Page 1

Egzistencijalizam

Amina Gad탑o


Egzistencijalizam Filozofija egzistencije je jedna od orijentacija savremene filozofije. Javlja se u više varijanti: a) Filozofija egzistencije (K. Jaspers i G. Marcel) b) Egzistencijalna filozofija (M. Heidegger) c) Egzistencijalizam (J.P. Sartre, M. Merleau-Ponty, A. Camus) Filozofija egzistencije javila se 30-ih godina prošlog stoljeća, najprije u Njemačkoj. Ona je reakcija na nacionalizam i filozofiju apsoluta, ali i na pozitivizam. Ponovo se čovjek dovodi u središte, polazi od pojedinačne egzistencije i pojedinačnoga iskustva, te nasuprot primatu činjenice ističe primat mogućnosti, a mogućnost uključuje i aspekt nesigurnosti. Preteče filozofije egzistencije su Kierkegaard i Nietzsche – naglašavali vezu filozofije sa pojedinačnom egzistencijom čovjeka. U književnosti tu su Dostojevski i Kafka. Učenje koje se izvodi iz filozofije egzistencije jest egzistencijalizam. Sasvim se udaljuje od teizma i metafizičke svrhovitosti, te bitak (esenciju) traži u postojanju (egzistenciji) i u apsolutnoj slobodi čovjeka pojedinca unutar besmislenog svijeta.1 U Francuskoj poslije Drugog svjetskog rata egzistencijalizam postaje pravom modom i kulturnom klimom. Postaje izuzetno popularan. Teme koje razmatra su : •

Postojanje pojedinca u svijetu koji nema krajnjih svrha i koji je ravnodušan prema njemu

Iskustvo izbora – proizišlo iz nužnosti biranja vlastitih ciljeva

Nemogućnost racionalnog razumijevanja svijeta te kao posljedica toga strah i osjećaj besmislenosti ljudskog života 2

Te su teme utjecale na književnost, psihologiju i teologiju. Vrhunac je doživio u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Popularnosti egzistencijalizma je znatno doprinijela i veza sa književnošću – romanom, novelom, dramama kojima je egzistencijalizam još neposrednije i uspješnije djelovao na publiku. Glavni predstavnici Egzistencijalizma su: A. Camus, Sartre i Merleau-Ponty. Pored njih veoma je bitan i Kierkegaard.

1

Vladimir Anić, at.al., Hrvatski enciklopedijski rječnik, Zagreb, „Novi Liber“, 2002.

2

Ivo Alfirević, at.al., Veliki školski leksikon, Zagreb, „Školska knjiga“, 2003.


Sören Kierkegaard (1813-1855)

Danski filozof i teolog, preteča egzistencijalizma. Duboko je proživljavao antiteze života. Odgojen je u religioznom duhu. Bio je u kritičkoj opoziciji prema malograđanskoj sredini Danske i službenom kršćanstvu i crkvi. Polazni i središnji njegov problem je problem egzistencije.

Usredotočen je na subjektivnu dimenziju čovjeka u traženju istine. Odbacio je Hegelov sistem kao pokušaj da se čovjek postavi na mjesto Boga te je isticao primat volje i slobodnog izbora. Naučavao da svaki pojedinac mora u vlastitoj egzistenciji iskusiti istinu i naći odnos s Bogom. 3

Kažu da je Hegel jednom rekao: „Ono što je u mojoj filozofiji moje, to je pogrešno.“ A Kierkegaard: „Ono što je u mojoj filozofiji nije moje, to je pogrešno.“

„Istina je istina samo kada je istina za me.“

Vjera je paradoks- potvrđuje paradoks egzistencije, ali ga i rješava osloncem konačnog u beskonačno. Svaki pojedini čovjek mora naći svoj put. Gomila je laž. Djela: Strah i drhtanje, Ili-ili, Pojam tjeskobe, Osvrt na moje djelo...

3

Ivo Alfirević, at.al., Veliki školski leksikon, Zagreb, „Školska knjiga“, 2003.


Ali, dakle, glavni predstavnici su Sartre i Camus.

