Armaturgija broj 2

Page 1


VEBZIN STUDENATA DRAMATURGIJE

BROJ 2 GODINA I DECEMBAR 2012.

6

LOGOTIP, GRAFIČKI DIZAJN I PRELOM Mihajlo Vitezović LEKTURA I KOREKTURA Jelena Vitezović

18

NASLOVNICA Grebo Gray ZA IZDAVAČA Dušan Đoković Akademija umetnosti, Nemanjina 28, Beograd

CIP – Katalogizacija u publikaciji Narodna biblioteka Srbije, Beograd 792 Armaturgija [Elektronski izvor] : vebzin studenata dramaturgije / glavna i odgovorna urednica Ljubinka Stojanović -2012- . -Beograd : Armaturgija, 2012- Tromesečno ISSN 2217-9941 = Armaturgija COBISS.SR-ID 193246220 Svi sadržaji u Armaturgiji su, ako nije drugačije naznačeno, pod Creative Commons licencom Attribution-NonCommercialNoDerivs 3.0 Unported. Dozvoljeno je umnožavati, distribuirati i prenosti, ali je strogo zabranjeno menjati ili koristiti u komercijalne svrhe bez dozvole autora. http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/

40


SADRŽAJ REČ UREDNICE

03

TEMA BROJA

12

DUPLO VE: VIR I VALTER VUČJI VRTLOG Intervju: Bojan Vuk Kosovčević DAS IST WALTER Intervju: Andrej Aćin

08 11 14 16

LIČNOSTI

34

Miloš Lolić

20

POZORIŠTE Krvava svadba Sudar svetova Rupa u repertoaru Frljić po nama o Đinđiću VUK ATTACK

42

26 28 30 32 36

FILM I TV Prometej Trenutak istine

42 44

TEORIJA Zašto fantastika?

48

KREACIJE Bura

54

OSVRTI Pseći valcer Tišmin val

58 70


REDAKCIJA GLAVNA I ODGOVORNA UREDNICA Doc. Ljubinka Stojanović

OPERATIVNI UREDNIK Mihajlo Vitezović

ZAMENICA OPERATIVNOG UREDNIKA Jelena Obradović

SARADNICI Katarina Borisavljević Aleksandra Glovacki Marko Milosavljević Miloš Bojović Sandra Žuvela Viktor Radonjić

2


REČ

UREDNICE

piše: Ljubinka Stojanović

Z

a dramske umetnike, a posebno za reditelje i dramske pisce/scenariste, važi nepisano pravilo da se tek po drugom filmu ili tekstu prepoznaju kao pravi profesionalci, a njihov legitimitet biva potvrđen na kulturnoj mapi. Nekako, kao da je to drugo profesionalno delo, koje bi po pravilu trebalo da bude zrelije I značajnije, zapravo dokaz da će autor ostati i opstati. Drugi broj Armaturgije, koji je pred vama, daje presek promena koje nam se dešavaju u kulturi i predstavlja sumiranje ideja. Cilj nam je da webzin oživi, postane aktivan i interaktivan pratilac u profesionalnom opismenjavanju naših studenata; da doživljava razne mediamorfoze u formi kao i u sadržaju. Čini mi se da će nam ta vrsta osvešćenosti u odnosu na nove komunikacione kanale i medije biti od posebne važnosti u vremenu koje je pred nama. Zbog svega toga, ovaj webzin doživljavam kao svojevrsnu mogućnost novog načina prezentovanja studenata, njihovih misli, pitanja, zapažanja, fascinacija i, naravno, radova. Uverena sam da u toj činjenici leži i najveći značaj ovog elektronskog časopisa. U vremenu koje dolazi, promene su stalne i slojevite i često ih nismo svesni. Upravo su studenti ti koji su u najnovijem vidu komunikacije i nalaze se na tom neminovnom talasu,

a kao saradnici ovog časopisa ističu važnost istraživačkog procesa. Metamorfoza kulture koju nosi novo doba uslovila je i novine u ovom broju, i to sa manjim brojem stranica, ali zato raznovrsnijim tekstovima i razgovorima sa više autora. Od ovog izdanja uvodimo Temu broja, a sadržaj webzina zasnovaćemo pretežno na istraživačkim tekstovima, intervjuima sa eminentnim umetnicima, esejima i novim formama u kojim će se oprobati naši saradnici. U planu su i određeni multimedijalni dodaci, poput virtuelne biblioteke ispitnih drama i scenarija svih naših studenata, zatim snimljenih radiodrama, kao i studentskih filmova koje ćete moći da slušate i gledate online. Armatugija je već načinila taj prvi korak i ovom prilikom nudimo vam temu broja koja se bavi profesionalnim utemeljenjem, a u užem smislu vezana je za debitantske dugometražne filmove diplomaca Akademije umetnosti. Ovim putem pozivam stručnu javnost da se uključi i doprinese ovom talasu, radi spajanja iskustava, kako bi se došlo do jedinstvenog i integrisanog načina komunikacije i otvorio prostor za razvoj novih kreativnih ideja i formi koje ce novo vreme zahtevati od svih nas. Nadam se da će te uživati surfujući na našim talasima.

3


prkos opštoj recesiji u kulturi, srpska kinematografija je u protekloj godini producirala čak 21 film, kako igrane, tako i dokumentarne vrste, za više od dosadašnjeg lidera u regionu, hrvatske kinematografije (18).

U

SLOVENIJA 10

HRVATSKA 18

SRBIJA 21 BiH 9 CRNA GORA 3 MAKEDONIJA 4

Visina zemlje odgovara broju produciranih filmova u 2012.


9 8 7

Dvanaest najpopularnijih srpskih filmova ove godine na Internet filmskoj bazi podataka (IMDb).

6 5 4 3 2 1 0

Svaki treći je dokumentarac.

Svaki treći ima istorijsku tematiku.

Na pet su autori bile žene („Crnu Zoricu” je režiralo dvoje) što znači da je u zaokruženom proseku svaki reditelj žena.

28 3 34

filmskih festivala je održano u Srbiji

filmografske knjige je objavio Filmski centar Srbije dugometražnih filmova je (na papiru) u produkciji za 2013. i 2014. godinu, među kojima i „O bubicama i herojima”, „Montevideo 2”, „Na Drini `cuprija”...

Internet Movie Database www.imdb.com Filmski centar Srbije http://www.fcs.rs/

Autor infografikona: Mihajlo Vitezović





TEMA BROJA DUPLO VE: VIR & VALTER Debitantski dugometražni filmovi diplomaca Akademije umetnosti

VUČJI VRTLOG piše: Jelena Obradović

I

z mraka sale bioskopa „Kolosej”, zaronila sam u platno i mrak koji već dvadeset godina na svesnom, duže na nesvesnom, nivou ne izbija iz svih nas – očevidaca i aktera vremena ispunjenog ratnim vihorom, uličnim nasiljem, agresijom, besom, bedom (naročito ljudskom). Film Vir je debitantsko ostvarenje reditelja i dramaturga Vuk Bojana Kosovčevića, i poprilično je prijatno iznenađenje za srpsku publiku, koja je stihijski postala marginalizovana utvara, što nije slučajno, ako se uzme u obzir šta joj se godinama servira. Da, nije lako snimiti film u Srbiji, ali za to nije kriva publika, već oni koji se filmom bave, ali kako su danas svi sami sebi do neba zvezde, onda na kraju svi sami i hodaju crvenim tepihom, sevaju blicevi i neuzvraćeni aplauzi, osim onih namontiranih (što tepiha, što aplauza), ali dobro, od nečega mora da se živi i uživa u popularnosti. Ekipa filma Vir je iznad toga, zato je valjda i sam film netipičan, u kontekstu drugačijeg osvežavajuć, i bavi se iznad svega ljudskom (auto)destrukcijom, koja svoj vrhunac dostiže u ratu i krvožednom ubijanju, a onda na drugom nivou nastupa priča o jednom vremenu koje ispunjava svaku poru našeg upokojenog društva. Film Vir se sastoji iz tri priče: Koreni mržnje, Sumrak idola i Vir; epicentar svake od njih jesu likovi oko kojih se plete pojedinačno svaka priča prepuna akcije, upečatljivo prikazanih događaja, eksplicitno motivisanog delanja, dramski

opravdanih postupaka. U prvoj priči, skinhed Bogdan (glumi Nebojša Đorđević) nakon izlaska iz zatvora se sastaje sa večito naelektrisanom, gladnom ulične svađe i tuče, ekipom, ali i blondiranom, dugonogom ljubavlju (glumi Marina Vodeničar), koja ga odbija jer pripada nekom drugom, krimosu Kaletu. Neuzvraćena ljubav je okidač za bes i mržnju kojom je Bogdan ispunjen i zadojen još kao klinac od strane nasilnog oca (glumi Emir Kusturica), i ona kulminira do vulkanske erupcije u jednom trenutku na ulici, u mraku, i to na slučajnom, pogurenom prolazniku romske nacionalnosti. Bogdan nije ništa drugo do riba na suvom, naročito u trenutku kada ga sa svih strana opkole pendreci; krvav, leži na zemlji, pokušao je da se odupre viru, ali ga je isti „usisao”, kao i kriminalca mračne prošlosti – Kaleta (glumi Srđan Pantelić), kojeg ubija rođeni stric (glumi Dragan Nikolić). Grof (glumi Nenad Okanović), umetnik i vojnik, za razliku od pomenute dvojice udavljenika u sopstvenoj agresiji, uspeva da se odupre viru, mračnoj strani psihe ostavljene i zarobljene u podzemnoj tamnici ispunjenoj leševima, smradom i barutom, time što mu se prepusti, sve dok ga isti ne samelje, ali ipak na kraju, tako samlevenog ne izbaci na samu površinu. Grof leži u bolnici, nakon što ga je brutalno isprebijala Bogdanova ekipa, budi se iz košmarnog vrtloga, a na javi jedna od Kaletovih devojka koju je spasao od batinjanja sedi pored njega na krevetu,

9


smeši se, jer nema kome drugom, a tako odbačeni, izbore (naročito Kale), iscrtava bol; kao što isprebijani, izgubljeni, savršen su par, svesni toga. umetnik Grof po zidu opsesivno-kompulsivno slika Nakon dva sata vešto izmontiranog haosa, jurnjave, grafit simboličnog naslova – vir, vođen mišlju da će krvi, ludila – poslednja scena, poslednji kadar jeste se, nakon što slika bude gotova, vrtlog u njemu tračak svetlosti, nade u neko stišati i duh vojnika Valjevca bolje, bolje sutra... bitno je (preminuo na Grofovim samo taj trenutak prepoznati, rukama u podzemnom Ono što Grofu i na kraju, iznad svega, taj isti logoru) nestati. Reditelj Vuk predstavlja grafit na trenutak ne odbaciti. svoje likove, njihove sukobe i „Začin” u filmu jesu glumačka nemire, stavlja ispred ogledala zidu koji se na kraju garda Dragan Nikolić i Mirjana prošlosti koristeći se lomi i urušava sam u Karanović, kao i reditelj Emir flešbekovima koji sami po sebi sebe, za publiku je u Kusturica, koji su od svojih postaju simbol i bliže nam epizodnih uloga stvorili likove objašnjavaju stanje koje junaci ovom slučaju bioskopza pamćenje, naročito mučno trpe u trenutku koje mi sko platno, koje vas veže Kusturica, koji glumi označavamo kao njihovo razjarenog oca čiji sin odrasta sadašnje. Ono što Grofu za stolicu i ne da vam da u skinheda (opšte je poznato predstavlja grafit na zidu koji trepnete kojim narodom su inspirisani se na kraju lomi i urušava sam njegovi nagrađivani filmovi). u sebe, za publiku je u ovom Tu je i Mirjana, glumi islednicu slučaju bioskopsko platno, čije ponašanje i način ispitivanja je inspirisan koje vas veže za stolicu i ne da vam da trepnete, da realnom ličnošću, i ostaće zapamćena, za zastanete, i izađete iz sale ravnodušni, i dugo vam prepričavanje, replika dok Okanovića tj. Grofa u glavi odzvanja glavna muzička tema Ognjana fasciklom udara po glavi: „Jel’ bi me jeb’o, a, jel’ bi Miloševića, a pred očima titraju specijalni efekti za me jeb’o, a!? A šta, ne bi!?” Gledajući film, zamišljate koje je bio zadužen Zoran Čulić i sjajna maska koju kosačicu koja zapravo sve vreme vreba likove na je radio vajar Miroslav Lakobrija. čijim se napetim, besom izdeformisanim licima, izjedenim grižom savešću sa kojom ne mogu da se

Nebojša Đorđević kao Bogdan

10


INTERVJU Bojan Vuk Kosovčević

MISLILI SU DA SAM LUD pita: Jelena Obradović

sam umesto kratkog filma snimio sedam scena dugometražnog, i od toga napravio trejler. Budžet Inspirisale su me devedesete, znači, te godine, smo kasnije dobili od ministarstva i televizije Prva, celokupna atmosfera. Mada, u suštini, nije bitno što koja je otkupila prava, i biće mini serija od tri su devedesete, to je samo bio dobar ambijent koji epizode kada prođe bioskopska distribucija, znači mi je pružio mogućnost da ispričam jednu takvu televizija Prva je ušla kao koproducent. Mi imamo tešku priču koja može da se desi, ili se dešava, i bioskopska prava, tako da na svetskom nivou oni danas. Sad, vreme danas možda nije tako imaju 75 posto prava, mi 25 posto, i to je što se ekstremno, ali nije mnogo ni bolje, i ta priča da su televizije tiče. U svakom slučaju, borba je bila devedesete otišle, pa se opet vraćaju; ne, one se ne velika, finansije smo dobijali po principu kašičica vraćaju, poenta je da nikada nisu ni otišle kako po kašičica. Kako je prva klapa pala pa do premijere treba. Film se doživljava iz lične percepcije junaka… prošlo je tri godine, a pritom sam ja još godinu dana Koliko dugo si radio na scenariju? Šta je sa pre toga sve spremao sa direktorom fotografije, izbor lokacija… finansijama? Šta te je inspirisalo da snimiš film VIR?

