Problem smrti kod Tolstoja by amina marija

Univerzitet u Sarajevu Filozofski fakultet Odsjek za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Kolegij: Opća povijest književnosti 3: Od renesanse do realizma Nastavnik: prof.dr. Dželilović, Muhamed Studentica: Gadžo, Amina

Problem smrti kod Tolstoja Seminarski rad

Sarajevo, 04. januar 2013. godine

Sadržaj

Uvod ...................................................................................................................... 3 Smrt Nikolaja Levina u Ani Karenjini ................................................................. 7 Smrt Ivana Iljiča ................................................................................................... 8 A kako umire Ana?.............................................................................................. 10 Pripovijetka Tri smrti ......................................................................................... 13 Smrt Andreja Bolkonskog u Ratu i miru............................................................. 13 Zaključak ............................................................................................................ 14 Literatura ............................................................................................................. 15

Uvod

Kada sam počela pripreme za ovaj rad, tek tada sam postala svjesna da sam izabrala temu koja je u isto vrijeme i teška i uzvišena, i pobojala sam se da prevazilazi moje mogućnosti. U traženju literature, naišla sam na izvanredna djela o Tolstoju, s kojima se prvi put susrećem i koja su mi bila od velike pomoći pri obradi ove teme. Vidjela sam koliko je verzija smrti u svojim djelima sam Tolstoj opisao, i kada bi se sve to obradilo, u mnogome bi prevazišlo obim ovog seminarskog rada. Iz tog razloga ograničila sam se na nekoliko djela i na nekoliko likova iz tih djela. Na prvom mjestu uzela sam roman Ana Karenjina i fokusirala se na smrt Nikolaja Levina i na Aninu smrt. Potom sam obradila pripovijetke Smrt Ivana Iljiča i Tri smrti, te iz Rata i mira smrt Andreja Bolkonskog. Na samom kraju, dala sam zaključak cjelokupnog rada, u kojem sam iznijela svoj lični dojam o Tolstoju i njegovom odnosu prema smrti, i tu sam, samo uzgred, ukazala i na smrt Hadži-Murata, lika iz posljednjeg, istoimenog, Tolstojevog

romana.

Vjerovatno da nema u svjetskoj književnosti ozbiljnijeg pisca koji u svojim djelima nije, bar na neki način, tretirao smrt. I naši pisci nisu je mogli zaobići, ma u kakvom ideološkom okruženju da su nastajala njihova djela. U jednom od svojih posljednjih intervjua N. Ibrišimović kaže: Zar ima teme dostojnije jednog pisca od teme smrti?! Znamenita je i njegova rečenica iz romana Braća i veziri gdje Husein-kapetan u svom posljednjem monologu u Carigradu izgovara i ove riječi: ...dođoh na mjesto koje mi je bilo suđeno da ne propustim svoj smrtni čas. A njegova posljednja dva romana: Vječnik i El-Hidrova knjiga za svoju osnovnu temu imaju problem smrti. Tu ima izvanrednih misli o smrti i umiranju, ali i o životu općenito. Neka pak djela u svom naslovu imaju riječ smrt, kao što je (vjerovatno najbolji roman bh. književnosti) Derviš i smrt Meše Selimovića. Negdje na prvim stranicama tog velikog djela nalazimo i ovu misao: Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Ali, Meša se u Dervišu prepao smrti, i pažljiv čitalac će primijetiti da on bježi od nje, povlači se pred njom, jer nema odgovora na ta uporna pitanja koja stižu i napadaju jednog, recimo 40-godišnjaka... Možda je tome doprinijelo ideološko okruženje u kojem je roman pisan, a i piščevo javno priznanje u jednom intervju: Ja sam ateista! (Preporod, 1972. godina) Ali, taj kudret – sat, nezaustavljiv hod sudbine (Derviš i smrt), ne pita za naše opredjeljenje, on stiže do svih, i kuca svima, ma ko bili i ma gdje bili. Stoga, vjernici žale što Meša u svom Dervišu i smrti nije imao hrabrosti da prijeđe tu granicu, pa da nam onda kaže šta je to smrt. Umjesto toga on pada u očaj i užasni nihilizam: Potapa me strah, kao voda. Živi ništa ne znaju. Podučite me mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život. (Derviš i smrt). Začudan je zato Mak Dizdar, savremenik Mešin (pisali su u istom vremenu, u istom ideološkom okruženju), koji je izrekao i ove stihove: Smrti zapravo i nema, smrt je samo uspon od gnijezda do zvijezda. (Kameni spavač) Slavni A. Sidran napisao je cijelu jednu zbirku pjesama o smrti, metaforičkog naslova Morija. To je svojevrsna emotivna kronika umiranja u postratnom Sarajevu. Mnogobrojna su teološka djela koja govore o smrti, zagrobnom životu i proživljenju, koja kad vidimo kakvi autoriteti ih pišu, zavrjeđuju našu ozbiljnu pozornost i divljenje... Sve je to lijepo, ali Tolstoj – to je nešto posebno! Takve opise smrti možemo naći još jedino kod Homera i Firdusija. To je ostalo zapaženo i kod njegovih savremenika. Tako je Strahov

