Armaturgija broj 4

Page 1

Armaturgija_No4_unutrasnje i spoljne korice 27-Feb-15 5:11 PM Page 1

revision*


Armaturgija_No4_unutrasnje i spoljne korice 27-Feb-15 5:11 PM Page 2

IMPRESSUM JUNAČKI VODIČ KROZ DRAMATURGIJU w w w. a r m a t u r g i j a . t k

6

BROJ 4 GODINA II DEC 2014.

LOGOTIP, GRAFIČKI DIZAJN & PRELOM Mihajlo Vitezović REDAKTURA Jelena Vitezović NASLOVNICA Vesna Katanić

18

PRODUCENT Marko Prerad ZA IZDAVAČA Milan Nikolić Revision d.o.o., Takovska 3, Beograd

Podržano od strane Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije

Svi sadržaji u Armaturgiji su, ako nije drugačije naznačeno, pod Creative Commons licencom Attribution-NonCommercialNoDerivs 3.0 Unported. Dozvoljeno je umnožavati, distribuirati i prenosti, ali je strogo zabranjeno menjati ili koristiti u komercijalne svrhe bez dozvole autora. http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/

36


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:55 Page 1

SADRŽAJ REČ UREDNIŠTVA

7

03

INTERVJUI Milutin Petrović Jelena Kajgo

06 07

POZORIŠTE Duše atentatora još uvek se bore Dnevnik o Čarnojeviću Entuzijasta s one strane Drine

16 18 22

FILM & TV

32

Neposlušni Noćni šunjač Interstellar Zvezda je rođena

28 32 36 42

KREACIJE Padaju meteori Zidovi San

42

48 49 50

TEORIJA Između fantastike i realizma

54

UMETNIK BROJA Vesna Katanić

57


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:55 Page 2

REDAKCIJA Glavni i odgovorni urednici Mihajlo Vitezović dramaturg

Jelena Obradović dramaturg

Autori Luka Kurjački dramaturg

Aleksandra Glovacki novinarka

Siniša Tešanović dramaturg

Marko Njegić filmski kritičar

Isidora Radonjić dramaturg

Aleksandra Skrobonja pisac

Igor Vujčić antropolog

2


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:55 Page 3

REČ UREDNIKA pišu: Mihajlo Vitezović i Jelena Obradović

P

rotekla godina je bila bitna za Armaturgiju. Sa novom postavkom krenuli smo sa prvim zvaničnim štampanim tiražem, uz podršku Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije. Nakon uspešne promocije u KC LADA i pozitivnog odziva, jasno da treba nastaviti u istom tempu. Ali nije sve tako lako. Prethodni broj magazina Armaturgija je bio posvećen festivalima, ovaj (svež poput visibabe, takođe i ugrožen kao visibaba pred poslednjim trzajima mraza i minusa) broj je posvećen umetnicima koji uspevaju da (pre)žive u Srbiji, a kako na broju imamo saradnike iz Bosne i Hrvatske, isto važi i za naše susede. Urednici ne žele na samom početku karijere (šta je to?) da kritikuju (prim. prev. ospu paljbu) fenomene (sociološke, psihološke, mitološke, zoološke i sl.) zbog kojih ne mogu da se svojim poslom bave u Srbiji, i nadamo se da će uspeti do kraja izdržati u istom (joga i tai-či poželjni). Polovina uredništva je diplomirala u me đu vre -

menu (vreme proteklo između objave trećeg i četvrtog broja), promenili podnaslov u junački vodič (nije više studentski), jer život u Srbiji iz dana u dan nije ništa drugo do megdan sa raznoraznim bićima sumnjivog porekla i mutirajućeg izgleda. Urednici su juniori u preživljavanju, i pored osnovne želje da dočekaju pedesetu godinu (a da pre toga ne umru od gladi, ili budu pojedeni od nekog dežurnog predatora), imaju ambiciju da do te pedesete čak i snime nešto, objave, napišu za pozorište (kako smo bahati!). Bez obzira na okolnosti pod kojima se razvijamo (ili bolje reći čelične kutije iz koje ne možemo tako lako da pobegnemo, osim ako ne počnemo da se bavimo magijom), koplje je zaoštreno, mač u koricama, šlem na glavi... pa ko priđe i ugrozi nam i malo prostora za koji pokušavamo da se izborimo, biće pozvan na fer dvoboj, ako se neko uopšte više i seća značenja reči fer. (P. S. Ako nas pratite na netu, biće uskoro i jedno iznenađenje.) ■

Ilustracije © Vesna Katanić

3


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:55 Page 4


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:55 Page 5


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:55 Page 6

Kafa sa rediteljem i muzičarem Milutinom Petrovićem

FILM JE SLIKARSTVO KOJE IMA VOJSKU pita: Jelena Obradović Koje je vaše „sredstvo” kojim se branite od da živimo u postapokalipsi, ali ne živimo, nismo košmarne realnosti koju nam svako- zaratili totalno, što je dobro, zar ne? dnevno kreiraju oni koji sa umetnošću i medijima nemaju nikakve veze? Profesionalno se bavite filmom od studentskih dana. Kada se u vama Na prvom mestu je planeta u problemu, potom u probudila ljubav prema filmu? Da li je kontekstu tih većih problema dolazimo mi koji neki određeni film bio okidač ili reditelj / živimo u nekoj maloj zemlji. Košmar je razmišljanje žanr / kinematografija? o nečemu šta se desilo, a ne znamo šta se desilo. Ako pogledamo medije, stiče se utisak da Ja sam prvo hteo da budem slikar. živimo na ivici – da li je nešto teorija Inicirao me je Modiljani, njegove zavere, ili nije. Ako ne ideš u slike. Sećam se, pripremao sam se pravcu teorije zavere, onda za upis na Likovnu akademiju. ispadneš naivan, ako ne, onda Međutim, kako sam tada odeš u spinove onih koji te vrte razmišljao – ako sam slikar, u krug iz svojih interesa. moja moć prema publici svodi Košmar u Srbiji je ispretumban se na to da neko uđe u galeriju, i pretvoren u pravi pakao. Ja se pogleda sliku, okrene joj leđa i držim lične maksime Save ode, dok sa filmom možeš više. Šumanovića, vezane za njegov Sa filmom možeš da voziš stil slikanja, koja glasi: „Kako znam publiku, da je uznemiriš. Film je i umem”. Što se tiče defense field-a, slikarstvo koje ima vojsku. Ja sam koristim muziku, film i iznad svega – zapravo, suštinski, slikar, audio-vizuelni život. Ne smeš da se uplašiš od problema, ne tip i žao mi je kada se film tumači kao nešto smeš da pustiš da te progutaju strah i očaj. socijalno ili filozofski. Da bih se spremio za Duhovnik sa Svete Gore je rekao: „Drži glavu u prijemni, išao sam na večernje kurseve slikarstva paklu i ne očajavaj”. Vreme u kojem živimo jeste kod čika Nikolića, slikara. Kao što sam za njega pakleno, ali nema očajavanja. Dok ne ostariš i našao oglas u novinama, isto tako sam našao oglas izgubiš rođenjem date darove, bahat si, hoćeš sve i kada sam hteo da upišem režiju. U studentskom od sveta. Ali šta se dešava kada npr. slomiš nogu, gradu, u okviru Doma kulture, održavao se kurs tek onda shvatiš koliko je čin hodanja vredan. režije. Većinu toga što predajem studentima sam Dobro je što nema rata. Mogli smo već par godina upravo tamo naučio. Ljudi koji su držali kurs q

6


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:56 Page 7

NISMO SASVIM USAMLJENI Intervju sa balerinom i dramatrugom Jelenom Kajgo

pita: Mihajlo Vitezović povrede kolena nisu mogle da me nateraju da promenim profesiju. To sam učinila tek posle deset godina aktivnog igračkog staža, kada sam shvatila da ne želim da igram posle tridesete godine. Balet je vrlo teška profesija, koja kratko traje. A radeći Postoje mišljenja da krizna vremena zapravo kao baletski igrač bila sam u stalnom kontaktu sa predstavljaju plodno tle za razvoj umetnosti. Ali to dramskim pozorištem, pa sam jednog dana pomije samo donekle tačno. Recimo, kriza u društvu i slila kako bih zapravo mogla da napišem pozorišni komad. Nešto intimno i intrigantno, što bih, kulturi pruža obilje tema i inspiracije za recimo, i sama volela da gledam na rad, u smislu nekog kritičkog sceni. Tako su nastali Fantomi, koji su promišljanja i delovanja... ali, sa prihvaćeni u Ateljeu 212 u tredruge strane, u velikoj meri nutku kada još nisam bila upisala smanjuje taj isti prostor Dramaturgiju. delovanja, jer smanjuje samu umetničku produkciju. Ako se Balet je bio izbrisan u sagleda naša pozorišna proposlednjem nacrtu Zakona o dukcija, ta slika je vrlo kulturi, a planovi za izgradnju obeshrabrujuća. Malo novca Beogradske opere stoje još od znači mali broj predstava. A XIX veka, što je sigurno neki predstave po tekstu mladih rekord. Čime objašnjavate ovakav domaćih pisaca tek predstavljaju odnos? pravi raritet u našoj sredini. Sa druge strane, pisac ima potrebu da piše, bez obzira na okolnosti. Meni pomaže to što se bavim i Termin „klasičan balet” je vraćen u predlog novog pedagoškim i menadžerskim radom, koji takođe zakona, a dodati su i „savremena igra” i „narodna pružaju veliku satisfakciju, pa onda pisanje igra”, tako da je taj terminološki segment vezan za umetničku igru sada preciziran, i usklađen sa doživljavam kao najlepši hobi. obrazovnim sistemom u ovoj oblasti, što je veoma Bavite se paralelno i baletom i drama- važno. Zgrada Opere, zgrada Filharmonije, Plesni turgijom. Šta vas je privuklo jednoj, a šta centar... sve su to projekti koji čekaju na red. Jer drugoj umetnosti? godinama se državni novac bahato rasipao, a investitori su ulagali u stambene zgrade i tržne centre. Do svega toga je došlo sasvim spontano. Ljubav Mecena i zadužbinara više takoreći i nema. Jedino prema baletu bila je toliko jaka da čak ni tri ozbiljne što je utešno jeste da je posredi trend koji je q Sa ovakvim stanjem u kulturi u Srbiji kakvo sada imamo, gde pronalazite pokretačku energiju i inspiraciju za umetnost?

7


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:56 Page 8

uputili su me na Kinoteku, koja je tada bila „saborna crkva” za filmadžije. Onda je usledilo konkurisanje na FDU. Prve godine nisam položio prijemni, sledeće nisam izašao, tako da sam iz trećeg pokušaja upisao režiju na FDU. Što se tiče samog studiranja, najvrednije je bilo druženje sa klasićima, asistentima i neprestano gledanje filmova. Rano sam počeo da radim. Pokojni Mladen Popović, dramaturg i urednik, tada je radio Hit meseca. Od svih studenata koji su uradili po dva spota, mene je odabrao da preuzmem celu emisiju od Miše Vukobratovića. Tako sam režirao video-spotove za bendove poput Parnog valjka, Električnog orgazma, Bijelog dugmeta i slično. Imao sam 24 godine kada sam počeo da režiram tu „preozbiljnu” emisiju za RTS. Puno sam radio, mislim na režijsko šljakanje. I taman kada sam se formirao kao reditelj, naišao je rat i oduvao vreme u kojem sam živeo, ljude sa kojima sam radio, ma čitav civilizacijski tok. Nešto tu ipak nije bilo savršeno kako se većini činilo, čim se sve tako izdešavalo. Film nekada, i film sada. Sećam se izjave Mankijeviča u kojoj kaže da mu je

drago što je živeo i radio u periodu koji obuhvata početak, vrhunac i kraj filmske umetnosti. Već sedamdesetih smo zakačili akademsko shvatanje Holivuda kroz tzv. New Hollywood. Film se suštinski desio između tridesetih i sedamdesetih godina. Kod nas, filmska umetnost nije nikada ozbiljno postojala. Bilo je tu pokušaja sa partizanskim filmom; njemu se suprotstavio „crni talas”, a potom je na scenu došla češka škola. Ništa mi se nije sviđalo šta se dešavalo i snimalo kada sam bio mlad. Danas tek nije dobro. Srpski film osamdesetih i devedesetih godina je možda najgora umetnost ikada, i mogla bi dobiti tu titulu po svim kriterijumima (lepota, sklad, praćenje trendova, tehnologija...). Sve vezano za film tada je bilo lažno, neiskreno, zastarelo. Ono što je zabrinjavajuće jeste civilizacijska zatucanost naših filmova. O čemu se radi u srpskom filmu – pa uglavnom o onome što piše u Kuriru. Kao profesor, vodio sam računa da studenti ne prave takve greške. Imao sam ozbiljne razgovore sa studentima, da ih sa nivoa navijača podignem na nivo studenta režije. Rođeni u nesretnoj Srbiji, ništa mi nije bilo čudno što sam od njih čuo. Okruženje uči studente režije da je umetnost sociološki fenomen; npr. imamo najavu filma – novi film mlade bosanske autorice otvara problem homoseksualizma. Šta q


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:56 Page 9

doneo neoliberalni kapitalizam, pa u tom smislu nismo usamljeni. Samo smo još dodatno siromašniji od drugih.

Gde biste rekli da smo sada na pozorišnoj mapi sveta?