Scenario za VIR sam napisao 2006. godine, sa time sam diplomirao predmet Filmski i televizijski scenario kod profesora Milovana Vitezovića, i od samog starta sam se trudio da nađem lovu. Prve dve godine se na tom polju ništa nije dešavalo. Hteo sam da šaljem na konkurs za dugometražni film, preko Akademije, ali oni nisu hteli da se snima dugometražni, tako da sam poslao samo treću priču Vir na konkurs grada Beograda za kratkometražni film, i tu sam dobio novac za tu treću priču. Ali onda

Kasting za glumce? Kasting smo radili sami, prvenstveno u ETM produkciji , zatim u Resavskoj - Teatar 78... Neke glumce sam zvao i lično. Jesi li imao moralnu podršku sa strane, mislim, van ekipe sa kojom si radio? Kada sam počeo da snimam film, svi su mislili da sam lud, ali zbog takvih ljudi i negativnih priča dobiješ volju i energiju da izguraš stvar do kraja.

11


Nenad Okanović kao Grof

Koja su tvoja rediteljska iskustva pre filma VIR?

Da li je bilo naporno paralelno studiranje režije i dramaturgije?

Snimio sam par kratkih filmova na Akademiji, par dokumentarnih…snimao sam i radio-drame. Takođe sam radio na BK televiziji, skečeve u okviru igrano-zabavnog programa, ali što se tiče velikog igranog, ovo mi je prvo iskustvo.

Nije bilo mnogo naporno, jer se predmeti prepliću, tako da sam imao nekih pet-šest predmeta više nego što bih imao da sam bio samo na jednoj katedri.

Bojan Vuk Kosovčević s ekipom na snimanju

12


Da li si zadovoljan, za sada, prijemom filma našu kinematografiju, obično izađe četiri do pet filmova godišnje. Mada, nova tehnologija, kao i kod publike i ljudi iz struke? mogućnost da se dođe do nje, doprinela je svemu Zadovoljan sam. Ljudi iz struke pozitivno reaguju, tome. Nekada sa velikim budžetom nisi mogao da a to je bitno. Ima komentara da je dosta tih tema, snimiš film, bile su to često velike cifre, milion ali je po meni to glupost, jer devedesete nisu tema maraka npr., i u poređenju sa svime time, mi smo već vreme u kojem se nešto dešavalo, kao npr. kada imali minimalni budžet, doduše, većina ljudi je bi se reklo – dosta je filmova na temu Drugog radila bez honorara, četiri godine…plaćalo se samo svetskog rata…tako da je pitanje filma, a ne pitanje ono što se moralo, znači, čist entuzijazam. devedesetih, mada ljudi, u suštini, ne vole da se Koje filmove i autore voliš? sećaju svega toga. Tu je najveći problem, jer film je težak i prepun scena nasilja, ali takvo je vreme bilo. Ja obožavam filmove, imam preko pet hiljada filmova u kolekciji, dnevno odgledam makar dva Ko je bio zadužen za muziku? filma. Mogu da izdvojim Brazil (Teri Gilijam), Blade Ognjan Milošević je pisao originalnu muziku, i Runner (Ridli Skot), Stalker (Andrej Tarkovski), The jedna komponovana tema je vezivno tkivo za sve tri Wall (Alan Parker)… priče koje objedinjene čine film. Planovi, projekti? Šta misliš o filmovima koji se danas snimaju Dosta toga imam u planu, ali kako se ovde živi od kod nas? danas do sutra, ništa ne znam za sada. Imam Meni je fascinantno da se toliko filmova snima, i nekoliko scenarija koje bih voleo da realizujem, nije mi jasno, odakle svi ti filmovi? Drago mi je da možda pošaljem nešto na aktuelni konkurs… izlaze, ma kakvi da su. Uspeh je sama činjenica da čekam da prođe ludilo oko premijere, pa ću videti. je snimljen film u Srbiji, još ako je dobar, onda je to sjajno! Da, još uvek je prisutna ta neka stara garda, ali dobro je, dolaze i mlađi autori. Ove godine je izašlo 12 filmova, što je stvarno neverovatno za

Srđan Pantelić kao Kale


14


TEMA BROJA DUPLO VE: VIR & VALTER Debitantski dugometražni filmovi diplomaca Akademije umetnosti

DAS IST WALTER piše: Mihajlo Vitezović

N

akon Cinema Komunisto Mile Turajlić, pojavio se novi kvalitetan dokumentarac o prošlosti našeg filma, ovaj put jednom od najvećih, (ako ne i najvećem), fenomenu jugoslovenske kinematografije – Valteru. Ovaj lik iz filma Valter brani Sarajevo Hajrudina Šibe Krvavca (iz 1974. godine), uspeo je, i pored plejade raznorodnih junaka koji su iskakali sa platna partizanskih filmova, da se izbori za, kako bi se to danas reklo, „kultni satus“, koji se može porediti sa onim koji uživaju američki superjunaci.

koji su svoja osećanja pretočili u pesmu sa stihovima „Vratiće se Valter, jebaće vam mater...“

Fragmentarni tok filma počinje na drugom kraju sveta, u Kini, gde je Valter brani Sarajevo postao jedan od najvećih hitova svih vremena, zahvaljujući tome što je izgledao kao američki kaubojac a uz to ostajao ideološki ispravan. On je Kineze podsećao i na njihov sopstveni (danas vrlo popularan) akcioni Wuxia žanr, koji je u to vreme bio zabranjen kao antikomunistički. Nakon Kine, pripovest nas vraća nazad u Jugoslaviju i nastanak Kompozitor i reditelj Andrej Aćin se, uz samog filma. koscenaristu Vuka Ršumovića, prihvatio zadatka da Iako se čini da se, možda, o ovoj temi sve već predstavi pripovest o ovom fascinantnom liku, zna, dokumentarac prikazuje i neke manje poznate kombinujući arhivske snimke, inserte iz samog stvari, kao što su činjenica da je Hajrudin Krvavac Krvavčevog filma, i razgovorima sa akterima kao preživeo nekoliko godina Golog otoka, što njegov što su: Emir Kusturica (koji se u ovom filmu prvi film stavlja u sasvim novo svetlo: Krvavac je, naime, put pojavio na platnu i tako otpočeo svoju karijeru), izbegavao ideološke elemente koliko god je to bilo teoretičar filma Aleksandar Janković, rok kritičar moguće u partizanskom žanru i trudio se da Petar Janjatović, istoričar Predrag Marković, zatim prikaže Valtera kao borca protiv svake represije, ne sestra Vladimira Pervića-Valtera, Ilinka Golubović, samo fašističke, nego i komunističke, što filmu daje nezaobilazni Velimir Bata Živojinović i mnogi jedan novi, može se reći i crnotalasovski, sloj. drugi... Oni prikazuju, svako sa svoje strane, kako Aćin ne propušta ni priliku da osvrne i na doživljavaju lik Valtera i njegov značaj za bosansku neke problemske aspekte kao što je to što opština i jugoslovensku kulturu tada i danas. Aćin je zato uključio i mlađe sagovornike, kao što je Vedran Prijepolje, iako ima muzej posvećen Vladimiru Mujagić iz sarajevskog rep benda Dubioza kolektiv, Periću, nema novca za održavanje Perićeve rodne

15


kuće, čija oronulost šokira njegovu sestru kada je vidi u kakvom je danas stanju. Konačno, tu je i dodatni aspekt današnjeg pogleda na film nakon granatiranja Sarajeva i ostalih traumatičnih događaja devedesetih, koji su dezintegrisali onu državu za koju se Valter borio i ostavile jaz u kulturama njenih naroda. Aćin ovde tako pokušava da dopre do toga da li Valter, simbol borca protiv nepravde, može, u savremenom kontekstu da bude karika pomirenja na ovim prostorima.

Valter brani Sarajevo bio je i ostao jedan fenomen koji je prevazišao prostorne (od Jugoslavije do Kine), i vremenske granice (od sedamdesetih do danas), a kad U tome je, na kraju se sabere sve, ispostavlja se da krajeva, i draž mitskih ni Vladimir Perić ni Bata junaka: nisu sasvim Živojinović nisu onaj „pravi“ Valter, ali u tome je, na kraju stvarni, ali ni izmišljeni; krajeva i draž mitskih junaka: oni su ideal koji stoji na nisu sasvim stvarni, ali ni izmišljeni; oni su ideal koji granici između realnog i stoji na granici između fikcionalnog inspirišući realnog i fikcionalnog inspiljude na velika dela. rišući ljude na velika dela.

INTERVJU: Andrej Aćin

GLUMCI SU MOJ ORKESTAR pita: Mihajlo Vitezović kulminaciju, ljudi su vrištali jedni na druge u nemogućnosti da se izbore sa problemom koji ih je već beznadežno izmorio. Premijera je bila zakazana za sam početak naredne nedelje, a prag tolerancije među njima je postao skoro nevidljiv. Sedeo sam pored Ljube u srednjem redu praznog gledališta, Jedan od naših najvećih glumaca, gospodin Ljuba tiho smo posmatrali haotičnu predstavu realnog Tadić, presudio je još sredinom osamdesetih da ću života koja se odvijala pred nama, i ja sam mu jednog dana biti reditelj. Družili smo se u Sarajevu krajnje spontano predložio da se sporni elementi tokom njegovog rada na predstavi Gavela, i sećam scenografije premeste na suprotnu stranu se da su imali ozbiljnih problema s dimenzijama pozornice i rasporede tako da glumci mogu Berberove scenografije, koja je čitavom ansamblu neometano da se kreću po sceni. Smatrao sam da nametala ponekad nelogične direkcije kretanja, će im to biti od velike pomoći jer više neće morati samim tim i relacije na samoj sceni. Tokom par da razmišljaju o broju koraka, i mnogo lakše će dana, rasprave među članovima ekipe su dostigle moći da se poistovete sa dramskom situacijom koju Početkom devedestih najviše ste se bavili muzikom (kao član bendova Baal i Retro Deux, i muzički urednik Art televizije). Šta vas je u tom ambijentu potaklo da se bavite režijom?

16


im reditelj postavlja kao zadatak. Ljuba me je pogledao, široko se osmehnuo i rekao mi sudbonosnu rečenicu: „Andrej, ja već sada vidim da ćeš ti jednog dana biti veliki reditelj!” Hitro je ustao i pojurio na pozornicu, utišao razjarene ljude i objasnio im da čak i dete vidi kako se problem da rešiti. U narednih desetak minuta njihov problem je bio rešen, a meni je Ljubina poruka ostala da zvoni u srcu tokom narednih dvadesetak godina... i još uvek zvoni. Jedina istina je da sam počeo da se profesionalno bavim muzikom u šesnaestoj godini samo zato što sam tada smatrao da sam suviše zelen da se tako mlad bavim režijom. Danas smatram da sam dovoljno star da mogu da se bavim uspešno i jednim i drugim.

filmovima vinem visoko bez straha i da spokojno stignem tamo gde pripadam. Svako ko misli da je lakše raditi u inostranstvu zaboravlja da je za to neophodan samo jedan, verovatno najzahtevniji preduslov: da budeš među najboljima u onome što radiš. Velika razlika između „tamo i ovde” je u tome što u ovdašnjim uslovima talenat, znanje i autentičnost ne znače ništa bez partijske knjižice. Tamo, partijska knjižica nikada nikome nije značila ništa. Sarađivali ste na različitim projektima reditelja kao što su Srdan Golubović i Dejan Zečević – koji od njih vam je najviše ostao u sećanju?

Najviše mi je ostao u sećanju film Bye-Bye Blackbird reditelja Robinsona Savarija, u kojem sam imao svoj glumački debi. Srdanovi i Zekini filmovi su, naravno, ostali upisani zlatnim slovima u mojoj profesionalnoj biografiji, ali je za mene bio daleko veći izazov da glumim uz imena kao što su Majkl Nisam studirao Akademiju svih petnaest godina da Lonsdejl i Derek Džakobi. bih mogao precizno da uporedim svoje početke i ... A od Vaših sopstvenih? sadašnje stanje. Ja i dalje viđam iste ljude koji su tada vodili i vode i dalje Akademiju veoma uspešno. Margina, film koji je snimljen za sedam hiljada Svaki put kada čujem da studenti Akademije maraka u samo četiri dana sa fenomenalnom postižu zapažene uspehe radujem se što se ovde ekipom, na čelu sa glumcima Draganom kvalitet bezrezervno neguje i drago mi je da sam Petrovićem Peletom, Bojanom Zečević i Vukom među prvima odgovarao na tako visoke standarde Toškovićem. i postavljao nove, koji su bili izazov za naredne generacije. Sad je bila premijera Vašeg novog filma Valter, o jednom od najvećih fenomena Kako ste uspeli da pomirite karijere jugoslovenske kinematografije. Zašto Vas je kompozitora i reditelja? privukao baš on, ili možda bolje pitanje: zašto baš sada? Lako. Bez muzike nikada ne bih umeo da se bavim Akademiju umetnosti (tada BK) upisali ste 1997. i među prvim ste studentima režije. Koliko se toga promenilo, po Vašem mišljenju, na Akademiji i oko nje, tokom poslednjih 15 godina?

režijom. Muzika je u svemu, harmonija je ključ svake podele i scene. Na filmu su glumci moj orkestar. U muzici su instrumenti i zvukovi moji glumci.

Valter je metafora svega onoga što nas je nekada činilo čestitim, hrabrim ljudima. Pripovedajući o vremenima koja su ostala daleko za nama, pokušavam danas da probudim uspavane heroje u Ostavili ste umetnički trag za sobom kako u nama. Nedostaju nam oni ljudi koji su nekada bili zemlji, tako i u inostranstvu. Čime je teže spremni da hrabro drže krajeve bezdana baviti se na ove dve strane: muzikom ili zatvorenim. Iako tihi i nenametljivi, heroji su i dalje među nama, samo ih treba prepoznati i podržati u filmom? okeanu bezličnog i neljudskog. Najteže je baviti se onim što ne voliš da radiš, kao I za kraj: šta biste imali da poručite svojim što su tone poluidiotskih projekata za raznorazne kolegama koji sada studiraju na umetničkim televizije na kojima sam trenirao i zanat i živce. Sa akademijama? takvim dragocenim iskustvom rad na autorskim projektima postaje svojevrsni vid katarze, znanje i Budite nezavisni i svoji. Slušajte unutrašnji ritam, veštine stečene teškim radom u suludim kreirajte svoj iskreni svet i verujte u sebe. Nećete okolnostima omogućavaju mi da se u muzici ili u pogrešiti.