još 1895. godine pisao Tolstoju: Tajna smrti, to je u Vas ono što se ne može oponašati... Tačnost i čistoća svakog poteza upravo začuđuju! On direktno juriša na temu, jer: Tražio sam odgovore na sva svoja pitanja, bolno sam i dugo tražio, ne iz puke radoznalosti, i nisam tražio mlitavo, već sam tražio mučno, uporno, danima i noćima – kao što smrtnik traži spasenje... (Ispovijed) U vrijeme dok je pisao Anu Karenjinu on piše svojoj rođaci A.A. Tolstoj i kaže: Počeo sam da razmišljam tako kako samo jedanput u životu ljudi imaju snage da razmišljaju... Poslije dvije godine umnog rada otkrio sam jednostavnu, staru stvar, ali koju poznajem tako kao što je niko ne poznaje; otkrio sam da postoji besmrtnost, da postoji ljubav i da bi čovjek bio vječito sretan treba živjeti za druge... Tražio sam svim, svim, svim snagama duše, plakao, mučio se i ništa nisam želio osim istine. (V.B. Šklovski, Lav Tolstoj II, str. 148 -149) U nedovršenom autobiografskom spisu pod naslovom Moj život, Tolstoj kaže kako je još u djetinjstvu, kao dječak u prvoj deceniji života, prvi put osjetio da život nije igračka, već teška stvar. I pita se: Hoću li to isto osjećati kad budem umirao? Tu istu misao ponovit će samo nekoliko dana prije smrti, u svom posljednjem pismu koje piše svojoj supruzi Sofiji 30. oktobra 1910. godine: Život nije lakrdija, i nemamo pravo da ga prekidamo po svom ćefu, a isto tako je nerazumno da ga mjerimo dužinom trajanja. (Moj život, str. 47 i 198) On je tako od rane mladosti bio zahvaćen, kako kaže H. Troyat, demonom analize, pa je na taj način postao nemilosrdni ispitivač sebe sama. Njegov Dnevnik, kojeg je cijelog života uredno pisao, prepun je najžešćih optužbi protiv sebe. Kod njega su se uvijek smjenjivala, brzim ritmom, razdoblja pohote i asketizma. Dva čovjeka – jedan sladostrasnik a drugi svetac – u istoj koži, koji su se međusobno prezirali. Njegovo neuredno vladanje i nedosljednost njegova karaktera počinjali su plašiti i njega samog. On je u isto vrijeme bio i učitelj i učenik, i u toj stalnoj borbi stekao je umijeće da vidi ispravno, da kaže istinito. Dok je pisao Sevaljstopoljske pripovijetke, on upućuje Bogu molitvu: Pomozi mi, ne da bih zadovoljio svoje isprazne težnje, nego da bi mi dozvolio da postignem veliki vječni cilj bića koji mi je nepoznat, ali kojega sam svjestan. (Troyat, str. 126) Tako on, još u svojim prvim radovima, prisiljava i najpovršnijeg čitaoca da uđe u sebe sama, da promišlja o sebi i svom životu. To je neumoljiva optužba svega onoga što gmiže u ljudskoj duši. Beskrajna sreća... to se može završiti samo prestankom života. (Dnevnik, 1862. godine) Sve što je lijepo gonilo ga je da postavlja sebi pitanja o sebi i Bogu. Prekrasna noć! Šta, dakle, želim tako žarko? Ne znam. To nisu uvijek zemaljska dobra. Kako da ne vjeruješ u besmrtnost duše kad u sebi osjećaš tako neizmjernu veličinu? ...U mračnoj noći rupe

