su šetali s nekima od svojih novih prijatelja i, tek što su se vratili u gostionicu kako bi se presvukli za ručak s njima, privukao ih je k prozoru zvuk kola i odande su ugledali nekog gospodina i damu u lakim kolima na dva kotača. Elizabeth odmah prepozna livreju, nasluti što to znači i veoma iznenadi ujaka i ujnu rekavši im kakvu čast očekuje. Ujak i ujna u prvi se tren jako začudiše, no kad su povezali njezinu sadašnju zbunjenost s njezinom jučerašnjom zbunjenošću i s okolnostima koje su ih prouzročile, odmah su sve gledali u drukčijem svjetlu. Prije im nije nešto takvo padalo na pamet, ali sad naslutiše da se takva pažnja od takva čovjeka može objasniti samo tako što mu se sviđa njihova nećakinja. Dok su se bavili tom novom mišlju, Elizabeth je bila sve uznemirenija. I sama se čudila toj svojoj usplahirenosti, no među ostalim uzrocima tog nemira bila je i bojazan da je Darcy, podlegnuvši pristranosti, govorio sestri suviše pohvalno o njoj, pa je strahovala da će je, baš zato što joj je veoma stalo do toga da se dopadne, iznevjeriti sposobnost da se svidi. Udalji se od prozora, bojeći se da će je vidjeti; dok je hodala gore-dolje po sobi, trudeći se da se smiri, ujak i ujna gledali su je tako znatiželjno i upitno da je to još pogoršalo situaciju.


Uto dođoše gospođica Darcy i njezin brat, te se obavi upoznavanje kojeg se toliko plašila. Na svoje veliko iznenađenje, Elizabeth zapazi da je njezina nova znanica zbunjena barem koliko i ona. Otkad je doputovala u Lambton, slušala je da je gospođica Darcy vrlo gorda, ali je, gledajući je tek nekoliko minuta, zaključila da je samo izvanredno plaha. Teško je mogla izvući iz nje išta osim jednosložnih riječi. Gospođica Darcy bila je visoka i krupnija od Elizabeth; premda je napunila tek šesnaest godina, već je potpuno stasala i izgledala je ženstveno i ljupko. Nije bila lijepa poput brata, no lice joj se doimalo razborito i dobroćudno, a vladala se skromno i obzirno. Elizabeth je očekivala da će u njoj naići na oštrog i nezbunjenog promatrača, sličnog Darcyju, pa joj je i te kako laknulo kad je opazila da ona nije takva. Ubrzo nakon dolaska reče joj Darcy da će je i Bingley posjetiti. Tek što je izrazila zadovoljstvo i pripremila se za takva gosta, začuju se na stubama Bingleyjevi brzi koraci i on uđe u sobu. Sav Elizabethin gnjev protiv njega odavno je iščeznuo, ali i da je ostalo nešto od tog gnjeva, odmah bi nestalo pred iskrenom srdačnošću s kojom ju je pozdravio pri tom susretu. Raspitivao se prijateljski, iako uopćeno, o njezinoj obitelji, doimao se i govorio je dobroćudno i prirodno kao i uvijek. Za gospodina i gospođu Gardiner bio je gotovo podjednako zanimljiva ličnost kao i za Elizabeth. Odavno su ga željeli vidjeti. Cijelo to društvo veoma ih je zanimalo. Zbog slutnji koje su se rodile glede gospodina Darcyja i njihove nećakinje, promatrali su njih oboje vrlo znatiželjno; to ih je promatranje sasvim uvjerilo da bar jedno od njih zna što je zaljubljenost. U pogledu daminih osjećaja još su malo dvojili, ali da je gospodim očaran, to je bilo sasvim očito. Elizabeth je, pak, bila zaokupljena koječime. Htjela je doznati osjećaje svakoga gosta; htjela je smiriti svoje osjećaje i biti ugodna svima; iako se glede ovog potonjeg cilja najviše bojala da će iznevjeriti, uspjeh joj je bio zajamčen, jer su joj oni kojima je nastojala ugoditi bili unaprijed naklonjeni. Kad je ugledala Bingleyja, misli su joj odmah odletjele k sestri; oh, kako je žarko željela doznati jesu li i njegove usmjerene tamo! Povremeno joj se činilo da govori manje nego prije, i jedanput ili dvaput razveseli je pomisao da on pokušava, dok gleda u nju, otkriti sličnost s Jane. Međutim, ako je to i moglo biti samo plod mašte, nipošto se nije mogla prevariti glede njegova ponašanja prema gospođici Darcy, koja je bila određena kao Janeina suparnica. Nijedan pogled ni s jedne ni s druge strane nije otkrivao nikakvu osobitu naklonost. Između njih se nije događalo ništa što bi moglo opravdati nadu njegove sestre. U to se brzo uvjerila. Prije nego što su se rastali, dvije-tri male okolnosti su, prema njezinu brižnom tumačenju, pokazale da se on sjeća Jane, i to ne bez nježnosti, i da bi, kad bi se usudio, kazao


nešto što bi skrenulo razgovor na nju. Dok su ostali razgovarali među sobom, rekao joj je, i to glasom u kojem se odrazio prizvuk istinskog žaljenja, kako je »prošlo već mnogo vremena otkako nije imao zadovoljstvo da je vidi«; zatim je, prije nego što mu je mogla odgovoriti, dodao: – Ima tomu već više od osam mjeseci. Nismo se vidjeli još od 26. studenoga, kad smo svi plesali u Netherfieldu. Elizabeth je bilo drago što on to tako dobro pamti. Poslije je iskoristio priliku, kad ostali nisu slušali, da je upita jesu li sve njezine sestre u Longbournu. Ničega osobitog nije bilo u tom pitanju, pa ni u prethodnoj napomeni, ali su im njegov pogled i glas dali posebno značenje. Nije mogla često skretati pogled prema Darcyju, ali mu je, kad god bi ga pogledala, vidjela na licu izraz zadovoljstva, a u svemu što je govorio čula je prizvuk tako dalek od gordosti ili preziranja nazočnih da je bila uvjerena kako je jučerašnje poboljšanje u njegovu ponašanju, koliko god kratkotrajno bilo ubuduće, potrajalo bar jedan dan. Vidjevši kako se trudi da produbi to poznanstvo i da se svidi osobama s kojima bi bilo kakvo općenje prije nekoliko mjeseci smatrao sramotom ... gledajući ga tako uljudnog ne samo prema njoj već i prema njezinim rođacima koje je prije otvoreno prezirao i sjećajući se njihove posljednje uzbudljive scene u hunsfordskom župnom dvoru ... bila je svjesna goleme razlike i promjene i jedva je prikrivala začuđenost. Još nikad ga, čak ni u društvu njegovih dragih prijatelja u Netherfieldu ili njegove dostojanstvene rodbine u Rosingsu, nije vidjela tako spremnog da ugodi, tako skromnog i tako pristupačnog kao sada kad ništa važno nije moglo proizići iz njegovih nastojanja da se svidi i kad bi čak i puko poznanstvo s onima kojima iskazuje pažnju izazvalo podsmijeh i osudu dama iz Netherfielda i Rosingsa. Gosti su ostali više od pola sata, a kad su se digli, spremni za polazak, Darcy predloži sestri da zajedno izraze želju da gospodin i gospođa Gardiner te gospođica Bennet večeraju s njima u Pemberleyju prije odlaska iz tog kraja. Gospođica Darcy ga rado posluša, premda bojažljivo, jer se još nije navikla zvati goste. Gospođa Gardiner pogleda nećakinju da vidi je li ona, budući da je poziv ponajviše upućen njoj, spremna ga prihvatiti, ali Elizabeth je okrenula glavu u stranu. Zaključivši, međutim, da to namjerno izbjegavanje prije pokazuje trenutačnu zbunjenost nego neslaganje s prijedlogom i zapazivši kod muža, koji je volio društvo, veliku pripravnost da prihvati poziv, ona dade svoj pristanak, te su se dogovorili da to bude prekosutra. Bingley pokaže veliko zadovoljstvo zato što će opet vidjeti Elizabeth, jer joj je htio još štošta kazati i pitati je o svim njihovim hertfordshireskim prijateljima. Elizabeth se obraduje, protumačivši sve to kao njegovu želju da mu priča o svojoj sestri. Zbog toga, a i zbog nekih drugih razloga, Elizabeth je, kad su gosti otišli, bila


zadovoljna tim posjetom iako nije tijekom njega baš osobito uživala. Želeći da bude sama i bojeći se ujakovih i ujninih pitanja i aluzija, ostala je s njima samo toliko da čuje njihovo povoljno mišljenje o Bingleyju, a onda se žurno otišla obući. Međutim, nije imala razloga da se plaši znatiželje gospodina i gospođe Gardiner; oni je nisu željeli natjerati da se ispovijeda. Bilo je očito da se ona poznaje s gospodinom Darcyjem mnogo bolje nego što su prije mislili; bilo je očito da je on veoma zaljubljen u nju. Vidjeli su štošta zanimljivo, ali su se ipak ustručavali ispitivati. Misliti povoljno o gospodinu Darcyju postalo je gotovo obvezom; koliko su ga poznali, nisu mu mogli naći nikakve mane. Njegova ih se uljudnost ugodno dojmila; da su ocrtali njegov karakter na temelju svojih vlastitih osjećaja i pričanja njegove kućepaziteljice, ne osvrćući se ni na kakve druge opise, hertfordshireski krug njegovih znanaca ne bi prepoznao gospodina Darcyja. Sad su bili skloni vjerovati kućepaziteljici; zaključili su da ne treba olako odbiti tvrdnje te žene koja ga pozna od četvrte godine i čije držanje pokazuje da je čestita. Ni obavijesti dobivene od njihovih lambtonskih prijatelja nisu se ni u čemu bitnom kosile s njezinim tvrdnjama. Nisu ga mogli okriviti ni za što osim za ponos; ponosan je vjerojatno bio, a i da nije, stanovnici tog trgovačkog gradića, u kojem Darcyjevi nisu posjećivali nikoga, svakako bi mu pripisali pretjeran ponos. Ali su priznali da je velikodušan i da pomaže sirotinji. O Wickhamu su ubrzo doznali da ga tu ne cijene baš mnogo; iako se nisu potpuno znali njegovi novčani odnosi sa sinom njegova pokrovitelja, ipak je bilo općenito poznato da je pri odlasku iz Derbyshirea ostavio brojne dugove iza sebe, te ih je poslije gospodin Darcy isplatio. Što se tiče Elizabeth, njezine su misli bile u Pemberleyju ove večeri više nego prošle, a večer, premda je sporo prolazila, nije za nju bila dovoljno duga da bi mogla čvrsto odrediti kakvi su joj osjećaji prema jednoj osobi na tom imanju. Puna dva sata ležala je budna, trudeći se da shvati što osjeća prema njemu. Nedvojbeno ga nije mrzila. Ne, mržnja je odavno iščeznula i otada se sramila što je ikad gajila prema njemu osjećaj koji se može nazvati tim imenom. Poštovanje stvoreno vjerovanjem u njegove vrijedne osobine, iako ih je isprva nerado priznavala, već neko joj vrijeme nije više bilo mrsko, a sada se spojilo i sa stanovitom prijateljskom naklonosti što ju je izazvalo jučerašnje povoljno očitovanje njegova karaktera. No iznad svega, iznad poštovanja i uvažavanja, postojao je u njoj poriv za naklonost prema njemu koji se nije mogao zanemariti. Riječ je bila o zahvalnosti ... zahvalnosti ne samo zato što ju je nekoć volio već i zato što je još voli toliko da joj može oprostiti svu žučljivost i gorčinu s kojima ga je odbila i sve nepravedne optužbe kojima je popratila to svoje odbijanje. Iako bi je, prema njezinu mišljenju,


trebao izbjegavati kao najveću neprijateljicu, pokazao je, kad su se slučajno sreli, veliku želju da sačuva njihovo poznanstvo i, bez ikakva nametljivog očitovanja svojih osjećaja prema njoj, bez ikakvih hirova u ophođenju s njom, nastojao se svidjeti njezinim rođacima i odlučio ju je upoznati sa svojom sestrom. Takva promjena kod tako ponosnog čovjeka izazvala je u njoj ne samo iznenađenje nego i zahvalnost ... jer se morala pripisati ljubavi, žarkoj ljubavi. Ta je promjena pobudila kod nje neodređene, ali ugodne osjećaje. Poštovala ga je i cijenila, bila mu je zahvalna, i istinski ju je zanimala njegova dobrobit; no htjela je utvrditi koliko ona želi da ta dobrobit ovisi o njoj i bi li usrećilo njih oboje ako bi ga, a vjerovala je da je to još u njezinoj moći, navela da obnovi svoje udvaranje. Te su večeri ujna i nećakinja zaključile da na tako veliku uljudnost gospođice Darcy, koja ih je posjetila istog dana kad je doputovala u Pemberley, treba odgovoriti, ako ne podjednakim, a ono bar sličnim znakom uglađenosti, pa su se, shodno tomu, složile da bi bilo najbolje da je sutradan ujutro posjete u Pemberleyju. Elizabeth je bilo drago što će ići tamo, iako nije ni sama baš jasno znala zašto se raduje tomu. Gospodin Gerdiner ih je napustio uskoro poslije doručka. Prethodnog se dana opet pričalo o pecanju, pa se dogovorio s nekima od gospode da se sastanu prije podne u Pemberleyju.


Uvjerena sada da je mržnja gospođice Bingley prema njoj potekla iz ljubomore, Elizabeth je slutila koliko će toj gospođici biti mrzak njezin dolazak u Pemberley, pa ju je zanimalo s koliko će uljudnosti ta dama obnoviti njihovo poznanstvo. Kad su stigle do kuće, uvedene su kroz predvorje u salon, koji je zbog svog sjevernog položaja bio vrlo ugodan ljeti. Kroz njegove se prozore pružao divan pogled na visoka šumovita brda iza kuće i na lijepe hrastove i pitome kestene, raštrkane po tratini u blizini kuće. U tom ih je salonu primila gospođica Darcy, sjedeći tu s gospođom Hurst i gospođicom Bingley te gospođom s kojom je živjela u Londonu. Primila ih je vrlo uljudno, ali i suzdržljivo, što je, iako je izviralo iz stidljivosti i straha da u nečemu ne pogriješi, u onima koji se osjećaju po položaju nižima od nje lako moglo stvoriti pogrešan dojam da je gorda i nepristupačna. No gospođa Gardiner i njezina nećakinja pravilno su je razumjele i sažalijevale su je. Gospođa Hurst i gospođica Bingley pozdraviše ih samo naklonom. Kad su sjele, nastao je za nekoliko trenutaka muk, nelagodan kao što takav muk i mora biti. Prva ga je prekinula gospođa Anneslev, otmjena žena simpatična izgleda, čiji je pokušaj da započne razgovor pokazao da je pristojnija od gospođe Hurst i gospođice Bingley. Tako su ona i gospođa Gardiner vodile razgovor, a Elizabeth im je pokatkad pomagala. Gospođica Darcy se držala tako kao da bi rado, kad bi imala dovoljno hrabrosti, sudjelovala u tom; s vremena na vrijeme bi se osmjelila izreći poneku rečenicu kad je postojala najmanja opasnost da će je čuti.


Elizabeth uskoro opazi da je gospođica Bingley pomnjivo promatra i da ne može prozboriti nijednu riječ, osobito s gospođicom Darcy, da ne privuče njezinu pozornost. Međutim, ta je činjenica ne bi spriječila da razgovara s gospođicom Darcy da nisu sjedile predaleko jedna od druge; istini za volju, nije joj bilo žao što nije mnogo govorila. Bila je obuzeta svojim mislima. Očekivala je svakog trenutka da će ući u sobu netko od gospode. Željela je da to bude gospodar kuće, no istodobno se i bojala toga; a je li to više željela ili se više bojala, ni sama nije sasvim znala. Kad je sjedila tako već četvrt sata ne čuvši nijednom glas gospođice Bingley, trgne je njezino hladno pitanje o zdravlju njezine obitelji. Elizabeth odgovori isto tako ravnodušno i kratko, te gospođica Bingley ne reče više ništa. Sljedeći je događaj za vrijeme njihova posjeta bio ulazak posluge s hladnim pečenkama, kolačima i raznim vrsnim voćem iz tog godišnjeg doba. Gospođa Anneslev napokon uspije brojnim značajnim pogledima i osmijesima podsjetiti gospođicu Darcy na njezinu domaćinsku dužnost. Sada se cijelo društvo imalo čime zabaviti ... jer, ako se nije svima razgovaralo, svima se jelo; privlačne piramide grožđa, nektarina i bresaka brzo su ih okupile oko stola. Dok su jele voće, Elizabeth je dobila priliku da prosudi želi li da gospodin Darcy dođe ili se plaši toga, jer je, kad je Darcy ušao, mogla osjetiti koji osjećaj ima prevagu: želja ili strah. Za trenutak je njezina radost bila jača od straha, ali je odmah potom požalila što je došao. Neko je vrijeme proveo s gospodinom Gardinerom, koji je, s dvojicom-trojicom gospode iz kuće, bio na riječnoj obali, i ostavio ga je tek kad je čuo da Elizabeth i njezina ujna namjeravaju posjetiti Georgianu tog jutra. Čim je ušao, Elizabeth mudro odluči da bude sasvim prirodna i sabrana. Ta je odluka bila pogotovo potrebna, premda ne baš lako ostvarljiva, zato što je opazila da je cijelo društvo postalo sumnjičavo prema njima dvoma i da gotovo sve oči pozorno prate njegovo ponašanje otkad je ušao u salon. No nijedno lice nije pokazivalo veću znatiželju od lica gospođice Bingley, usprkos osmijehu na njemu kad god je govorila gospodinu Darcyju, jer je još nije natjerala u očaj ljubomora i još mu se nije prestala udvarati. Gospođica Darcy se, otkad joj je ušao brat, posebno trudila da bude razgovorljiva; a Elizabeth je uočila da on želi da se njih dvije što bolje upoznaju i da zato potiče njihov razgovor. Sve je to zamijetila i gospođica Bingley, pa je u nepromišljenom gnjevu iskoristila prvu priliku da kaže porugljivo uljudno: – Recite mi, gospođice Elizabeth, je li vojska otišla iz Merytona? Zacijelo je to velik gubitak za vašu obitelj. U Darcyjevoj nazočnosti nije se usudila spomenuti Wickhamovo ime, ali je Elizabeth odmah shvatila da ona misli u prvom redu na njega, te su je razne


uspomene na njega za tren oneraspoložile, ali se brzo sabrala toliko da je mogla odbiti taj zlonamjerni napad, i odgovorila je na to pitanje vrlo ravnodušnim glasom. Dok je govorila, letimičnim pogledom opazi da je Darcy, zacrvenjevši se u licu, ozbiljno promatra i da se njegova sestra toliko zbunila da ne može podići oči. Da je gospođica Bingley znala kakvu će bol zadati svojoj dragoj prijateljici, nedvojbeno bi se odrekla tog pitanja, no htjela je samo zbuniti Elizabeth natuknicom o čovjeku kojem je ona, prema njezinu mišljenju, naklonjena i natjerati je da pokaže osjetljivost koja bi joj mogla štetiti u Darcyjevim očima, a možda i njega podsjetiti na sve ludosti i budalaštine koje su vezale neke članove Elizabethine obitelji s tom pukovnijom. O namjeravanom bijegu gospođice Darcy nije doprla do nje nijedna riječ. Ta tajna nije bila povjerena nijednom živom stvoru osim Elizabeth. Darcy ju je posebno nastojao sakriti pred Bingleyjevom rodbinom, i to zbog želje, koju mu je Elizabeth odavno pripisala, da s vremenom ta rodbina uđe u srodstvo s njegovom sestrom. Skovao je takav plan i, premda ga nije dovodio u vezu sa svojim nastojanjima da odvoji Bingleyja od Jane, ipak je ta zamisao, po svoj prilici, pojačala njegovu zainteresiranost za Bingleyjevu sreću. Elizabethino sabrano držanje brzo stiša njegovo uzbuđenje, a kako gospođica Bingley, ljuta i razočarana, nije smjela izričito govoriti o Wickhamu, Georgiana se također pribere, ali ne toliko da bi mogla opet progovoriti. Njezin brat, u čije se oči nije usudila pogledati, gotovo se nije ni sjetio da je i ona upletena u to, i upravo činjenica koja mu je trebala odvratiti misli od Elizabeth kao da ih je još više usredotočila na nju, i to na povoljan način. Njihov posjet nije više trajao dugo nakon spomenutog pitanja i odgovora. Dok je Darcy pratio gošće do kola, gospođica Bingley je dala oduška svojim osjećajima tako što je prigovarala Elizabethinoj ličnosti, ponašanju i odjeći. No Georgiana joj se nije htjela pridružiti. Bratova je preporuka bila dovoljna da stvori u njoj naklonost; on se nije mogao prevariti u svom sudu, a govorio je o Elizabeth tako da ju je, htjela ili ne htjela, smatrala divnom i ljupkom. Kad se Darcy vratio u salon, gospođica Bingley se nije mogla suzdržati i ponovila mu je ponešto od onog što je rekla njegovoj sestri. – Kako bolesno izgleda jutros Elizabeth Bennet, gospodine Darcy – uzvikne ona – nikad u životu nisarn vidjela da se netko može toliko promijeniti kao što se ona promijenila od prošle zime. Postala je vrlo mrka i gruba! Louisa i ja smo se maloprije složile da je ne bismo prepoznale. Koliko god se takve riječi nisu svidjele gospodinu Darcyju, on se zadovolji hladnim odgovorom da ne vidi kod nje nikakvu promjenu osim što je preplanula od sunca ... a to nije nikakvo čudo kad se putuje ljeti. – Što se mene tiče – reče ona – moram priznati da nikad nisam mogla


zapaziti kod nje nikakvu ljepotu. Lice joj je premršavo, koža joj nema sjaja, a crte lica nisu joj nimalo zgodne. Nos joj ne odražava nikakav karakter, nema ničega izražajnog u svom obliku. Zubi su podnošljivi, ali ništa osobito; a što se tiče njezinih očiju, o kojima se katkad govorilo da su divne, nisam zamijetila da su po bilo čemu izuzetne. Pogled im je oštar, svadljiv, i nimalo mi se ne sviđa; zapravo, cijelo njezino držanje odaje priprostu uobraženost koja je nepodnošljiva. Budući da je gospođica Bingley bila uvjerena da Darcy obožava Elizabeth, trebala je izabrati neki bolji način da mu se nametne; no gnjevni ljudi nisu uvijek mudri; kad je vidjela da se napokon poprilično rasrdio, to joj je bio jedini uspjeh koji je postigla. Međutim, uporno je šutio; odlučna da ga natjera da progovori, ona doda: – Sjećam se, kad smo se prvi put vidjeli s njom u Hertfordshireu, kako smo se svi začudili čuvši da se o njoj priča da je ljepotica, a posebno se sjećam kako ste vi rekli jedne noći, pošto su bile na večeri u Netherfieldu: »Ona je ljepotica! Prije bih proglasio njezinu majku duhovitom.« No poslije vam se više svidjela, pa ste je neko vrijeme smatrali prilično ljepuškastom. – Da – reče Darcy kad se više nije mogao suzdržati – ali to se događalo na početku mog poznanstva s njom; već mjesecima je smatram jednom od najljepših žena koje znam. Nakon toga je izašao, a gospođici Bingley je ostalo zadovoljstvo da ga je natjerala da kaže ono što je samo njoj zadalo bol. Gospođa Gardiner i Elizabeth razgovarale su na povratku o svemu što se zbilo za vrijeme njihova posjeta osim o onom što ih je obje osobito zanimalo. Raspravljale su o izgledu i ponašanju svih koje su vidjele osim osobe koja im je bila u središtu pozornosti. Govorile su o njegovoj sestri, njegovim prijateljima, njegovoj kući i njegovu voću ... o svemu osim o njemu; međutim, Elizabeth je žarko željela doznati što gospođa Gardiner misli o njemu, a gospođi Gardiner bi bilo vrlo drago da je nećakinja povela o njemu razgovor.


Elizabeth se poprilično razočarala što je nije dočekalo Janeino pismo kad su doputovali u Lambton; to se razočaranje ponavljalo svakog jutra otkako su bili tu, ali trećeg jutra više nije bilo razloga za žaljenje; sestra se opravdala u njezinim očima, jer su od nje stigla dva pisma istodobno: na jednom se vidjela napomena da je bilo pogrešno poslano nekamo drugdje. Elizabeth se ne začudi tomu, jer je Jane napisala adresu vrlo loše. Upravo su se spremili za šetnju kad su stigla pisma, te su je ujak i ujna ostavili da ih čita u miru, a oni su otišli sami. Najprije je trebalo pročitati pogrešno adresirano pismo, jer je ono bilo poslano prije pet dana. Početak je pisma sadržavao izvještaj o svim njihovim malim društvenim skupovima i priredbama i uobičajene provincijske vijesti. No druga je polovica pisma, datirana dan kasnije i napisana u očitom uzbuđenju, davala mnogo važnije obavijesti. Taj je dio pisma glasio ovako: »Kad sam Ti već napisala prethodni dio pisma, draga Lizzy, dogodilo se nešto sasvim neočekivano i vrlo ozbiljno, no ne bih Te htjela uplašiti ... svi smo zdravi. Ono što Ti hoću priopćiti tiče se jadne Lydije. Sinoć u dvanaest sati, baš kad smo već svi legli, stiglo je hitno pismo od pukovnika Forstera, u kojem nas izvješćuje da je ona otputovala u Škotsku, s jednim njegovim časnikom; iskreno govoreći, s Wickhamom! Zamisli naše iznenađenje. Za Kitty to, čini se, nije bilo tako neočekivano. Jako, jako mi je žao. To je vrlo


nepromišljeno s obiju strana. No nadam se najboljem i vjerujem da je njegov karakter pogrešno shvaćen. Znam da je on nerazborit i neoprezan, ali ovaj potez (radujmo mu se) ne pokazuje da mu je srce loše. Može se reći da barem nije koristoljubiv, jer zacijelo zna da mu naš otac ne može dati ništa. Naša je jadna majka vrlo tužna. Otac to bolje podnosi. Zahvalna sam Bogu što im nikad nismo rekle ono što se govorilo protiv njega. I mi to moramo zaboraviti. Pretpostavlja se da su otputovali u subotu oko ponoći, ali se zapazilo da ih nema tek jučer ujutro u osam sati. Odmah nam je poslano ekspresno pismo. Draga moja Lizzy, po svoj prilici su prošli samo petnaest kilometara od nas. Pukovnik Forster je navijestio da ga uskoro možemo očekivati ovdje. Lydia je napisala nekoliko redaka za njegovu ženu i obavijestila je o njihovoj namjeri. Moram završiti, jer ne mogu jadnu majku ostaviti dugo samu. Ne znam hoćeš li moći razumjeti sve ovo, ali ni ja gotovo ne znam što sam napisala.«

Čim je pročitala to pismo, ne razmišljajući ni za trenutak i skoro ne znajući što osjeća, Elizabeth odmah uzme drugo pismo ... napisano dan kasnije ... otvori ga vrlo nestrpljivo i počne čitati. »Draga moja sestro, zacijelo si već primila ono moje užurbano pismo; nadam se da će ovo biti razumljivije; međutim, premda se sada ne žurim, u glavi mi je tako mutno da nisam sigurna hoću li biti jasna. Draga Lizzy, gotovo ne znam kako da počnem, no moram Ti priopćiti lošu vijest, i to bez odgađanja. Koliko god brak između gospodina Wickhama i naše jadne Lydije bio nepromišljen, mi sada želimo čuti da je doista zaključen, jer ima previše razloga za bojazan da oni nisu otišli u Škotsku. Jučer je došao pukovnik Forster, otputovavši iz Brightona prethodnog dana, ubrzo pošto je poslao ekspresno pismo. Premda je Lydia u svom kratkom pismu gospođi Forster priopćila da idu u Gretna Green, Denny je natuknuo da W. uopće ne namjerava ići tamo niti se oženiti Lydijom. Tu su tvrdnju ponovili pukovniku F., koji se odmah uznemirio i otišao iz B. kako bi im ušao u trag. Lako ih je slijedio do Claphama, ali ne i dalje; naime, čim su stigli u to mjesto, unajmili su fijaker i vratili čeze kojima su se dovezli iz Epsoma. Poslije toga se zna samo da su viđeni na cesti za London. Ne znam što da mislim. Pošto se raspitao posvuda na toj strani Londona, pukovnik F. je došao u Hertfordshire i brižno se raspitivao na svim raskrižjima i u gostionicama u Barnetu i Hatfieldu, ali bez ikakva uspjeha ... nitko nije vidio da su prošle


takve osobe. Veoma se zabrinuvši, došao nam je u Longbourn i otrio nam svoja strahovanja na način koji služi na čast njegovoj čestitoj čovječnosti. Iskreno mi je žao njega i gospođe F., ali nitko ih ne može okriviti ni za što. Naša je nevolja, draga moja Lizzy, vrlo velika. Otac i majka vjeruju da se dogodilo ono najgore, no ja ne mogu misliti tako loše o njemu. Zbog mnogih bi im okolnosti moglo biti pogodnije da se vjenčaju potajno u Londonu nego da postupe prema prvobitnom planu. Uostalom, čak i ako bi on imao tako zlu namjeru u vezi s mladom djevojkom iz poštene obitelji kao što je Lydia, a to nije baš vjerojatno, zar je moguće da je ona toliko smušena da bi dopustila nešto takvo? Ne, nije moguće. Međutim, žalosna sam što se gospodin F. ne uzdaje u njihovo vjenčanje; zavrtio je glavom kad sam mu izrekla svoje nade i rekao je kako se boji da W. nije čovjek kojem se može vjerovati. Jadna nam je majka doista bolesna i ne izlazi iz sobe. Kad bi se malo napregnuta, bilo bi bolje, ali se to ne može očekivati. A što se tiče oca, još nikad ga nisam vidjela tako uznemirenog. Jadna je Kitty navukla na sebe srdžbu zato što je skrivala njihovu naklonost, no budući da je riječ o povjerenju, ne treba se čuditi. Uistinu mi je milo, draga Lizzy, što si bila pošteđena ovih žalosnih prizora; no sada, kad je početno zaprepaštenje prošlo, smijem li Ti priznati da jedva čekam da se vratiš? Ipak, nisam tako sebična da navaljujem da to učiniš ako Ti to ne odgovara. Zbogom! ... Evo, opet uzimam pero da učinim ono što sam baš sad rekla da neću učiniti; međutim, okolnosti su takve da vas moram sve ozbiljno zamoliti da dođete ovamo što prije. Dragog ujaka i ujnu znam tako dobro da se ne ustručavam to zatražiti, no ujaka bih htjela zamoliti još nešto. Otac odmah odlazi u London s pukovnikom Forsterom kako bi je pokušali pronaći. što on namjerava učiniti, doista ne znam; no velika mu patnja neće dopustiti da bilo što učini na najbolji i najsigurniji način, a pukovnik Forster mora sutra uvečer biti u Brightonu. U takvoj bi nevolji ujakov savjet i pomoć bili neprocjenjivo vrijedni; on će odmah shvatiti moje osjećaje, i uzdam se u njegovu dobrotu.«

