O adabu u Tefsiru El-Mizan
Uvod Riječ prevodioca Ovaj ogled o adabu Allame Tabatabai u svome tefsiru el-Mizan započinje nakon tumačenja posljednjih ajeta sure Ma’ide. Sam kontekst i poruka ajetâ koji slijede najbolja su osnova za ovu temu, tj. razmatranje o adabima kojima su poslanici poučeni od Allaha, dž.š. Ovom prilikom ne donosimo tumačenje ajetâ – u kojima Allame Tabatabai iznosi nekoliko više nego zadivljujućih zapažanja – već samo želimo čitaocu ukazati na okolnost da ogled koji se pred nama otvara treba promišljati u svjetlu predočenih ajeta. Tragaocima istine i božanskih učenja prepuštamo da sami pogledaju izvornik i okoriste se božanskim nadahnućima ovog velikog komentatora Kur’ana i mislioca. U priređivanju ove knjige preveo sam dijelove iz 1., 4. i 14. sveska tefsira el-Mizan. I kada Allah rekne: “O Isa, sine Merjemin, da li ti ljudima káza: ‘Uzmite mene i moju majku kao božanstva dva uz Allaha?’” I reći će Isa: “Slavljen nek’ si Ti! Nije bilo moje da govorim o onom na što prava ne posjedujem! Da tako rekoh, Ti bi to znao, Ti znaš što ja znam, a ja što Ti znaš – ne znam! Ti si doista Znalac tajni svih. Ja im nisam drugo rekao osim ono što si mi Ti naredio: ‘Robujte Allahu, i mome i vašem Gospodaru!’ I svjedokom sam im bio sve dok sam međ’ njima boravio, a kad si me Ti uzeo, Ti si nad njima bdio, Ti nad svakom stvari bdiješ! Ako ih kazniš Ti, oni su robovi Tvoji, A ako im oprostiš, pa Ti mudar i silan si!” I Allah će reći: “Evo Dana u kojem će istinoljubivima
istinoljubivost koristiti njihova! Njima pripadaju bašče rajske kroz koje teku rijeke, u njima će oni vječno ostati, s njima zadovoljan Allah će biti, a i oni s Njime, to će uspjeh biti golemi!” Allahu pripada vlast nebesa i Zemlje i onoga što na njima je; On može učiniti sve.[1]
Tefsir El-Mizan: O ZNAČENJU POJMA ADAB U ovom ogledu u nizu od nekoliko poglavlja bit će riječi o adabu, u kojem je Allah odgojio Svoje poslanike. 1. Adab, prema onom što se može shvatiti iz samog pojma, predstavlja pohvalan i lijep oblik, odnosno formu koju prirodan i zdrav ukus smatra dostojnim da se dozvoljeno djelo – bilo da je vjerskog karaktera, kao što je dova i sl., ili ono koje odobrava razum, kao što je susret sa prijateljem – ostvari u tom obliku. Drugim riječima, adab predstavlja suptilne aspekte djela. Jasno je da djelo može biti lijepo tek kada je dozvoljeno, odnosno kada nema nikakve zapreke od strane vjere, tako da u slučaju nepravde, laži, pronevjere i svakog drugog odvratnog i pokuđenog djela adab ne može imati značenja; te kao drugo, da to djelo bude učinjeno slobodnim izborom, a to znači da postoji nekoliko mogućih uobličenja tog djela te da čovjek svojom slobodnom voljom izabere ono koje odgovara istinskom adabu. Recimo kao u primjeru adaba kod objedovanja, koji islam nalaže, a to je izgovaranje Bismille na početku i zahvale Elhamdulillah na kraju, izbjegavanje objedovanja punog stomaka i tome sličnog; ili adaba sjedanja u namazu koje se zove tawarrok, odnosno sjedenje presavijenih nogu, ruku položenih na koljena i pogleda spuštenog u krilo. Iako adab znači ljepotu i suptilnosti djela slobodnog izbora, a lijepo po svom osnovnom značenju predstavlja saglasnost djela sa krajnjim životnim ciljem po kojem se mišljenja zajednice ne razilaze – kod svođenja ovog temeljnog značenja na konkretne primjere javlja se mnoštvo različitosti, kako među velikim zajednicama naroda, plemena, vjera i sljedbi, tako i unutar manjih zajednica, kao što su porodice. Ove raznolikosti javljaju se usljed različitog razumijevanja u pristupu određivanja dobrog i lošeg djela. Naprimjer, čest je slučaj da običaje i postupke koje jedan narod drži adabom i učtivošću drugi narod ne smatra takvim. Štaviše, često neki postupak i djelo jedan narod smatra lijepim, dok neki drugi to isto doživljava sramotnim i pokuđenim. Naprimjer, kod međusobnog susreta u islamu je adab da ljudi razmjenjuju selam, pozdrav koji je Uzvišeni Bog učinio čistim i blagoslovljenim, dok je kod drugih naroda običaj da se u znak pozdrava podigne šešir ili ruka, učini sedžda ili ruku,