Jean-Paul Sartre (1905-1980)

Francuski književnik i filozof. Egzistencijalizam je promicao u svom časopisu – Les Temps modernes, te u filozofskim esejima: Bitak i ništa, Egzistencijalizam je humanizam. Egzistancijalističko poimanje ljudske slobode u središtu je i njegovih romana, novela, drama. Čovjek je trajno nezadovoljan jer ne može ostvariti željenu puninu svojega bića te mu ne ostaje ništa nego tjeskoba. Težio je integraciji egzistencijalizma i marksizma. Nije prihvatio Nobelovu nagradu za književnost 1964. 4 Egzistencijalizam se bavio samo izoliranim pojedincem, pa se Sartre prikljanja marksizmu. Sartre razlikuje bitak po sebi i bitak za sebe. Bitak po sebi jest ono što naprosto jest, sada, prostorno. Bitak za sebe – svijest, egzistencija čovjekova, suprotstavlja se bitku po sebi, ništi ga. Egzistirati – naprosto to biti. Čovjek je u svijetu kao u kavezu bez rešetaka. Ne može birati. Nije slobodan da prestane biti slobodan, jer jedino ograničenje slobode je sloboda. Sloboda je struktura egzistencije. Egzistencijalizam međutim ima u vidu zbiljnost čovjeka, pa je on zato nužna dopuna marksizma. Filozof po formaciji i snazi misli, Sartre je podjednako veliki majstor pera. Posljidnji je veliki pisac međuratnog i prvi veliki pisac poratnog razdoblja Francuske. On je od najranijeg djetinjstva odrastao u kultu lijepe knjige, otkad zna za sebe ni dan nije prošao bez napisanog retka – kako nam to i sam kaže u autobiografiji Riječi (Les Mots, 1964.). Filozofsko formuliranje odnosa čovjeka i svijeta, slobode i odgovornosti, zatim književno oblikovanje – u romanu, autobiografiji ili teatru – svega onoga što filozofija u odnosu na ljudsku egzistenciju ostavlja u sjeni, i, naposljetku, neumorno traganje i nikad definitivno iznalaženje obrazaca vlastitog angažmana u svom vremenu – tri su uzajamno i usko prožete razine Sartreova djela i djelovanja tokom više od četrdeset godina prošlog stoljeća. Talent, lucidnost, smionost i poštenje tog djela i djelovanja čine zacijelo Sartrea jednim od najimpozantnijih nosilaca kritičke riječi i svijesti dvadesetog stoljeća. Njegova misao je pod utjecajem filozofija egzistencije. Na duhovnom horizontu Francuske i Evrope javlja se tada zanimanje za Kierkegaarda. Filozofije egzistencije posežu za deskripcijom umjesto za analizom i eksplikacijom, te su pogodnije za preuzimanje i osmišljavanje osjećaja tjeskobe, osamljenosti i uopće nesretne svijesti. Samim tim filozofije egzistencije – prisjetimo se već davnog slučaja Pascala – dozivaju suradnju i usku isprepletenost filozofije i književnosti. U tom smislu bi otprilike trebalo tražiti prisutnost književnosti u Sartreovoj filozofiji, i filozofije u književnosti. To je slučaj i s njegovim egzistencijalističkim suputnicima čija imena su također ubrzo postala slavna: Camus, Merleau-Ponty, Simone de Beauvoir. Tragično i optimistično stalno se smjenjuje i nadopunjuje u Sartreovoj misli. Možda je najorginalniji doprinos Sartrea egzistencijalizmu u tome što je Sartre u daljnoj evoluciji svoje misli i djelovanja strastveno tzražio smisao ljudskog angažma i uopće etike primjerene čovjeku 20.st. Sartreov najpoznatiji filozofski tekst Bitak i Ništa ostaje na razradi istog problema, proklamirajući isti dualizam. Individualnoj svjesti vanjski svijet ostaje stran i nedokučiv, a društvo tjera pojedinca da odigra komediju nametnutih konvencija. Sklad i jedinstvo između pojedinca s jedne strane te svijeta i društva s 4