On! Gdje je, gdje je ujak? – uzvikne Elizabeth čim je pročitala pismo i pohita u potragu za njim, ne gubeći ni trenutak dragocjenog vremena. Međutim, kad je stigla do vrata, otvori ih sluga i pred njom se pojavi gospodin Darcy. Trgnuo se vidjevši njezino blijedo lice i užurbanost i, prije nego što se dovoljno sabrao da bi progovorio, Elizabeth, kojoj je sve druge misli potisnula Lydijina nevolja, brzo uzvikne: – Oprostite, ali moram vas napustiti. Moram smjesta pronaći gospodina


Gardinera zbog nečega neodgodivog; ne smijem izgubiti ni trenutak. – Zaboga, što se dogodilo? – uzvikne on s više osjećaja nego uglađenosti, zatim se sabere i reče: – Neću vas zadržavati ni minutu, ali dopustite da ja ili sluga odemo po gospodina i gospođu Gardiner. Vama nije dobro ... vi ne možete ići. Elizabeth je oklijevala, no klecala su joj koljena i osjećala je da bi bilo besmisleno da ih ona pokuša potražiti. Stoga pozove slugu i reče mu, tako zadihano da ju je jedva razumio, neka odmah dovede kući svoga gospodara i gospodaricu. Kad je sluga izišao, sjela je, jer više nije mogla stajati, i doimala se tako bolesno da je Darcy nije mogao ostaviti niti se mogao suzdržati da ne kaže nježnim i sažaljivim glasom: – Dopustite da vam pozovem sobaricu. Ima li štogod čime biste mogli brzo olakšati sebi stanje? Hoćete čašu vina ... da vam je donesem? Vrlo ste bolesni. – Ne, hvala – odgovori ona, trudeći se da se oporavi. – Nije mi ništa. Sasvim mi je dobro, samo sam uzdrmana jednom strašnom viješću koju sam maloprije dobila iz Longbourna. Brižne u plač kad je to spomenula i nekoliko minuta nije mogla progovoriti ni riječ. Darcy je, u tužnoj neizvjesnosti, mogao samo kazati nešto neodređeno o svojoj zabrinutosti i promatrati je suosjećajno i šutke. Na posljetku ona prozbori: – Upravo sam dobila pismo od Jane s tom strašnom vijesti. To se ne može sakriti ni od koga. Moja najmlađa sestra ostavila je sve svoje prijatelje, pobjegla je, predala se vlasti jednog čovjeka ... gospodina Wickhama. Otišli su zajedno iz Brightona. Vi ga znate predobro da vam ne bi sve ostalo bilo jasno. Ona nema ni novca, ni moćnih rođaka niti bilo čega drugog što bi ga dovelo u iskušenje da ... i stoga je zauvijek izgubljena. Darcy se ukoči od zaprepaštenja. – Kad pomislim – doda ona još uzbuđenijim glasom – da sam ja to mogla spriječiti! Ja koja sam znala kakav je on. Da sam samo otkrila dio toga ... dio onog što sam doznala ... svojoj obitelji! Da su znali njegov karakter, ovo se ne bi moglo dogoditi. No za sve je ... za sve je sada prekasno. – Zaista mi je veoma žao – uzvikne Darcy – žao mi je ... zapanjen sam. Međutim, je li baš to pouzdano tako ... sasvim pouzdano? – O, da! Zajedno su otputovali iz Brightona u subotu, noću, i zna im se trag gotovo do Londona, ali ne dalje; nedvojbeno nisu otišli u Škotsku. – Što se napravilo, što se poduzelo da se ona pronađe? – Moj je otac otišao u London, a Jane mi je napisala neka zamolim ujaka da mu odmah pritekne u pomoć; nadam se da ćemo krenuti za pola sata. No ništa se ne može učiniti, znam vrlo dobro da se ništa ne može učiniti. Kako da se utječe na


takva čovjeka? Kako da se pronađu njih dvoje? Nemam nikakvih nada. To je strašno u svakom pogledu! Darcy kimne glavom u znak slaganja. – A oči su mi bile otvorene glede njegova pravog karaktera! Ah! Da sam barem znala što trebam ... što moram učiniti! Ali nisam znala ... bojala sam se da ne učinim previše. Strašna, strašna pogreška! Darcy ne odgovori. Gotovo je nije ni čuo, šetao je gore-dolje po sobi, duboko zamišljen, namršten i zlovoljan. Elizabeth to brzo opazi i odmah shvati. Njezina je moć tonula; sve mora potonuti pod takvim dokazom porodične slabosti, pod takvom sramotom. Nije se mogla čuditi, a ni osuđivati. Uvjerenost da ga je osvojila nije donijela ništa utješno njezinu srcu, nikakvo olakšanje njezinoj tuzi. Naprotiv, ova nesreća ju je navela da shvati svoje vlastite želje; još nikada nije tako iskreno osjetila da bi ga mogla voljeti kao sada kad je sva njezina ljubav, zacijelo, bila uzaludna. No njezini vlastiti interesi, koliko god joj se nametali, nisu joj mogli zaokupiti pozornost. Lydia ... poniženje, jad koji je zadala svima njima, ubrzo su progutali sve osobne brige. Elizabeth pokrije lice maramicom i uskoro zaboravi sve oko sebe. Poslije šutnje od nekoliko minuta vrati je u stvarnost glas sugovornika, koji joj reče suojećajno, ali i suzdržljivo: – Vi ste, bojim se, odavno željeli da odem, i ja nemam ništa čime bih opravdao svoje zadržavanje osim istinske, premda jalove, zabrinutosti. Kamo srede kad bi vas bilo kakva moja riječ ili djelo mogli utješiti u toj tuzi! No neću vas mučiti uzaludnim željama, koje se mogu doimati tako kao da namjerno traže vašu zahvalnost. Bojim se da zbog ove nesreće moja sestra neće imati zadovoljstvo da vas vidi danas u Pemberleyju. – Oh, da. Budite tako dobri, pa nas ispričajte kod gospođice Darcy. Kažite da nas hitan posao zove odmah kući. Krijte nesretnu istinu dokle god bude moguće. Znam da se to ne može dugo skrivati. On joj obeća da će čuvati tajnu, opet izrazi žaljenje zbog njezine nesreće, poželi da se to završi sretnije nego što se zasad može očekivati, zamoli je da pozdravi svoje, pogleda je ozbiljno na rastanku i ode. Kad je izišao iz sobe, Elizabeth nasluti koliko je mala vjerojatnost da će njihovi susreti ikad više biti opet ovako srdačni kao što su bili u Derbyshireu. Bacivši pogled unatrag na cijelo njihovo poznanstvo, puno proturječnosti i raznolikosti, uzdahne zbog nastranosti svojih osjećaja koji su sad željeli produžiti to poznanstvo, a prije bi se veselili njegovu prekidu. Ako su zahvalnost i poštovanje dobra osnova za ljubav, onda promjena u Elizabethinim osjećajima nije bila nevjerojatna ni izopačena. Međutim, ako nisu ... ako je ljubav, potekla iz takvih izvora, nerazumna ili neprirodna u usporedbi s


ljubavlju na prvi pogled, čak i prije bilo kakva razgovora, onda se ne bi moglo ništa reći u Elizabethinu obranu osim što je ona donekle odražavala taj drugi način svojom naklonošću prema Wickhamu i što je nju pretrpljeni neuspjeh ovlastio da traži onaj prvi, manje zanimljivi način zaljubljivanja. Bilo kako bilo, žalila je što je otišao; već u tom prvom primjeru neizbježnih posljedica Lydijine bruke našla je razloga za još veću bol zbog te nesreće. Otkako je pročitala Janeino drugo pismo, nije više nimalo vjerovala da se Wickham namjerava oženiti Lydijom. Nitko osim Jane, pomisli ona, ne bi se mogao zavaravati takvom nadom. Elizabeth nije očekivala nikakav povoljan obrat. Dok je još čitala Janeino prvo pismo, iznenadila ju je i začudila mogućnost da se Wickham oženi djevojkom bez miraza, i bilo joj je nerazumljivo kako ga je Lydia mogla privezati uz sebe. Međutim, sada je sve sjelo na svoje mjesto. Za takav odnos ima Lydia dovoljno draži; iako nije smatrala da je sestra pristala na bijeg bez namjere da se uda, nije joj bilo teško povjerovati da je ni njezina vrlina, ni njezin razum neće sačuvati da ne postane lak plijen. Nikad nije opazila, dok je pukovnija bila u Hertfordshireu, da Lydia osjeća bilo kakvu naklonost prema njemu; no vjerovala je da je Lydiji potreban samo malen poticaj da se veže uz bilo koga. Katkad je ovaj, katkad onaj časnik bio njezin miljenik, a to je ovisilo o tom tko joj se više udvarao. Osjećaji joj bijahu nepostojani, no uvijek je imala nekog ljubimca. Elizabeth je sada osjećala svu težinu pogreške što se nije više utjecalo na takvu djevojku i što joj se previše puštalo na volju. Nestrpljivo je čekala da ode kući ... da čuje, da vidi, da sa Jane podijeli brige koje su sada sve pale na nju, jer je obitelj sasvim zbunjena, otac je odsutan, majka nesposobna za ikakav napor, a i potrebna joj je neprestana pažnja; iako gotovo uvjerena da se za Lydiju ne može ništa učiniti, ujakovu je posredovanju pridavala vrlo veliku važnost i, dokle god nije ušao u sobu, gorjela je od nestrpljenja. Gospodin i gospođa Gardiner dojurili su natrag uplašeni, jer su, prema sluginim riječima, pomislili da im se nećakinja ozbiljno razboljela. Ona ih odmah umiri u tom pogledu, otkrije im razlog zbog kojeg ih je pozvala i pročita im oba pisma. Dodatak posljednjem pismu pročitala je drhtavim, ganutim glasom. Premda im Lydia nikad nije bila ljubimica, gospodin i gospođa Gardiner bijahu duboko potreseni. Ta je nesreća zahvatila ne samo Lydiju već sve njih; nakon početnih izraza iznenađenosti i preneraženosti, gospodin Gardiner odmah obeća da će pomoći koliko god može. Elizabeth nije ni očekivala ništa manje, te mu zahvali suznih očiju. Kako su svi bili nadahnuti istim duhom, brzo su se dogovorili o svemu u vezi s putovanjem. Odlučiše krenuti što prije. – Ali što da učinimo s Pemberleyjem? – zapita gospođa Gardiner.


– John nam je rekao da je gospodin Darcy bio ovdje kad si ga poslala po nas. – Je li to istina? – Da. Kazala sam mu da ne možemo doći. Sve je sređeno. »Što je sređeno?« pomisli gospođa Gardiner kad je otrčala u svoju sobu da se spremi. »Jesu li njih dvoje u takvim odnosima da mu je otkrila istinu o Lydiji? O, kako bih to rado znala!« No te su želje bile uzdaludne ili su je, u najboljem slučaju, mogle samo zabaviti u žurbi i zbrci tijekom sljedećeg sata. Da je Elizabeth mogla biti besposlena, ostala bi u uvjerenju kako je bilo kakav posao nemoguć za onoga tko je utučen poput nje, no morala je sudjelovati u pripremama za put kao i ujna; između ostaloga, trebalo je napisati pisma svim njihovim znancima u Lambtonu i smisliti lažno opravdanje za iznenadni odlazak. Ipak, za jedan sat je sve bilo gotovo. Gospodin Gardiner je u međuvremenu platio račun gostionici, pa su mogli odmah krenuti; Elizabeth se, poslije svih patnji toga jutra, nađe brže nego što je očekivala u kolima na putu za Longbourn.


Opet sam razmislio o svemu, Elizabeth – progovori ujak kad su izašli iz gradića – i doista sam, nakon ozbiljnog razmatranja, mnogo skloniji nego prije suditi o tom kao i tvoja starija sestra. Čini mi se tako nevjerojatnim da bi ijedan mladić smislio takav plan protiv djevojke koja nije zaštićena, niti je bez prijatelja, i koja je gošća njegova pukovnika, da se ipak nadam najboljem. Zar bi on mogao očekivati da se neće umiješati njezini rođaci? Zar bi mogao očekivati da ga pukovnija i dalje poštuje poslije takve uvrede nanesene pukovniku Forsteru? Njegovo iskušenje nije ravno riziku! – Misliš li uistinu tako? – uzvikne Elizabeth, razvedrivši se za trenutak. – Časna riječ – reče gospođa Gardiner – i ja počinjem misliti kao tvoj ujak. To je doista prevelik prijestup protiv čovječnosti, časti i interesa, i zato ne mogu vjerovati da bi on to učinio. Ne mogu misliti tako nepovoljno o Wickhamu. Možeš li ga ti, Lizzy, smatrati tako lošim da bi bio kadar to učiniti? – Možda ne bi zanemario svoj vlastiti interes, ali inače, vjerujem, nema nikakvih obzira. Ako je barem tako kako mislite! No ne usuđujem se ponadati. Ako je po vašem, zašto nisu otišli u Škotsku? – Prije svega – odgovori gospodin Gardiner – nema nepobitnog dokaza da nisu otišli u Škotsku. – Oh! Pa, dovoljan je dokaz činjenica da su prešli iz čeza u unajmljeni fijaker. Osim toga, nema im ni traga na cesti za Barnet. – Dobro, pretpostavimo da su u Londonu. Mogu biti ondje zato da se


sakriju, a ni zbog kakva goreg razloga. Vjerojatno nemaju novca baš na pretek, pa im je, možda, palo na pamet da se mogu jeftinije, iako ne i brže, vjenčati u Londonu nego u Škotskoj. – Ali čemu onda sva ta tajnovitost? Zašto se uopće boje otkrića? Zašto se moraju vjenčati potajno? A, ne, ne ... to nije vjerojatno. Njegov najbliži prijatelj, kao što ste vidjeli iz Janeina pisma, uvjeren je da se on nikad nije ni namjeravao oženiti njome. Wickham se neće oženiti djevojkom bez ikakva novca. Nije dovoljno imućan za nešto takvo. A što ima Lydia? Kakve privlačne osobine ima, osim mladosti, zdravlja i dobre naravi, koje bi ga navele da se, nje radi, odrekne svake mogućnosti da se obogati dobrom ženidbom? A što se tiče pretpostavke da bi ga strah od bruke u pukovniji mogao spriječiti da je sramotno iznevjeri, o tom ne mogu suditi, jer ne znam kako časnici gledaju na takva djela. A tvoja druga primjedba, mislim, nije točna. Lydia nema braće koja bi se umiješala; a iz držanja mog oca, iz njegova nehaja i njegove ravnodušnosti prema onom što se događa u njegovoj obitelji, Wickham je mogao zaključiti da će on povodom toga poduzimati i razmišljati manje nego ijedan drugi otac u takvoj prigodi. – Dobro, zar možeš zamisliti da je Lydia zanesena njime toliko da će zaboraviti sve ostalo i pristati živjeti s njim nevjenčana? – Čini mi se, a to je doista strašno – odgovori Elizabeth, sa suzama u očima – da sestrina pristojnost i krepost u tom pogledu nisu baš nedvojbene. Uistinu ne znam što da kažem. Možda nisam pravedna prema njoj. Vrlo je mlada, nikad je nisu učili da razmišlja o ozbiljnim problemima; za proteklih šest mjeseci ... ne, za proteklu godinu dana ... prepustila se samo zabavljanju i taštini. Bilo joj je dopušteno da besposličari i provodi svoje vrijeme lakomisleno te da se bavi svakakvim mislima. Otkako se vojska nastanila u Merytonu, po glavi su joj se vrzmali samo ljubav, očijukanje i časnici. Činila je sve što je u njezinoj moći, razmišljanjem i pričanjem, da poveća ... kako da to nazovem? ... svoju podložnost zaljubljivosti, koja je ionako bila velika. A svi znamo da je Wickham vrlo privlačna izgleda i vičan osvajanju žena. – Ipak, vidiš da Jane – napomene ujna – nema tako loše mišljenje o Wickhamu da bi mogla povjerovati kako će on pokušati nešto takvo. – O komu je Jane ikada imala loše mišljenje? I za koga bi ona, kakvo god bilo njegovo prijašnje ponašanje, vjerovala da je sposoban za takav potez dok se uistinu ne dokaže da ga je učinio? No Jane zna, kao i ja, kakav je Wickham. Obje znamo da je bio raspusan u svakom smislu te riječi, da u njemu nema čestitosti ni časti, da laže i vara i da se spretno ulaguje. – Pa, zar ti doista znaš sve to? – upita gospođa Gardiner, radoznala da čuje kako je sve to doznala.


– Znam – odgovori Elizabeth, zarumenjevši se. – Pričala sam ti onomad o njegovu sramotnom ponašanju prema gospodinu Darcyju; uostalom, i ti si ga, kad si bila prošli put u Longbournu, čula kako govori o čovjeku koji se vladao vrlo trpeljivo i darežljivo prema njemu. A ima i drugih okolnosti koje nisam slobodna da ... koje se ne isplati pričati; no njegovim lažima o cijeloj pemberleyskoj porodici nema kraja. Prema onom što je rekao o gospođici Darcy, očekivala sam da ću vidjeti gordu, nepristupačnu, neljubaznu djevojku. A znao je da je ona potpuno drukčija. Znao je da je prijazna i skromna, kao što to sada i mi znamo. – Zar Lydia ne zna ništa o tom? Je li moguće da njoj nije poznato to što ti i Jane, čini se, znate vrlo dobro? – Da! Ta je okolnost ... ta je okolnost najgora. Dok nisam boravila u Kentu, gdje sam često viđala gospodina Darcyja i njegova rođaka, pukovnika Fitzwilliama, ni ja nisam znala istinu. A kad sam se vratila kući, vojska je trebala napustiti Meryton za tjedan-dva. Zbog tog skorog odlaska pukovnije, ni Jane, kojoj sam sve ispričala, ni ja nismo smatrale potrebnim da objelodanimo svoje znanje, jer komu bi koristilo da se tada opovrgne lijepo mišljenje koje je naš kraj imao o njemu? Pa, čak i kad se odlučilo da Lydia otputuje s gospođom Forster, nije mi padalo na pamet da bih joj trebala otvoriti oči i otkriti joj njegov pravi karakter. Nisam ni slutila da bi ona mogla biti prevarena. Možeš mi vjerovati da je takav razvoj događaja bio daleko od mojih misli. – Kad su svi otputovali u Brighton, nisi, dakle, imala nikakvih razloga da pomisliš kako su oni zaljubljeni jedno u drugo? – Baš nikakvih. Ne sjećam se nijednog znaka ljubavi ni s njegove, ni s njezine strane; a da se išta takvo moglo zapaziti, ti znaš da to našoj obitelji ne bi moglo promaknuti. Kad je došao u pukovniju, bila je sklona da mu se divi, ali kao i sve mi ostale. Sve djevojke u Merytonu i okolici ludovale su za njim prva dva mjeseca; ali on nije izdvajao Lydiju nikakvom osobitom pažnjom; stoga se, poslije kratkotrajnog pretjeranog i neobuzdanog divljenja, njezino zanimanje za njega ugasilo, te su joj drugi časnici, koji su joj se više udvarali, postali opet ljubimcima. Iako daljnje razglabanje o toj zanimljivoj temi nije moglo dodati ništa novo njihovim strahovanjima, nadama i nagađanjima, ipak ih, tijekom cijelog putovanja, nijedan drugi razgovor nije mogao dugo odvojiti od te teme. Ona nije ni za tren bila izvan Elizabethinih misli. Najoštrija od svih boli, samoprijekor, usadila joj je Lydijinu nesreću u dušu, te nije mogla imati nijedan predah zaborava ni spokojnosti. Putovali su što su brže mogli, prenoćili su u gostionici uz cestu i stigli u Longboum u podne idućeg dana. Za Elizabeth je bilo utješno što su doputovali tako brzo, kako ih Jane ne bi morala dugo čekati. Mali Gardineri, privučeni pojavom kola, stajali su na kućnim stubama kad su


kola ušla u dvorište; a kad se kočija zaustavila pred stubištem, radosno iznenađenje, što im je ozarilo lica i odrazilo se u njihovu poskakivanju, bilo je prvi ugodan znak njihove dobrodošlice. Elizabeth iskoči iz kola, brzo poljubi svako dijete i požuri u predvorje, gdje je srela Jane, koja je upravo dotrčala niz stube iz majčine sobe. Njih dvije se, sa suzama u očima, nježno zagrliše, i Elizabeth je, ne gubeći ni trenutak, zapita jesu li čuli štogod novo o bjeguncima. – Još ništa – odgovori Jane. – Ali sada, kad je došao dragi ujak, nadam se da će sve biti dobro. – Je li otac u Londonu? – Da, otišao je u utorak, kao što sam ti javila. – Piše li vam često? – Samo jedanput. Napisao mi je nekoliko redaka u srijedu, samo da bi javio kako je stigao zdrav i kako bi mi dao upute za koje sam ga posebno zamolila. Dodao je da neće ponovno pisati dok ne bude mogao javiti nešto važno. – A majka ... kako je ona? Kako ste svi vi? – Majka je prilično dobro, iako je jako potresena. Gore je i bit će joj vrlo drago da vas vidi sve. Još ne izlazi iz sobe. Mary i Kitty su, hvala Bogu, sasvim dobro. – A ti, kako si ti? – uzvikne Elizabeth. – Blijeda si. Jamačno si mnogo propatila. Sestra joj odgovori da je sasvim dobro, i time se završi njihov razgovor, koji su vodile dok su gospodin i gospođa Gardiner bili zauzeti oko svoje djece; naime, sada su im se svi približavali. Jane pritrči ujaku i ujni i zaželi im dobrodošlicu, zahvaljujući im čas osmijesima, čas suzama. Kad su svi ušli u salon, pitanja koja je Elizabeth već postavila sada su, naravno, ponovili ostali i odmah su uvidjeli da Jane nema nikakvih novih podataka. Nada u dobro, koja je izvirala iz plemenitosti njezina srca, još je nije napustila, te je sada očekivala da će se sve završiti povoljno i da bi svakog jutra moglo stići pismo od Lydije ili od oca koje će objasniti njihove postupke i možda objaviti vjenčanje. Gospođa Bennet, u čiju su sobu svi ušli poslije nekoliko minuta zajedničkog razgovora, dočeka ih onako kako su mogli i očekivati: sa suzama i kuknjavom, pogrdama na račun Wickhamove pokvarenosti i jadikovkama zbog svojih patnji. Optuživala je sve izuzevši osobu koja je snosila najveću krivnju za pogreške njezine kćerke jer joj je uvijek puštala na volju. – Da sam uspjela – reče ona – u svojoj želji da odem u Brighton sa cijelom obitelji, ovo se ne bi dogodilo; no jadna mila Lydia nije imala nikoga da se brine o njoj. Zašto su je Forsteri puštali bilo kamo samu? Uvjerena sam da je posrijedi neki


velik nemar s njihove strane, jer ona nije djevojka koja bi učinila nešto takvo da se više brinulo o njoj. Uvijek sam mislila da su vrlo nepogodni za skrb o njoj; no, kao i uvijek, moje se mišljenje odbacilo. Jadno drago dijete! I, eto, sada je i Bennet otišao, te znam da će se potući s Wickhamom čim ga sretne; i poginut će, a što će biti s nama svima? Collins će nas otjerati iz kuće prije nego što se on ohladi u grobu i, ako nam se ti ne smiluješ, brate, ne znam što ćemo učiniti. Svi su prosvjedovali protiv tako strašnih misli; a gospodin Gardiner, pošto ju je neko vrijeme uvjeravao da voli nju i cijelu njezinu obitelj, reče joj da namjerava biti u Londonu već sutradan kako bi pomogao gospodinu Bennetu da vrati Lydiju. – Nemoj se predavati beskorisnom strahovanju – doda on. – Premda je dobro biti pripravan i na najgore, nema razloga da se to smatra neizbježnim. Nema još ni tjedan dana otkako su otišli iz Brightona. Za nekoliko ćemo dana, možda, dobiti neke vijesti o njima; a dokle god ne budemo znali da se nisu vjenčali i da se i ne namjeravaju vjenčati, ne smijemo smatrati stvar izgubljenom. Čim stignem u London, otići ću k zetu, odvest ću ga svojoj kući u Ulicu Gracechurch, pa ćemo se ondje posavjetovati što da se radi. – O, mili brate – odvrati gospođa Bennet – to je baš ono što bih najviše željela. Kad odeš u London, oronađi ih, ma gdje bili; a ako se nisu vjenčali, prisili ih da se vjenčaju. što se tiče vjenčane haljine, ne daj im da čekaju zbog toga, već reci Lydiji da će dobiti koliko god hoće novca da je kupi poslije vjenčanja. I, iznad svega, ne dopusti Bennetu da se potuče s njim. Kaži mu da sam u užasnom stanju, da sam se izbezumila od straha, da imam groznu drhtavicu, grozno podrhtavanje u cijelom tijelu, strašne grčeve u slabinama i bolove u glavi, te takvo lupanje srca da se ne mogu odmoriti ni noću, ni danju. I kaži mojoj miloj Lydiji da ne naručuje haljine dok se ne vidi sa mnom, jer ona ne zna koje su trgovine najbolje. Oh, brate, kako si ljubazan! Znam da ćeš ti sve to srediti! No gospodin Gardiner, iako ju je opet uvjeravao kako će se truditi oko toga što najbolje bude mogao, ipak joj je savjetovao umjerenost kako u nadama tako i u strahovanjima. Razgovarao je s njom u tom smislu sve dok nije stigao na stol ručak, a onda su je ostavili da iskali svoju srdžbu na domaćici, koja ju je dvorila kad su kćerke bile odsutne. Premda su njezin brat i nevjesta vjerovali kako ne postoji nikakav istinski razlog da se ona tako izdvoji iz obitelji, nisu se ni pokušali usprotiviti, jer su znali da ona nije dovoljno mudra da obuzda svoj jezik pred poslugom koja služi u blagovaonici za vrijeme objeda, pa su smatrali da je najbolje da samo jedna osoba od kućne posluge, i to najpouzdanija, sluša sva njezina strahovanja i brige u vezi s tim događajem. U blagovaonici im se ubrzo pridružiše Mary i Kitty, koje su bile prezauzete


svaka u svojoj sobi da bi se pojavile već prije. Jedna je došla od svojih knjiga, a druga od svog toaletnog stolića. Objema su bila lica prilično mirna, i ni na jednoj od njih nije se mogla opaziti nikakva promjena osim što je u Kittynu glasu bilo više nezadovoljstva nego obično, zbog nestanka najmilije sestre i zbog ljutnje što ju je, povodom toga događaja, navukla na sebe. A što se tiče Mary, ona je dovoljno vladala sobom da šapne Elizabeth, držeći se duboko zamišljeno, čim su sjele za stol: – Ovo je velika nesreća, o kojoj će se, po svoj prilici, mnogo pričati. Ali mi moramo zaustaviti plimu zlobe i jedna drugoj uliti u ranjena srca balzam sestrinske utjehe. Zatim, opazivši da Elizabeth ne kani odgovoriti, ona doda: – Iako je ovaj događaj nesretan za Lydiju, mi iz njega možemo izvući ovu korisnu pouku: gubitak vrline je za ženu nepovratan; jedan pogrešan korak odvlači je u vječnu propast; njezin je ugled divna stvar, ali se lako gubi; žena nikad ne može biti preoprezna u svom ponašanju prema nedostojnim muškarcima. Elizabeth začuđeno podigne obrve, ali je bila previše potištena da bi joj odgovorila. Mary se, međutim, nastavi tješiti takvim moralnim poukama, izvučenima iz zla koje ih je snašlo. Poslije podne su dvije najstarije sestre dobile mogućnost da budu nasamo pola sata. Elizabeth odmah iskoristi priliku da postavi razna pitanja, na koja je Jane rado odgovarala. Pošto su se izjadale jedna drugoj zbog strašnog ishoda tog događaja, ishoda koji je Elizabeth smatrala gotovo nedvojbenim, a za koji Jane nije mogla tvrditi da je potpuno nemoguć, Elizabeth reče: – Ispričaj mi o tom sve što još nisam čula. Daj da čujem ostale pojedinosti. što je kazao pukovnik Forster? Zar nisu ništa naslutili prije bijega? Valjda su ih često viđali zajedno. – Pukovnik Forster je priznao da je naslutio stanovitu naklonost, osobito s Lydijine strane, ali ništa što bi ga iole uznemirilo. Veoma mi ga je žao! Njegovo je ponašanje bilo pažljivo i ljubazno do krajnosti. Namjeravao nam je doći i izraziti svoje žaljenje i prije nego što je pomislio da nisu otišli u Škotsku, ali kad se ta vijest prvi put čula, to je ubrzalo njegov dolazak. – A je li Denny bio uvjeren da se Wickham neće oženiti? Je li znao za njihovu namjeru da pobjegnu? Je li pukovnik Forster osobno vidio Dennvja? – Da, vidio ga je, ali kad ga je ispitivao, Denny je porekao da zna bilo što o njihovoj zamisli i nije htio kazati svoje pravo mišljenje o tom. Nije ponovio svoju uvjerenost da se oni neće vjenčati, pa sam, na osnovi toga, sklona nadi da su ga, možda, prvi put pogrešno razumjeli. – Dakle, dok nije došao pukovnik Forster, nitko od vas nije posumnjao da se nisu vjenčali? – Kako nam je takva misao uopće mogla pasti na pamet? Bila sam pomalo


nemirna ... strahovala sam pomalo za sreću svoje sestre u braku s njim, jer sam znala da njegovo vladanje nije uvijek bilo sasvim pravilno. Otac i majka nisu znali ništa o tom; oni su samo smatrali da je taj brak vrlo nepromišljen. Tada je Kitty priznala, s prirodnim likovanjem što zna više od nas ostalih, da joj je Lydia u svom posljednjem pismu navijestila što će se dogoditi. Ona je, čini se, već nekoliko tjedana znala da su oni zaljubljeni jedno u drugo. – Ali ne prije nego što su otišli u Brighton? – Mislim da je tako. – Ima li pukovnik Forster loše mišljenje o Wickhamu? Zna li on njegov pravi karakter? – Moram priznati da nije govorio o Wickhamu tako dobro kao prije. Sad ga smatra nepromišljenim i rasipnim. I, otkad se dogodila ova nesreća, priča se da je prezadužen otišao iz Merytona; no nadam se da to nije istina. – Oh, Jane, da smo manje tajile, da smo rekle što smo znale o njemu, ovo se ne bi dogodilo. – Možda bi bilo bolje – odvrati Jane. – No činilo mi se nepravednim iznositi nečije prijašnje pogreške ako se ne znaju njegovi sadašnji osjećaji. Postupile smo u najboljoj namjeri. – Je li vam pukovnik Forster mogao, prema sjećanju, ponoviti Lydijino pismo njegovoj ženi? – Donio ga je sa sobom i dao nam ga. Jane ga izvadi iz svoje novčarke i pruži ga Elizabeth. Glasilo je:

»Draga moja Harriet! Smijat ćeš se kada doznaš kamo sam otišla, a i ja se već smijem Tvom iznenađenju sutra ujutro kad se opazi da me nema ovdje. Odlazim u Gretna Green, a ako ne možeš pogoditi s kime idem, smatrat ću Te glupačom, jer postoji samo jedan čovjek na svijetu kojeg volim, i on je anđeo. Ne bih mogla biti sretna bez njega, i zato ne smatram nikakvim zlom svoj odlazak. Ako Ti nije ugodno, ne moraš obavijestiti one u Longbournu o mom odlasku, jer će za njih iznenađenje biti veće kad im budem pisala i potpisala se kao »Lydia Wickham«. Kakva će to šala biti! Jedva pišem od smijeha. Molim Te, ispričaj me Prattu zato što neću održati obećanje i plesati s njim večeras. Kaži mu kako se nadam da će mi oprostiti kad bude znao sve; i reci mu da ću s velikim zadovoljstvom plesati s njim na prvom balu na kojem se budemo sreli. Poslat čupo svoje haljine kad budem u Longbournu; molim


Te, reci Sallj neka mi zakrpa veliku razderotinu na mojoj staroj muselinskoj haljini prije nego što je spakira. Zbogom. Prenesi moje pozdrave pukovniku Forsteru. Nadam se da ćeš ispiti jednu čašicu za naš sretni put. Tvoja odana prijateljica Lydia Bennet«

Oh! Lakomislena, lakomislena Lydia! – uzvikne Elizabeth kad je pročitala pismo. – Zar se ovako piše u takvu trenutku? No njezino pismo barem pokazuje da je ona ozbiljno shvatila cilj svoga puta. Bez obzira na ono na što ju je on poslije možda nagovorio, plan nije s njezine strane bio sramotan. Jadni otac! Kako ga je to, bez dvojbe, potreslo! – Nikad nisam vidjela nikoga tako preneraženog. Nije mogao progovoriti ni riječ punih deset minuta. Majka se odmah razboljela i u cijeloj je kudi nastala pometnja. – Oh, Jane – uzvikne Elizabeth – je li bilo ijednog sluge u kući koji do večeri nije doznao sve o tom? – Ne znam. Nadam se da je bilo. No vrlo je teško biti oprezan u takvim trenucima. Majka je dobila histeričan napadaj i, premda sam joj nastojala pomoći koliko je moguće, bojim se da nisam baš uspjela u tom. Malone sam se izbezumila od užasne pomisli što bi se moglo dogoditi. – Dvorenje majke bilo je prenaporno za tebe. Ne izgledaš dobro. Oh, šteta što nisam bila s tobom! Sva je briga pala samo na tebe. – Mary i Kitty bile su vrlo ljubazne, i rado bi sudjelovale u svemu, uvjerena sam, ali sam mislila da ih ne smijem opteretiti. Kitty je suhonjava i nježna, a Mary uči toliko da je ne treba uznemirivati u trenucima odmora. U utorak je došla u Longbourn teta Philips, postoje otputovao otac, i bila je tako ljubazna da je ostala sa mnom do četvrtka. Svima nam je pružila veliku pomoć i utjehu. I ledi Lucas je bila vrlo ljubazna; došla je ovamo u srijedu ujutro da suosjeća s nama u našoj nesreći i ponudila je svoje usluge i usluge svojih kćeri ako bi nam mogle imalo koristiti. – Bolje bi bilo da je ostala kod kuće – odbrusi Elizabeth. – Možda je imala dobru namjeru, ali u ovakvoj nesreći ... što manje viđamo susjede, to bolje. Pomoći si ne može, a sažaljenje je nepodnošljivo. Neka likuju nad nama iz daljine i neka se zadovolje time. Zatim se raspitivala o tom što otac kani poduzeti, dok je u Londonu, da bi pronašao Lydiju. – Namjeravao je, ako se ne varam – odgovori Jane – otići u Epsom, mjesto


gdje su posljednji put promijenili konje, da vidi konjušare i da pokuša doznati nešto od njih. Bitno mu je da pronađe broj unajmljenog fijakera kojim su se odvezli iz Claphama. Tim fijakerom se bio dovezao neki putnik iz Londona; a budući da otac smatra kako je Wickhamov i njezin prijelaz iz jednog prometala u drugo morao opaziti netko, namjerava se raspitati u Claphamu. Uspije li doznati pred kojom je kućom kočijaš ostavio svog putnika, raspitat će se i ondje u nadi da pronađe postaju i broj fijakera. Ne znam ni za kakve druge njegove planove; naime, žurilo mu se odavde i bio je tako rastresen da sam i ovo jedva doznala.