17




JOŠ SURFUJEM NA TALASIMA

INTERVJU: MILOŠ LOLIC` pita: Aleksandra Glovacki

Po završetku ovogodišnjeg Bitefa, Politikin žiri je odlučio da nagradu dodeli beogradskom reditelju Milošu Loliću, za režiju Lorkine drame Krvave svadbe u minhenskom Folksteatru. Nedugo pošto je primio ovu nagradu u Beogradu, Lolić je morao u Beč, gde mu je za Magično popodne Volfganga Bauera, u produkciji bečkog Folksteatra, uručena značajna Nestroj nagrada, kao najboljem mladom reditelju. Miloš Lolić je rođen 1979. godine u Beogradu, gde je na Fakultetu dramskih umetnosti studirao pozorišnu i radio režiju. Režirao je Adama i Evu Miroslava Krleže, Veliku belu zaveru Dimitrija Vojnova, Drugu stranu Dejana Dukovskog, a za Muzilove Sanjare u Jugoslovenskom dramskom pozorištu 2009. godine je nagrađen Gran prijem Bitefa. Trenutno u istom pozorištu režira Šekspirovog Otela, a premijera se očekuje u decembru ove godine. Sa Lolićem sam razgovarala posle uručenja Politikine nagrade. Tolike nagrade, kako deluju na vas? Moram priznati da je ona prva, Gran pri Bitefa koji sam dobio za Sanjare, svakako bila

20

najveći šok u mom životu. Pre toga, moje predstave nisu bile baš najbolje prihvaćene od strane naše scene, i Bitef je bio jedini domaći festival na koji sam pozvan. Pri tome, on je najmanje domaći od svih. Tako da je ta prva nagrada bila pravi šok. Ovo danas je manje iznenađenje utoliko što sam bio sigurniji u sebe, u predstavu koju sam napravio, čitav tim sa kojim sam radio, u izvanredne nemačke glumce… Na kraju krajeva, u čitavu njihovu organizaciju, pošto je to jedan poseban doživljaj raditi u nemačkom teatru. Folkseatar nije čak ni najbolje minhensko pozorište, ali je i dalje bolji od svih beogradskih, barem u produkciono-organizacionom smislu. U tom kontekstu, ova nagrada nije bila toliko iznenađenje, ali je jednako važna, ako ne i važnija, jer je prva nagrada koju sam dobio u Srbiji od jednog našeg žirija. Bitna je, jer odjednom imam osećaj da je moj rad prepoznat, i prihvaćen, i podržan… A s druge strane, to me podseća i na određeni paradoks, da je moj rad prepoznat, prihvaćen i podržan tek kad je na jeziku koji nije moj. Tako da su mi osećanja pomešana, pre bih rekao da sam zbunjen nego da sam srećan… Ali ne, naravno, biti u selekciji Bitefa je već čast po sebi i neka vrsta nagrade, i na sve to još i osvojena nagrada, to zbilja daje vetar u leđa.


Je li vam onaj Gran pri za Sanjare utro put za odlazak u Nemačku? Kako ste otišli?

da je ipak sve posledica Sanjara, jer su oni otvorili neku drugu vrstu komunikacije moga rada sa Trenutno sam u nekoj čudnoj poziciji, i našom pozorišnom scenom, i sa samom publikom. nemam osećaj da sam igde otišao, a opet, nemam Od te predstave počinje drugačiji pogled, i moj na osećaj ni da sam više sasvim ovde… Sada u pozorište, i drugih na moje pozorište. E sad, gde će sve da završi, pojma nemam. Beogradu radim nakon dve i po godine, u Jugoslovenskom dramskom, gde radim posle četiri Još uvek surfujem tim talasima, koji čak prete da godine. A tamo svakako ne pripadam. Imam jednu postanu preveliki, ali na kraju, valjda je svakome ko režiju u Minhenu, dve u Beču i dve u Ljubljani, što upiše pozorišnu režiju cilj da dobije mogućnost da me sigurno ne kvalifikuje za nemačkog, austrijskog se bavi njom; da može da računa na kvalitetnu ekipu, dobre uslove za rad, a evo – nije čak bitno ni ili slovenačkog reditelja, zar ne? na kom jeziku. Može li za srednjoevropskog? Da, eto tako možda može… To jeste region koji me privlači, i čije me pozorište najviše zanima. A sve se dogodilo čudno, meni neočekivano i naglo. Nije posledica samo nagrade na Bitefu, posledica je gostovanja jedne divne, male, takoreći intimne predstave, koju sam radio u Malom pozorištu „Duško Radović ”, predstave Bog je di-džej. Ona je jedne godine bila u showcase Bitefa, i tako primećena od strane dramaturga minhenskog Folksteatra, koji je zatim pozvao da gostuje u Minhenu. Posle tog gostovanja usledili su pozivi za rad u Minhenu i Beču. Ali, kad ovako postavim stvari, izlazi

Kad smo kod jezika, govorite li nemački? Pa to je najveći trik u celoj priči, ja ne znam više od pet reči tog jezika. Ta činjenica je ipak više iznenađivala mene, nego ljude sa kojima sa radio, iz prostog razloga što su navikli na gostujuće reditelje iz inostranstva. Zahvaljujući toj tradiciji mislim da se nemačko pozorište i razvija. Kad se postavlja predstava na jeziku koji ne govorite, to budi posebnu percepciju i traži posebnu fokusiranost i koncentraciju. S jedne strane na sam ton, i na istinitost tona, a sa druge strane na uvid u meta narativ. Predstava nije samo u onome što se govori,

21


već i u svemu ostalom što se sa scene emituje. To je jedno neverovatno iskustvo, sad ću na Otelu videti šta će se otvoriti kad budem radio na svom jeziku, ali to jeste jedan poseban pogled na pozorište. I opet je Bitef i za to zaslužan, za tu vrstu koncentracije, jer odrastao sam na njemu, nagledao se predstava iz kojekakvih uglova. Pa ulazili smo bez karata, laktajući se, najvažnije je bilo ući, o uslovima gledanja se nije razmišljalo. Gledali smo i dobre, i loše predstave, ni to nije bilo bitno. Koliko puta nisam mogao da pratim prevod, već sam upijao scenu, ne razumevši reči. Mislim da je i to bila neka vrsta treninga da se upustim u rad na jeziku koji nije moj.

ovde nema zainteresovanih da sprovedu promene. Kakvo je konkretno to minhensko i bečko iskustvo?

To su, kao i ovde kod nas, državne, repertoarske institucije, i vrlo smo otvoreno krenuli u dogovor šta bih ja želeo da radim, a šta njima treba. Nije im smetalo što ne govorim jezik, nudili su prevodioca, na kraju se ispostavilo da sasvim dobro komuniciramo na engleskom i da prevodilac nije potreban. U Minhenu su bili otvoreni za moje predloge, Krvave svadbe su bile moj izbor na koji su pristali. U Beču su već znali šta hoće, i da sam išta imao dogovoreno u Srbiji, ja na to verovatno ne bih A da li ste dobijali pozive iz Srbije, iz naših pristao. Ali, kako ništa nisam imao, verovao sam da pozorišta van Beograda, posle nagrade je bolje raditi u Beču nego ne raditi u Beogradu, s na Bitefu 2009? tim da se na kraju sve pokazalo dobrom odlukom. To su veoma ozbiljni Ispostavilo se da je sistemi, strašno je koliko smo posle te nagrade smanjen i mi daleko od toga; tamo se već Živimo u društvu broj beogradskih pozorišta pregovara za 2015. Treba li da koje prezire svoje zainteresovanih za rad sa kažem da se i pridržavaju mnom, suzio se na dva. A ni svega što se dogovore? Razgonaslednike. Ovde se pospre ni posle nisam dobijao vara se ozbiljno o izboru tojano vlada uz devizu ponude iz Srbije, u tom smislu naslova, o svemu vezanom za sam sasvim neplanirano zatekst, uostalom, i svemu druPosle mene – potop! vršio kao beogradski reditelj. gom što ima veze sa Ali sada, posle Minhena i Beča, umetnošću. odjednom dobijam pozive za rad iz pozorišta širom Srbije. To me prilično Kako posle svega razmišljate o ovoj sreiznenađuje, ne vidim nikakvu logiku u tome. Dok dini, povratku, dolasku? sam bio ovde, i davao sve od sebe da napravim bilo šta, to nije bilo bitno. Onda, kad dobijem priliku da Čudno se osećam; ne razumem ljude kad mi radim negde drugo, odjednom sam poželjan. čestitaju na uspesima, jer nisam svestan tih uspeha. Nemam ja sad neku emotivnu reakciju, u smislu da Divno je što mogu da radim napolju, ali ovde imam me to ljuti, ili rastužuje, ali se pitam kakva smo mi utisak da čitav sistem radi protiv svoje budućnosti, to sredina. Kako sam završio u Minhenu? Tako što protiv mlade generacije, i bojim se da je to jako se tamo pozorišta bore i takmiče oko toga ko će teško promeniti. Mi imamo na šta da se ugledamo, pronaći boljeg mladog umetnika i stati iza njega. U ali nemamo one koji bi se ugledali. Zato jedino što tom smislu im nije bitno ni koje je nacionalnosti taj mogu da poručim mladim ljudima koji počinju, to umetnik. Ovde se dešava nešto suprotno, ja bih to je da rade što više, da rade ono u šta veruju i iza nazvao kulturnim suicidom, a ne tiče se samo čega stoje, jer to je jedino na šta mogu da se oslone. mene, već čitave generacije: niko ne obraća pažnju Ako pogledate šta se događa u filmu, pozorištu, na mlade ljude, niko se ne trudi da razvija njihove vizuelnim umetnostima, a što stvara moja genkvalitete. Naprotiv, kao da se svi trude da to ig- eracija, onda vidite mnogo odgovornih, ozbiljnih, norišu. Zapravo, živimo u društvu koje prezire talentovanih i posvećenih ljudi, koji pristupaju resvoje naslednike. Ovde se postojano vlada uz de- vitalizaciji naše scene. vizu Posle mene – potop! Minhensko iskustvo mi Onda, možda, imamo razloga i za optimizam? pokazuje da postoje mnogo zdravije sredine, da bi bilo dobro da se na njih ugledamo, ali bojim se da

22


Š Foto: Grebo Gray




46. Bitef Lorka: “Krvave svadbe” režija Miloš Lolić Folksteatar Minhen

piše: Aleksandra Glovacki

KRVAVA SVADBA

26

Predstava Minhenskog Folksteatra, u režiji Miloša Lolića, konačno je dovela ovogodišnji Bitef njegovom vrhunskom izdanju. Uspeo je Lolić da ovu poetsku tragediju, ovaj klasičan tekst, u potpunosti predstavi savremenim sredstvima, rasteretivši ga od brojnih anahronih odrednica koje sobom nosi. Ostale su nedirnute Lorkina snaga i strast, ali su lišene ma i najmanjeg nagoveštaja patetike; ostalo je i njegovo precizno određenje i duboko zahvatanje u likove. Čak i odnos prema strasti, kao nekoj višoj sili, i patnji koja zatim dolazi kao kazna, reditelj nije menjao, ali je skučeni svet Lorkinih aktera, omeđen geografijom malenog sela, ovde proširen na univerzum bez ograničenja. U tom bezmernom svetu, predstava svojim drugim delom vodi u prostore rezervisane za malobrojne iskušenike strasti, daleko van domašaja običnih smrtnika. Tu troje ljubavnika, dvoje bivših koji se nikada nisu prežalili, i napušteni mladoženja, sasvim smireno, gotovo okamenjeni, izvode svoj čudesni koncert, jezivo i prelepo saglasje nepodnošljivo glasnog


bubnjanja krvi, zastrašujuće tutnjave kosmosa i ljudskog glasa koji u kriku uspeva da se poravna sa silama neuporedivo jačim od njega. Savršen posao Luke Ivanovića kao dizajnera zvuka. Prostor u koji Lolić smešta ljubavnike u njihovom finalnom sučeljavanju je nekakva okamenjena šuma, lišena života, ali fantazmagorično atraktivna, zahvaljujući jarkim kontrastima crvenog svetla i crnog mraka među stablima sa krošnjama u koje se potera pretvorila. Krv koja na kraju poteče biva prekrivena smetom purpurnih latica, donekle kao obol Lorkinom stilizovanom pesničkom simbolizmu, da bi sve neusiljeno završilo u sepiji nekakve davne fotografije. U tim završnim scenama, reditelj se prepustio vizuelnoj estetizaciji, postepeno otvorivši dubinu scene do kraja. Do ovih raskošnih finalnih slika vodi minimalistički režiran prvi čin, tokom kojeg se svadba dogovara i planira. Taj svakodnevni život kolektiva asketski je rešen: prazan proscenijum odakle se likovi obraćaju publici direktno, bez međusobne komunikacije. Jedini dodatak je jak ritam koji stalno poneko, ili nekoliko njih, čvrsto udara nogom. Ovaj zvuk iritirajući traje, i to jeste zvuk flamenka, ali je mnogo više čvrsti topot neumitne tragedije koja se približava. Gluma ne prati ovu razliku dva čina, ona je tokom čitave predstave bez ekspresije, ali sa jakim unutarnjim nabojem i koncentracijom, horski kolektivna, i u najboljem maniru nemačkog teatra.