naklon glavom ili ono što žene u Evropi uobičajeno prakticiraju pri susretu, a islam to vidi veoma ružnim. Sve ove raznolikosti su posljedica različitosti kod određivanja i prepoznavanja konkretne forme, jer – kao što smo rekli – svi se slažu oko osnovnog značenja pojma adaba, tj. da je to lijepa forma dostojna da se djelo provede kao takvo. Ovo pitanje je toliko jasno da nećemo naći ni dva razumna čovjeka koja se spore oko značenja adaba, odnosno da je adab pohvalna i lijepa pojavnost. 2. Nakon što je u prethodnom odjeljku objašnjeno da značenje adaba proizlazi iz lijepe forme i da se njen doživljaj razlikuje među pojedinim društvenim zajednicama zbog raznolikosti njihovih posebnih ciljeva, jasno je da su i njihovi adabi i običaji različiti. Na temelju dva istom spomenuta prologa možemo ustanoviti da su društveni adabi i običaji u položaju ogledala koje odražava razmišljanja i moralne osobine određene zajednice, jer ustvari, adabi proizlaze iz zajedničkih društvenih ciljeva, a njih uobličuju društveni, povijesni i prirodni činioci. Neki će pomisliti da su moral i adab isto, a zapravo nije tako. Moral čovjeka su osobine duboko ukorijenjene u njegovoj duši. Ustvari, moral je jedna od osobina duše kojima se ona opisuje, dok adab predstavlja različite lijepe forme kojima se zaodjenjuje počinjeno djelo ili postupak. Način ostvarivanja ljudskih djela ovisi o različitim svojstvima duše, tako da između ova dva načina uobličavanja i opisa (duše osobinama i djela formom) postoji velika razlika. Dakle, adab proizlazi iz morala, a moral iz zahtjeva koje određuje društvo. Krajnja životna težnja čovjeka jeste ono što oblikuje njegov adab u ponašanju i određuje njegovo životno usmjerenje i liniju kretanja, koje upriličuje u poslovima koji imaju za cilj dosezanje krajnjeg cilja i zadržavanja u okvirima datog usmjerenja. 3. Sada, nakon što je obznanjeno da adab u svojim osobenim oblicima ispoljavanja slijedi krajnju životnu težnju, postaje jasno da božanski adab, po kojem je Uzvišeni odgojio Svoje poslanike, predstavlja upravo lijepe forme vjerskih djela, koje odražavaju krajnji cilj vjere. Taj cilj, kao što je već ranije bilo riječi, predstavlja pokornost i robovanje. Naravno, robovanje kod vjerodostojno istinskih vjera se razlikuje, kako u pogledu brojnosti zapovijedi, tako i s obzirom na razine savršenosti o kojoj naučavaju te vjere. Budući da islam ima za cilj urediti sve vidove ljudskog života, a da pri tom ništa nije izostavljeno, bilo da je veliko ili malo, često ili rijetko – islam je svemu odredio adab, odnosno za svako djelo ili postupak propisao je u cjelokupnom životu formu lijepog postupanja, koje svjedoči i odražava krajnji cilj života. U islamu životni cilj nije ništa drugo nego potvrđivanje tevhida, odnosno jednoće Uzvišenog Boga u djelima i uvjerenjima. A to znači da islam čovjekovo savršenstvo i krajnji cilj života vidi u tome da pojedinac uzvjeruje da on ima Boga, Koji je sve stvorio i Kojem se sve vraća, da On posjeduje Lijepa Imena i uzvišene primjere. Nakon sticanja ovakvog uvjerenja, čovjek stupa na životnu pozornicu i
svako pojedinačno djelo koje provodi treba svjedočiti njegovu pokornost i stanje robovanja, i sve što čini treba biti potčinjeno Njemu. Tako on uvjerenje u jednog Boga prenosi i u svoju nutrinu, i na svoju spoljašnost, kako bi se njegova iskrenost u pokornosti i robovanju očitovala i u govoru, i u djelu, i u ostalim vidovima ispoljavanja bića, i to takvim očitovanjem koje ne može sakriti nikakav zastor. Ukratko, božanski ili poslanički adab jeste djelo učinjeno u formi koja svjedoči Božiju jednoću. 4. Šire objašnjenje: Jedna od činjenica koja je dokazana i u čiju ispravnost nema nikakve sumnje i koju, također, potvrđuje iskustvo jeste da praktično znanje, a ne spekulativno, odnosno ono znanje koje se stječe da bi se primijenilo u praktičnom djelanju, daju potpuni učinak tek kada se ovladavanje tim znanjima provodi kroz vježbe i pokuse. Jer, ukoliko se univerzalni pojmovi iz znanosti ne svedu na njihove primjere i konkretne pojave, duši je teško prihvatiti i potvrditi njihovu ispravnost. Tokom cijelog života čovjek ima posla sa partikularijama osjetilne kategorije. Ukoliko ponekad i spomene univerzalne pojmove, to je po njegovoj sekundarnoj prirodi ili posredstvom slučajnih susreta sa umskim univerzalijama, koje su iznad izvanjskih osjetila. Naprimjer, ako se čovjek pouči o hrabrosti od učitelja ili iz knjige i to potvrdi i prihvati, ali to isto nikad u praksi ne primijeni, odnosno praktično ne pokaže hrabrost, kada se nađe u okolnosti koja puni srce strahom, on se neće moći okoristiti stečenim pojmovima o dobrim svojstvima hrabrosti, jer će ga moć imaginacije spriječiti da bude postojan, opominjući ga tjelesnim gubicima i onim koji se tiču ugodnog materijalnog života. Sukob između imaginacije i uma se razvija sve dok čovjeka ne ostavi neodlučnog i izgubljenog u odluci kojoj strani da se prikloni. Na kraju ove borbe upravo imaginacija odnosi pobjedu, jer osjetilne moći potvrđuju i pomažu postupke imaginarne moći. Dakle, obaveza svakog učenika koji želi ovladati praktičnim znanjem jeste da naučeno praktično primjeni i podvrgne uvježbavanju, sve dok ne stekne naviku za to djelo i na taj način otkloni sve drugačije poticaje iz