Alternativni MOD/DOM broj 3

ISSN: 2949-843

Broj 3, decembar 2023.

ALTERNATIVNI

MOD DOM

Časopis za stručnjake iz alternativne skrbi

Zemlja gost: Sjedinjene Američke Države

TEMA BROJA: V(J)EŠTINE POMAGAČA

Dragi čitatelji, Potaknuta nazivom „Treća sreća“ kojim su Krugovci nazvali svoju ovogodišnju Krugolijadu (druženje članova i prijatelja kroz grupno natjecanje u neobičnim igrama) počela sam razmišljati o utjecaju narodnih mudrosti na naša vjerovanja i ponašanja. I već nakon kratkog razmišljanja baš o navedenoj izreci „Treća sreća“ učinilo mi se kako je za čovjeka s ovih prostora ona važan izvor motivacije i utjehe. Kako i ne bi? Nekako se pokazalo nužnim za preživljavanje vjerovati u treće sreće jer se kod nas iz prve dvije rijetko kad nešto uspije ostvariti.

Možete li primjerice zamisliti situaciju u kojoj bi se propisana zakonska prava mogla ostvariti u svojoj punini već u trenutku kad korisnik ima (izrazi) potrebu za njima – bez čekanja slobodnog termina, mjesta, prilike, dobre volje nekoga na nekom „važnom“ položaju; bez popunjavanja milijun obrazaca, upućivanja isto toliko poziva, kucanja na sve boje vrata, povlačenje za rukave kumove kumova, raznošenja vrećica s kavama i čokoladama i na kraju pisanja isto toliko izvještaja. Teško je i zamisliti, zar ne? Stoga je prava sreća, da nam je narod osmislio tu mudru „Treća sreća“ kako bi svako jutro imali razlog potpaliti svoju tvrdoglavu odvažnost i iznova krenuti u borbu za ostvarenje života dostojnog čovjeka. No, i među odvažnima postoje oni posebno hrabri i uporni koji ne odustaju u traženju boljih prilika za djecu i mlade ni kad sreća ne odradi svoje u trećem pa čak ni u desetom putu.

S nekim tako iznimno posebnima imali smo čast razgovarati i napraviti priče koje će Vas prvo ostaviti bez daha, a vjerujemo potom inspirirati da i sami „krenete hrabro tamo gdje još nijedan zemljak kročio nije“.

Stalna borba na sto frontova na žalost dovodi do iscrpljivanja, burn-outa i nerijetko odustajanja. Zato kao podsjetnik donosimo priče kako brinuti o sebi. Narod

bi rekao „Uzdaj se u se i u svoje kljuse“, no kako očuvati pouzdanje u sebe kao pomagača? Odgovore nude vrhunski stručnjaci u tom području i to kroz nekoliko priča na preko desetak stranica. I ne, ne dajte se sad prestrašiti količinom štiva i odustati.

Važni ste i zaslužujete (odgovorni ste) brinuti o sebi!

Kao pomagač zaslužujete i da drugi (čitaj: Vaši nadređeni) razumiju važnost brige o pomagaču i to jasno pokažu djelima, a ne obećanjima. Na pamet mi sad pada ona narodna „Riba smrdi od glave“. Možda malo grubo za nas navikle da je glava samo tu da nosi krunu. Ali, nije li zapravo glava ta koja je odgovorna za sve što se događa na nižim instancama? Ponešto o tome pokušali su nam objasniti naši gosti iz Sjedinjenih Američkih Država. Govoreći o vođenju (leadershipu) otkrili su nam jednostavnu formulu (nepogrešivu kažu): „Ako se ravnatelj/direktor stvarno dobro brine o zaposlenicima, oni će se stvarno dobro brinuti o djeci, a ako se oni stvarno dobro brinu o djeci rezultati će biti spektakularni, bez da se u to ulaže poseban trud.“ Čini Vam se prejednostavno? Provjerite što su nam sve rekli Judy i James i uvjerit ćete sami.

Uz razne nove ideje, naši gosti podijelili su s nama i hrpu praktičnih materijala, između kojih izdvajamo Jamsov poklon na zadnjoj stranici – 6 karata koje na jednostavan način govore o nekim osnovnim pojmovima Skrbi temeljene na odnosu.

Ove karte dio su špila od 25 karata koje su netom prije završetka broja doživjele svoj redizajn i još vruće došle do nas. Izrežite ih ili/i kopirajte pa izrezujte više puta, ali svakako iskušajte u svom radu. Nemojte dopustiti da Vam ova prilika za saznati nešto novo izmakne iz ruku.

Ima tu puno toga za pročitati, upiti, izrezati, podcrtati, ali i sami znate da „bez muke nema ni nauke“. Uživajte !

😉

Ljiljana Ban Izvršna urednica

Decembar 2023.

Alternativni MOD - DOM

Alternativni MOD/DOM – časopis za stručnjake iz alternativne skrbi Broj 3., prosinac, 2023.

ISSN: 2949--843 IZDAVAČ: Stichting Kinderperspectief, Terborchstraat 1, 8011 GD Zwolle Nizozemska UREDNIČKI TIM: Denis Ćulahović, mr.sc. Anita Jaman, Nataša Raičević, izv.prof. Gabrijela Ratkajec Gašević, Saša Risojević, Alma Softić, doc.dr.sc. Jelena Tanasijević, Martine Tobé, Kruno Topolski, Marijan Tustonja, Ljiljana Ban IZVRŠNA UREDNICA: Ljiljana Ban DIZAJN I TISAK: ACT Printlab d.o.o., Čakovec KONTAKT: Lban@kinderperspectief.nl Časopis je dostupan u tiskanom i online izdanju i besplatno se dostavlja u ustanove socijalne skrbi za djecu i mlade na području BiH, Hrvatske i Srbije.

Ukoliko i vi želite primati tiskano ili/i online izdanje časopisa, slobodno nam se javite na gore navedenu kontakt e-mail adresu.

Sadržaj časopisa podliježe Creative Commons licenci te dopušta dijeljenje sadržaja pod uvjetom da se isti ne koristi u komercijalne svrhe i navede izvor, kao i da novi sadržaj podliježe jednakim uvjetima.

CC

$

Alternativni MOD - DOM

Broj 3

Sadržaj Za početak

6

Aktualno

7

Iz stranica dnevnika stručnjaka po iskustvu

12

Pitam se pitam

13

Ima li moći u pomoći?

13

Psihološki kutak

14

Ostati pomagač

14

Iz perspektive mladih

16

Najvažnije vještine pomagača za mene su…

16

Tema broja: V(j)eštine pomagača

18

Vještine pomagača – Ljubav prema poslu i ustrajnost kao temeljne komponente

20

Bili smo pioniri

22

Svi UGLAS! – Mesto za srećno odrastanje kroz muziku

25

Životno iskustvo, dragocen resurs u radu pomagača

28

Postavljanje ličnih i profesionalnih granica: ključ za zdrav odnos i kvalitetan rad

30

Supervizijom brinemo za stručnjake i pomagače

33

Duhovnost kao most između stručnosti i pronalaska unutarnje snage

36

Netipični fundraising: Iskustva iz Majčinoga sela

38

Pas je najbolji suradnik i u poslu i životu

40

Iz perspektive hranitelja

43

Veliko srce, ljubav i strpljenje – ključne stvari za hraniteljstvo u 21. veku

43

Zemlja gost – Sjedinjene Američke Države

46

Sjećanje na dr. Carol Kelly – Izvor inspiracije djelatnicima sustava skrbi o djeci

46

Znano i (ne)znano o SAD-u

47

Alternativna skrb o djeci i mladima

50

Skrb i vođenje temeljeno na odnosu i znanjima o traumi

52

Udruge profesionalaca u području skrbi za djecu i mlade – važan resurs za rast, razvoj i osnaživanje pomagača

56

Znate šta?

59

Iz stranica dnevnika odgajateljice

64

Inspiracija

66

Za kraj…

70

6

Za početak... ...o važnosti vođenja (leadershipa), jedne često zanemarene vještine u sustavu skrbi o djeci i mladima

Ono što mislim da vođenje (leadership) čini iznimno važnim baš u području rada s djecom i mladima je obrazac preslikavanja odnosa između lidera, zaposlenika i djece, točnije: Način na koji se ravnatelj/direktor odnosi prema zaposlenicima postaje način na koji se zaposlenici odnose prema djeci.

Ovaj tajanstveni obrazac se uvijek ponavlja, bez greške.

- James Freeman

Alternativni MOD - DOM

Broj 3

Aktualno

7

Prvi Nacionalni dan udomiteljstva

Festival mentalnog zdravlja

PIŠE: Tena Bosak, voditeljica Info centra za udomiteljstvo

FOTO: Arhiva Centra za porodični smeštaj i usvojenje Novi Sad

PIŠE: doc.dr. Jelena Tanasijević, Filozofski fakultet u Novom Sadu

FOTO: Arhiva Foruma za kvalitetno udomiteljstvo djece Udomiteljstvo je posao tj. poziv iza zatvorenih vrata, bez previše fokusa na širu javnost i željom za eksponiranje.

Međutim, upravo taj izlazak izvan četiri zida udomiteljskog doma i širenje priča o udomiteljstvu s drugima je nešto što i udomiteljska zajednica sve više prihvaća i čini.

31. svibnja 2023. dočekali smo prvi Nacionalni dan udomiteljstva.

Upravo tu prigodu Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike iskoristilo je i kao priliku za dodjelu nagrada udomiteljima za uspjehe ostvarene u promicanju i obavljanju udomiteljstva u 2023. godini. Kao i svaka nagrada, i ova ima limitirani broj dobitnika, ali činjenica je da je svaki udomitelj koji požrtvovno, predano i s puno ljubavi brine o svojoj udomljenoj djeci vrijedan te iste nagrade, ali i mnogih drugih. Upravo to je i bio cilj proglašenja Nacionalnog dana udomiteljstva.

Nacionalni dan udomiteljstva za sve članove udomiteljskih obitelji znači mnogo više od formalnosti. On je pokazatelj vrijednosti rada svih udomitelja, činjenice da su cijenjeni i poštovani kao pružatelji usluga i partneri Ministarstva te kao važni kotačići promjena u životima onih o kojima skrbe.

Nacionalni dan udomiteljstva na lokalnoj razini obilježen je raznim promotivnim akcijama, događanjima, lokalnim suradnjama i povezivanjem udomitelja i stručnih djelatnika područnih ureda Hrvatskog zavoda za socijalni rad, posebice onih koji su dio Timova za udomiteljstvo.

Ova prigoda se može i mora iskoristiti i u budućnosti za daljnju promociju udomiteljstva na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini, sve u svrhu informiranja javnosti o udomiteljstvu te pronalasku potencijalnih udomitelja. Isto je moguće ostvariti samo zajedničkom suradnjom svih dionika sustava, a Nacionalni dan udomiteljstva pruža nam idealnu priliku za jačanje te suradnje, ali i jačanje cjelokupnog sustava udomiteljstva u Hrvatskoj.

Na ovogodišnjem, osmom Festivalu mentalnog zdravlja koji se održao od 10. do 20. oktobra u nekoliko gradova u Vojvodini, u Novom Sadu je organizovano više od 40 različitih događaja.

Ideja festivala je da se kroz različite aktivnosti skrene pažnja javnosti na važnost očuvanja mentalnog zdravlja, kao i mogućnosti da se afirmišu vrednosti kao što su solidarnost, zajedništvo i humanost među ljudima.

Ovogodišnja tema je bila empatija, a tokom Festivala smo imali priliku da zajedno razmišljamo, razgovaramo i podižemo svest o ovoj temi koja nam je i te kako potrebna u savremenom društvenom kontekstu.

Jedan od učesnika Festivala bio je i Centar za porodični smeštaj i usvojenje Novi Sad. U organizaciji ove ustanove održana je tribina pod nazivom „Koliko sam empatičan/na prema hraniteljstvu“. Učesnice tribine su bile Samanta Daničić, mlada osoba sa iskustvom porodičnog smeštaja, Vesna Ilić, hraniteljica i Dragana Stanković Gaić, savetnica za hraniteljstvo.

Moderatorka tribine je bila doc.dr Jelena Tanasijević, Filozofski fakultet u Novom Sadu.

Tokom tribine razgovaralo se o hraniteljstvu iz tri različite perspektive s idejom da se javnosti približi ova oblast, da imaju priliku da čuju lična iskustva aktera, ali i da se zajednica podstakne na razmišljanje o svojoj ulozi i mogućim doprinosima u zaštiti dece bez adekvatnog roditeljskog staranja. Dirljive i poučne priče koje su sa nama podelile Samanta i Vesna oplemenile su tribinu, poslale poruke u srca prisutnih i učinile nezaboravnim ovo veče u Novom Sadu.

Složili smo se da se hraniteljstvo tiče svih nas, a kao poruku sa ovog skupa smo poneli to da je važno je da razumemo da svi možemo da radimo na tome da normalizujemo različitost i u tom kontekstu život dece u alternativnoj brizi, da prevazilazimo predrasude, da negujemo empatiju, saosećajnost i solidarnost.

Samo ovakvim pristupom možemo doprineti lepšem i boljem društvu koje nas okružuje.

Decembar 2023.

Alternativni MOD - DOM

Aktualno

8

Djeca u alternativnoj skrbi čiji su roditelji u zatvoru PIŠE: Mr.sc. Maja Gabelica Šupljika, zamjenica pravobraniteljice za djecu FOTO: Privatna arhiva mr.sc. Maja Gabelica Šupljika

U Izvješću pravobraniteljice za djecu za 2022. nalazi se i tekst „Djeca u alternativnoj skrbi čiji su roditelji u zatvoru“ kojeg je priredila i prikupljanje podataka provela M. Gabelica Šupljika, zamjenica pravobraniteljice za djecu. Kako se radi o iznimno važnoj temi koja se često previđa zadovoljstvo nam je što je magistra Maja Gabelica Šupljika napisala za nas sažetak svog rada. Cjelokupnom tekstu možete pristupiti putem linka na kraju članka, a za one koji stvarno žele znati više stavljamo i link na knjigu „S obje strane rešetke“.

Djeca čiji su roditelji uhićeni, optuženi, u istražnom su zatvoru, na izdržavanju su kazne zatvora ili su im roditelji bili u zatvoru često su „nevidljiva“, njihove potrebe nisu prepoznate niti su predmet interesa akademskih disciplina koje bave djecom poput: razvojne psihologije, pedagogije, sociologije, socijalnog rada, kriminologije. Međutim, ona se suočavaju s negativnim reakcijama okoline, sa promijenjenom obiteljskom klimom, brigama, sramom, siromaštvom, diskriminacijom i predrasudama. Neka od njih su smještena u ustanove alternativne skrbi zbog roditeljeva sukoba sa zakonom i zbog toga što su sama žrtve tog roditelja, o drugima nema tko, osim države, brinuti nakon što roditelj odlazi u zatvor.

Predsjednica pan-europske mreže Children of Prisoners Europe (COPE) navodeći niz međunarodnih inicijativa smatra da se malo pažnje posvećuje međuodnosu smještaja djece u alternativnu skrb općenito i djece u alternativnoj skrbi čiji je roditelj ili su čak oba roditelja u zatvoru. Zbog toga smo 2022. pokušali ispitati kakvi su stavovi praktičara u dječjim domovima prema toj djeci, te s kakvom se praksom i izazovima oni susreću. Riječ je o djeci čiji su roditelji ili bliski članovi obitelji (brat, sestra, baka, djed) lišeni slobode, bilo u zatvoru, pritvoru/ istražnom zatvoru, bili su u zatvoru ili su bili uhićeni.

Zanimalo nas je koliko se njihove potrebe prepoznaju u institucijama alternativne skrbi, koliko su im poznate činjenice o njihovoj obiteljskoj situaciji, zbog roditeljevog kršenja zakona, 1 2 3

te kakvi su institucionalni kapaciteti za zadovoljavanje njihovih potreba i ostvarivanje njihovih prava. Htjeli smo doznati i koliko su njihovi odgovori usklađeni s poznatim činjenicama o djeci zatvorenika i s dosegnutim europskim standardima.

Podaci koje smo prikupili pokazuju da je u ustanovama za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi svako osmo dijete (12,2 % ) dijete čiji su roditelji lišeni slobode, dok je u domovima u kojima su smještena djeca s PUP-om to gotovo svako treće dijete (30,9 %).

U institucijama informaciju da je djetetov član obitelji u zatvoru djelatnici većinom saznaju od centra za socijalnu skrb iz socijalnih anamneza djeteta, ali i od roditelja ili samog djeteta, a rjeđe od drugih članova obitelji, policije i državnog odvjetništva ili od odvjetnika roditelja. Većina djece starije od 8 i 10 godina te djece bez teškoća u razvoju zna da je roditelj u zatvoru ili je bio u zatvoru i tu informaciju dobiju od roditelja, srodnika, stručnih djelatnika ili SOS mame.

Djeca s roditeljima u zatvoru kontaktiraju na različite načine.

Najčešće telefonom, pismima, razglednicama, a ponekad posjetu organizira ustanova koja osigura prijevoz, pratnju i pokriva trošak. Neka djeca nakon jedne posjete više ne žele kontakt s roditeljem. Pojedini roditelji koji mogu izići na vikend zbog dobrog vladanja, posjete dijete u ustanovi.

https://dijete.hr/hr/izvjesca/izvjesca-o-radu-pravobranitelja-za-djecu/ U tekstu se koristi riječ ustanova za sve vrste institucija prema Zakonu o socijalnoj skrbi.

Rachel Brett (2021), The rights of the child at the intersecton of alternative care and parental imprisonment u European Journal of Parental Imprisonment, Vol 10/2021, www.childrenofprisoners.eu

Alternativni MOD - DOM

Broj 3

9

Odgovori pokazuju da se djeca značajno razlikuju u odnosima s drugom djecom. Neka lako, spontano, otvoreno i rado komuniciraju o obitelji i nestrpljivo čekaju roditeljev povratak. Drugi su zabrinuti, uplašeni, povučeni, potišteni, zamišljeni, razdražljivi, taje obiteljsku situaciju, kažu da je roditelj na radu u Njemačkoj, ne pričaju o tome s djecom, ali pričaju s odraslima.

U odnosima s odraslima (odgajateljima, drugim djelatnicima i članovima obitelji) neka su djeca buntovna, impulzivna, ne poštuju pravila, druga su zabrinuta, uplašena, distancirana, govore o tome s nelagodom, a ako imaju povjerenja razgovaraju otvoreno i s povjerenjem. Pokazuju brigu, verbaliziraju da im roditelj nedostaje, brinu se i opravdavaju ga.

Kada je riječ o djeci s težim teškoćama u razvoju ili s težom mentalnom retardacijom, djelatnici smatraju da obiteljske okolnosti ne utječu na odnose s drugom djecom ni s odraslima.

U svim se odgovorima potvrđuje važnost održavanja osobnih odnosa s članom obitelji koji se nalazi na izdržavanju zatvorske kazne uz uvjet da je to u interesu djeteta, ako se ne radi o kaznenom djelu na štetu djeteta ili nasilju u obitelji, ovisno o ranijim odnosima, želji za kontaktom i utjecaju kontakta na dijete. Održavanje kontakta s roditeljem ne treba uvjetovati pitanjem gdje se roditelj nalazi, no, oni se trebaju poticati tek ukoliko je između djeteta i roditelja već razvijena privrženost, kad dijete izrazi želju i potrebu za kontaktima s roditeljem, a sve to uz uvjet da protiv roditelja nije izrečena neka od zaštitnih mjera i mjera opreza.

Stručni rad s ovom skupinom djece se prema odgovorima maksimalno individualizira, uzevši u obzir dob, kapacitete i mogućnost razumijevanja djeteta. Uključuje psihoterapijski tretman, osigurava se povjerljivost i razumijevanje, podršku u prorađivanju emocija. U njega se uključuje psiholog, a po potrebi i psihijatar. Odsustvo kvalitetnije suradnje s CZSS-om i izostanak pravovremenih i detaljnih informacija o roditeljima ponekad je otegotna okolnost jer djeca ne znaju uvijek gdje su im roditelji, jesu li dobro, jesu li živi, te mole djelatnike doma da to saznaju.

Posebno su za djelatnike u domovima zahtjevne situacije u kojima su oba roditelja u zatvoru, a izuzetno teške one u kojima je jedan roditelj usmrtio drugog roditelja, a dijete je smješteno u dom jer nije mogla biti osigurana druga vrsta skrbi. To su situacije u kojima ponekad djeca nemaju kontakt s biološkom obitelji ili se članovi dvije obitelji međusobno optužuju, svaka priča svoju priču, na neprimjeren način informiraju dijete o tragičnom događaju, a dijete je u poziciji da bira za koju će se obitelj opredijeliti.

Ustanove navode da bi u zadovoljavanju potreba i ostvarivanju prava djece čiji su roditelji u zatvoru bilo potrebno intenzivirati susrete i druženja, djeca kojima su oba roditelja u zatvoru trebaju za vrijeme obiteljskih blagdana i dijela školskih praznika boraviti u udomiteljskim obiteljima zbog obiteljskog ozračja i okruženja. Smatraju i da je nužna edukacija stručnjaka, ujednačavanje prakse u postupanjima, stručnjaci koji bi posredovali u ostvarivanju osobnih odnosa roditelja i djeteta i individualan pristup. Ne smije se stavljati u prvi plan roditelja,

Decembar 2023.

Maja Gabelica Šupljika

već potrebe djece, trebao bi biti osiguran dječji psihoterapeut dostupan u svim ustanovama u RH, makar i online, potrebna je senzibilizacija i edukacija stručnih djelatnika u domovima, ojačati suradnju i umreženost svih dionika skrbi o djetetu koje dolazi na smještaj kako bi se razmjenjivale relevantne informacije, utvrdila postupanja i načini rada s djetetom i roditeljima i s obitelji. U okviru pravosudnog i zatvorskog sustava treba organizirati intenzivni savjetodavni rad s takvim roditeljima, educirati ih i ojačati svijest o roditeljskim ulogama, obvezama i odgovornosti prema djeci. Potrebna je veća povezanost i međuresorna suradnja s centrima.

Podaci koje smo prikupili pokazuju visoku osjetljivost stručnjaka iz ustanova za različitost djece čiji su roditelji u zatvoru, a koja su smještena u domove. Iz svih odgovora proizlaze napori za prepoznavanje potreba djece i uključivanje djece u uobičajenu

Alternativni MOD - DOM

10

Aktualno

svakodnevnicu i kontakte s vršnjacima. To je sve dobar temelj za jačanje kvalitete individualiziranog pristupa potrebama djece i za jačanje institucionalnih kapaciteta za skrb o toj heterogenoj skupini djece koja dolaze iz različitih životnih okolnosti i različito reagiraju, što može pomoći u stvaranju programskog okvira za rad s njima. Postojanje osobe od povjerenja, a koja se spominje u nekim odgovorima, posebno je važno za djecu koja žive u ustanovama, a čiji su roditelji lišeni slobode.

Izvješće pravobraniteljice za djecu za 2022. https://dijete.hr/docs/ Izvjes%CC%8Cc%CC%81e%20o%20radu%20 pravobraniteljice%20za%20djecu%20za%20 2022.%20godinu.pdf Knjiga: S obje strane rešetke. Što dugujemo djeci čiji su roditelji u zatvoru. https://dijete.hr/hr/download/s-obje-straneresetke-sto-dugujemo-djeci-ciji-su-roditelji-uzatvoru/

Konferencija Dijete u fokusu

Međusobna podrška i zajedništvo u traženju rješenja – light motiv III. Međunarodne znanstvene konferencije Dijete u fokusu PIŠE: Ljiljana Ban FOTO: Stichting Kinderperspectief III. Međunarodna znanstvena konferencija Dijete u fokusu – suvremeni izazovi pomažućih profesija održala se 5. i 6. listopada 2023. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru u organizaciji studija Socijalnog rada Filozofskog fakulteta SUM-a i suradnji s Udrugom socijalnih radnika Hercegovačkoneretvanske županije.

(uglavnom susjednim) državama. Posebno bi istaknuli uvijek inspirativnu predsjednicu Međunarodne federacije socijalnih radnika (IFSW) za Europu, prof. dr. sc. Anu Radulescu koja je podsjetila na važnost promišljanja o rješenjima, a ne samo o problemima. Tim jednostavnim podsjetnikom ohrabrila je sudionike konferencije na out-of-the box promišljanja te su rasprave između predavanja bile bogate, konstruktivne s puno primjera dobrih praksi, ali i ideja što i kako napraviti drugačije.

U pozitivnom ozračju sudionici su isticali kako se osjećaju inspirirano i motivirano.

Na kraju jednostavno moramo istaći kako nas snaga, strast i upornost zaposlenika u sustavu socijalne skrbi uvijek nanovo iznenadi i ispuni nadom da ovaj svijet zahvaljujući njima može biti bolje mjesto.

Zbornik radova predstavljenih na konferenciji dostupan je na stranicama fakulteta: https://ff.sum.ba/hr/node/26776

Tijekom dva dana sudionici su imali priliku čuti spoznaje iz različitih područja skrbi o djeci, a međunarodni kontekst omogućio je i uvide kako stvari funkcioniraju u drugim

Alternativni MOD - DOM

Broj 3

11

Izjava saveza FICE Evropa o značaju podrške srodničkom porodičnom smeštaju PIŠE: Martine Tobé PRIJEVOD: Dijana Janković FOTO: Arhiva FICE Evropa FICE Evropa, savez ustanova za zaštitu dece i mladih u Evropi sa ponosom obznanjuje svoju posvećenost srodničkom porodičnom smeštaju izjavom pod nazivom ,,Značaj i podrška srodničkom hraniteljstvu.” Ovu izjavu podržavaju predstavnici iz 12 evropskih zemalja, FICE članica, kao i FICE Izrael.

U svojoj izjavi, FICE Evropa potvrđuje neprocenjivo važnu ulogu srodničkog porodičnog smeštaja kao ključne alternative za decu i mlade kojima su stabilno i podsticajno okruženje neophodni. Srodničko hraniteljstvo, koje uključuje smeštaj dece kod bliske rodbine ili članova porodice koji preuzimaju ulogu staratelja, igra presudnu ulogu u obezbeđivanju kontinuiteta i emocionalne podrške deci koja su možda doživela mnoge dramatične promene u svom životu.

FICE Evropa zagovara da bi sve evropske zemlje trebalo aktivno da promovišu i olakšavaju srodnički porodični smeštaj kao osnovni element u spektru alternativne nege. Nužno je da srodničko hraniteljstvo dobije istu finansijsku podršku kao i ne-srodničko, kako bi se i srodničkim hraniteljima omogućili potrebni resursi da stvore i održe siguran dom u kome će deca koja su im poverena odrastati.

Pored toga, FICE Evropa ističe važnost pružanja profesionalne podrške srodničkim hraniteljima na istom nivou kao što je podrška koja se nudi ostalim hraniteljima. Adekvatna obuka, vođenje i pristup osnovnim resursima su neophodni kao podrška srodničkim hraniteljima da se na adektvatan način suoče sa izazovima hraniteljstva. Ovaj sveobuhvatan sistem podrške osigurava najbolje moguće rezultate za decu i mlade u srodničkom hraniteljstvu.

Ukratko, FICE Evropa ističe svoje nepokolebljivo uverenje da bi srodnički porodični smeštaj trebalo da bude univerzalno priznat, finansiran i profesionalno podržan u svim evropskim državama.

Elena Matache,kopredsednica saveza FICE Evropa, naglasila je: ,,Podjednako je važno pružiti intenzivnu edukaciju i mogućnost učenja veština za hranitelje u okviru srodničkog porodičnog smeštaja, prepoznajući da ovi elementi igraju ključnu ulogu u kreiranju zdravog i podsticajnog okruženja za decu.”

Martine Tobé, kopredsednica saveza FICE Evropa, dodala je:,,U okviru podrške srodničkom hraniteljstvu, moramo da se takođe fokusiramo na procenu porodica i uspostavljanje sistema koji će koji će deci omogućiti da mogu da prijave eventualne probleme. Bezbednost dece i njihova dobrobit je od najvećeg značaja.”

Izjava FICE Europe

Decembar 2023.

Alternativni MOD - DOM

12

Iz stranica dnevnika stručnjaka po iskustvu

Planeta MI (3): Gospodin Destino PIŠE: Astronaut D14 Konačno. Stigli smo. Bar na prvu destinaciju. Kako ćemo ovde provesti neko vrijeme, predlažem da svi pokupimo sve stvari koje imamo uz sebe. Mislim da je najbolje da se držimo zajedno. Da ostanemo grupa. U ovom potpuno novom i stranom ambijentu ćemo trebati jedni drugima. Biće to način da se ne izgubite, kao i način da svi ostanemo sigurni. Svaka novina ipak nosi neke opasnosti. Nije ni skroz sigurno. Zato je bitno da smo na oprezu.