svjetlosti. Da umreš! Bože moj! Bože moj! Ko sam ja? Kuda idem? Gdje sam? (Dnevnik, 1857. godine) Svako raspoloženje, svaka smrt u njegovoj okolini navraćala ga je na misao o njegovom vlastitom kraju. Njegova filozofija ne dopire samo do neznanih u selu i gradu, do sektaša u dronjcima, do razbarušenih nihilista, nego i do čovjeka iz otmjena društva, plemića, zemljoposjednika, gardijskog oficira. U svojim djelima on je opisao kako umiru ljudi (seljaci i plemići), kako umiru ratnici, sveci; kako umiru životinje i kako umire drveće. Šklovski piše kako je Tolstojevo shvatanje svijeta – shvatanje svijeta jednog seljaka, a Tolstojev ideal vlastitog položaja u svijetu je – stablo. (Šklovski, Lav Tolstoj II, str. 148) Ovaj odnos prema svijetu Tolstoj je stekao na Kavkazu i zadržao ga do svoje smrti. A sve je počelo smrću njegovog brata Nikolaja za koga su ga vezale najljepše uspomene iz djetinjstva, a čiju će smrt opisati u Ani Karenjinoj davši cijelom jednom poglavlju naslov SMRT. U Dnevniku iz 1860. godine zapisat će: Ima gotovo mjesec dana kako je Nikoljenjka umro. Taj me je događaj strašno odvojio od života. Opet pitanje: zašto? Nije više daleko do odlaska tamo. Nikoljenjkina smrt je najjači doživljaj u mome životu. Još jedna strašna smrt pogodila je Tolstoja dok je pisao Anu Karenjinu – smrt najmlađeg sina Sergeja. U pismu koje tim povodom piše rođaci Aleksandri kaže: Na mene smrt nikada ne djeluje suviše bolno (to sam osjetio kad sam izgubio voljenog brata). I ovdje on razvija jednu čudnu misao: ako se gubitkom dragog bića čovjek ne približava svojoj smrt, ne osjeća razočarenje i ne prestaje da voli život i od njega očekuje radost, onda je gubitak teško podnijeti, ali ako tim gubitkom čovjek osjeća približavanje svoga kraja, onda ne boli, već osjeća značaj i uzvišenost. (V. Vuletić, Tolstoj i smrt, str. 51) Ovu misao on će još jasnije izraziti 1895. godine kada mu umire još jedan malodobni sin Vanja. U Dnevniku iz 1895. godine, zapisat će: Zakopali smo Vanjičku. Grozno – ne, nije to grozno, nego velik duhovni događaj. Zahvalan sam ti, Oče, zahvalan sam ti. Vanjičkina je smrt bila za mene kao i smrt Nikolajeva – ne, bila je to u mnogo većoj mjeri – manifestacija Boga, Božje privlačnosti. Stoga ne samo što ne bih mogao reći o tom događaju da je bio tužan, mučan, ali mogu reći, bez prešućivanja, da je bio, ako ne sretan – riječ je neprikladna – a ono bar milosrdan, događaj što nam ga je poslao Bog koji otkriva laž života te nas približava Njemu.

Smrt Nikolaja Levina u Ani Karenjini

U romanu Ana Karenjina od velikog je značaja umiranje i smrt Levinovog brata Nikolaja. Proces nestajanja ovog junaka znatno je duži od Aninog sunovrata u katastrofu. On počinje u prvom dijelu romana i na poseban način prati Levina do posljednjeg, osmog dijela. Kad se Nikolaj Levin pojavio u fabuli romana, bio je potpuno formiran čovjek, duboko zašao na put bez povratka sa izmoždenim licem, na kome se zaustavio izraz surovosti i stradanja. Nekad, u mladosti, ovaj čovjek je bio neobično pobožan, uredno je postio, odlazio u crkvu, u vjeri je tražio zaštitu od sebe samog, od svoje strasne prirode. Odjednom nešto se s njim dogodilo, nešto se u njemu provalilo i nezadrživo ga otisnulo u raskalašeni život, fizičko i moralno propadanje. Levin je volio brata, znao je da je teško bolestan, volio je da se vidi s njim i u isto vrijeme pribojavao se tog susreta. A kad ga je vidio, obuzelo ga je osjećanje sažaljenja. Znao ga je kao mršavog i iznurenog, sada je to bio onemoćali kostur. Dok se Nikolaj u postelji prevrtao i kašljao, Levinove misli su bile usmjerene prema smrti. Neizbježni kraj svega, smrt u voljenom bratu, koji u polusnu po navici priziva i Boga i đavola, potresli su Levina svom snagom, i smrt mu se učinila fizički prisutnom. Bila je u njemu samom – osjećao je to. Ako ne danas, onda sutra, ako ne sutra, onda kroz trideset godina, zar to nije svejedno? Da, to je užasno, ali je tako. (Ana Karenjina I, str. 370) Nikolaj umire; Konstantin Levin razmišlja o smrti. Nikolaj zna da će uskoro umrijeti; Levin u svemu vidi smrt i njeno približavanje, ali ga privlači započeti posao, jer treba nekako živjeti dok ne dođe smrt. Tolstoj nizom detalja prikazuje postupno nestajanje Nikolaja Levina. U opis posljednjih trenutaka Nikolajevog života, Tolstoj uvodi Kiti Ščerbacku (već vjenčanu ženu Levinovu), koja svojom aktivnošću da pomogne umirućem bolesniku i saosjećanjem, u mrak umiranja unosi svjetlost. Ta svjetlost je obasjala i strogi, prijekorni izraz zavisti samrtnika prema živima (Ana Karenjina II, str. 75), i Levinov nemir u prisustvu umirućeg brata, koji mu je uzeo ruku i na nju pritisnuo svoje usne. Levin s divljenjem promatra Kiti kako svojim staranjem za bolesnika spretno olakšava njegovu patnju i zaključuje da ona intuicijom zna i šta je smrt i šta je život, zna više od njega i od svih koji su o životu i smrti pisali. Na pitanje Levinovo kako se osjeća, Nikolaj odgovara: Osjećam da odlazim. Kraj. (Ana Karenjina II, str. 73) Levin sjedi kraj umirućeg brata i razmišlja o onome što se u njemu događa, prati izraz njegovog lica i treperenje mišića iznad obrva, i čini mu se da samrtniku postaje jasno ono što i dalje ostaje