svih kutova srca, tj. da se naučeno duboko ukorijeni u srcu. Čovjek sve dok ne učini djelo prema njemu se odnosi sa dozom podozrenja i nevjerice u pogledu mogućnosti njegove izvodivosti. Međutim, nakon čestog ponavljanja djela, te sumnje nestaju. Najbolji dokaz mogućnosti neke pojave jeste njeno samo ozbiljenje. Zato vidimo da u očima čovjeka ono djelo koje se nije u prošlosti desilo izgleda neostvarivo ili u najmanju ruku veoma teško izvodivo. Kada čovjek jednom učini djelo u njegovim očima prijašnja nemogućnost se mijenja u mogućnost, ali u njegovom biću još uvijek postoji nemir i čuđenje kako se uopće nešto kao nemoguće desilo prvi put. Ako to djelo ponovi još nekoliko puta, u njegovom biću potpuno nestaje onog straha koji je imao spočetka i to djelo doživljava kao i sve ostale uobičajene radnje. Zato je rečeno da zlo postaje navika isto kao i dobro. Primjena ovog metoda kod odgoja i vjerskog naučavanja, a posebno islamskog, jedna je od najočitijih stvari. Sveti Zakonodavac islama kod odgoja svojih sljedbenika se nije zadovoljio samo pukim iznošenjem i pojašnjavanjem umskim univerzalijama i općim zakonima. Zapravo, islam po-
tiče muslimane na djelo od samog početka njihovog ulaska u vjeru, a potom se okreće i verbalnom pojašnjavanju. Upravo zato svaki musliman koji se upotpunio u pogledu sticanja vjerskih naučavanja i zakona, zasigurno praktično i primjenjuje vjerske odredbe. Takva osoba je osposobljena za svako dobro djelo i ojačana je u pogledu opskrbe bogobojaznošću i vrlinama. Ovaj primjer je ujedno i opće pravilo. To znači da svaki poučavalac i odgajatelj koji želi biti uspješan u svom poslu treba, prije svega, sam praktično primjenjivati ono o čemu govori i poučava. Znanje koje ne prati djelo ne ostavlja nikakva traga. Isto kao što riječi po sebi ukazuju na nešto, tako ukazuje i djelo. A to znači da djelo koje je suprotno govoru ukazuje na stanje duše kod čovjeka koje je drugačije od onog što govori. Zapravo, njegovo djelo poriče njegov govor i otkriva da njegov govor nije ništa više od jednog oblika varke kojom ljude odvodi u krivom pravcu. Zato vidimo da srca ljudi ne reaguju i duše im se ne potčinjavaju moralnim propovijedima osoba koje ni same ne ispoljavaju strpljenje i postojanost na putu kojem pozivaju ljude. Često ćemo čuti kritike njima upućene: “Ništa od onoga o čemu govore nije istina jer se ni sami ne pridržavaju onoga o čemu pričaju.” A ako i ne iznesu ovako jasno i izričito sud o njima, u najmanju ruku će sumnjati u ispravnost njihova govora i reći će: “Jasno je da ni oni sami ne vjeruju u ispravnost onoga o čemu govore.” Prema tome, jedan od uvjeta ispravnog odgoja jeste da odgajatelj ima iste one osobine kojim želi odgojiti učenika. Nemoguće je da strašljiv čovjek odgoji hrabra i neustrašiva čovjeka ili da jedna škola mišljenja čiji je nosilac tvrdoglav čovjek skučenih pogleda odgoji slobodnog mislioca, koji će ponuditi neka nova naučna mišljenja. Uzvišeni Bog u vezi sa rečenim kaže: Da li je onda dostojnije slijediti onoga koji na pravi put upućuje ili onoga koji ni sam nije upućen, osim ako ga drugi na pravi put ne uputi?[2] Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate.[3] Ili kada Kur’an prenosi riječi hazreti Šuajba, a.s.: Ja ne želim da činim ono što vama zabranjujem; jedino želim da ispravim vaše poslove koliko mogu.[4] Pored svega iznesenog, ljudi slabog imana, pa čak i licemjeri, koji su veoma vješti u svojoj varci, kada dođu u priliku da učine dobro djelo, izbjegavaju ga. S druge strane, kada govore, prikazuju sebe kao one koji su ispunjeni čistim i iskrenim imanom. Pod njihovom skrbi se ne može odgojiti čovjek, osim lošeg ponašanja, kao što su i sami. Istina, moguće je da govor bude u suprotnosti sa srcem i da čovjek kaže ono čime srce nije zadovoljno, ali budući da je i govor djelo po sebi i ono je jedno među ostalim tjelesnim djelima, a sva djela su plodovi duše, pa u tom pogledu nije moguće da djelo nekog pojedinca bude u suprotnosti sa svojstvima njegove duše. Može se reći da govor, ne uzimajući u obzir funkciju riječi, tj. ukazivanja na ono za što su skovane, upućuje, također, i na prirodu govornika, na osobine kao što su nevjerstvo, iman i druga svojstva njegove duše. Oni koji su naivni i prostodušni i nemaju jaku moć zapažanja, ne mogu uočiti razliku između aspekta ispravnosti (ukazivanja za koje je riječ skovana) i po-