Ivo Alfirević, at.al., Veliki školski leksikon, Zagreb, „Školska knjiga“, 2003.


druge, kao da su neostvarivi. Kad kod Sartrea nastaje razočarenje u povijesnu aktualnost te o torturama što ,ih Francuzi tada vrše u Alžiru, razočarenje – dakle – u mogućnost izbora između moralnog i političkog 5

.njegovo pozorišno djelovanje se potpuno zatvara u apokalitičku građansku tragediju

Albert Camus (1913-1960)

Francuski književnik i filozof. U književnom stvaranju polazi od ideje apsurdnosti života i svijeta te postavlja pitanje kako pomiriti čovjekovu težnju za vječnošću i prolaznost njegove egzistencije. Izlaz vidi u revoltu, a apsurdu suprotstavlja stvaralački čin. 6 Njegovi romani svjedoče o Camusovoj stalnoj opčinjenosti Nietzscheom, ali isto tako i o doživotnoj pišćevoj potrebi da Nijetzschea ublaži, korigira. Pojam apsurda tj, besmislenosti života i svijeta, uvelike se vezivao i uz egzistencijalističku klimu poratne Francuske. Međutim, nije bio bezuvjetni pristaša filozofskih ideja egzistencijalizma, ali ni bezuvijetni pristaša estetičkih postavki modernizma.7

Od samih početaka svoga književnoga djelovanja Camus nastupa kao autor koji traga za izmirenjem stanovitog artizma književne tradicije s moralnim pitanjima koja mu nezaobilazno postavlja vlastita suvremenost. Književnost je za njega napor da se izrazi besmislenost života i svijeta. Tako shvaćena funkcija književnosti izražava se kod Camusa u esejima, romanima i pozorišnim komadima. Već u njegovoj prvoj knjizi Naličje i lice ispisana je rečenica koja sažimlje jednu od osnovnih koordinata Camusova morala: „Sve moje kraljevstvo je ovozemaljsko.“ Na svim stranicama odjekuje vjera u ovozemaljsko kraljevstvo kao jedino i čovjeku sasvim dostatno, sačinjeno od svjetla, ravnodušnog plavetnila neba, mirisa mora i cvijeća, života tijela. Iste godine kad i Stranac pojavio se esej Mit o Sizifu. On razvija onu žicu Camusa moralista koja je započeta Pirovanjem. Šta ostaje čovjeku nakon raspada i kršćanskih i građanskih vrednota? Osjećaj apsurdosti, besmisla svijeta. Pobunjeni čovjek i polemike oko njega doveli su do raskida prijateljstva i saradnje između Sartrea i Camusa. Naime, Sartre je tada prvenstveno zaokupljen problemima pišćeva javnog angažmana dok je Camus skloniji povlačenju iz javnog života. Pozorišno stvaralaštvo Alberta Camusa nosi u njegovim najboljim dramama Nesporazum i Caligula izrazit pečat njegova viđenja apsurda i “apsurdnog čovjeka“. Osvještavanje čovjeka o besmislu njegova postojanja može biti iz pritiješnjenosti mahinalnom egzistencijom bez cilja modernog radnog čovjeka. Jednog dana u sivilu takvog života između prevoza, rada i ispunjavanja osnovnih životnih funkcija nastaje očajničko pitanje: zašto živjeti? Nijedan moral, nijedan napor po tom Camusovom viđenju ne mogu biti unaprijed opravdani pred krvavom matematikom našeg položaja. Pojam apsurda za Camusa od bitnog je značenja. U Caliguli režira život drugih, podređenih ljudi i izaziva apsolut – Boga. 8 5

Frano Čale at.al., Povijest svjetske književnosti, Zagreb, „Mladost“, 1982.

6

Ivo Alfirević, at.al., Veliki školski leksikon, Zagreb, „Školska knjiga“, 2003.

7

Dunja Detoni-Dujmić, at.al., Leksikon svjetske književnosti djela, Zagreb, „Školska knjiga“, 2004.

8

Frano Čale at.al., Povijest svjetske književnosti, Zagreb, „Mladost“, 1982.