Nismo među vodećim pozorišnim „silama”, ali nismo ni na začelju. Raduje me to što su neki dobri reditelji poput Miloša Lolića, Ane Tomović, Borisa Liješevića, Anđelke Nikolić... čvrsto zauzeli svoje pozicije u srpskom teatru. Kada je reč o piscima, Imala sam sreću da sam bila u mogućnosti da oni, nažalost, imaju mnogo manje prostora, i mislim specijaliziram savremenu igru u Atini i Londonu, da su nove generacije dramskih pisaca demopa mi je to u velikoj meri olakšalo početke bavljenja ralisane. Ta se situacija mora menjati. Samo, koliko pedagoškim radom. Zahtevan segment rada jeste je to realno u situaciji kada gradska pozorišta fizički napor, koji se podrazumeva na predmetu dobijaju novac za jednu premijeru godišnje? Savremena igra u srednjoj školi, jer su to tehnički vrlo zahtevni plesni stilovi. Ipak, to pedagoga tera U Narodnom pozorištu je zamršena da bude u dobroj formi i da stalno prati nove situacija, novi direktor nije izabran skoro tehnike i pravce. Naravno, izazov je mladim ljudima tri godine, a prošli Upravni odbor je prapreneti i druga znanja, nevezana za samu profesiju tio lanac kontroverzi. Kakvo ste stanje umetničke igre, stvoriti kod njih osećaj discipline i zatekli i koji su planovi za budućnost? odgovornosti, i potrebe za jednim širim i potpunijim umetničkim, ali i opštim obrazovanjem. Zatekli smo vrlo kompleksnu situaciju, tri propala konkursa za upravnika, zatim zvaničan zahtev koji je Ministarstvu kulture uputilo Narodno pozo- q Kao pedagogu, šta vam je bilo najzahtevnije u radu sa polaznicima baletske škole?

9


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:56 Page 10

to znači za film? Kao kada bi neko rekao da simfonija veliča revoluciju Francuske. Filmovi su formalna stvar, filmovi su slike, rezovi, zvuci, gluma. A kod nas se film svodi na potragu i osmišljavanje neke teze koju bi ispričao. Onda ljudi koji odgovaraju na taj podsticaj dobiju podršku (moralnu, finansijsku, medijsku i sl.). Kada hoćeš da se baviš antropologijom jednog vremena, pogledaš pre Hičkoka nego italijanski realizam. Primećeno je na TV-u npr. da su problem navijači, i onda neko reši da snimi film o navijačima. Tužno je što se tako radi. A kada kreneš da snimaš film, ne znaš šta te na tom putu sve čeka…

Scenarista Saša Radojević i ja smo konkurisali za sredstva u sekciji eksperimentalni film, pošto od velikih krokodila nema para za veći film. Uspeli smo da dobijemo na konkursu. Film Petlja tagujemo kao erotski triler ili triler u negližeu. U okviru FESTA, kada će film biti premijerno prikazan, držaćemo i tribinu vezanu za tzv. pokret garažnih filmova. Ključna teza tribine biće ljudi koji namerno rade sa malim budžetima. Već imamo desetak filmova u okviru pokreta (jesu bez budžeta, ali su rađeni onako kako mi hoćemo). Nemoguće je reći o čemu se radi u filmu Petlja, prvenstvo zbog njegove strukture, mada je to i inače besmisleno pitanje. U vreme današnje esteZa koga se kod nas snima? tike, kada bih znao da kažem o čemu se radi u filmu, onda ga ne bih ni snimao. Što snimaš film onda, što Ne bih znao da kažem za koga se kod nas snimaju ne napišeš nešto u novinama ili otvoriš tribinu? filmovi. Često čujem, kada se radi nešto, npr. Kada npr. pičuješ na kokursima traže od tebe da im reklama za neki veći brend, da ispričaš ideju za film što mi je to narod neće razumeti. Onda na nivou „odzviždi mi melodovedu čistačicu koja tačno diju za simfoniju”. Film se Kada je režija u kaže šta joj se vezano za tu sastoji od tako puno elereklamu sviđa, ili ne, šta je menata, i ako uspeš da staviš pitanju, pre će biti da je bolje, šta je loše. To što je neko sve te elemente u tri rečenice, problem u sredini nego čistačica ne znači da ne može onda ti film i ne treba. Film da odredi u kojoj meri je nešto treba da bude neizreciv druu profesiji ili ljudima. loše ili dobro. Onda se kaže, gim medijem. Saša i ja smo narod voli Cecu… ma, sve su to dugo radili na scenariju, budalaštine. mesecima. Ovoga puta sam imao jako dobru ekipu; npr. kada sam radio film Da li postoji među studentima neko da Jug-jugoistok, bilo je naporno, kao borba sa demovas je prijatno iznenadio svojim radom nima, baš je bila frka napraviti taj film. Sada sam nakon završenih studija režije? radio sa dobrim, divnim, skromnim, talentovanim ljudima. Uživao sam u radu na filmu, fizički mi je Ja kao profesor kažem studentima da je najgori film bilo dobro dok sam radio i snimao. U montaži onaj koji nije snimljen. Ponosan sam na Zorana sedim dok se ne ukočim, ali sam sretan. I sada bih Lisinca, koji živi i radi u Americi. Pored puta (Along stalno snimao filmove, nema ničeg lepšeg na svetu the Roadside), njegov road movie, u kom glumi nego snimati filmove. Dok se namučiš da skupiš Majkl Medsen (Michael Madsen), odličan je. Dobri dokumentaciju kako bi konkurisao za sredstva od su filmovi Tamare Drakulić Ljuljaška i Okean. Tu je Euro Imaž (EuriMages), ti snimiš film; to je ta i Mate Ugrin, upisao je master u Nemačkoj, snimio energija koju uložiš u neki art haus film. Bolje je je par odličnih kratkih filmova. Ima fenomenalnih snimati filmove sa nepoznatim ljudima, nego juriti direktora fotografije, muzičara, montažera, dok pare za neke poznate glumce i umetnike. režiseri kilave. To verovatno ima veze sa kontekstom koji čini sredina; kada je režija u pitanju, Pored filma, profesionalno se bavite i pre će biti da je problem u sredini nego u profesiji muzikom. Da li je ljubav prema muzici ili ljudima. paralelno rasla (i srasla) sa ljubavlju prema filmu? Na predstojećem FESTU biće prikazan vaš novi film Petlja. Možete li nam nešto reći Nikada nisam pravio razliku u tome šta osećam o filmu, kako je proteklo pisanje scenarija, prema filmu, a šta prema muzici. Ja sam prvi u okupljanje ljudi, potraga za budžetom… porodici koji se bavi umetnošću, sâm sam otkrivao te svetove. Nisam nikada zaista razlikovao film i q

10


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:56 Page 11

rište da se Upravni odbor kao institucija – ukine. Potom smo optuženi za sukob interesa, suočeni sa opstrukcijom i pritiscima... Ipak, ja verujem da ćemo novi, četvrti konkurs sprovesti do kraja i da će se situacija vrlo brzo stabilizovati. Nakon toga krećemo u ono što je najvažnije, rad na sprovođenju vizije Nacionalnog teatra kao reprezenta onog najboljeg i najvrednijeg u srpskoj kulturi. Vaš prethodnik na mestu predsednika UO, Radoslav Pavlović, okarakterisao je sadašnje članice Odbora kao „militantne“. Da li vam laska ovaj epitet i koliko smatrate da je potrebna čvrsta ruka u rukovođenju ustanovama kulture u Srbiji? Slatko nas je nasmejala ta konstatacija, koja je, usput, implicirala i stranačku pripadnost. A istina je da nijedna članica UO nije bila, niti je pripadnik neke političke partije. To je i bio razlog zbog koga smo prihvatile ove „vruće stolice”. To što smo okupljene isključivo kao profesionalci, kojima je jedini interes prosperitet Nacionalnog teatra, jer radimo bez ikakve finansijske nadoknade. A ako se pod „čvrstom rukom” podrazumeva red i jasni kriterijumi poslovanja, da se zna ko radi i koliko, ko se i zašto prima u radni odnos, ko poštuje ili ne etičnost i profesionalizam... onda je čvrsta ruka neophodna. Pre pet godina pokrenuli ste Bitef dance company. Gledajući unazad, koje biste momente najradije izdvojili? Bilo je zaista divnih trenutaka u radu kompanije. Izdvojila bih premijere predstava Mirisi cimeta, Otelo, Božanstvena komedija, Alfa bojsi, Ako bismo svi malo utihnuli, Yesterday, seti se da zaboraviš... Onda tu su i divna gostovanja, recimo na Dubrovačkim ljetnim igrama, gde smo bili prvo pozorište iz Beograda koje q


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:57 Page 12

muziku. Tu su mi zajedno Džon Lenon (John Lennon) i Džon Ford (John Ford). Danas se sve izmešalo, i to je odlično. Prezentacija filmova u vidu trejlera kao spotova, tu se tačno vidi kako se sve izmešalo. Uspeo sam nekako da se proguram kroz studiranje sa svojim stavom da između filma i muzike nema razlike. Šta se dešava sa bendom El Dorado, čiji ste mozak i srce? Bend je propao. Rio Bravo je trebalo da nam se zove druga ploča. Pisao sam muziku i tekstove za bend. Što se tiče tekstova, pre sedam-osam godina sam dosta pisao na engleskom, tako da sam zarad želje drugih članova benda morao da prepevam sve te pesme sa engleskog na srpski. Ali ništa to nije bitno, jer bend El Dorado više ne postoji.

Šta mislite o akciji „Zvezda”? Imam loše iskustvo sa zgradom Ineksa, tražili su da potpišem neki dokument i ja to nisam hteo. Ne podnosim komuniste, anarhiste i ako će ponovo svet da prolazi agoniju boljševičkih ideja, onda ludilo! Ne podnosim ultralevičare. Akciju sa bioskopom „Zvezda” ne razumem. Mislim da je bolje uložiti energiju u snimanje. Koliko se sećam, niko nije imao emocije prema tom bioskopu dok je radio. Sa gledišta nas, filmadžija, ono što jeste bitno je dobar film, a onda gde će biti prikazan. Ne vidim poentu u okupaciji bioskopa. Koji je vaš moto kojim inspirišete studente da se bave režijom u zemlji poput Srbije? Znam koja energija je mene uvukla u film. Danas su razlozi za bavljenje režijom često pogrešni, lože se na nešto, npr. davanje intervjua i slično. Sa druge strane, ne možeš promeniti ljude, šta im je privlačno, čime će se baviti u životu, to je njihovo lično. Zašto niko ne snima, stvarno ne znam. Film je sačinjen od kadrova koji se snimaju. Nekada je bilo skupo snimiti film, danas se može snimati i montirati odmah, tehnologija to dopušta. Svi koji razmišljaju, pričaju, dogovaraju se, planiraju i slično, nemaju veze sa filmom. Imaš dobru kamericu u telefonu, program za montažu instaliraš na kompjuteru, i zašto se ne snima, u čemu je problem, stvarno ne znam. Mantra je snimati, snimati, snimati! Slobodan Šijan u svojoj knjizi o Tomu Gotovcu (pravo remek-delo, topla preporuka svima za čitanje) objašnjava kako su snimali, i njihov rad je dokaz koliko su obožavali filmove. Voljenje filma, to je najbitnije. Mladi reditelji me podsećaju na monahe koji odu u monahe ne zato što vole monaški život, nego da bi npr. bili u RRA, a to su potpuno pogrešni razlozi za bavljenje nečim u životu. Mogu da mantram ljude ako vidim i osetim da iznutra žele da se bave filmom, ako ne, tu ne mogu ništa. U svakom slučaju, svi koji su hteli da se bave filmom su nešto snimili. Imate samojeda koji se zove kao jedan genijalni muzičar. Gde možemo da vas vidimo kako šetate BB Kinga? Kada šetam BB Kinga, svi gledaju njega, tako da mene niko ne primećuje. BB Kingu se svi raduju! Ima na FB-u grupa koja se zove „Kučkari sa Taša”, tako da smo tu (smeh). ■ Foto Milutina Petrovića: Milan Josipović


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:57 Page 13

nastupa na tom festivalu posle dvadeset godina pauze. Zatim tu su Budva, Rijeka, Zagreb, Sarajevo, Ljubljana, Skoplje... Stokholm, Pula, Segedin... Za pet i po godina rada imali smo čak devetnaest premijera i sedamdeset gostovanja u zemlji i regionu. A dobili smo i brojne nagrade. Samo su igrači Bitef dens komanije dobili sedam nagrada za igračke interpretacije. Bilo je tu, a i dalje ima jako dragocenih trenutaka na koje smo svi ponosni.

ćemo učiniti sve da mu to omogućimo i olakšamo. Koje projekte možemo da očekujemo od vas u godini koja počinje?