Sutradan ujutro svi su se nadali pismu od gospodina Benneta, ali je pošta došla, a nije donijela nijedan redak od njega. Obitelj je znala da je on, u svim običnim prigodama, vrlo nehajan i lijen za pisanje, ali su se nadali da će se ovaj put potruditi. Svi su zaključili da nema nikakvih ugodnih vijesti, ali bi i to bili rado doznali pouzdano. Gospodin Gardiner je samo dočekao poštu i odmah potom krenuo je na put. Kad je otišao, bili su uvjereni da će ih barem redovito izvješćivati o onom što se događa. Ujak im je obećao, na rastanku, da će nagovoriti gospodina Benneta da se što prije vrati u Longbourn; to mu je veoma obradovalo sestru, jer se bojala da će joj muž, ako ostane u Londonu, poginuti u dvoboju. Gospođa Gardiner i djeca ostali su u Hertfordshireu još nekoliko dana, jer je ona mislila da će, možda, biti od koristi nećakinjama. Pomagala im je u njegovanju gospođe Bennet i bila im je velika utjeha u slobodno vrijeme. Tetka ih je često posjećivala i to, kao što je uvijek govorila, zato da bi ih razvedrila i osokolila, no rijetko se događalo da na njezinu odlasku nisu bili još potišteniji nego što ih je zatekla, jer bi im, kad god bi došla, donijela neku novu vijest o Wickhamovoj raspusnosti i rasipnosti. Cijeli je Meryton nastojao ocrniti čovjeka koji je, prije samo tri mjeseca, bio gotovo anđeo svjetlosti. Pričalo se da je dužan svim mjesnim trgovcima i da su njegova udvaranja, sva počašćena nazivom zavođenja, doprla do svih trgovačkih porodica. Svi su govorili da je on najpokvareniji mladić na svijetu i svi su se počeli


prisjećati da su uvijek sumnjali u njegovu prividnu dobrotu. Elizabeth je vjerovala samo pola onoga što se govorilo, ali i to je bilo dovoljno da se još više pojača njezina uvjerenost u sestrinu propast. Čak je i Jane, koja je još manje vjerovala u sve to, izdubila gotovo svaku nadu, pogotovo zato što su, ako su oni doista otišli u Škotsku, u što nije nikad sasvim sumnjala, dosad morali već dobiti neku vijest o njima. Gospodin Gardiner je otputovao iz Longbourna u nedjelju; u utorak je njegova žena dobila pismo od njega. Pisao im je da je, po svom dolasku, odmah našao zeta i nagovorio ga da prijeđe u Ulicu Gracechurch; gospodin Bennet je prije njegova dolaska bio u Epsomu i Claphamu, ali nije dobio nikakav određen podatak, pa se sada odlučio raspitati u svim glavnim londonskim hotelima, jer smatra vjerojatnim da su oni, došavši u London, odsjeli u jednom od njih prije nego što su našli stan. Gospodin Gardiner nije očekivao nikakav uspjeh od tog poteza, ali će zetu, budući da je tako odlučio, pomoći. Dodao je da gospodin Bennet ne namjerava zasad napustiti London i obećao je da će uskoro opet pisati. Pismo je imalo i ovaj dodatak: »Pisao sam pukovniku Forsteru i zamolio ga da dozna, ako je moguće, od nekog Wickhamova prijatelja u pukovniji ima li on ikakve rođake ili znance koji bi mogli znati u kojem se dijelu Londona on sada skriva. Ako bismo tako doznali komu da se obratimo, to bi moglo imati presudnu važnost. Zasad nemamo nikakav putokaz. Pukovnik Forster učinit će sve što može kako bi nam pomogao u tom. Međutim, upravo mi je palo na pamet da bi nam Lizzy mogla reći, bolje nego itko drugi, koje on žive rođake ima.«

Elizabeth je odmah shvatila odakle potječe to uvažavanje njezina autoriteta, ali nije mogla dati nikakvu obavijest koja bi zaslužila takav kompliment. Nikad nije čula ni za kakve njegove rođake osim oca i majke, koji su umrli prije mnogo godina. No možda su neki njegovi prijatelji u njegovu zavičaju mogli dati neke podatke o tom, pa je, iako se nije baš previše uzdala u to, smatrala da bi se moglo nešto poduzeti u tom pravcu. Svaki je dan u Longbournu bio sada ispunjen brigama, a ponajviše onaj dio dana kad se očekivala pošta. Jutro je prolazilo u nestrpljivom raspoloženju sve do prispijeća pošte. Pismo je trebalo donijeti vijesti, bile dobre ili loše; svakog su se dana očekivale važne novosti. Međutim, prije nego što im je ponovno pisao gospodin Gardiner, stiglo je pismo za njihova oca od gospodina Collinsa, koje je Jane pročitala, jer joj je otac


rekao neka otvori sve što stigne za njega za vrijeme njegova izbivanja. Dok ga je Jane čitala, i Elizabeth ga je (znajući da su njegova pisma neobična) pročitala gledajući u njega preko njezina ramena. Ono je glasilo:

»Dragi moj gospodine! Osjećam se pozvanim, zato što smo rod, a i zbog svog položaja, da Vam izrazim svoje žaljenje zbog velike nesreće koja Vas je snašla, a o kojoj smo jučer obaviješteni pismom iz Hertfordshirea. Budite uvjereni, dragi moj gospodine, da gospođa Collins i ja iskreno suosjećamo s Vama i Vašom poštovanom obitelji u Vašoj velikoj nevolji, koja mora biti velika jer je potekla iz uzroka koji vrijeme ne može otkloniti. Neću štedjeti riječi koje bi Vam mogle ublažiti duboku tugu i utješiti Vas u nevolji koja je za svakog roditelja, zacijelo, najbolnija. Smrt vaše kćerke bila bi blagoslov u usporedbi s ovim. Taj je slučaj pogotovo za žaljenje zato što postoji razlog za pretpostavku, kao što me moja draga Charlotte obavijestila, da je razuzdanost Vaše kćeri posljedica prevelike popustljivosti prema njoj; doduše, za utjehu Vama i gospodi Bennet, sklon sam misliti da je ona loša već po svojoj naravi, jer inače ne bi tako mlada učinila takvu gnusnost. Međutim, bilo ovako ili onako, svakako Vas treba duboko žaliti; s mojim se mišljenjem slaže ne samo gospođa Collins već i ledi Catherine i njezina kći, kojima sam ispričao što se zbilo. One, kao i ja, smatraju da će taj pogrešni korak jedne kćerke naškoditi sreći svih ostalih, jer tko bi se, kao što je ledi Catherine izvoljela kazati, srodio s takvom obitelji? Ta me okolnost navodi da mislim, s povećanim zadovoljstvom, na stanovit događaj prošlog studenoga; naime, da je tada ispalo drukčije, sada bih i ja bio obuhvaćen Vašom tugom i sramotom. Dopustite mi, dragi moj gospodine, da Vam savjetujem da se utješite koliko god možete, da iz svog srca zauvijek izbacite svoju nedostojnu kćer i da je ostavite da sama bere plodove svoga gnusnog prijestupa. Poštuje Vas, dragi gospodine« itd.

Gospodin Gardiner nije ponovno pisao dok nije dobio odgovor od pukovnika Forstera; a tada nije imao nikakve ugodne vijesti. Nitko nije znao ni za kakva rođaka s kojim bi Wickham održavao veze, a bilo je nedvojbeno da mu nijedan


bliski rođak nije živ. Nekoć je imao brojne znance, no činilo se da se, otkad je u vojsci, ne druži više ni s jednim od njih. Stoga se nije moglo uputiti ni na koga tko bi mogao dati nekakve nove podatke o njemu. Sada se morao skrivati ne samo iz straha od Lydijine rodbine nego i zato što se našao u teškom novčanom položaju; nedavno se doznalo da ima velike kockarske dugove. Pukovnik Forster je procijenio da je potrebno više od tisuću funti za podmirenje njegovih troškova u Brightonu. Dugovao je prilično u gradu, ali su mu najveći dugovi bili kockarski. Gospodin Gardiner nije zatajio te činjenice pred longbournskom obitelji. Jane ih je primila užasnuto. – Kockar! – uzviknula je. – Ovo je neočekivano. Nisam imala ni pojma o tom. Gospodin Gardiner je dodao u pismu da se mogu nadati ocu sutradan, a taj dan je bio subota. Potišten neuspjehom svih njihovih pokušaja, popustio je šurjakovoj molbi da se vrati obitelji i da prepusti njemu da učini ono što okolnosti budu nalagale. Kad su obavijestile o tom gospođu Bennet, nije pokazala onakvo zadovoljstvo kakvo su njezina djeca, s obzirom na njezinu dotadašnju zabrinutost za njegov život, očekivala. – Što, zar dolazi kući bez jadne Lydije? – uzviknula je ona. – Valjda neće napustiti London dok ih ne nađe. Tko će se boriti s Wickhamom i natjerati ga da se oženi njome ako on dođe ovamo? Budući da se gospođa Gardiner zaželjela vratiti kući, odlučilo se da ona s djecom krene za London u isto doba kad se Bennet bude zaputio odande. Tako su ih kola odvezla prvu dionicu puta i dovezla odande gospodara u Longbourn. Gospođa Gardiner nije na odlasku bila nacistu glede Elizabeth i njezina derbvshireskog prijatelja kao ni u njegovu zavičaju. Nećakinja nije spominjala njegovo ime, a nije se ispunilo ni njezino poluočekivanje da će za njima stići njegovo pismo za Elizabeth. Nije došlo nijedno pismo iz Pemberleyja. Sadašnja nesreća koja je snašla obitelj bila je dovoljno objašnjenje za njezinu potištenost, te se na osnovi te utučenosti nije moglo ništa zaključiti, premda je Elizabeth, već prilično svjesna što osjeća prema Darcyju, dobro znala da bi, kad ga ne bi poznavala, donekle lakše podnijela strah da ih je Lydia sve osramotila. Imala bi, mislila je, manje neprospavanih noći. Kad je Bennet doputovao, doimao se, kao i obično, filozofski mirno. I, kao i uvijek, govorio je malo; nije ni spomenuo ono zbog čega je otišao u London, a kćerke su se usudile progovoriti o tom tek nakon nekog vremena. Tek poslije podne, kad im se pridružio na čaju, Elizabeth se osmjelila povesti razgovor o tom. Kad je ukratko izrekla žaljenje zbog onog što je morao propatiti, on odgovori: – Nemoj govoriti o tom. Tko bi drugi i trebao patiti osim mene? Ja sam kriv za to, pa trebam i patiti.


– Ne budi prestrog prema sebi – reče Elizabeth. – Prirodno je što me opominješ protiv takva zla. Čovječja mu je narav previše sklona. Ipak, Lizzy, pusti da jedanput u životu osjetim koliko sam kriv. Ne bojim se da će me taj osjećaj dotući. Brzo će proći. – Misliš li da su oni u Londonu? – Da. Gdje bi se drugdje mogli tako dobro sakriti? – Lydia je baš i željela otići u London – doda Kitty. – Onda može biti sretna – reče kiselo otac. – Njezin će boravak ondje potrajati, vjerojatno, prilično dugo. Zatim, nakon kratke šutnje, on nastavi: – Eto, Lizzy, pokazalo se da si bila u pravu kad si mi dala onaj savjet u svibnju; sada se vidi da si bila pametna. Razgovor im prekine Jane, ušavši kako bi odnijela čaj majci. – Ovo kočoperenje godi čovjeku – reče on. – Da je otmjenost nesreći. Sutra ću i ja postupiti tako: sjedit ću u svojoj knjižnici u noćnoj kapici i kućnom ogrtaču i stvarat ću drugima što više teškoća ... ili je, možda, bolje da to odgodim dok Kitty ne pobjegne. – Ja neću bježati, tata – prozbori jetko Kitty. – Ako bih ja otišla u Brighton, vladala bih se bolje od Lydije. – Da ti odeš u Brighton! Ma, ne bih te, ni za pedeset funti, pustio čak ni do Eastbournea. Ne, Kitty, napokon sam se naučio biti oprezan, a ti ćeš osjetiti posljedice toga. Nijedan mi časnik više neće ući u kuću niti će proći kroz selo. Balovi će biti potpuno zabranjeni, osim kad te povede neka od sestara. I ne smiješ se više ni maknuti iz kuće dok ne dokažeš da si svakog dana provela pametno bar deset minuta. Shvativši sve te prijetnje ozbiljno, Kitty se rasplače. – Hajde, hajde – reče on – ne žalosti se. Budeš li dobra djevojka sljedećih deset godina, odvest ću te poslije toga na vojnu smotru.


Dva dana nakon Bennetova povratka šetale su Jane i Elizabeth po vrtu iza kuće i vidjele domaćicu kako ide prema njima, pa su joj, misleći da ih hoće pozvati k majci, pošle u susret. No umjesto očekivanog poziva, ona, kad su joj se približile, reče Jane: – Oprostite, gospođice, što vas uznemiravam, ali se nadam da ste dobili neku dobru vijest iz Londona, pa sam tako slobodna da sam vas došla pitati o čemu je riječ. – Otkud vam ta pomisao, Hill? Nismo dobili nikakvo pismo iz Londona. – Draga gospođice – reče gospođa Hill vrlo iznenađeno – zar ne znate da je za gospodara stiglo hitno pismo od gospodina Gardinera? Ima već pola sata otkad je to pismo predano gospodaru. Podlegnuvši nestrpljenju, djevojke odmah otrčaše ne rekavši joj više ni riječ. Projurile su kroz predvorje u blagovaonicu, a odande su otrčale u knjižnicu, no otac im nije bio unutra, i upravo su ga htjele potražiti gore kod majke, kad ih je susreo glavni sluga i kazao im: – Ako tražite gospodara, gospođice, on je otišao prema šumarku. Tada su odmah istrčale iz kuće i požurile preko tratine za ocem, koji je zamišljeno išao prema šumarku s druge strane dvorišta. Budući da nije bila tako laka ni brza kao Elizabeth, Jane je uskoro zaostala, a njezina je sestra, sva zadihana, napokon sustigla oca i nestrpljivo ga zapitala: – Oh, tata, što ima novo ... kakve su vijesti? Jesi li dobio štogod od ujaka? Da, dobio sam od njega hitno pismo.


– Onda, kakve vijesti ono donosi ... dobre ili loše? – Kakvo se dobro može očekivati? – odgovori on i izvadi pismo iz džepa. – No, možda ga želiš pročitati. Elizabeth ga nestrpljivo uzme iz njegove ruke. Uto stigne i Jane. – Pročitaj ga na glas – reče joj otac – jer gotovo i ne znam što piše u njemu. »Ulica Gracechurch,

ponedjeljak, 2. kolovoza, Dragi moj zete! Napokon Ti mogu poslati neke vijesti o svojoj nećakinji, i to takve da će Te uglavnom, nadam se, zadovoljiti. Ubrzo nakon Tvog odlaska u subotu imao sam sreću doznati u kojem su dijelu Londona njih dvoje. Pojedinosti ostavljam za naš susret; bitno je da znaš da su pronađeni. Vidio sam ih oboje ...« Onda je sve onako kako sam se od početka nadala – uzvikne Jane. – Vjenčali su se! Elizabeth nastavi čitati: »Vidio sam ih oboje. Nisu se vjenčali, a nisam mogao utvrditi ni da su imali takvu namjeru; međutim, ako si voljan ispuniti obveze koje sam se usudio primiti u Tvoje ime, nadam se da će se uskoro vjenčati. Od Tebe se traži samo da zajamčiš svojoj kćeri, ugovorom, njezin podjednaki udio u svoti od pet tisuća funti namijenjenih Tvojoj djeci poslije Tvoje smrti i smrti moje sestre, i da se obveze š da ćeš joj davati, tijekom svog života, stotinu funti na godinu. To su uvjeti koje sam, s obzirom na sve, bez kolebanja prihvatio u Tvoje ime. Ovo ću Ti pismo poslati ekspresno kako bih što prije dobio Tvoj odgovor. Na osnovi ovih pojedinosti lako ćeš shvatiti da Wickham nije tako beznadan slučaj kao što se obično misli. Ljudi su se prevarili u tom pogledu i sretan sam što mogu reći da će, kad se isplate svi njegovi dugovi, ostati i nešto novca za moju nećakinju. Ako me budeš ovlastio, a nadam se hoćeš, da Te zastupam u svemu, odmah ću dati upute Haggerstonu da pripremi ugovor. Nemaš baš nikakvih razloga da dođeš opet u London, stoga ostani spokojno u Longbournu i uzdaj se u moju revnost i savjesnost. Odgovori mi što prije i nastoj pisati jasno i određeno. Zaključili smo kako bi bilo najbolje da moja nećakinja ode na vjenčanje iz ove kuće; nadam se da ćeš se složiti s


tim. Ona će nam doći danas. Pisat ću čim se donese neka nova odluka. Tvoj itd. Edw. Gardiner«

Je li moguće? – uzvikne Elizabeth čim je prestala čitati. – Je li moguće da će se on oženiti njome? – Onda Wickham nije tako loš kao što smo mislili – reče Jane. – Dragi oče, čestitam ti. – A jesi li odgovorio na ovo pismo? – zapita Elizabeth. – Nisam, ali to moram uskoro učiniti. Najozbiljnije ga je zamolila da ne gubi vrijeme, nego da odmah otpise. – Oh! Dragi oče – uzvikne ona – vrati se i odmah piši. Imaj na umu da je u ovakvu slučaju svaki trenutak važan. – Dopusti da ti ga ja napišem – predloži Jane – ako ti je mrzak takav posao. – Veoma mi je mrzak – odgovori on – ali se mora obaviti. Rekavši to, okrene se i pođe s njima prema kući. – Smijem li pitati ... – prozbori Elizabeth. – Na te se uvjete, pretpostavljam, mora pristati. – Pristati! Stidim se što traži tako malo. – Oni se moraju vjenčati! Iako je on takav čovjek. – Da, da, moraju se vjenčati. Ništa im drugo ne ostaje. No veoma me zanima dvoje: prvo, koliko je novca uložio tvoj ujak da bi došlo do toga i, drugo, kako ću mu se ikada odužiti. – Novca! Ujak! – uzvikne Jane. – što hoćeš kazati time? – Hoću kazati da se nijedan čovjek pri zdravoj pameti ne bi oženio Lydijom za takav mali mamac kao što su stotinu funti na godinu tijekom mog života i pedeset svake godine poslije moje smrti. – To je prava istina – reče Elizabeth – iako mi to prije nije palo na pamet. Da mu se isplate dugovi, a ipak da ostane nešto novca! Oh! Očito je to ujak sredio! Taj je velikodušni dobri čovjek, bojim se, osiromašio samog sebe. Malom se svotom ne bi moglo sve to postići. – Ne bi – potvrdi otac. – Wickham je budala ako se oženi njome i za jednu paru manje od deset tisuća funti. Ne bih htio steći tako loše mišljenje o njemu već na početku našeg orođenja. – Deset tisuća funti! Za ime Božje! Kako bi se i pola te svote moglo vratiti? Bennet ne odgovori. Svi su, duboko zamišljeni, produžili šutke prema kući.


Otac je potom otišao u knjižnicu kako bi napisao pismo, a djevojke su ušle u blagovaonicu. – Dakle, ipak će se vjenčati! – uzvikne Elizabeth čim su ostale same. – Kako je to čudno! I na tomu trebamo biti zahvalne. Moramo se veseliti što će se oni vjenčati, premda ne postoje baš velike nade da će biti sretni i premda je njegov karakter nevaljao. Eh, Lydia! – Tješim se mišlju – reče Jane – da se on ne bi oženio Lydijom ako ne bi osjećao ljubav prema njoj. Iako je naš ljubazni ujak učinio nešto da ga oslobodi dugova, mislim da je ta svota kudikamo manja od deset tisuća funti. Ujak ima djecu i još ih može imati. Kako bi mogao žrtvovati i polovinu od deset tisuća funti? – Ako ikad doznamo koliki su bili Wickhamovi dugovi – prozbori Elizabeth – i koliko je s ujakove strane određeno za našu sestru, onda ćemo točno znati što je naš ujak učinio za njih, jer Wickham nema ni pare. Nikad se nećemo moći odužiti ujaku i ujni za njihovu dobrotu. To što su je primili u svoju kuću i dali joj zaštitu i potporu, takva je žrtva radi nje i njezina ugleda da zaslužuje našu vječnu zahvalnost. Ona je sada već kod njih. Ako je takva dobrota ne potakne da se sada pokaje, onda nije zaslužila da ikad bude sretna! Što li je osjećala kad se srela s ujnom? – Moramo se potruditi da zaboravimo sve što se zbilo – zaključi Jane. – Nadam se i uzdam da će oni ipak biti sretni. Njegov pristanak da se oženi njome dokazuje da je on sad zauzeo pravilno stajalište. Njihova će ih uzajamna naklonost učvrstiti; vjerujem da će se sada tako smiriti i živjeti tako razumno da će se s vremenom njihova prošla nepromišljenost zaboraviti. – Njihovo je ponašanje bilo takvo – odgovori Elizabeth – da ga nitko ne može zaboraviti, pa ni ja, ni ti. Ne isplati se govoriti o tom. U tom se trenu djevojke sjetiše da majka ne zna što se dogodilo. Stoga odoše u knjižnicu i upitaše oca smiju li joj reći novost. On je baš pisao pismo te je, ne podigavši glavu, hladno odgovorio: – Kako god hoćete. – Možemo li uzeti ujakovo pismo da joj ga pročitamo? – Uzmite što god hoćete i idite. Elizabeth uzme pismo s pisaćeg stola, pa odoše k majci. Budući da su kod nje zatekle Mary i Kitty, mogle su ih izvijestiti sve tri odjednom. Poslije kratke pripreme za dobre vijesti, pročitano je pismo na glas. Gospođa Bennet se gotovo nije mogla suzdržati. Čim je Jane pročitala Gardinerov navještaj da će se Lydia uskoro vjenčati, njezina radost nije znala za granice, te ju je svaka daljnja rečenica sve više veselila. Sada je bila izvan sebe od oduševljenja kao prije od straha i ljutnje. Vijest da će joj se kćerka vjenčati potpuno ju je izbacila iz ravnoteže. Nije ju uznemirivala bojazan hoće li kći biti sretna niti su je ponižavala


sjećanja na njezino loše vladanje. – Moja mila, mila Lydia! – uzvikne gospođa Bennet. – Ovo je zaista divno! Vjenčat će se! Opet ću je vidjeti! Udat će se u šesnaestoj godini! Moj dobri, ljubazni brat! Znala sam kako će to biti. Znala sam da će on sve srediti. Jedva čekam da je vidim, pa i dragog Wickhama. Ali haljina, vjenčana haljina! Odmah ću pisati o tom svojoj nevjesti Gardiner. Lizzy, draga moja, otrči dolje k ocu i pitaj ga koliko će joj dati. Čekaj, čekaj, idem sama. Kitty, pozovi zvoncem Hill. Odmah ću se obući. Moja mila, mila Lydia! Kako ćemo se veseliti nas dvije kad se budemo ponovno vidjele! Najstarija kći pokuša ublažiti žestinu njezina oduševljenja skrenuvši joj misli na to koliko su svi obvezni gospodinu Gardineru zbog njegove dobrote. – Jer ovaj sretni završetak – doda Jane – moramo uvelike pripisati njegovoj ljubaznosti. Uvjereni smo da se on obvezao novčano pomoći gospodinu Wickhamu. – Pa – uzvikne majka – sve je to potpuno pravilno; tko bi drugi to i učinio ako ne njezin ujak? Da on nema svoju obitelj, sav bi njegov novac pripao meni i mojoj djeci; a ovo je prvi put da smo nešto dobili od njega, izuzevši nekoliko malih darova. O, kako sam sretna! Uskoro ću imati udanu kćerku. Gospođa Wickham! Kako to lijepo zvuči! A tek u lipnju je napunila šesnaestu godinu. Draga moja Jane, toliko sam uzbuđena da ne mogu pisati; zato ću ti diktirati, a ti piši. Oko novca ćemo se dogovoriti s tvojim ocem poslije; no odjeću treba odmah naručiti. Zatim se upustila u razne pojedinosti glede pamučnog platna, muselina i lanenog platna; bila bi odmah izdiktirala razne narudžbe da je Jane nije, doduše ne bez teškoća, nagovorila da pričekaju kad otac bude slobodan, pa da se o tom posavjetuju s njim. Ako to odgodimo za jedan dan, rekla je, nije važno; majka joj je bila previše sretna da bi bila uporna kao inače. Padale su joj na pamet i druge zamisli. – Otići ću u Meryton čim se obučem – reče ona – i ispričat ću ove divne vijesti svojoj sestri Philips. A na povratku ću se svratiti k ledi Lucas i gospođi Long. Kitty, otrči dolje i naruči kola. Godit će mi vožnja po čistom zraku. Djevojke, želite li štogod iz Merytona? Oh! Evo, dolazi Hill! Draga moja Hill, jeste li čuli dobru vijest? Gospođica Lydia će se udati; i svi ćete dobiti zdjelu punča da se proveselite na dan njezine svadbe. Gospođa Hill odmah počne izražavati svoju radost. I Elizabeth je, između ostalih, primila njezine čestitke, a onda se, sita ludosti, povukla u svoju sobu kako bi mogla u miru razmišljati. Položaj jadne Lydije je, i u najboljem slučaju, ipak loš; no bila je zahvalna što nije gori. Premda, gledajući u budućnost, nije mogla očekivati ni sreću, ni


bogatstvo, ni ugled za svoju sestru, ipak je u usporedbi s onim Ä?ega su se bojali joĹĄ prije dva sata, imala razloga da bude zadovoljna ukupnim ishodom.