Naš smještaj je odmah tu iza ugla. Večeras ćemo nakon predaha da se skupimo svi zajedno. Pokazaću vam ljepote i izazove ovog zaista čudnovatog mjesta. Iza nas je ona družina tmurne oluje i crnih oblaka koji su nas malo zaplašili. Opustite se, niste sami. Niko od nas nije.

Dok sjedim na krovu našeg smještaja, pokušavam da vratim film u glavi, kako li su meni izgledale ulice, parkovi i bića ovde. Pogled ka onoj fontani na trgu, koju danas najblaže rečeno, obožavam posmatrati. Koliko samo sjećanja. Loših i dobrih. Mučnih i uživajućih. Koliko uspomena. Divnih na kraju svega.

Tu je i krov. Krov je sada specijalno mjesto u mom srcu. Nakon dugo godina provedenih na ovoj planeti, taj krov je moj siguran prostor.

Sa njega možete da vidite daleko oko sebe. Može se vidjeti svašta nešto. Bitno je da znamo gledati. Uvijek se oduševim koliko sa tog jednog mjesta mogu da obuhvatim.

Pokušavam se sjetiti svojih osjećanja prilikom prvog dolaska, a sve kako bih ublažio strah i neizvjesnost koju vidim u svojim putnicima. Vidio sam danas Jovija, onog iz šestog reda. Sjećate se, pominjao sam ga. Prozborili smo koju u prolazu. Objeručke je pritegao jaknu rukama. Da je živo biće, jadna jakna. Već je vidim crvenu i na izdisaju. Bez daha bi ostala. Vidio sam par pogleda u daljine. Maglovitih. Sjećam se tih pogleda. Ne vidiš apsolutno ništa oko sebe u magli. Imao sam te poglede. Imao sam i osjećaj koji je pratio te poglede. Vožnja teče nevjerovatnom brzinom, a ispred tebe se pojavljuju nove slike u sekundama. Brzo nestaju jer dolaze neke nove. Neizvjesno je. Samo čekaš tren kada ćeš da udariš u nešto sledeće što nadolazi. Kako neprijatna stvar. Eto, izgleda da sam uspio pronaći osjećanja. Znam to onoga trenutka kada sam osjetio toplinu i struju u tijelu. Onu struju. Nelagodnu, neizvjesnu, a razarajuću. Od najviše vlasi kose, kao jak talas prolazi kroz mene. Peckava struja koja varira jačinom. Teče od glave kroz vrat, te se spušta ka grudnom košu. Tu se zadrži malo. Nakon što se tu pretvori u veliku i tvrdu loptu, polako nastavi da pada ka nogama.

Kao kiša niz oluk. Samo se sliva. A, istovremeno kreće nova. U više krugova. Ono što je zaista nezgodno jeste činjenica da nikada ne znate broj krugova. Može završiti odmah, a može i da traje jako dugo.

Međutim, imam drugo pitanje na koje ne znam kako da odgovorim.

Nije li bolje da svi prođu kroz svoj interni proces i upoznavanje

Alternativni MOD - DOM

sa ovom planetom? Hm... Nije li bolje da ostane prirodno? Malo neprijatnosti, iščekivanja i neizvjesnosti nije nikog ubilo. Valjda sve vrijeme toliko brinem za njih, da nisam ni svjestan kako je to možda pogrešno.

Da li činim da se stvori još nelagodnih osjećanja? Kao dodatna tenzija koja se pojavi najednom. A sve iz silne brige i najbolje namjere. Pa uostalom, treba da osjete ovu planetu. I nije baš autentično ako ih previše zaštitim. Mislim da je bolje da ih pustim da dožive što više mogu sami. Neka pomirišu, neka udahnu. Sve to kako bi progledali mnogo brže i jasnije. A ja, ja sam tu, pa sam tu.

Tek onda, kada me zaista zatrebaju. Hm… Da li sam odgovorio sebi sada? Da li sam samo još više sve zakomplikovao? Nove dileme, nova pitanja. Odgovora ni na vidiku. Čak ni sa mojeg krova. Onog koji ima odgovore na skoro sva pitanja. Možda i ne moram sam. Pa i njima stalno naglašavam da nisu sami. Šta sam ja to drugačiji!?

Potražiću podršku prijatelja. Da da, dobro slutite. Onog prijatelja...

Ne znam da li sam naglasio da smo u ovom procesu postali bliski i da se često družimo? O, da. Prošli smo svašta nešto zajedno.

Sada se poznajemo. Bar ja njega više razumijem. Valjda i on mene.

Mada, često se zapitam. Vidio sam ga u hodniku našeg smještaja.

Naslađivao se. Mogu tačno da pogodim da će kroz par minuta da se popne gore. Da upali onu cigaru koja nadvija crne oblake. Ali, sada mi ti oblaci i nisu više tako strašni. Uvijek nas zaplaše prvi put, a onda kada s njima boravimo neko vrijeme, shvatimo da nema tu ništa toliko opasno. Valjda je potrebno vrijeme. Ustvari, to definitivno.

“Nova tura? Sve ih po izrazu lica i tijela provalim. Đaci prvaci.

Sjećas li se sebe tada?” Odvažno i samouvjereno mi skreće pažnju.

Inače, obožava ovo da radi. Svaki put prođemo kroz novu turu, namjerno me vrati da se sjetim. Valjda mi nešto poručuje. S njim se nikad ne zna. Ipak, kako meni, tako i ovim mojim putnicima, siguran sam da gospodin Destino ima svašta nešto spremno. On vam je kao mađioničar. Uvijek pod mantilom krije za svakog po nešto. Prosto jedna nevjerovatna pojava. Ja volim kada dođe. To znači da će mi pomoći da ne zabrljam puno. Da ne uradim nešto što bih možda naglo i nepromišljeno bacio u vazduh. A znalo se desiti.

Nakon toliko vremena, on mi je neka vrsta balansa. Čudan tip.

Okupili smo se na krovu. Umorni smo za šetnju. Samo, nisam siguran da moji putnici znaju koliko će ustvari hodanja noćas biti.

Gospodin Destino me zamoli da on preuzme. Tada svi udobno zalegosmo, okrenutih glava ka misterioznom nebu i lutajućim očima čije se zenice gube u tačkicama iznad nas. Ovo je bio znak da “smo spremni”. Destino u tom trenu započe svoju priču. Povede nas daleko u noć. A mi, kao hipnotisani za tren osjetismo svu njegovu moć.

Broj 3

Pitam se pitam

13

Ima li MOĆi u PoMOĆI? PIŠE: Izv. prof. dr. sc. Gabrijela Ratkajec Gašević, Edukacijskorehabilitacijski fakultet, Sveučilište u Zagrebu FOTO: Envato Elements Na pitanje i diskusije o moći pomoći, koje volim pokrenuti s pomagačima ili onima koji se školuju da to postanu, prve asocijacije koje se jave vezane su uz negativnu konotaciju moći.

Kao da u procesu pomoći nema mjesta za moć, kao da je tamo niti ne bi trebalo biti.

Ima nešto ranjivo, da ne kažemo nemoćno, u traženju pomoći.

Procesu odlaska po pomoć najčešće prethode duuuuge pripreme, pokušaji samostalnog rješavanja, traganja, promišljanja i donošenje odluke da nam pomoć treba. Drugim riječima donošenje odluke da se osjećamo neMOĆNO i da nam treba malo poMOĆI. Postoje i oni korisnici koji niti ne bi htjeli pomoć, kojima je nametnuto da budu u tom procesu.

Je li traženje pomoći doista izraz nemoći? Ili je pak izuzetno moćno donijeti odluku da se situacija promijeni, da se preuzme inicijativa ili angažman oko promjene situacije? Kao što je i moćno pokazati svoj stav, autonomiju ukoliko ne želimo pomoć.

Proces pružanja i primanja pomoći često se gleda kao igra moći. Kažemo da je osoba odlučila potražiti pomoć, ili pak da je osoba otišla po stručnu pomoć. Otišla je po poMOĆ, odlučila je da joj treba poMOĆI. A gdje je ta moć? U pomagaču? Ima li on ima tu moć? Hoće li ju dati korisniku? Hoće li zajedno stvoriti tu moć koja je osobi potrebna?

Jeste li ikada doživjeli riječ koju sada razmatramo kao kovanicu? Njeno doslovno značenje sastoji se od toga da moć označava odlazak ili davanje (ovisno o poziciji) „po“ „moć(i)“.

To znači da osoba ide PO MOĆ. Zvuči osnažujuće da u procesu pomoći osoba može steći moć, odnosno dobiva moć, koja joj treba. Ali ima tu i odgovornosti pomagača da taj dio moći osigura, podijeli, dade, prepozna…

se može podijeliti. To je samo zamka u koju upadamo ukoliko pristajemo na korisnikovo razumijevanje gubitka njegove moći i autonomije ulaskom u proces pomoći. Možemo ući i u borbu za njegovu/njezinu moć bez osvještavanja koliko moći i mi zapravo imamo.

Kada smo kod moći pomagača, tradicionalno ju vežemo uz moć kažnjavanja i moć nagrađivanja. Osim tih vrsta moći, koje nisu poželjne da se upotrebljavaju u odnosu s korisnikom, imamo i drugih vrsta moći. Referentna moć temelji se na poštovanju, divljenju ili identifikaciji određenih obilježja zbog kojih osobe smatramo uzorima. Legitimna moć je moć koju daje zakon i struka koju radimo, a sastoji se od zakonskih obveza i rada u okviru zakona. Stručna moć zasniva se na kompetencijama, znanjima, specifičnim informacijama ili bogatom iskustvu koju osoba posjeduje. Posljednja vrsta moći odnosi se na moć informiranja, odnosno davanja prave informacije, osnaživanja korisnika i vođenja korisnika kroz pojašnjavanje kako proces pomoći izgleda.

Niz istraživanja (ali ovo je tekst bez referenci) ukazuju na dobitke od pružanja pomoći drugima kao što su jačanje imunološkog sustava, smanjenje intenziteta i svjesnosti prisutne psihičke boli, aktiviranje emocija koje su ključne za dobro zdravlje, reduciranje negativnih stavova, kronične hostilnosti, smanjenje stresa, poboljšanje emocionalnog dobrostanja. Dr. Irvin Yalom sam čin pomaganja, odnosno altruizam opisuje kao čimbenik koji pomaže u liječenju time što osoba koja dođe po (po)moć, pomažući drugima koji su po istom zadatku, pomaže sebi.

Kada nabrojimo dobitke za samog pomagača pitamo se pomaže li on/ona kroz proces pomaganja sebi ili drugima?

I tu je ljepota odgovora – i sebi i drugima. Moć nije nešto što se dijeli, nije nešto čega više nemaš ako daješ, već je pomoć moćno sredstvo kreiranja moći, kreiranja autonomije i snage.

Upitamo li se kako sve pomoć može biti moćna naći ćemo brojne načine. Ja ću ovdje napisati svoje prve asocijacije ali vjerujem da će i vas inspirirati i asocirati što je sve MOĆNO U POMOĆI. Nekada nam korisnici i sami daju moći koje nekada i nemamo, oni žele vjerovati da mi imamo moć, da mi imamo znanje, da im mi možemo pomoći. To se može prepoznati u onoj izjavi: „Recite mi što da učinim?“ Za pomagača je moćno pomoći, osnažiti, dati informaciju. Ali moćno je znati kako korisnike voditi kroz proces traženja i postizanja njihovih ciljeva, onima kojima oni teže. Time se naša moć sastoji u znanju, u informacijama, u prepoznavanju zatomljene i neprepoznate moći koju oni imaju, a koje možda nisu bili svjesni. Time je pomoć moćna, doslovno je dolazak PO MOĆ. Ono što zasigurno nije, to nije igra moći.

Ona nije loptica ili štafeta koja se predaje. Ona nije količina koja

Decembar 2023.

Alternativni MOD - DOM

Psihološki kutak

14

Ostati pomagač (kada je manje, više) PIŠE: Slađana Cvjetković

SPASILAC

KARPMANOV DRAMSKI TROUGAO

PROGONILAC

Biti pomagač vulnerabilnim kategorijama stanovništva ,u ovom slučaju djeci i mladima u institucionalnom smještaju, je izazov za svakog profesionalca/pomagača jer ovaj rad podrazumijeva pored profesionalnih vještina i značajan empatički kapacitet pojedinca. Sve ovo ga ponekada gura preko granica pomaganja što dugoročno gledano može da dovede do razvoja sindroma profesionalnog sagorijevanja koji predstavlja mentalni, fizički i emocionalni odgovor na kontinuirano viši nivo stresa na poslu. Iako pomagači prolaze kroz različite vrste obuke u cilju efikasnije podrške djeci i mladima, odnos koji se vremenom formira izlazi iz uobičajenih opisa „poslova“ i neminovno pojačava emocionalno invenstiranje u kontaktu. Sa druge strane sam izbor zanimanja pomagača često je vezan sa određene karakteristike ličnosti odnosno uvjerenjima koje je osoba formirala tokom svog razvoja, a koja doprinose nepostavljanju granica u odnosu koji se gradi sa djecom i mladima. Često ovi pomagači imaju slične odnose i u privatnoj sferi što rezultira opštim nezadovoljstvom koji može da se prelije i u poslovni kontekst. Shodno navedenom, u narednim redovima ćemo se dotaći uloga koje često odigravamo odnosima sa drugim (kojih nismo svjesni), a koje nam onemogućavaju da efikasnije postavimo granice prema drugima i vode nas u profesionalno sagorijevanje.

Pomagač ili Spasilac Biti pomagač podrazumijeva prosocijalna ponašanja koja imaju za cilj pružanje podrške razvoju potencijala osobe, sposobnosti, Alternativni MOD - DOM

ŽRTVA

vještina, njihovog jačanja kroz socijalne interakcije i situacije, te uklanjanje poteškoća za razvoj istih. Prate se potrebe drugog i tempo razvoja, uvažavaju se njegova interesovanja i specifičnosti. Osnovno načelo pomagačkih poslova je „ne naškodi drugom„, ali i sebi dodala bih.

Međutim u praksi primjećujemo ponašanja koja podsjećaju na pomaganje ali koja dugoročno dovode do problema u odnosu onoga ko „pomaže“ i onoga „ko prima pomoć“ i često rezultiraju nezadovoljstvom obje strane ili neprijateljstvom. O čemu se radi? Stiven Karpman je prvi opisao ovu dinamiku u međuljudskim odnosima kroz tzv. Dramski trougao u kojoj se pojedinici nalaze u „ulogama“ Spasioca i Žrtve, a zatim kada nezadovoljstvo eskalira ulaze u ulogu Progonioca. „Uloge“ podrazumijevaju obrasce ponašanja koji su rutinizirani sa predvidljivim ishodima.

Koja ponašanja karakterišu Spasioca? Ovi obrasci se prvenstveno očituju u pretjeranoj spremnosti da se pomogne („dozvolite da Vam pomognem“-nude svoju pomoć bez pitanja drugih) odnosno stalno su dostupni i u situacijama u kojima navedeno nije potrebno, niti je traženo od njih. Zatim, za druge rade stvari koje ustvari ne žele, a koje im nisu u opisu poslova niti su dogovorene sa drugima (ne znaju da kažu „Ne“), preuzimaju odgovornost drugoga na sebe, („sramota me je njegove sramote“) odnosno rade više nego što je njihov dio („pusti mene, ja ću“, „ne moraš ti to..“) ili preuzimaju poslove, obaveze koje drugi objektivno mogu sami da obave (oni vjeruju Broj 3

15

da ne mogu jer su trenutno te osobe u nepovoljnoj situaciji...-„jadni oni“).

Zvuči poznato zar ne? Imate li utisak da kulturološko poimanje pomaganja podsjeća na opis ovih ponašanja?

Kako nastaje ovolika spremnost da se „pomogne“?

Najčešće na osnovu uvjerenja koja su usvojena tokom odrastanja pod uticajem značajnih autoriteta i okruženja, da su tuđe potrebe i želje važnije od njihovih, da moraju biti dostupni i korisni drugima ljudima ako žele da ih drugi vide kao dobre ljude, prijatelje, profesionalce i da će tako biti više prihvaćeni i cijenjeni. Vremenom počinju da se osjećaju vrijednim samo ako pomažu, daju (dobijaju pohvale od drugih za to), a to je potvrda da su „dobri ljudi, prijatelji, profesionalci“ dok u suprotnom osjećaju jaku neprijatnost. Često iza ovih ponašanja stoje i religiozni razlozi.

Ako značajan dio okruženja vrednuje ova ponašanja postavlja se pitanje: Šta je problematično u ovim obrascima ponašanja? Problem je što se osobi koja je „predmet pomaganja“ oduzima inicijativa, mogućnost da radi ono što može, želi, da doživi postignuće, da se osamostali odnosno dugoročno se onesposobljuje i drži u zavisnom položaju. Psihološke poruke koje se šalju ovakvim ponašanjem su „nisi sposoban“, „ne možeš“, „nije to za tebe“, „jadan ti“…

I upravo ljutnja „primaoca pomoći“ u ovom kotekstu Žrtve, kada osvijesti ove poruke i obrasce ponašanja Spasioca, proizilazi iz uvida da joj je napravljena šteta, te zbog toga često ulazi u ulogu Progonioca, a Spasilac se tada osjeća kao Žrtva tuđe „nezahvalnosti“ za ono što je davao i radio za tu osobu („i to mi je hvala za sve (svu moju dobrotu)“).

Kako se navedeno reflektuje na osobu u ulozi Spasioca?

Pored narušenih međuljudskih odnosa koji je uznemiravaju jer ima doživljaj zakinutosti, razočarenja odnosom okruženja koje ne uzvraća na očekivani način na njene uložene napore, problematično je što osoba u ulozi Spasioca zanemaruje svoje potrebe, premara se, što je postepeno dovodi do emocionalnog, fizičkog i mentalnog iscrpljivanja odnosno mijenja njen odnos prema radnom okruženju i poslovima koje obavlja, ljudima i dovodi je do sindroma profesionalnog sagorijevanja.

Kako izaći iza ovog vrtloga?

Prvenstveno preispitati uvjerenje „o dobrom čovjeku“ koje stoji u osnovi „spasilačkih ponašanja“. Obično je logika da „ako ne pomažemo, nismo dostupni, spremni da pomognemo ili se pobrinemo za sebe kada odbijemo nešto tada smo „sebični“. Da li je to baš tako? Pitanje koje treba postaviti sebi je tada: Šta određuje „sebičnog čovjeka“? Možda, djelovanje u skladu sa svojim uvjerenjima i interesima bez obzira da li se drugom nanosi šteta?

Kada postavimo tako stvari, a znamo da „previše činjenja za drugog“ dugoročno vodi u njegovo onesposobljavanje odnosno čini mu štetu tada je pitanje šta smo tada? Da li vam se sviđa odgovor?

I upravo zato „manje je više“ jer naše „manje“ činjenja, razvija „više“ samostalnosti, samopouzdanja kod drugoga.

Decembar 2023.

Slađana Cvjetković – kratka biografija Slađana Cvjetković je rođena 1971.godine u Tuzli (Bosna i Hercegovina), gdje je završila osnovnu školu i Gimnaziju. Zvanje diplomirani psiholog stekla je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Radila je 20 godina u Javnom fondu za dječiju zaštitu Republike Srpske na projektima za djecu i mlade vulnerabilnih kategorija. Bavi se psihološkim savjetovanjem i psihoterapijom u privatnoj praksi već deceniju, a sada vodi psihološko savjetovalište “Filia” I.N.Sarajevo.

Stekla je sertifikat psihoterapeuta –transakcionog analitičara u Asocijaciji transakcionih analitičara Srbije.

Završila je dodatne edukacije za psihoterapijski rad sa djecom i mladima, rad sa roditeljima, relacionointegrativnu transakcionu analizu, odnosno terapiju usmjerenu na odnos i rad sa traumatskim iskustvima - tjelesna psihoterapija Sarađivala je sa UNICEF-om u realizaciji projekta za podršku i unapređenje ranog rasta i razvoja, te navladinim sektorom koji obuhvata vulnerabilne kategorije stanovništva realizujući psihosocijalne programe podrške korisničkoj populaciji i programe obuke osoblja za rad sa njima. Organizovala je i vodila timove psihologa-volontera za pruženje prve psihološke pomoći ugroženim u poplavama na području Semberije 2014.godine. Sarađuje sa SOS selom u Sarajevu u domenu psihološke podrške korisnicima njihovih usluga. Takođe realizuje sa Crvenim krstom Bosne i Hercegovine program “Pomoć pomagačima” u cilju prevencije sindroma profesionalnog sagorivanja volontera i osoblja Crvenog Krsta/Križa BiH/RS. Vodila je supervizije za profesionalce u socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti u Republici Srpskoj za vrijeme pandemije korona virusa, kao i za profesionalce u nevladinom sektoru koji rade sa ugroženim kategorijama stanovništva.

Autor je radionica “Ostati pomagač za profesionalce iz pomagačkih struka. Član je Upravnog odbora Društva psihologa Republike Srpske. Edukator je Psihopolis instituta iz Novog Sada za oblasti asertivnosti i emocionalne pismenosti. Redovno izlaže na stručnim skupovima, organizuje tribine i edukacije. U slobodno vrijeme se bavi cestovnim, trail trčanjem i planinarenjem. Životni moto je “Nastavi da se krećeš”. Živi i radi u u Istočnom Novom Sarajevu, ranije u Bijeljini.

Alternativni MOD - DOM

Iz perspektive mladih

16

Najvažnije vještine pomagača za mene su…

PIŠE: Ljiljana Ban U svakodnevnom nastojanju pružanja što kvalitetnije stručne pomoći i podrške djeci i mladima nerijetko se dogodi da previdimo one „male“ stvari koje puno znače. Sami pomagači vrlo često navode kako se iznenade onim što djeca i mladi u nekim neformalnim razgovorima navode kao ono što im je (bilo) posebno značajno. Događaji, trenutci, rečenice koje izdvajaju kao mjesta rasta, utjehe i radosti često nam promaknu ispod radara jer su svakodnevne, prirodne, ljudske, a ne nužno stručne.

Kako bi omogućili prostor za jedan blitz reality check pomagačima, donosimo odgovore mladih na pitanja: • •

U maloj anketi sudjelovalo je petnaestero mladih iz BiH, Hrvatske i Srbije koji imaju iskustvo života u različitim oblicima alternativne skrbi.

I sada zastanite….

Prije nego nastavite s čitanjem zapišite što Vi mislite: •

Koje su 3 najvažnije vještine koje bi trebala imati osoba koja radi s djecom i mladima u sustavu alternativne skrbi?

Koje su po tebi najvažnije vještine pomagača?

Opiši onu koja je tebi najviše značila?

Osobina/vještina/kvaliteta odgajatelja/udomitelja koja mi je najviše značila tijekom života u alternativnoj skrbi…

Dobar slušatelj osjećaj da te netko čuje je neizmjeran, naročito ako se nisi osjećao čutim u biološkoj obitelji.

(Ivan Šarić, HR.)

Razumijevanje, pristupačnost, empatija udomitelja/ odgajatelja zbog mentalnog razvoja mlade osobe i radi boljeg prihvaćanja situacije u kojoj se nalazi, da dijete nema osjećaj krivnje.

(Anonimno, HR)

Alternativni MOD - DOM

Smatram da je najbolje i za djecu i za mlade osobe da osoba koja ih odgaja ima mnogo razumijevanja.

Meni je najviše trebalo razumijevanje.

(Anonimno, BiH)

Osobu na koju mislim je moja odgajateljica iz doma.

Najviše mi je značilo, a i znači i danas, što se usprkos svemu ona neprestano trudila i nije dizala ruke od mene. Mislim da je to za svako dijete jako važno. Da imaju nekoga tko će im biti podrška, ljubav, navijač.

(Anonimno, BiH)

Povjerenje - vrlo je važno vjerovati djeci/ mladima.

(Milan Todorović, BiH)

Dobar motivator - Dobro je kad imate odgajatelja koji vas motivira da pred sobom imate nekakav cilj. To je važno kako bi postali bolja, jača i uspješna osoba.

(Anonimno, HR)

Kod hranitelja treba da postoji razumevanje, podržavanje i komunikacija kao izraz ljubav.

(Anonimno, SRB)

Broj 3

17

Najvažnije je da osobe koje rade s djecom i mladima u alternativnoj skrbi imaju sljedeće vještine: razumijevanje

suosjećanje

zrelost ličnosti

komunkativnost

stručnost

asertivnost

razume potrebe deteta

autoritet stručno znanje

navijanje/"guranje"

razumijevanje

ljubav podrška motivacija može brzo donositi odluke ljubav uvažavanje različitosti strpljenje poštovanje

razumijevanje

strpljenje

razumijevanje dobar slušatelj strpljenje

razumije potrebe djece

saosećajnost profesionalnost

strpljenje

otvorena uma

aktivno slušanje

Vera u mene.

Veoma je bitno kada znaš da neko stariji i iskusniji veruje u tebe. To ima ozbiljnu težinu i snagu koja doprinosi da budemo bolji, jači i uspešniji.

(Anonimno, SRB)

Razumevanje i podrška. Važno je imati nekoga ko te razume i podržava.

(Novica Simanić, SRB)

Decembar 2023.

razumijevanje

empatija

empatičnost

kumunikativnost

solidarnost strpljenje posvećenost pristupačnost

razumijevanje

odgovornost empatija

odgovornost

otvorenost

Razumevanje, vetar u leđa, otvorenost i podsticaj za nove pustolovine.

(Mila, SRB)

Jako malo toga sam dobila, ali posvećivanje zasebnog vremena samo za mene gde me je socijalni radnik slušao pažljivo, pokušavao da me razume i kroz to koristio i sopstvena iskustva, je ono što je učinilo da se ne osećam samom u svom problemu.

(A.B., SRB)

empatija

Biti podrška, biti tu. Osjećaj podrške i bodrenja od strane odgajatelja je trenutak u kojem shvatiš da nisi sam i da netko ondje želi da uspiješ da budeš uporan pa i onda kad sam ne vidiš da to možeš. Trenutak u kojem će ti netko reći “ti to možeš, uspjet ćeš” ili “vidi kako si jaka!”. Mislim da podrška okoline, od bližeg kruga ljudi (što je u slučajevima alternativne skrbi najčešće odgajatelj/ udomitelj), nužna je kao motivacija i osjećaj poštovanja i prihvaćenosti za napraviti korak dalje, korak u kojem ćeš postati još jači i hrabriji.

(Gaby, HR)

Veruje i očekuje od mene da ću uraditi, dostići neki postavljeni cilj.

(Anonimno, SRB)

Alternativni MOD - DOM

18

Alternativni MOD - DOM

Tema broja: V(J)EŠTINE POMAGAČA

Broj 3

19

TEMA BROJA: V(J)EŠTINE POMAGAČA Decembar 2023.

Alternativni MOD - DOM

20

Tema broja: V(J)EŠTINE POMAGAČA

Vještine pomagača – Ljubav prema poslu i ustrajnost kao temeljne komponente PIŠE: Anisa Šetka FOTO: Privatna arhiva prof. dr. sc. Davorke Topić Stipić

U svijetu socijalnog rada, gdje se svakodnevno susrećemo s potrebama najranjivijih članova društva, postojanje ključnih vještina i kompetencija je neizbježno za pružanje kvalitetne podrške koja može značiti razliku između ispunjenog i sigurnog djetinjstva te izazovnog i nesigurnog puta.

Dublje zaronivši u ovu kompleksnu temu, odlučili smo porazgovarati s profesoricom dr. sc. Davorkom Topić Stipić, istaknutom stručnjakinjom u području komunikacija. Njezino višegodišnje iskustvo i duboko znanje danas prenosi mlađim generacijama, igrajući ključnu ulogu u oblikovanju budućih pomagača. U ovom razgovoru, profesorica Topić-Stipić dijeli svoje uvide o tim ključnim aspektima, otkrivajući kako se te vještine oblikuju i primjenjuju u stvarnom svijetu.

Prva ključna vještina koju ističe profesorica jest aktivno slušanje i empatija. „Često imamo tendenciju podrazumijevati što su to komunikacijske vještine i k tomu još pomišljati da ih imamo, a činjenica je da svaki kontekst zahtijeva specifičan set tih vještina. Kad govorimo o radu s djecom bez odgovarajuće roditeljske skrbi, posebno se izdvaja aktivno slušanje i razumijevanje, odnosno empatija. Kod velikog broja i teoretičara i praktičara, što su pokazala i razna istraživanja, ove dvije vještine su temelj svake interakcije“ ističe profesorica Topić Stipić.