Bitef dens kompanija će imati nekoliko premijera do kraja sezone, za nekoliko dana imaćemo premijeru plesne predstave za decu Ale i bauci u koreografiji Isidore Stanišić, zatim koreoA ako se pod „čvrstom graf Aleksandar Ilić radi korukom” podrazumeva Kako je tekao rad na mad Kontuzija gratis sa predstavi Don Žuan, igračima i pet muzičara, dok red i jasni kriterijumi kojom je obeležen nas posle toga očekuje poposlovanja, da se zna ko ovaj jubilej u Bitef novna saradnja sa koreo[...] poštuje ili ne etičnost teatru? grafom Edvardom Klugom i predstava Ptice, zasnovana na i profesionalizam... onda Bilo je vrlo uzbudljivo i čuvenom Aristofanovom delu. je čvrsta ruka neopinspirativno. Originalnu muziPosle Otela, Don Žuana, Božanhodna. ku za predstavu radio je stvene komedije... ovo će biti Rundek Kargo Trio, a nastala sledeća u nizu predstava kojoj je velikim delom putem imje cilj da, kroz poznata dela provizacija na probama, dok su muzičari pratili svetske književnosti, približi publici nove stilove i igrače na sceni. To je zaista bio interesantan pro- pravce plesnog teatra. ces... Takođe, koreografkinja Maša Kolar se bavila Što se pisanja tiče, drago mi je da je izašla knjiga mitom Don Žuana na nekom širem, arhetipskom mojih drama, objavila ju je izdavačka kuća LOM. nivou, nevezanom za pol ili vreme. I bavila se Napisala sam i jednu crnu komediju, tako da sada idejom da samo društvo kreira i prihvata taj princip sledi onaj mnogo zamorniji i monotoniji deo, a to Don Žuana, želi da mu se podredi... To su bile neke je pokušaj plasmana te drame u neko od naših zanimljive teme kojima smo se, zajedno sa igra- osiromašenih pozorišta. ■ čima i muzičarima bavili. I, naravno, pitanjem – ko je i kakav je Don Žuan dvadeset prvog veka? Da li postoje neki mlađi umetnici koji su vam privukli pažnju u protekloj deceniji? Svakako. To su prvenstveno igrači kompanije Ana Ignjatović Zagorac, Nikola Tomašević, zatim Nevena Jovanović i Uroš Petronijević, koji sada svoje igračke karijere grade u Londonu, potom Strahinja Lacković, Miloš Isailović, Milica Pisić... Radeći u Baletskoj školi „Lujo Davičo”, nalazim se na samom izvorištu talenata. Tu je, recimo, sada mlada igračica Jovana Zelenović, koja će ove godine diplomirati, a već drugu godinu igra u predstavama Bitef dens kompanije. Trudimo se i da podržimo mlade koreografe. Recimo, naš igrač Miloš Isailović je poželeo da se isproba kao koreograf, i mi

13


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:57 Page 14


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:57 Page 15


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:57 Page 16

Duše atentatora i dalje se bore p i š e : Lu ka Ku r ja čk i Predstava Zmajeubice, tekst Milena Marković, režija Iva Milošević, JDP Premijera: 07.06.2014.

priazana je sličnost, maltene istovetnost situacije nekad i sad, kao i suprotnosti, ali i iste odlike vrhovne vlasti, kao i običnih, „malih” ljudi. Prisutni su i monolozi i songovi koje peva grupa likova. ije lako napraviti predstavu o Gavrilu Principu, Dakle, u pitanju je poetski, ili kako ga je i sama auniti o Mladoj Bosni, a kamoli o početku i toku torka nazvala, „junački kabare”. Prvog svetskog rata. U to smo se mogli uveriti Trebalo bi odmah napomenuti da ni u predi na osnovu ovogodišnjih predstava nastalih povodom stavi likovi nisu čvrsto određeni, „zakucani” u tonu stogodišnjice Sarajevskog atentata, dok je većina njih psihološkog realizma, već osam glumaca igra skoro i prikazana na 48. Bitefu. Uostalom, predstava Zma- nekoliko desetina likova i pojava. Kao što se i u jeubice je u sklopu programa obeležavanja tačno jednog tekstu mešaju stilovi, smenjuju proza i poezija, veka od početka Prvog svetskog rata, kao i deo projekta tako se i tokom predstave Zmajeubice, kroz nekoliko Unije teatara Evrope – TERRORisms. Zbog ovoga treba uglova gledanja, vide različite društvene grupe: odmah napomenuti da komad koji je Jugoslovensko arogantna vladajuća elita, blazirana i nesvesna viša dramsko pozorište naručilo, Zmagrađanska klasa, svevremeni vojnici i trgovci, kao i jeubice Milene Marković, nije oni neprestano u mukama, radnici, seljaci i „niži” pre svega istorijska drama, građani; i, od početka do kraja, nekadašnji i savreveć drama koja se zasniva meni mladi iz poslednje navedenih slojeva društva. na likovima i pokušaju da Upravo tajne organizacije iz potlačenih sredina se shvate i priširom Austrougarske (ali i drugih delova Evrope) kažu njihopočetkom XX veka jesu zmajeubice. Termin „zmave duše. I jeubice” prezuet je od Ničea, koji njime opisuje gegroteneraciju mladih koja želi da svrgne tiransku vlast, i skno i sebi i većini naroda vrati apsolutnu slobodu. U slulirski čaju ove predstave, to su glavni likovi, mladobosanci Danilo Ilić, Nedeljko Čabrinović, Trifko Grabež (Radovan Vujović, Milan Marić, Jelena Gavrilović) i pogotovo, mada ne i previše izdvojen, Gavrilo Princip (Nikola Rakočević). Kao svevremeni likovi, van konkretnog istorijskog perioda i društva, tu su kabaretski klovnovi i voditelji, ali i naratori i oni koji postavljaju važna društvena pitanja, poput dva tipska lika iz komedije del arte i francuskog kabarea, Harlekina i Pjeroa (Srđan Timarov i Mirjana Karanović). U sklopu efikasnog prikazivanja svega navedenog, treba istaći raznovrstan kostim i šminku Maje Mirković. Od napirlitanih elitista do gotovo ogoljenih jednostavnih mladih buntovnika, i pritom Harlekina i Pjeroa sve vreme samo u crnom, sa licima obojenim u belo, i šminkom koja izrazito pokazuje razgaljenost s jedne, i tugaljivost s druge strane, vizuelni aspekt Zmajeubica je, kao i narativni, veoma raznovrstan i upečatljiv.

N

16


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:57 Page 17

Upravo u vezi sa kabaretskom postavkom je i pokretačka, ali ponekad i suptilno pogađajuća muzika Vladimira Pejkovića. Pritom, Pejković je i sam na sceni za klavirom, i on i te kako kabaretski prati radnju. Simbolička scenografija Gorčina Stojanovića ispunjava bitnu ulogu, pogotovo mračni zid u dnu scene, koji služi i za iscrtavanje grafita i ispisivanje bunta mladih, kao i za ograničavanje slobode kretanja i mučenja tih istih mladih, kroz sjajno postavljenu potresnu scenu u kojoj kroz rupe u zidu prolaze crvene niti koje uhapšene obmotavaju i muče do onesvešćenja. Čitavu predstavu kroz preklapanje desetine i više prizora je ritmički vrlo skladno i upečatljivo postavila rediteljka, Iva Milošević. Tokom tek nešto više od dva sata prikazan je kratak životni put zmajeubica. Rediteljski zahvat je tek ponegde preopširan i zahteva verovatno dva gledanja predstave. Ritam ponekad ponekad pada i biva prespor, ali je i na početku i na kraju, kao i u većini toka Zmajeubica upečatljiv, nagoneći i na osećanje poleta i strahote, i na razmišljanje o gotovo istim društvenim i čovečijim problemima pre čitavog jednog veka, ali i od ranije, i od danas. Glumački,

kao već pomenuti dobro postavljeni likovi „voditelja”, ističu se prirodnošću Mirjana Karanović, a izuzetnom slobodom izražavanja, kroz najzanimljiviji glumački pristup, i Srđan Timarov. Poseban žar i dušu koja se duboko identifikuje sa mladobosancima, ali i referiše na savremenu mladež u Srbiji i regionu, prikazuje pre svih Nikola Rakočević, ali i Radovan Vujović. Osećam potrebu da istaknem da Zmajeubice svakako treba pogledati, neko možda i po više puta, za šta postoji prilika tokom ostatka sezone Jugoslovenskog dramskog pozorišta u 2015. godini. Može se učiniti da, uz manje zamerke ritmu, možda i previše hvalim ovu predstavu Ive Milošević, kao i dramsku podlogu Milene Marković. Međutim, lično smatram da su od svih domaćih predstava 2014. godine, koje su, na ovaj ili na onaj način nastale upravo povodom jednog veka od 1914. godine (i, zapravo, tek pravog početka XX veka), Zmajeubice upravo najsnažnija i najiskrenija, a ujedno i predstava koja na najbolji način otvara, nažalost, i dalje aktuelna pitanja. ■

Foto: Aleksandar Angelovski

17


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:57 Page 18

Dnevnik o Čarnojeviću piše: Aleksandra Glovacki Miloš Crnjanski, Dnevnik o Čarnojeviću Režija: Miloš Lolić JDP

O

vo je treća domaća predstava u ovoj pozorišnoj sezoni koja se zasniva na izgovorenom tekstu kao poetskom iskazu, i jasno se definiše kroz reč u smislu pripovedanja; nema dijaloga kao odrednice klasične dramske radnje, niti se može govoriti o dramskim situacijama u kojima se nešto događa. Reč je osnovno sredstvo – poetska, višeznačna, upućena na metafizičko značenje. Pripovedanje je cilj. Sve ostalo na sceni samo određuje kontekst tog pripovedanja. To je uradio Ivica Buljan sa Kišovom Grobnicom za Borisa Davidoviča, Bojan Đorđev sa partizanskom poezijom u Nije to crvena, to je krv, i to je – evo – uradio Miloš Lolić sa Dnevnikom o Čarnojeviću. Možda je slučaj, a možda, samo možda, može se govoriti o povratku primata teksta, uz nezaobilazno nasleđe teatra pokreta. Videćemo tek.

18

Dnevnik o Čarnojeviću, lirski tekst Miloša Crnjanskog, niko, ni njegovi najopsesivniji analitičari, nisu uspeli da odgonetnu do kraja. Reč je o kratkom romanu ispovednog tona, sastavljenom od lirskih fragmenata, nepovezanih radnjom. Ispovesti se tiču dvojice naratora, njihovih životnih puteva i refleksija o životu; neutemeljene su u vremenu, vezane za različite prostore. Galicijsko ratište, mesto gde je Crnjanski vojevao, prisutno je u ispovesti pesnika Petra Raića, alter ega autorovog. Raićev, pak, alter ego je Egon Čarnojević, koji – kako se čita kroz njegove imaginarne dnevničke beleške – čezne za dušom stvari, za prožimanjem svih zemaljskih bića i neba, što su prepoznatljive odrednice sumatraizma Crnjanskog. Ostali likovi koji se pojavljuju unutar ovog monološkog narativa, naseljavaju tek pojedine fragmente; kao što dolaze bez objašnjenja tako se i gube iz pripovedanja, ovi protagonisti febroznog sećanja nastalog na granici sna i jave. To je majka, neke žene, neki tek pukim slučajem pro-


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:58 Page 19

laznici kroz autorov život... Postoji priča, ukoliko nije mit, da je ovu ekspresionističku prozu Crnjanskog Vinaver, kao prvi urednik, dodatno ispremeštao, ali i ako je tačno, to piscu nije smetalo, jer nekoliko prilika u kojima je kasnije ispravljao tekst nije iskoristio da bi revidirao ovu premetačinu. Da rezimiram ovaj kratki osvrt – konkretnih odrednica u tekstu Dnevnika o Čarnojeviću je veoma malo. Reč je o nekom ratu, ali nejasno kojem; o nekom vremenu neznano kad, o nekom prostoru tu negde blizu i oko nas. Ono što je poznato jeste osećanje: reč je o izgubljenoj generaciji posle nekakve ratne kataklizme, o odsustvu osećanja i saosećanja, o otuđenosti i od sebe i od sveta, o besciljnom lutanju, nasuprot čemu je duša sveta, koju je moguće otkriti tek u opštoj povezanosti. Klasična dramatizacija, dakle, ne postoji. Postoji poetski tekst, gotovo integralan, i hor koji ga izgovara. Jezik Crnjanskog je bogat, prebogat, kao uzavrela bujica u kojoj se pojmovi gomilaju, presipaju jedan preko drugog kroz zadihane rečenice. To je jezik pesnika zaljubljenog u muziku. A muzička matrica je osnova režije Miloša Lolića. To je režija minimalistička, krajnje redukovana od opisnog realizma, i njom se zakoračuje u prostor duše, duše pesnika i duše sveta, načinom muzike. Tonovi te kompozicije nastaju u suprotnostima: bliskog i dalekog, brzog i sporog, glasa i tišine, hora i jednoglasja, jednine i mnoštva, svetlosti i tmine, pokreta i mirovanja... Glumci jedan od drugoga preuzimaju reč, prenose je različitim glasom, po boji, po dubini, po intonaciji; nastavljaju tri ženska glasa, u jednoglasju; preuzima hor lelujajući kao talas pozornicom. Reč se vraća jednom ili jednoj; sledi tišina. Glumci-oblici su blizu, na rampi; potom duboko u zaleđu scene; oni su veliki talas koji ujednačeno plovi binom, pa se rasprši na sve strane, da bi se vratio u nekoliko navrata, poput malih talasa. U nekoliko pokušaja, preteći se spušta plafonska ploča, kao peti zid, čime se menja perspektiva; iz visine, u neprekinutom nizu, spuštaju se geometrijski elementi, nestaju u podu, što je vrhunac relativizovanja prostora. Nema druge boje, osim svih nijansi sive, kostima koji spaja odore hodočasnika, ostatke neidentifikovanih vojnih uniformi i trenerki, uz one posebno šljašteće patike iz devedesetih godina. I pored solo deonica, a tu su najveći posao imali Voja Brajović, Vojin Ćetković i Nikola Đuričko, tekst se mahom izgovara horski. U antičkoj tragediji hor je samo saosećajni, ali pasivni posmatrač, koji

ne utiče na radnju. Saosećajnost i pasivnost, to su odlike i sumatraizma. Govoreći o Otelu u Lolićevoj režiji, već sam rekla da je to zahtevna predstava za zahtevnog gledaoca. Ponoviću to i za Dnevnik o Čarnojeviću – zahtevna predstava za zahtevnog gledaoca. Ima sve vrline Lolićeve režije – pročišćenu misao, pročišćenu formu; reč Crnjanskog je neugrožena; glumci kao najprecizniji instrumenti – Vojislav Brajović, Branislav Lečić, Nikola Đuričko, Vojin Ćetković, Hristina Popović, Jelena Ilić, Milena Živanović, Milan Marić, Stefan Bundalo i Marko Grabež. Dramaturg predstave je Periša Perišić, scenografkinja Jasmina Holbus, kostimografkinja Maria Marković. Kompozitorka Nevena Glušica, koreografkinja Dragana Bulut. Premijera je bila 17. decembra 2014. na velikoj sceni „Ljuba Tadić” Jugoslovenskog dramskog pozorišta. ■