Bennet se, i prije ovog razdoblja svog života, često kajao što; umjesto što je trošio sav svoj prihod, ostavljao stanovitu svotu svake godine za djecu i ženu ako ga ona nadživi. Sad se kajao zbog toga više nego ikada. Da je izvršio svoju dužnost u tom pogledu, Lydia sad ne bi bila dužnik ujaku za čast i ugled koje joj on kupuje. Sad bi njemu pripalo zadovoljstvo da novcem privoli najnedostojnijeg mladića u Velikoj Britaniji da bude Lydijin muž. Veoma ga je peklo što se ta nemila afera rješava o trošku njegova šurjaka i odlučio je ustanoviti kolika je njegova pomoć, pa da mu taj dug isplati čim bude mogao. U početku Bennetova braka smatralo se da je štednja sasvim suvišna, jer će oni, naravno, imati sina. Taj će sin, čim bude punoljetan, biti jedini zakoniti nasljednik longbournskog imanja, pa će tako udovica i ostala djeca biti materijalno osigurani. No na svijet je došlo pet kćeri, jedna za drugom, a sin nikako da se rodi. I godinama nakon Lydijina rođenja, gospođa Bennet se još nadala sinu. Ta je nada napokon napuštena, ali je tada bilo već prekasno za štednju. Gospođa Bennet nije imala nimalo smisla za razborito raspolaganje novcem, i samo ih je muževa želja da bude neovisan spriječila da prekoračuju svoj prihod. Pet tisuća funti bilo je osigurano bračnim ugovorom gospođi Bennet i djeci. Međutim, o volji roditelja je zavisilo kako će se to djeci podijeliti. Sada se to moralo riješiti barem što se tiče Lydije, te je Bennet bez oklijevanja pristao na prijedlog iznesen u šurjakovu pismu. Najprije je, premda vrlo kratko, izrazio


zahvalnost glede šurjakove ljubaznosti, zatim potpuno odobravanje svega učinjenog, te na posljetku i svoju spremnost da ispuni sve obveze primljene u njegovo ime. Nije mogao ni zamisliti da će se, ako Wickham pristane na vjenčanje s njegovom kćerkom, to izvršiti s tako malo neugodnosti za njega osobno kao sada prema ugovorenom sporazumu. Bude li njima isplaćeno što funti na godinu, neće godišnje gubiti više od deset funti; jer, s obzirom na njezinu hranu, džeparac i stalne poklone u novcu od majke, Lydijini su troškovi bili malone ravni toj svoti. Činjenica da će se to obaviti s tako malo napora s njegove strane, bila je drugo ugodno iznenađenje za njega, jer je želio što manje sudjelovati u svemu tom. Čim je prošao početni gnjev, koji ga je potaknuo da je pokuša pronaći, on se, sasvim prirodno, vratio svojoj prijašnjoj lijenosti. Njegovo su pismo brzo poslali; jer, iako se sporo laćao posla, brzo ga je svršavao kad bi ga se prihvatio. Zamolio je šurjaka da mu iscrpnije javi koliko mu duguje, ali se previše ljutio na Lydiju da bi joj poslao bilo kakvu poruku. Ta se dobra vijest brzo pročula po kući, a razmjerno brzo i u okolici. Susjedi su je primili s filozofskom suzdržljivošću. Dakako, bilo bi pogodnije za ogovaranje da se Lydia vratila kući neudana ili da se, odabravši to kao jedini izlaz, odvojila od svijeta u nekoj dalekoj seljačkoj kući. No moglo se dosta naklapati i o njezinoj udaji; dobrohotne želje za njezinu sreću, koje su prije izražavale sve zlobne stare dame u Merytonu, nisu poslije te promjene gotovo nimalo izgubile svoju snagu, jer se smatralo da je s takvim mužem njezina zla kob neizbježna. Gospođa Bennet nije dva tjedna silazila iz svoje sobe, ali je ovog sretnog dana, prekomjerno oduševljena, opet zauzela svoje mjesto na začelju stola. Nikakav joj osjećaj stida nije prigušivao slavodobitnost. Udaja kćerke, ta njezina glavna želja još otkako je Jane navršila šesnaest godina, sada će se ostvariti, te su joj se misli i riječi vrtjele samo oko otmjenih svadbi, lijepih muselina, novih kočija i služinčadi. U mislima je pročešljala cijelu okolicu tražeći pogodan dom za kćer i, ne znajući niti vodeći računa kolik je njihov prihod, odbacila je mnoge kuće kao nedovoljno prostrane ili nedovoljno otmjene. – Haye Park bi bio pogodan – reče ona – ako bi se Gouldingovi htjeli iseliti ... ili velika kuća u Stokeu kad bi salon bio veći, no Ashworth je predaleko. Ne bih mogla podnijeti da ona bude petnaest kilometara od mene; a što se tiče Pulvisova doma, potkrovlje je užasno. Muž ju je pustio da govori dok je posluga bila nazočna. Međutim, kad je služinčad otišla, reče joj: – Ženo, prije nego što uzmeš neku od tih kuća ili sve njih za svog zeta i kćerku, da se razumijemo glede nečega. Jedna kuća u ovom kraju neće nikad biti njihovo stalno boravište. Neću poticati njihovu nepromišljenost tako što bih ih primio u Longbourn.


Nakon te je izjave nastala duga prepirka, ali je Bennet bio nepopustljiv. Iz toga se brzo razvila i druga prepirka, te je gospođa Bennet doznala, zapanjena i užasnuta, da njezin muž neće dati nijednu funtu za kupnju odjeće svojoj kćeri. Izjavio je da ona neće za tu prigodu dobiti od njega nijedan znak ljubavi. Gospođa Bennet nije to gotovo mogla shvatiti. Da se njegov bijes razvio u takvu nepojmljivu mržnju da uskraćuje svojoj kćeri pogodnost bez koje se njezino vjenčanje neće malone doimati pravim, to je za nju premašivalo granice mogućeg. Više je osjećala sramotu koju će nedstatak nove vjenčane haljine baciti na svadbu njezine kćerke nego stid zbog toga što je ona pobjegla i živjela s Wickhamom dva tjedna prije vjenčanja. Elizabeth se sada duboko kajala što je, u trenucima očaja, otkrila Darcyju njihova strahovanja u pogledu Lydije, jer je postojala mogućnost, budući da će se uskoro njezin bijeg lijepo završiti svadbom, da se loš početak svega toga sakrije pred svima onima koji nisu bili na licu mjesta. Nije se bojala da će on to dalje razglasiti. Malo je onih u koje bi se više pouzdala da će čuvati tajnu; no nije bilo nikoga čija bi je upućenost u slabosti njezine sestre više uznemirila, i to ne iz straha da će to naštetiti njoj osobno, jer se ionako činilo da između njih postoji nepremostiv jaz. Kad bi se Lydijin brak zaključio i u najčasnijim okolnostima, ne bi se moglo očekivati da će se Darcy oroditi s porodicom kojoj bi se sada, uz ostalo, moglo zamjeriti i to što se jedna od kćeri udaje za čovjeka kojeg on sasvim opravdano prezire. Ne bi je začudilo ako bi on ustuknuo od povezivanja s takvom porodicom. Ne bi bilo razumno očekivati da će njegova želja da osvoji njezinu naklonost, vrlo jasno izražena u Derbyshireu, preživjeti takav udarac. Osjećala se poniženom i ojađenom; kajala se, premda gotovo i nije znala zbog čega. Željela je da je on visoko cijeni sad kad se više nije mogla nadati da će joj to koristiti. Čeznula je čuti vijesti o njemu kad je bilo najmanje mogućnosti za to. Bila je uvjerena da bi mogla biti sretna s njim sad kad više nije bilo vjerojatno da će se ikada sresti. Kako bi on likovao, često je pomišljala, kad bi znao da bi ona ponudu, koju je oholo prezrela prije samo četiri mjeseca, sada radosno i zahvalno prihvatila! Nije sumnjala da je on jedan od najvelikodušnijih ljudi; no, budući da je smrtnik, svakako je sklon likovanju. Sad je počela uviđati da je on baš onakav čovjek kakav bi joj, zbog svog karaktera i sposobnosti, najviše odgovarao. Njegov um i narav, iako različiti od njezinih, slagali bi se sa svim njezinim željama. Taj bi brak bio koristan oboma; njezina prirodnost i živahnost razvedrile bi njegov duh i poboljšale njegovo ponašanje; a njegovo rasuđivanje, obaviještenost i poznavanje svijeta koristili bi njoj još više.


Međutim, sada se više ne može sklopiti taj sretni brak koji bi zadivljenom mnoštvu pokazao što je prava bračna sreća. Uskoro će se sklopiti u njezinoj obitelji sasvim drukčiji brak, koji će onemogućiti sklapanje te sretne bračne veze. Nije mogla ni zamisliti kako bi Wickham i Lydia mogli samostalno živjeti. No lako je mogla naslutiti da će nepostojana biti sreća bračnih drugova koji su se vjenčali samo zato što su im strasti jače od kreposti. Uskoro je gospodin Gardiner opet pisao svom zetu. Na Bennetovu je zahvalnost ukratko odgovorio i napomenuo da će uvijek rado pomoći svakom članu njegove obitelji, ali ga je i ozbiljno zamolio da mu to više nikad ne spominje. Glavni je cilj njegova pisma bio da ih obavijesti kako je Wickham odlučio napustiti dobrovoljačku vojsku. »Bila je uglavnom moja želja«, dodao je gospodin Gardiner, »da on to učini čim se sve utvrdi u svezi njegova vjenčanja. Mislim da ćeš se složiti sa mnom da je njegovo povlačenje iz tog korpusa nužno kako zbog njega tako i zbog moje nećakinje. Gospodin Wickham namjerava prijeći u redovnu vojsku; neki njegovi prijašnji prijatelji mogu, a i voljni su, pomoći mu u vojsci. Obećan mu je čin potporučnika u pukovniji koja sada logor uje na sjeveru. Zgodno je što je to vrlo daleko. On štošta obećava, i nadam se da će oboje biti pametniji u novoj okolini gdje će morati čuvati svoj ugled. Pisao sam pukovniku Forsteru kako bih ga izvijestio o našem sadašnjem sporazumu i zamolio ga da priopći raznim vjerovnicima gospodina Wickhama u Brightonu i okolici da će uskoro biti isplaćeni; tu isplatu ja jamčim. Molim Te, potrudi se, pa i Ti priopći isto njegovim vjerovnicima u Merjtonu, čiji Ti popis prilazem, sastavljen na osnovi njegove izjave. Otkrio nam je sve svoje dugove; nadam se da nas bar u tomu nije prevario. Haggerston ima naše upute i sve će biti gotovo za tjedan dana. Oni će tada otići u njegovu pukovniju ako ne budu pozvani da se najprije svrate u Longbourn; gospođa Gardiner mi veli da vas Lydia veoma želi vidjeti sve prije nego što napusti Jug. Ona je dobro i šalje pozdrave Tebi i majci. Tvoj itd. E. Gardiner«

Bennet i njegove kćerke zaključili su kao i gospodin Gardiner da je dobro što Wickham napušta svoju pukovniju i odlazi na sjever. Međutim, to se nije sviđalo gospođi Bennet. Za nju je bilo veliko razočaranje što Lydia odlazi živjeti na sjeveru


baš kad je očekivala da će najviše uživati u njezinu društvu i ponositi se njome, jer se još nije odrekla svoje zamisli da se njih dvoje nastane u Hertfordshireu; osim toga, smatrala je da je šteta što će se Lydia odvojiti od pukovnije u kojoj je upoznala sve časnike i ima mnogo ljubimaca. – Ona veoma voli gospođu Forster – reče gospođa Bennet – i teško će se rastati od nje. A ima i nekoliko mladića koji su joj vrlo dragi. Časnici u toj drugoj pukovniji možda neće biti tako simpatični. Lydijina molba da je obitelj primi prije nego što ode na sjever naišla je u početku na očevo odlučno odbijanje. Međutim, Jane i Elizabeth smatrale su da je važno za Lydijin ugled da je roditelji prime na dan vjenčanja, pa su ga molile tako ozbiljno, a ujedno tako razumno i blago, da ugosti nju i njezina muža u Longbournu, čim se vjenčaju, da je napokon prihvatio njihovo mišljenje i postupio u skladu s njihovom željom. A majka se obradovala što će moći pokazati svoju udanu kćer u susjedstvu prije nego što ona ode u izgnanstvo na sjever. Bennet je pisao šurjaku i pristao da oni dođu; odlučilo se da krenu za Longbourn odmah poslije vjenčanja. Međutim, Elizabeth je iznenadilo što se Wickham složio s tim planom; da je slušala samo svoje osjećaje, susret s njim bio bi posljednje što bi zaželjela.


Osvanuo je dan svadbe njihove sestre; Jane i Elizabeth l vjerojatno su se uzbudile zbog toga više nego ona osobno. Mladencima su poslali kola u susret i očekivalo se da se dovezu njima pred večer. Starije su se sestre osjećale nelagodno zbog njihova dolaska, pogotovo Jane, koja je pridavala Lydiji osjećaje koje bi ona imala kad bi bila prijestupnica i patila je zbog onog što je, prema njezinu mišljenju, proživljavala sestra. A onda su došli. Obitelj se okupila u salonu čekajući ih. Gospođi Bennet se ozari lice kad se kola približiše vratima; njezin se muž držao ozbiljno, a kćerke uplašeno, zabrinuto, nespokojno. U predvorju se začu Lydijin glas; otvoriše se širom vrata, i utrčala je u salon. Majka korakne naprijed, zagrli je i ushićeno joj zaželi dobrodošlicu; srdačno se smiješeći, pruži ruku Wickhamu, koji je ušao za svojom mladom, te im zaželi oboma sreću, i to tako veselo da je bilo očito kako ona u njihovu sreću nimalo ne sumnja. Doček na koji su naišli kod Benneta, kojem su se sada okrenuli, nije bio tako topao. Lice mu je postalo još strože i gotovo nije otvarao usta. Razljutila ga je bezbrižna samouvjerenost mladog para. Elizabeth osjeti gnušanje, a čak se i Jane zapanjila. Lydia je bila ista kao prije ... neobuzdana, drska, razuzdana, bučna i neustrašiva. Išla je od sestre do sestre, tražeći da joj čestitaju; kad su napokon svi sjeli, prešla je znatiželjno pogledom po sobi, opazila poneku malu promjenu u njoj i kroz smijeh rekla kako već odavno nije bila tu.


Ni Wickham se nije držao pokunjeno, ali je njegovo ponašanje bilo tako ugodno da bi ih ... da su njegovo vjenčanje i karakter bili onakvi kakvi su trebali biti ... njegovi osmijesi i prirodno ophođenje, dok je izražavao radost što su se srodili, oduševili sve. Elizabeth je začudilo njegovo takvo samopouzdanje; međutim, sjedila je šutke, čvrsto odlučivši da ubuduće neće više nikad postavljati granice drskosti drskih ljudi. Crvenjela je, a crvenjela je i Jane, ali obrazi onih koji su prouzročili njihovu zbunjenost nisu promijenili boju. Razgovor nije ni za tren zapeo. Mlada i njezina majka kao da su se žurile kazati što više. Wickham je sjedio blizu Elizabeth i, raspitujući se o svojim znancima u susjedstvu, pokazivao je dobroćudnu smirenost, kakvom mu ona nije mogla uzvratiti u svojim odgovorima. Lydia i Wickham držali su se tako kao da im je prošlost ispunjena samo najsretnijim uspomenama. Spominjali su prošla zbivanja bez ikakve nelagode; a Lydia je namjerno navodila razgovor na teme koje njezine sestre ne bi ni uvijeno spomenule ni za što na svijetu. – Pomislite samo, već su tri tjedna otkako sam otišla – reče ona – a meni se čini kao da su prošla tek dva tjedna; štošta se dogodilo za to vrijeme. Bože mili! Kad sam otišla, nisam vjerovala da ću se udati prije povratka kući; doduše, pomišljala sam da bi bilo vrlo veselo ako bi se to dogodilo. Njezin otac podigne oči, Jane je bila potištena, Elizabeth značajno pogleda Lydiju; međutim, ona nikad nije čula ni vidjela ništa što nije htjela opaziti, te je i sada veselo nastavila: – Oh, mama, znaju li u ovom kraju da sam se vjenčala danas? Bojala sam se da možda ne znaju. Sustigli smo Williama Gouldinga u njegovim čezama; htjela sam da on to dozna, pa sam spustila bočni prozor s njegove strane, skinula rukavicu i stavila ruku na prozorski okvir kako bi vidio prsten, zatim sam mu kimnula glavom i veselo se nasmiješila. Elizabeth to više nije mogla podnijeti. Ustala je i istrčala iz sobe, te se vratila tek kad ih je čula kako odlaze kroz predsoblje u blagovaonicu. Pridružila im se u trenutku kad je Lydia prišla majci s desne strane i rekla Jane: – Ah, Jane, sada meni pripada tvoje mjesto, a ti moraš sjesti niže, jer ja sam sada udana žena. Nije se moglo očekivati da će Lydia s vremenom osjetiti nelagodu koju zasad nije uopće pokazivala. Njezina bezbrižnost i dobro raspoloženje sve su više rasli. Željela je što prije vidjeti gospođu Philips, Lucasove i sve druge susjede te čuti kako je svi zovu »gospođo Wickham«; u međuvremenu se otišla, poslije objeda, pohvaliti da je udana i pokazati prsten gospođi Hill i dvjema sobaricama. – O, da, mama – reče ona kad se svi vratiše u salon – što misliš o mome mužu? Zar nije divan? Uvjerena sam da mi sve sestre zavide. Nadam se da će one biti bar upola toliko sretne kao ja. Moraju sve ići u Brighton. Ondje se najlakše mogu pronaći muževi. Kakva je šteta, mama, što nismo svi otišli tamo!


– Tako je; da je bilo po mojoj volji, svi bismo tamo otišli. Ali, draga Lydia, nimalo mi se ne sviđa što odlaziš tako daleko. Mora li baš biti tako? – Oh, Bože! Da, mora, ali nije važno. Meni će se to veoma svidjeti. Ti, tata i sestre morate nam doći u goste. Bit ćemo u Newcastleu cijelu zimu; vjerujem da će ondje biti balova, te ću se pobrinuti da im svima pronađem dobre partnere. – Voljela bih to više nego išta – reče majka. – A onda, kad pođete kući, ostavite jednu ili dvije od mojih sestara, pa ću im naći muževe prije nego što prođe zima. – Hvala ti na ponudi – reče Elizabeth – no meni se ne sviđa tvoj način pronalaženja muževa. Mladenci nisu mogli ostati kod njih duže od deset dana. Wickham je prije odlaska iz Londona dobio naredbu da se javi u pukovniju u roku od dva tjedna. Samo je gospođa Bennet žalila što će njihov posjet biti tako kratak, te je nastojala iskoristiti to vrijeme što bolje, posjećujući s Lydijom susjede i priređujući vrlo često kućne zabave. Te su zabave bile dobrodošle svim članovima obitelji; ne biti samo u obiteljskom krugu bilo je čak poželjnije ozbiljnima nego lakomislenima. Wickhamova je ljubav prema Lydiji bila onakva kao što je Elizabeth i očekivala: manja od Lydijine prema njemu. Gotovo joj nije ni bilo potrebno to zapažanje da bi zaključila kako je do njihova bijega dovela snaga njezine ljubavi, a ne njegove. Svakako bi se bila čudila zašto je on, iako je ne voli baš osobito, odlučio pobjeći s njom da nije čvrsto vjerovala kako je njegov bijeg bio prijeko potreban zbog dugova u koje je upao; a u takvim okolnostima nije mogao odoljeti prilici da ima suputnicu. Lydia ga je veoma voljela. Neprestano je govorila o njemu kao o svom milom Wickhamu; nitko mu nije bio ravan. Sve je radio bolje nego itko na svijetu; i bila je uvjerena da će on prvog rujna ustrijeliti više ptica nego itko u zemlji. Jednog jutra, dok je sjedila s objema najstarijim sestrama, ona reče Elizabeth: – Lizzy, mislim da tebi nisam pričala o svojoj svadbi. Nisi bila nazočna dok sam mami i ostalima pripovijedala sve o tom. Zar te ne zanima kako se obavilo vjenčanje? – Ne, ne zanima me – odgovori Elizabeth. – što manje se govori o toj temi, to bolje. – O! Čudna si! Ipak, moram ti reći kako se to zbilo. Vjenčali smo se, znaš, u crkvi sv. Klementa, jer je Wickhamov stan bio u toj župi. Odlučilo se da svi budemo ondje u jedanaest sati. Ujak, ujna i ja trebali smo otići zajedno, a ostali će nas dočekati u crkvi. I osvanuo je ponedjeljak, a ja sam bila sva usplahirena. Bojala sam se, znaš, da se ne dogodi nešto zbog čega će se odgoditi vjenčanje, a to bi me potpuno izludilo. Ujna me, cijelo vrijeme dok sam se oblačila, poučavala i govorila


tako kao da drži propovijed. No čula sam, u najboljem slučaju, svaku desetu riječ, jer sam, kao što možeš pretpostaviti, razmišljala o svom milom Wickhamu. Veoma me zanimalo hoće li se vjenčati u svom modrom kaputu. Doručkovali smo u deset, kao i obično. Mislila sam da se doručak nikad neće završiti, jer ujak i ujna su, znaš, bili vrlo neugodni cijelo vrijeme dok sam boravila kod njih. Ako mi hoćeš vjerovati, nisam nijednom prešla kućni prag iako sam ondje provela dva tjedna. Nisu primali goste, nisu imali nikakve planove, nikakve razonode. London je u to doba prilično mrtav, ali je, ipak, radilo Malo kazalište. Dakle, upravo kad je kočija stigla pred vrata, ujak je pozvan poslom onom odvratnom čovjeku, gospodinu Stoneu. A kad se njih dvojica sastanu, onda nema kraja. Uplašila sam se toliko da nisam znala što da radim, jer me ujak trebao dovesti pred oltar, a ako bismo zakasnili više od jednog sata, ne bismo se mogli vjenčati tog dana. No, na sreću, vratio se za deset minuta, pa smo svi krenuli. Poslije sam se, međutim, sjetila da se vjenčanje, ako ujak i ne bi mogao doći, ne bi moralo odgoditi, jer me umjesto njega mogao dovesti pred oltar gospodin Darcy. – Gospodin Darcy! – ponovi začuđeno Elizabeth. – O, da. Trebao je, znaš, doći s Wickhamom. Ali, Bože moj! Sasvim sam zaboravila! Nisam smjela kazati nijednu riječ o tom. Obećala sam im to vrlo svečano! što će reći Wickham? To je trebalo čuvati kao najveću tajnu. – Ako je to trebala biti tajna – umiješa se Jane – onda nemoj više ništa reći o tom. Možeš se pouzdati u mene da neću dalje istraživati. – Da, naravno! – prozbori Elizabeth, premda je gorjela od znatiželje. – Nećemo ti postavljati nikakva pitanja. – Hvala vam – odvrati Lydia – jer, ako biste me pitale, ja bih vam, zacijelo, sve ispričala, a onda bi se Wickham jako razljutio. Nakon takva poticaja da joj postavi pitanje, Elizabeth istrči iz sobe kako bi se suzdržala i ne bi je ništa pitala. No nije mogla živjeti u neznanju o tom niti se, barem, mogla odreći pokušaja da potraži potpunije obavijesti. Gospodin Darcy je bio na vjenčanju njezine sestre. Bio je na svadbi na koju nije imao nikakva razloga otići, i to s ljudima s kojima nema nikakva posla. Kroz glavu su joj brzo prolazila svakakva nagađanja što bi to trebalo značiti, ali se nije zadovoljila njima. Ona koja su joj najviše godila, jer su prikazivala njegov postupak u najljepšem svjetlu, činila su se najnevjerojatnijima. Nije mogla izdržati takvu neizvjesnost; brzo je uzela list papira i napisala kratko pismo ujni, u kojem je zatražila objašnjenje onog što je spomenula Lydia, ako se time ne bi otkrila neka tajna koja se mora čuvati. »Lako ćeš razumjeti«, dodala je Elizabeth, »moju želju da doznam zašto je


čovjek, koji nam nije nikakav rod i koji je, tako reći, nepoznat našoj porodici, bio s vama u takvim trenucima. Molim Te, odmah mi piši i objasni sve, ako to, iz nekih razloga, ne mora ostati tajnom. Lydia smatra da se to mora zadržati u tajnosti; ako je tako, onda se moram pomiriti sa svojim neznanjem.«

No neću se pomiriti s tim – doda ona u sebi i završi pismo: »Draga moja ujna, ako mi to ne kažeš na pošten način, morat ću se poslužiti lukavstvom da to doznam.« Jane nije tankoćutno poimanje časti dopustilo da govori nasamo s Elizabeth o onom što je spomenula Lydia, a Elizabeth je to bilo drago, jer se nije htjela nikomu povjeriti dok ne vidi hoće li na svoja pitanja ujni dobiti povoljan odgovor.


Elizabeth se razveselila kad joj je na pismo stigao odgovor u najkraćem mogućem vremenu. Čim ga je primila, odjurila je u šumarak, znajući da ondje postoji najmanja mogućnost da je netko omete, te je, sjednuvši na jednu od klupa, očekivala sretne trenutke, jer je već prema dužini pisma zaključila da joj ujna nije odbila otkriti tajnu.

»6. rujna Ulica Gracechurch, Draga moja nećakinjo! Upravo primih Tvoje pismo, i posvetit ću cijelo ovo jutro odgovoru na nj, jer predviđam da kratkim pismom ne bih mogla obuhvatiti sve što Ti hoću kazati. No moram priznati da me Tvoja molba iznenadila; nisam to očekivala od Tebe. Ne, nemoj misliti da se ljutim; hoću Ti samo kazati da nisam mislila da će Tebi biti potrebno da mi postavljaš takva pitanja. Nadam se da me shvaćaš; a ako ne razumiješ, onda mi oprosti zbog drskosti. Tvoj je ujak iznenađen koliko i ja; postupio je onako samo zato što je mislio da si i Ti zainteresirana stranka. Međutim, ako doista nisi upletena i ne znaš ništa o tom, onda moram biti što jasnija.


Upravo onog dana kad sam se vratila kući iz Longbourna, Tvoj je ujak imao vrlo neočekivanog gosta. Došao je gospodin Darcy i razgovarao s njim nasamo nekoliko sati. To se sve svršilo prije nego što sam stigla; stoga moja znatiželja nije bila na takvim mukama kao stoje, čini se, bila Tvoja. Došao je kazati mome mužu da je otkrio gdje su Tvoja sestra i gospodin Wickham, te da ih je vidio i razgovarao s njima ... s Wickhamom nekoliko puta, a s Lydijom jedanput. Ako sam dobro shvatila, otišao je iz Derbyshirea samo dan poslije nas i došao je u London kako bi ih potražio. Izjavio je da to čini zato što se smatra krivim što nije Wickhamovo nevaljalstvo dovoljno objelodanio, jer se onda nijedna karakterna djevojka ne bi zaljubila u njega niti bi mu se povjerila. Velikodušno je to pripisao svom zabludjelom ponosu i priznao je kako je prije smatrao da je ispod njegova dostojanstva da svoje postupke iznosi u javnost. Vjerovao je da njegov karakter govori dovoljno sam za sebe. Stoga sada smatra svojom dužnošću da pokuša popraviti zlo koje je nastalo njegovom krivnjom. Ako je za taj svoj potez imao neku drugu pobudu, ona ga, uvjerena sam, ne bi nimalo osramotila. Proveo je nekoliko dana u Londonu prije nego što ih je uspio pronaći. No znao je nešto po čemu je mogao ući u trag, a mi to nismo znali, pa je zato došao u London odmah za nama. Jedna dama, gospođa Younge, bila je prije stanovitog vremena odgojiteljica gospođice Darcy, ali je otpuštena jer je nešto skrivila; nije nam rekao što je učinila. Ona je potom zakupila veliku kuću u Edwardovoj ulici i otada se uzdržava iznajmljivanjem stanova. Znao je da se ta gospođa Younge dobro poznaje s Wickhamom,pa se, čim je doputovao u London, otišao k njoj raspitati o njemu. Međutim, tek za dva-tri dana uspio je doznati od nje ono što ga je zanimalo. Vjerojatno je odala gdje je Wickham tek kad ju je gospodin Darcy podmitio. Wickham ju je posjetio čim su on i Lydia stigli u London i, da ih je mogla primiti u svoju kuću, oni bi se ondje i nastanili. Gospodin Darcy je na posljetku dobio od nje njihovu adresu. Bili su u ... ulici. Vidio je Wickhama, zatim je zahtijevao da se vidi s Lydijom. Rekao nam je da ju je namjeravao nagovoriti da napusti svoj tadašnji sramotni položaj i da se vrati svojim rođacima čim je oni pristanu prihvatiti, te joj je kanio ponuditi svoju pomoć u tom smislu. Međutim, ustanovio je da je Lydia čvrsto odlučila ostati gdje je. Nije hajala za rodbinu; njegova joj pomoć nije trebala; nije htjela ni čuti da napusti Wickhama; bila je uvjerena da će se oni vjenčati prije ili poslije, a kad će se to dogoditi ... nije bilo osobito važno. Budući da je tako mislila, zaključio je kako mu ne ostaje ništa drugo nego da osigura i ubrza vjenčanje koje, kao što je bez teškoća


doznao od Wickhamajoš u prvom razgovoru s njim, nije ni bilo Wickhamu na pameti. Wickham mu je priznao kako je morao napustiti pukovniju zbog nekih kockarskih dugova koje je trebalo hitno isplatiti; bez ustručavanja je pripisao sve loše posljedice Lydijina bijega samo njezinoj ludosti. Namjeravao je odmah napustiti službu u pukovniji, a što se tiče svoje budućnosti, nije mogao kazati ništa određeno. Morao je otići nekamo, ali nije znao kamo, i jasno mu je bilo da neće imati od čega živjeti. Gospodin Darcy ga je zapitao zašto se nije odmah vjenčao s Tvojom sestrom. Premda gospodin Bennet nije bogat, ipak bi mu mogao pomoći, pa bi mu se položaj poboljšao tom ženidbom. Međutim, iz odgovora na to pitanje doznao je da se Wickham još nada kako će se obogatiti ženidbom u nekoj drugoj grofoviji. Ipak, u takvim okolnostima, nije bilo baš vjerojatno da bi on odlučno odbio ponudu da mu se odmah dade novčana pomoć. Sastali su se nekoliko puta, jer je trebalo štošta utanačiti. Wickham je, naravno, tražio više nego što je mogao dobiti, no naposljetku se njegov zahtjev sveo na razumnu mjeru. Kad su sve utvrdili između sebe, gospodin Darcy je odlučio upoznati tvog ujaka s tim, te je prvi put došao u Ulicu Gracechurch uoči mog povratka kući. No tada nije mogao vidjeti mog muža; raspitavši se, doznao je da je Tvoj otac još kod nas, ali da odlazi iz Londona sutra ujutro. Gospodin Darcy je zaključio kako bi bilo zgodnije da se posavjetuje s Tvojim ujakom nego s Tvojim ocem, pa je odgodio susret s njim do odlaska Tvog oca. Nije rekao sluzi svoje ime, i do idućeg se dana znalo samo da je neki gospodin došao zbog nekog posla. U subotu je gospodin Darcy došao ponovno. Tvoj otac je otputovao, a ujak je bio kod kuće i, kao što sam već spomenula, vrlo dugo su razgovarali. U nedjelju su se opet sastali; tada sam ga i ja vidjela. Sve je utvrđeno tek u ponedjeljak, i odmah je poslano hitno pismo u Longbourn. No naš je posjetitelj bio vrlo uporan. Mislim, Lizzy, da mu je upornost uistinu mana. Pripisivali su mu se razni nedostaci u raznim trenucima, ali ovo mu je istinska mana. Sve je sam učinio, ništa nije prepustio nikomu drugom; iako sam uvjerena da bi Tvoj ujak (ne kažem ovo da bi mi se zahvaljivalo, i zato nemoj ništa govoriti o tom) vrlo rado sredio sve to. Njih su se dvojica borili dugo oko toga, iako momak i djevojka kojih se to ticalo nisu to zaslužili. Napokon je Tvoj ujak bio prisiljen popustiti i, umjesto da mu se dopusti da bude koristan nećakinji, morao se pomiriti s tim da mu sepripiše tuda zasluga. Doista mislim da mu je Tvoje jutrošnje pismo priuštilo veliko zadovoljstvo, jer ono traži objašnjenje koje će ga lišiti tuđeg


perja i odati hvalu onomu koji ju je zaslužio. Međutim, Lizzy, ovo ne smije nitko znati osim Tebe i možda Jane. Mislim da sam Ti sada objasnila što je učinjeno za taj mladi par. Njegovi će dugovi biti isplaćeni, a oni iznose mnogo više od tisuću funti, još jedna tisuća funti dodat će se njezinoj tisući i kupit će se njegova služba u vojsci. Razlog zbog kojeg je sve to učinio gospodin Darcy već sam spomenula. Zbog njega, njegove suzdržijivosti i nedovoljne promišljenosti, Wickhamov je karakter pogrešno shvaćen, pa je nezasluženo naišao na susretljivost i poštovanje. Možda ima i istine u tom; doduše, sumnjam da bi Darcyjeva ili bilo čija suzdržljivost mogla biti kriva za ono što se dogodilo. Međutim, usprkos svim tim lijepim riječima, draga moja Lizzy, možeš biti čvrsto uvjerena da mu Tvoj ujak ne bi nikad popustio da nismo vjerovali kako gospodin Darcy ima ijedan drugi razlog za svoj stav. Kad se odlučilo o svemu, on se opet vratio k svojima u Pemberley; no dogovorili su se da će se vratiti u London za svadbu i da će se tada konačno srediti sva novčana pitanja. Mislim da sam Ti sada sve rekla. Ovaj će Te izvještaj, sudeći prema Tvom pismu, veoma iznenaditi, ali se nadam da Ti neće izazvati nikakvo nezadovoljstvo. Lydia je došla k nama, a Wickhamu smo dopustili da dolazi u našu kuću kad god hoće. On je bio onakav kakvog sam ga viđala u Hertfordshireu; međutim, ne bih Ti rekla kako smo malo bili zadovoljni Lydijinim ponašanjem, dok je boravila kod nas, da nisam zaključila, prema Janeinu pismu od prošle srijede, da se ona i kod vas vlada isto kao ovdje, pa Ti stoga ono što Ti sada velim neće zadati novu bol. Govorila sam joj vrlo često i vrlo ozbiljno; isticala samjoj pogrešnost onog što je učinila i svu nesreću koju je nanijela obitelji. No, ako je i čula poneku moju riječ, to je bila puka slučajnost, jer nije ni hujala, ni slušala što joj govorim. Katkad bih se veoma razljutila, ali bih se tada sjetila svoje drage Elizabeth i Jane, pa sam, njih radi, bila strpljiva prema njoj. Gospodin Darcy se vratio na vrijeme i, kao što Te Lydia obavijestila, pribivao je vjenčanju. Sutradan je ručao kod nas i namjeravao je otići iz Londona u srijedu ili četvrtak. Hoćeš U se jako naljutiti na mene, draga moja Lizzy, ako iskoristim ovu priliku da Ti kažem (što se prije nisam usudila) da mi se on veoma sviđa? Njegovo je ponašanje prema nama bilo, u svakom pogledu, isto onako ljubazno kao i dok smo bili u Derbyshireu. Vrlo je pametan, i sviđaju mi se njegova mišljenja; nedostaje mu samo malo više veselosti, ali će ga tomu, ako se pametno oženi, naučiti žena. Imam dojam da je vrlo lukav; gotovo nije ni spomenuo Tvoje ime. No


lukavost je, čini mi se, u modi. Molim Te, oprosti mi ako sam bila odveć smjela; ili me, barem, nemoj kazniti isključenjem iz Pemberleyja. Neću biti zadovoljna dok ne obiđem cijeli perivoj. Najpogodnije bi prometalo bila laka kočija s dva lijepa konjića.’ No moram završiti pismo. Već pola sata zovu me djeca. Voli Te Tvoja ujna M. Gardiner«