grešnosti govora (drugi aspekti). Tako oni, umjesto da postanu odgojeni, završe u zabludi. Jedino osobe koje raspolažu sa jakom duhovnom intuicijom mogu razlikovati ove aspekte govora. Uzvišeni Bog na sljedeći način Poslaniku opisuje licemjere: Ti ćeš ih sigurno prepoznati po načinu njihova govora.[5] Iz rečenog je postalo jasno da odgoj daruje korisne i dobre učinke kada odgajatelj vjeruje u ono o čemu poučava. Pored toga, njegov govor mora odgovarati djelu. Međutim, ne treba imati nikakve nade u dobro kod osobe koja uopće nema uvjerenja u svoj govor ili koja ne djeluje u skladu sa njim. Postoji mnoštvo takvih primjera u praksi nas istočnjaka i muslimana koji posvjedočuju ovu zbilju, a posebno kada su u pitanju poduka i odgoj. Upravo zato poduka i odgoj u nas – bilo da je zvanična kroz državne ustanove ili izvan njih – nikako ne daju poželjne rezultate. To što vidimo da u Božijem govoru ima mnoštvo kazivanja o božanskom adabu, koji se očituje u djelima poslanika, upravo je zbog poštivanja gornjeg načela, koje znači pokazivanje djela koja su primjer u poduci i odgoju – bilo da se ta kazivanja odnose na ibadete i dove poslanika, bilo da prikazuju način njihova odnosa sa ljudima. Naravno, navođenje primjera u poduci i odgoju samo po sebi je oblik praktične poduke i ukazivanja na djelo. 5. Uzvišeni Bog u suri En’âm, nakon što iznosi događaje o Ibrahimu, a.s., i njegovom narodu, u pogledu tevhida saopćava: To je Naš dokaz koji preko Ibrahima dadosmo narodu njegovom. Mi više stepene dajemo onima kojima Mi hoćemo. Gospodar tvoj je, uistinu, mudar i sveznajući. I Mi mu poklonismo i Ishaka i Jakuba; i svakog uputismo – a Nuha smo još prije uputili – i od potomaka njegovih Davuda, i Sulejmana, i Ejjuba, i Jusufa, i Musaa, i Haruna – eto, tako Mi nagrađujemo dobročinitelje – i Zekerijjaa, i Jahjaa, i Isaa, i Il’jasa – svi oni su bili dobri – i Ismaila i ElJese’a i Junusa i Luta – učinili smo ih izuzetnim sve u odnosu na ostale ljude. Također neke pretke njihove i potomke, kao i braću – odabrali smo ih i uputili Putu pravome. To je Allahovo uputa kojoj On vodi od Svojih robova koje hoće. A da su oni Njemu druge ravnim smatrali, sigurno bi im propalo ono što su radili. To su oni kojima smo Mi dali Knjigu, Mudrost i Vjerovjesništvo. Pa ako ovi u to ne vjeruju, Mi ćemo to povjeriti ljudima koji će u to vjerovati. To su oni koje je Allah uputio, i zato slijedi njihovu uputu.[6] Allah, dž.š., u ovim ajetima navodi imena jedne skupine Svojih poslanika, nakon čega ističe Svoju blagodat prema njima, kroz darovanu im božansku uputu. Ova uputa podrazumijeva čisti tevhid, što se da razumjeti iz dijela ajeta: A da su oni Njemu druge ravnim smatrali, sigurno bi im propalo ono što su radili. Kao što se iz ovog ajeta vidi, naspram podarene im upute jedino je širk spomenut kao ono što stoji u suprotnosti sa uputom i dokida je. Dakle, jasno je da su oni upućeni jedino ka tevhidu. Jedino je tevhid ostavio traga na njihova djela, jer da je širk, kao srčano djelo, imao udjela u
njihovim djelima to bi jamčilo poništenje i brisanje njihovih djela, što je jasno istaknuto u ajetu. Nema nikakve sumnje da kada širk ima takav učinak na djela, onda i tevhid, kao vjerovanje suprotno širku, ostavlja na djelima sebi svojstven trag suprotan širku, u značenju da forma tog djela biva takvom da otjelovljuje unutarnji tevhid i svjedoči o tevhidu poput ogledala koje u sebi oslikava različite oblike. To znači, ukoliko bi bilo moguće otjeloviti unutrašnja uvjerenja i poprimiti oblik djela, zasigurno bi se uvjerenje u tevhid ispoljavalo u formi ovih djela. Postoji mnoštvo primjera za rečeno kada su u pitanju svojstva duše. Sami smo svjedoci da čovjek čijim je srcem ovladala oholost to stanje ispoljava u svojim djelima, kao što i skrušeno ponašanje govori o čovjekovoj poniznosti. Uzvišeni Allah na kraju ovih ajeta zapovijeda Svome Poslaniku kao odgojnu notu da slijedi uputu prijašnjih poslanika, a ne njih lično. Jer oponašanje znači slijeđenje u djelima, a ne u uvjerenjima. Uvjerenje samo po sebi je stanje koje se ne može slijediti. Prema tome, značenje ove zapovijedi jeste da se prigrle dobra djela poslanika koja su proizašla iz njih na temelju tevhida i praktičnog Božanskog odgoja i da ih se djelatno primjeni. A Božanski odgoj je ono na što Kur’an ukazuje sljedećim ajetom: Učinismo ih imamima koji upućuju po zapovijedi Našoj, i nadahnuli smo im činjenje dobrih djela i uspostavljanje namaza i davanje milostinje, i pritom su Nas obožavali.[7] Infinitiv u genitivnoj vezi u sintagmi činjenje dobrih djela ukazuje na zaključak da se misli na sam čin djela koje su izvršili, namaz koji su obavljali, zekat koji su davali, a ne poticanje na djelo ili proglašavanje istog obaveznim. Dakle, objava koja se tiče djela počinjena od strane poslanika odnosi se na odgoj i pravilno djelovanje, a ne na zakonodavni i poslanički vid objave. Jer da je ova objava bila poslanička, ajet bi glasio: Mi smo njima objavili da čine dobra djela i da obavljaju namaz i da daju zekat, poput ajeta: Potom smo Mi tebi objavili: Slijedi...