27


Čehov – Galeb, režija Tomi Janežič, scena „Pera Dobrinović”, Srpsko narodno pozorište, Novi Sad Pet godina nakon radikalne rekontekstualizacije srpskog dramskog klasika i predstave koja je stradala u rekontri ovdašnjeg kulturtregerskog establišmenta (Putujuće pozorište Šopalović, Atelje 212, 2007), Tomi Janežič na scenu postavlja Galeba. Na prvi pogled je vidljivo ono što povezuje ova dva teksta; oba govore o pozorišnim stvaraocima i ispituju prirodu stvaralačkog čina, rečju – povezuje ih metapozorišni govor. Međutim, dok je u Putujućem pozorištu... centralno pitanje umetničkog stvaralaštva u destruktivnom društvenom okruženju, Galeb predstavlja refleksivni i emotivni svet umetnika u intimnom kontekstu koji se može okarakterisati i kao vanvremenski. Četiri čina Čehovljeve drame ovde su, različitim sredstvima i strategijama, uprizoreni na četiri međusobno različita načina, tako da se u analizi mogu tretirati i kao četiri različita doživljaja. Na početku Galeba u SNP-u reditelj se obraća publici saopštavajući da je namera aktera ove predstave da ona zauvek ostane u stadijumu probe. Prvi čin predstave zaista i izgleda kao proba; neki glumci samo markiraju svoje likove, drugi pomažu trećima da nauče tekst doslovnije, reditelj svima daje sugestije i impulse, glumci pozdravljaju poznanike u publici, puše i komentarišu. Ovakva postavka, gde gledaocu biva nejasno da li gleda glumce koji insceniraju probu ili zaista prisustvuje stvaralačkom procesu, kao i šta je od onoga što vidi improvizacija, u fokus pažnje dovodi glumca i njegov stvaralački čin. Sagledavaju se specifične tehnike koje Janežič primenjuje radeći sa glumcima, pre svega psihodrama i Strazbergov metod. Utisak je da su glumci podvrgavani psihodrami i kao Čehovljevi likovi i kao prave ličnosti, pa se u ovakvoj postavci naslućuje koliko ličnost glumca uslovljava dramski lik kome se glumac nudi. Takođe, sagledava se i način na koji međusobni lični odnosi glumaca utiču na odnose dramskih likova. Dramski i emotivno najsnažnije scene u prvom činu upravo su one koje dolaze iz ličnih odnosa i improvizacije. Rediteljski postupak koji treba primetiti u prvom činu je i davanje uloge Trigorina ne-glumcu, pošto se reditelj i profesor glume Boris Liješević ne može nazvati naturščikom. Iz ovog sudara svetova Čehovljeve drame i ansambla predstave stvara se uzbudljiva i komplikovana mreža odnosa koja postavlja pitanja o prirodi pozorišnog čina, odnosu procesa i rezultata, velikih i malih uloga, improvizovanog i planiranog, ali daje i nove, ponekad neočekivane uvide u dramske karaktere Galeba. Početak drugog čina obećava nešto sasvim drugačije; Galeba na tradicionalan način kakav i priliči nacionalnom teatru. Svetlosni štimung sugeriše atmosferu letnjeg dana koju zahteva Čehovljeva didaskalija. Glumci su u divnim kostimima epohe (kostimograf – Marina Sremac). Čak i glumac koji iz drugog plana svira bas gitaru deluje u duhu

28

piše: Mar

SUDA

onog Čehovljevog zahteva za glumcem koji svira gitaru. Ništa ne nagoveštava da je reč o kretanju prema haosu, pa čak ni ritam živahnog bolera koji to kretanje usmerava (kompozitorka – Isidora Žebeljan). Scenska mašinerija označava trenutak privremenog odustajanja od teksta. Čehovljeve replike projektuju se na transparentne panoe koji


ko Milosavljević

AR SVETOVA

sasvim zauzimaju vidno polje gledališta. Publici kao da se postavlja retoričko pitanje da li su došli da gledaju glumce ili Čehova. Umesto odgovora, glumačka igra pretvara se u neobuzdani karneval životinja. Odustajanje od teksta kao da glumcima daje novu snagu i elan. Čak i ne-glumac Trigorin postaje glumac. Ekstaza stvaralačkog čina okončava se

razigranom posvetom Marku Rotkou, koja ima kvalitet performansa. Drugi čin ovog Galeba tako opisuje pun krug umetničkih praksi dvadesetog veka, od impresionizma Čehovljevog fin de siècle, preko ekspresionizma, do umetnosti performansa. To je istovremeno i formalni odgovor na apel za „novim formama”, koji još u prvom činu iznosi Trepljev. Treći čin izmešta prostor igre. Truizam koji tvrdi da je kod Čehova drama uvek u podtekstu ovde dobija plastično ovaploćenje u Janežićevoj režiji. Tekst je unapred snimljeni zvučni zapis, a glumci na sceni igraju stanja. Ali ni ta forma ne opstaje previše dugo i vrlo brzo biva razbijena i pretočena u igru u kojoj su Čehovljevi melodramski trouglovi nadograđeni iskustvima psihodrame. U tom smislu najupečatljivija je scena između Arkadine i Trepljeva (Jasna Đuričić i Filip Đurić), u kojoj je jezgroviti intenzitet izvornog teksta proširen psihoanalitičkim pristupom odnosu majke i sina. Odsutna figura Trepljevljevog oca postaje bolno primetna, a mreža ličnih odnosa još jednom se ukršta sa onom koju je postavio Čehov, na sličan način kao u prvom činu, samo još intenzivnije. Pogledi publike usmeravaju se prema Dornu (Boris Isaković) sa nadom da bi on mogao odigrati očinsku ulogu za Trepljeva. On je nemoćan. Tragička mašina je u punom pogonu. Četvrti čin je intimni susret starih prijatelja. Dugo trajanje predstave, potpuno odsustvo scenskog svetla i dobro upoznati odnosi, daju posmatraču osećaj da se nalazi „među svojima”, koliko god to utešno ili uznemiravajuće bilo. Scena se odigrava polako i veoma naturalistički, sve ima trajanje i punoću pravog života; tombola, pijanka, koncert... Neumitnost tragičnog završetka doživljava se u punoj fatalnosti konačnog čina Kostje Trepljeva. Kako u formalnom, tako i u sadržajnom smislu, Galeb Tomija Janežiča možda i deluje kao nastavak samopozicioniranja autora u njegovoj prepoznatljivoj estetici, ali suština ove predstave je u iscrpnom šesnaestomesečnom procesu rada sa glumcima. Taj rad, zasnovan na tehnikama koje po duhu pripadaju tradiciji čiji je utemeljitelj Stanislavski, implicira ključna iskustva, pozorišne i druge umetničke strategije dvadesetog veka. Iako ponekad radikalna po formi, ova predstava uvek ostaje jasno struktuirana Čehovljevom dramom. Odnos forme i sadržaja ovde gotovo manifestno naginje u korist sadržaja; formalna rešenja koja nekom mogu delovati ingeniozna, larpurlarna ili začudna uvek su privremena. Ono što je stalno u predstavi jesu glumci, njihov rad, ličnosti i život. Takva usmerenost pozorišta na samo sebe jeste samosvesna, ali to nije umetnička zagledanost u sopstveni pupak; u predstavi pred sobom imamo žive ljude. Ipak, autorefleksivnost i trajanje predstave (šest i po sati sa pauzama) pokazali bi se kao veliki zalogaj i za manje inertnu grupu ljudi od pozorišne publike, ali to nije od velike važnosti. Informacija o brojnom stanju publike nije razlog zbog kog se treba suočiti sa ovim grandioznim poduhvatom. © Foto: Grebo Gray

29


JAMA U REPERTOARU

piše: Мihajlo Vitezović

Na Novoj sceni Beogradskog dramskog pozorišta izvedena je predstava Zečja jama, prema tekstu Dejvida Lindzija Abera, a u režiji Filipa Grinvalda. Uloge tumače: Milica Zarić, Ivana Nikolić, Ivan Tomić, Đurđija Cvetić, Nikola Jovanović. Lindzi Aber, američki dramski pisac, za ovu dramu je osvojio Pulicerovu i Tonijevu nagradu za 2007. godinu i, mada nam nije poznata originalna američka postavka predstave, teško je pronaći bilo šta pulicerovsko u njoj. Zapravo, vrlo je teško oceniti ovakvu vrstu drame, a kojima najbolje pristaje pridev korektan. Glumci su pružili korektnu, solidnu izvedbu, scenografija je korektno dizajnirana, kostimografija je korektna i dobra... Naprosto, nema ničeg u šta bi se moglo upreti prstom da je loše, a s druge strane, kad nakon dva sata izađu iz sale, gledaoci ostaju potpuno ravnodušni. Sve ovo, naravno, proističe iz teksta. Siže bi se ukratko mogao definisati ovako: mladi bračni par američke srednje klase, Beka i Haui, pogođen je tragedijom kad im pogine četvorogodišnji sin koji je izleteo na ulicu jureći za psom; oni onda pokušavaju da se nose sa tim problemom i svim drugim potisnutim porodičnim odnosima koji isplivavaju na površinu; na kraju, oni samo nastavljaju dalje sa svojim životom i to je to. Nema nikakvog obrta, nikakvog zaokreta ili začkoljice koje bi ovo delo izdvojilo od mora sličnih. Centralni zaplet pruža priliku za niz jakih i potresnih sukoba, ali autor ih nije iskoristio: svi konflikti između likova započnu, razviju se i onda naglo zamru, kao da ničeg nije ni bilo. Iako je Lindzi Aber poznat po uključivanju apsurdnih elemenata u svoje drame, ovde ih uopšte nema. Štaviše, čini se da bi ovakav tekst više

30


odgovarao TV drami američko-britanskog tipa (i zaista, po stilu liči na Torn, a po zapletu na Marchlands) a ne pozorištu. Povrh toga, kratka priča koja se pominje u drami i po kojoj je i ponela ime, Zečja jama, ima zaplet (Dečak koji traži oca u paralelnim svetovima do kojih vode prolazi ispod zemlje) koji zvuči mnogo bolje od zapleta same drame, a kada vam je metatekst jači od teksta, onda znate da ste u problemu. Ali na stranu sam sadržaj teksta, začuđuje i izbor Beogradskog dramskog pozorišta da postavi ovu dramu na scenu, bez obzira na to što dobijala prestižne nagrade. Da BDP i druga pozorišta imaju jake produkcije dobrih domaćih tekstova (kakvih ima dosta) pa da je ovo u stilu „pogledajte šta se radi u inostranstvu“ ovakav postupak bi imao smisla, a ovako je neshvatljiv. Pohvalno je što se BDP trudi da razvije jednu heterogenu repertoarsku politiku, ali je poražavajuće što u tome nema nikakvog sistema i jasnog cilja. Za kraj, jedan kuriozitet: prilikom premijere predstave Jazbina pisca i reditelja Mladena Lukaševića, u medijima su ga pomešali (zbog sličnog naslova) sa Zečjom jamom Lindzija Abera i objavili pogrešan sinopsis, i imena dela i autora. Lukašević je prokomentarisao da mu laska što su ga pobrkali s jednim dobitnikom Pulicera, ali da je ipak daleko od toga. Sada se, pak, vidi da bi BDP-u bilo mnogo bolje da je postavio Lukaševićevu predstavu sa mnogo jačim, i što je važno, domaćim tekstom nego ovu čudnu produkciju. Nama gledaocima, eto, preostaje jedino da se podzemnim tunelima, poput junaka u priči u drami, prebacimo u neku paralelnu pozorišnu Srbiju, gde je tretman tekstova mnogo drugačiji.

31


p i š e : J e l e n^a O b r a d o v i ć

^

.

FRLJIC PO NAMA O -DINDICU Predstava Zoran Đinđić autorski je ugovor koji je Frljić potpisao sa projekat hrvatskog reditelja kojeg, bio on Demokratskom strankom neposredno saglasan sa time ili ne prati, epitet kontroverzan, pred izbore, a vezano je za njegov Olivera Frljića, izveden na velikoj sceni u Ateljeu honorar i predstavu kojom, kako se 212 pod budnim dramaturškim okom Branislave nalaže, treba da veliča pojavu Đinđića. Ilić i upravničkom palicom (neki bi rekli Zavesa se podiže, pred nama je kanister diktatorskom) Kokana Mladenovića. Frljićeve na kojem piše Krvava srpska istorija, i predstave, uključujući i pomenutu, jesu kolaž glumci, jedan po jedan, uz strastveno sastavljen od stvarnosti (dokumenti, razgovori), izgovoren monolog i završnicu – fikcije i hrabrosti glumaca da iznesu rediteljev „Zbog vas smo ubili teški prtljag i osudu pred „optuženom” publikom Z o r a n a koja se mršti, vrpolji, izlazi, ulazi, a neko čak upusti i u raspravu sa glumcima. Frljić je sam sebe postavio za mesiju i sudiju, u ime Brehta i političkog pozorišta, i kritikujući njega, mi bismo zapravo kritikovali stvarnost i blisku prošlost u čijem epicentru je politička ličnost, ubijeni premijer, neki bi rekli vizionar – Zoran Đinđić koji, šta god mi mislili o njemu, brzinom svetlosne godine postaje epska legenda, nešto poput Kraljević Marka. Setimo se priče o Marku. Bio je turski vazal, ali je branio Srbe od Turaka. Tako i Đinđić, bio je sa obe strane tarabe, kako ove sirotinjske u svakom smislu, tako i sa one druge, koja to nije, sa ciljem da se klimava taraba ne sruši naglo. Danas se na mestu tarabe postavlja kapija „ovenčana” iskeženim, jeftino izvajanim lavljim glavama, a od bodljikave žice koju je Đinđić negde sa strane bacio, prave se krune i prodaju (nekim već novcem treba da se pravda materijal za lavlje glave). Branislav Trifunović izlazi na scenu, predstava počinje, ili život, kako ko shvati, jer Bane ne glumi dok čita

32


Đinđića”, umaču ruke do lakata u kanister, izvlače promeškoljila i okrenula zadnjicu na drugu ih, a sa ruku se sliva krv. Frljić bez stranu. Valjda je to najveća tragedija političkog okolišanja navodi imena koja su pozorišta – u želji da nešto promeni, šamara, biva direktno vezana za Đinđićevu smrt, dok na kraju odbačena jer jedna predstava ne može u pozadini zavija glas velikomučenice – da „spere” dugogodišnje medijsko ispiranje udovice Cece, a u vazduhu se meša mozga koje se sve više zahuktava u cilju prodaje smrad ispaljenih pušaka i miris tamjana jeftine zabave radi podsticanja životinjskih srpskih popova koji ispod mantija kriju nagona, jer kontrolisanim čovekolikim stadom se vojničku uniformu i majice sa natpisom lako manipuliše, i u 21. veku nudi srednjoOTPOR. Kolektivna srpska politička svest vekovna korica hleba, dok neki tamo preko bare je zapravo otpor prema svemu što se spuštaju svoje robote na Mars. Glumački ansambl dešavalo i uveliko dešava. Frljić (Feđa Stojanović, Ivan Jevtović, Vladislav urla na nju, ali ona se Mihailović, Tanja Petrović, Milan Marić, Miloš očigledno

samo Timotijević, Tamara Krcunović) pretvorio se u jednu veliku ruku koja upire prstom u publiku, jer bez ličnog upliva i emotivnog, ove predstave ne bi ni bilo. Ona je iskrena u svom besnom obraćanju i vapaju koji se, na žalost, vrti u krug i vraća kao gorka pilula onima koji predstavu čine. Iz pozorišnih dasaka izrastaju nadgrobni krstovi, iz mraka kulise pomaljaju tenkovi, sa tavanice spuštaju portabl televizori (na njima snimak Đinđićeve sahrane). Šta reći? Strahote i pakao čitave jedne decenije spakovane u sat vremena (i neki minut preko) na jednoj maloj, pozorišnoj sceni koju su osvojili oni koji najviše trpe balkansko krvavo „bure baruta” prokletstvo i lokalno vreme zla. Šta uraditi na kraju sa sobom i odnosom prema gluvonemoj okolini? Gurnuti prst u usta i ispovraćati se na trobojno parče tkanine. To se barem vidi. I oseća. Pa na koji drugi način izbaciti nesvarenu tuđu prljavštinu i ostati čist…