19


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:58 Page 20


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:58 Page 21

Dragon © Vesna Katanić


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:58 Page 22

Entuzijasta s one strane Drine

* Siniša Tešanović je po osnovnoj vokaciji dramaturg, ali kako je misija bavljenja dramskom umetnošću u Bosni i Hercegovini nadrealna, apsurdna i na ivici izumiranja, pomenuti školovani pisac je obavljao (i obavlja) poslove reditelja, glumca i osnivača/organizatora pozorišta M.A.S.K.E. (Mali Amaterski Studio Kreativnih Entuzijasta) u Kostajnici. Siniša je jedan od retkih dramskih pisaca za koje možemo reći da je apsolutno, srcem i dušom, posvećen pozorištu. Da, taj mladi čovek treba da bude uzor svima onima koji svoje tekstove čuvaju zaključane u fiokama, a profesionalni rad svode na pljuvanje i kritikovanje kolega. Pred vama je tekst (nekima može da posluži kao uputstvo, ili motivacija) koji je za čitaoce Armaturgije napisao mladi Tešanović.

p i š e : S i n i š a Te š a n o v i ć

„M

.A.S.K.E.” – Us pitanju je dramski studio koji funkcioniše kao svojevrsna sekcija u sklopu Narodne biblioteke „Nevenka Stanisavljević” iz Kostajnice. Dramski studio je nastao iz potrebe da se u mjestu Kostajnica stvori jedan ozbiljniji vid pozorišne

22

umjetnosti. Uvijek sam imao želju da se i kod nas rade predstave na ozbiljnijem i profesionalnijem nivou, kao što je to bio slučaj u Prijedorskom dramskom studiju (koji radi u okviru Pozorišta Prijedor, a gdje sam napravio svoje prve pozorišne korake). U periodu od 2007 do 2011. godine,


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:58 Page 23

S obzirom na mali broj stanovnika naše studirao sam dramaturgiju na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci. Sticao sam znanje i iskustvo i poslije opštine i sveopštu nezainteresovanost i bezvoljnost, završene treće godine, stvorili su se uslovi za u toku našeg postojanja, trideset osoba je radilo pokretanje prve ljetne škole glume u Kostajnici, a kao glumac ili glumica u našem studiju. Osim njih, samim tim i otvaranje dramskog studija. Uz odobre- petoro ili šestoro su radili kao scenski radnici, kostimografi, scenografi i sl. nje tadašnje direktorice biblioTo je poprilično veliki broj zateke 2010. godine održali smo Faktički, dva puta interesovanih; međutim, veći audiciju za prvu ljetnu školu problem je što većinu njih ta glume, potom smo iste godine godišnje budem plaćen zainteresovanost brzo prođe imali prvu premijeru predstave za svoj posao, ako ne i lako odustaju od rada u studipod nazivom BUĐENJE POZOju. Najviše zbog toga što se RIŠTA. Tom predstavom smo računam plaćeni put za uvjere koliko je zapravo težak zvanično otvorili dramski stugostovanja. posao glumca, glumice, redidio „M.A.S.K.E.” i započeli sa telja, dramaturga, odnosno radom. pisca. Ono što je veliki problem Treba reći da je svaki početak težak. Gene- u radu sa amaterima jeste što se uvijek moram ralno, roditelji djece koja su pohađala školu glume prilagođavati njihovim obavezama. Recimo, prema su bili većinom nepovjerljivi, mada, (srećom) uvi- njima se uvijek postavim kao da su profesionalci, jek ima izuzetaka. Kako smo se mi razvijali kao a onda se često moram vraćati na same početke. studio, kao glumci, kako su naše predstave postajale Neko se razvija i napreduje konstantno, neko stagnira, neko stoji na mjestu a nekima moram sve obimnije, ozbiljnije, profesionalno rađene, crtati. Najveći problem je ostvariti kontitako se i razvijala publika koja nas pranuitet u radu, jer većina ljudi s kojima ti. Sve ono što je ranije bilo „norradim, uz bavljenje glumom, trenimalno” vidjeti u sali za vrijeme raju i neki sport ili imaju mnogo izvođenja predstave, počev od obaveza na poslu. Teško je prozvonjenja telefona, grickanja naći ljude koji te mogu pratiti čipsa, smokija, štapića, glaintelektualno i zanatski. U jedsnog komentarisanja i upunom malom mjestu, poput ći va nja pogrdnih riječi Kostajice, malo je onih koji glumcima na sceni; sve to se žele baviti umjetnošću, a je za skoro četiri godine još manje onih koji imaju vrepostojanja studija – nestalo. mena da se potpuno posvete Publika je bila naviknuta na tome. besplatan ulaz na naše predstave. Sada već u neobično Što se tiče finansijske povelikom broju, dolaze i prate moći, od Opštine jednom godišnje naše predstave iako je ulaz 2 do dobijem 300 do 400 KM (oko 150 3 KM (0.95 do 1.50 euro) po preddo 200 evra) za izvođenje predstave u stavi. Istina je da to minimalna cijena sklopu manifestacije „Kestenijada”. Osim u odnosu na regiju, ali, s obzirom na to da smo negdje još u početku našeg rada, mislim da toga, Opština svaki put izdvoji sredstva kad pututreba da budemo prezadovoljni razvojem publike jemo negdje sa predstavom. Tako je bilo kad smo išli u Futog i Novi Sad, kao i u Banju Luku, Prnjavor, i njihove svijesti o pozorištu u našem mjestu.

Ilustracija © Vesna Katanić

23


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:58 Page 24

Mrkonjić Grad, Višegrad. Osim toga, svake godine apliciramo sa dramskim tekstom u Ministarstvo prosvjete i kulture i, ako nam odobre neka novčana sredstva, to se utroši na troškove predstave: kostime, scenografiju, rekvizite i sav ostali potreban materijal. Ono što ostane (ako ostane) od novčanih sredstava, to se podijeli na glumce, reditelja i scenske radnike. Faktički, dva puta godišnje budem plaćen za svoj posao, ako ne računam plaćeni put za gostovanja. Ono što dobijem od ulaznica uopšte ne računam jer uglavnom to bude jako mali iznos zbog poreza; a i ono što dobijem, moram vratiti onima koji mi pomognu da kupim određene stvari za predstavu. Osim toga, nemamo drugi vid finansiranja. To je jako malo i faktički više volontiram i radim to iz čistog entuzijazma i s dobrom voljom. Za skoro pet godina koliko postojimo, zaradio sam samo 2120 KM (oko 1060 evra). Naravno, u tu cifru uključujem finansijsku pomoć Ministarstva i Opštine. Istina je da taj finansijski aspekt najviše demotiviše ličnu situaciju. Primoran sam da radim druge poslove, da bih sebi obezbijedio kakvu-takvu novčanu nadoknadu. Istina je da pilam, cijepam i slažem drva; da obavljam kojekakve poljoprivredne poslove za novac. Aplicirao sam da radim u dvije tekstilne firme na mjestu krojača. Direktori obje firme su rekli da sam prekvalifikovan, jer sam se prijavio kao diplomirani audio i vizuelni umjetnik – dramaturg. Naravno, svoje se diplome ne stidim i uvijek ću konkurisati na posao sa tim zvanjem. Uskoro bih trebao da počnem da radim na pilani. Tamo ne mare za diplomu, već kakav si radnik. Možda se ne bih toliko bunio da u mojoj opštini nema uslova da me zaposle kao umjetničkog direktora u biblioteci, jer postoje svi uslovi za takvo nešto. Jedini sam iz Kostajnice koji je ikad upisao i završio Akademiju. Nebitno koji je smjer u pitanju. Isto tako, jedini sam sa zvanjem dramaturga na području Kostajnice, Novog Grada, Kozarske Dubice, Prijedora, Gradiške, Doboja, Modriče, Mrkonjić Grada. Svi ti gradovi imaju centre za kulturu, domove kulture ili pozorišta, ali niko nema dramaturga. U svim tim mjestima ne mogu

24

dobiti posao, jer se posao dobija putem stranačkih linija ili kupovinom radnog mjesta. A nemam ni vezu, ni novca, za posao u struci. Rad i uspjeh niko ne gleda. Možda i pogleda, ali sve se završi na tome. Osim novčanih problema, najnezgodniji su oni međuljudski problemi. Kao profesionalac, suočavam se sa raznim predrasudama. U radu sa amaterima, oni te posmatraju kao profesionalca, često ti zavide i gledaju podozrivo. Međutim, tu možeš da radiš i kao glumac, reditelj, dramaturg, scenograf, kostimograf itd. To, naravno, ispunjava, ali i odnosi mnogo energije. S druge strane, profesionalci te gledaju samo kao dramaturga. Jednom je moj kolega rekao: „Ah, vi dramaturzi. Vi ste tu samo da primate platu i da ništa ne radite. Mi glumci crkavamo da biste vi tek ta ko uzimali lovu”. Treba dodati da je u profesionalnim teatrima nezamislivo da jedan dramaturg može i da glumi, i da režira. Čast izuzecima koji su jako rijetki. Uz to, veoma mali broj mladih dramaturga ima priliku da radi u profesionalnom teatru kao dramaturg ili da mu postave tekst. Recimo, mi sa druge strane Drine i ne možemo konkurisati za dramski tekst u Srbiji ako nemamo državljanstvo Srbije. O Hrvatskoj i drugim balkanskim ili evropskim zemljama da i ne govorimo. Ono što sam postigao sa svojim prijateljima i učenicima ravno je osvajanju Svjetskog prvenstva ili Lige šampiona u fudbalu. U jednoj maloj (Andrićevskoj) kasabi, u Don Kihotovskoj borbi


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:58 Page 25

sa vjetrenjačama, naš dramski studio je napravio veliki uspjeh. Predstave koje su se izvodile: Buđenje pozorišta (kolaž predstava) Preljubnici – u saradnji sa Dis pozorištem iz Banje Luke, autori: Novica Bogdanović i Siniša Tešanović Otkačeni Djed Mraz, autor: Srećko Marčeta Park ljubavi, po tekstu Ženski i muški razgovori, autor: Duško Radović Nedođija – u saradnji sa Dis pozorištem iz Banje Luke, autor: Novica Bogdanović Baljska četa (kolaž predstava) Pozorište iznad svega (kolaž predstava) Jazavac pred sudom, autor: Petar Kočić Djed Mraz je dao otkaz, autor: Valentina Velkov Kafana u stihu (kolaž predstava) Gusari sa Une, autor: Siniša Tešanović Otkačeni Djed Mraz (druga verzija), autor: Srećko Marčeta Izboračica, po tekstu Izbiračica, autor: Kosta Trifković Noć viceva (kolaž predstava) Porodične priče, autor: Biljana Srbljanović Bio jednom jedan..., autor: Siniša Tešanović

Jednom je neko rekao: „Kultura je skupa, a nekultura još skuplja”. Samim tim, ako ne ulažemo u kulturu, ne samo u umjetnost, već u kulturu življenja i ponašanja, ne možemo napredovati ni duhovno, ni intelektualno, ni moralno, ni ekonomski, ni na bilo koji drugi način. Ljude od malih nogu, još od nižih razreda, treba obrazovati i usmjeravati ka dobrim vrijednostima. Mnogo puta sam doživio da kad igram predstavu za učenike škola, vrlo često su nastavnici, odnosno profesori napuštali salu i otišli u obližnje kafane. Učenici bi slijedili njihov primjer pod parolom – ako mogu oni, mogu i ja. A s druge strane, oni koji bi ostali u sali često bi dobacivali, urlali i vrištali za vrijeme izvođenja predstave. Ono što je najbolnije, takvi slučajevi su uglavnom vezani za srednjoškolski uzrast od prvog do trećeg razreda. Da bi se svijest kod ljudi podigla, oblikovala i obogatila, trebalo bi da uče, čitaju kvalitetna štiva, da odlaze u pozorišta ili da gledaju dobre filmove koji imaju umjetničke vrijednosti, kao i da slušaju kvalitetnu muziku. Za kraj bih dodao da nisam optimističan, ali jesam entuzijasta i donekle realan. Ostaću doslijedan sebi i nekim svojim uvjerenjima. Pisaću i komponovaću svoje pjesme, crtati junake iz stripova, sviruckati i pjevati i baviti se umjetnošću teatra – pisanjem dramskih dijela, režiranjem i glumom. Istina, ne znam koliko ću još imati energije, vremena i zdravlja da se borim sa vjetrenjačama i da stvaram pozorište u Kostajnici, ali dok god to radim, radiću svom svojom snagom, znanjem i umijećem, iako se plašim da će studio prestati sa radom. Nadam se da neće, ali treba biti realan. Ako dođe do gašenja studija, biće to jedan tužan kraj; a neka ide na dušu onima koji bi trebalo da budu odgovorni za to. ■

Na svim predstavama sam radio kao reditelj i dramaturg, osim u predstavama Preljubnici i Nedođija. U većini predstava sam i igrao. Računajući sva domaća igranja, gostovanja i festivale, imali smo ukupno 41. izvođenje. Nastupali smo na 9 pozorišnih festivala, a dobili smo šest nagrada.

Ilustracija © Vesna Katanić

25


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:58 Page 26


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:59 Page 27


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:59 Page 28

28


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:59 Page 29

Neposlušni Bicikl i ravnica

piše: Marko Njegić

K

oliko je 2012. bila iznenađujuća po broju filmova koji su snimljeni u Srbiji (i njenim uslovima), toliko su prošlu obeležila čak tri debitantska filma mladih reditelja: Varvari Ivana Ikića, Tmina Luke Bursaća, i naravno Neposlušni, indie road trip film Mine Đukić.