[8] ili ajeta: I Mi objavismo Musau i bratu njegovu: “U Misiru svome narodu kuće izgradite i bogomoljama ih učinite i u njima molitve obavljajte!”[9] Postoje i brojni drugi ajeti koji govore o poslaničkoj objavi i tiču se obznane propisa. Kada smo spomenuli objavu odgojnog karaktera ili objavu po kojoj je čovjek pravilno vođen, pod tim smo mislili na onu posebnu milost Gospodara prema nekim Svojim robovima kojima On određuje Svetog Duha da ih vodi i pomaže u obavljanju dobrih djela i izbjegavanju grijeha; isto kao što nas duša vodi kod misli o dobru i zlu, te životinjska duša pri odabiru i priskrbljivanju stvari za kojim ljudska priroda žudi ili pri izbjegavanju stvari koje ljudska priroda odbija. Ovo je značenje objave po kojom čovjek biva pravilno vođen, o čemu ćemo ubrzo govoriti opširno. Ako Bog tako bude htio! Srž govora Uzvišenog Boga: Slijedi njihovu uputu u tome je da On ovim riječima poučava Božijeg Poslanika, s.a.v.a., božanskom adabu na općenit način i nalaže mu da slijedi tevhid, koji je poslanike, čiste od širka, poticao na činjenje dobrih djela. Nakon što u ovim ajetima Allah, dž.š., navodi imena nekih poslanika, On u suri Merjem kaže: To su ti vjerovjesnici koje je Allah milošću Svojom obasuo, potomci Ademovi i onih koje smo
sa Nuhom nosili, i potomci Ibrahimovi i Israilovi, i onih koje smo uputili i odabrali. Kad bi im se ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tlo padali i plakali. A njih smijeniše zli potomci, koji molitvu napustiše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći; ali oni koji su se pokajali, i vjerovali, i dobro činili, njima se neće nikakva nepravda učiniti, oni će u Džennet ući.[10] Ovi ajeti govore o općem adabu, koji su poslanici uvažavali u svim vidovima svoga života te o srčanoj poniznosti i onoj pokornosti spram Allaha koju su pokazivali kroz djelo skrušenosti. Padanje na sedždu prilikom spomena i sjećanja na Boga primjer je koji zorno pokazuje njihovu pokornost. Dok njihov plač kao izraz nježnosti srca i poniznosti duše predstavlja drugi primjer njihova adaba i pokornosti. Ove sedžde i plač samo su znakovi i odraz svojstva pokornosti koje vlada njihovim srcima na način da se to uvijek jasno očituje na njihovoj spoljašnosti i licima kada god se sjete nekog od Božijih svojstava. Dakle, poslanici, bilo u trenucima osamljivanja sa Bogom, bilo u saobraćanju sa ljudima – ni u jednom od ovih stanja ne gube božanski adab, odnosno svojstvo pokornosti. Dokaz da se ovdje pod adabom misli na opći adab koji podrazumijeva adab prema Bogu i prema ljudima jeste rečenica: A njih smijeniše zli potomci, koji molitvu napustiše i za požudama pođoše. Napuštanje namaza – što ne predstavlja ništa drugo do zanemarivanje pažnje ka Bogu – pokazatelj je stanja onih koji su došli poslije u odnosu prema Gospodaru, a slijeđenje strasti njihov odnos prema ljudima. Budući da se u ovim ajetima poslanici nalaze naspram nedoličnih nasljednika, iz tog zaključujemo da oni ni u odnosu prema Gospodaru, ni u odnosu prema ljudima ne zanemaruju položaj pokornosti i adaba. Ovim adabom poslanici pokazuju da zasade njihovih života čini svijest o tome da oni imaju Gospodara Koji raspolaže i upravlja njihovim poslovima. Oni dolaze od Njega i Njemu se vraćaju. Osnova svih njihovih poslova i stanja proizlazi iz ove relacije i ničeg drugog. To što su pokajnici izuzeti po sebi, još je jedan božanski adab. Prvi koji je pokazao ovaj adab bio je Adem, a.s., o čemu Kur’an kaže: Poslije ga je Gospodar njegov izabranikom učinio, pa mu oprostio i na pravi put ga uputio.[11] O tome kako je Adem učinio neposluh Allahu u nastavku će biti više govora. Kur’an o jednom drugom adabu kojem je Uzvišeni Bog poučio svoje poslanike kaže: Vjerovjesniku nema teškoće nikoje u onome što je njemu Allah naredio, jer takav je Allahov običaj bio i za one koji su bili i nestali prije – a naredba Allahova je odredba čvrsto određena! – za one koji su Allahove poslanice dostavljali, i od Njega strepili, i koji se nikoga, osim Allaha, nisu bojali. A dovoljno je to što će se pred Allahom račun polagati![12] Taj drugi zajednički adab kojeg su se poslanici pridržavali bio je takav da oni sebe lično ne bi dovodili u veće teškoće i obaveze od onog udjela koji im je bio darivan u ovosvjetskom životu i poslovima. A to sve stoga jer se život poslanika temelji na fitretu, a fitret ne upućuje čovjeka, osim ka onim poslovima za koje je Allah pripremio načine njihova ostvarenja i ne obavezuje ga onim ciljevima čije je ostvarenje Allah učinio teškim. Uzvišeni Bog govori o istom kada navodi Poslanikove riječi: Ja nisam od onih koji sebe opterećuju.[13] ili, Allah