Alternativni MOD - DOM

No, posebne vještine i kompetencije pomagača, kao takve iako ključne, nemaju značaj ukoliko nisu zasnovane na obrazovanju i kontinuiranom usavršavanju. „Obrazovanje, osobito ako govorimo o formalnim razinama i sveučilišnim studijima je postavljeno na temeljima kvalifikacijskih okvira struke.

U BiH postoje osnove kvalifikacijskog okvira, kojim se definira standard zanimanja i obrazovne institucije (prvenstveno mislim na sveučilišta) stvaraju i ažuriraju nastavne programe na temelju potrebnih kompetencija unutar struke i u suglasju s društvenim promjenama. Standardi zanimanja su oni koji nam pružaju okvir, a mi unutar svojih institucija pronalazimo najbolje načine usvajanja vještina u posebnim granama, najčešće kroz kombinaciju teorijsko-praktičnog rada“, kaže.

Fakultetsko obrazovanje također naglašava važnost praktične prakse. Studenti stječu specifične kompetencije kroz susrete s krajnjim korisnicima, u ovom slučaju, djecom bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Profesorica Topić Stipić napominje kako se na kolegijima obrađuju teorijski i zakonski okviri rada s ovom populacijom, a praksa im pruža priliku da primijene naučeno u stvarnom okruženju.

Broj 3

21

Uprkos tome, na pitanje da li smatra da obrazovanje tijekom fakulteta pruža dovoljno prilika za stjecanje potrebnih vještina za rad s djecom u alternativnoj skrbi, profesorica Topić Stipić je kategorična. „Apsolutno ne. Postoji cijeli niz okolnosti zbog kojih to nije dovoljno. Prvo, nisu svi studenti jednako zainteresirani za tu posebnu granu socijalnog rada. Drugo, provedba prakse u institucijama koje pružaju skrb djeci bez odgovarajuće roditeljski skrbi povezana je i sa zakonskim okvirima i djelovanja i mogućnostima koje institucije imaju na raspolaganju. Treće je da rad s tom populacijom zahtijeva konstantan rad na sebi i ulaganje u svoje znanje i vještine, a toga nam uvijek i svima nedostaje.“ Cjeloživotno obrazovanje i kontinuirano nadograđivanje vještina i znanja nakon završetka formalnog obrazovanja su za profesoricu Topić Stipić iznimno važni. „Bez stalnog učenja i rada na sebi, riskiramo postati automatizirani pružatelji usluga, a to za socijalne radnice i radnike znači kraj. I za sve ostale.

Socijalne radnice i radnici imaju mogućnost konstantnog usavršavanja kroz različite edukacije, prema potrebama i područjima kojima se bave. Nažalost, taj segment je kod nas još uvijek nedovoljno razvijen. Osim edukacija, našim socijalnim radnicima trebaju i formalizirani oblici supervizije kako bi mogli odgovoriti kompleksnim zahtjevima koji se pred njima nalaze svakodnevno“, smatra. Profesorica ističe važnost konferencija, radionica i razmjene iskustava s kolegama u profesionalnom razvoju. Nedavna konferencija “Dijete u fokusu” na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru bila je prigoda za stručnjake iz različitih socijalnih i zakonskih konteksta da se susretnu, dijele svoje prakse i steknu nova znanja. „Ta razmjena koja se događa na konferencijama je blago koje ne možete nigdje drugdje naći i koja svakoj stručnjakinji i stručnjaku daje dodanu vrijednost i otvara nove horizonte za pomagače“, smatra profesorica Topić Stipić.

prof. dr. sc. Davorka Topić Stipić

djecom bez roditeljske skrbi. Njezini savjeti nisu samo korisni za uspjeh u ovom zahtjevnom poslu, već i za održavanje strasti prema ovom važnom pozivu.

Profesorica preporučuje niz principa koji bi trebali voditi pomagače u ovom poslu. „To uključuje afirmativan i individualiziran pristup svakom djetetu, uvažavanje različitosti te aktivno uključivanje djece u proces donošenja odluka. Također, važno je oslanjati se na pozitivne snage djece i postavljati ispravne i ograničene zahtjeve. Konačno, poštovanje prava na tajnost informacija ključno je kako bi se zaštitila privatnost i integritet djece“, kaže.

„Nikada ne prestajte učiti. Učenje je neprestani proces. Bilo da ste na početku karijere ili već dugogodišnji profesionalac, uvijek se trudite proširiti svoje znanje. Pratite nova znanja, istraživanja i inovacije u području socijalnog rada. Zatim, radite na sebi. Kvaliteta vašeg rada ovisi i o vašem osobnom razvoju.

Radite na svojim vještinama komunikacije, emocionalne inteligencije i sposobnosti suočavanja s izazovima. To će vam pomoći da budete kvalitetnija stručnjakinja i stručnjak i bolja podrška za djecu koja vam se povjeravaju. Budite ustrajni. Rad s djecom bez roditeljske skrbi može biti vrlo izazovan i emotivno naporan. Ustrajnost je ključna. Ne gubite motivaciju ni kada se suočite s teškoćama. Svaki napor koji uložite u poboljšanje njihovog života ima duboko značenje. U konačnici volite ono što radite. Ljubav prema svom poslu je temeljna komponenta uspješne karijere u socijalnom radu. Ako istinski volite svoj poziv, vaša predanost će biti vidljiva u svakodnevnom radu s djecom bez roditeljske skrbi.“

Na kraju razgovora, profesorica Topić Stipić dijeli nekoliko dragocjenih savjeta za mlade stručnjakinje i stručnjake koji započinju svoju karijeru u području socijalnog rada i rada s

Profesorica zaključuje: “Znam da nije nimalo jednostavno. Biti socijalna radnica/radnik u našem okruženju je sve samo ne posao. Kod socijalnih radnica i radnika uspješna karijera/poziv znači uspjeh naših korisnika. To je jedina mjera.“

Bilo koja vještina ili naobrazba pomagača mora biti vođena i razmatrana u prizmi etičkih smjernica, posebno u radu s djecom bez roditeljske skrbi.

Decembar 2023.

Alternativni MOD - DOM

Tema broja: V(J)EŠTINE POMAGAČA

22

Bili smo pioniri PIŠE: Miruna Kastratović FOTO: Arhiva Udruge Breza

Stvoriti neko novo mjesto za djecu koja nemaju kuda, bila je vizija Suzane Vargović kad je prije dvadeset godina pokrenula oblik smještaja za djecu u kućama uz podršku. Udruga Breza koju je osnovala bila je prva koja je izašla iz sustava velikih domova i od samog početka bili su i ostali specijalizirani za djecu s teškoćama u ponašanju, posebno za djevojke koje su pretrpjele razne oblike zlostavljanja. Danas imaju tri kuće u okolici Osijeka. „Bili smo pioniri“, kaže Suzana Vargović, i priča kako je počela njezina i Brezina priča.

Sve je počelo zbog jednog djeteta, jer uvijek je tako u civilnom sektoru... Suzana Vargović radila je u državnom domu, bila je voditeljica jedne jedinice tog doma. Jedna djevojka, osoba s teškoćama u razvoju, postala je punoljetna i trebala je napustiti dom. Ali nije imala kamo. Jedini živi srodnik bila joj je mama koja je bila teški psihički bolesnik. Završila je za pomoćnu kuharicu, ali tada nije bilo posla za nikoga, pa ni za nju. Dom je imao stambenu zajednicu, no u nju djeca s teškoćama u razvoju nisu mogla ići jer su tamo išla djeca koja idu na fakultet i nastavljaju školovanje. Nije bila ni za inkluziju, jer joj nije bila oduzeta poslovna sposobnost. Osobe starije od 18 godina tada su se rijetko i udomljavale. Uglavnom za nju nije bilo rješenja. Jedino rješenje koje je sustav imao bio je dom za starije, priča Suzana Vargović.

zato što su djevojke najranjivije, kad napuštaju ustanove, ako nemaju gdje, one moraju jako brzo ući u emocionalne veze kako bi imale krov nad glavom. Nisu imale puno izbora, zaposliti se nisu mogle. Šta su mogle drugo...“ I tako je zbog jedne djevojke Suzana Vargović šire pogledala, izašla iz sigurne zone i nastavila se boriti.

Zajedno sa kolegicom Ivanom pokušala je naći prostor u jednom selu blizu Osijeka. Tada 2001. godine toga u sustavu nije bilo. Točno prije dvadeset godina, 2003. su dobile prvu licencu za rad. Bila je to dozvola resornog ministarstva za smještaj djece i pružanje usluga za djecu.

„Za mene je bilo neprihvatljivo da dijete, koje je bilo u sustavu četrnaest godina, stavimo u dom za starije i nemoćne. Nisam mogla vjerovati da naša struka tako odlučuje i da za nju ničeg drugog nema“.

Tako je sve počelo, Suzana djevojku nije pustila i nije htjela okrenuti glavu. Ionako se u njoj već rađala ideja o manjim stambenim jedinicama za život uz podršku. Takvo nešto vidjela je u Njemačkoj krajem devedesetih, Caritasove zajednice u Frankfurtu u kojima je živjelo po osam djevojaka. „Zamislite koliko je to godina ranije bilo. Meni je to bilo vrlo inspirativno jer sam prije radila u Domu za odgoj u Zadru sa muškom populacijom. Studijskim programom u Frankfurt htjela sam vidjeti kako se radi sa ženskom djecom. Zašto sa ženskom, Alternativni MOD - DOM

Suzana Vargović

Broj 3

23

Brezina stambena zajednica

Kao i sada, i tada su to bila djeca koja nigdje ne pripadaju i za koje nema razvijenih usluga prilagođenih njihovim potrebama. „Prva djeca su bila mladi s lakšim teškoćama iz dječjeg doma u kojem sam radila. Koji nisu mogli ići nigdje. Ta djevojka o kojoj pričamo je bila prva, onda je ta cijela generacija trebala izaći i ja sam im pružila podršku, zajedno s mojom kolegicom.“ Tada nije bilo drugih mogućnosti, bili su prvi, a sustav nije znao kako ih definirati što je otežavalo pružanje usluge. Na kraju su definirane kao udomitelji te su za rad dobile udomiteljsku naknadu. Ona nije bila dovoljna ni za ručak i troškove najma.

Najam su plaćale jer dom u kojem je radila i čiju su djecu smještali nakon izlaska, kuću nije darovao nego iznajmljivao.

Za 400 tadašnjih maraka. I to nije bila kuća za stanovanje nego vikendica za izlete i proslave.

Kako bi u nju uopće mogle dovesti prve štićenike, Suzana Vargović i njezina kolegica uredile su je donacijama i uz pomoć prijatelja. I došlo je prvo četvero djece. Jedna od njih bila je djevojka koju je Suzana u nemogućnosti drugog smještaja, već prije odvela svojoj kući.

Tako je 2003. bilo četvero korisnika, pa osmero. Zahtjevi za smještaj koje su dobivali od centara bili su uglavnom za djecu koja imaju problema u ponašanju i koje ni jedan dom i ni jedna ustanova nisu htjeli.

koji su urodili donacijama. Nakon toga zahvaljujući kontaktu ostvarenom radeći u domu u Zadru, preko jedne odgajateljice iz Švicarske došla je i do boljeg rješenja.

Još 1997. ta joj je odgajateljica rekla da, ako ikada bude htjela raditi nešto novo i drugačije, da bi trebala posjetiti njezinog poslodavca direktora prvih zajednica za podršku djeci u Švicarskoj. I u jednom trenutku Suzana Vargović sjetila se toga i otišla u Švicarsku. Došla je do Mihaela Sailera i ispričala mu situaciju i viziju o stvaranju podrške za djecu i mlade koja je drugačija od institucijske. „On je mene slušao i slušao. I pitao koliko vam treba novaca za mjesec. Koliki su vam troškovi. Stvarno nisam imala pojma pa sam onako napamet rekla 1000 franaka. To je bilo 4000 kuna sjećam se. I on je rekao ok, ja ću vam pomoći, dat ću vam svaki mjesec tisuću franaka da probate stvoriti neko novo mjesto za djecu“.

I stvarno, svaki je mjesec uplatio po tisuću franaka donacije. Uz ono što je davalo ministarstvo, moglo se nešto pokrpati. Mogle smo djeci osigurati nužno i sebi uplatiti samo doprinose.

A onda je švicarski donator došao u Hrvatsku. Kako tada nisu imale ni perilicu za rublje, rublje su zajedno sa djecom prale na ruke.

„Najteže je bilo to što s tom uslugom nismo mogle preživjeti.

Naš je život bio takav da sam ja cijele dane zvala u potrazi za donacijama, a kolegica je radila. Nismo znali što ćemo sutra jesti, to je bilo strašno i pravo je čudo kako smo preživjeli“.

„Kad je vidio da perem veš na ruke, u tom selu, u toj malo potleušici, odveo me u dućan i kupio nam perilicu za rublje.

Pitao me zar vas vaša država stvarno ne želi podržati, je li moguće da nikoga nije briga? I onda je pitao bismo li primali djecu iz Švicarske“.

Bilo je teško i bili su pioniri. Suzanin suprug je bio na magisteriju u Sjedinjenim Državama i povezao ju je sa svojim profesorima s kojima je razgovarala, a oni su omogućili prve kontakte

Ideja je bila pružanje podrške za djecu u velikom riziku, koju je potrebno što dalje izdvojiti od situacije u kojoj jesu i koja je za njih iznimno nepovoljna i opasna.

Decembar 2023.

Alternativni MOD - DOM

Tema broja: V(J)EŠTINE POMAGAČA

24

„Bavila sam se tada mislima poput ima li bol ime i prezime, nacionalnost, ima li tuga, povrijeđenost, zlostavljanje ime i prezime. Boli li više hrvatsko zlostavljanje od švicarskog. Nekako sam shvatila da bol nema ni naciju ni prezime, boli jednako svugdje bez obzira odakle je dijete.“ Breza je postala partner Švicarskoj sa podrškom jednom djetetu iz Švicarske. Za to jedno dijete dobivali su iznos kao ovdje za desetero hrvatske djece. I tako su opstali. Pomagali su djeci koja su hrvatskog porijekla ili državljanstva, kojima je zbog jezika tako bilo lakše. Ova suradnja je trajala do 2020. godine, kad naše Ministarstvo bez objašnjenja prestaje izdavati suglasnost za boravak djece. Zahvaljujući ovoj suradnji smo preživjeli i razvili uslugu podrške stanovanja za djecu i mlade s problemima u ponašanju.

Suzana Vargović dodaje kako je sustav neprilagođen, a ima puno odgajatelja koji žele raditi drugačije. S druge strane djeca žele biti uključena, trebaju osnaživanje kako bi se nosili s različitim situacijama i kako bi naučili odgovorno živjeti. „Kad imate dijete koje nitko ne želi, onda svi znaju za nas.

Kad treba platiti tu uslugu, onda dobivamo upola manje nego ustanove. Društvo smo koje sporo uči i jednostavno nije zrelo za strukturne promjene. Donosioci odluka podržavaju make up promjene koje su stihijske i neučinkovite.

Nisu djeca teška, nego svijet koji smo mi odrasli stvorili, a djeca moraju u njemu živjeti. Ako me pitate koji je odgajatelj uspješan, reći ću: Onaj kojega je briga. Djeca trebaju takve ljude”.

„Nama je u fokusu pomagati dok nas ta mlada osoba treba, a ne dok traje rješenje za smještaj. Naš uspjeh mjerimo po tome da nam mlada osoba više nije u sustavu socijalne skrbi. Tad možemo reći da smo uspjeli i napravili dobar odgojni rad“.

Kažu da za takav rad nije moguća evaluacija, ali Suzana Vargović misli da je evaluacija podrške i tretmana itekako moguća.

Pokazatelji su u tome koje je vještine naučilo, može li se dijete snaći ili ne, može li se nositi s teškim situacijama ili ne može. Je li steklo iskustvo kvalitetnog života, pronašlo vlastite resurse i je li se osnažilo. „U našem radu nema slave i nema zarade, to je težak poziv. Tu ste samo vi i djeca. Nema ničega iza čega se možete sakriti. Imate svoju četkicu za zube i svoju pidžamu, sebe kao alat i naše smjene nisu osam nego 48 sati. Pokušavate svojim primjerom iz to malo vrta, voćnjaka naučiti dijete da može preživjeti, steći radne navike i cijeniti sebe. Fokus je na pozitivnoj pedagogiji, pitate se što dijete može, što čini dobro, jedino tako možemo premostiti ono što nije baš najbolje “.

Dodaje kako odgajati dijete u sustavu državne skrbi nije lako.

Mora se tražiti dozvola za svaki trošak, a dijete treba naučiti kupovati, štedjeti, potrošiti, pogriješiti. Ne mogu, kaže, postati osnaženi ako netko stalno radi sve za njih i umjesto njih. „Ili kako često čujemo da naše kolege iz nekih ustanova kažu: a što ću mu ja, tu se ništa ne može. Ako odgajatelj ne pita kako je klinac došao do cigareta, a nema novca, ako mu nije važno gdje je bio i što je radio izvan ustanove, onda je postao činovnik i logično je da misli kako je nemoćan”.

Alternativni MOD - DOM

Aktivnosti u Brezi

Broj 3

25

Svi UGLAS! – Mesto za srećno odrastanje kroz muziku PIŠE: Dijana Janković FOTO: Privatna arhiva Maje Ćuričić i Luke Kneživića Strike

Deci i mladima je tokom odrastanja i sazrevanja dobrodošla svaka moguća podrška, posebno kada pripadaju posebno osetljivim grupama.

Da sjajna podrška može da dođe i iz naizgled neočekivanog ugla, pokazala je Maja Ćurčić, osnivačica udruženja Art Aparat.

Maja Ćurčić, po profesiji muzička pedagoškinja i kompozitorka, je nakon 5 godina rada u školi kao nastavnica, poželela da svoje znanje primeni u nekom drugom kontekstu. Tako je 2013. godine počela da volontira u Svratištu za decu koje postoji zbog dece koja žive ili rade na ulici. Korisnici usluge su deca uzrasta od 5 do 15 godina koja su, zbog načina života, izložena višestrukim rizicima. Maja je na ovom mestu odlučila da vodi muzičke radionice za ove mlade korisnike, u početku bez sasvim jasne ideje šta iz tih radionica može da se razvije. U toku te prve godine, baveći se muzikom na sasvim nov način, koristeći je kao alat, otkrila je da to deci i mladima može da pomogne da rade i na drugim važnim životnim veštinama. Maja dodaje: „Poželela sam da se upoznam sa Svratištem za decu da bih osetila kako je raditi kao muzička umetnica u nekom drugom kontekstu i tada sam otkrila da muzika i grupno pevanje pozitivno utiču na decu koja zaista nemaju gde drugde da razvijaju veštine koje su značajne za uključivanje u društvo”.

Dve godine kasnije, 2015. godine, Maja sa grupom muzičkih umetnika osniva udruženje Art Aparat i sa njima ga od tada i vodi. Art Aparat okuplja ljude koji veruju u jednakost, slobodu i solidarnost i koji koriste muziku kao sredstvo za promociju ovih vrednosti u zajednici. U međuvremenu, udruženje je počelo da okuplja psihologe i stručnjake iz drugih komplementarnih

Decembar 2023.

Maja Ćuričić

oblasti, kao i stručnjake za rad sa omladinom i eksperte za medije. Svi zajedno rade na tome da razviju programe koji kroz muziku doprinose učenju, psiho-socijalnom osnaživanju i izgradnji inkluzivnih zajednica, posebno za decu iz veoma osetljivih grupa. Udruženje takođe radi sa izbegličkom populacijom, starijom populacijom, mladima u riziku itd.

Fokus je pre svega na razvoju pristupa uključivanja različitih društvenih grupa kroz muziku. Najpoznatiji projekat ovog udruženja je hor Svi Uglas! Ovo nije sasvim običan muzički hor.

On pomaže deci i mladima da razvijaju veštine i otkrivaju svoje talente, a kako Art Aparat od samog osnivanja radi sa romskom zajednicom, ovaj hor takođe daje priliku svim ljudima koji vole da pevaju i žele da uče o romskoj kulturi da se upoznaju, stvaraju i nastupaju zajedno sa romskom zajednicom, negujući tako empatiju, solidarnost i zajedništvo.

Maja sa entuzijazmom govori o svom radu: „Za mene je motivacija to što smatram da je horsko pevanje nešto što makar na trenutak sve učesnike stavlja u položaj jednakosti i ravnopravnosti. Time se povezuju, na primer, mlađa i starija osoba, dete koje nema pristup obrazovanju i osoba sa doktorskom titulom i svima im se pruža prilika da uče. U okviru ovog projekta se jača zajedništvo, nema mesta za kompetitivnost, naš hor ohrabruje i druge da se i njihov glas čuje, što doprinosi pozitivnim promenama, a to je važno i potrebno, posebno u današnje vreme.”

Alternativni MOD - DOM

Tema broja: V(J)EŠTINE POMAGAČA

26

Hor Svi u glas!

Kada su u pitanju projekti ovog udruženja, muzika sama po sebi nije cilj već alat koji se koristi da se radi na razvijanju mekih veština. Ne meri se muzički napredak kod dece, važno je da se dete osnaži. Neke od veština koje deca i mladi uče u horu su na primer vežbanje radnih navika, upornost, redovno dolaženje na radionice. U okviru projekta radi se na tome da uvek postoji zaokružena celina kada su aktivnosti u pitanju, na primer, vežbanje u cilju toga da se snimi spot ili napravi koncert. To je za učesnike važno jer znaju na čemu rade i mogu da sagledaju rezultat svog truda, ponosni su i to im sve više jača samopouzdanje. Od 2019.godine, vrata su otvorena i za odrasle učesnike, koji su često visokoobrazovani, imaju dobre, a nekad čak i rukovodeće funkcije u svojim organizacijama i koji sa ogromnom posvećenošću pristupaju ovom horu. Članovi hora, odrasli i deca, grade prijateljske veze te zahvaljujući tome ali i višegodišnjoj podršci kao i nagrađivanju uspeha kod dece dolazi do dubinskih promena. Na primer, jedno od dece se nedavno odvažilo da govori ispred 500 ljudi u sali dok se nekoliko druge dece ohrabrilo da se istaknu kao solisti. Takođe kod dece raste sposobnost da u nepredviđenim situacijama lakše improvizuju.

Bez želje za patetikom, koju od početka želi da izbegne, Maja ističe da se u okviru projekta pre svega generiše ogromna količina ljubavi i osećaj zajedništva i da je to nešto što sve one koji su uključeni motiviše da ostanu u horu i to godinama. Svi kažu da je to za njih mesto gde mogu da se prepuste i opuste, gde osećaju da pripadaju, gde vlada velika sloga i oseća se podrška, jednostavno jedno dobro mesto kojem se rado vraćaju. Sve ovo Maju i njene kolege najviše čini ponosnim.

Alternativni MOD - DOM

Maja sa osmehom dodaje: „Mi smo inkluzivni i otvoreni za sve koji vole da pevaju, ali moram da kažem da su odrasli koji se uključuju u hor za mene jedna posebna infuzija motivacije.

Njihova posvećenost nama puno znači.

Ima nešto u našem horu što u ljudima budi ono najbolje.

U našem horu nema konflikta niti neprijatnosti. Sve je počelo kao nešto malo, što je krenulo sve više da raste i sada se ta energija preliva sa dece na odrasle članove, pa i na publiku.

23. septembra ove godine smo u Domu omladine održali koncert sa specijalnim gostima, Konstraktom, grupom Pretty Loud i horom Prve beogradske gimnazije. Do sada smo organizovali šest koncerata, od kojih dva u Narodnom pozorištu u Beogradu, a profesionalno smo snimili i razne materijale - filmove, pesme i radio drame na srpskom i romskom jeziku.

Treba pomenuti i još jedan važan aspekt, a to je odnos romske dece prema sopstvenom identitetu i kulturi. U udruženju se interkulturalna razmena posebno stimuliše, a tridesetak odraslih učesnika hora je tu jer su željni da nauče pesme na romskom jeziku, što čini da se deca, koja su u početku krila da znaju romski jezik i stidela se toga, sada sama prijavljuju da nešto prevedu kada je potrebno.

Ono što je za Maju i njene kolege s jedne strane inspirativno, a s druge strane izazov je to što muzika kao alat za razvoj mnogih drugih veština nije previše istraživana. Literatura o muzici kao alatu za jačanje veština može da pronađe ali je nema u dovoljnoj meri, dok metodologija rada na koju bi zaposleni mogli da se oslone za sada ne postoji. Kroz saradnju sa na

Broj 3

27

primer Učiteljskim fakultetom ili drugim ustanovama iz oblasti obrazovanja, zaposleni se zajedno sa psiholozima trude da sami formulišu i definišu sopstvenu metodologiju.

Rad sa decom kroz muziku koji je počeo i razvijao se intiutivno, sada dobija i teorijsku osnovu. Njihovo iskustvo i saznanja saželi su u brošuri „Korišćenje muzike u radu sa decom i mladima pripadnicima manjinskih društvenih grupa” ali se i dalje radi na tome da se ta metodologija još jasnije formuliše kako bi pomogli i nekim drugim zajednicama koje žele da se bave ovim radom.

Muzika ljude otvara i emotivno spaja, i deca i odrasli imaju svoju omiljenu pesmu, muzika povezuje generacije, dodaje Maja i kaže da sanja o tome da još dugo može da se bavi ovim radom, ali uz malo veću sigurnost kada su u pitanju finansije. S obzirom da se projekti udruženja Art Aparat teško mogu svrstati u jednu

jasnu kategoriju jer nisu ni samo kulturni događaji, a nisu ni samo podrška u vidu socijalne zaštite, nekada nije jednostavno obezbediti budžet. Art Aparat se projektno finansira od strane lokalnih državnih instituacija, privatnih fondacija kao i fondacija iz inostranstava. Strukturalno finansiranje njihovih projekata bi puno značilo za njihov rad. Maja objašnjava: „ Iako se mi se trudimo da nam pristup bude pozitivan, teme sa kojima susrećemo su same po sebi emotivno teške. Strukturno finansiranje bi nam pomoglo da neko vreme svu svoju snagu fokusiramo ka razvoju i širenju programa i još bolje odgovorimo na sve izazove sa kojima se sureću naši korisnici i korisnice.

Za kraj Maja naglašava: „Vidim pozitivne promene i verujem da će umetnost kao alat u radu sa zajednicom dobijati sve više prostora zbog svog velikog potencijala da menja ljude. Kad god imam priliku, trudim se da zagovaram i promovišem sve dobrobiti koje ona donosi, kao alat za učenje, bolje razumevanje nas samih i onih drugih, prevazilaženje sopstvenih prepreka i razumevanje sveta koji nas okružuje”.

Raznobojne radosti PIŠE: Vesna Petrović, direktorka Zavoda za vaspitanje dece i omladine iz Knjaževca FOTO: Arhiva Zavoda za vaspitanje dece i omladine iz Knjaževca Zavod za vaspitanje dece i omladine iz Knjaževca je ustanova socijalne zaštite koja zbrinjava decu i mlade sa poremećajima u ponašanju, te je s tim i način rada veoma kompleksan i zahtevan. Realizacija neophodnih programskih aktivnosti koje su posledica sudskih mera se sprovode u okviru redovnog poslovanja od strane zaposlenih kada je u pitanju zbrinjavanje i vaspitanje dece i mladih na smeštaju ali to samo nije dovoljno da svakodnevno izmami osmehe na licu dece. Za eventualni uspeh u resocijalizaciji korisnika potrebna je velika upornost i istrajnost u radu ali je neophodna i kreativnost koja srećom krasi zaposlene u zavodu, kako stručne radnike i saradnika, tako i pomoćno osoblje ili ti značajne druge za korisnike.

Jedan od primera dobre prakse upravo kada je u pitanju kreativnost pomoćnih radnika je rad zavodske kuhinje i način pripreme i serviranja hrane za korisnike. U osnovi je moto zaposlenih da se svaka vrsta namirnice približi korisniku, na prijatan, privlačan i interesantan način.

Ne radi se samo o jednom sporadičnom primeru, tek da ustanova može da se pohvali nečim drugačijim, ovo je njihov standarni način rada.

Decembar 2023.

Primer dobre prakse je i plod saradnje sa kolegama iz Holandije 2015.godine u okviru međunarodnog projekta Akademija. Jedna od radionica u kojoj su učestvovala deca, mladi i vaspitači iz ustanove, bila je izrada mozaika od raznobojnih komadića keramičkih pločica i drugih uklopljivih materijala i oblika. Jedan od vaspitača u ustanovi, inače profesor likovne kulture, bio je izuzetno inspirisan i preuzeo je način izrade mozaika te nastavio sa ovim radom u ustanovi ali i van nje, uključujući i sve zainteresovane korisnike u proces. Iz ove kreativne aktivnosti proizašlo je mnogo čarobnih mozaika, koji sada ukrašavaju ustanovu ali i razne druge objekjte u gradu Knjaževcu pa i šire.