33



Š Foto: Grebo Gray



piše: Katarina Borisavljević

VUK ATTACK K

ao i prošle godine, Ustanova kulture Vuk Karadžić je i ove godine ključeve uprave predala studentima umetničkih akademija. Ovo je jedina kulturna institucija u našoj zemlji koja praktikuje ovako nešto, što je veoma značajno za studente umetničkih akademija. Tih mesec dana, koliko traje studentsko upravljanje, studenti imaju mogućnost da u potpunosti kreiraju program ove ustanove kulture. Dvadesetog jula sedmoro studenata je preuzelo ključeve uprave u velikom stilu. Njih sedmoro (Janko Cekić – direktor; dipl. student glume Akademije umetnosti Beograd, Isidora Goncić – umetnički direktor; student druge godine pozorišne režije na Fakultetu dramskih umetnosti, Katarina Borisavljević – dramaturg; student druge godine dramaturgije na Akademiji umetnosti Beograd, Anja Ninković – PR i producent; student treće godine produkcije u umetnosti i medijima na Akademiji umetnosti Beograd, Pavle Jakičić – PR i producent; student prve godine menadžmenta i produkcije pozorišta, radija i kulture na Fakultetu dramskih umetnosti, Miloš Radičević – organizator; student prve godine menadžmenta i produkcije pozorišta, radija i kulture na Fakultetu dramskih umetnosti, Oleg Misirača – organizator; student druge godine menadžmenta i produkcije pozorišta, radija i kulture na Fakultetu dramskih umetnosti) dovezlo se uz pesmu Euphoria u belom kadilak kabrioletu do platoa ove ustanove, gde im je direktorka Sanja Đurđević uručila veliki srebrni ključ, simbol ključeva ove ustanove, u kojoj je studentska uprava boravila do 13. avgusta. Nakon svečanog uručenja ključeva, prisutni su se uputili na predstavu Smešne precioze, prvu od pet predstava u pro-

dukciji ovogodišnje studentske uprave, a sve se završilo žurkom na krovu UK Vuk Karadžić. Ove godine, studentska uprava se najviše posvetila pozorišnom programu, te je realizovala čak pet predstava. Nagrada za najbolju predstavu bila je ostajanje na repertoaru UK Vuk Karadžić i pripala je predstavi Muza, koju je po tekstu Muze Pavlove režirala Isidora Goncić. Letnji program sastojao se i od filmskih projekcija, koje su se održavale vikendom. Prikazivani su najpoznatiji filmovi posvećeni Olimpijadi, kao i studentski filmovi, a posetioci su uz besplatne kokice mogli da uživaju u projekciji. Na programu su takođe bile i izložbe studenata fotografije, kostimografije, scenografije. Međutim, svakako su najviše zapažene bile predstave. Smešne precioze su bile prva predstava. Ova Molijerova komedije smeštena je u francusku provinciju, gde dve mlade devojke žele po svaku cenu da upadnu u visoko društvo. One su klasične pokondirene tikve, koje na kraju, zbog svoje gluposti i zanesenosti, bivaju nasamarene od strane dva mladića čije su udvaranje odbile zbog novostečenih visokih kriterijuma. Njih dvojica su im poslali dva ulična zabavljača preobučena u aristokrate, a one su bile previše zaslepljene lažnim sjajem da bi videle o čemu se tu zapravo radi. Režiju poznate Molijerove komedije potpisuje Marko Torlaković, a u predstavi su glumili Strahinja Blažić, Marko Grabež, Predrag Paunović, Aleksandar Milisavljević, Mladen Dedić, Jelena Puzić, Jovana Stoiljković, Marta Bjelica i Anđela Jovanović. Druga po redu bila je predstava Civilizacija. Ovo je ujedno bila i diplomska predstava rediteljke Ane Popović. Autor teksta je Aleksandar Đuričić.

37


Radnja se vrti oko četvoro ljudi koji su preživeli avionsku nesreću i osuđeni su na život i preživljavanje na jednom pustom ostrvu. Njihove sličnosti, različitosti, privlačnosti, ciljevi i ambicije ono su što ih dovodi u sve veće sukobe kako radnja teče. Upravo ti sukobi po neke od njih ispadaju fatalni i pokazuju šta se dešava kada svi pokažu svoja prava lica. Glumačku podelu činili su: Dušan Matejić, Marko Pavlovski, Jelisaveta Karadžić i Jovana Gavrilović. Nakon Civilizacije, usledila je komedija Bila Manhofa Feliks i Doris. Predstavu je režirala Marija Lipkovski i ovo je bila njena diplomska predstava. Ova komedija na duhovit i pomalo apsurdan način ocrtava muško-ženske odnose. Fel i k s , pisac i jako uzoran muškarac, Smešne precioze susreće se sa ne tako finom i čednom glumicom/modelom koja povremeno radi i kao prostituka, Doris. Njihove sličnosti i razlike su ono čime se ova komedija poigrava, istovremeno se poigravajući sa sličnostima i razlikama između žena i muškaraca, njihovim pogledom na život, društvo, ljubav, strast. U predstavi su glumili Predrag Kotur i Marija Radojević. Četvrta predstava bio je mjuzikl Sjaj kabarea, čiji su autori Katarina Borisavljević i Anja Ninković, koje potpisuju i režiju. Sastavljen je iz numera najpoznatijih svetskih mjuzikala, kao što su Briljantin, Čikago, Kabare... Radnja mjuzikla, kroz koju nas vodi ceremonijal-majstor, odvija se na audiciji koju je raspisao čuveni reditelj/producent Hani Mama. Na toj audiciji se pojavljuju ambiciozna ali priglupa devojka iz provincije – Bosiljka, bivša kabaretska zvezdaViktorija, koja želi da povrati svoju popularnost, mladi glumac u usponu – Andrej i talentovani, ali pevački potpuno nesposoban mladić – Jovica. Ovo četvoro potpuno različitih ljudi spremno je da uradi sve kako bi bili onaj jedan srećnik kome će Hani Mama dati ulogu u svom novom mjuziklu. Glumačku podelu činili su: Slobodan Stepić, Milica Petrović, Aleksandar Mili-

38

savljević, Anja Mit, Saša Simović, Nebojša Rako, Anđelko Beroš i Rastko Vujisić. Poslednji dan studentske uprave bio je rezervisan za petu predstavu u studentskoj produkciji. To je bila Muza, u režiji Isidore Goncić. Ova komedija, smeštena u svet pozorišta, na apsolutno apsurdan i jako originalan način bavi se muškoženskim odnosima, ljudskom sujetom, pitanjem da li je iko od nas u stvari normalan, da li nam je i zašto u suštini važno ono što smatramo važnim, da li smo mi samo roboti koji se ponašaju po određenim pravilima i još mnogim našim malim i velikim problemima. U predstavi glume Janko Cekić, Matija Živković, Đorđe Stojković i Milica Gojković.

VUK ATTACK KROZ MOJE OČI Za mene je Vuk Attack bio ogromno iskustvo koje mi je jako pomoglo i naučilo me mnogo toga. Kada mi je Janko ponudio da budem deo studentske uprave, odmah sam prihvatila. U početku sam se, priznajem, pomalo plašila da li ću moći sve to s obzirom na jako veliku odgovornost, ali taj strah me je prošao čim smo počeli da radimo. Svaki dan je nosio nešto novo i svaki dan je bio novi izazov. Manje-više smo po ceo dan bili u Vuku, ali nikome od nas to nije bilo teško jer smo imali priliku da se bavimo onim što volimo. Posebno iskustvo vezano za rad u UK Vuk Karadžić bio je rad na mjuziklu Sjaj kabarea. Ovaj mjuzikl smo moja koleginica sa produkcije Anja Ninković i ja osmislile skoro godinu dana pre nego što je on doživeo svoju premijeru. Sve je počelo na jednoj kafi u „Coffe Dream”-u pored fakulteta. Sećam se tog septembra i ogomne želje da ta naša ideja dođe do realizacije. Anju i mene osim prijateljstva povezuje enormna, nekima pomalo čudna, ljubav prema mjuziklu i želja da se istim


bavimo što više. Zajedničko pisanje teksta bilo je neočekivano lako jer su nam se ideje savršeno usklađivale. Meni je posebno bilo zanimljivo pisanje prepeva za songove. Prvobitna podela prošla je kroz neke promene zbog obaveza glumaca, ali na kraju je sve ispalo baš onako kako je trebalo da bude. Realizaciju mjuzikla započele smo osmišljavanjem koreografija i to je bio definitivno jedan od najzanimljivijih, najnapornijih, ali i najsmešnijih delova u radu na našem mjuziklu, s obzirom na to da su je sastavljali producent i dramaturg. Nakon premijere nas je posebno oduševilo to što su naše koreografije (simbioza raznih delova sa You Tube-a, poznatih mjuzikl koreografija, a i naših ideja uz pomoć kolega glumaca Saše Simovića i Helene Petrović ) dobile prilične pohvale. Dvadeset petog jula imali smo prvu čitaću probu, a nakon toga su uporedo usledile baletske, pevačke i scenske probe. Sve je manje-više išlo po planu. Naravno, bilo je i svađa, problema, pucanja živaca, ali sve to je bilo prolazno i, što se kaže, u rok službe. U toku dana sam menjala hiljadu raspoloženja, ali se to uvek završavalo ogromnim zadovoljstvom zbog dobro urađenog posla. Najteže mi je bilo uspostavljanje autoriteta pred ansamblom jer sam se plašila da ne budem prestroga i pregruba. Kako se bližio 10. avgust, dan premijere, trema u meni je rasla, ali sam bez obzira na sve znala da će sve proći savršeno. Tog 10. avgusta smo imali poslednju probu i usledilo je spremanje za premijeru. Anja i ja smo sedele jedna do druge u četvrtom redu i lomile jedna drugoj prste koliko smo se jako držale za ruke kako bi prigušile tremu. Momenat otvaranja zavese bio je momenat kad sam savršeno pojmila da mi se ostvaruje jedna od najvećih želja, počinje moj prvi mjuzikl. Praktično sam odrasla u toj sali gledajući mjuzikle Pozorišta na Terazijama, koje je privremeno bilo u zgradi UK

Vuk Karadžić. To malo dete je još tada želelo da se njegov mjuzikl igra na toj sceni, a onda je ta želja postala stvarnost i stala na tu scenu. Strepela sam pre svake replike za koju smo tipovali da bi publika trebalo da reaguje i publika je zaista očekivano reagovala. Ljudi su se smejali i tapšali oduševljeno i iskreno. Jedino na šta publika nije odreagovala bila je replika Hani Mame: „Eb, Veber, Fosi! Spasite me, sveti oci!” Ali od te replike smo i Anja i ja još na probama digle ruke kada je u pitanju Preuzimanje ključeva reakcija publike, ali nismo htele da je izbacimo jer je nama draga i zato smo je krajnje sujetno i sebično zadržale u tekstu. Na kraju smo se svi poklonili i činilo mi se da aplauz nikada neće prestati. Trajao je i trajao, a euforija u meni je bila enormna. Bila sam presrećna i preponosna na sve nas, a posebno na Anju i sebe, koje smo Sjaj kabarea i stvorile. Taj osećaj nakon premijere ne može se meriti ni sa čim. Osećaj da se sav trud isplatio i da sam zaista izabrala dobru i pravu profesiju za sebe. Osećaj kada radiš ono što voliš i sa ljudima koje voliš jeste ono što čini da sve bude apsolutno čarobno.

Sjaj kabarea

39




42


piše: Miloš Bojović

PROMETEJ U

vreme kada ni nešto kao što je Prometej ne može više da impresionira sf publiku, a Kronenberg se prešaltovao na snimanje razgovora po mentalnim ustanovama i limuzinama, postavlja se pitanje postoji li još neko sem Nila Blomkampa kome ljubitelji naučne fantastike treba da se raduju. Kako sugeriše sam naslov filma, očigledno se treba uputiti iza crne duge, što možda zvuči kao poziv na masovno konzumiranje narkotika, ali cenim da to u slučaju ovog filma nije neophodno. Iako je film kanadske nezavisne produkcije, Beyond The Black Rainbow pruža vizuelni ugođaj A kvaliteta. Klimav i pretenciozan narativ mu svakako ne služi na čast, kao i samo finale, koje će sigurno mnogima iskidati živce. Međutim, prezentacija je ono što ovaj film čini vrednim pomena. Mladi reditelj Panos Kosmatos, koji potpisuje ovaj izuzetno vitalan debi, svesno gledaoca stavlja na test izdržljivosti dok nas sprovodi kroz enterijere haj-tek instituta Aboria smeštenog u fiktivnu 1983. godinu. Na institutu poremećeni doktor Bari Nil, koji radi pod nadzorom Merkuria Aborie, drži u karantinu mladu devojku koja poseduje psihičke moći van njene kontrole. Doktor Nil pokušava da snagu mlade devojke preokrene u svoju korist upotrebom jakih sedativa i uz pomoć svetleće piramide koja telepatski kontroliše devojku. Od ove tačke narativ postaje sve više i više konfuzan, za nekog nedorađen a za nekog povod za vizuelni esid-trip koji Kosmatos sprovodi u delo. Tu su halucinacije po uzoru na eksperimentalni-horor Begotten, bića u kosmičkim odelima i oživeli leševi koji sve skupa stvaraju jedan retro futurizam na samoj granici pakla. Iako količina jeze koje sadrže neke scene nije zanemarljiva, definitivno ostaje utisak da je ovde postojao prostor da se prolije mnogo više krvi, najviše zahvaljujući mračnim i fenomenalno dizajniranim ambijentima. Kosmatos je stilski i vizuelno film osmislio kao omaž tripi sf-u sedamdesetih i osamdesetih, pozivajući se na dela poput THX 1138, Stereo i Crimes of the Future. Malo pažljiviji gledaoci koji ne robuju predrasudama kod filmova ovakvog tipa će primetiti da tu ima malo i Odiseje i Blejd Ranera, doduše, samo u naznakama. Nešto slično na planu oživljavanja stare forme pokušalo se filmom AMER, koji je bio napravljen kao kolaž segmenata pravljenih po uzoru na italijanski Đalo, ispunjen stilizovanim nasiljem koje se odvija u košmarnim ambijentima. Međutim, dok je

NAPOMENA UREDNIŠTVA: Očekivali smo tekst o Prometeju Ridlija Skota, a dobili kritiku jednog sasvim drugačijeg filma.