Sadržaj tog pisma izazvao je u Elizabeth takvo uzbuđenje da se teško moglo odrediti prevladava li u njemu zadovoljstvo ili bol. Pokazalo se da je istina znatno premašila sve njezine neizvjesnošću izazvane maglovite i kolebljive slutnje o tom što je Darcy učinio da bi se sklopio Lydijin brak ... slutnje koje ona nije poticala jer su navješćivale preveliku dobrotu da bi bila vjerojatna ... slutnje čijeg se ostvarenja plašila, jer je mučno biti dužnik. On je namjerno otišao za njima u London i preuzeo na sebe sav trud i sve neugodnosti, neizbježne u takvoj potrazi u kojoj je morao moliti ženu koja mu se gadi i koju prezire, te u kojoj je bio prisiljen poniziti se i često viđati, uvjeravati, nagovarati i podmićivati čovjeka kojeg uvijek nastoji izbjeći i čije mu je i puko ime, kad god bi ga morao izustiti, bilo kazna. Učinio je sve to za djevojku koju ne može ni voljeti, ni oženiti. Srce joj je šaputalo da je on to učinio zbog nje. Međutim, tu su nadu brzo potisnule druge misli; čak i njezina taština nije mogla povjerovati da je iz ljubavi prema njoj, prema ženi koja ga je odbila, uspio svladati svoju opravdanu odbojnost prema orođenju s Wickhamom. Wickhamov pašanac! Zacijelo mu se sav ponos pobunio protiv takva srodstva. Doista je mnogo učinio. Stidjela se pri pomisli koliko je učinio. No spomenuo je razlog za svoje posredovanje, koji je sasvim uvjerljiv. Nije bezrazložno što je osjetio da je pogriješio; imao je i sklonost i mogućnost da bude darežljiv; iako nije sebe smatrala njegovom glavnom pobudom, bila je sklona zaključiti da je njegova preostala naklonost prema njoj pridonijela odluci da sredi ono o čemu joj uvelike ovisi duševni mir. Bilo je bolno, vrlo bolno što su dužnici čovjeku kojem se ne mogu ničime odužiti. Za spas Lydije i njezina ugleda mogli su zahvaliti samo njemu. Duboko se kajala zbog neprijateljstva koje je nekoć osjećala prema njemu i zbog svake neljubazne riječi koju mu je izrekla. što se tiče nje osobno, osjećala se poniženom; no ponosila se njime. Ponosila se što je on iz sažaljenja uspio pobijediti sebe da bi spasio čast drugome. Pročitala je nekoliko puta pohvalu koju mu je izrekla ujna. Ta pohvala nije bila dovoljna, ali joj je bila mila. Čak je osjetila stanovito zadovoljstvo, premda pomiješano s tugom, što ujna i ujak uporno vjeruju kako između nje i gospodina Darcyja postoje ljubav i povjerenje.


Trgnuvši se iz razmišljanja, brzo ustane s klupe kad je začula da dolazi netko, no prije nego što je mogla skrenuti na drugu stazu, sustigne je Wickham. – Bojim se da sam prekinuo vašu osamljenu šetnju, draga moja svastike, nije li tako? – reče on, pridruživši joj se. – Doista je tako – odgovori ona i osmjehne se. – No to ne znači da je taj prekid neugodan. – Uistinu bi mi bilo žao ako bi vam to bilo neugodno. Mi smo uvijek bili dobri prijatelji; a sad srno i više od toga, sad smo rodbina. – Tako je. Hoće li još tkogod u šetnju? – Ne znam. Gospođa Bennet i Lydia odvest će se kolima u Meryton. Dakle, draga moja svastiko, doznao sam od ujaka i ujne da ste bili u Pemberleyju. Ona odgovori potvrdno. – Gotovo vam zavidim na tom zadovoljstvu; no ipak mislim da bi me taj posjet, možda, previše ganuo, inače bih se mogao svratiti tamo na putu za Newcastle. Vjerojatno ste vidjeli staru kućepaziteljicu? Jadna gospođa Reynolds, uvijek me veoma voljela. Ali, naravno, ona vam nije ni spomenula moje ime. – Spomenula ga je. – I što je rekla? – Da ste stupili u vojsku i da se boji da niste postali dobar čovjek. Na takvoj se udaljenosti, znate, stanje često prikazuje pogrešno. – Dabome – potvrdi on, grizući usnice. Elizabeth se nadala da ga je ušutkala, ali on uskoro reče: – Iznenadio sam se kad sam vidio Darcyja u Londonu prošlog mjeseca. Prošli smo jedan mimo drugog nekoliko puta. Što li on radi ondje? – Možda se priprema za vjenčanje s gospođicom de Bourgh – odgovori Elizabeth. – Samo ga je nešto posebno moglo dovesti u London u ovo doba godine. – Svakako. Jeste li ga viđali dok ste bili u Lambtonu? Ako se ne varam, Gardinerovi su mi rekli da jeste. – Da, on nas je predstavio svojoj sestri. – Sviđa li vam se ona? – Veoma. – Čuo sam da se neobično popravila tijekom posljednjih dviju-triju godina. Kad sam je prošli put vidio, nije se baš mnogo moglo očekivati od nje. Drago mi je što vam se svidjela. Nadam se da će ubuduće biti dobra. – Vjerujem da hoće; prebrodila je najteže godine. – Jeste li prošli kroz selo Kympton? – Ne sjećam se toga. – Spominjem ga zato što je to župa koju sam trebao dobiti. Divno mjesto!


Krasan župni dvor! To bi mi odgovaralo u svakom pogledu. – Bi li vam se sviđalo držati propovijedi? – I te kako. Smatrao bih to svojom dužnošću, i brzo bih se uvježbao tako da mi to ne bi bio nikakav napor. No ne smijem se uzrujavati, iako bi to mjesto bilo divno za mene. Miran, povučen život ondje slagao bi se sa svim mojim predodžbama o sreći! Ali, eto, to se nije dogodilo. Je li vam to Darcy ikad spomenuo dok ste bili u Kentu? – Saznala sam iz isto tako pouzdanog izvora da vam je to mjesto bilo namijenjeno samo uvjetno, a i to je ovisilo o volji sadašnjeg pokrovitelja. – Čuli ste, dakle! Ima istine u tom. Možda se sjedate da sam vam pričao o tom još na početku našeg poznanstva. – Osim toga, čula sam da vam u jednom razdoblju nije sastavljanje propovijedi bilo tako ugodno kao što vam se sada čini ... da ste, štoviše, izjavili kako ste odlučili da ne budete svećenik i da se, na osnovi toga, pronašlo srednje rješenje. – Čuli ste i to! Ima istine i u tom. Sjećate se što sam vam pričao o tomu kad smo prvi put razgovarali. Sad su bili već blizu kućnih vrata, jer je hodala brzo kako bi ga se oslobodila, ali ga zbog sestre nije htjela razljutiti, pa mu je, dobroćudno se osmjehnuvši, odgovorila: – Gospodine Wickhame, mi smo, znate, svak i svastika. Ne smijemo se svađati oko prošlosti. Ubuduće ćemo, nadam se, biti istog mišljenja. Pruži mu ruku, koju on poljubi s nježnom galantnošću, premda nije znao kamo da gleda; zatim su ušli u kuću.


Na Wickhama je taj razgovor djelovao tako da više nije stvarao nikakve neugodnosti sebi ni svojoj dragoj svastici Elizabeth ponovnim spominjanjem te teme; a njoj je bilo milo kad je uočila da je dovoljno rekla kako bi ga ušutkala. Uskoro je stigao dan njegova i Lydijina odlaska, te se gospođa Bennet morala pomiriti s rastankom za koji je bilo vjerojatno da će potrajati najmanje godinu dana, jer joj muž nije pristao na njezinu zamisao da svi odu u Newcastle. – Oh, mila moja Lydia – uzvikne gospođa Bennet – kad ćemo se opet vidjeti? – O, Bože! Ne znam. Možda tek za dvije ili tri godine. – Piši mi često, draga moja. – Kad god budem mogla. Ali ti dobro znaš da udane žene nikad nemaju mnogo vremena za pisanje. Sestre mogu pisati meni. One neće imati nikakva drugog posla. Wickham se opraštao mnogo osjećajnije nego njegova žena. Smiješio se, izgledao je zgodno i kazao je mnogo lijepih riječi. – Krasna li čovjeka! – prozbori Bennet čim njih dvoje iziđoše iz kuće. – Budalasto se smijulji, izvještačeno govori i ulaguje nam se svima. Veoma se ponosim njime. Ni Sir William Lucas nema takva zeta. Zbog kćerina odlaska gospođa Bennet je bila vrlo tužna nekoliko dana. – Često mislim – reče ona – da nema ništa gore od rastanka s onima koje volimo. Čovjek se osjeća izgubljenim zbog njih. – Pa, to je, eto, posljedica toga što si udala kćer – odgovori Elizabeth. – Zato


budi zadovoljna što su ostale četiri neudane. – Nije riječ o tom. Lydia me nije ostavila zato što se udala, nego zato što je muževa pukovnija, slučajno, vrlo daleko. Da je pukovnija bliže, ne bi ona otišla tako brzo. Međutim, potištenost koja ju je obuzela zbog tog događaja uskoro je nestala; vijest koja je tada počela kružiti probudila je u njoj uzbudljivu nadu. Kućepaziteljica u Netherfieldu dobila je upute da pripremi sve potrebno, jer njezin gospodar dolazi za dan-dva u lov na nekoliko tjedana. Gospođa Bennet se sva usplahirila. Pogledavala je Jane, čas se smiješeći, čas tresući glavom. – Gle, gle, dolazi gospodin Bingley, sestro (gospođa Philips joj je prva donijela tu vijest). Baš dobro. Doduše, meni je svejedno. On za nas nije ništa, znaš, i ja ga doista ne želim više nikada vidjeti. No nije mi žao što dolazi u Netherfield ako mu se tako prohtjelo. Tko zna što se može dogoditi? Ali to nema nikakvu važnost za nas. Znaš, sestro, odavno smo se dogovorile da nećemo progovoriti ni riječ o tom. A je li bar sigurno da on dolazi? – Možeš biti sasvim uvjerena u to – odgovori gospođa Philips – jer je gospođa Nichols bila sinoć u Merytonu; vidjela sam je kad je prolazila, pa sam namjerno izišla da doznam istinu o tom; ona mi je rekla da je sve živa istina. Doći će najkasnije u četvrtak, a vrlo vjerojatno već u srijedu. Išla je u mesnicu, rekla mi je, kako bi naručila meso za srijedu i kupila je tri para kljukanih patki. Slušajući o njegovu dolasku, Jane protiv volje pocrveni. Već mjesecima nije spominjala njegovo ime Elizabeth, no sada je, čim su ostale nasamo, kazala: – Zapazila sam da si me pogledala kad nam je tetka rekla onu vijest; znam da sam se doimala zbunjeno; no nemoj misliti da se to dogodilo zbog nekakve ludosti. Zbunila sam se za trenutak samo zato što sam znala da će me svi promatrati. Uvjeravam te da me ta vijest niti veseli, niti boli. Radujem se samo zbog jednoga: dolazi sam, pa ćemo ga rjeđe viđati. Ne strahujem za svoje srce, nego se bojim ogovaranja. Elizabeth nije znala kako da to shvati. Da ga nije vidjela u Derbyshireu, vjerojatno bi pomislila da on uistinu dolazi, kao što se govori, radi lova. Međutim, još je smatrala mogućim da on voli Jane, te jedino nije bila nacistu dolazi li on s prijateljevim dopuštenjem ili je dovoljno hrabar da dođe i bez njega. »Ipak nije pošteno«, mislila je katkad, »što taj mladić ne može doći u kuću koju je zakonito zakupio da ne izazove svakakva nagađanja! Ostavit ću ga na miru.« Unatoč Janeinoj izjavi, u koju je i osobno vjerovala, Elizabeth je opazila da pomisao na Bingleyjev dolazak utječe na sestrino raspoloženje. Bila je uznemirenija i usplahirenija nego inače.


Tema o kojoj su njihovi roditelji vrlo žustro raspravljali prije dvanaestak mjeseci našla se opet na dnevnom redu. – Dragi moj, čim gospodin Bingley doputuje – reče gospođa Bennet – ti ćeš ga, naravno, posjetiti. – Ne, ne. Natjerala si me da ga posjetim lani i obećala si mi, ako se svratim k njemu, da će se on oženiti jednom od naših kćeri. Ali ništa nije bilo od toga, pa neću da opet praviš budalu od mene. Žena mu je uporno dokazivala kako je prijeko potrebno da mu sva gospoda iz susjedstva iskažu tu pažnju čim se vrati u Netherfield. – Ja prezirem taj običaj – reče on. – Ako mu je stalo do našeg društva, neka ga potraži. Zna gdje smo. Neću tratiti vrijeme trčkarajući za susjedima kad god se vrate kući. – Ja znam samo da će biti vrlo neuljudno ako ga ne posjetiš. Međutim, to me neće spriječiti da ga pozovem k nama na večeru. Morat ćemo uskoro pozvati gospođu Long i Gouldingove. S njima će nas biti trinaestero, pa će za stolom biti baš mjesta i za njega. Utješivši se tom odlukom, lakše je podnosila muževu neuglađenost, premda ju je mučila pomisao da će, zbog njegova stava, možda svi susjedi vidjeti gospodina Bingleyja prije njih. Kad se dan Bingleyjeva dolaska približio, Jane reče Elizabeth: – Nekako mi je već žao što uopće dolazi. Ne bi mi to bilo ništa samo po sebi; mogla bih ga sresti potpuno ravnodušno; no već jedva slušam kako se stalno govori o tomu. Majka je dobronamjerna; ali ona ne zna ... nitko ne može znati ... koliko patim zbog onog što ona govori. Bit ću sretna kad on opet ode iz Netherfielda. – Rado bih ti kazala nešto utješno – odvrati Elizabeth – ali to nije u mojoj moći. Nije ti lako; ali lišena sam uobičajenog zadovoljstva da preporučujem strpljivost patnici, jer ti si ionako uvijek strpljiva. Gospodin Bingley je doputovao kući. Gospođa Bennet je uspjela preko posluge prva doznati o tomu, no tako je samo produžila vrijeme svoje uzbuđene zabrinutosti. Brojila je dane koji moraju proći prije nego što mu bude mogla poslati poziv, a nije se nadala da će ga vidjeti prije toga. Međutim, trećeg jutra nakon njegova povratka u Hertfordshire ugledala ga je kroz prozor kako kroz dvorište jaše prema kući. Brzo je pozvala kćerke da sudjeluju u njezinoj radosti. Jane odlučno ostane za stolom, ali Elizabeth, kako bi zadovoljila majku, priđe prozoru, pogleda van i spazi kraj njega gospodina Darcyja, te ponovno sjedne pokraj Jane. – Neki gospodin je s njim, mama – prozbori Kitty. – Tko bi to mogao biti?


– Vjerojatno neki znanac, draga moja; doista ne znam tko je. – Oh! – uzvikne Kitty. – Sliči čovjeku koji je i prije bio uvijek s njim. Gospodin ... kako se ono zvaše? Onaj visoki, ponosni čovjek. – Zaboga! Gospodin Darcy! Uistinu je to on. Dobro, svaki prijatelj gospodina Bingleyja bit će uvijek dobrodošao ovdje; ali inače, moram reći, mrsko mi ga je i pogledati. Jane uperi oči u Elizabeth iznenađeno i zabrinuto. Znala je vrlo malo o njihovu susretu u Derbyshireu i zato je suosjećala s njom zbog nelagode koju je pripisivala sestri zato što će ga sada vidjeti, tako reći, prvi put poslije onog pisma u kojem joj je sve objasnio. Objema je bilo vrlo neugodno. Žalile su jedna drugu, a i svaka sebe; majka je nastavila govoriti 0 svojoj mržnji prema gospodinu Darcyju i o svojoj odluci da bude pristojna prema njemu samo zato što je on Bingleyjev prijatelj, ali je njih dvije nisu ni slušale. Elizabeth je imala i drugih razloga za tjeskobu, nepoznatih Jane, jer joj još nije imala hrabrosti pokazati ujnino pismo i priznati promjenu svojih osjećaja prema Darcyju. Za Jane je Darcy bio samo čovjek čiju je prosidbu Elizabeth odbila i čiju je vrijednost podcijenila; no za Elizabeth, koja je bila mnogo upućenija, on je bio čovjek koji je cijelu obitelj zadužio najvećim dobročinstvom i prema kojem je ona osjećala otprilike ono što i Jane prema Bingleyju. Njezino je iznenađenje zbog toga što je došao u Netherfield, u Longboum, i što je traži po svojoj volji, bilo gotovo ravno onom koje je doživjela kad je prvi put opazila njegovo izmijenjeno ponašanje u Derbyshireu. Na pomisao da su njegova ljubav i želje ostale nepokolebljive, lice joj se zarumeni, a radostan osmijeh istakne blistavost njezinih očiju. Ali još nije bila sasvim sigurna. »Da najprije vidim kako se ponaša«, pomisli ona, »pa ću onda znati smijem li se nadati.« Marljivo vezući, nastojala se držati mirno i nije se usudila podići oči dok je nestrpljiva znatiželja nije natjerala da pogleda u sestrino lice kad se vratima približio sluga. Jane je bila malo bljeđa nego obično, ali staloženija nego što je Elizabeth očekivala. Kad su gospoda ušla, Jane se zarumeni, ali ih primi prilično mirno i u njezinu vladanju nije bilo ni ogorčenosti, ni pretjerane ljubaznosti. Elizabeth je s obojicom progovorila samo nekoliko uljudnih riječi, zatim je opet sjela i nastavila vesti revnije nego ikada. Osmjelila se samo jednom pogledati Darcyja. Doimao se ozbiljno kao i obično i više onakvim kakav je bio u Hertfordshireu nego u Pemberleyju. Međutim, možda u nazočnosti njezine majke nije ni mogao biti onakav kakav je bio pred ujakom i ujnom. Bila je to bolna, ali ne i nevjerojatna pretpostavka. I Bingleyja je pogledala za trenutak, te je odmah zapazila da je radostan 1 istodobno zbunjen. Gospođa Bennet ga je dočekala s tako pretjeranom


ljubaznošću da su se njezine dvije kćerke postidjele, pogotovo zato što se prema njegovu prijatelju vladala hladno i ukočeno. Osobito je Elizabeth, koja je znala da majka treba biti zahvalna gospodinu Darcyju što joj je najmiliju kćer spasio od vječne sramote, vrijeđalo i duboko boljelo što ona pravi tu bezrazložnu razliku između njih dvojice. Zapitavši Elizabeth kako su gospodin i gospođa Gardiner, na što je ona zbunjeno odgovorila, Darcy nije više gotovo ništa ni rekao. Nije sjedio kraj nje; možda je to bio razlog njegove šutnje; no u Derbyshireu nije bilo tako. Ondje je razgovarao s njezinim rođacima ako nije mogao s njom. Međutim, sada je prolazilo i nekoliko minuta prije nego što bi se čuo njegov glas; a kad bi povremeno, budući da nije mogla odoljeti radoznalosti, podigla oči prema njegovu licu, opazila bi da promatra Jane podjednako često kao i nju, a s vremena na vrijeme gleda samo u pod. Uočila je njegovu veću zamišljenost i manju želju da se svidi nego kad su se prošli put sreli. Razočarala se, ali i naljutila na sebe zato što je razočarana. »Kako sam mogla i očekivati da bude drukčije!« pomisli ona. »Pa ipak, zašto je došao?« Nije joj se razgovaralo ni s kim osim s njim, a za pričanje s njim gotovo nije imala hrabrosti. Pitala ga je za njegovu sestru i ponovno zašutjela. – Prošlo je mnogo vremena, gospodine Bingley, otkada ste otišli odavde – reče gospođa Bennet. On se odmah složi s tim. – Već sam se uplašila da se nećete nikad ni vratiti. Priča se da namjeravate zauvijek napustiti ovo mjesto o Miholjdanu, no nadam se da to nije istina. Dogodile su se mnoge promjene otkako ste otišli odavde. Gospođica Lucas se udala i otišla s mužem. A udala se i jedna od mojih kćeri. Vjerojatno ste čuli o tom, a i pročitali u novinama. Pisalo je o tom događaju u »Timesu« i u »Courieru«, znam, ali obavijest nije bila dobro sročena. Glasila je samo: »Vjenčani: gospodin George Wickham i gospođica Lydia Bennet«, a nije bilo ni riječi o njezinu ocu, o mjestu odakle je niti o bilo čemu drugom. Tekst je sastavio moj brat Gardiner; čudim se kako je mogao tako zabrljati. Jeste li vidjeli tu obavijest? Bingley odgovori potvrdno i čestita joj. Budući da se nije usudila dići pogled, Elizabeth nije znala kako se drži Darcy. – Uistinu je divno udati dobro kćer – nastavi gospođa Bennet – ali mi je istodobno, gospodine Bingley, vrlo teško što je odvedena daleko od mene. Otišli su u Newcastle, mjesto koje je daleko na sjeveru, i morat će ostati ondje ni sama ne znam koliko. Ondje je njegova pukovnija; po svoj prilici ste čuli da je napustio dobrovoljački korpus i prešao u redovnu vojsku. Hvala Bogu, on ipak ima prijatelje, iako možda ne onoliko koliko ih zaslužuje.


Elizabeth je znala da majka tim riječima cilja na Darcyja, te se od srama umalo srušila sa stolca. Međutim, to ju je natjeralo da govori premda je dotad uglavnom šutjela. Upitala je Bingleyja namjerava li ovaj put ostati duže u Netherfieldu. Odgovorio je da će ostati nekoliko tjedana. – Kad pobijete sve svoje ptice, gospodine Bingley – reče gospođa Bennet – molim vas, dođite ovamo, pa lovite koliko vas je volja na imanju mog muža. Uvjerena sam da će vam on to rado dopustiti i sačuvat će za vas najbolja jata. Elizabeth se osjeti još nelagodnije zbog te nepotrebne, pretjerane ljubaznosti. Čak i da je postojala ona lijepa nada kao lani, slutila je da bi sve opet završilo nesretno. Tada pomisli da ni mnoge godine sreće ne bi mogle nadoknaditi Jane i njoj ovakve trenutke bolne i mučne zbunjenosti. – Najveća je želja mog srca – reče Elizabeth u sebi – da više nikad ne budem u društvu njih dvojice. Njihovo mi društvo ne može pružiti zadovoljstvo koje bi nadoknadilo ovakvo mučenje. Da ih, barem, više nikad ne vidim ni jednog, ni drugog. No mučno nezadovoljstvo, koje ne bi mogle dovoljno nadoknaditi ni mnoge godine sreće, znatno se smanjilo čim je opazila kako sestrina ljepota ponovno rasplamsava divljenje kod svog negdašnjeg obožavatelja. Kad je tek došao, Bingley je malo govorio Jane, ali se njegova pozornost postupno sve više usredotočivala na nju. Zaključio je da je lijepa kao i lani ... podjednako dobrodušna i prirodna, ali ne i razgovorljiva kao prije. Jane se trudila da se ne opazi nikakva razlika kod nje i vjerovala je da govori koliko i obično. Međutim, toliko su je obuzimale razne misli da nije uvijek ni bila svjesna da šuti. Kad su gospoda ustala da odu, gospođa Bennet ih pozove na večeru u Longbourn za nekoliko dana. – Dugujete mi jedan posjet, gospodine Bingley – doda ona – jer ste prije odlaska u London prošle zime, obećali da ćete večerati u našem obiteljskom krugu čim se vratite. Eto, vidite, ja to nisam zaboravila; i uvjeravam vas da sam se veoma razočarala što se niste vratili i održali obećanje. Bingley se malo zbuni na to i reče kako mu je žao, no bio je spriječen poslom. Zatim su otišli. Gospođa Bennet bi ih vrlo rado bila pozvala da ostanu na ručku, ali je, iako joj je hrana uvijek bila dobra, smatrala da obrok bez dviju vrsti jela ne bi bio pogodan za čovjeka kojeg hvata kao zeta i da ne bi mogao zadovoljiti prohtjeve i ponos čovjeka čiji je godišnji prihod deset tisuća funti.