Alternativni MOD - DOM

Tema broja: V(J)EŠTINE POMAGAČA

28

Životno iskustvo, dragocen resurs u radu pomagača PIŠE: Dijana Janković FOTO: Privatna arhiva Dragoljuba Mihailovića i Stichting Kinderperspectief

Nemački pisac i mislilac Eckhart Tolle počinje sedmo poglavlje svoje knjige Nova zemlja rečima Gnothi seauton – spoznaj samog sebe, čuvenom starogrčkom izrekom ugraviranom na pronaosu Apolonovog hrama u Delfima. Ove reči sa naizgled tako jednostavnom porukom su nešto na čemu se zasniva čitavo učenje gore pomenutog mislioca, ali i pitanje koje se provlači kroz ovaj tekst - u kojoj meri i na koji način bi stručnjaci sopstveno životno iskustvo i samospoznaju trebalo da koriste u svom radu. prećutkivali eventualne teškoće sa kojima su se susretali. Ovo je značilo da je svaka vrsta otvaranja, deljenja informacija iz privatnog života ili vlastitih iskustava sa korisnicima smatrana neprofesionalnim. S druge strane, ovakav odnos je davao korisnicima osećaj nejednakosti, pomagači su znali sve o njima, a oni sami ništa lično nisu delili s njima.

Poslednjih godina primećuje se tendencija promene u ovom stavu i stručnjaci sve više uviđaju da njihova životna iskustva mogu da budu vredna dopuna njihovom školskom znanju.

Pogotovo ako uzmemo u obzir da je po nekim istraživanjima rađenim u Holandiji čak 70% pomagača takođe stručnjak po iskustvu.

Nelleke Melse

Po rečima Nelleke Melse, socijalne radnice i istraživača sa dugogodišnjim bogatim iskustvom u okviru socijalne zaštite, u Holandiji je jako dugo pristup radu bio takav da pomagači sa korisnicima nisu delili ništa iz privatnog života i posebno

Alternativni MOD - DOM

Melse ističe: ,,Pomagači se ustežu da se kolegama otvore povodom teškoća koje su preživeli iz bojazni da će ih to učiniti ranjivim ili da ih oni neće više uzimati za ozbiljno. Trebalo bi da postoji bezbedan prostor i tokom studija i kasnije kada se zaposle, kako bi o tome moglo da se razgovara kada je potrebno. Time se omogućava proces u kome ranjivost može da se pretvori u snagu, a bolno iskustvo može da se koristi kao jedinstven resurs u radu sa korisnicima.

Broj 3

29

Otvaranje od strane pomagača po pitanju ličnih iskustava može da bude velika podrška, posebno mladima koji imaju teškoće u domenu nesigurnog emocionalnog vezivanja, kao i u situacijama kada se mladi suočavaju sa emocionalnim i psihološkim problemima zbog odbacivanja i stigmatizacije.”

U okviru organizacije u kojoj ona radi, otišli su čak i korak dalje i već godinama sarađuju i sa stručnjacima po iskustvu, bivšim korisnicima koje, nakon što prođu obuku, pomagači mogu da konsultuju kada su neodlučni kako da pristupe nekim korisnicima. Stručnjaci po iskustvu im pomažu da vide situaciju iz druge perspektive. Njih pomagači nazivaju davaoci nade (hope givers). ,,Kada mladi vide da su i drugi uspeli da prevaziđu slične teškoće, to im daje nadu da će i oni moći”, objašnjava Melse.

Važno je odrediti jasne granice između običnog deljenja priča iz života pomagača i profesionalnog rada. Deljenje ličnih priča trebalo bi da isključivo bude usmereno na podršku mladima, a ne na ispoljavanje vlastitih potreba. Da bi to uspeli, neophodno je da dobro upoznaju sebe, znaju šta su im okidači i kontinuirano rade na razvoju veština koje im omogućavaju da koriste svoja lična iskustva na etičan i konstruktivan način.

Melse ističe da je ključni element ovog pristupa empatija. Time što su i sami prevazišli neke svoje teškoće i prepreke, pomagači pokazuju sopstvenim primerom kako rešavaju probleme i u stanju su da još bolje razumeju mlade koji prolaze kroz slične izazove. Ovakav odnos im omogućava da pružaju podršku bez osuđivanja i da saosećaju sa mladim korisnicima. ,,Kada oni osete da ih zaista razumemo, lakše će otvoreno komunicirati i prihvatiti pomoć.”

Dragoljub Mihailović, socijalni radnik, vaspitač u Centru za zaštitu odojčadi, dece i omladine Zvečanska i ujedno stručnjak po iskustvu potvrđuje ovo mišljenje i dodaje: ,,Iskustvo odrastanja u Domu mi ne stvara poteškoće u radu, naprotiv, doživljavam ga kao dragocen resurs koji često primjenjujem.

Razumem korisnike na poseban način i prepoznajem u svakom trenutku kako se osećaju. Samim tim je i moj pristup svaki put drugačiji. Imam osećaj da sam u stanju da predvidim kada korisnici odluče da urade nešto što će ih dovesti u probleme, te da preventivno sa njima razgovaram o tome. Na taj način uvek sam korak ispred korisnika. Način na koji se pomagači odnose prema sopstvenom iskustvu je individualna stvar, a to zavisi od stava, karaktera, emotivne strukture ličnosti i u kojoj meri je neko spreman da sebe koristi kao instrument a svoja iskustva kao resurs.“ Mihailović ne vidi kako bi obavljanje posla fokusirano samo na rezultate, ne uzimajući u obzir životna iskustva i držeći se isključivo znanja naučenog na fakultetu u radu sa ranjivim korisnicima uopšte bilo moguće. Po njemu, svako je poseban i ima drugačije iskustvo i samim tim je potrebno naći svoj jedinstven pristup radu što je on intuitivno i uspeo da uradi.

On se priseća svojih početaka kada je dobijao puno saveta od starijih kolega, međutim, iako zahvalan na toj podršci i dobrim namerama, on je uvek pratio svoj osećaj i radio onako kako je smatrao da je za korisnika najbolje. Da je takav pristup rada bio i ispravan, potrvrđuje i nedavna anonimna anketa među korisnicima u kojoj je baš on izabran za omiljenog vaspitača.

Dragoljub svojim savetima ali pre svega primerom pokazuje da upornim radom može mnogo da se postigne, uči mlade kako da se odnose prema životu, da bez obzira na teškoće veruju u sebe i da nemaju potrebu za (samo)sažaljevanjem, da budu jaki i imaju cilj. On pokazuje u kojoj meri pomagač može da bude podrška i inspiracija svojim korisnicima i pomogne im da steknu samopouzdanje. Tokom odrastanja u Domu i sam je imao one koji su verovali u njega kao na primer njegov drug Vladimir Ilić i generalni direktor ustanove Zoran Milačić. Oni su su ga motivisali da upiše fakultet i tokom studija ga hrabrili da ne odustane. Sada je njemu najveća satisfakcija kada njegovi korisnici napuštaju ustanovu sa završenom školom, sposobni za samostalan dalji život.

U radu sa mladim ranjivim korisnicima, svime što radimo direktno ili indirektno utičemo na njih i njihovu budućnost.

Upravo zato je spoznati samog sebe toliko važno. To je ono što omogućava pomagačima da kroz svoje introspektivne uvide koriste vlastita iskustva pretvarajući ih u neprocenjivo vredan resurs. Ova samosvest obogaćuje njihov rad empatijom, mudrošću i svrsishodnošću.

Dragoljub Mihailović Gagi

Decembar 2023.

Alternativni MOD - DOM

30

Tema broja: V(J)EŠTINE POMAGAČA

Postavljanje ličnih i profesionalnih granica: ključ za zdrav odnos i kvalitetan rad PIŠE: Dijana Janković FOTO: Privatna arhiva Danila Bojovića i Stichting Kinderperspectief

Jasno definisanje i čuvanje profesionalnih i ličnih granica i svest o tome, važna je tema za stručnjake zaposlene u okviru socijalne zaštite, kao i za njihove korisnike. Ovo doprinosi jasnijem održavanju etičkih standarda i kodeksa ponašanja, što profesionalnim pomagačima omogućava da obavljaju svoj posao sa integritetom i na odgovoran način.

Postavljanje granica ima poseban značaj i za mlade korisnike, jer im omogućava da znaju šta mogu da očekuju od svojih pomagača, pružajući im osećaj emocionalne i fizičke sigurnosti, što je često nedostajalo u njihovim biološkim porodicama. Na ovaj način gradi se zdrav odnos između pomagača i korisnika, smanjuje mogućnost razočarenja, nerealnih očekivanja, zloupotrebe ili neadekvatnog ponašanja. Održavanje određene profesionalne emocionalne distance takođe je neophodno, kako bi se izbegle preterano bliske emocionalne veze sa korisnicima i očuvala objektivnost. Konačno, za pomagača je čuvanje ličnih granica neophodno za održavanje sopstvene vitalnosti i prevenciju pregorevanja.

Razgovor o granicama može biti izazovan, ali je neophodan, kako bi se osiguralo da se stručni rad odvija na etički ispravan način.

Po rečima specijalnog pedagoga i transakciono-analitičkog psihoterapeuta Danila Bojovića, njegova profesija nosi potrebu ali i obavezu da se pozabavi pitanjem profesionalnih granica. Profesionalne granice definišu siguran prostor u kome se stručni rad može kretati na način da korisnik i pomagač budu dovoljno zaštićeni. U tom prostoru važe sve etičke vrednosti i principi koje oni kao stručnjaci koriste kao mapu za orijentaciju u svakodnevnom radu.

Aleksandra Petrunović

Alternativni MOD - DOM

Broj 3

31

Postavljanje granica zahteva samosvesnost, empatiju, veštine komunikacije i sposobnost da se poštuju očekivanja i ograničenja. Granice su neophodne jer se njima uspostavljaju jasna pravila u odnosu.

Aleksandra Petrunović, psiholog, zaposlena kao savetnik hraniteljskim porodicama u Centru za porodični smeštaj i usvojenje Ćuprija, pruža podršku kako porodici tako i detetu, takođe govori o važnosti tog aspekta u odnosu između pomagača i korisnika. Ona prepoznaje izazov postavljanja granica i svesno radi na tome sa hraniteljima, uči ih da postavljaju granice kako u odnosima sa onima koji su uključeni u brigu o detetu, tako i u odnosu sa decom ali i da poštuju njihove granice. Aleksandra kaže da se u svom radu nekada sreće sa prezaštićavanjem, nametanjem, iznošenjem nekih ličnih informacija i podataka o deci što u maloj sredini u kojoj se svi poznaju zna da bude izazov posebne vrste.

Ponekad se dešava da hranitelji razumeju postavljenu granicu kao povlačenje, odbacivanje, udaljavanje, odsustvo podrške, što je znak da Aleksandra i njene kolege nešto moraju da promene u svom pristupu. Pored toga ona prati i ispunjenost standarda zaštite dece, kontroliše na koji način hranitelji brinu o njima. Po rečima Aleksandre Petrunović, da bi se ove dve uloge pomirile, neophodno je sa porodicom uspostaviti i kontinuirano graditi kvalitetan odnos. To je odnos u okviru koga se zna šta jedni od drugih mogu da očekuju, gde je komunikacija jasna, otvorena i asertivna, gde se neguje saradnički odnos u cilju najboljih interesa deteta.

Puno zavisi od okruženja u kojem dete živi i ono bi trebalo da bude prihvatajuće, podržavajuće, a da i u njemu postoje granice jer su one neophodne za optimalan razvoj dece i mladih. Oni često dolaze iz porodica gde su granice bile nejasne ili nisu postojale, pa je njihovo usvajanje i uvođenje neretko proces koji zahteva vreme i rad.

Govoreći o postavljanju ličnih granica, Danilo Bojović napominje da je tokom rada u socijalnoj zaštiti imao iskustvo prelaženja preko sopstvenih granica kroz preterano „davanje“ sebe drugima, nedovoljno se štiteći i ne vodeći računa i o svojim potrebama. On navodi: „Sećam se i nekih supervizija na tu temu, gde sam dolazio do uvida da takav pristup nije dobar ni za mene, a ni za korisnike. Za mene nije bio dobar, jer je na duže staze vodio ka „pregorevanju“, dok sam sa druge strane korisnicima svojim modelom ponašanja poručivao da vođenje računa o sopstvenoj zaštiti nije dovoljno važna tema, što se nažalost vrlo lako naslanja na neke njihove životne priče.

Pored toga, za korisnika je važno i osnažujuće da aktivno učestvuje u celom procesu, što samim tim isključuje prezaštićujuću ulogu pomagača, štetnu kako za korisnika tako i za njega samog.

Decembar 2023.

Aleksandra Petrunović

Odnos pomagač – korisnik jeste ravnopravan ali nije i simetričan. Ta asimetrija moći u praksi podrazumeva da pomagač ima svest o sopstvenoj moći uticaja i samim tim odgovornost pozicije koju nosi u odnosu na ranjivu poziciju korisnika. Bojović se kao terapeut drži pomenutog principa asimetrije ali i kokreacije koja mu pomaže da kontinuirano ima na umu svest o zajedničkom doprinosu onome što se dešava u terapijskom odnosu. On dodaje: „Mislim da je ovaj princip posebno važan u situacijama zastoja u radu ili u slučaju da stručnjak i korisnik zalutaju u nekoj vrsti repetitivnog i štetnog obrasca, jer nas podstiče da razmišljamo o tome šta bismo mi kao stručnjaci mogli uraditi drugačije kako bi inicirali promenu i kod korisnika. Sećam se da mi je u nekim situacijama ovaj princip stvarao i određeni psihološki teret jer je tražio kontinuirano samopreispitivanje sopstvenog doprinosa, ali je istovremeno bivao i gratifikujući s obzirom da nosi sa sobom sekundarne dobiti ličnog rasta terapeuta kroz rad sa korisnicima.“ Kompleksnost ovog procesa potvrđuje i Aleksandra Petrunović: „Odnos koji gradimo i imamo sa hraniteljima je specifičan.

Provodimo puno vremena sa njima, kao i sa decom i mladima,

Alternativni MOD - DOM

Tema broja: V(J)EŠTINE POMAGAČA

32

boravimo u njihovim kućama, razgovaramo o najintimnijim stvarima. Zdrave granice su neophodne kako bismo sačuvali sebe, odnos koji imamo s njima, a i da bi uvek etički, odgovorno i kvalitetno radili. U želji da pružim podršku, dešavalo se da budem u svakom trenutku dostupna i da preuzimam tuđu odgovornost, pa se postavljanje i poštovanje granica pokazalo kao neophodno i istovremeno predstavljalo izazov. To učim da menjam kroz superviziju, razmenu sa kolegama, edukaciju. Često se podsećam na to zbog čega su nam granice važne i da kada su one u pitanju vodim računa da pronađem pravu meru, da ne budu krute, ali ni popustljive.“

naći će način da pomognu mladoj osobi iako im nešto govori da ih time prezaštićuju, da je potreban drugačiji pristup ili distanca.

Postavljanje granica je po mišljenju ovih stručnjaka svakako veština koja se uči i razvija, a supervizija je odlična podrška ovom neprekidnom procesu. Bojović iz ugla terapeuta ističe:

Glas intuicije je nekad samo šapat i zato je povremeno potrebno da se na kratko isključimo iz svega i dobro oslušnemo taj unutrašnji osećaj koji je obično nepogrešiv pokazatelj kada je granica dostignuta ili pređena.

Ono što može da pomogne, a taj alat uvek i svi imamo pri ruci je da uprkos stresu ili baš zbog toga, zastanemo, svesno udahnemo duboko nekoliko puta i dođemo u kontakt sa onim što zaista osećamo povodom onog što se dešava u tom momentu.

„Održavanje jasnih granica između uloge terapeuta i korisnika je proces. Ideja je da radeći sa korisnicima nastojimo da zadržimo „jednu nogu u procesu, a drugu izvan“. Na taj način postajemo i posmatrači sa učešćem. Etički rizik nastaje kada smo sa obe noge u procesu i nema pogleda sa strane.

U takvim situacijama se naš kapacitet za samorefleksiju smanjuje, dakle nema samoposmatranja. To su najčešće afektivno obojene situacije koje stručnjaka dovedu u poziciju da uradi nešto po principu „bilo je jače od mene“ uprkos znanju i veštinama koje poseduje.Tu dolazimo do značaja pozicije trećeg, odnosno supervizijske podrške koja je značajna i stručnjacima sa bogatim iskustvom i važan je aspekt kontinuiranog razvoja.

U psihoterapijskoj edukaciji supervizijska podrška je obavezan deo praćenja rada stručnjaka koja nam pomaže i u prevazilaženju potencijalnih etičkih „pukotina“ koje se nekada dese u prostoru između najbolje namere i konačnog ishoda određenog procesa (Eusden, 2011).” Po njegovom dubokom uverenju, najčešći etički prekršaji i prekoračenja dešavaju se iz najbolje namere prema korisniku. Najbolja namera podrazumeva da pomagač ima na umu interes korisnika kada donosi odluku o određenoj intervenciji. Iako je razmišljanje o interesu korisnika veoma važan uslov za dobro etičko postupanje, ono svakako ne može biti i dovoljno da bi pomagač bio siguran da nije prekoračena određena granica.

U našem sistemu socijalne zaštite, verovatno najveći izazov predstavljaju ograničeni resursi u radu kao što su manjak zaposlenih i veliki broj korisnika o kojima brinu, pa to primorava stručnjake da nekada svesno prelaze preko postavljenih granica imajući u vidu da se radi o veoma ranjivoj populaciji sa visokim stepenom potrebne podrške. Kako Bojović navodi, takvo stanje u sistemu pogoduje narušavanju profesionalnih granica i čini situaciju težom u kreiranju sigurnog „prostora“ za kvalitetan stručni rad.

Otežavajuće objektivne okolnosti, veliki pritisak na poslu, teme koje nisu sasvim preradili, sve su to faktori koji pomagače mogu da uprkos znanju i iskustvu dovedu do situacije u kojoj će ipak preći svoje granice. Uradiće „još samo ovo“ iako su preumorni,

Alternativni MOD - DOM

Danilo Bojović

Broj 3

33

Supervizijom brinemo za stručnjake i pomagače RAZGOVARALA: Miruna Kastratović FOTO: Stichting Kinderperspectief

Iako se sustavno ne provodi, u Hrvatskoj ima stručnjaka koji su shvatili vrijednosti supervizije i rade na njezinu širenju. Takva zagovarateljica supervizije je profesorica na Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu, osnivačica specijalističkog studija Supervizija u psihosocijalnom radu i dugogodišnja supervizorica, profesorica Marina Ajduković. Kad govori o superviziji, kaže da ona stručnjacima i pomagačima omogućava sigurno mjesto, djeci i obiteljima bolju pomoć i zaštitu stručnjaka.

Superviziju mogu trebati stručnjaci i volonteri, djelatnici sustava socijalne skrbi, odgojitelji, udomitelji, voditelji mjera, voditelji slučajeva, svi uključeni u zaštitu dobrobiti djece.

Supervizija se u sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj počela uvoditi tek 2000. godine i od tada je na tom polju ostvaren veliki napredak. Međutim sve je i dalje nedovoljno, jer čak šezdeset posto stručnjaka u sustavu socijalne skrbi nije imalo priliku imati superviziju, iako je ona već godinama u zakonu navedena kao pravo.

Čemu služi supervizija?

Supervizijom se osigurava bolji rad pomagača, bolja komunikacija i suradnja među pomagačima i u konačnici, i što je najvažnije, bolje usluge korisnicima.

Primjerice, diplomiramo i zaposlimo se kao stručnjaci u pomagačkim djelatnostima, ili smo volonteri ili udomitelji, i onda se u životu nađemo u niz situacija koje su profesionalno vrlo teške. To su situacije kad trebamo profesionalnu podršku, nekoga tko će nam pomoći da bolje razumijemo situaciju, konkretno dijete ili obitelj kako bi i oni dobili bolju pomoć i podršku od nas.

Svi koji se bave javnom i alternativnom skrbi jako dobro znaju da u pravilu rade s traumatiziranom djecom, često i visoko traumatiziranom, s djecom s brojnim psihosocijalnim Decembar 2023.

potrebama. To su djeca koja su često nepovjerljiva prema stručnjacima zbog teških situacija koje su proživjeli u svojim obiteljima ili su te obitelji isto tako nepovjerljive prema stručnjacima zbog nekih svojih loših iskustava.

U cijelom području javne skrbi za djecu, mi se nužno susrećemo s traumatiziranim korisnicima i okruženjima, što otežava rad stručnjacima, volonterima i pomagačima.

Upravo tu supervizija ima posebni značaj i ima svoj cilj, jer daje podršku stručnjacima, pomagačima ili volonterima koji rade sa djecom u različitim oblicima javne ili alternativne skrbi.

Podržava ih i pomaže im da integriraju teoriju i praksu. Da primijene teoriju u praksi, jer ima dobrih modela rada u radu s djecom, ali to treba integrirati u svakodnevnu praksu. Što kad se prvi put suočiš s djetetom koje se samoranjava, što kad se prvi put suočiš sa djetetom koje je suicidalno, sve si to negdje pročitao i čuo, ali kad si u toj situaciji, treba ti profesionalna podrška da vidiš što se dogodilo, kako si djelovao i kako možeš unaprijediti svoj rad.

U superviziji se radi individualno ili grupno, tako da stručnjak, volonter ili pomagač predstavi neku konkretnu situaciju koja mu je bila uznemirujuća. Tad na superviziji opiše sve aspekte tog događaja, što se sve dogodilo, koje su mu ili njoj misli

Alternativni MOD - DOM

Tema broja: V(J)EŠTINE POMAGAČA

34

Ja sam i velika zagovarateljica grupne supervizije jer ona omogućava takozvanu „kolegijalnu podršku“, u kojoj kolege jedni drugima govore o svojim iskustvima, uče jedni od drugih. S druge strane supervizija je vrijeme u kojem razmišljamo što i kako radimo. A značajna je i podjela odgovornosti koja se na neki način tako događa, a to je jako važno u tom teškom poslu.

prof. dr. sc. Marina Ajduković

i osjećaji prevladavali u tom trenutku, što je učinio i što je mogao drugačije, kako se u vezi toga osjeća sada. I tako se na konkretan način analizira konkretna profesionalna situacija u životu stručnjaka ili drugih pomagača u sigurnom i povjerljivom okruženju. Na taj način i oni sami bolje razumiju što se događa i kako svoja teoretska znanja mogu primijeniti u praktičnoj situaciji, pa će u sljedećem kontaktu s tom obitelji ili djetetom moći djelotvornije raditi i sigurnije se osjećati.

Ono što je bitno je da se iz fokusa ne izgubi dijete.

U javnom i civilnom sektoru često rade stručnjaci koji su iscrpljeni količinom posla i svime onime što se događa pa se nekada upravo zbog toga i u superviziji dijete izgubi iz fokusa.

Jer ta emocionalna iscrpljenost i emocionalni napor stručnjaka postanu primarni.

I zato i jest važno imati osnaženog stručnjaka koji se dobro osjeća, jer jedino on može pružiti prave psihosocijalne usluge i biti u dobrom kontaktu s djetetom i obitelji.

Praksa je pokazala da iz različitih razloga, ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu, upravo u području zaštite dobrobiti djece, treba posebno voditi računa o tome da dijete cijelo vrijeme bude u fokusu na supervizijskim grupnim i individualni susretima.

Spomenuli ste model supervizije koji smo razvili u Hrvatskoj.

Mi smo u Hrvatskoj razvili model u zaštiti dobrobiti djece koji podrazumijeva da se neprestano procjenjuju rizici i opasnosti kojima je dijete izloženo. Što su čimbenici sigurnosti i na temelju čega to stručnjak zna. Traže se nejasnoće i procjena rizika se mora ponavljati, jer se u životu djece i njihovih obitelji okolnosti mijenjaju i svaki put u superviziju treba uključiti tu procjenu rizika i opasnosti, te tako planirati korake daljnjeg rada.

I tu leži razlog zašto je supervizija važna.

Alternativni MOD - DOM

Stručnjacima i pomagačima je važna i emocionalna podrška?

Socijalna podrška se često izjednačava sa emocionalnom.

Socijalna podrška podrazumijeva i emocionalno rasterećenje odnosno podršku, ali i instrumentalnu i informacijsku podršku. Što to znači u superviziji? Znači da se stručnjaku omogući emocionalno rasterećenje. Stručnjaci često imaju takozvanu moralnu povredu. Ona se događa kad moraju izdvojiti dijete, a nemaju kuda s njime, nemaju ga gdje udomiti i smjestiti i vrlo često je to dodatni emocionalni teret. Tu je jako važno da se dobije ta podrška, ali ne samo ona. I instrumentalna podrška je značajna, primjerice tko sve može pomoći da se to dijete bolje zbrine. I informacijska o tome koja su nova znanja i nove vještine koje se mogu iskoristiti u takvom kontekstu.

Koliko je povjerljivost važna u superviziji?

Za superviziju je jako važno da je sve apsolutno povjerljivo. Ako se doista želi postići cilj, a to je pružanje podrške stručnjaku kako bi bolje radio, vrlo je bitno da on, u toj za njega profesionalno teškoj situaciji, ima sigurnost. Da je siguran da to nitko neće prepričavati, komentirati ili na bilo koji način iznositi u javnost pogotovo ne kao njegovu slabost, nekompetentnost, neprofesionalnost.

Zato je jako važan kontekst povjerljivosti. Na njoj se gradi kvalitetan supervizijski odnos i bez te povjerljivosti stručnjaci ne mogu imati to sigurno mjesto koje bi im supervizija trebala omogućiti. Sigurno mjesto gdje, okruženi kolegama koji imaju iste brige, mogu bez ustezanja reći što se događa i koje su im poteškoće, te dobiti podršku i uputu kako da to riješe.

Koliko je česta supervizija u našem sustavu, je li to standardni postupak ili su to još uvijek neki otoci koje netko ima sreće da ima, a netko ne?

Nažalost, to su još uvijek “otoci”. Specijalistički studij za supervizore traje dvije godine i upravo upisujemo šestu generaciju poslijediplomskog studija. Dakle mi supervizore

Broj 3

35

imamo, cijelo vrijeme surađujemo sa sustavima, pogotovo sustavom socijalne skrbi, ali ipak u novi Zakon o socijalnoj skrbi ušlo je to da „stručnjaci imaju pravo na jednu superviziju.

Je li jedna supervizija dovoljna?

Nažalost to zakonsko rješenje nije jasno. Mi koji se bavimo područjem zaštite i dobrobiti djece i zaštitom mentalnog zdravlja i dobrobiti stručnjaka koji s njima rade, a nužno nam je da dobro rade, smo zapravo jako začuđeni. Začuđeni smo takvom formulacijom zbog toga što za “jednu superviziju” kakvu smo dosad opisivali, kako bi se pomagači razvijali kao profesionalne osobe, za to treba vrijeme. I za to je potreban najmanje ciklus od deset ili dvanaest supervizijskih susreta. A za to trebaju značajni ljudski i financijski resursi.

Znači li to da zakonodavac nije shvatio bit supervizije?

Iskreno rečeno, to tako izgleda, iako u nadležnom ministarstvu ima puno ljudi koji znaju o čemu se radi. Dakle, iako ima puno stručnjaka u tom ministarstvu koji jako dobro znaju što je supervizija i kako je treba raditi, ipak se išlo na takav minimalistički pristup koji pokazuje nerazumijevanje u punom smislu te riječi.

Kad se radi o zaštiti dobrobiti djece, nama je tradicionalno najbolji partner UNICEF s kojim smo kroz razne programe usmjerene prevenciji izdvajanja iz obitelji, osnaživanju obitelji, osnaživanju stručnjaka, imali priliku omogućiti superviziju za nekoliko stotina stručnjaka. Međutim, s projektima je uvijek isto, kada prođu, nema kontinuiteta.

Provedeno je i istraživanje sa socijalnim radnicima u centrima za socijalnu skrb koje je pokazalo da, uz sva naša nastojanja, 60 posto stručnjaka u sustavu socijalne skrbi nije imalo priliku imati superviziju.

Iako je, ponavljam, supervizija već godinama uvedena kao pravo u zakonu.

S druge strane, tu su udruge, ali nije kod svih isto, primjerice SOS Dječje selo Hrvatska prednjači u tome da imaju dobro organizirane supervizije i edukacije i u njihovoj strukturi postoji veliko razumijevanje za to. Općenito na natječajima za financiranje programa udruga iznos predviđen za edukaciju i superviziju je sramotno mali i uz to je nemoguće organizirati kontinuiranu superviziju. Supervizija je u tim programima financijski od države nedovoljno popraćena, a na ljudima u udrugama je da budu umješni u pronalasku novaca za nju.