AMER na neki način bio upeglano namigivanje Arđentu, Fulčiju i ostalima, Kosmatos je uspeo da stvori utisak kao da gledamo neki novootkriveni vintidž sf iz osamdesetih. Ključ uspeha možemo tražiti u 35-milimetarskoj traci, skoru koji kao da je pravio Karpenter iz najboljih dana, ali prvo i osnovno je svakako Kosmatosov neverovatan talenat i jaka vizija. Njegov pristup je posebno zanimljiv ako uzmemo u obzir da je Panos sin Džordža Kosmatosa, koji je ozbiljnijim filmofilima poznat po malo drugačijim radovima kao što su Kobra, Rambo 2 i Levijatan. Stilski, Panos daleko više podseća na ono sto radi trenutno Refn, recimo, s tim što je njegov pristup još radikalniji, na svim nivoima, što ga, nažalost, barem za sad poprilično žigoše kada su u pitanju njegovi budući projekti. Podsećanja radi, Refn je svoju karijeru počeo serijalom Pusher, koji je bio daleko konkretniji u samom pristupu za razliku od njegovih kasnijih radova, kao što su Bronson i Valhalla Rising. Kosmatos, sa druge strane, otpisuje bilo kakvu konkretizaciju problema, pravi sukob zapravo ne postoji i na kraju sve ostaje u slikama eksperimenta koji se odvija na nivou noćne more, što možda donekle i opravdava već pomenut slabiji kraj. Ovakav hardkor pristup sf-u u neku ruku je i ispravan i može se gledati kao povratak korenima žanra, gde je progres tehnologije savladao ljudsku emociju i nadvladao bilo kakvu empatiju. Devojka koja pokušava da pobegne odatle zapravo je jedino ljudsko što postoji u filmu, dok je doktor Nil sluga užasa u kojem obitava čovečanstvo. Međutim, za film koji traje skoro 2 sata ono što radi Kosmatos može biti problematično, i mada su već pomenuti prizori kojima obiluje film impresivni, njihova ekspresivna snaga u drugoj polovini počinje da slabi. Upravo zato ovom filmu treba pristupiti sa rezervom i smanjiti očekivanja za koja jeste odgovoran poprilično napucan trejler te se prepustiti slici i zvuku. Ne zarad ubeđenja da je posredi nešto genijalno, već kako bi na pravi način bilo moguće doživeti viziju koju Komsatos pokušava da prezentuje. Ovakav fetišistički incident u sf žanru je danas prava retkost i ljude kao što je Kosmatos treba podržati. Iako se njegov debi možda i može svrstati u onu grupu filmova o kojima je mnogo zanimljivije diskutovati nego gledati ih, on ostavlja sasvim solidan osnov za iščekivanje sledećeg ludila koje Kosmatos već uveliko priprema.

43


piše: Sandra Žuvela

TRENUTAK ISTINE Trenutak Istine je jedinstveni kviz u kojem se „istina” zaista isplati. Učesnicima je direktno u interesu da odgovore tačno na ekstremno intimna pitanja koja im postavljaju u studiju, ispred publike, koja sa ostatkom gledalaca širom zemlje ima jedinstvenu priliku da sazna nesretnu prošlost datog pojedinca. Učesnici otkrivaju najdublje tajne, zaprepašćuju gledaoce i svoje najbliže. Kroz detaljnu analizu svih uređivačkih elemenata i generalne pojave emisije, može se doći do zaključka da Trenutak Istine potkrepljuje dve strane: publici utapa žeđ za skandalom, dok učesnik besramno dolazi do novca kroz naizgled dobro delo – otkrivajući istinu. Pravila su jednostavna. Učesnici imaju šansu da osvoje pet miliona dinara ukoliko odgovore tačno ili bolje reći iskreno na 21 pitanje podeljeno na šest nivoa. Pitanja postepeno postaju sve nezgodnija i zalaze dublje u učesnikov privatni život. U publici su takođe prisutni učesnikovi bliski prijatelji ili rodbina dok on otkriva svoje tajne. Oni mogu iskoristiti crveni stop taster ako ne žele da čuju odgovor na pitanje. Pre nego što se može ući u dublju analizu ostalih uređivačkih koncepata, bitno je obratiti pažnju na one koji su očiti: scenografija. Kada se obrati pažnja na celokupan dizajn, smesta se primećuje da je minimalistički. Osvetljenje je hladno i spot-reflektori daju značaj voditeljki i učesniku naizmenično. Publika je u polumraku, uzdignuta u polukrugu oko scene gde učesnik sam sedi. Jedna stolica na platformi daje značaja jednom učesniku i njegovom trenutku da se ispovedi narodu. Značaj samog učesnika i pitanja u ovom slučaju daleko su bitnija nego specijalni efekti koji i nisu prisutni, namerno, zbog celokupnog izgleda

44

studija i želje da se dočara formalna situacija u sudu. Veliko platno iza učesnika daje pročitanom pitanju još veći značaj jer gledaoci čulno upijaju pitanje koje je postavljeno. Odabir učesnika podrazumeva da njegova životna priča adekvatno ispunjuje kriterijum ovakvog jednog reality-show kviza: potrebu za radoznalošću i skandalom od strane publike i gledalaca kod kuće. Postoje dve bitne dimenzije kada je reč o učesnicima: razlog zašto su se prijavili i uređivački razlog da prime upravo njih. Sa jedne strane, učesnik je spreman da otkrije svoje najdublje i najsramotnije tajne celoj naciji prvenstveno zbog novca pa onda uz to jednako za slavu (u mnogim slučajevima u lošem svetlu). Uređivački tim se opredeljuje za pojedinca za koga smatra da ima priču koja će šokirati i uzbuditi. Oni istražuju učesnikovu prošlost i odnose sa familijom i drugima. Prosta pohlepnost se maskira time što učesnik na početku svake emisije izjavljuje da on to radi da bi podržao familju ili doprineo nekom dobrom delu. Uređivački tim strateški određuje tok igre. Iako je učesnik pod pritiskom da prizna istinu na šokantna pitanja koja su mu postavljena, on tokom cele emisije ima mogućnost da prekine. Pitanja su takođe krojena po detaljima iz učesnikovog života i turbulentne prošlosti. Kako se iznos nagrade povećava, tako i pitanja postaju nezgodnija. Činjenica je da se radi o senzacionalističkim tendencijama. Uređivački tim bira najšokantnije detalje koji su otkriveni na inicijalnom poligrafskom testu pre emisije da bi svako pitanje izazvalo i držalo pažnju gledaoca.


Tu je takođe prisutan prethodno spomenut stop taster, koji pruža minimalnu utehu da spreči familiju ili prijatelje da čuju odgovor na neko svakako nezgodno pitanje. Ali ovde takođe postoji udica. Taj taster se može iskoristiti samo jednom i to nakon što je pitanje pročitano. Bitan aspekt na koji se mora obratiti pažnja jeste da su učesnici već predhodno čuli pitanja na incijlanom poligrafskom testu tako da jedino oni osim uređivačkog tima i znaju odgovor. Teme su na neki način tabu jer obuhvataju sve ono što se suštinski smatra javnom tajnom; droga, prostitucija, homoseksualnost, preljuba, kriminal (zlostavljanja, silovanje, krađa i prevara). Publika ima potrebu za senzacionalizmom i voajerizmom. Praćenje ovakve emisije daje šansu da se izazove šokiranost, sažaljenje, kritika i međusobna diskusija, koja pak izaziva pažnju vernih gledalaca i onih koji uopšte ne prate emisiju, ali indirektno saznaju detalje. Neopravdani aplauz i otkrivanje istine imaju svoju svrhu. Koncept istine je u ovom slučaju vrlo isforsiran jer se nikakvo moralno dobro ne postiže – ne dobija se ništa osim novca, što i jeste svrha ove emisije. Aplauz je takođe u ovom slučaju element koji je iskrivljen i iskorišćen u potpuno pogrešnom smislu. Ako se akcija aplauza vrši kao reakcija podrške ili poštovanja, onda se može jedino reći da je aplauz publike generičan i deo protokola, kao za bilo koju studijsku emisiju. Aplauz u emisiji Trenutak Istine se može protumačiti kao simbol podrške publike što su pojedinci priznali šokantne detalje o sebi, ali istovremeno i kao podrška za potpuno poremećene svrhe. Može se onda reći da ako učesnik, na primer, prizna da je varao suprugu tokom celog braka i publika da aplauz, onda publika (uz režiju uređivačkog tima i reditelja) ispada licimerna. Treba takođe uzeti u obzir vezu između publike, voditeljke i učesnika. Kada se pažljivo posmatra odnos publike (uključujući učesnikovu porodicu, rodbinu i prijatelje), samog učesnika i voditeljke, vrlo je jasno da je voditeljka vrh piramide trosmerne veze. Ona je posrednik između učesnika i publike. Kroz usputna pitanja i ona koje postavi iz odabranih pitanja sa inicijalnog poligrafskog testa, publika saznaje više o učesniku. Učesnik se jedino direktno obraća voditeljki. Voditeljka pred svako pitanje sprema učesnika na činjenicu da će sledeće pitanje biti još intimnije od predhodnog. Više detalja o učesniku i njegovoj prošlosti otkrivaju se kroz usputna pitanja koje voditeljka postavlja, a koja su vezana za

odgovor na prethodno glavno pitanje i ono sledeće, za veću sumu novca. Ona uz svaku učesnikovu izjavu o prošlosti ima neki odgovor koji na prvi pogled daje dojam empatije ali ako se pažljivo prati šema emisije, koja se sastoji od automatizovanog toka postupaka (pitanje, kratka pauza, odgovor, duga pauza, rezultat poligrafa i usputna pitanja), očito je da je sve vrlo namešteno i vremenski određeno. Učesnik uopšte nema kontakta sa publikom ili rodbinom prisutnom u studiju. On je na neki način predstavljen publici (simbol strašnog suda) kao žrtva ili krivac koji obećava da će govoriti samo istinu i ništa osim istine. Učesnik izaziva sažaljenje ili presudu na osnovu njegove prošlosti. On je namerno postavljen sam na platformi, daleko od kontakta i pristupa publike ili voditeljke, što na neki način pokazuje da je deo uređivačke taktike izdvajanje učesnika kao nekog otuđenog i asocijalnog bića koje je na milosti publike i cele nacije (gledalaca kod kuće). Može se takođe spomenuti da je Trenutak Istine na prvi pogled običan kviz sa skandaloznom tematikom i neprijatnim pitanjima koja se postavljaju kako bi učesnik dobio novca. Ovo objašnjenje je validno samo prosečnoj publici, koja nije svesna podteksta i celokupne uređivačke koncepcije koja stoji iza ove vrste kviza. Kao što je pre spomenuto, Trenutak Istine je kviz koji je prvenstveno orijentisan ka osvajanju novca u zamenu za sočne detalje i otkriće mračnih tajni teškog života odabranog pojedinca. U pitanju je pohlepnost koju učesnik opravdava kao poduhvat za neku dobru svrhu. Trenutak Istine je emisija koja je izgradila reputaciju za skandal i šokantne životne priče. Osvojila je publiku pažljivim odabirom pojedinaca sa najtežim, najbolnijm i najšokantijim prošlostima i time dala publici u studiju i gledaocima kući teme za diskusiju. Oni kojima emisija ne leži po tematici i sebe ne smatraju delom masovne publike koja to prati, ipak spadaju među one koji se takođe čude, krtikuju i sude. VEBOGRAFIJA Prvi Srpski Online Tabloid. (2009). Tračanje: Pink na sudu zbog Trenutka Istine. Posećeno 06.06.2012. URL : http://www.tracarenje.com/TV/Pink-na-sudu-zbogTrenutka-istine.html Youtube. (2012) .Trenutak Istine :Tatjana . Posećeno o7.06.2012. URL: http://www.youtube.com/watch?v=kejA1cLdSM_ 14_Jun_2012

45




48


ZAŠTO FANTASTIKA? M. C. Escher, Zamak u vazduhu, drvorez, 1928. Copyright © Cordon Art, Baarn, the Netherlands. Sva prava zadržana.

piše: Mihajlo Vitezović

U

prkos brojnim osvedočenim autorima i izvanrednim delima, žanr fantastike je uvek bio posmatran kao, kako je to iskazala kanadska teoretičarka Andrea Ulrih, „eskapistički, formulaičan i masovno štancovan”, dok je realizam uvek bio privilegovan, kako u učenim krugovima, tako i u široj čitalačkoj javnosti (Ulrich, 2006). Fantastici su bile prilepljivanje najrazličitije etikete: neozbiljnosti, neoriginalnosti, literature za „zaluđenike” i malu decu (ovo poslednje je možda i najgore, jer usput omalovažava i mlađe čitaoce – verovatno zato i ima toliko dela književnosti i kinematografije koja tretira decu kao imecile). Rasprave o (ne)jednakosti fantastike i realizma dovodile su u umetničkom svetu do niza debati, svađa, pa čak i tuča, kakva je bila ona na Svetskoj konvenciji fantastike 1989. godine u Sijetlu, gde je došlo do obračuna između voditelja jednog okruglog stola i publike povodom pitanja da li realizam sa natprirodnim elementima (tzv. „magijski realizam”) ima veću literarnu vrednost u odnosu na ostatak fantastike (Evans, 2008: kom. 23). Ovakvo stanje raširilo se ne samo u svetskoj, već i u srpskoj kulturnoj tradiciji: zbog snažnih realističarskih struja fantastika je u periodu pre i za vreme moderne bila uglavnom ignorisana, a nakon Drugog svetskog rata nije imala gotovo nikakve šanse da se probije zbog nove kulturne politike socrealizma. Dovoljno govori izjava jednog od čelnika ove struje, Milovana Đilasa, koji je ocenio Pikasovu definiciju umetnosti („laž koja omogućava približavanje istini”) kao „čudovišni zaključak” i osudio sve umetničke pokrete koji nisu odgovarali jedinoj „pravoj” istini – onoj socijalističkoj (Arsić-