Čim su otišli, Elizabeth je izišla kako bi u miru razmislila o svemu što se zbilo, premda se moglo očekivati da će je to razmišljanje još više oneraspoložiti. Darcyjevo ju je ponašanje začudilo i razljutilo. »Ako je došao samo šutjeti, držati se ozbiljno i ravnodušno, onda nije ni trebao doći«, pomisli ona. Nikako nije mogla naći rješenje koje bi je zadovoljilo. »U Londonu je i dalje bio ugodan i ljubazan prema ujaku i ujni, pa zašto nije takav i prema meni? Ako me se boji, zašto je došao ovamo? Ako me više ne voli, zašto šuti? Ah, taj zagonetni čovjek! Više neću razmišljati o njemu.« Ta se odluka, i bez njezina truda, ostvarila vrlo brzo zbog dolaska sestre, koja joj je prišla vesela lica, što je očito pokazivalo da je zadovoljnija gostima nego Elizabeth. – Sada – progovori Jane – kad je prošao ovaj prvi susret, sasvim sam mirna. Znam svoju snagu i više me nikad neće zbuniti njegov dolazak. Drago mi je što će večerati ovdje u utorak; tada će svi vidjeti da je za nas oboje to samo susret običnih i ravnodušnih prijatelja. – Da, vrlo ravnodušnih – reče Elizabeth kroz smijeh. – Ah, Jane! Pripazi što radiš! – Draga moja Lizzy, valjda ne misliš da sam tako slaba da sam u opasnosti. – Mislim da postoji vrlo velika opasnost da ga navedeš da se zaljubi u tebe više nego ikad. Nisu ponovno vidjele njih dvojicu sve do utorka, a gospođa Bennet je u


međuvremenu kovala razne sretne planove na koje su je potakle Bingleyjeva dobroćudnost i uobičajena uglađenost tijekom polusatnog posjeta. U utorak se okupilo veliko društvo u Longbournu. Najnestrpljivije su se očekivali Bingley i Darcy, ali su oni, kao dobri sportaši, došli točno na vrijeme. Kad su ušli u blagovaonicu, Elizabeth je pozorno motrila hoće li Bingley, kao na svim prijašnjim skupovima, sjesti kraj njezine sestre. Njezina mudra majka, obuzeta istom mišlju, ne pozove ga k sebi. Činilo se da se on koleba, ali se Jane u tom trenutku osvrnula oko sebe, smiješeći se, te ga to potakne da sjedne pokraj nje. Likujući od sreće, Elizabeth pogleda Darcyja. On je to podnio s otmjenom ravnodušnošću, pa bi bila zaključila da je Bingley dobio njegovo odobrenje da bude sretan da nije opazila kako se i Bingleyjeve oči okreću prema njemu, odražavajući polunasmijanu uzbunjenost. Bingleyjevo je ponašanje prema njezinoj sestri za vrijeme večere pokazivalo da joj se divi. Premda je to divljenje bilo suzdržljivije nego prije, uvjerilo je Elizabeth da bi, kad bi mu bilo prepušteno na volju, Janeina i njegova sreća brzo bile zajamčene. Iako Elizabeth nije mogla znati hoće li se to dogoditi, zadovoljno je promatrala njegovo vladanje. Veoma ju je osokolilo. Darcy je sjedio gotovo na drugom kraju stola, kraj majke. Elizabeth je dobro znala da njima dvoma nije nikakvo zadovoljstvo što su jedno pokraj drugoga. Nije bila dovoljno blizu da bi čula njihov razgovor, ali je opazila da rijetko govore jedno drugom, a i onda vrlo hladno i ukočeno. Zbog majčine je neljubaznosti još bolnije osjećala koliko mu duguju, te bi bila dala sve na svijetu da mu je mogla kazati kako barem netko u obitelji zna za njegovu dobrotu i duboko je cijeni. Nadala se da će tijekom večeri dobiti neku priliku da budu zajedno, da neće cijeli posjet proći bez mogućnosti za razgovor. Dosad nisu progovorili ni riječ, izuzevši uljudan pozdrav kad je došao Darcy. Bila je zabrinuta i uznemirena, a vrijeme provedeno u salonu prije nego što su im se pridružili muškarci bilo joj je tako zamorno i dosadno da je umalo postala nepristojnom. Očekivala je njihov ulazak kao nešto o čemu joj ovisi sva sreća za tu večer. »Ako mi on sada ne priđe«, pomisli ona, »napustit ću ga zauvijek.« Uto uđoše gospoda i Elizabeth se učini da se Darcy namjerava zaputiti prema njoj. Ali, jao! Oko stola gdje je Jane posluživala čaj, a Elizabeth točila kavu, natiskale su se dame tako da kraj nje nije bilo dovoljno mjesta za stolac. Dok su se gospoda približavala, jedna od djevojaka priđe joj još bliže i prošapće: – Neću dopustiti muškarcima da nas razdvoje. Ne treba nam nitko od njih, nije li tako? Darcy je otišao na drugu stranu sobe. Pratila ga je pogledom, zavidjela svakomu s kime je razgovarao i malone nije imala strpljenja posluživati goste


kavom; zatim se razljutila na samu sebe što je tako budalasta. »Čovjek koji je jednom odbijen! Kako sam ikad mogla biti tako luda da očekujem da će se obnoviti njegova ljubav? Postoji li ijedan muškarac koji se ne bi pobunio protiv slabosti da još jednom zaprosi istu djevojku? Za njihove osjećaje nema odvratnijeg poniženja.« Međutim, živnula je kad je osobno donio natrag svoju šalicu, te je iskoristila priliku da ga upita: – Je li vaša sestra još u Pemberleyju? – Da, ostat će ondje do Božića. – Sasvim sama? Jesu li joj sve prijateljice otišle? – S njom je gospođa Annesley. Ostale su otišle u Scarborough prije tri tjedna. Nije mogla smisliti što da još kaže; ali, ako on želi razgovarati s njom, možda će biti uspješniji u tom od nje. Međutim, stajao je nekoliko minuta pokraj nje i šutio; na posljetku je, kad joj je ona djevojka počela opet šaptati, otišao od nje. Kad je odnesen čajni pribor i postavljeni su stolovi za kartanje, sve su dame ustale, pa se Elizabeth ponadala da će joj on sada prići. Međutim, nade joj se odmah raspršiše, jer je vidjela da on postaje žrtvom majčine gramzive potrage za igračima vista i sjeda za stol s ostalim kartašima. Više nije očekivala nikakve radosne trenutke. Cijelu su večer sjedili odvojeno za različitim stolovima i nije se imala čemu nadati osim da će mu pogled skretati prema njezinoj strani sobe tako često da će igrati loše kao i ona. Gospođa Bennet je namjeravala još malo zadržati oba netherfieldska gospodina pošto ostali odu, ali su, na žalost, njihova kola stigla prije svih ostalih, te nije mogla ostvariti svoj naum. – Dakle, djevojke – reče ona čim je obitelj ostala sama – što kažete o današnjoj zabavi? Mislim da je sve proteklo izvanredno. Večera je bila kakva se samo može poželjeti. Srnetina je bila besprijekorno pečena, i svi su rekli da nikad nisu vidjeli tako debeo but. Juha je bila pedeset puta bolja od one što smo je jeli kod Lucasovih prošlog tjedna; čak je i gospodin Darcy priznao da su jarebice izvrsno pripremljene; a pretpostavljam da on ima barem dva ili tri francuska kuhara. I, draga moja Jane, nikad nisi bila ljepša. Gospođa Long mi je to potvrdila kad sam je pitala. A znate što je još rekla? »Ah, gospođo Bennet, napokon ćemo je imati u Netherfieldu.« Doista je to rekla. Gospođa Long je jedna od najboljih žena; njezine su nećakinje djevojke vrlo pristojna ponašanja, ali nisu nimalo lijepe; veoma ih volim. Gospođa Bennet je bila izvrsno raspoložena. Na osnovi Bingleyjeva ponašanja prema Jane, zaključila je da će ga kći napokon osvojiti. A njezine nade,


kad god je bila dobro raspoložena, toliko su prelazile razumne granice da se grdno razočarala kad se nije pojavio već sutradan i zaprosio Jane. – Ovo je bio vrlo ugodan dan – reče Jane svojoj sestri Elizabeth. – Društvo je bilo tako dobro odabrano da su se svi slagali međusobno. Nadam se da ćemo se često sastajati. Elizabeth se nasmiješi. – Lizzy, ne smijulji se. Ne smiješ sumnjati u mene. To me vrijeđa. Uvjeravam te da sam sad naučila uživati u razgovoru s njim kao s ljubaznim i pametnim mladićem, bez ikakvih drugih želja. Čvrsto vjerujem, na osnovi njegova sadašnjeg ponašanja, da nikad nije ni namjeravao osvojiti moje srce. On je samo ugodniji u ophođenju i više se želi svidjeti nego drugi ljudi. – Vrlo si okrutna – reče Elizabeth – jer mi ne dopuštaš da se smijem, a neprestano me nasmijavaš. – Kako je teško katkad uvjeriti druge! – A katkad i nemoguće. – Dobro, zašto me hoćeš navesti na zaključak da osjećam više nego što priznajem? – Na to pitanje gotovo i ne znam odgovoriti. Svi mi rado poučavamo druge, iako ih možemo učiti samo ono što se ne isplati znati. Oprosti mi. Ako i dalje budeš tvrdila da si ravnodušna, onda se nemoj meni povjeravati.


Nekoliko dana poslije tog posjeta pojavio se opet Bingley, i to sam. Njegov je prijatelj otputovao u London tog jutra i kanio se vratiti za deset dana. Sjedio je s njima više od jednog sata i bio je vrlo dobre volje. Gospođa Bennet ga pozove da večera s njima; odgovorio je da mu je veoma žao, ali je zauzet te večeri. – Idući put kad dođete – reče ona – nadam se da ćemo biti bolje sreće. – Bit će mi vrlo drago, kad god bude vama zgodno. Ako dopustite, uskoro ću se navratiti k vama. – Možete li doći sutra? – Da, sutra sam slobodan – odgovori on, rado prihvaćajući taj poziv. Došao je, i to tako rano da se još nijedna dama nije obukla. Gospođa Bennet utrči u sobu svojih kćeri u kućnoj haljini i samo napola počešljana, te vikne: – Mila Jane, požuri se i idi dolje. Došao je on ... gospodin Bingley je došao. Uistinu on. Požuri se, požuri. Hej, Šarah, idi odmah k Jane i pomozi joj da se obuče. Ostavi sada Lizzynu kosu. – Sići ćemo čim budemo mogle – reče Jane – ali mislim da će Kitty biti najbrža, jer se već pola sata sprema. – Ah! Neka vrag nosi Kitty! što ona ima s tim? Požuri se, požuri! Gdje ti je marama, mila moja? Međutim, kad je majka otišla, nisu mogle nagovoriti Jane da siđe bez jedne


od svojih sestara. Ista želja da ih ostave nasamo mogla se lako uočiti i tijekom večeri. Poslije čaja se gospodin Bennet, po svom običaju, povukao u knjižnicu, a Mary je otišla gore svom glasoviru. Uklonivši tako dvije zapreke, gospođa Bennet je sjedila i namigivala Elizabeth i Catherine prilično dugo, ali uzalud. Elizabeth je nije ni gledala; a kad je Kitty napokon opazila to namigivanje, zapitala ju je vrlo bezazleno: – što je, mama? Zašto mi namiguješ? što trebam učiniti? – Ništa, dijete, ništa. Nisam ti namigivala. Gospođa Bennet je potom sjedila mirno još pet minuta; međutim, kako se ne bi propustila ta dragocjena prilika, najednom ustade i reče Kitty: – Dođi ovamo, mila moja, hoću razgovarati s tobom. – Nakon toga je odvede iz sobe. Jane odmah pogleda Elizabeth, pokazujući joj očima koliko joj je mučno zbog te majčine namještaljke, a i moleći je da ona ne sudjeluje u tom. Za nekoliko minuta otvori gospođa Bennet napola vrata i dovikne: – Lizzy, dušo, htjela bih govoriti s tobom. Elizabeth je tada morala izići. – Trebamo ih ostaviti nasamo, znaš – reče gospođa Bennet čim je Elizabeth ušla u predsoblje. – Kitty i ja idemo gore i sjedit ćemo u mojoj sobi. Elizabeth nije ni pokušala urazumiti majku, već je mirno ostala u predsoblju dok ona i Kitty nisu otišle na kat, a onda se vratila u salon. Planovi gospođe Bennet za taj dan izjaloviše se. Bingley je bio divan u svakom pogledu, osim što se nije očitovao kao prosac njezine kćerke. Zbog svoje prirodnosti i veselosti bio je izvanredno drag cijelom društvu; podnosio je neumjesne i pretjerane izljeve ljubaznosti gospođe Bennet i slušao njezine budalaste primjedbe tako suzdržljivo i pristojno da mu je Jane bila zahvalna. Gotovo ga nije trebalo ni nagovarati da ostane što duže te večeri; a prije odlaska je ugovoreno, uglavnom zahvaljujući njemu i gospođi Bennet, da pođe sutradan ujutro u lov s njezinim mužem. Nakon tog dana nije Jane više govorila da je ravnodušna. Sestre nisu prozborile ni riječ o gospodinu Bingleyju; međutim, Elizabeth je, liježući u postelju, bila ispunjena sretnom uvjerenošću da će se uskoro sve lijepo završiti i bila je sklona zaključku da se sve to događa u suglasnosti s gospodinom Darcyjem. Bingley je došao točno u predviđeno vrijeme i proveo je s gospodinom Bennetom jutro onako kako su se dogovorili. Bennet je bio mnogo ugodniji nego što je Bingley očekivao. Kod Bingleyja nije bilo ni uobraženosti, ni ludosti koje bi ga mogle navesti da mu se podsmjehuje ili da prezirno šuti. Bennet je bio govorljiviji i manje ćudljiv nego obično. Bingley se, naravno, vratio s njim na ručak; a uvečer se gospođa Bennet opet domišljato trudila da ga svi ostave nasamo s Jane. Elizabeth


je trebala napisati pismo, pa je poslije čaja otišla u blagovaonicu za doručkovanje, smatrajući kako nije potrebno da ostane i nastoji osujetiti majčine planove, jer svi namjeravaju sjesti i kartati se. No, kad se, završivši pismo, vratila u salon, ustanovila je, na svoje veliko iznenađenje, da je majka previše dosjetljiva za nju. Otvorivši vrata, ugledala je Jane i Bingleyja kako što je zajedno kraj kamina kao da su zauzeti nekim ozbiljnim razgovorom; da ovo i nije izazvalo nikakvu sumnju, odala bi sve njihova lica kad su se hitro okrenuli i odmaknuli jedno od drugog. Njihov je položaj bio vrlo neugodan, a njezin, pomislila je, još neugodniji. Nitko ne prozbori ni riječ; Elizabeth se htjede povući, ali Bingley, koji je sjeo kao i Jane, brzo ustane, šapne nešto Jane i istrči iz sobe. Jane nije nikad mogla kriti pred Elizabeth ništa radosno, te odmah zagrli sestru i vrlo uzbuđeno izjavi da je ona najsretnije stvorenje na svijetu. – Ovo je mnogo – doda ona – ovo je previše. Ja to ne zaslužujem. Oh! Zašto nisu svi sretni kao ja? Elizabeth joj čestita s iskrenošću, toplinom i ushićenošću koje su se riječima teško mogle izraziti. Svaka ljubazna rečenica bila je nov izvor sreće za Jane. No ovaj put nije htjela ostati sa sestrom niti se upustiti s njom u duži razgovor. – Moram odmah otići k majci – uzvikne ona. – Neću je više ni tren držati u neizvjesnosti i zabrinutosti niti bih htjela da čuje vijest od nekoga drugog. Bingley je već otišao k našem ocu. Oh, Lizzy, sretna sam što će ovo što hoću ispričati razveseliti cijelu moju dragu obitelj! Kako ću podnijeti ovoliku sreću? Zatim je požurila k majci, koja je namjerno prekinula kartanje i sjedila gore s Kitty. Ostavši sama, Elizabeth se osmjehne pri pomisli kako se brzo i lako sredilo napokon ono što ih je mjesecima držalo u neizvjesnosti i nezadovoljstvu. – Ovako, dakle – reče ona – završavaju prijateljeva opreznost i opomene! Ovako završavaju dvoličnost i prepredenost njegove sestre! To je najsretniji, najmudriji i najprirodniji svršetak! Za nekoliko joj se minuta pridruži Bingley. Njegov razgovor s njihovim ocem bio je kratak i uspješan. – Gdje vam je sestra? – zapita on čim je otvorio vrata. – Gore kod majke. Vjerujem da će se brzo vratiti. Zatvorivši tada vrata, on joj priđe i zatraži da mu kao svastika čestita i poželi sve najljepše. Elizabeth iskreno i srdačno izrazi svoju radost zbog toga što će se oroditi. Rukovali su se vrlo prijateljski; a zatim je, dok joj nije sišla sestra, morala slušati sve što je imao kazati o svojoj sreći i Janeinim besprijekornim osobinama; iako je bio zaljubljen, Elizabeth je uistinu vjerovala da su sve njegove nade u sreću


razumne, jer se temelje na Janeinoj velikoj razboritosti i divnoj naravi, a i na njihovoj općenitoj sličnosti osjećaja i ukusa. Za sve njih bila je ta večer neobično vesela. Zadovoljstvo što ga je osjećala Jane odrazilo joj se na licu tako ljupkom živahnošću da se doimala ljepše nego ikada. Kitty se smijuljila i smiješila, nadajući se da će uskoro doći red i na nju. Gospođa Bennet nije mogla izraziti svoj pristanak i radost dovoljno toplo da zadovolji svoje osjećaje, premda je govorila Bingleyju punih pola sata samo o tom. Kad im se pridružio gospodin Bennet, njegov su glas i držanje jasno pokazivali da je vrlo sretan. Međutim, preko njegovih usana nije prešla nijedna riječ o tom dokle god se gost nije oprostio od njih; čim je otišao, on se okrene prema kćeri i reče: – Jane, čestitam ti. Bit ćeš vrlo sretna žena. Jane mu odmah priđe, poljubi ga i zahvali mu na dobroti. – Ti si dobra djevojka – odvrati on – i veoma se veselim što ćeš se tako sretno udomiti. Nimalo ne sumnjam da ćete se vrlo dobro slagati. Vaše su naravi slične. Oboje ste toliko popustljivi da nikad nećete donositi različite odluke, tako lakovjerni da će vas svaki sluga varati i tako darežljivi da ćete prekoračivati svoj prihod. – Nadam se da neće biti tako. Nepromišljenost i lakomislenost glede novca bile bi neoprostive pogreške s moje strane. – Prekoračivati svoj prihod! Dragi moj Bennete – uzvikne njegova žena – što to govoriš? Pa, on ima četiri ili pet tisuća funti na godinu, a vrlo vjerojatno i više. – Zatim se obrati kćeri: – Oh, moja mila, mila Jane, kako sam sretna! Uvjerena sam da neću sklopiti oka cijelu noć. Znala sam kako će to biti. Uvijek sam govorila da na kraju mora biti tako. Čvrsto sam vjerovala da nisi tako lijepa uzalud! Sjećam se, čim sam ga vidjela kad je lani prvi put došao u Hertfordshire, pomislila sam kako ćete se, po svoj prilici, vas dvoje uzeti. Oh! On je najljepši mladić na svijetu. Wickhama i Lydiju potpuno je zaboravila. Sada joj je Jane bila miljenica. U tom trenutku nije hajala ni za jednu drugu kćer. Mlađe sestre uskoro počeše salijetati Jane oko stvari koje žele, a koje će im ona moći priuštiti u budućnosti. Mary je zamoli da se smije služiti knjižnicom u Netherfieldu, a Kitty je vrlo uporno molila da se svake zime održi ondje nekoliko balova. Naravno, otada je Bingley dolazio svaki dan u Longbourn; često bi se pojavio prije doručka i otišao tek poslije večere; osim kad bi ga neki neotesani, mrski susjed pozvao na večeru, a on bi smatrao da ga ne smije odbiti. Elizabeth je sad imala rijetko priliku za razgovor s Jane; jer, kad bi on bio u kući, Jane nije imala vremena ni za koga drugog. No bila im je vrlo korisna u


trenucima kad su bili razdvojeni, što se katkad neizbježno događalo. U Janeinoj odsutnosti, uvijek je bio s Elizabeth kako bi joj mogao govoriti o Jane; a kad bi Bingley otišao, Jane je tražila olakšanje pričajući Elizabeth o njemu. – Veoma me obradovao – reče Jane jedne večeri – kad mi je kazao da uopće nije znao da sam bila u Londonu proljetos! Dotad to nisam smatrala mogućim. – Naslućivala sam to – odvrati Elizabeth. – Međutim, kako je to objasnio? – Valjda su sve to udesile njegove sestre. Njima se zaista nije sviđalo njegovo poznanstvo sa mnom, a ja se ne čudim tomu, jer je mogao izabrati mnogo bolju djevojku u raznim pogledima. No, kad budu vidjele, kao što se nadam da hoće, da im je brat sretan sa mnom, bit će zadovoljne, pa ćemo se opet dobro slagati, premda više nikad ne možemo biti jedna drugoj ono što smo bile. – To su najnepomirljivije riječi – napomene Elizabeth – koje sam ikad čula od tebe. Tako treba! Uistinu bih se razljutila ako bih vidjela da si opet postala žrtvom tobožnje ljubavi gospođice Bingley! – Možeš li vjerovati, Lizzy, da me on, kad je u studenomu otišao u London, doista volio i da ga je samo uvjerenost kako sam ja ravnodušna spriječila da se vrati ovamo? – Tu je, dakako, malo pogriješio, ali je pokazao svoju skromnost. To je, naravno, izazvalo kod Jane hvalospjeve o njegovoj skromnosti i neisticanju svojih dobrih osobina. Elizabeth je bilo drago što Bingley nije odao da se i njegov prijatelj umiješao u to, jer je, iako je Jane bila velikodušna i milostiva, znala da bi ta okolnost mogla stvoriti kod nje predrasudu protiv njega. – Ja sam, doista, najsretnije stvorenje na svijetu! – uzvikne Jane. – Oh, Lizzy, zašto sam ovako izdvojena iz cijele obitelji i blagoslovljena više od svih ostalih? Kad bih, barem, mogla vidjeti i tebe tako sretnu! Kad bi, barem, postojao takav čovjek za tebe! – Makar mi ti dala četrdeset takvih ljudi, ne bih mogla biti sretna kao ti. Bez tvoje naravi i tvoje dobrote, nikako ne mogu doživjeti tvoju sreću. Ne, ne, pusti me da se snađem kako znam, i možda ću, ako budem imala vrlo veliku sreću, s vremenom naići na nekog novog gospodina Collinsa. Stanje u longbournskoj obitelji nije moglo dugo ostati tajnom. Gospođa Bennet je prišapnula veliku vijest gospođi Philips, a ona je učinila isto svim susjedama u Merytonu. Brzo se razglasilo da su Bennetovi najsretnija porodica na svijetu, iako se prije samo nekoliko tjedana, kad je pobjegla Lydia, općenito mislilo da im je suđeno da budu nesretni.


Jednog jutra, oko tjedan dana nakon Bingleyjevih zaruka s Jane, dok su on i pripadnice obitelji sjedili u blagovaonici, pozornost im iznenada privuče prema prozoru kloparanje kola, te ugledaše kočiju sa četiri konja, koja se približavala kući. Bilo je prerano za posjet, a ni četveropreg nije sličio nijednom iz susjedstva. Ni slugina livreja nije im bila poznata. No, budući da je bilo očito da netko dolazi, Bingley odmah nagovori Jane da izbjegnu taj posjet odlaskom u šumarak. Gospođa Bennet i njezine ostale kćerke i dalje su neuspješno nagađale dokle god se nisu otvorila vrata i ušla je njihova gošća. Bila je to ledi Catherine de Bourgh. Sve su, naravno, bile pripravne na iznenađenje, no ovakvo je premašilo sva njihova očekivanja; Elizabeth se, čak, začudila više nego gospođa Bennet i Kitty, iako je njima dvjema ta ledi bila sasvim nepoznata. Ulazeći u sobu, držala se još neljubaznije nego inače, na Elizabethin je pozdrav samo kratko kimnula glavom i sjela je ne prozborivši ni riječ. Kad je ušla, Elizabeth je priopćila njezino ime majci, premda gošća nije tražila da bude predstavljena. Gospođa Bennet se zapanjila, ali joj je godilo što ima tako uglednu gošću, pa ju je primila s najvećom mogućom uljudnošću. Sjedeći nekoliko trenutaka šutke, gošća se vrlo ukočeno obrati Elizabeth: – Nadam se da ste dobro, gospođice Bennet. Ova dama je, pretpostavljam, vaša majka? Elizabeth to potvrdi vrlo kratkim odgovorom.


– A ovo je, pretpostavljam, jedna od vaših sestara? – Da, gospođo – reče gospođa Bennet, ushićena što razgovara s ledi Catherine. – Ovo mi je pretposljednja kći, moja najmlađa se nedavno udala; a moja najstarija je negdje u perivoju i šeće s mladićem koji će uskoro postati članom naše obitelji. – Imate ovdje vrlo malen perivoj – reče ledi Catherine poslije kratke šutnje. – On nije, vjerojatno, ništa u usporedbi s Rosingsom, gospođo, ali je mnogo veći od perivoja Sir Williama Lucasa. – U ovoj je sobi, uvjerena sam, vrlo neugodno sjediti za vrijeme ljetnih večeri, svi su prozori okrenuti prema zapadu. Gospođa Bennet istakne da oni nikad ne sjede ljeti u njoj u to vrijeme, zatim doda: – Smijem li biti tako slobodna i pitati vaše gospodstvo jeste li ostavili gospodina i gospođu Collins u dobrom zdravlju? – Da. Vidjela sam ih preksinoć. Elizabeth je sada očekivala da će joj ona predati Charlottino pismo, jer joj se to činilo jedinim zamislivim povodom za posjet. Međutim, ne pojavi se nikakvo pismo, pa je bila potpuno zbunjena. Gospođa Bennet vrlo uljudno zamoli njezino gospodstvo da pojede štogod, ali ledi Catherine vrlo odlučno, i ne baš pristojno, odbije bilo što okusiti. Zatim ustane i reče Elizabeth: – Gospođice Bennet, na jednoj strani tratine vidjela sam lijep šumarak. Htjela bih prošetati kroz njega ako me počastite svojim društvom. – Idi, draga moja – uzvikne gospođa Bennet – i pokaži njezinu gospodstvu razne staze. Mislim da će joj se svidjeti naš paviljon. Elizabeth je posluša, otrči u svoju sobu po suncobran, a onda povede otmjenu gošću niz stube. Dok su prolazile kroz predvorje, ledi Catherine otvori salonska i blagovaonička vrata, zaviri unutra, reče da su te prostorije sasvim pristojne i iziđe. Kočija joj je ostala pred vratima, te Elizabeth opazi da joj je u njoj komornica. Zaputiše se šutke šljunčanom stazom što je vodila u šumarak. Elizabeth je odlučila da neće nastojati voditi razgovor s tom ženom koja je sada bila još drskija i neugodnija nego obično. »Kako sam uopće mogla zaključiti da ona sliči svom nećaku?« pomisli Elizabeth gledajući je u lice. Čim su ušle u šumarak, ledi Catherine započne ovako: – Mislim da ćete se prilično lako, gospođice Bennet, dosjetiti zašto sam doputovala ovamo. Vaše srce i vaša savjest otkrit će vam, bez sumnje, zašto sam došla.


Elizabeth je iznenađeno pogleda. – Uistinu griješite, gospođo. Ne mogu odgonetnuti zašto imam čast da vas vidim ovdje. – Gospođice Bennet – ljutito odvrati njezino gospodstvo – trebate znati da se sa mnom ne možete šaliti. No, koliko god vi bili neiskreni, ja neću biti. Moj se karakter pročuo svojom iskrenošću i otvorenošću, pa ga u ovako važnoj situaciji nipošto neću izmijeniti. Prije dva dana doprla je do mene vrlo neugodna vijest. Čula sam da će se ne samo vaša sestra ovih dana vrlo dobro udati nego da ćete se i vi, da će se gospođica Elizabeth Bennet, vjerojatno uskoro vjenčati s mojim nećakom, gospodinom Darcyjem. Iako znam da je to, zacijelo, sramotna laž ... iako ga ne bih htjela uvrijediti ni pomišlju da je nešto takvo moguće, odlučila sam odmah doći ovamo i priopćiti vam svoje osjećaje. – Ako to smatrate nemogućim – reče Elizabeth, pocrvenjevši od čuđenja i prezira – zašto ste se potrudili doći čak ovamo? što je vaše gospodstvo htjelo postići time? – Zahtijevam da tu vijest odmah opovrgnete javno. – Vaš dolazak u Longbourn da vidite mene i moju obitelj – reče hladno Elizabeth – upravo će je potvrditi, ako takva vijest uopće i postoji. – Ako! Hinite li vi da ne znate ništa o tom? Niste li i osobno širili zdušno tu vijest? Zar ne znate da se ona nadaleko pročula? – Nikad je nisam čula. – Možete li reći i da je neosnovana? – Ne pripisujem sebi iskrenost ravnu vašoj. Može se dogoditi da postavite pitanje na koje neću odgovoriti. – Ovo je nepodnošljivo! Gospođice Bennet, zahtijevam odgovor. Je li vas on, je li vas moj nećak zaprosio? – Vaše je gospodstvo istaknulo da to nije moguće. – Trebalo bi biti tako; mora biti tako ako je on pri zdravoj pameti. No vaša lukavost i draži mogle su ga navesti da, u trenutku zaluđenosti, zaboravi što duguje sebi i cijeloj svojoj porodici. Možda ste ga namamili na to. – Da sam to učinila, ne bih to priznala ni za živu glavu. – Gospođice Bennet, znate li vi tko sam ja? Nisam navikla da mi se tako govori. Ja sam mu gotovo najbliži rod na svijetu i imam pravo znati sve što on radi. – No nemate pravo znati što ja radim niti će me ovakvo vaše ponašanje ikada navesti da kažem svoje mišljenje. – Da se razumijemo! Taj brak, na koji vi drsko ciljate, nikako se ne može ostvariti. Nikako. Gospodin Darcy je zaručen s mojom kćerkom. što kažete na to? – Samo ovo: ako je tako, onda nemate razloga za pomisao da će on zaprositi


mene. Ledi Catherine je oklijevala za trenutak, a onda odgovori: – Njihove su zaruke nešto posebno. Još od ranog djetinjstva namijenjeni su jedno drugom. To je bila najveća želja njegove i njezine majke. Dok su još bili u kolijevci, planirali smo njihov brak. I sada, u trenutku kad bi se želje obiju sestara trebale ispuniti njihovim vjenčanjem, tomu se suprotstavlja djevojka nižeg roda, neugledna u svijetu i strana našoj porodici! Zar vi nemate obzira prema željama njegovih rođaka i prijatelja, prema njegovim u porodici ugovorenim zarukama s gospođicom de Bourgh? Jeste li potpuno izgubili smisao za pristojnost i umjesnost? Zar me niste čuli kako vam velim da je od svojih najranijih dana određen za svoju rođakinju? – Da, čula sam to već i prije. Međutim, kakvu to ima važnost za mene? Ako ne postoji nikakav drugi razlog protiv moje udaje za vašeg nećaka, doista me neće spriječiti vijest da su njegova majka i tetka željele da se on oženi gospođicom de Bourgh. Obje ste učinile sve što ste mogle pripremajući taj brak, ali njegovo je sklapanje ovisilo i o drugima. Ako gospodin Darcy nije ni čašću, ni naklonošću vezan uz svoju rođakinju, zašto ne bi mogao izabrati neku drugu djevojku? A ako sam ja ta odabranica, zašto ga ne bih mogla prihvatiti? – Zato što to zabranjuju čast, pristojnost, mudrost, pa i interes. Da, gospođice Bennet, i interes; jer nemojte očekivati nikakvo prijateljstvo od njegove porodice i prijatelja ako namjerno postupite suprotno željama svih njih. Svi koji su u srodstvu s njim osudit će vas, omalovažiti i prezreti. Vaš će brak biti sramota; vaše ime neće čak ni spominjati nitko od nas. – To su velike nevolje – odgovori Elizabeth. – No žena gospodina Darcyja dobit će tako izvanredne izvore sreće, povezane sa svojim položajem, da neće imati razloga za nezadovoljstvo. – Tvrdoglava, uporna djevojko! Stidim vas se! Je li to vaša zahvalnost za moju proljetošnju ljubaznost prema vama? Zar mi ništa ne dugujete zbog toga? Sjednimo. Morate shvatiti, gospođice Bennet, da sam, dolazeći ovamo, čvrsto odlučila ostvariti svoju namjeru i ništa me ne može odvratiti od nje. Nisam se navikla pokoravati bilo čijim mušicama. Nemam naviku trpjeti razočaranja. – Zbog toga je sadašnji položaj vašeg gospodstva još nepovoljniji, ali to nema nikakav učinak na mene. – Neću da me prekidate. Saslušajte me šutke. Moja kći i moj nećak stvoreni su jedno za drugo. S majčinske strane potječu od iste plemenite loze, a s očinske od uglednih, časnih, starih porodica, iako bez plemićkih naslova. Njihovo je bogatstvo s obiju strana golemo. Određeni su jedno za drugo voljom svih članova obiju kuća; a što će ih razdvojiti?