U Hrvatskoj ste pokrenuli i specijalistički studij Supervizija u psihosocijalnom radu?

Od 2006. godine imamo i specijalistički studij koji je u skladu sa europskim standardima. Upravo se upisuje nova generacija,

Decembar 2023.

32 su kandidata, što znači da je velik interes stručnjaka za obrazovanje i za supervizijski rad. Oni su i sami većinom prošli supervizije i osjetili su i na vlastitoj koži koliko supervizija, iako ponekad teška, može olakšati profesionalni i cijeli život.

Kroz superviziju stručnjaci dobivaju ideje za daljnji rad, nova znanja i vještine, podršku, osnaživanje i rasterećenje. To je nešto što zaista pokazuje da i sami stručnjaci jako dobro znaju što im treba. Oni smatraju i da bi bilo jako važno da su modeli supervizije fleksibilni. Pa da primjerice početnici imaju kontinuiranu superviziju, a onda da u kasnijim fazama mogu imati različite oblike konzultacija ili individualnih supervizija.

Nakon evaluacije supervizije, recimo za voditelje mjere ili voditelje slučaja u zaštiti dobrobiti djece, pokazalo se da im je supervizija bitno pridonijela da bolje razviju odnosne kompetencije, uspostave i imaju bolje odnose s djetetom ili obitelji i da bolje biraju prikladne aktivnosti i intervencije za rad s obitelji.

Evaluacija je pokazala i da je supervizija stručnjacima pomogla i u području kognitivnih kompetencija, koje su ključne za rad s obiteljima i djecom u riziku da bolje razumiju rizike, prepoznaju promjene u obitelji i da mogu bolje zaštititi dobrobit djece. Ali stručnjaci su naglasili kako im je ipak u superviziji bio jako važan pojačani osjećaj profesionalne sigurnosti. Osjećaju se sigurnije i koriste nove vještine koje čuju jedni od drugih.

Supervizija je od svog nastanka namijenjena pomoći kod većih potreba, primjerice nakon Drugog svjetskog rata. Rekli ste da je pedesetih godina prošlog stoljeća iz Amerike došla u Europu koja je grcala u potrebama.

Navodite i kako je u svojoj stogodišnjoj tradiciji supervizija pokazala da osigurava kvalitetu rada u pomagačkim zanimanjima, da je nužan dio profesionalne izobrazbe pomagača i da omogućava kvalitetu usluge korisnicima, istodobno uz brigu o tome kako je pomagačima.

Znači, supervizija je odavno pokazala da može pomoći. Vi ste godinama supervizorica, kako vi sada gledate na to?

To je zaista svrsishodan posao, kojim podržite pomagače djece i obitelji u različitim sustavima u kojima je rad težak, odgovoran, gdje je puno promjena i reformi. U tom sam području od Domovinskog rata, a mi se sada prvi put široko susrećemo još i s moralnom povredom stručnjaka koji su svjesni da ne pružaju djeci ono što bi trebali pružati, jer nemaju gdje i nema tko, nemate s čime. Ministarstvo to pokušava ublažiti, ali je situacija teška. I zato je također stručnjacima i pomagačima potrebna podrška.

Alternativni MOD - DOM

36

Tema broja: V(J)EŠTINE POMAGAČA

Duhovnost kao most između stručnosti i pronalaska unutarnje snage RAZGOVARALA: Anisa Šetka FOTO: Privatna arhiva prof.dr.sc. Zdravke Leutar

U današnjem društvu postoji sve veća svijest o važnosti duhovnosti i njezinoj ulozi u osobnom razvoju i brizi za sebe.

Duhovnost, iako nedefinirana u strogoj terminologiji, čini temeljnu dimenziju ljudske svijesti koja traži smisao, povezanost i nadahnuće izvan tjelesnog i materijalnog svijeta. U kontekstu socijalnog rada, ova dimenzija postaje ključan alat za bolje razumijevanje i pristup korisnicima te za osobni razvoj samih profesionalaca Pristup duhovnosti može varirati ovisno o vjerovanjima i potrebama korisnika, ali univerzalna dimenzija je gotovo identična: dodatna snaga u suočavanju s problemima, pronalaženju smisla u teškim trenucima i pronalasku unutarnje snage.

Pomagači će uvijek tražiti priliku da podstaknu korisnike da se povežu s njihovom vlastitom duhovnošću, bilo da je to kroz religijske prakse, meditaciju, molitvu ili refleksiju. No, duhovnost nije važna samo za korisnike, već i za njih same.

Razumijevanje dubljih aspeakata ljudske prirode, istovremeno potičući osobni rast i razvoj, predstavlja ujedno i dodatnu

Alternativni MOD - DOM

prof. dr. sc. Zdravka Leutar

motivaciju, strast i entuzijazam za posao kojim se bave. Ova unutarnja dimenzija također pomaže socijalnim radnicima da očuvaju svoju emocionalnu i duhovnu ravnotežu, čime se smanjuje rizik od izgaranja u zahtjevnom okruženju socijalnog rada. Ovim riječima na pitanje o svojevrsnoj duhovnosti i njenim aspektima u ulozi pomagača govori profesorica kolegija Duhovnosti i socijalnog rada na Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. Zdravka Leutar.

Broj 3

37

IZVOR: Envato Elements „Sama duhovnost je promišljanje i o smislu života, da vidimo da on negdje postoji. Dakle, to je za mene ona neka dimenzija iznad. Unutarnja dimenzija koju njegujemo i u kojoj bi se trebali truditi rasti. Veliki benefit ogleda se i prema korisnicima. Ako je u pomažućoj profesiji netko tko ima veći entuzijazam i tko im želi više pomoći, a neće sagorjeti i upasti u onu nekakvu suhoparnu primjenu metoda onda govorimo o toj posebnoj razini duhovnosti“, kaže prof. Leutar.

Profesorica Leutar ističe superviziju kao nezaobilaznu komponentu u radu brojnih profesija, uključujući socijalni rad i koja dobija novu dimenziju u obliku duhovnosti. Duhovnost može biti moćan alat za suočavanje s izazovima i stresom, jačanje osobne otpornosti i motivacije te unaprjeđenje međuljudskih odnosa u timovima koji rade s djecom bez roditeljske skrbi. „Pomagači primjenjuju različite metode od mindfulnessa do šetnji prirodom, tjednih susreta s bibliodramom, lectio divina, hagioterapijske grupe i sl., različite molitvene grupe, glazbeni trenuci.... Sve su to načini rada na sebi i međusobnog osnaživanja koji pomažu u prevenciji sagorijevanja i lakšim nošenjem sa stresnim situacijama“, dodaje.

“Definicija duhovnosti kroz zajedništvo pruža korisnicima osjećaj podrške, razumijevanja, i empatije. U svakodnevnom radu, supervizanti dolaze u dodir sa životnim pričama korisnika i doživljavaju kompleksne emocionalne reakcije. Elementi duhovnosti integrirani su u način na koji radimo i komuniciramo, pojačavajući naše vrijednosti i principe”, smatra profesorica Leutar.

Ipak ističe bitnu komponentu supervizije kao forme skrbi o sebi, a to je da se ona ne ograničava na tehničke aspekte. “Bitno je istaknuti da se naša osobnost, motivacija i entuzijazam temelje na duhovnim vrijednostima. Oni postaju modeli ponašanja koji utječu na dobrobit djece i mladih”, napominje profesorica.

Decembar 2023.

Svaka stručna praksa u superviziji, koja podrazumijeva rad s korisnicima i pomaganje u raznim situacijama, ima elemente duhovnosti. “Ovi elementi su integrirani u način kako stručnjak radi, na koja načela se oslanja, kako komunicira, koliko poštuje korisnika te kako doživljava vlastito profesionalno djelovanje. Duhovna dimenzija postaje sastavni dio njihova pristupa.”

Smatra da je gotovo bespotrebno kontinuirano podsjećati da se na taj način poštuje njihova percepcija i osjećaji. Duhovnost im pomaže nositi se s dubokim emocionalnim reakcijama i etičkim dilemama koje takve situacije mogu izazvati, a integracija duhovnosti pomaže im da ostanu ravnoteži i pronađu smisao u svojoj praksi.

Ipak, nedostatak razumijevanja duhovnih koncepta često je prisutan među pomagačima, kaže profesorica Leutar i sugerira da bi se edukacija o duhovnosti trebala uključiti u obrazovanje pomagača od samih početaka. “Duhovnost je olakšala moj posao i dala mu smisao”, naglašava. U obrazloženju svojih tvrdnji profesorica Leutar ističe istraživanje provedeno prošle godine kojim je ukazano na značaj duhovnosti u superviziji pomagača.

Ono se u tom kontekstu definira kroz zajedništvo, obuhvaćajući podteme poput podrške, odnosa s drugima, razumijevanja drugih, empatije, iskazivanja pažnje, multikulturalnosti i prihvaćanja različitosti. Ova definicija duhovnosti postaje ključna komponenta u stvaranju kvalitetnih radnih odnosa i boljeg timskog rada, smatra. “Napredak u ovom smjeru može pomoći pomagačima da bolje integriraju duhovnost u svoju praksu i stvore uravnoteženije i produktivnije radno okruženje.

Duhovnost postaje most između stručnosti i ljudske dimenzije u superviziji. Integracija pruža dublje razumijevanje i osnaživanje za pomagače i timove, jača profesionalni integritet i pomaže u suočavanju s izazovima na putu samopomoći, a samim tim i podrške drugima”, zaključuje profesorica Leutar.

Alternativni MOD - DOM

38

Tema broja: V(J)EŠTINE POMAGAČA

Netipični fundraising: Iskustva iz Majčinoga sela RAZGOVARALA: Anisa Šetka FOTO: Privatna arhiva fra Svetozara Kraljevića

Godina 1951. označila je početak jednog izuzetno inspirativnog putovanja - putovanja fra Svetozara Kraljevića, čija priča je duboko dirnula mnoga srca. Rođen u porodici gdje su izazovi bili neizbježni, njegova predanost bratu Boži i sestri Ivi čini se predodredila je sve ono što će u životu fra Svetozar činiti.

Naime, njegova priča započinje u porodici gdje su brat Bože i sestra Iva od rođenja bili suočeni s izazovima koje većina nas ne može niti zamisliti. Nisu mogli hodati, niti govoriti, niti su se razvili da bi mogli samostalno funkcionirati. Njihova sudbina je bila takva, no to ga nije obeshrabrilo da od najranijeg djetinjstva preuzme na sebe odgovornost brige o njima i pomaganja u najosnovnijim stvarima svakodnevnog života. “Potreba brinuti se za nekoga postala je dijelom moga sjećanja, izrastanja i samog postojanja. Nije moglo biti drugačije,” rekao nam je na početku razgovora.

U mladosti mu je postalo jasno da je njegov poziv u životu vezan uz služenje drugima. U vjeri i predanosti, postao je fratar, a to mu je omogućilo da svoju ljubav prema bratu i sestri pretvori u veći smisao. „Mi koji smo izabrali ovaj veoma jedinstven i rekao bi drugačiji, svećenički, poziv redovito ne možemo previše planirati čime bi se trebali baviti. Radimo ono što život donese, što postane trenutna potreba“, kaže fra Svetozar.

Godine 2000. povjerena mu je velika odgovornost u Međugorju, gdje je služio zajednici pod sjenom čuvenog fratra fra Slavka Barbarića. Fra Slavko je bio ključna figura u mnogim aktivnostima te međugorske zajednice, a njegova neočekivana smrt ostavila je ogromnu prazninu u srcima svih koji su ga poznavali. U tom trenutku, povjeren mu je poseban zadatak nastaviti ondje gdje je fra Slavko stao.

Alternativni MOD - DOM

fra Svetozar Kraljević

Bez obzira na njegovu nedostajuću specifičnu ekspertizu u prikupljanju sredstava, njegova predanost i “common sense” pristup vodili su ga kroz izazove koje je trebao prevladati. Jedan od ključnih trenutaka u njegovoj novoj misiji bilo je osnivanje Majčinog sela, gdje se okupilo više od 30 djece koja su trebala njegovo vodstvo i brigu. Fra Slavko Soldo, provincijal u to vrijeme, rekao mu je da nastavi gdje je fra Slavko Barbarić stao, a to je bila velika odgovornost. Kaže da je uvijek naglašavao svoju poruku svima koji su ga okruživali. Bez obzira na sve izazove i teškoće, govorio je svim prijateljima, poznanicima, potencijalnim dobročiniteljima i hodočasnicima da su oni tu, spremni pružiti potrebnu pomoć i podršku djeci koja su im povjerena.

Njegova riječ i primjer postali su inspiracija mnogima, a njegova predanost brizi za djecu izrasla je u nešto puno veće od samog čina davanja. „Izazov je samo postojanje djeteta koje nema roditeljsku skrb i taj izazov sve nas poziva na uzbunu, da učinimo sve što možemo. Osjećam da sam često bio „neodgovoran“ na način što se nisam previše brinuo niti sam stvarao neke posebne fundraising projekte. Nisam stvarao oko sebe neku tenziju niti sam ljudima donosio nemir, strah ili neku krivnju. Pomagali su nam prijatelji iz čitavoga svijeta. Imali smo fundraising u Malaviju, u USA, u Brazilu, u Argentini, u Irskoj, u Italiji. Sjećam se da nam je posebno teško bilo godine 2002. U jednome trenutku u računovodstvu mi rekoše da nedostaje za plaću 40.000,00 KM, pola od ukupne plaće. Sam sebi sam se

Broj 3

39

čudio kako sam bio grub prema Ani koja me zabrinuto pitala što će biti s plaćom. Šutio sam i otišao iz ureda. Bio je to ustvari izraz moje nemoći a izgledalo je da me nije brigalo. Sljedećega dana dolazi gospodin iz Irske Sean Conroy i donosi ček od 22.000,00€. Tada sam povjerovao da ne možemo preživjeti od našega truda i od naše brige. Shvatio sam da za život Majčinoga sela trebaju čudesa“, priča nam fra Svetozar.

Prijatelji i poznanici djece dolazili su ne samo kao donatori već i kao obiteljski prijatelji, stvarajući osjećaj zajedništva. Ovo je bio ključni element u očuvanju dostojanstva djece i njihove obitelji. Iako su djeca dolazila iz različitih općina, mnoge od njih nikada nisu pružile financijsku podršku. Srećom, Majčino selo bilo je blagoslovljeno dolaskom brojnih hodočasnika iz Međugorja koji su nesebično pomagali na različite načine. Dio sredstava dolazio je od općina, ali nikada nisu imali unaprijed pripremljen novac za troškove dva mjeseca. Živjeli su iz dana u dan i iz mjeseca u mjesec. Plaću za jedan mjesec isplatili bi, a onda bi počeli prikupljati sredstva za sljedeći. „Svaki svećenik će naglasiti da vjeruje u Boga i taj naglasak je uredu. Ja sebi uvijek i nanovo i nanovo želim naglasiti da moram vjerovati u čovjeka. Mene čovjek nikada nije razočarao.

Vjerujem u dobrotu i plemenitost ljudi. Ni oni koji su me prevarili nisu me razočarali. Onima koji su me prevarili treba još više pomoći. Istina, susreo sam ljude koji su obećali su da će mnogo učiniti, da će pomoći, da će sve dati od sebe, a iskustvo me naučilo da se ne smijemo previše pouzdati u velika obećanja“, kaže fra Svetozar.

Postoje dvije razine o kojima treba voditi računa da bi netko mogao biti uspješan u organiziranju i radu ovakve jedne ustanove, kaže on. „Ima ono prvotno i iskonsko što se ne može naučiti u školi. Mene nitko nije mogao naučiti što znači imati nemoćnoga brata i sestru. To čovjek ponese od kuće. Ima ono neko dubinsko, veoma osobno razumijevanje naravi takvoga djelovanja i rada koje je potrebno za taj posao.

U toj misiji čovjek treba vjerovati u čovjeka. To mora biti neke vrste zanos za čovjeka. Drugo, mislim da nije nužno završiti strogo fakultet socijalnih znanosti.

Može to biti i medicina, i teologija, ili bilo koji fakultet.

Važno je da čovjek prođe određenu edukaciju da bi bio bolje osposobljen razmišljati, pisati, kazati ideju i o ideji uvjeriti ljude“, poručuje. „Odlučio sam u jednome trenutku obnoviti naš veliki vrtić u kojega idu djeca Međugorja i djeca MS. Ništa novca nismo imali kada smo počeli. Isto tako ništa novca nismo imali kada smo završili, s time da su svi računi bili plaćeni. Obnova je koštala nešto iznad 500.000,00€. Zanimljiv je koncept. Kad počnemo – nemamo novaca. Kada završimo – nemamo novaca. Početak nije bio zato što sam imao novaca, nego za to što sam odlučio da ćemo TO raditi. Svaki put kada smo obnavljali neku kuću u kojoj djeca stanuju neka čudesna ruka nas je pratila. Računi su uvijek bili plaćeni. Počinjemo s nulom i završavamo s nulom, ali računi su uvijek bili plaćeni“, priča nam fra Svetozar.

Decembar 2023.

Tajna je u kaže u tome da kada nešto radite i ljudi to vide, uvijek su spremni pomoći. „Ili ih pozove neka čudesna sila koja nije vezana našim granicama i našim strahovima. Odlučujuće je započeti. Kada započnemo dajemo prostor i dragome Bogu da nešto za nas učini i dajemo prostor prijateljima da nešto za nas učine.

Ako ništa ne radimo naši prijatelji neće imati što za nas učiniti. Zanimljivo je, prijatelji nam ništa neće dati zato što mi pitamo da bi smo nešto započeli.

Prijatelji će dati tek kada započnemo. Tada prijatelji kao da znaju da smo sve započeli jer vjerujemo u njih. Prijatelji tada znaju da je došlo vrijeme da nam pomognu“, smatra fra Svetozar.

Zanimljiv je kaže njegov odnos s franjevačkim starješinama. „Uvijek su se hvatali za glavu kada bi došli u Majčino selo govoreći: Eno Svetozar sada još jedanput nešto započeo. Sreća je moja bila da od njih nisam pitao novac. Ustvari voljeli su da se ozbiljno radi i uvijek su našli načina da mi iskažu potporu“, priča. Jasno je, kaže, prepoznao važnost pravilnog upravljanja projektima i nužnost adekvatne kompenzacije za one koji ih vode. Ističe da osoba koja inicira i vodi projekte ne smije oskudijevati. Ovaj pristup je osigurao stabilnost i sigurnost u vođenju humanitarnih inicijativa. S druge strane kaže da nikada nije bio čovjek koji je tražio materijalno bogatstvo. Došao je u Majčino selo bez novca, a napustio ga je na isti način. Za njega je najvažnija bila sloboda koju je imao u obavljanju svog posla i zadatka pomaganja djeci. Naglašava da se njegova motivacija crpila iz djece koja su bila dio njegova života i rada. Njihova snaga i izdržljivost bili su izvor nepresušne inspiracije. „Ja sada radim u Mostarskoj bolnici i nisam više u Majčinu selu. Prije nekoliko dana gledam slike najnovije generacije liječnika koji su diplomirali medicinu u Mostaru i gledam jedno naše dijete iz Majčinoga sela. Sjećam se njegovoga dolaska.

Kao i mnogoj drugoj djeci svijet je bio srušen kada je došao. U godinama života u Majčinom selu on i sva druga djeca svoj su svijet izgrađivali. Uvijek sam vjerovao da je to moguće. Sada mi je posebno drago da se svi dobro osjećamo kada se sretnemo“, kaže nam i nastavlja: „Vjerovati u ljude, u čovjeka. Bog je čovjeka učinio ravnim sebi. Po Božjoj volji čovjek je ravan samome Bogu.

U čovjeku su božanske vrednote. Čovjek je vrhunska vrijednost.

Majčino selo jest mjesto gdje se otkriva dobrota čovjeka.

Ljudima sam uvijek govorio: Nemojte se bojati voljeti djecu i nemojte se bojati dati im da se razvijaju u svim područjima ljudskih mogućnosti. Ne mogu dovoljno naglasiti nužnost da se djeci omogući normalan život. Ta djeca doživjela su teške trenutke nesigurnost i ljudske izdaje. Na trenutke vjerujem da sam i sam griješio i da u nekim trenucima nisam prepoznao neki moment i što je trebalo činiti. Da bi bilo bolje važno je proširivati vidike i mogućnosti različitih pozitivnih iskustava i vještina“, poručuje za kraj fra Svetozar.

Alternativni MOD - DOM

40

Tema broja: V(J)EŠTINE POMAGAČA

Pas je najbolji suradnik i u poslu i životu PIŠE: Miruna Kastratović FOTO: Privatna arhiva Udruge za pet therapy Indeficienter i Miruna Kastratović

„Aska me gura naprijed i velika mi je motivacija, pomaže mi u komunikaciji s ljudima, uz nju sam smirenija, ona me ne osuđuje“, tako priča Tea Živković o svome životu sa psom Askom, ogromnom mješankom Cane corsa i Kanarskog psa dok sjednimo na minijaturnom trijemu u dvorištu njezinog iznajmljenog stančića. Aska mirno leži pored nas i povremeno strugne ušima. Stol je pun maramica za čišćenje, poslastica i svega što je potrebno za očito sretan pseći život.

Asku je Tea udomila tri do četiri godine nakon što je izašla iz skrbi. Bilo je to nešto što je oduvijek željela, oduvijek je željela takvu obavezu. Pronašla ju je u skloništu, u Dumovcu, traumatiziranu i nepovjerljivu.

Prije toga, trebalo se snaći u samostalnom životu. Iako je tu slobodu jedva dočekala, nije joj bilo lako i kaže kako joj je trebalo dvije do tri godine da „skuži“ vanjski svijet. Da stane na svoje noge i shvati da joj to zapravo ide. Manjak samopouzdanja i ponos bili su glavne prepreke, ali korak po korak i uspjela je. Životinje je oduvijek voljela, uplaćivala u azile, volontirala. Nije bajka, ali kad je uzela Asku u Dumovcu, čim ju je vidjela znala je da je to taj pas. „Išli smo od boksa do boksa i kad smo došli do nje jednostavno sam znala. Niti jedan pas više, druge više nisam vidjela.“ Aska je imala oko godinu dana. „Bila je kost i koža, sa štencima, u katastrofalnom stanju.

Smatram da je sigurno bila predviđena za štancanje i svega se bojala. Nije htjela ući u kuću, lajala je na bicikle, a nepoznate muškarce ni danas ne voli. Sasvim drugi pas od ovoga što vidite sada“.

Aska je ozbiljan pas specifične pasmine, s njome treba znati, ali Tea čini se nema s time problema. Nema problema ni s gazdom, on se pak zaljubio u njezinu mačku koju je udomila nakon Aske, pa je mačka stalno kod njega i oni se vole više nego itko na svijetu, priča Tea i smije se dok Aska čuli uši da čuje što je tako smiješno.

Alternativni MOD - DOM

Tea i Aska

Broj 3

41

Aska je donijela puno dobrobiti u Tein život. Donijela je sreću, naučila je odgovornosti, pomogla joj sa socijalnom anksioznošću i depresijom. „Uz nju sam smirenija, znaš da te neće osuđivati.

Mislim da je sličan osjećaj kad majka rodi dijete, brineš se napokon za jedno živo biće i zaboraviš na svoje probleme. Usmjeriš se na to da tom biću poboljšaš život, da bude bolji od onoga prije mene. To te gura i naprijed, ako ne zbog mene, onda zbog nje.“ Voljeti prirodu i uvažavati životinju na radionicama intervencija potpomognutim životinjama djecu uče Goranka i Aleš Furlan iz Pule, koji su među rijetkima u Hrvatskoj koji provode taj oblik rada sa psima. I ne zovu ga radom, nego suradnjom. Kažu kako „rade“ psi vodiči i pomagači, a sa svojim terapijskim psima oni surađuju.

Argo, Tara, Haku, Mara, Nera, Kira, Arta, Nya i Abba, terapijski su psi i kućni ljubimci ili companion animals. Korijeni su današnjeg rada u prošlosti i Gorankinoj mladosti. Bila je, naime, povučeno dijete na rubu anksioznosti koja joj nikada zapravo nije dijagnosticirana. Kako bi se riješila tog problema psihologinja joj je savjetovala više druženja s ljudima, no ona to nije htjela: „Imam svog Tekilu i on mi je dovoljan“, rekla joj je. Tekila je bio križanac Šarplaninca…. „Psi imaju urođenu empatiju, a mi ljudi tu vještinu moramo učiti. To je najveća razlika između nas i pasa.

Uz to, imaju druge vještine koje smo mi ljudi negdje pogubili, zaboravili, zanemarili. Prvenstveno vještinu slušanja i neometanja“, priča Goranka.

Furlani žive u Puli gdje je Italija blizu, a u Italiji se intervencije potpomognute životinjama provode već odavno. Gledajući televizijske i slušajući radijske programe i dokumentarce o tome, sjeme je odavno posijano. Nakon edukacija u Italiji s mužem je osnovala Udrugu za pet therapy Indeficienter ili UPTIV. Ostvarili su svoj san i uz pomoć šačice ljudi, istomišljenika i vizionara uspjeli su, zajedno sa svojim ljubimcima, ostvariti priču potpomognutu životinjama.

Udruga je to volontera, a djelatnost je usmjerena proučavanju, razvijanju i primjeni intervencija vezanih za organizaciju i profesionalno izvođenje programa terapije i aktivnosti sa životinjama, rehabilitacije i edukacije za djecu, mlade i odrasle s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom te djecu i mlade s problemima u ponašanju, kao i psihoterapiju potpomognutu životinjama za sve dobne skupine. Radi se na komunikaciji, razvoju i funkcioniranju osobnosti, međuljudskim odnosima, razvoju i obrascima zdravog i neprilagođenog ponašanja pojedinaca, parova, obitelji i grupa.

Kroz svoje programe i edukacije udruga trenutno pokriva 12 timova u četiri županije: Istarskoj, Primorsko-Goranskoj, Šibensko-Kninskoj i Zagrebačkoj.

Decembar 2023.

Candy

„Malo nas je, al nas ima“, kažu Goranka i Aleš.

Motivirani su ljubimcima i korisnicima koji su uključeni u programe R.E.A.D.-Čitaj (o) psu, emPAStija, I psi idu u vrtić te LINK koalicija Hrvatska.

Goranka priča kako nema lokacije na kojoj do sada nisu radili.

Bili su to dječji vrtići, osnovne škole, dječje gradske knjižnice, razni festivali, srednje škole, učenički domovi, škole za odgoj i obrazovanje. Sad kreću s programom u Centru za pružanje usluga u zajednici Pula-Pola u kojem Goranka radi kao odgajateljica i to će biti prvi ulazak u sustav socijalne skrbi. U radu s djecom uče ih da vole prirodu i uvažavaju životinje. Prije svega da ih poštuju, jer psi su na radionici njihovi kolege. „To nisu psi pomagači, mi radimo s terapijskim psima.

I terapijski psi prolaze edukacije kao pomagački, ali je pristup drugačiji. Kod nas je na prvom mjestu dobrobit životinja i na prvom mjestu je suradnja. U interakciji smo sa životinjom cijelo vrijeme“.

Željko i Mara

Alternativni MOD - DOM

42

Tema broja: V(J)EŠTINE POMAGAČA

Tara

Suradnja sa psom podrazumijeva, objašnjava Aleš, da je pas tu dobrovoljno. Može se dići, popiti vodu, protegnuti noge. I nije kao pas vodič fokusiran samo na jednu osobu ili trenera, nego sam odabire dijete s kojim će taj dan surađivati. Kad dođu na radionicu djeca postave „settings“… vodu, ležaj i pas se može slobodno kretati. To se zove „flow“. „Dat ću vam primjer jedne radionice u vrtiću, za koju se ništa posebno ne dogovaramo uoči nje. Iz vrtića nas samo obavijeste koja im je tema taj dan, recimo prehrana, povrće ili higijena, tjelesne aktivnosti. Znači dan je u vrtiću normalan, jedno normalno jutro u vrtiću, ali u svemu su i psi, oni su uz klince, trče s njima, čiste zube, jedu voće i povrće pa onda to i klinci jedu. Argo voli mrkvu i kad ju je Argo pojeo, jeli su i klinci. Baza je suradnja. Nije ideja neki raspored kao na radionici, nego da budu zajedno i surađuju bez obzira što rade“.