nejasno Levinu. (Ana Karenjina II, str. 73) Levin kao da osjeća zavist prema bratu što je saznao ono što on još uvijek ne može da zna. To je ono što postoji iza granice kad prestaje da se vidi, da se čuje, da se diše. Tolstoj kaže: U njemu se, očigledno, odigravao onaj prevrat koji ga je morao natjerati da na smrt pogleda kao na zadovoljenje njegove želje, kao na sreću. (Ana Karenjina II, str. 76) Izvor patnje je bilo njegovo tijelo, želja za izbavljenjem od patnje je izbavljenje od njenog izvora, od sopstvenog tijela. Scena umiranja se završava Tolstojevim riječim: I trenutak zatim njegovo se lice prosvijetlilo, ispod brkova ukazao se osmijeh... Najzad, nastupila je smrt kao spasenje. (Ana Karenjina II, str. 77) Konstantin Levin o smrti razmišlja posmatrajući s bolom kako mu brat umire. U njemu se tada ponovo pojavilo osjećanje užasa pred zagonetkom smrti i istovremeno pred njenom blizinom i neizbježnošću. U njemu još nije bila odgonetnuta tajna smrti. Levin je razmišljao o smrti i prije bratovog bolovanja i odlaska, ustvari, on nikad nije ni prestajao da misli o smrti. Iako je to pitanje staro koliko i svijet, kako kaže Stiv Oblonski u Ani Karenjinoj, Levin mu to potvrđuje i dodaje kako ga ipak svaki čovjek na svoj način doživljava, uvijek kao novo. Levina je smrt tako podsticala na razmišanje o smislu postojanja, trajanja i nestanka. On sam sebi govori kako ne treba živjeti bez znanja šta sam ja i zašto sam ovdje. Tolstoj je Levinovim likom izrazio sebe, svoje sumnje i kolebanja, a rješenje nalazi u riječima seljaka Fjodora da je ružno živjeti samo za trbuh, već treba živjeti pravedno, poštovati Boga. A Tolstoj sve te dileme rješava ovim riječima koje govori Levin: razum otkriva samo borbu za opstanak, a srce, vjera otkrivaju ljubav...

Smrt Ivana Iljiča

Sličan opis smrti i umiranja, ali puno suroviji Tolstoj je ostvario u pripovijeci Smrt Ivana Iljiča. U retrospektivnom postupku pripovijedanja, Tolstoj počinje ovu pripovijest pauzom u toku jedne sudske rasprave, u kojoj se saopćava da je umro sudija Ivan Iljič. U toku pripovijedanja čitalac vidi pokojnika očima njegove žene i njegovog druga, a zatim Tolstoj iznosi pokojnikov životni put od početka do kraja. Minula istorija života Ivana Iljiča bila je sasvim obična, jednostavna i užasna. (Obiteljska sreća; Smrt Ivana Iljiča, str. 153) Taj život se ničim nije razlikovao od onih u njegovom okruženju. Kad se razbolio, postao je težak za okolinu i sve je smatrao krivcima svoje bolesti. Što se bolest više razvijala, Ivan Iljič je sve više uranjao u sebe, osjećao je da mu se bliži kraj, postajao sve nervozniji i strašno uspaničen.