Skorojevićke težnje djevojke bez porodice, bez veza i bez bogatstva. Zar će se to dopustiti? To se ne smije i neće dogoditi! Kad biste znali što je najbolje za vas, ne biste željeli napustiti krug u kojem ste odrasli. – Udajom za vašeg nećaka ne bih, mislim, napustila taj krug. On je čovjek iz višeg staleža, ja sam kćerka čovjeka iz višeg staleža, pa smo u tom pogledu ravni. – Istina je. Vi ste kćerka čovjeka iz višeg staleža. Međutim, što je bila vaša majka? Tko su vaši ujaci i ujne, tetke i tetki? Nemojte misliti da ja ne znam ništa o njima. – Tko god bili moji rođaci – reče Elizabeth – ako im vaš nećak ne zamjera, onda to nema nikakve veze s vama. – Recite mi, jasno i određeno, jeste li zaručeni s njim? Premda je Elizabeth smatrala da ledi Catherine svojim ponašanjem ne zaslužuje odgovor na to pitanje, ipak je, poslije kratkog razmišljanja, odgovorila: – Nisam. Ledi Catherine se doimala zadovoljno. – Hoćete li mi obećati da nikad nećete pristati na te zaruke? – Takvo obećanje neću dati. – Gospođice Bennet, zaprepaštena sam i iznenađena. Očekivala sam da ću u vama naći razboritiju djevojku. No nemojte se zavaravati nadom da ću se ja povući. Neću otići odavde dok mi ne zajamčite da ćete učiniti ono što zahtijevam. – To vam, budite uvjereni, neću zajamčiti. Ne možete me zastrašiti da učinim nešto tako budalasto. Vaše gospodstvo želi da se gospodin Darcy oženi vašom kćerkom; međutim, bi li obećanje koje tražite od mene učinilo njihov brak iole vjerojatnijim? Pretpostavimo li da on voli mene, bi li ga moje odbijanje prosidbe navelo da zaželi zaprositi svoju rođakinju? Ledi Catherine, dopustite mi da kažem kako su razlozi kojima ste poduprli svoj zahtjev neozbiljni koliko je i sam taj zahtjev nerazuman. Sasvim ste pogrešno shvatili moj karakter ako mislite da takva nagovaranja mogu utjecati na mene. Hoće li se vaš nećak složiti s vašim uplitanjem u njegov život, ne mogu reći; međutim, vi uistinu nemate pravo miješati se u moj život. Stoga vas moram zamoliti da mi više ne dosađujete time. – Ne prenagljujte, molim vas. Nisam još gotova. Već spomenutim zamjerkama moram dodati još jednu. Nisu mi nepoznate pojedinosti u vezi sa sramotnim bijegom vaše najmlađe sestre. Znam sve; vjenčanje onog mladića s njom kupljeno je novcem vašeg oca i ujaka. Zar takva djevojka da bude svastika mog nećaka? Zar da njezin muž, sin nadzornika imanja njegova pokojnog oca, bude njegov pašanac? Tako mi neba i zemlje ... što vi to mislite? Zar da se pemberleyske duše tako okuže! – Sada ste, zaista, kazali sve – odvrati ljutito Elizabeth. – Izvrijeđali ste me na


sve moguće načine. Pustite me da se vratim kući. Dok je to govorila, ustane. I ledi Catherine se digne, pa su krenule natrag. Njezino je gospodstvo bilo vrlo razjareno. – Dakle, nemate nikakvih obzira prema časti i ugledu mog nećaka! Bezosjećajna, sebična djevojko! Ne smatrate li da bi ga brak s vama osramotio u očima svih ljudi? – Ledi Catherine, ne mogu vam više ništa kazati. Znate moje mišljenje. – Znači, odlučili ste dobiti ga. – To nisam rekla. Samo sam odlučila postupiti onako kako ću, prema svom mišljenju, najbolje osigurati sebi sreću bez obzira na vas i ostale koji, kao i vi, nemaju nikakve veze sa mnom. – Dobro. Nećete mi, dakle, udovoljiti. Odbijate se pokoriti zahtjevima dužnosti, časti i zahvalnosti. Odlučili ste ga upropastiti u očima svih njegovih rođaka i izvrgnuti preziru cijelog svijeta. – U ovom slučaju ne mogu utjecati na mene ni dužnost, ni čast, ni zahvalnost – odgovori Elizabeth. – Svojom se udajom za gospodinna Darcyja neću nimalo ogriješiti o njih. A što se tiče gnjeva njegove porodice i negodovanja svijeta ... ako bi se porodica naljutila zato što se on ženi mnome, ne bih se ni za trenutak obazirala na to, a svijet je prepametan da bi osjetio bilo kakav prezir zbog toga. – To je, dakle, vaše pravo mišljenje! To je vaša konačna odluka! Vrlo dobro. Sad ću znati što da radim. Nemojte uobražavati sebi, gospođice Bennet, da će se vaša želja ikada ostvariti. Došla sam vas provjeriti. Nadala sam se da ćete biti razumni; no znajte da ću ja provesti svoju volju. Ledi Catherine nastavi govoriti u tom smislu sve dok nisu stigle do vrata kočije, a onda se naglo okrene i reče: – Neću se pozdraviti s vama, gospođice Bennet. Ne šaljem pozdrav vašoj majci. Ne zaslužujete takvu pažnju. Vrlo sam nezadovoljna. Elizabeth ne odgovori ništa i ne pozove njezino gospodstvo u kuću, već sama polako uđe. Dok se penjala uz stube, čula je kočiju kako se udaljuje. Majka joj nestrpljivo dođe u susret i zapita zašto ledi Catherine nije ušla da se malo odmori. – Nije se htjela zadržavati – odgovori Elizabeth – žuri joj se. – Divno izgleda! Vrlo je uglađeno od nje što je došla ovamo, jer se, pretpostavljam, navratila samo zato da bi nam rekla da su Collinsovi dobro. Vjerojatno se zaputila nekamo, pa se, prolazeći kroz Meryton, sjetila da bi se mogla svratiti ovamo i vidjeti te. Elizabeth je bila prisiljena reći neistinu, jer nije mogla otkriti bit njihova razgovora.


Nemir što ga je taj neobični posjet izazvao u Elizabeth nije se mogao lako odagnati, pa je satima mislila samo o tom razgovoru. Ledi Catherine je, očito, doputovala čak iz Rosingsa samo zato da bi raskinula njezine tobožnje zaruke s Darcyjem. Bio je to temeljito smišljen plan, dabome! Međutim, odakle je potekla glasina o njihovim zarukama, Elizabeth nije mogla zamisliti dok se nije sjetila da je činjenica da je Darcy Bingleyjev prisan prijatelj, a ona Janeina sestra, bila dovoljan povod da ljudima padne na pamet takva misao u trenutku kad ih je očekivanje jedne svadbe navelo da požele i drugu. I sama je mislila kako će je sestrina udaja dovesti u češći dodir s Darcyjem. A njezine susjede iz Lucasova doma (zaključila je da je preko njihova pisma Collinsovima ta vijest stigla do ledi Catherine) prikazale su sigurnim i skorim ono što je ona smatrala samo mogućim, i to u daljoj budućnosti. Razmišljajući o riječima ledi Catherine, osjećala je protiv volje stanovitu tjeskobu zbog mogućih posljedica njezina daljnjeg uplitanja. Na temelju onog što je ledi rekla o svojoj odlučnosti da spriječi taj brak, Elizabeth je zaključila da se ona namjerava obratiti nećaku; a kako će na njega djelovati njezin prikaz loših strana njihova braka, Elizabeth nije mogla predvidjeti. Nije znala koliko on voli tetku niti koliko je podložan njezinu mišljenju, ali se moglo pretpostaviti da on misli o svojoj teti mnogo ljepše nego ona, i nije moglo biti dvojbe da će tetka pogoditi njegovo najslabije mjesto svojim pričanjem o zlim posljedicama braka s djevojkom čija je rodbina mnogo nižeg položaja od njegove. Zbog svog poimanja dostojanstva on će vjerojatno smatrati da su dokazi, koji su se Elizabeth činili


slabima i besmislenima, uvelike opravdani i razumni. Ako se on i prije kolebao što da radi ... a čini se da jest ... onda je moguće da će ga tetin savjet i molba navesti da se potpuno opredijeli samo za onu sreću koju dopušta njegovo neokrnjeno dostojanstvo. Bude li tako, više se neće vratiti. Može se dogoditi da se ledi Catherine svrati k njemu prolazeći kroz London i da on poslije toga javi Bingleyju kako ne može doći u Netherfield kao što je obećao. – Stoga – doda ona u sebi – ako on za nekoliko dana pošalje nekakvu ispriku prijatelju zato što ne može održati dano mu obećanje, znat ću što to znači. Onda više neću ni očekivati, ni željeti njegovu vjernost. Zadovolji li se samo žaljenjem za mnom, iako može imati moju ljubav i ruku, onda više neću uopće žaliti za njim. Iznenađenje ostalih članova obitelji, kad su čuli tko ih je posjetio, bilo je vrlo veliko, ali su svi, na sreću, zadovoljili svoju znatiželju istom pretpostavkom kao i gospođa Bennet, te nisu mnogo dosađivali Elizabeth u vezi s tim. Sutradan ujutro, dok je išla niz stube, dočekao ju je otac, izišavši iz knjižnice i noseći neko pismo u ruci. – Lizzy – reče on – upravo sam te htio potražiti. Dođi u moju sobu. Ona pođe za njim, radoznala što će joj reći pogotovo zato što je pretpostavila da je to nekako povezano s tim pismom. Pomislila je da je pismo, možda, stiglo od ledi Catherine, pa je sa zebnjom očekivala vrlo neugodno objašnjavanje. Uđe za njim, te sjedoše kraj kamina. Tada on reče: – Primio sam jutros pismo koje me veoma iznenadilo. Budući da se ono tiče uglavnom tebe, trebaš znati njegov sadržaj. Nisam dosad znao da su mi pred vjenčanjem čak dvije kćerke. Dopusti da ti čestitam na vrlo velikoj pobjedi. Elizabeth se zacrvene obrazi pri pomisli da pismo nije od tetke, nego od nećaka. Kolebala se bi li se veselila što se napokon očitovao ili bi se uvrijedila što pismo nije napisao njoj, kadli je otac nastavio: – Čini mi se da znaš o čemu je riječ. Mlade su djevojke vrlo pronicave u ovakvim situacijama; no mislim da ti ni pronicavost neće pomoći da otkriješ ime svog obožavatelja. Ovo je pismo poslao gospodin Collins. – Gospodin Collins? Pa, što on tu ima reći? – Nešto vrlo važno, naravno. Počinje čestitkama uoči skorog vjenčanja moje najstarije kćerke, o kojem je vjerojatno čuo od dobroćudnih Lucasovih brbljavica. Neću se igrati tvojim strpljenjem i čitati što piše o tom. Ono što se tiče tebe glasi ovako: »Pošto sam Vam ovako izrazio iskrene čestitke gospode Collins i svoje povodom tog sretnog događaja, dopustite da se ukratko osvrnem na jedan


drugi događaj, o kojem smo doznali iz istog izvora. Vaša kći Elizabeth, kako se pretpostavlja, neće dugo nositi prezime Bennet pošto ga Vaša najstarija kćerka promijeni, a njezin se odabranih može opravdano smatrati jednim od najuglednijih ljudi u ovoj grofoviji.«

Možeš li pogoditi, Lizzy, na koga on misli? »Taj je gospodin bogato obdaren svim onim što srce svakog smrtnika može najviše poželjeti ... velikom imovinom, plemenitim rodom i moćnim prijateljima. No, usprkos svim tim iskušenjima, dopustite mi da upozorim svoju rođakinju Elizabeth, a i Vas, na zla kojima ćete se izložiti ako nepromišljeno pristanete na prijedloge toga gospodina, kojima ćete, naravno, odmah biti skloni.« – Možeš li se dosjetiti, Lizzy, tko je taj gospodin? Dobro, sad ćeš čuti: »Pobuda koja me navela da Vas upozorim potječe iz sljedećeg: imamo razloga pomisliti da njegova tetka, ledi Catherine de Bourgh, ne gleda na taj brak prijateljskim očima.«

Gospodin Darcy je, vidiš, taj čovjek! Eto, Lizzy, sad sam te iznenadio. Doista nisu mogli izabrati nikoga drugog iz kruga naših znanaca čije bi ime uspješnije opovrgnulo tu njihovu laž. Odabrali su gospodina Darcyja, koji nikad ne pogleda u ženu da joj ne nađe manu i koji, vjerojatno, nikad u svom životu nije pogledao u tebe. To je divno! Elizabeth pokuša sudjelovati u očevoj šali, ali se uspije samo preko volje nasmiješiti. – Zar te to ne zabavlja? – O, da. Molim te, čitaj dalje. »Kad smo sinoć navijestili ledi Catherine mogućnost tog braka, ona je odmah, na svoj uobičajeni blagonakloni način, rekla što misli o tom, i bilo je očito da zbog nekih zamjerki obitelji moje rođakinje nikad ne bi dala svoj pristanak za taj brak koji je nazvala sramotnim. Smatram svojom dužnošću da na ovaj način hitno obavijestim o tom svoju rođakinju kako bi ona i njezin plemeniti obožavatelj bili svjesni što čine i ne bi brzopleto uletjeli u neodobren brak.«


Gospodin Collins dodaje još i ovo: »Uistinu se radujem što je ono žalosno djelo moje rođakinje Ljdije tako dobro zataškano, i samo mi je žao što je činjenica da su živjeli zajedno prije vjenčanja općenito poznata. No ne smijem zaboraviti dužnosti svog svećeničkog položaja i suzdržati se od napomene koliko sam se začudio kad sam čuo da ste mladence primili u kuću čim su se vjenčali. Takav postupak potiče poročnost; da sam ja longbournski župnik, odlučno bih se usprotivio tomu. Svakako im, kao kršćanin, trebate oprostiti, no ne biste smjeli dopustiti da Vam iziđu na oči niti da se njihova imena spominju u Vašoj nazočnosti.«

Eto, tako on shvaća kršćanski oprost! Ostatak se pisma bavi samo stanjem njegove mile Charlotte i očekivanjem potomka. Slušaj, Lizzy, držiš se tako kao da nisi zadovoljna. Nisi balavica, pa da hiniš kako te uvrijedilo širenje lažnih glasina; uostalom, zašto živimo ako ne zato da zabavljamo svoje susjede, a i da se mi njima smijemo kada dođe na njih red? – Ah! – uzvikne Elizabeth. – Doista je smiješno, ali je i čudno! – Naravno. Baš zato je i zabavno. Da su odabrali bilo kojeg drugog čovjeka, to ne bi bilo ništa; no njegova potpuna ravnodušnost i tvoja očita nenaklonost čine ovo smiješnim i besmislenim! Iako mi je pisanje mrsko, ne bih prekinuo dopisivanje s gospodinom Collinsom ni za što na svijetu. Kad čitam njegova pisma, moram mu dati prednost čak i u usporedbi s Wickhamom, premda veoma cijenim drskost i licemjerje svog zeta. Molim te, Lizzy, što je rekla o toj vijesti ledi Catherine? Nije te, valjda, posjetila zato da bi uskratila svoj pristanak? Na to pitanje odgovori njegova kći samo smijehom; a kako ga je izrekao bez ikakve sumnjičavosti, nije ga ponovio. Elizabeth nije još nikad teže hinila da su joj osjećaji drukčiji nego što jesu. Morala se smijati, iako bi radije bila plakala. Otac joj je zadao duboku bol onim što je rekao o Darcyjevoj ravnodušnosti; mogla se samo čuditi njegovoj nedovoljnoj pronicavosti ili strahovati kako nije riječ o tom da on premalo vidi, nego o tom da ona sebi previše umišlja.


Umjesto da Bingley primi od Darcyja pismo u kojem mu se, kao što je Elizabeth napola očekivala, Darcy ispričava što neće doći, on ga je, samo nekoliko dana nakon posjeta ledi Catherine, doveo u Longbourn. Gospoda su došla rano; prije nego što je gospođa Bennet stigla kazati Darcyju da ih je posjetila njegova tetka, Bingley je, želeći da bude sam s Jane, predložio da svi krenu u šetnju. Prijedlog je prihvaćen. Gospođa Bennet nije običavala šetati, a Mary nije nikad imala vremena, ali su ostalih petero otišli zajedno. Bingley i Jane brzo pustiše ostale da ih preteknu. Njih dvoje su zastajkivali, dok su Elizabeth, Kitty i Darcy odmicali. Vrlo malo su govorili: Kitty se previše plašila Darcyja da bi pričala, Elizabeth je stvarala u sebi jednu smjelu odluku, a možda je isto činio i on. Išli su prema Lucasovima, jer se Kitty željela navratiti k Mariji; kako Elizabeth nije željela da njezine riječi čuju i drugi, hrabro je, kad ih je Kitty ostavila, produžila s njim sama. Sad je bio pravi trenutak da ostvari svoju odluku, pa je, dok je još nije napustila hrabrost, brzo progovorila: – Gospodine Darcy, ja sam vrlo sebičan stvor; kako bih dala oduška svojim osjećajima, ne hajem koliko ću možda nauditi vašima. Ne mogu se više suzdržavati da vam ne zahvalim na vašoj velikodušnoj ljubaznosti prema mojoj jadnoj sestri. Otkad sam doznala za to, neprestano vam želim kazati koliko sam vam zahvalna. Da je to poznato i ostalima u mojoj obitelji, ne bih vam izražavala sama svoju zahvalnost.


– Žao mi je, vrlo mi je žao – odgovori Darcy iznenađeno i uzbuđeno – što ste doznali ono što vam je, gledano u pogrešnom svjetlu, izazvalo nelagodu. Nisam mislio da se tako malo mogu uzdati u gospođu Gardiner. – Ne smijete kriviti moju ujnu. Lydijina mi je nepromišljenost odala da ste vi umiješani u sve to i, naravno, nisam mogla mirovati dok nisam doznala pojedinosti. Dopustite da vam zahvalim u ime cijele svoje obitelji na plemenitom sažaljenju koje vas je potaknulo da se, usprkos velikim neugodnostima, potrudite da ih pronađete. – Ako mi baš hoćete zahvaliti – odgovori on – onda neka to bude samo u vaše ime. Ne poričem da je želja da vas usrećim pojačala ostale pobude koje su me vodile. No vaša mi obitelj ne duguje ništa. Premda je veoma poštujem, mislio sam samo na vas. Elizabeth se zbuni toliko da nije mogla progovoriti ni riječ. Nakon kratke šutnje njezin sugovornik doda: – Previše ste plemeniti da se poigravate mnome. Ako su vaši osjećaji i sada onakvi kakvi su bili u travnju, odmah rni recite. Moji se osjećaji i želje nisu promijenili; no dovoljna je jedna vaša riječ da više nikad ne govorim o torn. Sluteći svu neugodnost njegova položaja, Elizabeth natjera sebe da progovori. Odmah mu je rekla, iako ne baš bez zapinjanja, da su joj se osjećaji toliko promijenili od spomenutog vremena da prima sa zahvalnošću i zadovoljstvom njegovu sadašnju izjavu. Sreća koju je taj odgovor izazvao bila je takva kakvu on, vjerojatno, nikad prije nije osjetio, a riječi su mu bile uzbuđene i tople kakve se mogu očekivati samo od duboko zaljubljenog čovjeka. Da ga je Elizabeth mogla pogledati u oči, vidjela bi kako mu divno pristaje izraz iskrene radosti koji mu je ozario lice; međutim, premda ga nije mogla gledati, mogla ga je slušati, i njegova joj je ljubav postajala sve dragocjenijom dok joj je govorio koliko inu je važna za sreću. Hodajući dalje, nisu bili ni svjesni u kojem smjeru idu. Previše su ih zaokupile misli, osjećaji i riječi da bi obraćali pozornost bilo čemu drugom. Ubrzo je doznala da za svoj sadašnji sklad trebaju biti zahvalni njegovoj tetki, koja se na povratku, prolazeći kroz London, svratila k njemu i ispričala mu o svom putu u Longbourn, o cilju tog putovanja i o sadržaju svog razgovora s Elizabeth. Posebno je istaknula one Elizabethine izraze koje je smatrala najboljim dokazom njezine izopačenosti i drskosti, čvrsto vjerujući da će joj to olakšati da dobije od nećaka ono obećanje koje joj je uskratila Elizabeth. Međutim, na nesreću njezina gospodstva, učinak je bio sasvim suprotan njezinim željama. – To mi je ulilo nadu – reče on – kakvu prije nisam gotovo nikad osjetio. Dovoljno sam već upoznao vaš karakter da budem uvjeren kako biste vi, ako ste


potpuno i neopozivo protiv mene, rekli to jasno i otvoreno ledi Catherine. Elizabeth pocrveni i nasmije se prije nego što je odgovorila: – Da, vi znate dovoljno o mojoj otvorenosti da se uzdate u nju. Budući da sam vas onako gadno grdila u lice, ne bih se sustezala ni od grdnji pred svim vašim rođacima. – Niste rekli ništa što nisam zaslužio. Iako su vaše optužbe bile neosnovane jer su potekle iz neupućenosti, moje tadašnje ponašanje prema vama zaslužilo je najoštriji prijekor. Ono je bio neoprostivo. Ne mogu ni misliti na to bez gnušanja. – Nećemo se prepirati oko toga tko zaslužuje veću osudu zbog onog što se dogodilo one večeri – reče Elizabeth. – Strogo uzevši, ni moje ni vaše vladanje nije bilo besprijekorno. No otada smo, nadam se, oboje postali pristojniji. – Ne mogu tako lako oprostiti sebi. Sjećanje na ono što sam tada rekao ... na moj stav, moje ponašanje i moje izraze ... pratilo me tijekom mnogih mjeseci, a i sad je vrlo bolno. Nikada neću zaboraviti vaš umjesni prijekor: »Da ste se bolje ponašali.« To su bile vaše riječi. Ne znate, a ne možete ni zamisliti, koliko su me one mučile, iako je, priznajem, proteklo poprilično vremena prije nego što sam uvidio njihovu opravdanost. – Uistinu nisam očekivala da će one ostaviti tako snažan dojam. Nisam ni slutila da su vas tako zaboljele. – Vjerujem vam. Vi ste tada mislili da ja nemam nikakvih časnih osjećaja; uvjeren sam da ste tako mislili. Nikad neću zaboraviti izraz vašeg lica kad ste rekli da ne postoji način na koji bih vas ja mogao navesti da prihvatite moju prosidbu. – Ah, ne ponavljajte ono što sam tada rekla. Te su uspomene neugodne. Uvjeravam vas da se toga već odavno stidim i te kako. Darcy spomene svoje pismo. – Je li vas ono brzo navelo da mislite povoljnije o meni? Jeste li, dok ste ga čitali, iole povjerovali u njegovu istinitost? Objasnila mu je kako je pismo djelovalo na nju i kako su postupno iščeznule sve njezine prijašnje predrasude. – Znao sam – reče on – da će vas ono što pišem nedvojbeno zaboljeti, ali je trebalo sve to kazati. Nadam se da ste uništili to pismo. Jedan njegov dio, osobito početak, nikako ne bih htio da ponovno čitate. Sjećam se nekih riječi zbog kojih biste me mogli opravdano zamrziti. – Pismo ću, svakako, spaliti ako mislite da bi ono moglo ugroziti moju naklonost; međutim, iako imamo razloga za zaključak kako moja mišljenja nisu sasvim nepromjenljiva, nadam se da nisu toliko nepostojana da bi ih ponovno čitanje tog pisma moglo izmijeniti. – Kad sam pisao to pismo – odvrati Darcy – mislio sam da sam potpuno


miran i hladan, no poslije sam zaključio da sam ga napisao u strašnoj ogorčenosti. – Pismo ste, možda, započeli u ogorčenju, ali ga niste tako i završili. Njegov je kraj sušto milosrđe. No nemojte više misliti na to pismo. Osjećaji osobe koja ga je napisala i osobe koja ga je primila promijenili su se u međuvremenu toliko da sve neugodne okolnosti u vezi s njim treba zaboraviti. Morate donekle prihvatiti moj način gledanja na život. Mislite na prošlost samo ako vam je sjedanje na nju ugodno. – Vama nije potrebna takva filozofija. Vaša sjećanja ne sadrže nikakve prijekore, pa zadovoljstvo koje vam ona stvaraju ne potječe iz filozofije nego, što je mnogo bolje, iz činjenice da vaša prošlost nije za osudu. Međutim, moj je slučaj drukčiji. Naviru mi bolne uspomene koje se ne mogu i ne smiju odagnati. Cijelog sam života bio sebično stvorenje u praksi, iako ne i u teoriji. Dok sam bio dijete, učili su me što je pravilno, ali me nisu naučili kako ću ovladati svojom naravi. Učili su me dobra načela, ali su pustili da ih provodim gordo i uobraženo. Na svoju nesreću, bio sam sin jedinac (a godinama i jedino dijete), pa su me roditelji razmazili. Oni su mi, iako dobri (osobito je otac bio sušta dobrota i ljubaznost), dopuštali, poticali me, pa gotovo i učili da budem sebičan i ohol, da ne hajem ni za koga izvan obiteljskog kruga, da mislim prezirno o ostalima, da podcjenjujem mudrost i vrijednost drugih u usporedbi sa svojom mudrošću i vrijednošću. Takav sam bio od osme do dvadeset osme godine; a takav sam mogao biti i sada da nije bilo vas, najdraža i najljepša Elizabeth! što vam sve dugujem! Dali ste mi pouku, koja je u početku bila vrlo teška, ali i neobično korisna. Naučili ste me skromnosti. Zaprosio sam vas, ne sumnjajući da ćete prihvatiti moju ponudu. Međutim, pokazali ste mi da su moje tadašnje osobine nedovoljne da bi ugodile ženi kojoj valja ugoditi. – Jeste li tada bili uvjereni da ću pristati? – Jesam. što ćete misliti o mojoj taštini? Vjerovao sam da želite i očekujete da vam se udvaram. – Valjda je krivo bilo moje držanje, no to se nije dogodilo namjerno. Nikad mi nije bio cilj da vas dovedem u zabludu, ali sam možda i nehotice učinila nešto što nisam smjela. Zacijelo ste me veoma mrzili poslije one večeri. – Mrzio vas? Možda sam isprva bio ljut, ali se moja ljutnja ubrzo počela usmjeravati na pravilnu stranu. – Gotovo se bojim pitati što ste mislili o meni kad smo se sreli u Pemberleyju. Krivili ste me što sam došla? – Ne, samo sam se iznenadio. – Vaše iznenađenje nije moglo biti veće od mojeg kad sam vidjela kako ste me dočekali. Savjest mi je govorila da nisam zaslužila nikakvu osobitu ljubaznost, i


priznajem da sam očekivala samo ono što sam i zavrijedila. – Moj je cilj tada bio – odvrati Darcy – da vam pokažem svojim držanjem kako nisam tako podao da budem kivan zbog prošlosti; nadao sam se da ću dobiti vaš oprost, da ću ublažiti vaše loše mišljenje o meni ako pokažem da sam vaše prijekore shvatio ozbiljno. Kad su se rodile u meni druge želje, gotovo i ne znam, ali mislim da se to dogodilo otprilike pola sata nakon susreta s vama. Zatim joj je ispričao da se Georgiana veoma radovala što ju je upoznala i da se grdno razočarala kad je Elizabeth onako iznenada otišla. To ih je, naravno, navelo na razgovor o razlogu njezina odlaska, te je doznala da je on, i prije nego što je otišao iz njezina konačišta, odlučio odmah poslije njezina odlaska otputovati, također, iz Derbyshirea i potražiti joj sestru i da je tada bio ozbiljan i zamišljen zato što je razmišljao što sve treba učiniti da bi se takav cilj postigao. Elizabeth mu ponovno zahvali, no ta im je tema bila suviše bolna da bi se zadržali na njoj. Pošto su bez žurbe šetali nekoliko kilometara i bili prezauzeti da bi to zapazili, napokon su, pogledavši na svoje satove, zaključili kako je vrijeme da se vrate kući. – Gdje li su gospodin Bingley i Jane? – bilo je pitanje koje ih je navelo na razgovor o njima. Darcy se oduševio njihovim zarukama; prijatelj ga je odmah izvijestio o njima. – Moram vas pitati je li vas to iznenadilo – reče Elizabeth. – Nimalo. Kad sam odlazio, osjećao sam da će se to uskoro dogoditi. – Drugim riječima, dali ste svoj pristanak. Naslutila sam to. Iako se on usprotivio tom izrazu, vidjela je da je uglavnom tako bilo. – Uoči mog polaska za London – reče on – ispovjedio sam mu se; to sam trebao odavno učiniti. Ispričao sam mu sve ono zbog čega se moje prijašnje uplitanje u njegov život pokazalo kao besmisleno i neumjesno. Veoma se iznenadio. Nikad nije ništa posumnjao. Osim toga, rekao sam mu da sam pogrešno mislio da je vaša sestra ravnodušna prema njemu; jasno videći da se njegova ljubav prema njoj nije smanjila, nisam sumnjao da će njihov brak biti sretan. Elizabeth se nehotice osmjehne, osvjedočivši se kako lako on utječe na svog prijatelja. – Jeste li mu govorili na temelju svog vlastitog zapažanja – zapita Elizabeth – kad ste mu rekli da ga moja sestra voli ... ili samo na temelju mojih proljetošnih riječi? – Na temelju svog zapažanja. Pozorno sam je promatrao za vrijeme posljednjih dvaju posjeta i uvjerio sam se da ga ona voli. – A vaša je uvjerenost, pretpostavljam, odmah uvjerila i njega.


– Tako je. Bingley je vrlo skroman. Nedovoljno ga je samopouzdanje sprečavalo da se osloni na svoju vlastitu prosudbu glede nečega tako važnog, ali je njegova vjera u moje rasuđivanje olakšala sve. Bio sam prisiljen priznati nešto zbog čega se on, ne bez razloga, osjećao neko vrijeme uvrijeđenim. Nisam mogao dopustiti sebi da zatajim činjenicu da je vaša sestra bila zimus tri mjeseca u Londonu, da sam ja to znao i da sam to namjerno krio pred njim. Razljutio se. No njegova je srdžba trajala samo dok se nije uvjerio u ljubav vaše sestre. Sada mi je iskreno oprostio. Elizabeth htjede reći da je Bingley divan prijatelj, da je dragocjen jer se njime može vrlo lako upravljati, ali se suzdrži. Sjetila se da se on mora tek naviknuti da mu se drugi smiju, a bilo bi prerano da ga odmah počne privikavati na to. Govorio je o Bingleyjevoj sreći, od koje će, naravno, samo njegova biti veća, i taj je razgovor potrajao dok nisu stigli kući. Rastadoše se u predvorju.