nikog ne opterećuje preko mogućnosti njegove.[14] Allah nikog ne zadužuje više nego što mu je dao.[15] Budući da opterećivanje nije saglasno sa fitretom, odnosno izlazi izvan njegovih okvira, tada je to, zasigurno, saglasno da slijeđenjem strasti. A budući da su poslanici čisti od navođenja da slijede strasti, onda su čisti i od takvog opterećivanja. Sljedeći zajednički adab kojem je Uzvišeni Bog poučio Svoje poslanike jeste korištenje čistih stvari i dozvoljene opskrbe. O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite, jer Ja dobro znam šta vi radite![16] U ovim ajetima Allah je poslanike podučio sljedećem adabu: 1. da se koriste čistim stvarima, 2. da izbjegavaju svaki oblik nevaljalštine, dakle, sve ono što neukaljana priroda drži ružnim i pokuđenim, i 3. da čine dobra djela. Dobro djelo je ono prema kojem ljudski fitret ima sklonost i koje smatra dostojnim i primjerenim da ga čovjek učini. Ukratko, to su poslovi koji odgovaraju uzrocima koje je Bog odredio u očuvanju ljudskog života. Ili: dobra djela predstavljaju poslove koji su dostojni da se prinesu pred Boga. Ova dva značenja su bliska. Navedeni adab je lični, a u slijedu ličnog fitretskog adaba spominje se kolektivni adab, a to je da ljudi nisu ništa drugo nego jedan jedinstven ummet i da oni nemaju, osim jednog Gospodara, tako da se svi trebaju okupiti u strahu od Njega i na taj način otkloniti sve puteve međusobnih razmirica. Kada se udruži lični adab sa kolektivnim formira se jedna ljudska zajednica bez velikih trvenja i sukoba. Svi jedinstveni u jednoj riječi obožavaju jednoga Boga, a temelj svakog pojedinca je božanski adab, što ima za posljedicu da oni izbjegavaju pokuđene postupke i da streme ka blaženstvu. Ovim ličnim i zajedničkim adabom bavi se još jedan kur’anski ajet: U vjeri vam je propisao ono što i Nuhu u dužnost stavi, ono što smo tebi objavili i čime smo Ibrahima, te Musaa i Isaa zadužili: “Vjeru usprav držite i u tome se nemojte razilaziti!” Idolopoklonicima teško pada ono čemu ih pozivaš ti; koga hoće Allah odbire Sebi i upućuje onoga ko Mu se prikloni.[17] Ovaj ajet govori o ličnom adabu, odnosno adabu prema Bogu kroz uspostavljanje vjere, i o zajedničkom adabu, odnosno adabu prema ljudima, a to je nerazilaženje. Ova dva adaba su i zasebno spomenuta: Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: “Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!”[18] U ovom ajetu je spomenut samo adab prema Gospodaru, odnosno svjedočenje Njegova tevhida i obavljanje ibadeta na temelju tevhida; dok se u drugim ajetima kaže: I oni govore: “Šta je ovom poslaniku, on hranu uzima i po trgovima hoda; trebalo je da mu se
jedan melek pošalje da zajedno sa njim opominje, ili da mu se spusti kakvo blago ili da ima vrt iz kojeg bi se hranio?” I nevjernici još govore: “Vi samo začarana čovjeka slijedite!” Vidi šta o tebi oni govore, pa onda lutaju i pravi put ne mogu da nađu. Neka je uzvišen Onaj koji ti, ako hoće, može dati bolje od toga: vrtove kroz koje rijeke teku i dvorove. Oni, čak, i Čas oživljenja poriču, a Mi smo za one koji Čas oživljenja poriču pripremili vatru razbuktalu, kad od njih bude udaljena toliko da je mognu vidjeti, čut će kako gnjevna ključa i od bijesa huči, a kad budu bačeni u nju, u tjesnac, vezanih ruku, propast će tamo prizivati. “Ne prizivajte danas jednu propast, nego prizivajte mnoge propasti!” Reci: “Da li je bolje to ili vječni Džennet koji je obećan onima koji se budu Allaha bojali. On će im nagrada i prebivalište biti, u njemu će dovijeka sve što žele imati.”; to je obećanje Gospodara tvoga; oni će imati pravo da to ištu od Njega. A na Dan kada ih On sakupi, a i one kojima su se pored Allaha klanjali, te upita: “Jeste li ove robove Moje u zabludu zaveli, ili su oni sami s pravog puta zalutali?” – oni će reći: “Hvaljen nek si Ti, nezamislivo je da smo mi pored Tebe ikakve zaštitnike uzimali, nego, Ti si ovima i precima njihovim dao da uživaju, pa su zaboravili da te se sjećaju; oni su propast zaslužili!” Oni će poreći to što vi govorite, a vi nećete biti u mogućnosti da mučenje otklonite niti da pomoć nađete. A onome od vas koji je Njemu druge ravnim smatrao dat ćemo da patnju veliku iskusi. Mi prije tebe nismo poslali nijednog poslanika koji nije jeo i trgovima hodao. Mi činimo da jedni druge u iskušenje dovodite, pa izdržite! A Gospodar tvoj vidi sve.[19] U ovim ajetima se govori jedino o postupku poslanika, odnosno njihovom božanskom adabu u odnosu sa ljudima, a to je njihovo miješanje sa ljudima i odbacivanje izdvajanja i povlaštenosti u društvu. Ljudski fitret se gnuša svih ovakvih pojava.