Goranka priča o jednoj od radionica R.E.A.D.- Čitaj (o) psu, na kojoj djeca čitaju psu. Svi se spuste na razinu psa, na pod, i dijete čita, a pas hoćeš-nećeš zaspe. „Imali smo jednom malog u školi u Medulinu koji je redovito spavao na radionici. Kod nas je to ok, nema pritiska da se mora čitati, možeš imati svoj tempo, kao i pas uostalom. Psi i djeca ništa ne moraju. Pokušavamo djecu izvući iz krute kolotečine i školskog drila“.

To sve, kažu Goranka i Aleš, djeluje kao lagano druženje, ali radionica čitanja je zapravo jako ozbiljna stvar jer dijete čitajući psu prolazi kroz različite procese. Značajno mu je to da ga netko ozbiljno sluša, da ga nitko ne sili da čita brže ili bolje, da pas poštuje djetetov tempo i ne osuđuje. „Kad dijete nešto krivo pročita, kažemo mu Tara je pomaknula uhom, daj to još jednom pročitaj i dijete s potrudi.“ Alternativni MOD - DOM

Dodaju kako je i djeci sve u početku često apstraktno, a i odrasli ih isto različito gledaju. Jer gdje su djeca i psi, tu mora biti zabavno. A zabavno nije ozbiljno? Ljudi znaju reći da vole pse, ali Aleš Furlan kaže kako to nije dovoljno. Životinju treba prije svega poštovati, a tek onda voljeti. Stavljati ljubav ispred poštovanja kaže da nije dobro ni u međuljudskim odnosima, a kamoli u interakciji čovjeka sa životinjom. „Kad životinju poštujemo stječe se povjerenje, a nakon njega ide ljubav. Pa će vam veliki pas dozvoliti da ga zagrlite iako mu to nije ugodno. Tako djecu učimo i strpljenju“.

U programu emPAStija spajaju pse i djecu sa sličnim traumama kako bi zajedno cijelili rane. I psi kao i djeca imaju depresiju, anksioznost, strah od napuštanja, traumu od zlostavljanja i temeljna ideja je spojiti djecu s takvim stanjima s psima iz azila sa sličnim stanjima. U paru se resocijaliziraju i rehabilitiraju. I tako se pomaže djeci, a psima olakša udomljavanje.

Sve se provodi tako da djeca odlaze kod pasa u sklonište, a s njima ide Aleš kao radni instruktor te im pokazuje kako da surađuju s psima. I dogodi se povezivanje koje se vani zove human-animal bond i jako je cijenjen rezultat rada kojemu se posvećuje puno pažnje. Kao i u njihovoj udruzi.

Goranka i Aleš Furlan imaju desetogodišnje iskustvo rada sa preko 200 volonterskih sati godišnje. Njihova Udruga za pet therapy Indeficienter pomovira i njeguje volonterski pristup pri provedbi svih svojih programa i aktivnosti. Njihovi članovi zajedno sa svojim četveronožnim ljubimcima nesebično dijele svoje vrijeme, strpljenje, znanje i iskustvo, srce i svoj život. Jer to je, kažu, njihov poziv.

Broj 3

Iz perspektive hranitelja

43

Veliko srce, ljubav i strpljenje – ključne stvari za hraniteljstvo u 21. veku PIŠE: Aleksandar Đokić FOTO: Privatna arhiva obitelji Đorđević, Kerić i Hristović

Za hraniteljstvo je neophodno veliko srce, ljubav i strpljenje, te je bez toga nemoguće izvesti decu na pravi put. Tri porodice iz Srbije su u ovome dugo. Naime, Biljana i Dragoslav Đorđević bave se hraniteljstvom od 2007. godine. Biljana je tu ljubav prenela ćerki Marineli, a potom i zetovom bratu Zoranu i njegovoj supruzi Miljani.

Ove porodice predstavljaju pravu hraniteljsku zajednicu i dokaz su da je sve moguće.

Kako je sve počelo?

Biljana i Dragoslav se hraniteljstvom bave od 2007. godine. U njihovoj porodici se na smeštaju nalazi momak sa višestrukim smetnjama u razvoju, koji je kod njih došao kada je imao šest godina iz Centra za zaštitu odojčadi, dece i mladih.

Svoju hrabrost, istrajnost, strpljivost, otvorenost, posvećenost, ljubav prema mladima o kojima brinu preneli su i drugima u porodici. Danas tako tri porodice uspevaju da jedni druge motivišu da se bave hraniteljstvom i da si kroz ceo proces budu značajna međusobna podrška.

Sve je počelo pre nešto više od 20 godina, kada je otišla kod svoje drugarice, započinje priču Biljana. „Iz njene kuće, kada god sam ulazila na njena vrata, izbijalo je puno dečice. Njena svekrva je čuvala preko Centra za socijalni rad decu, i onda me je to nekako teralo. Odavno je postojala ta želja. U razred s mojom ćerkom je išla devojčica koja je bila malo zapuštena. Uvek sam zamišljala kako bih je ja čuvala, kako bi ona bila kod mene.“ Marinela, Biljanina ćerka, kojoj je prenela ljubav prema hraniteljstvu, je odrasla sa detetom koje ima autizam. I pored mnogih odgovaranja na koja su nailazili kada su prihvatili da

Decembar 2023.

brinu o ovom dečaku, nikada nisu odustajali. On je ostao s ovom porodicom i nakon što je napunio 18 godina. Momak danas ima 21 godinu i zajedno sa porodicom učestvuje u svemu. „Ja kada sam uzela da čuvam Dragana, mnogo prijatelja i drugara su nas ostavili. Prestali su da se druže s nama samo zato što je romsko dete i što je bolesno. Čovek treba da ima srce za to, strpljenje i ljubav“, kaže Biljana.

Motivi za ovo što radi bili su razni, ali Biljana ističe posebno jedan: „Moj sin je bio jako bolestan kao beba, imao je izliv krvi na mozak“, navodi Biljana te nastavlja: „ I uvek sam razmišljala ’Šta da je moje dete dete sa smetnjama u razvoju?’. I zato sam se odlučila, i moja deca su tako vaspitana, da decu i osobe sa smetnjama u razvoju, pomažu. Kad sam bila u domu, u Zvečanskoj, odlučila da ću to da radim, i da neću više da razmišljam. To je bila moja sudbina, ovo radim i da sam mogla, povela bih svu decu tog momenta, međutim, nije bilo moguće.“ Drugim hraniteljima kaže da je najbitnije da pruže pomoć deci koja je neophodna. „Ja nemam ništa protiv doma, ali kad sam ja provela ceo vikend tamo čekajući da preuzmem svog dečaka meni to nije izgledalo lepo. Možda i grešim, ali sam iskrena oko toga. Bolje je da deca rastu u porodici, nego u domu, po meni“, priča Biljana. I dodaje da to svako može. „Ako neko može da očuva svoje dete, može i još jedno pored toga. Ko kaže da ne može, taj laže“, ističe ona.

Alternativni MOD - DOM

Iz perspektive hranitelja

44

Hraniteljske porodice Đorđević, Kerić i Hristović

godine, tu se i porodila. Sada imamo dve devojčice, jedna Strpljenje i ljubav su ključ za tri je drugi razred, druga sedmi. Tako da smo sad jedna velika porodica“, dodaje Marinela. hraniteljstvo u 21. veku „Ništa drugo nije potrebno sem strpljenja i ljubavi koji su ključ za hraniteljstvo u 21. veku, pogotovo za današnju decu“, navodi Biljana.

Od Centra za socijalni rad dobijala je dosta saveta oko hraniteljstva. „Njima zaista svaka čast, i dan danas, ne radim nešto bez dok njih ne pitam. Tako sam rekla i Marineli, i mislim da je tako najbolje. Uvek su mi izašli u susret“, kaže Biljana.

To što ove hraniteljske porodice imaju jedni druge znači mnogo. „Meni je prosto milo što su moja deca krenula tim putem, što pružaju pomoć nekome“.

Pomoć oko čuvanja je takođe značajna zbog obaveza. „Svi se skupljaju ili kod mene ili kod Marinele. Svi se međusobno pomažemo“, ističe Biljana.

To što imaju jedni druge u svakom trenutku svima znači dosta.

Marinela kaže da na taj način dopunjuju jedni druge. „Sa Miljanom stalno delimo mišljenja oko škole, pošto sva deca idu u školu. Sada kada budu počeli izlasci dece, verovatno ćemo i oko toga deliti mišljenja.“ Pomoć i savete oko hraniteljstva dobijala je od svoje majke Biljane, ali i od psihološkinje Aleksandre iz Centra za socijalni rad. Sa njom se takođe konsultuje oko svega što joj u datom trenutku nije jasno.

Dobro se dobrim vraća Treća porodica, oni koji su i najmlađi koji su ušli u hraniteljstvo, jesu porodica Hristović, Miljana i Zoran. Nakon razgovora sa Dejanom i Marinelom, koji su već bili u procesu za hraniteljstvo, njima se rodila želja.

Od majke preko ćerke – ljubav prema hraniteljstvu

„Neko vreme smo sačekali da vidimo kako sve to funcioniše kod njih pa smo se ubrzo i mi prijavili. U trenutku naše prijave, oni su već bili hranitelji neko vreme, pa nam se ta ideja svidela“, pričaju Miljana i Zoran.

Marinela priča da je sve počelo s ljubavlju prema hraniteljstvu koju joj je njena majka prenela.

Pošto su imali obuku u vezi hraniteljstva, mnogo stvari su i odatle doneli u kuću.

„Ona je čuvala dete sa autizmom, i videla sam kako se ono pored nas menja. On je godište mog brata, a mi smo ga prihvatili kao člana porodice.“, priča Marinela.

Kada se udala, njenom suprugu je cela situacija bila poznata, te mu ništa nije bilo strano. „Mi smo pričali, i ja sam prosto htela da nastavim da se bavim hraniteljstvom. Prijavili smo se, prošli smo obuku i čekali smo.

Prvo smo dobili devojčicu koja je bila trudna, ona je bila kod nas

Alternativni MOD - DOM

„Strpljenje je jedno od glavnih faktora jer period prilagođavanja dece ne znamo koliki će biti. Treba umeti sa decom, polako i smireno“.

Oni su i te kako imali od koga da uče i koga da pitaju za sve što nisu znali. Prve osobe su bile Marinela i Dejan, a naravno i Biljana i Dragoslav.

Broj 3

45

„Sve što nas je zanimalo u vezi hraniteljstva mi smo pitali Dejana i Marinelu, nešto što nismo znali na samom početku zvali smo Biljanu i Dragoslava. Kada su se deca doselila kod nas svu pomoć smo dobijali iz Centra za socijalni rad i smeštaj.

U svakom trenutku su nam na raspolaganju“, pričaju Zoran i Miljana.

Kako bi se još više porodica zainteresovalo za hraniteljstvo, Zoran i Miljana predlažu pojavljivanje socijalnih radnika koji će pričati o tome, a samim tim i pričati o njihovim pričama.

„Bitno je da čuju druge porodice, da to nije ništa opasno i strašno. To je jedno dobro delo koje se radi sa puno ljubavi“, i dodaju: „Želimo da i drugi ljudi skupe hrabrosti i pokušaju da budu hranitelji jer ubrzo će shvatiti da je to nešto lepo i da se radi se isključivo o ljubavi.“

Jeste li čuli za…

MOCKINGBIRD FAMILY™ PIŠE: Mockingbird Society™ tim FOTO: Arhiva Mockingbird organizacije

Society™

Vizualni prikaz prikazuje strukturu i prednosti jednog takvog sustava:

Mockingbird Society™ je američka zagovaračka organizacija čija je misija transformacija sustava udomiteljstva djece i okončavanja beskućništva mladih. Jedan od načina ostvarenja navedene misije jest primjena MOCKINGBIRD FAMILY™ koncepta u partnerstvu s organizacijama alternativne skrbi o djeci.

Ovim konceptom zapravo se oponaša najstariji poznati oblik skrbi o djeci - proširena obiteljska mreža. Koncept se realizira kroz okupljanje 6-10 udomiteljskih ili srodničkih obitelji oko jedne iskusne udomiteljske obitelji koja se naziva “Hub Home” (Kuća domaćin).

Hub Home udomitelji organiziraju mjesečna okupljanja svih obitelji u svrhu povezivanja i međusobne podrške, stvarajući tako male zajednice nazvane “Constellations” (zvjezdani sustavi).

Ostvarivanjem takve povezanosti u zajednici, MOCKINGBIRD FAMILY™ koncept smanjuje odljev udomitelja te osigurava stabilnost djeci i mladima zadržavajući ih u njihovim zajednicama. Također, pruža kontinuiranu podršku mladima koji su ponovno ujedinjeni sa svojim biološkim obiteljima i omogućuje obiteljima i mladima zajedničko kreiranje odgovora na izazove s kojima se susreću.

Decembar 2023.

Zvuči Vam zanimljivo? U jednom od sljedećih brojeva donosimo detaljniju priču o MOCKINGBIRD FAMILY™. Stoga, pratite nas 😉.

Alternativni MOD - DOM

46

Zemlja gost

Sjedinjene Američke Države PIŠE: Ljiljana Ban FOTO: Adobe Stock, Envato elements formatu mogu podijeliti samo riječi: „Carol je imala tu Dr. Carol Kelly - Izvor inspiracije ovom nevjerojatnu moć upaliti unutarnju vatru u svakome. Ja ne čovjeka kojega nije inspirirala. Bila je jedna od rijetkih djelatnicima sustava skrbi o djeci poznajem koja je unatoč velikom broju poznanstva, uvijek našla vremena svakome odgovoriti i ostati u kontaktu. Nikad nije ostavljala i mladima Pisati o vještinama pomagača i sustavu alternativne skrbi SAD-a jednostavno nije moguće bez spomena imena dr. Carol Kelly, sitne, ali nevjerojatno snažne i moćne žene.

Carolina vještina i sposobnost da inspirira i nadahne svakog tko radi s djecom i mladima jednostavno je bila nevjerojatna. I stoga ne čudi da je Udruga stručnjaka za skrb o djeci i mladima (ACYCP) nagradu za novajliju godine nazvala njenim imenom.

nekoga po strani, nikoga nije zaboravljala. Posebno je voljela mentorirati mlađe kolege. Željela je biti sigurna da razumiju koliko je važan posao koji rade i koliko je važno da ostanu raditi i razvijati se u području skrbi o djeci i mladima.“ Imati nekoga tko će nas podići kad je teško, podsjetiti na sve razloge zašto radimo to što radimo u trenucima posustajanja, osvijestiti naše snage i inspirirati novim idejama neprocjenjivo je. I zato se nadam da i Vi imate svoju Carol kao nadahnuće i sigurno mjesto.

Jody Rhodes, predsjednica ACYCP-a ovu odluku i sad nakon sedam godina opisuje s tolikim žarom da mi je žao što u

Alternativni MOD - DOM

Broj 3

47

Znano i (ne)znano o SAD-u Napisati nešto novo i smisleno u kratkom predstavljanju Sjedinjenih Američkih Država kao zemlje prilično je težak zadatak. Ekran tv-a kao da je naš svojevrsni prozor u SAD. Putem serija, filmova, tv-showova, vijesti svakodnevno upijamo masu informacija iz ove zemlje. I činjenica jesmo li ikada kročili tamo svojom nogom ili ne, postaje potpuno nevažna u našoj prosudbi koliko poznajemo ovu državu.

Stoga smo prije nego se i sami počnemo razbacivati raznim informacijama o SAD-u (iako autorica ovog teksta nikada tamo (a ni blizu) bila nije) pripremili jedan mali kviz za koji smo uvjereni da ćete znati sve odgovore (a neke čak i bolje od samih Amerikanaca 😉).

Zašiljite olovke i započnite igru:

U KOGA VJERUJE AMERIČKI DOLAR:

KOJE JE NAJDRAŽE PIĆE DJEDA MRAZA:

A. U američku burzu B. U boga C. U djedicu iz prvog pitanja

A. Cedevita B. Coca-cola C. Čaj od kamilice

NBA JE: A. Naziv za najpopularniju američku žvakaču gumu B. Kratica jedne profesionalne košarkaške lige C. Mjesto okupljanja slavnih, bogatih i visokih

KFC i McDonald's SU: A. Američke tajne službe B. Kuhinja čije okuse najveći udio svjetskog stanovništva dobro poznaje C. Slavni reperi

„Just do it“ JE: A. Natpis na američkim javnim toaletima B. Krilatica proizvođača sportske opreme C. Najpoznatija pjesma Michaela Jacksona

4

Reachel i Ross prvi put su se poljubili: A. Na aerodromu B. U kafiću C. U parku

Sigurni smo da ste s lakoćom dali sve točne odgovore. Za one koji žele i potvrdu toga, rješenja se nalaze u fusnotama4. Na zahtjev izdajemo i certifikat .

��

Zamislili smo da su točni odgovori na sva pitanja b., ali mogu biti i pod drugim slovima. Sve je to ovisno o vašim iskustvima, novinama u svijetu filma, zabave, sporta... Stoga što god da ste zaokružili točno je .

Decembar 2023.

��

Alternativni MOD - DOM

Zemlja gost

48

Nakon svima znanih činjenica krećemo na one koje su Vam vjerojatno isto znane, ali tu sad uključujemo i iskustva i znanja onih koji žive na američkom tlu pa se nadamo i nekim novinama.

Naziv: Sjedinjene Američke Države (United States of America) Glavni grad: Washington, D.C. Najveći grad: New York

Površina: SAD su površinom toliko velike da čak i sami Amerikanci predstavljanje svoje države započinju: ”It’ sooo big!“ (Tako je velika!). Nama koji živimo (i u europskim razmjerima) malim državama možda može pomoći ako ovo što nam je poznato usporedimo s tim što nam je tako daleko i nezamislivo veliko. Naravno, opet uvodimo matematiku i kažemo kad bi zbrojili veličine površina BiH, Hrvatske i Srbije njihova suma bi otprilike odgovarala površini američke države Washington (koja se „logično“ nalazi na skroz drugom kraju SAD-a od glavnog grada koji nosi isto ime). Na prikazu niže možete dobiti slikovnu predodžbu kolika bi to naša veličina bila u kontekstu SAD-a.

Alternativni MOD - DOM

Broj 3

49

Stanovništvo: Bilo kakvo uspoređivanje brojeva stanovništva naših država sa SAD-om bolje je izostaviti kako se ne bi osjetili još i manji. Brojevi oko kojih bi eventualno mogli parirati je brzina migracija. U smislu: onom brzinom kojom stanovništvo napušta naše granice, novi stanovnici se doseljavaju u SAD-u.

No, od svih brojeva ono što je najzanimljivije u SAD-u je etnička raznolikost. Ovo je jedna od etnički najraznolikijih zemalja.

Naši američki sugovornici Jody Rhodes i James Freeman pri opisu vlastite zemlje prvo podvlače to bogatstvo različitosti, ali i priznaju kako taj potencijal nije dovoljno prepoznat, niti iskorišten. Uz potencijal, James ističe i kontrast. „Postoji taj kontrast. Na površini imamo taj jedan jako dobar imidž, ali ukoliko se pogleda malo ispod površine nailazi se na mnogo boli i patnje. Zemlja smo u kojoj je mnogo toga dobrog, ali isto tako smo zemlja u kojoj se dogodilo mnogo toga lošeg i ljudi to počinju prepoznavati i poduzimati korake prema iscjeljenju.“ Uz ove opće podatke zanimale su nas i one stvari koje bi samo netko tko ima iskustvo života u ovom našem dijelu Zemlje primijetio kao neobične ili neočekivane. Pa smo tako poslali malu anketu na adrese znanaca koji su nekoć živjeli u BiH, Hrvatskoj ili Srbiji, a sada žive u SAD. Pitali smo ih o stvarima koje su ih iznenadile, o onima na koje im se bilo najlakše naviknuti i onima koje im je i dan-danas teško prihvatiti.

Odgovori su naravno bili različiti kao i ljudi koji su ih davali.

ogromne biblioteke u kojima se mogu naći ili naručiti doslovno svi svjetski naslovi. Potom tu su i neopterećenost modnim izričajima (funkcionalnost ide prije svega), radna etika (već od malena klinci raznose susjedima novine ili kose travu za džeparac) i radna fleksibilnost (često i lako mijenjanje poslova).

Muke se još uvijek muče s navikavanjem na (ne)okus hrane pogotovo voća i povrća u kojima se ne osjećaju poznati okusi iz djetinjstva kao i beskrajno putovanje na posao (loš javni prijevoz, ali i ogromne gužve na cestama), kratak godišnji odmor (koji tek nakon 5 godina rada na istom mjestu može doseći 15 dana). Naravno tu je i ta vječna čežnja za domom (prijateljima, kulturom, druženjima, pravom domaćom kuhinjom). Bilo je tu još osvrta i na sustav obrazovanja, veliku političku podijeljenost društva, ali to su već teme za neke nove brojeve ovog ili nekog drugog časopisa.

I kako bi Zekoslav Mrkva rekao: „That’s all Folks!“ (To je to ekipa!) …u ovom uvodnom dijelu…

Slijede velike, inspirativne i važne teme o kojima smo pričali s Judy Rhodes i Jamesom Freemanom. Uživajte!

Sažeto rečeno ono što naše zemljake najviše iznenađuje je otvorenost Amerikanaca u smislu lakoće kojom ulaze u komunikaciju s neznancima, spremnost na pomoć imigrantima, veliki izbor svega, ali vezanost uz fakultet na kojem se studiralo (mnogi bivši studenti daju velike donacije fakultetima iako su već svoje studiranje skupo plaćali) te potluck (okupljanja gdje gosti umjesto bombonjera i kave donose domaćinu nešto od potrebnog za jelo i piće, a na kraju svi zajedno čiste i spremaju). Najlakše se bilo naviknuti na big-size u svemu – suludo velike porcije hrane, kave, veliki (walk-in) ormari, ali i

Decembar 2023.

Alternativni MOD - DOM

Zemlja gost

50

Alternativna skrb za djecu i mlade u Sjedinjenim Američkim Državama PIŠE: Ljiljana Ban FOTO: Adobe Stock

Tekst ovog članka temelji se na navodima Kari Sisson, izvršne direktorice ACRC5-a i Jamesa Freemana6, edukatora i osnivača Training Grounds koji su s nama rado podijelili svoje višegodišnje iskustvo i znanja o alternativnoj skrbi u SAD-u. Kari i James dolaze iz različitih država u SAD-u te je time njihov osvrt na stanje u sustavu još dragocjenije.

Glavna stvar koju treba imati na umu kada govorimo o američkom sustavu alternativne skrbi za djecu i mlade je da se SAD sastoji od 50 država od kojih svaka ima vlastite zakone i vlastiti sustav skrbi. Postoje određeni savezni zakoni koji daju osnovne smjernice sustavu, ali čak primjena i tih zakona može varirati od države do države.

U alternativnoj skrbi SAD-a trenutno boravi oko 390.000 djece. Najveći broj njih smješten je u udomiteljskim obiteljima ili rodbinskom udomiteljstvu.

Oblici skrbi i aktualni problemi Prevladavajući oblik alternativne skrbi za djecu i mlade je udomiteljstvo. Savezna vlada i određene skupine stručnjaka inzistiraju na daljnjem drastičnom smanjenju broja djece na rezidencijalnom smještaju (mali grupni domovi i terapijske zajednice) što se kako navode Kiri i James ostvaruje alarmantnom brzinom.

5 6

ACRC - The Association of Children’s Residential & Community services - Udruga za usluge rezidencijalne skrbi za djecu i usluga u zajednici promiče izvrsnost u pružanju intervencija rezidencijalne skrbi, u zemlji i u inozemstvu.

Više o Jamesu Freemanu stoji u tekstu „Skrb i vođenje temeljeno na odnosu i znanjima o traumi”

Alternativni MOD - DOM

Broj 3

51

Ovakav pristup uzrokuje brojne teške situacije za djecu i mlade.

Tako je primjerice sve češća situacija gdje se mlade ljude s kompleksnim potrebama smješta na hitan prijam u bolnicama, skloništa za beskućnike i hostele dok čekaju na mjesto u nekoj terapijskoj zajednici. U Californiji, najvećoj američkoj državi, politička agenda je zatvoriti sve grupne domove i svu djecu, uz izuzetak od 5% djece koja su na bolničkom liječenju, smjestiti u udomiteljstvo. Rezultat ovakvog djelovanja je značajan porast broja djece koja se konstanto premještaju unutar sustava udomiteljstva, a potom i unutar pravosudnog sustava.

Iako se američki stručnjaci slažu s tim da je za mladu osobu često najbolji obiteljski tip smještaja, zabrinjava situacija da se oblici rezidencijalne skrbi izjednačuju s stacionarnim liječenjem jer se radi o dvije potpuno različite stvari. Stoga je dostupnost smještaja u terapijskim zajednicama glavni prioritet zagovaračkih aktivnosti dijela stručne javnosti, kao i inzistiranje na tome da taj oblik skrbi bude siguran, fleksibilan i usmjeren na obitelj/mlade.

Izlazak iz sustava alternativne skrbi

S druge strane, zatvorski sustavi, u kojima se nalazi neproporcionalno veći broj mladih koji imaju iskustvo života u sustavu alternativne skrbi, nego onih koji to iskustvo nemaju su priča za sebe.

Umjesto zaključka Usluge sustava alternativne skrbi u SAD-u, u 90% slučajeva pružaju neprofitne organizacije. Pri tom im dvije trećine troškova nadoknađuje država dok se za ostali dio sredstava organizacije moraju pobrinuti same. Pritisak prikupljanja i osiguranja ostatka sredstava predstavlja velik teret za organizacije i nepovoljno djeluje na usmjerenje na njihov najvažniji posao – skrb o djeci.

Stoga se opet i ponovno postavlja pitanje kaže James Freeman: “Zašto nas nije dovoljno briga kako se postupa s našom djecom i mladima? Kako to da se novaca uvijek ima za neke druge stvari, a nikada dovoljno za skrb o djeci? I kada će djeca postati prioritet?“

Većina mladih mora napustiti sustav s 18 godina. Čest je slučaj da su pri tom ostavljeni bez dovoljno materijalnih sredstava kao i bez adekvatne pripreme za samostalan život. Neke države unutar SAD-a pomiču granicu izlaska na 21. ili 23. godinu, ali radi se o jako malom broju njih.

Decembar 2023.

Alternativni MOD - DOM

52

Zemlja gost

Skrb i vođenje temeljeno na odnosu i znanjima o traumi PIŠE: Ljiljana Ban FOTO: Privatna arhiva Jamesa Freemana

James Freeman već preko 30 godina radi s djecom i mladima koji su imali iskustvo traume, stručnjacima koji rade s njima te voditeljima organizacija. Nastojeći unaprijediti sustav skrbi o djeci i mladima u svom radu primjenjuje, razvija i educira o Skrbi temeljenoj na odnosu (Relational care approach) te Vođenju temeljenom na znanjima o traumi (Trauma-informed leadership).

Objavio je nekoliko knjiga, osmišljava materijale za rad, piše za različite svjetske časopise te provodi edukacije i treninge u okviru organizacije Training grounds.

Skrb temeljena na odnosu (REALTIONAL CARE)

Ovako veliko i bogato iskustvo ostavlja pomalo bez daha, nekog mudrijeg urednika navodi čak i na misao o izboru između tolikih temama, no... ne i nas. Prilike za predstaviti toliko različitih i važnih stvari ne javljaju se često i stoga umjesto fokusa na samo jedan dio mi uzimamo sve i donosimo vam prikaz rada Jamesa Freemana u XXL izdanju.

Opisati što je to Skrb temeljena na odnosu nije nimalo lako jer je i sam pojam odnos teško definirati. James Freeman poziva da umjesto o pojmu razmišljamo o iskustvu mlade osobe koju su drugi povrijedili upravo kroz odnos. Na taj način postaje jasno da će mlada osoba oklijevati prije nego se prepusti povezivanju s drugim osobama. „U samom srcu odnosa je povezanost s drugom osobom. I stoga kada govorimo o Skrbi temeljenoj na odnosu mislimo na važnost te ljudske povezanosti“, objašnjava James i nastavlja: „Odnos je ono što nam donosi mogućnost oporavka i rasta. Mladoj osobi moramo dati iskustvo zdravog odnosa. Pri čemu je iznimno važno pomoći joj da vidi sebe, svoje snage i jedinstveni dar koji ima u sebi.“ Skrb temeljenu na odnosu možemo približiti kroz tri osnovna procesa u kojima bivamo tijekom svakodnevnog rada s mladima: Prisutnost (biti), Interpretacija i Činjenje.

James Freeman

Alternativni MOD - DOM

„Stalno prolazimo kroz ova tri procesa“, navodi James: „Uvijek smo prisutni, pokušavamo dati smisao događanjima kroz interpretaciju te uvijek nešto radimo (provodimo aktivnosti,

Broj 3

53

pripremamo djecu za školu, spremamo). Prirodno svakom od nas bolje leži jedan od ova tri elementa te ga u svakodnevnom životu i radu više primjenjujemo. No, pri tom je važno imati na umu ravnotežu. Što više težimo ravnoteži u primjeni prisutnosti, interpretacije i činjena to se više razvijamo kao stručnjaci i kao ljudi. Postajemo cjelovita bića.”