Međutim, pre nego što pređemo na vrednosti ovog filma, treba se osvrnuti i na nekoliko problema koje ima.

Oni se uglavnom odnose na njegove likove, Lazara i Lenu. Od početka je jasno da su veseli, često i potpuno infantilni, i da se ne uklapaju baš u Titularni junaci u ovom filmu su Lena (Hana svoju sredinu, što su i Hana i Mladen sjajno pokaSelimović) i Lazar (Mladen Sovilj), najbolji drugovi zali. Isto tako, očigledno je da su oboje nezadovoljni iz detinjstva koji odlaze na spontano putovanje bi- nečim u svojim životima, da im nešto nedostaje, ciklom kroz vojvođansku ravnicu. zbog čega i polaze na put. Ali ono što nije jasno je Kao i u klasičnom indie filmu, radnja se ne zašto je to tako. Zašto se tako ponašaju? Čime su bazira na preciznom narativu ili zapletu, štaviše ceo tačno nezadovoljni? Oni ni u jednom trenutku ne film bi se mogao staviti u par rečenica (On se vraća ulaze u sukob sa bilo kime od svoje okoline (izuzev posle dugog vremena/Ona je trudna/zajedno od- scene sa vozačem automobila, ali to je bio više nelaze/putem se sve više zaljubljuju/On je ostavlja), stašluk nego realna pretnja za junake). Može se već srž filma leži u likovima, lirskoj atmosferi, emo- naslutiti da njihov karakter donekle potiče i od tivnom naboju. Kako se Neposlušni kotiraju na ova melanholije samog prostora u kome žive, Vojvodine, budući da ravničarski krajevi najviše pate od tri nivoa? Može se reći odlično.

29


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:59 Page 30

depresije, ali ovo ih ne objašnjava u potpunosti.

Sa druge strane, ako se izuzmu gornje zamerke, film je u svim ostalim aspektima pun pogodak.

Takođe, pitanje je i gde je Lazar bio prethodno vreme. Cela jedna scena u filmu je posvećena raspravi Lene i Lazara u kojoj on odbija da joj kaže, Na prvom mestu je tu svakako gluma Hane ali ova stvar do kraja filma nije ni nagoveštena, a Selimović i Mladena Sovilja, koji praktično ceo tok kamoli objašnjena. Da li je bio u inostranstvu, u filma iznose na svojim plećima, jer je sve vreme akzatvoru, kod babe na selu? Da li je bežao od nečeg? cenat na njihovom odnosu. Tu je odmah i fanDa li se prosto jednog jutra probudio sa spoznajom tastična fotografija Đorđa Arambašića, koji je uspeo besmisla ljudskog žida uhvati svu prirodu vota i otisnuo se na i utisak vojvođanskog DIZAJN epsko putovanje u popejzaža sa izvanredtrazi za smislom po- Poster za Neposlušne, koji je i osvanuo na bioskopu nom snagom. stojanja? Što se „Zvezda“ najavljujući ono što će se u njemu desiti, Poseban pečat gledalaca tiče, može kreirala je dizajnerka Vesna Katanić, koja je ujedno i Neposlušnima svakabiti bilo šta od pome- naš umetnik broja. ko daju i segmenti sa nutog. Minjom Subotom. Ako Naravno, može se ukazati i na to da je u svojstvu lirskih filmova ovog tipa da ne objasne sve, i da neke stvari ostave nedorečenim, kako se to dešava i u realnom životu, ali ipak je problem kada ključna pitanja ostanu frustrirajuće neodgovorena.

30

bi se sabralo njihovo trajanje, možda ne čine ni dva posto filma, ali bez njih nikako ne bi bio isti. Minja prati junake na njihovom putu u svojstvu pripovedača (motiv koji smo videli i u jednom prethodnom Mininom ostvarenju, Dosije pacov, gde je u ovoj ulozi sama rediteljka) i svako njegovo pojavljivanje daje filmu fenomenalno nadrealan utisak.


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:59 Page 31

Izbor Minje Subote svakako nije slučajan, budući da on mnoge Jugoslovene podseća na detinjstvo sa Muzičkim toboganom i drugim emisijama koje je vodio na televiziji. Njegova pojava, zajedno sa saundtrekom stare rokenrol muzike, daje utisak da se radnja, iako smeštena u sadašnjost, dešava u neko davnije, bajkovitije vreme.

Na kraju, sama tema Neposlušnih i buntovnost glavnih likova je na čudan način koincidirala i sa samom srpskom kinematografijom. Nije slučajno što je upravo ovaj film otovorio akciju izvedenu u bioskopu „Zvezda“, uz podršku Mine Đukić i Hane Selimović. Zasad je dobro primljen u bioskopima, a pojaviće se i na ovogodišnjem Festu, što Ono što je svakako najimpresivnije u celom obećava (ovu sreću, na primer, nije imao najbolji filmu jeste rediteljski postupak Mine Đukić. Svaki srpski film u 2012. godini, Vir Bojana Vuka Kosovaspekt filma, od sanjive atmosfere, nostalgije, čevića koji je, uprkos pozitivnim kritikama, svuda zlataste kolor korekcije, fotografije, kadriranja, promakao, jer su svi otišli da gledaju onaj drugi film tempa – sve je savršeno dosledno i deo jedne emo- koji je pokupio svu medijsku pažnju. Srpska pubcije. Neposlušni su stoprocentno autorski film, i ne lika, izgleda, ima mozga samo za jedan domaći film pate od uobičajenih boljki srpskih filmova posled- godišnje, ako i toliko). Da li će ova godina, sa „Zveznjih decenija (šniranje u glumi, raštimovani seg- dom“, debitantskim filmovima i Neposlušnima, menti, nedefinisana radnja itd.) Ovde je utisak obeležiti neko novo poglavlje u srpskoj kinematografiji, ostaje da se vidi. ■ zaokružen. Jedini aspekat, nevezan za dramaturgiju, na kome bi se moglo zameriti filmu jeste „podmontirani“ tempo. Čini se da je na nekoliko mesta rediteljku povukla sama kompozicija kadra i da su „ostavljeni“ da traju predugo, što na mahove razbija tok radnje, posebno u prvoj trećini filma.

31


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:59 Page 32

32


Armaturgija_No4 21/03/2015 20:59 Page 33

Noćne kronike Drakula žurnala

piše: Marko Njegić

N

oćnu panoramu Los Angelesa (Los Anđeles) pospremljenu digitalnom kamerom unutar prvobitnog kadra filma Nightcrawler (Noćne kronike) jedan Michael Mann (Majkl Man) gledao bi razdraganim očima. Takozvani „opening shot” Noćnih kronika redatelja i scenarista Dana Gilroyja (Den Gilroj) poklapa se s Mannovim totalima sumornog, otuđenog i prijetećeg Los Angelesa i djeluje kao produžena ruka njegova Collaterala (Kolateral, 2004). Isturenim cestama Mannova L.A.-a, na rubovima okružena pustinjom, šetali su i kojoti, u egzistencijalnoj ravni slikovito predstavljajući plaćenog ubojicu-filozofa Vincenta (Vinsent, igra ga Tom Cruise – Tom Kruz), usamljena predatora izgubljena u površnu svijetu koji ga ne razumije. Na kojota nismo nabasali tijekom vožnje Gilroyjevim Los Angelesom u snimateljskoj vizuri oskarovca Roberta Elswita (Robert Elsvit) (Bit će krvi – There Will Be Blood). Iz sjena, međutim, vreba izgubljena duša Louis „Lou” Bloom (Luis Lu Blum) – zasad uloga karijere Jakea Gyllenhaala (Džejk Gilenol). Suhonjava tijela, upijenih obraza i izbočenih očiju, s pogledom kao da će vas pojesti, Bloom nalikuje na pregladnjela čovjekolika kojota. Takvim ga Gilroy prezentira publici, kao divlju zvijer koja, stjerana u kut, napada da preživi. Nakon što ga zaštitar zatekne kako na tuđem posjedu krade bakrenu žicu i poklopce šahti da ih preproda, Lou fizički nasrće

na čovjeka – kako je točno ozlijedio nesretnika, ne znamo, no otuđio mu je sat. Karakterizaciju glavnoga lika uvelike pospješuje dominirajuća ugođajnost filma s mračnim nokturalnim raspoloženjima Scorseseova (Skorseze) Taksista (Taxi Driver, 1976) i polusvijetom „ološa, šljama, prljavštine, govna”. U idućoj sceni Nightcrawlera, kad Bloom sjedne u automobil s ukradenim satom na svojoj lijevoj ruci, crvena svjetla još su sjajnija na svjetlucavu obzoru Gillroyjeva velegrada u odnosu na Taxi Drivera (New York – Njujork) i Collateral (L.A.), od kojih se također 90 posto odvijalo u sitne sate. More crvenih svjetala, od neonskih reklama do farova vozila i semafora, žmirka u Noćnim kronikama i privlači Loua, poput vampira izložena krvi. Boja krvi dominira filmom i simbolično se prelijeva njegovim kadrovima. Zadnji farovi stotina automobila tijekom Bloomove vožnje svjetlucaju poput crvene točkice na zaslonu upaljene kamere i vode ga do mjesta „vatrene” prometne nesreće, ključnog trenutka za film i preobrazbu njegova lika od sociopata nalik De Nirovu Travisu Bickleu (Travis Bikl) do punokrvna monstruma, svojevrsnog Drakule žurnala. Ugledavši prometnu na autocesti, Lou ostavlja auto sa strane i promatra kako na mjesto događaja ulijeće TV ekipa slobodnih novinara „nightcrawlera” – veteran Joe Loder (Džo Loder, rado viđeni Bill Paxton – Bil Pakston) i nje-

33


Armaturgija_No4 21/03/2015 21:00 Page 34

gov pomoćnik – upirući kameru u lice policajaca i gućnosti da naleti na „udarnu vijest”, počne maniunesrećene žrtve. „Hoće li to biti na televiziji?”, in- pulirati poprištima nesreća i zločina ne bi li pribavio teresira se Bloom. „Ako ima krvi, glavna je vijest” bolje snimke i Ninu spasio od možebitne „čistke”, (“if it bleeds, it leads”), odgovara Loder, reflektira- Gilroy pokazuje kako se stvara suvremeno „izvjejući moto modernog novinarstva. Krvi je, dakako, štavanje na koje možete računati” za gledatelje koji bilo. Bit će je još i više kad Lou nadolazećeg jutra u su ga, pak, sami zatražili time što sjede prikovani „Vijestima u 6” opazi Loderovu dramatičnu snimku za TV. Koliko je Lou prošao kroz crveno svjetlo na i shvati da je TV novinarstvo u „vampirskoj smjeni” raskrižju morala i postao ovisan o poslu, Gilroy poposao za njega, njegov „američki san”. Opremljen kazuje savršeno uokvirenim odrazom krvavog nekamerom, skenerom ona u njegovim očima za policijsko auto, koji svijetli poput BALEOV NASLJEDNIK usmjerenim mikrofotipke REC na kameri. nom i naivnim asistenOtkako je napustio arenu komercijalnog filma On je, zapravo, postao tom Rickom (Rik, igra (Princ Perzije – Prince of Persia), tridesetčetvorogodišga Riz Ahmed), Bloom nji Jake Gyllenhaal se razvio u jednog od najzanimljivipočinje TV postajama jih i najboljih glumaca današnjice. Od 2011. naovamo dostavljati „udarne vi- nanizao je pet izvrsnih ostvarenja, jedno bolje od drujesti”. Njegove se snim- goga – Izvorni kod (Source Code), Posljednja patrola ke prikazuju uz upozo- (End of Watch), Zatočene (Prisoners), Neprijatelj renje za gledatelje, (Enemy) i sad Noćne kronike kao krunu dosadašnje kaizuzetno su uznemiru- rijere. Mladi glumac znao je i prije portretirati mračne juće, jezive i nasilne, likove (Donnie Darko – Doni Darko, 2001), no Lou dakle „odlične„. „Imaš Bloom je Donnie Darkest. Gyllenhaal se pokazao i kao dobro oko”, priznaje metodski glumac, glumački transformer na tragu mu Nina (odlična Christiana Balea (Kristijan Bejl), izgubivši deset kiRene Russo – Rene lograma za potrebe Noćnih kronika. Staru kilažu je Ruso), beskrupulozna vratio i nabacio dodatnih sedam kilograma mišića producentica TV po- kako bi što vjernije utjelovio boksača u nadolazestaje očajnički željna ćem projektu Southpaw (2015). veće gledanosti. Nina objašnjava da se traže grafičke snimke, sve što je utjelovljenje same krvavo, eksplicitno i podiže postotak gledanosti, po kamere. Tako, jemogućnosti urbani kriminal u kojem bijelci stradaju dan od najboljih od etničkih manjina. „Žena koja vrišti i trči ulicom filmova godine niprerezana grkljana” oslikava duh emitiranja njezine je samo razorna postaje. Da ju je Bloom uspio odvesti u kino kao satira na račun posvoju Betsy (Betsi, uloga Cybill Shepherd – Sibil remećenog moralnog Šeperd), pogodio bi maratonom Taksista i nekog kompasa današnjeg (ne novovjekog „found footage” filma. Zašto ovo poto- samo američkog i ne nje? Strpljenja. Dotad, dopunsku ilustraciju nasto- samo televizijskog) janja Ninine TV kuće popunjavaju neki od naslova novinarstva i podjedLuisovih snimki – „Pijana mama ubija motorista”, nake devijacije „Noćna mora u staračkom domu”... Smrt i širenje (opet ne samo straha dižu gledanost u nebesa – ljudi su žedni sen- američkog) druzacija i opsjednuti crnom kronikom. Emitirate im štva odgojena na snimku provale u kuću i trostrukog ubojstva, gra- „reality” TV-u, dite napetost dok se šokantni video iz „kuće užasa” već i metafilm vrti pred njihovim očima, a zatim zacrnite sliku i o filmu. Titupustite reklamu. Nastavit će pratiti priču sve dok larni „nightkrivci ne budu uhvaćeni i podizati gledanost TV po- crawler” zrcali i staji koja je prva donijela „breaking news”. „Na te- htijenja režisera koji leviziji sve izgleda tako stvarno”, veli Lou istupajući koreografira filmsko u ime običnog čovjeka. Ipak, kad Bloom, u nemo- nasilje kako bi dobio

34


Armaturgija_No4 21/03/2015 21:00 Page 35

„nešto što može snimiti” i pobudio interes publike. Forte je, jasno, „nešto što će prikovati ljude za ekran”, veliki ili mali, nebitno. „Radim na kadriranju”, reći će Bloom i u redateljevo ime pojasniti kako „dobar kadar poništava granicu između subjekta i onoga okolo”. Zato će on raditi što god treba za impresivniji kadar, gurati se ispred konkurencije da dobije bolji kut, izvući stradalnika u prometnoj nesreći iz mračnog žbunja i snimiti izmasakrirana tijela iz multiplih rakursa, širokih naravno, da se sve vidi. Pomoćniku Ricku naglašavat će da prilikom snimanja bude „mirne ruke”, „koristi zum” i ne radi „brze prijelaze”.