Ivkov, 2003: 60; Vitezović, s.a.). Međutim, kako to obično biva, ovakva i slična kontroverzna pitanja zapravo nisu posledica nikakvih teorijskih, filozofskih ili naučnih razmatranja, nego one najbanalnije i najprizemnije „umetničke politike”, kako će i biti pokazano u ovom radu. 1. (Ne)objektivni realizam Definicija realizma u umetnosti obuhvata ona dela „koja teže prikazivanju realnog života onakvog kakav jeste”, gde se već u startu nailazi na problem, jer se postavlja pitanje: kako definisati „realno”? Čovek kao biće spoznaje svet oko sebe preko svojih čula, za koja je dokazano da su ograničena. Primera radi, znamo da ne možemo da vidimo infracrvenu i ultraljubičastu boju, ili da čujemo infrazvuk i ultrazvuk; štaviše, mnoge vrste životinja imaju daleko istančanija čula nego ljudi; a isto tako, psihološke pojave poput snova i halucinacija deluju apsolutno stvarno osobi koja ih proživljava, iako su potpuno nerealne. Ideja o sumnji u realnost sveta koji spoznajemo je vrlo stara, a najpoznatiji filozofi koji su se njome bavili su svakako Rene Dekart (René Descartes), koji je tvrdio da je samo mišljenje jedino za šta se osnovano može tvrditi da je stvarno, i Imanuel Kant (Immanuel Kant), koji je izneo hipotezu da su čak i prostor i vreme samo kategorije koje je naš um stvorio da bi mogao da shvati svet oko sebe (Расел, 1998:506-516;632647), a u nekim naukama se otišlo i dalje, na primer

49


u lingvistici, gde su istraživanja Edvarda Sapira i Bendžamina Li Vorfa (Edward Sapir, Benjamin Lee Whorf) poslužile da se postavi radikalna Hipoteza o lingvističkoj relativnosti, prema kojoj kultura i jezik snažno utiču na našu percepciju realnosti, sa primerom jezika Hopi Indijanaca, koji u gramatici svog jezika nemaju kategorije za prostor i vreme kakvim ga Indoevropljani shvataju (Hoijer, 1954:92-105). Pitanje da li čovek spoznaje svet onakvim kakvim jeste ili u umu stvara virtuelnu sliku, „interfejs” tog sveta, dovelo je na kraju i do stvaranja zasebne discipline, zvane filozofija percepcije. I dok se ovakve i slične filozofske i lingvističke teorije mogu dovesti u pitanje, nesumnjivo je da se ideja o tome šta je realno a šta ne znatno menjala tokom vremena. Primera radi, na prelazu iz XIX u XX vek, u fizici je vladalo mišljenje da su sve pojave u kosmosu objašnjene, kada su fizičari počeli da otkrivaju nedoslednosti koje dotadašnja nauka nije mogla da objasni, koje je lord Kelvin nazvao „mračnim oblacima” (Kelvin, 1905). Istraživanje ovih nedoslednosti dovelo je do kraja tzv. klasične fizike i stvaranja nove grane, kvantne fizike, koja je eksperimentalno utvrdila neke pojave koje su potpuno promenile dotadašnju nauku: činjenica da prostor i vreme nisu konstantni, već da mogu da se „skupljaju” ili „razvlače” (opšta i posebna teorija relativnosti), sposobnost čestica da utiču jedna na drugu iako su razdvojene kilometrima (kvantna uvezanost), i mogućnost da jedan predmet prođe kroz zid (kvantno tunelovanje), i druge. Neka od razmatranja teorijske fizike, kao što su putovanje kroz vreme ili mogućnost postojanja neograničenog broja paralelnih stvarnosti (multiverzum) sada deluju nemoguće, a u budućnosti bi mogle da budu realne. „Kao fizičar, naučio sam da je ‘nemoguće’ […] relativan pojam” (Kaku, 2011:XI) – zaključio je profesor fizike, Mičio Kaku (Michio Kaku). Iako se možda čini da ove teze nemaju dodirnih tačaka s umetnošću, iz njih jasno proizilazi da, ako je teško definisati realnost, onda je još teže odrediti šta je u odnosu na nju fantastičko i, daleko bitnije, zašto bi realizam u umetnosti imao povlašćeni status. 2. Fantastički eksperiment Sa druge strane, ako bi se i odbacile sve sumnje u stvarnost u koju verujemo, i priznala samo jedna, objektivna realnost, degradirajući odnos prema fantastici je i dalje neosnovan, što se može lako dokazati. Pogledajmo, na primer, četiri

50

jednostavne kratke priče: (1) Stanovnik Krita izjavljuje: „Svi stanovnici Krita lažu.” Ovo čini nemogućim da on bilo laže, bilo govori istinu. (2) Postoji žaba koja sa svakim skokom skoči upola manje od prethodnog skoka, i čak i ako bi skakala čitavu večnost, nikada neće stići do cilja. (3) Hotel „Grand” ima soba koliko i prirodnih brojeva, pa čak i ako su sve sobe popunjene, uvek ima mesta za još gostiju. (4) Jedna mačka je zatvorena u kutuji sa plutonijumom za koji postoji 50% šansi da se raspadne i ubije je radioaktivnošću. Tako je mačka, dok se kutija ne otvori, istovremeno i živa i mrtva. Naravno, u ove tri pričice lako je prepoznati čuvene paradokse, odnosno misaone eksperimente: prva predstavlja Epimenidov paradoks, koji pokazuje problem određivanja istinitosti iskaza u logici, druga je Zenonova aporija o tome kako se prostor može beskrajno deliti, treća je Hilbertov paradoks o beskrajnosti, a poslednja je svakako Šredingerov misaoni eksperiment koja demonstrira primenu tzv. Kopenhagenškog tumačenja kvantne mehanike u svakodnevnom životu (Sorensen 2003:93-95,45-50; Higgins, 2011:85-92; Schrödinger, 1935: 807-812). Ono što je takođe jasno uočljivo jeste fantastička priroda svakog od ovih misaonih hipoteza: teško je poverovati da bi iko okarakterisao kao realistične elemente jednog lažova koji uvek govori istinu, žabu koja večno skače, hotel sa beskonačnim brojem soba i mačku koja i živa i mrtva i nijedno od ta dva u isto vreme. Ovi i drugi primeri pokazuju kako čak i egzaktne discipline, kao što su logika i matematika, pa čak i fizika (čiji su predmet proučavanja pojave u objektivnoj realnosti) koriste fantastiku da bi ukazale na anomalije u teorijama i da fantastika može da bude važna u shvatanju te iste nefantastičke realnosti. 3. Indeksna teorija svetova Drugi bitan problem jeste činjenica da je svako delo, ma koliko težilo realnosti, nikad nije realnost sama, jer je svaka radnja, čak i kada je bazirana na istinitim događajima, ipak izmišljena. Pri tom, budući da je svako delo na drugačiji način različito od realnosti, ono predstavlja za sebe poseban svet. Modalni realizam predstavlja filozofsku teoriju koja pretpostavlja postojanje više paralelnih


M. C. Escher, Zmije, drvorez, 1969. Copyright © Cordon Art, Baarn, the Netherlands. Sva prava zadržana.

stvarnosti; odnosno, da je naš svet samo jedan od bezbroj mogućih, i da su svi mogući događaji zapravo i ostvareni u nekom od tih svetova. Ako bi se ova teorija bukvalistički razumela, moglo bi se doći do ludog zaključka da su sve radnje u umetnosti negde i ostvarene, ali za ovim nema potrebe: umetničke stvarnosti, odnosno svetovi, mogu se posmatrati potpuno nezavisno od bilo kakve objektivne, fizičke realnosti. Mogućim svetovima sa tačke gledišta modalnog realizma se najviše bavio američki logičar i filozof Dejvid Kelog Luis (David Kellogg Lewis). On je u svom radu O pluralnosti svetova, predložio Indeksnu teoriju svetova, koja podrazumeva da se svaki apstraktni mogući svet tretira jednako kao i bilo koji drugi, što bi, prema njemu, omogućilo razrešavanju mnogih logičkih problema (Lewis, 1986). Ovo se u potpunosti može (i poželjno bi bilo) primeniti i u umetnosti: tretirati podjednako sve imaginarne svetove jer, ako su svi apstraktni i izmišljeni, nema razloga upoređivati ih sa bilo kakvom objektivnom realnošću koja možda postoji, a možda i ne, te na osnovu toga vrednovati neke imaginarne svetove više od drugih. Nažalost, mnogim umetnicima i umetničkim grupama odgovara da određene žanrove i stilove svrstavaju u više i manje vredna stvaralaštva. 4. Granice i ograničenja Na kraju krajeva, kada bismo odbacili sve prethodne pristupe (sumnju u realnost, vrednost fantastike u shvatanju nekakve realnosti i mogućnost tretiranja umetničkh dela kao niza imaginarnih svetova jednake vrednosti), ostaje još jedan, čisto umetnički argument koji se sa realističarske tačke gledišta ne može osporiti. To je činjenica da dela fantastike mogu da govore o svemu o čemu govore realistička dela, pa i više od toga. Ako bi se izabrala bilo koja tema, ma koliko apstraktna bila (život, smrt, međuljudski odnosi, prijateljstvo, ljubav, stoni tenis) ili bilo koja ideja (od filozofske hipoteze kosmičkih razmera do društveno-angažovane poruke nekog malog mesta na planeti), fantastika bi mogla da ih obradi podjednako kao i realizam. Štaviše, zbog toga što fantastika ne mora da se drži nikakvih pravila „realizma”, ona može da

zakorači preko svih granica, od daleke budućnosti ili paralelnog sveta, sa svemogućim elementima ili besmrtnim likovima, i da iste ili drugačije teme obradi na način na koji realizam ne može i možda otkrije „najbolje kvalitete” (McPhail, 2012). Pored navedenih četiri, ima li još neki argument protiv obezvređivanja fantastike? Svakako da ima. Pomenimo samo teze o starosti fantastike kao žanra (jer kakvi su mitovi ako ne fantastički?), ili teorije da psihološke pojave kao što su snovi, vizije i iluzije predstavljaju posebnu vrstu lične, subjektivne realnosti. Da ima nade da se stav prema fantastici promeni, pokazuje i primer detektivske fikcije koja je, iako potpuno realistička, bila svrstavana u „šund” literaturu (što je ponegde još uvek slučaj, uprkos remek-delima kao što je Ime ruže Umberta Eka), ali je ipak uspela da znatno ublaži taj odnos. Na kraju krajeva, neko delo se može vrednovati kao dobro ili loše, ali ne i čitav žanr. A do koje će granice neko delo ići – to zavisi samo od autora. LITERATURA Arsić-Ivkov, Marinko, Krivična estetika: rečnik sa primerima iz prakse, Centar za unapređenje pravnih studija, Astimboknjiga, Novi Sad, Beograd 2003. Evans, John, Magic realism: not fantasy. Sorry., Tor, 2008. (http://www.tor.com/blogs/2008/10/magicrealism, 02.12.2012) Higgins, Peter, Numbers: A Very Short Introduction, Oxford University Press, New York 2011. Hoijer, Harry, „The Sapir–Whorf hypothesis”, Language in culture: Conference on the interrelations of language and other aspects of culture, University of Chicago Press, Chicago 1954. Kaku, Mičio, Fizika nemogućeg, Heliks, Smederevo 2011. Kelvin, William Thompson, „Nineteenth-Century Clouds over the Dynamical Theory of Heat and Light”, The London, Edinburgh and Dublin Philosophical Magazine and Journal of Science, Series 6, Volume 2, 1901. Lewis, David, On the Plurality of Worlds, Blackwell, Oxford 1986. McPhail, Melissa, Why everyone should read fantasy, Official Website of Melissa McPhail, 2012. (http://melissamcphail.com/why-everyone-should-readfantasy/, 02.12.2012) Расел, Бертранд, Историја западне филозофије, Народна књига-Алфа, Београд 1998. Schrödinger, Erwin, „Die gegenwärtige Situation in der Quantenmechanik”, Naturwissenschaften, Heft 48, Jahrgang 23, 29. 11. 1935. Sorensen, Roy, A Brief History of the Paradox: Philosophy and the Labyrinths of the Mind, Oxford University Press, Oxford 2003. Ulrich, Andrea M., Fantasy and Realism: Tolkien, The Eucatastrophe, and Fantastic Realism, The Tolkien Society, 2006. (http://www.tolkiensociety.org/ed/theses/ulrich.html, 02.12.2012) Vitezović, Mihajlo, „Čudovišni zaključak ili osnovna problematika srpske fantastike”, sine anno (rukopis – u pripremi za objavljivanje u Armaturgiji).