Vidio je da nije stvar u slijepom crijevu, ni u bubregu, već u životu... i smrti... Bijaše svjetlost, sada je mrak. Bio sam ovdje, sad sam tamo! Gdje? (Obiteljska sreća; Smrt Ivana Iljiča, str. 175) On ne može da shvati da su svi ljudi osuđeni na smrt i na strah od nje. U susjestvu smrti, Ivan Iljič razmišlja o svom životu, traži u njemu ono što nije bilo dobro i ne nalazi. On slijepo vjeruje da je smrt namijenjena nekome drugom, ali nikako i njemu. Sve dotle dok je mislio da mu se život, taj sebični život, činio prijatan i lijep, Ivan Iljič nije se mogao osloboditi muka i umrijeti. Uz fizičku patnju osjećao je bolnu i mučnu moralnu nedoumicu sadržanu u pitanju šta je to život koji je prošao i šta to dolazi. Zdravlje, snaga i bodrost onih oko njega izazivala je u Ivanu Iljiču zavist i vrijeđala ga. Svi su ga zavaravali utješnim riječima, a ustvari, njima samo prikrivali svoju ravnodušnost. Jedino će mu sluga Gerasim iskreno reći: Svi ćemo umrijeti... (Obiteljska sreća; Smrt Ivana Iljiča, str. 183) Tolstoj je i ovdje iskoristio priliku da iznese svoje shvatanje da civilizacija moralno unižava i izopačava ljude čineći ih bezosjećajnim i ravnodušnim za nevolje drugih. Laž koja okružuje Ivana Iljiča uoči njegove smrti degradira ovaj strašni svečani čin, pa uvođenjem Gerasima u tok pripovijetke Tolstoj stvara lik sluge pošteđenog uticaja civilizacije, koji će u ovu mučnu atmosferu unijeti tračak svjetlosti i dobra, noćima sjedeći kraj bolesnikove postelje i olakšavajući mu bol. Kad Ivan Iljič dolazi sebi, vidi Gerasima, na čijim ramenima drži svoje noge. On ga šalje da se odmori i zaplače zbog svoje bespomoćnosti, zbog užasne usamljenosti, zbog surovosti ljudi... (Obiteljska sreća; Smrt Ivana Iljiča, str. 190) U njegovoj svijesti počinje da se odmotava film njegovog života. On se sjeća najprijatnijih trenutaka iz svog života, ali mu oni više nisu tako lijepi i prijatni. Više nije bilo onog bića kome je to bilo prijatno, bilo je to nešto kao uspomena na nekog drugog. (Obiteljska sreća; Smrt Ivana Iljiča, str. 191) Što se više udaljavao od djetinjstva, što je bivao bliži sadašnjici, radosti su mu bile sumnjivije i postajale ništavne. Naglo mu je, iz dubine bića, u centar svijesti izbila misao da je čitav njegov život bio zabluda. U svjetlosti ove misli vidio je sve oko sebe drukčije, sve mu se činilo ništavnim. U onima oko sebe vidio je sebe, vidio je kako je živio, da je sve to bilo privid, sve je to bilo užasna, ogromna obmana koja je skrivala i život i smrt. (Obiteljska sreća; Smrt Ivana Iljiča, str. 196) Sve oko njega govorilo mu je: Sve kako si živio i kako živiš, samo su laž i obmana. (Obiteljska sreća; Smrt Ivana Iljiča, str. 196) Neposredno pred kraj on se borio pred otvorom one crne vreće kroz koji ga je utiskivala neka nevidljiva moćna sila. Da prođe kroz taj crni otvor smetalo mu je što je mislio da mu je život bio ispravan i častan. Odjednom neka ga je sila udarila u grudi, u slabinu, još mu je jače prigušeno disanje, on se probio kroz onaj uski otvor u onu ogromnu rupu, a tamo na njenom dnu zasvijetlilo je nešto. (Obiteljska sreća; Smrt Ivana Iljiča, str. 197) I on je pomislio: Da, sve je bilo pogrešno... Moguće, moguće je

učiniti pravo. (Obiteljska sreća; Smrt Ivana Iljiča, str. 197) Čim se probio kroz onaj otvor i na dnu provalije ugledao svijetlu tačku, sve mu je postalo drukčije. Osjetio je da mu neko ljubi ruku. Bio je to sin. Žena mu je prišla uplakana. Požalio je oboje. I ona mu se svijetla tačka koju je ugledao na dnu mračne provalije približavala i sve više osvjetljavala provaliju. Osjetio je ljubav prema svima onima kojima je zavidio što su zdravi i koje je mrzio. Prestao je da osjeća bol, osjetio je neko blaženstvo, prestalo je osjećanje straha od smrti. Upitao se: Gdje je ona? Kakva smrt! Više nije bilo nikakvog straha pošto ni smrti nije bilo... Umjesto smrti bila je svjetlost. (Obiteljska sreća; Smrt Ivana Iljiča, str. 198) To što je on doživljavao i kako je doživljavao za one oko njega bila je agonija, a za Ivana Iljiča to je bilo onostrano iskustvo, osvjedočenje o kome oni oko njega ništa nisu znali. Likom Ivana Iljiča, Tolstoj je umjetnički ostvario žestoku kritiku lažnog života svoje sredine, koji za Tolstoja nije ništa drugo nego neprekidno umiranje. Bolovanje Ivana Iljiča i nije ništa drugo nego bolno rađanje u njemu pravog čovjeka, a smrt je u ovom slučaju surovi i nepogrešivi kriterij istine, duhovnosti i moralne vrijednosti.