A kad Ricku tijekom potjere za vozilom, malog akcijskog filma unutar filma, kaže: „Štogod bilo, nastavi snimati”, Lou podsjeća na protagonista „found footage” horora (REC, Cloverfield...). Snimka je svetinja, veća od njihova života. Vrhunac Bloomova kadriranja dolazi pred kraj filma kad usmjeri kameru na kolegu na samrti u krupnom planu. Taj prizor bit će pauziran na ekranu TV postaje i Nina mu se divi nadomak poljupca s Louom. Srodne duše napokon su se pronašle u najsubverzivnijem filmskom trenutku s ove strane posljednjeg kadra Kluba boraca (1999). Zacrni sliku i pusti reklamu. ■

35


Armaturgija_No4 21/03/2015 21:00 Page 36

36


Armaturgija_No4 21/03/2015 21:00 Page 37

Interstellar 3001: Odiseja u svemiru piše: Marko Njegić

„R

ođen si 40 godina prerano ili prekasno” – uvjerava punac Donald (John Lithgow – Džon Litgou) junaka znanstveno-fantastičnog Interstellara (Međuzvezdani) Coopera (Kuper – novopečeni oskarovac Matthew McConaughey – Metju Makonahi). Dijaloška scena između njih dvojice uoči Cooperova odlaska na spektakularno međuzvjezdano putovanje kako bi pronašao potencijalno naseljiv svijet u svemirskim crvotočinama za žitelje umiruće Zemlje od krupne je važnosti za redatelja Christophera Nolana (Kristofer Nolan) i njegov film, pa i SF žanr općenito. Dajući kompliment Cooperu, njegov se punac u sjećanju na trenutak vratio unatrag kroz vrijeme i, otprilike, rekao kako je, kad je bio mali, osjećao da je svaki dan Božić zbog mnoštva novih ideja i otkrića što su kolala svijetom. Nadodamo li ispred „svijetom” pridjev „filmskim”, stvari postaju jasnije. „Nekoć smo gledali u nebo...”, nadovezao se Cooper na Donaldove riječi. Iz njega, Coopera, „istražitelja i pionira”, progovara Christopher Nolan (rođen 1970, godinu dana nakon slijetanja rakete „Apollo”), koji je u djetinjstvu gledao prema zvijezdama i širio beskrajne mogućnosti ljudske mašte ispred savršene iluzije velikog ekrana zajedno s revolucionarnim SF filmovima poput 2001: A Space Odyssey (Odiseja u svemiru, 2001). Nolan je, poput Coopera, „rođen 40 godina prerano ili prekasno”. Prerano u smislu da će vrijeme pokazati koliko je bio redatelj ispred svog vremena. Prekasno zato što bi ga se prije četr-

desetak godina slavilo kao Stanleyja Kubricka (Stenli Kjubrik). Kad je Kubrick u kina lansirao Odiseju u svemiru, Nolan je imao dvije godine. Od sedamdesetih do početka devedesetih SF filmovi takvog dometa – u kojima se eksperimentiralo s formom ili sadržajem – snimali su se gotovo svakog dana, da je Nolan mogao često slaviti onaj Donaldov Božić. Navedimo klasike poput Solarisa, Ratova zvijezda (Star Wars), Bliskih susreta treće vrste (Close encounters of the Third Kind), Osmog putnika (Alien), Istrebljivača (Blade Runner), Terminatora, Osmog putnika 2 (Aliens), Bezdana (Abyss), Potpunog sjećanja (Total Recall), Terminatora 2... u režiji vizionarskih velikana kao što su Tarkovski, Lucas (Lukas), Spielberg (Spilberg), Scott (Skot), Cameron (Kameron) i Verhoeven (Verhoven), otisnutih na vizualnom i(li) autorskom planu Interstellara. Ostatak devedesetih donio je, među ostalim, vrhunski SF trolist, 12 majmuna (Twelve monkeys, 1995) Terryja Gilliama (Teri Gilijam), Kontakt (Contact, 1997) Roberta Zemeckisa (Robert Zemekis) i Matrix (Matriks, 1999) braće Wachowski (Vačauski), da bi početkom dvijetisućitih epska znanstvena fantastika na filmu posustala pa smo, ne računajući Spielbergovu Umjetnu inteligenciju, (AI, 2001), godinu Odiseje u svemiru, dočekali na Zemlji umjesto negdje gore visoko, u nekom od Kubrickovih kvadranata kozmosa. U tom razdoblju umjesto fantastike su procvale fantazije (LOTR – Gospodar prstenova, Harry Potter – Hari Poter) i superjunački

37


Armaturgija_No4 21/03/2015 21:00 Page 38

spektakli (X-Men – Iks ljudi, Spider-Man – Spajder- tjera naprijed filmske vizuale kao nova Gravitacija, men), kojima je i Nolan dao obol s trima Vitezima ili još bolje 3001: Odiseja u svemiru, a da istovretame o superheroju Batmanu (Betmen). Međutim, meno ostaje ukorijenjen u sedamdesetima i osamNolan je tada, od 2000. do 2005, još uvijek radio desetima u korištenju analognih „low-tech” specimale filmove, poput Mementa i Nesanice (Insomnia), jalnih efekata i osjetne scenografije s mimimumom fokusirajući (buduće) autorstvo na SF motive vre- digitalnih „hi-tech” zahvata i tzv. zelenog ekrana. mena (Terminator, 12 majmuna) i snova (Istreblji- Mnoštvo je očaravajućih, ponekad i apstraktnih privač, Potpuno sjećanje). Preokret za žanr, stidljivo zora uhvaćeno kamerom direktora fotografije Hoyvraćen u kina 2007. potcijenjenim filmom Sunshine tea Van Hoyteme (Hojte van Hojtema, Neka uđe (Sunce) Dannyja Boyonaj pravi – Let the lea (Deni Bojl), uslijeJEDINSTVEN POTHVAT U HOLLYWOODU Right One in, Ona – She), da gledatelju ne dio je godinu dana prije druge Odiseje (2010 Interstellar je, poput Inceptiona, dijelom i Gravity, je- preostaje drugo nego Petera Hyamsa – Pi- dinstven pothvat u modernom visokobudžetnom Holly- poslušati astronauta ter Hajams) zahvalju- woodu, film koji ne dolazi u paketu s 3D naočalama i Doylea (Dojl). „Mojući ponajprije prije- linijama igračaka, spektakl koji nema brendovsko po- žeš to samo bilomnom Cameronovu drijetlo u nekom stripu i nije akcijski orijentiran isklju- lježiti i proAvataru i vrsnim na- čivo na eksplozije. No, osim što je dosad najemotivniji m a t r a t i ” , slovima tipa Distrikt 9 Nolanov film, Intestellar je i njegov najhumorističniji s a v j e t u j e (District 9) Neila uradak. Ponavljajući geg filma tiče se podešavanja hu- Doyle (Wes Blomkampa (Nil morističnih postavki robota TARSA. Postavke su na op- Bentley – Blomkam) i Mjesec timalnih šezdesetak posto, kako TARS slučajno ne bi Ves Bentli) u jednoj (Moon) Duncana Jo- postao Transformer. sceni Coonesa (Dankan Džouns). S prošlogodišnjim remek-djelom Gravita- pera. Nakon što svemirska ekspedicija cija (Gravity) Alfonsa Cuaróna (Alfonso Kuaron) uleti u sferičnu crvotočinu, bilježimo pobilo je jasno da se SF vraća na velika vrata i taj je sjet dvama „alienskim” svjetovima u pozitivni momentum Nolan odlučio iskoristiti na sklopu druge galaksije, gdje svaki sat najbolji mogući način. Božić možda ne dolazi svakog traje sedam godina i promatramo ih šidana u kina kao nekad, ali Nolan želi da ga nove rom otvorenih očiju. U vodenom svijetu generacije pamte jednako kao što se on sjeća svojih Cooper i Amelia (oskarovka Anne HathaBožića ispred platna. (Pre)ambicioznom Nolanu way – En Hatavej) bježe od naleta vala veličine ovaj naš svijet više nije dovoljan, zato posjećuje ne- planine, a voda će ih kao „tvar života” zamalo istraženi svijet onkraj snova i zvijezda. Golemo sla- odvesti u smrt. U svijetu nalik divovskom smrvoljublje i kreativnost Nolan je demonstrirao u ak- znutom glečeru njihova će letjelica okrznuti zacijskom trileru Početak (Inception, 2010), usadivši leđeni oblak. Hoyte Van Hoytema i Nolan gleSF priču u beskonačan mikrokozmos čovjeka i nje- dateljima pružaju doživljajni pogled na govih snova (unutar snova) na tragu beskraja pra- svjetove i galaksije s Božjeg prozora – predvoga svemira. Korak dalje od Inceptiona odlazi In- njače panoramski totali snimljeni u dugim katerstellar kao jedan od najambicioznijih (SF) drovima u prisustvu samog Tvorca. Bog zasifilmova i kinoiskustava uopće koji nam daje potisak gurno gleda s pažnjom i sluša tišinu svemira, da Nolana, vizionarskog perfekcionista i smionog koju povremeno prekidaju izvrsne glazbene parmaštotvorca visokobudžetnih spektakala prve titure Hansa Zimmera (Hans Cimer) ili egziklase, proglasimo za Camerona 21. stoljeća. Came- stencijalistička opažanja likova. „Milimetri aluron se još nije oglasio u vezi sa Nolanovim novim minija, a onda ništa”, kaže astronaut Romilly filmom, za razliku od Quentina Tarantina (Kventin (Romili) (David Gyasi – Dejvid Gjasi) Tarantino) i P. T. Andersona (P. T. Anderson) s pipajući interijer letjelice ustima punim pohvala, no, kako je ostao fasciniran filmom Gravity, mala je šansa da ga neće oduševiti njegov „outer-space” brat. Interstellar

38


Armaturgija_No4 21/03/2015 21:00 Page 39

izgubljene u mraku nadomak intergalaktičkog zaborava izvan koje vreba samotnost svemira istražena u Gravity, njegova vječna noć raširena nepreglednim kozmičkim prostranstvima sve do obzora crne rupe, „kubrickovski” prošarane „bljeskovima blještavila i crnila”. Prošlost, sadašnjost i budućnost SF-a zavedena je u Interstellaru, od Odiseje do Gravitacije. Prolazak male letjelice pokraj Saturna upečatljiv je, recimo, poput kadra usamljene figure koja stoji ispred sunca u filmu Sunshine. A Nolanovi kadrovi su geometrijski precizni da bi veoma ponosan bio Kubrick, citiran u transcendentalnom klimaksu naglašene metafizike i fantazmagorije. Film izgleda kao kreativni brak Kubricka i Camerona, uz nazočnost kumova Spielberga i Cuarona. Spielberg je također razmišljao režirati Interstellar prema scenariju Jonathana Nolana (Džonatan Nolan) i jasno je zašto uzmemo li u obzir McConaugheyjev lik oca koji napušta obitelj, premda to radi za „viši cilj”, suprotno „spielbergovskim” očevima na službenom putu, no njegova kćerka Murph (Marf ) (odlična MacKenzie Foy – Makenzi Foj, i divna Jessica Chastain – Džesika Častejn) isprve to vidi kao izdaju. Ako je Spielberg napustio projekt, ostavio je („spielbergovske”) emocije u odnosu Coopera i Murph, a Nolan ih po prvi put u karijeri ne skriva, poistovjetivši se s pričom o napuštanju kćerke kao otac četvero djece u stvarnom životu. Dosadašnji Nolanovi filmovi mahom su se gledali i mislili. S druge strane, Interstellar se gleda, misli i osjeća. Ovo je film o temeljima same čovječnosti, očevima i djeci (kćerima), ljubavi koja „nadilazi prostor i vrijeme”, na isti način kao što je o čovjekovu nagonu za preživljavanje, odnosno njegovu mjestu u

miru. Tako, Nolan u centralnom dramskom čvorištu napokon otvara i srce, ne samo um. Scena rastanka od Murph i Cooperovo gledanje dvadesetogodišnjih video-poruka djece koja su odrasla u treptaju njegova suzama natopljenog oka (sina kasnije tumači Casey Affleck – Kejsi Aflek) iznimno je emotivna. U Interstellaru se vrijeme i prostor često spominju, kao „relativno”, „fizička dimenzija”, „nadprostor” (prostor iznad naše tri dimenzije) i tome slično, a jedan ručni sat ima neobično važnu ulogu. Na međuzvjezdanom putu Cooper i ekipa susrest će se s „izmještanjem vremena”. Kvragu, naći će se negdje u „petoj dimenziji”, u beskraju vremena i prostora. Odrednica prostor-vremena je, ponovimo, od presudne važnosti za film, žanr i sanjara Nolana. Beskraj kinematografskog vremena i prostora Nolanu dozvoljava da John Lithgow, ko-zvijezda Hyamsove Druge odiseje, u Interstellaru ima ključnu epizodnu ulogu, a Matthew McConaughey iz sporednog lika Kontakta postane glavni junak i svojevrsni sin sveameričkog heroja, pilota Chucka Yeagera (Čak Jiger), iz Puta u svemir (The Right Stuff) u tumačenju Sama Sheparda (Sem Šepard), čovjeka koji je s friškim oskarovcem dijelio ekran u filmu Mud (Leto na obalama Misisipija), jednom od ključnih ostvarenja za njegovu glumačku renesansu. U tretmanu vremena, ako ne i prostora, Interstellar ima dodirnih točaka s Nolanovim filmovima Memento, Insomnia i Inception, neovisno o tome radilo se o istragama umorstava, prodiranju u snove ili samoubilačkoj misiji šačice ljudi da se spasi planet na izdisaju. Memento se vrtio unatrag, od kraja prema početku, sadašnjosti prema prošlosti, a Cooper u prvoj „inceptionovskoj” sceni Interstellara sanja o padu s neba na Zemlju i kasnije se budi u dalekoj budućnosti, mlad kao „stari” Benjamin Button (Bendžamin Baton). Vrijeme unutar vremena poklapa se s Nolanovim „snovima unutar snova” i izaziva nesanicu. ■

s v e -

39


Armaturgija_No4 21/03/2015 21:00 Page 40

Monstre © Vesna Katanić


Armaturgija_No4 21/03/2015 21:00 Page 41


Armaturgija_No4 21/03/2015 21:01 Page 42

U

U S P O N U

p i š e : Lu ka Ku r ja čk i

D

vadeset i drugi novembar jedan je od za mene najslavnijih datuma čitave 2014. godine. Nažalost, podvigu 21. 11. 2014, nisam lično prisustvovao. Nisam zvaničan član Pokreta za okupaciju bioskopa, niti sam sve do nedavno bio u kontaku sa njima, te sam tog petka u noć video vest o upadu u, sada već stari, bioskop „Zvezda” i ostao zatečen od oduševljenja, poput čitanja futurističkih borbenih manifesta u gimnazijskim danima. Od uzbuđenja nisam mogao da zaspim gotovo do jutra. U deset ujutro, našao sam se iza, do tada barem šest godina, zakatančenih vrata „Zvezde”. Prvi put posle skoro čitave jedne decenije, šetao sam njenim hodnicima, prašnjavim, memljivim, zagušenim đubretom, sa ispucalim i otpalim delovima zidova i plafona. Kao u snu. Uz „Zvezdu”, zatvaranje beogradskih bioskopa „Balkan”, „Kozara”, „Jadran”, „Odeon”,

42

„Avala” i ostalih (nažalost, i mnogih drugih širom Srbije) jedna je od katastrofa za kojom sam najviše žalio od svih propasti domaće kulture u poslednje dve decenije i više. Zbog toga, nikada sa većim zadovoljstvom nisam brisao nijedan jedini pod. Zbog toga, uživao sam dok sam golim rukama sklanjao presahlo đubre, koje niti je paralo nozdrve, niti je prevrtalo oči do beonjača i nazad. Zbog toga, osećao sam borbeni ponos i sreću. Ponos – jer sam, makar i na najmanji mogući način, pomogao oživljavanju posrnule zvezde u „Novu Zvezdu”. Sreću – jer sam uveče sedeo i cvokotao, manje zbog hladnoće, a više zbog toga što sam gledao domaći film na velikom platnu na mestu u centru Beograda, gde nisam gledao čak ni holivudske blokbastere nekih otprilike sedam godina (čast izuzecima kao što je „Jugoslovenska kinoteka”, koja je uspela da opstane i do danas).


Armaturgija_No4 21/03/2015 21:01 Page 43

Moje lične impresije na stranu, podvig „okupacije” (pre bih rekao „oslobođenja”) bioskopa „Zvezda” nije jednostavno crno-beo, a samim tim ni oličenje čiste sreće. Prvi veliki problem je kako finansirati novouspostavljenu instituciju. Prilozi dobronamernih sugrađana bili su izdašni prvih nekoliko dana i nedelja, ali, naravno, pitanje je koliko dugo to može trajati. Na sreću, prilog i dalje doputuje svakog dana u kutiju, ali videće se kako će ta kutija preživeti zimu. Pritom, stigli su i računi za struju i grejanje, ostale troškove kao što su Infostan i internet da ni ne pominjem. Drugi veliki problem je administrativne prirode, zamršen poput seksualnog života pubertetlije. Pravno i na papiru, „Zvezda” je većinsko vlasništvo smutljivog tajkuna Nikole Đivanovića, a zbog njegovih neisplaćenih dugova manjinsko pravo bi na nju mogli da polažu i akcionari „Beograd filma”, i država, koja se i dalje održava u svojoj pasivnosti i bez donošenja konkretne odluke u ovom slučaju. Ali najveći problem, neposredno skopčan sa prethodna dva, jeste koliko i kako institucija „Novog bioskopa Zvezda” može da opstane. Pokret za oku-

paciju bioskopa organizovao je brojne tribine čiji je cilj bio preispitivanje i slušanje raznih mišljenja povodom ovog problema. Čini se da su sveukupno bile nedovoljno opsežne i korisne, nekad čak i samo svađalačke i negativne. Bilo bi poželjno da se što pre odredi glavni kurs kojim bi „Nova Zvezda” trebalo da krene i prebrodi navedene probleme. Pritom, uz bioskop, kulturni centar za sastanke i tribine, nedavno i muzičku scenu, „Zvezda u usponu” može postati i skvot, galerija, centar slobodoumnih društvenih aktivnosti, kao i stvaranja i postavljanja multimedijalnih umetničkih dela, kao što su npr. razne forme savremenog pozorišta. Samo je potrebno što pre izabrati, ne nužno samo jedan i tesno uokviren put, ali, kao i do sada, hrabro ga se držati. Iako malopre izrečeno može, a i treba da zabrine, to svakako nije ono što je ključno, već široka podrška, barem voljna, koju je ova akciju već dobila. Uz Festival autorskog filma, mnoge domaće i strane reditelje, Sekretarijat za kulturu grada Beograda, razne kulturne i javne radnike, većinu domaćih medija, ali i brojne inostrane, dovoljno je

43


Armaturgija_No4 21/03/2015 21:01 Page 44

reći da je ovaj podvig dobio podršku Mišela Gondrija (Michel Gondry), koji je snimio kratki animirani film Zvezda i posvetio ga Pokretu za okupaciju bioskopa. Gondrijeva potpuno iznenadna premijera 9. decembra u ponoć bila je nebeski podstrek za sve one koji su osmislili, izveli, i oko tri nedelje neumorno i volonterski radili za oslobađanje starog i stavljanje u pogon „Novog bioskopa Zvezda”. Bitno da je istaći i da je ovaj čin već inspirisao neke na konkretno delanje, kao što je obnavljanje zapuštenog bioskopa u Vladimircima, koji je doživeo svoje ponovno otvaranje 18.12.2014. Da li će „Novi bioskop Zvezda” opstati? Da li se može osloboditi još neki od brojnih zaparloženih domaćih bioskopa? Da li se mogu nastaviti kulturne akcije skrajnutih mladih, koji ili nemaju gde da se bave i uživaju u umetnosti, ili za to nemaju para? Nažalost, ni na jedno od ovih pitanja nemam konkretan odgovor, samo kokice u rukama, film koji volim na velikom platnu i veru da može. Može se nadati uspehu poput onog sa akcije iz bioskopa u Rimu, na koju su se kao na inspiraciju članovi Pokreta pošteno referisali. Ali ne treba se samo nadati. Kao što je u rečeno u manifestu izgovorenom 21.11.2014: „Mi nismo grupa odabranih. Mi smo samo učinili prvi korak. Mi iniciramo sve one koji ne žele da žive u Beogradu bez ijedne gradske bioskopske sale.” Svako ko veruje da Beograd i Srbija i dalje zaslužuju svoje bioskope, treba da ustane i nastavi da korača. ■

44

Foto: Luka Kurjački, Pavle Pavlović


Armaturgija_No4 21/03/2015 21:01 Page 45


Armaturgija_No4 21/03/2015 21:01 Page 46


Armaturgija_No4 21/03/2015 21:01 Page 47


Armaturgija_No4 21/03/2015 21:03 Page 48

piše i crta: Isidora Radonjić

Padaju meteori Ne dodiruj hladno grubu kožu, ispod vune moje kosti zveče, neuravnoteženi duh u meni peva, a ogledalo nam sve lepo ruši i seče. Obruč toplih grudi previše greje, čuje se pucanj krvave strele, koji nam se prkosno smeje. Beži, skloni se, izlazi odavde, nemirnim kandžama teram od sebe, zver van mene nema poverenja u tebe,

ona te odbacuje, napada, kida i grebe. Pusti da se zavijem u svoje dućane, u svoj miran oblak i svoj mrak, nema mesta da još neko tu stane. I zaista, ja za tebe samo i jedino zver postajem, i kroz tvoju ključaonicu sebe groznu vidim, treba da pobegnem i da više ne ostajem. Ali da pripadam tebi želim da imam snage jer jedini vrediš u ovom svetu punim sive ljage. Beži, pogledaj gore, sa neba padaju meteori, oko vrata kačim tvoje teške, oslobođene lance, dok trčiš od sebe, otimaš rukav vreloj kori. I gle, ti si ružnija zver nego sto sam ja bila ali više se ne plašim, i od nje se ne klonim, samo ne znam gde se sve do sada u tebi krila. Ja trčeći ka sebi vidim čistim srcem otkriveno lice, čekam dugo da se natrag vratim, čekam svoj stari odraz dok napolju sviće. Puštam tebe da se zaviješ u svoje dućane, u svoj miran oblak i svoj mrak, jer nema mesta više za mene da tu stanem. Dok se hlade pokisli, užareni meteori, pušta se dim i tamjan slobode utihnule sveće, iznad kamenja se diže duga, koja stoji da se bori.


Armaturgija_No4 21/03/2015 21:03 Page 49

Zidovi Unutar mojih srebrnih, teških i oljuštenih zidova spavam šćućureno u ćošku van Sunca i vremena. Dok se on sklanja da uđe unutra gde pljusak rešeta, unutar mojih zidova se gomilaju snovi i zanos deteta. Ja, terajući ga da izađe kroz svoje zidove, tvrde i neme, slamala sam ga, udarajući krvnički zajedno njega i sebe. Probudio je moje zide pogrešnim okretima i rukama, rušili su se naglo tišinom i zujanjem jakog Meseca. Dok sam ga vodila rukom unutra, upozorila sam ga; Na strah što čami tu dugo, koji čistinu i istinu preseca. Sama njegova kosa je previše zbunjena i nesigurna, kako bi moje glasne i teške zidove na plećima nosila. Sada zna – dok izlazim odatle među ljude po aplauz, unutar mojih srebrnih, teških zidova vlada holokaust; Da ga ne mogu voleti tišinom i rečima tmine i sluha, kada u mojoj pećini praznine vlada neukroćena buka. Sada znam – moram ići za njega pod pjusak što rešeta, i da hrabro odem u samoubistvo zanosa i snova deteta. On će izaći odatle među prevarene ljude po lažni aplauz, jer lažni ljudi kao mi – slabi, prikriveni i neopredeljeni, iskreno i čisto ćemo voleti samo kada budemo slobodni. Porušiće se cigle njegovih zaklonjenih crvenih zidova, odškrinuće se zavese – oživeće i poleteće, vinuće se u visine orao čija je krila krio, i gledaću divlji let istine koji je zarobio.