51




Pisac je došao, tiho, na trepavicama, i pružio dugačke rukave ka meni. Vezala sam rukave u čvor, i što sam čvršće stezala čvor, to sam dublje tonula u pesak. Za početak se nisu videla stopala, potom, noge do kolena. Nisam se usudila da pogledam pisca pravo u oči. Jednom rukom sam držala čvor, drugom sam obrisala prašinu sa njegovog lica, i pomislila kako se to meni nikada neće desiti. Živim na ivici paralele, činjenice me se ne tiču, svaki zagrljaj je bolniji od prethodnog, i morska so izjeda njegove tetive, do kosti. Posmatram meso, polako se raspada, truli, smanjuje i pretvara u košticu od lubenice. Podižem košticu, držim na dlanu, suzom spiram pesak sa nje, i progutam. Slana je. Gorka je. Zaudara na smrt. Na mrak iz kog više ni aveti ne iskaču. Sinoć sam tešila jecajima čudovište koje čuči u uglu moje sobe. Ujutru sam zatekla oreol na mestu nesreće i zelenu kredu koju trenutno drobim zubima nad srebrnim telom male ribe. Pisac je svojim debelim, hrapavim jezikom obgrlio telo ribe, prineo ustima i progutao. Povratila sam po čvoru. Iz mojih ustiju, kao iz vulkana, kuljale su koštice i pretvarale se u škorpije. Zapamtite, moji aduti su horor, ugovor, nebo i mesec. Nisam sposobna čak ni kukicu u sobi da iskoristim – rekla sam piscu. Ćutao je, vario ribu, mljackao, a potom me je, potpuno neočekivano pljunuo i opsovao. Mislim da je problem u kurcu, jer da nije, dobila bih poljubac. „Ko’ da je bitno, uskoro će ljudi umesto knjiga držati organe po policama, a mozak će zameniti kremen na upaljaču. Nakon pornografskog, uslediće aseksualno doba”. Nije to rekao pisac već svarena riba. Zatvorila sam oči u želji da trepnem, osetila sam zagrljaj oko struka, i pomislila da su ruke, da me izvlače iz peska, bila ubeđena jer se takva toplina samo dlanovima postiže, ali onda se treptaj završio, i širom otvorenih očiju, gotovo unezvereno, posmatrala sam 54

alge koje su valovi naneli. Negde sam čula priču, alge su zapravo pletenice mesečeve kćeri koje ona iznova, svake večeri spušta u more kako bi se neko popeo i bio sa njome, ali to se nikada nije dogodilo, niti će se desiti. U svima je rođenjem urezan strah od mesečeve kćeri. Njen sjaj je previše hladan i ledi. Po ko zna koji put sam ostavljena. Kada bi bol bila nit, merila bi se mesečevim pletenicama. Plima bola, pucketanje kostiju, predodređena glupost, prorokovana za sva vremena. Jesu li bajke krive, ili muzika? Ljubav je odmor, ljubav na točkovima; ljubav ponekad boli, lebdi kao misao iznad male, plave glave koja korača stazom. Staza devojčicu dovodi do mene, ona me steže oko struka, ne želi da ode, ali alge se obmotavaju oko njenog vrata, prave omču, i dave je. Šta je sa dečakom? Dečak pognute glave korača stazom, nadureno, zamišljeno, izgubljeno, i samo ponekad podigne glavu, kada dune vetar i rasturi crne šiške. Ljuti se na vetar. Unapred si izgubila, šapuće pisac. Piščeva usta podsećaju na školjku. Znam da će jednoga dana ostati samo šum, a šum se ne može preduhitriti. Možda uhititi, šum treba uhititi – bućka mi u glavi misao. Ponovo sam trepnula, sve oko mene se zapenušalo. Shvatila sam, može samo u mraku da se uživa, ali moj mrak tako kratko traje. Na kraju krajeva, sve miriše na katran. A dečak i devojčica? Od njih je ostalo samo belo perje, pisac je iskoristio situaciju, napravio sebi krila i odleteo. Meni je za uspomenu ostavio pluća i levu hemisferu mozga. Možda će uskoro nestati alge, a ja sakriti u školjku i pretvoriti u crni biser. U takvom obliku me niko ne bi pronašao, a ako i bi, ne bih imala nameru da živim van Njegovog džepa, pa makar se i smrt tu krila. More se pretvara u formalin, zaudara suton, dečji leševi grade kulu od peska. Bura može da počne.


piše: Jelena Obradović

BURA

© Foto: Grebo Gray

55




PSEĆI VALCER piše: Viktor Radonjić

L

eonid Andrejev jedan je od glavnih predstavnika srebrnog veka ruske književnosti. Vezan za Moskovski hudožestveni teatar, rastrzan je duhom simbolizma i tradicijom čehovljevskih drama. U početku podržavan, kasnije će biti osporavan zbog uverenja da je izlaz iz ruskog mraka nemoguć, a da je preporod čista iluzija. Najpoznatiji udarac u floskuli – on nas plaši, a mi ga se ne bojimo – Andrejev je zadobio od jednog od protagonista zlatnog veka ruske književnosti - Lava Tolstoja. Iz dubina antropološkog pesimizma izbrušen je biser, dakako crni, drama Pseći valcer. U ovom delu, poput crnobele grafike nemačkog ekspresionizma, čovek sa velikim Č je građanin, pripadnik srednjeg staleža, koji opseda Andrejeva u ideji da formulu simbolizma uskladi sa likom malograđanina. Pseći valcer je poema usamljenosti.

Ponešto o karakterima iz drame Pseći valcer Henrih Tile, bankar, majstor tačnosti i cifara, ugledni Atila na poslu, prepunjen je Sopstvom, dok misli da je gradnja porodičnog gnezda precizna u svom toku, kao kakva bankarska transakcija. Iznajmljuje stan, opremanje je u toku,

58


moleri kreče... Sve za kraljicu sigurnosti, Jelisavetu, ženu koja predstavlja idealizovanu projekciju ljubavi bez zaljubljenosti, ženu-sredstvo za dobijanje potomstva već smeštenog u dečjoj sobi koja crpi najviše od petrogradske svetlosti, a koja je toliko nedostajala malom Henrihu Tileu. Kada dozna da mu Jelisaveta neće biti životna saputnica, insomnična zver budi se u njemu, kreće u postepenu, bezuslovnu autodestrukciju – zaustavljenu logikom samoubistva. Henrihov simulirani identitet majstorski je predstavljen kroz izopačeni tranzit iz Henrihovog cilja da bude primus inter pares među rukovodiocima Banke – u subverzivnog Henriha prema instituciji, sa namerom bez namere da je opljačka. Na početku drame Henrih željno, ali sasvim izvesno očekuje Jelisavetu, paradirajući pred svojim prijateljima, a nju će upravo zgroziti ta nametnuta sigurnost i sistem sve po planu; putem pisma će saopštiti Henrihu, čoveku koga voli, da odlazi drugome – dobro situiranom, uglednom članu društva, iako je i ona sama već sasvim dobro situirana. Jelisaveta atrofira svoje mesto u poimanju integriteta projektujući Henrihovu sposobnost da voli. Karl Tile je propalica, student, parazit; potkrada svog us-

pešnog brata (Henriha); u tkanju mržnje prema bratu, nadima se u nedostatku ljubavi prema samome sebi; nesposoban je za grižu savesti, a posledično – on robuje pakosnoj zadovljštini – postaje Jelisavetin ljubavnik. Aleksandrov, zvani Fekluša, neko je ko se predstavlja kao ljudska krpa za svačije noge, pa i svoje, međutim, pokazaće se da u dobroj meri svesno gradi o sebi sliku ljudskog crva, a u nameri da ukroti kompleks niže vrednosti tako što će pokušavati da, preko promovisanja svoje slaboumnosti, razvije mentalitet lisice – priliku za poene u karijeri policijskog činovnika. Lakej Ivan je čovek koji na prvi pogled deluje indiferentno i pouzdano, ali pri ceni od pet rubalja. Kada mu Karl Tile ponudi još pet rubalja za rezervne ključeve od Henrihovog stana, maska lakeja svlači se nepodnošljivo lako. Quinquennalis ossifragi pessimus verecunde agnascor umbraculi, et parsimonia oratori adquireret Pompeii, etiam quadrupei libere fermentet ossifragi, ut satis gulosus cathedras circumgrediet Aquae Sulis. Pessimus fragilis matrimonii fortiter praemuniet.

NAPOMENA UREDNIŠTVA: Pošto je predstava skinuta s repertoara, autor je odlučio da povuče zaključak ovog teksta.

59


^

TISMIN VAL

Slobodan Tišma – umetnička pojava koja asocira prvenstveno na muziku, na novi val (od koga u međuvremenu nije ni pena ostala, možda samo šum u školjci), na bendove Luna i La Strada, na divne, pomalo melanholične tekstove uz koje se odrasta i pleše na margini mapa i granica, pliva u Okeanu, surfuje na talasima emocija. Tišma je poslednji dobitnik NIN-ove nagrade za roman Bernardijeva soba, u okviru koga glavni junak Pišta Petrović uvodi čitaoce u sopstveni doživljaj pola, roditelja, ljudi, odrastanja, grada, stanovanja, politike i moći s jedne strane, i umetnosti, lepote, Večnosti, Okeana, alhemije, magije, ženstvenosti s druge strane. Roman je, vizuelno gledano, podeljen na odeljke; suštinski – na narativnu nit ispunjenu do tančina biografskim podacima samoga junaka, i poeziju koja zapljuskuje s vremena na vreme, čineći ovo delo uzburkanim morem, a čitaoca usamljenim mornarom. Esencija romana je muzika, srž – pesma Okean, koja je izronila iz školjke albuma La Strada i preplavila fabulu ovog, kako je Maja Solar rekla, prozno-poetskog melanža. Delo je neuhvatljivo i nemoguće za suvoparno analiziranje… Pred vama je moj doživljaj Tišme i njegove knjige Bernardijeva soba u vidu albuma koji sam nazvala Okean. *Pesme su nazvane prema odeljcima romana, i protkane stihovima pesama sa albuma La Strada (Okean, Mlad i radostan, Plavi tonik, Pesak i sunce).

© Foto: Grebo Gray


OKEAN A

1.

U LJUSCI Stranac u gradu, stranac u stanu, stranac u telu. U vremenu, mehaničkoj džungli. Oklop koji me štiti podseća na olupinu automobila, Tamnoljubičasta školjka u okeanu, Spavam u njoj dok me greje crni mačak, Crni mačak tirkiznoplavih očiju. Val me prekriva, Srce bruji, Praznina ječi, Bolujem. Izmišljeno sećanje na nju guši, Na nju, devojku narandžaste kose, I slani volan, I vetar, I Jadransku magistralu Sa koje je u punoj brzini sletela U more, da bi se pretvorila u sirenu. Val me prekriva, Srce bruji, Praznina ječi, Bolujem.

Nepoznati ljudi oko mene, Drhtim dok razmišljam, Dok se probijam, Istražujem smaragdnu unutrašnjost olupine, Strepeći da neko ne dođe, kao lešinar, i pokupi je. Val me prekriva, Srce bruji, Praznina ječi, Bolujem. Iza sutona... 2.

SOBA, STOLAC U suton, u srcu, čuješ neku nepoznatu muziku Moja bela soba je na samome dnu Ledenog okeana. Muzika je bitna, Muzika je najbitnija, Veje u meni, po meni. Dok se ne pomeram, Sedim naslonjen, Sanjam, neko traži stolac prilagođen odsutnima, Čujem majčin glas, Doziva me,

61


Da promenim pol, Da uronim u iracionalno, U lepotu. I odbacim oca, Erekciju, Moć. Skupa je moja soba, čista soba, Za druge, I prljavština ljušture, moje ništavne ljušture, Meni. 3.

KESE Svrab kože, Providne, tople kože. Izložene na pesku, Suncu, Meduze u duginim bojama, Ali nekako providne, I neuništive Kao ideja, Kao večnost, Kao svemir, Kao kese, Njihov sadržaj je javan, I promenljiv, Bez lica i naličja, Crne, mlečnobele, zamagljene Izložene na pesku, Suncu, Preplavljene pogledima, Pred mojim plavim očima, Otkrivaju se, ujedaju, Umiru na obali pred naletom morske pene. Jednoga dana, samo će kese biti na Zemlji, Samo meduze u Okeanu, Samo koža na meni, Izložena pesku, Suncu. 4.

PESMA Ja sam dete bez roditelja, Ostavljen u dvorištu, Pokraj olupine, Na pučini, U gradu, u zimsko doba, sasvim sam, Nadahnut. Dan i noć,

62

Slavim svežinu mladosti, Pevam, Radujem se Vetru, Zaljubljen u nežnost, Usamljen u tome. Odbacio sam lažni život, Prepustio Okeanu, Lutajućem srcu, Ulici, Mlad i radostan, Čekam čas zbog kojeg sam rođen. Jednog decembarskog popodneva, Uz pesmu, Zamišljam Njene ruke unapred izgubljene, Tražim Njenu sliku koju nemam, Na horizontu, Rubu olupine, Sedim usamljen.


OKEAN B

1.

Nema nikoga, Noć se spušta preko talasa

MAGIČNA BELEŽNICA Previše budan, usisan od strane beskraja Ležim u vreći, slepim očima pratim zvezde Željan nečijeg tela, tuđim rukama podižem sliku sa dna Slika tone Milujem notes, listovi dišu, beže pred naletom šake Trese me groznica, njena kosa je crna, telo malo Izgubljeno na ostrvu, u obraćanju meni, svešteniku Nežnosti Izranja

Oca sam pokopao, Majku oterao, Nemam prijatelje, Nikome posvećen, Nemam poznanike, Nikoga ne otpozdravljam. Ja sam sâm, sâm u moru sna. Da l’ ću nekud stići ja, Nema nikoga, Noć se spušta preko talasa

Klaustrofobičan, Čitam napisano, doživljaj njenog lika je neponovljiv Vrištim u ćeliji, Ona liči na mene, svest zapljuskuju talasi, zamišl- Čini mi se, umirem. jam susret Čujem muziku, Slova ostavljaju trag, uzbuđenje u meni raste Neka potraje. Preliva se Čujem brbljanje, Ne zanima me. Poruka je sledeća: Ti si moje srce, koje kuca negde Samo notes, veoma daleko od mene! Magični notes, I poruka, Pogađa. 2. Ja sam sâm, sâm u moru sna. SVEDOCI Da l’ ću nekud stići ja, Nema nikoga, Ja sam sâm, sâm u moru sna. Noć se spušta preko talasa Da l’ ću nekud stići ja,

63


4. 3. NARAMENICA FARMA Mačji mesec, suton u gradu, topli vetar, slomljeni kišobran I ja Majčine oči, hrastova šuma, mrak, žubor potočića I ja Slobodan, oslobođen Probijam se, željan svetlosti Izvrćem utrobu, smeće me napušta Smrdim, majka me presvlači Ledena voda, koščata ruka, golotinja, mučnina I ja Nečije prisustvo, šumske zveri, proplanak, kuća I ja Slobodan, oslobođen

Sećam se, Obučen kao mornar, Sa šiškama preko čela, Sa jednom naramenicom u džepu, Delujem asimetrično, Prelazim most, Košava duva, Devojčica se okreće za mnom, Strah da ne smrdim na naftalin, Preplavljuje dušu i telo, Kao i Dunav pred naletom kiše, Tokom jeseni, tokom zime, bolest uzima maha Devojčica umire Na proleće polažem kukurek na njen grob, Doživljaj Večnosti još uvek je bledunjav, Okeane, budi nam milostiv! Okean je tih i tužan iza sutona…

Razapinju me, nema krvi Osećam klin u srcu, brzo biva izvađen Uzbuđenje raste, telo klone Magnovenje, krst, nevinost, simulacija I ja Tri gracije, polni minimalizam, suza, radost I ja Oslobođen, slobodan za večnost

64


SA NASLOVNE STRANE

O

d lučkog Portsmuta do brdskog Beograda, preko nomadskih muzičkih festivala, objektivom autentično posmatrani svet stiže i do nas. Predstavlja nam ga Grebo Gray, britanski fotograf koji živi na relaciji Engleska-Srbija, a čiji pogled možete videti na naslovnoj i unutrašnjim stranicama Armaturgije.

© Foto: Grebo Gray



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.