Pokušavajući biti jasniji James prepričava iskustvo rada s mladom djevojkom koja je kao najznačajniji dio njihova odnosa izdvojila vrijeme koje su proveli u vožnji do škole i nazad. James, koji prirodno naginje činjenju ostao je potpuno iznenađen time. „Ti trenuci kada smo nas dvoje jednostavno bili u autu i razgovarali o svakodnevnim stvarima njoj su bili najznačajniji.“ Biti prisutan, Jamesu nije bilo sasvim lako i tijekom rada tražio je načine ostvarenja tog dijela promatrajući kolege kojima je to bilo prirodno. Jedan od njih je bio oličenje smirenosti, strpljenja, ozbiljnosti. Drugi je pak u ekspresiji bivanja bio duhovit i angažiraniji s djecom. „Kada govorimo o prisutnosti, o bivanju, ne bih želio da itko pomisli da to označava neki točno određeni način ponašanja. Svi mi imamo svoju osobnost i mlade će privući upravo ta naša različitost u pristupu, naša autentičnost.“ No, svo teorijsko razumijevanje navedenih pojmova, sva praksa i iskustvo neće nam olakšati rad ukoliko nismo došli do razine da nam je ugodno sa samima sobom. Na našu interpretaciju događanja oko nas utječe ono što je u nama. James ističe kako je teško biti tu za nekoga ukoliko nismo prihvatili sami sebe: „Tu je prisutan naš self. Sva naša povijest, iskustva, traume, sve dobro i loše su tu s nama. I ako nikada nismo pogledali u sebe i ako nam nije ugodno biti ti koji jesmo, jako je teško biti sa nekim drugim bez da nam nešto od tog našeg stane na put. Skrb o djeci i mladima je posao, rad i poziv koji uključuje stalni rad na sebi – kontinuirano samoosviještavanje i razumijevanje sebe. “

Kako bi alternativna skrb bila mjesto na kojem djeca mogu procvasti, osjećajući se voljena i prepoznajući svoje snage važno je da se i oni koji skrbe o njima osjećaju prihvaćenima, prepoznatima i poštovanima.

Ostvarenje ovog ideala leži u poznavanju tajanstvenog obrasca koji se ponavlja uvijek i bez greške. U razgovoru o Vođenju Decembar 2023.

(Leadershipu) James Freeman otkriva nam tajnu formulu.

Vođenje temeljeno na znanjima o traumi Biti izabran na rukovodeću poziciju uglavnom se smatra priznanjem (u idealnom slučaju) za kvalitetan rad u struci. No, to što je netko sjajan odgajatelj ne znači da će biti sjajan voditelj/ direktor/ravnatelj. Pozicija odgajatelja, psihologa, socijalnog radnika… je potpuno različita od pozicije rukovoditelja i zahtjeva drugačiji skup vještina i znanja i zato se vođenje mora učiti.

Što je vođenje (leadership)?

Kada govorimo o vođenju govorimo o sposobnosti osobe da vidi potencijale, da vidi malo dalje od svih ostalih. Nije da može predvidjeti budućnost, ali može anticipirati ono što slijedi.

U korijenu riječi leadership je vođenje ili pokazivanje puta. Kad vodiš, pokazuješ put prema nečemu. Kretanje je usmjereno prema naprijed.

Za bolje razumijevanje napravimo usporedbu leadershipa i menadžmenta. Menadžment je kontrola onoga što se događa i osiguravanje dosljednosti. To je važno jer da bi stvari funkcionirale ljudi moraju dolaziti na vrijeme na svoj posao, obavljati spektar propisanih zadataka, biti u određenoj rutini.

Vođenje se razlikuje od menadžmenta u pitanju i razmišljanju što bi moglo biti bolje? Što bi moglo biti drugačije?

Kada govorimo o vođenju, govorimo o skrbi za ljude na način da ih vodimo prema nečem boljem.

U sustavu skrbi često imamo situacije gdje se ljudi postavljaju na vodeće pozicije bez ikakve pripreme i edukacije. Nije lako biti kvalitetan i dobar lider. Na svjetskoj razini rijetko se događa da se pojavi netko s prirodnim talentom za vođenje. Od takvih ljudi možemo puno naučiti, no većina nas ipak treba pomoć i podršku u učenju i savladavanju vještina vođenja.

Koje su osnovne stvari koje bi trebalo znati prije preuzimanja rukovodeće pozicije?

Sve počinje sa samosviješću. Sviješću što ja kao lider donosim u svoje interakcije. Dakle, ako jako kontroliram, frustriran sam, a moja vlastita bol i trauma često izlazi na vidjelo u interakcijama s drugim ljudima važno je da sam toga svjestan i da radim na sebi.

Alternativni MOD - DOM

Zemlja gost

54

Potom imati neku vrstu dodatnog kapaciteta ili rezerve.

Mnogi lideri rade na rubu svojih sposobnosti, preopterećeni su. Možemo to usporediti sa baterijom mobilnih telefona. Što se događa kada je baterija na 3, 2 ili 1 posto? Panika, je li tako?

Mnoge osobe na rukovodećim pozicijama žive konstantno na tih par posto, umjesto na punom kapacitetu. Važno je imati sposobnost stvaranja i osiguravanja za sebe tog ekstra prostora. Možemo to zamisliti i kao marginu u knjigama.

Knjige se nikad ne pišu od ruba do ruba, uvijek se ostavlja malo praznog prostora uz rubove.

Uz navedeno važno je istaknuti još čitav niz vještina kao što su: delegiranje zadataka, upravljanje obavezama i izrazito važno sposobnost rješavanja problema na dubljoj razini. Kod osobe na rukovodećem položaju završavaju problemi koji se nisu uspjeli riješiti na prethodnim razinama i ona se mora znati nositi s tim.

Lider mora imati nešto slobodnog emocionalnog prostora, „prazne margine“, kako bi se mogao uspješno nositi s kriznim situacijama i konfliktima koji se pojavljuju s vremena na vrijeme. Mnogi su skloni preskočiti ovaj element, no onda se u kriznim situacijama događa da je lider reaktivan i ne pruža ono najbolje od sebe. S malo prostora za sebe omogućavamo si prostor za razmišljanje, razumijevanje i hrabrost da zakročimo u danu situaciju.

Sustav skrbi o djeci i mladima mjesto je na kojem se susrećemo s puno boli i traume, no opet upravo u tom sustavu važnost vođenja je marginalizirana. Vi to nastojite promijeniti...

Tu je primanje i prihvaćanje povratne informacije. Ovo je često prva stvar koju ljudi u ovom poslu ističu kao onu u kojoj lideri moraju biti bolji. Kada je lider sposoban čuti svoje ljude, njegov tim je puno uspješniji.

Zanimljivo je da kada s liderima otvorim temu povratne informacije oni odmah pomisle da se radi o njihovom davanju boljih povratnih informacija i stoga se često jako iznenade kada započnemo razgovor o primanju povratnih informacija. Znati primiti povratnu informaciju je jako važna vještina.

Mogao bih nabrajati još vještina koje su važne, ali se u osnovi sve svodi na puno razumijevanje utjecaja traume i boli na čovjekovo stanje odnosno vođenje temeljeno na znanjima o traumi.

Ono što mislim da vođenje čini iznimno važnim baš u području rada s djecom i mladima je obrazac preslikavanja odnosa između lidera, zaposlenika i djece/mladih osoba, a to je: Način na koji se lider odnosi prema zaposleniku postaje način na koji se zaposlenik odnosi prema djetetu/mladoj osobi. Ovaj tajanstveni obrazac se uvijek ponavlja, „bez greške“.

Ako se primjerice ravnatelj odnosi prema odgajatelju na zapovijedajući, nepoštivajući način na isti taj način odgajatelj će se ponašati prema djeci. Jednako tako ako se ravnatelj prema odgajatelju odnosi s poštovanjem, pružajući mu odgovarajuće slobode, iskazujući strpljenje i podršku time stvara okruženje u kojem se odgajatelj na isti način odnosi prema djeci i mladima.

Na kraju dijela o vođenju, postoji li još nešto što bi voljeli istaknuti?

Pravi lider je onaj koji počne činiti razliku.

To ne mora biti uvijek osoba koja nosi titulu ili zauzima određenu poziciju. Ponekad je to skupina zaposlenika koja odluči stvari činiti drugačije, koja počne davati i primati kvalitetno povratne informacije, odnositi se međusobno i prema djeci s poštovanjem. U pravilu vođenje dolazi s titulom i pozicijom, ali ponekad se pojave lideri i izvan tog sustava moći.

James Freeman (desno) s prijateljima Martin Stabrey (lijevo) iz CYC-Net i Okpara Rice (u sredini) iz Tanager Place Alternativni MOD - DOM

Broj 3

55

Za one koji žele znati više...

Za one koji žele znati više...

CYC – online (E-časopis međunarodne mreže skrbi za djecu i mlade)

Ljubav

PIŠE: James Freeman Kao oni koji rade s djecom i mladima uvijek trebamo težiti širenju vlastitih znanja i horizonata. To znači da trebamo kročiti u stvari izvan našeg iskustva. Kako bi se rastegnuli, narasli. To ponekad znači potražiti neke nove sadržaje kao što su časopisi poput CYConline. Časopisi nam omogućavaju da istražimo područja svog interesa, potražimo odgovore na stvari s kojima se mučimo ili pročitamo nešto što je toliko drugačije od naših spoznaja ili znanja da nas jednostavno rasteže u nekom novom smjeru.

Jedna od stvari koju posebno volim kod CYC-online je što je globalan. Čitajući članke iz različitih kulturnih konteksta, različitih perspektiva doprinosimo našem osobnom rastu i razvoju.

CYC net izlazi redovito svaki mjesec donoseći članke iz cijeloga svijeta. Neki od njih su nešto više znanstveni, no većinu članaka pišu upravo ljudi koji rade neposredno s djecom i mladima.

Do sada je izišlo više od 300 brojeva i to je doista ogroman izvor za pretraživanje.

Mladi koji su imali iskustvo života u skrbi često ističu kako je riječ Ljubav teška riječ u sustavu. Imaju osjećaj da je se stručnjaci boje i da su opterećeni mišlju kako iskazivanje ljubavi djeci s kojom rade nije profesionalno. Pokazati i iskazati ljubav ili ne?, pitali smo (naravno) za mišljenje i Jamesa Freemana.

Za mene je ljubav vrlo praktična stvar. To je ono što nas tjera da ustanemo i odemo do djeteta. To je ono zbog čega djecu i mlade s kojima radimo cijenimo upravo takve kakvi jesu i ne pokušavamo ih prilagoditi nama. Ljubav je ponekad kaotična (i neuredna) i ponekad je sigurnije držati emocionalnu distancu kako ne bi bili povrijeđeni, ali to nije dobro za dijete. Početna točka razmišljanja o ljubavi je razmišljanje o njoj kao o našem motivu i vještini.

Ako razmišljamo o ljubavi kao našoj motivaciji onda ona štiti dijete. Ljubav je kad dijete/mladu osobu cijenimo zbog toga tko ona je, kada vidimo njihovu jedinstvenu snagu umjesto da ih pokušavamo učiniti sličnima sebi. Treba ostaviti po strani ono romantično i razmišljati o ljubavi bližnjih jednih prema drugima. Pogledajte mjesta gdje nema ljubavi. Oblici skrbi u kojima se drži stroga profesionalna distanca su mjesta razdvajanja, a ne povezivanja ljudi. Tamo nema ljubavi, ali postoji usamljenost i zanemarenost, a upravo na takvim mjestima je život mnoge naše djece i započeo.

(James Freeman)

https://cyc-net.org/cyc-online/

Za one koji žele znati još, još više...

Iznenađenje za „od korica do korica“ čitatelje Ukoliko Jamesov opis Skrbi temeljene na odnosu negdje lijepo rezonira s Vama i željeli biste nešto od navedenog pokušati primijeniti u praksi … slijedi malo iznenađenje na samom kraju časopisa. Stoga samo listajte (čitajte) dalje 🙂

Decembar 2023.

Alternativni MOD - DOM

56

Zemlja gost

Udruge profesionalaca u području skrbi za djecu i mlade – važan resurs za rast, razvoj i osnaživanje pomagača PIŠE: Ljiljana Ban FOTO: Privatna arhiva ACYCP i Jody Rhodes

Cijela mreža aktivnosti koje uključuje svaka od navedenih komponenti jasno je vidljiva kroz ACYCPovu skicu stabla.

Uključivanje praktičara u izgradnju i unaprjeđenje profesije skrbi za djecu i mlade misija je kojoj je ACYCP - The Association for Child & Youth Care Practice posvećen preko 45 godina.

O načinima ostvarenja ovako velikog zadatka razgovarali smo predsjednicom organizacije, Jody Rhodes.

ACYCP je članska organizacija koja okuplja stručnjake za rad s mladima s područja cijelih Sjedinjenih Američkih Država. Ideja je znanje i informacije učiniti što dostupnijima i stoga je i godišnja članarina gotovo simbolična i stoji samo 35$. Organizacija u ostvarenju svoje misije izgrađuje suradnička partnerstva, promiče inovativne treninge i edukacije, zagovaračkim aktivnostima oblikuje javnu politiku te potiče razvoj rada u praksi kroz informiranje o istraživanjima te stipendiranjem.

Alternativni MOD - DOM

Organizacijske komponente ACYCPa

Broj 3

57

Kao izvršna direktorica ona duboko vjeruje u princip – ako se stvarno dobro brineš o zaposlenicima, oni će se stvarno dobro brinuti o djeci, a ako se oni stvarno dobro brinu o djeci program organizacije će biti spektakularan, bez da se u to ulaže poseban trud. Iako sama vjeruje da je zadatak vodstva organizacije da se dobro brine o zaposlenicima i iako se ACYCP za to izrazito zalaže, naravno nema garancije da će se svaka organizacija to i činiti.

I zato je primarna odgovornost svakog profesionalaca brinuti o sebi jer djeca o kojoj skrbimo zaslužuju samo najbolje od nas. Jednostavno je kaže Jody: „Moraš biti najbolji ti da bi mogao pružiti najbolje od sebe.“.

Jody Rhodes

Iako znatiželjni saznati više o svakoj komponenti, prostorno ograničenje časopisa (i ljubav prema stablima zbog tiskanog izdanja) natjeralo nas je na donošenje teške odluke i izbor samo tri područja za detaljnije istraživanje s Jody: Standardi prakse Sjeverno američkih profesionalaca koji rade u sustavu skrbi o djeci i mladima, sustav certificiranja radnika s mladima i sustav nagrađivanja i priznanja.

Svakom od ova tri područja privukao nas je element različitosti u odnosu na prakse na našem području – bilo da je ta različitosti u pristupu, samom konceptu i ideji ili čak i potpunoj novini.

Odgovornost za očuvanje i davanje najboljeg sebe (Standardi prakse Sjeverno američkih profesionalaca koji rade u sustavu skrbi o djeci i mladima) Prve Standarde prakse ACYCP je donio 1995. godine. Kako bi ti standardi ostali relevantni i u skladu sa suvremenim promjenama, svakih pet godina profesionalci u području rada s djecom i mladima (i praktičari i znanstvenici) rade njihovu reviziju. Posljednja revizija upravo je završena i u njoj su uključene promjene poput korištenja rodno neutralnog jezika te promjena nastalih uslijed pandemije COVIDa. Standardi prakse su jasan i pregledan dokument u kojem na prvom mjestu stoji odgovornost profesionalca prema samom sebi, a tek potom slijedi odgovornost prema djeci. Razlog tome je vrlo jednostavan: „Tek kad smo mi sami emocionalno, duhovno, mentalno i fizički dobro možemo pružiti najbolju moguću skrb djeci koja su nam povjerena.“ , kaže Jody.

Decembar 2023.

Standardi prakse u cijelosti su dostupni putem linka ili QR koda: https://www.acycp. org/images/pdfs/PrinciplesOfStandards23_ v2-7.pdf

Od kolijevke pa do groba, tko radi s djecom i mladima - učiti mora (Sustav certificiranja radnika s mladima (youth workers)) U SAD-u postoji mogućnost pohađanja četiri godine fakulteta kako bi se dobila diploma za radnika s mladima, no treba imati na umu da je taj oblik školovanja izrazito skup i da to možda nije put kojim žele ići neki od onih koji su se već potvrdili u praksi kao sjajni u radu s mladima. Stoga unutar ACYCP-a imaju mogućnost ostvarenja certifikata u ovom području i to na tri razine. Na svakoj razini pristupnici moraju odslušati teorijski dio iz pet osnovnih profesionalnih područja (profesionalizam, kulturna i društvena raznolikost, razvojna psihologija, odnosi i komunikacija), odraditi određeni broj sati u praksi te na kraju polagati test.

Ovaj oblik obrazovanja je financijski puno dostupniji, ali nije niti malo lagan. Certifikat bi trebao jasno dati do znanja kako je osoba prošla kvalitetan trening i ima primijenjeno iskustvo. „Iz pozicije izvršne direktorice mogu reći da su neki od mojih najboljih radnika s mladima ostvarili certifikat na ovaj način, a ne putem fakulteta. Ne trebamo njihovu fakultetsku diplomu da ih platimo onoliko koliko zaslužuju.

Alternativni MOD - DOM

Zemlja gost

58

„Ono što je uistinu važno i za što se ACYCP zalaže i promovira je kontinuirana edukacija svih radnika s mladima kroz dostupne visoko kvalitetne treninge.

Svi mi moramo kontinuirano biti učenici kako bi stalno bili u tijeku sa svim novinama u našem području rada.

Puno se stvari mijenja i moramo biti u liniji s tim promjenama“, objašnjava Jody.

Nagrada za novajlije dodjeljuje se osobama koje su počele raditi u području skrbi o djeci i mladima unutar zadnjih pet godina. „Ovom nagradom želimo dati podršku novim ljudima kako bi ostali u ovom području rada. U samoj srži nagrade je ono za što se dr. Carol Kelly zalagala cijeli život da se mladima pruži puna podrška kako bi mogli rasti i razvijati se u ovom području rada, kako bi razumjeli koliko je to što rade važno“, ističe Jody.

druge pak strane nagradom za životno djelo želi se odati Važno je odati priznanje ljudima Spriznanje i zahvala ljudima koji su dugi niz godina u ovom poslu činili nevjerojatne stvari. koji rade najvažniji posao na I na kraju tu je predsjednička nagrada. O toj nagradi odlučuje svijetu sama Jody, iako tijekom godine i za nju prima javne nominacije.

(Sustav nagrađivanja) „Najljepše kod ove nagrade“, kaže Jody: „je što je toliko Kada profesionalci pružaju najbolju moguću skrbi djeci i mladima važno je to prepoznati i nagraditi. Stoga ACYCP godišnje dodjeljuje tri nagrade: nagradu za novajlije (nagrada dr. Kelly Carol), nagrada za životno djelo i nagrada predsjednice ACYCPa. Tijekom godine za sve tri nagrade prikupljaju se nominacije. Nominirati može svatko – od kolega suradnika, same organizacije, djece i mladih. Na temelju primljenih nominacija odbor ACYCP-a odlučuje o godišnjim laureatima.

fleksibilna. Mogu nagraditi grupu ljudi, kao što sam jedne godine nagradila sve naše bivše predsjednike jer su toliko toga napravili da bi mi bili tu gdje jesmo, ili mogu nagraditi pojedinca u nekom posebnom području.“ Jody dodjeljuje nagrade osobno u dogovoru s osobama koje su predložile nominaciju. „Važno je nagradu dodijeliti osobi u krugu ljudi koji su joj važni. Ponekad je to u organizaciji u kojoj ta osoba radi, ponekad u privatnom domu osobe, ponekad to bude u obliku zabave iznenađenja, a nekad je i unaprijed najavljena i pripremljena ceremonija“, opisuje nam Jody.

I dok opisuje nagrade koje dodjeljuje i koliku joj to radost predstavlja Jody dolazi na ideju o nagradi na globalnoj razini – gdje bi nominacije bile otvorene za sve praktičare koji skrbe o djeci i mladima u svijetu. „Bilo bi sjajno odati priznanje takvoj jednoj svjetskoj superzvijezdi“, s uzbuđenjem ističe Jody i nastavlja: „Ta gesta priznanja i zahvale toliko je važna i lijepa.

Moramo biti svjesni da za ljude koji rade ovaj važan posao ne činimo dovoljno, nije uredu sve svesti na očekivanje da izvole raditi svoj posao. Oni rade najvažniji posao, skrbe o djeci i mladima, i važno im je odati priznanje. Znaš, ti ljudi su stvarno superzvijezde.“

Jody Rhodes – kratak životopis

Jody Rhodes je direktorica organizacije Neu-Life Community Development od 2003. Magistrirala je administrativno vođenje (2000.) i diplomirala pedagogiju (1997.), oboje na Sveučilištu Wisconsin-Milwaukee. Ima više od dvadeset godina iskustva u radu s mladima i obiteljima u riziku. Trenutačno je članica upravnog odbora Wisconsin Association of Child and Youth Care Professionals (WACYCP), predsjednica Association of Child and Youth Care Practice (ACYCP) i predsjednica odbora United Neighborhood Centres of Milwaukee (UNCOM). Ima veliko iskustvo u razvoju programa za mlade, osoblje te fondova za razvoj.

Alternativni MOD - DOM

Broj 3

Znate šta?

59

Kinderperspectief Academy: holandski stručnjaci pružili vrednu podršku hraniteljstvu u Miloševcu PIŠE: Dijana Janković FOTO: Stichting Kinderperspectief U periodu od 5. do 9. juna 2023, hraniteljsko selo Miloševac, odisalo je energijom promene jer je postalo domaćin Kinderperspectief Academy konferencije. Inspirisani i motivisani holandski stručnjaci iz oblasti hraniteljstva došli su da sa srpskim kolegama, razmene znanje i iskustvo i predstave tehnike i metode koje oni koriste u svojoj svakodnevnoj praksi.Fokusirajući se na praktične alate i važne teme, kao što su emocionalno vezivanje, rad sa traumom, komunikacija orijentisana ka rešenjima, metoda “tri kuće” i porodične konstelacije.

Radionice su, sudeći po reakcijama učesnika, bile inspirativne, pokrenule su ih i osnažile. Pored toga, kreiran je prostor i za neformalnu razmenu što je rezultiralo plodnim dijalogom između holandskih i srpskih stručnjaka.Atmosferi zajedništa koja je prožimala dane konferencije, doprinele su i hraniteljice iz Miloševca, koje su svakog dana za sve učesnike pripremale ukusan domaći ručak. Holanđani su takođe kreirali i podelili sa srpskim kolegama digitalnu i stvarnu kutiju punu materijala i alata koje su prezentirali.

Poslednjeg dana konferencije, pozvana su deca iz ovog hraniteljskog sela da se pridruže veselim “Igrama bez granica”, koje su holandski stručnjaci osmislili kao završnicu. Nakon malo oklevanja i posmatranja sa strane, kod dece se probudio takmičarski duh i entuzijazam tako da je događaj protekao razigrano i u veselom raspoloženju.

Jedna od aktivnosti u okviru Kinderperspectief akademije

Kinderperspectief Academy konferencija nije samo proširila horizonte svih učesnika već je i ostavila trag u njihovim srcima.

Energija i alati koje su holandski stručnjaci podelili sa srpskim kolegama postali su vredan kapital koji ih je dodatno inspirisao i obogatio i koji su odmah počeli da koriste u svom radu.

Holandski stručnjaci takođe su se vratili kući obogaćeni novim iskustvom, puni utisaka i pozitivne energije.

Sudionici Kinderperspectief akademije

Decembar 2023.

Alternativni MOD - DOM

60

Znate šta?

More ljubavi PIŠE: Jasna Vujičić, Prihvatilište za žene i decu žrtve nasilja u porodici - Sigurna kuća Pančevo FOTO: Arhiva Prihvatilišta za žene i decu žrtve nasilja u porodici - Sigurna kuća Pančevo U okviru projekta „ More ljubavi“ čiji je cilj bio ublažavanje i sprečavanje mogućih uzroka socijalne isključenosti - Istru su, sa svojim majkama i hraniteljima posetila deca iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije koja nikada nisu imala prilike boraviti na moru. U Puli su, iz naše zemlje bili bivši korisnici usluge smeštaja u Prihvatilišta za žene i decu - žrtve nasilja u porodici iz Pančeva.

U periodu od 08.do 12.08. 2023. u organizaciji Humanitarne udruge ’’Naš san njihov osmijeh’’ iz Pule i njihovog predsednika, gospodina Igora Loparića, u ovom prelepom gradu bile su dve naše porodice – sa ukupno 7 članova.

Osim besplatnog prevoza, smeštaja, ulaznica za kulturne znamenitosti naši mali putnici su imali obezbeđen i džeparac sa kojim su slobodno raspolagali i ostvarivali svoje male, dečije želje, što im je boravak na moru učinio još lepšim i kvalitetnijim.

Nikako ne smemo zaboraviti školu plivanja za petoro dece, vožnju barkom, volontere na Fratarskom otoku i nezaobilazni roštilj u kampu Udruge, prva iskustva na stupu, akva parku, oluju na moru, odbojku u vodi, stene, sunce, igru sa drugarima iz drugih zemalja.

Teško je opisati osećanja i misli „ malih ljudi „ koji su svim čulima ispitivali veliku vodu ispred njih. Uverili se da je stvarno slana i da je stvarno duboka. Utisci su bili veliki i možda o tome bolje može reći pesma koju je na kraju boravka u Puli napisala dvanestogodišnja devojčica.

Na kraju kao pratilac porodica s kojima radim godinama mogu reći kako naše porodice nisu nikada verovale da mogu da dožive ono što je za neke druge porodice uobičajeno i normalno i utoliko je ovaj dar koji smo dobili značajniji. I kada smo se smejali i ubeđivali da ući u vodu nije ništa strašno i da je mnogo lakše od onog što su preživele i da se i ulazak u vodu meri sa odlukom da izađu iz kruga nasilja, naše majke i njihova deca su ponovo gradile svoje snage.

Važno je napomenuti i to da je za ove dve porodice protekla godina bila godina velikih promena na bolje, da su postale vlasnice svojih stambenih nekretnina koje uz podršku EU i Grada Pančeva dobile u trajno vlasništvo sa nizom drugih mera podrške socijalne inkluzije.

Alternativni MOD - DOM

MORE LJUBAVI AUTORICA: Angelina (12.god.)

Kada pogledam u more pomislim na tople zore, na male ribice koje mi stavljaju osmeh na lice, na divne talase koji me nose i na zlatno sunce , koje mi greje srce.

Kada se osvrnem oko sebe , vidim divne i brižne ljude Koji mi svu ljubav ovog sveta nude.

Pružaju mi svu moguću podršku, i uz njih Ne napravim ni jednu grešku.

Na moru uvek čujem najlepše zvuke, opustim se I iz glave mi nestanu svi problemi i muke.

Oko mene su uvek ptice koje pevuše, I njihov cvrkut mi uvek dođe do duše.

MORE LJUBAVI mi je donelo puno lepih uspomena, Koje ću pamtiti dokle god budem bila živa.

Kući se vraćam sa slikom obasjanom iskricama mira.

Broj 3

61

15. Nacionalni susret udomiteljskih obitelji PIŠE: Tena Bosak, voditeljica Info centra za udomiteljstvo FOTO: Arhiva Foruma za kvalitetno udomiteljstvo djece Nacionalni susret udomiteljskih obitelji je najveća, a vjerojatno i najvažnija aktivnost Foruma za kvalitetno udomiteljstvo djece od njegova osnutka.

Forum za kvalitetno udomiteljstvo djece nastao je kao želja, ali i potreba udomitelja i lokalnih udomiteljskih udruga iz raznih dijelova Hrvatske za udruživanjem i zajedničkim djelovanjem na nacionalnoj razini. Nacionalni susret udomiteljskih obitelji ima upravu tu komponentu, kao što i samo ime govori, međutim osim nacionalne, uvelike je prisutna i lokalna komponenta, tj. djelovanje na lokalnoj razini. Naime, Nacionalni susret udomiteljskih obitelji se svake godine održava u drugom gradu, tj. u nekom od gradova u kojem djeluju naše udruge članice. Ove godine to je bio Karlovac u kojem djeluje Udruga udomitelja djece i odraslih osoba „Život s osmijehom“.