A kako umire Ana? U periodu između Rata i mira i Ane Karenjine Tolstoj je uporno tražio sebe. Tad piše lakša djela – Azbuka i Priče za narod, uz bogatu prepisku sa prijateljima. U pismu Fetu 1876. godine, kojeg naziva moj brat, on kaže: ...iako sam zdrav, ne prestajem razmišljati o smrti i pripremati se za nju. Neposredno pred smrt dragocjeno je radosno općenje s ljudima, koji u ovom životu gledaju šta poslije nje. A njegova žena, Sofija Andrejevna, zapisuje u svom Dnevniku 24. februara 1870. godine, kako joj je Tolstoj rekao da se u njegovoj mašti pojavio tip udate žene iz visokog društva, koja je samu sebe uništila, rekavši joj da mu je cilj da tu ženu prikaže kao jadnu, a ne krivu. Tema ove nesretne žene mučila je Tolstoja punih osam godina, sve do završetka romana 1878. godine. Dok je roman još izlazio u nastavcima u časopisu Ruski vijesnik, veliku nedoumicu izazvao je epigraf romana Osveta je moja, i ja ću je vratiti, i on je privukao pažnju pronicljivih čitalaca. Od tada do danas, napisano je mnogo rasprava u kojima se taj epigraf nastoji objasniti: zašto je tu i za koji lik ga treba vezati. Stavljen na početak romana, kao njegov motto, ovaj epigraf se zaista doima kao zastrašujuća prijetnja, ili isukani mač koji traži žrtvu na koju će se sručiti. Njime se ističe misao, kako kaže Troyat, da Anina propast proizilazi iz neke više, božanske i neopozive odluke (Troyat, str. 1

O tome opširnije vidjeti u: V. Vuletić, Tolstoj i smrt, str. 75-83

375). A i sam Tolstoj potvrđuje ovu misao, kada je rekao: ...ja moram da ponovim da sam taj epigraf izabrao, ...jednostavno da bih iskazao misao da sve rđavo što čovjek učini ima za posljedicu svu onu gorčinu koju poslije iskusi, a koja ne potječe od ljudi, već od Boga, kao što je to iskusila na sebi i Ana Karenjina. (dr. Mila Stojnić, Predgovor u Ana Karenjina I, str. 35) Već je prvi susret Vronskog i Ane, na stanici u Moskvi, obilježen smrću jednog željezničara kojeg su pregazili točkovi voza, što je Ana protumačila kao nesretno znamenje. (Ana Karenjina I, str. 73) Silazeći iz vagona, Ana će osjetiti tjeskobu i zbunjenost u snježnoj vijavici koja ju je uhvatila na peronu. Ta noć, hladnoća, puhanje vjetra, siluete putnika što prolaze, sve se to tiska oko mlade žene gradeći neku fantastičnu atmosferu. U takvoj atmosferi Vronski joj izgovara zanosne riječi, kojih se, kako kaže Tolstoj, njen razum plašio, ali ih je priželjkivalo njeno srce. Još groznija prijetnja proizilazi iz Aninog košmarnog sna, u kome se pojavljuje jedan Starac – mužik u dronjcima, koji se naginje nad jednu željeznu ploču i mrmlja nerazumljive riječi na francuskom, a Ana osjeća da on obavlja neki čudan posao na tom starom željezu, iznad nje, pa se budi sva mokra od hladnog znoja. Ta će se mora ponavljati više puta. I sam Vronski osjetit će njenu grozotu preko neke vrste telepatije: u trenutku kada se Ana bude bacila pod točkove vagona, primijetit će u jednom bljesku malog seljačića koji je, mrmljajući nešto, tuckao po željezu iznad nje. Drugi simboličan nagovještaj Anine smrti bila je smrt kobile Fru-Fru. Krivicom Vronskog nastradala je i kobila, što na neki način predskazuje i Anino stradanje, natjerane na samoubistvo ravnodušnošću njezina ljubavnika. Tolstoj je fantastično povezao ova dva slučaja. Evo Vronskog pred Anom: Blijed, dok mu je donja čeljust drhtala, zaklinjao ju je da se umiri. I evo ga pred Fru-Fru, koja je u agoniji: Bijaše blijed, donja mu je čeljust drhtala, lice uzrujano od srdžbe. (Ana Karenjina II, str. 212) Još jedan zlokobni znak ukazuje na Anin tragični kraj, kada se vraća u hotel nakon kratkog sastanka sa svojim sinom. Ona vadi iz albuma njegove fotografije koje je bila sačuvala: Ostala je samo jedna, najbolja...Uzalud je pokušavala da je izvadi iz okvira i kako nije imala pri ruci nož, ona gurne fotografiju pomoću jedne druge koju je nasumice uzela. Bila je to slika Vronskog snimljena u Rimu. Taj detalj zapanjuje Anu kao Božja opomena: njen ljubavnik tjera njena sina... Tolstoj lagano nizom detalja stvara atmosferu u kojoj Ana donosi odluku da se baci pod voz. Nije je lišio ni posljednjeg hrišćanskog gesta – prekrstila se – znaka konačnog oproštaja sa životom. Ovaj gest izazvao je u Aninoj duši bujicu uspomena iz djetinjstva i djevojaštva, i odjednom mrak koji joj je pokrio sve iščeznu i, za trenutak, život iskrsnu pred njom sa svim minulim svijetlim radostima. (Ana Karenjina II, str. 360) Pred tom trenutnom svjetlošću ona se užasnula onoga što čini. U njenoj svijesti bljesnula su pitanja: Gdje sam to? Šta to činim? I zbog čega? (Ana Karenjina II, str. 360) U trenutku kad ju je

nešto ogromno i neumoljivo udarilo svom snagom, uzviknula je: Gospode, oprosti mi za sve! (Ana Karenjina II, str. 360) Onaj stračić – mužik iz sna nešto je ozbiljno i dalje radio s metalom. I svijeća uz koju je ona čitala knjigu ispunjenu nemirima, obmanama, nesrećom i zlom, bljesnula je svjetlošću blistavijom nego bilo kad, osvijetlila joj je ono što je bilo ranije u mraku, zapucketala, gasila se i zauvijek ugasila. (Ana Karenjina II, str. 360) Tako Tolstoj zatvara taj pakao zabranjenih strasti u kojima izgara par Ana i Vronski. Tako se završava jedna velika ljudska, uznemiravajuća i tužna tragedija. (Troyat, str. 375)