Draga Lizzy, gdje ste vi to šetali?« glasilo je pitanje koje je Elizabeth, čim je ušla u sobu, dobila od Jane, a i od svih ostalih kad su sjeli za stol. Odgovorila je samo da su tumarali dok nisu zalutali. Dok je govorila, pocrvenjela je, ali ni to niti bilo što drugo nije izazvalo sumnju u istinitost njezina odgovora. Večer je protekla mirno, neobilježena ničim neobičnim. Priznati su ljubavnici razgovarali i smijali se, a nepriznati su šutjeli. Darcy nije bio takve naravi da bi se sreća prelijevala u veselost; a Elizabeth, uzbuđena i zbunjena, više je znala nego osjećala da je sretna, jer je, osim smetenosti, bilo i drugih neprilika. Zamišljala je što će obitelj osjećati kada dozna istinu; znala je da ga nitko ne voli osim Jane, čak se plašila da mržnju ostalih neće moći izbrisati ni sve njegovo bogatstvo i veliki ugled. Te je noći otvorila svoje srce Jane. Iako Jane nije imala običaj sumnjati, primila je to s nevjericom. – Šališ se, Lizzy. To nije moguće! Zaručila si se s gospodinom Darcyjem! Ne, ne, nećeš me nasamariti. Znam da je to nemoguće. – Ovo je, uistinu, mučan početak! Jedino sam se u tebe uzdala; uvjerena sam da mi nitko drugi neće vjerovati ako mi ti ne povjeruješ. Ne šalim se. Govorim ti živu istinu. On me još voli i zaručili smo se. Jane je pogleda sumnjičavo. – Oh, Lizzy! To nije moguće. Znam koliko ga mrziš.


– Ništa ti ne znaš o tom. Prošlost treba zaboraviti. Možda ga nisam uvijek voljela ovoliko kao sad. Međutim, u ovakvim je slučajevima dobro pamćenje neoprostivo. Sada se posljednji put sjećam onog što je bilo. Jane se još držala začuđeno, a Elizabeth ju je ponovno, i to još ozbiljnije, uvjeravala u istinitost svojih riječi. – Za ime Božje! Ja li to doista moguće? Ipak, vidim da ti moram vjerovati – uzvikne Jane. – Mila, mila Lizzy, ja bih ... čestitam ti ... ali jesi li sigurna ... oprosti što te pitam ... jesi li sasvim sigurna da ćeš moći biti sretna s njim? – O tom ne može biti dvojbe. Mi smo se već složili da ćemo biti najsretniji par na svijetu. No jesi li ti zadovoljna, Jane? Hoće li ti biti drago da imaš takva svaka? – Vrlo, vrlo drago. Ništa ne bi moglo više obradovati Bingleyja i mene. No mi smo to smatrali nemogućim; to smo i rekli jedno drugom. Voliš li ga, uistinu, dovoljno? Oh, Lizzy, ne možeš učiniti ništa gore nego da se udaš bez ljubavi. Jesi li sasvim sigurna da osjećaš što trebaš osjećati? – O, da! Mislit ćeš da osjećam više nego što bi trebalo kad ti sve kažem. – Kako to misliš? – Pa, moram ti priznati da ga volim više nego Bingleyja. Bojim se da ćeš se razljutiti. – Najmilija sestro moja, uozbilji se. Hoću da ozbiljno razgovaramo. Odmah mi kaži sve što trebam znati. Reci mi, otkad ga voliš? – To se dogodilo tako postupno da gotovo i ne znam kad je počelo. Vjerujem da je to započelo kad sam prvi put ugledala njegovo lijepo imanje u Pemberleyju. Ponovna molba da se uozbilji postigla je željeni učinak, pa je brzo uvjerila Jane svečanom izjavom da je zaljubljena u njega. Kad se osvjedočila u to, Jane nije imala više nikakvih želja. – Sad sam potpuno sretna – reče ona – jer ćeš ti biti sretna koliko i ja. Uvijek sam ga cijenila. Ako i ne bi bilo nikakva drugog razloga, uvijek bih ga poštovala zbog njegove ljubavi prema tebi; sada će mi, kao Bingleyjev prijatelj i tvoj muž, biti najmiliji od svih izuzevši Bingleyja i tebe. No, Lizzy, bila si vrlo lukava i vrlo suzdržljiva prema meni. Kako si mi malo rekla o onom što se dogodilo u Pemberleyju i Lambtonu! Sve što znam o tom čula sam od drugoga, a ne od tebe. Elizabeth joj objasni razloge zbog kojih je sve to držala u tajnosti. Napomene joj da nije htjela spominjati Bingleyja, a zbog nesređenog stanja svojih osjećaja izbjegavala je i Darcyjevo ime. No više neće tajiti Darcyjevu ulogu u Lydijinoj udaji. Sve je otkrila i pola noći provela u razgovoru sa sestrom. – Milostivi Bože! – uzvikne gospođa Bennet dok je sutradan ujutro stajala pred prozorom. – Eno, opet dolazi ovamo s našim dragim Bingleyjem onaj


neugodni gospodin Darcy! Zašto je tako dosadan da stalno dolazi ovamo? Mislila sam da će ići u lov ili tako nešto umjesto što nas uznemiruje svojom nazočnošću. što da radimo s njim? Lizzy, moraš opet ići u šetnju s njim da ne bi smetao gospodinu Bingleyju. Elizabeth jedva obuzda smijeh začuvši tako poželjan prijedlog, ali se i naljuti zato što majka uvijek govori tako nepovoljno o njemu. Čim su ušli, Bingley je pogledao Elizabeth tako značajno i rukovao se s njom tako srdačno da nije bilo dvojbe da je već obaviješten, i uskoro nakon toga reče glasno: – Gospodo Bennet, ima li ovdje još nekih staza na kojima bi mogla Lizzy i danas zalutali? – Savjetujem gospodinu Darcyju, Lizzy i Kitty – reče gospođa Bennet – da odšetaju danas do brda Oakham. To je lijepa, duga šetnja, a gospodin Darcy nije još nikad promatrao okolicu odande. – To je vrlo prikladno za ostale – odvrati Bingley – ali bi, uvjeren sam, bilo prenaporno za Kitty. Nije li tako, Kitty? Kitty prizna da bi radije ostala kod kuće. Darcy izjavi da bi rado uživao u vidiku s tog vrha, a Elizabeth šutke pristane na izlet. Kad je otišla gore da se spremi, dođe joj gospođa Bennet i reče: – Vrlo mi je žao, Lizzy, što si prisiljena da sama podnosiš tog neugodnog čovjeka. No nadam se da ćeš se pomiriti s tim; to činiš, znaš, zbog Jane; nije potrebno da ga stalno zabavljaš razgovorom, već samo povremeno, pa se nemoj ni previše truditi oko toga. Za vrijeme šetnje odlučiše da tijekom večeri Darcy zatraži od gospodina Benneta pristanak. Elizabeth je preuzela na sebe zadatak da pita majku. Nije bila načistu kako će to ona primiti; pokatkad je sumnjala da ni njegovo bogatstvo, ni njegov veliki ugled neće biti dovoljni da nadjačaju njezinu mržnju prema njemu. Međutim, usprotivila se ona žestoko tom braku ili se žestoko oduševila njime, nedvojbeno joj neće njezino vladanje proslaviti pamet, pa nije htjela dopustiti da Darcy čuje prve izraze njezine radosti ili, možda, prve izraze njezina neodobravanja. Na večer, čim je Bennet otišao u knjižnicu, Elizabeth vidje kako i Darcy ustaje i ide za njim, te se veoma uzbudi. Nije se bojala da će se otac usprotiviti, ali će biti nesretan, i to zbog nje. Boljela ju je pomisao da ga ona, njegova ljubimica, žalosti i zabrinjava svojim izborom, te je sjedila snuždeno dok se Darcy nije vratio i donekle joj popravio raspoloženje svojim osmijehom. Poslije nekoliko je minuta Darcy prišao stolu za kojim je sjedila s Kitty i, tobože se diveći njezinu vezu, šapnuo joj: – Idite k ocu, čeka vas u knjižnici. – Nakon toga je odmah otišla. Otac je


hodao amo-tamo kroz sobu i doimao se ozbiljno i zabrinuto. – Lizzy – progovori on – što to radiš? Jesi li pri zdravoj pameti kad se hoćeš udati za tog čovjeka? Nisi li ga uvijek mrzila? U tom je trenutku duboko zažalila što prijašnja mišljenja nisu bila pametnija i što joj izrazi nisu bili umjereniji. To bi je poštedjelo mučnog objašnjavanja i ispovijedanja; ali sada nije bilo drugog izlaza, te ga je počela zbunjeno uvjeravati da voli gospodina Darcyja. – Odnosno, drugim riječima, odlučila si se udati za njega. On je doista bogat, pa ćeš imati više lijepih haljina i lijepih kočija nego Jane. No hoće li te to usrećiti? – Imaš li kakvu drugu zamjerku – odvrati Elizabeth – osim što misliš da sam ravnodušna? – Nemam nikakvu drugu. Svi znamo da je on ponosan i neugodan čovjek, ali to nije važno ako ti se uistinu sviđa. – Da, sviđa mi se – odgovori ona suznih očiju. – Volim ga. On nije pretjerano ponosan. Vrlo je ljubazan. Ti ne znaš kakav je zapravo, pa te stoga molim da mi ne zadaješ bol takvim riječima o njemu. – Lizzy – reče otac – dao sam mu svoj pristanak. On je, doista, onakav čovjek kakvu se ja ne bih usudio odbiti ništa što bi on izvolio tražiti. A sad dajem svoj pristanak i tebi ako si se odlučila udati za njega. No dopusti da ti preporučim da se predomisliš. Znam tvoju narav, Lizzy. Znam da ne možeš biti sretna ni zadovoljna ako ne budeš istinski cijenila muža, ako ga ne budeš smatrala uzorom. Tvoja oštroumnost i darovitost izložile bi te najvećoj opasnosti u braku sa čovjekom koji ti ne bi bio ravan. Tada bi teško izbjegla razočaranje i jad. Dijete moje, poštedi me patnje da gledam kako ne možeš poštivati svog životnog druga. Ti ne znaš što radiš. Elizabeth mu, još ganutija, odgovori ozbiljno i svečano. I napokon je, uvjeravanjem da je gospodin Darcy doista izbor njezina srca, objašnjavanjem postupne promjene u svom mišljenju o njemu, isticanjem svoje potpune osvjedočenosti da njegova ljubav nije trenutačna, nego je izdržala kušnju duge neizvjesnosti te upornim nabrajanjem svih njegovih dobrih osobina, odagnala očevu nevjericu i pomirila ga s tim brakom. – Dobro, draga moja – reče on kad je prestala govoriti – nemam više što kazati. Ako je tomu tako, onda te on zaslužuje. Ne bih se mogao, Lizzy moja, rastati od tebe ni zbog koga manje dostojnog. Kako bi upotpunila povoljan dojam, ona mu tada ispripovijeda što je Darcy dragovoljno učinio za Lydiju. Saslušao ju je vrlo iznenađeno. – Ovo je, doista, večer svakakvih čudesa! Dakle, Darcy je sve učinio ... pripremio vjenčanje, dao novac, isplatio Wickhamove dugove i pribavio mu mjesto


u vojsci! Baš dobro! To će me spasiti mnogih nevolja i štednje. Da je to učinio tvoj ujak, morao bih mu se, a i htio bih, odužiti; no ovi nagli zaljubljeni mladići sve čine po svojoj volji. Sutra ću mu ponuditi da mu platim, on će prosvjedovati i raspričati se o svojoj ljubavi prema tebi, pa će se na tom sve i završiti. Tada se sjeti njezine zbunjenosti dok joj je čitao Collinsovo pismo; smijući joj se zbog toga, na posljetku joj dopusti da ode i reče joj dok je izlazila iz sobe: – Ako kakvi mladići dođu po Mary i Kitty, pošalji ih ovamo, baš nemam nikakva posla. Elizabeth je pao kamen sa srca, te je poslije polusatnog mirnog razmišljanja u svojoj sobi, bila u stanju da se prilično sabrana pridruži ostalima. Sve je bilo još suviše svježe da bi se veselila, pa je večer protekla mirno. Više nije bilo ničega čega bi se trebala plašiti, a blagodat spokojnosti i prisnosti doći će s vremenom. Kad se uvečer majka povukla u svoju sobu, otišla je za njom i saopćila joj veliku novost. Učinak bijaše vrlo neobičan; čuvši tu vijest, gospođa Bennet je sjedila sasvim nepomična i nesposobna da bilo što kaže. Tek je za nekoliko minuta shvatila ono što je čula, iako je inače bila uvijek spremna povjerovati odmah u ono što bi koristilo njezinoj obitelji ili u pojavu obožavatelja neke od svojih kćeri. Napokon je počela dolaziti k sebi, vrpoljiti se na stolcu, ustajati, sjedati, čuditi se i blagoslivljati sama sebe. –Za ime Božje! Bog me blagoslovio! Kad samo pomislim! Oh, Bože! Gospodin Darcy! Tko bi to mislio? Je li to doista istina? Oh, predraga Lizzy, kako ćeš bogata i ugledna biti! Kakav džeparac, kakav nakit, kakva kola ćeš imati! Jane se ne može usporediti s tobom ... ni približno. Kako mi je milo ... kako sam sretna! Kakav divan čovjek! Kako je lijep! Kako visok! Oh, mila moja Lizzy, molim te, oprosti mi što mi prije nije bio drag. Nadam se da će on prijeći preko toga. Draga, draga Lizzy! Kuća u Londonu! Svakakve divote! Tri udane kćerke! Deset tisuća funti na godinu! O, Bože! što će biti od mene? Izbezumit ću se. Ovo je bilo dovoljan dokaz da u njezino odobrenje ne treba sumnjati. Elizabeth se radovala što je tu bujicu oduševljenih riječi čula samo ona i uskoro je otišla. No, prije nego što je provela tri minute u svojoj sobi, uđe za njom majka. – Moja najmilija kćeri – uzvikne ona – ne mogu misliti ni na što drugo! Deset tisuća funti na godinu, a vrlo vjerojatno i više! To je kao da je lord! Najdraža ljubavi moja, reci mi koje jelo gospodin Darcy osobito voli, da mu se spremi za sutra. Bio je to žalostan navještaj vjerojatnog majčinog ponašanja prema tom gospodinu. Elizabeth zaključi da nije sve savršeno, iako je bila uvjerena i u njegovu duboku ljubav, i u iskren pristanak svojih roditelja. Međutim, sutrašnji je dan prošao mnogo bolje nego što je očekivala, jer je gospođa Bennet osjećala takvo


strahopoštovanje prema budućem zetu da mu se nije usudila ni govoriti, osim kad mu je nudila nešto za stolom ili izražavala svoje poštovanje njegova mišljenja. Elizabeth je zadovoljno uočila kako se otac nastoji bolje upoznati s njim, i Bennet joj je uskoro priopćio da ga sve više cijeni. – Veoma se divim svim svojim zetovima – reče on. – Wickham je, možda, moj ljubimac ... ali vjerujem da ću zavoljeti tvog muža koliko i Janeina.


Uskoro postavši opet šaljivom i veselom, Elizabeth je zatražila Darcyja da joj objasni kako se zaljubio u nju. – Kako si me zavolio? – zapita ona. – Mogu shvatiti da je sve išlo dobro kad je jednom već započelo ... ali što te pokrenulo? – Ne mogu odrediti sat, ni mjesto, ni pogled, ni riječi kojima se položio kamen temeljac. Otada je prošlo previše vremena. Našao sam se usred svega toga prije nego što sam i znao da je započelo nešto. – Mojoj si se ljepoti već uspješno odupro, a što se tiče mog držanja ... moje je ponašanje prema tebi uvijek bilo na rubu neuglađenosti i nikad nisam razgovarala s tobom bez želje da ti zadam bol. Budi sada iskren; jesam li ti se svidjela zbog svoje drskosti? – Svidjela si mi se zbog veselosti i oštroumnosti. – Bolje ti je da to odmah nazoveš drskošću. To je otprilike bilo to. Jamačno si bio sit uglađenosti, poštovanja i uslužnosti. Dojadile su ti žene koje su ti se stalno nastojale dodvoriti riječima, pogledima i mislima. Ja sam te zainteresirala baš zato što sam bila drukčija od njih. Da nisi uistinu dobar, postala bih ti mrskom zbog toga; no, usprkos tvojim nastojanjima da se prikriješ, tvoji su osjećaji uvijek bili plemeniti i pravedni; u srcu si prezirao osobe koje su ti se svojski pokušavale dodvoriti. Eto, uštedjela sam ti trud da to sam objasniš; jedno s drugim, počinjem misliti da je sasvim prirodno što se sve dogodilo tako. Istini za volju, ti ne znaš ni za kakvu moju dobrotu ... ali nitko ne misli na to kad se zaljubi.


– Zar nije bilo ničega dobrog u tvom nježnom ponašanju prema Jane dok je bolovala u Netherfieldu? – Eh, draga moja Jane! Tko bi mogao učiniti manje za nju? No prikaži to kao vrlinu. Moje su dobre osobine pod tvojom zaštitom, i možeš ih uveličavati koliko god je moguće; za uzvrat, moje je da iskoristim priliku da te što češće zadirkujem i da se prepirem s tobom; stoga ću odmah započeti pitanjem: zašto si toliko oklijevao da prijeđeš na stvar? Zašto si me se toliko stidio kad si prvi put došao i ostao na večeri kod nas? Zašto si se, kad si već došao, držao tako kao da ne haješ za mene? – Zato što si bila ozbiljna i šutljiva i nisi me nimalo ohrabrila. – Pa, bila sam zbunjena. I ja. – Mogao si više razgovarati sa mnom kad si došao na večeru. – To bi mogao netko tko bi manje osjećao. – Eto, na svako pitanje daješ razuman odgovor, a ja sam tako razumna da ga prihvaćam. Ipak, pitam se dokle bi se to tako nastavilo da je bilo prepušteno samo tebi. Pitam se kad bi ti progovorio da te ja nisam pitala. Moja odluka da ti zahvalim na tvojoj ljubaznosti prema Lydiji imala je velike posljedice, prevelike. Jer, što je s moralom ako naša sreća izvire iz prekršenog obećanja? Nisam to smjela ni spomenuti. To ne valja. – Nemaš razloga da se žalostiš. Moralna je podloga savršena. Neopravdani pokušaji ledi Catherine da nas razdvoji rastjerali su sve moje dvojbe. Za svoju sadašnju sreću ne dugujem ništa tvojoj nestrpljivoj želji da mi izraziš zahvalnost. Nisam bio raspoložen čekati da ti prva počneš. Tetkino mi je priopćenje dalo nadu, pa sam odmah odlučio doznati sve. – Ledi Catherine je bila vrlo korisna; trebala bi biti sretna zbog toga, jer uživa kad je korisna. No reci mi, zašto si došao u Netherfield? Zar samo zato da bi jahao do Longbourna i ondje bio zbunjen? Ili si imao neku ozbiljniju namjeru? – Moj je pravi cilj bio da te viđam i da, ako mogu, ocijenim mogu li se nadati da ćeš me ikada zavoljeti. A cilj koji sam priznao, ili koji sam bar sebi priznao, bio je da vidim voli li tvoja sestra još Bingleyja, pa ako je tako, da mu otkrijem što se dogodilo; poslije sam to i učinio. – Hoćeš li ikad imati hrabrosti da kažeš ledi Catherine što je očekuje? – Teže mi je naći vremena za to nego hrabrosti, Elizabeth. No to treba učiniti, pa ako mi dadeš list papira, odmah ću se latiti tog posla. – Kad ne bih i ja morala pisati pismo, mogla bih sjediti kraj tebe i diviti se pravilnosti tvojih redaka, kao što je to jedna druga mlada dama jednom činila. No imam ujnu koju ne smijem više zanemarivati. Nespremna da prizna koliko je precijenjena njezina prisnost s Darcyjem,


Elizabeth još nije odgovorila na dugačko pismo gospođe Gardiner. No sada, kad je mogla priopćiti nešto što će ih usrećiti, gotovo se stidjela što su ujak i ujna izgubili već tri dana sreće, pa im je odmah napisala sljedeće: »Zahvalila bih Ti već i prije, kao što sam i trebala učiniti, mila moja ujna, na Tvom dugom, ljubaznom i potankom izvještaju; no, iskreno govoreći, bila sam previše ljuta za pisanje. Pretpostavila si više nego što je uistinu bilo. Međutim, sada pretpostavljaj koliko god hoćeš, pusti mašti na volju, pa zamisli što god hoćeš u vezi s tim i, osim ako pomisliš da sam se već vjenčala, nećeš previše pogriješiti u svom zamišljanju. Moraš mi uskoro opet pisati i hvaliti ga mnogo više nego u svom prošlom pismu. Mnogo, mnogo Ti zahvaljujem što nismo išli u Jezersku oblast. Kako sam mogla biti tako luda da to želim? Tvoja je zamisao o konjićima divna. Obilazit ćemo perivoj svaki dan. Ja sam najsretnije stvorenje na svijetu. Možda su i drugi tako govorili prije mene, ali ne s toliko razloga. Sretnija sam čak i od Jane; ona se smiješi, ja se smijem. Gospodin Darcy Ti šalje svu ljubav koju može uštedjeti na moj račun. Morate svi doći u Pemberley za Božić. Tvoja itd.«

Darcyjevo pismo ledi Catherine bilo je u drukčijem stilu, a još drukčije od obaju pisama bilo je ono koje je Bennet napisao odgovarajući na Collinsovo prošlo pismo:

»Poštovani gospodine! Moram Vas zamoliti da mi još jednom čestitate. Elizabeth će uskoro postati ženom gospodina Darcyja. Utješite ledi Catherine što bolje možete. Međutim, da sam na Vašem mjestu, držao bih se nećaka, on Vam može dati više. Vaš iskreni itd.«

Čestitke gospođice Bingley svom bratu na njegovoj skoroj ženidbi bile su kićene i neiskrene. Pisala je čak i Jane kako bi iskazala svoju radost i ponovila sva svoja


prijašnja očitovanja naklonosti. Jane to nije zavaralo, ali ju je ipak ganulo, pa joj je, iako joj više nije vjerovala, napisala mnogo ljubazniji odgovor nego što je zaslužila. Radost koju je gospođica Darcy pokazala primivši sličnu obavijest bila je iskrena koliko i radost njezina brata kad joj je pisao o tom. Ni četiri stranice nisu joj bile dovoljne da izrazi svu svoju ushićenost i svu svoju duboku želju da je nevjesta voli. Prije nego što je ikakav odgovor mogao stići od gospodina Collinsa i čestitka Elizabeth od njegove žene, longbournska je obitelj čula da su Collinsovi došli u Lucasov dom. Razlog za taj iznenadni dolazak uskoro je bio sasvim očit. Ledi Catherine se toliko razbjesnjela zbog nećakova pisma da se Charlotte, iskreno se veseleći tom braku, odlučila skloniti dok bura ne prođe. Prijateljičin je dolazak bio veliko zadovoljstvo za Elizabeth, iako je tijekom njihovih sastanaka kadšto mislila da je to zadovoljstvo skupo plaćeno, jer je Darcy bio izložen nametljivoj i sluganskoj uslužnosti Charlottina muža. Darcy je to, međutim, podnosio vrlo mirno. Slušao je uljudno i smireno čak i Sir Williama Lucasa kad mu je čestitao što odnosi najsjajniji dragulj grofovije i izrazio nadu da će se svi često viđati na dvoru. Ako je i slegnuo ramenima, to je učinio tek pošto je Sir William nestao iz vidokruga. Prostaštvo gospođe Philips bilo je već nešto drugo, a možda i veće breme za njegovo strpljenje. Iako je ona, kao i njezina sestra, osjećala preveliko strahopoštovanje prema njemu da bi mogla razgovarati s onom prisnošću koju je Bingleyjeva dobroćudnost poticala, ipak je, kad god je govorila, bila prostačka. Ni poštovanje koje je osjećala prema njemu nije ju moglo učiniti otmjenijom, premda ju je poprilično ušutkivalo. Elizabeth je činila sve što je mogla ne bi li ga zaštitila od česte majčine i tetkine pažnje i uvijek ga je nastojala zadržati za sebe i za one članove svoje obitelji s kojima je mogao razgovarati bez osjećaja nelagode. Iako su neugodni osjećaji, izazvani svim tim, podosta umanjili užitak u zaručničkom udvaranju, sve više je rasla nada u budućnost; Elizabeth je radosno očekivala trenutak kad će se povući iz društva, ne baš ugodnog njoj i njemu, i otići u udobnost i otmjenost Pemberleyja.


Sretan je bio dan za sve materinske osjećaje gospođe Bennet kad je udala svoje dvije najbolje kćeri. Lako se može zamisliti kako je oduševljeno i ponosno posjećivala poslije gospođu Bingley i govorila o gospođi Darcy. Šteta što ne mogu reći, za ljubav njezine obitelji, da je ispunjenje njezine velike želje udomljenjem triju kćeri utjecalo tako povoljno na nju da je zauvijek postala pametna, ugodna i zanimljiva žena; doduše, možda je bilo povoljno za njezina muža, koji vjerojatno ne bi uživao u domaćoj sreći u takvu neobičnu obliku, što je ona i dalje pokatkad bila nervozna i uvijek budalasta. Bennetu je veoma nedostajala druga kćerka; njegova ljubav prema njoj odvodila ga je češće od kuće nego što bi išta drugo moglo. Uživao je odlazeći u Pemberley, osobito kad su ga najmanje očekivali. Bingley i Jane ostali su u Netherfieldu samo godinu dana. Takva blizina s majkom i rođacima u Merytonu nije godila, čak, ni njegovoj blagoj naravi niti njezinu mekom srcu. Tada se ispunila najveća želja Bingleyjevih sestara; kupio je kuću s imanjem nedaleko od Derbyshirea; tako su Jane i Elizabeth, uz sve ostale izvore sreće, imale i taj da budu samo pedeset kilometara udaljene jedna od druge. Kitty je, na svoju veliku materijalnu korist, provodila najveći dio vremena kod svojih dviju najstarijih sestara. Kako je sada bila u mnogo otmjenijem društvu nego prije, znatno se popravila. Nije bila onako neobuzdane naravi kao Lydia i,


odvojena od utjecaja Lydijina primjera, postala je, zahvaljujući dobrim uputama i savjetima, smirenijom, izobraženijom i zanimljivijom. Pomnjivo su je čuvali od Lydijina štetnog društva; premda ju je gospođa Wickham često zvala u goste i obećavala joj balove i mladiće, otac joj nikad nije dopustio da ode k njoj. Mary je bila jedina kćerka koja je ostala kod kuće; no često je bila spriječena u svom usavršavanju, jer majka nije mogla sjediti sama. Premda prisiljena da se više druži sa svijetom, još je držala moralne pouke o svakom jutarnjem gostu. Kako je više nije ogorčavalo uspoređivanje ljepote njezinih sestara s njezinom, ocu se činilo da joj ta promjena nije neugodna. Što se tiče Wickhama i Lydije, njihovi se karakteri nisu nimalo promijenili udajom njezinih sestara. On je smireno podnosio činjenicu da će Elizabeth sada doznati za svu njegovu nezahvalnost i lažljivost, koje joj dotad nisu bile sasvim poznate, i, usprkos svemu, nije sasvim izgubio nadu da će Darcy pristati da mu pomogne na putu do bogatstva. Pismo u kojem je Lydia čestitala udaju Elizabeth pokazalo je da barem ona gaji tu nadu, ako ne i njezin muž. Glasilo je ovako: »Draga moja Lizzy! Želim Ti sreću. Ako voliš gospodina Darcyja upola koliko ja volim svog dragog Wickhama, onda si vrlo sretna. Velika je utjeha što si tako bogata i, kad ne budeš imala nikakva drugog posla, nadam se da ćeš misliti na nas. Znam da bi Wickham vrlo rado radio na dvoru, i mislim da nećemo, ako ne budemo dobili neku pomoć, imati dovoljno novca za život. Bilo kakvo mjesto s godišnjom plaćom od tri do četiri stotine funti bilo bi dobro za nas; no nemoj govoriti o tom gospodinu Darcyju, ako Ti je neugodno. Tvoja itd.«

Budući da je Elizabeth smatrala to neugodnim, potrudila se u svom odgovoru učiniti kraj svim takvim molbama i očekivanjima. No često im je slala onu novčanu pomoć koju im je mogla dati, štedeći na svojim osobnim izdacima. Uvijek joj je bilo jasno da im njihov prihod, s obzirom na rasipnost i nehaj za budućnost, mora biti nedovoljan za život. Kad god su se selili, obraćali su se ili Jane, ili Elizabeth za novčanu pomoć kako bi platili račune. Njihov je način života bio nesređen i neuredan čak i nakon zaključenja mira, kad su se mogli skrasiti na jednom mjestu. Neprestano su se selili iz mjesta u mjesto, tragajući za jeftinijim životom, a uvijek su trošili više nego što su smjeli. Njegova je ljubav prema njoj brzo splasnula i


pretvorila se u ravnodušnost; njezina je trajala malo duže; unatoč svojoj mladosti i neozbiljnom ponašanju, ona je i dalje polagala pravo na ugled koji joj je dala udaja. Iako ga Darcy nikad nije htio primiti u Pemberleyju, ipak mu je, zbog Elizabeth, pomagao u pogledu službe. Lydia ih je povremeno posjećivala kad bi joj se muž otišao zabaviti u London ili Bath. A kod Bingleyjevih su oboje često ostajali tako dugo da je to prevršilo mjeru čak i za Bingleyjevu dobroćudnost, te je govorio da će im reći neka idu. Gospođica Bingley je bila duboko utučena zbog Darcyjeve ženidbe, ali je, budući da je željela sačuvati pravo da posjećuje Pemberley, prestala negodovati, voljela je Georgianu više nego ikada, bila je pažljiva prema gospodinu Darcyju gotovo kao i prije, a njegovoj je ženi primjereno uzvraćala na svaku uljudnost. Pemberley je sada bio Georgianin dom; a međusobna odanost nevjeste i zaove bila je onakva kakvu je Darcy i priželjkivao. Georgiana je o Elizabeth imala najljepše moguće mišljenje; doduše, u početku je slušala iznenađeno, malone uznemireno, kako ona šaljivo i veselo razgovara s njezinim bratom. On joj je uvijek ulijevao poštovanje koje je bilo gotovo jače i od njezine ljubavi, a sada se, eto, Elizabeth sasvim slobodno šalila s njim. Spoznala je ono što nikad dotad nije imala priliku spoznati. Iz Elizabethinih je pouka zaključila da žena može slobodno činiti mužu ono što brat ne bi uvijek dopustio sestri, mlađoj više od deset godina. Ledi Catherine se veoma razljutila zbog nećakove ženidbe, a kako je uvijek bila otvorena i iskrena, u odgovoru na njegovo pismo o pripremama za vjenčanje izražavala se tako uvredljivo, osobito o Elizabeth, da se za neko vrijeme prekinulo bilo kakvo općenje s njom. No na posljetku je, poslušavši Elizabethinu želju, Darcy prešao preko uvrede i predložio pomirbu. Ledi Catherine se još malo opirala, ali je napokon njezina srdžba popustila ili zbog ljubavi prema nećaku, ili zbog znatiželje da vidi kako se ponaša njegova žena, te ih je izvoljela posjetiti u Pemberlyju, premda su pemberleyske šume bile oskvrnavljene ne samo nazočnošću takve gospodarice nego i čestim posjetima njezina ujaka i ujne iz Londona. S Gardinerovima su uvijek bili u vrlo prisnim odnosima. Darcy ih je, kao i Elizabeth, istinski volio; i oboje su im uvijek bili duboko zahvalni, jer su oni, tako što su je doveli u Derbyshire, omogućili njihov brak.

Jane Austen Ponos i Predrasude  
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you