49


Armaturgija_No4 21/03/2015 21:03 Page 50

SAN „H

ajde u vodu!” – obraća mi se. Bez reči ustajem i uskačem. „Topla je!” – vičem. On uskače za mnom i prska sve oko sebe. Ljudi se bune i prevrću očima. Neki povise ton ili čak podviknu. Ne obraćamo pažnju na ostale. Dovoljno je to što imamo jedno drugo. Toplo je. Veoma. Bez ijednog oblaka. Odjednom osetim dašak vetra. Dlačice na vratu mi se nakostreše. Konačno. Vetrić. Hoću da ga poprskam, ali osetim nešto. Čudan osećaj. Osvrnem se. Ogroman oblak prašine i peska se kreće ka nama. Stojimo u gomili i čekamo da prođe. Posmatramo šta se dešava. Vrtlog ubrzava ka nama dok ne stigne do obale mora. Zaustavi se na tren. Počne da usisava vodu. Za vrtlogom ostaje pustoš. Pesak i pokoji kamen. U panici počnem da plivam. Ne znam kuda, moram samo da plivam. Najednom zastanem i okrenem se. On stoji nepomično i posmatra ljude kako vrište, skaču, plivaju. Kako ih vrtlog usisava. Gleda u mene. Pogledom govori kako je ovo za njega kraj. Kako neće da beži. „NEEEEEEEEEE!” – vrisnem i zaplivam ka njemu. On samo stoji i posmatra me. Ne opire se pritisku vrtloga, koji ga u deliću sekunde uvlači u sebe. Sama sam. Samo ja i vrtlog. Deo mora ne postoji. Vrtlog ga je popio. Samo pesak. I kamenje. I kosti. Dosta kostiju. Okrenem se i

piše: Aleksandra Skrobonja

50


Armaturgija_No4 21/03/2015 21:03 Page 51

pokušam da pobegnem. Nailazim na rupu. Osvrnem se i shvatim da vrtloga nema. Ležim na pesku uplakana. Nema mora, nema vrtloga, nema ljudi. Izgrebana sam. Preda mnom se pojavljuje on. Izbezumljen je. Hvata me za ruku i vuče. Okrene se ka meni i prošapuće: „Moramo da pobegnemo! Moramo da preplivamo sve! Veruješ li mi?” Trepnem. Skočim. Dok propadam, razmišljam o pesku. O kostima. O bezbrižnoj graji koja se u trenutku pretvorila u hrpu kostiju. Bućnem. Ne u vodu. U nešto mekano. I sluzavo. Rukom pokušavam da ga pronađem. Da ga napipam. Mrak je. Ne osećam ništa. Nema ga. Vrisnem. Kriknem. Iz mene ništa ne izađe. Nikakav šum. Zaslepi me svetlost. Shvatim da sam okružena crvima. Gamižu po meni. Grickaju. Čujem ga dok se otimam i ovoga puta uspem da zavrištim. „Moramo u vodu. Videćemo obalu i spasićemo se” – kaže. Bućnemo. Crvi su na meni. Hrane se. Rastu. Hrane se nečim iz ove vode. Nečim što je pogubno za mene. Plivam. Uočim kako se približavam obali. Ili pak ona meni. Dotaknem dno. Uspravim

se i krenem ka ljudima na obali. Sada već poveliki crvi mi gmižu niz leđa. Ostavljaju sluzav trag za sobom. Mesnati su. Izgrebana sam, umrljana od braon sluzi. Stresem crve sa sebe. Ne uspem. Pokušam jače. Ništa. Na kraju zgrabim jednog sa stomaka i povučem jako. Uspem da ga uklonim. Ali i deo utrobe zajedno sa crvom. Vrištim. Ljudi me posmatraju. Čudno. Nisu obučeni za plažu. Zabrinuti su. Dvoje mi prilazi. Lepo im stoji bela boja. Hvataju me za ruke i odvode. Smeškaju mi se. Otvaraju vrata i pomažu mi. Rascepan stomak me ne boli više. Verujem im. Daju mi čašicu vode i kašičicu slatkog sirupa. Jedan me nežno gleda dok mi drugi blago hvata ruku i ubrizgava nešto lekovito. Nešto braon. Sluzavo. Zaspim. ■

Ilustracija © Vesna Katanić

51


Armaturgija_No4 21/03/2015 21:03 Page 52


Armaturgija_No4 21/03/2015 21:03 Page 53


Armaturgija_No4 21/03/2015 21:03 Page 54

54


Armaturgija_No4 21/03/2015 21:03 Page 55

Između fantastike i realizma p i š e : I g o r Vu j č i ć

P

itanja terminologije – fantastika, fikcija, realizam i hiperrealizam prilično su nerazjašnjena, posebno u srpskom jeziku, koji je usvojio ove termine u, najblaže rečeno, nedorečenim značenjima. Ta nejasnoća oko ovih termina potiče možda jednim delom iz različitih kolokvijalnih upotreba ovih termina, koji se nekad koriste kao odvojeni i suprotstavljeni, a nekada kao sinonimi. S druge strane, možda je moguće da ova nejasnoća potiče iz odsustva nekog „ozvaničenog” naučnog ili akademskog koncipiranja ovih termina. Govoreći ipak o konkretna četiri termina, možemo ih podeliti u dve dijade – s jedne strane imamo fantastiku i fikciju kao dijadu koja objedinjuje različite žanrove u nekim umetnostima koji su pre svega shvaćeni kao „ne-realni”, i prema tome, suprotstavljeni dijadi koju obrazuju realizam i hiperrealizam, koji su, svakako, realni. O nepodobnosti ove distinkcije je bilo dovoljno reči kako u društvenim naukama (s čim sam upoznat), ali i među kritičarima i umetnicima (sa ovime sam manje upoznat). Stoga, da ukratko izložim ono što mi je donekle bliže i poznatije. Centralni problem oko ove distinkcije je sledeći – na koji način prikaz bilo kog događaja može pretendovati da bude „realan”. Ovo pitanje je više od samo igre reči ili hvatanja za sitnicu, ili izvlačenja iz konteksta. Radi se o sledećem: svaki događaj je daleko kompleksniji nego što se na prvi pogled čini. Najjednostavnija interakcija dvoje ljudi obuhvata verbalne komponente, neverbalne komponente, prostorni i vremenski kontekst interakcije, unutrašnji tok misli, glavne i sporedne akcije, pozadinske događaje, i tako dalje. S druge strane, takođe se u formi „realizma”, pa čak i „hiper-realizma” mogu korisiti izvesna odstupanja od „objektivne” slike sveta. Konkretno, ukoliko je neophodno predstaviti, kojim god medijem, neku atmosferu, često se umetnik / autor / koji god drugi termin mora poslužiti izvesnim „domišljanjem” stvarnosti. Bilo da je to dodavanje detalja, predstavljanje događaja iz specifične vizure, ili nešto drugo. Na taj način može-

mo polako od realizma doći do fikcije, koju možemo shvatiti, imajući pritom na umu definiciju engleske reči fiction, kao priču koja se nije zaista dogodila, ali mogla je, drugim rečima, bazirana je na elementima stvarnosti. Odatle, recimo, prvobitna oznaka science fiction zaista se bazirala na spekulativnim delima koja su težila da predstave budućnost, s obzirom na neke elemente date u sadašnjosti. Iako je SF vremenom postao umbrella term za praktično sve futurističke žanrove, prvobitni science fiction ipak je bio različit od, danas s njim često spojenog žanra, space opera ili, takođe često zanemarene žanrovske odrednice, science fantasy. Pominjući fantastiku, čini se da se u određenju engleske reči fantasy pojavljuju priče koje se ne mogu zaista dogoditi. To ne znači da one ne mogu biti bazirane na stvarnosti, pre znači da uvode izvesne elemente koji ne postoje istinski u svetu koji poznajemo. Do sada, postalo je donekle jasno da su granice žanrova (kada govorimo o pomenute dve velike dijade) donekle zamagljene. Ali to nije nikakav poseban novitet. Stoga, da nastavimo dalje i vidimo možemo li izvući nešto zanimljivo iz čitave ove priče. Pri tome, treba da uvedemo neke značajne činjenice. Prvo, neophodno je konstatovati smrt žanra. Žanrovi kao takvi ne postoje. Žanrovi su analitičke odrednice koje nam omogućavaju da lakše koncipiramo i grupišemo dela koji se nalaze na različitim položajima u kontinuumu između konvencije i invencije. Svako delo objedinjuje to dvoje – s jedne strane, u svakom delu se nalazi izvesni lični pečat, kao i niz motiva, simbola ili, jednom rečju, elemenata koji su postali deo konvencije. Različita dela samo koriste invenciju i konvenciju u različitim odnosima, pri čemu su ona više naklonjena konvenciji bliža jednostavnom smeštanju u žanrovsku odrednicu, dok ona bliža invenciji nisu. I uprkos stavu mnogih da je to savremena pojava, čini se da su invencija i konvencija stari koliko ljudska civilizacija, a možda najočigledniji primer je odnos konvencije i invencije u svim prehrišćanskim Goodbye © Vesna Katanić

55


Armaturgija_No4 21/03/2015 21:03 Page 56

indoevropskim religijama. Žanr mitološke priče imao je svoje klišee i lajtmotive koje su druge grupe ljudi koristile, uz izvesne stepene invencije, stvarajući nove i donekle izmenjene mitologije. Ipak, i dalje, to ne pruža žanru ikakvu realnu postojanost. On postoji samo onda kada ljudi izvesnom skupu konvencija pridaju određen značaj. Na taj način smo vremenom grupisali određene elemente u različite konvencionalne skupove i nazvali ih žanrovima. Tako smo stvorili interesantan paradoks, što se tiče zadatka koji postavljamo autorima koji će se potom baviti radom u okviru određenog žanra. Ne ulazeći sada u motivaciju autora, činjenica je da, ukoliko se bavi određenim žanrom, autor mora naći sredinu. Previše invencije i izaćiće iz okvira žanra; previše konvencije i nastaće predvidivo i dosadno delo, o kom god mediju da se konkretno radi. Evo nečega što se, bazirano na ovome, meni čini posebno interesantnim, a što će nas vratiti iz ove priče nazad na dualizam fantastičko-realno. Prvo, čini se da ove odrednice predstavljaju apsolutne laži, i to laži u istom smislu kao kada kažemo da je Bartonova (Tim Burton) vizualna dimenzija gothic. Nope, gotske katedrale su gothic, Bartonovska vizualna dimenzija odgovara konvencionalnom skupu elemenata koji su označeni rečju gothic. Konkretno, na primeru fantastike i realizma – posebno od kada je izašao Igre prestola (Game of Thrones), vremenski kontekst baziran na srednjem veku predstavlja nešto što asociramo sa fantastikom. A imajući na umu gore navedena shvatanja, možemo primetiti da je Martinova (G. R. R. Martin) priča, uz izuzetak retkih elemenata, nešto što bi pre odgovaralo pojmu fikcije. S druge strane, imamo niz dela iz oblasti hiperrealizma koja su toliko, toliko (toliko!) „prepumpana” mračnom i otužnom stvarnošću da je vrlo verovatno da toliko hiperrealistična stvarnost nigde zaista ne postoji. Primetićete da retko imamo be happy and optimistic hiperrealizam. Evo poente. U savremenoj distinkciji između fantastike i realizma više zaista nije bitno pitanje izmišljenosti ili stvarnosti priče. Najčešće, delo će biti i jedno i drugo. Ali u ove dve dijade, kao i u velikom broju žanrovskih odrednica, radi se zapravo o kompleksnom sistemu strukturiranja unutrašnjeg sveta dela. Da li se delo odnosi na stvarnost ili ne postaje na kraju gurnuto u drugi plan. Izgovori i opravdanja se mogu naći lako – recimo, ukoliko neko sanja interesantan san, ili konzumira veće doze LSD-a ili psilocibinskih gljiva ili nekog drugog triptaminskog psihodelika, delo bazirano na njegovom subjektivnom iskustvu biće realizam koliko

56

Ilustracija © Vesna Katanić

i fantastika (ukoliko autor odluči da ugao posmatranja postavi unutar individue), Gibsonova (William Gibson) dela koja se danas smatraju „počecima cyberpunk-a” možda iz savremene perspektive sve više i više postaju realizam, ali realizam koji se tiče onoga ka čemu se svet kreće, a nekada činjenicu koliko je svet pošao nizbrdo može mnogo bolje opisati i predstaviti fikcija koja se tiče sutrašnjice nego realizam koji se tiče današnjice. Slično tome, i fantastika u svom kranjem određenju može biti alegorijska priča. Kao što priča realizma može biti autorova lična fantastika koja se ne dešava u stvarnosti. I tako dalje. Dakle, realno i izmišljeno mogu se slobodno mešati, a da publika, kritika i autori ne dovedu zaista u pitanje odrednicu dela kao takvog. Šta je onda konstantno? Šta je ono što onda delo čini „realističnim” ili „fantastičkim”? Moje viđenje ove stvari, bazirano na određenim stavovima iz oblasti društvenih nauka, jeste da se radi o strukturi. I to jednoj metastrukturi, nalik na mrežu koja u sebi objedinjuje različite šeme i modele, ne samo kao stereotipne predstave sa „praznim prostorima” za upisivanje inovativnih motiva, već i kao pravila simbolizacije, pravila za konstruisanje odnosa, zapleta, atmosfera, itd. Ove strukture usko su vezane za stvarne društvene kontekste, kako nastanka žanra, tako i njegovih kasnijih, značajnih ključnih momenata. Zalaziti dublje u ovo značilo bi zalaziti u jednu daleko, daleko širu temu, stoga, da ukratko banalizujemo. Svet dela uvek će biti različit ili sličan našem u onoj meri u kojoj konvencija to propisuje. I svaki dalji motiv koji autor ubaci u delo povlačiće sa sobom delove struktura, simboličke konstelacije elemenata, stvarajući tako svojevrsni kolaž različitih sistema odnosa, likova, atmosfera, zapleta, elemenata i drugih narativnih oblika. A većina njih biće povezana pre svega njihovom bliskošću u jednoj strukturi elemenata, proizvoljno nazvanih fantastikom ili realizmom. Drugim rečima, verovatno će biti potrebne još mnoge promene da vidimo delo hiperrealizma u kom dobro trijumfuje nad zlim na kraju (za one „nihiliste” kojima je realnost sumorna, na sreću, u svetu još ima dovoljno priča ovog ishoda koje su vredne da se o njima govori), kao što ćemo i teško umesto veselog pripitog patuljka videti vilenjaka koji se iskrada iz šume u grad da završi dop. ■


Armaturgija_No4_unutrasnje i spoljne korice 27-Feb-15 5:11 PM Page 3

VESNA KATANIĆ Vesna Katanić je freelance grafička dizajnerka i ilustratorka koja živi i radi u Novom Sadu. Njeno ime na slovenskim jezicima znači „vesnik” i vezuje se za boginju proleća Vesnu. Dosad je radila sa: Computer arts, Universal music, MTV, Soma mag, Ellecta, A3 format i mnogim drugima. Čaopis Elle ju je uvrstio među 12 žena koje će obeležiti 2013. godinu. Njene radove možete pratiti na sajtu becha.me


Armaturgija_No4_unutrasnje i spoljne korice 27-Feb-15 5:11 PM Page 4


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.