Pripovijetka Tri smrti

U pripovijeci Tri smrti, Tolstoj je svoju ideju izrazio već u samom naslovu. On ovdje opisuje smrt jedne bezimene gospođe, koja pripada visokom društvu, smrt jednog kočijaša – seljaka i smrt drveta. U samom opisu ovih likova, Tolstoj iznosi svoj odnos prema njima. Gospođa je mršava i blijeda, bolesna i za svoju bolest okrivljuje sve oko sebe. Kinjeći tako svoju okolinu, ona time ispoljava veliku sebičnost. Kočijaš Fjodor boluje mirno, svjestan da smrt dolazi po njega i shvata da je to prirodni zakon. Drvo je pod udarcima sjekire umiralo uspravno. Kočijaš je neprimjetno živio, neprimjetno je i iz života otišao, ali na njegovom grobu izrasta svijetlozelena trava, kao znak novog života. Na grobu gospođe, poslije mjesec dana od njene smrti, nikla je mala kamena crkva. Tolstoj to objašnjava ovako: Moja je misao bila – tri su bića umrla: vlastelinka (gospođa), seljak i drvo. Gospođa je jadna i odvratna, zato što je čitavog života lagala i pred smrću laže... Seljak umire mirno..., njegova je religija – priroda s kojom je on živio. A drvo umire spokojno, čestito i lijepo. Lijepo zato što ne laže, ne prenemaže se, ne plaši se i ne tuguje. (Bilješka uz pripovijetku Tri smrti, str. 396)

Smrt Andreja Bolkonskog u Ratu i miru

U Ratu i miru mnoštvo je opisa smrti, a mi ćemo se zadržati na opisu smrti kneza Andreja Bolkonskog, čiju smrt Tolstoj prati iz nekoliko projekcija. On prati proces umiranja svog junaka od trenutka prvog ranjavanja do trenutka kad prestaje da vidi, da čuje, da misli i osjeća. Ovaj lik je nastao kao plod stvaralačke imaginacije, a ne kao opis konkretne

historijske ličnosti. Tolstoj je lik Andreja Bolkonskog zamislio kao jednog od rijetkih predstavnika zlatne mladeži najvišeg društva, koji traga za smislom života. Na samrtnom času Andreja Bolkonskog, Tolstoj u tu scenu uvodi Natašu, Andrejevu ljubav. Time je Tolstoj htio kazati da se iz života ne može otići s mržnjom u srcu. I zaista, taj njihov susret daje smrti Andreja nešto uzvišeno i nježno. U nekakvoj čudnoj radosti, Andrej osjeća potpunu otuđenost od svega zemaljskog i bez uzbuđenja očekivao je ono što mu se neminovno mora dogoditi. Dok je bio zdrav plašio se kraja i dva puta je u životu iskusio to surovo osjećanje straha od nestanka. Sada više nije osjećao taj strah. Dok se granata kraj njega vrtjela, gledao je oko sebe, pogledao je u nebo i shvatio da je smrt došla do njega. A kad je došao sebi poslije ranjavanja, u njemu je procvjetala ljubav, vječna, slobodna, nezavisna od života, i prestao je da se boji smrti, prestao je da misli o njoj. On spoznaje da ljubav ukida smrt, da se ljubavlju vječno živi. Ljubav je Bog, i umrijeti – znači za mene, za česticu ljubavi, vratiti se na zajedničko i vječno vrelo. (Rat i mir IV, str. 66) I dok mu smrt stiže, sve se događa kao u snu. On sanja da leži u toj istoj odaji u kojoj zaista leži, tu je mnogo raznog svijeta s kojim on razgovara. Taj svijet se postepeno razilazi i Andreju ostaje samo da zatvori vrata sobe. Od toga da li će uspjeti da ih zatvori ili ne, zavisi sve. On sjedi prema vratima, noge ga ne slušaju, obuzima ga strah, strah od smrti, ona je pred vratima. Ona hoće da uđe u sobu, a on posljednjim naporom pokušava zatvoriti vrata da bi spriječio njen ulazak. Njegova snaga je slaba, i ono je ušlo, a ono je smrt. (Rat i mir IV, str. 67) I Andreju se javlja misao: Da, bila je to smrt. Umro sam – probudio sam se. Da, smrt je buđenje! (Rat i mir IV, str. 67) Od tog trenutka za kneza Andreja buđenje označava buđenje od života. Život je bio samo san. Nad mrtvim tijelom kneza Andreja plaču Nataša i sestra mu, ali ne iz neke posebne žalosti: ...one su plakale od pobožna ganuća, koje je obuzelo njihove duše pri spoznaji o jednostavnoj i svečanoj tajni smrti koja im se javila. (Rat i mir IV, str. 68) U posljednjim trenucima života kneza Andreja prisustvuju tri najbliža i najdraža bića – Nataša, sestra Marija i sin Nikolaj. Simbolično, sin svojim oproštajem s ocem nastavlja lozu Bolkonskih i svojim budućim životom potire očevu smrt. Za život mu je potreban očev blagoslov, a ocu je za konačan odlazak bio neophodan oproštaj sa sinom. Susret s Natašom bio je neophodan i njoj i knezu Andreju: mladom knezu oproštaj je bio potreban da bi čista srca otišao iz života; Nataši je bio potreban da bi mogla čista srca da živi. Posljednji susret kneza Andreja sa sestrom bio mu je potreban kao oproštaj s porodicom i tradicijom; sestri je bio potreban da bi mogla nastaviti da živi. 2