Nacionalni susret udomiteljskih obitelji je prilika za međusobno upoznavanje, druženje i razmjenu iskustava udomiteljskih obitelji iz raznih dijelova Hrvatske. Kao što se svakodnevni život pripadnika opće populacije razlikuje ovisno o tome iz kojeg dijela Hrvatske dolaze, tako se razlikuje i život pripadnika udomiteljske populacije.

Razmjena iskustva, povezivanje, međusobno učenje, ali i pružanje podrške jedni drugima zasigurno je jedan od najvažnijih elemenata Nacionalnog susreta za sve pripadnike udomiteljske zajednice. Međutim, Nacionalni susret je i mjesto okupljanja svih drugih dionika iz sustava, od predstavnika resornog Ministarstva, Ureda UNICEFA-a, Pravobraniteljice za djecu, Ureda za demografiju, raznih institucija iz sustava socijalne skrbi, akademske zajednice i civilnog sektora. Ove godine svi oni odlučili su fokus staviti na temu očuvanja mentalnog zdravlja udomitelja u svrhu što kvalitetnije skrbi za djecu u udomiteljskim obiteljima, ali i poticanju djece i mladih na aktivnu participaciju i borbu protiv vršnjačkog nasilja.

Osim „radnog dijela“, svaki Nacionalni susret ima i svoj „zabavni dio“, a ove godine najviše smijeha i pozitivnih vibracija bilo je u Nikola Tesla Experience Centru i Slatkovodnom akvariju „Aquatika“ u kojima su mali, ali i veliki sudionici Nacionalnog susreta proveli ostatak popodneva.

Treća sreća: Treća Krugolijada omladinskog udruženja Moj Krug

Prijatnom raspoloženju doprinela je i činjenica da su i saradničke organizacije ravnopravno učestvovale u svim aktivnostima, ali i dobile zahvalnicu na podršci ovom omladinskom udruženju u protekloj godini.

PIŠE: Martine Tobé PREVOD: Dijana Janković FOTO: Stichting Kinderperspectief

Nadajmo se da će se ovakve manifestacije ponovo organizovati u budućnosti jer ovakvi događaji, organizovani za mlade od strane mladih, zadovoljavaju njihove potrebe i poseduju veliki potencijal. Najvrednije od svega je to što je ovo jedinstveno iskustvo i sjajna prilika za učenje novih veština za sve koji se nalaze u organizacionom odboru mladih.

Toplo i sunčano vreme, oduševljeni učesnici, dobra organizacija uz puno raznovrsne ponude i naravno - ukusna hrana. Svi uslovi za jednu nezaboravnu subotu ovog septembra u Beogradu su bili ispunjeni.

I ove godine na Krugolijadi su se takmičila četiri tima igrajući razne neobične igre poput „ubacivanja eksera” (u kojoj je cilj da ekser vezan konopcem oko struka učesnika treba da nestane u flaši) i „čuvanja ovaca” (pri čemu je suština da takmičari sa povezom preko očiju traže svog „pastira” na osnovu zvukova koje on proizvodi).

Neformalni karakter ovog skupa, vesela i razdragana atmosfera u kombinaciji sa takmičarskim elementom (pobednički tim dobio je pehar dostojan Lige šampiona) učinile su da ovogodišnja manifestacija bude jedinstvena.

Decembar 2023.

Alternativni MOD - DOM

Znate šta?

62

„Potočić“ iz Maestrala PIŠE: Martin Pletikosić, autor slikovnice FOTO: Arhiva Centra za pružanje usluga u zajednici Maestral

Prepuštajući se duhovnom vodstvu, nalazimo smisao i zahvalnost za svaki novi dan, kako kaže Mata: „ Gospodine, Potočiću, pomozite mi se snaći, do moje obitelji stazu pronaći.

Samo mi na put ukažite, svoju snagu pokažite.

Od danas ću Vam biti vjeran neizmjerno zahvalan i smjeran... „Potočić” je moja druga slikovnica. Prva se zvala „Tajanstveni vrt”. Tajanstven jer je život i odrastanje djece u Domu svojevrsna tajna za ljude koji u njemu ne sudjeluju. Vrt je sinonim obitelji, života, zajedništva, odrastanja uz prijatelje... Ako kažem da je prva slikovnica „moja,” domska onda za ovu drugu mogu kazati da je primjerena djeci ali i odraslima u i izvan naše ustanove.

I na kraju dodao bih još jedan moj citat: „Dragi mali i veliki prijatelji!

Na sretnom kraju priče ove pokušajmo i mi pronaći svoj Potočić i svoje snove”

Martin Pletikosić

Dugo vremena u meni se rađala ideja kako neposredan rad, svoje iskustvo u radu sa djecom prenijeti u riječi odnosno u tekst. Točno prije deset godina u predbožićno vrijeme kad sam s kolegicama razgovarao kako da osmislimo blagdansku priredbu osjetio sam potrebu da napišem tekst za igrokaz koji će biti primjeren za ovo doba godine. Priredba je bila uspješna i nakon nekoliko dana počela se rađati konačna ideja o slikovnici, koja je tek ove godine realizirana.

Slikovnici „Potočić” posebnu notu dala je ilustracija moga kolege Andrije Pašalića. Utkao je posebnost boja i pokreta u „tajanstveni potočić” i tako hladnu, brdovitu stazu učinio izazovom i spoznajom da u životu ništa nije nemoguće. „Potočić” je naizgled priča o jednom zečiću i njegovoj obitelji i njihovoj svakodnevnici jednog običnog zimskog dana, ali već na početku se da naslutiti mistika „tajanstvenog potočića”.

Ova svojevrsna dramatika isprepleće se sa životnim motivima prijateljstva, igre, dječje radoznalosti, podrške i savjeta „putnika” koje susretnemo na životnom putu. Međutim i u tim , naoko svjetovnim elementima brzo se raspoznaje dubina i duhovnost poruka o nevjeri i vjeri, nadi, izgubljenom i nađenom, padovima i dizanjima... kako je navedeno u osvrtu na ovu slikovnicu.

Slikovnica Potočić

Alternativni MOD - DOM

Broj 3

63

Sportske zvijezde za djecu bez roditeljskog staranja PIŠE: Nedžad Džiho, Javna ustanova Dječji dom Mostar FOTO: Arhiva JU Dječjeg doma Mostar Fondacija “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca” u Kompleksu Ravne u Visokom, treću godinu zaredom priredila je manifestaciju “Sportske zvijezde za djecu bez roditelja”.

Ovom događaju prisustvovalo je preko 200 mališana iz domova u Sarajevu, Zenici, Mostaru, Tuzli, Gradačcu i djeca iz SOS Dječijeg sela.

Predivna priča održava se na atraktivnim lokacijama u Bosanskoj dolini piramida. Obilazak tunela Ravne, našeg predivnog parka „Ravne 2“, igra, zabava obilježili su ovaj dan.

Prethodnih godina ovu manifestaciju su podržale velike zvijezde, Novak Đoković, Jusuf Nurkić, Džanan Musa, Amel Tuka, Sergej Barbarez i brojni drugi sportisti.

Ovogodišnji sportista domaćin bio je Nenad Pagonis iz Srbije, višestruki svjetski prvak u kick boksu, a nakon što su od Nenada naučili pokrete i poteze, mališani su uživali i u drugim sportovima.

Tako počinje priča o sportskim zvijezdama koje su se odazvale plemenitom porivu i imaju samo jedan cilj: navući osmijeh na lica djeci bez roditeljskog staranja.

I kao što jednom prilikom reče domaćin manifestacije gosodin Semir Osmanagić: „Željeli smo bar jedan dan unijeti radost u život djece koja iz određenih razloga nemaju roditeljsko staranje.“

koje se nose odavde. Ljudi koji rade s djecom bez roditeljskog staranja znaju koliko je teško raditi poslove od kojih zavisi budućnost najosjetljivije populacije i iz tog razloga cijene svaku plemenitu ideju.

Fondacija Arheološki park: Bosanska piramida Sunca djeluje već 19 godina i na razne načine pokušava pridonijeti prosperitetu. Finansijski aspekt nije bitan koliko su uspomene

Što se pak tiče sportista i ljudi spremnih pomoći da se ova djeca izvedu na pravi put, reći ćemo jednu običnu, a tako veliku istinu; motiv je ono što ljude čini uspješnima. Ne treba mnogo mudrosti i inteligencije pa shvatiti da su za djecu uzori i želja ono što priču čini uspješnom.

Za ovu uspješnu priču bitno je da dobiva tradicioalan karakter jer su već tri godine učinile ovaj festival mladosti prepoznatljivim.

Uspješna turistička priča u sprezi s humanitarnom akcijom ljudi iz raznih domena čine da imamo novu realnost. Za sreću ne treba novac, za sreću je potrebno htijenje i ljubav. Ljubav je nešto što čini čuda, ona premošćuje sve brane koje su vještački stvorene. Sretno dijete je odraz društva i njegove brige o njemu.

Sretni ljudi čine svijet boljim. Neka Kompleks Ravne u Visokom bude „Hakuna matata“, mjesto gdje se stvara novi svijet. Neka pomen manifestacije u nama budi ugodnu sliku.

Tu smo za našu djecu, podržavamo ih u borbi za svoja prava i sudbinu. U okrutnom svijetu i nimalo ugodnoj svakodnevici moramo iznaći snage i mogućnosti za dobre priče. Ovakvi događaji i projekti moraju nam biti prioritet. Put ka blagosanju, baš kao i svaki put, počinje prvim korakom. Mi smo već na trećem i dogodine očekujemo još bolji odaziv.

Decembar 2023.

Alternativni MOD - DOM

64

Iz stranica dnevnika odgajateljice

Važno je učestvovati PIŠE: Pčelica Maja FOTO: Adobe Stock Važno je slušati i pružiti podršku, smatram se odličnom motivatoricom i još boljom slušateljicom.

Razumijem kakve posljedice na pčelinju populaciju ostavljaju preživljene traume, ali istovremeno postavljam granice. Slaba tačka im je rješavanje konflikta i uspješno nošenje sa stresnim situacijama, tu sam ekspert. Obrazovanje i razvijanje vještina koje će ih učiniti nezavisnim i funkcionalnim su u fokusu moga rada. Svakome od njih pristupam individualno i trudim se uključiti što više profesionalaca kako bi se ciljevi realizovali kroz timski rad. Sve iz knjiga i po proceduri i onda eto nje da mi pokaže i dokaže da ništa ne znam. Neka vala, tako mi i treba.

Kratka kosa i muška odjeća trebaju nam staviti do unanja da sa njom nema šale. Sastavljene obrve i prezrivi pogled dio su standardne opreme. S podsmijehom mi govori:“Posebno ne podnosim one koji su veseli,a nemaju ni jedan realan razlog da to budu. Još kada krenu valjati gluposti nebo je granica i možeš sve što hoćeš dođe mi da povratim. Odma da te upozorim da ne smišljaš kojekakva još gluplja opravdanja za njih.“ Tišina. „I kakav je tvoj komentar?“-pita me „Ovo pitanje je za mene preteško profesorice, ja bih ipak neko za nižu ocjenu“ Nasmijala se i rekla mi da sam se izvukla u zadnji tren.

Aha, to je put do uspjeha.

Pčelica S. je najizazovnija u Košnici. Promijenila je nekoliko košnica prije dolaska kod nas, bila je i u inostranom centru za pomoć pčelama sa ponašajnim poteškoćama ali bezuspješno. Tu na scenu stupam ja nošena željom da se dokažem i pokažem. S. nije završila srednjoškolsko obrazovanje iako ima natprosječan IQ. Odlasci u školi i sastanci sa predmetnim profesorima postaju moja svakodnevnica. Prikupila sam svu potrebnu literaturu, dobila sam čak i pitanja na koja treba posebno obratiti pažnju. Učimo svaki put kada sam u Košnici, a dok me nema S. samostalno ponavlja naučeno. Napokon je svanuo i taj dan, polaganje

Alternativni MOD - DOM

Broj 3

65

Prošla su dva mjeseca otkako radim u Košnici, entuzijastična i „puna pameti“. Hirurški precizno znam kako treba prići pčelicama i bumbarima, a posebno onima koji puno zuje.

ispita. Zovu me iz škole i pitaju zašto se S. nije pojavila jutros. Šok i nevjerica. Ne mogu da vjerujem da nije ni otišla na polaganje. Ne, ne, sigurno se nešto desilo.Dolazim u Košnicu, a kolega mi prenosi da nije htjela ustati iako su je budili. Obrazi mi gore, srce lupa kao da će iskočiti. Vidim kolegu koji otvara usta ali ga ništa ne čujem. Bijesna sam i plače mi se. Ulazim kod S. u sobu. Gledamo se bez riječi. Izlazim i odlazim ispred Košnice kako bih se smirila. S. sjeda pored mene. „Znam da si ljuta i razočarana i imaš potpuno pravo da to i budeš. Samo bih te zamolila da mi kažeš kada sam ti tražila da to sve radiš za mene?“-kaže S. Hladan tuš na usijanu glavu. Jedva susprežem suze. „Trebala si mi reći da ne želiš“- govorim dok gledam u pod. „Jesam“ „Hoćeš reći da ne znam da slušam?“ „Ma ne, znaš ti da slušaš.“ „Ali šta? Ne čujem?“ „Ma čuješ ali ne pitaš već pretpostavljaš“ Kako surovo isitinito. Mnoge stvari pretpostavljamo i uzimamo onako kako nam odgovara i kako se uklapa u ono što mi smatramo „normalnim“. „Znaš onu poslovicu „Nije važno pobijediti, važno je učestvovati“?“ Smijem se i klimam glavom. „Za tebe je važno pobijediti, a za mene da me neko pita da li želim učestvovati u utakmici koja se zove Moj život“

Decembar 2023.

Alternativni MOD - DOM

66

Inspiracija

GNIJEZDO – pogled na odrastanje u alternativnoj skrbi iz odrasle perspektive PIŠE: Mirela Miharija, Sirius - Centar za psihološko savjetovanje, edukaciju i istraživanje FOTO: Youtube (snimka zaslona) © Centar Sirius U filmu „Gnijezdo“ četiri mlade žene, odrasle u alternativnoj skrbi, govore o okolnostima koje su ih tamo dovele i promišljanju o svom odrastanju iz odrasle perspektive. Iako su odrastale u drugačijim uvjetima (dom za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, udomiteljska obitelj, obitelj posvojitelja i srodnički udomitelji), svima je zajedničko da se njihovi biološki roditelji nisu znali dobro brinuti o njima kao i optimizam i snaga kojom se suočavaju sa svim životnim izazovima. Njihova iskustva govore o tome da odrastanje izvan biološke obitelji, iako često nosi stigmu i zna biti povod za vršnjačko izrugivanje, nije nešto čega se treba sramiti nego može pružiti bogato životno iskustvo i biti izvor snage te primjer ostalima kako se postaviti u teškim životnim situacijama.

Film je snimio FAMO (International Film Studies Pisek) iz Češke u okviru okviru projekta „Youth Moving“ koji se financira iz programa Erasmus +. Nositelj projekta je udruga Sirius iz Zagreba, a uz njega i već spomenuti FAMO na projektu sudjeluju i Forum za kvalitetno udomiteljstvo iz Hrvatske, CO&SO iz Italije, DGASPC HG iz Rumunjske te APDES iz Portugala.

Ovim filmom smo htjeli, ne samo osnažiti mlade iz alternativne skrbi, nego i potaknuti građane da razmisle na koje načine mogu pomoći najranjivijima u našem društvu. Djeci koja su se na početku života morala suočiti s brojnim problemima i ostati

Alternativni MOD - DOM

bez svog „gnijezda“ prije nego su dovoljno ojačali za samostalan let.

Iako su ovdje ispričane životne priče četiri djevojke iz Češke, s njihovim iskustvom su se mogli poistovjetiti i ostali mladi iz 5 EU zemalja, koji su sudjelovali u projektu u pojedinim aktivnostima.

Film je moguće pogledati i na web stranicama naših partnerskih organizacija te je osiguran prijevod na talijanski, portugalski, rumunjski i mađarski jezik.

Film je besplatno dostupan putem sljedećeg linka: https://youthmoving.eu/#fil

Broj 3

67

Karte pričalice – alat za rad s mladima PIŠE: Marina Milković, Zagrebačko psihološko društvo FOTO: Status M Karte pričalice namijenjene su osobama koje rade s mladima i žele s njima razgovarati o temi mentalnog zdravlja. Podijeljene su u četiri kategorije: Emocije, Misli, Tijelo i Ponašanje, jer se naše funkcioniranje može podijeliti na ta četiri područja. Uz ove kategorije, tu su i Karte za započinjanje razgovora, sa zadacima i pitanjima, koje nam mogu pomoći u korištenju karata.

Kombiniranjem karata iz različitih kategorija možemo u radu s mladima proći situacije koje su za njih emocionalno značajne i pomoći im da osvijeste i povežu svoje misli, emocije, tjelesne senzacije i postojeće strategije suočavanja te, ako je potrebno, usvoje nove, korisnije strategije.

Kroz kategoriju Misli možemo proći česte načine razmišljanja.

Naš um stalno proizvodi gomilu misli. Neke od njih su točne (npr. Danas je sunčan dan.), a neke netočne i iskrivljene (npr. Svi me mrze.). Ne možemo utjecati na ono što mislimo, ali možemo prepoznati misli koje nas uznemiruju i/ili koje su iskrivljene i zauzeti kritičniji stav prema njima, odnosno ne povjerovati u svaku misao.

U kategoriji Emocije nalaze se karte na kojima su osnovna pojašnjenja svake emocije i jedna karta s termometrom emocija pomoću koje mlada osoba može odrediti intenzitet emocije koju osjeća. Emocije su važan kompas u našem životu, signaliziraju nam jesu li naše potrebe zadovoljene, u kakvom smo odnosu s okolinom i drugo. Sve emocije dio života i za naše mentalno zdravlje važno ih je znati prepoznati te podijeliti s okolinom na primjeren način.

S obzirom na to da su tijelo, emocije, misli i ponašanje povezani, u situacijama intenzivnih emocija, osjećamo i različite tjelesne senzacije koje su pak prikazane u kategoriji Tijelo.

Karte pričalice su u cijelosti dostupne za preuzimanje i korištenje na sljedećem linku: https://zgpd.hr/2023/09/24/karte-pricalice/

Karte pričalice izrađene su unutar projekta Budi muško (UP. 04.2.1.11.0115) koji je imao za cilj unaprijediti kapacitete pet uključenih organizacija (Status M, BoliMe, Outward Bound Croatia, Udruga za promicanje informatike, kulture i suživota – IKS, Zagrebačko psihološko društvo) za kvalitetno provođenje rada s djecom i mladima u području mentalnog zdravlja.

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda, Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske i Grad Zagreb. Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.

Sadržaj Karata pričalica isključiva je odgovornost Statusa M i Zagrebačkog psihološkog društva.

U kategoriji Ponašanje su karte s čestim načinima suočavanja s intenzivnim emocijama te karte s kratkim vježbama koje mogu pomoći unošenju s neugodnim emocijama, situacijama i stanjima te ih mlada osoba može probati i vidjeti što mu/joj najviše koristi. Važna poruka djeci i mladima jest ta da upravo na ponašanje možemo najviše utjecati. Ne možemo utjecati na to kako se osjećamo. Ne možemo kontrolirati ni svoje misli, možemo ih samo kritički sagledati i ne povjerovati u svaku misao. Ono što možemo je izabrati što ćemo napraviti. Naravno, potpuno je u redu i očekivano da u tim izborima i griješimo, da ne znamo uvijek što je najbolje, da nas nekad neugodne emocije preplave i teško nam je napraviti nešto korisno za sebe, ali važno je da nastojimo pratiti sebe, bolje se razumjeti i učiti nove načine suočavanja koji nam pomažu.

Decembar 2023.

Alternativni MOD - DOM

Inspiracija

68

Naslovnica Vodiča

Motiviraj na sudjelovanje – Vodič i priručni materijali za refleksiju

MTE (Motivate to engage) tim ponudio je samo neke od aktivnosti koje tome mogu pomoći, a koje smo prezentirali u: •

Vodiču „Motiviraj na sudjelovanje“ i

PIŠE: Kristina Cvetković, Udruga EDUnaut FOTO: Privatna arhiva Udruge EDUnaut

•

Priručnim materijalima za refleksiju.

Doprinijeti razvoju znanja i vještina osoba koje rade s mladima kroz realizaciju edukativnog i praktičnog materijala bio je cilj koji je u partnerstvo spojio udrugu EDUnaut iz Hrvatske i zakladu BIOM Alapítvány iz Mađarske u projektu “Motiviraj na sudjelovanje” (engl. Motivate to Engage – MTE, projekt Erasmus+ KA2 2021-1-HR01-KA210- YOU-000027439).

Obje organizacije (EDUnaut i BIOM) uključene su u rad s mladima („youth work”), ali metode rada koje pri tome koriste su im drugačije. Ono što im je zajedničko isti je temeljni cilj: poticanje razvoja intrinzične motivacije kod mladih u riziku.

Organizacije su ustanovile da intrinzična motivacija ima „ogroman, ali često neiskorišten, potencijal za poticanje trajnog angažmana, tj. sudjelovanja mladih ljudi u učenju i razvoju”. Jako je važno naučiti kako mobilizirati ovaj moćan sustav u razdoblju adolescencije jer upravo u tim godinama moguće je to potpuno svjesno učiniti. Ono što je bitno znati je to da mladi ljudi mogu razviti sposobnosti doživljavanja i prilagodbe svoje intrinzične motivacije upravo uz pomoć aktivnosti primjenjivanih u radu s njima (engl. youth work activities).

Alternativni MOD - DOM

Motiviraj na sudjelovanje – Vodič Vodič se sastoji se od teoretskog i praktičnog dijela.

U teoretskom dijelu prikazane su osnovne informacije o motivaciji, ponuđeni savjeti kako postaviti ciljeve i poticati razvojni mentalni sklop kod mladih te kako upravljati stresom, koji je neodvojiv od motivacije. Prikazana je i metodologija rada s mladima, dinamika razvoja grupe te proces učenja s naglaskom na modelu koji dolazi iz iskustvenog učenja. Uz navedeno tim projekta osvrnuo se i na kompetencije i izazove u radu s mladima u riziku.

U praktičnom dijelu Vodiča nalaze se preporučene aktivnosti (od kratkih aktivnosti i igara, do duljih i složenijih aktivnosti).

Navedene aktivnosti same organizacije koriste u svom radu, jer za njih vjeruju da imaju dobar učinak na razvoj intrinzične motivacije.

Broj 3

69

Aktivnosti su podijeljene u 2 kategorije: • •

procesne aktivnosti (aktivnosti koje prate proces grupne dinamike - ukoliko radite dulje, vremenski definirano razdoblje s istom skupinom mladih pojedinaca). aktivnosti za radionice (osmišljene za cjelovitu/ jednokratnu sesiju ili više njih na temu povezanu s intrinzičnom motivacijom)

Motiviraj na sudjelovanje - Priručni materijali za refleksiju.

Sastoje se od snopa od 26 kartica za refleksiju popraćenih kratkim uputama, čija je svrha olakšati vođenje razgovora i sam proces refleksije osobama koje rade s mladima, a mogu se koristiti i/ili kombinirati s nekim aktivnostima iz Vodiča.

Uz pomoć ovih Priručnih materijala za refleksiju MTE tim otišao je korak dalje istražujući druge koncepte i emocije povezane s temama obrađenim u Vodiču, od kojih su svi bitni za poticanje motivacije.

Svi materijali su dostupni (besplatno) na engleskom, hrvatskom i mađarskom jeziku, a možete ih preuzeti na stranicama organizacija ili brzinski pogledati na sljedećim linkovima: Vodič: https://www.edunaut.hr/wp-content/ uploads/2023/08/MTE-GUIDEBOOK-HR.pdf

Priručni materijali za refleksiju: Karte: https://www.edunaut.hr/wp-content/ uploads/2023/08/MTE-Reflection-Cards.pdf Upute uz karte: https://www.edunaut.hr/wp-content/ uploads/2023/08/Instructions_CRO.pdf

Na kraju, ali ništa manje važno želimo istaknuti kako je materijale ilustrirala grafička dizajnerica Bea Pántya.

Priručni materijali za refleksiju

Ova publikacija isključivi je iskaz stava autora, a Europska Komisija ili AMPEU ne mogu se smatrati odgovornima za bilo kakav oblik korištenja u njoj sadržanih informacija.

Decembar 2023.

Alternativni MOD - DOM

Za kraj...

70

...Jamesov poklon Kao što već znate iz priče o Jamesu i njegovom radu – James je inovativan i vrlo praktičan pa tako ono o čemu priča poprati i radnim materijala. Među njima su i karte putem kojih Skrb temeljenu na odnosu opisuje na jednostavan način i kroz odmah primjenjive praktične primjere.

Prvo izdanje karata u tren oka je rasprodano, a netom prije završetka ovog našeg broja James je radio na redizajnu drugog izdanja te je baš te nove, novcijane odlučio podijeliti s nama.

Na korici s desne strane nalazi se 6 karata7 koje možete izrezati ili/i kopirati pa ponovno i ponovno izrezivati te iskušavati u svom radu.

Ako Vam se svide podijelite s kolegama kopije, a s nama Vaše dojmove.

Postupak znate – pametnim telefonom skenirate QR kod i pišete.

I ne suzdržavajte se, mi volimo (sa)znati o svemu i svačemu u svim dužinama, širinama i formatima te smo za one koji ne vole QR kodove dostupni i na Facebooku i Instagramu.

Za online čitatelje stavljamo i link: https://www.kinderperspectief.nl/ alternativnimoddom/

Facebook : Alternativni mod/dom - časopis za stručnjake iz alternativne skrbi Instagram: alternativnimoddom

7

Cijeli špil sastoji se od 25 karata. Karte je moguće kupiti putem Jamesove stranice https://training-grounds.net/

Alternativni MOD - DOM

Broj 3

POVEZIVANJE

EMOCIONALNA PRISUTNOST

Pomažući odnos uključuje dostupnost i razumijevanje druge osobe.

Zahtijeva probijanje barijere držanja prevelike distance bez invazivne prisutnosti ili iskorištavanja.

Biti usklađen s nekim uključuje naše vlastito unutarnje smirivanje i minimiziranje ometajućih faktora. U takvom stanju možemo pružiti podršku i sigurnost jer smo prijemčivi i otvoreni za recipročnu prirodu veze.

KAKO TO IZGLEDA NA DJELU

KAKO TO IZGLEDA NA DJELU

Stvaranje prilika za iskustvo povezanosti Odgovaranje na pozive za stvaranje dublje povezanosti Spremnost na zajedničke izazove i rast

Osobno podešavanje na stvaranje iskustva povezanosti Otvorenost prema osjećajima koji se javljaju Odupiranje želji za pružanjem rješenja ili savjeta

Mjesta bez ljubavi su usamljena, a osjećaj nevoljenosti i izoliranosti korijen je tolike boli u svijetu. Ljubav je aktivna i uključiva sila koja cijeni ljude onakve kakvi jesu. Uključuje povjerenje i rizik i nikada ne iskorištava niti manipulira.

U svaku interakciju unosimo čitavog sebe. Kada se posvetimo vlastitom zdravlju i iscjeljenju, možemo se početi povezivati na načine koji pomažu, a ne štete drugima. Način na koji se pojavljujemo i ponašamo utječe na kvalitetu i dubinu naših odnosa.

Biti ljubazan i suosjećajan Pokazivanje drugima da su vrijedni i voljeni

Održavanje rastuće samosvijesti Poznavanje osobnih snaga i ograničenja

ORIJENTACIJA NA SNAGE

ČINJENJE SA (NE ZA ILI PREMA)

Svaka osoba ima jedinstvenu mješavinu sposobnosti i snaga, čak i kada je to teško prepoznati ili otkriti.

Pomaganje drugima da vide i njeguju svoje snage sastavni je dio njihovog identiteta i osobnog rasta.

Proces zajedničkog obavljanja stvari (umjesto nametanja ili omogućavanja) utječe na to kako se osoba cijeni i razumije, pruža priliku za učenje i oprema nas vještinama za samostalnost.

KAKO TO IZGLEDA NA DJELU

Pobrinuti se za integraciju vlastitih rana, trauma i proživljenih iskustava

KAKO TO IZGLEDA NA DJELU

Zaštita onih koji su ranjivi ili koji se bore

KAKO TO IZGLEDA NA DJELU

SVE JE O NAMA

KAKO TO IZGLEDA NA DJELU

LJUBAV

Traženje jedinstvenih sposobnosti i strasti u svakoj osobi Poznavanje i poštovanje jedinstvenih darova svake osobe Pružanje prilike drugima da iskoriste svoje darove i snagu

Autentičan angažman koji osnažuje druge da sudjeluju Uključivanje u recipročan dijalog Podržavanje drugih da vide svoj jedinstveni utjecaj u svijetu