Autor djela: Stranac, Kuga, Pad, Opsadno stanje, te eseja: Mit o Sizifu i Pobunjeni čovjek. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1957.g. Poginuo u automobilskoj nesreći.


Pasaži iz djela spomenutih filozofa:

Sören Kierkegaard:

Pojedinac i mnoštvo: „Gomila je laž. Bog, veliki ispitivač izjavljuje: Jedan, jedini, sam, stiže na cilj, tj. da bi svako trebao da postane taj jedan jedini, sam, ali jedan jedini, sam, stiže na cilj. Gdje postoji gomila tu se ne teži najuzvišenijem cilju već k zemaljskom cilju.“

Strepnja kao spasenje pomoću vjere: “Tko je naučio da strepi na pravom mjestu i u pravo vrijeme taj je ovladao najvećim znanjem. Kad bi čovjek bio životinja ili anđeo, on ne bi mogao doživjeti strepnju. Pošto je on sinteza , on može da strepi; i ukoliko ga dublje obuzima strepnja, utoliko je u njemu više ljudske veličine, ali ne u onom smislu, kako se to obično uzima, da čovjek strepi od nečeg vanjskog, od nečeg izvan sebe, već tako da strepnja dolazi iz njega samog. Samo onaj koga je oblikovala mogućnost oblikovan je prema svojoj beskonačnosti.“

Bolest nasmrt: „Očaj je golema prednost. Biti izliječen od te bolesti jest blaženstvo kršćanina... Kad bismo dobro poznavali čovjeka, morali bismo reći da ne živi ni jedan jedini čovjek koji bar malko nije očajan, u čijoj najdubljoj nutrini nema nemira, razdora, disharmonije, straha od nečega nepoznatog ili od nečega sa čim se i ne usuđuje upoznati... Svoj je život proigrao samo onaj tko je, prevaren radostima ili nedaćama života, životario tako da nikad nije vječnom odlukom postao svjestan sebe kao duha, kao sebe samoga, ili, što je isto, da nikad nije posvetio pažnju i u najboljem smislu stekao dojam da postoji Bog i da „on“, on sam, on sa svojim svjesnim“ja“ postoji pred Bogom, a ta se neizmjerna dobit nikad ne postiže, osim kroz očaj.“

Jean-Paul Sartre:

Egzistencijalizam je humanizam: „Šta ovdje znači da egzistencija predhodi esenciji? To znači da čovjek najprije egzistira, da sebe susreće, iskrsava u svijetu i da zatim sebe definira. Ako se čovjek, kakva poima egzistencijalist, ne može definirati to je zato što on najprije nije ništa. Čovjek nije ništa drugo nego ono što od sebe čini. Takvo je prvo načelo egzistecijalizma. Prvi korak egzistencijalizma je da svakog čovjeka stavi u posjed onoga što jest i da na njega položi totalnu odgovornost za njegovu egzistenciju. Egzistencijalist rado objavljuje da je čovjek tjeskoba. Dostojevski je pisao: „Kad Bog ne bi opstojao, sve bi bilo dozvoljeno.“ To je izlazište egzistencijalizma. Ustvari, sve je dozvoljeno ako Bog ne egzistira i prema tome čovjek je napušten jer ne nalazi ni u sebi ni izvan sebe mogućnost da se osloni. To je ono što bih želio da izreknem govoreći da je čovjek osuđen da bude slobodan. Osuđen, jer nije sam sebe stvorio, a ipak, inče


slobodan, jer je, jednom bačen u svijet, odgovoran za sve što čini... Kvijetizam je držanje ljudi koji kažu: Drugi mogu činiti ono što ja ne mogu. Nauka koju vam predstavljam jeste baš suprotna kvijetizmu jer objavljuje: zbilja opstoji samo u akciji, ono, uostalom, ide dalje jer dodaje: čovjek nije ništa dugo nego svoj projekt, on egzistira samo ukoliko se uozbiljuje, on dakle nije ništa drugo nego sveukupnost svojih čina, ništa drugo nego vlastiti život. Nema opstimističnije nauke, jer je sudbina čovjeka u njemu samome.“