O tome opširnije vidjeti u: V. Vuletić, Tolstoj i smrt, str. 35 - 50

Zaključak

Završavajući ovaj rad, na kraju, u zaključku, mogu reći da žalim što ipak nisam dorasla ovoj velikoj temi. Oslanjanjući se na ono što sam pročitala, na literaturu koja mi je bila pri ruci, osjećam se sretnom što sam bar iščitala neka vrijedna djela. Tolstojevo shvaćanje smrti izgleda da se može svesti pod ove dvije velike misli, koje nalazimo u njegovoj knjizi Put u život (Zbornik mudrosti). Jedna je nepotpisana i vjerovatno da je Tolstojeva: Smrt je svlačenje one opne kojom je obavijen naš duh. Nemoj da zamijeniš opnu s onim što je u nju zavijeno. A druga, za koju Tolstoj kaže da je Ciceronova, glasi: Kad bih i griješio u tome što mislim da je duša besmrtna, ja bih bio sretan i zadovoljan svojom greškom; i dok sam živ, nijedan čovjek neće moći da mi otme to uvjerenje. To uvjerenje meni daje spokojstvo i potpuno zadovoljenje. (Put u život, Kultura, Beograd, 1990.g. str. 413) Ono što me posebno privlači Tolstoju, to su nevjerovatno uvjerljivi likovi koje opisuje; tim opisima se mora vjerovati i u njih se ne može sumnjati. Njegovi junaci se, jednostavno, moraju voljeti, a da pri tom niko ne pita kako se zovu, kojem narodu pripadaju ili koje su vjere. Oni su nešto iskonsko ljudsko, nešto univerzalno – za sva vremena. Čovjek ne zna koga više voli, Andreja Bolkonskog ili Hadži-Murata, tog čovjeka prirode, divljine, tog gorštaka koji gine kao heroj dok iz šume pjevaju slavuji. Njegovo tijelo uzima zemlja, a dušu nebo. I baš to nebo, Tolstojevo nebo, simbolično se ukazuje i otvara njegovim junacima na samrti, praveći im tako put u vječnost. Pa i sam Tolstoj na koncu, pobjegao je u smrt i time izmirio sve svoje krajnosti.3 I tako je završen jedan život gladan vječnosti.4 Lav Tolstoj bijaše još samo ime na koricama velikog broja knjiga.5 Nikada glas sličan njegovom nije još odjeknuo Evropom. Svjetlost, koja se s Tolstojem ugasila, za ljude moje generacije bijaše najčistija od svih koje su obasjavale našu mladost.6

3 4 5 6

V. Vuletić, Tolstoj i smrt, str. 109 Romen Rolan, Tolstoj, str. 106 H. Troyat, Tolstoj, str. 694 Romen Rolan, Tolstoj, str. 5, 6

Literatura

1. Henri Troyat, Tolstoj, Naprijed, Zagreb, 1978.g. 2. L.N. Tolstoj, Ana Karenjina, Prosveta, Beograd, 1989.g. 3. L.N. Tolstoj, Izabrana djela (I-XII), Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1982.g. 4. L.N. Tolstoj, Moj život, LOM, Beograd, 2004.g. 5. L.N. Tolstoj, Put u život, Kultura, Beograd, 1990.g. 6. L.N. Tolstoj, Sabrana dela (I-XX), Prosveta – RAD, Beograd, 1969.g. 7. Romen Rolan, Tolstoj, RAD, Beograd, 1952.g. 8. V.B. Šklovski, Lav Tolstoj (I-III), Minerva, Subotica- Beograd, 1977.g. 9. Vitomir Vuletić, Tolstoj i smrt, Akademska knjiga, Novi Sad, 2010.g.