S perzijskog preveo: Amar Imamović [1] Ma’ide, 116-120. ُّ ق أَ َح ِّ أَفَ َمن يَ ْه ِدي إِلَى ا ْل َح [2] Junus, 35. ِّي إِالَّ أَن يُ ْهدَى َ ق أَن يُتَّبَ َع أَ َّمن الَّ يَ ِهد [3] Bekare, 44. اس بِ ْالبِ ِّر َوتَن َسوْ نَ أَنفُ َس ُكم َ َّأَتَأْ ُمرُونَ الن ُ َاإلصْ الَ َح َما ا ْستَط [4] Hûd, 88. عْت ِ ََّو َما أُ ِري ُد أَ ْن أُ َخالِفَ ُك ْم إِلَى َما أَ ْنهَا ُك ْم َع ْنهُ إِ ْن أُ ِري ُد إِال [5] Muhammed, 30. ْرفَنَّهُ ْم فِي لَحْ ِن ْالقَوْ ِل ِ َولَتَع [6] En’âm, 83-90. ُ ت َّمن نَّشَاء إِ َّن َربَّكَ َح ِكي ٌم َعلِي ٌم َو َوهَ ْبنَا لَه َ َْوتِل ٍ ك ُح َّجتُنَا آتَيْنَاهَا إِبْ َرا ِهي َم َعلَى قَوْ ِم ِه نَرْ فَ ُع َد َر َجا ًّ َ ك ُ وب ُكالا هَ َديْنَا َونُو ًّحا هَ َديْنَا ِمن قَبْ ُل َو ِمن ُذ ِّريَّتِ ِه دَا ُوو َد َو َ ُِّوب َوي ُوسُفَ َو ُمو َسى َوهَارُونَ َو َك َذل َ إِ ْس َح َ سلَيْ َمانَ َوأي َ ُ ق َويَ ْعق ًّ ْ ْ ْ ًّ ُ ا ُ ُ َ ُ َ َ َ ْ ْح ْح َّ َّ ٌّ س َولوطا َوكال فضلنا َعلى َ اس كل ِّمنَ الصالِ ِحينَ َوإِس َما ِعي َل َواليَ َس َع َوي ُون َ َنَجْ ِزي الْ ُم ِسنِينَ َوزك ِري َّا َويَ يَى َو ِعي َسى َوإِلي ا ك هُدَى ّللاِ يَ ْه ِدي بِ ِه َمن يَشَاء ِم ْن َ ِص َرا ٍط ُّم ْستَقِي ٍم َذل ِ الْ َعالَ ِمينَ َو ِم ْن آبَائِ ِه ْم َو ُذ ِّري َّاتِ ِه ْم َوإِ ْخ َوانِ ِه ْم َواجْ تَبَيْنَاه ُ ْم َوهَ َديْنَاه ُ ْم إِلَى َاب َوالْ ُح ْك َم وََ النُّبُ َّوةَ فَإِن َ ِعبَا ِد ِه َولَوْ أَ ْش َر ُكواْ لَ َحبِطَ َعنْهُم َّما َكانُواْ يَ ْع َملُونَ أُوْ لَـئِكَ الَّ ِذينَ آتَيْنَاه ُ ُم الْ ِكت ك الَّ ِذينَ هَدَى ا ّللا ُ فَبِهُدَاهُ ُم اقْتَ ِد ْه َ ِيَ ْكفُرْ بِهَا هَـؤُالء فَقَ ْد َو َّكلْنَا بِهَا قَوْ ًّما لَّيْسُواْ بِهَا بِ َكافِ ِرينَ أُوْ لَـئ [7] Enbijâ, 73. َت َوإِقَا َم الصَّال ِة َوإِيتَاء ال َّز َكا ِة َو َكانُوا لَنَا عَابِ ِدين ِ َو َج َع ْلنَاهُ ْم أَ ِئ َّمةًّ يَ ْه ُدونَ بِأ َ ْم ِرنَا َوأَوْ َح ْينَا إِلَ ْي ِه ْم فِعْ َل ْالخَ ي َْرا
ك أَ ِن اتَّبِ ْع [8] Nahl, 123. ثُ َّم أَوْ َح ْينَا إِلَ ْي َ وا بُيُوتَ ُك ْم قِ ْبلَةًّ َوأَقِي ُم ْ َوأَوْ َح ْينَا إِلَى ُمو َسى َوأَ ِخي ِه أَن تَبَ َّو َءا لِقَوْ ِم ُك َما بِ ِمصْ َر بُيُوتًّا َواجْ َعلُ ْ وا ال َّ صالَةَ [9] Junus, 87. أُوْ لَئِكَ الَّ ِذينَ أَ ْن َع َم َّ وح َو ِمن ُذرِّ يَّ ِة إِ ْب َرا ِهي َم [10] Merjem, 58-60. ّللاُ َعلَ ْي ِهم ِّمنَ النَّبِيِّينَ ِمن ُذرِّ يَّ ِة آ َد َم َو ِم َّم ْن َح َم ْلنَا َم َع نُ ٍ َوإِ ْس َرائِي َل َو ِم َّم ْن هَ َد ْينَا َواجْ تَبَ ْينَا إِ َذا تُ ْتلَى َعلَ ْي ِه ْم آيَ ُ ات الرَّحْ َمن َخرُّ وا ُس َّجدًّا َوبُ ِكياًّا فَ َخلَفَ ِمن بَ ْع ِد ِه ْم َخ ْل ٌ صالَةَ َاعُوا ال َّ ف أَ َ صالِحًّا فَأُوْ لَئِكَ يَ ْد ُخلُونَ ْال َجنَّةَ َوالَ ي ْ ُظلَ ُمونَ َش ْيئًّا َاب َوآ َمنَ َو َع ِم َل َ ت فَ َسوْ فَ يَ ْلقَوْ نَ َغياًّا إِالَّ َمن ت َ َواتَّبَعُوا ال َّشهَ َوا ِ َاب َعلَ ْي ِه َوهَدَى [11] Tâ Hâ, 122. ثُ َّم اجْ تَبَاهُ َربُّهُ فَت َ ّللاِ فِي الَّ ِذينَ َخلَوْ ا ِمن قَ ْب ُل َو َكانَ أَ ْم ُر َّ ّللاُ لَهُ ُسنَّةَ َّ ض َّ ّللاِ قَ َد ًّرا [12] Ahzâb, 38-39. ج فِي َما فَ َر َ َّما َكانَ َعلَى النَّبِ ِّي ِم ْن َح َر ٍ ّللاَ َو َكفَى بِ َّ ّللا َويَ ْخ َشوْ نَهُ َوالَ يَ ْخ َشوْ نَ أَ َحدًّا إِالَّ َّ اّللِ َح ِسيبًّا ت َّ ِ َّم ْقدُو ًّرا الَّ ِذينَ يُبَلِّ ُغونَ ِر َساالَ ِ َو َما أَنَا ِمنَ ْال ُمتَ َكلِّفِينَ [13] Sâd, 86. الَ يُ َكلِّفُ ا ّللاُ نَ ْفسًّا إِالَّ ُو ْس َعهَا [14] Bekare, 286. الَ يُ َكلِّفُ َّ ّللاُ نَ ْفسًّا إِالَّ َما آتَاهَا [15] Talâk, 7. صالِحًّ ا إِنِّي بِ َما تَ ْع َملُونَ َعلِي ٌم [16] Mu’minûn, 51. ت َوا ْع َملُوا َ يَا أَيُّهَا الرُّ ُس ُل ُكلُوا ِمنَ الطَّيِّبَا ِ صى بِ ِه نُو ًّحا َوالَّ ِذي أَوْ َح ْينَا إِلَ ْيكَ َو َما َو َّ ِّين َما َو َّ ص ْينَا بِ ِه إِ ْب َرا ِهي َم َو ُمو َسى َو ِعي َسى أَ ْن [17] Šura, 13. َش َر َع لَ ُكم ِّمنَ الد ِ أَقِي ُموا ال ِّدينَ َوالَ تَتَفَ َّرقُوا فِي ِه َكبُ َر َعلَى الْ ُم ْش ِر ِكينَ َما تَ ْدعُوهُ ْم إِلَ ْي ِه َّ ّللاُ يَجْ تَ ِبي إِلَ ْي ِه َمن يَشَاء َويَ ْه ِدي إِلَ ْي ِه َمن يُ ِنيبُ وحي إِلَ ْي ِه أَنَّهُ الَ إِلَهَ إِالَّ أَنَا فَا ْعبُدُو ِن [18] Enbijâ, 25. َو َما أَرْ َس ْلنَا ِمن قَ ْبلِ َ ك ِمن َّرسُو ٍل إِالَّ نُ ِ ْ ُ نز َل إِلَ ْي ِه َملَ ٌ ك فَيَ ُكونَ َم َعهُ نَ ِذيرًّ ا أَوْ [19] Furkân, 7-20. َوقَالُوا َما ِل هَ َذا ال َّرسُو ِل يَأ ُك ُل الطَّ َعا َم َويَ ْم ِشي فِي األَ ْس َو ِ اق لَوْ الَ أ ِ ضلُّوا َ َربُوا لَ َ ك األَ ْمثَا َل فَ َ ي ُْلقَى إِلَ ْي ِه َكن ٌز أَوْ تَ ُكونُ لَهُ َجنَّةٌ يَأْ ُك ُل ِم ْنهَا َوقَا َل الظَّالِ ُمونَ إِن تَتَّبِعُونَ إِالَّ َر ُجالًّ َّم ْسحُو ًّرا انظُرْ َك ْيفَ َ َّ َّ ك قُصُورًّ ا بَلْ َكذبُوا ت تَجْ ِري ِمن تَحْ تِهَا األَ ْنهَا ُر َويَجْ َعل ل َ ك َخ ْي ًّرا ِّمن َذلِ َ ك الَّ ِذي إِن شَاء َج َع َل لَ َ فَالَ يَ ْستَ ِطيعُونَ َسبِيالًّ تَبَا َر َ ك َجنَّا ٍ ُ ْ َ َّ ًّ ُ ْ ْ َ َ َ ًّ َ َ َ َ َ َ ُّ َيِّقًّا ا ن ا ك م ا ه ن م وا ق ل أ ا ذ إ و ا ر ي ف ز و ا ظ ي غ ت ا ه ل ُوا ع م س د ي ع ب ن ا ك م ن م ُم ه ت أ ر ا ذ إ ا ع س ة ع َّا س ال ب ب ذ ك ن بِالسَّا َع ِة َوأَ ْعتَ ْدنَا لِ َم َ َ َ ِ َ ِ يرًّ ِ َ ِّ َّ ٍ َ ِ ٍ َ ِ ِ َ َ َ ِ ًّ َ ِ َ ِ ْ ْ ْ َ َ ْ َّ ُ ُ ُ ُ ُ ك َخ ْي ٌر أ ْم َجنَّة ال ُخل ِد التِي ُو ِع َد ال ُمتَّقونَ َكان ْ َت احدًّا َوا ْدعُوا ثبُو ًّرا َكثِيرًّ ا قلْ أ َذلِ َ ُمقَ َّرنِينَ َدعَوْ ا هُنَالِكَ ثُبُو ًّرا الَ تَ ْدعُوا اليَوْ َم ثبُو ًّرا َو ِ ك َو ْعدًّا َم ْسؤُوالَ َويَوْ َم يَحْ ُش ُرهُ ْم َو َما يَ ْعبُ ُدونَ ِمن دُو ِن َّ ّللاِ فَيَقُو ُل صي ًّرا لَهُ ْم فِيهَا َما يَشَا ُؤونَ َخالِ ِدينَ َكانَ َعلَى َربِّ َ لَهُ ْم َج َزاء َو َم ِ َ َ َ ُّ ُ َّ َّ َّ ك ِم ْن أوْ لِيَاء َولَ ِكن َّمت ْعتَهُ ْم ك َما َكانَ يَنبَ ِغي لَنَا أن نت ِخ َذ ِمن دُونِ َ َلوا السَّبِي َل قَالوا ُس ْب َحانَ َ أَأَنتُ ْم أََْ لَ ْلتُ ْم ِعبَا ِدي هَ ُؤالَء أ ْم هُ ْم َ صرْ فًّا َوالَ نَصْ رًّ ا َو َمن يَ ْ ظلِم ِّمن ُك ْم نُ ِذ ْقهُ َوآبَاءهُ ْم َحتَّى نَسُوا ال ِّذ ْك َر َو َكانُوا قَوْ ًّما بُو ًّرا فَقَ ْد َك َّذبُو ُكم بِ َما تَقُولُونَ فَ َما تَ ْست َِطيعُونَ َ ْ اق َو َج َعلنَاْ َ َّ ُ َع َذابًّا َكبِيرًّ ا َوما أَرْ َسلْنَا قَبْلَ َ ك ِمنَ الْ ُمرْ َسلِينَ إِال َّ إِنَّهُ ْم لَيَأ ُكلُونَ الط َعا َم َويَ ْمشونَ فِي األس َْو ِ صيرًّ ا ْض فِ ْتنَةًّ أَتَصْ بِرُونَ َو َكانَ َربُّ َ بَ ْع َ ك بَ ِ ض ُك ْم لِبَع ٍ