Albert Camus:

Mit o Sizifu: 9

Pascalu Pia

„O, dušo moja, životu besmrtu ne stremi ti, već polje mogućega iscrpi.“

„Postoji samo jedan dosita ozbiljan filozofski problem – samoubistvo. Filozof da bi bio dostojan poštovanja treba da propovijeda primjerom (Nietzsche), tad ćemo shvatiti značenje tog odgovora, jer će on predhoditi završnu činu. Nisam nikada nikoga vidio da je umro zbog ontološkog dokaza. Čovjek se ubija zato što nema smisla živjeti – eto nesumnjive, pa ipak nužne istine jer je otrcana. Zahtijeva li apsurd smrt... Mi živimo od budućnosti: “sutra“, “kasnije“... Te su nedosljednosti divne jer je napokon potrebno umrijeti. Ja ne znam ima li ovaj svijet smisao koji ga nadilazi. Šta za mene znači smisao izvan moga života? Ja mogu shvaćati samo ljudskim pojmovima. Ono što dotičem, ono što mi se opire, eto šta shvaćam. Prije se radilo o tome, da znamo treba li život da ima smisao da bi bio proživljen. Ovdje se, naprotiv, pokazuje da će on utoliko bolje biti proživljen ukoliko ne bude imao smisla. Jedina sloboda koju poznajem – to je sloboda duha i akcije. Ako se u nekim danima silaženje obavlja s bolom, ono se isto tako može obaviti i s radošću... Svako zrno ovog kamena, svaki mineralni sjaj ove planine pune noći, sam za sebe sačinjava jedan svijet. Sama borba da se stigne do vrha dovoljna je da ispuni ljudsko srce.“ ∗

9

Albert Camus, Mit o Sizifu, Sarajevo, „Biblioteka Dani“, 2005.

Za izradu ovog rada, pored navedenih djela, korišten je i udžbenik: Boris Kalin, Povijest filozofije, Zagreb, „Školska knjiga“, 1976.


Ovo izlaganje o egzistencijalizmu i njegovim predstavnicima završit ćemo citatom iz knjige Nedžada Ibrišimovića, Ruhani i šejtani inspiracija:

„Čime je moju dušu trovala školska lektira: apsurdom Alberta Kamija, literarnim jednoumljem Žan Pol Sartra, književnim grčem šejtana koji se mučio da postane čovjekom – Francom Kafkom, Samjuilom Beketom, parazitom i lešinarom na zdravom stablu lijepe književnosti, sve samim čitačima Dostojevskog.

A moju dušu blaže knjige kao što su: Pisma iz mog mlina Alfonsa Dodea, Bašta sljezove boje Branka Ćopića i duh islama u makar samo jednoj pjesmi napoznata pjesnika.

Nikoga ne optužujem i nikoga ne krivim za džehennem kroz koji sam prolazio cio svoj život, evo, već pedeset godina na svojoj rodnoj grudi, jer je tako Allah odredio, ali nikome i ne zahvaljujem na sreći, snazi, zadovoljstvu i ushićenju koje danas osjećam, osim Allahu dželešanuhu!“


Litertura:

1. Albert Camus, Mit o Sizifu, Sarajevo, „Biblioteka Dani“, 2005. 2. Boris Kalin, Povijest filozofije, Zagreb, „Školska knjiga“, 1976. 3. Dunja Detoni-Dujmić, at.al., Leksikon svjetske književnosti djela, Zagreb, „Školska knjiga“, 2004. 4. Frano Čale at.al., Povijest svjetske književnosti, Zagreb, „Mladost“, 1982. 5. Ivo Alfirević, at.al., Veliki školski leksikon, Zagreb, „Školska knjiga“, 2003. 6. Nedžad Ibrišimović, Ruhani i šejtani inspiracija, Sarajevo, „Bosanska knjiga“, 1996. 7. Vladimir Anić, at.al., Hrvatski enciklopedijski rječnik, Zagreb, „Novi Liber“ 2002.

Egzistencijalizam  

seminarski rad

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you